Azra Balta

INA NEPOZNATOM KONTINENTU

Večernja Svjetlost bio je lijep primorski grad, jedan od posljednjih uporišta naroda koji je naseljavao istočni kontinent, Adem, i koji se već nekoliko generacija uspješno opirao napadima okupatora sa Ilderina. Prije svega nekoliko sedmica slomljena je odbrana Burhana, čiji su ratnici posljednjih godinu dana uspješno kočili napredovanje Ilderina, kako prema svom kontinentu, tako i uopšte. Burhani su bili prilično povučen narod i pored svih pokušaja Ademi nisu uspjeli da uspostave kontakt s njima u posljednjih 200 godina ratovanja protiv Ilderina. Tek prije godinu dana Ilderini su se odvažili da stupe na njihovo područje. Čudilo je koliko brzo je burhanska odbrana pala, imajući u vidu priče o njihovim nevjerovatnim fizičkim i psihičkim sposobnostima. Kružile su glasine da je ilderinska tajna služba prije nekoliko decenija ubacila svog špijuna mađu Burhane i da su Ilderini samo čekali pravi trenutak da izvrše sabotažu burhanskih odbrambenih sistema i nagrnu na njih punom vojnom silom.

Pad Burhana teško je oštetio odbranu Adema. Koristeći se novoosvojenom naprednom tehnologijom Burhana, Ilderini su uspjeli da razbiju nekoliko ključnih ademskih uporišta, čiji odbrambeni sistemi su bili odlično prilagođeni ilderinskoj, ali ne i burhanskoj tehnologiji, koja je udarala direktno na sam sistem uništavajući ga izuzetno prilagodljivim i teško zaustavljivim virusima. Brojne su žrtve pale dok su Ademi uspjeli da zaustave ubrzano napredovanje Ilderina u samo srce njihovog kontinenta. Za samo sedam dana svi ključni sistemi su pali i tek su se još male grupice branilaca formirale po perifernim mjestima pokušavajući da organizuju kakav-takav otpor. Jedino što je još omogućavalo Ademima da se brane bila je činjenica da je satelit koji je onemogućavao prelijetanje ovog kontinenta ostao neoštećen virusom, jer je služba koja je radila na njegovom održavanju i unapređivanju blokirala svaku komunikaciju sa tim satelitom. Čak ni Ademi ne bi sada mogli da daju komandu za onesposobljavanje tog sistema. Prelijetanje Adema bilo je potpuno onemogućeno za dugi niz godina jer, napredni sistemi odbrane ugrađeni na satelitu, onemogućavali su njegovo uništenje, bar pomoću trenutno poznate tehnologije. Ilderini su stoga iskoristili svoje ljudstvo i navalili na ostatke ademske odbrane svježim vojnim snagama s Ilderina. Svaki dan su stizale vijesti o padu ovog ili onog uporišta.

Najnovije vijesti nisu bile dobre po Večernju Svjetlost. Zelenica, koja se nalazila nešto južnije je spaljena i ilderinska vojska napreduje u punom maršu prema Večernjoj Svjetlosti, najzapadnijoj tačci Adema, posljednjem primorskom gradu koji još nije pao u ruke ilderinskoj vojsci.

Jutarnja svjetlost gotovo da nije mogla da se probije kroz guste crne oblake koji su se nadvili nad Večernjom Svjetlošću tog dana. Dželil se probudio ranije nego obično. Bio je isuviše uznemiren da bi spavao. Blijeda jutarnja svjetlost jedva da je bila dovoljna da oslika gomilu umornih ljudi, napetih od iščekivanja. Očekivalo se da će ilderinska vojska stići još prije večeri. Sudeći po stanju kurira, poslanog usljed blokade svih radio-komunikacija koje nisu na tačno utvrđenim frekvencijama od strane Ilderina, i njegovom izvještaju, ništa se dobro nije moglo očekivati. Najmlađa djeca su bila sklonjena na najsigurnije mjesto u gradu, ako se ijedno mjesto može nazvati sigurnim u ovakvoj situaciji. Večernja Svjetlost leži na poluostrvu tako da je najveća opasnost prijetila sa istoka budući da su svi stanovnici Večernje Svjetlosti dobri pomorci i bolje bi se snašli u borbi na moru nego na kopnu. Svi koji su mogli držati oružje počeli su se pripremati za odbranu. Pa, ipak ih je bilo malo, premalo.

3

Dželil je bacio pogled po naoružanim muškarcima, ženama i djeci. Nije tu bilo gotovo nijednog pravog vojnika. Svi su oni izginuli u prvoj sedmici sloma ademske odbrane u pokušaju da zaustave ilderinsko napredovanje. Svi kadeti stariji od 20 godina su također otišli i nisu se više vratili. Htio je da ode s njima. Htio je da pomogne. Bio je najbolji kadet. Ali, on je napunio 20 tek prije tri dana. Osjeti gorčinu pri pomisli da mu se jedina prilika da učini nešto u ovom ratu ukazala u ovakvom trenutku, gdje nije bilo nade da će uspjeti da zaustave osvajače. Na umornim licima se vidjelo da nije jedini koji ima takvo mišljenje. Nije bilo izlaza, nije bilo mogućnosti bijega. Put na istok bio je odavno blokiran, a i more su ilderinske snage pažljivo nadgledale. I da su pobjegli, gdje bi otišli, šta bi postigli, koliko dugo bi bili sigurni prije ponovnog bježanja? Ne. Svima je bilo jasno da postoji samo jedan put. Ostati i boriti se. Boriti se do zadnjeg daha, dati sve od sebe da se sačuva jedino što je još vrijedno čuvanja - život, vlastiti i onaj svoje djece.

Dan je prolazio sporo. Dželil je obilazio položaje i izvještavao Abasa, starog obogaljenog vojnika bistra uma i velikog iskustva. Dželil je bio njegov glasnik, njegove ruke i noge gdje god je trebalo da se ode i gdje god je trebala pomoć da se postave linije odbrane. Volio je i poštovao tog starog čovjeka koji je godinama ranije bio nadređeni i prijatelj njegovog oca. U ovom trenutku žalio je što nema oca pored sebe. Iskusni general, kakav je njegov otac bio, značajno bi doprinjeo njihovoj odbrani. Ali, nije bilo vremena da se razmišlja o tome. Vrijeme polako odmiče, a ilderinska vojska je sve bliže. Činilo se da je i sunce pobjeglo pred nadolazećom prijetnjom. Sumračno vrijeme samo je dopunjavalo ionako mračnu atmosferu.

Odbrana je postavljena u nekoliko linija. Vojnici na prvim linijama bili su opremljeni i zaštitnim štitovima kojih nije bilo dovoljno za sve. To su bili najstariji među preostalim stanovnicima i najiskusniji u rukovanju oružjem, kao i svi koji su ikada pohađali vojnu školu bez obzira na godine. Drugu liniju činili su manje zaštićeni i manje iskusni ljudi u rovovima, kao i žene i mlađi stanovnici. U gradu su na putevima postavljene barikade koje trebaju da uspore kretanje neprijatelja kroz grad, ako do toga dođe, a velika je vjerovatnoća bila da će tako i biti. Tu su bili raspoređeni najmlađi stanovnici, svi koji su mogli držati oružje, kao i oni koji su bili suviše stari da se šalju na linije, prije svega da budu ohrabrenje i podrška djeci. Svi vlasnici većih brodica formirali su odbranu s mora uz podršku svih koji su bili iole iskusniji pomorci.

Kada se vratio sa popodnevnog obilaska na svoj položaj, žene su već počele da dijele obroke ljudima na vanjskim linijama odbrane. Majka mu priđe, pogleda ga brižno i pruži mu njegov obrok.

- Kako je prošao obilazak? - Uobičajeno.- Neka Ilderini samo dođu, pokazaćemo im šta znači duh ademskog naroda!- Mama, to su profesionalni vojnici. Pogledaj našu vojsku: stolari, ribari,

građevinari... Svi pravi vojnici su davno poslani u rat. Lično mislim da su naše šanse ako Ilderini dođu, ravne nuli.

- Da te više nikad nisam čula da kažeš tako nešto!- Ne boj se, mama. Moje mišljenje neće uticati na moju aktivnost u borbi. Samo

sam htio da budeš svjesna s čime se mi ovdje suočavamo.Pomilova je nježno po obrazu, vrati joj posudu od obroka i zauze svoje mjesto u

liniji odbrane. Iako je bio za glavu viši od nje, za Faizu je bio i dalje mali dječačić koga je ne tako

davno donijela na svijet i za koga još uvijek brine onom nježnom majčinskom brigom. Gledala ga je kako odlazi prema svojoj poziciji, mirna koraka i ozbiljna lica i učini joj

4

se nekako stariji, zreliji. U jednom trenutku u njemu je vidjela njegovog oca, koji je nepokolebljivom odlučnošću otišao da izvrši svoju dužnost, bez obzira na neizvjesnost situacije. Jer, za Ademe je odbrana domovine i porodice bila jednaka vjeri u svemoćno biće koje upravlja svim što postoji, u koga su vjerovali i kome su se molili. Bez obzira na snažnu želju za životom, urođenu svakom živom biću, nijedan od njih nije poklekao pred mnogo većom zadaćom koja se postavila pred njih. Ni ona nije bila spremna da poklekne. Ma koliko ju je boljelo da vidi svog najmlađeg sina, jedinog o kome je još uvijek nešto znala, u prvim redovima odbrane, znala je da je tu, i samo tu, u ovom trenutku njegovo mjesto. Pa, neka bude šta je suđeno.

Sumrak je polako počeo da se spušta na utihli primorski grad. Znalo se da su Ilderini već tu i da raspoređuju svoje jedinice oko Večernje Svjetlosti, kako na moru, tako i na kopnu. Samo se iščekivao trenutak kada će tišinu zamijeniti ratni povici, zvuci lasera, štitova, borbe. Dželil je osjetio kako mu se svaki mišić napregao u nijemom iščekivanju. Nije ga bilo strah. Nije zapravo ništa osjećao. Ništa, osim iščekivanja. Nije razmišljao ni o čemu, samo je pažljivo osluškivao nijemu tišinu. Teren je bio sve mračniji. Oblaci koji su se još od jutra spustili nad grad kao da nisu imali namjeru da dopuste mjesečini da osvijetli predstojeće ratište.

I onda ga je ugledao. Ilderinski vojnik, i još jedan... Ubrzano su se kretali prema liniji odbrane. Uključio je štit i okrenuo se prema svom saborcu. Svi su već primijetili nadolazeće vojnike i pripremili štitove i oružje. Pucnjava je počela naglo, nije uspio ni da vidi sa koje je strane upućen prvi pucanj. Laseri su osvijetlili čitav teren crvenkasto-žutom bojom i palili biljke svud naokolo. Dželil se trudio da, u opštem neredu koji je nastao kada je gomila ilderinskih vojnika počela da upada u rovove, ostane uz svoje saborce ne bi li jedni drugima štitili leđa. U zraku se osjećao miris paljevine, sprženog ljudskog mesa i vrelina lasera. Mnogi su štitovi već popustili, a i njegov je bio značajno oslabljen. Bili su nadjačani. Svaki Adem se borio protiv najmanje tri Ilderina. U opštem haosu Dželil je nazirao kako tijela njegovih saboraca padaju beživotno na zemlju. Nije više imao potporu. Morao se povući prema unutrašnjoj liniji inače je gotov. Počeo je da se probija kroz redove vojnika koji su se borili. Još nekolicina Adema koji su ostali nezaštićeni su se već povukli dajući pri tom podršku ostalima da mogu da dođu do unutrašnje linije odbrane. Međutim, i unutrašnja linija je već bila napadnuta. Mada Ilderini nisu još upali u rovove, bilo je samo pitanje trenutka kada će i ta linija morati da popusti pred brojno nadmoćnim neprijateljem koji je nezaustavljivo nadirao. Već su mnogi izgubili živote i ležali u rovovima. Preživjeli s prve linije, brzo su pokupili njihovu opremu i pružili podršku braniocima unutrašnje linije, koji su polako počeli da se povlače prema gradskim barikadama. Dželil je ostao među zadnjima. Tek kada je ostao bez energije za svoje oružje, povukao se štedeći energiju svog štita. U momentu kada je došao do prve gradske barikade njegov štit je potpuno prestao da funkcioniše. Znao je da će sada morati da bude dvostruko oprezan.

Građani su, skoncentrisani iza barikada, uspjeli da privremeno uspore napad sa istoka, ali odbrana na moru već je bila popustila, i sada su napadači nadirali na gradske barikade sa svih strana. Dželil je uzeo novo oružje i požurio da pritekne u pomoć braniocima na zapadnoj strani. Uskočio je u prvo vozilo koje mu je bilo pri ruci i velikom brzinom pojurio kroz njemu dobro poznate ulice grada. Večernja Svjetlost je bila velika luka. Prostran i razvijen bogati trgovački grad. Međutim, Dželil ga je veoma dobro poznavao i znao kojim putem će najprije stići do zapadne obale grada. Nije bilo pametno krenuti glavnim ulicama jer te su bile dobro zabarikadirane. Trebalo je koristiti sporedne uličice, dobro branjene od lokalnog stanovništva, ali ne i

5

zagrađene teškim barikadama. Barikade na istočnoj strani grada bile su čvršće i bolje branjene. Znao je da je njegova pomoć u ovom momentu potrebnija na zapadu, u luci. Pitao se da li mu je majka na sigurnom i gdje li je sada stari Abas. Ali, nije bilo vremena za brigu.

U momentu kada je stigao do zapadne obale, barikada je već bila uništena i branioci su s mukom zadržavali napadače. Znao je da više nema odstupnica. Jedino što je sada mogao da uradi je da se uključi u borbu i da da sve od sebe do kraja. Do kraja... Strah od smrti je u trenutku nestao. Tu je bio samo njegov neprijatelj i njegovi prijatelji, poznanici i sugrađani koji su se borili kao jedan, kao da nikad nije bilo nikakve razlike među njima, kao da su postali jedno biće. Sa svakim trenutkom gubili su živote u odbrani svog grada i porodice. Pojurio je u borbu, divlje, bez straha, bez ustručavanja. Kada je ostao bez energije za oružje, borio se fizički. Osjetio je miris tople krvi na svom tijelu. Svoje ili tuđe, to nije znao, niti je brinuo o tome. U jednom trenutku osjetio je jak udar u trbuh i vrelinu koja ga je pržila. Izgubio je oslonac pod nogama, u glavi mu se vrtjelo, vid mu se zamutio...

Hladna morska voda mu je povratila svijest. Mora da je pao u more pošto je pogođen. Osjetio je da mu cijelo tijelo gori. Slana morska voda pržila mu je brojne rane. Okrenuo se prema obali. Preživjeti, to mu je sada bio jedini cilj. Mora nekako doći do obale. Mora skupiti svu snagu koja je u njemu ostala. Grad je gorio. Svjetlost vatre pekla mu je oči. Nisu se čuli zvuci borbe. Je li odbrana već pala? Struja ga je odvukla od obale. Moraće da se potrudi, ako hoće da se izvuče, prije nego što bude odvučen na otvoreno more. Tada mu ne bi bilo spasa. Znao je to. Zaplivao je punim zamasima, ali oni su mu se činili nekako slabašni, spori. Budući da je poznavao more oko Večernje Svjetlosti, uspjelo mu je da se nekako izvuče iz pogubne struje, ali obala je još uvijek bila daleko. Predaleko. Osjetio je da ga snaga izdaje, ali nije htio da se preda. Plivao je uporno, plivao...

***Vatra! Grad gori! Moram doći do njega. Moram vidjeti ima li živih. Moram

pomoći odbrani, moramo izvući djecu iz skloništa prije nego što bude prekasno. Na jedvite jade je otvorio oči. Ležao je u udobnom bijelom krevetu. Rane su mu

bile zbrinute i previjene. Sunčeva svjetlost koja je prodirala kroz prozor smetala mu je očima, pa je okrenuo glavu. U fotelji pored kreveta, spavala je nepoznata djevojka. Bila je nehajno pokrivena dekom preko koljena. Mogla je da ima oko 18 godina. Kosa joj je bila zlatnosmeđa, a put neuobičajeno bijela, bar prema njegovom iskustvu, s obzirom da su svi ljudi koji su živjeli u njegovoj domovini imali tamnu put, usljed klime koja je vladala na tom području. Lice joj je bilo mirno i spokojno. Gledajući je osjetio je da ovdje, gdje god da je, nije u opasnosti. Taj ga je osjećaj malo smirio, mada ga je i dalje cijelo tijelo peklo od zadobivenih povreda, a duša ga je boljela zbog sudbine rodnog grada i neznanja šta se desilo sa njegovom majkom, Abasom, njegovim prijateljima,...

Mora da sam zaspao. Ponovo je bacio pogled na fotelju. Bila je prazna. Ali i dalje je ostala činjenica da

se nalazi u onoj istoj urednoj sobici, u bijelom krevetu. Rane su ga sada manje boljele. Pokušao je da ustane, ali nije imao snage.

Koliko dugo sam već ovdje? I gdje sam uopšte? Pažljivo je pregledao sobu u kojoj se nalazio. Štampane knjige su ležale na

policama sa druge strane sobe.

6

Papir. Nisam nikada vidio knjigu na papiru. Mora da više nisam na Ademu. Ali, to je nemoguće! Nisam bio u stanju da otplivam ni do obale, a kamoli da pređem do drugog kontinenta!

Ademi su davno prestali da koriste papir za štampanje knjiga. Takve knjige su bile prevelike i nezgrapne. Oni su koristili posebne ploče koje su omogućavale lako čitanje i jednostavan pregled sadržaja knjiga. Zbunjeno je pogledao natpise na knjigama. Bili su na, njemu nepoznatom jeziku. Bar je jedno bilo jasno. Gdje god da je, ovi ljudi nisu Ademi. Znao je svaki ademski dijalekat. Ove knjige nisu bile ni na jednom od njih. Ilderini nisu mogli biti, njihov književni jezik i pismo je poznavao. Osim toga, oni ga vjerovatno ne bi ostavili u životu. Burhani? S obzirom na posljednje vijesti o njima, vjerovatnoća da neko od njih živi spokojno u svom domu, neometen od strane ilderinskih osvajača bila je i previše mala da bi se mogla uopšte uzeti u obzir. Počeo je da razmišlja o naslovima knjiga. U glavi je jasno vidio znakove koji su iz nekog neobjašnjivog razloga počeli da mu se čine poznatim. Ponovo je pogledao knjige, ovaj put pažljivije. Činilo mu se da počinje da nazire riječi: ‘Životni ciklus morskog pauka’, ‘Pakarani, ptice ili sisari?’, ‘Bulk, biljka predator’,... Već poslije trećeg naslova jasno je čitao riječi i potpuno ih razumio. Bio je zapanjen i pomalo prestrašen onim što se upravo desilo. I dalje je, sa sigurnošću, mogao da tvrdi da ovo nije ni jedan od jezika koji je ikada učio, ali on ga je razumio u potpunosti, kao da mu je maternji jezik. Naglo je skrenuo pogled sa police s knjigama. Nije se usudio da ponovo pogleda u tom pravcu. Okrenuo se prema prozoru. Sudeći po svjetlosti, mora da je već padala noć. Htio je da pogleda kroz prozor da vidi gdje se nalazi, ali ponovo je ustanovio da nema snage da se pomjeri. Čuo je korake kako se približavaju. Na vratima se pojavila djevojka koju je vidio ranije. Kada je vidjela da je budan, lice joj obasja osmijeh.

- Oh, budan je! Pogledaj, budan je!Na to u prostoriju uđe čovjek od nekih 45-50 godina, prosijede, guste, kratke kose

koja je nekada bila potpuno crna s elegantnim brkovima i bradicom čiji je izgled odavao učenjaka. Nasmiješi se prijateljski prema Dželilu.

- Dakle, momčić je najzad odlučio da se vrati u svijet živih.- Misliš li da može da nas razumije?Djevojka je pomalo zabrinuto pogledala prema čovjeku za koga je Dželil

pretpostavio da joj je otac. Odluči da je ne drži u neizvjesnosti i zausti da im kaže da razumije svaku njihovu riječ, ali nemade snage da progovori. Međutim, njegova reakcija nije promakla učenjaku.

- Ja bih rekao da u ovom momku leži više nego što se čini na prvi pogled. Idi i pripremi mu nešto za jelo. Sada kada je njegov oporavak pokazao napredak, dobra hrana će mu pomoći da uskoro stane na noge.

Djevojka poskoči i u trenu nestade iza vrata. - Imam utisak da razumiješ naš jezik. Sigurno si radoznao da saznaš gdje si, stoga

ću ti se predstaviti. Ja sam profesor Vasif Ulfet. Proučavam floru i faunu mora i primorja. Nalaziš se u Jutranjki. Moja kćerka Adila te je našla na obali prije deset dana. U početku smo mislili da nećeš preživjeti. Ležao si u bunilu čitavih sedam dana. Adila i ja smo na smjenu brinuli o tebi. Prošle noći si ponovo buncao. Adila je provela noć kraj tvog kreveta. Uplašio sam se da ti se stanje pogoršalo, međutim, jutros nas je doktor uvjerio da se tvoje stanje poboljšava i da ćeš uskoro biti na nogama.

Dželil zahvalno klimnu glavom.- Ah, evo moje male curice.Osmijeh kojim ju je dočekao njen otac i nježne riječi koje joj je uputio, podsjetiše

Dželila na izraz spokojstva koji je vidio na Adilinom licu kada ju je jutros ugledao.

7

Počeo je da razmišlja o mogućnosti, ma koliko bila nevjerovatna, da je dospio na sjeverni kontinent. Znao je da na ovom kontinentu nema parenergije, jer je, za razliku od ostalih kontinenata na Vahdetu, čija su intenzivna tektonska kretanja na velikim dubinama proizvodila energiju toliko moćnu i jeftinu da je bila isplatnija za korištenje čak i od neiscrpne solarne energije koja se koristila prije nekoliko vijekova, Zibija bila potpuno tektonski neaktivna. Parenergija bila je cilj ilderinskih osvajanja, jer je posjedovati sve izvore te energije na planeti, značilo imati ogromnu moć, koja bi se našla u rukama samo jednog naroda planete. Upravo nedostatak parenergije pokazao se kao blagoslov za Zibijce, jer je to bio razlog potpune nezainteresovanosti ostalih naroda za ovaj kontinent, što je omogućilo njegovom narodu da se razvije potpuno nezavisno, neometano od osvajačkih pretenzija drugih.

Pošto mu je pomogla da pojede hranjivu čorbu koju mu je pripremila, Adila ga je ostavila da se odmori. Mada je spavao već danima, Dželil je osjetio da to nije bio okrepljujući san, osim možda onog danas, kada je prvi put poslije prilično vremena, osjetio da je na sigurnom. Misli mu se vratiše na događaje na Ademu nekoliko sedmica prije pada Večernje Svjetlosti i on ih s mukom odagna. Morao je da se odmori, da skupi snagu. Tada će možda naći načina da se vrati na Adem, da vidi šta je ostalo od njegovog rodnog grada i da potraži preživjele. Da, to će sigurno učiniti. Mora da je neko još živ, neko uvijek preživi. Možda ih još ima i na slobodi. Odluka koju je donio dala je Dželilu novu snagu. Zaspao je pun želje i nade dubokim zdravim snom.

Trebalo je da prođe punih šest mjeseci prije nego što je Dželil osjetio da ponovo može u potpunosti da vlada svojim tijelom. Ništa slično doživljaju s knjigama iz Adiline kuće nije mu se više ponovilo. Međutim, ponekad je imao sjećanja za koja je bio siguran da ih nikada nije doživio. Nikome nije govorio o tome. Bio je nemiran otkako mu se to počelo dešavati. Učenje o Zibiji s Adilom i profesorom mu je skretalo misli i smirivalo ga. Profesor Ulfet je bio priznati biolog i Adila je studirala biologiju u namjeri da mu bude pomoć i potpora, a i da, kada za to dođe vrijeme, nastavi njegovim stopama. Saznao je da joj je majka umrla pri porođaju, a pošto se njen otac nije ponovo vezao, nije imala braće ni sestara. Njihova usamljenost dodatno je učvrstila njihovu povezanost.

Mada je uživao u životu koji je vodio u Zibiji, dobroćudnim ljudima, lekcijama kojim ga je Adila učila o njenom svijetu, osjetio je da je došlo vrijeme da se vrati kući, na Adem, da vidi šta je od njega ostalo, ima li još slobodnih Adema i da li se šta da popraviti u njhovoj situaciji. Znao je da to mora učiniti, da neće moći živjeti mirno znajući u kakvom je stanju ostavio svoj rodni kontinent.

- Dželile, ne obraćaš pažnju!Adilin glas ga trgnu iz razmišljanja. Gledala ga je poluljutito, polušaljivo, sa

osmijehom na licu. Uvijek se osmjehivala kad je govorila. Ljudi iz Jutranjke su je voljeli zbog njene vedre naravi i prijateljskog ophođenja prema svakome. Istina, jedna od osnovnih životnih filozofija Zibijaca bilo je ophođenje sa svakim živim bićem s poštovanjem, jer svi potiču od istog Tvorca, bez obzira na mjesto rođenja, inteligenciju ili rasu, ali kod Adile je ta osobina bila ugrađena u sam njen karakter i isticala se uvijek, bez obzira na situaciju. Cijenio je njenu iskrenost i otvorenost, mada je osjećao da sam nikada ne bi mogao da bude toliko povjerljiv prema ljudima. To je vjerovatno bila posljedica života u jednom drugom svijetu. Nadao se da Adila nikada neće dođi u situaciju da posumnja u svoje ideale. Duboko u sebi osjećao je radost da je ona rođena u svijetu bez parenergije. Ma kakve prednosti da parenergija donosi, ovaj nevini izraz na licu i ovaj bezbrižni pogled na svijet može se steći samo životom

8

u prijateljskom okruženju, pa makar ono bilo bez ikakvih civilizacijskih dostignuća, kojih, morao je da prizna, nije nedostajalo u Zibiji, samo što su ona bila potpuno drugačijeg karaktera. Ako ikada bude mogućnosti, moraće da prenese Ademima neka njihova rješenja.

- Ahhh! Opet! Samo sanjariš!Osmijeh zamijeni ozbiljni brižni izraz lica, koji isto tako nije bio neuobičajen za

Adilu.- Reci mi šta te muči. Mislila sam da smo prijatelji.Pomisao da joj je stalo do njegovih osjećanja pričinila mu je radost. Nije znao

zašto. Ta, njoj je stalo do svakoga. Najzad reče:- Mislim da je vrijeme da mislim o povratku.- Povratku?- Da, na Adem.- Zašto? Rekao si da su ga Ilderini okupirali.- Upravo zato. Moram da znam šta je bilo sa ostalima. Možda još ima preživjelih.

Sigurno se još neko bori za naš svijet. Možda mogu da ih nađem i da im pomognem.- Znači, ne bojiš se da bi te Ilderini mogli povrijediti?- Sigurno će pokušati.- Ali, ako ne znaš da li ima živih i gdje su, mogao bi stradati prije nego što ih

nađeš. Zar ne misliš da ćeš sačuvati više od Adema ako ostaneš i preživiš?Pogledao ju je začuđeno. Ovakav stav nije bio uobičajen za nju. Zapazivši njegov

začuđen pogled, Adila se zbuni, nesigurno primijeti da je nešto zaboravila i požuri prema svojoj kući. Nije pošao za njom. Laganim korakom je krenuo prema plaži. Dok je gledao horizont, ponovo zadubljen u misli i ponovo osjećajući nemir, ovaj put izraženije nego ikad, nije ni primijetio kad se pored njega našao profesor Ulfet.

- Čujem da imaš namjeru da se vratiš na Adem.- Da.- Trebaće ti dobar brod i posada...- Ne. Ne želim da ikog od vas dovodim u opasnost. Ako vas Ilderini shvate kao

prijetnju...Profesor mu stavi ruku na rame.- Jesi li razmišljao o mogućnosti da ne dovodiš sebe u opasnost? Još si mlad, kakvu

bi značajnu promjenu mogao donijeti čak i da se vratiš? Gdje bi otišao? Kome bi se obratio? Kako bi spriječio da padneš u ruke svojim neprijateljima? Ništa nećeš postići time što ćeš im dozvoliti da te ubiju. Zašto ne ostaneš neko vrijeme i ne razmisliš o tome?

Potapša ga kratko po ramenu i ostavi zamišljenog. Ostati neko vrijeme... Razmisliti... Ali, razmišljam! Razmišljam svaki dan i ne

nalazim mira! Šta da radim!? Babo! Jesi li živ? Alemdare, Barize, Durak,... Mama... Jutro je osvanulo svježe i sunčano. Prve pahulje snijega pale su na, suhim lišćem,

pokriveno tlo. Dželil je već bio spreman na četiri godišnja doba, a ne samo kišno i sušno kao u njegovoj domovini. Međutim, za razliku od jeseni koja je izazvala interes u njemu, zima ga je dočekala zadubljenog u mnogo nemirnije misli.

Vratiti se i otići u smrt? Ostati i nikada ne saznati šta se desilo? Pričekati? Koliko dugo?

Takva pitanja su mu se stalno vrtila po glavi. Nije mogao da nađe odgovor ni na jedno. Profesorove riječi imale su smisla, ali čitavo njegovo biće čeznulo je da vidi, da sazna... Odlučio je. Profesor je bio u pravu, s njegovim sadašnjim znanjem i sposobnostima, ne bi imao šanse. Zato će ostati i vježbati. Žalio je što nije stigao da dovrši obuku. Morao je da se sam osposobi. Odvojiće dio vremena koji je provodio

9

pomažući profesoru u njegovim ispitivanjima i učeći od njega i posvetiti se cjelodnevnom vježbanju. Adiline večernje lekcije nije imao razloga da ostavi. One će mu doći kao odmor. Ustao je da potraži njenog oca i saopšti mu svoju odluku.

Čitavu zimu Dželil je provodio po okolnim šumama i planinama. Snijeg i led otežavali su njegovo vježbanje, ali bilo mu je drago zbog toga jer je htio da očvrsne. Svako jutro ustajao je prije zore i odlazio na obližnje padine obrasle šumom i provodio po cijeli dan u vježbama. Ponio bi užinu, tako da se, sve dok sunčeve zrake ne počnu da nestaju iza zapadnog planinskog lanca, nije vraćao u gradić. Zime su bile posebno hladne na jugoistoku Zibije jer je uz obale tekla hladna morska struja, tako da ni more nije ublažavalo zimske temperature. Štaviše, vjetar s mora je bio veoma hladan. Već krajem zime Dželil je osjetio da je ojačao, da mu je vid izoštreniji a sluh jasniji. Nije imao mogućnosti da vježba na profesionalnom vojničkom oružju, ali je zato razvijao svoje sposobnosti na lovačkom i hladnom oružju.

Prvi dan proljeća donio je naglu promjenu klime. Puhnuo je topli vjetar i snijeg se topio na sve strane. Tu i tamo su već mogli da se nazru prvi proljetni cvjetovi, sitni i nježni. To popodne ga je Adila potražila na proplanku, gdje je imao običaj da se zadrži prilikom svojih vježbanja. Još uvijek je nosila toplu odjeću, ali Dželilu se učinilo da je drugačije začešljala kosu, te da je stavila lijepu mašnicu sa cvijetom, a da je i laki šal koji je nosila, imao lijepi cvijetni dezen, kao da je imala namjeru da danas izgleda ljepše nego obično.

- Nadam se da te nisam omela u nečemu.Nasmijala se vedro, kao da je zbog nečega danas bila posebno vesela. Bio je

radoznao da sazna razlog njene, više nego uobičajene, vedrine.- Ionako sam upravo pravio pauzu. - Ovaj proplanak je baš lijep, posebno kada je proljeće. I potočić vedro žubori kao

da mu je drago da više nije pokriven ledom, a ljubičasti i bijeli cvjetići pozivaju livadu da ozeleni.

Dželil nije mogao da se ne nasmiješi. Promašila je profesiju. Trebala je biti pjesnik. Adila se namršti glumeći uvrijeđenost.- Da li se ti to meni smiješ?- Nikada. Ovaj poluozbiljni odgovor izazva vedri smijeh kod Adile.- Dželile, koliko imaš godina?Kakve sad to ima veze?- Dvadeset.- Onda nisi puno stariji od mene. Ja od danas imam 19! I u čast mog rođendana,

pozivam te da danas malo odmoriš od svog vježbanja i da zajedno odemo u grad na Proljetnu svečanost! Hoćeš li?

Pogleda ga slatko, molećivim pogledom. Nije mogao reći ‘ne’, te stoga samo lagano klimnu glavom. Adila ga oduševljeno uhvati za ruku i povede prema polju zapadno od grada gdje su se uvijek održavale velike svečanosti.

Kada stigoše na poljanu, Adila reče Dželilu da je pričeka.- Idem da nam donesem po komad velike ‘proljećne torte’ koju ovdje spremamo

svake godine po dolasku proljeća.Prvi dan proljeća za Zibijce je bio i prvi dan Nove godine, a pošto je, nešto prije

tog dana, obično dolazilo i do poboljšanja vremena, bio je to odličan dan za slavlje na otvorenom, kojem su se svi Jutranjčani radovali. Dželil je pratio pogledom Adilu dok je nije izgubio u gomili. Svi Jutranjčani, i stari i mladi, su izašli iz svojih kuća i

10

skupili se danas na poljani. Već su ga dobro poznavali i pozdravljali se s njim, čestitajući mu, i svima oko sebe, sretan dolazak proljeća i Nove godine.

U opšem veselju, muzici i glasovima, Dželilu se učini da čuje zvuk letjelice. Tek je na Zibiji imao prilike da se susretne sa takvim zvukovima pošto je na Ademu letenje bilo onemogućeno, ali bio je siguran u ono što je čuo. Okrenuo se u pravcu zvuka i u trenu se skamenio. Nije bilo sumnje. Znak munje na letjelici, kao i njena tamnoplava boja, bili su više nego prepoznatljivi: Ilderini. Misli su mu letjele nevjerovatnom brzinom.

Šta oni rade ovdje? Nije moguće da su se odlučili da napadnu Zibiju. Zašto bi to učinili?

Sljedeća misao mu je došla poput šoka. Šta ako sam ih ja doveo ovamo? Možda su saznali da ovdje živi neko s mog

kontinenta? Ali, kakvu bih im opasnost ja sam mogao predstavljati? Možda misle da bih mogao da uključim Zibijce u naš sukob, da ih zamolim za pomoć?

Brzo prekinu takav tok misli. Možda pretjerujem. Možda ni ne znaju da sam ovdje i dolaze sa prijateljskim

namjerama. Kakve god da su im bile namjere, Dželilu je jedno u svakom slučaju bilo jasno:

njega ne smiju vidjeti. Brzo se osvrnuo u potrazi za bilo kakvim skloništem. Tada je ugledao nekolicinu Ilderina kako se približavaju gomili. Nosili su oružje. To još uvijek nije značilo da imaju namjeru da ga upotrijebe, ali ga je uznemiravalo. Brzo se povukao dublje u gomilu ne bi li se kako izgubio u njoj.

Zibijci su primijetili dolazak pridošlica i gradonačelnik im je s osmijehom izašao u susret da im poželi dobrodošlicu i da ih upita šta može da učini za njih. Ilderini nisu govorili zibijski, ali su jasno stavili do znanja da traže Adema za kojeg znaju da živi među njima. U međuvremenu su građani primijetili da Dželil nije voljan da se susretne sa ovim ljudima. Pošto je on za njih već, na neki način, postao članom njihove zajednice, nije bilo nikakvih nejasnoća: oni će da postupe prema njegovim željama i neće dozvoliti pridošlicama da dođu do njega. Gradonačelnik je prijateljski pokušao da objasni ilderinskim vojnicima da čovjek kojeg traže ne želi da razgovara s njima. Mada ga nisu razumjeli, Ilderini su shvatili da ovi ljudi nemaju namjeru da im predaju osobu po koju su došli. Stoga su zaprijetili oružjem, a još ih je izašlo iz letjelica koje su u međuvremenu doletjele. Letjelice su raspoređene kružno oko gomile, a njihova artiljerija je prijeteći uperena u nju.

Dželil je odlučio da ne čeka da vidi šta Ilderini imaju namjeru da poduzmu. Procijenio je da bi bilo najzgodnije da probije obruč prema sjeveru gdje je u blizini bilo nisko grmlje koje bi mogao iskoristiti kao privremeni zaklon da dođe do pećine u kojoj je profesor izučavao crnavce. Nekako bi se već uzverao kroz gornji otvor na ivicu šume, a u šumi bi već bio sigurniji. Ako su Ilderini došli samo zbog njega, poći će za njim i neće povrijediti Jutranjčane. Kako je odlučio, tako je i učinio. U momentu neopreza jednog od ilderinskih vojnika na toj strani, pojurio je iz gomile, zgrabio njegovo oružje, zapucao prema ostalim vojnicima i uskočio u grmlje. Ne zastajkujući ni trenutak da provjeri reakciju Ilderina, požurio je u pećinu. Mjeseci vježbanja su se isplatili. Bez većih problema se uzverao do otvora i zamakao među šumsko drveće. Nije odmakao daleko. Htio je da zna šta će uraditi Ilderini, te je brzo pronašao zgodno sklonište odakle je mogao da baci pogled na poljanu.

Ilderini su se brzo snašli poslije prvog iznenađenja i već su vojnici poslani na sve strane da ga pronađu i zaustave. Dželil je sa olakšanjem utvrdio da su građani ostali nepovrijeđeni. Dosta grubo, ilderinski vojnici su ih prisilili da se vrate svojim kućama, ali nisu ubili nikoga. Sada je mogao, mirne duše, da se skoncentriše na svoju situaciju.

11

Nije bila baš svijetla. Ilderinskih vojnika je bilo prilično i raštrkali su se na sve strane. Sigurno im neće trebati dugo da ga pronađu. Provjerio je oružje. Dočekalo ga je još jedno iznenađenje: bilo je postavljeno na omamljivanje.

Je li moguće da žele da me uhvate živog!? Ali, zašto!? Nije imao vremena da razmišlja o tome. Živ ili mrtav, nije htio da padne u ruke

Ilderinima. Stoga je odlučio da pažljivo prati njihova kretanja i mijenja skrovišta. Prilikom prolaska jednog Ilderina, nije mogao a da ne baci pogled na njegovo oružje. Kao i ono koje je ranije uzeo jednom od njih, nije bilo postavljeno da ga ubije. Drugi vojnik je držao u ruci nešto što nije bilo oružje.

Tragač! Donijeli su i tragače! Brzo je promijenio skrovište i zavukao se u jedan jarak. Signali tragača će ga ovdje

teže doseći. Međutim, činjenica da su donijeli i tragače, smanjila je njegove šanse da izbjegne zarobljavanje. Morao je brzo nešto smisliti. Piskavi zvuk ga je upozorio da je već otkriven. Brzo je skočio, držeći spremno oružje, pogodio jednog Ilderina i dao se u bijeg. Međutim, nije bio jedini koji je čuo zvuk tragača. Ilderini su brzo dotrčali pucajući i osjetio je da je pogođen. Osjećaj je bio potpuno drugačiji od onog koji je doživio ranije, kada je povrijeđen prilikom pada Večernje Svjetlosti. Osjetio je kako mu se prijatna toplina širi tijelom...

***Ilderinske letjelice kretale su se prema jugu. U jednoj od njih, izdvojen zaštitnim

poljem, Dželil je polako dolazio svijesti. Trebalo mu je svega nekoliko trenutaka da se sjeti svega što se desilo i da shvati gdje se nalazi. Pitao se gdje ga vode. I dalje mu nije bilo jasno zbog čega su ga ostavili na životu. Pogledao je prema prozorima koji su se nalazili na prednjoj strani letjelice, u nadi da će nešto vidjeti, ali bio je predaleko. Odavde je jedino mogao da vidi plavo nebo prošarano oblacima. Počeo je da razgleda unutrašnjost letjelice. Bila je oskudno namještena: klupe za vojnike i nekoliko ormarića za opremu. Četiri ilderinska vojnika sjedila su u tišini na klupama, ozbiljnih lica. S njima nije bilo mogućnosti razgovora. Pažljivo je pregledao prostor u koji je bio zatvoren. Nije vidio mogućnost bijega. Stoga je odlučio da pričeka i bude na oprezu. Ma koliko se to činilo nevjerovatnim, možda mu se i ukaže prilika. Ako bude i najmanje šanse, nije htio da je propusti.

Poslije nekog vremena leta, letjelica se zatresla i počela da gubi na visini. Vojnici su se uskomešali. Jedan od njih otišao je do pilotske kabine da se raspita o situaciji. U kratkom periodu, dok su vrata bila otvorena, uspio je da razabere da je letjelica prebačena na modus jedrilice i da će se prinudno spustiti na Adem, kao i da je zatražena potpora kopnenih snaga za prebacivanje zatvorenika. Dokle? To nije uspio da čuje. U svakom slučaju, ovo bi mogla da bude dobra prilika za bijeg. Letjelica je ubrzo sletjela na kopno, skupa sa ostalim letjelicama iz pratnje. Bilo je čudno da su baš svim letjelicama, u istom momentu zakazali svi sistemi. Da nisu zašli u područje pokriveno ademskim satelitom za protuvazdušnu zaštitu? Nemoguće. Bilo im je poznato tačno koliko područje satelit pokriva. Ilderini su ustali i jedan od njih je uklonio zaštitno polje oko Dželila. Sada je bio dobar momenat da se misli na bijeg. Pažljivo je osmotrio položaje ostalih ilderinskih vojnika dok su ga izvodili iz letjelice. Bili su oprezni. I previše. Izgleda da im se nije svidio njegov raniji pokušaj bijega. Nije vidio načina da im ovaj put umakne, makar i nakratko.

Prebacili su ga u jedno od pet teretnih vozila u konvoju i krenuli prema jugu. Izgleda da su namjerili da ga prebace na Ilderin. I dalje nije shvatao zašto. Prelistao je u sebi sva svoja sjećanja, ali nije mogao da otkrije motiv. Tada je doživio kratko sjećanje Večernje Svjetlosti u plamenu. Međutim, ono što je u tom sjećanju bilo

12

neobično, jeste da je u njemu vidio i sebe kako pokušava da ispliva iz struje, kao da gleda iz pećine pod liticom. Znao je dobro tu pećinu, i ne jednom je gledao more iz nje, ali nikad nije iz nje vidio gorući grad, a posebno ne samog sebe kako se bori da preživi. Sjećanje je minulo u trenu i on kratko pogleda ilderinske vojnike da vidi jesu li šta primijetili. Njihovi izrazi lica bili su nezainteresovani kao i dosad. Izgleda da mu se nije na licu oslikalo njegovo zaprepaštenje i bilo mu je drago zbog toga. Pokušavajući da se smiri, bacio je pogled kroz prozor. Poznavao je put kojim su išli. Nekoliko puta je njime išao u glavni privredni centar zapadnog Adema, Kolos. U momentu mu se učini da je u šumarku kraj puta ugledao kretanje. Bacivši kratak pogled na svoje saputnike, ponovo pažljivije osmotri šumarak. Međutim, ovaj put nije primijetio ništa i već je pomislio da se njegovi živci igraju s njim, kada se konvoj naglo zaustavi, a svud naokolo nagrnuše naoružani ljudi, maskirani prema okolišu i opremljeni sa protutragačima. Znali su tačno šta rade. Jedan je u trenu onesposobio komunikacije, dok su ostali, podijeljeni po ranije dogovorenim grupama, istovremeno izveli Ilderine iz svih vozila. Po jedan napadač iz svake grupe je na brzinu pregledao vozila i iznio namirnice i opremu. Ilderinski vojnici skupljeni su na gomilu i grupa napadača ih je povela prema istoku. Dželil je izdvojen od Ilderina, ali do sada ni jedan od napadača nije s njim progovorio ni riječ. Samo su mu dali znak da ih slijedi, što je on i učinio. Čitava akcija je mogla da traje nekih desetak minuta. Vozila su napuštena. Bila su označena posebnim sistemima, pa bi njihovo uzimanje dovuklo napadačima ilderinsku vojsku na vrat. Kretali su se brzim tempom prema jugoistoku. U tom pravcu se nalazila planina Visočica, gdje su ovi ljudi vjerovatno imali sklonište. Dželil je odlučio da sačeka da neki od njegovih spasilaca prvi prekine tišinu i pratio ih je bez riječi do njihovog skrovišta. Kao što je i pretpostavio, ležalo je u podnožju Visočice. Dobro je poznavao ovaj dio Adema i sam pravac kretanja otkrio mu je moguće sklonište napadača ilderinskog konvoja. Također je primijetio da je ovo sklonište uspostavljeno privremeno. Vjerovatno su često mijenjali boravište da ne bi bili otkriveni. Vođa grupe povede Dželila u jednu baraku, skide masku s lica i srdačno mu se nasmiješi.

- Momče, kad te ugledah u tom vozilu pomislih da su nam se Ilderini dočepali našeg Šihaba.

- Šihab! Da nije u pitanju neko iz porodice generala Taliba Šihaba?- Nema ko nije čuo za našeg dobrog generala. Bariz Šihab je jedini preživjeli od

njegovih sinova.- Ali, šta se desilo ostalima? - Ilderini su se desili, momče. Da ne znam da je Bariz jedini preživjeli, pomislio

bih da si i ti jedan od njegove braće. Sličnost je zaista velika. Mada, sad kad te gledam, jasno vidim razlike među vama. Gdje mi je mozak, ja sam Elefif Demir, vođa skromnog ogranka pobunjenika koje si imao prilike da vidiš na djelu.

- Dželil.- Samo Dželil? Stani malo!? Akile!!!Momčić od nekih petnaestak godina utrča u prostoriju.- Nađi Bariza i dovedi ga odmah ovamo! Potrči!!!Izgleda da je Bariz pominjao i imena svoje braće. Drago mi je da je bar on živ.Nije prošlo ni tri minute, a Bariz, zabrinuta lica, dotrči u prostoriju. Već je zaustio

da upita kakva se katastrofa zbila da je dignuta tolika zbrka, ali kada ugleda Dželila, riječi mu se zaustaviše u grlu. Gledao ga je nekoliko trenutaka razgoračenih očiju, a onda mu se usta razvukoše u širok osmijeh.

- Pa, ti si živ! Ti si živ!!!

13

Poče da se smije i čvrsto stisnu u zagrljaj svog mlađeg brata, da se ovaj morao boriti da dođe do daha.

- Šta se desilo? Kako si preživio napad na Večernju Svjetlost? Rekli su mi da su vidjeli da si pogođen. Jesi li dobro? Kako si se našao ovdje? Zašto se nisi javio? Gdje si bio svo ovo vrijeme?

- Dosta više! Imaćeš vremena da porazgovaraš sa bratom. Pozvao sam te samo da utvrdim je li to on. Sad požuri sa poslom. Znaš da napuštamo sklonište večeras.

Bariz se trgnu, promrmlja nerazgovijetno nešto sebi u bradu i, pošto još jednom osmotri brata, veselo, u nevjerici, istrča iz prostorije.

- Izgleda da si ti zaista Dželil Šihab. Zašto to nisi odmah rekao?- Zato što ste s toliko sigurnosti rekli da su sva Barizova braća mrtva, da se moglo

činiti da izmišljam.- Pa, nema vremena za priču. Kad si već tu, pomozi da se uklone tragovi našeg

boravka ovdje. Nikad se ne zadržavamo dugo na jednom mjestu. Opljačkamo po koji konvoj tu i tamo, izvučemo nekoliko informacija od zarobljenika i nestajemo. To je danas jedini način da se opstane. Ti prokleti Ilderini su strahovito snalažljivi, stalno moramo da se selimo i smišljamo nove taktike.

Zadnju rečenicu Elefif je izgovorio više za sebe.- Još si tu? Akile!Dečko se pojavi u trenu.- Povedi novajliju Dilaveru!- Za mnom!Način na koji je vođa grupe pomenuo njegovog oca ostavio je u Dželilu utisak da

ga je ovaj čovjek dobro poznavao. Htio je da ga upita o tome, ali činilo se da sada nije pogodan trenutak, pa je bez riječi pošao za Akilom.

Dželil se lako snašao u novom okruženju punom zaposlenih ljudi koji su brzo prihvatili novajliju. Nije bilo neuobičajeno da se neki preživjeli Adem pridruži njihovoj skupini ne znajući kud da ode, a neželeći da bude zarobljenik Ilderina. Ostatak dana je proveo pomažući im gdje god je trebala pomoć i nije imao prilike da ponovo vidi Bariza. Ipak je bio zadovoljan. Uspio je da se vrati na Adem i da pronađe preživjele kao što je i htio, mada ne baš na ovaj način. A i saznanje da je bar jedan od njegove braće živ, bila mu je utjeha pri pomisli na one koji su izgubili svoje živote. Želio je da porazgovara s njim, da sazna šta se desilo ostalima, da dobije vijesti o sudbini njegovih prijatelja iz Večernje Svjetlosti, ali sve to je moralo da pričeka.

Čim je sunce zašlo, spremna grupica pobunjenika koji su se neumorno borili protiv ilderinske okupacije, napustila je svoj dotadašnji položaj i brzim maršom, i u tišini, krenula na sjeveroistok. Bilo je tu svakakvih ljudi, starijih i mlađih. Nije bilo puno žena. Vjerovatno su bile na nekom sigurnijem mjestu, izuzev onih koje su htjele da učestvuju u akcijama. Bariz je šetao pored Dželila. Nije razgovarao s njim. Tek bi s vremena na vrijeme bacio pogled na njega, kao da je još jednom htio da se uvjeri da je taj momak pored njega stvarno njegov brat. Dželil je čeznuo da porazgovara s njim, ali je shvatao značaj kretanja u tišini. Ilderini su bili posvuda. Trebalo je davati što manje znakova o svom kretanju. Zato je pratio skupinu u tišini, zadubljen u misli. Sjetio se Zibije. Bilo mu je žao što nije nikako mogao da javi Adili da je živ i zdrav. Kada mu se ukaže prilika, ponovo će otići na taj kontinent. Ona će sigurno još biti tamo.

Poslije otprilike tri sata putovanja, u toku kojeg su tu i tamo iskoristili prevozna sredstva koristeći se starijim putevima koji nisu bili pod brižnom kontrolom Ilderina, i pažljivo pješke i u savršenoj disciplini izbjegli nekolike neprijateljske kontrolne tačke, kolona se zaustavila na visoravni iznad Noćnika, glavnog grada Adema. Kratka

14

lozinka upućena od vođe i otvorio se put u podzemlje. U liticama iznad Noćnika građenim od čvrstih stijena, koje su onemogućavale slanje ili primanje bilo kakvih signala, ademski pobunjenici su našli sebi sklonište. Ne. Oni su ga sebi iskopali. Bilo je to nevjerovatno. Još uvijek su radili na proširivanju svog prostora. Materijal je odvlačen pažljivo i sa vanjske strane niko nije mogao da primijeti da je na tim liticama išta promijenjeno.

Bariz povede Dželila prema jednoj od pećina. Iskopali su odvojene pećine koje su im služile kao staništa. Prostor je bio oskudan, ali dovoljno velik. Bio je povezan s još jednom malom prostorijom, koja je služila kao spavaća soba, i jednom malom banjom. Hrana se pravila i služila grupno u glavnoj pećini.

- Dobrodošao u moj skromni dom! Nije baš naša rodna kuća, ali imam sve što mi treba.

U tom momentu u prostoriju uđe lijepa djevojka od oko 25 godina, guste crne kose. Tamnim krupnim očima radoznalo je pogledala prvo u Dželila, a zatim u Bariza. Bariz se nasmiješi.

- Dželile, upoznaj moju suprugu Ferhiju. Ferhija iznenađeno pogleda Dželila.- Ali, zar nisi rekao da tvoja braća nisu preživjela?- Tako sam barem mislio. Ali, nema nikakve sumnje. Ovo je Dželil. On je živ. I

sada će nam, valjda, reći kako je preživio.Dželil je bio pomalo zbunjen. Bariz se oženio? U ovakvoj situaciji?- Jesi li umoran, Dželile? Hoćeš li da sjedneš? Donijeću vam obojici nešto za

okrepljenje.Ferhija se nasmiješi Dželilu, poljubi ovlaš Bariza i izađe.- Divna je, zar ne?- Barize...- Najzad si se odlučio da progovoriš. Već sam se zabrinuo. Nisi progovorio ni riječ

otkad smo se sreli.- Bio sam pomalo zbunjen.- TI si bio zbunjen!? Posljednje vijesti koje sam čuo je da je Večernja Svjetlost

pala i da si poginuo pri odbrani, a onda te ugledam živog i zdravog u jednom od naših kampova.

- Svašta se desilo.- Ispričaj mi.- Nisam siguran da li ću znati. Ni meni samom nije baš jasno. Zašto mi prvo ne

kažeš šta se desilo s našim roditeljima i braćom?Bariz se uozbilji.- Nemam ti reći ništa dobro. Znaš da sam u vrijeme prvog prodora bio u Umjetniku

gdje su pravili film prema jednoj od mojih knjiga. Kada su Ilderini upali na naš teren, vojska je poslana sa svih strana da zaustavi prodor. Alemdarova jedinica je došla i napravila uporište u Umjetniku. Znaš da se nalazi na raskrsnici puteva. Bio je očigledna meta napadača. Odlučio sam da ostanem u gradu. Tada se nije činilo da nam prijeti tolika opasnost. Niko nije očekivao tako nešto. Napadački sistemi Ilderina su bili drugačiji nego do tada, naši odbrambeni sistemi samo su padali. Kada se vidjelo da naša vojska ne može da zaustavi napadače, počelo je masovno povlačenje. Preživjeli su štitili odstupnicu dok su građani izvedeni iz grada. Nisam htio da odem dok ne vidim šta je bilo sa Alemdarom. Dželile, žao mi je... Na svojim rukama sam ga iznio sa ratišta.

15

Znači, nije bilo nikakve sumnje. Alemdar je bio mrtav. On je bio najstariji od četvero djece generala Šihaba. U momentu pogibije imao je 28 godina. Sanjao je o tome da bude veliki vojskovođa poput njihovog oca. Bio je izuzetan student Vojne akademije i ponos njihovog grada. Dželil je u njemu vidio svoj uzor. Divio se njegovoj vještini, smirenosti i odvažnosti, i želio da dosegne njegove sposobnosti. Bariz je to znao i zato mu je bilo teško da mu saopšti da nema nikakve nade da je Alemdar preživio. Dželil uzdahnu.

- A ostali?Bariz je taman pošao da odgovori kada uđe Ferhija u pratnji Elefifa. On izrazi

radost da se Dželil snašao i pozva Bariza da pomogne kod skladištenja jer je momak iz druge grupacije, koji se obično brinuo o tim stvarima, nedavno u akciji koja je pošla naopako, izgubio život.

- Žao mi je. Odmah ću se baciti na posao. Demire, ti si bio prisutan prilikom pada Noćnika. Htio sam upravo da ispričam Dželilu. Ti ćeš to ionako učiniti bolje od mene. Molim te, ispričaj mu.

Mada su bili dobri prijatelji, Elefif i Bariz su oslovljavali jedan drugog prezimenima. Niko nije znao kad i zašto je to počelo, ali izgleda da su njih dvojica dijelili neku zajedničku tajnu poznatu samo njima, koja je na neki način bila vezana za njihov način obraćanja jednog drugom.

- Imamo malo osoba sposobnih da organizuju skladištenje na našem malom prostoru da oprema bude praktično raspoređena i lako pristupačna. Kada je riječ o organizaciji prostora, tvoj brat je neprevaziđen.

Dželil je klimnuo glavom u znak da razumije. Elefifu je to bilo drago, jer je znao da bi sad braća voljela da porazgovaraju, a on ih odvaja dajući zadatak jednom od njih.

- Dakle, Šihab kaže da želiš da saznaš šta se desilo prilikom napada na Noćnik.- Moja želja je da saznam šta se desilo ostalim članovima moje porodice. Elefif klimnu glavom ozbiljna lica.- Sigurno ti je poznato da je tvoj brat Durak radio u Noćniku u odjelu za

održavanje satelita za protuvazdušnu zaštitu.Dželil se prisjeti Durakovih ambicija da istraži beskrajne tajne svemira. Njegovo

primanje u Organizaciju za svemirska istraživanja kao nižeg asistenta bio je veliki korak prema ostvarenju njegovog velikog sna. Mjesec dana prije prodora Ilderina primljen je u Odjel za održavanje i unapređivanje satelita za protuvazdušnu zaštitu. Bio je najmlađi član odjela. Imao je tada 25 godina.

- Prilikom prodora Ilderina, jedan od glavnih prioriteta bio je zaštita istraživačkih i naučnih centara u Noćniku. Tvoj otac je poslan da izvrši taj zadatak. Tri brigade su mu stavljene na raspolaganje. I ja sam bio u jednoj od njih. Odbrana je bila vrlo pažljivo isplanirana i brižljivo postavljena. Već je bilo stavljeno u funkciju nekoliko odbrambenih mehanizama za nove ilderinske sisteme, napravljenih na osnovu ranijeg iskustva prilikom pada južnijih uporišta. Međutim, period za poboljšanje sistema bio je prekratak, a nisu bili obuhvaćeni ni mnogi drugi, nama do tada, nepoznati aspekti nove ilderinske tehnologije. Da ne dužim, odbrana je pala, jedna brigada potpuno je zbrisana sa lica zemlje, a kada su ustanovili da je satelit potpuno blokiran za bilo kakve nove instrukcije, Ilderini su pobili sve članove grupe koja je bila zadužena za održavanje. Znam, jer sam bio tu. Moja grupa je štitila unutrašnjost zgrade OSI-a. Ostao sam živ samo zato što su mislili da sam mrtav. Ali, nijedan ključni organ mi nije bio povrijeđen. Čim mi se ukazala prilika, izvukao sam se kroz ventilacione sisteme i sisteme za otpremanje smeća. Pažljivo sam osmotrio situaciju. Vidio sam

16

ono malo preživjelih vojnika odbrane zarobljene, ali među njima nije bilo generala. Mogu jedino da pretpostavim da je poginuo tokom borbi.

Dželil nije rekao ništa. Elefifova pretpostavka u vezi sa njegovim ocem činila se logičnom, a Durakova smrt je bila utvrđena činjenica. Zatvorio je oči. Mada je još odavno uzeo u obzir mogućnost da niko od njegove porodice nije preživio i mada je već obaviješten da njegova braća nisu preživjela ilderinske napade, ipak ga je boljelo da sluša nepobitne činjenice o njihovoj pogibiji. Ferhija, koja je slušala u tišini, saosjećajno stavi ruku na Dželilovo rame i ponudi mu činiju čorbe koju je ranije donijela za njega i Bariza.

- Hvala, rado bih jeo sa Barizom.Ustvari uopšte nije imao volje da jede, ali nije htio da se brinu zbog njega.- Pretpostavljam da već znaš za Alemdara i svoju majku.Dželil diže pogled prema Elefifu.- Moju majku? Zar je i ona...- Ne trči pred rudu! Znači, još ti nije stigao reći. Ona je živa. Radi u jednom od

ilderinskih postrojenja negdje na ovom kontinentu. Bariz je angažovao sve svoje sposobnosti da je nađe. Međutim, teško je doći do informacija. Jedino što je do sada uspio da sazna je da nije odvedena na Ilderin, što je veoma povoljno, jer će je ovdje biti lakše pronaći i izvući iz zarobljeništva.

Elefif je govorio kao da je samo po sebi bilo razumljivo da će on i njegova grupa da pomognu u njenom traženju i oslobađanju. Dželil se zapitao koliko duboko mora da je prijateljstvo između njegovog brata i ovog čovjeka kada je on spreman da angažuje pobunjenike na zadatku koji oduzima toliko sredstava i vremena, a ne donosi ništa osim zadovoljstva jednom od njihovih članova da izvuče voljenu osobu iz zarobljeništva. Osjetio je da je njegovo povjerenje prema vođi ove grupe pobunjenika veoma poraslo. Znao je da se na ovog čovjeka može osloniti svaki njegov saborac u bilo kojem trenutku.

- Želio bih da pomognem u njenom traženju.- Možeš se pridružiti našoj grupici ako želiš. Nadam se da nam nećeš biti kočnica.Pogleda ga strogo, a ton njegovog glasa ukazivao je da je mislio na njegovu

prijašnju situaciju. Kada su ga našli, bio je zarobljenik Ilderina. - Vrijeme će pokazati.Elefif se grohotom nasmija.- Diplomatski odgovor. U redu. Već si se upoznao sa Dilaverom Beširom. On je

moja desna ruka. Obavijestiću ga o tvom pristupanju našoj grupi. Sutra ujutro mu se javi da te rasporedi gdje je potrebno.

17

IINOVA ISKUSTVA

Adila je sa prozora svoje sobe vidjela ilderinske vojnike kako se spremaju za polazak. To je moglo da znači samo jedno. Našli su ga. Čim je mogla, istrčala je napolje. Ilderinske letjelice su poletjele i krenule u grupi prema jugu.

- Adila! Nisu ga ubili. Zarobili su ga i odveli. Dobro sam vidjela. Još je živ!Bejhina kuća je bila okrenuta prema polju na kojem je trebala da se održi Proljetna

svečanost. Ona je bila stara djevojka koja je živjela sama u maloj porodičnoj kući i koja je svaki dan obilazila svoje sestre, brinula o njihovoj djeci kad je bilo potrebno i prenosila im najnovije vijesti o događajima u Afanu, gradu koji je ležao nešto sjevernije i gdje je imala običaj da odlazi u posjetu svojoj najboljoj prijateljici, koja se nakon udaje odselila tamo sa svojim mužem. Bila je vrlo dobrodušna i brižna osoba i stanovnici Jutranjke su je voljeli.

Adila je i dalje nijemo gledala u pravcu u kojem su se izgubile ilderinske letjelice. Sjetila se u kakvom je stanju Dželil bio kada ga je našla prije nekih devet mjeseci. Nije mogla a da se ne zabrine. Zaboravila je na Proljetnu svečanost, svoj rođendan. Ostali su samo grubi vojnici koji su odveli Dželila u nepoznatom pravcu sa nepoznatim namjerama. Profesor Ulfet je polako uvede u kuću.

- Ne brini, Adila, neće to ostati na ovome. Ne možemo dozvoliti da se naši gosti odvode na ovaj način protiv naše volje. Ovo je Zibija, i tu Ilderini nemaju prava da sprovode svoju volju kako oni hoće. Samo ti mirno sjedi kod kuće, a ja odoh da porazgovaram s gradonačelnikom. Pokrenuću ako treba i neke svoje veze. Zibija neće mirno sjediti i gledati ovakav čin agresije na našu zemlju.

Adila nježno pogleda svog oca. Dželil mu je bio drag. Nekoliko puta je pomenuo da mu se sviđa njegova bistrina i skromnost. Volio je da ide u svoja istraživanja s njim. Znala je da je i njega pogodilo Dželilovo nasilno odvođenje. Čekala je mirno u kući da joj donese vijesti o svom angažmanu. U kući je bilo tiho. To nije bilo ništa neuobičajeno, ali danas je u njoj izazivalo osjećaj usamljenosti. Bila je na rubu suza, ali nije htjela da zaplače.

Suze neće riješiti ništa. Najbolje da pričekam i vidim šta će se riješiti kod gradonačelnika.

Nikad joj se čekanje nije toliko odužilo. Otvorila je prozor. Prijatan proljetni zrak ispunio je sobu, ali nije mogao da joj popravi raspoloženje. Nije više mogla da izdrži, izašla je iz kuće sa namjerom da i ona ode do gradonačelnika da sazna šta je odlučeno, kad ugleda svog oca u vedrijem raspoloženju kako se vraća ulicom prema kući. Pohiti prema njemu puna iščekivanja.

- Već sutra šaljemo delegaciju u glavni grad da uputi našu žalbu Velikom Savjetu. Svi su bili više nego voljni da pomognu. Pozvaću i neke svoje prijatelje iz grada.

Profesor Ulfet bio je priznati biolog, najbolji u svojoj struci i veoma cijenjen. Njegova riječ je imala težinu čak i kada se nije radilo o temi vezanoj za biologiju. On požuri u kuću da obavi šta je namjerio uputivši prije toga ohrabrujući osmijeh Adili. Međutim ona se nije osjećala veoma ohrabreno. Koliko će trebati da Veliki Savjet uzme njihovu žalbu u razmatranje? Koliko će se ona razmatrati? Ako bude i prihvaćena, kakve će se mjere poduzeti osim što će se možda pojačati granična zaštita? Šta će se za to vrijeme desiti sa Dželilom? Neraspoloženo je šetala okolinom. Nije gledala ni kuda ide. Izgubiti se nije mogla, ove krajeve je jednostavno predobro poznavala. Poprilično je odmakla od grada. Sunce je već doticalo vrhove zapadnih planina kada je ugledala dva Burhana kako se polako primiču puteljkom. Burhani su bili česti posjetioci Zibije. Uvijek su putovali u grupama po dvoje. Jedino što je znala

18

o njima jeste da su zajedno putovali mentor i njegov učenik kome su putovanja trebala da služe da upoznavanjem novih mjesta i kultura proširi svoje vidike. Nakon pada njihovog kontinenta u ruke Ilderina, Burhani koji su se našli na drugim kontinentima su umanjili svoje aktivnosti da ne bi skretali pažnju okupatora. Pretpostavljalo se da su se povezali sa drugim slobodnim Burhanima i da tajno djeluju protiv svojih osvajača. Tada je Adila iznenada došla na spasonosnu ideju koja joj se činila toliko suludom da je čak mogla i da uspije. Prišla je Burhanima. Srce joj je lupalo kao ludo, ali nije imala namjeru da se povuče. Obratila se starijem za koga je pretpostavila da je mentor.

- Oprostite, da li biste mi dozvolili da kratko porazgovaram s Vama?Kako glupa rečenica. Pomisliće da sam mahnita. Dva čovjeka se kratko pogledaše dok je Adila strepila očekujući njihovu reakciju

na njeno obraćanje. Znalo se da su Burhani povučeni i da se nikada ne upuštaju u razgovore sa strancima. Na Adilino iznenađenje, mentor joj se obrati veoma pristojno.

- Izgleda da imate neki problem, gospođice. Možemo li kako da Vam budemo od pomoći?

Sad je slijedio najteži dio. Kako da im objasni svoju želju a da ne izazove nepovjerenje? Udahnula je polako.

- Moram naći način da dođem na Ilderin.Burhani se zagledaše u čudu. Adila požuri da im objasni.- Vi ste poznati kao putnici. Mora da znate neki način da se stigne do tamo. Ja

naprosto moram otići na Ilderin!Počela je da očajava. Ovo neće nikada uspjeti. Zašto bi mi oni pomogli? Ali, ako mi oni ne pomognu

neću više imati kome da se obratim! Dželil će vjerovatno biti ubijen prije nego što iko sa Zibije pokuša da mu pomogne! Ako se to uopšte i desi! Ne znam više šta da radim! Ne znam šta da radim!!!

Mentor je pogleda ozbiljna lica, a zatim se malo nasmiješi. - Šta bi jedna mlada Zibijka poput Vas mogla da traži na Ilderinu?- Prijatelja. Dobrog prijatelja kojeg su danas Ilderini odveli.Pogled joj je preklinjao. Mentor je pogleda sumnjičavo.- Prijatelja? Jeste li sigurni da Vam taj prijatelj nije ništa više?Adila je bila zatečena ovim pitanjem. Nije znala šta da odgovori. Dželil joj je bio

prijatelj. Veoma dobar prijatelj koji joj je bio vrlo drag. Da li je bio i nešto više? Mentor ju je nekoliko trenutaka pažljivo posmatrao, pa iznenada reče:

- Ako sutra ujutru još budete željeli da idete na Ilderin, dođite na ovo mjesto. Moj učenik će Vas pričekati i odvesti nekim ljudima koji Vam mogu pomoći.

Burhani se kratko nakloniše u znak pozdrava i nastaviše svojim putem. Adila je htjela da se zahvali, ali nije mogla da nađe riječi. Bila je i previše iznenađena da su pristali da joj pomognu. Brzim korakom uputila se kući. Pitala se kako će joj otac reagovati kad mu kaže za svoju namjeru. Nije imala namjeru da mu išta krije. Među njima nikada nije bilo tajni.

I nikada ih neće biti, čvrsto je odlučila.Kada je došla kući već se bilo smrklo. Profesor je već imao namjeru da izađe da je

potraži. Nije se bojao da će se izgubiti, ali noći su još bile svježe i mogla je da se prehladi ako dugo ostane napolju a da se ne obuče toplije.

- Drago mi je da si se vratila. Bojao sam se da se ne nazimiš napolju na hladnoći.Adila ne reče ništa. Sjede ozbiljna lica okrenuta prema njemu. Smišljala je kako da

mu saopšti svoju namjeru. Profesor je zabrinuto upita:- Da li je sve u redu?

19

- Odlučila sam da odem na Ilderin i potražim Dželila.- Šta!?Adila ga pogleda ozbiljna lica i ponovi ono što je upravo rekla.- Kakva luda ideja! Kako uopšte misliš otići do Ilderina i kako očekuješ da nađeš

Dželila sama na tom kontinentu?- Burhani će mi pomoći.- Burhani?- Da. Znaš i sam da su oni svjetski putnici. Sigurno neće biti na strani Ilderina

poslije okupacije svog kontinenta. Već sam zamolila neke od njih za pomoć. I pristali su.

- Burhani su pristali da te povedu na Ilderin?- Ne baš. Ali, pristali su da mi pomognu.Profesor odmahnu glavom. - Znaš li ti uopšte šta radiš?Adila ga pogleda tužno. - Ne znam. Jedino znam da moram da ga nađem. Sjećaš li se u kakvom je stanju

bio kad sam ga pronašla na obali? Ne želim da se to ponovi. Želim da znam da je dobro. MORAM da znam da je dobro.

Profesor je gledao Adilu kao da vidi jednu sasvim drugu osobu. Da li je moguće da se njegova mala curica zaista zaljubila u tog momka? Njena vedra narav i prijatno ophođenje prema svakome lako su mogli da sakriju njena prava osjećanja. Vjerovatno zbog toga nije ništa ranije primijetio mada su on i Adila bili veoma bliski. Pretpostavljao je da ni ona sama ne zna šta osjeća. Da je bila svjesna toga, sigurno bi mu rekla. Ako je zaista bila zaljubljena, tu nije bilo spasa. Sve što je radila prihvatala je duboko srcem, i onemogućiti je da istraži svoje osjećaje prema Dželilu značilo je uništiti joj život tako da ni sama ne bude svjesna šta joj u njemu nedostaje. Profesor je znao da ona mora da ode da bi mogla dokučiti svoja osjećanja. Čak i ako ne nađe Dželila živog, shvatanje sebe same bi joj omogućilo da ga preboli i nastavi normalan život. Bila je fizički sposobna za dugo putovanje. Često je s njim obilazila divlje terene prilikom njegovih proučavanja. Znao je da je u stanju da podnese taj put. Nadao se samo da Ilderini neće obratiti pažnju na jednog tako beznačajnog putnika. Ipak bi volio da ima društvo.

- Onda ću i ja poći sa tobom.Bio je divan! Takav neodređen plan, a on je bio spreman da shvati koliko joj je

stalo i da joj pruži podršku. Ne bi mu zamjerila ni da joj je zabranio da uopšte izlazi poslije takve sulude ideje. Ali, on je morao ostati ovdje da pogura žalbu upućenu Velikom Savjetu. Možda ona donese više rezultata nego njen odlazak.

- Ne znaš koliko bih voljela da me pratiš. Ali, jedino tebi mogu da vjerujem da ćeš učiniti sve od sebe da žalba koju ćemo sutra uputiti Velikom Savjetu bude razmotrena i nešto preduzeto u vezi s tim. Bez obzira koliko to trajalo, možda mogneš pokrenuti naš narod da pomogne ljudima u nevolji na drugim kontinentima, a ne samo da pasivno posmatra nezainteresovano živeći svoj život. Zar se to ne kosi sa samom našom životnom filozofijom? Ako poštujemo druge, zašto ih onda ostavljamo na cjedilu kada im je potrebna pomoć?

Profesor uzdahnu.- Neka ti ti tvoji prijatelji Burhani daju pratioca. Djevojka tvojih godina ne bi

smjela da ide bilo kuda sama. Ko zna kakvih sve manijaka tamo vani ima.Oči joj se napuniše suzama i ona zagrli čvrsto svog oca.- Nedostajaćeš mi.- I ti meni. Veoma. Kada imaš namjeru da kreneš?

20

- Već sutra ujutru.- Onda ćemo odmah spremiti sve što ti je potrebno za put.

Čim su prve zrake sunca počele da izranjaju iz hladne morske vode, Adila je napustila svoj dom ispraćena ocem koji joj je obećao da neće ostati tih povodom žalbe upućene Velikom Savjetu i da će svaki dan misliti na nju. Mahnula mu je još jednom i brzim korakom se uputila prema dogovorenom mjestu.

I ja ću misliti na tebe. Svaki dan. Bilo joj je žao što ga ostavlja. Znala je da bez njega ništa više neće biti isto. Ali,

ovo je bilo nešto što je morala da uradi. Osjećala je to duboko u sebi. Mladi Burhan već je čekao na dogovorenom mjestu kada je ona stigla. Mora da je

tu bio od zore. Na licu mu se nije očitavao nikakav umor niti nezadovoljstvo što mora tu da stoji. Kada je ugleda, pođe joj u susret.

- Ipak ste stigli. Pođite za mnom.Poveo ju je do mjesta gdje je boravio sa svojim mentorom. Mentor je dočeka s

blagim osmijehom.- Nadam se da ste dobro razmislili o svemu. Još uvijek možete da se vratite kući

ako niste sigurni.Adila ga odlučno pogleda, mada nije mogla da sakrije da ju je pomalo strah.- Potpuno sam sigurna. Mentor klimnu glavom, progovori nekoliko riječi sa svojim učenikom koje nije

razumjela i, prije nego što je shvatila šta imaju namjeru da urade, našla se na potpuno nepoznatom mjestu. Mladi Burhan je pozva da ga slijedi. Nije uspjela da vidi šta je upotrebljeno da ih dovede ovamo, ali pretpostavila je da se radi o nekoj vrsti teleportera. Mentor nije bio s njima. Pratila je Burhana kroz dugi čisti hodnik s brojnim vratima dok je nije uveo u jednu prostoriju u kojoj su sjedila tri ozbiljna čovjeka, a jedan, nešto mlađi, stajao je mirno u uglu. Čovjek koji je sjedio u sredini joj se obrati:

- Upoznati smo sa Vašom situacijom. Prije nekog vremena jednostavno bismo Vas teleportirali na Ilderin, ali to je sada, nažalost, nemoguće. Nalazite se na Plavom Ostrvu, sjeverno od Burhana. Jeste li spremni da putujete preko cijelog kontinenta da biste stigli na Ilderin?

- Spremna sam da učinim sve što je potrebno da stignem tamo.- Dobro.Burhan, koji je do tada mirno stajao u uglu, stupi nekoliko koraka naprijed.- Ovo je Hazim Ilhan. On će Vam biti vodič.- Adila Ulfet, drago mi je.Hazim samo kratko klimnu glavom.- Ako ste spremni da krenete odmah, Hazim će Vas odvesti na mjesto gdje smo

Vam pripremili prevoz do kontinenta.Adila klimnu. Bila je spremna. Nije imala šta da čeka. Sada, kada je već krenula,

nije mislila na povratak. Pošla je polako za Hazimom u neizvjesno.

***Već poslije nekoliko akcija, Dželil je opravdao povjerenje koje mu je dato. Bio je

tih, hitar i vješt i odlično je izvršavao pred njega postavljene zadatke. Bariz nije nikada učestvovao u samim akcijama. On je pratio grupu, brinuo se o opremi, ishrani, pronalaženju i organizovanju skloništa, i to je činio sa takvom sigurnošću i vještinom, da su ga ostali članovi smatrali nezamjenjivim članom svoje grupe. Grupa je obilazila kontinent u potrazi za ilderinskim postrojenjima. Nekoliko špijuna izvještavalo je o

21

veličini i stanju postrojenja kao i broju zarobljenih Adema koji su radili u njima. Bariz je ponekad išao u špijunažu. Izvještio se u tome još od vremena kada je sam odlazio u izviđanja u potrazi za majkom. Bio je poput sjene. Dželil ga je ponekad pratio, ali njega su uglavnom štedili za napadačke akcije u kojima je pokazao izuzetnu sposobnost. Ponekad bi do izražaja dolazila njegova obuka, koja se primjećivala kod svih članova koji su pohađali vojne škole. Takvih nije bilo mnogo i bili su cijenjeni u grupi.

Posljednjih nekoliko dana dolazile su uznemirujuće vijesti. Ilderini su našli nekoliko privremenih boravišta. Tri pobunjeničke grupice su rasturene. Izgleda da su pronašli nekoga ko odlično poznaje prostore Adema. Dželil se sjetio da je i on, samo na osnovu pravca kretanja pobunjenika kada je oslobođen prije oko dva mjeseca, uspio da procijeni njihovo moguće odredište. Zbog ovoga je donesena odluka da grupa stalno bude u pokretu i da nikada ne ide direktnom putanjom na svoje odredište, čak i kada su bili gotovo sigurni da nema Ilderina u blizini. Potpuna sigurnost nije postojala. Međutim, to je veoma iscrpljivalo članove grupe. Zato su manje vremena nego ranije provodili izvan glavnog skrovišta i kretali se u manjem broju. Veći je akcenat bačen na špijunažu i prikupljanje informacija. Glavno skrovište je sad bilo puno pobunjenika sa svih strana. Grupice koje su djelovale na manje sigurnim područjima odlučile su da potpuno prekinu svoje aktivnosti za određeni period. U glavnom skloništu je bilo dovoljno zaliha za otprilike mjesec dana boravka bez dopremanja novih zaliha. Energiju su obezbjeđivali koristeći se energijom koja se oslobađala truljenjem otpadaka. Posebne prostorije iskopane su duboko samo u tu svrhu i stalno su bile pod nadzorom ljudi nadležnih za održavanje sistema koji su prikupljali i prilagođavali potrebnu energiju. Parenergija im sa ove lokacije nije bila pristupačna, a i Ilderini koji su pažljivo pratili njena kretanja i fluktuacije mogli bi otkriti njihovo sklonište ako bi pokušali da je na neki način dovedu do ovog mjesta.

Danas je još jedna grupa došla u glavno skrovište. Bariz je obavijestio Dželila da je vođa te grupe glavni organizator i koordinator cijelog pokreta. Bio je to čovjek od oko 40 godina, vojničkog izgleda. Sam pogled na njega izazivao je poštovanje. Odmah po svom dolasku pozvao je vođe grupa da rasprave trenutnu situaciju i razmisle o svojim daljnim aktivnostima.

Dželil je provodio popodne pomažući Barizu u njegovim dužnostima. Nije bilo puno posla za njega budući da su sve grupe s ovog dijela Adema bile na okupu, pa je bilo dovoljno ljudi za sve poslove koji se obavljaju u ovom prostoru. Pobunjenici, koji su inače bili direktni učesnici napadačkih akcija, sada nisu imali nikakvog posla. Mada je Bariz mogao sam obaviti svoj posao, nije mu bilo mrsko da mu Dželil pomaže. Volio je da bude u njegovom društvu, a i uočio je da je Dželilu, ovih nekoliko dana što su ovdje, bilo prilično dosadno.

- Ah, Demire, šta ti radiš ovdje? Zar nisi na sastanku vođa?Dželil se iznenađeno okrenu. Elefif Demir rijetko je dolazio u ovaj dio pećine. Nije

tu za njega bilo nikakvog posla.- Moram da porazgovaram sa tvojim bratom.- Šta nije u redu? Ti nikada lično ne dolaziš po nekoga.- Nema razloga za brigu, Šihabe. Dželile?Dželil pođe za Elefifom bez pitanja. Doveden je u posebno izdvojenu pećinu koja

je bila mjesto za sastanke vođa. Bila je stalno pod stražom i u nju se moglo pristupiti samo uz odobrenje Avama Zarifa, glavnog vođe. Avam pokaza Dželilu da sjedne preko puta njega, što ovaj i učini. Jedno vrijeme ga je posmatrao u tišini, a onda najzad progovori:

- Ilderini pokazuju veliki interes za tebe, Dželile Šihabe.

22

Dželil iznenađeno pogleda u vođu pobunjenika. Zar još uvijek? - Već prije dva mjeseca uočili smo promjenu u ponašanju Ilderina. Počeli su da

napadaju sa ciljem da samo zarobe, a ne i ubiju članove naših grupa. Primjećeno je da među njima traže nekoga i da neće da se izlažu riziku da ga slučajno ubiju.

Dželil je htio da upita zbog čega su toliko sigurni da je u pitanju upravo on, ali nije htio da prekida ovog čovjeka. Očekivao je da će mu ionako uskoro sam odgovoriti na to pitanje.

- Zainteresovali smo se za razlog njihovog interesovanja, pa smo poslali naše najvještije špijune da istraže o kojoj je osobi riječ.

Avam napravi kratku pauzu ne skidajući pogled sa Dželila.- Čak ni ilderinski vojnici ne znaju koga tačno traže i zašto. Oni imaju zadatak

samo da uhvate svakog Adema kojeg nađu živog i dovedu ga u Južni kamp. Dželil je i dalje šutio. Nije znao razlog ilderinskog interesovanja za njega, a bilo je

očito da se od njega očekuje da im ga kaže. On uzdahnu. Avam, i dalje ne skidajući pogled s njega, iznenada naredi svim prisutnima da napuste prostoriju i ostave ih same, što je odmah i učinjeno.

- Obaviješten sam o tvom boravku na Zibiji i načinu tvog povratka na Adem. Dželil je u kratkim crtama ispričao Barizu i Elefifu šta se desilo u Večernjoj

Svjetlosti, da ne zna kako se našao na Zibiji, da je tamo proveo devet mjeseci u jednom malom primorskom gradiću, te da su iz nepoznatog razloga Ilderini došli da ga odvedu na njihov kontinent. Nije pomenuo svoje neobično poznavanje zibijskog, kao ni sjećanja koja su ga uznemiravala. Već duže vrijeme nije imao nikakvih sličnih doživljaja i u međuvremenu se potpuno bio smirio. Avamovo podsjećanje na prošle događaje vratilo mu je u misli te neobične doživljaje i po prvi put se zapitao da li to ima ikakve veze s ilderinskim naglim interesovanjem za njega. Odlučio je da to kaže Avamu.

- Ima nešto što nisam nikome pomenuo...- Zašto?- Nisam bio siguran kako da to protumačim. Nisam ni sad. Počelo se dešavati

nakon pada Večernje Svjetlosti, odnosno odmah nakon što sam došao sebi. - Sjećaš li se ičega u vremenu od pada u more do tvog dolaska na Zibiju?Dželil odmahnu glavom.- Možeš li mi pokušati opisati sve čudno što ti se desilo?- Nikada nisam imao priliku da učim ili da uopšte čujem zibijski, ali kada sam

došao svijesti u jednoj kući na Zibiji, trebao mi je samo duži pogled na nazive knjiga koje su ležale na policama da potpuno razumijem taj jezik.

- Jesi li potpuno siguran da ga nisi naučio kao dijete, pa poslije zaboravio?- U tom slučaju, moje znanje ne bi bilo tako potpuno kao što jeste, a to i nije jedino

što mi se desilo.Avam klimnu glavom ozbiljna lica.- Nastavi.- U nekoliko navrata imao sam čudna sjećanja.- U kom smislu?- Događaji koje nisam doživio. U jednom od njih sam čak vidio i sebe. Sa strane.

Kao da sam neko drugi.- Da li je moguće...?Dželil pogleda Avama s iščekivanjem. Primjetivši njegov pogled, Avam se malo

nasmiješi.

23

- Imao sam prilike da se upoznam sa burhanskom kulturom malo više nego što je to uobičajeno za jednog stranca. Svima je poznato da Burhani putuju svijetom udvoje: mentor i učenik. Mentori su vrlo cijenjeni u njihovom društvu, jer oni nose sva burhanska saznanja. Učenik se godinama priprema da primi znanja od svog mentora kada dođe vrijeme i time i sam postane mentor. Koristeći se svojim iskustvom koje je stekao kao učenik i mentorovim koje stiče kad dođe vrijeme, on je u stanju da napravi korak naprijed u odnosu na svog učitelja razvijajući sva poznata znanja koja će kasnije prenijeti svom učeniku. Ne posjeduju svi mentori ista znanja. Zato Burhani brižljivo čuvaju sve svoje mentore, čak i one koji izučavaju isto područje. Pala mi je na pamet mogućnost...

- Da su znanja nekog mentora u meni?Avam klimnu.- Ilderini su sigurno našli način da dopru do znanja bar nekih Burhanaca.

Vjerovatno učenika, jer su mentori suviše mentalno razvijeni. Burhani su nakon pada njihovog kontinenta progonjeni i na Ademu. Ako je neki mentor bio na rubu smrti u blizini Večernje Svjetlosti sigurno je potražio nekoga da prenese na njega svoje znanje, da bi se ono sačuvalo i onda se nekako pobrinuo da se ta osoba nađe na sigurnom.

- Na Zibiji?Nakon kratke pauze Avam ipak odmahnu glavom. - Ima tu suviše nejasnoća. Ako mentori i učenici uvijek putuju zajedno, mogao je

prenijeti svoja znanja na svog učenika. A i da su Ilderini u stanju da pročitaju tuđa sjećanja, mi ne bismo sada ovdje tako mirno sjedili i razgovarali. Imaju dovoljno zarobljenika koji poznaju ovo mjesto.

Dželil se zamislio. Zašto ne bi prenio znanja na svog učenika? Kako to Ilderini misle iskoristiti

njegova sjećanja? Izgledao je pomalo odsutno, kada je nakon nekog vremena tišine, progovorio.- Učenici se godinama pripremaju da prime znanja svog mentora. Ako ta priprema

nije kompletna, prenošenje znanja moglo bi donijeti više štete nego koristi. Jedna potpuno neobučena osoba ne bi znala ni da ta znanja uopšte postoje u njoj i samim time bi bila zaštićena.

Avam ga zabezeknuto pogleda.- Odakle tebi takve informacije?Dželil ne odgovori na pitanje, već nastavi da slijedi tok svojih misli.- Prenesena znanja i sjećanja zauzimaju poseban prostor u mozgu, tako da ne utiču

na osobu koja nije u stanju da ih dozove u svijest. Ali, ovo omogućava i lakše izdvajanje takvih znanja i sjećanja. Na Burhanu je ta tehnika vijekovima poznata...

- Dželile!Dželil se trgnu kao da se upravo probudio iz nekog transa.- Šta...?Kao da mu je trebalo par trenutaka da se sjeti gdje je.- Ovaj put je bilo drugačije, intenzivnije.- Govorio si naglas. Odgovorio si na pitanja koja su nas mučila... Izuzev jednog.- Zašto mogu da se sjetim, kada bi sjećanja u neobučenoj osobi trebala da budu

potpuno neutralna i bezopasna?- To je nešto čime ćemo morati da se pozabavimo. U međuvremenu bih volio da

pređeš u moju grupu da bih mogao da pripazim na tebe. Dželil se složi.

24

- Idem da obavijestim vođu tvoje grupe o tvom prelasku. Bilo bi dobro da zadržimo detalje ovog malog razgovora među nama.

Kada su napustili prostoriju, Elefif je čekao pred ulazom zabrinut zbog neuobičajenog razgovora njihovog vođe i Dželila. Avam ga ugleda.

- Ah, dobro je da si tu. Želim da porazgovaram s tobom.Klimnu Dželilu i uputi se sa Elefifom ponovo u pećinu za sastanke. Dželil se uputi prema svojoj pećini zamišljen.Zašto nisam imao nikakvih nepoznatih sjećanja zadnja dva mjeseca? Zadnje

neobično sjećanje koje sam doživio bilo je odmah po povratku na Adem. Adem... Moj svijet. Moj dom. Poznajem ova područja veoma dobro, poznajem jezike, karakter ljudi. Nisam se našao pred zagonetkom. Sve je bilo jasno. Dosad.

Nije znao koliko je dobro prenosilac njegovih novih sjećanja i znanja poznavao Adem, ali bilo je očito da Dželilu ta sjećanja i znanja nisu bila potrebna sve ovo vrijeme, jer je imao svoja koja su potpuno zadovoljavala njegove potrebe. Čim se našao pred novom zagonetkom koja mu je zaokupila misli, ponovo se javilo strano znanje i pružilo mu odgovor. Nije znao da je govorio naglas, mada je htio da saopšti Avamu svoje mišljenje. Vjerovatno je njegova želja da sakrije svoje neobične doživljaje ranije blokirala njegovo ispoljavanje svojih osjećanja kada bi se iznenadio ili uplašio pri jednom takvom doživljaju. Međutim, kada je želio da izrazi šta mu prolazi mislima, učinio je to a da toga nije bio ni svjestan. Razmišljajući počeo je da se plaši posljedica njegovog stranog znanja. On, u svakom slučaju, nije bio obučen da se ozbiljno prihvati i dobro iskoristi ta znanja, a da ih ne zloupotrijebi. Suviše često su dobri ljudi dolazili u iskušenje da zloupotrijebe moć ako im je naglo data, a znanje kakvo je posjedovao jedan burhanski mentor, predstavljalo je moć dovoljnu da se Dželil zabrine. Ranije je šutio zato što nije znao da protumači šta se dešava, a sada je čvrsto odlučio da neće progovoriti, plašeći se posljedica. Kada bi se saznalo da je u stanju da koristi burhanska saznanja, ko zna šta bi se od njega odjednom tražilo. Ne. Više nikada neće izreći strane misli naglas.

***Adila je bacila pogled na more. Najzad su stigli na jug Burhana. Zadnja dva

mjeseca, Hazim ju je vodio kroz kontinent koristeći se raznim prevoznim sredstvima, lažnim odobrenjima i propusnicama koje su im bile potrebne, jer su ilderinski vojnici kontrolisali sva kretanja na kontinentu, a ponekad je bilo potrebno i da se čuvari oprezno zaobiđu. Hazim je bio vješt i iskusan i Adila ga je slušala bez pogovora, gdje god je bilo potrebno. Naučila je da ga prati nečujno poput sjene. To nije bilo jedino čemu ju je učio. Na Ilderinu su stranci bili nepoželjni i jedini način da stranac dođe tamo jeste kao zarobljenik, a i to se dešavalo samo kada su u pitanju važnije ličnosti, izuzev kada su bili u pitanju neautomatizirani pogoni na ledenim dijelovima kontinenta, daleko na jugu. Saznali su da tamo ima zarobljenih Adema i uzeli su u obzir mogućnost da je i Dželil tamo. Plan je bio da se izdaju za Ilderine. Hazim je odlično poznavao njihovu kulturu i jezik i to njemu nije bilo problem. Zadnja dva mjeseca, Adila je učila da se ponaša po ilderinskim pravilima ponašanja i da govori ilderinski bez naglaska. Bilo je važnije da nauči nekoliko ključnih fraza potpuno pravilno, nego da vlada jezikom, a da se osjeti da je stranac. Ionako će Hazim preuzeti na sebe da govori. Ona je morala da razumije šta joj se kaže i kada to bude neophodno potrebno, da izgovori koju učtivu frazu.

Na brod za Ilderin su se uvukli kao slijepi putnici. Hazim se pobrinuo da nabavi protutragače da ih brodski skeneri ne bi otkrili. Predstojalo im je nekoliko sati

25

mirovanja u potpalublju. Hazim je to iskoristio da još jednom provjeri njeno znanje. Nakon nekog vremena klimnu zadovoljno glavom.

- S obzirom na vrijeme koje nam je stajalo na raspolaganju, dobro si uznapredovala u ilderinskom. Ipak se ne smiješ previše opustiti. Ako budeš skretala što manje pažnje na sebe, mislim da možeš sasvim dobro proći kao Ilderinka.

Adila se ponosno nasmiješi. Hazim je rijetko davao pohvale. Njegove ocjene su uvijek bile kruto realne. Zbog toga joj je priznanje njenog napretka koje joj je dao bilo veoma drago.

- Moram priznati da sam očekivao manje. Činila si se kao osoba koja je živjela okružena pažnjom i koja pod pritiskom ne bi uspjela da se snađe.

Dva mjeseca koja je proveo u njenom društvu, učinila su da Hazim počne iskreno da se divi njenoj upornosti i izdržljivosti. Mora da su njena osjećanja za tog momka bila veoma snažna. Odlučio je da je nikada neće ostaviti na cjedilu i da će joj biti od pomoći sve dok ga ne nađe. Neće je napustiti sve dok ih ne vidi zajedno.

- Hazime?- Molim.- Zašto ti nemaš svog učenika?Hazim se nasmija.- Ja nisam mentor.- Oh? Ti si učenik? Ja sam mislila da učenici uvijek prate svoje mentore.- Nisu svi Burhani učenici ili mentori. Za mentore se spremaju samo oni čije

mentalne sposobnosti zadovolje prethodnu provjeru. Ostali Burhani se posvećuju različitim profesijama i mogu biti vrlo uspješni u onome što rade.

- A šta ti radiš?- Je li ti dosadno?- Previše pitam, zar ne? Izvini. Putujemo zajedno već dugo, a nisam imala prilike

da saznam ništa o tebi.- Ni ja ne znam ništa o tebi.- Tako je, ali da si me pitao, ja bih ti rekla.Hazim se ponovo nasmija. Njenu bliskost sa svakim s kim bi došla u kontakt već je

uočio, ali ne ovako izražajno. Vjerovatno nije stigla da se sprijatelji sa svima zbog toga što su stalno bili u pokretu. Pogledao ju je. Mirno je sjedila. Izgleda da je odlučila da ga ništa ne pita dok on sam ne odluči da joj kaže. Iznenada reče:

- Moj mentor je poginuo.- Zaista mi je žao...- Ja sam učenik osmog stepena. Obuku počinjemo od desete godine.- Koji je najviši stepen?- Deseti. - Da li to znači da nikada nećeš moći da postaneš mentor?- Dobio bih drugog mentora iz iste škole da sam uspio da izvršim svoj zadatak.- Iste škole?- Da. Radi se o istoj oblasti proučavanja.- Šta se desilo?- Moj mentor mi je prije smrti zadao zadatak. Taj zadatak me veže, osim ako ga

izvršim do kraja ili ako njegovo izvršenje ne postane nemoguće. Adila zausti da upita još nešto, ali Hazim je preduhitri:- Ne pitaj me koji zadatak imam, jer taj odgovor ti ne mogu dati.- Razumijem.Ponovo su utonuli u tišinu, ali Adila je osjetila da je uspjela da prodre kroz oklop

ovog Burhana i da je vjerovatno u njemu stekla prijatelja. To joj je bilo drago, jer,

26

mada je skoro stigla na Ilderin, cilj njenog putovanja nije još joj se činio blizu. Pitala se šta se desilo Dželilu. Da li je još živ? Hoće li biti u stanju da ga nađe? Pomislila je i na svog oca i žalbu. Ko zna šta se desilo s njom. Osjećala je kao da je odsutna od kuće već jako dugo. Sa ljubavlju se prisjetila Zibije.

Da li se i Dželil ovako osjećao odvojen od svog rodnog svijeta, mada smo se trudili da mu bude dobro kod nas?

- Mogla bi pokušati da malo odspavaš. Imaćemo dosta posla kad stignemo na Ilderin.

Klimnula je glavom, naslonila je na svoj kaput, koji je prislonila uz jedan omanji metalni kontejner, i zatvorila oči.

- Adila. Ustaj, stigli smo.Zar sam ipak zaspala? U tišini potpalublja, počele su da je muče briga za uspjeh njenog poduhvata, strah

da je Dželil već mrtav, nostalgija za kućom i želja da ponovo vidi svog oca. Mislila je da neće nikako zaspati. U trenu je bila na nogama i spretno se sa Hazimom izvukla iz broda na obalu. Hazim ju je ostavio u jednom prijatnom malom parku i otišao da se, prema ranijem dogovoru, nađe sa nekim ko im je obezbjedio falsifikovane ilderinske dokumente. U parku je bilo prijatno sunčano, ljudi su šetali, a djeca se igrala. U jednom trenutku dječija igračka joj se nađe pred nogama. Ona je dohvati i sa osmijehom pruži djetetu koje je dotrčalo po nju. Dijete se zahvali na ilderinskom i otrča, a njegova majka priđe Adili.

- Ah, ta djeca. Igračke na sve strane.Adila se samo nasmiješi sa razumijevanjem.- Nisam Vas ranije viđala ovdje. Oh, samo sjedite, nemojte stajati.Majka djeteta sjede pored nje. Adilu je počela da hvata panika, ali se trudila da

zadrži miran izgled. Pošto je naišla na nekog voljnog da je sluša, majka je pričala sve i svašta o svom sinu, njenoj brizi za njega, a Adila je strpljivo šutila i osmjehivala se prijateljski, nadajući se da će Hazim uskoro doći. Nije imala hrabrosti da se sama izvini i napusti park. Mogla je vrlo lako negdje da pogriješi u svom izboru riječi ili naglasku i da otkrije da je stranac. Bojala se šta bi se moglo desiti ma koliko joj se ova žena činila prijatnom. Bila je sigurna da je to veoma dobra osoba i brižna majka, ali ako Ilderini izbjegavaju strance, moglo bi se desiti da je, u želji da zaštiti svoje dijete, odmah preda ilderinskim vlastima. Najzad ga ugleda. Primjetivši njen pogled, žena se okrenu.

- Vaš prijatelj? Pretpostavljam da ste njega čekali.Pričeka da se Hazim približi i prijateljski mu se predstavi pozivajući njega i Adilu

da je posjete ako imaju vremena. Hazim se vrlo pristojno zahvali na pozivu, izrazi žaljenje što su oni samo u prolazu i nadu da će nekada imati prilike da ponovo svrate u ove krajeve. Zatim, sa izrazom zabrinutosti, upozori Adilu da će zakasniti ako odmah ne krenu i odvede je iz parka. Adila, gotovo neprimjetno, odahnu. Hazim joj dade njene ilderinske dokumente i obrati joj se tiho.

- Vidim da si već postala prava Ilderinka. Šta se desilo?- Samo sam djetetu dodala igračku.- Ali, meni se učinilo da ste razgovarale.- Ona je govorila, a ja sam samo klimala glavom gdje mi se činilo da je potrebno i

prijateljski se smješila.Hazim nije mogao a da se ne nasmije.- Ti si nevjerovatna. Čini mi se da ću imati manje brige oko tebe nego što sam

mislio.

27

Prvi njihov cilj bio je da stignu u neki važniji centar odakle bi Hazim mogao pristupiti informacijama koje su im bile potrebne. Kako je to namjeravao da uradi, Adila nije znala, ali u međuvremenu je stekla povjerenje u njega i znala da ne bi poduzimao ništa što ne može da dovrši do kraja. Stoga ga je poslušno pratila radujući se što je s njom i pitajući se kako bi uopšte našla Dželila da je išla sama.

Nekoliko dana su obilazili važnije centre i Hazim je pokušavao da prodre do željenih informacija, ali bez uspjeha. Ono što ga je zanimalo bilo je isuviše strogo čuvano. Zbog toga je odlučio da zatraži pomoć od burhanskih špijuna koji su živjeli u glavnom gradu kao Ilderini. Tamo je bilo najvjerovatnije da će naći informacije koje su im potrebne. Trebalo je vremena da uspostavi kontakt sa Burhanima s Ilderina, ali najzad stigoše u glavni grad kao posjetioci ilderinskog gospodina Ezhera Firuza koji je ustvari bio burhanski obavještajac. Adila je nastavila da usavršava svoj ilderinski i skoro uvijek ga je upotrebljavala trudeći se da ispravi sve greške na koje je upozoravana, kako u govoru, tako i u naglasku. Uskoro je počela da se osjeća ugodnije pri upotrebi ovog jezika.

***Barizu je bilo žao da Dželil odlazi, ali činilo se da će tako lakše doći do

informacija o boravištu njihove majke, pa ga je zamolio da dobro otvori oči i uši, ne bi li šta saznao o njoj. Dželil mu je obećao da će tako i učiniti. Nažalost, mada je prisustvovao različitim akcijama, špijunskim i napadačkim, već neko vrijeme nije uspio da sazna ništa novo.

Kada su odmarali u privremenom boravištu otprilike mjesec dana nakon što se Dželil priključio Avamovoj grupi, kurir je donio poruku od Bariza, kojom mu čestita 21. rođendan. Potpuno je zaboravio na to. Ali, Bariz nije. Sjetio se da je Bariz uvijek volio da organizuje rođendane sve svoje braće. To mu je bila prilika da pokaže svoje organizatorske sposobnosti, a i da predstavi neko od svojih novih pismenih djela. Bariz je uvijek volio da piše. Već u 24. godini uspio je da postigne da mu se neka djela objave, a u 27. su mu ponudili da prema njegovoj knjizi naprave film. Mada Dželil nije nikad bio kod kuće u vrijeme svog rođendana od kada je upisao Vojnu akademiju, Bariz nije nikada propustio da mu pošalje čestitku. Samo jednom nije primio čestitku od Bariza: tri dana prije pada Večernje Svjetlosti, kada je napunio 20 godina. Kada je bio na Akademiji, Barizove čestitke nisu mu predstavljale ništa posebno, ali sada mu je ova kratka poruka, poslana putem kurira, značila veoma mnogo. Značila je da još ima nekog svoga. I bilo mu je vrlo drago zbog toga. U srcu se radovao što se Bariz nije promijenio. Nije mogao ni pomisliti da je moguće da će mu jedna tako jednostavna poruka pružiti toliku moralnu podršku, posebno nakon neuspjeha da sazna išta o majci.

Nekoliko sedmica kasnije, Avamova grupa uputila se u jedno od glavnih skloništa na jugoistoku da se malo odmori i skupi snage. Ovo mjesto se potpuno razlikovalo od onog u kojem je Dželil prije boravio. Bio je to gradić okružen planinama čiji su stanovnici radili u rudnicima nekada za Adem, a sad za okupatora. Za njih se, u suštini, nije ništa promijenilo. Stanovnici su ostavljeni na miru dok su radili. Ademski pobunjenici stopili bi se sa građanima tog mjesta za vrijeme dok su boravili tu. Četiri pobunjeničke grupe naizmjenično su boravile u tom gradiću izdajući se uvijek za iste osobe. Pošto su ilderini bili prilično nezainteresovani za građane Rudnika, inspekcija, koja je provjeravala da li Ademi napuštaju grad i da li obavljaju svoj posao, na osnovu njihovog broja i učinka rada nije uočila da, mada je broj građana uvijek bio odgovarajući, neki od njih nisu bili uvijek isti. Pobunjeničke grupe koje su koristile ovo sklonište, dobro su pazile na svoj broj. Zato je jedan od članova Avamove grupe

28

ostao u pećinama nad Noćnikom kao novi član Elefifovog tima. Avam je imao rodbinu u ovom gradu.

- Dželile, želio bih da upoznaš moju sestru Elifu.Punašna žena, vedra lica, prosijede kose vezane u punđu, priđe Dželilu. - Elifa Raif. Drago mi je. Moj muž Ruveid je još na poslu, ali upoznaj moje curice

Hediju i Jeminu i moja tri momčića Entaza, Huršida i Jesara.Jesar, koji je mogao imati oko četiri godine, obradova se kad ugleda Avama i

potrča mu u zagrljaj. Avam je volio ovu djecu i uživao u njihovoj blizini. Najstarija, Hedija, sutra je slavila rođendan. Avam nije propuštao da bude tu na rođendan bilo kojeg od sestrine djece. Sva ponosna Hedija reče Dželilu:

- Sutra punim devetnaest i napravićemo veliku zabavu ovdje u kući, uvečer, kada se završi radno vrijeme. Dođi i ti.

Dželil nije ni čuo kada je Avam odgovorio da se samo po sebi podrazumijeva da će i on biti tu. U glavi je čuo jedan drugi glas: Ja od danas imam 19! I u čast mog rođendana pozivam te da danas malo odmoriš od svog vježbanja i da zajedno odemo u grad na Proljetnu svečanost!

- Jesi li dobro, Dželile? Izgledaš mi pomalo odsutno. Trebalo bi da malo odmoriš. Pođi sa mnom.

Avam ga povede prema kući u kojoj je bilo predviđeno da on boravi. Kada su ušli, on upita Dželila:

- Još jedno sjećanje?- Da. Ali, ovaj put moje.- Hoćeš li da porazgovaramo o tome?- Nije u pitanju ništa bitno. Samo sam se sjetio da sam na dan kad su me Ilderini

odveli sa Zibije, bio isto tako pozvan na jedan rođendan. - Bitan rođendan?- U kom smislu?- Da li ti je osoba koja te je pozvala bila bitna?- Bili smo veoma dobri prijatelji. Ona mi je mnogo pomogla, kako da se oporavim

od povreda, tako i da se snađem u novom svijetu. Žao mi je što nisam u mogućnosti da njoj i njenom ocu javim da sam u redu.

- Njenom ocu?- Da. On je profesor biologije na Zibiji. Bio je veoma dobar prema meni i pružio

mi podršku koja mi je tada trebala.- Misliš li se vratiti tamo?- Na Zibiju? Mislim. Želio bih ih posjetiti. Samo sada nema ni vremena ni

mogućnosti za to.Avam je shvatio da su ti Zibijci Dželilu bili dragi, ali nije uspio da dokuči dubinu

njegovih osjećaja prema toj djevojci do koje mu je nesumnjivo bilo stalo, dok je mislio o njoj i poslije skoro četiri mjeseca od povratka i svega što se ovdje svakodnevno dešavalo. Za vrijeme dok je boravio kod njih, Dželil mu je postao drag. Znao je da posluša, ali i da izrazi svoje mišljenje kad je bilo potrebno. Bio je razuman momak, mada je Avam smatrao da bi mu bolje bilo da ne potiskuje strana sjećanja u sebi, što je on činio. Avam je želio da Dželil istraži znanje koje mu je dato, ali na Dželila je ono očito vršilo veliki pritisak, tako da nije htio da ga prisiljava ni na šta. Ostavio ga je da se odmori.

Dželil pogleda na sat. Spavao je duže nego što je imao običaj. Avam očito nije htio da ga uznemirava. Ustao je i otišao da ga potraži i pita šta se od njega očekuje dok je

29

ovdje. Vidio je Avama kako razgovara sa nekim maskiranim čovjekom koji se brzo nakon toga povukao i nestao. Prišao mu je. Avam ga primjeti i razvedri se.

- Dželile! Kako si spavao?- Je li sve u redu?- Oh, vidio si jednog od naših obavještajaca. Ne boj se, sve je u redu, samo su mi

donijeli informaciju koju tražim već neko vrijeme na Elefifovu molbu.- Na Elefifovu molbu?Sjetio se da je Elefif pokrenuo sve svoje snage da pomogne Barizu da nađe majku.

Šta ako se molba koju je uputio Avamu odnosila na to? Ako je Avam dobio neke informacije, možda...

- Kad malo razmislim informacija se tiče i tebe, Dželile.- Moja majka?- Izgleda da su Elefif i tvoj brat veoma dobri prijatelji. Zbog Bariza je tražio

angažman na otkrivanju lokacije vaše majke. Pošto Ilderini samo numerišu zarobljene Ademe, bilo je vrlo teško saznati njen broj i doprijeti do njene lokacije.

- Ali, uspjeli ste.Dželilov glas bio je pun nade.- Da, uspjeli smo. Poruka je već poslana tvom bratu.Dželil je osjetio oduševljenje. Našli su je! Zaista su je našli! Zna se gdje je! Možemo smisliti način da je

izvučemo! Najbitnije je da se zna gdje je! Avam se nasmiješi. Dželilove oči su se caklile i nije mogao da suspregne osmijeh.- Dobro, nemoj se sad previše oduševiti. Bićemo ovdje neko vrijeme. Prije

vremena kada je potrebno da stigne druga grupa, ionako ne možemo napustiti ovo mjesto. To znači da ćemo malo pričekati da izvučemo tvoju majku iz zarobljeništva.

- Zar se neće Elefif Demir pobrinuti za to?- Ne sumnjam da bi to rado učinio, ali s obzirom da smo mi bliže traženoj lokaciji i

bolje poznajemo ilderinske pozicije, mi ćemo na sebe preuzeti taj zadatak.Dželil se uplaši da će zbog njegove emocionalne povezanosti da ga isključe sa

ovog zadatka.- Želim da učestvujem u njenom spašavanju.- I mislio sam da će biti tako. Neću te spriječavati. Znam da možeš da kontrolišeš

svoje emocije kad je potrebno. Dok boravimo ovdje možemo da smislimo plan...

***Adila je već mogla da sama izlazi iz kuće. Ilderinski je u osnovi savladala dovoljno

za osnovnu komunikaciju sa ljudima, a pošto za nju ovdje nije bilo nikakvog posla, trošila je vrijeme obilazeći glavni ilderinski grad, Prijestolnicu, koji je tako nazvan od momenta prelaska ilderinskog državnog uređenja na carevinu, i posmatrajući ljude u nastojanju da nauči o njima što je više moguće. Ilderin je bio carska imperija. Prema onome što je čula, jedan Imperator je bio na vlasti već 250 godina. Nije bilo poznato kako je uspio da se održi toliko dugo na životu. Prosječan životni vijek jednog Ilderina, iznosio je oko 80 godina. Mada ga je rijetko ko ikada video, ujednačenost vlasti i carske politike, ukazivala je na to da se na vrhu dugo nije ništa mijenjalo. Ilderin je imao stroga pravila ponašanja koja su svi građani poštovali. Tačno su bile utvrđene dozvoljene djelatnosti, kao i vrijeme slobodnog kretanja. Noću je vladao policijski čas. Samo su vojnici napuštali ovaj kontinent, a strancima na njemu nije bilo mjesto. Toliko se razlikovao od Zibije.

Pošto je završila svoj uobičajeni jutarnji obilazak grada, Adila se vratila u kuću gospodina Firuza i otišla u svoju sobu gdje je do ručka provodila vrijeme u čitanju

30

knjiga iz kućne biblioteke. Obećala je Hazimu da će svaki dan čitati da proširi svoja znanja, a nije ni imala šta drugo da radi. Već je skoro dva mjeseca bila ovdje, a ništa novo se nije desilo. Nostalgija za kućom i obilascima Zibije sa ocem, uhvatila ju je jače nego ikad. Da je samo znala šta je sa Dželilom. Nije mogla da ode a da ne sazna. Zato je strpljivo čekala svaki dan da čuje ima li ikakvih vijesti. Hazima nije gotovo nikako viđala. Stalno je bio odsutan u potrazi za informacijama. Imala je povjerenja u njega i znala da daje sve od sebe da joj pomogne. Nije samo razumjela zašto. Kada ga je pratila kroz Burhan, bila je isuviše okupirana da se zapita zašto su joj Burhani pružili toliku podršku i pomoć. Hazim joj je u međuvremenu postao prijatelj, ali šta je sa vremenom prije toga? Zbog čega su Burhani zainteresovani da pronađu Dželila? Već neko vrijeme je htjela da porazgovara sa Hazimom o tome, ali nikada joj se nije ukazala prilika da ga pita. Sjetila se da su i Ilderini bili zainteresovani da Dželila odvedu sa Zibije živog. Prema onome što je doživio ranije, to je bilo vrlo neobično. Kakve je tajne poznavao Dželil da su tolikim ljudima bile bitne? Zašto je onda bio na rubu smrti kad ga je našla? Sve je bilo toliko nejasno. Nije shvatala ni zibijske vlasti. Zar su ilderinski vojnici mogli samo tako doći na njihov kontinent i prijetiti stanovnicima Zibije a da niko ne reaguje? Ili je možda ranije dogovoreno da odvedu Dželila a da ne povrijede nijednog Zibijca? Srce joj se steglo. Ta pretpostavka je bila toliko vjerovatna da ju je pekla u duši. Ilderini su se sigurno dogovorili sa zibijskim vlastima da im predaju Dželila. Kakve god tajne Dželil čuvao, one nisu bile od značaja za Zibiju koja nije bila umiješana u sukobe na drugim kontinentima. Stoga su ga jednostavno prepustili njegovim neprijateljima ne želeći da se petljaju u ono što ih se ne tiče. Suze su joj potekle niz obraze. Nije bilo nikakve sumnje da su zibijske odbrambene snage davno primijetile dolazak ilderinskih letjelica na njihov kontinent i da nisu poduzele ništa. Sjetila se očevog entuzijazma kada je pokrenuo žalbu Velikom Savjetu.

Oh, Savjet je sigurno razmotrio žalbu, bio šokiran drskošću Ilderina i poslao jednu trupu da ‘štiti’ Jutranjku da bi smirio građane. Vjerovatno su poslali i pismo u kojem izražavaju svoj ‘protest’ ilderinskim vlastima i sve je završilo na tome.

Bilo joj je žao oca koga je sve to sigurno nasekiralo. Obrisala je suze. Ona je na Ilderinu i pronaći će Dželila ma koliko vremena da bude potrebno.

Kada je sišla na ručak već se potpuno bila smirila. Hazim je bio dole. Dočekao ju je sa poluzabrinutim osmijehom kao da nije bio siguran da li je vijest koju joj donosi dobra ili loša. Adila mu brzo priđe, puna iščekivanja i straha. Vidjevši da ju je uplašio, Hazim požuri da je smiri.

- Ne boj se, Adila. Još je živ.Adila osta kao ukopana, a lice joj se razvuče u širok osmijeh. Živ je! Još je živ! - Gdje je!? Šta ste saznali o njemu!? Reci mi!- Nije na Ilderinu.Adilino srce potonu. Ko zna koliko vremena će im trebati da dođu na drugi

kontinent, a Dželil je u zarobljeništvu već toliko dugo.- Nemoj odmah da se sekiraš. On je slobodan.- Slobodan?- Da. Pridružio se pobunjenicima na Ademu.- Ali, kako?- Ne znam da li ti je poznato da je Adem pokriven protuvazdušnom zaštitom iz

orbite koja onemogućava letove preko tog kontinenta.

31

Adila odmahnu glavom. Malo je znala o Ademu, a Dželil nije puno govorio o svom rodnom svijetu. Bio je okupiran učenjem o Zibiji, a ona je bila presretna da mu kaže sve što ga je zanimalo.

- Prilikom okupacije, Ademi su blokirali komunikacije sa satelitom koji im omogućava tu zaštitu, tako da je sada jedini način da se ta zaštita ukine, uništavanje tog satelita. Problem je što su Ilderini pristupili tom poslu suviše neozbiljno. Na ademskom satelitu je očito bio ugrađen neki pomoćni program koji je, prilikom oštećenja satelita, proširio područje zaštite oko Adema.

- A letjelice su bile u blizini...- Tako je. Najkraća ruta od Jutranjke do Prijestolnice vodila bi preko Adema, kojeg

su oni obilazili odmah pored granice protuvazdušne zaštite. Kad se zaštita proširila, jedino što im je preostalo bilo je da se prinudno spuste na Adem i prevezu ga kopnom do juga odakle bi ih brod odveo na Ilderin.

- Ali, Dželil je našao način da im pobjegne?- Da li je on smislio neki način da umakne ili ne, ne znam. Činjenica je da su

ademski pobunjenici koji djeluju u tom području, napali konvoj u kojem je bio u potrazi za namirnicama i opremom, našli ga i poveli sa sobom.

- Znači sada moram na Adem.- Krećemo već danas.Adila se prisjeti burhanskog interesa za Dželila i odluči da je dobar trenutak da pita

Hazima o tome.- Zašto su svi toliko zainteresovani da pronađu Dželila?- Svi?- Bilo mi je neobično da Burhani uopšte hoće da mi pomognu. Ali, ako je vaš cilj

doći do Dželila, onda sam vam ja dobar izgovor da glumite dobročinitelje ne otkrivajući nikome pravi razlog vašeg interesovanja. A to dalje znači da, čak ni svi Burhani, ne smiju znati za vaš interes. Čak ni oni koji pripadaju vašem redu, jer sumnjam da običan svijet ionako ima uvida šta radite.

Hazim se uozbilji.- Uvijek sam tvrdio da si bistra curica za nekoga ko je odrastao okružen iskrenošću

i povjerenjem.- Ne izbjegavaj odgovor. Šta to Dželil zna da je svima toliko interesantno?- Ne mogu ti dati odgovor na to pitanje. Jedino ti mogu garantovati da mi ne

želimo da ga povrijedimo.- Tvoj zadatak. Tvoj zadatak je da pronađeš Dželila i dobiješ informacije o onome

što on zna?Hazim odmahnu glavom.- Moj zadatak je da ZAŠTITIM ono što on zna.Ovaj odgovor zbuni Adilu. Burhani su znali šta to Dželil krije? I htjeli su da spriječe da to dospije u ruke

Ilderinima?- Rekao si da nisi uspio da izvršiš svoj zadatak.- Ilderini su uhvatili Dželila i odveli ga, zar ne?- Ti si ga doveo na Zibiju?- Mislio sam da će tu biti siguran. Zibija ne bi dozvolila Ilderinima da bez

odobrenja dolaze na vaš kontinent.- Zato su se Ilderini pobrinuli da dobiju odobrenje.Adilin glas zvučao je tužno. Hazim je zažalio što joj je toliko rekao. Ali, trebao je

njeno povjerenje da bi mogao da je povede na Adem, a zakleo se sebi da će je odvesti do Dželila gdje god on bio.

32

- Ne budi tužna. Jedna osoba koju si srela je djelovala potpuno bez ličnih interesa, samo iz sažaljenja prema tebi i želje da ti pomogne da nađeš onoga za koga se tako vatreno boriš.

Adila ga pogleda očekujući da joj kaže o kome je riječ.- Sjećaš li se mentora kojeg si srela na dan Dželilovog odvođenja?Kako ga se ne bi sjećala. On joj je dao nadu. Bio je veoma ljubazan prema njoj i

pružio joj šansu da krene u potragu za Dželilom.- Malo je ljudi upućeno u to šta Dželil zna. Ovaj mentor je zamolio pomoć za tebe,

samo zato što je cijenio tvoju snagu i dubinu tvojih osjećaja. Bio sam prisutan kada je uputio molbu. Da nije bilo mog zadatka, bila bi odbijena. Ne gubi vjeru u dobre ljude na ovom svijetu koji pomažu bez ličnih interesa, Adila.

Adila se zahvalno nasmiješi. - Moram da se pripremim za put.Ostavila je Hazima i pošla prema svojoj sobi. Na ručak je potpuno zaboravila. Bilo

mu je drago da je uspio da je ohrabri. Nije želio da joj slomi duh. Bio je isuviše rijedak i vrijedan. Zapitao se šta Dželil osjeća prema Adili. Bojao se da se ne desi da je ona prošla sav ovaj put da sazna da ju je zaboravio i da nikad nije osjećao ništa prema njoj, osim što mu je njeno društvo bilo ugodno kao i svakome ko bi je sreo.

33

IIIPONOVO ZAJEDNO

Pred dolazak druge grupe u Rudnik, sve je već bilo isplanirano. Večeras su napuštali ovo mjesto i Dželil je bio nemiran od iščekivanja. Sutra u ovo doba, već će biti kod postrojenja u Potoku, a onda misija počinje. Plan je bio da nekoliko njihovih u mraku zamijene neke ilderinske stražare i pobrinu se da sabotiraju odbranu iznutra. Kada su već išli na postrojenje, imali su namjeru da ga rasture do kraja. To će biti veliki udarac za Ilderine. Sve potrebne informacije skupljene su u toku njihovog dvomjesečnog boravka u ovom gradu. Lažni vojnici dobro su pripremili svoje uloge da njihove ilderinske kolege ne bi primjetile da se radi o drugim osobama. I Dželil je bio među njima. Želio je da vidi majku, da je, ako bude mogućnosti, bar djelimično pripremi na bijeg. U sebi je obećao Barizu da njegov trud da pronađe njihovu majku i oslobodi je, neće ostati uzaludan. Bio je odlučan da uspije.

Avamovu grupu čekao je višesatni marš. Ali, Dželil ga nije ni osjetio. Misli su mu bile upućene majci. Prošlo je više od godinu dana kako je Večernja Svjetlost pala. Da li su se prema njoj dobro odnosili u zarobljeništvu? Je li bila gladna? Da li joj je noćima bilo hladno? Zna li da su joj dva sina još živa? Nije ni osjetio da su već došli do mjesta gdje će formirati privremeno boravište. Avam ga ohrabrujuće potapša po ramenu. Mogao je da razumije kako se Dželil sada osjeća. Dželil je strpljivo čekao da padne noć. Činilo mu se da sati prolaze tako sporo. Osjećao je da bi najradije odmah krenuo. Već je dva mjeseca nestrpljivo očekivao vrijeme kada će moći da napuste Rudnik. Osjećao se kao zatvorenik. A sada, kada je bio tu, nemir se samo još povećao.

Kada je posljednja svjetlost sunca nestala na zapadu, grupa se pokrenula. Predviđeni stražari nečujno su uklonjeni i Ademi su zauzeli njihova mjesta. Noć je bila tiha. Nikakav znak uzbune nije se oglasio. Sada je samo trebalo čekati smjenu straže koja je trebala uslijediti u zoru. Dželil je vršio stražarsku dužnost mirno. Sada nije više bilo povratka. Trebalo je svesti sve moguće greške na minimum.

Nebo je počelo da se rasvjetljava. Zora. Uskoro će sunčeve zrake da oboje nebo u ružičastu boju. Dželil se sjetio kako su zore bile posebno lijepe u Večernjoj Svjetlosti, kada bi sunčeve zrake, koje su izvirivale sa istočnih brda, uspjele da se dočepaju morske vode, čiji ih je stalni nemir prelamao po površini. Ugleda ilderinskog vojnika kako mu se približava. Smjena. Pozdravi ga bez riječi i polako krenu sa svog stražarskog mjesta. Vidio je kako i ostali Ademi napuštaju svoje pozicije i kreću u unutrašnjost postrojenja. Par kratkih pokreta da pokažu jedni drugima da je sve u redu i krenuli su na drugu fazu misije. Dželil je kratko osmotrio svoje područje. Sve je bilo raspoređeno tačno prema planu. Ademski špijuni obavili su dobar posao. Čim svane jutro, svi će biti na nogama. Imao je malo vremena da pregleda sisteme i postavi im opcije koje će onemogućiti ilderinskim vojnicima pristup glavnom hangaru u kojem su držali glavne zalihe oružja. Onesposobljavanje oružja koje su ilderinski vojnici imali uza se nije bio njegov zadatak. Jedan od lažnih stražara već se uputio prema reaktoru parenergije, kojeg će prilagoditi tako da dođe do fluktuacija koje će onemogućiti upotrebu laserskog oružja. Drugi se za to vrijeme pobrinuo da promijeni šifru za otvaranje glavne kapije šifrom koju su pobunjenici, koji su čekali napolju, već znali. Treći je prilagodio sistem otvaranja vrata menze. Kada dođe vrijeme popodnevnog obroka, većina ilderinskih vojnika biće zaključana u toj prostoriji. Na prozorima svih prostorija su bile rešetke, a bez laserskog oružja da ih rastope, neće moći da ih razvale i izađu napolje.

Nebo se već razvedrilo i zarobljenici su počeli da izlaze iz spavaonica po oskudni obrok i na rad. Dželil je izašao i pažljivo posmatrao zarobljenike. Bile su to uglavnom

34

žene i djeca. Odrasli muškarci su većinom bili poubijani prilikom ilderinskih napada, pošto su pružali najjači otpor. Starci su Ilderinima bili nebitni. U postrojenjima su mogle raditi samo fizički zdrave osobe. Ugledao ju je. Polako je išla u koloni, praznog pogleda, u prljavoj, otrcanoj haljini. Kosa joj je bila nehajno vezana u rep da joj ne bi smetala pri radu. Smršala je. Dželilu se učinila tako krhkom da je imao utisak da bi se slomila na najmanji udar. Bilo mu je teško. Radovao se da Ilderini nose uniforme koje pokrivaju i lice, jer nije bio siguran da li bi mogao da sakrije bijes koji je osjećao prema njima. Polako je pošao za zarobljenicima koji su se uputili na svoja radna mjesta. I dalje je posmatrao majku. Pitao se kako da joj priđe i pokaže joj ko je a da ne izazove sumnju. Polako joj se približavao kao da nadgleda rad zarobljenika. Ona se iznenada spotače i pade. Prije nego što je ilderinski čuvar, koji je bio nešto dalje od Dželila, došao, Dželil joj priđe i naizgled grubo je podiže na noge. Ilderinski čuvar se vrati na svoje mjesto.

Faiza je bila iznenađena. Za vrijeme dok je bila ovdje već je navikla da se prema njoj grubo ophode i kada se spotakla očekivala je takvu reakciju. Ali, vojnik koji joj je prišao, podigao ju je tako pažljivo, da se iznenadila. Nije osjetila nikakvu bol. Pogledala je u njega. Nije mogla da mu vidi lice. Onda je ilderinski vojnik nehajno, blago pomilova po obrazu prije nego što se okrenu i ode u daljnji obilazak laganim korakom. Nije htjela da skrene pažnju čuvara na sebe, pa je odmah nastavila sa radom. Ali, srce joj je bilo puno radosti. Prepoznala je taj korak, a bila je samo jedna osoba na svijetu koja je imala običaj da je tako pomiluje po obrazu.

Dželil se udaljio od majke u strahu da njegovo predugo zadržavanje kraj nje ne bude sumnjivo čuvaru. Nastavio je da obilazi postrojenje i gleda zarobljenike u radu kao i do sada. Pitao se da li je uspio da majci, svojom opreznom pomoći da se podigne, stavi do znanja da je tu neko ko ima namjeru da joj pomogne. Nije smio ništa da joj kaže iz straha da bi ga čuvar čuo. Nadao se da nije vidio kako ju je pomilovao po obrazu, ali nije mogao da izdrži. Htio je da joj pruži utjehu, a nije znao kako. Tješilo ga je jedino što će, ako sve bude išlo po planu, već popodne moći da je zagrli i da joj otvoreno kaže ko je. Nije se duže zadržavao u odjelu za radnike. Jedan kratki krug nije bio neuobičajen, ali da se zadržava u tom dijelu postrojenja, a nije čuvar, bilo bi već sumnjivo. Odlučio je da će, otprilike u vrijeme popodnevne pauze, ponovo potražiti majku da bude kraj nje i zaštiti je kad napad počne.

Faiza se pitala kakva će još iznenađenja da donese današnji dan. Dželilovo prisustvo u postrojenju, u ilderinskoj unifomi, moglo je da znači samo jedno. Neko je došao da ih oslobodi. Oprezno je počela da širi tu vijest među ostalim zarobljenicima, da bi pružili podršku svojim oslobodiocima kada dođe taj trenutak. Niko od njih nije davao nikakav znak da se bilo šta promijenilo, ali svima su srca bila ispunjena nadom. Ni posao im se više nije činio tako težak. Nada im je davala snage da izdrže ovaj dan, da ne izazovu nikakav nered, da ničim ne pobrkaju svoje oslobodioce u njihovom planu, ma kakav taj plan bio.

Sirena je označila vrijeme popodnevne pauze. Zarobljenici su polako povedeni prema zatvoreničkim barakama, a ilderinski vojnici su se počeli okupljati u menzi. Svi, osim nekoliko stražara i vojnika koji je čuvao zatvoreničku baraku. Dželil se ne uputi prema menzi, već se neprimjetno skloni stalno držeći na oku čuvara zarobljenika. Glavna vrata su se otvorila tačno prema planiranom vremenu, i u tom momentu, Dželil potrči, začas onesposobi čuvara i utrča u baraku. Neki stražari su već htjeli da zapucaju u njega, ali im je oružje zakazalo. Nemir u menzi govorio je da su Ilderini već otkrili da su zarobljeni. Ademski pobunjenici pohrlili su u postrojenje. Faiza izgovori Dželilovo ime i potrča mu u zagrljaj plačući. Nije znao šta je učinio da ga je prepoznala, ali zagrli je nježno, bojeći se da bi je čvršći stisak mogao povrijediti.

35

Sve je bilo gotovo za nekoliko minuta. Dželil je izveo zarobljenike iz barake. Nisu mogli da vjeruju da je sve obavljeno tako brzo. Niko od napadača nije govorio, svi su samo obavljali svoj posao, brzo, prema tačno utvrđenom planu. Vidjevši njihovo iznenađenje, Dželil se sjeti da je i on bio tako zatečen kada su ga pobunjenici za nekoliko minuta oslobodili iz ilderinskog konvoja.

Pobunjenici su se začas podijelili u grupe. Mala grupica je povela oslobođene Ademe u različita skloništa koja su prethodno pripremljena na osnovu informacija o broju zarobljenika u postrojenju. Nešto veća je formirana da se pobrine za zarobljene Ilderine. Već ranije je Dželil primijetio da pobunjenici, ako je moguće, zarobljavaju Ilderine, ali nije znao gdje ih vode. Mnoge informacije su dobivene i ovim putem. Prema ranijem dogovoru, Dželil se odvojio od grupe i poveo majku prema mjestu gdje je Elefifova grupa organizovala privremeno sklonište dan prije, i čekala na njih, koristeći usput priliku da malo špijunira Ilderine. U postrojenju su se zadržali još samo članovi grupe zaduženi da pokupe što je više opreme moguće. I oni će obaviti svoj posao za samo nekoliko minuta i uništiti postrojenje prilikom odlaska.

Dželil je prebacio preko ilderinske uniforme maskirni ogrtač, dao jedan majci, promijenio masku i pobrinuo se za svoj protutragač. Bez riječi joj je dao znak da ga slijedi. Ona to i učini. Išao je polaganije nego obično i manje napornim putem. Bariz i on su ranije dogovorili rutu koja njihovoj majci neće biti previše naporna, a nije suviše otvorena. Elefifova grupa obezbijedila im je adekvatan prevoz. Trebalo im je oko četiri sata da dođu na mjesto sastanka. Dželil skide masku i zabrinuto pogleda majku.

- Jesi li se umorila?Elefif se pojavi.- Moje poštovanje, gospođo. Ja sam Elefif Demir. Vođa grupice pobunjenika kojoj

pripada i Vaš sin Ših... Bariz.Faiza iznenađeno pogleda Dželila.- Bariz je živ?- Jeste, mama. On i ja smo jedini koji smo ostali.Faiza osjeti kako gubi tlo pod nogama. Dželil je brzo prihvati i uvede u jednu

prostoriju, gdje je Bariz, već ranije, za nju pripremio improviziranu sećiju, za slučaj da bude umorna. Dželil se osvrnu oko sebe.

- Gdje je Bariz?- Poslao sam ga u izviđanje da ga malo smirim. Bio je nervozan cijelo jutro.

Trebalo bi da se vrati svaki čas.Kao da je htio da potvrdi Elefifove riječi Bariz uđe u prostoriju skidajući masku.- Barize...Faizin glas bio je slabašan i Bariz se zabrinuto nagnu nad nju, zagrli je nježno i

poljubi u čelo. I njemu se, kao i Dželilu nešto ranije, učini slabašna, pa se ne usudi da burno izrazi svoje oduševljenje što je vidi. Elefif se diskretno povuče iz prostorije, a braća ostadoše s majkom. Dželil je nježno uze za ruku.

- Nisam znao da si me prepoznala...Faiza se nasmiješi i pomilova ga nježno po obrazu, i on shvati. Čuvar možda nije

primijetio njegov pokret, ali on je postigao svoju svrhu: pružio je njegovoj majci utjehu koju je toliko želio da joj da. Bariz, koji je čučao ispred majke, ustade.

- Da li bi htjela malo da se odmoriš, da odspavaš? Dželil i ja ćemo se pobrinuti da imaš sav potrebni mir i tišinu.

- Ja želim samo da budete tu, pored mene.Dželil privuče dvije stolice.- Nećemo se odvajati od tebe.

36

Faiza se nasmiješi s puno ljubavi. Odvikla se od ljubaznosti i nježnosti, a njeni sinovi su se svim silama trudili da je podsjete kako je lijepo biti voljen i imati nekoga ko brine. Legla je, a oni su joj pričali o svom životu ne pominjući ništa što bi je moglo nasekirati. Najljepša joj je bila vijest da je Bariz našao sebi lijepu djevojku i oženio se, pa se Bariz trudio da što više priča o svojoj ženi, načinu na koji ju je upoznao, njenom izgledu, karakteru,...

***Adila se osjećala neugodno u uniformi ilderinskog vojnika, ali Hazim je smatrao

da je to jedini način da dođu na Adem. Saznali su da su prije nekoliko dana ademski pobunjenici, nakon dužeg mirovanja i manjih akcija, osnažili i napali i uništili čak i jedno ilderinsko postrojenje. Sa Ilderina je poslano pojačanje da pročešlja teren i pohvata pobunjenike, ali ovi su se vješto posakrivali. Adila i Hazim su došli sa jednom grupom dobrovoljaca. Željeli su da prvo odu na mjesto gdje je Dželil oslobođen po svom dolasku na Adem. Odatle će smisliti šta dalje da rade. Burhani su bili prilično neaktivni na Ademu. Veći broj njih je pohvatan i poubijan u prvim sedmicama okupacije, prije nego što su stigli da nestanu. Pad Adema je došao suviše naglo i za njih. Nakon što su prošli željenom rutom, Ilderini iz grupe u koju su se ubacili Hazim i Adila, zaustavili su se da prenoće u jednom od ilderinskih postrojenja. Sada je bio dobar momenat da se izvuku iz postrojenja i vrate do mjesta odakle su imali namjeru da nastave svoju potragu. Hazim je sredio da oboje stražare u noćnoj smjeni. Sve je teklo po planu. Nečujno su napustili svoje pozicije i pronašli jedno drugo. Polako su se uputili prema najpogodnijem mjestu za bijeg. Međutim, sreća ih je napustila. Jedan ilderinski vojnik je, iz ko zna kojih razloga, napustio baraku i ugledao ih.

- Dezerteri!!!Alarm se oglasio i upalili su se reflektori koji su osvijetlili čitav teren. Ali, nisu bili

samo dezerteri osvijetljeni. Grupica Adema koja se šunjala okolo pod okriljem noći, iznenada se ukaza. Adila među njima ugleda momka guste, kratke, tamnosmeđe kose koji je građom i licem ličio na... Dželila! Zgrabi čvršće ilderinsko oružje koje je držala u ruci i pođe rubom zida da im s visine pruži pomoć.

- Šta? Adila...Adila se nije osvrnula na Hazimov poziv. Dželil je bio tamo! Ona mora da mu

pomogne! Ilderinski vojnici zapucaše na nju. Ona se okliznu i pade. Zatvorila je oči. Ali, nije pala na tlo. Neko je uhvatio i sklonio iza pregrade. Otvorila je oči.

Dželil?Ne. Momak, koji je preko pregrade posmatrao ilderinska kretanja, nije bio Dželil,

mada mu je veoma ličio. Obrati joj se na ilderinskom:- Baš ste zgodan momenat našli da dezertirate... Ali, hvala što si pokušao da nam

pomogneš, momče. Sada ću pokušati da ti vratim uslugu i da te izvučem odavde. Nadam se da ću biti uspješniji od tebe.

Nasmiješi joj se ohrabrujuće. Hazim je, za to vrijeme, stigao do mjesta odakle je Adila htjela da pomogne i viknuo grupici, na ademskom, da će ih štiti dok se ne povuku. Ademi se iznenadiše. Nije puno ilderinskih vojnika govorilo ademski, a i ti su bili uglavnom oficiri. Ipak, poslušaše. Kasnije će biti vremena za priče. Polako su se povukli prema nezaštićenoj strani i umakli u mraku. Hazim ih je uskoro slijedio. Ademi mu dadoše znak da ih prati i on požuri za njima. Adila se držala uz momka koji je ličio na Dželila. Ademi su se sklonili u jednu usku pećinu, gotovo nevidljivu izvana. Sačekali su neko vrijeme da se ilderinski vojnici umore od traganja za njima prije nego što su krenuli dalje. Kretali su se brzo i sigurno u potpunom mraku. Hazim

37

je jedva pratio njihov korak, a Adila je često posrtala, pa ju je tamnokosi momak pridržavao. Hazim je primijetio da su često mijenjali pravac kretanja. To je bila jedna od taktika ademskih pobunjenika. Mada je bio iskusan, ne bi nikada mogao ponovo naći put nazad. Dugo su hodali dok nisu došli na jednu omanju visoravan pokrivenu šumom. Tu je bilo konstruisano par jednostavnih montažnih barakica i postavljeni šatori. Već se pomalo razdanjivalo. Čovjek, koji je očito bio vođa grupe, zabrinuto upita šta se desilo.

- Digla se tolika graja da smo i mi ovdje mogli da shvatimo da nešto nije u redu. Ilderinski vojnici su bili posvuda.

Hazim, koji do sada nije imao priliku da ozbiljnije pogleda tamnokosog momka, prvi shvati Adilinu reakciju kada su bili u ilderinskom postrojenju. Sličnost sa Dželilom bila je zapanjujuća. Momak progovori.

- Nismo mogli doći u nezgodnijem trenutku. Ova dva Ilderina su pri pokušaju da dezertiraju bili primjećeni. Ali, pomogli su nam da se izvučemo i zato smo ih doveli ovdje. Jedan od njih govori naš jezik.

Pokaza na Hazima. Vođa se zagleda u njega.- Ilderin koji govori ademski? To je prilično neuobičajeno. Špijun?Tamnokosi momak slegnu ramenima. Adila priđe Hazimu, koji joj reče na

zibijskom:- Ne brini. Malo su nepovjerljivi, ali to je normalno za njihovu situaciju. Vođa ga oštro upita.- Šta to tamo govoriš i koji je to jezik?- Oprostite, moja pratilja ne govori ademski, pa se zabrinula jer nije znala šta se

dešava.Svi prisutni se iznenadiše. Pratilja? Hazim skide masku i dade joj znak da i ona isto

učini. Pod maskom se ukazalo prijatno lice svijetle puti i tamnosmeđe oči koje su imale pomalo zabrinut izraz. Gledala je nesigurno po pobunjeničkom kampu.

Kurir iz neke druge grupice pobunjenika pojavi se i došapnu nešto vođi koji klimnu. Hazim je uspio da razabere da dio pobunjenika iz nekog drugog tima moli privremeno sklonište zbog uznemirenosti Ilderina na ovom području koje im je odobreno. Nekoliko trenutaka kasnije, pojaviše se pripadnici te grupice. Njihov vođa stupi sigurnim korakom prema okupljenima skidajući masku.

- Dželile!Prije nego što je iko shvatio šta se dešava, Adila je potrčala prema Dželilu i zagrlila

ga čvrsto.- Adila?Dželil nije mogao da sakrije iznenađenje. Lagano ju je odvojio od sebe i pogledao

joj lice kao da ne može da shvati da se zaista ona nalazi tu, pred njim. Tamnokosi momak se vragolasto nasmiješi i reče svom vođi:

- Sad znaš koji jezik je upotrebljen, Demire. Zibijski.Hazim nije mogao da vjeruje njihovoj sreći. Bilo bi mu prilično teško da objasni

razlog njihovog boravka ovdje, pogotovo kad su svi znali da se Ilderini interesuju za Dželila. Sam pomen njegovog imena, uvalio bi ih u nevolje. Ovako se sve razjasnilo samo od sebe. Dželil pogleda Adilu.

- Ilderinska uniforma?- To je bio jedini način da dođem na Adem.- Nije mi jasno šta ti ovdje uopšte radiš! Zašto si napustila sigurnost svog doma i

došla na ratište!? Mogla si nastradati! U toj uniformi i mi smo te mogli povrijediti!- Dosta! Došla je jer te voli i brine za tebe.

38

Hazim nije mogao slušati kako je Dželil kori nakon svega što je prošla da ga nađe, mada je mogao da shvati njegove primjedbe. Adila pocrveni i ne usudi se da pogleda Dželila u oči. Da, voljela ga je, ali pošto nije bila sigurna šta on osjeća, Hazimovo otvoreno pojašnjenje njenih osjećanja, bilo joj je pomalo neugodno. Tamnokosi momak, koji očito nije razumio zibijski, upita Dželila šta se dešava koristeći se ilderinskim.

- Zašto govoriš ilderinski?- Zato što je vjerovatno ranije uočio da ja razumijem taj jezik.- Kada si ti naučila ilderinski?- Kad sam te tražila po Ilderinu.Ovaj odgovor izazva obješenjački osmijeh kod tamnokosog momka koji značajno

pogleda Dželila.- Nisi nam rekao baš sve o tvom boravku na Zibiji, Dželile.Adila ponovo pocrveni.- Barize!Dželil ga upozori da pazi na svoje ponašanje. - Izvinjavam se, gospođice. Nemam ništa protiv Vas. Ovo je bila samo mala

bratska šala.Adila klimnu još uvijek crvena u licu. Hazimu nije promaklo ono ‘bratska’ u

Barizovoj rečenici. To je objašnjavalo veliku sličnost između njega i Dželila. Dželil, po prvi put, skrenu pogled na Adilinog pratioca. Ponovo ga je obuzeo neobičan osjećaj. Mogao se zakleti da je ovog čovjeka već vidio. U glavi mu sinu kratko sjećanje: Pećina je blještala crveno od vatre koja je proždirala Večernju Svjetlost.

- Mentore, morate ustati, ovdje ne možemo ostati.- Ja sam gotov. Rana je preduboka. Moraš mi pomoći da spasim svoja sjećanja.Za trenutak je ponovo došao sebi. Kao i ranije niko nije ništa primijetio. Obrati se

Adili:- Ko je ono?Adila se okrenu prema Hazimu i rukom ga pozva da priđe bliže.- Dželile, ovo je Hazim Ilhan. On mi je pomogao da te nađem i naučio me

ilderinski da bih mogla da se uklopim na Ilderinu.- Nakon Vašeg odvođenja sa Zibije, letjelicama, bilo je logično pomisliti da ste

odvedeni na Ilderin. Vjerovatno znate da na Ilderinu nema mjesta za strance. Zato smo pokušali da se uklopimo kao jedni od njih. Kada smo saznali da ste na Ademu, jedini način da dođemo ovdje bio je da se Adila maskira kao momak i da se prijavimo u dobrovoljne jedinice, koje su poslane sa Ilderina radi nedavne akcije ademskih pobunjenika, kojom ste uništili jedno od ilderinskih postrojenja.

Elefif Demir priđe, predstavi se na ilderinskom i naredi izviđačima iz svoje grupe, na ademskom, odmor, uključujući i Bariza. Ovaj se nevoljko povuče. Ponovo se obrati došljacima na ilderinskom:

- Šta ćemo sad sa vama?- I oni trebaju odmor, Elefife.- Dželile, ti i ja ćemo kasnije malo da porazgovaramo o ovome. Dželil klimnu. Glas mu je zvučao strogo i lice mu je bilo ozbiljno, ali Dželil je

znao da Elefif ima dobro srce i da će se pobrinuti za ovo dvoje pridošlica, kao i za bilo kojeg Adema na kojeg naleti u toku akcije. Ohrabrujuće klimnu Adili i povede je u jednu barakicu, gdje bi mogla malo da odspava.

Kada su je ostavili, obrati se Hazimu na ademskom:- Ti si Burhan, zar ne?- Kako ste došli na tu pomisao?

39

- Vidio sam te u sjećanju.Znao je da će Hazim razumjeti o čemu govori. Nije bilo sumnje da je on bio učenik

upravo onog mentora čija su znanja i sjećanja bila u njemu. Htio je da mu se objasni šta se dešava, a ovaj čovjek je sigurno znao odgovore na većinu njegovih pitanja. Hazim ga je zabezeknuto gledao.

- U sjećanju?- Da. One noći kada je Večernja Svjetlost pala, bio si u pećini pod liticom.Hazim nije mogao da dođe sebi. Ovo se ne bi smjelo dešavati. On ne bi smio da zna.- Ne možeš poreći da si bio tamo sa svojim mentorom koji je umirao. Hazim samo lagano odmahnu glavom. Zaista, nije mogao poricati da su Dželilova

sjećanja tačna, mada nije mogao da shvati kako se desilo da on može da ih osjeti i razumije. Burhani su generacijama pokušavali da naprave genetsku kombinaciju koja bi dovela do rođenja djeteta sposobnog da odmah pri primanju sjećanja bude u stanju da ih pravilno razumije i koristi. Uz vođstvo prenosioca takvih sjećanja, to bi dijete moglo lakše i brže da se razvije u potpuno sposobnog mentora. Do danas niko nije postao mentor prije tridesete.

- Trebam tvoju pomoć.Dželil mu se obraćao kao da ga već dugo poznaje, a tako se i osjećao. Naprosto je

znao da ovog čovjeka poznaje već odavno, odnosno da ga je prenosilac njegovih stranih sjećanja veoma dobro poznavao. U želji da ono što će reći ostane među njima, Hazim mu se obrati na burhanskom.

- Pretpostavljam da razumiješ šta ti govorim čak i ako nisi nikada učio burhanski.Dželil klimnu glavom. Hazim je prešao na ‘ti’ pošto je i on osjetio da je Dželil

neko ko mu je na neki način blizak i kome možda može pružiti pomoć.- Ne znam koliko si od znanja mog mentora već uspio da prihvatiš, ali imam utisak

da tvoji saborci ne znaju ništa o tome.- Ne. Nisam im rekao, jer ni sam ne razumijem potpuno šta se dešava. Ne znam

koliko znanje je tvoj mentor posjedovao, jer nisam shvatio još mnogo od toga što je u meni. Kada sam shvatio značaj mojih neobjašnjivih doživljaja, nisam se usudio da zadirem duboko u njih, bez vođstva.

Hazimu je bilo drago da je Dželil ozbiljno prihvatio ono što mu je dato, jer sada kada su sjećanja mentora već počela da postaju dio njega, nije bilo izbora nego pokušati da ga učini mentorom.

- Slušaj me pažljivo. Ne znam šta je razlog da su se sjećanja prilagodila tebi i počela da se uklapaju u tvoje biće. Jedino rješenje koje mi pada na pamet je da te naučim kako da se prilagodiš tim sjećanjima. Imaj jedno u vidu. Ja nisam mentor i, mada je moje znanje na visokom nivou, sam te ne mogu naučiti da budeš mentor. Trebaćeš pomoć iskusnih mentora.

- Ne. Ne želim da napuštam Adem, niti da postanem mentor. Ja nisam Burhan.- Moraš naučiti da razumiješ sjećanja u sebi. Ne možeš ih nikako odbaciti sada

kada su počela da se vezuju za tvoja prava sjećanja. - Pomozi mi da naučim kako da im pristupim, kako da se odnosim prema njima,

kako da se ponašam kad se sama pojave i kako da ih kontrolišem kada ih sam dozovem u sjećanje.

- Već si u stanju da to učiniš!?- Šta da učinim?- Da dozoveš mentorova znanja u svoju svijest.- Kada imam zagonetku pred sobom i počnem da razmišljam o njoj, u stanju sam

da potražim odgovor u stranim sjećanjima u meni. U početku me je to iznenađivalo,

40

ali sada ih čak i očekujem. Problem je što ne znam kako da ih kontrolišem, kako da ih svedem u okvire onog što mi je potrebno i kako da spriječim da se otkrije da ih posjedujem.

Hazim nije znao šta da misli. Očito je da je Dželil posjedovao genetsku kombinaciju za kojom su Burhani toliko dugo tragali, te da ga je samo strah od posljedica neozbiljnog korištenja stranih sjećanja spriječavao da potpuno zadre u njih. U trenutku je shvatio da Dželilu nije potrebna pomoć da postane mentor. On je to već bio. Kada se za to pojavi potreba, on će biti u stanju da iskoristi svako znanje koje je prethodni mentor bio stekao. Jedino ga je trebalo uputiti u kojem pravcu da istražuje svoja nova sjećanja. Poželio je da saopšti svoje otkriće burhanskim vođama, ali Adem je, posebno u zadnje vrijeme, bio strogo blokiran za svaki oblik komunikacija, osim onih koje su Ilderini koristili. Sam bi možda mogao naći načina da se vrati na Burhan, ali nije htio da napušta Dželila, posebno sada kada je shvatio njegov pravi značaj. Zato je odlučio da će ostati među ademskim pobunjenicima i pomoći im da, koliko god je moguće, deblokiraju Adem. Za Burhan je bilo od ključne važnosti da se sazna za postojanje ‘mentora po rođenju’, a za njega je bilo bitno da tom mentoru pruži potrebnu podršku u spoznavanju svojih pravih mogućnosti. Dželil prekide njegove misli.

- Pobrinuću se da ti i Adila budete odvedeni na sigurno. Da li bi htio da se jedno vrijeme brineš da s njom sve bude u redu?

- Ali, šta je s tobom?- Ja sam pripadnik druge grupe. Prije nego što je mogu napustiti, moram dobiti

odobrenje svog vođe i vratiti ostale članove tog tima, koji su mi povjereni, sigurno nazad ostalima.

- Razumijem. Dajem ti svoju riječ da ću dobro paziti na nju.- Hvala. Idem da porazgovaram sa vođom ovog tima o vama. Ti se malo odmori.

Dželil pokuca i uđe u prostoriju gdje je Elefif pregledao neke informacije koje su pobunjenici skupili.

- Ah, ti si, Dželile. Sjedi.Dželil sjede. Elefif ga ozbiljno pogleda.- Izgleda da poznaješ naše posjetioce.Dželil potvrdi.- Reci mi svoje mišljenje o njima.- Od Adile se nemate čega bojati. Ona je Zibijka, veoma poštena i otvorena. Nema

šanse da može biti ilderinski špijun. Došla je jer se zabrinula za mene kad su me Ilderini odveli sa Zibije.

- Zabrinula se za tebe?- Ona me je našla na rubu smrti poslije pada Večernje Svjetlosti. Vjerovatno je

očekivala da će mi se opet desiti nešto slično.- I zbog toga je rizikovala ovoliki put?Elefifov pogled učinio je da se Dželil osjeća pomalo neugodno. Nije mu promaklo

ono što je Hazim ranije rekao o razlogu njenog putovanja i nije mogao da porekne da se, bez obzira što je i dalje mislio da je čitav taj poduhvat bio preopasan za nju, ipak obradovao što ju je vidio i što je saznao da joj je do njega stalo više nego prijateljski. Nikada se nije usuđivao da se nada. Iz njenog ponašanja nije mogao jasno da protumači njena osjećanja. Ali, bila se zacrvenila kad je Hazim napomenuo da ga voli. Već odavno je osjećao da on voli nju, ali trudio se da potisne to osjećanje radi sebe, jer nije bio potpuno siguran, a i radi nje, jer je želio da pomogne svom rodnom svijetu, a nije htio da ona bude uvučena u njegov rat. Elefif je gledao Dželila čiji pogled je bio

41

pomalo odsutan očekujući odgovor, ali uvidio je da je sa Dželilom teško razgovarati o njegovim osjećanjima. Jedno mu je bilo jasno: priznao to ili ne, Dželil je bio zaljubljen u ovu Zibijku. Odluči da ga ne pita više o tome.

- Šta je s njenim pratiocem?- On je Burhan.- Burhan? Šta Burhani imaju sa ovim?Kako da mu kaže da je to burhanski učenik koji je došao upravo zbog njega, a nije

bilo sumnje da su Burhani Adili ponudili pratnju samo da bi preko njene veze s njim lakše doprli do njega, jer oni su sigurno znali šta se s njim desilo prije njegovog dolaska na Zibiju i htjeli da se pobrinu za mentorova sjećanja. Odluči da Elefifu kaže djelimičnu istinu.

- Burhani su saznali za ilderinsko interesovanje za mene, pa su poslali nekoga da me nađe i zaštiti od Ilderina.

- Ovaj Burhan bi trebao da bude tvoj tjelohranitelj?- Tako nekako. Ali, zamolio sam ga da se prvo pobrine da Adila bude na sigurnom

dok se ja ne vratim. - Dok se ne vratiš?- Da. Istupiću iz Avamove grupe. Tako ću biti bliže majci, a i Adila će biti na

sigurnom u Zapadnom skrovištu. Glavna skrovišta su dobila imena po svojim lokacijama. Pećine kod Noćnika bile

se najzapadnije glavno skrovište ademskih pobunjenika.- Znaš da si kod nas uvijek dobrodošao, ali nisam baš siguran što se tiče tog

Burhana. - Vjeruj mi. On nam nije prijetnja.- Ima li nešto što bih trebao da znam?- Kada se vratim, objasniću ti neke stvari. Obećavam.- U redu. Kada krećete?- Već u podne. Imamo zakazan sastanak sa glavnom grupom. - Imaš još par sati. Odmori se malo prije polaska.Dželil klimnu i ostavi Elefifa njegovom poslu.

***Kada se Adila probudila, već je počelo da se smrkava. Jednostavna košulja i

pantalone ženskog kroja bile su joj ostavljene u prostoriji. Mora da u grupi ima i žena. Ustala je i presvukla se. Bilo joj je drago da ne mora više da nosi ilderinsku

uniformu. Kada je izašla iz barakice, Hazim ju je mirno čekao pred vratima. - Jesi li se naspavala?Bilo joj je drago da su mogli slobodno da govore zibijski.- Koliko si već ovdje?- Neko vrijeme.- Zar se vi učenici nikada ne umorite od tolikog stajanja?Hazim samo odmahnu glavom. Učenici su godinama trenirali da budu strpljivi i

neumorni.- Dželil me je zamolio da pripazim na tebe.- Dželil? Gdje je on?- Morao je da obavi neki zadatak. Rekao je da će se vratiti.Adila se rastužila. Zašto je morala da legne? Mogla je spavati kasnije. Nije gotovo

nikako vidjela Dželila, a toliko je željela da porazgovara s njim. Bariz im priđe i reče na ademskom:

42

- Nadam se da ste se malo odmorili. Večeras krećemo. Dželil nas je zamolio da Adilu i Vas povedemo na sigurno.

- Gdje idemo?- Na sigurno.- Još mi ne vjerujete.- Dželil Vam vjeruje, stoga ću se potruditi da steknem povjerenje u Vas. Okrenu se zatim Adili i mnogo prijateljskijim tonom je obavijesti na ilderinskom

da idu na sigurno i da ništa ne brine. Hazim je već uočio da su braća vrlo bliska. Bariz je očito već znao zvaničnu verziju njegovog dolaska koju je Dželil ispričao njihovom vođi i nije imao povjerenja u njega kao stranca koji je došao da se petlja u život njegovog brata. Shvatio je zašto je Dželil baš od njega tražio da se pobrine za Adilinu sigurnost. Time je svima pokazao da ima povjerenja da sigurnost njihove gošće, koja mu je očito bila bliska, stavi u njegove ruke. Mogao je isto tako lako zamoliti svog brata na pripazi na nju. Bio mu je zahvalan na ukazanom povjerenju, mada bi pazio na Adilu i bez njegove molbe.

Za kratko vrijeme od privremenog skloništa nije ostalo ni traga i pobunjenička grupa se uputila kroz mrak, ovaj put nešto sporijim tempom, ne mijenjajući taktiku. Mada se trudio da pripazi, Hazim je uskoro ponovo izgubio orijentaciju. Kretali su se kroz mračne i guste šume, pa nije mogao da iskoristi zvijezde kao orijentir, a na otvorenom su se koristili brzim i nečujnim prevoznim sredstvima koja su bila brižno zamaskirana i u kojima su samo vozač i suvozač imali pregled terena. Čak ni kada su išli pješke ništa se nije moglo razaznati u noći. Očito su pobunjenici imali utvrđene rute koje su mogli proći zatvorenih očiju. Nakon nekog vremena, ušli su kroz prolaz koji se otvorio u zemlji u neke podzemne pećine. Bilo je impresivno vidjeti kako su iskopali sklonište sebi u ovakvim stijenama. Koliko je samo rada bilo potrebno...

Nekoliko Adema pokazaše im novije pećine u kojima su mogli stanovati dok su ovdje. Bariz pozva crnokosu trudnu ženu, koja ga je očekivala znajući da će njegova grupa doći, i predstavi je Adili:

- Ovo je moja supruga Ferhija. Ona će ti pomoći da se što udobnije smjestiš.Ferhija je bila iznenađena da se Bariz koristi ilderinskim jezikom.- Ova djevojka je Zibijka i ne govori ademski.- Zibijka? Adila se malo zarumeni.- Dželil je stanovao kod nas dok je bio na Zibiji.- Dželilova djevojka? To je divno!Bariz je ostavio Ferhiju da se pobrine za Adilu i otišao da provjeri šta je sa

Hazimom. Hazim se brzo snašao u njemu dodijeljenom prostoru. Nije mu trebalo mnogo. Bariz je kratko preletio pogledom po Hazimovoj pećini.

- Drago mi je da si se smjestio. Ne brini za Adilu, moja žena će se pobrinuti za nju.Hazim klimnu glavom. Bilo mu je drago da je Adila dobro prihvaćena. Bariz ju je

očito shvatio kao izabranicu njegovog brata i spreman je da i njoj postane brat. Nije mu promakao Barizov kratak pogled. Želio je da se uvjeri da je sve u redu. Mada mu nije vjerovao, iz poštovanja i ljubavi prema bratu htio je da se uvjeri da je dobro smješten. Razmišljao je o fizičkoj sličnosti među braćom. Bariz je bio nešto viši i crte lica su mu bile nešto grublje, ali najveću razliku mađu njima činile su oči. Barizove su bile smeđe, gotovo crne, i tamne, dok su Dželilove bile zelene i svijetle. Gdje je već vidio takve oči? Počeo je da prebira po sjećanju. U Dželilu je bilo nešto što mu nije bilo nepoznato. Nije mogao da se sjeti. Da li bi njegov mentor znao? Moraće da porazgovara sa Dželilom o tome.

43

Ljudi su već počeli da se bude i izlaze iz svojih domova, kada je Adila, uz pomoć Ferhije i njenih prijateljica, završila sa uređivanjem svog prostora za boravak. Sve su one brzo prihvatile Adilu i već su počele da je uče ademskom jeziku i običajima. Bile su dirnute njenom pričom o putovanju kroz kontinente i oduševljene njenom hrabrošću. U svakom slučaju, Adila nije imala šta da brine, ovdje neće biti usamljena. Ferhija joj je ispričala sve što je znala o Dželilu i njegovoj porodici i odlučila da je predstavi njegovoj majci. Već je izašla da potraži Bariza, kada je vidjela da je Faiza već budna i da se nalazi u glavnoj pećini, radoznala da čuje o Dželilovoj Zibijki o kojoj se već naokolo pričalo.

- Mama Faiza.- Oh, Ferhija, jesi li čula šta se priča? - Jesam. I upoznala sam je. Ona je divna djevojka. Nije još naučila naš jezik, ali

pošto govori ilderinski, možemo se sporazumjeti s njom. Dođi, htjela bih da ti je predstavim.

Za vrijeme dok je boravila ovdje, Faiza se pod brižnom pažnjom Bariza i njegove žene već prilično bila oporavila od života u zarobljeništvu. Bila je radoznala da upozna Dželilovu djevojku, pa rado pođe za Ferhijom.

Djevojka je bila pomalo nervozna. Faiza ju je razumjela. Našla se u novom okruženju i treba da bude predstavljena majci svog momka. Bila je lijepa. Imala je nježne crte lica i izražajne tamne oči. Glas joj je bio umilan, a ponašanje veoma pristojno. Smiješila se dok je govorila i, mada joj je osmijeh bio pomalo nesiguran, u njemu nije bilo ničeg vještačkog. Kada je govorila o Dželilu, oči su joj sjajile. Faiza je dugo razgovarala s njom. Djevojka je bila dobro obrazovana i skromna. Bila je veoma zadovoljna. Radovala se zbog Dželila, koji se tako ozbiljno bio posvetio ademskoj pobuni, jer će možda ova djevojka uspjeti da mu misli usmjeri i na druge važne stvari u životu. Kada ju je napustila, Faizi je Adila već prirasla srcu. Nadala se da će još često imati prilike da je viđa i razgovara s njom, na ilderinskom ili ademskom, nije joj uopšte bilo bitno.

Hazim je šutio čekajući da Elefif prvi progovori. Već pet minuta otkako je pozvan kod pobunjeničkog vođe, Hazim je mirno čekao da čuje šta se od njega traži, iako je pretpostavljao u kojem pravcu će razgovor teći. Najzad Elefif progovori.

- Burhani se nikada nisu petljali u sukob između Adema i Ilderina, čak ni kada smo pokušali da stupimo u kontakt s njima.

Približi se Hazimu i sumnjičavo ga pogleda.- A onda, odjednom šalju nekoga da čuva jednog od naših samo zato što su Ilderini

pokazali malo veći interes za njega.Hazim je i dalje šutio. To kao da je pomalo nerviralo Elefifa.- Vjerujem Dželilu, ali nisam siguran da li on ustvari razumije razloge Vašeg

uplitanja. Suviše je mlad.- Ako mu vjerujete, zašto onda ne prihvatite da me on ne smatra neprijateljem.- Da bih mogao da nekome poklonim povjerenje, moram za to imati dobar razlog.- Mislite li da je sa Dželilom drugačije?Elefif se iznenadi ovom odgovoru. Da li Dželil poznaje ovog Burhana od ranije? Zašto nije ništa pominjao o tome?

Da li su ga Burhani zamolili da šuti o svojoj vezi s njima? Šta to Dželil krije? - Da li je Dželilovo poznanstvo s Vama povezano sa ilderinskim interesovanjem za

njega?- Na neki način.- Na neki način?

44

Hazim ne odgovori.- Šta oni žele od Dželila?- Ne mogu Vam odgovoriti na to pitanje. Zašto ne porazgovarate s njim o tome?- I hoću! Ali, želim da imam uvid u situaciju.- Reći ću Vam samo ovoliko: Njegova prava vrijednost ne leži u njegovom znanju,

nego u njemu samom. Ne dozvolite da ikada padne u ruke Ilderinima. Oni ne smiju shvatiti njegov pravi značaj. Ja ću ga štiti životom ako bude potrebno.

Nastupila je kratka pauza, a zatim Hazim reče:- Rekao sam Vam koliko je bilo u mojoj moći. Dozvolite da se povučem.Elefif klimnu glavom. Ovaj razgovor ga je samo dodatno zbunio. ‘Njegova prava vrijednost ne leži u njegovom znanju, nego u njemu samom.’ Šta to

treba da znači? Mrzio je biti neupućen.

***Pošto je napustila Elefifov kamp, Dželilova grupica se brzim tempom uputila

prema dogovorenom mjestu sastanka sa Avamom. Mada je pazio na svoje i kretanje svojih saboraca, Dželilove misli bile su još u skloništu koje su upravo napustili. Nije očekivao da bi se ovako nešto moglo desiti. Sve vrijeme je bio siguran da je Adila na sigurnom, sa svojim ocem na Zibiji. Bojao se onoga što bi joj se moglo desiti na Ademu. Ovdje nije bila sigurna. Ilderini su bili posvuda. Ademski pobunjenici su ginuli, a dešavalo se da njihova skloništa budu slučajno otkrivena. Volio bi da je mogao da je pošalje nazad na Zibiju, ali to je bilo nemoguće. Zato je odlučio da će da se ponovo pridruži Elefifovoj grupi. Zapadno skrovište je bilo jedno od najsigurnijih. Tu je imao i brata koji bi mogao pripaziti na nju kad je on u akciji, a želio je i da Adila bude pored njegove majke. Adilina vedra narav i otvorenost sigurno će joj se dopasti.

Kada je grupica stigla na mjesto sastanka, sunce je već bilo nisko na zapadu. Dželil zamoli Avama da porazgovara s njim u četiri oka. Povukoše se od ostalih.

- Šta se desilo?- Sjećaš li se Zibijke koju sam ti ranije pominjao?- Naravno.- Ovdje je.- Ovdje? Misliš na Ademu?- Mislim u Elefifovom privremenom skloništu.- Jesi li siguran?- Potpuno. Sreo sam je. Avame, želim da se vratim u Elefifovu grupu da bih je

zaštitio. Ona nije spremna za ovakav svijet. Ova grupa je u stalnom pokretu preko cijelog kontinenta. Često boravimo u različitim glavnim skloništima. Ne bih mogao da pripazim na nju.

- Ali, upravo naša pokretljivost ti je omogućila da dalje istražiš ono što se krije u tebi.

Avam i Dželil su u međuvremenu postali prijatelji. Od njihovog prvog susreta Dželil je osjetio da može imati povjerenja u Avama. Zato mu je uvijek saopštavao svoja nova saznanja koja je stjecao preko stranih sjećanja u njemu. Avam ga je podsticao da ih istraži i razvije svoju sposobnost njihove kontrole. Već neko vrijeme Dželil je povremeno pokušavao da svjesno riješi neku nejasnoću koristeći se stranim sjećanjima. Ali, još uvijek se osjećao nesigurno kada ih je koristio. Bila su mu i dalje strana i pomalo su ga plašila svojim obimom.

- Znam. Ali, ima načina da se to riješi.

45

- Šta imaš na umu?- Jedna djevojka poput Adile ne bi sama bila u stanju da dođe sa Zibije čak ovamo.

Njen pratilac je Burhan, i poznajem ga.- Vjerovatno je došao ovamo u potrazi za sjećanjima mentora kojeg je poznavao.

Sigurno je u pitanju njegov učenik. Učenici su dužni štititi mentorova sjećanja.Dželil je u međuvremenu već znao da je Avam prije otprilike deset godina bio

poslan na Burhan da pokuša da uspostavi prijateljske odnose između Burhana i Adema. Burhani su mu dali dozvolu da boravi na njihovom kontinentu, ali nikada nije uspio da uspostavi prijateljstvo između njihova dva naroda. Nakon pet godina boravka, u kojem vremenu je mnogo naučio o Burhanima posmatrajući njihov način života, Avam je pozvan nazad na Adem. Njegova znanja, mada oskudna u tim pitanjima, bila su od velike pomoći u njegovim pokušajima da bude potpora Dželilu u savladavanju svojih novih sposobnosti. Njegov zaključak je bio tačan. Dželil klimnu.

- U pravu si. U pitanju je njegov učenik. Došao je ovamo da me zaštiti od Ilderina koji su očito nekako saznali za moja druga sjećanja.

- Misliš li da će htjeti da ti pomogne da naučiš da ih kontrolišeš?- Siguran sam u to.Avam uzdahnu.- Žao mi je što te gubim, ali siguran sam da je ona vrijedna toga. Obavještavaj me

o svom napretku.- Hoću. Volio bih da krenem odmah.- Onda mi jedino preostaje da ti poželim siguran put.Kratak pozdrav i Dželil nestade u ademskim šumama. Avam se nadao da će sve

biti u redu s njim. Volio bi da je mogao da prati Dželila, ali on je imao svoje dužnosti i odgovornosti. U svakom slučaju je planirao da svrati do Zapadnog skrovišta i upozna tu Zibijku koja je osvojila srce njegovog prijatelja, čim mu se ukaže prilika. Pomisli na Hediju. Njegova sestrična se, za vrijeme njihovog boravka i njihovih posjeta Rudniku, prilično zagrijala za Dželila i on se potajno nadao vezi između njih. Ništa mu ne bi bilo draže nego da primi Dželila u svoju porodicu. Dželil je pominjao Zibijku, ali iz njegove priče je naslućivao da nisu bili par, mada nije bio potpuno siguran u njegova osjećanja prema toj djevojci. Pa, ipak je smatrao da mu Dželilova udaljenost od nje i Zibije daju dovoljno osnova da se nada da će Hedija, onako ljupka i blizu, da nađe put do Dželilovog srca. Ali, izgleda da nije računao sa osjećajima Dželilove Zibijke. Mora da je bila veoma zaljubljena kada se usudila da se uputi tako daleko od kuće u potrazi za momkom koji je već mogao biti ubijen. Bio je vrlo radoznao da je upozna.

Dželil se nečujno kretao pobunjeničkim rutama na putu u Zapadno skrovište. Pošto je išao sam, nije se mogao koristiti prevozom koji su pobunjenici obezbjeđivali svojim grupicama u pokretu, pa će mu biti potrebno više vremena da stigne. Pitao se da li se Adila snašla u novom okruženju i kako su je njegovi prijatelji i porodica primili. Vlastita briga učini mu se smiješnom. Znajući njenu otvorenost sigurno se već uspjela sprijateljiti sa svima njima i svi su oduševljeni da joj pomognu da se snađe. Sjetio se kako su je ljudi u Jutranjki voljeli.

Zašto je napustila sigurnost svog doma? I zašto sam toliko oduševljen što je ovdje? Nije više mogao sebi poricati da mu je srce prepuno radosti što ju je ponovo sreo i

što će opet biti pored nje. Razum mu je govorio da je to sebično i neracionalno, pa, ipak je sa nestrpljenjem očekivao da stigne u Zapadno skrovište. Trebalo bi da bude tamo sutra uvečer. Put mu se nikada nije činio toliko dug. Doduše, mogao ga je skratiti. Pobunjeničke rute već odavno nisu direktne. Međutim, imao je dovoljno

46

razuma da ne pokazuje mogućem slučajnom posmatraču pravac Zapadnog skloništa. Ma koliko dobro sakriveno bilo, ako bi Ilderini znali gdje da traže, prije ili kasnije bi ga pronašli. Već odavno su među njima imali nekoga ko je izvanredno poznavao Adem. Pitao se kako je to moguće. Nijedan Adem koji bi mogao imati takva znanja nije bio pošteđen u borbi protiv Ilderina. Ili možda jeste? Šta bi ga navelo da sputava borce za oslobođenje njihovog rodnog svijeta? Možda je u pitanju neki Burhan? Burhani su bili raštrkani po čitavoj planeti i imali široka znanja. S druge strane, oni ta svoja znanja nikada ne bi svojevoljno dijelili sa strancima. Avam se već neko vrijeme bavio ovim pitanjem, ali njegovi špijuni nisu uspjeli da dođu ni do kakvih informacija koje bi mogle da daju odgovor na njega. Mogao bi pitati Hazima o tome. On i Adila su bili na Ilderinu. Možda je tamo nešto slučajno saznao.

Kako li se Hazim uklopio? Možda bih trebao više da brinem za njega nego za Adilu.

Ali, Hazim je bio učenik: strpljiv i nedokučiv. Kako god da su ga dočekali, on je sebi obezbijedio sve što mu je potrebno i sigurno pazi na Adilu očekujući njegov dolazak. To bi ličilo na njega.

Da li će mi njegovo prisustvo pomoći da riješim svoje nedoumice? Nadao se da će biti tako. Otkad je počeo da se intenzivnije bavi njima, druga

sjećanja su se uvukla u čitavo njegovo biće. Počeo je da stalno osjeća njihovo prisustvo. Osjećaj je bio čudan, pomalo uznemirujući, ali bio je siguran da bi se teško prilagodio ako bi mu neko sada ta sjećanja uklonio. U svakom slučaju, ako uspije da ih dublje istraži, možda nađe u njima nešto što bi moglo biti od koristi pobunjenicima za oslobađanje Adema. To je zapravo i bio jedini razlog zbog čega se uopšte upustio u sve to. Dok ih još nije osjećao kao sastavni dio sebe, bio bi u stanju lako da ih se odrekne, ali znao je da sada za njega nema više drugog puta nego da ide do kraja u njihovom spoznavanju.

Poslije cjelodnevnog hoda, Dželil je osjetio da je odmor u Elefifovom kampu jučer bio prekratak. Možda je trebao da napravi kratku pauzu kod Avama prije nego što se uputi prema Zapadnom skrovištu. Odlučio je da kratko odmori prije nego što krene dalje, stoga je malo odmakao od rute da nađe pogodno mjesto. Tek što je skrenuo sa rute, primijeti da se neko kreće istim putem. Malo se skloni. Čovjek koji je išao rutom u pravcu Zapadnog skrovišta kao da je nije veoma dobro poznavao. S vremena na vrijeme bi se osvrnuo naokolo da se uvjeri da ide u dobrom pravcu. Bio je obučen kao ademski pobunjenici, ali ponašanje mu je bilo veoma čudno. Činilo se kao da nešto traži. Dželil je odlučio da ga prati. Neobični čovjek je polaganim tempom tačno pratio pobunjeničku rutu i nešto bilježio kod sebe.

Ilderinski špijun? Maskiran kao pobunjenik? Dželilu je pala na pamet mogućnost da Ilderini možda ubacuju ovakve ljude među

ademske pobunjenike da prate njihova kretanja i otkriju njihove rute i njihova skloništa. Ali, nijedno glavno sklonište još nije otkriveno. Ipak će da obavijesti Elefifa o ovome čim ga sretne. Za sada će nastaviti da pažljivo posmatra kretanje i radnje ovog čovjeka.

Dželil je osjetio olakšanje kada je maskirani čovjek skrenuo sa rute za Zapadno sklonište i krenuo prema mjestu gdje je nekad vjerovatno bilo uspostavljeno privremeno sklonište. Nije bilo tragova skloništa, ali lokacija je bila povoljna. Dželil je sebi napomenuo da upita Elefifa je li njegova grupa ikada boravila tu.

Čovjek se zadržao do večeri osmatrajući lokaciju i tražeći tragove. Kada je počelo da se smrkava uputio se direktnom rutom na zapad. U tom pravcu je ležao Mjesečar,

47

koji je, kao i drugi ademski gradovi, bio pod ilderinskom kontrolom. Dželil ga je pratio tek toliko koliko mu je bilo potrebno da utvrdi kuda se uputio, pa okrenu nazad prema Noćniku. Njegove sumnje su se potvrdile. Ilderini su smislili novu taktiku otkrivanja pobunjeničkih boravišta. Morao je požuriti i upozoriti Elefifa. Trebalo je poslati kurire drugim grupama sa istim upozorenjem. Moraće ubuduće da paze na svoj broj i prisutne. Pred opasnošću koja se ukazala za ademske pobunjenike, Dželil je zaboravio na umor. Hitro se kretao prema Noćniku. Nije koristio pobunjeničku rutu, već je išao direktno kao i ilderinski špijun. Tek kada stigne do samog Noćnika pripaziće da nema sličnih špijuna i okrenuti prema Zapadnom skrovištu. Na ilderinske vojnike je uvijek pazio.

Kada je stigao do Noćnika bila je duboka noć. Bilo je prilično oblačno. Sačekao je da oblaci pokriju mjesečinu prije nego što je promijenio rutu i uputio se do Zapadnog skrovišta. Kada je stigao blizu ulaza, brižljivo je pregledao teren. Primijetio je dva ademska stražara koji ga očito nisu uočili, jer je bio vrlo oprezan i tih. Nisu razgovarali, samo su osmatrali teren oko grada i pazili na moguće posjetioce. Vrati se na pobunjeničku rutu i tim putem ponovo dođe do ulaza u sklonište i učini kratak pozdrav rukom u pravcu ademskih stražara. Jedan od njih izađe iz sjene.

- Dželile, jesi li to ti? Očekivali smo te. Kratak signal i Dželil uđe u Zapadno skrovište. Nisu svi pobunjenici znali signal za

ulazak u Zapadno skrovište. Njega su znale samo vođe i stražari. Ko je htio da uđe morao je, ili biti u grupi sa vođom, ili se javiti stražarima. Signali su često mijenjani. Zapadno skrovište smatrano je jednim od najsigurnijih pobunjeničkih skloništa.

U skloništu je bilo tiho. Većina ljudi koji su boravili u njemu su spavali. Glavna pećina bila je osvijetljena. Svjetlo u njoj je radilo danonoćno. Unutrašnji stražari pozdraviše Dželila i on ih obavijesti da mora hitno da razgovara sa Elefifom. Možda je moglo da sačeka do jutra, ali Dželil je htio da se što prije sazna o onome što je vidio na putu za Zapadno skrovište.

Nekoliko minuta kasnije Dželil se našao sa Elefifom koji se još nije bio sasvim razbudio. Natmureno pogleda Dželila:

- Čim se ti pojaviš, odmah je neka frka.Dželil ostade ozbiljan. - Ilderinski špijuni su otkrili neke naše rute.Elefif se razbudi u trenu.- Šta si rekao?- Vidio sam ilderinskog špijuna kako tačno prati jednu od naših ruta do mjesta koje

je moglo biti jedno od privremenih skloništa.- Jesi li siguran da to nije bilo slučajno?- Suviše je pažljivo pratio ide li dobrim putem i stalno je nešto bilježio. Dželil opisa kretanja maskiranog čovjeka i njegovo pažljivo pretraživanje lokacije

na koju je stigao. Napomenuo je i da je ovaj bio obučen kao ademski pobunjenik, što je ukazivalo na mogućnost da se ubacivao u pobunjeničke grupe koje su se kretale tim rutama i ponovo izvlačio iz njih, prije nego što bi stigli do samog mjesta boravka, da ne bi bio otkriven. Nije propustio da napomene i pravac kojim se uputio nakon što je završio sa osmatranjem. Elefif se zabrinu.

- Tu smo lokaciju napustili prije samo šest dana, ovaj sedam, ako uzmemo u obzir da je već prošla ponoć.

- Moramo poslati kurire sa upozorenjem ostalim vođama.- Učinićemo to odmah.

48

Elefif pozva odgovarajuće osobe i već za nekoliko minuta poruke su bile na putu ostalim pobunjeničkim vođama.

- Sutra ćemo raspraviti o tome šta ćemo dalje preduzeti u vezi sa ovim pitanjem. Ti bi trebao da malo odspavaš, Dželile. Izgledaš umorno.

Dželil ustade. Zamračilo mu se pred očima. Tek sad je shvatio koliko je umoran. Nije pošteno odspavao puna tri dana. U Elefifovom kampu je samo malo odmorio. Polako se uputio prema svojoj pećini i srušio se u svoj krevet.

***Kada se Adila probudila, glasovi iz glavne pećine ukazivali su da je već dan. Bilo

joj je neobično da je ne budi jutarnje sunce. Nedostajala joj je sunčeva svjetlost, mada je ovo bilo tek drugo jutro koje je dočekala u Zapadnom skrovištu. Ustala je i izašla iz svojih prostorija. Nešto se dešavalo. Bilo joj je žao što ne razumije ademski. Elefif Demir objašnjavao je nešto prisutnima ozbiljnim glasom. Kada se oni raziđoše, Adila mu priđe.

- Ah, dobro jutro, gospođice. Nadam se da ste se naspavali.- Je li sve u redu?- Dželil nam je donio uznemirujuće vijesti sinoć.- Dželil!? On je tu?- Bio je iscrpljen kad je stigao. Sada se odmara u svojoj pećini. Gospođa Šihab je

već tamo.- Smijem li otići da ga vidim?- Zašto ne.Elefif je uputi prema Dželilovom boravištu. Mnogo vedrijeg raspoloženja, Adila se

uputi tamo. Pred ulazom je srela Hazima. Ljubazno se raspitao kako je ona i da li je dobro spavala, ali izgleda da nije imao namjeru da ulazi. Stajao je tu kao stražar. Adila se ponovo prisjeti burhanskog interesovanja za Dželila i zapita se koliki je zapravo njegov značaj za njih. Znala je da taj odgovor neće dobiti od Hazima. Dželilovo boravište bilo je jednostavno i uredno. Sastojalo se od jedne prostorije i banjice. U prostoriji je bilo samo nekoliko osnovnih stvari. Očito nije često boravio ovdje. Faiza je sjedila pored kreveta u kojem je Dželil spavao i posmatrala ga.

- Oh, kada mi je rečeno da ste ovdje, pomislila sam da je Dželil već budan.Faiza joj se nasmiješi.- Nisam imala srca da ga budim. Bariz mi je rekao da ponekad ne stignu ni da

odspavaju kad su vani. Ali, uđi, sjedi. Sigurno si jedva čekala da ga vidiš.Adila pocrveni, ali posluša i sjede pored Faize. Dželil je spavao mirno kao onaj dan

kada je prvi put došao sebi u njenoj kući na Zibiji. Toliko toga je imala da mu kaže. Ali, hoće li imati hrabrosti? Htjela je da mu kaže da već duže vrijeme osjeća da joj je on više od prijatelja i da bi voljela da zna postoji li mogućnost da bi i on mogao da osjeća više za nju. Mnogim je ljudima bila draga. Momci na Zibiji su se trudili da joj se svide. On nije. On je naprosto bio tu, a onda je odjednom nestao i ona je osjetila da ne može da se vrati uobičajenoj rutini, a da bar ne sazna da li je on dobro. Trebalo je da prođe čitav Burhan i Ilderin i veliki dio Adema i da ga ugleda u pobunjeničkom kampu da shvati pravi razlog svoje brige za njega. Faiza je pomilova po ruci kao da je mogla da joj pročita misli. U tom pokretu osjetila je ohrabrenje. Faiza ustade.

- Skoro je vrijeme doručku. Trebalo bi da nešto pojedemo.S obzirom da se hrana spremala grupno, obroci su bili u tačno utvrđeno vrijeme.

Samo bi se u vrijeme kada se očekivao povratak neke grupe, obrok pripremao mimo uobičajenog vremena za pridošlice. Adila klimnu, ustade i pođe za Faizom nazad u

49

glavnu pećinu. Ferhija i Bariz su bili tamo. Bariz se kratko raspita kod majke kako je Dželil. Odlučili su da ga puste da spava koliko god bude potrebno.

U toku dana Adila je obaviještena o razlogu jutrošnjeg nemira. Elefif je već sa svojim savjetnicima i saborcima osmislio načine da se smanji opasnost od ilderinskih špijuna. Grupa je podijeljena na manje grupica u kojima su se svi dobro poznavali. Te grupice su trebale da se uvijek drže na okupu prilikom njihovog kretanja i da paze jedni na druge kao i na mogućeg uljeza. Izviđači neće biti slani samo da pregledaju teren kojim se treba proći, nego i onaj kojim su već prošli. Kada je saznala da će Dželil ponovo biti član Elefifove grupe, Adila je izrazila želju da i ona bude dio tima. Bila je spremna da svaki put ostane u privremenom skloništu i da se pobrine za hranu i medicinske potrebe grupe. Elefif je bio sumnjičav.

- Ovo nije Zibija. Ne može se sigurno kretati kontinentom. Ilderinski vojnici su posvuda i koče sva kretanja. Treba se kriti, biti hitar i nečujan.

Hazim se umiješa:- Adila je prešla čitav Burhan i Ilderin. I nijednog momenta nije mi bila smetnja.

Poslušna je i nečujna poput sjene.Hazim je uočio da se Adila ne osjeća ugodno zatvorena u podzemnim prostorima

Zapadnog skrovišta. Njoj su trebali otvoreni prostori, šume, planine, sunce. Imala je kondicije i mogla je dugo biti u pokretu. Kada se malo upozna sa Ademom, bio je siguran da će se snalaziti dobro poput ademskih pobunjenika.

- Dobro onda. Ali, držim te za riječ. Nemoj da nas njeno prisustvo koči.Hazim je uključen u grupu kao Dželilov tjelohranitelj, mada to Elefifu nije bilo baš

pravo. Ipak, računao je da je tip sposoban, ako je vjerovati pričama o Burhanima. Ilderinski saveznici nisu bili i mada su pokazivali malo povjerenja i prema Ademima, njegova briga za Dželilovu sigurnost će ga sigurno navesti da im pruži pomoć tu i tamo, a kao takav im nije bio beskoristan. Malo je brinuo što se tiče Adile. Djevojka se činila prilično nježna. Ipak, Hazimova garancija imala je težinu. Pitao se samo kako će Dželil reagovati na njeno bespotrebno dovođenje u opasnost.

Moraće to da riješi s njom. Nisam dosad zabranio nikome da pokuša da nam pomogne, pa neću ni njoj, Zibijka ili ne. Osim toga, ako se pokaže kao dobra medicinska sestra, uz svoje prijatno ophođenje, sigurno će biti dobrodošla promjena članovima tima.

***Dželil se probudio prilično kasno slijedeće jutro. Osjetio je da je došao sebi. Pošto

se kratko istuširao i presvukao, izašao je u glavnu pećinu. Majka ga ugleda i ponudi mu nešto hrane što je bila sačuvala za njega od doručka, ako se probudi.

- Jesi li se naspavao? Brinula sam se kad se jučer nisi probudio, ali rekli su mi da to nije ništa neobično kada se čovjek preforsira. Nemoj to više raditi.

Dželil se nasmiješi i pomilova je po obrazu. Zar sam prespavao čitav jučerašnji dan?- Bilo je veoma bitno da obavijestim vođe o onome što sam vidio na vrijeme, ali

obećavam ti da ću više paziti na sebe.Faizu je taj odgovor zadovoljio.- Tvoja djevojka je bila veoma zabrinuta za tebe. Idi kod nje. Sigurna sam da imate

mnogo da kažete jedno drugom.Moja djevojka? Adila? Već su je prihvatili kao moju djevojku. Majka ga uputi gdje je Adila smještena i on pođe da je vidi. Radovao se susretu s

njom. Usput je sreo Hazima. Hazim ga kratko uputi u događaje od prošlog dana.- Zar ćemo izložiti Adilu opasnosti?

50

- Nije ovo skrovište za nju. Poznajem je već dovoljno dobro. Ona mora biti slobodna. Ove pećine, daleko od sunca i vjetra, bez daha prirode u sebi, uništavaju je.

Da, to je ličilo na Adilu. Sjetio se da je na Zibiji uvijek lutala kontinentom sa svojim ocem, okružena divljinom koju je razumjela i voljela. Shvatio je. On je neće sputavati.

- Onda ćemo morati da dobro pripazimo na nju.Hazim se nasmiješi. Dželil je bio razuman, to mu je već u nekoliko navrata

pokazao. Bilo mu je drago da mu je spasio život kod Večernje Svjetlosti. Radovao se i zbog Adile. Kod Dželila je vidio dovoljno znakova koji su ukazivali da nije uzalud prešla sav taj put.

- Jesi li pošao njoj?- Jesam.- Onda ćemo nastaviti razgovor kasnije.Hazim ode, a Dželil pođe da se vidi sa Adilom. Ona ga je dočekala njenim

uobičajenim osmijehom koji je toliko volio kod nje. Ponudi ga da sjedne. Pokaza mu svoje novo boravište i pohvali sve koji su joj pomogli da ga dovede u red. Veoma joj se svidjela Ferhija, a i sa njegovom majkom se dobro složila. Bariz je bio veoma fin prema njoj sve vrijeme dok je Dželil bio odsutan i pobrinuo se da joj ništa ne nedostaje.

- Svi te već smatraju mojom djevojkom.Adila se malo zarumeni.- Nemoj da se osjećaš neugodno zbog toga. Da li bi željela da zaista budeš moja

djevojka?Adila je sada već postala potpuno crvena. Dželil nježno uze njeno lice u svoje ruke.- Adila, bio bih veoma sretan kada bi pristala da budeš moja djevojka.Adila uze njegove ruke u svoje i poljubi ih, a zatim ga čvrsto zagrli. Naslonila je

glavu na njegovo rame i zatvorila oči. Dželil je nježno pomilova po kosi.Proveli su čitavo jutro u neobaveznim razgovorima o Zibiji, njenom putovanju,

njenom utisku o Ademu, njenom ocu, Dželilovoj porodici,... I bili su presretni.

Poslije ručka, Dželil je pozvao Hazima da porazgovara s njim o detaljima nove pobunjeničke taktike. Osim toga, htio je da ga pita da li je slučajno na Ilderinu imao prilike da sazna ko je dao Ilderinima toliko informacija o Ademu, ne samo kontinentu, već i ljudima. Ilderini kao da su naslućivali njihove reakcije na neke stvari. Nažalost, Hazim nije primijetio ništa, a to ga pitanje nije zanimalo u to vrijeme da bi se ozbiljno pozabavio njime tokom njegovog boravka na Ilderinu. Dok je govorio, Hazim je cijelo vrijeme gledao u Dželila kao da pokušava nešto da dokuči što ima veze sa njegovim izgledom.

- Hazime, šta nije u redu? Šta pokušavaš da otkriješ? Reci mi. Možda mogu da ti pomognem.

- Ima nešto u tebi...što sam već ranije negdje vidio... Naročito oko očiju. Tvoja majka i brat nemaju zelene oči.

- Kakve to veze ima?- Ne znam. Nekada sam na Burhanu vidio osobu ili možda sliku osobe koja je bila

važna, a koja je imala sličnosti sa tobom. Pomalo ličite građom, ali posebno me na njega asociraju tvoje oči. Imate iste oči.

Dželil je počeo da prebira po drugim sjećanjima. Osoba koja pomalo liči na mene... Važna Burhanima... Zelene oči... Prije otprilike 50 godina Burhani su osjetili napredak u svojim pokušajima da

genetskim kombinacijama dovedu do rođenja djeteta koje će biti u stanju da primi i

51

prihvati prenesena sjećanja bez potrebe za višegodišnjim pripremama koje su učenici morali da prođu. Takvu osobu nazivali su ‘mentor po rođenju’ i kada se rodilo dijete velikih intuitivnih sposobnosti i otvorenog uma, mislili su da je njihovom traganju došao kraj. Međutim, prenesena sjećanja, mada ih je dijete osjećalo u sebi, nisu mogla da dopru do njegove svijesti toliko jasno da ono uspije da ih sebi razjasni i upotrijebi. Dijete koje je bilo velika nada burhanskih istraživača, nije uspjelo da prenese druga sjećanja u svoju svijest svojom voljom. Pa, ipak je postignut određen napredak i nade su uložene u to da bi ovo dijete možda moglo biti otac ‘mentora po rođenju’ ako se sve pažljivo isplanira. Druga sjećanja su uklonjena iz njegove svijesti. Kada je dostigao pet godina, svijest mu je bila dovoljno razvijena za poduku. Dodijeljen mu je mentor da ga obučava. Nakon pet godina obuke bio je već dovoljno sazrio da bude poveden na neki drugi kontinent na daljnje usavršavanje. Međutim, na Ademu mu se, kao i njegovom mentoru, izgubio svaki trag. Burhanski izviđači javili su o neočekivanoj eksploziji vulkana u području gdje su se mentor i dječak nalazili. Mnogi su ljudi poginuli u toj nesreći. Od tijela im je ostao samo prah i pepeo. Nije bilo načina da se utvrdi da li su tražene osobe poginule. Dugo se čekalo da se čuje bilo kakva vijest od njih ili o njima. Nakon deset godina traganja i osluškivanja, potraga je prekinuta i informacije o dječaku zapečaćene, osim za mali broj mentora.

- ‘Mentor po rođenju’.- Šta?- Osoba koja je važna Burhanima...Dželil je pokušao da dozove u sjećanje dječakov lik. Zelene oči... Vidio ga je jasno u glavi. Ali, on je vidio tog dječaka prije. Ne. Vidio je njegovu

sliku. Bolje rečeno, slike. Ne jednom je sa majkom pregledao porodične slike, njene... i njegovog oca! Na slikama koje je Dželil vidio je nešto stariji, ali nema sumnje da je to on.

Ali, to je nemoguće! On je imao porodicu! On je imao oca i majku! Sjetio se dede i nane. Njegov otac nije previše ličio ni na jedno od njih. Ali, to nema veze! Genetika ide mnogo šire od samih roditelja!- Dželile, jesi li dobro?Dželil se trgnu.- Pominjao si ‘mentora po rođenju’ i onda si se zavukao u svoje misli. Pokušao si

da ponovo dozoveš svoja druga sjećanja, je li tako?- ‘Mentor po rođenju’... Kada sam ti rekao da mogu da dozovem prenesena

sjećanja u svoju svijest, shvatio si, ali nisi ništa rekao.- To su stvari koje se ne govore ni Burhanima. Ali, znao sam da ćeš jednom i sam

doći na to, samo nisam očekivao da će to biti ovako brzo. Nisam ti smio reći svoje nedoumice.

- Zašto?- Nisam siguran da li shvataš značaj toga šta si za nas.- Ipak, imam pravo da znam cijelu istinu.- Nisam ti mogao reći. Čak ni mlađi učenici ne znaju za projekat stvaranja

‘mentora po rođenju’. Vidio sam hologram dječaka koji je nestao na Ademu, ali nisam ga povezao sa tobom. Dosad. Samo mi se učinilo da mi je nešto na tebi poznato.

- Moj otac...- On je bio nestali dječak, zar ne?Dželil klimnu. Nije bilo nikakve sumnje u to.- Mada su desetine godina prošle od njegovog nestanka, odgovarajuća kombinacija

gena nije pronađena. Pokušano je čak i sa njegovim kloniranjem ne bi li se projekat

52

nastavio, ali svi klonovi su imali manu, pa je i ta mogućnost odbačena. Ne znam kakve su nove ideje mentori koji rade na tom projektu smislili, ni do kakvih su rezultata došli. Ti si jedini ‘mentor po rođenju’ za kojeg znam.

- I nećeš nikome reći o tome.- O tome se nikome ne govori.Dželil podiže pogled. Ozbiljnim tonom je ponovio:- Nećeš nikome reći o tome. Čak ni svojim zemljacima.- Ali...- Neću biti ničiji eksperiment. Pomeni moje sposobnosti i zakopaću ih toliko

duboko u sebi da ih nijedna vaša sprava više neće izvući iz mene. Osjećao je da bi bio u stanju da to uradi. Znao je to. A i Hazim je osjetio da je

prijetnja upućena vrlo svjesno i ozbiljno.- Dželile...- Svjesnost vaših istraživača da je ‘mentor po rođenju’ živ i da postoji, neće im

dalje pomoći. Da moj otac nije slučajno oslobođen od njihove stege, vjerovatno nikada nijedan ne bi bio rođen. Njihova velika planiranja nisu dovoljno precizna. Ima suviše mogućih kombinacija. Priroda je i previše složena.

- Za mene si ti i dalje mentor, a ja učenik. Mada nisam tvoj učenik, moj zadatak i moja dužnost je da štitim tebe i tvoja znanja i sjećanja. Ako je tvoja želja da se burhanske vlasti ne obavijeste o tvom postojanju, ja ću tu želju poštovati. Samo znaj, već je poznato da su sjećanja jednog mentora u tebi. Ja sam poslan da ih zaštitim, a oni će ih pokušati vratiti. Prije ili kasnije saznaće se ko si.

Dželil uzdahnu.- Onda neka to bude kasnije. Možda ću do tada biti spreman da se suočim s njima.

Sada se ne osjećam spremnim da se suočim s bilo kim.Hazim se lagano nakloni u znak pozdrava i ostavi Dželila zadubljenog u misli.

Sada je morao prodrijeti dublje u svoja druga sjećanja. Morao je biti spreman da se suoči sa budućnošću, šta god da mu ona nosi. A to se, u ovom momentu, nije činilo veoma svijetlo.

Adila, htio bih da ti donesem spokoj, ali čini se da ću ti donijeti samo brige i nevolje.

Adila mu je u ovom trenutku bila jedina svijetla tačka u njegovoj budućnosti, njegova zvijezda vodilja. Šta god da mu budućnost nosi, suočiće se sa tim, za Adilu, da joj obezbijedi ono što ona zaslužuje.

Ostao je dužan objašnjenje Elefifu Demiru. Odlučio je da ga uputi u situaciju. Morao je imati podršku vođe.

Šta li će Avam reći kad ga uputim u moje najnovije saznanje? Žalio je što nije mogao da porazgovara s njim. Njegov nepristrasan sud bio bi mu

sad od velike koristi. Ali i Elefif je bio razuman čovjek i mada ne zna gotovo ništa o Burhanima, sigurno će mu razgovor s njim pomoći da sebi malo razjasni svoju situaciju.

- Dželile. Drago mi je da si tu. Htio sam da porazgovaram s tobom prije sutrašnjeg polaska. Vjerujem da si već upućen u jučerašnje odluke.

- Jesam. Razgovarao sam danas sa Hazimom o tome.Elefif se uozbilji.- Želiš li sad da mi kažeš više o njemu? Meni nije htio reći ništa ili, bolje rečeno,

gotovo ništa. Rekao je nešto vrlo čudno. Nadao sam se da ćeš mi ti to malo pojasniti.- Šta je rekao?- Da tvoja prava vrijednost ne leži u tvom znanju, nego u tebi samom.

53

Dželil se iznenadi.- Rekao ti je jako puno. Mnogo više nego što bih očekivao.- Šta mi je rekao!? Ne razumijem ni riječi!Dželil postepeno poče da objašnjava svoje neobične doživljaje, kao i saznanja do

kojih je došao. Elefif ga je slušao u tišini.- Nisam htio nikome da pričam o ovome... - Misliš, niko ne zna?- Rekao sam Avamu Zarifu. Primio me je u svoju grupu da bi mi pomogao da se

snađem u svemu tome. On zna prilično o burhanskoj kulturi.- Misliš li da sjećanja tog mentora mogu pomoći u oslobađanju Adema?- Nadali smo se tome. Moja sjećanja pokrivaju historiju, arheologiju, planetologiju.

Poznajem sve jezike i dijalekte, i ko zna šta još. Međutim, nisam u njima našao ništa što bi nam moglo biti od pomoći u našem konkretnom slučaju. U svakom slučaju ću nastaviti da istražujem.

‘Moja sjećanja?’ Izgleda da je Dželil zaista prihvatio znanje koje mu je dato kao dio vlastite svijesti. ‘Mentor po rođenju’. Burhani i njihovi eksperimenti! Pripazićemo na tebe, momče. Bićeš slobodan i od Burhana i od Ilderina dok god sam ja živ, obećavam ti to.

- Najbolje je da za sada ne mijenjamo ništa. Ovdje si prilično siguran od Burhana, a pripazićemo i na Ilderine. Ovaj tvoj Burhan će te sigurno čuvati od njih dok si na Ademu, a i mi ostali te nećemo ostaviti na cjedilu.

- Vjerujem da mi Hazim neće biti prijetnja ni izvan Adema.- Jesi li siguran u to?- Poznajem ga.- Kako želiš. Ipak, pripazi.Dželil klimnu i pođe, a onda se dosjeti još nečega.- Molim te, ne govori nikome o ovome. Ne želim da se od mene očekuje nešto što

ne mogu dati, niti da se za mene brinu više nego što je potrebno.- Dajem ti riječ. Niko neće znati.Dželil ode. Osjećao se bolje sad kad je imao podršku čovjeka u kojeg je imao

povjerenje.

54

IVILDERINSKA ZAMKA

Nekoliko mjeseci je prošlo u uobičajenim dešavanjima. Adila se brzo uklopila u grupu. Njen prijateljski osmijeh i njena spremnost da sasluša svačije nevolje učinili su je omiljenom. Veoma je podigla moral grupe. I Dželilu je donosila radost i snagu. On je već vladao tehnikama burhanske samoodbrane koju je svaki Burhan poznavao, bio vojnik ili ne. Prethodni mentor nije bio vojnik ni strateg, ni tehničko lice ili programer. Nije znao mnogo o burhanskom naoružanju. Ipak, njegovo znanje, kako koje od njih djeluje i kako se koristi, bio je dobar osnov za pobunjeničke izumitelje da se bace na posao. Od prilične je koristi bilo njegovo dobro poznavanje Ilderina, njihovih običaja i njihove organizacije. Činjenica je i da su Ademi znali dosta o tome, ali bilo je puno detalja u Dželilovim sjećanjima koje su našli korisnim. Dželil je najkorisnijim smatrao ograničene telekinetičke sposobnosti. Svaki čovjek može se koristiti telekinezom. Problem je što je to tražilo veliku samokontrolu i godine vježbanja. Mentori su se koristili njome, ali samo kada su u pitanju jednostavnije radnje i mogli su da djeluju samo na predmete u neposrednoj blizini. Kada je otkrio tu mogućnost, Dželil je primijetio da se jako teško koristi njome, bez obzira što mu je teoretski bilo veoma dobro poznato šta je potrebno da učini. Odlučio je da razvije tu svoju novu sposobnost što je više moguće.

Prije nekoliko sedmica su počeli da pripremaju napad na jedno od ključnih ilderinskih postrojenja koje je bilo veza i podrška postrojenjima u tom kraju. Ako ovo postrojenje padne, velike su šanse bile da će pobunjenici da oslobode ovaj dio zapadnog Adema. Svi su se nadali tome i radili punom parom na pripremama za ostvarenje te mogućnosti. Već neko vrijeme Dželil je razmišljao o tome da zaprosi Adilu. Pad ovog ilderinskog postrojenja bio bi idealna prilika. Odlučio je. Šta god da se desi, zaprosiće je po završetku misije.

Danas je nekoliko pobunjeničkih grupa formiralo privremena skloništa u blizini ključnog postrojenja. Sve su one stavljene pod glavnu komandu Elefifa Demira. Već večeras bi trebalo da počnu sa prvom fazom misije. Dželil je sa Dilaverom i Hazimom otišao u kratak obilazak grupa i pregled predviđenih pozicija u blizini postrojenja. Pripreme su bile pri kraju. Sve je teklo kako treba. Pobunjenici su bili puni entuzijazma i spremni da se angažuju kada bude potrebno. Trebalo je samo još mirovati do sumraka.

Kasno popodne, pošto su obišli posljednje položaje i počeli da se spremaju za povratak, Dželilu se učini da se nešto neobično dešava u postrojenju. Ukaza Dilaveru na to i oni se polako prišunjaše bliže. U postrojenju je bilo neobično tiho i, mada se na prvi pogled činilo da je sve normalno, osjećala se neka napetost. Ademski zarobljenici nisu se mogli vidjeti. Nijedan. Dilaver i Dželil se pogledaše. Dželil upita šapatom:

- Da nisu nešto naslutili?- Šta je da je, ne liči na dobro. Trebali bismo hitno obavijestiti Elefifa. Sumrak

samo što nije pao.Požurili su nazad što su opreznije mogli. Imali su malo vremena. Već se

smrkavalo. Skoro su stigli do najbližeg skloništa, kada su začuli zvuke borbe. Dželil je htio požuriti u pomoć, ali Hazim ga zadrža.

- Ne znamo koliko ih je. Bolje da prvo izvidimo situaciju. Sjeti se da te ne smiju zarobiti.

Dželil se otrgnu od Hazima, ali osta na mjestu. Dilaver se već oprezno uputio prema privremenom skloništu. Pođoše za njim. Ademski pobunjenici nisu imali šanse.

55

Sklonište je bilo razvaljeno, a otpor već slomljen. Bila je to zamka. Ilderinski vojnici zatvarali su Ademe u zatvoreničke transportere i odvodili ih.

Zamka! Ali, kako se to moglo desiti? Kako su uspjeli saznati za naš plan i naše lokacije? Ako su nam namjestili, onda sigurno nisu napali samo ovo privremeno sklonište... Adila!!!

Dželil skoči na noge i prije nego što su Dilaver i Hazim shvatili šta se dešava, požuri što je hitrije i opreznije mogao direktno prema lokaciji vodeće grupe. Oni požuriše za njim. Dok su stigli do privremenog skloništa Elefifove grupe, već je bila pala noć i svi zvuci su utihnuli. Sklonište je bilo rastureno, prazno. Ilderini se nisu ni potrudili da uklone tragove pobunjeničkog boravišta, samo su odveli zarobljenike. Dželil je stajao u mraku usred mjesta koje je još jutros bilo puno života. Srce mu je bilo prazno, a misli zbrkane.

Kako se to moglo desiti? Adila! Barize... Pao je na koljena i spustio glavu. Dilaver i Hazim su oprezno razgledali okolinu i

pokupili iz logora sve što se još moglo iskoristiti, a što su mogli ponijeti. Poslije kratkog šutanja, Dželil ustade da im pomogne. Bez riječi su se uputili nazad prema Zapadnom skrovištu. Ovdje za njih više nije bilo ništa. Trebalo se što prije skloniti na sigurno i obavijestiti ostale ademske pobunjenike o tome šta se desilo.

Nakon višednevnog hoda stigli su do Zapadnog skrovišta. Niko od njih nije pominjao šta se desilo niti pokušao da to drugima objasni. Inače su malo razgovarali zadubljeni u svoju bol i još uvijek pomalo šokirani onim što se desilo. Hazim nije ni pokušavao da prekine šutnju.

Pobunjenici u Zapadnom skrovištu bili su vrlo zabrinuti kada, poslije odlaska njihovih grupa u misiju, o njima više nisu čuli baš ništa. Nije bilo nikakvih vijesti o pokušaju napada na ilderinsko postrojenje, a i ono je još uvijek stajalo na svom mjestu. Nikakva informacija nije stigla o odgađanju misije iz ovih ili onih razloga i sve to je davalo dovoljno osnova za zabrinutost, posebno zbog toga što je primljena informacija o tome da su Ilderini otkrili Jug 2, pobunjeničko skrovište u mjestu Rudnik i pobili sve pobunjenike iz grupe koja je tamo boravila, kao upozorenje građanima koje su ostavili na životu da nastave da rade uz strog nadzor ilderinskih vojnika koji su poslani da danonoćno nadziru grad. Povratak samo trojice pobunjenika iz pet upućenih grupa, samo je potvrdilo njihove strahove. Dželil je primijetio da je Zapadno skrovište gotovo potpuno iseljeno. Odmah su upućeni glavnom pobunjeničkom vođi koji je prekjučer stigao u Zapadno skrovište. Dilaver mu je objasnio njihovu situaciju.

- Kada se nisu čule nikakve vijesti o vašoj akciji, bojao sam se da se ovo desilo. Već smo poslali kurire da vas upozore, ali izgleda da smo zakasnili.

Dilaver se iznenadi:- Vi znate šta se desilo?- Kada su onako rano otkrivena i zaustavljena prvobitna djelovanja ilderinskih

špijuna, posebno nakon što smo neke od njih i uhvatili, odlučili su se za novu taktiku. Počeli su da preuzimaju identitet nekog od zarobljenih Adema.

- Šta ste rekli?- Ilderini su odabirali Ademe o kojima su imali najviše informacija. Lako je

promijeniti izgled čovjeka da liči na zarobljenika. Onda je slijedilo njegovo posmatranje: hod, način govora, pokreti; sve je pažljivo posmatrano. Onda bi se pripremljeni ilderinski špijun ‘slučajno’ našao na nekom mjestu koje je namješteno da bude meta naših napada i poslije ‘oslobađanja’ oduševljeno se pridruživao našim pobunjenicima. Još je bolje ako je zarobljeni Adem već bio u pobunjenicima, jer su ga onda oduševljeno primali nazad u grupu. Par mjeseci mirovanja i učestvovanja u

56

svemu i kada se pojavi ključni momenat: dojava. Vaša misija bila je odlična prilika da bi je takav špijun propustio, a vjerovatno ih je bilo i više. Bilo je tu dosta pobunjenika.

Dželil se namršti:- Zato je Zapadno skrovište iseljeno.- Tako je. Ako su bili među vama zadnjih mjesec dana, lokacija Zapadnog

skrovišta im je sigurno veoma dobro poznata. Zato ćemo i mi još danas otići odavde.Dilaveru nije bilo jasno kako je Avam mogao saznati za njih ako su se uklopili

tako vješto. Avam se nasmiješi na njegovo pitanje:- Dobro pitanje. Vidite, ja sam okružen ljudima koje poznajem već godinama.

Dželil je bio jedini član moje grupe kojeg poznajem tek odnedavno. Nažalost, tek su nakon pada Juga 2 prije sedam dana, zamijenili jednog mog člana. Ona je zbog bolesti ostala u gradu i moja sestrična ju je zamijenila u našoj grupi. Nisu mogli čekati na naš povratak, jer su znali da bismo mi odmah primijetili pojačano osiguranje grada i povukli se na vrijeme. Stoga su je poslali nama, kao kurira grupe koja je trenutno boravila u gradu, da nam prenese poruku da su Ilderini otkrili pobunjenike i da se ovi opiru i traže uputstva. S takvom porukom ne bi bila sumnjiva kada mi otkrijemo šta se desilo u gradu. Ilderinka je bila veoma vješta. Tek drugi dan po njenom dolasku ozbiljno sam posumnjao u nju i izložio je kratkom testu. Skoro da ga je prošla, ali bilo je stvari koje nije znala, a morala je znati. Iz nje smo izvukli informacije o ilderinskim špijunima. Uspjeli smo da izvučemo i neka imena. Naravno da smo pažljivo provjerili istinitost datih informacija prije nego što smo poduzeli akciju. Pokušali smo da zaustavimo i vašu misiju, ali bilo je već kasno. Nekoliko mjesta je još uvijek ostalo sigurno. Uglavnom tamo gdje su pobunjenici bili manje aktivni. Poslali smo sve provjerene osobe na sigurno, a neprovjereni su u pokretu od privremenog do privremenog skloništa i nije im rečeno za preostala glavna skrovišta. Moraćemo biti vrlo oprezni koga šaljemo tamo.

Dželil mu se obrati:- Onda bi trebalo da provjerite i nas trojicu. Nema nikakve garancije da i mi nismo

zamijenjeni kada su pobunjeničke grupe rasturene.Avam se nasmija:- Mislili smo da to uradimo neprimjetno, da nam u slučaju da ste zaista ilderinski

špijuni, ne izmaknete. Mada, Dželile, ima nešto u tebi što nije lako imitirati, a ni Burhana ne bi bilo lako zamijeniti. Dilavera Bešira ne poznajem baš dobro, ali s obzirom da je s vama, a vi ste mogli u svakom trenutku poreći njegovu priču, sklon sam da mu poklonim povjerenje.

- Ali, ipak ste odlučili da nas provjerite - primijeti Dilaver.Njegov glas izražavao je odobravanje.- Naravno da jesmo. Čim pomislim koliko mi je trebalo da uočim da se u moju

grupu uvukla špijunka umjesto osobe koju poznajem već godinama...Dželil se umiješa:- Htio bih da porazgovaram s vođom nasamo, ako mi dozvolite. Avam naredi da ga ostave samog sa Dželilom.- Da sam ilderinski špijun, sad bih imao šansu da ubijem vođu pobunjeničkog

pokreta.- Ali, nisi.- Kako možeš biti toliko siguran?- Ti mi reci.Dželil uzdahnu i sjede. Nije odgovorio. - Nadao sam se da ću imati priliku da upoznam tvoju Zibijku. Žao mi je.- I meni.

57

Nevoljko se nasmiješi.- Htio sam da je zaprosim...Nastupi kratka pauza.- Šta namjeravaš učiniti?- Ne znam. Zasad ću vjerovatno samo potražiti majku i Ferhiju i pobrinuti se da

njima bude dobro. Ferhija bi uskoro trebala da rodi.- Rodila je.- Molim?- Jučer ujutru. Predivnu djevojčicu. Nažalost, ne znam joj ime.- Vjerovatno Rubija. To su ime imali u planu. Bariz bi bio vrlo ponosan. Toliko se

radovao djetetu, bio dječak ili djevojčica.Ponovo nastupi pauza.- Nisam odavno primio vijesti o tvom napretku.- Oh, nisam imao vremena da ti se javljam u zadnje vrijeme. Uostalom, nisam

otkrio ništa značajno. Još uvijek radim na telekinezi. Mislim da mi ide malo bolje. Avam klimnu i nasmiješi se u sebi. Eto, Dželile, nije te bilo nimalo teško provjeriti. Ilderinski špijun sigurno ne bi

znao o kakvom je napretku riječ.- Nadam se da nam možeš garantovati sigurnost u pogledu tvog burhanskog

pratioca. - U potpunosti. Naši razgovori ne ostavljaju nikakvu mogućnost da je on

zamijenjen.- Dobro. Dilavera Bešira ćemo mi provjeriti, mada sumnjam da ima razloga da se

plašimo. Odmori se malo, pa ću te uputiti tvojoj porodici. Hedija će vam biti vodič.- Oh, oprosti mi Avame. Toliko sam neobziran. Govorim o svojim problemima, a

ni ne pitam za tvoju porodicu u Rudniku. - Ne brini. Oni su stalni stanovnici Rudnika i kao takvi su ostavljeni na životu, bez

obzira što im je jedno dijete u pobunjeničkoj grupi. Jedino mi je žao što neću imati prilike da ih vidim duže vrijeme. Sudbina Bariza i tvoje djevojke je mnogo neizvjesnija. Ali, mogu ti obećati da ću se, kada se situacija malo smiri i kada ponovo uspostavimo sigurnost unutar pobunjenika, lično angažovati da otkrijem šta je s njima.

- Hvala ti. Mnogo bi mi značilo da znam da su dobro.- Idi sad. Za par sati napuštamo ovo mjesto.

***Kada su ilderinski vojnici upali u privremeno sklonište Elefifove grupe, nastao je

haos. Adila se nije ni snašla, a već je bila okružena ilderinskim vojnicima od kojih joj je jedan uperenog oružja naredio na ademskom da polako krene prema zatvoreničkom transporteru. U međuvremenu je već solidno govorila ademski. Pitala se gdje je Dželil. Valjda nije u opasnosti. Bariza nije uspjela da vidi u gužvi. Transporter se brzo napunio, što onima koji su se predali, što onima koji su omamljeni samo ubačeni u vozilo. Pobunjenici su bili iznenađeni. Pitanja su se redala na koja niko nije znao odgovor. Adila se smjestila u jedan ćošak i slušala u tišini. Pitala se kuda ih vode i šta će biti s njima. Bilo ju je strah. Sve je završilo tako brzo. Prebrzo. Bilo je jasno da je riječ o zamci. Nadala se da nisu uspjeli uhvatiti Dželila. Kasnio je sa obilaskom. Možda se zadržao, jer je primijetio ilderinske vojnike. Ako je tako, velike su šanse da im je izmakao.

Putovali su cijeli dan prema jugu. Svi ademski pobunjenici su vođeni u Južni kamp po zarobljavanju. Šta se dalje s njima dešavalo, nije bilo poznato. Neki od njih bi se našli kao zarobljenici u postrojenjima, a o nekima više ništa ne bi uspjeli da saznaju.

58

Zatvorenici u transporteru su se smirili i sjedili u tišini, zadubljeni u misli, tmurnih izraza na licima.

Rano ujutru vozila su se zaustavila u Južnom kampu. Pobunjenici su izvedeni iz vozila i u koloni povedeni na identifikaciju. Ilderini su imali podatke o skoro svakom od njih. Dosta je bilo da stave ruku na ploču i bili su identifikovani. Prema informacijama koje dobiju iz kompjutera, razdvajali su zarobljenike. Bilo ih je o kojima je podataka bilo vrlo malo. Uz par osnovnih pitanja ti pobunjenici su posebno izdvajani, vjerovatno da se poslije od njih dobije više informacija. Adila ugleda Bariza u drugoj koloni. Nije mogla da čuje šta se dešava, ali primijetila je da je Bariz poslije identifikacije potpuno odvojen od svih ostalih.

Ako znaju samo uopšteno koga traže, nema sumnje da su ga zamijenili za Dželila! Veoma se zabrinula za njega. Šta će biti kada otkriju da on nije tražena osoba? Bilo ju je strah i pomisliti na to. Mogli bi se naljutiti i povrijediti ga više nego što bi to inače učinili. Barize, moliću

se za tebe. Nadam se da te neće ubiti. Ne daj da te ubiju! Zbog Ferhije, zbog bebe... zbog Dželila.

Znala je da bi Dželilu sigurno teško palo saznanje da je njegov brat posebno nastradao samo zato što liče. Iz misli je trgnu zapovijednički glas koji joj je rekao da stavi ruku na identifikacionu ploču. Ilderin koji je pregledao informacije začudi se kada kompjuter nije uspio da pronađe nikakve podatke o njoj.

- Ime?Adila odluči da govori istinu. Možda će joj činjenica da je Zibijka pomoći. Ilderini

nisu bili u ratu sa Zibijom. Ako izmisli neki izgovor zašto se ‘slučajno’ našla među ademskim pobunjenicima, možda je ne pošalju u neko postrojenje. Možda je čak vrate na Zibiju.

- Adila Ulfet.Ilderinski vojnik podiže pogled. Nije do sada imao priliku da čuje takvo ime.- Starost?- Devetnaest.- Mjesto rođenja?- Oblačak.Ilderinski vojnik nešto provjeri u kompjuteru i uzviknu strogo:- Nema takvog mjesta na Ademu! Mjesto rođenja?!- Oblačak, Zibija.Ilderinski vojnici se zagledaše. Oficir naredi vojnicima:- Odvedite je u prostoriju broj 3 dok ne provjerimo tačnost njenih navoda.Adila pođe s dvojicom ilderinskih vojnika, koji je uvedoše u jednu oskudno

namještenu prostoriju sa stolom i dvije stolice i ostaviše je samu. Prostorija je imala jedan visoki prozor sa rešetkama kroz koji je dopirala sunčeva svjetlost. Adila se pope na stolicu i pogleda napolje. Vidjela je nekoliko vojnika kako vode Bariza u manje transportno vozilo i napuštaju kamp. Nije bilo nikakve sumnje. Mislili su da se radi o Dželilu. Poveli su Bariza na Ilderin. Adila siđe sa stolice i sjede.

Jadni Bariz. Šta li će sada biti s njim?Vrijeme je sporo prolazilo. Već je počelo da se smrkava, a niko nije došao, ni

pokušao da je išta upita. Adila je bila umorna od čekanja i neugodnih stolica. Posebno joj je teško padala neizvjesnost.

Šta li rade? Zar je tako teško provjeriti postoji li grad koji se zove Oblačak na Zibiji?

59

Oblačak je bio veliki grad u centralnoj Zibiji za koji nije bilo teško saznati. Uskoro je prestala da razmišlja i o čemu. Bilo joj je dosadno i bila je umorna. Vani je već bio mrak. Mogla je da nazre zvijezde sjedeći pod prozorom. Najzad u prostoriju uđoše oficir i vojnik. Oficir joj se obrati na ademskom:

- Izvinjavam se što ne mogu da Vam se obratim na Vašem maternjem jeziku. Vaša Vlada je objasnila nesretne okolnosti Vašeg prisilnog boravka na Ademu. Večeras ćemo Vam obezbijediti smještaj da možete da prenoćite i da se odmorite, a već sutra ćete biti vraćeni kući.

Zibijska Vlada? Nesretne okolnosti mog prisilnog boravka na Ademu? Šta se dešava?

Mada je bila zbunjena, Adila se trudila da ne pokaže koliko je iznenađena onim što je upravo čula. Uputila se s Ilderinima do prostorije koja joj je dodijeljena za večeras. Bila je to mala barakica, skromno, ali lijepo namještena. Mora da je u pitanju bilo neko oficirsko boravište. Adila nije shvatala šta se zapravo desilo, ali jedno je bilo sigurno - njoj od Ilderina više ne prijeti nikakva opasnost. Skloni su da je smatraju gostom i da je vrate kući. Čak su joj ostavili i prikladnu putničku odjeću, da ne bi morala da putuje u ademskoj pobunjeničkoj odjeći. Šta bi dala da je mogla da javi Dželilu da ne brine. Ali, to je bilo nemoguće. Kada se vrati na Zibiju, smisliće neki način da mu se javi.

Slijedećeg jutra, naspavana i svježa, Adila se uputila sa svojom pratnjom niže na jug Adema, odakle će brodom izaći iz protuvazdušne zone, da bi je ilderinska letjelica prebacila na Zibiju. Kada je izašla iz barakice pokušala je da vidi ima li koga od njenih saboraca u blizini, ali nije uspjela da vidi nikoga. Oficir primijeti njen pogled.

- Nemate razloga da brinete. Ademi nisu više ovdje. Još jučer su odvedeni.- Odvedeni?- Da. Ovaj kamp je premalog kapaciteta za toliki broj zatvorenika.Adila klimnu i uputi se prema vozilu. Oficir koji je bio zadužen za nju bio je

veoma ljubazan. Raspitivao se o Zibiji. Nije nikada pomenuo ademske pobunjenike. Bio je veoma obziran kada bi se tema razgovora makar približila njima.

Ko zna šta im je rečeno! Odnosi se prema meni kao prema žrtvi. Ali, bolje je ovako. Bar ne moram ništa objašnjavati.

Prepoznala je put kojim su se kretali. Prije nekoliko mjeseci ona i Hazim su išli istim putem, samo u suprotnom pravcu, maskirani kao ilderinski vojnici. Očito ovi ljudi nisu znali ništa o tome. Sreća je da se izdavala za muškarca. Sjeti se kako ju je Hazim jedva naučio da se kreće kao muško i da joj je zabranio da govori, a Ilderinima je rekao da je nijema. Učini joj se kako je to bilo veoma davno, u nekom drugom vremenu. Sjeti se svog oca. Najzad će imati priliku da ga ponovo vidi i da mu kaže da je dobro.

Šta li je on radio sve ovo vrijeme? Kako se snalazio sam? Oh, tako se radujem što ću ga ponovo vidjeti!

Dok je bila među pobunjenicima, svakodnevne aktivnosti i boravak uz Dželila, odvratili su joj misli od kuće i Zibije, ali sada, dok je putovala prema Zibiji, osjetila je koliko voli svoj rodni svijet i koliko čezne da ga opet vidi, a posebno je osjetila želju da ponovo vidi svog oca i da mu sve ispriča.

Poslije cjelodnevnog putovanja različitim prevoznim sredstvima, Adila najzad ugleda Zvijezdu, glavni grad Zibije. Na aerodromu je dočekaše ljudi ozbiljnih lica u odijelima i, odnoseći se prema njoj sve vrijeme s poštovanjem koje ju je pomalo čudilo, povezoše je do velike zgrade gdje je uvedoše u lijepo namještenu čekaonicu i

60

zamoliše da sjedne i malo pričeka. Adila se namjesti u udobnu fotelju pitajući se koga zapravo čeka i kome je ona uopšte toliko bitna.

Nije čekala dugo kada jedan čovjek srednjih godina uz pratnju dvojice krupnih ljudi, uđe u prostoriju. Ljubazno je pozdravi i povede u jednu manju prostoriju koja mu je očito bila kancelarija. Njegovi pratioci ostali su napolju.

- Gospođica Adila Ulfet, kći profesora Vasifa Ulfeta?Adila potvrdi.- Veoma mi je drago da smo se upoznali. Ja sam Mirat Bahto, šef OŠA.Pažljivo je pogleda.- Kad Vas ovako gledam, nikada ne bih pomislio za šta ste sve sposobni. To je

nevjerovatno.- Oprostite, malo sam zbunjena. OŠA?- Odjel za špijunske aktivnosti pri Interkontinentalnom sigurnosnom sistemu

Zibije.- Ah.- Vi to ne znate, ali Vi ste već heroj u našem Odjelu. Proći Burhan i Ilderin i

pridružiti se ademskim pobunjenicima. Kakav podvig!- Razgovarali ste sa Burhanima?- Pun pogodak. I bistri ste.Adili se činilo kao da je ovaj čovjek odlučio da bude oduševljen njome, ali i dalje

joj nije bilo jasno šta ona zapravo radi ovdje.- Zašto sam ovdje?- Nećete valjda da budete u ilderinskom postrojenju?- Izbjegavate odgovor.- Mislim da i sami možete doći do njega.- Burhani... Njih interesuje izvjesni Adem kojeg poznajem. Pitanje je samo od

kakvog je on interesa za vas... Njegova znanja. Bila su bitna i Ilderinima... Ali, naša zemlja ga je predala Ilderinima.

- Oh, došli ste i na to. Jadni Jutranjčani su bili vrlo povrijeđeni načinom na koji je njihov gost odveden. Vaš otac se čak angažovao povodom žalbe koju su uputili Velikom Savjetu.

- Naravno da su građani smireni pojačanom graničnom zaštitom i obećanjem da se tako nešto neće nikada ponoviti.

Mirat se nasmija:- Čak smo objavili da smo poslali protestno pismo ilderinskim vlastima. To je

riješilo sve, osim što se Vaš otac još borio za tog momka.Adila se sjeti kako ju je boljelo kada je prvi put došla na misao da se ovo moglo

desiti. - Nemojte mi zamjeriti što se malo šalim na račun Vašeg oca. On je divan čovjek i

veliki biolog, ali nije za njega da se bavi ovim stvarima.- Pretpostavljam da ste od Burhana saznali nešto što je promijenilo Vaše mišljenje

o Ademu kojeg ste predali Ilderinima.- Vaša pretpostavka je tačna.- Mogu li znati kako ste ubijedili Burhane da Vam otkriju tako nešto?Mirat se ponovo nasmija:- Vidim da ste u međuvremenu upoznali Burhane. Vrlo su kruti, zar ne? Ali, uz

odgovarajuću argumentaciju...Adila uzdahnu. S ovim je čovjekom bilo teško razgovarati. - Kako očekujete da iskoristite moje poznanstvo s njim?

61

- Veoma ste direktni. Vjerovatno su Vam zato Burhani i pomogli. Mada moram priznati da mi nije jasno kako ste ih ubijedili da Vas povedu na Adem.

- Vrlo su kruti, ali uz odgovarajuću argumentaciju...Mirat se grohotom nasmija.- Već vidim da ćemo biti dobri prijatelji.Adila ponovo uzdahnu. Razgovarali su već neko vrijeme, a još uvijek joj nije

rečeno šta se od nje očekuje.- Jeste li umorni od putovanja?- Zašto mi jednostavno ne kažete šta očekujete od mene? Cijelo vrijeme našeg

razgovora niste mi rekli apsolutno ništa.- Prilično deprimirajuće, zar ne?- Molim Vas...- U redu. Samo sam Vas malo procjenjivao. Ne znam koliko znate, stoga ćete mi

oprostiti ako kažem nešto što Vam je već bilo poznato. Prije oko godinu i po, prilikom ilderinske okupacije Adema, jedan burhanski mentor bio je smrtno ranjen. Znanja jednog mentora su veoma cijenjena na Burhanu, stoga je on htio da ih zaštiti prenošenjem svojih sjećanja na drugu osobu.

Dželil! Mora da je to bio Dželil!- Njegov učenik je spasio jednog povrijeđenog Adema i sjećanja su prenesena u

njega. Učenik se zakleo mentoru da će ga štititi.Hazim. Rekao je da mu je mentor prije smrti zadao zadatak. Ali, zašto nije njemu

prenio sjećanja?- Učenik je doveo povrijeđenog Adema na Zibiju misleći da će ovdje biti siguran.

Ali, Ilderini su saznali za njega...- Oprostite što Vas prekidam, ali zar ne bi bilo jednostavnije da je svoja znanja

prenio svom učeniku?- I mi smo se to pitali. Učenik nije bio još spreman. Nije dovršio obuku. Adem nije

ni osjetio to znanje. On ni ne zna da je u njemu.Jadni Dželil. Sigurno se bezbroj puta pitao šta je razlog tolikog interesovanja

Ilderina, a zatim i Burhana za njega. Da li mu je Hazim rekao? Često su bili zajedno. Možda. Ali, moguće je i da nije. Meni nije rekao ništa, a dugo smo bili zajedno.

- Da nastavim?- Molim Vas.- Prije nekoliko mjeseci, naši astronauti pronašli su tragove istraživačkih centara

neke prastare civilizacije na jednoj od planeta u našem sistemu. Nakon pažljivog proučavanja, shvatili smo da se radi o civilizaciji koja je nekada živjela na Vahdetu. Burhani su nam ponudili svoja znanja o njima, ako im pomognemo da vrate izgubljena sjećanja.

- Gdje sam ja u svemu tome?- Koliko sam shvatio, Vi ste veoma bliski sa tim Ademom.Adila klimnu.- Drago mi je da ste iskreni. Vi ćete nam pomoći da ga nađemo i dovedemo ovamo.- On neće otići sa Adema dok god je pod ilderinskom okupacijom.- Mi ne želimo da se petljamo u njihov sukob. Naš zadatak je da dopremo do

izgubljenih sjećanja. Vi ćete povesti naše tajne agente na Adem, pomoći im da nađu Vašeg momka i da ga dovedu ovamo. On neće biti povrijeđen. Samo će prenesena sjećanja da budu uklonjena iz njegove podsvijesti.

- Ali, Burhan koji me je dopratio na Adem je sad uz njega. Sigurno je već javio svojima kako da ga nađu.

62

- Nismo primili informacije da jeste. Adem je veoma zatvoren za komunikaciju. Nismo znali ni da li ste Vi uspjeli stići tamo dok nismo primili obavijest od Ilderina. Vaš boravak u pobunjeničkoj grupi ukazuje na to da ste uspjeli da nađete onoga koga ste tražili.

- Jesam.Mirat se nasmiješi.- Oprostite, ali to je jednostavno nevjerovatno. Vi biste bili odličan špijun. Niko

nikada ne bi posumnjao u Vas.Adila ga nije slušala. Zašto Hazim nije ništa javio svojima? Sigurno je bar jednom u onih nekoliko

mjeseci imao šansu da to učini. Da li ga je Dželil zamolio da šuti? Zašto? Šta da radim? Dželilu neće naškoditi ako vrati sjećanja. Pa, ipak bih voljela da porazgovaram s njim, prije nego što ga dovedem u situaciju da bude primoran da nešto učini protiv svoje volje.

- Gospođice?- Razmišljala sam o onome što se očekuje od mene.- I?- Poći ću s vašima na Adem. Samo Vas molim da shvatite da pobunjenike neće biti

lako naći. Stalno mijenjaju taktike i boravišta, a poslije posljednje zamke sigurno će biti višestruko oprezniji.

- Imam povjerenja u Vas.Adila se samo nesigurno nasmiješi. Šta radim? Ali, ne znam drugog načina da porazgovaram sa Dželilom. Moram se

vratiti na Adem i ostaviti mu bilo kakvu poruku prije nego što ga nađemo.- Trebalo bi da se odmorite prije nego što Vas uputimo detaljnije o Vašem zadatku.Adila ustade.- Voljela bih da porazgovaram sa svojim ocem, ako je moguće.- Vidjećemo šta se da napraviti.- Oh, i šta ste rekli Ilderinima? Oficir je pominjao ‘nesretne okolnosti mog

prinudnog boravka na Ademu’.Mirat se nasmija.- Znači, progutali su to. - Šta?- Gluposti o Vašoj otmici od strane ademskih špijuna, da biste im Vašim

poznavanjem biologije pomogli da stvore mutirane vojnike koji bi bili dovoljno moćni da unište ilderinsku vojsku.

- Molim?- Ima još. Ucjenjivanje Vašeg oca Vašim životom i Vaše nepotrebno

maltretiranje...- I povjerovali su?- Mi smo to sve lijepo upakovali da izgleda vjerodostojno. Imamo stručnjake za te

stvari. Pobrinuli smo se i za sve koji bi mogli negirati našu priču... Ali, nemojte se zamarati time. Pođite da se lijepo odmorite, a kasnije ćemo opet porazgovarati.

Tim riječima on je isprati do vrata odakle je povedena do svoje sobe.

Već slijedećeg jutra imala je priliku da ponovo sretne svog oca. Ispričala mu je sve o svom putu i o svom boravku na Ademu. Priznala mu je da je zaljubljena u Dželila i da joj on uzvraća osjećaje. Nadala se da će se njih dvoje vjenčati i pitala oca šta on misli o toj mogućnosti. Profesoru je Dželil bio drag i bio je veoma obradovan da se njegova kćerka nije razočarala, poslije tolikog puta, u pogledu njegovih osjećanja.

63

Objasnila mu je kako se ponovo našla na Zibiji. Ražalostio se kada mu je rekla da se uskoro opet vraća na Adem. Izložila mu je zibijske razloge i svoje. Obećala mu je da će se potruditi da spriječi bilo kakvo nasilno dovođenje Dželila na Zibiju. On to nije zaslužio. Kada se rastala od svog oca, osjetila je da je veliki teret pao s njenog srca. Povjerila mu je sve svoje strahove, brigu za Dželila i njegovog zarobljenog brata. On ju je mirno saslušao, razumno razložio njene strahove i pružio joj podršku u njenom pokušaju da ponovo stupi u kontakt s ademskim pobunjenicima, u želji da im javi da je dobro i da, ako to on već nije saznao, kaže Dželilu razlog interesovanja mnogih za njega.

64

VPOTRAGA ZA DŽELILOM

Dva mjeseca kasnije grupica zibijskih doktora i biologa, od kojih su neki poznavali ademski, a neki i ilderinski jezik, boravila je na Ademu u potrazi za tragovima mutacija na biljkama i životinjama koje su bile posljedice ademskih eksperimenata koje su izvodili koristeći se znanjem mlade Zibijke. Ona je naravno bila član grupe i pomagala u pronalaženju odgovarajućih tragova, uz punu podršku i zaštitu od strane Ilderina. Saznala je kako se desilo da pobunjenici upadnu u zamku i da su mnoga njihova glavna skrovišta pronađena. Na ilderinsko razočarenje većina njih je bila već ispražnjena. Poslije velikog sloma pet pobunjeničkih grupa koje su trebale da izvrše odlučujući udar na ključno ilderinsko postrojenje na zapadu, nije ostvaren više nijedan uspjeh. Pobunjenici su pohvatali uljeze i postali veoma oprezni. I dalje su vršili svoje male napadačke akcije i nestajali bez traga, ali ovaj put Ilderini nisu našli novi način da im stanu u kraj. Nekoliko pokušaja ilderinskih špijuna završilo je njihovim nestankom i sada su Ilderini samo pojačali osiguranje i oprez dok se ne nađe novi način da se ademski pobunjenici uklone. Tu i tamo kružile su priče da njihovu novu vještinu i spretnost nestajanja Ademi mogu zahvaliti eksperimentima koje Zibijci pominju. Adila se nije trudila da opovrgne takve priče. Bilo je dobro da se ilderinski vojnici počnu plašiti ademskih pobunjenika. S obzirom na promjene njihovih ruta i boravišta, Adila ih više nije mogla pronaći, ali je tu i tamo ostavljala skrivene poruke na zibijskom u nadi da će ih Dželil vidjeti i razumjeti. Već je prilično dugo bila na Ademu a nije našla nikakav odgovor na svoje poruke. Ali, Adem je bio velik, a samo Dželil i Hazim su poznavali zibijski. Nije htjela da gubi nadu.

- Prijavljene su pobunjeničke aktivnosti nešto sjevernije odavde. Možda bismo se mogli uputiti tamo i ostaviti koju poruku.

Evhad Entezam bio je jedan od najboljih zibijskih špijuna. Imao je oko 30-ak godina i široko obrazovanje. Lako se uklapao u svaku okolinu, mada nije imao onu prirodnost u ophođenju niti je s tolikom lakoćom sklapao poznanstva kao što je to bio slučaj sa Adilom. Složio se s njom da je, s obzirom na datu situaciju na Ademu, najbolji način da se stupi u kontakt s ademskim pobunjenicima da im se ostave skrivene poruke na jeziku nerazumljivom Ilderinima i da ih bude što više ne bi li ih momak kojeg traže, a koji govori njihov jezik, pronašao i nekako odgovorio na njih. Do sada nije bilo puno rezultata, ali on je bio uporan i strpljiv. Bilo bi nevjerovatno kada bi na ovolikom kontinentu odmah pronašli traženu osobu, mada su vjerovali da se kreće uglavnom na zapadnom dijelu. Tu je bio njegov dom i to je bilo njegovo područje djelovanja u vijeme dok je Adila bila sa pobunjenicima.

Zibijci su se uputili na predviđenu lokaciju i pobrinuli se da ostave tragove. Sada je trebalo pričekati neko vrijeme u očekivanju bilo kakvog odgovora. Nakon sedam dana tišine, Kinana Sabit, mlada perspektivna špijunka koja se veoma sprijateljila sa Adilom, vrati se u njihov kamp vedra lica i požuri da potraži Adilu.

- Adila! Tu si. Nećeš vjerovati kakav smo odgovor dobili!- Dobili smo odgovor?- Da. Zašto mi nisi rekla da ti je danas rođendan?- Moj rođendan? - Zar nije?- Jeste, ali...U međuvremenu je Evhad došao da vidi šta se dešava.- Adila je dobila rođendansku čestitku od Dželila. Lijepo ime. Zašto nam nikad nisi

rekla kako se zove?

65

- Nije vam bilo bitno.- Obavijestio nas je da je naša poruka pronađena u okolini, da je provjerena i da će

rado da stupe u kontakt s nama da čuju razlog našeg boravka na Ademu i naše želje da stupimo u kontakt sa pobunjenicima. Također je tebi čestitao dvadeseti rođendan i poželio da te vidi. Ah, zar to nije romantično?

Adila pocrveni. - Kako misli da se nađu, a da ne probudimo interes naših pratilaca?Evhad baci pogled na ilderinske vojnike koji se nikada nisu previše odvajali od

članova zibijske grupe.- Ah, naći ćemo neki način.- Ne. Evhad je u pravu. Ne želim da dovodim Dželila u opasnost. Ostaviću mu

poruku na mjestu gdje si našla njegovu u kojem mu objašnjavam našu situaciju.- Misliš li da će pristati da pođe s nama na Zibiju? - upita mladi Zibijac.- Ne znam, Evhade. Sumnjam u to. Mada bi možda saznanje da će Ilderini manje

da se interesuju za njega kad mu prenesena sjećanja budu uklonjena, moglo da vam ide u korist.

- Nama? Ne i tebi?Adila ne odgovori.- Odmah ću pripremiti poruku.- Stani. Šta ako ne pristane da pođe s nama?- Ja ga ni na šta neću prisiljavati.- Naša je dužnost da ga dovedemo nazad.- A moja da vam pomognem da stupite u kontakt s njim. Ja sam svoj dio učinila.

Sada me, molim te, izvini, moram da pripremim odgovor.Kinana pogleda ljutito Evhada.- Svak zna šta je ona prošla zbog njega. Nisi valjda očekivao da će naprosto da ga

iznevjeri sada kada je ponovo stupila u kontakt s njim? Ne znam šta si mislio?- Ja sam ovdje da izvršim svoj zadatak.- Onda ga izvrši i ne petljaj nju u to.Evhad je samo mrko pogleda.- Reci joj da poruka bude brzo spremna. Uskoro ćemo krenuti u naš uobičajeni

obilazak. Najbolje je ostaviti je tada da ne izazivamo sumnju Ilderina čestim napuštanjem kampa.

Kinana klimnu i pođe za Adilom. - Ne obraćaj pažnju na njega, Adila. Pomalo je krut, ali u suštini nije loš momak. Nasmiješi se.- Znači, rođena si za Novu godinu. Kako je to super! Čestitam!- Hvala. - Molim te požuri sa porukom. Uskoro krećemo u obilazak.- Naravno.Adila se baci na posao upisivanja skrivene poruke.‘Dragi, Dželile. Poruka će biti kratka, jer treba biti neupadljiva. Od Burhana je

zibijska vlast saznala za razlog tolikog interesovanja za tebe. Mi smo došli da te nađemo i odvedemo onima koji će ti pomoći da ukloniš taj razlog. Pitaj Hazima više o tome. Moram ti reći da sam vidjela kako Ilderini odvajaju Bariza od ostalih zarobljenika i vode ga na jug. Mislim da treba da to znaš. Adila.’

Pitala se hoće li ovo biti dovoljno. Nadala se da hoće. Nije smjela da piše previše. Ilderini bi mogli uočiti neprirodnost linija. Požuri da odnese poruku Evhadu.

Evhad baci kratak pogled na poruku.- Preduga je.

66

- Nije mogla biti kraća.- Uvod je potpuno nepotreban. Ko je Hazim?- Burhan koji je s njim.- Nije ga potrebno pominjati. Valjda je dovoljno bistar da se sjeti da pita Burhana

šta su njegovi rekli našima. Kakve veze ima ademski pobunjenik s našim dolaskom ovamo?

- Nikakve. Ali, on mora da zna.- Zašto?- Zato što je riječ o njegovom bratu.- Ionako će prije ili kasnije saznati. Nema potrebe da to bude u poruci.Evhad pripremi jednostavnu poruku koja se sastojala od jedne malo duže rečenice

bez ikakvih objašnjenja koje je Adila smatrala potrebnim. Adila je bila povrijeđena. Nije ni pročitala poruku koju je Evhad napisao. Htjela je da Dželil shvati. Jedna rečenica nije bila dovoljna za to. Nije shvatala Evhada. Na momente joj se činilo da je ljut na Dželila. Ali, nije imao nikakvog razloga da bude.

Previše je predan svom poslu. U glavi ima jedino svoj zadatak. Dželile, tako bih rado porazgovarala s tobom.

- Nemoj sanjariti i pripremi se za polazak.Glas mu je bio nešto blaži kao da je htio da ublaži prijašnju grubost. Adila klimnu i

ode, ali misli su joj i dalje bile na Dželilu. Žalila je što ne može da mu kaže šta je s njegovim bratom. Osjećala je da je to nešto što bi on naprosto morao da zna, bez obzira što je znala da će ga ta vijest zaboljeti.

***Nakon što su očistili svoje grupe od ilderinskih špijuna, ademski pobunjenici

uspostavili su nove sisteme djelovanja koji su im obezbjeđivali veću sigurnost. Već neko vrijeme su se uspješno borili protiv okupatora, koji od sloma napada na ključno ilderinsko postrojenje nisu više mogli da se primaknu pobunjenicima. Čuli su čudne priče koje su širili zibijski istraživači koji su iz nepoznatog razloga došli na Adem. Nisu se puno približavali Zibijcima, pošto su njihovu grupu pratili ilderinski vojnici, mada su bili zainteresovani za razlog njihovog boravka na ovom kontinentu i pomaganja Ademima širenjem čudnih glasina.

Prije nekoliko dana Hazim je slučajno uočio skrivenu poruku na zibijskom na jednoj od lokacija kuda su se vrtili zibijski istraživači. Adilino ime je pomenuto u poruci kao jednog od člana zibijske grupe koja želi da stupi u kontakt s ademskim pobunjenicima. Zato je odlučio da pokaže poruku Dželilu.

- Adila? Ona je slobodna?- Izgleda da jeste i da pokušava da stupi u kontakt s nama.- Da nije riječ o zamci?- Uzeo sam slobodu da se sakrijem na jednom od mjesta kuda se Zibijci kreću i da

pažljivo osmotrim prisutne. Nema sumnje da je Adila među njima.- Zato si toliko dugo bio odsutan jutros. Zašto mi nisi ništa rekao?- Još se nisi pomirio sa zarobljavanjem Elefifove grupe. Nisam htio da ti budim

lažne nade dok ne budem siguran.Dželil odmahnu glavom i uzdahnu.- Šta ću ja sa tobom?Hazim se samo nasmiješi. Iako je bio osam godina stariji od Dželila poštovao je

njegovo mišljenje i slijedio ga kao mentora. Ipak je sebi dozvoljavao da s vremena na vrijeme samostalno procijeni situaciju kako ga je njegov mentor i učio. Znao je granicu. Nikada je nije prešao.

67

- Šta se dešava?Hedija je učila kod Dželila. Već se odlično snalazila u svakom zadatku koji bi se

postavio pred nju. Avam je bio veoma zadovoljan njenim uspjehom. Bio je malo nesiguran da li je bilo dobro što je popustio njenim molbama da bude u Dželilovoj grupici, ali Hedija se pokazala nenametljivom. Razumjela je Dželilovu bol zbog nestanka voljene osobe i nije pokušavala da silom zauzme njeno mjesto.

- Adila je dobro. Slobodna je i sada je među Zibijcima koji su došli na Adem.Dželilov glas bio je vedar. Vijest da je Adila dobro i da je slobodna veoma ga je

obradovala i htio je da je ponovo vidi i da porazgovara s njom. To je napomenuo i u poruci koju joj je napisao. Nije propustio da joj čestita rođendan. Htio je da zna da misli na nju i da se sjeća. Hazim nestade sa porukom koju će ostaviti na mjestu gdje je vjerovatno da će je Zibijci naći.

- Oh? Kako je uspjela da pobjegne Ilderinima?- Vjerovatno joj je pomoglo to što nije Ademka. Ilderini nisu u ratu sa Zibijom.

Uostalom, pitaćemo je kada budemo mogli.- Da to nije zamka?- U prvom trenutku sam i ja to pomislio, ali s obzirom da je Adila s njima, ne

vjerujem da imaju loše namjere. Ona ne bi bila s njima da misli da su naši neprijatelji.Hedija neuvjerljivo klimnu, ali ne upita ništa više.

Slijedeće jutro našli su odgovor na mjestu gdje su ostavili svoju poruku. Odgovor je bio vrlo kratak: ‘Veoma je bitno da porazgovaram s tobom i s Hazimom o prenesenim sjećanjima. Adila.’ Uz to je napisano samo još vrijeme i oznaka lokacije.

Dželil se obrati Hazimu na burhanskom:- Izgleda da Zibijci nešto znaju. Ali, koliko? Misliš li da Adila hoće da nas

upozori?- Ne možemo znati ako ne odgovorimo na poziv.- Hej, to nije fer. Želim da znam zbog čega ste se tako uozbiljili.- Hedija, Hazim i ja ćemo večeras kratko napustiti logor. Obavićemo sve pripreme.

Nema razloga da brineš.Mada je umirivao Hediju, Dželil je bio zabrinut. Ovolika tajnovitost nije ličila na

Adilu. Ali, ako je u nevolji... Nije mogao znati dok ne dođe na dogovoreno mjesto. Brzo je obavio potrebne pripreme u logoru i s prvim mrakom oprezno se uputio s Hazimom na ugovorenu lokaciju. Noć je bila mirna. Nažalost, bilo je dosta mjesečine. Trebalo je biti oprezan. Stigli su pred ugovorenu lokaciju i pažljivo osmotrili teren. Nisu primijetili nikoga u blizini. Prostor je bio prilično mračan. To je bilo pogodno mjesto za sastanak, ali i za zamku. Ipak su u određeno vrijeme oprezno stupili na teren. Dželil je čuo pokret. Ali, to nije bila Adila, pokret je učinila osoba koja je bila mnogo teža.

- Zamka!Obojica se u trenutku pokrenuše i pokušaše da napuste prostor. Ilderinski vojnici

iskočili su na sve strane. Mora da su tu čekali već satima, inače bi ih tišina izazvana bijegom uplašenih životinja otkrila. Pucali su na njih. Dželil otvori prostor i požuri izvan obruča dok mu je Hazim štitio odstupnicu. Tek što je malo odmakao kada mu put ispriječi naoružan čovjek. Nije bio ilderinski vojnik. Dželil ustuknu. Oružje je bilo upereno pravo u njega. Čovjek mu se obrati na zibijskom:

- Znači, ti si taj?Dželil se zbuni. Ovaj nastavi:

68

- Adila ne priča ni o čemu drugom. Čak je sklona da okrene leđa svojima ne bi li učinila po tvojoj volji. Ah, čuješ li ih? Ilderini su dosad sigurno ubili tvog burhanskog pratioca i dolaze po tebe.

- Šta želiš od mene?- Da nestaneš iz zibijskih planova i iz Adilinog života! Ne trebamo druge narode!

Sami ćemo naći tajne izgubljene civilizacije! Nisi dovoljno dobar za nju! Čuješ li me?! Nestani!

Ilderinski vojnici su se približavali. Dželil se bacio na Zibijca u očajničkom pokušaju da spriječi svoje zarobljavanje.

Ilderini ne smiju saznati ko sam! Ne smiju!

***Adila je očekivala odgovor na poslanu poruku cijeli dan, međutim nisu ništa

pronašli. Plašila se da Dželil nije možda ljut na nju što je dovela tolike ljude za njim. Jedna rečenica bila je isuviše štura. Voljela bi da je imala priliku da porazgovara s njim, da mu objasni do kakvih saznanja je došla i zašto se vratila na Adem sa svim ovim ljudima. Sigurno je mislio da ga je iznevjerila. Toliko dugo je progonjen, a sad je i ona dovela ljude koji žele da ga odvedu sa Adema. Bila je nemirna cijeli dan. Evhad joj nije dozvolio da pošalje još jednu poruku. Rekao joj je da ostavi Dželilu vremena da razmisli. Možda je imao pravo. Danas je bio mirniji nego jučer. Nije bio onoliko nervozan kada bi pomenula Dželila ili poruku. Sigurno je jučer bio samo umoran, a želja da izvrši svoj zadatak do kraja učinila ga je nervoznim. Bilo joj je drago da je danas dobro raspoložen, jer je ona bila očajna i sada bi teško podnijela bilo kakvu grubost. Na kraju se požalila Kinani. Kinana ju je oraspoložila napomenuvši joj poruku koju je našla jučer ujutru. Iz nje se jasno vidjelo da je Dželilu stalo. Sigurno mu se nije ukazala prilika da ostavi poruku danas. Ademski pobunjenici morali su biti vrlo oprezni. Kada je predvečer Evhad otišao da pregleda ponovo područje ne bi li se ona smirila, bilo joj je već bolje. Već je bio mrak kada se vratio iz obilaska. Adila mu priđe:

- Ima li šta?Evhad odmahnu glavom:- Ne, ništa. Ali, ne brini, sutra ćemo opet pogledati.Čak se i nasmiješio. Nije bio tako hladan kako je često ostavljao utisak. Bila mu je

zahvalna na trudu i podršci.

Slijedeće jutro ustala je rano, nestrpljiva da vidi ima li ikakvog odgovora od Dželila. Ali, kao i jučer, nije bilo nikakvog glasa od njega. Počela je da brine.

Da mu se nije šta desilo? Možda su njegovu grupu primijetili ilderinski vojnici, pa su morali da se brzo povuku iz ovog kraja i nije stigao da ostavi poruku.Voljela bih da nađemo bar jednu riječ, znak, napomenu, samo da znam da je sve u redu.

Nije mogla da se skoncentriše ni na šta što je radila, ali začudo, Evhad je nije korio. Izgleda da je razumio kako se sada osjeća bolje nego što je mislila. Kinana je pokušavala na razne načine da je zabavi i razonodi, ali što je dan više odmicao njoj je bilo teže. Odmah po sumraku povukla se od ostalih. Htjela je da bude sama.

Dželile, gdje si? Šta se desilo? Zašto se ne javljaš?Adila je bacila pogled na sat. Bilo je veoma kasno, ali nije mogla da zaspe. Već

satima je ležala u mraku sama sa svojim brigama. Što je vrijeme dalje protjecalo bilo joj je sve teže. Uzdahnu polako. Iznenada se ukoči.

Šta je to bilo?

69

Nije se pomjerila. Pažljivo je osluškivala. Bila je sigurna da je čula šum u neposrednoj blizini. Sjena naglo skoči prema njoj. Imala je nož u ruci i prošaptala je bijesno na ademskom:

- Ti si ga predala Ilderinima! Ti si ga navukla u zamku! Prokleta bila!Adila je s obje ruke uhvatila ruku u kojoj je njena napadačica držala nož i pokušala

da je zbaci sa sebe. Njihovo hrvanje čuli su ilderinski stražari koji su dotrčali i oslobodili je. Djevojka u ademskom pobunjeničkom odijelu borila se da se istrgne od vojnika, ne da pobjegne, nego da je ubije. Vojnici su je povukli prema baraci u koju su je zaključali. Nije skidala pogled pun bijesa i prezira sa iznenađene Adile. Ostali Zibijci su se također probudili i pitali šta se dešava. Adila je šutila. Ilderinski vojnik objasni:

- Mahnita Ademka napala je nožem gospođicu Ulfet.Ljudi se okupiše oko Adile, ali Evhad ih rastjera:- Nemate više šta vidjeti! Idite svi na spavanje i ostavite jadnu Adilu na miru!

Vidite da se još nije oporavila od šoka!Kinana uze nježno za ramena Adilu, koja nije skretala pogled sa barake u kojoj je

Ademka bila zatvorena, i povede je odatle.- Znam da će ti sada biti teško ponovo zaspati, ali ako hoćeš, ostaću uz tebe.Adila nije odgovorila. ‘Ti si ga predala Ilderinima! Ti si ga navukla u zamku!’ Ilderini? Dželil? Zamka? Poče da plače. - Adila?- Molim te ostavi me samu, Kinana.- Jesi li sigurna?- Želim da budem sama...Kinana uzdahnu, pogleda je još jednom brižno i ode. Uhvatili su ga? Mojom krivicom? Da nisu primijetili da ostavljamo poruke i samo

čekali na odgovor da mu namjeste zamku? Ali, kako bi mogli znati kada i gdje da ga čekaju? Pa, ipak je Ademka bila toliko sigurna. Jadnica. Moram joj pomoći da pobjegne. Ali, prije toga će mi reći razloge zbog kojih misli da sam predala Dželila Ilderinima.

Adila je sačekala da se sve ponovo smiri, a onda je izašla noseći nekakav napitak i uputila se prema baraci gdje je Ademka zatvorena. Zahvali se stražaru na pomoći nešto ranije, pohvali njegovu hrabrost i ponudi mu piće koje će mu pomoći da lakše probdije noć. Poslije jedne minute, stražar je spavao. Adila ga nasloni tako da je izgledalo da i dalje stražari, povuče se u sjenu i poče tiho da doziva zarobljenu Ademku.

- Molim te, odgovori mi. Moram da razgovaram s tobom. Ne brini za stražara, dala sam mu uspavljujuće sredstvo.

- Nemam šta da ti kažem, izdajice.- Reci mi šta se desilo. Kako sam navukla Dželila u zamku? Molim te.- Kao da ne znaš.- Molim te.Iz barake se čuo uzdah.- Jučer ujutru primio je kratku poruku i rekao da uvečer mora da ode negdje s

Hazimom. Vratio se samo Hazim. I to polumrtav. Dželila nismo mogli naći.- Šta je Hazim rekao?- Nije imao snage ništa da kaže. Samo se srušio. Čudo je da je uopšte živ.Poruka? Evhad je prepravio moju poruku. Jučre uvečer otišao je u obilazak bez

pratnje ijednog Zibijca. Nije moguće! Zašto bi to učinio? Moram vidjeti poruku!

70

Adila oprezno priđe vratima barake i otključa ih. Ademka se oprezno izvuče i sakri se u sjeni pored Adile.

- Zašto si me pustila?- Moram vidjeti poruku koju je Dželil jučer primio.- Zar ne znaš sadržaj poruke?- Mislila sam da znam. Nikada je nisam pročitala. Vjerovala sam osobi koja ju je

napisala.Ademka odmahnu glavom:- Samo želiš da ti pokažem gdje je naš logor da bi mogla dovesti Ilderine do nas!- Svejedno moram pobjeći. Kada se otkrije da sam drogirala stražara i pustila te

van neću dobro proći.- Za to ne brini. Ja ću ga odvući sa sobom. Samo se pobrini da ne nađu čašu iz koje

je pio. Ionako će nam biti potreban. Ako ti nisi odgovorna, mogao bi znati ko jeste.- I ja imam svoje sumnje. Samo ne vidim razlog.- Ponašaj se uobičajeno i otvori oči i uši.- Učiniću to.- Uskoro će zora. Moram brzo poći. Prvo se ti skloni. Kada sklonim stražara ostali

bi mogli primijetiti da se nešto dešava.Adila pođe, ali okrenu se još jednom.- Nisi mi rekla kako se zoveš.- Hedija Raif. Sad idi!Adila se ubrzo ponovo nađe u svojoj sobi. Tamo je dočeka iznenađenje:- Kinana?- Adila, šta radiš? Pustila si na slobodu osobu koja je pokušala da te ubije.- Ne brini. Od nje se nemam čega bojati.- Stražari bi mogli postavljati neugodna pitanja.- A mi ćemo se praviti da ništa ne znamo. Ovi ademski pobunjenici su veoma

snalažljivi. Nije nevjerovatno da je djevojka sama našla način da pobjegne. Ipak se uvukla u naš kamp i došla do mene.

- I ne bojiš se da će pokušati ponovo nešto slično?Adila odmahnu glavom.- Mislila je da sam namjerno uvukla Dželila u zamku.- Zamku?- Da.Adila duboko uzdahnu i nastavi:- Dželila su jučer zarobili ilderinski vojnici zbog poruke koju smo mu ostavili.- Ne razumijem. U poruci nije bilo ništa što bi ga dovelo u opasnost.- Ne znam.- Pa, ti si pisala poruku.- Evhad je rekao da je preduga. Napisao je drugu.- Šta?- Postoji li ikakav razlog zašto bi Evhad predao Dželila Ilderinima?Kinana se zamisli. - Kinana?- Obje smo umorne. Najbolje je da zasada malo odspavamo. Sutra će nam situacija

biti jasnija.

Ujutru je bio nemir u kampu uzrokovan bijegom Ademke koja je napala Adilu. Kinana nije ništa rekla i način na koji je Ademka pobjegla ostao je nepoznat. Adili je bilo drago zbog toga, mada joj to nije moglo popraviti raspoloženje. Dželil je bio

71

ilderinski zarobljenik, a ona je posredno doprinijela tome. Poslije sinoćnjeg razmišljanja i sagledavanja događaja u zadnjih nekoliko dana, nije više sumnjala da je Evhad predao Dželila Ilderinima. Vjerovala je da joj je prijatelj. Poželila je da mu u lice kaže šta misli o njemu, ali se suzdržala. Prvo je htjela da sazna zašto. Ipak je on radio za Zibiju, a njegov zadatak je glasio dovesti Dželila, ne predati ga.

Možda su ga Ilderini potplatili? Ni to joj se nije činilo vrlo vjerovatno. Zbog toga je odlučila da mu zasad neće

ništa pominjati i da će ga pažljivo posmatrati. Pitala se kada će odlučiti da joj kaže da je Dželil zarobljen. Vjerovatno će to učiniti tako da ni najmanja sumnja ne padne na njega. Odlučila je da neće pominjati Hedijine riječi koje je izgovorila kad ju je napala. To bi mu dalo dovoljno osnova da posumnja da je mogla nešto dokučiti.

Kasnije popodne, Kinana i Evhad su se nakratko odvojili od grupe pri obilasku da nešto provjere. I dalje je održana farsa da se očekuje odgovor od pobunjenika. Adila pomisli da im kaže da odustaje od traganja na ovom području, te pođe za njima uz pratnju jednog Ilderina. Niko od njih nikada se nije kretao potpuno sam, ali s obzirom da njihovi ilderinski pratioci nisu razumjeli zibijski, mogli su slobodno razgovarati. Dok je išla prema njima začu Kinanin glas:

- Ne javljaju se zato što ih nema, zar ne? Adila mi je rekla da si promijenio njenu poruku. Šta si napisao? Poslije onoga što znamo o njima, Dželil bi joj se dosad sigurno javio.

- Ne pričaj gluposti. Šta ja imam s tim što Ademu nije stalo?- Glupost! Zar si zaboravio naš zadatak? Trebali smo ga vratiti sigurno na Zibiju.- I učinićemo to. Samo što ga ponovo moramo tražiti.- Ti ne bi bio tako bezbrižan. Poznajem te. Reci mi istinu!Da ne bi probudila sumnju svog pratioca zato što je prestala da se kreće, Adila

poče naizgled pažljivo da pregleda neku biljku i dalje pažljivo slušajući razgovor.- Hoćeš istinu? Zibijci su uvijek bili ponosan narod, samostalan i napredan. Zbog

neke glupe prastare civilizacije koju bismo svejedno pronašli, šalju nas u ovu zabit u potrazi za nekim divljakom i sastaju se s onim psihičkim polukompjuterima Burhanima! Zaboravljamo ko smo! Samo sam nam učinio uslugu uklonivši razlog naših pokušaja da krenemo lakšim putem i postanemo poput njih.

- Ti nisi normalan.- Vidiš? I ti si zaboravila šta znači biti Zibijka kao i Adila. Najljepši cvijet naše

civilizacije odbacuje svoje vrijednosti i povlači se u ovu zabit među primitivce radi njega. Ja ću je vratiti tamo gdje pripada, u svijet koji ju je stvorio i koji će znati da cijeni njene prave vrijednosti...

Adila više nije mogla da sluša. Povukla se polako prema ostatku grupe. Još večeras će prebjeći ademskim pobunjenicima. Nije htjela da ostane u blizini Evhada ni minutu duže nego što je potrebno.

On je potpuno lud! Nije vjerovala da je moguće da i takvi ljudi postoje na svijetu. Izdizati Zibiju i njen

narod iznad ostalih, kosilo se sa svim u šta je vjerovala. Bila je sigurna da se ostali članovi grupe ne bi složili sa Evhadovim pogledom.

Da! To je rješenje! Oduprla se prvobitnoj želji da pobjegne što dalje i odlučila da će odmah po

povratku u kamp da porazgovara sa ostalima i obavijesti ih o Evhadovom kršenju naređenja. Nije bilo sumnje da će biti uklonjen sa vodeće pozicije u grupi i kažnjen od strane OŠA po povratku na Zibiju.

Po povratku u kamp primili su informaciju da su Ilderini uspjeli da nađu i zarobe traženog Adema. Oni više nisu imali šta da traže na ovom kontinentu. Na Adilino

72

iznenađenje, Evhad napomenu da su oni prije dva dana stupili u kontakt s njim i da je vrlo vjerovatno da ga je neko iz njihove grupe na prevaru predao Ilderinima.

- Veoma me boli da ovo kažem s obzirom da smo često radili zajedno, ali u interesu naše vlastite sigurnosti izdajnik mora biti poznat.

Adila je pogledom potražila Kinanu, ali nije nigdje mogla da je nađe. Vidjela je da se s njima vratila u kamp. Morala je biti ovdje negdje.

Da je Evhad nije povrijedio? Srce joj je nemirno udaralo od straha. Polako je pošla kroz ljude u potrazi za njom.

Pominjanje Kinaninog imena skrenu joj pažnju.- Kinana je iskoristila svoje prijateljstvo s našom dobrodušnom Adilom da sazna

dosta o Ademu kojeg smo došli pronaći. To joj je omogućilo da sastavi poruku u Adilino ime kojim ga poziva da se sastanu. Uhvatio sam je danas kada je pokušala tajno da uništi poruku koja je stvarno trebala biti poslana. Do sada joj se sigurno nije ukazala povoljna prilika da to učini. Lako je pretpostaviti šta se dalje desilo. Slijedeći lažnu poruku Adem je upao u zamku. Vjerujem i da je Kinana pomogla Ademovoj prijateljici da se uvuče u naš kamp i da pokuša da ubije Adilu da bi spriječila da Adila sazna kako je Adem uhvaćen i možda poveže događaje s njom. Nema sumnje da je pomogla Ademki da pobjegne. Danas je i sama pokušala da pobjegne iz kampa, ali sam je spriječio. Savjetujem strogi nadzor do povratka na Zibiju gdje će joj biti pravedno suđeno.

Adila nije dosad ništa rekla samo zato što je bila isuviše zatečena. Koja okrutnost. Žrtvovati svoju dugoročnu saradnicu. Mora da mu je zaprijetila da

će ga otkriti danas pri obilasku. Kada je Evhad zašutio Adila uzviknu:- Laži! Nemaš nijedan dokaz Kinanine krivice!- Žao mi je što ti moram pričiniti bol, Adila. Znam da ti je Kinana veoma draga.- Nemoj mi se obraćati kao da sam idiot.Adilin glas bio je ledeno hladan. Imala je svašta da kaže o njemu i to će sad reći.- Prije tri dana sam napisala poruku koju si označio kao predugu i napisao drugu, je

li tako?- Ne misliš valjda da sam ja...- Je li tako?!Jedan Zibijac srednjih godina se umiješa:- Odgovori na pitanje, Evhade. Želimo razjasniti situaciju.- Tako je. Ali, sjetićeš se da si bila prisutna dok sam je pisao.Adila klimnu.- Ti ćeš se sjetiti da si taj dan bio posebno neprijatan prema meni, te da nisam ni

bacila pogled na poruku koju si napisao.Srednjovječni Zibijac se ponovo umiješa:- Adila, znamo da ti je Kinana draga i da te Evhadove riječi bole, ali nemoj da te to

navede na pogrešne zaključke. Znam da ne bi željela da učiniš nepravdu nevinoj osobi.

- Naravno da ne bih. Nikada ne bih učinila tako nešto. Moje tvrdnje ne zasnivaju se samo na činjenici da moja poruka nije bila ta koja je poslana Dželilu.

Evhad je sumnjičavo pogleda. Mada se i dalje držao mirno, u pogledu mu je osjetila određenu nesigurnost.

- Ademka koja me je napala rekla mi je zašto je to učinila... JA sam je pustila na slobodu. Iskrala sam se kad se situacija smirila i lijepo sam porazgovarala s njom. Još sinoć sam saznala šta se desilo Dželilu.

- Kakve to veze ima sa mnom?

73

- Velike. Ti si jedini napustio naš kamp u vrijeme kada je Dželil zarobljen.- To ništa ne dokazuje.- Imaš li poruku koju su Ademi primili? - upita isti Zibijac.- Ne. Ali, nisam još završila.- Nastavi.- Kinana me sinoć posjetila. Htjela je da vidi kako sam. Nije znala šta se desilo

Dželilu, niti je znala da poruku koja je poslana nisam napisala ja.Evhad odmahnu rukom.- Ona je odlična glumica. Čak ni ja, koji je dobro poznajem, nisam posumnjao u

nju. Nije ni čudo da te je uspjela prevariti.- Čudo je samo da si me ti uspio prevariti. Čula sam vaš razgovor popodne. Kinana

te je otkrila! To je pravi razlog zašto si uopšte pomenuo zavjeru. Da to ne bi učinila ona!

Ovaj put Evhad nije uspio da sakrije nemir. Glavom mu je proletio veliki broj izgovora, ali svi oni su padali u vodu, jer nije mogao i Adilu umiješati u izdaju. Svi su znali šta ona osjeća prema Dželilu i njen raniji dolazak na Adem postao je već legendaran. Nije mogao reći ni da laže da bi zaštitila Kinanu, jer su svi znali da Adila, mada bi učinila gotovo sve da zaštiti one koje voli, nikada ne to ne bi učinila na štetu nevine osobe. Mada je bio bez kontrole samo trenutak, taj trenutak je vrijedio više nego bilo kakve riječi.

- Šta si učinio Kinani? Gdje je ona? Nisi je valjda povrijedio?Zibijci se raziđoše i pronađoše je. Bila je samo omamljena i vezana. Ilderinskim

vojnicima objašnjeno je na ademskom da je Evhad iz ličnih interesa sakrio neke mutirane biljke i da će biti pozvan na odgovornost. Također su ih obavijestili da su skupili dovoljno materijala da nastave istraživanja u laboratorijama na Zibiji. Počeli su da se spremaju da krenu nazad na sjever. Ali, Adilu je srce vuklo na jug. Nazad na Ilderin. Ako bi uspjela da nađe Hazima i da mu pomogne da se oporavi, zajedno bi mogli poći u novu potragu za Dželilom. Ali, kako da se izvuče iz grupe koju su ‘štitili’ ilderinski vojnici? Bezvoljno je počela da sprema ono malo stvari koje je nosila kad među njima ugleda pismo na ademskom.

‘Draga, Adila,Hazim je došao sebi, mada je još slab. Opisao mi je Zibijca kojeg je vidio prilikom

napada, ali vidim da si ga već otkrila. Drago mi je da te nisam ubila. Ako hoćeš, možemo organizovati da dođeš među nas da možeš učestvovati u planovima za Dželilovo oslobađanje. Daidža Avam je već obaviješten o njegovom zarobljavanju. Obuci svoju zelenu jaknu ako ne želiš da reagujemo, prebaci je preko ramena ako želiš da otmemo samo tebe ne dirajući ilderinske vojnike, a nemoj je uopšte nositi ako želiš da se otarasimo vaših pratilaca. Imaj u vidu da će tada biti onemogućeno vraćanje ostalih Zibijaca na vaš kontinent. Nije baš logično da vas naprosto pustimo nakon svih priča da radite na onemogućavanju djelovanja naših mutacija ili nešto slično. Nadam se da ćemo se uskoro vidjeti.

Hedija.’Daidža Avam? Zato dobro poznaje Dželila. Adila se odlučila da ne petlja svoje saputnike dublje u ilderinsko-ademski sukob.

Bolje je za sve ako se oni sigurno vrate na Zibiju. Ionako nisu više imali šta tražiti na Ademu, a ona je čeznula da se uputi na Ilderin. Ilderinski nije zaboravila. Imala je priliku da sluša neobavezne razgovore njihovih ilderinskih pratilaca svaki dan. Zato je ostavila zelenu jaknu nezapakovanu i nije nikome pomenula šta planira da uradi. Znala je da će oni razumjeti. Svi su znali da joj kod Adema ne prijeti nikakva opasnost.

74

Već s prvim jutrom bila je spremna za polazak. Trudila se da ne izgleda baš oduševljeno. Srećom, njeno nešto bolje raspoloženje pripisali su činjenici da je pomogla da se raskrinka izdajnik koji je predao njenog momka neprijatelju. Prebacila je ležerno svoju zelenu jaknu preko ramena i držala se ruba grupe ne bi li je lako bilo oteti. Strpljivo je očekivala svoju otmicu. Nije mogla znati kada će Ademi udariti, ali bila je sigurna da su već imali plan. Nema sumnje da su znali da će im se pridružiti. Svak' ko ju je poznavao mogao je to i očekivati. Nadala se da Hazim nije previše ozbiljno ranjen i radovala se što će ga vidjeti. On će joj uvijek biti pravi prijatelj na koga se može osloniti u svakoj situaciji. Nije ni dovršila misao kada je neko naglo povuče u gustiš i ugura u jedan skučeni prostor u zemlji sakriven gustim rastinjem u koji su se mogle smjestiti najviše dvije osobe. Dade joj znak da miruje i pažljivo prekontrolisa svoj protutragač. Ilderinski vojnici su se u trenu rastrčali po terenu u potrazi za otetom Zibijkom, ali i nakon pola sata traganja nisu uspjeli da je pronađu. Ona se već nakon prvog momenta njihovog nemira, čim su se malo odmakli od njihovog skrovišta, uputila sa svojim ‘otmičarem’ oprezno prema ademskim pobunjenicima.

***Kada je Dželil došao sebi ležao je vezan u ilderinskom trasporteru koji je putovao

na jug. Ovaj put ilderinska ruta i konvoj u kojem je bio bili su mnogo bolje obezbjeđeni. Međutim, Dželil nije brinuo samo za sebe. Ako je Adila saznala nešto važno i pokušala da ih upozori, njihov doček bi ukazivao na to da je otkrivena i da je u nevolji. S druge strane, ako poruka nije od nje, onda je okružena opasnim ljudima u koje ne može imati povjerenja. U svakom slučaju, znao je da će joj saznanje da je dospio u zarobljeništvo izlažući se riziku da stupi u kontakt s njom, biti bolno. Brinuo je i za Hazima. On Ilderinima nije bio zanimljiv, pa je postojala velika vjerovatnoća da su ga ubili dok mu je štitio odstupnicu. Nadao se da nije tako. Moguće je i da je Hazim ustanovio da nema šanse i da se povukao na vrijeme, te da će pokušati da ga izvuče. U situaciji u kojoj se trenutno nalazio, male su šanse bile da se ponovo dočepa slobode. Ilderinski vojnici su primijetili da je budan. Jedan od njih je ustao i stavio mu neki jak miris pod nos. Prije nego što je potonuo u mrak, shvatio je da mu neće uopšte biti data prilika da razmišlja o bijegu.

Dželil je osjetio da dolazi sebi. U glavi mu je brujalo. Nije otvorio oči niti se pomjerio. Samo je pažljivo osluškivao. Bio je na brodu. Nije bilo načina da otkrije koliko daleko su već odmakli od obale. Oprezno je osmotrio situaciju poluzatvorenih očiju. S njim u prostoriji bila su samo dva stražara. Mada je bio vezan, ako ih iznenadi možda bi ih i mogao savladati. Ali, šta onda? Kuda bi bježao? Da li je bolje skočiti u more ili dozvoliti da ga odvedu na Ilderin? Koliko Ilderini uopšte znaju o mentorima i njihovim sposobnostima? Od kolike će vrijednosti biti njihovo otkriće ‘mentora po rođenju’? Hoće li njegovo zarobljavanje pomoći Ilderinima u borbi protiv ademskih pobunjenika? Nije imao namjeru ostati i saznati. More mu se činilo primamljivije od zarobljeništva. Dobar je plivač, a ovaj put nije ni ranjen. Naglo je skočio i savladao Ilderina bližeg njemu. Drugi je pokušao uspavljujućim sredstvom, međutim kada ga je Dželil odgurnuo, udahnuo ga je sam. Dželil se nasmiješi.

Taj će spavati neko vrijeme. Oslobodio je ruke, obukao uniformu jednog od stražara i pažljivo otvorio vrata.

Hodnik je bio prazan. Oprezno se uputio prema gornjoj palubi. Bila je puna ilderinskih vojnika. Trebao je izaći neupadljivo da ne skrene pažnju na sebe. Naizgled bezbrižno, uvukao se među vojnike i krenuo neupadljivo prema ogradi praznijeg

75

dijela palube. Ako uspije da neviđen skoči u vodu, umakao je. Zvuk valova koje je izazivalo kretanje broda ublažiće pljusak. Odjednom se pred njim pojavi oficir.

- Zar ti nisi dole na straži?Dželil ne odgovori. Šta da radi? Progovorio ili ne, odaće se.- Zarobljenik? Zarobljenik bježi!Dželil odgurnu oficira i potrča prema ogradi. Nije uspio stići do nje. Ilderini su bili

brojno nadmoćni i lako su ga savladali. Ponovo su ga vezali i uspavali.

- Dolazi sebi. Tačno na vrijeme.Dželil polako otvori oči. Nije bilo smisla praviti se da nije došao svijesti. Sjedio je

u stolici okružen čudnim spravama. Ruke i noge su mu bile vezane. Pred njim je stajao neobičan tip u bijelom mantilu i radoznalo ga osmatrao. Nešto dalje, desno od njega, stajao je čovjek obučen elegantno koji je nosio masku preko cijelog lica. Dželil mu nije mogao vidjeti ni oči. Iza njega su stajala dva krupna Ilderina mrkih izraza na licima. Očito njegovi tjelohranitelji. Skroz lijevo, za kompjuterom je sjedio mlađi čovjek u bijelom mantilu očekujući naređenja.

- Tako mi je drago što smo se najzad sreli.Čovjek ispred Dželila bio je oduševljen.- Ti ni ne znaš vrijednost onoga što se nalazi u tvojoj glavi. Pametno, sakriti

sjećanja u nekoga ko će ih biti potpuno nesvjestan.Dželil ne reče ništa. Ionako će sigurno vrlo brzo saznati da su ta ‘nesvjesna’

sjećanja za njega već uveliko postala ‘svjesna’. Maskirani čovjek pokaza nestrpljenje koje uplaši tipa u mantilu.

- Počinjemo odmah, Visosti. Počinjemo odmah!Visosti? Ilderinski Imperator? Misli mu prekide jaka bol. Jedna od sprava nadnijela se nad njim. Osjećao je kako

mu jak i neprijatan zvuk prodire u mozak. Pokuša da ga odagna od sebe. Čuo je čovjeka u mantilu kako nešto iznenađeno uzvikuje, a zatim izdaje neko naređenje. Nije mogao da razabere šta govori. Bol u glavi bila je suviše jaka. Zvuk se pojača. Dželil osjeti jak pritisak u sljepočnicama.

Moram misliti! Moram zaustaviti tu spravu! Kad bih se samo mogao skoncentrisati...

Dželil skupi svu svoju volju i skoncentrisa se na spravu iznad sebe. Bila je dovoljno blizu.

Kada bih pomoću telekineze pritisnuo ono dugme... Zatvori oči. Bol se pojačala. Ukloniti bol! Moram ukloniti bol! Prisilio se da otvori oči i zagledao se u dugme. Tako će se lakše skoncentrisati na

njega. Osjetio ga je i uspio da ga pomjeri. Tišina koja je odjednom nastupila pogodila ga je gotovo jednako kao i zvuk. Izgubio je svijest.

Nemirni plamenovi bojili su okolinu Večernje Svjetlosti jarko crvenom bojom. - Mentore, morate ustati, ovdje ne možemo ostati.Dželil pogleda zabrinuto Hazimovo lice i ču sebe kako odgovara:- Ja sam gotov. Rana je preduboka. Moraš mi pomoći da spasim svoja sjećanja.Bacio je pogled prema gradu u plamenu.- Pogledaj...Hazim se okrenu. Neko je pokušavao da dopliva do obale. Očito je gubio snagu.- Dovedi ga ovamo.

76

Hazim klimnu, ustade i za trenutak se nađe u vodi. Doplivao je do momka kada je ovaj već izgubio snagu. Dovukao ga je do pećine. Dželil je gledao u svoj lik kao da ga prvi put vidi.

- Još je živ.- Teško je povrijeđen. Mislite li da će preživjeti?- Mlad je. Osim toga, ti ćeš se pobrinuti za njega.Hazim spusti pogled.- Volio bih da se pobrinem za Vas.- Ne budi tužan. Smrt je sastavni dio života i daje mu smisao. Pobrini se za njega...

Visoka zlatna trava povijala se na vjetru poput talasa obasjana ljetnim suncem na nizijama sjevernog Adema.

- Mi vjerujemo u vrijednosti naše besmrtne duše koju nam je poklonilo više biće. Ne želimo da ga imenujemo, jer ne razumijemo njegovu suštinu. Zato razvijamo naše mentalne sposobnosti i održavamo naše tjelesno zdravlje kao osnovu za dobar duševni razvoj. Tako pokušavamo da shvatimo cilj našeg poklona. Zibijci cijene sav život kao dar Tvorca. Zbog toga njeguju međusobne odnose i sklad sa prirodom. Na taj način daju smisao životu i nadaju se da će njihova duša da nastavi postojati u harmoniji nakon njihove smrti. Ademi poštuju dom i porodicu. Vjeruju u vrijednost života koji im je dat, ali i u duh koji teži da se približi njihovom Dobročinitelju. U ime zaštite porodice i onoga u šta vjeruju lako im je dati život koji cijene. Ilderini teže ostvarivanju savršenstva još prilikom ovog života. Osnova težnje tom savršenstvu leži u težnji za savršenstvom duše, međutim od vladavine ovog Imperatora ta osnova je, najvjerovatnije namjerno, prebačena na fizičko i mentalno savršenstvo, kao način približavanja karakteristikama Gospodara, zaboravljajući glavni cilj.

- U suštini i mi pokušavamo da ostvarimo fizički i mentalni napredak kao put za razvoj duha.

- Tako je, Hazime. Svi narodi teže poštivanju određenih pravila vjere. Gledajući naše beznačajne razlike ni ne vidimo da je ta vjera ista, a naši narodi - jedan...

Hazim je sjedio u nevelikoj bogatoj i vrlo urednoj biblioteci i pregledao neke knjige.

- Sutra ujutru krećemo za Adem. Vrijeme je da upoznaš i taj svijet. Ademi su vrlo zanimljivi ljudi. Interesantno je kako dugogodišnje ratovanje određuje vrijednosti ljudi. Vjera da smrt nije nestanak i da pogibija u odbrani domovine nikada nije uzaludna, daje im veliku snagu i strpljenje. Vjerujem da će ti se svidjeti.

Sve je ovo bilo rečeno na ademskom. Hazim klimnu.- Radujem se odlasku tamo s Vama, mentore.- Posmatraj pažljivo i uči...

- Pokušaji stvaranja mentora koji će biti sposoban da odmah po rođenju primi i razumije sjećanja drugog mentora traju već generacijama. Najbliže uspjehu bilo je rođenje ovog dječaka.

Hazim se zagleda u mali hologram dječaka tamne kose i svijetlih zelenih očiju.- Šta se desilo s njim?- Izgubljen je na Ademu. Pretpostavlja se da je mrtav, ali ostavljena je mogućnost

da živi negdje na tom kontinentu. Bio je još dijete. Možda se neko pobrinuo za njega...

77

Ogromna podzemna pećina bila je jasno osvijetljena. Stijene su se presijavale plavičastim sjajem pod bijelom svjetlošću reflektora postavljenih na nekoliko lokacija. Nekoliko Burhana čuvalo je dvostruka kamena vrata ukrašena ornamentima.

- Ostani ovdje. Malo ih smije znati o staroj civilizaciji više nego samo da je postojala.

Hazim se pokorno povuče.- Ne brini. Jednog dana i ti ćeš ući ovamo. Siguran sam u to...

- Nema sumnje da je on svjestan drugih sjećanja, Visosti.- Duša je poseban entitet, vezan za tijelo osobe, ali i odvojiv od njega...- Rekli ste da mu Vaša oprema nije uništila svijest. Ne bih želio da se ponovi ono

što se desilo zadnji put. On jedini posjeduje znanja koja su mi potrebna. Trebale bi godine da se sve to ponovo istraži, a ja ne želim toliko da čekam.

- Ako bi se prenijela u drugu osobu, jača duša bi potisnula slabiju i ostvarila kontrolu...

- Neće biti potrebe, Visosti. Vjerujem da je već sigurno da ga probudimo.- Ali i slabija duša može ostvariti kontrolu ako joj se pomogne...- Učinite to.Glas u Dželilovoj glavi je utihnuo i slike teksta na jeziku stare civilizacije koji je

čitao nestadoše mu pred očima. - Već je dolazio sebi, Visosti. Vjerujem da je čuo nekoliko zadnjih rečenica koje

smo izgovorili.- Ostavi nas.- Visosti?- Zar nisi čuo šta sam rekao?Tip u bijelom mantilu se prestrašeno povuče. Na Imperatorov znak i njegovi

tjelohranitelji napustiše prostoriju. Dželil nije bio vezan, niti odvojen od ilderinskog Imperatora ikakvim zaštitnim poljem. Ipak je Imperator bio siguran. Nije bilo nikakvog smisla pokušavati da ga napadne. Bio je okružen Ilderinima. Ni sam Imperator kao talac ne bi ga izvukao s Ilderina. Imperator mu se obrati na ademskom. Savršeno je govorio ovaj jezik.

- Ukazana ti je velika čast. Nikada lično ne posjećujem zarobljenike.Dželil ne reče ništa. Učinilo mu se da je negdje već čuo taj glas.- ‘Mentor po rođenju’. Burhani pokušavaju da stvore osobu poput tebe već

generacijama. Uostalom, ti i jesi dio njihovog projekta, mada nisu računali na tebe.Dželil iznenađeno pogleda ilderinskog Imperatora. Kako je moguće da zna za to? Čak ni Hazim nije znao da je moj otac dječak koji je

rođen kao dio burhanskog plana da se stvori ‘mentor po rođenju’. - Izgleda da ti nisam rekao ništa novo.Dželil skrenu pogled.- Koliko duboko si već istražio sjećanja koja su ti prenesena?Dželil ne odgovori. Imperator progovori blažim glasom sa prizvukom prijetnje.- Sigurno ne bi volio da te ponovo izložimo onom mučenju. Profesor Ibšir se već

bacio na prilagođavanje mašina tvojim sposobnostima.Dželila ova prijetnja nije uplašila. Znao je da nisu imali načina da izdvoje

prenesena sjećanja sad kada su postala dio njegove vlastite svijesti. Izlaganje onoj mašini je zaista bilo veoma neugodno iskustvo i ne bi volio da ga ponovi, ali izdržaće to opet ako treba. Ilderini neće saznati ono što žele od njega. Više ga je brinulo što mu se ovaj hladni glas činio poznatim.

78

Da nije u pitanju neko koga je Hazimov mentor poznavao? To bi objasnilo njegovo dobro poznavanje burhanskih istraživanja i znanja u meni.

Ponovo podiže pogled.- Ko si ti?Imperator se uspravi. Dželilu se učini da je iznenađen ovim pitanjem. Šutio je.

Dželil nije bio siguran da li da ponovi pitanje. Imperator se naglo okrenu i napusti prostoriju bez riječi. Dželil je imao utisak da je bio uznemiren.

Zašto? Šta ga je uznemirilo u mom pitanju? Bilo je nešto u Imperatorovim pokretima što je u Dželilu ostavilo utisak da je riječ

o ademskom profesionalnom vojniku. I njegove kretnje su ga ponekad odavale dobrim poznavaocima ademske profesionalne vojne obuke, mada nije još bio završio školovanje. Zbunio se.

Ko je ovaj čovjek? Nije mogao da razjasni svoje utiske o njemu. Da li ga je poznavao Hazimov mentor ili ja lično? Da li je zbog mog ranijeg

poznanstva s njim izbjegao da odgovori na moje pitanje?

***Adila i njen pratilac ubrzo su sustigli pobunjeničku grupu koja je već bila u

pokretu. Uz kratak pozdrav, bez riječi se pridružiše koloni. Vjerovatno veoma često mijenjaju boravišta. Oh, eno Hazima. Hazim je ležao u nosiljci, zatvorenih očiju. Adila se pitala kako mu je i da li je

dobro da ga prebacuju ako je teško ranjen. Hedija je bila pored njega i s vremena na vrijeme bacala pogled da vidi je li sve u redu. Adila je imala bezbroj pitanja, ali je znala da sada nije vrijeme za njih. Htjela je i da porazgovara sa Hazimom o Dželilu.

Šta li je s Dželilom? Da li su ga već odveli na Ilderin? Jesu li uspjeli da izvuku iz njega prenesena sjećanja? Šta su učinili s njim?

Kada je pala noć pobunjenici su pronašli pogodno mjesto za odmor i zaustavili se. Adila je bila veoma umorna. Odavno nije putovala ovoliko dugo u komadu. Prišla je Hazimu i Hediji i sjela pored njih. Hedija je pozdravi.

- Znala sam da ćeš nam se pridružiti.Hazim otvori oči, pogleda Adilu i nasmiješi se.- Adila, drago mi je da te vidim. - I meni tebe, Hazime. Kako se osjećaš?- Preživjeću. Hazim se uozbilji i zatvori oči.- Nisam mogao da ga zaštitim.Adila se rastuži, ali prisili sebe da se nasmiješi.- Čim se oporaviš, poći ćemo na Ilderin da ga tražimo. Biće isto kao nekad.Hazim se nasmiješi i otvori oči. Uze Adilinu ruku u svoju.- Tako treba. Nikada ne kloni duhom.Bio je prilično slab. Hedija pozva Adilu da ga ostave da se odmori.- Ne može pričati dugo, ali stvarno je sretan da te vidi. Mora da ste dobri prijatelji.- Nadam se da jesmo.Hedija se nasmiješi.- Jeste.- Hvala ti za poruku koju si mi ostavila. Dala mi je novu snagu.- Pretpostavljala sam da ćeš htjeti da nam se pridružiš radije nego da se vratiš na

Zibiju.- Kako si uspjela da se uvučeš u kamp?

79

- Onaj vaš izdajnik izazvao je prilično interesovanje prisutnih, čak i Ilderina, mada nisam sigurna da li su uopšte razumjeli o čemu govorite. Nije mi se bilo teško provući. Mislila sam da ti dam neki znak, ali ti si se uključila u razgovor. Po izrazu njegovog lica rekla bih da si ga otkrila pred ostalima. Čini se da tvoji Zibijci zaista nisu htjeli da povrijede Dželila.

- Rekla sam ti to.- Nisam htjela dugo da se zadržavam, pa sam ti napisala poruku i sakrila je među

tvoje stvari. Računala sam da ih vaši čuvari ne pregledaju - nasmiješi se. -Napisala bih ti poruku na zibijskom kad bih znala taj jezik. Ilderinski nije dolazio u obzir.

Nisu još dugo razgovarale. Adila je bila previše umorna. Uskoro je utonula u san.

Slijedeći dan donio je još jednu napornu turu. Adila je bila sretna da neće biti još jedna. Hedija joj je rekla da će stići do Višeg zapadnog skloništa kasno uvečer. Ono se nalazilo sjeveroistočno od napuštenog Zapadnog skrovišta, među visokim planinama Visokog Gorja. Visoko Gorje je strmi planinski lanac prekriven gustom šumom i sa visokim liticama. Samo su rijetki Ademi znali kako da se snađu na tim planinama. Pobunjenički vodiči su poznavali najsigurnije puteve, a na nekim mjestima koristili su se kako prirodnim, tako i vještačkim pećinama koje su vješto sakrili od mogućih radoznalaca. Taj dio puta morali su proći pješke. Više zapadno skrovište bilo je pravo malo naselje na visoravni sakrivenoj nepristupačnim visokim planinama. To, i činjenica da Adem nije moguće prelijetati, dalo je pobunjenicima svu neophodnu sigurnost. Adila ga je doživjela mnogo ljepše nego Zapadno skrovište. Više zapadno skrovište imalo je u sebi dah šumovite planine, a strop mu nije činio hladni kamen, nego milioni blistavih zvijezda. Ovo jutro će je probuditi sunčeva svjetlost. Hazim je odveden u jednostavnu bolnicu koju su pobunjenici sebi organizovali. Hedija je pozvala Adilu da prenoći kod nje.

- Ima dovoljno mjesta. Sutra ćemo posjetiti Hazima.Pogleda je vragolasto.- I ne boj se, neću pokušati da te ubijem dok budeš spavala.Adila se umorno nasmiješi. - Ovaj put bi ti sigurno pošlo za rukom.- Nisi baš u formi. Poslije nekoliko izlazaka, ove dvije ture činiće ti se kao šetnja.

Kada se Adila probudila već je prošlo podne. Hedija nije bila tu. Ona je vjerovatno ustala rano jutros. Umila se, obukla i izašla na sunce. Ljudi su prolazili okolo, svak' nekim poslom.

Pravo malo mjestašce. Okolina koja je Adili odgovarala. Ode da posjeti Hazima. Rekli su joj da je jutros

bolje, ali da ga ne zamara. Hazim je ležao u izdvojenoj prostoriji u krevetu i posmatrao kroz prozor sitne ptičice koje su cvrkutale i skakutale po grančicama drveta koje je raslo ispred prozora.

- Slatke su.Hazim skrenu pogled prema njoj.- Zanimljivo ih je posmatrati... Kad već nemam drugog posla.- Sigurno ti je dosadno biti primoran da stalno ležiš u krevetu.- Nije tako strašno. Naučio sam dugo biti na jednom mjestu kada je potrebno. Više

me brine Dželil. Volio bih da mogu odmah da krenem u potragu za njim. Ilderini ne znaju koliko je vrijedan.

- Misliš, koliko su vrijedna prenesena sjećanja.Poslije momenta tišine Hazim upita:

80

- Adila... Zašto su Zibijci tražili Dželila? Ranije nisu imali poseban interes za ono što mu je dato.

- Prema onome što je meni rečeno, Burhani su se ponudili da našim istraživačima otkriju šta znaju o nekoj civilizaciji koja je davno postojala na našoj planeti, ako im dovedemo Dželila da bi mogli da vrate sjećanja koja je tvoj mentor prenio u njega.

Hazim se zamisli.- Ti nisi napisala onu poruku.- Ne. To je bila zamka za vas. Ali, to je učinio pojedinac. Ne smiješ misliti da su

svi iz grupe krivi.- Nisam to ni mislio.- Htjela sam da porazgovaram s Dželilom. Nisam bila sigurna da li on zna zašto je

toliko tražen, mada sam uzela u obzir mogućnost da si mu rekao. Jesi li?Hazim je pogleda. Adila uzdahnu.- Ne možeš ništa da mi kažeš, zar ne?- Zapravo, mislim da bi trebalo da ti razjasnim sve. Adila se iznenadi.- Znam da mogu imati povjerenja u tebe. To si dosad više puta pokazala.- Hvala.Hazim joj u nekoliko rečenica pojasni Dželilov značaj.- Zato si rekao da ne znaju koliko je on vrijedan, a ne koliko su vrijedna sjećanja u

njemu.Hazim klimnu.- Moram ti reći još nešto. Dželilu nisam rekao. Mislio sam da je rano, a nije bilo od

tolikog značaja u tom momentu. Međutim, sada kad si mi rekla razlog zašto su se Zibijci zainteresovali za njega, mislim da bi i ovo trebala da znaš.

- Dželil zna nešto i o nestaloj civilizaciji?Hazim se nasmiješi.- Ne nešto. Sve. Sve što smo ikada uspjeli da saznamo o njima.- Ali, nama ništa o tome nije rečeno.- Začudio sam se da su vam ponudili reći bilo šta. Rijetki mentori znaju o staroj

civilizaciji više nego da je samo postojala, a koliko je meni poznato, samo jedan ima pristup nalazištu i poznaje stari jezik i pismo.

- Nije valjda?- To je bio moj mentor, a sada je to Dželil.- Ali, zašto?- Ne znam. Mogu samo nagađati da je pronađeno nešto što su naši mentori smatrali

da ne treba da se zna.- Da li Ilderini znaju šta je tvoj mentor znao?- Imam razloga da vjerujem da je tako.- Onda oni zapravo traže...- ... Upravo ono što su naši mentori smatrali opasnim da se sazna.- Zar ne misliš da je trebalo da upozoriš Dželila?- Ne brini. Sada kada je preneseno sjećanje postalo dio njegove vlastite svijesti, oni

nemaju načina da ga izdvoje protiv njegove volje, a ako ga budu pitali o tome sve će mu se sâmo razjasniti.

Adila uzdahnu.- Zašto mi nikad ništa nije rekao?- Zato što je i sam bio zbunjen i zato što nije htio da brineš. Veoma mu je stalo do

tebe, Adila.- Zar baš svi moraju da govore stranim jezikom mada znaju ademski?

81

Hedija je stajala na vratima glumeći razočarenje:- Veoma otežavate prisluškivanje.Adila se nasmija.- Mnogo mi je lakše razgovarati na zibijskom, Hedija. Ipak je to moj maternji

jezik.Ovo objašnjenje je bilo sasvim logično i nije povlačilo pitanja na koja ni Adila ni

Hazim nisu bili spremni da odgovore.- Ti ovdje sjediš, a tvoji prijatelji se pitaju gdje si. Daidža Avam bi također htio da

te upozna. Ferhija me je zamolila da te poslije dovedem kod nje.- Vidim da te čeka puno posla, Adila. Ne brini za mene. Ionako će se doktor ljutiti

što se nepotrebno zamaram.Adila se nasmiješi, pozdravi Hazima i pođe s Hedijom da upozna glavnog

pobunjeničkog vođu Avama Zarifa. Dželil joj je pričao o tom čovjeku sa puno poštovanja kao o prijatelju od kojeg je uvijek mogao dobiti dobar savjet i sa kojim je vrijedilo razmijeniti mišljenje.

- Ja neću ulaziti.Vidjevši da je Adila pomalo nervozna, Hedija se nasmija.- Ne brini. Neće te pojesti. Samo želi da te upozna i porazgovara s tobom.Adila se nesigurno nasmiješi, pokuca i uđe. Čovjek vojničkog držanja, koji je

samim svojim izgledom izazivao poštovanje, dočeka je prijateljski, predstavi joj se i ponudi joj da sjedne.

- Dželil mi je pričao o Vama. Ne znate koliko sam želio da Vas upoznam.Ne pomen Dželilovog imena, Adila se rastuži. Toliko nejasnoća, toliko strahova, a tako malo osoba kojima je mogao da se

povjeri. A sada je zarobljenik Ilderina...- Ne budite tužni. Ilderini ga neće povrijediti. Potreban im je.Adila klimnu.- Hazim mi je objasnio.Avam se iznenadi.- Hazim Vam je objasnio!? Mora da ima veliko povjerenje u Vas. Koliko Vam je

rekao?- Sve. Objasnio mi je potpuno Dželilov značaj, kako za njegov, tako i za ostale

narode.- Znači, Vi znate da je Dželil...- ... Dijelom Burhan i ‘mentor po rođenju’.- Nevjerovatno! Da Vam jedan burhanski učenik kaže toliko... Čak ni Dželilu nije

rekao.- Nije?- Ne. Dželil je sam shvatio. Vaš prijatelj mu je samo potvrdio.- Rekao je da smatra da bih trebala da znam.Avam ju je dočekao s poštovanjem, ali imala je utisak da je to poštovanje naglo

poraslo. Povjerenje koje joj je ukazao Hazim imalo je veliku težinu ako se uzme u obzir da je on Burhan, a Burhani nikada ne otkrivaju svoje tajne nikome, pa čak ni svojima, ukoliko ne smatraju osobu vrijednom takvog znanja.

- Vi ste nevjerovatna osoba. Ono što znam o Vama je već više nego dovoljno da to potvrdi. Pa, ipak bih volio da mi kažete kako ste se oslobodili ilderinskog zarobljeništva i povrh svega još našli pod njihovom zaštitom?

Adila mu objasni. Nije pomenula da Dželil posjeduje znanja koja Zibijci traže. Nije željela da mu govori išta što je saznala od Hazima. Ako bude htio, sam će reći ono što

82

želi da se zna. Njoj je poklonio povjerenje i ona nije htjela da ga iznevjeri. Avam se nasmija.

- Zato, dakle, kruže one čudne priče. Vaši su smislili dobar razlog da dođu na Adem. Ilderini ni ne sumnjaju u interes Zibije za Dželila, makar i posredan.

Adila je šutila. Ilderin. Dželil je sad tamo. Ko zna kako mu je. Možda je susreo Bariza? Ne.

Sigurno su ga zatvorili samog i pokušavaju da ga prisile da im kaže šta zna. Da li ga muče?

- Vi baš ne možete prestati da brinete. Nakon kratke pauze, Avam uzdahnu.- Razumijem Vas. Smirujem njegovu porodicu, ali i sâm sam zabrinut. U svakom

slučaju, već radimo na tome da nekoliko naših prebacimo na Ilderin. Vaš prijatelj nas je uputio u neke stvari koje bi trebali da znamo da se lakše uklopimo među Ilderine. Problem je samo naći način da neupadljivo odemo tamo.

- Uključite i mene. Već sam bila tamo i mogu sasvim dobro proći kao Ilderinka. Nisam zaboravila ilderinski. Uostalom, mogu vježbati sa Hazimom.

- Kad Vas pogledam rekao bih da to nije za Vas, ali znajući šta ste već prošli... - Nadam se samo da će se Hazim dovoljno oporaviti da ide s nama.- I ja. Njegovo prisustvo bilo bi sigurno od velike pomoći. Znači, dogovorili smo

se. Neću Vas više zadržavati. Znam da su Vas gospođe Šihab pozvale u posjetu. Hedija će Vam pokazati gdje su smještene.

- Bilo mi je drago.- I meni. Čuvajte se.Adila je napustila Avama u boljem raspoloženju. Znala je da mu je stalo do Dželila

i da radi na tome da ga vrati s Ilderina. Bilo joj je drago što nije izostavljena. Ona je naprosto morala opet otići tamo u potrazi za njim. Znala je da neće imati problema da se ponovo uklopi među Ilderine.

- Pa? Kako je bilo?- Nije me pojeo.Hedija se uozbilji.- Šta je rekao za Dželila?- Radi na tome da pošalje grupu pobunjenika na Ilderin da ga potraže. I ja ću biti

među njima.- Pretpostavljam da ti to nije mogao odbiti.Ton njenog glasa ukazivao je da je i ona željela biti u grupi, ali da joj nije

dozvoljeno. Adila je odlučila da to više ne pominje. - Evo nas.Faiza i Ferhija živjele su u lijepoj maloj kući koja je imala uredni vrt sa cvijećem

pred vratima. Iz kuće se čuo dječiji smijeh. Obje su se veoma obradovale da ponovo vide Adilu. Ferhija joj je ponosno pokazala svoju malu Rubiju koja je radoznalim tamnim očima gledala novo lice.

Barizova djevojčica. Nikad nije imao priliku da vidi ovo dijete.- Kada budemo na Ilderinu, obećavam da ćemo potražiti i Bariza.- Na Ilderinu?- Oh, tako mi je žao. Toliko sam se zabrinula zbog Dželilovog zarobljavanja da

nikome nisam ni rekla za Bariza. Htjela sam da kažem Dželilu, ali nije mi se ukazala prilika.

Faiza zabrinuto upita:- Jesi li sigurna da je Bariz odveden na Ilderin?

83

- Potpuno. Vidjela sam kako ga izdvajaju od ostalih i odvode na jug. Ako su imali samo opis osobe koju traže, sigurno su ga zamijenili za Dželila. Ko ih ne poznaje, lako mu se to može desiti.

Hedija skoči na noge.- Daidža mora odmah saznati. Idem da mu kažem.Faiza se složi i Hedija ode da potraži Avama.- Tako sam sebična.Ferhija je nježno zagrli.- Ne govori to. Znam koliko ti je stalo do Dželila. Normalno je da te je njegovo

zarobljavanje uznemirilo i da si zaboravila na sve drugo.- Uostalom, imala si na umu da nam kažeš. Lijepo je da si obratila pažnju šta se

dešava Barizu kada ti ni samoj sigurno nije bilo ugodno u zarobljeništvu - napomenu Dželilova majka.

Adili je bilo neugodno. - Nisam učinila ništa posebno.- Misliš? Ja mislim da treba da zahvalim Dobročinitelju da si mog sina na Zibiji

našla upravo ti. Pođi na Ilderin, Adila. Ako ga iko uspije pronaći, onda si to ti. Reci mu za Bariza. On ga sigurno neće napustiti.

- Obećavam.

84

VIŠTA JE SA BARIZOM?

Već nekoliko dana Dželil je sjedio u zarobljeništvu nemirno iščekujući da Ilderini ponovo na neki način pokušaju da se dočepaju željenih znanja. Imao je utisak da je njihov prioritet stara civilizacija koju je pominjao Hazimov mentor. Hazim je to vjerovatno znao i opet mu nije ništa rekao.

Kada će naučiti da mi vjeruje? Ali, opet je bio sklon da mu oprosti. Hazim nije mogao lako prevazići ono čemu su

ga učili čitav život. Osim toga, vjerovatno je smatrao da je bolje da se sam sjetim svega što je bitno.

Znao je da ću prije ili kasnije doći i do toga u svom ispitivanju prenesenih sjećanja.Dželil uzdahnu i poče da šeta po prostoriji. Nije više mogao da sjedi. Poželio je da

se nešto promijeni. Samoća, tišina i skučenost prostora teško su mu padali. Nasmija se sebi.

Ako se ovako nastavi mogao bih postati i klaustrofobičan. Ponovo je sjeo. Po ko zna koji put u misli mu se vratila Adila. Nije mogao prestati

da brine za nju. Imao je utisak da bi mnogo lakše podnosio ovu izdvojenost kada bi samo mogao da sazna šta je s njom.

Je li dobro? Da li se vratila na Zibiju ili je još na Ademu? Jesu li pobunjenici pokušali da ponovo stupe u kontakt s njom?

Odmahnu glavom u želji da otjera bezbrojna pitanja na koja nije imao odgovor. Nije imalo smisla nanovo ih ponavljati sebi svaki dan. U ovom trenutku mogao je jedino da se nada da je sve u redu i da pokuša da izvuče što više iz svoje situacije koja nije bila baš najbolja.

Iz razmišljanja ga trgnu zvuk koraka koji su nesumnjivo išli prema vratima njegove ćelije. Tri ilderinska vojnika uđoše. Jedan mu veza ruke i naredi mu da pođe s njima. Dželil posluša. Svugdje mu se u ovom trenutku činilo bolje nego u njegovoj ćeliji. Ipak je bio pomalo uznemiren.

Ko zna šta su smislili? Pitao se da li će imati priliku da ponovo vidi Imperatora. Želio je to, ali se pomalo i

plašio toga. Bio je siguran da ga poznaje. Nije mu bilo jasno kako je to moguće, ali on je tog čovjeka poznavao, u to uopšte nije sumnjao. Zaokupljen mislima, Dželil nije obraćao pažnju kuda ga Ilderini vode, ali kada primijeti da napuštaju tu zgradu i biraju puteve sa što manje ilderinskih stražara, iznenađeno i ne bez brige, pogleda u vođu grupe. Ovaj okrenu glavu od njega i nastavi bez riječi. Dželil se uznemiri.

Neko ko pokušava da me spasi, ili da me se otarasi? Palo mu je na pamet da ne zna ništa o političkoj situaciji na Ilderinu. Imperator sigurno ima neprijatelje i među Ilderinima. Pitanje je samo da li će me

oni osloboditi ili čak ubiti da ga onemoguće da ostvari svoj naum ili će pokušati da izvuku iz mene znanje koje Imperator traži za svoje svrhe.

Ovo drugo činilo mu se vjerovatnijim. U svakom slučaju, ovi ljudi su se suviše dobro snalazili na Ilderinu da bi pretpostavio da su u pitanju Ademi poslani da ga oslobode. Osim toga, Ademi bi mu sigurno na neki način stavili do znanja da ne brine. Oprezno je bacio pogled naokolo. Pobjeći? Nije bio siguran ni gdje se nalazi ni kuda bi pošao. Uostalom, možda mu ovi ljudi i nisu bili neprijatelji. Pa, ipak, radije ne bi ostao da provjeri je li tako.

- Da sam na tvom mjestu, ja to ne bih pokušavao.Dželil iznenađeno pogleda vođu grupe. Zar sam tako providan?

85

Ovaj nastavi tihim glasom:- Ovo nije Adem. Pao bi u ruke Imperatorovim ljudima u sekundi. - Bar bih znao šta me čeka.Vođa malo zastade.- Nećemo te povrijediti. Dajem ti riječ.Dželil klimnu. Nije znao zašto, ali ovaj čovjek mu je uljevao povjerenje. Osjećao je

da njegova riječ ima težinu. Stoga je mirno nastavio da ide s ova tri nepoznata Ilderina nadajući se da će mu gdje god da idu biti bolje nego da zatvoren u onoj prostoriji čeka na reakciju Imperatora.

Poslije prilično dugog i komplikovanog puta mračnijim i svjetlijim ulicama grada i nakon prolaska nekoliko provjera na koje su njegovi pratioci očito bili spremni, Dželil se konačno našao u dobro opremljenim podrumskim prostorijama koje su očito služile kao baza za akcije protivnika Imperatora. Ruke su mu oslobođene i uveden je u jednu manju prostoriju gdje je zamoljen da pričeka. Ubrzo potom, u prostoriju je ušao krupan čovjek autoritativnog držanja praćen mlađim čovjekom koji se Dželilu učinio poznat. Pažljivo ga je pogledao. U trenutku mu je sinulo gdje ga je već vidio. Naglo ustade i odmače se malo ne skidajući pogleda s njega.

- Nisam mislio da ćete se sjetiti, inače bih zamolio da Vas pripreme za susret sa mnom.

Krupni čovjek preuze riječ.- Nemate razloga da se plašite, asistent Bali je već dugo s nama. Njegov zadatak

bio je da se pobrine da sjećanja koja se izvuku iz Vas ne budu dostupna Imperatoru. Već dugo gradi svoj položaj kao asistent profesora Ibšira i veoma je važan izvor informacija za nas.

- Vi ste nas iznenadili. Nisam očekivao da se sjećanja iz Vas ne mogu izvući.Mladi asistent približi se malo Dželilu i oduševljeno nastavi:- Vi ste ON, zar ne? Čovjek kojeg Burhani traže već vijekovima. Vi ste onaj koga

oni zovu ‘mentor po rođenju’. Ne možete zamisliti kolika je za mene čast da Vas upoznam, nakon toliko proučavanja burhanskih eksperimenata i njihovih očekivanja...

Dželil nije mogao da kaže ni riječi. Bilo mu je neugodno i poželio je da se skloni od ovog pretjeranog oduševljenja onim što je.

- Vehabe. Krupni čovjek spusti mu ruku na rame. Vehab Bali se prenu.- Oh, oprostite. Malo sam se zanio.- Nismo zato došli. Vehab se malo odmaknu. Krupni čovjek se predstavi:- Ime mi je Muaz Rekib. Ja sam vođa antiimperijskog pokreta na Ilderinu. Želimo

da oslobodimo Ilderin diktature njegovog sadašnjeg Imperatora i uspostavimo demokratsko uređenje. Imamo puno pristalica po cijelom Ilderinu. Ovo inače nije naše glavno sjedište. Ja sam došao samo zbog tebe.

Dželil uzdahnu.- Šta očekujete od mene?- Prvo bih volio da znam više o tebi. Sve oko tebe je obavijeno tajnom.- Čak ni profesor Ibšir nije znao više o Vama od Vašeg opisa. Imperator je krio

razloge svog interesovanja sve dok nije doveden momak veoma sličan Vama za koga smo mislili...

Dželilov pogled učini da Vehab zastane. Muaz oprezno upita:- Nešto nije u redu?- Momak... koji liči na mene... Kako se zove?

86

Vehab odmahnu glavom tužno.- Ne znamo ni kako se Vi zovete. Imperator je vrlo tajanstven kada ste Vi u pitanju.

Lično je prisustvovao Vašem dovođenju u laboratoriju da bi bio siguran da neće ponovo doći do greške.

- Znači, zaista je u pitanju neko koga poznajem... Ali, kako je to moguće?- Nije nemoguće - reče asistent Bali. - Imperator je pronašao ostatke neke prastare

civilizacije ima tome već oko 200 godina. Ne znam kako, ali ono što je tamo pronašao omogućilo mu je da prelazi iz osobe u osobu. Tako je praktično učinio sebe besmrtnim.

- Ali, to još nije sve - doda Muaz Rekib. - Kada se prebaci u drugu osobu, Imperator je u stanju da se koristi njenim znanjem.

- Izgleda da je u pitanju nešto slično prenošenju sjećanja kojim se koriste Burhani - objasni asistent.

Muaz nastavi:- Naša služba se brine da sazna sve o Imperatoru. Veoma je bitno da znamo protiv

koga se borimo. Prema našim informacijama, posljednja Imperatorova žrtva je neki ademski general, zarobljen prije oko dvije godine. Ime mu je Talib Šihab.

Dželil se sruši na stolicu kao gromom pogođen. Osjetio je da se sav trese i jedan trenutak nije imao snage ni da misli ni da govori. Vehab htjede nešto da kaže, ali nije znao šta. Muaz reče:

- Sudeći po tvojoj reakciji, nije nikakvo čudo da je Imperator u stanju da te prepozna.

Malo se nasmiješi.- Još nam nisi rekao kako se zoveš.- Dželil... Šihab. General Talib Šihab je... moj otac.Vehab iznenađeno pogleda Dželila i zausti da nešto kaže, ali Muaz ga prekinu.- Nije sad vrijeme za iščuđavanje, Vehabe.Dželil je utonuo u misli. Elefif ga nije vidio među zarobljenicima. Možda je već ranije odveden. Da li je

Imperator znao da je on Burhan, pa je htio da iskoristi njegova znanja i o Burhanu i o Ademu? Eto ko... Eto ko je tako dobro kočio ademske pobunjenike...

Sjetio se starog teksta koji je čitao Hazimov učitelj: ‘Ako bi se prenijela u drugu osobu, jača duša bi potisnula slabiju i ostvarila kontrolu. Ali i slabija duša može ostvariti kontrolu ako joj se pomogne.’

Da li je stari narod znao način da to izvede? Nije ni čudo da su Burhani ograničili pristup tim informacijama.

Misli mu se ponovo vratiše ocu. Da li je svjestan onoga što Imperator radi koristeći se njegovim znanjem? Oh,

Dobročinitelju, volio bih da se pridružio tvojim dušama u drugom životu. Bilo bi to manje bolno. Za njega... i za nas...

- Moraš se suočiti s tim, momče. Slušaj me pažljivo. Ti posjeduješ znanje da jednom za svagda zaustaviš vladavinu tog čovjeka i pošalješ njegovu crnu dušu tamo gdje joj je mjesto.

- Da, mladi Šihabe, Vi nas sve možete spasiti. Vaše znanje o staroj civilizaciji...- Ali... Moje znanje nije dovoljno... Nisam još uspio da sagledam ono što mi je

preneseno... Ja... ne znam šta da radim...- Ne klonite duhom. Vi niste običan čovjek. Vi ste...- ... Uspješan burhanski eksperiment.- Nisam to tako mislio.- Znam. Oprostite.

87

- Možda nisam trebao pominjati razlog Imperatorovog prisustva u laboratoriji...- Ne, Vehabe. Bolje je da momak zna istinu.Razlog Imperatorovog prisustva? Bariz... Toliko sam se iznenadio onim što sam

upravo čuo da sam potpuno zaboravio na njega. Sigurno je bio on. Nema ko drugi biti.

- Šta se desilo s momkom koji je doveden prije mene?- Oh, tako je, pitali ste za njegovo ime. Da li ga poznajete?- Šta je s njim?Vehab se unervozi.- Pa, bio je izložen istom tretmanu kao i Vi, ali je shvaćeno da u njemu nema

drugih sjećanja. Prebačen je u postrojenje na jugu.Muaz pojasni:- To postrojenje služi kao zatvor za ilderinske kriminalce, ali tamo ima i Adema.

Daleko je na jugu. To su veoma hladni i nepristupačni krajevi. Ledena ravnica i hladni vjetrovi čine bijeg nemogućim.

- A spašavanje? Nešto poput onog što ste učinili da izvučete mene iz zatvora?Pomisao da možda može učiniti nešto za Bariza dala je Dželilu novu snagu. Nije

bilo vremena za očaj. Njegov brat je bio na Ilderinu i on možda ima mogućnost da učini nešto za njega. Za svog oca u ovom trenutku nije mogao učiniti ništa. Ali, zakleo se u sebi da neće mirovati dok ne prodre u znanja o staroj civilizaciji toliko koliko je potrebno da nađe način da ga oslobodi Imperatorove kontrole.

Vođa antiimperijskog pokreta uzdahnu.- Vidjećemo šta se može učiniti. Ne obećavam ništa.To je Dželilu bilo dovoljno. Nije mogao očekivati pristanak odmah, a činjenica da

nije odmah odbijen davala mu je nadu. U ovom trenutku nada mu je najviše bila potrebna.

***Muaz je osjetio da bi spašavanje osobe za koju je u međuvremenu saznao da je

Dželilov brat, dalo Dželilu veliku moralnu podršku. Bilo je očito da je i nakon dva mjeseca Dželilu teško padalo saznanje da je njegov otac ilderinski Imperator. Znao je da Dželil posjeduje znanja koja bi mogla napraviti ključni preokret u njihovom otporu carskoj imperiji i želio je da podstakne Dželila da se pozabavi tim problemom. Spašavanje njegovog brata iz postrojenja na jugu moglo je da bude upravo ono što im je trebalo. Stoga je organizovano sve što je potrebno da grupica ilderinskih antiimperijalista ode u postrojenje i dovede Dželilovog brata u Zelenu Rijeku.

Antiimperijalisti u Prijestolnici su se primirili nakon Dželilovog oslobađanja. Mnogi su taj dan izgubili glave, a osiguranje je ojačano. Brojne trupe raštrkane su po kontinentu u potrazi za odbjeglim Ademom.

Dželil je iskoristio proteklo vrijeme da istraži svoja sjećanja o Ilderinima. Na svoj zahtjev uvršten je u grupu koja će otići po Bariza, pa se potrudio da se u potpunosti uklopi među ilderinske vojnike. Ničim nije htio da izazove sumnju. Mada se u tome izvještio još prilikom pobunjeničkih akcija na Ademu, nije htio ništa da prepusti slučaju. Neće biti greške. Bariz će biti oslobođen sutra.

Nakon što je pokucao da najavi svoj ulazak, na vratima se pojavi visok mladić duge svijetlosmeđe kose uredno vezane u rep.

- Dobro jutro, Dželile. Kako si? Spreman za akciju?Jasir Daut bio je jedan od najaktivnijih antiimperijalista. Bio je ozbiljan i pouzdan i

učestvovao je u svakoj većoj akciji. Imao je veliku pronicljivost i bio je veoma razuman i smiren za momka od 27 godina. Mnogi su mu prigovarali da je preozbiljan

88

za svoje godine i da bi trebao da se opusti, ta nije Burhan. Želio je da uništi Imperatora. Dželilu je rečeno da je Jasirov dedo bio veliki znalac i protivnik imperije koji se nije bojao da javno iznosi svoje mišljenje i dobrim argumentima mijenja stav javnosti prema Imperatoru. Uspio je da privuče mnoge značajne ljude i formira jaku demokratski nastrojenu organizaciju. Njegovo ubistvo ne bi uspjelo da zaustavi antiimperijske tokove koje je on pokrenuo. Stoga se Imperator pobrinuo da ga zarobi i da preuzme njegovo tijelo i znanje, što mu je omogućilo da ubrzo nakon toga potpuno onemogući bilo kakvo djelovanje Dautove organizacije i uguši svaki javni otpor imperijskoj vlasti. Jasir je vodio brojne akcije antiiperijalista, među kojima i Dželilovo oslobađanje. Već tada je Dželil osjetio da je Jasir osoba u koju se može imati povjerenja, pa se potrudio da u ova dva mjeseca svog boravka među ilderinskim antiimperijalistima uspostavi prijateljstvo s njim. Situacija s njegovim ocem išla mu je tu u prilog, jer Jasir je bio veoma naklonjen svom dedi i razumio Dželilovu bol, pa je i pored toga što je bio prilično zatvoren, ipak pokušao da pruži Dželilu bilo kakvo ohrabrenje. Odmah se angažovao na akciji spašavanja Dželilovog brata i biće njen vođa.

- Stari je došao. Želi da te vidi.Već skoro dvije godine među ilderinskim pobunjenicima živi jedan stari Adem,

koji je pronašao način da dođe kao zarobljenik na Ilderin u želji da pomogne svom prijatelju, generalu Šihabu. Imao je veliko znanje i iskustvo i dobro je poznavao najnovijeg Imperatora, pa je bio od velike koristi antiiperijalistima. Ilderini nisu mnogo znali o njemu. Vidjelo se da je bio vojnik i učestvovao u mnogim bitkama koje su ostavile traga, kako na njegovom karakteru, tako i fizički. Vehab se pobrinuo da mu neke od njegovih starih ozljeda predstavljaju manji hendikep i to je učinilo da Adem, kojeg su ilderinski antiimperijalisti od milja zvali Stari, postane mnogo življi i aktivniji. Čim je saznao da je generalov sin među antiimperijalistima pobrinuo se za svoje poslove i doputovao u Zelenu Rijeku da ga vidi. Dželil je bio veoma radoznao da se susretne s njim. Ako je bio veliki prijatelj njegovog oca, sigurno su se poznavali. Antiiperijalisti mu nisu znali reći njegovo ime. Za njih je on jednostavno bio Stari i tačno se znalo na koga se taj naziv odnosi.

Kada je ugledao Starog, Dželil je skoro zaplakao od radosti. Nije mogao da vjeruje da je to moguće, ali Abas je bio tu pred njim i smješkao se nježno, stojeći na vlastitim nogama, potpomognut držačima koji su efikasno primali komande iz njegovog mozga i omogućavali njegovim nogama pokret. Dželil mu je prišao ne skidajući pogled s njegovog lica, a onda ga zagrlio čvrsto i nježno. Abas mu je bio prijatelj, učitelj, savjetnik, čovjek koga je poštovao i kome se divio. Njegovo prisustvo, njegovo iskustvo i njegova briga u ovom trenutku, činili su mu se kao najveće blago koje može da ima.

Muaz se nasmiješi.- Čini se, Stari, da si zaista bio u bliskim odnosima s generalom Šihabom.- Mogli ste to shvatiti bezbroj puta do sada, Muaze. Dželile...Abas pogleda Dželila koji je stajao tu pred njim.- Promijenio si se.Dželil podiže obrve. Abas objasni:- Izgledaš iskusnije nego tada u Večernjoj Svjetlosti kada si odlučno hitao da se

suprotstaviš napadačima žarom neiskusnog kadeta, mada si znao da je to izgubljena bitka.

Abas se sjetno nasmiješi.- Kako si se samo vatreno borio do kraja. Bio sam ponosan na tebe i boljelo me je

kad sam vidio da si pogođen. Mislio sam da si poginuo.

89

- Malo je nedostajalo...Jasir se malo nakašlja.- Žao mi je što vas prekidam. Siguran sam da imate mnogo da kažete jedan

drugom. Ali, uskoro je vrijeme da krenemo. - Ah, da. Rečeno mi je da i je Bariz na Ilderinu. Idi, Dželile. Dovedi ga na sigurno,

a onda ćemo svi lijepo porazgovarati kao nekada.Dželil se nasmiješi. Kao nekada. Abas je često dolazio kod njih i pričao im priče iz rata. Posebno je Bariz uživao u

njima. Njegova mašta dobijala bi krila i on je uvijek sebi predstavljao odvažne ljude koji proživljavaju nevjerovatne situacije u borbi za domovinu. Uvijek je od Abasa tražio da im priča priče, a onda bi sva četvorica posjedala pred njega i slušali ga pažljivo, široko raširenih očiju, upijajući svaku njegovu riječ. Bariz je stalno govorio da će biti veliki vojnik, ali čini se da je Alemdar, koji nikada nije izražavao toliko oduševljenje, mada je sa interesovanjem slušao Abasa, doživio njegove priče mnogo dublje nego što su mislili, jer je, čim je napunio dovoljno godina, upisao Vojnu akademiju. Bariz je ubrzo u sebi našao pisca i prestao da sanja o tome da bude veliki junak, ali Abasove priče nesumnjivo su ostavile traga u njegovim djelima. I Durak i Dželil su naravno sanjali da budu junaci kada su slušali te priče, ali Durak je imao više interesa za nauku, a Dželil je pronašao svog junaka u Alemdaru koji se pokazao jednim od najboljih kadeta i dobio visoka priznanja od Akademije.

Dok je putovao prema jugu u ilderinskoj uniformi, Dželilove misli bile su daleko u prošlosti. Ponovni susret s Abasom probudio je u njemu sjećanja na njegovo djetinjstvo i poslije dugog vremena brige za aktuelne probleme i pokušaja da prodre u strana sjećanja prepustio se razmišljanju o vlastitoj prošlosti. Dozivao je u sjećanje detalje svog djetinjstva, zgode i nezgode. Posebno je pokušao da se što jasnije sjeti svega u vezi sa svojim ocem. Želio je da ga oslobodi Imperatorove kontrole. Da li bi to mogao da učini njegovim podsjećanjem na prošlost? Njegova reakcija na pitanje koje mu je postavio dok je još bio zarobljen ukazivala je na to da, mada je bio pod kontrolom ilderinskog Imperatora, nije bio nesvjestan sebe samog i da je, makar malo, mogao da utiče na svoje ponašanje.

Noć je pala i ledeni vjetar smrzavao je prisutne bez obzira na njihovu toplu odjeću kada su stigli do kontrolne tačke gdje će prenoćiti prije nego što sutra nastave put do postrojenja. Bili su prodrli duboko na jug i već se značajno osjećala promjena klime. Kada su smješteni u zajedničku prostoriju, koju su ilderinski vojnici koji su išli prema postrojenju uvijek koristili, Jasir se ohrabrujuće nasmiješi Dželilu.

- Nisi navikao na ovako hladnu klimu. Ne brini, sutra popodne već ćemo biti u postrojenju, a ono je dobro zagrijano da bi se moglo efikasno raditi. To je jedno od najvećih izvora parenergije na ovom kontinentu. Nije nikakav gubitak iskoristiti dio nje na zagrijavanje u odnosu na dobitak od rada postrojenja.

Dželil klimnu. Bar Barizu nije hladno.

Jutro je osvanulo sunčano i hladno. Već sa prvim zrakama sunca ilderinski konvoj nastavio je putovanje na jug da bi u popodnevnim satima stigli u postrojenje. Bilo je to upravo pred popodnevnu pauzu i Dželil je odlučio da je iskoristi da odmah potraži Bariza. U međuvremenu, Jasir će predati papire sa naređenjem o prebacivanju zatvorenika u unutrašnjost kontinenta koje su antiimperijalisti na odgovarujćim položajima uspijeli da obezbijede. Jasir se raspitao za Bariza i obavijestio Dželila gdje da ga potraži i gdje je potrebno da ga dovede da se njegovo otpuštanje iz postrojenja

90

obavi prema propisima. Odmah po oglašavanju pauze, Dželil se uputi prema opisanoj lokaciji. Ovo postrojenje bilo je drugačije od onih na Ademu, gdje su Ilderini prilagodili ademske pogone svojim potrebama, pa je Dželilu trebao trenutak da se snađe. Ubrzo je našao prostorije u kojima su boravili zatvorenici koji nisu spadali u kriminalce, već u ratne i političke zarobljenike.

U jednoj mračnoj sobici ugledao je Bariza. Sjedio je mirno u polumraku pogleda uperenog prema prozoru. Poželje da potrči prema njemu, ali se suzdrža i polako mu priđe. Kada ga je pogledao u lice srce mu je stalo. Barizov pogled bio je prazan, a lice bezizražajno kao da u njegovom tijelu uopšte nema duha. Polako mu spusti ruku na rame i tiho ga pozva po imenu. Bariz je i dalje nepomično sjedio. U bijesu i očaju, Dželil stisnu čvrsto oružje koje je držao u ruci ne bi li se kako smirio. Nije smio pokazati šta osjeća u ovom trenutku. Nije smio skretati pažnju na sebe. U glavi je čuo Imperatorov glas: Rekli ste da mu Vaša oprema nije uništila svijest. Ne bih želio da se ponovi ono što se desilo zadnji put... Sjetio se da je Vehab oklijevao kada ga je pitao za Bariza. Vjerovatno nije imao hrabrosti da mu kaže kakvo je stanje njegovog brata odmah poslije saznanja šta se desilo njegovom ocu.

Šum u sjeni ga trgnu i on uperi oružje u tom pravcu i naredi onome ko je tamo da se pokaže. Iz sjene izađe omanji mršavi čovjek blijede puti koji je radoznalo gledao u Dželila.

- Bariz, hm? Znači to je ime mog prijatelja, hm?Dželil se trgnu. Barizovo ime izgovorio je veoma tiho. Nevjerovatno je da ga je

ovaj zatvorenik čuo. Zatvorenik se vragolasto nasmiješi i stavi prst na usta.- Prijatelj mog prijatelja je i moj prijatelj. Moja usta su zapečaćena. Bez straha,

hm?Dželil nije bio siguran koliko je ovaj čovjek normalan, ali činilo se da mu od njega

ne prijeti nikakva opasnost. Mada nije bio siguran koliko je riječ ovog čovjeka pouzdana, izgledalo je da ga neće otkriti. Polako spusti oružje i pokaza na Bariza.

- Kako da ga povedem sa sobom?- Nisu Vam rekli, hm?Zatvorenik reče Barizu da ustane i da ga prati te polako krenu gdje je bilo potrebno

davši znak Dželilu da krene s njima.- On čuje, ali ne razumije složenije komande. Sluša sve što mu se kaže. Neobično,

hm? Izgleda da su u glavnom gradu vršili nekakve eksperimente na njemu, hm?Zatvorenik nije očekivao nikakvog odgovora od Dželila. Zadovoljan što ga neko

sluša naširoko je pričao o Barizovom dovođenju u postrojenje i njegovom životu u njemu. Bio je predmet zabave ilderinskih vojnika zbog svoje poslušnosti i svog bezizražajnog pogleda. Ovaj zatvorenik ga je branio od njih i brinuo se o njemu, jer Bariz nije bio u stanju da se sam brine o sebi. Njemu je mogao beskrajno pričati sve što drugi zatvorenici nisu htjeli da čuju i što nije htio da im kaže (ovdje je značajno namignuo Dželilu). Zvao ga je svojim prijateljem i dobro je pazio na njega.

- Hej, Mršo, ne gnjavi novajliju!Čudni Barizov zaštitnik nije ih udostojio pogleda. Kada su stigli na željeno mjesto,

upravnik mu se obrati.- Pa, Mršo, čini se da će ti ovi ljudi odvesti tvog prijatelja. S kim ćeš sad da kuješ

svoje paklene planove, ha?- Dozvolićete da uputim ovog vojnika kako da se odnosi prema mom prijatelju,

hm?- Samo izvoli. Oprosti se i od svog prijatelja ako hoćeš. Nema još puno do kraja

pauze.

91

Upravnik uvede svu trojicu u jednu omanju prostoriju da pričekaju da se srede poslovi i da se njihov Mršo oprosti od svog prijatelja. Mršo je bio u ovom postrojenju već jako dugo. Niko se više nije tačno sjećao kada je doveden i zašto, niti je ijedan čovjek u postrojenju, stražar ili zatvorenik znao njegovo pravo ime. Svi su ga zvali Mršo i bio je na neki način njihova maskota. Imao je više slobode od ostalih zatvorenika i svi su se odnosili prijateljski prema njemu, mada su ga često ismijavali. Cijelo postrojenje smatralo je da je lud, ali pošto je bio bezopasan, nisu ga uznemiravali.

Na Dželilovo iznenađenje, čim su ostali sami, ton Mršinog glasa se potpuno promijeni i on mu se obrati vrlo ozbiljno.

- Pažljivo sam proučio Barizov slučaj. Znam vrlo dobro šta je izazvalo njegovo stanje. Znao sam da se imperija dijelom koristi znanjima stare civilizacije.

- Stare civilizacije?- Oh, oprostite, malo sam se zanio. Znate, proučavam jednu prastaru civilizaciju

veoma dugo... Ali, to nije bitno. Slušajte me pažljivo. Morate ga odvesti na Zibiju. Potražite tamo ovog doktora...

Na jednu malu ceduljicu Mršo je napisao ime i adresu nekog Zibijca.- Ne znam da li još živi ovdje, ali barem ćete imati odakle da krenete.- Vi ste Zibijac?Mršo se samo nasmiješi.- Pomenite mu ime Sidik Afan. On će sigurno biti u stanju da pomogne Vašem

prijatelju.Afan. Dželilu se to prezime učini poznato. Sigurno ga je već čuo na Zibiji.- Nema više puno vremena. - Želite li da Vam pomognemo da odete odavde?- Ne izlažite se nepotrebno opasnosti i ne brinite za mene... Uskoro...Sirena označi kraj pauze i Sidik se uputi prema vratima.- Dobro se pobrinite za mog prijatelja, hm?Dželil osta u prostoriji sa Barizom zbunjen, ali sa nadom da se za Bariza nešto

može učiniti. Bio je zahvalan ovom neobičnom čovjeku koji je očito namjerno boravio u ovom postrojenju praveći se lud da niko ne bi obraćao pažnju na pravi razlog njegovog boravka. Vjerovatno je imalo veze sa nestalom civilizacijom. Imao je utisak da će ovog čovjeka ponovo sresti i radovao se tome.

***Adila se osvrnu oko sebe. Prijestolnica je bila upravo onakva kakva joj je ostala u

sjećanju. Provela je dosta vremena u obilasku ovog grada i osjećala se kao na domaćem terenu. Njeni ademski pratioci nisu izgledali veoma spokojno. Prijestolnica je bila golem grad prepun neprijatelja.

- Nadam se da će se Hazim brzo vratiti. Brine me što je taj vaš gospodin Firuz tako naglo preselio.

- Nemojmo odmah paničiti Elefife, sigurna sam da nije u pitanju ništa ozbiljno.Adila se nasmija vedro, ali Elefifu nije promakao prizvuk nesigurnosti u njenom

glasu. Elefif Demir je pobjegao iz zarobljeništva i, koristeći se znanjem koje je imao kao

vođa jedne od ademskih pobunjeničkih grupa, vrlo brzo pronašao način da stupi u kontakt s pobunjenicima. Ilderini inače ubijaju pri zarobljavanju sve Ademe koji su služili u vojsci. Smatraju ih prijetnjom miru u radnim kampovima, jer zbog stečenog iskustva teže smišljanju pobuna i načina bijega. Život mu je spasila činjenica da je smatran poginulim prilikom okupacije Noćnika, pa su informacije o njemu bile

92

premještene u druge informacijske centre. U centru za identifikaciju informacije su obuhvatale samo žive Ademe uvrštene prije okupacije i one koji su rođeni u mjestima pod ilderinskom kontrolom. Zbog toga je privremeno premješten u jedno postrojenje dok se stvar ne ispita. Nesigurnost koju su stvorili Zibijci svojim glasinama potisnuli su pitanje identiteta nepoznatog zarobljenika u drugi plan i dali mu vremena da razmišlja o bijegu. O pobuni nije razmišljao. Računao je da će mu biti lakše da se sam izvuče, pa da znanja koja je stekao o tom postrojenju i njegovim čuvarima iskoristi za jednu lijepu akciju. Međutim, pošto je upućen u nedavne događaje, nije se dao odgovoriti od odlaska na Ilderin. Informacije o postrojenju je lijepo obrazložio i ostavio vođama da odluče kako će ih iskoristiti i pripremio se za put.

Sada je stajao na velikom trgu Prijestolnice s Adilom i još četiri Adema koji su po dvojica nehajno šetali trgom nestrpljivo očekujući novosti od Hazima. Nije mu se sviđala Hazimova tajnovitost. Nije im rekao kako je izdeverao da dođu na Ilderin niti kakvi su dalje njegovi planovi. Adila je govorila o izvjesnom gospodinu Ezheru Firuzu, Burhanu koji bi trebalo da živi u Prijestolnici, ali sve što su uspjeli da saznaju o njemu jeste da je iznenada preselio. Ta vijest ih je sve pomalo uznemirila. Šta se to ovdje dešavalo? Svoje dokumente izradili su na Ademu po uzoru na one koje su Adila i Hazim dobili pri ranijem boravku na Ilderinu, pa nisu stupali u kontakt ni s kim ko bi ih uputio u situaciju. Hazim je otišao da prikupi informacije, a ostali su nemirno očekivali njegov povratak.

Adila uzdahnu i sjede na obližnju klupu. - Adila, ustani, brzo!Adilu iznenadi zabrinutost u Elefifovom glasu. Ustade i pogleda oko sebe. Na trgu

je bilo nekoliko uniformisanih Ilderina s mini-identifikatorima. Zatvorili su ulice koje su vodile sa trga i provjeravali sve pješake na trgu. Uhvati je panika.

- Šta da radimo?- Moramo nekako stvoriti frku i pobjeći odavde.- Ali, onda će se znati za nas.- Ionako nema načina da se sakrijemo. Koga god da traže, taj nas je uvalio u veliku

nevolju.Elefif klimnu glavom prema jednom prolazniku, Ademu koji je došao s njima, a on

odmah neosjetno prenese nijemu poruku ostalima. - Slušaj me pažljivo, Adila. Držaćeš se sredine trga dok se ne stvori zbrka, a onda

ćeš upasti u gužvu i izgubiti se odavde. Poznaješ grad, pa ćeš se već nekako snaći. Naći ćemo se na stanici s koje smo došli za osam sati.

Adila klimnu i Elefif je ostavi. Uputila se naizgled bezbrižno prema sredini trga pitajući usput prolaznike znaju li šta se dešava i učestvujući u njihovom čuđenju.

- Ah, to ste Vi! Tako mi je drago da smo se ponovo srele!Adila se iznenađeno okrenu i nađe se licem u lice s prijateljskim licem žene čijem

je djetetu dodala igračku prvi dan po svom dolasku na Ilderin sa Hazimom. - Oh, gospođo...- Tako mi je neugodno. Toliko smo pričale, a nismo se čak ni propisno upoznale.

Zineta Ibšir. Veoma mi je drago da Vas ponovo vidim. Često sam mislila na Vas. Rijetko se sreću tako fine osobe danas. Ali, nema smisla da stojimo ovdje. Pođite sa mnom. Imam lijepu kućicu ovdje na trgu.

Adila rado prihvati. Neće morati da se provlači kroz masu. Ilderinska policija će se za nekoliko sati sigurno već povući i ona će mirne duše otići da se sastane sa ostalima.

- Nemojte biti toliko pristojni. Upozorite me kada previše pričam. Nisam Vam dala priliku ni da mi kažete kako se zovete.

93

Adila nije mogla odmah da se sjeti kako je glasilo njeno ime na lažnim dokumentima pa promuca:

- N... Naila Numan.- Jeste li dobro? Samo uđite i sjedite, odmah ću se pobrinuti da dobijete čaj. Gospođa Ibšir pozva ženu koja je radila u kući i izda joj brzo odgovarajuća

uputstva. Onda sjede pored Adile i nasmiješi joj se nježno.- Vi pokušavate da izbjegnete policiju, zar ne?Adila je pogleda uplašeno i htjede da ustane, ali Zineta požuri da je umiri.- Ne bojte se. Ovdje ste sigurni. Ništa Vam se neće desiti. Samo mi zauzvrat

morate reći šta se desilo. Znam da niste kriminalac. Jednostavno ste suviše fini i suviše nevješti za to. Primijetila sam kako ste se pažljivo povlačili prema sredini trga trudeći se da ne skrenete pažnju.

Adila pocrveni.- Ah, da samo možete da se vidite. Izgledate kao dijete koga su uhvatili u nečem

zabranjenom. Koliko Vam je godina?- Dvadeset.- Veoma ste mladi. Ali, to se vidi. Gdje Vam je prijatelj koji je bio s Vama ranije?

Je li ga policija uhvatila?- Ne znam.- Nije dobro da Vas je ostavio samu.Adila samo uzdahnu.- Molim Vas da razgovarate sa mnom. Šta god da je problem, sigurna sam da to

možemo riješiti. Moj muž ima veoma značajan položaj u Imperatorovoj službi. U Imperatorovoj službi! Izgleda da moj izlaz i nije bio baš dobar. Ali, kako bih se

izvukla policiji? Bilo ih je tako mnogo.- Antiimperijalista.- Molim?- Vijest da moj muž radi za Imperatora Vas je uznemirila. Prepostavljam da ste

jedna od onih antiimperijalista. Već dva mjeseca vrši se intenzivna potraga za njima i njihovim pristalicama u ovom i drugim gradovima.

- Zašto?- Ne znate? Pa, to već svako zna.Zineta radoznalo pogleda Adilu.- Znači, niste ni antiimperijalac... I ne znate šta se dešava... Kao da dugo niste

uopšte bili na Ilderinu...U to uđe žena s čajem. Zineta ljubazno ponudi Adili jednu šolju.- Popijte ovo. Sigurno će Vam prijati.Žena koja je unijela čaj se povuče. Adila uze ponuđeni čaj i polako otpi jedan

gutljaj. Gospođa Ibšir je bila u pravu. Čaj joj je zaista prijao. Imala je čime da se okupira da ne pokaže svoju nervozu. Ali, pitanje koje je uslijedilo učini da skoro ispusti šolju iz ruku.

- Kako se zaista zovete?Adila spusti polako šolju na sto da ne bi prosula čaj po sebi.- Nema sumnje da ste stranac. Ništa drugo ne može objasniti Vaš strah i Vašu

neupućenost. Sigurno znate da su stranci nepoželjni na Ilderinu, pa Vas je iznenadni policijski pregled uplašio... Ne brinite. Nije ništa strašno u tome što niste Ilderinka. Samo bih voljela da budete iskreni sa mnom... Kako se zaista zovete?

- Adila... Adila Ulfet.Zineta Ibšir se nasmija.- Najzad neki napredak. Odakle ste, Adila?

94

- Sa Zibije.- Zibije? Ali, Zibijci nisu naši neprijatelji. Čemu toliki strah? Čak i da su otkrili da

ste stranac ne bi bilo puno problema, samo bi Vas vratili nazad na Zibiju... Ali, Vi to ne želite, zar ne? Zašto ste ovdje Adila? I to već po drugi put. Pretpostavljam da niste cijelo vrijeme bili na Ilderinu od našeg prvog susreta, jer onda biste znali šta se dešava.

- Ne mogu Vam to reći.- Ali, možda Vam mogu pomoći.- Već ste mi i previše pomogli. Nemojte se dublje petljati u ovo. Samo me pustite

da mirno odem kada se policija raziđe.Zineta uzdahnu.- Kad je tako, onda Vas bar mogu malo uputiti u posljednje događaje.Kratko joj je objasnila ko su antiimperijalisti i šta im je cilj. Zatim joj je u kratkim

crtama saopštila o zbrci koja je nastala prije oko dva mjeseca kada su oteli nekog važnog zarobljenika koji još nije pronađen. Kontrole su znatno pojačane i mnogo antiimperijalista je pohvatano. Iz povjerljivih izvora je saznala i da je otkriveno nekoliko burhanskih špijuna koji su nestali bez traga.

- U povjerenju, jedan od njih je bio i veoma poštovani gospodin poznat pod imenom Ezher Firuz. Jednog dana je naprosto nestao. Saznalo se da je prodao svoju imovinu gotovo odmah po nestanku zatvorenika. Možda je čak učestvovao u njegovom oslobađanju...

Zineta se naglo prekinu, jer se Adila gotovo neprimijetno nasmiješila. Adila se ponovo uplaši.

Ah, kad bih bar znala da se bolje kontrolišem.- Oh, ne. Ne činite mi to. Nemojte se opet uplašiti. Ja sam samo naučila da

pažljivije gledam ljude, jer na dvoru, mila moja prijateljice, nikada niste sigurni da li je ono što Vam se govori istina. Ali, Vi ste očito odrasli u sasvim drugačijem svijetu.

- Ugrožavam tolike svojom neopreznošću...- Vaš osmijeh... Vi znate ko je u pitanju. Vi znate ko je taj značajni zatvorenik oko

kojeg je sva ova zbrka nastala. Možda ste i došli zbog njega.Zineta uhvati Adilu za ruke.- Ostanite ovdje, Adila. Pošaljite poruku svojim prijateljima da ste na sigurnom i

sačekajte dok ga ne nađu. Tako nećete ugroziti ni njih ni sebe. Predstaviću Vas kao svoju rodicu i nabaviti Vam nove dokumente. Niko neće posumnjati. Pobrinuću se da saznam sve što mognem o Vašem prijatelju. Odavde mu sigurno možete pomoći mnogo bolje nego sami tamo napolju.

- Ali, zašto?Zineta se uozbilji.- Zato što ga prezirem. Mrzim šta je napravio od mog muža. Mrzim šta je napravio

od Ilderina. Mrzim ovu policijsku državu i mrzim Nihazovu opsjednutost prenošenjem svijesti i duša koju mu je ON usadio.

- On?- Imperator. Nihaz je bio tako nježan čovjek, tako human. Sada bi prodao vlastitu

dušu za jedan korak naprijed u svom istraživanju. Više mu nije stalo do svrhe onoga što istražuje, samo da otkrije što više. Ostala sam uz njega samo da bih pokušala da sačuvam ono malo čovjeka što još ima u njemu, ako je išta još ostalo. Samo što ga gotovo i ne viđam. Imam visok status kao njegova supruga, ali...

Suze joj potekoše niz obraze.- Naš mali Hujdur ne sjeća se više ni kako mu otac izgleda...

95

Adila uze jednu maramicu sa stola i pruži je Zineti bez riječi. Nije ni bilo potrebno da govori. Gospođi Ibšir trebao je neko da sluša, a Adila je bila veoma strpljiv slušalac. Već pri prvom susretu ova joj je žena bila simpatična, onako otvorena i vedra. Nije ni slutila koliko se tuge krije iza njenog veselog brbljanja.

Ne bih bila veoma dobar psiholog. - Molim Vas da ostanete ovdje, Adila. Treba mi društvo, a Vi ste tako dragi. S

moje strane, obećavam da ću iskoristiti sve svoje veze da Vam pomognem.Adila nije imala srca da odbije. U ovom trenutku joj se činilo da je Zineti društvo

upravo neophodno. Osim toga, Dželil je slobodan. Hazim će sigurno naći način da stupi u kontakt s

njim. A mogla bih da saznam i nešto o Barizu. Njen pristanak razvedri gospođu Ibšir.- Odmah ću se pobrinuti za Vaš novi identitet. To neće biti baš jednostavno. Bilo bi

dobro da ne izlazite iz kuće dok sve ne bude spremno.- Ali, šta je s mojim prijateljima? Ako se ne pojavim na dogovorenom mjestu,

zabrinuće se za mene.- Policija je svugdje na oprezu. Bilo bi glupo da izlazite. Dozvolite mi da im na

određenom mjestu ostavim neki znak, samo da znaju da ste na sigurnom. Ne moramo uopšte doći u kontakt. Tako neće brinuti što jedna Ilderinka zna za njihov boravak ovdje.

- To je odlična ideja. Imam još nekoliko sati da razmislim o tome šta bi bilo najprepoznatljivije, a ipak nepoznato vašoj policiji...

***Kada je Dželil izašao iz vozila, Abas mu priđe zabrinuta lica.- Šta se desilo, Dželile? Cijela grupa je tako ozbiljna. Je li bilo problema da

izvučete Bariza?Dželil odmahnu glavom ozbiljna lica, okrenu se i pozva Bariza da dođe. Kad ga je

ugledao, Abas je shvatio. Svi su već znali na koji je način pokušano da se dopre do drugih sjećanja u Dželilu i nije im teško bilo pretpostaviti šta je uzrokovalo Barizovo stanje.

- Ah, moj Dželile... A htio sam te danas obradovati.- Nije sve tako crno. Dozvoli da povedem Bariza da se odmori, pa ću ti ispričati.- Imam i ja jedno iznenađenje za tebe. Očekujem te kod sebe za oko... petnaest

minuta?- U redu. Petnaestak minuta kasnije Dželil je došao kod Abasa. Ovaj je upravo razgovarao o

Barizu s nekim ko mu je bio okrenut leđima. Dželil primijeti da je Abas govorio na ademskom.

- Dželile, došao si.Čovjek s kojim je Abas maloprije razgovarao se okrenu, nasmiješi se prijateljski

Dželilu i pozdravi ga.- Elefife? - Nemoj mi reći da si već zaboravio ko sam.Dželil se nasmiješi.- Nisam ni u snu mogao zamisliti da ću te sresti ovdje.Abas se nasmija Dželilovom iznenađenju.- Nisi ni mene, ako se sjećaš. Ovaj Ilderin je čini se veoma prometan za kontinent

koji je zatvoren za strance.- Gospodine, dozvolite da kratko uputim Dželila u posljednje događaje.

96

- Izvolite, kapetane.- Zašto imam utisak da si nekada služio pod Abasovom komandom, Elefife?Elefif se samo nasmiješi, a onda mu ukratko opisa svoje doživljaje nakon hapšenja.- Čim sam saznao da ste Šihab i ti na Ilderinu, odmah sam se priključio grupi koja

je poslana da vas pronađe. Međutim, nismo znali za promjene koje je tvoje oslobađanje izazvalo. Stroža policijska kontrola prisilila nas je da se rastavimo. Malo je nedostajalo da me ščepaju. Srećom, u blizini su se našli neki antiimperijalisti koji su mi pomogli.

- Kad su saznali da je Adem, doveli su ga meni. Stigao je sinoć.- Šta se desilo sa ostalima?- Ne znam. Znam samo da se Adila snašla.- Adila? Zar je ponovo došla ovdje!?- Oprostite što vas prekidam. Dosad sam uspješno pratio tok razgovora, ali...- Nismo imali vremena da porazgovaramo, Abase, - reče Dželil - inače bih ti je

sigurno pomenuo. Kasnije ću ti ispričati više. Elefif nastavi:- Pošto su mi pomogli da umaknem policiji, antiimperijalisti su me poveli na

stanicu koja je trebala da bude mjesto sastanka da bih mogao da se javim ostalima i da im pomognem. Međutim, niko se nije pojavio. Samo je jedna žena na svaku klupu na stanici ostavila po jedan papirni cvijet. Upravo onakav...

-... Kakav Adila voli da pravi. Hvala ti što si mi to rekao Elefife.- Siguran sam da Adila poznaje tu ženu još od svog ranijeg boravka na Ilderinu.

Sigurno ju je zamolila da nam ostavi papirno cvijeće da bismo znali da je dobro.Dželil klimnu s olakšanjem. Nije znao kako se Adila ponovo našla među

ademskim pobunjenicima, ali to mu nije ni bilo toliko važno sad kad je znao da je živa i zdrava. Ostalo je samo još jedno pitanje.

- Je li i Hazim došao s vama?Brinuo je za Hazima. Posljednji put kad ga je vidio, situacija nije bila baš povoljna

za njih dvojicu. Plašio se da su ga Ilderini ubili. Elefif klimnu.- Neki burhanski špijun sa kojim smo htjeli da stupimo u kontakt nije više bio u

Prijestolnici, a Hazim je imao problema da stupi u kontakt sa ostalima. Zbog toga nas je zamolio da pričekamo dok ne ispita šta se desilo. Ne znam tačno koji su mu planovi, ali ne vjerujem da je imao problema sa policijom. Ipak je on Burhan.

- Burhani? Dželile, misliš li da je sigurno da stupaš u kontakt s Burhanima, s obzirom na ono šta si?

- Ne brini, Abase. Hazim je moj učenik. Imam u njega puno povjerenje.I Abas i Elefif se trgnuše. Abas ponovi:- TVOJ učenik? Niti si Burhan, niti si mentor, Dželile.Dželil se nasmiješi.- Hazim je bio učenik mentora čija su znanja i sjećanja sada moja. U pravu si, nije

moj učenik. Ali, u ostalom griješiš. Ja jesam Burhan, mada samo dijelom, i ja jesam mentor, i to od rođenja. Bilo bi dobro da se naviknemo da je tako.

Abas šutke polako klimnu glavom, a onda reče:- Siroče koje sam našao u pepelu...Dželil ga iznenađeno pogleda.- Ti si ga našao, Abase? - Zar znaš šta se desilo, Dželile?- Znam samo da je dijete koje je bilo dio burhanskog projekta da se stvori mentor

po rođenju, nestalo na Ademu kada je imalo 10 godina. I znam ko je to dijete. Vidio sam ga u svojim sjećanjima.

97

- Znači, zato je bio pomalo drugačiji od ostalih.- Vi ste pronašli generala Šihaba? - iznenadi se Elefif - Zato ste tako budno pratili

njegov napredak.Abas se nasmiješi.- Vidim da Vam je Dželil pričao o tome. Dozvolite mi obojica da popunim

praznine u vašem znanju. Dijete koje sam našao dao sam dobrom prijatelju, kolegi iz vojske, koji se poslije povrede na srcu nije više mogao vratiti u vojnu službu. Dijete je smatrano siročetom iz Šumarka koji je prilikom erupcije potpuno uništen. On i njegova žena usvojili su ga i dali mu ime Talib. Dijete nije govorilo. Psiholozi su smatrali da je to od šoka izazvanog doživljenim strahom, ali sada pretpostavljam da je moguće da nije još znao ademski jezik. U svakom slučaju, ni kada je progovorio nije uopšte pričao o svojoj prošlosti. Da li je zaboravio ili naprosto nije htio da znamo išta o tome, ne znam.

- Sumnjam da je zaboravio. Ne vjerujem da bi čak i šok učinio da zaboravi. Ne liči mi to na njega i ono što znam o njemu. Vjerujem da mu je bilo lijepo kod dede i nane i da nije htio da ih ostavi.

- Zašto bi ih ostavio?- Da se čuo makar i najmanji glas o tome da jedno burhansko dijete živi kod

Adema, Burhani bi odmah ispitali stvar. Elefif primijeti:- General Šihab nije bio obično dijete. Burhani su ga tražili godinama.- Siguran sam da je znao da će ga odvesti ako saznaju da je živ. Zato se potrudio da

niko ne sazna. Posebno njegovi najbliži. Siguran sam da nije ni sumnjao da sam od njega naslijedio mentorske sposobnosti. - Dželil spusti pogled - I to višestruko razvijenije od njegovih...

Nastade tišina. Elefif ustade.- Odoh da vidim ima li šta novo u vezi sa mojim saputnicima. Nadam se da ih

Ilderini nisu zarobili.Pošto se kratko pozdravi sa Abasom i Dželilom, napusti prostoriju.- Izgleda da su on i Bariz veoma bliski. Rekao bih poput ratnih drugova kad ne bih

poznavao Bariza. Znaš li šta o tome?- Ne znam. Imam utisak da namjerno ne pričaju o tome, jer ih zabavljaju nagađanja

ostalih. Nisam ih nikada ni pitao. Vjerovatno bi mi Bariz rekao.- Rekao si da njegova situacija nije tako crna kao što se čini.- Ah, da. O tome sam htio da porazgovaram s tobom.Dželil je ukratko opisao svoj susret sa neobičnim čovjekom koji ga je uputio

zibijskom doktoru. - Siguran sam da bi mi Adila znala reći više o čovjeku kojeg tražim, možda čak i o

ovom čudnom Barizovom prijatelju.- Zašto to misliš?- Mogu se zakleti da sam već čuo prezime Afan kad sam bio na Zibiji, samo se ne

sjećam tačno kada je to bilo i u kojem kontekstu.- Kad si bio na Zibiji?Abas odmahnu glavom sa osmijehom na licu.- Mislim da bi prvo trebalo da mi lijepo, ispočetka ispričaš šta ti se desilo nakon što

si ranjen, jer vidim da ti nije bilo dosadno. Skoro da uopšte nisam bio u stanju da pratim tvoj razgovor sa Elefifom Demirom, a i sad imam problema da te shvatim.

Dželil klimnu i poče polako da priča o svemu što se desilo nakon pada Večernje Svjetlosti trudeći se da ne bude preopširan, a da ne ispusti ništa bitno.

98

Kada je nešto kasnije ušao u Barizovu sobu, tamo je bio Elefif. - Kako je Bariz?- Imam utisak da me ne prepoznaje, ali da ipak reaguje na moje pričanje. Da li mu

se moj glas čini poznatim ili naprosto reaguje na moje obraćanje, ne bih znao reći.Dželil uzdahnu i sjede.- Bolno mi je gledati ga takvog. Ali, ne brini. Ti si već bio otišao pa ne znaš, ali

jedan zibijski zatvorenik ostavio mi je tračak nade za Bariza.Pruži Elefifu ceduljicu sa imenom i adresom. Elefif podiže pogled pun nade.- To znači ako ga odvedemo na Zibiju...- Rečeno mi je da mu ovaj čovjek možda može pomoći.- Lično ću se pobrinuti da sigurno dođe tamo. Odmah ću se angažovati da saznam

na koji način najbolje možemo doći na Zibiju. Ne bi bilo loše ni da pronađemo način da stupimo u kontakt s Adilom. Rekao si da je njen otac cijenjen u naučnim krugovima.

Dželil klimnu.- Svakako ćemo joj se obratiti. Hvala ti što toliko brineš za Bariza.- Da nije bilo tvog brata, Dželile, ja bih već odavno ležao pod zemljom.- Šta se desilo?- Nije nikakva tajna. Sjećaš li se još kako sam pobjegao iz Noćnika?- Ilderini su mislili da si mrtav.- Bio sam veoma slab. Nisam imao nikakvih lijekova. Izgubio sam puno krvi.

Samo sam grubo zamotao ranu, ali znao sam da moram hitno pronaći neko naselje ili bar kuću. Ali, sve je bilo uništeno, a ilderinski vojnici raštrkani na sve strane. Nisam više imao snage. U neka doba sam se samo srušio. Bariz je tada bio u blizini Noćnika. Nakon Alemdarove pogibije uputio se bio nazad u Večernju Svjetlost, ali kada je saznao da se ilderinska vojska uputila prema Noćniku i da vaš otac vodi odbranu, odlučio je da vidi šta će biti, jer tamo je tada bio i vaš brat Durak. Međutim, kada je vidio da je ilderinska vojska pokrila sve prilaze gradu, sklonio se na sigurno i pričekao da borbe prođu.

Elefif se nasmiješi.- U to vrijeme to mi se nije činilo kao zdrav razum, već kukavičluk. Dželil zausti da nešto kaže, ali Elefif reče:- Molim te, nemoj ništa govoriti dok ne završim. Kada sam došao sebi moje rane

su bile zbrinute, a ja sam bio na improvizovanim nosilima daleko od glavnog puta. Kada sam saznao ko je i šta je učinio, smatrao sam tvog brata kukavicom i izdajnikom. Smatrao sam da je trebalo da se probije do Noćnika i da pomogne svojima u borbi bez obzira na sve. Bio sam vrlo ogorčen zbog toga što su nas Ilderini potukli i zbog brojnih žrtava koje su pale u odbrani Noćnika. Pomisao da je neko za to vrijeme sjedio na sigurnom i čekao na ishod, jako me je ljutila. Odbijao sam njegovo prijateljstvo i obraćao mu se sa podrugljivim poštovanjem ‘gospodine Šihab’. Zauzvrat i on je mene počeo oslovljavati ‘gospodine Demir’. Pa, ipak me je vukao prema Večernjoj Svjetlosti na improvizovanim nosilima po teško prohodnim terenima, budno pazeći na kretanja Ilderina. Sam bi vjerovatno mnogo ranije stigao kući, ali nije htio da me ostavi ranjenog bez obzira na moj bezobrazluk.

- Elefife...- U jednom trenutku sam naprosto shvatio koliko postojanosti i hrabrosti leži u tom

čovjeku koji nije obučeni borac, nije vojnik. Shvatio sam da ne bi imao šanse da je otišao da se bori u Noćniku, a ovako... ovako je bio živ i svim silama se trudio da pomogne jednom tvrdoglavcu koji nije bio u stanju da podnese poraz. Ponudio sam mu svoje izvinjenje i svoje prijateljstvo. Dobro se sjećam kako se vragolasto nasmijao

99

i obratio mi se prezimenom bez onog ‘gospodine’. U međuvremenu su nam naša prezimena postala bliskija i vezivala nas više od naših ličnih imena.

- Kada ste stigli do Večernje Svjetlosti...- Bila je spaljena. U okolini je bilo Adema koji su izbjegli zarobljavanje. Šihab ih

je skupio i organizovao. Tako je nastala naša mala grupica. Prvi cilj je bio samo preživjeti, a kasnije smo odlučili kočiti Ilderine tu i tamo gdje budemo mogli. Kada sam se oporavio, prepustio mi je vođstvo. Rekao je da ja ionako vodim napade i organizujem ih i da ga činjenica što je skupio nekoliko ljudi zajedno ne čini vođom. Bio je odlučan. Na sebe je preuzeo da pazi na red u našim boravištima i da organizuje naše zalihe. Ali, moje je mišljenje, Dželile, da je tvoj brat odličan vođa, mada je umjetnička duša.

Iznenada se nasmija.- Sjećam se kada se zaljubio u Ferhiju. Napisao joj je ljubavnu pjesmu koja je

greškom dospjela u ruke Rizahu. Vicevima na njegov račun nije bilo kraja. Ali, on je to stoički podnio. Uostalom, te šale su i skrenule Ferhijinu pažnju na njega...

Dželil je sa zanimanjem slušao kako Elefif priča o Barizu i njegovom životu među pobunjenicima. Toliko toga nije znao. Iznenada se pred njim otvorio jedan sasvim novi pogled na ademske pobunjenike. Počeci njihovog organizovanja, zgode i nezgode, teškoće i rješenja. On je došao u već prilično organizovan sistem, ali Bariz, on je bio jedan od učesnika njegovog stvaranja.

100

VIITAJNE IZGUBLJENE CIVILIZACIJE

Nekoliko dana kasnije Dželil je potražio Elefifa da se raspita ima li vijesti o ostalim članovima grupe koja je došla na Adem i kakvi su njegovi planovi u vezi sa odvođenjem Bariza na Zibiju.

- Primio sam vijesti da su antiimperijalisti pronašli jednog od naših koji se krio od policije. Znaju da su dvojica poginula pri pokušaju bijega, a jedan je u zatvoru. Vidjeće šta mogu da urade za njega. Nisu još saznali ništa o Adili i Hazimu.

Upravo tada pojavi se Jasir koji je tražio Dželila.- Stari mi je rekao da ti imaš poseban interes za sudbinu Burhana i Zibijke, pa sam

se lično malo angažovao da saznam šta je s njima.Dželil se obradovao tome. Jasir je bio jedan od najsposobnijih ljudi koje su

antiimperijalisti imali. Ako je došao da ga traži, sigurno ima vijesti o njima.- Šta si saznao?- Pronašao sam djevojku. I to, moram vam priznati, sasvim slučajno, na osnovu

opisa koji su mi dali. Nećeš mi vjerovati. Ona je, ni manje ni više, u društvu visoke dvorske dame, gospođe Ibšir, supruge poznatog profesora Ibšira, i izdaje se kao njena rodica. Gospođa Ibšir lično se pobrinula da joj se za nekoliko dana izrade svi potrebni dokumenti, jer je svoje navodno izgubila tokom putovanja.

Dželil se nasmija. Na iznenađeni pogled svog prijatelja reče:- Oprosti, nisam se mogao suzdržati. Odlično poznajem Adilu, a ipak nikad ne

prestaje da me iznenađuje. Ni manje ni više nego supruga istog čovjeka koji je bio tako oduševljen što su me pronašli, spremna je da sakrije djevojku koja je došla da mi pomogne da pobjegnem.

- Adila? Varam li se ili je riječ o Adili Ulfet, djevojci koju su navodno oteli ademski pobunjenici i prisilili je na pomoć u vezi s nekakvim eksperimentima. Prije nekoliko mjeseci širile su se slične priče.

- Ne varaš se, Jasire. Te su priče, naravno, pretjerane, a proširila ih je tajna služba Zibije da bi imali razloga da dođu na Adem.

- Ali, mislio sam da Zibijci nisu zainteresovani za dešavanja na ostalim kontinentima.

- Ne daj se zavarati. To što se ne petljaju u ovdašnja dešavanja, ne znači da ne prate šta se događa.

- Šta su tražili na Ademu?Dželil slegnu ramenima, ali Elefif odgovori:- Dželila. Burhani su im ponudili svoja znanja o nekoj prastaroj civilizaciji ako im

pomognu da dođu do sjećanja koja su prenesena Dželilu. Zibijci ne znaju šta ta sjećanja sadrže, niti da ih je Dželil svjestan.

- A Adila je pošla s njima da bi se vratila na Adem.- Zamolili su je da im pomogne da te nađu. Rekli su joj da su sjećanja koja Burhani

traže razlog posebnog ilderinskog interesovanja za tebe i da će ti oni pomoći time što će, bez ikakve opasnosti za tebe, da uklone ta sjećanja iz tvoje svijesti.

- Ali, u prvoj poruci koju smo našli, Adila nam je posredno stavila do znanja da budemo oprezni.

- Nije htjela da te odvedu protiv tvoje volje. Htjela je prvo da ti potpuno objasni situaciju.

Jasir, koji se malo zamislio nakon prvog Elefifovog odgovora, reče:- Na kraju se sve vrti oko stare civilizacije. Kako god se okrene, najveći interes za

Dželila postoji upravo zbog tajni te izgubljene civilizacije.

101

- U pravu si, Jasire. Sve se zaista vrti oko izgubljene civilizacije...- Dželile?- Ah, ne obraćaj pažnju. Radije mi reci jesi li uspio da saznaš išta o našem

Burhanu.Jasir odmahnu glavom.- Ništa. Ali, potrudiću se. Vjerovatno će pokušati da stupi u kontakt s vašom

prijateljicom. Oh, i mislim da bi trebalo da znaš da se sada zove Arzija Uvejs.- Imaću to na umu. Jasir se nasmiješi.- Čini se da će pronalaženje vašeg prijatelja biti pravi zadatak. Bolje da se bacim na

posao dok su tragovi još svježi.- Hvala ti, Jasire.- Dželile, znaš da računamo na tvoju pomoć. Nemoj ovo shvatiti kao pritisak, ali

ono što ti znaš moglo bi okončati vladavinu Imperatora jednom za svagda.Jasir zatim kratko klimnu u znak pozdrava i ode. Ne brini, Jasire. Po prvi put znam tačno odakle da krenem. Sve se vrti oko stare

civilizacije...Nekoliko trenutaka kasnije, Elefif se obrati Dželilu:- Upravo sam napisao poruku za Adilu u kojoj joj objašnjavam situaciju. Njen

trenutni položaj mogao bi nam mnogo pomoći. Volio bih da je prevedeš na zibijski. Slobodno dodaj sve što smatraš da je potrebno. Danas će biti upućen kurir u Prijestolnicu odakle će se pobrinuti da je neupadljivo proslijede do Adile. To im nije ništa novo. Čini se da imaju dosta svojih ljudi raštrkanih na različitim pozicijama.

Dželil se prenu iz misli i uze poruku koju je Elefif pripremio.- Odmah ću se pobrinuti za to.- Je li sve u redu, Dželile?- Palo mi je nešto na pamet. Možda nam moja znanja zaista mogu biti korisna. Ali,

trebaće mi Hazimova pomoć. Moram otići na Burhan.- Burhan!?- Objasniću ti sve kada napravim plan.Elefif odmahnu glavom.- Nadam se da znaš šta radiš.Dželil pođe polako i još samo zamišljeno doda:- I ja. Ali, čini mi se da je to jedino pravo rješenje.

Nešto kasnije, Dželil je proslijedio prevedenu poruku odgovarajućim ljudima da bude upućena gospođici Arziji Uvejs, mladoj rodici velike dame gospođe Zinete Ibšir. Vjerovatno će njen dobar položaj kod te gospođe da olakša odvođenje Bariza s Ilderina na Zibiju. Sigurno će pomoći i činjenica da su Zibijci u dobrim odnosima s Ilderinom. Mnogo im je stvari išlo na ruku. Imao je osjećaj da će njegovom bratu uskoro biti pružena pomoć i to ga je radovalo. Više ga je tištalo što još nije imao nikakvih vijesti o Hazimu. Želio je da ga vidi i da porazgovara s njim. Toliko toga se promijenilo od njihovog rastanka. Hazim bi mu sigurno mogao dati kakav dobar savjet u vezi s idejom koja mu se jutros javila kad je Jasir rekao da se sve vrti oko stare civilizacije. Već mu je postalo jasno da on o toj nestaloj civilizaciji zna veoma mnogo. Znao je i za neke ostatke koji su pronađeni na Burhanu i Ademu, a i onaj neobični Zibijac iz postrojenja na jugu govorio je o njoj. Nije bilo sumnje da se stara civilizacija prostirala preko cijelog Vahdeta i da je bila veoma razvijena. Zašto je nestala? Šta ju je uništilo? Hazimov mentor nije bio pronašao odgovor na ovo pitanje. Međutim, odgovor koji je Dželil tražio mogao bi se naći. Želio je da zna da li je

102

moguće, i kako, izvući dušu koja je prenesena u drugu osobu, a da se ta osoba ne povrijedi ili bar onemogućiti njenu prevlast nad dušom domaćinom dok se ne nađe način da se uljez odstrani. Ostatke na Ademu Hazimov mentor je potpuno istražio i Dželil je znao da tamo neće naći odgovor na ovo pitanje. Mada je nesumnjivo i tamo postojala sprava za prenošenje duše bila je uništena i veći dio podataka o njoj i sistemu na koji radi izgubljen. Burhanski ostaci bili su manje oštećeni i obimniji. Nisu još svi bili ni istraženi, jer se nije moglo pristupiti svim prostorijama. Očito je tu bilo nešto važnije. Nije još znao šta, ali očekivao je da bi mogao mnogo otkriti ako bi pronašao način da ode tamo i da nastavi sa istraživanjima koja je Hazimov mentor započeo. Međutim, doći na Burhan i to na mjesto koje su Burhani brižljivo čuvali i krili od svakoga nije baš jednostavan zadatak. Hazimova pomoć bila bi mu dobrodošla. Mada je na osnovu prenesenih sjećanja već dobro poznavao Burhan i bio siguran da bi znao i sam pronaći ostatke stare civilizacije na tom kontinentu, Dželil nije imao veze koje bi mu omogućile pristup tom mjestu, a pogotovu ulazak, koji je bio zabranjen čak i mentorima koji nisu imali posebno odobrenje. Imao je utisak da će i Hazim imati problema da ga tamo dovede, ali ipak su njegove šanse da uspije bile mnogo veće. Problem je bio što će tada morati otkriti Burhanima ko je. Brinula ga je njihova reakcija. Sigurno će pokušati da ga zadrže na Burhanu, a to nije želio. Morao je smisliti način da se nekako bezbolno provuče kroz sve to. I ovdje bi mu Hazimov savjet dobro došao. Odlučio je da iskoristi vrijeme dok ga ne pronađu da osmisli bar nekoliko različitih rješenja o kojima će moći da raspravi s njim. Osim toga, probudiće sva svoja znanja o Burhanu da bi imao što više potrebnih informacija. Već odavno nije uvježbavao svoje sposobnosti. Avam bi ga sigurno prekorio zbog toga. Potrudiće se da ih još razvije, a pokušaće da otkrije i ima li kakvih koje još nije spoznao. Ako bude išao na Burhan, moraće da bude spreman. A imao je namjeru da ode. Ono što bude pronašao moglo bi potpuno okrenuti dosadašnji tok događaja i promijeniti situaciju na sva tri kontinenta pod ilderinskom kontrolom. Nije ga čudilo što su Burhani tako pažljivo krili sve informacije o nestaloj civilizaciji. Ali, ovaj put će te tajne bar djelimično morati da budu otkrivene za dobro sva tri kontinenta. Da li postoji mogućnost da se to tako obrazloži burhanskim vođama? Možda. Uzeće i tu mogućnost u obzir kao opciju. Odlučio je da zabilježi sve opcije do kojih dođe. Dan je dug, mogućnosti je mnogo. Sigurno će kada o svemu dobro promisli i lijepo sistematizira svoje ideje naći najoptimalnije rješenje. Odmah se bacio na posao.

U popodnevnim satima Dželila je posjetio Abas. Elefif mu je rekao o Dželilovoj odluci da ode na Burhan, jer ima nekakav plan i to ga je zabrinulo. Zbog toga je došao da porazgovara s Dželilom o tome ne bi li saznao nešto više o njegovoj odluci.

- Jesi li siguran da znaš šta radiš, Dželile? Stupiš li na njihov kontinent, Burhani te sigurno neće tako lako pustiti da ponovo odeš. Znaš i sam da već vijekovima tragaju za osobom poput tebe.

- Sve mi je to jasno. Ali, ključ svega leži u izgubljenoj civilizaciji, a najočuvaniji ostaci su na Burhanu. Moram otići tamo.

- Izgubljenoj civilizaciji?- Tehnika te civilizacije omogućila je Imperatoru ‘besmrtnost’. Siguran sam da

negdje u njoj leži način da onemogućimo Imperatorovo prenošenje duše i da ga se riješimo jednom za svagda.

- Misliš li da je to moguće učiniti da ne povrijedimo Taliba?- Ne znam. Ali, upravo zato i moram otići. Moram istražiti ovaj konkretni problem

dublje. Moja trenutna znanja nisu dovoljna. Istražio sam ih veoma pažljivo.

103

- Jesi li siguran da ne možeš naći informacije koje tražiš negdje drugo, na Ademu, ili čak ovdje? Imperator je na ovom kontinentu i pronašao spravu koja mu je omogućila da ovlada drugim osobama.

- Znam. Ipak, mislim da Imperatorovo nalazište nije veoma bogato, inače ne bi pokušavao da dopre do znanja koja su Burhani stekli tako uporno.

Abas uzdahnu.- Ima smisla u tome što govoriš. Ipak bih volio da pričekaš i dobro razmisliš prije

nego što se odlučiš da odeš na Burhan.- Ne brini. Ne idem nikud prije nego što porazgovaram sa Hazimom. - Jesi li uspio da saznaš išta o njemu?Dželil odmahnu glavom.- Ipak je on Burhan, a oni su veoma vješti u uklapanju. Ta, sigurno ne želi da

Ilderini saznaju za njega. Vjerujem da će se javiti Adili. Nadam se da je to već učinio. Naš kontakt s njom bi nam onda omogućio da se javimo i njemu.

- Mislim da se suviše oslanjaš na njega, Dželile. Ne zaboravi ko je on i kakav je njegov zadatak. Sigurno će javiti svojima kako da dođu do tebe.

Dželil se nasmiješi.- Hazim jeste Burhan, ali on je i moj prijatelj. Siguran sam da neće učiniti ništa

protiv moje volje. Imam puno povjerenje u njega.Abas nije izgledao uvjeren.- Abase, poznajem ga mnogo duže nego što se čini. Ne zaboravi da su u meni

sjećanja njegovog mentora koji ga je podučavao još od njegove desete godine. Vjeruj mi. On me neće izdati.

- Dobro obrazloženje. Ipak mi dozvoli da ga upoznam prije nego što donesem konačni sud o njemu.

Dželil se osmjehnu i klimnu glavom. Mada je i dalje bio pomalo nepovjerljiv, Abas je ipak bio spremniji da prihvati Hazima kao Dželilovog prijatelja. Bilo mu je drago zbog toga.

***Adila se igrala s malim Hujdurom dok je Zineta čitala neku pozivnicu kada

sluškinja najavi posjetioca koji je tražio gospođicu Uvejs. - Nije se predstavio, gospođice. Rekao je samo da Vam kažem da je otrovno

ljubičasto cvijeće sjevernice pravi izazov za svakog biologa. Nisam shvatila.Zineta pogleda Adilu. Ova klimnu, stoga reče:- U redu je. Uvedite gospodina.Kada sluškinja izađe, Adila reče:- Na Zibiji sam studirala biologiju. Sigurno je u pitanju neko ko me poznaje.Vrata se otvoriše i u prostoriju uđe posjetilac.- Oh, pa ja Vas poznajem. Vi ste bili sa Arzijom onog dana u parku.- Gospođo...- Tako mi je drago da te vidim. Prošla je već cijela sedmica kako se nisi javio.- Nije bilo mogućnosti... Oprostite mi, gospođo, što ću biti nepristojan i upotrijebiti

Vama nepoznat jezik. Pretpostavljam da Vam je naša situacija generalno poznata.Zineta klimnu glavom u znak da razumije, a Hazim nastavi na zibijskom:- Imam oko sat vremena prije nego što primijete da me nema. Slušaj me pažljivo.

Kada je Dželil uhvaćen, ovdašnji Burhani odmah su angažovani da ga izvuku i odvedu na naš kontinent. Međutim, nisu bili dovoljno brzi, a akcija antiimperijalista izazvala je takvu reakciju koja je kočila angažovanje naših agenata na Dželilovom ponovnom pronalaženju. Moj dolazak na Ilderin s vama im je dobro došao. Znali su

104

da će Dželil htjeti da stupi u kontakt s nama. Međutim, ja nisam htio da izdam Dželila. Znam da ne želi da ode na Burhan, a pogotovo ne da bi bio predmet izučavanja naših mentora. Nisu to očekivali, jer ne liči na jednog učenika da se suprotstavlja željama mentora, ali ne želim da uhvate Dželila. Pokušao sam da im objasnim da će takav pristup kod njega samo izazvati otpor, koji će onemogućiti da dopru kako do njegovih znanja, tako i do njega samog, ali nisu obratili pažnju na moja upozorenja. Povukli su me sa zadatka i uputili na Burhan gdje treba da me kazne za moju neposlušnost. Odlučili su da prate ostale koji su došli sa mnom. Međutim, dva Adema su ubijena, dvojicu su odveli antiimperijalisti, a jedan je u strogo čuvanom zatvoru. Ostala si ti. Dželil će sigurno pokušati da stupi u kontakt s tobom. Zato sam došao da te upozorim da pripaziš. Ne smijem se dugo zadržavati. Čim otkriju da sam pobjegao, sigurno će me prvo potražiti ovdje.

- Šta imaš namjeru da uradiš?- Nisam siguran. Pokušaću da stupim u kontakt sa antiimperijalistima. Moram

dobro paziti. Moji neće ponovo biti tako neoprezni da me puste da se olako izvučem.- Tako mi je žao zbog ovoga što ti se dešava.- Ne brini za mene i misli na ovo što sam ti rekao. Nemoj ih odvesti do Dželila.Adila ozbiljno klimnu glavom. Hazim se zatim oprosti, izvini se gospođi Ibšir za

svoju prekratku posjetu i tajnost, izađe na trg i ubrzo nestade. Adila uzdahnu.- Želiš li mi reći nešto o tome?- On je u opasnosti. Burhani očekuju da će mi se javiti. Pokušavaju preko mene da

dođu do njega.Adila nije rekla Zineti mnogo. Tek toliko da je zaljubljena u Adema koji u sebi

krije burhanska znanja koja su bitna Ilderinima i Burhanima, a tiču se civilizacije u čije tajne njen muž tako vatreno želi da prodre. Objasnila joj je da ima razloga da vjeruje da su te tajne veoma opasne i da zbog toga veoma brine za Dželila i želi da spriječi da ga bilo ko, bilo gdje odvede protiv njegove volje.

- Onda ćemo se morati pobrinuti da od nas ne saznaju ništa što ne želimo da znaju.U tom trenutku, na vrata pokuca i veoma skromno u prostoriju stupi jedan od sluga

gospođe Ibšir. Izvini se na smetnji i vrlo oprezno poče:- Vi znate, gospođo, da Vas veoma cijenim. Ono što sam danas saznao o Vama

samo je podiglo moje poštovanje...Malo pročisti grlo, pa nastavi:- Vi to ne znate, a znajte da to nije iz nepoštovanja prema Vama, da ja već prilično

dugo podržavam antiimperijaliste...Oprezno podiže pogled.- Saznao sam da se brinete o djevojci koja je naš saveznik. Upućen sam da joj

predam ovo pismo...Polako izvadi pismo, priđe bliže i dade ga direktno u ruke Adili. Potom se, uz

lagani naklon, ponovo povuče i zamoli dozvolu da napusti prostoriju. Još prije nego što je izašao, Adila je već počela da čita. Zineta se nagnu nad nju, ali na svoje razočarenje ustanovi da je pismo napisano na njoj nepoznatom jeziku. Adila primijeti njen pokret i njenu reakciju. Diže pogled sa pisma.

- Molim te, oprosti nam. Učinila si toliko mnogo za nas, a mi se i dalje uporno krijemo od tebe. Ali, moraš shvatiti da je tako najsigurnije za nas, a i za tebe.

- Moja Arzija. Nisam uvrijeđena, ni ljuta. Jednostavno, ne volim biti neupućena.- Dobro te razumijem.Zineta se nasmiješi.- Ni tebe nisu uputili u sve?- Dugo. Pretpostavljam da sam sada upućena.

105

- A tvoj prijatelj koji je maloprije bio ovdje?- Vjerujem da je on jedini koji je u potpunosti u toku.- I ostavlja takav utisak. Žao mi je što mi se nije pružila prilika da ga bolje

upoznam. Ali, ja te ometam u čitanju. Hujdure, hoćemo li malo izaći da hranimo ptice?

- Hranimo ptice! Hoće li i Arzija s nama?- Arzija ima važnog posla. Hodi da te obučemo.Adila je posmatrala dijete kako radosno odlazi s majkom, a kad se vrata za njima

zatvoriše, nastavi da čita. Pismo je bilo od Elefifa. Objasnio joj je kako je pronašao Dželila i Bariza i detaljno joj objasnio Barizovo stanje, kao i mogućnost koja im je data da ga izliječe. Zamolio ju je da iskoristi svoj dobar položaj kod gospođe Ibšir da izdejstvuje Barizovo slanje na Zibiju. Mogli bi ga maskirati da ga Ilderini ne prepoznaju i poslati ga kao jednog od njih na Zibiju na liječenje. Zibija i Ilderin bili su u prijateljskim odnosima i takva molba ne bi bila nimalo čudna. Ako bi ga Adila predstavila kao svog brata ili nekog drugog rođaka cijenjene gospođe koji je imao neku nesreću, možda bi mogli dobiti dozvolu da ga odvedu s Ilderina, a još bolje bi bilo kada bi ga Adila pratila kao sestra ili rodica ili bilo koja bliska osoba. Ako uspiju da izdejstvuju da ga pošalju na Zibiju uz Adilinu pratnju, onda bi se Elefif ubacio kao njen sluga da bude uz Bariza. U svakom slučaju, računao je da Adila mnogo bolje poznaje svoju trenutnu situaciju i da će postupiti prema njoj. Zamolio ju je da uskoro javi šta je odlučeno. Pismu je bila dodata jedna mala porukica od Dželila.

‘Moja voljena, neoprezna, nezaustavljiva Adilice,ne možeš zamisliti koliko me je zabrinula vijest da si ponovo došla na Ilderin i

koliko sam se obradovao kad sam saznao da si na sigurnom. Znam da me nećeš poslušati, ali od sveg srca te molim da se ne izlažeš nepotrebno opasnosti, čak ni za Bariza. Iskreno se nadam da neće proći previše vremena prije nego što te ponovo vidim. Nedostaješ mi. Molim te, čuvaj se.

Dželil’Adila se nasmiješi tužno. Dželile, i ja bih te tako rado ponovo vidjela. Shvati da te pratim, jer ne mogu

drugačije. Znam da brineš. Ali i ja brinem za tebe. Oči joj se napuniše suzama. Nedostaješ mi. Ne želim nazad na Zibiju. Želim da te nađem i da ostanem kraj tebe. Uzdahnu duboko i obrisa suze. Ali, radi tvog mira i zdravlja tvog voljenog brata, obećavam ti, naći ću način da ga

odvedem na Zibiju i uputim pravom čovjeku. Ponovo je pročitala pismo koje joj je napisao Elefif. Sidik Afan... Da li je moguće da se radi o ONOM Sidiku Afanu? To bi bilo odlično.

Dželilu bi savjet tog čovjeka sada sigurno bio od velike koristi. Niko ne poznaje izgubljenu civilizaciju bolje od njega. Sigurna sam čak ni Burhani.

Odlučila je da odgovori tek pošto se uvjeri da može da pomogne Barizu. Zato se spremila da izađe na trg i potraži gospođu Ibšir i njenog sina. Poruku je uništila. Ilderini nisu znali zibijski, ali Burhani jesu, i mada u poruci nije stajalo ništa što bi ukazalo na Dželilovo trenutno boravište, nije htjela da se izlaže bilo kakvom riziku.

- Arzija je došla! Arzija je došla!- Hujdur te veoma voli, Arzija. Sjedi. - Vidi, Arzija! Jedna mi je na glavi!Hujdur je stavio malo sjemenki kojim je hranio ptice na glavu i smijao se kad bi

koja ptica sletjela na njega. Adila se nasmija.- Takvu te volim vidjeti. Nadam se da ti pismo nije donijelo nikakve loše vijesti.

106

- Bojim se da ću opet morati da zloupotrijebim tvoju dobrotu...- Ni riječi o tome. Reci samo šta ti je potrebno i ja ću vidjeti šta se može uraditi.

***Već nekoliko dana nije bilo nikakvih vijesti od Adile, a ni o Hazimu se nije znalo

ništa novo. Ipak je Dželil brižljivo trenirao i istraživao svoje sposobnosti. Osjetio je da mu više uopšte nije potrebno vrijeme da dozove sjećanja Hazimovog mentora u svoja. Sada je znao šta zna i u kojoj mjeri. Ako uskoro ne stupi u kontakt sa Hazimom, potražiće mentorku s Ilderina. Ona je bila dobra prijateljica Hazimovog mentora i podržavala neke njegove stavove. Posvetila je svoj život izučavanju ilderinskog kontinenta. Znala je o Ilderinu više od bilo koga. Osim toga, odlično je vladala telepatijom. Dželil je znao da i on ima ovu sposobnost. Čak ju je i isprobao na ljudima oko sebe pazeći da ne primijete da im ne govori naglas. Javio bi joj se, ali se plašio da bi među burhanskim špijunima na Ilderinu moglo biti i telepata. Mada ta sposobnost nije bila veoma raširena među Burhanima, ipak ih je dovoljno vladalo njome. A pozvati nekoga telepatski na većoj razdaljini, za drugog telepatu bilo je jasno kao da se vikne naglas. Osim toga, kao i glas, i telepatska poruka se gubi na daljini, mada joj je doseg mnogo veći. Da bi joj se javio morao je znati, ako ništa drugo, bar u kom pravcu da uperi svoje misli, a ni tada nije znao da li će je poruka doseći. Zato je morao da je potraži. Znao je otprilike gdje bi je mogao tražiti. Hazimov mentor joj je dovoljno često dolazio u posjetu. Odlučio je da potraži Abasa i posavjetuje se s njim o tome. Kad je ušao u prostoriju, Abas je razgovarao sa vođom pokreta antiimperijalista.

- Oh, Abase, nisam htio da te ometam.- Nikad mi nisi smetnja, Dželile. Muaz je danas došao iz Slanika. Ondašnji

antiimperijalci su primijetili priličnu aktivnost Burhana. - Naša tajna služba nije previše upućena u burhanske aktivnosti, ali ipak dobro

pazimo na njih. Posebno otkad si ti sa nama. Nisam ti govorio o tome, jer nisam htio time da te zamaram, ali od tvog dolaska smo otkrili nekoliko njihovih ljudi u našim redovima koje smo morali spriječiti da prenesu informacije o tebi. Burhani su se veoma angažovali da te nađu, Dželile.

- Pretpostavljam. Ali, to sigurno nije razlog zašto si došao.- Tako je. Prema našim informacijama, tvoj burhanski prijatelj nije baš u dobrim

odnosima sa Burhancima na Ilderinu. Htjeli su da ga vrate na Burhan. Izgleda da im je pobjegao u blizini Slanika. Bio sam u blizini, pa sam lično svratio do naših ljudi stacioniranih u tom gradu da se raspitam o situaciji. Kao što se i moglo pretpostaviti, tvoj prijatelj je odmah po bijegu stupio u kontakt sa gospođicom Uvejs. Nažalost, nismo od nje uspjeli da saznamo više nego da ju je upozorio da je pod nadzorom Burhana i da pripazi da na neki način ne oda mjesto tvog boravka.

- Naravno, nije se zadržao.- Naravno. Njegovo trenutno mjesto boravka nije nam poznato. Ali, sada bar

imamo odakle da krenemo. Jasir je već u Prijestolnici. Siguran sam da će naći način da se poveže s tvojim Burhanom.

- Vjerovatno će i sam pokušati da se na neki način javi pripadnicima vašeg pokreta, a da ne skrene pažnju na sebe.

- Ne brini. Obratićemo više pažnje na Burhane. Neće se lako dočepati tvog prijatelja.

- Hvala.- Oh, da. Naši ljudi koji su stupili u kontakt s gospođicom Uvejs dali su mi ovo.

Jezik mi je nepoznat, ali kažu da bi ti trebalo da ga razumiješ.

107

Dželil uze od Muaza poruku koju mu je Adila poslala i prvo brzo pogledom preleti preko nje. Osmijeh na njegovom licu ukazivao je na dobre vijesti.

- Ako odvedemo Bariza u Zoru, gospođa Ibšir će se pobrinuti da u svojstvu brata gospođice Uvejs bude prebačen u Veliku Luku, a odatle brodom na Zibiju. Putovanje će trajati dvadesetak dana. Ne piše na koji način su uspjele da ubijede ilderinske vlasti da je njegovo prebacivanje na Zibiju potrebno. Moraću da pitam Adilu kad je ponovo vidim.

Ko zna kada će to biti...- Onda je bolje da ga odmah pripremimo za put i da pošaljemo odgovor gospođici

Uvejs.- Idem odmah da obavijestim Elefifa.Dželil požuri. Nije htio da se prepusti tmurnim mislima. Adilu nije vidio već pet

mjeseci, još od neuspjeha planirane misije na Ademu i u srcu nije želio da ona ode daleko od njega. Znao je da je to nerazumno, ali u ovom momentu bi najviše volio da je dovede među antiimperijalce, da bude ovdje s njim. Adilina poruka izražavala je odlučnost da pomogne njegovom bratu. Pitao se kako se osjećala kad ju je pisala. Došla je za njim na Ilderin, i to po drugi put, i sada je on lično šalje na drugi kontinent bez ikakve izvjesnosti kada će se ponovo vidjeti.

Elefif se obradovao vijestima. Bio je spreman da se uputi na Zibiju sa Barizom i Adilom i uvjeravao je Dželila da će dobro pripaziti na oboje. Već nekoliko sati kasnije grupica antiimperijalista sa Elefifom i Barizom uputila se prema Zori. Pošto ih je ispratio, Dželil se iznenada osjeti veoma usamljeno.

Ne razumijem. Kada sam doveden ovamo niko od njih nije bio tu. Zašto onda tako snažno osjećam njihov gubitak?

Polako se uputio u svoju sobu. Hodnici su mu se činili prazni, mada nisu bili ništa drugačiji nego obično. Srce mu je bilo teško. Nijedan pokušaj da odagna tmurne misli nije uspio. Pokušao je da se skoncentriše na vježbe telekineze i telepatije, ali u međuvremenu je već toliko dobro vladao tim sposobnostima da mu nisu predstavljale dovoljan izazov da mu skrenu misli sa osoba koje su na putu da napuste ilderinski kontinent. Na kraju je samo sjeo, naslonio čelo na ruke i pustio misli da slobodno teku ne zaustavljajući se ni na jednoj od njih, očiju uprtih ispred sebe, bez ikakvog pogleda, kao da budan spava. Poslije nekog vremena čuo je lagano kucanje. Podignu glavu. Osjećao se malo bolje. U sobu je ušao Abas.

- Ne izgledaš baš raspoloženo. I ja sam prilično tmuran kada se sjetim da je za dva-tri dana godišnjica pada Večernje Svjetlosti. Ali, tebi je danas i rođendan, zar ne?

- Danas? Potpuno sam zaboravio. Nasmiješi se tužno.- Nisam dobio čestitku od Bariza da me podsjeti.- Ah, da. Bariz nikada nije propuštao da ti čestita rođendan. Čak ni kada si upisao

Vojnu akademiju. Sjećam se da si to smatrao prilično djetinjastim.- Promijenio sam mišljenje. Nema toga što ne bih učinio da danas dobijem čestitku

od Bariza.- To ti vjerujem. Čovjek promijeni svoje kriterije kada ga izbace iz uobičajenog

životnog toka.- Pad Večernje Svjetlosti me je zaista izbacio iz svakog toka. Do tog dana znao

sam tačno ko sam i gdje pripadam. Bio sam jedan od mnogih. Pojedinac, ali dio cjeline.

- Mislio si da si kao ostali, Dželile, ali ni tada to nisi bio. Znanja koja su u tebe prenesena, nisu te učinila mentorom. Ona su samo pokazala osobine koje su već bile dio tebe. Prije ili kasnije bi se saznalo. Već je Talib bio neuobičajena ličnost, mada su

108

kod njega urođene mentorske osobine mnogo manje nego kod tebe. A on ih je vjerovatno čak i krio. Ne vjerujem da bi ih ti uspio sakriti. Samo je činjenica da su se sukobi intenzivirali prije nego što si došao u situaciju da pokažeš svoj potencijal, spriječila da Burhani uoče u tebi ono što su tražili čak i bez drugih sjećanja. Sigurno ne bi imali problema da istraže tvoje porijeklo i dođu do zaključka da je Talib dječak kojeg su ranije izgubili.

- Kažu da se od sudbine ne može pobjeći.- Ali i da je svako tvorac svoje sudbine. Slobodan si i data ti je moć da napraviš

velike promjene na ovom svijetu. Iskoristi to. Učini nešto od svog dara.- Ne brini. Moje sposobnosti mogu me brinuti, ali nikada obeshrabriti. Stvar je u

tome da sa sposobnostima ide i odgovornost. Ne želim da iz neopreznosti ili nestrpljivosti učinim nešto zbog čega bih se kasnije mogao kajati.

Abas odobravajuće klimnu glavom.- Drago mi je da se ozbiljno odnosiš prema onome što ti je dato. Znam da ćeš

učiniti za Taliba sve što je u tvojoj moći i miran sam. Uvijek sam znao da se na tebe može osloniti, a tvoja ozbiljnost i odgovornost samo su mi to potvrdili.

Dželil se nelagodno nasmiješi. Nije se osjećao toliko sposobnim koliko su to Abasove riječi nagovještavale, ali nije rekao ništa. Jedno je mogao potvrditi - za svog oca će zaista da uradi sve što bude u njegovoj moći.

- Nemoj da ti bude neugodno, Dželile. Zar nisi uvijek težio da budeš što bolji? Sjećam se da si bio najbolji kadet u svojoj generaciji.

- Bio sam tako ponosan na to.- Da. I bilo ti je krivo što nisu htjeli da te povedu u rat jer si bio premlad.Dželil se nasmija.- Sjećam se.- Morao sam dobro da pripazim da se ne nasmijem kao ti sad, jer bi te to tada

uvrijedilo.- Da. Pretpostavljam da bi. Hvala ti.Uvijek si bio tu za mene. Pa čak i na Ilderinu, gdje te nikada ne bih očekivao.

Hvala ti.

Razgovor s Abasom mnogo je popravio Dželilovo raspoloženje. Stoga je slijedeće dane provodio u vježbama i planovima sa obnovljenom energijom. Sada kada se Hazim pojavio, makar samo i na trenutak, bio je siguran da će uskoro da dobije vijesti o njemu ili čak od njega. Žudio je da porazgovara s njim, da mu izloži svoje planove i da mu pokaže svoj napredak. Osjećao je da je spremniji nego ikad prije da se upusti u istraživanje nedokučenih tajni izgubljene civilizacije. A najzad je znao i ko je Sidik Afan. Mada mu je Adila napisala šta zna o njemu u svom zadnjem pismu, on je već malo ranije došao do širih saznanja, jer Hazimovom mentoru, ovaj čovjek koji se bavio istim predmetom istraživanja, nije bio nepoznat. Mada se nikada nisu lično sreli, on se potrudio da sazna što više o tom neobičnom čovjeku koji je nestao prilikom istraživanja na Ilderinu. Da ga je Hazimov mentor makar jednom vidio, Dželil bi se sigurno već ranije sjetio ko je čovjek koji je pomagao Barizu u ilderinskom postrojenju. Ovako je trebalo da prihvati prenesena znanja u potpunosti da bi shvatio. Bio je siguran da se negdje u postrojenju ili njegovoj neposrednoj blizini mora nalaziti nešto veoma značajno dok je taj čovjek očito svojevoljno boravio tamo već godinama. Odlučio je da se, pošto se posavjetuje sa Hazimom i mentorkom s Ilderina, susretu s kojom se neobično radovao, potraži ponovo tog čovjeka. Znao je da bi od njega mogao mnogo naučiti. Vjerovao je da mu ovaj neće odbiti pomoć kada

109

sazna zbog čega su mu sve informacije o izgubljenoj civilizaciji do kojih može doći toliko potrebne. Bar je takav utisak stekao iz njegove nesebične brige prema Barizu.

- Dželile... Smetam li?- Jasire! Nisam znao da si se vratio. Jesi li uspio da...Dželil prekinu rečenicu jer je u tom trenutku iza Jasira ugledao Hazima.- Kao što vidiš, pronašli smo ga.Hazim lagano klimnu glavom u znak pozdrava Dželilu i reče mu na burhanskom:- Dugo se nismo vidjeli. Drago mi je da nisi zapostavio trening.Dželil se nasmija.- I ja sam brinuo za tebe. Drago mi je da si dobro.Hazim odmahnu glavom, ali se ipak nasmiješi. Dželil se obrati Jasiru:- Hvala ti za sav tvoj trud. - Nije vrijedno pomena. Ostaviću vas sada da porazgovarate, a kasnije se javite

Muazu. On i Stari bi željeli da porazgovaraju s tobom i s tvojim prijateljem.Kada je Jasir otišao, Dželil je kratko šutke gledao Hazima, a onda mu se obrati

telepatski.- Drago mi je da si tu. Želja da spasim svog oca me je veoma angažovala na

istraživanju mojih sposobnosti. Vjerujem da sam najzad u potpunosti obuhvatio sva sjećanja koja mi je tvoj mentor prenio.

- Već vladaš telepatijom!? Čak i uz teoretsko znanje potrebne su godine da se telepatsko komuniciranje pravilno savlada, a mnogi ga ne savladaju nikad!

- Znam, Hazime. Znam sve što je i on znao.- Onda ti ja više uopšte nisam potreban...- Nisi u pravu. Potreban mi je savjetnik, neko sa pravim iskustvom, a ne samo

teoretskim znanjem. Neko ko razumije ko sam i šta sam. Osim toga... Potreban mi je pravi prijatelj. Jedan kojeg ne dovodim u opasnost svojim znanjem i kojem mogu da povjerim sve.

Hazim se ozbiljno zagleda u Dželila, a zatim polako klimnu glavom.- Na mene se uvijek možeš osloniti.- Znao sam to još od momenta kada sam te ugledao s Adilom u Elefifovom

privremenom boravištu. A sada me, molim te, uputi u događaje koji su se desili nakon mog zarobljavanja.

Nakon što ga je Hazim uputio u dešavanja na Ademu do njihovog dolaska na Ilderin i razjasnio mu razloge njegovog bijega od Burhana, Dželil mu je saopštio svoje planove u vezi sa ilderinskim Imperatorom i svoju namjeru da pronađe mentorku s Ilderina i čovjeka po imenu Sidik Afan. Hazim se složio da je, s obzirom na datu situaciju, prije pokušaja da odu na Burhan, u svakom slučaju, pametno porazgovarati sa čovjekom koji, bar prema pričama, ima najšire znanje o nestaloj civilizaciji. Bio je siguran da će im prijateljica njegovog mentora svojim odličnim poznavanjem Ilderina biti od pomoći pri pokušaju da stupe u kontakt s njim. Osim toga, njen dug boravak na ovom kontinentu otvarao je mogućnost da je upućena u lokaciju koja je od tolikog interesa za ovog zibijskog naučnika, pa i da ga je lično upoznala. Poštujući Hazimovu želju, Dželil je odlučio da neće uključiti nikog pored njih u njihovo istraživanje, jer je ovaj smatrao da pristup tim informacijama burhanski mentori nisu zabranili bez razloga i da bi se njihova odluka, bez obzira što djeluju protivno njihovim željama, trebala bar u tolikoj mjeri poštovati. Ostalo je još samo da svoju odluku saopšte Muazu i Abasu i da se spreme za put.

Kada se pojaviše kod Muaza, Abas je već bio tamo.- Već ste tu. Očekivao sam da će vaš razgovor trajati duže.- Saznao sam sve što je potrebno, Abase.

110

Odlučio je da ne pominje telepatiju pomoću koje je veoma lako i brzo saznao od Hazima šta se sve desilo i objasnio mu svoje planove.

- Dozvoli da ti predstavim svog prijatelja i učenika mentora koji mi je prenio svoja sjećanja. Hazim Ilhan. Hazime, pred tobom su Muaz Rekib, vođa antiimperijskog pokreta i Abas Behadir, čovjek koji je pronašao izgubljeno burhansko dijete i pobrinuo se za njega.

- Vi ste pronašli Dželilovog oca?Hazimovo pitanje iznenadi Muaza.- Stanite malo. Hoćete da kažete da je Imperator ustvari Burhan, a ne Adem?- Tako je, Muaze. Ja nisam slučajno ‘mentor po rođenju’. Ali, nisam ovdje da

razgovaram o tome, već da vam iznesem svoj plan. Kasnije se možeš raspitati o svemu kod Abasa.

Dželil u kratkim crtama obrazloži svoj plan. Muaz se zamisli.- Hm... Ni jedan ni drugi ne poznajete Ilderin dovoljno dobro da vam burhanska

tajna služba ne uđe u trag, a vjerujem da nam je svima u interesu da to izbjegnemo. Dozvolite da vam dodijelim jednog od mojih ljudi kao pratioca.

Hazim je i dalje bio protiv toga, pa se telepatski obrati Dželilu:- Tačno je da ne poznajem Ilderin tako dobro kao Zibiju ili Adem, ali vjerujem da

bih mogao da izbjegnem tajnu službu. Uspjelo mi je to već jednom.- Da, ali te je to i veoma usporavalo. Ako uključimo dobrog poznavaoca Ilderina u

grupu, mogli bi da napredujemo mnogo brže. Ni moje znanje o ovom kontinentu nije dovoljno. Mnogo toga se promijenilo od kad je tvoj mentor zadnji put bio ovdje.

- Ali, da li je pametno otkrivati tajne nestale civilizacije nekome koga ne poznajemo dovoljno da bi mu mogli pokloniti puno povjerenje?

- Imaju veoma sposobnog čovjeka kojem u potpunosti vjerujem.- Jesi li siguran da je dobro da uključujemo još jednu osobu? Što nas bude više,

lakše će nam biti ući u trag.- Ne sa stručnjakom poput njega.- Misliš na momka koji me je doveo ovamo?- Da. Izuzetno je sposoban i veoma dobro poznaje Ilderin.- Primijetio sam. U stanju je čak da uđe u trag i našim špijunima na Ilderinu.

Kažeš da mu u potpunosti vjeruješ?- Tako je.- U redu, onda. - Dželile?- Imaš pravo, Muaze. Nas dvojica zaista ne poznajemo dobro Ilderin i mada ne

vjerujem da bi nam Burhani lako ušli u trag, dobar poznavalac ovog kontinenta bi nam zaista bio od koristi.

- Odmah ću angažovati jednog od naših najboljih ljudi.- Želim da to bude Jasir.- Jasir! Želiš da mi oduzmeš mog najboljeg čovjeka!- Ako uspijem u svojoj namjeri, možemo se riješiti Imperatora jednom za svagda.- Pretpostavljam da je za uspjeh jedne takve misije i potrebno poslati najbolje

ljude. U redu. Poslaću odmah po njega da ga uputimo u situaciju.- Nema potrebe. Sam ću ga potražiti.- Kako želiš.Kad se Hazim okrenu da pođe za Dželilom, Abas ga zamoli da porazgovara

nasamo s njim.

111

- Abas se brine zbog toga što si Burhan. Ali, ne brini, obećao mi je da će te procijeniti tek kad te vidi, bez ikakvih predrasuda. Slobodno pođi za njim. Ja ću porazgovarati sa Jasirom. Krećemo sutra ujutru.

***Jutarnje sunce obasjavalo je obale južne Zibije. Adila uzdahnu. Ponovo se vraćam ovamo, a nisam uspjela da vidim Dželila, ni da porazgovaram s

njim onako kako bih to voljela. Ali, bar znam da je dobro. Ponovo uzdahnu. Poslije trosedmičnog boravka u prostorijama broda, prijao joj je

svjež zrak. Brodovi za duga interkontinentalna putovanja bili su veoma brzi, ali zato nije postojala mogućnost izlaska na palubu u toku putovanja. Kao i ranije u Zapadnom skrovištu, Adila je osjećala neugodnost zbog nedostatka slobode. Ali, ovdje je situacija ipak bila utoliko lakša što je bilo sunčeve svjetlosti koja je obasjavala unutrašnje prostorije kroz goleme prozore.

- Izgleda da se naše putovanje bliži kraju.Elefif je nakratko ostavio Bariza da udahne malo svježeg zraka i vidi kako je

Adila. Bilo joj je veoma teško da napusti gospođu Ibšir i njenog sina koje je veoma zavoljela, a znao je i da joj je žao što odlazi tako daleko od Dželila, a da nije imala prilike da ga makar nakratko ponovo vidi. Adila se potrudi da izgleda veselo.

- Samo što nismo stigli u Brodicu. Odatle ćemo za tren stići u Behar gdje bi trebalo da se nalazi doktor kojeg tražimo.

- Jesi li dobro?- Zašto ne bih bila dobro? Znam da je Dželil slobodan i vraćam se kući. Moći ću

ponovo da vidim svog oca, a i da pomognem Barizu. Uskoro ćemo stići. Treba da se spremim.

Elefif je gledao kako odlazi vedra koraka, ali nije se dao zavarati. I da nije primijetio njene uzdahe nešto ranije, u međuvremenu ju je dovoljno poznavao da osjeti da je njena veselost lažna.

Brod je uskoro uplovio u luku. Odatle su pratnju ilderinske gospođice i njenog brata trebali da preuzmu Zibijci. Vođa zibijske pratnje poznavao je ilderinski jezik.

- Gospođice Uvejs, dobro došli na Zibiju. Doktor Hišam je veoma zainteresovan da Vas upozna i da vidi šta može učiniti za Vašeg brata.

Nekoliko dana prije dolaska na Zibiju, Adila je poslala poruku da joj je za bolest njenog brata preporučen doktor pod imenom Vidždan Hišam. Činjenica da neki Ilderini znaju za njega, veoma je zainteresovala ovog doktora koji se već prije nekog vremena povukao iz prakse, pa je pristao da pregleda brata gospođice kojoj je preporučen.

- Jučer se vratio sa konferencije u Afanu i očekuje vaš dolazak.Elefif se iznenadi:- Afan?- Afan je kulturni centar južne Zibije. Nalazi se sjeveroistočno odavde. Ime je

dobio po čuvenom zibijskom naučniku profesoru Sidiku Afanu.Elefif klimnu. Dželil je bio siguran da je već čuo prezime Afan kad je boravio na ovom

kontinentu. Nije ni čudo, ako je grad važniji centar ovog dijela Zibije. Za nekoliko minuta, njihova prtljaga je iskrcana sa broda i ukrcana u vozilo.

Odmah su se uputili prema Beharu. Nakon dva sata vožnje u unutrašnjost kontinenta, najzad su stigli na cilj svog putovanja. Ni Elefif ni Adila nisu puno govorili za vrijeme vožnje. Adila se nije činila raspoloženom za razgovor, pa je Elefif svu svoju pažnju posvetio tome da Barizu ne bude neugodno.

112

- Stigli smo, gospodo. Izvolite ovuda.Zibijac ih uvede u lijepu gradsku kuću.- Doktor ovdje boravi kada je u gradu. Već smo ga obavijestili o vašem dolasku. U tom trenutku se u holu pojavi stariji čovjek dugih brkova. Bio je proćelav, duge

bijele kose vezane u rep. Bio je obučen gospodski u svijetlosivo odijelo. Poče na zibijskom:

- Gospođice Uvejs, velika mi je čast da Vas upoznam.Njegova rečenica je odmah prevedena. Adila se nakloni. Željela je da porazgovara

s doktorom nasamo, ali čini se da će to moći jedino ako pokaže da razumije zibijski. Zato reče:

- Zbog mog pratioca nisam željela da se koristimo jezikom koji mu je nepoznat, doktore. Zato nisam ranije rekla da razumijem Vaš jezik. Željela bih da porazgovaram s Vama bez prevodioca.

Doktor se veoma iznenadi.- Svakako gospođice, svakako. Izvolite u moju radnu sobu.Adila zamoli Elefifa da pričeka sa Barizom dok ona objasni doktoru njihovu

situaciju. Doktor naredi da obojica budu smješteni u sobe koje su ranije pripremljene za očekivane goste i povede Adilu u svoju radnu sobu.

- Moram priznati, gospođice, da me iznenađujete. Ilderinka koja tako dobro govori naš jezik? Da Vas nisam čuo, ne bih vjerovao. Uvijek bih Vas smatrao Zibijkom.

- Zato što ja to i jesam, doktore.- Molim? - Moje ime je Adila Ulfet. Ilderinsko ime sam uzela da bih mogla nesmetano da

boravim na tom kontinentu.- Ulfet?- Da. Profesor Vasif Ulfet je moj otac.- Ali, zašto ste uopšte otišli na Ilderin?- To je veoma duga i komplikovana priča. Čovjek kojeg predstavljam kao svog

brata je ustvari Adem i problem koji ima nije posljedica bolesti, već izlaganja nekoj spravi u ilderinskom laboratoriju. Morali smo ga maskirati i promijeniti mu identitet da bi mogli da ga dovedemo ovamo.

- Počinjete da me zbunjujete.- Profesor Sidik Afan lično nas je uputio Vama. Rekao je samo da Vam pomenemo

njegovo ime.- Sidik? Sidik vas je poslao? Kada ste ga vidjeli? Gdje je bio?- Nisam ga vidjela ja lično, već brat Adema kojeg sam vam dovela. Rekao je da ga

je sreo na jugu Ilderina u jednom postrojenju. Ne znam tačno kada je to bilo, ali sigurno ima oko mjesec dana.

Doktor se kratko zamisli.- Razumijem...- Možete li nam pomoći?- Odmah ću pogledati tog momka.Pođe s Adilom do Barizove sobe. Adili se učinilo da je sam pomen profesora

Afana djelimično objasnio doktoru Hišamu šta se desilo sa Barizom. Pošto je kratko pregledao Bariza, doktor je izjavio da razumije problem, ali da će morati da prebaci Bariza na kliniku gdje vrši svoja istraživanja da ga tamo detaljnije pregleda i da mu pomogne. Barizova reakcija na Elefifovo obraćanje bila je dobar znak i mogao je da pruži Elefifu i Adili ohrabrenje. Vjerovao je da može da izliječi momka.

- Odmah ću ga povesti na kliniku. Vi i vaš prijatelj ste dobrodošli da ostanete ovdje dok mu ne bude bolje.

113

Nakon što mu je Adila prevela doktorovu prognozu i želju da povede Bariza na kliniku, Elefif je zamolio da i on pođe sa Barizom. Adila je prenijela doktoru Elefifov zahtjev.

- Inače ne bih dozvolio posjete dok pacijentu ne bude bolje, ali čini se da mu godi njegovo prisustvo. U redu. Često i sam boravim po nekoliko dana na klinici, pa mu mogu organizovati kakav-takav smještaj. Naravno, neće biti tako ugodan kao ovdje...

- Govorimo o ademskom ratniku, doktore. Njemu nije ni potreban luksuzan smještaj. On samo želi da bude siguran da je njegov ratni drug zbrinut.

Doktor je posmatrao Adilu kako lako na ademskom jeziku govori Elefifu da mu je dozvoljeno da boravi na klinici uz Bariza. Djevojka je tečno govorila ilderinski i ademski jezik i nesumnjivo je bila na oba kontinenta. Očito je prisustvovala i nekim ratnim zbivanjima. Zašto? Šta je nagnalo jednu mladu perspektivnu Zibijku, kćerku priznatog i poštovanog biologa, da napusti sigurnost Zibije i uputi se na nemirna područja. Doktor Hišam volio je zagonetke i nije imao namjeru da ovu ostavi neriješenu. Sigurno će imati prilike da se susreće sa ovom djevojkom dok bude liječio njenog prijatelja. Mogao bi da se malo raspita i kod njenog oca. U svakom slučaju, bilo bi dobro da mu se ona javi.

- Trebalo bi da se javite Vašem ocu. Siguran sam da se niste dugo čuli.- Naravno. Htjela sam samo da prvo smjestim Bariza na sigurno.- Ne morate brinuti za njega.- Oh, Elefif ne zna zibijski. Kako ćete se sporazumijevati?- Neće biti potrebe za nekom posebnom komunikacijom. Osim toga, potrudiću se

da od njega naučim ademski jezik dok smo zajedno. Nadam se da ćete mi i Vi pomoći. Vidim da odlično vladate i tim jezikom.

- Nakon višemjesečnog boravka među pobunjenicima na Ademu i Vi biste doktore sigurno govorili dobro njihov jezik.

Napravio je korak naprijed. Tačno je da mu je već ranije bilo jasno da je morala boraviti neko vrijeme na Ademu, ali bilo je dobro da zna da s njom može otvoreno razgovarati o tome i, prije ili kasnije, saznati šta se zapravo desilo. Sada nije bilo više vremena za to. Organizovao je da Bariz bude prebačen na kliniku u Elefifovom društvu i odmah se bacio na njegov slučaj, a Adila je ostala da boravi kao gost u njegovoj kući da može da prati Barizov oporavak.

Čim je Bariz odveden, Adila se smjestila u svoju sobu. Okupala se i presvukla, pa kontaktirala svog oca. Profesor Ulfet se veoma obradovao njenom pozivu i obećao joj doći u posjetu čim mu se ukaže prilika. Nije željela da priča o svojim doživljajima nakon njihovog posljednjeg susreta prije nego što se ponovo vide i veoma se radovala ponovnom susretu s njim. Pitala se dokle je stigao u svojim ispitivanjima primorske flore i faune u okolini Jutranjke. Da li se ponovo preselio u potrazi za novim predmetima proučavanja? Nije više bila u toku. Već dugo nije s ocem obilazila divlje predjele Zibije. Nikad nije mislila da će je život tako odvojiti od njene voljene biologije i njenog oca. Moraće mnogo toga da nadoknadi kada jednom bude ponovo u mogućnosti da se počne ozbiljnije baviti biologijom.

Da li će to biti na Zibiji... ili na Ademu? Nije ni bitno. Oba kontinenta imaju svoju draž. Biću uz Dželila gdje god da budem nastavila da se bavim biologijom.

Već slijedeće jutro najavljena joj je posjeta. Adila se iznenadi. Njen otac nije mogao biti. Njegovu posjetu je mogla očekivati tek za nekoliko dana. Ko je još od njenih poznanika mogao znati da je ona tu? Požuri da siđe.

- Adila. Tako mi je drago da te vidim. Zašto si nam samo tako pobjegla i zašto mi se nisi javila kad si se vratila na Zibiju?

114

- Kinana!Adila se veoma obradovala. Zagrli i poljubi svoju prijateljicu.- Oprosti mi, Kinana. Ademski pobunjenici su mi ponudili da im se pridružim u

potrazi za Dželilom, a nisam htjela da vas petljam u to. Ionako vam više nisam mogla pomoći da ispunite vaš zadatak.

- Mogla si me bar obavijestiti.- Znala sam da ti je jasno da me ti ljudi prihvataju i da me ne bi povrijedili, pa da

nemaš razloga da brineš. Zato sam samo pustila da me otmu, kako su mi najavili.Kinana se nasmija.- Šef je bio u pravu. Ti si zaista veoma neobična osoba, Adila. Imaš prijatelja

Burhana, družiš se sa ademskim pobunjenicima, a velika ilderinska dama te prihvata kao svoju rodicu. Malo smo se raspitali o gospođici Arziji Uvejs koja je najavila svoj dolazak na Zibiju radi bolesnog brata. Smijem li znati pravi identitet mladog gospodina Uvejsa?

- Ime mu je Bariz Šihab. On je Dželilov brat. Uhvatili su ga u isto vrijeme kad i mene, onda kada sam vraćena na Zibiju. Mislili su od njega da je Dželil, pošto veoma liče i pokušali da silom izvuku iz njega znanja burhanskog mentora.

Adila zastade. Kinana primijeti:- Pretpostavljam da mu je njihov pokušaj naškodio.- Veoma. Čini se da uopšte nije svjestan dešavanja oko sebe.- Žao mi je... Jesi li uspjela da se vidiš sa Dželilom?Adila uzdahnu.- Ne. Nisam ga vidjela još od svog zarobljavanja.- Bar više nije Imperatorov zarobljenik.Adila iznenađeno pogleda Kinanu.- Ne gledaj me tako, Adila. Kakva bi mi tajna služba bili kada ne bismo pratili šta

se dešava? - Jesi li me posjetila po nalogu ili zato da me vidiš?- Ja ništa ne radim mimo naloga. Ali, zaista sam željela da te vidim, vjeruj mi.- Vjerujem ti i želim da ti pomognem. Šta bi tvoji željeli da saznaju od mene?- Već si mi rekla sve što ih je zanimalo. Osim možda...- Reci mi.- Već odavno znamo za burhanski projekat stvaranja takozvanog ‘mentora po

rođenju’. Nedavno smo otkrili nešto što nas je veoma iznenadilo. Reci mi, da li je Dželil zaista taj? Da li zaista može da razumije prenesena sjećanja i bez obuke? Ako želiš, zadržaću ono što mi sad kažeš za sebe. Jednostavno želim da mi se situacija malo razjasni.

Adila je šutke gledala Kinanu.- Znam da su mu prenesena sjećanja donijela mnogo nevolje, Adila. Vjeruj mi da

mu ne želim zlo, a tebi još manje, mila moja prijateljice. Ali, ako je on taj, naši će to ionako saznati. Molim te, reci mi šta znaš o tome.

- I bez prenesenih sjećanja, njegove osobine bi prije ili kasnije izašle na vidjelo.- Znači, on je zaista...- Da. I ja sam saznala tek nakon što sam pobjegla od vas. Nije mi rekao, jer je htio

da me zaštiti. Već tada je shvatao šta je u njemu, mada to niko nije očekivao. A sad... Sad i Ilderini i Burhani znaju ko je i prava potraga za njim je tek počela.

- Zar tvoj burhanski pratilac nije odmah shvatio?- Jeste. Ali, poštovao je Dželilovu želju i nije javio svojima. Zbog toga je sada u

nevolji.Kinana podiže obrve i odmahnu glavom.

115

- Baš ste se uvalili u nevolje. Taj Dželil mora da je nešto posebno kad se toliki ljudi lome da ga zaštite. Pa čak i jedan burhanski učenik. Ko bi to očekivao?

- Hazim je veoma dobar čovjek.- Čini se da je tako. Šta planiraš sada?- Ne znam. Prvo ću sačekati da se Bariz oporavi. A poslije... Biće šta bude.Kinana klimnu.- Vrijeme je da krenem. Koliko da kažem svojima?- Koliko god hoćeš. Nisam ti rekla ništa što mnogi već ne znaju.- Želim ti mnogo sreće u životu, Adila. Trebaće ti, mila moja prijateljice. Nisam nikada znala koliko si zapravo snažna.

Ostani takva. Čovjeku kakav je, čini se, tvoj Dželil, potrebna je osoba poput tebe, vedra i jaka duha. Drži se. Navijam za tebe... I za njega.

***- Kasno je. Trebali bi se malo odmoriti. Nismo više daleko.- Jesi li siguran da ćemo je pronaći, Dželile? Rekao si da se kreće po cijelom

kontinentu.- Ne brini, Jasire. Poznajem je veoma dobro. U ovo doba godine sigurno će biti

ovdje negdje.Hazim nije bio baš uvjeren.- Koliko se sjećam, nikada ne boravi na jednom mjestu, čak ni kada je na istom

području. Moj mentor bi uvijek prvo stupio u kontakt s njom prije nego što bi je posjetio.

Iz poštovanja prema Jasiru, a i zato što je već prvi dan primijetio da je duža telepatska konverzacija Hazimu naporna, Dželil se nije više koristio telepatijom. Mada je mnogo uznapredovao od vremena kojeg se Dželil sjeća, Hazim još uvijek nije mogao dugo da razgovara telepatski. Dželil je znao da je mnogo vježbao i nakon mentorove smrti i bio je siguran da bi stari Atmadž Barak bio ponosan na napredak svog učenika. Odgovori naglas:

- Znam. Mislio sam i na to. Ne brinite.Jasir odmahnu glavom.- A meni govore da sam kao Burhan. Nemoj me pogrešno shvatiti, Hazime.Hazim samo slegnu ramenima, a Dželil se vedro nasmija.- U redu, u redu. Znao sam da je neće biti vrlo lako pronaći, pa sam malo više

pažnje posvetio vježbama telepatije. Trebalo bi da smo već dovoljno blizu da mogu da je dozovem.

- Telepatija?Hazim objasni:- Mnogi Burhani poznaju ovu vještinu, ali dozvati nekoga na daljinu već je teže. Obrati se Dželilu:- Misliš li da ćeš moći? Ni moj mentor nije to u potpunosti savladao, a znaš da je

bio jedan od naprednijih telepata. - Uvjeren sam da će me čuti.Jasir se osmjehnu i odmahnu glavom.- Sreća da ta sposobnost nije raširena među Burhanima. Moji zadaci bili bi mnogo

teži.Hazim se nasmiješi. Zadnje tri sedmice pomogle su mu da shvati zašto Dželil

toliko cijeni ovog ilderinskog antiimperijalca. Bio je siguran da je Jasir rođen na Burhanu da bi bio odličan učenik i mentor. Njegov mentor bio je u pravu. Jedan pripadnik nekog od drugih naroda nije ništa manje vrijedan ni sposoban od jednog

116

Burhana. Sve veća samouvjerenost njegovog naroda i dovela je do pada njihovog kontinenta. I pored njegove vojne sile i tehnologije, neprijatelj je podcijenjen.

- Vrijeme je za počinak. Nema smisla da je pokušavam dozvati ovako kasno.Hazim i Jasir se složiše.

Već od zore, starija žena meditirala je na uzvišici obasjanoj suncem, udišući svjež miris jutra u prirodi, daleko od vreve civilizacije.

- Advija! Advija Tosun!Žena se prenu. Atmadž? Ne. To ne može biti on, mada ima nešto... Poziv dolazi sa istoka.- Ko si?- Nosilac sjećanja mentora Atmadža Baraka. Trebam pomoć.‘Mentor po rođenju’!? Čitav se Burhan i Ilderin digao na noge da ga nađe.- Da li već vladaš telepatijom dovoljno da osjetiš iz kojeg pravca ti se javljam,

mladi mentore?- Nisam siguran... Čini mi se sa zapada.- Odlično. Kreni u tom pravcu. Jesi li sam?- Ne, sa mnom su Hazim i jedan ilderinski antiimperijalac.- Hazime, znam da me čuješ. Trebalo bi da toliko već vladaš telepatijom. Radujem

se našem ponovnom susretu. Kada stignete do Golog Kamena, javite mi se. Vaš ilderinski pratilac će znati.

Advija se nasmiješi. Mladi mentor u Hazimovom društvu... Hazim ustade. - Krenimo, onda.- Jesi li stupio u kontakt sa mentorom, Dželile?- Da. Hazimove telepatske sposobnosti su mu omogućile da prati naš razgovor.- Oh, to znači da i ti vladaš ovom vještinom.- Ne bih rekao da vladam njome, ali poznajem je.- Treba da krenemo na zapad, do Golog Kamena.- Znam tačno gdje je to. Bićemo tamo za oko pola sata.Pod Jasirovim vođstvom, grupica je lako i sigurno došla do brdašca koje je sa

istočne strane bilo oštro sasječeno i neobraslo rastinjem, a u podnožju se uzdizao visoki kamen, poput zuba.

- Stigli smo. Ovo je Goli Kamen. Veoma je zanimljiv. Ne znam ko ne zna za njega. Priča se da je prije imperijske vladavine ovo mjesto bilo omiljena turistička atrakcija. Malo dalje, pod brdom, izvire Brzica, bistra planinska rječica. Ona čini ovo mjesto još ljepšim.

Dželil mu priđe.- Jednog dana, kad oslobodimo mog oca i uništimo Imperatora, ljudi će moći

ponovo da se slobodno kreću po cijelom Ilderinu, a ovo će mjesto da oživi kao nekad.Pošto je bacio pogled po okolini, Hazim reče:- Trebalo bi da ponovo stupiš u kontakt s mentorkom.Dželil klimnu.- Nalazimo se kod Golog Kamena.- Odlično. Ostanite tu.- Rekla je da ostanemo ovdje.- Koliko dugo?- Nije rekla. Ali, imao sam osjećaj da je veoma blizu. Sigurno je nećemo morati

dugo čekati.

117

Zaista, oko pet minuta kasnije, Advija Tosun pojavi se kod Golog Kamena, nasmiješi se Hazimu i pozdravi ga na jednom od dijalekata s područja južnog Burhana. Hazim pođe da joj predstavi svoje pratioce, ali ona reče na ilderinskom:

- Nemoj mi ih predstavljati. Želim da sama procijenim koji je od njih dvojice moj sagovornik.

Jasir i Dželil se samo kratko pogledaše i ne rekoše ništa. Kad se Dželilov pogled susreo s Advijinim, ova se nasmija.

- Nadala sam se da će mi zadatak biti teži.Dželil spusti pogled. Shvatio je. Ličio je na svog oca i fizički, ali njegove oči

nikada nisu ostavljale sumnju. Boja i pogled bili su toliko jednaki da niko nije mogao da pogriješi.

- Znači, mali je preživio... Pretpostavljam da si mu ti sin.Dok su stigli do velikog šatora u kojem je Advija boravila, Dželil joj je telepatski

prenio sve što je znao o svom ocu od momenta kada je ostao bez mentora i objasnio joj svoj plan.

- Razumijem. Čak i da Hazim nije izgubio oslonac među Burhanima, teško bi te mogao odvesti do burhanskog nalazišta. Dobro je da je Sidik ovdje.

- Sidik Afan je ovdje?U tom momentu, privučen njihovim dolaskom, profesor Afan izađe iz velikog

šatora. Iznenadi se kad ugleda Dželila. Priđe mu i htjede nešto da kaže, ali se iznenada predomisli. Dželil reče na ilderinskom:

- Ja nisam Bariz. Ali, uspio sam da ga pošaljem na Zibiju doktoru kojeg ste mi preporučili.

- Znači, to si bio ti. Pretpostavljam da ste braća.Dželil klimnu.- Vas dvojica ste se već sreli?- Brinuo sam se o njegovom bratu dok sam bio u postrojenju. Momak je došao da

ga izvuče odatle. Sad bolje razumijem njegovu uznemirenost kada je vidio Barizovo stanje.

- Njegovo stanje?- Da. Izgleda da su pokušali, koristeći se starom tehnologijom, da izvuku sjećanja

koja su očekivali da se nalaze u njemu.- Razumijem. Pomiješali su ga s tobom zbog vaše sličnosti. Nije li tako, mladi

mentore?- Nažalost.- Ah, nije valjda da je on...?- Tako je, Sidik. Ovaj mladić koji stoji ovdje pred nama je upravo onaj za kojim se

digla tolika potraga po cijelom kontinentu.- I pored toga je išao u ilderinsko postrojenje!? To je bilo prilično neoprezno. Vas

dvojica ste njegovi prijatelji, zar ne? Zašto ga niste odgovorili od takve ludosti?Hazim i Jasir ne odgovoriše. Profesor odmahnu glavom.- Današnja mladež...- Nemoj tako, Sidik. Nije on proveo pola svog života u zarobljeništvu samo radi

istraživanja.- Samo!?Advija se vedro nasmija. Dželil upita profesora kako to da više nije u postrojenju.- Vidiš, mladiću, u okolini postrojenja i nije bilo veoma značajno nalazište ostataka

izgubljene civilizacije. Međutim, pronašao sam nešto drugo, veoma bitno: stacionarni teleporter koji je još uvijek bio ispravan. Ali, da bih mogao da ga koristim, morao sam imati još jedan na drugoj lokaciji. Pored teleportera bila je karta starog svijeta sa

118

označenim lokacijama gdje su se nekada nalazile takve sprave. Ali, prije sam morao provjeriti koje od njih su još upotrebljive. Moja ispitivanja su trajala godinama, ali uspio sam da pronađem još tri koje su bile upotrebljive. Dvije su bile potpuno ispravne, a na trećoj je trebalo malo poraditi. Jedan od starih stacionarnih teleportera nalazi se duboko pod morem nedaleko od istočnog Burhana. Izgleda da je na tom mjestu bio jedan od razvijenijih gradskih centara stare civilizacije. Znanja koja sam stekao njegovim ispitivanjem omogućila su mi da osposobim i treći teleporter koji sam uspio pronaći, koji je bio u stanju da primi putnika, ali ne i da ga pošalje u željenom pravcu. Međutim, uspio sam samo da ga osposobim da me prebaci na kratku relaciju, a najbliži mu je teleporter koji se nalazio u postrojenju na jugu.

- Nalazio?- Ne prekidaj me, mladiću. Sve će ti biti jasno kada završim.- Oprostite.- Dakle, taj treći teleporter nalazi se ovdje u blizini, pa sam se koristio njime da

posjećujem mentora Adviju koju sam slučajno upoznao dok sam još radio na osposobljavanju ove sprave.

Advija se nasmiješi.- Uplašio se da više neće moći da se vrati kada je ustanovio da teleporter radi samo

u jednom pravcu, a niti je dovoljno obučen da preživi sam u divljini, niti je poznavao Ilderin dovoljno dobro da bi znao u kojem pravcu da se uputi. Sreća da sam se slučajno nalazila u ovim krajevima.

Profesor se namršti.- U redu, u redu. Bio sam pomalo neoprezan.- Ali, njegovo znanje o toj staroj mašineriji bilo je zaista ogromno i uz moju malu

pomoć u nabavljanju potrebnog materijala, brzo ju je osposobio dovoljno da ga prebaci do potpuno ispravnog teleportera. A s obzirom da se ovaj nalazio u postrojenju, Sidik je rado ostao tamo kao zatvorenik. Osim toga, tako nije morao da brine za hranu i smještaj.

- Glumili ste bezopasnog čudaka, pa čuvari gotovo da i nisu obraćali pažnju na Vas.

- Tako je. Priznaj, i tebe sam prevario.- Priznajem, sve dok nismo ostavljeni nasamo da biste mogli da se oprostite od

Bariza. Tada ste me prilično iznenadili i, moram vam priznati, poželio sam da se uskoro ponovo sretnemo.

- Brinuo sam za tvog brata. Ilderini su proširivali postrojenje i bilo je samo pitanje vremena kada će pronaći teleporter. Dvoumio sam se da li da ga povedem sa sobom.

- Onda je dobro da sam na vrijeme došao po njega.- Nije dobro da se osoba koja je toliko tražena i bitna nepotrebno izlaže opasnosti.

Trebao je to učiniti neko od tvojih prijatelja.- Šta je bilo, bilo je, umirujući reče Advija. Kada je procijenio da je došlo vrijeme,

Sidik je uništio teleporter pošto se prebacio ovamo.- Morao sam ga uništiti, jer nisam želio da Ilderini saznaju za njega. Teleporteri

stare civilizacije su drugačiji od modernih, tako da ih moderna sredstva za spriječavanje teleportiranja ne blokiraju. Nisam htio ostaviti jednu takvu spravu u rukama neodgovornih osoba. Imao sam namjeru da se teleportiram na Adem gdje sam našao još jedan potpuno ispravan, ali pošto sam iskoristio dio energije samog teleportera za njegovo uništenje, nisam imao izbora nego da dođem ovdje i zatražim pomoć od Advije. Osim toga, možda je tako i bolje, jer nikada nisam bio na Ademu, izuzev uz sami teleporter, pa se možda i ne bih baš tako dobro snašao, pogotovo ako uzmemo u obzir da ne razumijem ni njihov jezik.

119

- Međutim, na Ilderinu još uvijek vlada suviše velika uznemirenost, pa sam smatrala da je bolje da se nekoliko mjeseci primirimo prije nego što pokušam stupiti u kontakt sa burhanskom tajnom službom na ovom kontinentu. Sudeći po onome što sam saznala od mladog mentora, dobro je da sam tako odlučila.

- Pretpostavljam da bi Burhani vrlo rado došli do tebe, mladiću. Ali, šta te dovodi ovdje?

- Mentor čija su sjećanja sada dio mojih odlično je poznavao staru civilizaciju. Htio sam da iskoristim ta znanja da izdvojim Imperatorov duh iz tijela mog oca, a da ga ne povrijedim. Međutim, nemam načina da dođem do nalazišta ostataka nestale civilizacije koje je dovoljno bogato da sadrži informacije koje su mi potrebne...

- Stani malo. Hoćeš da kažeš da se ilderinski Imperator koristi starom tehnologijom prenošenja duša!?

Svi prisutni se iznenadiše uznemirenošću kojom je to profesor izgovorio.- Zar to niste znali?- Ne obraćam pažnju na politička dešavanja. Moj interes za ovaj kontinent ležao je

isključivo u ostacima koje sam pronašao. Profesor uzdahnu i odmahnu glavom, a zatim naglo reče:- Moramo odmah zaustaviti svaku daljnju upotrebu te sprave!- Sidik, u čemu je problem? Zašto si tako uznemiren?- Imam razloga da vjerujem da je tehnologija prenošenja duša bila upravo ta koja je

uzrokovala propast stare civilizacije.Dželil se uznemiri. - Imperator je već pokorio više od pola Vahdeta. Mislite li da je naša planeta

ugrožena?- Nisam saznao dovoljno o tome da bih mogao bilo šta pouzdano reći. Ali, više

pismenih tragova ukazuje na to da je njihova novostečena besmrtnost bila uzrokom skore propasti čitave njihove civilizacije.

- Pomozite mi da dođem do burhanskog nalazišta! Siguran sam da mogu pronaći informacije koje su mi potrebne da zaustavim Imperatora. Imam ideju i gdje da počnem tražiti.

- Mladi mentore, najbolje je da ti i tvoji pratioci skupa sa Sidikom odete na Adem i potražite teleporter koji se tamo nalazi. Ja ću stupiti u kontakt sa ovdašnjim Burhanima i uputiti ih u ozbiljnost situacije.

Profesor se uznemiri:- Na Adem? Bez tebe? Ali, znaš da ja ne poznajem taj kontinent!- Ti ne, ali mladi mentor i Hazim da. Odmah ću ti donijeti kartu svijeta. Stari svijet

je izgledao prilično drugačije. Misliš li da ćeš moći da odrediš približnu lokaciju teleportera?

- Naravno.Advija u trenu nestade u šatoru i pojavi se opet sa kartom svijeta u rukama.- Prouči je pažljivo.Sidik otvori holografsku projekciju svijeta i uze da je razgleda. Za to vrijeme,

Advija se raspitivala o svojoj domovini kod Hazima na burhanskom dijalektu koji je već ranije koristila. Nije već dugo bila tamo i radovala se da ima s kim da porazgovara i dobije novije vijesti o ondašnjim dešavanjima. Dželil, koji je posmatrao kartu sa profesorom, pogleda prema njima. Krajičkom oka spazi Jasira i učini mu se kao da ovaj prati razgovor između Advije i Hazima.

Je li moguće da Jasir razumije njihov dijalog? To bi značilo da mu je poznat ne samo književni burhanski nego i neki dijalekti. Nije ni čudo da je lakše ulazio u trag burhanskoj tajnoj službi nego bilo ko drugi.

120

Nasmiješi se i ponovo pogleda kartu. Jasir primijeti njegov osmijeh i odvrati pažnju od razgovora.

- Vjerujem da se nalazi, otprilike, ovdje.Dželil baci pogled na pokazanu lokaciju na karti.- Istočni Adem. Pred nama je dug put. Ne poznajem veoma dobro situaciju na tom

području od okupacije Adema, ali ako usput svratimo do Južnog skrovišta pobunjenici će nas uputiti na najbrže i najsigurnije rute. Sada nas samo treba nekako izvesti s Ilderina.

Tu Dželil pogleda u Jasira. Ovaj odmah shvati.- Vidjeću sa Muazom da dobijemo pomoć antiimperijalista koji djeluju na istoku.

Pobrinuću se da nas prebacim na južni Adem.- Čudno...- Profesore?- Kada sam čuo za ‘mentora po rođenju’ pomislio sam da se radi o Burhanu, ne o

Ademu.Dželil se osmjehnu. Profesor odmahnu glavom:- Ali, pretpostavljam da bi jedan mladi Burhan bio oduševljen takvim darom i rado

se stavio na raspolaganje mentorima, a ne bi ga tražili na sve strane.- Moguće...- Ne zvučiš uvjereno.- Znam na šta misliš, mladi mentore - uključi se Advija u razgovor. - Da je tvoj

otac htio da se stavi na raspolaganje mentorima, sigurno bi našao načina da im se javi, a ne bi ostao na Ademu.

- Njegov otac?- Objasniću ti sve dok budemo skupljali moje stvari. Momci, pomozite mi.Hazim, Jasir i Dželil u trenu su skupili šator i spakovali ono malo stvari koje je

Advija uvijek nosila sa sobom. Za to vrijeme, ona je ukratko objasnila profesoru više o Dželilu, njegovom porijeklu i sjećanjima koja su u njega prenesena. Zatim se oprostila od njih i pošla da se javi Burhanima dok su se oni uputili na istok, do mjesta Kopač, gdje će Jasir da stupi u kontakt sa tamošnjim antiimperijalistima i obavijestiti Muaza o trenutnoj situaciji.

121

VIIIPUT PREKO KONTINENTA

Mjesec dana kasnije, tri doktora u pratnji dva ilderinska vojnika iskrcali su se u luci Južnjak na jugu Adema. Posljednji događaji na Ilderinu imali su svog odjeka i na Ademu. Poznavalac Adema, koji je značajno kočio pobunjenike, očito je imao važnijeg posla, a Ademi su odlučili da to iskoriste. Mada i dalje nisu bili dorasli ilderinskoj vojsci, izveli su nekoliko uspješnih akcija kojima je ilderinska kontrola na sjevernom Ademu značajno oslabila. Velika pustinja centralnog Adema ionako nije bila interesantna Ilderinima, pa su se značajnije aktivnosti Adema u novije vrijeme odvijale na jugu. Ilderini su pojačali mjere opreza, pa niko nije mogao da se kreće ni obezbjeđenim rutama bez najmanje dva ilderinska vojnika kao pratioca.

Stariji doktor, onizak i mršav čovjek, pripazi da se s njihovom opremom pažljivo postupa, a onda posla svog pomoćnika, mladog doktora ozbiljnog izgleda, duge kose uredno svezane u rep da obavijesti nadležne o njihovom dolasku i preda im odgovarajuće dokumente i dozvole. Drugog pomoćnika, otprilike jednakih godina, skoro vojničkog držanja i discipline, zaduži da se raspita o situaciji na nemirnim područjima i da im obezbijedi prevoz. Nakon otprilike pola sata, ova grupica, skupa sa pojačanjem i lijekovima, uputila se na sjever u jedno omanje postrojenje u koje su nedavno prebačeni ilderinski ranjenici koji su povrede zadobili u nešto ranijem bezuspješnom pokušaju ademskih pobunjenika da unište ilderinsku kasarnu, koja se nalazila zapadno od postrojenja. Pošto pruže pomoć tamošnjim doktorima, uputiće se direktno u kasarnu. Pobunjenici su pripremali teren za ponovni napad manjim akcijama u blizini, pa su pojačanje i liječnička pomoć bili neophodno potrebni odbrani.

Odmah po dolasku, doktor i njegovi pomoćnici upućeni su u ambulantu kasarne i upoznati sa lokalnim osobljem, a njihovi pratioci raspoređeni su na odgovarajuće funkcije i smješteni u novu baraku skupa sa vojnicima iz pojačanja. Aktivnosti ademskih pobunjenika ukazivale su na to da se njihov novi napad može očekivati još danas. Uznemirenost se osjećala u kasarni. Sunčeva svjetlost je polako blijedila. Dnevni napad pobunjenika nije bio uspješan. Slijedeći će vjerovatno izvesti pod okriljem mraka. Dva pratioca doktora s Ilderina držala su se zajedno i u blizini ambulante. Mladi doktorov pomoćnik vojničkog držanja izađe i upita ih šta misle o situaciji.

- Sudeći prema vijestima koje su primljene iz obližnjih uporišta i izvještajima izviđača, rekao bih da će napasti večeras - odgovori vojnik kojem se obratio.

- Da. I ja tako mislim - potvrdi drugi.Mladi doktor se uozbilji.- Moraju znati da se njihov napad očekuje.Prvi vojnik klimnu, ali primijeti:- Pojačanje koje je stiglo s nama nije veliko, a okolni teren je pročešljan, pa nije

vrlo vjerovatno da u slučaju potrebe pomoć može brzo stići. A imali su vremena i da dopune svoje snage. Mala je vjerovatnoća da kasarna neće pasti večeras.

Doktor baci pogled po kasarni.- Izgleda da nisi jedini koji ima takvo mišljenje.I vojnik se ogleda.- Napetost u zraku, iščekivanje i svjesnost da su šanse slabe. Vidio sam to već.Doktor ga samo pomalo zamišljeno pogleda i uputi se nazad u ambulantu bez

riječi. Drugi vojnik upita svog kolegu:- Šta je s njim?

122

Ovaj ne odgovori, samo pogledom isprati mladog doktora. Dobro ga je razumio. Taj dan izazvao je značajnu promjenu u životima obojice.

- Dželile?- Bolje da ne razgovaramo mnogo. Možemo biti sumnjivi.- U pravu si... Prilikom organizovanja puta, antiiperijalisti su uključili i Adema iz grupe koja je

došla na Ilderin po Dželila a kojeg su uspjeli da spase. Zarobljeni Adem nije im bio dostupan usljed pooštrene kontrole u Prijestolnici, a Elefif je otišao na Zibiju s Adilom.

Dželil je bacio pogled na tamno nebo ispunjeno zvijezdama. Noć je bila vedra, ali, pošto je bio mlad mjesec, bilo je veoma mračno.

- Spremi se.Adem samo klimnu glavom. Nije bilo neuobičajeno da pobunjenici ubace pokojeg

špijuna među Ilderine. Zbog toga su osmislili sistem prepoznavanja za slučajeve kada se neko od njih nalazi među Ilderinima koji su napadnuti. Trebalo je pucati u određenim razmacima. Odgovarajući ritam bio je oznaka grupe kojoj špijun pripada i specifičan za nju. Nisu svi Ademi znali ritam svih grupa. Zato su u svojim grupama imali tzv. ‘tumače’ čija je dužnost bila da se upoznaju sa svim priznatim signalima i da paze na njih u borbi. Nije bilo nemoguće i da neki Ilderini uspiju da shvate sistem i da ga upotrijebe, pa je zato identitet svih osoba koje su se koristile ovim metodom bio naknadno provjeravan. Ritam pucanja trebalo je samo da im omogući da se ne nađu na meti svojih u toku napada. Dva Adema koja su stajala pred ambulantom bila su spremna.

Iznenada se oglasi znak za uzbunu. Dželil klimnu svom saborcu.- Dolaze. Već u slijedećem trenutku, kasarna je bila pod vatrom brojnih ademskih

pobunjenika koji su organizovano napredovali ka kasarni nezaustavljivi neprijateljskom vatrom. Ilderinski vojnici borili su se hrabro i nisu bili voljni da se olako predaju. Dželil i njegov saborac pozvani su da pruže pomoć, što su i učinili, jer bilo je suviše rano da se otkriju, ali su se trudili da ne povrijede nijednog ademskog borca za slobodu kao i da stave svojima do znanja da su na njihovoj strani. Dželil je pomišljao da nekako omogući ademskim borcima ulaz u kasarnu, međutim, vjerovatno poučeni dosadašnjim akcijama ademskih pobunjenika, Ilderini su ostavili nekoliko pouzdanih ljudi da paze na kapije, pa je odustao od toga. Ilderinska odbrana bila je odlično organizovana, ali Adema je bilo više, a i njihova organizacija, bez obzira na velik broj učesnika, bila je besprijekorna. Dželil je bio ponosan.

Mada su Ilderini pružili jak otpor, kasarna je uskoro bila ispunjena ademskim borcima. Dželil i njegov saborac pobrinuli su se da se ponovo nađu pred ambulantom, te mu je Dželil, pošto je ponovo dao propisani znak svojim oružjem kao da puca na neprijatelja, dao znak da je vrijeme da se naprave da su stjerani u škripac i da se predaju. Dok mu je ademski borac uzimao oružje, Dželil je iskoristio priliku da mu na ademskom jeziku došapne da su novopridošli doktor, kao i njegova dva pomoćnika, također na njihovoj strani. Znao je da će to poslije biti provjereno, ali pošto ni Sidik, ni Jasir, ni Hazim nisu bili Ademi, bilo je dobro da se zna ko jamči za njih. Znao je da neće biti problema da se utvrdi njegov identitet i identitet njegovog saborca. Pretpostavljao je da će i sa Hazimom biti lakše, pošto je već bio član jedne od pobunjeničkih grupa, ali ovo je ipak bio jug kontinenta, pa nije bilo vjerovatno da će tu biti i neko iz grupica koje su djelovale na zapadnom kontinentu, a koji bi mogli potvrditi da im je Hazim saveznik.

123

Kao i uvijek, Ademi su se veoma organizovano rasporedili po čitavoj kasarni, svak' za svojim poslom. Dželil i njegov saborac neosjetno su odvojeni od ostalih zarobljenika i, mada je u principu ljekarima bio pružan poseban tretman prilikom zarobljavanja Ilderina, ipak su novopridošli doktor i njegovi pomoćnici zbog Dželilovih riječi, bez obzira što još nisu bile potvrđene, odmah zbrinuti poput jednih od njih. Kasnije ionako nije teško poslati ga s ostalim zarobljenicima ako se utvrdi da je obavijest koju su primili netačna. Tako su se doktor i njegovi pomoćnici našli u posebnoj prostoriji sa njihova dva pratioca u ilderinskim uniformama. Doktor odahnu i sjede.

- Čini se da je sve prošlo upravo onako kako ste predvidjeli.Dželil skide masku i ohrabrujuće mu se nasmiješi.- Zaboravljate da smo nas trojica već učestvovali u sličnim akcijama, profesore.Jasir zadovoljno klimnu glavom.- Bar mi je jasno zašto ademski pobunjenici zadaju tolike glavobolje ilderinskim

generalima kod kuće, što, moram vam reći, značajno olakšava posao našem pokretu. Volim kad im zadajete muke.

Razgovor umuknu kada se vrata otvoriše. Uđe jedan ademski borac, a za njim dva čovjeka od kojih je jedan bio...

- Avame! Drago mi je što te vidim.- A tek meni, Dželile. A tek meni...Avam klimnu glavom Ademima s kojima je bio u društvu stavivši im do znanja da

poznaje ove ljude. Mada Sidika i Jasira nikada dotad nije vidio, Dželilova garancija bila mu je dovoljna da ih ne smatra neprijateljima. Međutim, zabrinulo ga je što je vidio samo dva člana grupe koja je bila poslana u potragu za Dželilom, a među njima nije bilo Elefifa, ni Adile. Oprezno upita Dželila da mu ispriča šta se desilo. Dželil je odmah shvatio Avamovu zabrinutost, pa je požurio da mu u glavnim crtama što jasnije opiše nedavne događaje. Saznanje da je Jasir Ilderin, izazvalo je izvjesno nepovjerenje kod ademskog borca i vođe južnih ademskih grupacija koji je ušao zajedno s Avamom. Burhana su lakše prihvatili jer su već ranije od Avama čuli za njega, a protiv Zibijaca nisu ništa imali, a i profesor nije ostavljao utisak osobe koja bi bila opasna. Prije je ličio na nekog zanesenog učenjaka, što je zapravo i bio. Na Jasirovo iznenađenje, glavni vođa pokreta nije bio sumnjičav. Činilo se da ima neograničeno povjerenje u Dželilov sud, i da je voljan da ga prihvati bez pogovora.

Dželil još nije pomenuo razloge zbog kojih su Sidik i Jasir došli na Adem. Nije želio da previše ljudi zna za njihovu misiju. Razgovaraće o tome nasamo s Avamom kasnije. Zasad ih je samo predstavio i objasnio koliko su veliku ulogu obojica odigrali u Barizovom spašavanju i kolika su mu potpora bili za vrijeme njegovog boravka na Ilderinu. Pustio je da sami smisle razloge zbog čega su ta dva čovjeka, koje je Dželil prihvatao kao prijatelje, odlučila da dođu na Adem.

Avam se pobrinuo da objasni razloge svog povjerenja u Dželilov sud, koji su se, pored vremena koje su proveli zajedno, ticali i Dželilove pravilne procjene Hazima u vrijeme kada je ovaj tek došao na Adem. Mada i dalje pomalo nesiguran, jer se ipak radi o Ilderinu, vođa južnih ademskih pobunjeničkih grupacija imao je povjerenja u čovjeka koji je već godinama uspješno koordinirao ademske pobunjeničke akcije na cijelom kontinentu, te je prihvatio njegovo uvjerenje bez pogovora.

Avamu je bilo veoma žao zbog svega što je Dželil morao da prođe. Saznanje da mu je otac ilderinski Imperator, Barizovo ispiranje mozga. Čudio se kako se momak dobro drži. Da li je to bilo zbog toga što je za Bariza još bilo nade, ili je imao neki plan? Volio bi da zna o čemu Dželil sada razmišlja. Sigurno je nešto smislio, ali ne želi da otvoreno priča o tome. Ni jednom riječju nije otkrio da je mentor, mada je

124

Avam osjetio da je uznapredovao u vladanju svojim drugim sjećanjima. Njegova druga sjećanja su mu sigurno ponudila rješenje. Kada bude prilike, Dželil će mu sigurno izložiti svoj plan.

U međuvremenu su ademski pobunjenici završili svoje poslove oko kasarne, koju će iskoristiti kao uporište za planirani napad na obližnje ilderinsko postrojenje. Odgovarajuće grupe smještene su u kasarnu, a Avam i njegova grupa su se uputili sa Dželilom i njegovim saputnicima prema Južnom skloništu, u kojem je ostalo nekoliko članova njegove grupe, među kojima je bila i Hedija, koja će se sigurno obradovati da se Dželil vratio živ i zdrav sa Hazimom, a i da se Adili nije ništa desilo, jer su se u međuvremenu njih dvije lijepo sprijateljile.

Nekoliko sati kasnije Avam i njegovi pratioci stigli su do napuštene željezničke stanice koja se nalazila sjeveroistočno od novoosvojene kasarne. Bile su to veoma zapuštene ruševine, zarasle u korov. Nije bilo znakova da je tu godinama iko boravio. Ta stanica je svojevremeno služila za vozove na solarni pogon koji su podzemnim tunelima kroz Veliku pustinju povezivali dijelove ademskog kontinenta. Dželil je znao dosta o tom sistemu zbog svojih drugih sjećanja. Podzemne pustinjske rute su bile veoma duge i, bez obzira što se putovalo pod zemljom, bilo je toplo, pa su vozovi trošili dosta energije i za obezbjeđivanje ugodne klime za putnike. Akumulatori koji su tada postojali nisu imali dovoljan kapacitet da izdrže cijelu dionicu, pa su na odgovarajućim razmacima napravljene mini-stanice. Naime, pruga je na tim mjestima imala skretnice koje su vodile voz bliže površini do posebno opremljenih centara koji su skupljali sunčevu energiju sa pustinjske površine i punili akumulatore voza. To je malo produžavalo trajanje vožnje, ali ipak su ti solarni vozovi bili najudobniji način da se pređe Velika pustinja.

Dželil je mogao da se sjeti vožnje jednim takvim vozom. Znao je da to nije njegovo sjećanje, niti sjećanje Hazimovog mentora. Sada kada je potpuno razumio svoja prenesena sjećanja, znao je tačno koji mentor iz prošlosti je imao priliku da se vozi ovakvim vozom. Kao i obična sjećanja, mnoga stara sjećanja u njemu su zaboravljena, samo je znanje iskorišteno, ali vožnja ovim ugodnim prevoznim sredstvom bila je, čini se, nešto čega se davni mentor rado sjećao.

Od kada je otkrivena neiscrpna parenergija, sva tehnologija joj je prilagođena, a stari vozovi su napušteni. Napravljeni su drugi, koji su se koristili parenergijom i koji su mogli direktnijim rutama i mnogo brže da odvedu putnike preko pustinje do bilo koje lokacije. Stoga su i stari podzemni tuneli, kojima su išli solarni vozovi, također ostavljeni. Sada, kada su Ilderini pažljivo kontrolisali sve ademske pruge, Dželil je pretpostavio da su pobunjenici u ove posljednje dvije godine okupacije, pronašli način da aktiviraju stari način prevoza.

Došli su do same stanice a da nije bilo traga života, ali kada su ušli u nju, dočekaše ih ademski stražari koji odmah prepoznaše Avama i povedoše ih u podrumske prostorije stanice. Tu su nekada bili hangari za vozove i velika skladišta, kao što ih se Dželil i sjećao. Međutim, nije očekivao nešto drugo. Davno napuštene podrumske prostorije prastare stanice bile su sada Južno skrovište pobunjenika, najjužnije glavno skrovište na Ademu i jedino južno od Velike pustinje. Ademi su se dobro pobrinuli da ne poremete vanjski napušteni izgled stanice, koja je tako stajala već vijekovima i za koju Ilderini, kao uostalom, ni Ademi prije okupacije, nisu pokazali nikakvog interesa. Podrumske prostorije stanice bile su dobro osigurane i opremljene za boravak pobunjenika. Bilo je tu nekoliko nivoa. Osim hangara i skladišta, niži nivoi imali su i pogone za održavanje solarnih vozova i veliki broj prastare opreme koja je već vijekovima bila neupotrebljavana, ali za koju su ademski pobunjenici našli način

125

da je što bolje iskoriste. Vode je bilo u blizini stanice, a sama stanica je također imala opremu za iskorištavanje solarne energije, pa pobunjenici nisu morali da zavise od parenergije i tako su ostali potpuno nedokučivi Ilderinima.

Naša mala grupica je sa čuđenjem gledala koliko su toga ademski pobunjenici uspjeli da iskoriste. Avam primijeti Dželilov začuđen pogled u kome je bilo i divljenja.

- Ne čudi li te kako je unutrašnjost ove prastare stanice ostala ovako dobro očuvana, Dželile?

- Neko mora da se brinuo da stara tehnika ne propadne. Ne vjerujem da bi se drugačije održala u ovako dobrom stanju tako dugo.

- Potpuno si u pravu. Kada se prešlo na parenergiju, jedan stručnjak za solarnu energiju, nepovjerljiv prema novom izumu, odlučio je da održava stare sisteme ove stanice u čijoj je blizini živio i svoje znanje i svoj zadatak prenosio je u svojoj porodici s koljena na koljeno. Kada je ova stara stanica napuštena i život u obližnjem mjestu je uskoro zamro, pa su se njegovi nasljednici preselili u samu napuštenu stanicu. Međutim, nisu mogli održavati u dobrom stanju stanicu ovolikih razmjera, pa su premjestili sve važnije sisteme duboko u podrumske prostorije koje su zaštili od vlage i brinuli se da sistemi budu u odličnom stanju. Slali su svoju djecu u svijet da se školuju i steknu iskustvo, ali svi oni su se uvijek vraćali ovamo, da nastave ono što nazivaju ‘svojom misijom’. Veoma su ponosni da se njihov rad pokazao od tolike koristi za budućnost našeg kontinenta.

- Znači, razgovarao si s njima. Veoma sam radoznao da ih upoznam.Avam taman htjede da odgovori, ali pošto su već stigli do prostorija gdje je dio

njegove grupe koji je ostao u Južnom skrovištu bio smješten, uskoro je bio okružen svojim ljudima koji su se obradovali njegovom povratku i željeli da saznaju kako je protekao napad na ilderinsku kasarnu. Dželil zaključi da će ovaj razgovor morati ostaviti za kasnije. Ionako je poslije htio da nasamo porazgovara s Avamom o pravom razlogu dolaska Sidika i Jasira na Adem i zamoli njegovu pomoć da se što prije prebace na istok. Bilo mu je veoma drago da su Ademi uspostavili brzi prevoz kroz pustinju vozom. On je očekivao mnogo duži i mnogo teži put.

Nekoliko trenutaka kasnije, pošto je saznala da joj se daidža vratio, i Hedija je pohitala prema prostorijama dodijeljenim Avamovoj grupi i veoma se iznenadila i obradovala kad je ugledala Dželila i Hazima. Pošto ju je kratko uputio u događaje na Ilderinu, Dželil joj predstavi starog profesora i Jasira na ilderinskom. Jasir je pod Dželilovim tutorstvom već solidno naučio ademski, ali profesoru Afanu trebalo je više vremena, mada je njegovo podučavanje na sebe preuzeo strpljivi Hazim.

Pošto je obaviješten da Hedija razumije ilderinski, profesor je veoma uljudno pozdravi i bez ikakvog snebivanja primijeti da je veoma lijepa mlada djevojka i da mu je veoma veliko zadovoljstvo da ima tu čast da upozna sestričnu prijatnog čovjeka koji je bio tako ljubazan da ih dovede na ovo izuzetno mjesto, koje budi interes svakog istražitelja. Hedija malo pocrveni jer nije bila sigurna kako da odgovori na ovakav govor, međutim spasilo ju je Dželilovo predstavljanje njegovog drugog pratioca. Mladi Ilderin nije bio toliko govorljiv. Pozdravio ju je vrlo suzdržano. Hedija pretpostavi da je razlog tome nepovjerenje koje se jasno ocrtavalo kod ademskih pobunjenika čim bi saznali da je riječ o Ilderinu, bez obzira što se već pročulo da je on borac protiv sadašnjeg ilderinskog režima. Odlučila je da će mu pružiti svu moguću podršku i pokazati mu da su i pored njihovog nepovjerenja ademski pobunjenici zapravo dobri ljudi i istinski prijatelji onima koji steknu njihovo povjerenje. Ona nije imala sumnji. Ako Dželil, pa i uvijek oprezni Hazim, kažu da im on nije neprijatelj, onda je to istina.

126

Primijetila je da je Dželil brzo prešao preko činjenice da je general Šihab pod kontrolom ilderinskog Imperatora. Mnogo više je govorio o svojim nadama da će Bariz ubrzo biti dobro. Nije htjela da postavlja puno pitanja. Dželil očito nije htio da puno razgovara o svom ocu, ali nije ni sakrio istinu. I bolje je tako. Sada je bar pobunjenicima jasno da se na neprijateljskoj strani nalazi neko ko odlično poznaje, kako ademski kontinent, tako i ljude i taktike, a to im je saznanje bilo od velike koristi.

Mada je odlučio da odspava duže i to jutro, Dželil se po navici probudio prilično rano. Južno skrovište je bilo tiho. Jutarnje službe su nečujno obavljale svoje svakodnevne zadatke. Mada mu je Avam sinoć obećao da će ga provesti kroz cijeli kompleks, Dželil je odlučio da se sam malo provrti. Bilo je još rano da potraži vođu pobunjenika, a želio je da što prije s njim porazgovara o svom zadatku.

Dublje podrumske prostorije bile su savršeno očuvane i tu je očito bila smještena većina opreme koju je ta neobična porodica održavala, a koju su kasnije ademski pobunjenici rasporedili na pogodna mjesta gdje mogu bolje da je iskoriste. Pokušao je da se dosjeti ko bi mogao biti stručnjak za solarnu energiju koji nije dao da oprema stare stanice propadne. Avam mu nije rekao njegovo ime, niti prezime njegove porodice, ali ako je bio priznati stručnjak, vjerovatno je neki od ranijih mentora čija su sjećanja sada bila njegova imao priliku da čuje za njega, možda čak i da se upozna s njim. Međutim, bez obzira što su mentori cijenili široko obrazovanje, glavni zadatak njegovih prethodnika ipak je bila stara nestala civilizacija, pa je postojala velika vjerovatnoća da je znanje koje se ticalo tog čovjeka u međuvremenu zaboravljeno. Ipak se nadao da će mu se pružiti prilika da upozna njegove nasljednike dok je ovdje.

Okrenu se da se vrati nazad na sprat na kojem je boravio kada ugleda profesora Afana.

- Dobro jutro, mladiću. Zašto si već na nogama? Zar ne bi bilo bolje da se malo odmaraš? Pred nama je još dug put.

- Svjestan sam toga, profesore. Jednostavno ne trebam puno sna, a i put na Adem nije bio toliko naporan. Prelazio sam već teže rute. Vidim, ni vi ne odmarate.

- Ne znam koliko ćemo dugo biti ovdje, a bio sam radoznao da malo pogledam tehniku koja se prije nekoliko vijekova koristila na Ademu. Sistem veoma podsjeća na današnje sisteme na Zibiji, samo što su zibijski mnogo razvijeniji.

- Da. I ja sam uočio sličnost. - I očekivao sam da su tvoji prethodnici bili na Zibiji. Burhani mnogo putuju. To je

veoma dobro za proširivanje vidika i stjecanje znanja.- I sâm sam bio tamo.Profesor se obradova.- Bio si na Zibiji? Predivan je to svijet. Ne mogu ti opisati koliko mi nedostaje.Dželil pođe nazad sa profesorom koji mu je opisivao ljepote Zibije, a posebno neke

događaje iz njene historije, koji su ga i ponukali da počne da istražuje dublje, sve dok nije došao do stare civilizacije, koja je već dugo vremena bila glavni predmet njegovog interesovanja.

- Imam razloga da vjerujem da su sva četiri velika naroda zapravo istog porijekla.- Da. I moji prethodnici su došli do istog zaključka. Čak je Hazimov mentor

pronašao tragove koji ukazuju na to da je čak riječ o porijeklu od iste porodice. Čini se da naši kontinenti, koje su naši preci nazvali po njihovim prastarim bogovima, zapravo nose imena trojice braće i sestre koji su nakon propasti starog svijeta organizovali preživjele, a njihova djela su ih u legendama učinila bogovima.

- Nisam to znao. Kako je tvoj prethodnik došao do tog zaključka?

127

Dželil je uzeo da objašnjava profesoru neka saznanja do kojih je Hazimov mentor došao, a profesor je dopunjavao neke praznine u Dželilovom znanju na osnovu svog dosadašnjeg istraživanja. Obojica su bila veoma zadovoljna ovim razgovorom. Imali su priliku da upotpune neke praznine, i već su se radovali mogućnosti da zajedno istraže ostatke koje je Sidik pronašao. Ovaj razgovor je u Dželilu probudio interesovanje za staru civilizaciju koje je prelazilo ono koje je dosad osjećao. Kada je shvatio da je mentor čija su sjećanja u njemu, izučavao staru civilizaciju, jedino što mu je bilo na pameti je da pokuša da iskoristi silno znanje svojih prethodnika da nekako pomogne svom ocu. Nikada ranije nije pokazivao poseban interes za arheologiju, mada je rado slušao o otkrićima arheologa. Ali, sada se u njemu iznenada probudila želja, vjerovatno izazvana golemim znanjem koje je imao o toj materiji, da to znanje proširi, da sazna više, da dođe do samih korijena, do početaka civilizacije uopšte. Profesorovo veliko znanje i njegovo uživljavanje dok je govorio o staroj civilizaciji, kao i njegova radost kad bi od Dželila saznao nešto novo, zarazili su i njega samog. Otac mu je jednom rekao da je svaki predmet zanimljiv kada se čovjek dovoljno upozna sa materijom da može samostalno dalje da gradi svoje znanje. U ovom trenutku jasno je osjećao šta je njegov otac time mislio. Ponovo se sjetio svog glavnog zadatka. Uz pomoć ovog vrsnog znalca bio je siguran da će naći način da oslobodi svog oca Imperatorove kontrole.

Bićeš ponosan na mene, obećavam ti.Na povratku sretoše Avama, koji je upravo pošao da potraži Dželila, jer mu je ovaj

sinoć rekao da želi da porazgovara s njim. Pošto su profesor i Dželil razgovarali na Zibijskom, nije razumio o čemu su govorili. Dželil se oprosti od profesora.

- Drago mi je da smo porazgovarali, mentore. Veoma me raduje što ću imati prilike da proučavam stare ostatke s jednim takvim znalcem.

Dželil je bio polaskan. Mada je znao ko je, stari profesor ga nikada dosad nije nazvao mentorom, a nikada mu se nije obratio drugačije nego kao neiskusnom mladiću. Osjetio je da je dobio veliko priznanje i bio je vrlo ponosan na to. Avam primijeti da se Dželil obradovao, pa ga upita za razlog. Dželilu je bilo pomalo neugodno što je tako otvoreno pokazao svoju radost.

- Ah, nije zapravo ni toliko važno...Avam samo podiže obrve, ali zadrža svoje mišljenje za sebe. Baci pogled po

prostorijama.- Vidim da si obavio obilazak i bez mene.- Nisam imao drugog posla. Nadam se da se nisi previše radovao tome da mi budeš

vodič.Avam se nasmija.- Nije ni bitno. Rekao si da želiš da porazgovaramo o nečemu važnom. Pođi sa

mnom.Kada su ostali sami, Dželil izloži Avamu ukratko svoj plan. Avam klimnu.- Znači, zato su njih dvojica ovdje. I mislio sam da ima nešto, ali znao sam da ćeš

mi se prije ili kasnije povjeriti. Istočni Adem? Dalek je to put, ali vidjećemo kako da ga što više skratimo.

- Primijetio sam da u stanici nema nijednog voza.- Da. Nemamo puno vozova, pa smo utvrdili vozni red. Trebalo bi da jedan dođe za

oko dvije sedmice. Ne možemo ga ovdje imati prije. Osim ako...- Osim ako?- Vjerovatno si primijetio da imamo ovdje dva voza na čijem osposobljavanju

radimo. Još nismo uspjeli da im osposobimo ključne sisteme, ali ti imaš Zibijca u

128

grupi. Misliš li da bi mogao da pomogne? Koliko sam čuo, Zibijci se i danas koriste solarnom energijom.

- To je tačno, ali to nije područje proučavanja profesora Afana. Šta je sa ljudima koji su održavali ovu stanicu? Zar oni nemaju potrebno znanje?

- Braća Rizah nisu trenutno tu. Pomažu na osposobljavanju vozova na drugim mjestima. Naši ljudi su dovoljno upućeni da i bez njihove pomoći osposobe ova dva, samo sam se nadao da bi neko sa širim znanjem mogao ubrzati postupak.

Rizah? Ne mogu da se sjetim nikoga sa tim imenom... Da li je iko od mojih prethodnika ikad čuo za njega? Ako malo pretresem starija sjećanja, da li ću moći biti od pomoći? Možda bi dobro bilo da malo posmatram inžinjere koji rade na osposobljavanju starih vozova. Možda se sjetim nečega što bi bilo od koristi. U svakom slučaju su mi osnovni principi rada takvih mašina poznati još od ranijih boravaka na Zibiji.

- Žao mi je što ne možemo ništa uraditi po tom pitanju, Dželile, ali pobrinuću se da stupim u kontakt sa ljudima koji će vam nadoknaditi izgubljeno vrijeme tako što će vam omogućiti da dođete do željenog cilja najbržim mogućim putem.

- Više ne bih ni očekivao. Hvala ti.Nakon kratke pauze, Avam primijeti.- Vidim da si za vrijeme svog odsustva uznapredovao u spoznavanju prenesenih

sjećanja. Nema kod tebe više one nesigurnosti kada se koristiš znanjem koje ti je preneseno. Imam utisak kao da ti je postalo svejedno kojim se sjećanjima koristiš.

- Dobro zapažaš. U međuvremenu sam postao pravi mentor.- To si uvijek i bio, Dželile. Samo ti je trebalo vremena da to prihvatiš. Kako

napreduješ sa telekinezom?- Nemam apsolutno nikakvih problema. U međuvremenu mogu pomjeriti i objekte

koji su veliki i teški i koje fizički nikada ne bih pomakao.Avam je bio vrlo zadovoljan.- Znam da ti nisam bio od velike pomoći, ali radujem se poput učitelja koji je

pronašao i pogurao naprijed veoma darovitog učenika. Veoma sam ponosan na tebe.- Ne govori to. Previše pohvala moglo bi dovesti do toga da se uobrazim.- Rekao bih da te je i stari zibijski profesor pohvalio više nego što si od njega

očekivao, zar ne? Dželil malo pocrveni, kao dijete kojeg su uhvatili u nečemu nedozvoljenom. - Nadam se da si i dalje svjestan odgovornosti koju tvoje znanje nosi, prijatelju

moj, i da ćeš nastaviti da ga proširuješ.Dželil ozbiljno klimnu glavom.- Razvio sam neke sposobnosti ranijeg mentora, a čvrsto sam odlučio da moje

proširivanje znanja o staroj civilizaciji neću ograničiti samo na ono što je potrebno da pomognem svom ocu.

- Tako i treba. Iskoristi ovo vrijeme što ga imate, do dolaska slijedećeg voza, dobro.

- I hoću, i to ne samo da učim od profesora Afana, nego i od inžinjerâ koji rade na vozovima. Možda i ne znam baš puno o iskorištavanju solarne energije, ali vjerujem da moje mentorske sposobnosti kombinovanja i široko znanje iz raznih oblasti koje mi je preneseno, ipak može biti od koristi. Sjećam se da je i Hazim pri boravku na Zibiji rado proučavao osnovne principe rada solarne opreme. Ako i ne stignemo popraviti jedan od neispravnih vozova prije dolaska slijedećeg solarnog voza u ovu stanicu, bar ćemo pokušati da budemo od koristi.

Željan aktivnosti i okupiran idejom da nauči više o iskorištavanju solarne energije, Dželil je uskoro potražio Hazima, koji začudo nije bio u njegovoj blizini, i zajedno s

129

njim, otišao da vidi kako mogu pomoći ademskim inžinjerima. Dželil je imao utisak da se Hazim obradovao mogućnosti da se angažuje, kao da je htio da skrene misli sa nečeg drugog. Da li je bila u pitanju činjenica da su ga sada Burhani smatrali izdajnikom, ili ga je brinulo nešto drugo? Hazim mu se nikada nije povjeravao, čak ni dok je bio njegov, odnosno Atmadžov učenik, mada je veoma volio svog učitelja. Znao je da bi mu rekao šta je u pitanju ako bi smatrao da to bitno utiče na njihovu misiju, pa nije bio puno zabrinut. Ipak je odlučio da ga pažljivo posmatra ne bi li dokučio šta ga brine. Hazima je veoma volio, kao bivšeg učenika i sadašnjeg prijatelja i, mada mu sada nije bio mentor, pružao mu je podršku u daljnjem razvoju na osnovu sjećanja koja je imao od ranijih mentora. Nadao se da će mu bar upola biti od koristi koliko je Hazim bio njemu. Velika je vjerovatnoća da mu Burhani nakon njegove izdaje neće dozvoliti da nastavi mentorsku obuku, ali Dželil je osjećao da je sada i on u stanju da jednog učenika u poodmaklom stepenu obuči do kraja. Čak i ako po završetku svoje obuke ne primi sjećanja drugog mentora, okončanje obuke učiniće Hazima sposobnijim i spremnijim za teškoće koje im je njihova misija nagovještavala.

***Slijedećih dana Hazim se nije odvajao od Dželila. Bez obzira što njegova znanja na

polju solarne energije nisu bila veoma široka, ipak su bila šira od Dželilovih. Kao što je Dželil ranije i naslutio, Hazim se još na Zibiji interesovao za način iskorištavanja solarne energije, a njegov mentor je bio voljan da ga pusti da razvija svoje interesovanje, jer je cijenio široko obrazovanje i smatrao da ga bilo kakva dodatna znanja mogu samo učiniti sposobnijim mentorom, pa čak i ako ne spadaju u učenja njegove škole.

Zaista, uz Hazimovu pomoć i pomoć nekoliko inžinjera koji su došli na Avamov poziv iz druge pobunjeničke grupice, već slijedeće sedmice, jedan od dva voza iz hangara bio je spreman za polazak. Iskustva koja su stekli inžinjeri iz stanice, odmah su počeli primjenjivati na drugi voz u želji da i njega osposobe, a Dželil i njegovi saputnici spremiše se za polazak.

Avam uputi Dželila koju rutu će koristiti i gdje će biti potrebno dopunjavati solarne baterije voza. Ovaj voz će ih prebaciti do podzemnih pećina oaze koja se nalazi u središnjem dijelu pustinje. To je raskrsnica pruga i odatle će drugim odgovarajućim vozom biti povezeni u željenom pravcu. S obzirom da su sistemi raskrsnice bili prilično oštećeni vremenom, braća Rizah su se uputila tamo i već odavno rade na tome da dovedu taj sistem do pune funkcionalnosti. Morali su biti oprezni jer na površini su se oazom koristili Ilderini, a nisu ih smjeli primijetiti. Silni su ademski pobunjenici upravo tom rutom prošli Ilderinima ispred nosa, a da ih ovi nisu primijetili. Stari solarni vozovi su toliko dugo bili van upotrebe da je i malo Adema znalo za njih i to je bilo upravo savršeno, jer neprijatelj uopšte nije imao prilike da sazna išta o tome.

Dželil se radovao susretu sa porodicom Rizah. Želio je da vidi te ljude koji nisu zaboravili ono što je davno ostavljeno. Znanja prošlih mentora sada dobiše u njegovim očima još na značaju, jer zaista, niko nije imao razloga da proučava nešto što više nikome nije od koristi, a mentori su duboko u sebi posjedovali i ta znanja, jer su u doba njihovih prethodnika ona još uvijek nešto značila. Osim toga, valjda pod uticajem starog sjećanja, pomalo je čeznuo da se ponovo vozi u jednom takvom solarnom vozu, koji prolazi pod užarenom pustinjom, a ipak je osvijetljen i klimatiziran, a kretanje mu je nježno i neosjetno.

Primijetio je da se Hazim smirio, međutim, još uvijek je iz nekog razloga bio zabrinut za njega. Nije ni sam znao zašto, ali imao je osjećaj da se nešto kod Hazima

130

promijenilo, mada je bio uvijek na raspolaganju i efikasan kao i uvijek. Uočio je da Hazim nije nikada išao u zajedničke prostorije i da je uvijek odlazio u njihove odaje ili na posao u vrijeme kada je bilo najmanje mogućnosti da će nekoga sresti. Također je, ne bez čuđenja, ustanovio da Hazim izbjegava bilo kakav susret ili razgovor sa Jasirom. Znao je da je Hazim poštovao Jasira kao obrazovanog momka i vještog borca. Tačno je da nikada nisu puno razgovarali, ali sada mu se činilo kao da Hazim svim silama izbjegava razgovor. Hedija ih je znala posjetiti s vremena na vrijeme, ali Hazim je uvijek bio odsutan.

Danas je sačekala Dželila i zamolila ga da porazgovara s njim. Dželil je mislio da želi da se oprosti, ali nešto mu je govorilo da nije u pitanju samo to. Hedija se činila prilično zabrinuta i zbunjena.

- Šta ti je, Hedija? Znaš da mi se kao prijatelju uvijek možeš povjeriti.- Da, znam... Ali... Dželil je šutio. Nije htio da je požuruje. - Jesi li primijetio da se Hazim od vašeg povratka na Adem nekako promijenio?Dželil je bio zbunjen ovim pitanjem.- Hazim? Naravno da sam primijetio. Ali, nije mi rekao ništa o tome. Osim toga,

čini se da je ovih zadnjih dana ponovo došao sebi.- Zbog čega me onda izbjegava? Nikada ne dolazi u zajedničke prostorije, nikada

nije tu kada vam dođem u posjetu,...Hedija umuknu.- Hedija?- Nekako sam imala osjećaj da smo postali bliski, tamo u Višem zapadnom

skrovištu. Puno smo razgovarali o tebi i planovima pobunjenika kada Adem jednom bude slobodan. Bilo mi je drago da razgovaram s njim. On zna mnogo toga. Od njega se može mnogo naučiti i... Ne znam. Mislila sam da smo se sprijateljili.

- Vjerovatno je samo uznemiren zato što je proglašen izdajnikom. Ko ne bi bio. Teško će povratiti povjerenje mentora, ako se ikad bude mogao vratiti na Burhan.

Hediji se oči napuniše suzama.- To nije fer. Hazim je tako pošten i odan.- Znam. Možda će mu biti oprošteno ako dokažem da je slijedio moja naređenja.- Ne razumijem.- I ja sam mentor, Hedija. Nije na učeniku da ocjenjuje ispravnost naređenja svog

mentora, a ja sam nasljednik čovjeka koji Hazima obučava još od njegove desete godine.

- Zar je to u redu? Zar učenik mora poslušati i kada zna da je ono što radi loše?- Da, mora. Takva su pravila u mentorskom redu. Prednost imaju mentori iste

škole, ali naravno, ključna je odanost Vijeću.- Vijeću?- Nemam sada vremena da ti objašnjavam burhanski poredak, Hedija, uskoro ćemo

krenuti.- Oh, ne brini za to. I ja idem.- Zaista?- Da. Trebala sam doduše krenuti vozom koji će ovamo stići slijedeće sedmice, ali

u redu je i ovako. Tako ću bar imati prilike da budem s vama. Otkako smo ovdje, nisam imala posla, pa sam angažovana kao kurir. S vremena na vrijeme, putujem vozovima prema njihovom rasporedu i prenosim informacije s kraja na kraj pustinje. Nije tako zanimljivo kao lutanje po Ademu, ali pošto je mnogo sigurnije, daidža mi je naredio da ostanem i pomognem sve dok je njegova grupa u ovim krajevima.

- Razumijem. Radujem se da ćeš putovati s nama. Budi spremna na vrijeme.

131

- Biću.

Kada je Dželil u društvu profesora Afana ušao u putnički vagon, Jasir i Hazim su već bili tamo. Jasir je zauzeo jedno mjesto odmah kod ulaza, a Hazim je osmatrao unutrašnjost vagona. Njegov angažman na aktiviranju voza ticao se samo pogona tako da nije prije ni ulazio u putnički dio voza. Prostora je bilo dosta i sjedišta su bila ugodna. Putnička kabina je bila dobro osmišljena za dugo putovanje. Bila je povezana sa malim restoran-vagonom, a za njim je slijedio spavaći vagon. Put do središnje oaze trebao bi trajati oko dvije sedmice. Činilo se da će biti ugodan.

Za njima je u vagon ušlo još nekoliko Adema koji su pomjerili svoj plan putovanja kada im se ukazala prilika da sedmicu ranije krenu na put. Nije ih bilo mnogo. Hazim je kratko pozdravio Dželila, nezainteresovano osmotrio putnike i sjeo. Dželil se ugodno smjestio sa profesorom i ovaj mu je upravo počeo pričati o neobičnim osobinama nekih antikviteta, koje je pronašao tokom svojih putovanja i istraživanja, kada u vagon uđe Hedija. Osmjehnu se Hazimu, pozdravi Jasira, klimnu samo Dželilu koji je kratko bacio pogled prema njoj dok je slušao profesorova objašnjenja i, nakon trenutka oklijevanja, sjede pored Hazima. Sigurno je pomislila da ima nekih briga dok je bio tako povučen ovih dana i sjela je pored njega da mu ponudi svoju pomoć.

Zaista, Hedija reče:- Hazime, mi se poznajemo već neko vrijeme i vjerujem da smo postali prijatelji...Hazim nije rekao ništa. - Znam da ti je teško zbog svega što se desilo na Ilderinu, ali znaj da sa mnom

uvijek možeš porazgovarati. Godi kada čovjek razgovara s nekim. Ti si mi to pokazao. Tvoje strpljenje da me slušaš, tamo, u Višem zapadnom skrovištu, bilo mi je od velikog značaja. Znaj da sam ti veoma zahvalna na tome.

Hazim je pogleda, ali ponovo skrenu pogled. Pošto ga je jedno vrijeme posmatrala, Hedija samo reče:

- Znaj da sam uvijek tu...Ovaj put se Hazim nasmiješi. Zatim se ponovo uozbilji i udubi u svoje misli.

Međutim, Hedija se ipak malo smirila.Koliko god bio zainteresovan za profesorova izlaganja o njegovim neobičnim

otkrićima, Dželil nije mogao a da ne prati šta se dešavalo između Hazima i Hedije. Bio je i sam zabrinut za Hazima. Nije vjerovao da je razlog njegovog neuobičajenog ponašanja onaj kojeg je izložio Hediji, mada je htio da vjeruje da je tako. Jer, Hazim nije bio osoba koju je lako uznemiriti. Moralo je postojati nešto puno ozbiljnije. Njegovi razgovori s Hazimom nisu, međutim, urodili plodom. Iako je imao običaj da povremeno radi na svoju ruku, Hazim od njega nikada nije krio ništa što bi bilo razlog da se zabrine. Mada je vjerovao Hazimu u potpunosti, ipak nije mogao a da malo više ne pazi na njega. Hazim je prije svega njegov prijatelj. Dželil je znao da neće tražiti pomoć ako ima neki problem, a problem se najvjerovatnije nije ticao njihove misije, jer tako nešto Hazim ne bi krio od njega.

- Ali, najnevjerovatniji je privjesak...Dželil jedva shvati o čemu profesor govori. Postidio se što nije uopšte slušao šta

mu se govori, pa se potrudi da se ponovo uključi u razgovor. Profesor je upravo opisivao privjesak božice Zibije za kojeg su legende govorile da sadrži magiju u smaragdu koji je visio na zlatnom lančiću. Zvali su ga ‘Zibijina suza’, jer je imao oblik kapljice. Ono što je skrenulo Sidikovu pažnju bio je neobičan sjaj u tom kamenu. Bio je siguran da tu ima više nego što se okom može vidjeti, ali nijedan aparat kojim je dosad ispitao taj smaragd nije otkrio ništa neobično.

132

- Na kraju sam ga ostavio na čuvanje svom dobrom prijatelju u nadi da ću daljim istraživanjem možda pronaći neke bilješke gdje se taj privjesak pominje.

- Vi vjerujete da je taj privjesak nastao u vrijeme kada je na Vahdetu još postojala stara civilizacija?

- Siguran sam u to. Osim toga, naš nedavni razgovor potvrđuje moju teoriju. Zibija je bila stanovnik stare civilizacije. Njen privjesak nesumnjivo potječe iz doba prije propasti tadašnjeg svijeta.

Dželil klimnu. - Volio bih da ga jednom vidim.- Kada se sve ovo završi, pokazaću ti moju kolekciju. Siguran sam da ćemo tada

obojica steći dodatna znanja koja će nam omogućiti da bolje razumijemo njen svaki pojedini elemenat.

- Radujem se tome...

Putovanje je proteklo bez ikakvih incidenata. Hazim se ponovo ponašao uobičajeno i Dželil je pomislio da je možda malo i pretjerao u svojoj brizi za njega. Pošto se smirio u vezi sa Hazimom, mogao je potpuno da se skoncentriše na raskrsnicu prugâ. Bio je to ogromni kompleks, izgrađen pod stijenama duboko u srcu pustinje, gdje je tlo bilo takvo da je čuvalo vodu i omogućavalo život. Kompleks se sastojao od garaža za vozove, nekoliko perona sa kojih se moglo uputiti prema bilo kojem dijelu Adema, kao i priličan broj soba za putnike na čekanju. Tu je bio i golemi rezervoar za vodu i složeni sistem za skupljanje solarne energije na čijem osposobljavanju se u ovom momentu ulagalo najviše. Nije bilo lako osposobiti sistem koji je dovlačio energiju sunca duboko pod stijene, sa minimalnim gubicima. Zasad su još uvijek pobunjenici energiju obezbjeđivali tako što su vozom punim solarnih akumulatora odlazili do jedne od pustinjskih mini-stanica i napunjene akumulatore ponovo dovlačili u pustinjsku oazu. Ali, radovi na osposobljavanju starog sistema su bili pri kraju. Uzbuđenje zaposlenih moglo se jasno osjetiti. Dželil ga je opazio čim je izašao iz voza.

Njihov dolazak je bio neočekivan. Osoblje stanice se obradovalo da je još jedan od solarnih vozova iz hangara na južnom Ademu osposobljen i da se očekuje da će biti uskoro osposobljen i drugi. Ademi koji su bili već uobičajeni putnici na ovim rutama, raziđoše se svojim putem. Hedija predstavi novopridošle osoblju stanice. Zamoliše ih da pričekaju u čekaonici dok im se ne nađe smještaj. Izvinili su se za uznemirenost u stanici i objasnili uzrok. Dželil je bio sretan da su stigli baš u ovom momentu. Mada nije učestvovao u osposobljavanju starog solarnog sistema pustinjske stanice, veoma se radovao postignutom uspjehu. Nade ljudi koji su mjesecima radili u pustinjskoj stanici su se ostvarile.

Nekoliko minuta kasnije, oduševljeni povici najavili su uspjeh. Obaviješteni o posjetiocima, nekoliko Adema se pojavi u čekaonici. Visoki, riđi čovjek, oštrih crta lica, u radničkom kombinezonu, praćen osobljem stanice, pristupi posjetiocima. Prepoznavši odmah Hediju, obrati joj se vedro:

- Gospođice Raif, veliko mi je zadovoljstvo da Vas vidim sedmicu ranije nego što smo Vas očekivali. Vjerujem da Avam Zarif, kao i obično, sve drži pod kontrolom.

- Drago mi je da Vam nikada nisam morala donijeti loše vijesti otkako sam preselila u ove krajeve, gospodine Rizah. Ali, dozvolite mi da Vam predstavim veoma drage prijatelje iz mog rodnog kraja. Zapravo, kad malo bolje razmislim, samo je jedan iz zapadnog Adema, ali nema veze. Sve ih osjećam prijateljima.

Hedija predstavi Dželila i njegove pratioce Vakiji Rizahu. Ovaj se počeša po gustim, crvenim brkovima i primijeti:

133

- Zaista zanimljiva grupica... Adem, Burhan, Ilderin i Zibijac... Dželil tek sada opazi da se njihova grupica zaista sastojala od četiri osobe sa četiri

kraja svijeta. Svi na istom zadatku i svi prijatelji. Obradovalo ga je to. Želja Hazimovog mentora je oduvijek bila da pokaže da ne postoje razlike među narodima Vahdeta. Osjetio je da je ovo upravo ono za čime je njegov prethodnik težio: prijateljstvo i saradnja četiri svijeta. Starog Sidika Afana je ta primjedba, pošto mu ju je Hedija prevela na ilderinski, također, obradovala. I sam je nešto ranije smatrao zanimljivim da Dželil putuje sa Burhanom i Ilderinom, jer bilo mu je poznato da ova tri naroda, ako i nisu u neprijateljskim - kao što je slučaj sa Ademima i Burhanima, nisu baš u bliskim odnosima. Već kada im se pridružio svidjela mu se ideja da će skupa putovati ljudi iz cijelog svijeta. Bilo ga je uplašilo da će ih Jasir napustiti kad pođu na Adem, jer on je trebao da im bude vodič i podrška na njemu poznatom Ilderinu, ali niko nije ni postavio pitanje njegovog napuštanja grupe. Mada je u principu bio protiv otkrivanja tajni koje su Burhani tako brižljivo čuvali strancima, čak ni Hazim nije ničim pokazao da nije zadovoljan Jasirovim dolaskom na Adem s njima. Naprotiv, Sidiku se činilo da Hazimu, taj momak, koji je po mnogo čemu mogao da se svrsta u red sa burhanskim učenicima, upravo dobro odgovara i da mu njegovo društvo nije mrsko. Sidik je vidio u raznolikosti njihove grupice dobar znak. Imao je osjećaj da je upravo to ključ za uspjeh njihove misije, a u ovom momentu i Dželila je obuzeo sličan osjećaj. Sudbina je spojila ljude iz raznih svjetova da se sprijatelje i obave važan zadatak. Nije li to bilo malo čudno da bi bilo slučajno? Vjerovao je da je to djelo samog Dobročinitelja i ta ga je misao radovala.

- Ali, nemojmo stajati u čekaonici. Vi sigurno želite da se odmorite i osvježite prije nego što nastavite put. Pođite sa mnom.

Vakija Rizah ih sve povede do soba za posjetioce i kada su se smjestili, ostavi ih da se malo odmore, pošto ih je pozvao na večeru kod sebe. Dželil je već pri dolasku pokazao veliki interes za Vakijin posao i ovaj je bio oduševljen da pozove njega i njegove prijatelje na večeru i razgovor.

Hedija ih je također ostavila da obavi svoj posao i da se i sama malo osvježi i odmori od dvosedmičnog putovanja.

Već nekoliko minuta poslije, Hazim izrazi interes da malo pregleda stanicu i izađe. Profesor Afan je skupa sa Jasirom, nešto kasnije, također otišao u obilazak, a Dželil je izrazio želju da malo ostane u sobi. Želio je da malo temeljitije prouči bilješke koje je napravio vezane za njihovo putovanje, procijenjeno vrijeme koje će im trebati do stacionarnog teleportera, predviđene teškoće i sl. Mada nije više bio učesnik pobunjeničkih akcija, rat je još bio u toku i cijeli Adem je bio nesiguran. Bio je voljan ići malo dužim, ali sigurnijim putem. Hazim i Jasir jesu bili borci, ali nije bilo pametno bespotrebno se izlagati opasnosti. Njihov cilj je bio mnogo složeniji. Trebalo je biti razuman i težiti njegovom ostvarenju. Solarni vozovi su mu mnogo pojednostavili plan i skratili vrijeme koje je smatrao da će im biti potrebno da stignu do označenog mjesta na istočnom Ademu. Radovao se mogućnosti da porazgovara s Vakijom Rizahom, koji će mu sigurno dati dosta informacija o njihovoj slijedećoj destinaciji, a imaće priliku i da upozna njegovog brata Dževdeta.

U dogovoreno vrijeme svi su se našli kod braće Rizah. Pozvana je i Hedija, koja je Vakiji bila veoma draga, jer ga je podsjećala na njegovu jedinicu kćerku Ajniju. Ajnija je trenutno boravila sa majkom na sjeveru Adema, gdje je studirala i gdje ju je okupacija Adema zadesila. U gradu se tada nalazila i njena majka koja joj je došla u posjetu. S obzirom da nisu imali interesa da unište Čičak, Ilderini su taj, kao i mnoge druge gradove, držali pod kontrolom, i njih dvije, mada im je kretanje bilo ograničeno, bile su sigurne.

134

Dževdetova porodica je bila trenutno u jednom od glavnih pobunjeničkih skrovišta i često su održavali kontakt. Hedija im je već bila u posjeti i mogla je mnogo da kaže o njima. Podsjetili su je na njenu vlastitu porodicu koju nije vidjela otkako je napustila Rudnik da bi se pridružila pobunjeničkoj grupi svog daidže.

Dželil je odlučio da porazgovara sa Vakijom o svom planu putovanja. Mada ga je Avam poprilično uputio, htio je da ima što više informacija.

- Dakle, vi imate namjeru da stignete u ove krajeve? - upita Vakija pokazujući na kartu.

- Da. Mada sam upoznat s istočnim Ademom, siguran sam da je okupacija izmijenila ondašnju situaciju. Vođa pokreta me je uputio na neke pobunjenike u tim krajevima, ali bih volio da i od Vas saznam što je više moguće.

- Priznajem da neće biti lako da dođete tamo gdje ste se uputili, posebno jer niste svi Ademi. Ja sam, međutim, odlično upoznat sa rutama solarnih vozova i mogu vam reći da će biti najbolje da se uputite već jutarnjim vozom do istočne stanice koja se nalazi na ovoj lokaciji. Dževdet ima tamo dosta poznanika, jer je njegova supruga iz Grančice koja se nalazi nedaleko od stanice. Možda bi vam mogao preporučiti neke ljude koji bi vam bili od pomoći. Dževdete...

Dževdet je upravo razgovarao sa Hazimom, koji se također interesovao za najbolji način putovanja po istočnom Ademu.

- Bez brige, Dželile, saznao sam sve što nam je potrebno.Dželil podiže ruku da zaustavi Dževdeta koji je pošao prema njemu.- Vidim da ste objasnili sve mom prijatelju. Nema potrebe da se ponovo zamarate

objašnjavanjem. Hvala vam obojici na vašoj pomoći. Uputićemo se na istok već sutrašnjim vozom.

Hedija primijeti:- Onda se već moramo oprostiti...Hazim je umiri.- Jednom kada sve ovo završi, Hedija, moći ćeš nas viđati kada kod poželiš.Dželil se zbuni. Da li je moguće da...? Nije sad imao vremena da razmišlja o tome. Sutra ih čeka nastavak puta...

***Pod budnim okom i stručnošću doktora Hišama, kao i uz brižljivu njegu odanog

prijatelja, Bariz je već nakon mjesec dana počeo da pokazuje napredak. Sjećanja su mu bila zbrkana, ali činilo se da počinje da shvata svijet oko sebe i da samostalno donosi zaključke. Adila je redovno dolazila u posjetu, što zbog zabrinutosti za Bariza, što zbog stalnih doktorovih poziva izazvanih željom da sazna više o njoj i njenim pratiocima. Naravno, doktor Hišam je svoje pozive opravdavao željom da mu Adila pomogne da savlada ademski jezik, što bi mu omogućilo bolju komunikaciju sa Elefifom i bolji uticaj na pacijenta, s obzirom da će se ovaj lakše sjetiti kad mu se govori na maternjem jeziku, nego na jeziku koji nikada nije ni znao. Mnogo je učio i od Elefifa. Brzo su ostvarili osnovnu komunikaciju s obzirom da su slijedili isti cilj - Barizov oporavak.

Adila je bila otvorena i nije imala šta da krije. Već su svi znali da je Dželil ‘mentor po rođenju’. Nije pominjala da je istovremeno i jedini poznati burhanski stručnjak na polju stare civilizacije, ali to je bilo jedino što je prešutjela. Doktor je uskoro znao šta je sve proživjela u protekle dvije godine. Bio je vrlo zainteresovan da čuje Adilina zapažanja o stranim kontinentima na kojima je bila i o ljudima koje je upoznala. Potpuno mu je jasna bila njena briga za Dželilovog brata i veoma je želio da bar

135

jednom sretne i tog čuvenog Adema koji je svojim neobičnim sposobnostima poremetio planove mnogih. Bilo mu je drago da je njegov prijatelj, profesor Afan, imao priliku da upozna tog momka. Bio je siguran da Burhani imaju dosta znanja o staroj civilizaciji koju je njegov prijatelj proučavao sa toliko interesa, pa mu je poznanstvo sa tim neobičnim Ademom-Burhanom sigurno bilo od neke koristi. Nije imao nikakve sumnje da se Sidiku momak svidio, čim ga je tako spremno uputio kako da pomogne bratu, koliko god bio zainteresovan da se njegov ‘štićenik’ iz zatvora Bariz, ponovo oporavi.

Profesor Ulfet je dva puta došao u posjetu, mada je zbog svojih istraživanja ostajao kratko. Uočio je zanimljivu promjenu u ponašanju sjeverčika, ptica selica koje žive samo na sjeveru Zibije, a koja je nesumnjivo uzrokovana povećanom urbanizacijom u prostoru gdje se gnijezde u proljeće. Već je neko vrijeme radio na studiji koja se bavi posebno tim problemom. U tu svrhu je i preselio u Planinku, mjestašce na sjeveru Zibije. Adila je znala da ovaj put ne može s njim. Ona je sada bila umiješana u događaje iz kojih nije mogla, i nije htjela, tek tako da se izvuče. Nadala se Barizovom brzom oporavku, kada će skupa s njim i Elefifom ponovo da se vrati Dželilu. Često je mislila na njega, a i njegova sličnost sa Barizom činila je da ga se sjeti svakog dana prilikom posjete Barizu. Pitala se da li je još na Ilderinu sa antiimperijalistima ili je odlučio da se vrati na Adem i nastavi svoju aktivnost među ademskim pobunjenicima.

Gdje sad da ga tražim? Na Ademu, ili na Ilderinu? Nemam pojma šta da radim. Ali, ionako ne želim da ostavim Bariza i Elefifa na njima nepoznatom kontinentu. Možda će mi poslije Kinana pomoći da saznam gdje da tražim Dželila. Ali, da li će ona htjeti da mi pruži takvu informaciju? Njena služba će sigurno smatrati da je to povjerljivo... Nema smisla da se sada sekiram. Biće vremena da razmislim o tome kada se Bariz oporavi.

I otac ju je savjetovao da, kad već ima namjeru da se vrati u nemirna područja, iskoristi svoj boravak na Zibiji da se dobro odmori i skupi snagu za ono što je čeka. Pomirio se s tim da Adila neće više putovati s njim po Zibiji. Njegova curica je porasla i odabrala svoj put.

Slijedeća tri mjeseca brzo su joj prošla u brizi za Bariza i učenju doktora Hišama ademskom jeziku. Već je solidno sklapao osnovne rečenice, a Elefif ga je strpljivo ispravljao kad bi napravio kakvu grešku. Bariz je već progovorio i počeo pomalo da se snalazi u svom okruženju. Pomalo su mu se vratila sjećanja na porodicu i prijatelje, mada nepovezana, ali ipak jasna. Radovao se kad je čuo da ima kćerku. Bilo mu je žao što ne može da je se sjeti, a kad su mu objasnili da je nikada nije ni vidio, počeo je da dvostrukom voljom radi na svom oporavku u želji da se vrati na Adem i upozna svoje dijete. Adila i Elefif su mu stalno morali pričati o njoj, mada je zapravo ni oni nisu baš dobro znali, pošto nisu dugo bili u Višem zapadnom skrovištu.

- Ime joj je Rubija. Kada sam je prvi put vidjela bila je još sasvim mala. Veoma mi se svidjela. Vrlo je lijepa i mila.

Elefif klimnu.- Nisam baš neki znalac kad su djeca u pitanju, ali učinila mi se zdravom

djevojčicom. Obrazi su joj bili lijepo rumeni i pogled bistar. Više zapadno skrovište je sigurno zdrava okolina za malo dijete.

- Da. Meni se svidjelo mnogo više od Zapadnog skrovišta koje je Ferhija napustila odmah po porođaju. Koliko god se lošeg desilo u to vrijeme, za malu Rubiju je to bilo odlično. Drago mi je da nije morala da proživi svoje prve dane u mračnoj pećini.

Bariz se nasmija.- Nekako i ostavljaš utisak da ti mračni i zatvoreni prostori ne gode.

136

Elefif se složi.- Nikako nije htjela da ostane u Zapadnom skloništu. Izlazila je svakom prilikom.

Istina, sigurno je i Dželil imao uticaja na njenu želju da bude u timu. Nasmiješi se Adili. Ova spusti pogled.- Dželil... Dželila se sjećam... Sjećam se njegovog lika. Sjećam se... On je moj mali

brat...Nasmija se vedro.- Moj mali brat koji je suviše ponosan da bi priznao da voli da dobije rođendansku

čestitku od svog brata.Adila se iznenadi.- Zaista? Nisam ga tako doživjela.- Sigurno nije nikad odbio ništa od tebe - primijeti Elefif.Adila pocrveni. - Drago mi je da je Dželil našao finu djevojku poput tebe... Moj mali brat...

Jutros je doktor Hišam, nakon redovnog pregleda svog pacijenta, pozvao Adilu da malo prošeta s njim. Htio je da joj pokaže kolekciju antikviteta koje je mu je na čuvanje predao Sidik Afan. Većina takvih objekata nalazila se po muzejima Zibije. Međutim, one koje je smatrao iz bilo kojeg razloga posebno važnim i vrijednim, Sidik je davao svom prijatelju na čuvanje. Vidždan Hišam je u te svrhe dao da se napravi poseban odjel u sastavu njegovih privatnih laboratorija, te su podlijegale zajedničkoj zaštiti. Osim toga, uživao je da povremeno, kada osjeti potrebu da malo razmišlja, promijeni atmosferu ne napuštajući laboratoriju, a ovi antikviteti su mu se jako sviđali. Njegov prijatelj je imao pravo. Imali su u sebi neki poseban duh koji nisu sadržali ostali objekti koje je Sidik poklonio muzejima. Posebno mu je bio drag privjesak antičke božice Zibije. Smaragd koji je visio na tom privjesku imao je nekako mističan odsjaj i, mada se smijao svom prijatelju zbog njegove ubijeđenosti da su prastare stvari koje je na njegov zahtjev čuvao imale posebnu svrhu, nedokučivu na prvi pogled, poput magije, ipak je i sam mogao da osjeti da taj privjesak nije uobičajen.

Želio je da ga i Adila vidi. Ona je obišla svijet i vidjela mnogo toga. Želio je da čuje kakav osjećaj u njoj izaziva pogled na taj neobični mistični predmet. Nije joj ništa rekao o njemu. Rekao joj je samo da želi da joj pokaže kolekciju antikviteta koje mu je profesor Afan povjerio na čuvanje. Bio je siguran da će joj se cijela kolekcija svidjeti, nezavisno od privjeska.

Njegova očekivanja nisu se izjalovila. Adila je zaista bila fascinirana kolekcijom koju je profesor Afan dao na čuvanje svom prijatelju.

- Šta mislite?- Kolekcija je zaista nevjerovatna. Nikada nisam vidjela ništa slično.Prostorija je bila puna neobičnih stvari od kojih nekima nije mogla ni da nasluti

svrhu. Neki su vjerovatno predstavljali samo ukras. Za druge je imala osjećaj da su izražavali vjerska ubjeđenja njihovih tvoraca, a bilo je i takvih za koje je slutila da su nekada imali praktičnu upotrebu.

- Da. I meni se veoma sviđa. Rado dolazim ovamo da razmišljam.- Vjerujem. Ovo mjesto je zaista mistično. Budi maštu posmatrača.Adila je prelazila pogledom po prostoriji kad zapazi Zibijin privjesak. Osjetila je

čudnu želju da mu priđe i da ga uzme u ruke, ali se suzdrža. Nije htjela da dira ove vrijedne predmete.

- Sviđa li Vam se?- Molim?

137

- Da li Vam se privjesak sviđa?- Da. Veoma. Poželjela sam na trenutak da ga uzmem u ruke...- Zašto ne?- Jeste li sigurni? Ne bih htjela da nešto poremetim...- Nema se šta poremetiti. To je samo dragi kamen na zlatnom lančiću.- Jeste li sigurni da je samo to?- Nemojte mi reći da i Vi mislite da tu postoji neka magija?- Magija? Ne bih rekla. To je nešto sasvim drugo, nešto...Adila se primače privjesku, ali nije ga uzela. Gledala je Zibijinu suzu. Boja kamena

podsjeti je na boju Dželilovih očiju i osjeti gotovo bolnu želju da bude s njim. Smaragd kao da je govorio ‘uzmi me u ruke i bićeš sa onim za kim ti srce čezne’. Ali, osjetila je i strah. Ovo što joj se dešavalo bilo je vrlo neuobičajeno. Nikada se nije prepuštala mašti do te mjere da izgubi pojam o stvarnosti. Ali, dok je gledala u ovaj privjesak, imala je osjećaj da gubi kontakt sa stvarnošću.

Doktor Hišam uze privjesak u ruke. Čarolija naglo prestade. Nešto joj je govorio dok je razgledao kamen, ali nije mogla da se skoncentriše na njegove riječi. Činilo se da smaragd nema apsolutno nikakav uticaj na njega.

Možda sam sve samo umislila. Sigurno je to stoga što me smaragd na ovom lančiću toliko podsjeća na njega. Nasmija se u sebi. Baš sam budalasta. Doktor je u pravu, to je samo dragi kamen na zlatnom lančiću. Ne može biti opasno. Nema razloga da ga se plašim.

Doktor ponovo spusti lančić.- Sjaj mu je zaista jedinstven. Nije čudo da je toliko oduševio Sidika. Ovo mu je

omiljeno otkriće. Siguran je da će prije ili kasnije u njemu otkriti nešto posebno. Lično mislim da je to samo posebno lijep dragi kamen, nesumnjivo vrlo vrijedan, ali ništa više... Jeste li dobro?

- Naravno. Zašto pitate?- Izgledate mi pomalo odsutno.- Zibijina suza me je očarala. Na trenutak me obuzeo veoma čudan osjećaj. Ali, u

pravu ste, to je samo dragi kamen na zlatnom lančiću.I kao da je željela da potvrdi svoje riječi, uze bezbrižno lančić u ruke. Kamen

zablista sjajno. U Adilinom srcu ponovo se probudi čežnja.- Adila? Šta?Doktor Hišam je u čudu gledao mjesto gdje je trenutak prije stajala Adila sa

lančićem u ruci...

***Tek je na ovom putovanju Dželil počeo da shvata koliko je jake veze uspostavio

Avam na cijelom Ademu. Kada je on bio među njegovim pobunjenicima, većina se dešavanja odvijala na zapadnom Ademu izazvana željom Ilderina da nađu čovjeka kojeg je njihov Imperator tako uporno želio zarobiti. Avam ga je uputio na određene pobunjeničke vođe koje je lično znao i u koje je imao povjerenja. Avam je razvio poseban sistem komunikacije sa vođama koji mu je omogućavao da prenosi povjerljive informacije i da preporuči osobu. Riječ je o posebnim lozinkama, sličnim onim koje su Ademi upotrebljavali da otkriju svoje špijune među ilderinskim vojnicima. Samo što je za ove lozinke znao značajno manji broj osoba. Zapravo, znale su ih samo vođe. Avam bi uvijek prije nego što bi stupio u ozbiljniji razgovor, ili pristupio kakvom sastanku vođa, brižljivo provjerio da li je svaki od njih upoznat sa jedinstvenom lozinkom koja se odnosi samo na njega. U porukama koje je po kuririma slao uvijek je bila inkorporirana odgovarajuća lozinka koja se odnosila na

138

vođu kojem je poruka upućena, tako da je ovaj odmah mogao znati da je poruka upućena od glavnog vođe lično.

Ono što je izazivalo čuđenje kod ademskih vođa na koje je Avam uputio Dželila, bilo je to da je Dželil prenosio lozinke usmeno. Nikad do sada Avam nije poslao kurira koji je tačno znao lozinke. One su bile tako inkorporirane u poruke koje je Avam slao da ih je bilo teško izdvojiti iz glavnog teksta poruke ako se nije znalo tačno o čemu se radi. To je omogućilo da se identitet pošiljaoca uvijek mogao tačno utvrditi i da vođa kojem je poruka stigla bude siguran da je upućena od glavnog vođe upravo njemu. Međutim, Dželil je znao sve lozinke u njihovom izvornom obliku. Čak ni ademske vođe nisu znale više od svoje lozinke. Nisu Dželilu govorili ništa o tome, ali u momentu kada bi otkrili šta mu je njihov glavni vođa povjerio, svakom od njih je bilo jasno, ne samo da Avam ima ogromno povjerenje u tog momka, već i da je njegova misija, kakva god bila, po mišljenju njihovog vođe od velikog značaja. Stoga je svaki od njih bio više nego spreman da im pruži pomoć, čak i ako je to značilo da mora malo promijeniti svoje planove.

Pod takvim uslovima Dželil i njegovi prijatelji su za nešto više od dva mjeseca najsigurnijim poznatim rutama i pod brižnom kontrolom ademskih pobunjenika stigli do Plavog jezera koje je predstavljalo posljednju prepreku koju je trebalo prevazići do njihovog odredišta.

Plavo jezero se nalazilo na plodnom i pristupačnom području na kojem su se Ilderini vrlo brzo raširili i učvrstili svoje pozicije. Nije tu bilo postrojenja za preradu parenergije, ali su Ilderini koristili naseljenike Plodnog, koji su uglavnom bili poljoprivrednici, za proizvodnju hrane koju su zatim konvojima prebacivali do svojih kasarni. Pobunjenici, u želji da zaštite svoje, napadali su takve konvoje uglavnom podalje od Plodnog, a rijetko su dirali sam grad. Uporišta Ilderina su na toj lokaciji bila dobro branjena i imala dosta zaliha. Nije imalo smisla pokušavati osvojiti ih, pa su pobunjenici istočnog Adema radili na slabljenju veza Ilderina na ovom dijelu kontinenta sa matičnom centralom, čime su otežavali tim Ilderinima akcije protiv njih, jer su im informacije u principu bile poprilično nedostupne. Tako je stanovništvo Plodnog uglavnom živilo relativno mirno.

- Ako su moji proračuni tačni, stacionarni teleporter koji sam pronašao bi trebao da se nalazi upravo ovdje.

Abdulgani Džabir, vođa pobunjenika iz okoline Plodnog, baci pogled na mjesto na karti koje je pokazivao Sidik Afan i namršti se.

- Obala jezera je na tom mjestu strma i prilično nepristupačna. Ilderini su napravili utvrđenje na tom brdu. Njegova se zapadna strana poprilično oštro spušta u jezero, pa imaju lijep pregled terena na tu stranu, a istočna, blaža strana je dobro čuvana, jer na njoj je put do utvrđenja.

Jasir, koji je sa ostalima pažljivo proučavao kartu, primijeti:- Mislite na Šumicu?- Bez obzira na naziv, to je brdo poprilično ogoljelo. Nema na njemu vegetacije,

osim niske brdske trave i bodljikavih biljaka. Jasir je već toliko dobro govorio ademski da je u potpunosti mogao da se uključi u

sva planiranja i jednostavno se uključuje u razgovore. Imao je sluha za jezike i uskoro mu je sam naglasak bio zapadnoademski, kakav je bio i Dželilov. Sidik je bio nešto lošiji. Pratio je sva dešavanja, ali u njegovom govoru se više nego jasno osjetilo da je stranac. Hazim podiže pogled i upita:

- Šta predlažete?Abdulgani pogleda Dželila ozbiljnog izraza na licu, uzdahnu i reče:- Jedina mogućnost koju vidim je da pređemo jezero.

139

Dželil je osjetio da Abdulganiju sve ovo nije baš po volji, ali činilo se da je Avamova preporuka zapravo bila naređenje. Po prvi put u toku njihovog putovanja po Ademu, Dželil se zapitao koliki je zapravo značaj lozinki koje je prenosio vođama. Avam mu je izričito naglasio da samo vođe smiju čuti lozinku. Ni njegovi saputnici nisu smjeli znati. Shvatio je već tada da su to lozinke višeg nivoa, ali kojeg? Do sada su vođe uglavnom bez većih problema organizovale njihovo putovanje kroz Adem, ali Dželilu je tek postalo jasno da je poruka koju im je prenosio zapravo predstavljala Avamovo naređenje, a ne samo preporuku.

Zbog toga sam imao osjećaj da smo značajnije promijenili planove nekih grupa. Avame... Nisi morao... Ali, hvala ti...

- Nije jednostavno pristupiti jezeru. Ilderinski vojnici su posvuda, a u blizini nema dobrih prirodnih skrovišta. Moraćemo to izvesti noću. Moram da izvidim situaciju prije nego što napravim konačni plan. Vi se možete za to vrijeme odmoriti. Koliko sam shvatio, putujete već neko vrijeme bez dužih zadržavanja. Odspavajte i dopunite zalihe.

Abdulgani se spremi da pođe, a zatim se nečeg dosjeti i upita:- Pretpostavljam da svi znate plivati?Sidik se uzvrpolji. - Zapravo...Abdulgani se namršti.- Dobro je da imam tu informaciju. Ostali?... Dobro. Odmorite se. Još je rano.

Velika je vjerovatnoća da će sve biti spremno već večeras.S tim riječima vođa pobunjenika ostavi Dželila i njegove saputnike da se odmore.- Šta misliš, Dželile? - upita Jasir.- Jedini put do našeg odredišta je preko jezera. Brodom ne možemo, jer ćemo

odmah biti primijećeni.- Bićemo primijećeni i ako budemo plivali - primijeti Hazim - što znači da plan

vjerovatno uključuje ronjenje.- Ronjenje?Sidikov glas imao je mali prizvuk panike. Dželil pokuša da ga umiri:- Ne brinite. Zato nas je i pitao da li znamo plivati. Sigurno će naći načina da i Vas

na siguran način prevede preko jezera.- Bolje nam je da poslušamo njegov savjet i da se odmorimo - pripomenu Hazim. -

Ronjenje je prilično naporno, a jezero je veliko.Jasir se složi sa Hazimom i uskoro svi legoše. Dželil nije ni znao koliko je zapravo

umoran. Spavali su redovno i na sigurnom, ali ipak su svaki dan bili u pokretu. Čim je legao, zaspao je.

- Dželile...Hazim ga je lagano prodrmao. Dželil je imao utisak da nije spavao ni tren,

međutim, sumrak koji se spuštao na horizontu govorio je drugačije.Abdulgani Džabir je već bio tu. Dželil ustade. Pošto su se svi skupili, vođa

pobunjenika poče:- Situacija je sljedeća: moraćemo preplivati jezero. Sidik se lagano stresao. Ovo obavještenje nije bilo novost, stoga Dželil samo upita:- Kakav je Vaš plan?- Kao što sam vam već ranije rekao, prelazak preko brda je suviše opasan da bismo

pokušali da dođemo do vašeg odredišta tim putem.Dželil klimnu. Sidik primijeti:- Ali, zar jezerom ne kruže redovno ilderinski patrolni čamci? Kako mislite da

pređemo, a da ne budemo primijećeni?

140

- Moraćemo plivati.- Plivati? Ali...- Angažovao sam dva dobra plivača da Vam pomognu, profesore.Profesor Afan nije bio baš ohrabren.- Kao što rekoh, moraćemo plivati. Ali, ni tada nismo sigurni od patrolnih čamaca.

Zbog toga su se moji ljudi pobrinuli da nabave plan obilaska patrolnih čamaca. Kao što sam se i bojao, jednu rutu će biti neophodno proći pod vodom, što znači - ovdje Abdulgani baci pogled na Sidika - da ćemo morati roniti.

Sidik se strese. Hazim klimnu.- I pretpostavljao sam da ovdje nećete imati ronilačku opremu koja bi nam

omogućila da neprimijećeni pređemo jezero ronjenjem.- Bilo je ovdje i takve opreme za ispitivanje jezerskog dna. Međutim, nije je bilo

mnogo, jer ovdje nema za njom tolike potrebe kao na priobalnim područjima Adema. Sve što smo imali sada je u rukama neprijatelja. Međutim, ruta koju ćemo morati roniti je kratka, tako da vjerujem da neće biti većih problema.

Abdulgani baci na Sidika odlučan pogled.- Ljudi koje sam Vam dodijelio kao pratnju su najbolji plivači koje imamo. Ako se

opustite i dopustite im da Vas vode ne biste trebali imati problema. Upamtite dobro, od Vas zavisi koliko će im posao biti težak, a ako im otežate, olakšaćete neprijatelju da nas primijeti.

Profesor koji se dobro snalazio na njihovom putovanju i sebe već počeo da smatra pravim avanturistom, primio je Abdulganijevo upozorenje gotovo kao uvredu. Taj čovjek očito nije imao povjerenja u njega. Bio je spreman da mu dokaže da, i pored njegovih godina, u njemu ima više nego i dovoljno energije i spretnosti da se nosi sa ovim mladcima. Primijetivši i razumjevši izraz na Sidikovom licu, Abdulgani se samo nasmiješi i reče:

- Za nekoliko minuta će doći ljudi koji će vašu opremu pripremiti za prenošenje pod vodom i koji će vam dati preciznija uputstva o ruti kojom ćemo udariti preko jezera. Budite spremni. Krećemo u ponoć.

Dželil se nije brinuo za Sidika. Bio je to neobičan, vrlo snalažljiv čovjek, koji je i pored svog poprilično rasijanog izgleda bio izuzetno razuman. Dželil je znao da Sidik razumom može nadvladati svaki strah. Divio se volji tog starog arheologa. Ta on je silne godine proveo u ilderinskom postrojenju daleko na ledenom jugu njihovog kontinenta, samo zato što mu je to u tom momentu najbolje odgovaralo za njegova istraživanja. I sam je dozvolio da ga njegov izgled zavara kad su se prvi put sreli, a ipak je taj čovjek pružio njegovom bratu nadu.

Ponoć se brzo primakla. Svi su bili spremni. Ubrzo je po njih došla grupica pobunjenika koja ih je pod okriljem noći dovela do slabije osvijetljene obale jezera. Tamo su, jedno po jedno, tiho uranjali u prohladnu jezersku vodu i nečujno plivali jedan za drugim prema drugoj obali vođeni jednim od ademskih pobunjenika. Sidik je plutao između dva plivača. Bio je pomalo ukočen, ali s obzirom da nije znao da pliva, držao se prilično dobro. Dželil je s vremena na vrijeme bacao pogled da vidi je li sve u redu. Zavolio je tog dobrodušnog čovjeka i bez obzira što je imao puno povjerenje u snagu njegovog razuma, ipak se po ulasku u vodu zabrinuo da li će sa profesorom sve biti u redu. Činilo se da sve ide kako treba. Išlo im je u korist što je vrijeme bilo prilično oblačno.

Kada su stigli blizu mjesta koje je bilo osvijetljeno sa brda i koje je bilo poprilično pregledno za patrolne čamce, Adem koji je bio na čelu dade im znak da je vrijeme za ronjenje. Svakom od njih pridružio se po jedan vodič da ne bi izgubili pravac pod

141

mračnom vodom. Pošto je ponovo izronio, Dželil je pažljivo gledao za sobom ne bi li vidio kako je prošao Sidik. Nakon nekog vremena, izronio je sa svojim pratiocima. Činilo se da nije bilo nikakvih problema. Dželilu je kamen pao sa srca. Vode jezera su bile vrlo mračne, a Sidik nije znao ni da pliva, a kamoli roni. Obradovao se što nije bilo znaka nikakvim problemima.

Još samo malo, pa su na obali. Sve je prošlo dobro. Dželil je prišao strmoj obali i uz pomoć ademskog pobunjenika koji je već izašao iz vode, tiho se uspeo na tlo. Za njim su slijedili Hazim, zatim Jasir, a malo kasnije su dva ademska plivača prišla obali, sa Sidikom. Šta je bio razlog da je patrolni čamac odlučio da se malo ranije vrati na ovaj dio jezera? Šta li je nagnalo Ilderina koji je osvjetljavao jezero reflektorom iz čamca da ga okrene prema strmoj obali Šumice baš u tom trenutku? Niko nije imao vremena da sebi postavi ova pitanja, jer je istom oglašen znak za uzbunu. Sidikovi pomoćnici požuriše da ga izvuku na obalu. Abdulgani koji je tek izašao iz vode, jer je plivao zadnji da bi imao pod kontrolom situaciju, izda nekoliko kratkih naređenja svojim ljudima i viknu Dželilu i njegovim saputnicima:

- Šta još stojite? Brzo ovuda!Dva Adema koja su pošla s njima ponesoše dio njihove opreme da se oni ne bi

zadržavali i požuriše ih da se što prije sklone od same obale, gdje je ostala grupica od tri Adema koja im je štitila odstupnicu.

- Ovdje smo. Nadam se da tačno znate kuda ćete sad, jer povratka nam nema.Sidik brzo pristupi stijeni koja se strmo uzdizala prema utvrđenju, brzo razgleda

teren i vedro uzviknu:- Ovdje je! Procjep koji sam primijetio kada sam prije bio ovdje! Nadam se samo

da je dovoljno širok.Budući da je bio mršav, profesor Afan se bez većih problema provuče kroz uski

procjep. Dželil primijeti da su njihove stvari preširoko zapakovane, pa Abdulgani brzo izdade naređenje da se paketi otvore i stvari što prije prebace u unutrašnjost procjepa. Stijena je zaklanjala svjetlost sa utvrđenja, a patrolni čamci su bili zadeverani Ademima koji su ostali na obali. Osim toga, Ilderini su vjerovatno mislili da je u pitanju bio napad na utvrđenje, jer niko nije mogao zamisliti kakvog bi drugog posla neko mogao da ima na strmoj obali ogoljelog brda.

Velikom brzinom, ademski pobunjenici ubacili su opremu kroz procjep. Na Abdulganijevo naređenje, skupili su rastinje koje se našlo u blizini, pa uđoše i sami kroz procjep zaklonivši ga tim rastinjem. Jedan je poslan da obavijesti ostale o pronađenom skrovištu, a drugi požuri da u pravom momentu stvori utisak da su branioci skočili u vodu, a ne ostali da se kriju na obali jer nije bilo sigurno da Ilderini neće pronaći procjep. Pošto se kratko oprostio sa Dželilom i njegovim saputnicima Abdulgani požuri da pomogne drugom pobunjeniku.

- Dželile, šta čekaš!? Nije naše da se borimo sada! Ne zaboravi svoju misiju! Oni će se već snaći! Nemoj učiniti njihov trud uzaludnim!

Sa ovim riječima Hazim povuče Dželila prema stacionarnom teleporteru koji je Sidik već aktivirao i Jasir prenio njihovu opremu do njega.

Bio je to neobičan osjećaj. Ništa slično nikada prije Dželil nije osjetio. Neobično strujanje mu je prošlo kroz cijelo tijelo i nenadano se našao u mračnoj prostoriji koju su samo blijedo osvjetljavalje baterije koje su u ruci držali Sidik i Jasir. I sam uključi bateriju. Za njim se trenutak poslije ukazao Hazim, a Sidik je odmah po njegovom dolasku isključio teleporter.

- Ako Ilderini i uspiju pronaći procjep, neće prepoznati teleporter ako bude ugašen.Ako uspiju pronaći procjep...

142

Dželil je bio zabrinut za ljude koje su ostavili za sobom. Bilo je vrlo moguće da neće uspjeti da prežive. Znao je da je veće saznanje o nestaloj civilizaciji bilo ključ da se pobijedi Imperator, a time bi se stvorila takva situacija na Ilderinu koja bi omogućila oslobađanje Adema okupacije, pa ipak ga je tištalo što nije znao da li su branioci Adema uspjeli da se izvuku.

- Ne znam kako sam se dao nagovoriti na ovo. Mokar sam k'o čep.Sidik poče da vadi suhu odjeću iz stvari koje su ponijeli sa sobom.- I vi biste se trebali presvući, momci. Znam da mladost ne shvata kako je lako

upropastiti zdravlje, ali trebalo bi da poslušate savjet starijeg, barem iz poštovanja.Niko se nije protivio. Bilo je prohladno u mračnom prolazu u koji su dospjeli, a svi

su bili mokri do gole kože. Stoga odmah počeše da traže adekvatnu suhu odjeću i uključiše grijač da osuše svoju odjeću i da se i sami malo ugriju. Na Sidiku se jasno vidjelo da se ovdje osjeća kao kod kuće. Već ih je posavjetovao da se, pošto se presvuku i osuše, premjeste do jedne prilično ugodne prostorije gdje bi mogli prezalogajiti i razmotriti svoje dalje planove. Njegova odomaćenost u ovom prostoru činila je i sam prostor pristupačnijim i ugodnijim. Niko ne voli da se nađe u mračnom podzemlju, ali u društvu sa osobom koja se tu očito osjeća kao kod kuće, nije to bilo ni toliko loše.

Pošto su se presvukli i osušili, prepakovaše opremu koja je bila poprilično razbacana od provlačenja kroz procijep i rasporediše je u četiri ruksaka.

- Ah!Svi se trgoše. Neko je bio u podzemnom prolazu. Kratki uzvik je odjekivao

praznim hodnicima. Dželil zgrabi oružje i potrča u pravcu zvuka praćen Hazimom i Jasirom.

***U želji da uvjeri samu sebe da je osjećaj koji je u njoj izazivala Zibijina suza samo

plod njene mašte, Adila je uzela lančić u ruke. U tom momentu, osjeti neobično strujanje cijelim tijelom. Misli su joj ispunjavala sjećanja, želje i osjećaji, jedno za drugim, zbrkano i nepovezano. Izgubila je osjećaj prostora oko sebe. Nije mogla da se uhvati za jednu misao. Osjeti paniku. Nečujno je preklinjala za pomoć cijelim srcem. Tražila je oslonac u haosu koji je nastao oko nje i tada joj se pred očima ukaza Dželil sa spokojnim izrazom na licu kako joj pruža ruku. Pružila je ruku prema njemu i kada ga je gotovo dohvatila, haos nestade i mrak se prostre oko nje.

Napregnula je oči u pokušaju da razabere bilo šta oko sebe, ali bila je u potpunom mraku. Nikada dosad nije vidjela toliku tamu. Gdje god je bila, imala je barem tračak svjetlosti prema kojem je mogla da se ravna. Uplaši se da je izgubila vid. Pruži ruke, ali nije mogla da odredi gdje se nalazi. Bilo joj je hladno. Htjela je da pozove doktora Hišama, ali strah joj je oduzeo glas. Osjećala je da nije više u sobi sa antikvitetima. Dohvati rukom hladni zid pored sebe i pođe nekoliko koraka naprijed. Suze su joj tekle niz lice. Noge nisu htjele da je nose. Spotače se.

- Ah!Njen uzvik odjeknu kroz nepoznati prostor. Adila se ukoči od straha. Nije smjela

da se pomjeri. Poslije nekoliko trenutaka učini joj se da čuje brze korake kako joj se približavaju. Neko je trčao prema njoj, očito prateći njen uzvik. Uplaši se još više i povuče se u pravcu iz kojeg je došla, dok ne osjeti hladan zid. Ćorsokak. A koraci su bili sve bliže. Skupi se u ćošku. Možda je neće primijetiti. Ovdje je bilo tako mračno.

Ali, šta ako... šta ako i nije toliko mračno? Šta ako zaista više ne vidim? Sada su već bili sasvim blizu. Odmah tu. Od straha stisnu oči.- Adila...?

143

Dželilov glas se presjekao. Otkud njegova Adila u ovom mračnom prolazu, tako daleko od sigurnosti Zibije, sama i uplašena? Kako se samo našla ovdje? Šta joj se desilo? Sva se tresla od straha, a kad je podigla uplašeni pogled i ugledala Dželila čvsto se uhvatila za njega, sva u suzama, kao da se boji da je to samo iluzija i da će opet ostati sama u zimi i mraku. Kleknuo je pored nje i nježno je zagrlio. Bila je ledeno hladna. Nije bilo ničega u njenoj blizini što bi ukazivalo na to kako je stigla ovdje. Nije bila obučena za put, niti je imala išta uza se. Čak ni lampicu da joj osvijetli put u ovom mračnom podzemlju.

- Adila? Ali, kako...?Hazim je zabezeknuto gledao djevojku koja je plakala i dalje se čvrsto držeći za

Dželila. Jasir spusti oružje i reče:- Nema smisla da je sada pitamo o tome. Očito je zbunjena i uplašena. Dželile,

Hazim i ja ćemo se vratiti po naše stvari. Naći ćemo se u prostoriji gdje smo odlučili napraviti pauzu. Povedi Adilu tamo i pričekaj nas, u redu?

Dželil klimnu glavom i pomože Adili da ustane. Hazim i Jasir se vratiše do profesora Afana da ga izvijeste šta se desilo i da ponesu opremu do dogovorenog mjesta.

Čim su njegovi prijatelji donijeli njihove stvari, Dželil izvadi deku i ogrnu Adilu ne bi li se zagrijala. Hazim odmah uključi grijač. Adila utonu u deku bez riječi. Niko joj nije postavljao pitanja. Samo su se pobrinuli da je utople. Pustili su je da polako dolazi sebi, dok je Sidik uzeo da im opisuje gdje se nalaze i gdje je prema njegovom mišljenju najbolje da otpočnu sa istraživanjem.

- Trenutno se nalazimo u prostoriji koju bismo mogli nazvati stražarnicom. Stacionarni teleporter se nalazio u kompleksu koji bi se mogao uporediti sa jednom putničkom stanicom i nije bio jedina takva mašina. Teleporteri su bili raspoređeni prema odredištima, mada se jedan teleporter u principu može podesiti i na više odredišta. Prema zidnoj karti koju sam našao u jednom polusrušenom hodniku kompleksa, kompleks je bio predviđen za veliki broj putnika i obuhvatao i usluge privremenog boravka, prostorije za odmor i rekreaciju. Sada je sve urušeno, a od nekadašnjeg kompleksa ostalo je samo nekoliko ćorsokaka i hodnik kojim smo došli do ove prostorije.

- Kompleks kakav opisujete govori da je ovdje nekada bio važniji grad, koji je vjerovatno predstavljao kulturno središte ovog dijela starog svijeta.

- Tvoj prethodnik je zaista pažljivo izučavao način života stanovnika izgubljene civilizacije, Dželile. Čak i veći gradovi rijetko su imali putne stanice ovog obima. Očito je ovo mjesto bilo predviđeno da primi veći broj ljudi u kratkom vremenu. Vjerovatno su u pitanju bile neke velike manifestacije koje su okupljale brojne posjetioce.

Dok je slušala Sidikov razgovor sa Dželilom, Adila je tek počela da shvata obim znanja koji je prenesen Dželilu. Dželil je razgovarao sa priznatim zibijskim istraživačem na ravnoj nozi i ovaj je pažljivo pratio šta Dželil ima da kaže i dopunjavao ili potvrđivao njegove riječi. Baci pogled kroz otvor na zidu koji je nekada bio prozor stražarnice i pred očima joj se ukaza široka svijetla ulica puna svijeta koji je žurio prema brojnim ulazima u veliku zgradu i izlazio iz njih. Svi su imali nekog posla i svima se na licima ukazivala radost i uzbuđenje. Strese se, zatvori oči i zamota se bolje u svoju deku.

- Adila, jesi li dobro?Dželilov glas zvučao je zabrinuto. Priđe joj i obgrli je. Nježno joj protrlja ramena u

želji da je ugrije. Adila se malo izmigolji iz deke i nasmiješi mu se:- Ne brini. Već sam se ugrijala.

144

- Nije mi jasno kako si se tako smrznula. Ovdje je svježe, ali ne toliko hladno, a mi smo još bili mokri kada smo stigli.

- Bili ste mokri?Dželil ne stiže da odgovori, jer Sidik iznenada upita:- To što čvrsto držite u ruci... To nije valjda...?Priđe joj i pruži ruku prema njoj. Adila tek sad primijeti da je u šaci čvrsto držala

‘Zibijinu suzu’. Zeleni kamen zablista u njenoj ruci. Dželil je očarano gledao dragi kamen. Čuvena Zibijina suza... Kakav je ovo osjećaj? Nešto me vezuje za taj smaragd. Osjetio je Adilin poziv u pomoć kao da ga je ovog momenta glasno izgovorila.

Njegovu nutrinu prože osjećaj kao da sam smaragd traži od njega pomoć u Adilino ime.

Ali, kako je to moguće? I šta zapravo od mene očekuje? Zar Adila ne bi bila sigurnija na Zibiji nego sa mnom među mračnim ruševnim ostacima nestalog svijeta?

- Dželile.Dželil se prenu na zvuk Sidikovog glasa. Adila ga je pažljivo gledala kao da u

potpunosti razumije osjećaj koji je u njemu izazvao ovaj smaragd.- Adila... Ti... Čuo sam tvoj poziv... Ja...Adila se trže i brzo doda privjesak Sidiku. Čarolija naglo prestade. Sidik se zagleda

u smaragd.- Zaista, to je Zibijina suza! Ali, kako je to moguće?Dželil pogleda Adilu zbunjeno. Njen pogled pun razumjevanja je i dalje počivao na

njemu, ali nije rekla ništa.- Znao sam! Znao sam da Zibijina suza nije samo dragi kamen na zlatnom lančiću.

Ha, ha, ha. Baš bih volio da čujem šta bi Vidždan sad rekao. Ali, kako to da je smaragd kod Vas, gospođice Adila?

Adila uzdahnu:- Prije nekog vremena, Dželil me je zamolio da povedem njegovog brata na Zibiju

doktoru Vidždanu Hišamu kojeg ste mu Vi preporučili. Mada je otišao u penziju, na Vašu preporuku, pristao je da vidi šta može učiniti za Bariza.

Dželilovo srce zakuca brže. Čuće šta je bilo sa Barizom. Adila ga ohrabrujuće pogleda.

- Već je povratio svijest o sebi. Sjećanja su mu malo zbrkana, ali Dželile, tebe se sjetio. Rekao je... - Adila malo pocrveni - pa... da... ovaj... da nisi volio da primaš od njega rođendanske čestitke na Akademiji, jer si to smatrao djetinjastim...

Dželil se od srca nasmija.- Hvala ti, Adila. Veoma si me obradovala.Sidik postade nestrpljiv.- U redu, u redu... Dakle, upoznali ste mog prijatelja Vidždana...Međutim, i pored velike želje da sazna sve što je imalo veze sa Zibijinom suzom,

Sidik nije uspio da sakrije da se i on obradovao vijesti da se Bariz osjeća bolje.- Ah, da... Jutros... Mislim da je to bilo jutros... Doktor me je pozvao da mi pokaže

nešto što će mi se svidjeti. Veoma se interesovao za moja putovanja po svijetu i htio je da mi pokaže nešto zaista posebno.

- Shvatam, poveo Vas je u prostoriju sa antikvitetima koje sam mu povjerio na čuvanje.

Adila klimnu.- Veoma je impresioniran Vašom kolekcijom. Rekao je da često dolazi u tu

prostoriju da razmišlja. Posebno je bio oduševljen Zibijinom suzom.

145

- Aha! A ovamo je sav pun velike priče o mojoj zaluđenosti. Čekaj samo dok ga sretnem...

- Kada sam ugledala Zibijinu suzu...Adila zanijemi. Dželil je imao blagu predstavu kako se mogla osjećati. Sidik

nenametljivo upita:- Šta se zapravo desilo?Adila odmahnu glavom.- Zapravo ni sama ne znam. Mislila sam da sam sve samo umislila. Kad je Doktor

Hišam uzeo privjesak, neobično osjećanje je naglo prestalo. Ali, kad ga je opet spustio... Ne znam uopšte zašto sam ga uzimala...

Adila se opet strese. Sidik je ozbiljno gledao u smaragd koji je visio na lančiću. Svjetlucao je nježno. Odsjaj ga podsjeti na nešto... Podigao je pogled i tad se suočio sa Dželilovim zabrinutim pogledom i odjednom zabezeknuto ustanovio da je odsjaj u Dželilovim očima bio apsolutno identičan odsjaju dragog kamena u njegovoj ruci. Znao je već da je Dželilov otac imao neobičnu boju očiju, ne zbog toga što su bile zelene, nego zbog neobičnog odsjaja u njima. Šta su Burhani zapravo radili? Da li je boja Zibijine suze dolazila od smaragda ili od nečeg sasvim drugačijeg? Sidik pogleda Adilu. Nije razumio kakve ona ima veze sa svim tim. Nije na njoj bilo nikakvog pokazatelja da je i na koji način drugačija.

- Neobično...Dželil upita:- Mislite li da je moguće da je riječ o izvoru Zibijinih magičnih moći kakve se

opisuju u legendama?- Gotovo sam siguran u to. Samo... Niko od njenih potomaka, prema legendama,

nije imao nikakvih moći, a privjesak se dugo prenosio s koljena na koljeno, dok jednom nije naprosto izgubljen.

Dželil se zamisli.- Znači da pretpostavljate da je Zibijina suza zapravo sofisticirani kompjuter koji

prepoznaje genetski kod svog korisnika i može da ga koristi samo jedna osoba.- Znajući ono što sam do sada otkrio o izgubljenoj civilizaciji, ta mi se ideja čini

sasvim logičnom. Ali, ne razumijem kakve to veze ima sa ovom djevojkom.Dželilu u glavi sinu misao. Koliko je on znao, Zibija je imala samo sinove. Prema

istraživanjima Hazimovog mentora, mnoge generacije potomstva koje je potipoticalo od Zibije bili su muškarci. Izgovori glasno svoju misao:- Šta ako privjesak reaguje samo na ženske Zibijine potomke?Sidik se zamisli.- Da. Zašto ne. To je veoma moguće... Veoma moguće.- Ali, onda ne bi trebao reagovati na tebe, Dželile - primijeti Hazim koji je sa

Jasirom u tišini pažljivo pratio dosadašnji tok razgovora.Sidik se umiješa:- Naravno da si u pravu, ali zaboravljaš da je, u momentu kada je Dželil imao

neobični doživljaj, Zibijina suza bila u Adilinoj ruci, a ona nam je maloprije rekla da je u momentu kad je Vidždan uzeo privjesak, uticaj dragog kamena na nju prestao. Osim toga...

Sidik se zagleda pažljivo Dželilu u oči. Dželil se iznenadi, a onda mu odjednom posta jasno o čemu je riječ. Nikada nije puno razmišljao o boji svojih očiju. One su ga, istina, vezivale za oca i omogućavale svakome da u njemu prepozna Talibovog potomka, ali nije to dosad nikada povezao sa svojim nasljeđem. Niko od njegove braće nije imao zelene oči. Sidik se nasmiješi.

146

- Shvataš li, Dželile?Ne... Ne još jedna tajna... Ne baš sad kad sam počeo da shvatam i prihvatam ko

sam i šta sam... Dželil uzdahnu. Adila je i dalje posmatrala Dželila i kao kroz maglu slušala kako o

njoj govore kao o potomku prastare božice Zibije i to u direktnoj liniji, kako objašnjavaju zašto je ona jedina na koju djeluje Zibijina suza. Odjednom shvati kako je bilo Dželilu kada su iznenada počeli da ga drže za veliko čudo genetike, čuvenog i traženog ‘mentora po rođenju’. Sidik pruži privjesak prema njoj. Ona ga iznenađeno pogleda.

- Ovo pripada tebi.- Ne razumijem...- Nema sumnje. Privjesak je tvoj. Koristi ga razumno i biće ti sigurno od velike

koristi.Adila odmahnu glavom u nevjerici i strahu. Dželil uze privjesak od Sidika i

nasmješi se Adili. - Izgleda da dijelimo sličnu sudbinu. Ne boj se. Znam tačno kako se sada osjećaš.

Ali, vjeruj mi, privjesak ti pripada. On je dio tvog nasljeđa.Dželil nježno objesi privjesak oko Adilinog vrata. Jasir se zapita:- Zašto ju je privjesak doveo ovamo? Ne razumijem.Dželil se nasmiješi.- Zato što je mene pozvala u pomoć.- Nije mi jasno.- Iz nekog razloga, sofisticirani kompjuter, što je Zibijina suza nesumnjivo,

procijenio je da je Adila u opasnosti tamo gdje je. S obzirom da je programiran da je zaštiti, izazvao je u njoj osjećaj straha, ne bi li od nje same dobio informaciju gdje misli da će biti sigurna. Odabrala je mene.

- Otkud ti to znaš?- Zibijina suza mi je prenijela njenu poruku. Nije mi u prvom trenutku bilo baš

jasno, zato što sam pokušao da razumski razložim nešto što mi je preneseno jednostavno, putem osjećaja.

- Nevjerovatan oblik komunikacije - primijeti Sidik - Osjećaji su mnogo intenzivniji od riječi.

- Ali, - začudi se Hazim, - kakva bi opasnost mogla da prijeti Adili na Zibiji?Dželil baci pogled na Adilu koja je i dalje zbunjeno gledala u privjesak koji joj je

Dželil objesio oko vrata.- Tek kad Adila nauči da se koristi svojim darom, saznaćemo odgovor na to

pitanje.Čuvši njegov odgovor, Adila baci uplašen pogled na Dželila. On joj se nasmiješi:- Ne brini. To će doći samo po sebi. Nemoj se plašiti. Umorna si. Namjestiću ti

ležaj. Odspavaj. Kada se odmoriš, sve će postati vedrije.Potom Dželil namjesti Adili što je ugodniji ležaj mogao, a ona posluša njegov

savjet i leže. Ubrzo je čvrsto zaspala. Dželil i njegovi saputnici sjedili su još dugo i upoznavali se sa dosadašnjim znanjem koje je profesor Afan stekao na ovom mjestu, da bi nakon toga odlučili kako je najbolje da krenu dalje.

147

IXBURHAN

Kada se Adila probudila, u prostoriji je bio jedino Dželil koji je bdio nad njom. Dok je spavala, on i njegovi saputnici uredili su ovaj prostor za boravak. Odlučili su da tu uspostave neku vrstu privremenog sjedišta dok borave ovdje, ako im se u međuvremenu ne ukaže ništa bolje. Privjesak joj je i dalje visio oko vrata, ali nije u njoj izazivao nikakvu promjenu.

Izgleda da je Dželil imao pravo. Smaragd je u meni probudio osjećaje sa nekom svrhom.

Dželil, koji je ustao da joj spremi nešto za doručak, kada je vidio da se probudila, donese joj hrane iz zaliha koje su ponijeli sa sobom.

- Sigurno će vam moj dolazak ovamo poremetiti planove.- Kako to misliš?- Ovo mi ne liči na mjesto gdje se baš lako može doći do hrane. Sigurno ste

ponijeli dovoljno za vas četvoricu, a ja sam vam sad upala i sigurno će se vaše zalihe potrošiti prije nego što je planirano.

- To je tačno, ali nemoj brinuti zbog toga. Biće već sve u redu.- Dželile, gdje smo mi zapravo? Ovo mjesto kao da je nekada bio veliki grad, ali

ovdje je sve zatrpano i mračno. Nisu valjda živjeli pod zemljom?- I nisu. Ovo je nekada bilo kopno koje je prije više hiljada godina potonulo.- Mi smo pod morem?- Da. Nedaleko od istočne obale Burhana. Ovaj grad je najveće nalazište ostataka

izgubljene civilizacije koje je još ostalo na Vahdetu. Malo ljudi zna za njegovo postojanje.

- Ali, Burhani znaju.- Jako malo njih. Kao što jako malo njih ima veze sa projektom stvaranja ‘mentora

po rođenju’.- Govoriš o tome tako mirno.- Prošlo je već prilično vremena od kada sam shvatio ko sam. Naučio sam da to

prihvatim i da iskoristim svoj dar onako kako mi savjest nalaže.- Pitam se... da li ću i ja imati snage da postupim kao ti...- Znam da si zbunjena, ali ne zaboravi nikad da nisi sama.- Hvala ti. Znam da me ti najbolje razumiješ. Tebi je bilo mnogo teže. Ti si se

morao nositi s time sam.- Nisi u pravu. Nikada nisam bio sam.- Ne?- Ne. Prvo si tu bila ti. Ti si mi na Zibiji bila najveća podrška.- Ali, ja nisam...- Ti si me angažovala. Ti si se trudila da me okupiraš, da mi daš aktivnosti, da mi

učiniš život u Jutranjki interesantnim. Istina, ti si to radila jer nisi htjela da se sekiram zbog pada Adema, ali mnogo si mi pomogla, Adila.

- Ali, poslije? Rekao si da nikada nisi bio sam.- I nisam. Odmah po povratku na Adem sreo sam Bariza, a nedugo potom sam

upoznao i Avama. Avam je bio na Burhanu, i mada sam nije Burhan, njegova znanja su mi bila od velike pomoći u shvatanju onoga što mi je bilo dato. A zatim si mi ti dovela Hazima. Ne samo da je u pitanju bio pravi burhanski učenik koji razumije pravila mentorskog reda, nego je to bio moj učenik i prijatelj iz prijašnjih sjećanja.

- Da. Primijetila sam da si sa Hazimom odmah našao zajednički jezik.

148

- Poznajem ga od malih nogu. Moj prethodnik ga je godinama obučavao. Prema Hazimu osjećam neku mješavinu prijateljstva, očinske i bratske ljubavi istovremeno. Osjećam se kao njegov mentor, a istovremeno sam i njegov učenik.

- Hazim je pouzdan prijatelj. I meni je vrlo drag. Da sam imala starijeg brata, verovatno za njega ne bih osjećala više nego za Hazima.

- Uvijek te je dobro pazio. Znam da si i ti njemu vrlo draga.- Gdje je on?- Otišao je sa profesorom i Jasirom do biblioteke.- Biblioteke?- Barem onoga što je ostalo od nje. Prema riječima profesora Afana, još se tu može

pronaći podosta informacija, a ako bismo uz to izvršili i određena iskopavanja, možda pronađemo i ono zbog čega smo došli.

- Misliš li da možeš istjerati Imperatora iz tijela tvog oca a da ga ne ubiješ?- Teoretski, ne vidim zašto to ne bi bilo moguće. U svakom slučaju, ako postoji

način, ovo je jedino mjesto gdje ga možemo otkriti.- Želim da pođem s tobom do biblioteke. Želim da saznam više o Zibiji od legendi. - Naučiću te o njoj sve što sam do sada imao prilike da saznam. Vjerovatno će ti to

biti od pomoći da savladaš način da se koristiš svojim nasljeđem.Adila uze Zibijinu suzu u ruku.- Ako naučim da koristim ovu spravu koja očito slijedi moje komande, možda

saznam ono što ti je potrebno. Ako je ovaj kompjuter i na koji način sličan onome što mi sada imamo, možda su u njegovoj memoriji pohranjene informacije koje će ti pomoći.

- Bile one tu ili ne, Zibijina suza je programirana da te štiti. Čuvaj je dobro i nemoj se plašiti da tražiš njenu zaštitu.

- Učiniću kako ti kažeš. Adila ustade, pospremi malo za sobom i izjavi da je spremna da vidi staru

biblioteku. Dželil klimnu, potraži među stvarima toplu i laganu kožnu jaknu koju joj dade da obuče i oboje izađoše iz stražarnice i uputiše se prema lokaciji na kojoj je Dželilu Sidik objasnio da će naći staru biblioteku.

Nekada je to nesumnjivo bila velika biblioteka sa gomilom knjiga i prostranim čitaonicama. Kao i sve ostalo u ovom ruševnom mjestu, bila je velikim dijelom srušena i zatrpana, ali do nekih odjela se ipak moglo doći. Paneli za pretraživanje su odavno bili van funkcije, ali je na ulazima odjela stajalo na koju oblast se odnose knjige koje su tu bile smještene. Sidik je poprilično dobro savladao jezik nestalog svijeta svojim istraživanjima ovog mjesta, a i Dželil je od svog prethodnika naslijedio poznavanje tog jezika. Međutim, nešto drugo mu je palo na pamet.

- Adila, Zibijina suza te razumije bez riječi. Misliš li da bi bila u stanju da zatražiš informacije o ovom mjestu? Profesor Afan i ja poprilično razumijemo nestali jezik, međutim oznake na mnogim mjestima su postale nečitke, a biblioteka je bila velika.

- Znam da to mogu, samo me malo plaši ta komunikacija osjećajima.- Nemoj ništa činiti dok ne budeš spremna. - Ali, ja želim da ti pomognem, Dželile. Ne brini za mene. Ionako bi bilo dobro i za

mene i za sve vas ako bih pomoću Zibijine suze mogla doći do više informacija.Adila uzdahnu, smiri se i zatvori oči. Poslije nekoliko trenutaka progovori:- Da. Zibijina suza ima podatke o ovoj biblioteci. Oh? Mogu da vam dam plan

biblioteke. Samo momenat...Adila pruži otvorene dlanove ispred sebe i u njima se nađe plan biblioteke. Dželil

uzviknu:- Telemorfoza!

149

- Telemorfoza? - ponoviše Hazim i Jasir uglas.- Priznajem da ni meni nije jasno, Dželile - primijeti Sidik.- Nisam siguran odakle to znam, ali stvar je komplikovana i istovremeno vrlo

jednostavna. Svi smo već učili iz fizike da je materija jednaka energiji i obrnuto. Ako je moguće od materije dobiti energiju, zašto ne bi bilo moguće i obrnuto?

Adila pade na pod bez svijesti.- Adila?!Dželil joj pritrča u strahu. Kada ju je uzeo u naručje, odahnu, jer primijeti da je

živa. Pažljivo je pregleda i ustanovi da je iscrpljena. Shvatio je za tren. Zibijina suza nije imala energije da izvrši zadatu komandu, pa ju je naprosto ‘posudila’ od Adile. Adila je bila iscrpljena, ali nepovrijeđena. Dželil je ipak odlučio da zamoli Adilu da više nikad ne upotrebljava telemorfozu. Ostali također pritrčaše.

- Šta se desilo? - upita Hazim.Sidik se namršti.- Ako je istina ono što nam je Dželil upravo rekao, logična pretpostavka bi bila...- ...Da je Zibijina suza iskoristila Adilinu energiju za telemorfozu - dovrši mračno

Hazim.Dželil klimnu:- I ja imam isto mišljenje. Upozoriću Adilu da je više ne upotrebljava. Sumnjam da

bi joj Zibijina suza naškodila, ali ne želim da se ponovo izlaže bilo čemu sličnom.- Izgleda da ja slabo kopčam pojave vezane za Zibijinu suzu, jer u tvom

objašnjenju nalazim nejasnoće Dželile - primijeti Jasir.- Pretpostavljam šta želiš da me pitaš, Jasire. Kako je moguće od energije stvorenu

materiju oblikovati tačno onako kako je u datom trenutku potrebno?- Priznajem da bih volio da mi to malo razjasniš, ako već razumiješ šta je

telemorfoza zapravo.- U redu. Dozvoli mi da se pobrinem za Adilu, pa ću ti objasniti kako su tu pojavu

shvatili moji prethodnici. Dželil podiže Adilu i ponese je nazad do stražarnice. Sidik podiže plan biblioteke

koji je Adili ispao iz ruku kad je izgubila svijest i cijela grupa se uputi za Dželilom. Mogli su, doduše, ostati u biblioteci i istražiti je temeljitije uz pomoć plana, ali svi su bili radoznali da čuju više o pojavi koju je Dželil nazivao telemorfozom.

Pošto se pobrinuo za Adilu, Dželil sjede pored svojih okupljenih saputnika. Svi su bili radoznali, ali niko nije ništa govorio. Čekali su da Dželil otpočne.

- Telemorfoza u suštini nije previše komplikovana. Koristeći činjenicu da je energiju moguće promijeniti u materiju, u prastaro doba ljudi su počeli da prave sprave koje su mogle proizvesti bilo koju osnovnu materiju, a kasnije i složenije mašine, koje su mogle kombinacijom osnovnih materija proizvesti bilo šta što je bilo uneseno u njihov program. Tu dolazimo do Jasirovog pitanja. Moguće je usmjeriti formiranje energije u željenu materiju samo pod uslovom da se precizno zna građa željene materije. Saznanja iz hemije omogućavala su da se u kompjutere unese odgovarajuća struktura i stvori osnovna materija. Malo je teže bilo napraviti programe koji su mogli istovremeno u odgovarajućem obimu stvoriti više materija, odnosno njihovu kombinaciju, a time i željenu stvar. Zibijina suza očito sadrži takav program.

Sidik primijeti:- To znači da je potreba za proizvodnjom potpuno prestala i da su se ljudi mogli

potpuno posvetiti umjetnosti i nauci.- Teoretski to zvuči kao razumna pretpostavka, međutim, zaboravili ste na jednu

veoma važnu stvar.Hazim klimnu:

150

- Stvaranje plana biblioteke je potpuno iscrpilo Adilu. Telemorfoza zahtijeva jako mnogo energije. Stari Vahdet je bio gusto naseljen, a planetu je pored toga pokrivalo više kopna nego danas. Telemorfoza sigurno nije mogla obezbijediti ni osnovne životne potrebe za stanovništvo.

Pomalo nevoljko, Sidik morade da prizna da je Hazim u pravu. U trenutku mu se telemorfoza učinila idealnim izumom, ali imala je veliki nedostatak. Zbog toga vjeovatno nije našao ništa o njoj u svojim istraživanjima. Ipak, očito je da je ipak bila upotrebljavana, što je dokazivao Adilin privjesak i činjenica da su Dželilovi prethodnici imali saznanja o postojanju takve tehnike.

- Ovo postaje sve komplikovanije - primijeti Jasir. - Zašto ne bismo pregledali plan biblioteke i bacili se na rješavanje problema koji nas je doveo ovdje?

Hazim se složi:- Ostaci izgubljene civilizacije neće nam pobjeći, ali na površini imamo postojeću

civilizaciju na čiju budućnost smo odlučili da izvršimo uticaj. Profesore, otvorite plan. Provjerimo gdje možemo naći informacije koje imaju ikakve veze sa prenošenjem duša.

Sidik posluša i otvori plan biblioteke. Nazivi odjela bili su poprilično uopšteni, ali neki odjeli imali su i pododjele čiji su nazivi bili konkretniji. Ipak, nisu bili potpuno sigurni gdje da traže ono što im je potrebno. Pošto su suzili izbor na nekoliko odjela, odlučili su da se vrate do biblioteke i provjere prvo koliko je toga uništeno i do kojih odjela je pristup uopšte moguć.

Ovaj put je Jasir ostao da pripazi na Adilu, a Dželil se sa Sidikom i Hazimom vratio do biblioteke. Pošto su pažljivo pregledali u kojoj mjeri je biblioteka uništena, ustanovili su da su svi odjeli, koji su sadržali njima bitnu materiju, zatrpani. Međutim, otkrili su i da bi se do jednog, uz malo kopanja moglo doći, pa su se odmah bacili na posao.

Nekoliko sati kasnije, uspjeli su da dopru do željenog odjela. Odjel je bio u potpunom neredu. Knjige su bile razbacane naokolo i sve je bilo prepuno prašine. Sidik i Dželil počeše da pregledaju nazive knjiga ne bi li našli nešto što bi ih moglo interesovati. S obzirom da Hazim nije poznavao jezik stare civilizacije, Dželil ga zamoli da ode i provjeri da li je Adila bolje. Hazim posluša.

- Pogledaj, Dželile!Dželil priđe Sidiku. Ovaj je u ruci držao knjigu pod nazivom ‘Tajne ljudske duše’. - Naravno da je moguće da je riječ samo o filozofskom razmatranju, ali naziv ipak

obećava. Šta ti misliš?- Ne nalazimo se u odjelu za filozofiju, ali ipak je moguće da se radi samo o nekoj

teoriji koja je mogla biti preteča prenošenja duša, ali isto tako i da nema veze s onim što tražimo. U svakom slučaju bi bilo dobro malo je prelistati.

- Odmah ću baciti pogled u nju. Da li si ti našao išta zanimljivo?- Ništa na policama mi ne privlači pažnju, mada možda i griješim. Ipak ću prvo

provjeriti malo knjige koje su razbacane po podu.- U redu. Ja ću u međuvremenu malo prelistati ovo što sam našao.Dželil se baci na pregledanje knjiga koje su bile razbacane po podu. Za ovo će mu

trebati više vremena, jer je svaku knjigu morao obrisati prije nego što joj je mogao vidjeti naziv. Iako je znao da ono što traži ne mora biti obavezno obimna materija, Dželil je ipak odlučio da napravi distinkciju tako što će prvo provjeriti knjige većeg obima.

Kada je pregledao jednu gomilu, primijeti nešto neobično. Bio je to ručni memorijski blok prilično jednostavne izrade. Nije se činilo da ima širok izbor opcija,

151

ali ono što je Dželilu bilo zanimljivo bilo je to što je imao solarnu bateriju veoma jednostavne izrade.

Kako li je ovo dospjelo u biblioteku? Ne čini mi se vjerovatnim da je u njegovoj memoriji neka knjiga. Memorijski blokovi ove vrste pogodni su za smještanje podsjetnika i poruka, ali za knjigu su suviše nepregledni. Hm... Da provjerimo prvo radi li uopšte.

Dželil osvijetli baterijom memorijski blok.

***Adila je polako dolazila sebi. Bila je vrlo umorna. Jasir joj se nasmiješi:- Dželil se veoma zabrinuo za tebe. Vjerujem da je u jednom trenutku pomislio i da

si mrtva.- Šta se desilo? Gdje su svi?- Otišli su do biblioteke pošto smo provjerili plan koji si nam dala. Bio nam je od

velike pomoći.- To mi je drago. Žao mi je što sam vam svima na teretu.- Nisi ti tu mogla ništa. Zibijina suza trebala je tvoju energiju da nam stvori plan

biblioteke.- Da stvori plan?- Da. Dželil je to nazvao telemorfozom.Jasir objasni Adili šta im je Dželil sve rekao o telemorfozi. - Ako baš ne budeš morala, nemoj koristiti tu opciju Zibijine suze, Adila. Mogla bi

ti naškoditi.- Dobro sam. Samo sam umorna, to je sve. Zibijina suza me štiti, zar ne?- To je tačno. Ali, ipak budi oprezna.Adila klimnu umorno glavom.- Možda bi trebala još malo odspavati?- Nisam pospana. Suviše sam uzbuđena zbog svega što se dešava. Ah, Hazime,

vratio si se. Jeste li šta otkrili?Hazim, koji je upravo ušao u prostoriju, potvrdi.- Pronašli smo jedan od odjela koji su nam se učinili pogodnim da tu potražimo

željene informacije. Ali, pošto ne znam jezik stare civilizacije nisam imao odakle da krenem. Stoga me je Dželil zamolio da provjerim kako si.

- Već mi je mnogo bolje. Jasir mi je objasnio šta se desilo. Voljela bih da odem do Dželila. Obećavam da se neću previše naprezati.

Jasir i Hazim se pobuniše, ali Adila je bila uporna. Ako ne upotrijebi teleformaciju, mogla je mirno koristiti Zibijinu suzu i tako pomoći Dželilu i profesoru Afanu u traganju. Nije morala stajati. Mogla se udobno smjestiti u nekom ćošku. Silno je željela da učestvuje, a ne samo da bude na teretu. Poslije nekoliko minuta razmišljanja, Hazim se složi.

- Hazime, jesi li lud!? Dželil nam je ostavio Adilu na brigu!- Dželil će shvatiti da za nju nema opasnosti u biblioteci dok god se ne koristi

telemorfozom, a ja ću se pobrinuti da bude udobno smještena.Jasir odmahnu glavom, ali bio je nadglasan. Ali, tek što su donijeli odluku, na

vratima se pojavi Sidik blijed kao smrt. Hazim odmah upita:- Šta se desilo? Gdje je Dželil?Sidik odmahnu glavom i dalje uzbuđen. Jedva progovori:- Ne daje znake života! Hazim i Jasir istog trena pojuriše prema biblioteci. Adila se uzbudi:- Šta se desilo Dželilu!? Recite mi molim Vas!

152

- N... ne znam... Ne razumijem... Prije samo jednog momenta razgovarao je sa mnom. Sv... sve je bilo u redu s njim.

- Smirite se... Molim Vas smirite se i recite mi sve čega se sjetite.Adila je plakala. Sidik pokuša da se sjeti svakog detalja svog posljednjeg

razgovora s Dželilom.- Mislite li možda da je među knjigama na podu biblioteke bilo nešto što mu je

moglo naškoditi?- Ne znam. Ali, šta bi mu još moglo toliko naškoditi na podu biblioteke? Osim

toga, nisam čuo nikakav zvuk, nikakav poziv za pomoć. Nema na njemu nikakvog znaka napada.

Sidik pokri rukom oči. Adili su suze tekle niz lice, ali nije htjela da gubi nadu. Treba pričekati Hazima i Jasira. Oni će mu sigurno pomoći. Oni će ga dovesti

nazad živog i zdravog. Hazime! Pomozi mu! Molim te, pomozi mu! Adila se spusti nazad na ležaj i zatvori oči. Bila je umorna, a briga i suze su je

samo dodatno zamarale. Glava joj je pucala. Dželile...Mada su se Hazim i Jasir vratili brzo, Adili se čekanje učinilo vječno. Čim ih je

čula, otvori oči i ugleda Dželila u Hazimovim rukama. Bio je vrlo blijed i nije davao znake života. Ustrašeno upita:

- Je li...?Nije imala snage da dovrši pitanje. Hazim požuri da je umiri.- Nije mrtav, Adila.- Ali, šta mu je onda?- Ne znamo - reče Jasir. - Čini se da je u komi, ali ne možemo da pronađemo uzrok

njegovog stanja. Nismo u njegovoj blizini našli ništa osim nekoliko knjiga čije je nazive obrisao od prašine i jednog jednostavnog ručnog memorijskog bloka koji je bio uključen, ali čija je memorija bila potpuno prazna. Bilo mi je doduše neobično da jedan tako jednostavan instrument ima toliku memoriju, i da se uopšte nalazi na tom mjestu, ali ne vidim kakve to veze ima sa Dželilovim stanjem.

Pošto smjestiše Dželila, Hazim i Jasir se vratiše u biblioteku da je temeljitije pregledaju, ne bi li pronašli razlog Dželilovog iznenadnog pada u komu. Bili su odsutni nekoliko sati. Kada su se vratili, nisu imali ništa dobro da izvijeste. Pregledali su svaki ćošak biblioteke, ali nisu pronašli apsolutno ništa što bi moglo uzrokovati Dželilovo stanje. Bili su nezadovoljni i umorni. Nekoliko trenutaka su svi sjedili u tišini posmatrajući nepokretno Dželilovo tijelo i pitajući se šta da rade.

- Ostaje mi samo da ponovo pitam Zibijinu suzu za informacije.Sidik podiže pogled kao da želi da se usprotivi, ali ne reče ništa. Jasir se namršti,

ali bio je siguran da će Adila učiniti po svom šta god on rekao. Hazim je i dalje bez riječi posmatrao Dželila. Adila uzdahnu kao i prvi put i sklopi oči. Nekoliko minuta kasnije, otvori ih i baci pogled po prostoriji kao da je veoma dugo bila odsutna. Hazim je upita:

- Jesi li uspjela išta da saznaš?- Saznala sam mnogo o staroj civilizaciji, ali i dalje ne znam šta se desilo Dželilu.- Možda bi bilo dobro da nam ispričaš sve što znaš. Možda zajednički uspijemo

izdvojiti iz tvoje priče nešto što će nam biti od koristi.Adila klimnu i poče da priča:- Stara civilizacija nosila je naziv kojim mi danas zovemo našu planetu: Vahdet.

Tehnika teleportiranja učinila je svijet malim i omogućila brz i jednostavan kontakt sa ljudima bilo gdje na svijetu. Ljudi su razvili zajednički jezik. Cijela je planeta bila poput jedne države i stanovnici su zapravo bili državljani svijeta. Vahdet se ubrzano

153

razvijao i njegovi stanovnici su živjeli dugo i sretno, jer su našli lijek za većinu bolesti. Međutim, kada su zakoračili izvan granica sunčevog sistema, svijet je pogodila strašna bolest koja je devastirala stanovništvo Vahdeta. Lijek za bolest naučnici Vahdeta našli su u biljci koja je rasla u malim količinama i samo na jednoj planeti. Stanovnici Vahdeta dadoše biljci ime ‘nada’, a planeti Spasenje. Međutim, s obzirom na malu količinu lijeka, samo su odabrani mogli da budu izliječeni. Počele su borbe za lijek i Vahdet je ubrzano propadao. Tehnologija je uništavana, a nova je stvarana samo za potrebe ratovanja. Strašna bolest i dalje je ubijala, pa je bilo sve manje i manje ljudi na svijetu. U relativno kratkom roku, svijet kakav je nekada postojao u potpunosti je uništen. Mnoga znanja su nestala zauvijek. Tako su stanovnici Vahdeta postali podložni i bolestima kojima su nekada znali lijek. Od stanovništva Vahdeta izdvojile su se dvije grupe: oni koji su bili liječeni sokovima ‘nade’ i oni čiji su se organizmi prilagodili bolesti iz svemira i postali imuni na nju. Lijek koji je poticao sa Spasenja prenosio se na potomke, ali ne uvijek, tako da je broj tog dijela stanovništva konstantno opadao, pošto je ‘nade’ bilo sve manje, a mogućnost putovanja do Spasenja zauvijek izgubljena u velikim ratovima stanovništva Vahdeta. S druge strane, potomci ljudi koji su postali imuni na bolest uvijek su nasljeđivali taj imunitet i njihov broj se stalno povećavao. U očajničkom pokušaju da održe povlašteni status koji su nekada imali na Vahdetu, ‘ljudi ‘nade’’, kako su sebe nazivali, pronašli su način da sebe učine besmrtnim. Prenosili su svoju besmrtnu dušu u drugo tijelo kada bi njihovom smrtnom tijelu došao kraj. Tada je započelo novo doba u historiji Vahdeta. Besmrtnici su zavladali svijetom i učinili smrtnike svojim robovima. Vrlo rano su uočili da u nekim slučajevima prenošenja duše mogu lakše, a u nekim teže da ostvare kontrolu nad preuzetim tijelom, jer ono je već imalo dušu. Prvobitna ideja im je bila da kloniraju svoje vlastito tijelo i tako osiguraju sigurno mjesto svojoj duši, ali nakon što su primijetili da ostvarivanjem kontrole nad tuđim tijelom prodiru i u njegova znanja, uočili su sve moguće prednosti koje je to pružalo. Stoga su se bacili na iznalaženje načina da ostvare kontrolu i nad jačim dušama. To su postigli upravo ‘nadom’, biljkom koja ih je izdvojila u odnosu na ostalo stanovništvo. Ovaj put nisu koristili sokove ‘nade’. Ono malo biljaka što im je ostalo, jer se osušilo, pa nije moglo biti upotrebljeno za dobijanje ljekovitog soka, upotrijebili su na drugi način. Smrvili su ga u prah, koji je kombinovan sa određenim brojem ljekovitih biljaka koje su se mogle naći na Vahdetu, i prokuhan. Tako su dobili ljekoviti napitak koji je strahovito povećavao njihove mentalne sposobnosti. Napitak se vezivao za samu krv i ostavljao vidljivog traga na onima koji su ga imali u organizmu: sjajne zelene oči.

Ovdje se svi pomalo trgnuše, ali niko nije prekinuo Adilino izlaganje.- Besmrtnost je učinila da zaborave na razlog ljudskog postojanja i ‘ljudi nade’ su

živjeli samo za ovaj svijet, čineći sve što su željeli i postajući sve bezobzirniji i bezobzirniji. Iskorištavajući svoju sposobnost da se dočepaju svakog znanja koje im je bilo interesantno i da unište svakoga ko bi im se našao na putu, vladali su godinama svijetom bez ikakvih obzira, izjednačavajući sebe sa bogovima. Samo su se jedne stvari plašili besmrtnici, a to je bila sama smrt. Uljuljkani u ovozemni život nisu imali hrabrosti da se suoče sa smrću, donosila ona prazninu ili onaj svijet. U svakom slučaju bili su na gubitku. Stoga su dobro pazili da uvijek budu u blizini svojih voljenih mašina - prenosilaca duša da ih slučajno ne bi nespremne zadesila smrt. Uvijek su bili okruženi plaćenicima koji su ih štitili od mogućih pobunjenika, ali njima nikada nisu mogli vjerovati. Stoga su klonirali ljude koji su imali nevjerovatnu fizičku snagu, ali psihički nedostatak koji ih je činio idiotima. Oni su bili slijepo poslušni robovi svojih gospodara. Samo na te robove mogli su računati da će uvijek raditi za njih i uvijek se

154

brinuti da im prenosioci duša budu na sigurnom i da ih uvijek mogu upotrijebiti kad im zatreba. Pa, ipak je smrtno stanovništvo Vahdeta raslo i među njima se razvijala svijest o slobodi. Počeli su tajno da se okupljaju, ali pošto im je obrazovanje bilo strogo zabranjeno, nisu imali puno šanse u borbi protiv ‘obrazovanih’, posebne grupe stanovništva koju su besmrtni još kao bebe uzimali iz redova robova i obučavali ih u raznim naukama, navikavajući ih od najranijih dana na apsolutnu i bespogovornu poslušnost.

Jasiru se učini da se Hazim malo namrštio.- ‘Obrazovani’ su bili pod strogom kontrolom u toku njihovog razvoja i svaki koji

bi pokazao i najmanje neposlušnosti bio je poslan na ispiranje mozga i vraćan među robove. Takvi su se nazivali ‘izgubljenima’ i nije im bilo lijeka. Pa, ipak je jedan od ‘obrazovanih’ bio dovoljno inteligentan da ne pokaže svoj buntovnički duh. Taj čovjek bio je pokretač posljednje faze u razvoju civilizacije Vahdeta. On je označio nestanak starog svijeta. Njegovo ime bilo je Kadir Mahfuz. On je potajice podučavao robove koji su pokazali dovoljno hrabrosti i inteligencije da se bore za svoju slobodu. Bio je to rizičan poduhvat, jer da je bio otkriven, postao bi jedan od ‘izgubljenih’. Poslije mnogo godina rada, Kadir je uspio da skupi dovoljno veliku grupu obrazovanih i organizovanih pobunjenika. Izbio je novi rat. Besmrtni cijelog Vahdeta su se povezali i koristili se svim sredstvima koja su imali na raspolaganju. Kada su ustanovili da će ipak izgubiti rat, odlučili su da unište Vahdet. U tu svrhu napravili su strahovitu bombu. Međutim, pobunjenici su saznali za plan besmrtnih. Mada nisu uspjeli da spriječe da bomba eksplodira, uspjeli su da ublaže njeno dejstvo. Eksplozija bombe koju su pobunjenici sklonili duboko u unutrašnjost Vahdeta, izazvala je pomjeranje kontinenata i formiran je svijet kakvog ga danas poznajemo. Kadir je poginuo u toj akciji. Nesiguran u uspjeh misije razoružavanja bombe, poslao je svoje četvero djece sa grupama pobunjenika na četiri strane svijeta. Svakome od njih dao je komandu nad njihovim grupama i zadužio ih da, ako bilo ko od njih ostane u životu, izgrade novi svijet, gdje će se ljudi plašiti svog Stvoritelja i gdje će poštovati jedni druge. Svojoj jedinici kćerki, najmlađoj među njegovom djecom i njegovoj velikoj ljubimici, pokloni privjesak koji će je štititi i koji će joj dati snagu da se nosi sa teškoćama koje su nesumnjivo slijedile.

Adila nesvjesno uze privjesak koji joj je visio oko vrata i lagano ga stisnu.- Zibija nikada nije saznala da li su njena braća preživjela eksploziju. Pomjeranje

kontinenata odvojilo ih je jedne od drugih. Pretpostavljam da su njena braća bila u istoj situaciji. Stoga su svi postupili po uputstvu koje im je otac dao i osnovali nove civilizacije. Budući da su morali krenuti od nule, mnoga znanja koja je pobunjenicima Kadir prenio u međuvremenu su izgubljena, a njegova djeca, najobrazovanija od svih i osnivači tih novih svjetova, u legendama njihovih potomaka postadoše bogovi i novonastale civilizacije dobiše nazive po njima.

Adila pogleda svoje slušaoce koji su sjedili u tišini razmišljajući o onome što su upravo čuli. Bila je to prilično potresna priča i nije nikoga od njih ostavila ravnodušnim. Hazim prvi progovori:

- Vjerujem da nam svima sada treba vremena da uklopimo ono što nam se danas dešava sa onim što smo upravo saznali o prošlosti Vahdeta. Predlažem da završimo za danas. Kasno je. Trebali bismo otići na počinak.

- Ali, šta ćemo sa Dželilom? - upita Jasir.- Večeras ionako ne možemo ništa učiniti za njega. Umorni smo. Kad se

odmorimo, lakše ćemo naći rješenje. Utopliću ga dobro. Neće mu ništa biti.- U redu. Mislim da imaš pravo. Profesore?

155

- Hm... Neke moje procjene bile su potpuno pogrešne. Teško je shvatiti pravo stanje stvari kada čovjek ima premalo informacija. Sada su mi neke stvari jasnije... Ali, i dalje ne znam šta se moglo desiti Dželilu. Možda je bolje da postupim po Hazimovom savjetu i ostavim sve za sutra.

Adila se zapita koliko je zapravo vremena prošlo. Nekako je potpuno izgubila pojam o vremenu otkako se našla na ovom mjestu. Da li je bio dan ili noć? Kako li je izgledalo na površini? Nije voljela podzemlje gdje čovjek ne može da ocijeni ni gdje je, ni koliko dugo je tu. Ostali su se spremili za počinak. Hazim se pobrinuo za Dželila.

- Hazime?- Molim?- Hvala ti.- Zašto?- Zato što se tako dobro brineš za nas. Znam da smo, dok god si ti tu, Dželil i ja

sigurni.Hazim obori pogled.- Odspavaj, Adila. Još si iscrpljena.- Nisam sigurna da li ću moći zaspati...- Moći ćeš. Suviše si umorna. Opusti se malo. Ne razmišljaj toliko. Odmori se.

Sutra će Dželilu već biti bolje, vidjećeš.

***Kada je Dželil osvijetlio baterijom memorijski blok koji je držao u ruci, svijet oko

njega se iznenada promijeni. Nije vidio ništa osim praznog prostora, ali ipak je imao osjećaj da stoji na čvrstom tlu. Ugleda nekog čovjeka kako mu se približava. Ovaj se zagleda u Dželila svijetlim zelenim očima.

- Jedan od nas. A taman sam se ponadao da ću se izvući iz tog zatvora. Ali i ovako je bolje. Ti ćeš mi pomoći da nađem novo tijelo, zar ne? Moramo se držati zajedno.

Čovjek je obišao Dželila ne skidajući pogled s njega. Dželil ga je pratio pogledom, ali nije rekao ništa. Čovjek primijeti:

- Zgodno, baš zgodno. Rekao bih da si ugrabio jednog od onih pobunjenika. Robovi ne vode toliko računa da budu u formi, te ljenštine.

Dželil se malo namršti. Čovjek se pažljivije zagleda u njega. Posmatrao ga je šutke nekoliko trenutaka, a zatim progovori:

- Ti uopšte ne znaš o čemu ja govorim, je li tako? Šta se to dešava tamo u vanjskom svijetu? Ko si ti? Tvoje oči nesumnjivo pokazuju da si jedan od nas, ali nemaš pojma o čemu ja govorim. E, pa, odmah ćemo provjeriti u čemu je stvar.

Dželil ga začuđeno pogleda. Čovjek se namršti i uzviknu:- Nemoguće! Čitanje misli je moja specijalnost. Čak ni naši mi se ne mogu

oduprijeti! Kako misliš da sam uspio na vrijeme izbjeći da me ti prokleti pobunjenici uklone sa ovog svijeta zauvijek?

Dželil najzad hladno reče:- Sprečavanje drugih da mi čitaju misli je moja specijalnost. Nešto u Dželilovom glasu učini da nepoznati čovjek zadrhti.- Ko si ti? Ti ne možeš biti jedan od nas.- Prvo moram saznati šta mislite pod ‘jedan od nas’. Dželil se naljutio na pomen čitanja misli. Sjetio se šta se desilo Barizu. Ovaj čovjek

mu se nije svidio. Kako je samo govorio o ‘našima’ i robovima. Sjeti se čovjekovog pogleda i neobičnog osjećaja koji je u njemu na trenutak izazvao u pokušaju da mu čita misli. Odluči se na mali eksperiment. Suoči se s čovjekovim pogledom.

156

- Ah, ne! Ne! Ne možeš mi to učiniti! Prestani!- Šta...?- Jesi li lud!? U redu, u redu! Znam da ti nisam trebao pokušati izvlačiti misli iz

glave, ali zar si baš morao da prodireš tako duboko!? Iznenađen Dželilovim zabezeknutim izrazom čovjek se zbuni.- Šta je sad?Dželil se povrati.- Vi ne možete ni znati. Žao mi je. Nisam znao da posjedujem tu sposobnost. Samo

sam Vas kopirao. Naljutili ste me, ali ipak sam pretjerao. Nisam znao da kontrolišem svoje misli.

- Stop, stop, stop. Napravimo pauzu odmah i počnimo da razjašnjavamo neke stvari. S obzirom da si ti u prednosti, jer si od mene saznao sve što si mogao - ovdje prilično uvrijeđeno pogleda Dželila - bilo bi umjesno da ti počneš.

- Vahdet kakav Vi poznajete je u potpunosti uništen. Raspored kontinenata danas je promijenjen. To je vjerovatno posljedica eksplozije bombe koju su ‘ljudi nade’ napravili.

- Nemoguće. Ta, pobunjenici su saznali za plan, znam da jesu. Sigurno je izdajnik odmah pošao da demontira bombu.

- Ne znam šta se desilo, jer ono saznanja što o tom periodu imam, potječe od Vas i od istraživanja veoma oskudnih ostataka civilizacije koja je nestala.

- Nestala?- Tako je. Sva tehnologija koju ste posjedovali je uništena. Od civilizacije u kojoj

ste živjeli ostalo je samo nekoliko oskudnih ruševnih nalazišta.- A prenosioci duša?- Izgubljeni zauvijek... - Dželil se smrknu - Osim jednog.- Onda za mene još ima nade.- Ne dolazi u obzir! Krajnje je vrijeme da se zapitate da li postoji Stvoritelj i onaj

svijet. I, poslušajte moj savjet, razmislite veoma dobro. Jer nećete još dugo biti na ovom svijetu. Osjećam da moj mozak postepeno shvata oblik vašeg prisustva u meni i da ću vrlo brzo iznaći način da vas izbacim.

- Nemoj tako, prijatelju. Ti si ipak...- Ja NISAM jedan od vas! Stanovnici jedne od civilizacija koja je nastala nakon

propasti Vahdeta kakvog ga Vi poznajete ekperimentisali su koristeći se tehnologijom koju su otkrili u ostacima izgubljene civilizacije.

- Oh... Eksperiment... Jesu li bar zadovoljni uspjehom?Dželil uzdahnu i pokri rukom čelo.- Progone me od kad su saznali za mene.- Ja bih ti mogao pomoći. Još si mlad, uz vođstvo osobe sa iskustvom, mogao bi

razviti vještine koje bi te učinile bogom.Dželil se namršti.- Misli na to da ćeš uskoro napustiti ovaj svijet!Poslije njegovih posljednjih riječi, Dželil nije htio da ga persira. Time bi mu

ukazao veće poštovanje nego što ga zaslužuje. Njegov sagovornik se namršti.- Nećeš me tako lako otjerati! Ako nećeš biti moj saučesnik, bićeš mi rob!!!Izgubi se pred Dželilovim očima. Preselio se već mnogo puta i bio je vrlo iskusan

na polju potiskivanja duša. Ali, Dželil nije bio voljan da se preda. U onom kratkom momentu u kojem je bio u mogućnosti da se spoji s njegovim mislima, naučio je dosta toga o njemu. Stoga uzviknu:

- Čuj me i pamti! Ja imam samo jednog gospodara, a taj je mnogo moćniji od tebe!

157

Jeste, bio je neiskusan na ovom polju i postojala je velika mogućnost da besmrtnik, koji je sakrio svoju dušu na biološkoj bazi, u konstruisanu memoriju memorijskog bloka koji je Dželil pronašao, ipak uspije da ostvari neki stepen kontrole nad njim. Ta, njegov otac bio je također mentor, pa je pao pod kontrolu ilderinskog Imperatora. Ali, upravo su riječi uljeza otvorile Dželilu put ka rješenju. Postojao je neko moćniji i od njega. Bio je to upravo onaj s kojim se uljez tako bestidno poredio. Znao je da Dobročinitelj sve vidi i sve zna. Znao je da on pazi na svoja stvorenja i da pomaže svakome ko iskreno zatraži od njega pomoć. Stoga je zatvorio oči i očistio misli od ljutnje i mržnje. Zatim je otpočeo molitvu, upravo onako kako ju je obavljao svaki dan, a kako su ga roditelji učili. Ali, danas je u uobičajenu dnevnu molitvu srcem dodao želju da zadrži kontrolu nad sobom. Trebala mu je ta kontrola da spasi svog oca i da učini dobro za Adem, pa i za cijeli Vahdet. Pošto je okončao sa redovnom molitvom, Dželil sjede tu gdje se našao i poče da ponavlja u sebi sve što je znao o Dobročinitelju i dalje držeći svoju molbu za pomoć u srcu.

Poslije nekog vremena koje Dželil nije mogao da procijeni, uljez se ponovo pojavi i pade ničice pred njim.

- Recite mi Vaše želje, gospodaru, ja sam Vaš rob.Dželil se namršti.- Ustaj. Ja nisam tvoj gospodar.- Ali, pogledajte oko sebe.Dželil baci zbunjeno pogled oko sebe. Vidio je samo prazninu. Nije shvatio o čemu

je riječ. Pogleda ponovo u svog sagovornika ne shvatajući. Ovaj se nasmiješi:- Vidjeli ste samo prazninu. To je Vaš odbrambeni mehanizam. Niste sebi, a time

ni meni, dozvolili da vidim išta više. Ali, zato ste mi dozvolili da osjetim nevjerovatnu moć.

- Ta moć ne pripada meni.- O, da. Potekla je upravo iz Vaše duše.- Potekla je od tvorca moje duše - objasni Dželil mirnim glasom.Čovjek sjede i zagleda se u Dželila. Činilo se da se uplašio onoga što je Dželil

rekao. Poče tiho:- Kažu da Stvoritelj prima pokajanje... - pogleda Dželila očekujući da ovaj to

potvrdi ili porekne.- Ja vjerujem da je tako.- Čak i od ljudi poput mene?- Ako je pokajanje iskreno...- Kako da dokažem da je iskreno?- Meni ne moraš ništa dokazivati, a Stvoritelj ionako sve zna.- Pa, ipak, dozvolite mi da Vam pokažem svoju iskrenost.Dželil je bio sumnjičav.- Ne gledajte me tako.Uljezov glas je preklinjao.- Nisi me persirao kad smo se tek sreli.- Zato što nisam znao da poštujem druge. Oprostite mi. Vi ste me promijenili.- Kako želiš.- Vidim da sam izgubio Vaše poštovanje, jer Vi ste postupili upravo suprotno od

mene. Imali ste više poštovanja prema meni kad ste me tek sreli.- Zato što smatram ispravnim pokazati poštovanje prema svakom biću. Ako ni

zbog čega drugog, a ono iz poštovanja prema njegovom tvorcu.Čovjek malo zadrhti.- Treba mi Vaš oprost.

158

- Moj oprost neće ništa promijeniti.- O, da. Vaš oprost značiće da sam napravio korak naprijed. Slušajte. Naučiću Vas

kontroli čitanja misli. To će Vam biti od velike koristi.Dželil zausti, ali njegov sagovornik ga odmah prekide:- Molim Vas, ne govorite ništa. Znam da želite odbiti moju pomoć, ali samo me

saslušajte.Dželil slegnu ramenima.- Teško je prodrijeti u tuđe misli. Treba ih prvo izazvati, a zatim zbuniti osobu da

ne bi shvatila šta se dešava i zatvorila se ponovo u sebe. To je vrlo zahtjevno i treba veliku vještinu.

- Hm...- Shvatate li? Treba izazvati kod osobe tok misli koji nam je interesantan i to u

intenzitetu dovoljno jakom da se može prodrijeti u njega. Moja zbunjenost činjenicom da nisam uspio da prodrem u Vaše misli bez obzira što se odavali utisak da Vam se dosta toga vrti po glavi, nagnala me da se zapitam šta nije u redu i da se prisjetim na svoje ranije uspjehe. Odličan momenat da uzvratite udarac. Zaista brilijantno, s obzirom da niste ni znali kako da postupite. Pa, ipak, niste saznali ni moje ime. Niste usmjerili Vaše misli na određen cilj, pa ste saznali poprilično mnogo djelimičnih informacija.

- Priznajem. Saznao sam dosta o onim pitanjima koja su me zanimala u posljednje vrijeme, ali zaista ne znam ni tvoje ime.

- Onaj koji razumije šta se dešava može vrlo lako otkriti koje su mu misli otkrivene, čak i ako ih ne uspije sakriti. Šta ste osjetili kada sam pokušao da otkrijem Vaše misli?

- Osjetio sam uljeza. Strane misli u mojim vlastitima, ali ovaj put sasvim drugačije nego ranije. Nisu to bila sjećanja, nego prave žive misli upravljene nečijom voljom.

- Drugačije nego ranije?- Duga priča.- U redu. Neću ništa pitati. Dokle smo ono stigli? Ah, da...Bez obzira na to što nije vjerovao ovom čovjeku, Dželil je bio zainteresovan da

sazna više o vještini koju je uljez nazivao čitanjem misli. Stoga je pažljivo slušao šta ovaj neznanac ima da mu kaže. Mnogo toga mogao je da poveže sa burhanskom vještinom prenošenja misli. Čovjek nije pokušavao ništa sumnjivo i Dželil se u jednom trenutku potpuno udubio u njegovo izlaganje. Tada je, odjednom, duboko u sebi osjetio opasnost. Njegova duša ga je upozorila na oprez. Upotrijebio je tako vješto taktiku o kojoj je malo prije govorio. Razgovorio je Dželila i naveo ga da se opusti i da pusti misli da slobodno teku, a onda je izveo vješti napad. Međutim, Dželilova podsvijest je sve vrijeme bila na oprezu. Dželil skoči na noge:

- Ti pokvareni prevarantu.Čovjekovo lice se smrknu i poprimi naglo od izraza potpune pokornosti gotovo

okrutan izraz.- Možda ne mogu ostvariti kontrolu nad tobom, ali ni ti me ne možeš otjerati!

Tvoje smrtno tijelo je onesposobljeno dok god držim zarobljenim tvoj duh. Zamisli šta će se desiti ako ostaneš dovoljno dugo bez vode i hrane.

- Moji prijatelji neće dozvoliti da moje tijelo umre, a u međuvremenu ću naučiti kako da te protjeram - odgovori Dželil neobično mirno.

Dželilova mirnoća unespokoji uljeza. Mada se potrudio da to ne pokaže, Dželil je ipak osjetio njegovo nespokojstvo. Nasmiješi se.

- ‘Duša je poseban entitet, vezan za tijelo osobe, ali i odvojiv od njega. Ako bi se prenijela u drugu osobu, jača duša bi potisnula slabiju i ostvarila kontrolu.’

159

- Šta?- Sjetio sam se jednog starog teksta. Da li su ti ove riječi poznate?- Ha! Svaka duša može ostvariti kontrolu.- Tačno. Ali, slabija duša treba pomoć.- A prema čemu ti procjenjuješ jaču i slabiju dušu?Dželil sasvim spokojno odgovori:- Prema snazi vjere.- Glupost.- Vrijeme je da se rastanemo.- Ne možeš me otjerati!- Mogu. I to čak vrlo jednostavno. Čudo mi to ranije nije palo na pamet.

Vjerovatno je razlog tome bio što sam se zainteresovao.Čovjek uzdrhti od mirnoće u Dželilovom glasu. Dželil nastavi:- Veoma sam mnogo naučio od tebe. Bio bih ti zahvalan da je u meni ostalo

poštovanja prema tebi. Ali, vrijeme je da se vratim. Ko zna koliko sam vremena već izgubio. Zato zbogom. Odlazi!

Uljez nije stigao ni da pokuša da se usprotivi. Jednostavno je nestao. Dželil zatvori oči. Osjetio je veliko olakšanje. Svijet oko njega se zamračio. Njegovo srce bilo je prepuno radosti. Našao je način da spasi svog oca!

***Adilu je probudio neobičan osjećaj uznemirenosti. U prostoriji je bilo veoma

mračno. Šta li je bilo sa baterijom koju smo ostavili da osvjetljava prostoriju preko noći? Adila napipa u mraku svoju bateriju i uključi je. Malo se osvrnu po prostoriji,

trudeći se da ne probudi ostale. Hazim nije bio tu. Uznemirenost se pojača. Zibijina suza neobično je svjetlucala.

Očekuje uputstva. Šta ću sad? Dželil je ovdje. Nema osobe za kojom moje srce više čezne. Ali, on mi sada ne može pomoći. Moram razmisliti... Kada osjetim da je potrebno, želim da budem prebačena kod... kod osobe koja se nalazi na Burhanu... koja je slična Dželilu... i koja definitivno nije mentor ili učenik, ali koja se nalazi negdje ovdje u blizini i može me ponovo povezati sa Dželilom. Da li je moguće pronaći takvu osobu?

Osjećaj joj je govorio da je pokrenula traganje. Ugasi bateriju i leže nazad na svoj ležaj. Bila je sva u iščekivanju. Osjetila je da se nešto dešava. Željela je da dočeka rezultat traganja. Poslije neodređenog vremena, osjeti da je sve u redu. Zibijina suza ispunila je naređenje. Kako je to izvela, Adila nije znala. Zapitala se i Zibijina suza joj pruži odgovor. Bila je u stanju da se poveže sa svakim softverom na Vahdetu. Tehnologija novih civilizacija nije dostigla nivo koji je nekada imala izgubljena civilizacija. To je bilo i razumljivo pretpostaviti kada se uzme u obzir koliko su se svi borili da otkriju što više o nestaloj tehnologiji. Zibijina suza jednostavno je pretražila podatke o stanovništvu. Sve su zemlje već odavno kompjuterski bilježile sve važnije informacije. Trebalo je pregledati podatke o rođenju, mjestu boravka, rezultate prilikom obrazovanja, i slično. Osim toga, pregled je bio ograničen na dio Burhana koji se nalazi u blizini ostataka izgubljene civilizacije. Pod tim uslovima, Zibijina suza našla je osobu koja najbolje odgovara želji koju je Adila izrazila. Adila se smiri.

Dželil je imao pravo. Zibijina suza je moj zaštitnik. Uze sjajni zeleni kamen u ruke, pogleda ga sa smiješkom i stavi ga ispod majice. Čuvaj me i pomozi mi da sačuvam njega...

160

Nije bila sigurna koliko je dugo spavala, kad je probudi nemir u prostoriji. U nejasnoj svjetlosti, ugleda Jasira kako se opire nekim nepoznatim sjenama koje su pokušavale da uđu. Pridiže se i upali svoju bateriju. Profesor je bio pored Dželila. Hazima nije vidjela. Jasir pade u unutrašnjost prostorije. Dvije osobe ga pritisnuše, a nove sjene prodriješe unutra. Prije nego što se snašla, neko je grubo uhvati za ruku.

- Ne! - uzviknu.

U sljedećem trenutku, našla se u maloj svijetloj prostoriji. Bio je tu jedan ormar sa policama, radni sto i stolica. Vidjela je dvoja vrata. Ona koja su bila otvorena, vodila su u urednu spavaću sobu u kojoj je mogla razabrati još jedna zatvorena vrata. Na stolici je sjedila djevojka od oko 25-30 godina, crne kose koja je Adilu podsjećala na boju noći, i posmatrala je zainteresovano sjajnim zelenim očima. Adila joj na licu nije mogla uočiti nikakav znak iznenađenja. Nije znala da li da joj se obrati. Izraz njenih očiju strahovito ju je podsjećao na Dželila.

Osoba koja je slična Dželilu? Ali, ova djevojka mu nije ni nalik... Osim očiju... Možda i načina razmišljanja...

Odluči da prekine tišinu. Ustade polako i poče na zibijskom:- Žao mi je ako sam Vas uznemirila.Djevojka mirno reče:- Nemoj me persirati. Približno smo istih godina.Adila pomalo zbunjeno nastavi:- Malo sam... ah, zbunjena...- Ne bi trebala biti. Imala sam utisak da si došla ovdje svojom voljom.- Da, ali...- Zbunjuje te moja reakcija.Adila klimnu.- Zašto?- Zar te ne iznenađuje da sam se samo tako pojavila pred tobom?- Teleporter nije najnoviji izum.Adila se ponovo zbuni. Djevojka ju je i dalje posmatrala potpuno mirno. Nije

govorila ništa. Adila nije bila sigurna šta da misli. Bilo je očito da će opet ona morati da pokrene razgovor. Ali, nije bila sigurna šta da kaže. Nasmiješi se nesigurno:

- Kako se zoveš?- Lejla.Lejla? Ime joj nekako savršeno odgovara. Adilu je veoma podsjećala na tamnu noć, ne samo zbog boje kose, već i zbog

tajnovitosti koja ju je okruživala. Ipak, nije u njoj izazivala strah. Prije zainteresovanost.

Da li je slična situacija i s njom? Ljudi me nikada nisu smatrali opasnom. Da li joj je moje prisustvo ovdje interesantno? Ko zna koliko veliko znanje se krije iza njenih zelenih očiju? Da li je i u njoj sjećanje nekog mentora?

Ne bez straha, odluči se da postavi pitanje koje joj se činilo veoma odvažnim postaviti jednoj Burhanki:

- Da li si i ti ‘mentor po rođenju’?- Interesantno pitanje...Lejlin glas je i dalje bio potpuno ravnodušan. Adilu to nanovo iznenadi.- Nisi uznemirena? Nisi... ljuta na mene?- Zašto?- Ali, moje pitanje...

161

Lejla ustade. Priđe polako Adili i primače joj stolicu na kojoj je do maloprije sjedila.

- Čini mi se da je potrebnija tebi - objasni.Adila sjede. Bila je zbunjena i osjećala je da bi se mogla lako rasplakati. Ništa joj

nije bilo jasno. Zbunjeno upita:- Ko si ti?- Ti već znaš odgovor na to pitanje.- Ne znam.- Moraš znati. Inače mi ne bi postavila pitanje od maloprije.- Znači i ti si ‘mentor po rođenju’?- Ne.Začudo, ovaj put se Adila ne zbuni. Nekako joj se sve odjednom razjasnilo.- Ti si jedna od njihovih kreacija. Adila se malo zacrveni. Učini joj se da se izrazila suviše grubo.- Nema razloga da se stidiš. Tvoj opis je potpuno ispravan.- Žao mi je...- Zašto?Adila se ponovo zbuni. Taman je pomislila da je uspjela da shvati ovu neobičnu

osobu. Nije više bila sigurna koje je to ‘zašto’ po redu, ali opet ju je zbunilo. Mora da se već činila očajnom, jer ovaj put Lejla prva progovori:

- Nisi mi rekla svoje ime.- Adila.- Lijepo ime. Imam utisak da ti odgovara.- Misliš? Zaista bih željela da je tako. Ne bih voljela nikada nikome učiniti

nepravdu.- Da, to se vidi. Adila je imala utisak da je Lejlin pogled postao prijateljskiji, mada još nije

uspijevala da prodre do nje. Čak ni Hazim joj se u prvim danima njihovog poznanstva nikada nije činio toliko zatvoren kao ova osoba koja se nalazila tu pred njom. Šta je bio razlog tome? Morala je da razmisli. Šta je ono tražila od Zibijine suze?

- Ti nisi učenik, zar ne?- Nisam.- Znači li to da nisi dužna da slušaš mentore?- Slušam onoga koga želim da slušam i kada želim da ga slušam.Adila se iznenadi potpunoj ravnodušnosti kojom je ova rečenica bila izgovorena.

Nekako nije imala utisak da je Lejla slobodna, ali definitivno nije odavala ni utisak osobe koja slijedi bilo čiju volju mimo svoje. Opet je bila zbunjena. Ali, ipak nastavi:

- Možeš li mi reći gdje sam?Ovaj put Lejla nije odgovorila odmah. Najzad upita:- Ti ga znaš, zar ne? Jesu li ga pronašli? Da li si došla meni da ti pomognem da ga

spasiš?Adila promuca:- Trebam pomoć... I to od nekoga ko će razumjeti... Ja... - poče da plače.- Zašto plačeš?Adila je pokušavala da se smiri. Nije odgovorila. Lejla odgovori za nju:- Zato što ti je stalo. Zato što pokušavaš da učiniš ono što smatraš da je ispravno.

Ali, nije to ono što sam zapravo htjela da te pitam.Adila je iznenađeno pogleda:- Ne razumijem.

162

- Zašto ti je uopšte stalo, Adila? To je ono što ja ne razumijem. Posmatram te od tvog dolaska i vidim da uporno pokušavaš da shvatiš, da razumiješ. Pokušavaš da pojmiš ljudska osjećanja poput ravnodušnosti, a ne možeš da se postaviš dovoljno ravnodušno prema njima da bi razumjela. Zato te opet pitam. Zašto? Zašto, Adila?

- Zato što mi savjest kaže da je tako ispravno.- Savjest?- Da.- Možeš li mi objasniti šta je to što zoveš ‘savjest’?- Zar ne znaš?- Znam milion opisa, filozofskih i vjerskih pogleda. Opisi iz literature su mi

poznati.- Opisi iz literature? - Naravno.- Šta je sa osjećajem?- Osjećajem?- Zar ne osjećaš svoju savjest?- Ne razumijem.- Onda ne postoji način da ti objasnim šta je to. Po prvi put, Adila je imala osjećaj da se Lejla malo zbunila. Poslije nekoliko

trenutaka tišine, najzad reče:- Pomoći ću ti, Adila Ulfet.Adila je jedan trenutak zastala u šoku. Koliko je toga ova djevojka znala cijelo vrijeme a da to ničim nije otkrila?Pa, ipak

mi ne ulijeva osjećaj straha. Da li je to zato što Zibijina suza ne reaguje na nju kao na neprijatelja?

U svakom slučaju, imala je utisak da je pronašla dobrog saveznika.

***Dok je dolazio sebi, Dželil je osjetio da nije više u biblioteci. Pitao se koliko dugo

je bio bez svijesti. Otvori oči. Bio je u bolničkom krevetu, u svijetloj prostorijici. Čovjek u bijelom mantilu odmah opazi da je otvorio oči i priđe mu. Dželil nije kod njega primijetio ono oduševljenje kakvo je izrazio profesor Ibšir i nešto kasnije njegov asistent Bali kada su saznali ko je on. Upita sasvim mirno na burhanskom jeziku:

- Gdje sam?- Kao što ste i naslutili, nalazite se na Burhanu.- Da, znam. Htio sam da pitam da li se nalazim u odjelu SSMR?- Pretpostavljam da naslućujete odgovor.- Da. Sektor za stvaranje ‘mentora po rođenju’ sigurno je dugo čekao na ovakvu

priliku. Znači, dostigli ste deveti stepen obuke.- Jesam. I kao što je Vaš prethodnik i predvidio, prošao sam prijemni test sa

najboljim rezultatima od svih kandidata.- Da. Vaš pristup problematici genetike mi se uvijek sviđao. Nije bio suviše krut,

čemu su učenici principijelno skloni prije nego što njihovo znanje bude prošireno iskustvom mentora.

Sjećao se dobro Advana Ćašifa. Njegov prethodnik je smatrao ovog Burhana jednim od naprednijih učenika.

- Zaista ste to Vi.- To je već neko vrijeme utvrđena činjenica.- Pretpostavljam da niste baš presretni situacijom u kojoj se nalazite.

163

- Ne. Ali, nema smisla sada se sekirati oko toga. Ko zna šta još budućnost nosi.Ovdje se Dželil nasmiješi tako da je izazvao nesigurnost kod mladog doktora. Imao

je utisak da se našao pred nekim ko ima daleko širu sliku života i svijeta od njega. Obradovao se kad je u prostoriju ušao Mihran Haldun, stari mentor, vođa SSMR-a i dugoročni rukovodilac projekta stvaranja ‘mentora po rođenju’.

Dželil je dobro znao ovog čovjeka. Bio je već u poodmaklim godinama i veoma obimnog znanja. Vodio je mnogo računa o svom zdravlju i odlično se držao za svoje godine. Za njim je ušao jedan mlađi Burhan koji Dželilu nije bio poznat, i još dva asistenta koje je znao samo iz viđenja.

Stari mentor mu se nasmiješi:- Nisam ni u snu sanjao da će se ‘mentor po rođenju’ roditi izvan naših laboratorija,

a pogotovo da će preuzeti sjećanja jednog buntovnika kakav je bio Atmadž. - Njegove ideje o jedinstvu svijeta i istom porijeklu svakog naroda, nikada nisu bile

baš omiljene na Burhanu. Ali, da je Vijeće obratilo pažnju na vrijeme kada su te ideje počele da se rađaju kod njega, shvatili bi da se radi o produktu njegovih istraživanja.

- Vi dijelite njegovo mišljenje?- Ja pouzdano znam da je ono tačno.- A to Vaše mišljenje zasnivate na Vašim razgovorima sa Zibijcem, Sidikom

Afanom?- Ne.Ovdje se Mihran malo zbuni.- Ne?- Ne - sasvim mirno ponovi Dželil.- Niste bili u podzemnom nalazištu dovoljno dugo da otkrijete mnogo više nego što

je Atmadž već bio pronašao. Vaše mišljenje mora se zasnivati na saznanjima do kojih je došao Zibijac.

Dželil potpuno mirno još jednom ponovi:- Ne.Njegova mirnoća onespokoji starog mentora, a njegov mlađi pratilac se namršti. To

ponovo skrenu Dželilovu pažnju na njega, pa primijeti:- Vas ne poznajem.Mihran odgovori:- Fetah Džerir nije član SSMR-a. Njegovo zaduženje je nacionalna sigurnost.- Nacionalna sigurnost... Zanimljivo...Fetah se ponovo namršti. Nije se osjećao ugodno pored Dželila. Činio mu se suviše

zadovoljan s obzirom na situaciju u kojoj se nalazio. Dželil je osjetio njegovu nesigurnost.

Kad bi samo znao da moje zadovoljstvo potječe iz sasvim drugih razloga. Bježao sam već od Ilderina, uz malo sreće i odavde ću izaći. Nema više opasnosti za moja sjećanja. Babo, čekaj me. Uskoro ću doći po tebe i ovaj put neću bježati.

Njegove misli izazvaše kod Dželila blag osmijeh. Time samo zbuni prisutne.Fetah primijeti:- Pretpostavljam da mislite da Vas činjenica da ste ‘mentor po rođenju’ čini

sposobnijim od mene i da neću naći načina da spriječim da Vaše znanje iskorištavate protivno željama Vijeća.

Dželil ne odgovori. Baci pogled po svim prisutnima. Poslije nekoliko trenutaka reče:

- Bilo bi lijepo kada biste mi objasnili šta sad namjeravate. Kloniranje se već pokazalo kao loša taktika za prenošenje mentorskih osobina, a sjećanja mojih prethodnika su već odavno postala moja vlastita.

164

- Da, - primijeti Mihran - to i jeste osobina ‘mentora po rođenju’. Jedino što možemo učiniti je da Vašu genetiku iskoristimo kao osnov za dalja istraživanja dok ne nađemo način da potpuno kontrolisano stvorimo osobu poput Vas.

- Znači apsolutno zarobljeništvo.- Ne mora biti tako. Bili biste nam od velike pomoći ako biste se uključili u

projekat.- Kada biste barem pola energije koje trošite u svoje projekte utrošili na razvoj

moralne svijesti među Burhanima...- Pretpostavljam da je to negativan odgovor.Mihran Haldun uzdahnu i klimnu Fetahu. Ovaj preuze riječ.- Na osnovu našeg dosadašnjeg iskustva s Vama, očekivali smo sličnu reakciju.

Stoga smo morali da se pobrinemo da, recimo to ovako, probudimo Vaše interesovanje.

Dželil ne odgovori. Nije mu bilo sasvim jasno.- Sigurno ne biste željeli da se maloj Zibijki desi nešto neugodno - dopuni Fetah.Dželil problijedi. Krajičkom oka spazi da je Advan spustio pogled. Je li ga bilo stid

načina na koji su njegove kolege pokušavale postići Dželilovu saradnju?- Čini se vrlo inteligentna mlada djevojka, a Vaš primjer je pokazao da je ponekad

korisno unijeti u projekat malo ‘svježe krvi’.Dželil ne odgovori. Smrklo mu se pred očima. Naravno, njegovi prijatelji

zarobljeni su skupa s njim. Pa, ipak... U glavi mu sinu misao. Zibijina suza! Šta ako su pošli da je traže još na Zibiji? Zibijina suza ju je tada

upozorila na opasnost pravovremeno. Šta ako je tako bilo i sad? Šta ako je cijela ova priča samo blef? Smijem li rizikovati? Mogao bih telepatski prenijeti poruku Zibijinoj suzi i odmah saznati istinu, ali ovo mjesto je puno Burhana koji bi je odmah čuli. U svakom slučaju im se ne isplati da joj učine zlo, jer više mogu dobiti od mog znanja, nego od eksperimenata na njoj. Više im se isplati da steknu moju naklonost nego da izazovu moj bijes.

Odlučio je da igra na tu kartu. Stoga reče:- Teško da ćete me ucjenama pridobiti da Vam pomognem. To me samo može

učvrstiti u mom ubjeđenju da je cijeli Vaš projekat nehuman.Mihran problijedi i protisnu:- ‘Nehuman’? Šta naš projekat čini nehumanim? Naše istraživanje će omogućiti

stvaranje novog svijeta, baziranog na razumu i ogromnom znanju. Silna energija koja se troši na učenje, biće usmjerena na stjecanje novog znanja. Svijet će biti u mogućnosti da dosegne apsolutno savršenstvo...

- Jednako onom kakvo je činila izgubljena civilizacija? - prekide ga Dželil.Opis kakav je upravo dao stari mentor podsjetio je Dželila na prenošenje duša i

golemo znanje i besmrtnost koju su na taj način stekli ‘ljudi ‘nade’’.- Ne upadaj mi u riječ, momče! Suviše si mlad da shvatiš!Dželil ga pogleda direktno u oči i stari mentor zanijemi od iznenađenja. Imao je

utisak da je upravo izgovorio riječi koje su uzrokovale propast ranijeg svijeta. Nije mu bilo jasno šta se desilo. Prisutni su ga zbunjeno gledali, a Dželil polako objasni:

- Prenošenje osjećaja. Doživio sam jednom nešto slično, mada samo kratko, ali uspio sam da shvatim prirodu pojave. Jeste li shvatili moju poruku?

- Misliš da možeš manipulisati sa mnom? Upamti šta ću ti reći. Niko me neće spriječiti da donesem napredak burhanskom svijetu, a pogotovo ne neki zelembać koji misli da je pametniji od ostalih, jer se rodio kao mentor.

Mihran se okrenu da pođe, a kad Fetah zausti, samo mu reče:- Ostavite se toga. Naslutio je da blefirate.

165

Izda nekoliko naređenja i napusti prostoriju. Dželil nikada prije nije vidio Mihrana da je izgubio kontrolu nad sobom. Bio je to iskusni mentor. Ali, nije bio siguran šta da misli o Fetahu Džeriru. Nesumnjivo je bio obučeni mentor, ali imao je nešto neburhansko u sebi. Nije samo bio siguran tačno šta.

Prostorija je ispražnjena i pokrivena zaštitnim štitom čiji kontrolni centar nije bio u blizini. Dželil je već mogao pomoću telekineze naprosto ‘opipati’ obližnje prostorije, ali nije u njima našao ništa što bi mu moglo pomoći. Znali su šta je sve bio u stanju i pripremili su se na to. Bilo mu je drago da Adila nije u njihovim rukama. Još uvijek se nije potpuno oporavio od straha da ju je izložio opasnosti.

Sreća da je pronašla Zibijinu suzu baš u ovo vrijeme. Odahnu. Sada bi bilo dobro da razmisli kako da se izvuče iz ove situacije.

***Adila nije bila sigurna koliko je već vremena prošlo otkako je Lejla napustila svoje

odaje. Strogo ju je upozorila da nipošto nikuda ne izlazi i da je sačeka dok se vrati. Žalila je što nije znala burhanski. Na policama je bilo nekakvih knjiga kojima bi se mogla zabaviti da joj prođe vrijeme.

Nije imala mnogo šta ni da vidi napolju. Prozor je gledao na jedno savršeno uređeno unutrašnje dvorište. Njegov izgled i način održavanja potpuno su odgovarali slici koju je stekla u mentorskom uređenju. Ali, Hazim joj je rekao da nisu svi Burhani mentori ili učenici. Ipak se ovdje nesumnjivo nalazila u prostorijama u kojima su oni živjeli. Kako se Lejla uklapala u sve to? Ona je nesumnjivo bila posljedica njihovog projekta stvaranja ‘mentora po rođenju’. Zbog čega onda nije bila i sama učenik ili čak mentor? Nema sumnje da je imala pristup literaturi i znala svašta. U čemu je bila stvar? Da nije poput Dželila i ona krila kolike su zapravo njene sposobnosti? Ali, to bi se otkrilo prije ili kasnije. Nije bila sigurna da će joj Lejla reći išta o tome. Da li bi možda Hazim znao? Ili čak Dželil?

Bila je čvrsto odlučila da neće misliti o Dželilu jer se samo sekirala, a evo opet je nekako sve upućivalo na njega. Kako i ne bi kada se nalazila na svijetu s kojeg je i poteklo Dželilovo neobično nasljeđe? Osjeti da Zibijina suza opet očekuje uputstva. Ispita svoja osjećanja. Nije osjećala nikakav strah. Ovog puta razlog nije bio njena sigurnost.

Baš sam glupa! Sve vrijeme imam mogućnost da saznam šta je bilo sa Dželilom! Iznenada se uplaši. Ali, šta ako, bez obzira što ne mogu da spriječe da Zibijina suza prodre u njihove

sisteme, mogu da otkriju njeno prisustvo? Izvuče Zibijinu suzu iz majice. Da li imaju sisteme kojim mogu da te otkriju? Reci mi, molim te. Zeleni kamen zablista. Adila shvati. Sve je zavisilo od stepena sigurnosti. Postojali

su burhanski sistemi koji zaista nisu mogli spriječiti da Zibijina suza pristupi njihovim informacijama, ali mogli su otkriti da je neko vršio pristup informacijama. Kamen je tražio uputstva da li da pristupi jednom od takvih sistema ne bi li utvrdio da li imaju mogućnost da otkriju njenu lokaciju na osnovu njenog upada u sistem. Adilu uplaši ta pomisao. Zibijina suza okonča pretragu.

Da li su informacije o Dželilu u jednom od takvih sistema? Bila je sigurna da je tako. Uzdahnu. Trgnu se na zvuk vrata koja se otvaraju.

Odahnu kada ugleda Lejlu.- Uplašila si me.- Nema razloga. Niko ne ulazi ovamo osim mene.- Ipak.

166

Lejla se zagleda ozbiljnog izraza u Zibijinu suzu. - Oh, to je samo moj privjesak...- Bilo bi dobro kada bi mi poklonila malo povjerenja. Ali, to nije ni za očekivati s

obzirom da se poznajemo tek nekoliko sati.Adila pocrveni.- Kako si znala?- Boja. I on ima ovakve oči, zar ne? ‘Mentor po rođenju’...- Ali...- Oni ne znaju koliko sam toga već saznala o njima i njihovim projektima. Ne

znaju koliko toga nisu uspjeli da povežu mada im se sve vrijeme nalazi pred očima. Približi se Adili i tiho reče:- Suviše su stari, Adila. Ni mlađi ne mogu da gledaju naprijed, jer su opterećeni

ubjeđenjima starijih koja su usađena u njih i za koja su ih pripremali toliko dugo da su zaboravili da razmišljaju.

Pogleda sjetno napolje i doda:- I oni su postali stari...- Opasnost od besmrtnosti.Adila se sjetila stare civilizacije Vahdeta i svega što joj se desilo.Lejla se nasmiješi nježno:- Ti si prva osoba koju sam srela koja je zaista mlada. Ti i dalje vjeruješ svom srcu

koliko god cijenila vrijednosti koje donosi znanje. Sviđa mi se kako si opisala savjest.- Ali, nisam.- Upravo tako. Zar se sve mora opisati? Zar nešto naprosto ne možeš prihvatiti

onakvim kakvo jeste? Želim da upoznam tvoj pogled na svijet. Je li i njegov takav? Molim te, reci mi da li je i ‘mentor po rođenju’ kao ti? On nije prošao obuku učenika. On nije živio pod kontrolom mentora. Reci mi... Da li je kao ti?

Adila je bila iznenađena ovim iznenadnim govorom prepunim emocija.- Da - odgovori. - Dželil zna da voli. Zna da osjeća svijet oko sebe srcem i, mada

su ga prenesena sjećanja prilično uozbiljila, znam da je to još uvijek onaj isti Dželil koga sam upoznala prije više od dvije godine.

Adila je tako nježno govorila o Dželilu, da Lejla primijeti.- Mnogo ga voliš, zar ne?Adila klimnu.- Lejla... Smijem li te nešto pitati?- Izvoli.- Kako to da ti nisi učenik? Sigurno je da imaš velike mentalne sposobnosti. Boja

tvojih očiju to dokazuje. Ti u sebi nesumnjivo imaš ‘nade’.- ‘Nade’?- To je naziv za biljku koja je uzrokovala boju tvojih očiju.- Ah, razumijem.- Zaista?- Da. Shvatila sam koji elemenat je uzrok ove boje. Uvijek je vezan za mentalne

sposobnosti osobe koja ga posjeduje. Mentori iz SSMR-a nisu ništa shvatili. Kako mogu biti tako ograničeni?

- SSMR?- Sektor za stvaranje ‘mentora po rođenju’. - Oh. Onda oni misle da si ti, izvini na izrazu, propao eksperiment?- Upravo tako. Činjenica je da nisam nikako mogla spoznati strana sjećanja u meni.

Šta više, moj mozak ih je smatrao uljezom i brzo se pobrinuo da ih sam odstrani. To znači da sam za njih bila gori slučaj od jednog običnog čovjeka. U njega su se bar

167

sjećanja mogla bezbjedno pohraniti. Ipak su me ostavili na životu da bi mogli da me posmatraju. Vrlo brzo sam uočila da imam fotografsko pamćenje. U stanju sam da zapamtim apsolutno sve samo jednim čitanjem ili slušanjem. Nisam im otkrila moju tajnu. Znala sam da govorim gotovo odmah po rođenju, ali sam isto tako gotovo odmah shvatila i šta je moja svrha u cijelom tom projektu. Čula sam sve njihove razgovore i svi su još uvijek tu u mojoj glavi zabilježeni doslovno onako kako su se desili. Nijedna riječ nije promijenjena u mom sjećanju. Moj mozak je poput kompjutera.

- Ali, to znači, ne samo da imaš fotografsko pamćenje, nego i nevjerovatnu memoriju. Kako to mora da je strašno.

- Zašto? To mi je omogućilo da u strahovito kratkom vremenu naučim sve što sam ikada poželjela saznati iz bilo koje oblasti koja mi je ikada i najmanje probudila interes. Ja znam više od njih i gledam kako se pate oko najjednostavnijih pitanja na koja im odgovor leži pred očima.

- Ali, isto tako nikada ne zaboravljaš događaje koji su te povrijedili.- Nema takvih.- Zar te ne boli da si od rođenja bila eksperiment i to onaj koga su odbacili? Zar te

ne boli da svi misle da si beskorisna?Lejla odgovori tiše:- Da. Ponekad. Ali, naučila sam da se nosim s time i da izvučem najbolje što sam

mogla iz svoje situacije. Još uvijek se sjećam kao da se desilo maloprije kako sam pronašla svoju mamu. Mislila sam tada da će sve biti dobro samo ako je nađem, ako mognem da ostanem kraj nje. Ali, ona me nije prepoznala i nije htjela da vjeruje da sam to ja. Vidiš, ja sam umrla pri porođaju. Mentori iz SSMR-a su me vratili u život svojim eksperimentisanjem.

Adili su suze tekle niz lice.- Ti si tako osjetljiva, mala Zibija.- Molim?Adila se iznenadila. Lejla nije rekla mala Zibijko, već mala Zibija. To se sigurno

nije desilo slučajno.- Tvoj privjesak. To je Zibijina suza, zar ne?- Da.- Koliko mi je poznato, nikada je niko osim Zibije nije mogao upotrijebiti. Stoga

mi jedino preostaje da pretpostavim da si ti Zibija, - nasmiješi se - odnosno njen potomak. Može li nam kako biti od koristi?

- Ne smijem da je previše koristim da me ne otkriju, a sve informacije o Dželilu su strogo povjerljive.

- Onda je najbolje da učinimo kako sam prvobitno planirala.- To znači da si ga pronašla.- Tako je. Tvoj Dželil je veoma blizu. Dobro je da su me ostavili u kompleksu

SSMR-a kada su odustali od mene.- Onda, možemo odmah do njega?- Ne tako brzo, taj dio kompleksa je pod strogim nadzorom. Mislila sam da bi

možda bilo bolje da prvo pokušamo da dođemo do njegovih saputnika.- Možemo li to učiniti, a da ne budemo otkriveni?- Vjerujem da možemo.- Ali, kako? Sigurno ih dobro čuvaju.- Nisam ni mislila da idemo po njih, prije da im olakšamo bijeg.- Oh? A kako ćemo to izvesti?- Prvo sam morala potražiti dobro skrovište gdje ćeš se skloniti i čekati na nas.

168

- Čekati na vas? To znači da ćeš ti ipak...- Neko im mora pokazati kuda da pođu. Naravno da ne mogu otići po njih i dovesti

ih direktno iz zatvora, ali ako im otvorim put za bijeg, mogu ih dočekati i uputiti.- Ali, zar se ne bojiš da ti neće vjerovati?- Znam da neće. Ali, u njihovom je interesu da se barem nađu izvan ćelije. Nema

sumnje će biti nepovjerljivi, ali ipak će biti zadovoljni da imaju gdje da se sklone. Zatim će sigurno pažljivije provjeriti svoju situaciju prije nego što se odluče na spašavanje ‘mentora po rođenju’.

- Bilo bi lijepo kada bi ga zvala Dželil.- U redu, ako ti je tako ugodnije.- Ako sam te dobro shvatila imaš namjeru da, na neki način, pobrkaš sistem zaštite

koji ih drži zarobljene u nadi da će im samim pasti na pamet da pobjegnu, što je vrlo vjerovatno.

- Tako je. Moram priznati da nemam nikakvih informacija o toj dvojici, ali mlađi ostavlja utisak poduzetne osobe.

- Dvojici? - Da. Nisi valjda očekivala da će Hazim Ilhan biti s njima?- Ali, on je bio dio grupe.- Šta misliš ko je doveo Burhane do vas? Hazim je učenik. Svi učenici uvijek

slijede naređenja svojih mentora.- Ali, Dželil je...- Dželil nije njegov mentor. Osim toga, odluke Vijeća imaju najveću snagu. Nisi

valjda mislila da će jedan učenik da svjesno postupi protivno željama Vijeća?- Da - odgovori odlučno Adila. - I dalje to mislim.- Zar nisi čula šta sam ti upravo rekla?- Da. Ali, znam i kakva je bila situacija prije burhanskog upada u prostoriju u kojoj

smo boravili. Hazim je sigurno pozvao Burhane ne bi li pomogli Dželilu.- Pomogli mu? Zašto?- Ne znamo šta mu se desilo. Iznenada je pao u komu.Lejla se zamisli, ali ne reče ništa.- Lejla? Znaš li možda šta se desilo Dželilu?- Ne. Nemam dovoljno informacija da formiram tačno mišljenje. Ali, time ćemo se

pozabaviti kasnije. Sada bi trebali da pređemo na spašavanje tvojih prijatelja.Lejla je slutila šta bi mogao biti uzrok Dželilovog stanja. Načula je nešto o

sposobnostima ilderinskog Imperatora. Međutim, nije znala dovoljno da bi bila sigurna. Stoga je smatrala da nema smisla nagađati, već je odlučila da se pozabavi tim pitanjem ako bude potrebno, što joj se nije činilo vjerovatnim, jer je prema njenim saznanjima, Dželil bio dobro.

- Kako da izađem a da me ne primijete?- Prvo ćemo te obući u nešto manje upadljivo...

***Pošto je oprezno ustao iz kreveta, Dželil je ustanovio da se osjeća sasvim dobro. I

dalje nije znao tačno koliko dugo je bio bez svijesti. Pažljivo je pregledao prostoriju u kojoj se nalazio. Nije mogao primijetiti ništa što bi eventualno mogao iskoristiti da izađe odavde. Vrata nisu imala bravu. Očito su se zatvarala elektronski sa neke druge lokacije. Jedino mu je preostalo da čeka. Bio je siguran da će uskoro ponovo poslati nekoga da razgovara s njim. Bilo je jasno da do njegovih znanja nisu mogli doći bez njegove volje. Činjenica je da su postojale pismene bilješke svih istraživanja njegovih prethodnika upravo za slučaj da njihova sjećanja budu izgubljena, ali znao je da će

169

Burhani prvo pokušati sve što je u njihovoj moći da do istih znanja dođu lakšim putem. Godine bi bile potrebne da se novi mentor uputi u sadržaj dokumentacije o izgubljenoj civilizaciji i ko zna koliko još da počne da vlada materijom. Stoga je razumno bilo sačekati na potez protivnika.

Zaista, poslije nekog vremena osjeti kako je energetski štit oko prostorije uklonjen. U prostoriju ponovo uđe Mihran Haldun, ali ovaj put u Hazimovoj pratnji. Hazimovo lice nije odavalo nikakve emocije. Mihran mu klimnu i Hazim reče:

- Dobro je da ste se oporavili, mentore.- Izgleda da si opet samostalno donio odluku - nasmiješi mu se Dželil bez traga

ljutnje.- Moja dužnost je da štitim znanja svog mentora - primijeti Hazim sasvim mirno.- Razumijem.Nastupi pauza. Hazimovo lice i dalje nije odavalo nikakvih emocija. Poslije

nekoliko trenutaka, on reče:- Kao Vaš nekadašnji učenik i kao Vaš pratilac i zaštitnik, moram apelirati na Vaš

razum, koji znam da posjedujete. Ne dozvolite da dugogodišnja istraživanja padnu u zaborav.

Dželil ga je pažljivo posmatrao i dalje sa blagim osmijehom na licu. Šta li je to smislio? Jedva da je izgovorio jednu vlastitu rečenicu od kada je počeo

da govori. Ima li neki plan? Volio bih kada bih mogao s njim porazgovarati nasamo. Nažalost, to je apsolutno nemoguće. Mihran je vanredan telepata. Moraću jednostavno da mu vjerujem.

- Šta predlažeš da učinim?Hazimu se učini da ne razgovara sa Dželilom, već sa svojim mentorom. Čak i kad

je umirao, mentor ga je gledao sa istim takvim smiješkom na licu. Taj osmijeh mu je uvijek govorio da je pretjerao u ozbiljnosti i da treba da se opusti. Ali, sada nije mogao da se opusti. Sasvim mirno reče:

- Dozvolite da drugi primi Vaša sjećanja.- To bi zaista bilo najjednostavnije, bar što se tiče saznanja vezanih za nestalu

civilizaciju.- Poznato Vam je da ta saznanja nisu izgubljena, čak i ako ih zadržite za sebe. Ona

nemaju nikakve veze sa projektom stvaranja ‘mentora po rođenju’. To što ćete nam omogućiti da ih ponovo koristimo a da ne izgubimo golemo vrijeme, neće ni na koji način unaprijediti projekat kojem se toliko protivite.

Dželil i dalje nije skidao pogleda sa Hazima. Kako je samo lagao! Znao je odlično da su znanja o izgubljenoj civilizaciji zapravo ključ koji bi razriješio gotovo sve nejasnoće na koje su naletjeli istražitelji na projektu stvaranja ‘mentora po rođenju’.

- Mogao bih i prihvatiti... U trenutku, Dželil opazi slabašan trag likovanja kod Mihrana.- ... Ali, moram postaviti jedan uslov.Mihran upita:- A to je?- Želim da svoja sjećanja prenesem osobi koja je godinama pripremana za njih.- Ima veliki broj mentora koji su dobro upućeni u oblastima...- Želim da to bude Hazim - prekide ga Dželil.Na Hazimovom licu nije mogao da uoči nikakvu promjenu. Ipak je vjerovao da je

to bio Hazimov cilj. Znao je da se na Hazima može osloniti. U takvoj situaciji bilo je jedino logično da uslovi prenošenje informacija time da on bude primalac.

Mihran se malo zamisli, pa odgovori:- Vaš uslov će biti razmotren.

170

Nakon toga, naloži Hazimu da prenese poruku Vijeću SSMR-a i da dogovori sastanak u što kraćem roku da se prijedlog razmotri. On ostade nasamo sa Dželilom.

- Imamo mnogo iskusnije mentore od Hazima, koji čak nije ni okončao obuku. Ako mislite da će stati na Vašu stranu zato što je bio uz Vas posljednje dvije godine, moram Vas razuvjeriti. Cijelo to vrijeme bio je zapravo naš agent čiji je jedini cilj bio zaštititi znanja o nestaloj civilizaciji.

- Naravno da jeste - reče Dželil. - To i jeste bio posljednji zadatak koji mu je zadao Atmadž Barak. Njegova je dužnost bila da ga izvrši.

- Šta onda, zapravo, očekujete time što ćete prenijeti znanja o staroj civilizaciji nepotpuno obučenom učeniku?

- Zar niste zapazili? Njegova obuka je kompletna, mada malo mimo programa.- Nisam baš siguran...- Ja vjerujem da će se odlično nositi sa novim sjećanjima.- I dalje ne shvatam šta time namjeravate postići. Valjda Vam je jasno da Hazim ne

štiti Vas, već Burhan i njegovo uređenje.- Hazim je objektivan i inteligentan i voli ovaj svijet.- Upravo zato će učiniti sve ono čemu se Vi toliko protivite.- A to je?- Napredak Burhana korištenjem izgubljenih saznanja.- Onda imamo isti cilj.Mihran se malo namršti, ali ne upita više ništa. Pozdravi uljudno Dželila i ode.

Odmah po njegovom izlasku prostorija je osigurana.Šta li je Hazim smislio?- ponovo se zapita Dželil. Očito je da su mentori iz SSMR-a

uspjeli da povežu nestalu civilizaciju sa mojim sposobnostima. Ali, u kojoj mjeri? Hazim mora znati da je meni o toj civilizaciji poznato dovoljno da odmah shvatim da ne govori istinu. Ali, da li je to jasno i njima? Mihran će sigurno skupiti vodeće mentore SSMR-a i razmotriti s njima moj uslov. Pitanje je samo da li dovoljno vjeruju Hazimu da mu povjere jedan takav zadatak? Očito je da je na neki način stekao njihovo povjerenje dok su ga doveli ovamo da porazgovara sa mnom. Ali, u kojoj mjeri? Nema smisla sada se brinuti oko toga. Treba sačekati na njihovu odluku.

Nakon neodređenog vremena, Hazim se vrati sa Fetahom i grupicom Burhana iz Sektora za nacionalnu sigurnost. Hazim mu reče:

- Vaš uslov je pažljivo razmotren i odobren. Molim Vas da pođete s nama.Dželil klimnu. Fetah Džerir izda naređenja pratnji i svi skupa izađoše i uputiše se u

odgovarajuće prostorije SSMR-a. Dželil je mogao znanja prenijeti Hazimu bilo gdje, ali na tom mjestu su mentori mogli pratiti tok prenosa i reagovati za slučaj bilo kakvih eventualnih problema, ma koliko oni bili malo vjerovatni kada se radilo o izvježbanim mentorima, a Dželil je, u međuvremenu, bio jedan od takvih.

Gotovo odmah pošto su napustili prostoriju i krenuli unutrašnjim hodnikom, desi se nagli pad sistema koji je bio izuzetno neuobičajena pojava za jedan kompleks o kome su vodili računa burhanski mentori i učenici. Bilo je očito da se radi o sabotaži. Ali, Dželila to i nije baš mnogo zanimalo. U trenu je iskoristio nekoliko sekundi koliko je bilo potrebno da sistem uključi pomoćno osvjetljenje.

Fetah uzviknu:- Zarobljenik je nestao! Ne može biti daleko! Vas dvojica pođite niz hodnik, a vi

provjerite prostoriju koju smo maloprije napustili, moguće je da se vratio da bi nas zbunio. Ja ću provjeriti nije li odmakao naprijed. Čim ga pronađete, odmah me obavijestite!

171

Fetah i njegovi se odmah rastrčaše prema datim uputstvima. Hazim je i dalje mirno stajao na svom mjestu. Dželil ga je posmatrao sa plafona. Iskoristio je telekinezu na samom sebi. Telekineza je bila psihički vrlo zahtjevna, ali znao je da može izdržati taman dovoljno da zbuni protivnika. Iznenada osjeti kako do njega dopire prigušena telepatska poruka.

- Nalaziš se na trećem spratu. Nešto niže niz hodnik, naći ćeš prostorije službe za održavanje čistoće koje imaju unutrašnje stepenice koje vode do prvog sprata. Na prvom spratu nalaze se prostorije povezane s glavnom bolnicom. Sada je otprilike vrijeme posjeta...

Dželil je sasvim jasno u poruci prepoznao Hazima, baš kao što je i Advija svojevremeno osjetila u njegovom obraćanju nešto od njegovog prethodnika. Nije bio siguran tačno šta je to, ali potpuno pouzdano je mogao reći da je osjetio nešto što mu je omogućilo da zna ko ga je uputio.

Na Hazimovom licu se i dalje nije mogla uočiti nikakva promjena. Sasvim mirno on pođe hodnikom, najvjerovatnije da obavijesti mentore SSMR-a o razvoju situacije.

Dželil posluša njegov savjet. Stopiće se sa posjetiocima bolnice. Trebao je samo da pazi da drži oboren pogled. Nisu njegove oči bile tako upadljivo zelene da bi skrenule pažnju običnog svijeta i mada je malo ljudi znalo kakav tačno sjaj posjeduju oči osobe koja u krvi ima ‘nade’, i uopšte bilo šta što je imalo veze sa projektom SSMR-a, ipak je bilo sigurnije ne izlagati se opasnosti.

Nekoliko trenutaka kasnije, Dželil se našao među običnim svijetom koji je ulazio u bolnicu i izlazio iz nje. SSMR je bio uvezan sa zgradom bolnice, jer je tako bilo lako vršiti izvjesne eksperimente na bolesnicima, posebno onim koji su ionako prema dotadašnjim dostignućima medicine bili neizlječivi. Ta veza se znala pokazati vrlo korisnom. Naravno da je pristup u prostorije SSMR-a bio ograničen, ali bilo je tu i tamo otključanih vrata za koja je samo trebalo znati. Hazim je očito pažljivo ispitao cijeli ovaj kompleks, ali Dželil je sumnjao da je on i sabotirao sisteme. Nije mu to ličilo na Hazima. Bilo je suviše upadljivo. Hazim je imao običaj da radi mnogo suptilnije. Bio je to neko drugi. Razloge nije znao, ali imao je utisak da su se neke stvari promijenile na Burhanu od kada je on zadnji put bio ovdje.

Kada je izašao pred bolnicu, neki bogalj izgubi ravnotežu i osloni se na njega. U tom momentu mu došapnu:

- Preklinjem Vas da mi vjerujete i da pitate prodavačicu cvijeća na drugoj strani ulice zna li za odmaralište sa lijepim pogledom na more.

Odmah potom mu se izvini što se morao nasloniti na njega, zahvali se i nestade u bolnici.

Dželil baci pogled preko ulice. Tamo je zaista stajala prodavačica i nudila cvijeće prolaznicima. Ono što je Dželilu upalo u oči je da je to bila vrsta cvijeća koja je bila slabo rasprostranjena i mogla se naći samo u nekim krajevima na jugu Burhana. Njegov prethodnik se inače nije bavio biologijom, ali ovo cvijeće mu je bilo poznato, jer je takvo raslo u Hazimovom rodnom kraju. Dželil nije bio siguran da je to baš slučajnost. Odluči da rizikuje. Pređe ulicu i priđe prodavačici cvijeća.

- Želite li da kupite cvijet za djevojku?- Vidim da imate prelijepog cvijeća, ali zapravo sam htio da Vas pitam znate li za

odmaralište sa lijepim pogledom na more?Prodavačica potpuno opušteno odgovori:- Nisam baš sigurna, ali imam prijatelja koji sigurno može da Vam pomogne.

Hoćete li da Vas povedem k njemu?- To bi bilo lijepo, hvala.- Pođite sa mnom.

172

Ništa u njihovom razgovoru nije bilo sumnjivo za brojne prolaznike koji su se tu nalazili. Dželil pođe za prodavačicom cvijeća, ne bez uznemirenosti. Nije znao ko su ti ljudi koji su mu se obratili, niti šta je zapravo njihov cilj. Međutim, sjetio se jedne slične situacije. Ilderinski pobunjenici su ga izvukli iz zatvora da njegova znanja ne bi prisvojio Imperator. Istina je da su Burhani bili slobodniji nego sami Ilderini, jer je Vijeću ostavljen prilično velik stepen samostalnosti pošto su priznali vrhovnu vlast ilderinskog Imperatora. Ipak je bilo moguće da se i na ovom kontinentu formirala grupa koja se borila da vrati Burhanu nezavisnost.

Poslije kratke šetnje, prodavačica cvijeća uvede Dželila u veliku, lijepo uređenu kuću koja je bez sumnje pripadala nekom dobrostojećem Burhanu. Nije bilo vjerovatno da je u pitanju mentor, jer oni principijelno ne žive dugo na jednom mjestu, a i ako žive, tada borave u nekim istraživačkim kompleksima u kojima mogu nesmetano raditi na svojim istraživanjima.

Dželila uvedoše u veliku sobu za prijeme u kojoj je bilo dosta svijeta među kojima je i prepoznao neke mentore i učenike. Burhan koji je očito bio domaćin, obrati mu se prijateljski:

- Žao mi je što nisam imao čast da Vas ugostim u mnogo prijatnijim okolnostima. Kao što ste vjerovatno naslutili, ja ne pripadam mentorskom redu. Ipak, to ne znači da nisam zainteresovan za sudbinu Burhana. Ali, nemojte stajati, sjedite, molim Vas.

Dželil posluša.- Jasno mi je da niste dugo bili na Burhanu i da Vam je naša trenutna politička

situacija nepoznata. Stoga mi dozvolite da Vas uputim.Galib Hurem bio je inteligentan čovjek iz bogate porodice. Činjenica da nije

učenik nije promijenila činjenicu da se radi o veoma upornom i poduzetnom čovjeku. Završio je ekonomiju i principijelno se bavio trgovinom na veliko. Mnogo je putovao i dobro je poznavao gotovo čitav Burhan. Pad Burhana pod ilderinsku kontrolu nije umanjio njegovo bogatstvo, ali mu je nesumnjivo ograničio djelovanje. Osim toga, ovaj čovjek je naprosto bio patriota. Stoga je, u skladu sa svojim poduzetničkim duhom, odmah počeo da poduzima mjere. Imao je brojne veze među običnim svijetom i uskoro je organizovao čitavu organizaciju koja se bavila špijuniranjem i sabotažama, a djelovala je potpuno izvan kontrole mentorskog reda. Činjenica je da su se mentori bavili svim oblastima nauke i da su bili uključeni i u ekonomsku politiku Burhana, pa su u tom smislu imali kontrolu šta se dešava na cijelom kontinentu, ali na neki način, ipak, nikada nisu vodili baš previše računa o ljudima koji nisu pripadali njihovom redu. Težili su unapređenju opšteg obrazovanja zbog bolje produktivnosti, ali najsposobniji stručnjaci na bilo kojem polju su ipak uvijek bili mentori. Ono što Vijeće nije opazilo je da je i taj obični svijet, mada mu mentalne sposobnosti možda i nisu bile do te mjere razvijene, ipak imao ono što je Galib nazvao ‘dvije čiste u glavi’. Odvojeno od mentora i njihovog poretka, jednostavno u kućama i među porodicom i prijateljima, formirao se jedan nezavisan sistem koji je svoje snage uperio na to da se najzad uključi u dešavanja koja se tiču njihove domovine. Dugo vremena se u glavama ljudi razvijala svijest da su samo mentori pozvani da vode svijet. Odjednom se u njihovim životima nešto promijenilo i poduzetniji ljudi u tom istom svijetu su riješili da poduzmu mjere.

U jednom trenutku je njihova situacija dostigla tačku u kojoj je morala da se osloni na nekoga iz mentorskog reda da bi mogla da prodre dalje u spoznavanje situacije na Burhanu. Stoga su na osnovu informacija koje su pažljivo prikupljali, počeli oprezno da u svoje redove uvrštavaju one koji su bili u nemilosti Vijeća zbog ideja koje nisu odgovarale njihovoj politici. Bili su to ljudi poput Dželilovog prethodnika, odani Vijeću, ali sa elementom onoga što je Mihran nazvao buntovništvom.

173

Uz pomoć svojih novih saveznika uspjeli su da dođu do saznanja da jedan od mentora koji su bili članovi Vijeća nije uopšte bio Burhan - bio je Ilderin. Jedan od Ilderina, čije je tijelo Imperator, kao i mnoga druga, preuzeo, imao je sina. Taj sin se zakleo na vjernost novom Imperatoru bez obzira na saznanje šta je ovaj učinio i smislio svoju osvetu. Član njegove porodice će ga uništiti i zauzeti njegovo mjesto. Stoga je uz Imperatorovu pomoć, a pod izgovorom da želi da pomogne da se osvoji Burhan, svog najstarijeg sina, koji je bio još beba, poslao na Burhan i pobrinuo se da bude izabran za učenika. To dijete je sada član Vijeća i godinama je politički pripremao teren za ilderinsko preuzimanje Burhana. Završna faza plana je preuzimanje tijela ‘mentora po rođenju’ kako bi se steklo znanje i moć potrebni da se zamijeni Imperator.

- Preuzimalac bi trebao biti njegov bratić, koji je također među mentorima. Međutim, ne znamo tačno o kome je riječ. Mislili smo da će nam biti od pomoći to što živi na Burhanu tek od svoje 25 godine, ali ipak nismo otkrili nikoga ko pokazuje neburhanske osobine među mentorima.

Dželil se prenu. Neburhanske osobine? To je to! To sam osjetio kod Fetaha Džerira! Zato su njega

poslali sa Hazimom. Vjerovatno nisu ni imali namjeru da mi omoguće da Hazimu predam sjećanja o nestaloj civilizaciji. Je li Hazim znao za to? Možda je htio da ih navuče da mu otkriju lokaciju prenosioca duša, jer sumnjam da ikome govore gdje je.

- Znam o kome je riječ - reče.Prisutni se iznenadiše. Dželil nije bio na Burhanu dovoljno dugo.- Jeste li sigurni?- Da. Nema sumnje. Jasno sam kod njega osjetio nešto neburhansko i sada kad

razmislim o tome mogu da shvatim i šta. Pa, naravno! Način njegovog govora i ponašanja. Njegov odnos prema ljudima. Njegov očiti nedostatak savršene mirnoće jednog burhanskog mentora.

- O kome govorite?- O Fetahu Džeriru iz Sektora za nacionalnu sigurnost.

***Adila je sjedila u udobnom naslonjaču kućepaziteljke koja je živjela u maloj kućici

odmah uz domove kompleksa SSMR-a. Ova žena je bila jedan od ranijih projekata SSMR-a i, kao i njihovi ostali eksperimenti, imala je pristup kompleksu i biblioteci. Bila je to žena osrednje inteligencije koja je, kao najstariji živi SSMR-ov eksperiment, vodila računa da se održava red u domovima u kojima su živjele njihove kreacije. Mentori nisu odbacivali ni jedan svoj eksperiment. Sve su ih držali pod nadzorom u kompleksu. Lejla joj je rekla da je tu bilo veoma različitih osoba. Neki su bili vrlo bistri, a neki potpuni idioti. Oni sposobniji nisu dugo zadržavani u domovima. Čim bi dostigli odgovarajuću mentalnu zrelost, obučavani su poput ostalih učenika da bi poslije i sami postali mentori. Eksperimenti prosječne inteligencije angažovani su na poslovima održavanja reda i čistoće u kompleksu. Ono što je Adili bilo neobično je, da su svi, bez obzira na stepen inteligencije, mogli slobodno da se kreću kuda su htjeli i da biraju žele li da uče i šta žele da uče. Naravno i tu je bilo ograničenja, ali ta ograničenja se nisu odnosila samo na njih, nego na bilo koju osobu u kompleksu. Bilo je tako prostorija u koje se moglo pristupiti samo sa posebnim odobrenjima. Ipak je principijelno veliki broj informacija bio pristupačan i neuspjelim eksperimentima. Da li su se nadali da će im na taj način dati mogućnost da eventualno iskažu neku osobinu koja se nije mogla uočiti na prvi pogled, kao što je uostalom slučaj i sa Lejlom? Nakon što je ovo vidjela, Adila nije bila baš sigurna koliko zapravo neuspjelim

174

eksperimentom smatraju Lejlu mentori SSMR-a. Ipak je čovjek samo posmatranjem mogao uočiti da se ne radi o neinteligentnoj osobi, a ako su pratili koju literaturu uzima iz biblioteke, mogli su steći popriličan uvid u njeno znanje. Zbog čega joj onda ni na koji način nisu pokazali da se zanimaju za nju? Možda zbog njenog buntovničkog duha? Adili je bilo teško zamisliti da su je potpuno odbacili. Nešto tu nije štimalo.

Kućepaziteljka je bila vrlo ljubazna žena i, mada Adila nije bila sigurna da li je baš shvatila šta je Lejla zapravo tražila od nje, bez ikakvih primjedbi je prihvatila da Adila i neki njeni prijatelji koji će kasnije doći, budu privremeno smješteni kod nje. Mentori i učenici u principu nisu nikada zalazili u ovaj dio kompleksa, ali Lejla je ipak htjela da se obezbijedi. Naime, ova kućica imala je više izlaza. Moglo se iz nje ući u podrumske prostorije kompleksa koje su imale hodnike razgranate pod cijelim kompleksom, moglo se iz zadnjeg dijela nesmetano ući u domove u kojima su boravili raniji eksperimenti, bila su tu i vrata koja su vodila u unutrašnje dvorište iz kojeg je bilo moguće ući u biblioteku, a bila su tu i glavna ulazna vrata. Osim toga, bila su tu i mala vratašca u podu, koja su vodila do kućne ostave iz koje se također moglo pristupiti podrumskim prostorijama kompleksa ili podzemnim prolazom doći do velikog skladišta koje se nalazilo u blizini i gdje su ostavljane stvari koje su mogle eventualno biti od koristi za istraživanja, ali čija vrijednost još nije bila utvrđena. Svi putevi su uvijek bili otvoreni, tako da je ova kuća bila prilično zgodna za eventualni bijeg.

Mada je Adila sumnjala da mentori SSMR-a ne znaju položaj i izlaze ove kuće, nadala se da niko neće ni naslutiti da su se ona i njeni prijatelji sklonili tu, jer nije bilo razloga da budu povezani sa bilo kojim Burhanom, pošto je jedini Burhan kojeg su znali bio Hazim. Nadala se samo da Lejla neće svojim pokušajem da pomogne njenim prijateljima skrenuti pažnju na sebe. Sumnjala je da bi tada bilo mjesta u kompleksu na koje bi se mogla sigurno skloniti. Sreća da je imala Zibijinu suzu.

Nije bila sigurna koliko vremena je prošlo, kad primijeti izvjesnu uznemirenost u kompleksu. Opazi na električnim spravama u kući da je nestalo struje koja je, nakon nekoliko sekundi, ponovo došla. Pitala se da li je taj kratak prekid izazvala Lejla. Bilo je vrlo vjerovatno da je tako. Najvjerovatnije je pobrkala funkcije nekih sistema i umanjila time zaštitu u prostorijama u kojima su bili zarobljeni profesor Afan i Jasir. Bila je uvjerena da to nije bilo od pomoći i Dželilu. On je sigurno bio u prostoru koji je osiguran, tako da ga običan pad sistema od nekoliko sekundi nije mogao poremetiti. Ali, ako je Lejlina akcija pomogla Jasiru, možda on nađe način da pomoću Lejlinih informacija pomogne i Dželilu. Osim toga, šta god Lejla rekla, bila je sigurna da Hazim nije napustio Dželila. Ako oni i ne nađu način da mu pomognu, Hazim će sigurno biti tu za njega u pravom momentu. Sada se samo trebalo nadati da je Lejlin plan pomogao profesoru i Jasiru da pobjegnu.

Nedugo potom zaista se obojica pojaviše. Sidik se iznenadi:- Gospođice Adila! Pa, Vi ste ovdje! Zar Vas Zibijina suza nije mogla prebaciti

negdje gdje je sigurnije?- Daleko od Dželila? - primijeti Jasir. - Siguran sam da je sama naredila Zibijinoj

suzi da je dovede ovamo.- Niste valjda? To je tako nerazumno.Adila se postidi. Ipak, prizna da je upravo onako kako je Jasir rekao. U tom

momentu, opazi da nema Lejle. Upita ih za nju.- Lejla? - upita Jasir. - Misliš na Burhanku koja nas je uputila ovamo?- Da. Ne vidim je s vama. Je li sve u redu?

175

- Ona se samo pojavila i uputila nas kuda da idemo. Odlučili smo da je ipak najbolje poslušati. Ionako bi nas uskoro opet uhvatili da smo samo lutali naokolo. Nismo imali baš mnogo izbora nakon što smo izašli iz ćelije. Ne znam kuda je ona sama otišla. Jesi li sigurna da joj možeš vjerovati?

- Vjerujem da mogu.Jasiru se taj odgovor nije činio baš ohrabrujući, ali nije rekao ništa. I dalje je bio

nepovjerljiv, ali nije imao baš puno izbora. Računao je da je Dželil ipak glavni cilj Burhana, pa ako je njihovo oslobađanje i bilo sa ciljem da se lakše dopre do njega, trebalo je samo biti oprezan i ne dozvoliti da ih iko iskoristi protiv njihove volje.

Adila upita:- Kako je Dželil?Profesor odgovori:- Kad sam ga zadnji put vidio, još je bio u komi.Jasir dopuni:- Ali, načuo sam od Burhana da je došao sebi.Sidik se iznenadi:- Ti razumiješ burhanski jezik.- Da - mirno odgovori Jasir.Adila se obradova:- Ako je došao sebi, to znači da mu je bolje. Nemaš pojma koliko si me obradovao.Jasir se samo oklijevajući nasmiješi. Bilo mu je pomalo neugodno od ove

iznenadne pohvale, s obzirom da nije smatrao da je učinio išta posebno.- Jeste li vidjeli Hazima? - upita Adila.Profesor Afan se namršti.- Ne znam šta je smislio, ali mogao je imati barem malo povjerenja i uputiti nas, a

ne organizovati takve napade iz mraka.- Već sam Vam objasnio zašto je to bilo potrebno, profesore - umirujućim glasom

reče Jasir.- Ne smatrate Hazima valjda izdajnikom? - upita Adila. - Ako je tako, moram vas

razuvjeriti. Poznajem Hazima duže od vas obojice i mogu vam reći da on nikada ne bi učinio Dželilu zlo.

Jasir priđe Adili i stavi joj ruku na rame.- Smiri se, Adila. Niko ne optužuje Hazima ni za šta. I ja sam imao prilike da

budem u njegovom društvu dovoljno dugo da shvatim da on nije više samo burhanski učenik. Ne znam šta ste mu uradili dok je boravio na Ademu, ali Hazim definitivno sluša svoja osjećanja, a nema nikakve sumnje da je veoma zavolio, ne samo Dželila, već i druge Ademe s kojima se družio dok je bio među njima.

Adila ga smireno pogleda. Nema sumnje da je i Jasir osjetio ono što i ona. Hazim je za vrijeme boravka među pobunjenicima na Ademu stekao povjerenje i prijateljstvo mnogih od njih. To prijateljstvo bilo je tako otvoreno kakvo prijateljstvo može biti među ljudima koji su se oslanjali jedni na druge po cijenu života. Adila je već tada stekla utisak da se Hazimu svidjelo to što je u te ljude mogao imati neograničeno povjerenje, naprosto zato što su mu prijatelji. Slutila je već tada da Hazim želi da do kraja života ostane na Ademu. Znala je da se nije varala u svojoj procjeni, a Jasirovo mišljenje samo je to potvrdilo. Nije ništa umislila. I drugi objektivni posmatrač stekao je isti utisak. Hazim je volio Dželila i njegov rodni svijet i nije ih štitio zato što mu je to bila dužnost, već zato što je tako htio. Sjetila se kako je samo teško bio ranjen kada je pokušao da spriječi da Ilderini uhvate Dželila i kako su se brižno pobunjenici pobrinuli da se oporavi. Nasmiješi se:

176

- Isto smo ga procijenili, Jasire. Vjerujem da Hazim želi da pomogne Dželilu i da je zato morao ostati slobodan.

Adila je to rekla s izvjesnom nježnošću. Profesor Afan se pomiri sa činjenicom da su se i Adila i Jasir vezali za tog Burhana i, mada je i dalje bio nepovjerljiv, morade sebi da prizna da je i on, tokom njihovog zajedničkog putovanja, kod Hazima opazio veliku pažnju prema Dželilu, koja nije morala poticati samo od želje da odbrani ‘mentora po rođenju’. Zapravo je stekao utisak da je njihov odnos neka mješavina prijateljstva, mentorskog, pa čak i bratskog odnosa. Nije uvijek bio siguran ko je od njih dvojice tu zaštitnik, a koga se štiti. Možda Adila i Jasir i nisu bili toliko u krivu.

- Kakav nam je sada plan? - upita.Adila slegnu ramenima.- Lejla me nije uputila u svoj plan. Rekla mi je da se primirim i čekam.

Pretpostavljam da bi trebalo da tako i uradimo.- Je li pominjala kako misli izvući Dželila? - upita Jasir.- Rekla je da će to biti teže, ali ne znam je li imala išta u planu. Moraćemo da

sačekamo da se vrati.- Misliš li da je neće povezati sa malopređašnjim incidentom?- Ne znam. Nisam baš sigurna šta mentori SSMR-a misle o njoj.- SSMR-a?- Riječ je o Sektoru za stvaranje ‘mentora po rođenju’. Lejla je jedan od njihovih

projekata. Ubijeđena je da je odbačeni eksperiment, ali ja nisam baš sigurna.- Zašto?- Ne znam kako da to objasnim. Neke mi stvari naprosto nisu baš legle na svoje

mjesto.- Koliko si planirala da čekaš?- Ne biste trebali čekati ni sekunde.Svi se trgnuše na glas koji je dolazio s vrata sobe.- Hazime! - Nemamo vremena za priču, Adila. Morate svi odmah otići odavde. Ovo je prvo

mjesto gdje će vas tražiti.Zatim brzo i što je sažetije mogao, objasni Jasiru kako da neprimijetno napuste

kompleks, pozdravi ih kratko, napominjući još jednom da se ne zadržavaju i prije nego što su stigli da ga išta pitaju, ponovo nestade.

Sidik i Adila su i dalje zbunjeno stajali kad ih Jasir požuri da krenu. Kakav god bio Hazimov plan, morao ga je izvesti bez njih i bilo je sigurno da je poprilično rizikovao da ih upozori. Adila se sjetila da Lejla nije imala povjerenja u Hazima. To znači da mu nije ona rekla gdje da ih nađe. Očito je do tog zaključka došao drugim putem, a ako je zaista bilo tako, onda su i drugi mogli doći do istog zaključka. Požuri za Jasirom koji je jedini u njihovom iznenađenju zadržao prisebnost da upamti Hazimove instrukcije.

XNESTANAK ILDERINSKOG IMPERATORA

Već je polako padala noć kada je Galib Hurem okončao svoje obrazlaganje trenutne burhanske situacije Dželilu. Nakon razgovora sa Galibom, Dželilu su se razjasnile mnoge stvari koje je na Burhanu opazio još njegov prethodnik, ali na koje nije previše obraćao pažnju jer nisu spadale u njegov domen. Nije bilo baš pametno ne obraćati pažnju ni na šta osim svojih istraživanja i, mada je Atmadž bio mentor

177

širokih pogleda, ipak nije mogao pobjeći od onoga čemu je cijeli život učen: da se ne bavi ničim osim oblasti izučavanja njegove škole. Hazim je u međuvremenu proširio svoje vidike. Dželil je to jasno osjetio. Bilo mu je drago zbog toga. Vjerovao je da je i Hazim na neki način povezan sa ovim ljudima bez obzira što je najveći dio vremena od pada Burhana proveo u njegovom društvu. Htjede da upita Galiba za Hazima, kada grupica Burhana dovede pred osnivača burhanske špijunske organizacije jednu zarobljenicu. Izgleda da je to bila osoba koja je uzrokovala pad sistema u kompleksu nešto ranije. Vezali su joj oči da ne vidi kuda je vode. Galib naredi da bude odvedena u druge prostorije i izvini se prisutnima što će morati da ih napusti da je ispita.

- Želite li da prisustvujete ispitivanju? Vjerujem da će se ono što uspijemo saznati od nje ticati i Vas.

Dželil pristade. Pođe za Galibom u prostorije koje su se nalazile u podrumu kuće i koje su bile bez ikakvih prepoznatljivih oznaka. Zidovi su bili ravni i bijeli bez ikakvih slika. Bile su tu obične drvene stolice i sto. Ništa što bi moglo ukazivati gdje se osoba nalazi. Galib zaustavi Dželila i njih dvojica ostadoše u sjeni kada su skinuli povez sa očiju mlade Burhanke. Dželil odmah opazi boju njenih očiju, ali isto tako primijeti da ona za prisutne nije predstavljala ništa. Pitao se koliko su ovim ljudima otkrili njihovi mentorski saveznici, pa čak i koliko je mentora uopšte znalo koga imaju pred sobom kada ugledaju zelene oči sa sjajem kakav je bio kod ove djevojke.

Djevojka je ošinula mrkim pogledom sve prisutne. Opazila je i dvije osobe u sjeni, ali nije mogla da im razabere lica. Postaviše joj nekoliko pitanja na koja je odgovorila tvrdokornom šutnjom.

Dželil nije imao utisak da je ova djevojka učenik. Nije kod nje opažao znakove obuke. Nesumnjivo je bila jedan od eksperimenata SSMR-a. Samo nije razumio koji bi motiv mogla imati da sabotira sisteme kompleksa. Htio je da porazgovara s njom, ali nije bio siguran koliko toga je dobro otkriti njegovim novim saveznicima o projektima SSMR-a. Stoga reče tiho Galibu:

- Možete li mi dozvoliti da nasamo porazgovaram s njom?- Da li Vi znate ovu djevojku?- Ne. Ali, znam ko je ona.- Ne razumijem.- Ima stvari koje Vam ne mogu reći. Molim Vas da mi to ne uzmete za zlo.

Jednostavno je suviše komplikovano i opasno miješati još ljudi u sve to.- Svak' već zna da ste Vi ono što mentori nazivaju ‘mentor po rođenju’. Nema

potrebe da se više išta krije. Vrijeme je da istina izađe na vidjelo.- I hoće. Ali, ne sad. Nije još vrijeme. Prvo treba otkloniti opasnost koja nam svima

prijeti.Galib se zagleda u Dželila. Nije baš volio tajnovitost mentora i njihovih učenika,

ali ovaj momak mu nije ostavljao uobičajeni utisak mentora. Zapitao se kako je neko ko nije bio cijeli život obučavan za to, doživio sjećanja koja su mu prenesena. Imao je utisak da nije bilo baš jednostavno. Ali, zato je ovaj momak, mogao je mirne duše reći da je on dijete, jer Dželil je bio preko 30 godina mlađi od njega, i bio ‘mentor po rođenju’. Odluči da mu dozvoli da nasamo porazgovara sa zarobljenicom, stoga izda kratko naređenje prisutnima i svi napustiše prostoriju.

Burhanka je čula da jedan od ljudi iz sjene nešto govori drugome, ali nije mogla razabrati šta. Nije bila sigurna da li je dobro ili loše što su svi napustili prostoriju, ali kada joj Dželil priđe...

- Dželil?Dželil se iznenadi. Bilo je mentora koji su znali da je on ‘mentor po rođenju’, ali

sumnjao je da ih je mnogo znalo njegovo ime. Odjednom mu sinu. Nasmiješi se.

178

- Vidim da ste upoznali Adilu.- Kako si došao do tog zaključka?Dželil opazi da ga zelenooka Burhanka nije persirala. Valjda je smatrala da za to

nema potrebe, s obzirom da je bio mlađi od nje, a nije mu se činilo da gaji ono poštovanje prema mentorima koje je uočavao kod drugih ljudi koji su mu se obraćali.

- Mogu li da te ne persiram?Lejla slegnu ramenima. Dželil to prihvati kao pozitivan odgovor.- Dopusti da te odvežem. Kako se zoveš?- Lejla. Lejla protrlja zglobove.- Nisi mi odgovorio na pitanje.- Pitanje? Ah, da. Nije bilo teško pretpostaviti kako si znala moje ime. - Mogla sam ga čuti i od mentora.- Teoretski, da. Ipak, sumnjam da ga mnogi uopšte i znaju. Mnogo im je bitnije ko

sam od toga kako se zovem. Nikada mi se i nisu obraćali drugačije nego ‘mentore’ ili ‘mladi mentore’. Ne mogu da se sjetim da li me je, osim Hazima, ijedan Burhan ikada nazvao imenom.

- Razumljivo.- Možeš li mi reći kako si se našla ovdje i kakvu je ulogu Adila igrala u svemu

tome?Lejla se zagleda u Dželila. Procjenjivala ga je pažljivo i najzad reče:- Adila je bila u pravu. Ti zaista nisi poput njih.Dželil nije razumio. Lejla mu objasni kako je upoznala Adilu i o čemu su

razgovarale. Činjenica da je i Dželil posljedica eksperimentisanja mentora iz SSMR-a činila je da bude prijateljskiji nastrojena prema njemu, bez obzira što u principu nije voljela eksperimente koji su postali mentori ili učenici. Pa, ipak se na Dželilu osjetilo da, bez obzira što je nesumnjivo bio mentor, nije živio pod mentorskom kontrolom od svog djetinjstva. Osim toga, činjenica da je u pitanju taj čuveni ‘mentor po rođenju’ činila ju je radoznalom.

Na kraju objasni kako je uputila Jasira i profesora na sigurno, a ona ostala da ispita mogući način da se dođe do njega. Pri povratku u domove naletjela je na neke učenike na koje nije bila navikla u tom dijelu kompleksa. Nisu je ništa pitali, samo su je onesposobili i doveli ovamo.

Dželil je bio vrlo tih kada mu je objasnila situaciju.- Je li ti dobro?- Nemoj mi zamjeriti što ću ti ovo reći, ali veoma si neozbiljno pristupila cijeloj

ovoj problematici.Lejla se namršti.- Moja akcija je pomogla tvojim prijateljima, a vidim i tebi. Šta sam to uradila da je

bilo neozbiljno?- Skrenula si pažnju na sebe, a time i na domove u kojima živiš. Za pretpostaviti je

da će mentori tamo da traže uzrok pada sistema, a možda i mene. Ako pretpostavljaju da si ti uzrokovala problem, pretpostaviće i da sam ja kod tebe. Ta pretpostavka jeste pogrešna, ali odvešće ih do Adile i ostalih.

- Ali, imala sam i to u vidu. Zato sam ih sklonila na mjesto iz kojeg je najlakše pobjeći.

- Misliš li da mentori ne poznaju kompleks SSMR-a? Sigurno su već poslali ljude koji to mjesto poznaju možda bolje i od tebe. Smjesti se u Adilinu situaciju. Ti si ovdje sa mnom. Ona je sama i nema nikoga da je uputi.

Lejla slegnu ramenima.

179

- Zato ima Zibijinu suzu.Dželil se namršti.- Nije dobro da mnogo ljudi zna za to. Pretpostavljaš li da bi i druge osobe u

kompleksu mogle znati kakav privjesak Adila posjeduje?- Ne vidim kako.- Ovo mi ne sluti na dobro.- Previše brineš. To ti je posljedica prenesenih mentorskih znanja u tebi. I ti ćeš

uskoro postati kao i oni: previše star da vidiš jednostavne stvari.- Slušaj me pažljivo, Lejla. Tačno je da je mlađi svijet sklon ekperimentisanju više

od starijeg i da to može dovesti do novih saznanja. Ali, isto tako je tačno da iskustvo mnogo pomaže čovjeku u sagledavanju situacije, a upravo to tebi nedostaje. Vidim da si načitana i da izuzetno dobro pamtiš, ali zapamti šta ću ti reći: tvoje znanje je samo teorija i u tom smislu ti zapravo nemaš pojma s kim imaš posla.

Lejla se uvrijedi.- Pretpostavljam da ti znaš? Samo su ti ulili strah glupim pričama.- Doživio sam te ‘glupe priče’ i vjeruj mi da uopšte nije bilo zabavno. Ako su na

osnovu njenog nestanka prilikom zarobljavanja mene i mojih saputnika shvatili šta Adila posjeduje, preduzeće potrebne mjere prije nego što krenu na nju. Zamoliću ove ljude da je upozore i odvedu na sigurno. Nadam se samo da će stići na vrijeme.

Lejla je bila uvrijeđena i ljuta, ali što je bilo najgore od svega, bila je i posramljena. Imalo je smisla ono što joj je Dželil rekao. Tačno je da nije mnogo cijenila mentore i učenike, ali znala je da imaju ljude koji kompleks SSMR-a više nego odlično poznaju. Ako su povezali pad sistema s njom, što isto nije bilo nemoguće, onda je bilo vrlo vjerovatno da će prvo provjeriti u domovima. Što je bilo još gore, Adila joj je jednom prilikom rekla šta se desilo kada su Dželil i njegovi saputnici zarobljeni, što znači da je bilo ljudi koji su je vidjeli kako koristi Zibijinu suzu. Čak i ako su mislili da je u pitanju običan prenosivi teleporter, sigurno će prvo poduzeti mjere da ga blokiraju. Bilo joj je krivo i bila je ljuta na samu sebe. Nadala se samo da njena neozbiljnost neće imati loših posljedica po Adilu. Nikada do sada nije bila odgovorna ni za šta i po prvi put kada je uzela da nešto odradi, potpuno je zabrljala. Da li je bila spremna preuzeti odgovornost? Je li to, a ne njene mentalne sposobnosti, bilo razlog zašto je smatrana propalim eksperimentom?

Dželil otvori vrata i pozva svoje nove saveznike da dođu. Kada se okrenu, opazi izraz krivnje i tuge na Lejlinom licu.

Možda sam malo pretjerao. Briga za Adilu me je možda navela da budem oštriji nego što je bilo potrebno.

- Izvini. Nisam mislio da budem grub. Samo sam...- Ne govori ništa. U redu je.Lejla podiže pogled prema Dželilu i iza njega ugleda Hazima. Iznenađen izraz

njenog lica učini da se i Dželil okrene. Zabrinu se kad vidje da je Hazim uznemiren.- Hazime! Šta se desilo!- Adila. Upozorio sam ih prekasno. Znaju da ima Zibijinu suzu. Razumiješ li šta to

znači?- Da više nije potrebno da uzmu mene da bi posjedovali znanja potrebna da unište

Imperatora. Sve što im je potrebno je genetska kombinacija potrebna da aktivira Zibijinu suzu. Znaš li gdje su je odveli?

- Nemam pojma. Računao sam da ću uspjeti da otkrijem lokaciju njihovog prenosioca duša kada smo došli po tebe, ali plan se izjalovio padom sistema.

- Znao si da neće samo prenijeti moje znanje.

180

- Da. Kao što sam znao i da ih ne žele prenijeti meni. Ali, rekao sam im da pristajem na to da pridobijem njihovo povjerenje. Tako sam se skupa s njima uključio u projekat koji je trebalo da omogući da preuzmu tvoje tijelo i tvoje cjelokupno znanje.

- Razumio sam. Da li je njihovo povjerenje u tebe još dovoljno veliko da otkriješ šta je s Adilom?

- Pretpostavljam da jeste, ali nisam bio u mogućnosti da stupim u kontakt s njima. Ovdje se nešto čudno dešava.

Odjednom, Hazimov komunikator proradi. Hazim dade znak Dželilu i ostalima koji su za Hazimom ušli u prostoriju da budu potpuno mirni. Nakon nekoliko kratkih rečenica, obrati se ponovo Dželilu.

- Sad znam zašto sam zakasnio. Moja procjena je ipak bila tačna. Nisu mentori stigli do Adile. Bila je to Imperatorova posebna tajna jedinica. Vijeće je slutilo njeno prisustvo na Burhanu, ali ono se nije moglo dokazati. Imperator mora da je saznao za Zibijinu suzu pomoću svojih špijuna.

- To znači da će on pokušati da iskoristi njene mogućnosti. Ali, ne samo to. Ako pređe u drugu osobu... Ubiće onoga čije je tijelo ranije koristio.

Lejla opazi da je kraj rečenice Dželil izgovorio tiše. Ko god da je bio sadašnji ilderinski Imperator, Dželil nije želio njegovu smrt. Htjela je da mu pomogne. U trenutku joj padoše na pamet mnoge ideje, ali ni jedna nije bila dovoljno razrađena. Je li to bio nedostatak iskustva o kojem je Dželil govorio? Svega je nekoliko trenutaka prošlo, a Hazim je Dželilu već izlagao plan.

Koliko se god situacija činila crnom, bilo je povoljnije za njih da je Adilu oteo Imperator, jer Hazim je uspio preko svojih veza nešto ranije da sazna lokaciju Imperatorovog prenosioca duša. Osim toga, Burhani su imali svog špijuna među ljudima veoma bliskim Imperatoru.

- Odmah ću stupiti u kontakt sa Službom za nacionalnu sigurnost i tražiti ovlaštenje da budem prebačen teleporterom direktno u odgovarajuće prostorije, pod izgovorom da hoću da spriječim da Imperator pomoću Adile dođe do saznanja koja bi nam onemogućila da ga uništimo. To zapravo i jeste istina. Izdejstvovaću odobrenje za više osoba, tako da ti i Jasir možete poći sa mnom.

- Jasir?- Uspio je da im izmakne i da se skloni. Pošto im nije bio zanimljiv, nisu ga gonili.

Ja sam ga našao, pošto sam se odmah, čim sam primijetio da se nešto dešava, vratio do njih.

- Hoću i ja da idem!Lejla je imala utisak kao da je Hazim tek sada primijetio njeno prisustvo. Ipak,

nešto joj je govorilo da je to samo utisak. Izgleda da je oduvijek potcjenjivala sposobnosti učenika i njihovih mentora. Hazim samo kratkim pogledom upita Dželila da li on smatra da je u redu da Lejla pođe s njima. Dželil klimnu. Htio je da joj da novu šansu nakon što ju je onako izgrdio.

- U redu, onda. Hazim zamoli da se Jasir dovede. Imao je prenosivi teleporter kod sebe i već je

tražio dozvolu da ga upotrijebi. Dozvola je proslijeđena već nakon nekoliko trenutaka. Hazim je dobio instrukcije da samo uspori Imperatora dok Služba za nacionalnu sigurnost ne pošalje pojačanje koje je trebalo vrlo brzo uslijediti.

- Ne odgovara nam da te pojačanje sretne, Dželile, stoga ćemo morati da budemo vrlo brzi. Upašćemo, izvući Adilu i nestati prije nego što pojačanje stigne.

- A kako ćemo to izvesti na nepoznatom kontinentu? - upita Lejla.

181

- Ako Imperator bude kod prenosioca duša, tu će biti profesor Ibšir i njegov asistent...

U tom momentu Hazimu prođe šifra koja mu je omogućava teleportaciju u zabranjenu zonu i on odmah pokrenu teleporter. Lejla shvati da neće dobiti odgovor na svoje pitanje. Morala je da pričeka i vidi šta će se desiti. Bilo je očito da su i Dželil i Jasir znali na šta je Hazim mislio. Neobično joj je bilo što je među njima osjetila povjerenje. Čak i da nisu znali na šta Hazim misli, Dželil i Jasir bi mu jednostavno vjerovali. Nije nikada vidjela sličan odnos među ljudima koje je imala prilike da sretne. Doduše, čitala je o tome, ali bila je prilično uvjerena da pisci pretjeruju.

***Čim su se našli u zabranjenim Imperatorovim prostorijama, odmah su se sukobili

sa stražarima. Onesposobiše ih brzo da ne stignu da dignu uzbunu. Dželil se osvrnu i upita tiho:

- Je li sve u redu? Hazime, kuda sad?Hazim mu pokaza u pravcu obližnjih vrata i taman kad htjede da pođe u tom

pravcu, opazi jednog stražara iza vrata koji se primirio kad je vidio da su njegovi drugovi onesposobljeni. Ciljao je oružjem u Dželila. Hazim skoči prema njemu i svojim tijelom priguši zvuk ispaljenog oružja.

Hazime!!! Glas je odjeknuo u Dželilu, ali Dželil nije ni pisnuo. Bio je obučeni vojnik i mentor. Nikada ga emocije nisu mogle dovesti u situaciju da ugrozi misiju. Pritrči do Hazima i uhvati ga. U šoku je držao tijelo svog prijatelja. Jasir je za tili čas onesposobio posljednjeg stražara i provjerio da slučajno nema još neko u blizini.

Hazim otvori oči.- Dželile... Moraš požuriti. Adila je u opasnosti.- Ja ću ostati ovdje - ponudi se Lejla.Dželil klimnu. Hazim mu pruži ruku. Dželil je stisnu. Kada je stisak popustio,

osjeti da drži nešto u ruci. Hazim prošapta:- Daj ovo Hediji. Reci joj... - izgubi svijest.- Dželile! Moramo požuriti. Moramo osloboditi Adilu prije nego što stigne

pojačanje sa Burhana.Dželil skoči na noge. Jasir je imao pravo. Lejla će pripaziti Hazima. Sada je bilo

potrebno spasiti Adilu. Nadao se samo da nije prekasno. On i Jasir upadoše u prostoriju sa prenosiocem duša. Bili su spremni na Imperatorove tjelohranitelje, pa ih bez većih problema onesposobiše. Jasir uzviknu:

- Vehabe! Jesmo li zakasnili?Vehab Bali pokaza na tijela dvije osobe koje su ležale na ležajima jedno pored

drugog. Sidik Afan viknu iz prostorijice odvojene zaštitnim štitom:- Dželile! Imperator je tek izvršio prenos. Još možeš da je spasiš. Sjeti se Zibijine

suze!Zibijina suza! Pa, naravno! Njena zelena boja je dokaz. Zibijina suza u sebi ima

‘nade’. Vjerovatno je razlog tome da se onemogući da neki uljez ostvari prevlast nad dušom njegove vlasnice. To je bio glavni smisao poklona Kadira Mahfuza svojoj kćerci.

- Gdje je Zibijina suza?Vehab priđe jednom od Imperatorovih tjelohranitelja, uze mu Zibijinu suzu iz ruku

i dade je Dželilu. Jasir je bio zbunjen.- Kako će nam to pomoći? Samo Adila može koristiti Zibijinu suzu.Dželil ne odgovori. Kasnije će mu objašnjavati. Priđe Adili, stavi joj Zibijinu suzu

u ruku i zadrža njenu ruku u svojoj.

182

Nemoj me napustiti, Adila. Ne čini mi to. Zatvori oči i pokuša da se skoncentriše. Možda uspije da telepatijom prodre do nje.

Odjednom osjeti povjetarac kako ga miluje po licu. Otvori oči. Nalazio se pored prelijepog plavog jezera na nekoj planini. Nije ovo moglo biti sjećanje. Nikada nije bio na ovom mjestu. Bilo je prelijepo, divlje i nevjerovatno osvježavajuće. Smirivalo ga je. Nekako mu je ličilo na Adilu.

Liči na Adilu? Da nisam pomoću Zibijine suze i ja dospio u njenu svijest? - Adila? - pozva tiho.Odjednom je opazi. Razgovarala je s nekim čovjekom i činila se prilično

uplašenom. Dželil jednostavno odluči da se nađe pored nje i tako i bi. Nije bilo sumnje. Zaista su mu svi osjećaji govorili da je u istoj situaciji kao onda, kada je bio svjestan uljeza u svojoj vlastitoj svijesti, samo što je njegov sistem odbrane bio takav da se nije formirala slika njegove duše, kao što je to slučaj bio s Adilom. Znao je da je Adila nekada vidjela ovo mjesto kada je putovala sa ocem po Zibiji i da je ono ostavilo najviše traga na njoj, pa je zato i slika njene duše koja bi bila shvatljiva ljudskom mozgu, zapravo slika ovog mjesta. Zibijina suza je nesumnjivo proučila njegove mentalne sposobnosti i, kao sistem odbrane svoje vlasnice, poslala njega. To je značilo da je i sama Zibijina suza prenosilac duša.

- Dželile?Adila ga zagrli u suzama.- Ne brini. Ništa ti se neće desiti. Došao sam da ti pomognem.- Kako si ti uspio doći ovamo? - upita ga iznenađeni Imperator.Dželil se suoči sa zelenim očima čovjeka koji je bio slika i prilika njegovog oca. - Nisi više u njegovom tijelu. Mogao bi barem da uzmeš neki drugi izgled.- Stvar navike. Uvijek zadržavam izgled osobe u kojoj sam zadnji put bio. Dželil se sjeti da je i uljez u njegovom umu prokomentarisao njegov fizički izgled. Šta je ono rekao? Da mora da je u pitanju tijelo nekog od onih pobunjenika.

Izgleda da je uobičajena pojava da se čak i u svijesti zadrži zadnji fizički izgled za koji je duša bila vezana.

- Ta pojava te interesuje? Jesi li saznao za nešto slično kada si proučavao nestalu civilizaciju?

- To sada apsolutno nema nikakve veze. Ti ćeš ionako uskoro osloboditi Adilinu svijest.

- Ne mogu ti dozvoliti da me otjeraš.- Ja to i neću učiniti. Učiniće to Adila. Adila...Dželil nježno uze Adilino lice u ruke. - Slušaj me pažljivo. Ti si gospodar svoje svijesti. Očisti svoj um. Adila zausti, ali Dželil je prekide.- Ne. Ne pitaj ništa. Ne zanimaj se ni za šta. Gledaj u mene i ne razmišljaj ni o

čemu. Tvoja svijest je beskrajan prostor. Neograničen poput univerzuma. Nepoznat svima, pa i samoj tebi. Pusti da tvoj univerzum prodre u tvoje misli. Oslobodi se od pitanja. Oslobodi se od strahova.

Adila je gledala pravo u Dželila. U njegovoj blizini osjećala se sigurnom. Govorio joj je umirujućim glasom. Uskoro je slušala samo ton njegovog glasa.

Imperator opazi kako svijet oko njega počinje da nestaje. Pokuša da prekine Dželila svojom pričom, ali činilo se da Adila čuje samo njegov glas. S druge strane, Dželil mu se činio svjestan. Pokuša da mu pobrka koncentraciju, ali naprosto nije mogao da dopre do njega. Šta se to dešavalo? Kako to da on, koji je toliko puta promijenio tijelo, nije mogao da onesposobi ovog momka? Adila mu je već bila u

183

šaci. Mogao je već da prodre u njene misli i sjećanja. Samo još momenat, ne duže, i Dželil je više ne bi uspio spasiti.

Dželil je osjetio da se Adila opustila.- Dobro je. Sada kada su ti misli beskrajne poput univerzuma, reci mu da ode. Reci

prosto ‘Odlazi!’ i neće ga biti više.Dželilove riječi su polako dopirale do Adilinog mozga. Dželil je mirno čekao ne

prestajući da je nježno ohrabruje da bi svakog trenutka znala da je nije napustio. Najzad, Adila reče:

- Odlazi! Ne želim te ovdje!Kao što je Dželil i rekao, slika Imperatora naprosto se izgubi iz njene svijesti.

Dželil je zagrli.- Dobro je. Slobodna si od Imperatora. Sada otjeraj i mene.Adila se uplaši.- I tebe?- Naravno. Ne želiš valjda da ostanem u tvojoj svijesti kao uljez?- Ti nisi uljez.- Naravno da jesam.- Ali, ako te otjeram, hoću li... Hoću li te...- Ne brini. Ja imam tijelo koje je živo i koje će privući moju dušu nazad.- Da li to znači da se i Imperator vratio u tvog oca?- Ne. Babo je slobodan. Imperatorova duša nije bila i njegova. Njegova je ostala u

njegovom tijelu i da su ga ubili, napustila bi njegovo tijelo kao i svaka duša. Ali, nisu ga stigli ubiti. Stigao sam na vrijeme da ga spasim. I njega, - pogleda je nježno - i tebe.

- Bojim se...- Nema razloga. Ti me ne možeš povrijediti... Moja Adila...Dželil joj se nasmiješi nježno.- Ako ostanem ovdje, kako ću se s tobom oženiti?Adili srce zakuca brže.- Je si li ti to mene zaprosio?- Htio sam to učiniti još odavno, ali od kada su te Ilderini odveli, nisam imao

prilike.- I onda odabereš ovakav momenat!Dželil se nasmija.- Ne ljuti se. Jednostavno više nisam to mogao držati u sebi.- Šta ću ja s tobom?- Pošalji me nazad - ozbiljno odgovori Dželil. - Neće mi ništa biti. Moraš mi

vjerovati.- Vjerujem ti. Idi!

Dželil otvori oči. Malo mu se vrtilo u glavi. Adila je i dalje ležala pred njim, bez svijesti, ali činilo mu se da nije blijeda kao prije. Vehab mu reče:

- Ne brinite. Treba joj samo malo vremena da dođe sebi. Čudno je kako ste Vi tako brzo došli svijesti. Imao sam utisak da Vam je duša napustila tijelo.

- I jeste. Bio sam kod nje. Zibijina suza me je prebacila tamo. Uspio sam da joj pomognem da se odupre Imperatorovoj kontroli.

Jasir upita:- Da li to znači da je Imperator mrtav?- Da.

184

Dželil uze Zibijinu suzu i objesi je Adili oko vrata. Tada opazi da je u ruci držao još nešto. Bila je to narukvica ispletena od šarenih niti, mekih poput svile, a koje su se dobijale od biljki koje su rasle samo na Burhanu. Dželil se sjeti da je u nekim krajevima južnog Burhana, postojao običaj da momak isplete ovakvu narukvicu i pokloni je svojoj izabranici. Bila je to zaloga ljubavi i vjernosti.

Zaloga ljubavi i vjernosti? Za Hediju? Dželil se sjeti Hazimovog neobičnog ponašanja kada su sreli Avamove

pobunjenike, prije prelaska Velike pustinje. Pade mu na pamet da je prije napuštanja oaze u pustinji, primijetio nešto što mu je skrenulo pažnju. Nije više mogao da se sjeti situacije. Bio je tada previše okupiran drugim problemima. Bilo mu je gotovo nemoguće da povjeruje, ali sve je ukazivalo na to da se Hazim zaljubio u Hediju. Ta pomisao veoma obradova Dželila. Hedija mu je bila vrlo draga i opazio je da se dobro slaže sa Hazimom. Ako bi ona prihvatila njegovu ljubav, to bi moglo osloboditi Hazima od krutih pravila mentorskog reda i omogućiti mu da doživi jedan sasvim novi život. Nadao se tome. Pažljivo skloni narukvicu u unutrašnji džep i požuri da provjeri kako je Hazim. Sidik, koga su Vehab i Jasir oslobodili, pođe za njim.

Hazim je još bio bez svijesti, ali Lejla mu je zbrinula ranu.- Gdje si našla zavoje?- Telemorfoza - odgovori mirno Lejla, ne bez ponosa.Dželil je morao priznati da je impresioniran. Znao je da je i ljudski mozak u stanju

da obavi telemorfozu, ali za formiranje složenog materijala trebalo je veliko znanje.- Moram ti odati priznanje. Prenesimo ga unutra, pa ćemo uz Vehabovu pomoć

pokušati da dođemo do ilderinskih antiimperijalista. Oni nam sada jedini mogu pomoći da na vrijeme odemo odavde.

Lejla je shvatila. To je dakle bio Hazimov plan. Profesor Ibšir ili njegov pomoćnik, nije bila sigurna koji od njih dvojice je Vehab, očito je bio jedan od ljudi koji su se borili protiv vlasti Imperatora na Ilderinu. Ona upozori Dželila da nije dobro da pomjeraju Hazima.

- Ne brini. Prenijeću ga telekinezom. Tako neću izazvati pomjeranja koja bi mu mogla naškoditi.

- Ti se možeš koristiti telekinezom?- Ti ne možeš? A tako si vješta u telemorfozi.- Telemorfoza je lakša.- Nije. Samo traži kraće održavanje koncentracije. Pa, da. To i jeste tvoj problem.

Moraš naučiti da se duže skoncentrišeš na jednu vrstu posla. Previše si nemirna.Lejla slegnu ramenima.- Takva sam.- Malo obuke ne bi ti škodilo.- Ne dolazi u obzir! Ja nikada neću biti učenik. Ali, - doda pomirljivije - možda bih

i mogla da se potrudim da savladam telekinezu.Dželil se nasmiješi. Bez većih problema unese Hazima i smjesti ga što je udobnije

mogao na ležaj koji je Vehab odmah po njegovom ulasku pripremio.- Smjestite ga ovdje. Vjerujem da će nam pomoć stići brzo. Odmah po Adilinom

dovođenju poslao sam poruku antiimperijalistima. U međuvremenu ću onesposobiti spravu za prenošenje duša.

U tom trenutku Sidik, koji je bio pored vrata, uzviknu:- Jasire! Dželile! Burhani su ovdje!- Pojačanje Službe za nacionalnu sigurnost! - uzviknuše obojica uglas.Vehab se uznemiri.

185

- Naši još nisu stigli. Mogli bismo se sakriti, ali brzo bi nas otkrili. Osim toga, trebam malo vremena da onesposobim ovu mašinu.

- Onda ćemo Jasir i ja da obezbijedimo potrebno vrijeme.Sidik pokuša da se pobuni, ali Dželil i Jasir ipak spremiše oružje i napustiše

prostoriju uz upozorenje da se ostali unutra dobro zabarikadiraju i da nipošto ne otvaraju vrata dok pomoć ne stigne. Odmah po izlasku, primijetiše da je Lejla napravila, pomoću telemorfoze, prilično čvrstu barikadu ispred vrata, koja je zbunila novopridošlice taman dovoljno da Dželil i Jasir zauzmu pozicije. Jasir uzviknu:

- Ovdje komandant ilderinskih antiimperijalističkih grupa Prijestolnice! Imperator je mrtav! Ovdje više nemate šta raditi! Vratite se na Burhan!

Fetah Džerir, koji je bio među prisutnima, odgovori:- Nisi li ti Ilderin kojeg smo uhvatili u društvu ‘mentora po rođenju’? Nećemo

dozvoliti da Ilderini, bili oni antiimperijalisti ili Imperatorovi ljudi, koriste znanja burhanskih mentora za ostvarivanje svojih ciljeva. Predajte nam ‘mentora po rođenju’ i oslobodite prostoriju u kojoj je prenosilac duša, pa ćemo vas možda pustiti da odete živi.

- Ne dolazi u obzir!- Onda je sve rečeno.Burhani napadoše. Bilo ih je dosta i, mada je barikada koju je Lejla napravila bila

solidna, nije mogla dugo izdržati. Srećom, ubrzo nakon što je napad počeo, u prostoriju upadoše ilderinski antiimperijalisti. Nastao je pravi haos. Teško se, u gomili ljudi, na malom prostoru, moglo raspoznati ko je ko. Dželil osjeti da je pogođen nekakvim paralizujućim zrakom. Mišići mu se ukočiše. Jedan Burhan se u trenu nađe pored njega i teleportira ih obojicu odatle.

Dželil je bio svjestan šta se dešava, ali nije mogao ništa da poduzme. Njegov otimač ga je teleportirao u neku njemu nepoznatu prostoriju gdje su ga vezali za ležaj sličan onome na kome je zatekao oca i Adilu. Znao je da se radi o drugom prenosiocu duša. Još uvijek su pokušavali da na ovaj način dođu do njegovog znanja. Neće im to dozvoliti. Znao je da je mogao da ih spriječi. Prošao je već to, i na svom slučajum, i sa Adilom. Zato je odlučio da bude miran i da sačeka da paralizujući efekat prođe. Spriječiće već nekako svaki pokušaj da mu preuzmu tijelo i znanje, a sigurno će mu se ukazati i prilika da im ponovo pobjegne.

Opazi da su Burhani napustili prostoriju. Samo je jedan čovjek nešto radio za kompjuterom. Kada ustade da mu priđe, Dželil ga prepozna. Bio je to profesor Nihaz Ibšir. Dželil se sjeti da ga nije vidio u prostoriji gdje se nalazio Imperatorov prenosilac duša. Trebalo mu je to odmah biti sumnjivo. Ibšir je bio burhanska tajna veza kod Imperatora. Ali, kakve je on uopšte imao veze sa Burhanima? Nije mu baš bilo jasno. Profesor uključi neku mašinu. Dželil osjeti da gubi svijest.

Osvrnu se oko sebe. Ponovo se nalazio u poznatom praznom prostoru. Odjednom se pred njim pojavi profesor. Dželil se iznenadi.

- VI želite da ostvarite kontrolu nad mojim tijelom? Nekako sam imao utisak da radite za burhanske mentore.

- To je tačno. Ali, nisu se pokazali dostojnim povjerenja. Moram sam uzeti stvar u svoje ruke da okončam što je započeto.

- Ne razumijem.- Odlično. Lijepo je da i Vi jednom nešto ne razumijete. Ali, ovdje nam je suviše

prazno. Kako bi bilo da učinimo prostor malo prijatnijim?

186

Dželil se namršti. Nije imao namjeru da otvara svoj um pred ovim čovjekom. Odjednom, osjeti strašni pritisak. Glava mu se raspadala. Zatvori oči i pade na koljena. Skoncentrisa se i glavobolja malo popusti, ali kada je otvorio oči, ustanovi da se nalazi na obali mora pored Večernje Svjetlosti. Sunce je zalazilo i valovi su se prelamali plamenim bojama.

Je li ovo slika moje duše?- Lijepo mjesto.Dželil se trgnu na zvuk Nihazovog glasa. Kako je bilo moguće da nije mogao da

zatvori svoj um pred ovim čovjekom? Da li je od vremena kada je zadnji put bio Imperatorov zarobljenik, skupio dovoljno podataka o njemu da nađe način da ga spriječi da blokira svoja sjećanja? Imperator mu je bio nagovijestio da se profesor bavi time.

- Možda Vaš rodni grad? Zašto niste jednostavno ostali kod kuće? Šta Vas je odvuklo od ovako lijepog mjesta? Recite mi.

Dželil je pokušavao svim silama da blokira svoj um, ali ipak su mu se, pred očima, kuće u Večernjoj Svjetlosti odjednom zapalile, a naoružani ilderinski vojnici, borili se sa braniocima grada.

- Prestanite! - uzviknu.Profesor se nasmija.- Možda bi željeli da mislite o nečemu prijatnijem? Možda o toj djevojci koja

toliko brine za Vas. Da. Želio bih da je najzad upoznam. Pokažite mi je. Želim da znam ko je ona.

Ne! Neću ti dozvoliti da upetljaš Adilu u ovo! Prije ću umrijeti! Bol u Dželilovoj glavi postala je gotovo nepodnošljiva. Ugleda pred sobom nejasne

obrise voljene osobe. Adila! Zamrači mu se pred očima.

Gdje sam? Glava me boli.- Kako je to moguće? Moji proračuni ne mogu biti pogrešni! Nije bilo načina da se

odupre! Pa, ipak nisam uspio da prodrem u njegovu svijest.Molim Vas, budite tiši. Glava me tako boli. Profesor Ibšir stajao je ispred Dželilovog tijela koje nije davalo znake života. - Možda je Zineta imala pravo? Neobično. Kada ga gledam ovako, ne čini se

uopšte kao mentor. Prije kao neko dijete. Koliko li može imati godina? Ne više od 25. Mogao bi mi mirne duše biti sin.

Profesor se sjeti da i on ima sina. Oženio se prilično kasno, sa ženom koja je bila 15 godina mlađa od njega. Ipak mu je uvijek bila odana. Sve dok nije upoznala tu djevojku. Adilu. Bio je vrlo ljut na nju što je pomagala antiiperijalistima zbog te djevojke i ‘mentora po rođenju’. A bio je tako blizu cilja.

Odjednom se sjeti njihovog zadnjeg razgovora ili bolje reći, svađe, kada ju je zatvorio u kućni pritvor zbog njene neposlušnosti. Sjeti se da ga je njihov sin gledao kao stranca, a Zineta ga je prekorila zbog okrutnosti.

- Okrutan? Da li sam zaista okrutan? Šta je ono Zineta govorila? On je samo dijete. Žrtva burhanskih eksperimenata. Mogao bi mi biti sin...

Moram ga zamoliti da prestane. Kako da ga zamolim da prestane? Prestanite molim Vas!... Ne čuje me. Moram mu nekako reći...

- Glava me boli...možete li biti malo tiši?... Samo malo tiši...

187

Nihaz se trgnu. Do maloprije je imao utisak da je Dželilova duša potpuno napustila njegovo tijelo. Da li se vratila nakon što je i on izašao? Zagleda se u Dželila. Dželil ga je gledao umornog pogleda kao da ga prvi put vidi. Ponovi tiho:

- Glava me boli... Nihaz nije mogao da dođe sebi od iznenađenja. Šta je ono momak rekao? Budite tiši? Nisam rekao ni riječi. Da li je čuo moje

misli? To bi mogao biti efekat moje mašine. Dželil se osvrnu oko sebe.- Gdje sam? Ko ste Vi?Potpuna blokada. Jedini način koji je ‘mentor po rođenju’ pronašao da se odbrani

od njegovog izuma bio je očito potpuna blokada. Ono što nije ni sam znao, nije mogao otkriti ni drugome. Momak je zaista bio nešto posebno. Pogled mu je bio tako radoznao, tako neiskusan, kao pogled novorođenčeta. Nihaz se ponovo zapita koliko je zla načinjeno ovom dječaku, i koliko je on doprinio tome. Odluči da mu pomogne. Odveza ga i reče:

- Na sigurnom si. Ništa ne brini. Ja ću te čuvati.Dželil se nasmiješi.- Trenutno imaš amneziju. Znaš li šta je to amnezija?- Glava me boli...- Nemoj se naprezati. To je tvoj odbrambeni mehanizam. Kada osjetiš da si na

sigurnom, sjećanja će ti se vratiti. Siguran sam u to.- Zar ovdje nisam na sigurnom? Zar me Vi ne čuvate?Nihaz se nasmiješi.- Tvoj mozak zna bolje od tebe.- Ne razumijem.- Znam da ne razumiješ. Ali, razumjećeš kada dođe vrijeme. Prije toga te moram

vratiti na sigurno. To neće biti baš lako. Jedino ako pokažem put antiimperijalistima. Ali i to će biti teško s obzirom da se nalazimo u strogo čuvanom prostoru. Volio bih da imam više znanja o Burhanima. Sjedi tu.

Sjede Dželila na jednu udobnu stolicu i ode do kompjutera. Morao je postojati način da pošalje poruku nekome od Dželilovih prijatelja. Prvo je blokirao ulaz. Nije više bilo moguće pristupiti ovom prostoru s vanjske strane. Zatim poče da pregleda veze među komunikacijskim sistemima. Dželil, koji ga je bez riječi posmatrao, odjednom reče:

- Ne otvarajte taj fajl.Nihaz se iznenadi.- Šta si rekao?- Ne otvarajte taj fajl. Ako to učinite odmah će otkriti da se u sistemu nalazi uljez i

sa kojeg kompjutera je pristupio fajlu.- Kako ti to znaš?- Ne znam.Opet njegov odbrambeni sistem. Ne sjeća se ničega, ali u stanju je da iskoristi

svoje znanje da se zaštiti. Možda nam to obojici pomogne.- Šta misliš, da li bi mogao ti da pošalješ poruku ljudima kojima vjeruješ?- Ne znam kome bih poslao poruku i ne znam kako.- Ali, znaš. Samo ne znaš da znaš. Ako bi pokušao možda bi se sjetio.- Ali, šta ako Vas dovedem u opasnost?Nihaz je bio iznenađen. Momak ga se uopšte nije sjećao. Pristupio mu je kao

potpuno nepoznatoj osobi i kao takvog je htio da ga zaštiti. Izgleda da je shvatio da se u njemu nalazi nešto neuobičajeno i potpuno je odgovorno pristupio tome. Zato im je

188

uvijek bilo teško da dođu do njega. Uvijek je ozbiljno prilazio tome. Nihazu se svidjelo kako razmišlja. Htjede da ga oslovi, ali shvati da mu zapravo ne zna ni ime. Zato upita:

- Kako se zoveš?Kao što je i očekivao, momak je znao odgovor na ovo pitanje.- Dželil.- Lijepo ime. Vrlo zvučno. Ja se zovem Nihaz. Drago mi je.Dželil se nasmiješi. Nihaz mu reče:- Dželile, slušaj me dobro. Negdje u tvom umu, skrivena su znanja za koja su

mnogi spremni ubiti, ali ta znanja su u tvojoj službi. Ne boj se da ih iskoristiš. Ti znaš šta je ispravno. Ti to osjećaš. Pošalji poruku nekome kome vjeruješ. Kome vjeruješ, Dželile? Sjeti se. Za koga misliš da ti može pomoći?

- Ne znam. Glava me boli...- Dobro. Neću da te zamaram. Ne govori ništa. Naći ću već načina da ti

pomognem.Dželila je glava opet boljela. Ali, imao je neki čudan osjećaj. Nihaz primijeti kako

Dželil nesvjesno prebira po džepovima. Iz jednog od njih izvukao je nešto što je ličilo na pletenu narukvicu. Pitao se da li je ta narukvica možda pripadala Adili. Nije smio da pita Dželila da ga ponovo ne uplaši. Dželil se zagledao u narukvicu.

- Daj ovo Hediji... - prošapta.- Molim?- Zar sam govorio glasno?- Da, ali nisam čuo šta si rekao. Mislio sam da se meni obraćaš.- Ne. Ali, sjetio sam se nekoga kome vjerujem.- Misliš li da možeš doći do te osobe?- Ne vjerujem.- Zašto?- Zato što je teško ranjen. Možda i umire.Dželil se uhvati za glavu. Opet ga je boljela. Ibšir primijeti da je Dželil govorio o

osobi u muškom rodu. Da mu taj prijatelj nije na samrti ostavio narukvicu da proslijedi njegovoj voljenoj? To je bila nesreća. Odluči da ipak pokuša da potakne Dželila da se sjeti Adile.

- Lijepa narukvica. Da li si htio da je pokloniš nekoj djevojci?Znao je da nije bilo tako, ali htio je da se Dželil zapita. Dželil odgovori:- Ne. Ova narukvica ne pripada meni.- Šteta, siguran sam da bi se svaka djevojka obradovala takvom poklonu.- Vjerujem da bi.- Da je tvoja, kome bi je poklonio?Dželila opet uhvati glavobolja. Učini mu se da je pred sobom vidio obrise neke

djevojke. Izgubi svijest.

***Kada se Adila probudila, nije više bila u prostoriji sa prenosiocem duša. Sidik

Afan, koji je bio pored nje, prijateljski joj se nasmiješi.- Dobro je da ste došli sebi. Kako se osjećate?- Sasvim dobro.- To mi je veoma drago.Adila baci pogled po sobi. Opazi Hazima u drugom krevetu. Bio je blijed. - Šta se desilo Hazimu? Gdje je Dželil?Sidik uzdahnu.

189

- Je li mu se duša uspjela vratiti u tijelo? Nisam ga valjda...- Ne. Ne boj se. Dželil nije mrtav. Kada se osvijestio, bio je sasvim dobro. Samo...- Samo?- Burhani su ga ponovo uhvatili.- Ali, kako?Sidik joj ukratko objasni šta se desilo. Adila primijeti:- Vjerovatno će ponovo pokušati da preuzmu njegovo tijelo. Znam da neće uspjeti.

Dželil je bio tako miran. Znao je tačno šta da radi. Brine me samo šta će učiniti kada shvate da su im svi pokušaji uzaludni.

Šta da radim? Smijem li pokušati da iskoristim Zibijinu suzu da dođem do njega? Ali, oni sada znaju da je imam i znaju kako da me spriječe da je iskoristim. Šta da radim?

- Šteta što je Hazim ranjen - primijeti Sidik. - Vjerovatno bi nam njegove veze među Dželilovim otmičarima sada bile od velike koristi. Ali, doktor je rekao da vjerovatno još neko vrijeme neće doći sebi. Jedino nam preostaje da se nadamo da će Jasir i njegovi prijatelji antiimperijalisti da iznađu neko rješenje. Dobro je da su general Šihab i ona Burhanka Lejla s njima.

Adila se pridiže. Sidik pođe da je zaustavi, ali ona reče.- Potpuno sam zdrava, znate to i sami. Želim da razgovaram sa Lejlom.- Mogu srediti i da ona dođe ovdje...- Nema potrebe. Radije mi pokažite gdje da je nađem.Nepoznati glas sa vrata reče:- Neće biti potrebe.Adila se uplaši.- Nema potrebe da se plašite. Ja nisam ilderinski Imperator i ne želim Vam nikakvo

zlo.- Sjećam se. Kada ga je Dželil pitao, Imperator je rekao da je Vaš lik zadržao samo

iz navike.- Dželil Vam je pomogao da se oslobodite njegove kontrole?- Da. - Kako je to uspio?- Nisam ni sama baš sigurna. Nekako mi je skrenuo pažnju s njega i onda mi je

samo rekao da mu kažem da ode.- I on je samo tako otišao?- Zvuči čudno, ali tako je.- Nije mi baš jasno. Moraću da pitam Dželila više o tome kada ga ponovo vidim.- Dželil je toliko brinuo za Vas.- Pretpostavljam. Žao mi je što nisam bio u stanju da se oduprem. Tako mi je malo

nedostajalo, onda, kada me je pogledao tim svojim prodornim očima.- Govorite o vremenu kada je bio Vaš zarobljenik?- Ne moj. Imperatorov.- Oprostite mi. - Ne brinite o tome. Drago mi je da ste se izvukli bez većih posljedica.- Da. Ali, Dželil? Jeste li pronašli gdje su ga odveli?- Imam ideju gdje bi mogao biti.- Zaista?- Da. Došao sam da Vam to kažem. Mislio sam da biste željeli da znate.- Naravno da želim da znam. Možete li mu pomoći?- Pokušaćemo. Neće biti lako, ali mislim da mogu iskoristiti činjenicu što sam bio

posljednji ilderinski Imperator.

190

- Kako?- Niste shvatili da se nalazite u prostorijama pod Imperatorovom kontrolom.

Pobunjenici su doduše uz pomoć asistenta Balija uspjeli prodrijeti u zabranjene prostore, ali ne znam kako su se mislili izvući kada su privukli toliko pažnje. Zato sam ih prividno dao pohapsiti, uz izričito naređenje da niko ne smije biti pogubljen.

- Vi ste u očima Ilderina još Imperator?- Upravo tako. Malo ljudi zna da to nije tačno, a s obzirom da posjedujem sva

njegova znanja, jednako kao što je on posjedovao moja, niko neće ni posumnjati. Iskoristićemo dvostruku silu. Antiimperijalisti i imperijalisti će sarađivati, a da to i ne shvate.

Adila se nasmiješi.- Kada će akcija otpočeti? - Već je počela. Jasir je prva klasa. Nije ni čudo da smo imali problema sa

antiimperijalistima. Pod njegovom kontrolom su antiimperijalisti koji su došli u pomoć, a tu je i vatrena mlada Burhanka. Ne čini se da ima baš puno iskustva, ali izgleda da je u pitanju inteligentna mlada djevojka.

- Ne morate ništa kriti. I profesor Sidik i ja znamo prepoznati sjaj u očima osobe koja je produkt projekta stvaranja ‘mentora po rođenju’.

- Krio sam to vrlo pažljivo na Ademu i veoma me je zabrinulo kada sam vidio taj sjaj u Dželilovim očima po njegovom rođenju. Dobro sam pazio da apsolutno nikada, makar i slučajno, ne dođe u kontakt sa mentorima i njihovim učenicima, a i sâm sam ih se klonio.

- Kao što je Dželil i rekao. Niste htjeli da se vratite na Burhan.- Bilo mi je dobro tamo gdje jesam.- Razumijem Vas.- Znam. Neobično je da ste u stanju da razumijete ljude tako dobro, čak i ako

nikada niste bili u njihovoj situaciji.- Ne mora se sve doživjeti da bi se razumjelo. Znam da je to razumijevanje mnogo

bolje ako se ista stvar doživi, ali zar je tako teško shvatiti da neko može da razumije probleme drugih i ako ih nije doživio? Samo treba da vidi da je toj osobi stalo i da poveže njene osjećaje sa svojima kada je u pitanju nešto njemu bitno.

- Vjerujem da je to moguće.- Imate vrlo blag pogled. Drugačiji od Imperatorovog. Mnogo me više podsjeća na

Dželila.- Faiza je uvijek govorila da je Dželil jako podsjeća na mene u nekim trenucima.

Jeste li je možda sreli kada ste bili na Ademu?- Da. Kada sam je upoznala, živjela je skupa sa Ferhijom.- Ferhijom?- To je Barizova žena.Talib spusti pogled. Adila se dosjeti šta ga muči i požuri da ga razuvjeri:- Bariz je dobro.- Zaista?- To Vam i ja mogu potvrditi - reče Sidik. - Lično sam Dželila uputio doktoru koji

je u stanju da pomogne Barizu, a Adila ga je odvela do njega.- Rođak kojeg je gospođica Arzija Uvejs odvela na Zibiju?Adila se nasmiješi, a onda se iznenada sjeti nečega.- Ako znate da sam ja Arzija, onda znate i za Zinetu?- Nihaz Ibšir bio je vrlo ljut, ali nije povrijedio ni nju ni njihovog sina. Samo im je

odredio kućni pritvor. Imperatoru to i nije bilo toliko bitno. Zineta je, prema informacijama koje smo uspjeli da dobijemo, ionako znala premalo.

191

Adila odahnu.- Sreća da sam joj rekla malo. Često sam bila u iskušenju da joj se potpuno

povjerim.- Vas dvije veoma ličite. Izazivate ljude da Vam vjeruju.- Čini se da je tako.- Adila...- Jeste li nešto rekli?- Ne, zašto?- Adila...Zibijina suza poče da blista. Adila ponovo osjeti čežnju, sličnu onoj koju je osjetila

kada je prvi put vidjela Zibijinu suzu.- On me zove.- Ne razumijem.- Dželil me zove.Sidik poskoči.- Nemojte činiti gluposti, gospođice Adila.- Ali, on pati. Osjetim da pati. Zove u pomoć.- Otprilike sada su naše trupe i mogle stići do njega. Je li se nešto desilo? - zapita

se Talib.- Gospođice Adila!Adila nije mogla da čuje Sidita, jer nije više bila u sobi.

***Nihaz je bio, ne malo, iznenađen, kada se u prostoriji, okružena sjajnom zelenom

svjetlošću, pojavila mlada djevojka i požurila prema Dželilu. U trenu mu je glavom prošla pomisao da je anđeo došao po dušu mladog mentora. Ali, ta misao je prošla brzo kao što je i došla. Zelene svjetlosti nestade, a djevojka kleknu pored Dželila i stavi mu glavu u svoje krilo.

- Dželile!Dželil je imao visoku temperaturu i bio u deliriju. Adila se nagnu prema njemu i

šapnu: - Ne brini. Ja sam sada tu. Neću dozvoliti nikome da te povrijedi. Nikada.Nihaz opazi da su joj suze tekle niz lice. Nije morao ništa pitati. Znao je ko je ova

djevojka. Koliko god nevjerovatnim da se činilo, nekako je pomoću Zibijine suze obišla sve sisteme zaštite i došla da pomogne Dželilu. Ali, kako je znala gdje da ga traži? Kako je znala da on u ovom momentu više nego ikad treba pomoć?

Dželil je i dalje bio bez svijesti, ali Nihazu se učini da se malo smirio. Tek tada, primijeti da se nešto dešava u obližnjim prostorijama.

Antiimperijalisti? Ali, kako su znali doći ovamo?- Jeste li Vi pokazali antiimperijalistima kako da dođu ovamo?Adila podiže pogled. - Nemate razloga da se bojite. Neću povrijediti ni Vas ni Dželila.Adila ga pogleda i kada opazi prilično brižan izraz na njegovom licu kad je

pogledao u Dželila, u njenom srcu se rodi povjerenje. Ona reče:- Nisam. Ja sam došla samo zbog Dželilovog poziva. Njih je poslao Dželilov otac.- Ali, Dželilov otac je Imperator!- Nije više - jednostavno odgovori Adila.Imperator je mrtav? Znači da je sve ovo bilo potpuno nepotrebno. Potpuno

nepotrebno sam povrijedio drugo ljudsko biće. Da li je Zineta vidjela šta se dešava sa mnom? Da li je htjela da mi pomogne? Šta sam to učinio? Moja osveta ticala se samo

192

Imperatora. Moja osveta? Da li je to uopšte bila moja osveta? Kolika li je samo bila mržnja mog dede kada je cijelu svoju porodicu uvukao u to?

Dželil je osjetio poznato prisustvo. Glava ga je još uvijek boljela. Čuo je glasove. Bili su tako glasni. Čuo je kako mu neki nježan glas govori da je tu, kraj njega. Čuo je kako se neki drugi glas pita koliko daleko je potrebno ići za osvetu. Osjeti nježan dodir na licu. Bio mu je tako blizak i tako drag. Poželje da je vidi. Mora da vidi vlasnicu tog nježnog dodira i tog umirujućeg glasa. Znao je da će je prepoznati, samo treba da je vidi. Otvori oči.

Ugleda nježno lice i uplakane krupne tamnosmeđe oči.- Ne plači... - reče tiho.Adila se nasmijala, ali suze su joj i dalje tekle niz lice. Dželil osjeti kako

glavobolja prestaje i kako mu se slika svijeta nekako razjašnjava.- Adila... Moja Adila...Podiže ruku da joj obriše suze.- Ne plači. Živ sam. Još sam živ.Odjednom, osjeti da je vrlo umoran. Nije imao snage ni da govori. Osjećao se tako

spokojno u Adilinim rukama...- Dželile?- Ne bojte se. Samo je zaspao. Bio je pod velikim pritiskom. Nije više imao snage.Adila klimnu.- Drago mi je da sam Vas najzad upoznao, gospođice Adila. Bio sam vrlo ljut na

Zinetu što Vas je onako pripazila, ali nekako mi je postalo jasno i zašto je to učinila.- Onda ste Vi profesor Nihaz Ibšir. Zineta mi je mnogo govorila o Vama.- Ništa loše, nadam se.- Kako se uzme. Ali, u svakom slučaju, treba da znate da je bila spremna na sve

samo da Vas vrati kući sinu. Morate znati da Vas ona veoma voli.- Mali Hujdur me je gledao kao stranca...- Kako i ne bi, kada Vas gotovo nikada nije ni vidio.Nihaz spusti pogled.- Morao sam to da učinim. Ali, Imperator je mrtav i sada sam slobodan.- Ne razumijem.- Nema veze. Ne brinite. Dželil se više nema ničega bojati od mene. Štaviše,

odmah ću uništiti ovu prokletu spravu i sve moje bilješke o njoj.- Vi ste je napravili?- Da. Uzor mi je bio postojeća mašina i podaci koje sam prikupio o Dželilu kada je

prvi put zarobljen.- Znači, Dželil je ovakav...-... Mojom krivicom. Nihaz pogleda Adilu ispod oka. Nije na njoj primijetio ni traga mržnje. Samo tugu.

Ponovo se zapita je li sve to bilo vrijedno toga. Na šta je utrošio veliki dio svog života? Odagna te misli od sebe. Još je mogao da se vrati na pravi put.

Kada priđe kompjuteru, primijeti da neko razbija zaštitu koju je postavio da se ne može ući u sobu. Ko god ušao, Dželilovi prijatelji ili njegovi protivnici, mašina će već biti uništena, a do Dželilovog znanja ionako nije bilo moguće doprijeti protiv njegove volje.

Ono Burhana što je bilo ostavljeno da čuva spravu, koja se nalazila na Ilderinu, a ne na Burhanu, bilo je, poslije kraće borbe, onesposobljeno, a preživjeli zarobljeni, a posebna služba koju je poslao sam Imperator, onesposobila je teleportaciju novih Burhana i probila sisteme zaštite koji su držali prostoriju zaključanom. Nedugo potom u prostoriju upadoše Ilderini.

193

Jasir i Lejla se iznenadiše kada ugledaše Adilu.- Adila! - uzviknu Lejla. - Šta ti radiš ovdje?Jasir se zabrinuto nagnu nad Dželila, ali brzo opazi da mu nije ništa. - Zibijina suza te je dovela ovamo, zar ne?Adila klimnu. Jasir nije bio nimalo iznenađen. Imao je priliku nekoliko puta da vidi

Zibijinu suzu na djelu i više ga ništa nije moglo iznenaditi. Odmah dođoše ljudi sa nosilima. Pažljivo smjestiše Dželila na njih. Adila pođe s njima. U prolazu opazi nježan osmijeh na licu profesora Ibšira. Znala je da će se prvom prilikom vratiti Zineti i bilo joj je drago zbog toga.

Ilderini ga nisu uhapsili. Poveden je skupa sa ostalima Imperatoru. Prenosilac duša bio je uništen. Nije više bilo sprava koje su mogle biti zloupotrijebljene. Profesor Ibšir se pobrinuo da ne ostavi pisane dokumente o rezultatima svojih istraživanja. Adila nije znala da li je znao dovoljno da i bez dokumentacije ponovo napravi jednu takvu mašinu, ali slutila je da to ionako ne bi učinio. Imala je utisak da je razlog tome bio Dželil. On je dokazao da je ljudska duša uvijek dovoljno jaka da se odupre vještačkim pokušajima njenog sputavanja, ako su vjera i svijest o samom sebi dovoljno jaki. U ovom momento, Adilina glavna briga je bila da se Dželil oporavi.

194

XINOVA BUDUĆNOST

- Adila?- Došao si sebi! Jesi li se odmorio?- Osjećam se mnogo bolje. Jesam li dugo bio bez svijesti?- Nekoliko sati. Taman koliko je potrebno da se odmoriš i nadoknadiš

neprospavanu noć.Adila mu stavi ruku na čelo.- Temperatura ti je spala. Imaš li još glavobolju?- Još sam malo dezorijentisan, ali osjećam se prilično dobro.Pošto su čuli razgovor, iz susjedne prostorije uđoše Hazim, Jasir i Lejla. - Hazime, kako se osjećaš? - upita Dželil zabrinuto.- To je pitanje koje bih u ovom trenutku ja trebao postaviti tebi. - Drago mi je da si živ.Doktor priđe grupici i upozori ih da ne zamaraju Dželila, jer mu je potreban odmor.

Osim toga naloži Hazimu da pođe s njim da mu pregleda ranu. - Idi samo. Pobrini se da ozdraviš, a kasnije ćemo lijepo porazgovarati.- Ne bi trebao da se zamaraš telepatijom.- Godi mi da malo aktiviram mozak. Imao sam potpunu blokadu.- Potpunu blokadu?- Kasnije ću ti pričati o tome.- Ah, da - sjeti se doktor. - Profesor Ibšir je molio da razgovara nasamo sa Vama

kada se budete osjećali bolje. Da li da mu kažem da dođe?- Molim Vas.- Jesi li siguran da ne želiš da neko od nas bude prisutan? - upita Jasir.- Ne brini. Od Nihaza Ibšira mi ne prijeti opasnost.- Ali, on je sarađivao sa tvojim neprijateljima na Burhanu.Dželil se samo ohrabrujuće nasmiješi. Jasir odmahnu glavom.- Ti i Adila... - uzdahnu.Lejla je ponovo osjetila ono povjerenje koje izrasta iz iskrenog prijateljstva. Htjela

je da stekne prijateljstvo ovih ljudi. Nadala se da će joj to uspjeti ostane li u njihovoj blizini. Nije imala želje da se vraća u dom. Osim toga, ovi ljudi su u njoj budili osjećaje koje nije poznavala.

Čim se profesor Ibšir pojavio, prisutni ostaviše Dželila nasamo s njim.- Nisam bio siguran da li ćeš pristati.- Nije bilo razloga da ne pristanem. - Ipak sam pokušao da...Dželil ga prekide:- Zaboravite to. - Zar ne želiš da znaš razloge?- Znam ih. - Znači, zaista si mi čuo misli nakon izlaganja mojoj mašini.- Jesam. Bile su preglasne i nije mi odmah bilo jasno o čemu se radi. Glava me je

strašno boljela. Samo mi je trebalo tišine.- Mogu li znati čime sam potakao tvoju reakciju? Ne moraš odgovoriti, ako ne

želiš.- Teško je to objasniti. Iz nekog razloga, u Vama je u tom momentu postojala

mržnja prema meni i osobama koje su u vezi sa mnom.Nihaz spusti pogled.

195

- Bila je to više mržnja prema projektu kakav je ‘mentor po rođenju’. Bio je u tebi jedan stepen hladne samosvijesti, izazvan tvojim ogromnim znanjem koji me strahovito podsjećao na Imperatora.

Dželilu se srce zaledi na samu pomisao. Zar sam počeo da ličim na njega? Nihaz opazi da je Dželil problijedio.- Ne brini se. To je bio samo moj utisak izazvan tvojim otporom da se tvoja znanja

otrgnu od tebe protiv tvoje volje. Vidio sam već da to zapravo uopšte nisi ti, kada nisi izazvan na takav stav.

- Ne razumijem.- Kada su ti sjećanja bila blokirana i kada me nisi gledao kao neprijatelja, već kao

običnog stranca, tada sam shvatio ko si zapravo ti. Mada, moram priznati da me je slika tvoje duše nešto ranije već bila zbunila.

- Slika moje duše... Pobrinuli ste se da je učinite morom.- Žao mi je zbog toga.- Ne brinite. Oporavio sam se.- Tada sam imao utisak da sam slomio tvoju odbranu. Mislio sam da me više ne

možeš zaustaviti. Onda si me iznenadio. Ne znam šta je izazvalo blokadu tvog uma.- Zar to ne možete naslutiti? Sjetite se šta ste tražili od mene kada se to desilo, a

posebno se pokušajte sjetiti načina na koji ste to tražili.Nihaz dozva u sjećanje događaje koji su se odigrali u Dželilovoj svijesti. Dželil mu

je na licu vidio da mu je sinulo.- Bio si potpuno u pravu. Moja mržnja se proširila i na osobe koje su te štitile i

pomagale ti. Tako sam pokušao da u tvoju svijest dozovem Adilinu sliku, ne bih li je isto tako uništio kao i sliku tvoje duše. Nisam shvatio da je to zapravo prava slika tvoje duše.

Dželil se zbuni.- Prava slika moje duše?- Naravno. Tvoj rodni grad ti je ležao na srcu i to je bio prostor za koji si najviše

bio vezan, ali ono što tvojoj duši daje snagu nije spaljeni grad, već živa osoba. Bio si spreman umrijeti prije nego što bi mi dozvolio da joj i najmanje naudim, bilo u stvarnosti, bilo u tvojoj duši.

- Nisam tako razmišljao o tome.- Vjerovatno ti je to pomoglo da onemogućiš Imperatora da joj naudi.- Ah, ne. To je ona sama učinila. Ja sam joj samo pružio podršku.- Onda je slika njene duše kompatibilna tvojoj. Nihaz se nasmiješi.- Kada se pojavila u prostoriji, u trenutku mi se učinila kao anđeo.- To liči na nju.Dželil opazi svog oca koji je upravo došao. Upita ga brižno:- Babo. Kako si? Talib je osjetio da Dželila više brine kako se nosi sa sjećanjima o Imperatorovoj

kontroli nad njim i drugim žrtvama, nego kako se fizički osjeća.- Dobro sam. Ništa se ne brini. A ti? Rekli su mi da si došao sebi.- Osjećam se sasvim dobro.- Drago mi je. Je li ti profesor Ibšir rekao da su, na osnovu njegovih informacija,

Burhani nementori i njihovi saveznici uspjeli da razotkriju ljude koji su prodali Burhan Ilderinu i da smo pokrenuli razgovore o ilderinskom napuštanju burhanskih prostora?

- Ne. Nismo razgovarali o Burhanu.

196

Talib se nasmiješi Nihazu, a zatim reče Dželilu:- Nije htio da nam kaže kako je došao do tolikog broja informacija. Prema

podacima kojima raspolažem, nije bio toliko dugo u vezi s njima.- Zar Imperator nije znao? - upita Dželil.- Ne - reče Nihaz. - Imperator nije znao.- O čemu govorite?- Izvini, babo. Nije moje da pričam o tome. Zapravo, nije ni bitno.Dželil je vidio da mu je Nihaz bio zahvalan. Na osnovu onoga što je saznao od

Galiba Hurema i što je djelimično čuo od samog Nihaza Ibšira za vrijeme svog čudnog stanja, Dželilu nije bilo teško zaključiti da je i Nihaz pripadao istoj porodici kao i Fetah Džerir. Zapravo su bili prvi rođaci. Nihaz je znao da je razmišljao mnogo o svrsi osvete kada je Dželilu bilo loše, pa mu nije bilo neobično da Dželil zna o njegovom porijeklu. Irak, nije htio da se ta informacija širi. Njegov dedo je njegovu majku krio od Imperatora da bi u slučaju da Imperator ipak nasluti planove njegove porodice, ipak imao nekog člana za kojeg se nije znalo. Nihaz je, kao i ostali, odgajan da uništi Imperatora u slučaju da ostali članovi porodice ne uspiju. Prilika mu se iznenada ukazala kada je dobio položaj koji mu je omogućavao da bude u Imperatorovoj blizini. Zineta je tada i osjetila veliku promjenu u njegovom ponašanju. Počeo je da intenzivno proučava staru civilizaciju. Sjećanja koja je Dželil nosio u sebi o izgubljenoj civilizaciji bi mu omogućila da brže dođe do svog cilja i bio je vrlo razočaran i bijesan kada su mu se planovi izjalovili, jer nije mogao izdvojiti željena sjećanja iz Dželilovog uma. Pored Dželilovog hladnog držanja, to je dodatno potaklo Nihazovu mržnju prema njemu. Saznanje da mu je Zineta posredno pomagala, došlo je poput izdaje. Ipak je previše volio svoju ženu da joj učini zlo. Sada mu je bilo drago zbog toga.

- Vjerujem da bi volio da porazgovaraš sa svojim ocem. Drago mi je da si dobro. Oh, i... Zineti bi sigurno bilo drago da nam nekada dođete u posjetu. Veoma je zavoljela tvoju Adilu.

- Hvala ti. Biće nam veoma drago.Nihaz se nasmješi, nakloni se Talibu i ode.- Kako si uspio da izazoveš toliku naklonost kod profesora Ibšira, Dželile? - upita

ga Talib. - Imao sam utisak da te ne trpi.- Bilo je puno razloga za to. Ali, sve smo uspjeli razjasniti. - Dobro... Neću više pitati o tome.Dželil se nasmiješi.- Dželile?- Molim, babo?- Želim da iskoristim svoj položaj na Ilderinu da pokrenem ovdje neke promjene.

To će sigurno izazvati veliki otpor, kao i sve promjene. Osim toga, čak i uz Jasirovu podršku, sigurno ću i dalje imati puno problema sa antiimperijalistima.

- Sigurno će biti tako. Ali, siguran sam da će ti znanje koje si stekao od Imperatora, pa i tvoje vlastite mentorske sposobnosti, biti od velike koristi.

- Zapravo sam se nadao tvojoj pomoći.- Mojoj? U kom smislu?- Ostani ovdje sa mnom. Pomozi mi da popravim štetu kojoj sam djelimično

pridonio.Dželil se uozbilji.- Ja nisam političar, babo. Moj jedini cilj je bio da zaštitim ljude do kojih mi je

stalo. Nisam imao namjeru da mijenjam politički sistem ijedne zemlje, niti da utičem na svijest bilo koga. Samo sam htio da te spasim. Samo to.

197

- Ali, ti bi bio odličan vođa.- Možda. Ali, u ovom momento, moja jedina želja je da živim u miru i da nastavim

svoja proučavanja.Talib uzdahnu.- Razumijem...- Ne budi tužan. Jasir će ti biti bolja podrška nego što bih ja ikada mogao biti.

Uvijek je podržavao ideale svog dede i njegova jedina želja je da ispuni cilj kojem je njegov dedo težio.

- Mogu da ga dozovem u sjećanje, - nasmiješi se Talib - još kad je bio sasvim mali.- Druga sjećanja... Potpuno razumijem na šta misliš.Doktor uđe u prostoriju i zamoli Taliba da ostavi Dželila da se odmori. Zatim

pregleda Dželila i zadovoljno ustanovi da mu je samo potrebno dosta sna. Naredi mu da se ne napreže i da odspava. Mada se tek prije kratkog vremena probudio, i Dželil je osjetio da je opet umoran. Glava ga je boljela, doduše ne kao ranije, ali ipak je osjećao da mu treba sna. Stoga posluša doktorov savjet.

Nakon nekoliko sedmica odmora i oporavka, Dželil se oprostio sa svojim ocem i Jasirom i spremio za let za Zibiju, s Adilom i profesorom Afanom. Hazima će usput odbaciti na Burhan, gdje je trebao da učestvuje u mirovnim pregovorima između Ilderina i u međuvremenu uspostavljene nove burhanske vlasti, koju su činili Burhani, koji su se protivili odluci ranijeg Vijeća da se pokori Imperatoru i obični burhanski svijet, koji je odlučio da se aktivnije uključi u politički život Burhana.

Kao što je Dželil i predvidio, Jasir je Talibu bio velika podrška u postepenom uspostavljanju novog sistema na Ilderinu. Dželilov otac počeo je polako da uspostavlja odvojene zakonodavne i sudske institucije, pazeći da ne izazove opšte nemire. Taj će postupak trajati godinama, ali prvi koraci bili su učinjeni. Dželil je imao priliku i da upozna Zinetu i Hujdura, koji su se još jednom jedva rastali od Adile.

Kada je letjelica sletila na burhanski aerodrom, Dželil zaustavi Hazima i pruži mu šarenu pletenu narukvicu.

- Čuvao sam je pažljivo za tebe.Hazim nježno uze narukvicu, ozbiljna lica. Dželil mu reče:- Ako je zaista voliš, ne dozvoli da te odvoje od nje.- Ali, imam toliko obaveza. Toliko toga je još potrebno učiniti za Burhan.- Sve su to izgovori. Čega se bojiš?Po prvi put, Dželil opazi kod Hazima izraz neugodnosti.- Hazime, - Dželil se nasmiješi - mogao bi ponešto naučiti od Adile.Hazim iznenađeno pogleda Dželila, a zatim stisnu narukvicu čvršće u ruci.- Ti ne bi imao ništa protiv?- Ako ti Hedija uzvraća osjećaje.- Znam da je tako. Dugo smo razgovarali o tome u pustinjskoj stanici.- Pa, u čemu je onda problem?- Ipak sam ja učenik.- Da li to znači da genetika koja čini nekog čovjeka sposobnim da bude izabran za

učenika, treba i da umre s njim, - Dželil nježno pogleda svog prijatelja, - ili treba da nastavi da se prenosi na njegove potomke, koji će biti u stanju da povedu ovaj naš svijet u bolju budućnost?

Hazim ne odgovori.

198

- Ima dovoljno sposobnih ljudi na Burhanu, Hazime. Borba Burhanaca za njihov svijet nije mirovala dok si ti bio sa mnom, zar ne? Ti ćeš biti veza između naša dva kontinenta. Ti bi mogao naučiti Burhane, a posebno mentorski red, da nije tako strašno povezati se sa drugima, posebno zato što smo svi jedan narod, ti to dobro znaš.

Hazim se nasmiješi:- Čim obavim zadatak koji sam preuzeo, vratiću se na Adem. Poslušaću tvoj savjet.- Radujem se tome.Dželil se rastao sa Hazimom, dobro raspoložen. Bilo mu je drago zbog njegovog

prijatelja. Mada nije preuzeo sjećanja starijih mentora, Hazim je bio mentor i Dželil je znao da će njegove vještine i znanja biti od velike koristi u obnovi Adema i u izgradnji prijateljskih odnosa između Adema i Burhana.

Po dolasku na Zibiju, Dželil je našao svog brata zdravog i dobro raspoloženog. Veoma se obradovao da su se Dželil i Adila vratili živi i zdravi, a naročito kad mu je Dželil ispričao da je njihov otac oslobođen Imperatorove kontrole. Doktoru Vidždanu je bilo drago da je Adila dobro, jer se veoma bio za nju zabrinuo nakon njenog iznenadnog nestanka. Također se veoma obradovao povratku svog prijatelja Sidika, koji je jedva dočekao da istakne kako je bio u pravu vezano za Zibijinu suzu.

Nekoliko sedmica poslije, Dželil se oženio s Adilom u glavnom gradu Zibije, gdje su se i naselili nakon što je Dželil imenovan za ambasadora Adema na Zibiji. Informacije koje je Adila dobila od Zibijine suze, omogućile su Ademima da pristupe odbrambenom satelitu i ponovo obezbijede siguran let preko ademskog kontinenta. Zaštite protiv teleportacije su ublažene, tako da su Dželil i Bariz uskoro mogli da ponovo zagrle svoju majku, a Rubija je najzad upoznala svog oca.

Nakon uspostavljanja mira između Ilderina i Adema, Faiza je preselila kod svog muža na Ilderin. Nije imala razloga da brine za svoje sinove. Obojica su se dobro snašli i posjećivali je što su češće mogli, posebno Dželil, jer Adila je veoma rado koristila te posjete da se vidi sa Zinetom i Lejlom. Lejla je također ostala na Ilderinu i Dželilov otac je uzeo na sebe da je nauči da koristi svoje sposobnosti. On i Faiza prihvatili su je kao kćer koju nikada nisu imali. Lejla se osjetila voljenom i bila je veoma sretna. Na Ilderinu su se polako već počele osjećati promjene, a Talib je imao veliku podršku, ne samo od Jasira, već i od Abasa, koji je odlučio da se ne vraća na Adem, već da ostane kraj njega.

Hazim je održao svoju riječ. Vratio se na Adem i uskoro se oženio s Hedijom. Sve svoje snage uložio je na uspostavljanje veza između Burhana i drugih naroda, a posebno Adema, gdje se i naselio u Umjetniku, skupa sa Hedijom, nedaleko od Bariza i Ferhije. Bariz se vratio svojoj staroj ljubavi - književnosti. Elefif nije propuštao da ga posjeti kad god je imao slobodno. I dalje je bio profesionalni vojnik, a često je pozivan na vojne akademije u raznim dijelovima Adema da podijeli sa kadetima svoje iskustvo. Uz Avamov uticaj, Hazim je uskoro imenovan za prvog burhanskog ambasadora na Ademu.

Sidik Afan nastavio je da proučava staru civilizaciju uz veliku podršku Dželila i Adile. Dželilu je Univerzitet u Zvijezdi obezbijedio sredstva za proučavanje ostataka stare civilizacije. Rezultate istraživanja, na Dželilov zahtjev, činili su dostupnim svim narodima, ali su sve muzejske eksponate zadržavali na Zibiji.

Adila je okončala svoj studij biologije i zaposlila se na fakultetu u Zvijezdi, sve dok nije rodila, kada se skupa sa Dželilom preselila u malo prigradsko naselje uz Zvijezdu, gdje se bavila biološkim analizama i pisala radove koje je elektronskim putem prosljeđivala Univerzitetu, jer je željela da bude kod kuće, barem dok su joj

199

djeca mala. Njen otac je nastavio da obilazi Zibiju dok god mu je to zdravlje dozvoljavalo, da bi se pod stare dane, za stalno doselio kod Dželila i Adile.

Zibija je pružila pomoć ostalim kontinentima da saniraju štete od rata i cijela planeta je bila angažovana na obnovi, ne samo materijalne štete, već i međuljudskih odnosa među narodima svijeta. San Atmadža Baraka o jednom narodu i jednom svijetu se ostvario... Bar za sada...

K R A J

200