tehnologija pozlaĆivanjabib.irb.hr/datoteka/653680.tehnologija_pozlaivanja_03052013.pdf · denis...

SVEUČILIŠTE U DUBROVNIKU

ODSJEK ZA UMJETNOST I RESTAURACIJU

TEHNOLOGIJA POZLAĆIVANJA

u konzerva torsko- res taura torsk im radovima

r adna ve rz i j a 2013 .

D e n i s V o k i ć

D u b r o v n i k 2 0 1 3 .

Denis Voki�: Tehnologija retuširanja u konzervatorsko-restauratorskim radovima – radna verzija 2013. Sveu�ilište u Dubrovniku

2

IMPRESUM

Naziv: Tehnologija pozlaćivanja u konzervatorsko-restauratorskim radovima; radna verzija 2013. Autor mag.

art. Denis Vokić. Skripta za kolegij Povijest umjetničkih tehnika i tehnologije materijala, Odjel za umjetnost i

restauraciju, Sveučilište u Dubrovniku.

Denis Voki�: Tehnologija retuširanja u konzervatorsko-restauratorskim radovima – radna verzija 2013. Sveu�ilište u Dubrovniku

3

TEHNOLOGIJA POZLAĆ I V A N J A

u k o n z e r v a t o r s k o - r e s t a u r a t o r s k i m r a d o v i m a

Denis Voki�: Tehnologija pozlaćivanja u konzervatorsko-restauratorskim radovima – radna verzija 2013. Sveu�ilište u Dubrovniku

4

UVOD

Pozlaćivati se može razne materijale: drvo, metal, staklo, papir... Za svaki od mogućih

nositelja postoji i više varijanti moguće metode pozlaćivanja od kojih svaka daje neki

specifičan efekt. Polimentne pozlate na drvu i amalgamske pozlate na metalu najviše se cijeni.

Polimentne pozlate se cijeni zbog profinjenog izgleda, ali i zbog potrebnog truda i neophodne

vještine za postići vrhunski efekt, a amalgamsko pozlaćivanje je cijenjeno zbog raritetnosti u

današnje doba - to je iznimno otrovan proces kako za onoga tko pozlaćuje tako i za njegovu

okolinu tako da se čak proširio glas da je amalgamsko pozlaćivanje zabranjeno. S druge strane

pozlaćivanje na mikstionsku podlogu je dosta jednostavan proces kojega gotovo svatko može

uspješno raditi nakon relativno kratke obuke. Mikstionom se može pozlaćivati na gotovo

svaku podlogu koju se može izolirati da ne upija, od papira do metala. Ali, mikstionska

pozlata ne rezultira takvom profinjenošću kakvom rezultira polimentna pozlata ili

amalgamska pozlata metala.

Etimologija: bolus i poliment

U hrvatskom jeziku se u pozlatarstvu koristi izraze poliment, polimentna pozlata, ali i

bolus i pozlata na bolus. Hrvatski izrazi bolus i poliment su donekle zbunjujući za prevođenje

na engleski i talijanski jezik jer ti jezici ne poznaju izraz poliment. Talijani nazivaju “bolo” i

ono što mi nazivamo bolus i ono što nazivamo poliment. Zato multijezični rječnici izraz

“poliment” na engleski ili talijanski jezik ne mogu prevesti drukčije nego pojmom “bolo”. S

obzirom da na proizvodima talijanskih proizvođeča piše “Bolo” za ono što se u nas naziva

poliment, donekle su pojmovi poliment i bolus postali sinonimi i u nas. U ovom slučaju

hrvatska pozlatarska terminološka tradicija veže se za njemačku terminologiju. U njemačkoj

pozlatarskoj tradiciji jasno je određeno što je bolus, a što poliment. Pa, ako se već koristi oba

izraza u nas treba ih pojasniti.

Bolus je crvena, žuta ili bijela glina koja se koristi za pozlaćivanje. Naziv bolus je

dobila zbog oblika kakvim se trgovalo još od antičkih vremena (grč. bȏlos: gruda, grumen

zemlje). Taj oblik okruglih grumena glina dobije nakon procesa ubiranja iz tla i nakon

čišćenja i taloženja. Također, izraz bolus se koristi u medicini za označiti zalogaj hrane


5

okrugla oblika nakon žvakanja ili za označiti okruglast oblik lijekova koji su veći od pilula.

Prema njemačkoj etimologiji izraz poliment znači fini, glatki materijal koji služi za lijepljenje

zlatnih listića, a sastoji se od bolusa i veziva (tutkala). Bolus polimentu daje mekoću, glatkoću

i podatnost za poliranje, a tutkalo omogućuje vezivanje bolusa na podlogu i zlatnih listića na

bolus. Zato je važno da poliment bude ne samo odgovarajuće boje već i što mekših i sitnijih

čestica bolusa.

Sl. Bolusi bijeli, žuti i crveni

Za izradu polimenta se kroz cijelu povijest naročito cijenilo crveni bolus podrijetlom iz

Armenije (Bolus Armenicus, Bolus Armena, Lutum Armenum, Terra Armenum...). Armenski

bolus je crveni oker, pretežno po sastavu željezni oksid Fe2O3. I najkvalitetniji žuti bolusi

dolaze iz nalazišta s Levanta. To su zemljani okeri pretežno po sastavu hidroksidi željeznih

oksida FeO[OH]. Bijeli bolusi (Bolus Alba, Kaolin) su pretežno magnezijev oksid (MgO).

Danas se polimenti rade i od sintetički proizvedenih pigmenata umjesto od prirodnih bolusa i

često ih proizvođači distribuiraju pod nazivom “bolo”. Tim sintetičnim pigmentima zrno se

usitnjava do vrlo finih čestica, a zbog poboljšavanja mekoće potrebne za poliranje im se


6

dodaje aditive (sapun i sl.). Usprkos svim aditivima, barem zasad, nemaju mekoću i finoću

najcjenjenijih tradicionalnih prirodnih bolusa koji i dan danas ostaju nenadmašan

prvorazredan pozlatarski materijal.

I. NAJJEDNOSTAVNIJI NAČINI POZLAĆIVANJA

Pozlaćivanje udaranjem čekićem po zlatnim listićima ili zlatnoj foliji uz presavijanje i

ponavljanje listića najjednostavniji je i vjerojatno najstariji način pozlaćivanja. Ta metoda

pozlaćivanja počiva na činjenici da je zlato mekano i da se zbog mekoće može mehaničkim

udaranjem i poliranjem sjediniti sa slojem ispod. Ova se metoda pozlaćivanja spominje u

Homerovoj Odiseji i u Starom Zavjetu. Nalazimo je na figuri Ovna u grmlju koja se čuva u

muzeju British u Londonu1, a datira se u 2600.-2400. godinu prije Krista. Spomenuta tehnika

je na figuri ovna korištena za pozlaćivanje drva. Analiza je pokazala da je na drvo prethdno

postavljen sloj bitumena2, vjerojatno da bi pomogao adheziji, ili možda zbog konzerviranja

drva.

Zlato se zbog svoje mekoće može tanjiti i razvlačiti udaranjem čekićem (preko odgovarajuće

mekane barijere) dok se ne postigne vrlo tanak listić. U doba antike listići su bili približno

deset puta deblji nego danas, a u srednjem vijeku su bili dvostruko deblji nego danas. Debljina

današnjih zlatnih listića je 0.1–0.125 µm (a može se napraviti listić čak do debljine 0.03 µm).

Današnja čistoća zlata za pozlaćivanje je najčešće 22 karata, ali često se koristi i 23, 23 ½, i

24 karatno zlato, a može se kupiti i manje čiste legure, najčešće 16 i 18 karatno zlato.

1 British Museum, Zbirka Mezopotamije, dvorana 56. To je jedna od dvije figure Ovna u grmlju koje

su iskopane 1928/9. iz babilonskog grada Ura, danas u južnom Iraku. Druga figura se čuva u muzeju

University of Pensylvania u Philadelphiji. Pravilnije bi ih trebalo nazvati parom koza, ali su pod

nazivom «ovnovi» ušli u literaturu.

2 Pojmovi asfalt i bitumen su sinonimi. Do dvadesetog stoljeća je bilo uobičajenije koristiti se izrazom

asfalt, ali je postupno asfalt postao primarno izraz za označiti smjesu kojom se rade ceste. Većina

strukovne literature koristi pojam bitumen ili sintagmu asfalt/bitumen. Bitumen je važan materijal za

patiniranje pozlate.


7

Zlato je tako mekano da se udaranjem ili poliranjem sjedinjuje s mnogim materijalima na koje

se postavi. Upravo se zato zlato sjedini i sa samim sobom kad se polira preklope zlatnih listića

u današnjoj polimentnoj pozlati. Taj efekt preklopa daje posebnu profinjenost polimentnoj

pozlati. Metoda pozlaćivanja gdje se mekoćom zlata mehanički izaziva sjedinjenje s

podlogom danas se najčešće naziva mehaničkim pozlaćivanjem. Danas se tu metodu korist za

poduplavanje zlatnih listića u polimentnoj pozlati ondje gdje se želi efekt čistog metala.

Pozlaćena površina se ovlaži (dovoljno dahom) i postavi se novi listić na prethodni. Sjedine se

mehaničkim poliranjem. Isto se može napraviti zlatnim listićima preko srebrnih listića na

polimentu. Zlato će se poliranjem kvalitetno sjediniti sa srebrom.

Polirano željezo, čelik i neke druge metale može se pozlaćivati mehanički postavljanjem

zlatnih listića na površinu metala na temperaturi neposredno nižoj od temperature na kojoj bi

metal bio crven od topline. Na tako zagrijanom metalu se zlatni listić pritšće i uglačava

nekom alatkom za poliranje. Ponovnim zagrijavanjem se može dodati novi listić na prethodni

i dobiti deblju pozlatu. Kad se metal ohladi pozlatu se polira do visokog sjaja.

I. 2. POZLAĆIVANJE DEPLECIJOM

Sve ostale metode pozlaćivanja su metode dodavanja, samo je metoda deplecijom metoda

uklanjanja (lat. deplere – isprazniti). To je metoda stvaranja čiste zlatne površine na

predmetima koji su napravljeni od legure zlata s bakrom i srebrom. Proces se sastoji od

uklanjanja svega što nije zlato na površini zlatne legure. Predmet koji se tretira ovim

postupkom oblaže se ili uranja u kiselinu (moguće je i u sol). Kako kiselina nagriza sve osim

zlata, rezultira dosta poroznom površinom gotovo čistog zlata. Zato se takvu površinu mora

mehanički polirati da se mekano zlato sjedini i da se tako proizvede efekt visokog sjaja.

Ovom se tehnikom služilo i u Srednjoj Americi u predkolumbovskom razdoblju. Upravo je

ova tehnika pozlaćivanja konkvistadore zavarala da su otete figure u cijelosti izrađene od

čistog zlata.

Dušična kiselina lako otapa i srebro i bakar, a ne oštećuje zlato te se danas smatra najboljim

izborom za ovu tehniku. Oksalna kiselina neće otapati ni zlato ni srebro, ali hoće bakar.


8

Stara koreanska tehnika pozlaćivanja keum-boo je varijacija metode pozlaćivanja deplecijom

i mehaničkog pozlaćivanja. Srebrna legura se tretira metodom deplecije s ciljem postizanja

površine čistog srebra na koju se onda postavljaju listići 24 karatnog zlata. Zlato i čisto srebro

se zbog obostrane mekoće lako i kvalitetno sjedinjuju uz glačanje i uz visoku temperaturu.

Novija istraživanja pokazuju da je ista tehnika bila poznata i u Kini i Japanu, a neke predmete

pozlaćene ovom tehnikom se datira u 500.-1000. god prije Krista.

II. 1. TEHNOLOGIJA POLIMENTNE POZLATE NA DRVENOM NOSITELJU Da bi se drvo pozlatilo polimentnom pozlatom potrebno ga je prirediti postavljanjem

pozlatarske osnove. Pozlatarska osnova, isto kao i slikarska osnova, sastoji se od

impregnacije, preparacije i izolacije, s tom razlikom od slikarske osnove što se na pozlatarsku

izolaciju postavljaju slojevi polimenta. Impregnacija osigurava kvalitetnu vezu između

nositelja i preparacije, a izolacija sprečava da vezivo iz polimenta prejako penetrira u

preparaciju i da tako preparacija bude prejako vezana, i da zato u polimentu ostane premalo

veziva za koje bi se trebalo lijepiti zlato. Obično se samu preparaciju naziva pozlatarskom

osnovom jer se impregnacija ne vidi, a i izolacija je vrlo tanak sloj koji se također vizualno

sjedini s polimentom. II. 2. IMPREGNACIJA DRVENOG NOSITELJA

Radijalni rez drva bi bio idealan jer bi te daske bile najmirnije. S obzirom da je drvnoj

industriji radijalni rez neprihvatljiv zbog velikih gubitaka, u pravilu se može nabaviti na

tržištu samo tangencijalni rez. Daske izrezane tangencijalnim rezom imaju lijevu i desnu

stranu (osim blistača). Desna strana se u stolariji izlaže suncu, kiši, gaženju i sl. a lijeva strana

je manje otporna. Kredna osnova i pozlata se stavlja na desnu stranu daske, a lijevu se okreće

za poleđinu te se može zaštititi nekim premazom u svrhu hidrofobiziranja drva.

Nepridržavanje pravila krediranja i pozlaćivanja (ili oslikavanja) desne strane daske najčešće

rezultira ljuštenjem kredne osnove i pozlate. To je logično jer bi u slučaju neprdržavanja ovog


9

jednostavnog pravila drvo svojim radom zbijalo krednu osnovu i pozlatu, a kad se kreda zbije

više nego što joj elasticitet dopušta – ljušti se i otpada.

Sl. Krivljenje dasaka tangencijalnog reza drva i pravilno spajanje dasaka3

Drveni nositelj ne smije biti hladan. Tutkalo se grije da bude vrlo toplo. Drveni nositelj,

uključujući okvir i pozadinu daske, impregnira se otopinom tutkala tupkanjem kistom u toploj

sobi. Meko drvo (lipa i sl) impregnira se 7-10%-tnim kožnim tutkalom. Tvrdo drvo (hrast i sl)

može se impregnirati s 10-30%-tnim kožnim tutkalom. Sutradan postavlja se drugi sloj

impregnacije istom otopinom tutkala i na isti način, a može se umjesto drugog sloja

impregnanta postavili maruflažu. Važno je da sve bude toplo ili vruće jer ukoliko su drvo i

tutkalo hladni, tutkalo se ugušćuje i gelira te se neće postići željenu penetraciju tutkala u drvo,

neće međusobno dobro vezati te će se kasnije pozlata lakše ljuštiti.

Drvo se uvijek impregnira i preparira tako da njegova «desna» strana bude ona na koju se

pozlaćuje, oslikava ili (u stolariji) izlaže kao gazište, eksponira vanjskim uvjetima... Desna

strana je ona koja je bila bliže srcu drva (lijeva je bliže kori). Špranje drva na desnoj strani idu

prema van, dok na lijevoj strani idu prema unutra, desna se krivi tako da se isteže, lijeva se

krivi tako da se zbija.

3 Ivan Popp, Stolarski priručnik, Nakladni zavod Hratske, Zagreb 1948, 112-113


10

Maruflaža se može lijepiti samo preko rascjepa, spojeva i čvorova ili preko cijele površine

nositelja. Drveni nositelj treba biti impregniran. Platno treba biti iskuhano da se ispere

tvornička imprimatura i treba biti suho prije nego se umoči u tutkalnu otopinu. Maruflaža se

lijepi istom otopinom tutkala koje se koristilo za impregnaciju.

Izreže smo platno malo veće od potrebnog. Toplu dasku premaže se vručom 15%-tnom

otopinom tutkala, uključujući i poleđinu daske. Odmah potom, zgužva se i umoči platno u

istu otopinu tutkala, malo se ocijedi i postavi na nositelj. Platno treba razvlačiti i pritiskati na

nositelj, peglati drvenom pločicom da se poravna, locira i istisne višak tutkala. Dok je mokro,

i dok se pegla, skalpelom se obreže višak platna, radije može ostati nepokriven koji milimetar

nositelja nego da se platno gužva ili presavija. Višak tutkala istisnuti ravnanjem i

pritiskanjem; pokupiti istisnuto vlažnom spužvicom i suhom krpom.

II. 3. PREPARACIJA DRVENOG NOSITELJA (POZLATARSKA OSNOVA, KREDNA OSNOVA, GESSO OSNOVA, KREDIRANJE)

Osnova se nanosi na cijelu dasku: maruflažu i poleđinu. Koristi se kreda CaCO3 (tradicija

sjeverne Europe) ili bolonjska kreda CaSO4 - mrtvi gips (tradicija Italije i mediteranskog

područja). Prvi sloj osnove radi se jakim tutkalom (10-15%-tna otopina) u koju se stavi malo

krede tek da se zabijeli kao mlijeko. Prvi sloj nanosi se vruč tupkanjem okruglim debelim

kistom. Tupka se da bude vrlo tanko - tako je prvi sloj osnove u biti polu osnova, a polu

impregnacija.

Kredna osnova pravi se u loncu s dvostrukim dnom. U vruču tutkalnu otopinu dodaje se

prosijana kreda postupno, samo onoliko koliko otopina pije. Koristi se najradije 10-12%-tnu

otopinu tutkala.

3-4 sloja nanose se kistom polako razmazujući potezima 5-10 cm da kredna osnova sama

"legne". Svaki sloj suši se jedan dan. Jedan način obrade je da se svaki sloj nakon sušenja

brusi. Drugi način obrade je da se ništa ne brusi i ne ravna dok se ne postavi zadnji sloj. U

svaki sljedeći sloj kredne osnove doda se malo krede u prahu, tako da sloj bude nešto slabije

vezan nego prethodni (tj. koncentracija tutkala postupno malo opada). Nakon 3-4 sloja

kistom, ista se kredna osnova može razmazivati špahtlom tako da se kistom nanese kredna


11

osnova i onda se tanji i ravna špahtlom (gladi i struže – špahtla se umače u toplu vodu jer

osnova želira) itd. Nakon 20 min, kad prosuši a ne osuši se sasvim, na taj sloj može se staviti

drugi namaz i obrađivati na isti način do fine glatkoće. Sutradan, mogu se postaviti još dva

sloja krede (malo slabije vezane) i obrađuju se na isti način.

Nakon sušenja, kredna osnova obradi se finim brusnim papirom.

II. 3. a. Fiksiranje slabo vezanih boja i osnove kojih je vezivo na bazi bjelančevina

Ako se osnova ili boja brišu pod prstom jer su slabo vezane, a vezivo je na proteinskoj bazi

(tutkalo!), može se fiksirati 4%-tnom otopinom formalina. Formalin se obilno nalije i, ako je

moguće, razmazuje se kistom da boja / osnova bude jednolično natopljena. Ako se treba

staviti nove slojeve kredne osnove ili boje, treba ih se postaviti prije nego se formalin potpuno

osuši, jer kad se osuši odbijat će vodu.

II. 4. ORNAMENTIRANJE KREDNE (ILI GESSO) OSNOVE

Pastiglia je tehnika gradnje ornamenata krednom osnovom. Ornament se reljefno slika

krednom osnovom pomoću tankog kista. Pastiglia je tehnika ornamentiranja koja je bila

popularna u Italiji i južnoj Europi.

Sl. Čavao se turpijom stanji tako da mu vrh postane plosnat. Bušilicom se probije rupa tako da

ostane tanka nit za rezbarenje kredne osnove na vrhu. Čavao se ugradi u drvenu ručku ili u

tehničku olovku. Umjesto čeličnog čavla daleko je trajnije uzeti rostfrei čavao.

Graviranje kredne osnove je naročito popularno u sjevernoj Europi; ornament se olovkom

nacrta na poluprozirnom papiru, okrene se tako da crtež bude prislonjen na osnovu i sa

stražnje strane crteža trlja se da se crtež olovkom prenese na osnovu (zrcalno), nakon čega se

u krednoj osnovi ornament po crtežu. Tankim mekanim kistom kreda se prvo malo namoči da


12

se mekše gravira. Zatim se gravira u vlažno. Oštrim mokrim kistom može se smekšati rubove

preoštrog reza. Mogu se gravirati i vrlo komplicirani i duboki reljefi u kredi. Kreda se može

gravirati raznim reznim alatima i raznim potezima. Gravirati se može i utiskivanjem npr.

plosnatim alatkama sličnim odvijaču - valjkastim vodoravnim, cik-cak itd. potezima.

Punciranje se ne radi u ovoj fazi nego nakon polaganja listića, a prije ahatiranja.

II. 5. IZOLACIJA (LEŠENJE)

Na suhoj (eventualno graviranoj) i brusnim papirom obrađenoj krednoj ili gesso osnovi radi se

izolacija koju se u pozlatarstvu u nas naziva lešenje. Lešenje se radi od tutkalne otopine 3-

5%-tne koja se u tarioniku dodaje u malo žutog bolusa, tek toliko da se može vidjeti gdje je

lešeno jer se ne bi smjelo preći dvaput po istom mjestu. Tutkalna otopina može sadržati malo

alkohola (do 10%) ili kemijskog fungicida. Leši se mekanim plosnatim kistom. Temperatura

smjese ne smije biti viša od 40 C da ne bi svo vezivo penetriralo u podlogu. Isto vrijedi i za

poliment, u biti ako se radi s tutkalom kao vezivom za pozlatu je najbolja tutkalna otopina

koja je starenjem izgubila svojstvo geliranja, a zadržala svojstvo lijepljenja (umoče se dva

prsta u deželiranu tutkalnu otopinu i kad se napola osuše trebalo bi se osjetiti kako se

međusobno lijepe).

II. 6. POSTAVLJANJE POLIMENTA

Na lešenu podlogu stavljaju se obično tri sloja polimenta. Ako se može, nanose se okomito na

prethodni sloj. Novi sloj polimenta postavlja se nakon što prethodni prosuši ili izgubi sjaj.

Poliment mora biti poluproziran, razmaziv i ne topliji od 30-35 C, tek da je tutkalo tekuće i

razmazivo. Podloga na koju se nanosi ne bi smjela biti hladnija od 20 C. Proba da li je bolus

dobar za pozlatu radi se tako da se na njega nanese rakija; ako ne pije - prejako je; ako se

briše - preslabo je vezan. U biti je poželjno da je u polimentu što više tutkala (ili bjelanjka) jer

se zlatni listići vezuju za to ljepilo koje se aktivira rakijom ili vodom. Ali, ako bi u sloju

polimenta bilo jače tutkalo ili bjelanjak nego što je u podloženom sloju – onda bi se događalo

ljuštenje. Površinska napetost tih veziva je takva da treba paziti kako svaki sljedeći sloj treba

biti malo slabije vezan od prethodnog. Ako se krenulo s 10 %-tnom otopinom tutkala u

impregnaciji, to znači da se preparacija radi s nešto slabijom otopinom, a poliment s još


13

slabijom – recimo 5%-tnom. Ako je poliment preslabo vezan – zlato se neće imati na što

zalijepiti. Obično se prvi slojevi polimenta postave žutim polimentom, a završni crvenim. Ako

se crveni postavi transparentno stvorit će vrlo profinjen efekt narančastog polimenta. Kad se

crveni ili narančasti poliment prosijavaju kroz ostarjelu pozlatu na kojoj se jasno vide preklopi

zlata – efekt može izgledati izuzetno profinjeno. Poneki majstori samo izbočene ornamente

premažu crvenim polimentom tako da u udubinama ostane žuti; ako prilikom postavljanja

zlatnih listića listići zbog pucanja ne uspiju pokriti 100% površine – pokrit će sve izbočene a

u udubinama može ostati i malo nepokrivenog žutog polimenta kojeg se neće uočavati ako se

djelo ne gleda iz neposredne blizine. Polimenti hladnih tonova poput bijelog bolusa, crnog

pigmenta ili caput mortum pigmenta rijetko se koriste kao podloga zlatu, a češće se koriste

kao podloga srebrnim listićima – rijetko se može naći zlatne listiće na nekoj hladnoj podlozi,

ali primjera ima.

II. 7. POZLAĆIVANJE NA POLIMENTU

Jastučić za pozlatu odmašćuje se oker pigmentom ili manje poželjno talkom (oker pigment

ima boju zlata). Uvijek malo tog suhog praha mora biti u jastučiću. Jastučić ne smije biti

nimalo masan ili vlažan, i ne smije biti bez oker pigmenta ili talka na sebi. Samo takav

jastučić neće lijepiti zlato na sebe i samo takav jastučić će omogučiti fino rezanje zlatnih

listića. Nož za pozlatu mora biti potpuno ravan. Oštri se (zaglađuje!) ahatom. Nož ne smije

imati na sebi nimalo korozije na oštrici niti smije imati kakvo oštećenje koje bi kidalo listić

umjesto da ga reže. Nadlanicu se zamasti s malo čistog vazelina. O taj vazelin protrlja se

pozlatarski kist koji se obriše da ne bi ostalo previše vazelina na njemu. Omjer vazelina (ili

neke druge masnoće) na pozlatarskom kistu mora omogućiti da se zlatni listić uhvati za kist

ali da se ne zalijepi čvrsto za njega. Neki pozlatari isto postižu tako da kist brišu o masnu kosu

ili o masnu kožu. Tako se kist dijelom i elektrizira što u kombinaciji s minimalnom

masnoćom omogućuje prihvaćanje i prijenos listića zlata i njegovo lako otpuštanje kad ga

rakija «povuče». U rakiju se doda vrlo malo tutkalne otopine. Poliment se prije pozlaćivanja

zagladi četkom ili vunicom tako da dobije tvrdi polusjaj. To se može raditi tvrdim četkama

poput četki za cipele ili vrlo finom čeličnom vunicom (finoće 4 nule).


14

Sl. Četka za poliranje polimenta. Za istu svrhu mogu poslužiti vrlo fine čelične vunice ili

njihovi supstituti. Cilj je postići da poliment potamni i zasjaji od poliranja – bez ikakvih

dodavanja novog materijala u poliment.

Sl. Kistovi za prenošenje zlatnih listića. Cenino Cenini spominje da se za prenošenje zlatnih

listića koristi čvrst komad papira. Metoda je vremenom evoluirala dodavanjem tankog sloja

vjeveričje ili hermelinove dlake između dva lista debljeg papira. Lepezasti kistovi se koriste

za dodavanje manjih komadića zlatnih listića u procesu «popravljanja».


15

Sl. Jastučić se sastoji od drvene dašćice na koju se stavi sloj filca i presvuče kožom životinje

koja se ne znoji. Njemački tip jastučića je tvrđi i ravniji, francuski i talijanski tip jastučića je

mekši i punašniji.

Sl. Na poleđini jastučića može biti traka za uvlačenje ruke što je naročito pogodno za rad na

skeli i svugdje jastučić treba držati u ruci. Mogu biti i trake s prednje strane za zakačiti

pozlatarski kist ili nož ako se jastučić drži u ruci. Može se izraditi i zaštita od prouha u obliku

papirne ograde.

U najnovije doba postoji bolji supstitut za čelične vunice. Čelične vunice imaju ozbiljnu manu

što se previše mrve, a njihovi izmrvljeni ostatci lako korodiraju. Supstituti čeličnim vunicama

se ne mrve i postoje vrlo fini, a distribuiraju ih dućani koji


16

Sl. Superioran supstitut za čelične vunice

prodaju materijal za lakiranje jahti i automobila4. Mekani kist za rakiju umoči se u rakiju koja

se obilno nanese na polirani poliment na nešto većoj površini nego što je veličina listića kojeg

se želi aplicirati. Pozlatarskim kistom uzme se zlatni listić i nanese na poliment dok je još

obilno mokar od rakije. Postupak nanošenja listića ponavlja se uz preklope od cca. 1 mm.

Sl. Kist za nanošenje rakije

4 Primjerice, na hrvatskom tržištu postoje Mirka Mirlon abrazivi koji su superiorna zamjena čeličnim vunicama

u pozlaćivanju ili lakiranju raznih materijala. Postoje u četiri stupnja finoće: General Purpose (GP) odgovara

abrazivima oznake 320, Very Fine (VF) odgovara abrazivima oznake 360, Ultra Fine (UF) odgovara onima

oznake 1500, i Micro Fine (MF) odgovara onima oznake 2000. Može ih se kupiti u rolama, pločicama ili u

diskovima za električene ili baterijske polirke. Za obradu polimenta može se koristiti MF, ali i UF naročito ako

ga se istupi prethodno na nečemu drugom. Sam proizvođač koristi naziv «abraziv» ali taj naziv nije najsretnije

izabran. Naime, gladi li se Mirka Mirlon UF ili MF po pisaćem papiru, okom se ne može uočiti da je papir

abradirao. Gledano prema svjetlu uočava se da se papir sjaji ondje gdje je tako tretiran. To znači da Mirka

Mirlon prvenstveno poliraju, a tek sekundarno abradiraju i to samo loše vezan materijal ili sitne ispupčene

neravnine. Mirka Mirlon UF i MF se radom omekšavaju i postaju sve manje abrazivni, a sve više polirajući.


17

Ljepota polimentne pozlate ovisit će o tim preklopima i o interesantnosti ili pravilnosti uzorka

koji grade. Nakon 5-10 min od nanošenja listića uzme se čist tampon vate pomoću kojeg se

listić pritiska da se priljepe svi nepriljepljeni mjehurići.

II. 8. POLIRANJE (AHATIRANJE) I UKRAŠAVANJE POZLATE

Punciranje zlata radi se nakon polaganja zlata, prije poliranja ahatom ili nekom drugom

polirkom. Alatka za punciranje je tupo obrađeni čavao ili sl. kojeg se udara čekićem da se

utisne u kredu. Prilikom utiskivanja krede zlato se zbog mekoće razvlači i ne bi smjelo pucati.

Graviranje crta može se raditi alatkom oblikom sličnom nožu za pizzu (polukružna tupa

oštrica) kojom se upire (ne reže) da se utisne crta u kredu i da povuče mekano zlato za sobom.

Sl. Ahati za poliranje polimentne pozlate


18

Poliranje se danas radi alatkama različitog oblika čiji je vrh od poludragog kamena ahata.

Zato je ahat postao sinonim za poliranje. Nekada se poliralo i drugim polirkama, npr.

zaglađenim hematitom ili vučjim (psećim) zubom. Ahatiranje se radi obično sat vremena

nakon nanošenja zlatnih listića, a ako se radi u vlažnom podrumu vjerojatno će trebati

ahatirati sutradan. Kad će trebati ahatirati pozlatu ovisi i o primjesama u krednoj osnovi. Da li

je pozlata spremna za ahatiranje treba probati. Za ahatiranje listić ne smije biti suho tvrd

(presuh = prekasno); niti prevlažan da se guli pod ahatom (premokar = prerano). Ahatira se

ujednačeno i lagano kao da se boja jednoliku površinu drvenim bojicama.

Manji popravci na pozlati rade se tako da se dahom ovlaži podloga i priljepi komadić

listića, ili na isti način kako se pozlaćivalo tj. pomoću rakije.

II. 9. ZAVRŠNA ZAŠTITA POLIMENTNE POZLATE

Na polimentu se može pozlaćivati pravim zlatom, ali i imitacijom tj. schlag metalom.

Ipak, s obzirom da je priprema podloge za polimentnu pozlatu najteži i najzahtjevniji dio

posla, nema smisla raditi takvu pripremu za schlag metal, osim u svrhu vježbe, tj. jeftinijeg

obrazovanja kandidata koji uče pozlatu. Schlag metal se mora zaštititi nekim lakom ili

patinom bitumena, u protivnom oksidira. Pravo zlato ne oksidira. Nikakav lak na pravoj

polimentnoj pozlati ne izgleda profinjeno - lakiranjem se prava polimentna pozlata degradira.

Na pravu polimentnu pozlatu može se postaviti voštana pasta koju se nakon sušenja može

mekanom krpicom ili baršunom polirati. Polirani tanki voštani sloj ne degradira izgled zlata.

Matirati se polimentnu pozlatu može 1-3%-tnom otopinom tutkala. U tom slučaju potez kista

se ne smije ponoviti preko istog mjesta jer zbog vodom omekšanog polimenta drugi potez

može obrisati pozlatu. Postavljanjem voštane zaštite na pozlatu može se i modificirati ton

zlata primjerice postavljanjem voštane paste koja ima smeđkasti ton poput oraha ili sl. Da bi

se dobilo izgled ostarjelog zlata koje je trenjem istanjilo svoje listiće i snažnije pokazalo

preklope zlata često se treba pozlatu malo «potrošiti». Jedni to rade čeličnom vunicom, ali to

matira pozlatu. Drugi to rade dlakom konjskog repa. Ipak, mekane tanke kvadratične spužvice

formata pedalj puta pedalj koje svi poznajemo kao kuhinjske spužvice za brisanje sudopera


19

daju idealan rezultat u ovakvim slučajevima. Dok je mokra ta mekana spužvica može izuzetno

fino i kontrolirano istanjiti pozlatu i natjerati preklope da zablistaju u punoj ljepoti.

Sl. Razni efekti pozlate pravim zlatnim listićima


20

III. VARIJACIJE TRADICIONALNE POLIMENTNE POZLATE

Postoje brojne stare i suvremene varijacije tradicionalne polimentne pozlate. U stare

prvenstveno spada pozlata na bjelanjak koja je vjerojatno i starija od pozlate na tutkalo.

Također u stare spada i pozlaćivanje srebrnim listićima koje nakon aplikacije zlatnog laka

(lazure) dobije vrlo profinjen zlatni efekt.

III. 1. POZLATA NA BJELANJAK

Osim tutkalne polimentne pozlate postoji i jajčana polimentna pozlata. Cenino Cennini nije

poznavao tutkalnu polimentnu pozlatu nego samo jajčanu. Umjesto tutkalne otopine koristi se

razrijeđeni bjelanjak u smjesi s bolusom. Bjelanjak se u bočici smućka da malo zapjeni.

Dolije se voda s trunkom sapuna ili šećera ili meda5, da bi bilo razmazivo kao tuš i to na 1 dio

bjelanjka, 2 dijela vode. Pozlaćivanje «na bjelanjak» je nešto teže nego pozlaćivanje «na

tutkalo». Dijelove namještaja izložene trenju nije primjereno pozlaćivati tutkalnom

polimentnom pozlatom jer se vrlo lako oštećuje; primjerenije je pozlatiti polimentnom

pozlatom na bazi bjelanjka (ili još otpornijom uljnom mikstionskom pozlatom). Ako se

polimentnom pozlatom pozlaćuje nešto što je izloženo trenju, onda takvu pozlatu treba

obvezno zaštititi pastom od tvrdog mikrokristalinskog voska.

Bjelanjak danas nije naročito popularan kao vezivo za zlatne listiće samo zato što je s

bjelanjkom teže raditi. Ali, primjerice pozlate na staklu su se tradicionalno radile «na

bjelanjak». Bjelanjak se nanese na odmašćeno staklo. Kad se osuši aktivira se vodom i postavi

se listić.

5 Sapun, med ili šećer se može izbjeći ako se pozlaćuje nešto što će biti izloženo dodirima.


21

III. 2. SREBRNI LISTIĆI SA ZLATNOM LAZUROM

Postoji i vrlo profinjen efekt pozlaćivanja na način da se postavi srebrne listiće, zatim na

njih zlatno-žutu lazuru (lak + bojilo) – popularno u doba baroka, a naročito u doba

historicizma. Srebrenje listićima srebra identično je pozlaćivanju pravim zlatom, samo je listić

malo deblji i teži.

Do 19. st. takve se lazure radilo od uljeno smolnog laka kojemu bi se dodalo zlatno-žutu

boju. Za tu se namjenu koristilo razne pigmente. Najčešće se u literaturi još od srednjeg vijeka

spominje bojilo aloja, ali i gotovo svi drugi žuti pigmenti i bojila (žute tal. lacca ili eng lake

boje).

Sl. Srebrni listići na crveno smeđem polimentu sa šelakovom (zlatnom) lazurom.

Bidermajerski ukrasni okvir s pravom starosnom patinom.

Pojavom šelaka početkom 19. st. šelak preuzima dominaciju u lakiranju i toniranju

namještaja i za pravljenje zlatnih lazura na srebrnim listićima. Što se zlatnih lazura od tada do

danas tiče najčešće su rađene “limun” do “orange“ šelakom otopljenim u alkoholu, bez


22

ikakvih drugih dodataka. U ovom sučaju šelak se javlja i kao vezivo i kao bojilo. Te su zlatne

lazure izuzetno bogatog tona. Video o metodi toniranja srebrnih listića šelakom možete

gledati na You Tube videu Come trasformare una cornice argentata in dorata con argento e

mecca, http://www.youtube.com/watch?v=r65CpLKgGlk

Patinu se može imitirati na kraju pomoću polusuhog akvarela ili ako je bojazan da šelak ne

pobijeli - tanko se prstom razvuče polusuha uljena boja ili tonirana voštana pasta. Za patinu se

uglavnom ne dodaje pigment u lazuru, ali ima i takvih primjera.

Danas se zlatne lazure na srebru može raditi i pomoću raznih bojila koja se otapaju u

raznim lakovima (više o tome u skripti o tehnologiji retuširanja).

III. 3. KÖLLNEROVA POZLATA

Srodna ovim vrstama pozlate zvanih još “poliment pozlata ili pozlata na bolus ili

vodena pozlata” jest i austrijska Köllner pozlata. Vezivo je sintetična smola, ahatira se i

reverzibilna je organskim otapalima. Köllner pozlata popularna je među restauratorima u

SAD-u. Osnova za Köllner poliment može biti akrilna slikarska osnova. Tako, pozlata može

biti postavljena na elastičnu podlogu koja će bez oštećenja podnositi velike mikroklimatske

promjene. Ipak, iako izgleda profinjenije od mikstionske pozlate, Köllnerova pozlata se ne

može mjeriti u profinjenosti s pravom polimentnom pozlatom.

III. 4. ALTERNATIVNE METODE LIJEPLJENJA ZLATNIH LISTIĆA

Lijepiti listiće moguće je na bilo koji lak koji se prethodno omekša odgovarajućim otapalom.

Ovi načini pozlaćivanja su srodniji mikstionskoj pozlati nego polimentnoj jer ovakvu pozlatu

nije moguće naknadno polirati.

Finom prskalicom se ovlaži lak na manjoj površini i dok je lak ljepljiv postavi se listić.

Akrilni lakovi su se pokazali najpogodniji za ovu vrstu pozlaćivanja, ali metoda nije

popularna osim za manje popravke jer je neugodna i otrovna za rad, a sam efekt nije

usporediv s klasičnim polimentnim pozlatama na bazi tutkala ili bjelanjka.


23

III. 5. ALTERNATIVA RAKIJI ZA LIJEPLJENJE ZLATNIH LISTIĆA

Umjesto rakije Englezi koriste gin, a na sjeveru Europe koristi se votka. Može se koristiti

voda umjesto rakije naročito za pozlatu na bjelanjak, ali poželjnije je da hlapljivost i

površinska napetost vode budu modificirani alkoholom. Köllnerova pozlata ima svoj (dosta

skupi) aktivator, ali može se za istu namjenu i na Köllnerovoj pozlati koristiti rakiju.

III. 6. POLIRKE ZA POLIRANJE ZLATNIH LISTIĆA

Danas se za poliranje pozlate koristi poludragi kamen ahat, pa se izraz ahatiranje koristi i kao

sinonim za poliranje pozlate. Nekad se u Europi za istu svrhu koristilo hematit ili vučji zub ili

pseći zub. Na dalekom istoku u istu svrhu koriste žad. Bitno je da alatka za poliranje bude

tvrda, glatka i da nema abrazije. Nema puno materijala koji takvi ostanu i nakon što se s njima

dugo radi (polira) tako da poludragi kamen ahat, usprkos skupoći, zasad nije zamijenjen

nikakvim novim sintetičnim materijalom.

III. 6. IMITACIJA ZLATA LISTIĆIMA OD MJEDI ILI BRONZE (schlag metal pozlata)

Schlag metal listić (imitacija zlata) je još deblji od srebra i znatno je veći od

standardnih formata listića pravog zlata ili srebra (standardni format zlatnog listića je 8x8 cm,

a Austrijanci imaju i standard 6x6 cm; standardni format schlag metala je 16x16 cm).

Imitacija srebra na bazi kositra je stabilnija na oksidiranje od običnog srebra, ali oksidacija

srebra (patina tamne toplo-sive-crne boje) smatra se profinjenom. Iako se imitacijom zlata i

imitacijom srebra može pozlaćivati na poliment, to je rijetka praksa i imitacije se prvenstveno

koriste u mikstionskom pozlaćivanju.

Schlag metal je dovoljno debeo i čvrst da se s njim može manipulirati tukama, ne treba

ga prenositi posebnim kistovima kao pravo zlato i nije ga uobičajeno rezati na pozlatarskom

jastučiću.


24

IV. MIKSTIONSKA POZLATA

Postoje dva tipa mikstiona: uljni i vodeni. Uljni mikstioni se sastoje od sušivog ulja u

kojem su rastaljene odgovarajuće smole i u kojeg je dodan sikativ. Ovisno o sikativiziranosti

nazivaju se tri satni, šest satni i dvanaest satni. Vodeni mikstion je vodena disperzija

sintetičnih smola. Akrilna disperzija Plekstol 360 može poslužiti kao vodeni mikstion. Vodeni

mikstioni nazivaju se petnaest minutni jer se na njih može lijepiti zlato čim voda ishlapi.

Većina pozlate na metalnim javnim skulpturama napravljena je uljnom mikstionskom

pozlatom. Naravno, ne dolazi u obzir koristiti nejaki, mekani petnaestminutni mikstion kojeg

se može i noktom ozlijediti nego se u takve svrhe treba koristiti isključivo uljne mikstione.

Takva pozlata može biti izuzetno trajna i pružati izvrsnu zaštitu metalu na kojega je nanesena.

Otporna je na visoke temperature ljetnih sunčanih dana kao i na promjene temperature, kišu,

snijeg... Jedino treba napomenuti da se za pozlaćivanje dekoracija koje će biti izložene

vremenskim (ne)prilikama koristi nešto deblje zlatne listiće od onih koji su dostatni za

pozlaćivanje predmeta koji neće biti izloženi vanjskim utjecajima.

Sl. Nakon što se listići postave na mikstion, tupka ih se, zagladi i «opraši» od viška zlata

mekanim kistom.


25

Sl. Listići pravog zlata postavljeni na poliment i ahatirani (sjajna pozlata) i isti listići

postavljeni na mikstion (mat pozlata) na neosecesijskom (novonapravljenom) ukrasnom

okviru za sliku. Blago patinirano crnom voštanom pastom. Kontrastiranje sjajne i mat pozlate

je česta praksa kroz povijest

IV. 1. ULJNI MIKSTIONI

Nazivi tri satni, šest satni i dvanest satni označavaju vrijeme koje je potrebno da mikstion

iz mokrog stanja pređe u ljepljivo. Listiće zlata ili schlag metala lijepi se na uljni mikstion kad

„škripi“ pod prstom tj. aplicirani mikstion ne smije biti gnjecav (nedovoljno suhi), ali ni tvrd

(presuh)... Oznaka tri satni, šest satni ili dvanaest satni označava približno vrijeme koje je

mikstionu potrebno da dostigne takvo stanje. Tri satni i šest satni smatraju se mikstionima za

popravke, dok dvanaest satni omogućuje najujednačenije i najprofinjenije rezultate. Razlog za


26

to leži u činjenici što najsporije steže i najdulje zadržava idealni stupanj ljepljivosti (tzv.

stupanj kad škripi) prije nego zasuši u čvrst film. Zato omogućuje ujednačen efekt lijepljenja

na većoj površini (na cijelom ukrasnom okviru npr.) bez prevelike bojazni da će zasušiti prije

nego što se postavi zadnji predviđeni listić. Koliko vremena mikistion ostavlja za zlatiti u

jednoj fazi ovisi o nekoliko čimbenika. Prvo, mikstioni raznih proizvođača se malo razlikuju

bez obzira na istosatne oznake. Drugo, razlike mogu biti uzrokovane starošću mikstiona;

starenjem se mikstion kvari, danima ostaje mokar i rezultira mekanom pozlatom koju se lako

ozlijedi prvih mjeseci. Treće, razliku će napraviti toplina prostorije u kojoj se radi i debljima

nanosa. Da bi se postavilo savršeno tanak i ujednačen sloj mikstiona podloga ne smije biti

porozna, a mikstion se nanosi topao ili vruć kako bi imao niži viskozitet i kako bi bio fino

razmaziv. Ovisno o uputi proizvođača može se malo razrijediti terpentinskim uljem ili

njegovim mineralnim supstitutom, ali ako takve upute proizvođača nema bolje ga je ne

razrjeđivati jer se može dobiti neujednačeno ljepljiva površina. Pozlata na bazi uljnog

mikstiona je pogodna za pozlatu dijelova namještaja izloženih trenju ili vlažnoj krpi za

čišćenje.

Sl. Metalne kantice tri-satnog i dvanaest-satnog mikstiona


27

IV. 2. PETNAEST-MINUTNI MIKSTION

Petnaest minutni mikstion je spreman za pozlaćivanje čim ishlapi voda iz njega. Ovisno o

istim čimbenicima kao za uljni mikstion, vrijeme sušenja može biti kraće ili dulje od petnaest

minuta. Važna razlika od uljnog mikstiona je u tome što ovaj sintetični mikstion dugo ostaje u

fazi pogodnoj za lijepljenje listića - danima (kad ne bi bilo prašine mogli bi reći trajno). Zato,

sintetičnom mikstionu ne treba „vrebati“ idealan trenutak „kad škripi“ i omogućuje komodan

rad. Ipak, tvrd izgled i profinjenost kakva je moguća s uljnom mikstionskom pozlatom nisu

dostižni sintetičnim mikstionom. Pri tome treba zapamtiti da ni uljni mikstion ne može dostići

profinjenost polimentne pozlate – što dalje znači da je petnaest minutni mikstion prilično

neprofinjen supstitut pogodan samo za određene poslove. Petnaestminutni mikstion je nešto

deblji u nanosu i pomalo gumast i mekan. Može ga se ozlijediti lako vrlo dugo vrijeme, čak

godinama. Zato uglavnom ne dolazi u obzir za pozlatu dijelova namještaja izloženih trenju ili

vlažnoj krpi za čišćenje.

IV. 3. PRIPREMA PODLOGE ZA MIKSTIONSKE POZLATE

Prije nanošenja mikstiona treba u potpunosti imati dotjeranu podlogu jer bez obzira kojim

mikstionom se pozlaćivalo nije moguće nikakvo naknadno poliranje kao što je slučaj s

polimentnom pozlatom. Finom čeličnom vunom (000 ili 0000) ili poliranjem četkom treba

zagladiti površinu dok ne zasjaji tvrdim sjajem. Izgled mikstionske pozlate ovisi o ovoj fazi

jer kasnije poliranje nije moguće s obzirom da bi se mikstion trgao na kasnije poliranje.

Poroznost kredne podloge tradicionalno se izolira šelakom (5-30% ovisno o potrebi)

toniranim fino mljevenim pigmentom. Takav tonirani izolirajući sloj vizualno imitira željenu

boju bolusa. Alkidni lakovi mogu zamijeniti šelak. Ipak, nereverzibilnost šelaka i njegovo

tamnjenje s vremenom ovdje nisu problem jer ih najačava njegova izvrsna osobina izoliranja

upojnosti i dopuštanje da ga se ispolira do tvrdog sjaja.

Mikstionska pozlata primjerena je raznim podlogama. Mikstion se može postaviti na bilo

koju podlogu koja je obrađena u skladu sa željenim efektom i koja je odgovarajuće

impregnirana da ne upije sav mikstion. Uljni mikstion je toliko kvalitetan materijal da se


28

danas usprkos kišama i usprkos suncu koje može vrlo snažno zagrijati metal, pozlate na

javnim spomenicima uglavnom rade pomoću njega. IV 4. ZAVRŠNA ZAŠTITA MIKSTIONSKE POZLATE

Pravo zlato ne traži nikakvu zaštitu. Dapače, svaki lak osim tanko nanesene ispolirane

voštane paste degradira pravu pozlatu.

Schlag metal se mora što hitnije zaštititi nekim premazom, u protivnom svaki otisak prsta

oksidira nakon nekoliko dana ili tjedana. U tu svrhu može se koristiti bilo koji lak koji nije

vodeni i koji nije na bazi nekog otapala koje bi otopilo mikstion. Ali, slično lakiranju pozlate,

niti lakiranje schlag metala ne daje vizualno profinjen rezultat. S obzirom da schlag metal

izgleda svjetlije nego pravo zlato, za zaštitu i poboljšanje izgleda se tradicionalno koristi

„patina“ bitumen razrijeđen medicinskim benzinom. Daljnje patiniranje moguće je toniranim

voštanim pastama (ili silikonskim u najnovije vrijeme).

Bitumen se može kupiti i u trgovinama građevinskog materijala jer se koristi u izoliranju

krovova. Resitol je proizvod zagrebačke tvrtke Katran. Razrjeđuje se medicinskim benzinom

koji mu daje brzu sušivost i mat izgled, a ako se želi dugo vremena razvlačiti patinu, onda se

umjesto benzina uzme teški benzin. U starijoj literaturi se za patiniranje pozlate spominje

asfalt. Asfalt i bitumen su sinonimi, ali se zadnjih desetljeća uglavnom koristi pojam bitumen

s obzirom da se asfalt prvenstveno asocira uz ceste.

V. POZLATA NA VODENOJ BAZI PRAVIM ZLATOM U PRAHU

Najpogodnije je koristiti otopinu tutkala + zlato u prahu. Koristi se 3-5%-tna otopina

tutkala razrijeðena rakijom. Mogu se koristiti razne vrste rakije ili razrijeðeni etanol. U

kontinentalnoj Hrvatskoj najèešæe dobra šljivovica, u Italiji lozovaèa, u Poljskoj votka, u

Engleskoj gin itd. 3-5%-tna tutkalna otopina razrjeðuje se rakijom u omjerima 2:1 - 1:3.

Koliko æe se razrijediti ovisi o pripremljenosti ili saèuvanosti bolusne podloge, koja ako je

onakva kakva treba biti za lijepljenje listiæa - traži 3%-tnu tutkalnu otopinu razrijeðenu

rakijom na 1:2 ili 1:3 (3% tutkalna otopina : rakija). Pravilo omjera je empirijsko i glasi: "Ako


29

se boja nakon sušenja briše pod prstom (slabo je vezna) doda se tutkalne otopine, ako se sjaji

(prejako je vezana) doda se rakije". Tutkalna boja ne smije biti prejako vezana (puno jaèe od

osnove) jer tutkalo ima naglašenu tenziju utezanja što može rezultirati ljuštenjem retuša.

Rakija odnosno alkohol smanjuje površinsku napetost vode, tj. omoguæuje finije i lakše

moèenje zlatnog praha vezivom, kao i finije i lakše nanošenje kistom.

Postupak: kist se umoèi u tutkalnu otopinu razrijeðenu rakijom, ali ne tako da kapi sa

kista. Zatim se tako vlažni kist prinese u posudicu sa zlatnim prahom da se prah prihvati na

vlažni kist, samo onoliko koliko ga prima bez pritiska ili ikakvog trljanja da ne bi tutkalo

kapnulo u prah. Na paletici se malo utrlja ako vlažan kist sa zlatom kojeg je prihvatio tako da

se stvori zlatna boja. Tada se retušira. Podrazumijeva se da je podloga za retuš pripremljena i

èista, a ako je površina koju se retušira nedovoljno odmašæena ili je lakirana i sl. retuš se

skuplja u kapljice i ne veže za podlogu, podlogu je tada potrebno protrljati prepariranom

goveðom žuèi.

Neki vole retuširati zlatom u prahu kojeg se vezuje otopinom gumiarabike umjesto

tutkalom. Efekt nije tako dobar kao s tutkalom. Gumiarabika je gumasta i ne polira se lijepo

kao tutkalo. U nekim slučajevima ima smisla retuširati celuloznim esterima kao vezivom

pravom zlatu u prahu. Celulozni esteri su topljivi i u vodi i u etanolu i u acetonu, mogu se

polirati i imaju lijepu osobinu da nemaju naglašenu površinsku napetost. Jedina im je mana da

su slaba ljepila pa je potrebno uzeti neko jače vezivo tj. vezivo nižeg viskoziteta od Klucela

G.

V. POZLATA NA ULJNOJ BAZI PRAVIM ZLATOM U PRAHU

Uljnim mikstionom se može slikati kojekakve uzorke. Kad se mikstion polu-osuši (da

škripi pod prstom) na njega se posipa zlato u prahu. Nakon što se mikstion potpuno osušio

kistom se pokupi sav višak zlata koje se nije zalijepilo. Ostat će zlatni ornamenti gdje god je

bilo mikstiona. Na ovaj način su renesansni slikari slikali zlatne ornamente na rubovima

haljina bogorodica s djetetom.


30

VI. SGRAFITO ORNAMENTIRANJE ZLATOM

Drugi način izrade zlatnih ornamenata na rubovima haljina, i još češće način izrade

zlatnih ornamenata na bojanim i pozlaćenim ukrasnim okvirima i dekoracijama interijera,

namještaja i drugog pokućstva je tehnikom sgrafito.

Pozlati se listićima (polimentna pozlata ili mikstionska pozlata) površinu koja je veća

od površine na kojoj će se raditi sgrafito ornamentacija. Zatim se svo zlato i okolna površina

premažu željenom bojom. Na tu boju se prenese nacrt željenog ornament i onda se oštrom

alatkom guli površinsku boju do pozlate. Tako se eksponira podloženo zlato gdje god je

oguljena boja koja ga je pokrivala.

Za razliku od slikanja ornamenata mikstionom i njegovog pozlaćivanja zlatom u

prahu, sgrafito tehnika daje oštriji i sjajniji efekt zlatnog ornamentiranja. Lijep primjer

sgrafito tehnike ornamentiranja zlatom možete pogledati na You Tube, Italian Sgraffito

Frame, http://www.youtube.com/watch?v=R1dj56HW72M.

VII. AMALGAMSKA POZLATA (VATRENA POZLATA ILI ŽIVINA POZLATA)

U nas je uobičajen naziv amalgamska pozlata dok je na engleskom jeziku uobičajen naziv fire

gilding ili mercuty gilding. Ova pozlata je zbog žive i živinih para toliko otrovna prilikom

pozlaćivanja da se proširio glas da je zabranjeno prakticirati tu pozlatu. Treba zadovoljiti

norme zaštite okoliša i zaštite na radu. Digestor mora imati filtre koji će se nakon uporabe

zbrinuti u skladu s propisima za zbrinjavanje živina otpada. U nekim zemljama poput Indije

amalgamska pozlata još se tradicionalno koristi “na stari način” bez ikakve zaštite. Izvrstan

kratki film koji prikazuje tehniku te pozlate u Indiji može se pogledati na adresi

http://www.youtube.com/verify_age?next_url=/watch%3Fv%3DHdjMcU_K6tA%26feature%

3Dplayer_embedded.

Izvrstan kratki film o amalgamskom pozlaćivanju snimio je i Dirk Meyers Fire-Gilding

Studio i može se pogledati na http://www.youtube.com/watch?v=yZbzD6UhdJk.

Amalgamsku pozlatu može se prakticirati samo na materijalima koje je moguće zagrijati

iznad 375 C jer je to temperatura ključanja i isparavanja žive. Dakle, praktično sa može


31

prakticirati samo na metalima koji sastavom i debljinom podnose takvo zagrijavanje.

Amalgamsko pozlaćivanje je drevna tehnika koja je bila poznata i Pliniju i Vitruviju, a

vjerojatno je postojala i prije četvrtog stoljeća prije Krista.

Zlatni listići se škarama režu u male komadiće ili se uzme zlato u prahu. Usitnjeno zlato se

pomiješa sa živom. Smjesi se dodaju mali komadići stakla pa se sve zajedno u tarioniku

melje. Dobiveni prah se miješa s još žive i s vodom te se i dalje melje dok se ne dobije pasta.

Višak vode se ukloni, a pastom se boja metalne djelove koji će biti pozlaćeni. U ovoj fazi

dominira boje žive. Pomoću vatre (let lampa ili sl.) izaziva se hlapljenje žive. Pri kraju se

može laganim trenjem mekanom krpicom uklanjati zaostale mrvice stakla i ujednačavati sloj.

Nakon hlađenja (može se predmet prisilno ohladiti vodom) dodaje se pasta ondje gdje su

potrebni popravcii i ponovo se vatrom izaziva hlapljenje žive i može se glačati sloj mekanom

krpicom žustrim pokretima (koji ni ne mogu biti spori zvog temerature metala!). Pozlaćeni

metal se pere i potom se pozlata polira do visokog sjaja uobičajenim polirkama. Tek nakon

poliranja amalgamska pozlata ima visoki sjaj.

VIII. ELEKTROLITSKE POZLATE

ELEKTROLITSKO POSREBRENJE / I6

23 g srebrnog difosfata, 100 g kalijevog difosfata, 23 g amonijevog karbonata, 1 l destilirane

vode

Otopiti srebro difosfat (pirofosfat) u 0,2 l vode. Odvojeno otopiti kalij difosfat u 0,6 l vode.

Pomiješati otopine te dodati otopinu karbonata u 0,2 l vode. Predmet vezati na minus pol

istosmjernog transformatora, na plus pol vezati ploču od nehrđajućeg čelika. Napon 6V,

temperatura otopine 18 C. Držati u otopini do formiranja prevlake. Isprati i istrljati finom

6 Goran Budija, Čišćenje, zaštita i održavanje umjetničkih predmeta i starina iz srebra, Vijesti

muzealaca i konzervatora, 2/3 (2001.); Čišćenje, zaštita i održavanje umjetničkih predmeta i starina iz

od bakra i njegovih slitina, Vijesti muzealaca i konzervatora, 4 (2001.), str. 137-150; Čišćenje, zaštita i

održavanje umjetničkih predmeta i starina od željeza i njegovih slitina, Vijesti muzealaca i

konzervatora, 1 (2002.), str. 83-91.


32

mjedenom četkom namočenom u otopinu sapunike, ponovo isprati, dobro osušiti.

ELEKTROLITSKO POSREBRENJE / II7

10 g srebrnog klorida, 20 g kalijevog ferocijanida, 20 g kalijevog karbonata, 40 g natrijevog

sulfita, 1 l destilirane vode

Otopiti ferocijanid u vrijučoj vodi, dodati karbonat, dodati srebrni klorid i na kraju sulfit.

Kuhati 30-120 min. Po hlađenju filtrirati. Anoda nehrđajući čelik ili čisto srebro. Po srebrenju

istrljati finom mjedenom četkom natopljenom sapunicom i dobro isprati! Ne miješati s

kiselinama, može nastati otrovni plin cijanovodik. Može se raditi i lokalno: predmet spojiti na

minus pol ispravljača, na plus spojiti komad nehrđajućeg čelika koji je omotan vatom

natopljenom otopinom. Vatom prelaziti po mjestu koje se želi posrebriti a koje je prethodno

dobro očišćeno i odmašćeno. Po formiranju prevlake dobro isprati.

ELEKTROLITSKA POZLATA / I8

1 g zlato klorida, 75 g natrij fosfata, 2,5 g natrij sulfita, 1 l destilirane vode

Otopiti zlato klorid u 0,1 l vode. Ovu otopinu pomiješati s otopinom fosfata u 0,5 l vode. Na

kraju dodati sulfit otopljen u o,4 l. vode. Anoda nehrđajući čelik 4-8 V, 20 C. Pogodno za

srebro, te bakar i njegove sline. Po formiranju pozlate iščetkati finom mjedenom četkom i

sapunicom. Dobro isprati i osušiti.

ELEKTROlSKA POZLATA / II9

2,65 g zlato klorida, 15 g kalijevog ferocijanida, 15 g natrijevog karbonata, 1 l destilirane

vode Otopiti ferocijanid u vrijučoj vodi, dodati karbonat, i na kraju zlato klorid. Kuhati 30-

150 min. Po hlađenju filtrirati. Anoda nehrđajući čelik. Postupak isti kao za elektrolitsko

posrebrenje II.

7 Isto.

8 Isto.

9 Isto.


33

IX. FALSIFICIRANJE AMALGAMSKE POZLATE

Amalgamska pozlata se daleko, daleko više cijeni među znalcima nego elektrolitska pozlata.

Predmeti koji su pozlaćeni amalgamskim pozlaćivanjem postižu znatno više cijene nego oni

pozlaćeni jeftinim i jednostavnim elektrolitskim pozlaćivanjem. Kako tržište u svrhu ekstra

zarade pokušava krivotvoriti sve i svašta, tako se krivotvori i amalgamsku pozlatu

elektrolitskim pozlaćivanjem malo dodatnog truda.

Elektrolitskim pozlaćivanjem se pozlati sav metal koji je uronjen u elektrolitsku kupku.

Amalgamskim pozlaćivanjem se pozlaćuje samo onaj dio metala kojeg se želi pozlatiti.

Drugim riječima, ono što se na metalnom predmetu ne vidi (stražnje ili unutarnje strane...)

amalgamskim pozlaćivanjem neće biti pozlaćene jer nema smisla da pozlatar troši zlato i trud

uzalud. Rub između pozlaćenog i nepozlaćenog će biti jasno vidljiv.

Ipak, i elektrolitskim pozlaćivanjem se može donekle postići sličan efekt, ali ne može zavarati

oko dobrog znalca. Prije elektolitskog pozlaćivanja se lakom premaže onaj dio kojeg se ne

želi pozlatiti. Nakon vađenja predmeta iz elektrolitske kupke otopi se i obriše ranije naneseni

lak. Tako elektrolitska pozlata ostane samo na onim dijelovima gdje nije bilo laka, a na onim

mjestima gdje je bilo laka teoretski ne bi trebalo biti nimalo zlata. Ipak, na tim mjestima

ostane tanki polulazurni trag “razmazane” pozlate. Krivotvoritelji najčešće predmet prodaju

tako, a ponekad se potrude sve tragove razmazane pozlate ukloniti mehaničkim načinima. I u

jednom i u drugom slučaju može se uočiti tragove koji indiciraju što je urađeno.

Prepoznavanje krivotvorine amalgamske pozlate može se lijepo slikovito pogledati na You

Tube videu Mercury Gilding Identification Tips na

http://www.youtube.com/watch?v=GtxCaUc51jE

X. KEMIJSKE METODE POZLATE ILI POSREBRENJA METALA

POSREBRENJE UTRLJAVANJEM10

10 g srebrnog klorida, 20 g natrijevog klorida, 20 g kalijevog bitartrata

Sastojke izmiješati u gustu pastu. Pomoću komadića pluta ili kože utrljavati na dobro očišćen

predmet. Kod reljefnih predmeta koristi se kist. Po formiranju prevlake istrljati finom 10 Isto.


34

mjedenom četkom i sapunicom. Isprati i što brže osušiti.

POSREBRENJE URANJANJEM11

15 g srebrnog nitrata, 10 g amonijevog klorida, 30 g natrijevog tiosulfata, 1 l destilirane vode

Otopi se nitrat u 50 ml vode te se doda otopinu amonijevog klorida u istoj količini vode.

Tome se doda tiosulfat otopljeni u 900 ml vode. Uronjavati dobro odmaštene i od oksida

očišćene predmete. Otopini se može dodati i 150 g krede (taložene) te tako dobiti smjesu za

srebrenje bakra i slina utrljavanjem. Po formiranju prevlake dobro isprati, te što prije osušiti

POZLATA UTRLJAVANJEM12

3 g zlato klorida otopiti u što manje vode (ili otopiti 2 g čistog zlata u 1o g smjese od 3 dijela

klorovodične i jednog dijela dušične kiseline. Dobivenu otopinu ugustiti zagijavanjem u

vodenoj kupki te istu razrijediti sa što manje vode). Dobivenom otopinom natopiti lanenu

krpicu koju se nakon sušena spali. Pepeo koji ostane služi kao prah za pozlaćivanje. Pomoću

pluta ili komadića kože koji se natopi slanom vodom utrljavati prah na predmet. Na kraju

predmet istrljati finom mjedenom četkom natopljenom sapunicom i dobro isprati. Pogodno za

bakar i sline te srebro! Ako se želi crveniju pozlatu otopini dodati najviše 1 g bakar klorida, a

ako se želi zelenkastija boja onda najviše 1 g srebro klorida (postupno uz probe).

XI. POGOVOR

U ovoj skripti predstavljene su metode pozlaćivanja koje se radionički ili manufakturno

koriste. Postoje i neke novije industrijske kemijske metode pozlaćivanja, primjerice keramike

i porculana, koje se ne prakticira u jednostavnijim radioničkim uvjetima. Kako ih se ne koristi

u konzerviranju i restauriranju baštine, nisu ni spomenute u ovom pregledu.

11 Isto.

12 Isto.

tehnologija pozlaĆivanjabib.irb.hr/datoteka/653680.tehnologija_pozlaivanja_03052013.pdf · denis...

Documents