TIHI ALATI

MILKO VALENT

SADRŽAJ

VRTOGLAVA ZRNA 2 ...............................................................................................................

zamućene leće 3 .......................................................................................................................

zvao sam te indigo(dnevni san na putu do 9. kata hotela) 5 ..................................................................................

rođendan(san u snu) 10 ...........................................................................................................................

krhotine 13 ...............................................................................................................................

OKOMITA VIJUGA 16 ...............................................................................................................

zoo horizont 17 ........................................................................................................................

zona smeća 19 ..........................................................................................................................

negativni cvjetovi, izlet 22 .......................................................................................................

interaktivno sivo i maja 24 .......................................................................................................

brzi odlomci(iz radionice s otvorenim prozorima i tihim alatima) 26 ..........................................................

SJAJILO ZA OČI 28 ...................................................................................................................

san o mrtvom pjesniku 29 ........................................................................................................

uskladimo smrti 31 ..................................................................................................................

vlasnik groba 33 .......................................................................................................................

glas osobe koju smo jučer pokopali 36 ....................................................................................

san o smrti poezije 38 ..............................................................................................................

U MOJOJ GLAVI JE KAOS 40 ...................................................................................................

sjaj kože brži je od svjetlosti 41 ...............................................................................................

slastičarnica princess 43 ..........................................................................................................

balzam za usne 45 ....................................................................................................................

piramide 47 ..............................................................................................................................

KOMPAKTNE PLOČICE 49 ......................................................................................................

površina bez ironije 50 .............................................................................................................

neotesane obrve 52 ..................................................................................................................

pamuk, komplimenti 53 ...........................................................................................................

Marica Jambrek Tiffany 55 ......................................................................................................

leptiri će na kraju gorjeti 57 ....................................................................................................

vrtoglavica 59 ..........................................................................................................................

u mraku 62 ...............................................................................................................................

O autoru 65 ..............................................................................................................................

Impresum 68 ............................................................................................................................

alati za gledanje su tihi

1

VRTOGLAVA ZRNA

2

ZAMUĆENE LEĆE

u poeziji je sve manje poezije

male tajne bližnjih izazivaju veliku bološtećenje mozga, povišeni tlak,nesnosno povećanje dioptrijei krikove bez zvuka kao kad raste pšenica

trebalo bi napokon otputovati negdjegdje je zemlja manje zemlja, manje pusta,masna i debela, tvrdokorna, podla i beznadna

gledaš me očima u kojima bezbrojni stranciuče strani jezik šuteći kao zaliveni ledom.tvoje zjenice napravljene su od zemljanog prahahtjele bi novo svjetlo, vječno žeđaju nove valove,nove čestice, novu pjenu i pomodne mjehuriće.s tvojih trepavica u juhusada kaplje bijesna susnježica.večeramo u tišinikoja u daljini ubija polarnog medvjeda

u zajedničkom kućanstvutoplinu suđa i tijela smjenjuje tučaveličine zemaljske kugle.ljubav se brzo hladi na ledui mašta o novim dvorcima s vječnozapaljenim vatrama. izgleda mrtvokao gitara u depresivnim rukama,odlazi u urede, pretvara se u zamkumržnje koja bezglasno curi u zaborav.

skučeni kuhinjski horizontipodsjećaju na izmučenog Kafku,krivotvore vrijeme i protekle krikove,

3

rastavljaju satove krevete vikendice pidžame…cijeli taj mehanizam ljubavi zauvijek odlaziu kurtoazijuu noć

pa hajde, kažeš najednomotvorimo sve karteneka one govore

karte su na stoluna njima je suho ništadrvo puca, praznina je teškanalik je prolaznom kruhu u rukama

mučninu prekidamo odlaskomu kupaonicu na posljednje tuširanje.miješamo drevni grimiz u žarištima želje,koža se širi, nokti pucaju u znoju i krvi,po keramičkim pločicamapadaju zamućene oproštajne leće.gusta voda svira brzi technoglazba je prijateljska pratnja raspadanja

praznina u strancune može se oploditi.moje sjeme je uspravno s puno zrnaniknut će negdje zabodeno u novu venupojačati krvotok novog jutra i stvaraticrvene vrhove visove vrtove vihore

bez tebe, bez tebe

4

ZVAO SAM TE INDIGO(dnevni san na putu do 9. kata hotela)

sve je manje lirike

smetlari u higijenskim patrolamapamte prozne mirise o kojima ne znajunapisati stih.na obroncima gradskog smećazvao sam te indigo

ako nestane strujehoće li i dalje drhtati svjetlost?hoće, jer dnevni snovi ne zastarijevajusve dok se sanjar ne pretvoriu misu zadušnicu.na obroncima gradskog smećazvao sam te indigo

moderan, sve modernijitvrd i nehajan od iskusne mladostipriznajemu pustom ravnodušnom srcuu kojem i smrznuto vrijeme čeka krajmagnolije sve brže cvjetaju

na domjenku u ambasadiproljeće bukti od zelenog interesa.okružen hladnim večernjim toaletamagledam u svoj pjenušac i mislim

ljepota nije mrtvaindigo nije zaboravljennema okrutnog mjesecabrak nije prirodanmedij nije poruka

5

a pisoar je točka kulturenad kojom se prelama svjetlost,rasprskavaju kristali otpadnih vodai vrtoglava zrna misli.na obroncima gradskog smećazvao sam te indigojer si na podlozi smrti ostavljalaneizbrisive kopije svjetla

ljuljam čašu s pjenušcemgledam komešanje skupocjenog tekstilaslušam kockarske rečenice uspjehaambasada svijetli i mijenja sudbine.daleko sam dogurao.gledam i tebe, indigo.tvoji modri pogledi uljepšavajunjegovano krdo, lažnu eleganciju starog blatau kojem je zavičaj na razini prvog krika.na obroncima smećazvao sam te indigo

otpijem iz čaše gutljaj šampanjca.ideja da bih i ja trebao lobirati za svoju stvargubi se u gađenju, u nagloj mučnini.povraćam u čašu nekoliko kapi kiselinekoja bi mogla uništiti i tri ovakve civilizacijei vjeru i životinjsku farmu i sve

odustajem od lobiranja i mislim

mogu li u suvremenoj pjesmi spomenutisvoju stvarnu majku, a da me odmah neoptuže za poetsku nekorektnostili patetiku ili za incest i plahe sokoveu mojoj ruci s pjenušcem?

pijem bijelu kavu i gledam prema

6

zoološkom vrtu. škola je u osam.otac je već na poslu u tvornici papira.ne sluteći ništa proizvodi gusta zrnca bijelogmedija po kojem će kapati moja noć, moja sudbina…majka veselo maršira po kućisnažna kao krijesnica, osvjetljava svakitrun prašine u našem malom carstvu.iz džepa na kariranoj košuljivadi popis vrtoglavih zrna koje trebanabaviti u svijetu dućana s tihom glazbom.nestašno se smije i kažeja sam ozbiljna domaćicamajka strogo kontroliranog dječjeg šećerai dok sam ja živa ti nećeš odlutati u radikale.ubrzo zatim majka je umrlai ja sam postao slobodan.na obroncima gradskog smećazvao sam te indigo

hoće li svjetlost ikada obnovitite slike topline u dalekoj budućnosti?hoće li zadrhtati ravnodušno srceneposredno prije odlaska u raj,prije odlaska u kućicu mrtvog svemira?

domjenak napredujeuzvanici s mukom održavaju glamurprodorni potomci prvobitnih poljodjelaca piju pjenušac,vladaju strujom ljudima milostinjom…njihove usne mreškaju crnu psihu, pobjedui crvene matrice uspjeha.uljudno mi upućuju pustinjske pozdrave(daleko sam dogurao, majko!)a ja mislim o proznom pjesničkom otpadukoji svjetluca na sabljama epske horde.odlažem čašu s pjenušcem i kiselinom

7

na hodajući pladanj ambasadei odlazim u toalet gdje se još mogu naćiparadoksalni tragovi lirike.na obroncima gradskog smećazvao sam te indigo

nad pisoarom iznad vlastitog mlazazapanjen bojama gledam duguispod koje nikada neću protrčati.dolazi indigo odjevena u hladnu večernju haljinu.ona je veleposlanica zemlje u kojoj tundraneprekidno plače nad vlasima poniženih žena.indigo na svijetloj plohi mobitela tipka riječ ”šofer”.portir se diskretno klanja, vozilo bešumno klizibježimo s domjenka u noć

u automobilu slušam indigo, slušam našezadnje riječi prije duge šutnje od nekolikospojenih blagdana

znaš li da se hladna večernja haljinajednim potezom ruke može iskidati utisuću komada južnih noći?osjećaš li da ispod crnih ledenihhaljina dišu guste tople rijeke?hoćeš li mi i danas poderati haljinu?želiš li sa mnom i danas dočekati zoruna brdu pokraj gradske spalionice?

želim.

evo zore, evo vatre,evo toplih gustih rijeka!na obroncima gradskog smećapokraj spalionicezovem te indigo, indigo, indigo…

8

dok tundra brzo kopnina njezinoj poderanoj večernjoj haljinipoklanjam joj tradiciju tijela i osobni talent.darujem joj vrtoglava zrna roditelja

to je sve što imam

zvao sam je indigo

9

ROĐENDAN(san u snu)

sve je manje čistog asfalta

vratio sam se iz gradamirno sjednem za stolkao da je sve u najboljem redu.isključim telefoni uključim tihe alate

učim od svemira kako svijetlitiunatoč svemu.kratkotrajne mušicebez metafore zalijeću se u moj mozak.dugo mislim o gubitkuna putu prema dolje:nemoguće je izljubiti svu rosu na tijelukada tone u san i žudnju prekrivamladim srebrom

sutra ti je rođendanne spavammaštam o tvojim očimai spremam za tebe paketiće svjetla.znam da će sutra to beskrajno gorivoopet zaobliti tvoje postojanjena rubu svinutog svemira

možda posadim i jedno vrtoglavo zrno.do jutra ćeš biti u čvrstoj boji breskve.polako ćeš silaziti s nebaniz uspravne sprave svjetlostio kojima je toliko pisala Elfrida Austrijskaneurotično truseći sedmi led

10

s čuvenom rakijom iz Salzburga

sutra ti je rođendanmnogi će ti radosno čestitatijoš jednu prazninu početkazagledani u stari postupaknade i brojanja do sto.sutra ćemo slaviti i razgovaratii gledati na televiziji ljude, beton,obalu, more, rijeku i sve prljaviji asfalt

možda ti mahnem još noćasnakon što stavim ukrasni dodir na darove.sutra ponesi barem rubove smijehazaboravi na tužne običaje nejakih

svijeće, torta, cvijeće, ljeto, vinoomamljeni rođendanomgledamo film o ljubiteljima kamena.naši suvremeni preci nevino guraju stijenekao da Sizifa nikada nije ni bilo.odjeveni u poderane trapericepostavljaju kameni svijet usred močvare.kad čujem riječ močvara hvatam se za tvoječvrsto tijelo. ozdravit će duša moja.

na pozornici kamenje svirajednostavnu glazbu, instrumenti proizvodekameni hljeb svagdanji.ljubitelji kamena ljube grobni kamen u crkvamaizlizan od vrelih poljubaca vjernika.negdje neki ljudi bacaju kamenje s ramenaneki ljudi bacaju kamenje na ostalo kamenje.ozbiljni građevinari mahnitaju od zgražanjazaneseno kružeći oko visokih piramidai malog kamena u Davidovoj ruci.oni teško mogu podnijeti

11

besmisleno rasipanje tog dragocjenogmaterijala koji je Zemlja u mukama stvarala.to su bili koncerti, to su bile radničke parade!film završava kamenovanjem: muškarci i ženekamenih glava bacaju kamenje na ženekoje su slijedile žudnju i sveopću Magdalenu.

lijepa je proslava rođendanadođi sada, ionako znamo da je nemogućepoljubiti svu rosu na kosi kad umorna tone u san.dođi, dušo, još malo ćemo disatii čitati srebrne tekstove Erazma.

zatim zaspati, usnuti, nestati

12

KRHOTINE

sve stane u nekoliko odlomakanepostojeće cjeline

naglo klonem i pobjesnim od te spoznaje,u dlanovima mi bride sve strane svijeta.jednim zamahom stvorim prozirnostvelikog spremanja bez ironije.ruše se knjige, papiri, memorije i tvrdi diskovi.na podu je poplava beskorisnog cvrkuta.vrijeme je za svjetlo i tihe alate

želje ispunjavam u snugradim nebodere koje nije moguće srušiti.švedski stolovi svijaju se od doručka dodoručka prepuni žena koje nisam stigaoupoznati u intimnoj krvi.na njihovim plohama sve jače sjaji plestamne raznobojne polarne svjetlosti.uzalud se borim s naglim propadanjem,znam da se u zadnjem snu neću probuditi

mala pustinja u klepsidripopisuje neizbrojivu bezvrijednu imovinu.staklom zarobljeni pijesakznoji se od muke ponavljanja.kad istječe dan i noću svakoj krhotini vidiš svoje sjemesastavljeno od bijele zebnje i brzih zrna

zrna stoje na uspravnim spravamas kojih se cijedi svjetlosttamna usta gladnih i slijepih gutaju njihov sjaj.moja aktivna ljepota

13

moli tu krunicu unedogled.

hoće li je oploditi?

sve stane u nekoliko krhotinačak i upala mjehura i mokraćnih cijevi.u sceni bola nasilne bakterije odgovornorazaraju uretru rasklimanom motornom pilom.sestro, donesi mi još jednu čašicu antibiotika.slutim da ipak ima lijeka za poezijukoja će nas dostojno ispratiti u bogato ništau svijet bez bolnih psihofizičkih ukrasau nirvanu, u nirvanu

sve stane u nekoliko kutijica

u dućanu kupujem duboko besmislenenamirnice i razgovaram s drhtavom susjedom.teško hodajući od starosti kaže mida zna da joj je ponekad bilo jako lijepoali da se ne može sjetiti niti jedne takve slike.sjeća se samo nemoćnih roditeljasprovoda zadnjeg mužanekoliko zaljubljenih golubovazrake sunca na ormarurasporeda prostorija u kući djetinjstvajednog nedjeljnog ručkadva ili tri politička događajau proteklih devedeset i šest godinai jednog veselog izleta na obližnju planinugdje je u vlažnoj paprati izgubila nešto.ali što?gleda me blagim pogledom na odlaskui pita zar je to doista svei je li to vrijedilo polarne svjetlostiu koju će se uskoro pretvoriti

14

sve stane u nekoliko krhotina

i one će brzo nestati

15

OKOMITA VIJUGA

16

ZOO HORIZONT

sjaj u tvojem okuto je svjetlo pustinjskog grabežljivcakoji ne misli na porijeklo vrste

u danima kad razbijaš mobitel o zidtvoja je kosa zaigrana nevina nemirnakao da je izvan ovoga svijetakad stvarno poludiš osjećajući besmrtnosttvoja samoća kupuje igračkemikrovalnu pećnicu, na primjer,iz nje s osmijehom hijene vadiš topli lešdok ugrijani losos, alfa i omega radosti,plače od nostalgije za igrom

na sve strane rad i ludiločvrsto tkanje Babilona i Biblijena putu za apoteku uvijek si samau očima tvoje uzdignute ruke k nebu i kemijiti jedina u gradu bananu jedeš žlicomčokoladu vilicom, sladoled nožemu rano jutro sita sjedneš na svoj novi bicikli tražiš slobodu na ulicama

zatim se ošišaš do kožeblijeda i ćelava obraćaš se galebovimaoni čiste morsku pjenu s krila i slušajuklikćeš nikada neću raditi na pokretnoj tracitreba biti agresivan, zgrabiti ono najboljemodro nasilje pretvoriti u programja ću glavom i kroz zid samo da seprobijem do lunaparka i poezijegalebovi te gledaju s nerazumijevanjemodmarajući se od svakodnevnog letenja

17

naglo brizneš u plačprivijaš se uz menegrlim tvoj crni led u prsima koji ne možešotopiti tabletama kletvama molitvama psovkama

želim te razvedriti našim iskonomtrčimo u zoološki vrt i gledamo životinjeispred kaveza s majmunimastojimo satima nepomični tihizatečeni prepoznavanjem srodnikadivimo se našim prošlim očima bez povijestiu kavezu je proljeće, sloboda u punom cvatu krviveselje, skakutanje, slavlje mišića i inteligencijebestidni spolni nestašluci na otvorenomradost igre koju smo gotovo zaboraviliuz kruta pravila življenja i umiranja na slobodi

na horizontu titra zaigrani iskonsretni majmuni bez ponedjeljkatitra i naš povratak u smijeh bez prave radostivraćanje u rad i ludilo

18

ZONA SMEĆA

gledanje svijeta zamarato je ozbiljan radleća se troši brzo kao kalorijavećina odustaje i ružno stariveć na pragu odrastanja kopnibezvoljno baca u smeće teleskopmozak mikroskop duhi sve ostale vrtoglave sprave

smeće je poredak bola u oku

danas ću promatrati najteže područjezonu psihičkog smećahrabra gesta, želim ti se približiti zadnji putprije nego padnu jesen i ljubavprije nego prorade psihotične metle ekologa

poštujem jutarnje pravilo svake majke:umjesto alkohola, droge, bijele ulazniceza snove i tribineuzmi žitaricu, zlatni doručak od kukuruzne svile

tako i učinimjer želim doživjeti žuta polja slobodepostavim vijugu kao svevideći vlažni vrhunaci gledam svijet

tri violinistice iz srednje muzičke školepokraj velike knjižare sviraju male dopadljiveotpatke, etide usahle ljubavi i skvrčene psihetužnu glazbu gubitka na smetlištubi li svirale te djevojke na kiši suncu vjetru tuči i snijeguda im nije potreban džeparac za votku sok cipele i skijanje?prilazi im poznati zagrebački invalid

19

nizak čovjek s drvenom nogom i štakamana leđima nosi gitaru koju ne zna sviratii torbu na kojoj je zalijepljena mala hrvatska zastavasluša žene s gudalima i čežnju uspravne krvigleda ih, zamišlja spol jedrih sviračica na ugodnih36,6 stupnjeva, Smiluj mi se, Gospodine!iz očiju mu cure jaki mlazovi beznađa, nevinostipotištenosti i bolnog smeća bez sjećanja

viriš u svijet posljednji put preko moje vijugeusta su ti u trendu, puna kupovne ljubaviu tvojim očima žuč, koristoljublje, pohlepa,užitak i lijeno vrhnje izgubljenih generacijašapćeš zakasnit ću na posao, razmisli o rastavimeni ne treba muškarac koji promatra svijetmeni treba običan čovjek, drvosječa, biznismen,mesar iz kamiona-hladnjače, profesor tjelesnoggdje mi je onaj ruž, čovječe!vidimo se sutra u palači pravde

u tvojim zjenicama grčevi sitnog psihičkog smećaali u tebi tutnje i teretnjaci s glomaznim otpadomtu su histerične Kleopatrine kupke, saune, terapijesvjetlom i valovima, programi animacije, terapijeoštrom aromom praznine, fitness, solarij, shiatsu,fango, akupunktura, masaže, wellness, termalnakupališta, reiki, parne kupelji, spiritualno bičevanjemozga, pedikeri, depilacije, tretmani spužvom prekosvega, doživotne kure za mršavljenje, noćni jogging,dnevni fucking, aerobik, Pilates, sve i sve, ništa i ništa…

kad dođe to vrijeme – može li čovjek s takvom osobomu staračkom domu mirno popiti crni čaj prije smrti?

nakon rastave lete dokumentiporazi i prolazna inteligencijau jednom kafiću u Importanne centru

20

spazim poznatog invalida s gitarom i stanem porednjega za šank, naručim kavu za obojicu…šutimo, što reći, sve je jasnonudi mi crveni Marlboro, uzimam cigaretu…već dugo pušim ovo smeće…kaže s ponosom lijepog gubitnika.na rastanku, osokoljen našim druženjem,s iskrom u očima citira mi tihourbani zaključak Baudelairea:”lupeži i drolje zabavljaju boljeneg’ što sitne duše i pojmiti mogu.”

21

NEGATIVNI CVJETOVI, IZLET

radim na početku novoga svijetau zelenom getu iznad gradatih od bistrine divim se prašinineopterećena pitanjima ona prekriva sve

kad se umorim od radostipopravim šminku i siđem u gradda se izbliza nagledam negacijena svakom uglu mali pakao arhitektureganut pitam prašinukoliko ljudi zapravo zna za albatrosaza ideal iz mladosti poezije i zrakoplovaturistički vodič pokazuje mi umorne ikoneznamenite estradne gljivicei znojne suvenire zaustavljenih nomadaumjesto leta nudi mi čapljemrtve ptice tvrdih barbara

sva ta poražena lica biologijenegativni cvjetovi zatrpani smećempogledaj te zapuštene psiheizgledaju kao rabljeni komadi namještajas malo zgrušanog djetinjstvau studentskim i poslovnim torbama

piju kavu i lutaju ulicama, povremenopogledaju u nebo i misle kako preživjeti do smrtine slute da je nebo bezbožni beskrajni ukrasravnodušno prema nastajanju i nestajanju

bi li pomoglo tetoviranje plavih stihovana njihova čela bez napretka?

umorni stoje na beznadnim stajalištima

22

u bedrima sanjaju ponavljanje najljepšeg ljetovanjačekaju vozila da ih odvezu u kućnu sapunicukoliko nesreće u prostoru samo jednog dana!

otpustim turističkog vodičai vraćam se u getoobojim ga svakodnevnom zelenom bojomza kojom čeznu profiteri, fikusi i titulebijeli i crveni hibiskus zalijepim za stropkao znakove pomoćne ljepotena kori velikog mozgapalim okomitu vijugu i tihe alatei tako prolazi početak svijeta

danas ću opet listati bistrinuvisokim bijelim štapićemmoj zeleni geto je moja vijugastoji okomito okružena očajem

negativni cvjetovi pate od nesaniceu podrumu s krumpirimapuštaju nejestive kliceohole uskličnike zapuštenog intelektaza vrijeme pretvaranja u prašinu

23

INTARAKTIVNO SIVO I MAJA

hrabrost je gledati svaki dan istoa zauvijek ostati lubenica sa svježim zjenicamasamoubojice to znajuu sivim predsmrtnim strahovimasamoubojice su cvijet inteligencije

jutro je dobro počelona jednom uglu pokupio sam maju i njezinuzračeću ljepotu, koprenu koju nitko ne može skinutivozim se s majom na posaomirno gledam horizontalno-vertikalne znakovesjećam se slika s jučerašnje zabave u stanudvije neuredne prijateljice, proizvođačice kaosabio je tamo i jedan student, gojazni gubitnik djetinjstvacijelu je večer pričao o hmelju i takvim stvarimaja sam sasuo vinograd u grlo i ostao uspravan

svijet je neprekidno isti raznoliki klaunnegdje službeno gore protuzakonite travenegdje ratni požari i štikle spaljuju kuće i srcasvagdje nitko nigdje ne stižepodivljali poljoprivrednici voze svoje protestne traktorevelika ljubav prema sebičesto umre na malom parkiralištu

već eonima ista scenacrni kos dolazi prvi i igra se preživljavanjasvako jutro prije izlaska iz automobilapogledaš se u retrovizor i popraviš kosujutros je to bio smrtonosni čin, problijedio sihtjela sam te zagrliti, ohrabriti te mekom toplinomi mlijekom, ali ti si zapanjen gledao zrcalonepotkupljivi glatki alat, vrhunsku kirurgiju taštine

24

ustrašen grubo si odbio moje darove i rekaomajo, poslije iskrene osjećajnosti sve je teželjubav više nije mogućaposlije četrdesete prestajem mislitiubit ću se od posla i debljati kao svinja

zaprepašten šaptao sam u autu zebnjupjevušio prolazne skice smrti

prva sijedabeskraj diskretno kucataj haiku kraj

prokleti retrohladni pogled na stvarnostvizija blata

otkrio sam iskustvo prazninetoplu vodu i smeće ispod okomite vijugesve je manji prostor između riječi i stvariizmeđu značenja i pojave

sve je siva mrlja na sivom retrovizorusvijet je uvećana duguljasta bakterijasrozavanje dana na mikroskopsku razinu

25

BRZI ODLOMCI(iz radionice s otvorenim prozorima i tihim alatima)

živimo i umiremo u brzim odlomcima.

okomita vijuga nikad se ne udaljava od središta. svaka moć trepti od mirnoće. stvarnost sesastoji od velikih tema. situacija sa svijetom sve je teža. uzalud je pisati poeziju. sve što jeuzaludno neophodno je potrebno. bijes i tugu maskiramo šarenim naljepnicama jezika. logococa-cole je zajednički nazivnik osvježavajuće prečice do smrti, a ipak

živimo u brzim odlomcima koji se ne mogu spojiti čak ni u beskonačnosti. brži smo od krvistarih azijskih hordi koje nisu znale za plač. živimo jedan na jedan. Europa brzo gubipovršinu na kojoj su još mogući mali dućani s pjesmama i pričama o ukusnom zelenom čaju.vrijeme patnje počelo je s Gutenbergom, a vrijeme ugodnog užasa s internetom i brzimtijelima na putu do obrade teksta, identiteta i žudnje.

ne mogu vjerovati! govoriš mi o civilizaciji nejedenja mesa i održivog suosjećanja, a vlastitumajku ostavila si da sama umre u betonskoj sobici u centru grada s komadom stareumirovljeničke govedine na tanjuru! tko će nju umiruću držati za ruku dok ti uzvikuješ svojusvakodnevnu sebičnu mantru: ”klupica plus park jednako erotika”? daj mi samo jedan jedinirazlog da te zauvijek ne istjeram iz radionice pa ću opet u tvojem tijelu otvarati novetvornice meda i mlijeka.

iako mi se gadiš, donio sam ti toplo hrskavo pecivo prije tvog odlaska. znaš, tako si jadna uovom trenutku moje slabosti i sažaljenja. na margarin mažeš iznenadne suze. jedeš pecivo imargarin sa sebičnim suzama bez imalo tuge za tvoju umiruću majku i bez traga osjećaja zanekog drugog. zar ne vidiš dolje na trgu da najdeblji prodavač novina na svijetu s visokimtlakom izvikuje nove nesreće?! stvarno si odvratna.

pusti me da ostanem još malo. htjela bih s tobom još jednom prije nego odem zajedničkiupravljati daljinskim upravljačem. u redu, pristajem, to mi se uvijek sviđalo raditi s tobom.moja dobrota podsjeća me na Caritas. gledamo televiziju. na jednom programu klizisavršena linija klanja o kojoj sanja svaki uspješni vojskovođa. u kružnom toku linije klanjapilići umiru strpljivo, a mi jedemo neukusni avokado koji beru mali robovi, djeca bezdjetinjstva.

26

tvoj posljednji pokušaj zavođenja je uspješan. emitiraš jaku luč, sentimentalni miris spilja,svi se zidovi ljušte mokri od emocija. nudiš vlažni piercing besramno kao primitivno plemepračovjeka iz Hrvatskog zagorja. istodobno šapćeš prozirnu poslovicu sa suvremenog žutogkioska: ”Svaki je čovjek otok s pupkom, a svaki pupak je čovjek s blagom.” gadiš mi se, dokuživam u tebi.

oproštajna kava i lagana konverzacija. tvoj posljednji pokušaj podvale. reci mi, postoji li nasvijetu iskreno suosjećanje pjesnika? postoji, o zlobnice. evo primjera. nakon što je Lorcaobjavio stih ”nikad neću stići u Córdobu”, u osamdeset godina preko tri tisuće pjesnikaprepisalo je taj isti stih, samo što je umjesto Córdobe stavilo neki drugi grad. zar to nijedirljivo suosjećanje s nasmrt bolesnim lirskim subjektom koji nikad neće stići u veliki grad?a zašto nijedan od tih pjesnika nije stavio ime nekog sela? zbog toga što ime sela ne zvučidobro u maloj pjesmi. a zašto pjesnici ne navode nigdje taj stih kao citat iz Lorcine pjesme,pa nisu svi ljudi čitali tu pjesmu?! zbog nedostatka imaginacije. no ipak su izrazilisuosjećanje. shvati, nemoćni ljudi ne mogu se naprezati. Bukowski je to izrazio ovako: ”Igrajoš uvijek pripada slabićima.”

a sad idi i ne vraćaj se više u ovoj inkarnaciji, rekoh još šire otvarajući prozore u apsolutno,prozore visoke rezolucije. dok slušam zadnji put zvukove tvojih zauvijek odlazećih potpetica,gledam na trgu lijepe ljude. to su slatkiši za oči, dolaze iz noći s malo estradne paučine namozgu. sada znam: okomita vijuga ne želi se sagnuti i ubrati bingo s tuđih usana. sadaznam: nikada neću zatvoriti prozore, nikada neću zatvoriti radionicu, nikada neću stići uneko drugo mjesto i piti srebro umirućih. dok sam živ, vozit ću svoj auto.

živimo i umiremo u brzim odlomcima.

27

SJAJILO ZA OČI

28

SAN O MRTVOM PJESNIKU

noć kao i svaka druga, nevina zabava u tijelimadjevojke iz zračne luke donose gotove obrokezanesen njihovim eteričnim erotičnim uniformamazaboravio sam osnovna pravila mudrog življenja:ne griješi bludno s alatima poezije u smočnici!osobito izbjegavaj performans čitanja vjerskihodlomaka iz Biblije u paklenoj vatri tuluma!ne budi nasilan i ne trgaj plave kostime stjuardesaprebrzo, jer njihov meki pojas za spašavanjeionako neće nigdje pobjeći!ne jedi obilnu večeru i ne pij gusto crno vino!ne čini sve to – jer ćeš u znoju lica svojegasanjati metalne gotske strahove!

i stvarno – san u mraku noćitonem u košmar s teškim priviđenjemkao da sam deset kilometara prohodao bez ironije

sobica je skromna, ali čista i svježe okrečenana jednom zidu slika Majke Božje iz Bistrice, Hrvatskaa na drugom slika Majke Božje iz Granade, Španjolskana sredini sobice otvoren crni lijesu lijesu mrtvi pjesnik u crnom večernjem odijeluzatvorenih očiju počiva u mirusedam svijeća na crnim stalcima raspoređenih oko lijesaleluja mutnu svjetlost i miris oprosta od grijehas lijeve strane lijesa lijepi stolić od crnog ružinog drvetana njemu crni telefax iz kojega nečujno izlazibijeli papir s crnim slovimas desne strane lijesa lijepi stol od crnog mahagonijana njemu mrtvi crni mobitel i upaljeni crni kompjutorna čijem ekranu pišeInternet i strah od smrti su sjajilo za oči.

29

na trenutak sve je stalo u tišini te svečane slikezatim se pjesnik lagano dižeruku prekriženih na prsimapobožno gleda u hrvatsko-španjolsku kombinacijuudvojene Majke Božje i progovaraBože, ti si tako htio, neka bude volja tvoja.Sa mnom je umrla poezija.Najvažniji njezin alat – metaforu –ponijet ću sa sobom u grob. Amen.

izgovorivši to pjesnik legne u lijesi zauvijek umre

budim se s krikomsav u moru znojne vodesrce mi lupatresu me slike noćne moredrhte mi ruke kao da sam obgrlioVezuv, Etnu i brze tenisice atletičarapipkajući oko stjuardese tražim upaljač s vatrom

bez metafore teško je i cigaretu pripaliti

30

USKLADIMO SMRTI

živimo dobro, sjedimo opušteno uz novi kaminscena zaslužuje pljesak i nove kreditedrvo se prepušta sudbini kao sporogoreća djevojkaveselo pišti sluteći vrhunac smrti usred ponestajanjačovjek je najjači na zemlji

stanje očaja, smrtna ljubav udvoje, igramo se pištoljimaštrca bjelina crnina i sumnja po našim licimapokušavamo usput razgovarati o tomekako u braku uskladiti smrt koja će nas razdvajatisve dok nas na kraju ne rastaviplaniramo staviti pištolje jedno drugomu usta i istovremeno povući okidače

zar je istodobno samoubojstvo jedino rješenje?

odložimo pištolje, predahnimo uz glazbu,razmislimo o novom cvijeću u vazi!

smrtno zaljubljeni gledaju se nepomičnim zjenicamaona ustaje, skida se bacajući odjeću po parketuvrckavo ignorira zemljane radove na grobljimaplešući lelujavo odlazi u kut po instrumentvrti mi se u glavi od prizoragola žena svira violončelo nasred sobeprijateljska vatra pucketa u hropcimana borama zapaljene bukve vidim starostzima mi je od smrtnog strahaledomati proizvode djedove s mrazomnjihova snježna patrola daruje nam grobove posute injemkao najsigurniji predjel umirujuće paprene metvice

gledam zakonitu ženuu profesionalnoj pozi s violončelom

31

slušam glazbu i smijem se izrazu ”zakonita žena”da imam hrabrostinjegovao bih kult stidne dlaketaj lijek protiv straha od neusklađenih smrtiali moja žena je potpuno golabez ijedne dlake ona živi i svira violončelogudalom poravnava harmoniju krikovačuju se zvuci dolaska i odlaska svijetaraširenih nogu pjeva da moj pogledprekrasno sjaji od strahagleda me sebično, prestane sviratinegativno odmahuje rukom crnim hrvatskim samokresimaprilazi mi, grli me i viče: ”uskladimo smrti!”

violončelo bez glazbe stoji kao ukopanprisutan je bez dubine, nalik je političaruna televizoru u pustinji ili jeftinom sjajilu za očibez moje žene instrument je nitko i ništa

violončelo je samo obrađeno drvopucketat će u završnoj vatrikao i kalcij zajedno s Mliječnom stazomna putu beskrajnog nestajanja

32

VLASNIK GROBA

ja, Milko Valent, kršten samu blizini velikog zoološkog vrtau velikom parku Maksimir.mogu li biti poetski jednostavniji?Aleluja!

sve se zbilo naglonitko me ništa nije pitaoroditelji su me jednostavno odnijeli svećenicimau Crvu sv. Jeronimaljubeći me u nosić cijelim putem kroz šumu.šuma je slavila.vlažnu izvedbu tog sakramentapratilo je bezbroj majmunskih krikovana sto zelenih jezika.Aleluja!

otada lutam Maksimirom i svijetompomalo proklet pokušavam pronaći prstohvatmilosti, gram sućuti, iskru ljubavi, crticu sentimentabez uspjehaa što sve nisam činio!glavom kroz zid utiskivao sam umu neurotične cementne dementne vijuge stanovnikanaivno sam u ljudske uvojke gurao nježnostrisao dokaze po asfaltu i studentimacrtao argumente po djevojkama, travi, snijegu i neistinibojao ljude stabilnim nijansama radostisve je bilo uzalud

više nisam mogao izdržati bez ljubavimorao sam odmah nešto kupiti, nešto postatipostao sam vlasnik

33

danas u 11 sati ujutropostao sam vlasnik grobajavni bilježnik i njegove suradnicecijeli su posao obavili efikasnoi rekli mi doviđenja sigurnim glasomkao da ćemo se zaista opet vidjetipo nebu su letjeli veseli vlasnici grobova

žurno odem na grobljeoči mi sjaje kao sunce izvan zatvorapomisao na smrt je sjajilo za očigledam s veseljem vlastiti groblijep je, tako mi Knjige Postanka!s crnim granitom čini čvrstu cjelinu budućnostikoliko ljetnih i zimskih praznika na jednom mjestu!na nadgrobnu ploču dao sam uklesati rimskom kapitalomsvoje ime, besciljni enciklopedijski podatakza koji vrijedi živjeti i umrijeti vječno

prolaze dani i svakodnevni prolaznicikao vlasnik groba osjećam se božanstvenomoć vlasništva je neodoljiva poplava ljubavimože se opisati samo prodornim krikovima ushita

ljetno jutro s puno pitanja pritišće svijetuz topli egzotični kakao s pogledom na grobljepitam se zašto se neki ljudi daju spaljivatitako narušavaju poredak obroka u prirodipa zar i crvi nisu ljudi?

iako su žene s pravom ljubomornena moje narcisoidne posjete grobljusvaki dan dođem tiho i uspravan kao čempresobiđem legendarni grobgledam ga s poštovanjem vlasnika i divljenjemčovjeka koji zna što je likovna umjetnosttako se odmaram od robovskog rada

34

u svijetu koji prezire mir i cijeni spektakularnu dosadu

ne mogu se nagledati vlastitog grobaznam da za 50.000 godina i njega neće bitiali zar je to važno u ovom časustrašne ogromne neiskazive grobne ljepotekad i kokain na granitnoj pločiili na dasci za mesoizgleda kao obično brašno za hostije

35

GLAS OSOBE KOJU SMO JUČER POKOPALI

uvijek se iznenadim, opet je jutro!i mlijeko i pahuljice i bucmasti oblaci bez kompasau kući prekoputa djevojčice se spremaju za školu

ptice neodjevene stoje na drvećubez stida ogovaraju trenutak koji trajene sjećaju se noćnog životabesramnih letova i velike nužde u zrakusamo klikću psihički neuravnotežene poskočice

s pticama je nemoguće biti na zelenoj granii razgovarati s njima u punom profilu– osim ako nisi svetac koji zavija na cestiuprijevši oči u cirkusku točku na praznom nebu –osobito se s lastavicama ne može razgovaratinalikuju meni, nikad nemaju ni trenutka vremenakrasi ih frenetična trka za zemaljskom hranomi smrt od prekovremenog rada u zrakus vrapcima je slično, odlučno odbijaju metafiziku i prebrzookreću glave, krasi ih lakoća nehaja i doživotna neozbiljnost

a ja danas želim razgovarati o prolaznostis nekim tko je namjerno ravnodušansjetim se jednog takvog, zatvaram prozoreuzimam telefon nalik znatiželjnom djetetu u kolijevcizabunom utipkam krivi brojna telefonskoj sekretariciglas osobe koju smo jučer pokopalikaže da nakon zvučnog signalaostavim poruku

zaboravljam na prolaznostnazivam ponovno i ponovno

36

slušam zvonak glas prijateljicecrvi su već od ranog jutra mudrijer slijede i prirodu i modu i trendekološki uživaju u tijelu tajnicesamo je pitanje vremenakada će stići do njezinih glasnica

slušam zvonki glas prijateljicetu i tamo podivljam od nedostatkaodem u kupaonicu oprati suzegledam se ozbiljno u zrcalus neprimjetnim smiješkom na usnamatako izgledaju svi pioniri spoznaje.pri pomisli na smrtmoje oči se vidljivo proljepšajuživo sjaje kao novi udžbeniciiz kvantne fizike i teorije strunaiako su davno ugasle zvijezde

37

SAN O SMRTI POEZIJE

tri jogurta, deset cigaretai dvije pjesme za jednu noć!sinapse i neuroni dobro funkcioniraju

najednom neuronsko svjetlo žmirka u tami

užas i brza mučnina u snuu koju često padaju radnici na vrhu nebodera

kada se Orfej okrenuo – što nije smio učiniti –usprkos noćnoj tami svi su vidjeli da je teško bolestančak i kralj suvremenog zaborava Alzheimerčak i Marilyn Manson koji krade šminku vlastitoj ženi

velike oči Orfeja ukočeno svijetlesjaje od skamenjene smrtinjegove supruge sastavljene od stihovaiskusni psihijatar Orfej potpuno je rastrojennekad moćan zaigran zapjevansada stoji na jednom pločniku u centru gradanaslonjen leđima na crni pogrebni automobilprljava košulja, razvezana kravatau jednoj ruci drži Pandorinu posuduu drugoj crno cvijeće na kojemu su pogrebne trake

na crnim pogrebnim trakama srebrnim slovima pišepjesnici su ostali bez krova, kruha, nade i poslanjihova radnička odijela puna su proizvodne patnjeali poezija je mrtva, poezija je definitivno mrtva

dolazi odred dominantnih smetlararavno s festivala novinarske proze u jednom restoranusmiju se oštrim realističkim zubima u boji čvrste valutešmrkovima čiste stvarnost od metafora

38

pridružuje im se i razoreni smućeni podivljali Orfejsad već prozni radnik s uravnoteženom tipkovnicom u džepuneurotično baca cvijeće i pogrebne trake na neonski marketinga Pandorinu posudu stavi na zadnje sjedištepsihotičnog pogrebnog automobila

zatim bijesno štrca čistu proznu stvarnost u tekstove

s prljavim papirima i prljavim kompaktnim diskovimau kanalizaciju odlaze i tihi alati poezije

39

U MOJOJ GLAVI JE KAOS

40

SJAJ KOŽE BRŽI JE OD SVJETLOSTI

puno je besmislenih prijelomaredaka. svi nose golotinju s potpisom.požutjeli mozgovi žude toaletne listićeali higijena je nemoguća.u toj situaciji mogu još samooprati ruke i neprimjetno odškrinuti bijeli svijet.neka uđu glamur, psihoza i povijest

dolazi djevojka. vidim te,razderano nebo.na svijetu više nema cijelih traperica.viri bedro, viri koljeno, električna bijela molitva.bijele crtice cjeline oblikuju boga u prahu.sjaj kože brži je od svjetlosti.

hoćemo li podivljati od spoznaje?

ispred kazališta stojims djevojkom iz srednje školeizmeđu nas ponor i bijeli šum.bolni smo od sveopće nedoumicena njezinom licu život je pozornicaglumim neizbrisivu kozmetiku.

čekam. njezine usne drhte. hoće livrištati ili će mi reći svoj CV?dok čekam pada mi na pametjutarnja vijest:seljaci su mudri u nizinskim predjelimanikad ne spominju važna imena prethodnikasamo oru i pjevaju blatne popularne pjesme oprelijepoj travi u dalekim zemljama.nitko ne može uništiti

41

kratkotrajne vječne banalne zvjezdice.

čekam. tramvaji prolaze pokrajnjezinih usta. na otocima je tišina.magarci stoje mudro. čovjek je sam.bijelo u meni je rijetka oaza. jasno jeda se smijem žutom pijesku oko sebe.ironija je žedna budućnostzelena pobjeda.

čekam. djevojka me neurotično gleda.sluti da sam ja samo danas, nikadsutra. zna da se u mene ne možepouzdati. oči su joj pune straha. snažnaje od ludila. prezire zombije, voli isključivosti moj talent nalik morskoj pjeni.

čekam i dišem. teško je od mene očekivati više.područje bijelog je sloboda. ipak sudjelujemu prolaznosti, suosjećam. mogu si to dopustitijer sam ravnodušan. djevojka progovori.asfalt naglo postane beznačajan. njezineusne drhte: želim biti manekenka ipoboljšati svijet. sebična sam. menidobro stoji manjak apetita i milosrđe. udat ću se,pisati dnevnik na blogu i umrijeti dostojanstveno.

42

SLASTIČARNICA PRINCESS

u svakoj glavi sjaje krhotine šećeraneuroza je slatka i zarazna

ušao sam u princezui naručio kolač od orahaja sam ironičan moderan gladanželim slastičarnicuestradno čudovište u centru grada

jedem kolač i gledam se u zrcaluto je jedino lice koje ne moguvidjeti bez tihih alata trenutne izdaje:stakla zrcala fotoaparata kamerezaljubljenost je počela s bonacommedijem za navodnjavanje gubitnikasvaki dan neugledno cvijeće neskromno živia bijeložuti narcisi spuštaju glave

je li nagnutost u sebe dovoljna za sreću?

ulazi opća djevojka u retro kaputuista je kao mama, ista je kao baka i prabakaoči joj sjaje od žudnje za sobom i šećerom.govori kaotično, nepovezano diže obrvenjezine oči nemaju središtazovem se torta, pusti me na miru, luda sam,pijana, psihotična, nakon premijere pojela samsve male sendviče u Hrvatskoji popila sve vino iz ružnih plastičnih čašanikada nisam bila pristojnau beznadni bezdan svojega vrućeg spolastrovalit ću i djevojke i mladiće i predmeteoblizujući vlastitu seljačku dekadentnu šminku

43

svojim crvenim univerzalnim jezikom

uvijek je kasnosami smo u slastičarnicina pustom galaktičkom ledu tamnobijelaprostranstva slatkogasjećanje treba stvarati sada, a brisati poslijeinje se polako pretvara u krijesnice i obratnodržimo se za ruke, siti smo, drhtimo bez identitetadokumenti su tlapnjaizgubljeni smo u slatkim suzama

44

BALZAM ZA USNE

ne mogu sebi više dopustitiluksuz političke korektnostina javnim mjestima povraćam od gađenjavećina posrće u potrazi za televizijomkontejneri skupljaju otpatke kratkotrajne srećeljudi bez duha paradoksalnozavršavaju u ludnicamazato idiotima treba govoriti istinučak i na visokim položajimagdje rijetki zrak ne dopušta spoznaju

lijepo je izaći u milenijsku šetnjuparkovima i promatrati politikubogati izgledaju zdravo i arogantnosiromašni su debeli i ružno odjevenini jedni ni drugi ne čitaju uznemirujuće knjigereligije su glupi mitovi, veliki programi beščašćaiz kojih curi svakodnevna sapunicaubijanje je staromodno zaostalo retardiranone postoji tajnateških tišina i pretilih ženasvaka površina je jednostavnasvršava u hladnoći kao nabrano gorje

daj mi sada neki lakomisleni oblakodvedi me na izlet u šoping

ona me vodi na izletona mi se sviđa. neka se zove Ana.sviđa mi se njezin balonerpodsjeća me na onaj iz filma Casablancai na crnobijele fotografije prirodesviđa mi se i Anin erotičan pogled

45

to je napredni pogled na svijetkoji se urušava svake sekunde

sviđaš mi se. zašto si poremećena?zašto neprekidno urlaš na kućne ljubimce?Ana odgovara: teško mi je živjeti s malim mržnjamaiscrpiti sebično svaki plavi cvjetići baciti ga u kantu za povijestteško mi je potonuti u stvarimaveliki trgovački centar pun jeushićenih boja oblika cijenapotraga za identitetomnajžešća je u toplim džepovimauvijek moraš kupiti nešto što te podsjeća na ja

biramo nešto što će brzo nestatikao nirvana, biramo balzam za usnemažemo ih prozirnom otpornom vlagomljubimo se divljepored police za mrtvo mesocijenimo samo filmski poljubac izvan filmovau kojima blista prividjasnoćom običnog dnevnog boravkanaši poljupci znaju:životi su dosadniako su namješteni klasično

balzam je neupotrebljiv za nasžive istinoljubive krhke jake vlažne ljudebalzam štiti samo korektne zaštićene usnesamo one koje su čvrsto stisnuta mumijabez obzira na godišnja doba i metafore

46

PIRAMIDE

privlači me nedogađanje. moji prijatelji sve češćepriređuju svadbe s vegetarijanskim jelovnikom.čudno je kad meso priprema slavlje bez mesa.nema mira. sunce sve jače prži maslinove grančice.

i danas je svadba, život je lijep. stigla sam na vrijeme.zašto sam tužna? nakon obreda vjenčanja svi bacamorižu na mladence. oni se jedva probijaju do prepunog stolana kojem su piramide pravilne zdrave prehrane.u zraku lebdi miris mitova, povijesnih djevica imaslinova ulja. vozit ću auto, ali nikada neću rađati djecu.

sretna domaćica u vjenčanici boje zapjenjenog mora, s punovolana, plesnim korakom obilazi prisutne. šapne midivlje da više ne smijemo jesti životinje i da se moramo vratitikorijenima jer biljke puno lakše podnose smrt.smije se i dodaje tajnovito: u mojoj glavi je kaos.

na švedskom stolu je poljoprivreda, suši, tofu, kus-kus,barilla lasagne, dvadesetak vrsta sireva, alge, kapari,kupići od kelja, riže, cvjetače, poriluka, palente, voćnih müsli…a ja maštam o krvavom odresku i preplanulim čvarcima.između hrane brojne boce crnog vina uspravno sjaje.grizem masline, gledam mumije i pijem in vino veritas.

pijem i stojim bespomoćno uz stol panično željna svega.majka mlade priča sa susjedom. govori da zapad postaje istoki obratno. i da tirolska ljetna salama više nije kao nekad.oko njezinih masnih riječi opća himna soji zvuči iskreno.na stolu nema ni grama mesa. sojini medaljoni samo glumemale šnicle. bijesna sam. odsada pa zauvijekna svaku svadbu ponijet ću debeli sendvič s pršutom.

vraćam se korijenima. sjedam u auto i evo me u gradu.

47

u kiosku za meso i luk ponovno je čitav svijet na okupu.brzo pojedem vruće ćevapčiće s malim brdom lukai vratim se na svadbu. razdragano pozdravljam sve ljudei uživam halapljivo u biljnom desertu sa sladoledom.

teku potoci medenih sokova, pala je mjesečina po zemlji i svimmorima. djevojka iz brightona pjeva nothing has been easythis year. mladenci u bijelom zagrljeni ispijaju zdravicegustog crnog vina. u čašama sjećanje na izvrstan životkorijena smjenjuje budući zaborav. nisam sasvim pijana.a ipak sve vidim. piramide su prazne.

48

KOMPAKTNE PLOČICE

49

POVRŠINA BEZ IRONIJE

pokušao sam samo jedan danživjeti bez ironije, samo jedan jedini dan!naslonjen na preostali kisikpromatrao sam površinu

nesmotreno izazivajući stvarnostjavnu televiziju, javni prijevoz, brzu hranušoping centar, bibliju i napredakvidio samopstanak i borbu za cirkusogromne društvene oči kupaca-mravalijeni hod gusjenica punoglavacai nedjeljno prijepodne jednog hrčkacrtice kapitalizma, uspravne kodove panikecrnu smrt boga u dućanima pogrebne bojedječje porno podočnjake na internetudisfunkcionalne obitelji na trulim sanjkamaizlizane kartice radalakoumnu trgovinu s oblakom i upitnikomprekovremeni sitnišprazne kuglice blagdana i stvariu blistavim trgovačkim centrimamutne graške znoja bezbrojnih radnikana svjetlucavo upakiranim proizvodimabeskrajne trake robova i ambalažukoja nastoji zanijekati prijevremeni infarkt

na trgu optimizma odvažnog velikananamjerna scena bulimijedjevojka bljuje po maćuhicamazadah kiselog kupusa i pečenih krvavicairitira nosnice mladića koji je pridržavaju da ne padnezamusana lica ona se nemoćno smije prljavom cvijeću

50

istodobno sanja princa i smrt koja će je osloboditi gladi

dječak nesigurno stoji na asfaltutupo gleda u nekoliko kovanica na dlanubrižno štedi jer želi negdje pobjeći i oblikovatisvoju oazu kao bogati dugoročni dalekozoripak sluti da s nekoliko okruglih metalane može izgraditi svijet, bazen i slobodno vrijemekaže ”fuck” i kupuje prvi sladoled na koji naiđe

na ravnodušnom eksplozivnom suncubrzo nestaju kovanice, sladoled i površina bez ironije

51

NEOTESANE OBRVE

dolaze sa svih strana svijetasuočavaju se u kupaonicis praznim svemirom i lolita-problemimautjehu nalaze u večernjim bojama licakoje zatim skidaju dodatnim mlijekom

zapisuješ na zrcalu riječ ”pupoljak”dok emigriraš u djetinjstvo iz higijenskog užasavrištiš parole protiv kozmetičkih poduzetnikane ljuti se na predrasudeone su uspješne gubitniceprodaju izletničke namaze i proizvode crnu kronikuubijaju protivnike u svojim snovimana njihovom oružju nevješto je nacrtana ”aleluja”popločana paklom za druge

dolazimvirim u tvoje male tajnepomažem ti u sortiranju promašajabacamo ih u stroj za rubljedok noć nijemo broji okretaje mesai zanose

moliš na koljenima brižno sklopljenih rukusagnute glaverazmazuješ moj antibakterijski gelpo neotesanim obrvamasmiješ se bez vidljiva razlogadlake najednom strše od radostiu jutru je kratkotrajni mirzatim kažeš da je vrijeme za higijenui odlaziš na brijanje prekobrojne estetikežileti, ulje i mlijeko ravnodušno hrabre predrasude

52

PAMUK, KOMPLIMENTI

često u posjet svrate razne osobejer sam strpljiv kao nepročitana knjigadolaze razorena bića bez svjetiljkeizgubljena u vlastitom mesus lica im kaplje fina potištenostcivilizirani znojcrna muka u dušislike snivanih kolačagovore: sveopći pijani otac tukao je majkudjeca su mirno čekala da prođu blagdanii purica i vino i maltretiranje psihei policija i sve

smirujem ihodmah predlažem palačinke sada i ovdjetopli miris bez depresije i mozga, bez snova

pričaju da je nesnosna oholost zdravljau odnosu na neurozu, skromnu i tihujedna simpatična osoba kažeda su sve djevojke okrugle histerične nulestrojevi žudnje koji lete s virtualnom djecomumirujem jeguram joj smijeh i palačinku u grloplešemo na balkonu s tim duguljastim slasticamana travama je narkomanski zalazak sunca

u sumrak trgamo pamuk, bijelo tkivo i požudupunu strahova i tuge, valova radosti i dva golubanestalo je sjećanje na povijesno razaranje opnemi smo samo prolazni smijeh

prije odlaska u noć, dramu i svjetsku bolnicu

53

one skupljaju nježnost, pamuk, torbicu, knjigu, svekažu mi da sam drolja i žudnjakratkotrajna tableta, gnoj i radostmetafora s doručkom i pahuljicamaprva palačinka u povijesti, topli idiot…teško je nabrojati sve komplimente koje emitirazaljubljeni drogirani poderani pamukpriljubljen uz tijelo na odlasku…

54

MARICA JAMBREK TIFFANY

zadubi se u bilo koju osobu na zemljii izgubit ćeš se u svijetu brzih detaljaočajno ćeš raspustiti skupštinu, sabranost i razumodaberi primjerice samozatajnu Maricu Jambrekzvanu Tiffany s plavim uvojcima ljetas njezinim bolnim PMS-periodimakad čita isključivo trivijalno štivo s tržnicedjevojku koja se namjerno nije slagalas roditeljima, sa sobom i okolinoma urbani okoliš prezirala je mutnim očimastudirala je samo svoj užitak, to je bilo sveučilištena poljima, ulicama, u parkovima i stanovimau malim kuhinjamakoje su mirisale na njezin božanstveni gulaši vegetarijanski plač zlatnog teleta

upoznaj Maricu Jambrek Tiffanyi upoznat ćeš ovaj svijet prije smrtiprepusti se njezinim kućnim opsesijamaupoznaj njezin poraz s brojnim olakšicamaali nemoj s njom sjesti u autoili je zamišljati kao majkuodvest će te bezbrižno u pustinju, tundru, stepuna asfaltirano nebo bez znakova, bez gorivabez djece koja će nastaviti zapuštenupustu psihičku zemlju

dan prije svoje smrti u subotuMarica Jambrek Tiffanyčistila je svoje crne Martens cipelekoje je nosila kada je još bila darkericaopila se mirisom protekle mladostii otišla na tulum u jednu betonsku toplinu

55

pred jutro je u slušalice pustila Nirvanui skočila s dvanaestog kataiz okrvavljenih slušalicana njezinim slomljenim mrtvim prsimai dalje je svirala glazba

56

LEPTIRI ĆE NA KRAJU GORJETI

toliko smo siromašnida moramo iskoristiti svaku riječčak i zaostali dim cigaretesve živi od nedostatkačak i mašta u posrnulim prstimazvijezde uzaludno padaju u očigledamo se s razumijevanjem najtežih temaali to nitko ne može dugo izdržati

sagneš se i po parketu tražišone čuvene latice voli-ne volipridržavam te, plavocrveni leptiri najednom oživljujuigram se s njimasvojim noćnim hvataljkamamilujem njihove pokušaje letenjaja sam lovac na boje i tetovirane kožena likovni odgoj i živopisne prividebijeli radijatori smiju se našim pokretimavrući smijeh neonskih zavijutaka na ziduznamo da polužive stvari ne mogu poletjeti

na kraju uzvikneš slomljena kao globuspronašla sam četverolisnu laticu!ne marim za početne uzvike istraživačai dalje ponosno tetoviram prazninugledam gradske krovoveispod kojih žive poniženi i uvrijeđeninaručujem telefonom pizzudok plavocrveni letači kružno lete na istom mjestu

umorni goli leptiri hrabrog srca i kratke povijestiveselo jedu s namaostat će s tobom do kraja

57

gorjet će s tobom u završnoj strasti krematorijakažeš mi to i smiješ se vatreno s realizmom u okuzatim komentiraš malu količinu rajčice na tijestu

58

VRTOGLAVICA

zavrti se sve od snovapropale čokolade i mladog bicikla.kad gledaš u lokvicu rutineiz nje sjaje brojna licapomiješani portreti ”nekad i sad”

došla je iz betonskog skloništaiz podruma ispod tratinčicaimala je 16 godinavoljela je hrabre likovehtjela je poginuti ludokao junakinja s olovkom u jednoj rucis tipkovnicom u drugojzauzeti se za neku veliku stvarkao Che Guevara ili Jeanne d’Arckao pankerica, darkerica, bilo što,i spasiti Zagreb, sebe, mamu, bratacijelu podrumsku obitelj

blijeda od rata zvukova uzbunasirena i dragog kamenjaotputila se u opasno jutroasfalt nije nudio mirnu mladost

ušla je ravno u radionicu sjetetijelom i očima rekla je da želi učiticijelo jutro bez straha je slušala poezijui gledala moje začarane motorne usnepelinkovac i lokale bolesne od crnilarekla je pokaži mi pravacvolim heroje koji znaju pisatidaruj mi jedan letbezobrazne konfete

59

pozitivnu pjesmu koja nije dosadna

sve sam joj daoali nisam mogao umjesto njebiti maratonac biti rijeka biti upornakapljica za oči svijeta

kiša snijeg sunce kalendariprolazili su brzo kroz njezin mozakvremenska prognoza učinila je svojevećina mozgova ne može izdržati banalno:zov kamere politike taštine pustinje

zaboravila je let nevidljive pticedivlje nebo bez granice Jeanne d’Arcglazbu konfete bezobrazne idejemoje pjesme moje usne moje snovesada mašta o sangriji i tihom mužuna mramornoj terasio anoreksičnim kanapeimai glamuroznim veganskim salatamaokruženim uljudnim vodenastim različcimanervoznim mimozama, želim-biti umjetnicimahipokritima-kiborzima bez poroka bez cigaretebez krvi bez čistoće bez duše i svojstavamašta o onima koji nude prebojane baloneprivid uspjeha, rada i praznu Aleksandriju

vidio sam je danasu istom gradu na istom mjestus povezom preko očijukoji simbolizira povez preko očijunosila je histerični transparentsušim se i imam demokratsko pravona psihičku bolest i suhoću kožena mršavost i mršavi konceptualizam

60

televizija će i danas prenositi njukao popularnu dijetu i nesretno dijeteblijedo od ratova zvijezdana crvenom tepihu zvanom ”vrtoglavica”

61

U MRAKU

gledaj donje rubljeovješeno po neboderusuši se pokretna tamabanalne noći prljaju sve što je nevinoništa ne može osušiti glupostdođi, odlazimo iz gradalukobrani brane lukeod valova, prezira, usamljenosti

zašto si me pozvao na more?

htio sam ti pokazati valovei govoriti uzaludno o mrakui recitirati misli o prvoj sukrvicikoja nas možda iskupljujehtio sam ti rećida je mrak obična pojavada su krunice u automobilima banalneda su križevi oko vrata banalnida su banalni i debeli zlatni lancina sirovim crvenim i crnim šijamada je banalno prstenje totalno banalnona seljačkim prstima bez intelekta

i bez mora znamdijagnozu zemljeali volim sjediti uz tebe i nesvjesnu voduslušati rock i gristi usijane žiceako malo i ostarim kao iskusna gitaranema vezeglazba ne može ostarjeti

htio sam ti reći

62

da je nemoguće izraziti se kratkoo dugom putovanju nakraj noćihtio sam ti rećida je banalno postalo nepodnošljivoda su sapunice mokre od epskih organizamaod lažnih jecaja, ljigava smijeha, reklama, interijerada samo more može podnijetibanalne dijelove ekranada se banalni grčevi banalnogzabijaju duboko kao sklizavo smeće čak i u dalekiantarktički led bez televizije

i bez mora znamdijagnozu blataali volim sjediti uz tebedodirivati tvoje prolazne ruketvoje valovite hlače, tugu, svenaginjati iz boce buduću nostalgijuvotku, pivo, vino i violine, barove i alternativucrne južnoameričke rijeke u ponoć, sve

da bih te mogla voljetija ne moram znati ništao paralelnim praznim svjetovimazaostaloj slami, o slamnatim milijunimakoji gledaju ushićenu prazninuslamnati laboratorij big brothero novčanim misijama na mozak i Marsti i bez mora znaškolika je moć moje privrženostitebi i nestajanju

znam, more samo podcrtavasvakodnevicu kao banalnu vodutaj tamni sjaj u mrakukratkotrajni pokret tople svemirske juhe

63

prije kraja koji nosimo u dahu

64

Milko Valent

Rođen 1948. u Zagrebu. Prozaik, pjesnik, dramatičar, esejist i kazališni kritičar. NaFilozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je filozofiju i komparativnuknjiževnost. Suradnik je stotinjak časopisa, magazina i novina te mnogih radijskih programai nekoliko internetskih portala. Dosad je objavio 32 knjige. Zastupljen je u 29 antologija i 49domaćih te inozemnih izbora, zbornika pregleda i panorama poezije, proze, drame i eseja.Brojni njegovi tekstovi prevedeni su dosad na trinaest jezika. Također je na njemački jezikprevedena novela Nježna palisandrovina i izbor iz knjige poezije Tihi alati (prijevod jedostupan na internetu), na francuski, mađarski i poljski drama Gola Europa, na makedonskiroman PlayStation, dušo, a na engleski radiodrame Neonski rubovi i Tinta u oku, kratkeproze Jazz za Aishu, Djevojka i bicikl i Interkontinentalno drhtanje te drame GolaEuropa, Ground Zero Aleksandra i Bordel divljih jabuka. Dvije drame iz dramske trilogijeZero (Gola Europa i Ground Zero Aleksandra) nagrađene su 2000. i 2002. trećom i prvomnagradom Marin Držić. Za svoj dotadašnji doprinos poeziji nagrađen je Maslinovim vijencem2009. na 19. pjesničkoj manifestaciji Croatia rediviva. Za roman Umjetne suze, kao najboljeknjiževno ostvarenje objavljeno u 2013., dobio je 2014. Nagradu Vladimir Nazor. (S tim jeromanom bio među pet finalista književne nagrade Tportala za najbolji roman u 2013.) Nadrugom natječaju Petrarca Festa za najbolji sonet dobio je 2015. treću nagradu za sonetRock’n’roll. Za roman Umjetne suze dobio je 2016. Književnu nagradu Stipan Bilić-Prcić,koju dodjeljuje Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU).

Objavio: Carpe diem (filozofski i teorijski eseji, 1979); Leptiri arhetipa (poezija, 1980);Zadimljena lopta (poezija, 1981); Koan (poezija, 1984); Gorki deserti (proza, 1985);Ordinacija za kretene (proza, 1986); Clown (roman, 1988); Erotologike (filozofija, teorijskieseji, 1988); Totalni spol (teorija jezika, feminizam, polemika, eseji, 1989); Slatki automati(poezija, 1990); Erektikon (poezija, 1990); Al-Gubbah (proza, 1992); Rupa nad rupama(poezija, 1995); Plava krv (poezija, 1997); Vrijeme je za kakao (proza, 1998); Bubnjevi ičipke (drame, 2000); Jazz, afrička vuna (poezija, 2001); Neuro-Neuro (poezija, 2001);Eurokaz-užareni suncostaj (kazališne kritike, 2002); Fatalne žene plaču na kamionima(roman, 2002); Nježna palisandrovina (proza, 2003);Vrijeme je za kakao (proza,audioizdanje, 2003); Demonstracije u jezgri (poezija, 2004); Isus u kampu (proza, 2004); Derzarte Palisander (proza, 2005); PlayStation, dušo (roman, 2005); Zero (dramska trilogija,2006); Al-Gubbah (proza, elektroničko, 2006); Jazz, afrička vuna (poezija, elektroničkoizdanje, 2007); L’Europe nue (prvi dio dramske trilogije Zero, 2007); Tihi alati (poezija,2008; Clown (roman, elektroničko izdanje, 2008); Kaos (dramska trilogija, 2008);

65

Πлejсtejшн, душo (roman, 2008); Zero (dramska trilogija, elektroničko izdanje, 2008);Paučina (roman u nastavcima na internetu, 2008./2009); Kaos (dramska trilogija,elektroničko izdanje, 2009); PlayStation, dušo (roman, audioizdanje, 2008); Iskustvopraznine (poezija, elektroničko izdanje, 2009); Umjetne suze (roman, 2013); Pustinja(poezija, 2015); Radikalna mjesečina (kratke proze, 2016); Otvorena rosa (poezija, 2017).

Drame i radiodrame: Plaidoyer po pički (drama, 1979., 1988., 2008); Higijena mjesečine(radiodrama, 1987); Zelena dolina (radiodrama, 1991); Neonski rubovi (radiodrama, 1996);Ink in the Eye (radiodrama, 1998; Tinta u oku (radiodrama, u knjizi Bubnjevi i čipke, 2000);Bubnjevi i čipke (radiodrama, u knjizi Bubnjevi i čipke, 2000); Gola Europa (drama, 2002);Bordel divljih jabuka (drama, 2002); Danas je Valentinovo (radiodrama, 2003); Ground ZeroAleksandra (drama, 2004); Sarajevo Blues (drama, 2005); Nema više Apokalipse (drama,2006); Mala klaonica nježnosti (drama, 2007); Plaidoyer po pički (drama, elektroničkoizdanje, 2007); Sarajevo Blues (drama, elektroničko izdanje, 2007); L’Europe nue (drama,2007); Zero (dramska trilogija, elektroničko izdanje, 2008); Kaos (dramska trilogija, 2008);Mala klaonica nježnosti (drama, elektroničko izdanje, 2008); Nema više Apokalipse (drama,elektroničko izdanje, 2009).

Izvedene radiodrame: Plaidoyer po pički (1988); Higijena mjesečine (1988); Zelena dolina(slovenski, 1996); Danas je Valentinovo, 2000); Tinta u oku, 2001); Zelena dolina (hrvatski,2001); Pledoaje po piknji (2008); Nema više Apokalipse (2014).

Izvedene drame: Gola Europa (2003); Na rubu (skraćena verzija drame Nema višeApokalipse, 2009); Marica – put u smrt, adaptacija drame Nema više Apokalipse, redateljMarinko Ivanišević; Gradsko kazalište Đurđevac, Dom kulture Đurđevac, Đurđevac, 2013);Repriza drame Marica – put u smrt u okviru X. županijske smotre kazališnih amateraKoprivničko-križevačke županije, Đurđevac, 2013. i treća izvedba Marice, Klub Močvara,Zagreb, 2013); L’Europe nue, Gola Europa (Mise en scene Sava Andjelkovic, SorbonneUniversity i u Ambassade de la Republique de Croatie, Paris, 2014); Plaidoyer po pički(drama, dramski spektakl, u koprodukciji Eurokaza i Muzeja suvremene umjetnosti. RedateljDalibor Martinis. Praizvedba u Muzeju suvremene umjetnosti, Zagreb, 2015).

Izbor prijevoda: Zelena dolina (radiodrama, slovenski, 1996); Ink in the Eye (radiodrama,engleski, 1998); Poems (poezija, engleski, 2004); Oдeбete, пaрaлeлни идиotи (priča,makedonski, 2004); Der zarte Palisander (proza, njemački, 2005); Coitus reservatus (esej,mađarski, 2005); Nocne paznokcie,opowieść o miłości i śmierci (priča, poljski, 2005); Plesfluida (priča, slovenski, 2005); L’Europe nue (drama, francuski, 2007); Rauch (proza,

66

njemački, 2008); Πлejсtejшн, душo (roman, makedonski, 2008); Deset pjesama (poezija,mađarski, 2009); Nežno mi ga drkaj! (pjesma, slovenski, 2009); Portfolio Milko Valent: StilleWerkzeuge (deset pjesama, njemački, izbor iz knjige Tihi alati, elektroničko izdanje, 2010);Naked Europe, Ground Zero Aleksandra (drame, engleski, 2011); Goła Europa (drama,poljski, 2012); Meztelen Európa (drama, mađarski, 2013); Les larmes artificielles (odlomakiz romana, francuski, 2016); Subject: Intercontinental Quivering – A short e-mail story(proza, engleski, 2017); A Poem about Her Anus (pjesma, engleski, 2017).

67

Biblioteka Onlineknjiga 148

Milko ValentTIHI ALATI

© 2018 Milko Valent© za elektroničko izdanje: Društvo za promicanje književnostina novim medijima, 2018

IzdavačDruštvo za promicanje književnostina novim medijima, Zagreb

Za izdavačaKrešimir Pintarić

UrednikKrešimir Pintarić

Fotografija© Valdas / Fotolia.com

ISBN 978-953-345-581-5 (HTML)ISBN 978-953-345-582-2 (EPUB bez DRM)ISBN 978-953-345-583-9 (PDF)ISBN 978-953-345-584-6 (MOBI)

Prvo izdanjeDruštvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2008.

Knjiga je objavljena uz financijsku potporuGrada Zagreba i Ministarstva kultureRepublike Hrvatske.

68

Projekt Besplatne elektroničke knjige [BEK]financijski podržava Zaklada “Kultura nova”.

69