I

Pošto je unaprijeđen za oficira, Giovanni Drogo otputuje jednog rujanskog jutra iz grada i krene u Tvrđavu Bastiani, svoje prvo odredište.

Naredio je da ga probude prije svitanja i odjenuo prvi put poručničku uniformu. Kad se spremio, ogleda se pri svjetlu pretrolejke u zrcalo, ali nije osjetio onu radost kojoj se nadao. Kuća je utonula u duboku tišinu, čuli su se samo neki prigušeni šumovi iz susjedne sobe; njegova majka je ustajala da ga pozdravi.

Bio je to dan, očekivani već tolike godine, početak njegova istinskog života. Preo je i raspredao misli o sumornim danima u Vojnoj akademiji, sjećao se gorkih večeri učenja, dok je slušao kako napolju, po ulicama, prolaze slobodni ljudi, i vjerojatno sretni; sjećao se zimskih buđenja u ledenim spavaonicama u kojima je lebdjela mora kažnjavanja. Sjetio se i mučnog brojenja dana, jednoga po jednog, kad mu se činilo da im nema kraja.

Sad je, napokon, oficir, ne mora se više izjedati nad knjigama, ni strepiti na glas podnarednika, eto. sve je to već prošlo. Svi oni dani što su mu se činili tako mrski, prohujali su zauvijek, sačinjavajući mjesece i godine koji se nikad više neće ponoviti. Da, sad je oficir, imat će novaca, možda će ga gledati lijepe žene, ali, konačno — pomisli Giovanni Drogo — najljepše doba, doba prve mladosti po svoj prilici je minulo. I eto, Drogo je piljio u zrcalo i vidio izvještačen osmijeh na svom licu, koje je uzalud pokušavao voljeti.

Kako je to besmisleno: zašto mu nije polazilo za rukom da se smješka s doličnom bezbrižnošću dok je pozdravljao majku? Štoviše, zašto nije uopće slušao njene posljednje preporuke, nego je mogao samo da shvati zvuk njena glasa, tako poznat i ljudski? Zašto se motao po sobi. bezrazložno uzrujan, ne uspijevajući da nade svoj sat, jahaći bič, kapu. mada je sve to stajalo na svom pravom mjestu? Ne odlazi valjda u rat! Deseci poručnika kao što je on, njegovih starih drugova, ostavljaju u to isto vrijeme roditeljski dom, radosni i nasmijani kao da idu na neku svečanost. Zašto su mu se s usana otkidali, za majku, općeniti izrazi, bez ikakvog smisla, umjesto srdačnih i umirujućih riječi? Gorčina što prvi put ostavlja stari dom. gdje se rodio i nadao se, bojazan što je svaka promjena nosi u sebi. ganuće što se oprašta s majkom, istina, ispunjavali su mu dušu, ali iznad svega toga tištila ga je neodredljiva, uporna misao, poput

neke nejasne slutnje nečeg zlokobnog, gotovo kao da započinje neko putovanje u nepovrat.

***

Njegov prijatelj Francesco Vescovi ispratio ga je na konju prvi dio puta. Topot konja odzvanjao je po pustim putovima., Svitalo je, grad je još bio utonuo u san, tek ovdje-ondje, na najgornjim katovima, poneke rebrenice se podizale, pojavljivala se umorna lica, apatične oči buljile načas u divotni rođaj sunca.

Dva prijatelja nisu razgovarala. Drogo je razmišljao o tome kakva bi mogla biti Tvrđava Bastiani, ali nije uspijevao da je zamisli. Nije uopće točno znao gdje se nalazi, ni kako je dug put do nje. Nekolicina mu je rekla dan jahanja, neki manje, nitko od onih koje je pitao nikad nije bio tamo.

Na gradskim vratima Vescovi razveze razgovor o svakidašnjim stvarima, kao da Drogo polazi u šetnju, Odjednom primjeti:

- Vidiš li onaj zeleni brijeg? Da. baš onaj. Vidiš li nekakvu građevinu na vrhu? To je dio Tvrđave, jedna od isturenih utvrda. Prošao sam onuda, sjećam se, prije dvije godine, sa svojim stricem; išli smo u lov.

Bijahu već izišli iz grada. Počinjala su kukuruzna polja, livade, rujne jesenje šume. Po bijeloj cesti, obasjanoj suncem, jahala su njih dvojica, bok uz bok. Giovanni i Francesco bili su prijatelji, živjeli su zajedno mnogo godina, doživljavali iste zanose, imali iste prijatelje; sastajali se svakoga dana. tad se Vescovi udebljao, a Drogo postao oficir, i sad je osjećao kako se njegov drug udaljio od njega. Sav onaj lagodni i lijep život sad mu više nije pripadao, očekivale su ga teške i nepoznate stvari. Njegov konj i Francescov — činilo mu se — već imaju drugačiji korak; topot njegova konja, teži i manje živahan, kao da je u sebi nosio strepnju i umor, kao da i životinja osjeća kako će se izmijeniti način života.

Stigli su navrh uspona. Drogo se okrenu natrag da pogleda grad u protusvjetlu; jutarnji dim praminjao je iznad krovova. Izdaleka ugleda svoju kuću. Prepozna prozor svoje sobe. Vjerojatno su okna bila otvorena, žene su uređivale sobu. Raspremit će postelju, zatvoriti sve predmete u ormar, zatim spustiti i zakačiti rebrenice. Mjesece i mjesece nitko neće ulaziti u tu sobu, osim strpljiva zrnca prašine i, za sunčanih dana, blijedi traci svjetla. Eto, zatvoren je u mraku maleni svijet njegova djetinjstva. Majka će ga tako sačuvati da bi on. kad

se vrati, ponovo mogao pronaći sebe, da bi mogao ondje unutra ostati dječak i poslije duga izbivanja; oh. ona se sigurno obmanjivala da može netaknutu sačuvati jednu zauvijek iščezlu sreću, zaustaviti bijeg vremena, i da će, kad ponovo otvori prozore i vrata, kad joj se sin vrati, sve ponovo bili kao i prije.

Njegov prijatelj Vescovi ondje ga srdačno pozdravi, i Drogo krene sam dalje cestom približavajući se planinama. Sunce je bilo u zenitu kad je stigao do doline preko koje je put vodio u Tvrđavu. Desno, na vrhu brda, vidjela se utvrda koju mu je Vescovi pokazao. Nije se činilo da je put još dalek.

U želji da što prije stigne. Drogo se i ne zaustavi da nešto založi, nego pogna već umorna konja uz sve strmiji put. usječen u vrletno stijenje. Sve rjeđe je nekoga susretao. Giovanni upita nekog kočijaša koliko ima još puta do Tvrđave.

— Do tvrđave? — odgovori čovjek. — Koje tvrđave? — Tvrđave Bastiani — objasni Drogo. — U ovom kraju nema nikakvih tvrđava - pritvrdi kočijaš, — Nikad

nisam čuo za bilo kakvu tvrđavu,. Očito, bio je loše obaviješten. Drogo nastavi put osjećajući kako se u nj

uvlači, što je poslijepodne više odmicalo, neki nejasni nemir. Pažljivo je promatrao visoke rubove doline da bi otkrio Tvrđavu. Zamišljao ju je kao kakav starinski kaštel s vrtoglavim zidinama. Kako su ure prolazile, sve se više uvjeravao da mu je Francesco dao kriva, obavještenja utvrda koju mu je on pokazao vjerojatno je ostala daleko za njim. A noć se već hvatala.

Pogledajte ih. Giovannija Droga i njegova konja, kako su sićušni na padinama planina koje se ukazuju sve veće i sve divljije. On se penje sve više nastojeći da za dana stigne do Tvrđave, ali brže od njega, iz dubine gdje tutnji bujica, brže od njega uzilaze sjene. U jednom času one se nalaze u istoj visini kao i Drogo, na suprotnoj strani ždrijela, za trenutak čini se da usporavaju trku kao da bi da ga ne obeshrabre, zatim uzmiču gore uz litice i klisure, a konjanik je zaostao ispod njih.

Sva je sutjeska već bila ispunjena tamnim ljubičastim sjenama, samo su gole travnate kreste planina na nevjerojatnim visinama bile obasjane suncem kad Drogo iznenada ugleda ispred sebe golemu, crnu. na pozadini vedrog noćnog neba, bez oblačka, neku građevinu vojničkog izgleda, koja mu se pričini drevna i pusta. Giovanni osjeti kako mu je srce jače zakucalo jer je to vjerojatno Tvrđava, ali sve se, i zidine i cijeli krajolik, ukazivalo čudno i neprijateljski

odbojno. Krene okolo, ali ulaz nije pronašao. Mada se već zacario mrak, nijedan

prozor nije bio osvijetljen, niti se nazirala svjetla straže na vrhu bedema. Samo je jedan šišmiš treptao na pozadini bijelog oblaka, Tad Drogo pokuša dozvati nekoga: — Hej — poviče — ima li koga?

Iz nagomilane sjene u podnožju bedema pojavi se neki čovjek, skitnica neka ili prosjak, sijede brade, u ruci mu vrećica. U sumraku ga nije mogao dobro vidjeti, samo mu se bjelasale bjeloočnice. Drogo ga zahvalno pogleda.

— Koga tražite, gospodine? — upita. — Tražim tvrđavu. Je li ovo? — Nije ovdje više tvrđava — odgovori dobrodušno neznanac. — Sve je

zatvoreno. Bit će tome deset godina kako nikoga nema. — A gdje je onda Tvrđava? — upita Drogo rasrdivši se odjednom na

onoga čovjeka. — Koja tvrđava? Možda ona tamo? — i govoreći to pružio je ruku i

pokazivao nešto. U raspuklini obližnjih klisura, već pokrivenih mrakom, iza kaotičnih

stepenica presrti na neprocjenjivoj udaljenosti, još okupan crvenim svjetlom smiraja, kao po nekoj čaroliji, Giovanni Drogo, ugleda neki goli brijeg, a na vrhu geometrijski ravna pruga neke posebne žućkaste boje: obris Tvrđave.

Oh, koliko je još daleko! Tko zna koliko još sati puta, koliko uspona, a njegov je konj već iscrpljen. Drogo je piljio u nju začaran, pitao se što može biti privlačno u toj usamljenoj tvrđavici, gotovo nepristupačnoj, odijeljenoj od svijeta. Koje li tajne krije? Ali već bijahu posljednji trenuci. Već su se posljednji traci sunca sporo odvajali od samotna brijega i uz žute bedeme prodirale tamne sjene noći, koja se bližila.

II

Mrak ga je sustigao još na putu. Dolina se suzivala, a Tvrđava nestala za planinama, punim prijetnje. Nigdje se nisu vidjela svjetla, niti se glasile noćne ptice, samo je ovda-onda dopiralo klokotanje dalekih voda.

Pokuša zazvati, ali jeka mu je uzvraćala neprijateljskim tonom. Priveže konja za neki suhi panj uz rub puta gdje je bilo nešto trave. On sjede leđima naslonjen na kosu stijenu čekajući da ga san svlada, dok mu se glavom plele

misli o putu što ga još čeka, o ljudima koje će naći u Tvrđavi, o budućem životu, i nigdje da bi našao razloga radosti. Konj bi od vremena do vremena zatoptao kopitama o tlo, nekako neugodno i čudno,

U svitanje, nastavljajući put, opazi da je na suprotnoj padini sutjeske, u istoj visini, još jedan put, a malo zatim opazi da se na onom putu nešto miče. Sunce još ne bijaše sišlo tamo dolje, i sjene su ispunjavale udoljice, spriječivši tako da jasno vidi. Ipak, požurivši korak, Drogu pode za rukom da dojaše do iste visine i utvrdi da je na onom putu neki čovjek: neki oficir na konju.

Neki čovjek, poput njega, napokon prijateljsko biće s kojim će se moći nasmijati i zbijati šale. razgovarati o skorašnjem zajedničkom životu, o lovu, o ženama, o gradu. o gradu koji se Drogu sada činio veza s nekim veoma udaljenim svijetom.

Kako se dolina sužavala, i oba puta se približavala. Giovanni Drogo opazi da je onaj čovjek kapetan. Nije se odmah usudio

povikati, učinilo mu se beskorisno i bez poštovanja. Stoga pozdravi nekoliko puta prinijevši desnu ruku kapi. ali onaj čovjek nije otpozdravljao. Očito nije opazio Droga.

— Gospodine kapetane! - vikne naposljetku, svladan nestrpljenjem. I ponovo pozdravi.

— Što je? — odgovori glas sa suprotne strane. Kapetan je, zaustavivši se, pozdravio ispravno, i sad je htio da zna zašto je Drogo viknuo. U pitanju nije bilo nikakve strogosti; ipak je bilo očito da se kapetan začudio,

— Što je? — odjekne ponovo kapetanov glas, ovaj put malko nervoznije. Giovanni zastane, rukama zakloni usta i odgovori iz sveg glasa: — Ništa! Želio sam vas pozdraviti! Objašnjenje je bilo glupo, gotovo uvredljivo, jer je moglo ostaviti dojam

da se htio našaliti. Drogo se smjesta pokaje. U kakvu je to blesavu zbrku upao, sve samo stoga što nije bio sposoban da bude dovoljan sam sebi.

— Tko ste? — viknuvši odvrati kapetan. Baš se toga pitanja Drogo bojao. Taj čudni razgovor s jedne strane doline

na drugu pomalo je poprimao ton starješine koji ispituje podređenoga. Neugodan početak, jer bilo je vrlo vjerojatno, ako ne i posve sigurno, da je kapetan jedan od oficira Tvrđave. Nije bilo druge, valjalo je odgovoriti.

— Poručnik Drogo! - vikne Giovanni predstavljajući se. Kapetan ga nije poznavao, sva je prilika nije mogao na onoj udaljenosti

razumjeti ime, ali se, kanda, smirio jer je nastavio put mahnuvši nikom u znak sporazumijevanja, kao da bi da kaže kako će se uskoro sastati. Doista, za pola sata, u klancu se pojavi most. Oba puta spajala se u jedan.

***

Na mostu su se njih dvojica sastali, Kapetan, ne sjahavši s konja, približi se Drogu i pruži mu ruku. Bio je četrdesetogodišnjak, a možda je i prevalio četrdesetu, mršava, gospodskoga lica. Uniforma mu je bila prosta, ali savršeno uredna,, — Kapetan Ortiz — predstavio se.

Stisnuvši mu ruku. Drogu se učini da je napokon ušao u svijet Tvrđave. To je bila prva veza. a zatim će doći bezbroj drugih, svakojakih, koji će ga zatvoriti unutra.

Kapetan bez riječi nastavi put; Drogo njemu uz bok, malko natrag, zbog poštovanja hijerarhije i očekujući neku neugodnu napomenu zbog neprilična razgovora od malo prije. Međutim, kapetan je šutio, možda nije imao volje da govori, možda je bio plašljiv i nije znao kako da počne. Budući da je put bio strm, a konji umorni, napredovali su sporo.

Naposljetku kapetan Ortiz reče: — Nisam tačno razumio vaše prezime na onoj udaljenosti. Droso, čini mi se?

Giovanni odgovori: — Drogo, sa g, Drogo Giovanni. Molim vas, gospodine kapetane, da mi oprostite što sam malo prije zazvao. Znate — doda zbunivši se - preko doline nisam mogao razabrati čin,

— Stvarno nije se moglo vidjeti - složi se Ortiz i ne pokušavajući da se suprotstavi, nasmije se.

Jahali su tako još malko, obojica malko zbunjeni. Tada Ortiz upita: — Dakle, kamo ste krenuli? — U Tvrđavu Bastiani„ Zar nije ovo put? — Jest, ovo je, zaista. Zašutjeli su, bilo je vruće, sa svih strana okruživale ih divlje, obrasle

planine. Ortiz reče: — Dakle idete u Tvrđavu? Možda nosite neku poruku? — Ne, gospodine, idem da preuzmem dužnost, dodijeljen sam tamo. — Dodijeljen po potrebi službe. — Mislim da je tako po potrebi službe, to je moje prvo imenovanje.

- Onda je sigurno po potrebi službe. No, dobro, dakle . . . mogu li vam čestitati?

— Hvala, gospodine kapetane. Zašutješe ponovo i nastaviše put još neko vrijeme. Giovanni je bio vrlo

žedan, drvena čutura visjela je na kapetanovu sedlu, i čulo se kako voda klokoće: klok, klok.

Ortiz upita: — Na dvije godine? — Oprostite, gospodine kapetane, na dvije godine? — Kažem na dvije godine, ostat ćete kao obično dvije godine, zar ne? — Dvije godine? Ne znam, nisu mi odredili vrijeme. — Oh, razumije se, dvije godine, svi vi, novoimenovani poručnici,

ostajete dvije godine, a tad odlazite. — Je li tako po pravilu dvije godine za sve? — Dvije godine, razumije se, za staž vrijede četiri, to je baš ono što vam

je važno, inače nitko ne bi iskao da dođe ovamo. Eh, za brzo napredovanje, čovjek se prilagođuje i životu u Tvrđavi, zar ne?

Drogo to nije uopće znao, ali nije htio da izgleda glup pa se pokuša izvući onako općenitim frazama: — Sigurno, mnogi ...

Ortiz nije navaljivao, činilo se da ga to pitanje uopće ne zanima. Nego, sada kad je led probijen, Giovanni ipak pokuša da upita: — Vrijedi li za svakoga u Tvrđavi dvostruki radni staž?

— Kako mislite za svakoga? — Mislio sam za sve oficire. Ortiz se porugljivo nasmije: — Kako ne, za sve! Možete zamisliti!

Naravno, samo za podređene. Kad ne bi tako bilo, tko bi i pomislio da preda molbu za Tvrđavu?

Drogo primijeti: — Ja nisam predao molbu za Tvrđavu. — Niste predali molbu? — Nisam, saznao sam tek prije dva dana da sam dodijeljen ovamo. — Gle, doista čudno. Zašutješe ponovo, svaki od njih kao da je preglavljivao vlastite misli. Ali. Ortiz primijeti: - Ako nije ... Giovanni se trgne: — Izvolite, gospodine kapetane? — Rekao sam: Ako nije bilo nijedne molbe, pa su vas dodijelili po potrebi

službe.

— Može biti. gospodine kapetane. — Da, sva je prilika da je tako. Drogo je promatrao u prašini puta oštro ocrtane sjene dvaju konja, glave

koje kao da su klimale potvrdno pri svakom koraku: da. da; slušao je njihov četverostruki topot, zujanje poneke muhe zunzare i ništa više. Kraj puta nije se vidio. Od vremena do vremena, na zavijucima doline, mogao je nazrijeti pred sobom kako se put usječen u guduru vijugavo penje vrlo visoko. Kad bi stigli donle i pogledali gore, eto opet pred njima isti put penje se još dalje.

Drogo upita: — Oprostite, gospodine kapetane . . . — Izvolite, recite samo. — Je li put još dug? — Nije. možda dva sata i po, možda čak i tri. ovakvim korakom. Možda

ćemo do podne stići, stvarno, Zašutješe ponovo, konji bijahu obliveni znojem, kapetanov je konj bio

umoran, vukao je noge. Ortiz upita: — Dolazite iz Kraljevske akademije, zar ne? — Da, gospodine, iz Akademije. — Eto, pa recite mi je li još na Akademiji pukovnik Magnus? — Pukovnik Magnus? Ne bih rekao, ne poznajem ga. Dolina se sada sužavala, priječeći pristup zrakama sunca. Mračne pobočne gudure otvarale se ovda-onda. iz njih su strujali ledeni

vjetrovi, a gore se nazrijevale vrletne planine, čunjastih vrhova: dva-tri dana, činilo se, ne bi bila dovoljno da se stigne do sljemena, tako su izgledali visoki.

Ortiz upita: - Pa recite mi. poručniče, je li još tamo major Bosco? Poučava li još strijeljanje?

— Ne, gospodine, ne bih rekao, sad je Zimmermann. major Zimmerinann. — Eto, Zimmermann. stvarno, čuo sam da ga spominju. Posrijedi je to što

je prošlo mnogo godina od vremena kad sam ja bio u Akademiji do danas ... sva je prilika da su svi izmijenjeni.

Obojica su sada o nečemu razmišljala. Put je opet izišao na sunce, planine su sustizale planine, sad još strmije i stjenovitije.

Drogo reče: — Vidio sam je sinoć izdaleka. - Što? Tvrđavu? — Jest, Tvrđavu. Zašutje na čas. a tada da bi se pokazao uljudan reče: — Vjerojatno je

veličanstvena, zar ne? Učinila mi se takva. — Veličanstvena? Tvrđava? Ni govora, to je jedna od najmanjih, vrlo

stare konstrukcije, samo izdaleka ostavlja takav dojam. Zašutje načas, pa doda: — Vrlo stara, potpuno zastarjela. — Ali, to je jedna od glavnih, zar ne? — Ni govora, to je tvrđava drugog stupnja — odgovori Ortiz. Činilo se da

uživa govoriti loše o tvrđavi, ali govorio je nekako posebnim tonom; tako otprilike kao kad se neki roditelj zabavlja opažajući neke nedostatke svoga sina, a duboko je uvjeren da će uvijek ti nedostatci biti ništavni u usporedbi s njegovim bezgraničnim vrlinama.

— Nalazi se na jednom dijelu mrtve granice — doda Ortiz. — Tako je nisu nikad mijenjali, ostala je kakva je bila prije jednog stoljeća.

— Što to znači mrtva granica? — Granica koja nije važna. Pred njom je golema pustinja. — Pustinja? — Pustinja, stvarno, kamenjar i neplodna zemlja; zovu je Tatarska

pustinja. Drogo upita: — Zašto Tatarska? Jesu li tamo bili Tatari? — Nekada davno, kanda. Legende tako kazuju. Vjerojatno nikada nitko

nije onuda prolazio, čak ni u minulim ratovima. — Prema tome, Tvrđava nije nikad ničemu služila. — Nije - odvrati kapetan. Što se put više penjao, nestajalo je drveće, samo se ovda-onda vidjelo

rijetko grmlje; sve ostalo sasušene livade, klisure, odroni crvene zemlje. — Oprostite, gospodine kapetane, ima li u blizini naseljenih mjesta? — Eh, u blizini baš nema. Na oko trideset kilometara je San Rocco. — Mnogo zabave, dakle, nema, pretpostavljam? — Nema zabave, nema, stvarno. Zrak je postajao sve hladniji, padine planina se zaobljavale,

nagovještavajući planinske vrhove, — A nije li dosadno, gospodine kapetane? — upita Giovanni povjerljivim

tonom, smijući se kao da bi da kaže kako mu je svejedno. — Čovjek se privikne - odgovori Ortiz i doda kao prigovarajući: — U

Tvrđavi sam već osamnaest godina, štaviše, već je prošlo osamnaest godina. — Osamnaest godina? — zaprepasti se Giovanni.

— Osamnaest — odvrati kapetan. Jato gavranova preleti tik nad glavama oficira i izgubi se u dnu uvale. — Gavranovi — primijeti kapetan. Giovanni ne odgovori, udubio se u misli o životu što ga čeka, osjećao se

tudinac u tom svijetu, tuda mu je bila ta usamljenost, te planine. Upita: — Od svih oficira kojima je bila prva služba u Tvrđavi, je li koji ostao? — Sad malo koji — odgovori Ortiz gotovo kao da se pokajao što je tako

loše govorio o Tvrđavi, opazivši da Giovanni sad pretjeruje — štaviše gotovo nijedan. Sada svi žele blistave garnizone. Nekad je bila čast služiti u Tvrđavi, a sad se smatra gotovo kao kazna.

Giovanni je šutio, ali je Ortiz ipak nastavio: — Ako pravo uzmemo ovo je granični garnizon. Općenito može se

smatrati za tvrđavu prvoga reda. Mjesto na granici je uvijek mjesto na granici, stvarno.

Drogo je šutio obuzet iznenadnom potištenošću. Obzorje se proširilo, na pozadini pojavljivali se čudni obrisi stjenovitih planina, oštre klisure nagomilane na pozadini neba.

— Sad su se i u vojsci mišljenja izmijenila — nastavljao je Ortiz. — Nekada je Tvrđava Bastiani bila velika čast. Sad kažu da je to mrtva granica, ne misle da je granica uvijek granica, i nikad se ne zna ...

Neki je potočić prelazio preko puta. Zaustaviše se da napoje konje, i sjahavši koračali su kratko vrijeme gore-dolje da bi se protegli.

— Znate li što je stvarno prvoga reda? — i nasmije se s užitkom. — Što, gospodine kapetane? — Kuhinja, vidjet ćete kako se jede u Tvrđavi. To objašnjava česte

inspekcije. Svakih petnaest dana dođe neki general. Drogo se uljudno nasmije. Nije uspijevao shvatiti je li Ortiz budala, krije

li se što iza njegovih riječi ili govori tako tek da nešto kaže. — Divno — odvrati Giovanni — baš sam mrtav gladan. — Oh, uskoro ćemo stići, nije još daleko. Vidite li onu izbočinu i na njoj

pješčanu mrlju? Eno, baš iza toga.

***

Nastavili su put i baš iza onog grebena s mrljom pijeska oba oficira izbiju

na rub zaravanka u laganu usponu, i Tvrđava se ukaže ispred njih na nekoliko stotina metara udaljenosti.

Činila se doista malena u usporedbi sa slikom od jučerašnje večeri. Od središnjega zdanja, koje je zapravo bilo nalik na kasarnu, s malo prozora, vodila su dva niska bedema s kruništem i vezivale ga s pobočnim kulama, sa svake strane po dvije. Tako su bedemi slabo štitili klanac, širok otprilike pet stotina metara, zatvoren sa svake strane visokim vrletnim klisurama.

Na desno, baš pod padinom planine, zaravanak se udubljivao poput sedla; onuda je prolazio stari put kroz klanac, koji je završavao baš pod bedemima.

Tvrđava je bila tiha, okupana podnevnim suncem, bez sjena. Bedemi (samo pročelje nije se vidjelo jer je bilo okrenuto sjeveru) su se protezali goli, žućkaste boje. Iz jednog dimnjaka vijao se blijed dim. Uz rubove središnje građevine, bedema i kula vidjeli se deseci stražara s puškama o ramenu kako jednolično koračaju naprijed-natrag, svaki stražar na svom vrlo kratkom dijelu. Poput njihala skandirali su tijek vremena, a da nisu razbijali zaćaranost usamljenosti, koja se činila beskrajna.

Planine zdesna i slijeva produljivale su se dok je oko sezalo u strme planinske vijence, naoko nepristupačne, I one su, barem u taj sat, bile žute preplanule boje.

Nagonski Giovanni Drogo zaustavi konja. Ogledajući se polako naokolo piljio je u one tmurne zidine, a da mu nije polazilo za rukom odgonetnuti im smisao. Pomisli na tamnicu i na napušteni kraljevski dvorac. Blag zapuh vjetra uzvijori iznad tvrđe barjak, koji je prije mlitavo visio tako da ga pogledom nisi mogao odvojiti od stijega. Začu se slab odjek trublje, Stražari su polako koračali. Na poljani pred ulaznim vratima tri-četiri čovjeka (zbog daljine nije mogao razabrati jesu li vojnici) tovarili su vreće na kola. Ali sve je zapalo u neku tajanstvenu obamrlost.

I kapetan Ortiz se zaustavio i gledao građevinu, — Evo je - reče, mada je to bilo posve suvišno. Drogo pomisli: sad će me upitati kako mi se sviđa, i bi mu nelagodno. Ali

kapetan je šutio. Nije baš bila naročita ta Tvrđava Bastiani, sa svojim niskim bedemima, ni

uopće lijepa, ni slikovita, okićena kulama i bedemima, uopće ničega nije bilo da poljepša to pusto zdanje, da podsjeti na ljepote života. Pa ipak, kao dan prije s dna doline, Drogo ju je i sada promatrao kao hipnotiziran, a srce mu se nadimalo

od neke neobjašnjive goleme radosti. A iza, što se nalazilo? S druge strane tog negostoljubivog zdanja, iza

kruništa i kazamata, iza puškarnica što su zatvarale pogled kakav se svijet vidio? Kakvo je bilo to Sjeverno kraljevstvo, kamena pustinja kojom nije nikad stupala ljudska noga? Zemljopisna karta — Drogo se nejasno sjećao — označavala je s onu stranu granice prostranu zonu s vrlo malo naziva, ali s vrha Tvrđave, hoće li se vidjeti barem neko selo. neka livada, neka kuća ili možda samo očaj puste nenastanjene krajine?

Drogo se odjednom osjeti sam; njegova vojnička srčanost, tako neizvještačena do toga časa. sve dok su trajala spokojna iskustva garnizona u udobnom domu, okružen veselim prijateljima, s malim avanturama u parkovima noću, sva vjera u sebe, sve ga je u času napustilo. Tvrđava mu se učinila kao jedan od onih nepoznatih svjetova o kojima nikad nije ozbiljno ni mislio da bi im mogao pripadati, ne možda zato što bi mu se činili mrski, već stoga što su bili beskrajno daleko od njegova svakidašnjeg života. Neki svijet, koji je iziskivao mnogo više odgovornosti, svijet bez ikakva sjaja osim onog njegovih geometrijskih zakona.

Oh, vratiti se! Ne prekoračiti uopće prag Tvrđave, ponovo sići u ravnicu, u grad, svojim starim navikama. Ta se misao prva uvrtjela Drogu u glavu, i ništa zato ako je tolika slabost sramotna za vojnika, on je bio spreman da je prizna, ako bude potrebno, samo neka ga puste da ode odmah. Ali gust bijel oblak uzdizao se iznad tvrdavskih nasipa, s nevidljivog sjevernog obzorja, a nepokolebljivi stražari koračali su pod podnevnim suncem, poput automata. Drogov konj zarže. Tad se ponovo zacari gluha tišina.

Giovanni naposljetku otkine pogled s Tvrđave i pogleda kapetana pored sebe nadajući se da će čuti prijateljsku riječ, I Ortiz je zastao nepomičan, piljeći uporno u žute zidine. Da, on koji je već osamnaest godina živio u Tvrđavi gledao je u zidine kao začaran, kao da vidi čudo. Činilo se da se ne može zasititi da ih gleda, i blijed osmijeh, i radostan i tužan u isto vrijeme, blago mu obasjavao lice.

III

Netom je stigao, Drogo se prijavio majoru Mattiju, starijem pobočniku. Dežurni poručnik, srdačan i neusiljen mladić, po imenu Carlo Morel, isprati ga

kroz središte Tvrđave. Iz širokog trijema na ulazu — odakle se naziralo veliko pusto dvorište - njih dvojica krenuše dugim hodnikom kojemu kao da nije bilo kraja. Strop se gubio u polumraku, ovda-onda tanki trak svijetla ulazio je kroz uzane prozorčiće.

Tek na gornjem katu susreli su nekog vojnika koji je nosio snop spisa. Zidovi goli i vlažni, blijedo svjetlo, tišina: činilo se da su svi u Tvrđavi zaboravili da negdje u svijetu ima cvijeća, nasmijanih žena, veselih, gostoljubivih kuća. Sve je ondje unutra bilo odricanje; nego, za koga, za koje tajanstveno dobro? Sad su na trećem katu koračali uzduž hodnika, savršeno sličnog onom u donjem katu. Čula se s onu stranu nekih zidova daleka jeka hihota, što se Drogu učinilo nevjerojatnim.

Major Matti, debeljuškast čovjek, smijao se pretjerano dobrodušno. Ured mu je bio prostran, velik takođe pisaći stol, obično pretrpan papirima. Bila je ondje kraljeva slika u boji, a sablja majorova visjela je na drvenu kolčiću, baš za to postavljenom.

Drogo se predstavi u stavu "mirno", pokaže svoje lične dokumente, i uze objašnjavati kako nije predao nikakvu molbu da bi bio dodijeljen službi u Tvrđavi (bio je odlučan da zatraži premještaj čim to bude moguće), ali Matti ga prekide.

— Upoznao sam prije nekoliko godina vašega oca, poručnika. Pravi gospodin. Sigurno želite biti na čast njegovoj uspomeni. Bio je predsjednik Vrhovnog suda ako se ne varam?

— Nije, gospodine majore - odvrati Drogo. - Moj je otac bio liječnik. — Da, da, liječnik, bogamu, zabunio sam se, liječnik, jest. — Matti se, kanda, načas zbunio, i Drogo opazi kako je, prinoseći često

lijevu ruku ovratniku, pokušavao da sakrije masnu mrlju, okruglu očito svježeg postanja, na prsima uniforme.

Major odmah dođe k sebi: — Radujem se što vas vidim ovdje gore - reče. - Znate li izreku Njegova Veličanstva Valdemara? : "Tvrđava Bastiani — stražarnica moje krune", a ja bih dodao da je velika čast pripadati joj. Niste baš uvjereni u to, poručniče?

Izgovarao je to mehanički, kao formulu koju je naučio prije mnogo godina, i kojom se treba poslužiti u određenim prilikama.

— Kad je riječ o tome, gospodine majore — reče Giovanni - posve ste u pravu, ali moram priznati bilo je to za mene iznenađenje. U gradu imam obitelj i

volio bih, ako je to moguće, ostati ... — Ah, želite nas dakle napustiti još prije negoli ste uopće i došli, tako da

kažem? Moram priznati da mi je žao, jako žao. — Nisam rekao da hoću. Ne mogu sebi dopustiti da diskutiram ... htio

sam reći ... — Razumio sam — prekine ga major uzdahnuvši, kao da je to stara priča,

i on zna ne zamjeriti. — Razumio sam: zamišljali ste Tvrđavu posve različitom i sad ste se malko uplašili. Nego, recite mi pošteno: kako možete prosuditi, pošteno, ako ste stigli tek prije nekoliko minuta?

Drogo odvrati: — Gospodine majore, nemam baš ništa protiv Tvrđave ... samo, volio bih ostati u gradu, ili barem u blizini grada. Eto, govorim vam otvoreno, vidim da te stvari razumijete, prepuštam se vašoj ljubaznosti ...

- Sigurno, sigurno! — usklikne Matti i zahihota se, -Zato smo ovdje! Nećemo nikoga zadržavati protiv njegove volje, nikoga, čak ni posljednjeg stražara. Samo mi je žao, čini mi se da ste čestit momak . . .

Major zašutje načas kao da razmišlja o najboljem rješenju. Baš u tom času Drogo okrene malko glavu nalijevo i skrene pogled prema prozoru koji je gledao u unutrašnje dvorište. Vidio se suprotni zid, žućkaste boje kao i ostali, obasjan suncem, sa crnim četverokutima rijetkih prozora. Bila je tamo i ura, koja je označavala dva sata, i na terasi na vrhu stražar koji je hodao gore-dolje s puškom o ramenu, A iznad vrha zgrade, daleko, obasjan suncem u zenitu ukazivao se stjenovit vrh. Vidio se samo krajnji vršak, i nije imao u sebi ništa osobito. Pa ipak. u onom dijeliću klisure postajao je za Giovannia Droga prvi vidljiv znak sjeverne zemlje, legendarnog kraljevstva koje je prijetilo Tvrđavi. A kakva je bila ostala krajina? Uspavljujuće svjetlo dolazilo je s one strane kroz sporo kovitlanje sumaglice. Tad major prihvati razgovor:

- Recite mi - pitao je Droga - htjeli biste se vratiti odmah ili vam ne bi smetalo da počekate nekoliko mjeseci? Za nas je, ponavljam vam. svejedno, s formalne strane, naravno — doda da njegova rečenica ne bi zvučila neljubazno.

- Kad se već moram vratiti — primijeti Giovanni ugodno iznenađen što neće naići ni na kakvu teškoću - kad se već moram vratiti, čini mi se bolje da to bude odmah.

- Slažem se, slažem se — umirivao ga je major. - Nego, hoću da vam objasnim: ako želite otputovati odmah, bit će najbolje da se javite bolestan. Poći ćete u ambulantu na promatranje za nekoliko dana, i liječnik će vam dati

svjedodžbu. Uostalom, mnogi ne podnose visinski zrak ... - Je li baš potrebno da se javim u ambulantu? — upita Drogo koji nije

volio izmišljotine. - Nije potrebno, ali olakšava stvar. Ako nećete tako, treba da napišete

molbu za premještaj i pošaljete je Vrhovnoj komandi. Tada treba čekati odgovor Vrhovne komande, što će trajati barem dvije sedmice. Osim toga, ta procedura ide preko gospodina pukovnika, a to bih volio da se izbjegne. Ovakvi slučajevi mu ipak nisu baš dragi, žaloste ga. da, to je prava riječ, žaloste ga kao da je netko skrivio nešto njegovoj Tvrđavi. Eto, da sam na vašem mjestu, ako baš želite da budem iskren, izbjegnuo bih to . ..

— Oprostite, gospodine majore — primijeti Drogo - to nisam znao, ako mi taj odlazak može škoditi, onda je to drugo pitanje.

— Ni govora o tom, poručniče, niste me dobro razumjeli. Ni u kakvu slučaju to neće naškoditi vašoj karijeri. Posrijedi je samo, kako da kažem, jedna mala razlika. Sigurno je, a to sam već odmah rekao, gospodin pukovnik to ne voli, ali ako ste baš odlučili ...

— Ne, ne — upadne Drogo - ako je tako kao što vi kažete, možda je bolje liječnička svjedodžba.

— Ako možda... — počne Matti sa sladunjavim smješkom i ne dovrši rečenicu.

— Ako možda ... ? — Ako možda ne kanite ostati četiri mjeseca, što bi bilo najbolje rješenje. — Četiri mjeseca? — upita Drogo već prilično razočaran nakon

perspektive da može odmah otići. — Četiri mjeseca - potvrdi Matti. — U tom je slučaju procedura mnogo

pravilnija. Objasnit ću vam: dva puta godišnje svi moraju na liječnički pregled, to je propisano pravilima. Slijedeći pregled je za četiri mjeseca. Čini mi se da je to za vas najbolja prilika. A da dobijete negativnu svjedodžbu, ako želite, preuzet ću ja sam brigu.

— Osim toga — nastavi major nakon pauze — četiri mjeseca su ipak četiri mjeseca, dovoljni su za izvještaj. Možete biti sigurni da će gospodin pukovnik dati povoljan izvještaj. Vi znate kakvu to vrijednost može imati za vašu karijeru. Nego, da stvar bude potpuno jasna, da ne bude nesporazumaka: ovo je jednostavno moj savet, koji vas nipošto ne obavezuje ...

— Razumijem, gospodine majore — reče Drogo — razumijem savršeno.

— Služba ovdje nije teška — istaknuo je major — gotovo uvijek je to stražarska služba. A Nova utvrda, gdje je služba malko odgovornija, sigurno vas u početku neće zapasti. Nikakav napor, ne bojte se, moći će vam samo biti dosadno, to je sve.

Ali, Drogo jedva da je i slušao Mattijevo objašnjenje, čudno privučen slikom, što ju je uokvirivao prozor, s onim komadićem klisure što je izbijala iznad zida sučelice. Neki nejasan osjećaj, što ga nije znao odrediti, uvlačio mu se u dušu; možda nešto glupo i besmisleno, nešto bez ikakve osnove.

U isto vrijeme osjećao se prilično razvedren. Bilo mu je još stalo da ode, ali bez one zebnje otprije. Gotovo se sramio one strepnje u početku. Zar da on bude mimo ostalih? Lošiji od njih? Neposredan odlazak — mislio je — moglo je biti isto što i priznanje svoje manje vrijednosti. Tako se njegovo samoljublje borilo protiv želje za starim poznatim načinom života.

— Gospodine majore — reče Drogo — zahvaljujem vam na savjetima, ali dopustite mi da razmislim do sutra.

— Vrlo dobro — odvrati Matti, očito zadovoljan. — A večeras? Hoćete li se za stolom predstaviti pukovniku ili ćete ostaviti pitanje neriješeno?

— Ma — odgovori Drogo — čini mi se beskorisno skrivati se, to više ako ostajem četiri mjeseca.

— Bolje tako — reče pukovnik — osjećat ćete se ohrabreni. Vidjet ćete kako su to simpatični ljudi, sve oficiri prvoga ranga.

Matti se osmjehne, i Drogo shvati da je došao čas da ode. Ali prije negoli je krenuo, upita prividno mirnim glasom:

— Gospodine majore, smijem li baciti samo jedan pogled prema sjeveru, vidjeti što je s onu stranu zidina?

— S onu stranu zidina? Nisam znao da vas pejsaži zanimaju — odvrati major.

— Samo da pogledam, gospodine majore — da zadovoljim svoju radoznalost. Čuo sam da je tamo pustinja, a ja nisam nikad vidio nikakvu pustinju,

— Nije vrijedno, poručnice. Pejsaž jednoličan, nema baš ništa lijepo. Ne razmišljajte o tome, poslušajte me!

— Neću navaljivati, gospodine majore, mislio sam da nema nikakve teškoće.

Major Matti sklopi, gotovo kao na molitvu, svoje debeljuškaste prste:

— Zamolili ste me — reče — baš jedinu stvar koju vam ne mogu dopustiti. Na bedeme i na stražarska mjesta mogu poći samo vojnici u službi, treba znati lozinku.

— Čak ni iznimno, čak ni oficir? — Ni oficir. Oh, shvaćam vas, gradskim ljudima ove sitničavosti čine se

smiješne. Lozinka, naravno, nije neka osobita tajna tamo dolje. Ovdje je to sasvim drugačije.

— Oprostite ako navaljujem, gospodine majore .. . — Recite, recite samo, poručnice. — Htio sam reći: nema li možda neka puškarnica, prozor neki s kojega se

može gledati? — Samo jedan. Samo jedan u uredu gospodina pukovnika. Na žalost nitko

nije pomislio na neki vidikovac za radoznale. Uostalom, nije ni vrijedno, ponavljam, krajolik potpuno nezanimljiv. Oh, ne brinite se, dosadit će vam ta panorama, ako se odlučite da ostanete.

— Hvala, gospodine majore, imate li neko naređenje za mene? — I pozdravi u stavu "mirno".

Matti prijateljski odmahnu rukom: — Do viđenja, poručniče. Nego, nemojte razmišljati o tome: krajolik je

posve nezanimljiv, garantiram vam, posve besmislen.

***

Ipak, te iste večeri, kad se poručnik Morel oslobodio dežurstva, odveo je krišom Droga na vrh bedema da bi mogao vidjeti.

Vrlo dug hodnik, osvijetljen rijetkim fenjerima, vodio je uzduž bedema, s jednog do drugog kraja klanca. Ovda-onda prolazili su kraj nekih vrata; skladišta, radionice, stražarnice. Hodali su otprilike sto pedeset metara do ulaza u treću kulu. Oboružan stražar stajaše na pragu. Morel zatraži da razgovara sa poručnikom Grotta, koji je zapovijedao stražom.

Tako, usprkos propisima, mogli su ući. Giovanni se nađe u nekom malom prolazu; na jednom zidu, ispod svjetiljke, visjela je ploča s imenima vojnika u službi.

— Prođi, prođi ovuda - reče Morel Drogu — bolje je da se požurimo. Drogo ga je slijedio po nekim uskim stepenicama što su izbijale na danje

svjetlo, na nasipe utvrde. Stražaru na kojega je naišao na tom dijelu Morel mahnu rukom kao da bi da mu kaže kako su formalnosti suvišne.

Giovanni se iznenada našao na rubu kruništa: pred njim, preplavljena suncem smiraja, rušila se duboko dolje dubodolina, otvarale se njegovu pogledu tajne Sjevera.

Slabo bljedilo se osulo skamenjenim Drogovim licem, promatrao je. Najbliži stražar se zaustavio, beskrajna tišina kao da je sišla medu krugove sutonskog svjetla. Tad Drogo zapita ne trgnuvši pogleda;

— A iza? Iza onih klisura što je? Sve je tako do kraja? — Nikad nisam vidio — odgovori Morel. — Valja poći do Nove utvrde,

tamo dolje, na vrh onog stošca. Odanle se vidi cijela ravnica, kažu ... — i zašutje.

— Kažu? Što kažu? — upita Drogo, i neobičan nemir osjećao se u njegovom uzdrhtalu glasu.

— Kažu da je sve sam kamen, kao neka pustinja, bijelo kamenje, kažu. kao da je snijeg zasuo.

— Samo kamenje? I to je sve? — Tako kažu, i poneka močvara. — Ali tamo dolje? Na sjeveru? Valjda se ipak nešto vidi? — Obzorje je obično u magli — odvrati Morel, koji kao da je izgubio onu

srdačnu razgovorljivost od malo prije. — Sjeverne magle koje ne dopuštaju da se išta vidi.

— Magle! — uzviknu Drogo u nevjerici. — Valjda nisu neprestano, katkad je valjda ipak nebo vedro?

— Gotovo nije nikad vedro, čak ni zimi. Ali ima ih koji kažu da su vidjeli.

— Kažu da su vidjeli? Što su vidjeli? — Sanjali su sigurno. Vjeruj ti vojniku: jedan kaže jedno, drugi kaže

drugo. Neki kažu da su vidjeli neke bijele kule. ili kažu da je vulkan iz kojega se vije dim i da se otale stvaraju magle. Također Ortiz, kapetan, uvjerava da je vidio, bit će tome pet godina. On kaže da je tamo neka duga crna mrlja, šuma, kanda.

Zašutješe. Gdje li je Drogo vidio već takvu krajinu? Je li to bilo u snu, ili je izgradio u mašti čitajući neku drevnu priču? Činilo mu se da ih prepoznaje, te niske ruševne klisure, vijugavu dolinu bez drveća i zelenila, one nakrivljene

provalije i napokon onaj trokut puste ravnice što je klisure pred njom nisu sasvim zaklanjale. Iz dubine njegove duše bijahu se probudili duboki odjeci, a on ih nije mogao shvatiti.

Sad je Drogo promatrao onaj sjeverni kraj, pustu nenastanjenu krajinu na koju, pričalo se, nikad ljudska noga nije stupila. Njkad odanle nisu došli neprijatelji, nikad se nisu bile bitke, nikad se ništa nije dogodilo.

— Dakle? - upita Morel naglašeno prijateljski - dakle, sviđa li ti se? — Ma — to je sve što je Drogo znao reći. Nejasne želje i besmislene

bojazni kovitlale se u njemu: Začu se zvuk trublje, samo jedan zvuk, tko zna odakle. — Bolje je da sada podeš — savjetovao mu je Morel. Ali Giovanni ga,

kanda, nije čuo zadubljen u vlastite misli. Sutonska svjetla postajala sve slabija, vjetar što su ga sjene probudile hujio je kroz geometričnu arhitekturu Tvrđave. Da bi se zagrijao, stražar je ponovo stao koračati, piljeći od vremena do vremena u Giovannija Droga, njemu nepoznatog.

— Bolje je da sada pođeš — ponovio je Morel. prihvativši druga za nadlakticu.

IV

Mnogo je puta bio sam: ponekad čak i kao dijete kad bi se izgubio u polju, katkad pak noću u gradu, po ulicama, naviknutim na zločine, čak i prošle noći kad je spavao na putu. Ali sad je to bilo posve drugačije, sad kad je prošlo uzbuđenje od putovanja, i njegovi novi drugovi već pošli spavati, a on je sjedio u svojoj sobi, pri svjetlu svjetiljke, na rubu kreveta, tužan i izgubljen. Sad je zbilja shvaćao što je to usamljenost (soba, nimalo ružna, sva obložena drvetom, s velikom posteljom, stolom, ormarom i neudobnim diva-nom). Svi su prema njemu bili ljubazni, za stolom su otvorili flašu vina njemu u čast, ali sad nimalo nisu marili za njega, već su ga sasvim zaboravili (iznad postelje drveno raspeće, sučelice neki stari drvorez s dugom legendom, od koje su se mogle pročitati samo ove riječi: Humanissimi Viri Francisci Angloisi virtutibus). Nitko za cijele duge noći neće doći da ga pozdravi; nitko u cijeloj Tvrđavi nije mislio na njega, i ne samo u Tvrđavi nego vjerojatno u cijelom svijetu nije bilo žive duše koja bi mislila na Droga; svatko brine svoje brige, svatko je jedva dovoljan sam sebi, čak i majka, možda čak i ona ima druge brige, nije jedinac, ima i druge djece, na

Giovannija je mislila cijeli dan, sad mora misliti malko i na druge. I više je nego pravo tako. priznavao je Giovanni Drogo bez i tračka prigovora, ali međutim, sjedio je na rubu postelje, u sobi Tvrđave (urezana u drvo zida. sad je to opazio, obojena s izvanrednom strpljivošću, sablja u prirodnoj veličini, što se na prvi pogled mogla čak učiniti prava, sitničav rad nekog oficira, tko zna prije koliko godina), sjedio je, dakle, na rubu postelje, glave malko sagnute naprijed, pogrbljenih leđa, pogleda teška i beživotna, i osjećao se sam kao još nikad u svom životu.

I eto, Drogo s naporom ustaje, otvara prozor, gleda napolje. Prozor je prema dvorištu, i ništa se drugo ne vidi. Budući da je bio okrenut jugu, Giovanni je uzalud pokušao da razabere, u noći, planine koje je prešao da bi došao do Tvrđave; bile su, valjda, niže, skrivene prednjim bedemom.

Samo su tri prozora bila osvijetljenja, ali pripadala su istoj strani zgrade, tako da se unutra nije moglo vidjeti; kolobari svjetla iz tih prozora, kao i iz Drogova, odražavali su se jako povećani na suprotnom zidu i u jednom od njih kretala se neka sjena: vjerojatno se neki oficir svlačio.

Drogo zatvori prozor, svuče se i legne u postelju, ostane nekoliko minuta zamišljen, piljeći u strop, također obložen drvom. Bio je zaboravio ponijeti sa sobom nešto za čitanje, ali te mu večeri i onako nije bilo do toga; bio je jako sanjiv. Utrne svjetiljku, iz mraka malo-pomalo iskrsne svijetli četverokut prozora, i Drogo ugleda blistave zvijezde.

Učini mu se da ga iznenada obamrlost vuče u vrtlog sna, ali bio je isuviše svjestan toga. Niz zbrkanih slika gotovo kao u snu prođe pred njim, počinjao je čak i neki povezan događaj, ali za nekoliko trenutaka opazi da je još budan.

Budniji nego što je prije bio, jer je iznenada osjetio svu rasprostranjenost tišine. Negdje, iz velike daljine, dopre do njega nečiji kašalj, ali je li to zbilja bio kašalj? Zatim u blizini mlitavi "klok" neke vode, što se pronio kroz zidove. Mala zelenkasta zvijezda (vidio je mada se nije pokretao) na svom noćnom putu upravo je dosegla nadboj prozora, zamalo će iščeznuti, zasvjetlucala je trenutak na crnom rubu. a tad doista nestala. Drogo je htjedne još malo slijediti pa ispruži glavu. U tom se času začu ponovo "klok", kao da je pljusnuo neki predmet u vodu. Hoće li se ponoviti. Vrebao je na taj zvuk, šum iz podzemlja, iz močvara, iz mrtvačkih kuća. Prohujalo je nekoliko nečujnih minuta, činilo se da je ponovo napokon zavladala tišina, neosporan gospodar Tvrđave. I opet su nasrtale na Droga besmislene slike dalekog života.

"Klok!" Eto ponovo onaj mrski zvuk. Drogo sjedne na postelju. Taj se zvuk dakle ponavljao; poslednji klokot nije bio slabiji od prvoga, nije dakle bilo kapanje koje će prestati, iscrpsti se. Kako bi bilo moguće spavati? Drogo se sjeti da je uz postelju visio neki gajtan, možda od zvona. Pokuša povući, gajtan popusti i u nekom udaljenom kutu zgrade odjekne gotovo nečujan kratki cilik. Kakva glupost, pomisli Drogo, zvati nekoga za takvu sitnicu, A i tko će doći?

Na hodniku malo poslije začu se topot koraka koji su se sve više približavali, i netko zakuca na vrata, - Slobodno! -reče Drogo. - Pojavi se vojnik s fenjerom u ruci: — Izvolite, gospodine poručniče?

— Ovde se ne može spavati, bogamu! — Drogo će iznenada rasrđen. — Kakav je to odvratan šum. Možda curi neka cijev, nastoj da to urediš, ne može se uopće spavati; katkad je dovoljno podmetnuti neku krpu.

— Zdenac je to - odgovori odmah vojnik, kao da tačno zna što je. — Zdenac je. gospodine poručniče, ne može se ništa učiniti.

— Zdenac? — Da, gospodine — objasni vojnik — nakapnica, baš iza onog zida. Svi

se tuže, ali nije se moglo ništa učiniti. Ne čuje se samo ovdje. I gospodin kapetan Fonzaso ovda-onda zaurla. ali ne može se ništa.

— Pođi. pođi samo - reče Drogo. Vrata se zatvore, koraci se udalje, tišina se ponovo rasprostre, zablistaše zvijezde u prozoru, Giovanni je sad mislio na stražare koji su samo nekoliko metara udaljeni od njega hodali gore-dolje kao automati, bez odaha. Deseci i deseci ljudi bijahu budni, a on je ležao na postelji dok sve kao da je utonulo u san. Deseci i deseci - mislio je Drogo - ali za koga? Za što? Vojnički formalizam kao da je u toj tvrđavi stvorio neko nezdravo remek-djelo. Stotine ljudi koji čuvaju klanac, odakle nitko neće doći. Otići, otići što brže moguće svrdlala mu je misao u glavi, izići iz te sredine, iz te maglene tajne. Oh, njegov čestiti dom, u ovaj sat mama sigurno spava, sva su svjetla utrnuta; jedino ako ne misli još samo časak na njega, štaviše to je vrlo vjerojatno, zna on nju dobro: za svaku sitnicu strepi, i noću se prevrće na postelji ne nalazeći mira.

Ponovo klokot vode u zdencu, još jedna zvijezda prešla je okvir prozora, a njeno je svjetlo još uvijek nastavljalo sustizati svijet, nasipe Tvrđave, grozničave oči stražara, ali ne više Giovannija Droga, koji je čekao san, sada mučen čudnim zlokobnim mislima.

A ako je cjepidlačenje Mattijevo bilo samo pretvaranje? Ako ga nakon

četiri mjeseca neće pustiti da otputuje? Ako mu sa sitničavim izlikama propisa spriječe da ponovo ugleda grad? Ako bude morao ostati gore godine i godine, i u toj sobi na toj samotničkoj postelji proći će njegova mladost? Kako glupe pretpostavke, govorio je sebi Drogo, svjestan kako su glupe, a ipak mu nije polazilo za rukom da ih otjera, one su se ubrzo vraćale i napastovale ga, zaštićene noćnom usamljenošću.

Činilo mu se da osjeća kako oko njega raste neka mračna zavjera, koja pokušava da ga zadrži. Vjerojatno nije posrijedi sam Matti. Ni on, ni pukovnik, ni bilo koji oficir ne brine se nimalo za njega: hoće li ostati ili otići sigurno je njima posve svejedno. Pa ipak je neka nepoznata sila radila protiv njegova povratka u grad; možda je proizlazila iz njegove vlastite duše. a da on to i nije znao.

Zatim vidje nekakav trijem, nekog konja na bijeloj cesti. Učini mu se da ga netko zove po imenu i zapadne u san.

V

Dvije večeri nakon dolaska Giovanni Drogo, prvi put dežuran, uzišao je na treću kulu. U šest sati poslije podne postrojilo se sedam stražarskih odjela u dvorištu: tri za bedeme, četiri za pobočne kule. Osma, za Novu utvrdu, krenula je ranije jer je put bio prilično dalek.

Narednik Tronk, stari Tvrđavski štakor, odveo je dvadeset i osam ljudi u treću kulu, i još trubača, što je sačinjavalo dvadeset i devet. Svi su pripadali drugoj četi, onoj kapetana Ortiza, kojemu je Giovanni bio dodijeljen. Drogo preuzme komandu i trgne sablju iz korica.

Sedam postrojenih straža bilo je poredano okomito prema prozoru s kojega ih je prema tradiciji promatrao pukovnik. Na žutoj zemlji dvorišta oblikovali su crni crtež, ugodan za oko.

Nebo, ovedreno vjetrom, blistalo je iznad zidina što ih je sunce na smiraju dijagonalno presijecalo. Rujanska večer. Vice-komandant, potpukovnik Nicolosi, iziđe iz veže Komande, šepajući zbog neke nekadašnje rane, poštapajući se sabljom. Onoga je dana bio dežuran golemi kapetan Monti; njegov hrapavi glas izreče zapovijed, i svi zajedno, savršeno zajedno, vojnici podignu oružje na pozdrav uz snažan zvuk metala. Tad zavlada gluha tišina.

Jedan po jedan, trubači svih sedam straža, zatrubiše uobičajeni zov.

Bijahu to čuvene srebrne trube Tvrđave Bastiani, sa gajtanima od crvene svile, zlatom protkane, i na njima obješen veliki grb. Njihov čist zvuk razlije se nebom i od njega zatitra nepomičan red bajuneta i odjekne poput dalekog zvuka crkvenog zvona. Vojnici stajahu nepokretno poput kipova, lica vojnički strogih. Ne, zacijelo se nisu spremali na jednoličnu smjenu straža; onako junačkog pogleda, činilo se kao da odlaze u susret neprijatelju.

Poslednji odzvuk trube lebdio je dugo u zraku; daleki zidovi vraćali su mu odjek. Bajunete bljesnuše još trenutak, blistave na pozadini dubokog, prostranog neba, a tad nestanu kao progutane medu redove vojnika, ugasivši se istovremeno. Pukovnik je nestao s prozora. Zatoptali su koraci sedmoro straža koje su zrakasto krenule prema zidinama odredišta, kroz labirinte Tvrđave.

Sat nakon toga našao se Giovanni Drogo na vršnoj terasi treće kule, na onom istom mjestu odakle je jučerašnje večeri gledao prema sjeveru, Jučer je došao tamo da promatra kao radoznali putnik namjernik. A sad je naprotiv bio gospodar: za dvadeset i četiri sata cijela kula i stotinu metara bedema ovisili su samo o njemu. Četiri artiljerca. ispod njega, čuvali su dva topa uperena prema dnu doline; tri stražara dijelili su među sobom krajnji rub utvrde, a ostala četiri bijahu raspoređena duž bedema, na desnoj strani, u razmacima od po dvadeset i pet metara.

Smjena straže uslijedila je s pedantnom točnošću, pod budnim pogledom narednika Tronka, stručnjaka za pravila službe. Tronk je bio u Tvrđavi već dvadeset i pet godina, i nije se micao odanle čak ni za dopusta. Nitko nije kao on poznavao sve zakutke tvrđave i kula; oficiri su ga često susretali noću kako obilazi straže, u mrkloj tami, bez ikakva svjetla. Kad je on bio u službi, stražari nisu ni načas ostavljali svoju pušku, niti se naslanjali na zidove, izbjegavajući čak i da zastanu, jer je zaustavljanje bilo dopušteno samo iznimno: po cijelu noć Tronk nije spavao, već je nečujnim koracima obilazio straže i uznemiravao ih tako da bi se trgnuli. "Stoj! Tko si? " upitao bi stražar dignuvši pušku na nišan. "Stijena" odgovarao bi narednik. "Stjepan" — odvratio bi mu stražar.

Obično su dežurni oficiri i podoficiri obilazili dio bedema gdje su bili u službi, bez ikakve formalnosti; vojnici su ih dobro poznavali, i izmjena lozinke bila je pomalo smiješna. Samo s Tronkom vojnici su se točno držali propisa.

Bio je malen i mršav, staračkog lica, obrijane glave; nije bio razgovorljiv čak ni sa svojim drugovima, a u slobodno vrijeme najradije je ostajao sam i bavio se muzikom. Bio je lud za glazbom, tako da je dirigent i učitelj tvrđavske

vojne glazbe vodnik Espina bio možda njegov jedini prijatelj. Posjedovao je prekrasnu harmoniku, ali nikad nije svirao, mada se pričalo da svira izvrsno: učio je harmoniju, a govorilo se da je komponirao nekoliko vojničkih marševa. Uostalom, točno to nije nitko znao.

Ni za što na svijetu ne bi, kad je bio dežuran, zviždukao kao što je običavao kad je bio slobodan. Najčešće je lutao kruništem pažljivo promatrajući dolinu sa sjeverne strane, istražujući tko zna što. Sad je bio kraj Droga i pokazivao mu put za teretne životinje što je uz vrletne padine vodio prema Novoj utvrdi.

— Eno smjenjene straže — upozoravao ga je Tronk. pokazujući desnim kažiprstom, ali u sumraku smiraja Drogo nije mogao nazrijeti ništa. Narednik potrese glavom.

— Što je? - upita ga Drogo. — Ne ide to tako. eto što je; uvijek sam govorio da je to ludost — odvrati

Tronk. — Ma što se dogodilo? — Ne radi se tako — ponovi Tronk — u Novoj utvrdi smjenu straže

trebalo bi izvršiti ranije, ali gospodin pukovnik ne dopušta. Giovanni ga u čudu pogleda: je li moguće da Tronk sebi dopušta da

kritizira pukovnika? — Gospodin pukovnik - nastavi narednik ozbiljno i uvjereno, nikako zato

da ispravi svoje poslednje riječi — ima sa svog sastajališta potpuno pravo, samo što mu nitko nije objasnio opasnost.

— Opasnost? — upita Drogo: — Kakva bi opasnost mogla biti idući iz Tvrđave prema Novoj utvrdi, onom udobnom stazom i u tako pustu kraju?

- Opasnost — ponovi Tronk. — Ako ne danas, a ono sutra. Jednoga dana svakako će se nešto desiti po ovakvu mraku.

— A što bi trebalo da se učini? - upita Drogo uljudno; sva ta priča ga je vrlo malo ili nimalo zanimala.

- Nekad - počne narednik, sav sretan što se može istaknuti svojom stručnošću - nekad se smjena straže na Novoj utvrdi obavljala dva sata prije negoli na Tvrđavi. Vazda po danu, čak i zimi; osim toga i stvar s lozinkom bila je pojednostavnjena. Trebala je lozinka da se uđe u Utvrdu i nova lozinka za stražarski dan i povratak u Tvrđavu. Bile su dovoljne samo dvije. Kad se smjenjena straža vraćala u Tvrđavu, nova smjena još nije bila uspostavljena, i

lozinka je još bila na snazi. — Da, da, razumijem - potvrđivao je Drogo, a da i nije pratio njegovo

izlaganje. - A tada — nastavljao je Tronk — prestrašili su se. Neoprezno je, govorili

su, pustiti izvan granica toliko vojnika koji znaju lozinku. Nikad čovjek ne zna što se može desiti, jedan od pedeset vojnika prije će izdati negoli samo jedan oficir,

- Svakako — složi se Drogo. — Tad su pomislili: najbolje je da lozinku zna samo zapovjednik. Pa tako

sada izlaze iz Tvrđave tričetvrt sata prije smjene straže. Uzmimo kao primjer danas: opća smjena uslijedila je u šest. Straža za Novu utvrdu krenula je odavle u pet i četvrt i stigla točno u šest. Za izlaz iz Tvrđave nije potrebna lozinka, jer je to zatvoren prostor. Da se uđe u Utvrdu potrebna je jučerašnja lozinka, a tu zna samo oficir. Kad se izvrši smjena straže, stupa na snagu današnja lozinka, a i tu zna samo oficir. 1 to traje tako dvadeset i četiri sata. sve dok ne dođe nova smjena straže. Sutradan navečer, pak, kad se vojnici vraćaju (mogu stići oko šest i pol, put je manje težak na povratku) u Tvrđavi je lozinka izmijenjena. I tako je potrebna treća lozinka. Oficir mora znati tri lozinke: onu za polazak, zatim onu u toku službe, i još lozinku za povratak. Sve te smicalice da vojnici, dok su na putu, ne bi znali lozinku.

— A ja velim - nastavljao je i ne brinući se sluša li ga Drogo ili ne sluša — a ja velim: ako lozinku zna samo oficir, recimo, a njemu na putu pozli, što će da učine vojnici? Ne mogu ga prisiliti da govori. A ne mogu se ni vratiti odakle su pošli, jer je tamo lozinka već izmijenjena. Na to nitko i ne misli. A sad oni kojima je toliko stalo da se sačuva tajna, i ne misle na to da su im ovako potrebne tri lozinke umjesto dvije, i da je treća, ona koja im je potrebna za povratak u Tvrđavu, objavljena već dvadeset i četiri sata ranije? Što god se desilo, ne mogu je izmijeniti, jer se inače straža ne bi više mogla vratiti u Tvrđavu.

— Ali — usprotivi se Drogo — na vratima će ih prepoznati, zar ne? Vidjet će odmah da je to smjenjena straža.

Tronk pogleda poručnika i odvrati malko s visoka. — To je nemoguće, gospodine poručniče. Postoje u Tvrđavi propisi.

Nitko sa sjeverne strane ne može ući u Tvrđavu bez lozinke, pa ma tko bio. — A zar ne bi bilo — odvrati Drogo uzrujan zbog te besmislene strogosti

- zar ne bi bilo jednostavnije da za Novu utvrdu dadu posebnu lozinku? Smjena straže nastupa ranije, a lozinka za povratak povjerena je samo oficiru. Tako je vojnici uopće ne znaju,

— Naravno — pritvrdi podoficir pobjednički, gotovo kao da je baš vrebao na tu tvrdnju. — Možda bi to bilo najbolje rješenje. Nego, za to bi trebalo izmijeniti propise, ozakoniti to. Propis kaže - (njegov glas dobije ton poučavanja) — "Lozinka ostaje na snazi dvadeset i četiri sata, od jedne smjene straže do druge; u Tvrđavi i svim područnjm odjelima važi samo jedna lozinka." Kaže baš tako "svim područnim odjelima." To je jasno. Nema nikakve podvale.

— Ali nekad - pritvrdi Drogo koji u početku i nije slušao izlaganje - nekad se smjena straže u Novoj utvrdi obavljala ranije?

- Svakako! - usklikne Tronk, a onda se ispravi: - Da, gospodine poručniče. Tek od prije dvije godine uspostavljen je ovaj novi red. Prije je bilo mnogo bolje.

Podoficir zašutje, Drogo ga je prestrašeno gledao. Nakon dvadeset i dvije godine službe u Tvrđavi što li je ostalo od tog vojnika? Sjeća li se još Tronk da negdje, u nekom kraju svijeta, postoje milijuni ljudi, sličnih njemu, koji ne oblače uniformu i kreću se slobodno po gradu, a noću mogu po želji leći u postelju ili poći u krčmu ili u kazalište? Ne gledajući ga, bilo je posve jasno da je Tronk zaboravio ostale ljude: za njega je postojala samo Tvrđava i njeni mrski propisi. Tronk se više ne sjeća zvuka mekih djevojačkih glasova, niti kako izgledaju vrtovi i parkovi, ni rijeke, ni drugo drveće, osim škrtog grmlja rasutog okolo Tvrđave. Jest, Tronk je gledao prema sjeveru, ali ne Drogovim osjećajima: piljio je na stazu prema Novoj utvrdi, na opkop, i pažljivo promatrao putove kojima se moglo stići, ali nije vidio divlje urvine, ni onaj trokut tajanstvene ravnice, čak ni bijele oblake što su plovili po gotovo već noćnu nebu.

I tako, kako je padao mrak, ponovo je prevladavala u Drogu želja da pobjegne. Zašto to nije učinio odmah, prigovarao je sebi. Zašto je popustio pred sladunjavim i laskavim smicalicama majora Mattija? Sad je morao čekati da prođu četiri mjeseca, sto dvadeset dugih, dugih dana. polovinu od toga na straži na bedemima. Učinilo mu se da se našao medu ljudima druge rase. u tuđoj zemlji, u tvrdom i nezahvalnom svijetu. Ogleda se okolo sebe i prepozna Tronka kako nepomičan nadzire straže.

VI

Već se sasvim zanoćalo. Drogo je sjedio u pustoj sobi utvrde. Dao je da mu donesu papira, crnilo i pero da piše.

"Draga mama", počeo je i odmah se osjetio poput nekadašnjeg dječaka. Sam, pri svjetlu svjetiljke dok ga nitko nije gledao, u srcu Tvrđave, njemu neznane, daleko od doma, od svega što mu je blisko i drago, činilo mu se kao utjeha to što može sasvim otvoriti nekome svoje srce.

Naravno, pred svima ostalima, pred drugovima oficirima, morao se držati kao zreo muškarac, morao se smijati s njima, pričati bezočne vojničke priče, pričati o ženama. Kome bi akoli ne svojoj majci mogao reći istinu? A Drogova istina one večeri nije bila istina valjanog vojnika, vjerojatno nije bila dostojna stroge Tvrđave, drugovi bi mu se sigurno smijali. Njegova je istina bila umor od putovanja, potištenosti što su je izazivali tmurne zidine, osjećaj potpune usamljenosti.

"Stigao sam iscrpljen nakon dvodnevnog puta - to će joj pisati - i saznao da se mogu. ako želim, vratiti u grad. Tvrđava je sumorna, nigdje u blizini nastanjenog mjesta, nema nikakve zabave ni veselja." Eto to će joj pisati.

Ali. Drogo se sjetio majke, koja je u tom času sigurno mislila baš na njega i tješila se mišlju kako joj se sin ugodno provodi sa simpatičnim prijateljima, a možda i u ljupku društvu. Ona sigurno vjeruje da je zadovoljan i vedar.

"Draga mama - napisala je njegova ruka. Stigao sam prekjuče: putovao sam izvrsno. Tvrđava je veličanstvena ... " Oh, kad bi mogao pisati o tim otrcanim zidinama, o tom nejasnom osjećaju kazne i progonstva, o tuđim, besmislenim ljudima. Naprotiv: "Oficiri su me vrlo srdačno primili — pisao je. — I stariji pobočnik je bio vrlo ljubazan i ostavio mi punu slobodu da se vratim u grad ako želim. Ipak sam ..."

Možda se baš u onom času majka motala po njegovoj napuštenoj sobi. otvarala neku ladicu, uređivala neka njegova stara odijela, knjige, pisaći stol; sve je to toliko puta dovodila u red. ali tako joj se činilo da osjeća njegovo živo prisustvo. kao da se on mora vratiti kući kao obično prije večere. Činilo mu se da čuje znano toptanje njenih sitnih nemirnih koraka, iz kojih kao da se uvijek osjećala strepnja za nekoga. Kako bi mogao imati srca da je ogorči? Da je bio pokraj nje, u istoj sobi, zajedno pod domaćim svjetlom, tada, jest, Giovanni bi joj bio sve priznao, a ona i ne bi dospjela da se ožalosti, jer bi on bio pokraj nje,

i sve ono ružno bilo bi već prošlo. Ali. ovako izdaleka, u pismu? Sjedeći kraj nje. pored kamina, u ohrabrujućem spokojstvu starog doma, mogao bi joj govoriti o majoru Mattiju i njegovim podmuklim laskanjima, i o Tronkovim mahnitanjima. Bio bi joj rekao kako je glupo pristao da ostane četiri mjeseca, i vjerojatno bi se oboje smijali tome. Nego. kako da to učini ovako iz daleka?

"Ipak sam - pisao je Drogo - pomislio da će biti dobro za mene i za moju karijeru da ostanem neko vrijeme ovdje gore ... Društvo je vrlo simpatično, a služba je laka i nije naporna." A njegova soba, šum vode u zdencu, susret s kapetanom Ortizom i ona očajna Sjeverna zemlja? Nije li joj htio objasniti željezne propise na stražarskim mjestima, pustu kulu gdje se baš sad nalazi? Ne, čak ni prema majci nije mogao biti iskren, ni njoj nije mogao povjeriti tamne strepnje koje mu nisu davale mira.

U njegovu domu, u gradu, ure jedna za drugom, sa različitim zvukovima, sad baš izbijaju deset sati, na svaki otkucaj tihano zveckaju čaše u kredencima, iz kuhinje odzvanja hihot, iz kuće nasuprot muzika klavira. Kroz uzan prozorčić, gotovo puškarnicu, s mjesta gdje je sjedio, Drogo je mogao baciti pogled prema Sjevernoj dolini, onoj tužnoj krajini, ali sad se nazirao samo mrak. Pero je tanko škripalo. Mada se već uhvatila noć napolju, i vjetar počinjao zviždati kroz kruništa, donoseći neznane poruke, mada se u kuli gomilao gust mrak, a zrak bio vlažan i neprijatan "sve u svemu zadovoljan sam i osjećam se dobro'', pisao je Giovanni Drogo.

Od devet sati navečer do svitanja svako pola sata zazvonilo bi zvono iz četvrte kule, na krajnjem desnom kraju klanca, tamo gdje su završavali bedemi. Zvonilo bi neko malo zvono i odmah bi poslednji stražar zazvao najbližeg druga; odatle do idućeg vojnika i dalje sve do suprotnog kraja bedema, od kule do kule i sve dalje uzduž bedema, zov je odjekivao u noć. "Pozor! Pozor!" Stražari su izvikivali bez ikakva zanosa, mehanički su ponavljali zov, a glasovi su im zvučali čudno.

Ispružen na ležaju, a da se i nije razodjenuo, Giovanni Drogo svladan sve jačom obamrlošću slušao je u intervalima kako iz daleka dopire onaj zov ... Poô ... Poò... Poò ..." dopiralo je do njega sve glasnije i glasnije. Zov je prolazio iznad njega s najvećom intenzivnošću, udaljivao se prema drugoj strani stišavajući se i gubeći. Za dvije minute eto ga ponovo, kao odjek, dolazeći s druge strane, s prve kule slijeva. Drogo ga je ponovo čuo kako se približava laganim jednoličnim koracima "poò ... poò ... poò ..." Samo kad je stizao iznad

njega, kad su ga ponavljali njegovi stražari, mogao je jasno razaznati riječ. Ali ubrzo se taj "Pozor!" gubio kao u nekom jauku i zamirao konačno kod poslednje straže, nasuprot podnožju klisure.

Giovanni je čuo kako do njega četiri puta stiže zov i četiri puta silazi niz rub utvrde, i gubi se na mjestu odakle je krenuo. Na peti zov do Drogove svijesti dopre samo neki nejasni odzvuk, koji izazove u njemu kratak trzaj. Pade mu na um kako nije u redu da dežurni oficir spava. Propisi su to dopuštali uz uvjet da se ne svlači, ali gotovo svi su mlađi oficiri Tvrđave zbog nekog izvještačenog ponosa ostajali budni po svu noć, čitajući, pušeći cigare, posjećujući krišom jedan drugoga i kartajući se. Tronk, kojemu se prvome Giovanni obratio za informacije, dao mu je razumjeti da se priliči ostati budan.

Ispružen na usku ležaju, izvan kolobara svjetla s petrolejke, dok je maštao o svom životu, Droga, naprotiv, svlada san, A međutim, baš te noći — oh, da je to znao. možda bi bio ostao budan — baš te noći počeo je za njega neumitan bijeg vremena.

Do tada promicao je on po bezbrižnom dobu prve mladosti, promicao je putem koji se, za djetinjstva, čini beskrajan, gdje godine promiču sporo i lakim korakom, tako da nitko i ne opaža kako prolaze. Korača se spokojno, ogledajući se radoznalo naokolo, nema uopće potrebe da se žuriš, nitko te odostrag ne gura, i nitko te ne čeka, i tvoji drugovi prosljeđuju bezbrižno, zaustavljajući se počesto da bi zbijali šale. Iz kuća, sa vrata, odrasli te dobrodušno pozdravljaju i kretnjom ti pokazuju obzorje, smješkajući se kao u dosluhu: tako srce počinje jače kucati od junačkih i njenžnih želja, uživaš u očekivanju skorih čudesa koja te očekuju malo dalje; još ih ne nazireš, ne, ali sigurno je, sasvim sigurno, da ćeš jednog dana stići.

Još je put dalek? Nije, dovoljno je zapaziti onu rijeku tamo dolje, prijeći preko onih zelenih brežuljaka. Ili smo možda već stigli? Nije li možda ovo drveće, ove livade, ova bijela kuća, ono što smo tražili? Za trenutak pričinja nam se da je tako i htjeli bismo se zaustaviti. Tad nam neki glas šapne da je ono najbolje još dalje, i bez tjeskobe prosljeđujemo.

Tako nastavljamo put u očekivanju punom pouzdanja, i dani su dugi i spokojni, sunce sja visoko na nebu, i čini se kao da nikad neće zaći.

Nego, na nekoj tački, gotovo nagonski, osvrnemo se i ugledamo kako su za nama neka željezna rešetkasta vrata već zakračunana i sprečavaju nam put natrag. Tada čovjek osjeti kako se nešto izmijenilo, sunce više nije nepomično

na nebu, već se kreće vrlo brzo, jao, jedva ga možeš sagledati, već se vrtoglavo spušta prema obzorju; opažaš da oblaci ne zastaju više na plavom prostranstvu neba, nego bježe gomilajući se jedni na druge kao da se, puni strepnje, žure: čovjek spozna da vrijeme prolazi, i da put jednoga dana mora završiti.

Negdje na tom putu zatvaraju se za našim leđima neka teška vrata, zabravljuju ih munjevitom brzinom, i nema više vremena za povratak. Ali, Giovanni Drogo je u tom času spavao nesvjestan svega toga i smješkao se u snu poput djeteta.

Prohujat će još mnogo dana prije negoli Giovanni Drogo shvati što se dogodilo. Bit će kao da se toga časa trgnuo iza sna. Ogledat će se u nevjerici; tad će čuti za svojim leđima topot koraka koji ga pristižu, vidjet će ljude koji su se probudili prije njega kako tjeskobno jure, mimoilaze ga da bi stigli prije njega. Osjetit će otkucaj vremena kako žudno otkucava život. Neće se više na prozore pokazivati nasmijana lica, već nepomična i ravnodušna. A ako upita koliko još puta preostaje. da. pokazat će kretnjom još uvijek prema obzorju, ali bez i trunke ikakve dobrote i radosti, Međutim, izgubit će iz vida drugove, poneki će zaostati iscrpen, poneki je projurio mimo njega i vidi ga još kao sitnu točku na obzorju.

Iza one rijeke — reći će mu ljudi - još samo deset kilometara i stići ćeš. Međutim, nikad putu nema kraja, dani postaju sve kraći, suputnici sve rjeđi, na prozorima nalakćeni apatični blijedi likovi klimaju glavama.

Sve dok Drogo ne ostane potpuno sam, i na obzorju se pojavi pruga nepreglednog, nepokretnog mora olovne boje. Tad će već biti umoran, gotovo sve kuće uzduž puta imat će zatvorene prozore, a rijetke osobe koje će sresti odgovorit će mu bezutješnom kretnjom: ono najbolje ostalo je natrag, daleko natrag, a on je prošao mimo a da to i nije znao. Oh. previše je kasno sada za povratak, iza njega postaje sve jači tutanj mnoštva koje ga slijedi, potisnuto onom istom obmanom, ali još nevidljivom, na bijelom pustom putu.

Sad Giovanni Drogo spava u unutrašnjosti treće kule. Sanja i smiješi se. Posljednji put dolaze k njemu u noći mile slike jednog svijeta, savršenog sretnog. Jao njemu, kad bi mogao ugledati sam sebe onakva kakav će biti jednoga dana ondje gdje put završava, nepomičan na obali olovnog mora, pod sivim jednoličnim nebom, a okolo njega ni kuće. ni jednog čovjeka, ni stabla, čak ni travke, i sve je to tako još od nepamćenih davnih dana.

VII

Napokon je stigao iz grada sanduk s odjećom poručnika Droga. Medu ostalim bio je i sasvim novi ogrtač, izvanredno elegantan. Drogo ga odjene i pažljivo se, dio po dio, ogleda u zrcalu svoje sobe. Ogrtač mu se učini živa veza s dalekim svijetom, sa zadovoljstvom pomisli kako će ga svi promatrati tako je divna bila tkanina i savršen kroj i nabori.

Pomisli kako nije nužno da ga otrca na službi u tvrđavi, za noćnih dežurstava, među vlažnim zidovima. Bilo bi to i loše znamenje obući ga prvi put ondje gore, gotovo kao da pretpostavlja da neće imati bolje prilike za to. Ipak mu je bilo žao da se ne pokaže u tom ogrtaču, i mada nije bilo studeno, htjede ga odjenuti barem da pođe do regimentskog krojača kod kojega je odlučio da kupi drugi, običnog kroja.

Iziđe, dakle, iz sobe i krene niza stepenice promatrajući gdje je svjetlo to dopuštalo svoju vitku sjenu. Ipak, dok se spuštao i što se više približavao srcu Tvrđave, kao da je ogrtač gubio nešto od svog prijašnjeg sjaja. Osim toga Drogo je opazio kako mu ne polazi za rukom da mu držanje bude prirodno; ogrtač mu se učinio nekako neobičan, suviše uočljiv.

Bi mu stoga drago što su stepenice i hodnici gotovo posve pusti. Neki kapetan kojega je napokon sreo odgovori na njegov pozdrav, a da nije na njega bacio ni pogleda više nego što je bilo nužno. Štaviše, ni rijetki vojnici što ih je tu i tamo sreo nisu ni skrenuli pogledom da bi ga pogledali.

On siđe po nekim tijesnim zavojitim stepenicama, usječenim u sam bedem, a njegovi koraci su odzvanjali iznad i ispod njega kao da prolaze još neki ljudi. Skuti skupocjenog ogrtača, njišući se, udarali su po bjelkastoj plijesni zidova.

Drogo stiže tako u podzemne prostorije. Radionica krojača Prosdocima bijaše smještena baš u podrumu. Trak svjetla silazio je za lijepih dana iz jednog prozorčića razizemlja, ali te večeri već su svjetla bila upaljena.

— Dobra večer, gospodine poručniče — pozdravi ga Prosdocimo, vojni krojač, tek što se Drogo pojavio na vratima. U onoj velikoj prostoriji samo su neki dijelovi bili osvijetljeni: stol za kojim je neki starčić pisao, tezga za kojom su radili tri mlada pomoćnika. Svuda naokolo visjeli su mlitavo, zlokobno opušteni poput obješenika, deseci i deseci uniformi, ogrtača i kaputa.

— Dobra večer — otpozdravi Drogo. - Htio bih kaput, jeftin kaput bih

htio, dovoljno je da mi traje četiri mjeseca. — Dopustite da pogledam — reče krojač nasmiješivši se nekako

radoznalo i nekako nepovjerljivo, dohvativši rukom skut Drogova ogrtača i prinoseći ga svijetlu; po činu bio je narednik, ali njegovo zvanje krojača kao da mu je davalo pravo na neku ironičnu prisnost prema starješinama. -Krasan štof, zbilja krasan ... vjerojatno ste ga platili gomilu novaca, mogu zamisliti, dolje u gradu se ne šale — i kao stručnjak ovlaš ogleda kaput, potresavši glavom tako da su mu zadrhtali debeli, krvlju podliveni obrazi - šteta samo ...

— Šteta što? — Šteta što mu je ovratnik nizak, nije vojnički. — Tako je sada u modi — odvrati Drogo s visine. — Možda su moderni niski ovratnici — složi se krojač — ali za nas

vojnike nema mode. Moda su za nas propisi, a propis kaže "ovratnik ravan, priljubljen uz vrat, visine sedam centimetara." Možda mislite, gospodine poručniče, da nisam dobar krojač kad radim u ovoj jazbini. .

— Ni govora - odvrati Drogo, — Naprotiv. — Vjerojatno mislite da sam bilo kakav krojačić. Međutim, mnogi oficiri

cijene moj rad, čak i u gradu i to visoki oficiri. Ovdje gore sam ap-so-lut-no pro-vi-zor-no - skandirao je ove poslednje riječi kao osobito važnu pretpostavku.

Drogo nije znao što da mu odgovori, — Od dana do dana očekujem odlazak - nastavljao je Prosdocimo. - Da

nije zbog gospodina pukovnika koji mi ne dopušta da odem ... Ma što se vas trojica smijete?

Iz polumraka doista se čuo prigušen smijeh trojice pomoćnika, sad su sagnuli čela tobože zadubljeni u posao. Onaj je starac, po strani, kao odvojen, nastavljao s pisanjem.

— Što je smiješno u tome? — ponovi Prosdocimo. -Malko ste presmjeli, momci. Jednoga dana postat će vam to jasno.

— Da - prihvati Drogo — što ih je moglo izazvati na smijeh. — Budale su, eto što su — odvrati krojač. — Bolje ne osvrtati se na njih. U tom se času začuju koraci niza stepenice i pojavi se neki vojnik.

Prosdocima su pozvali gore: treba ga narednik iz skladišta odjeće. — Oprostite, gospodine poručnice - obrati se Drogu krojač. — To je

službeno. Vratit ću se za koji čas. I pođe za vojnikom. Drogo sjedne spremajući se da ga sačeka. Tri pomoćnika, tek što se gazda

udaljio, prekinuše posao. I starac konačno podiže pogled sa svojih papira, ustade i približi se šepajući Giovanniju.

— Jeste li ga čuli? — upita nekim čudnim tonom, pokazujući bradom prema krojaču koji je izišao. — Jeste li ga čuli? Znate li, gospodine poručniče, koliko je već godina ovdje, u Tvrđavi?

— Ma ... ne bih znao . .. — Petnaest godina, gospodine poručniče, petnaest prokletih godina, i

neprestano pjeva istu pjesmu: odvje sam provizorno, od dana do dana čekam ... Jedan pomoćnik nešto promrlja. Vjerojatno je to bio uobičajeni povod

smijehu. Starac uopće i ne obrati pažnju. — A neće se uopće maknuti odavle nikad — reče on — gospodin

pukovnik komandant i mnogi drugi ostat će ovdje dok ne crknu; to vam je kao neka bolest, pazite se, gospodine poručniče, pazite se vi koji ste novi ovdje, vi koji ste tek stigli, pazite se dok je na vrijeme . ..

— Na što da pazim? — Treba da odete odavle čim uzmognete da vas ne zahvati njihova

mahnitost. Drogo reče: - Ovdje ću biti samo četiri mjeseca, i nemam ni najmanje

namjere da ostanem. Starac reče: — Pazite ipak, gospodine poručniče. Počeo je gospodin

pukovnik Filimore. Spremaju se veliki događaji, rekao je, vrlo dobro se sjećam, bit će odonda prošlo osamnaest godina. „Veliki događaji" baš je tako rekao. To je njegova izreka. Zabio je sebi u glavu da je Tvrđava veoma važna, važnija od svih ostalih, i da oni u gradu ne razumiju ništa.

Govorio je sporo, između jedne riječi i druge uvlačila se šutnja. — Uvrtio je sebi u glavu da je Tvrđava veoma važna, i da se nešto mora

desiti. Drogo se osmjehnu: - Nešto se mora dogoditi? Misli možda rat? — Tko zna? Možda čak i rat. — Rat s pustinjske strane? — Vjerojatno iz pustinje — potvrdi starac. — Ali tko treba da dođe? Tko da se zarati? — A što vam ja znam. Naravno, nitko neće doći. Ali gospodin komandant

je proučio papire, kaže da još ima Tatara, kaže da ostatak nekadašnje vojske krstari gore-dolje.

Iz polumraka začu se blesavi prigušeni hihot trojice pomoćnika. — I još su ovdje i čekaju — nastavi starčić. - Pogledajte gospodina

pukovnika, gospodina kapetana Stiziona, gospodina kapetana Ortiza, gospodina potpukovnika: od godine do godine treba da se nešto desi, vazda tako, sve dok ih ne pošalju u mirovinu. — Prekine se sagnuvši glavu na stranu kao da prisluškuje. — Činilo mi se da čujem korake — reče. Ali ništa se nije čulo.

— Ne čujem ništa — primijeti Drogo. — I Prosdocimo - reče starčić. — Samo je narednik, regimentski krojač,

ali složio se s njima. I on čeka, ima tome već petnaest godina... A i vi ne vjerujete, gospodine poručniče, vidim to, šutite i mislite da su to samo priče. — I doda molećivim glasom. — Pazite, kažem vam, pasti ćete pod njihov utjecaj, i vi ćete na kraju ostati, dovoljno je da vas čovjek pogleda u oči.

Drogo je šutio, činilo mu se nedostojno oficira povjeravati se nekom tako siromašnom čovjeku.

— A vi — reče — a vi što radite ovdje? — Ja? — odvrati starac — brat sam mu i radim s njim ovdje. — Njegov brat? Njegov stariji brat? — Eto — osmjehne se starac — stariji brat. I ja sam nekad bio vojnik.

Tad sam slomio nogu, i eto što je od mene postalo. U tišini podzemlja Drogo tad začu udarce svoga srca, koje je snažnije

zakucalo. Dakle i taj starčić, zatvoren u tom podrumu sa svojim računima, i to bijedno i skromno biće čeka neku junačku sudbinu? Giovanni ga je uporno gledao u oči, a on malko ponizno i gorko kimne glavom kao da hoće potvrditi kako, istina je, baš nema pomoći tome: takva smo kova — kao da je htio reći — i nikad više nećemo ozdraviti.

Možda stoga što su negdje na stepeništu otvorila neka vrata, sad su se kroz zid prigušeno čuli neki ljudski glasovi, posve neodredivo otkud: od vremena do vremena utihnuli bi ostavljajući za sobom tišinu, malo zatim javljali se još tiši, odlazeći i dolazeći poput tihog disanja Tvrđave:

Napokon je Drogo shvaćao. Piljio je u mnogostruke sjene obješenih uniformi što su podrhtavale na treperavu svjetlu i pomislio da je točno u tom trenutku pukovnik, u tajnosti svog ureda, otvorio prozor prema sjeveru. Sigurno je bilo tako: u času tako tužnom kao što je bio taj, zbog mraka i jeseni, zapovjednik Tvrđave gledao je prema sjeveru, prema mračnim bezdanima doline.

Iz sjeverne pustinje trebala je da stigne njihova sreća, veliki doživljaj, čudesan čas što ga barem jedanput doživi svatko. Za ovu blijedu mogućnost, koja je, kanda, sve manje vjerojatna što vrijeme više odmiče, zreli ljudi tratili su ondje gore najbolje vrijeme svoga života.

Nisu se prilagodili običnom načinu života, radostima običnih ljudi, osrednjoj sudbini, živjeli su jedan pored drugoga, s jednakim nadama, a da to nisu opće spominjali, jer nisu bili svjesni toga ili jednostavno zato što su bili vojnici i ljubomorno skrivali svoju dušu.

Možda i Tronk; vrlo vjerojatno. Tronk se strogo držao propisa, matematske discipline, bio ponosan na sitničavu odgovornost, i obmanjivao sebe da mu je to dovoljno. Pa ipak, da mu je tko rekao: uvijek tako do kraja svog vijeka, sve do kraja, sveđ jednako, i on bi se bio probudio. To je nemoguće, bio bi rekao. Nešto se ipak mora izmijeniti, doći nešto zaista dostojno čovjeka, tako da bi mogao reći: sad, mada je sve svršeno, ipak, strpljen spašen.

Drogo je spoznao njihovu laku tajnu i s olakšanjem pomislio da je izvan toga, nezaraženi promatrač. Za četiri mjeseca, hvala bogu, on će ih ostaviti zauvijek. Mračni čar stare utvrde smiješno se rasplinuo. Tako je mislio. Nego, zašto je starčić i dalje piljio u njega i s izrazom tako dvosmislenim? Zašto? Zašto je Drogo poželio da zažvižduče,da pije vino, da iziđe napolje? Možda da dokaže sam sebi da je zbilja slobodan i miran?

VIII

Evo novih Drogovih prijatelja, poručnici: Carlo Morel, Pietro Angustina, Francesco Grotta. Max Lagorio. Sjede s njim za stolom u tu poznu uru. Ostao je samo jedan sluga, naslonjen na dovratak nekih udaljenih vrata, i portreti nekadašnjih pukovnika, poredani naokolo po zidovima, utonuli u polutamu. Osam flaša crne se na stoljnjaku, u neredu, nakon završene večere.

Svi su nekako uzbuđeni, malko od vina, a malko od noći. A kad njihovi glasovi utihnu, čuje se napolju kiša.

Slave rastanak s grofom Maxom Lagoriem, koji sutradan treba da otputuje, nakon dvije godine službe u Tvrđavi.

Lagorio reče: — Angustina, ako ideš i ti, čekat ću te. — Rekao je to svojim šaljivim tonom kao obično, ali osjeća se da misli ozbiljno.

I Angustina je završio dvije-godine službe, ali nije htio da otputuje.

Angustina je blijed, sjedi sa svojim vječnim izrazom odvojenosti, kao da ga uopće nitko od njih ne zanima, kao da se slučajno našao ondje.

— Angustina — ponovi Lagorio gotovo kriknuvši, na granici potpunog pijanstva; - ako odlaziš i ti, čekat ću te, spreman sam da te čekam tri dana.

Poručnik Angustino ne odgovori, samo se popustljivo blijedo osmjehnu. Njegova plava uniforma, izblijedjela od sunca, isticala se među ostalima po nekoj neodredljivoj nemarnoj eleganciji.

Lagorio se obrati ostalima, Morelu, Grotti, Drogu: -Recite mu i vi — reče položivši desnu ruku na rame Angustinu. — Bilo bi dobro za njega da dođe u grad.

— Bilo bi dobro za mene? — upita Angustina tobože radoznalo. — U gradu bi se osjećao bolje, eto. Uostalom, i svi ostali, uvjeren sam. — Osjećam se odlično — odgovori suho Angustina. — Nije mi potrebno

nikakvo liječenje. — Nisam rekao da ti je potrebno liječenje. Rekao sam ti da bi se osjećao

bolje. Tako je rekao Lagorio, i začulo se napolju, iz dvorišta, kako pada kiša.

Angustina je gladio s dva prsta brčiće, očito bilo mu je dosadno. Lagorio nastavi: — Ne misliš na svoju majku, na svoje .. . Zamisli kad bi

tvoja mama ... — Moja će majka znati da se prilagodi - odvrati Angustina s gorkim

podtekstom. Lagorio shvati i promijeni razgovor: — Reci, Angustina, jesi li pomislio

kako bi bilo da prekosutra iznenada dođeš Claudini? Već te dvije godine nije vidjela ...

— Claudina... — upita Angustina zlovoljno. - Koja Claudina? Ne sjećam se.

— Gle, ne sjećaš se! S tobom se večeras uopće ne može razgovarati, eto što je. Valjda to nije neka tajna? Svaki dan su te viđali s njom.

— Ah — reče Angustina da bi se pokazao uljudan — sad se sjećam. Claudina .. . kako da ne . . . neće se više uopće sjećati da postojim ...

— De, de, znamo dobro da sve luduju za tobom, nemoj sada izigravati skromnost — uzviknu Grotta, a Angustina ga netremice pogleda neugodno dirnut, vidjelo se, što je tako bezobziran.

Zašutješe. Napolju, u noći, pod jesenjom kišom koračali su stražari. Kiša

je pljuštala po terasama, klokotala u žljebovima, curila niza zidove. Napolju je vladala duboka noć. i Angustina se zakašlje. Činilo se čudno da iz tako rafinirana mladića može izići tako neugodan zvuk. Ali on je kašljao tako znalački odmjereno, saginjući svaki put glavu, gotovo kao da hoće da pokaže kako on to ne može spriječiti, napokon, nije on kriv što, htio ne htio, mora to podnositi. Tako je pretvarao kašalj u neku vrst hirovitog prenavljanja, dostojna da se oponaša.

Tad zavlada mučna šutnja, i Drogo osjeti potrebu da je razbije: — Reci, Lagorio — upita — u koliko sati sutra putuješ? — Oko deset, vjerojatno« Htio sam otputovati ranije, ali moram se još

pozdraviti s pukovnikom. — Pukovnik ustaje u pet sati, ljeti i zimi u pet, zbog njega nećeš morati da

gubiš vrijeme. Lagorio se nasmije: — Ali ja ne ustajem u pet. Barem to poslednje jutro

ne želim žuriti se, nitko me ne naganja. — Stići ćeš, dakle, prekosutra — primijeti Morel sa zavišću. Lagorio reče: — Gotovo mi se čini nemoguće, kunem vam se. — Što ti se čini nemoguće? — Da ću za dva dana biti u gradu (kratka stanka) štaviše zauvijek. Angustina., blijed, sad već nije gladio brčiće, nego je buljio preda se u

polumrak. U dvorani se sad već osjećao pritisak noći, kad strah izbija iz starih

ispucanih zidova, i slatko je biti nesretan, kad duša ponosno širi krila nad zaspalim čovječanstvom. Staklaste oči pukovnika s velikih portreta izražavale su herojska obećanja. A napolju kiša je padala i padala.

— Možeš li zamisliti - obrati se Lagorio nesmiljeno Angustini - prekosutra navečer u ovaj sat bit ću možda kod Consalvija. Otmjen svijet, muzika, lijepe žene — govorio je ponavljajući neku staru šalu.

— Krasno - odgovori prezirno Angustina. — Ili — nastavljao je Lagorio u najboljoj namjeri, samo da bi nagovorio

prijatelja — eto, možda bi bilo bolje da odem Tronovima, tvom ujaku Tronu, tamo dolazi simpatičan svijet i "igra se gospodski" rekao bi Giacomo.

— Baš krasno — odvrati Angustina. — Bilo kako mu drago — nastavi Lagorio — prekosutra ću se zabavljati,

a ti ćeš biti u službi. Ja ću šetati po gradu (smješkao se na samu pomisao), a k

tebi će doći kapetan u inspekciju: "Novosti nema; stražar Martini je obolio." U dva sata probudit će te narednik: "Gospodine poručniče, vrijeme je za inspekciju". Probudit će te u dva sata, možeš se na to zakleti, a u taj isti sat, sasvim sigurno, ja ću biti u postelji s Rosarijom . . .

Bile su to glupe, nesvjesne Lagoriove okrutnosti na koje su svi bili navikli. Nego, iza njegovih riječi pojavila se njegovim drugovima slika dalekog grada, s palačama i veličanstvenim crkvama, velikih kupola, romantične aleje duž rijeke. U taj sat, mislili su oni, vjerojatno je grad obavijen tankom sumaglicom, a svjetlo uličnih svjetiljakaje blijede, žućkaste boje, u taj sat po usamljenim ulicama prolaze tamni ljubavni parovi, stoji vika kočijaša pred osvijetljenim prozorima i vratima Opere; odjekuju violine i smijeh, ženski glasovi (iz mračnih portala raskošnih kuća), nevjerojatno visoko gore osvijetljeni prozori, u labirintu krovova; čaroban grad, sa snima njihove mladosti, sa još nepoznatim doživljajima.

Svi su sad neopazice promatrali Angustinovo lice, otežalo od nepriznata umora; nisu bili ondje — shvaćali su — da proslave Lagoriov odlazak; u zbilji pozdravljali su Angustinu, jer će on sam ostati. Jedan po jedan, poslije Lagorija, po redu, i ostali će otputovati: Grotta, Morel i još prije Giovanni Drogo, koji je imao da ostane samo četiri mjeseca. Angustina će, naprotiv, ostati, nisu uspijevali spoznati zašto, ali bilo im je dobro znano. I mada su osjećali da se on i ovaj put podvrgava svom ambicioznom stilu života, nisu bili sposobni da mu zaviđe; to im se činilo, konačno, besmislena mahnitost.

I zašto se Angustina, taj prokleti snob, sada smješka? Zašto se onako bolestan ne požuri da spakuje svoje kovčege, ne priprema se za odlazak, nego onako bulji preda se u pomračinu? Kakve mu se misli motaju glavom? Kakav ga potajni ponos zadržava u Tvrđavi? Dakle i on? Pogledaj ga, Lagorio, ti koji si mu prijatelj, gledaj ga dobro dok je još za vremena, da bi se njegova slika utisnula u tvoje sjećanje onakva kakva je večeras: tanak nos, beživotni pogled, neugodan osmijeh; možda ćeš jednoga dana shvatiti zašto te nije htio slijediti, znat ćeš što se krilo iza onog glatkog čela.

Lagorio je otputovao sutradan u jutro. Njegova dva konja i posilni čekali su ga pred vratima Tvrđave. Nebo bijaše naoblačeno, ali kiša nije padala.

Na Lagoriovu licu bio je zadovoljan izraz. Izišao je iz svoje sobe, nije se ni osvrnuo na Tvrđavu kad je bio napolju. Bedemi su stajali nad njim, mrki i tamni, stražar pred vratima nepomičan, na prostranoj poljani ni žive duše. Iz

kućerka. prislonjenog uz bedem, čuli se ritmički udarci čekićem. Angustina je sišao da pozdravi druga. Pomilovao je konja. - Lijepa

životinja - primijeti. Lagorio je odlazio, silazio je u njihov grad, u lagodan i veseo život. A on je ostajao, gledao je neprodorna pogleda druga, zaposlena oko konja, i pokušavao je da se osmjehne.

- Čini mi se nemoguće da odlazim - govorio je Lagorio. — Ova je Tvrđava za mene bila opsesija.

- Pođi i mojima i pozdravi ih, kad stigneš — rekao je Angustina i ne slušajući ga. - Reci mami da mije dobro.

- Ne brini — odvrati Lagorio, Nakon stanke doda: — Žao mi je zbog onoga od sinoć, znaš. Nas smo dvojica potpuno različiti. Pravo da ti kažem nikad nisam shvaćao što misliš. Ono što radiš čini se mahnitost, ne znam, a možda ti imaš pravo.

- Nisam uopće više mislio na to — reče Angustina položivši desnu ruku konju na bok i gledajući u tlo. — Nije mi ni na um palo da se naljutim.

Bila su to dva različita čovjeka, voljeli su različite stvari, ukusi su im bili različiti, a također inteligencija i kultura. Ljudi su se čudili što se druže, toliko mu je Angustina bio superioran. Pa ipak, bili su prijatelji; među svim ostalima Lagorio je bio jedini koji ga je instinktivno shvaćao, samo je njemu bilo žao druga, gotovo da se i sramio što odlazi prije njega, kao da je to neki grubi izazov, i nije se mogao odlučiti da ode.

— Ako vidiš Claudinu — reče još Angustina mirnim glasom - pozdravi ... ili bolje nemoj, nemam joj što reći.

— Oh, ali ona će me sama pitati za tebe ako se sretnemo, Dobro zna da si ovdje.

Angustina zašutje. — Dakle - reče Lagorio koji je uz pomoć posilnoga natovario putnu torbu

— možda je bolje da krenem kako ne bih zakasnio. Stegnuo je prijatelju ruku, pa gipko skočio u sedlo: — Zbogom, Lagorio — uzviknu Angustina, — Sretan put! Uspravan u sedlu Lagorio ga je gledao; nije bio preveć pametan, ali neki

potajni glas šaptao mu je da se možda više nikad ponovo neće vidjeti. Mamuzom potjera konja, i konj krenu. U tom trenutku Angustina podiže

lagano desnu ruku da mahne njome, kao da bi da dozove svog druga, da zastane samo još načas, da mu još nešto kaže. Lagorio opazi uglom oka prijateljevu

kretnju i zaustavi se dvadesetak metara udaljen od njega. — Što je? — upita. — Želiš li nešto?

Ali, Angustina spusti ruku i opet poprimi ravnodušno držanje. — Ništa, ništa — odgovori. - Zašto? — Ah, učinilo mi se ... — reče Lagorio zatečen, i udalji se preko poljane,

ljuljajući se u sedlu.

IX

Shodovi Tvrđave bijahu bijeli, kao i dolina na jugu i pustinja na sjeveru. Snijeg je potpuno pokrio nasipe, rasprostro krhki vijenac uzduž kruništa, rušio se prigušenim šumovima sa žljebova, otkidao se od vremena do vremena sa provalija, bez ikakva shvatljiva razloga, i strašne mase tutnjile su u gudurama dimeći se.

Nije to bio prvi snijeg, već treći ili četvrti, i označavao je da su mnogi dani već prohujali. — Čini mi se da sam jučer došao u Tvrđavu - govorio je Drogo, i bilo je baš tako. Činilo se jučer, a ipak vrijeme je jednako prolazilo, svojim nepromijenjenim ritmom, sasvim jednako za sve ljude, ni sporije za sretnike, ni brže za nesretne.

Ni polako ni brzo prohujala su još tri mjeseca. Božić je već nestao u daljini, došla je i Nova godina, donoseći ljudima za koji trenutak čudne nade. Giovanni Drogo već se pripremao za odlazak. Bila je još potrebna formalnost liječničkog pregleda, kako mu je obećao major Matti, a onda je mogao otputovati. Ponavljao je i nadalje sebi da je to radostan događaj, da ga u gradu čeka lagodan život, zabavan i možda sretan, a ipak nije bio zadovoljan.

Ujutro, desetoga siječnja, uđe u liječnikov ured na zadnjem katu Tvrđave. Liječnik, Ferdinando Rovina, mlitava i ineteligentna lica, rezigniran i umoran, bio je već prevalio pedesetu, nije nosio uniformu nego neki dugi tamni kaput poput činovnika. Sjedio je za svojim stolom s različitim knjigama i papirima pred sobom. Ipak, Drogo ušavši gotovo odmah shvati da nije radio ništa; sjedio je nepomično, razmišljajući tko zna o čemu.

Prozor je gledao prema dvorištu, odakle se čuo topot ritmičkih koraka, jer se već spustila večer i počinjala je smjena straže. S prozora se nazirao komad suprotnog zida i nebo izvanredno vedro. Njih dvojica se pozdraviše, i Giovanni ubrzo opazi da je liječnik bio savršeno obaviješten o njegovu slučaju.

- Gavranovi svijaju gnijezda, a laste odlaze - reče šaleći se Rovina i izvuče iz ladice nekakav spis i tiskani formular.

- Možda vam nije poznato, doktore, da sam ovamo stigao pomutnjom — odvrati Drogo.

- Svi su — sinko moj, došli ovamo nečijom greškom — pritvrdi liječnik s patetičnom aluzijom. — Tko više, tko manje, pa čak i oni koji su ostali.

Drogo ga nije točno shvatio pa se zadovoljio time da se osmjehne. - Oh, nije to nikakav prigovor! Imate pravo vi mladići što ne ostajete da

pljesnivite ovdje gore - nastavi Rovina - dolje u gradu ima sasvim drugačijih mogućnosti. Ponekad i ja na to mislim, kad bih samo mogao ...

- Zašto? - upita Drogo. - Zar ne biste mogli zatražiti da vas premjeste? Doktor mahne rukama kao da mu je rekao nešto nečuveno: - Zatražiti premještaj? — i nasmije se s užitkom. — Nakon dvadeset i pet

godina što sam ovdje gore? Prekasno je, sinko, trebalo je misliti prije. Možda bi bio želio da mu se Drogo suprotstavi, ali kako je poručnik šutio,

prihvati se predmeta: pozove Droga da sjedne, upita ga za ime i prezime i zapiše to na određeno mjesto, na službeni formular.

- U redu - zaključi on. - Patite od srčanih smetnji, zar ne? Vaš organizam ne može podnositi ovaj visinski zrak, zar ne? Hoćemo li tako?

- Može tako — složi se Giovanni. - Vi najbolje znate što je potrebno. — Mogu vam predložiti i bolesnički dopust, kad smo već pri tome? —

liječnik će namignuvši. — Hvala vam — odvrati Drogo — ali ne bih htio pretjerati. — Kako hoćete. Dakle, ne treba bolesnički dopust. Ja u vašoj dobi nisam

patio od takvih skrupula. Giovanni Drogo umjesto da sjedne bio se približio prozoru i od vremena

do vremena pogledao vojnike, postrojene na bijelom snijegu. Sunce je tek zašlo, i među bedeme se rasprostro plavi sumrak.

— Više od polovine vas nakon tri-četiri mjeseca želi otići — govorio je s izvjesnom tugom liječnik, i on već utonuo u sjenu tako da i nije bilo jasno kako uopće vidi pisati. — I ja bih, da mogu natrag, učinio što i vi. Ali ipak je šteta.

Drogo ga je slušao rastreseno, onako zabavljen gledanjem kroz prozor. Tad mu se učini da vidi kako se žućkasti zidovi dvorišta penju visoko gore prema kristalnom nebu, a iznad njih, tamo dalje, još više, usamljene kule, nakrivljeni bedemi, ovjenčani snijegom, visoki nasipi i utvrde što ili nikad prije

nije ugledao. Neko jasno svjetlo sa zapada još ih je obasjavalo, i oni su tako tajanstveno blistali nekim neproničnim životom. Nikad Drogo nije prije opazio daje Tvrđava tako složena i golema. Ugleda i neki prozor (ili puškarnicu? ) okrenut prema dolini na gotovo nevjerojatnoj visini. Tamo gore vjerojatno su ljudi koje on ne poznaje, možda i neki oficiri poput njega, s kojima se mogao možda sprijateljiti. Ugleda sjene provalija, geometrijskih oblika, među bedemima vidje krhke mostove kako vise između krovova, uzduž zidina čudna, golema vrata zakračunana, nekadašnje metaljke zazidane, duge rubnjake iskrivljene od godina.

Vidje medu fenjerima i lučima na plavoj pozadini dvorišta goleme ponosne vojnike kako su trgli sablju iz korica. Na bjelini snijega sačinjavali su nepomične crne redove, kao od željeza. Bili su prekrasni i stajali kao okamenjeni, dok je jedna trublja počinjala da trubi. Zvukovi su se širili zrakom, živi i blistavi, prodirali ravno u srce.

— Jedan po jedan odlazite svi - mrmljao je Rovina u polumraku. — Naposljetku ćemo ostati samo mi starci. Ove godine ...

Trublja je trubila u dvorištu, čist zvuk ljudskog glasa i metala. Zatreptjela je još jednom s ratničkim zanosom. Zašutjevši ostavila je za sobom neizrecivu začaranost, čak i u liječničkoj sobi. Tišina nasta takva da se začuo nečiji dug korak kako je zaškriputao na zaleđenu snijegu. To je sam pukovnik glavom sišao da pozdravi stražu. Tri zvuka nenadmašive ljepote presjekoše nebo,

- Koga još ima od vas? — nastavljao je da optužuje doktor. - Poručnik Angustina, jedini. I Morel, kladim se, do godine, morat će da

siđe u grad da se liječi. I on će, kladim se, naposljetku oboljeti ... - Morel? — Drogo nije mogao, a da ne odgovori da bi pokazao kako

sluša. - Morel, bolestan? — upita jer je uhvatio samo posljednje riječi. - Oh, ne, nije bolestan — odvrati doktor — to je samo neka vrst metafore. I kroz zatvoren prozor čuli su se staklasti pukovnikovi koraci. U sumračju sablje su crtale, onako poredane, mnoge srebrne trake. Iz

daljina dopirali su nevjerojatni odjeci trublje, onaj prijašnji zvuk, možda, što ga je vraćala jeka iz spleta zidina.

Liječnik je šutio. Tad ustane i reče: — Evo svjedodžbe. Sad idem komandantu da je potpiše — složi list i stavi ga u mapu, skine s klinčanice ogrtač i krznenu kapu. - Hoćete li i vi doći, poručniče? — upita. — U što ste se

to zagledali? Straže su položile oružje i krenule jedna po jedna prema različitim

dijelovima Tvrđave. Na snijegu je ritmički topot njihovih koraka zvučio zagluhlo, ali iznad njih lebdjela je muzika fanfara. Tad, ma koliko se to činilo nevjerojatno, zidine, već utonule u noć, uzdigoše se polako prema zenitu, i s njihova najvišeg vrha, ovjenčana snježnim trakama, počeše da se otkidaju bijeli oblaci, u obliku ždralova, i da plove prema sjevernom prostranstvu.

Drogovom glavom, poput neke blijede slike, preleti sjećanje na njegov grad, na bučne ulice pod kišom, kipove od gipsa, vlagu kasarni, blijedu zvonjavu zvona, umorna i rasplinuta lica, beskrajna popodneva, prašnjave stropove.

A ovdje je s planina silazila velika noć, s kovitlanjem oblaka nad Tvrđavom, s čudesnim porukama. A sa sjevera, s hiperborejskih prostranstava, nevidljivih iza zidina, Drogo je osjećao kako dolazi njegova sudbina.

Liječnik je već bio na pragu. — Doktore, doktore — zovne Drogo gotovo mucajući. — Ja sam zdrav. — Znam - odgovori liječnik. - A što ste mislili? — Zdrav sam — ponovi Drogo, gotovo ne prepoznavši svoj glas. —

Zdrav sam i hoću da ostanem. — Da ostanete ovdje u Tvrđavi? Ne želite više otputovati? Što vam se

dogodilo? — Ne znam — odvrati Giovanni — ali ne mogu otputovati. — Oh - usklikne Rovina približivši mu se. - Ako se ne šalite, uvjeravam

vas da sam zadovoljan. — Ne šalim se, ne — odvrati Drogo osjećajući kako se njegov zanos

pretvara u čudnu patnju, vrlo blisku sreći. -Doktore, bacite taj papir.

X

Tako se moralo dogoditi, i to je možda već bilo određeno mnogo prije, onog dalekog dana kad je Drogo, dolazeći s Ortizom, prvi put s ruba zaravanka ugledao Tvrđavu u trenutnom blistavilu podneva.

Drogo je odlučio da ostane, zadržala ga je jedna želja, ali ne samo to: pomisao na herojstvo možda ne bi bilo dovoljno. Za sada on vjeruje da je učinio plemenito djelo i u dobroj vjeri divi se tome, otkrivajući da je bolji nego što je mislio. Samo poslije mnogo mjeseci, pogledavši unatrag, spoznat će kako su

bijedni razlozi koji ga vezuju za Tvrđavu. Da su i trubile trublje, čuo se poj ratničkih pjesama, da su sa sjevera i

stigle uznemirujuće vijesti, da je bilo posrijedi samo to, Drogo bi jednako bio otputovao; ali u njemu se već ugnijezdila obamrlost navika, vojnička taština, ljubav prema okolini, prema svakidašnjim zidovima. Četiri mjeseca bila su dovoljna da ga jednoličan ritam službe uhvati rta lijepak.

Za njega je postala navika služba na stražarskim mjestima, što mu se u početku činilo nepodnošljiv teret; malo-pomalo naučio je dobro propise, način izražavanja, ludosti starješina, upoznao smještaj utvrda i kula, stražarska mjesta, kutove u zaklonu od zapuha, jezik trublji. To što je savladao službu bio je za njega poseban užitak, cijenio je sve veće poštovanje vojnika i podoficira; čak je i Tronk opazio kako je Drogo ozbiljan i točan i gotovo ga zavolio.

Navika su postali i njegovi drugovi oficiri, sad ih je već tako dobro poznavao da ga ni njihove najtananije smicalice nisu ostavljale nepripravna; i dugo su navečer ostajali skupa da čavrljaju o zbivanjima u gradu, što su zbog udaljenosti postajale prekomjerno zanimljive. Navika je postalo i dobro jelo i udoban stol, topao kamin prostorije za dnevni boravak, u kojemu je neprestano, danju i noću, plamsala vatra; briga poslužitelja, nekog dobričine, po imenu Geronimo, koji je malo-pomalo naučio njegove posebne želje.

Navika, i izleti, od vremena do vremena, s Morelom do najbližeg sela: dobra dva sata jahanja kroz neku usku sutjesku, koju je već napamet znao, gostionica gdje si napokon mogao vidjeti neko novo lice, gdje su se priređivale raskošne večeri i čuo svjež smijeh djevojaka s kojima se moglo ljubovati.

Navika, neobuzdane trke na konju gore-dolje po poljani iza Tvrđave, takmičeći se u vještini s drugovima u slobodnim posljepođnevima, i duge strpljive partije šaha, navečer, koje su se produljivale duboko u noć i na kojima je Drogo često pobjeđivao (nego, kapetan Ortiz je rekao: "Uvijek je tako, novo pridošli u početku uvijek pobjeđuju. Svima se dešava isto. čovjek se obmanjuje da je doista dobar igrač, ali to je samo pitanje novotarije, i drugi na kraju nauče naš sistem, i jednoga lijepoga dana ne postizavaš više ništa.")

Navika je za Droga bila njegova soba. spokojno čitanje u noći, pukotina na stropu, iznad postelje, nalik na glavu Turčina; klokotanje iz zdenca s vremenom je postalo nekako prisno, udubina što ju je njegovo tijelo izdubio na dušeku, pokrivači, prvih dana tako neugodni, a sad poslušni i spremni, kretnja, sad već nagonska i točno odmjerena, da ugasi petrolejku ili stavi knjigu na

stolić. Sad je točno znao kako treba da se smjesti ujutro dok se brije da mu svjetlo točno pada na obraz, kako lijevati vodu iz vrča u umivaonik a da ne prolije izvan umivaonika, kako otvoriti neposlušnu bravu neke ladice, držeći ključ malko spušten u bravi.

Navika je postalo škripanje vrata u kišnim danima, točka gdje se obično odražavao mjesečev trak ulazeći kroz prozor, i polagano pomicanje traka kako su prolazili satovi, komešanje u sobi ispod njegove, svake noći točno u sat i pol, kad se davna rana na desnoj nozi pukovnika Nicolonja tajanstveno budila prekidajući mu san.

Sve je to sad već postalo njegovo, i ostaviti sve to preuzrokovalo bi mu patnju. Nego, Giovanni nije znao, nije sumnjao ni da bi mu odlazak bio težak ni da život u Tvrđavi guta dane jedan za drugim, sve jednake, s jednakom vrtoglavom brzinom. Jučer i preključer bili su isti, ne bi ih više mogao razlikovati; događaji od prije tri dana ili dvadeset dana, na kraju, bili su mu jednako udaljeni. I tako se bez njegova znanja odvijao bijeg vremena.

Ali, za sada još, eno ga. smiona i bezbrižna na četvrtoj kuli, u vedroj, ledenoj noći. Zbog studeni stražari hodaju ne zastajući, a koraci im škripe na zamrznutom snijegu. Golemi, vrlo bijel mjesec, obasjava zemlju. Kula, litice, kamenita dolina na sjeveru okupani su veličanstvenim čudesnim svjetlom, blista čak i zavjesa magle koja visi nad krajnjim obzorjem.

Dolje u sobi dežurnog oficira, u unutrašnjosti kule, ostala je upaljena svjetiljka, plamen lagano treperi, a sjene se od toga njišu. Drogo je maloprije bio započeo pisati pismo; morao je odgovoriti Mariji, sestri Vescovija, svog prijatelja, koja će možda jednoga dana postati njegova žena. Ali napisavši dvije crte, ustao je, ni sam nije znao zašto, i popeo se na krov da gleda.

To je najniži dio utvrde, nasuprot najvećem udubljenju klanca. Na tom su mjestu u bedemima vrata koja su spajala dvije Države. Masivne vratnice, okovane željezom, nisu se otvarale od nepamćenih vremena. A straža za Novu utvrdu ulazila je i izlazila svakoga dana kroz sporedna vratašca, široka jedva toliko da čovjek može proći; pred njom je stražario stražar.

Prvi put Drogo je bio u službi u četvrtoj kuli. Tek što je izišao napolje, pogledao je klisure koje su prijetile s desne strane, potpuno obložene ledenom korom, blistave pod mjesecom.

Zapusi vjetra počeli su prenositi nebom malene bijele oblačke i vijati Drogov ogrtač, njegov novi ogrtač koji je za njega toliko mnogo značio.

Nepomičan piljio je u barijeru litica sebi nasuprot, u nepronične daljine sjevera, a skutovi njegova kaputa pucketali su kao zastava i naglo se nabirali. Drogo je osjećao da je te noći njegov lik ponosan i vojnički lijep, onako uspavan na rubu shoda, u svom divnom kaputu kojim vjetar vijori. Pokraj njega Tronk, zakukuljen u široku ogrtaču, nije uopće bio nalik na vojnika.

- Recite mi, Tronk — upita Giovanni tobože zabrinuto — čini li se to meni ili je doista mjesec mnogo veći nego obično?

— Ne vjerujem, gospodine poručnice — odgovori Tronk. — Ovdje na Tvrđavi ostavlja uvijek takav dojam.

Glasovi su zvučali pojačano kao da je zrak staklen. Tronk, vidjevši da poručnik nema što da mu kaže, ode uzduž ruba terase po svojoj vječnoj potrebi da kontrolira straže. Drogo ostade sam i osjeti se upravo sretan. Uživao je pun ponosa u svojoj odluci da ostane, gorak užitak što ostavlja malene, sigurne radosti za veliku i nesigurnu sreću, a možda se iza toga krila i utješna misao da uvijek ima vremena za povratak.

Predosjećaj ili možda samo nada u velika i plemenita zbivanja učinili su da je ostao gore, ali možda je to samo bilo odgađanje, ništa na kraju nije bilo još određeno. Pred njim je bilo još toliko mnogo vremena. Sve ono lijepo u životu činilo se da ga još očekuje. Zašto da se onda time kinji? I žene, ta ljubezna i tuda bića, osjećao je kao sigurnu sreću, koju mu je formalno obećavao tijek života.

Koliko je još vremena pred njim! Veoma duga mu se činila i samo jedna godina, a dobre godine tek bijahu započele; činilo se da sačinjavaju dugačak niz, i nemoguće im je bilo nazrijeti kraj, blago, još nenačeto i tako veliko da je moglo postati i dosadno.

Nikoga nije bilo da ga upozori: pazi, Giovanni Drogo! Život mu se činio neiscrpan, tvrdoglava obmana, mada je mladost već počinjala da ocvjetava. Ali Drogo nije poznavao vrijeme. Čak da je i imao pred sobom mladost, dugu stotine i stotine godina, kao bogovi, i to bi bilo malo. A on je naprotiv imao na raspolaganju samo jednostavan i običan život, kratku ljudsku mladost, škrt poklon, prsti ruke dostajali su da ga zbroje i prije će nestati nego će ga spoznati.

Koliko je vremena pred njim, mislio je. Pa ipak, bilo je ljudi — pričalo se o tome — koji na izvjesnoj točki života (kako je to čudno) počinju da se pripremaju za smrt, tu tako poznatu, besmislenu činjenicu, koja se njega uopće nije ticala. Drogo se smješkao razmišljajući o tome, a međutim je nehotice počeo koračati jer je osjetio studen.

Bedemi su na onom mjestu slijedili spust klanca, sačinjavajući zakučasto stepenište shodova i balatura. Pod njim, na snježnoj pozadini, Drogo je vidio, pri svjetlu mjeseca, jednoga za drugim vrlo crne stražare, a njihovi metodički koraci škripali su na zaleđenoj naslagi.

Najbliži stražar, na donjoj terasi, desetak metara udaljen, manje zimogrozan od ostalih, leđima naslonjen na zid, za-drijemao je kanda. Ali Drogo začu kako dubokim glasom pjevuši neku uspavanku.

Bio je to slijed riječi (nije uspijevao razabrati) povezan jednoličnom, beskonačnom melodijom. Razgovarati ili još gore pjevati u službi bilo je strogo zabranjeno. Gjovanni bi bio morao kazniti stražara, ali osjeti samilost, pomislivši na studen i samoću te noći. Poče se spuštati kratkim stepenicama što su vodile na terasu i zakašlje se da bi upozorio vojnika.

Stražar okrene glavu i opazivši oficira uspravi se, ali ne prekide svoju žalopojku. Drogo se rasrdi: misle li ti vojnici da se mogu poigravati s njim? Upamtit će on to!

Stražar opazi prijeteće Drogovo držanje pa iako se na lozinku, po davnom prešutnom dogovoru, nije pazilo između vojnika i zapovjednika straže, on odjednom pretjera u točnosti. Podigavši pušku, s onim posebnim naglaskom koji se upotrebljavao u Tvrđavi, vikne: - Tko si? Stoj!

Drogo smjesta zastane, zbunjen. Na možda manje od pet metara udaljenosti, pri kristalno čistom mjesečevu svjetlu, izvanredno dobro vidio je vojnikovo lice i njegova zatvorena usta. Ali tužaljka nije prestala. Odakle je, dakle, dolazio taj glas?

Misleći na tu čudnu stvar, kako je vojnik još uvijek stajao u stavu "mirno", Giovanni mehanički izgovori lozinku: "Brzina". "Bijeda" odgovori stražar i stavi pušku k nozi.

Zavlada duboka tišina u kojoj je još glasnije nego prije lebdjelo brujanje riječi i pjeva.

Naposljetku Drogo shvati, i žmarci mu polako kliznu uz leđa. Bila je to voda, pljuštanje nekog dalekog slapa niz izbočine obližnjih litica. Vjetar koji je vio dugim vodopadom, tajnovita igra jeke, različit zvuk udaraca o stijenu proizvodio je ljudski glas, i taj je glas govorio, govorio: riječi našeg života, koje ti se čine kao da ćeš ih odmah razumjeti, a međutim ne razumiješ ih nikad.

Nije, dakle, vojnik pjevušio, nije neki čovjek, osjetljiv na studen, na kazne, na ljubav, nego neprijateljska gora. Kakva glupa greška, pomisli Drogo,

možda je sve tako, mislimo da su oko nas bića slična nama, a međutim to je led, stijene koje govore stranim jezikom, baš kad hoćemo da pozdravimo prijatelja, ruka se opusti, osmijeh se gasi, jer opažamo da smo potpuno sami.

Vjetar vije krasnim oficirovim ogrtačem, i plavičasta sjena na snijegu leluja se kao zastava. Stražar stoji nepomičan. Mjesec putuje, putuje polako, ali ne gubi ni trenutka, nestrpljiv da dočeka svitanje. Kuc, kuc lupa srce u grudima Giovannija Droga.

XI

Skoro dvije godine poslije toga spavao je Giovanni Drogo jedne noći u svojoj sobi u Tvrđavi. Minula su dvadeset i dva mjeseca, a da nisu donijela ništa novo, on je ostao mirno da čeka, kao da život za njega mora imati neku posebnu popustljivost. Pa ipak dvadeset i dva mjeseca su duga, i mnogo štošta može da se dogodi: ima dovoljno vremena da se osnuju nove obitelji, da se rode djeca i čak da počnu govoriti, da se izgradi velika kuća ondje gdje je prije bila samo livada, da neka lijepa žena ostari, i da je nitko više ne poželi, da se neka bolest, čak i od onih najdugotrajnijih, razbukta (a međutim čovjek i nadalje živi bezbrižno), da polako rastoči tijelo, povuče se za kratkih prividnih perioda ozdravljenja, zgrabi još dublje, isisavši tako i posljednje nade; preostaje još vremena da mrtvac bude pokopan i zaboravljen, da sin ponovo bude sposoban za smijeh i navečer povede djevojku u aleje, nesvjestan, uzduž ograde groblja.

Životni tijek Drogov kao da se bio zaustavio. Ista svakodnevica, s istim zbivanjima, ponovila se stotinu puta, a da nije pošla ni koraka dalje. Rijeka vremena tekla je iznad Tvrđave, načinjala zidove, sipala dolje prah i odvaline, brusila stepenice i lance, ali Droga nije doticala; još nije uspijevala da ga zgrabi u svojem nepopravljivom tijeku.

I ta bi noć bila kao i sve ostale da Drogo nije usnio neki san. Bio je ponovo dječak i noću stajao na podboju nekog prozora.

S onu stranu duboke udubine vidio je pročelje neke palače, raskošne, osvijetljene mjesečinom. Pažnja Droga djeteta bila je sva usmjerena prema nekom visokom uzanom prozoru, natkrivenom mramornom nadstrešnicom. Mjesec, prodirući kroz okna, osvjetljavao je stol i na njemu prostirač, vazu i nekoliko statueta od slonovače. To nekoliko vidljivih predmeta ukazivalo je da se u mraku iza toga prostire intimnost nekog prostranog salona, prvog od

beskrajnog niza prostorija, punih dragocjenosti, i da cijela palača spava onim čvrstim izazovnim snom koji poznavaju obitavališta bogatih i sretnih. Kako bi divno bilo — pomisli Drogo — živjeti u tim salonima, prolaziti njima sate i sate otkrivajući neprestano nova blaga.

Između prozora na kojima se bio nalaktio i one čudesne palače — razmak od dvadesetak metara - počele su međutim lebdjeti krhke prikaze, možda slične vilama, iza kojih se vukle tanke koprenaste povlake, blistave na mjesečini.

U snu prisustvo takvih bića, nikad neviđenih u zbiljskom svijetu, nimalo nije čudilo Droga. Ona su se talasala u zraku u polaganim vrtlozima, dodirujući neprestance onaj uski prozor.

Po svojoj naravi činilo se logično da pripadaju palači, ali činjenica da uopće nisu svraćale pozornost na Droga, kad bi se i približile njegovoj kući, žalostila je Droga. Čak i vile, dakle, izbjegavaju običnu djecu i vode brigu samo o sretnim ljudima koji ih uopće ne gledaju nego spavaju ravnodušno pod svilenim baldakinima?

— Pst... pst... — šapne Drogo dva-tri puta plašljivo, da bi privukao pažnju tih prikaza, mada je u svom srcu bio duboko uvjeren da je to uzaludno. Nijedna od njih, kanda, ga i nije čula, nijedna se nije približila čak ni za metar njegovu prozoru.

Ali, eto, jedno od onih magičnih bića dohvatilo se onog prozora sučelice kao nekom rukom, i lupkalo o okno tiho, kao da nekoga zove.

Prošlo je samo nekoliko trenutaka, kad li se neki krhki lik, oh, tako malen u usporedbi s monumentalnim prozorom, pojavi iza okana, i Drogo prepozna Angustinu, također dječaka.

Angustina, dirljivo blijed, bio je u odijelu od baršuna, s bijelim čipkanim ovratnikom, i činilo se da nije nimalo oduševljen onom šutljivom serenatom.

Drogo pomisli da će ga, ako ne zbog čega drugoga, a ono da se pokaže uljudan, pozvati da se zajedno igraju s prikazama. Ipak, nije bilo tako. Činilo se da Angustina uopće nije opazio prijatelja pa čak ni kad ga je ovaj zazvao: Angustina! Angustina! Nije ga ni pogledao.

Međutim, umornom kretnjom prijatelj otvori prozor i sagne se prema prikazi koja je visjela ispod podboja, kao da su prijatelji i hoće nešto da joj saopći. Prikaza mahne, a Drogo, slijedeći pravac one kretnje, skrene pogled prema nekom velikom trgu, koji se prostirao pred kućama, potpuno pust... Iznad trga, desetak metara nad tlom, plovila je zrakom mala povorka prikaza, vukući

za sobom nosiljku. Prividno građena od iste tvari kao i prikaza, nosiljka je bila prepuna

koprena i perjanica. Angustina, s onim svojim karakterističnim izrazom odvojenosti i dosade, promatrao je kako mu se približava. Bilo je očito da je nosiljka za njega.

Nepravda je žegla Droga u srcu. Zašto sve to za Angustinu, a ništa za njega? Kad bi posrijedi još bio tko drugi, ali baš Angustina, on tako ohol i drzak. Drogo skrene pogled prema drugim prozorima da vidi ima li koga tko bi suučestvovao s njim, ali ne ugleda nikoga.

Naposljetku se nosiljka zaustavi, njišući se baš pred prozorom, i sve se prikaze odjednom sjatiše oko nje, okruživši je kao nekim treperavim vijencem: svi su bili ispruženi prema Angustini, ali ne više s poštovanjem nego s nekom požudnom radoznalošću, gotovo zlobno. Prepuštena samoj sebi nosiljka je lebdjela u zraku kao da visi na nekim nevidljivim nitima.

Odjednom sva se zavist izlije iz Droga jer je shvatio što će se toga časa dogoditi. Vidio je Angustinu kako se uspravio na prozoru, očiju uprtih u nosiljku. Da, došli su k njemu glasnici vila one noći, ali kakve li su glase donijeli! Za dugo putovanje, dakle, bila je pripremljena nosiljka i neće se vratiti prije zore, ni sutradan noću, ni prekosutra, niti ikada više. Dvorane palače uzalud će čekati mladog gospodara, dvije ženske ruke obzirno će zatvoriti prozor što ga je bjegunac ostavio otvoren, i sve ostale prozore će također netko čvrsto zatvoriti, a zatvoreni kapci ljubomorno će u mraku skrivati plač i očajanje.

One malo prije ljubazne prikaze nisu, dakle, došle da se igraju s mjesečevim zrakama; nisu ta nevina bića došla iz mirisnih perivoja, već iz dna bezdana.

Sva ostala djeca bila bi plakala, zazivala majku, ali Angustina nije osjećao straha, spokojno se dogovarao s duhovima kao da je želio utvrditi i objasniti neke uvjete. Stisnuti oko prozora poput pjenušave draperije, dusi su se gomilali jedan iznad drugoga, gurajući se prema djetetu, a ono je potvrdno kimalo glavom, kao da bi da kaže: dobro je, dobro je tako, savršeno se slažem. Naposljetku, duh koji se prvi dohvatio prozora, možda vođa, zapovjednički jedva primjetno maline. Angustina, uvijek s onim istim izrazom dosade na licu, prekorači prozor (činilo se da je već postao lagan kao i one prikaze) i sjedne gospodski u nosiljku, prebacivši nogu preko noge. Grozd prikaza se raspe i

zaleprša poput velova, začarana kočija polako se i meko pokrene. Složi se povorka, prikaze u polukrugu prijeđu plakati da bi zatim uzišle

prema nebu u pravcu mjeseca. Opisavši taj polukrug i nosiljka prođe na nekoliko metara od Drogova prozora, koji je mašući rukama pokušavao uzviknuti: Angustina! Angustina! kao poslednji pozdrav. Mrtvi prijatelj napokon okrene glavu prema Giovanniju, piljeći u njega nekoliko trenutaka, i Drogu se pričini da u tom pogledu čita ozbiljnost, sasvim iznimnu za tako maleno dijete. Nego, na licu Angustinovu polako se otvarao neki osmijeh sporazumijevanja, kao da on i Drogo mogu spoznati mnogo štošta nepoznato prikazama; neka krajnja volja da se šali, poslednja prilika da pokaže kako on, Angustina, ne želi ničiju samilost: to je sasvim obična epizoda, kao da je govorio, bilo bi baš glupo čuditi se tome.

Kako ga je nosiljka odnosila, Angustina otkine pogled sa Droga i okrene glavu naprijed u smjeru povorke, gledajući nekako nepovjerljivo i radoznalo u isto vrijeme i kao da ga sve to zabavlja. Činilo se da po prvi put pregledava neku igračku, do koje mu uopće nije stalo, ali nije je mogao odbiti da ne bi bio neuljudan.

Tako se udaljio u noći, s nekom gotovo neljudskom plemenitošću. Ne baci ni pogled na svoju palaču, niti na malenui trg pred njom ili na druge kuće, ili na grad u kojemu je živio. Povorka pođe vijugajući se polako prema nebu, sve više i više, dok ne posta nejasna brazda, zatim sićušan pramen magle, zatim ništa više.

Prozor je ostao otvoren, mjesečeve zrake još su uvijek osvjetljavale stol, vazu, kipiće od slonovače, što su nastavili da spavaju. Tamo unutra, u drugoj sobi, ispruženo na postelji, pri treperavu svjetlu voštanica, možda je ležalo maleno ljudsko tijelo, beživotno: lice mu je bilo nalik Angustinovu; vjerojatno je na njemu bilo baršunasto odijelo i velik čipkani ovratnik, a na blijedim, sleđenim usnama osmijeh.

XII

Sutradan je Giovanni Drogo zapovijedao stražom za Novu utvrdu. Bila je to odvojena utvrda, udaljena tri četvrt sata puta od Tvrđave, na vrhu stijene u obliku stošca, iznad Tatarske nizine. Ta najvažnija tačka garnizona bila je potpuno osamljena; morali su pozvati u pomoć ako bi prijetila kakva neposredna

opasnost. Drogo iziđe te večeri iz Tvrđave na čelu sedamdesetorice ljudi: toliko je

vojnika trebalo jer je bilo deset stražarskih mjesta, ne brojeći i dvojicu tobdžija. Bio je to prvi put da je stupio nogom izvan klanca, u stvari bili su već s onu stranu granice.

Giovanni je razmišljao o odgovornosti službe, ali je još više razmišljao o noćašnjem snu o Angustini. Taj je san ostavio u njemu dubok i uporan dojam. Činilo mu se da moraju postojati neke tamne veze s budućim zbivanjima, mada nije bio osobito praznovjeran.

Uđoše u Novu utvrdu, izvrši se smjena straže, tad smjenjena straža ode, i Drogo ju je s ruba shoda promatrao dok se udaljavala preko kamenjara. Odanle je Tvrđava bila nalik na vrlo dug zid, jednostavno zid iza kojega nema ništa. Vojnici se više nisu mogli vidjeti jer su već bili daleko. Samo je od vremena do vremena bila vidljiva zastava, kad bi je vjetar vijorio.

Za dvadeset i četiri sata u usamljenoj utvrdi jedini zapovjednik bit će Drogo. Ma šta se desilo, nije smio zvati pomoć. Čak da se pojavi i neprijatelj, utvrda je morala dostajati samo sebi. Štaviše i sam kralj, među tim zidovima za dvadeset i četiri sata manje je značio od Droga.

Čekajući da se unoća, Giovanni je ostao da promatra sjevernu ravnicu. Iz Tvrđave mogao je vidjeti samo malen trokut, zbog planina koje su priječile pogled. Sad ju je, naprotiv, mogao vidjeti svu, sve do krajnjih granica obzorja, tamo gdje je obično visjela maglena zavjesa. Bila je to neka vrst pustinje, tlo su sačinjavale stijene, ovdje-ondje poneka mrlja niskog prašnjavog grmlja. Na desno, sasvim u dnu, neka crna pruga mogla je biti šuma. Sa strana strm gorski lanac, prekrasnih planina, golemih strmih stijena i sljemena bijelih od prvog jesenskog snijega. Pa ipak nitko ih nije promatrao. Svi, i Drogo i vojnici, instinktivno su skretali pogled prema sjeveru, prema očajnoj pustoj ravni, besmislenoj i tajanstvenoj. Možda spoznaja da je prepušten sebi u zapovjedanju utvrdom, ili možda pogled na pustu krajinu, ili možda sjećanje na san o Angustini, učinio je da je Drogo osjećao kako oko njega raste, što se noć više spuštala, osjećaj, nekog gluhog nemira.

Bila je listopadska večer, vrijeme promjenljivo, s mrljama crvenkasta svijetla, rasutih ovdje-ondje po tlu, odraženih nije bilo jasno odakle, što ih je malo-pomalo gutao olovnomodar suton.

Kao obično u smiraje ulazio je u Drogovu dušu kao neki poetski zanos.

Bio je to čas nadanja. I pn je ponovo sanjario o herojskim zgodama, toliko puta maštanim, u dugim časovima stražarske službe, i svakoga dana sve više usavršavanih, sa sve novijim pojedinostima. Obično je-maštao o nekoj očajničkoj bitki, koju je on sam poveo, sa svega nekoliko ljudi, protiv daleko nadmoćnijih neprijateljskih snaga; kao da bi te noći utvrdu opsjedalo tisuće Tatara. Dane i dane on je izdržavao, već su gotovo svi drugovi bili mrtvi ili ranjeni; zalutali hitac pogodio je i njega, i teško ga ranio, ali ne tako da ne bi mogao još zapovijedati četom.

I eto, municija je već pri kraju, on pokušava da iziđe iz Tvrđave na čelu preostalih ljudi, zavoj mu skriva čelo; i tad napokon stiže pojačanje, neprijateljski redovi se rasipaju, a vojnici se daju u bijeg, a on pada išcrpen, stišćući okrvavljenu sablju. Tad ga netko zazove: "Poručniče Drogo, poručniče Drogo" i strese ga da bi oživio. A on, Drogo, otvara polako oči: Kralj, kralj glavom naginje se nada nj i čestita mu.

Bio je to čas iščekivanja, a on je motao i premotavao klupko misli o junačkim činima koji se vjerojatno nikad neće obistiniti, ali koji ipak služe da bi nas osokolili za život. Katkad se zadovoljavao s mnogo manjim, odricao se toga da samo on bude heroj, odricao se rane, odricao se i kralja koji , mu čestita. Napokon, bila bi dovoljna samo jedna bitka, ali ozbiljna. Napasti neprijatelja u punom stroju i biti sposoban da se smješkaš jureći prema neproničnim neprijateljskim licima. Samo jedna bitka, i možda bi poslije bio zadovoljan do kraja svoga vijeka.

Nego, one večeri nije bilo lako osjetiti se herojem. Zemlju je već obavijao mrak, sjeverna krajina izgubila sve boje, ali još nije utonula u san, kao da se nešto strašno baš tada rađa.

Bijaše već osam sati navečer, oblaci potpuno zastrli nebo, kad se Drogu učini da nazire dolje u ravnici, malko nadesno, baš ispod utvrde, neku malenu crnu mrlju koja se pomiče. "Vjerojatno su mi oči umorne", pomislio je. "Od upornog piljenja zamorile mi se oči pa mi se stvaraju mrlje." Još mu se jedanput dogodilo to isto, kad je bio dječak i ostao cijelu noć budan da bi učio. Pokuša spustiti očne kapke na nekoliko trenutaka, tad skrene pogled na predmete naokolo; na sić koji je možda služio za pranje terase, na željeznu kuku u zidu, na klupicu što ju je možda dežurni oficir dao donijeti gore da bi mogao sjediti. Tek poslije nekoliko minuta ponovo pogleda dolje gdje mu se maloprije učinilo da nazire crnu mrlju. Bila je još ondje i polako se pomicala.

— Tronk! — pozove Drogo uzrujano. — Izvolite, gospodine poručniče? - odgovori odmah glas tako blizu da se

trgnuo. — Oh, vi ste ovdje? — reče i odahne. — Tronk, ne bih htio pogriješiti, ali

čini mi se ... čini mi se da vidim kako se nešto miče tamo dolje. — Točno, gospodine poručniče — odvrati Tronk službeno. — Ima već

nekoliko minuta da i ja promatram. — Kako? — reče Drogo. — I vi ste opazili? Što vidite? — Ono nešto što se miče, gospodine poručnice. Drogo osjeti kako mu se krv uzburkala. Eto ti ga na. pomisli,

zaboravljajući potpuno svoja ratnička maštanja, baš se to meni moralo desiti, sad će nastati tko zna kakva zbrka.

— Ah, opazili ste i vi? — upita u besmislenoj nadi da će Tronk zanijekati. — Jesam, gospodine poručnice — odvrati Tronk — bit će tome deset

minuta. Bio sam pošao dolje da vidim jesu li topovi očišćeni, zatim sam se popeo gore i vidio sam.

Obojica zašute, činilo se da je ta činjenica i za Tronka čudna i uznemirujuća,

— Što mislite da je to, Tronk? — Ne mogu razabrati, miče se vrlo sporo. — Kako to vrlo sporo? — Mislio sam da bi to mogle biti metlice trstike. — Metlice? Kakve metlice? — Tamo dolje je trstik — reče i pokaže rukom na desnu stranu, ali bilo je

uzaludno jer se u mraku nije vidjelo ništa. — To su stabljike kojima u ovo godišnje doba narastu crne metlice. Katkad vjetar otkida te metlice, a kako su lagane, odlete, pa se čine kao malene perjanice dima... ali to ne može biti — doda nakon stanke — micale bi se brže.

— A što onda može biti? — Ne znam — odvrati Tronk. — Ljudi? Bilo bi neobično. Došli bi gore s

druge strane. A ono se i dalje miče, ne može se raspoznati. — Na oružje! Na oružje! — poviče u taj čas neki stražar u blizini, za njim

drugi, pa još jedan ... I oni su opazili crnu mrlju. Iz unutrašnjosti utvrde dotrčaše ostali vojnici koji nisu bili u službi na stražarskim mjestima. Sjatiše se uz ogradu, radoznalo i malko prestrašeni.

— Je li ga ne vidiš? — govorio je jedan od njih. — Jest, baš ovdje ispod. Sad se zaustavio.

— Bit će da je magla - rekao je drugi. - U magli ima ponekad pukotina, kroz koje se vidi ono što je iza. Čini se da se netko miče, a to su samo pukotine u magli.

— Da, da, sad vidim — rekao je netko. — Ma, ona crna stvar je oduvijek ondje, to je neki crni kamen, eto što je.

— Ma kakav kamen! Ne vidiš li da se opet miče? Jesi li ćorav? — Kažem ti da je kamen. Stoput sam ga vidio: crni kamen, nalik na

opaticu. Netko se nasmijao. — Gubite se odavle, vratite se smjesta unutra —

umiješao se Tronk, pretekavši poručnika kojemu su svi ti glasovi još više pojačavali uzrujanje. Vojnici se nerado vratiše u unutrašnjost utvrde i ponovo zavlada tišina.

— Tronk — upita odjednom Drogo ne znajući se sam odlučiti — biste li vi pozvali u pomoć?

— Kažete pozvati pomoć iz Tvrđave? Dati znak pucnjem? — Ma ... ne znam ni sam. Čini li vam se da je potrebno pozvati u pomoć? Tronk odmahne glavom: - Počekao bih da vidimo bolje što je. Ako

ispalimo hitac, u Tvrđavi će se uznemiriti. A ako se ispostavi da nije ništa? — Istina je — složi se Drogo. — Osim toga — doda Tronk — ne bi bilo u skladu s propisima. Propis

kaže da se smije dati alarm samo u slučaju utvrđene opasnosti, baš tako piše "u slučaju opasnosti, ako se pojave oružani odredi, te u svim slučajevima ako se sumnjive osobe približe na manje od sto metara od krajnje tačke bedema", tako stoji u propisu.

— Točno — složi se Giovanni — a bit će više od sto metara, zar ne? - I meni se čini — pritvrdi Tronk. - A osim toga, tko može ustvrditi da je

neka osoba? — A što bi drugo moglo biti, sablast možda? - odvrati Drogo malko srdit.

Tronk ne odgovori. U beskonačnoj noći stajali su Drogo i Tronk naslonjeni na ogradu, očiju

uprtih daleko dolje, tamo gdje je počinjala Tatarska pustinja. Zagonetna mrlja činila se nepokretna, gotovo kao da spava, pa je malo-pomalo Giovanni ponovo pomislio da doista nema ničega, samo stanac kamen, crn, nalik na opaticu, a oči

su ga prevarile, malko je umoran, nije ništa drugo do besmislena opsjena. Sad je čak osjećao sjenku neke mukle gorčine, kao kad odlučni časovi sudbine prolaze mimo nas, a da nas i ne dotaknu, a njihova tutnjava gubi se u daljini, dok mi ostajemo sami u vrtlogu suha lišća, da oplakujemo strašnu, ali veliku propuštenu priliku.

A potom, kako je noć odmicala, iz mračne doline peo se ćuh straha. Kako je noć odmicala. Drogo se osjećao malen i sam, Tronk je bio isuviše različit od njega da bi mu mogao biti prijatelj. Oh, da je pokraj njega bio netko od njegovih drugova, barem samo jedan, da, tad bi bilo sve drugačije, Drogo bi u sebi našao volju čak i da zbija šale, i čekanje zore ne bi bilo mučno.

Gusti pramenovi magle međutim su se gomilali u nizini, blijed arhipelag iznad crnog oceana. Jedan pramen prostro se baš na podnožje utvrde, skrivajući tajanstveni predmet. Zrak je postao vlažan, ogrtač Drogov ovjesio se mlohavo i teško.

Kakva duga noć! Drogo je već gubio nadu da će ikad završiti, kadli nebo počne blijedjeti, a ledeni zapusi navještavali su da svitanje nije daleko. Baš tad ga svlada san. Stojeći, naslonjen na ogradu terase, dvaput zaklima glavom, dvaput se uspravi trgnuvši se, naposljetku glava tromo klone, očni kapci se teško spuste. Rađao se nov dan.

Probudio se jer mu je netko dodirnuo rame. Ispliva polako iz snova, omamljen od svjetla. Neki glas, Tronkov glas, govorio je: — Gospodine poručniče, gospodine poručniče, ono je konj.

U svijest mu dođe njegov život, Tvrđava, Nova utvrda, zagonetka crne mrlje. Pogleda odmah dolje, željan da sazna, nadajući se kukavički da neće ugledati drugo osim kamenjara i grmlja, samo krajinu onakvu kakva je bila oduvijek, pustu i samotnu.

Međutim glas je ponavljao: — Gospodine poručniče, ono je nekakav konj. — I Drogo ga ugleda, nevjerojatna stvar, stajao je u podnožju klisure.

Bio je nekakav navelik konj, nizak i punašan, čudesno lijep, tananih nogu i bujne grive. Čudna je bio oblika, ali iznad svega prekrasne boje, tako blistavo crne da se isticao u krajoliku.

Odakle je stigao? Čiji je? Nijedno živo biće, već mnogo, mnogo godina — ako li ne neki gavran ili zmija — nije se odvažilo u te krajeve. A sad se pojavio nekakav konj, i bilo je odmah na prvi pogled jasno da nije divlji nego birana životinja, pravi vojnički konj (samo su mu noge možda bile malko

pretanke). Bilo je to odista nešto neobično, uznemiravalo je. Drogo, Tronk, stražari -

pa i svi ostali vojnici, gledajući kroz puškarnice donjega kata nisu mogli otkinuti pogled. Onaj je konj razbijao svakodnevicu, donosio davne legende o sjeveru, o Tatarima i bitkama, ispunjavao svojim nelogičnim prisustvom cijelu pustinju.

Sam po sebi nije tko zna što značio, ali osjećalo se da iza konja moraju doći druge stvari. Bio je uredno osedlan, kao da je maloprije netko sjahao. To je nagovještavalo neki događaj, ono što je još do jučer bilo besmisleno, smiješno praznovjerje, mogla je dakle biti istina. Drogu se učini da ih čuje, te tajanstvene neprijatelje, Tatare, šćućurene u grmlju, u raspuklinama klisura, nepomične i nijeme, stisnutih zubi: čekaju mrak da navale. Međutim su stizali i drugi, četili se prijeteći, polako iz sjevernih magla. Njsu imali ni glazbu ni pjesme, ni blistave sablje ni lijepe zastave. Oružje im bijaše bez sjaja da ne bi blistalo na suncu, a konji dresirani da ne njište.

A konjić neki - to je bila neposredna misao svih u Novoj utvrdi — konjić je pobjegao neprijateljima i pojurio naprijed da ih izda. Vrlo vjerojatno nisu to opazili, jer je životinja pobjegla iz logora u tijeku noći.

Konj je tako donio dragocjenu poruku. Nego, za koliko je vremena bio ispred neprijatelja? Sve do večeri Drogo neće moći da izvjesti komandu Tvrđave, a međutim bi Tatari mogli stići do ispod bedema.

Treba li, dakle, zvati u pomoć? Tronk je tvrdio da ne treba: napokon, posrijedi je samo neki konj, rekao je; činjenica da je stigao sve do utvrde mogla je značiti da se našao sam, možda mu je gospodar bio usamljen lovac koji se odvažio neoprezno u pustinju gdje je umro ili mu pozlilo; konj, ostavši sam, potražio je sebi spas, osjetio prisustvo ljudi u utvrdi i sad čeka da mu donesu zobi.

Baš je to izazivalo ozbiljne sumnje da se neka vojska približuje. Što je moglo nagnati tu životinju da iz logora pobjegne u tako pust, neplodan kraj? Osim toga, nastavljao je Tronk, čuo je da su tatarski konji gotovo svi bijelci; štaviše i na nekoj staroj slici koja visi u dvorani Tvrđave, vide se Tatari kako jašu na bijelim atovima, a ovaj je, naprotiv, bio crn kao ugljen.

Tako je Drogo nakon mnogih trenutaka kolebanja odlučio da sačeka večer. U međuvremenu nebo se razvedrilo, i sunce obasjalo kraj, zagrijavši i srca vojnika. I Giovanni se osjeti smireniji na danjem svjetlu; maštanja o Tatarima izgubiše svoju konzistenciju, sve je poprimalo svoje obične razmjere,

konj je bio jednostavno konj, a za njegovo prisustvo ondje moglo se naći tisuću objašnjenja, ne miješajući u to provalu neprijatelja. Tada, zaboravivši noćno strahovanje, on se odjednom osjeti spreman za bilo kakve dogodovštine, a srce mu se nadimalo od radosti predosjećajući da je njegova sudbina pred vratima, sretna sudbina koja će ga postaviti iznad ostalih.

Nalazio je zadovoljstvo u tome da se sam brine za najsitnije formalnosti stražarske službe kao da bi htio pokazati i Tronku i vojnicima kako ga pojava onog konja, ma koliko bila neobična i koliko god zabrinjuje, nije nimalo zbunila; smatrao je da se takvo držanje priliči vojniku.

Vojnici, zapravo, nisu nimalo bili prestrašeni; pojava konja zasmijavala ih je, najradije bi ga bili, da su smjeli, uhvatili i kao trofej doveli u Tvrđavu. Jedan od njih čak zatraži dopuštenje od narednika, koji se ograničio na to da ga prijekorno pogleda kao da bi mu htio reći kako nije dopušteno šaliti se sa službenim stvarima.

Međutim, na donjem katu, gdje su bila smještena dva topa, jedan se topnik jako uzrujao vidjevši konja. Zvao se Giuseppe Lazzari i tek je odnedavna bio u vojsci. Rekao je da je to njegov konj, savršeno ga je prepoznao, nije se mogao zabuniti, vjerojatno su pustili da im umakne kad su izveli konje iz Tvrđave na pojilo.

— To je Pramenko, moj konj — vikao je kao da je zbilja njegovo vlasništvo i netko mu ga je ukrao.

Tronk siđe i ušutka ga dokazujući suho Lazzariju kako je nemoguće da je njegov konj pobjegao: da stigne do sjeverne doline bio bi morao proći kroz bedeme Tvrđave ili prijeći preko planina.

Lazzari odgovori da postoji prolaz, kazivali su mu o tome — udoban prolaz među liticama, nekakav stari napušten put, kojega se nitko više ne sjeća. I zbilja, postojala je u Tvrđavi, među tolikim drugima, i ta čudna legenda. Vjerojatno puka izmišljotina: nikad nitko nije otkrio trag tog tajnog prolaza. S desne i s lijeve strane Tvrđave prostirale se na kilometre i kilometre divlje planine koje nikad nitko nije prešao.

Nego, onaj vojnik nikako da se uvjeri, sav je drhtao na pomisao da mora ostati zatvoren u utvrdi i da ne može poći po svog konja; pola sata hoda onamo i natrag bilo bi mu dovoljno.

Međutim, promicali su sati, sunce je nastavljalo svoju putanju prema zapadu, straže su se smjenjivale u određeno vrijeme, pustinja je blistala

usamljenija negoli igda, konjić je stajao na istom mjestu, većinom nepokretan, kao da spava, ili je lutao onuda tražeći poneku vlat trave. Pogledi Drogovi bijahu uprti u daljinu, ali nije mogao ugledati ništa novo: neprestano iste stjenovite površine, grmlje, magle na krajnjem sjevernom obzorju, što su polako mijenjale boju kako se večer spuštala.

Tako stiže i novi stražarski odred da smjeni stari. Drogo i njegovi vojnici napuste utvrdu i obavijeni ljubičastim sjenama večeri krenu preko kamenjara da se vrate u Tvrđavu. Kad stigoše do bedema, Drogo izreče lozinku za sebe i za svoj odred, vrata se otvore, smjenjena straža postroji se u Nekom malom dvorištu, i Tronk započne prozivku. U međuvremenu Drogo se udaljio da izvjesti Komandu o tajanstvenom konju.

Kako je zahtijevao propis, Drogo se prijavi dežurnom kapetanu, zatim zajedno pođoše da potraže pukovnika; obično je za svaku novost bilo dovoljno javiti se starijem pobočniku, ali ovoga puta moglo je biti što ozbiljno pa nije trebalo gubiti vrijeme.

Glas o konjiću, međutim, munjevitom brzinom raširio se po Tvrđavi. Na krajnjim stražarskim mjestima već se šuškalo da su cijele eskadrone Tatara u podnožju klisura. Kad je pukovnik saznao vijest, rekao je samo: — Trebalo bi uhvatiti tog konja, ako je osedlan, moglo bi se možda saznati odakle je došao.

Nego, bilo je to nepotrebno, jer je vojniku Lazzariju, dok se smjenjena straža vraćala u Tvrđavu, pošlo za rukom da se sakrije iza nekog stanca kamena, a da ga nitko nije opazio. Sišao je sam po kamenjaru, uhvatio konjića i sad se s njim vraćao u Tvrđavu. S čuđenjem je utvrdio da nije onaj konj njegov, ali što je sad drugo mogao s njim.

Samo u času kad je straža ulazila u Tvrđavu opazilo je nekoliko vojnika da je Giuseppe nestao. Kad bi Tronk to saznao, Lazzari bi se dokopao tamnice barem za koji mjesec. Valjalo ga je pošto-poto spasiti. Stoga, kad je narednik prozvao Lazzarija, netko je umjesto njega odgovorio "prisutan".

Nekoliko časaka kasnije, kad su se vojnici već razišli, netko se sjetio da Lazzari ne zna lozinku; sad više nije bila riječ o lozinki već o životu; naopako ako se pojavi pod bedeme, pucat će u njega. Dva-tri njegova druga dadoše se u potragu za Tronkom da bi našao neki izlaz.

Prekasno. Držeći za uzde crnog konja, Lazzari je već bio blizu bedema. A straže je obilazio Tronk, dozvan gore nekom nejasnom slutnjom; tek što je završio prozivku, obuzeo je narednika nekakav nemir, nije uspijevao da ustanovi

uzrok, ali nagonski je osjećao da nešto nije u redu. Preglavljujući o zbivanjima dana dospio je do povratka u Tvrđavu, a da nije otkrio ništa sumnjivo; tad je naletio kao na neku zapreku; jest, u prozivci je bila neka nepravilnost, i u onom času, kao što se uvijek događa u ovakvim slučajevima, on to nije opazio.

Stražar koji je bio na straži baš iznad glavnog ulaza u sumraku opazi na pješčaru dva crna lika kako se približuju, otprilike udaljeni dvjesta metara. Nije svratio pažnju na to, pomislivši da je neko priviđenje; vrlo često na usamljenim stražarskim mjestima, stojeći tako dugo u iščekivanju, čovjek opazi i za bijela dana ljudske obrise kako se pojavljuju među žbunjem i klisurama, pa mu se pričini da ga netko vreba, a kad pode da se uvjeri, ne nade nikoga,

Stražar, da se rastrese, ogleda se uokolo, mahne na pozdrav nekom drugom udaljenom tridesetak metara od njega, više nadesno, popravi tešku kapu što mu je pritiskala čelo. tad skrenu pogledom nalijevo i ugleda narednika Tronka kako strogo i uporno pilji u njega.

Stražar se trgne, pogleda ponovo preda se, uvjeri se da ona dva lika nisu nikakva tlapnja, bila su već sasvim blizu, jedva šezdesetak metara: točno, vojnik i konj. Tad podigne pušku na nišan, ukruti se u stavu kakav je ponovio stotinu puta na vježbi, i poviče:

- Tko si? Stoj! Lazzari je tek odnedavna bio u vojsci i uopće nije ga ni okrznula misao da

bez lozinke neće moći da uđe. U najgorem slučaju bojao se kazne što se bez dopuštenja udaljio; ali tko zna, možda će mu pukovnik i oprostiti zbog dovedenog konja, prekrasne životinje, dostojne da je jaše general glavom.

Bio je udaljen još samo četrdesetak metara. Potkove četvoronošca ozvanjale su po kamenju, bilo se već gotovo sasvim unoćalo, iz daljine se začuo zvuk trublje. - Tko si? Stoj! — ponovio je stražar.

Neka iznenadna nelagodnost obuzela je Lazzarija na prvi zov stražara. Činilo mu se tako čudno, sad kad je baš on bio posrijedi, da ga neki drug tako zove, ali se razvedrio na drugi zov jer je prepoznao glas prijatelja, druga iz iste čete, kojega su povjerljivo nazivali Moro.

- Ja sam. Lazzari! - odjavio se glasno. — Pošalji zapovjednika straže da mi otvori! Ulovio sam konja! I nemoj da netko opazi da ne uletim u buturnicu!

Stražar se i ne pomakne. S puškom na nišan stajao je nepomičan pokušavajući da otegne što je moguće više treći poziv. Možda će se Lazzari sam dosjetiti kakva mu opasnost prijeti, vratiti se, pa se možda sutradan pridružiti

straži za Novu utvrdu. Ali samo nekoliko metara udaljen od njega stajao je Tronk i gledao ga strogo.

Tronk nije izustio ni riječi. Skretao je pogled sad na stražara sad na Lazzarija. zbog čije krivnje će vjerojatno kazniti njega. Što su značili njegovi pogledi?

Vojnik i konj sad nisu bili udaljeni više od trideset metara, još čekati bilo bi nerazborito. Što se Lazzari više približi, to će ga lakše pogoditi.

- Tko si? Stoj! — ponovi i treći put stražar, a u glasu se čula kao neka opomena, prijateljska i protupropisna. Značila je: vrati se dok je još na vrijeme, hoćeš li da tako na pravdi boga pogineš?

Sad Lazzari shvati, munjevitom brzinom bijesnu mu u mislima strogi zakoni službe u Tvrđavi i osjeti se izgubljen. Ipak. umjesto da pobjegne, ispusti uzde konja stupi sam naprijed zazivajući resko:

— Ja sam Lazzari! Je li me ne prepoznaješ? Moro. Moro! Ja sam. Ma što radiš s tom puškom? Je si li poludio. Moro?

Ali stražar više nije bio Moro. bio je jednostavno vojnik tvrda lica, koji je sad polako dizao pušku nišaneći u svog prijatelja. Pušku je naslonio na rame i iskosice pogledao narednika, zaklinjući ga bez riječi da mu dade znak da ostavi druga na miru, A Tronk kao da se ukrutio strogo je i dalje buljio u njega.

Lazzari, i ne okrenuvši se. uzmakne za nekoliko koraka spotičući se o kamenje: - Ja sam, Lazzari - vikao je što mu je grlo dalo. - Ne vidiš li da sam ja? Nemoj pucati, Moro!

Ali stražar nije više bio Moro, s kojim su se svi drugovi rado šalili, bio je samo stražar u Tvrđavi, u uniformi od zagasito modra sukna, s uprtačem od grube kože, potpuno isti kao i svi ostali u noći, bilo koji stražar koji je nanišanio i sad pritišće kokot. Uši su mu šumjele i učinilo mu se da čuje hrapav Tronkov glas: — Gađaj točno — mada Tronk nije ni dahnuo.

Puška bijesnu, izvi se sićušan oblačić dima, čak ni pucanj u prvom času ne učini se glasan, ali odmah zatim umnogostručiše ga jeke, odjekne od bedema do bedema, ostane dugo u zraku gubeći se u nekoj dalekoj prigušenoj tutnjavi kao od groma.

Sad, kad je izvršio dužnost, stražar spusti pušku k nozi, nagne se nad ogradu, nadajući se da nije pogodio. I u mraku mu se uistinu učini da Lazzari nije pao.

Ne, Lazzari je još stajao, i konj mu se približio. Tad u tišini što je nastala

nakon pucnja začu se njegov glas i očajan krik: — Oh, Moro, ubio si me! To Lazzari izrekne i mlitavo pade potrbuške. Tronk nepronicljiva lica još

se ne bijaše maknuo dok se nekakav ratnički srh rasprostirao kruništem Tvrđave.

XIII

Tako je započela ta znamenita noć, uz hujanje vjetra, ljuljanje fenjera i svjetiljki, neobične zvukove trublji, topot koraka po trijemovima, oblake što su se vrtoglavo spuštali sa sjevera, mrsili se o krševite vrhove stijenja, ostavljajući na njima krpe, ali nisu imali vremena da se zaustave, vuklo ih je nešto vrlo važno.

Bio je dovoljan pucanj, ispaljen je samo jedan bijedan metak, i Tvrđava se probudila. Godine i godine zacarila su bila tišina - a oni uvijek napetih čula prema sjeveru, kako bi čuli glas rata što sad ne stiže - preveć duga tišina. Sad je puška ispalila - nabijena propisanom količinom baruta i olovnim metkom težine trideset grama — a ljudi su se naizmjenično pogledavali kao da je to bio znak.

Naravno, ni te večeri nitko, osim ponekog vojnika, ne izgovara riječ koja je u svačijem srcu. Oficiri radije prešućuju tu riječ jer je baš to nada. Zbog Tatara podigli su bedeme Tvrđave, zbog njih troše ondje gore duga razdoblja svog života, zbog Tatara straže hodaju danju i noću kao automati. I poneko pothranjuje tu nadu svakoga jutra novom vjerom, poneko je čuva skrivenu duboko u sebi, poneko uopće i nije svjestan da je posjeduje misleći da ju je izgubio, ali nitko se ne usuđuje o njoj otvoreno govoriti; činilo bi se to kao zloguka slutnja, iznad svega bilo bi kao da ispovijedaš svoje najdraže misli, a vojnici se srame toga.

Za sada postoji samo mrtav vojnik i konj nepoznata porijekla. U stražarnici, na sjevernim vratima, gdje se dogodila nesreća, vlada metež, i mada to nije propisano, tamo je i Tronk, koji ne može naći mira misleći na kaznu što ga čeka; on je odgovoran, on je morao spriječiti Lazzarija da pobjegne, i opaziti tek što su se vratili da jedan vojnik nije odgovorio na prozivku.

Evo, sad se pojavio i major Matti, željen da pokaže svoju autoritativnost i nadležnost. Lice mu je nekako čudno, neshvatljivo, moglo bi se čak pomisliti da se smješka. Očito, savršeno je obaviješten o svemu. Poručniku Mentani, u službi na onoj kuli, naređuje da se postara da maknu leš onog vojnika.

Mentana je posve beznačajan oficir, najstariji poručnik u Tvrđavi; da mu

na prstu nema prstena s velikim dijamantom i da ne igra tako dobro šaha, nitko ne bi ni zapazio da je prisutan; dragi kamen na njegovu prstenjaku je vrlo velik, i malo ih ima kojima polazi za rukom da ga potuku na šahovskoj ploči, ali pred majorom Mattijem on naprosto dršće i gubi glavu za tako jednostavan posao kao što je to da pošalje nekoliko vojnika da se pobrinu o mrtvacu.

Sreća za njega da je major Matti opazio narednika Tronka kako stoji u jednom kutu pa ga pozvao:

— Tronk, budući da ovdje nemate nikakva posla, preuzmite komandu odreda.

Naređuje to vrlo prirodnim glasom, kao da je Tronk bilo koji podoficir i nema nikakve veze s nezgodom; Matti nije uopće sposoban da izravno prigovori nekome nešto, odmah zapada u jarost a riječi mu presahnu; njemu je milije ono mnogo teže oruđe: istraga, gdje može na dugo i široko ispitivati, tražiti bezbroj pismenih dokumentacija, što sve čudovišno povećava i najmanji propust, i gotovo uvijek završava sa znatnijim kaznama.

Tronk i ne trepnuvši odgovori: - Razumijem - pa požuri u ono malo dvorište, odmah iza glavnog ulaza. Mala skupina, pri svijetlu fenjera, malo zatim iziđe iz Tvrđave, na čelu im je Tronk, za njim četiri vojnika s nosiljkom, i na kraju još četiri naoružana zbog opreza, zadnji je major Matti, zaogrnut nekim izblijedjeiim ogrtačem, vuče sablju po kamenju.

Našli su Lazzarija onako kako je i umro: lica na zemlji, ruku ispruženih naprijed. Puška koju je nosio na ramenu zapela je u padu između dva kamena i sad, onako uspravna s kundakom prema gore. djeluje baš neobično. Vojnik je padajući ranio ruku, i prije negoli se tijelo ohladnjelo. isteklo je malko krvi i stvorilo mrlju na bijelu kamenu. Tajanstveni konj je iščeznuo.

Tronk se nagne nad mrtvaca hoteći ga dohvatiti za ramena, ali se naglo trgne natrag kao da se sjetio kako je to protupropisno. — Dignite ga - naređuje vojnicima prigušenim, zlim glasom — ali prije otkačite pušku.

Jedan vojnik se sagne da otkopča remen postavivši fenjer na tlo baš uz mrtvaca. Lazzari nije dospio da sklopi sasvim vjede i u uskoj crti bjeloočnice plamen se blijedo odražava

— Tronk - zovne major Matti, koji je ostao potpuno u sjeni. — Izvolite, gospodine majore — odgovori Tronk uspravivši se u stavu

"mirno"; i ostali vojnici su zastali. — Gjde se to dogodilo? Odakle je pobjegao? - upita major razvlačeći s

dosadom riječi kao da pita zbog puke radoznalosti. - Je li to bilo na izvoru? Tamo gdje je ono veliko kamenje?

— Jest. tamo - odgovori Tronk i ne doda ni riječi. — I nitko ga nije vidio kad je pobjegao? — Nitko, gospodine majore — odvrati Tronk. — Na izvoru, je li? I bilo je mračno? — Jest. gospodine, prilično mračno. Tronk sačeka još nekoliko trenutaka, svejednako u stavu "mirno", zatim,

kako Matti šuti, znakom naredi vojnicima da nastave. Jedan od njih pokušava da otkopča remen, ali kopča je čvrsta i ne polazi mu za rukom. Vukući, vojnik osjeća težinu ubijenog, prekomjernu težinu, kao da je od olova.

Maknuvši pušku, ona dva vojnika pažljivo prevrnu leš okrenuvši ga licem prema gore. Sad se njegovo lice vidi potpuno. Usne su mu zatvorene i bezizražajne, samo poluotvorene nepomične oči, koje podnose ne trepćući svijetlo fenjera, imaju neodredljivu neprirodnost smrti.

— U čelo? — upita Matti koji je odmah opazio neku rupicu baš iznad nosa.

— Molim? - upita Tronk ne razumijevši ga. — Kažem: pogođen je u čelo? - odvrati Matti s dosadom, smeta mu što su

mora ponoviti pitanje. Tronk podigne fenjer, osvijetli potpuno Lazzarijevo lice, vidi i on malo

udubljenje, približi prst kao da bi dotaknuo. Ali odmah ga zbunjeno povlači — Mislim da jest, gospodine majore, posred čela. (Ma zašto ne dođe sam

da pogleda tog mrtvaca ako ga toliko zanima? Zašto postavlja toliko besmislenih pitanja? )

Vojnici, opazivši da se Tronk zbunio, prihvate se svog posla; dvojica prihvate leš za ramena, dvojica za noge. Glava, prepuštena sebi, visi natrag i njiše se da je strašno pogledati. Usta, mada ih je smrt sledila, kao da će se sad na otvoriti

— A tko je pucao? — opet ispituje Matti, svedj nepomičan u mraku. Ipak, u tom času Tronk se ne osvrće na njega, svu je svoju pažnju

posvetio mrtvacu. — Pridrži mu glavu — naređuje, a u glasu se osjeća mukla srdžba, kao da je on sam mrtvac. Tad se sjeti da je Matti nešto rekao i ponovo se postavi u stav "mirno".

— Oprostite, gospodine majore, bio sam zaokupljen . ..

— Rekao sam — major Matti ponavlja, skandirajući riječi da bi se shvatilo kako samo zbog mrtvaca ne gubi strpljenje - rekao sam: tko je pucao?

— Kako se zove, znate li? - upita Tronk podglas vojnike. — Martelli - odgovori jedan od njih — Giovanni Martelli. — Giovanni Martelli — odgovori Tronk glasno. "Martelli" ponavlja u sebi major. (Ime mu se čini poznato. Vjerojatno je

to jedan od nagrađenih u streljačkom natjecanju. Vježbe u gađanju vodi baš Matti, i najboljih se sjeća po imenu.) Je li to možda onaj što ga zovu nadimkom Moro?

— Jest, gospodine majore — odvrati Tronk nepokretan u stavu "mirno" — mislim da ga zovu Moro. Znate, gospodine majore, među drugovima .. .

Kaže to gotovo kao da bi da ga opravda, gotovo da ga uvjeri kako Martelli nije odgovoran što ga zovu Moro i kako nema razloga da ga kazne zbog toga.

Nego, major uopće i ne pomišlja na to da bi ga kaznio, ne pada mu to na um. — Ah, Moro! - usklikne ne skrivajući izvjesno zadovoljstvo.

Narednik pilji u njega tvrdim pogledom i shvaća. Nego što, nego što — misli on — nagradi ga, nitkove, jer je točno ubio. Divno naciljano je li?

Divno naciljano, nema što. I to je baš ono o čemu Matti sad razmišlja (i još je bio gotovo mrak kad je Moro pucao. Svaka čast svim njegovim strijelcima.)

Tronk ga u tom času mrzi. Reci samo, reci glasno da si zadovoljan. Fućka se tebi što je Lazzari poginuo! Čestitaj tom svom Moru, javno ga pohvali!

Baš i jest tako: major savršeno miran glasno iskazuje svoje zadovoljstvo. — E, da, točno cilja Moro — uzvikne kao da bi da kaže: onaj Lazzari,

obješenjak, mislio je da Moro neće točno naciljati, da će se lako izvući, je li? Pa je tako naučio kakav je to strijelac. A Tronk? možda se i on nadao da Moro neće pogoditi cilj (tako bi sve prošlo glatko, nekoliko dana zatvora, i to bi bilo sve). — Tako je, tako je — nastavlja major glasno, zaboravivši savršeno da je tu pred njim mrtvac. — Izvanredan strijelac je taj Moro!

Naposljetku je ipak zamuknuo, i narednik se može okrenuti da vidi kako su pokojnika položili na nosila. Već je lijepo ispružen na nosilima, prebacili su mu preko lica poljsko ćebe, gole su ostale samo ruke, dvije velike seljačke ruke, čine se još uvijek rumene od života i tople krvi. Tronk dade glavom znak. Vojnici podignu nosila, — Možemo li krenuti, gospodine majore? — upita.

— A koga bi trebalo da čekate? — odvrati tvrdo Matti; sad je iskreno

začuđen, osjetio Tronkovu mržnju pa hoće da mu je umnogostručeno uzvrati dodajući tome još i prezir pretpostavljenog.

— Naprijed — naredi Tronk. Bio bi morao reći "naprijed, marš" ali to mu se učini kao neko svetogrđe. Tek sad on pogleda bedeme Tvrđave, stražara gore na rubu, nejasno osvijetljena svjetlom fenjera. Iza onih zidina u jednoj spavaonici još je ležaj Lazzarijev, njegova škrinjica s predmetima donesenim iz kuće: svetla sličica, dva klipa kukuruza, ognjilo, šareni rupci, četiri srebrna gumba za stajaće odijelo, što su pripadali njegovu djedu, a u Tvrđavi nisu služili ničemu.

Na jastuku je možda još uvijek otisak njegove glave, točno onako kako je to bilo prije dva dana kad se probudio Zatim je vjerojatno još i bočica crnila - dodaje u mislima Tronk -bočica crnila i pero, Sve će to pažljivo zapakovati u maleni omot i otposlati njegovoj kući s popratnim pismom gospodina pukovnika. Ostali predmeti, koje je dobio od države, prijeći će naravno drugom vojniku, zajedno sa košuljom za presvlaku. Lijepa uniforma, naprotiv, neće, pa ni puška: puška i uniforma bit će pokopani s njim. jer to je davni propis Tvrđave.

XIV

A u sam osvit ugledaše s Nove utvrde malenu neku crnu crtu na sjevernoj ravnici. Neka uzana crna pruga, koja se micala i nije mogla biti priviđenje. Prvi ju je ugledao stražar Andronico, zatim stražar Pietri, zatim podnarednik Batta. koji je u početku prasnuo u smijeh, zatim i poručnik Maderna, zapovjednik utvrde.

Neka malena crna pruga približavala se sa sjevera, preko puste krajine, učinila se besmislenim čudom, mada je, još u noći, kao neko predosjećanje prešlo Tvrđavom. Oko šest sati stražar Andronico prvi je dao znak za alarm. Nešto se približavalo sa sjevera što se nikad još nije dogodilo od pamtivijeka, Kako je svjetlo postajalo jače, danilo se, na bijeloj pozadini pustoši ocrta sa jasno odred ljudi koji se približavao. Nekoliko minuta poslije, kako je to činio od pamtivijeka (nekada je to bila samo nada, zatim savjesnost, a sada gotovo jedino navika) šef krojač Prosdocimo uspne se gore da baci pogled s vrha Tvrđave. Stražari su ga propuštali jer je to već otprije ušlo u običaj a on bi se zagledao kao na ophodnji, pročavrljao s dežurnim podnarednikom, a tad bi sišao

u svoje prizemlje. Toga jutra prislonio se uz ogradu upravivši pogled na onaj trokut pustinje

koji se mogao vidjeti i učini mu se da je mrtav. Uopće i ni pomislio nije da možda sanja, U snima je uvijek nešto besmisleno i nejasno, čovjek se nikad ne može osloboditi nejasne slutnje da je sve privid i da će se od časa do časa morati da probudi. U snu stvari nikad nisu jasne ni materijalne kao ona očajna ravna krajina po kojoj stupaju i približavaju se čete neznanih ljudi.

Nego, bilo je to tako čudno, tako slično nekim njegovim mladenačkim maštanjima da Prosdocimo nije ni pomislio da bi moglo biti istinito, pa pomisli da je mrtav.

Pomisli da je mrtav, i da mu je bog oprostio. Pomisli da je na drugom svijetu, i da je taj svijet prividno jednak našemu, samo što se sve ono što je lijepo obistinjuje u skladu s pravednim željama pojedinaca, i kad je čovjek zadovoljan u tome. duša mu se smiri, a ne kao ovdje dolje, gdje je uvijek nešto što ogorčuje i najljepše dane.

Prosdocimo pomisli da je mrtav i nije se ni pomaknuo pretpostavljajući da mu kao pokojniku i ne pristaje da se miče, ali da ga je neka tajanstvena sila trgla. Međutim, bio je neki narednik koji mu je s poštovanjem dotaknuo nadlatkicu: - Naredniče, oslovio ga je — šta vam je? Ne osjećate se dobro?

Tek tada se Prosdocimu počne objašnjavati. Otprilike kao u snima, samo jasnije, silazili su iz sjevernog kraljevstva

neki tajanstveni ljudi. Vrijeme je spješilo, vjede nisu više ni trepnule piljeći u neobičnu sliku, sunce je već sjalo na rumenom rubu obzorja, neznanci su se malo-pomalo sve više približavali, mada vrlo sporo. Poneko je tvrdio da su neki pješke, a neki na konju, da stupaju jedan za drugim, i da imaju i zastavu. Tako je tvrdio poneki, pa su se i drugi obmanjivali da vide, svi su sebi uvrtjeli u glavu da naziru pješake i konjanike, zastavu na stijegu, da stupaju jedan za drugim, a u zbilji mogli su nazrijeti samo tanku crtu što se vrlo sporo pomicala.

— Tatari — usudio se da izusti Andronico kao da zbija neku smjelu šalu, dočim mu je lice problijedjelo kao krpa. Pola sata poslije Maderina je u Novoj utvrdi dao da se ispali topovski hitac kao što je bilo propisano ako opaze da se približavaju strane oružane čete.

Već godine i godine nije se odozgor oglasio top. Bedemi su se lagano potresli. Pucanj je odjeknuo prigušenom tutnjavom, koban zvuk rušenja među klisurama. A oči poručnika Maderne okretoše se plosnatom profilu Tvrđave

očekujući odanle znakove uznemirenosti. Međutim, topovski hitac nije izazvao čuđenje jer su se stranci približavali baš po onom trokutu ravnice, vidljivom sa Tvrđave, i svi su već bili obaviješteni. Čak i u najistureniji rov, gdje je lijevi bedem završavao na liticama, čak i do stražara koji je bio na straži u podzemnom skladištu fenjera i građevinskog oruđa, do njega koji nije mogao ništa vidjeti bila je stigla vijest. Sav je drhtao od nestrpljenja da bi vrijeme što brže odmicalo i njegova smjena što prije došla kako bi mogao poći gore na bedeme da pogleda.

Sve je teklo kao i dotad, stražari su ostajali na svojim mjestima, hodali gore-dolje na propisanom prostoru, pisari su prepisivali izvještaje, umakajući pera u crnilo naviknutim ritmom, pera su im škripala, dok su sa sjevera pristizali nepoznati ljudi, bilo je dopušteno pretpostavljati da su možda neprijatelji. U konjušnicama su konjušari češljali konje, iz kuhinjskog dimnjaka spokojno se vijao dim, tri vojnika mela su dvorište, ali sve je već prožimao izvjestan jak oštar i svečan osjećaj, svi su duhovi bili napeti kao da je veliki čas već stigao i ništa ga više ne može zadržati.

Oficiri i vojnici duboko su udisali jutarnji zrak da bi osjetili kako u njima buja mlad život. Topnici uzeše pripremati topove, šaleći se trudili su se oko njih kao da su živa bića koja valja smiriti, gledajući ih s nekom zebnjom: možda nakon toliko vremena i neće moći ispaljivati, možda nisu uvijek bili brižljivo očišćeni, valjalo je u izvjesnom smislu ispraviti sve propušteno jer, eto, uskoro će se sve odlučiti. I nikad dosad kuriri nisu jurili gore-dolje stepenicama tako brzo, nikad uniforme nisu bile tako uredne, sablje tako blistave, zvukovi trublje tako vojnički. Nisu, da'kle, tolike godine utrošene u uzaludnom iščekivanju, stara Tvrđava će ipak nečemu služiti.

Sad su iščekivali poseban zov trube, znak "velikog alarma", što se vojnicima nikad još nije posrećilo da čuju. Na vježbama, izvan Tvrđave, u nekoj skrivenoj udoljici - da zvuk trublje ne bi stigao do utvrde i ne bi izazvao nesporazumke — trubači su. u tihim ljetnim popodnevima, uvježbavali taj čuveni zov, ponajviše zbog pretjeranog mara (sigurno nitko od njih nije uopće pomislio da bi mogao nečemu služiti) Sad su se kajali da ga nisu dovoljno uvježbali: bio je to dugi arpeđo koji se uzdizao do krajnje oštrine, sigurno će se čuti neki pogrešan ton.

Samo je komandant Tvrđave mogao narediti taj zov, i svi su mislili na njega: vojnici su već očekivali da dođe u inspekciju bedema, od jednog kraja do

drugog, već su ga vidjeli kako se približuje s ponosnim smješkom na usnama i kako ih sve gleda pravo u oči. Sigurno je za njega to bio dobar dan, zar nije utrošio cijeli svoj vijek čekajući na tu priliku?

Pukovnik Filimore ostajao je, međutim, u svom uredu i gledao s prozora prema sjeveru maleni trokut puste ravni što ga stijenje nije skrivalo, i vidio red crnih tačaka što su se micale kao mravi, baš prema njemu, prema Tvrđavi, i činilo se da su zaista vojnici.

Od vremena do vremena ulazio je pokoji oficir, ili potpukovnik Nikolasi, ili dežurni kapetan, ili oficiri u službi. Ulazili su s različitim izlikama, nestrpljivo očekujući njegove naredbe, izvještavajući ga o posve beznačajnim novostima: te iz grada je stigao novi voz namirnica, te toga su jutra započeli radovi na popravku peći, desetak vojnika je završavalo vojni rok, na terasi središnje kule pripremljen je dalekozor, ako bi možda gospodin pukovnik zaželio da se njime posluži.

Izvještavali su ga. udarivši petom o petu, i nisu razumjeli zašto pukovnik ostaje nijem i ne daje zapovjedi što su ih svi sa sigurnošću očekivali. Još nije naredio da se pojačaju straže niti da se podvostruče zalihe municije za pojedince, niti odlučio da se dade znak za "veliki alarm".

Gotovo kao po nekoj tajanstvenoj obamrlosti posmatrao je hladno dolazak stranaca, ni radostan ni tužan, kao da ga se sve to ni najmanje ne tiče.

Osim toga bio je divan lipanjski dan. sunce čisto, zrak lagan, najpoželjnije vrijeme za bitku. Zrak je vijorio barjakom, podignutim na vrh kule, blistala je žuta zemlja dvorišta na koju su vojnici polazeći ostavljali sjene čista obrisa. Krasno jutro, gospodine pukovniče.

Ali, zapovjednik je jasno pokazivao da više voli ostati sam, i kad više nikoga nije bilo u uredu, odlazilo je s pisaćeg stola do prozora, od prozora do pisaćeg stola, ne mogavši se odlučiti, gladio bez razloga svoje prosjede brkove, duboko uzdisao, što je svojstveno samo fizički starim ljudima.

Sad se već crna crta stranaca nije vidjela na malenom trokutu ravni, vidljive, s prozora, znak da su ispod Tvrđave, sve bliže granici. Za nekoliko sati možda će već stići do podnožja planina.

A pukovnik je nastavljao da rupčićem briše, bez ikakva razloga, leća svojih naočala, da prelistava izvještaje nagomilane na stolu: trebalo je potpisati dnevni raspored, jednu molbu za dopust, svakodnevni formular oficira liječnika, potvrdu za rashodovanje iz konjušnice.

Što još čekate, gospodine pukovniče? Sunce je već visoko, čak ni major Matti ne skriva izvjestan strah, čak ni on koji ne vjeruje nikad ni u što. Pojavite se barem medu stražare, prošećite bedemima. Stranci, izvjestio je kapetan Forze, koji je pošao u inspekciju u Novu utvrdu, već se mogu dobro razlikovati pojedinačno, vidi se da su naoružani, o ramenu su im puške, nema više vremena da se gubi.

Filimore, ipak, još čeka. Bit će da su vojnici ti stranci, on to ne riječe, ali koliko ih je? Jedan je rekao dvjesta, drugi dvjesta i pedeset, upozorili su ga da četa sačinjava barem dvije tisuće ljudi, ako je ono predstraža. Ali glavninu nisu još ugledali, možda uopće i ne postoji.

Glavnina vojske još se ne vidi, gospodine pukovniče, samo zbog onih magla na sjeveru. Toga jutra su jako isturene, sjevernjak ih je potisnuo prema dolje, tako da prekrivaju prostran dio ravnice. Onih dvjesta ljudi ne bi imalo nikakva smisla da za njima ne kroči snažna armija, prije podneva sigurno će se pojaviti i ostali. Štaviše, jedan stražar tvrdi kako je malo prije vidio gdje se nešto pomiče na rubu magle.

A komandant hoda gore-dolje, od prozora do pisaćeg stola i obratno, prelistava bezvoljno izvještaje. Zašto bi ti stranci morali napasti Tvrđavu — razmišlja on. Možda su to samo obične vježbe kako bi se ispitale teškoće te pustoši. Vrijeme Tatara je minulo, oni su još samo davna legenda. A tko bi drugi imao interesa da napadne granicu? U cijeloj toj prići ima nešto neodredljivo i neuvjerljivo.

Neće biti Tatari, gospodine pukovniče, ali sigurno je da su vojnici. Već nekoliko godina vladaju u odnosima sa sjevernim kraljevstvom ozbiljne nesuglasice, to nije više tajna ni za koga, i nije se samo jedanput govorilo o ratu. Sigurno je da su vojnici. Ima ih i na konju i pješke, vjerojatno će ubrzo stići i topništvo. Prije večeri, bez pretjerivanja, vrlo lako bi mogli napasti, a zidine Tvrđave su stare, stare su i puške, stari topovi, sve već apsolutno zastarjelo, osim vojničkih srca. Nemojte se previše pouzdavati, gospodine pukovniče.

Nije tako, ipak nije tako. On bi doista htio ne pouzdavati se, za to je utrošio cijeli svoj vijek, malo mu godina još preostaje, i ako ovo nije sretan čas, sve je vjerojatno iscrpljeno. Oh, ne zadržava njega strah, ni pomisao da bi mogao poginuti. To mu uopće i ne pada na um.

Činjenica je da je pri kraju svoga vijeka Filimore odjednom ugledao kako mu se približava sreća u srebrnu oklopu i sablje obojene krvlju: on (koji na to

gotovo već i nije mislio) vidio ju je kako se čudesno približuje, prijateljska lica. A Filimore, evo istine, nije se usudio poći joj u susret i odgovoriti na njen osmijeh, toliko mnogo puta se prevario, i sad mu je toga dosta.

Svi ostali, oficiri Tvrđave, potrčali su joj radonso u susret. Za razliku od njega pristupali su joj s pouzdanjem i unaprijed uživali, kao da su to već jednom iskušali, oštar i moćan vonj bitke. Naprotiv, pukovnik je čekao. Sve dok mu taj lijepi privid ne dotakne ruku, on se neće pomaknuti, kao po nekom praznoverju. Možda je bila dovoljna neka sitnica, samo da jednostavno mahne rukom na pozdrav, samo da prizna želju, da bi se lik raspršio u ništa.

Stoga se ograničavao samo da potrese glavom u znak nijekanja, u znak da je sreća vjerojatno varljiva. U nevjerici gledao je naokolo, gledao za sobom, gdje su vjerojatno bile druge osobe, one koje je sreća doista tražila. A ipak nikoga nije mogao vidjeti, nije moglo biti nikakve zabune, morao je priznati da je baš njemu bila određena ta zavidna sudbina.

Bio je jedan trenutak, o prvom svitanju, kad mu se na bjeličastoj pustoši prikazala ona tajanstvena crna crta, trenutak u kojemu je njegovo srce ustreptalo od radosti. Potom je lik u srebrnom oklopu, s okrvavljenom sabljom, postajao sve nejasniji i, istina, išao je još prema njemu , ali u zbilji nije uspijevao da mu se približi, da skrati kratku, a ipak beskrajnu udaljenost.

Razlog je tome što je Filimore predugo čekao, i u izvjesnoj dobi nadati se vrlo je naporno, ne može čovjek vjerovati onako kao kad mu je bilo dvadeset godina. Previše je vremena čekao uzalud, njegove su oči pročitale previše dnevnih rasporeda i suviše su jutara njegove oči ogledale onu prokletu ravnicu, uvijek pustu. A sad, kad su se pojavili tuđinci, savršeno mu je jasno daje tu neka greška (uostalom prelijepa); sasvim sigurno tu se krije neka golema greška.

*

Međutim, njihalka sučelice pisaćem stolu dalje je gutala život, a mršavi pukovnikovi prsti, što su ih godine sasušile, uporno su brisali stakla naočala rupčićem, mada nije bilo nikakve potrebe za to.

Kazaljke ure njihalice približavale su se deset sati i po kad u sobu ude major Matti, da bi podsjetio komandanta na raport oficira. Filimore je to smetnuo s uma i bio vrlo neugodno iznenađen: morat će govoriti o strancima koji su se pojavili u ravnici, neće više moći da odgađa odluku, morat će ih

označavati službeno kao neprijatelje, ili zbijati šale o tome, ili se možda držati zlatne sredine, narediti mjere sigurnosti i u isto vrijeme pokazati se skeptičan, kao da nema razloga da se ljudi time zanose. Ali neku odluku svakako je trebalo donijeti, a to mu je bilo mrsko. Bio bi mnogo radije nastavio da čeka, ostao bi potpuno nepokretan, gotovo kao da prkosi sudbini dok se zaista ne razbukta.

Major Matti mu reče s onim svojim dvosmislenim smiješkom: — Čini se da ovaj put ne možemo izbjeći! -Pukovnik Filimore ne odgovori. Major nastavi: — Sad se već vidi kako pristižu i drugi. Tri su reda, mogu se. vidjeti i odavde. — Pukovnik ga pogleda pravo u oči i štaviše načas gotovo da mu je bio drag. — Pristižu i drugi, kažete? -Mogu se i odavde vidjeti, gospodine pukovniče, ima ih već mnogo.

Priđoše prozoru i na vidljivom trokutu sjeverne ravnice opaziše još nekoliko crnih pruga u pokretu: sad već ne jednu kao u zoru, nego tri usporedna reda, kraj im se nije mogao nazrijeti.

Rat, rat, pomisli pukovnik tražeći uzalud da otjera tu misao kao da je to neka nedopuštena želja. Na riječi majora Mattija nada se snažno probudila u njemu, i sad je sav bio prožet zanosom.

Dok su mu se misli tako kovitlale u glavi, pukovnik se odjednom nade u dvorani za sastanke pred svim postrojenim oficirima (osim onih koji su bili dežurni). Iznad modre mrlje uniformi blistala su pojedinačna blijeda lica koje je on teškom mukom prepoznavao; sva ta lica mlada ili uvela izražavala su istu misao, užagrenih očiju živo su iziskivali formalnu službenu objavu da su stigli neprijatelji. Uspravni u stavu "mirno" piljili su u njega sa zahtjevom da ne budu prevareni.

U zagluhoj tišini dvorane čulo se samo duboko disanje oficira. I pukovnik spozna da mora govoriti. Baš u tim trenucima prože ga neki novi i neobuzdan osjećaj. U čudu, bezrazložno, Filimora obuze uvjerenje da su oni stranci zbilja neprijatelji, i da im je cilj da napadnu granicu. Nije mu bilo sasvim jasno kako se. to dogodilo, kad je maloprije znao svladati napast da povjeruje. Osjećao je da ga sveopća napetost duhova na neki način odvlači, jasno mu je bilo da će govoriti bez uzdržljivosti. "Gospodo oficiri, reći će im, evo je konačno došao čas, toliko godina očekivan." To će im reći, ili nešto slično tome. a oficiri će sa zahvalnošću slušati njegove riječi, pouzdano obećanje slave,

U tom smislu spremao se da govori, ali još je u skrovitim kutovima duše, tvrdoglavio jedan nerazložit glas. Nemoguće je, pukovniče, govorio je taj glas,

budi oprezan dok je još vrijeme, ima neka greška (i suviše lijepo uostalom) budi oprezan jer je u tome neka golema greška.

U uzbuđenju što ga je obuzimalo, hvatao je ovda-onda taj neprijateljski glas. Ali bilo je već kasno, kolebanje počinjalo je da postaje nelagodno.

I pukovnik stupi korak naprijed, podiže glavu kao što mu je bila navika kad je počinjao da govori, i oficiri opaziše kako mu lice odjednom oblilo rumenilo: da, gospodin pukovnik se zacrvenio kao dijete, jer će sad ispovjediti ljubomorno čuvanu tajnu svog života.

Zarumenio se nježno kao dijete, i već je zaustio da izgovori prvi slog, kadli se onaj uporni glas probudio u dnu duše, i Filimore se načas trgnuo. Učini mu se da čuje neki žuran korak kako uzilazi stepenicama i približuje se dvorani gdje bijahu sakupljeni. Nijedan oficir nije ništa opazio jer je pažnja svih bila okrenuta riječima komandanta. Filimoreove uši u tijeku godina bile su se uvježbale da razlikuju najtananije glasove Tvrđave.

Korak se približavao nije bilo nikakve sumnje, neuobičajenom brzinom, topot mu je bio, tuđ i nesiguran, kao korak nekoga tko dolazi u administrativnu inspekciju; dolazio je pravo, činilo se, iz svakodnevnog svijeta ravnice. Topot su sad već jasno čuli i ostali oficiri i grubo im je ranjavao duše. nitko ne bi znao reći zašto. Napokon se otvore vrata i pojavi se neki nepoznati dragunski oficir sav zaprašen i zadihan od trke.

Postavivši se u stav "mirno" reče: — Poručnik Fernandez, iz sedme dragunske. Nosim poruku iz grada od Njegove ekselencije komandanta Vrhovne komande. — Držeći elegantno svoju visoku kapu lijevom rukom, savijenom u luk, približi se pukovniku i pruži mu zapečaćeni svitak.

Filimore mu stisne ruku: - Hvala vam, poručniče - reče — dobro ste se utrudili na putu, čini mi se. Poručnik Santi sad će vas otpratiti da se malko osvježite.

Ne pokazujući ni sjenu uznemirenosti, pukovnik dade znak poručniku Santiju, prvome koji mu je udario u oči, pozivajući ga da kao domaćin počasti gosta. Dvojica oficira iziđu, i vrata se za njima zatvore: - Dopuštate, zar ne? — upita Filimore jedva primjetnim smješkom, pokazujući omotnicu i izražavajući time želju da pročita poruku. Ruke su mu nježnim kretnjama pažljivo otkinule pečate, otrgnule okrajak omotnice i izvukle arak papira, ispunjen pismenima.

Oficiri su piljili u njega, dok je čitao, nastojeći da s njegova lica pročitaju štogod. Ali ništa nisu mogli zapaziti. Kao da je očima poslije večere prelistao

neke novine sjedeći uz kamin, u nekoj letargičnoj zimskoj večeri. Samo je rumenilo bilo iščezlo sa mršava komandantova lica.

Netom je završio čitanje, pukovnik složi spis, uvuče ga ponovo u omotnicu, stavi omotnicu u džep i podiže glavu davši znak da želi govoriti. Osjećalo se u zraku da se nešto desilo, da je začaranost od malo prije razbivena.

— Gospodo oficiri — reče, a glas mu je mučno prelazio preko usana. — Jutros se osjetilo među vojnicima, ako se ne varam, izvjesno uzbuđenje; i među vama, ako se ne varam, a uzrok su neke čete, opažene u takozvanoj Tatarskoj ravnici.

Njegove su se riječi mučno probijale kroz duboku tišinu. Jedna je muha prelijetala gore-dolje dvoranom.

- To su - nastavio je - čete Sjeverne države sa zadatkom da odrede točnu crtu granice, kao što smo mi učinili prije mnogo godina. Stoga oni neće doći s ove strane gdje je Tvrđava; vjerojatno će raditi po grupama, rasporedivši se po planinama. Ovako me službeno obavještava u ovom dopisu Njegova ekselencija komandant Vrhovne komande.

Govoreći to Filimore je duboko uzdisao, ne kao znak nestrpljivosti ili tuge, nego samo zbog fizičke nelagodnosti kao što je svojstveno starim ljudima, činilo se da mu je odjednom i glas postao poput glasa starca, po nekoj hrapavoj mlohavosti, jednako i njegov pogled, koji je odjednom postao žućkast i mutan.

Pukovnik Filimore je osjetio to još od početka. Nisu to mogli biti neprijatelji, bilo mu je dobro znano: nije on bio rođen za slavu, toliko se puta besmisleno obmanuo. Zašto — pitao se srdito — zašto se dao tako prevariti? Osjetio je još od početka da će završiti tako.

— Kao što vam je znano — nastavio je i suviše ravnodušnim glasom a da se ne bi osjetila gorčina — granično kamenje i ostale demarkacione znakove postavili smo prije mnogo godina. Preostaje, kako me obavještava Njegova Ekselencija, dio još neoznačen. Poslat ću kao dopunu u tom poslu izvjestan broj naših ljudi pod komandom jednog kapetana i jednog podređenog. To je planinska zona s dva ili tri usporedna lanca. Suvišno je da dodam kako bi bilo dobro pomaknuti se što je moguće više naprijed i osigurati tako sjeverne vrhove. Ne zato što bi to strateški bilo važno, ako me točno razumijete, jer se tamo gore nikad neće moći odviti neka bitka, niti taj kraj pruža ikakve mogućnosti za manevre ... - tu se prekine načas obuzet nekom mišlju. -Mogućnost za manevre - što sam to htio reći?

— Govorili ste da bi bilo dobro pomaknuti se što više naprijed . .. - major Matti ga je podsjetio, nekako sumnjivo skrušeno.

— Ah, da: rekao sam da bi trebalo pomaknuti se što više naprijed. Nego, zadatak baš nije lak: oni sa sjevera, na žalost, pretekli su nas. Ipak . . . No, govorit ćemo poslije o tome — završi on obrativši se potpukovniku Nicolosiju.

Zašutje i činilo se da se umorio. Opazio je kako na lica oficira silazi, dok je on još bio u riječi kao neka koprena razočaranja, vidio je kako se ti ratnici, željni borbe, preobraćaju u bezbojne garnizonske oficire. Ali mladi su još, pomislio je, za njih još ima vremena.

- A sad — nastavi pukovnik - žao mi je što vam moram uputiti jednu primjedbu, koja se odnosi na mnoge od vas. Opazio sam nekoliko puta da se pojedinačni odredi postrojavaju u dvorištu a da ih ne prati određeni oficir. Ti oficiri očito uzimaju sebi pravo da stignu kasnije . . .

Muha je prelijetala gore-dolje po dvorani, zastava na krovu kule mlohavo se ovjesila, pukovnik je govorio o stezi i propisima, po sjevernoj ravni primicali se oružani odredi, sad već ne neprijatelji željni bitke, već neopasni vojnici poput njih samih, koji nisu krenuli da uništavaju već po nekom moglo se reći katastarskom poslu; puške im nenabijene, sablje nenaoštrene. Dolje, po sjevernoj krajini, razlijeva se onaj neopasni privid vojske, a u Tvrđavi sve ponovo zapada u ritam svakodnevice.

XV

Ekspedicija za određivanje granice na onom dijelu koji još nije bio razgraničen krenula je sutradan u zoru. Zapovijedao je golemi kapetan Monti, u pratnji poručnika Angustine i jednog narednika. Svakome je od njih bila povjerena lozinka za taj dan i četiri iduća dana. Bilo je prilično nevjerojatno da sva trojica poginu; u svakom slučaju najstariji preživjeli vojnik imao je mogućnost da otkopča dolamu svom pretpostavljenom, mrtvom ili onesvještenom, da potraži u unutrašnjem džepiću i izvuče zapečaćenu omotnicu, u kojoj je bila lozinka za povratak u Tvrđavu.

Četrdeset oružanih ljudi iziđe izvan zidina Tvrđave, krećući prema sjeveru, baš u času kad se sunce rađalo. Kapetan Monti imao je na nogama teške okovane cipele, poput onih što su ih nosili vojnici. Samo je Angustina imao čizme, i kapetan ih je pogledao, prije odlaska, s pretjeranom radoznalošću, ali

nije ništa rekao. Siđoše stotinjak metara po pješčaru, zatim skrenuše nadesno, ravno prema

ulazu u uski stjenovit klanac koji je vodio u srce planina. Hodali su već pola sata kad se kapetan oglasi: — S tim tamo — i pokazivao je na Angustinove čizme — namučit ćete

se. - Angustina ne ogovori. - Ne bih želio da zbog toga morate zastati - nastavi malo poslije kapetan.

— Boljet će vas noge, vidjet ćete. Angustina odgovori: — Sad je prekasno, gospodine kapetane, trebalo je

da mi to kažete prije, ako je tako. — I onako bi bilo svejedno — odbrusi Monti. — Poznajem vas,

Angustina, obuli biste ipak čizme. Monti ga nije trpio. To tvoje ponosno držanje - mislio je Monti — vidjet

ćemo zamalo, i forsirao je najbrži tempo i na najstrmijim planinama, znajući da Angustina nije izdržljiv. Međutim, približili su se podnožju stijena. Šljunak je bio sitniji, i noge su upadale i s naporom se izvlačile.

— Obično iz ove gudure puše pakleni vjetar... Ali danas nije loše. Poručnik Angustina je šutio. — Sva sreća da nema danas sunca - nastavi Monti — baš pogodno

vrijeme za pješačenje. — Vi ste, kanda već prolazili ovuda? - upita Angustina. — Jedanput - odgovori Monti — tražili smo jednog odbjeg ... Zastao je u pola riječi jer je odozgor, s jednog sivog stjenjaka baš iznad

njihovih glava, dopro zvuk odrona. Čula se tutnjava kamenja koje je udaralo o klisure, odskakivalo i rušilo se s divljom žestinom niz guduru u kovitlacu prašine. Grmljavina je odzvanjala od stijene do stijene. U srcu vrleti tajanstveni odron čuo se još nekoliko minuta, ali se iscrpio u dubokim prosjeklinama prije negoli je stigao do dolje; do pješčara kojim su stupali vojnici doletjela su samo dva-tri kamenčića.

Svi su zamuknuli; u ovom pljuštanju odrona osjetili su neki zloguki znak. Monti pogleda Angustinu malko izazovno. Ponadao se da će se prestrašiti, ali ništa, na njegovu licu ni traga strahu. Nego, činilo se da se poručnik pretjerano ugrijao na tom kratkom maršu; njegova elegantna uniforma nekako se ovjesila.

- Vidjet ćemo te zamalo, prokleti snobe - mislio je Monti. - Naredio je da se odmah krene dalje, i to još brže; od vremena do vremena ogledao se natrag

promatrajući iskosice Angustinu: jest, kao što se nadao i predvidio, vidjelo se da ga čizme počinju tištati. Nije da bi Angustina usporavao korak niti mu se na licu čitala patnja. Vidjelo se to u ritmu koračanja, u izrazu stroge zaokupljenosti na čelu.

Kapetan reče: — Osjećam da bih danas mogao hodati šest sati neprekidno. Da nije radi vojnika ... Baš je danas ugodno pješačiti (navaljivao je s naivnom zlobom). Kako vam je poručniče?

— Oprostite, kapetane — odvrati Angustina — što ste rekli? — Ništa — i zlobno se smijao. — Pitao sam vas kako vam je? — Ah, hvala — odgovori Angustina pretjerano živahno; i poslije stanke,

da bi skrio zadihanost zbog uspona: — šteta samo . .. — Šteta što? - upita Monti nadajući se da će Angustina priznati kako je

umoran. — Šteta što češće ne možemo doći ovamo, prekrasno je —i smješkao se

odvojeno kao i uvijek. Monti ubrza korak, ali Angustina ga je slijedio; lice mu je poblijedilo od

napora, potoci znoja tekli su s ruba teške kape, i tkanina dolame na leđima se uprljala, ali on nije proslovio niti zaostajao.

Sad su već prodrli među klisure, strašno, sivo stijenje oko njih dizalo se okomito uvis, činilo se da se klanac diže do nevjerojatne visine.

Prestajala su sva zbivanja svakidašnjeg života da ustupe mjesto nepokretnoj usamljenosti planina. Začaran Angustina je svaki čas dizao oči prema presrtima što su visjeli nad njima.

— Odmorit ćemo se malo dalje — reče Monti, koji ga nije ispuštao s oka. — Još se ne vidi to mjesto. Nego, recite mi iskreno, niste li umorni? Ponekad se čovjek ne osjeća dobro. Bolje da kažete, makar zbog toga i zakasnili.

— Proslijedimo, proslijedimo - odvrati Angustina, gotovo kao da je on starješina.

— Znate, to sam napomenuo jer se svakom može dogoditi da se jednoga dana ne osjeća dobro. Samo sam vam zato to rekao.

Angustina je bio blijed, potoci znoja curili su s ruba kape, dolama mu je bila potpuno promočena. Ipak, stiskao je zube i nije popuštao, radije bi bio umro. Nastojeći da kapetan to ne opazi, bacao je poglede prema vrhu sutjeske da bi ispitao kad će ta patnja prestati.

Međutim je sunce isteklo i obasjalo najviše vrhove, ali ne onako blistavo i

vedro kao u lijepim jesenjim jutrima. Podmukao i jednolik veo magle prekrivao je polako nebo.

Sad su mu zbilja čizme prouzrokovale paklenske muke, tvrda koža rezala mu je nožne članke, sudeći po boli, noga je sigurno bila oguljena.

Pjeskovito tlo naglo završi u uzanu visoravan, obraslu škrtom travom, okruženu okomitim stijenama. S jedne i s druge strane uzdizao se zamršen splet kula i rasjeklina, stijene kojima je teško bilo odrediti visinu.

Malo nevoljko, kapetan Monti naredio je da se zaustave kako bi vojnici mogli jesti. Angustina sjedne mirno na neki veliki kamen, mada je drhtao na vjetru koji mu je ledio znoj. On i kapetan podijeliše malko kruha, odrezak mesa, sira i flašu vina.

Angustini je bilo studeno, pogledao je kapetana i vojnike ne bi li tko od njih odvio smotane ogrtače kako bi i on to mogao učiniti. Ali vojnici su, kanda, bili neosjetljivi na napor i šalili se medu sobom, kapetan je pohlepno i zadovoljno jeo, pogledajući između jednog zalogaja i drugog vrlethu planinu iznad njih.

— Sad mi je jasno - reče — jasno mi je kuda se možemo popeti. - Pokazivao je stijenu iznad njih koja je završavala na sporni vrh. — Treba se uspeti ravno ovuda. Prilično je strma, zar ne? Što mislite, poručniče?

Angustina pogleda stanac kamena. Da stignu do graničnog sljemena, valjalo je popeti se baš onuda, u koliko ne bi pošli naokolo nekim klancem. Ali. u tom slučaju potrošili bi mnogo više vremena, a trebalo se požuriti: oni sa sjevera bijahu u prednosti: krenuli su prvi. a s njihove strane put je bio mnogo lakši. Valjalo je prihvatiti se uspona baš ravno gore po stijeni.

— Ovuda gore? — upita Angustina promatrajući vrletne klisure i opazivši da bi stotinjak metara nalijevo uspon bio mnogo jednostavniji.

— Ravno gore, ovuda, svakako — ponovi kapetan. — Što mislite o tome? Angustina odgovori: — Najvažnije je stići prije njih. Kapetan ga pogleda

s očitom antipatijom. — U redu — reče. — Sad ćemo odigrati partijicu. Izvuče iz džepa snop karata, prostre na četverokutan kamen svoj ogrtač,

pozove Angustinu da počne, pa reče: — Oni oblaci, gledate ih sumnjičavo, ali ne bojte se, nisu to oblaci koji donose nevrijeme ... - i nasmije se tko zna zašto, kao da je to vrlo uspjela šala.

Počeše da igraju. Angustina se osjećao sav sleden od vjetra. Dok je kapetan sjedio između dvije stijene i bio u zaklonu, njega je vjetar pravo mlatio

u leđa. Ovaj put ću oboljeti — mislio je. — Oh, ovo je previše i za vas! — poviče, zapravo zaurla kapetan Monti

iznenada. — Bogamu, prepustiti mi ovako asa! Gdje vam je glava, dragi poručniče? Neprestano gledate gore i uopće ne pazite na karte.

— Oprostite — odgovori Angustina. - Pogriješio sam! — i pokuša se osmjehnuti, ali bez uspjeha.

— Priznajte — reče Monti s pobjedničkim zadovoljstvom. - Priznajte da vas ta obuća tišti, bio bih se zakleo, tek što smo krenuli. — Što me tišti? — Vaše lijepe čizme. Nisu prikladne za ovako pješačenje. Priznajte, dragi

poručniče, tište vas. — Istina je — prizna Angustina, ali s takvim prezirnim tonom kao da je

htio reći kako mu je dosadno govoriti o tome. - Zbilja me tište. — Ha, ha, ha, — zahohota se zadovoljno kapetan. — Znao sam ja to!

Teško onome tko u čizmama krene gore po pješčaru. — Pazite, bacio sam kralja — upozori ga hladno Angustina. — Ne

možete parirati? — Kako ne, predvidio sam — odvrati kapetan vrlo veseo. — Eh, te

čizme! Čizme poručnika Angustine doista nisu bile prikladne za hodanje po

klisuri. Neokovane, bez čavala, klizile su, dok su teške cipele kapetana Montija i vojnika čvrsto prijanjale uz izbočine. Ipak, Angustina nije zaostajao: s udvostručenim marom, mada već umoran, a ledeni znoj ga mučio, polazilo mu je za rukom da drži korak s kapetanom penjući se gore po klisurama.

Uspon do vrha planine ukazao se manje težak i strm negoli se to činilo gledajući odozdo. Sva je litica bila ispresijecana rovovima i rasjeklinama, bilo je pješčara, a pojedine klisure pune rupa i izbočina, tako da je uspon bio olakšan. Iako nije bio gibak od prirode kapetan se penjao snagom, u skokovima, i od vremena do vremena ogledao se na Angustinu u nadi da je klonuo. Ali Angustina nije popuštao; s najvećom spretnošću hvatao se najširih i najsigurnijih oslonaca i gotovo se čudio što se tako brzo penje, iako je već bio iscrpljen.

Što je bezdan pod njima postajao dublji, činilo se da se sljeme sve više udaljuje; i baš ispod vrha bila je okomita stijena žute boje. A večer se sve brže približavala, mada je gusti sloj sivih oblaka nad njima priječio da ocijene koliko je još sunce visoko. Osim toga zrak je postajao sve hladniji. Oštar vjetar penjao

se iz nizine, čulo se kako huji kroz gudure. — Gospodine kapetane — začu se odozgo povik podnarednika koji je bio

u začelju. Monti se zaustavi, zaustavi se Angustina i za njima svi vojnici do

poslednjeg. - Što je sad? - upita kapetan kao da ga druge brige muče. — Već su na sljemenu oni sa sjevera! — vikne podnarednik. — Jesi li lud! Gdje ih vidiš? — odbrusi Monti. — Lijevo, na onom malom sedlu, ondje nalijevo od one čuke poput nosa. I doista su bili gore. Tri sitna crna lika ocrtavala se na sivom nebu i

vidljivo se micala. Bilo je očito da su već zaposjeli niži dio sljemena i vrlo vjerojatno stići će do vrha prije njih.

— Bogamu — prasne kapetan srdito pogledavši dolje gotovo kao da su vojnici krivi za zakašnjenje. Tad se obrati Angustini: — Barem vrh treba da zauzmemo mi, bez izmotavanja, inače tko će na oči pukovniku!

— Trebalo bi da se oni malko zaustave — primijeti Angustina. — Od sedla do vrha ima najviše sat hoda. Ako se ne zaustave, htjeli mi ili ne htjeli, stići ćemo poslije njih.

Kapetan odvrati: — Možda bi bilo bolje da ja pođem naprijed s četiri vojnika. Bude li nas manje, ići ćemo brže. Vi dođite bez žurbe za nama, ili počekajte ovdje ako ste umorni.

Evo, što je htio postići ovaj gad — pomisli Angustina — htio je da zaostanem kako bi sam pobrao hvalu.

— Kako zapovjedate — odgovori Angustina — ali radije bih pošao s vama, smrznut ćemo se ako ostanemo ovdje.

Kapetan s četiri najbrža vojnika krene naprijed kao patrola. Angustina preuze komandu nad ostalima i uzaludno se ponada da će moći da drži korak s Montijem. Ali njegovih je bilo mnogo; red, hodajući ubrzano, pretjerano se izduljivao, tako da su se poslednji gubili iz vida.

Tako Angustina vidje kako malena patrola nestaje gore. za sivim podnožjima klisura. Pod njihovim koracima neko je vrijeme još čuo sitne odrone šljunka niz raspukline, zatim više ni to. I njihovi su se glasovi konačno izgubili u daljini.

Međutim je nebo potamnjelo. Klisure naokolo, blijede stijene s druge strane sutjeske, dno bezdana poprimili su ljubičastu boju. Maleni gavranovi letjeli su uzduž rubova čuka grakćući; činilo se kao da zovu jedan drugoga

naslućujući neminovnu opasnost. — Gospodine poručniče — reče Angustini vojnik koji je išao za njim —

uskoro će kiša, Angustina zastane, pogleda ga na trenutak i ne odgovori ništa. Čizme ga

više nisu tištale, ali svladao ga je težak umor. Svaki metar uspona iziskivao je krajnji napor. Na sreću klisure na onom dijelu puta bijahu manje strme i još više raspucane od onih niže. Tko zna dokle je već stigao kapetan — mislio je Angustina — možda je već na vrhu. možda je usadio zastavicu i postavio znak granice, možda se već vraća.

Pogleda gore i opazi da sljeme nije više jako daleko. Samo nije mu bilo jasno kuda bi se moglo proći toliko je strma i glatka bila stijena pod sljemenom.

Konačno, stigavši na širok pješčan zaravanak, Angustina se nade samo na nekoliko metara udaljen od kapetana Montija. Uspeo se na leđa nekog vojnika i pokušavao da se uzvere uz neku okomitu, nevisoku stijenu sigurno ne višu od dvanaestak metara, ali, kako se činilo, nepristupačnu. Bilo je očito da se Monti već nekoliko minuta tvrdoglavo upinjao, ali mu nije polazilo za rukom da nađe put.

Zamahnuo je tri-četiri puta rukama tražeći oslona, učinilo se da je uspio, tad opsuje i spusti se ponovo na leđa vojnika koji je sav drhtao od napora. Naposljetku odustane i u skoku side na sipinu zaravanka.

Monti, zadihan od napora, pogleda neprijateljski Angustinu: — Mogli ste počekati dalje, poručniče — reče. — Ovuda sigurno neće svi

moći da prođu, jedva da ćemo moći poći tamo gore ja i nekoliko vojnika. Bilo bi bolje da ste čekali dolje. Noć se spušta, i silazak će biti vrlo težak.

— Vi ste mi rekli, gospodine kapetane — odvrati Angustina uopće ne sudjelujući. — Rekli ste mi neka učinim kako mi je draže: da čekam ili da pođem za vama.

— Pa dobro — odvrati kapetan. — Sad treba pronaći prolaz, preostaje još samo nekoliko metara do vrha.

— Kako? Je li moguće? Vrh je odmah tu iza? - upita poručnik s neshvatljivom ironijom što Monti nije ni opazio.

— Nema ni dvanaest metara - objasnio je kapetan. — Bogamu, uspet ću se kud puklo da puklo, čak uz cijenu ...

Prekinuo ga je surov krik koji je došao odozgo: na najvišem vrhu te niske stijene promolile se dvije nasmijane ljudske glave.

— Dobra večer, gospodo — vikne jedan od njih, možda oficir. - Tuda nećete proći, valja se uspeti preko sljemena!

Dvije glave iščeznu i začuju se nejasni ljudski glasovi. Monti je problijedio od srdžbe. Ništa se više nije moglo učiniti. Oni sa

sjevera zauzeli su i vrh. Kapetan sjedne na neki veliki kamen na zaravanku i ne obazirući se na svoje vojnike koji su odozdo pristizali.

Baš u taj čas započne snježiti, gotovo nevjerojatno, padao je gust težak snijeg kao usred zime. U nekoliko trenutaka, sipina na zaravanku postade bijela, i svjetlo iznenada iščezne. Pala je noć na koju nitko do tada nije ozbiljno ni pomislio.

Vojnici bez ikakve uznemirenosti odviju svaki svoj smotak s ogrtačem i pokriju se.

— Šta to radite, bogamu? — prasne kapetan. — Smotajte odmah ogrtače! Ne pada vam valjda na um da ovdje provedete noć? Valja odmah silaziti.

Angustina primijeti: — Ako dopustite, gospodine kapetane, dok su oni na vrhu . . .

— Što, što mislite time reći? — upita kapetan srdito. — Da se ne možemo vratiti, čini mi se, dok su oni sa sjevera na vrhu. Oni

su stigli prvi, i mi nemamo više što da radimo ovdje, ali lijepo ćemo izgledati na povratku!

Kapetan ne odgovori, ushodao se nekoliko trenutaka gore-dolje po širokom zaravanku, zatim primijeti: — Ali sad se i oni moraju pokupiti odanle, po ovom vremenu na vrhu je još gore nego ovdje.

- Gospodo! — zovne neki glas. s visine, i na rubu stijene pojavi se četiri-pet glava. - Bez ustručavanja, prihvatite ove konope i popnite se gore, po ovom mraku nećete uspijeti da se spustite niza stijenu.

Dok su još u riječi bili, baciše odozgo dva konopa, da bi se po njima oni iz Tvrđave uspeli po onoj niskoj stijeni.

— Hvala vam - odvrati Monti porugljivo. - Hvala na pažnji, ali mi ćemo se sami pobrinuti za sebe.

— Kako vas god volja — poviknuše oni s vrha. — Svakako ćemo vam ostaviti konope ako se predomislite.

Nasta duga tišina, čuo se samo šum snijega i kašljucanje pokojeg vojnika. Vidljivost je gotovo sasvim nestala, jedva-jedva mogao se nazrijeti rub stijene ispod koje su bili; s ruba se odražavalo crveno svijetlo fenjera.

I nekoliko vojnika iz Tvrđave ogrnuše se ogrtačima i upališe fenjere. Jedan odnesoše kapetanu, ako bi mu ustrebao.

— Gospodine kapetane - javi se Angustina umornim glasom. — Što je sad opet? — Gospodine kapetane, što mislite o tome da zaigramo? — Do đavola i karte! — obrecnu se Monti, kojemu je sada bilo posve

jasno da te noći neće moći da siđu. Bez riječi Angustina izvuče iz kapetanove torbe, povjerene jednom

vojniku, karte. Raširi na kamenu skut svog ogrtača, stavi pokraj sebe fenjer i uze miješati karte.

— Poslušajte me, gospodine kapetane - reče — ako vam se baš i neće. Monti tada shvati što je poručnik htio reći: sučelice onima sa sjevera koji

su im se vjerojatno izrugivali, nije preostalo drugo da se učini... I dok su se vojnici gnijezdili iskorištavajući svaku pukotinu stijene ili se prihvatili jela uz smijeh i šalu, obojica oficira na snijegu, započeše da kartaju. Iznad njih ustrmile se stijene, pod njima crni bezdan.

— Drži se, na daj se! — začu se šaljivi povik odozgor. Ni Monti ni Angustina ne podigoše glave već nastaviše igru. Istina

kapetan je igrao protiv volje, bacajući srdito karte na prostrti ogrtač. Uzalud je Angustina pokušavao da se šali: — Izvrsno, dva asa jedan za drugim ... ali ovaj je moj ... priznajte da ste ovu kartu zaboravili... i zasmijao bi se od vremena do vremena, a smijeh mu je prividno bio iskren.

Odozgor se ponovo začuše neki glasovi, a zatim šum od pomaknutog kamenja: vjerojatno su se i oni gore spremali da krenu.

— Sretno! - vikne odozgor onaj isti glas. — Zabavljajte se dobro i ne zaboravite ona dva konopa!

Ni kapetan ni Angustina ne odgovore. Nastavili su igrati i ne mahnuvši rukom u odgovor, kao da igraju vrlo koncentrirano. Odraz fenjera nestade s ruba stijene; očito su oni sa sjevera odlazili. Karte, pokvašene snijegom, otrčale su se i teško ih je bilo miješati.

— Prekinimo — reče kapetan bacivši svoje karte na ogrtač. — Prekinimo s ovom komedijom!

Povuče se pod klisuru i pažljivo ogrne svojim ogrtačem. — Toni! — zovne — donesi mi torbu i pronađi malo vode za piće.

— Vide nas još — reče Angustina — vide nas još sa sljemena! Nego, bi

mu jasno da je Montiju svega dosta, pa nastavi sam praveći se da nastavljaju igru.

Uzvikujući glasno riječi u vezi s igrom držao je u lijevoj ruci svoje karte a desnom ih bacao na ogrtač i zatim skupljao; kroz gusti snijeg tuđinci sigurno nisu mogli primijetiti da oficir sam igra.

Međutim je užasan osjećaj hladnoće prožeo njegovu nutrinu. Osjećao je da vrlo vjerojatno neće biti više sposoban da se makne, čak ni da se ispruži; nikad otkako pamti nije se osjećao tako loše. Na sljemenu još se nazirao drhtav odraz nečijeg fenjera koji se udaljivao; još uvijek su ga mogli vidjeti. (A na prozoru one čudesne palače evo jednog krhkog lika: on, Angustina, još dijete, stravično blijed, u lijepom baršunastom odijelu, s ovratnikom od bijele čipke; umornom kretnjom otvara prozor, saginje se prema prikazama, koje lebde uz podboj prozora, kao da je s njima prisan, kao da su prijatelji i hoće nešto da kaže).

— Pazite na karte — htio je da vikne kako bi ga oni tuđinci čuli, ali s usana se otkidao samo slab, hrapav, iscrpen glas. — Bogamu, to je po drugi put, gospodine kapetane!

Omotan u svoju kabanicu, žvačući polagano nešto, Monti je sad pažljivo promatrao Angustinu, i njegova je srdžba sve više jenjavala. - Dosta je, dođite u zaklon, poručniče, oni sa sjevera su već otišli!

— Vi ste mnogo bolji igrač od mene, gospodine kapetane - tvrdoglavio je Angustina u tobožnjoj igri, sve slabijim glasom — ali večeras baš niste u formi. Zašto sveđ gledate gore? Zašto gledate vrh? Jeste li možda nervozni?

Tad, dok je snijeg gusto sipio, poslednje uprljane otrcane karte ispadoše iz ruke poručnika Angustine, sama ruka klone bez života, ovjesi se nepokretno niz ogrtač, osvjetljen treperavim svjetlom fenjera.

Leđa naslonjenih na kamen poručnik se laganom kretnjom opusti prema natrag, obuzimala ga je neka neobična pospanost. (A prema pabči, u noć, obasjanoj mjesečinom, približavala se zrakom malena povorka prikaza vukući za sobom nosiljku).

— Poručniče, dođite ovamo da nešto založimo, po ovakvoj studeni treba jesti, prisilite se ako vam se i neće.

Tako je vikao kapetan i trunak brižljivosti osjećao se u njegovu glasu. — Dođite ovamo, ispod, snijeg jenjava.

Bilo je zbilja tako: gotovo odjednom bijeli pramenovi postadoše manje

gusti i teški, zrak čišći, već su se nazirale u svjetlu fenjera klisure udaljene i nekoliko desetina metara.

I iznenada, u kratkom zatišju nevremena, na neodređenoj udaljenosti, ukazaše se svjetla Tvrđave. Kao da ih je bilo bezbroj, kao na začaranom dvorcu u slavlju davnih karnevala. Angustina ugleda svjetla i blijed smiješak polako se ocrta na usnama, ukočenim od studeni.

— Poručniče — zazove ga ponovo kapetan počinjući da razumije. — Poručniče, ostavite te karte, dođite ovamo ispod, ovdje smo zaklonjeni od vjetra.

Ali Angustina je gledao svjetla i zapravo i nije znao odakle su, jesu li s Tvrđave ili iz dalekog grada, ili iz njegova dvorca gdje nitko nije očekivao njegov povratak.

Možda je sa nasipa Tvrđave u tom času neki stražar slučajno skrenuo pogled prema planinama, prepoznao svjetla na onom tako visokom sljemenu; na tolikoj udaljenosti ona pakosna stijena uopće nije bila vidljiva i nije ništa mijenjala. I možda je baš Drogo u taj čas zapovijedao stražom, Drogo koji bi vjerojatno da je htio, mogao otići s kapetanom Montijem i Angustinom. Drogu se to činilo besmisleno: kad se prijetnja o navali Tatara pokazala neosnovana, taj zadatak mu se učinio naprosto dosadan posao, gdje nisi mogao ništa postići... Ipak, sad je i Drogo vidio svjetlucanje fenjera na vrhu i počinjalo mu je biti žao što nije pošao. Nije se samo u ratu moglo naći nešto dostojno; i sad bi i on htio biti gore u srcu noći i oluje. Prekasno, prilika mu se pružila, ali on ju je propustio.

Odmoren, suhe odjeće, ogrnut svojom toplom kabanicom, možda je Giovanni Drogo zavidno gledao daleka svjetla, dok je Angustina, sav zasut snijegom, teškom mukom upotrebio posljednje snage da pogladi mokre brčiće i pažljivo poravna nabore svoje kabanice; i ne zato da bi je čvršće omotao oko sebe kako bi mu bilo toplije, već zbog drugog svog tajnovitog nauma. Iz zaklona kapetan Monti piljio je u njega preneražen, pitao se što to Angustina radi, gdje li je to već vidio sličan lik, ali nije se mogao dosjetiti.

Bila je u nekoj dvorani Tvrđave neka stara slika, koja je prikazivala princa Sebastijana. Smrtno ranjen, princ Sebastijan ležao je pored šume, naslonivši leđa na neki panj, glave malko nagnute u stranu; ogrtač je padao u skladnim naborima; ništa u toj slici nije bilo od neugodne fizičke okrutnosti smrti; gledajući ga, nije se čovjek čudio što je slikar znao sačuvati svu plemenitost i savršenu ljepotu.

Sad je Angustina, a da na to i nije mislio, sve više bio nalik na princa Sebastijana, ranjena u šumskom gustišu; Angustina nije kao on imao na sebi blistav oklop, niti je pred njegovim nogama ležao okrvavljen šljem, ni slomljen mač; nije naslanjao leđa na deblo, već na tvrd kamen; nije posljednji trak sunca osvjetljavao njegov lik, nego samo blijedo svjetlo fenjera. Pa ipak, bio je neobično nalik na njega, jednako opuštene ruke i noge, posve isti nabori kabanice, posve isti onaj izraz krajnjeg umora.

U tom času, uspoređeni s Angustinom, mada snažniji i smjeliji, kapetan, podnarednik i ostali vojnici, izgledali su kao grubi težaci. I u Montijevoj duši, koliko god se to činilo nevjerojatno, rodi se čuđenje i zavist.

Kad je prestalo sniježiti, vjetar je hukao kroz klisure, vitlao sipinom, a plamenčići u fenjerima svjetlomrcali su od njegova daha. Angustina kao da ga i nije čuo, sjedio je onako nepokretan, naslonjen na stanac kamen, očiju uprtih u daleka svjetla Tvrđave.

— Poručniče! — pokuša ponovo kapetan Monti. — Poručniče, odlučite se! Dođite ovamo u zaklon, ako ostanete tu, nećete izdržati, smrznut ćete se. Dođite ovamo ispod, Toni je izgradio nekakv zidić.

— Hvala, kapetane — s naporom izusti Angustina, i kako mu je bilo jako teško govoriti, polako podiže ruku, jedva mahnu njome kao da bi da kaže da nije važno, da je sve to besmislica, i nema nikakva značenja.

(Naposljetku vođa prikaza mahne zapovjednički rukom, i Angustina, kao netko kome je dosadno, prekorači podboj i ljupko sjedne na nosiljku. Začarana kočija blago se pomakne i krene.)

Za nekoliko časaka čulo se samo promuklo hujanje vjetra. I vojnici sakupljeni u skupine pod klisurama da bi im bilo toplije, bijahu izgubili volju da se šale i borili se u tišini protiv studeni.

Kad je vjetar načas prestao, Angustina malko podiže glavu, pokrene polako usne da bi govorio, ali s usana mu iziđu samo dvije riječi:

— Valjalo bi sutra ... — i ništa više. Dvije riječi, ali tako slabe da čak ni kapetan Monti nije opazio da je Angustina nešto rekao.

Dvije riječi, i Angustinova glava klone na prsa i opusti se. Jedna ruka ostane položena, bijela i ukrućena među naborima ogrtača, usne se same zatvore i na njima se ponova ocrta blijed osmijeh. (Kako ga je nosiljka odnosila, on otkine pogled sa prijatelja i okrene glavu naprijed u smjeru povorke, gledajući nekako radoznalo i nepovjerljivo kao da je sve to zabavno. Tako se udaljio u

noći, s nekom gotovo neljudskom plemenitošću. Magična povorka krene vijugajući polako prema nebu, sve više i više, dok ne posta nejasna brazda, zatim pramen magle i nestane sasvim.)

Što si htio reći, Angustina? Što: sutra? Kapetan Monti, izišavši napokon iz zaklona, snažno prodrma poručniku ramena da bi ga oživio; uspio je samo poremetiti skladne nabore vojničkog mrtvačkog pokrova, i to je šteta. Nijedan vojnik nije još bio opazio što se događalo.

Na Montijevo psovanje odgovori samo glas vjetra iz dna crnog ponora. Što si htio reči Angustina? Otišao si a da nisi dovršio rečenicu; možda je bilo glupo ili obično to što si rekao, možda besmislena nada, a možda i ništa.

XVI

Pošto je sahranjen poručnik Angustina, vrijeme je u Tvrđavi stalo teći posve isto kao i prije.

Major Ortiz pitao je Droga: —Koliko ste već vremena ovdje? Drogo je odgovorio: - Ovdje sam već četiri godine. Došla je iznenada zima, dugo godišnje doba. Past će snijeg, najprije četiri-

pet centimetara; zatim, nakon stanke, deblji sloj, zatim će ponovo padati, činilo se nemoguće proračunati, toliko je mnogo još vremena preostajalo prije negoli se vrati proljeće. (Pa ipak, jednoga dana, mnogo prije negoli se predviđalo, mnogo prije čut će se kako s rubova terasa pljušti voda, i zima će neshvatljivo završiti.)

Lijes poručnika Angustine, omotan zastavom, ležao je pod zemljom u malom ograđenom polju, sa strane Tvrđave. Iznad je bio kameni križ s imenom pokojnika. Vojnik Lazzari, malo dalje, dobio je manji križ, drveni.

Ortiz reče: - Katkad mislim: želimo rat, čekamo povoljnu priliku, ljutimo se na svoju zlu sreću, zato što se nikad ništa ne događa. Pa ipak, jeste li vidjeli? Angustina . . .

— Htjedoste reći - prekine ga Giovanni Drogo — htjedoste reći da Angustini sreća nije bila potrebna? Da mu je bilo dobro i tako?

- Bio je slab, a mislim da je bio i bolestan — reče major Ortiz. — Bilo mu je gore nego svima nama. Ni on, kao ni mi, nije sreo neprijatelja, ni za njega nije bilo rata. Pa ipak je umro kao na bojnom polju. Znate li, poručniče, kako je umro?

— Znam, bio sam prisutan kad je kapetan Monti pripovjedao. Došla je zima i stranci su otišli. Lijepe zastave nade, boja možda krvavih,

polako su se spustile i duša se ponovo smirila; ali nebo je ostalo pusto, uzalud je oko tražilo još nešto na krajnjim granicama obzorja.

— Znao je umrijeti u pravi čas, stvarno — reče major Ortiz — kao da ga je pogodio metak. Heroj, dašto. A ipak nitko nije pucao. Za sve ostale koji su onoga dana bili s njim bila je ista vjerojatnost, on sam nije imao baš nikakve prednosti, akoli ne to što je mogao lakše umrijeti. A napokon, što su ostali učinili? Za ostale bio je to dan otprilike poput svih ostalih.

Drogo reče: - Da, samo malo hladniji. — Da, samo malo hladniji — pritvrdi Ortiz. — I vi ste, poručniče,

uostalom, mogli poći s njima, bilo je dovoljno da samo zatražite. Sjedili su na nekoj drvenoj klupi, na gornjoj terasi četvrte kule. Ortiz je

bio došao k poručniku Drogu, koji je bio u službi. Njih dvojica su od dana u dan postajali sve bolji prijatelji.

Sjedili su na klupi, ogrnuti kabanicama, pogleda upravljenih u pravcu sjevera, gdje su se gomilali gusti oblaci, puni snijega. Duhao je u zamasima sjeverac, smrzavajući odjeću na njima. Visoki klisurasti vrhovi, zdesna i slijeva sutjeske, potamnjeli su. Drogo primijeti: —Mislim da će sutra sniježiti i ovdje kod nas.

— Vrlo vjerojatno — odvrati major ravnodušno i zašuti. Drogo pritvrdi: - Sniježit će, neprestano prolijeću gavrani.

— Krivi smo i sami — reče Ortiz koji je uporno slijedio istu misao. — Napokon, svatko dobije uvijek ono što je zaslužio. Angustina, na

primjer, bio je 'spreman da skupo plati; a mi nismo, u tome je možda sav problem. Možda zahtijevamo previše. Svatko uvijek dobije ono što zasluži, stvarno.

— Dakle? — upitao je Drogo. - Dakle, što bismo morali učiniti? — Oh, ja ništa — odvrati Ortiz osmjehnuvši se čudno. Ja sam već

predugo čekao, ali vi... — Što, ja? - Otiđite dok je još za vremena, vratite se u grad, prilagodite se životu u

garnizonu. Napokon, vi mi se i ne činite čovjek koji prezire užitke što mu ih život pruža. Pa i napravit ćete bolju karijeru, sigurno. Nismo svi rođeni da budemo heroji.

Drogo je šutio. — Potratili ste već četiri godine — nastavljao je Ortiz. — Postigli ste

izvjesnu prednost za napredovanje u činu, možemo dopustiti, ali zamislite koliko bi vam bilo bolje da ste u gradu. Ostali ste ovdje otkinuti od svjeta, nitko se više ne sjeća vas ovdje, vratite se dok ne bude kasno.

Očiju uprtih u tlo Giovanni je nijemo slušao. — Vidio sam već i drugih — nastavi major. — Malo-pomalo navikli su se

na Tvrđavu, ostali su utamničeni ovdje unutra, nisu više bili sposobni da se maknu. Ostarjeli u tridesetoj godini, stvarno.

— Vjerujem vam, gospodine majore, ali u mojoj dobi... — Mladi ste — prihvati Ortiz — bit ćete još za neko vrijeme, to je istina.

Ipak, ja se ne bih u to pouzdao. Samo dvije godine, dovoljno je samo da pustite proći dvije godine, i vratiti se iziskivalo bi previše napora.

— Hvala vam - odvrati Drogo, kojega se te riječi nisu nimalo dojmile. - Ali na kraju ovdje u Tvrđavi možeš se nadati nečemu boljemu. Možda je glupo, pa ipak i vi, ako hoćete da budete iskreni, morate priznati ...

— Možda je tako, na žalost — odgovori major. — Svi se više ili manje tvrdoglavo nadamo, dovoljno je da samo malo zamislimo (rukom mahnu pokazujući prema sjeveru). S ove nas strane nikad više neće napasti neprijatelj. A sad, nakon ovog posljednjeg iskustva, tko da još ozbiljno u to vjeruje.

Govoreći tako. ustao je sveđ gledajući prema sjeveru, tako kao što ga je onog dalekog jutra, na rubu zaravanka, vidio

Drogo kako pilji zanesen u zagonetne zidine Tvrđave. Četiri su godine prohujale od onda, jedno značajno razdoblje u životu, i ništa, savršeno ništa se nije dogodilo što bi moralo opravdati toliko nade. Dani su prohujali jedan za drugim; oni vojnici koji su mogli biti neprijatelji pojavili su se jednoga jutra na rubu tuđinske ravnice, zatim su se povukli poslije bezopasnih graničnih operacija. Mir je vladao svijetom. Straže nisu davale alarm, ništa nije ukazivalo na to da bi se svakidašnji život mogao izmijeniti. Kao i u prošlim godinama, posve isto kao i uvijek, sad se približavala zima, i zapusi sjeverca izvodili su, na sabljama, prigušen zvižduk. I eno ga, još uvijek je ovdje major Ortiz, uspravan na terasi četvrte kule, ne vjerujući u svoje vlastite razložite riječi, još ponovo gleda prema pustoj sjevernoj krajini kao da bi on sam imao zbilja pravo da je gleda, on sam pravo da ostane ondje gore, nije važno zbog kojeg cilja, a Drogo je valjan momak, naprotiv, slučajno se našao tamo, zabunio se u računu i

najbolje bi učinio da se vrati.

XVII

Sve dok snijeg na shodovima Tvrđave nije počeo kopniti i noge upadale kao u blato. Pjev vode začu se odjednom s najbližih planina, ovdje-ondje duž klisura nazirale se bijele okomite pruge koje su blistale na suncu, a vojnici od vremena do vremena iznenada bi zapjevušili, što već nekoliko mjeseci nisu učinili.

Sunce više nije bježalo s neba kao dotad, željno da što prije zađe, već se sad zadržavalo malko posred neba, gutajući nagomilani snijeg. I uzalud su se oblaci još vrtoglavo rušili sa sjevernih ledenjaka: nisu uspijevali sipati snijeg, mogli su lijevati samo kišu, a kiša je samo mogla topiti ono malo snijega što je još preostalo. Vratilo se proljeće.

Već se jutrom čulo cvrkutanje ptčica, što su svi mislili da su zaboravih. Nasuprot, gavranovi se nisu više jatili na poljani Tvrđave da čekaju otpatke iz kuhinje, već su prelijetali dolinama u potrazi za svježom hranom.

Noću, u spavaonicama, police s naprtnjačama, nasloni za puške, pa i vrata, i pokućstvo od tvrda orahova drva u sobi gospodina pukovnika, sva drvenarija u Tvrđavi, čak i najstarija, škriputala je u mraku. Ponekad su to bili suhi pucnji kao od pištolje, činilo se doista da se neki predmet raspada, poneko bi se probudio na svom ležaju od toga i osluhnuo: pa ipak ništa ne bi čuo osim škriputanja koje je šaputalo u noći:

Eto, to je vrijeme kad u starim daskama ponovo uskrsava uporno žaljenje za životom. Mnogo, mnogo godina prije, u sretnim danima bilo je to mladalačko bujanje topline i snage, iz granja nicale su bezbrojne rukoveti mladica. Zatim je stablo oboreno. I sad, u proljeće, u svakom se od njegovih dijelova još budi, beskrajno slabiji, treptaj života. Nekad lišće i cvijeće; a sad samo blijedo sjećanje, tek toliko da škripne, i to je dovoljno sve do iduće godine.

Eto, to je vrijeme kad ljude u Tvrđavi spopadaju čudne misli koje nemaju nikakve veze s vojničkim pozivom. Zidovi Tvrđave nisu više gostoljubivo sklonište, već ostavljaju dojam tamnice. Te gole zidine, sa crnkastim prugama što ih ostavlja voda koja otječe, zupčasti rubovi bedema, njihova žuta boja, nikako nisu u skladu s novim raspoloženjima ljudi.

Neki oficir - s leđa se ne može prepoznati tko je, mogao bi lijepo biti i

Giovanni Drogo - hoda pun 'dosade u proljetnom jutru po prostranim vojničkim praonicama, u ovaj čas pustim. Nije u inspekcji niti mora kontrolirati; lupa onuda tek- toliko da bi se kretao; uostalom, sve je u najboljem redu, korita čista, tlo pometeno, a to što iz jedne slavine curi voda nije krivnja vojnika.

Oficir se zaustavi gledajući gore u jedan visoki prozor. Okna su zatvorena, vjerojatno tko zna koliko godina nisu oprana, u kutovima visi paučina. Ništa nema što bi makar kako razveselilo čovječju dušu. Ipak, kroz stakla se nazire nešto što je nalik na nebo. Ono isto nebo - možda misli oficir — to isto sunce osvjetljuje u isto vrijeme te bijedne praonice i neke daleke livade.

Livade su zelene i odnedavna su nikli cvjetići, vjerojatno bijele boje, stabla su se, kao što je red, zaodjela brstom. Lijepo bi bilo jahati bez cilja poljem. A ako bi se puteljkom između živica približavala neka lijepa djevojka, u času kad bi se onako na konju mimoišli, ona bi pozdravila sa smiješkom. Ma nije li to smiješno, priliči li se uopće oficira Tvrđave Bastiani da plete takve glupe misli? .

Kroz prašan prozor praonice, koliko god se to činilo čudno, može se nazrijeti i bijeli oblak, vrlo lijepa oblika. Isti oblaci plove u tom času iznad dalekog grada; svijet koji spokojno šeće od vremena do vremena ih pogleda, pun radosti što je zima prošla, gotovo svi u novim odijelima ili preuređenim, mlade žene imaju na glavi šešire s cvijećem i haljine različitih boja. Svi izgledaju zadovoljno, kao da sad očekuju nešto lijepo. Nekada je barem tako bilo, tko zna nije li se sad moda izmijenila. A ako bi na nekom prozoru bila nalakćena neka lijepa djevojka i pozdravila, kad prođeš pod njenim prozorom, bez ikakva posebna razloga, pozdravila bi prijateljski; s lijepim osmijehom. Sve su te misli zapravo smiješne, đačke bedastoće.

Kroz prljava stakla nazire se, koso, dio zida. I on je natopljen suncem ali ne izaziva nikakvu radost. To je zid kasarne, bilo sunce, bio mjesec, za taj je zid posve svejedno, dovoljno je da ne nastanu neprilike koje bi priječile propisan tok službe. Zid kasarne je to, i ništa više. Pa ipak, jednoga dana, nekoga dalekog rujanskog dana, jedan oficir je zastao i gledao ga zanesen; tad mu se činilo da one zidine kriju njega neku tešku, ali zavidnu sudbinu. Mada mu se nisu učinili lijepi, ipak je zastao nepomičan nekoliko minuta kao pred kakvim čudom.

Neki oficir luta po pustim praonicama, drugi su u službi po različitim kulama i utvrdama, neki jašu po kamenitoj poljani, neki sjede po uredima. Nijedan ne razumije tačno što se dogodilo, ali lica ostalih ga nerviraju. Uvijek

ista lica, kopka ga nehotična misao, sveđ isti razgovori, ista služba, isti dopisi. A međutim kliju, bujaju nježne želje, nije lako tačno ustanoviti što bi čovjek htio, sasvim sigurno ne bi te zidove, te vojnike, te zvukove trublje.

Juri dakle, konjiću, cestom po ravnici, juri upropanj dok je za vremena, nemoj se zaustavljati ni ako si umoran prije negoli ugledaš zelene livade, poznato drveće, kuće gdje borave ljudi, crkve, zvonike.

A tada, zbogom Tvrđavo, ostati još bilo bi opasno, tvoja laka tajna je odgonetnuta, sjeverna ravnica dalje će ostati pusta, nikad više odanle neće stići neprijatelji, nikad nitko neće napasti tvoje jadne bedeme. Zbogom majore Ortiz, sjetni prijatelju, nesposoban da se otkineš od te tvrđavice; a kao ti i toliki drugi, predugo ste tvrdoglavili nadajući se, vrijeme je bilo brže od vas, i više ne možete ponovo početi.

Giovanni Drogo, naprotiv, može. Nikakva obveza ga više ne zadržava u Tvrđavi. Sad se vraća u nizinu, ponovo ulazi u zajednicu ljudi, neće biti teško da postigne da mu dadu neki poseban zadatak, možda neku misiju u inozemstvu, u pratnji nekog generala. U tim godinama, dok je bio u Tvrđavi, sigurno su mnoge lijepe prilike propuštene, ali Giovanni je još mlad, ostaje mu još mnogo vremena da nadoknadi propušteno.

Zbogom, dakle Tvrđavo, s tvojim besmislenim kulama i utvrdama, tvojim strpljivim vojnicima, tvojim gospodinom pukovnikom, koji svakoga jutra kriomice dogledom pažljivo promatra sjevernu pustoš, ali uzalud, nikad tamo ničega nema. Pozdrav grobu Angustinovu, koji je možda bio od svih najsretniji, on je barem umro kao pravi vojnik, svakako, ipak bolje nego možda u postelji neke bolnice. Pozdrav i sobi, bilo kako mu drago, Drogo je ipak u njoj čestito spavao na stotine noći. Pozdrav još i dvorištu, gdje će se i večeras, s uobičajenim formalnostima, postrojiti smjene straže. Posljednji pozdrav sjevernoj krajini, za koju nema više nikakvih tlapnja.

Nemoj više misliti na to, Giovanni Drogo, ne okreći se natrag sad kad si došao do ruba poljane, i put skreće u dolinu. Bila bi to besmislena slabost. Poznaješ kamen po kamen, može se reći, Tvrđavu Bastiani, nema sigurno bojazni da ćeš je zaboraviti. Tvoj at veselo kaše, dan je lijep, zrak lagan i topao, pred tobom je još dug život, gotovo da još uvijek možeš ponovo započeti; zašto bi bilo potrebno da posljednji put pogledaš bedeme, kazemate, straže na shodovima utvrda i kula? Tako se jedna stranica polako okreće, liježe na suprotnu stranu, uz ostale već završene, dosad je sloj tih stranica tanak u

usporedbi s neiscrpnim brojem onih koje još nisu dočitane. Pa ipak je jedna utrošena stranica, gospodine pourčniče, uvijek dio životnog vijeka.

S ruba kamene poljane Drogo se doista ne okreće da pogleda, bez i trunke kolebanja bocne mamuzom konja i goni ga niz padinu, ne pokazuje da će okrenuti niti za centimetar glavu, zvižduka neku pjesmu gotovo lako, mada ga sve to stoji mnogo napora.

XVIII

Otvorila su se kućna vrata i Drogo odmah osjeti davni domaći vonj kao kad se, još dječak, vraćao u grad nakon ljetnih mjeseci u ljetnikovcu. Bio je to vonj prijateljski i prisan, pa ipak, poslije toliko vremena prožima njegove osjećaje nešto otužno. Da, podsjeća, ga na daleke godine, ljepotu nekih nedjelja, vesele večeri, izgubljeno djetinjstvo, ali govori i o zatvorenim prozorima, zadacima, jutarnjem umivanju, bolestima, prepirkama, miševima.

— Oh, gospodičiću, vikne razdragano dobra Giovanna, koja mu je otvorila vrata. I odmah se pojavi i majka; hvala bogu još neizmijenjena.

Sjedeći u salonu dok je nastojao odgovoriti na bezbroj pitanja, osjećao je kako se radost dolaska mijenja u bezvoljnost i tugu. Dom mu se učinio pust u usporedbi s nekadašnjim vremenom, jedan je brat u inozemstvu, drugi na putovanju, tko zna gdje, treći u ljetnikovcu. Ostala je samo majka, a i ona uskoro mora da izađe zbog nekog obreda u crkvi gdje je čeka prijateljica.

Njegova soba ostala je neizmijenjena, takva kakvu je ostavio, čak nijedna knjiga nije pomaknuta, pa ipak mu se učini tuđa. Sjedne u naslonjač, posluša kloparanje točkova na ulici, isprekidane šumove iz kuhinje. Bio je sam u svojoj sobi, majka se molila u crkvi, braća bjahu daleko, svi su dakle, živjeli, a da im uopće nije bio potreban Giovanni Drogo. Otvorio je prozor, ugledao je sive kuće, nagomilane krovove, čađavo nebo. Potražio je u nekoj ladici stare školske bilježnice, dnevnik koji je vodio tolike godine, neka pisma; začudio se da je on pisao sve to, nije se uopće više mogao sjetiti, sve se odnosilo na neke zgode njemu strane i zaboravljene. Sjedne uz klavir, okuša neki akord, pa spusti poklopac na tipke. Što sad? — pitao se.

Poput tuđinca lutao je gradom u potrazi za nekadašnjim prijateljima, saznao je da su veoma zauzeti, u velikim poduzećima, u diplomatskoj službi. Govorili su mu o vrlo ozbiljnim i važnim stvarima, o ustanovama, željeznicama,

bolnicama. Poneko ga je pozvao na večeru, poneki se oženio, svi su pošli različitim putevima i u četiri godine udaljili se od njega. Koliko je god nastojao (nego, možda ni on više nije bio sposoban) nije mu polazilo za rukom da oživi nekadašnje razgovore, šale, doskočice. Lutao je gradom u potrazi za nekadašnjim prijateljima - a bilo ih je mnogo - ali na kraju se ipak nalazio sam na pločniku, s pustim satovima pred sobom, prije negoli dođe večer.

Noću je ostajao napolju do kasno u želji da se pozabavi. Izlazio je svaki put s običnim nejasnim mladenačkim ljubavnim nadama, svaki put se vraćao razočaran. Počeo mu je postajati mrzak put što ga je usamljena, vodio njegovu domu, uvijek jednak i uvijek pust.

U to vrijeme pao je i veliki svečani ples. Ulazeći u palaču u društvu s Vescovijem, jedinim prijateljem što ga je ponovo našao, osjećao se u izvrsnom duševnom raspoloženju. Mada je već proljeće, noć će biti duga, vremensko razdoblje gotovo neograničeno; prije zore moglo se zbiti mnogo štošta, točno Drogo nije bio u stanju da to odredi, ali nedvojbeno su ga očekivali mnogi sati bezuslovnog užitka.

I zbilja, počeo se bio šaliti s nekom djevojkom u ljubičastoj haljini, a još nije bila odbila ponoć, možda će se još prije dana roditi ljubav; kad, eto, gospodar kuće pozove ga da mu pokaže svu palaču, odvuče ga po nekim labirintima i podzemnim rovovima, zadrži ga dugo u biblioteci, prisili ga da promotri, predmet po predmet, neku zbirku oružja, govorio mu je o strateškim temama, vojničkim dosjetkama, pričao mu anegdote o kraljevskoj kući, a vrijeme je međutim prolazilo, ure su već stravično jurile. Kad je Drogu pošlo za rukom da se oslobodi i vrati plesu, dvorane već bijahu napola prazne, mlada djevojka u ljubičastoj haljini nestala, vjerojatno se već vratila svojoj kući.

Uzalud je Drogo pokušao piti, uzalud se besmisleno smijao, ni vino mu više nije moglo pomoći. Svirka violina postajala je sve slabija, neko vrijeme svirali su baš u prazno, jer nitko više nije plesao. Drogo se nađe gorkih usta među drvećem perivoja, čuo je isprekidane zvukove nekog valcera, dok je sav čar svečanosti nestao, a nebo polako blijedjelo od blizine svitanja.

Zvijezde su zašle, i Drogo ostao pod crnim sjenama drveća da gleda kako se dan budi, dok su se jedna za drugom pozlaćene kočije udaljivale od palače. Sad su i svirači zamuknuli, a neki sluga prolazio iz sobe u sobu potuljujući svjetla. S nekog stabla, baš iznad Drogove glave, začu se oštar i svjež triler neke ptičice ... Nebo je postajalo sve svjetlije, sve se uspokojilo u očekivanju punom

pouzdanja da će dan biti lijep. U tom času - pomisli Drogo - prvi traci sunca već su dostigli bedeme Tvrđave i prozeble stražare. Njegovo uho uzalud je osluškivalo zvuk trublje.

Prijeđe gradom, još utonulim u san, otvori pretjerano bučno kućnu vežu. U stanu je već kroz pukotine žaluzija prodiralo malko svjetla.

— Laku noć, mama — reče prolazeći hodnikom, i iz sobe, iza zatvorenih vrata, učini mu se da je kao obično, kao u dalekim danima kad se vraćao kući u poodmakloj noći, odgovorio neki nejasni zvuk, neki glas pun ljubavi, mada iza sna. Nastavi hodnikom gotovo smiren prema svojoj sobi, kad mu se učini da i ona nešto govori. — Što je, mama? — upita u dubokoj tišini. U isti čas spozna da je kotrljanje točkova neke daleke kočije zamijenio s onim dragim glasom. Uistinu majka mu nije odgovorila, noćni koraci njena sina više je nisu mogli probuditi kao nekad, postali su joj nekako tuđi, gotovo kao da se njihov šum s vremenom izmijenio.

Nekad su njegovi koraci prodirali u njen san kao neki određeni zov. Svi ostali šumovi noći, čak i mnogo jači, nisu je mogli probuditi, ni kola dolje na ulici, ni plač nekog djeteta, ni zavijanje pasa, ni sove, ni kapci koji kloparaju, ni vjetar kroz žljebove, ni kiša ili škripanje pokućstva. Samo ju je njegov korak budio, ne zato što bi bio glasan (Giovanni je hodao na vršcima prstiju). Nije bio nikakav posebni razlog za to osim što je on njen sin.

Nego, sad, dakle, ne više, sad je on pozdravio majku kao nekad s istim tonom u glasu, siguran da će se na poznat šum njegovih koraka probuditi. Međutim, nitko mu nije odgovorio, osim tandrkanja one daleke kočije. Mogla bi to biti i neka besmislica, neko smiješno podudaranje pa ipak je ostao u njemu, dok se spremao da legne, neki gorak osjećaj, gotovo kao da se nekadašnja njena ljubav zamaglila, kao da su medu njima vrijeme i daljina polagano prostrli veo odvajanja.

XIX

Zatim pode da posjeti Mariu, sestru svog prijatelja Francesca Vescovija. Njihova je kuća imala perivoj, i kako je bilo proljeće, stabla su se zaodjela novim lišćem; na granama su cvrkutale ptičice.

Maria mu dođe u susret do vrata, smiješeći se. Saznala je da će on doći i odjenula plavu haljinu, stisnutu u pasu, sličnu drugoj haljini koja mu se nekog

dalekog dana svidjela. Drogo je mislio da će taj sastanak za njega biti vrlo uzbudljiv, da će mu

srce jače lupati. A kad joj se približio i ponovo ugledao njen osmijeh, kad je čuo zvuk njena glasa koji je rekao - Oh, napokon, Giovanni (glas tako različit od onoga što ga je bio zamislio) — osjetio je mjeru prohujalog vremena.

On je bio onaj isti od nekada — vjerovao je — možda malo širih ramena i osmogla lica od sunca na Tvrđavi. Ni ona se nije izmijenila, ali nešto se postavilo između njih dvoje.

Uđoše u salon jer je napolju bilo previše sunca; soba je utonula u blagu polutamu, trak sunca blistao je na sagu, a neka ura tiktala.

Sjedoše na divan, malko nakoso, da bi se mogli gledati. Drogo ju je uporno gledao u oči ne nalazeći prave riječi, ali ona je živahno bacala poglede naokolo, sad na njega, sad na dijelove posoblja, sad na svoju narukvicu s tirkizima, koja mu se učinila odskora kupljena.

— Francesco će uskoro stići — reče Maria veselo. — Dotle ćeš ostati malko sa mnom. Sigurno ima mnogo štošta da mi pričaš.

— Oh — odvrati Drogo — ništa osobito, zbilja, uvijek je.... — Što me gledaš tako? — upadne mu u riječ ona. — Čini li ti se da sam

se mnogo izmijenila? Ne, Drogu se nije činilo da se izmijenila, štaviše bilo je vrlo čudno da se

neka djevojka u četiri godine nije nimalo izmijenila. Pa ipak, u njemu se javljao neki nejasni osjećaj razočaranja i hladnoće. Nije mu polazilo za rukom da s njom govori onim istim tonom kao nekad kad su uzajamno razgovarali kao braća i mogli zbijati šale o bilo čemu, šale koje ih nisu vrijeđale. Zašto je ona sjedila tako sabrano na sofi i govorila tako ljubazno? Trebalo bi 1a je povuče za mišicu i kaže — Jesi li luda? Što ti je palo na um da izigravaš ozbiljnu osobu? — Ledena začaranost bila bi razbijena.

Ali Drogo se nije osjetio sposoban da to kaže. Sučelice njemu sjedila je neka različita i posve nova osoba, čije mu misli nisu bile znane. On sam možda nije bio onaj od negda i on je počeo razgovarati izveštačenim tonom.

— Izmijenjena? — odvrati Drogo, — Ne, uopće ne. — Oh, ti to kažeš jer nalaziš da sam poružnjela, eto. Reci mi istinu. Je li uistinu Maria to govorila? Nije li zbijala neku šalu? Gotovo u

nevjerici Giovanni je slušao njene riječi i svakog je časa očekivao da ona odbaci taj ljubazan osmijeh i da zahihoće.

— Ružna si, jest, baš ružna — bio bi u onim nekadašnjim lijepim danima odgovorio Giovanni i obuhvatio je rukom oko pasa, a ona bi se priljubila uza nj. Ali sada? Bilo bi to glupo, bila bi vrlo loša šala.

— Ni govora, kažem ti - odgovori Drogo. - Posve si ista, vjeruj mi. Ona ga pogleda sa smiješkom nevjerice i promijeni razgovor. — A sad mi

reci jesi li došao da ostaneš? Bilo je to pitanje što ga je bio predvidio. (Ovisi o tebi, smislio je da joj

odgovori — ili nešto slično.) Uostalom očekivao je to pitanje još prije, tek što su se sreli, kao što bi bilo prirodno da je njoj doista bilo stalo. Sad, naprotiv, to ga je pitanje gotovo iznenadilo, i bilo je to sasvim različito, gotovo konvencionalno pitanje, bez i trunka osjećajnog sporazumijevanja.

Nasta trenutak šutnje u polumraku salona, gdje je iz vrta dopiralo cvrkutanje ptica i iz neke daleke sobe spori i jednolični akordi klavira nekoga tko je vježbao.

— Ne znam, još ne znam. Zasad sam na dopustu samo — odgovori Drogo.

— Samo na dopustu? — upadne odmah Maria i u njenu glasu osjeti se lagani treptaj, možda slučajan, možda razočaranje, a možda i istinska bol.

Ali nešto se doista postavilo između njih dvoje, neki neodređeni nejasan veo koji nije htio da se rasprši, možda se satkao za toga dugog rastanka, dan za danom, odvajajući ih a da ni ona ni on to nisu znali.

— Dva mjeseca, a onda možda ću morati da se vratim, možda će me premjestiti nekamo, možda ovamo u grad — objasni Drogo. Njihov razgovor već je postajao mučan, neka ravnodušnost je obuzela njegova čula.

Oboje zamukne. Poslijepodne je ležalo nad gradom, ptice su umuknule, čuli su se samo daleki akordi klavira, otužni i metodični, koji su uzilazili ispunjavajući cijelu kuću, bio je u tom zvuku uporan trud, nešto teško da se objasni, nešto što se nikada ne uspijeva reći.

— To je kćerka Michijelijevih, s gornjeg kata — reče Maria opazivši da Giovanni sluša.

— I ti si nekad svirala tu vježbu, zar ne. Maria ljupko uzdigne glavu kao slušajući. — Nisam, nisam, ova je vježba vrlo teška, vjerojatno si je gdje drugdje

čuo. Drogo reče: — Učinilo mi se ...

Klavir je svirao nepromijenjenim, mučnim ritmom. Giovanni je promatrao trak sunca na sagu, mislio na Tvrđavu, zamislio

snijeg kako kopni, klokotanje vode po terasama, škrto planinsko proljeće koje zna samo sitne cvjetove po livadama i vonj sijena što ga prenosi vjetar sa sjenokoša.

- Ali sada ćeš tražiti premještaj, zar ne? — prihvati ponovo djevojka, - Nakon toliko vremena sigurno imaš pravo na to. Mora da je tamo gore prilično dosadno!

Te je posljednje riječi izrekla malko srdito kao da joj je Tvrđava mrska. "Možda je i dosadno, svakako radije sam ovdje s tobom." Ova glupa

rečenica bljesnula je u Drogovoj glavi kao hrabra mogućnost. Rečenica banalna, ali možda bi bila dovoljna. Nego. odjednom svaka se želja ugasi, štaviše, Giovanni s nelagodnošću pomisli kako bi te riječi zvučale smiješno u njegovim ustima.

- Istina je - odgovori on. ali dani prolaze tako brzo! Ćula se svirka klavira, ali zašto su ti akordi nastavljali da uzilaze bez

ikakva završetka? Onako školski točni ponavljali su s odvajanjem i rezignacijom neku staru dragu priču. Govorili su o jednoj večeri u magli pod uličnim svjetlima, i o njih dvoje kako su prolazili pod ogoljelim drvećem, po pustoj aleji, držeći se za ruku, iznenada sretni kao djeca i ne znajući zašto. I one večeri, sjeća se, čuli su se iz kuće zvukovi klavira, note su izlazile iz osvijetljenih prozora; mada su vjerojatno to bile dosadne vježbe, Maria i Giovanni nikad nisu čuli ljudskiju i sladu muziku.

- Naravno - doda Drogo šaleći se - tamo gore nema velikih zabava, ali čovjek se pomalo navikne ...

Razgovor u salonu, prožetu vonjem cvijeća, kao da je polako poprimao neku poetsku sjetu, blisku ljubavnim ispovijedanjima. Možda — mislio je Drogo — ovaj prvi susret nakon tako duga rastanka nije mogao biti drugačiji, možda ćemo se ponovo moći sastati, imam dva mjeseca vremena, ovako iznebuha ne može se ništa zaključiti, možda me ipak još voli i možda se više neću vratiti u Tvrđavu. Ali djevojka reče:

— Kakva šteta! Za tri dana odlazim s mamom i Giorginom, ostat ćemo na putu nekoliko mjeseci vjerojatno (lice joj se ozarilo radošću na samu pomisao) putujemo u Holandiju.

— U Holandiju?

Djevojka je sada govorila o tom putovanju, sa zanosom, o prijateljima koji će s njima putovati, zatim o svojim konjima, o plesovima i zabavama u prošlom karnevalu, o svom životu, o svojim prijateljicama, potpuno nesvjesna Drogove prisutnosti. Sad je bila potpuno u svom elementu i činila se još ljepša.

— Izvanredan naum — reče Drogo, kojemu je kao neki gorki čvor stegao grlo. — Ovo je najljepše godišnje doba u Holandiji, tako se barem priča. Kažu da ima cijelih polja obraslih procvjetalim tulipanima.

— Oh, da. vjerojatno je divno — odobravala mu je Maria. — Umjesto žita uzgajaju ruže - nastavljao je Giovanni malko isprekidana

glasa. Milijuni i milijuni ruža dokle ti oko seže, a iznad njih vjetrenjače, svježe oličene živahnim bojama.

— Svježe oličene? — upita Maria koja je sad počela shvaćati njegovu šalu. - Što želiš time reći?

— Tako kazuju - odgovori Drogo. - Pročitao sam to i u nekoj knjizi. Trak sunca, prešavši sag, sad se uspinjao uz intarzije pisaćeg stola.

Poslijepodne je već umiralo, zvuk klavira postajao sve tiši, napolju, u vrtu neka je usamljena ptičica ponovo zacvrkutala. Drogo je piljio u prijeklade kamina, savršeno slične prijekladama kamina u Tvrđavi; to podudaranje davalo mu je kao neku blagu utjehu, kao da mu je to pokazivalo da su, napokon. Tvrđava i grad jedan jedini svijet s istim navikama i običajima. Uostalom, osim tih prijeklada Drogu nije pošlo za rukom da otkrije ništa zajedničko.

— Da, mora da je lijepo — reče Maria — spustivši pogled — ali sad kad smo spremni za put, prošla me volja.

— Glupost, uvijek se dešava tako u poslednji čas, tako je dosadno pripremiti kovčege - hotice primijeti Drogo kao da nije čuo njenu sentimentalnu aluziju.

— Oh, nisu posrijedi kovčezi, nije to ... Valjalo je reći samo jednu riječ, jednu jednostavnu rečenicu da joj kaže

koliko mu je žao što odlazi. Ali Drogo nije htio iziskivati ništa, u tom času zapravo nije bio sposoban, činilo bi mu se da laže. Zato ušutje nasmiješivši se uljudno.

— Da pođemo malko u perivoj? — predloži djevojka ne znajući više što da kaže. — Sunce je vjerojatno već zapalo.

Ustadoše s divana. Ona je šutjela kao očekujući da Drogo progovori i gledala ga možda s nekim ostatkom ljubavi. Ali misao Giovannijeva, gledajući

vrt, poletje škrtim livadama što su okruživale Tvrđavu, i tamo gore stići će svakoga časa lijepo godišnje doba, hrabre travčice već niču između kamenja. Baš u tim danima, prije nekoliko stotina godina možda, došli su Tatari. Drogo reče:

— Prilično je vruće za travanj. Vidjet ćeš da će ponovo padati kiša. Baš je tako rekao, a Maria se osmjehnula očajno. — Da preveć je toplo — odgovori bezvučno, i oboje spoznaše da je sve svršeno. Sad su ponovo bili daleki, među njima otvarala se praznina, uzalud su pružali ruke da bi se dotaknuli, svakog je trenutka udaljenost sve više rasla.

Drogo je shvaćao da još voli Mariu i da voli njen svijet: ali sve ono što je ispunjavalo njegov nekadašnji život udaljilo se; svijet drugih u kojemu je njegovo mjesto bilo tako lako zauzeto. Sad ga je mogao promatrati odvojeno, mada žaleći; ponovo ući, ne bi bilo lako, nova lica, različiti običaji, nove šale, nove uzrečice, čemu on nije bio naviknut. To više nije bio njegov način života, on je pošao drugim putem, vratiti se bilo bi besmisleno i uzaludno.

Kako se Francesco nije pojavljivao. Drogo i Maria pozdrave se pretjerano srdačno, zatvarajući u sebi svoje potajne misli. Maria mu snažno stegne ruku, gledajući ga uporno u oči, možda je to bio poziv da ne ode tako, da joj oprosti, da pokuša obnoviti ono što je sad već bilo izgubljeno.

I on je pogleda čvrsto u oči i reče: — Zbogom, prije negoli otputuješ nadam se da ćemo se ponovo vidjeti.

Tad pođe ne okrenuvši se natrag, vojničkim korakom, prema rešetkastim ulaznim vratima, čulo se pod njegovim koracima u aleji škripanje sitnog šljunka.

XX

Četiri godine u Tvrđavi bile su dovoljne da, po običaju, dadu pravo na novo odredište, ali Drogo, da bi izbjegnuo neki udaljeni garnizon i ostao u gradu, zamoli da ga komandant divizije primi u privatnu posjetu. Njegova je majka zapravo nastojala da upriliči taj sastanak; govorila mu je kako čovjek mora sam nastojati da se progura naprijed ako neće da ga zaboravi sigurno se nitko neće iz vlastite pobude brinuti za njega, Giovannija, ako se on sam ne pokrene; i vjerojatno će ga, ako to ne učini, ponovo dopasti neki bijedni granični garnizon. Majka se, također, pobrinula preko prijatelja da njenog sina general primi dobro raspoložen prema njemu.

General je sjedio u nekom golemom uredu, sjedeći za golemim stolom, pušeći cigaru; bio je to običan dan, možda kišovit, možda su samo oblici prekrili nebo. General, postariji čovjek, pogledao je kroz monokl dobrodušno poručnika Droga.

- Želio sam vas vidjeti - počne on prvi kao da je sastanak on zahtijevao. — Želio sam da čujem kako je tamo gore. Filimore je dobro, kao i uvijek?

- Kad sam odlazio, gospodin pukovnik osjećao se izvrsno, Ekselencijo — odgovori Drogo.

General zašutje načas. Tad očinski potrese glavom: — Hm, zadali ste nam prilično brige, vi tamo gore u Tvrđavi! Eto, eto.., onaj slučaj s granicom. Pa onaj s onim poručnikom, sad se ne mogu sjetiti njegova imena, svakako je oneraspoložio Njegovu Visost.

Drogo je šutio ne znajući što da odgovori. — Da, onaj poručnik... - nastavljao je general svoj monolog. — Kako se

on zvao? Nešto kao Arduino, ako se ne varam. — Zvao se Angustina, Ekselencijo! — Da. Angustina, tvrda glava! Za tako besmislenu tvrdoglavost dovesti u

opasnost graničnu liniju ... Ne znam kako smo mogli... ne, ostavimo to! . .. završi očito da pokaže svoju velikodušnost.

— Dopustite. Ekselencijo — usudi se da primjeti Drogo. — Angustina je onaj koji je umro!

— Može biti, bit će sigurno tako, imate pravo vi, sad se točno ne sjećam — pritvrdi general gotovo kao da je ta pojedinost bez ikakva značenja. — Ali ta je stvar bila vrlo nemila Njegovoj Visosti, baš nemila!

Zašutje i upitno pogleda Droga. — Došli ste ovamo — reče diplomatskim tonom, punim primisli. — Došli

ste da biste ishodili premještaj u grad, nije li tako? Pomamili ste se svi za gradom, eto, i ne shvaćate da se baš u udaljenim garnizonima uči vojnički zanat.

— Slažem se, Ekselencijo — odvrati Giovanni Drogo pazeći na riječi i ton. — Nego, već sam četiri godine ...

— Što su četiri godine u vašoj dobi! ... prekine ga smijući se general. - Naravno, ne prigovaram vam ... htio sam samo reći, u općenitom smislu, nije to možda najbolji način da se smiri duh komandnih elemenata ...

Prekine se kao da je izgubio nit, tad se začas usredotoči i nastavi: — Ipak, dragi poručniče, nastojat ćemo da vam udovoljimo. Sad ćemo

zatražiti vaše papire. U očekivanju dokumenata, general nastavi: — Tvrđava - reče - Tvrđava Bastiani, da vidimo malko ... znate li vi,

poručniče, koja je slaba tačka Tvrđave Bastiani? — Ne bih znao. Ekselencijo — odgovori Drogo. — Možda je malko

preveć usamljena. General se dobrodušno i popustljivo nasmije. — Što li vi mladi sve ne izmišljate — reče. — Malko preveć usamljena.

Priznajem da mi takva misao nikad ne bi pala na um. Slaba točka Tvrđave, hoćete li da vam ja kažem? Tamo ima previše ljudi, eto što je!

— Previše ljudi? — I baš stoga — nastavi general, i ne obrativši pažnju na poručnikovu

upadicu - baš stoga je odlučeno da se izmijene propisi. No, a što o tome kažu oni u Tvrđavi?

— O čemu Ekselencijo? Oprostite ... — Ta upravo o tome govorimo! O novim propisima, rekao sam vam —

ponovi general s dosadom. — Ništa nisam o tome čuo, doista nikad... odgovori Drogo preneražen. — No, možda još nije službeno objavljeno — pritvrdi general

odobrovoljen - mislio sam da vam je ipak znano, općenito, vojnici su majstori da prvi pronjuše novosti.

— Novi propisi, Ekselencijo? — upita Drogo radoznalo. — Redukcija cjelokupnog osoblja, garnizon smanjen gotovo na polovicu

— izbaci naglo general. — Previše ljudstva uvijek sam to govorio. Treba je učiniti pokretnijom, lakše upravljivom, tu Tvrđavu.

U taj čas ude pobočnik noseći pogolem svežanj spisa. Raširivši ih na stolu, izvuče jedan fascikl, onaj poručnika Droga, i preda ga generalu koji ga znalački preleti očima.

— Sve je u redu - reče - ali nedostaje, čini mi se, molba za premještaj. — Molba za premještaj? — upita Drogo, — Mislio sam da mi nije

potrebna poslije četiri godine. — Obično nije - reče general, očito izgnjavljen time što mora dati

objašnjenja nekom podređenom. — Ali kako je ovaj put tako jaka redukcija osoblja, a svi hoće da odu, treba voditi brigu o pravu prvenstva.

— Ali nitko u Tvrđavi to ne zna, Ekselencijo, nitko još nije predao molbu

... General se obrati ađutantu: — Kapetane — reče — ima li već molbi za premještaj iz Tvrđave

Bastiani? — Dvadesetak mislim, Ekselencijo — odgovori kapetan. Kakva okrutna šala, pomisli Drogo skršen. Njegovi su drugovi očito

zadržali stvar u tajnosti da bi ga mogli preteći. Je li ga čak i Ortiz tako podlo prevario?

— Oprostite mi, Ekselencijo, što sam uporan — usudi se Drogo znajući kako je to pitanje odlučno. — Čini mi se da bi četiri godine neprekidne službe moralo imati više vrijednosti negoli formalna molba.

— Vaše četiri godine, dragi poručniče, ne znače ništa — odbrusi general hladno, gotovo uvrijeđeno — ništa ne znače u usporedbi s mnogima koji su tamo gore čitav život. Mogu promatrati vaš slučaj s više dobre volje, mogu izići u susret vašoj pravednoj želji, ali ne mogu iznevjeriti pravdu. Osim toga, treba uzeti u obzir i posebne zasluge.

Giovanni Drogo je poblijedio. — Dakle, Ekselencijo — reče gotovo mucajući — može mi se dogoditi da

provedem gore cijeli svoj život. — Uzeti u obzir i posebne zasluge — nastavi hladnokrvno general

prelistavajući Drugove dokumente. - A eto, vidim na primjer, baš mi je to sad udarilo u oči, opomenu. Takva opomena nije nešto teško (čitao je međutim dalje) ali evo ovdje jedan prilično neugodan slučaj, čini mi se, neki stražar ubijen pomutnjom .. .

— Na žalost, Ekselencijo, ja ... — Ne mogu slušati vaša opravdanja, možete me shvatiti, dragi poručniče

— prekine ga general. — Čitam samo ono što piše u izvještaju, mogu dopustiti da je po srijedi nesreća, može se to lako desiti... ali ima vaših drugova koji su znali izbjeći takve neprilike ... Spreman sam da učinim što je u mojoj moći, pristao sam da vas lično primim, vidite, ali sada ... Da ste barem predali molbu mjesec dana prije ... Čudno da vas nitko nije izvijestio ... Sigurno prilična šteta za vas.

Dobrodušni ton kojim je počeo razgovor sad je posve iščeznuo. Sad je general govorio tonom u kojem se jedva osjećala dosada i poruga, govoreći odsječeno, starješinski. Drogo spozna da je ostavio dojam budale, spozna da su

ga drugovi nasamarili, da je general dobio o njemu prilično osrednje mišljenje, i da više nije bilo što da se učini. Od nepravde žignulo ga je u srcu. Mogao bih otići, dati ostavku - pomisli - uostalom neću umrijeti od gladi, još sam mlad.

General mu prijateljski mahnu rukom. - Dakle, zbogom, poručniče, i gore glavu.

Drogo se ukruti u stavu "mirno", udari petom o petu i natraške pođe vratima, na pragu pozdravi ponovo.

XXI

Kas nekoga konja ponovo uzilazi samotnom sutjeskom, i u tišini klanaca širi se jeka, nisko žbunje na vrhovima klisura nepomično je, žute travke miruju, pa i oblaci plove nebom neobično sporo. Konjski korak polagano uzlazi ponovo bijelim putem; to se Giovanni Drogo vraća.

On je, baš on, sad kad se približio, lako ga je prepoznati, na licu mu se ne čita nikakva posebna bol. Dakle, nije se pobuni, nije dao ostavku, progutao je nepravdu nijemo i vraća se na staro mjesto.

U dnu duše čak mu leži bojažljivo zadovoljstvo što je izbjegnuo naglim promjenama svoga životnog tijeka, što se može vratiti kakav je bio starim navikama. Obmanjuje se Drogo da će slava nadoknaditi poraz, premda na dugi rok, misli da još ima čudo vremena na raspolaganju, odriče se tako sitne borbe za svakidašnji život. Doći će dan kad će svi računi biti velikodušno izravnani, misli on. Međutim, drugi ga prestižu, pohlepno se bore za svaki korak, kako bi bili prvi, prestižu trkom Droga, i ne brinući se za nj, ostavljaju ga za sobom. On gleda kako nestaju tamo dolje, preneražen, kopkaju ga čudne sumnje: nije li ipak pogriješio? Nije li on ipak običan čovjek, koji ima pravo samo na osrednju sudbinu?

Giovanni Drogo uzlazio je prema usamljenoj Tvrđavi kao i onog rujanskog dana, onog dalekog dana. Samo što sada s druge strane doline nije prilazio nikakav oficir, i na mostu, gdje se dva puta križaju, kapetan Ortiz nije mu dolazio u susret.

Drogo je ovaj put išao sam i razmišljao o svom životu. Vraćao se u Tvrđavu da ostane tko zna koliko vremena još, baš u dane kad su je mnogi ostavljali zanavijek. Drugovi su bili brži i spretniji od njega, mislio je Drogo, ali ipak nije isključeno da su zbilja bolji: moglo se i tako tumačiti.

Što je vrijeme više prolazilo, to je više Tvrđava gubila na važnosti. U davnim danima možda je to bio važan garnizon, ili su ga barem smatrali kao takva. Sad, kad su snage prepolovljene, bila je samo brana za sigurnost, pogranična utvrda, isključena strateški od bilo kakva ratnog plana. Uzdržavali su je samo da granica ne ostane otvorena na tom mjestu. Sa sjeverne ravnice nije prijetila nikakva opasnost, u najboljem slučaju mogla se u klancu pojaviti samo kakva karavana nomada. Kakav će sad biti život tamo gore?

Predući takve misli Drogo stiže poslijepodne na rub posljednjeg zaravanka i ugleda Tvrđavu pred sobom. Ona više nije skrivala za njega, kao kad je prvi put došao, uznemirujuće tajne. U stvari, bila je samo granična kasarna, smiješna malena utvrda, njeni bedemi mogli bi izdržati samo nekoliko sati paljbu topova najnovijeg modela. S vremenom će je prepustiti rušenju, već su se poneki zupci kruništa srušili, a jedan nasip se obrušavao a da ga nitko nije popravljao.

Tako je razmišljao Drogo stojeći na rubu poljane, promatrajući stražare kako obično hodaju gore-dolje uz rubove bedema. Barjak na krovu mlitavo se ovjesio, iz dimnjaka nije se vijao dim, ni žive duše nije bilo na pustom zaravanku.

Kako će život sada postati dosadan! Vjerojatno će veseli Morel prvi otići, zapravo neće ostati nijedan Drogov prijatelj. A onda uvijek ta ista stražarska služba, uvijek iste partije karata, kao obično skok do najbližeg sela da ispiješ čašicu i povališ neku djevojku. Kakva bijeda, razmišljao je Drogo. Pa ipak je neki ostatak začaranosti lebdio duž žutih kula i utvrda, nekakva tajna uporno je ostajala tamo gore u kutovima jaraka. u sjenici kazemata, neodredljivo osjećanje budućih zbivanja.

*

U Tvrđavi je našao mnogo toga izmijenjeno. Kako su mnogi morali uskoro otputovati, vladala je velika živost. Još se nije znalo za koga je odlučeno da otputuje, i oficiri, koji su gotovo svi tražili premještaj, živjeli su u grozničavom iščekivanju zaboravljajući nekadašnja svakidašnja nastojanja. I Filimore - to se već sa sigurnošću znalo — trebalo je da ostavi Tvrđavu, i to je pridonosilo tome da se ritam službe poremeti. Uznemirenost je prešla čak i među vojnike, jer je veći broj odreda, još nije bilo odlučeno koji. imao da side u

ravnicu. Služba straže obavljala se nevoljko, često u vrijeme smjene pojedini odredi nisu bili spremni, u svima se učvrstilo uvjerenje da je sav taj mar i oprez besmislen i uzaludan.

Činilo se očito da su sve nekadašnje nade, ratničke tlapnje, iščekivanja neprijatelja sa sjevera, bili samo izlika da bi se životu dao neki smisao. Sad kad je postojala mogućnost povratka građanskoj zajednici, sve su se te priče činile dječačke ludorije, nitko nije htio priznati da je ikad vjerovao, i nije oklijevao da se tome smije. Najvažnije je bilo otići. Svi Drogovi drugovi pokrenuli su utjecajna prijateljstva da bi postigli prednost, svaki je u srcu bio uvjeren da će uspjeti.

— A ti? - pitali su Giovannija tobože srdačno drugovi koji su mu prešutjeli veliku novost kako bi ga mogli preteći i imati jednog takmaca manje. — A ti? - pitali su ga.

- Vjerojatno ću morati da ostanem ovdje još koji mjesec — odgovarao je Drogo, a oni bi se požurili da ga ohrabruju: i njega će, bogamu, premjestiti, to je više nego pravedno, ne treba da bude pesimist da ga obuzimaju tmurne misli, i slično.

Među svima samo Ortiz činilo se nije se izmijenio. Ortiz nije zatražio premještaj, već ga nekoliko godina to uopće više nije zanimalo, vijest da je garnizon reduciran saznao je poslije svih ostalih, i stoga nije dospio da o tome obavijesti Droga. Ortiz je ravnodušno prisustvovao tom novom bujanju i brinuo se s nepromijenjenim marom za poslove Tvrđave.

Sve dok uistinu nisu započeli odlasci. Iz dvorišta se neprekidno čulo kotrljanje točkova kola koji su tovarili spremu, a odredi se postrojavali redom da bi se oprostili prije odlaska. Pukovnik je svaki put silazio iz ureda da izvrši smotru i održi vojnicima pozdravni govor. Glas mu je bio jednoličan i bezvučan.

Oficiri koji su mnogo godina živjeli ondje gore, koji su na stotine dana uporno promatrali sjevernu pustoš sa shodova kula, oni koji su vodili beskrajne razgovore o većoj ili manjoj vjerojatnosti iznenadnog napada neprijatelja, rrinogi od tih oficira odlazili su radosna lica, namigujući drsko drugovima koji su ostajali, udaljavali se prema dolini, izazovno uspravni u sedlu, na čelu svojih odreda, i nisu čak nijedanput okrenuli glavu da bace posljednji pogled svojoj Tvrđavi.

Samo Morel, kad je jednoga sunčanog jutra usred dvorišta postrojio svoju četu na odlasku, pred pukovnikom komandantom, i spustio sablju na pozdrav,

samo su njemu zablistale oči, a glas, izrekavši zapovijedi, zadrhtao. Drogo, naslonjen leđima na zid, promatrao je prizor i prijateljski se osmjehnuo kad mu je drug prošao na konju ispred njega, krećući prema izlazu. Možda je to posljednji put što se vide, Giovanni prinese desnu ruku štitniku kape, pozdravivši po propisu.

Zatim ude u hodnike Tvrđave, hladne i ljeti, i koji su svakoga dana bili sve pustiji. Na pomisao da je Morel otputovao, rana zbog pretrpljene nepravde ponovo iznenada bolno prokrvari. Giovanni pode da potraži Ortiza i nađe ga baš kad je izlazio iz svog ureda sa svežnjem spisa. Sustigne ga, stane uza nj i pozdravi: - Dobar dan, gospodine majore.

— Dobar dan, Drogo — odgovori Ortiz zastavši. — Ima li što novo? Mogu li vam u čemu pomoći?

Drogo ga je doista želio nešto upitati, nešto općenito, bez ikakve hitnje, iako ga je već nekoliko dana tištalo srce zbog toga.

— Oprostite, gospodine majore — reče. — Sjećate li se kad sam stigao u Tvrđavu prije četiri i pol godine, i major Matti mi rekao da ovdje ostaju samo oni koji dobrovoljno pristanu? I ako netko želi otići, može to slobodno. Sjećate li se da sam vam to ispripovijedio? Prema Mattijevim riječima bilo je dovoljno da zatražim liječnički pregled, tek toliko da bih imao formalnu izliku, samo, rekao mi je, da to pukovnik ne voli,

— Da, nejasno se sjećam — odgovori Ortiz s trunkom dosade u glasu. — Ali, oprostite mi, dragi Drogo, sad ... — Samo čas, gospodine majore ... Sjećate li se da sam se prilagodio tome

da ostanem četiri mjeseca, kako ne bih učinio nešto neprilično? Ali da sam htio mogao sam poći, zar ne?

Ortiz odvrati: - Razumijem vas, dragi Drogo, ali vi niste sami... — Dakle — prekine ga Giovanni — sve su to bile samo priče? Dakle, nije

istina da sam mogao otići da sam htio? Sve samo priče da bih se umirio. — Oh — odvrati major - to ne vjerujem, nemojte sebi takva što zabiti u

glavu. — Nemojte nijekati, gospodine majore — odbrusi Giovanni - hoćete li

tvrditi da je Matti rekao istinu? — I meni se dogodilo otprilike isto — reče Ortiz gledajući zbunjeno u tlo.

- I ja sam onda vjerovao u neku blistavu karijeru ... Bijahu se zaustavili u jednom od velikih hodnika, i njihovi su glasovi

odzvanjali tužno među zidovima, jer je taj dio Tvrđave bio pust i nenastanjen. — Dakle, nije istina da su svi oficiri došli ovamo po molbi? Svi su bili

prisiljeni da ostanu ovdje kao i ja, nije li možda tako? Ortiz je šutio kopkajući vrhom sablje u toku po nekoj pukotini

popločanog poda. — A oni koji su govorili da su svojevoljno ostali ovdje, i to su samo

priče? - tvrdoglavio je Drogo. - A zašto nikad nitko nije imao hrabrosti da to prizna?

— Možda i nije sve baš tako kao što kažete — odgovori Ortiz. — Ima ih koji su doista radije ostali, malo ih je. priznajem, ali ima poneki . . .

— Tko? Recite mi, molim vas, tko? — živahno će Drogo; tad se naglo zadrži: — Oprostite mi, gospodine majore -doda - na vas naravno nisam mislio, znate što sve čovjek u žaru ne kaže?

Ortiz se osmjehnu: — Oh, nisam to govorio za sebe, znate? Vjerojatno sam i ja ostao po potrebi službe.

Obojica krenu zajedno dalje i prođu tako kraj uskih visokih prozorčića. zatvorenih željeznom rešetkom: kroz njih nazirala se pusta poljana iza Tvrđave, brda prema jugu i teška magla u dolini.

— Dakle — nastavi Drogo nakon stanke: dakle sav taj zanos, ote pripovijetke o Tatarima? Dakle nitko se zbilja nije u to nadao?

— I kako su se nadali! - reče Ortiz. - Vjerovali su u to stvarno. Drogo potrese glavom: — Ne razumijem ni riječi ...

— Što da vam kažem? - reče major. - To je sve tako zakučasto ... Ovdje je gore nekako kao u progonstvu, valja ipak pronaći neku vrstu oduška. valja ipak u nešto vjerovati. Netko je uvrtio sebi u glavu, počelo se govoriti o Tatarima, tko zna tko je prvi počeo ...

Drogo potvrdi: - Možda i zbog ovog kraja, gledajući neprestano pred sobom ovu pustoš ...

— Sigurno i to ... Ta pustoš, te magle tamo dolje, te planine, ne može se poreći ... I sam kraj djeluje, stvarno.

Zašutje načas zamišljen, zatim prihvati kao govoreći sam sebi: - Tatari ... Tatari ... U početku čini ti se besmislica, naravno, a na kraju

počinješ i sam vjerovati, barem se mnogima tako desilo, stvarno. — Ali vi, gospodine majore, oprostite mi, vi. . . — Ja, to je nešto sasvim drugo - prekine ga Ortiz. -Nisam više mlad. Ne

čeznem više za karijerom, dovoljno mi je jedno mirno mjesto . . . Ali vi, poručniče, pred vama je čitav život. Za godinu, godinu i pol u najgorem slučaju, dobit ćete premještaj ...

— Eno tamo Morela, blago njemu! — uzviknu Drogo zaustavivši se kraj prozora. Doista, vidjelo se kako se preko zaravanka udaljuje četa. Na jalovu tlu, pod jarkim suncem, vojnici su se jasno ocrtavali. Mada opterećeni vrlo teškim telećacima. marširali su smjelo.

XXII

Posljednja četa koja je imala otputovati bila je postrojena u dvorištu; svi su mislili da će se od sutradan organizirati konačno nov život u reduciranom garnizonu, vladalo je neko posebno nestrpljenje da se dokrajči ta vječna priča pozdravljanja, jad da gledaš kako drugi odlaze. Četa se već bila postrojila, i čekao se potpukovnik Nicolosi da izvrši smotru, kad Giovanni Drogo, koji je bio prisutan, opazi kako prilazi poručnik Simeoni, vrlo čudna izraza u licu.

Poručnik Simeoni bio je već tri godine u Tvrđavi, i smatrali su ga za dobra momka, premda malo preveć pedantnog; pokazivao je poštovanje prema starješinama i veoma volio fizičke vježbe. Prelazeći dvorištem ogledao se naokolo gotovo tjeskobno tražeći nekoga da mu nešto povjeri. Vjerojatno mu je bilo sasvim svejedno na koga će naići, jer ni s kim nije sklopio posebno prijateljstvo.

Opazivši Droga, koji ga je promatrao, prikuči mu se: -Dođi da vidiš, reče mu potiho. — De, požuri se, dođi da vidiš.

- Što? - upita Drogo. - U službi sam na trećoj kuli, pobjegao sam načas, dođi čim uzmogneš.

Ima nešto što mi nije jasno - govorio je zadihan kao da je došao trčeći. - Gdje? Što si vidio? - upita Drogo radoznalo. Simeoni odgovori: — Počekaj sada, počekaj da četa krene. U tom času trublja tri puta zatrubi, i vojnici se postaviše u stav "mirno" jer

je stigao komandant degradirane Tvrđave. - Počekaj da odu — ponovi Simeoni jer je Drogo pokazivao nestrpljenje

zbog te tajne, kanda, bezrazložne. Konačno, nakon kratkog Nicolosijeva govora i posljednih fanfara, četa

opremljena za dugi marš iziđe teška koraka iz Tvrđave uputivši se prema dolini.

Bio je rujanski dan, nebo tužno i sivo. Tad Simeoni odvuče Droga po dugim pustim hodnicima do ulaza u treću

kulu. Prijeđu stražarnicu i postave se uz ogradu na stražarskom mjestu. Poručnik Simeoni izvuče dalekozor i zamoli Droga da gleda prema onom

malom trokutu ravnice što su ga planine ostavljale slobodna pogleda. - Što je tamo? - Pogledaj prije, ne bih htio da se varam. Gledaj i reci mi vidiš li što. Prislonivši laktove na ogradu, Drogo pažljivo uze promatrati pustoš i kroz

dogled, koji je bio privatno vlasništvo Simeonijevo, vrlo dobro je mogao razlikovati kamenje, udubljenja, rijetke mrlje žbunja, iako su bili vrlo daleko.

Dio po dio Drogo osmotri onaj vidljivi trokut pustinje i baš htjede ustvrditi da mu ne polazi za rukom bilo što vidjeti, kadli bas u dnu, gdje se sve gubilo za vječnom zavjesom magle, učini mu se da vidi neku malenu crnu mrlju koja se micala.

Još je bio nalakćen na ogradu i gledao kroz dogled kadli osjeti kako mu srce snažno zakuca. Kao prije dvije godine, pomisli on, kad smo mislili da se približuje neprijatelj.

- Misliš li onu sitnu crnu mrlju? - upita Drogo. - Vidio sam je već prije pet dana, ali nisam nikome htio reći. - Zašto? — upita Drogo. - Čega si se bojao? - Da sam što rekao, možda bi bili zadržali one koji su odlazili. I tako,

pošto su nas nasamarili, Morel i svi ostali, ostali bi da uživaju plodove ove prilike. Bolje da nas je manje.

- Kakve prilike? Što misliš da je ono? Bit će kao i onda. bit će neka izvidnička patrola, ili možda pastiri, ili jednostavno kakva životinja.

- Već je pet dana promatram - reče Simeoni. — Da su pastiri bili bi otišli, a također i da su životinje. Nešto je što se miče. ali ostaje gotovo uvijek na istom mjestu.

- A onda kakva tu može biti prilika? Simeoni pogleda Droga osmjehnuvši se kao da se pita bi li mu otkrio

tajnu. Tad reče: - Grade cestu, mislim, grade neku vojničku cestu. Sad je prava prilika.

Prije dvije godine došli su da prouče teren, a sad su ozbiljno došli. Drogo se srdačno nasmije: - Ma što bi im tamo cesta! Gdje ćeš da još tko dođe? Nije li ti bilo

dovoljno prošli put? - Ti si možda malko kratkovidan - odvrati Simeoni. -Možda nemaš dobar

vid. ali ja mogu vrlo dobro vidjeti, postavljaju već tucanik. Jučer je sjalo sunce, pa se vrlo dobro vidjelo.

Drogo potrese glavom začuđen tolikom tvrdoglavošću. Zar mu još uvijek nije dodijalo čekanje. I bojao se Simeoni da oda svoje otkriće kao da je to nešto dragocjeno? Je li se bojao da mu ga tko ne otme?

- Nekad - reče Drogo - nekad bih bio i ja vjerovao. A sad mi se čini da se doista obmanjuješ. Da sam na tvom mjestu, šutio bih, jer će te ismijati.

- Grade put - pritvrdi Simeoni, gledajući sažalno Droga. - Trebat će im nekoliko mjeseci, naravno, ali ovoga puta je prilika tu.

- Kad bi tako i bilo - reče Drogo - kad bi i bilo kako ti kažeš, misliš li da bi ostavili Tvrđavu s tako malo posade kad bi gradili doista cestu da po njoj sa sjevera dovuku artiljeriju? Štab bi to odmah saznao, znali bi to već odavno.

- Vrhovna komanda ne uzima ozbiljno Tvrđavu Bastiani; sve dok je ne izbombardiraju, nitko neće vjerovati u te priče ... Uvjerit će se prekasno.

- Kaži što hoćeš - ponovi Drogo. -- Ako je istina da grade tu cestu Vrhovna komanda bi savršeno bila o tome informirana, budi uvjeren u to.

- Vrhovna komanda ima na tisuće informacija, ali od tisuću samo je jedna valjana, pa tako ne vjeruju nijednoj. Uostalom, suvišno je o tome raspravljati, vidjet ćeš da će se dogoditi onako kako sam rekao.

Bijahu sami na rubu stražarskih mjesta. Stražari su sad bili postavljeni na većim razmacima i hodali gore-dolje na odlomku koji im je bio određen. Drogo pogleda ponovo prema sjeveru: klisure, pustoš, magle u dnu, sve mu se činilo bez ikakva smisla.

*

Kasnije, razgovarajući s Ortizom, Drogo je saznao da su tu veliku tajnu praktički znali već gotovo svi. Nego, nitko nije tome pridavao nikakvu važnost. Štaviše, mnogi su se čudili kako je lako ozbiljan mladić kao što je Simeoni dopustio da se proširi glas o toj novosti.

U tim danima je bilo mnogo štošta drugo o čemu je trebalo voditi brigu. Smanjenje posade prisiljavalo je da se prorijede uzduž bedema snage kojima su raspolagali i neprestano su se iskušavali različiti sistemi da se s manje sredstava

uspostavi služba sigurnosti gotovo jednako uspješno kao prije. Trebalo je napustiti neka stražarska mjesta, opskrbiti druga s više materijala, trebalo je ponovo izvršiti raspored pojedinih odreda i rasporediti ih po spavaonicama.

Prvi put otkad je postojala Tvrđava mnoge su prostorije bile zatvorene i zakračunane. Krojač Prosdocimo morao je da se liši trojice pomoćnika jer nije više bilo dovoljno posla. Sad je mogao čovjek naići na velike sobe ili urede sasvim prazne, a na zidovima bijele mrlje što ih je ostavilo otpremljeno pokućstvo ili slike.

Crnu tačkicu na krajnjem rubu ravnice smatrali su i dalje kao šalu. Malo je tko zamolio Simeonija da mu posudi dogled kako bi vidio, a i ti su tvrdili da ne vide ništa. Sam Simeoni, vidjevši da ga nitko ne shvaća ozbiljno, izbjegavao je da govori o svom otkriću, i zbog opreza smijao se i sam bez negodovanja.

Tad jedne večeri Simeoni dođe u Drogovu sobu da ga pozove. Već se bilo unoćilo, i izvršila smjena straže. Maleni odred iz Nove utvrde bio se vratio, i Tvrđava se spremala da bdije, još jednu uzalud utrošenu noć.

— Dođi da vidiš ti koji ne vjeruješ, de, dođi da vidiš -pozivao ga je Simeoni. — Ako nemam halucinacije, onda vidim neko svjetlo.

Pođoše da vide. Uziđoše na bedem u visini četvrte kule. U mraku Simeoni pruži Drogu dogled kako bi mogao promatrati.

— Ta mrak je! - primijeti Giovanni. — Što mogu vidjeti po ovom mraku? — Gledaj kad ti kažem - navaljivao je Simeoni. - Rekao sam ti, ne bih

hteo da je to halucinacija. Gledaj ono mjesto koje sam ti prvi put pokazao, reci mi vidiš li što.

Drogo prinese dogled desnom oku, upravi ga prema krajnjoj točki sjevera, ugleda u mraku neko sitno svjetlo, neku sićušnu točku koja je svjetlomrcala na rubu magle.

— Neko svjetlo! — usklikne Drogo. — Vidim neko slabo svjetlo ... čekaj (i nastavljao je da dogled usmjerava u orbitu). Ne mogu odrediti je li ih više ili samo jedno, katkad se čini da su dva.

— Jesi li vidio? - reče Simeoni pobjednički. — Jesam li ja budala? — Kakve to veze ima? — obrecne se Drogo ne preveć uvjerljivo. — Što

znači ako i jest neko svjetlo? Mogao bi biti logor cigana ili pastira. — To je svjetlo na radilištu - reče Simeoni. - Ondje se gradi nova cesta,

vidjet ćeš nemam li pravo. Golim okom, koliko god to bilo čudno, svjetlo se nije moglo nazrijeti. Pa

ni stražari (a bilo ih je izvrsnih, slavnih lovaca) nisu uspijevali da išta vide. Drogo ponovo uperi dogled, potraži ono tako daleko svjetlo i uze ga

promatrati neko vrijeme, tad digne dogled i stane radoznalo promatrati zvijezde. Beskrajno mnoštvo zvijezda ispunjavalo je svaki djelić neba, bile su prekrasne, na istoku rjeđe, jer je svaki čas mjesec imao da iziđe, vidjelo se to po nekom nejasnom osvjetljenju.

— Simeoni! — zovne ga Drogo, ne videći druga pored sebe. Ali drug mu ne odgovori; vjerojatno je sišao nekim uskim stepenicama da izvrši pregled straža na bedemu.

Drogo se ogleda naokolo. U mraku mogao je nazrijeti samo stražarski trijem, sada pust, obris utvrda, crnu sjenu planina. Odnekle se začu odbijanje sata. Krajnji stražar na desnoj strani morao bi sada uzviknuti noćni zov, od vojnika do vojnika glas bi se bio proširio uzduž bedema: "Pozor! Pozor!" Zatim bi zov krenuo obratnim smjetom i ugasio se na podnožju velikih klisura. Sad, kad su stražarska mjesta smanjena na polovicu — pomisli Drogo — glas će, jer će manje njih ponoviti, mnogo brže projuriti tamo i natrag. Međutim, tišina ne bje prekinuta.

Iznenada, zavrgnu se u Drogovoj glavi misao o jednom svijetu željenom i dalekom: o palači, na primjer, na obali mora, u mekoj ljetnjoj noći, s ljupkim bićima koji sjede uz tebe, uz zvukove muzike, slike sretna života o kojima si u mladosti mogao nekažnjivo razmišljati; međutim, krajnji rub mora tamo na istoku počinje se jasnije ocrtavati, a nebo počinje blijedjeti: sviće. I moći tako utrošiti noći, ne bježati u san, ne plašiti se da ćeš zakasniti, pustiti da sunce iziđe, uživati bez straha i patnje na beskrajno vrijeme koje je pred tobom.

Među tolikim lijepim stvarima što ih ima na svijetu Giovanni je tvrdoglavo mislio na taj nevjerojatan dvorac na morskoj obali, na muziku, na rasipanje vremena, na očekivanje zore. Koliko god to bilo glupo, činilo mu se da to izražava na najintenzivniji način onaj mir koji je bio izgubio. Već duže vremena mučila ga je neka tjeskoba, koju nije znao objasniti, mučila ga je bez prestanka: dojam da neće imati dovoljno vremena, da će se nešto važno zbiti i zateći ga nepripravna.

Razgovor s generalom dolje u gradu ostavio mu je malo nade u premještaj i neku blistavu karijeru, ali Giovanniju je, također, bilo jasno da ne može provesti cijeli svoj vijek u Tvrđavi. Prije ili poslije valja nešto odlučiti. A tad bi ga navike zarobile svojim uobičajenim ritmom, i Drogo više nije mislio na

drugove koji su na vrijeme pobjegli, na stare prijatelje koji su se obogatili i postali slavni, tješio se gledajući druge oficire koji su živjeli kao on, u istom izgnanstvu, i ne misleći da su možda to slabići i poraženi ljudi, poslednji primjer koji bi trebalo slijediti.

Iz dana u dan Drogo je odgađao odluku, osjećao se uostalom još mlad, tek mu je bilo dvadeset i pet godina. Ipak ga je ona nejasna tjeskoba progonila neprestance; sad je pak bila to priča o svjetlu u ravnici na sjeveru, a možda je Simeoni bio ipak u pravu.

*

Malo je njih o tome govorilo u Tvrđavi, kao o nevažnoj stvari koja nikoga uopće ne zanima. I suviše je blizu bilo razočaranje što nije došlo do rata, mada nitko nije imao hrabrosti da to prizna. I suviše je svježa bila patnja što su mnogi drugovi otišli a malo njih ostalo ondje, zaboravljeni, da brane beskorisne bedeme. Smanjenje garnizona pokazalo je vrlo jasno da Vrhovna komanda ne pridaje više nikakve važnosti Tvrđavi Bastiani. Tlapnje, nekad tako lake i željene, sad su srdito tjerali od sebe. Simconi je radije šutio da mu se ne bi izrugivali.

U idućim noćima, uostalom, više se nije vidjelo ono tajanstveno svjetlo, ni po danu više nije nitko uspijevao da vidi kako se bilo što kreće u dnu ravnice. Major Matti, koji je. da utaži radoznalost, uzišao gore na bedem, zaiskao je dogled od Simeonija i uzalud njime promatrao pustoš.

- Zadržite samo vaš dogled, poručniče - reče zatim Simeoniju ravnodušno. - Možda bi bilo bolje da vodite malko više brige o vašim ljudima umjesto da mrcvarite vid ni za što. Opazio sam jednog stražara bez prekoramice. Pođite da provjerile, čini mi se da je to onaj tamo.

S Mattijem je bio i poručnik Maderna, koji je tu upadicu ispripovijedio, za stolom na veliku radost i smijeh prisutnih.

Sad su već svi nastojali da im dani što udobnije prolaze, a zgoda sa sjevernom krajinom je zaboravljena.

Samo je s Drogom nastavio Simeoni da rapravlja o tajni. Za četiri dana doista ni svjetla mi mrlje u pokretu, ali petoga dana ponovo su se pojavili. Sjeverne magle - tako je objašnjavao Simeoni — pojačavaju se ili povlače prema godišnjem dobu, vjetru ili temperaturi; u ona četiri dana povukle su se

prema jugu i prekrile ono eventualno radilište. Ne samo što se svjetlo ponovo pojavilo nego nakon otprilike sedmicu

dana Simeoni je tvrdio da se pomaklo i kreće se u pravcu prema Tvrđavi. Ovaj put se Drogo suprotstavio: kako je moguće u noćnom mraku, bez ikakve tačke koja bi mogla služiti kao oslonac, utvrditi takvo kretanje, čak ako je zbilja postojalo?

- Evo — tvrdoglavio je Simeoni. - Ti dakle pretpostavljaš da se ne bi moglo sa sigurnošću dokazati čak da se svjetlo doista i pomaknulo. Prema tome jednako toliko razloga imam ja kad kažem da se pomaklo koliko i ti kad kažeš da je ostalo na istom mjestu. Uostalom vidjet ćeš: promatrat ću svakoga dana one tačkice koje se pomiču, vidjet ćeš da će se malo-pomalo približavati,

Sutradan počeše promatrati zajedno, gledajući naizmjence kroz dogled. I zbilja, vidjele su se samo tri-četiri sićušne tačkice koje su se vrlo sporo pomicale. Bilo je uopće teško pratiti to kretanje. Trebalo je uzeti dvije ili tri čvrste točke, sjenu neke stijene, vrh nekog humka i utvrditi proporcionalne razlike udaljenosti. Nakon nekoliko minuta vidjelo se da se taj razmak zbilja izmijenio: to je bio znak da je tačkica izmijenila položaj.

Bilo je vrlo neobično da je Simeoni to mogao primijetiti prvi put, Štaviše. nije se moglo isključiti da se taj fenomen ponavlja možda nekoliko godina ili stoljeća; moglo je tamo dolje biti neko selo ili bunar gdje su se sastajale karavane i do tada nikad nitko nije upotrijebio tako jak dogled kao što je bio Simeonijev.

Točkice su se pomicale gotovo uvijek na istoj crti, bilo prema gore, bilo prema dolje. Simeoni je mislio da su to kola koja prevoze tucanik ili pijesak; ljudi na toj udaljenosti, govorio je on, bili bi odveć maleni pa ih se ne bi moglo vidjeti.

Obično su se moglo razabrati samo tri ili četiri točkice koje su se istovremeno pomicale. Pretposaviviši da su kola — obrazlagao je Simeoni - na troja koji su se pokretala moralo je biti šest zaustavljenih, ona koja tovare i ona koja istovaruju, a tih šest kola nije bilo moguće zapaziti jer su se gubili između tisuću drugih nepokretnih mrlja krajolika. Na samom onom dijelu radilišta moralo je biti u pokretu desetak kola, vjerojatno s po četiri konja, kako je bilo uobičajeno za teške terete. U odnosu na to ljudi je moralo biti na stotine.

Ova opažanja u početku izrečena gotovo kao za okladu ili igru postala su jedini zanimljivi elemenat u Drogovu životu. Mada mu Simeoni nije bio osobito

simpatičan jer nije bio vesele prirode a bio je vrlo sitničav u raspravljanju, Giovanni je gotovo sve svoje slobodno vrijeme provodio s njim, pa i navečer u dvoranama za oficire gdje su njih dvojica bdjeli do kasno u noć i raspravljali.

Simeoni je ovako zamišljao situaciju: Pretpostavivši čak da radovi budu tekli usporeno, i da je udaljenost možda i veća od one što su je općenito pretpostavljali, bilo bi dovoljno šest mjeseci, tvrdio je on, da bi cesta doprla dotle do kuda može doprijeti topovski metak iz Tvrđave. Sva je vjerojatnost - mislio je on - da će se neprijatelj zaustaviti pred jarugom što je uzdužno presijecala pustinju.

Ta se jaruga obično nije mogla razlikovati od cijele krajine, zbog iste boje, ali večernje sjene ili slojevi magle bi je katkad otkrivali. Spuštala se prema sjeveru, nije se znalo ni koliko je strma ni koliko duboka. Prema tome bilo je nepoznato koliki dio pustinje skriva pogledu onoga tko je promatrao iz Nove utvrde (sa bedema tvrđave nije se ta jaruga mogla vidjeti jer su je skrivale planine).

S najvišeg ruba te provalije pa sve do u podnožje planina, ondje gdje se uzdizao klisurast stožac na kojemu se nalazila Nova utvrda, pustinja se pružala jednolično i ravna, prekinuta samo ponekom gudurom, gomilama ruševnog kamenja ili malim trščacima.

Stigavši s cestom ispod te provalije — pretposavljao je Simeoni — neprijatelj će bez teškoća završiti preostalu dionicu puta, gotovo odjednom, okoristivši se nekom oblačnom noći. Zemljište je bilo prilično ravno i kompaktno, tako da bi se i artiljerija mogla udobno kretati naprijed.

Tih šest mjeseci prema maksimalnom proračunu — dodavao je poručnik — moglo je postati sedam ili osam, a možda i mnogo više, s obzirom na prilike. I tu je Simeoni nabrojao sve moguće razloge zakašnjenja: greška u proračunu cjelokupne udaljenosti koju je trebalo svladati; postojanje drugih poprečnih odrona, nevidljivih sa Nove utvrde, što bi moglo otežati i odugovlačiti radove; progresivno usporavanje radova, zbog sve veće udaljenosti od centra snabdijevanja potrebnim materijalom i živežnim namirnicama; komplikacije političkog značaja što bi moglo iziskivati da se radovi obustave za neizvjesno vrijeme; snijeg, koji bi mogao potpuno spriječiti radove za dva ili tri mjeseca; kiše koje mogu pretvoriti ravnicu u močvaru. To bi bile glavne zapreke, Simeoni je mnogo držao do toga da ih ističe pažljivo i sitničavo, jednu po jednu kako se ne bi činilo da je opsjednuta time.

A ako ta cesta nema nikakvu agresivnu svrhu? Ako je na primjer grade u poljoprivrdene svrhe, da bi priveli kulturi onu beskrajnu pustolinu, dotad neplodnu i nenastanjenu? Ili, ako su jednostavno prekinuli radove nakon jednog ili dva kilometra? - pitao je Drogo.

Simeoni je tresao glavom. Pustoš je suviše kamenita a da bi se mogla obrađivati, odgovarao je. Sjeverno kraljevstvo, uostalom, posjeduje prostrane napuštene livade koje služe samo kao pašnjaci; zemljište ovdje u blizini bilo bi mnogo prikladnije za takav pothvat.

Nego, može li se uopće sa sigurnošću tvrditi da stranci doista grade cestu? Simeoni je tvrdio da mu je u nekim vedrim danima, za smiraja, kad se sjene tako jako oduljuju, pošlo za rukom nazrijeti ravnu crtu podgradnje ceste, sloja tucanika. Međutim, Drogo nije to vidio ma koliko se upinjao. Tko bi se mogao zakleti da ona ravna pruga nije jednostavno neki nabor zemljišta? Kretanje ovih tajanstvenih crnih točkica i svjetlo noću nisu bili nikakav dokaz; možda je uvijek to postojalo; u prijašnjim godinama možda ih nitko nije zapazio jer su ih prekrivale neumorne magle (ako se i ne uzme u obzir slabost starih dogleda, do tada u upotrebi u Tvrđavi).

*

Dok su Drogo i Simeoni vodili takve razgovore, jednoga dana počne snježiti. Ljeto još nije završeno — bila je prva Giovannijeva misao - a evo već je zima na pragu. Činilo mu se zbilja da se tek vratio iz grada, štaviše, da nije još imao pravo ni vremena da se sredi kao prije. A ipak, na kalendaru je pisalo 25. studenoga, prohujalo je već nekoliko mjeseci.

Vrlo gust snijeg pršio je s neba. slažući se po terasama i bijeleći ih. Gledajući ga, Drogo osjeti oštrije svoju staru tjeskobu, uzalud je nastojao da je otjera, misleći na svoju još mladu dob, na još mnogo godina koje mu preostaju. Vrijeme je stalo neobjašnjivo juriti, sve brže i brže gutalo je dan za danom. Dovoljno je bilo ogledati se, i već se spuštala noć, sunce se spuštalo i izlazilo na drugoj strani neba obasjavajući zemlju zasutu snijegom.

Svi ostali, njegovi drugovi, nisu, kanda, to opažali. Ispunjavali su svoje vojničke dužnosti bez ikakva zanosa, štaviše radovali se kad bi se na dnevnom rasporedu pojavilo ime novog mjeseca, kao da je to neki neočekivani dobitak. Toliko im manje vremena preostaje da ga provedu u Tvrđavi Bastiani, mislili su.

Oni su dakle imali neku svoju polaznu točku, bilo osrednju bilo glavnu, i znali se time zadovoljiti.

Čak i major Ortiz, već na pragu pedesete, prisustvovao je ravnodušno tom bijegu sedmica i mjeseci. Sad se on već odrekao velikih nada, i "još desetak godina" govorio je "pa ću u mirovinu". Vratit će se svojoj kući. u neki stari provincijski grad - objašnjavao je - gdje žive neki njegovi rođaci. Drogo ga je gledao sa simpatijom, ali nije uspijevao da ga razumije. Što će učiniti Ortiz tamo dolje među građanima, bez ikakva životna cilja, sam?

- Znao sam se zadovoljiti — govorio je major shvativši Drogove misli. - Od godine do godine naučio sam željeti sve manje. Ako mi posreći,

vratit ću se kući u činu pukovnika. - A zatim? - pitao je Drogo. - To je sve — odvratio je Ortiz osmjehnuvši se smireno. — Čekat ću još,

zadovoljan što sam izvršio svoju dužnost — zaključio je u šali. - Ali ovdje, u Tvrđavi, za ovih deset godina, ne mislite li... - Rat? Još uvijek mislite na rat? Nismo li imali dovoljno ratova? Na sjevernoj ravni, na granici vječnih magla, ništa se više sumnjivo nije

moglo vidjeti; čak je i noćni žižak bio ugašen. A Simeoni je bio vrlo, vrlo zadovoljan. To je dokazivalo da je on bio u pravu: nije bilo posrijedi ni neko selo ni ciganski logor, nego samo radovi što ih je snijeg prekinuo.

XXIII

Već je od prije više dana zima sišla nad Tvrđavu, kad se na dnevnom rasporedu, obješenom u svom uskom okviru na zidu dvorišta, mogla pročitati neobična obavijest

"Netočne obavijesti i alarmni glasovi — pisalo je — što su se počeli širiti predmet su ozbiljne osude. Na osnovi nepromjenljive odluke Vrhovne komande, pozivaju se podoficiri, vojni službenici i vojnici da ne vjeruju, ne ponavljaju ili uopće šire takve alarmne vijesti, potjecale iz bilo kakva izvora, u vezi s pretpostavljenom agresijom na naše granice. Te glasine, osim što nisu oportune, zbog opće poznatih disciplinarnih razloga, mogu poremetiti normalne odnose sa graničnom Državom i proširiti u armiji suvišnu uznemirenost, škodljivu urednom toku službe. Želimo da potrebna budnost stražara bude objašnjena normalnim uvjetima i vrhu svega da se ne upotrebljavaju optički instrumenti

koji nisu određeni propisima i koji, često nerazborito upotrebljeni, lako daju povoda zabludama i krivim tumačenjima. Tko god posjeduje takve instrumente, mora o tome obavijestiti svoju odjelnu komandu, koja će se pobrinuti da ih povuče iz opticaja i pohrani."

Slijedile su uobičajene nardbe za dnevnu smjenu straže i potpis komandanta, potpukovnika Nicolosija.

Bilo je očigledno da se dnevni raspored, formalno namijenjen vojnicima, u stvari odnosio na oficire. Nicolosi je tako postignuo dvostruki cilj: nije nikoga napadao, a obavijestio je o tome cijelu Tvrđavu. Sigurno ni jedan se oficir ne bi više usudio da promatra pustinju nepropisnim dogledom, na očigled straža. Vojni instrumenti po kulama i utvrdama bjahu stari, praktički neupotrebljivi, poneki čak i izgubljeni.

Tko je odao stvar? Tko je obavijestio Vrhovnu komandu dolje u gradu? Svi su instinktivno okrivljavali Mattija, samo je on to mogao učiniti, uvijek s propisima pri ruci, kako bi mogao ugušiti bilo koji užitak, bilo koji pokušaj nekog oduška pojedinca.

Većina oficira se tome smijala. Vrhovna komanda — govorili su — ostaje vjerna sebi, uvijek je dvije godine u zakašnjenju. Ta tko je uopće i mislio o nekoj invaziji sa sjevera? Ah, da, Drogo i Simeoni (na njih smo zaboravili). Pa ipak, činilo se posve nevjerojatno da je obavijest u dnevnom rasporedu uperena baš na njih. Tako valjan momak kao što je Drogo — mislili su — sigurno ne može nikome naškoditi, čak ako se i cijeli bogovetni dan mota s dogledom u ruci. I Simeonija su, također, smatrali neškodljivim.

Naprotiv, Giovanni je nagonski osjetio da se potpukovnikova naredba odnosi baš na njega. Još jednom su se životna zbivanja okrenula točno protiv njega. Kakvo je zlo bilo u tome što je on po nekoliko sati na dan proveo u promatranju pustinje? Zašto mu brane tu utjehu?

Misleći o tome, bujao je duboko u njemu jed. Već se bio pripremio da čeka proljeće: netom snijeg okopni — nadao se - pojavit će se ponovo na krajnjem sjevernom obzorju ono tajanstveno svijetlo, crne točkice opet će se pomicati gore-dolje, nada će se ponovo roditi.

I doista, sav je njegov unutarnji život bio usredotočen na tu nadu, i ovaj put je s njim bio samo Simeoni, ostali uopće nisu ni pomislili na to, pa čak ni Ortiz, čak ni krojački majstor Prosdocimo. Bilo je lijepo sada, tako sam, gajiti ljubomorno neku tajnu, i ne kao u davnim danima, prije nego li je umro

Angustina, kad su se svi pogledavali kao urotnici, u nekom živom takmičenju. A sada je dalekozor bio zabranjen. Simeoni, onako skrupulozan kao što ga

je bog dao, sigurno se neće više usuditi da ga upotrebljava. Pa ako se ono svjetlo ponovo upali na granici vječnih magli, ako se ponovo budu pomicale gore-dolje one sitne mrljice, nitko to golim okom neće moći opaziti, čak ni najbolji stražari, čuveni lovci koji mogu ugledati gavrane na udaljenosti od jednog kilometra.

Pun strepnje, očekivao je Drogo onoga dana da čuje mišljenje Simeonijevo, ali čekao je do večeri, da ne bi udarili u oči, jer bi zasigurno netko s onih stopa pošao da izvijesti komandanta. Pa ni sam Simeoni nije u podne došao za stol, niti ga je Giovanni igdje sreo.

Za večerom se Simeoni pojavio, ali kasnije nego obično, kad je Drogo već počeo jesti. Večeru je pojeo brzo i ustao sa stola prije Giovannija, te odmah sjeo uz stolić za igru. Je li se možda bojao da se sastane okom u oko sa Drogom?

Ni jedan ni drugi nisu te večeri bili u službi. Giovanni sjedne u naslonjač pokraj vrata dvorane da bu uhvatio prijatelja kad bude izlazio. Opazio je kako Simeoni sve igrajući, iskosa baca pogled na njega, nastojeći da se to ne opazi, Simeoni je igrao do kasno u noć, mnogo kasnije nego obično, kao što nije nikada učinio. Nastavljao je bacati poglede prema vratima, nadajući da će se Drogo umoriti čekajući ga. Naposljetku, kad su se svi razišli, morao je i on ustati i krenuti prema izlazu. Drogo se uputi s njim.

— Zdravo, Drogo — reče mu osmjehnuvši se zbunjeno. — Nisam te opazio, gdje si bio?

Krenuh su jednim od onih mnogih pustih hodnika koji su uzduž prelazili srednjim dijelom Tvrđave.

— Sjedio sam i čitao — odvrati Drogo. - Nisam uopće opazio da je tako kasno.

Koračali su tako neko vrijeme, šutke, obasjani odrazom fenjera što su simetrično visjeli na oba zida. Skupina oficira već se bila udaljila, čuli su se njihovi nejasni glasovi iz daleke polutame. Noć je bila poodmakla, bilo je studeno.

— Jesi li pročitao dnevni raspored? - upita Drogo odjednom. — Jesi li zapazio onu priču o netočnim alarmima? Tko zna zašto? I tko je to mogao prijaviti?

— Otkud bih ja to znao? — odvrati gotovo neuljudno Simeoni, zaustavivši se podno stepenicama koje su vodile prema gore. — Hoćeš li ovuda

gore? — A dalekozor? — tvrdoglavio je Drogo. — Nećemo više smjeti da

upotrebljavamo tvoj dalekozor, barem . . . — Već sam ga predao Komandi — prekine ga Simeoni uzdržljivo. —

Činilo mi se da je tako bolje. To više što su nas držali na oku. — Mislim da si mogao malo počekati. Možda za tri mjeseca, kad snijeg

okopni, nitko se više ne bi ni sjetio, pa smo mogli ponovo gledati. Kako ćemo gledati cestu o kojoj si govorio bez tvoga dalekozora?

— Ah, da cesta — u glasu Simeonijevu osjećao se prizvuk popustljivosti. — Nego. uvjerio sam se napokon da si ti imao pravo.

— Da sam ja imao pravo? Kako to misliš? — Da ne grade nikakvu cestu, vrlo vjerojatno je to neko selo ili ciganski

logor kako si ti tvrdio. Dakle Simeoni se toliko boji da sad niječe sve? Boji se neprilika i ne

pouzdaje se više ni u njega, ni s njim, s Drogom neće više da o tome govori? Giovanni pogleda svog druga pravo u lice. Hodnik je potpuno opustio, ničiji glas nije se više čuo, sjene dvojice oficira ocrtavale su se čudovišno s jedne i s druge strane, talasajući se.

— Ne vjeruješ više, to tvrdiš? - upita ga Drogo. - Misliš li ozbiljno da si pogriješio? A sve one tvoje pretpostavke?

— Tek toliko da nam prođe vrijeme - odvrati Simeoni pokušavajući da sve izvrne u šalu. - Nadam se da nisi uzeo stvar ozbiljno.

— Bojiš se, priznaj, eto što je — obrecne se Drogo zlim glasom. — Prestrašio si se dnevnog rasporeda, priznaj, i sad se ne pouzdaješ.

- Ne znam što ti je večeras - odgovori Simeoni. — Ne znam što hoćeš da kažeš. S tobom se čovijek ne može šaliti, eto što je, sve uzimaš suviše ozbiljno, poput djeteta, eto.

Drogo zašutje i prodorno ga pogleda. Ostadoše tako neko vrijeme nijemi u tmurnom hodniku, ali muk bijaše prevelik.

— No, odoh da spavam — zaključi Simeoni — laku noć! — I počne se uspinjati stepenicama, osvijetljenim također na svakom odmorištu svjetlomrcavim fenjerom. Simeoni se uspne do prvog potrijemka, nestane ga za uglom, samo se još vidjela njegova sjena na zidu, a zatim više ni to. - Kakav crv! pomisli Drogo.

XXIV

Vrijeme međutim juri, njegovi nečujni otkucaji daju životu sve vratolomniji ritam, čovjek ne može rastati ni trenutak da bi bacio pogled unatrag. "Zaustavi se zaustavi se!" htio bi čovjek da vikne, ali spoznaje da je uzaludno. Sve bježi i nestaje, ljudi, godišnje doba, oblaci; i beskorisno je hvatati se za stijene, silom ustrajati na vrhu neke hridi, umorni prsti se otvaraju, ruke bespomoćno malakšu, struja te odvlači u rijeku, koja, ma koliko teče sporo, ne zaustavlja se nigde.

Od dana do dana Drogo je osjećao kako ovo tajanstveno rušenje postaje sve brže i uzalud je nastojao da ga zadrži. U jednoličnom životu Tvrđave nedostajale su mu čvrsta uporišta, i sati su bježali prije negoli bi uspijevao da ih broji.

Ipak, postajala je potajna nada za koju je Drogo rasipo najbolji dio svog života. Da bi je pothranjivao, Drogo je lako žrtvovao mjesec za mjesecom, i nikad nije bilo dovoljno. Zima, duga zima u Tvrđavi bila je samo neka vrsta akontacije. Kad bi zima završila, Drogo je ponovo čekao.

Kad dođe proljeće — mislio je on — stranci će se ponovo prihvatiti radova na cesti. Nego, više nije imao na raspolaganju Simeonijev dalekozor koji bi mu omogućio da ih vidi. Ipak, kako radovi budu napredovali - samo tko zna koliko će još vremena proći — tuđinci će se približavati i jednoga lijepog dana stići će na dogled starih dalekozora što su ostali kao dio spreme na ponekom stražarskom mjestu.

Stoga nije Drogo utvrdio kao konačni rok svoga iščekivanja proljeće, već nekoliko mjeseci dalje, uvijek uzimajući u obzir hipotezu da se cesta doista gradi. Valjalo je da gaji sve te svoje misli u potaji, jer Simeoni, u strahu od nperilika, nije htio o tome ni da zna, ostali drugovi izrugivali bi mu se, a starješine nisu odobravale takve tlapnje.

U početku svibnja, koliko je god uporno s najboljim vojnim dalekozorom promatrao ravnicu, Giovanniju nije polazilo za rukom da zapazi bilo kakav trag neke čovječje aktivnosti; pa ni ono svjetlo noću, mada se svjetlo lako vidi i na beskrajnim daljinama.

Malo-pomalo njegovo je pouzdanje slabilo. Teško je vjerovati u nešto kad je čovjek sam i ne može o tome ni s kim govoriti. Baš je u to vrijeme Drogo opazio kako su ljudi daleki jedan drugome, čak i onda kad se vole; ako neko

pati, bol je potpuno njegova, nitko ne može preuzeti na sebe ni najmanji dio; ako netko pati, drugi se zbog toga ne osjećaju loše, čak i ako je ljubav velika, i to izaziva usamljenost života.

Pouzdanje je počinjalo da zamara a nestrpljenje je raslo. Drogo je osiećao kako otkucaji sata postaju sve brži. Već mu se dešavalo da bi prošli cijeli dani a da on ne bi bacio ni pogleda prema sjeveru (mada je pokatkad volio da zavarava sam sebe i uvjerava se kako je zaboravio, dočim je uistinu to činio svjesno da bi idući put imao trunak vjerojatnosti više).

Naposljetku, jedne večeri — ali koliko je već vremena prohujalo neko sitno svjetlomrcavo svjetlo pojavi se u leći dalekozora, tako slabo svjetlo te se činilo kako treperi umirući, a naprotiv, s obzirom na daljinu tamo je moralo biti jako osvjetljenje.

Bilo je to u noći 7. srpnja. Drogo se godine i godine poslije toga sjećao divne radosti koja mu je oblila dušu, i želje da potrči, da viče kako bi svi to saznali, i ponosna napora da nikome ništa ne kaže, zbog praznovjernog straha da će svjetlo nestati.

*

Svake večeri Drogo bi na rubu bedema stajao i čekao, svake večeri žižak kao da se približavao pomalo i postakao veći. Često je to vjerojatno bila samo obmana, rođena iz želje, ponekad je to ipak bio neki zbiljski napredak, tako da je jedne večeri neki stražar to opazio golim okom.

Počelo je čak i danju da se vidi, na bjeličastoj pozadini pustinje, kretanje malenih crnih točaka, kao i prošle godine, samo što je sad dalekozor bio mnogo slabiji pa su prema tome stranci svakako morali biti mnogo bliži.

U rujnu su svjetlo sa vjerojatnog radilišta jasno u vedrim noćima vidjeli ljudi normalnog vida. Malo-pomalo vojnici su ponovo počeli govoriti o sjevernoj ravnici, o strancima, onom čudnom kretanju, o noćnim svjetlima. Mnogi su govorili da je posrijedi baš cesta, mada nitko nije znao da objasni svrhu; pretpostavka o nekim vojnim radovima činila se besmislena. Uostalom, radovi su, kanda, napredovali neobično sporo, s obzirom na vrlo veliku udaljenost što je još preostajala.

Ipak, jedne večeri poneko je izdaleka, uvijenim riječima, počeo govoriti o ratu, i neke čudne nade ponovo su se kovitlale među zidovima Tvrđave.

XXV

Nekakav stup je usađen na rubu jaruge koja uzduž presijeca sjevernu ravninu, na niti kilometar udaljenosti od Tvrđave. Odanle do hridinastog stošca na kojemu je Nova utvrda, pruža se pustinja jednolična i ravna, tako da se artiljerija može bez zapreka kretati. Neki stup, zabijen na najvišem rubu odrona, osobit znak rada ljudske ruke, vrlo dobro vidljiv i prostim okom sa vrha Nove utvrde.

Donle su stigli tudinci sa svojom cestom. Veliki pothvat je konačno dovršen, ali uz koju strašnu cijenu! Prema proračunu poručnika Simeonija trebalo je šest mjeseci. Ipak, nije bilo dovoljno za gradnju ni šest mjeseci, ni osam, ni deset. Cesta je konačno dovršena, neprijateljska vojska može stići sa sjevera jureći u propanj da dostigne zidove Tvrđave; nakon toga preostaje im samo da prijeđu posljednju dionicu, nekoliko stotina metara po ravnu i udobnu zemljištu, ali sve je to skupo stajalo. Trebalo je petnaest godina, petnaest dugih, dugih godina koje su ipak prohujale kao san.

Ogledaš li se naokolo, ništa se, kanda, nije izmijenilo. Planine su ostale iste, na bedemima Tvrđave vide se uvijek iste mrlje, možda se pojavila i neka nova, ali posve neznatna. Isto je i nebo, ista je Tatarska pustinja, ako izuzmemo onaj crnkasti stup na provaliji, a ona ravna pruga koja je sad vidljiva sad nevidljiva, ovisi o osvjetljenju, to je ta znamenita cesta.

Petnaest godina u vijeku planina manje je nego ništa, pa ni bedemima Tvrđave nisu mnogo naudile. Ipak, za ljudski vijek, to je dug put, mada nije jasno kako su godine tako brzo prošle. Lica su uvijek ista, ili gotovo ista, navike se nisu izmijenile, ni vrijeme smjene straže, ni večernji oficirski razgovori.

Pa ipak, pogledaš li izbliza, prepoznaju se na licima tragovi što su ih godine ostavile. Osim toga garnizon je brojčano još više smanjen. Na dugim dijelovima bedema nema više straže, i može se prići bez lozinke, stražarske skupine su raspoređene samo na najvažnijim glavnim punktovima, čak je odlučeno da se Nova utvrda zatvori i da se pošalje svaki deseti dan samo odred za inspekciju; tako malo važnosti sada Vrhovna komanda daje Tvrđavi Bastiani.

Izgrađuju ceste na sjevernoj ravnici doista Vrhovna komanda nije shvatila ozbiljno, nije dala tome nikakve važnosti. Neki misle da je to jedna od onih običnih besmislica vojnih zapovjedništava, drugi kažu da su u prijestolnici sigurno bolje obaviješteni; svakako je očito da ta cesta nije izgrađena u

agresivne svrhe; uostalom, i nema drugog objašnjenja, mada baš i nije uvjerljivo.

Život u Tvrđavi postaje sve jednoličniji i usamljeniji; potpukovnik Nicolosi, major Monti i potpukovnik Matti pošli su u mirovinu. Posadom sada upravlja potpukovnik Ortiz, a i svi ostali, osim majstora Prosdocima, koji je ostao narednik, dobili su viši čin.

Jednog prekrasnog rujanskog jutra još jednom Drogo, kapetan Giovanni Drogo, upinje se jašući strmim putem koji iz ravnice vodi u Tvrđavu Bastiani. Imao je mjesec dana dopusta, ali poslije dvadeset dana već je na povratku; grad mu je sad već postao sasvim tuđ, stari su prijatelji napredovali, zauzimaju važne položaje, i pozdravljaju ga onako usput, kao bilo kojeg oficira. I njegov dom, koji ipak još uvijek voli, ispunja mu dušu, kad se vrati u nj, nekom neopisivom patnjom. Kuća je gotovo svaki put pusta, majčina soba prazna je zauvijek, braća su vječno naokolo, jedan se oženio i nastanio u drugom građu, drugi nastavlja da putuje, u dvoranama nema više ni traga obiteljskom životu, glasovi zvuče pretjerano glasno, i nije dovoljno otvoriti prozore suncu.

Tako se Drogo još jednom uspinje klancem prema Tvrđavi, i preostaje mu petnaest godina života manje. Ipak, on se ne osjeća osobito izmijenjen, vrijeme je prohujalo tako brzo da duh nije stigao ostarjeti. I ma koliko svaki dan sve jači mutan nemir ura što prolaze, Drogo tvrdoglavo vjeruje u tlapnju da ono najvažnije treba tek da počne. Giovanni strpljivo čeka svoj čas što nikad nije došao, ne misli da se budućnost strahovito skratila, nije više kao negda kad mu se buduće vrijeme moglo činiti beskrajan period, neiscrpivo bogastvo koje možeš bez straha rasipati.

Ipak, jednoga je dana opazio kako već poduže ne odlazi na jahanje po poljani iza Tvrđave. Štaviše, opazio je da zato nema nikakve volje i da posljednjih mjeseci (tko zna točno otkad?) ne grabi stepenicama sve dvije po dvije. Glupost, pomislio je, fizički se osjeća sved jednako, ta sve valja tek da započne, nema nikakve sumnje u to; bilo koji dokaz bio bi smiješan i suvišan.

Ne, fizički Drogo nije oronuo, kad bi mu se opet htjelo jahati i preskakivati stepenice, bio bi sigurno sposoban, ali to i nije važno. Najteže je što ga više nije volja, što više voli nakon ručka dremuckati na suncu nego lunjati gore-dolje po kamenitoj poljani. To je ono što je važno, samo to registrira prohujale godine.

Oh, da je o tome mislio prije, one večeri kad je prvi put uzišao

stepenicama ne preskačući ih! Osjećao se, istina, malo umoran, obruč mu je stiskao čelo, uopće nije imao volje za uobičajenu partiju karata (uostalom i prije mu se dešavalo da se odricao toga da grabi stepenicama dvije po dvije, zbog povremenih fizičkih nelagodnosti). Nije ni izdaleka posumnjao da je ta večer vrlo tužna za njega, da se na onim stepenicama, baš u onom času završavala njegova mladost, da se sutradan, bez ikakva posebna razloga neće više vratiti svojim starim navikama, pa ni prekosutra, ni poslije, ni ikad više.

Sad, dok Drogo razmišljajući jaše pod suncem po strmu putu, a životinja već malko umorna ide korakom, sad ga nečiji glas zove s druge strane doline.

— Gospodine kapetane — začu kako netko viče i okrenuvši se opazi na suprotnoj strani gudure nekog mladog oficira na konju; nije ga prepoznao, ali mu se učini da razabire oznake poručnika i pomisli da je neki oficir iz Tvrđave koji se kao i on vraća s dopusta.

— Šta je? — upita Drogo zastavši pošto je odgovorio po propisu na pozdrav: kakav razlog može natjerati tog poručnika da ga zove onako, možda i suviše slobodno?

Kako onaj nije odgovorio, Drogo ponovi glasnije: — Što je? — glasom malko uvrijeđenijem.

Uspravan u sedlu, nepoznati poručnik zakloni rukom usta da bi se glas dalje čuo i odgovori što mu je grlo dalo:

— Ništa, želio sam vas pozdraviti! Drogu se objašnjenje učini malko glupo, gotovo uvredljivo, kao da netko

zbija šalu s njim. Još pola sata jahanja, do mosta, a tad se oba puta sastaju. Čemu dakle ovaj pretjerani građanski pozdrav?

— Tko je? — vikne Drogo odvraćajući na njegove riječi. — Poručnik Moro! — bio je odgovor ili bolje to je bilo ime što se

kapetanu učinilo da ga je čuo. Poručnik Moro? — pomisli. - U Tvrđavi nema nikoga tko se tako zove. Možda neki novi oficir koji dolazi da se javi na dužnost?

Tek tada ga pogodi, s bolnim odzvukom u duši, sjećanje na onaj daleki dan kad se on prvi put uspinjao prema Tvrđavi, na susret s kapetanom Ortizom, baš na istom mjestu sutjeske, na živu želju da razgovara s nekom prijateljskom osobom, na smeten razgovor preko provalije.

Točno kao onog dana, pomisli, samo što su sad uloge bile izmijenjene, i sad je bio on, Drogo, stari kapetan koji već po stoti put uzilazi u Tvrđavi

Bastiani dok je poručnik bio nov, neki Moro, nepoznata osoba. Tad Drogo spozna kako je cijela jedna generacija u međuvremenu prošla, kako je on sad već stigao s onu stranu vrhunca svog života, tamo gdje su starci, gdje se u onom udaljenom danu njemu činilo da se nalazi Ortiz, I sad prevalivši četrdesetu, a da nije učinio ništa valjano, bez djece, doista sam na svijetu, Giovanni se zbunjeno ogledao naokolo osjećajući kako je njegova sudbina na izmaku.

Vidio je klisure išarane rijetkim niskim grmljem, vlažne vododerine, vrlo daleke planinske gole vrhove kako jedan drugoga nadvisuju dižući se k nebu, bešćutna lica planina; a s druge strane klanca onaj novi poručnik, plašljiv i nesnalažljiv, koji se, sva je prilika, obmanjivao kako će ostati u Tvrđavi samo nekoliko mjeseci, i maštao o blistavoj karijeri, o slavnim vojničkim djelima, o romantičnim ljubavima.

Pljesne po vratu svog konja, koji prijateljski okrete glavu prema njemu, ali zasigurno nije ga mogao shvatiti. Drogu se stijesni u srcu; zbogom snovi dalekih dana, zbogom ljepote života. Sunce je sjalo čisto i sklono ljudima, osvježujući zrak silazilo je niz dolinu, ugodan vonj sirio se s livada, cvrkut ptica pratila je muzika potoka. Dan koji ulijeva sreću u srca ljudi, pomisli Drogo, i čudio se kako se prividno ništa ne razlikuje od nekih čudesnih jutara njegove mladosti. Konj ponovo krene. Poslije pola sata Drogo ugleda most gdje su se spajala oba puta, pomisli da će uskoro morati da razgovara s novim poručnikom i obuze ga neki osjećaj mučnine.

XXVI

Zašto su, sad kad je cesta dovršena, stranci nestali? Zašto su ljudi, konji i kola ponovo prešli velikom ravnicom i nestali u maglama sjevera. Je li sav ovaj posao bio uzaludan?

Skupine radnika na zemljanim radovima doista su se udaljavale jedna po jedna dok nisu postale sitne točke, vidljive samo dalekozorom kao prije petnaest godina. Put je bio otvoren, sad je vojska mogla doći i napasti Tvrđavu Bastiani. Međutim, vojska se nije približavala. Preko Tatarske pustinje vidjela se samo pruga ceste, poseban znak rada ljudske ruke u onoj drevnoj napuštenosti. Vojska nije sišla u napad, činilo se da će sve ostati neizvjesno tko zna još za koliko godina.

Tako je krajina ostala nepokretna, nepomične i sjeverne magle,

nepromijenjen vojnički život u Tvrđavi, stražari su ponavljali sveđ iste korake s jedne do druge točke stražarskih mjesta, jednaka juha za vojnike, svaki dan jedanak drugome, ponavljajući se u beskaraj, jednolično kao vojnički korak. A vrijeme je ipak duhalo; ne obazirući se na ljude, kružilo je svijetom uništavajući njegove ljepote; nitko mu nije mogao izmaknuti, čak ni tek rođena, bezimena djeca.

I Giovannijevo lice pomalo se počinjalo brazdati, kosa sijedjela, korak postajao teži; bujica života već ga je odbacila na jednu stranu, prema perifernim virovima, mada zapravo još nije imao ni pedeset godina. Drogo, naravno, nije više vršio stražarsku službu; imao je svoj ured u Komandi, odmah do ureda potpukovnika Ortiza.

Kad bi se spustio mrak, malen broj ljudi na stražarskim mjestima nije mogao spriječiti da noć zagospodari Tvrđavom. Na prostranim dijelovima bedema nije bilo straže, i odanle su prodirale mračne misli, tuga i samoća. I zbilja, poput dalekog izgubljenog otoka bila je sada stara tvrđava, okružena strahovitim pustim prostorima: slijeva i zdesna planine, s juga duga nenastanjena sutjeska, a sa druge strane Tatarska ravnica. Čudni zvukovi, kao nikad dotad, ozvanjali su u poznim urama noći kroz labirint utvrda, i srca stražara zakucala bi ubrzano. S jednog do drugog kraja bedema ozvanjao je još povik "Pozor! Pozor!", ali vojnici su teškom mukom predavali taj zov, tolika je udaljenost bila od jednog do drugog stražarskog mjesta.

Drogo je u to vrijeme sudjelovao u prvim tjeskobama poručnika Mora, kao vjernoj reprodukciji svoje vlastite mladosti. I Moro je u početku bio prestrašen, obratio se majoru Simeoniju, koji je na neki način zamjenjivao Mattija; i njega su uspijeli nagovoriti da ostane četiri mjeseca, i na kraju i on je uhvaćen na lijepak; i Moro je suviše uporno stao da promatra sjevernu krajinu i onaj neiskrišćen novi put odakle su silazile ratničke nade. Drogo bi bio rado s njim razgovarao, rekao mu da bude oprezan, da ode dok je još na vrijeme; to više što je Moro bio simpatičan i skrupulozan mladić. Ali bilo kakva glupost uvijek je sprječavala taj razgovor, uostalom, bio bi vjerojatno uzaludan.

Kako su se jedna za drugom okretale i slegale sive stranice dana i crne stranice noći, tako je rasla u Drogu i Ortizu (a možda još u ponekom starom oficiru) tjeskoba da više nema vremena. Neosjetljivi na uništavanje vremena, tudinci se nisu micali uopće, kao da su besmrtni i malo mare što uzalud rasipaju druga godišnja doba. Međutim, u Tvrđavi su bili bijedni ljudi, bez obrane protiv

djelovanja vremena, kojega se približavalo krajnji rok. Oni rokovi koji su se negda činili nevjerojatni, toliko su bili daleki, sad su se iznenada pojavljivali na obzorju, podsjećajući na tvrde dane isteka života. Svaki put, da bi čovjek mogao nastaviti, valjalo je da smisli nov način života, da nade nove rokove za usporedbu, da se tješi mislieći na one koji su u gorem položaju.

Sve dok i Ortiz nije morao poći u mirovinu (a na sjevenoj krajini nije se zamjećivao ni najmanji tračak života, čak ni sitni žižak). Potpukovnik Ortiz predao je dužnost novom komandantu Simeoniju. sakupio je u dvorište vojnike, izuzevši naravno odrede na stražarskoj službi, jedva jedvice održavao nekakav govor, uzjahao svoga konja uz pomoć posilnog i izašao kroz Tvrdavska vrata. Njegovu pratnju sačinjavali su jedan poručnik i dva vojnika.

Drogo ga je ispratio do ruba poljane, gdje su se oprostili. Bilo je jutro jednoga dana sredine ljeta, nebom su plovili oblaci, njihove sjene su čudno šarale krajolik. Sišavši s konja, potpukovnik Ortiz stane po strani s Drogom, obojica su šutjela ne znajući kako da se oproste. Zatim s naporom promucaše nekoliko banalnih riječi, toliko različitih i škrtijih od onih što su ih imali u srcu.

- Moj će se život sada izmijeniti - reče Drogo. — Gotovo bih i ja htio da odem. Spopada me volja da dadem ostavku.

Ortiz reče: — Još si mlad! Bilo bi besmisleno, još imaš dovoljno vremena.

- Dovoljno vremena? A zašto? - Dovoljno vremena za rat. Vidjet ćeš, neće proći ni dvije godine (govorio

je tako, ali u svom se srcu nadao da neće biti tako. u zbilji on je želio da se Drogo vrati poput njega, ne doživjevši veliki dan; inače bi mu se činilo nepravedno. A ipak bio je prijatelj Drogu i želio mu sve najbolje).

Ali Giovanni ne odgovori ništa. - Vidjet ćeš, neće proći ni dvije godine, stvarno — tvrdoglavio je Ortiz,

nadajući se da će mu prijatelj protivurječiti. - Jest, dvije godine - naposljetku odvrati Drogo. — Proći će stoljeća, i

neće biti dovoljno. Konačno je cesta napuštena, i sa sjevera nitko više neće doći. I mada su to bile njegove riječi, glas srca zborio je drugačije: besmisleno,

opirući se godinama, sačuvao se u njemu, još iz mladih dana, onaj duboki predosjećaj sudbonosnih zbivanja, mutni osjećaj da sretni dani u njegovu životu tek treba da dođu.

Zašutješe ponovo, osjetivši da ih taj razgovor sve više odvaja. Nego. što

su jedan drugome mogli reći kad su proživjeli zajedno gotovo trideset godina, medu istim zidovima, maštajući o istom? Njihova dva puta. poslije toliko hoda, sad su se odvajala, jedan ovamo, drugi onamo, udaljavali su se prema nepoznatim krajevima.

— Kako sunce žeže! — reče Ortiz gledajući očima zamućenim od starosti, bedeme svoje Tvrđave, koju je sad napuštao zauvijek. Oni su se činili uvijek isti. ista žućkasta boja, ista romantična slika. Ortiz ih je uporno gledao, i nitko, osim Droga ne bi mogao pogoditi koliko pati.

- Vruće je doista — odvrati Giovanni sjetivši se Marije Vescovi i onog divnog razgovora usaloči dok su do njih dopirali melankolični akordi klavira.

— Vruć dan, stvarno - doda Ortiz i obojica se osmjehnuše; instinktivan znak sporazumijevanja kao da bi da kažu kako im je veoma dobro znano značenje tih besmislenih riječi. Sad ih je sjena jednog oblaka dostigla, za nekoliko trenutaka cijela poljana potamnje i kao kontrast začas zablista čudesan sjaj Tvrđave, još okupane suncem. Dvije velike ptice kružile su iznad prve kule. Začu se izdaleka jedva čujan zvuk trublje.

— Jesi li čuo, trublja? — primijeti stari oficir. — Ne, nisam čuo - odgovori Drogo, lažući, jer je nejasno osjećao da će to

njegovu prijatelju biti draže. — Možda sam pogriješio. Preveć smo daleko, stvarno -pritvrdi Ortiz, a

glas mu je drhtao. Tad doda s naporom: — Sjećaš li se kad si prvi put ovamo stigao i uplašio se. Nisi htio ostati, sjećaš li se?

Drogo je jedva smogao snage da izlane: — Davno je to bilo ... Čudan neki čvor stezao mu grlo.

Tad Ortiz, zabavljen nekim svojim mislima, reče još: — Tko zna ... možda sam u ratu još mogao biti koristan.

Možda bih ipak koristio, u ratu; a sve ostalo je ništa, kao što smo vidjeli. Oblak je otplovio, preleteo je Tvrđavu, sad je klizio preko puste Tatarske

pustinje, sve više prema sjeveru, bešumno. Zbogom, zbogom. Sunce je ponovo zasjalo, ponovo su oba čovjeka bacala sjenu.

Konji Ortiza i njegove pratnje dvadesetak metara dalje toptali su kopitama po kamenju kako bi označili svoje nestrpljenje.

XXVII

Stranice se okreću, promiču mjeseci i godine. Drogovi školski drugovi gotovo da su već umorni od rada, imaju široke, četvrtaste, prosijede brade, hodaju sabrano ulicama gradova, ljudi ili pozdravljaju sa poštovanjem, sinovi su im već zreli ljudi, poneki je već djed. Nekadašnji Drogovi prijatelji sad rado zastaju na pragu domova što su ih sebi izgradili, zastaju i promatraju, zadovoljni svojom karijerom, kako teče rijeka njihova života, i u vrtlogu mnoštva vole ugledati svoje sinove, potičući ih da se žure, da pretječu ostale, da stignu prvi. Naprotiv, Giovanni Drogo još čeka, iako je nada svakog časa sve slabija.

Da, sad je sasvim izmijenjen. Pedeset i četiri mu je godine, ima čin majora i pomoćnik je komandanta skromnog garnizona Tvrđave. Do prije kratkog vremena nije bio mnogo izmijenjen, moglo bi se čak reći da je još mlad. Od vremena do vremena, mada s naporom, znao je prošetati na konju po poljani, zbog zdravstvenih razloga.

Zatim je počeo mršavjeti, lice mu je poprimalo neku mutnu žutu boju, mišići omlitavili. Smetnje i jetrima, govorio je doktor Rovina, sad već vrlo star, tvrdoglavo odlučan da završi ondje gore svoj vijek. Nego, prašci doktora Rovina nisu mu pomogli. Giovanni se jutrom budio obeshrabren umorom što ga je spopadao u zatiljku. Sjedeći u svom uredu jedva je čekao čas da dođe večer i da se svali u neki naslonjač ili u postelju. Smetnje u funkciji jetre, otežane općom iscrpljenošću, govorio je liječnik, ali čudna je bila ta iscrpljenost, s obzirom na život što ga je provodio Giovanni. Bilo kako bilo, to je prolazna nelagodnost, česta u njegovoj dobi - govorio je doktor Rovina - malko produžena, možda, ali bez ikakve opasnosti od komplikacija.

Ucijepi se tako u Drogovu životu još jedno iščekivanje, nada u ozdravljenju. Uostalom i nije bio nestrpljiv. Sjeverna pustoš ostajala je i nadalje pusta, i ništa nije ukazivalo na to da bi možda neprijateljska vojska dolazila.

— Izgledaš bolje — ponavljali su mu gotovo svakoga dana drugovi, ali uistinu Drogo nije osjećao ni najmanje poboljšanje. Istina, bolovi u glavi su nestali, pa i proljev što ga je mučio u početku; nije patio od nikakve posebne boljetice. Ipak, snaga je sve više slabjela.

Simeoni, zapovjednik Tvrđave, nagovarao ga je: — Uzmi dopust, pođi da se odmoriš, sigurno bi ti koristio boravak na moru. - Kako bi mu Drogo odgovorio da neće, da se već osjeća bolje, da će radije ostati, Simeoni bi

zaklimao glavom prekoravajući ga, kao da Giovanni nezahvalno odbija tako dragocjen savjet, koji je u svemu skladu s duhom propisa, djelotvoran, na korist garnizona i njega samoga. Zbog toga je Simeoni izazivao ljude čak da žale za Mattijem, toliko ih je tištila njegava virtuozna savršenost.

Što god bi govorio, njegove riječi, prividno vrlo srdačne, uvijek su imale nejasan okus prijekora za sve, gotovo kao da on jedini izvršava svoje dužnosti do kraja, kao da je on sam glavni oslonac Tvrđave, on sam se brine da se isprave nebrojene neprilike, nevolje koje bi inače sve skupa odnijele do đavola. 1 Matti je, za njegovih sretnih dana. bio malko tako nasađen, ali manje licemjeran; Matti se nije ustručavao da otkrije tvrdoću svog srca, a neke grubosti vojnicima i nisu bile mrske.

Na sreću. Drogo se sprijateljio s doktorom Rovinom i tako osigurao njegovu sukrivnju da bi mogao ostati. Neko mutno praznovjerje govorilo mu je da se nikad više ne bi vratio u Tvrđavu ako bi sad zbog bolesti otišao. Ta je misao bio neprestan razlog njegove strepnje. Prije dvadeset godina, jest, bio bi rado pošao, bacio se u miran i blistav život gradskih garnizona, s ljetnim manevrima. vježbama u gađanju, konjskim trkama, kazalištima, društvom, zabavama i lijepim gospođama. Ali što bi sad od svega toga imao? Samo je nekoliko godina nedostajalo do mirovine, njegova karijera je dovršena, u najboljem slučaju mogli su mu dati mjesto u nekoj komandi, tek toliko da dovrši godine službe. Preostajalo mu je malo godina, posljednja rezerva, a možda će se prije kraja ispuniti događaj kojemu se tako dugo nadao. Rasuo je sve lijepe godine, sad je barem htio da čeka do posljednjeg časa.

Rovina, da ubrza ozdravljenje, savjetovao je Drogu da se ne zamara, da ostane cijeli dan u postelji, i da naredi da mu donesu u sobu spise da ih riješi. To se događalo u jednom hladnom i kišovitom ožujku, praćeno, golemim odronima u planinama; cijeli vrhovi iznenada su se rušili zbog nepoznatih razloga i raspršivali se u provalijama, a mračni glasovi odzvanjali su u noći sate i sate.

Konačno, jedva jedvice, počelo je da se pojavljuje proljeće. Snijeg u klancu već se topio, ali mokre magle zadržale su se nad Tvrđavom. Trebalo je snažno sunce da ih otjera, toliko je zima zaledila zrak u grudima. Ipak, jednoga jutra, probudivši se, Drogo ugleda na podu sjajan trak sunca i osjeti da je proljeće došlo.

Prepusti se nadi da se u skladu s proljećem i njemu osjetno vraća snaga. I u starim gredama proljeće budi neki ostatak života; odatle ono bezbrojno

škripanje što oživljava noći. Sve kao da iznova počinje, val zdravlja i radosti razlijeva se svijetom.

Te su se misli intenzivno rojile u Drogovoj glavi izazivajući u sjećanje napise slavnih autora o tome problemu, a i da bi se učvrstio u tom uvjerenju. Ustavši s postelje, pođe teturajući prozoru. Osjeti kao da će ga spopasti vrtoglavica, ali se utješi time što se to uvijek dešava kad se ustane nakon mnogih dana provedenih u postelji, čak ako je čovjek i ozdravio potpuno. Doista osjeti da je vrtoglavice nestalo, i Drogo je mogao gledati blistav sjaj sunca.

Neka bezgranična radost kao da se rasprostrla svijetom. Drogo to nije mogao neposredno utvrditi, jer je sučelice prozoru bio zid,

ali je bez napora to mogao nagonski spoznati. Čak i oni otrcani zidovi, crvenkasta zemlja u dvorištu, drvene izblijedjele klupice, prazne točke, neki vojnik koji je bez žurbe prolazio, sve kao da je bilo zadovoljno, A kako je tek napolju, izvan zidina!

Spopane ga napast da se odjene, da sjedne napolju na neki naslonjač, ali neka jeza uplaši ga i posavjetuje da ponovo legne. Pa ipak. danas se osjećao bolje, zbilja bolje - mislio je - uvjeren da se ne obmanjuje.

Spokojno se približavalo divno proljetno jutro, trak sunca na podu pomicao se. Drogo ga je od vremena do vremena promatrao, bez ikakve volje da pregledava spise, nagomilane na stolu pored kreveta. Osim toga, vladala je neobična tišina, koju nisu narušivali rijetki zvukovi trublje ni klokot zdenca. Pa i pošto je imenovan majorom Drogo se nije htio preseliti u drugu sobu, gotovo kao da se bojao da mu to neće donijeti sreće; uostalom jecaji vode iz cisterne bijahu postali duboko ukorijenjena navika, i nisu ga uopće smetali.

Drogo je promatrao muhu što se zaustavila na podu baš na sunčevu traku, malo neobično da se sad već pojavila, tko zna kako je mogla preživjeti zimu. Promatrao ju je kako oprezno hoda kad netko zakuca na vrata.

Kucanje je bilo različito od uobičajenog, što nije izmaklo Giovanniju. Sasvim sigurno to nije bio ni posilni ni kapetan Corradi, na službi u kancelariji, koji je običavao zapitati je li slobodno, ni bilo tko od običnih posjetilaca. - Uđite! — odazove se Drogo.

Vrata se otvore, i ude stari majstor krojač Prosdocimo, već sav pogrbljen, u nekoj čudnoj odori što je negda morala biti narednička uniforma. Prikuči se zadihan, desnim kažiprstom učini nekakakv znak, što se odnosilo na nešto izvan bedema.

- Dolaze! Dolaze! - usklikne prigušeno kao da je to najveća tajna. — Tko to dolazi? - upita Drogo začuđen što vidi krojača tako uzbuđena.

(Baš je došao u pravi čas — pomisli - sad će početi sa svojim brbljarijama i neće prestati barem jedan sat.)

— Dolaze cestom, akobogda, cestom sa sjevera! Svi su pošli na terasu da ih promatraju.

— Sjevenom cestom? Vojnici? — Ima ih nekoliko bataljuna! — Vikao je sav izavan sebe starčić, stišćući

pesti. Ovaj put nema varke, osim toga stigao je dopis iz Vrhovne komande kojim javljaju da nam šalju pojačanja! Rat! Rat! — vikao je i nije bilo jasno nije li malko prestrašen.

— I već se vide? — upita Drogo. — Vide se i bez dalekozora? Uspravio se i sjeo na postelji, obuzet strahovitim nemirom.

— Vide se i te kako! Bogamu, vide se i topovi, nabrojali su ih osamnaest! — A kad bi mogli napasti, za koliko vremena? — Eh, po ovoj cesti brzo će napredovati, po mojem mišljenju bit će za

dva dana ovdje, najdulje za dva dana! Prokleta postelja, pomisli Drogo, sad me baš bolest prikliještila. Uopće

mu i ne pade na um da je Prosdocimo to izmislio; iznenada je osjetio da je to prava pravcata istina, opazio je da se čak i zrak nekako izmijenio, čak i sunčevo svjetlo.

— Prosdocimo - reče teško dišući — daj mi pozovi Lucu, mog posilnog, uzaludno bih zvonio, vjerojatno je dolje u kancelariji, čeka da mu dadu spise, požuri se molim te!

— De, listajte, gospodine majore - reče mu Prosdocimo krenuvši. — Nemojte više misliti na svoju bolest, dođite i vi gore na bedeme da vidite.

On iziđe u žurbi zaboravivši zatvoriti vrata; čuo se topot njegovih koraka dok se udaljivao hodnikom, zatim se ponovo vrati šutnja.

— Bože. daj da mi bude bolje, zaklinjem te, barem za šest-sedam dana - šaputao je Drogo i nije mogao svladati uzbuđenje. Htio je da ustane odmah, po svaku cijenu, da ode s onih stopa na bedeme, da ga Simeoni vidi, da shvati kako je i on ondje, na svom komandnom mjestu, da će preuzeti dužnost kao da i nije bolestan.

Bum! Zapuh vjetra u hodniku zalupi vratima. U velikoj tišini tresak odjekne snažno i zlosutno, kao odgovor na Drogovu molitvu. I zašto Luca ne

dolazi, koliko onoj budali treba da se uspone uz dva kata stepenica? Ne čekajući ga. Drogo side s postelje; spopadne ga val vrtoglavice, ali

odmah polako popusti. Sad je bio pred ogledalom i uplašeno gledao svoje lice. žuto i smršavjelo. To je zbog neobrijane brade, pokuša se Drogo utješiti; nesigurna koraka, još u noćnoj košulji, ustumara se sobom tražeći britvu. Nego, zašto Luca još ne dolazi?

Bum! tresnu ponovo vrata, pokrenuta propuhom. — Idi do đavola! - reče Drogo i htjede da ih zatvori. U tom času začu kako se približavaju Lucini koraci.

*

Obrijan i potpuno odjeven - ali osjećao je kako pleše na njemu preširoka uniforma, major Giovanni Drogo iziđe iz svoje sobe i krene hodnikom, koji mu se učini mnogo duži nego obično. Luca je išao uz nj, samo malko iza njega, spreman da ga podupre, jer je vidio da se oficir s mukom drži na nogama. Sad su ga valovi vrtoglavice spopali na prekide, svaki put je Drogo morao zastati i nasloniti se na zid. Previše se uzbuđujem, nervozan sam. pomisli Drogo, sve u svemu osjećam se ipak bolje.

Doista vrtoglavica je prošla, i Drogo stiže na najvišu terasu tvrđave gdje je nekoliko oficira promatralo dalekozorom vidljiv trokut ravnice što ga planine nisu zaklanjale. Giovannija odmah zabliješti pun sjaja sunca, jer se bio odviknuo, zbunjeno otpozdravi na pozdrave prisutnih oficira. Učini mu se, ali to je bila možda samo zlobna interpretacija, da su ga podređeni pozdravili nekako suviše neusiljeno, gotovo kao da on i nije više njihov neposredni starješina, gospodar u nekom smislu njihova svakidašnjeg života. Smatraju li da je već likvidiran?

Ta neugodna misao zaokupi ga samo načas, i odmah ga ponovo obuze glavna zaokupljenost: rat. Drogo ponajprije opazi kako se s vrha Nove utvrde vije tanka perjanica dima: dakle, ponovo je tamo postavljena straža, već su uspostavljene izmimne mjere opreza. Komanda je već pokrenuta, a nitko nije pitao mišljenje njega, pomoćnika komandanta. Staviše, nisu ga ni obavijestili, i da Prosdocimo nije sam od sebe došao da ga pozove. Drogo bi još bio u postelji i ne bi imao ni pojma o opasnosti koja im prijeti.

Oštro ga zapeče srdžba, i gorčina oblije, oči mu se zamute. Morao se nsloniti na ogradu terase, i to je učinio savladavajući se što je više mogao, kako

drugi ne bi opazili u kakvu se stanju nalazi. Osjećao se strahovito sam, medu neprijateljski raspoloženim ljudima. Jest, bio je poneki mladi poručnik, poput Mora, koji mu je bio sklon, ali što mu je vrijedila podrška podređenih?

U tom času začu uzvik: Pozor! Žurnim korakom približavao se potpukovnik Simeoni, crven u licu.

- Već te pola sata svuda tražim — vikne Drogu. — Nisam već znao što da počnem! Treba stvoriti hitne odluke!

Prikuči mu se s pretjeranom srdačnošću. skupivši obrve kao da jedva čeka da se posavjetuje s Drogom. Giovanni se osjeti razočaran, njegov se bijes u času slegne, mada je dobro znao da ga Simeoni vara. Simeoni se bio obmanuo da se Drogo ne može micati, nije uopće o njemu vodio brigu, sve je već sam odlučio, samo što ga je namjeravao obavijestiti kad već sve bude izvršeno. Tad mu je netko rekao da se Drogo mota nekamo po Tvrđavi, pa je potrčao da ga potraži u želji da pokaže svoju dobru volju.

- Imam ovdje poruku generala Stazzija — reče Simeoni pretekavši bilo kakvo pitanje Drogovo i odvukavši ga po strani kako ih ostali ne bi čuli. — Dolaze dvije regimente, razumiješ li? A kamo da ih smjestim?

- Dvije regimente pojačanja? — upita Drogo zbunjen. Simeoni mu dade dopis. General je obavještavao da se radi sigurnosti,

bojeći se eventualnih neprijateljskih napada, dvije regimente, 17. infanterijska i zamjenik komandanata sa odredom lake artiljerije, odaslane da pojačaju posadu

Tvrđave: neka se što je moguće prije uspostavi stražarska služba kao što je to bilo organizirano prije, to jest, u potpunoj snazi, te da se pripremi ukonačivanje za oficire i vojsku. Jedan dio, naravno, bit će smješten pod šatorima.

- U međuvremenu poslao sam jedan odred u Novu tvrdu, slažeš se, zar ne? — doda Simeoni i ne dopustivši Drogu da odgovori. — Jesi li ih već vidio?

- Svakako, svakako, sve je u redu, učinio si dobro — odgovori Giovanni s naporom. Simeonijeve riječi ulazile su mu u uši s nekim neozbiljskim i ispretrgnutim zvukom, sve oko njega neugodno je treperilo. Drogo se osjećao slabo, odjednom ga je spopala užasna malaksalost, sva je njegova volja bila usredotočena samo jednom: da se drži na nogama. O bože, o bože - zaklinjao je u sebi - pomozi mi samo malo!

Da bi prekrio kolaps, zamoli da mu dadu dalekozor (bio je to onaj slavni dalekozor poručnika Simeonija) i stane gledati prema sjeveru nalaktivši se na

ogradu, što mu je pomagalo da se drži na nogama. Oh, da su neprijatelji htjeli samo malko sačekati, bila bi dovoljna i sedmica dana da se on oporavi, čekali su tolike godine, nisu li sada mogli počekati nekoliko dana, samo nekoliko dana?

Uperi dalekozor u vidljiv trokut pustoši, ponadavši se da neće opaziti ništa, da je cesta pusta, da nema nikakva traga životu; eto, to je želio Drogo pošto je utrošio cijeli svoj život u očekivanju neprijatelja.

Nadao se da neće ugledati ništa, a međutim je neka crna pruga krivudajući prelazila po bjeličastoj pozadini ravnice, a ta se pruga pomicala, zgusnuto mravinjanje ljudi i kola što se kretalo prema Tvrđavi. Sasvim drugo nego što su bili oni bijedni redovi naoružanih ljudi za vrijeme označavanja granice! Bila je to vojska sa sjevera, konačno i tko zna ...

U tom času slika se u dalekozoru počne okretati kao vrtlog, tamnjeti. dok ne potamnje sasvim. Obeznanjen svali se na na ogradu poput lutke od krpe. Simeoni ga na vrijeme podupre; podupirući beživotno tijelo on osjeti samo kosti i kožu, kostur bez mišičja.

XXVIII

Minuli su dan i noć, major Giovanni Drogo ležao je u postelji, od vremena do vremena ritmički je odzvanjao klokot iz zdenca, i nikakav se drugi šum nije čuo, mada je u Tvrđavi svakog časa postojalo jače neko komešanje puno iščekivanja. Odvojen od svega Drogo je napeto osluškivao svoje vlastito tijelo, ne počinje li se vraćati izgubljena snaga. Doktor Rovina mu je rekao da je posrijedi samo nekoliko dana. Ali koliko dana zapravo? Hoće li moći, kad neprijatelj stigne, ustati barem, odjenuti se, odvući se gore na vrh Tvrđave? Ovda-onda ustajao je iz postelje, svaki put mu se činilo da se osjeća malko bolje, hodao je bez oslonca sve do pred ogledalo, ali ondje bi ugledao sebe onako zloslutna lika, u licu sve mršaviji i zemljane boje, što mu je oduzimalo svaku nadu. Vrtoglavica bi mu zamutila pogled, i on se teturajući vraćao postelji, proklinjući liječnika koji nije uspijevao da ga iscijeli.

Već je sunčev trak na podu prešao širok kružni put: mora da je već jedanaest sati, neuobičajeni glasovi uzdizan se iz dvorišta, a Drogo je nepomično ležao, pogleda uprta u strop, kadli u njegovu sobu ude potpukovnik Simeoni, zapovjednik Tvrđave.

- Kako ti je? - upita ga živahno — malo bolje? Ma baš si blijed, znaš?

- Znam - odgovori Drogo hladno. - A oni sa sjevera pristižu? — I te kako pristižu! — odgovori Simeoni. - Artiljeriju je već blizu

provalije, i sad smještaju topove ... moraš mi oprostiti što nisam došao ... kod nas je luda kuća. Poslijepodne stižu prva pojačanja, jedva sam ulovio pet minuta slobadna vremena ...

Drogo reče i začudi se što mu glas tako dršće: — Nadam se da ću sutra ustati, moći ću da ti pomognem malko.

— Ni govora, ne misli uopće na to, nastoj ponajprije da ozdraviš i nemoj misliti da sam te zaboravio. Štaviše, donio sam ti dobru vijest: danas će stići jedna veličanstvena kočija da te odveze. Bio rat ili ne bio, prijateljstvo iznad svega ... — usudi se reći.

- Kočija da me odveze? A zašto? — Pa da, da te odveze. Ne želiš valjda ostati ovdje u ovoj soburini, u

gradu ćeš se bolje liječiti, za mjesec dana bit ćeš čio i zdrav, I nemoj sebi lomiti glavu s ovim ovdje, i tako je ono najgiavnije pripremljeno.

Strašna srdžba uskomeša Drogove grudi. Njega, koji je odbacio sve što je najljepše u životu da bi dočekao neprijatelja, koji je više od trideset godina gajio u sebi tu jedinu vjeru, baš sad ga tjeraju kad je rat na pragu?

- Trebalo je barem da me pitaš - odgovori glasom koji je drhtao od jeda. - Ne mičem se odavde, hoću da ostanem ovdje, nisam toliko bolestan koliko ti umišljaš, sutra ću ustati ...

- Nemoj se, molim te, uzbuđivati, ovako nećemo ništa postići, ako se uzrujavaš bit će ti još gore — prekine ga Simeoni osmjehnuvši se hotimice popustljivo. - Mislio sam da je lako mnogo bolje, i Rovina to kaže ...

- Što kaže Rovina? Rovina ti je rekao da pošalješ po kočiju? ... - Nije, nije, o kočiji nisam razgovarao s Rovinom, samo on kaže da bi bilo

dobro da promijeniš zrak. Drogo tad odluči sa Simeonijem kao s prijateljem, da mu otvori svoju

dušu kao što bi učinio pred Ortizom; pa i Simeoni je ipak čovjek. — Slušaj, Simeoni - pokuša ublažiti ton. — Ti znaš da smo svi ostali

ovdje u Tvrđavi ... jer nas je držala nada ... Teško je o tome govoriti, ali ti to dobro znaš (nije uspijevao da objasni: kako da te razumije tako hladan čovjek? ) da nije bilo te mogućnosti ...

- Ne razumijem te - prekine ga Simeoni, očito izgnjavljen. (Je li to Drogo postao tako patetičan? — pomislio je. Je li ga bolest tako smekšala? )

- Kako ne razumiješ? - nastavljao je uporno Giovanni. — Prošlo je već više od trideset godina kako sam ovdje i čekam ... propustio sam mnoge prilike. Trideset godina nije šala, a sve da bi dočekao neprijatelja. Ne možeš sada zahtijevati od mene ... Ne možeš zahtijevati od mene da baš sad odem, ne možeš zahtijevati, stekao sam ipak nekakvo pravo da ostanem, čini mi se .. .

- U redu — otrese se Simeoni uzrujano. - Mislio sam da ti činim uslugu, a ti mi tako uzvraćaš. Ne, doista nije bilo vrijedno. Poslao sam dva kurira baš zato, usporio sam dolazak jedne baterije da bi kočija mogla da prođe.

- Ne prigovaram ti ništa — reče Drogo. — Štaviše zahvalan sam ti, razumijem, htio si mi dobro (oh, kakva muka - mislio je podilaziti ovakvu nitkovu) uostalom kočija može da ostane ovdje, sad čak i nisam u stanju da poduzmem takav put - doda neoprezno.

- Malo prije si rekao da ćeš sutra ustati, a sad kažeš da se čak ne možeš uspeti u kočiju, oprosti, ali ni sam ne znaš što bi htio ...

Drogo pokuša ispraviti: - Oh, ne. ipak je razlika, jedno je takvo teško putovanje, a drugo poći do stražarskih mjesta, mogu uzeti i neku klupicu da sjednem ako se osjetim slab (htio je reći "stolac", ali moglo se to učiniti smiješno) odanle mogu kontrolirati službu, mogu barem vidjeti.

- Ostani, ostani, dakle! — odvrati Simeoni kao zaključak. — Samo ne znam kamo da smjestim oficire koji stižu; ne mogu ih smjestiti po hodnicima, ili možda čak u podrum! U ovoj sobi mogle bi stati tri postelje ...

Drogo ga sleđeno pogleda. To je dakle htio Simeoni? Htio je otpremiti njega, Droga, da bi imao jednu slobodnu sobu? Samo zato? I to je njegova "briga i prijateljstvo"! Trebalo je da to shvatim odanih — pomisli Drogo - to sam mogao i očekivati od takva nitkova.

Budući da je Drogo šutio, Simeoni. ohrabren, nastavi: — Ovdje se mogu izvrsno smjestiti tri kreveta. Dva ondje uzduž zida, a treći u onom kutu, zar ne? Drogo, ako me poslušaš — objašnjavao je bez i trunke ljudskog poštovanja — olakšat ćeš mi zadatak, u stvari, a ako ostaneš ovdje, oprosti ako ti to kažem, ne vidim što možeš korisno učiniti u tom stanju.

- U redu — prekine ga Giovanni. — Razumio sam dobro, sad je dosta, molim te, boli me glava.

— Oprosti — odvrati Simeoni — oprosti što sam uporan, ali htio bih odmah riješiti ovo. Kočija je već sad na putu, Rovina se slaže da putuješ, ovdje bi ostala slobodna jedna soba, ti ćeš brže ozdraviti, a na kraju i ja uzimam tešku

odgovornost ako te zadržim ovdje tako bolesna, ako po nesreći bolest krene na gore. Obavezuješ me da preuzmem doista tešku odgovornost, kažem ti to otvoreno.

- Slušaj - odvrati Drogo, mada je osjećao kako je besmisleno boriti se: piljio je međutim u onaj trak sunca koji se sad uspinjao uzduž drvenog zida. izduljujući se krivudao. - Oprosti što se neću složiti s tobom, ali radije ću ostati. Nećeš imati nikakve neprilike, garantiram ti, ako hoćeš dat ću ti pismenu izjavu. Daj, Simeoni, pusti me na miru, možda mi još malo života preostaje, pusti me da ostanem ovdje, već je više od trideset godina kako spavam u ovoj sobi ...

Simeoni začas zašutje, prezirno upre pogled u bolesna druga, osmjehne se zlim smijehom, pa zatim zapita oštrim glasom: - A ako to zaištem od tebe kao starješina? Ako je to naređenje, što možeš odgovoriti? - i tu zastane uživajući u dojmu što ga je proizveo. — Ovaj put. dragi Drogo, ne pokazuješ tvoj uobičajeni vojnički duh. Žao mi je što ti to moram reći, ali konačno, ideš na sigurno mjesto, tko zna koliko bi se njih rado zamijenilo s tobom. Dopuštam čak da ti je žao, ali ne može čovjek sve što želi postići u svom životu, valja se ipak prikloniti razboru ... Sad ću ti poslati tvog posilnog da ti pripremi stvari, oko dva sata kočija bi imala biti ovdje. Dakle, vidjet ćemo se kasnije ...

Reče tako i ode hotimice brzo da ne bi ostavio Drogu vremena za nove prigovore. U žurbi zalupi vratima, i udalji se brzim koracima hodnikom, kao čovjek zadovoljan sam sobom, koji savršeno vlada situacijom.

Ostane teška tišina za njim. Klok! odjekne za zidom voda u zdelicu. Zatim se u sobi čulo samo teško Drogovo disanje, gotovo slično jecanju. A napolju je dan bio u svom najvećem sjaju, čak se i kamenje počelo zagrijavati, daleko i jednolično čuo se šum vode po vododerinama, neprijatelji su se četili pred odronom, sučelice Tvrđavi, po cesti u ravnici silazile su još uvijek čete i teretna kola. Na nasipima oko Tvrđave sve je bilo spremno, municija na pravom mjestu, vojnici dobro raspoređeni, oružje pregledano. Svi su pogledi upereni prema sjeveru, mada se ništa ne vidi zbog planina koje skrivaju ravnicu (samo se s Nove utvrde može sve slobodno promatrati). Tako je kao u onim dalekim danima kad su tudinci došli da odrede granice, kao i onda svi su u napetom iščekivanju, izmjenjuju se strah i radost. Bilo kako mu drago, nitko nema vremena da se sjeti Droga, koji se uz pomoć Luke odijeva i priprema se da otputuje.

XXIX

Ako je riječ o kočiji, bila je doista dostojansvena, čak i pretjerano za one grube putove. Mogla se činiti kao kočija nekog bogataša da na vratnicama nije bio grb regimente. Na kozliću sjedila su dva vojnika: kočijaš i Drogov posilni.

Nitko u ovom metežu na Tvrđavi, kamo su već stizali prvi odredi pojačanja, nije skrenuo pažnju na nekog mršavog oficira, ispijena i žućkasta lica, koji se polako spuštao stepenicama, kretao prema izlazu i izlazio tamo gdje ga je kočija spremna čekala.

Na poljani, obasjanoj suncem, u tom se času približavao odred vojnika, konja i mazgi, dolazeći iz doline. Iako umorni zbog forsiranog marša, vojnici su ubrzavali korak što su dolazili bliže Tvrđavi, a glazbenici na čelu svlačili su sive platnene navlake sa svojih instrumenata kao da se spremaju da zasviraju.

Poneko je pozdravljao Droga, ali malo njih, i ne onako kao prije. Svi su, kanda, znali da odlazi i da sad već nije brojao ništa u hijerarhiji Tvrđave. Poručnik Moro i još poneko dođoše da mu požele sretan put; ali pozdrav je bio vrlo kratak, s onoliko srdačnosti koliko je svojstveno mladićima prema starijoj generaciji. Jedan reče Drogu da ga gospodin komandant Simeoni moli da ga počeka, jer je sad baš jako zauzet, neka gospodin major Drogo bude tako ljubazan i strpi se nekoliko časaka, gospodin komandant će bezuvjetno stići.

Netom se uspeo u kočiju, Drogo ne čekajući dade nalog da se krene. Naredio je da se spusti kapak kako bi mogao lakše disati, omotao noge s dva-tri tamna pokrivača, na kojima je blistala njegova sablja.

Drndajući se po kamenju kočija krene kamenitom poljanom, i tako je životni Drogov put kretao prema svom posljednjem cilju. Malko nagnut na sjedištu, glava mu je klimatala kad god bi kotači poskakivali preko kamenja, Drogo je piljio u žute bedeme Tvrđave koji su postajali sve niži kako se kočija udaljivala.

Tamo gore proveo je svoj vijek, odvojen od svijeta, da dočeka neprijatelja, mučio se više od trideset godina, a sad kad tudinci dolaze, otjerali su ga. A njegovi drugovi, oni koji su u gradu provodili lagodan i raodstan život, evo kako sada stižu klancem s nadmoćnim posmijehom prezira da sakupe plijen slave.

Oči Drogove piljile su kao nikad dotad u žućkaste zidove Tvrđave, u geometričke obrise kazamata i barutana. Polako su tekle suze ogorčenja niz

njegovu izbrazdanu put, sve je završavalo tako bijedno, i ništa nije preostalo da se kaže.

Ništa, ama baš ništa nije ostalo Drogu na raspolaganju u njegovu korist, bio je sam na svijetu, bolestan, i otjerali su ga kao gubavca.

"Prokleti, prokleti" ponavljao je u sebi, ali tad se radije prepustio, nije htio ništa misliti jer mu je inače nepodnošljiv vrtlog jeda nadimao grudi.

Sunce se već klonilo zapadu, mada mu je još preostajao priličan put do smiraja, dva vojnika na kozliću spokojno su čavrljala, svejdeno im je bilo ostati ili otići. Oni su uzimali život onako kako im se nudio, a nisu se kinjili glupim mislima. Kočija, izvrsno građena, prava bolesnička kočija, njihala se preko svake rupčage, kao osjetljiva vaga. A Tvrđava u cijelom svom krajoliku postajala je sve manja i plosnatija, iako su joj zidine čudno blistale u onom proljetnom poslijepodnevu.

Posljednji put, vrlo vjerojatno, pomisli Drogo kad je kočija stigla do kraja zaravanka, ondje gdje je put ulazio u klanac.

- Zbogom Tvrđavo - reče. Ali Drogo je bio malko zablenut i nije imao hrabrosti čak ni da naredi da zaustave konje kako bi posljednji put bacio pogled na staru utvrdu, što je tek sad poslije nekoliko vjekova započinjala svoj pravi život.

Za trenutak još ostane u Drogovim očima slika žućkastih zidina, nakrivljenih bedema, tajenstvenih kula i utvrda, pobočnih klisura, pocrnjelih od otopljena snijega. Učini se Drogu — ali samo na sićušan dijelić vremena — da su se iznenada zidine izvile u nebo, blistajući u svjetlu, tad ih grubo oduzmu pogledu klisure, obrasle travom, između kojih se put gubio.

*

Stiže oko pet do neke male gostionice, ondje gdje je put tekao uz bok klanca. Visoko gore, gotovo nestvarno, dizale se kaotične kreste trave i crvene zemlje, puste klisure gdje možda nikada nije stupila ljudska noga. U dnu dolje tekao je potok.

Kočija se zaustavila na maloj poljani pred gostionicom baš dok je prolazio bataljun mušketira. Drogo ugleda kako mimo njega prolaze mladenačka lica, crvena i uznojena od napora, oči koje su začuđeno piljile u njega. Pozdravljali su ga samo oficiri. Začu neki glas medu onima koji su se već udaljili: — Udobno

putuje starčić! - Ipak nitko se nije nasmijao. Dok su oni išli u borbu, on je silazio u kukavičku dolinu. Kakav je to smiješan oficir, sigurno su mislili oni vojnici, ako već nisu pročitali na njegovu licu da i on ide u smrt.

Nije mu polazilo za rukom da se oslobodi one čudne obamrlosti, slične magli: možda drndanje kočije, možda bolest, možda jednostavno bol što tako bijedno završava svoj vijek. Ni do čega mu više nije bilo stalo, uopće. Pomisao da se vraća u svoj grad, da će se vući po staroj pustoj kući ili ležati u postelji duge mjesece dosade i usamljenosti, plašila ga je. Nije mu se nimalo žurilo da stigne. Odluči da provede noć u gostionici.

Počeka da prođe cijeli bataljun, da se rasprši prašina što se dizala i padala za njihovim koracima, da zamre tutanj teretnih kola što ga je ugušivao šum vode iz potoka. Tad polako siđe iz kočije naslanjajući se Luci na rame.

Na pragu je sjedila neka žena. zaokupljena pletnjem čarape, a pred njenim nogama spavalo u gruboj kolijevci neko dijete. Drogo začuđen pogleda onaj čudesan san, tako različit od sna odraslih, tako nježan i dubok. U onom biću još nisu bila rođena mutna sanjarenja, maleni duh plovio je bezbrižan, bez želja, bez kajanja, po čistu i tihu zraku. Drogo je mirno promatrao zaspalo dijete, oštra tuga stješnjavala mu je srce. Pokuša da zamisli sam sebe u duboku snu, onog neobičnog Froga što ga nikad nije mogao upoznati. Predoči sebi svoje vlastito tijelo, u mučnu životinjsku snu, trzano mračnim mukama, teško disanje, poluotvorena, ovješena usta. Pa ipak, i on je jednoga dana spavao poput djeteta, i on je bio ljubak i nevin, i možda se neki stan bolesni oficir zaustavio da ga gleda, začuđen i ogorčen.

- Jadni Drogo — reče u sebi i spozna kakva je to slabost, ali konačno bio je sam na svijetu, i osim sam sebe nitko ga nije volio.

XXX

Sjedio je u široku naslonjaču, u spavaonici; i bila je divna večer koja je kroz prozor slala zrak prožet mirisima. Drogo je obamrlo promatrao nebo, koje je postajalo sve modrije, ljubičaste sjene doline, vrhove još obasjane suncem. Tvrđava je bila daleko, nisu se nazirale više ni planine oko nje.

Vjerojatno je to bila radosna večer čak i za ljude osrednje sreće. Giovanni pomisli na grad u predvečerje, slatke strepnje što ih donosi proljeće, mlade parove po alejama uzduž rijeke, iz već osvijetljenih prozora zvukovi klavira,

zvižduk vlaka iz daljine. Zamisli vatre u neprijateljskom logoru, posred sjeverne ravnice, svjetla fenjera iz Tvrđave kako trepere na vjetru, čudesna besana noć prije bitke. Svi su ovako ili onako imali neki razlog, čak i maleni, da se nadaju, svi osim njega.

Dolje, u zajedničkoj prostoriji, neki čovjek, zatim dva zajedno uzeše pjevati neku pučku ljubavnu popijevku. U zenitu, gdje je modrina neba bila najgušća, zablistaše tri-četiri zvijezde. Drogo je bio sam u sobi. Luca je pošao da ispije čašu vina, po kutovima i pod pokućstvom gomilale se sumnjive sjene. Giovanniju se u jednom času učini da neće moći izdržati, da malakše (uostalom, nitko ga nije mogao vidjeti, nitko to neće znati) za trenutak osjeti da će se teški teret njegove duše sad razbiti u plač.

Baš tad iz najskrovitijih dubina izdigne se jasna i strašna jedna nova misao: smrt.

Učini mu se da je bijeg vremena zaustavljen kao po čudu. Vrtlog je u posljednje vrijeme bio sve intenzivniji, zatim iznenada ništa, svijet je zastao u nekoj horizontalnoj apatiji, a ure su beskorisno jurile. Drogov je put bio završen; evo ga sad na samotnoj obali nekog sivog i jednoličnog mora, a naokolo ni kuće, ni stabla, ni čovjeka, sve tako od pamtivijeka.

S dalekih granica osjećao je kako se sve brže približava neka koncentrična sjena, možda je to bilo samo pitanje sati, možda sedmica ili mjeseci; ali i mjeseci i sedmice nisu ništa kad nas dijele od smrti. Život se, dakle, razriješio kao u nekoj šali, za ponosnu okladu sve je već bilo izgubljeno.

Napolju je nebo dobilo zgusnutu modru boju, na zapadu je još ostajao trak svjetla iznad ljubičastih obrisa planina. A u sobu je ušao mrak, razabirali su se samo prijeteći obrisi posoblja, bjelina postelje, blistava Drogova sablja. Otale — spoznao je — neće se više maknuti.

Obavijen tako mrakom, dok su se dolje nastavile drage pjesme uz zvukove gitare, Giovanni Drogo osjeti kako se u njemu rađa neka beskrajna nada. On, sam na svijetu i bolestan, odgurnut iz Tvrđave kao nepotreban teret, on koji je zaostao za svima, on uplašen i slab, usudio se maštati da sve još nije svršeno; jer je možda došla velika prilika, konačno bitka, naknada za cijeli život.

Približavao se doista Drogu posljednji neprijatelj. Nisu to bili ljudi poput njega, mučeni poput njega željama i patnjama, ranjive puti, lica što ih možeš gledati, nego svemoćno, zlobno biće; nije trebalo boriti se gore na bedemima, uz tutnjavu i uzbudljive krikove, pod proljetnim nebom; nisu neprijatelji uza te čiji

pogledi užižu srce, nije oštar vonj baruta i ispaljenih pušaka niti obećanje slave. Sve će se dogoditi u sobi neke bezimene gostionice, uz svjetlo lojanice, u najusamljenijoj usamljenosti. Nije to bitka iz koje se vraćaš ovjenčan cvijećem, u sunčanom jutru, uz smiješak mladih žena. Nema nikoga tko gleda, nitko tko će te pohvaliti.

Oh, ta je bitka mnogo teža od one kojoj se nekada nadao. Čak bi i stari ratnici voljeli da ne biju tu bitku. Jer, možda je lijepo

umrijeti na slobodnu zraku, u bijesu najžešće bitke, s vlastitim tijelom, još mladim i zdravim, uz pobjedničke zvukove trublji; sigurno je tužnije umrijeti od zadobivenih rana, nakon dugih muka u bolničkoj soburini, još je sjetnije završiti u postelji svoga doma, uz osjećajne jecaje, blijeda svjetla i flašice s lijekovima. Ali ništa nije teže nego umirati u tuđem i nepoznatom kraju, na svuda istoj postelji neke gostionice, star i poružnio, ne ostavljajući nikoga na svijetu.

Hrabro, Drogo, ovo je posljednja karta, pođi u susret smrti kao vojnik, i neka tvoja promašena egzistencija barem završi dobro. Osveti se napokon sudbini, nitko ti neće pjevati hvalospjeve, nitko te neće nazvati herojem ili nešto slično, ali baš je zato vrijedno truda. Prijeđi sigurna koraka granicu sjena, uspravan kao na paradi i, štaviše, smiješi se, ako uspiješ. Konačno, savjest ti nije opterećena, i bog će ti oprostiti.

To je Giovanni Drogo govorio sam sebi - kao nekad molitvu — osjećajući kako se oko njega steže završni obruč života. I iz gorkog studenca prohujalih zbivanja, iz slomljenih želja, pretrpljenih zloća, izlazila je snaga kojoj se nikad ne bi bio usudio nadati. S neopisivom radošću Giovanni Drogo opazi, gotovo iznenada, da je savršeno spokojan, željan gotovo da ponovo započne kušnja. Ah, ne može se sve iziskivati od života! Tako, dakle, Simeoni? Sad će ti Drogo pokazati što može.

Hrabro, Drogo. I on pokuša biti snažan, hrabar, zbijati šale sa strašnim mislima. U to uloži svu svoju dušu, u očajničkom zaletu, kao da sam odlazi u napad protiv cijele vojske, I odjednom, nekadašnji užasi nestanu, tjeskoba popusti, smrt izgubi lik koji zaleđuje i preobrazi se u nešto jednostavno, u skladu s prirodom. Major Giovanni Drogo, iscrpljen bolešću i godinama, bijedan čovjek, zaleti se na crni portal i opazi da vratnice popuštaju i koracima otvaraju svjetlo.

Jadno mu se učini tada ono mučenje na bedemima Tvrđave, ono uporno promatranje puste sjeverne krajine, muke da postigne karijeru, one duge godine

iščekivanja. Nije više trebalo čak ni zavidjeti Angustini. Jest. Angustina je umro navrh neke planine, u srcu oluje, i otišao je kao što je njemu priličilo, zaista vrlo elegantno. Ali mnogo ambicioznije bilo je hrabro završiti u okolnostima u kojima je bio Drogo, izjeden bolešću, prognan medu neslavne, osrednje ljude.

Bilo mu je samo žao što mora otići tamo, onako bijedna tijela, kostiju koje strše, bjeličasto omlitavjele kože. Angustina je umro netaknut - mislio je Giovanni. Usprkos godinama, zadržao je lik vitkog i visokog mladića, plemenita lica, takva kakva žene vole: to je bila njegova prednost. Ali tko zna. kad prijeđe crni prag, neće li i on. Drogo, biti opet kakav je bio negda, ne lijep (jer lijep nije nikad bio), ali svjež i mlad. Kakva radost, rekao je Drogo na tu misao, kao dječak, jer se osjećao neobično slobodan, a i sretan.

Nego, tad mu padne naum: što ako je sve to varka? Što ako je njegova hrabrost samo opojnost? Što ako ovisi samo o tom divnom smiraju, o zraku prožetu mirisima, o tome što je tjelesna bol popustila, ovisio o pjesmama iz donjeg kata? A za koji čas, za sat možda, on će opet biti onaj prijašnji Drogo, slab i poražen?

Ne, nemoj na to misliti Drogo, ne muči se više, ono najteže je već gotovo. Ako te opet spopadnu bolovi, ako više i ne bude glazbe da te tješi, a umjesto ove prekrasne noći vidik će zaviti prljave magle, obračun će biti isti. Ono glavno je već učinjeno, nitko te više ne može prevariti.

Sobu je ispunio mrak; samo se s naporom može razabrati, bjelina postelje, sve je ostalo crno. Zamalo će uzići mjesec.

Hoće li ga Drogo još vidjeti ili će prije morati da ode? Sobna vrata podrhtavaju i lagano škripe. Možda je to zapuh vjetra, prodor zraka u ovim nemirnim proljetnim noćima. Ili je to možda ušla ona, bešumnim korakom, i sad se približava Drogovu naslonjaču. Svom svojom snagom Giovanni uspravi grudi, popravi rukom ovratnik uniforme, baci još jedan pogled kroz prozor, vrlo kratak pogled, da za posljednji put ugleda dio zvjezdana neba. Zatim se u mraku, mada ga nitko ne vidi, smiješi.