svjetlo 3-4_2010

časopis za kulturu, umjetnosti društvena zbivanja

Karlovac 2010.3-4

Časopis za kulturu, umjetnost i društvena zbivanja


Matica hrvatska Ogranak KarlovacAdresa uredništva: 47000 Karlovac, M. Pavleka Miškine 3, p.p. 29Tel.:/047/ 613-618; GSM.: 098 / 963-6463Uredništvo prima stranke utorkom i četvrtkom od 10 do 12 sati.

Uredništvo: Vladimir Cvitanović /glavni i odgovorni urednik/ e-mail: [email protected] DemeterMladen MuićVladimir Peršin

Lektura: Draženka Polović

Grafički urednik: Vladimir Radočaj

Žiro račun: 2400008-1190065940 Karlovačka banka d.d.

Časopis izlazi uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Karlovačke županije i Grada Karlovca

Cijena 20 kuna

ISSN - 0353 - 9180

Naslovnica:Crkva Sv. Ćirila i Metoda u Karlovcu (srušena po odluci komunističke vlasti 1948. godine)

Grafička priprema i tisak: Tiskara “Pečarić & Radočaj”, Karlovac

Naklada:550 primjeraka

Redakcija ovog dvobroja zaključena je 31. listopada 2010.

Rukopisi se ne vraćaju, a svi tiskani prilozi vlasništvo su Matice hrvatske Ogranak Karlovac.Sadržaj “Svjetla” može se reproducirati uz navod: Preuzeto iz “Svjetla”.

“Svjetlo” je utemeljeno u Karlovcu 1. siječnja 1884. kao polutjednik; potpisuje ga vlastnik i urednik Adolf Gustav Prettner ml., no stvarni urednik do 1904. je bio Dušan Lopašić. Obnovlje-no kao časopis 1965. te izlazi do zabrane rada Matice hrvatske 1971. (urednik Stjepan Mihalić), iznova obnovljeno 1990. Urednici: Ivan Jurković (1990 -1993), Antun Hakenberg (1993 -1996), Ivan Ott (1997 -2001), Irena Lukšić (2002 -2004).


Karlovac, 2010.

3-4

K A Z A L O

KNJIŽEVNOSTPROZADenis Stošić: Giri . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7Vera Primorac: Po dozu domoljublja . . . . . . . . . . . . . . . . . 12Vladimir Halovanić: Čudesna voda . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24Silvio Lebinac: Nesreća nikad ne dolazi sama . . . . . . . . . . . . . 26

KNJIŽEVNOST POEZIJALuka Mavretić: Odabrane pjesme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29

IZ RADA MATICE HRVATSKE U KARLOVCUDraženka Polović: Nagrada „ Zdravko Pucak“ za 2010. godinu . . 34

AKTUALNODražen Cukina:Zvijezda tamnoga sjaja . . . . . . . . . . . . . . . . 47

OBLJETNICA20. obljetnica „Božićnog Ustava“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53Skupni pretisak odabranih tekstova objavljenih u „Svjetlu“ posvećenih Domovinskom ratu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57

DOMOVINSKI RATIvica Sečen: Crtice o ljudima i događajima . . . . . . . . . . . . . . 157

ISTRAŽIVANJAGoran Majetić: Višetonski kameni ljesovi oko Korane i Mrežnice . 171Ante Jozo Ramić: Za nova i duga ljeta kapele Sv. Jurja

u Mateškom selu . . . . . . . . . . . . . . . . . . 178

SJEĆANJARudolf Mihael Brlečić: Sjećanja iz djetinjstva o

Drugom svjetskom ratu . . . . . . . . . . . . 183

SUDBINEDubravko Vinković: Katolička crkva Svetoga Ćirila i Metoda . . . . 198

PUTOPISSilva Knežević: Andaluzija, prema jugu . . . . . . . . . . . . . . . . 205Josip Šut: Rezervat Crna Mlaka i alternativni turizam . . . . . . . 213

OGLEDI, PRIKAZI, OSVRTIVladimir Cvitanović: Karlovački politički pluralizam (1989-1999) ( Danko Plevnik ) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 226XXXII. SVIBANJSKI ZDRAVSTVENI DANI, Karlovac, 2010. (Hrvoje Cvitanović) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 228“ACTA MEDICA CAROLOSTADII” (Vladimir Cvitanović) . . . . 231

U SPOMENDubravko Heinrich – Hans ( 15. kolovoza 1932- 29. travnja 2010) . . 233Branko Carević ( 12. travnja 1948- 25. lipanj 2010) . . . . . . . . . . 234Aleksandar Miculinić (2. kolovoza 1917- 16. rujna 2010) . . . . . . . 236

KRONIKA ( Hrvoje Cvitanović ) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 238Dubravko Vinković: Popis članova karlovačkog ogranka Matice hrvatske 30. rujna 2010. godine . . . . . . . . . . . . . . . . 250

Denis Stošić

GIRI

Izidor, zvan Izi, cijeli je život proveo podvrgnut nekoj vrsti treninga. Kao dijete izdržao je nekoliko rastava roditelja, obiteljske svađe i tučnjave, bivao je prebijan i bježao je od kuće. Jednom prilikom očuh je istukao majku a on je brisao krvave mrlje s poda. Ostao je sam u stanu s tim razjarenim muškarcem. Noću se došuljao u njegovu sobu pa nožem izbo posteljinu nakanivši ga usmrtiti. No, očuh je bio u potjeri za njegovom majkom.

Imao je trinaest godina.

Kad su se, godinu poslije, vratili u potkrovlje stare kuće, posvadio se sa susjedom, ovaj ga je napao kosom kojoj se jedva izmaknuo. Počeo je vježbati. Borilačke vje-štine. Vježbao je svakodnevno. Na taj se način počeo suočavati sa strahom. Nije znao da taj put upoznavanja sebe ne vodi među ljude. Branio je na školskom dvo-rištu slabije učenike. Zbog toga su ga napadali najgori. Poslije srednje, završio je višu vojnu školu i upisao likovnu akademiju. Kao dječak možda nije poludio jer je crtao.

Kao student, koliko je pohađao satove te po programu precrtavao, toliko je i treni-rao. U večernjim satima zaposlio se kao uvježbavatelj karatea tradicionalnog stila. Upisao je i višu trenersku školu. Za razliku od natjecateljskog karatea, ovaj je bio u neku ruku naporniji jer je pritiskao i zahtijevao nemoguće i od tijela i od bića, još nedovoljno zastrašena vlastitom taštinom. Nakon posljednjeg semestra, izbio je rat.

Izi se prijavio u specijalnu policiju. Kao, takoreći, profesionalni borac, vojnik i sportaš, na jež frizuru ošišan, mlad i otvoren za sve, bio je od važnosti svojim pret-postavljenima, pa je dobio grupu na zapovijedanje. U pet godina ratovanja stekao je višestruka iskustva. Prošao je zbilja brojna ratišta, sve nadmorske visine i pejsaže, od minus trideset do plus četrdeset stupnjeva. Jednom je bio zarobljen. Pobjegao je kad se pravio onesviješten od batina, a pijani su stražari ostavili vrata ćelije otklju-čana. Bježao je, za Bosnu ekscentričnim terenom, kroz močvaru, u kojoj se umalo utopio u bosanskom živom blatu. Izbio je na cestu i pričekao noć. Potom se pustim drumom došuljao do benzinske pumpe. Tamo se skrio u kamion koji je prevozio krave i prije jutra na nekom zavoju iskočio pa se narednih četiri dana skrivao po šumarcima, kradući hranu iz okolnih kuća. Dva se dana oprezno motao po crti raz-graničenja. Na koncu, umalo je pao od “domaće” ruke. Prestrašio je naše vojnike

KNJIŽEVNOST

PROZA

8

na straži. Oni su ga ipak promašili, te ga onako raščupanog, mršavog i smrdljivog prepratili do više komande.

Izi je u ratu osjećao slobodu. Sviđala mu se uloga vođe u manjoj terenskoj grupi ubojica. Poslije tog slabo organiziranog kaosa, kako je u miru sve češće inzistira da se naziva rat, došlo je vrijeme ničega, vrijeme izlaska iz situacije, za što je bila po-trebna disciplina i suzdržljivost spram svih nepravdi što ih je donio takozvani mir.

Izi se preorijentirao na maraton. Četiri je godine trčao u potrazi za novim, civilnim Izijem. U sebi je gladio sve manju zvjerku rata, jednu gotovo pitomu kunu, za koju je ipak znao kako je spremna ubiti, čisto samo da reproducira vlastito životno isku-stvo i elan.

Nije našao zajednički jezik s djevojkama s kojima je to pokušao. Nisu dijelile nje-gove ideje o povučenom životu. To im se pričinjavalo odviše čudnim. Zato je ljubav potražio kod udanih žena. Privlačilo ga je uzbuđenje, potencijalna opasnost što je nose tajni sastanci, seks na neobičnim mjestima u neobična vremena. Međutim, Izi nije nikad mogao a da se ne zaljubi. A braka se užasavao, sebe se užasavao, svojih roditelja se užasavao. Stoga je patio, a istodobno bio i grub, emocionalno nasrtljiv, kronično potkopan saznanjem da nikad neće ostati s nekom od tih žena.

Lorenu je upoznao u školi u kojoj je predavao likovni na određeno vrijeme. Bila je vitka i visoka brineta, punih usana i značajnog pogleda. Njezina sedmogodišnja kći Lucija pohađala je njegovu slikarsku grupu. Dijete mu je davalo uvid u nepo-srednost života, uživao je u njegovoj bistrini, mladenačkoj zainteresiranosti. Izi se u dječjem svijetu osjećao zaštićenim. Kad bi se spustio na pod, među djecu, učinilo bi mu se da je uronio ispod površine, da je tu nevidljiv ili nedohvatljiv. Njegova je likovna grupa postala zapažena i izvan granica našega mentalitetom uništenoga grada.

Realno bi možda bilo ocijeniti da je bavljenje djecom Iziju padalo lako jer ga je lišavalo potrebe da pije lijekove i obilazi doktore.

Lucijina mama, Lorena, zapazila je njegov talent za djecu. Ona je međutim odra-sla na selu. Već sa šesnaest godina poduzela je konkretne korake da se domogne grada. Zaposlila se kao krojačica, u nadi da što prije postane prava šnajderica. Šivanje i krojenje svladala je sama vježbajući na ocufanoj vlastitoj lutkici. Postavši punoljetna, iznajmila je najjeftiniju sobu u sumornoj zgradi na gradskoj periferiji. Hodnikom su protrčavali štakori.

To je dovodilo do toga da iz djevojačke navike još više plače. Kako bilo, već do dvadesete postala je prilično otporna na život, kako je rekla. Potom se zaljubila u dobrog dečka, iz pristojne obitelji, čiji su je roditelji prihvatili poput kćeri. Nje-zinim je patnjama došao kraj. Kad je rodila Luciju, život joj se potpuno ispunio. Samo što je ostala zatvorena u štakor – kući. To je bilo ono seljačko u njoj. Da bi se zaštitila, rugala se slabijima, a muškarce doživljavala kao nitkove. S Izijem je, dakako, trebalo ispasti drugačije.

Denis Sto{i}

9

Lorenin suprug, Čizi, malo-pomalo više se ničim nije bavio do švercom i kamata-renjem. Bio je član lokalne “zlatne mladeži”, dobrostojećih huligana, u natjecanju za boljim automobilom. Ispočetka je švercao mobitele i tv-aparate, zatim aute, pa je višak investirao u kamatarenje, a stao je i dijeliti trošak oko dopreme kokaina u grad. U MUP-u su znali za njega, a i grad ga je obilježio. Doduše, to nije bilo teško jer je svoj golemi terenac ostavljao u pješačkoj zoni, dok bi za šankom pri-premao čovjeka kojemu će posuditi novac. Napokon, i policija je bila primorana da mu upadne u stan. Lorena i Lucija stajale su u spavaćicama na hodniku u šest sati ujutro a njemu su metnuli lisice na ruke i odveli ga na ispitivanje. Ipak, ostalo ih je nekoliko u stanu, dozvali su susjede, pa sve ispremetali pronašavši veću količinu gotovine skrivene u sportskoj torbi.

U takvoj je situaciji Lorena pukla. Pričajući Iziju kako je preživjela taj strašan šok policijskog uredovanja, zaplakala je i zagrlila ga. Željela je utjehu i nježnost. Zaže-ljela je voditi ljubav s tim čovjekom o kojem nije znala mnogo.

Od tog su dana Izi i Lorena često bili zajedno, uglavnom u njegovom potkrovnom stanu, iz kojega su, kad ne bi vodili ljubav, promatrali grane vrbe, po kojima su skakale ptice. Katkad bi došla s Lucijom, jer se drugačije nije moglo, što bi stvorilo poseban ugođaj. Izi se potpuno zaljubio i brojao je sate do idućeg susreta. Nije imao ušteđevine, vozao se u Twingu, a živio u potkrovlju stare kuće.

Nažalost, zbog viška profesora, a manjka učenika, zaposleni na određeno, a bez obitelji, su dobili otkaze. Izi nije znao što dalje.

Lorena se sve očiglednije stala distancirati. Objasnila mu je da nitko nije vrijedan razaranja obitelji i djetetove sreće. Supruga nije htjela ostaviti, jer je i on njoj po-mogao izvukavši je iz štakor-kuće.

Osim policije, Čizija su tražili još neki ljudi, još manje uglađeni. Budući da je uporno izbjegavao kontakt i bio krajnje bezobrazan preko telefona, što se navodno, kao glasina, već proširilo i među stalnim posjetiteljima najboljeg kafića u pješačkoj zoni, postalo je jasno da slijedi obračun.

Lorena - blicalo je na zaslonu Izijeva mobitela, i odmah se javio. Javila mu je da je Lucija oteta. Potom je dojurila. Muž joj se još ne javlja, prvo je rekla. Grub ju je muški glas stresao preko kućnog telefona. Objasnio joj je da će Luciju prodati u bijelo roblje ne vrati li njezin, kako je čula, lopovski muž, i dug i kamate i sve što se još dogovore.

Izi se, začudo, u trenu preporodio. Oči su mu zasjale, obuhvatio joj je lice dla-novima i pogledao je ravno u oči. Teško da je išta shvatila. Prema njoj je osjetio giri, makar je bila žena a ne feudalac, odzvanjalo mu je u glavi. To se rimovalo sa sljedećom nadirućom rečenicom „kao što ni ja nisam Japanac“. Ta je zaglupljujuća rima neko vrijeme odzvanjala u njemu, ali se trgnuo. Zatitrao je pogonjen prvotnom spoznajom i preuzeo je na sebe samurajski dug i obavezu, bez obzira na okolnosti i posljedice, a ona se zatresla i odmaknula od njega. Nije ju više primjećivao. Pri-sjetio se scene, kad ga je za njegova posjeta Japanu, sedamdesetdvogodišnji Yabe

Giri

10

sensei odveo do slapa u bambusovoj šumi. Ledena voda lokalne rječice padala je s dvadesetak metara visine šibajući Izija koji je stojeći na kamenju, izvodio kata pokrete. Skoncentrirao se na sklad disanja, kretnji i mirnoću duha poput vode, mizu no kokoro. Nije osjećao nelagodu hladne vode. Isključio je emocije i misli.

Javio se ratnim drugovima. Prikupio od njih mnoštvo informacija. Zapravo, smje-sta je ušao u trag Čizijevu progonitelju, bio je to njegov najbolji prijatelj Zikan, vlasnik više prijevozničkih tvrtki i benzinskih postaja. Čiziju je posuđivao novac kojim su kamatarili građane, tako da Zikan nikad direktno ne bi bio upleten. Po svoj prilici, Čizi je konstantno potkradao Zikana, sve dok ovaj nije razmjere prevare shvatio odjednom i zbilja pomahnitao.

Oteo je malu na putu iz škole, ta poznavala ga je i rado ušla u neupadljiva kola; za gradske prilike tipičan, otrcan tamnoplavi golf jedinicu, kako je poslije pisalo u na-šem lokalnom tjedniku, pa ju je odveo na staro imanje u šumi iznad grada. Ondje je, više da se ne dosađuje, okupio društvo svojih ratnih drugova, sad s njime povezanih raznim pomoćnim poslovima. Kao u stare dane, svi su se bili naoružali, a ponijeli su i dovoljno zaliha alkoholnih pića te mesa za roštilj.

Lucija se tresla u hladnoj sobi starinske kuće okružene šumom. Sa sjeverne strane, na kojoj je bila dograđena neugodna betonska terasa, pružao se pogled na grad čija su svjetla treperila u noći. Grad iz kojeg se Izi uputio prema kući u šumi.

Nekoć je u njoj živjela posluga Zikanova djeda, vlasnika šume i ogromnog imanja, kojem su većinu imovine oduzeli komunisti nakon pretprošlog rata, a Zikan je u tu poveliku kućicu i, za početak, sve oko nje, preko reda povratio nakon ovoga rata. Dva nekadašnja pripadnika Zikanove postrojbe muvala su se oko kuće. Nakanili su valjda ispeći meso na roštilju. Treći je ležao pijan u travi, na padini s koje se pružao pogled na dolinu i preko koje je vodio jedini put do djevojčice. Vrijeme mu je išlo na ruku. Vjetar je nagrnuo oblake preko mjeseca, pa se smračilo kao u tunelu. Kiša je prerasla u pljusak.

Izi se strpljivo provlačio kroz travu ogrnut mrežom u koju je upleo travu i grmlje. Lice je namazao zemljom, a na sebi je nosio staru uniformu. Ponio je MP5D, kratki Hecklerov automat s integriranim prigušivačem, noćne naočale, malokalibarski pi-štolj Berettu i vojni nož. Nanjušio je miris cigarete neoprezna stražara koji je, tako se činilo, držao položaj skriven u travi. Drugi je, izgledalo je, čuvao prednju stranu kuće. Treći je šetao do ugla. Cijelo su vrijeme bili u vizualnom kontaktu i bili su opasani pištoljima. Ako bi metkom onesposobio jednog, drugi bi stigao reagirati.

Vratio se do onoga u travi pa ga zaklao. Pokrio mu je lijevim dlanom usta, a nož zabio u vrat s desne strane, gurnuvši oštricu naprijed. Stala je padati kiša. Truplo je odvukao u grm i nastavio se kretati dalje, prema kući, s uperenim automatom. Umotan u plašt od trave i grmlja, s noćnom optikom na nosu, nije podsjećao na čo-vjeka. Kretao se napadački, u položaju polučučnja. Dvojica stražara sklonila su se od sve jačeg pljuska. Osvijetlila ga je munja pa su ga opazili. Dakako, bio je brži, a ionako prigušen zvuk njegova oružja nadjačala je grmljavina.

Denis Sto{i}

11

Bio je potpuno miran kad je ušao u staru kuću s drvenim podom. S lijeve strane ve-like prostorije nazirala se prijeteća silueta velikog bračnog kreveta. Na suprotnom zidu svjetlucalo je staklo vitrine s posuđem, u odsjaju pritvorenih vratašca peći na drva. Mrak je razbilo snažno svjetlo baterije. Izi je zažmirio i smjesta se, uz prasak pucnja, bacio na pod, odbacivši automat.

Udarilo ga je u lijevu stranu abdomena. Izgubivši dah, skotrljao se do kreveta, žmi-reći, dok su naboji iz pumperice trgali drveni pod. Zavukao se ispod kreveta, zbacio je noćne naočale, izvukao se na drugu stranu i Berettom pokušao naciljati napada-ča, koji mu je međutim već prišao, nogom izbio pištolj i udario ga kundakom u lice. Izi je bio između sna i jave. Zikan je sjeo na Izijeva prsa i izvukao nož. Izi ga pogo-di koljenom u kralježnicu, prevrne, zađe mu za leđa. Lijevu podlakticu zavukao mu je ispod brade, a desnom mu je rukom stao povlačiti zglob lijeve šake nastojeći ga zagušiti. Nije smio popustiti stisak ni kad se protivnik bacio na leđa svom svojom težinom. I nije puštao, unatoč silnoj boli u trbuhu. Trzali su se i naguravali desetak minuta. Znoj je kapao s Izijeva čela kao kiša s krova.

U pokrajnjoj sobi pronašao je Luciju. Nije ga prepoznala. Nakon stanovitog vre-mena stisla se uz njega poput male hobotnice. Trebao im je jedan sat da doteturaju do Twinga. Uputili su se Lucijinoj kući. Izi je krvario i gubio snagu. Pred kućom ju je istjerao iz vozila. Zaputio se prema rijeci koju su u ratu prelazili samo izviđači, i koju je dobro poznavao kao slikarski motiv. Ni prema čemu više nije osjećao ni najmanju obavezu.

Giri

Vera Primorac*

PO DOZU DOMOLJUBLJA

- Moja Lucija, moja Lucija! Što ćeš od ove crkavice kada sve poplaćaš? A tolike puste godine uloženog truda i ljubavi u ono što si radila! Za koje babe dušu? Ni umrijeti, ni preboljeti. A bome ni preživjeti. Gdje li su sad oni tvoji pusti snovi? A gdje bi bili...gdje bi bili? Rasplinuli se i nestali. Kao i sve dosad. K’o mjehuri od sapunice...

- Bože moj dragi! Koliko sam samo, u ovom svom životu, preturila preko glave? Sreća moja da se najčešće ono ružno negdje spremi. U neke duboke pretince pa nam onda one ružne uspomene postaju sve bljeđe i bljeđe, a one lijepe - sve ljepše i ljepše. Ali, što se može? Što je - tu je... Samo molim Boga da nam podari dovoljno pameti i snage. I čvrstu vjeru. Pa onda... Izvući ćemo se mi nekako. Iz svega ovoga. Izvući! Sigurna sam! Bilo nam je i teže i gore. Pa evo nas!!! I živih i zdravih.

Odjednom rezak zvuk mog mobitela vraća me u monotoniju svakodnevnice. Neka-kva poruka od meni nepoznate osobe.

- Ej, Bog! Gdje si upala? - čitam napisan tekst.

- A gdje bih upala ? U drek. Do grla. Baš si me danas našla! Jako sam raspoložena za gluposti. - mrmljam u sebi, rezignirano.

- Ja sam ti, draga moja, upala u trgovačku. - dopisuje se i dalje nepoznata, ništa ne sluteći. - Oprosti što te prije nisam zvala. Mobitel mi je pokvaren, a ovaj ima drugi broj.

- Bog i tebi! A i ja sam ti sva nikakva. Vučem se po kući k’o prebijena mačka. Upala sam u mirovinsko. - odgovaram na poruku.

- U što-o-o???

- U mirovinsko. Zar nisi nikad za to čula? Mi-ro-vin-sko!!!

* Vera Primorac, rođena je u Mostaru (1942). Objavljuje poeziju, prozu, haiku i dječju poeziju. Prevođe-na na slovenski, francuski, engleski i japanski. Uvrštena je u antologiju Svjetske haiku poezije u Japa-nu. Dobitnica je i niza nagrada: časopisa „Apokalipsa“ (Slovenija 2006), nagrada na Međunarodnom hai-ku natječaju „Kusamakura“ (Japan 2006, 2008), te Međunarodnom haiku natječaju „Bacho“ (Japan 2009), nagrade za poetski niz na Međunarodnom haiku natječaju „Tri rijeke“ u Kloštar Ivaniću 2007. i 2009.Članica je Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Hrvatskog književnog društva Rijeka, Hrvatskog haiku društva i Svjetskog haiku društva sa sjedištem u Japanu i u SAD-u. Živi u Viškovu.

13

- Nešto stvarno s tobom nije u redu!. Pričekaj samo trenutak! Nazvat ću te s fiksnog telefona.

- Halo, halo! Evo mene opet! O čemu si ti to maloprije lupetala? Ništa te nisam razumjela. Da nisi, jadna ti tvoja majka, pušila travu?

- Jesam, jesam. draga moja! - odgovaram joj. Cijeli svoj život. Pušila i popušila.

- Bilo ti je tu, svašta za popušiti. I nestašica, i poskupljenja, i besparica. Još pride - i stezanja remena. I sad opet - slična priča.

- Nego, draga moja dušo, nastavljam dalje - tvoja poruka je došla na krivu adresu. Sigurno si to odmah shvatila. S druge strane tajac. I onda - klik!!!

* * *

Vraćam se opet, iako nerado, svojoj svakodnevnici. Hoću reći - monolozima i du-gim tiradama... A što drugo živ čovjek može učiniti???

- Lucija, Lucija! Nije sve tako crno. Ne gunđaj uvijek nešto! Treba vremena. Tek je prošlo malo više od jednog desetljeća od svršetka rata i mirne reintegracije istoka zemlje.

- Draga moja, prošlo je punih petnaest godina od svršetka svih ratnih operacija!

- I ti misliš da je to dovoljno da se sve opet digne iz pepela i da se živi lagodno? Da se malo radi, a puno zarađuje? A znaš li ti, draga moja, koliko nam je trebalo prije? Nakon onoga rata? Zar ti je pamet toliko kratka? Zar si već zaboravila?

- A koliko nam je to trebalo prije?

- Draga moja, punih trideset godina da počnemo, kako - tako živjeti? Zato, stani malo! Razmisli i okani se ćorava posla. Okreni se oko sebe. Pogledaj!

Svaki treći Hrvat posjeduje neku nekretninu; pred kućom jedan ili dva automobila; u kući računala; skoro svaki član obitelji ima svoj TV, mobitele... Pa silne izgra-đene moderne ceste, pa vile i vikendice, pa vraćeni dio duga umirovljenicima, pa branitelji, rodilje...

- A sada?

- Što, a sada!?? Što si htjela reći?

- Zašto smo onda sada do grla, u ovim problemima, reci mi, zašto???

- E, zašto? Pa upali smo naivno, kao i dosad, u mrežu svjetskih hohštaplera koji su, po svom običaju, željeli uzeti svoj dio velikog kolača. A mi, opet, po svom običaju, poletjeli k’o guske u maglu. Kao da nas tamo čeka samo med i mlijeko. A istini za volju, nisu ni nama sasvim čiste ruke. Mnogi su znani i neznani, dobro omastili brkove i napunili, na naš račun, svoje džepove.

Po dozu domoljublja

14

- Opet ti svoje, pa svoje! A prisjeti se samo malo, onoga prije! Te devalvacija, te inflacija. Te poskupljenja. Svega i svačega.

- Što ima danas na TV programu?

- Pa ratni film.

- Koji ratni?

- Neki naš. Ne znam točno.

- Uhu-hu-u-u! Bit će, biti, novih poskupljenja! A onda nestašice kave, brašna, šeće-ra, ulja te praška za pranje rublja.. Pa muke po benzinu!

- Zar si već zaboravila par- nepar? Sjećaš li se onoga oglasa oko kojega smo stalno pravili nekakav cirkus?

“ Tražim djevojku s parnim brojem na tablicama auta!”

- Vidi, pročitaj! Opet sam našla isti taj tekst u dodatku jednog našeg dnevnog lista. “Muškarac srednjih godina, visok 180 cm, ne pije, ne puši, s riješenim stambenim pitanjem, traži poznanstvo s djevojkom ili rastavljenom koja ima parni broj na ta-blicama auta.”

Čovjek s neparnim i žena s parnim brojem. I riješeno sve. Divota jedna! Možeš se voziti svaki dan na posao. Kakav luksuz!!! Tko te još pita jesi li sit, bolestan, nesre-tan? Jesi li par ili nepar, pitanje je sad.

- A danas, reci mi molim te, kakva je danas razlika od onog što je bilo prije?

- Ne lupetaj, života ti!!! Pričaš kao da si išla u kumrovečku školu pa recitiraš nau-čenu pjesmicu napamet. K’o pionirski zavjet.

- Jest, draga moja, danas su bitno drugačija vremena! Danas slobodno dišeš. Danas možeš i pjevati što hoćeš i govoriti što hoćeš. Bez straha od Golog otoka ili, ne daj Bože , nečeg goreg. Ideš kamo hoćeš i kada hoćeš. Svugdje po bijelom svijetu. Da-nas i ovdje, kod nas, ima svega što ti srce poželjeti može. Ali, svi kukaju... Sve se nema...sve se nema... I svi kažu ne će ići nigdje na odmor. Nemaju novaca.

Istina, novaca nemaju ovakvi kao ja, a oni drugi imaju. I te kako. Većina ih je na Tahitiju, na Azurnoj obali, u Turskoj, Tunisu, Španjolskoj...

- Široki vam puti! Samo dobro napunite džepove! A kad se vi vratite, želudac će nama biti još prazniji, a vaši džepovi još puniji. A oni kao nisu ni za što krivi. I svi se prave ludi. I svi peru ruke... Kao, oni su... i u njihovo vrijeme je... a ako opet dođu, oni će...

- Lucija, Lucija, opet si zajedljiva. Neka idu. Bogu dragom hvala da bar netko može.Tako i treba! Neka ljudi malo i uživaju. Život je i onako prekratak. Često i pregorak. Treba ga malo nečim i zasladiti. Pa i ti bi da možeš! - Išla bih, išla. I te

Vera Primorac

15

kako! Otići još jedanput u Francusku. Obići sva poznata mjesta. Osvježiti uspome-ne... Kako ne bih htjela? Ali, jedno je željeti, a drugo je moći...

Istini za volju, ni sjećanja mi nisu baš sva podjednako ugodna. Nisam išla van kao turist. Niti punih džepova. Nisam išla niti svojom voljom. Potjerali me. Ratom uništili. Sve srušili. A ja s djetetom i jednim koferom u ruci. U bijeli svijet. Kao izbjeglica. Drugo je to, ljudi moji, otići tamo raditi i nakon nekog vremena vratiti se. Ali biti primoran!? Tuga je to i jad... A uz to ne znati ni što ćeš, ni kako ćeš. A bome - ni kamo ćeš.

- Bože dragi, Bože dragi, što sam sve u ovom svom životu preturila preko glave!? Sreća moja da se najčešće ono ružno negdje spremi. U neke duboke pretince. Tako je i lakše i bolje. Jer, kroz ružičastu koprenu, ružne uspomene postaju sve bljeđe i bljeđe, a lijepe - sve ljepše i ljepše. Ali, sada bih ipak željela tamo malo otići. Onako kako Bog zapovijeda. Kao pravi pravcati turist!

-Moja Lucija, moja Lucija! Probudi se! Ne sanjaj! S tvojom mizerijom od mirovi-ne, možeš ići najdalje do trgovine. Po kruh i mlijeko. I to, ako ti recesija ne pojede i posljednju lipu.

* * *

- Bi li voljela jednoga dana ponovo otići u Francusku? - pitam svoju kćer.

- O čemu ti to?

- Pa o odlasku u Francusku.

- O kakvom to odlasku govoriš? Ni govora!!! Ti, mama, kao da si pala s Marsa. Ne bih dala Zagreb i Hrvatsku, draga moja majkice, ni za sve metropole ovoga svijeta. Odakle ti sad to?

- Ali samo kao turist. Na to sam mislila.

- E, to je već druga priča.

- A ti, mama, što bi ti voljela?

- E pa vidiš! Zadnji smo put išle kao izbjeglice, a sada bih željela ići onako ... Naravno, kao turist! Zar si mogla i pomisliti na nešto drugo? Pa, valjda me dobro poznaješ? Znaš ti dobro za koga kuca mamino srce?

- Stvarno, mama, sve nešto mislim - zašto ti ne bi i otišla malo u Francusku?

- A kako ću, blago meni?! S mojom mirovinom? To ti je, dijete moje, nemoguća misija. Samo pusta želja...

- Bit će, bit. Vidjet ćeš kada ja diplomiram! Onda ćemo nas dvije otići zajedno na jedno veliko turističko putovanje. Od moje prve plaće. Dogovoreno!

- Živi bili, pa vidjeli !!!

Po dozu domoljublja

16

* * *

- Halo, halo! Gospođa Lucija!?

- Jest, izvolite!

- Imam za Vas jednu predivnu vijest. Dobili ste glavnu nagradu naše agencije. Be-splatno putovanje i sedmotjedni boravak na Azurnoj obali.

- Što? Opet neka neslana šala. Sram Vas bilo! Mene ste našli?

- Ma ne, gospođo! Nipošto! Vjerujte mi! Lijepo Vas molim, dođite u utorak u resto-ran Riva u osamnaest sati pa ćete se u sve i sami uvjeriti.Tom prigodom bit će Vam uručena nagrada i dobit ćete sve potrebite informacije o putovanju i destinacijama.

- Iskreno, još Vam ništa, ne vjerujem. Da meni netko nešto poklanja?! Pa cijeli sam svoj život samo ja davala... A sada??? Ne, ne mogu vjerovati. Ne vjerujem. Ne!

- Vjerujte mi, vjerujte. Dođite u utorak pa ćete se i sami osvjedočiti.

- Bože, Bože dragi! Više je od deset godina kako sam se vratila. A sada ovo. Nije moguće! Ne vjerujem. Ne, ne... I ne!

* * *

Autobusni kolodvor. Svi su već spremni za ukrcaj. Voditeljica puta je jedna mlada simpatična djevojka. Ljubazno nas upućuje na slobodna sjedišta jer je većina već zauzeta sretnicima iz drugih dijelova Hrvatske.

Sjedam na prvo slobodno mjesto do jedne starije gospođe. Predstavljam joj se. I ona meni. Prosvjetna je djelatnica. Zove se Desa i iz Zagreba je. Uskoro nas traže putovnice. Dajem voditeljici puta i počinjem krišom promatrati svoje suputnike...

- Bože moj, Bože moj! Sve same sijede glave. Vjerojatno bračni parovi i poneki sa-mac. Uglavnom, umirovljenici. Kao što sam i ja sama. Samo je jedan par odskakao od prosjeka. Tek vjenčani. Baš im je ovo putovanje dobro došlo!

Ispred mene sjede dvije gospođe. I one su iz Zagreba. Razgovaraju kajkavski. I ne-hotice čujem što pričaju. Jedna od njih baca se pepelom na sve i svašta. Te ne valja joj ovo, te ne valja joj ono. Jednom riječju - ništa ne valja.

- Ništa ti ne valja, je li? A što onda radiš ovdje, ženo Božja!? Što ne ideš onda tamo gdje ti je i bolje i ljepše?

- Lucija, Lucija! Opet ti! Ne vjerujem da gospođa doista tako misli. Došla, mož-da, ženi žuta minuta. Kao što i tebi dođe, pa onda bacaš drvlje i kamenje, na sve i svašta.

Odjednom, na sjedištima iza mene, glasna diskusija. Žustra diskusija dviju, reklo bi se, ozbiljnih gospođa.

Vera Primorac

17Po dozu domoljublja

Jedna od njih dvije, korpulentna, plave kose s ogromnom punđom a la jedna bivša, najviše rangirana drugarica, okićena gomilom zlatnog nakita i prstenja, ne prestaje s glasnom pričom. Puna joj usta samohvale... Te njen je pokojni muž bio, u bivšoj državi, direktor nekog poduzeća; te ima kuću u Zagrebu; te ovo, te ono...

- Nije loše, nije loše! Dobro se gospođa, hoću reći, drugarica, potkožila. Dobroo!!! Nije k’o mi ostali jadnici stanovala u državnom stanu; vozila polovna kola kupljena na kredit, niti ljetovala u sindikalnim odmaralištima. S vremena na vrijeme. Ako dođemo na red. A gospođa još uvijek niže svoje drugarske probitke... Ima i vilu u Istri!

- O - ho- ho!!! Sve bolje i bolje... Svaka čast. Ali, ni to nije sve! Jer gospođa je često i u kazalištu i na koncertima klasične glazbe. Ima vam ona još i godišnju pretplatu za sve kazališne predstave. I za sva kulturna događanja. Kaže da često sluša i Ver-dia, i Ravela, i Mozarta... Te poznaje ovog, te poznaje onog. Svu tobožnju zagre-bačku elitu. Plesala bi rado ona jadna s njima. I valcer i tango. Ali joj, nažalost, još uvijek kolo u opancima pardon - u štiklama.

- E, draga moja gospođo, sigurna sam da nije to sve baš tako kako Vi pričate! Jer da je tomu tako, onda biste Vi na nekoj luksuznoj jahti krstarili Mediteranom, a ne biste se ovdje, u autobusu, drndali s nama.

Ipak, za nju nije sve na ovome putovanju izgubljeno. Dobila je odgovarajuće i elit-no društvo. Do nje sjedi jedna omanja, debeljuškasta žena srednjih godina, malo čudnog i nervoznog načina govora, bombastičnog i poznatog prezimena.

Pravo društvo - za pravu gospođu - iz elitnog društva! Baš su se našle!!! Ne presta-ju pričati. Stalno upadaju jedna drugoj u riječ i, raspravljajući, nastoje nametnuti svaka svoje stavove. Kao da su u ringu, a ne na jednom ugodnom turističkom puto-vanju. Uz to još se i stalno nešto došaptavaju i glasno kikoću. Uskoro smo saznali i pravi razlog njihovog kikotanja. Na TV-ekranu pojavljuje se grupa nekakvih glu-maca. Prostače. Strahota jedna. Vjerojatno su, uz smijeh, dotične gospođe kulturno prepričavale sadržaj te kasete, pa su poželjele i sve nas malo, kulturno uzdizati. Prava elitna kultura!

Ni voditeljici nije baš lako. Pored gledanja kasete, još mora čitati i prostačke vice-ve iz nekakve male knjižice koju joj je posudila, i inzistirala na čitanju, gospođa s poznatim prezimenom.

* * *

Uskoro najavljuju odmorište i stanku za kavu. Prilaze mi dva, malo starija gospo-dina. Traže slobodna mjesta. Sva ostala su zauzeta.

- A što Vi kažete na ove dvije i njihovo ponašanje? - pita me jedan od njih.

- A što bih rekla? Ima nas svakakvih...

18

- Ali ne mogu vjerovati da nas ima i ovakvih! Strahota !!! Sjede na sjedištima do nas i samo melju... melju... Bez prestanka. Preko glave nam je njihov primitivizam!

- A što Vi velite na naše drage susjede Slovence? - prebacujem razgovor na drugo temu. Primitivizam mi nikad nije baš bio zanimljiv.

- I Slovenci stalno nešto melju i kokodaču. I oni bi opet malo kljucnuli i puno za-grabili. Prije dole i gore, a sad bi i more!

- Pa uzeli su nam četrdeset i pete, samo tako, i ne pitajući, dvadeset sela uz granicu. Kao da im je ćaćevina.

- I nisu jedini. A ni prvi, ni zadnji. Znamo mi to dobro. Samo se o tome šuti.

- Bratski i po principu pravičnosti, uzeli i podijelili naše. - dodaje jedna gospođa.

- I ni to im nije bilo dosta. I sada bi svi nešto za sebe oteli... I prigrabili... Te Adu na Dunavu, pa dio Konavala, i more sve do juga Istre, pola Savudrijske vale, te ... I nikad dosta grabeži!

- A što je još tragičnije, nitko o tome niti ima pojma, niti išta točno zna. A po našem običaju, niti itko išta govori, niti traži odgovore... Čini mi se - svi junaci mukom zamukoše... Još nas i razdvojiše na dva dijela. Hrvatska je, valjda, jedina država na svijetu, rastavljena na dva dijela.

- Istina je, rijetki su, nažalost, oni koji se usude u to taknuti i o svemu tome reći istinu. Da se, valjda, ne uvrijede ili, ne daj Bože, povrijede, nacionalno osjetljive uši, naših vrlih i prijateljskih susjeda.

- Eto, vidite, ovo su vam sada krajnji rezultati suludih dogovora nekadašnjih, naših i svjetskih, “mudrih” političara. A ništa nisu bolji ni ovi današnji. Svi su oni isti. I svi misle samo na sebe. I svoje stolice.

- Bože, Bože, sačuvaj! S kim smo to mi, i u kakvim smo to mi lažima živjeli tolike godine!? Ima li još itko živ u ovoj jadnoj i napaćenoj zemlji tko će lupnuti šakom od stol i reći - dosta više! Ni pedalj zemlje, ni pedalj mora!!! Niste vi, nego mi za nju krvarili i krv prolijevali... stoljećima...

- Točno je! Mi smo je i branili i obranili. I ako bi, ne daj Bože, opet zatrebalo, uči-nili bismo opet isto.

* * *

Putovanje se nastavlja. Tek ćemo predvečer biti u Andori. U autobusu škljocaju aparati i pale se kamere i mobiteli. Vrijeme nam proleti u trenu.

Ubrzo konture grada - i evo nas na odredištu. Relativno brzo jer nismo imali, za divno čudo, nikakvih problema ni zastoja na slovenskoj granici. Smješteni smo u hotel “Trieste”. Nije tako ni loše. Poklonjenom konju, zubi se ne gledaju.

Vera Primorac


U sobi sam s gospođom koja je sjedila do mene. Nismo baš puno pričale jer je ona cijelo vrijeme bilježila svaku etapu našeg puta.

- Da se kasnije bez problema mogu svega prisjetiti. - objašnjava gospođa Desa.

Uskoro večera. I spavanje... Ma kakvo spavanje, ljudi moji !? Uspomene naviru... U želucu grčevi od nervoze i nekakvog iščekivanja. Kako će biti? Što će biti? Ka-kve ću emocije doživjeti? I još dugo, dugo, nisam mogla ni oka sklopiti. A o spa-vanju da i ne govorim.

A ujutro?! Ne mogu vjerovati svojim očima! Za mojim stolom sjede i one dvije glasnogovorljive drugarice. Dotjerane i okićene... Ali, moramo se požuriti. Danas je na redu obilazak Nice i Sanrema.

* * *

Nica !!! Sva blista na suncu. Puna šetača i ljudi koji se odmaraju i sunčaju na klu-pama. Iako je tek sredina veljače. Sve odiše nekim mirom, toplinom... Sve blješti bjelinom, ali samo za one s dubokim džepom. Jer - ovdje je toliko sve užasno skupo da ti se od cijena ubrzo sve zacrni pred očima.Sjedim na klupi sama. Tik uz more. Valovi mi dopiru skoro do nogu... Ispred mene nepregledna azurna modrina Rumeni zapadLagano upija svjetlostI toplinu danaDok zalaskom sunca gasnuPosljednji plamteći traciKoji opšivaju zacrnjeli horizontSjedinjenU vatrenom zagrljajuMora i nebaNeba i mora

Moram priznati - oduševljena sam. Mislila sam da su to sve priče, da je sve to na-puhano. Dobro upakirano i umotano u celofan. Francuzi su, istini za volju, za to majstori. Sve svoje znaju dobro prodati. A bome, i naplatiti... A tek kulturne zna-menitosti? Njihova ljepota i monumentalnost!? Katedrale, opera, palače, muzeji, trgovi... Izgubiš se u svemu tome. U tom mnoštvu ljepote i profinjenosti. Ne znaš ni što prije pogledati, ni kamo prije krenuti. A da bi čovjek sve ovo vidio i obišao kako treba, morao bi ovdje boraviti malo više od jednoga tjedna, mjeseca ili godine.

* * *

Napuštamo Nicu i nastavljamo put Sanrema. Kakav prekrasan dan! Ali nisu baš svi imali tako ugodne dojmove. Jednom su gospodinu ukrali u autobusu sav novac iz novčanika. Voditeljica puta je nemoćna. Autobus je bio otvoren i mogao je ući svat-ko tko je htio. A i što bi jadna i poduzela u tuđem svijetu? Da nam se još natovari i francuska policija?!

20

- Koji ga je vrag tjerao da ostavlja u kaputu novčanik! - dobaci netko.

A sada opet isto! Nakon krađe u Nici, još jedna krađa novčanika, ovdje u Sanremu. Sreća je da su, u oba slučaja, ostali dokumenti netaknuti, iako su lopovi otuđili, za naš standard, pozamašnu svotu.

I pojeo vuk magarca!

* * *

Sutradan putujemo za Antibes, zatim u Cannes, a onda u Menton. Svi, osim elitnih gospođa iza mene, uživamo u krajolicima kroz koja prolazimo. A one dvije disku-tiraju u nedogled i istu priču nastavljaju i uz večeru, za stolom.

Gospođa s punđom priča o svojoj vili na moru, smještenoj tik do vile jednog pozna-tog lika. Jednog od mnogobrojnih, iz ovećeg jata, “naših” ptica selica.

Zanimljivo!!! Ima vilu pored naše drugarice, a ja sam bila uvjerena da stoluje na Brijunima. Što će jadan? Uželio se, valjda, Hrvatske... I pronašao svoj intimni ku-tak. Daleko od svega... I ja bih, vjerujte mi, voljela imati nešto takvo, ali izgleda da ja “ne volim” toliko Hrvatsku, koliko je sada voli dotični gospodin. Jadan!!! Pati li pati, za našim morem. Obožava do besvijesti našu obalu, ljeta, provode...

- Zašto je nije isto toliko volio i devedeset i prve kada je iz nje odletio? Odakle mu sad najedanput tolika količina ljubavi? Čudno mi je tu nešto!!! - javlja se opet ona gospođa. - Jer svi oni koji na početku rata odletješe, kao slučajno su se našli - u Be-ogradu. I kao slučajno su, zbog obiteljskih razloga, morali tamo i ostati. A poslije? Kud koji mili moji...

- Jadan on - nastavlja priču o svom susjedu nakinđurena gospođa - nije smio ostati. Potjerali ga.

- O čemu Vi to? - vrisnuh kao da me je netko bocnuo iglom. -O čemu pričate? Kakve su to izmišljotine i laži? Dok su naši momci krvarili za Hrvatsku, taj je Vaš, nazovi domoljub, emisario i mitingovao za Jugoslaviju. Po Sarajevu i cijeloj bivšoj državi. Hrvatska mu nije bila ni na kraj pameti. Ustvari, bila mu je, ali - zadnja rupa na svirali. A Vi još imate obraza reći da su potjerani. I on i njemu slični. Ali ako on to stvarno i sada misli i govori, onda mu ovdje, još uvijek, nije mjesto.

Doduše, ovakve me priče i ne čude. Jer, netko tko nije ni osjetio rat netko tko nije ni primirisao skloništa i podrume, dok su Perišić, Kadijević i slična bagra - rušili, palili, klali i silovali netko tko je po obali ili inozemstvu, krao Bogu dane i ispijao kave po kavanama, ne može, nažalost, ni osjećati ono što osjećamo mi; mi koji smo rat osjetili na svojoj koži.

- Ne znam Vam ja ništa.

- Ne bih ja baš rekla da Vi to ne znate. Možda ne želite znati. Ali nema veze, znam ja! Znam i to da je velika sramota širiti takve priče i pljuvati po zemlji koja ti je sve dala.

Vera Primorac


Znam i da će mi sve ovo skupa biti baš dobra podloga za još jednu priču s ovog našeg putovanja. Obje zanijemiše. Po gledavaju se s nevjericom, nervozno premještajućižlice i vilice s jednog kraja tanjura na drugi. Ostatak večeri nisu više progovorile ni jednu jedinu riječ.

* * *

Antibes, Cannes i Menton. Opet trka i obilasci. A onda - Monako!

Pretpostavljam da nema stvora pod ovom kapom nebeskom koji nije čuo priče i bajke o princu Rainieru, princezama, princu Albertu od Monaca i njihovoj kneževi-ni, o njihovom bogatstvu i o njihovim skandalima.

* * *

Monako!!! Mjesto iz snova ili samo mit... Izbrušeni dragulj na francuskoj rivijeri ili savršeno mjesto za užitak i zabavu cijeloj svjetskoj kremi... koja se tamo slijeva? Što li ih to tamo privlači? Možda ljepota grada, muzeji, kocka ili samo želja da tu budu viđeni?! Tko to zna?

- Kako mogu u ovome uživati? Pa ovdje je sve hladno i sterilno. Bez duše...

- Imate pravo! Ima gradova u koje se, već pri prvom susretu, zaljubiš, ali ima i onih koji te ostave hladnim i odbijaju svojim savršenstvom. Od njihove sterilnosti obuzme te neka jeza i nelagoda. Kao da si bačen u neku drugu, nepoznatu galaksiju. Pogledajte samo ovo! Svaka latica cvijeta na svom mjestu, svaki balkon pun cvi-jeća poredanog po bojama, fasade obojane, a ulice čiste, uglancane...Bez i jednog jedinog papirića.

- Bože me sačuvaj ovakvog okruženja! Žive li uopće ovdje ljudi? Dišu li? Ili im je sve to, s ove strane zrcala, samo fasada.

- Mislite, s druge strane su svi tek samo ljudi... Sa svim manama i vrlinama.

- Istina. Nekako ipak slutim da su, i pored silnog blještavila i sjaja, rijetke sretne oaze. I unatoč cijelom tom njihovom bogatstvu, uopće im ne zavidim. Dapače, pomalo ih i žalim.

- Što to govorite?! Sigurno se šalite. Žalite ih? Zar ih treba zbog nečega žaliti? Ta oni imaju sve što i u snu mogu poželjeti!

- Kako ih ne bih žalila? Skriveni ispod nataknutih krinki i zatvoreni u svoje privi-de i oklope, propuštaju pravi život. Život sa svim sitnim radostima. Pa i tugama. Propuštaju običan, ljudski život... I draži mi je i ovaj naš prazan džep, draža mi je, i mnogo ljudskija, ova naša razbarušenost. Ovaj naš temperament. Naše sitne mane i vrline. Naša topla i široka južnjačka duša - draža, vjerujte mi, nego sve blago nji-hova svijeta. Lažnog i ispraznog.

- Ne bih se ja baš s Vama u potpunosti složila! Važan je, itekako, i novac.

22

- Istina, važan je. Ali se njime ne može sve kupiti.

* * *

Okupljeni pred jednom od mnogobrojnih rezidencija princa Alberta, sadašnjeg su-verena i nasljednika princa Reiniera, iščekujemo smjenu počasne straže koja se mijenja svaki dan, točno u podne. Sve vrvi od turista. Aparati škljocaju, kamere snimaju... Policija pravi red. Svi smo u iščekivanju i nestrpljivi. Kakvo li je to čudo o kojem se toliko priča?

- Ljepša je bila ona naša straža na Pantovčaku! - govorim gospodinu do mene.

-Kakva naša!? To je bila samo Tuđmanova fantazija! - uključuje se u razgovor jed-na od nezadovoljnih gospođa iz Zagreba.

- Jest, jest, ono je bilo zaista divno! - dodaje gospodin do mene. - Mnogi moji prija-telji, Nijemci i Francuzi, dugo su me pitali zašto toga više nema. Sada me još uvijek pitaju kada će opet biti vraćena. Bilo im je, kažu, i lijepo i zanimljivo. Ali drugovi ukinuše čim dođoše.

- E, moj dragi gospodine! A što ste drugo i očekivali? Ta za njih je povijest počela tek četrdeset i pete. I sve što je izvan toga, smeta im i stvara komplekse manje vrijednosti, čiji se korijeni protežu još iz vremena dok su pješačili u opancima - po šumama i gorama...

* * *

Danas nam je, Bogu dragom hvala, posljednji dan. Odlazi se u Genovu. Ali, već mi je frke i brzinskog razgledavanja i preko glave. Kakvo je to turističko putovanje u kojem samo trčiš i u kojem ne možeš u miru ni razgledavati, a ni uživati?

- Ovaj tempo nije za moje stare i umorne noge. Danas ostajem u sobi i iz nje se ne mičem cijeli božji dan. Treba skupiti snage za povratak!

Dan mi se otegao u nedogled. S nestrpljenjem iščekujem povratak naših.Tek nave-čer izlazim iz sobe jer u hodniku čujem neku galamu, trčanje i uzbuđene glasove.

- Što je, što se dogodilo? Nisu valjda opet neki problemi i krađe?

- Ma ne, nije to! Gospođa Snježana je prevezena hitno u bolnicu. Sumnjaju na neku zaraznu bolest...

- Samo nam je još i to trebalo!!! - dodaje gospođa s bombastičnim prezimenom. Među nama panika. Svi u jedan glas pritišću pitanjima voditeljicu puta i vlasnika hotela. Ali ni oni ne znaju ništa konkretno. Nemir se polako uvlači u sve nas. Svi redom paničarimo. Ubrzo dolazi i liječnik i sve nam objašnjava. Ali ga nitko živ ne sluša. Pitanja pljušte sa svih strana:

- O kakvoj se bolesti radi?

Vera Primorac


- Je li bolest zarazna?

- Kako ćemo se zaštititi?

- Hoće li nas pustiti kući?

Na kraju smo svi popili nekakav lijek. Kao preventivu. E pa, sretno nam bilo!!!

* * *

- Kako je gospođa Snježana? - pitam njenu prijateljicu.

- A nikako, moja gospođo Lucija. Ostat će u bolnici još neko vrijeme dok liječnici točno ne utvrde o čemu se radi. Jadnica jadna. Tek je nedavno završila s kemotera-pijom, a ovo joj je putovanje bila posljednja želja.

Konačno smo spremni za polazak i povratak kući. U autobusu tišina. Svi zanijemili. Svi preplašeni. Nitko ne priča. Nitko ništa ne pita. Svatko od nas brine samo svoje brige. I svi pomalo strahujemo od onog najgoreg. Što ako...? I nikome nije ni do čega. Jedva čekamo dolazak kući. U sigurnost. U svoje i na svoje. Šutke putujemo i kroz Sloveniju. Uz cestu prema Hrvatskoj sirotinjske i neuređene kuće... Loša cesta... Bože sačuvaj!!!

Uskoro smo, dragom Bogu hvala, na našoj granici. Lakše se diše. Svi smo odmah živnuli i počeli pričati. I mobiteli rade. Svatko zove svoje i najavljuje svoj dolazak.

- Čak su mi i ovi naši borovi uz cestu nekako ljepši i zeleniji. - iznebuha rekoh naglas.

- Dođe mi da zaustavim autobus, kleknem i poljubim ovo naše sveto tlo. - dodaje ona ista gospođa kojoj, na početku našeg putovanja, ništa kod nas nije bilo dobro. A gospođa s moje lijeve strane zove mobitelom svoju kćer i sve joj ovo ponavlja.

- Je li vam bilo lijepo? - pita voditeljica.

- Nije!!! - odgovaramo, kao iz topa, svi u jedan glas.

- Bože, Tebi hvala! Evo nas u Opatiji!

- Evo Opatije, k’o Azurna obala. - zaključuje voditeljica, nastojeći, bar malo, pro-mijeniti atmosferu.

- Ovo i jest najazurnija, azurnija i od Azurne obale. I najljepša na cijelom svijetu.

- Konačno živi i zdravi u LIJEPOJ I JEDINOJ NAŠOJ. - oduševljeno uzvikuje netko.

- Konačno SVOJI NA SVOME!

Vladimir Halovanić

ČUDESNA VODA

Voda je život. Ako je obična voda život, kakva je tek ljekovita voda? Ona je život u čarobnom omotu i sretan je onaj koji taj omot razmota i uroni u njenu prisnost.

Kažu da ljekovita voda zaista djeluje, ali neki kažu da ona djeluje polako i da treba dosta upornosti da se ta ljekovitost dosegne i ostvari. Ali ja sam imao tu neobičnu sreću te sam naišao na vodu koja svoju ljekovitost ne dijeli škrto i na kapaljku, već je osjetite obilno, trenutno i u potpunosti.

Jednog sunčanog jutra našao sam se u malim toplicama što su se smjestile na samoj obali hladne, bistre i brze rijeke.

Ulazim u poveću zgradu i dodirnut dobrodošlicom jednog veselog glasa i pogleda što je upravo doletio sa nasmiješenog djevojačkog lica, veselo plaćam ulaznicu i nakon brzog presvlačenja, s vrećicom u kojoj se nalazi samo ručnik i jedan ključić, ulazim u predvorje ljupkog bazena. Tuširam se i nakon nekoliko trenutaka kliznem u bazen ovalnog oblika u kome se već nalazi desetak osoba, ili da budem precizniji, u bazenčiću se nalazi sedam žena i nas četiri muškarca.

I čim sam pao u omamljujući zagrljaj tople vode već sam osjetio neko smirujuće blaženstvo i laganu ugodu. Doplivam do ruba gdje se nalazi jedna stuba na kojoj se može lagodno sjediti i namještati dolazećem mlazu tople vode koji nadire iz jednog od mnogih otvora što su se poredali uokolo. Vidi ti ovu vodu, ne samo da te grije, miluje i mazi, ona te još i masira i to dugo i neumorno.

Zadovoljstvo mi povećava i to što sam odmah uočio da se višak vode prelijeva tamo kod ulaznih stuba pa sam veselo zaključio da se tako bazenčić neprestano čisti i osvježava, a ako se još k tome dodaju i dva malo odškrinuta prozorčića iznad ula-za koji neprimjetno ispuštaju pregršti čistog zraka u ovu omamljujuću zasićenost, zadovoljstvo naprosto buja i raste.

Ohrabren tim detaljima zaplivam u krug i nakon nekoliko laganih okreta već sam sve prisutne osobe dobro promotrio i sad se mogu prepustiti uživanju i svojim mi-slima.

Plivuckam i razmišljam kako ova voda djeluje tako smirujuće, pod njenim dodiri-ma umor se topi, ispire i nestaje kao nekakva lagana nečistoća i tijelo se čini svakim

25

zamahom lakšim i fluidnijim. Ali gle ti čuda, i misli su nekako mirnije i strasti su uspavanije, kao da se krećem rajskim vrtom gdje se u ritmu sreće i zadovoljstva, rasplinjuje, gubi i nestaje svaka nelagoda, ružna misao, nemoralna pobuda i bole-sna strast.

Čudan je i ovaj prostor i on je natopljen smirujućim vibracijama ove neobične vode. Osobe u malim grupicama nešto razgovaraju, ali oni malo podalje od njih ni-šta ne čuju jer ovaj čarobni prostor sve glasove zamata u nejasni žamor pa se govor više čita s usana nego sluša uhom. Uzbibana voda i zaobljeni svod raspršuju govor u neku nerazgovjetnu, lepršavu zvučnost, pa svi mogu slobodno razgovarati o čemu god žele. Nema prisluškivanja i zabadanja nosa u tuđe razgovore, prostorijom se širi čista diskrecija i sama pristojnost.

Već sam ranije čuo da je ova voda vrlo ljekovita za mnoge bolesti tijela, ali da dje-luje na duh i moral, to nisam ni slutio.

Evo, već sam dobrih pola sata u bazenu okružen svim tim glasovima, pogledima i ženama, a mene prožima duboka moralna perfekcija. Nema ni primisli o nekim iskvarenim erotskim mislima, o nekakvom divljanju strasti i uzbuđenja. Slatka, pri-stojna i omamljujuća ravnodušnost me prožima do srži, promatram te žene kao da su mi sve one majke, s dubokim poštovanjem i nekakvom nestvarnom pristojnošću. Čudim se i kao da se ne prepoznajem, zar je to moguće? Kada je ova voda tako brzo uspjela sputati sve moje krilate erotske snove, onda je to zaista fenomen pred kojim zastaje dah od divljenja i zanosa. Zamislite, čak i slučajni dodiri tijela nemaju nikakvu snagu da pobude moju uljuljkanu maštu i strast, sve to ova čarobna voda drži i zauzdava smirujućim i ljekovitim nitima, čije se tkanje širi cijelim bazenom kao neki nedosanjani san. Isključujem se iz stvarnosti i prepuštam ovoj neočekiva-noj nirvani kao nekakva blažena lađa koju nose valovi pristojnosti, morala, sreće i zadovoljstva.

Obnovljen, produhovljen, preporođen i duboko prožet snagom novog ćudoređa, napuštam bazen potpuno ravnodušan na sve te dame koje imaju preko osamdeset ljeta, a meni je šezdeset godina tek.

^udesna voda

Silvio Lebinac*

NESREĆA NIKAD NE DOLAZI SAMA

Čovjek je pao pod tramvaj. Tramvaj je otišao, a čovjek bez ruku i nogu ostao je ležati na tračnicama. Ljudi koji su to vidjeli zaustavili su automobile i pojurili u pomoć jadniku koji je urlikao pokušavajući se onesvijestiti. Oni koji nisu vidjeli nastavili su voziti pa su pregazili one koji su hitali u pomoć. Tako je poginulo deset ljudi. Osamdeset automobila sudjelovalo je u sudaranju iza pregaženih. U njima je bilo još stotinu razbijenih noseva, slomljenih ključnih kostiju bilo je dvadeset i još dvadeset naprslih vratnih pršljenova. Nastala je i velika materijalna šteta koja je iz-brojiva izražena u novcima. A onda su svi automobili planuli, prvo jedan po jedan, dok nisu svi gorjeli i izgorjeli u zatrpanoj i zakrčenoj ulici. Uz cestu bio je iskopan kanal za polaganje optičkog kabla kako bi impulsi brže tekli. Oni koji su pokušali bijeg padali su u kanal i lomili vilice, zube, zglobove, ključne kosti, i sve ostale kosti, njih ukupno petsto dvadeset, i još dvadeset razbijenih nosova koji nisu bili slomljeni. U automobilima je izgorjelo četiristo deset, što ljudi, što žena što djece, što kućnih ljubimaca. Plameni jezici bili su visoki dvadeset metara. Oni u kanalu ostali su bez kisika i ugušili su se. Došli su vatrogasci i gasili vatru. Hitna pomoć tr-pala je ozlijeđene u kola s krevetima na kat. Došla je i policija i pokušala uvesti red.

Iznad svih njih letio je putnički zrakoplov s tisuću ljudi i članova posade ništa ne sluteći. Prestali su mu raditi motori. Pilot je pokušao jedriti i na krilima vjetra hvatati brzinu. Kad nije uspio ponirao je pokušavajući uhvatiti brzinu. Vrištanje putnika nije se čulo od zavijanja vjetra. Pilot je već mislio da je uspio i tada se one-svijestio. Putnici koji nisu to pomislili zajedno sa zrakoplovom pri punoj svijesti zabili su se u zemlju nekoliko metara od čovjeka kojeg je pregazio tramvaj i koji je neutješno ridao. Svi su istog trenutka poginuli bez razlike na dob i spol. U pomoć je dotrčalo još više vatrogasaca koji su se našli u blizini, svi su ljudi htjeli pomoći ali za sve nije bilo mjesta. Kola hitne pomoći probila su se, ali nisu nikog mogla spasiti već su samo odvezli mrtve njihovim kućama. Okolne zgrade su gorjele. Pla-meni jezici bili su visoki kao dva jablana jedan na drugom. Gorjele su i okolne oko okolnih zgrada. Kroz prozore su skakali oni koji su se mogli dočepati prozora. He-likopter (uzvijač) koji je spustio uže nije se mogao podignuti jer se uhvatilo previše ljudi pa su iz džepova bacali sve kovanice, zlato i bižuteriju onom rukom kojom se

* Silvio Lebinac rođen je u Bistrincima pored Belišća 1962. godine. Studirao je filozofiju, povijest te bibliotekar-stvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je kratke priče u časopisima Književna rijeka, Dubrovnik, Europski glasnik i Riječi. Zaposlen je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

27

nisu držali za uže. Neki su skidali i odjeću i visjeli goli. Kad se helikopter srušio u pokušaju uzvijanja, s njim su padale i gole žene i muškarci jedni drugima na glavu. Tad je poginulo i mnogo djece, prije nego se zgrada urušila i podigla oblak prašine u kojem su se ugušili oni koji su sve preživjeli. Vatra se proširila na susjednu zgradu i poslije na cijelu ulicu, s ulice na drugu ulicu i poslije na cijeli grad. Dotrčalo je još vatrogasaca koji su konačno uspjeli ugasiti vatru. Došlo je još hitnih pomoći koje su spasile sve preživjele, a policija je čuvala imovinu mrtvih i živih. Što mrtvih što živih bilo je dvadeset tisuća.

Ubrzo nakon toga, još pola metra dalje od čovjeka kojeg je pregazio tramvaj, pao je do pola nagorjeli satelit. Nakon toga ljudi više nisu mogli gledati nesreću na televiziji pa su okrenuli drugi program. Pad satelita podigao je više prašine nego pad zrakoplova, premda u satelitu nije bio nijedan čovjek, ali su od udarca u tlo mnogima prestala raditi koljena i survali su se bez oslonca lomeći kosti, ligamente i gubeći živote njih ukupno još dvadeset pet tisuća. Podigao se snažan vjetar i ra-stjerao podignutu prašinu ali je razbuktao s mukom ugašenu vatru pa su vatrogasci samo nemoćno slijegali ramenima, a i nisu mogli naći još neki hidrant. Vjetar je jurio brzinom od 400 kilometara u sekundi i pokidao je sve granje drveću, a poneko je bacio ponekome na glavu. Tako je poginulo još deset tisuća ljudi bez obzira na spol i dob. Ni vjetar nije birao koga će odnijeti i tresnuti o zemlju.

Nakon što je prestao strašni vjetar došla je poplava. Moglo se čuti kako šumeći dolazi. Ali je prvo padala kiša punih osamnaest godina. Voda je narasla preko trač-nica pa su ljudi mogli po gradu ploviti u čamcima. Poplava je trajala samo dvjesto dana što je dovoljno da ljude izbezumi tako da su jedni drugima skakali u čamce i prevrtali se. Puno je ljudi tada naučilo plivati, a mnogu pravih plivača, koji su se pravili važni, potonulo je. Takvom smrću skončalo je dvjesto tisuća ljudi. Od na-srtljivosti izazvane nestašicom poginulo je već uračunato u broj dvjesto tisuća, još pedeset tisuća.

Voda se naglo povukla. U nekoliko sati. Ljudi to nisu mogli razumjeti, jer nisu imali struje. Pošto je grad plivao na vodi, a s njim i svi stanovnici, nisu osjetili potres koji ih je spasio poplave, ali je donio drugu nevolju. A nevolja je bila u tome što je tresao zemlju i nakon što se poplava povukla. Potres je otvorio rupu bezdana, u kojoj je jedino i mogla nestati sva onolika voda, s promjerom od nekoliko kilometara, točno na dva i pol metra od pregaženog na tračnicama koji se nagutao dosta prašine, a potom i napio vode tako da do kraja života nije ni okusio ništa drugo osim vode. Kad su zadivljeni ljudi prišli i pogledali u rupu bezdan, nisu vidjeli dno jer je to bila toliko velika rupa njima pod nogama da do dna nitko nije mogao vidjeti.

Ali pošto nesreća nikad ne dolazi sama, nije ni ova došla sama, što je već očito, ali se ova i nastavljala. Netko je primijetio dim iz rupe za koje se tvrdilo da nema dno, a potom je iznenada nahrupila gomila lave koja je odletjela sve do stratosfere i brzo ohlađena padala na glave onima koji se nisu na vrijeme sklonili. Dio lave koji nije uzletio do stratosfere tekao je iz sada već svima znanog grotla, na sve strane šireći se i paleći sve na svom putu bez milosti i obzira. Od lave je poginulo još sto tisuća što muškaraca, što žena, što djece, ptica i sisavaca i neizmjerno mnogo bića čija

Nesre}a nikad ne dolazi sama

28

imena nitko nije znao ili za njih pitao. Od tolike lave nastalo je brdo visoko deset kilometara. Na vrhu brda čovjek kojeg je pogazio tramvaj bacakao se na batrljcima pokušavajući doći do daha jer je zrak bio rijedak i bilo mu je hladno, a nije se mo-gao pokriti jer mu je tramvaj odrezao ruke. Nije mogao ni pobjeći jer mu je tramvaj odrezao i noge. Bio je očajan. Koliko će još čekati dok hitna ne dođe baš po njega, dok čeka mogao bi još i umrijeti, a jutros se nije ni otuširao niti oprao zube, a nema ni ruke pa ne može izvaditi žvake iz džepa da osvježi dah ako dođe lijepa bolničar-ka. Baš bez veze, jer ionako nema ni ruke ni noge.

A onda su građani dohvatili lopate, raščistili taj krš u pet minuta. Raskopali su brdo i tako spasili jadnika bez ruku i nogu koji je već poplavio od hladnoće i pobijelio od nestašice krvi. Zemlju su utovarili u vlak i poslali na more gdje su izgradili otok s plodnom zemljom, na čijim su mu šumama zavidjeli otoci bez šuma.

Čovjek je na kraju ipak spašen uz mnogobrojne nepoznate žrtve pa je dugo i sretno živio s odabranicom svog srca, koja mu je i spasila život, a to je bila spomenuta bolničarka. On i ona odlazili su sa svojih dvjestopedesetoro djece u duge šetnje s kojih se nikad nisu vraćali tramvajem, jer ne dolazi dva puta s nizom nesreća ne-kome sreća.

Silvio Lebinac

Luka Mavretić*

ODABRANE PJESME

GUSTAV KLIMT - POLJUBACZnaš što sam sinoć sanjao?

-što si sanjao?U snu sam se zamotao u tvoje usne,

kao u kakav zimski pokrivač.Po tebi sam se prolio kao prevelika ti

svilena košulja. I takav svilen sam bio svaki djelić tebe.Raširio sam ramena, ti si skupila ruke i,

privila se k mojim prsima. Pomislio sam da ti nitko ništa

ne može. Bilo me tako strah, ali ti se rekla da se ne bojim,

da je bitno samo ono -sada-.-to si samo sanjao?

***

Podigao sam glavu sa jastuka,otvorio oči,

i shvatio da joj u uho šapćem o sinoć.Rekla je da se ne vežem toliko, jer ona može letjeti.

Možda je već... (poljubio sam je)... prekasno.

* Luka Mavretić rođen 1.10.1991.u Karlovcu. Student je prve godine Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U pripre-mi za tisak mu je prva zbirka poezije.

KNJIŽEVNOST

POEZIJA

30

HVALA TI Kad me više ne budeI kad ćeš opet budna sanjati...

Moje su misli ustanak ovom poretkuA tvoje su suvisle i svjetionik.

Moji su snovi za nova nadanjaA ti stojiš čvrsto na zemlji.

Moj je dom, od pradavnina pa do danasOndje gdje ti oku mjesta nema

Samo srcu stope iskrene i ruka vjerna.

Kameni sam stup današnjiceA ti si hrana sramu ovog hrama.

Na vjetru plešem kao grana krutaAli ti, i po tebi ja znam cvijete

Kamo glava vjetra gleda, a tijelo kamo bježiKad ti mrsi kosu – opet ljubav mi na prijatelja reži.

Luka Mavreti}

31

PJESMA ZA OBOU

-ona želi da joj napišem pjesmu-dva bezdana zelenog odsjaja-zamah štapom, bacam udicu, izvlačim inspiraciju,

-izgubljen, hvatam riječi po papiru, stavljam si brnjicu-da ne kažem nešto što ne bih smio, jer ima dečka.

-ljubav je lov na leptire šupljom mrežom-sloboda i lijepa sjećanja nemaju cijenu

(slobodno to zapamti, a i ne moraš)-jedna od onih kojima ne možeš reći -ne-

-i jedna od onih kojima tako rado govoriš -da- -u ove tri minute, dok sjedim pored nje i pišem

-ona se smije, čudi, okrene se preko ramena pa pogleda dolje-pita se; kuda idu ovi sitni mrav-ljudi

-zamah štapom, bacam inspiraciju, izvlačim udicu-napisao sam joj pjesmu.

PAMTI ME

-ne mogu zaspati,-a nesanica je nešto što tebe ne muči.-tek sada, kada te vidim ovako usnulu

-da iako u dubokom snu,-iako zabavljena šarenookim čudovištima

-i superjunačkim majmunarijama,-rukom tražiš mene, praznom polovicom kreveta.-dok salva dima cigarete i svjetla stolne svjetiljke

-ježe tvoju, od noći hladnu kožu, -u slavlje i lijepim i ružnim vremenima govorim ti;

-pamti me, jer biti u tvojem sjećanju-jednako je dobro kao i stvarno biti tu.

Odabrane pjesme

32

KRAVATA OKO KVAKE

-samo jednu osobu želim blizu sebe-da me stvarno poznaje-sve ostalo neka je farsa

-to je sva sigurnost koju trebam.-samo je jedna osoba koju želim voljeti

-a odabrao sam tebe-no ti si već zauzeta-vidim na vratima.

JEDNOSTAVNO

-ležim u krevetu,-ne znam što želim biti.

-stiže novi val u mom moru plahti,-idem ga uhvatiti,-želiš li sa mnom?

Luka Mavreti}

33

ISPRIČAVAM SE

-od svih stihova-među ovim malenim cvijećem zla

-tvoja je posljednja pjesma-u najskrovitijem dijelu vrta

-iza grma oleandra,-pored ogromnih ulaznih vrata.

-možda ti dugujem ispriku-ili ti je želim dati,

-ipak sam te tek sad upoznao,-zadnji ne znači i manje važeći,

-a znaš da nikad nisam mogao izabrati.-zakleti ljubavniče,

-u trenutku ove jednokratne romanse(-baš kakva bi i svaka trebala biti)

-imam ti reći samo jedno;-oprosti što sam te ubrao.

Odabrane pjesme

HRVATSKA KNJIŽEVNA NAGRADA ZA MLADE PJESNIKE GRADA KARLOVCA I MATICE HRVATSKE KARLOVAC „ZDRAVKO PUCAK“ ZA 2010. GODINU

Ovogodišnja književna nagrada za mlade pjesnike „Zdravko Pucak“, koju zajed-nički raspisuju Gradsko poglavarstvo i Matica hrvatska Karlovac, pripala je Nevi Lukić* za zbirku pjesama Haljina obscura.

Prosudbeno povjerenstvo u sastavu Stjepan Čuić, Neda Omrčen i Draženka Polović izdvojilo je šest rukopisa koji su u potpunosti zadovoljavali kriterije natječaja, a zbirka Neve Lukić nametnula se osobitošću stila, iznimnom jezičnom kulturom i privlačnošću pjesničkog svijeta uopće. Ljepota njezinog poetskog rukopisa ogleda se u ritmičnoj elastičnosti stihova što teku prirodno, nenametljivo, bez naprezanja; u spontanosti ideje (koje možda i nije svjesna), a koja zabljesne iz najneobičnijih prizora, usputnih razgovora, situacija, ozbiljnih razmišljanja, iskazivanja stavova.

Valja istaknuti da se ta privlačnost sagledava i u onim pjesmama koje u skrivenim, unutarnjim slojevima stihova otkrivaju inspirativna vrela pronađena u bliskoj joj likovnoj umjetnosti.

Pjesnički svijet Neve Lukić dobro je zaštićen od početničkih pretjerivanja, koketi-ranja s čitateljima te od bilo kakve banalnosti.

Zbirka Haljina obscura izdvaja se kao cjelovit, dorađen i konzistentan poetski ru-kopis ostvaren uzoritom pismenošću, i u jezičnom i u pjesničkom smislu. Osnovna nit izvedena je nadasve nadareno i na tragu autentičnog pjesničkog izraza.

Prosudbeno povjerenstvo posebno je pohvalilo pjesničke zbirke Umovina Brune Koića te Ti, mak i kopriva Jelene Galijašević.

* Neva Lukić rođena je 3. 8. 1982. u Zagrebu, diplomirala je povijest umjetnosti i arheologiju, radi u različitim muzejskim i galerijskim ustanovama. Piše pjesme, priče i eseje te prikaze izložbi. Objavila je knjigu kratkih priča Ljudi bez parka (2009).

IZ RADA MATICE HRVATSKEU KARLOVCU

35

ALEPH

Kad dodiruješ,ti doista uzimaš svemir

kao knjigu s police:

odjednom si na tržnicigdje čuješ glasovetoliko mnogo žena.

Misli su im različite,slova se ne preklapaju,

ali ipak ulaze u tebe glasno bezrječno!

I ti ulaziš u njihova tijela neolitskih Venerai plivala bi unutar da ona već odavno nisu zrak.

Kad se obavijaš oko njega kao udav,ti vidiš toliko mnogo žena koje mijese kruh

sve s različitim maramama na glavi;

mijese danima,hrane dječja usta velika kao dva nokta.

Odabrane pjesme

36

NARANČA

Pitali su me što si danas radila?Rekla sam im:

Pojela sam naranču,iako se voće zapravo ne jede.

Samo to?, nastavili su.Kako samo?

Pa bila je teška dvadeset grama.Vrlo vidljiva – fluorescentno narančasta.

Puna rupica kao da ju je netko bušio iglom.I lišće je imala na sebi, kao da je netom pala s drveta.

Kako to?, bili su uporni.Kako!?

Pa prstima gulila sam tanku koru i odmah postali su malo ljepljivi.Polagano.

Nazirala se.Pod poderanim komadima kore.

Dalje?, ispitivali su i dalje.

Skinula sam zadnji tanki komadić,... tako sam im rekla...,

i unutarnji svijet izvirio je na svjetlo.

Nekadašnja vanjština raspršila se klupom u razbijenim komadima.Naranča je još uvijek bila zamalo obla i cijela,

napokon mogla sam je razdvajati na pravilne komade – jedan po jedanstavljati u usta.

I onda?, išli su sve dalje i dalje.Onda se odjednom pretvorila u deset kriški!, odala sam uzbuđeno.

Mi ljudi ne možemo to.Mi hodamo svijetom tražeći svoje polovice.

Polagano sam je gutala.Pod jezikom bila je kisela.

I što si tada učinila?, nekako umorno pitali su me.Ništa.

Polizala sam prste.Koru koja se rasprsnula kao da je bio potres bacila sam u smeće.

I to je to?, rekli su pomalo razočarano.To je to,

u torbi mi je ostala još jedna naranča,odgovorila sam.

Hrvatska knji`evna nagrada za mlade pjesnike “Zdravko Pucak” za 2010. godinu

37

ČERDEREŽ

Idem u Čerderež ražda durbareš,

Čerderež razda štoronhota.

Smiraj u Čerderež Čerderež,nad vrzinim kolom točkova.

Čini se ptice pjevaju

Čerderež!

Ljudi koji sjatili su sena prozorima,slavuji su koji

podaju mi se dušamajer ne poznajem riječi.

U sebi skučeni kao ognjišta,u meni rasplamsani kao ognjišta,

lete!

Čerderež snijeg damakam etin ritan tiri,

slijeću na klipove zgrada,plakati napokon cvjetaju

vlatima papirusa

Čerderež!

Čerderež,

poput lavine nehajno pogurao si pahulje

i nestao.

Moj tužni čovjekkojeg jedinog razumijem

dok mi dahom na uho govori

Čerderež čerderež

Odabrane pjesme

38

KOVANICA

Moje lice u glavi ima tvoje lice.

Vani je glava,unutra pismo

bez-broja.

Strane ovog novčića ne mogu se mijenjati,samo mijenjaju se slova zajedno sa mojim licem

iz dana u dan.

Jer lica su poput mutnih stakala,Jer lica su najveće dubine kroz koje ne vidi se dno.

Možda bi jedino kroz oči mogli naslutiti,odande povremeno zabljesneš

ili štrecneš poput živca.

Reci mi,zar tvoje lice u glavi ima moje lice?

Vani je glava,unutra pismo?

Reci mi,zar smo ti i ja zapravo dva ista novčića?

Iz istog stoljećaIz istog životaIz istog groba

Hrvatska knji`evna nagrada za mlade pjesnike “Zdravk Pucak” za 2010. godinu

39Odabrane pjesme

HALJINA OBSCURA

Šutim.Trudim se.

Iako su mi usta puna riječi(kroz obraze naziru se obrisi uglatih slova).

Napokon je počela rasti haljina iz moga tijela.Umjesto repa, dlaka, noktiju,ona prikriva moju golotinju.

A odakle ona raste?Gdje počinje,

kao što dlake počinju svugdjekao što nokti počinju u prstima?

Izgubljena je na mome tijelukao besciljni putnik

koji vrti se u krug po parkovima,stoji na ulici

gledajući lijevo- desno,odlazeći lijevo pa desno.

Onima s ciljem to je čudno.Oni koji prolaze čak mu zavide.

Proizvodi. Dlake.

Čekaju.Djelo najveće od svih.

Haljinu koja će me sakriti.Kažem joj da raste.

A ona krene pa zastane krene pa zastane.

Jer zna da u njoj nestajem.Jer miriše joj moja koža.

Jer u vodi ću pokušati skinuti haljinu.

Šutim.Trudim se.

Šutnja je njezina hrana.Tišinom ona buja

prekrivajući me cijelu poput bršljana.

I zapuše vjetar – ona digne se prema nebu

i tek tadagolih nogu,

bez lica šutim potpuno.

40

Potom se ponovno spusti na zemlju,a ja šutim, trudim se,

jer riječi će mi uskoro početi ispadati iz ustiju kao kovanice iz džepova.

BRUNO KOIĆ*

HLADNO

Plima se mijenja na hladnijeOstavljajući vodu primjesama leda

Vjetar zrakom plovi na južnijeDijelove s tonama snijega

LEDLEDLED

I tako u nedogLED

Pogledaj na sive stijeneTuneli su to od zime

Mjesec nema svoje mijeneNi budućnost toplije ime

LEDLED

LED

Na nas je došao red

* Bruno Koić, je rođen 20. 8. 1993. godine u Osijeku, učenik je 2. razreda Ugostiteljsko-turističke škole u Osijeku.


41Odabrane pjesme

MJESEČAR

Vrijeme je da putujemDa ostavim svoju sobu

Kroz prozor dopiru zvijezdeSamo pozdrave i odu

Letjet ću kroz godineUpoznati mnoge ljude

Proći razne krajeveSamo da me ne probude

No kada mi avanture bude dostaOsjetit ću da starim

Zato, ne budite me iz snaPustite da mjesečarim...

42

SRCE ANTARKTIČKE HLADNOĆE

Sutra se za ručak jede samo ledJer tvoje ruke su ubojstvo i za pingvine

Hladne...Plave…Gladne

Moje glave

Tvoje srce je AntarktikaVelika tuga, čista patetikaTvoje srce je Antarktika

Perverzna bol, čudna romantika

Sutra se za ručak jede samo ledKada je loše zašto bi bilo lošije

Atmosfera…Od 0 stupnjeva…

Te tjeraNa bezbroj puteva…

Tvoje srce je AntarktikaVelika tuga, čista patetikaTvoje srce je Antarktika

Perverzna bol, čudna romantika…

I dok se taj led hladio…Ručak mi se zgadio…


43Odabrane pjesme

IZMEĐU NAS

Otkazan je još jedan putS osječkog kolodvora

Otkazao sam jer sam ljutJer više nema našeg dogovora

Između nas postoji razlikaIzmeđu nas cijeli je svemirVeć mi je postala navika

Da pokraj tebe izbija nemir

Postajem svjestanDa ovo nigdje ne vodi

Sve mi je glupoRadujem se slobodi

44

JELENA GALIJAŠEVIĆ*

DJETINJE VRADŽBINE

Pred svaki počinaknavijem satove

prema trenu sveopćeg pogreba,otkinem pelcer od srca i prišijem ga na papir

- zorom da imam čime da probudim sunce…

Ne zna svijet kolike trudove otrpim

da izrodim mu još jedno jutro…

Al strepim, noći moja, suviše si mračna postala

za moje djetinje vradžbine.

Slutnja će svijet pomoriti kad jedne oči ne probudim,

ponovo…

* Jelena Galijašević, rođena je u Beogradu 1984. gdje je završila Filološku gimnaziju klasičnog smjera i studirala talijanski jezik i književnost. Od 2004. živi u Zagrebu, gdje radi kao tv montažer i tekstopisac.


45Odabrane pjesme

POMILOVANJE

Skidam srce s vješala!Spremam ga u konzervu

kojoj je istekao rok trajanja.

Nek’ istruli!

Prije no ga psi raskomadajuili mu se ti smiluješ...

TROVANJEToliko smo ispirali riječi po ustima

tražeći grumen zlata,da su na kraju jednostavno zahrđale.

Nesmotreno, jedno smo drugo njima izboli...

Sada šutimo,i čekamo,

tko će prvi pasti otrovan...

46

CRNA KUTIJA

Jednom ćešumjesto moga srcapronaći crnu kutiju

u koju su zabilježeni svi naši padovi...

Tražit ćeš uzaludšifrirane razloge

u mojim slomljenim krilima,u tvojim krivim koordinatama,

u lošem vremenu,možda čak pomisliš

i na teroristički napad,kao da se naposlijetku

ne svodi sve na ljudsku pogrešku...

Jednom ćešumjesto moga srcapronaći crnu kutiju

i bojim se,dragi moj,nećeš znati

kako je otvoriti.


AKTUALNO

Dražen Cukina

ZVIJEZDA TAMNOG SJAJA

“Revitalizacija karlovačke Zvijezde počet će od Trga bana Jelačića, a prvi rezultati vidjet će se vjerojatno već na jesen.” To je najavio gradonačelnik Jelić sa suradni-cima na pressici održanoj na tom zapuštenom i beživotnom trgu najavljujući raspi-sivanje natječaja za arhitektonsko uređenje trga. Jelić je tom prilikom dodao i da se “završetak stručnog poimanja i kretanje u buđenje Zvijezde” očekuje već na jesen, “a tijekom sljedeće godine i fizički se nešto mora vidjeti.”

Te su riječi pale, sada već daleke 2007. godine, točnije 27. lipnja 2007. godine. Je-sen stiže, dunjo moja, pjevalo se u seriji koja je jednim dijelom snimana baš na tom istom trgu otkud su poslane gore navedene optimističke tvrdnje. Jesen je stigla, pa druga, treća... Entuzijazma tih dana nije nedostajalo, kasnije su se uistinu pojavila i neka idejna rješenja o budućem izgledu trga, no fizčki se još uvijek ništa ne vidi.

Dobro, nije baš da se ništa ne vidi. Ima jedna profesionalno podignuta skela oko Velike vojarne na Trgu bana Jelačića, postavljena još u srpnju 2008. Čini se da se otada do danas ništa osim skele nije napravilo. U radove je krenula Karlovačka banka, skele su podignute, a onda je sve stalo zbog iznimno dugotrajne procedure oko ishođenja dokumentacije za urbanističko rješenje cijelog trga i okolnih zgrada – još nam je u živom sjećanju koliko je dugo slična procedura trajala u slučaju Žit-ne kuće. I tamo je počelo postavljanjem skela koje su se pretvorile u oglasni pano. Vojarna je na prilično zabačenom i neprometnom mjestu pa ni oglašivačima nije zanimljiva, a zasad je na skeli jedino natpis koji upozorava na opasnost od radova, što djeluje prilično komično jer skela živog čovjeka već jako dugo nije vidjela. Sa Žitnom kućom završilo se potpunim demoliranjem zgrade i iskapanjem tona zemlje za podzemnu garažu. Dobro, Vojarna je u Zvijezdi i tu će se događaji vjerojatno drugačije odvijati, ali ne i brže, kako sada stvari stoje.

Zvijezda nam je nekako stalno u mislima, malo, malo, pa je netko dotakne u ovom ili onom kontekstu. Imamo osjećaj da svaki razgovor o Karlovcu, ma kako počeo,

48

neizostavno stigne do Zvijezde, samo ako razgovor dovoljno dugo potraje. Nije to slučajno, naravno. Zvijezda nam je svima važna, premda ju konstantno zanema-rujemo, ona je ipak mjesto otkud je sve počelo prije 400 i nešto godina, to je grad u svom izvornom obliku, idealan, lijepo zamišljen i projektiran s ulicama koje se sijeku pod pravim kutevima i vode prema središnjem trgu. Zahvaljujući internetu, lako je ustanoviti tko je i kada što govorio o Zvijezdi i nije više potrebno prekapati po gomili novinskog papira kako biste prikupili te informacije. Navode s početka teksta također sam pronašao na internetskim stranicama Radio Mrežnice, a ako u neku tražilicu ubacite recimo frazu “revitalizacija Zvijezde” ili nešto slično, začas dobijete par stotina ili tisuća linkova na stranice koje sadrže traženi pojam.

Tako možete saznati da je u sklopu festivala “Nepokoreni grad” još u studenom 2006. godine održan okrugli stol pod nazivom “Revitalizacija Zvijezde = revitali-zacija grada”. Sad stvarno ne znam jesu li doneseni neki posebni zaključci, osim onog sadržanog u nazivu skupa, no nije toliko ni važno – ako ih je i bilo, pojelo ih je vrijeme. Nepunu godinu kasnije svečano su najavljivane promjene i “buđenje Zvijezde”, kao što je navedeno ranije, no Zvijezda nam još uvijek spava dublje i čvršće od Trnoružice. Te je godine Karlovačka banka kupila zapuštenu Vojarnu na Jelačićevu trgu za svotu od 2,1 milujuna eura, s namjerom da jednog lijepog dana u tim prostorima smjeste ured Karlovačke banke te mnoštvo popratnih prostora koji bi uključivali restoran, izložbeni prostor te kongresnu dvoranu. Godine 2008. na Velikoj vojarni postavljena je skela, a pred kraj iste godine raspisan je natječaj za idejno rješenje obnove Zvijezde. U međuvremenu napravljena je prometna studija

Skela za “obnovu” vojarne u gradskoj jezgri Zvijezda

Dra`en Cukina

49

koja kroz četiri faze predviđa smanjenje prometa u Zvijezdi, izgradnju sjeveroi-stočne zaobilaznice i podzemne garaže ispod samog središnjeg trga. Još kojih pola godine kasnije, u travnju 2009. otvorena je izložba natječajnih radova Revitalizaci-je središnjeg trga Zvijezde. Ako ste kojim slučajem propustili tu izložbu, na inter-netu možete pogledati galeriju fotografija radova prikazanih na izložbi.

U međuvremenu smo proslavili i 431. rođendan grada, što je, dakako, opet bila prilika da čelni ljudi, i oni ostali, ponovno kažu koju i o Zvijezdi. Tom je prigodom gradonačelnik Jelić o revitalizaciji „Zvijezde“ tek škrto poručio da je to «dugotra-jan i financijski zahtjevan posao, i pet ekipa stručnjaka radi na njemu... svakako će biti realiziran, no ne znam kada.» Malo je pričljiviji bio Boris Morsan, profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, koji je u razgovoru za „Karlovački tjednik“ u lipnju ove godine izjavio kako je Zvijezdi mjesto na UNESCO-voj listi svjetske baštine. Malo je poznato, ističe Morsan, da je Karlovac prvi pravilni renesansni grad u Europi i svijetu. Sljedeći idealni grad, talijanska Palmanova, sagrađena je 14 godina poslije Karlovca, no dok je Palmanova u potpunosti očuvana, u Karlovcu su gotovo sav obod i okolica Zvijezde oštećeni.

Mogli bismo tako još nabrajati, jer nam izjava, mišljenja i stavova o Zvijezdi nikad nije nedostajalo. Mogli bismo ići još dalje u prošlost. Na internetu je objavljena kompletna arhiva „Karlovačkog tjednika“ od 50-ih godina prošlog stoljeća, pa se lako može ispisati povijest našeg bavljenja Zvijezdom – tj. bavljenja Zvijezdom riječima i perom. Jer, ma koliko to priželjkivali, “fizički” se u Zvijezdi još ništa ne vidi.

Na internetu možemo pronaći i suprotni primjer. U Slavonskom Brodu postoji ne-što slično našoj Zvijezdi. Tvrđava Brod građena je od 1715. godine, u tri faze. Prvotno kvadratna građevina, rađena prema Vaubanovom sistemu, svoj razvedeni zvjezdasti oblik dobila je zahvaljujući nizu fortifikacijskih utvrda, sličnih našim šančevima, samo što ih u brodskoj Tvrđavi zovu opkopi. Godine 1994. (da, još je bio rat, a Slavonski Brod je bio u sličnoj situaciji kao i Karlovac) grad je usvojio koncepciju kojom je planirana integralna obnova tvrđave. Radovi na obnovi počeli su već 1995, u sljedeće tri godine ponovno je iskopan veći dio središnjeg opkopa Tvrđave, a tom su zemljom povisili nasipe bastiona. Radovi na uređenju još traju, oni najzahtjevniji tek predstoje, ali brodska Tvrđava već desetak godina ima što pokazati turistima, povjesničarima i znatiželjnicima. Stoga nije čudo što je Tvrđava Brod proglašena spomenikom nulte kategorije.

U trenutku dok ovo pišem traje javna rasprava o izmjenama GUP-a i PUP-a grada Karlovca. Neke od predloženih promjena i izmjena tiču se i Zvijezde. Tako kon-zervatori traže da se sve iz šančeva ukloni, što je opravdan zahtjev kad se radi o tzv. Žutoj vojarni. Ta je zgrada debelo amortizirana, treba je ukloniti i šancu vratiti prvobitan izgled, tim prije što je taj krak Zvijezde praktički jedini kojem se u cjelo-sti može vratiti prvobitni izgled. No konzervatori traže da se ukloni i škola koja se naslanja na šanac, te školsko igralište u samom šancu. Tako kaže struka, no siguran sam da ima dosta onih koji su protiv tog prijedloga. U zemlji koja se voli zvati ze-mljom znanja, nije baš popularno iseljavati škole, osim ako netko ne misli da nam,

Zvijezda tamnog sjaja

50

zbog negativnog nataliteta, u budućnosti neće trebati toliko škola koliko ih imamo danas. Uostalom, ako školu ostavimo još koju godinu na mjestu, možda i sama školska zgrada postane zaštićeni objekt kulturne baštine ili tako nekako. S druge strane, jedno od najljepših brodskih sportskih igrališta smješteno je u opkopu, a u daljnjim planovima obnove namjerava se jedan dio Tvrđave pretvoriti u kompleks sportskih terena, što ni u kom slučaju nije bio dio originalnog plana utvrde. I sve to nije ih spriječilo da svojoj Tvrđavi osiguraju status spomenika nulte kategorije.

Naravno, treba reći i to da je Tvrđava Brod – ili barem njeni kapitalni objekti – u boljem stanju od naše „Zvijezde“, već i zbog činjenice da je građena 150-ak godina kasnije. Isto tako, živimo u vremenima i prilikama u kojima za obnovu kulturnog dobra nikad nema previše novaca. Možda sada stvarno nije vrijeme da se nešto i “fizički” započne u Zvijezdi, ali to nas ne mora sprečavati da aktivno promišljamo neku buduću, ljepšu i sjajniju Zvijezdu. Da je kojim slučajem netko proveo anketu je li nam trenutno važniji pročistač voda ili obnova Zvijezde, nisam siguran da bi „Zvijezda“ pobijedila. No pročistač voda je ionako pred završetkom i možda se iz tog primjera dade naučiti kojim koracima dalje kretati u obnovu Zvijezde. Pročistač voda bit će dovršen u roku zahvaljujući i donacijama Europske Unije. Možda je to dobar put kojim treba obnavljati Zvijezdu. Sada kada imamo radove koji su pobi-jedili na natječaju za Revitalizaciju središnjeg trga Zvijezde, možda ne bi bilo loše pripremiti dokumentaciju i zatražiti pomoć iz pretpristupnih europskih fondova. A ako nam odobre neka sredstva, onda će se napokon nešto opipljivo i stvarno vidjeti u „Zvijezdi“, jer kad EU dade novce, onda i strogo kontrolira poštivanje zacrtanih rokova.

No to je još uvijek prilično daleko i možda ne tako jednostavno ostvarivo. Možemo li nešto učiniti odmah i sami? Ako mene pitate, prvo što treba učiniti je – vratiti život u Zvijezdu. Trenutačno jedino što od Zvijezde živi je Radićeva ulica, premda su dani njene najveće slave nepovratno iza nas, kako sada stvari stoje. Dovoljno je prošetati Radićevom pa ćete lako uočiti petnaestak ili više zatvorenih, beživot-nih lokala. Kriza je učinila svoje, ali nemojmo za sve okrivljavati samo recesiju. Proteklih desetak godina način života stubokom se promijenio – od načina na koji kupujemo pa sve do posve novih obrazaca druženja i komuniciranja – a Radićeva se nije znala ni mogla – točnije: mi Radićevu nismo znali (htjeli?) uklopiti u našu novu stvarnost i izmijenjeni način života. Nešto je malo živosti i na Strossmayero-vom trgu zbog parkirališta, te u rubnom dijelu Zvijezde gdje su smještene banka i pošta; i to je otprilike sve.

Ostatak Zvijezde prilično je zapušten, beživotan, a nakon zalaska sunca, sablasno pust dio grada. Trgovina i obrtničkih radnji sve je manje, a i kafići su poluprazni u usporedbi s, primjerice, onima oko tržnice i Kauflanda. Ako želimo da nam netko dođe i zavoli Zvijezdu, morali bi je prije sami naučiti poštovati i cijeniti, nije li tako? Ukoliko želimo vratiti život u Zvijezdu i na središnji trg (koji je to danas samo po imenu, ne i po funkciji), nešto bi trebalo odmah učiniti. Sasvim jedno-stavno bi bilo pretvoriti Jelačićev trg u parkiralište. Znam da se sada konzervatori zgražaju, ali razmislite malo o tome. Svake subote trg se ionako pretvara u divlje i

Dra`en Cukina

51

ilegalno parkiralište – zašto tu poraznu činjenicu ne okrenuti u našu korist? Parki-ralište je najlakše izmjestiti, čak i vrlo hitno, ako treba, recimo, za potrebe milenij-skog bala koji je ljetos na jedan jedini dan oživio Zvijezdu (bilo bi lijepo da postane tradicionalan). Ima takvih primjera i drugdje u Europi. Vidio sam u francuskom gradu Metzu trg barem triput veći od našega, ima i sličnu skulpturu u središtu trga, a služi kao parkiralište kad na toj površini nema drugih događanja.

Jednog dana, kažu izmjene GUP-a, imat ćemo podzemne garaže u Zvijezdi, promet će biti izmješten i u luku će zaobilaziti Zvijezdu. Sve je to divno i krasno i jedva to čekamo; no dok nemamo ništa fizički i opipljivo, zašto tu površinu ne iskoristiti kao parkiralište? Ruku na srce, baš i ne znamo nešto drugo osmisliti na tom prostoru, osim dan-dva u godini. I vjerujem da nitko ne bi imao ništa protiv da parkiranje na trgu bude kunu-dvije skuplje nego u ostatku grada – kada bismo znali da od našeg iznosa plaćenog za parking dio odlazi u fond za revitalizaciju.

A ostatak Zvijezde? Često mi na pamet pada primjer Venecije: središnji veneci-janski trg i nekoliko okolnih ulica prvorazredni su kulturni spomenici. No maknite se malo dalje od Canala Grande i pronaći ćete trošne kuće prema kojima je i bivša Žitna kuća izgledala kao vrlo solidna gradnja, vidjet ćete zapuštene ulice pune sme-ća – premda je cijela Venecija grad spomenik kulture. Ako zalutate u uličice ispod Jelačićevog trga, nećete vidjeti ni smeće na ulicama – jednostavno zato jer tamo nema života.

Hoću reći, ne moramo obnoviti baš kompletnu Zvijezdu i pretvoriti ju u spomenik, svakako to ne bi trebalo napraviti olako i na brzinu kao što se u našoj zemlji često pristupa važnim temama – ali bilo bi nužno vratiti život u taj dio grada. Pa makar morali godišnje organizirati deset balova, ako se ne možemo dosjetiti ničeg drugog. Dok nam to ne uspije, naša će Zvijezda tamno sjati, a mi ćemo se, kao, čuditi što nitko ne primjećuje naše skrivene vrijednosti.

Zvijezda tamnog sjaja

Cijenjeni ~itatelji,

U povodu dvadesete obljetnice „Bo`i}noga Usta-va“ iz 1990. godine Uredni{tvo ~asopisa „Svjetlo“ obilje`avaju}i taj izuzetno zna~ajan ~in u suvre-menoj povijesti hrvatskoga naroda, nastoje}i oda-gnati poguban put zaborava, objavljuje pretiske radova objavljenih o Domovinskom ratu i vezanih uz mukotrpno ostvarenje i o~uvanje samostalnosti i neovisnosti Republike Hrvatske.

Urednik

Iz uvodnog izlaganja predsjednika Republike Hrvatske dok-tora Franje Tuđmana u prigodi svečanog proglašenja Ustava Republike Hrvatske u Hrvatskom saboru, 22. prosinca 1990. godine:

“Visoki dome, štovani predsjedniče i gospođe i gospodo zastupnici Hrvatskoga sabora,uvaženi predsjedniče i ministri Hrvatske vlade,cijenjeni uzvanici i gosti!

U prigodi svečanoga proglašenja Ustava Republike Hrvatske, držim da je prijeko potrebno progovoriti o pravom značenju, što će reći, o ishodištu, biti sadržaja i dosegu toga čina.

U političkom životu svakoga naroda donošenje novoga ustava – tj. temeljnoga za-kona društveno-pravnoga poretka, znači uvijek događaj iznimnoga, a ponekad i povijesnoga značenja. Takve primjere nalazimo navlastito u slučajevima stjecanja nacionalne suverenosti i državne neovisnosti ili korjenitih (revolucionarnih) druš-tveno – političkih promjena.

Ne može biti nikakve dvojbe da donošenje Ustava Republike Hrvatske ima značaj-ke iznimnog povijesnog čina. I to iz dva razloga. Prvo stoga što ovaj Ustav označuje konačan raskid s komunističkim, tzv. socijalističko-samoupravnim, jednostranač-kim sustavom, zasnovanim na društvenom vlasništvu i plansko-dogovornoj privre-di. I drugo, radi toga što on čini temeljnicu u izgradnji pune nacionalno-državne suverenosti Hrvatske; ono tvarno i duhovno stanište, u državnotvorno-političkom smislu, na kojemu će hrvatski narod moći nadograđivati i do kraja dovršiti svoj dom slobode i neovisnosti, na području unutarnjih i međunarodnih odnošaja.

Konačnu prosudbu o pravom značenju ovoga današnjega čina moći će jamačno donijeti istom budući naraštaji, u ozračju daljih povijesnih zbivanja. Naša je, me-đutim, dužnost prema njima, ali i prvotna obveza prema današnjim sudionicima, da utvrdimo činjenice i ostavimo što vjerodostojnija svjedočanstva: o tome iz kakva smo ustavno-pravnoga, ali i stvarnoga stanja pošli, u kakvome se nalazimo danas, i čemu težimo kao krajnjem cilju. (…) “

SKUPNI PRETISAK RADOVA OBJAVLJENIH U “SVJETLU” OD 1991. DO 1999. GODINE POSVEĆENIH DOMOVINSKOM RATU

Dubravko Horvatić: Anno domini 1991 (Svjetlo, broj 4. 1991)

Slavko Mihalić: Karlovac za obranu (Svjetlo, broj 4. 1991)

Mijo Laić: Iz pozdravnog govora (Svjetlo, broj 4. 1991)

Danko Plevnik: Skica za razumijevanje međunacionalnih odnosa u Karlovcu od stvaranja Jugoslavije do danas (Svjetlo, broj 6. 1990)

Ljubica Koren-Željkova: Hrvatska jesen 1991. (Svjetlo, 1-2, 1992)

Pavao Pavličić: Zapadni križ (Svjetlo, 1-2, 1992)

Tonko Maroević: Šibenik – Karlovac (Svjetlo, 1-2, 1992)

Nikica Petrak: Karlovac, metafore, sjenke već nestvarnih predaka (Svjetlo 1-2,1992)

Vladimir Cvitanović: Ratna razaranja Medicinskog centra Karlovac u 1991. godini (Svjetlo,1-2 1992)

Marinko Perušić: Belaj, studeni 1991. (Svjetlo, 1-2, 1992)

Rudolf Miletich : Kletve više nema (Svjetlo, 1-2, 1992)

Boris Borčić: Bojni otrovi – opasnost upotrebe u Karlovcu u ovome ratu (Svjetlo, 1-2, 1992)

Radovan Pavić: Geostrategija karlovačkih vrata (Svjetlo, 1-2, 1993)

Milan Mirić: Rat treba dobiti humano projektiranim mirom (Svjetlo,1-2, 1993)

Goran Gerovac: Strah od jeseni (Svjetlo, 3-4,1993)

Marinka Mužar: Karlovac – ranjeni grad (Svjetlo, 3-4, 1993)

Jasna Plevnik: Karlovac između rata i razvoja (Svjetlo, 3-4,1993)

Danko Plevnik: Hrvatska od „totalitarizma mira“ do „demokratizma rata“ (Svjetlo,1-2,1994)

Vladimir Žerjavić: Beogradska verzija raspada Jugoslavije (Svjetlo, 1-2, 1994)

Irena Lukšić: Zapisi o već viđenom (Svjetlo, 1-2,1994)

Hrvoje Cvitanović: Vojni liječnici u Karlovcu s posebnim osvrtom na Domovinski rat (Svjetlo, 3-4,1998)

Ivica Sečen: Sličice iz 110. karlovačke brigade (Svjetlo, 1-2, 1999)

57Svjetlo, broj 4, 1991.

58 Svjetlo, broj 4, 1991.

Slavko Mihalić

KARLOVAC ZA OBRANU

Prvi je sat Dana mrtvih 1991.Misao mi odmah izusti ime mrtvog oca Stjepanakoji već osmu godinu počiva na karlovačkom groblju.Ne mogu reći “u miru” jer njegov i moj rodni gradovih zlokobnih jesenskih dana potresaju eksplozijetopovskih granata što ih šalju srpski zlotvoris onu stranu Kupe, s onu stranu Korane,s onu stranu razuma, vjerujući da su topovi jačiod istine i da se bez kazne može otimati tuđe.Znam, oče, nije nikakva utjeha ako ti kažemda podjednako tako poludjeli oficiri srpskeosvajačke vojske razaraju cijelu Hrvatsku.Kakvo to carstvo smrti žele stvoriti?Zar da Karlovac ponovno progutaju močvare?Jest, ovi osmanlijski vazali nastavljaju ondjegdje su pred četiri stoljeća stali njihovigospodari, ipak na kraju poraženi u bitki kod Siska.Je li strasnije danas u Karlovcu, Rečici ili Duga Resi,ja ne znam, ali s onu stranu vidim lica janjičara.I vidim Tatare, vidim divljaštvo pećine i noža,osjećam da se još jednom podigao talog s dnakoji razarajući druge, samoga sebe sudi na propast.Ima ih, zamisli, iz Knina i Vojnića, ali imgenerali stalno šalju pomoć iz Srbije, Crne Gore.Bože, pa oni doista glume Osmanlije, glumei samu povijest, i ne stane li im na putEuropa, oni će istim putevima do Beča...Zar još jednom mora iskrvariti Hrvatskada bi Zapad spoznao kakva mu kugaprijeti s Istoka? Zar još jednom Zrinski?Turski je osvajač slomio kičmu kod Siska,a četnike čeka propast kod Karlovca...

59

...iz pozdravnog govoraMr. Mijo Laić, predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine općine Karlovac i predsjednik Općinskog kriznog štaba u Karlovcu, obavijestio je javnost o velikim štetama koje su nanijete gospodarskom razvoju Karlovca i zdanjima Karlovca.

Brojnim ljudskim žrtvama, koje ostaju nenadoknadive, moraju se dodati i ogromna materijalna uništenja. U nekoliko mjeseci rata, što još bjesomučno traje, u Kar-lovcu su stradala prigradska naselja i mnoga sela, velik broj objekata od životnog značenja, a nedostupna su i područja koja mu prirodno pripadaju. Budući da se svakodnevno mijenjaju podaci, koji uvjerljivo ukazuju na gubitak ogromnih dobara navodimo samo one djelomično poznate i procijenjene do kraja mjeseca studenog ‘91. g.

POPIS ŠTETE

Oštećeno Uništeno1. Kuće 1.382 512. Stan 1.432 203. Gospodarski objekti 802 204. Škole 16 -5. Crkve 3 -6. Veći priv. objekti 25 -7. Ostali priv. objekti 204 -8. Športski objekti 2 -9. Ostali javni objekti 17 -10. Vikendice 18 111. Automobili 67 17012. Nadgrobni spomenici 7 -13. Stoka 146 -14. Poljop. strojevi 354 4

Ukupna šteta iznosi oko 95.500.000 DEM.

Svjetlo, broj 4, 1991.

Danko Plevnik

SKICA ZA RAZUMIJEVANJE MEĐUNACIONALNIH ODNOSA U KARLOVCU OD STVARANJA

JUGOSLAVIJE DO DANAS

Gotovo je dvadeset godina od okruglog stola “Svjetla” na kojem smo raspravljali je li Karlovac provincija ili nije. Mnogih dragocjenih sugovornika s tog razgovora više nema na životu. Nestalo je i naših duhovnih spome nika kulture: prof. Del Tose, prof. Radeke, književnika Stjepana Mihalića, prof. Maslića, prof. Pintara... Danas bismo trebali raspravljati ne o tome da li je Karlovac provincija, nego da li je Atlantida, da li uopće postoji? Jer se više ne radi o stagnaciji nego o propadanju, u prvom redu o propadanju duha Karlovca. Sve što je Karlovac bio – bio je u prošlo-sti i sve što možemo učiniti je da se sjećamo. Nekad financijsko i trgovačko središte Hrvatske, potom razvijeni industrijski centar, poslije rata u vrhu razvijenosti, sada je na samom za čelju.

Koga okriviti za tu bolnu činjenicu? Komunizam, biro kratizam, nacionalizam, ka-drovski “ostracizam”, akulturalizam? Veliku fluktuantnost stanovništva, prebrzu mi graciju sa sela u grad, samoupravljanje, manipuliranje tzv. društvenim vlasniš-tvom, žeđ i volju za političkom karijerom po svaku cijenu, kult (bez)ličnosti? Bilo je svega toga u toj permanentnoj borbi vlasti i slobode, ali pri analizi jučerašnjice postignutu slobodu izražavanja ne smijemo preokretati u lakoću vrijeđanja nego u na por razumijevanja.

Jedan od razloga egzistencijalne i esencijalne krize ovog tonućeg grada bez sumnje je i dosadašnja politika šutnje o svemu bitnom za relevantni razvoj. Korist od takve nemušte politike imali su samo oni koji su znali ili mogli šutjeti. Za sve one koji su se usuđivali misliti naglas, ovaj je grad od rođene majke postajao politička maće ha. I to za sve podjednako, neovisno o nacionalnom ili staleškom porijeklu, a ovisno o snazi njihova duha i dosega spoznaje. Ono o čemu se nije smjelo autentično govoriti bili su i međunacionalni odnosi. Nad tim dina mičkim odnosima vlast su imali statički politički mono polisti, pa su ti odnosi mogli biti interpretirani i artiku-lirani samo unutar njihove arbitraže. Stvarnost je, me đutim, govorila drugačije. U shvaćanje tako podzemno postavljenog nacionalnog pitanja nisu nas uvodili javni, argumentirani, dobronamjerni dijalozi, već na žalost partikularni, hipernacionalni monolozi. Teorija klasnosti i birokratska praksa trebala su biti rješenja koja će do-kinuti nacionalne probleme. Nacionalizmi su u Karlovcu nastali ne samo kao dio

61

uobičajenog historijskog “folklora” već i kao posljedica forsiranog, neprirodnog miješanja različitih mentaliteta. Pojavile su se “nacionalne boli” koje nisu vodile računa o tuđim bolovima. Probijati se do korijena tih bolesti bio je pravi gnoseo-loški avanturizam. Da bi se saznala istina o bilo čemu, morala se saznati cjelina. Pretpo stavka za to bilo je upoznavanje s hrvatskom i srpskom baštinom u Kar-lovcu. Za poznavanje hrvatske baštine zahvalan sam prof. Mariji Vrbetić, Ivanu Ottu, najstari jem, te prof. Ivanu Jurkoviću, a u srpsku su me baštinu upućivali prof. Milan Radeka, prof. Miljkan Maslić i episkop Simeon Zloković. Međutim, cjelina je “vražja stvar”, pa sam tu problematiku morao proširivati s poda cima koje su mi šaptali nacionalisti obiju strana ili trubili šovinisti. Premda su njihove informacije bile kadšto šo kiraj uće i stvarale mi neugodnosti kod policije, one su, u krajnjoj lini-ji, bile i otrežnj avaj uće, i korisne jer su me oslobađale od indoktrinacije “pozitiv-nom” histori jom i “dijalektike” monopola nad političkom egzegezom. Tko nije bio zadovoljan zataškanom povijesti i stvarnosti, tko nije htio pristati da beskorisnost istine zamijeni korisnošću monopartijskog makjavelizma, mo rao je u vlastito spo-znavanje uložiti beskrajno strpljenje, toleranciju i apriornu simpatiju prema svim narodima, ne padajući u iskušenje poistovjećivanja s njihovim biro kracijama.

Jedino takva polazišta mogu jamčiti nepristrasnost ocje njivanja mnogih događaja iz zajedničke prošlosti. Nai me, nacionalisti ne žele skretati izvan političkih katego-rija historijskog razvoja vlastitog naroda, ne žele apstra hirati ili relativizirati svoje nacionalno pitanje – upozna vanjem tuđeg nacionalnog problema. To ih s jedne stra-ne čini čvrstim u obrani nacionalnog pitanja, s druge strane ih upravo to onesposo-bljava da ga riješe. Pa pokušajmo neke stvari rekapitulirati.

Povećane tenzije u vezi hrvatsko-srpskih odnosa započi nju s Jugoslavijom, da-kle već 1918. kad Srbi Jugoslaviju doživljavaju kao dobitak, a Hrvati, ne odmah, kao gubi tak. To se dakako u prvom redu odnosi na imućnije slojeve koji su bili i politički nositelji nacionalnih intere sa. Međutim, osjećanja su bila diferencirana i individua lizirana, kao i uvijek. Mnogo je više zapisa o nacional nim osjećajima Hr-vata u Karlovcu, a kako su se tada osjećali Srbi malo je znano. Evo kako je tadašnju at mosferu vidio Gojko Nikoliš:

Karlovac je imao odlično uvježbane timove fakina. Nisam pod nosio njihov brutalan slang, njihovo bučno i nametljivo ponaša nje na ulicama, guranje i psovanje mirnih prolaznika. Ideš tako promenadom sam samcat. Nikoga ne gledaš, nikog ne diraš, kad, odjedanput jurnu na tebe dva, tri, pet fakina: “Kaj se rivaš, kaj se nameravaš?” Potom te opkole i stanu gurati ramenima i muvati pod rebra. Kad uspiješ da im pobjegneš iz šaka, čuješ prijetnje: “Vrag ti mater, drugi put burno te fest naharili!” Mi, došljaci u gradu, bili smo izvrgnuti još i dodatnim pogrdama: “Graničar, Vlah!” u početku nisam ni znao šta to znači. Jedan put u Rakovačkoj ulici privuče mi se uz rame jedan odrpanac mojih godina i prodere se u moje uvo: “fašist” i potom nagne u bijeg. Ja sam gledao za njim začuđen, jer do tada nisam nikad čuo za tu riječ! U gimnaziji isto ponašanje. Čudno je sve to skupa. Meni su već onda bile uočljive socijalne razlike među nama, đacima. Djeca iz najvišeg gospodskog sloja, djeca karlovačkih bankara, veletrgovaca i advokata bila su besprijekorno odjevena, mirisala su na mlijeko i parfem, čitala su ilustrovane revije na njemačkom jeziku i za’ vrijeme odmora jela kajzerice i hrenovke. Međutim, sa te strane ja nisam nikad doživljavao ni grubosti ni uvrede! Svi ostali bili su djeca

Danko Plevnik • Skica za razumijevanje me|unacionalnih odnosa u Karlovcu od stvaranja Jugoslavije do danas

62 Svjetlo, broj 6, 1990.

karlovačkih sitnih trgovaca (kramara), obrtnika, gostioni čara, malih činovnika i seljaka iz oko-lice. Oni su sačinjavali društveni sloj koji je provodio fakinažu. Oni, u stvari sirotinja, (mirisali su na jeftini cajg i na pišalinu) bili su ti tupavi i nasrtljvi siledžije. Ironija je još veća kad znam da su djeca Srba, čiji roditelji su došli tek jučer iz grničarskih sela u grad, vikala nama Srbima došljacima posprdno: “Graničar!”, a djeca Hrvata su hrvatskoj djeci iz Mekušja i Kamanja: “Zatucani muž!” I tako me Karlovac, u prvo vrijeme, nagnao u moj unutarnji svijet. Mir sa spoljašnim svijetom! Ni traga pobune protiv njega, ali ni povođenja za njim. Taj spoljašni svijet mi je bio previše strašan i moćan da bih se usudio u borbu protiv njega, ali i dovoljno odvratan da bih ga oponašao, da bih šta preuzimao od njega. Možda s u ti početni doživljaji odvratnosti naspram jednog bestijalnog i plitkoumnog ponašanja na karlovačkim uli cama učinili da ni ka-snije, ni u mojim studentskim danima, nisam imao razumijevanja za lumpenstvo, razularenost i siledžijstvo. Ako su nasilje i strah osnovni oblici čovjekovog bitisanja, i, ako je njemu iole dato da bira između dva zla, ja sam se “odlučio” za strah.

Mnogo štošta iz Nikoliševa kazivanja ostalo je konstanta do danas, premda takvih opisa nedostaje u poratnom razdoblju u koje se zaista ušlo s velikom dozom obostra-nog straha. Srpski je strah potjecao iz prošlosti, kao sjećanje na aprilska hapšenja

1941. istaknutih Srba u Karlovcu (Radeka, Ko-zomarić), prekrštavanja (Petrović), genocida na Kordunu; hrvatski je strah proizlazio iz budućnosti, kao pre-dosjećanje odmazde za sve ono što su učinili oni koji su pobjegli ili ubijeni. Ali usprkos okovima Karadordevi-ćevog jugoslavenstva nacionalizam je u pri-jeratnom Karlovcu bio sporadičan. On je bio socijalno motiviran samo na toj marginal-noj, uličnoj, fakinskoj razini, kako to s mno-go umjetničkog dara svjedoči Nikoliš, a po-litički se eksponirao samo u nekim spornim međustranačkim pre-dizbornim incidenti ma. Hrvatska i srpska bur-žoazija nalazila je za-jednički jezik u razvoju

63

grada i prožimanju vlastitih kultura, što se ogleda u postojanju brojnih hrvatskih i nekolicine srpskih kulturnih društava. Broj srpskog stanovništva iznašao je oko deset posto ukupnog stanovništva i on je činio jednu organsku cjelinu.

Građanska svijest i kapitalistička ideja težile su za uva žavanjem (bogatog) poje-dinca i integracijom iznad na cionalnih kondicija. Srbe i Hrvate nalazimo u mno-gim zajedničkim udruženjima. Tako, primjerice, u mason skoj loži “Ivanjski kriješ” nalazimo dr. Pavla Frolicha, Marijana Hanžekovića, dr. Stevana Jakšića, Branka Manojlovića, dr. Antu Mihelića, Milana Radeku, Ivana Tuškana i” dr. Građanski entuzijazam zahvaća i okolna sela i stanovništvo Korduna. U to doba se npr. u Sjeničaku i drugim selima Korduna organizira kulturna dje latnost koja doprinosi transferu novih socijalnih ideja i civiliziranom očitovanju nacionalnosti. Ovakva je klima kasnije pogodovala da ovaj kraj ne zastrani u četništvu i ustaštvu. Hrvatski su komunisti dobrim dijelom i orga nizatori otpora fašizmu, ustaštvu i genocidu na Kordu nu.

Ali ima i primjera gdje su sami Srbi, naravno indirek tno, odgovorni za zločinačke rezultate. Miljkan Maslić je tako zamjerao Radi Bulatu i dr. Mraoviću što nisu si-lom spriječili odlazak stanovnika iz Čemernice i Vrginmosta na “pokrst”, tj. masakr u Glinsku crkvu, dok su Maslić i njegovi suborci puškama odgovarali narod iz sela Štipana i Kirina od te nakane, pa tako otuda nitko nije stradao. Ovo je važna činje-nica jer se time sa srpske strane priznaje i vlastita, posredna, odgovornost za na-sjedanje ustaškoj propagandi. Za Hrvate je ovaj primjer poučan radi sagledavanja psiholoških poteškoća koje doživljavaju Srbi prilikom sjećanja na “pokrst” i slična obećanja o mirnom suživotu, odakle i proizlazi današnji skepticizam spram ovih brzih demokratskih mi jena i “obećanja” uz fanfare predimenzioniranog hrvat stva.

Ovo predratno iskustvo dobrih međunacionalnih odno sa, pokušalo se, osobito na-kon “hrvatskog proljeća” minimalizirati iz nekoliko razloga. Prvo – zbog toga da se manipulira “viktimološkim” osjećajima srpskog naro da, drugo – da se cjelokupna srpska tradicija svede na period 1941 - 1945. (koliko se samo Radeka borio pro tiv takvih zastranjivanja!), treće – da se apsolutizira i glorificira uloga KPJ za srpski narod, četvrto – da se demokracija počne izgrađivati na previđanju činjenice da su Hrvati većina u Karlovcu, pa se nastojalo u vlast ugurati jednaki broj Hrvata i Srba. Za takvu “demokra ciju” i “pravednost” nisu naravski bili krivi ovi narodi, već politički hegemonizam boljševičke partije. Svojim ustrojstvom ona nije realno odražavala sastav stanovni štva u gradu, niti je gradsko stanovništvo imalo utje-caja na njezin sastav. Naime, njen “organski intelektualizam” više je odgovarao patrijarhalnom mentalitetu do šljaka te iz svojih redova rapidno gubio autonomne intelektualce i samosvojne građane obiju nacionalnosti.

Zbog prevladavanja posljedica nastalih i strahotama gra đanskog rata, komunisti su godinama nakon rata, us prkos zloglasno anonimnim revanšizmom prema vojnim zarobljenicima i civilima s ekstremnim nacionalističkim obilježjima, ipak uspijeva-li održavati površinski nacio nalni mir i kakvu-takvu ravnotežu. Ali, dolaskom nove beskrupulozne birokracije, koja je partijstvo koristila kao instituciju gole vlasti i polugu za lično napredova nje, ova se ravnoteža počinje narušavati. Pojedinci koji


64

su u Karlovac došli kao besprizorni, rasli po đačkim domovima i školovali se po “partijskoj liniji”, ubrzo su uzurpirali vlast i dotadašnje odnose.

Nakon dvadesetak godina njihove vlasti pokrivane “par tijskim”, “državnim” i “sa-moupravnim” višim silama, grad je potpuno osiromašio, a oni se, za naše prilike,

nevjerojatno obogatiše. Ti “kadrovski” diktatori imaju danas i po nekoliko kuća i stanova, poprilična devizna konta i vlastita poduzeća. Ovo se ne može krstiti kao srpska birokratska tiranija iz nekoliko razloga. Prvo jer su članovi te nomenklature bili slučajno Srbi (u većem broju) i Hrvati (u manjem broju), a namjerno politički i socijalni egoisti. Ne samo da su prevarili svoje nacije, utoliko što su svoj lični pro-bitak gradili na svojevrsnom prešutnom, partijskom srpstvu ili na prešutnoj koalici-ji, nego su prevarili čitavo društvo, otimajući mu ono naj dragocjenije – budućnost.

Takva se politika skrivala iza crno-bijelih glorifikacija NOB-a, ideologije “komu-nizma”, minimalizacije Hrvat ske a maksimalizacije Jugoslavije. Njen partiokrat-ski primitivizam uzrokovao je da iz Karlovca ode masa stručnjaka kako hrvatske tako i srpske nacionalnosti, što je za posljedicu imalo dezintegraciju dotadašnjeg hrvatskog i srpskog nacionalnog bića i njihove građan ske, urbane, civičke home-ostaze. Na njihova mjesta dolazili su “provjereni” kadrovi, koji su ubrzo dovlačili sve “provjerenije” kadrove, tako da je grad počeo gubiti svoje navike, svoj ritam, običaje i uspomene. Mada se dio ovih stihova odnosi i na nostalgiju koja pripada njegovim poznijim godinama i dio je njegovog intimi-stičkog iskustva, pjesma Ota Šolca “Vatra dugog bdje nja nad mojim Karlovcem” odgovara i raspoloženju mno-gih tadašnjih karlovačkih “starosjedilaca”:

I sve je kao prije, al gdje su mnogi ljudi,gdje prijatelji, mladi, kakav bijah ja?Zla se misć u tišini budi, na dlanu odsjaj suze u svjetiljke žiži sja.

I nikog ne znam više, moj korak prazno zvoniulicama noćnim rodnog mi grada. –Kakva to misć korake mi goni? Kakva bajka sniva na dnu ovog jada ?

Ispred kuća svojih sjede tihi ljudi; –da P pozdrav, smjerni, uputit smijem njima? Ne znam nikog, u duši čemer budi tajnu pjesme karlovačkim jesenima.

I ništa, ništa, već samo korak, jedan, korak, pun sjećanja na dane (davne sne), –kad bijah mlad, i života žedan, a sada, zar odista u meni nešto mre?

Večeri, jedne, u šetnji, ja se nađoh u ulice krilu svoga rodnog grada, –tiho hodah, jedva ja se snađoh, pitah sebe: “Što ćeš ovdje? Sada?”


65

Dakle, ne samo galopirajućim doseljavanjem jednog drugačijeg mentaliteta i novih ljudi, već i zbog odlaska svojih dojučerašnjih prijatelja i poznanika, Hrvati su se, osobito uz ovu nacionalno ignorantsku vlast, u Karlovcu osjećali sve otudenije. Kako su se osjećali doseljeni Srbi? Na žalost malo je literature koja bi to izrazila. Ostaju nam samo hipoteze, intuicija, radne predrasude pri analizi. Oni su također patili, srpski starosjedioci u gradu radi socijalne deklasiranosti, a došljaci ćute tu novu sredinu kao sebi stranu, pa su, umjesto da se individualiziraju i adaptiraju, tražili socijalne kontakte uglavnom sa svojim dojučerašnjim suseljanima. Ekspo-niranje tih osjećaja, prikrivenih obrambenom osornošću, njihov tvrd jezik, nerijet-ko je izazivalo porugu do maćeg stanovništva. I tako umjesto u kulturu mnogi mali ljudi jedne i druge nacionalnosti poveli su se za svojim “ugrožavanim” osjećajima i otišli u nacionalizam. S hrvatske je strane taj nacionalizam bio poglavito malo-građanski i kulturtregerski, sa srpske strane bio je rurbani, budući da su vikendom Srbi odlazili u svoja sela po transfuziju svježe nacionalne krvi.

Ali sve to nije bilo u većoj mjeri manifestantno, ostajalo je unutar nacionalnih en-klava i nije vodilo u otvorene konfrontacije. No nije vodilo i otvorenom rješavanju tih podzemnih nacionalnih strasti, zato su one na pro šlim izborima i mogle tako eksplodirati. Simbol zabašurivanja tih problema i ove politike jednoumlja bio je Milan Pavić, koji je vjerovao jedino u partijsku i vojnu hijerarhiju i kriptosrpsku liniju. Mada je počeo kao novinar, nikada nije vjerovao u javnost, već samo u bi-rokratske mehanizme kontroliranja i opstruiranja jav nosti. “Pavićizam” je uništio karlovačku privredu (danas ceh njegovih privredno-političkih “trijumfa” plaćamo ot puštanjem tisuća radnika i desecima milijuna dolara duga), na taj način što je razvijao reprezentacijsku po trošnju ali ne i reprezentativnu proizvodnju. Pavić se za Karlovac borio instituciju po instituciju, ulicu po ulicu, kuću po kuću i kada ga je potpuno zauzeo – Karlovac je propao. Zašto? Zato jer se nijedan grad ne može razvijati na negativnoj kadrovskoj selekciji, na nepotizmu i političkoj ovisnosti o grupno-vlasničkom mentalitetu.

Jest, “pavićizam” je naoko podigao materijalni stan dard, ali ne Srbima na Kordunu nego onima koji su pristajali na “pavićizam”, dakle onima koji su pristajali na to da ostave rodnu grudu. Od deset posto broj je Srba u Karlovcu narastao na dvadese-tak, čak možda i tridesetak posto, što je teško ocijeniti s obzirom na njihov dvojni boravak, budući da do petka žive u gradu a do nedjelje na selu. Koristeći “druš-tveno vlasništvo” kao svoje, te instituciju prelijevanja kapitala, kontrolom banke i općinske uprave, nazvanu “dogovorna ekonomi ja”, “pavićizam” je Karlovcu donio neekonomsko zapo šljavanje i nepotističku stambenu izgradnju.

S druge strane učinio je da se došljaci osjećaju “iskorije njeni” s Korduna, a “neuko-rijenjeni” u Karlovcu. Npr. rubove općine Vojnić zapljuskuju prvi valovi Muslima-na. Srbi tamo polako gube zemlju, a u Karlovcu kao manjina gube srpstvo. Sad kad je društveno vlasništvo skrahiralo, moraju natrag, a više nemaju kamo. To je trage-dija ovog ponosnog naroda koji ima jednu vrhunsku duhovnu kvalitetu – smisao za samoironiju i praštanje. Moji prosvjedi takvoj Pavićevoj politici bili su u stilu: “Za-što od Karlovca pravite Vojnić, umjesto da od Voj nića pravite Karlovac?”, jer sam


66

imao na umu ovakav kraj “pavićizma”, ovakve katastrofalne posljedice posebice za srpski narod, a ne što bi me Srbi u Karlovcu smetali. Uvijek sam bio za pluralizam i miješanje tale nata sviju naroda. Međutim, svaki prigovor “pavićizmu” od mene kao Hrvata, odmah se spremno i uvježbano proglašavao kao hrvatski jal ili hrvat-ski nacionalizam. Cilj “pavićizma” nije bio osiguranje ekonomskog blago stanja Korduna, jer se to ne postiže birokratskim volun tarizmom ili pomaganje Korduna na račun Karlovca, kako to misle hrvatski nacionalisti. Dovlačenje “Kordunaša” u Karlovac vršilo se radi postizanja kritične mase podanika i stabilizacije takvog sistema vlasti. S obzirom na potrebe svog “menadžmenta” Pavić je svoje kadrove dovlačio po “srpskoj liniji i iz Splita, Bihaća, Beograda, Sarajeva, no i medu takvim je pojedincima bilo ličnosti koje su se okrenule od njegove politike prepoznavši u njoj liderstvo i neodgovornost.

Kad su 1982/3. Milan Rakas, koji je zapravo instalirao Pavića na mjesto partijskog moćnika, i prof. Vlado Funduk, veliki poznavalac srpske i hrvatske kulturne tradi-cije u Karlovcu, uvidjeli da taj “sistem” pavićizma naru šava ne samo sve dota-dašnje moralne nego i najosnovnije političke uzance, te dovodi u pitanje opstanak ovog grada – bilo je već kasno. Pavić je već imao kritičnu kadrovsku masu, koju se, osobito u tadašnjoj jednopar tijskoj “slobodi govora”, nije moglo nadglasati. Na svom vrhuncu moći “pavićizam” je imao ambicije da Karlovac pretvori u Kordu-novac. Kako to doslovno nije uspio, zadovoljio se forsiranjem preimenovanja Kar-lovačko-pokupske regije u Karlovačko-kordunsku regiju. Na stranu što i u srpskim enciklopedijama stoji da je Karlo vac glavno središte Pokuplja, na stranu i to što Milan Radeka, u svojoj znamenitoj knjizi o Kordunu, piše kako se mora uvažiti činjenica “da je Slunj prirodni i glavni centar Korduna”. S tim je u vezi i demistifi-kacija drugog mita “pavićizma”, naime, da su Kordunaši samo Srbi. Slunj u kojem je sedamdesetak posto hrvatskog stanovništva govori mnogo o prošlosti Korduna i gotovo zabranjivanu istinu da su i Hrvati - Kordunaši.

U tim periodima agresivnog “pavićizma”, odnosno polit-birokratizma a ne nika-kvog srpstva, jer Pavić nikada nije imao interesa ni smisla za srpsku kulturu i tra-diciju, budući da je ona dolazila iz pravoslavne baštine a on je bio zadrti ateista i partijski paramilitarista, dolazi do porasta i hrvatskog i srpskog nacionalizma kao reakcije na ovaj politički i kulturni nihilizam. Ne tako mali broj Karlovčana nije mogao prihvatiti demografske i kulturne konflikte ove historijske situacije. A čim se nacionalizmi aktiviraju, teško ih je regulirati. Hrvatski nacionalisti nalaze bez-broj primjera i razloga da iskažu svoju netrpe ljivost prema Srbima, koji nisu ni luk jeli ni lukom mirisali, zbog Pavićeve diktature. Vraćaju se u prošlost, optužuju Srbe da zbog njih od sramote npr. ne mogu ni danas ići u” Palmanovu, jer su tamo Kra-jišnici pod hrvat skim imenom u 1. sv. ratu izvodili masakre. No to je zabluda – jer suKrajišnici bili i Srbi i Hrvati.

Srpski šovinisti pričali su mi polupijani kako su ih Hrvati 400 godina klali te da će sada oni 400 godina klati njih.

Opet zabluda, jer su Krajišnici bili i Hrvati i Srbi, ratujući po čitavoj Evropi. (U 1. sv. ratu Srbi iz Hrvat ske ratovali su i protiv Srbije i na nož, kako bilježi Nikoliš,


67

dočekivali novorodenčad). Nakon dvadesetak godina izgubljenih u “pavićizmu”, Hrvate boli ova me dijska srpska “ugroženost” u Karlovcu. Mnogi od “ugro ženih” Srba sagradili su društvenim parama kuće u Voj niću, a u Karlovcu dobili društve-ne stanove. Malo je karlovačkih Hrvata moglo otići u općine Vojnić i Vrginmost i tamo postići slično. Bilo je zloupotreba fondo vima za nerazvijene i krade druš-tvenih sredstava. U usko jezgro gospodara tog birokratskog vlasništva mo gao je ući mali broj ljudi čija imena i predobro zna svaki Karlovčanin. No u meni nema gorčine, ni osvete prema “pavićistima”, niti Milanu Paviću kao ekspertu tehnolo-gije zloupotrebe vlasti, čije prepredenosti nisu mogli savladati ni beogradski Srbi, kad ih je vukao za nos kao predsjednik Privredne komore Jugoslavije. I Pavić je dio naše zajedničke prošlosti, on je bio persona grata jednog nepoželjnog vremena. Svaljivati čitavu kri vicu na njega značilo bi amnestirati i svu onu silnu masu hr-vatskih i srpskih “kolaboratera” koji su ljubav prema svom probitku pretpostavili razvitku Karlovca i svog zavičaja.

Mržnja i negativne emocije nisu nikada gradile išta konstruktivno. Dovoljno mi je što je povijest osudila takvu kratkoročnu politiku. Međutim, posljedice su ostale. Ako se dosad živjelo u partijstvu, danas se poku šava, što je jednako pogubno za društvo, živjeti u hrvat stvu i srpstvu. Hrvatstvo je dijelom sirovo i revanšističko, ali ne u smislu olako izricanog antisrpstva, koliko tog pavićističkog, kvazisrpskog antibirokratizma. Srpstvo je danas u Karlovcu s jedne strane frustrirano a s druge homogenizirajuće. Tragikomično je gledati ljude koji na cesti žele djelovati kao građani, a u svojim gostionicama pišu mitingaške parole, ljude koji su toliko toga dobili sudjelovanjem u supremaciji “pavićizma”, a sada se druže i okupljaju iz “srpskih interesa”. “Kadrovski Hrvati” i “kadrovski Srbi”, nacionalisti i šovini-sti ne mogu doprinositi upoznavanju i boljem razu mijevanju Karlovčana. Valja, međutim, obratiti pažnju na još nešto. Nacionalizam se može prevladati samo na razini pojedinca, a pojedinca je dosad najbolje obliko vao grad. Mi ćemo prestati biti provincija a postati grad kada za nas nacionalo pitanje bude intimna, privatna stvar kao što je to u normalnog Parižana ili Njujorčana. Selo pritišće svojim ultima-tivnim patrijarhalnim kolekti vizmom, naselje atomizira i otuđuje, dok jedino grad oslobađa i istovremeno integrira. Pojedinac može pre vladati nacionalizam tek tada, kada se bez ikakvih vanj skih ograničenja ispuni spontanim osjećanjima hrvatstva ili srpstva, kada se realizira i u sebi i izvan sebe kao Hrvat ili Srbin. Ali tražiti da se netko ispuni hrvatstvom ili srpstvom – odricanjem, nepriznavanjem ili negira njem hrvatstva ili srpstva - ne ukida nego potencira nacionalizme.

Hrvati i Srbi se moraju u Karlovcu naučiti da žive kao – Karlovčani. Premda je nacionalizam danas masovna pojava, nacionalisti su u stvari najusamljenija bića. Oni žude za zajednicom, za svojim, za apriornim povjere njem. Međutim, takva je zajednica moguća samo u getu a ne u društvu. Jer u društvu postoje i oni drugi sa svojim predrasudama o nama. Tragedija je nacionalizma upravo u tome što se po-sebna homogena zajednica “pra vih Hrvata” ili “najboljih Srba” ne može izgraditi u društvu koje je heterogeno i sastavljeno od pojedinaca mnogih drugih nacija.


68

Kako nadvladati nacionalizme? Uglavnom strpljenjem i pomoću kulture koja svo-jom univerzalnošću mora ap sorbirati ekstreme i graditi jezik prihvatljive komunika-cije. Sasvim sigurno nam nedostaju Nikoliš i Šolc dana šnjeg vremena, nedostaju nam novi intelektualci, novi senzibiliteti, novi pristupi. Nacionalizam je politička ali i duhovna laž, to je ogromno samozavaravanje i u antro pološkom smislu. Nacija jest historija, realitet i indivi dualna posebnost, ali nije subjekt. Samo pojedinac može biti subjekt. Zato je veliko pitanje da li ovo čime se nastojimo baviti pripada kulturi kao socijalizaciji i objektivizaciji ljudi, pretvaranju pojedinaca u kulturne pristaše i objekte kulture – ili kulturi koja čovjeka samooslobađa i pomaže mu da postane subjekt vlastitog duha, mišljenja i života.

Ako hrvatsku kulturu može recipirati jedino Hrvat, tada to nije kultura. Isto važi i za srpsku kulturu. Stoga je pravi problem stvaralaštva kako probuditi stvaralački duh a da on ne završi u ponavljanju klišeja ili u objektivaciji kulturne rutine. Jer svoj esprit čovjek treba ži vjeti i ostvarivati, a ne tek umjetnički simbolizirati. Na to nas upozorava Berdajev kad ističe: “Svaka pobjeda na području kulturnog stvara-laštva ili u društvenom ži votu znači pobjedu objektivnoga nad subjektivnim, op ćeg i socijaliziranog nad osobnim. Duh, kao oganj, kao sloboda, kao stvaralački polet, protivi se svakom ustalje nom društvu, svakom uređenju, svakoj okamenjenoj tra-diciji.”

Ova “svako” odnosi se dabome i na “hrvatsko” i na “srpsko”. Stoga imati duha na znači srbovati po seoskim krčmama a u gradu izigravati neutralnog građanina ili hrvatovati binskim monolozima i pijanim viđanjima šahovicom, nego osposo-bljavati sebe kao osobu neovisnu od svih snažnih historijskih slučajnosti, od tira-nije nacionalnih akcidencija, osobu pripravnu da služi čitavom čovječanstvu na taj način da bude u prvom redu iskrenija prema sebi. Uski su ljudi, kako je znao reći Matoš, mogli graditi jedino uske varoši, nikada nove svjetove. A nove svjetove nećemo moći graditi na osnovi starih, probuđenih ili moderniziranih nacionaliza-ma, već samo izgradnjom svjetskih mjerila čovječnosti i kulture. Bit ćemo, “pravi Karlovčani” kad sadržaji naših života budu svjetski, univerzalni i primjerom za druge. Inzistiranjem samo na lokalnom, na žabokrečini pseudokulture, na provin-cijalnim prigodničarskim ceremonijama, omogućit će naše rastvaranje i nestanak u bijednom, visokoparnom formalizmu iz kojeg se nikada neće rađati renesansa ovog lokaliteta na kojem koliko slu čajno toliko i nužno živimo.


69

Hrvatska ujesen 1991.Ti si ko zemljati si ko travau kojoj nježno cvijeće spava.Rane su tvoje duboke, strašne,mrtvi te plode, živi te pamte.Tu kuće mojih seljaka gore,u sanak dječji ulaze more,sa strahom čekaju ledene zore.Za Vukovar, Osijek srca nam gore,Dubrovnik, Šibenik dušu nam bole..O zemljo draga, ne gubi nade!Doći će proljeće,Rasti će trava,a nježno cvijeće dići će glave.

Ljubica Koren-Željkova

Pavao Pavličić

ZAPADNI KRIŽ

Otišao sam u vojsku ujesen 1971., prije točno dvadeset godina. Nisam se još bio pravo ni snašao, a već je došla znamenita sjedica u onom tamo lovištu, i sve ono što je za njom slijedilo. I ovdje gdje sam ja služio - u Karlovcu - počeli su beskrajni sastanci na kojima se objašnjavalo kako je - opet jednom - pobijedio jedini ispravni put u svijetlu budućnost. Na jednom takvom sastanku čuo sam nešto čega se odon-da često prisjećam.

Ustao je tada jedan crnomanjasti oficirčić, ne znam više što je bio po činu, znam samo da je bio mlad, svakako mlađi od mene, koji sam bio navršio 25 godina. I on je, naravno, bio zadovoljan što se sve završilo onako kako se završilo, a odmah je objasnio i zašto. On, pričao je, svako ga dana prolazi pokraj katoličke crkve, i zapa-zio je nešto strašno: križ na zvoniku jednom stoji u smjeru istok-zapad, a drugi put u smjeru sjever-jug! Naravno, to je antena! Oni odande šalju signale na Zapad! Oni šuruju s inozem stvom protiv nas!

Čovjek je govorio s punim uvjerenjem, sav se od njega zajapurio u pravednom gnjevu, i to jest bilo ono strašno.

71

Meni, koji nisam ni slutio da se može tako misliti, a pritom izgledati sasvim obično, da se može biti tako izbezumljen, a pritom imati vlast nad ljudima, to je izgledalo kao ne kakva zabuna, kao nešto što ne može biti sasvim realno. Ali, kad sam vi-dio ono ozbiljno i zamišljeno kimanje glavama s kojim su tu priču dočekali ostali oficiri na tome tamo zadimljenom sastanku (u smislu: vidiš ti perfidije!), po prvi puta mi je palo na pamet da je možda riječ o teškoj i opasnoj bolesti koja će imati dalekosežnije posljedice. Nisam mislio da mogu protiv nje nešto poduzeti. Pitao sam se samo - onako, iz znatiželje - kako će taj oficir dalje napredovati i kako će biti njegovim vojnicima. Mislio sam, u svojoj naivnosti, da se on i ja više nikada nećemo sresti.

Ali, sreli smo se opet, i danas imam priliku vidjeti što je bilo dalje. Onaj je crnoma-njasti oficirčić napredovao, pos tao je možda već i general za ovih dvadeset godina. Čitam danas o njemu u novinama, gledam ga na televiziji, postao je junak dana. Njegov žar nije popustio: obratno, za ova dva desetljeća on se ideološki izgrađivao, sve kročeći onim istim smjerom kojim je udario još u Karlovcu. Sudim to po tome što danas radi. Postepeno je razvijao sposobnost da antene uoči ne samo na kar-lovačkoj katoličkoj crkvi, nego i na križevima svih drugih katoličkih bogomolja, na krovovima kulturnih spomenika, pa čak i na antenskim stupovima odašiljača. Antene su nikle na osječkoj Tvrđa vi, na gromobranu dvorca Eltz u Vukovaru, na gospićkom vodotornju, načičkale su se njima obiteljske kuće po Ba ranji, Baniji, Lici i po Dalmaciji. Oficirčić je s riječi prešao na djela, kako sumu njegovi ideolozi i tuvili da treba raditi: eno ga, sjedi na tenku i puca po svim tim antenama; eno ga, navodi avione na antene i antenaše, podle katolike, koje je onaj njegov kolega na Plitvicama razdvojio od Srba.

Jer, naravno, nije on jedini, i nipošto nije sam. Već su u toj tamo sivoj karlovačkoj dvorani mnogi kimali glavama dok je on govorio; oficirčića su svakako godina-ma odga jali tako da misli upravo tako kako je mislio i kako misli i danas. Nije se tamo radilo o njegovoj vlastitoj podivljaloj mašti, radilo se o ideologiji koja je bila dugo izgrađivana pa mu onda ucijepljena. On je proizvod i dio organizacije koja se nezdravo boji svega što je drugo i drugačije, i trudi se da uništi sve one koji su drugačiji. Oficirčić sluti da ovaj svijet nije mjesto za njega, pa ga se zato boji još više, i još se više trudi da što veći njegov dio zatre. Ako je nekad u svojoj samodo-padnosti mislio da svi želimo biti kao on, danas više ni sam ne želi biti takav. On je osuđen na propast, pa zato pokušava i nas upropastiti. On puca po nama ne bi li uništio sebe.

A menije sve ovo što danas osjećam - dok dijelovi srušenih antenskih križeva pa-daju i na moja ramena - kazna za nehat ili za glupost: još onda, u onoj smrdljivoj dvorani gdje se isparavalo vlažno vojničko sukno, ja sam morao shvatiti o čemu se radi, morao sam znati sa kim imam posla. Ali, ja sam mislio da sve to možda i nije tako strašno, ili, još gore, da to i nije moj problem. Zato danas taj oficirčić bom-bardira cijelu Hrvatsku, koja je, naravno, sva načičkana antenama. Zato se ja sada žderem što se na tom idiotskom sastanaku nisam usudio progovoriti riječ, što sam šutio i svih ovih godina kad sam se toga prisjećao.

Pavao Pavli~i} • Zapadni kri`

72

Nisam progovorio i zato što sam se nadao da toga čovjeka i njemu slične nikada više neću sresti. Ipak smo se sreli. Jedina mi je utjeha što znam da smo se sreli samo zato da se zauvijek rastanemo.

Antun Mateš, Mažuranićeva obala

Svjetlo, broj 1-2, 1992.

Tonko Maroević

ŠIBENIK - KARLOVAC

Poznavao sam obitelj Šibenik podrijetlom iz Karlovca i znao sam gospodina Kar-lovca koji je navodno potjecao iz Šibenika. Ta igra slučaja i kombinacija ne baš uobičajenih prezimena činila mi se dostojnom Ripleya, ali kako je nitko nije dosad zapisao bilježim je u trenutku kad je sudbina istoimene gradove na sasvim dru-gačiji način povezala. Opsjedani i napadani, bombardirani i uništa vani, izvana i iznutra ugrožavani, oni srećom (da ne ureknemo!) ne doživješe sudbinu Vukovara ili Dubrovnika, ali možda uvjerljivije od svih ostalih preživješe tegobe svojega geopolitičkog položaja, odnosno mučnu relaciju između urbanog središta i prirod-nog zaleđa. Bolje rečeno, propatiše zbog stanovite koncentracije nesklonoga im (srpskog) stanovništva u gradu i okolišu, no pogotovo zbog imperijalnih planova nazovijugoslavenske militokracije, spremne da svim mogućim ucjenama održi pro-storni utjecaj i sačuva povlastice.

Istina je da Karlovac i Šibenik nisu na rubovima hrva tskoga nacionalnog teritorija, te ih je znatno teže lomiti i kidati nego li u slučaju Vukovara i Dubrovnika. Dapače, jedan i drugi su u samom središtu sjeverne, odnosno južne Hrvatske, u neposrednoj blizini idealne magistralne linije Zagreb-Split, koja bi trebala biti kičma državne, nar odnosne i gospodarske opstojnosti. Više od toga, oba grada su u neposrednom susjedstvu tih naših najvećih povijesnih i kulturnih jezgri, te u nekom smislu čak i u sjeni metropolizma i kampanilizma Zagreba i Splita. Ipak, i Karlovac i Šibenik imaju više no dovoljno distinktivnih crta, sasvim prepoznatljive komunalne tradi-cije, nesvodiv image i genius loci, tako da se ne moraju smatrati pukim pratiocima već naprotiv živim i dostojnim takmacima u nadregionalnom mjerilu. Dakako, u koncepciji Hrvatske koja bi znala vrednovati vlastitu policentričnost i iskoristiti postojeća gnijezda samosvijesti i produktivno sti.

Napadi na Šibenik i Karlovac izravna su pak posljedica njihova tretmana u re-presivnim planerskim vizijama bivše Jugoslavije. Kao izrazita uporišta hrvatske nacionalne svijesti (“Krešimirov grad”, odnosno “ilirsko ognjište”) namjerno su pretvoreni u egzemplarne garnizone nadna cionalne, federalne, u svakom slučaju centralističke vojske - koja se u datom trenutku lako pretvarala u pravu okupacionu silu. Jedan je od njih postao snažna vojna luka, drugi je “okićen” gustim vijencem kasarni do zubiju naoružane armade. A jadnom srpskom stanovništvu iz njihova zaleđa, ionako počesto izmanipuliranom i povijesno frustriranom, namijenjena je

74 Svjetlo, broj 1-2, 1992.

nezahvalna uloga i neslavna funkcija čuvara krvave baštine. Baš briga prijestolnicu ako to dovede do terora manjina nad većinom: čak što gore to bolje!

U ovoj smo godini naučili više domaćega zemljopisa nego li u prethodnih pola sto-ljeća. Bolno otkrivamo ranjive točke i malena mjesta (srca, duše, života) dovedena na svjetlost medija tek neprijateljskom agresijom i nepovra tnim gubicima. Šibenik i Karlovac, to jest Karlovac i Šibenik, neprijatelj nam nije trebao pomoći otkrivati. Gradovi Jurja Dalmatinca i Vjekoslava Karasa, Ante Kovačića i Nikole Vladano-va, Slavka Mihalića i Arsena Dedića nalazili su oduvijek načina da se obraćaju kulturnim ljudima, te da budu znani i izvan nacionalnog prostora. Stoga su pogoci dušmanske artiljerije u kupolu katedrale ili u Zorin-dom otvorili tek njihove kro-vove no ne i naše oči. Za ljepotu renesansnog urbanizma (kako u slučaju planski regulirane “Zvijezde”, tako i u slučaju or ganski izrasle mreže pod Šubićevcem) hr-vatska javnost mora imati sluha, jer se jedino pod tim uvjetom i smije nadati svojoj obnovi - da baš ne kažemo renesansi.

Ali ugroženost baštine svakako je uvećala našu brigu i ljubav prema određenim ambijentima, pa i prema onima s kojima dosad nismo bili najčvršće vezani. Putu-jući gotovo čitava života iz Zagreba u Split i natrag, ne mogu kazati da sam odveć često zastajao i bivao u Karlovcu i Šibeniku. Međutim, nekoliko susreta mogu po-svjedočiti kao vrlo duboke doživljaje proširenja vlastitog okružja, kao bitnu dopu-nu emocionalno prisne ideje nevelikog grada u okrilju uljuđene prirode.

Razumije se da su posjeti bili najčešće motivirani pro fesionalnim razlozima, kao što su razgledavanje spome nika, praćenje izložbi, razgovori o zaštiti. Ipak sam se na taj način usputno srodio i sa specifičnim lokalitetima kao što su Gaza i Šanac ili Gorica i Poljana, da ne govorimo o pojedinačnim muzejima i galerijama, crkvama i kapelama, oltarima i freskama, kipovima i slikama. Dva pohoda, međutim, ispa-daju iz likovnoljubiteljske usmjerenosti i kunstgešihterske rutine. U Šibenik sam jednom išao u tiskaru gdje su se priređivala odabrana Marulićeva djela, pa sam se osjećao kao da duhovno idem u pohode starom Šižgoriću, obnavljajući veze davnih primorskih humanista - to više što su sa mnom bili još dvojica prijatelja-književnika. U Karlovac sam, nasuprot tomu i ne svojom voljom, dospio također kao rezervist nekadašnje JNA; no desetak dana boravka nije mi prošlo sasvim uzalud, jer sam bolje upoznao mnoge zakutke i provjerio različite vizure od šestićevskih krajolika do vaništinskih panorama.

Moglo bi se reći da i ove retke ispisujem iz grizodušja što sam Karlovac ponaj-dublje osjetio u uglavnom nepriličnoj odori sivomaslinaste boje. Doista, tom sam zgodom, prošetavši do Dubovca, neočekivano susreo gospodina Šibenika u zavi-čajnom mu ambijentu, pa otud i asocija tivne niti kojih se prigodno hvatam. Nadam se da izgnani Hrvati, iz mnogih dijelova domovine, neće poput talijanskih Židova u svojim prezimenima ponijeti nazive svojih ranijih boravišta, a pogotovo se nadam da će metabolizam budućega života umanjiti traume preplitanja, ne dokidajući pak izvornu i temeljnu razliku civilizacijskih uporišta. Neka nas dotad stjecaj naslovnih imena-prezimena podsjeća kako Šibenik počiva ne samo na četiri brešanovske pod-zemne, metafizičke rijeke već i na sasvim konkretnom, bistrom i svježem, hučnom

75

i gipkom četverorječju (Korana, Kupa, Mrežnica, Dobra), odnosno kako se zapu-si hrvatskog juga i sredozemnog lahora prirodno šire prema unutrašnjosti, dopiru legi timno u zrinjsko-frankopanske strane te nalaze dana i dobijaju odjeka također i “među žabarima”.

Antun Mateš, Čamac na Kupi

Tonko Maroevi} • [ibenik - Karlovac

Nikica Petrak

KARLOVAC, METAFORE, SJENKE VEĆ NESTVARNIH PREDAKA

Diže se mjesec, hej-hoj, nad Mrežnicom diže se mjesec! Drži se uštap nad brdom, ustaje, sve šapće, sve šuti, sve stoji, sve čeka, hej, hoj, penje se mjesec: ne zna se zemlja, imam samo svoj jezik! Čeka me pauk, čeka me zmija ljušti me kopriva, sve je preda mnom, sve iza mene, hej-hoj, u cijelom svijetu diže se mjesec, vlaga se s vode šulja u krevet, trese se trska, vještice okreću mlin, imam oči egipatskog pisara: sve šuti, sve čeka,ima samo svoj jezik! Nikica Petrak

“Moraš se ti tu vraćat kad je tebi tu pupak zakopan”, govorila bi mi jedna stara Zvečajka. U dječaku koji bi iz Zagreba dolazio ljeti djedu na selo, fraza je izazivala neshvaćanje; tek kasnije doznao je da naši seljaci pupko vinu novorođenčeta zaka-paju negdje u krugu dvorišta: tu si, dakle, doma.

Ne mogu uopće pomisliti na Karlovac a da to ne izazove slike cijelog ozemlja ko-jemu je grad u sredini: meni on ide od Generalskog Stola, preko Zvečaja, Belavića, Duge Rese, Mrzlog Polja i Mostanja sve do Draganića, od Ozlja i Novigrada na Dobri, do pola Korduna. Odmah se javlja sjenka prva: probudio sam se u golemom didinom krevetu, na prvome katu trgovačke kuće na Baniji, kroz rolete nazire se sunce, a ulicom i preko banijskog mosta odjekuju konjske zaprege, stotine kopita otpočinju plesti neki svoj ritam koji brzo prihvaćam i slijedim u sebi. Ne ustajem i ne javljam se nikome: želim u miru božjem slušati taj život što je na sajmišni dan navalio u Karlovac odasvuda, iz svih spomenutih mjesta i još mnogih drugih. Sije-no, drva, ne određena roba natrpana po lojtrenim kolima s lampašem ispod bremze i malim neuhranjenim ždrebetom koje privezano klipše iza kola, netko goni po tri-četiri krave, cvile gudani na nekim kolima, a jedan opasni seljak, u kožuhu i šubari iako je ljeto, do krvi mlati bičem par zapjenjenih konja koji nikako ne mogu povući

77

teški plato s bačvama iz strmog prolaza uz nekadašnju Tiroldovu kuću na Baniju, pa preko mosta ravno u grad.

Moj prvi doživljaj Karlovca je, dakle, nesvjesni osjećaj trgovine: mjesta, na kojem se, bez ikakve nevinosti, neizrecivo surov, proklet, pijan do umlaćivanja kolcem iz vinograda, nasilan i prost, po bijedi i težini gotovo nekršten, život seljaka, tamo negdje usred drugog svjetskog rata, pretvara u loš novac. “Duga Resa puna mesa, Karlovac pun novac”, pjevali smo kao pučkoškolci, idući kući iz škole kod Svetog Antuna pa do Kantine, uz dugarešku “fabriku”, iskazujući tom sitnom pjesmicom jednu od istina što ju je potvrđivalo iskustvo. Za sve uokolo Karlovac je doista bio novac, novac je bio grad, grad je, pak, bio još nešto više: škola, knjižnica, kino, neki društveni život, mogućnost izlaza u neki drugačiji oblik...cijeli naraštaji prošli su prirodno taj put uz riječku prugu: kao seljak moglo se biti, recimo, i dugareški sta-rosjedilac, ali moglo se postali i mještaninom; put je dalje neizostavno vodio preko Karlovca i u Karlovac, a sljedeće koljeno zatičemo već kao Zagrepčane. Nebrojeni su prošli taj put. S ubrzanjem pokretljivosti u ovom stoljeću prešao ga je često sam pojedinac. Prešutno, u sredini, ostajao je Karlovac: sjećanje na velike sjenovite vrtove-voćnjake karlovačkih građanskih, bidermajerskih kuća, gdje se uz cupkanje ogrozda i ribizla i kradu višanja, na kraju vrta, pri zidu u dnu, često nalazila gajba s fantastičnim bijelim kunićima koji su umjesto očiju imali dva rubina, a u ustima držali i žvakali snopić tek ubrane, blistavo zelene trave. Prešutno, na Dubovcu je ostajao grob, ili u nekoj pokrajnjoj gasici stara obudovjela teta, nekakva didina sestrična, u sobi u kojoj je vrijeme zastajalo sve više što je u tišini sat jače kucao, između crnih secesijskih kredenci i štendera za cvijeće s požutjelim asparagusom, s neopisivim štikerajem na stolu i opro štajem Katarine i Petra Zrinskog na zidu. U tišini bi se čulo kako na ganjku kraj zahoda kaplje voda u lavabo od guša a ispod pipe pisalo je “Andrija Maruzzi, Zagreb”; kraj toga se, pod stropom ali na dohvat ruke, u gajbi znao polijevati vodom i kadikad zapjevati štiglić.

“Pokazat ću ti nešto”, rekao mi je Miro Šutej jednog dječačkog srpanjskog pred-večerja nakon kupanja do sita na Mrežnici. Trebalo se popeti na Vinicu, gotovo pod sam vrh. Pristao sam, naravno, to je u zraku mirisalo na pustolovinu, a toga se dječaci ne odriču.

Sve ljetne noći djetinjstva odišu travama: zadihani, bacili smo se na zemlju. Iza nas uz tihi zuj radila je rasvijetljena noćna Duga Resa. Ispred nas u daljini vidio sam prvi put u životu nizove i grozdove svjetla; rasvijetljeni obzor up ijao nas je svojim neodređenim obećanjima (a bila su to samo obećanja našeg još nepotrošenog vre-mena i čekanja da se ono zbude), i to što smo gledali činilo nam se velikim. To ti je Karlovac, rekao je on ozbiljno i nekako odraslo. Tome se nije imalo što dodati. Prepoznajem ga danas, iste boje i istog okusa, zauvijek zaustavljenog između slova i stihova mnogih Mihalićevih pjesama, “ne više živog, i ne još sasvim mrtvog”.

* * *U Zvečaju, u gostionici starog Petraka, odmah ispod stanice, na terasi koja gleda na Mrežnicu i s koje su slikali svoje krajobraze Ljubo Babić, i stari Šestić, i Anka

Nikica Petrak • Karlovac, metafore, sjenke ve} nestvarnih podataka


Krizmanić, njima na ustuk neki je lokalni pismoslikar namaljao cijeli zid, golemu fresku u samo tri boje: zelenoj, plavoj i smeđoj. Zeleni su bili brdo i šuma, plavo je bilo nebo, a na vrh brda, kao od čokolade, kočio se Dubovac, onaj stari, prije re-stauracije, s tri okrugle nazubljene kule i prozorima s rešetkama. Odmah, u prvom pamćenju, shvaća se da je Dubovac nešto temeljno i važno, gotovo kao Ozalj: u bli-zini je i srušeni Zvečaj, tamo dalje je Bosiljevo; moj prvi “stari grad” je Novigrad na Dobri, ali Dubovac očito vlada cijelim krajem i svima je u pameti kao znak: ne može se ovdje živjeti a da se ne upiju svi ti pouzdani znaci vremena prije i poslije Urote, uključujući i svijest o karlovačkoj tvrđi kao ključu Hrvatske. Ali Dubovac je među “starim gradovima” ono što je Klek među planinama: orijentir, identitet koji se vidi izdaleka. Pod tom freskom Dubovca, iz godine u godinu sve bijedom, sve ispranijom od kiša, provodio sam svoja gimnazijska ljeta čitajući, postajući pomalo i sam dijelom tog zida.

“Povijesti, tako bih te rado proglasio slavnom, kad ne bi bila prepuna poraza i uza-ludne krvi.” Tako bih rado rekao štogod nježno o Karlovcu, o šetnjama uz Koranu, o nekoj punokrvno proživljenoj a neprikinutoj mladosti, o neporecivom kulturnom fermentu toga grada kojim se opirao usudnom užasu mjesta na kojem postoji. Svla-dava me, međutim, upravo taj usudni užas kojim se jedan kraj tako blagog zraka, trajno treperav od svojih voda, sav zeleno čupav u izmaglici iznad slapova, preko noći i uvijek iznova pretvara u manevarski poligon do perverzije razvijene um-jetnosti klanja, gdje se cijelom kraju stoljećima pušta krv, iza čega ostaje malo što osim znakova poput Dubovca: da smo samo malo pažljivije u svojoj dječjoj bezazlenosti čitali spaljeni Novigrad, u zrak dignutu barutanu Dubovca, srušeni Zvečaj, znali bismo za beskrajni niz grobova kojima povijest uvijek pokušava pro-naći opravdanje, a svaki trajniji ili manje trajni pobjednik piše mrtvace, udovice, siročad i bogalje u pozitivnu bilancu svoje svijetle budućnosti. Fantastični su načini na koje profesionalna industrija smrti uvijek ide-ologizira i prodaje svoj proizvod u ime života. Možda je od svih hrvatskih gradova Karlovac, ključ u uskim vrati-ma između dvije Hrvatske, platio najveći dugoročni danak povijesti koja ga je, i tako do dana današnjeg, uvijek i iznova svodila na nulu, uništavajući njegov vitalni potencijal, razjedajući ono što su mu davali bogovi i ljudi. Prirodna vrata sjevera prema jugu i obratno, nešto od čega Karlovac živi kad živi po svome, neprestano se i nasilno moraju okretati u smjeru isiok-zapad, a onda u Karlovac hrupe vojske; po sebi trgovački, građanski, sklon industriji i kulturi, Karlovac tada doživljava razdoblja pogrubljenja, cinizma, barbarizacije, soldačenja... sanjajući da se vrata vremena opet okrenu u prirodnom smjeru sjever-jug, što sa sobom uvijek donosi mir, relativnu dobrobit i nadu.

U mojoj sobi visi na zidu jedan bakropis, izrađen 1918. godine; slikaru je ime Dušan Kokotović, studirao je kod Crnčića u Zagrebu, zatim je nastavio u Firenzi, Miinc-henu i Beču. Potkraj prvog svjetskog rata priredio je izložbu i u Karlovcu, te sva je prilika da je s te izložbe i ovaj bakropis, u atmosferi prilično sličan Krizma-novima. Kako se našao kod mene, to pripada obiteljskoj povijesti i jednoj drugači-joj priči, ali važno je što prikazuje. Na njemu je dubovačka aleja: goleme platane između kojih se vidi groblje, a u daljini na brdu Dubovac, onaj isti s freske na terasi

79

mog dide. Za ljude moje dobi, a koji imaju neke veze s Karlovcem, Dubovac nije mirno izletište. Možda i jest, ali onda ono konačno. Od moje četvrte godine Dubo-vac je za mene groblje, možda prije svega ono vojničko.

Karlovac medu vojskama: svi pokreti četa preko njega u Bosnu, od Bosne i Like prema njemu i na njega. Karlovac usred vojski: garnizonski grad kojemu svaka voj-ska obećaje stanovitu lažnu konjunkturu, ona koja iz njega izlazi i ona koja u njega ulazi. Moje djetinje pamćenje seže do neprekidnih vojničkih sprovoda s natrulim cvijećem i počasnim plotunima, s ljudima užasnutim od gubitka i vlastitog plača: stoljećima grad protiv svoje volje posre duje uništenim ljubavima, obiteljima, talen-tu, znanju, im utku, srećama, i sad ga tuku i uništavaju, jer je to u nečijem divljem mozgu još uvijek barokni, austrijski festung koji treba “pasti” ili pripasti, kome to, pa da po njemu pase...

* * *

Nastojim li misliti o Karlovcu, ovih dana kad se pridružio cijelom nizu hrvatskih gradova od Vukovara do Dubro vnika, strašna metaforičnost njegova položaja ne dopušta mi, zapravo, misliti. Uz taj svježi sloj boli Karlovac u meni razotkriva one stare, žilave koprene tuge odraslih ljudi što su tada živjeli oko mene i koja je bila legla i na mene. Ipak, veže me čudna spona: neka šira zavičajnost koja to više nije, u kojoj, opet, sve prepoznajem kao dio sebe koji se preobrazio u nešto drugo. Nikog neposredno svojeg ovdje više nemam: samo dubovačku aleju i groblje na njenom kraju. Gore na brdu još uvijek stoji Dubovac: netko davni u meni uvijek mu mahne i stane ispredati romantične viteške zgode; kad god u snu sanjam Mrežnicu, ona je za mene sam pojam živodajne rijeke, Jordana koji me krsti i čisti i njezino pojav-ljivanje kroz mene obećaje mogući obnovljeni život. Iz zemljopisa, pak, znamo da Mrežnica utječe u Koranu kod Karlovca, tamo u uskim vratima četverorječja, koja čekaju da se ključ u bravi grada okrene i da se opet otvore jugu. Iz povijesti, pak, znamo da dođe dan kad se i sama smrt preždere smrti.

Nikica Petrak • Karlovac, metafore, sjenke ve} nestvarnih podataka

Vladimir Cvitanović

RATNA RAZARANJA MEDICINSKOG CENTRA KARLOVAC U 1991. GODINI

Karlovačka sveopća javna bolnica izgrađena je 1846. go dine. Ta bolnica na Du-bovcu 1883. godine dograđena je drugim katom. Posljednjih 25 godina izgrađivana je nova bolnica na uzvisini iznad grada Karlovca na Švarči. Arhitektonsko zdanje šezdesetih godina sastoji se od dvije zgrade, manje u kojoj je smještena Neuropsi-

hijatrija i Pulmologija i visoke zgrade, gdje su prostori poliklinika i bolnički odjeli.

Medicinski centar Karlovac imao je početkom 1991. god ine 1515 zaposlenih, a pred sam rat bolnica je raspolagala sa 612 bolesničkih postelja.

Oštećenje pročelja rodilišta i medicinske knjižnice bolnice na Švarči

81

U svojoj dugoj medicinskoj povijesti karlovačka bolnica nikada nije doživjela be-stijalne napade kao u ovom ratu 1991. godine. Sve strahote prvoga i drugoga svjet-skoga rata mimoišle su oštećenja i razaranja bolničkih zdanja.

Nažalost, ovaj nametnuti rat Hrvatskoj ostavio je neizbris ive ožiljke i rane na karlo-vačkoj bolnici, osoblju i svekolikom karlovačkom pučanstvu. I cijeli svijet je imao u mnogo navrata prilike vidjeti na TV ekranima oštećenja bolnice, jednako tako i čitajući u svjetskom novinskom tisku. Mnogobrojni novinari, članovi europskih misija, parlamentarci, crkveni velikodostojnici i drugi uglednici imali su se prilike uvjeriti svojom posjetom gradu Karlovcu i Medicinskom centru o kakvima je ra-zaranjima riječ.

Karlovačko ratište, dugo oko pedeset kilometara uz rijeke Kupu i Koranu, najbliže je hrvatskoj metropoli-gradu Zagrebu.

Osoblje Medicinskog centra osjetilo je ratna zbivanja već na sam Uskrs 1991. go-dine s prvim borbama na Plitvičkim jezerima. Ekipe Hitne medicinske pomoći uka-zivale su prvu pomoć prvim ranjenicima, a dio njih je hospilaliziran u karlovačkoj bolnici.

Sveukupni broj ranjenih u 1991. godini je bio 830. Od toga na građanske osobe otpada 172, Zbor narodne garde 532, Ministarstvo unutrašnjih poslova 75, Narodnu zaštitu 24, tzv. JNA 4, terorista 18 i 5 stranaca. Smrtno je stradalo i dovezeno na pa-tologiju 148, a tomu treba dodati 28 ranjenika koji su tijekom hospitalizacije umrli od posljedica ranjavanja. Najviše ranjenih prema dobnim skupinama je bilo od 21 do 25 godine (186), a smrtno stradalih od 25 do 30 godina (23).

Među smrtno stradalima je i zagrebački liječnik dr. Branko Buač.

Bolesnici, zdravstveno osoblje i medicinska oprema blagovremeno su evakuirani u prizemne i podrumske pro storije. Pri napadima na objekte Medicinskog centra nije stradala niti jedna hospilalizirna osoba, niti medicinsko osoblje, no jednoga djelat-nika je granata usmrtila pri povratku s posla kući. Ratna zbivanja su ostavila odraza i na broju djelatnika Medicinskog centra, tako da je tijekom 1991. godine napustilo Medicinski centar 449 zaposlenih osoba.

Prve pucnjave u Karlovcu započele su 18. rujna. Namjerna ratna razaranja krono-loškim redom su sljedeća:

7. listopadaPrva granata pala na parkiralište ispred glavnog ulaza u bolnicu na Švarči te oštetila stakla na zgradi i dva parkira na automobila.

16. listopadaTo je bio prvi izravni pogodak u bolnicu na Švarči. Tri minobacačka projektila po-godili su pročelje zgrade i krovište porođajnog odjela te bolničku knjižnicu.

Vladimir Cvitanovi} • Ratna razaranja Medicinskog centra Karlovac u 1991. godini


23. listopadaGranatom je pogođen Dječji odjel na Švarči. Oštećeni su okviri prozora stepeništa te razbijena mnoga prozorska stakla.

4. studenogaSa šest granata pogođena bolnica na Švarči III., IV., V. i VI. kat te odjel neuropsi-hijatrije (niža zgrada). Velika oštećenja prozora, zidova, vrata, stepenica te aparata za sterilizaciju.

7. studenogaDvije granate su pale u park iza bivšeg dječjeg odjela bolnice na Dubovcu. Ošteće-na prozorska stakla na zgradi dječjeg odjela.

8. studenogaOd granate pale tik uz zgradu bolnice na Švarči popucala stakla na prozorima.

23. studenogaGranata pala na II. kat niže zgrade u kojoj je smještena pulmologija. Došlo do razaranja prozorskih okvira, vrta, stropa, radijatora te pucanje mnogih staklenih površina.

12. prosincaPogođena projektilima rasprsnute granate zgrada u kojoj je smještena Hitna medi-cinska pomoć u središtu grada. Raspucala stakla na prozorima.

21. prosincaJednom granatom pogođen je krov stare bolnice na Dubovcu. Dvije granate su ek-splodirale na krošnji topola tik do parkirališta te je oštećeno devet motornih vozila Medicinskog centra. Jedna je granata pala na krov mehaničke radionice u krugu dubovačke bolnice pa je oštetila i razorila krov zgrade.

25. prosincaJedna granata pala u neposrednoj blizini zgrade u kojoj je Hitna medicinska pomoć i oštetila prozorska stakla.

27. prosincaPonovno pogođena bolnica na Švarči. Dvije granate pale na ginekološki odjel i krov bolničke knjižnice. Razbijena prozorska stakla, prostorija za klimatizaciju i oštećenje stropa iznad knjižnice. Jedan VBR projektil pao ispred ginekološkog odjela, a drugi na plinsku stanicu u odvojenom prostoru bolnice na Svarči što je pro uzrokovalo požar.

Jedna granata je pala nasuprot pročelja bolnice na Dubovcu i tom prilikom popuca-la su sva stakla na dvokatnoj zgradi prema ulici. Na krov praonice rublja na Dubov-cu pala je granala, oštetila krovište, tri stroja za pranje rublja, električne instalacije i stroj za sušenje rublja. Svi prozori u toj zgradi su popucali.

83

29. prosincaGranata je pala tik uz zgradu kotlovnice na Švarči i oštetila dio postrojenja za gri-janje.

30. prosincaU sklopu minobacačkog napada na tvornicu Jugoturbina, u kojoj se nalazi ambu-lanta opće medicine, razorena je zgrada.

U višetjednim, gotovo svakodnevnim napadima na naselje Švarča oštećena je zgra-da u kojoj je ambulanta opće med icine i zubnozdravstvene službe. Jednako to vrije-di i za ambulante opće medicine u Šišljaviću, kao i za zgradu u kojoj je ambulanta opće medicine u Rečici. One su izvrgnute svakodnevnim minobacačkim napadima, budući da su na samoj liniji fronte. Posebno je razorena zgrada u kojoj je ambulanta opće medicine i zubna ambulanta na Turnju.

Sve štete izazvane ratnim namjernim razaranjima su prijavljene općinskoj komisiji za ratne štete te Mini starstvu zdravstva Republike Hrvatske. Ukupno pro cijenjena šteta iznosi 71.960.089 HRD ili 1.260.542 DEM. Primarna zdravstvena zaštita ima procijenjenu štetu od 38.335.867 HRD ili 638.831 DEM, a radna jedinica Bol-nica 33.624.222 HRD ili 621.711 DEM. Za sanaciju samo građevinsko obrtnič-kih radova na svim oštećenim zdravstvenim objektima treba, prema troškovniku Pro jektnog biroa za urbanizam, arhitekturu i niskogradnju “Urbanis” 14.769.126 HRD ili 268.530 DEM. U svim potrebitim i mogućim slučajevima poduzete su već određene mjere djelomične sanacije. No, prava i temeljita obnova tek nas očekuje.



Belaj, studeni 1991.

Dva Belaja i dva Podvožića.“...ooo belajsko malo poljce...”,belo, Belino, ratno i puno belaja,Svačića, Brnardića, Jojsigara, Barlovića grada,vučedolsko, brajsko i Jankino.Opet li ubili Ivanove sestre,ubijali ih godinama.Ne razumijemo ih, jer nas ne razumiju,do vječnosti posijana razlika, razdvoj.Već nam daj, o Ahura Mazda,tisuće Belaja, satnika,ognjevi su naša nada,naše iskupljenje,naše ispunjenje. Marinko Perušić

85

Kletve više nema

Hrvatski bit ćeš sokô, reče mati,ljubit ćeš grudu pod nogama rodnu,misô svoju žrtvovat ćeš poletnu, plodnu,ni pred krvavom prijetnjom nećeš stati.Nećeš...

Tisućljetna kruna, iako gažena, sije,sunce je na čelu naroda stvaralačkog,slavom miriše, budućnošću gori, srce grije,dušu podanika svoga pregalačkog.Dušu...

Žrtve u dugom nizu do stopala majkepovijesti hrvatske preklinju i mole:o, ne daj, nasljedniče, da te pretvore u bajke,jer rane ove, muke palih stvarne su i bole.Bole...

Hrvatski bit ćeš sokô, reče mati,i pod nebom tuđim, u potjeri za kruhom,ne prestaj stremiti, nemoj stati,svome tlu pomozi naporom i duhom.Pomozi...

Grudo, ljepotice, gorska vilo, ljubo, na prsa ti bujna spuštam obraz vreli, a šaka mi, u psovku stisnuta, grubo, simbolom nijemim prijeti, kô da veli:

Za Zvonimirov grob platismo previše Turčinu, Mađaru, Braći, Germanima! Vrijeme je, ljubo, da se lakše diše na ležaju slobode, s ostvarenim snima!

Da, sokole, šapće Hrvatska, mati, tisuću je godina prošlo, kletve nema više, čas je, čedo, da s obraza suza se briše, ah, i nemoj stati, nećeš posustati. Nećeš! Rudolf Miletich Portland, Oregon


Boris Borčić

BOJNI OTROVI - OPASNOST UPOTREBE U KARLOVCU U OVOME RATU

Bojni otrovi (b.o.) su kemijska sredstva koja se up otrebljavaju u ratu da bi se njiho-vim neposrednim ili posrednim djelovanjem nanijeli gubici u ljudstvu i materijalu. Mogu biti u čvrstom, tekućem ili plinovitom stanju, a moraju odgovarati određenim tehničkim i taktičkim zahtjevima: kemijska stabilnost, isparljivost, brzo i iznenad-no djelovanje itd. Pretvoreni u dim, paru, kapljice-aerosola odlikuju se iznenad-nim, dugotrajnim djelovanjem na širokom prostoru s velikom ubojitošću i snažnim moralnim učincima s obzirom na masovno djelovanje i neodložnost istovremenog pružanja pomoći velikom broju povrijeđenih. Djeluju i na zaklonjeno stanovništvo, kontaminiraju zemljište, hranu i vodu. B.o. su biološki visoko aktivne tvari koje reagiraju s fermentima, bjelančevinama, hormonima, biotransmiterima i sl. što do-vodi do oštećenja biokemijskih i fizioloških procesa u organizmu.

Haškom konvencijom (1899. god.) bila je zabranjena pro izvodnja i upotreba b.o. u ratne svrhe. Ipak su se mnogo upotrebljavali u prvom svjetskom ratu: s oko 122.000 t naneseno je oko 1.100.000 gubitaka, što čini oko 5 % od ukupnog broja poginu-lih i ranjenih. Prvi put su bojni otrovi djelotvorno primijenjeni 22. IV. 1915. kada su Nijemci na fronti u Belgiji otrovali klorom 15.000 francuskih vojnika, od čega 5.000 smrtno. Poslije toga su obje zaraćene strane primjenjivale zrna punjena foz-genom, difozgenom, akroleinom i difenilklor-arsinom. Najveće gubitke Antante u prvom svjetskom ratu nanijela je primjena iperita (prvi put upotrijebljen 12. VII. 1917. na rijeci Ypres u Belgiji). Talijanska vojska se služila b.o. u toku napada na Etiopiju 1935. - 1936., Japanci u Manduriji i Kini, Amerikanci u Vijetnamu. U drugom svjetskom ratu b.o. se nisu upotrebljavali. Između dva svjetska rata i ka-snije u mnogim zemljama radilo se na sintezama i pronalascima novih i jačih b.o. te pogodnijih borbenih sredstava za njihovu primjenu. Istovremeno se or ganizirala i zaštita. U priloženim tabelama data je klasifikacija najvažnijih b.o. i moguća bor-bena sredstva za njihovu primjenu.

87

Klasifikacija najvažnijih bojnih otrova Sredstva za primjenu bojnih otrova Procjena situacije i organizacija službe zaštite:

Početkom ovog rata i slijedom daljnjih ratnih operacija na području naše regije pojavile su se objektivne mogućnosti izuzetno incidentnih ekoloških situacija:

1. Upotrebom b.o. prema ranije opisanom;2. Širenjem zagađenja s drugih područja. Tisak je dosta izvještavao o mogućnosti

eksplozije raketnog goriva koje kao osnovu ima dušičnu kiselinu, čije veoma male koncentracije izazivaju smrt. Nismo bili pošteđeni ni pomisli o havariji NE Krško;

3. Havarijom transportnih vozila koja su prolazila ili su neko vrijeme stajala na na-šem području. Jedno vrijeme je dosta pozornosti i strepnje izazivala i vijest da je nekoliko željezničkih vagona s veoma opasnim (toksičnim) tvarima privremeno smješteno na našem području;

4. Mnogi gospodarski objekti u našoj regiji rade s opasnim i štetnim tvarima, koje u svakom trenutku (skladištenja, transporta ili tehnološkom procesu) mogu dje-lovati kao toksikansi (otrovi).

Centar za obavješćivanje i uzbunjivanje ima i poseban signal za uzbunu kod radija-cijsko-biološko-kemijske op asnosti:20” 15” 20” 15” 20”Zavijajući ton s dva prekidaukupno 90”

Da bi se zaštitili od takvog djelovanja, oformljena je, naredbom Glavnog stožera saniteta RH, Toksikološka služba regije Karlovac. Sačinjavaju je:1. Toksikološki štab, sastavljen od koordinatora svih djelatnosti koji koordinira rad

službe.2. Hitna medicinska pomoć za zbrinjavanje otrovanih, pružanja hitne medicinske

pomoći, prijevoz do centara za dekontaminaciju i za trijažu bolesnih, 3. Jedinica za detekciju i uzorkovanje oformljena je s ciljem brzog izlaska na te-

ren, mogućnosti detekcije i uzorkovanja kontaminiranih: zraka, vode, hrane ili tla. Jedinica raspolaže kompletima za uzorkovanje, vozilom za izlaske na teren, zaštitnom odjećom i priborom za osobnu dekontaminaciju.

4. Dekontaminacija osoba i materijalnih dobara treba se obaviti u Jedinici za de-kontaminaciju koja posjeduje odgovarajuće cisterne, šator, tuševe, materijal za dekontaminaciju, zaštitnu opremu itd.

5. Kliničke ustanove za kliničko zbrinjavanje povrijeđenih i unesrećenih imaju na raspolaganju određene količine antidota i lijekova, infuzijskih otopina i pribora potrebnog za tretiranje i održavanje vitalnih funkcija unesrećenih.

6. Klinička dijagnostika je pripremana da u sklopu biokemijskog laboratorija Medi-cinskog centra Karlovac obavlja: komisijsko uzorkovanje biološkog materijala, biokemijsku dijagnostiku i toksikološke pretrage.

Boris Bor~i} • Bojni otrovi - opasnost upotrebe u Karlovcu u ovome ratu


7. Jedinica za identifikaciju b.o. u vodi, zraku, hrani i tlu radi u okviru Odsjeka za higijenu okoline, Medicinskog centra Karlovac. Pored civilno opremljenog labo-ratorija posjeduje i prenosni laboratorij izrađen za vojne potrebe, prvenstveno za brzu identifikaciju b.o. i drugih toksikanasa.

U kasnijem toku rata organizirana je i jedinica PNKBO (protiv-nuklearno-kemij-sko-biološka-obrana) HV koja danas u svom sastavu ima i obučene ekipe dotičnog VES-a po brigadama.

Aktivnosti u ratnim uvjetima U toku ratnih operacija na području Karlovca bilo je dvadesetak dojava s pretpo-stavkom da je došlo do up otrebe b.o. Sumnjalo se na kontaminaciju hrane, vode, zraka, odjeće. Kod svih dojava izlazilo se hitno (u roku od jednog sata) na teren (uglavnom jedinice za detekciju i uzorkovanje toksikološke službe, a pri kraju go-dine i jedinice HV). U svim slučajevima bila je uočena prilična panika kod lokalnog stanovništva, pa su obavještenja, često bila nepotpuna, netočna i kontradiktorna. Ni jednom nisu utvrđeni b.o. osim što se u dva-tri slučaja može sa sigurnošću tvrditi da je na nekim mikro lokacijama bio upotrijebljen suzavac koji je očito izvjetrio dok su ekipe izašle na teren.

Završetkom ratnih operacija na ovom području pojavio se novi problem. Pregled napuštenih vojarni, vojnih kompleksa i lokacija na kojima je obitavala JA sa ciljem otkrivanja, evidentiranja, sortiranja i eventualno uništa vanja nađenih b.o. i ostalih opasnih, štetnih ili eksplo zivnih tvari. Obiđeni su vojni objekti na području Kar-lovca (svi osim Logorišta, Mekušja, Kamenskog i dalje) te djelomično Ogulina. Operacija je bila dosta rizična, pa su stalno uz ekipu stručnih kemičara-tehnologa i vojaka NKBO bile sanitetske ekipe na čelu s liječnikom te po potrebi pirotehničari. U toku cijele akcije nije bilo nikakvih incidenata, a nađeno je:

- b.o. tipa nadražljivaca i u Karlovcu i u Ogulinu, koji su evidentirani, sortirani i uskladišteni na odgovarajućim mjestima,

- više vrsta dekontaminacijskih sredstava koji također spadaju u grupu kemijski opasnih-štetnih ili eksplozivnih tvari. Sve su te tvari evidentirane, sortirane, po potrebi prepakirane, a zatim prikladno uskladištene,

- veoma mnogo razne druge NKBO opreme koja nije kemijski štetna ni opasna.

U radu su zajednički sudjelovali članovi jedinice za detekciju i uzorkovanje TS i vod PNKBO 110 brigade HV.

Posebni problemi u početnoj fazi rada bili su: nepozna vanje vojnih oznaka i kratica, te neadekvatna obučenost voditelja akcije - to su prvenstveno civilni, a ne vojni stručnjaci.

89

Mjere zaštiteIako je u tisku bilo nekoliko uputa o mogućnosti zaštite od b.o. nije na odmet napo-menuti ponovno osnovna pravila:1. Po mogućnosti pod hitno napustiti zonu kontaminacije (zagađenja otrovom).2. Koristiti zaštitna sredstva (maske, ogrtače, odijela, rukavice, čizme, naočale),

odnosno priručne maske preko nosa i usta (najjednostavnije od gaze, platnene vrećice, toaletnog papira i si.).

3. Obaviti hermetizaciju zatvorenog prostora, ukoliko se nalazimo u njemu.4. Ne upotrebljavati, bez detaljne stručne provjere i eventualne dekontaminacije

(pod stručnim nadzorom) hranu, vodu, odjeću kao i sve drugo što dolazi s kon-taminiranog područja.

Boris Bor~i} • Bojni otrovi - opasnost upotrebe u Karlovcu u ovome ratu

Radovan Pavić

GEOSTRATEGIJA KARLOVAČKIH VRATA

S potpisivanjem 15. primirja, priznanjem Hrvatske kao države i planiranjem slanja plavih kaciga u neke dijelove Hrvatske (sve u siječnju 1992.) smatralo se kako se stvaraju uvjeti za mirno rješenje problema agresije na Hrvatsku. Međutim, čim smo uporabili riječ “agresija” sve dolazi u sumnju i to iz dvaju bitnih razloga:

- prvo, agresor može odustati samo ako mu je zaprijetila neka velika sila, što jav-nosti, dakako neupućenoj u tajnu diplomaciju, ne može i ne mora biti poznato. Ali, i bez posebne upućenosti nije za vjerovati da je takva prijetnja bila prezentna, što znači – bilo je odmah za očekivati nastavak agresije, i

- drugo, na primirje/mir može pristati samo jedna gubitnička armija, a tadašnja Srpska armija (SA) zajedno sa srpskim neregularnim snagama to nikako nije bila. Štoviše, ona je čvrsto držala pozicije u Hrvatskoj, držala u pokornosti i Albance i Muslimane (u Sandžaku), a bila je spremna otvoriti i novu frontu u Bosni i Her-cegovini koju je zapravo već okupirala, iako još nije krenula prema temeljnom cilju tj. određivanju granica srpske države u BiH uz proces genocida (“etničkoga

Karlovačka gradska vrata 19. st.

91

čišćenja”). Nije, dakle, bilo mjesta iluzijama: SA neće milom ispustiti osvojeno, pogotovo ne ona područja koja su pod okupacijom, a gdje se ne predviđa dolazak plavih kaciga. Povlačenje bi za Srpsku armiju i koncepciju Velike Srbije i potrebu “zaštite” Srba u Hrvatskoj (a zatim i u BiH) zaista značilo kompletan poraz koji nije bio ostvariv bez ozbiljnog rata. Bilo je zato jasno: ni primirje, a niti priznanje Hrvatske ne donosi mir. I to iz razloga jer je sada agresoru jasno da nema drugog izbora. Ranije se još i moglo računati s moratorijem, s oklijevanjem ili uskraćiva-njem priznanja, s pobjedom onih snaga koje žele nekakvu treću Jugoslaviju (bez Slovenije, ali zato svakako S Hrvatskom). Međutim, S priznanjem Hrvatske stvar je odlučena, prob lem, dakle, treba riješili ralom. I tu nema mudrovanja – treba samo primiti k znanju izjave vodećih agresorskih generala o tome da će “...armija i dalje nastaviti oslobađati krajeve sa srpskom većinom, ili gdje su oni znatnija manj ina”. I takvog je rata Hrvatska morala biti svjesna kao i toga da on ne smije biti dug i nikako se ne smije pretvoriti u rat iscrpljivanja, jer takav ral Hrvatska ne može izdržati. U očekivanoj eskalaciji rata osnove agresorske strategije ostale su u biti iste, ali s određenom intenzifikacijom. Ona je prirodna u času kada dolazi vrijeme odluke – i upravo u tom kontekstu treba promatrati rastuće i po mnogome ključno geostrateško značenje karlovačkih vrata/ koridora. Naime, i dotadašnja je strategija agresora bila: pocijepati Hrvatsku na nekoliko odvojenih dijelova, ali sada će to trebati izvršiti konačno i u potpunosti, što znači: Hrvatsku treba definitivno razdi-jeliti bar na dva dijela, tj. odvojiti sjevernu od zapadne i južne Hrvatske. Jedno se postiže osvajanjem područja između Save i Drave (Okučani – Virovitica), a drugo osvajanjem karlovačkih vrata.

Uloga karlovačkih vrata – prekid teritorija HrvatskeU svakoj eskalaciji ili obnovi velikog rata protiv Hrvatske karlovačka vrata su ključno i idealno mjesto za cijepanje Hrvatske. Ono u slučaju Neretve ili zadarsko-šibenskog zaleđa nije potpuno, jer su moguće veze morem. Istina je da se istočna Hrvatska brani i u zapadnoj Slavoniji na spojnici Novska-Pakrac-Daruvar-Viroviti-ca, a Dubrovnik i u zaleđu Makarske ili Ploča, ali je još veća istina da prekid držav-nog teritorija u karlovačkim vratima za Hrvatsku znači i apsolutni prekid, i to takav koji je lociran upravo u središtu Hrvatske, to je prekid na spojnici dvaju izduženih krakova hrvatske geopolitičke potkove - njezinog panonskog i jadranskog kraka. Zbog razumljivih razloga takav bi prekid Hrvatska izuzetno teško preživjela ostav-ši ograničena za veze panonskog i primorskog dijela samo preko teritorija jedne druge države - Slovenije. Zato je obrana Karlovca prioritetni zadatak u svakoj ob-novi i eskalaciji rata. Treba još napomenuti da u slučaju prekida Hrvatske u karlo-vačkim vratima nije moguća kompen zacija preko Bosne i Hercegovine što se danas bjelodano i pokazalo, te tako Slovenija preostajc kao jedina promet na mogućnost.

Značenje karlovačkih vrata/koridora vidi se dobro iz činj enice da se Hrvatska sa-stoji od tri životne okosnice: panonske, jadranske i međusobne spojnice gdje su locirana i karlovačka vrata. A za ostvarenje prekida pos toji ovdje za neprijatelja nekoliko važnih pogodnosti:

Radovan Pavi} • Geostrategija karlova~kih vrata


Prvo – karlovačka vrata su relativno malih dimenzija: od granice sa Slovenijom na Kupi i BiH ima tek oko 47 km razdaljine. Ali, ako se uzme u obzir etnički ras-pored stanovništva, onda se između Slovenije (na Kupi) i početka relativno vrlo kompaktnog srpskog etnikuma jugoistočno od Karlovca (na liniji Mlakovac-Tu-šilović- Gornja Trebinja-Banski Moravci) prema Krnjaku, Vojniću i Vrginmostu karlovačka vrata sužavaju na uski hrvatski etnički koridor širine svega do oko 23 km (Kupa-Gornja Trebinja). A zbog neprijateljskog odnosa znatnog dijela Srba u tom prostoru prema državi Hrvatskoj -ovakav je etnički raspored, kada se radi o širini vrata/ koridora, prava mjera stvarima.

Drugo - vidljivo jc, dakle, da etnički odnosi imaju bitno značenje za karakter vrata/koridora - zato treba uzeti u obzir i druge etničke realnosti kao i moguće manipu-lacije. A to znači: sjeverno od Karlovca nalazi se prostor Žumberka s hrvatskim i unijatskim stanovništvom. Prema popisu iz 1991. god. broj Srba u tom prostoru (općine Samobor, Ozalj i Jastrcbarsko) iznosi svega 1033, što je beznačajno u bilo kakvim normalnim odnosima, ali ne i u slučaju pokušaja manipulacije sa Srbima i unijatima koji bi također “morali” biti “Srbi” u smislu njihove “ugroženos ti”. Ta-kav pokušaj ne mora biti bezazlen, što znači da hrvatski etnički koridor može biti (?) ugrožen i sa sjevera. Dodajmo tome i činjenicu da prema popisu iz 1991. grad Karlovac ima, uz 64,2% Hrvata i 24,2% Srba, a u općini Karlovac uz 63,8% Hrvata i 26,7% Srba od kojih su poton ji u znatnom broju protivnici hrvatske države bilo dijelom kao aktivni sudionici u oružanoj pobuni, bilo kao djelot vorna peta kolona. Slijedi zato važan zaključak: hrvatski etnikum je vrlo uzak, u potencijalnom je okruženju Srba sa sjevera, juga i jugoistoka, ima jaku jezgru urbanih Srba u velikoj mjeri umjetno dovučenih u grad kordunaškom politikom bivšeg režima, a sve to na mjestu koje ima krucijalno značenje za sigurnost, također i Zagreba i teritorijalnu cjelovitost Hrvatske. A kako su naši protiv nici sve samo ne glupi – za očekivati jc da će u slučaju eskalacije rata, Karlovac i karlovačka vrata biti posebno na udaru u skladu s taktičkom varijantom poznatom kao “vukovarizacija” (dugotrajno to-pničko razaranje sa sigurne udaljenosti do potpunog uništenja, a zatim masov ni oklopno-pješački napad).

Imajući u vidu ovakvo suženje hrvatskog etnikuma na usku koridorsku zonu i uop-će značenje rasporeda et nikuma u političkim i vojnim pitanjima treba podsjetiti da se dalje prema jugoistoku u kordunskom zaleđu nalazi područje Bihaćko-cazinske krajine koja predstavlja iz raziti muslimanski etnikum, što bi za militantne Veliko-srbe moglo činiti značajan problem. Međutim, kako se za sada otpor Muslimana u Bihaćko-cazinskoj krajini ograničava jedva na samoodržanje logično slijedi da se za Hrvatsku s te strane ne može očekivati nikakva pomoć – dakle, i bez obzira na postojanje izrazite mus limanske većine u dubljem zaleđu to za Hrvatsku nema apsolutno nikakva značenja.

Treće – interes agresora za Karlovac logičan je i zato jer se tu može prekinuti jedan od danas dvaju glavnih kopnenih prometnih pravaca Hrvatske, tj. onaj Zagreb-Rijeka (uz onaj Zagreb-Osijek duž Podravine). Prekidom prometa u karlovačkim vratima ostala Hrvatska gubi vezu s Rijekom kao lukom i ograničava se jedino na

93

služnosti preko teritorija Slovenije. Time se Hrvatskoj onemogućava ne samo me-đusobna povezanost, nego se i Rijeka uvelike potirc kao međunarodna luka što za Hrvatsku znači bitan gospodarski udarac ne samo u tom trenutku, nego još i dugo poslije rata, jer je potrebno relativno duže vrijeme da bi se države zaleđa i brodar-ska poduzeća ponovno okrenuli Rijeci umjesto, položajem i naročito sigurnošću, povoljnijem Trstu ili Kopru.

Četvrto – za agresora Karlovac je važan i stoga jer je to, što se tiče velikih gradova, najisturenija točka velike Srbije prema zapadu, koja se nalazi na tzv. “Šcšeljevoj liniji”, a ona uvijek uključuje i veće gradove (Virovitica, Daruvar, Pakrac, Novska, Sisak, Karlovac, Ogulin, Gospić, Karlobag).

Peto – Karlovac je izuzetno važan kao industrijsko središte, a gospodarsko razara-nje Hrvatske bitni je oblik rata za njezino političko slamanje.

Šesto – Karlovac je jedva 50 km daleko od Zagreba (baš kao i Sisak) što za protiv-nika, ali i za Hrvatsku, ima ogromno psihološko značenje, jer pokazuje da agresor može raditi što hoće praktički u neposrednoj blizini glav nog grada Hrvatske. Isto vrijedi i za Sisak, iako je njegovo prometno značenje u današnjim uvjetima daleko manje.

Za obranu Zagrebačke regije – Karlovac i Sisak imaju ključno značenje. Zato će s mogućom eskalacijom rata upravo ti gradovi biti pod izuzetnim pritiskom, ne samo da ih se osvoji, nego ako to nije moguće da ih se razori kao i Vukovar, za što srpska armija na čelu s pomahnitalim generalima koji žive izvan povijesti - ima dovoljno i tehničkih sredstava i zločinačkog naboja.

Zumberački geostrateški prostorUžina karlovačkih vrata/koridora, mogućnost presijeca nja Hrvatske, značenje Kar-lovca u obrani Zagreba - nisu i jedini geostrateški aspekti koje treba promotriti: radi se još i o ulozi žumberačke Svete Gere (Trdinov vrh, 1178 m) na granici s Republikom Slovenijom. Danas je ta točka, za koju je Republika Slovenija priznala da pripada Republici Hrvatskoj, još pod slovenskom vojnom okupacijom, što je i razumljivo: Slovenija se još uvijek boji eskalacije rata protiv Hrvatske, te je stoga Svega Gera nužna kao obavještajno-kontrolna točka odakle se nadzire čitav prostor između Zagreba i zagrebačkih vrata prema Sloveniji i Hrvatskom Zagorju, pred-vorja Gorskog Kotara i Petrove gore, zbog čega je teško vjerovati da će u današ-njim prilikama Slovenija napustiti tu izuzetnu lokaciju - u njezinom jugoistočnom podnožju nalazi se jedno od najvažnijih potencijalnih ratišta u Hrvatskoj zbog čega Slovenija mora biti zainteresirana da zadrži bitna kontrolna uporišta iznad odgova-rajućeg glacisa.

Karlovac u obrani HrvatskeSve navedeno pokazuje da u svakoj eskalaciji rata protiv Hrvatske udarac na Kar-lovac ima krucijalno značenje, što podrazumijeva da je za obranu čitave Hrvatske ovo prioritetna koncentracijska točka. Zato je obrana Karlov ca u samom početku


94

agresije važnija nego u slučaju Osijeka, Vinkovaca, Dubrovnika ili linije Novska-Virovitica. Navedeno ne izražava nikakvu zagrebačku metropolicentričnost, nego je izraz realnosti: samo sačuvana jezgra i omogućeni pristupi prema Panoniji i Ja-dranu osiguravaju u krajnjoj konzekvcnci oslobađanje i rubova - obratno je teško za pretpostaviti. Zato je prisut nost neprijatelja u neposrednoj blizini Karlovca izuzetan problem ne samo zbog izuzetne ratne opasnosti, nego i zbog stalnih topničkih na-pada, kao i mogućnosti da ta uporišta budu prihvatne točke padobranskih desanata (zona Mekušje - Kamensko) što je i primjereno totalnom ratu. Jer, ne treba zabo-raviti: ako dođe do obnove velikog rata u Hrvatskoj, to može protiv Hrvatske biti samo totalni rat. Vjerojatno se to neće dogoditi, jer će Hrvatska biti izložena i drugoj vrsti pritisaka, tj. da postane federacija koja bi se sastojala od Hrvatske i Krajine, ili da joj se neki dijelovi jednostavno amputiraju kao kazna što je upravo Hrvatska (a ne Slovenija) ta koja je razbila Jugoslaviju. Međutim, rat protiv Hrvatske nastavit će se makar i drugim sredstvima, u čemu je uloga Karlovca i opet vrlo značajna. Naime, kao jaki gospodarski centar Karlovac može biti izložen razaranjima i to sa svrhom onemogu ćavanja rada i proizvodnje, sa svrhom gospodarskog iscrpljivanja Hrvatske, što bi onda zbog gospodarsko/eg zistencijalnih problema moralo narušiti autoritet vlasti, ukazati na njezinu nesposobnost i stvoriti kritičnu masu nezadovolj-stva koje bi se onda okrenulo protiv aktualnog režima. Cilj je pritom jasan: neka Hrvati sami ruše svoj režim kada to već nisu mogli učiniti militantni Velikosrbi. A u tom kontekstu treba promatrati i današnje topničke napade na ostale dijelove Hrvat-ske koji imaju za cilj također i onemogućavanje povratka izbjeglica što i opet znači gospodarsko iscrpljivanje Hrvatske s istom svrhom stvaranja kritične mase nezado-voljstva, koje bi onda bilo upereno protiv ne samo današnje vlasti, nego i režima.

ZaključakSvoju je ulogu u povijesti Karlovac započeo s ključnom geostrateškom funkcijom koja je trebala spriječiti prodor Azijata prema sjeverozapadu, a također osigurati i veze zaleđa hrvatskog “ostatka ostataka” sa sjevernim jadranskim primorjem. Tu istu ulogu Karlovac vrši i danas nakon više od 400 godina. Opasnost prijeti iz istog smjera, s istoka i jugoistoka, prekid državnog tijela Hrvatske os taje i dalje kao cilj, ali ima i bitnih razlika: na Hrvatsku se danas nije digao azijski osvajač, nego oni kojima je Hrvatska, poglavito od XVI/XVII stoljeća bila uporištem za spas i održa-nje. Radi se, dakle, o izdaji. A izdajnici nikada nisu samo obični “neprijatelji”, oni su naprosto ljudski ološ i smeće u povijesti. Hrvatska je, izgleda, zbog svog geopo-litičkog položaja osuđena da ponovno živi i obnavlja svoju povijest. To nije lako, ali je poučno: svi bi trebali uvidjeti da se Hrvatska održala uvijek, pa će tako biti i danas. To je poruka osvajačima, ubojicama, pljačkašima, rušilcljima, palikućama i mučiteljima. Točka!


95

GEOGRAFSKI I GEOPROMETNI POLOŽAJ KARLOVCA I KAR-LOVAČKIH VRATA/KORIDORAŽivotne i geoprometne okosnice Hrvatske

1 - Panonska okosnica2 - Primorska okosnica3 - Hrvatska spojnica s karlovačkim vratima4 - Bitna je osobina karlovačkih vrata da ona imaju i naddržavni karakter s obzirom

na veliko perspektivno značenje najkraćih veza Slovenije sa zapadnom Bosnom

HRVATSKI KORIDORI l HRVATSKO-BOSANSKOHERCEGOVAČKI KORIDOR

Zbog specifičnog oblika Republike Hrvatske (“geopolitička potkova”, “geopoli-tički kifl”) i suženja državnog teritorija bilo između drugih država ili u odnosu na more u Hrvatskoj treba uočiti pet bitnih teritorijalno-geoprometnih koridora. To su: karlovački koridor, zatim riječko-istarski, kninski (zapravo gračačko-obrovačko-kninski), paški i neretvansko-dubrovački. Svi su ti koridori od odlučnog značenja za Republiku Hrvatsku, jer na samom njezinom teritoriju ne mogu biti ničim zami-jenjeni, osim ako se i radi o uzdužnoj vezi duž Jadrana i njegovih otoka.


96

Hrvatski koridori

1 -a) Karlovački koridor (1). Širok između granice sa Slovenijom i BiH oko 47 km. Međutim, zbog srpskog etnikuma on je u etničkom smislu znatno uži kao hrvatski etnički koridor,

b) U slučaju prekida prometa kroz karlovački koridor Hrvatskoj između kopnenog i sjevernog primorskog prostora preostaje jedino zaobilazna veza preko Slovenije (1 a)

2 - a) Riječko-istarski koridor (2) je također vrlo uzak (na najužem mjestu svega oko 13 km), ali praktički zbog isključivo hrvatskog etničkog prostora i kontakta s Republikom Slovenijom nije geopolitički opterećen, a zbog participacije na moru teško može biti prekinut.

b) S obzirom na još uvijek postojeću četničku dominaciju u UNPA sektoru Zapad - koridorsko značenje ima i veza kroz Podravinu. (3) Gračačko-obrovačko-kninski koridor je najširi, jer između Mas-leničkog ždrila i sjeverozapadne Dinare (kod Ličke Kaldrme) ima oko 53 km. Međutim, zbog prirodoslovnih razloga (reljef), taje širina samo privid i koridor se ograničava zapravo samo na četiri prometna pravca (Lovinac-Obrovac, Gračac-Obrovac, Gračac-Knin i dolina Une-Knin).

Zbog prevladavajućeg srpskog stanovništva s prevladavajućim ili znatnim udjelom ekstremnih militantnih Velikosrba, ovaj je koridor geostrateški izuzetno osjetljiv, pogotovo jer je to prostor gdje srpska tzv. “Krajina” - “mora” imati izlaz na more. (4) Paški koridor, danas jedini alternativni koridor Republike Hrvatske za vezu nje-zinog sjever nog i južnog dijela. Prednost je tog koridora da prolazi kroz isključivo hrvatski etnički prostor, ali je geostrateški ipak osjetljiv na dalekometne raketne i zrakoplovne napade, jer ovisi o trajektima i mostu, a nalazi se u neposrednoj blizini četničkih uporišta. (5) Neret vansko-dubrovački koridor povezuje oba dijela Re-publike Hrvatske sa sjeverozapadne i jugoistočne strane teritorija BiH kojim ona izlazi na more i nastavlja se kroz vrlo usko dubrovačko primorje do Prev lake. U dubrovačkom sektoru on je geostrateški izuzetno osjetljiv iz triju razloga: dubina ratišta iznosi ovdje uglavnom samo nekoliko kilometara, u zaleđu je prostor istoč-ne Hercegovine dijelom s većin skim srpskim pučanstvom militantne velikosrpske orijentacije uz pos tojanje snažnih i trajnih ambicija da Srbi i Srbija i ovdje izađu na more. 3 - (6) Hrvatsko-bosanskohercegovački koridor kao glavna transver zalna geoprometna životna okosnica BiH (bosanskohercogovački koridor), koja u svijet izlazi preko Republike Hrvatske. Njezina je prednost da je sva locirana u području većinskog hrvatskog i mus limanskog etnikuma.


97

ESKALACIJA (?) U RATU PROTIV REPUBLIKE HRVATSKE I MOGUĆNOSTI CIJEPANJA NJEZINOG DRŽAVNOG TERITORIJA U slučaju obnove rata protiv Hrvatske (?) moguće je govoriti samo o velikom ili to-talnom ratu. U tom slučaju cilj neprijatelja biti će presijecanje Hrvatske na nekoliko dijelova. Pri tome najvažniji prekid republičkog teritorija jest onaj u karlovačkim vratima/koridoru.

1 - a) Teritorij karlovačkih vrata danas okupiran od četnika (a i b vrijede i zadruge moguće teritorijalne prekide na teritoriju Hrvatske), b) mogući pritisak agresora prema slovenskoj granici čime se pot puno prekidaju karlovačka vrata,

1 a) Obilazak karlovačkih vrata preko teritorija Slovenije za Hrvatsku je nepovo-ljan: ne samo da je izložen političkoj volji jedne druge nipošto ne naročito prija-teljske države, nego je između Zagreba i Delnica (preko Novog Mesta i Kočevja) znatno duži, dok je između ta dva slovenska središta zbog reljefnih razloga i slabije cestovne povezanosti, zapravo posve neprikladan za brzi, jednostavni, jeftini i ma-sovni promet.


98

2 - Mogućnost cijepanja teritorija Hrvatske u zapadnoj Slavoniji također se temelji na postojanju srpskog etnikuma, ali gdje Srbi (u bivšoj općini Pakrac) imaju samo relativnu većinu

2 a) - I ovdje je moguć zaobilazni pravac preko Madžarske, lako je cestovna infra-struktura ovdje bitno povoljnija negoli na sektoru između Novog Mesta i Kočevja u Sloveniji, udaljenosti su ipak znatne, a mogući su i politički problemi, budući da Madžarska mora prema Srbima i Srbiji voditi opreznu politiku zbog svoje nacio-nalne manjine u Vojvodini. Također, veza s istočnom Hrvatskom je preko Donjeg Miholjca lociranog vrlo blizu okupiranog područja u Baranji, koje predstavlja ofen-zivno agresorsko pročelje zbog čega most kod Donj eg Miholjca može biti doveden u pitanje

3 - Agresor će sigurno biti zainteresiran i za prekid teritorija Hrvatske u zadarsko-šibenskom prostoru

4 - Važno mjesto potencijalnog prekida je i u Poneretaviju (s lukom Ploče)

5 - Zbog raspolaganja slobodnim morskim pročeljem Hrvatska može plovidbeno kompenzirati prekide u zadarsko-šibenskom prostoru i Poneretaviju


99

6 - Boka Kotorska kao baza vrlo snažne JRM (Jugoslavenska Razboj nička Mor-narica). Ona može ugroziti priobalni plovidbeni pravac koji potire značenje pre-kida kopnenih veza duž hrvatske obale Jadrana. Međutim, kako taj naš priobalni plovidbeni pravac može koristiti rutu i između otoka, ugrožavanje od strane JRM zapravo ne dolazi u obzir. Ali, trajnu opasnost predstavlja neprijateljsko vojno zra-koplovstvo.

GEOSTRATEŠKI POLOŽAJ KARLOVAČKIH VRATA/KORIDORAOsnove1 - Sveta Gera (1178 m) kao važna kontrolno obavještajna točka na granici Repu-blike Slovenije i Republike Hrvatske, danas pod slovenskom vojnom okupacijom

2 - Zagrebačka vrata - sigurna važna geostrateška veza Republike Hrvatske s osta-lom Europom

3 - Udaljenost Karlovca od državne granice sa Slovenijom iznosi svega 11 do 12 km, što znači da se on ubraja u većinu onih važnih gradova Hrvatske koji su svi locirani bilo uz samu državnu granicu, bilo u njezinoj blizini (Zagreb, Karlovac, Rijeka, Slavonski Brod, Vukovar, Varaždin, Knin, Ploče, Dubrovnik)

4 - glavni prometni pravci u karlovačkom koridoru/vratima (cesta i željeznička pruga Budimpešta-Zagreb-Karlovac-Rijeka

5 - Grkokatolički prostor u Žumberku koji je preslabo, zapravo nikakvo uporište za srpsku manipulaciju o pripadnosti “Krajini” i velikoj Srbiji


100

Agresija6 - Ekstremistička velikosrpska tzv. “Šešeljeva linija” koja povezuje Dravu kod Barča, zatim Grubišno Polje, Daruvar, Pakrac, Novsku, utok Une i Save, Sisak, Karlovac, Ogulin, Gospić i Jadran kod Karlobaga (razumljivo je da se sva nabroje-na naselja nalaze unutar tzv. “Šešeljeve linije”

7 - Vojna zona Mekušje-Kamensko u posjedu nekadašnje JNA udal jena od Karlov-ca manje od 5 km kao neposredna teroristička opas nost uperena protiv Karlovca

Prijevara8 - a) UNPA područja važna kao politička brana u procesu vlastitog vojnog oslobo-đenja okupirane Hrvatske, inače beznačajna za sigur nost Hrvatske bilo u odnosu na dalekometne topničke napade, bilo u odnosu na druge vrste agresije protiv Repu-blike Hrvatske (oklop-no-pješačka agresija),

b) tzv. “ružičaste zone” koje su već s dolaskom snaga UN morale odmah biti vraće-ne Hrvatskoj, ali su zapravo kao prijevara poslužile da se utvrdi “granica” osvajanja od strane militantnih Velikosrba prema Republici Hrvatskoj

Susjedne države9 - Slovensko zaleđe Republike Hrvatske u funkciji europske tam-ponske zone (T) prema problematičnom jugoistoku


101

10 - Bihaćko-cazinska krajina s apsolutnom većinom Muslimana danas je kao ge-ostrateško zaleđe za Hrvatsku beznačajna, budući da se nalazi u velikosrpskom okruženju i bori za puko samoodržanje

GEOSTRATEŠKO ZNAČENJE SVETE GERE (TRDINOV VRH, 1178 m) Izme-đu Medvednice (1033 m) i reljefnog niza Velike i Male Kapele (1534 i 1191 m), Sveta Gera je ključna obavještajno-kontrolna točka u zaleđu potencijalnog ratišta koje zahvaća međuprostor Karlovac-Petrova gora (512 m) - Sisak - Zagreb

1 - a) Sveta Gera,

b) prijevoj Kapela (887 m)

2 - Zagrebačka vrata s prometnim pravcima prema Sloveniji, Austriji i Balkanu

3 - Ofenzivno pročelje moguće agresije s jugoistoka (Balkan)

4 - Podvodno-močvarno-riječno-jezerska zona Crna Mlaka - sliv Kupčine koja u slučaju agresije s jugoistoka ima obrambeno značenje u odnosu na prometni kori-dor Karlovac - Zagreb

5 - Pogodno obrambeno značenje Kupe i Korane za Hrvatsku ima taj politički ne-dostatak jer ovi vodeni tokovi mogu sugerirati dojam da su kao prirodoslovna ozna-ka na terenu pogodni za određivanje “granica” neke buduće “krajine”

6 - Međuprostor između Slovenije, Gorskog Kotara, Petrove gore, Siska i Zagreba koji se može obavještajno kontrolirati sa Svete Gere


Milan Mirić

RAT TREBA DOBITI HUMANO PROJEKTIRANIM MIROM

Odazvao sam se rado ovakvu razgovoru; *) unaprijed sam nešto vlastitih misli pri-bilježio, ali, što zbog odmakla vre mena što zbog osjećaja da su drugi dosad izrekli mnogo onoga na što sam i sam htio upozoriti, ja sam već bio i odustao. Onda su me neka emocijama ponesena govore nje ponukala da se ipak javim, ako i ne baš replikom, ono, prije svih drugih meni samome nužnom, dopunom emo cionalnom doživljaju teme.

No kad sam već popustio izazovu, neka mi ne bude zamjereno kažem li koju i o nekim drugim zanimljivim ideja ma što su ovdje izložene. Ako sam dobro razumio, ovdje se čulo vrlo uvjerljiva govora u ime jednog prirodoznan-stvenog koncepta sociopolitičkih odnosa među ljudima. Dosljedno izvodeći iz takva polazišta, ovaj koncept vrlo jasno postavlja problem rata, mira i demokracije, također i problem pojedinca i društva. Ono stoje meni, međutim, izazovno u takvome polazištu jest zaključak iz njega: Gos podo, hoćete li svoju, nezavisnu i priznatu državu, hoćete li u njoj mir, hoćete li u njoj još i demokratsko društvo, sve je to moguće, sve je to ostvarivo, ali to, pojedinačno ili zbrojeno, stoji toliko materijalnih i toliko moral-nih, toli ko ljudskih, fizičkih i duhovnih žrtava. Izvolimo, odlučimo se, jesmo li i koliku smo cijenu za to spremni platiti. Na koliku smo cijenu spremni pristati, samo ćemo toliko od željenog moći i dohvatiti. Na prvi pogled privlačna teza.

Vrlo uvjerljivo, unaprijed naše želje hipostazira u izračunljivo rješenje. Nevolja je samo u tome što iza nje stoji, svim tim računima ustobok, ista ona utopijska himera Što stoljeće i po plazi iz doktrinarno pregrijavane znanosti o ljudskom društvu, koja nam je, katkad liberalno građanska a katkad manje ili više socijalistička, nudila sigurne pro jekte pravednoga društva i u njemu sretnog pojedinca. Poslije iskustva

*) Prošle godine, 8. svibnja, održala je Vujićeva tadašnja Socijaldemokratska stranka Hrvatske razgovor između različitih stranačkih i nestranačkih intelektualaca: znanstvenika, teologa, književnika, umjetnika, publicista i političara o temi: “Rat, mir i demokracija”. Odaziv, u mnogim slučajevima ozbiljna prigotovljenost za razgo-vor, mjestimična žustrina kao i različitost teza i zaključaka – sve je to potvrdilo da su sazivači pogodili temu a sudionike prikladno odabrali. Zadovoljni, obećali su još takvih razgovora, pa i publikaciju o ovome prvom. Čini se, međutim, da je izborni neuspjeh SDSH na kolovoskim izborima 1992. toliko obeshrabrio socijaldemokrate da su, nadam se privremeno, zaboravili na javne razgovore. Objavljujem ovu svoju redigriranu intervenciju na spomenutome skupu ne zato što bi izricala nešto presudno za diskutiranu temu, već iz uvjerenja da o toj temi treba, što dalje to više i šire, javno raspravljati.

103

upravo s takvim projek-tima u kojima je također sve bilo domišljeno, i slo-boda i demokracija i so-cijalna pravda, čovjek s kraja dvadesetog stoljeća ne bi više smio ono malo nade što mu je još osta-lo razmijeniti za tobože sigurnu sreću što će biti projektirana, izračuna-vana i mjerena prije no što se i započela događati, prije no što su je ljudi že-ljom sposobni i doslutiti.

Pribojavati se je takva, naizgled objektivnog koncepta države i društva, jer i on na-staje kabinetski, a u ime svoje prirodoznanstvene “dokazivosti” jednako je bespri-zivan kao i oni što su besprizivni bili u ime ljudskih snova i humanističkih projeka-ta. Pogotovo gaje opasno ponuditi institucijama državne moći da ga one ostvaruju. Od starih Grka do naših dana ljudi sanjaju o pravednome društvu i sretnoj državi, o racionalnoj upravi javnim stva rima. Kad su se takvi snovi uobličili kao Platonova “Drža va”, Campanellin “Grad sunca” ili Morusova “Utopija”, oni su bili i ostali znaci na putu ljudskog duha što traga za čovjekovim boljim na kreativan način po-jedinačnoga mi saonoga čina. Ali u modernoj povijesti događalo se da su se snovi o sreći, pravdi i razumu, pozivom na pojedinačne kreativne čine, pretvarali u doktri-niranu silu nad čovje kom i društvom, sve do fašističkog ili boljševičkog koncep ta države, što su silu zamijenili za efikasnu upravu a od prisile načinili najkraći put dosreće individuuma. Nijedan takav koncept nije stvorio pravednu državnu upravu pa onda ni slobodno društvo. Upravo se suprotno događalo. Kad se društvene ener-gije pokretalo u ime jedne ideje, prema unaprijed čvrsto strukturiranome sistemu vrijed nosti, posezalo se nužno za silom. Vrlo brzo pokazivalo se da su, tim načinom ostvarivane, javno proklamirane dobre želje, jad i nevolju donosile čovjeku, a na-silje i ropstvo njegovu društvu. Naše vrijeme iskusilo ih je toliko da mora postati oprezno prema svakoj ideji koja nam danas nudi laka rješenja i obećava posve sigurne putove u demokrat sko društvo.

Demokratska zajednica, onakva međutim o kakvoj i ovdje govorim kao o cilju ko-jem težimo na osnovi iskustva zapadnoevropskih društava, zasniva se na ukupnosti jude-okršćanske kulture i zapadnoevropske civilizacije, što me đusobno uvjetova-ne, od antičkih vremena do današnjih dana bruse vlastitu misao o sebi, sanjaju o dosegnutoj slobodi o novim, još neiskušanim oblicima slobodna živ ljenja, grade institucije uprave zajednicom na korist, prije svega, svakoga pojedinačnoga pripad-nika društva. To je ono čemu danas, nakon doktrinarne obeznanjenosti i du hovnog siromašenja, iznova težimo vlastitim oslobođenim željama.

Milan Miri} • Rat treba dobiti humano projektiranim mirom

104 Svjetlo, broj 1-2, 1993.

U ime toga se danas, u krajnjem izvođenju, na našem malom ali nama jedinom prostoru, ovaj rat i vodi.

Iz vjere naime da se on, usprkos nesreće, nužne pratilice svakoga rata, mora voditi u ime humanih interesa svakoga hrvatskoga građanina, osjetio sam potrebu da s dvije-tri rečenice dopunim ono što je ovdje rečeno s više emocija no što vrijeme i situacija produktivno dopuštaju. Da, zvuči vrlo uvjerljivo i umnogome je točno da je u ovom času pitanje rata, u koji smo gurnuti protiv svoje volje, egzis tencijalno pitanje, pitanje opstanka – opstanka nacije, opstanka države, opstanka pojedinca građanina – da je u ovome času najvažnije rat dobiti. Emocije će još dodati da bi tome naporu sve drugo imalo biti podređeno. Koliko god takva rezolutnost bila opravdana u svojoj nakani da potiče i sabire pojedinačne i zajedničke sile kako bi se rat dobilo, ja se ne mogu odreći, nekim ušima vjerojatno i neprikladna pod-sjećanja, da nitko dosada nijedan rat nije zbiljski dobio, ukoliko je u samome ratu zaboravljao ili je odgađao pomisao na mir. Uspješno se rat može voditi samo u ime mira. Uspješan rat definitivno se dobiva pos lije rata, u miru, kao što se, samo pukim ratom dobiveni rat, najčešće gubi u miru.

Jedan od tvoraca današnje ratničke, memorandumske srbijanske politike svojedob-no je pregrijano vikao kako su Srbi nesretan narod koji je ratove znao dobivati, ali je uvijek gubio u miru. Htio je valjda reći kako je s ratovima Srbije sve bilo u redu, ali da je sa svakim njezinim mirom sve išlo ukrivo. Ako je njegova gubitnička tvrdnja dokazi vana na primjerima mira, onda mu ni s ratovima stvari ne stoje kako bi htio. Vodeni su u ime krivog, lošeg mira. To, dosljedno izvedeno, znači samo da je Srbija i u miru nastavljala ratovati, nastavljala biti imperijalna država, voditi zapravo ratnu politiku prividno mirnodopskim sredstvima. Stoga svima nama, po-kušavali biti racionalni ili se prepuštati emocijama: nije istina da su u ratu, da bi se pobijedilo, sva sredstva dobra i dopuštena, da je u ratu sam rat važan. U samome jeku najžešćeg rata važniji je, najvažniji je mir.

105

Zamislimo se već danas nad mirom što nas čeka kad Hrvatska ovaj rat doista i dobije. Nama već danas mora biti jasno – ovakvi razgovori trebalo bi tome da pri-donesu – kakvim će mirom Hrvatska živjeti, u kakvom će miru realizirati sebe kao državu. Kad god u pojedinačnome povijesnome naporu nije bilo svijesti o projektu ukupno ga življenja kao o slobodnoj zajednici pojedinaca, posta jale su realnošću takve povijesne nesreće kao što je primjerice nacionalno slobodna država, a unutar nje po robljeno društvo, neslobodan građanin. Mi već danas, u ratu, moramo projek-tirati slobodno i demokratsko hrvat sko društvo za slobodnu hrvatsku državu; jer: ne bude li slobodnoga hrvatskoga društva, neće biti ni slobodne hrvatske države; ubrzano će postajati krhka i slaba; urušit će se sama u sebe, ostane li samo nacio-nalno slobodna država.

Milan Miri} • Rat treba dobiti humano projektiranim mirom

Goran Gerovac

STRAH OD JESENI

Sve više se bojim jeseni. Kao da u sve udaljenijem mirisu ljeta ostaju zarobljene li-jepe stvari, kao da rat uvijek pri čeka da zelenilo počinje odrastati u onaj žuto-zlatni dodir prolaznosti. Sjećam se ‘91 i onog polaganog neumornog zaokruživanja rat-nog prstena oko grada. U neizvjesnosti lebdećeg pitanja što to donosi jesen skrivao se rat nesaglediv u trajanju. Naivno se vjerovalo kako će sve skoro biti riješeno, ali nakon dvije godine jesen je ponovno donijela rat i rat je opet navijestio jesen.

Tog 9. rujna novi zvuk znaka općeg uzbunjivanja učinio se više kao proba nego kao odaziv na povećanu opasnost. Uzburkanost ulica i ljudskih lica polako se stišavala u skloništima i dok se grad praznio mogao se osjetiti rastući odjek sve bližih i bližih eksplozija. Ostalo je samo čekati, osluškivati i paziti se.

U petak 10. rujna pješice sam otišao na posao. U redakciji gotovo uobičajena živost. Kolege novinari vagali su mo gućnosti današnjeg radnog učinka, ali je sve dileme ras pršio napad na centar. Oko 11 i 20 krenula je cijela lavina događanja. Na trenut-ke je sve tutnjalo i gorilo, odjeci strahovite buke, lomljenja i rušenja, a onda trenuci pod mukle, nestvarne, paradoksalne tišine, kao da je sav život bio protjeran iz ovog grada. Pa onda ponovno nove i uvijek iznova nerazumljive rušilačke granate.

Zarobljen do 14 i 30, bez prava na donošenje brzopletih odluka, odlučujem s prijate-ljima otići kući. Dok idemo prema autu, koloplet najrazličitijih misli tutnji glavom. Svakog trenutka neka nova granata može demantirati ispravnost naše odluke, reći kako smo pogriješili, ali bilo je već kasno jer auto juri ulicama. Na Korzu gotovo nevjero jatna slika. Iz svakog ulaza proviruje četiri-pet glava. Me hanički se urezuju vizualne fascinacije u pamćenje. Na kružnom toku ljudi su vani. Stoje. Nemoćno. Ne mogu prebrojiti. Tada još ne znam da je poginuo kolega Tomica Belavić. Vidim mladi par koji držeći se za ruke uredno prelazi ulicu na “zebri”. Već smo duboko u Mačekovoj ulici. Sve ono što smo vidjeli neposredno poslije napada dovoljno je strašno i bez konačnog broja žrtava. Sretno stižem i ulazim u “haustor”. Ljudi sjede u skloništu, vraćeni u ‘91, tiho pogledima pitaju kako je vani, a ja nemam načina za opisati kako je zapravo. Znam da se do sutra ništa neće promijeniti, ništa popraviti, znam da će fotogra fije reći o tome puno bolje i trajnije, znam da još nije gotovo.

Pitam se koliko je strah rastezljiv osjećaj i koliko ljudi stane u njega. Negdje u sjećanju na ove jesenje dane ostat će bore straha i tuge i nikakva “knjiga smijeha i

107

zaborava” neće moći učiniti zamišljenu plastičnu operaciju duha, zategnuti ožiljke i izbrisati potku straha u našem ljudskom tkanju. Kao da je u svemu najporaženiji ostao život, kao da je pobjedu odnijela sveprisutna devalvacija njegove vrijednosti. Sve u svemu pokajanje uvijek stiže prekasno. Uvijek postoji način za oprost, ali za kajanje.

Glave su svih 28 dana bile teške, zabrinute i glupe za shvatiti logiku rata. Živjeli smo opću opasnost, radili pod općom opasnošću, nagađali kada će biti prestanak, pribo javali se večeri, okretali se na svaki šum, silazili u skloništa zbog lupanja vratima neopreznog susjeda, očekivali čuda s radija i televizije, vjerovali u pobjedu razuma nad glupošću, gledali gdje će doteći kakav mudar rukavac daleke Istočne rijeke.

Kroz 28 dana Karlovac se oprostio s više od 20 poginulih, odnjegovao više od 40 ranjenih. Zbog njih se ne može reći dobro, samo nek je prošlo. Ne može se to reći, ne zbog želje za osvetom, već iz pukog objektivizma surovosti gašenja ljudskih života kao nevjerojatne igre sudbine. Karlovac je posjetio predsjednik države i opet smo bili u udarnim terminima vijesti, na naslovnim stranicama novi na, a svi sta-novnici su žudili za medijskom anonimnošću, ako ona znači mir.

Ako je život imao danas, ne znači da će imati i sutra. Svaki je dan bivao pričom za sebe iza koje se zbog predostrožnosti uvijek stavljala točka. No, dok smo se čudili kako nam izvanredno stanje postaje svakodnevicom kroz sve razmaknutije puko-tine provlačile su se niti normalizacije. Sve na kraju ispada jednostavno u svojoj zapletenosti.

Prespavao sam znak prekida opće opasnosti. Bio sam izgleda umoran od čekanja njegovog javljanja. Da li sam bio sretan? Ne znam jer ne znam razliku normalnog i izvanrednog stanja. Jedan zvuk sirene ne može iz temelja promijeniti stvari. Čini mi se kako ćemo s kada sve ovo jednom prođe, ali kada zaista prođe, kako ćemo se morati privikavati normalnom načinu života. Znamo li što to zapravo podrazumije-va? Bojim se da zaboravljamo.

Kroz zrcalni odnos naših pogleda na sebe same postajemo pasivnim promatračima vlastitih života. A što ostaje od grada? Krhotine, kao što krhotine ostaju od naših živaca. Svuda uokolo razbacan, nekreativan nered stavova i nor mi. Svuda uokolo Karlovac zarobljen opkopima vlastite povijesne predodređenosti. Pratim taj tihi, permanentni sukob s poviješću i nešto mi govori kako je ona tek niz etapa na putu kojem nema kraja pa ga ljudska ograničena sposobnost poimanja beskraja želi uko-ričiti u udžbenike. Od datuma do datuma učit će se i ovaj rat, njegove bitke, njegove etape. Ostaje pitanje tko će i kada moći naučiti imena svih onih koji su živjeli u njemu.

Goran Gerovac

Marinka Mužar

KARLOVAC - RANJENI GRAD

Na sutoku nabujalih rijeka Korane i Kupe napadima ne prijatelja ponovno odolijeva i prkosi ranjeni grad. Ranjeni Karlovac čija građevna struktura priča četiristoljet-nu pri ču kontinuirane gradogradnje kulturno povijesne i arhi tektonske vrijednosti. Grad zapadnoeuropske kulture i umjetnosti koji je bio 1987. godine ocijenjen od asocijacije zemalja “Alpe-Jadran” kao primjer uspješne građevinske obnove. To je bio grad čija je obnova povijesne Zrinjsko Frankopanske palače nagrađena značaj-nom plaketom ECOVAST-a (“Europian concil of small village and little town) jer

se prilikom obnove sačuvala slojevitost postoja nja. U 1991. godini kada se pripre-mala svečanost primop redaje plakete, europskog priznanja revitalizacije povijes ne zgrade, grad Karlovac je prvi puta ranjavan u povreme nim i žestokim napadima od bivše jugoslavenske vojske i četnika, a najstarija zgrada u Zvijezdi (danas Gradski muzej) pogođena je projektilom.

Općina, Banjavčićeva 9 (1991.)

109

U prvim napadima na grad, neprijatelj je iskalio svoj bijes na palači Gradskoga Ma-gistrata, toj neorokoko ljepotici, simbolu povijesnih mijena grada, kao da će grana-tama i požarom moći zaustaviti proces nacionalne i ekonom ske obnove. Zahvalju-jući nadljudskim naporima komu nalnih službi i gradskoj upravi, zgrada Gradskog magis trata očuvana je u tolikoj mjeri da se u cijelosti može izvršiti konzervacija i rekonstrukcija. Ujedno bio je to poticaj da se dobrom organizacijom pruži gra-du najhit nija pomoć u preventivnoj zaštiti i raščišćavanju ruševi na. Postradale su male gradske palače, obrtničke i trgo vačke kuće, čiju vremensku i stilsku vrijednost prepoz najemo u jednostavnosti, funkcionalnosti i stilskoj ujednačenosti. Pogođene projektilima u pročelje ili u krov, njima je ustvari ranjeno srce, jer na oko nevidljivi statički poremećaji uskoro mogu biti uzrokom nekon troliranog urušavanja objekta.

Nažalost, Karlovčani su bili svjedoci samourušavanja pra voslavne crkve Sv. Ni-kole, jedne od glavnih urbanističkih vertikala, značajnih za identitet grada. Ispred vojarne leži zgnječena barokna lukovica s latinskim križem i kao da pokazuje raza-ranje umijeća kontinuiranog postojanja za padnoeuropskog oblikovanja utkanog u stvaralaštvo um jetničkog obrta. Jer usporedbom povijesnih nacrta i pojedinih obli-kovnih elemenata crkve Sv. Nikole i Presvetoga Trojstva možemo uočiti i zaklju-čiti da su obje crkve sa mosvojno osmišljeno djelo istoga majstora, karlovačkoga graditelja Josipa Stillera, koji je ujedno građevinski i ob likovno osmislio današnji Trg bana Jelačića. Isti trg kojega je pred četiri stoljeća projektirao talijanski gradi-telj Niccollo Angelini sa ciljem da bude mjesto okupljanja i ogle dalo grada, sada je postao stjecište prognanih i siromašnih, a obližnji krovovi prekriveni su najlonskim trakama i podsjećaju na ranjenika kojemu je postavljen prvi zavoj.

Kuće i stanovi karlovčana već tri godine postaju privre mena skloništa, a nakon svakoga napada u povijesnim objektima zabrinuto se gleda u strop, otkrivajući po-

Radićeva ulica (1992.) Crkva Sv. Doroteje (1993.)

Marinka Mu`ar • Karlovac - ranjeni grad

110 Svjetlo, broj 3-4, 1993.

put paučine uvijek nove pukotine koje nastaju uslijed deto nacija. Već po drugi puta u cijelom gradu ponavlja se istovjetni proces čišćenja izloga, skupljanja stakla i odvoženja na deponij, izlozi su ponovno obijeni daskama i samo šturi natpisi iz-vješćuju prolaznike da se u ovim mračnim prostorima vrši prodaja. Spoznaja da su pos tradale kuće poznatih karlovačkih graditelja i poduzet nika Mh lbaucra, Carne-lutti-a, Collussi-Reissa, Della Marine, Hekša, Dvornika i Marića, nameće ujedno pi tanje protiv koga se to neprijatelji bore, i daju poticaj iznenađenoj i nespremnoj Europi da nam pomognu u sanaciji ratnih šteta, jer ustvari pomažu u očuvanju za-jedničkoga kulturnog identiteta

A izvorne “purgerske” drvene obnovljene i oštećene kuće svojim čudnim ranjenim očima opominju neprijatelja da će izdržati i ovaj rat, a zatim, nakon konzervator-skih zah vata ponovno će biti udobni dom Karlovčana.

Na prvoj crti bojišnice kao prsten oko grada stisnule su se oštećene i ranjene crkve i kapelice. Njihova zajednička povijesna pri-ča čini zavjet vjere i mo-litve za univerzalni mir i pravdu. I koliko god ih neprijatelj razara s ciljem uništenja traga naroda koji stoljećima živi na ovim pros torima, one će i sa-mim svojim simbolima svjedočiti o duhovnoj kul-turi i stoljetnom postoja-nju hrvatskoga na roda.

Prikupljanjem spoznaja o štetama često se pitamo koliko nam dimenzija otkriva oštećena arhitektura. Jer izvan naselja, na brežuljku, jednostavnog oblikovanja, sa zvoni kom ispred zapadnoga pročelja, izgrađena u 17. stoljeću sada stoji slomljena, ranjena i napuštena kapela Sv. Doroteje. Oštećeni volumen crkve potiče na kretanje i kroz zid se odjednom vidi “komadić plavoga neba” koji asocira na razmišljanje o beskonačnosti.

U zaštićenoj povijesnoj zoni grada postradalo je u na padima 194 stambeno poslov-nih kuća, a od 37 zaštićenih i evidentiranih župnih crkvi i kapelica, teško je ošte-ćeno 16 sakralnih objekata. Premda su ustanove kulture iz van zaštićene zone bile obilježene oznakama Haške konvencije u prvom napadu na grad teško su postradali Povijesni arhiv, Galerija “Vjekoslav Karas” i Gradska knjižnica. I sama povijesna cjelina bila je obilježena znakom Konvencije za zaštitu kulturnih dobara u sluča ju oružanog sukoba. Stoga je obveza države članice Konvencije da “osigura u okviru svog sistema kaznenog prava, sve potrebne mjere da budu progonjene i pod vrgnute kaznenim i disciplinskim sankcijama osobe, ma koja bila njihova narodnost, koje

Radićeva ulica (1992.)

111

su učinile ili su dale naredbu da se nanese povreda ovoj konvenciji (član 28. Haag. 14. svibnja 1954. god.).”

A na horizontu grad Karlovac stoji oštećen, ranjen, pono san i branjen. Karlovčani žive u novom vremenu, svjesni svoga postojanja i svjesni svoga kulturnog i gradi-teljskog nasljeđa.

Marinka Mu`ar • Karlovac - ranjeni grad

Jasna Plevnik

KARLOVAC IZMEĐU RATA I RAZVOJA

Karlovačka županija to je, među ostalim, i Slunj i Ozalj, dakle okupacija i šok rata, ali i blagostanje mira, poduzet ništvo i razvoj. U tako izraženim suprotnostima nezahval no je sustavno promišljati i provoditi cjelovitu strategiju razvoja. Odrednice rat i povremeni mir tvrda su realnost u kojoj je teško ne živjeti od danas do sutra, i u kojoj je ponekad posve razumljivo da se Karlovac, središte Župa nije, ubrzano vraća u prošlost, svojim korijenima i postaje sve više vojna utvrda, a sve manje moderno gospodarsko središte.

O tim kontradiktornostima karlovačkog županijskog prostora, o izgledima za “više svjetla” i izvjesnijoj buduć nosti, o ljudskim pravima i odnosu prema manjinama razgovarali smo početkom listopada sa županom Josipom Jakovčićem.

Već i površina psihološka, sociološka i gospodarska promiš ljanja potvrđuju da je sve više građana Karlovačke županije koji, kako vrijeme odmiče, sve teže podnose posljedice rata i ekonomske krize na njihov svakodnevni život. Građani su sve skloniji tzv. “unutrašnjoj emigraciji”, odustajanju od par ticipiranja u političkim i društvenim zbivanjima relevantnim za njihov život. Kakva je, dakle, budućnost građana Karlo vačke županije i postoje li pretpostavke za optimizam? Situacija je teška, no ima i pozitivnih elemenata koji još ovog trenutka nisu došli do pra-vog izražaja. Dakako da je prvo i temeljno kako omogućiti sigurnost življenja građa na Karlovačke županije. U kontekstu stalno otvorenog pitanja hoće li padati granate ili neće, razumljivo da nam je pitanje svih pitanja mir.

Problem je što je crta bojišnice izuzetno blizu, prvenstve no Karlovcu; ona je praktično u gradu za razliku od Ogu lina ili Duga Rese. Ta činjenica svakako negativno djeluje na ljude. Održavanje nastave bilo je prekinuto jedno duže vrijeme i vrlo je obvezujuće i komplicirano u postojećim uvjetima reći: škola može početi. U gradu ima, po nekim grubim procjenama, oko 10 tisuća pučkoškolaca i srednjo školaca i zbog njih je nužno pravilno procijeniti uvjete sigurnosti održavanja nastave. Ne gledam na takvu deli katnu odluku samo kao župan, veći kao roditelj, jer i moje dijele ide u školu. Jasno, sve su to momenti, kao i da li će dućani biti otvoreni, hoće li biti dovoljno hrane, koji utječu na psihu ljudi, na njihovo razmišljanje o perspektivi postojećeg stanja.

Kako iz toga izaći, koji su elementi za optimizam? Prvo, situacija se nakon donošenja za-dnje Rezolucije 871 ipak promijenila, neke stvari su se pokazale u pravom svjetlu. Hrvatska politika je potvrđena kao ispravna. Za tim, ljudi su pokazali da unatoč svim problemima imaju snage i morala da obnove razrušeno; već sada je dosta toga popravljeno iako su štete

113

znatne. Globalna bi gospodar ska politika po dosadašnjim potezima i mjerama Vlade mo-rala donijeli pozitivne pomake i u standardu ljudi. Razumljivo je da ne možemo očekivali nekakve spektaku larne rezultate, ali svako poboljšanje, pa i to da djeca idu u školu, da se razrušeno obnavlja, znači perspektivu, bolju sutrašnjicu.

Onoga trenutka kada dovedete život u normalne tijekove, a to pretpostavlja da ljudi idu normalno na posao, da funkcionira snabdijevanje, javni prijevoz, i tome slično, da postoji takva sigurnost da ne može svakog trenutka pasti granata i sve to uništiti, tog trenutka ćemo moći misliti i o rješavanju ne samo egzistencijalnih problema, već i o onome što čini npr. “luksuz.” života.

Znači li to da ne vjerujete u one procjene koje govore o mogućnosti totalnog hr-vatsko-srpskog sukoba?Za sada su naznake takve da se može govoriti o određe nom smirivanju stanja. No, bit ću iskren, dvojim da će se problem uspostave hrvatske vlasti na čitavom njenom području ostvariti mirnim putem. Kako i u kojem obliku i kada osigurati hrvatsku vlast na tim pro-storima, to je pitanje. Teško mi je govoriti o tome kako ona druga strana razmišlja, ja znam kako mi ovdje razmišljamo, kako raz mišlja službena politika ove zemlje. Hoćemo hrvat-sku vlast i hrvatsku jurisdikciju, jer to je hrvatska država, bez obzira na stanovništvo, na nacional nost. Ne znam hoće li oni koji to osporavaju shvatiti? Smisao je hrvatske politike da se na miran način riješe problemi ili će biti potrebno upotrijebiti silu. To nam je čitav svijet priznao, osim te jadne šačice bijednih, moramo reći baš tako, bijednih Srba, koji smatraju da mogu imati svoj pedalj zemlje, svoju državu. A s druge strane ova država im je kroz Ustav i Ustavne zakone zagarantirala sva građanska prava. Teško je govoriti unaprijed što se može očekivali, ali poznajući neprijatelja i dosadašnju situaciju, mislim da neće ići mirnim putem.

Pozicija župana je od posebne važnosti, sami ste kazali da je županija na stanovit način “država” s velikim ingerencijama u svim segmentima društveno-komunal-nog života. Analog no tome, Vi imate ogromne ovlasti u operativnom smislu. Na koji način mislite uspostaviti pravi balans između ovlasti i odgovornosti?Tu zapravo do sada uopće nema nikakvih problema. Istina je da kao župan imam velike ovlasti, sve izregulirane zakonom, jer županija je jedinica lokalne samo-uprave i državne uprave, prema tome župan je vrhovni predstavnik države. Kao takav odgovoran sam i nadležan za sprovođenje zakona i djelovanje države na žu-panijskom području. Iz tih nadležnosti proizlaze i velika ovlaštenja, ali nikada ni-sam provodio niti želim provoditi svoju samovolju. Po prirodi sam čovjek koji nije sklon diktiranju i uzimanju prevelikih ovlaštenja, skloniji sam tome da se problemi rješavaju dogovorno. No, onoga trenutka kada treba do nijeti odluku, kada treba “prerezati”, onda sam svakako ja taj, ali uvijek je ona temeljena na zakonima i propisima. Vjerujem da su se i ljudi koji sa mnom rade mogli uvjeriti da su odluke koje sam donosio bile uvijek onakve kako smo se dogovorili.

Poznavaoci kadrovske politike drže da manjka pozitivna kadrovska selekcija, te da se ratne okolnosti, nažalost, zlo upotrebljavaju kao izgovor za reafirmaciju politike dovođe nja podobnih a ne sposobnih ljudi, te da neki neumjereno gomilaju funk-cije?

Jasna Plevnik • Karlovac izme|u rata i razvoja

114 Svjetlo, broj 3-4, 1993.

Županija je u formiranju, ovo je početak, imamo tek nekolicinu zaposlenih djelatni-ka. Svi članovi županijskog Poglavarstva uključeni su u posao. Poslovi i problemi se rješavaju po resorima, a ja sam, naravno, u sve upućen i sa svime upoznat, ali operativno ne mogu, što bi uostalom bilo i pogrešno, sve osobno rješavati. Ekipu koja sada postoji u Županiji, ja sam indirektno ili direktno predla gao županijskoj Skupštini, koja ih je jednoglasno prihva tila.

Znači, možete reći da imate s kim raditi, da imate prave suradnike?Ovog trenutka mogu potvrditi da sam odabrao stručne i prave ljude, jasno, vrijeme može pokazati da sam u neko me i promašio. Ipak, složio bih se s tim da apsolutno manjka jedna prava kadrovska politika. Znam kako mi je bilo teško prilikom oda-bira kadrova za županijsko Pogla varstvo, koliko je trebalo vremena dok sam došao do imena određenih ljudi. U tom odabiru morale vagati niz stvari. Prvo, nisam želio i nikada neću odstupiti od princi pa angažiranja moralnih, poštenih i stručnih ljudi.

Dakako, pored toga morate voditi računa i o stranci zna se kakav je odnos vladaju-će stranke i opozicije, uostalom glasači su iza vas i o teritorijalnoj zastupljenosti. Odabir pravih kadrova je nevjerojatno težak i odgovoran posao, treba puno toga ispitati, procijeniti. Jedan vijećnik HSLS-a pitao je na županijskoj Skupštini da li je baš potrebno i je li u redu čak policijski ljude provjeravati. Ja nisam provjeravao nikakve osobne stvari, privatni život me se ne tiče, budite sigurni, ali me interesira da li su ti ljudi koje sam odabrao kažnjavani, da li su se ogriješili o zakon i vodi li se protiv njih postupak.

Isto je tako činjenica da ima ljudi koji žele što više funkci ja: u upravnim odborima, u stranci, u Vijeću, u Poglavar stvu. Mislim da sam svojim primjerom pokazao da to ne želim. Član sam jednog Upravnog odbora u svom bivšem poduzeću “ŽEČE”. U HDZ-u na nivou Županije nemam nikakvu čelnu funkciju, osim što sam predsjed-nik odbora stranke u svojoj općini.

Držim da se prvenstveno na nivou grada Karlovca ne vodi dobra kadrovska poli-tika. Nadam se da ćemo u tom smislu nešto promijeniti, jer već sam dao određene zadatke da se napravi presjek kadrova kako u gradu tako i u Županiji.

Gotovo uvijek ste u svojim javnim nastupima govorili o nužnosti razlikovanja Karlovačke županije i Karlovca. Ka ko, i da li ta razlika funkcionira u praksi?Od samog sam početka zastupao takvu tezu, i to ću činiti dok budem župan. Istina je da je želja i tendencija Karlov čana da grad Karlovac poistovjećuju sa Županijom. To nije tako, jer u našoj Županiji su i Ozalj, i Duga Resa i Slunj i tako dalje. Istina, ovog trenutka je oko 53% Župa nije privremeno okupirano, ali ne možemo uzeti da to nije dio Karlovačke županije. Dužni smo temeljem zakona i svega ostalog provodili takvu politiku koja će uvažavati ravnomjerni razvoj Županije. A to da je Karlovac sjedište Županije, da je kulturni i gospodarski centar, to je neos porno i nitko to Karlovcu ne želi i ne može oduzeti. On je sjedište najvažnijih djelatnosti; ako govorimo o školstvu onda se zna da je ono pretežito u Karlovcu, isto je i s kulturom. Ali, to ne znači samo u Karlovcu, ne može Karlovac zamišljati da je on mjera svemu. Pogotovo što je on taj koji je rekao da je Zagreb zaboravio Karlovac,

115

stoga bi bilo žalosno i kontraproduktivno kada bi Karlovac na nivou Županije po-stao “Zagreb”.

I sam sam se suočio s određenom politikom ili točnije tendencijom “karlo(vac)centričnosti”, naime prigovaralo se što nisam iz Karlovca. Što to znači? Da župan ne bi smio biti niotkuda već samo iz Karlovca? To su nelogičnosti, jer grad mora biti svjestan ako će biti bolji uvjeti života na Jelsi, Draganiću ili u mome rodnom Novigradu, da će u gradu biti lakše živjeti. Smanjit će se pritisak na škole, na vrtiće, na zapošljavanje. Tendencija je zadržati ljude tamo gdje jesu, ali im treba osigurati uvjete. Jednim uravnote ženim, disperzivnim razvojem moguće je stvoriti prave uv-jete za prosperitet Županije.

Na koji način planirate osigurati županijsku razinu informiranosti građana?Razmišljali smo o tome i mislim da će “Karlovački tjednik” i Radio postaja Karlovac biti u mogućnosti obuhvatiti i županijski nivo. Nužno je Županiju objediniti kroz tisak i elektronske medije, jer jedino na taj način možemo osigu rati pravo medužupa-nijsko komuniciranje i informiranje. Ima npr. važnih stvari u Ogulinu a o kojima se tako malo zna u Karlovcu, i obrnuto. To treba mijenjati.

Ima mišljenja da karlovački političari do sada nisu uspjeli na pravi način kapi-talizirati rat i žrtve koje je podnijela Karlovačka županija i njezino središte, niti u Hrvatskoj niti u inozemstvu. Delegacije dolaze i odlaze, ali je produktivna pomoć znatno oskudnija od one verbalne?Dobrim dijelom to je sigurno tako, a to opet proizlazi iz onoga što sam ranije rekao, ljudi su previše usmjereni na kojekakve lokalističke sitne igre i politička prepuca-vanja. Od toga nema koristi, treba se otvoriti, treba ići van, upozoravati, zahtijevati, nema druge. Karlovac mora, na žalost, iskoristiti ove negativnosti koje su mu se dogodile. U zadnje vrijeme sam imao dosta kontakata i ljudi poka zuju dobru volju da praktično pomognu. Nakon što je Karlovac posjetio predsjednik Franjo Tuđman, razgova rao sam s brojnim ministrima. Razgovarao sam i s gospo dinom Franjom Gregurićem, sada direktorom INE, jer u ovaj grad treba dovesti plin, treba bitume-na za saniranje određenih asfaltnih površina. Razgovarao sam s potpred sjednikom Vlade Vladimirom Šeksom oko organizacije uprave i samouprave i oko određene pomoći. Vlada je na moje traženje odobrila, prema troškovniku, sredstva, za ure-đenje Županije. Ministar Mate Granić je obećao doći u Karlovac, u Županiju. On je od prije na neki način poznavatelj ovog prostora i prijatelj, a mi to sve do sada nismo znali iskoristiti. On je još od početka rata, od 1991. godine bio koordinator za područje bivših općina Karlo vac, Ozalj i Duga Resa.

Karlovac je, nažalost, došao na glas kao jedno od mjesta gdje se ljudska prava grubo krše i ne uvažavaju. Vama je prigo voreno da ste za bombardiranje Karlov-ca, na indirektan način, kao krivce optužili Srbe koji žive u Karlovcu ? To što se mene optužuje, to su gluposti, ja nigdje nisam to rekao, pogotovo ne na taj način da su Srbi u Karlovcu krivi za ono što se događa. To su insinuacije i pro-izvoljna tumačenja, ja sam rekao nešto drugo, i to ću opet ponoviti. Srbi koji žive ovdje u Karlovcu, i na ovom teritoriju, imaju prijatelje, znance, rodbinu, one koji pucaju od “preko” i po nama i po njima. Pa ipak do sada nisu našli za shodno da

Jasna Plevnik • Karlovac izme|u rata i razvoja

116

masovnije i javno kažu što o tome misle. Neka to ovdje kažu, preko radija, preko novina i to će čuti oni “preko”. Ne želim reći što oni moraju reći, neka kažu što oni misle, što osjećaju.

Što mislite zašto se Srbima Karlovačke županije teško javno očitovati spram agre-sije?Ja bih njih pitao zašto se ne očituju. Možda i zato što još uvijek mnogi od njih ne prihvaćaju ovu državu, ovu vlast. Usuđujem se to reći, možda čekaju pogodan tre-nutak da ono što misle iskažu na drugi način. Ne kažem da su svi takvi, ali zašto šute, zašto ne kažu, te granate pogađaju i njih.

Oni moraju biti svjesni činjenice, teško mi je to sada izreći jer se može shvatiti kao prijetnja, a nije prijetnja, da u ovim trenucima ostati nijem, ništa ne reći, a sutra kada se stvari riješe živjeti normalno, nije pošteno. Da li si zamišljaju kako će ih oni koji su podnijeli najveće žrtve, kako će ih ti ljudi sutra gledati, što će misliti o njihovoj šutnji. Misle da će ih netko na rukama nositi, da će imati privilegije. Neće, moraju biti svjesni da su tu, da su manjina i prihvatiti zakone i regule ove države. To što oni kažu da se ne poštuju ljudska prava to su gluposti.

Smatrate da nema primjera da se ljudska prava ne poštuju ? Ima ih, ima ih svuda, u svakom gradu, u svako vrijeme. Bilo je toga i u Karlovcu, ali pogledajmo zadnje vrijeme, od kada je formirana Županija, od kada su uspo-stavljeni vrlo dobri kontakti s Policijskom upravom. Stvari su se promi jenile, one se mijenjaju, i ne kažem da ekscesa nije bilo i neće biti. Ja to apsolutno osuđujem, ne može se na takav način dirati tuđa imovina. Kada Srbi kažu da su povrijeđe na njihova prava, a njihova prava su po njima povrijeđena onda kada moraju dati i od-govoriti na svoje obveze, zabo ravljaju da ne mogu govoriti samo o pravima. Pored prava oni imaju i obveze u smislu rata, mobilizacije, radne obve ze, davanja prema ovoj državi. Što znači kada se Srbin mobilizira, kada se mobilizira auto; pa i Hrvatu se sve to događa. Onda se pozivaju na Ustav, prigovor savjesti a zapravo da li je to to ili nešto drugo, što ne žele možda pucati na svoju braću? Bilo bi pošteno da onda kažu da je tako. Živjeti ovdje znači dijeliti i prava i obveze.


Danko Plevnik

HRVATSKA OD “TOTALITARIZMA MIRA” DO “DEMOKRATIZMA RATA”

Da bi se nekom na Zapadu objasnili procesi koji su doveli do raspada SFRJ, svaki bi ih interpretator prvotno trebao razjasniti sebi. Mnogi od interpretatora to nisu u stanju. Neki zbog nostalgije za prošlim, drugi zbog pristranosti spram sadašnjosti, treći zbog straha od budućnosti.Svat ko, više ili manje, pokušava svoju nacionalnu, političku i geopolitičku pripadnost i osobni interes nadrediti objek tivnoj spoznaji. Svakako da će oni koji su rat doživjeli osobno o njemu pisati mnogo objektivnije negoli oni koji su o njemu tek čitali, pa makar i iz više različitih izvora.

Rat je stvorio Karađorđevićevu Jugoslaviju. Iz rata je proizašla i Titova Jugoslavija. Njegov “totalitarizam mi ra” imao je funkciju, ako ne sprečavanja tada bar odgađa-nja rata za nacionalne granice. Budući daje novi rat u Ju goslaviji mogla povesti je-dino Srbija, Tito gaje mogao spriječiti na dva načina: rigidnim komunističkim reži-mom ili kontroliranim razvojem demokracije. Međutim, jedan od prvaka srbijanske opozicije Milan Grol već je 1945. godine plendirao na promjenu AVNOJ-skih odlu-ka, odnosno pripadanje Srbiji nekoliko jugoslavenskih republika. Dakle, takva bi etnokratska, jednonacionalna demokracija ne samo poništila unutarjugoslavenske re zultate II. sv. rata, nego bi obnovila velikosrpski rat kojeg su vodili četnici, a koje su porazili Titovi partizani.

Atlantska povelja, Teheran, Jalta i Potsdam imperativno su se zalagali za opsta-nak Jugoslavije, pa je Tito, da je i htio nije mogao podijeliti na šest novih država, premda im je odredio granice, držeći se povijesnog principa ko jeg je po potrebi, u manjoj mjeri, kombinirao s etničkim principom. Koliko je bilo značajno njegovo

118 Svjetlo, broj 1-2, 1994.

permanen tno vezivanja za SSSR, tj. Rusiju, najbolje pokazuju da našnje krucijalne relacije Rusije prema Srbiji, kada je, usprkos genocidnog rata koji Srbija vodi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Rusija na njenoj strani. Poslijeratna pacifikacija Srbije sprovodila se uglavnom lenjinističkom teorijom nacije i države i marksistič-kim odnosom prema nacionalnim pravima, pa se na naciju gledalo kao na natklasnu anomaliju. Takav je odnos Tito njegovao prema svim nacijama, što su lako podno-sile “drugorazre dne” nacije poput Crnogoraca, Makedonaca i Bošnjaka, a mnogo teže “prvorazredne” nacije poput Srbijanaca, Hrvata i Slovenaca.

Bez podrške komunističke Rusije, Tito nikada ne bi do bio dovoljno vremena za međunacionalnu sanaciju, od nosno ovu drugu varijantu: kontrolirani razvoj demokra cije. Taj je modus doveo do Ustava SFRJ iz 1974. koji je Jugoslaviju kao federaciju praktički sveo na konfedera ciju, budući da je svaka republika i autono-mna pokrajina imala pravo veta. To je, nesumnjivo, frustriralo Srbiju koja je time postala ovisnom o Kosovu i Vojvodini, koje su pak od Srbije stvarali konfederaciju u konfederaciji. Titova je konceptualistička pretpostavka bilo proširivanje ovih au-tonomija, u doglednoj budućnosti, na razinu republike pogotovo što su te pokrajine stvarno i funkci onirale kao države. Vjerojatno je to trebao postati put da se sačuva Jugoslavija, jer se ona mogla čuvati samo eta tističkom emancipacijom republika i pokrajina i demok ratskom evolucijom različitih naroda, etničkih zajednica i manji-na prema civilnom društvu.

Što je u Hrvatskoj dovelo do rata?Međutim, postojala je jedna vrlo moćna organizacija, ko ja nije imala nikakvog ra-zloga da se jednodimenzionalno društvo Jugoslavije pretvori u civilno i pluralistič-ko. Bila je to Jugoslavenska narodna armija (JNA). Njoj nije od govarala demokra-cija koja mijenja strukturu vlasti i koja smanjuje vojni faktor u društvu. Želeći da očuva politički monizam, potaknula je nacionalistički pluralizam. Opredijelivši se za srpski nacionalizam, ona ne samo da je izdala Tita, Jugoslaviju i sve narode osim srpskog, nego je promovirala opće naoružanje Srba u Hrvatskoj (i BiH) kao metodu političkog odlučivanja o granicama. JNA je protuustavno “izmislila” Miloševića i s predumišljajem dopuštala Miloševiću da raspaljuje svoj militantni naci onalizam i pozive na rat, kako bi animirao “komplemen tarne” nacionalizme i srušio Titovu pacificiranu Ju goslaviju.

Što je u Hrvatskoj dovelo do rata? Velikosrbijanska po treba za mirom, poput ono-ga Versajskog, koji bi rezulti rao međunarodnom verifikacijom promjena unutar-jugoslavenskih granica u velikosrpsku korist. Zbog toga se rat nije mogao izbjeći nikakvom mirotvornijom političkom strategijom. Da je JNA porazila Sloveniju i Hrvatsku, ta da bi Srbija pobijedila u “građanskom ratu”, a budući da u tome nije uspjela, umjesto JNA se kao zaraćena strana pojavila Srbija, pretvarajući rat po potrebi u “etnički” i “vjerski”. Kako ovi velikosrpski ratovi nisu samo raketni i ra-zaralački ratovi, već i veliki propagandni ratovi, Srbi ja je nosioce rata u Hrvatskoj i BiH pronašla u Srbima. Tako u Hrvatskoj rat “nije” vodila JNA ili Srbija nego Srbi u Hrvatskoj koji su se borili za “opstanak. Proizvevši rat, Milošević je proi-

119

zveo i “ratnu demokraci ju” u Hrvatskoj. Hrvatska nije mogla srušiti Jugoslaviju jer nije mogla proizvesti rat. Međutim, onajc mogla proi zvesti državu. Sve su nacije u demokraciju i višestranačje, na prostoru bivše Jugoslavije, išle i s prikrivenim mi slima i potajnim nadama, da će mirnim putem steći vlas tite države i pravno oza-koniti ono što su prakticirale od 1974. godine. Svako se je nadao mogućem, samo je Srbi ja htjela nemoguće. Pripojilajc dvije autonomne pokraji ne i anektirala Crnu Goru. Međutim, to joj nije bilo do voljno pa je pokušala dovršiti ono radi čega je ušla u prvi svjetski rat i četnikovala u drugom svjetskom ratu: anek tirati BiH i go-tovo polovicu Hrvatske.

Te želje se zasnivaju na dvostoljetnim velikosprskim as piracijama i u službi toga stvorenim nacionalističkim ideologijama. To je bilo u programu prve srbijanske stranke, Narodne radikalne stranke (1880.), to je u pro gramu gotovo i svih današ-njih srbijanskih opozicijskih stranaka. Povijesna je mitomanija toliko jaka da je srpskim političarima dosta lako uvjeriti srpski narod ka ko ovi današnji exjugo-slavenski ratovi nisu okupacija, agresija i pokušaj otimanja tuđih teritorija, već nastavak vjekovne težnje nacionalnog oslobođenja srpskog naro da. U okruženju civilnog demokratizma, sve su ove dru štvene i državne promjene mogle biti mnogo bezbolnije. Međutim, u takvom društvu ne bi bilo moguće započeti rat kao “pravo srpskog naroda na pripojenje matici Srbiji”.

Rat za hrvatske prostore ili srpska prava?Ako se u obzir uzme takva “kvalifikacija” situacije, tada se npr. Srbi u Hrvatskoj ne bore protiv Hrvatske, već za spajanje sa Srbijom. Tamo, naime, gdje nema “većin-skih” Srba, nema ni rata, odnosno potrebe za spajanjem s “Jugoslavijom” koju je Srbija sačuvala kao legitimaciju za moguće pripojenje srpske zajednice u Hrvat-skoj. Na ime, Srbi u Hrvatskoj postaju etničkom zajednicom, pos taje li Hrvatska državom, a ako budu za Jugoslaviju - os taju narod. No zašto to važi za 20 posto Srba na području tzv. Krajine? Kako to da je u Srbiji manje važna sudbina ostalih 80 posto Srba? Istina je vrlo jednostavna: zato što pomoću tih “urbanih Srba”ne može odgristi trećinu hrvatskog teritorija! Radi težnje za državom ovih “rural nih Srba”, mnogi su Srbi i Hrvati gubili domovinu. Sve su to bile već gotove premise i ciljevi rata za koji se samo čekala povijesna prilika. Ona je teorijski došla Ti tovom smrću, a praktički raspadom komunizma, isto čnog lagera i samog SSSR-a. Srbija ili JNA bila je u pred nosti inicijative i posjedovanju oružja. Jedno od tih oru žja bio je i Milošević koji je, navodno, trebao proizvesti i Tuđmana. Je li ga on uistinu poli-tički “rodio”? To je tek domino pretpostavka, budući da je Tuđman politički mnogo stariji od Miloševića. Njegova karijera povezuje se “masovnim pokretom” u Hrvat-skoj i onim hrvatskim intelektualcima koji su po svaku cijenu hrvatsko htjeli išču-pati iz kandži titoističkog centralizma. Bilo je mnogo drugih hrvatskih entuzijasta i nesalomljivih zagovornika slobodne Hrvatske, poput “hrvatskog Mandele” Marka Veselice, koji unatoč pojavi Miloševića ipak nisu u Hrvatskoj dospjeli na vlast.

Na vlast nisu došli ni prvaci “hrvatskog proljeća” Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo, koji su 1971. iza sebe imali čitav hrvatski narod tražeći gospodarske i

Danko Plevnik • Hrvatska od “totalitarizma mira” do “demokratizma rata”

120

političke reforme. Na vlast nije došao ni Ivica Račan, komunist koji se pokušao reformirati u socijaldemokratu i koji je u tom času bio na vlasti. Drugim riječima, Milošević je provocirao mnogo svojih “protukandidata”, ali je samo Tuđman dobio taj mandat. I to od hrvatskog naroda i na legalnim izborima. U tome su mu koliko posredno toliko i neposredno pomogli upravo Ivica Račan, čelnik SDP-a hrvatskih reformiranih komunista i Jovan Rašković predsjednik Srpske demokratske stranke, koji je trebao odigrati ulogu Svetozara Pribićevića, srpskog političara u Hrvatskoj u razdoblju između 1. sv. i 2. sv. rata. On je odigrao samo negativnu, ali ne i pozitivnu fazu Pribičevića.

Radi čega Ivica Račan nije mogao izvesti Hrvatsku na put civilne demokracije kamo su Sloveniju doveli Kučan i Drnovšek? Zar samo zbog toga što se u Hrvatskoj spre mao rat? Nije li ta sudbina bila zahvatila i Sloveniju? Ra čan, prije svega, nije bio uvjereni demokrat poput Kučana i Drnovšeka, već rutiner oklijevanja naviknut da na kon svake partijske čistke ostane uz pobjednika. Kao ta kav nije u kratkom vremenu mogao stvoriti uvjerljivu de mokratsku kritičnu masu kakvu su u Sloveniji stvorili Kučan i njegovi reformisti, a u Hrvatskoj Tuđman. Sve što je mogao učiniti bilo je epigonsko slijeđenje Cirila Ribičiča koji je na partijskoj funkciji smijenio Milana Kučana. Međutim, struktura političke akcije u Sloveniji i Hrvatskoj nije bila jednaka, što je od Račana tražilo mno go vidovitosti u traženju izlaza. Račan se uzdao u birok ratsku taktiku rješavanja problema njihovim odgađan jem.

Račan je u sve to, koliko sustavno toliko i s predumišlja jem veoma kasnio. Do-šavši na mjesto predsjednika SDP-a, on niti je htio niti znao animirati stranačku elitu. Pret postavio je svoj strah od gubljenja liderstva potrebi za odlučnom soci-jalnom akcijom kojom se trebao suprot staviti Miloševićevom nacionalizmu i po-trebi građenja demokracije. Nakon višegodišnjeg Miloševićevog naci onalističkog divljanja, Račan nije smogao onoliko jasne odlučnosti s kojom su se Miloševiću suprotstavljali Ku čan i Ribičič. Zbog toga nije mogao dobiti povjerenje ni među Hrvatima ni među hrvatskim Srbima. Za Hrvate je bio premalo Hrvat, a za Srbe premalo “Jugoslaven”. To svoje kolebanje, Račan je platio izbornim porazom. Tada Srbi u Hrvatskoj nisu mogli voljeti niti jednog hrvatskog političara, pa ni Franju Tuđmana, ali su mogli mrziti, a mrzili su najprije Račana. Za njih je on bio izdajica ZAVNOH-a, hrvatskog AVNOJ-a, po kojem su Srbi u Hrvat skoj bili definirani kao ne manje ravnopravan narod.

Račan je na takva pitanja morao odgovarati pojmovima demokracije, civilnog druš-tva i upornog objašnjavanja Srbima da ono što mogu biti u Jugoslaviji ne mogu biti u Hrvatskoj, ali da će se sve moći urediti ustavom i demok racijom. No Račan je najčešće prešućivao ta pitanja. Ka da su Hrvati od njega tražili da bude Hrvat, on je bio de mokrat, a kad su Srbi tražili da bude demokrat, on je bio Hrvat. Možda Rača-na ne bi trebalo odviše osuđivati. Na ime, kao dugogodišnjem antinacionalisti (da li baš do kraja?), odgojenom u ideologiji kako je nacionalno opa sno i protudruštveno, njemu su i nacionalizam i demokratizam bili strani pojmovi, pa je reagirao instin-ktom ka rijeriste: ne treba se zaletavati, rat je na vidiku i trebat će zadržati na vlasti partiju i karijeru i u slučaju da pobijedi Milošević i u slučaju da pobijedi Tuđman.


121

Na takav način su ga doživljavali i demokrati i nacionalisti. Njegova tadašnja i sadašnja desna ruka - Zdravko Tomac otkrio je u svojim memoarima* daje njegova naklonost bila na strani Tuđmana. No jedno je ono što se tada govo rilo javno, a drugo ono što se osjećalo tajno. Mnogo isk reniji u svojim osjećajima bio je Jovan Rašković. On je, Srbima u Hrvatskoj, još za vrijeme Stanka Stojčevića, predsjed-nika hrvatskih, još nereformiranih komunista, inicirao pokret koji se “proslavio” sloganima kako je hrvatski teritorij na kojem žive Srbi, ništa drugo nego Srbija. Rašković je bio psihijatar s jakim živcima, upravo onakvim kakve je imao njegov otac koji je kao Srbin bio sudac u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Dramaturzi srpskog “kolektivnog straha”U isto vrijeme u kojem Račan Srbima nije umio objasniti kamo ih vodi Hrvatska, Rašković ih je uspio uvjeriti da ih vodi ponovno u 2. sv. rat i u ustaške logore. Rašković je samo intezivirao one osjećaje koje su JNA i mnogi srpski oficiri ekstre-misti čitavo poslijeratno razdoblje. Ti ofici ri, koji su dolazili u rodna srpska sela u Hrvatskoj, gotovo nikad nisu pričali o demokraciji i budućnosti, nego o faši zmu i prošlosti. Gotovo svake nedjelje srpski je narod održavao skupove prisjećanja na ustaški genocid. Raško vić je ta sjećanja pretvarao u osvetničke prijetnje. Ljude je plašio Tuđmanom i dolaskom ustaša. U selu Malići, kraj Karlovca, stanovništvo je u određe nim razdobljima, još prije negoli je otpočeo rat u Hrvat skoj, noću bježao u šumu. U obližnjem selu Tušilovići, policajci su, nakon što su uz cestu pronašli pijanog čovje ka, pošli u Maliće da ga odvezu kući. Tamo su ih u zasjedi čekali naoružani Srbi. Međutim, jedan je prisebni mje štanin spriječio katastrofu. Taj ko-lektivni strah, kojeg je kao dezorijentaciju Srba u Hrvatskoj stvorio Rašković, malo je tko od hrvatskih političara pobijao. Srbi u Račanovu retoriku više nisu vjerovali, a Tuđmanova ih je pob jednička euforija učvršćivala u njihovim strepnjama.

Međutim, da se Tuđman i ponašao kudikamo taktičnije, rat se nije mogao izbjeći, što potvrđuje jobovsko ponaša nje Alije Izetbegovića prema Srbima u BiH. Tuđman je svojom grubom izravnošću u definiranju novog položaja Srba, samo ubrzao pro-cese srpskog “pobunjivanja” u Hrvatskoj i dao velikosrpskim osvajačima uračunati i očekivani alibi za njihove akcije. Naime, Rašković je postavljao uvjete: ostaju li Srbi u Hrvatskoj u Jugoslaviji, tražit će federalizaciju Hrvatske; postane li Jugo-slavija konfederativna, zahtijevat će da se i Hrvatska konfederalizira; a bude li se Hrvatska otcijepila od Jugoslavije, srpski će se narod otcijepiti od Hrvatske. Dakle, srpski kolektivni strahovi od prošlosti bili su jedno, ali su iskori šteni za odluke donijete u velikosrpskim osvajačkim šta bovima koje su značile nešto posve drugo. Raškovićev zadatak, međutim, nije bilo samo poticanje straha od ustaštva kod Srba, nego i provokacija neuništiva kod Hrvata. Na mnogim su mjestima pripadnici Raš-kovićeve stranke provocirali Tuđmanovu vlast. Tuđman je u više navrata uspijevao takve provokacije izbjeći. Rašković je shvatio kako mora povećati izazove pa je raspi sao stranački referendum o kulturnoj autonomiji Srba u Hrvatskoj. Danas, čak i kad se Hrvatska nalazi u ratu sa Srbijom, takav zahtjev ne bi značio ništa. Među-

* Iza zatvorenih vrata. Zagreb; Organizator. 1992.


122

tim, na kon godina Miloševićeva i mjeseci Raškovićeva provo ciranja, tada je to bila kap koja je prelila čašu. Tuđman je te Raškovićeve “izbore” najprije pokušao fizič-ki, administrativno spriječiti, ali ih je nakon prijetnji JNA morao dopustiti. Umje-sto da Srbe povede putem mira i demokracije, na obećani prosvjedni mimohod u Zagrebu, na borbu za na cionalna prava kroz sve moguće svjetske humanitarne i političke organizacije, Rašović ih je potpuno psihološki pripremio na rat. “Žrtva” je bila nađena, tražio se samo krvnik, i to onaj iz prošlosti - “ustaša”. Obredna žrtva je bio Miroslav Mlinar, nad kojim su u Benkovcu Raškovićevi ljudi, zdravstveni radnici, izveli operaciju rezanja vrata, kako bi za to optužili Hrvatsku u kojoj se eto “povampiruju ustaše”. Mlinar se nakon ove uloge upisao na glumačku akademiju u Beogradu. Srpski je narod u tzv. Krajini očekivao “ustaše”, a nije opazio da su mu došli “četnici”. Upravo su oni, dovedeni iz Beograda, ubili po licijsku prometnu pa-trolu u selu Krnjak kraj Karlovca. Kad je karlovačka policija identificirala ubojice, zapov jednik JNA u Karlovcu, Toza Marjanović, je zabranio daljnju istragu.

Do tada je JNA služila kao “tampon” između Srba i Hrva ta u kriznim područjima. Međutim, otada JNA nije htjela da se postavi ni kao “tampon” između Srba koji su izabra ni na prvim višestranačkim izborima i Srba iz SDS-a koji su po Raškovićvim uputama nasilno rušili tu demokrat sku vlast. Kada je jedan liječnik iz garnizona JNA pitao Marjanovića zbog čega se ne stavi na stranu legalnih Srba, odgovorio je da e dobio uputstva da se u to ne mije ša. Homogenizacije su se vršile sjedne i druge nacional ne strane. Sukob dvaju kolektiviteta unutar jedne države (Hrvatske) pretvarao se u rat za dvije države.

Tuđmanov HDZ dobio je izbor i nastojao ostvariti predizborna obećanja. Mnogi od njegovih suradnika bili su poput njega samoga, dotad proganjani od komunističke vlasti u kojoj je bilo i dosta Srba.Za njih je demokracija napokon značila slobodu govora i slobodu od Srba. Jasno je da takva sloboda nije pobirala pljesak na srpskoj strani. Sav taj prijelaz iz diktature u demokraciju izvodio se u povišenoj tempera-turi i panici od mogućeg recidivizma u jednostranački sustav i političku prevlast manjinskih Srba nad Hrvatima. Najsigurnije sredstvo za to bilo je stvaranje vlastite države. Do nje nije bilo lako doći. Nju nisu dozvoljavali oni režimski privilegirani Srbi u Hrvat skoj, Velikosrbi i JNA. Tuđman je od straha pred ratom tražio domicil i pretvaranje Jugoslavije i službeno u kon federaciju. To nije zadovoljavalo Milo-ševića. Došlo je do sukoba interesa, jer ako Tuđman dobije Hrvatsku u postojećim Titovim granicama, Milošević gubi veliku Srbiju u zamišljenim Garašaninovim granicama.

Zbog čega bi srpska želja za velikom Srbijom, koja nika da nije postojala, bila opravdanija od Hrvatske želje za malom Hrvatskom? Zbog toga stoje oružje na strani Srbije? Potpredsjednik mađarske vlade Istvan Csurka izjavio je da bi i on Hrvatskoj oteo Baranju da ima oružje kao Srbija. Milošević je Hrvatskoj nudio prošlost, cen traliziranu federaciju, nakon što je Hrvatska već u Jugo slaviji bila po-stigla decentraliziranu konfederaciju - ili rat. Tuđman nije mogao ni prihvatiti ni izbjeći rat koji mu je prijetio i kojeg su izvađale snage JNA pod maskom “golo-rukog sprskog naroda”. Tuđmanov ministar unutar njih poslova Josip Boljkovac


123

pokušao je stvarati hrvat sku policiju na demokratski način. On nije otpuštao srpske policajce, koji su tada činili 65 posto njenog ka dra, već je zapošljavao hrvatske ka-drove. Iz policijskih je snaga izrasla i hrvatska vojska, sposobna da spriječi dalj nji velikosrpski prodor, ali ne i četnički genocid jer je Hrvatska već bila okupirana po crti Memoranduma SANU, ali ne do kraja zahvaljujući herojskom otporu HV. UN su angažirane da čuvaju status quo do “dogovora” između Hrvata i Srba, odnosno međunarodne “arbitraže” tih okupiranih teritorija, kako su to shvatili velikosrpski okupatori. Hrvatska je silom prilika uhvaćena u “demok raciju rata”. Rat postaje mjera državi i demokraciji. Pro dužavanje tog stanja obesmišljava mnoge kategorije o kojima su Hrvati sanjali s gordošću i nadom: Europa, ci vilizacija, slobodno trži-šte, demokracija. Zbog toga je ta kva demokracija zasad tek željeni pojam i teško ostvarljivi sadržaj, gotovo mazohizam. Jer tko je u stanju živjeti tako napeto da svaki čas očekuje granatu i tako spokojno da se bavi “novim ljudskim pravima”? Sitne sudbine ma lih ljudi srpske nacionalnosti marginalna su briga hrvat ske vlasti koja se hvata u koštac sa stotinama tisuća iz “Krajine” “očišćenih” Hrvata i bosan-skim izbjeglicama. Za Europu je, nažalost, još uvijek važniji diskurs o ljud skim pravima i njihovo arbitriranje u Hrvatskoj, negoli opterećanje Hrvatske od 500.000 izbjeglica nastalih ovim velikosrpskim ratovima. Rat je zaoštrio revanši zam prema hrvatskim komunistima i neopravdan retuš njihova antifašizma.

Situacija u “Krajini” je u nekim stvarima sličnaDemokratu, komunista Dmitra Obradovića, gradonačel nika Vrginmosta, ubili su velikosrpski bojovnici iz zasje de, a političari koji su za dijalog s hrvatskom stra-nom smijenjuju se preko noći. Vojna diktatura, koja nažalost ima dugu tradiciju u ovim krajevima, potiče se i održava od strane beogradskog režima. Srpski je narod podijeljen na one koji su ostali u Hrvatskoj, na one koji su odbjegli u “Krajinu” i one koji su pobjegli u Srbiju. Gotovo svaka obitelj na svakom području ima nekog svoga. Je li mogu ća demokracija u strogo hijerarhiziranom vojnom društvu? Bez mira se ne može postići ništa napredno i trajno, pa ni demokracija!

Hrvatska ima zone mira poput metropole Zagreba, Rije ke, Istre, Međimurja, Za-gorja i onih oblasti koje su “-sretne” što u povijesti nisu na svoja područja primali srpske izbjeglice pred Turcima. Iako su i te zone dale ve liki danak ratu, u njima po-stoji civilno društvo i demok racija slična demokratskoj novorođenčadi svih postko-munističkih zemalja. Postoji dakle Croatia duplex. Hrvatska rata i Hrvatska mira. Te dvije Hrvatske spaja čovjek mira i rata - Franjo Tuđman, predsjednik Hrvat ske. Njega je, da li samo u strahu pred Miloševićem, već dvaput izabrao hrvatski narod. Premda ga je, dakle, bilo strah od stvaranja velike Srbije, hrvatski narod spasenje nije mogao tražiti od Račana, socijaldemokrata, hrvat skih “proljećara”, liberala i demokršćana, jer oni od njega nisu tražili žrtve niti nudili takvu viziju obrane i samos vojnosti.

Tuđman je mogao tražiti žrtve zato jer su njegovo čvrsto uvjerenje da je upravo on presudan za Hrvatsku i Hrvate dijelile uzbuđene i nacionalno probuđene hrvatske mase. Kroz ličnost Tuđmana, koji je na temelju tisućgodišnjeg hrvatskog držav-


124

nog prava i Ustava SFRJ iz 1974. smo gao hrabrosti za samostalnost i neovisnost Hrvatske, ra đa se hrvatska demokracija. Ona se rađa omeđena Tu-đmanovim vr-linama i manama. Kroz prizmu specifičnog Tuđmanovog emocionalnog raciona-lizma prelama se hrvatska unutarnja i vanjska politika, parlamentarizam i pravna država, privredni i medijski život. Tuđman je sila teža koja njegovoj stranci donosi izbornu pobjedu, a time i legalni monopol u državi, kojeg on naziva “mladom de-mokracijom”.

U neizmijenjenom stanju rata i mira, neke nerealne europske zamjerke demokraciji u Hrvatskoj mogu se do življavati kao ruganje žrtvama čiji se grijeh sastoji u tome što su neplanirano preživjele planirano zlo.


Vladimir Žerjavić

BEOGRADSKA VERZIJA RASPADA JUGOSLAVIJE

Beogradska televizija prikazala je 2. ožujka o.g. film u kojem su iznesene izjave srpskih političara, znanstveni ka i vojnih stručnjaka o uzrocima raspada Jugoslavi-

je. Ovdje će biti navedene samo neke od njih, kao:”Raspad Jugoslavije je najveća sramota svijeta, jer su joj bile “zagarantovane” vanjske i unutrašnje granice. Stoga Europa i svjetska organizacija nisu smjele dozvoliti da se naruše te granice, tj. da se izdvoje republike Slovenija i Hrvatska a potom BiH i Makedonija, iz jugosla-venske zajednice, već i zato što je srpski narod u dva svjetska rata izgubio 3,5 mi-lijuna ljudi, da bi ju stvorio i obranio.” Dalje je go voreno, da je Srbija htjela da se unutrašnji problemi riješe mirnim putem, ali to u prvom redu nisu htjele Slovenija i Hrvatska. A za napad na Sarajevo, koji je započeo 4. 4. 1992, navedeno je da je on uslijedio “jer su sva brda oko Sarajeva pa i grad zaposjele “zelene beretke”, a tog dana ubijena su i dva Srbina”. Stoga je započeo rat i u BiH, jer “Srbin čuti dok se ne

126 Svjetlo, broj 1-2, 1994.

naljuti”! Dakle, rat je zapo čeo u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH zato jer su “vlastodršci” tih republika razljutili Srbe, pa su ih “morali” napasti!

Beogradska propagandna “mašinerija” je vrlo produktiv na izradom mnogih filmo-va i objavama mnogobrojnih publikacija na svim svjetskim jezicima, čime se u dobroj mjeri uspijeva, uzroke i razvoj događanja, prikazati u ta kvom svjetlu da se Srbe vidi kao žrtve drugih jugoslaven skih naroda. Značajno je što u tome ne posustaju ni sada, kad je rasplet, čini se, došao svom kraju. Naravno, to se čini s ciljem, da se u krajnjoj “arbitraži” srpska uloga “pravilno” valorizira. Također se i u svjetskom tisku još uvijek pojavljuju napisi političara pojedinih zemalja, da je prerano priznanje Slovenije i Hrvatske krivo za poče tak rata. Hrvatska, nažalost, u tom važnom segmentu kre iranja svjetskog javnog mnijenja, nije iskorištavala svo-ju šansu, zbog čega su nastala i još uvijek opstaju nepovolj na mišljenja o njezinoj ulozi u svem tom jugoslavenskom “košmaru”.

Kako se u uvodno spomenutom filmu neke bitne stvari prikazuju u izvrnutoj verziji u odnosu sa stvarnim doga đajima, to je neophodno iznijeti istinitu kronologiju tih događaja posljednjih godina na jugoslavenskoj sceni, ka ko bi se došlo do pravih uzroka i aktera koji su doprinijeli nastalim katastrofalnim posljedicama. Kod toga ne bi se smjelo ispustiti iz vida da je “kamen temeljac za sadašnja ratna osvajanja položen još prije 150 godina Garašaninovim NAČRTANIJAMA, koja još od 1844, godine pred stavljaju “misao vodilju” za sve srpske vladare “o potrebi obnove Du-šanovog srpskog carstva” uspostavljenog za vrijeme njegovog kratkog vladanja, od 1331. do 1355. godine. A neposredan poticaj za sadašnje praktično os tvarenje tog plana dao je poznati MEMORANDUM Srpske akademije za nauku i kulturu (SANU) 1986. go dine. Sastavljači tog Memoranduma, kad je on “nelegal nim” pu-tem objavljen u javnosti, nijekali su njegovu au tentičnost, ali gaje Slobodan Milo-šević, dolaskom na vlast u Republici Srbiji, shvatio vrlo autentičnim i, ne gu beći vrijeme, pristupio njegovom “oživotvorenju”.

Miloševićeve metode i putovi preuzimanja vlasti u SFRJPrvi njegov pokušaj da “ideološkim” putem preko sve moćnog CK SKJ sprovede svoje planove, “nažalost” nije bio dovoljno efikasan, pa se odlučio da direktnim putem, kroz izmjenu savezne i republičke strukture vlasti, dođe do odlučujuće po-zicije u svim državno-upravnim poslo vima SFRJ. Kao stoje poznato, prvo je uki-nuo savezni status Pokrajina Vojvodine i Kosova i stavio ih pod direk tnu upravu Republike Srbije. Međutim, iako su te pokra jine izgubile savezni status, po Mi-loševiću izabrani novi predsjednici tih pokrajina zadržali su status punopravnih članova Saveznog Predsjeništva SFRJ. A nakon te uspje šno sprovedene “antibiro-kratske revolucije” unutar Re publike Srbije, Milošević je otišao korak dalje i istom metodom izvršio i izmjenu vrhovništva do tada nezavi sne Republike Crne Gore, čime je ostvario odlučujuću ulogu u najvišem političkom tijelu Savezne Republi-ke. Adekvatne promjene predstavnika u skupštinama, save znom izvršnom vijeću, ustavnom sudu i drugima, još vi še su učvrstile Miloševićevu vlast, a ona je prak-tički pos tala potpuna kad se JNA, u kojoj je bilo 80 posto srpskog oficirskog kadra, osamostalila i preuzela položaj vrhov nog arbitra u političkim i državno-pravnim

127

pitanjima. Zbog potpune vojne sigurnosti, JNA je svu opremu i oru žje, kupljeno republičkim sredstvima, neovlašteno iz nji hovih skladišta otpremila u skladišta pod nadzorom JNA.

Međutim, Milošević se nije zadovoljio samo dominaci jom u sferi političko-uprav-ne i vojne vlasti u SFRJ, već ju je proširio i na gospodarsko područje. Započeo je uvođe njem visokih taksa na uvezenu robu iz Slovenije i Hrvat ske, potom enormno povisio najamnine poduzećima iz tih dviju republika korištenih u Srbiji i na kraju izvršio konfiskaciju imovine slovenskih i hrvatskih poduzeća vrijednu više stoti-na milijuna dolara. Tim svojim mjera ma, Milošević je ne samo narušio osnovna ustavna načela ustroja SFRJ, već je onemogućio i njezino upravno-pravno i gospo-darsko funkcioniranje. A kulminaciju svoje samovolje i moći pokazao je upadom u monetarno-platni sistem, tj. direktnom pljačkom 2,5 milijarde dolara zajedničkog državnog novca.

Najveći dio ovih mjera i akcija na svojem putu k osvaja nju vlasti u SFRJ, Milošević je sproveo već 1988. i 1989. godine, a od velikog značaja za budući razvoj politič-kih i vojnih događanja je Miloševićev govor održan u lipnju 1990. na Gazimesta-nu, povodom proslave 600-te obljet nice Kosovske bitke, u kojem je on otvoreno objavio namjeru zauzimanja teritorija drugih republika riječima: “Srpska država mora biti svugdje gdje živi ijedan Srbin, a to će se ostvariti bilo mirnim putem ili oružjem, ako to bude potrebno.”

Mjere drugih republika za očuvanje nezavisnostiNaravno da druge republike, u prvom redu Slovenija i Hrvatska, koje su snosile najveći udio državnih izdataka (njihov narodni dohodak je npr. u 1989. iznosio 44%, a fi nanciranje saveznog budžeta i fonda za nerazvijena po dručja preko 50% ukupnih davanja za sveukupne držav ne potrebe), nisu mogle prihvatiti jednostranu Miloševi ćevu uzurpaciju političke, vojne i gospodarske samovlasti, tim više što je Milošević u Srbiji i Crnoj Gori i dalje nastavio primjenjivati socijalistički sistem, dok su se druge republike opredijelile za demokratski društveni poredak i tržišnu privredu, zbog čega je i nastao raskol u SK Jugoslavije.

Slovenija i Hrvatska, na svom putu stvaranja demokrat skog poretka prišle su stvara-nju građanskih stranaka. Prve demokratske izbore provela je Slovenija 22. 4. 1990, a Hrvatska 7. 5. 1990. Hrvatski Sabor 30. 5. 1990. izabrao je Franju Tuđmana za predsjednika, 22. 12. 1990. Hrvatski Sabor izglasao je Ustav Republike Hrvatske, 19. 5. 1991. građani Republike Hrvatske na re ferendumu su se izjasnili za pretva-ranje jugoslavenske federacije u savez suverenih država, a 25. 6. 1991. Sabor Re-publike Hrvatske proglasio je Hrvatsku samostalnom i suverenom državom. Istoga dana to je učinila i Slovenija. Tijekom 1989/90. u Saveznom Predsjedništvu vođeni su mnogobrojni pregovori i iznošena gledišta o mogućim razrješenjima jugoslaven-ske političke krize, a oni su nas tavljeni i u prvoj polovici 1991. godine u sjedištima svih šest republika, ali su završili neuspjehom, jer Milošević nije htio prihvatiti pri-jedlog Slovenije i Hrvatske o konfederalnom uređenju, kao ni prijedlog BiH i Ma-kedonije o jednoj “labavoj” konfederaciji. Kako Slovenija i Hrvat ska nisu mogle

Vladimir Žerjavi} • Beogradska verzija raspada Jugoslavije

128

prihvatiti federalno uređenje pod diktatu rom Miloševića, one su prišle proglašenju svojih republi ka suverenim i nezavisnim. Hrvatska je na to bila prisilje na i stoga što su Srbi “Kninske Krajine” započeli pobunu tzv. “balvan revolucijom” u kolovozu 1990, koja se pre tvorila u oružanu otvorenim sudioništvom snaga JNA, čime je bio prekinut cestovni i željeznički promet od Pli tvica prema jugu. Opravdanje za tu pobunu bilo je neza dovoljstvo novim Ustavom Republike Hrvatske, ali kako je to kasnije razvoj događaja pokazao, bio je to početak stvaranja tzv. “Srpske republike Krajine” i “Velike Srbije”, kako je to otvoreno najavio Milošević u svom govoru na Gazimestanu u lipnju 1989. godine. Na istočnom pak dijelu Hrvatske, vojne snage JNA ušle su u Baranju ski nuvši s vlasti demokratskim putem izabrane predstavni ke tog područja.

Uloga europske zajednice i rat u Sloveniji i HrvatskojEuropska zajednica je pratila razvoj događaja u Jugosla viji i nekoliko puta njezini predstavnici, na čelu s Van den Broekom, posjetili su predstavnike jugoslavenskih vlasti, ali su ih predsjednik Predsjedništva Borislav Jović, pre dsjednik Savezne vla-de Ante Marković i ministar vanj skih poslova Budimir Lončar “uspjeli” uvjeriti “da je Ju goslavija na dobrom putu ostvarenja tržišne privrede plu ralne parlamentarne demokracije i ljudskih prava po mjeri europskih civilizacijskih tekovina pravne države”. Iako se iz jugoslavenskog i europskog tiska i medija mo glo nedvojbeno spoznati da se cjelokupna situacija u Ju goslaviji odvija upravo u obrnutom smjeru, tj. da se pretva ra u diktaturu jednog čovjeka, Miloševića, koji uz surad nju s JNA, unutar granica i pod nazivom JUGOSLAVI JE, u stvari želi ostvariti vjekovni san “Velike Srbije.” Da je “uvjeravanje” predstavnika Europske zajednice “benevolen-tno” prihvaćeno, razlog je u tome što su njezi ni politički najmoćniji članovi, Velika Britanija i Fran cuska, zajedno sa Sjedinjenim Američkim Državama, zbog svojih “globalnih interesa” htjele tada održati cjelo vitost Jugoslavije, ne uviđajući da je to nemoguće ostva riti nakon svega što je Milošević učinio nakon dolaska na vlast u Srbiji.

Pošto je Milošević od EZ-a i Amerike prešutno dobio pristanak da brani cjelinu Jugoslavije, on je odmah nakon proglašenja nezavisnosti Slovenije, koncem lip-nja 1991., napao tu republiku manjim vojnim snagama, ali je ubrzo odustao od osvajanja jer kako je sam izjavio - nema velikog interesa za zadržavanje Slovenije u Jugoslaviji. Stoga je mobilizirao velike snage JNA i već u tijeku srpnja 1991. započeo vojni napad od istočnih granica Hrvatske sve do sjeverne Dalmacije s na-kanom da osvoji sva područja “na kojima žive Srbi”. Europska zajednica, vidjevši okrutna ubijanja civilnog stanovništva i razara nje velikih gradova poput Osijeka i Vinkovaca i posebno Vukovara, htjela je zaustaviti te napade pregovorima svojih predstavnika Henry Wynaendts-a i Van den Broeka, ali se uspjela polučiti tek ne-koliko “prekida vatre” i usprkos po EZ-u “proguranog” predsjednika Predsjedni-štva SFRJ Stipe Mesića, nije uspjela rat zaustaviti, već je on nakon svakog prekida postajao još žešći. Kako Wyna-endts piše u svojim memoarima “V engrenage - Chroniques vougoslaves, Juillet 1991 - Aout 1992” (objavlje nih u DANAS-u br. 55-59, 1994.g.), Tuđman je zahtije vao da se rasprave vode pod okriljem Europske


129

zajedni ce, ali se Milošević tome protivio, izjavivši da on “vidi samo ograničenu ulogu EZ-a”. Ipak, kasnije su rasprave održavane u Bruxellesu, ali je rat zaustavljen tek kon cem 1991, nakon što je Vukovar potpuno razrušen a JNA zauzela oko 30 posto teritorija Hrvatske. Na inicijativu Njemačke (Genschera) pokrenuto je pri-znanje suvere nosti i nezavisnosti Republika Slovenije i Hrvatske, koje je uslijedilo od strane svih 12 članova EZ-a 15. siječnja 1992. Sačinjen je i Vanceov plan prema kojem je tre balo okupirane dijelove postepeno vratiti pod suverenitet legalne vlasti Hrvatske, ali, nažalost, do danas ništa prak tički nije učinjeno u tom pravcu, već je, dapače, nastav ljeno etničko čišćenje svih okupiranih područja.

Iz navedenog jasno proizlazi da nije točna tvrdnja da je rat u Hrvatskoj započeo stoga što je ona prerano priznata, već obratno, on je nastao jer ona nije bila priznata, sve dok JNA nije zauzela gotovo sva po Miloševiću planira na područja.

Nastavak rata u Bosni i HercegoviniPokraj naprijed spomenutih kasnih reakcija EZ-a i na knadno uključenog UN-a u sprečavanju rata u Hrvatskoj i neučinkovitosti u izvršenju odredaba, po njima sami-ma predviđenih Vanceovim planom, najkrupnija i presudna pogreška EZ-a je bila dozvola da JNA svu vojsku i vojnu opremu s teritorija Slovenije i Hrvatske može premjestiti na teritorij BiH, iako je bio plan da se premjesti u Srbiju i Crnu Goru. Svima, pa vjerojatno i UN/EZ-u, bili su po znati planovi Miloševića za BiH. Prema tome, slanje do datnog velikog broja vojnika i vojne opreme, povrh one koja se već nalazila u BiH, a znajući da se JNA u međuv remenu, transformirala u srpsku armi-ju, praktički je predstavljalo potpunu okupaciju BiH. To je omogućilo Karadžiću da osvoji za Srbe najveći dio teritorija, dok su se Hrvati i Muslimani, pod nametnutim uvjetima embar ga na uvoz oružja, morali boriti za ostatak teritorija. Osim toga, Srbima je dozvoljeno stvaranje koridora iz Srbije preko sjeverne Bosne do kninske krajine, tj. preko dviju međunarodno priznatih granica, čime je narušen suverenitet BiH i Hrvatske. On se koristi za snabdjevanje oružjem Srba u BiH i “Krajini” iz tvornica oružja u Srbiji, kojima su povećani kapaciteti dopremom demontiranih strojeva i opreme iz tvornica u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH.

Takvi nejednaki i nepravedni uvjeti doveli su do situacije koju danas imamo u BiH, tj. da Srbi, koji su prema popisu iz 1991. imali svega 31,3 posto udjela u stanov-ništvu, drže 70 posto teritorija, dok Muslimani i Hrvati, koji bro je 2/3 ukupnog stanovništva, drže svega 30 posto teritori ja. Međutim, teba otvoreno reći, da ni “obećanih” 33,3 posto Muslimanima i 17,5 posto Hrvatima, tj. ukupnih 51 posto, ne može zadovoljiti ni kvantitativno ni kvalitativno kriterije pravednosti u podjeli teritorija ako se ne razrije ši, u prvom redu, gdje će se konačno smjestiti izbjeglice s teritorija koji bi ostao pod Srbima. Vjerojatno se radi o najmanje 600 do 700 tisuća ljudi koje su Srbi “etnički počistili” s njihovih područja. Ako se Srbe ne prisili da ih oni prime nazad na njihova ognjišta, makar i razrušena, svakom mora biti jasno da se njih neće moći smjestiti na teritorij koji je predviđen za Muslimane i Hrvate, jer toliko Srba nije, a vjerojatno ni neće - npr. iz Sarajeva - napus titi te teritorije. Dakle, bez da se prvo razriješi pitanje izb jeglica istjeranih iz područja namijenjenih Srbi-ma, ne može se, moglo bi se čak reći da se ni ne smije, razgova rati o razgraničenju


130

između novo dogovorene Federacije muslimansko-hrvatske i tzv. Srpske republi-ke Bosne. Jer ako bi se Srbima ostavilo 49 posto teritorija, a izgnanike pokušalo smjestiti na teritorij od 51 posto Muslimana i Hrvata, došlo bi još do većih nemira, pa i sukoba, nego što su se dogodili proteklih mjeseci. Osim toga, time bi Srbi bili mnogostruko nagrađeni za svoje zločine, dok bi na padnuti Muslimani i Hrvati bili višestruko kažnjeni - prostorno, moralno i materijalno! Trebalo bi vjerovati da će EZ/UN, nakon mnogobrojnih pogrešaka učinjenih u arbitriranju između agresora i žrtava agresije, to ispraviti i uvidjeti da se uvlačenjem Rusije globalna geostrateška pozicija zapadnih velesila na ovim balkanskim prostorima nepredvidivo “poreme-tila” i da će iz toga znati izvući svrsishodne zaključke za daljnje akcije na spreča-vanju velikosrpskih osvajanja.

U protivnom, bila bi to zaista “sramota svijeta”, ali ne za to što je dozvolio raspad Jugoslavije, kako to iznosi uvo dno spomenuti film beogradske televizije, već bi sramota svijeta bila u tome što je dozvolio da se nad Hrvatskom i BiH ostvari bezu-mna agresija najbrutalnijim metodama razaranja, ubijanja i etničkog čišćenja (oko 80 milijardi dinara materijalnih šteta, preko 200 tisuća ubijenih i oko 2 milijuna prognanih), samo zbog toga bi se ostvario bo lesni povijesni mit “da svi Srbi žive u jednoj državi” MIT O POGINULIH 3,5 MILIJUNA SRBA “ZA JUGO SLAVIJU”.

Također, potrebno je osvrnuti se na tvrdnju “da je srpski narod u dva svjetska rata izgubio 2,5 milijuna ljudi, da bi Jugoslaviju stvorio i obranio”. Prvo treba napo-menuti da su za Prvog svjetskog rata Srbi nastanjeni u Vojvodini, hrvatskoj Sla-voniji, uključujući i Srijem, i Dalmaciji, te u Bosni i Hercegovini bili u sklopu Austro-Ugarske i da su se zajedno s ostalim narodima Monarhije - osim ma njeg broja prebjeglih u Srbiju - borili na svim frontovima na kojima je Monarhija vodila borbe, pa tako i u Srbiji. Prema tome, Srbi iz Srbije su branili srpsku državu, a uje-dinjenje zemalja koje su bile pod Austro-Ugarskom Mo narhijom uslijedilo je bez borbe i slobodnom voljom tih naroda, u zajedničku državu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je kasnije, nakon ubojstva hrvatskih po slanika u skupštini u Be-ogradu, braće Radića i Basaričeka - pod diktaturom kralja Aleksandra, proglašena Jugosla vijom.

Prema službenim statističkim podacima, Srbija bez pokrajina je imala 1910. godine 3,151.000 stanovnika, a pre ma popisu 1921, Srbija je vjerojatno imala prosječnu sto pu nataliteta oko 2 posto prosječno godišnje, pa je očeki vani prirast mogao izno-siti 67 tisuća, od čega treba odbiti gubitak nataliteta uslijed odsutnosti vojnika u fertilnoj dobi u balkanskim ratovima i Prvom svjetskom ratu od najmanje 35 posto, te se može pretpostaviti da bi stvarni prirast iznosio 499.000 a očekivano stanov-ništvo 3,650.000 (3,151.000 plus 499.000), te bi stoga, u uspoređenju s brojem po-pisanog stanovništva 1921. godine, od 2,857.000 stvarni gubitak u ljudstvu iznosio 793.000. Ako bi tome pridodali i dio Srba iz Kosova, Makedonije i Crne Gore, koji su se borili sa Srbima iz matične zemlje, onda bi ukupni gubitak mogao iznositi oko 900.000, a ni u kojem slučaju više od jednog milijuna. Za Drugi svjetski rat poznato je da ukupni gubici Srba na cijelom teritoriju predratne Jugoslavije iznose oko 500.000 / dr. Bogoljub Kočović je izračunao 497.000, a po mojim podacima on je iznosio 530.000. Međutim, ovdje treba napomenuti da su zapadni saveznici


131

ocijenili da se četnici Draže Mihajlovića, Ljotića i drugih četničkih voj voda nisu borili za Jugoslaviju, već su se, uz suradnju s okupatorom, ustvari borili za veliku Srbiju. Prema tome, tvrdnja da su Srbi u dva svjetska rata izgubili 3,5 milijuna ljudi je potpuno proizvoljna i neutemeljena, jer su ukupni gubici Srba u balkanskim i u dva svjetska rata mogli iznositi najviše 1,5 milijuna, i to najvećim dijelom u bor bi za Srbiju, a ne za Jugoslaviju.

Srpski kosovski mit i stvarnostKad se već u ovom napisu govori o srpskim mitovima, onda se ne može zaobići ni onaj kosovski, koji se u srpskoj propagandi prikazuje kao pobjeda nad Turcima. A Helen Delich Bentlev, lider srpske propagande u Ame rici, je u svom govoru u Kongresu 21. veljače 1991. godi ne iznijela tvrdnju “da su Srbi 1389. godine pobje-dom nad Turcima zaustavili njihov prodor u Evropu i tako omogućili da kršćanska religija bude slobodna i da nasta vi cvjetati”. Kako se upravo dogodilo suprotno, tj. da su Srbi poraženi i da je upravo sin kneza Lazara - Stjepan Lazarević, kao vazal sultana Bajazida, pomogao njemu da turska vojska dobije bitku 1369. kod Nikopolja, koju je vodio ugarsko-hrvatski kralj Sigismund i u kojoj su su djelovale francuske čete i čete vojvode Mirče s Vlasima, hrvatski banovi Stjepan Lacković i Nikola Gorjanski i celjski grof Herman, nakon čega su Turci dobili slobodan put za pohod na Europu, da bi tek nakon 300-godišnjeg “haračenja” nad Europom, konačno 1683. bili zaustav ljeni i protjerani iz ugarsko-hrvatskih zemalja, ali su se zadržali u Bosni i Hercegovini sve do 1878, a iz Srbije su istjerani tek 1913. godine. Prema tome, tvrdnja da su Srbi zaustavili prodor Turaka u Europu i mit o pobjedi Srba na Kosovu polju je, ustvari, jedna od najvećih povijesnih neistina, koju samo narod koji želi živjeti u svojim mito vima može sve do danas podržavati.

Treba se nadati da će europska i svjetska zajednica, koje su odlučnije krenule u sre-đivanje katastrofalnih posljedi ca srpskog osvajanja, naći put i način da “prizemlje” srpske mitske ambicije o stvaranju velike Srbije i ostvare pravedan i dugotrajan mir za sve narode na prostorima bivše Jugoslavije, što će doprinijeti i smirivanju svih ten zija na Balkanu i Europi i omogućiti svim narodima us pješan gospodarski i kulturni razvitak.


Irena Lukšić

ZAPISI O VEĆ VIĐENOM

Možda je doista sve što nas okružuje - Jedno, jedan tekst, jedna slika i jedan zvuk, recimo, pa naš put kroz vrijeme ne nosi ništa što već nije viđeno, doživljeno i ispi-sano. Naši su dani nečiji snovi, nečije zamisli i nečija podsvi jest, naši dani možda rastu iz nespretno ispuštenih mirisa i loše složenih boja, a naši dnevnički listići tra-govi su tu đih pronalaženja. Zato smo krajnje ravnodušni spram stvarnosti i njenih sastojaka, spram zraka koji bismo htje li nekako nazvati i spram sebe, naposljetku, jer ispada da smo dio svega, odnosno niče-ga, dakle, da i jesmo i nismo...

U petak, naime 9. rujna 1988. godine u svoj sam dnevnik zapisala sljedeće re čenice: “S olakšanjem sam pokupi- la posljednje vrednije plodove na vrtu, krumpir i krastavce. Bio je to osjećaj kraja. I nagovje- štaj novoga početka, jer poznato je da Dale- ki Istok štuje vrt kao svijet u malom i simbol povratka priro de u prvobitno stanje. Boži- ca Natura svemirskaje sila. U grčkoj mitolo- giji mjesto joj je bilo između Zeusa i svijeta bogova, u upravljala je svime - brakom, rađa- njem i poviješću.” U četvrtak, 9. rujna 1993. godine odne kud sa sjevera razlila se grmljavina: ob zor je bio krcat tamnim oblacima, zrak gust i pun tople vlage, i činilo se da u da ljini grmi. Istodobno, tu, na maloj uda ljenosti, tekao je uobičajeni život: ulicom su prolazila vo zila, domaćice su se vraćale s tržnice, susjede su vezale ko-nopce za rublje na stupove u dvorištu. Glas s radija opisivao je nešto drugo. Spiker je čitao: “Rano jutros srpski pobunjenici iz svojih poznatih uporišta na desnoj obali Korane napali su Karlovac i industrijsku zonu Mrzlo Polje. Ispaljeno je dvadesetak topovskih projekti la. Cesta Zagreb-Rijeka zatvorena je za sav promet, a ne voze niti vlakovi. Opća opasnost za šire područje Karlov ca i dalje je na snazi.”

Tijekom prijepodneva buka se lako i neprimjetno stopila s koracima i razgovorima poznatih ljudi. Prepričavale su se vijesti. Njihovi su glasovi čak nadjačali događaj. Za mislila sam da je negdje, možda na kontrolnu točku Turanj kod Karlovca, stigla

133

komisija Europske zajednice ili UNPROFOR-a i počinje sastavljati zapisnik o inci-dentu: od dana tog i tog, u toliko i toliko sati ispaljeno toliko i to liko projektila tog i tog kalibra. Zapisnik će netko potpi sati i potom uredno poslati glavnome tajniku UN, ali ovaj ga neće dobiti, jer će putem tajanstveno nestati. Možda će zapisnik nestati već na početku puta prema svjetskoj or ganizaciji, možda ga pomete olujni vjetar, možda ga po kupi u visine i onda prospe kao prijetnju na nekom dru gom mjestu i nekim drugim dobrim ljudi ma. Ovakva prijetnja za mene su bila pre kinuta putovanja iz Zagreba u Dugu Resu, slika putničkog vlaka koji satima stoji na spo-rednom kolosijeku željezničke stanice Draganići, dok pobunjenici mahnito raketi-raju Karlovac i Dugu Resu, slika boja žljivog virenja kroz prozor neosvijetlje noga odjeljka prema zgradi Auto-Hrvatske na karlovačkoj tržnici, zgradi koju proždire plamen. Bilo je to u listopadu 1991. godine. Koncem prosinca 1991. prijetnju sam osjetila u karlovačkom predgrađu Dubovac, kamo sam stigla auto-stopom iz Ja-strebarskog: na svakih desetak metara padala je po jedna granata, a ja sam trčala od kestena do kestena i izmicala smrtonosnim krhotinama. Puno prijetnje bilo je i pješačenje kroz šumu, s baterijskom svjetiljkom u ruci, s užasnim eksplozijama na Švarči... Prijeteća 1991. godina i svijet koji je slijep, gluh i nijem, svijet koji nije u stanju razum jeti duboko šifrirani zapisnik o incidentu u Hrvatskoj. Sjetila sam se svojih razmišljanja u vlažnom podrumu za vrijeme dugih, upornih bombardiranja: ako ovo netko zaustavi, mislila sam, sve će biti drukčije. Svijet će posta ti bolji. Svaki čovjek imat će pravo na svoje sutra. Tako sam se nadala 1991. godine.

Kad su detonacije ponešto utihnule, odjurila sam u trgo vinu i kupila veću količinu tjestenine, ulja, konzervi i še ćera. Hoću li ponovno prezimiti u podrumu? Hoću li po novno sanjati otoke s kojih se ne može pobjeći? Hoće li me opet buditi topovi umjesto ptica?

Neshvatljiva je ta 1993. godina.

“Vjesnik” od subote, 9. studenog 1991. godine pisao je kako sudovi vraćaju devize štedišama Splitske banke, kako je Cibona pobijedila Barcelonu (85-73), u zagre-bačkim kinima igrali su atraktivni filmovi poput Čaja u Sahari, Robina Hooda, Lude ljubavi i Betty Blue. Naci onalna televizija davala je čak sedam serija na svoja dva programa. O napadima na Hrvatsku govorilo se kroz kra ći redakcijski izvještaj: “Borbe se i dalje vode na svim slavonskim ratištima, no informacija o situaciji u Vuko varu nema. Komanda obrane grada i dalje se pridržava informativne samoi-zolacije. Jedina sigurna vijest s tog bojišta glasi, baš kao i svih 77 dana dosad - Vu-kovar nije i neće pasti.”

Nešto prije četrnaest sati detonacije su se pojačale. Gra nate su, očito, padale neg-dje po rubnim dijelovima Duge Rese. Ljudi koji su se zatekli na ulici potražili su zaklon. Nestalo je struje, telefoni su prestali raditi. Netko od sus jeda viknuo je s balkona da je zadnja slika na televiziji bio natpis Opća opasnost Duga Resa. Ubrzo su se oglasile si rene u Mrzlom Polju i Karlovcu. Dugoreška, iz tko zna kojih razlo-ga, nije svirala. Projektili su, koliko sam us pjela razabrati iz priče vojnika koji se slučajno zatekao u našem dvorištu, pogađali stadion, Juranovo brdo i Mrzlo Polje. Tanke krpice tišine ispunjavalo je zavijanje kola hitne pomoći. Ponovno rat, rat

Irena Luk{i} • Zapisi o ve} vi|enom

134 Svjetlo, broj 1-2, 1994.

kao fenomen koji jedino američka poetesa Marina Tjomkina shvaća kao istinsku tragediju. Ona je jednom davno napustila nepodnošljivi Sovjetski Savez i nastanila se u New Yorku.

U petak, 10. rujna 1993. godine ustala sam rano, prije ra dnika koji žure na prvi jutarnji vlak, nervozno mljackaju ći potplatima po vlažnome asfaltu Mačićeve uli-ce. Bio je mrak i u prvi tren mi se činilo da me iz sna trgnuo sat (sanjala sam da je Slavističku biblioteku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu posjetio Helmut Kohl te da sam s nji me razgovarala o budućoj njemačko-hrvatskoj suradnji). Međutim, s vremenom, kako sam se stapala sa stvarno šću, shvatila sam da se radi o detonaci-jama. Buka teškoga ariljerijskoga oružja dopirala je iz smjera jugoistoka, da kle, iz Generalskog Stola, Trgovčića i Mateškog Sela, mjesta na kojima su se dan ranije vodile borbe. Zanimlji vo je da sam i noć uoči prvog strašnog raketiranja Duge Rese, početkom listopada 1991. godine, sanjala jednog državnika: Mihaila Gorba-čova, predsjednika bivšeg Sovjetskog Saveza. Gorbačov je također došao sa mnom razgovarati, ali ne u knjižnici, nego u prostranom frizerskom salonu. Što bi moglo značiti ovakvo hvatanje za europske političare? Možda činjenicu da ih je jedino u snovima moguće suočiti sa strašnim ratom na Balkanu...

Ustala sam s namjerom da odem u Zagreb. Petak je dan kad obavljam redakcijske poslove u “Književnoj smotri” i prikupljam literaturu za rad preko vikenda. Priku-pljam, imam dojam, uvijek iste knjige i uvijek nešto zaboravim izvući iz njih.

Nešto poslije osam krenula sam prema željezničkoj sta nici, kraćim putem, preko travnjaka. U daljini su i dalje odjekivale eksplozije, u daljini iz koje je optički izvirala pruga što vodi za Zagreb. Dok sam tražila najprikladniji put među kolosje-cima, hrpama oštroga kamenja i trulim pragovima, pitala sam se da li me negdje iz prikrajka, iz svojega ureda, gleda šef stanice, ozbiljan mlađi čovjek, kojega sam uvrijedila u svojoj kolumni Dnevnik bijesne domaćice, što se svakih četrnaest dana pojavljuje na za dnjoj stranici gradskog lista “Duga Resa” ... U tekstu, na ime, Tajan-stveno pismo, opisala sam svoj idealni put do zgrade s isluženom pločom DUGA RESA i ugrađenim mađarskim biljegom visine, put koji odjednom završava među posudama sa cvijećem i uredno oličenim zidovima tijesne čekaonice, a tajanstve-no pismo iz naslova uputio mi je, tobože, šef željezničke stanice sa ciljem da mi ne popravljivu jutarnju pospanost razbije podsjećanjem na djetinjstvo i rane 60-e godine, kad je ovo mjesto bilo uzorno urešeno i iznimno čisto. Grabeći po oštrome ka menju nasipa prema djetinjstvu pitala sam se, usput, hoće li mi, negdje na malo-me raskršću između pošte i želje zničke stanice, mahnuti čovjek koji je ispunio sve svoje snove - vlasnik, naime, uspješne auto-škole? I on je du boko vezan uz moju predodžbu o željezničkoj stanici: pamtim ga ranih 70-ih, čelom naslonjenog na staklo va gona, dok vlak za Zagreb stoji na prvom kolosijeku i čeka neko križanje ... i onda je natpis na zgradi bio izlizan, ja dan, i vidjela se grudica mađarskog biljega visine. Dana šnji vlasnik auto-škole studirao je strojarstvo i sanjario o automobili-ma... “Eh, da mi je život našega kolege Mari jana! Da su mi njegovi automobili...” - govorio je gleda jući nekud prema malome raskršću na kojem se danas okreću

135

njegovi automobili, njegove učenice nalik na fil mske glumice i njegovi radnici s manirama sveučilišnih profesora.

Točno u osam i dvadeset odnekud se pojavljivao čovjek sa čačkalicom među zu-bima i zamalo trčeći skretao je u stanični toalet, odavno zapušten. Stanovao je u novome dijelu grada i svakodnevno se, uvijek u isti čas, upućivao u središte po namirnice. Pritom je obavljao tajanstveni posao u WC-u: možda ono što je trebao činiti kod kuće, možda nešto drugo... možda je, recimo, nekom ostavljao šifrirane poruke? Ili je prelistavao zabranjenu literaturu? Nisam sigurna da će se to ikada otkriti.

No, postoji i nešto bolje za razmišljanje: večeras je sve čano otvorenje luksuznog kafića mojih prijatelja u Kar lovcu. O tome se puno pričalo, iz toga se stvarao veliki događaj koji se bučno najavljivao i odmah zatim neshva tljivo odgađao. Danas mi ugođaj rezanja vrpce treba za konačno oblikovanje priče o kojoj sam dugo raz-mišljala i čije sam fragmente ugrađivala u neodgovarajuće teksto ve. Ona se vrti oko uspješne i cijenjene intelektualke, zvi jezde raskošnoga primanja priređenoga u njezinu čast. Junakinja je dobila značajno društveno priznanje, neko liko listova objavilo je intervju s njom i sad, eto, dolazi to primanje kojemu će joj i političke strukture zahvaliti na golemu doprinosu nacionalnoj kulturi i ugledu grada. Doma-ćin primanja, gradonačelnik, nekad je bio popular ni pjevač, velika zvijezda o kojoj su sanjarili mnogi nara štaji srednjoškolki. Druga važna osoba je direktor pozna te tekstilne tvornice, cijenjeni stručnjak za energetska postrojenja: nekad, prije tride-setak godina, bio je filmski glumac. Plakat s njegovim licem još uvijek stoji na zidu jedne garaže. Pričalo se da ga je neka Željka neopaženo skinula s oglasne ploče u malom talijanskom turističkom središtu. Ostala je priča o Željki, sjećanje na film Blago u Srebrnom jezeru, koji se mjesecima vrtio u našim kini ma, i trag nedostiž-nosti u oronuloj garaži. Čini se da je ovo dovoljno snažno polazište za priču o utje-hama života i smislu koji se nazire negdje u dubini naoko nevažnih stvari...

Pucnjava u daljini, grmljavina iz sna s Helmutom Kohlom, polako je preplavila prostor mojih sjećanja i razmi šljanja. Oštro kamenje željezničkog nasipa nije vo-dilo nikuda, točnije, završavalo je u snažnim detonacijama. Ulice su bile puste, trgovine zatvorene, vlakovi nisu vo zili. Jesam li to negdje već vidjela? Da, to je moj dnev nički zapis od 27. prosinca 1988. godine. Doslovce ova ko zvuči:

“Još jedino naročiti položaj sunca, kut pod kojim zrake dotiču površinu zemlje, pruža iluziju da čovjek nastavlja put koji je jednom bio dobar. Zalazak sunca, pri-mijetila sam, na drugoj obali Mrežnice dočarava proljeće šezde set i još neke godi-ne, kad su godišnja doba bila vrlo boga ta i tajanstvena. Sjećam se da su tada moji jedini pravi ži votni sadržaji bili stripovi - Svemirko, Modesty Blaise, Rip Kirby, Valentina, Talični Tom i Flash Gordon. Otuda sam crpila nadu da budućnost mora imati neku naročitu lakoću.”

Danas, pet godina kasnije, trebala sam sparinu odnijeti na more. U neki grad gdje me nitko ne poznaje, gdje ne mam svojega konobara, frizerku i slastičara, gdje jedi-no dobivam more, sunce i osjećaj nepokretnosti svijeta. No, postoji li takav grad?


136

Postoji li išta izvan duhovnoga? Moja njujorška prijateljica, pjesnikinja Marina Tjomkina, upravo je ovih dana uspjela svoj duhovni prostor pris podobiti posve konkretnom okruženju. Radosna je, veli, što će čuvati ladanjsku kuću poznatog urednika književ nog časopisa i zalijevati njegov vrt. A u vrtu ima svakoja ka po-vrća - luka, češnjaka, krastavaca, rajčica, mirišljavoga graška i različitih trava. Od cvijeća spomenula je suncokret, astre, ljiljane, maćuhice, potočnice i “još mnogo drugih prekrasnih stvari”. Tu su, dakako, i ptice. I ne mogu, piše poetesa, dočekati trenutak kad ću biti ta mo. Za to vrijeme osjeća tjeskobu u svom duhovnom toru i piše pjesme. Jednu pjesmu priložila je i svome nadahnutome pismu:

1. svibnja 1993.

Iz zemlje zime, iz zemlje otopljavanja gorivom što razlaže krv na čestice slijepoga crijeva, iz pasmine postojećih svjetova i djece kujske ja sam, kao svi koji su tamo kušali kruha i štalu.

Na ratištu govora, začinjenom kemikalijom, jednostavno je poput krika se ukočiti, pjesme vikača, ja odavno ne pijem denaturat-otrov, ni na dan isplate, tamo je uvijek rat, žene silom uzimaju, bez pripreme.

Nije šteta jeftine riječi puštati u vjetar, već vodom živom prskati do jutra smeće; u ptice s dvije glave i šest krila ne verujem lako, jer sam, kao i svi mi, straholjudo-zvijeri iz zemlje gubit ka.

Seljače, slušaj i gledaj u oči drugoga dvonožnoga ćuka, ne zbog suza; zbog zlobe će se napuhnuti glava kao gluhi mir; jedino žene će zatrudnjet, svjetlo moje jasno, zbog uma koji je zavrtio zemlju.

Prodorna grmljavina potvrdila je nešto već doživljeno, već viđeno i poznato: znala sam da pobunjeni Srbi, kako službeni mediji označuju drugu zaraćenu stranu, ga-đaju sela između Korane i Mrežnice, Barilović, Logorište i ši re područje Karlovca. Znala sam da se prostor naglo sužuje, da stradavaju biljke, životinje i ljudi. Ali, kome to reći? Crta bojišnice postala je pozornica na kojoj se odvi ja uredno najav-ljena predstava - serija jednoličnih prizo ra koji su bezbroj puta viđeni na različitim točkama ze maljske kugle i u različim uvjetima, a koji nikada nisu os tavili uvjerljivu pouku ili utjerali strah u kosti onima koji krše temeljna prava čovječnosti. Radio je ravnodušno ja vio da je granata usmrtila dječaka koji je čuvao stoku u selu Bu-kovlju.

Oko podneva vrelo buke postao je Karlovac. Gledala sam je kroz prozor kako se u obliku projektila ustremljuje na određeno mjesto, nadajući se, negdje u mjehurići-ma varljive tišine, da će sve ubrzo prestati i da ću otići na sve čano otvorenje kafića, kako bih usput završila i zamišlje nu priču. Ozbiljnost razmišljanja nisu narušila niti


137

dva stravična punjenja VBR-a, koja su brzo završila u točki obzora prema sjeveru. Mjesni radio emitirao je borbene pjesme - Bože, čuvaj Hrvatsku, Moja domovina, i Hrvatine. Ujesen godine 1991. prigodna glazba pojavila se kao krhka slamčica spasa, prozirni zid koji je zaklanjao odveć otvoren pogled na stvarnost. Danas su patetični taktovi izazvali duboku jezu. Rušili su, drugim riječima, onaj prozirni zid iz 1991. godine i približavali prostore koji se nisu trpjeli.

U popodnevnim vijestima javljeno je da je u napadu po ginulo pet osoba, a dvade-setak ljudi je ranjeno. Među po ginulima je i poznati karlovački športski novinar Tomi slav Belavić.

Jutro 11. rujna 1993. godine osvanulo je mirno. Usvojim rujanskim bilježenjima za 1988. godinu pronašla sam lis tić koji ilustrira jednu drugu mirnoću. Veli ovako:

“Krajolik je poprimio sva obilježja zlatne jeseni: putem uz Mrežnicu na svaku kret-nju vjetra ili poslije prolaska biciklista s divljih krušaka, akacija, jasena i plata-na obi lato pada lišće. Čovjeku se za trepavice hvata leteća pa učina babljeg ljeta, otvarajući pod nekim naročitim ku tom raskošnu lepezu boja od zatvorenoplave do limunskožute. Koliko sam puta prošla ispod ove duge - ne znam, ali pamtim raz-mišljanja u trenutku sipkanja suho ga lišća s vrha akacije. Kolačići za siromahe, zaključila sam.”

U tjedniku “Danas” osvanuo je izvještaj sa Skupštine Društva književnika, s na-glascima na “ekcesnom” pona šanju, odnosno mišljenju nekolicine najaktivnijih govor nika. Zapazila sam da su svi izvještaji sa skupština DKH nalik na komentare nogometnih utakmica s neriješenim rezultatom i s mnoštvom prilika da igra završi ovako ili onako. Govori na skupovima književnika nemaju težinu, pa prema tome niti budućnost. Stoga niti pomicanje na unutarnjoj hijerarhijskoj ljestvici - od član-stva u pojedi nim komisijama pa do predsjednika predsjedništva - ne znači ništa. Skupština Društva književnika Hrvatske je predstava za nediscipliniranu publiku i mala revija svak ovrsnih sjedalica - od mekih naslonjača u prvome redu, preko udobnih plastičnih stolaca u drugome, do običnih bijelih, tvrdih kavanskih stolaca u trećem redu. Zapanjuje me ta sličnost sa slikom svijeta općenito, uvjerenje spi-satelja da sve mora nalikovati jedno na drugo - dvorana na grad, grad na zemlju, zemlja na nebo. Vraćajući se ku ći, u vlaku, razmišljala sam isto i u jednom trenutku po gled mi je zapeo za prst: spazila sam krv, koja je natopila bijelu plastičnu vrećicu s časopisima, torbicu i blejzer. Krv na vrećici razmazala se u mrlju sličnoj onoj što nas taje sjeckanjem kokošjih jetrica, a na rukavu sivoga blejzera dobila je tamno-smeđu boju strojnoga ulja. Na sjedi štu nasuprot mome sjedio je slikoviti prosjak i svakih ne koliko minuta se oglašavao pitanjem: koliko je sati? Na sebi je imao kariranu košulju, smeđu vestu, sivi sako, sivoplavi baloner i jesenski kaput od na-rančastog samta, sve podvezano debelim konopcem u nerazmrsivi čvor. Prosjakove ruke bile su čiste, nokti zapanjujuće dugački i brižljivo usiljeni, bez trunke neči-stoće. Kad ga je kon dukter zatražio kartu, počeo je prekopavati brojne unu tarnje i vanjske džepove svojih kaputa, izblačiti odnekud nevjerojatne papiriće i potom ih slagati na sjedalo. Bili su to preklopljeni bijeli papiri s nerazumljivim bilješkama, jedan beskrajni tekst ispisan starinskim nalivperom. Je dino karte nije bilo. A nije


138

bilo niti novaca za plaćanje vo žnje. Kondukter je bio strog: naredio je neobičnom pros jaku da u Karlovcu izađe van. I ovaj gaje poslušao: izgu bio se u mraku pustoga kolodvora.

Ponovno sam razmišljala o tome da su sve slike već viđe ne, da jedna stvar liči na drugu. Pogled mi je švrljao po dom kupca, gdje su stajale prosjakove plastične vrećice: rekla bih da sam ponovno spazila mrlju, veliku vlažnu mrlju boje krvi...”

Ujutro 11. rujna 1993. godine u dućanima mirne Duge Rese prepričavale su se štete topničkih napada. Na pruzi su se pojavili prvi vlakovi. Bile su to lokomotive s dva-tri vagona, koje su se polako, kao da se šuljaju, izvlačile iz nesigurne željezničke stanice. Cestom ispred prozora moje sobe dugo i nervozno, zamalo mučno, kretala se ko lona bijelih UNPROFOR-ovih kamiona punih vojnika. Vozila su išla iz pravca Senja prema Zagrebu. Ubrzo na kon prolaska te nespretne institucije, te metafo-re kojom se predočuje svjetska zajednice, zaredale se se detonaci je. Projektili su, koliko sam mogla razabrati iz kuhinje, padali po Logorištu, obližnjem selu koje je prije rata bilo poznato po velikoj kasarni Jugoslavenske narodne armi je i skladištu streljiva. U studenom 1991. skladište je odletjelo u zrak, a iz vojarne su se probili tenkovi. U me težu je stradalo tridesetak ljudi i nekoliko stotina obitelj skih kuća.

Poslijepodne se ponovno vratila tišina: nepodnošljiva, napeta, krcata nevidljivim simbolima. Svako vozilo koje je prolazilo riječkom cestom dugo je i tupo odzvanja-lo iz svakog grma, svake klupe, staze, dječje lopte. Je li to šut nja ili tišina? - pitala sam se. Tišina je uvod u otkrivenje, a šutnja je zatvaranje prema otkrivenju; tišina otvara pro laz, šutnja ga zatvara. Mnoge predaje kažu da je u stvara nju prethodila ti-šina, i po svršetku vremena ponovno će nastupiti tišina. Tišina obavija velike doga-đaje, šutnja ih skriva; jedna stvarima daje veličinu i veličanstvenost, a druga stvari unizuje i degradira. Most između ove dvije mogućnosti neočekivano je prekinula zvonjava telefona u predsoblju. Na drugom kraju žice isprva je bilo tiho, prazno, a onda se predstavila Danijela iz Karlovca.

- Je 1’ gotov rat? - pitala je ozbiljno, naglašujući svaki slog. - Je l’ gotovo?

Možda nisam najbolji sugovornik, htjela sam joj uzvrati ti, jer kod mene su se pomi-ješali komadići već viđenog - bilješke o ratu 1991. godine, strepnje u povodu teških is pita na fakultetu, sjećanja na razgovore s osobama koje su mi nešto značile, zapisi u dnevniku iz 1988. godine. 12. rujna 1988. zapazila sam da je postojala velika kon centracija vlage u zraku, što je dan činilo teško podnošlji vim. Trebala sam ići u Zagreb, a nije mi se išlo, jer sam bila strašno pospana. I nisam išla.

Život je, pisao je Vladimir Nabokov u svojim memoari ma, tek pukotina slaboga svjetla između dvije idealno crne vječnost. U zreloj dobi običan čovjek jako je navi knut na neshvatljivost svakodnevice, što je povezano s ravnodušnošću prema obim crnim prazninama, između kojih se smiješi varka zvana krajolik.

- Pa, je li gotov rat? - ponovila je Danijela po treći ili če tvrti put. - Znaš, pala sam u nesvijest nakon jednog tele fonskog razgovora i sada mi uopće nije jasno što se do gađa...


139

Umjesto mojega nesuvisloga odgovora, sama stvarnost burno se uskomešala: po-čelo je tutnjati, kuhinjski pod drhtao je kao da je potres, iznad krova čuo se zvižduk gra nata. Dok sam zatvarala vrata balkona, još jednu varljivu pukotinu ili štit, vidje-la sam kako dvorišna djeca očajnič ki podižu teški metalni poklopac kanalizacije. Na obzoru su nepodnošljivo vrištale rode i čaplje. Bile su to duše mrtvih koje jecaju pokraj svojih bivših boravišta. Između njih stajale su vijesti Radio-Karlovca: u ju-čerašnjem na padu na šire gradsko područje poginulo je osam osoba, a 27 je ranjeno. Danas je poginulo jedno dijete. Podatke sam hvatala ravnodušno, svjesna da se u desetinki sekun de mogu pretvoriti u broj koji će se onda vrtjeti u škrtim izvješta-jima radija i televizije. Jedan mrtav, dva mrtva, tri mrtva, četiri mrtva, pet mrtvih, brojevi kao uništene ener gije, energija kao ponavljanje, ponavljanje kao osnova strukture stiha. Ništa se ne doživljuje kao tragedija. Pre česta ponavljanja pojma mr-tav umanjuju slušateljevu po zornost, ona troše riječ do bezvučnosti, do tišine, šut-nje i nestanka. Tako ostaju samo brojevi koji postaju zanimlji vi kao simboli: jedan kao temelj i polazište, dva kao su protnost i sukob, tri kao pojavnost i otkrivatelj, četiri kao potpunost i sveobuhvatnost, pet kao sjedinjenje i sklad. Sve ove kombi-nacije jezivo uokviruju eksplozije u blizi ni, kojih stotinu metara od zgrade iz koje motrim rasap je dne varke, neuhvatljivo svjetlo između dvije idealno crne vječnosti.

S druge strane stvarnosti nalaze se vijesti Radio-Beograda: njihovi poginuli nemaju brojeve, ne inzistiraju na po navljanju, ne umaraju slušatelje. Agresor od svojih žrta-va stvara priču ili, bolje rečeno, mit u socrealističkom du hu. U bombardiranju Gra-čaca, vele, poginuo je vredan i pošten radnik Jelenko Stamenković, star 30 godina, nežan suprug Milanke rođene Mitrović, po zanimanju šve lje, i brižan otac nejakog Vladislava, deteta koje ne shvata ovaj strašni rat što ga ustaška Hrvatska u saradnji s Va tikanom vodi protiv golorukog srpskog naroda. Vijesti Radio-Beograda naslje-đe su Bizanta.

U predvečernje sate oživljuje bojišnica uz Mrežnicu. Česte detonacije spretno po-vezuje poletno štektanje te ških strojnica. Dugu Resu sa svih strana zapljuskuje la-vež uspaničenih pasa.

Navečer buka ratne mašinerije poprima nove obrise: naši počinju djelotvorno uz-vraćati. Negdje u blizini naše zgrade klizi kamion s VBR-om. Ispaljivanje raketa pra ćeno je podrhtavanjem tla. Zrak je gust, reklo bi se - ne probojan. Na ulici ne postoji promet. Tek u jednom času projurila su mrtvačka kola. Višecjevni bacač raketa sva kako je najviđenije oružje Domovinskoga rata. Toliko je prisutan u sva-kodnevlju da su ga ljudi prozvali véber - tkalac. Ovaj mali primjer narodne dosjetke jedna je od brojnih očitovanja sudbine područja uz četiri prekrasne rijeke. Tkati znači stvarati.

Tišina, šutnja i nepokretnost obilježili su početak 12. rujna 1993. godine. Nešto živosti moglo se naslutiti tek na stu bištu: iz svakog stana probijale su iste vijesti. Išla sam u vrt, koji je još uvijek rađao. Vodila me priča Zvjezdani ta liri iz radio-nice braće Grimm: bila jednom jedna djevoj čica, jako siromašna i bez igdje ikoga na svijetu. Išla je i dijelila siromašnima ono malo što je imala i na koncu je ostala bez igdje ičega. No, “najednom stanu padati zvije zde s neba, sve sami tvrdi taliri.


140

Premda je svoju košulji cu darovala, sada je na njoj bila nova od najfinijega pla tna. Skupi u nju talire, i bude bogata sav život”.

U rujnu 1993. godine brala sam mahune i činilo mi se da zapravo potežem neku tajanstvenu vrpcu koja izaziva strašne detonacije na Logorištu ili oko Turnja. Iza brda su, naime, dopirale eksplozije ubojitih granata, koje su zbog učestalosti i jed-noličnosti naposljetku poticale osjećaj one nepokretnosti.

Oko podneva nešto se pomaknulo: prugom je prošla lok omotiva s dva teretna va-gona puna pijeska ispred sebe.

To je znak da će se ponovno uspostaviti željeznički promet.

Radio je javio da je u jučerašnjem topničkom napadu na Karlovac poginulo osam osoba, dok je 17 ranjeno. Neko liko granata obrušilo se i na prognaničko naselje Gaza. Smrtno su stradale četiri osobe. Rakete su, rekao je de žurni novinar, toliko izrovale neke ulice u središtu grada da se njima ne može proći automobilom. Strogi centar pogodile su zloglasne lune. Na televiziji je to prikazano kao slika zgužvanog platna po kojemu su razbacani potr gani dječji automobilčići.

Oko 15,30 spustio se strahovit pljusak. Ulica je začas po tonula u prljavoj vodi. U svome dnevniku s datumom 20. svibanj 1989, registrirala sam poplavu što ju je izazvala rijeka Mrežnica. Pisala sam ovako:

“Mrežnica je bila najveća u srijedu, kad se izlila u park i prekrila vrtove. Šahtovi u zgradama također su opasno prijetili. Slična poplava, pričaju stariji ljudi, zadesila je Dugu Resu godine 1938., kad je napukla brana. Velika količina vode prodrla je u pogone tekstilne tvornice i rad nici su dva dana i dvije noći s nadljudskim naporom spa šavali strojeve i robu. Cijelo vrijeme “gospoda” su im sla la topli čaj i prvokla-snu hranu iz restorana. Poslije, kad se voda povukla, radnici su dobili po dva tjedna nagradnoga dopusta.”

U rujnu 1993. godine u poplavi je zapeo vojni kamion. Čula sam kako vojnici pri-čaju da po šumama ima puno vrganja.

Opća opasnost na snazi je i 13. rujna 1993. Život, među tim, počinju vraćati radni-ci Komunalnog poduzeća. Lije po i mirno jutro iskoristila sam za veću kupovinu: kruh, ulje, ribe, tjestenina, kozmetika i novine koštaju me ot prilike jednu trećinu prosječne radničke plaće. Oko 50 njemačkih maraka, drugim riječima. No, zatišje nije du go trajalo: nešto prije 10 započeo je novi topnički napad na Karlovac i oko-licu. Nisam odlazila u sklonište. Radio je javio da ponovno ima mrtvih i ranjenih.

16. rujna 1993. postignut je sporazum između predstav nika Republike Hrvatske i srpskih pobunjenika. Njime je predviđeno povlačenje hrvatskih snaga iz done-davna okupiranih sela u okolici Gospića. Kontrolu nad spornim područjem treba preuzeti UNPROFOR.

U udarnom terminu vijesti Radio-Beograda dopisnik iz Knina javio je kako je mi-nistar vanjskih poslova Ruske Federacije Andrej Kozirev uvrijedio Srbe u Krajini


141

naz vavši ih manjinom u Republici Hrvatskoj. Nepravedan je bio i Quien Qui Quien kad je izjavio da se granice između bivših jugoslavenskih republika ne mogu mi-jenjati.

Možda je sve ovo doista već viđeno, doživljeno i ispisa no. Jer, naši su dani nečiji snovi, nečija podsvijest i nečije zamisli. Naši dani možda rastu iz nespretno ispušte-nih mirisa i loše složenih boja, dok su naši dnevnički listići tragovi tuđih prolaženja - ponavljanja brojeva, mitova i nesporazuma. Ipak, negdje između tih beskrajno crnih vječnosti naslućuje se život, život kao nečiji krik i ču đenje...


Hrvoje Cvitanović

VOJNI LIJEČNICI U KARLOVCU, S POSEBNIM OSVRTOM NA DOMOVINSKI RAT

U Karlovcu je vojna medicina prisutna od samog osnutka grada, osnovanog kao vojno uporište protiv Turaka.

Plan za izgradnju vojne bolnice postoji od 1580, a izgrađena je tri godine kasnije.

Može se pretpostaviti da je liječnik bio već tada nazočan u sklopu vojnih postrojbi, no nažalost arhivska građa nije sačuvana do 1713. pa ne znamo imena prvih liječ-nika, od nosno ranarnika ili “felčera” koji su formacijski pripadali stožerima većih pukovnija.

Prvi poznati liječnici u Karlovcu su Hans Caspar Besiakh, Precherfelt i Petrak koji su dolazili iz Novog Mesta u Karlovac liječiti Vuka K. Frankopana Tržačkog koji je bolo vao od podagre. Oni su djelovali sredinom 17. stoljeća.

Stan vojnog kirurga ucrtan je na tlocrtu tvrđe 1779, a 1783. se sprema izgradnja nove vojne bolnice. U arhivi slobobodnog i kraljevskog grada Karlovca spomi-nju se Karlo Feist, Maksimilijan Spaczek, A. Inama i M. Kasun kao kirurzi, a u Slunjskoj se regi menti spominju dva kirurga: Speile i Ridičević. To su prvi poznati kirurzi i vojni liječ nici što su djelovali na našem području.

Dolaskom Francuza 1809. i stvaranjem Ilirskih pokrajina spominje se vojna bolni-ca. Francuski intendant i liječnik Aloise Sax djeluje u Karlovcu do 1813. i osniva pokra jinsko zdravstveno vijeće, osobito se baveći promicanjem higijene. Od li-ječnika u hrvatskim postrojbama francuske vojske spominju se glavni pukovnij-ski kirurg Seygner, pobočni kirurzi Lefevre i Reichenstein u I. hrv. provizornoj pukovniji, dok u II. hrv. provizornoj pukovniji nalazimo glavnog kirurga Poteau i pobočnog kirurga Donara.

Za vrijeme Austrije Karlovac je preko dvjesto godina bio prava tvrđava, a kasnije glavno generalsko sjedište za Krajinu. Nakon razvojačenja, u Karlovcu je stalno bio prisutan jaki garnizon s Kadetskom školom.

Svaka pukovnija je imala svoga liječnika. Kadetska škola je također imala liječni-ka, a postojala je i vojna bolnica s osobljem. Tako je vojska u Karlovcu nakon 1841. imala četiri do pet liječnika. Od značajnijih imena treba spomenuti Petra Blaškovi-

143

ća koji je služio kao krajiški vojni liječnik u Karlovcu. Poznat je po tome što je nad-gledao rad narodnog liječnika Josipa Lalića u njegovu umijeću liječenja bjesnoće.

Vjenceslav Somen je služio kao “obenvundartz” u Prvoj krajiškoj pukovniji u Karlov cu. Medicinu je završio 1851, a istakao se kao vojni liječnik u ratu s Italijom 1859. Nakon što je razvojačen i umirovljen, djelovao je kao liječnik kaznionice, sudbeni vje štak, a neko vrijeme je radio i u karlovačkoj bolnici.

Godine 1868. stožerni liječnik 26. domobranske pukovnije je bio Marko Tomičić, a pu kovnijski liječnik 99. pješačke pukovnije bio je Ljudevit Zelenko.

Pukovnijski liječnik iz Karlovca Franjo Parč potiče uređenje toplica u Lešću i organi zira Udruženje hrvatskih lječilišnih mjesta. Pukovnijski liječnik je bio u Kar-lovcu neko vrijeme i Milan Nemičić, kasniji gradski fizik i kr. zemaljski savjetnik.

U Slunjskoj krajiškoj pukovniji je pukovnijski liječnik I. klase bio Adalbert Keller, a nadliječnici su bili Josip Horvat i Josip Matković. Početkom XX. stoljeća je u Karlovcu živio Gjuro Stojanović koji je bio vojni liječnik, kasnije je dugo službo-vao u Sarajevu da bi se pri kraju života vratio u Karlovac i bio liječnikom okružne blagajne. U popisu liječnika u Karlovcu postoji i podatak da je 1918. u 96. pukov-niji liječnik bio Gustav Hecht.

Zanimljivo je spomenuti i formacijski raspored saniteta u domobranskoj pukovniji u Karlovcu. U pukovnijskom stožeru bila su dva pukovnijska liječnika, jedan nad-liječnik, tri pričuvna liječnika ili pomoćnika liječnika, a u svakom bataljunu je bilo po 12 bolničara.

Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, uvaženi vojni liječnik u Karlovcu je bio Vilim Luncer. Oblasni sanitetski šef za Primorsko-krajišku oblast je bio Dragutin Altman, a “sreski lekar” 1933. je bio Branimir Bival.

Tijekom NDH u Karlovcu je bila stacionirana III. pješadijska pukovnija. Liječnici su bili Šikić, Kamilo Bival i Ivan Vinski. Živko Tuškan je bio domobranski liječnik u NDH, a tijekom tog razdoblja i ravnatelj Vojne evakuacijske bolnice u Karlovcu. Na kon II. svj. rata bio je primoran napustiti Karlovac.

Od partizana liječnika rođenih u Karlovcu ili koji su ovdje djelovali treba istaknuti Dragomira Drakulića-Pubu koji je streljan 13. 9. 1941. kao organizator antifaši-stičkog ustanka; Dragutin Herlingen je rođen u Karlovcu, bio je kirurg u Sisku, poginuo na Vučevu 1943. Ladislav Jermol je također bio Karlovčan, poginuo je kod Ribnice u Slove niji 28.10.1943. Ante Medanić, ubijen 1943, također je bio Karlovčanin. Zvonimir Petrak iz Duge Rese, liječnik 9. divizije umro je u zaroblje-ništvu 1943. u Karlovcu, Pavel Vrankar umro je 1944. na Žumberku. Nakon ulaska partizana u Karlovac 1945, ofor mljena je vojna bolnica.

U komunističkoj Jugoslaviji Karlovac je kao jako garnizonsko središte imao niz vojnih liječnika koji su radili u stacionaru ili u trupi.

Hrvoje Cvitanovi} • Vojni lije~nici u Karlovcu, s posebnim osvrtom na Domovinski rat

144 Svjetlo, broj 3-4, 1998.

U poslijeratnom razdoblju mnogi vojni liječnici bili su ugledni građani grada Karlov ca. Za istaknuti je ravnatelja Vojne bolnice u Karlovcu Ivana Tučkara koji je radio u Karlovcu početkom pedesetih godina, Slavka Perovića, specijalista opće medicine, ko ji je u činu potpukovnika radio u garnizonskoj ambulanti. Poznat je bio i po svome radu u liječničkoj komisiji do 1973, kada je prekomandiran u Beograd.

Major Reuf Cerić završio je kasnije specijalizaciju iz interne medicine i postao vr-stan kardiolog na službi u zagrebačkoj Vojnoj bolnici. Potpukovnik Drago Kozjak otišao je iz Karlovca u Vojnu bolnicu u Zagreb u svojstvu specijalista nefrologa. Major Andrej Ivanovski postao je ortoped i napustio Karlovac 1976. godine. Zdrav-ko Vukelić 1977. u činu majora odlazi u Vojnu bolnicu u Novi Sad, a major Mato Vidaković, specijalist internist, 1977. nakon preuzima Karlovca službu u Sarajevu. Marina Desnica je radila u Karlovcu 1989. Nakon toga prelazi u Vojnu bolnicu Zagreb kao specijalizant anestezi olog.

Major Đorđe Zoraja i Nenad Jakšić kao kapetan I. klase napuštaju u ratu 1991. godine Karlovac i odlaze s tzv. JNA.

Kapetan Goran Gudelj u kolovozu 1991. odlazi u Glavni stožer Hrvatske vojske i radi na Rijeci, kasnije je načelnik saniteta u Zagrebu. Danas obnaša dužnost načel-nika sani teta I. zbornog područja sa sjedištem u Karlovcu.

Rudolf Rossman prelazi tijekom ratnih zbivanja 1991. u Medicinski centar Karlo-vac. Đurđica Đurđević, specijalist opće medicine, napušta tzv. JNA i prelazi na rad u liječ ničku komisiju karlovačke ispostave Fonda zdravstvenog osiguranja.

Janko Bijelić koji je radio u JNA 1978, a kasnije je u Medicinskom centru bio šef slu žbe opće medicine, nakon izbijanja rata, navodno, odlazi u Austriju, no zapravo ubrzo ga nalazimo u JNA kao vojnog liječnika. Radi u Vojniću, pa Glini, na strani srbočetničkog agresora.

Domovinski ratNa početku Domovinskog rata liječnik za postrojbe ZNG-a (Zbora narodne garde) bio je Srđan Anzić.

Naredna faza nastupa u studenom 1991. kada Nino Šikić preuzima dužnost načel-nika saniteta Operativne zone Karlovac, te se formira logistika 4. operativne zone. U sanite tu operativne zone bili su N. Šikić, načelnik, I. Stavljenić referent saniteta, te farma ceut Željko Milčić. Marijana Marinković je bila zadužena za higijensko- epidemiološku skrb.

U sanitetu brigada bili su Davorin Katušin, načelnik 110. brigade HV-a, a u bojnama Branimir Brebrić, Nenad Božić i Dinko Belobrajdić. U 129. brigadi HV-a načelnik sa niteta je bio Nikola Car, a u bojnama Hrvoje Mates, Boris Brnardić, Tomislav Stračević. U bojni vojne policije liječnik je bio Nikola Tuškan, kod tenkista Rudolf Ros sman, a u topnicima Željko Poka i Hinko Bednar. Pri logistici operativne zone liječnik je bila Edita Brnardić. Od liječnika koji nisu iz Karlovaca valja spomenuti

145

Branka Buača koji je 27. 10. 1997. tijekom obavljanja dužnosti na Turnju smrtno stradao, istodobno je, tada apsolvent medicine, a danas liječnik iz Karlovca Damir Bukovčan teško ra njen.

Što se tiče organizacije saniteta u to vrijeme, sukladno hrvatskoj ratnoj medicin-skoj doktrini za čiji su razvitak i provođenje najzaslužniji Andrija Hebrang i Ivan Prodan, prihvaćen je izraelski model saniteta gdje se civilne ustanove stavljaju u vojnu službu u mjeri u kojoj je to potrebito, uz NATO sustav organizacije saniteta prilagođen lokalnim uvjetima.

Medicinski centar Karlovac transformiran je u ratnu bolnicu i uspješno je funkcio-nirao zbrinjavajući ranjenike s područja karlovačke bojišnice.

Predsjednik kriznog stožera Medicinskog centra Karlovac, a kasnije i zapovjednik Kri znog stožera zdravstva Karlovačke županije, bio je Vladimir Cvitanović. Bol-nica je bi la udaljena nekoliko tisuća metara zračne linije od prvih redova bojišnice. Takav polo žaj uvjetovao je značajne organizacijske i kadrovske promjene koje su uspješno izve dene.

Tijekom trajanja ratnih operacija uspješno je objedinjena civilna i vojna kompo-nenta organizacije zdravstvenog zbrinjavanja.

Idućih ratnih godina od (1992-1995) nekoliko je karlovačkih liječnika bilo mobilizira no i obnašalo dužnost vojnih liječnika. To su bili Miloš Pajić u 13. do-mobranskoj pu kovniji, Davorin Katušin, Berislav Kekić, Ivica Lucijanić i Željko Kujundžić, Suad Crnica, Hrvoje Cvitanović u 110. brigadi HV-a.

Za vrijeme akcije “Oluja 1995” u Karlovcu je načelnik saniteta zbornog područja bio Predrag Stojanović, načelnik 110. domobranske pukovnije je Davorin Katušin, pristožerni liječnik Suad Crnica, u sanitetskoj desetini su bili Damir Tuškan, Gre-gović, Siniša Sablić i Ervin Jančić. U pješačkim bojnama su bili liječnici Hrvoje Cvitanović i Željko Maršić. U topnicima Tihomir Radečić, a u logistici zone Vukić. Od djelatnika Opće bolnice Karlovac valja još spomenuti da je Andrej Prus bio u liječnik 137.dp, a Vjeran Vujić i Marko Orešković u zagrebačkim brigadama.

Nakon tri dana operacije “Oluja 1995” snage HV-a probile su neprijateljske linije i došle do Vrginmosta.Vojni sanitet je privremeno preuzeo Dom zdravlja u Vrginmo-


146

stu i tu ustrojio ambulantu koja je radila 24 sata. Osim pripadnicima vojske, tada je pružana medicinska skrb i lokalnom stanovništvu, dok nije došao civilni liječnik.

U Vrginmostu je zatečeno dosta sanitetskog materijala i lijekova koji su djelomično uporabljeni za liječenje vojske. Na području između Krstinje i Vojnića nalazilo se ne koliko tisuća muslimanskih izbjeglica, pa je sanitet i njih zbrinjavao dok nisu došli li ječnici iz UNHCR-a.

Mnoštvo je naših liječnika sudjelovalo u mobilnim kirurškim ekipama sa specijal-nim jedinicama MUP-a od prvih dana u Lasinji i Topuskom, preko akcije Masle-nica, dugo trajnog boravka na Velebitu, gdje su bili nazočni gotovo svi liječnici iz službi kirurgi je i anesteziologije, do poslova sanitetskog osiguranja postrojbi MUP-a blizu Prevlake i sudjelovanja u akciji “Oluja 1995”.

Prema navodima Nine Šikića, tijekom Domovinskog rata od liječnika kirurga i aneste ziologa sudjelovali su: Bruno Kurelić, Zvonko Tutek, Nino Šikić, Nedjeljko Strikić, Neno Božić, Željko Petrak, Anton Pavlović, Josip Žunić, Nikola Nesano-vić, Mirjana Persoli, Zlatko Vergot, Snježana Gučanin, Anton Čop, Božidar Blaža-nin i Srđan Anzić.

Također valja istaknuti sve liječnike Hitne medicinske pomoći koji su se istakli još od “krvavog Uskrsa” 1991. da bi zatim tijekom rata vrlo požrtvovno obavljali evakuaciju, u početku čak i s linije bojišta.

Pripadnici saniteta 110. brigade HV-a u Vojniću za vrijeme akcije “ Oluja” u kolovozu 1995.g. Stoje: dr. Željko Maršić, dr. Davorin Katušin, Milan Zakula. Čuče: Bruno Gajšek, dr. Ervin Jančić.


147

Cijelo vrijeme sanitet je usko surađivao s civilnim zdravstvenim ustanovama, eva-kuacija je bila brza i djelotvorna, a gubici su bili svedeni na minimum.

Valja napomenuti da je vojni sanitet tijekom Domovinskog rata u Karlovcu imao nešto manju ulogu u zbrinjavanju ranjenika, jer je zbog blizine bojišta bolnici bilo bolje od mah evakuirati ranjenika uz pruženu prvu pomoć. Sanitet je više obavljao poslove hit ne evakuacije, provođenja preventivne i primarne zdravstvene zaštite. No, u svakom slu čaju, mora se priznati da su karlovački vojni liječnici odigrali zna-čajnu ulogu tijekom ratnih operacija, pridonijevši tako ukupnoj pobjedi i konačnom oslobođenju Hrvatske.


Ivica Sečen

SLIČICE IZ 110. KARLOVAČKE BRIGADE(u povodu 7. obljetnice osnutka)

Jesen je, zima 1998. Rat je prošao. Ostali su ljudi s ožiljcima i ranama, sjećanjima na prijatelje i događaje, s komadićima uspomena, ponekom fotografijom, amble-mom s ru kava, nekim zapisom i mnoštvom priča u sebi koje se ponavljaju uz čaši-cu, u društvu s novim, ratnim prijateljima.

Želim nešto od svega toga otrgnuti zaboravu, zbog nas samih i onih koji dolaze, zbog potrebe da povijest ostane ubilježena, temeljena na činjenicama, dokumen-tima, uljep šana tek pokojom asocijacijom, lijepom slikom koju kao odraz trajne odanosti nosim prema svim tim malim, običnim ljudima, danas na ulici tako nepre-poznatljivima.

A upravo ujesen 1991, mjeseci su studeni i prosinac, 110. brigada dobiva svoje traj-no prepoznatljive oznake: amblem, pjesmu i novine. O tim simbolima vam želim ispriča ti istinitu priču. Nadam se da nitko važan neće biti zaboravljen. Ukoliko se to ipak, na žalost, dogodi, znači da to ime nigdje nemam zapisano, ili što je još gore, moje godine uzimaju svoj danak i zaboravljivosti nema granica.

O amblemu - i amblemimaKao da je od tada prošla vječnost. Rušio se svijet ilu-zija, koprenastih ideala, maglovitih obećanja, dok je iz svakod nevne zbilje izranjala stravična slika istine - neželjene, ogoljele, jedine. Iz očiju joj je virila smrt.

Ode “prvoborcima” sastavljat će pjesnici i kompozi-tori, mali će ljudi pričati o svojim herojstvima, veliki će pisati memoare, povjesničari tražiti uzroke, povode i posljedice. Ali, zapitajmo se, gdje smo bili - velika većina nas - onda kada su se pojavili oni koji su prvi ponijeli znak na svome odijelu - hrvatsku trobojnicu,

s povijesnim hrvatskim grbom u sredini. Pustimo priče o nečijem neznanju i ne-informiranosti. Trebalo je taj simbol staviti na košulju početkom srpnja 1991. u Karlov cu i prošetati gradom ponosan na svoju Hrvatsku, uvjeren da koračaš pravim putem, dok su povlašteni i nedodirljivi pleli mrežu izdaje, dok je “goloruki srpski

149

narod” vje žbao po poligonima Korduna obranu, napad, zbjegove. Pustimo priče o herojstvima i velikom hrvatstvu. Trebalo je taj znak staviti na košulju onda kada te susjed nije shva ćao, a komšija te već otvoreno mrzio. Pustimo priče. Istina mora doći na vidjelo.

Tako sam mislio i pisao 1993, postavljajući izložbu amblema, tako mislim i danas.

Hrvatsku trobojnicu s povijesnim grbom u sredini nosilo je naših prvih 208 pri-padnika 110. brigade. Rasla je postrojba, rat se približavao gradu - približavao i postao njego va svakodnevica. Nakon brojnih borbenih uspjeha brigade, tadašnji zapovjednik, ujedno i zapovjednik obrane grada, pukovnik Rudolf Brlečić predlo-žio je da pripadni ci brigade trebaju imati svoj znak koji će nositi na desnom rukavu odore. Idejno rješe nje nacrtao je Dubravko Halovanić, zapravo je predložio nekoli-ko mogućih rješenja. Zapovjedništvo je 31. listopada izabralo jedno od predloženih crteža. Znak je za tisak priredio Boris Petrunić, a Pamučna industrija ga je otisnula na tkaninu. Svu organiza ciju je u svojim rukama imao Ivan Medarić. Zbog velikog broja potrebnih amblema (5 000 komada) odlučilo se za tehniku sitotiska. Rat je hučao, radilo se i nije radilo, tako da smo gotov proizvod mogli podići tek negdje oko 18. studenoga. Nitko radosniji od nas. Imali smo svoj prepoznatljiv imidž. Je li taj posao ikad bio plaćen - ne znam, to za ovu priču i nije najvažnije, ali je narudž-benica predana.

Amblem 110. brigade jednostavan je, uočljiv, originalan. Šestokraka zvijezda s kru nom simbolizira slobodni kraljevski grad Karlovac. To je motiv koji je okupio pripad nike brigade - ljubav prema rodnome gradu. Ispresijecani mačevi u pozadini obilježje su vojničke postrojbe. U podnožju su vodoravne crte - četiri karlovačke rijeke. Sve je smješteno na štit koji oblikom naznačuje pobjedu.

Nekako u isto vrijeme, malo prije ili kasnije, nastaju i amblemi postrojbi u sastavu 110. (Nadam se da ću jednom građanstvu moći dati na uvid fotografije svih znako-va i sva objašnjenja koja su napisali zapovjednici ili njihovi autori.)

Sabrao se u našim postrojbama šarolik, zanimljiv svijet s istom čvrstom odlučno-šću da ustraje, zaustavi, istjera, pobijedi. I zato će mali, običan čovjek, prosti puk, svaki od nas, pričajući svom djetetu ili unučadi o amblemu koji je nosio na desnom rukavu, pri povijedati o prijateljstvu, o čovječnosti, o zanosu, o domoljublju. Svaki amblem - koji nas je krasio, a odvajao međusobno - zapravo je bio vidljiv simbol zajedništva, jasan znamen privrženosti domu i domovini.

Zvali smo se: Klošari, Lojtre, Rebelsi, Petarde, Gavranovi, Wolfovi, Garfildi, Žune, Pingvini, Fafonje, Vikinzi, Sokoli, Twin Peaksi, Vukovi, Madovci, Artiljerci, Lily, Žirafe, Sokoli, Browingsi, Jamari, Raketaši, Guje zelene... tiskali ili vezali svoje zna kove, ali uvijek imenom, crtežom željeli izraziti ideje koje su nas nosile i držale. Ne mogu ne spomenuti samo neka tekstualna objašnjenja:

Lojtre - “... kao spomen na poginulog zapovjednika satnije Krunoslava Plasaja ko-jeg smo tako zvali...”

Ivica Se~en • Sli~ice iz 110. karlova~ke brigade

150 Svjetlo, broj 1-2, 1999.

Wolfovi - “... Željko Čorak - Wolf među prvima je počeo stvarati postrojbe za obra-nu Karlovca i to takvim žarom kao da je znao da će njegov život prekratko trajati da bi sve postigao.”

Petarde - “... zbog čupave frizure zapovjednika desetine koji se uvijek, očito, če-šljao petardom.”

Garfildi - “... Garfild je mačak... grebe i ujeda. Privržen je domu više nego gazdi... Sa da je otišao na odmor - ali ako zatreba, opet će se pojaviti ljut i spreman na borbu da povrati njemu tako voljeni mir.”

Sokoli - “Sokol simbolizira odanost gnijezdu, hrabrost i slobodan prostor. Troboj-nica predstavlja odanost nacionalnom simbolu, zelena podloga označava duhovnu čistoću naroda na prostoru Saborskoga.”

Slunjani - “Rastoke koje su predstavljene mlinskim kotačem i vodom, natalože-na su izvorišta pučkog života u slikovitim mlinicama nastanjena žiteljima široka, gostoljubi va srca.”

Amblemi koje sam spomenuo dio su znakovlja koje je resilo desne rukave pripad-nika postrojbi 4. operativne zone Zbornog područja Karlovac. Ostali su ponegdje primjerci u službenim i privatnim zbirkama, pojedinačna uspomena u ormaru, uo-kvireni ukras na zidu. Zaboravljaju se datumi, a i godine pomalo, a ovi “ukrasi” no-šeni u srcu i na odo ri, svojim likovnim rješenjima čuvaju duh pokupskog, gorsko-kotarskog i ličkog ratni ka, ostaju storija o nesigurnom i neizvjesnom početku, priča o poginulom suborcu i ostavljenom domu, a u svaku je utkana vjera u pobjedu.

Još samo nešto za kraj. Svi spomenuti amblemi (osim znaka 110. brigade) tiskani su, vezeni, u veoma malim količinama. Imali su ih samo pripadnici postrojbe i nije ih se lako moglo nabaviti. Skidani su s odore u trenucima opuštanja ili zanosa, kao zahvala za osmijeh i lijepu riječ, uz čašicu pića, sa željom da ostane u tom komadi-ću platna i lik bezimena darovatelja. Mogao si znak dobiti, ali kupiti nikako, kao što se ne može kupiti pošten čovjek uvjeren u ispravnost ideje za koju se bori.

“GARDISTIMA”(pjesma 110. brigade)

Kao što je Karlovac imao svoju prvu borbenu crtu na Turnju, tako je Turanj te je-seni 1991. imao svoju brigadu koja ga je branila, a ona opet svoj amblem i svoju pjesmu.

Tekst pjesme napisao sam u noći 28. na 29. listopad i, uz male zajedničke ispravke, bio je prihvaćen. Glazbu je osmislio Tomislav Jambrošić, a prvi notni zapis odmah je na činio Tomislav Hauptfeld. Nadnevak: 11. studeni 1991. Počeli smo je pjevati - jed nom, još jednom. Ušla nam je u uho, znači, prihvaćamo je. Nije bilo dovoljno da samo odzvanja hodnicima zapovjedništva. Trebalo je ići dalje. Prvo snimanje imamo u stu diju Radio Karlovca 16. studenoga - snimatelj Ivica Sertić. Svira tam-buraška grupa u sastavu: Vladimir Pogačič, Rudolf Završki, Tomislav Šašo, Ivica

151

Sečen, Zdravko Mavičević, Darko Lukač, Nebojša Staničić, Tomislav Jambrošić (ispričavam se gospodi nu koji je svirao čelo - nemam zapisano njegovo ime), a vokali su: Tomislav Jambro šić, Ivica Sečen i Nebojša Stanišić. Prvi put je emitira-na u posebnoj, jednosatnoj ve černjoj emisiji Radio Karlovca 20. 11. 1991. koju je sadržajno osmislila PD služba bri gade s Ivanom Medarićem na čelu.

DJEVOJKA IMA REPIĆ NA GLAVI. PONOSNO NOSI GARDE NAM ZNAK. UZ PRIJATELJE I ONA BRANI. KARLOVAC DREVNI. NAŠ VOLJENI PRAG.110. BRANI SVOJ RODNI GRAD

FAKINI STARI. MLADI JOS VIŠE, BORCI SU ČVRSTI, TO ZNA GRAD. I VOLE VINO, PJESMU I ŽENE, AL’ VOLE HRVATSKU I RODNI PRAG.

110. BRANI SVOJ RODNI GRAD

KARLOVCE GRADE,GARDA TE BRANI, NA BEDEMU ČVRSTO STOJIMO TVOM. KARLOVCE GRADE, NA ČETIRI RIJEKE, RASTI U NJEDRU HRVATSKOM.

110. BRANI SVOJ RODNI GRAD

Novi aranžman za isti tamburaški or-kestar piše Mihajlo Šepa. Novo sni-manje u studi ju “Art” u Zagrebu, ton-majstor Jurica Grosinger, 20. siječnja 1992. Vokali su i ovog puta isti. No,

želimo bolje, nešto prodornije, modernije. Aranžman piše Ratko Pogačič, snima se u studiju Radio Zagreba 28. siječnja. Sviraju Jurica Grosinger, Ratko Poga čič i Vlado Kolarić, a pjevaju Nebojša Stanišić, Tomislav Jambrošić i Zdravko Vidak.

Godinu dana iza toga bit će izdana i audiokaseta “110. brani svoj grad” na kojoj će se naći i druge skladbe karlovačkih autora i kompozicije u interpretaciji naših izvođača, onih koji su i do tada usko surađivali s brigadom. Najveća zahvala za taj projekt pripa da Antunu Kraljeviću, zatim snimatelju Jurici Grosingeru, Ratku Pogačiću i “Cicibanima”, te Stjepanu Sabljariću, koji je opjevao mnoge naše po-strojbe s “Karlovačkim bećarima”. Glazbeno stvaralaštvo tijekom Domovinskog rata u Karlovcu - i na podru čju Županije - je zasebna tema. O njoj imam podosta materijala, ali ovom prilikom - baš zbog vremenske podudarnosti - treba izdvojiti još jednu skladbu koja je također nasta la u okrilju ove brigade. “Wolfova balada” zasigurno je najljepša i najvrednija kompo zicija napisana u tom ranom razdoblju


152

rata na ovom području. Riječi su napisali Damir Plavetić i Željko Čorak - Wolf, glazbu Ratko Pletikosić i Vlado Kolarić, aranžman Rat ko Pogačić. Sviraju R. Po-gačić, J. Grosinger i V. Kolarić, priča Vladimir Škrtić, a pje va Zdravko Vidak. Na-žalost, to djelo nije doživjelo uspjeh kakav zaslužuje. Ni prvo, ni posljednje s ovih naših prostora. Snimljeno je u studiju Jurice Grosingera.

Što reći za kraj? Svatko se na svoj način borio za svoju Hrvatsku. I pekar, i vatro-gasac, i novinar, i fotoreporter, i radnik “Elektre” i PTT-a, i trgovkinja i tonmajstor, naročito liječnici i medicinske sestre - svi oni koji su ostali ovdje i pridonijeli (ba-rem samo na zočnošću) da se ratnik na crti bojišnice ne osjeti ostavljenim i zabo-ravljenim. Dok ima koga braniti, on ostaje čvrsto na svome. O njemu, njima, nama, govori pjesma.

“STODESETA”list 110. brigade

Priču o listu “Stodeseta” započet ću ispisom iz Karlovačkog tjednika br. 4 od 30. siječ nja 1992. u kojem novinar Mladen Postružnik u tekstu “Listamo 110. brigadu” piše: “List izdaje informativno-psihološka služba, a u njegovu impresumu nalaze se autori tekstova i svi oni koji su ga uobličili. Iako nije teško saznati njihova prava imena, po štujemo im spisateljske pseudonime: mašta ventura, nach, doctor, svizac, mladimir, je lena i mario pogačnik, bruno, toma No 1 jr., prof. geler i graba. Na-pomena: namjerno se potpisuju malim slovima jer ne sanjaju o veličini... U glavi se nalazi i latinska odred nica: “Pro patria” što nije oznaka visokoumlja, već odraz želje da list ima svoj “trade-mark”, mali zaštitni znak. I da se na kulturan, europski način naznači osnovna želja svih: Za domovinu... Gotovo niti jedan od kratkih na-pisa sadržajno nije ozbiljan, u smi slu neke analize. Ozbiljne stvari se rješavaju na frontu, a u predahu se čitaju ove “zezalice”.

Toliko novinar. Uz nabrojene članove uredništva javljaju se - zavisno od broja do bro ja - još i ova “imena”: hvatimir, ml. gardist srećko, mlada teta-jana, ivana, deda mrkalj, jasminka i zlatko negativac, veha i buba.

Da bi se shvatio novinarski napis o “neozbiljnosti” lista potrebno je priču započeti od početka.

Tekst pozivnice za sastanak inicijativnog odbora je glasio: “Pozivate se da svojim kre ativnim učešćem utemeljite stvaranje našeg i vašeg lista koji počinje izlaziti već od prvog legendarnog broja. Osnivački skup bit će održan dana 08. 12. 1991. godi-ne u Kri stalnoj dvorani bivše Vojne komande s početkom u 16,00 sati.

Slijedi živa muzika uz ražanj i dobru kapljicu. Odgađa se samo u slučaju padavina svih kalibara.”

Svim nazočnima podijeljen je odmah i prvi “kultni” broj lista iz kojeg prenosim cijeli uvodni tekst “glavnog urednika”:

“U početku je teško.


153

Odvažili smo se na to da izdajemo list 110. brigade, svim nedaćama usprkos. Smatra mo to dovoljnim razlogom za izlaženje. Teškoće i nedaće su obilježje vre-mena u ko jem živimo. Također i to da se usprkos njima borimo. Boreći se, nećemo klonuti du hom, a da duha imamo pokazat će i ovaj list.”

I to je ta činjenica koja se pokazala i dokazala, ne samo kod urednika i uredništva, već u cijeloj brigadi i gradu uopće.

Za glavnog i odgovornog urednika izabran je prof. Josip Horvat - “doc-tur”, duša i ti jelo svih pet brojeva. Čovjek je motivirao druge, pisao tekstove, pripremao sve za ti sak, tražio sponzore, bdio dok se tiskalo, dijelio. Zahvaljujući isključivo njemu briga da je imala svoj list, ostavila i u tome trag za sobom. Vrijedan trag.

Za vizualni imidž lista pobrinuo se dipl. ing. arh. Damir Barešić koji je uredništvu po nudio tri verzije naslovne stranice i svaku izradio na tri načina. Od toga su kori-štena dva rješenja. (Usputna napomena: predložena rješenja koriste se od tada kao prepo znatljiv znak na povelji, pozivnicama, zahvalnicama.) Uredništvu je još jedan zanim ljiv prijedlog za naslovnu stranicu dao dipl. ing. arh. Miroslav Škrgatić, on se čuva u pismohrani brigade.

Prvi broj lista ugledao je svjetlo dana na sam Badnjak 1991, ali je datiran s 25. 12. Po zornost, s obzirom na aktualnost, zaslužila su dva teksta: “Kako do stana” i “Nepokore ni Slunjani”, oba iz pera urednika.

Zapovjedništvo 110. brigade zbog ratnih djelovanja (budući da neprijatelj stalno arti ljerijom “traži” njegovu lokaciju) često mijenja mjesto boravka. Uredništvo se razila zi, rijetko ima mogućnosti za rad, a i dnevne obaveze su velike. U brigadi nema čov jeka koji bi se isključivo time bavio.

Tako idući broj lista izlazi 22. siječnja 1992. Duh lista se ne mijenja. Ozbiljni teksto vi, priče o Turnju i oko njega - udarna su tema. I opet šale o jelovniku, suži-votu, ho noraru. Mjesec dana kasnije - treći broj, datum 20. veljače. Nije rat, a nije ni primirje. Vedriji opći ton. Nalazimo i dvije pjesme. Ipak treba istaći dva teksta: “Godi li primir je” i “Opljačkane kuće” - jer su najavili probleme koji će se kasnije javiti u još oštri jem tonu, a blagovremeno nisu adekvatno rješavani.

Sljedeća dva broja, i formatom veća, možemo svrstati u jubilarne brojeve koji, baš zbog toga, dobivaju drugi, ozbiljniji ton.

Četvrti broj lista tiskan je 25. lipnja, uoči prve obljetnice brigade (28. lipnja). Treba pročitati tekstove “Bili smo prvi” i “Jedna sasvim obična priča”, da se shvati ve-ličina ljubavi koju je naš pripadnik osjećao prema svojoj Hrvatskoj, hrabrost koju je iskazao kad je nenaoružan podigao glavu. Ponos i tuga, istovremeno, stoje iza svake odmjere ne riječi i rečenice kojom se Ivan Mrljak prisjeća početka. Imamo u listu imena svih naših poginulih, informacije o stanovima, o ostvarivanju prava, o amblemu brigade, o Društvu veterana Domovinskog rata, o stvaranju lista “110”. Tu je i kratak, ali znako vit tekst o staroj karlovačkoj gardi, budući je te godine krenula i ideja, s kojom je pi smeno bio upoznat i gradonačelnik Ivan Benić, da 1.


154

satnija 1. bojne 110. sa svojim no vim barjakom nastavi tradiciju te stare karlovačke postrojbe.

Peti broj tiskan je u povodu 2. obljetnice brigade 28. lipnja 1993. Bez obzira na kvali tetne tekstove: “Tvoja brigada, grade”, “Quo vadiš, grade?”, “Dvije godine iza nas”, “HVIDR-a” - istaknuo bih tekst na strani 11. To je, zapravo, fotokopirano službeno izvješće koje je predano zapovjedniku Josipu Tomačiću, nakon što je on osobno zatra žio očitovanje o “nezgodi”. Autor mu je Tihomir Mastelić, inače uz glavnog urednika najzaslužniji za izlaženje lista budući je prekucavao tekstove, “lomio” ih, radio ni za hvalu ni za novac, iz uvjerenja da čini dobro, da za sobom, za svima nama, ostavlja trag.

Još ni riječ nisam rekao o tiskanju. U svakom broju glavni urednik redovito objav-ljuje kome imamo zahvaliti tiskanje. Najčešće se spominje tehnička pomoć tvrtke “Selectit” i tiskare “Univerzal”, zatim “Karlovačka tiskara” te Tiskara “Pečarić & Radočaj”, uz zahvalu svima na pomoći i besplatnim uslugama.

Svi brojevi tiskani su na 16 stranica, s time što je veličina prvih triju brojeva 15 x 21 cm, a druga dva 17,5 x 24,5 cm.

Što reći na kraju, kao rezime? Urednik je u svim brojevima (u osnovi) ostao vjeran za crtanoj uređivačkoj shemi osmišljenoj na utemeljivačkom sastanku 8. 12. 1991. Zadržao je vedar duh, izbjegavši svima nama omrznute oblike raznih biltena i poli-tičkih novina. Držalo se da list 110. mora promicati novi duh, a da će djelatnici PD službe svojim svakodnevnim radom u postrojbama zadovoljiti, odraditi svoj dio - informirati ljude o trenutačnoj situaciji. Znamo kako je išlo informiranje u HV, što sve nismo čuli, a tre bali smo znati (možda i nismo), isto je tako poznato kako su sve radili djelatnici PD-a (iz objektivnih ili subjektivnih razloga). Gledajući danas - list je bio siromašan važnim obavijestima (ali ovako mali broj izdatih listova nije ni mogao zadovoljiti tu stranu informativno-promidžbene službe). Isto tako, glavni urednik (kome je to bio posao u “slobodno” vrijeme) s dva pomagača nije ni stigao učiniti više, osobito kada se o finan cijskim sredstvima nije moglo ni sanjati. Zapra-vo, budimo realni, u današnje vrijeme razvijenih medijskih sredstava za promidžbu bilo bi nazadovanje izdavati nekakav “partizanski” bilten.

Vrijeme nosi zaborav, a zaboraviti ne treba, već i zbog onih koji će se sutra htjeti oki titi tuđim perjem, jer su upravo oni...tada...bili nezamjenjivi. Zbog tih i takvih, evo, “ot krivam” ljude koji su se skrivali iza pseudonima potpisujući tekstove.

prof. Josip Horvat: doc-tur, mlatimir, motritelj, prof. Mate Zamlata, prof. Joža Dra-ga-ničak.

Joža Šut: svizac, jelena i mario pogačnik, viktor, ludi luka, ludi drvosječa

dipl. arh. Držislav Dobrinić: hvatimir

Tihomir Mastelić: mašta ventura

Nenad Janković: nach


155

Bruno Kučan: bruno

Tomislav Hauptfeld: toma No. 1. jr.

Dubravko Halovanić: prof. geler

Željko Jurčević: graba

Ivica Sečen: ml. gardist srećko

Tatjana Mateša: teta-jana

Ivana Matoković: ivana

ing. Ivan Mrljak: deda, deda mrkalj

dipl. iur. Jasminka Katić: jasminka

Vesna Horvat: veha

Ljubica Hauptfeld: buba.

Eto, tako se na kulturnoj ostavštini hrvatskoga naroda pokušavao unositi nov duh u po strojbe Hrvatske vojske. A da duha imamo, dokazao je i ovaj list.

Povijesnu istinitost treba zadovoljiti s još dva podatka.

Mjesec dana ranije od lista 110. - 20. studenoga 1991. - izašao je iz tiska prvi broj “Fran kopana” - list Operativne zone ZNG-a Karlovac. Urednici su mu Marinko Marinović i Mladen Muić, u uredništvu su: Frane Smojver, Ivan Vukić, Ivan Vu-ković, Darko Šantić, Ivan Medarić, Janko Goršćak, Luka Janči, Nino Šikić, An-ton Kasunić i Mladen Krupa. Tisak “MB” - Karlovac, fotografije D. Neskusil i F. Smojver, grafički urednik Anton Kasunić, tajnica redakcije te lektor Anita Pečarić. U tom prvom broju svojim prilozima su se javili: Marinko Marinović, Alojzije Domboš, Darko Šantić, Anica Jurić-Šimunčić, Frane Smojver, Tomo Vičić, Beri-slav Vidmar, J. K., Mladen Muić, B. O., Marijan Bakić i Goran Gerovac. Sve ljudi od pera i znanja.

Nažalost, naišao sam samo na četiri broja tog lista, ne znam je li tiskano više. Nadnev ci ovih brojeva su: drugi - 2. prosinac, treći - 25. prosinca, četvrti - 25. veljače 1992. Iz impresuma je uočljivo da se neznatno mijenja uredništvo i osobe zadužene za lektu ru, a da grafički urednik, fotografije i tisak ostaju isti.

Za vjerovati je da će netko od urednika, ili članova uredništva, jednom dati cje-loviti prikaz onoga što su radili, budući da je ono što su učinili itekako vrijedno pozornosti. Listam brojeve “Frankopana” i samo ću redom, kako nailaze, ispisati imena autora kad se javljaju prvi puta. U drugom broju to su: Ivan Mrljak, Željka Pulez, Davor Matijašić, Andrija Konjić, Branko Obradović, Rudolf Starić i Antun Petrekanić. U trećem broju prvi put se javljaju Željko Mavretić, Željko Trezner i


156

Milan Jurković. U broju 4.: Đuro Blanuša, Rudolf Brlečić, dr. Nino Šikić, Marinko Perušić, Miroslav Petrak i Zdenko Pomoravec.

U rukama držim jedini svoj primjerak “Vjesnika 129.” - lista 129. brigade Hrvat-ske vojske Karlovac. Iz tiska je izašao prvi puta u ožujku 1992. Navedeno je da ga uređu je odjel za IPD, a tisak i grafička priprema: Tiskara “MB” Karlovac. Ništa drugo. Mno štvom fotografija popraćen je život brigade, dok nešto više ima o arti-ljercima, vojnoj policiji i športu. Prepisujem cijeli tekst s druge stranice:

“Uz 1. broj

Oružje je utihnulo, proljeće svojom ljepotom pokušava pokriti ranjene kuće, iz-gorjele ostatke naših domova i još svježe humke grobova naših Josipa, Stjepana i drugih palih pripadnika naše brigade...

Sunce pronalazi put do najskrivenijih zakutaka našeg ranjenog grada. Kao da i ono u nama polako otapa bijes, mržnju i bol i otvara polje ljubavi i vjere u bolje i poštenije SUTRA.

“Rat je zgusnuti život...” reče neki mislilac. Ima pravo. Sve se odvijalo brzo, doga-đaji i doživljaji izmjenjivali su se takvom brzinom, da ih gotovo nismo uspijevali registri rati. Neće to uspjeti niti VJESNIK 129., čiji prvi broj držite u rukama. No, neke crtice, neke detalje treba zabilježiti, za vlastito podsjećanje, ali i za sjećanje. Brigadu ćemo uvijek, s ponosom, nositi u srcima. Svojim prilozima pomozite da se nešto od tog du ha brigade nađe i na stranicama VJESNIKA 129.”

Nema više 4. operativne zone Karlovac, nema 129. ni 110. Ali ova poruka izrečena u VJESNIKU 129. vrijedi i dalje: -... treba zabilježiti za vlastito podsjećanje, ali i za sje ćanje.


Ivica Sečen

CRTICE O LJUDIMA I DOGAĐAJIMA

- koje službena povijest neće zabilježiti -

U ratnom dnevniku jednog od prvih karlovačkih zapovjednika stoji i ova rečenica: “Tko će stići kući, taj mora ispričati ovu priču.” - zapisano u kasno ljeto 1991.

Istina, bili su to mali ljudi, bezimeni, propalice i alkoholičari, neznalice i vagabun-di, ovce sitnog zuba – kako ih sve ne nazivaju pisci memoara i veliki državnici, ali oni su branili Hrvatsku, jest, ne u Zagrebu, Metliki ili Münchenu, već tu, nadomak moje i tvoje kuće, spavali u napuštenim objektima na Turnju, Sajevcu, Logorištu, Maloj Švarči, znali biti gladni i dobro papati, biti žedni i prati se alkoholom.

Sitna crtica, maleni detalj.

Znate li Njoku? Tko njega ne zna, taj sigurno nije Karlovčanin.

Prve granate što padoše u Radićevu porazbijaše stakla i na knjižari. U vojarni sam preko puta. Na sigurnom. A Njoko, s puškom, čuva unutrašnjost dućana dok ga trgovci ne preuzmu i zaštite. Oko fotografskog aparata ga nije pronašlo i neće ostati zabilježen u ratnim kronikama njegovog grada, ali to ne znači da on nije bio tu, pošten i iskren, građanin na dužnosti, čuvar, kao mnogi drugi neznani, zaboravljeni, jednostavni, obični ljudi.. Jednom sam već zapisao: grad su branili svi koji ga nisu napustili, svi koji su časno obavljali svoje zadatke – bili su njegovi čuvari: liječnici i bolničari, vatrogasci, djelatnici vodovoda i pogrebnog, novinari, učitelji, radnici elektre, poštari i pekari, čistači ulica i trgovci, mame i tate.

Gdje je u to vrijeme higijenskog minimuma (ali dezinfekcijski čistog grla) bilo vaše i moje dijete, sestrin sin, kumovo mezimče, stričev jedinac, susjedov potomak, tatin nasljednik? Gdje smo bili mi, veliki Hrvati, glasni bukači, kroz povijest poznati rat-nici širokih prsiju po kojima se lupamo? Ne, nemojte odgovoriti niti se opravdavati. Još uvijek štošta znamo, dosta pamtimo i ne treba dirati ranu, jer jače boli.

(Trebali bi se prestati vraćati u prošlost - kažu oni koji su uvijek i mislili samo na sebe.) Ali dozvolite mi, i u ime onih koji nisu stigli kući, ispričati nekoliko kratkih priča zabilježenih tijekom proljeća i ljeta godine 1992. na Turnju, Sajevcu i Logori-štu, uz piće – normalno, uvečer uz jednu žarulju i malu peć na drva. Zapravo, znam,

DOMOVINSKI RAT

158 Ivica Se~en

vas to i neće previše interesirati, prozaično je, vama strano, a najvjerojatnije čak i nije istinito – uostalom, i vijest da je tsunami poharao obale nekog otoka u Tihom oceanu je samo trenutna informacija, nikako tragedija.

“California” – bilo je kažnjeničko ljetovalište u predgrađu Karlovca, smješteno u povijesnom zdanju na mjestu prvog čardaka Križanić-Turna, u Domovinskom ratu slavno prebivalište Cele i njegova društva, konačište domaćih i svjetskih reporte-ra, prihvatilište svih otpisanih, odmaralište Vilija i inih zapovjednika, polazište za akcije prema Šancu. Tu je navraćao i “Browing” – ali njegovo hacijenda je bila gore više, iznad škole, s desne strane, zadnja kuća ispred posijanog minskog polja. Tu ste, također, trebali svratiti, ali dobro – niste. O tom Miji kasnije, neka se još odmara. Vraćamo se u Hotel.

Dolazim na Turanj predvečer. Prazan kao uvijek, sablasno prazan, misliš, dok te iz mnogih kuteva prate znatiželjne oči, sve ne vjerujući da poznanik dolazi gore, k njima gore gdje još ni vrapci ne slijeću.

Osobno sam doživio, tog proljeća, najljepšu pjesmu koju ljudsko uho može čuti. Bio je sunčan dan. Stojim uz kuću – na raskršću je više nema (tu je spomenik) – bez MB djelovanja, pa se ružna, teška tišina spustila na bojište. Najednom se čuo cvrkut jednog ptića, ne pitajte koje vrste, ali ptičica se oglasila, zacvrkutala, zapjevala. Taj nejak glasić prolio se prostorom prolazeći kroz šuplje kuće, zazvonio kao nago-vještaj, kao nada. Ni uvježbani orkestar fiharmonije ne bi ljepše i glasnije odjeknuo od usamljenog pjeva života koji se vratio na Turanj.

Hitro zamičem desno, prema “Hotelu”, u sigurnost zaklona, van pogleda i dometa, kao – žuri mi se. Je li me strah? Nije – lažem, i ubrzavam korak.

Unutra polutama, jedna žarulja u povelikoj prostoriji 15x5 m, jaka, možda čak i 60W, i željezna peć čije su cijevi provučene kroz prozor. Pucketa vatra, a oko stola, i po krevetima, obični ljudi, niti jedno znamenito ime, a ipak se osjećaš sigurno. Na stolu konzerve, ostaci jela, nešto rezervne municije i raskopani automat – čiste ga. Sjedam - i razgovor raspinje. Nikako pronaći temu koja će nas razdrmati, pokrenu-ti, uzbuditi, ponukati, razbuditi. Nešto ne štima, a ne mogu dokučiti što.

- Hoćete li čašicu pića? - glas iza leđa nutka me, a ja žurno prihvaćam bojeći se da ponudu neće ponoviti.

- Što hoćete? - isti glas nastavlja kao da ima cijeli šank iza sebe. (Zbog duboko moralnih osoba, kritički nastrojenih, pojašnjavam: nisu imali šank, ali kao da je bio tu negdje.)

- Po običaju, konjak! - biram između ponuđenog.

I samo od sebe otvaraju nam se duše, na stol – pred sebe i druge – istresamo nata-ložene dileme, ljutnje, strahove, stresove. Pokušavam uhvatiti riječi, staviti ih na papir da ostane za sutra, nastojim shvatiti bit izrečene misli, ali glasovi, glasovi se stapaju, mijenja im se intenzitet i boja, rastu do krešenda, da bi opet, u jednom

159

primjerenijem tempu nastavili tamo gdje je krvni pritisak zaustavio razum i gdje je počelo vikanje. Sjede tu, oko mene: Deda, Cela, Škembo, Štef, Žuti, Tona, Dok, Strina ... ne razabirem tko to tamo leži u kutu, na krevetu.

..... priče ... priče ...

Mogao sam mirno sjediti i čekati, oženjen sam, otac dvoje djece, stalno zaposlen, a evo me ovdje. Ljubav, želja, patriotizam? Tko zna. Ipak, tu sam sa dečkima ...

Bilo je to dan prije Božića, lani. Na položaju smo iznad škole, tu na Turnju. Kroz minsko polje, s neprijateljske strane, dojurio vojni kamion TAM 150. Straža ga zau-stavila. Mlad vojnik, rodom iz okolice Banje Luke, u odori JNA promašio put (čudo Božje, nije ništa nagazio). Vozio mine, streljivo, deke, šatorska krila – strahovito preplašen, zanijemio od straha. Ustaše ... klanje ... krv mu se, vjerojatno, ledila u žilama. Normalno smo ga prihvatili, nahranili, sproveli u zapovjedništvo. Vozilo je i danas u postrojbi.

“Delničan” – Josip S. - išao po vodu. Na čistini dobio prostrel kroz lakat. Sam je i bespomoćan. Jedva je došao natrag. Od tog momenta uveli smo praksu da se više nitko sam ne kreće po crti bojišnice. Možda je to i prije negdje pisalo, ali mi smo bili nova vojska i smatrali smo da se trebamo osloboditi potpuno stare vojničke stege, a novu nismo imali. Htjeli smo drugačiji, prirodniji odnos, ali vojska i ....

... i tako je poginuo Ruk – Boris R. tog 15. siječnja na Sajevcu, mlad dečko, 19 go-dina, siroče iz popravnog doma, silno ambiciozan, bio je ranjen, teško, kroz pluća i još je prešao pedesetak metara i pao ... Rade je prvi došao do Borisa. Zadnje su mu riječi bile ... Pozdravi mi dečke ... izdahnuo mu na rukama.

... tek 31. siječnja dobili smo struju, čista improvizacija, ali struju, žarulja je zami-jenila svijeće, ...

Ja imam sudski poziv. Prijavio me netko od naših da sam na neprijateljskoj strani ubio kravu i uzeo meso, ...

Evo, spomenut ću i jednu, meni veoma dragu delegaciju škole medicinskih sestara iz Zagreba. Topli šalovi, kolači, vunene kape s hrvatskih grbom, ... Čini mi se da su bile ovdje nekoliko puta.

Nemojmo zaboraviti, svi pamtite, društvo žena iz Osnovne škole “Braća Seljan”. Bile su za Božić i Novu godinu. Ogromne pakete same su donijele. Koliko nam je bilo drago, teško je izraziti, jer nismo bili maženi i paženi, a tada smo spoznali da na nas netko misli, da nas voli.

Zapišite! Karlovački novinari se pokazali slabima, prije i više dolaze nam stranci. Ovi naši “slikaju” se jedino uz političare. A jedni su i došli, a nisu donijeli ni kutiju cigareta.

Crtice o ljudima i doga|ajima

160

Ja ne znam koliko ima istine u svim tim pričama, ja im samo vjerujem, jer tog sr-panjskog dana, tog petka, 17. u mjesecu, ljudi i nisu bili raspoloženi za laži, još nisu znali čime se sve drugi bave, kako na njihovim leđima nastaju palače.

Pitanje je što bi se zbilo da su znali.

Kažete: zbrčkane misli ... grube riječi ... nedovršene rečenice. Točno! I vrijeme je bilo takvo. To što danas Deda, Štef, Slama, Terijer, Medo, Alf, Braco, Zima ... rezi-gnirano odmahuju rukom, vas se, ionako, ne tiče. Tko im je kriv. Prav’ im budi. Kaj god – kakav stres (stručni naziv je PTSP-i)!

Samo, znajte! Ti su ljudi (kao i mnoštvo nespomenutih) pošteno, hrabro, s vjerom i nadom, “odradili” svoju domoljubnu zadaću.

ljeto, negdje početkom rujna,1992.

* * *

Završili su ljudi “visoke” škole, diplomirali, magistrirali – i kalkulirali na koju se zaraćenu stranu opredijeliti. A Žarko Jozin G. imao je samo osmogodišnju školu. Zaposlio se kod autolimara kao pomoćnik, oženio rano, prije vojske - kao što je običaj u njegovu selu ... općina Posušje, otišao na služenje vojnog roka sa svojih 18 godina i nešto mjeseci – u Karlovac.

Slušao je o ustašama i rezanju ušiju, odlazio nedjeljom u grad i gledao, uspoređi-vao. Mogao je naći neobrijana mladića i sresti zgodnu djevojku, otići u kino, popiti piće s prijateljima u nekom kafiću – sve je mogao, samo nigdje nije sreo ustašu. Slušao je politička predavanja i stavove pretpostavljenih, gledao zdravim očima – i prosuđivao: Negdje nešto nije u redu.

Život ga je učio trezvenosti. Otac mu poginuo 1974. u rudniku, majka umrla 1984, a kod kuće za još troje mlađih braće i sestara brinula se baka. Jedino je on radio. Kod njega novokomponovane “pjesme” nisu našle plodno tlo. I zato 3. srpnja 1991. bježi iz kasarne s automatom i 6 punih okvira, predaje se.

- Drhtao sam od straha. – priznaje. Boji se, ali bježi. Razum je prevladao.

- Javite to samo mom gazdi! - moli.

Obitelj uskoro dobiva telegram iz kasarne: “Žarko ... stradao je od ruke ustaša koji su tijelo i odnijeli. Ne znamo gdje je pokopan.”

Stiže i druga, točnija, ljudskija informacija. Veselje, nevjerica, suze radosnice.

- Zašto si nas se bojao? - pitamo.

I kad ta priča ne bi kasnije bila potvrđivana od novih prebjega, zvučala bi previše naivno da se u nju povjeruje.

Govorili su im:

Ivica Se~en

161

Čuvajte se, jer su HDZ i ustaše odlučili da pokolju sve jugoslavenske vojnike. Zato smo osigurali kasarne, zato pucajte u svakoga tko ide prema vama. Ono što čujete izvan ovih zidina je laž. Vlada Hrvatske vas vara, a svima nama je pravi život je-dino u Jugoslaviji.

Jozin Žarko nije kalkulirao. Izabrao je stranu. Za to mu diploma nije bila potrebna.

veljača, 1992.

* * *

Jučer je bio poseban dan. Nedjelja. Objed. Negdje od 1. listopada nismo svi zajedno sjedili za punim stolom i u miru jeli. Bez nervoze, bez žurbe, pravi nedjeljni objed – ali prvi od početka listopada, znači 4,5 mjeseca.

Ni taj podatak im ne smijem zaboraviti, a oprostiti – nikako.

Prije no što smo počeli s jelom, svi smo počeli plakati, a nitko ništa nije rekao. Za-što? Nismo izrekli. Suze su same tekle, svi šutimo, nikakvo objašnjenje ne dajemo, a suze teku.

Prokleti bili.

17. veljače 1992.

* * *

Komšija Mića (Bašćinska cesta 12) se kao zadnji tat iskrao iz stana, u zadnjem vikendu školskih praznika 1991. I dok smo s komšinicom, pred kućom, na klupi, prijateljski razgovarali o danima što dolaze, o zimnici i početku školske godine (starije dijete već je bio đak), on je preko balkona, s druge strane zgrade (da ga ne vidimo i ne postavimo suvišno pitanje), utovarivao u svoj renault 4.

- Idemo susjed još malo do mojih. Vraćamo se za tjedan dana. - reče, i odoše.

A ljeto prije toga, skoro dva mjeseca, petkom poslije posla, radio, naravno, u “Ju-goturbini” – generalni mu bio moj školski kolega Milan Pavić (uz sve svoje druge “ugrožene” jedva jedvice postao generalni ... i još štošta drugo) – odlazi “svojima” na selo, redovito, dok su supruga i djeca ostajali ovdje. Kroz tjedan ugodan kom-šija, vikendom ugroženi Srbin. Da ne povjeruješ. I kako to da shvati neki, recimo Europljanin, kad ni nama dugo nije bilo jasno. Trebalo nam je vremena da ih za-boravimo, da o ravnopravnijima među jednakima počnemo drugačije razmišljati. Bojim se da bi im mnogi već danas oprostili ovu “sitnu” nepodopštinu i opet dobro-susedski s njima pili jutarnju kavicu.

Negdje u siječnju (poštanski žig - Ruma, 05.01.92.13) 1992. dobijem pismo. “Me-deno pismo, pričao Meca, stiglo u torbi poštara zeca. Adresa kratka...“ “Dragi su-sjede, svako dobro vam želim u ovoj novoj 92. godini. Rado vas se svih sjećamo, nikad nam se nitko od vas nije zamjerio, a mislim ni mi vama. Nismo mi izmislili srbe i hrvate a nismo ni rat; sve to rade ljudi za svoj interes...“ Prijateljsko pismo o


162

vremenu budućem, o stanu ... sve tako, pomirljivo, skoro me u srce dirnulo, ražalo-stio sam se nad ljudskom sudbinom, nad prognanikom u stranom, “tuđem” svijetu – ostvarilo mu se ono što su ovi naši “prečani” sanjali već sto godina: biti Srbin u Srbiji. Tako sam i odgovorio, kulturno i s jasnom porukom: u ovoj kući nećemo nikad više biti niti komšije, niti dobri susjedi. Ja ne mrzim i molim ga da i svoju djecu ne uči mrziti druge.

“Gospođu, malu A .......... i B... potpuno izuzimam iz svih svojih razmišljanja i osuda. Njih žalim, kao što žalim svoju djecu, djecu svojih prijatelja, svu djecu grada koja su mjesece provodila u skloništima, neprikladnim hladnim podrumima izgubljeni u tutnjavi VBR-ova, topova, minobacača. Žalim ih zbog izgubljenog djetinjstva, neprospavanih noći, zbog brige za očeve ....

Zar ste se Vi, u našoj kući, u naselju, na radnom mjestu, u našem zajedničkom gradu osjećali ugroženi? Možda da, ali od svojih koji su Vas tjerali u svoj suludi rat protiv poznanika, susjeda, građanina ... Sada, kada se vraćate, tražite da Vas razumijemo, pričate o ljubavi i suživotu. Gdje ste bili kada nam je to bilo itekako potrebno?” I sve tako, na dvije i pol stranice kucanog teksta.

Nadam se da je pismo primio. Jasno, nije imao potrebe odgovoriti jer sve je jasno. Želio je da budemo dva odvojena svijeta i želja mu se ispunila.

Nadam se da su dobro i zdravo.

krajem veljače, 1992.

* * *

Ponoć je prošla, ili kako mi je davno rekao postariji seljak na Žumberku, noć se prepolovila tiha, mirna noć poslije blagdana Velike Gospe. Čujem tek jedan auto koji - skoro bojažljivo - prolazi Korzom. Grad spava snom pravednika uljuljan laž-nom nadom o svršetku nečega za što ne znamo kada je zvanično počelo. Još jedan auto - i opet mir. S tornja udarac sata otkucava vrijeme novog dana. I zaljubljeni mladić odlazi na spavanje. Mir oko mene, a ja uznemiren čašicom više ne mogu zaspati. Misli lutaju, sudaraju, naglo se pojavljuju i nestaju u trenu tako da ih ne mogu zapisati, otrgnutu od zaborava.

Na plakatu piše: Sretan vam Dan Velike Gospe. Tko mi ga je do ove godine ikad čestitao? Blagdan je u meni, u smirenju pod stoljetnim svodovima crkve u kojoj odzvanja glas Božji. Svetkovina je na placu, pred svetištem, uz licitarska srca i gvirc, ljepota je u narodnoj nošnji koja se vadila iz starinske bakine škrinje ili danas iz zavižljaja (pinkleca) koji je ostao kao trag (kao uspomena) iz ostavljene kuće u Kamenskom, Goljacima, Turnju, Tušiloviću, Škrtićima, ... I danas vidjeh pokupsku nošnju, negdje s desne obale Kupe (plavi i vezani lajbek i bijela rubača), vidjeh gužvu oko bačve s gvircom, srčeke i medenjake, ali vidjeh i plakat na kojem piše: Sretan vam Dan Velike Gospe.

Ivica Se~en

163

Gospodo! Ovo vam nije Dan borca ili Dan ustanka naroda Hrvatske (jasno, Srb mi je odmah na pameti kao i sve moguće asocijacije vezane uz taj datum), ili Dan Republike. Ovo bi trebao biti dan izbacivanja navika gomilanih decenijima kojima je narodna vlast “hranila” bratstvo i jedinstvo. Zavirite, konačno, u vlastitu dušu, porazgovarajte sami sa sobom, okrenite se istinskim, starim vrijednostima Hrvata, katolika, čovjeka. Tada ćete preskočiti čestitati građaninu neki Dan, ali nećete za-boraviti susjedu reći: Dobro jutro; njegovom djetetu: Hvala! Izvoli!; nećete tada baciti papir na cestu, glasno i sočno opsovati “... da vas ceo svet razume”, nećete... Bože, što smo sve zaboravili raditi!

Zapravo, nisam imao namjeru zabilježiti ovakve digresije (povuklo na unutarnje nezadovoljstvo skupljano godinama), nije me to potaklo na pisanje. (Naprosto je nevjerojatno kako jedna slika, usputna riječ, pokrene lavinu misli - naročito ako je tome kriva čašica više.)

Bataljun je jučer priredbom obilježio godišnjicu postojanja. (Godina dana u ovim ratnim uvjetima i nije mala stvar.) Kao što običaj nalaže: zakuska, muzika, pjesma, dolaze kao šećer na kraju. Pjesma!? Ali koja, čija? Ne ni slavonska, ni dalmatin-ska, ni zagorska, ni pokupske, ni međimurska. Pa čija onda? - pitate me. Vrhunac zabave je kad otvorimo usta i pustimo glas tako da nam vratne žile budu deblje od nožnog palca, oči obavezno zacakljene, dok bokali i čaše poskakuju po stolu od siline udaraca - neka se zna tko i kako danas slavi. Ali pjesma? Čiju to pjesmu pjevaju veseli momci? I to u ovom vremenu ratnom? Ne znam, ili, možda, ne želim znati. Pitam vas.

16. 08. 1992.

predano u “Karlovački tjednik” - ali ne znam je li tiskano.

* * *

Turanj, mjesec je svibanj. Na obilasku linije svraćam i do domobrana. Domaća atmosfera, poznata lica. Vodi me prijatelj do svoje kuće, pokazuje koliko je granata palo na nju i okolne zgrade. Štala nagorjela, ali očišćena, kao da će ubrzo u njoj biti novo blago. No, to nije razlog dolaska ovamo.

Pogledaj! - kaže mi prijatelj sretno. Već tri nova gnijezda lastavica. Život se pola-gano, ali nazaustavljivo, vraća natrag.

* * *

Flokica je već krajem rujna došla u atomsko sklonište na Švarči. Ničija, neugledna, gladna, preplašena, omršavljena. Ne laje, ne grize, podvinuta repa traži ljudsko srce koje će joj pružiti zaštitu, ponuditi krilo u kojem će se ugrijati.

Čisto ljudska sudbina.


164

Našla je Flokica baku koja je hrani, čuva, mazi, pazi. A onda jednoga dana baka ode, našla je i ona toplije mjesto, sigurnije sklonište. I opet udarac nogom. Nepo-znati čovječe! Mogao si svoj bijes iskaliti korisnije.

I opet se nađe dobar čovjek. Prigrlili su Flokicu novi ljudi, a ona im je zauzvrat postala beskrajno privržena. Danas, u Bašćinskoj ..., ima ona svoju fotelju, stalni obrok, topao glas i ljudsko srce.

* * *

27.10.1992., mjesecima kasnije no što zapisah storiju o Flokici, u kafiću “Top gan” prilazi mi stariji gospodin, Musliman kaže, i moli me da mi plati piće. Sjedimo na dugačkoj klupici, udaljeni jedan od drugoga dovoljno da se od glasne muzike ne ču-jemo, ali on se primiče polagano govoreći sve glasnije. Počinjem pažljivije slušati. Priča o zarobljeništvu, o svojih 30 godina rada, o penziji, spominje njih 1680 koji su zbrinuti u Karlovcu, ... Priča, glazba je preglasna, a ja nastojim biti dobar slušač. On priča ... Samoća ga ubija, udaljenost od doma umrtvljuje, rana zarobljeništva peče, a on priča nepoznatom ... i plaća mu piće.

U čemu je on toliko različit od kuštravog, četveronožnog bića iz skloništa?

* * *

Tomo G. je pred nekih 43 godine došao iz Bosne u Petrinju, trbuhom za kruhom. Zaposlio se u Željezari, majstor, vrijedan čovjek. Oženio se, djecu dobio, kućicu sagradio. Prijateljevao sa susjedima i komšijama. Pomagali jedni druge, često i kavu zajedno popili, praznike obilježili, blagdane proslavili. I tako godinama, de-setljećima, dok jednoga dana ...

Mitinzi istine, previranja, slobodni izbori, barikade. Lipanj je 1991.

- Dobro komšija, - onako uz kavu upita ga komšinica jedne subote početkom mje-seca - kada Vi mislite otići?

Gleda Tomo, ne razumije što mu to komšinica govori.

- Što? Kamo bih išao? Zašto?

Šuti komšinica, ništa dalje ne kazuje, a Tomo prebire po pameti. Sve mu nije jasno o čemu se radi. Gleda ovako, misli onako, nikakvi mu zaključci ne dolaze na um. Ipak razabire da se nešto kuha, ali, vjeruje, to se njega ionako ne tiče, ne miješa se on u visoku politiku, nikome zlo nije napravio, a dobar je sa susjedima i komšijama.

Prođe tjedan i opet se nađu na kavi.

- Onda, komšija, jeste li odlučili? - ovaj puta već drugačijim glasom upita komšini-ca. - Vi morate otići. Ja sam Vašu kuću namijenila svom sinu.

Ivica Se~en

165

Nije mi Tomo znao objasniti svoj osjećaj koji ga je, kaže, uzdrmao do temelja. Zašutio je on, ja više ništa nisam pitao. Što i možeš reći čovjeku nakon ovakve ispovijedi.

Danas Tomo živi u Sisku, u nečijem tuđem stanu, dok se komšijin sin baškari u njegovoj, teškom mukom stvorenoj kući. Nije komšinica kriva. Pa neće joj, valjda, u “njezinoj - njihovoj” zemlji tu neki Bosanac kvariti etničku čistoću.

travanj, 1993.

* * *“Carte ď identification a conserver par le titulaire

No. CICR 1858”

“Bio sam prvi ustaša kojeg su zarobili, prvog u maskirnoj uniformi ZNG-a, s puš-kom. Obilazili me i ogledavali kao rijetko primjerak u ZOO vrtu. Tako se istraživa-lački i ponašali proučavajući izdržljivost tijela.

Zarobljen sam 21. rujna 1991. uvečer, u već praznoj, okupiranoj Petrinji. Mrtvi, mrtvi svuda, a ja guram na kolicima ranjenog prijatelja. Ostavljam ga i vraćam se. Spasio sam njega, sebe nisam uspio. I otada – do razmjene 13. ožujka (1992.) na Turnju – sve vrijeme proveo sam u Glinskom popravnom domu – zatvoru, gdje je u sobi sa mnom bilo od 60 do 70 ljudi, civila i vojnika, kako koji puta.

Na prvu razmjenu, 31.10, otišlo je 40-ak ljudi. Prije toga obišao nas (također prvi puta) i Međunarodni crveni križ, od njih sam dobio ovu iskaznicu. Ne možeš poj-miti što nam je značilo od tih ljudi dobiti neku informaciju iz željenog, sanjanog svijeta. Poslije su bile još tri razmjene, vodili nas i većina je prešla preko crte. Ja sam ostajao u grupi 5 do 8 ljudi koji su prolazili kalvariju povratka. Izgubio sam svaku vjeru približavajući se devetom krugu pakla iznad čijih ulaznih vrata kao da je stajao natpis: Kanite se svake nade vi koji ulazite! Zakleo sam se da to vrijedi i za one ... druge ... koje sretnem jednom u životu.

Zašto su me tukli?

Jednom zbog “Gliste”, drugi put zbog Mate “Papka”, pa što nemam zlatni zub, pa pitanja – odgovora: Da li je Glina oslobođena ili je pala? Tortura ... tortura ... tortu-ra. Pleli su odurne priče o sinu, o ženi, o ... Živjelo se iz dana u dan za onaj komadić neba između rešetaka, za neku varljivu nadu, za neku sutrašnju osvetu.

- Suživot - kažeš? Da, sa svojima!

Tog zadnjeg dana, pred razmjenu 13. ožujka, bio sam treći u redu za svoju “por-ciju”. Osjećaj se ne može izreći. Čekaš, znaš što slijedi, čuješ svaki udarac kojeg prima patnik prije tebe, svaki jauk, kotrljanje tijela po podu – i čekaš da na tebe dođe red, da te pozovu. Ulaziš. Znalački slažu pendrek do pendreka – najslađe po prsima, udarcem čizme – dok si na podu – traže bubreg. I toga dana, zadnjeg dana pred razmjenu, prebili me ljudski, na mrtvo.

Razmjena na Turnju. Prelazim crtu svjetla i tame, života i smrti.


166

Stigli smo u Zagreb, u bolnicu. Čistoća, raskoš, nestvarno kao najljepši san. Previše sam snova odsanjao i budio se u svinjcu, među rešetkama, izgubio svaku iluziju – i sada kada se to ostvaruje ti ne vjeruješ očima, bojiš se novog razočaranja. Rekao sam te večeri: ako se probudim i vidim rešetke na prozorima, ubit ću se!

Iskaznicu čuvam, uvijek je tu uz mene, za sjećanje na 184 dana, na nečovještvo, na zauvijek zaboravljeno, lažno drugarstvo, na izvjetreno bratstvo i jedinstvo.

Imena tebi nisu važna. Ja pamtim lica.”

travanj, 1993.

* * *

Priča o djetetu A. S. zapravo je priča o kćeri i ocu. Dobro, možda je tendenciozno reći - priča. To je tek bljesak, trenutak, pokušaj da se shvati tuđi osjećaj.

Ona je učenica sedmog razreda osnovne škole. Dan je 21. travanj 1993. Danas će popunjavati jedan upitnik, anonimno. (Nemojte me samo zapitati otkud onda inicijali.) Upravo je 19. mjesec što je njen otac otišao na “slobodni” teritorij, što se odazvao krvožednom zovu čopora. Nije bilo dileme ići ili ostati. Povijesnoj se zadaći moralo povinuti, za ostvarenje stoljetne ideje trebalo se žrtvovati, pa iako razum i srce nisu bili u koliziji, glas vožda bio je dovoljan za srljanje u ... bit će sve naše.

Voli dijete svog oca, volio je i on nju. (Stani! - kažem. Imam li uopće pravo reći: volio je; to je perfekt, to je prošlost. Ne mogu vjerovati, ne mogu shvatiti.) Ali jed-nog dana otac je otišao i nije se vratio kući na spavanje. Ni sutra, niti prekosutra.

Što se zbiva u duši mladog bića koje za normalan rast treba svjetla – roditeljske lju-bavi, treba vode – materijalnih dobara? Otac, koji je otišao, odnio je sa sobom dio svakog potrebnog elementa. Biljčica je uskraćena, osiromašena za jedno večernje milovanje, za razgovor na koljenu, za neobrisanu suzu.

Odavno su naši stari rekli: svaka budala može biti otac, veoma teško je biti – tata.

svibanj, 1993.

* * *

Suha, oštra zima, zadnji dani godine 1991. Jutro je – osam sati. Inje se hvata na kosu, na brkove. U nijemoj tišini, u dvoredu – a da ih nitko nije slagao – stoje gar-disti uz otvoren grob. Nad gradom započinje kanonada, a oni stoje. Šute. Niz blagu padinu spuštaju se pripadnici jedinice na položaju. Nisu ni poznavali čovjeka kojeg više nema. Bez svećenika, bez roditelja, bez rodbine, samo riječi zahvale i lijes se spušta u smrznutu zemlju. Uz tutanj granata, u tišini prisutnih, u dubini bola ocrta-vanoj na licima, smrt je tog trenutka bila poetična. I to je rat.

Ivica Se~en

167

Skoro mjesec dana kasnije, u poznim noćnim satima, uz čašicu razgovora pred spavanje, čuo sam priču o Saši Trajkovu rođenom 27. 3. 1961. u Gevgeliji. Imao je 30 godina kada se opredijelio za rat. Pred nama na stolu njegov sat (koji još uvijek kuca), osobna iskaznica, slika mlade djevojke – bez riječi spomena, forinte, dra-hme, šilinzi, ispunjen pasoš.

Poginuo je 28. prosinca, oko 10 sati ujutro, a k nama je stigao iz Zagreba 5. prosin-ca. Kažu njegovi prijatelji – brzo se i dobro uklopio u kolektiv, druželjubiv, hrabar. S roditeljima se nije moglo stupiti u kontakt, ne znamo gdje su, ima li uopće koga svoga.

Priču sam mogao nastaviti mjesecima kasnije. Slučajnošću – kojom vrvi ovaj rat – saznalo se da Saša ima roditelje i dva starija brata. S njima se stupa u vezu. Doznaju istinu o sinu. I žure u Karlovac.

36 sati puta preko Beograda, Subotice, Budimpešte, Beča, Ljubljane, Zagreba. Is-crpljeni su, ali žele odmah poći na grob sina. Bilo je to 19. ožujka 1992. Vode ih i u sinovljevu jedinicu i na mjesto pogibije, obilaze i Turanj, primaju ih u Zapovjedniš-tvu. S njima su cijelo vrijeme zap. Matoković, Medarić, Čule, Franić, Klarić. Riječi i suze, suze i riječi. Ostarjeli otac i nešto krupnija seoska žena, s rupcem na glavi, okreću uvijek priču na početak tražeći nove pojedinosti, dodatna saznanja o sinu, koji je – boreći se za neke svoje ideale – ostao ležati u tuđoj zemlji.

- Još samo da ga dopreme doma! - kažu.

jesen, 1993.

Ovo nije kraj. Dopisan je puno, puno kasnije.

U 2. tomu knjige o “Stodesetoj”, na strani 88. stoji slika i zapis pod nadnevkom: 30. ožujak 1994:

“U 15,15 sati iz Zagreba za Skopje otpremljeni su posmrtni eshumirani ostaci po-ginulog pripadnika 110. br. Saše Trajkovskog. Ispratila ga je delegacija iz zapo-vjedništva 110. br. (boj. Zdenko Matković i boj. Ivan Šolić i por. J. Stubljar ( Josip Stubljar -o.) i opunomoćenik 110.br. gospodin Nožarić (Vlado Nožarić -o.). Osigu-rano je podmirenje svih troškova.”

* * *

Na Uskrs, 3. travnja 1994.

Na uglu Radićeve,gdje nekad mlad

stajah pun veselja,danas,

u podne,nepoznata mi žena

suzu izmamila.


168

Starica, majka,u dugu crnu kaputu,

suha u licunaboranom,pristupi mi

i ruku pruži.

- Bog neka Vas čuva, gospodine! -

reče. I moj je sin negdje.

Pogleda me,kao da njega vidi,

ozbiljna,i dalje krene.

Ženo nepoznata!Neka Ti Uskrs

vrati njegovo lice,neka Ti njegove oči

vrate osmijeh,neka ti njegove ruke

uvele poglade obraze.

Sretan Ti Uskrs,majko ožalošćena!

* * *

24. veljače -dan kad smo pokopali Šarog

Rat je !I nije rat,

a ljudi ginu.Umiru.Odlaze.

Sviraču,prijatelju,suborče,čovječe !

Ivica Se~en

169

Neka ti ja laka,mrka, vlažna zemlja

mojom suzom natopljena,nek ti je lak

grumen tužne zemljeispunjen praskom

i kanonadom,

neka ti je laka grudatla zavičajnogkojeg si volio

i branio.

Na tvojoj je tamburižica prekinuta.

Na tvom će grobucvijet niknuti.

Nit će žicapropjevati,nit će cvijetzamirisati.

Bio je čovjek -i ostalo sjećanje.Bio je prijatelj –

i ostala sjena.

Klanjam se,sviraču,

pritisnut tugom,sjeni i uspomeni.

Klanjam se,prijatelju,

svim tvojim ljudskimpogreškama,

svim uspjesimai jednom životu:

malom,običnom,

ispunjenom.

Tambura je zašutjela,grupa je ostala


170

bez glazbenika,sin bez oca,

supruga bez muža.

Na tvojoj je tamburi žica pokidana.

Na tvojoj će se humcicvijet otvoriti.

Nit će žica propjevati,nit će cvijet zamirisati.

Ostajetambura i slika,zapis, pjesma.

Trag.

Rat jei nije rat,

a ljudi ginu,umiru.

Odlaze. 1994.

Ivica Se~en

Goran Majetić

VIŠETONSKI KAMENI LJESOVI OKO KORANE I MREŽNICE

Južno od Karlovca, u plitkom kršu obraslom šumom, pronađeno je 40-ak kameno-loma iz rimskog doba, s nedovršenim ili oštećenim sanducima i poklopcima sar-kofaga od kojih najveći teže i do 3 tone. Brojni dovršeni sarkofazi pronađeni su, pak, u temeljima i zidovima srednjovjekovne crkvice Sveti Juraj u Mateškom Selu, prilikom njezine obnove i arheoloških istraživanja 1999. Ostali megaliti, za koje se misli da su služili kao ljesovi pokojnika, nalaze se i dalje u šumama, ali i kori-tima rijeka, te ugrađeni u kuće, staje... Za najveći dio u kamenolomima isklesanih sarkofaga pretpostavlja se da su prevoženi u rimsku Sisciu (Sisak) i drugdje širom Rimskog carstva.

Kr(a)ški kraj južno od Karlovca, do turskih ratova poznat kao Gorice, a od francu-ske uprave od 1809. do 1813. godine pod nazivom Kordun (na francuskom, kordon znači granica - ime se odnosilo na područja koja su pripadala hrvatskoj Vojnoj krajini koja je graničila s Turskim carstvom (u Bosni)), skriva brojne zanimljive i nedovoljno istražene (pra)povijesne spomenike. Među njima osobitu pozornost zaslužuju tzv. kamene “škrinje” ili “ljesovi”, koje se u većoj mjeri istražuju tek unazad pola stoljeća, a posebice nakon Domovinskog rata.

Od narodnih priča do prvih istraživačaPronađeno je više desetaka “škrinja” u krajevima između Kupe i Korane, ponajviše na mjestima na kojima su izrađivane (klesane) u vapnenačkim stijenama-hridima, ali i u koritima rijeka te temeljima građevina iz kasnijih povijesnih razdoblja. U istraživanjima su prednjačili stručnjaci Gradskog muzeja Karlovac (arheolog Lazo Čučković), potom i karlovačkog Konzervatorskog odjela (arheolog Domagoj Per-kić), pomagani žiteljima naselja u čijoj blizini se nalaze drevni kamenolomi s osta-cima “škrinja” u ulozi vodiča, ali i zaljubljenicima u starine (Juraj Štefančić iz Barilovića, Petar Bišćan iz Duga Rese...) koji su arheologe također uputili na više nalazišta “škrinja”.

O postojanju kamenih “škrinja” u narodu su se sačuvale predaje, ali i poneka legen-da. Najraniji poznati, vrlo oskudni, zapisi o njima potječu iz 19. stoljeća, no prvim istraživačem “škrinja” na ovom području i kamenoloma u kojima su izrađivane

ISTRAŽIVANJA

172 Goran Majeti}

smatra se ipak arheolog Josip Brunšmid koji je obišao i opisao neke od njih u skrip-tama iz 1901. godine pod nazivom “Arheološke bilješke iz Dalmacije i Panonije”.

U Zborniku Gradskog muzeja Karlovac iz 1964. godine povjesničarka Anđela Hor-vat spominje “škrinju” u šumi kraj sela Mračin uz rijeku Dobru: “Južno od sela Mračin u šumi Škrinja nalazi se isklesana raka koja je ostala sastavni dio hridi sivkastog kamena. Narod je zove “škrinja”, a po njoj je nazvana i šuma. Raka u obliku jednostavnog sarkofaga: izvana je tek djelomično pravilno obrađena, jer prelazi u živ kamen, a iznutra je dublje isklesana. Mjere rake izvana: visina 85 cm (ostalo je hrid), širina 110 cm, a duljina 240 cm. Mjere rake iznutra: dubina 40 cm, širina 75 cm, duljina 193 cm, debljina stjenke rake oko 20 cm. Uz raku je dio razbijenog poklopca koji je obrastao mahovinom i lišajevima (44 puta 165 cm). M. Sabljar, koji je pred više od sto godina zabilježio vijest o toj raki napominje da se napis ne pozna.”

Nekoć tek “neobične pojave” u plitkom kršuU vrijeme objave Zbornika, pred 40-ak godina, arheolozima su bile poznate tek rijetke “škrinje”, na temelju pojedinačnih nalaza iz prošlosti, koji su se svodili na oskudna svjedočanstva pokojeg putnika, državnog činovnika ili iznimno znanstve-nika lišena daljnjeg istraživanja. Stoga i nije neobično da Anđela Horvat ističe da je zbog “rijetkosti sličnih nalaza” riječ o “neobičnim pojavama” u južnom kar-

Jedan od poklopaca sarkofaga u kamenolomu na brdu Kestenak kraj Korane nedaleko Siče u općini Barilović čija se težina procjenjuje na gotovo 3 tone. Dugačak je 240 cm, a širok 150 cm.

173

lovačkom prostoru. Uz raku u Mračinu, spominje još samo dvije, kod nedalekih Jarčeg Polja i Straže. Sva tri mjesta su u blizini rijeke Dobre. Na osnovu malog broja nalaza, u to vrijeme se samo nagađalo kojem vremenu je pripadao takav način sahranjivanja. Anđela Horvat držala je malo vjerojatnim da su ga uveli kršćani, kao i da se radilo o srednjovjekovonom sahranjivanju na “didini” po uzoru na susjednu Bosnu gdje su podizani monolitni stećci. Pronađene rake, naime, oblikom nemaju sličnosti sa stećcima, premda su također znatne veličine. Smatrala je da su se u rake pokojnici uistinu sahranjivali na mjestima na kojima su isklesane.

Do Domovinskog rata ipak su pronađene još neke “škrinje”, bilo napuštene u ka-menolomima, bilo uklopljene u građevine. Dr. Milan Kruhek u knjizi “Graditeljska baština Karlovačkog Pokuplja” iz 1993. godine daje kratki pregled dotadašnjih ar-heoloških spoznaja o “škrinjama” s karlovačkog područja: “Rimsko je doba ostavi-lo na prostoru Karlovačkog Pokuplja (od 1. do 5. stoljeća, napomena pisca) znatne tragove. ... Mnogo je pojedinačnih nalaza: poklopac rimskog sarkofaga nađen u Donjem Budačkom, ... sarkofag i poklopac sarkofaga u Ponorcu, ... nedovršeni sarkofazi u Gornjoj Perjasici, Dugom Dolu i Mračinu, rimski kamenolomi u tom kraju...”.

Danas o “škrinjama”, koje predstavljaju jednu od osobitosti spomeničke baštine karlovačkog kraja, znamo kudikamo više. Pronađeno je već nekoliko desetaka slič-nih “škrinja” od kojih je najveći broj smješten u području između ili u neposrednoj blizini rijeka Mrežnice i Korane (primjerice u okolici sela Siča, Poloj, Perjasica, Mateško Selo, Skrad, Veljun...). Pod pojmom “škrinje” danas se misli na cjeloviti kameni lijes, jer su osim raka pronađeni i poklopci (krovišta) kojima su pogrebni sanduci zatvarani (premda se u pravilu rake i poklopci nalaze odvojeno). Mjesta njihovog klesanja, kamenolomi - vapnenačke stjenovite hridi (riječ kamenolom ov-dje ima doslovno značenje i odgovara načinu izrade “škrinja”, lomljenjem kamenih blokova koji su potom obrađivani), nalaze se u šumama, što je i razlog da su sve do nedavno izmicali pažnji povjesničara i arheologa. Rake, a naročito poklopci su, naprotiv, odvoženi iz kamenoloma, često i više puta mijenjajući odredište, ali i namjenu. Nerijetko se pronalaze pukim slučajem i to na najneobičnijim mjestima.

Pronađeno više desetaka kamenih “škrinja”Konzervatorski odjel Karlovac pri Upravi za zaštitu kulturne baštine priredio je 2000. godine izložbu u Karlovcu “Od sarkofaga do crkve”, kojom su, između osta-loga, predstavljene i dotadašnje spoznaje o podrijetlu kamenih “škrinja” s prosto-ra međuriječja srednjih i donjih tokova rijeka Korane i Mrežnice. Arheolog Do-magoj Perkić, koji je potkraj 1990-ih godina proučavao njihova nalazišta, kao i same “škrinje”, u katalogu izložbe je istaknuo: “Antika, iako veoma slabo poznata i istražena na ovom prostoru, zastupljena je brojnim pojedinačnim nalazima i na-lazištima rimskih kamenoloma u kojima su se zasigurno proizvodili sarkofazi. Osim kamenoloma istražen je i dokumentiran velik broj položaja gdje imamo cjelovite ili ulomke poklopaca ili sanduka sarkofaga, ugrađene kao spolie u pojedine objekte.”

Vi{etonski kameni ljesovi oko Korane i Mre`nice

174

Prema Domagoju Perkiću, “škrinje” potječu iz antičkog - rimskog vremena, uslijed čega ih i naziva sarkofazima. Izrađivani su u kamenolomima rasprostranjenim u tzv. plitkom dinarskom kršu (krasu), razmjerno blizu rijeka i rimskih cesta koje su povezivale Panonsku nizinu i Hrvatsko primorje. Pretpostavlja se da su dovršeni sarkofazi prevažani iz kamenoloma do najbliže rijeke, a zatim čamcima ili splavi-ma u smjeru Siscie (ilirska Segestika, Sisak) i drugih važnijih rimskih naselja. Ar-heolog napominje: “Mora se pretpostaviti jedna odlična organizacija rada koja je objedinila tako veliki prostor, usudili bi se reći, u jedinstveni proizvodni kompleks. Treba imati na umu da je ovdje riječ o prostoru oko 10 puta 20 km, koji objedinjuje 40 lokaliteta ovdje obrađenih, što sigurno nije konačan broj... Od tih 40 pojedinač-nih lokaliteta 25 spada u same kamenolome sarkofaga, a ostalo su nalazišta sarko-faga kao spolie (u sakralnim i profanim objektima), te razni pojedinačni nalazi od kojih su neki pronađeni u rijekama (dva u Korani, jedan u Kupi) što nam svjedoči o transportu završenih sarkofaga putem rijeka.”

Klesarske radionice u krškim vrtačamaVećina od 25 poznatih kamenoloma (izdvojenih u 8 skupina) se nalazi u kraškim vrtačama koje su predstavljale prave klesarske radionice ili pogone za proizvodnju sarkofaga. Tu se “mogu vidjeti negativi iz kojih su vađeni kameni blokovi, kao i ostaci manjih nepravilnih blokova koji su u biti ostaci od pripremanja površine za

U zaseoku Vujaškovići na jugozapadnim padinama Skradske gore blizu Korane nedovršeni poklopac sarkofaga poslužio je kao potporanj kukuruzani.

Goran Majeti}

175

rad ili oštećeni kameni blokovi koji su u tijeku rada pukli, te ostali neiskorišteni.”. Zbog velikog broja manjih kamenoloma i pronađenih nedovršenih sarkofaga u ra-zličitim fazama obrade ili odbačenih sarkofaga zbog neželjenog loma ili slično mogu se razlučiti i faze i načini obrade istih. Perkić napominje: “... svi sarkofazi, bez obzira da li je riječ o sanducima ili poklopcima, pronađeni u kamenolomima koji se ovdje obrađuju u biti predstavljaju škart, otpad, poluproizvode koje nije bilo moguće završiti te su nam tako ostali sačuvani in situ (na mjestu izrade, napomena pisca). Svi ostali doživjeli su svoju osnovnu sepulkralnu primjenu, da bi neki od njih u srednjem vijeku i kasnije sekundarno bili iskorišteni i kao veoma vrijedan građevinski materijal.”

U spomenutim kamenolomima sarkofazi su bili prevladavajući ili najistaknutiji proizvodi, no tu su se izrađivali i drugi proizvodi, poput urni, koje su se pokaza-le važnim za određivanje starosti kamenoloma. O tome Perkić kaže: “Za sada je poznato 7 nalaza kamenih urni od kojih je samo jedna pronađena u kamenolomu. Međutim, i to je dovoljno za pretpostavku da je riječ o razdoblju kada dominira inhumacija (sahrana pokapanjem - primjerice u grobnom lijesu, napomena pisca), ali da se prakticira i inceneracija (spaljivanje pokojnika, čiji pepeo je pohranjivan u posude, primjerice urne, napomena pisca). To nas upućuje na razdoblje od sredi-ne 3. st. poslije Kr. ...”. Inače, najstariji poznati sarkofazi potječu iz Egipta, s počet-ka 3. tisućljeća prije nove ere, a bili su izrađivani u obliku kuća (pokojnika). Izrada sarkofaga proširila se potom u druge civilizacije, a preko antičke i u naše krajeve.

Kameni spomenici ogromnih dimenzijaVeličina sarkofaga s karlovačkog područja kreće se od uistinu ogromnih, dimenzija 240 puta 140 cm, pa sve do upola manjih, veličine oko 130 puta 60 cm. Perkić ističe: “Karakteristika svih sarkofaga, bez obzira da li je riječ o nalazima u ka-menolomima ili kao spolie u raznim objektima, je da su prilično grube izrade (što je uvjetovano i sirovinskim vapnenačkim materijalom), bez epigrafskih natpisa i reljefnih prikaza. Svi poklopci sarkofaga, neovisno o veličini, izrađeni su u obliku krova na dvije vode s ugaonim akroterijima, što pokazuje da je uzor za izradu ova-kvog tipa preuzet iz arhitekture.”

Kao poseban dragulj u istraživanju kamenih “škrinja” pokazala se crkvica Sve-ti Juraj u Mateškom Selu blizu Generalskog Stola. Crkvica se nalazi na blagom uzvišenju u središtu sela, a riječ je vjerojatno o najstarijoj sačuvanoj crkvici koja je preživjela turska osvajanja. Sagrađena je najkasnije početkom 13. stoljeća, a u više je navrata dograđivana i pregrađivana. Uslijed zapuštenosti, ali i oštećenja nastalih tijekom Domovinskog rata (Mateško Selo se nalazilo na crti bojišnice) 1999. godine se pristupilo njezinoj obnovi i zaštiti. Tada su provedena i arheološka istraživanja koja su potvrdila ranija nagađanja da crkvica krije i bogatu ostavštinu iz antičkih vremena. Znalo se je da zidovi crkvice skrivaju poneki sanduk i poklo-pac sarkofaga, no tek su najnovija istraživanja pokazala pravu istinu. Domagoj Perkić ističe: “Kronološki gledajući sudbina dijela sarkofaga iz kamenoloma u ko-jima su se proizvodili, nakon njihove primarne sepulkralne funkcije, završila je kao


176

građevinski materijal pri izgradnji crkve Sv. Jurja u Mateškom Selu. Već obrađeni kameni blokovi idealno su poslužili kod podizanja srednjovjekovne crkve. Naime, gotovo cijela crkva sagrađena je od poklopaca i sanduka antičkih sarkofagai urni koji su, za sada, s nepoznatog lokaliteta doneseni ovdje i iskorišteni kao već obra-đen i pogodan građevinski materijal.”

Jedinstvena crkva sazidana od - sarkofagaTijekom 1999. i 2000. godine prvi puta su istraženi temelji ove crkve, što je dovelo do prvorazrednog otkrića: “Pokazalo se da temelji lađe crkve (lađa ujedno pred-stavlja najstariji dio crkve) cijelom dužinom počivaju na poklopcima sarkofaga. Na svim uglovima lađe nalaze se sanduci sarkofaga koji su naslagani sve do krovišta. Zbog žbuke na ziđu ne zna se da li i u kojoj mjeri postoje sarkofazi i u ostalim di-jelovima zida, no dva poklopca sarkofaga nalaze se na uglovima temelja apside, što je kasnija dogradnja, a pronađen je i veći broj ulomaka sarkofaga u ogradi cinkture crkve, te obližnjem dvorištu susjedne kuće. To pokazuje da sarkofaga kao građevinskog materijala nije nedostajalo kroz razne faze postojanja i dogradnji crkve. Važno je naglasiti da svi poklopci sarkofaga koji se ovdje nalaze su poklopci u obliku krova na dvije vode s akroterijima, te da svi poklopci predstavljaju gotove proizvode. Dakle, nije riječ o nedovršenim sarkofazima iz kamenoloma. S kojeg po-ložaja su doneseni, za sada nije poznato i to ostaje kao cilj budućih istraživanja...”

Arheološka istraživanja uz temelje crkve pokazala su, nadalje, da je crkvica podi-gnuta na groblju, vjerojatno iz antičkog doba, jer su nađeni ostaci ljudskih kostura i predmeta s kojima su pokojnici pokapani, ali i kamenih urni iz razdoblja prije kršćanstva. Oko temelja crkve po završetku istraživanja postavljene su drenažne cijevi za odvodnju, te je iskop zatrpan zemljom.

Poklopci i sanduci teški i do 3 toneZa pronalaženje velikog broja sarkofaga s područja općina Barilović, Generalski Stol i Krnjak, te grada Slunja, nakon Domovinskog rata zaslužni su članovi Društva za ekologiju i vodne aktivnosti “Sedra” iz Barilovića (o nalazima su izvještavali u časopisu udruge “Glasnik”) predvođeni Jurjem Štefančićem, dobrim poznavate-ljem tamošnje povijesne baštine, suradnikom karlovačkog Gradskog muzeja i Kon-zervatorskog odjela. Među 1997. godine pronađenim primjercima, jedan poklopac služi kao babica (stup potpornjak) napuštene drvarnice u zaseoku Vujašković kraj Skrada, drugi je zatrpan tijekom radova na brani preko Korane u Lučicama, treći je izvađen iz koranskog mulja nedaleko od Barilovićkog Cerovca... Istog ljeta ronioci Kluba za podvodne aktivnosti iz Karlovca, na poticaj pisca ovog napisa i predvođe-ni Božidarom Fajsom pronašli su u Kupi, tik nizvodno od mosta između Hrnetića i Jelse, ostatke “škrinje” (koju je 1960. godine minirala JNA tijekom vojne vježbe) za koju je znao već arheolog Brunšmid početkom 20. stoljeća. Taj se sarkofag, naveo je, nekoliko godina ranije neuspjelo pokušalo izvaditi konopcima koje su vukli konji.

Goran Majeti}

177

Slučaj neuspjelog vađenja sarkofaga iz rijeke od prije više od stotinu godina uz po-moć životinja ukazuje, kao i ranije spomenuti podaci o veličini, na činjenicu da su “škrinje” prilično teške. Zna li se da specifična težina vapnenca iznosi 2,69 grama po prostornom centimetru, lako je izračunati da najveći pronađeni poklopci sarko-faga teže od 2,5 pa i do 3 tone. Po prilici su toliko teški i njima pripadajući sanduci. Čak i najmanji poklopci i sanduci teže bar tonu do tonu i pol.

U suradnji s tim ustanovama, “Sedrenjaci” su prevezli u dvorište starog grada Bari-lović (koji se unazad devet godina obnavlja) sedam sanduka i poklopaca sarkofaga koje su pronašli u okolici za stalni izložbeni postav (“zbirku sarkofaga”). Nekoliko poklopaca sarkofaga smješteno je u Gradskom muzeju Karlovac (Hrvatska voj-ska je pod nadzorom arheologa Laze Čučkovića i Domagoja Perkića 1997. godine tu prevezla poklopac manjeg sarkofaga s Knežević brda kraj Veljuna). U Gradski muzej pohranjene su stele i urne, također izrađivane u rimskim kamenolomima nadomak Karlovca, primjerice stela pronađena 1997. godine na Knežević brdu kod Veljuna s kružnim znamenom, vjerojatno rimskog cara Dioklecijana s prijelaza 3. u 4. stoljeće.

Pri nalaženju novih “škrinja”, kao uostalom i drugih arheoloških nalaza, valja po-štovati pravilo da nalaze prvo trebaju istražiti stručnjaci, i to na mjestu nalaza u stanju zatečenom prilikom otkrića. Istraživanjem in situ arheolozi mogu pribaviti važne podatke, koji se pomicanjem nalaza i oštećenjima koja ga mogu pratiti ne-povratno gube.

* Ovaj napis nastao je na osnovu u njemu navedenih pisanih izvora, članaka koje sam objavljivao od 1997. do 2003. godine u Večernjem listu i Karlovačkom tjedniku, podataka dobivenih od Jurja Štefančića, Božidara Fajsa i Stjepana Humića, te zapažanja s izleta unazad 15 godina u karlovačku okolicu koja baštini škrinje. Priložene fotografije snimljene su tijekom obilaska kamenoloma pod vodstvom Jarja Štefančića.

Članovi Društva za ekologiju i vodne aktivnosti “Sedra” iz Barilovića su 1997. izvukli iz Korane kraj Barilovićkog Cerovca polovicu poklopca sarkofaga, te ga premjestili u dvorište starog grada Barilović


Ante Jozo Ramić

ZA NOVA I DUGA LJETA KAPELE SV. JURJA U MATEŠKOM SELU

Od davnina jednom godišnje, svakog 23. travnja, zvono s preslice kapele Sv. Jurja u Mateškom Selu prizove i okupi narod tog hrvatskog kraja da se misnim slavljem, pjesmom i molitvom preporuče svome nebeskom zaštitniku. Danas već malobroj-nim seljanima, prezimenom Mateša, Halar, Vranešić i Katić, na blagdan Jurjeva dođu rođaci i susjedi koji su svoj zavičaj napustili iz raznih razloga, a obiđu ih i prijatelji iz okolice. S čežnjom se prisjete dana mladosti kada se iz travanjskog, tek ozelenjelog luga, oglasila kukavica, kada su palili proljetne krjesove i priređivali drevne jurjevske ophodnje selom obredno pjevajući: “Prošal je prošal pisani Vazam došal je, došal zeleni Juraj”. Ptice kukovače još ima, ali nestalo je običaja koji su skladno povezivali praslavensku legendu o Bogu vegetacije Perunu i njegovom sinu Jurju s obožavanim kršćanskim junakom Svetim Jurjem. Toga vremena više nema, no ostala je iskonska ljudska potreba pomoliti se Bogu, biti na blagdan sa svojima i ne zaboraviti vjeru, jezik i kulturu. Ove 2010. godine pred okupljenim pukom o njihovom svecu, slavnom konjaniku koji kopljem udara zmaja, a kome je posvećeno najviše crkava u svijetu, govorio je gost, svećenik fra Vice Blekić, franjevac trećoredac iz Ogulina.

Pitomo Mateško Selo je jedno od četrdesetak naselja u općini Generalski Stol na-staloj 1993. godine u Domovinskom ratu. Nalazi se u porječju kraških rijeka Mrež-nice i Korane uz cestu prema Perjasici i dalje prema Slunju. Danas u njem obitava jedva tridesetak žitelja, poglavito starijih godišta. Danak je to nenarodne politike koja je tim krajevima biološki i ekonomski pustošila u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Sigurnu opskrbu strujom, asfaltiranu cestu i telefonsku povezanost Mate-šani su dobili tek u obnovljenoj i samostalnoj Hrvatskoj. Stekli su to u zajedništvu s drugima nakon krvavog obrambenog rata u kome su na doslovno prvoj crti bojišta, poput svog zaštitnika Sv. Jurja, “posjekli aždahu”.

Prvobitno naselje je bilo u sastavu nekadašnje Vojne krajine, istočnom bedemu i štitu Austrijske Carevine naspram osmanlijskog osvajača. Krajina je kao “ante-murale christianitatis” trajala oko 450 godina, njen početak u Hrvatskoj datira od 1435. godine, a politički je ustrojava Ferdinand I. Habsburški nakon što 1527. na Cetinu postaje i hrvatski kralj. Mateško Selo u svojoj knjizi “Cjelovita topografija Karlovačke vojne krajine” spominje Franjo Julije Fras, ravnatelj svih krajiških ško-

179

la od 1822. U knjizi na njemačkom jeziku, objavljenoj u Zagrebu 1835, Fras ga opi-suje kao “katoličko župno selo s 19 kuća i 164 stanovnika, od kojih su 90 katolici, a preostali grkonesjedinjeni”. Susjedna Perjasica je tada bila “kumpanijska postaja, grkonesjedinjeno parohijsko selo s 29 kuća i 298 stanovnika”, a najbliži Brest je imao “12 kuća i 129 katoličkih stanovnika”. Svi su bili u okrugu Polojske kumpa-nije koja je “imala 34 sela, 391 kuću i 4082 stanovnika od kojih su 515 katolici, a 3567 nesjedinjene vjere”. Ta je kumpanija bila jedna od deset u ustroju Slunjske pukovnije. Graničili su s Ogulinskom pukovnijom i Dubravskom kumpanijom u čijem je okrugu bio Generalski Stol uz Jozefinsku cestu, “časnička postaja i postaja poštanske izmjene, mjesto s 22 kuće i 226 stanovnika, od kojih 16 pripadaju grko-nesjedinjenoj vjeri, a preostali katoličkoj”.

Hrvatski i karlovački povjesničar Radoslav Lopašić tiska u nakladi Matice hrvatske 1879. godine djelo Karlovac poviest i mjestopis grada i okolice gdje spominje stari popis župa nekadašnje Zagrebačke biskupije. Popis je 1334. sastavio gorički arhi-đakon Ivana, a u njemu je i crkva Sv. Jurja u Kolečaju pri Mateškom Selu.

I Spomenica župe Brest spominje “izvešće neumerlog Lopašića” po kome su 1527. godine u Kolečaju bili “župnik Juraj i kapelan Juraj”, a pokraj kapele se nalazili “studenac i vinograd”.

O sljedbenicima “grčko – iztočne vjere, pred Turcima izbjegloj bosanskoj raji, vla-sima, morlacima, poturicama, uskocima, martolozima” Lopašić navodi da su hr-vatske predjele između Kapele i Kupe počeli naseljavati sredinom 16. stoljeća. Na prostor oko današnjeg Generalskog Stola (Janjač) stigoše “hrišćani” oko 1597, do Ogulina i Tounja oko 1609, a oko Barilovića 1711. godine. Pored turskih upada, do-

Ugrađeni sarkofazi u temelje kapele Sv. Jurja

Za nova i duga ljeta kapele Sv. Jurja u Mate{kom Selu

180 Ante Jozo Rami}

seljavanje i širenje “šizmatika” karlovačkom krajinom nije moglo bez poteškoća za domicilno katoličko stanovništvo. Mijenjajući religijski zemljovid i kidajući veze s Rimom i unijatskim vladikom u Marči (pokraj Ivanić Grada) buntovni “hriščanski” popovi i kaluđeri podčinjavali su se metropoliti srpskom u Peći. Vođen pak oportu-nizmom bečkog Dvora kralj Leopold je odlukom od 4. ožujka 1695. uredio hijerar-hiju pravoslavne crkve u Hrvatskoj i utemeljio Karlovačku eparhiju sa Stjepanom Metohijcem kao vladikom.

O problemima s pravoslavljem na područjima srednjevjekovnih biskupija Senjske, Krbavske i Modruške u svojim “ad limina” audijencijama i izvješćima Svetoj Sto-lici tijekom 17, 18. i 19. stoljeća govorili su tamošnji biskupi. Njihova izvješća je 2003. godine u posebnom izdanju Monumenta Croatica Vaticana priredio i objavio msgr. Mile Bogović. Tako Martin Brajković 1700. nabraja da “shizmatičkih Vlaha” ima u Ogulinu, Oštarijama, Modrušu, Gomirju, Plaškom, Dubravama, Tržiću, Po-loju, Perjasici…. Brajković se osim Papi potužio i caru da mu za razliku od pravo-slavnog vladike vojna uprava nije dopustila “vizitirati Liku”. Ivan Antun Benzoni se 1741. žali na slab moral katolika koji žive sa shizmaticima, te navodi da ga je “opasnost od shizmatika nagnala sve do Beča”. Juraj Vuk Čolić 1748. izvještava da “shizmatici od vojnih vlasti dobivaju naše crkve, a naše djevojke mame da se za njih udaju”. Ivan Krstitelj Ježić 1819. zapaža da su u pravoslavaca “neuki i svećeni-ci i puk, pa su brojne krađe, pljačke i ubojstva”. Kao dokaz spominje slučaj bunić-kog katoličkog župnika kojeg su “neki pravoslavni časnici pozvali na prijateljsku večeru i dopustili da pred njihovim očima bude okrutno ubijen”.

Kapelica u Mateškom Selu potječe s kraja 12. stoljeća i najstarija je crkva Ogu-linskog dekanata u Gospićko – senjskoj biskupiji, utemeljenoj voljom pape Ivana Pavla II. Wojtyle 2000. godine. Govori to o dugoj duhovnoj i materijalnoj povijesti življenja na tom prostoru još od vremena narodnih vladara i srednjeg vijeka. U knjizi karlovačkog ogranka Matice hrvatske iz 1993. godine “Graditeljska baština karlovačkog Pokuplja” dr. Milan Kruhek je opisuje kao jednostavnu romaničko – gotičku jednobrodnu građevinu s pravokutnim svetištem i bačvastim gotičkim svodom, te uskim oknima. Zvonik s preslicom iznad pročelja potječe iz postturskog razdoblja i uklapa se u “sakralne spomenike Frankopanskog kruga građenih na nji-hovim posjedima od Modruša do Ribnika i Ozlja”. Do 1892. godine bila je to župna crkva, a tada postaje filijala novoosnovane župe Brest (Mrežnički). Zna se iz Župne spomenice da je kao samostalna župa Mateško Selo bilo od 1802, a iz 1809. je i župni stan za župnika Petra Antona Grubelića. Prije toga povremenu pastirsku služ-bu obavljali su župnici iz Perjasice: Juraj Radočaj, Ivan Kasunić, Mihael Vuković, Anton Žunić i Juraj Strižić. Poznato je iz povijesnih studija gospićko – senjskog biskupa Mile Bogovića da je 1722. Perjasica kao jedna od osam kuracija pripadala velikoj župi Lešće na Dobri, pa su u Mateškom Selu “kapelani obavljali duhovnu pastvu stanujući u selskoj kući, prije kod Ivancev posle kod Vranešića”. Djeca su na krštenje nošena preko rijeke Mrežnice u Lešće, “a pošto su prevozi kukavni bili na Mrežnici, po pripovedanju starih često krat okupaše se kumovi i djete”. Tek kada su “fundirani župni stan i štala sagrađeni ostade župnik u Mateškom selu” za stalo obitavati.

181

Izuzetna po tome što je sa svojim narodom izdržala i preživjela tolika burna sto-ljeća, odolijevala najezdama silnika, odupirala se zapuštenosti i zubu vremena, a pored sakralnosti, bogomolja je posebna i graditeljski. U njene temelje i zidove dovitljivi bezimeni neimari su ugradili ulomke ili cijele kamene sarkofage i poklop-ce oblikovane u okolnim antičkim kamenolomima. Ostataka takvih radionica pod vedrim nebom iz razdoblja rimske civilizacije u međuriječju Korane i Mrežnice na-đeno je do sada na pedesetak lokaliteta. Odatle su isklesane i dovršene gotove urne, sarkofazi i njihovi poklopci rimskim cestama i riječnim tokovima otpremani dalje, a nedovršeni ili slomljeni elementi ostavljani na mjestima proizvodnje. Kasniji su majstori, kao u slučaju crkvice Sv. Jurja, to koristili kao upotrebljiv gradbeni mate-rijal i učinili je iznimnim sakralnim i graditeljskim spomenikom.

Za svoga dugoga trajanja oštećivana je, pa opet popravljana i preuređivana, ali joj je osnovni dio, sazidan od rimskih sarkofaga, ostao stamen. Da je Osmanlije poput

mnogih drugih crkava nisu porušile, prema legendi zapisanoj u Župnoj spomenici, zaslužan je sam turski vojskovođa koji se “srećom zvao Gjorgjić Paša, nosio ime Gjorgje, dakle ime Sv. Jurja”. Pogledavši na kip Sv. Jurja u kapelici oraspolože-ni paša je pridodao: “taj moj imenjak morao je biti dobar junak stoga ove crkve nećemo uništiti”. Tako kapela “ostade spašena radi Sv. Jurja”, zabilježio je župni kroničar. Zapisano je još da se s Turcima kod Perjasice uspješno “tukao i Gašo Frankoban”.

Dijelovi sarkofaga pored kapele Sv. Jurja

Za nova i duga ljeta kapele Sv. Jurja u Mate{kom Selu

182

Kada je 1892. godine župa iz Mateškog Sela sa župnikom Ignjatom Perakom pre-mještena u novosagrađenu crkvu Sv. Mihovila Arkanđela u obližnjem Brestu, ka-pelica je već bila ruševna. Senjski biskup Juraj Posilović stoga je u njoj iz razloga sigurnosti zabranio služiti mise. Spašena je i obnovljena 1903. zaslugom sljedećeg župnika Eugena Strižića, te dobrovoljnim radom i novčanim doprinosom vjernika koji su 1902. od Kotarske oblasti i Biskupije izmolili dozvolu za obnovu. Blago-slovljena je 20. kolovoza na blagdan sv. Stjepana i ponovno se u njoj mogla obav-ljati služba Božja.

Poteškoća je bilo i sa zvonima, a oba su bila salivena čak 1617. godine. Jedno je posvećeno sv. Jurju, a drugo sv. Agati. Kada je središte župe 1892. preseljeno u Brest trebalo je preseliti i ta zvona, ali Matešani su se dva desetljeća suprotstavljali tom naumu crkvenih vlasti. O tome tko je i kada k njima dopremio ta zvona nema podataka, ali u puku ima predaja “da ih je pred puno stoleća našla neka pobožna baba u nekom jezeru i tamo ih dala postaviti, narod do njih mnogo drži, osobitu moć da imaju proti tuči, zvonca uistinu tako miloglasno zvone, baš u srdce diraju”.

Datacija kapelice prema kraju 12. stoljeća potvrđena je i kroz terenska istraživanja vršena 1999. i 2000. godine. U ime Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine i Konzervatorskog odjela Karlovac izvodio ih je arheolog Domagoj Perkić sa suradnicima. Starost je indirektno procijenjena i na temelju grobnih nalaza broj-nih posmrtnih ostataka u podu crkve.

Na zamolbu Udruge za kulturu, obrazovanje, duhovnost i domoljublje Kovan iz Generalskog Stola o toj temi je karlovački Konzervatorski odjel 17. ožujka 2000. godine u Osnovnoj školi upriličio izložbu. Tada su povodom Europskih dana ba-štine i realizacije projekta “Kamen kao graditeljski materijal”, izložbu s naslovom “Od sarkofaga do crkve” prigodnim predavanjem popratili arheolozi Branka Kri-žanić i Domagoj Perkić.

Pozornost društvene i kulturne javnosti na Mateško Selo i tamo sačuvanu baštinu, zalaganjem tadašnjeg župnika popa Ante Luketića, izazvalo je za Jurjevo 2002. go-dine i pokroviteljstvo Hrvatskog sabora nad obilježavanjem 200. obljetnice osnut-ka župe Sv. Jurja. Na svečanost je došao i saborski predsjednik Zlatko Tomčić, a misu je ispred kapelice, na kojoj su već započeli opsežni rekonstrukcijski i sanacij-ski radovi, predvodio Vojni ordinarij msgr. Juraj Jezerinac.

Višegodišnja rekonstrukcija i sanacija kapelice, prema projektu ING – GRADA, privedena je kraju u svibnju 2006. godine dok je župom upravljao vlč. Josip Rafaj. Radovi su obuhvatili konstruktivno ojačanje zidova i temelja, obnovu konstrukcije i zamjenu drvenog krovišta, prekrivanje krova biber crijepom, rekonstrukciju trije-ma, zidova cinktora, izvedbu kripte, obnovu pročelja i kamenih podova, te uređenje okoliša. Za utvrđivanje strukture zidova ispod žbuke i sastav gradbenih elemenata koristila se i napredna infracrvena termografija. Tako obnovljena i dalje je oku i srcu svakog domaćeg čovjeka blagotvorno duhovno utočište, a putniku namjerniku dragi prizor i dobar razlog da zastane. Kapela Sv. Jurja u Mateškom Selu je dokaz kako čovjek čvrst u vjeri i kamen stvaraju dugovječnost.

Ante Jozo Rami}

Rudolf Mihael Brlečić

SJEĆANJA IZ DJETINSTVA O DRUGOM SVJETSKOM RATU

Rodio sam se na zagrebačkom Medveščaku, još u Kraljevini Jugoslaviji, tri godine prije njemačkog napada na Beograd i cijelu višenacionalnu južnoslavensku državu.

Moj otac, dr. veterine, služio je u toj državi vojni rok kao polaznik škole pričuvnih oficira veterinarske službe u Beogradu na Banjici, jer je tamo bio centar vojnog školstva. Redovno je demobiliziran u činu poručnika vojne veterinarske službe 1940. godine.

Tijekom Drugog svjetskog rata mobiliziran je u hrvatsku domobransku vojsku u proljeće 1942. godine i obavljao je dužnost načelnika veterine u domobranskim pukovnijama. Većinu službovanja kao domobranski oficir je proveo u Sisku družeći se s ostalim domobranskim oficirima, najviše s onima koji su bili u istoj domobran-skoj pukovniji pod zapovjedništvom pukovnika Aleksića, koji je kao viši oficir Kraljevine Jugoslavije i Hrvat, poslije kapitulacije Jugoslavije i raspada jugosla-venske vojske, formirao, mobilizirao i organizirao navedenu pukovniju.

Mog oca je mobilizacija zatekla kao terenskog veterinara u lijepom slavonskom mjestu Nova Rača kod Bjelovara. Tada je već imao ženu i troje djece, a kao jedini visoko školovani član siromašne seljačke obitelji pružao je pomoć, koliko je mo-gao, svojim roditeljima: majci Jani i ocu Đuki i mlađoj sestri Mariji – Magdaleni, koja je kao djevojčica od 10 godina često imala na svojoj brizi nas mlađu djecu u toj tada velikoj obitelji. Ja sam mu drugi sin, rođen 1937. godine.

Doživljaj rataOd vremena očeve mobilizacije do ljeta 1943. godine smo živjeli u selu Trebarjevo Desno, a nakon toga u selu Žirčica u Gornjoj Posavini, na dobrom makadamskom putu uz rijeku Savu od Siska do Velike Gorice i Zagreba.

Jugoistočno od naših seljačkih oranica, livada, pašnjake te plitkog šumskog poja-san na oko 5 do 8 kilometara rastojanja prolazio je glavni put i željeznička pruga Sisak - Zagreb. To je Turopolje. Zbog značaja puta i pruge kroz Turopolje, na tom je prostoru u Velikoj Gorici, Lekeniku i Sisku tijekom rata bilo težište okupacijskih njemačkih snaga. Manje značajan pravac uz rijeku Savu, gdje smo mi prebivali,

SJEĆANJA

184 Rudolf Mihael Brle~i}

nadzirale su hrvatske vojne snage NDH. U ruralnom prostoru su bili raspoređeni kao borbeni čvorovi uglavnom ustaški zdrugovi i satnije, a u urbanim sredinama su bile domobranske bojne i pukovnije.

Prostor uz Savu su kontrolirale ustaške snage u Galdovu, Lonjskom polju i među-rječju Lonja - Sava, Ivanić Gradu, Mahovu i selu Tišina Desna, koji su opet imali zadaću da osiguravaju obitelji Mije i Ivana Kovačića (Ivan je bio glavni ustaški tabornik, a Mijo gradonačelnik Siska). Njihovu imovinu i članove obitelji su osi-guravali u selu Ljubljanici na desnoj obali Save, uzvodno Savom, nedaleko od sela Žirčice, u kojem smo tada živjeli.

Na lijevoj obali Save, nasuprot sela Ljubljanice, je selo Setuš. Na tom mjestu je redovno plovila kolska skela. Čuvanje skele bila je, uz zaštitu sela Ljubljanica i članova obitelji Kovačić, dodatna vojna zadaća toj desetini ustaša iz sela Tišina.

U selu Žirčica nije bilo vojnih postrojbi, ali su bili svuda u susjednim selima na udaljenosti od 1,5 do 3 kilometra.

Zapadno od Trebarjeva u selima Željezno, Jezero, Dubrovčak, Suša, Ruča i Ve-leševec njemačke snage nisu imale dovoljan nadzor pa su to koristile partizanske grupe koje su boravile u šumama između Gornje Posavine i Turopolja, a akcije su najviše usmjeravale na miniranje željezničke pruge Zagreb – Sisak. Ta sela su stoga bila kažnjavana, u njima su provodili povremeni vojni teror, a tokom 1944. godine su i spaljena do temelja. Spaljena su sela Željezno i Jezero, a u selima Suša i Ruča, ustaše su poubijali seljake i seljanke koji su bili prijavljeni da su navodno slušali partizansku radiostanicu. U tim su selima tada poubijani brojni seljaci, uglavnom oni bogatiji i poznatiji, koji su imali radioaparat.

U selu Žirčica rat se doživljavao noćni puščani okršaji s prostačkom vikom, kao ba-hati prolazak ustaških vojnih kamiona kroz selo i pucnjava po prozorima seljačkih kuća, prolazak ustaških ophodnji i njihovo nasilničko i nepredvidljivo ponašanje, vrlo česti dolazak čerkeza i pljačkanje konjske opreme i hrane (sijena i zobi). Tije-kom 1945. otimali su i dobre konje.

Oko sela su vrlo često smrdjeli leševi u kukuruzu, ali najviše leševa bilo je u rijeci Savi i Odri. Poubijani ljudi, vrlo često i u grupi, povezani s bodljikavom žicom bacani su u rijeku Savu uzvodno od nas. Ljudski leševi su plovili Savom, zaustav-ljali se na okukama rijeke, tamo gdje je matica udarala u obale Save koja protječe uz cestu kojom smo prolazili. Smrad ljudskih leševa se vrlo često širio i do dvije stotine metara od obale, gdje bi se u grmlju leševi zaustavili. Osobno sam u ranu jesen 1944. godine sa štapom gurnuo leševe u Savi, da otplove dalje, kako ne bi zaudarali, jer sam tim putem išao u školu u dva kilometra udaljeno selo Tišina. Tada mi je pozlilo od pogleda na raspadnuta mrtva ljudska tijela i od smrada koji se širio. Povraćao sam, a u šoku od pogleda na strahotu smrti sam se i pokliznuo i upao u zagađenu vodu. Kod kuće sam još dobio i batina.

Život u ratu sve ljude na izvjestan način zarobljava, prisiljava ih da čine ono što je u svakoj trenutnoj situaciji najkorisnije ne birajući dob. I sad mislim da nisam ništa

185

pogriješio. Dao sam samo odraslima iz sela lekciju u kojoj su oni svojom nebrigom i kukavičlukom, dozvolili da dijete početnik, iz prvog razreda osnovne škole, poku-šava riješiti ono što oni kao odrasli i odgovorni nisu uradili, a bila im je to moralna ljudska obveza, da higijenski saniraju prostor oko sebe i pristojno pokopaju stra-dalnike. Svoju krivicu opravdavali su strahom od ustaša koji bi ih mogli i ubiti ako sahrane partizane i njihove istomišljenike. Svakako da su i partizani svoje žrtve ba-cali u rijeku, ali su tada seljaci bili agilniji u provedbi asanacije i ukopa stradalnika.

Mala vremenska digresija i poukaMoram ovdje malo prekinuti razmišljanje o tom davno proteklom vremenu i sjetiti se rujna 1991. godine kad sam kao ničija osoba, a oficir JNA (skinut s vojne duž-nosti i određen za mirovinu), u civilu hodao uz rijeku Koranu u Karlovcu i zapazio kako na slapu pored hotela “Korana” propada leš muške osobe. Bio sam razočaran životom i radnim vijekom u vojsci, jer se u tih skoro pola stoljeća od strašnog Drugog svjetskoga rata ništa nije promijenilo te i kao starac moram doživjeti da pogibaju ljudi i mrtvi plivaju rijekama. Mržnja i osveta, teror, borba za tuđi prostor i agresija JNA na Hrvatsku, vojske u kojoj sam 30 godina bio djelatnik, uzrokuje pogibiju ljudi i strašnu sutrašnjicu za hrvatski narod. Ja bespomoćno stojim i mi-slim što sad treba poduzeti, na kraju mog vojno-djelatnog puta. Moji bivši kolege srpske nacionalnosti su mi se rugali i izazivali me.

To je bilo vrijeme kad je srpski agresor završavao okupaciju zapadne Slavonije, Ba-novine, Korduna, istočne Like i dijela Dalmacije, vrijeme terora i podmukle agresi-je na Hrvatsku pod izlikom zaštite jadnog i golorukog srpskog naroda u Hrvatskoj. Što sam nakon toga uradio, svatko u Karlovcu već zna. Spoznao sam velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i otvoreno, s oružjem stupio u borbu protiv zla.

Borba i obrana životnog prostora jednog naroda jest društveno-politička kategorija, ali i stalna evolucijska biološka pojava. Uvijek, od postanka svijeta, jači napada slabijeg, oduzima njegov životni prostor, tjera ga ili uništava. U tom slučaju nasta-je nužna antagonistička oružana obrana i života i životnog prostora kao iskonska potreba koja se proteže tijekom biološke evolucije. Kao što medvjed u šumi ili jastreb na stijeni ima pravo voditi borbu do smrti za svoj životni prostor, tako i jedna društvena struktura, nacija, isto ima pravo ratovati svim sredstvima vrstama borbe za nepovredivost svojih državnih granica. Sve jedinke u tim uvjetima, bez obzira na svjetonazor, po iskonskom zovu divljine, skupljaju se uz svoje bližnje i vode jedinstvenu borbu za nacionalnu slobodu jer samo u njoj mogu izraziti svoju osobnost i vlastitu slobodu.

Prema svom životnom iskustvu opominjem sve mlade neka ne misle da im je Do-movinski rat posljednji rat. Nije! Nije! Draga moja mlada gospodo, nije ne budemo li imali dobru strategiju opstanka na ovom najljepšem i najboljem tlu na planetu, ne budemo li i u budućnosti hrabri i dostojanstveni i u svakoj životnoj tegobi sposobni obraniti svoje. Ne budemo li svi, koliko nas god ima, osjećali imperativnu potrebu da obranimo svoj životni prostor, snažniji će nas razbiti, a oni od nas koji će tada ostati, bit će prisiljeni priznati poraz i postati drugi narod.

Sje}anja iz djetinjstva o Drugom svjetskom ratu

186

Povijest je najbolja učiteljica života. Povijest zna i stalno nas uči da su nas Hrvate na ovom prostoru neprekidno gazili drugi narodi i njihovi moćnici: Franci, Mađari, Mlečani, Turci, Francuzi (tijekom Napoleonove agresije), Talijani, Nijemci i na kraju Srbi kao veliko-Srbi, uz veliku kolaboraciju domaćih Srba pravoslavaca. Ra-tovi se i vode poradi prostora, tvarnih resursa i interesa. Od početka evolucije veći i snažniji je proždirao manjeg i slabijeg.

Hrvatska, za koju smo se junački borili i izborili, može opstati samo ako naše mlade generacije stvore uvjete i dugoročno rade na kvantitativnom i kvalitetnom razvoju društva, i u najvećim diplomatsko-političkim i ratnim teškoćama čuvaju i očuvaju, ne žaleći i vlastite živote, hrvatski državni prostor za buduća pokoljenja. To nije politički, već prirodno-evolutivni nacionalni interes. Ako tako u budućnosti ne bu-demo postupali, onda smo se u Domovinskom ratu uzalud žrtvovali. Postat ćemo nedostojni vlastite državnosti, što smo i bili u posljednjem mileniju, stoga jer nismo bili dovoljno složni, odlučni i nismo imali dostojno političko vodstvo.

Sada smo kao mali narod i mlada država na teškoj kušnj, između ralja moćnih i ne-milosrdnih. Možemo se održati samo uz vrlo mudro državno vodstvo, ali je ostalo i dalje veliko pitanje znamo li ga izabrati.

Daljni doživljaji rataVraćam se nazad u ono vrijeme Drugog svjetskog rata u selo Žirčicu, šest kilome-tara zapadno od grada Siska i u ratna događanja na tom prostoru.

Jednom sam sa starijim dječakom Josipom Mađerićem išao u šumu na pašnjak po njihovog mladog konja (ždrijepca). Kad smo se vraćali nazad u selo, postali smo sudionici borbe. Partizani su kod mosta Krčakovica (koji sada više ne postoji) pucali iz automatskog oružja na motocikl na kojem su se vozili u pravcu sela Lju-bljanica sisački načelnik Mijo Kovačić i zapovjednik ustaške satnije u selu Tišina po imenu Ivan Štajcer. Motocikl je bio Štajcerov, na njemu se redovno vozio kroz posavska sela i nadzirao istaknute postrojbe i ophodnje. U prvom kratkom rafalu su pogodili načelnika Kovačića u potkoljenicu i oštetili motor. Pogođeni su odmah pali na most i upravo tada smo nas dvojica s konjem došli do njih.

Borci iz zasjede u grmlju, vjerojatno partizani, nedaleko od mosta više nisu pucali. Da su i dalje pucali, nas dvojica bi tu bili kolateralne žrtve. Na našu sreću, pucnjava je prestala.

Štajcer, kao iskusni vojnik i zapovjednik borbene satnije, je odmah nas djecu posta-vio između sebe i mjesta odakle se pucalo, a potom pružio prvu pomoć načelniku Kovačiću te zatim organizirao pokret prema selu Ljubljanici, udaljenom oko dva kilometra. On je pomagao Kovačiću, više ga nosio, a moj prijatelj Josip je gurao motor, dok sam ja vodio konja i sve ih zaklanjao. Tako smo došli do Ljubljanice.

U selu su odmah pripremljena kola i načelnik odvezen u sisačku bolnicu. Prije polaska je načelnik Kovačić održao prigodan govor u kojem se pogrdno izražavao

Rudolf Mihael Brle~i}

187

o partizanskoj bandi, a sebe istakao kao junaka i borca koji prolijeva krv za NDH pokazujući nogu i krvlju natopljenu nogavicu.

Partizani su vrlo često odmarali u selu i spavali u seljačkim štalama, više puta tako da to nisu znali ni vlasnici štala i sjenika.

Jedanput su rano ujutro iz jedne seoske štale pucali na ustašku ophodnju kroz selo. Ranili su jednog ustašu u koloni. Nastala je pucnjava a partizani su kroz voćnjake i vrtove tajno pobjegli, ali su seljaci, a naročito vlasnik štale, ostali u opasnosti od ustaške odmazde.

Vrlo brzo je ustašama pristigla vojna pomoć, ali i istražni organi koji su nastojali utvrditi tko je u selu neprijatelj.

Na sreću, tog dana je moj otac bio kod kuće na kraćem odmoru. Ustaški vojnici, koji su bili u ophodnji, su bili prilično pijani i nisu znali precizno objasniti iz kojeg prostora je na njih pucano. Tako je moj otac vrlo lako uvjerio istražne organe da nit-ko iz sela nije pucao, već da su to učinili oni sami i ranili svog vojnika. Selo je bilo spašeno, ali je situacija ipak ostala nejasna, pa su ustaške vlasti vrlo često nadzirali seljake u Žirčici, a pritom ih neukusno i grubo provocirali.

U to doba kad sam polako, kao dijete, spoznavao društvene događaje slušajući raz-govore odraslih i prateći pojedina šokantna zbivanja, već je bio i kraj 1943. godine. A već 1944. i 1945. godina ostale su mi urezane u svijesti i neće iz nje nestati dok postojim.

U to vrijeme su novačili mlade ljude u hrvatsku vojsku. Nekoliko puta je to pripre-mljeno i kod vatrogasne kućice i katoličke kapelice na putnom raskrižju u Žirčici. Djeca, čim vide da nešto vojska u selu provodi, postaju znatiželjni i započinju svoje igre u neposrednoj blizini tih događaja. Mobilizacijski organi nisu na nas obraćali pažnju, a mi smo čuli što se tu događa.

Mobiliziranim mladićima je ostavljano na volju koje će hrvatske oružane postrojbe izabrati: ustaške ili domobranske. Oni najčešće nisu znali koja je razlika, pa su to i pitali. Dobili su i objašnjenje. Ako izaberu da ustaše, onda će služiti vojsku u susjednom selu Mahovo ili Tišina, a ako izaberu domobrane, onda će ići na vojnu službu u Bosnu, u prostor Konjica. Treće mogućnosti nije bilo.

Ustaše su već i tada bili na vrlo lošem glasu kao bahati i nepromišljeni ubojice, a naši hrvatski mladići nisu bili spremni bezrazložno ubijati, ali su znali da će izaberu li ustašku odoru biti prisiljeni i na to. Ipak blizina službovanja pored rodnog sela ih je vrlo često motivirala da izaberu i ustaški vojni poziv. Vojno sposobni mladići iz sela Mahovo nesretno su izabrali te su kao mladi ustaše vrlo brzo svi poginuli prilikom partizanskog napada na to selo. Kasnije, tijekom svog službovanja u JNA, sam slučajno iz dva izvora saznao kako se to dogodilo i tko je tada zapovijedao par-tizanima. Prvi mi je 1961. godine o tome govorio kapetan JNA Ivan Kumpović koji je tamo bio borac u partizanskoj postrojbi. Drugi je to spominjao kao svoj ratnički uspjeh i prenosio kao borbeno iskustvo general Antolović, partizanski komandant,


188

porijeklom iz Virovitice. On je tu borbu opisao kao dosta tešku i skoro neuspješnu, jer seljani Mahova, tada mladi unovačeni ustaše, nisu htjeli udovoljiti partizanskom zahtjevu da poubijaju ustaške oficire i da se predaju, već su se svi zabarikadirali u seosku školu i uporno branili kao iz utvrde. Tada se netko od partizana dosjetio da dva njemačka šljema sastavi kao kuglu i napuni eksplozivom, zapali inicijalni fitilj i kuglu baci do zida škole. Poslije eksplozije te improvizirane bombe nastala je ogromna rupa u zidu škole kroz koju su partizani uspjeli uči i ubiti sve ustaše u školi. Selo Mahovo je tada praktično ostalo bez većine svojih muškaraca, a mlade žene bez muževa, a skoro svaka je imala dvoje do petero djece. U to vrijeme su se naše seoske djevojke udavale sa 14 do 16 godina te su sa 22 godine već bile majke mnogobrojne djece. Treba si zamisliti kako je njima bilo poslije rata othraniti djecu bez ikakvih beneficija, a još im je oduzet prihod s tavana kao “višak proizvoda” i dijeljen tko zna kome, da ne umru od gladi djeca poginulih boraca za “komunistič-ku slobodu”.

Vrlo lako je zaključiti da su te mlade “ustaške udovice” odgojile svoje sinove i kćeri u poštivanju komunističke vlasti, koja ih je svakodnevno gušila tijekom soci-jalističke vlasti u Hrvatskoj.

Oni mladići kojima ustaški postupci u ratu nisu bili dragi, vojna služba u domobra-nima, i pored velike udaljenosti od kuće, bila je bolja. Manji broj mladića koji nisu htjeli ni u jednu vojsku, su pobjegli od kuće i sakrivali se u šumi, a krajem rata se pojavili među partizanima.

Dogradnja mojih razmišljanja i zaključci o ratuRatno stanje, razmišljanje ljudi i njihovo djelovanje opisujem samo iz prostora Gornje Posavine. Kasnija saznanja potječu iz razgovor odraslih tijekom mog odra-stanja, iz čitanja spisa, gledanja poslijeratnih igranih filmova (koji su svi bili ide-ološki obojani), ali i kroz spontane iskrene izjave sudionika rata. Zaključujem da je stanje ustaškog morala i ustaške civilne vlasti bilo jednako terorističko u cijeloj NDH, tj. na cijelom hrvatskom prostoru koji su nadzirali.

Mobiliziranje, ustrojavanje i djelovanje domobrana cijeloj NDH bilo je jednako promišljeno i smireno i, koliko je to bilo moguće, humano i razumno.

U prvoj, pa i drugoj godini rata (1941. i 1942) jačao je ustaški pokret. Nepredvid-ljivo i surovo ponašanje i brutalnost ustaša, te politička i pravna nezaštićenost građana i seljaka, malo po malo je rušilo ugled ustaša kao hrvatskih vojnika i pot-puno umanjilo njihovu možebitnu hrabrost u oružanim borbama i vojnički ugled u hrvatskoj javnosti.

Drugi svjetski rat je po mnogim civilizacijskim karakteristikama, ali i borbenim sredstvima, bio specifična društvena novost. Oružane borbe i bitke su se vodile svuda, a ne na određenom bojnom polju. Bojno polje je bio cijeli zaraćeni prostor, bez fronta i pozadine. Za Hrvatsku je to bila cijela Hrvatska. Tamo gdje je bila više naseljena, tamo su borbe i sukobi bili intenzivniji.


189

Povjesničari su rat opisali kroz sedam ofenziva organiziranih protiv partizana – ko-munista i sedam uspješnih partizanskih obrana, koje su oni nazivali pobjedom. Te su ofenzive provedene na manjem balkanskom prostoru, više ili manje naseljenom. Ali ono što se je događalo u najnaseljenijim urbanim područjima, u djelovanju manjih grupa, sabotažama, diverzijama, atentatima, vatrenim prepadima, nije niti moguće opisati. Sve je to djelovalo na daljnju taktiku i strategiju, pa i psihologiju vojnika i časnika sedam vojski koje su u to vrijeme ratovali na hrvatskom prostoru: Nijemci, Talijani, četnici, ustaše, domobrani, čerkezi i partizani.

Svako nasilje, šokantno ponašanje, pljačka, ubojstvo, vatreni okršaji s ljudskim žrtvama, diverzija, hapšenje, ubojstvo u zatvoru i masovna ubojstva u logorima kao što je Jasenovac, izazivali su otpor, mržnju i odmazdu. U globalnom kaosu rata pokazala se i mogućnost smišljenih nemoralnih akcija za stjecanje posjeda i drugog bogatstva. Ratno profiterstvo se umiješalo u ratovanje i sakrilo i zamutilo političke ciljeve rata, pa se o pravom cilju rata više nije niti razmišljalo. Svatko je bio spre-man ubiti, a ako treba i ubojstvom zaštititi vlastiti opstanak. Taj osjećaj su imali svi, i civili i vojnici. Glavna misao odraslih osoba je tada bila: ”Bolje je ubiti, nego biti ubijen.” Stoga je “preventivnih“, nerazjašnjenih i nepredviđenih ubojstava bilo mnogo. Toliko da to više nije nikoga čudilo. Pod okriljem noći su stradavale cijele porodice Židova, Srba, bogatih Hrvata. Za te su zločine u početku krivili “bandu iz šume“ (partizane), ali već krajem 1942. su u toj raboti otkriveni ustaše, pa su oni ponijeli krivnju za sve zločine ratnih profitera, a ostale vojne grupacije su tako sa sebe skinule krivnju. Političke i sudske vlasti nisu pravilno reagirale, pa su tako posredno priznale krivnju svojih miljenika - ustaša.

Nastala je potreba da se u pojedinim vojnim grupacijama razvije i vojnička kultura, kako bi se podigao ugled vojsci, privukla civilna javnost i dobila potpora, jer se pobjeda u takvom ratu može postići samo uz potporu međunarodne javnosti i mul-tilateralne političke volje. Cijeli balkanski zaraćeni prostor nije nitko u Europi sim-patizirao, ali su pojedine države i tu tražile kolaboraciju za svoje interese. Rusija je animirala komuniste – partizane, Njemačka ustaše i domobrane, Engleska četnike Draže Mihajlovića, s Nijemcima su kolaborirali Nedićevi i Ljotićevi četnici.

Tako izazvano vojno-političko stanje je prouzročilo do tada nezapamćena međuna-cionalna ubijanja.To međusobno nerazumno tamanjenje pripadnika svih nacija je pogodovalo i tada, a i u Domovinskom ratu, interesima drugih u Europi, jer im je trebao čist Balkan, bez Balkanaca.

Po vojničkoj svijesti, ustaše, koji su praktično nastali od terorista, i u to vrijeme nastojali da ih se svi u državi boje i kroz strahopoštovanje postignu borbenu i po-litičku moć, sve su oko sebe terorizirali. Ponašali su se kao njemačke specijalne SS trupe. Sadistički i nadmeno, ali i vrlo brutalno, ustaše su se ponašale i prema domobranima, smatrajući se iznad njih. Domobransko vojno vodstvo i veliki broj domobranskih časnika i vojnika su se opirali takvom ustaškom ponašanju , ali bez uspjeha, jer su ustaše imali bezrezervnu političku potporu vlasti NDH. Domobrane koji su otvoreno pokušavali spriječiti ustaške zločine, su zatvarali i s njima postu-pali kao s neprijateljima. Tijekom 1944. godine samo u Karlovcu je bilo u ustaškim


190

zatvorima deset domobranskih časnika i 260 vojnika. U Zagrebu ih je bilo mnogo više. U Sisku je bio zatvoren i moj otac jer se priključio časnicima koji su podr-žavali Vokića i Lorkovića, a koji su na originalan način pokušali udružiti hrvatske domobrane i partizane i tako stvoriti organizam kojim bi se pomoću antifašističke koalicije sačuvala samostalna Hrvatska. Tih dana je moja majka Anđela prodala iz kuće sve što se moglo prodati, a tim novcem i zlatom koje je tijekom braka prikupi-la ili naslijedila od majke, potplaćivala je Kovačiće, Fageta, Zajeca, Luburića i dru-ge ustaške moćnike u Sisku kako nam oca ne bi ubili ili odveli u logor Jasenovac.

Nasilje i zločini su ustašama svakodnevno rušili ugled po starom rimskom geslu: “ Između roba i gospodara nema prijateljstva.” To je srušilo ugled hrvatskoj politič-koj strukturi na vlasti, odvojilo od nje većinu hrvatskoga naroda, pa i veliku masu domobrana i domobransko vojno vodstvo.

Na drugim bojištima, izvan Hrvatske, su isto poznati postupci hrvatskih domobra-na i njihove pobune protiv zločina, kao i pobuna u Francuskoj, gdje su sve domo-brane, sudionike pobune, poubijali Nijemci.

Takva brutalna vojna nekultura bila je karakteristična i za čerkeze.

Istu sudbinu su doživjeli i Nijemci i četnici.

Partizansko vojno vodstvo je od početka ratovanja osjećalo potrebu za čvrstom vojnom stegom u svojim redovima, ali i potrebu za humanim postupcima prema ci-vilnom stanovništvu, jer su se morali na njih oslanjati zbog cjelokupne logistike. U drugoj fazi rata partizani su čak javno i sa ciljanom propagandom, strijeljali svoje borce ako bi prema civilu nečasno postupili. Na taj način su se održali i u najtežim uvjetima rata. Niti jedna pametna vojska grubošću i zločinima ne smije proizvoditi neprijatelje i mirne ljude tjerati na protivničku stranu. To je činila ustaška vojska i ustaška politika i time se sama porazila. Kako je ustaška vojska i vlast gubila ugled, tako je partizanska vojska to koristila za jačanje i političku nadmoć. Partizani su za svoju osvetu čekali kraj rata i vojnu pobjedu, i tek tada proveli teror nad pobijeđe-nima. Rukovodili su se uvjerenjem da ih se treba što više riješiti u završnom ratnom metežu kako bi lakše organizirali vlast. (Bolje mi njih, nego oni nas - po starom, isprobanom komunističkom revolucionarnom lenjinističkom principu.) Tako su se i međusobno potajno ubijali boreći se za bolje funkcije i pozicije. Pod isprikom revolucije i borbe protiv kontrarevolucije, od 1945. do 1953. godine poubijan je i u logorima uništen cvijet hrvatskoga obrazovanja i kulture. One obrazovane ljude koje su nasušno trebali pretvorili su u poltrone nepismenih vlastodržaca u lokalnoj vlasti ili u radnim organizacijama, stvorenim konfiskacijom i nacionalizacijom.

U masovnom jurišu na Zagreb odmah se useljavalo u “ustaške stanove, kuće i vile”. Pa iako su znali da su to židovski stanovi koje su ustaše oteli, nisu ih vratili, jer su svi Židovi “bogatuni i klasni neprijatelji” pa im sve treba nacionalizirati i konfis-cirati. Židovi koji su se spasili u partizanskim redovima morali su prihvatiti volju koju su nametnuli komunisti. Jer volja komunista, iako brojčano bili u manjini, je


191

bila većinska volja kojoj se nitko nije smio suprotstavljati. To su bile neprikosno-veni zaključci sjednica komiteta SKJ.

Najviše sam upamtio zadnja dva dana toga nesretnog rata. Dana 5. svibnja 1945. godine od ranog jutra su mještane sela terorizirali ustaše, koji su se tim pravcem povlačili prema Zagrebu. S njima su se povlačile i njihove obitelji pa nisu imali dovoljno kola i konja. Kola su oduzeli seljacima, a konje i konjsku ormu za zapregu su seljaci sakrili u obližnjoj šumi u koju se ustaše više nisu usudili ići, pa su prisi-ljavali seljake da im ih donesu i predaju.

U podne toga dana su nas sve istjerali iz kuća i postrojili na prostoru između ceste i rijeke Save, ispred mitraljeza te prijeteći zahtijevali opremu za konje. Počeli su tući žene korbačima za konje. Svi smo tada bili u strahu, jer su ustaške prijetnje bile vrlo ozbiljne. Na našu sreću, cestom iz pravca Siska je u selo ušla domobranska kolona kamiona, koja je stala jer su joj ustaše kolima zapriječili prolaz.

Sve žene iz prisilnog stroja naglo su potrčale prema domobranima tražeći pomoć. Kolonu je vodio domobranski pukovnik, koji je odlučno otjerao ustaše. Tako je moje selo spašeno.

Domobrani su se rasporedili po kućama, dvorištima i sjenicima te su par sati spa-vali i objedovali, a pred noć otišli prema zapadu. U mojoj kući, koja je u to vrijeme bila najveća u selu, odsjeo je pukovnik. Majka ga je pitala kako dalje postupati, jer se bojala kraja rata zbog glasina da partizani idu iza njih i sve kolju. Kao supruga domobranskog časnika s pravom je bila u strahu, još više stoga jer je bila trudna i s troje djece koje treba spašavati.

Pukovnik joj je odgovorio:“ Draga gospođo, vi osobno nikom ništa niste skrivili. Nitko vas neće zlostavljati, pa ni partizani. Ja sam kvisling, ja moram ići, a vi samo ostanite doma i nikog se ne trebate bojati.“

Oko pola noći 5/6. svibnja, u selo Žirčica i u našu kuću je nahrupila velika masa partizana. Moja majka je te noći rodila četvrto dijete mom ocu, o kojem toga dana nije znala ništa. Bio je u smrtnoj opasnosti i od partizana i ustaša, s kojima se pri-silno povlačio kroz Turopolje prema Zagrebu kao njihov zatvorenik.

Partizani su u selu boravili još cijeli dan i noć, a 7. svibnja rano ujutro su ga napu-stili. Nisu bili bahati. Nikome nisu ništa loše učinili. Ostavili su nam samo prljavo donje rublje i uši, koje smo dugo poslije toga čistili i strahovali od pojave pjegavog tifusa koji je s partizanima išao kao kuga.

Moje spoznaje i zaključci o Domobranima u NDHDo sada sam vrlo malo spominjao hrvatske domobrane, jer sam na svoj način, preko pojedinačnih događaja, pokušao pripremiti čitatelje na rat o kojem se i sada toliko govori, kao i o hrvatskoj vojsci u njemu.

Taj rat se vodio na hrvatskome tlu, oko naših domova, a da se ni jednim djelićem politički i ratni cilj rata nije doticao hrvatskih političkih ili bilo kojih hrvatskih


192

gospodarskih i društvenih interesa. Rat se vodio za kolonijalne interese velikih eu-ropskih i svjetskih država, ali je globalno ratište zauzimalo cijelo hrvatsko tlo i ljude na njemu.

Velikim europskim kolonijalnim državama je prostor Balkana bio i bit će vrlo pri-mamljiv, ali im ljudi, Slaveni, na tom prostoru nisu potrebni. U Drugom svjetskom ratu su Nijemci i Talijani uspješno zavadili narode, a tome je pridonijela i komuni-stička revolucija, pa su se narodi sami međusobno uništavali.

Tim svjetskim silama je trebao samo naš prostor i logistički potencijal. U globalu, mi smo svi na Balkanu i u Hrvatskoj bili žrtve tog rata. Poslije njemačke okupacije i raspada Jugoslavije na hrvatskom prostoru nastupio je kaos rata.

U takvom kaotičnom stanju uvijek se stvaraju društvene i političke snage koje po-kušavaju iz kaosa stvoriti novo društvo i vlast. Nije nikakvo čudo da su Hrvati tada pokušali učiniti sve da Hrvatska postane samostalna država. Pogrešno bi bilo da su bili pasivni. Trebalo je proživjeti rat i u ratu stvoriti uvjete za vladavinu poslije nje-ga. Velikosrpski rojalistički četnički pokreti svih vrsta (dražićevci, ljotićevci, nedi-ćevci) i srpska etnička skupina prilično brojna u Hrvatskoj pridružila se u početku rata dražićevskim četnicima u pokušaju stvaranja velike kraljevine Jugoslavije sa srpskim političkim monopolom. Temeljna strategija im je bila izbjegavati sukobe s okupatorima (Nijemcima i Talijanima), čekati da okupatori poraze komuniste, u tome s njima i borbeno surađivati, a kad saveznici vojno pobijede Nijemce, pomo-ću međunarodnih političkih moćnika, poglavito Engleske krune, vratiti kralja Petra II. na vlast.

Bili su poznati po brutalnim i zločinačkim postupcima prema Hrvatima i hrvat-skoj vojsci, ali i prema Srbima koji nisu podržali njihov pokret, već se ponašali republikanski i podržavali seljačko republikansko ponašanje, HSS ili komuniste (partizane).

Spomenuti četnici dražićevci (pristalice Draže Mihajlovića) na kraju su izgubili logističku potporu i srpskoga naroda i međunarodne javnosti te izgubili rat.

Ustaše nisu bili dovoljno brojni da osiguraju Pavelićevu marionetsku vlast u terito-rijalno prilično smanjenoj Hrvatskoj, u njihove redove se nije rado odazivao hrvat-ski narod, pa je, u strahu da se ogroman ljudski potencijal ne razvodni i nestane u partizanskim redovima, organizirana i domobranska hrvatska vojska.

Domobrane su, kao vojsku, stvorili i ustrojili školovani djelatni i pričuvni oficiri poražene Jugoslavije, Hrvati, koji su na neki način izbjegli svojim kućama poslije kapitulacije prve Jugoslavije u travnju 1941. godine. Njima su se u jačanju domo-branske vojske pridružili i mnogi oficiri Hrvati iz njemačkog zarobljeništva u koje su dospjeli tijekom kapitulacije u travanjskoj ratnoj katastrofi Kraljevine Jugosla-vije 1941. godine.


193

Upravo zbog pravilnog i stručnog vojnog vođenja i visoke vojne kulture domobran-skih školovanih časnika kao i zbog njihovog temeljnog kućnog, katoličkog morala, ta vojska nije bila zločinačka.

Domobrani su kao vojnici bili skromni, poslušni nadređenima, prema građanima i seljacima vrlo pristojni i na usluzi i pomoći svim dobronamjernim ljudima. Mnogi političari i danas tvrde da je to bila vojska HSS-a. Akademski obrazovani domo-branski oficiri su im nametnuli moralno-političko ponašanje svojstveno HSS-u.

Vojne zadaće domobrani su obavljali na stražarskoj dužnosti čuvajući važne vojne i političke objekte i mjesta; motrili su i borbeno djelovali na obrambenim mje-stima duž bojišnica. Učestvovali su i u borbenim akcijama protiv partizana, ali u globalu nigdje nisu činili ratne zločine. Moramo izuzeti psiho–patološke postupke pojedinaca. Samo je jedna dobro organizirana domobranska brigada borbeno dje-lovala izvan granica Hrvatske, u vrijeme njemačkog ratnog pohoda na Rusiju, do Staljingrada. Tamo su većinom i izginuli, smrzli se, bili zarobljeni, a neki pojedinci su i ostali u Rusiji, manji dio se na strani Rusije borio i u rusko–japanskom ratu. U Hrvatsku se vratila nekolicina.

Domobransku vojsku su uglavnom popunjavali oni hrvatski građani i seljaci koji nisu htjeli biti ustaše ili partizani, jer su jedni bili previše brutalni, a drugi su vodili revoluciju po ruskom komunističkom principu u kojem se seljacima uzima imovina (zemljišni fond i radna stoka) i izjednačavaju svi na jednom zajedničkom kuhar-skom loncu. Taj komunistički princip im nije bio cilj. Kad su već morali u vojsku, onda su pristajali da budu hrvatski domobrani.

Temeljna ratna strategija domobranskog vodstva, u društveno-moralnom smislu, je bila sačuvati “hrvatski dom” i po mogućnosti ostati živ. U tom smislu domobrani nisu započinjali vojne kaznene pohode i bitke, a ako su u njima i djelovali, bili su prisiljeni silom nadređenog vodstva ili su bili napadnuti.

Točno je da su izbjegavali borbu gdje god su to mogli i zbog toga su ih često pro-glašavali kukavicama, ali domobrani su bili i vođeni takvom strategijom. Željeli su dočekati kraj rata živi i po mogućnosti čistih ruku i savjesti. Njihovi časnici su im savjetovali da se ne ponašaju kao ustaše, jer zašto činiti zlo i ubijati naše ljude za tuđe, inozemne ratne interese.

Bila je to ogromna masa dobronamjernih, moralnih, običnih hrvatskih građana i seljaka nezadojenih ni fašizmom ni komunizmom. Željno su očekivali kraj rata i povratak svom domu, radu i ljudskoj brizi za svoje obitelji.

Kad su Nijemci izgubili stratešku bitku kod Staljingrada, cijeli svijet je bio siguran da se ratna sreća okrenula na suprotnu stranu i da će saveznici ipak pobijediti, a poglavito kad je Italija kapitulirala, a SAD otvoreno stupio u rat protiv Njemačke i Japana.


194

Domobrani su, u početku pojedinačno, a kasnije cijele satnije i bojne prelazili u partizane, s ciljem da rat što prije prestane. Ne svi, manji dio je ipak ostao do kraja uz Pavelićevu vlast.

Partizani nikada ne bi mogli prikupiti oko 830.000 vojnika i rasporediti ih u četiri armije da veliki broj domobrana nije prešao u njihove redove. Političke borbe i svoj antikomunizam domobrani su ostavili za poslijeratnu političku opoziciju u miru. Mir je za domobrane bio glavni ratni cilj, a on je poslije njemačke vojne katastro-fe kod Staljingrada i kapitulacije Italije postao svima vidljiv. Mogao se je ubrzati dobro organiziranim oslobađanjem od njemačkih vojnih snaga. Udruživanje hr-vatskih domobrana i partizana je postalo neminovno. Da je bilo bolje i uspješnije organizirano, postigli bi bolji ratni rezultati. Htjeli su to domobranski vojni čelnici Vokić i Lorković, ali su bili neuspješni u provedbi svoje ideje i izgubili glavu.

Domobrani koji su prešli u partizane, tim činom nisu postali komunisti, ali su na-kon rata stekli status borca za oslobođenje od fašizma, što im je kasnije pomoglo u oštroj političkoj opoziciji prilikom pokušaja stvaranja staljinističke Hrvatske i for-miranju radnih zadruga (kolhoza i sovhoza). Nacionaliziran i konfisciran zemljišni fond je morao biti vraćen seljacima. To je bio temeljni razlog Rezolucije komuni-stičkog Informbiroa i sukoba Tito - Staljin 1948. godine. Za navedenu Rezoluciju je bilo i drugih bombastičnih, ali puno manjih razloga; odustajanje od kolhoza bio je glavni razlog, jer je pod pritiskom seljačke opozicije, upravo bivših domobrana, ali i antifašista, Tito ogroman zemljišni fond, stvoren nacionalizacijama i konfi-skacijom, usitnio i podijelio seljacima te tako proizveo kulake, klasne neprijatelje komunizma, a to mu komunistički Informbiro na čelu sa Staljinom nije oprostio, već ga pokušao maknuti s političke scene u Europi.

To je bio prvi uspješni politički otpor komunizmu, Titu, Staljinu i komunističkom Informbirou, a ostvarili su ga naši ujedinjeni seljaci, bivši domobrani, ali i borci za oslobođenje Hrvatske u ratnoj završnici, od Srijemskog fronta do Ilirske Bistrice i Bleiburga.

Partizanski političari i vojni komandanti su se prema domobranima posprdno pona-šali i nazivali ih slugama okupatora, jer su na tuđim, njemačkim tenkovima, poku-šali ostvariti Nezavisnu Državu Hrvatsku. Ne znam danas u čemu su ti komunistič-ki vođe bili bolji? Oni su također s Rusima i ruskim tenkovima oslobodili Beograd, probili srijemsku njemačku bojišnicu i pokušali ostvariti sovjetsku državu Jugosla-viju. Svatko se oslanjao na jednu od glavnih zaraćenih sila. Hrvati, koji su se borili za samostalnu Hrvatsku, oslonili su se na Nijemce, na nikog drugog nisu mogli. Bila je to jedina mogućnost za ostvarenje njihovog političkog cilja.

Ratna batina ima dva kraja. Partizani – komunisti su u to doba bili samo sretniji i ostali na pobjedničkom kraju ratne batine, koju su ostvarili ruski tenkovi i kaćuše (prvi modeli višecijevnih raketnih bacača).

Pa, molim vas lijepo, dragi čitatelji, ta ogromna masa “kukavičkih” domobrana je uzrokovala sukob sa Staljinom, a u nastavku sukoba kasnije podržala Tita u uspješ-


195

noj borbi oslobađanja od komunističke Internacionalne sveze i Varšavskog ugovora iz čijih kandži se istočna Europa oslobodila tek padom Berlinskog zida. Oni nisu podržali Titovu volju i spriječili stvaranje seljačkih kolhoza, ali su ga kao narod jedinstveno podržali kad je Staljin migao “malim prstom” i pokušao ga svrgnuti s vlasti i nametnuti nam rusku volju.

Kao temeljni zaključak ovog napisa ističem da hrvatski domobrani u Drugom svjet-skom ratu i revoluciji nisu bili niti fašisti niti komunisti. Bili su kolateralna vojnič-ka žrtva fašističkih agresora i komunističkih revolucionara. Nisu bili ratni zločinci, već moralni i kulturni ljudi, većinom siromašni seljaci, koje su tijekom rata maltre-tirali ustaše i ostali nasilnici, a ti skromni domobrani su samo čuvali svoj dom i svoj život i živote svojih obitelji. Čuvali su živote i onih (partizana) s kojima nisu htjeli ratovati i ubijati ih, jer su i oni bili Hrvati.

Hrvatski narod i njihovo potomstvo nema razloga da ih se stidi.

Stidjeti se trebaju oni koji su se prema domobranima zločinački ponašali, i oni koji do danas, zbog ograničene političke svijesti, domobrane, njihovu borbu i ponašanje nisu pravilno spoznali, već im se rugaju, a njihovom potomstvu usađuju kompleks “izdajničke krivnje” zbog njihovih očeva i djedova.

Samo ona vojna ili vojno-politička struktura koja je učinila manje ratnih zločina od hrvatskih domobrana kod nas i u svijetu, imala bi pravo na njihovu kritiku i osudu, ali takva u povijesti Europe i svijeta ne postoji. Još će dugo vremena proći dok se ne spozna da su domobrani bili samo naši obični dobri ljudi koji su morali ratovati, a to nisu htjeli jer su na vrijeme shvatili da se rat ne vodi za njihove obične i hrvatske interese. Oni su jedini izvršili svoju ulogu u tom ratu. Sačuvali su svoj hrvatski dom i za to podnijeli velike ljudske žrtve, jer u osnovi nikome nisu namjerno učinili zlo.

Nisu slučajno, pod zapovjedništvom našeg časnog generala Červenka, tijekom Do-movinskog rata organizirane domobranske postrojbe (bojne i pukovnije) u kojima su se za hrvatsku slobodu borili sinovi i unuci ustaša, domobrana i partizana, i ča-sno izborili pobjedu i za naše potomstvo sačuvali svaku stopu hrvatskoga prostora.

Danas, iz ove vremenske perspektive, moramo priznati antifašizam hrvatskim par-tizanima, ali i oni su dužni priznati junaštvo, razboritost i antifašizam domobrani-ma. Moramo im priznati njihovu domobransku humanost.

Što se tiče ustaša i njihovih ratnih i ostalih zločina, trebamo biti razumni i osuditi one ustaše koji su činili zločine, a ne sve one koji su nosili ustašku vojnu odoru. Osobito valja razmisliti o onim mladim ljudima koji su unovačeni na samom kraju rata.

Krajem tog nesretnog rata, u teškom ratnom metežu, vlasti NDH mobilizirale su veliki broj još maloljetnih hrvatskih mladića. Sve su ih oblačili u ustašku odoru, jer domobranskih više nisu ni imali, i domobransko vodstvo podredili ustaškom.


196

U svom domoljubnom duhu ti mladići nisu bili ustaški niti zločinački nastrojeni, ali ih je odora formalno učinila ustašama. Partizani, i oni koji se s ustašama u borbi ili na bilo koji drugi način nisu ni sreli, su četiri godine rata razvijali mržnju prema njima. To im je usadila komunistička politička promidžba i velikosrpska četnička klika, koja ih je dugo vremena naprosto hipnotizirala i dovele do tog stanja svijesti u kojem se ne razmišlja, već se bez milosti ubija, i u svakom Hrvatu vidi ustaša.

U završnim ratnim operacijama mnogi su naši mladići, zbog odore, formalno bili u ustaškim redovima, iako nisu ni metka opalili, a partizani su ih osudili kao najcrnje ustaše i najveće svjetske zločince. Prema njima su se ponašali kako prema najgad-ljivijim životinjama. Gdje god su ih sreli, s osobitim zadovoljstvom su ih ubijali. U slovenskim brdima od Sutle do Maribora nestajali su u masovnim grobnicama. Ni krivi ni dužni. Pravi ustaški zločinci su se izvukli i pobjegli. Smrtno su stradali neiskusni, ni krivi ni dužni, a novi vlastodršci i pobjednici to nisu htjeli priznati; poubijali su ih kako bi lakše organizirali komunističku vlast.

Žalost i tugu za njima nosili su njihovi roditelji, žene i djeca tijekom druge polovice 20. stoljeća, a sada to iskazuju svake godine u Bleiburgu. Borbom u Domovinskom ratu stekli smo demokratsko pravo i na suze za nesretnim hrvatskim mladićima, za kojima su plakale bake i majke cijelu drugu polovicu 20. stoljeća. Plakale su tiho i tajno. Neka sad slobodno i javno plaču.

Svi ustaški zločinci su individualizirani i popisani. Njihovo pravovremeno izru-čenje u SFRJ su spriječile SAD i ostale demokratske države u svijetu, ali se nisu ustručavali da 50 godina sve Hrvate, vojnike NDH, nazivaju ratnim zločincima i tako blate cijeli hrvatski narod i pretvore ga u “glavnog krivca za Drugi svjetski rat”.

U domaćoj i vanjskoj politici i diplomaciji cijela Hrvatska i hrvatski narod je ne-korektno i namjerno pretvoren u veće zločince od onih koji su uzrokovali i poveli Drugi svjetski rat i počinili u njemu sve vrste ratnih zločina.

Tijekom Domovinskog rata sve hrvatske branitelje su velikosrpski okupatori nazi-vali ustašama pretvarajući ih tako u zločince nad zločincima, a naš je jedini zločin bio sukob s agresivnim okupatorom (JNA i pobunjeni Srbi) i časna obrana hrvat-skog životnog prostora. To je imperativna dužnost svakog čovjeka, etničke skupine i nacije, bez obzira na ljudske žrtve. To je prirodni nagon u borbi za opstanak. Dokazuje ga i teorija evolucije. To pravo ima i svaka životinja u šumi te se do smrti bori protiv uljeza za svoj životni prostor. Zašto čovjek i narod ne bi imali to pravo? Nekorektno je blatiti nas. Zbog toga je ogroman i sramni politički teror nad našim narodom, pa ni naši sudovi više ne smiju sami odlučivati, već moraju slušati jače, one izvan Hrvatske, i poštivati njihovu tendencioznu, neistinitu volju u kojoj se, preko pojedinaca, svi hrvatski generali proglašavaju zločincima.

Popis ustaških ratnih zločinaca je objavljen i svjetskim silama javno uručen još 1963. godine, uz Zakon o oprostu (amnestiji ).


197

Kriminalce, zločince i ratne zločince među agresorima i žrtvama agresije treba sankcionirati, ali pritom su oni na strani agresora zaslužili duplo veće kazne, jer su izazivanjem rata činili zločine i uzrokovali osvetu i zločine kod branitelja.

Mi Hrvati u svojoj mladoj, slobodnoj državi se moramo etično ponašati, jer se valja izboriti za ugled u domovini i svijetu. Ne smijemo dodavati ulje na vatru i podrža-vati one koji nam žele na svaki način nanositi zlo.

Opisujem samo jedan primjer hrvatske gluposti koja nam kao narodu ruši ugled u svijetu.

Naš ratni poklič, “Za dom spremni!”, je u ratu dobro došao, ništa nemam protiv tog ratnog pokliča u ratnim uvjetima i oružanoj borbi. Taj poklič su koristili u Drugom svjetskom ratu i ustaše i domobrani. Ali su ga Hrvati koristili i kao domobransko ime vojske i prije toga. Svaki narod i svaka oružana sila ima svoj ratni poklič. I hrvatska vojska na to ima pravo.

Ali za “Dom spremni!” je ratni poklič i ne može se, niti ne smije, koristiti za nešto drugo, a imperativno ne na sportskim i drugim utakmicama s masom navijača. Bilo čiji ratni poklič u mirnodopskim uvjetima je poziv na fizički napad i pretvaranje sportske kulture u nekulturu, nehumanost i fizički sukob, a to je već kriminal i zločin. U takovim uvjetima to je zločinački poklič, a u međunarodnom sportskom susretu navijači tako sramote cijeli narod. Kolovođe na taj način svjesno ili nesvje-sno izdaju kulturu i interes hrvatskoga naroda.

U suvremenim uvjetima globalne novčane i druge materijalne pohlepe nije teško pronaći labilne osobe bez morala i domoljublja i djelovanjem timova tajnih službi potplatiti pojedince da na određenom mjestu i u određeno vrijeme učine diverziju protiv svog naroda i države. Zato se svaki takav slučaj danas može okarakterizirati kao organizirani teror protiv naroda i države. Globalni terorizam kao moderna stra-tegija borbe za opstanak i vlast koristi sve oblike ljudske djelatnosti za slabljenje tuđe i jačanje vlastite moći. To nas poučava da se kao Hrvati i Hrvatska moramo istinski boriti i izboriti za ugled i sigurni opstanak, a to možemo samo ako se po-našamo u duhu svjetske kulture u borbi protiv svjetskog nekulturnog ponašanja.


Dubravko Vinković

KATOLIČKA CRKVA SVETOGA ĆIRILA I METODA

Bila je tada najmlađa, ali sigurno najveća i možda najljepša karlovačka crkva. Pra-va „karlovačka katedrala“ kako su je s ponosom zvali Karlovčani. Na sreću, njena impozantna i dominantna ljepota sačuvana je na mnogim onodobnim razglednica-ma Karlovca.

Nakon prestanka turske opasnosti grad Karlovac se sve više razvijao i izvan tvrđa-ve i brojnost njegovih stanovnika je naglo rasla a s njom, između ostalog, i potreba za novim vjerskim objektima.

Tako je 1906. godine odlučeno da se zbog povećanih pastoralnih potreba uslijed širenja vanjskog dijela grada izvan Zvijezde izgradi nova katolička crkva na mje-stu južno od Zorin doma u Domobranskoj ulici (kasnije je između te crkve i Zorin doma izgrađeno kino Edison). Gradnja crkve započela je iste 1906. godine po projektu Hek-tora pl. Eckhela iz Zagreba polaganjem i blagoslovom ka-mena temeljca, što je svečano obavio zagrebački biskup Ivan Krapac.

Prema ondašnjoj teritorijalnoj razdiobi crkvenih župa ova crkva je pripadala dubovačkoj župi i trebala je postati njena župna crkva.

Graditelji crkve imali su pro-blema s izgradnjom zvonika crkve zbog mekog tla, podze-mnih voda, nedovoljne nosi-vosti temelja i popuštanja ope-ke (cigle). Prilikom gradnje na tridesetšestom metru zvo-nik se počeo naginjati pa nije

IZ KARLOVAČKE PROŠLOSTI

Crkva Sv. Ćirila i Metoda

199

izgrađen prema projektu u visini od 51 metar, nego nešto niži od 45 metara visine. Popravak i stabilizaciju djelomično urušenog zvonika je izvršio tadašnji karlovački gradski inženjer Valerijan Rieszner primjenom armiranog betona. U literaturi se može pronaći i podatak da je ta crkva trebala imati dva zvonika, ali se i od toga odustalo zbog nedovoljne nosivosti zemljišta.

No, usprkos teškoćama crkva je izgrađena kao lijepa skladna katedrala u stilu mi-ješanog historicizma s neoromaničko-gotičkim elementima.

Zidana je opekom i prekrivena eternit-pločicama. Bila je dugačka 42 metra i široka 17,5 metara i mogla je prema procjenama primiti do 2 000 ljudi. Visoki kameni portal do koga su vodile kamene stube izrađen je u duhu romanike. Imala je tri lađe, glavnu i pobočne, koje su od centralne bile odijeljene visokim stupovima koji su sezali do stropa, a pjevalište se protezalo preko sve tri lađe. Posebno se isticala akustičnost unutarnjeg prostora koja je bila vrlo dobra. Na glavnom oltaru nalazio se kip Majke Božje Lurdske. Unutrašnje uređenje te velike crkve nije nikada do-vršeno zbog nestašice novca, a gradnja crkve završena je početkom 1910. godine.

Crkva je predana na uporabu za bogoslužje svečanim blagoslovom 20. veljače 1910. godine, koji je obavio kanonik dr. Gustav Baron u nazočnosti velikog broja vjernika iz Karlovca, okolnih mjesta i drugih gradova.

Pogled sa stražnje strane crkve - desno kino “Edison”

Katoli~ka crkva Svetoga ]irila i Metoda

200 Dubravko Vinkovi}

Kad je crkva počela živjeti svojim normalnim životom, dogodila su se dva velika i strašna svjetska rata, koji su, svaki na svoj način, odredili njezinu sudbinu.

Uz crkvu je planirana izgradnja župnoga dvora za koji su već bili izrađeni nacrti, ali župnik je Hegedić 1912. godine premješten na novu dužnost u Zagreb, a njegov nasljednik župnik Mirko Veslaj zasigurno ga nije uspio izgraditi zbog nestašice novca u teškim ratnim i poratnim vremenima Prvog svjetskog rata, pa je sjedište župe ostalo na Dubovcu ispod Staroga grada.

Crkva se osobito rabila za nedjeljne mise učenika, naravno s ostalim vjernicima, a u njoj su se, uz druge pobožnosti, štovali Sv. Ćiril i Metod, Sv. Barbara, Sv. Nikola i Sv. Florijan.

Poslije Drugog svjetskog rata dubovačka župa nije imala stalnog župnika pa se u toj crkvi prestalo obavljati bogoslužje, crkva se nije održavala, pa je odavala dojam zapuštenosti, unatoč svojoj čvrstoj građi.

Obnova crkve trebala je započeti 1948. godine da bi se ponovno uključila u vjer-nički život grada, ali upravo tada je Komisija Povjereništva za komunalne poslove Gradskog Narodnog odbora Karlovac pregledala crkvu i za samo nekoliko dana donijela rješenje:

“Kapela sv. Ćirila i Metoda u Karlovcu, Staljinova ulica, obzirom na povjerenstvu utvrđeni stručni nalaz proglašuje se ruševnom i pogibeljnom za prolaznike, pa po-što se sada nalazi u takvom stanju, da se više ne može ni popraviti ni rekonstruirati, to se ovime određuje da se ima odmah pristupiti njenom rušenju.

201

Protiv ovog rješenje dozvoljeno je pravo žalbe u roku 8 dana na Ministarstvo gra-đevina N. R. Hrvatske u Zagrebu, koja žalba obzirom na ruševno stanje kapele i pogibelji za prolaznike nema odgodne moći.”

To rješenje nosi nadnevak 21. lipnja 1948. godine, upravo na imendan njezina gra-ditelja, župnika Alojzija Hegedića.

Uzaludni su bili svi protesti Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu da spriječi rušenje ove impozantne crkve, koja je “u svojoj konstrukciji bila čvrsta da bi mogla izdržati još godine i godine”.

Sramotno rušenje ove crkve započelo je 5. srpnja 1948. godine, baš na dan kada se ranije ovdje održavalo proštenje u čast Sv. Ćirila i Metoda..

Crkva je rušena eksplozivom, miniranjem, od kojega su popucala stakla prozora na mnogim okolnim zgradama. Materijal srušene crkve uglavnom je rasprodan, a eternit-pločicama s njezinog krova prekrivena je ondašnja zgrada kotarske uprave.

Župa Blažene Djevice Marije s Dubovca, kojoj je crkva pripadala, nikada nije do-bila nikakvo obeštećenje.

Na tom je mjestu kasnije uređen Park narodnih heroja. Neka brončana poprsja i brončane glave narodnih heroja stajale su na mramornim postamentima izrađenim od ploča izrezanih iz nadgrobnih spomenika sa židovskoga groblja, što se vidjelo tek u Domovinskom ratu, nakon što su granate koje su padale na grad oštetile spo-menike (objavljeno u karlovačkom tisku).

Danas tu više nema niti te impozantne crkve, niti partizanskih skulptura, tu je samo donekle uređen park pored kina Edison. Za koliko je naš grad osiromašen u ljepoti i


202

povijesnoj baštini rušenjem ove vrijedne, originalne crkve, može se naslutiti jedino gledajući stare razglednice Karlovca.

CRKVA SVETOGA ĆIRILA I METODA U ZVIJEZDIOvdje u interesu objektivnog informiranja javnosti, ponovno treba spomenuti i cr-kvicu Svetog Ćirila i Metoda o kojoj sam već pisao u „Svjetlu“ 2005.

U namjeri dopune i ispravka dijela ranijih podataka treba reći da je ta crkvica bila izgrađena iza bivše Kadetske škole (današnje Veleučilište u Karlovcu) po svemu sudeći kao njena vojna kapela (gdje je poslije njenog rušenja 1945. bivša država izgradila prvi Dom JNA u Karlovcu).

U ranijim zapisima, kod Zlatka Gurskog i kasnije, ova crkva se uglavnom spominje kao starokatolička jer je 1925. godine nastojanjima tadanjeg istaknutog kulturnog djelatnika Aladara Lukšića dana na korištenje starokatoličkoj vjerskoj zajednici koja tada u Karlovcu broji preko 620 vjernika.

Župnici crkve bili su: Ivan K. Cerovski, Stjepan Vidušić, Stjepan Zagorec, Ljubo-mir K. Satler, Ivan Horvat, Ivo Tržok i drugi.

Poslije II. svjetskog rata u Karlovcu starokatolici nemaju svoju župnu crkvu.

Iako se u literaturi može pronaći i dvojbenih i zbunjujućih naznaka da su ovu crkvi-cu možda još ranije koristili i grkokatolici, izravnih podataka o tome do sada nije pronađeno.

Panorama grada Karlovca prije rušenja crkve sv. Ćirila i Metoda

Dubravko Vinkovi}

203

Upravo zato što nam nije pouzdano poznato kada je ova interesantna crkvica izgra-đena i tko ju je sve koristio mislim da bi bilo najprikladnije ubuduće ju spominjati kao crkvu Sv. Ćirila i Metoda u Zvijezdi.

Ostalo mi je još samo ukratko reći nekoliko riječi o Starokatoličkoj crkvi kao vjer-skoj zajednici.

Organizirani starokatolički pokret u Europi se razvio nakon Prvoga vatikanskoga koncila, održanoga 1870. u Rimu, kada grupa teologa i svećenika odbija potpisati konstituciju „Vječni pastir“ kojom se uvodi dogma o nepogrešivosti pape u pitanji-ma vjere i jurisdikcije nad svim biskupima u Katoličkoj crkvi. Svećenici, teolozi i vjernici koji nisu prihvatili te dogme su ekskomunicirani pa osnivaju novu crkvu koja se zasniva na tradiciji Katoličke crkve iz prvih stoljeća. Otuda i ime Staroka-tolička crkva.

Starokatolička crkva se odvaja od Rimokatoličke crkve već 1871. i bira svoga bi-skupa sinodom (svi vjernici preko svojih delegata), uvodi narodni jezik u liturgiju, odbacuje Petra kao stijenu, bezgrešno začeće, katoličko tumačenje Filioque, celibat svećenika i nerazrješivost braka, ali se protivi pobačaju i naglašava ravnopravnost u vjerovanju svih ljudi i međusobnu vjersku trpeljivost. Štuje stare borce za sa-mostalnost hrvatske crkve: Grgura Ninskog, popove glagoljaše i Marka Antuna Gospodnetića.

Razglednica Karlovca (oko 1930. g.) na kojoj se u pozadini vidi zvonik crkve Sv. Ćirila i Metoda u Zvijezdi


204

Starokatoličke crkve su autonomne i nacionalne, a od 1873. ujedinjuju se u Utreh-tsku uniju starokatoličkih crkava. Hrvatska starokatolička crkva (HSC) se uteme-ljuje 1922. od koje se 1993. odvaja Hrvatska narodna starokatolička crkva (HNSC priznata od Utrehtske unije). Starokatolička crkva i župa Sv. Ćirila i Metoda u Karlovcu osnovana je također 1923. i pripada Zagrebačkoj starokatoličkoj bisku-piji. Danas u Karlovcu ta župa više ne postoji, a 1974. HSC i HNSC ujedinjuju se u jedinstvenu Hrvatsku katoličku crkvu. Mijenja se i naziv službenog glasila crkve „Starokatolik“ u „Hrvatski katolički glasnik“.

Na sinodi 2000. odlučeno je da Crkva ponovno nosi naziv Hrvatska starokatolička crkva.

Dubravko Vinkovi}

Silva Knežević

ANDALUZIJA, PREMA JUGU

“Iberia“ se suvereno kreće iberskim prostorom i leti prema onom dijelu europskog kopna odakle mu se preko kljuna lako može otkotrljati na drugi kontinent, pa slijeće tamo, gdje već Gibraltar cvrkuće sa Ceutom, u zemlju vječnog zvizdana, oliva, na-ranči, Lorce, flamenka i koride, u Europi, a tako daleko od nje. Tamošnji Španjolci tvrde - čak daleko i od Španjolske. Ondje se dakle pružila Andaluzija,ugođajem bli-ža Magrebu i Karibima nego Europi, zanosna poput tipične Andalužanke oslikane na Torresovim platnima i opjevane u sefardskim pjesmama, oduvijek tako fatalna da su se za nju borili i umirali mnogi, stižući odasvud: Rimljani, Feničani, Vizigoti, Arapi, kršćani…Padala su kraljevstva, letjele glave. A svi su u svim porama ostavili tragove toliko isprepletene da je multikulturalnost rijetko gdje očitija.Vjere su se miješale, sukobljavele i su-živjele, ostavljajući napokon, sijamski sljubljene, svaka svoj trag u istom kamenu.

Možda se pri odluci da se obiđe dio tog prostora ne razmišlja previše o činjenici koliko je golem i kakve nebrojene ljepote su mu nanizane po gradovima. U svakom slučaju, ako već nepromišljeno i uleti u nekakvu kraću turističku avanturu, svatko će, već pri prvom susretu s bilo kojim od gradova, vjerojatno u hipu shvatiti koliko tek apsurdne moraju biti kojekakve petodnevne andaluzijske ture koje se danas već svesrdno nude. Pa tko ima sreće ili mudrosti odabrati i obići manje mjesta, a u više dana, ipak će dospjeti bar ovlaš dotaknuti dušu juga.

Već i površan pogled na katedralu u Sevilli čovjeka naime posve otrijezni da shvati kako sam taj grad traži dane i dane da ga se čitavog prođe i dublje doživi. Dakle Catedral de Santa Maria de la Sede , sagrađena na mjestu gradske džamije nakon progona muslimana iz Španjolske, najveća je gotička i treća po veličini katolička katedrala u svijetu, a u tom golemom zdanju vjerojatno i najljući ateist postaje bo-gobojazan. Barem dva sata potrebna su za smiren obilazak njene raskošne unutraš-njosti, zvonika i dvorišta s narančama (Patio de los Naranjos). U fontani tog dvori-šta prali su se vjernici prije ulaska na molitvu, još dok je tamo stajala džamija, ona iz 12. stoljeća. Giralda - 97 metara visok toranj na koji se naslanja tijelo katedrale nekadašnji je minaret i simbol grada s kojeg se najbolje uživa u panorami Seville.

Ta raskošna i dojmljiva crkva koja čuva mnoge vrijednosti, a u kojoj je mir našao Kolumbo, nakon što je slavu grada i zemlje pronio svijetom pa dašak novog unio svojim brodovima, samo je jedno od zanimljivih mjesta u četvrti Santa Cruz. Ko-

PUTOPIS

206 Silva Kne`evi}

lumba u njegovom počivalištu, vjerojatno ne slučajno, na ramenima nose četiri kamena vladara - simboli četiriju španjolskih pokrajina (Castilla, Leon, Aragon i Navarra). Upravo nakon otkrića Amerike Sevilla je naime postala jednim od naj-važnijih i najbogatijih gradova Europe zbog položaja luke na rijeci Guadalquivir. Kolumbov grob inače je iz decenija nakon 1890. i nije jedino mjesto na svijetu koje se bori za status posljednjeg počivališta velikog putnika.

Real Alcazar, prvobitno maurska tvrđava, prva je palača grada Seville i od početaka je bila sjedište španjolskih kraljeva. Obuhvaća brojne sale i dvorišta, u unutrašnjo-sti se miješaju različiti graditeljski stilovi, od prevladavajućeg arapskog, sve do klasicizma. Satima se može uživati u graditeljskom umijeću, dvorištima i parkovi-ma oko dvorca. Poseban užitak za oko su Saloni Karla V. i Salon Veleposlanika sa svojim bogato ukrašenim zidovima i svodovima, a bez daha ostavljaju i dvorišta i vrtovi.

Sasvim neprimjetno protekne nekoliko sati čistog užitka dok se obiđe čitav taj pro-stor: Dvorište lutaka, Patio de las Muñecas, sa spavaonicama i hodnicima, dobilo je ime po malim licima koje ukrašavaju jedan od lukova, a Dvorište djevica, Patio de las Doncellas, prema legendi kako su ovamo dovođene djevice iz kršćanskih krajeva.

Sevilla - katedrala

207

Dvorište Patio del Yeso zanimljivo je jer su sačuvani elementi almohadskog dvorca iz 12. stoljeća.

Ogroman prostor obuhvaćaju vrtovi s nevjerojatnom vegetacijom, vodoskocima i paviljonima, Engleski vrt, Vrt pjesnika, Vrt Alcubilla s Mercurovim bazenom, pa Los Baños de Doña Maria de Padilla, kupatilo Doña Marie de Padilla koja je po-stala simbolom čistoće polivši lice vrelim uljem kako bi se unakazila jer nije htjela postati ljubavnicom surovog vladara Pedra.

Tako karakteristično za arpski stil, sve prepuno kamenih filigrana, vode, fontana, zelenila, i… grlica. Danju se čuju samo grlice i golubovi, noću lepeću čini se tisuće šišmiša koji su najbolji svjedok sveprisutnih starih dvoraca i palača po Andaluziji.

Sevilla je fascinantan spoj različitih stilova i utjecaja, od rimskog, preko vizigot-skog, maurskog, židovskog do kršćanskog i upravo je to čini neodoljivom. Čovjeka jednostavno zanese tolika ljepota.

Real Alcazar (alcazar=al qasr, palača) na nekoliko je koraka od katedrale i dijeli ih tek Plaza del Triunfo, ali to su samo dva seviljska dragulja, u četvrti Santa Cruz.

Inače je Santa Cruz nekadašnja židovska četvrt uskih bijelih ulica i samo je srce Seville. Vrtovi uz zidine dvorca, fontane i bjelina ulica pravi su užitak za oko.

Sve to izgleda kao bajka, ne samo arhitektura, nego i život u ono neko davno vri-jeme: priče kako su u tim ulicama, njegujući dobrosusjedstvo, Židovi i Arapi jedni druge štitili od naleta kršćana. Nedaleko je i Plaza de San Francisco, trg na kojem je moćna Inkvizicija razvlačila svoje sprave i izvršavala egzekucije, a po kojem danas neometano bauljaju razni heretici. U blizini je i Archivo de los Indios, jedan od najznačajnijih arhiva u svijetu, impresivna građevina u kojoj su pohranjeni svi važniji dokumenti o otkrićima Novog svijeta. Činjenica da na jedva kvadratnom kilometru ima više znamenitosti nego negdje u čitavom gradu ne čini Španjolce nimalo bahatima. Svi ti usponi i padovi jednog kraljevstva i kolonijalne sile, sva ta respektabilna povijest i kultura ne vrište po ulicama i kao da se nema vremena ili volje za takozvani elitni turizam. Sve je nekako prihvatljivo, ljudi susretljivi i topli, nezainteresirani za elitizam kojeg su se valjda naužili kroz povijest. I nakon otkrića, osvajanja, mraka inkvizicije, uspona i padova, diktatura, ratova, revolucija i demokracije Andaluzija kao da još čuči u nekom starom vremenu s nekim novim ljudima i sama se čudi: tko su ovi što stalno naviru i zaviruju. Nema takozvane španjolske arogancije niti priče o tome kako je tu sve najljepše, a što se zapravo nekako tiho samorazumije.

Zanimljivo je i da čovjek ni u jednom trenutku nema dojam da je u Uniji. Čuje se samo španjolski, čita se samo španjolski. Izgleda da se strance doživljava kao drage goste bez nekog utjecaja i značenja, nema nikakvih stranih (možda su samo daleko od centara ili su rezervirani za obalni dio) tvrtki, banaka, čak ni omnipre-zentni europski trgovački lanci i banke nisu vidljivi, jer ovdje suvereno vladaju El Corte Ingles (lanac robnih kuća) i već neka Banca de Andalucia ili Caja Madrid. A i strani jezici čuju se dozirano.Većinom su tu romanski gosti iz Italije, Francuske

Andaluzija, prema jugu

208

ili pak Anglo- i Hispanoamerikanci, slavenski glas slabo se čuje u ovom kraju. Ni reklame pretjerano ne nagrđuju ambijent, ali postoje one nigdje viđene, iberoame-ričke, za izvorni kubanski Havana club na primjer, tako su Španjolska i Kuba opet u bratskom zagrljaju. (Usput, da kronološki gledano nije apsurdno, moglo bi se reći da Sevilla arhitektonski podsjeća na Havanu.)

Santa Cruz samo je jedna preporučena četvrt. A gdje je ostala Sevilla? Osim nave-denog, nudi znamenitosti i u drugim, ne baš udaljenim dijelovima grada.

Uz obale Guadalquivira, na primjer, gdje dašak vjetra daje nadu na četrdesetak ljet-nih stupnjeva. Ali suhih. Vlažnih četrdesetak naime ipak je teže podnijeti.

Guadalquivir, u arapskom velika rijeka, rio grande, presijeca grad, a obje obale privlače.

Torre del Oro, Zlatni toranj, koji dominira obalom, sagrađen u 12. stoljeću radi obrane, danas je pomorski muzej. Neki smatraju da je nakon gradnje obložen zlat-nim kamenjem, a drugi da je ime dobio zato jer je u njemu čuvano zlato i ostalo blago koje je Guadalquivirom stizalo iz Amerike. Obalnim šetalištem u sjeni drvo-reda stigne se do Arene za borbu s bikovima (Plaza de Toros) u četvrti el Arenal, prekrasne i vrlo neobične bijele građevine završene 1881. Borbe se održavaju veći dio godine, u proljeće gotovo svakodnevno, prema ljetu sve rjeđe, u srpnju tek jednom tjedno, pa malo odmora do rujna. Naravno preporuča se obići barem Muzej koride, ako bikovi uživaju siestu.

Krene li se obalom na drugu stranu duž Paseo de las Delicias ubrzo se dospije do poznatog trga Plaza de España i Parka Marije Luise s velikim brojem paviljona iz raznih zemalja, Argentine, Ekvadora, Kube, Čilea…izgrađenih 1923. u povodu iberoameričke izložbe Expo. Niz prekrasnih građevina u zelenilu, a jedno od naj-posjećenijih mjesta upravo je Plaza de España.

Na drugu obalu može se brojnim mostovima, a do Triane (ime po caru Trajanu, rođenom u Baetici - Andaluziji prije Andaluzije) četvrti koju obilježavaju keramika i flamenco, najlakše je mostom Izabele II., poznatijim također pod imenom Triana. Od Trga Altozano obično se kreće u šetnju kroz tu četvrt, od davnine poznatu po keramici, o kojoj se upravo tamo može puno doznati. Što doznati-što kupiti, već prema nadahnuću. Ceramica Santa Ana osnovana u 19. stoljeću mjesto je koje puno govori o tom segmentu umjetnosti prisutnom u većini interijera, ponegdje i eksterijera Andaluzije. Keramičke pločice posvuda, od unutrašnjosti palača, hotela, do klupa u parku ili suvenira.

Crkva Santa Ana iz 13. stoljeća najstarija je u Sevilli, a Callejon de la Inquisicion, pak svjedoči kako je inkvizicija i u Triani imala svoje mjesto, svoj tribunal.

Na ulicama Triane može se uživati i u dvorišnim vrtovima, patios, što je još jedna prepoznatljivost Andaluzije. Obično su odvojena rešetkastim ogradama kroz koje ih je moguće promatrati, a da privatnost pritom ipak ostane zaštićena. U ovoj četvrti i danju i noću atmosfera je nekako opuštena. Noć pripada flamenku.

Silva Kne`evi}

209

Nešto je manje turistički opsjedana četvrt Macarena, na čijim se ulicama vidi po-nešto od svakodnevice Seville, ali gdje također gotovo nema ugla iza kojeg ne viri neka zanimljiva građevina. Čitav niz prelijepih starih crkava - Svetog Petra, Svetog Marka…među svima njima i neobarokna Bazilika Macarena u kojoj se čuva i štuje slika djevice Macarene. (Pretpostavlja se da je ime Macarena od Herkulove kćeri, rimske božice Macaria.) U tom dijelu grada mogu se vidjeti i ostaci stare gradske zidine, Muralla.

Sevillu tako obilježavaju različiti utjecaji i stilovi isprepleteni kroz doba, već kako su se izmjenjivali osvajači i udvarači andaluzijski. Rimljani, Mauri, kršćani ostavili su najveći trag. Maurski utjecaj nekako nam je u predodžbi najbliži Andaluziji. Arapi su u tom području vladali od 8. do 12. stoljeća, kad su kršćani preuzeli utjecaj zadržavši maurske umjetnike (mudejar).

Većinu znamenitosti može se obići pješice što je u ljetnim mjesecima nedvojbeno čisti mazohizam, za trendy turiste tu su i kočije, (osim taksija i turističkih autobu-sa) uobičajeni javni prijevoz, beprijekorni autobusi i novi tramvaj (vozi tamo-amo samo nekolikostanica kroz najuži centar, valjda je izgradnja pruge u nastajanju)

A od toga neiscrpnog grada prema drugim čudesima Andaluzije i opet se može au-tom, autobusom u paketu ili možda najudobnijim vlakom. Kroz crvenu zemlju pre-ma crvenoj tvrđavi (Alhambra, al hamra). Crveno tlo, maslinici, spaljeni posustali suncokreti i ekološki pitoma gradnja. Sve usput kao da je sraslo, stara sela onako magrepski bijela i savim nove građevine, čitava naselja crvena kao da izrastaju iz tla na kojem su, ne nagrđujući mu ni milimetar. Mirno, daleko, toplo. Ako se iz Seville krene vlakom s njenog golemog modernog kolodvora Santa Justa, onaj u Granadi učinit će se prilično provincijalnim, kao tipičan kolodvor koji ne leži na glavnoj traci i teško će na tom mjestu čovjek povjerovati u izreku: tko nije vidio Granadu, taj nije vidio ništa, ili zamisliti grad za koji gitarist Segovia kaže da je mjesto u kojem mu je u dušu Bog posijao sjeme glazbe. Ali sve se to ubrzo shvati, baš kao i patetične riječi kako je najveća bol biti slijep u Granadi.

Granada pod Sierra Nevadom, koja sa svojih 3500 metara visine tamošnje noći čini barem pola stupnja hladnijima, zadnji je od kršćana osvojen grad u kojem su također stoljećima mirno živjeli Židovi i Arapi. Izabela Kastiljska koja je 1492, u godini otkrića, osvojila Granadu, potjerala je i Maure te zabranila slobodu vjero-ispovijesti. A upravo Alhambra (zbog boje tla i i materijala korištenog u gradnji nazvana crvenom tvrđavom - qalat al hamra), zaštitni znak Granade, uspomena je na islamsku arhitekturu i maursko je nasljeđe. Ta palača nasridskih vladara, po-sljednjih muslimanskih vladara u Španjolskoj, okružena golemim zidom, obuhvaća paviljone, dvorišta, vrtove s fontanama, za maursku tradiciju tako karakterističan sklad prirode i svjetlosti, kamena, zelenila i vode. Izvana skromno iznutra raskoš-no, To je i obrambena utvrda Alcazaba, i palača Nasrida i palača Karla V. i ljetna rezidencija Generalife, s prekrasnim vrtovima, terasama i fontanama.

Najdojmljiviji prostori fascinantne arhitekture su palača Mexuar, i opet Dvorana veleposlanika i Palača Karla V. u kojoj on pak nikada nije niti boravio, Dvorana


210

Abencerrajes i Lavlje dvorište uokvireno nizom vitkih stupova u čijem središtu lavovi pridržavaju mramornu fontanu, pa Dvorana suda, Dvorište mirte-Patio des Arrayanes…

Svugdje svjetlost, kamen, voda, prostori palače ukrašeni sjajnom keramikom, mra-morom, štukom.

Iznad Alhambre El Generalife (kao izvedenica od Yannat al Arif-nešto kao nebeski vrt- izgovara se heneralife, a ne kako to posebno vole američki gosti-dzenerallaif) čitav je labirint vrtova, vode, a koji su služili za odmor i opuštanje. Nije teško za-misliti kakvo duhovno ispunjenje su imali oni koji su svakodnevno mogli upijati mirise juga u ovim nevjerojatnim vrtovima prepunim najrazličitijeg bilja, uživajući u pogledu na grad i planinu visoku do snijega. Tu napokon postaje sasvim jasno za-što su mnogi umjetnici bili inspirirani ovim mjestom. No to je bilo davno, taj miris, taj mir. Danas je Alhambra jedno od najturističkijih mjesta u Španjolskoj, unapri-jed se rezerviraju ulaznice, satima se može čekati, jer se ulazi u manjim grupama. Sav taj razgled, prvobitno zamišljen kao užitak i opuštanje, pomalo gubi smisao u turističkoj užurbanosti i gužvi, gdje se hoda u koloni kao u pogrebnoj povorci. S Alhambre vidi se Albayzin, dio grada s opet tipično bijelim uličicama, još jedna turistička meka. Usput se mogu obići i Arheološki muzej, staro kupalište Bañuelo i poznatu crkvu Santa Ana.

Spuštajući se s visina Alhambre ili Albayzina, dolazi se u četvrt u kojoj dominira Katedrala, ogromna, ne baš puno manja od one u Sevilli. I ovdje je prije katedrale bila džamija, nasridska mezquita. Nedaleko je i Kraljevska kapelica u kojoj se iz-među ostalog nalaze grobnice katoličkih kraljeva, slavnog para Ferdinanda i Izabe-le, njihove kćeri Ivane Lude i Filipa Lijepoga. Izabeli Kastiljskoj, na trgu koji nosi njeno ime, u središtu grada podignut je i velik spomenik.

Granada, grad u kojem su mnogi pronalazili inspiraciju, o kojem Lorca piše kao o mjestu kontemplacije, gdje su sati duži i slađi nego u bilo kojem drugom mjestu u Španjolskoj. A večeri Lorcine poezije održavaju se ljeti u tišini Alhambre, na tom brežuljku nad gradom nedaleko kojeg je rođen, a 1936. i ubijen.

Čuje se Andaluzijom još topot konja i zveket mačeva, sve je ovdje priča iz davnine, i Sevilla, s daškom Guadalquivira i Granada sa svježinom Sierra Nevade. A tko se odlučio za „suhi“ turizam, bez morskih odredišta, svakako će uz Sevillu i Granadu obići i najčudesniju među njima Cordobu, koju rese oni već pohabani, a zapravo genijalni Lorcini epiteti daleka i sama. Prva prijestolnica Andaluzije, čije srce da-nas izgleda gotovo nepromijenjeno: čitav zmijičnjak naoko jednakih uskih bijelih uličica u kojem se lako zagubi tko ne prati plan.

Lutajući tako uzbrdo-nizbrdo prastarom jezgrom, lako je zalutati među bezbrojnim bijelim kućama, na uglavnom pustim bočnim ulicama. Hoda li se dovoljno dugo i uporno, iz mnogih od njih izbije se, nevjerojatno kao da ste aterirali u nekom dru-gom gradu, na neku od bučnih i prometom zagušenih avenija, koju se jedva može prijeći, Alisa u zemlji čuda. A tihu jezgru od modernog grada odvaja i dijelom sa-

Silva Kne`evi}

211

čuvana zidina (muralla), pa kad se tako s jedne od kucavica, primjerice s Avenije Argentina, odmaknete dvadesetak metara i naiđete na zid pa zamaknete iza njega, dočekat će vas povijest sama. A na taj obavezan smjer upućuje Seneca koji sa svog pijedestala, pomalo blaziran, tako s visoka promatra povijest.

Unutar zidova svijet je nevjerojatne tišine i uobičajen andaluzijski ambijent.

Cordoba, nekad metropola Europe, kulturna riznica, mjesto o kojem se kroz povi-jest pričalo s velikim divljenjem i uvažavanjem. U mračno europsko doba tamo se njegovalo znanje, umjetnost, kultura, multikultura.

Zidali su je i rušili opet oni isti, i premazivali tragove jedni drugima. Ali ispod slo-jeva, nakon stoljeća, uvijek izbijaju istine. Mezquita, simbol Cordobe, najpoznatija džamija zapadnog svijeta, sagrađena je na na mjestu ranijih svetišta. Abd Al Rah-man I. pobjegavši od afričkih ratova u al Andalus osnovao je nezavisni cordobski emirat, potjerao Vizigote, kupio zemlju, a na mjestu starog rimskog hrama, kasnije vizigotske bazilike, podignuta je Mezquita, najveća džamija zapada. Gradnja je počela još 785. Bio je to najvažniji i najuspješniji kulturni grad toga doba. Kad je Cordoba u doba Rekonkviste opet osvojena od kršćana, džamija je ponovo posve-ćena kao kršćanska crkva.

Nakon kršćanskih osvajanja u njenoj unutrašnjosti sagrađena je kapelica. Navodno je Karlo V. bio zgrožen time što se uništava nešto što se rijetko vidi da bi se sagra-dilo ono što se može vidjeti na svakom koraku…ali možda upravo zahvaljujući tom zahvatu nije nestala i ta prekrasna građevina.

Unutar zidova ispred ulaza u Mezquitu nalazi se veliko dvorište s narančama i čempresima, a unutrašnjost je najpoznatija po mnoštvu arkada od bijelog kamena i cigle, nad klasičnim mramornim stupovima. Posebno bogato ukrašen je mirhab, mjesto za molitvu, kupola katedrale, a tu je i riznica.

Nedaleko od Mezquite je Alcazar de los Reyes Catolicos, dvorac katoličkih kralje-va, mjesto predaha u doba osvajanja Granade. U doba Rekonkviste, dakle, odmo-rište kraljeva, a kasnije sjedište inkvizicije, okružen debelim zidovima, izvana ne-privlačan, dvorac u unutrašnjosti pod žbukom čuva rimske mozaike, u podrumima kupališta, a među zidovima zelenilo, raskošne parkove i vodoskoke. Izvana je ta-kođer, poput neke oaze na onom crvenkastom tlu, okružen palmama i čempresima.

U četvrti Juderia, uskih ulica i bijelih kuća, gotovo svako dvorište ima vrt. U pro-ljeće čak se održava i festival, natjecanje za najljepše dvorište, a upravo kordobska smatraju se najljepšima na tom prostoru. Tu su i tipične andaluzijske kuće koje se mogu obići. Iza svakog ugla neka zanimljivost. Andaluzijska i Sefardska kuća, pa ostaci jedne od triju preostalih sinagoga u Španjolskoj, spomenik Maimonidesu, židovskom liječniku, piscu i misliocu iz 12. stoljeća. Muzej arheološki, Muzej li-kovne umjetnosti (Museo de Bellas Artes) i Muzej Julia Romera de Torresa, koji je na platnima ostavio svoje viđenje Cordobe, Andaluzije i Andalužanki. Teško je odlučiti jesu li ljepša ta zdanja ili eksponati u njima.


212

Pompoznog imena, rijeka Guadalquivir koja teče i kroz Cordobu, premošćena veli-kim rimskim mostom, mjestimično se zbog nekakvih otoka doima majušnom poput potočića. Noću, kad prestane jara, most se pretvara u lijepo šetalište, diskretno osvijetljen kao i svi važni spomenici, a u čijem se večernjem izdanju može uživati promatrajući ih s druge obale rijeke.

Vruće ljetne noći rezervirane su za nezaobilazni flamenco, pa i tko nije oduševljen rzavim glasovima flamenko pjevača i topotom plesačica teško može odoljeti izazo-vu da ga uživo čuje i vidi.

Tako dok se razlijeva mjesečina nad Guadalquivirom i krilima šišmiša, uživajući u patetičnom pjevu i plesu juga, čovjek poželi zauvijek ostati u tom zaustavljenom vremenu među kulturama koje su srasle, a kaže se da što zajedno raste, zajedno i pripada.

Ali što su tri grada? Andaluzija su i vinogradarski Jerez de la Frontera i Cadiz,vrata Andaluzije na Atlantiku, pa Malaga i Almeria, čitava Costa del Sol i prastaro selo Ronda, ali treba udahnuti i poslagati dojmove čak i nakon ovako okrnjenog obila-ska, a zatim se vratiti. Volver. Tko je ikad uživao u Almodovaru, mogao ga je doži-vjeti kao najboljeg veleposlanika svoje zemlje, i prihvatiti poziv odaslan kroz nje-gove priče koje u bojama, glazbi, krajolicima i licima skrivaju veliku privrženost ljepoti i toplini Španjolske, čiji je najbolji reprezentant možda upravo Andaluzija, crvena zemlja ciganskog romancera u kojoj svatko zavoli flamenko, gdje prestaje čak i odbojnost prema koridi, gdje zvuci Sjećanja na Alhambru postaju još puno jasniji i ljepši.

Cordoba, Alcazar de los Reyes Catolicos

Silva Kne`evi}

Josip Šut

REZERVAT CRNA MLAKA I ALTERNATIVNI TURIZAM

Svečano urešena mala dvorana Karlovačkog veleučilišta te 2004. godine bila je popunjena dragim prijateljima. Najuži dio moje prve generacije sladio je nepce i grlo. Uža i šira rodbina ponosno se šepirila nesvjesno prisvajajući djeličak važnosti. Nazdravljalo se i grlato pričalo. Tapšali su me i udarali po leđima dok sam ja razmi-šljao imaju li masne dlanove. Jer sutra valja vratiti posuđeno odijelo u ispravnom stanju... Razgovarao sam sa svima, odgovarao nepovezano, smješkao se odsutno. Danas sam ušao u obiteljsku povijest. Prvi sam koji je diplomirao. Moja davnašnja želja dobila je potvrdu u obliku lijepog smotuljka s pečatom i potpisom. Evo i mene prema društvu akademskih građana. Nije da ne godi, čak naprotiv. Slijedilo je oba-vezno fotografiranje. Pri kraju tog euforičnog druženja primijetih u kutu na stolici usamljenog čovjeka. U jednoj ruci držao je tanjurić s kolačem tako nespretno da je pravo čudo kako mu već nije pao na tlo. U drugoj, lijevoj ruci držao je pravilno vinsku čašu. Priđoh mu radosno i jedva ga natjeram na slikanje. Branio se iskrenom skromnošću. Danas ta fotografija u meni izaziva osobit osjećaj. Ja u malo preveli-kom svečanom odijelu s nakrivljenom kravatom i malo podvrnuta rukava stojim i desnom rukom pokušavam obgrliti visokog, zdravog i jakog čovjeka iz čijeg je lica odmah vidljivo da je riječ o dobričini. Sveopća urednost, skromna bijela košulja, obične hlače i cipele odaju da je to čovjek koji ne drži previše do formalnosti. Skoro bih stekao dojam da mu je neugodno, da bi htio biti negdje drugdje, izvan sve te pozornosti. Naravno da me dojam nije varao, on je stvarno bio iz drugog svijeta. A strašno sam ga zavolio i cijenio. Njemu najviše i zahvaljujem što je ovo danas meni u čast. On mi je u tome najviše pomogao.

Kao u filmu vraćam radnju na početak...

Valjalo je odabrati diplomski rad pri kraju studija. Razne ideje i mogućnosti vrzma-le su mi se glavom. Do dana današnjeg ne bih se odlučio što odabrati da nije bilo mog mentora, magistra Krešimira Veblea. Taj profesor u samo nekoliko naših raz-govora “pročitao” me poput otvorene knjige i rekao: “Ti ćeš najbolji rad ostvariti s temom iz prirode. Takav si, to poznaješ, privlači te, prema tome evo teme za tebe: Crna Mlaka! Blizu je, prilično je nepoznata, puna tajni, eto baš tebe čeka!”

214 Josip [ut

…Proljeće je, maločas je prestala kiša. Kombijem zastajemo pokraj jednog usa-mljenog hrasta. Dubravko, Zoki i ja vadimo bicikle. Pogledavamo u hrast i primje-ćujemo od samog vrha krošnje do debla pri zemlji vitku nepravilnu liniju bez kore. Zaključujemo da je to posljedica groma od kojeg smo se stresli pri dolasku. Uski makadamski put vodio nas je prema Crnoj Mlaki. Po nama su padale kapi tek pre-stale kiše. Cijedile su se s visokih hrastova i niskog grmlja. Dan je opet donio sunce i toplinu, ciklus života se nastavljao, priroda ponovo slavi. Nenavikli na vožnju

bicikla moji prijatelji s veseljem odlože ta prometala pred restoranom unutar parka. Bio je to moj prvi susret s ovim ornitološko-ihtiološkim rezervatom.

Dok smo se hladili pivom, upitao sam mršavu, boležljivu pipničarku tko mi može dati nešto podataka o ovom mjestu. “A Dragec, tko bi drugi moj gospon. Niki vam od njega ne zna više. Pol ih je tu niškoristi. Sad bum vam ja njega dopeljala.” Hitro je nestala, mi nismo ni dovršili s pićem a našem je stolu prišao visoki stariji čovjek jače građe, u košulji neodređene boje kratkih rukava. Na nogama mu gumene čiz-me. “Htjeli ste razgovarati o Crnoj Mlaki?” - neodređeno je rekao. Pogađate, to je bio Drago Mejašić, moj budući učitelj o svemu što se odnosi na ovaj rezervat. Pred-stavio sam mu se i rekao razlog dolaska. Malo me iznenađeno pogledao i kazao: “Hajde da i to nekog zanima. Nisam baš navikao, u stvari odvikao sam se od tog.” Taj smo se dan upoznali i dogovorili za buduća druženja. Dragec nije na mene toli-ko utjecao riječima, koliko osobnim primjerom i sredinom u kojoj smo se nalazili. Harmonija pejzaža što ih pružaju voda, šaš, drvo i park potpuno me obuzela. A moj tumač svega ovoga bio je Dragec, dipl. ing. agronomije i mr. ribarstva. Skromnom

Dvorac u Crnoj Mlaki

215

vanjštinom i nastupom ničim to nije pokazivao, a svojim znanjem i njegovim prak-tičnim prenošenjem zavrijedio je barem četiri doktorata. S vremenom, dok mu je pipničarka Jelena donosila lozu, otkrio sam da, mada su mnogi nadobudni ljudi pre-kršili zadanu riječ i iznevjerili i njega i njegovo poštenje, on ipak nije izgubio nima-lo nadu u budućnost svoju i ovoga što radi. Kako mi je samo jednostavno otkrivao i najzamršenije tajne ove skladne prirode! Neizmjerna bi mi bila nagrada kad bih i ja takvom jednostavnošću uspio čitateljima časopisa “Svjetlo” prikazati Crnu Mlaku.

Crna Mlaka je jedan od dvadesetak ornitoloških rezervata u Hrvatskoj. Umjetno načinjena močvara zaštićena je kao šaranski ribnjak (odatle i naziv ihtiološki) i kao izuzetno vrijedno stanište ptica močvarica. Zaštićenim rezervatom proglašena je 15. srpnja 1980. godine na površini od 640 ha, uključujući i ribnjak površine 41,40 ha. Nalazi se u središnjem dijelu močvarno-šumskog područja u dolini rijeke Kupe, između Zagreba i Karlovca u neposrednoj blizini Jastrebarskog. Dolinom teku potoci Brebernica, Lukavac, Okičnica i Botić. Uokolo je močvarna šuma hra-sta lužnjaka. Uz prirodnu baru smješteni su ribnjaci. Bara je bila crna od tanina drveća koje je trunulo u njoj. Od tuda rezervatu i ime. Crna Mlaka obuhvaća šume, livade i ribnjake. Ovo veliko ravničarsko prostranstvo jedinstveno je hidrografskim i vegetacijskim obilježjem i bogatstvom ptičjih vrsta. Dobro održavana šumska cesta omogućava brz pristup rezervatu. Cestu nasipavaju i rabljenim slojem asfalta s autoceste. Vozila stižu u sam centar do restorana gdje je uređeno parkiralište. Pro-metnice za pristup rezervatu izvedene su i na nasipima oko ribnjaka i između njih. Prilaz je omogućen mrežom putova i uređenim pješačkim stazama.

Više od dvije stotine vrsta ptica ovdje nalazi svoje zaklonište, hrane se, odmaraju, rađaju i rastu. Odatle odlaze put toplijih krajeva ili zastaju na putu svog selidbenog odredišta.

POVIJESNI NASTANAK I RAZVOJ CRNE MLAKERibnjak je na ovom prostoru osnovan 1906. godine i građen do 1918. godine. Na-lazio se na posjedu Aleksandra Berndorfera. Projektant ribnjaka je inž. Josip Ivan-čić. U zakup ga 1914. godine uzima austrijski židov Zwilling Cornelius. Dobio je i koncesiju na iskorištavanje šume hrasta lužnjaka. Pored sedam postojećih, on gradi i 15 novih ribnjaka. Dogradnja se vršila uz pomoć ratnih zarobljenika Rusa i Talijana, kao i dezertera. Kako se krčilo šumu, tako se kopalo ribnjake. Izgrađivali su i nasipe i dovodne i odvodne kanale. Nasip se održavao i obnavljao fašiniranjem (snop od vrbe; jasenovi kolci su zabijani, a između njih išlo je vrbovo pruće i za-sipavalo se zemljom). Zimi su sjekirama radili otvore na ledu i stavljana je trstika, da se opet ne zaledi.

Kao velika pomoć pri uzgoju ribe u Crnoj Mlaki osnovana je pokusna stanica za ribnjačarstvo 1922. godine. Njezina zadaća je bila istraživanje fizikalnih, kemijskih i hidrobioloških svojstava vode, provođenje pokusa i gnojenje ribnjaka, poglavito umjetnim gnojivom, a sve u svrhu postizanja što veće produkcije riba uz manje troškove. Izgrađeno je 12 pokusnih ribnjaka, ali za pokuse se koristilo njih 6 povr-šine 1,75 ha. Uređen je i opremljen laboratorij na mansardi iznad skladišta hrane.

Rezervat Crna Mlaka i alternativni turizam

216

Uprava pokusne stanice bila je povjerena Zavodu za primijenjenu zoologiju u Za-grebu čiji je direktor bio sveučilišni profesor dr. Ervin Rossler, a asistent profesor Josip Plančić. Stanica je od 1925. do 1931. godine izdavala godišnje izvještaje sa sažecima na njemačkom jeziku, te odigrala veliku ulogu u razvoju našeg ribnja-čarstva. Pokusi su pokazali da se gnojenjem može povećati prirast ribe i do 30% u odnosu na negnojene ribnjake, pa su i ostali ribnjaci počeli krečiti i gnojiti svoje ribnjake i povećavati prinose. Stanica je prestala s radom poslije smrti profesora Rosslera.

Prvi ribnjak nazvan je Adam, a drugi Eva. Ribnjak Bajtah nosi ime po inženjeru koji je vodio poslove. Postoje i ribnjaci Mala kantina i Velika kantina. Cigletaj je naziv ribnjaka gdje se kopala glina za ciglu. Jedan ribnjak nosi ime Kotlište. Tu su još i Talijan, Abel, 17, 18, 60, 100, 150 a najveći je ribnjak imenom 400. Izgrađen je sklop pratećih zgrada, vinski podrum, hangar i nadglednikova stambena kuća, i ribareva, i poslovođina i kovačeva. Vrtlar je stanovao u Kineskoj kućici. Pešta je bilo ime za zimovnike, skladište i radničko naselje. Postojao je plan kojim bi se Zagreb opskrbljivao ribom, mesom i povrćem (postojala je farma svinja i krava). Svi su objekti građeni na nosivost državne pruge od Zdenčine do Crne Mlake. Na svakom upusnom kanalu bila je i kuća s radnikom.

Odmah iza Prvoga svjetskoga rata vlasnik ribnjaka je kraj Beča gradio dvorac za svoju suprugu i tada u Crnoj Mlaki dolazi do financijskih teškoća. Krajem 1945. godine ribnjak preuzima državna firma. Tu je bilo i lovište. Lovno gospodarska osnova sadržavala je dvije tisuće pataka i isto toliko liski. Šezdesetih godina Ta-lijani su za desetogodišnji zakup ponudili izgradnju hotela i ceste. Zakup im nije odobren. Pretvorbom, privatizacijom i dokapitalizacijom 1993. godine nastaju dva poduzeća: „IHOR Park Crna Mlaka“ i “Ribnjaci d.o.o” Pisarovina.

…Kakvo ushićenje kad mi je Dragec poručio da u Crnu Mlaku dođem sutra pola sata prije izlaska sunca! Po debeloj kmici stigao sam sat prije zore do velike ra-zgledne piramide. On me već čekao. Popeli smo se do vrha i primirili se. Slušao sam beskrajnu tišinu, osjećao praiskonski mir. Nestalo je sjećanje na grad, telefone, automobile, obaveze i stotinu nametnutih sputavanja civilizacijskog poretka. Prve nejasne trake rumenila pojavile su se iza tamnih vrhova hrastove šume. Slušao sam usamljena glasanja probuđenih ptica.

“Ono lijevo javila ti se sova. Ovamo stiže i močvarica i šumska sovina. Ova je sova zamijećena i uz dvorac u parku. One se sad vraćaju iz noćnog lova. Njih više danas nećemo ni čuti ni vidjeti. Sad si mogao čuti europsku kukavicu. Hrani se insektima, a malo je veća od goluba. A ono što ti nisi čuo jer ti uho nije uvježbano, i ne znaš što je, e to je prdavac prepeličar. Gnijezdi u Crnoj Mlaki i spada u ugro-žene vrste cijelog svijeta.”

Velika sigurnost kojom je raspoznavao glasanje svake ptice, kratki opis izgleda, njezine navike i latinske nazive potvrđivale su ono što sam već znao. Drago je bio veliki poznavatelj svega u rezervatu. Već se vidjelo da će dan biti lijep, sunčeva kugla spektakularno je zaplovila nad močvarom. Drago me nastavio nenametljivo

Josip [ut

217

podučavati: -”Ima tu i velike sjenice. Ona dnevno pojede ličinki koliko je teška. Povremeno nalete i jata čvoraka. Čuješ li divlju patku? Nama je ovdje štetnik jer pojede dodatnu hranu šaranima. Dolazi nam i kržulja. Hrani se isto kao i gluhara. A znaš li ti moj gospodine, mi ovdje imamo i patku njorku. Globalno je ugrožena, strašan joj je pad brojnosti zbog nestanka stepskih močvara i izlova na zimovališti-ma. Sad ćemo skoro vidjeti i crnu lisku i velikog ronca. A što se gusaka tiče ovdje su divlje guske. Te sive guske zadržavaju se u manjoj koloniji a ostale dolaze samo zimi. Sele ujesen natrag, a u proljeće se vraćaju. Raspoznaješ ih na nebu kad udru-žena velika jata lete u obliku klina. Sad ćemo sići, razdanilo se. Poku-šat ću ti pokazati još neke vrste. Samo tiho da ih ne uznemirimo.”

Spustili smo se na tlo. Svuda je ve-selo prskao život, kakofonija zvu-kova dobivala je svoj red. Sve se stapalo u jednu odu životu i stva-ranju. Rosni grmovi stresali su sa sebe jata ptica grmuša. Zastanemo i ugledamo uz vodu na povišenom mjestu vodomara ribiča kako čeka ribu. Malo je veći od vrapca. Jed-na je od najživopisnijih europskih ptica. Za svoje gnijezdo kopa tu-nele. Doznao sam da riječni galeb zimi dolazi sa sjevera, na jesen ga ima puno i kad se ribu izlovljava, tada kupe sitnu ribu koja zaostaje na dnu ribnjaka. Tek što je to rekao pruži mi dvogled i pokaže u da-ljinu. Slijedio sam taj pravac i ot-krio velikog vranca. Znao sam da kormorani rone i love ribu. Love u jatu, jedni ribu tjeraju roneći a dru-gi nisko leteći. Kad je stjeraju kra-ju, svi navale. Već su i stari Kinezi držali vezane kormorane i puštali ih iz čamca. Da ne bi progutao ulovljenu ribu, stavljali su mu kariku oko vrata. Na Crnoj Mlaki se ne zadržavaju, nije zabilježena njihova kolonija. Ipak, načine prilično štete na ribnjacima. “Pogledaj rubom šume, možda što ugledaš. Ako imaš sreće mogao bi vidjeti i crnu rodu. Iako je rijetka i ugrožena, ovdje se zbog ribnjaka okruženih šu-mom zadržava. Gnijezdi daleko od ljudi za razliku od bijele rode koja je prihvatila život uz ljude i tako sebi osigurala opstanak.”

Više puta ugledao sam bijelu čaplju kako svojim tankim nogama gazi po vodi. Postavi se uz rub trstike i tu satima strpljivo čeka ribu. Kažu da kormorani i čaplja ponekad djeluju zajedno. Čaplja čeka, a kormoran tjera ribu.

Vodomar


218

Negdje na polovici puta do restorana ugledali smo i labudove. Doznao sam da su oni ovdje tijekom cijele godine. Hrane se žabama i biljem. Imaju do 15 kg. Crve-nokljuni labud je bijele boje, a kljun mu ima crnu kvrgu dok žutokljuni labud ima kljun pola crn, pola žut, bez kvrge. Važno je napomenuti da ni jedna vrsta ne jede ribu. Uz obalu na osunčanim mjestima razvlačile su se male barske kornjače. Hra-ne se vodenim životinjicama i biljem, a pojedu i bolesnu i uginulu ribu.

Od gmazova, reče mi Dragec, još bi bilo moguće vidjeti bjeloušku i zmiju ribaricu. Ribarica se uglavnom zadržava u vodi ili u blizini. Glavna su joj hrana ribe. Po boji je slična riđovki, ali ova nikad ne zalazi u vodu. Za živorodnu guštericu ni Dragec se nije mogao sjetiti kad ju je vidio. Vrlo su rijetke.

Uskim putem kojim smo koračali skakutale su i žabe svih boja i veličina. Ovako, u šetnji, dobih pojašnjenje da se ovdje nađu smeđa žaba, zelena krastača, gatalin-ka, crveni mukač i zelena žaba. Skoro smo već završili obilazak kad moj sudrug pokaže u daljinu na obzorje velikog ribnjaka. Uzme moj dvogled, nešto promrmlja pa reče: “Mislim da sam opazio orla ribiča. Kružio je nad vodom. To on čini, a kad opazi ribu na površini, malo treperi u zraku i strelovito se baca na vodu, zabije oštre kandže u hrbat ribe i poleti na neko drvo gdje polako jede. Katkad se prevari pa zabije kandže u preveliku ribu koja ga povuče pod vodu i tako se uguši. Pred pet-šest godina našli smo uginulog velikog šarana i takvog orla utopljenog, s kandžama na ribljem hrptu. Nisam ga odonda vidio, a ni sad ne znam je li to maloprije bio on. Čuj, gospodine moj, da ti za kraj danas kažem kako sam ponosan što mi ovdje ima-mo bjelorepog orla. Moji su ga ljudi vidjeli više puta ove godine. Napada pernatu divljač na ribnjacima, a ribu lovi u brišućem letu iznad vode. U Hrvatskoj ima samo

Ribnjak

Josip [ut

219

oko 70 parova, a mi smo još 1967. godine proglasili šumski odjel 15 Jastrebarskih lugova ornitološkim rezervatom i u tom pojasu starog drveća uz ribnjak gnijezde dva ili tri para orla štekavca.”

Uto smo pristigli do restorana. Sunce je sad tek sjalo kako valja. Nije bilo više od sedam ujutro. Ova noć i ovo jutro u rezervatu ostat će mi zauvijek posebni. Kasnije mi se pružila prilika još svega jednom, s većim društvom koje sam poveo na vidi-kovac, osluškivati jutarnje buđenje ptica. A one kao da su znale da ih osluškujemo, nisu se javljale ni izbliza kao onog jutra kad sam s Dragecom otkrio novo čulo postanka.

...Dvije sedmice kasnije opet sam na Crnoj Mlaki. Potrudio sam se u međuvremenu doznati da je ovo toplovodni ribnjak gdje se uzgaja šaran uz dodatnu ribu (linjak, som smuđ). Najzastupljeniji je šaran i to ribnjačarski. Amura se uzgaja i zbog čišćenja obraslih površina ribnjaka. Tolstolobik je tu zbog lakog načina ishrane i tečnog mesa. Iz sliva Mississipija stigao je američki somić. Rado uništava druge ribe. Som živi pojedinačno i zadržava se na dubljim mjestima. Grabljiv je i hrani se ribama, vodenim životinjama i pticama močvaricama. Smuđ i štuka su također prisutni u manjem broju. Linjak ima tečno i ukusno meso i ovdje se uzgaja kao sporedna riba. Prisutne su i sunčanica, karas i klen, a srebrni karas – babuška dolazi iz Sibira. U ribnjacima je prava napast, ženkinu ikru mogu oploditi bilo koji mužjaci bijele ribe i tako se babuške brzo šire.

Kako ovo znanje pretočiti u nešto što bi morao biti alternativni turizam? Kako dru-gima pokazati ovu ljepotu i dokazati da takva mora i ostati? Kako izbjeći da ovaj malen rezervat i krhak ekosustav ne bude nesmotrenošću i lošim gospodarenjem doveden pred katastrofu? Ribnjaci su vrlo bitan izvor prihoda u rezervatu, uz ptice na kojima se može temeljiti razvoj eko-turizma. Mora se štititi kulturno nasljeđe, biljne i životinjske vrste. Na masovni turizam utječe tehnologija, zrakoplovi, au-tomobili, kartice, masovna proizvodnja, marketing i standardizacija. Masovni se odmor konzumira s nedostatkom obzira i poštovanja za lokalne norme, kulturu i okoliš. U turizmu važnu ulogu moraju imati poštenje i čestitost. Zarada se nikada ne smije ostvariti na prijevari kupca. U slučaju Crne Mlake masovnom se turizmu mora suprotstaviti alternativni turizam. Moraju se mijenjati misli u glavi onih koji osmišljavaju, i u glavi korisnika. Da bi turizam postao odgovoran, tu odgovornost valja podijeliti na sve korisnike jednako. Svako odredište ima granice iznad koje ne može razvijati svoje aktivnosti. To je kapacitet održivosti. Bez narušavanja kvalite-te prirodne okoline bit će ako brinemo o ograničenosti kapaciteta – (carryng capa-city). Odgovorni turizam potiče ljude da se pitaju ne gdje će provesti, već kako će provesti odmor. A da bi se to moglo ostvariti potrebno je pažljivo izvoditi zahvate u prirodi. Kad se resursi obnavljaju istom mjerom kao što se troše, dobili smo održivi razvoj. To je turizam manjeg razmjera. Područje Crne Mlake svoju ekološku oču-vanost zahvaljuje činjenici da nema industrije i taj prirodan ekološki očuvan okoliš može biti motiv posjeta. Izletnik očekuje određene kvalitetne informacije i usluge i ako takve dobije, rado će se vraćati a svoja pozitivna iskustva prenijet će svojim prijateljima i tako će se krug posjetitelja širiti. Turizam je poslije poljoprivrede dru-


220

gi najčešće spominjani oblik korištenja prirode. Posljednjih godina sintagma sunce i more više ne zadovoljava potrebe i sve je veće zanimanje za prirodna odredišta. To znači da je sada tren kreiranja ponude Crne Mlake. Kao zelena oaza ona može privući ekološki svjesne izletnike zainteresirane za doživljavanje atmosfere i iden-titeta mjesta i odgovornog odnosa prema prostoru. Dakako, budući je Crna Mlaka rezervat prirode on to mora i ostati. To znači stop masovnom turizmu kojim bi se urušila ravnoteža i uništilo mirno stanište faune, a i flore. Estetske vrijednosti Crne Mlake su netaknuta priroda i krasni pejzaži koji bi mogli inspirirati mnoge umjet-nike (npr. održavanje likovnih kolonija). Fotografija bi mogla dostići zenit jer tu su ptice, sisavci, bilje, motivi iz prirode... Područje je vrlo interesantno za znanstveni-ke poput geologa, hidrologa, biologa, limnologa, ekologa, ihtiologa, ornitologa. Na tom bi se području trebalo objavljivati što više radova i disertacija.

S turističkog gledišta Crna Mlaka nudi poljske krajolike, prostranost, mir, rijetke vrste biljnog i životinjskog svijeta, nizinske poplavne šume, proizvode iz tradicio-nalne poljoprivrede.

Zaštita ornitofaune u Crnoj Mlaki važna je tijekom cijele godine. Velik broj pti-ca i puno vrsta omogućuje posjetiteljima i znanstvenicima promatranje i njihovo izučavanje za vrijeme gniježđenja (travanj - kolovoz) i tijekom jesenje selidbe od rujna. Svakom pojedincu može donijeti nedoživljeno zadovoljstvo kao sudioniku u održavanju veličanstvenosti prirode.

…Uobičajeno, uz lozu, dočekao me magistar Drago. Donio je pregršt starih knjiga. Otvorio ih i počeo: “Vidiš, ovdje je povijest ovog ribnjaka. Imam te knjige još od kad sam studirao. Dobro su mi došle da obnovim neka znanja, iako, kojeg će mi vraga to trebati više?” On se to pitao, a ja mu nisam glasno rekao kako je meni važno sve to njegovo znanje koje je podijelio sa mnom.

Poslije druge loze digli smo se i pošli uz ribnjake. Bilo je rano jutro, šarani su zi-jevali uz mlaz vode koji se prelijevao. Drago mi je pojasnio da je to zbog režima kisika. Danju je uslijed intenzivne asimilacije voda prezasićena kisikom, a noću se kisik disanjem troši. Bujno obrasli ribnjaci ljeti imaju i pomor ribe. Pomanjkanje kisika javlja se samo ujutro, pred zoru. Sad smo prolazili uz rubne dijelove rib-njaka. Obrasli su vrbom, trskom i rogozom, a vodene površine pokrivao je lopoč, lokvanj i orašac. Šume pokrivaju oko 40% površine Hrvatske, od toga bjelogorične 85%, a crnogorične 15%. Šumski ekosistemi Crne Mlake pripadaju pak trima za-jednicama i to poplavnim šumama hrasta lužnjaka, šumama crne johe i šumama lužnjaka i običnog graba.

Bogatstvo močvare gledao sam pri svakom koraku. Odasvud su navirali lokvanji, trske i šaš. Bilo je tu i desetak vrsta koje nisam znao, a na koje mi je ukazao moj pratitelj, ali ja ih nisam upamtio. Zaustavio me pored jednog kanala i pokazao do-lje: “Vidiš, sve je to vodeni orašak. On se zadržava u stajaćim vodama. Listovi poput rozeta plivaju na vodi, ispod je razgranato korijenje. Iz crnih plodova nalik bukvici u proljeće niče nova biljka. Vrlo je raširen. Nekad ga se kosilo i služio je za gnojidbu i hranu govedima. Krave su rado plivale do njega.”

Josip [ut

221

Sad smo gazili preko mlade trave do drugog kanala. Drago se sagnuo, nešto podi-gao i rekao: “Htio sam ti pokazati jednu biljku. Zove se mješinka. Na tankoj pod-vodnoj stabljici ima rascjepkane listiće između kojih su mali mjehurići građeni kao lovke. To je mesožderna biljka u čijim se lovkama često nađu planktonski račići. Ona je prava atrakcija rezervata i ako ikad budeš ovdje vodio ljude, nju treba poseb-no istaknuti. Danas je nismo našli, a ti je sam potraži drugi puta. Da sad uđemo u vodu, zasigurno bi naišli na pijavice. Više njih ošteti manju ribu, a u jako zakorov-ljenim ribnjacima stradaju mali šarančići. To kod nas nije slučaj.” Oko nas lepršali su leptiri. Ovdje nisu žrtve poremećene ravnoteže u prirodi. Nad vodom se vidio dug zadak i par lijepo obojenih krila. To smo ugledali mrežokrilca, konjsku smrt.

“Kasnije ću te odvesti do skrovitog ruba ribnjaka”, progovori Drago, “tamo ćeš vi-djeti dokaz da imamo i jednog od najugroženijih sisavaca na svijetu, vidru. Pokazat ću ti njezine tragove, izmet i ostatke hrane. Zaključit ćeš i sam po izgledu ostataka ribe da je to vidrino djelo. Možda je i ugledamo, možda. A ondatru ćemo vidjeti sigurno. Tih bizamskih štakora imamo nekoliko kolonija.”

Prošli smo pored uskotračne pruge koja je nekad vodila do Zdenčine i vagona ko-jima se prevozilo ribu. Pruga odavno nije u uporabi iako postoje još i tračnice i lokomotiva. Ušli smo u nekad romantičarski perivoj. Ugledao sam srebrni bor, crvenolisnu bukvu, ariš, čempres, topolu i srebrni javor. Cvjetni nasadi ruža činili su koloristički ugođaj. Drago mi je pokazao kako su stabla sađena tako da čine simboličko povezivanje s prirodom brojevima 4 i 12 / godišnja doba i mjeseci/. Osnova velikog parka ostavlja lijep vidik ka dvorcu. On je najmarkantnije zdanje u rezervatu. Smješten je usred parka, a djelo je arhitekta i graditelja Honigsberga i Deutscha iz 1917. godine. U sastavu dvorca je perivoj, vrt i gospodarske zgrade. Sastoji se od podruma, prizemlja, dva kata i potkrovlja. Sveukupno to je oko 1.000 m2 vrlo zapuštenog zdanja.Tlocrt se temelji na brojevima tri i četiri. U Drugom svjetskom ratu, 1944. godine izgorjela je unutrašnjost s opremom i drvenim stubi-štem. Izgorio je i staklenik. Vlasnik je 1945. godine prebjegao u Austriju, ondašnja država ga je isplatila i nacionalizirala ribnjake. Sam rezervat ima malo vlastito zastarjelo vodocrpilište. Nema vanjske vodovodne mreže, a voda nije za piće. Vode potoka Okičnice, Lukavca i Brebernice ulijevaju se u Crnu Mlaku, ali te vode više ne dolaze do ribnjaka jer su kaptažom usmjerene u jaskanski vodovod tako da se ribnjaci sada napajaju isključivo oborinskim vodama. Odvodnja otpadnih voda nije izvedena, sustavno odvoženje otpada ne postoji, telefonska mreža ne postoji, električna mreža nije u skladu s postojećim standardima. Uređenje melioracijske odvodnje podiglo bi i bonitet zemljišta. Taj sustav činio bi skup vodnih građevina i osnovnu i detaljnu mrežu kanala. Crpne stanice za odvodnju, drenaže, betonski i pločasti i drugi propusti, također bi bili dio sustava, kao i sifoni, betonske ili kame-ne stepenice, brzotoci, obloge, ustave i uređaji za odvodnju prekomjerne vode, bilo površinske, bilo podzemne.

Vidjevši sve to s oduševljenjem, rekoh: “Pa ovo je nevjerojatna ljepota! To se uz malo novca može dotjerati i otvoriti za posjete.” Magistar Drago me pogleda ispod oka govoreći: “Ovdje ti, moj gospodine, treba uložiti preko dva milijuna eura. Tre-


222

ba uložiti u održavanje prometnica, zaklonica, vidikovaca, hranilišta...Treba naba-viti vozila, valja provesti edukaciju lokalnog stanovništva, urediti park, popraviti stare i izgraditi nove građevine, urediti teren za sportski ribolov, poboljšati sve instalacije, vršiti promidžbu, a tek tada urediti dvorac. Bojim se da sam još malo i rekao.” Slegnuo je ramenima dok sam ga gledao slušajući i ne vjerujući da bi to moglo toliko stajati. Poljuljao je moju vjeru u jednostavno obnavljanje Crne Mlake.

Tjednima proučavajući, došao sam do određenih zaključaka i prijedloga. Pod hitno valja izraditi plan gospodarenja, zatim akcijski plan za zaštitu sisavaca, ptica, vodo-zemaca i gmazova. Mora se provesti zaštita bukavca, prdavca, eja, sova, štekavca i crne rode. A sve to ne može bez kontinuiranog istraživanja biljne i životinjske za-jednice. Treba tu još pomaka u svemu. Mora se utjecati na javnost i vlast, potaći na održavanje regionalne i lokalne prepoznatljivosti. Iz misli me prekine opet Dragec: “A znaš da ovdje dolazi i do sukoba interesa? Vrše ga veliki korisnici prostora. Tu su Hrvatske šume, Hrvatske vode, lokalna uprava, stočari, ratari, lovci, ribiči, tu-risti i ugostitelji. Sve njih se mora dovesti do kontakta i suradnje. Svakom od njih valja dati priliku izraziti problem s kojim se susreće na terenu, svakome dati priliku za predložiti moguća rješenja, a nadasve treba riješiti pravne zavrzlame oko uprav-ljanja. A to neće ići lako. Kad se umiješa vanjski kapital, stvorit će se jaz između domicilnog stanovništva i došljaka, a to nikad dobro ne završi. Ulagači će tražiti svoje, priroda svoje i eto ti tempirane bombe. Vjeruj mi da se ta dobra i njihovo korištenje često ne temelje na stvarnoj zaštiti, već na potrebi za zaradom.”

Taj dan smo nešto brže završili druženje jer je on morao otići za Zagreb. Ostao sam u rezervatu i detaljnije ga razgledao. Najviše su mi se otkrivale ptice. Ugledao sam dva škanjca. Divan osjećaj. Tako će uživati i posjetitelji kad ugledaju grabljivice, te moćne vladare neba. Radovat će se škanjcima, orlovima, sokolovima i jastre-bovima.

Vrste koje se u prehrambenom lancu nalaze pri dnu, proizvode velik broj potoma-ka, čak više što ga sredina može nositi. Ženka miša okoti 4-6 puta godišnje po 6 mladih, dakle godišnje 36 mišića koji su već nakon 6 mjeseci spremni za rasplod. Višak tog potomstva (uglavnom bolesni i manje otporni) bude uništen od grabljivi-ca. One međutim, kao članovi gornjih karika prehrambenog lanca imaju malobroj-no potomstvo. U Crnoj Mlaki zabilježeno je više od 230 vrsta ptica.

Za njih se postavljaju gnjezdilišta, hranilišta i pojilišta. Za jakih zima treba postav-ljati hranilišta za sjenice, zebe, brgljeze, djetlove, kosove, crvendaće. Moraju se njegovati živice za gniježđenje nedupljašica (kos, zeba, žutarica, grmuša, slavuj). Postojeće živice moraju se čuvati i obrezivati, a nove saditi od graba, gloga i hrasta. Ptice su najobljubljenije zahvaljujući šarenom perju, estetskoj pojavi i glasanju. Sposobnost letenja i tajanstveno udaljavanje izaziva čežnju. Život im se odvija pro-tivno drugim životinjama, pretežno danju, a to nam daje uvijek nove mogućnosti promatranja i istraživanja. Karakteristika rezervata Crne Mlake je bogatstvo ptič-jim vrstama, bilo selicam,a bilo stanaricama. U tome leži turistička prednost ovog rezervata, budući da se veliki broj ljudi kod nas i u svijetu bavi ornitologijom, odnosno proučavanjem ptica u prirodi.

Josip [ut

223

Na bolesnim stablima djetlovi buše nizove rupa i duplji za sebe, a time svojim kljunom i umijećem rješavaju stambene probleme čitavom nizu dupljašica (sjenice, brgljezi, čvorci, crvenperke, muharice...) U gustom grmlju smjestile su se grmuše, zebe, zimovke, grlice, golubovi, a još niže su zvižci i trepteljci. Veće šupljine koriste sove i dupljaši, dok na rašljama grana sjede drozdovi, vuge i ptice grabljivice. U šumama Crne Mlake, na njenim livadama i u grmlju skrivaju se sisavci: šišmiši, ježevi, jazavci, srne, divlje svinje, lisice, kuna zlatica i kuna bjelica, lasica i više vrsti rovki, miševa i voluharica.

Ptice selice koriste razne načine snalaženja u prirodi i prostoru. Služe se položajem sunca danju, a zvijezdama noću. Pomaže im zemljino magnetsko polje i bilo koja vrsta vidnih, zvučnih ili mirisnih oznaka. Za promatrače ptica kod nas su interesan-tne ptice močvarice jer se njihova jata tijekom selidbe i zimovanja zadržavaju na vodi pa se mogu promatrati običnim dvogledom ili jačim durbinom.

Republika Hrvatska potpisnica je dviju konvencija o zaštiti ptica i njihovih staništa: Međunarodna konvencija o zaštiti ptica, Pariz 18. 10. 1950. i Ramsarska konven-cija 1971. Donesena je konvencija o zaštiti močvara kao staništu ptica močvarica koju je tada potpisalo 116 država. Močvarna područja s popisa postaju prirodno dobro cijelog čovječanstva.

Do danas se na popisu nalazi oko 900 močvarnih područja (67 milijuna ha). Ovdje pripadaju močvare u užem smislu, ali i tridesetak morskih estuarijskih, jezerskih i riječnih ekoloških sustava.

Tu su i četiri hrvatska područja površine 80.455 ha. To je donji tok Neretve (11.500 ha), Kopački Rit (17.700 ha), Lonjsko i Mokro Polje (50.560 ha) i Crna Mlaka (625 ha).

Međunarodni Dan zaštite močvara obilježava se 2. veljače.

…U idućih nekoliko dana dao sam se na izradu prijedloga Pravilnika o unutarnjem redu u rezervatu Crna Mlaka. Prijedlog pravilnika sam na kraju objavio u diplom-skom radu na više stranica tako da mu ovdje ne bi bilo mjesta. Tim je Pravilnikom uređeno pitanje zaštite, unaprjeđenja i korištenja rezervata.Osnovno je stvoriti bazu podataka, odnosno snimiti nulto stanje flore, faune, ribnjaka, nasipa, objekata u prostoru... Kada se to stvori, tek onda se može razmišljati o razvoju i napretku Crne Mlake.


224

ZAKLJUČAKVizija je turizma, kako je opisana u nacionalnoj turističkoj strategiji (Hrvatska u 21. stoljeću) da će Republika Hrvatska u sljedećih 15-20 godina postati najpoželjnije i najuspješnije turističko odredište Europe, u smislu kakvoće i opsega ukupnog turističkog proizvoda.

Jedan od strateških ciljeva za ostvarenje te vizije je i poboljšanje kakvoće, s tim da se naglasak stavi na razvitak specijaliziranih vidova turizma, posebno zdravstve-nog, seoskog i prirodnog.

„Povratak prirodi i prirodnom“ trend je kako u svijetu tako i u Europi, a i kod nas se sve više pojavljuje u svim aspektima života ljudi. Visoko razvijene zemlje svi-jeta počele su plaćati danak industrijskog razvitka koji nije išao ukorak sa zaštitom prirode i okoliša.

Zagađenje okoliša dovelo je do toga da u Zapadnoj Europi nema čistih vodotoko-va, voda za piće se mora pročišćavati da bi postala za uporabu, zelene površine su svedene na manje ili veće gradske parkove, životinje otjerane bukom, zagađenjem, svjetlom i betonom povukle su se u još preostale oaze prirode koji su proglašeni nacionalnim parkovima, rezervatima...ili ih se može vidjeti još samo u zoološkim vrtovima. Otuđenje modernog, urbanog čovjeka od prirode sve je veće. I kako je ono sve veće, tako je i sve veća njegova potreba da se ponovno poveže s njom. Tu-ristička odredišta u Europi su uglavnom toliko urbanizirana područja, gdje zapravo turist kada dolazi na odmor dolazi na sličnu destinaciju polaznoj, osim što možda ima više palmi, sunca i skutera na plaži.

Loša politika prema hrvatskom selu uzrokovala je depopulaciju, seoska domaćin-stva su uglavnom sa starom populacijom, zapuštena i ne nude komfor koji se oče-kuje. Županija bi se trebala uključiti u razvoj Crne Mlake kreditiranjem seoskih domaćinstava zainteresiranih za eko-turizam.

Činjenica je da je još uvijek najveći broj migracija turista u zimskom razdoblju, kada se ide na skijališta, i u ljetnom, kada se biraju odredišta u toplijim krajevima. No, sve je veći broj turista koji žele neke nove programe, destinacije i sadržaje. Takav turist, bilo da ide na odmor na duži vremenski period ili je tek jednodnevni izletnik, ne želi biti turist koji će cijeli dan samo upijati sunce, a večeri provoditi u bučnim restauracijama. On ide ciljano na određenu destinaciju zbog njenog sadr-žaja, bilo da vidi neku rijetku životinju, promatra ptice, lovi ribu, izučava floru tog kraja ili se bavi fotografijom.

Plavna dolina Crne Mlake je prirodna retencija za veće količine vode od kiše i topljenja snijega. To je važno područje prirodnog pročišćavanja i obnove zaliha podzemne vode. Upravljanje vodama u Europi i svijetu obilježeno je velikim po-greškama. U namjeri povećanja poljoprivrednog zemljišta plodne doline meliorira-ne su i pretvorene u kanale.

Josip [ut

225

Velika retencijska područja izgubljena su za prirodnu kontrolu poplava. Problem svih tih objekata je nemogućnost da poplavne nizine zadrže visoku vodu, što im je prirodna uloga. Od tuda i velike poplave. Mnoge su doline pretvorene u indu-strijske zone, poljoprivredne površine i prometne koridore. Ihtiološko - ornitološki rezervat Crna Mlaka jedan je od potencijala hrvatskog ekoturizma. Nasuprot ma-sovnom turizmu potrebno je razvijati odgovorni turizam koji će biti u skladu sa zaštitom prirode i zaštitom okoliša.

Potrebno je pri razvoju IHOR Crna Mlaka kao izletničkog odredišta voditi računa o krhkosti dinamičke ravnoteže u prirodi. Znači, dolazak turista može, ali u ograniče-nom broju. Njima će se odmah nakon dolaska objasniti što se može, a što ne smije raditi kako se životinjski svijet ne bi uznemiravao. Vrlo je bitno da ljudi shvate da ne mogu, u želji da npr. fotografiraju mlade ptiće u gnijezdu, dolaziti do samog gnijezda kako bi imali što bolju fotografiju. IHOR Crna Mlaka mora u budućnosti omogućiti izletnicima određenu vrstu edukacije, ovisno o afinitetima izletnika. To znači da mora imati kvalitetne prospekte u kojima će biti naznačene sve mogućno-sti koje pruža (bavljenje fotografijom, ribolovom, botanikom, promatranjem ptica, pješačenjem, etnologijom u seoskim domaćinstvima...), kao i kvalitetne turističke vodiče koji će izletnicima pružiti informacije koje ih interesiraju. Da bi došlo do razvoja izletničkog turizma na području rezervata Crna Mlaka, nije dovoljna samo lijepa priroda, očaravajući pejzaži, rijetke ptice ili sisavci ili mogućnost da se ulovi neki kapitalni primjerak šarana. Značajan čimbenik u razvoju turizma na bilo ko-jem prostoru, pa tako i Crnoj Mlaki, je ljudstvo i infrastruktura.

Turizam sve više prodire u nova netaknuta i nerazvijena područja kakvo je i Crna Mlaka. Njena prirodna bogatstva, koliko god nam se činila postojana i obnovljiva, nisu i neiscrpna. Ne smije se dozvoliti nekontrolirano prodiranje turizma jer će ostaviti dugotrajne neželjene posljedice na prostor i stanovništvo, pa stoga pla-niranje razvoja turizma Crne Mlake mora biti zasnovano isključivo na načelima održivog razvoja turizma.

…Nije nimalo jednostavno iznijeti razumljivim jezikom sve ono što se alternativ-nim turizmom u Crnoj Mlaki može postići. Ne spomenuti njezin život u vodi, oko nje i na njoj? Propustiti raznoliku floru i faunu u parku? Nikako! Dragulj o kojem sam ovdje kazivao, predragocjen je, a da bih ga uvio u polurazumljivo akademsko izlaganje i stavljao svoju taštinu na pijedestal. Moj prijatelj Drago, gore s neba, zamjerio bi mi sigurno…


Vladimir Cvitanović“KARLOVAČKI POLITIČKI PLURALIZAM (1989.-1999.)”Nakladnik: Vlastita nakladaKarlovac, 2010.

Dr. Vladimira Cvitanovića osobno poznajem od 1979. kada se iz Rakovice vratio u Karlovac, a te smo godine radili i magisterije. Tada je svakodnevno dolazio u Stu-dijski odjel Gradske knjižnice, gdje sam radio i gdje smo popravljali mane starog sustava. Bili politički nevini, nismo bili članovi Partije. Cvitanović je 1989. osjetio momentum HDZ-a i za razliku od prosječnog karlovačkog političara, koji je dosad promijenio barem tri stranke, ostao vjeran HDZ-u bez obzira na njegov uspjeh ili neuspjeh.

Uz svoga brata Ivana, koji je prisustvovao osnivačkom sastanku HDZ-a, jedan je od HDZ-ovih “patrista” iliti očeva osnivača HDZ-a, uz Josipa Boljkovca i Miju Laića, koji su se također pojavili sa svojim zapisima. No dok Boljkovac u knjizi Istina mora izaći van kroz politički životopis opisuje razdoblje od 1930-ih naova-mo, a Mijo Laić u svojoj knjizi Obranjen Karlovac – obranjena Hrvatska rasvjet-ljava mnoge nepoznanice iz Domovinskog rata, Vladimir Cvitanović je stubokom prostudirao desetljeće, od 1989. do 1999, posebice važno za razvoj političkog plu-ralizma. Svatko od njih donosi dio opće istine koju gleda svojim očima i pokazuje vlastitu građansku i intelektualnu hrabrost.

Jednom je Marcel Proust napisao kako je bio sudionik nekog događaja na kojem su bila i znamenita braća Goncourt, iznenadivši se što su, za razliku od njega, bili zapazili opisujući spomenuti događaj. Ja sam se također iznenadio na minucio-znosti kojom je dr. Cvitanović opisao npr. osnivanje Zelene akcije Karlovca 1990, kojoj sam bio jedan od inicijatora. Uslijed odmaka od dotadašnjeg formalističkog političkog jezika, bio sam na licu mjesta stigmatiziran, ali me nitko od kasnijih velikih Hrvata nije uzeo u obranu, osim moje supruge. Još se uvijek u zraku ćutila mogućnost da će se ponoviti 1971. i represalije koje su je pratile, što je vrlo točno dijagnosticirao dr. Cvitanović. Uz mene je na toj inicijativi bio angažiran i Marinko Panić, tada funkcionar SSRN-a, koji je umnogome doprinio ubrzavanju pluralizaci-je političkog života Hrvatske, što je bio veliki doprinos Karlovčana demokratizaciji Hrvatske, o čemu se premalo zna i piše.

Dr. Cvitanović je uz Ivana Jurkovića i Zlatka Pintara bio obnovitelj MH u Karlov-cu, uz koju je otada usko vezan, postavši i glavni urednik “Svjetla”. Odlaskom u

OGLEDI, PREGLEDI, PRIKAZI

227

mirovinu nije se okrenuo iščekivanju morbidnog susreta s Dubovcem, već se po-svetio pisanju, učenju španjolskog i francuskog jezika, obilasku svijeta i stjecanju ekumenske kulture. I u gradu i u HDZ-u težio je za višim kulturnim i civilizacij-skim normama. Poznata je njegova opaska da se ne ide studirati u Zagreb samo zbog studija, već radi Zagreba i stjecanja navike odlaska u kazalište, na izložbe, na prihvaćanje urbanog kulturnog standarda.

U ratu je Karlovačka bolnica pod njegovim vodstvom bila uz MH mjesto značaj-nih kulturnih i znanstvenih događanja, čime se ovaj razarani ambijent spašavao od prijetećeg nihilizma. Budući da je pratio moju karijeru gotovo od zaposlenja u GK “I.G.Kovačić”, dr. Cvitanović je znao za sve moje nevolje u proteklom sistemu, pozivanje na informativne razgovore u Službu državne sigurnosti, zbog boravka među političkom emigracijom u Njemačkoj sedamdesetih godina, dolaska Tita ili traženje da toj službi dostavljam podatke o ponašanju Ivana Jurkovića. Nasuprot nekima koje zna previše ponesti osvojena vlast, dr. Cvitanović nikada nije izgubio osjećaj za prave vrijednosti, zbog čega sam mu zahvalan i osobno jer me je i u ratu svojim pozivima na bolnička događanja štitio od karijerističkih novohrvata, koji nisu imali pojma o mojim disidentskim danima.

Dr. Cvitanović je pokazao zavidnu građansku hrabrost kada je na moje pitanje, u ime “Slobodne Dalmacije”, nakon Plitvičkog uskrsa 1991. koliko je od povrijeđe-nih sudionika u tom okršaju bilo naših a koliko njihovih, lakonski odgovorio: “Svi su oni naši.” Karlovačka bolnica pružila je skrb svim ranjenima. Prije njega sam to isto pitanje postavio nekim drugima, ali nitko nije imao hrabrosti izaći pred javnost na takav odlučan način. Ta se izjava poslije citirala u Hrvatskom saboru, a prenijele su je i zagrebačka i beogradska televizija, te mnoge novine.

Vratimo se knjizi, toj kronici svakojakih početničkih nada i entuzijazma novoga, ali i popratnih nesnalaženja i u političkom i u medijskom pluralizmu. Mene je recimo iz “Nokta” iliti Novog Karlovačkog tjednika, nakon što sam u intervjuu kazao da bi JNA trebala uhapsiti Miloševića radi izdaje titoizma, napala gotovo većina novina-ra tog lista, što nije bolji običaj u novinarstvu.

S obzirom na iscrpnost osoba i događaja, ova knjiga predstavlja značajni politički leksikon aktivnosti i ide uz bok Karlovačkom leksikonu. Zbog toga bi bilo korisno kada bi ga mogla imati karlovačka dijaspora jer joj vraća odsutno desetljeće, bu-dući da ga nije imala prigodu proživjeti neposredno i interaktivno kao mi. Ovakve knjige koje zahtijevaju longitudinalno i multidisciplinarno istraživanje inače rade čitavi instituti, pa dr. Cvitanoviću time više pripada zahvalnost ne samo stranaka nego i građana Karlovca i Karlovačke županije za prošlost koju nam je tako pre-dano vratio.

Danko Plevnik

XXXII. SVIBANJSKI ZDRAVSTVENI DANI

Karlovac, 2010.

U Karlovcu su u „Zorin domu“ 28. svibnja 2010. održani XXXII. svibanjski zdrav-stveni dani s glavnim temama: „Novosti u kliničkoj medicini: moždani udar“ i „Dvadesetpet godina centra za dijalizu“.

Predsjednik Organizacijskog odbora je bila Jasna Božić.

Osim predavanja o glavnim temama te slobodnih tema održane su i dvije radioni-ce: „Osnovni postupci održavanja života“ i „Hitna stanja u medicini u organizaciji Hitne medicinske pomoći Doma zdravlja u Karlovcu“.

Prisustvovanje izlaganjima bilo je bodovano od strane stručnih komora.

O povijesti neurološkog odjela u Općoj bolnici Karlovac predavanje je pripremila Vesna Miholović sa suradnicima pod naslovom „Zbrinjavanje bolesnika s možda-nim udarom na neurološkom odjelu Opće bolnice Karlovac“. Biserka Hranilović obradila je temu o epidemiologiji moždanog udara u Karlovačkoj županiji.

Profesorica na Klinici za neurologiju KB Sestre milosrdnice Vida Demarin održala je predavanje o dijagnostici i liječenju moždanog udara u svjetlu najnovijih istra-živanja s naglaskom na primjenu trombolitičkog liječenja ishemijskog moždanog udara.

Svjetlana Šupe govorila je o indikacijskim kriterijima te dijagnostičkoj obradi u procjeni bolesnika za primjenu trombolize, dok je Zdravka Poljakavić govorila o indikacijama, kontraindikacijama i mogućim komplikacijama trombolize.

Branko Malojčić održao je predavanje o kontroli kvalitete i primjeni registara kod liječenja moždanog udara.

Prva iskustva s novom metodom liječenja prezentirala je Nataša Dujmenović čiji je rad nosio naslov: “Naša iskustva s primjenom trombolitičke terapije kod ishemij-skog moždanog udara”.

O zadaćama medicinske sestre u prehrani bolesnika s cerebrovaskularnim inzul-tom govorila je Biserka Pavlić.

Ervin Jančić govorio je o trombozi venskih sinusa i pojavnosti te patologije u Služ-bi za živčane bolesti Opće bolnice Karlovac.

229

Zoran Jurjević održao je predavanje o radiološkim pretragama kod cerebrovasku-larnih bolesti, a grupa autora: Vesna Lukačić, Goran Pizent i Sanja Krajačić su obradili temu o rehabilitaciji bolesnika s moždanim udarom.

Žarko Belavić održao je predavanje o 25 godina centra za dijalizu Opće bolnice Karlovac.

Centar za dijalizu u Medicinskom centru Karlovac otvoren je 6. svibnja 1985. go-dine, a prva dijaliza učinjena je 7. svibnja 1985. U početku je bilo osam mjesta za dijalizu te je rađena kronična acetatna hemodijaliza. U tim počecima radila su tri liječnika: Borivoj Vitas, Ljiljana Gudelj i Žarko Belavić.

Danas u Centru za dijalizu postoji 17 mjesta za dijalizu, dva mjesta u Jedinici intenzivnog liječenja te dva aparata koja su mobilna. U programu kronične intermi-tentne dijalize ima 95 bolesnika te se učini godišnje 13 500 postupaka. U 25 godina je ukupno liječeno 1294 bolesnika.

Žarko Belavić govorio je i o kontrastom izazvanoj nefropatiji, a Milica Šarac o zna-čaju krvožilnog pristupa za kvalitetu života bolesnika na hemodijalizi. O membran-skoj plazma separaciji predavanje je održao Predrag Boljkovac. Miljenka Maradin govorila je o koagulacijskim pretragama kod moždanog udara.

Mirjana Nesanović održala je predavanje o dispepsiji i infekciji helicobacter pylori u bolesnika na kroničnoj dijalizi te prikazala slučaj krvarenja iz rektuma.

U slobodnim temama Ivan Mitrečić prikazao je utjecaj ishemije i hipertenzivne reakcije na ergometrijskom testiranju kod pojave ventrikularne ekstrasistolije.

Željka Gojmerac predavala je o ulozi stomatologa u pripremi bolesnika prije tran-splantacije bubrega. Jelena Vrdoljak Gudasić održala je predavanje o procjeni glo-merularne filtracije.

Matija Belavić prikazao je pacijente koji su u jedinici intezivnog liječenja bili na neinvazivnoj mehaničkoj ventilaciji. Božidar Blažanin održao je predavanje o anal-geziji koje kontrolira sam bolesnik. Mirica Rapić predavala je o telefonskim kon-zulacijama s obiteljskim liječnikom. Vladimir Bauer obradio je temu o procjeni glasovnih tegoba u bolesnika s multiplom sklerozom.

Mirka Batarelo predavala je o križnoj probi u transplantaciji bubrega. Ivanka Kikić držala je predavanje o volumnim nadoknadnim pripravcima i indikacijama za pri-mjenu. Isti autor je održao predavanje i o nadzoru nad bolesnikom u sobi za buđe-nje, indikacijama za otpust na odjel, te o kontroli i nadzoru poslijeoperacijske boli.

Karolina Vižintin govorila je o načelima kontrole infekcije.

Katica Rubić održala je predavanje o utjecaju neadekvatnih materijala na citološku analizu i postavljanje dijagnoze.

230

Robert Grčić predavao je o zadacima medicinske sestre kod stresa. Ksenija Cazin obradila je temu o zadacima medicinske sestre kod pacijenata na skeletnoj trakciji.

Ivanka Bokulić predavala je o kineziterapijskom tretmanu pacijenata oboljelih od osteoporoze, a Biserka Krtić o intravitrealnoj terapiji.

Ovi XXXII. svibanjski zdravstveni dani su bili vrlo uspješni s mnoštvom zanimlji-vih stručnih predavanja i nadasve dobrom organizacijom pod vodstvom predsjedni-ce karlovačke podružnice Hrvatskog liječničkog zbora Tatjane Bujas i predsjednice Organizacijskog odbora XXXII. svibanjskih zdravstvenih dana Jasne Božić.

Hrvoje Cvitanović

“ACTA MEDICA CAROLOSTADII”Glasilo Hrvatskog liječničkog zbora – Podružnica KarlovacBroj 4 Godina IV Travanj 2010.

Nakon četverogodišnje stanke u mjesecu svibnju 2010. nastavljeno je izlaženje ča-sopisa “Acta medica Carolostadii”. Kad su mnogi već mislili da od glasila karlo-vačkih liječnika više neće biti ništa, ohrabrila nas je pojava četvrtog broja časopisa.

Urednički odbor je isti kao onaj, koji je izdao broj 3 u travnju 2006., jedino što je izostavljen dr. Nino Šikić, koji je 2008. godine preminuo. Glavni urednici su: dr. Želimir Korać i dr. Josip Žunić. Ispred Uredništva s potpisom dr. Želimira Koraća može se uvodno pročitati tekst pod naslovom Riječ Uredništva, koji glasi:

Drage kolegice i kolege!

Nakon dugo vremena uspjeli smo prikupiti dovoljno radova za još jedan broj našeg časopisa. Kada smo pokrenuli izdavanje časopisa nadali smo se njegovom redo-vitom izlasku, razmatrali smo izdavanje više brojeva godišnje, raspoređivali rad oko časopisa na uređivački odbor. Stvarnost je bila drugačija, postali smo znatno skromniji i sada smo sretni da nakon četiri godine možemo predstaviti novi broj. U njemu ćete naći vrlo kvalitetne radove liječnika članova naše Podružnice, pa je i samo Uredništvo bilo vrlo ugodno iznenađeno njihovim sadržajem i formom. Posebno veseli što se kao autori sve više javljaju mlađi sposobni liječnici iz naše sredine. To je dokaz da potencijal postoji, a pitanje motivacije se možda pozitivno razvije u narednom razdoblju.

Kako god bilo, Hrvatski liječnički zbor Podružnica Karlovac i nadalje će biti oslo-nac za izdavanje ovog glasila u onom opsegu u kojem članovi budu zainteresirani za publiciranje. Ovakva prigoda nije prisutna u svim sredinama, tako da se nada-mo da će je veći broj naših članova prepoznati i u budućnosti iskoristiti.

Uređivanje časopisa je veoma složen posao, osobito onih časopisa koji nemaju dugu tradiciju izlaženja. Tu se nailazi na mnoge teškoće i prepreke, no najveća je poteškoća slab ili nikakav priliv tekstova, kao što je slučaj u časopisu “Acta me-dica Carolostadii”. Glede toga uredništvo bi trebalo povećati angažman na priku-pljanju liječničkih radova. Autor ovih redaka predložio je da se posebno vrednuju objavljeni radovi. Samo dodjeljivanje bodova za produženje liječničke licence nije primamljivo. Važno nam je održati izlaženje “Acta medica Carolostadii”, što je u interesu i grada Karlovca i Karlovačke županije, a ne samo Hrvatskog liječničkog

232

zbora Podružnice Karlovac. Uredništvo bi se trebalo natjecati na natječajima koje grad i Županija svake godine raspisuju za potrebe u kulturi.

U ovom broju objavljeno je osam radova na 34 stranice. Obimom je manji, a i na-klada u odnosu na prethodni broj je smanjena sa 600 na 300 primjeraka. Tisak je urađen u karlovačkoj Tiskari Pečarić & Radočaj.

Valja istaći autore i naslove objavljenih radova: Goran Arbanas i Dahna Arbanas: Potrošnja benzodijazepina u Karlovačkoj ljekarni

Ilko Kuljanac, Eva Knežević i Hrvoje Cvitanović: Rezultati epikutanog testiranja u bolesnika s kontaktnim alergijskim dermatitisom tijekom 1994.-2006. u Općoj bolnici Karlovac

Hrvoje Cvitanović, Eva Knežević i Ilko Kuljanac: Dermatomikoze na karlovačkom području 1995.-2006.

Davorin Katušin, Slavica Klarić-Vučinić, Miljenko Križ, Željko Poka, Jasminka Sušanj i Doroteja Janković: Promjene u epidemiologiji, kliničkoj prezentaciji i na-činu liječenja bolesnika s karcinomom prostate u Općoj bolnici Karlovac u razdo-blju 1994.-2007.

Daniel Meštrović: Palijativna medicina u pedijatriji

Mirica Rapić, Gordana Poljak-Škrtić, Zvjezdana Mareković-Madžarac, Damir Šni-darić, Marina Vlahović-Podrebarac i Blaženka Polović: Probir pacijenata visokog rizika za razvoj dijabetesa tipa 2

Tatjana Bujas: Imunohistokemijska analiza izraženosti antigena MAGE-3/4 i NY-ESO-1 u metastatskom karcinomu pločastih stanica jednjaka

Ivan Mitrečić, Davor Horvat, Janko Grman, Vesna Šporčić-Jelić, Sandra Jakšić-Jurinjak, Andrej Došen i Andreja Grman Fanfani: Učestalost proteinurije u arte-rijskoj hipertenziji, koronarnoj bolesti srca, hiperkolesterolemiji i metaboličkom sindromu

U ovih osam objavljenih radova sudjelovalo je dvadesetšestero liječnika, što je znatan broj onih koji su voljni svoja istraživanja objelodaniti u glasilu karlovačkih liječnika. To je svakako potvrda da će uz sudjelovanje i ostalih liječnika “Acta me-dica Carolostadii” nastaviti s redovitim izlaženjem, čime će se potvrditi medicinska stručnost sadašnje generacije liječnika, a i pridonijeti značajnijem ugledu Karlo-vačke bolnice u kategorizaciji hrvatskih bolnica, što je sada u tijeku. Neka i ovaj osvrt na “Acta medica Carolostadii” bude poziv liječnicima za suradnju.

Vladimir Cvitanović

DUBRAVKO HEINRICH - HANS(15. kolovoza 1932 - 29. travnja 2010)

Izgovoreno na sprovodu na rimokatoličkom groblju na Dubovcu 3. svibnja 2010.godine

Poštovani kolega Dubravko, dragi naš Hans.

S velikom tugom smo primili vijest da Vas više nema među nama.

Svojim predanim radom, nekonvencionalnim metodama poučavanja i velikim uspjesima Vaših učenika na natjecanjima i na fakultetima obilježili ste karlovačku Gimnaziju tijekom svih svojih 40 godina rada.

Bili ste posebni, uvijek svoji, bez dlake na jeziku.

Tražili ste paradokse u stvarnosti.

Vaši interesi i polja djelovanja su bili mnogi, od bavljenja glazbom, do sudskog vještačenja. Generacije su uživale u zvucima džeza koje ste dijelili s nama.

Pamtimo Vašu demokratsku hrabrost i građansku svijest koje ste pokazivali pišući mnoge osvrte i komentare aktualnih događaja u novinama.

Vašim odlaskom Karlovac gubi velikog intelektualca koji je obilježio razvojni put mnogih generacija karlovačke Gimnazije.

Neki dan sam gledala video zapis sa svoje maturalne večeri. Vi ste ulazili, a cijela Vam je dvorana pljeskala. To je slika po kojoj ću Vas se ja osobno zauvijek sjećati.

Nedostajat će nam naš Hans s kojim smo podijelili mnoge lijepe trenutke.

Materija samo mijenja oblik i mi sami smo materijalni, ali svijest, svijest nema kraja i zato nas zapravo nikad nećete napustiti…

Na kraju, dozvolite mi da u ime djelatnika karlovačke Gimnazije izrazim izraze najdubljega štovanja i iskrenu sućut članovima obitelji, a i svima Vama koji ste danas došli podijeliti s nama ove tužne trenutke…

Djelatnici karlovačke Gimnazije

U SPOMEN

BRANKO CAREVIĆ(12. travnja 1948 - 25. lipanj 2010)

Izgovoreno 28. lipnja 2010. na sprovodu na Vojnom groblju u Karlovcu:

Poštovana obitelj, dragi prijatelji, poštovani kolege vijećnici i vijećnice Županijske skupštine,

U ovom teškom trenutku kada se opraštamo od našega kolege, ali prije svega su-pruga i oca, dragoga nam Branka, nije lako u nekoliko rečenica iskazati sve ono čime nas je zadužio i ostavio nam trajni spomen.

Dozvolite da najprije u ime vijećnica i vijećnika Županijske skupštine i dakako u svoje osobno ime, obitelji preminulog Branka izrazim iskrenu sućut.

Njegova je smrt njima svakako najveći gubitak, ali ćemo i svi mi, koji smo s njim surađivali i koji smo ga poznavali, osjećati prazninu i tugu zbog njegova preranog odlaska.

Branko Carević rođen je 1948. u Osijeku. Osnovnu školu završio je u Bjelovaru, a gimnaziju u Karlovcu. Završio je Pedagošku akademiju u Zagrebu, a nakon toga i Fakultet političkih znanosti. Tijekom životnoga i radnoga vijeka obavljao je mnoge dužnosti i poslove. Bio je dugogodišnji prosvjetni djelatnik, odgojivši generacije učenika, usmjeravajući ih športu kao važnoj socijalnoj komponenti društva. Radio je u turizmu, na otoku Pagu kao voditelj športskog parka, a bio je i prvi direktor Tu-rističke zajednice općine Vojnić. Tu je svojim idejama nastojao pokrenuti turističke potencijale Općine.

Bio je i politički aktivan, te je kao izabrani vijećnik iz redova Hrvatske demokrat-ske zajednice u Županijskoj skupštini izabran u dva saziva.

Svakako da će ga njegova obitelj pamtiti kao uzornoga i vrijednoga supruga i oca, a mi njegovi kolege vijećnici Županijske skupštine pamtit ćemo ga kao vrijednoga, radišnoga i poštenoga čovjeka, koji se je cijelo vrijeme zalagao za pravdu i pošte-nje, te koji je u svojim istupima za govornicom Županijske skupštine budio emocije i javnosti slao politički mudre i tolerantne poruke.

Slovio je kao jedan od najaktivnijih vijećnika, čime je stekao ugled i poštovanje među svojim kolegama, kako iz redova vladajućih, tako i iz oporbe.

235

U svojim se istupima i u političkom djelovanju borio za prava narodnih manjina, prije svega poštujući i cijeneći svoju domovinu Hrvatsku. Zalagao se za jednakost i ravnopravnost bez obzira na narodnost, vjeroispovijest, spol i životnu dob, pro-mičući toleranciju i razgovor kao najveće vrijednosti međusobne komunikacije. Kao predsjednik Odbora za ljudska prava Županijske skupštine i član nekoliko gra-đanskih udruga za ljudska prava, posebno se zauzimao za prava običnog „malog“ čovjeka i njegovo dostojanstvo, na čemu mu posebno zahvaljujemo.

Njegovi govori i promišljanja poticajno su djelovali na sve nas, a njima je stekao simpatije javnosti, postavši cijenjen govornik i političar.

Njegovim preranim odlaskom ostaje praznina u vijećničkim klupama, ali ponajviše praznina u našim srcima i tuga zbog gubitka kolege i prijatelja.

Stoga bih njemu, koji nas je napustio, htio uputiti riječi zahvale, u ime njegove obitelji, svih kolega i prijatelja:“Zahvaljujemo ti na primjeru, koji si nam pokazao svojim odgovornim ispunjavanjem obveza, svojom toplinom, poštenjem i toleran-cijom. Zahvaljujemo ti na tvojoj nepokolebljivoj odanosti.”

Zato nam, prijatelju, počivao u miru, neka tvoje riječi i tvoja djela žive među nama. Nikada te nećemo zaboraviti – jer ostaje ljubav i štovanje kojim si nas poučio.

ALEKSANDAR MICULINIĆ(2. kolovoza 1917 - 16. rujna 2010)

Izgovorio Ivan Tudić na sprovodu na rimokatoličkom groblju na Dubovcu 20. rujna 2010.

Dragi naš Sandro,

Vijest o Tvojoj smrti teško nas je pogodila i teško prihvaćamo da se posljednji puta opraštamo s Tobom. Nadasve teško se pomiriti sa sudbinom da Tvoje plemenito srce više ne kuca, a ono nije kucalo samo za Tebe, već i za mnoge druge, jer si bio velik dobrotvor i humanist. Inače Tvoj život bio je trnovit i težak. Već kao dijete rano si ostao bez roditelja, a odgojila Te i školovala Tvoja nona, tj. baka, koju si mnogo volio i cijelog života bio joj neizmjerno zahvalan.

Rodio si se 1917. godine u Čavlima. Tehničku školu završio si 1937. na Sušaku. Nakon završene vojne obveze, zaposlio si se i godinu dana radio izvan Hrvatske, a nakon toga vratio si se u Karlovac. Zaposlio si se 1939. u Karlovcu kao civilna osoba kod vojske u tehničkoj službi. Ratni vihor 1941. godine zahvatio Te i pozvan si u vojsku kao rezervist. Radio si kao vojni službenik u Karlovcu na održavanju objekata. Iste godine vjenčao si se sa suprugom Nevenkom, koja je s malim djete-tom živjela na Sušaku, koji je bio pod talijanskom okupacijom, no uspio si ih do-vesti u Karlovac. Tada su počeli i Tvoji ilegalni kontakti s partizanskim pokretom. Godine 1944. zbog životne sigurnosti morao si se priključiti partizanima u Ribniku i bio si ubrzo prebačen u Glinu, a po završetku rata, 1945. godine došao si u Kar-lovac. Prešao si u civilnu službu kao povjerenik za komunalne poslove. Obzirom na velike poslijeratne probleme dao si sve od sebe u obnovi grada, u organizaciji života i rada.

Već 1947. godine postavljen si za povjerenika – pročelnika za privredu i obnovu. Na toj dužnosti dao si sve od sebe, da se život građana što brže normalizira, i da pri-vreda može što bolje raditi. Godine 1952. nalazio si se na dužnosti podpredsjednika grada Karlovca zaduženog za razvoj privrede.

Godine 1953, postao si direktor tvornice ŽE-ČE. Tvornica je tada bila sa zastar-jelom tehnologijom i u kadrovskim problemima. Pod Tvojim vodstvom i Tvojim zalaganjem Tvornica je modernizirana. Moderniziranom opremom i pojačanim stručnim kadrovima, postignuta je produktivnost. Uvećan je broj radnika i znatno – višestruko povećan prihod i dobit.

237

Nakon 10 godina rada u ŽE - ČE – u, godine 1962. postavljen si za direktora tvornice „Kordun“. Ova tvornica, bila je također sa zastarjelom tehnologijom, nedostatnim stručnim kadrovima, te razjedinjena na četiri lokacije u gradu. Tvojim dolaskom i zalaganjem izgrađena je potpuno nova tvornica na jednoj lokaciji – današnjoj, sa suvremenom tehnologijom i modernom organizacijom rada. Znatno je poklonjena pažnja školovanju i usavršavanju stručnih kadrova. Unaprijeđena je proizvodnja i svi rezultati poslovanja su poboljšani. Dao si velik i neizbrisiv doprinos razvoju i napretku tvornice „Kordun“. Ponosni smo što smo što smo imali čast raditi s To-bom, te da zajedničkim snagama radimo za bolju budućnost.

Iza Tvog zasluženog odlaska u mirovinu 1978. godine, nisi se nikad prestao inte-resirati za rad i rezultate ove toliko poznate i primjerene firme, koja je bila među najboljima u Hrvatskoj, pa i šire. Iza Tvog odlaska ulagali smo sve snage, da na-stavimo Tvoje djelo i dalje razvijamo i unapređujemo ovu tvornicu. To smo u naj-većoj mjeri i uspijevali sve do nesretne i divlje pretvorbe i privatizacije, koja je omogućila neviđenu prevaru i pljačku, koja je u najvećem dijelu uništila hrvatsko gospodarstvo.

Dragi Sandro,

Tvojim sadržajnim, plodnim i uspješnim radom dao si karlovačkoj privredi, gradu Karlovcu i znatno šire neizbrisiv i trajan doprinos razvoju i napretku naše domovi-ne. Tome moramo dodati, da si i u drugim područjima društvenog života dao znatan pečat i doprinos. Jer bio si odbornik u strukturama vlasti u gradu, okrugu i oblasti. Bio si i zastupnik u Hrvatskom saboru od 1964. do 1970. godine i tamo si uvijek zastupao interese privrede. Kao gospodarestvenik bio si član Gospodarske komore Karlovca, ali i Republike. Dao si doprinos unapređenju i razvoju odnosa s mnogim zemljama Europe, pa i dalje, primjerice Kine.

Volio si sport: nogomet, gimnastiku, košarku i posebno veslački sport. Tvoje ime bit će uvijek prisutno u analima karlovačkog sporta, a najviše veslačkog. Uz sve to moramo istaknuti da si cijeli život vodio brigu o svojoj obitelji i to kako o supruzi, tako i o djeci, a oni su bili Tvoja velika radost, ali i potpora u životu i u radu.

Za svoj rad dobio si velik broj nagrada i priznanja.

Dragi Sandro,

Tvoj doprinos napretku i životu grada Karlovca i cijele domovine je velik i nemjer-ljiv i ostat će to zauvijek zapisan u povijesti našega i tvojega grada Karlovca.

Želimo Ti izreći veliko, veliko hvala i neka Ti je laka ova hrvatska zemlja, koju si neizrecivo volio.

SIJEČANJ - RUJAN 2010.

1. 1. 2010. Proslava Nove godineGrad Karlovac organizirao je doček Nove godine na otvorenom na početku Radi-ćeve ulice, za dobru atmosferu su bili odgovorni “Rečički sokoli” i “Plava noć” te specijalni gost Jacques Houdek.

4. 1. 2010. Novi kalendariObjavljen je novi kalendar Udruge “Paviljon Katzler” koji ima kulturološku vrijed-nost i zanimljivost. Njegovi motivi su 12 starih razglednica Karlovca koje je pripremio za tiskanje Bo-ris Rožman, a kalendar je dizajnirala Morana Rožman.

8. 1. 2010. Predstavljanje knjige Stjepana Kaurića „Duga Resa: Nezaborav-ljeni sportaši“Nova knjige dugoreškog novinara Stjepana Kaurića predstavljena je u Učeničkom domu Srednje škole Duga Resa. Stjepan Kaurić do sada je napisao i objavio 20 knjiga o dugoreškim sportašima, Domovinskom ratu i gospodarstvu tog grada. Od-govorni urednik knjige je Nikola Mrzljak.

12. 1. 2010. Izložba japanskih slika U Galeriji „Vjekoslav Karas“ je otvorena izložba japanskih slika. Naziv izložbe je „Painting for joy: New Japanese Painting in 1990’s“.

14. 1. 2010 Izložba „Put u Katmandu“ „Put u Katmandu“, naziv je izložbe kolor fotografija velikog galerijskog izložbe-nog formata što je postavljena u Knjižnici za mlade Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“. Autor izložbe je poznati autor filmskih i televizijskih dokumentarnih filmova Hr-voje Ivančić.

15. 1. 2010. Svečano obilježen Dan priznanja Republike HrvatskeU Gradskom kazalištu “Zorin dom” je svečanom akademijom obilježen Dan pri-znanja Republike Hrvatske - 15. siječnja 1992. godine. Akademiju su organizirali Zajednica udruga HVIDRE Karlovačke županije i Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata.

KRONIKA

239

O značaju međunarodnog priznavanja Hrvatske i obilježavanju tog dana govorili su ispred organizatora akademije Petar Banić, gradonačelnik Karlovca Damir Jelić, župan Karlovačke županije Ivan Vučić, ravnatelj Uprave za branitelje u Ministar-stvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Zoran Komar i dekan Kar-lovačkog dekanata Ferdinand Vražić. U kulturno-umjetničkom programu nastupili su kulturno-umjetničko društvo Sveti Antun iz Pokupske doline, klapa „Furešti“ i tamburaški vokalno-instrumentalni sa-stav „Grofovi“. Prikazan je i dokumentarni film Josipa Grdine i Mladena Muića o 15. siječnju 1992. godine, a bila je postavljana i izložba s prezentacijom aktivnosti udruga proisteklih iz Domovinskog rata te braniteljskih zadruga.

18. 1. 2010. Otvoren ZILIKKiparskom radionicom akademskog kipara Petra Dolića je u karlovačkom Dječjem domu „Vladimir Nazor“ otvorena 37. zimska likovna kolonija Karlovac. U galeriji ZILIK u Radićevoj ulici je otvorena izložba „Filmske fotografije ZILIK-a“ Zdenka Barjakovića. Selektor ZILIKA i ove je godine Nikola Albaneže. Osim Petra Dolića u radu ZILI-KA su sudjelovali još i likovni umjetnici i likovni pedagozi Ivana Maradin, Zoran Kakša, Iris Bondora Dvornik i Mihovil Dorotić.

18. 1. 2010 Seminar o digitalizaciji kulturne baštine Planiranje i vođenje, te prezentacija projekata digitalizacije kulturne baštine, naziv je prve radionice o tom nacionalnom projektu Ministarstva kulture što je održana u Gradskoj knjižnici „Ivan Goran Koačić“. Predavač je bila Dunja Seiter Šverko, načelnica Odjela za digitalizaciju knjižnične, arhivske i muzejske građe u Ministar-stvu kulture.

20. 1. 2010. Sjećanje na koncertCentar borilačkih sportova „Ban Jelačić“ iz Karlovca objavio je reizdanje programa koncerta „Samostalna, suverena, europska država Hrvatska“ koji je održan 21. si-ječnja 1992. godine u Domu Hrvatske vojske. Tim je koncertom u Karlovcu obilje-žen 15. siječnja 1992. godine, Dan međunarodnog priznavanja Hrvatske. Koncert su organizirali Povjereništvo Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Karlovačke županije, 4. operativna zona Hrvatske vojske Karlovac, Centar borilačkih sportova „Ban Jelačić“ i Hrvatski radio-Karlovac.

29. 1. 2010. „Noć muzeja“U karlovačkom Gradskom muzeju, Galeriji „Vjekoslav Karas“ i Galeriji ZILIK održana je manifestacija „Noć muzeja“.U Gradskom muzeju nastupala je Dunja Knebl koja je predstavila svoj etno-reper-toar. U dvorištu Muzeja je bio postavljen pješčanik isključivo za najmlađe u kojem su bile zakopane brojne arheološke iskopine, a najmlađi posjetitelji tako su uz igru u pijesku mogli nešto i naučiti.Za one zahtjevnije bio je postavljen i tkalački stan iz vremena naših baka i njihovih baka. Uz sve to mogle su se pogledati panoramske fotografije Žumberka.U galeriji „Vjekoslav Karas“ mogla se pogledati izložba Borisa Kuglera, a nastu-pio je i šansonjer Srđan Depolo.

240

4. 2. 2010. Izložba „Šopek - pušlek“U izložbenom salonu „Ljudevit Šestić“ Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“ je otvorena izložba radova članova Kreativne radionice „Šopek - pušlek“ koja dje-luje pri Slovenskom domu Zagreb. Organizator izložbe je uz Gradsku knjižnicu i Slovenski dom Karlovac u povodu 8. veljače, Prešernovog dana, nacionalnog dana Slovenaca. Izložene su slike u tehnici ulja na platnu i akvarelu, uskršnje pisanice, oslikane boce i bidermajer - buketi cvijeća. Prigodom otvorenja izložbe govorili su ravnateljica Gradske knjižnice Frida Bišćan, predsjednik Slovenskog doma Karlo-vac Silvin Jerman i članica radionice „Šopek“ Stanka Novković. Izložbu je otvorila prva tajnica veleposlanstva Republike Slovenije u Hrvatskoj Urša Potočnik.

11. 2. 2010. Županijski Lidrano u “Zorin domu”Županijski susret učenika osnovnih i srednjih škola Karlovačke županije Lidrano 2010. je održan u Gradskom kazalištu “Zorin dom”. Učenici su se zajedno sa svo-jim mentorima predstavili literarnim i novinarskim radovima, školskim listovima te dramskim, scenskim i lutkarskim izvedbama.

16. 2. 2010. „Maske“ Valentine BarišićU izložbenom salonu „Ljudevit Šestić“ Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“ je otvorena izložba radova u tehnici gipso-keramike Valentine Barišić. To je nje-zina prva samostalna izložba likovnih radova, a do sada poznata je po organizaciji umjetničkih i kreativnih radionica. Izložila je fašničke maske i mini-maske po uzo-ru na venecijanske, uskršnja jaja, ukrasne radove manjeg formata i razne motivike te nekoliko većih umjetničkih radova na motive prozora. Prigodom otvorenja izlož-be govorila je ravnateljica knjižnice Frida Bišćan.

19. 2. 2010. Koncert u Glazbenoj školiU koncertnoj dvorani karlovačke Glazbene škole je održan koncert učenika flaute i klarineta iz Karlovca i Sesveta.

19. 2. 2010. Izložba Miroslava BarićaU galeriji Studentskog centra u Karlovcu je otvorena izložba slika Miroslava Ba-rića.

24. 2. 2010. „Oživljeni album“ Nikoline BakaleU Centru za mlade u Grabriku otvorena je izložba slika i crteža te unikatnih osli-kanih knjiga „Oživljeni album“ Nikoline Bakale.To su pejzaži i vedute Karlovca, autoportreti i eksperimentalni radovi. Nikolina Bakale studentica je likovne pedagogije na Akademiji primijenjenih um-jetnosti Sveučilišta u Rijeci. Tekst u katalogu izložbe napisao je profesor Akademije primijenjenih umjetnosti Igor Eškinja.

25. 2. 2010. Predavanje Mate Marasa o Williamu Shakespeareu Predavanjem Mate Marasa o piscu Williamu Shakespeareu obilježena je dvadeseta obljetnica obnove Matice hrvatske u Karlovcu.

241

3. 3. 2010. “Ekvador- zemlja vulkana”„Ekvador-zemlja vulkana“ naziv je izložbe koju je priredio Mladen Kuka, koji je 1997. bio vođa ekspedicije u Ekvador. Osim foto-izložbe održano je i predavanje uz dijapozitive, koje je pripremio član ekspedicije Mladen Postružnik.

3. 3. 2010. Predstavljena trilogija o Alojziju StepincuU Gradskoj knjižnici „Ivan Goran Kovačić“ monsignor Juraj Batelja predstavio je trilogiju „Blaženi Alojzije Stepinac-svjedok Evanđelja i ljubavi“ te održao prigod-no predavanje o njegovu životu i djelu.Organizator je bio uz Gradsku knjižnicu i Karlovački dekanat. Predstavljene knjige objavljene su u povodu 50 godina nadbiskupove smrti te sadr-ži i podatke o njemu prvi put dostupne javnosti.

17. 3. 2010. Izložba Ivane PuljićSplitska akademska slikarica Ivana Puljić predstavila se samostalnom izložbom u galeriji „Vjekoslav Karas“ Gradskog muzeja. Ivana Puljić izlaže radove u kombiniranoj tehnici, vosak na drvetu.

17. 3. 2010. Knjiga “Obraćenje - od komunista do vjernika”U Gradskoj knjižnici “Ivan Goran Kovačić” javnosti je predstavljena knjiga prof. dr. Zdravka Tomca “Obraćenje-od komunista do vjernika”. Knjigu su predstavili Anto Kovačević i don Vinko Puljić.

17. 3. 2010. Ususret “Goranovom proljeću”U Gradskoj knjižnici u likovnom salonu „Ljudevit Šestić“ postavljena je izložba o životu i radu književnika Ivana Gorana Kovačića, a u povodu ovogodišnjeg „Go-ranovog proljeća“.

18. 3. 2010. Predavanje „Obraćenje - put u slobodu“„Obraćenje - put u slobodu“ naziv je korizmenog predavanja duhovne obnove što ga je održao Jakov Mamić, karmelićanin i poznati duhovni pisac. Predavanje je bilo u velikoj dvorani Državnog arhiva u Karlovcu. Organizator je bio Karlovački dekanat i dekan Ferdinand Vražić.

20. 3. 2010. Pjesnički susret “U Goranovom ozračju”U Ilirskoj dvorani karlovačke Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“ je održan pjesnički susret „U Goranovom ozračju“. Nastupili su književnici iz Bihaća Senudin Jašarević, Husein Dervišević, Mehmed Smajić i Kemal Coco te Ana Postružnik, Vladimir Halovanić i Željko Mavretić kao domaćini. Pjesnička večer, u posve ispunjenoj dvorani bila je u povodu ovogodišnjeg „Gora-nova proljeća“. Priredbu je organizirao Književni krug Karlovac.

25. 3. 2010. Predstava „Sjena moje duše“Nova predstava bugarskog „Neviđeni teatara“ - jedino svjetsko kazalište sjena pot-puno slijepih glumaca.

242

Predstavom režisera Velimira Veleva „Sjena moje duše“ publika je po prvi puta imala priliku vidjeti slijepe glumce kako se poigravaju svjetlošću, slikaju slike, oživljavaju sjene pokretima tijela, a da se pri tom oslanjaju isključivo na intuiciju.

29. 3. 2010. Otvorena izložba “Rečički vez i pisanice”Dubravko Delić otvorio je u nedjelju 13. tradicionalnu izložba „Rečički vez i pi-sanice“ u Etno galeriji „Žunac“ u Rečici. Uz Etno galeriju „Žunac“ suorganizator izložbe je Osnovna škola Rečica. Nove vezove je izložilo 13 vezilja. Prvu nagradu dobila je Slađana Žunac, drugu Jasmina Žunac, a treću Ana Klarić. U kulturno-umjetničkom programu, prigodom otvorenja izložbe, nastupili su učenici Osnovne škole Rečica i KUD “Rečica”.

31. 3. 2010. Dani Rudolfa StrohalaMatica Hrvatska Karlovca bila je i ove godine sudionik tradicionalnih „Dana Ru-dolfa Strohala“ što ih je organizirala Osnovna škola u Lokvama. Ta osnovna škola na prijedlog Matice hrvatske Karlovca nosi ime u Lokvama rođenog Rudolfa Stro-hala, dugogodišnjeg prosvjetnog djelatnika u Karlovcu, pisca popularnih knjiga o Karlovcu, jezikoslovca i književnika.Tijekom 10-ak dana održane su u Lokvama brojne izložbe, kvizovi znanja, književni susreti, učeničke radionice i slični skupo-vi povodom 74. godišnjice Strohalove smrti. Na stručno-znanstvenom skupu koji je vodio akademik Petar Strčić izlaganje o Ru-dolfu Strohalu kao profesoru i ravnatelju Gimnazije u Karlovcu održala je Slavica Medunić Pecoja iz Matice hrvatske Karlovca.

31. 3. 2010. Ultramaraton za Josipa JovićaOsam članova karlovačke Udruge Specijalne jedinice policije „Grom“ su s Korza krenuli na ultramaraton do Plitvica. Na taj su način obilježili 19. godišnjicu „Krva-vog Uskrsa“ i pogibiju prvog hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića.

15. 4. 2010. Predstavljena taktilna slikovnicaUdruga slijepih grada Karlovca i Karlovačke županije je prezentirala unikatnu tak-tilnu slikovnicu „Vjeverica Marta i Žir Bocko“. Slikovnicu je izradila riječima, crtežom i kasnije trodimenzionalnim prikazom uče-nica 3. razreda Osnovne škole Barilović Ema Lasić uz mentorstvo učiteljica Anke Grman, a za razvoj projekta zaslužna je i knjižničarke Branka Dojčinović. Ema je slikovnicu izradila za prošlogodišnji natječaj “Moja prva knjiga”. Tekst na brajici napisala je Danica Rob, članica Udruge slijepih grada Karlovca i Karlovačke županije.

18. 4. 2010. Brončana „Zora“Prvo hrvatsko pjevačko društvo „Zora“ iz Karlovca osvojilo je brončanu meda-lju na 21. međunarodnom festivalu zborova u talijanskom gradu Veroni. Zborom „Zora“ dirigirala je Radmila Bocek, nastupilo je 40 pjevača, a na programu su bile skladbe na pet jezika.

243

19. 4. 2010. Dvije smotre amateraU Gradskom kazalištu “Zorin dom” su održane dvije županijske smotre kulturno-umjetničkog amaterizma u organizaciji Zajednice organizacija amaterskih kulturnih djelatnosti grada Karlovca i Zajednica kulturnih djelatnosti Karlovačke županije. Bile su to 13. smotra tamburaških orkestara i malih sastava te 9. smotra puhačkih orkestara. Ukupno je bilo 270 izvođača.Na smotri tamburaških orkestara i malih sastava nastupili su orkestri: Pokupska škola tambure iz Rečice, Združeni orkestar kulturno-umjetničkih društava „Ključ“ iz Trga i Kamanja, mlađi tamburaški sastav Kulturno-umjetničkog društva „Klek“ iz Ogulina, Karlovački tamburaški orkestar i Dječji tamburaški orkestar kulturno-umjetničkog društva Rečica.

22. 4. 2010. Nova knjiga Danka Plevnika „Tko je vaš najbolji čitalac“. Predstavljanje knjige Danka Plevnika „Tko je najbolji vaš čitalac“ održano je u Ilirskoj dvorani Gradske knjižnice.

27. 4. 2010. Izložba Igora Čepurkovskog Izložba crno-bijelih fotografija „Svjetlo i sjene“ Igora Čepurkovskog otvorena je u izložbenom salonu „Ljudevit Šestić“ karlovačke Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“.

5. 5. 2010. Proljetni koncert” Glazbene školeTradicionalni „Proljetni koncert“ učenika i nastavnika karlovačke Glazbene škole na kojem jednom godišnje nastupaju svi ansambli škole, održao se u Domu OS „Zrinski“. U programu su sudjelovali komorni sastavi udaraljkaša, harmonikaša te komorni sastav „Euterpa“.

5. 5. 2010. Izložba Davora ŽilićaU karlovačkoj galeriji „Vjekoslav Karas“ je otvorena izložba Davora Žilića, aka-demskog slikara iz Petrinje.

7. 5. 2010. Predstavljanje knjige „Zrinski, Međimurje i reformacija“U Starom gradu Ozlju je održana promocija knjige Gene S. Whiting „Zrinski, Me-đimurje i reformacija“. Knjigu je izdao Bogoslovni institut Zagreb, a njeno predstavljanje u Ozlju organi-zirali su Zavičajni muzej Ozalj, Gradska knjižnica i čitaonica „Ivan Belostenec“, Pučko otvoreno učilište „Katarina Zrinska“ – Ozalj, Matica hrvatska Ozlja i Druž-ba „Braća Hrvatskoga Zmaja“.

10. 5. 2010. Predstavljanje knjige prof. Jovana Mirića„Kosovo i druge teme“, naslov je knjige profesora Jovana Mirića, koja je predstav-ljena u Gradskoj knjižnici „Ivan Goran Kovačić“. Organizator predstavljanja je bio karlovački pododbor Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“, a o knjizi su govorili Dejan Jović, Danko Plevnik, urednik Čedomir Višnjić i sam autor Jovan Mirić.

244

11. 5. 2010. CD „Kao leptir“ Andrije Jana MalkočaPredstavljanje novog CD-a „Kao leptir“ Andrije Jana Malkoča održano je u prosto-rijama Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“. Gost je bio poznati hrvatski glazbenik, tekstopisac i skladatelj Drago Mlinarec.

11. 5. 2010. „Priča o kotaču“ u Gradskom muzejuKazališnu predstava „Priča o kotaču“ Kazališta „Mala scena“ iz Zagreba je održana u Gradskom muzeju. Predstava je bila namijenjena najmlađoj publici. Tako su naj-mlađi Karlovčani mogli uživati u izvedbi Kazališta „Mala scena“ iz Zagreba, priču je pričala glumica Vitomira Lončar.

12. 5. 2010. Koncert pijanistice Sretne MeštrovićU koncertnoj dvorani karlovačke Glazbene škole je održan koncert pijanistice Sret-ne Meštrović, profesorice na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Na programu je bilo sedam stavaka iz ciklusa „Dvadeset pogleda na dijete Isusa“ francuskog skladatelja Oliviera Messiaena.

22. 5. 2010. Simpozij KA - ogranka Hrvatske paneuropske unijeKarlovački ogranak Hrvatske paneuropske unije je organizirao simpozij pod nazi-vom „Načela supsidijarnosti i solidarnosti i njihova važnost za razvoj, demokra-tizaciju i humanizaciju društva“. Simpozij je otvorio domaćin, predsjednik kar-lovačkog ogranka dr. Marijan Pavan. Na skupu je govorio i predsjednik Hrvatske paneuropske unije prof. dr. Pavao Barišić te počasni predsjednik, akademik Mislav Ježić. Simpozij je održan u Gradskom kazalištu “Zorin dom”.

26. 5. 2010. Knjiga: „Ulica iznad duge“ Knjiga Karlovčanke Biserke Schmuck je predstavljena na druženju u VBZ knjižari u Radićevoj ulici. Uz autoricu, o knjizi su govorili Daliborka Dobranić i Vladimir Štranjger.

28. 5. 2010. XXXIII. svibanjski zdravstveni daniU Karlovcu su održani XXXIII. svibanjski zdravstveni dani.Mjesto održavanje je “Zorin dom”, a glavne teme: „Neurologija-novosti u kliničkoj medicini, moždani udar i 25. godina Centra za dijalizu Opće bolnice Karlovac“. Predavači su bili liječnici s neurologije Opće bolnice Karlovac i Centra za dijalizu, te pozvani predavači iz Zagreba.

29. 5. 2010. Sajam vlastelinstva Karlovčani i svi posjetitelji Sajma su mogli vidjeti i naučiti nešto o običajima iz starih vremena te sami sudjelovati u prikazu dijelova povijesti.Uz vitezove, krvnike, plesače, sokolare, streličare, sve koji su posjetili Sajam za-bavljali su i „Dubovački bubnjari“ te „Dubovačke gombarice“. Organizator Sajma vlastelinstva je Udruga Bratstvo svetog Mihovila.

245

1. 6. 2010. Premijera „Kritike“Na repertoaru Gradskog kazališta Zorin dom je bila premijerna suvremena plesna predstava „Kritika“. To je plesni performans koji spaja fotografiju i pokret. Autorica Katarina Đurđević potpisuje i koreografiju zajedno s Adrijanom Barbarić-Pevek.

8. 6. 2010. Predstavljanje knjige „Zašto volim Karlovac?“Društvo Karlovčana i prijatelja Karlovca iz Zagreba je u Gradskoj knjižnici „Ivan Goran Kovačić “ predstavilo knjigu „Naših 10 godina - Zašto volim Karlovac?“.

9. 6. 2010. Predstavljena knjiga Slavka MihalićaU Palači Matice hrvatske u Zagrebu je javnosti predstavljena knjiga izabranih pje-sama karlovačkog pjesnika Slavka Mihalića „Pjesme“. Knjigu je uredio akademik Ante Stamać. O književnom djelu Slavka Mihalića govorili su predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić, te Ante Stamać, Tonko Maroević i Ernest Fišer. Uz izbor an-tologijskih Mihalićevih stihova objavljeni su i njegovi prozni zapisi o suvremenim hrvatskim književnicima.

10. 6. 2010. Izložba slika Tatjane Kreštan.U likovnom salonu „Ljudevit Šestić“ u Gradskoj knjižnici otvorena je izložba slika Tatjane Kreštan. Motivski to su pejzaži i vedute.

10. 6. 2010. Izložba slika Vanje KrmpotićS motivima pejzaža i veduta predstavila se karlovačka slikarica Vanja Krmpotić u galeriji ZILIK. Uz za nju karakterističnu tehniku akvarela, prvi put je izložila i obimniji opus ulja na platnu. O izložbi je govorio likovni kritičar Stanko Špoljarić, koji je i autor kataloškog teksta.

10. 6. 2010. Izložba slika članica ULAKAPet keramičarki, članica ULAKA, izložilo je radove u galeriji udruženja. Izložbu je otvorio predsjednik ULAKA Mirko Komuškić, a radove su izložile keramičarke Maja Butković, Vesna Čulig, Lidija Maček - Stanić, Snježana Papst i Štefica Pa-vlaković.

17. 6. 2010. Izložba fotografijaU galeriji Studentskog centra u Karlovcu je otvorena prva izložba fotografija Lane Ćosić. Lana Ćosić akademska je flautistica i nastavnica flaute na Glazbenoj školi u Karlovcu.

17. 6. 2010. Karlovac - jedini grad u Hrvatskoj ima parfem kao suvenirUdruga “Paviljon Katzler“ je u Gradskoj knjižnici „Ivan Goran Kovačić“ pred-stavila originalni i u Hrvatskoj jedinstveni suvenir, kolekciju od sedam parfema nazvanih „Karlovački parfem“, u bočicama koje imaju kolekcionarsku vrijednost. Kreator parfema je Stribor Marković.

28. 6. 2010 Međunarodna škola gitareKoncertom gitarističkog dua Nataša Klasinc i Miroslav Lončar te dua gitarista Žar-ko Ignjtaović i flautist Cvetko Kobal u crkvi Presvetog trojstva počela je u Kar-lovcu 11. Međunarodnu škola gitare u organizaciji karlovačke Glazbene škole i karlovačkog gitariste i kompozitora Miroslava Lončara.

246

28. 6. 2010. Etno jazz festivalČetvrti Međunarodni etno jazz festival u organizaciji karlovačke udruge „Orpheus“ počeo je u Parku Veleučilišta nastupom glazbenika Dalibora Mateše koji je izveo program na bocama „Dobro ugođene boce“. Nastupili su još i Plesni centar Studio- 23, Lejla Jusić i ansambl Buzz.

29. 6. 2010. Novo „Svjetlo“Karlovački ogranak Matice hrvatske predstavio je u “Zorin domu” novi broj svog časopisa za kulturu, umjetnost i društvena zbivanja „Svjetlo“. Novi broj „Svjetla“ s oznakom 1-2 za 2010. godinu ima 260 stranica, a u 15 temat-skih odjeljaka objavljeno je 28 tekstova od 27 autora.

2. 7. 2010. Izložba Branke KopetiU galeriji ZILIK u Radićevoj ulici je otvorena izložba slika zagrebačke autori-ce Branke Kopeti. Do sada je samostalno izlagala 20-ak puta. Njezino slikarstvo kritika je označila kao sintezu predmetnog i apstraktnog, a autorski je usmjerena na uporno variranje nekoliko prepoznatljivih i dobro zamišljenih likovnih motiva. Tekst za katalog izložbe napisao je likovni kritičar Stanko Špoljarić.

2. 7. 2010. Danielu Butali nagrada triennalaVeliku nagradu 5. hrvatskog triennala akvarela dobio je karlovački akademski sli-kar Daniel Butala, objavio je organizator Triennala Galerija „Vjekoslav Karas“ Gradskog muzeja u Karlovcu.

4. 7. 2010. Otvoren Međunarodni festival folkloraNa košarkaškom igralištu u Šancu je svečano otvoren 13. međunarodni festival folklora „ZABA 2010“ u organizaciji Folklornog ansambla „Matija Gubec“.

6. 7. 2010. Izložba novina i časopisa Od „Der Pilgera“ do „Karlovačkog tjed-nika“ U Gradskoj knjižnici „Ivan Goran Kovačić“ je otvorena izložba novina i časopisa Od „Der Pilgera“ do „Karlovačkog tjednika“ te predstavljena knjiga Slavka Mi-halića „Stalan izazov umjetničkog djela“, u izdanju Gradske knjižnice. Izložbu je pripremila Rosana Mikulić. Knjigu „Stalan izazov umjetničkog djela“ akademika Slavka Mihalića pripremila je Irena Lukšić, a čine je tekstovi koje je Mihalić objavljivao u listu za kulturu „Telegram“. Predstavljanju Mihalićeve knjige nazočili su i gradonačelnik grada Karlovca Damir Jelić i dopredsjednik Matice hrvatske Stjepan Sučić

8. 7. 2010. Aukcija slika u Franjevačkom samostanu - „Bog ljubi vesela darivatelja” naziv je tematske izložbe umjetničkih slika, ručnih radova i suvenira koja je postavljena u prostorijama samostana crkve Presvetog Trojstva. Izložene umjetničke slike stvarane su na nedavno održanoj likovnoj koloniji, a po-vodom obilježavanja Dana grada Karlovca.

247

9. 7. 2010. Izložba o karlovačkim glazbenicima„Sentimentalno zabavno-glazbeno putovanje“ naziv je izložbe fotografija što je otvorena u Gradskom muzeju u Karlovcu.Fotografije su iz zbirke glazbenika Ljubomira Vidovića, koji je inicirao i pripremio izložbu, te Darka Markulina i Bore Mrkalja. Izložbu čini 312 fotografija karlovač-kih glazbenika i ansambala koji su djelovali u Karlovcu od 1928. godine do sada. Prigodom otvorenja izložbe govorili su Božo Tuhtan, Želimir Babogredac te Josip Perković, a nastupila je gitaristica Ana Vidović.

11. 7. 2010. „Karlovački parfem“.Karlovačka Udruga „Paviljon Katzler“ predstavila je ispred svog paviljona na početku Radićeve ulice jedinstveni karlovački suvenir kolekciju „Karlovački parfem“. Ujed-no je održana i radionica o kreaciji parfema, koju je vodio Stribor Marković. Nastupila je i grupa „Black and White“.

12. 7. 2010. Uručena nagrada „Zdravko Pucak“U knjižnici za mlade zagrebačkoj pjesnikinji i novelistici Nevi Lukić uručena je ovogodišnja nagrada grada Karlovca i Matice Hrvatske Karlovca za mlade pjesnike „Zdravko Pucak“.Odluku o nagradi donijelo je prosudbeno povjerenstvo u kojem su bili predsjednik Stjepan Čuić te članice Neda Omrčen i Draženka Polović. Neva Lukić čitalačkoj je publici znana po zbirci priča „Ljudi bez parka“ te po brojnim književnim i likovnim kritikama. Nagrada „Zdravko Pucak“ uključuje i objavljiva-nje njezinog nagrađenog rukopisa „Haljina obscura“ kao zasebne knjige. Povelju Nevi Lukić uručio je predsjednik Ogranka Matice hrvatske iz Karlovca Ivan Pe-coja, a plaketu s likom Zdravka Pucaka pročelnica Upravnog odjela za prosvjetu i kulturu grada Karlovca Hrvojka Božić. O značaju nagrade „Zdravko Pucak“ govo-rila je Neda Omrčen.

29. 7. 2010. Tribina „Nekažnjeni zločini iz doba komunizma“Na tribini su govorili povjesničar Ivan Čizmić, Božo Vukušić i Ante Sarić.

30. 7. 2010. U Gradskom muzeju predstavljen novi katalogKatalog je objavljen u ediciji „Katalozi i monografije“ i bogato je opremljen foto-grafijama, a tekst je na hrvatskom i engleskom jeziku. Autorica kataloga je vodite-ljica odjela Domovinskog rata Gradskog muzeja u Karlovcu Ružica Stjepanović, a stručni savjetnici su povjesničar Nikica Barić te Dubravko Halovanić i Tomo Mrkonja, dok je autor fotografija Goran Vranić.

1. 8. 2010. Esperantisti Kupom od Karlovca do SiskaEsperantisti su za ovu priliku pripremili i poruke mira koje su u bocama spustili u rijeku Kupu. Jelka Glumičić članica Esperanto društva iz Karlovca je pozvala sve, osobito mla-de, da se uključe u društvo i da time doprinesu kulturnoj raznolikosti našeg grada, što je i cilj samog esperanta.

248

4. 8. 2010. Fotomonografija o „Oluji“Član uredništva foto-monografije Josip Tomačić, ratni zapovjednik 110. brigade Hrvatske vojske, govorio je o motivaciji da se knjiga objavi prije svega zbog uspo-mene na one kojih više nema te kao zahvala svima koji su Hrvatskoj vojsci pomogli u oslobađanju Domovine. Autor i koautor više knjiga o Domovinskom ratu i član uredništva ove foto-monografije Martin Barić naglasio je da je u „Oluji“ s hrvatske strane sudjelovalo na Zbornom području Karlovac 17 740 vojnih obveznika, pogi-nulo ih je 33, a 262 su ranjena ili stradala na drugi način, od kojih 11 izrazito teško. Stožerni brigadir Ivan Polović pročitao je pismo ratnog zapovjednika Zbornog po-dručja Karlovac general - pukovnika Miljenka Crnjca, koji zbog bolesti nije mogao biti nazočan na skupu, a zatim je prikazan 45- minutni dokumentarni film o „Oluji“ na karlovačkom području.

27. 8. 2010. „Nepokoreni grad“.Otvorenjem izložbe fotografija u Centru za mlade na Gazi je počeo Festival nezavi-sne kulture „Nepokoreni grad“. U deset dana posjetiteljima su ponuđene kazališne predstave, performansi, radionice, filmovi, svirke i partiji.

27. 8. 2010. „LED Fest 2010“Na poligonu Kinološkog kluba Karlovac održan je treći po redu „Led Fest“.

27. 8. 2010. Dani pivaPo 24. put u karlovačkom Športsko rekreacijskom centru “Korana” su započeli Dani piva, tradicionalna manifestacija pivarstva i zabave.

2. 9. 2010. Izložba „Đački ljetni dani“. Na Odjelu za djecu i mladež Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“ postavljena je izložba radova učenika s radionica u sklopu „Đačkih ljetnih dana“. Izloženi su radovi nastali u edukativnoj kreativnoj radionici „Škola stripa“ i „Upoznajmo i skupljajmo poštanske marke“, literarno-likovnoj radionci „Svijet u kakvom bismo željeli živjeti“ te u likovnim radionicama „Kamen, more – ljeto“ i „Fensi - šmensi“.

9. 9. 2010. Filatelistička izložba u KnjižniciIzloženi su likovni radovi djece koja su bila sudionici ljetošnje edukativne radioni-ce u Gradskoj knjižnici na temu nastanka i oblikovanja poštanske marke. Početkom 9. mjeseca 2010. karlovački filatelisti objavili su i novi broj časopisa „Glasonoša“, a objavljen je poštanski žig i poštanska koverta na temu 15. godišnjice Lovačkog saveza Karlovačke županije. Karlovački filatelisti sudionici su otvorene Nacionalne filatelističke izložbe „Croa-tica 2010“ u zagrebačkom Tehničkom muzeju.

10. 9. 2010. Izložba Ivane MaradinIzloženo je 20-ak radova u kombiniranoj tehnici akvarela i crteža bliskih apstrakciji. Tekst u katalogu napisao je likovni kritičar Nikola Albaneže.

249

13. 9. 2010. Nova knjiga Zdravka Švegara U povodu izdavanja knjige Zdravka Švegara „U vrtlogu novinarstva“ u Gradskoj knjižnici „Ivan Goran Kovačić“ je održana konferencija za novinare. Konferenciju su održali u ime izdavača ravnateljica Gradske knjižnice Frida Bišćan, pročelnik Županijskog upravnog odjela za prosvjetu Željko Šančić, predsjednik Karlovač-ke športske zajednice Zdravko Marčetić i član Izvršnog odbora Hrvatskog zbora sportskih novinara Marijan Bakić.

13. 9. 2010. Izložba u galeriji “Vjekoslav Karas” U galeriji „Vjekoslav Karas“ karlovačkog Gradskog muzeja otvorena izložba 26. susreta neprofesionalnog likovnog stvaralaštva Hrvatske. Od 253 zaprimljena rada povjerenstvo Hrvatskog sabora kulture u sastavu Aleksandra Goreta, akademska slikarica i voditeljica Galerije „Vjekoslav Karas“, Zoran Homen, slikar i ravnatelj Gradskog muzeja u Križevcima, i Stanko Špoljarić, viši kustos Umjetničkog pa-viljona u Zagrebu, izabralo je za radove 117 autora iz 20 likovnih udruga. Glavnu nagradu Hrvatskog sabora kulture dobio je Ivo Ostojić, član „Likovne grupe 69“ iz Zagreba.

13. 9. 2010. 15. Filmska revija mladeži i 3. Four River Film FestivalPrikazan je ukupno 91 film, a Grand Prix dobio je animirani film bajkovite motivi-ke „Poljubac mačkice“ Gyeonggi Art School iz Južne Koreje. Najbolji film po glasovanju publike je film „Buđenje“ S.R.F.A. Yung You College iz Kine. Nagrada „Žuta zastava“ za film koji na poseban način govori o nenasilju odlazi u Belgiju u Carnera – ERC studio mladih filmaša za film „Hudud“. Animirani film nagrađen jednom od glavnih nagrada je onaj koji govori o tragičnom životu djece u Palestini.

13. 9. 2010. Predstavljena knjiga Vladimira CvitanovićaU karlovačkom Gradskom kazalištu “Zorin dom” javnosti je uz nazočnost preko sto uzvanika predstavljena knjiga Vladimira Cvitanovića „Karlovački politički plu-ralizam od 1989. do 1999. godine“. O knjizi su govorili recenzenti Danko Plevnik i Mladen Muić.

20. 9. 2010. Smotra koreografiranoga folkloraXII. županijska smotra koreografiranoga folklora održana je u “Zorin domu”. Na-stupili su kulturno-umjetnička društva „Klek“ iz Ogulina i „Sveti Juraj“ iz Draga-nića te Folklorni ansambl „Matija Gubec“ iz Karlovca.

22. 9. 2010. Predstavljenje knjige Georgija Para„Pospremanje“ je naziv knjige Georgija Para koja je predstavljena u Zorin domu. Uz autora na priredbi su sudjelovali teatrolog i dramski pisac Nino Škrabe, Dražen-ka Polović i izdavač knjige Josip Pandurić. Učenici karlovačke Gimnazije Ivana Paljug, Lorena Kovačević i Nikola Tufeković čitali su ulomke iz knjige.

Hrvoje Cvitanović

POPIS ČLANOVA OGRANKA MATICE HRVATSKE U KARLOVCU 2010. GODINE

Prezime i ime Mjesto Adresa

BAHORIĆ STJEPAN 47201 DRAGANIĆI Budrovci 122BAKIĆ MARIJAN — Maksimilijana Vrhovca 13BARIĆ IVAN — Donja Gaza 5BENCETIĆ JOSIP 47201 DRAGANIĆI Bencetići 15BENIĆ ALFONS 47251 BOSILJEVO Bosiljevo 18BENIĆ MLADEN 47250 DUGA RESA Stjepana Radića 53BIANKINI BOŽIDARKA 47000 KARLOVAC Tadije Smićiklasa 23BISCHOF BISERKA — Frana Kurelca 3BIŠĆAN PETAR — Domobranska 73BIŠĆAN PETAR — Luščić 41cBOSIO ANTUN — Bartola Kašića 4BOŽIĆ HRVOJKA — Bašćinska cesta 15BOŽIĆ MLADEN — Donje Pokupje 60BRADAČ IVICA 47201 DRAGANIĆI Bencetići 23BRLIĆ ZLATKO 10000 ZAGREB Medvedgradska 22BROZOVIĆ-NOVOSEL TANJA 47000 KARLOVAC Marmontova aleja 18aBUBAŠ JOSIP — Gaza naselje 9aBUČAR ZLATKO Dom „Sveti Antun“, Klc. Ivana Kukuljevića 2BUTALA DANIJEL 47000 KARLOVAC Trg J. Jurija Strossmayera 7BUTKOVIĆ JUSTINA — Frana Kurelca 8BUTKOVIĆ TOMISLAV — Luščić 41bFRANJO CAPAN — Izidora Kršnjavoga 4BCURMAN BERISLAV — P. Rittera Vitezovića 10CETINJANIN NEDJELJKO — Pivovarska 5CVITANOVIĆ HRVOJE — Ivana Meštrovića 1ACVITANOVIĆ IVAN — Tina Ujevića 5CVITANOVIĆ VLADIMIR — Ivana Meštrovića 1AČAUŠIĆ ANTONIJA — Bartola Kašića 4ČEŠKIĆ TOMISLAV — Banija 29/1ČULIG IGOR — Vladka Mačeka 14AČULIG MIRKO — Sarajevska 3AČUNKO STJEPAN — Banija 20ČUNKO VELIMIR — Banija 20DEMETER IGOR — Sarajevska 3 b/2DELIĆ DUBRAVKO — S. Strahimira Kranjčevića 14DIJAČIĆ ZDENKO — Galović brdo 17DIMNJAKOVIĆ IGNACIJE — Donja Švarča 42DRONJIĆ MATIJA — Marmontova aleja 26FANCEV NEDA — Domobranska 3FOSCHIO BRUNO — Frana Supila 21

251

FRANIĆ VELIMIR — Bartola Kašića 3FURAČ SABINA — Vučjak 52GAJŠEK PREDRAG — Miroslava Krleže 4GARIĆ MLADEN — Trg kralja P. Svačića 2GERBER ZVONIMIR — Abela Lukšića 2GERBER NADA — Abela Lukšića 2GRAHOVAC BRANIMIR — Tadije Smičiklasa 7AGRČIĆ MARINA — Ante Starčevića 15GRŽAN NIKOLA — Izidora Kršnjavoga 10HAKENBERG ANTUN — Andrije Hebranga 18fHALOVANIĆ DUBRAVKO — Stanka Vraza 42 fHAUPTFELD TOMISLAV — Prešernova 17HORVAT JOSIP 47250 DUGA RESA Mrzlo Polje 198HORVAT JURAJ 47000 KARLOVAC Miroslava Krleže 6HRELJAC ZVONIMIR — Boškovićeva 29IVASIĆ DANICA — Zagrebačka 2JANKOVIĆ DARIO 47000 KARLOVAC Izidora Kršnjavoga 12JANKOVIĆ JOSIP — Tadije Smićiklasa 11JELIČIĆ ANA — Vladka Mačeka 11JELIĆ DAMIR — Grge Tuškana 12JELIĆ GORAN — Bartola Kašića 2JOVIĆ ANTO — Nikole Šebetića 4JUREŠA MIROSLAVA — Frana Kurelca1CJUREŠA ZVONIMIR — Frana Kurelca1C KATUŠIN NEDJELJKO 47250 DUGA RESA Sv. Petar Mrežnički 33KEKIĆ MATO — Marmontova aleja 33KLEŠIĆ IVAN — Sarajevska 6 a/IVKODRIĆ MIROSLAV — Miroslava Krleže 6KOLER JULIJA — Stanka Vraza 42FKOTUR ŽARKO 47212 POPOVIĆ BRDO Popović brdo 62KOVAČEVIĆ BOŽIDAR — Senjska 6/IIIKRAJAČIĆ IVAN — Ante Starčevića 13KRUHEK MILAN — Miroslava Krleže 2 c/ILADEŠIĆ FRANJO — Tadije Smićiklasa 13LAIĆ MIJO — Donje Pokuplje 72 aLASIĆ VIŠNJA 47250 DUGA RESA Bana Josipa Jelačića 30LUKAS ANTUN ŽELJKO 47000 KARLOVAC Donja Švarča 25LUKŠIĆ IRENA 47250 DUGA RESA Bana J. Jelačića 14MAJETIĆ GORAN 47000 KARLOVAC Skopska ulica b.b.MALOVIĆ BRANKO — Senjska 11MALOVIĆ MIRKO — Augusta Cesarca 4MARADIN MLINAC NIKOLINA — Kupska 2MAVRETIĆ ŽELJKO — Jamadolska 41MAŽURAN ŽELJKO — Dr. Milana Nemičića 8MEJAŠKI LJUDEVIT — Vučjak 42aMIHOLOVIĆ KATICA — Tuškanova 4MILIČEVIĆ NEVEN — Miroslava Krleže 15

252

MILKOVIĆ VLADIMIR — Miroslava Krleže 25MITREČIĆ ANKICA — Jurja Križanića 24MITREČIĆ ZVONKO — Jurja Križanića 24MOGUŠ DAVORKA — Luščić 6MRAVUNAC NIKOLA — Tadije Smićiklasa 8MRZLJAK IVAN — Aleksandra Majdera 4MUIĆ MLADEN — Banija 56MURGANIĆ NADA — Bartola Kašića 7MURKO ZORAN — P. Rittera Vitezovića 4NEIMAREVIĆ NEVENKA — Josipa Šipuša 3NEJAK FRANJO — Tadije Smićiklasa 7dNIKOLIĆ VESNA — Celestina Medovića 3ANOVOSEL IVAN — Đuke Bencetića 11OMRČEN NEDA — Banija 51/IORŠANIĆ STANISLAV — Grge Tuškana 12ORŠANIĆ VERA — Grge Tuškana 12PAKŠI MIŠO — Miroslava Krleže 1DPAPAC VESNA — Stanka Vraza 37PAVAN MARIJAN — Andrije Hebranga 3PEČARIĆ IVAN — Senjska 10PECOJA IVAN — Novaki 38PECOJA-MEDUNIĆ SLAVICA — Novaki 38PERŠE DRAGUTIN — Celestina Medovića 3PERŠE MARIJA — Celestina Medovića 3PERŠIN VLADIMIR — Hrvatske bratske zajednice 11PETRUNUĆ-TEK ŽELJKA — Zagrebačka 73PLANINAC ELVIRA — Donja Švarča 71PREGLEJ MIROSLAV 47000 KARLOVAC Šetalište dr. Franje Tuđmana 7RADE-JAGAŠ DUBRAVKA — Jamadolska 25RADEČIĆ DUŠANKA — Tadije Smićiklasa 15RADOVINOVIĆ RADOVAN — Pivovarska 5RAGUŽ KREŠIMIR 10000 ZAGREB Peruanska 10RAPIĆ IVO 47000 KARLOVAC Grge Tuškana 2RAPIĆ MIRICA — Grge Tuškana 2RATAIĆ IGNAC 47201 DRAGANIĆ Lug 27ROŽMAN BRANKO — Sarajevska 2ROŽMAN HRVOJE — Jamadolska 26ROŽMAN MAJA 47000 KARLOVAC Jamadolska 25ROŽMAN STANISLAV — Jamadolska 26SAIN ŽELIMIR — Krakja Zvonimira 3ASCHMUCK BISERKA — Bartola Kašića 4SEITER PETRA — Sarajevska 8SEITER DANKO — Sarajevska 8SELJAN RENATA — Donja Jelsa 200SEVER DRAGICA — Tadije Smićiklasa 25ASKUKAN MLADEN — Domobranska 8SLAVICA MIRJAN — Abela Lukšića 2

253

SOBO KATICA — Jamadol 9STANIŠIĆ BOŽICA — Primorska 20STARČEVIĆ ANTE — Ivana Gorana Kovačića 2SUMINA-LAUFER NIKOLA — Josipa Šipuša 2ŠEGAVIĆ LJILJANA — Mostanje 107ŠEGAVIĆ IRENA — Mrežnički zatok 1AŠIPEK MIROSLAV — Vatroslava Lisinskog 3ŠKRABEC ANTUN 51280 RAB Mundanije 188AŠUTIĆ JADRANKA 47000 KARLOVAC Miroslava Krleže 8TARNIK ZVONIMIR — Kralja P. Krešimira IV. 4aTONŽETIĆ IVAN — Kovačićevo brdo 22TOPLAK IVANKA — M. Nemičića 8TUDIĆ IVAN — Donja Švarča 4ATURKOVIĆ VLADIMIR — Jelaši 56ATUŠETIĆ ANTONIJA — Ante Starčevića 21TUŠETIĆ TANJA — Ante Starčevića 21TUŠKAN EMIL — Rakovac 21TUŠKAN-ŠIKIĆ MARIJA — Ljubljanska 51VALJO VELIMIR 47250 DUGA RESA Stara cesta 48/1VAJDIĆ MARTIN 47000 KARLOVAC Domobranska 20bVERGOT ZLATKO — Ivana Meštrovića 12/IXTYROLT BOŽIDAR — Grge Tuškana 18bVINKOVIĆ DUBRAVKO — Vrbanićev perivoj 1/1VINKOVIĆ KRISTINKA — Vrbanićev perivoj 1/1VINKOVIĆ RUŽICA — Vrbanićev perivoj 1/1VITAS BORIVOJ — Sarajevska 1VITAS MARIJA — Sarajevska 1VOLOVIĆ JOSIP 47273 DONJE PRILIŠĆE Donje Prilišće 40VRHOVSKI STJEPAN 47000 KARLOVAC Mostanje 37VRTODUŠIĆ ANTUN — Vladsimira Nazora 20bVUKELIĆ BRANKO — Tušilovački Cerovac bbVULJANIĆ NIKOLA — Antuna Gustava Matoša 14bVYROUBAL VESNA — Milana Nemičića 12ZDELAR FERDO 47201 DRAGANIĆ Goljak 24ŽIVČIĆ VESNA 47000 KARLOVAC Logorište 3ŽUPANIĆ JASNA — Maksimiljijana Vrhovca 19/II

Ukoliko nam se u popisu potkrala bilo kakva pogrješka ili propust unaprijed se isprićavamo

našim članovima i molimo da se u vezi ispravka jave našem uredništvu ili tajniku u našem

sjedištu u uredovno vrijeme.

Dubravko Vinković

NAPUTAK AUTORIMAZA SURADNJU U “SVJETLU”

Molimo cijenjene suradnike da svoje radove dostavljaju uredništvu časopisa (Mi-hovila Pavleka Miškine 3, p.p. 29).

Svi prilozi moraju biti pisani na računalu: u jednom primjerku otipkanom na papiru formata A4, u dvostrukom proredu, te snimljeni na CD ili USB memory stick.

Slikovni materijal dostaviti u originalu; navesti autore fotografija.

Uredništvo “Svjetla” objavljuje tekstove i druge priloge uz uvjet da već nisu u istom obliku objavljeni u drugim časopisima ili knjigama.

Autor je odgovoran za podatke, koje iznosi u svome članku.

Molimo autore da uredništvu pritom dostave popratni dopis iz kojega se vidi iska-zana želja za objavljivanjem rada u “Svjetlu” uz navedene podatke: ime i prezime, naslov rada, broj stranica i vrstu priloga.

Potrebno je napisati i: adresu autora, broj telefona, e-mail, broj žiro-računa i ime banke.

Ako autor prvi put dostavlja svoj prilog za objavljivanje, potrebno je napisati slje-deće podatke iz životopisa: mjesto i godinu rođenja, školsku spremu, na vesti naslo-ve najvažnijih objavljenih radova; zbirke, knjige i sl., godinu njihova objavljivanja te zaposlenje.

Uredništvo pridržava pravo prispjele radove urednički prilagoditi standardi ma hr-vatskoga književnoga jezika.

Uredništvo

255

CJENIK IZDANJA MATICE HRVATSKE - OGRANAK KARLOVACZlatko Gursky: SVJETLOTISKARSTVO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40,00 knSlavko Mihalić: NOVI HRVATSKI PJESNICI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30,00 knStjepan Mihalić: ĆASKANJA U SUTON . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80,00 knIvan Mažuranić: HERVATI MADJAROM . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25,00 knMarinko Marinović: TRAGOM HRVATSKE DUŠE . . . . . . . . . . . . . . . . 60,00 knNikola Mareković: TOPUŠĆANSKA ZBILJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60,00 knŽeljko Mavretić: KARLOVAČKE ŠETNJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30,00 knIvan Pucak: OBLACI NAD ZJENICOM SREĆE. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30,00 knZdravko Pucak: PLAHA INTIMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30,00 knGrupa autora: NK TURBINA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30,00 knJosip Šipuš: TEMELJ ŽITNE TRGOVINE. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65,00 knIvan Derkos: GENIUS PATRIAE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35,00 knGeorgij Paro: TEATRALIA DISJECTA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50,00 knJosip Bratulić: MATRIX CROATICA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40,00 knImbro Tkalac: MLADENAČKE USPOMENE IZ HRVATSKE . . . . . . . . 60,00 kn Rade Radovinović: MATICA HRVATSKA U KARLOVCU . . . . . . . . . 120,00 knRudolf Strohal: GRAD KARLOVAC OPISAN I ORISAN . . . . . . . . . . 150,00 knDragojla Jarnević: DNEVNIK. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 150,00 knSVJETLO – 1884. (pretisak, uvezano) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 175,00 knSVJETLO (stari brojevi do 2004.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10,00 knSVJETLO (od 2005.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20,00 knVladimir Cvitanović: KARLOVAČKI POLITIČKI PLURALIZAM . . . . 200,00 kn

Ova izdanja možete kupiti u Matici hrvatskoj Ogranak Karlovac, Ul. M. Pavleka Miškine 3, tijekom uredovnog vremena ponedjeljkom, srijedom i petkom od 10 do 12 sati, ili narudžbom (poštarinu plaća naručitelj).

256

Tiskanje ovog dvobroja završeno je u 30. studenoga 2010.

www.matica-hrvatska-karlovac.hr

svjetlo 3-4_2010

Documents