sveuČiliŠte u rijecioliver.efri.hr/zavrsni/326.b.pdfkao objekt zaštite uzima ekološki sustav i...

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

Mateja Lilek

EKOLOŠKI POREZI U ZEMLJAMA OECD – A I REPUBLICI HRVATSKOJ

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2013

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

EKOLOŠKI POREZI U ZEMLJAMA OECD – a I REPUBLICI HRVATSKOJ

DIPLOMSKI RAD

Kolegij: Usporedni porezni sustavi

Mentor: dr.sc. Helena Blažić

Studentica: Mateja Lilek

Financije i bankarstvo

0081111043

Rijeka, rujan, 2013.

iii

KAZALO

1. UVOD ..................................................................................................................................................5

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja ..........................................................................................5

1.2. Radna i pomoćne hipoteze ............................................................................................................6

1.3. Svrha i cilj istraživanja ..................................................................................................................6

1.4. Znanstvene metode ........................................................................................................................7

1.5. Struktura rada ................................................................................................................................7

2. OBILJEŽJA POLITIKE ZAŠTITE OKOLIŠA ...................................................................................8

2.1. Pojam i razvoj politike zaštite okoliša ...........................................................................................8

2.2. Ciljevi i načela politike zaštite okoliša ........................................................................................10

2.3. Karakteristike instrumenata politike zaštite okoliša ...................................................................11

2.3.1. Regulacijski instrumenti .......................................................................................................12

2.3.2. Ekonomski instrumenti ........................................................................................................13

2.3.3. Dobrovoljni sporazumi i ugovori ........................................................................................15

2.4. Financiranje politike zaštite okoliša ............................................................................................16

3. OBILJEŽJA EKOLOŠKIH POREZA ...............................................................................................17

3.1. Pojam i razvoj ekoloških poreza .................................................................................................18

3.2. Vrsta i uloga ekoloških poreza ....................................................................................................19

4. EKOLOŠKI POREZI U ZEMLJAMA OECD – A ............................................................................22

4.1. Uvođenje ekoloških poreza u zemlje OECD –a ..........................................................................23

4.2. Klasifikacija ekoloških poreza ....................................................................................................25

4.3. Prihodi od ekoloških poreza ........................................................................................................28

4.4. Oporezivanje energije i goriva ....................................................................................................32

4.4.1. Porezi na motorna goriva .....................................................................................................32

4.4.2. Porez na ugljik ......................................................................................................................34

4.4.3. Porezi na ugljen i koks .........................................................................................................37

4.4.4. Porez na električnu energiju .................................................................................................39

4.5. Porezi na motorna vozila i ostali ekološki porezi ........................................................................41

4.5.1. Porez na motorna vozila .......................................................................................................41

4.5.2. Ostali ekološki porezi ...........................................................................................................43

4.6. Izuzeća, snižene porezne stope za ekološke poreze i povratni mehanizmi .................................45

5. EKOLOŠKI POREZI U REPUBLICI HRVATSKOJ .......................................................................48

5.1. Stanje okoliša i problemi zaštite okoliša u Republici Hrvatskoj .................................................48

5.2. Politika i financiranje zaštite okoliša u Republici Hrvatskoj ......................................................50

iv

5.3. Energetski porezi .........................................................................................................................52

5.4. Porezi na motorna vozila .............................................................................................................54

5.4.1. Poseban porez na motorna vozila .........................................................................................55

5.4.2. Porez na cestovna motorna vozila i porez na plovila ...........................................................59

5.4.4. Posebna naknada za okoliš za vozila na motorni pogon ......................................................59

5.5. Vodna naknada ............................................................................................................................60

5.5.1. Vodni doprinos .....................................................................................................................61

5.5.2. Naknada za uređenje voda ....................................................................................................62

5.5.3. Naknada za korištenje vode ..................................................................................................64

5.5.4. Naknada za zaštitu voda .......................................................................................................64

5.6. Oporezivanje otpada ....................................................................................................................65

5.6.1. Naknada za opterećenje okoliša otpadom ............................................................................66

5.6.2. Naknade za ambalažni otpad ................................................................................................67

5.6.3. Naknada za otpadne gume i vozila .......................................................................................69

5.6.4. Naknade na ulja, baterije i akumulatore ...............................................................................69

5.7. Naknada korisnika okoliša ……………………………………………………………………….70

5.8. Oporezivanje emisija …………………………………………………………………………….71

6. ZAKLJUČAK ....................................................................................................................................73

LITERATURA………………………………………………………………………………………..74

POPIS TABLICA……………………………………………………………………………………..76

POPIS GRAFIKONA…………………………………………………………………………………77

5

1. UVOD

Tema ovog rada su ˝Ekološki porezi u zemljama OECD – a i Republici Hrvatskoj. Navedena

tema je vrlo aktualna jer se zaštiti okoliša pridodaje sve veća važnost u posljednjim godinama,

kako u Republici Hrvatskoj tako i u ostalim zemljama svijeta, naročito onim razvijenima. S

obzirom na krizno razdoblje u koje se nalazi većina svjetskih zemalja, svaki novi porez

predstavlja dodatni financijski udar za ionako financijski nestabilna poduzeća, ali i pojedince,

no unatoč tome, porezi su jedan od najboljih načina za smanjenje štetnih posljedica. Ekološki

porezi su samo jedna vrsta instrumenata kojima se može utjecati na smanjenje štetnih

posljedica za čovjekov okoliš. Iako su jeftiniji i izravno djeluju da ponašanje pojedinaca,

ekonomski instrumenti, a time i sami ekološki porezi manje su korišteni instrumenti od

regulacijskih što predstavlja problem u većini zemalja. Premda se važnost ekoloških poreza

povećava, još uvijek postoji veliki prostor za napredak, pa se kroz rad i želi pokazati njihova

stvarna vrijednost i prednosti korištenja tih instrumenata nad regulacijskim instrumentima,

odnosno u kombinaciji s njima. Jedan od problema je i trošenje sredstava koji su prikupljeni

od tih poreza. Iako bi se trebali trošiti sa svrhom zaštite okoliša i poboljšanjem njegove

kvalitete, većina prikupljenih sredstava se koristi u druge svrhe. Ova tematska cjelina sastoji

se od pet dijelova i to su: problem, predmet i objekt istraživanja, radna i pomoćne hipoteze,

svrha i cilj istraživanja, znanstvene metode, te struktura rada.

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja

Okoliš je vrlo važan resurs za svaku zemlju, bez obzira gledamo li ga kao dio gospodarskog

života svake zemlje, ili kao dio pojedinčeve svakodnevnice. Kako bi se i budućim

generacijama osigurao relativno čist i zdrav okoliš, bilo je potrebno razviti disciplinu koja bi

upravo to imala za cilj. Politika zaštite okoliša je razvijena kako bi svojim djelovanje i

pomoću svojih instrumenata smanjila zagađenje i degradaciju okoliša i omogućila budućim

generacijama uživanje u istom. U današnje vrijeme, stanje okoliša je u zabrinjavajućem

stanju, pogotovo u zemljama gdje se okoliš kao prirodni resurs pretjerano iskorištava,

odnosno gdje postoje izuzetno velike emisije CO2 u atmosferu, kao i razni problemi koji su

vezani uz odlaganje otpada i drugih štetnih tvari. Razvijene zemlje su bile prve koje su uvele

poreze kako bi zaštitile svoj okoliš,te su na taj način pobudile ekološku svijest i kod drugih

zemalja. Sama provedba politike zaštite okoliša zahtjeva velika sredstva, pa se u manje

razvijenim zemljama javlja problem sa financiranjem te politike. Na temelju navedenog može

se i navesti problem istraživanja: kako ekološki porezi utječu na fizičke i pravne osobe sa

aspekta zaštite okoliša. Predmet istraživanja ovog rada je objasniti pobliže što su ekološki

6

porezi, koje su njihove karakteristike i uloga, te prikazati primjenu istih u zemljama OECD –

a kao i u Republici Hrvatskoj. Objekt istraživanja su kao što se i može zaključiti ekološki

porezi.

1.2. Radna i pomoćne hipoteze

Cilj rada je dokazati radnu hipotezu, a kako bi se to lakše ostvarilo definirati će se i pomoćne

hipoteze. Radna hipoteza će se definirati s obzirom na prije navedene problem, predmet i

objekt istraživanja, a ona glasi: uvođenje ekoloških poreza kao instrumenata politike zaštite

okoliša s ciljem promjene ponašanja pojedinaca i njihov daljnji razvoj u svrhu kvalitetnije

provedbe navedene politike ima pozitivne posljedice na ponašanje ljudi i na samu zaštitu

okoliša.

Pomoćne hipoteze će se postaviti s ciljem lakšeg dokazivanja navedene radne hipoteze, a one

su sljedeće:

P.H.1: Kvalitetno kreirani ekonomski instrumenti omogućuju provedbu politike zaštite

okoliša jer direktno djeluju na ponašanje fizičkih i pravnih osoba.

P.H.2: Ekološki porezi kao dio ekonomskih instrumenata utječu na smanjenje količine

štetnih posljedica od strane čovjeka i djeluju u svrhu smanjenja zagađenja

P.H.3: U zemljama OECD – a ekološki porezi postaju sve važniji instrument zaštite okoliša,

te postoji veliki broj istih, koji raste kroz godine.

P.H.4: Ekološki porezi se primjenjuju u Republici Hrvatskoj, najviše u području zaštite vode,

iako postoji još mnogo prostora za njihov razvitak.

1.3. Svrha i cilj istraživanja

Svrha i cilj istraživanja definirani su predmetom istraživanja ovog rada. Cilj je objasniti

ekološke poreze, prikazati kako se oni primjenjuju i koja je važnost istih za zemlje OECD – a

i Republiku Hrvatsku, te da isti u posljednjim godinama postaju sve važniji instrument

politike zaštite okoliša i zašto.

Ovim radom odgovoriti će se na nekoliko sljedećih pitanja:

1. Što su ekološki porezi?

2. Koja su obilježja i uloga ekoloških poreza?

3. Kakav utjecaj ekološki porezi imaju na ponašanje pojedinaca?

4. Na koji način se ekološki porezi primjenjuju u zemljama OECD – a?

5. Kako se ekološki porezi primjenjuju u Republici Hrvatskoj?

7

1.4. Znanstvene metode

U svrhu istraživanja i dobivanja potrebnih informacija za izradu ovog rada korištenje su

sljedeće metode: metoda analize i sinteze, metoda klasifikacije, metoda kompilacije, metoda

komparacije, metoda deskripcije, povijesna metoda, metoda dokazivanja, te metoda indukcije

i dedukcije.

1.5. Struktura rada

Ovaj rad se sastoji od šest tematski međusobno povezanih cjelina.

Rad započinje sa Uvodom, koji uvodi u temu istraživanja i sastoji se od pet dijelova, a to su:

problem, predmet i objekt istraživanja, radna i pomoćne hipoteze, svrha i cilj istraživanja,

znanstvene metode, te na kraju kao zadnji dio struktura rada.

Drugi dio rada pod nazivom, Obilježja politike zaštite okoliša, sastoji se od četiri dijela, u

kojima se objašnjava što je to politika zaštite okoliša i njen razvoj, koji su ciljevi i načela te

politike. Objašnjavaju se karakteristike instrumenata politike zaštite okoliša i kako se ta

politika financira.

U trećem dijelu, pod nazivom, Obilježja ekoloških poreza, koji se sastoji od tri dijela,

objašnjava se pojam ekoloških poreza i njihov razvitak, vrsta i uloga tih poreza, te kao zadni

dio posebno se obrađuje fiskalna uloga ekoloških poreza.

Sljedeći dio rada se zove, Ekološki porezi u zemljama OECD – a, u kojem se govori o

uvođenju ekoloških poreza, klasifikaciji istih i prihodima koji oni donose. Nakon toga su

posebno objašnjene sve vrste ekoloških poreza u zemljama OECD – a, s najvećim naglasnom

na energetske poreze kao najvažnije poreze u tim zemljama. U zadnjem djelu se navode

izuzeća, smanjene stope i povratni mehanizmi.

Peti dio ovog rada vezan je za Ekološke poreze u Republici Hrvatskoj. Započinje se sa

objašnjenjem stanja okoliša u Hrvatskoj, primjeni politike zaštite okoliša i financiranju iste.

Nakon toga se objašnjavaju svi ekološki porezi u Republici Hrvatskoj, gdje je naglasan na

porezima vezanima uz zaštitu vode, kao najrazvijenijim porezima u toj zemlji.

U zadnjem dijelu rada, Zaključku, dan je kratki pregled svega obrađenog u radu i iznesen

zaključak istraživanja.

8

2. OBILJEŽJA POLITIKE ZAŠTITE OKOLIŠA

Zaštita okoliša je u današnje vrijeme sve važnija kako na lokalnoj tako i na globalnoj razini.

Procesom industrijalizacije i u novije vrijeme globalizacije javljaju se mnoge štetne posljedice

za okoliš. Mnoge zemlje provode različite oblike politika zaštite okoliša, ali još uvijek ima

mjesta za razvitak i ono čemu se teži, postizanju održive politike zaštite okoliša kako bi se već

poprilično onečišćen planet zaštitio i očuvao za buduće generacije.

U ovom poglavlju će se obraditi pojam i razvoj politike zaštite okoliša, odnosno pobliže će

biti opisana evolucija te ciljevi i načela politike zaštite okoliša. Nakon toga će se govoriti o

instrumentima politike zaštite okoliša, te koje su njihove vrste i prednosti i nedostaci istih.

2.1. Pojam i razvoj politike zaštite okoliša

Kako bi se zaštita okoliša provodila na najbolji mogući način bilo je potrebno razviti politiku

koja će to omogućiti. Stoga će se u ovom dijelu objasniti politika zaštite okoliša, te njen

razvitak u svijetu.

Politika zaštite okoliša se razvijala zbog sve većeg čovjekovog utjecaja na okoliš.

Promatrajući politiku zaštite okoliša vidi se da se ona može gledati sa dva aspekta, prvi ako se

kao objekt zaštite uzima ekološki sustav i tada se govori o zaštiti prirode, odnosno o

ekocentričnoj politici. Međutim, ako se kao objekt zaštite uzima okolina, tada se govori o

zaštiti okoliša, odnosno o antropocentričnoj politici (Črnjar, 2002:225).

Prema Zakonu o zaštiti okoliša, ˝okoliš je prirodno okruženje organizama i njihovih zajednica

uključivo i čovjeka, koje omogućuje njihovo postojanje i njihov daljnji razvoj: zrak, vode, tlo,

zemljina kamena kora, energija te materijalna dobra i kulturna baština kao dio okruženja

kojeg je stvorio čovjek; svi u svojoj raznolikosti i ukupnosti uzajamnog djelovanja.˝ (Zakon o

zaštiti okoliša (NN 110/07, 80/13), čl. 3.).

Prema Lončarević - Horvat (2003:28), zaštita okoliša obuhvaća izdvojene sadržaje, sredstva i

mehanizme, ophođenja s okolinom s ciljem njezina održavanja u naslijeđenom, odnosno

prvotnom, ili pak neznatno promijenjenom stanju.

Politika zaštite okoliša danas se shvaća kao javno upravljanje okolišem, kao zajedničkim

dobrom, a obuhvaća: sprječavanje daljnjeg širenja degradacije okoliša i svih vrsti onečišćenja,

javni nadzor nad svim izvorima onečišćenja, racionalno iskorištavanje postojećih prirodnih

resursa, te usmjeravanje proizvodnih postupaka, prometa i raznih usluga na čiste i bezopasne

tehnologije (Črnjar, 2002:226).

Iako se smatra da je početak suvremenog pristupa zaštiti okoliša započeo u šezdesetima 20.

stoljeća o čemu će se i kasnije pisati, to ne znači da se i prije toga nije razmišljalo o zaštiti

9

okoliša. Još u dalekom 14. stoljeću je engleski kralj Edvard I. je u Londonu strogo zabranio

uporabu ugljena u otvorenim pećima zbog štetnosti po ljudsko zdravlje i uveo sankcije.

Najstroža kazna je bila smrtna kazna nakon trećeg kršenja kraljeve odredbe. Unatoč tome, tek

nakon ublažavanje posljedica Drugog svjetskog rata, počelo se s jačom i agresivnijom borbom

za okoliš zbog negativnih posljedica koje su nastale razvitkom mnogih industrija u to

vrijeme.(Jelčić, Jelčić, 1999:369).

Richele Carson je 1962. godine upozorila da je ugrožavanje prirode poprimilo velike

razmjene koji bi mogli dovesti do promjene života na zemlji. To se smatra nekakvim

početkom suvremenog pristupa zaštiti okoliša. Nakon nje, deset godina kasnije Jay Forrester

je u svom dijelu ˝Granice rasta˝ objavio svoja istraživanja i na taj način omogućio prvi

globalni pristup zaštiti okoliša, što je dovelo do uspoređivanja gospodarskog rasta i

degradacije okoliša (Lončarić – Horvat et all, 2003:29).

U sedamdesetim se agresivnije pristupilo zaštiti okoliša, kada su se odredili glavni okviri

kontrole onečišćenja za pojedine onečišćivače. U osamdesetima se kvaliteta okoliša i zaštita

nadzirala preko tehnologije. Naime već devedesetih nakon Rio de Janeira borba za zaštitu

okoliša se polako počela smanjivati, pa su mnoge preporuke ostale ne ostvarene. Veći

problem su bile male, ne razvijene zemlje, dok su velike uglavnom uvele programe

dugoročnog razvoja vezane uz zaštitu okoliša. Za provedbu politike zaštite okoliša bila je

prijeko potrebna suradnja među zemljama, pa je sama politika polako počela poprimati

globalne razmjere (Črnjar, 2002:227).

U politici zaštite okoliša prevladavaju tri teorije koje istodobno pokazuju i kakav je odnos

čovjeka prema okolišu (Lončarić – Horvat et all, 2003:35):

1. Antropocentrična teorija, temelji se na brizi za prirodne životne odnose kao osnove

čovjekova blagostanja. Čovjek je u središtu svijeta i sve oko njega stoji mu na

raspolaganju za zadovoljenje njegovih potreba. Zaštita okoliša namijenjena je zaštiti

života i zdravlja ljudi, općem blagostanju i gospodarskim interesima čovječanstva.

2. Ekocentrična teorija, prirodu shvaća kao vrijednost za sebe, a njezinu zaštitu kao

“pravo same prirode”. Priroda ima vrijednost sama po sebi, a ne samo u odnosu spram

čovjekovih potreba i koristi. Filozofska utemeljenost je na etičkim pozicijama spram

prirode – ljudi, biljke i životinje imaju vrijednost samo u cjelini sa svojim okolišem.

3. Ekološko-ekonomska teorija, razmatra zaštitu prirodnih resursa (osobito

neobnovljivih) s aspekta gospodarske korisnosti , uvažavajući pritom i potrebe

10

budućih generacija. To je koncepcija gospodarenja zaštitom okoliša koja se oslanja na

sustav tržišne zaštite okoliša koji zahtijeva definiranje vlasništva nad prirodnim

resursima, i određivanje tržišne cijene onečišćenja. Upravo su to i preduvjeti sustavne i

učinkovite zaštite okoliša koja je sukladna koncepciji održivog razvoja.

Da bi bila uspješna, politika zaštite okoliša, bi trebala biti u skladu da cjelokupnom

društvenom politikom razvoja, te ona kao takva postaje dijelom opće i gospodarske društvene

politike razvoja.

2.2. Ciljevi i načela politike zaštite okoliša

Vremenski gledano ciljevi politike mogu biti dugoročni i kratkoročni. Dugoročnima se utječe

na cijeli gospodarski i društveni razvoj, dok se kratkoročnima utječe na manje dijelove

gospodarstva, kao što su najugroženiji ekosustavi i izraziti onečišćivači okoliša.

Bez obzira na specifičnost pojedinih politika i postavljenih ciljeva, suvremena politika treba

postići ove ciljeve (Črnjar, Črnjar, 2009:125) :

1. održivi razvoj gospodarskog i društvenog sustava,

2. zaštitu pojedinih ekosustava i trajno očuvanje biološke raznolikosti ,

3. zaštitu i racionalno korištenje prirodnih izvora (voda, zrak, tlo), te održavanje njihove

ekološke stabilnosti ,

4. zaštitu od štetnih utjecaja na kulturne i estetske vrijednosti i krajobraza,

5. razvoj ekološke svijesti.

Također i Zakon o zaštiti okoliša (NN 110/07,80/13), čl. 6., definira petnaest ciljeva vezanih

uz zaštitu okoliša u svrhu ostvarivanju uvjeta za održivi razvitak koji su vezani uz zaštitu

ljudi, biljnog i životinjskog svijeta, ozonskog omotača, kulturnih vrijednosti, poboljšanje

kvalitete okoliša i njegovih sastavnica, te smanjenje zagađenja i poticanje održivog razvitka i

korištenja prirodnih resursa i slično.

Uz navedene ciljeve, postoje i načela kojih se je potrebno pridržavati kako bi se osiguralo

uspješno vođenje politike zaštite okoliša. Načela su proizašla iz Ustava i prirodnih

zakonitosti, ali isto tako i iz međunarodnih načela politike društveno – ekonomskog razvoja i

politike zaštite okoliša. Načela politike zaštite okoliša su ( Črnjar, Črnjar, 2009:125):

1. Načelo preventivnosti: zahtjeva primjenu preventivnih mjera zaštite okoliša radi

izbjegavanja ekološke štete kod poduzimanja određenih zahvata u okolišu.

11

2. Načelo opreza: već u slučaju sumnje da bi mogle nastati neke štetne posljedice za

okoliš iako za to nema sigurnih dokaza, moraju se poduzeti određene mjere za

sprječavanje ili nadzor ranije spomenutih štetnih posljedica.

3. Načelo uzročnosti (˝onečišćivač plaća˝): onaj koji napravi štetu, tu istu štetu mora i

platiti. U troškove koje snosi ulaze troškovi nastali u vezi onečišćenja okoliša, troškovi

sanacije i troškovi pravedne naknade štete.

4. Načelo integralnosti, stručnosti i subjektivnosti: razvoj i zaštita se gledaju

integralno i stručno, te se primjenjuju znanstvena istraživanja. Prednost se daje onim

najugroženijim dijelovima okoliša.

5. Načelo kooperacije: zaštita okoliša nije rezervirana samo za državu ili gospodarstvo,

ona je vezana za sve subjekte koji su vezani za taj okoliš, on onih koji ga onečišćuju

do znanstvenih institucija i javnosti kako bi svi zajedno na najbolji mogući način

proveli politiku zaštite okoliša

6. Načelo realnosti i operativnosti: rješenja koja se nude trebaju biti realna i provediva

kako bi se politika mogla provesti i donijeti pozitivne učinke

7. Načelo opće naknade: bez obzira na ranije spomenuto načelo uzročnosti, država ipak

mora na neki način financirati zaštitu okoliša, stoga se smatra da se dio troškova

zaštite mora podmiriti iz proračuna poreznog sustava.

Također kao i ciljeve, Zakon o zaštiti okoliša (NN 110/07,80/13), čl. 7-17., navodi i načela

zaštite okoliša koji su u skladu s postizanjem održivog razvoja, te općeprihvaćenim i

međunarodnim načelima zaštite okoliša, kao i znanstvenim istraživanjima. Prema Zakonu je

definirano jedanaest načela zaštite okoliša, a to su načelo održivog razvitka, predostrožnosti,

očuvanja vrijednosti prirodnih dobara, biološke raznolikosti i krajobraza, zamjene i/ili

nadomještaja, otklanjanja i sanacije štete u okolišu na izvoru nastanka, načelo cjelovitog

pristupa, suradnje, onečišćivač plaća, načelo pristupa informacijama i sudjelovanja javnosti,

načelo poticanja, te načelo prava na pristup pravosuđu.

Prema gore navedenim ciljevima i načelima, vidi se da je naglasak na održivom razvoju i

zaštiti svakog dijela okoliša, kao i poticanju pojedinaca na isto. Poštivanje načela i

izvršavanjem ciljeva, osiguravaju se pozitivni učinci na okoliš i smanjenje štetnih posljedica.

2.3. Karakteristike instrumenata politike zaštite okoliša

Instrumenti koji se koriste u politici zaštite okoliša predstavljaju vrlo važan mehanizam, jer da

njih nema, ne bi bilo moguće ostvariti ciljeve te politike, ali ni kvalitetnu zaštitu okoliša.

12

Instrumenti se biraju nakon što se utvrde problemi koji su nastali u okolišu, te postavili

ciljevi. Postoje mnogi kriteriji i dimenzije na temelju kojih se instrumenti biraju kako bi se na

najlakši način mogli ostvariti ranije zacrtani ciljevi. Kriteriji na temelju kojih se biraju

instrumenti su statička dimenzija, dinamička dimenzija, institucionalna dimenzija, politička

dimenzija te mogući rizici. Ovisno o stanju neke države, ovisi i izvor instrumenata iako se

uglavnom daje prednost ekonomskim instrumentima (Kurdej-de Villa, Papafava,

2003:44.,45).

Prema Črnjar, Črnjar (2009:127) instrumenti politike zaštite okoliša dijele se u tri skupine i to:

1. regulacijski (naredbodavni, nadzorni) instrumenti ,

2. ekonomski (tržišni) instrumenti

3. dobrovoljni sporazumi i ugovori (samoregulacijski instrumenti ).

Kao što je navedeno postoje tri vrste instrumenata koji se koriste sa svrhom zaštite okoliša i

smanjenja negativnih posljedica, pa će oni u nastavku biti objašnjeni.

2.3.1. Regulacijski instrumenti

Regulacijski instrumenti ili sredstva mogu se predstaviti kao pravna regulativa kojoj je cilj

izravno utjecati na zaštitu okoliša tako da sankcionira nepridržavanje propisa i zakona.

Zakonskom regulativom utvrđuju se (Črnjar, Črnjar, 2009:127):

1. ciljevi i strategija zaštite okoliša,

2. standardi kakvoće ambijenta (zraka, vode, tla),

3. ograničenja u emisijama ili odlaganju otpadnih tvari,

4. standardi u procesu proizvodnje i standardi proizvoda,

5. uspostava monitoringa na nacionalnom, lokalnom ili posebnom području.

Zaštita okoliša sve se više regulira pravnim normama upravnog prava pa pojedini autori

ekološko pravo svrstavaju u dio tzv. upravnog prava. S obzirom na to donose se opći ekološki

zakoni kojima se određuju osnovni okviri zaštite okoliša, organizacija lokalnih i državnih

tijela za zaštitu okoliša te instrumenti politike zaštite okoliša (Črnjar, 2003:234).

Da bi norma postigla cilj na učinkovit način važno je odrediti na kojoj je razini treba utvrditi,

odnosno koja je prihvatljiva količina određenog onečišćivala za društvo. Za zakonodavca je

važno da su ciljevi određeni tako da postižu alokativnu učinkovitost, a to je kad su granični

društveni troškovi smanjenja onečišćenja jednaki graničnim društvenim koristima smanjenja

onečišćenja (Kurdej - de Villa, Papafava, 2003:30).

13

Države donose individualne i posebne upravne zakone. Individualni se odnose na točno

određeno područje u prirodi, odnosno određeni dio okoliša, dok se posebni upravni zakoni

odnose na onečišćivače okoliša, odnosno određuju razinu koja je prihvatljiva s obzirom na

onečišćenje okoliša (Črnjar, 2003:234).

Što se tiče prednosti i nedostataka regulacijskih instrumenata, kao glavna prednost se navodi

brza djelotvornost onda kada je potrebna brza akcija i jednostavna primjena, dok se kako

glavni nedostatak navodi troškovna nedjelotvornost. Do nedjelotvornosti dolazi iz razloga jer

su za sve onečišćivače propisane jednake norme bez obzira da li se radi o onečišćivačima koji

imaju visoke troškove onečišćenja ili niske, pa neki plaćaju i više nego je to potrebno (Kurdej

- de Villa, Papafava, 2003:30,31).

Treba zaključiti da su regulacijski instrumenti efikasni kada se traži brza primjena. Oni utječu

na zaštitu okoliša, ali za razliku od ekonomskih instrumenata koji će biti objašnjeni u

sljedećem odlomku, ne utječu izravno na smanjenje zagađenja, jer se bez obzira na troškove

onečišćenja plaća isto. No, bez obzira na navedeno oni su i dalje najrašireniji instrumenti

politike zaštite okoliša.

2.3.2. Ekonomski instrumenti

Nakon regulacijskih instrumenata u ovom će se poglavlju objasniti ekonomski instrumenti

politike zaštite okoliša.

Ekonomske instrumente politike zaštite okoliša definiramo kao instrumente koji utječu na

troškove i koristi od aktivnosti koja je potencijalna opasnost za okoliš. Za razliku od

konvencionalnih instrumenata tržišni instrumenti koriste cijene ili druge ekonomske varijable

da bi se potaklo na smanjivanje onečišćenja (Kurdej - de Villa, Papafava, 2003:31).

Kako se u kasnijoj fazi razvoja više primjenjuje ˝deregulacija˝ i prepušta se tržišnim

mehanizmima da reguliraju mnoga područja, tako se i u politici zaštite okoliša sve više počelo

primjenjivati ekonomske instrumente. Ti instrumenti osiguravaju bolju kontrolu onečišćenja,

internalizaciju troškova, povećanje prihoda i veći poticajni efekt (Črnjar, Črnjar, 2009:132).

Ekonomski instrumenti zaštite okoliša prema Črnjaru (2003:240) su:

1. Ekološke pristojbe - predstavljaju namet države u obliku cijene ili troška koju onečišćivači

okoliša moraju plaćati za onečišćenje koja uzrokuju okolišu kako bi mogli koristiti isti taj

okoliš, odnosno njegove usluge. Razlikuju se od klasičnih poreza jer priljev koji oni uzrokuju

namijenjen je isključivo za zaštitu okoliša, odnosno vode, zraka, zemlje i slično,

14

2. Ekološki polog - predstavlja prethodno polaganje novca za onečišćenje okoliša koje može

nastati u procesu proizvodnje ili potrošnje nekog proizvoda. U slučaju da ne dođe do

onečišćenja, odnosno da su otpaci pravilno zbrinuti, polog se vraća. Najčešće se primjenjuje

kod ambalažnog otpada.

3. Ekološke dozvole - su dozvole kojima se može trgovati. Izdaje se dozvola za određenu

razinu onečišćenja s kojom se može trgovati s tim da se mora odrediti prihvatljiva razina

onečišćenja. To se izražava dopuštenom koncentracijom neke tvari, odnosno izdaju se

dozvole do te dozvoljene razine koncentracije, onečišćivači nakon toga mogu trgovati

dozvolama, pa oni koji manje onečišćuju mogu te dozvole prodati većim onečišćivačima

kojima je skuplje smanjiti to onečišćenje nego kupiti dozvolu.

4. Subvencije – zamišljene su tako da bi onečišćivače potakli na određenu promjenu

ponašanja, odnosno da bi isti manje onečišćivali okoliš i prihvatili određene standarde koju su

se postavili. Postoje tri osnovne vrste subvencija, a to su dotacije, meki zajmovi i porezne

olakšice. Predstavljaju financijsku pomoć proizvođačima ili potrošačima.

5. Ekološko osiguranje -najnoviji od ekonomskih instrumenata koji se koriste, a objašnjava se

na način da se osiguranjem rizik plaćanja ekoloških šteta prenosi na osiguravatelja. Koliko će

osiguranik morati platiti osiguravatelju to ovisi o potencijalnom riziku, pa se uvode mjere

koje omogućuju veću sigurnost proizvodnog procesa (Črnjar, Črnjar, 2009:132 – 136).

Ekonomski instrumenti imaju dosta prednosti, ali i nešto nedostataka iako se smatra da oni

nisu postigli uspjeh kao što su regulacijski. Neke od prednosti jesu te da su ekološki porezi

ključni za razvoj okoliša, pomažu u internalizaciji troškova okoliša, troškovno su učinkovitiji

od tradicionalnih instrumenata, podržavaju načelo ˝onečišćivač plaća˝. Nedostaci su to što ne

djeluju na koncentrirana onečišćenja, nedovoljna mogućnost praćenja njihove provedbe, mala

tržišta i ograničeni vijek trajanja onemogućuju učinkovitost utrživih dozvola (Črnjar, Črnjar,

2009:137,138).

Zasada su ekonomski instrumenti više dopuna tradicionalno naredbodavnim i nadzornim

instrumentima, više su teorijski osmišljavani nego u praksi primjenjivani. Uz to se više

tretiraju kao izvor prihoda proračuna samo dijelom s namjenom za zaštitu okoliša. To je

paradoks narasle svijesti i definitivno plebiscitarnog prihvaćanja smisla i nužnosti opstanka u

terminima održivog razvitka i još uvijek pomalo zakržljale pojedinačne, kolektivne i globalne

svijesti da je dežurni naredbodavac i nadzornik u provođenju opredjeljenja lokalna,

nacionalna i nadnacionalna vlast (Pašalić Ž., 2002:19).

15

Može se zaključiti da se na području razvitka ekonomskih instrumenata još dosta poraditi jer

je njihov utjecaj na ponašanje pojedinaca pozitivan, a kako bi se postigli najbolji rezultati bilo

bi najbolje koristiti ih u kombinaciji sa drugim instrumentima zaštite okoliša.

2.3.3. Dobrovoljni sporazumi i ugovori

Ovi instrumenti su relativno novi u politici zaštite okoliša koji su nastali kako bi se eliminirali

problemi i nedostaci regulativnih i ekonomskih instrumenata zaštite okoliša. Postaju sve

popularniji i to iz razloga povećanja važnosti privatnog sektora i nužnost poticanja

dugoročnih promjena u poslovnoj kulturi kao odgovor na globalni održivi razvoj, te zbog

razvoja politike zaštite okoliša. Sporazumi se odnose na poduzeća i/ili industriju koja

sudjeluju dobrovoljno i na javna tijela i poduzeća/industrije s ciljem poticanja poduzeća,

industrijskog sektora ili grupe kompanija na poboljšanje resursne učinkovitosti te ekološkog

ponašanja. Postoje tri osnovne vrste dobrovoljnih sporazuma i to su (Črnjar, Črnjar, 2009:144

- 146):

1. Jednostrano opredjeljenje industrije - industrija je “vlasnik” inicijative, ima isključivu

odgovornost za upravljanje, uključujući monitoring, verifikaciju i funkciju javnog

izvještavanja. Javne vlasti mogu službeno ili neslužbeno priznati dobrovoljne

sporazume, nevladine organizacije ili javne grupe se mogu konzultirati, ali sve odluke

donose kompanija ili industrijsko udruženje,

2. Dobrovoljne inicijative/programi vlade – razvila ih je javna i ona njima upravlja,

odnosno odlučuje kakvo se ponašanje mora mijenjati i koje ciljeve industrija treba

ispuniti. Ti sporazumi u odnosu na industrijske imaju češće specifične ciljeve i

vremenske rokove te se odnose na određenu industrijsku granu ili su sektorski.

Zakonski ovi sporazumi nisu obvezujući,

3. Sporazumi između industrije i javnih vlasti – riječ je o sporazumima koji moraju biti

ostvareni u određenom roku, a najčešće je riječ o pregovaranju i podjeli odgovornosti.

Donose ih vlast i grupa kompanija ili industrijska tijela zajedno. Industrija se

sporazumima i ugovorima obvezuje da će ostvariti dogovorene ciljeve i metode, a

vlast se može obvezati da će odgoditi uvođenje novih propisa ili zakonskih mjera,

pružiti informacije, poticaje, tehničku pomoć i javno priznanje, te otkloniti tržišne

barijere koje sprječavaju troškovnu učinkovitost.

Zajednička značajka prve tri kategorije dobrovoljnih sporazuma je ograničena uloga “trećih

strana”, odnosno dobrovoljne inicijative ˝treće strane˝. Uloga nevladinih organizacija, javnih

16

udruženja i sindikata je često ograničena na savjetodavnu, a ponekad se njihovo mišljenje niti

ne uzima u obzir. U sljedećoj tablici biti će prikazane prednosti i nedostaci dobrovoljnih

sporazuma.

Tablica 1. Prednosti i nedostaci dobrovoljnih sporazuma

Prednosti Nedostaci

Pružaju veću fleksibilnost nego porezi Teško se primjenjuju u područjima u kojima

poduzeća imaju malo interesa

Potiču proaktivan pristup i načelo

predostrožnosti u industriji Postojanje ˝slobodnih jahača˝

Poboljšavaju dijalog i povjerenje između

industrije i dionika Teško mogu osigurati globalnu promjenu

Izvor: Črnjar, M., Črnjar, K., 2009., Menadžment održivog razvoja, str. 147., Rijeka

Iako su u današnje vrijeme troškovi poduzeća i industrija porasli, pogotovo nakon posljedica

svjetske krize, teško odlučuju na daljnje povećanje istih u svrhu zaštite okoliša, ipak

osviještenost o potrebi zaštite okoliša sve više raste pa se i tako javljaju oni koji su spremni

dobrovoljno voditi računa o tome. Regulacijski instrumenti se najviše koriste u većini

zemalja. Stavlja se naglasak na važnost daljnjeg razvitka ekonomskih instrumenata, koji imaju

sve jaču ulogu u području zaštite okoliša zbog njihovih pozitivnih učinaka na ponašanje

pojedinaca.

2.4. Financiranje politike zaštite okoliša

Potrebna su velika financijska sredstva kako bi se dugoročno mogla financirati politika zaštite

okoliša, ta politika može biti uspješna jedino onda kada se osiguraju dostatni, stalni i stabilni

izvori financiranja kako bi se mogli ostvariti zacrtani ciljevi i mjere za unaprjeđivanje okoliša.

Prije su se ti troškovi podmirivali iz proračuna, no nakon sedamdesetih godina sve se više

primjenjuju ekonomski instrumenti koji su ranije objašnjeni, kako bi se osigurala potrebna

sredstva (Črnjar, 2003:256).

Ukupni izdaci za zaštitu okoliša troše se za (Črnjar, Črnjar, 2009:148):

1. sprječavanje, zaštitu i naknadu šteta zbog onečišćenja,

2. nadzor i praćenje onečišćenja,

3. provedbu mjera politike zaštite okoliša,

4. upravljanje okolišem.

17

Financiranje zaštite okoliša može se osigurati iz proračunskih sredstava države i jedinica

samouprave, općih ili posebnih fondova za zaštitu okoliša, sredstvima gospodarstva, te iz

kombiniranih izvora (Črnjar, Črnjar, 2009:149).

Sedamdesetih su razvijenije zemlje već počele s provedbom načela ˝onečišćivač plača˝,

međutim to načelo nije bilo dovoljno za zaštitu okoliša pa se uvelo načelo ˝korisnik plaća˝ jer

platiti moraju ne samo oni koji onečišćuju već i oni koji koriste prirodne resurse. U isto

vrijeme se osnivaju i prvi fondovi za zaštitu okoliša, ali se njihova korist osjeća tek u

osamdesetima.. Cilj im je ustvari nadopuna za financiranje iz proračuna, odnosno financiranje

zaštite okoliša u cjelini (Črnjar, 2003:256,257)

U Republici Hrvatskoj osnovan je Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Prema

odredbama Zakona o zaštiti okoliša i Zakona o energiji, zadatak je Fonda da prikuplja

financijska sredstva i financira programe zaštite okoliša te programe energetske učinkovitosti

i korištenja obnovljivih izvora energije. Sredstva za financiranje djelatnosti Fonda osiguravaju

se u prvom redu iz namjenskih izvora Fonda od (Črnjar, Črnjar, 2009:153):

1. naknada za onečišćenje okoliša,

2. naknada korisnika okoliša,

3. naknada za opterećivanje okoliša otpadom,

4. posebne naknade za okoliš na vozila na motorni pogon,

5. iz proračuna države i jedinica lokalne samouprave,

6. prihodi ostvareni od međunarodnih fondova.

Iz primjera Republike Hrvatske vidi se da i manje razvijene zemlje brinu o okolišu i osnivanje

fondova žele se osigurati sredstva za financiranje politike zaštite okoliša. Cilj je da se što više

sredstva prikupi pomoću instrumenata zaštite okoliša zato se i oni stalno razvijaju i

pokušavaju se otkloniti nedostaci isti, kao i osnivanja fondova kako bi se što više sredstava

prikupilo na taj način i rasteretilo proračun. Sredstva prikupljena pomoću instrumenata zaštite

okoliša namijenjena su isključivo za zaštitu okoliša i provedbu politike zaštite.

3. OBILJEŽJA EKOLOŠKIH POREZA

U zadnjim desetljećima se velika pozornost pridaje zaštiti okoliša. Onečišćenje i štetne

posljedice nisu istog intenziteta u svim dijelovima svijeta, odnosno neka onečišćenja i

posljedice su samo lokalne ili nacionalne, dok su neke puno većeg intenziteta pa prelaze

granice određene zemlje. Kako bi se ta onečišćenja smanjila potrebno je razvijati različite

18

instrumente za zaštitu okoliša. Ovo poglavlje biti će posvećeno samo jednom dijelu

instrumenata, odnosno ekološkim porezima.

Zelena porezna reforma opravdano zauzima najistaknutije mjesto u arsenalu zelenih

formacija. Njezin je smisao u tome da se uspostavi porezno opterećenje na uporabu

ograničenih resursa i zagađivanje okoliša, uz istodobno uklanjanje poreznih opterećenja za

poželjne proizvode i proizvodne čimbenike. Spoj strožih pravnih propisa, naraslih očekivanja

informirane javnosti i sve oštrije konkurencije na tržištu sili gospodarske subjekte da pristanu

uz logiku internalizacije ekoloških troškova (Crnković, 2005:890,891).

U sljedećim poglavljima biti će objašnjeni ekološki porezi, odnosno njihov pojam i razvoj, te

njihova vrsta i uloga.

3.1. Pojam i razvoj ekoloških poreza

U ovom poglavlju će biti objašnjen pojam ekoloških poreza, te njihov razvoj.

Ekološki porez je državni namet koji se do stanovite mjere može smatrati troškom ili cijenom

koju treba platiti za onečišćenje okoliša. Ekološki ili ˝zeleni˝ porezi kako se naziva s obzirom

na to na što se odnose i što se s njima želi postići, su bitni instrumenti zaštite okoliša.

Uvođenje ekoloških poreza počelo je 1920. godine kada je Artur Cecil Pigou upozorio državu

da treba u politiku zaštite okoliša uključiti i fiskalne instrumente. Poznati ekološki porez je

tzv. Crabon tax koji se uvodi kako bi se spriječilo globalno zagrijavanje zemlje (Črnjar,

2003:241).

Prema Črnjaru (2003:242,243) ekološki porezi se mogu razvrstati u više skupina, a tu su

pristojbe emisija (ispuštanja ili isticanja), pristojbe upotrebe ili potrošnje, proizvodne pristojbe

ili pristojbe proizvoda, administrativne pristojbe, te pristojbe razlikovanja ili diferencijacije

proizvoda.

Crnković (2005:891) navodi sljedeće navodi sljedeće vrijednosti kako bi uvođenje ekoloških

poreza postiglo najbolje rezultate:

1. Jasnoća – ekološki porezi moraju biti realni, uvjerljivi i precizni, a javnost pravodobno

obaviještena

2. Razboritost – treba ih uvoditi oprezno, ovisno o gospodarskim, ekološkim,

demografskim, bioregionalnim, etnokulturnim, psihosocijalnim i subpolitičkim

usmjerenjima

19

3. Pravednost – Ekološki porezi moraju se kompenzirati poreznim olakšicama na drugim

područjima, u skladu s načelom fiskalne neutralnosti1, da se ne bi zagušila proizvodnja

4. Jednostavnost – moraju biti jednostavni kako ih financijski službenici mogli

primijeniti bez teškoća

5. Čvrstoća – treba se voditi računa da se izbjegavanje plaćanja ne može lako izvesti

6. Prilagodljivost – moraju se prilagođavati ekonomskim i ekološkim promjenama

7. Vjerodostojnost – visina ekoloških poreza ne smije se utvrđivati arbitrarno ili pod

lobističkim pritiscima

8. Solidarnost – mora postojati određeni stupanj međunarodne solidarnosti, jer se dobra

reforma ne može provesti samo u jednoj zemlji

9. Svrsishodnost – puna korist od uvođenja ekoloških poreza ostvarit će se tek onda kad se tako

stečeni prihodi usmjere na konkretne projekte ekološkog istraživanja i razvoja

10. Odgovornost – konačna je odluka politička

Ekološki porezi su jako važni za svaku zemlju kako bi se pomoću njih pozitivno utjecalo na

ponašanje osoba ili poduzeća koji onečišćuju okoliš, te kako trenutna razina onečišćenja ne bi

bila još i veća. Iz ranije navedenog vidi se što je potrebno kako bi eko porezi djelovali

najbolje moguće na zaštitu okoliša. Prije samog uvođenja istih potrebno je ukloniti prepreke

koje bi mogle suprotno utjecati kako bi ekološki porezi što bolje obavili svoju zadaću.

3.2. Vrsta i uloga ekoloških poreza

U ovom dijelu rada biti će objašnjene vrste poreza, te na koji oni utječu na pojedinca koji ih

mora plaćati. Nakon toga će se objasniti njihova uloga, zašto se uvode, odnosno što se njima

želi postići. Dati će se i kratki osvrt na fiskalnu ulogu ekoloških poreza.

Postoje tri vrste ekoloških poreza koji se koriste u ranije opisane svrhe (Jelčić, Jelčić,

1999:373 – 375):

1. Pigu – porezi ili specifični porezi

2. Para – pigu porezi

3. Dvostrano korisni porezi

Pigu – porezi su porezi kod kojih se visina poreznog opterećenja mjeri u izravnom odnosu

prema jedinici ispuštenog zagađenja. Ovim bi se porezima trebala postići optimalna

internalizacija negativnih eksternih efekata, na način da onaj koji onečišćuje okoliš bude u

1 Pod fiskalnom neutralnošću razumijeva se osiguranje postojeće razine poreznog opterećenja pri uvođenju

novog poreza u sustav. To se načelo ostvaruje smanjenjem prihoda, tj. poreznog opterećenja neekoloških poreza u mjeri u kojoj se porezno opterećenje povećava kao posljedica uvođenja novog poreza.

20

potpunosti opterećen onim troškovima koji zbog njegovog ponašanja nastaju za cijelu

zajednicu (Jelčić, Jelčić, 1999:373).

Porezni obveznik se ne ograničava u količini emitiranih tvari koje onečišćuju niti mu je to

zabranjeno, već je dužan platiti onoliko koliko je određeno za određenu količinu emitiranih

tvari ili korištene vode, odnosno ispuštene onečišćene vode i slično (Črnjar, 2003:241).

Pigu – porezi imaju određene prednosti i nedostatke. Najbitnije prednosti su da porez djeluje

brzo, neposredno i anticipirano, s obzirom na druge ekološke mjere uzrokuje manje izdatke, a

njegov je poticaj djelotvorniji nego kod drugih tržišnih instrumenata, što se tiče nedostataka

najvažniji su da se javlja nepravednost u raspodjeli tereta zaštite okoliša, visoki troškovi

uvođenja i primjene te nemogućnost utvrđivanja optimalne visine tog poreza (Lončarić –

Horvat, 2003:288, 290).

Para – pigu porezi su u prvom redu indirektni porezi poput carina, općeg poreza na promet i

akciza. Primjenjuju se kao alternativa pigu – porezima na način da prilagođavaju njihove

stope. Tako dobra i usluge čija je proizvodnja ili potrošnja povezana s onečišćenjem mogu biti

oporezivana višom poreznom stopom, od dobara ili usluga za koje se smatra da njihova

potrošnja ili proizvodnja ne utječe štetno na okoliš (Jelčić, Jelčić, 1999:374).

Dvostruko korisni porezi su porezi koji se uglavnom koriste kako bi se prikupili prihodi, a ne

kako bi se smanjilo onečišćenje, odnosno negativni utjecaji na okoliš. Prikupljeni prihodi se u

ovom slučaju koriste za financiranje određenih aktivnosti ili programa čija koji imaju zadaću

smanjenja zagađivanja (Jelčić, Jelčić, 1999:374)

Nakon što su objašnjene vrste ekoloških poreza koji se mogu koristiti u nekog gospodarstvu

objasniti će se i sama uloga ekoloških poreza i zašto su oni važni za svaku zemlju.

Osnovna uloga ekoloških poreza je smanjenje štete koja nastaje u okolišu zbog određenih

djelovanja na njega. Pošto poduzeća u cijenu proizvoda uključuju i troškove koje imaju zbog

zagađenja okoliša, bitno je da su ti porezi jednaki stvarnoj šteti koja je nastala u okolišu. Kako

je i ranije navedeno uvođenjem ekoloških poreza javila se potreba da se neki drugi porezi

smanje zbog fiskalne neutralnosti. Na taj način se javlja mogućnost da se smanji porezno

opterećenje rada što je pozitivno za svako gospodarstvo.

(http://www.ijf.hr/zaklada/2003/c3.pdf (05.05.2013.))

U današnje vrijeme postoji široka mogućnost uporabe poreza sa ciljem zaštite okoliša kao na

primjer povećanje postojećeg opterećenja trošarinama na goriva u skladu na njihove štetne

posljedice na okoliš, preferencijalni porezni tretman za čišća ili tiša vozila, oporezivanje

http://www.ijf.hr/zaklada/2003/c3.pdf

21

motornih vozila ovisno o njihovim ekološkim karakteristikama i slično (Jelčić,Jelčić,

1999:337).

Prema Jelčić i Jelčić (1999:377,378) ekološkim porezima se daju tri uloge kao instrumentima

zaštite okoliša:

1. uloga internalizacije eksternih troškova

2. odgojna uloga

3. uloga financiranja

Uloga internalizacije eksternih troškova ustvari znači da se želi postići optimalno korištenje

čovjekova okoliša. Po tome bi optimalna porezna stopa bila jednaka kao i ukupni društveni

granični troškovi sprječavanja onečišćenja. Problem se javlja jer je teško odrediti, odnosno

izmjeriti točno zagađenje okoliša, te ako bi se i procijenilo to zagađenje onda bi se ono moralo

uskladiti sa prijašnjim postupcima koji su provedeni u sustavu cijena i alokacijskim učincima.

Porez je primarno usmjeren na financijsko – politički cilj efikasne alokacije dobara u okolišu.

Kada gledamo drugu ulogu ekoloških poreza, odnosno odgojnu ulogu glavni je cilj

onečišćivača potaknuti da plati dodatnu jedinicu poreza ili da se odrekne emisije te dodatne

jedinice onečišćenja. Kod ove uloge se visina stope ne utvrđuje prema eksternim troškovima,

već prema graničnim društvenim troškovima zagađenja iznad tih eksternih troškova.

Zadnja uloga ekoloških poreza je financijska uloga. Cilj ove uloge je prikupiti prihode

pomoću poreza kako bi se istim financirale akcije koje su vezane uz zaštitu okoliša. Visina

poreza se određuje prema visini sredstava koja su potrebna da se financira ta određena akcija

u svrhu očuvanja čovjekova okoliša.

Nakon što su objašnjene uloge ekoloških poreza u ovom dijelu će se dotaknuti i fiskalna

uloga. No, analiza prihoda od poreza biti će prikazana u daljnjim poglavljima.

Često se može čuti kako su ekološki porezi neučinkoviti ili da osiguravaju slabe prihode. Ipak

bi bilo točnije reći da je njihovo djelovanje odgođeno. To odgođeno djelovanje nastupa pod

sljedećim uvjetima (Lončarić – Horvat, 2003:301):

1. Opterećenje ne prelazi granicu iznad koje se gospodarska djelatnost koju opterećuju

guši, što znači da se tim umjerenim opterećenje dopušta djelatnostima da i dalje

postoje i normalno funkcioniraju, a državi osiguravaju prihode

2. Objekt koji se opterećuje nije moguće u kratkom roku zamijeniti nekim drugima,

odnosno ako se oporezuju benzin i neki slični izvor energije, oni se uskoro neće moći

22

zamijeniti nekih drugim, odnosno neće se moći oporezivati na primjer sunčeva

energija.

Jedan od problema je i taj da se ekološki porezi naplaćuju prema količini proizvoda, a ne

prema vrijednosti, pa porast inflacije ne dovodi i do porasta prihoda od ekoloških poreza.

Javlja se i mogućnost porezne evazije, odnosno izbjegavanje plaćanja poreznog tereta. Kao

legalni oblik evazije javlja se promjena objekata koji se oporezuje i premještanje gospodarske

djelatnosti na područje s nižim poreznim opterećenjem (Lončarić – Horvat, 2003:301).

Na kraju ovog poglavlja može se reći da postoje tri vrste ekoloških poreza koji se dijele prema

načinu na koji opterećuju poreznog obveznika. Cilj svake zemlje je uvesti ekološke poreze

kako bi na taj način prikupili prihode s kojima će financirati zaštitu okoliša. Prednost kod tih

poreza je što su prihodi od njih namijenjeni isključivo u svrhu zaštite okoliša, odnosno

financiranje mjera i akcija kako bi se očuvao okoliša, odnosno kako se štetne posljedice

djelovanja na okoliš ne bi pogoršale.

4. EKOLOŠKI POREZI U ZEMLJAMA OECD – A

Nakon što je pobliže objašnjena politika zaštite okoliša sa svojim ciljevima, načelima,

instrumentima, te ekološki porezi, njihove vrste i uloga kao i financiranje nastaviti će se sa

detaljnijim objašnjenjima ekoloških poreza u zemljama OECD – a, odnosno kada su se počeli

uvoditi, kako se dijele te će svaka vrsta biti zasebno opisana i objašnjena, a na kraju poglavlja

moći će se vidjeti da li i kakve prihode ekološki porezi donose zemljama OECD – a.

Sve zemlje OECD-a su u potrazi za boljim rješavanjem očuvanja okoliša. Iako postoji mnogo

načina za to, jedan od najzanimljivijih je pokret "ozelenjavanja" državnih akcija. Kretanje

prema više ekološki orijentiranoj fiskalnoj politici može utjecati na promjenu ponašanja u

gospodarstvu. Konkretno, porezni sustav se doživljava kao medij putem kojeg vlada može

imati određeni utjecaj na odluke tvrtke i pojedinaca. Cilj ekološkog oporezivanja je

promijeniti način potrošnje i proizvodnje i smanjiti veličinu porezne osnovice, što je sasvim

drugačije od ciljeva većine vrsta oporezivanja (OECD, 2010:32).

Sve zemlje članice OECD – a primjenjuju ekološke poreze. Trenutno postoji oko 375 takvih

poreza u zemljama OECD – a, plus 250 ekološki povezanih naknadi i pristojbi. Najveći broj

ekoloških poreza se odnosi na energetske proizvode, njih 150 i na motorna vozila 125

poreza. Veliki broj poreza se odnosi i na otpad, točnije oko 50 poreza, dok se ostalih 40

odnosi na široki spektar porezne osnovice (OECD, 2006:26).

23

Prema najnovijim podacima iz ožujka 2013., koje će biti prikazani u sljedećoj tablici, vidjeti

će se da se broj ekoloških poreza, pristojbi, subvencija i slično povećao s obzirom na podatke

iz 2006. godine.

Tablica 2. Instrumenti zaštite okoliša u zemljama OECD - a i drugim odabranim zemljama u

2013. godini

OECD zemlje Odabrane zemlje

Porezi 680 110

Naknade i pristojbe 286 208

Sustavi trgovanja dozvolama 67 0

Povratni mehanizmi 50 14

Subvencije 743 23

Dobrovoljni sporazumi 117 3

Izvor: The OECD database on instruments used for environmental policy and natural

resources management, 2013., OECD, str. 1.

Iz gornje tablice možemo vidjeti da zemlje OECD – a puno više pažnje pridodaju zaštiti

okoliša nego druge zemlje. Broj instrumenata koje koriste je višestruko veći nego u drugim

zemljama, pa možemo reći da je ekološka svijest na puno višoj razini. Ipak bitno je da postoji

napredak u zaštiti okoliša i u drugim zemljama svijeta.

4.1. Uvođenje ekoloških poreza u zemlje OECD –a

Zemlje OECD- a, točnije Nordijske zemlje, su prve koje su počele uvoditi ekološke poreze i

pobudile svijest kod drugih.

U prošlom desetljeću se broj ekonomskih instrumenata vezanih za zaštitu okoliša u zemljama

OECD – a višestruko povećao u sklopu ˝zelene porezne reforme˝. Već osamdesetih godina

većina je OECD zemalja počela sa poreznom reformom, s promjenama na tri područja:

1. smanjujući porezne stope za više dohodovne razrede i smanjenje poreza na dobit,

2. proširenje porezne osnovice te,

3. veća važnost poreza na potrošnju poput PDV – a.

24

Početkom 90-ih godina 20. stoljeća sve zemlje OECD – a počele su s primjenom ˝zelene

porezne reforme˝ na sljedeći način (Barde, 2004:7 – 9):

1. smanjenje ili eliminacija subvencija koje su štetne za okoliš, uključujući i državne

izdatke, kao i bilo kakva izuzeća i/ili olakšice koje mogu štetiti okolišu,

2. restrukturiranje postojećih poreza kako bi zadovoljili ekološke kriterije,

3. uvođenje novih ekoloških poreza.

Finska je bila prva zemlja koja je početkom 90-ih godina uvela porez na ugljik, u skladu sa

početkom ˝zelene porezne reforme˝ koja je u to vrijeme bila na svom početku. Porez je bio

ograničen na proizvodnju topline i električne energije, no kasnije se proširio i na transport i

goriva. Prihodi koji su prikupljeni su djelomično nadomjestili izgubljeni prihod smanjenje

poreza na radnu snagu (Barde, 2004:7).

Nakon Finske Norveška je uvela porez na CO2, koji je u na početku bio ograničen na

mineralna ulja, ali je već 1992. proširen i na ugljen i koks, odnosno plin koji su se koristili na

dobivanje energije. 1999. godine spominjani porez je uključen u sustav trgovanja dozvolama

pa se na taj način proširio i na neke prije izuzete sektore kao na primjer na domaći zračni

promet, ribarstvo, transport ugljena i slično. S vremenom su uvedeni i drugi ekološki porezi

poput porez na motorna vozila, pesticide i različite vrste otpada. Porez na CO2 pokriva nešto

više od 60% emisije CO2 u Norveškoj (Barde, 2004:7).

U Švedskoj je provedena malo drukčija porezna reforma vezana uz ekološke poreze. S

reformom se počelo u 1991. godini, a temeljila se je na striktnoj poreznoj neutralnosti.

Uvođenjem ekoloških poreza i proširenjem osnovice za PDV, nadomjestili su se prihodi

izgubljeni od smanjenja poreza na dohodak. Uvedeni su porezi na ugljik i sumpor. Stope

poreza na ugljik su se značajno razlikovale ovisno o vrsti goriva, kao i porez na sumpor koji

se obuhvaćao treset, koks, ugljen i petrolej. Dizelska goriva su se oporezivala ovisno o

komponenti sumpora kojega su sadržavale (Barde, 2004:7).

Od 1992. godine porez na CO2 u Danskoj je postao dio opće porezne reforme, a u narednim

godinama došlo je do razvitka poreza na području energije. Prihodi koji su ostvareni

zamijenili su one od socijalnih doprinosa koji su bili smanjeni, te su pomogli u ostvarivanju

određenih energetskih ciljeva. Uz ove, postupno su uvedeni i drugi ekološki porezi poput

poreza na motorna vozila, otpad, otpadne vode, pesticide i slično (Barde, 2004:8).

Nizozemska je 1988. ˝General Environment Provision Act˝-om uvela porez na goriva, koji je

zamijenio postojećih pet poreza, na onečišćenje zraka, na industrijsku i prometnu buku,

kemijski otpad te na maziva. Od 1992. godine na dalje uveden je veliki broj različitih

25

ekoloških poreza kao na primjer na otpad, podzemne vode, zrakoplovnu buku i slično tome, a

60% prihoda je dolazilo od kućanstava (Barde, 2004:8).

Nordijske zemlje su, možemo to tako reći pokrenule val uvođenja ekoloških poreza kao

instrumenata zaštite okoliša, pa su kasnije i druge europske zemlje pratile taj trend uvođenja u

kasnim 90 – im godinama prošlog stoljeća.

Francuska je jedna od zemalja koja je prateći Nordijske zemlje, 1999. godine krenula s

uvođenjem ekoloških poreza, poput poreza na zagađenje zraka, kućni otpad, specijalni

industrijske otpad, mazila i buku, koje je kasnije ujedinila kroz akt pod imenom ˝General Tax

on Polluting Activities ˝. Međutim taj akt je na kraju odbijen s objašnjenjem da na različit

način tretira određene sektore industrije. Nakon toga nije bilo daljnjeg razvoja porezne

reforme vezane uz ekološke poreze (OECD, 2001:52).

˝Zelena porezna reforma˝ započeta je u Njemačkoj kao i u Francuskoj 1999. godine kada je

glavni cilj bio smanjiti emisiju CO2 za 25% do 2005. u odnosu na 1990. godinu. Porezna

reforma je imala dvije komponente, prva je bila uvođenje novog poreza na električnu

energiju, a druga povećanje poreza na motorna ulja (OECD,2001:52).

Kao zadnju zemlju koja je bitna za uvođenje ekoloških poreza, možemo navesti Veliku

Britaniju, gdje je u razdoblju od 1993. – 1999. došlo do povećanja poreza na gorivo između 5-

6 postotnih poena s ciljem smanjenja emisije CO2. Porez na odlagališta uveden je 1996. čiji je

prihod bio namijenjen da nadomjesti izgubljene prihode smanjivanjem socijalnih doprinosa i

za smanjenje klimatskih promjena (OECD, 2001:52).

Promatrajući zemlje koje su prve pokazale dovoljnu razinu ekološke svijesti i počele uvoditi

ekološke poreze, zaključuje se da je riječ o razvijenim zemljama. Uvođenje ekoloških poreza i

provođenje novih poreznih reformi zahtjeva velika financijska sredstva, pa je normalno da si

manje razvijene zemlje to nisu mogle priuštiti i nisu bile u mogućnosti od početka pratiti trend

brige za okoliš koji su pokrenule nordijske zemlje. Ekološki porezi su uvedeni uz istodobno

smanjenje socijalnih doprinosa i poreza na dohodak kako bi zemlje zadržale poreznu

neutralnost.

4.2. Klasifikacija ekoloških poreza

Postoji nekoliko klasifikacija ekoloških poreza. U ovom dijelu biti će navedene dvije, te će se

ukratko objasniti koji porezi spadaju u koju skupinu ekoloških poreza.

26

Prema CEPA 20002, ekološki porezi klasificiraju se u devet skupina. CEPA 2000 predstavlja

multifunkcionalnu klasifikaciju koja se koristi za izradu statistike izdataka troškova koji su

vezani za zaštitu okoliša, prema aktivnostima, proizvodima i transakcijama (European

Commission, 2001:12).

Razvrstavanjem ekoloških poreza prema CEPA 2000 se omogućuje povezivanje poreznih

podataka s podacima iz statistike izdataka za zaštitu okoliša i računima te podataka o

emisijama. Takav skup podataka može poslužiti kao temelj za analizu i modeliranje utjecaja

ekoloških poreza na izdatke za zaštitu i emisije. Bez obzira na gore spomenutu klasifikaciju,

ekološki porezi se ipak razvrstavaju najčešće u četiri glavne skupine i to su (European

Commission, 2001:9):

1. Porezi na energiju (uključujući i porez na CO2) – u ovu skupinu spadaju energetski

proizvodi koje se koriste za potrebe prijevoza poput benzina ili dizelskog goriva, kao i

oni koji se koriste u svrhu grijanja i slično, poput loživog ulja, prirodnog plina, ugljena

i struje. U ovo skupinu je uključen i porez na CO2, iako bi se on mogao uključiti i u 3.

skupinu poreza radi lakše identifikacije i međunarodne usporedbe.

2. Porez na motorna vozila - uključuje poreze koji se odnose na vlasništvo i uporabu

motornih vozila, poreze na ostala prijevozna sredstva, te srodne prijevozne usluge

(npr. porez na zrakoplovni promet). Porezi na benzin, dizel i druga goriva koje se

koriste u prometu su uključena u 1.skupinu ekoloških poreza.

3. Porez na emisije - ova skupina uključuje porez na izmjerene ili procijenjene emisije u

zrak i/ili vodu, upravljanje krutim otpadom i bukom. Iznimka je porez na CO2, koji se

ubraja u energetske poreze kako je gore navedeno.

4. Porezi za korištenje prirodnih resursa ( osim poreza na naftu i plin) – ova skupina

poreza je vezana za iskorištavanje prirodnih resursa, iako postoje dvojbe da li je samo

vađenje tih resursa štetno za sam okoliš. Ipak se došlo do jedne vrste suglasnosti da je

štetno jer vađenje resursa može dovesti do erozije i zagađenja okoliša.

Prve dvije skupine ekoloških poreza su najvažnije i u strukturi tih poreza zauzimaju najveći

dio, a se ostale dvije skupine uglavnom navode kao ostali porezi. To će se vidjeli i na

sljedećem grafikonu, gdje će biti prikazana struktura ekoloških poreza po zemljama u

postotku BDP – a u 2011. godini.

2 CEPA 2000 - Classification of Environmental Protection Activities and Expenditure – klasifikacija aktivnosti,

proizvoda i troškova čija je primarna zadaća zaštita okoliša

27

Grafikon 1. Struktura ekoloških poreza u zemljama OECD - a i ostalim odabranim zemljama

za 2011. godinu, u % BDP – a

Izvor: Environmental taxation, Profile in OECD countries and best practices, 2013., OECD, str. 7.

Iz gornjeg grafikona se vidi kako najveći udio ekoloških poreza u BDP – u imaju Danska,

Turska i Nizozemska i to više od 4% cjelokupnog BDP. Kao što se vidi u većini zemalja u

strukturi ekoloških poreza prevladavaju energetski porezi, odnosno porezi na goriva. U

Francuskoj, Poljskoj, Slovačkoj, Luksemburgu, Estoniji i Sloveniji je gotovo sav prihod od

ekoloških poreza ostvaren iz energetskih poreza. Dok u Danskoj, Izraelu, Irskoj, Koreji,

Norveškoj i Švicarskoj gotovo polovica prihoda otpada na poreze na motorna vozila. Što se

tiče ostalih poreza, odnosno poreza na emisiji i poreza za iskorištavanje prirodnih resursa

najveće prihode ostvaruje Nizozemska, dok su u nekih zemljama toliko beznačajni da nisu niti

prikazani na grafikonu.

Na sljedećem grafikonu biti će prikazana struktura ekoloških poreza u zemljama OECD – a za

sve zemlje zajedno po godinama, u periodu od 1994. – 2011., kao postotak u BDP – u.

28

Grafikon 2. Struktura ekoloških poreza u zemljama OECD - a u razdoblju od 1994. - 2011. u

% BDP - a


Promatrajući gornji grafikon i strukturu ekoloških poreza kroz godine u razdoblju od 1994. –

2011. godine, može se vidjeti da se najveće promjene događaju kod energetskih poreza,

odnosno poreza na energiju i gorivo. Njihov udio u ukupnim ekološkim porezima raste do

1999. godine što je logično jer su se u tom razdoblju počele provoditi ˝zelene porezni

reforme˝ u razvijenim europskim zemljama, čime se i povećao broj ekoloških poreza, a

pogotovo onih vezanih uz energiju i goriva. Nakon toga dolazi do konstantnog pada udjela

energetskih poreza, a pogotovo u 2008., kada je došlo do povećanja cijene nafte uzrokovane

velikom financijskom krizom. Porezi na motorna vozila su ukupnoj strukturi ekološki poreza

su stabilni i na gotovo istoj razini kao kroz cijelo promatrano razdoblje. U zadnjim godinama

se primjećuje lagani rast udjela ostalih poreza, odnosno poreza na emisije i poreza na

korištenje prirodnih resursa, u ukupnim ekološkim porezima.

4.3. Prihodi od ekoloških poreza

Nakon što je objašnjena struktura ekoloških poreza pobliže će se objasniti i kolike prihode ti

porezi osiguravaju za svaku državu. Prema strukturi vidjelo se je da su energetski porezi

najizdašniji što se tiče ekoloških poreza. Ostvareni prihodi i njihova važnost za svaku

pojedinu OECD zemlju se dosta razlikuju, kako u udjelu ekoloških poreza u BDP – u, tako i u

udjelu ekoloških poreza u ukupnim porezima. Na grafikonima će biti prikazana ta razlika

između zemalja. U pravilu se događa, da zemlje s najvišim stopama ekoloških poreza,

ostvaruju najniže prihode od tih poreza. Države s visokim stopama uvelike su utjecale na

29

ponašanje ljudi s ciljem zaštite okoliša i sprječavanja daljnjeg zagađenja. Na sljedećim

grafikonima biti će prikazani prihodi od ekoloških poreza u zemljama OECD – a u razdoblju

od 1995. – 2003. godine i u 2008. godini.

Grafikon 3. Prihodi od ekoloških poreza kao % BDP - a u razdoblju od 1995. - 2003. godine u

zemljama OECD - a

Izvor: The Political Economy of Environmentally Related Taxes, 2006, OECD, str. 28.

Grafikon 4. Prihodi od ekoloških poreza kao % BDP - a u 2008. godini u zemljama OECD -a

Izvor: Revenue statistics 1965-2009/Statistiques des recettes publiques 1965-2009, 2010.,

OECD/OCDE, Pariz, str. 40

30

Udio poreza u BDP-u je padao u promatranim godinama, a taj trend je nastavljan i u 2008.,

kao što se vidi na desnom grafikonu. Pad je uzrokovan padom rastom cijene sirove nafte. I

dalje su nordijske zemlje zadržale najveći udio ekoloških poreza u BDP – u, a zemlje

Sjeverne i Južne Amerike najmanji. Treba spomenuti Meksiko koji je u 2008., imao negativne

prihode od ekoloških poreza zbog ranije spomenutog porasta cijene sirove nafte (OECD,

2010:40,41). Na sljedećem grafikonu će biti prikazani prihodi od ekoloških poreza u ukupnim

poreznim prihodima u promatranom razdoblju.

Grafikon 5. Prihodi od ekoloških poreza u ukupnim poreznim prihodima od 1995. - 2003. u

zemljama OECD - a

Izvor: The Political Economy of Environmentally Related Taxes, 2006, OECD, str. 29.

Također ako se promatra udio ekoloških poreza u ukupnim porezima. Vidljivo je da postoje

značajne razlike između zemalja. U prosjeku, taj udio je oko 6-7% prihoda od ekoloških

poreza u ukupnim prihodima od poreza. Turska je u 2003, zemlja koja je imala daleko najveći

udio u ukupnim poreznim prihodima, gotovo 16% prihoda od ukupnih poreza je odlazilo na

ekološke poreze, a slijedile su je Danska i Koreja. Također je vrijedno napomenuti da je taj

udio značajno smanjen u Grčkoj i Portugalu (OECD, 2006:29).

31

Grafikon 6. Prihodi od ekoloških poreza u ukupnim poreznim prihodima u 2008. godini u

zemljama OECD - a

Izvor: Revenue statistics 1965-2009/Statistiques des recettes publiques 1965-2009, 2010.,

OECD/OCDE, Pariz, str. 42.

U 2008. dolazi do danjeg pada udjela ekoloških poreza u ukupnim poreznim prihodima.

Turska je i dalje zadržala najveći udio, dok najmanji udio imaju SAD, Kanada i Novi Zeland.

Najveći pad su ostvarili Meksiko, Portugal, Čile, Grčka i Island. (OECD, 2010., str. 41.)


zemljama OECD - a


32

Na gornjem grafikonu prikazano je stanje u 2011. godini. Vidljivo je da i dalje većina

zemalja smanjuje prihode od ekoloških poreza s rijetkim iznimkama kao što su Turska, Izrael

i Estonija.

S obzirom na viđeno može se reći da se i u budućnosti očekuje smanjenje prihoda od

ekoloških poreza, što je trend od 2003., a najveći pad kao što se vidjelo bio je u 2008. godini

kao rezultat povećanja cijene sirove nafte na svjetskom tržištu i samim time smanjenje

poreznih stopa na goriva. Mnoge države su uvele i takve reforme da uvođenje ekoloških

poreza ne mora ujedno i značiti povećanje prihoda od tih poreza, već je bitno da se promjeni

ponašanje ljudi, dok je kod drugih upravo obrnuto, pa se važnost više pridodaje samoj

izdašnosti ekoloških poreza. Jedan od razloga smanjenja prihoda ekoloških poreza je i

uvođenje sustava utrživih dozvola koje se sve više koriste uz poreze ili umjesto njih. Uzeći u

obzir bilo koji od navedenih razloga, izvjesno je da će prihodi i u budućnosti kroz godine

lagano opadati.

4.4. Oporezivanje energije i goriva

Porezi na energiju i goriva su najznačajniji ekološki porezi. U ovu skupinu ekoloških poreza

ulaze porezi na energiju, odnosno porezi na električnu energiju, ugljen, prirodni plin, koks,

kao i porezi vezani uz motorna goriva, odnosno benzin i dizel, te porezi na ugljik, pa će isti i

biti pobliže objašnjeni u sljedećim poglavljima.

4.4.1. Porezi na motorna goriva

Upravo od poreza i trošarina na motorna goriva ostvaruju se najviši prihodi od ekoloških

poreza. Porezi i trošarine imaju utjecaj na tehnološke promjene, kao i na promjene ponašanja i

korištenja goriva. Uvođenje ovih ekoloških poreza za neku zemlju ne znači samo povećanje

prihoda, već i internalizaciju eksternalija. Kakav će utjecaj ovih poreza biti ovisi o poreznoj

osnovici i o samoj stopi tih poreza jer se time utječe i na cijenu goriva (Vollebergh, 2010:21,

22).

Postoji velika razlika u stopama ovisno o kojoj se vrsti goriva radi, odnosno da li je riječ o

benzinu ili dizelu. Dizel se znatno manje oporezuje od benzina iako ima štetniji utjecaj na

okoliš, što će biti prikazano na sljedećem grafikonu, kako i to da su se stope poreza u

posljednjim godinama znatno povećale u gotovo svim zemljama OECD – a.

Neke zemlje u 2002., nisu niti imale porez na dizel, dok su do 2012., te stope gotovo dostigle

stope poreza na benzin. U tu skupnu spadaju Čile, Island, Izrael, Estonija i Slovenija. U

Novom Zelandu je dizel još uvijek izuzet od plaćanja poreza. Izuzetak su SAD i Švicarska

33

koje imaju više stope na dizel nego na benzin, te Australija i Velika Britanija gdje su stope

jednake.

Grafikon 8. Porezi na motorna goriva u zemljama OECD – a za razdoblje od 2002. do 2012.

godine

Izvor: The OECD database on instruments used for environmental policy and natural

resources management, 2013., OECD, str. 2.

Iz grafikona vidimo da je Turska u promatranom razdoblju najviše podigla stope poreza na

motorna goriva, kako na benzin, tako i na dizel, a slijedi je Grčka. Meksiko jedini ima

negativne porezne stope, a razlog je već ranije spomenut. Švicarska i SAD u promatranom

razdoblju gotovo nisu mijenjale stope poreza na motorna goriva, te Japan, Australija i

Slovačka na dizelska goriva. Od zemalja OECD – a, Turska, Norveška i Nizozemska najviše

oporezuju benzin, a dizel Velika Britanije, Švicarska, te Turska.

U sljedećoj tablici će biti prikazana visina trošarina na olovni i bezolovni benzin u 2013.

godini, kao jedan od oblika ekoloških poreza u odabranim OECD zemljama i zemljama

kandidatima. Vidljive su značajne razlike između zemalja. Nizozemska ima najviše trošarine

na olovni i bezolovni benzin, a Slovenija i Cipar najmanje na olovni, dok na bezolovni benzin

najmanje trošarine imaju Estonija i Latvija.

Tablica 3. Trošarine na benzin u odabranim OECD zemljama i zemljama kandidatima u 2013.

godini

Minimalna trošarina

Benzin

Olovni benzin Bezolovni benzin

421 EUR/1000 l 359 EUR/1000 l

Iznos trošarine Iznos trošarine

Zemlja Nacionalna U nacionalnoj EUR U nacionalnoj EUR

34

valuta valuti valuti

Austrija EUR 554,00 482,00

Belgija EUR 637,67 613,57

Cipar EUR 421,00 429,00

Češka CZK 13710,00 546,65 12840,00 511,96

Danska DKK 5135,00 688,76 4418,00 592,59

Estonija EUR 422,77 422,77

Finska EUR - 650,40

Francuska EUR 639,60 606,90

Irska EUR 587,71 587,71

Italija EUR 728,40 728,40

Latvija LVL 320,00 459,64 289,00 415,11

Litva LTL 2000,00 579,24 1500,00 434,43

Luksemburg EUR 516,66 464,58

Mađarska HUT 124200,00 435,59 123300,00 432,43

Malta EUR 588,18 469,39

Nizozemska EUR 831,38 746,55

Njemačka EUR 721,00 669,80

Poljska PLN - 1668,16 406,30

Portugal EUR 716,32 585,27

Slovačka EUR 597,49 550,52

Slovenija EUR 421,61 575,94

Španjolska EUR 457,79 424,69

Švedska SEK 6410,00 756,51 3900,00 460,28

Velika Britanija GBP 676,70 787,22 579,50 674,15

Izvor: izrada studentice prema: Excise duty tables. Part II – Energy products and Electricity,

2013., European Commission, str. 8. – 10.

Vidljivo je da sve odabrane zemlje primjenjuju trošarine koje su više od minimalno

propisanih trošarina, osim Cipra koji na olovni benzin primjenjuje minimalnu trošarinu. S

obzirom na ranije godine većina zemalja je smanjila ili zadržala istu razinu trošarina na

benzin, sa izuzetkom Danska, Italije, Portugala i Švedske. Italija je imala najveće povećanje

navedenih trošarina.

4.4.2. Porez na ugljik

Zemlje OECD – a su uvele pristojbu na ugljik, koja ako kao osnovicu uzima količinu CO2

koja se oslobodi pri izgaranju jedne jedinice goriva, zovemo porez na ugljik ili CO2 porez.

35

Države u kojima se porez na CO2 primjenjuje, uglavnom su kao osnovicu za porez izabrale

kilogram ili tonu emisije CO2 koja se oslobađa pri izgaranju jedinice goriva ili osnovicu za

porez čini količina ugljika u predmetu oporezivanja i količina energije koja se oslobodi pri

izgaranju predmeta oporezivanja. Emisija CO2 veoma se razlikuju po jedinici proizvedene

energije pojedinih energenata. Zbog toga nastaju razlike u oporezivanju pojedinih energenata

jer je cilj oporezivanja smanjenje emisije odnosno prebacivanje potrošnje s emisijski

intenzivnih goriva na relativno manje emisijski intenzivna goriva (Slabe – Erker,

2002:634,636).

U zemljama OECD – a postoji široki raspon između stopa poreza na ugljik. Jednostavni

prosjek iznosi 52,04 € po toni CO2, dok je vagani prosjek duplo manji i iznosi 27,12€ po toni

CO2. U Meksiku se plaća najmanji iznos po toni CO2 i to 2,80€, dok je taj iznos najveći u

Švicarskoj gdje se plaća 107,28€ po toni CO2. U pravilu najveće stope poreza na ugljik se

plaćaju u zemljama kod kojih je porez na ugljik zaseban porez, a ne dio poreza na energente,

kao što je u Švicarskoj, Norveškoj, Danskoj, Švedskoj i Irskoj. Istočnoeuropske i Azijske

države u pravilu imaju niže efektivne stope poreza na ugljik, a najniže stope su rezervirane za

Američke države i Australiju, što će biti prikazano na grafikonu (OECD, 2013., str. 31).

Grafikon 9. Prosječne stope poreza na ugljik u zemljama OECD -- a u 2013. godini u

zemljama OECD - a

Izvor: Taxing Energy Use, 2013., OECD, str. 31.

Emisija CO2 u atmosferu dolazi iz više izvora, pa će se u sljedećoj tablici prikazati tko plaća

najviše poreze za emisiju CO2, s obzirom na uporabu goriva i svrhu za koju se koriste.

36

Tablica 4. Efektivne porezne stope po kategorijama uporabe

Prosjek

OECD 34 Transport Grijanje Energetika

Sva goriva

zajedno

EUR/GJ 11,5 0,9 0,9 3,3

EUR/ toni CO2 161 12 13 52

Izvor: izrada studenta prema: Taxing Energy Use, 2013., OECD, str. 33.

Iz gornje tablice vidimo da se najviše oporezuju goriva koja se koriste u prijevozu i to u

prosjeku sa 161€ po toni CO2 ispuštenog u atmosferu. Vidljivo je da se korištenje goriva u

transportne svrhe višestruko jače oporezuje od ostalih svrha u koje se goriva koriste. Što se

tiče vrste goriva, u ovom kontekstu najviše se oporezuju naftni derivati u svrhu transporta sa

164€ po toni CO2, koji i proizvode najviše CO2, a nakon toga biogoriva i otpad sa 71€ po toni

CO2 (OECD, 2013:33).

Na sljedećem grafikonu će se prikazati periodični i jednokratni porezi na motorna vozila.

Grafikon 10. Periodični i jednokratni porezi na motorna vozila - porezne stope po toni CO2 za

vozila na benzin i dizel u odabranim razinama emisija u zemljama OECD - u 2012. godini

37

Izvor: Economic Instruments database, 2012., :

http://www2.oecd.org/ecoinst/queries/index.htm

U mnogim zemljama ovisno upravo o emisiji CO2 se plaćaju porezi na motorna vozila.

Javljaju se dakako velike razlike između zemalja, ovisno o načinu oporezivanja i poreznoj

osnovici. U Norveškoj i Portugalu taj porez je izrazito progresivan s porastom emisije CO2,

dok u Austriji, Irskoj, Finskoj i Španjolskoj taj porez ovisi o cijeni vozila. Također se javljaju

zemlje gdje postoje različite stope poreza na ugljik ovisno o tome da li se oporezuje benzin ili

dizel. Neke zemlje imaju i jednokratne i periodične poreze na ugljik kako bi se smanjila

emisija istog, a većina preferira progresivan porez s obzirom na povećanje emisije, što je i

prikazano na gornjem grafikonu.

Na kraju treba kao zaključak reći da su porezne stope na dizel manje nego na benzin, bez

obzira da li se porez na uglji plaća u sklopu energetskih poreza ili kao zaseban porez na

ugljik. U bilo koju svrhu da se koriste, nafti derivati su višestruko jače oporezivani nego druge

vrste goriva. Isto tako je bitno i za spomenuti da je ugljik u svrhu grijanja jako slabo

oporezovan, bez obzira na negativne učinke koje ima na okoliš. Goriva koja se koriste u

ribarstvu, šumarstvu i poljoprivredi su najčešće izuzeta poreza na ugljik. Velike razlike

između oporezivanja različitih vrsta goriva nastaju zbog raznih izuzeća i smanjenih stopa

poreza o čemu će biti kasnije riječ.

4.4.3. Porezi na ugljen i koks

Iako su ugljen i koks veliki zagađivači i emitiraju velike količine CO2, oporezovani su znatno

manje nego motorna goriva i donose znatno manje prihode. Ugljen i koks se uglavnom koriste

http://www2.oecd.org/ecoinst/queries/index.htm

38

u proizvodne svrhe i za grijanje. Mogu se koristiti i u neproizvodnom sektoru i tada je porez

viši nego u proizvodnom, što je i logično jer se na taj način potiče proizvodnja. Emisija CO2

je u slučaju ugljena znatno veća nego kod prirodnog plina, a oporezuje se manje.

Prema Direktivi EU, propisane su minimalne trošarine za ugljen, koje ovise radi li se o

proizvodnoj ili neproizvodnoj uporabi. U poslovne svrhe minimalna trošarina iznosi 0,15€ po

GJ, dok je u neposlovne svrha dvostruko veća, odnosno 0,30€ po GJ. Ugljen i koks se

oporezuju i do deset puta manje nego naftni derivati. U nekim slučajevima ugljen i koks se

čak niti ne oporezuju, bez obzira na štetne posljedice koje ima na okoliš, pogotovo u svrhu

grijanja i proizvodnim procesima, kada je riječ o poslovnom sektoru. Ustvari, možemo reći da

se ovaj porez promjenjuje na vrlo mali dio ugljena i koksa koji se troše (OECD, 2013:29,30,

32).

Na sljedećem grafikonu biti će prikazane trošarine na ugljen i koks u svrhe grijanja odabranim

OECD zemljama i zemljama kandidatima u 2013. godini, gdje će se kako i kod drugih

trošarina i poreza vidjeti velika razlika između zemalja. Također će se vidjeti i razlika ovisno

o sektoru u kojem se ugljen i koks koriste, odnosno poslovnu ili neposlovnu svrhu.

Tablica 5. Trošarine na ugljen i koks u svrhu grijanja u odabranim OECD zemljama i

zemljama kandidatima u 2013. godini


Ugljen i koks

Za grijanje u poslovne svrhe Za grijanje u neposlovne

svrhe

0,15 EUR/GJ 0,30 EUR/GJ


Zemlja Nacionalna

valuta

U nacionalnoj

valuti

EUR U nacionalnoj

valuti

EUR



Cipar EUR 0,31 0,31

Češka CZK 8,50 0,34 8,50 0,34

Danska DKK 76,10 10,21 76,10 10,21


Finska EUR 5,20 5,20


Irska EUR 0,15 0,30


Latvija LVL 0,21 0,30 0,21 0,30

39

Litva LTL 0,52 0,15 1,06 0,30

Luksemburg EUR 0,00 0,00

Mađarska HUT 88,43 0,31 88,43 0,31

Malta EUR 0,30 0,30

Nizozemska EUR 0,52 0,52


Poljska PLN 1,28 0,31 1,28 0,31



Slovenija3 EUR 1,32

1,43

1,63

1,32

1,43

1,63


Švedska SEK 34,99 4,13 116,62 13,76

Velika Britanija GBP 0,00 0,00


2013., European Commission, str. 56.,57.)

Iz tablice vidimo da postoje razlike između zemalja, iako većina zemlja primjenjuje iste

trošarine bez obzira da li se ugljen i koks koriste u poslovne ili ne poslovne svrhe. Većina

zemalja se kreće oko minimalnih trošarina i to onih za neposlovni sektor od 0,30€/GJ. Najviše

trošarine imaju Danska, Švedska i Finska, odnosno zemlje koje su prve počele primjenjivati

ekološke poreze, pa se može reći da su iste najviše svjesne štetnih posljedica koje ima

uporaba ovih energenata. Luksemburg i Velika Britanija nemaju poreza na ovu vrstu

energenata, izuzeti su svi korisnici, dok su u većini zemalja izuzeci rezervirani za

poljoprivredu, šumarstvo, ribarstvo i slično što u ovoj tablici nije prikazano. Španjolska je

jedina zemlja koja primjenjuje stopu ispod minimalne stope i to kada se ugljen i koks koriste

u neposlovne svrhe, gdje je trošarina izjednačena s minimalnom za poslovne svrhe.

4.4.4. Porez na električnu energiju

Neke zemlje OECD – a oporezuju električnu energiju s obzirom na potrošnju iste, dok neke

oporezuju komponentu ugljika koja se emitira pri proizvodnji same električne energije. U

ovom dijelu posvetiti ćemo se zemljama koje oporezuju potrošnju električne energije/MWh.

3 U iznose je uključen i porez na CO2, 1,32€ - porez na ugljik u iznosu od 1,0268€/GJ, 1,43€ - porez na ugljik u

iznosu od 1,1364€/GJ, 1,63€ - porez na ugljik u iznosu od 1,3362€7GJ

40

Zbog velikih razlika između zemalja i različitih izuzeća, porezi nisu u potpunosti usporedivi.

U većini zemalja poljoprivreda, ali i industrija izuzeti su od poreza na potrošnju električne

energije, a one koja ga primjenjuju, imaju manju poreznu stopu nego drugi sektori u kojima se

primjenjuje (OECD, 2001:59).

Kao što je već i ranije spomenuto velike su razlike između zemalja, u nekim zemljama

porezna stopa ovisi i o dohotku kućanstava, pa su ona s manjim, slabije oporezovana. U

nekim zemljama su pak kućanstva izuzeta od oporezivanja, dok je u drugima uglavnom

minimalna trošarina manja u potrošnji energije u poslovne svrhe, nego u ne poslovne.

Sljedeće ćemo vidjeti u tablici, gdje će biti prikazane trošarine na potrošnju električne

energije u odabranim OECD zemljama i zemljama kandidatima.

Tablica 6. Trošarine na električnu energiju u odabranim OECD zemljama i zemljama

kandidatima u 2013.


Električna energija

Poslovni sektor Neposlovni sektor

0,50 €/MWh 1,00€/MWh


Zemlja Nacionalna

valuta

U nacionalnoj

valuti

EUR U nacionalnoj

valuti

EUR



Cipar EUR 0,00 0,00

Češka CZK 28,30 1,13 28,30 1,13

Danska DKK 699,00 93,76 820,00 109,99


Finska EUR 7,03 17,03


Irska EUR 0,50 1,00


Latvija LVL 0,71 1,02 0,71 1,02

Litva LTL 1,80 0,52 3,50 1,02

Luksemburg4 EUR 0,50

0,10

1,00

Mađarska HUT 295,00 1,03 295,00 1,03

Malta EUR 1,50 1,50

Nizozemska5 EUR 116,50 116,50

4 0,50€/MWh za potrošnju >25000 MWh, 0,10€/MWh za potrošnju <25000MWh

41

42,40

11,30

0,50

42,40

11,30

1,00


Poljska PLN 20,00 4,87 20,00 4,87



Slovenija EUR 3,05 3,05


Švedska SEK 5,00 0,59 293,00 34,58

Velika Britanija GBP 0,00 0,00


2013., European Commission, str. 62. – 64.)

U gornjoj tablici vidimo da Danska i Nizozemska imaju višestruko veće trošarine od ostalih

odabranih zemalja. Luksemburg i Nizozemska imaju više poreznih stopa, koje su degresivne s

porastom potrošnje električne energije. U Cipru i u Velikoj Britaniji nema poreza na

električnu energiju niti u jednom sektoru, dok je u Belgiji izuzet poslovni sektor, a u

Slovačkoj ne poslovni. Irska i Španjolska primjenjuju minimalne trošarine na električnu

energiju. U većini zemalja su sektori poput poljoprivrede, ribarstva i šumarstva izuzeti od

poreza na električnu energiju, a snižene porezne stope se primjenjuju u sektoru javnog

prijevoza.

4.5. Porezi na motorna vozila i ostali ekološki porezi

U prošlom poglavlju objašnjeni su energetski porezi koji su i najvažniji porezi, te zauzimaju

najveći dio u strukturi ekoloških poreza. U ovom poglavlju biti će objašnjeni porezi na

motorna vozila, koji se u strukturi ekoloških poreza nalaze iza energetskih poreza, te ostali

porezi koji ulaze u treću skupinu ekoloških poreza koji zauzimaju mali udio u strukturi poreza

poput, poreza na otpad, pesticide i dušikov oksid.

4.5.1. Porez na motorna vozila

Kao što smo spomenuli, gledajući visinu prihoda koje osiguravaju ekološki porezi, oni na

motorna vozila, nalaze se odmah iz onih na energente, odnosno motornih goriva. Porezi na

5 116,50€/MWh - 0-10.000 kWh, 42,40€/MWh - 10.000-50.000 kWh, 11,30€/MWh - 50.000-10.000.000 kWh,

0,50€/MWh(1,00€/MWh) - >10.000.000

42

motorna vozila dijele se u dvije grupe, odnosno jednokratne poreze i višekratne poreze na

motorna goriva. Porezi na motorna vozila plaćaju se na temelju više indikatora, po emisiji

CO2 po kilometru, o čemu se je već ranije pisalo, po težini vozila ili snazi motora. U nekim

zemljama poput Norveške, koriste se svi ti indikatori kako bi se odredila visina porezne

obveze, pa samim time ta zemlja ima i najviše porezno opterećenje kod jednokratnih poreza

(OECD, 2010.:41, 42).

Jednokratni porezi na motorna vozila se obično naplaćuju kod prve prodaje ili kod prve

registracije, dok se višekratni naplaćuju kod kasnijih prodaja ili registracija, odnosno se

plaćaju na godišnju razini kako bi se dobila dozvola za korištenje poreza tijekom te godine.

Gledajući sve zemlje OECD – a, porezi prikupljeni kroz višekratni porez na motorna vozila je

višestruko veći od poreza koji je prikupljen jednokratnim porezima, osim u Danskoj, Finskoj,

Norveškoj, Irskoj, Koreji i Portugal gdje je situacija upravo obrnuta (OECD, 2006:36,37).

Porez koji se u konačnici plaća na motorna vozila se značajno razlikuje između zemalja, od

7% u SAD – u do visokih 195% u Danskoj na vrijednost motornog vozila. U nekim zemljama

poput Norveške najvažniji kriterij za određivanje poreznog opterećenja na motorna vozila

ovisi o ekološkim kriterijima, odnosno daje se poticaj za kupnju motornih vozila koja koriste

manje goriva i imaju manje štetne posljedice na okoliš. Na sljedećem grafikonu će se prikazati

ukupno porezno opterećenje na motorna vozila.

Grafikon 11. Ukupan porez na motorna vozila u zemljama OECD - a u 2013. godini

Izvor: Taxing Energy Use, 2013., OECD, str. 141

Na gornjem grafikonu se vidi da Danska, Finska, Turska i Norveška imaju najveće sveukupne

poreze na motorna vozila, dok su najniži u SAD – u, Japanu i Švicarskoj. Kao i kod

energetskih poreza i u ovoj skupini poreza Nordijske zemlje imaju najviša porezna

43

opterećenja. Europska Komisija je naredila rekonstrukciju poreza na motorna vozila, koja bi

se trebala ostvariti do 2015. godine, temeljem kojeg bi se porezi na registraciju motornih

vozila trebali smanjiti, ali bi se porezi koje se plaćaju na godišnjoj razini za korištenje vozila

povećali. No, taj prijedlog se još treba usvojiti.

4.5.2. Ostali ekološki porezi

U ovom dijelu rada biti će objašnjeni ostali ekološki porezi. Na početku će biti riječ o

porezima vezanim uz otpad koji s može podijeliti u dvije kategorije, otpad koji ide na

odlagališta i onaj koji se spaljuje. Otpad može nastati u kućanstvima, ali i kao industrijski

otpad. Kućanstva su izravno odgovorna za velik dio komunalnog otpada. Na primjer, u 2005,

kućanstva su proizvodila više od 75% komunalnog otpada u Koreji, Njemačkoj, Velikoj

Britaniji, Meksiku, Belgiji, Nizozemskoj, Slovačkoj, Luksemburgu, Danskoj i Španjolskoj. U

OECD regiji, komunalni otpad se povećao za oko 58% u razdoblju 1980. – 2000., 4,6%

između 2000 i 2005,a pod pretpostavkom da neće biti novih politika, porast komunalnog

otpada se predviđa za 38% u razdoblju 2005. – 2030., a po stanovniku za 25% (od 557 kg do

694 kg) u odnosu na isto razdoblje (OECD, 2011:82).

Na sljedećem grafikonu biti će prikazane visina porezne obveze na komunalni otpad u

zemljama OECD – a u 2010. godini.

Grafikon 12. Porez na komunalni otpad u zemljama OECD - a u 2010. godini

Izvor: Environmental Performance Reviews, 2012., OECD, str. 170.

Gornji grafikon pokazuje kako Nizozemska, Velika Britanija i Belgija imaju najviše poreze na

komunalni otpad, sa preko 80€ po toni otpada. Kao i kod drugih ekoloških poreza i ovdje

Nordijske zemlje zauzimaju vrh grafikona sa najvećim poreznim opterećenjem. Ako

44

promatramo poreze na odlagališta, situacija je slična kao i na gornjem grafikonu. Nizozemska,

Austrija i Belgija imaju najviši porez, malo niži od prije navedenog poreza, ali i dalje više od

80€ po toni. Postoje znatne razlika između zemalja, tako u SAD – u tek neke zemlje uopće i

naplaćuju ovaj porez i to po najnižim stopama. Na otpad koji se može reciklirati trebalo bi

uvesti manje poreze kako bi se potaknulo na reciklažu i ponovnu uporabu, nego otpad koji se

odlaže i spaljuje i da taj način puno više šteti okolišu, pogotovo zbog činjenice da količina

otpada drastično raste iz godine u godinu.

Kao sljedeći od ostalih ekoloških poreza, spomenuti će se porez na pesticide i gnojiva. Vrlo

mali broj zemalja OECD – a primjenjuje ovaj porez s ciljem smanjenja korištenja pesticida i

gnojiva. Prihodi koji se ostvaruju od ovih poreza variraju između zemalja od 11,5 milijuna

USD u Norveškoj, do 80 milijuna USD u Danskoj u 2007. godini. U sljedećoj tablici biti će

prikazane zemlje OECD – a koje primjenjuju navedeni porez i koliko on iznosi.

Tablica 7. Porezi na pesticide i gnojiva u zemljama OECD - a u 2010. godini

Zemlja Iznos poreza na pesticide i gnojiva

Kanada Pesticidi: 0,7568€ po litri pesticida

Danska Pesticidi: 3% - 35% prodajne cijene ovisno o vrsti pesticida

Francuska Pesticidi: porez se naplaćuje u sedam kategorija: 0,38€ - 1,68€/kg

Italija Postoji porez na pesticide

Norveška Naplaćuje se standardna stopa od 3,12€ koja se množi za određenim

faktorom koji ovisi o štetnosti na zdravlje i okoliš

Švedska Pesticidi: 3,11€ po kg

Gnojiva: postoji porez

Velika Britanija Gnojiva: 0,001€ - 0,004€ po kg

Izvor: izrada studentice prema: Water Quality and Agriculture, 2012., OECD, str. 84.

Neke zemlje pokušavaju smanjiti uporabu pesticida i na način da određuju određen broj

pesticida koji se smiju koristiti. Postoji velika razlika između zemalja, tako na primjer u

Norveškoj je dopušteno samo 188 vrsta pesticida, dok je taj broj višestruko veći u Velikoj

Britaniji gdje iznosi 3075 (OECD, 2012:84).

Postoje još mnogi ekološki porezi od kojih se ostvaruju jako mali prihodi pa se oni neće

posebno obrađivati, to su porezi na dušik, sumpor, kloridna otapala, loživo ulje i slično. Kod

poreza na motorna vozila i ostalih ekoloških poreza vidi se da postoji trend povećanja tih

45

poreza s ciljem manjeg korištenja motornih vozila, pesticida, smanjenja proizvodnje otpada i

slično, kako bi se smanjilo zagađenje okoliša. Prihodi koji se ostvaruje od ovih proizvoda nisu

visoki, što znači da porezi postoje radi zaštite okoliša i sprječavanje daljnjeg zagađenja, a ne

kao instrument punjenja državnog proračuna zemalja OECD – a. Najviše poreze u pravilu

imaju Nordijske zemlje koje su i prve počele s reformom ˝ozelenjivanja˝ kako bi zaštitile svoj

okoliš za buduće generacije.

4.6. Izuzeća, snižene porezne stope za ekološke poreze i povratni mehanizmi

Isto kako se visina ekoloških poreza razlikuje između zemalja, tako se razlikuje i između

sektora u određenoj zemlji. U pravilu najviše stope plaćaju kućanstva i prijevozni sektor, dok

su najniže stope rezervirane za ostatak industrije, posebice one energetske intenzivne. Jedan

od razloga tako velikih ne jednakosti između pojedinih sektora su i potpuna i djelomična

izuzeća koja primjenjuju zemlje OECD – a. U 2011. u zemljama OECD – a su postojala 1572

potpuna i djelomična izuzeća što se tiče ekoloških poreza. Izuzeća su uglavnom vezana za

goriva i ostale nafte prerađevine koja se koriste u prijevozu, ali postoji i veliki niz izuzeća

koja su vezana za odlaganje otpada. Vezana su uglavnom za poslovni sektor i poljoprivredu,

te rijetko za kućanstva. Izuzeća se koriste kako bi se smanjilo i ublažilo porezno opterećenje

određenih industrija ili kako bi se smanjio štetan utjecaj na konkurentnost, dok se s druge

strane ta izuzeća javljaju u obliku subvencija kako bi se potakle aktivnosti koje su manje

štetne za okoliš (OECD, 2012:209).

Poljoprivredne aktivnosti oslobođene su velikog broja ekoloških poreza, poput poreza na

dušik u Danskoj, do porez na iscrpljivanje podzemnih voda u Nizozemskoj i poreza na gume

u kanadskoj pokrajini Manitoba. Do sada, međutim, najopsežnija izuzeća i umanjenja za

poljoprivredu su ona na motorna goriva i motorna vozila.

Što se tiče povratnih mehanizama, u zemljama OECD – a postoji 175 povratnih mehanizama

vezanih uz ekološke poreze. Povrati su uvedeni iz istih razloga kao i izuzeća, zbog poticanja

konkurentnosti, ali i iz socijalnih razloga. Opet, ponekad je teško utvrditi iz kojih su razloga

dati. Umjesto punih izuzeća ili 100% povrata poreza, mnoge zemlje značajno smanjuju

porezne stope koje se primjenjuju na određene sektore ili svrhe. Na primjer, obojena vrsta

dizela se prodaje po niskim poreznim stopama za uporabu u na primjer, poljoprivredi ili na

primjer u Njemačkoj, energetski intenzivne tvrtke plaćaju samo 3% "normalne" porezne

stope energetskih poreza uvedenih kao dio ekološke porezne reforme, dok su druge

proizvodne tvrtke plaćaju 60% manju stopu od normalne (OECD, 2006:210).

U sljedećoj tablici biti će prikazana izuzeća i povrati u OECD – u u 2006. godini.

46

Tablica 8. Porezna izuzeća i povratni mehanizmi kod ekoloških poreza u zemljama OECD - a

u 2006. godini

Sektor

Izuzeća

na sve

ekološke

poreze

Izuzeća u:

Povrati Porez na

fosilna

goriva

Porez na

motorna

vozila

Porez na

otpad

Poljoprivreda, lov i šumarstvo 78 42 17 4 20

Ribolov 36 26 4 1 4

Vađenje ugljena i lignita 35 19 1 2 0

Vađenje sirove nafte i zemnog plina 39 33 1 0 0

Vađenje ruda urana i torija 11 6 1 1 0

Vađenje metalnih ruda 11 7 0 1 0

Ostalo rudarstvo 20 8 1 5 0

Sva ili većina proizvodnje 49 34 2 1 23

Proizvodnja hrane,pića, duhanskih proiz. 15 1 0 14 1

Prerada drva, drvni proiz., osim

namještaja

8 7 0 0 0

Proizvodnja papira i proiz. od papira 14 4 0 9 2

Izdavačka i tiskarska djelatnost te

umnožavanje snimljenih zapisa

2 0 0 2 0

Proizvodnja koksa, naftnih derivata i

nuklearnog goriva

345 303 6 11 15

Proizvodnja kemikalija, kemijskih proiz. 37 20 0 3 6

Proizvodnja proiz. od gume i plastike 15 0 0 15 2

Proizvodnja ostalih nemetalnih

mineralnih proizvoda

5 2 0 0 0

Proizvodnja metala 10 6 0 1 0

Proizvodnja proiz. od metala, osim

strojeva i opreme

8 1 0 6 0

Proizvodnja strojeva i opreme 16 2 13 1 1

Proizvodnja uredskih i knjigovodstvenih

strojeva i računalnih sustava

1 1 0 0 0

Proizvodnja električnih strojeva i aparata 7 0 0 7 2

Proizvodnja medicinskih i optičkih

instrumenata te satova

1 0 0 1 0

47

Proizvodnja motornih vozila, prikolica i

poluprikolica

211 2 208 0 6

Proizvodnja ostalih prijevoznih sredstava 28 5 17 0 0

Recikliranje 16 0 0 10 0

Proizvodnja, prijenos i distribucij el.

energije

123 60 1 0 10

Proizvodnja plina,distribucija plinovitih

goriva

9 8 0 0 0

Opskrba parom i toplom vodom 23 18 0 0 3

Skupljanje,pročišćavanje i distribucija

vode

5 0 1 0 0

Izgradnja 19 1 9 4 0

Veleprodaja i maloprodaja, popravak

motornih vozila i sl.

8 3 2 2 0

Željeznički promet 26 17 6 0 4

Ostali kopneni prijevoz 78 22 50 2 23

Morski i obalni prijevoz vode 49 40 4 1 3

Transport unutarnjim vodenim putovima 33 25 2 1 2

Zračni prijevoz 71 42 8 1 4

Telekomunikacije 2 0 0 0 0

Financijsko posredovanje 4 0 4 0 0

Poslovanje nekretninama i

iznajmljivanje i slični poslovi

14 6 6 0 4

Javna uprava i obrana 175 50 90 7 4

Obrazovanje 16 6 4 1 3

Zdravstveni i socijalni rad 67 7 52 2 1

Otpadne vode i odvoz smeća 49 4 4 33 5

Prateće i pomoćne prijevozne djelatnosti 5 3 1 1 0

Ostalo 18 4 9 0 0

UKUPNO 1813 845 524 150 148

Izvor: The Political Economy of Environmental Related Taxes, 2006., OECD, str. 44.

Kao što se je već i ranije spomenulo, također se vidi i iz gornje tablice, najveća izuzeća su

vezana uz proizvodnju naftnih derivata i proizvodnju motornih vozila, kao i prijevoz. Ono što

je bitno za spomenuti isti su u najveći onečišćivači okoliša, pa se često dovodi u pitanje

uvođenje tih izuzeća i povratnih mehanizama. Naravno, to je napravljeno zbog zaštite

48

industrije i poticanja konkurentnosti koja je jako bitna za svako gospodarstvo. U zemljama

OECD – a broj izuzeća i sniženih poreznih stopa se kroz godine povećava.

Na kraju treba reći, kvalitetna politika od strane vlada i poticanje ekološki prihvatljivih

industrija može pridonijeti boljoj zaštiti okoliša u budućnosti. Ono što je najvažnije za

napomenuti, problemi koji su nastali su globalni, pa se stoga treba i globalno djelovati jer

jedino tako se može stati na kraj ekološkim izazovima koji će se pojaviti u budućnosti. Važna

je međusobna suradnja svih vlada u zemljama OECD – a, ali i u ostalim zemljama svijeta.

Ekološki porezi su važni dio ekološke politike, ali nisu dovoljni da bi se spriječilo ili smanjilo

daljnje zagađenje okoliša. Ovi instrumenti se moraju koristiti u kombinaciji s drugima kako bi

se postigli prihvatljivi rezultati, pogotovo u budućnosti u kojoj je intervencija od strane svih

zemalja OECD-a, ali i drugih sve važnija.

5. EKOLOŠKI POREZI U REPUBLICI HRVATSKOJ

Prema Nacionalnoj strategiji zaštite okoliša iz 2002. godine, vidljivo je da postoji potreba da

se zaštita okoliša u Republici Hrvatskoj unaprijedi, odnosno mora se uspostaviti cjelovit

sustav praćenja i ocjene stanja okoliša. Valjalo bi posebno zaštiti neke dijelove teritorija, što

je u prvom redu vezano za Jadransko more, te bi se trebalo poraditi na prilagodbi klimatskim

promjenama i uvođenju novih tehnologija. Glavni cilj je da se zaštita okoliša uskladi s

dugoročnim nacionalnim socijalnim i ekonomskim interesima, odnosno da se postigne

socijalni i ekološki napredak uz očuvanje stanja okoliša. S obzirom na skoro pristupanje

Europskoj Uniji, bilo je potrebno u ranijim godinama, zaštitu okoliša uskladiti sa standardima

Europske Unije. Zaštita okoliša je bilo jedno od poglavlja u kojem je Republika Hrvatska

imala pune ruke posla kako bi zadovoljila kriterije Europske Unije i dobila zeleno svijetlo.

U ovom dijelu rada pobliže će se objasniti problematika ekoloških poreza u Republici

Hrvatskoj. Primjenjuje se veliki broj poreza na motorna vozila i goriva, te otpad, kao i o

naknadama i trošarinama s ciljem zaštite šuma, voda i zraka, koji će biti detaljnije objašnjeni

u nastavku.

5.1. Stanje okoliša i problemi zaštite okoliša u Republici Hrvatskoj

U RH kao i u drugim zemljama svijeta, javljaju se mnogi problemi koji su vezani za zaštitu

okoliša, pa će se o tome i pisati u nastavku.

Veličina i utjecaj pritisaka na okoliš u Republici Hrvatskoj posljedica je razvojnih trendova u

Hrvatskoj i pritisaka koji na okoliš dolaze prekograničnim onečišćenjem. Povećana svijest o

značenju očuvanja okoliša visoko rangiranje turizma u gospodarskoj politici te donašanje

49

strategije zaštite okoliša i Nacionalnog plana djelovanja na okoliš u 2002. godini, znatno su

pridonijeli zaštiti okoliša u Hrvatskoj. Međunarodne usporedbe pokazatelja stanja okoliša

upućuju da je stanje u Hrvatskoj bolje nego u većini tranzicijskih zemalja. Treba napomenuti

da je hrvatski prostor pretrpio velika ratna oštećenja, stoga među glavne ciljeve u području

zaštite okoliša u RH ubrajaju se: saniranje ratnih šteta , pročišćavanje komunalnih i otpadnih

industrijskih voda, zbrinjavanje otpada i udovoljavanje standardima kakvoće zraka u

industrijskim središtima. Politika zaštite okoliša u ranijim godinama nije imala

zadovoljavajuće rezultate (Črnjar, Črnjar, 2009:446).

Kao i u većini zemalja, tako i u Hrvatskoj, energetski sektor ima najštetnije posljedice za

okoliš. S rastom potrošnje primarne energije, raste i emisija CO2, koja je zbog provođenja

sustavnih mjera zaštite, zadržana na razini od 35% s obzirom na onu iz 1990. godine.

Reforma energetskog sektora jedna je od primarnih mjera predviđenih politikom zaštite

okoliša u sektoru energetike, s kojom je započeto u 2001. godini. Kvantifikacija podataka

vezana uz zaštite okoliša, stvaranje učinkovitih mehanizama provedbe zaštite okoliša,

uvođenje prikladnih oblika integriranog pristupa zaštiti okoliša te izravno poticanje investicija

u zaštiti okoliša, nisu provedene i na tome treba u narednom razdoblju intenzivno raditi i

usklađivati sa zakonodavstvom Europske Unije (Črnjar, Črnjar, 2009:447).

Negativan utjecaj prometa očituje se u porastu emisije štetnih tvari u zraku zbog povećanja

motornih vozila i veće potrošnje goriva te nesrećama pri prijevozu. Izgradnja prometnica je

smanjila, presijecala ili ipak uništila prirodna staništa. Emisija olova bitno je smanjena

zahvaljujući sve većoj uporabi bezolovnih benzina, ali je zato povećana potrošnja dizelskih

goriva povećala emisije čestica i SO2. Promet u cjelini čini jak pritisak na okoliš, pa niti mjere

iz Nacionalnog plana nisu dale odgovarajuće rezultate. U posljednje vrijeme učinjeni su

pomaci u izradi strateških dokumenata i u zbrinjavanju otpada. U 2005. usvojena je Strategija

gospodarenja otpadom, a nastavljeno je s izradom Plana gospodarenja otpadom, usklađivanje

s propisima EU, donošenjem novog Zakona o otpadu, te podzakonskih akata koji reguliraju

određena pitanja. U 2004. uvedene su naknade za opterećenje okoliša otpadom, a u 2005.

uvedene su naknade za zbrinjavanje ambalažnog otpada, odnosno naknade za korištenje

jednokratne ambalaže. I ambalažni otpad ostvaruje porast, a u 2004. iznosio je 250 tisuća

tona. Donošenjem Pravilnika o ambalaži i ambalažnom otpadu (2005.) potiče se prikupljanje i

ponovna uporaba ovog otpada. Značajan problem je zbrinjavanje prometnih sredstava,

autoguma, akumulatora, bijele tehnike i elektronike. Značajne pomake donio je Fond za

zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost koji sufinancira 165 odlagališta otpada (Črnjar,

Črnjar, 2009:452,453).

50

Stanje zraka je povoljnije nego 1990. zbog prestanka rada velikih izvora i zbog poduzimanja

mjera za ispunjenje međunarodnih konvencija i protokola. U RH donijet je novi Zakon o

zaštiti zraka. Emisije SO2 smanjile su za 25% u 2004., u odnosu na 1997. Isto tako u prometu

su smanjene emisije olova za 91,5%, ali su zbog porasta broja vozila emisije dušikovih oksida

u laganom porastu. Ukupno stanje emisija SO2 je povoljnije od utvrđenih kvota za smanjenje

emisija. Što se tiče pitke vode, koriste se podzemne vode, a vezano uz zaštitu iste, upozorava

se na nedovoljno ostvarene predviđene mjere, s obzirom da se pročišćava samo 25%

komunalnih i 20% industrijskih otpadnih voda. Od 1998. do 2004. godine zabilježeno je 516

onečišćenja mora i pomorskog dobra, a najviše onečišćenja bilo je u akvatoriju luke Rijeka,

čak 56%. Najvažniji program praćenja ekološkoga stanja cijeloga hrvatskog dijela Jadrana

jest Projekt Jadran, započet 1998. godine. Tlo je najzapostavljeniji resurs u području zaštite

okoliša. Zakiseljivanje tla kiselim kišama i intenzivnom gnojidbom mineralnim i organskim

gnojivima prisutno je na 29% tla u Hrvatskoj i ono se postupno usporava (Črnjar, Črnjar,

2009:452, 454).

Na temelju navedenog može se zaključiti da i Republika Hrvatska ima problema sa zaštitom

okoliša kao i druge zemlje. Zahvaljujući brzom pristupanju Europskoj Uniji, bila je prisiljena

uskladiti zaštitu okoliša sa standardima i kriterijima koje joj je Europska Unija nametnula.

Napredak je očit, uvedeni su mnogi zakoni i pokrenuti programi zaštite okoliša i smanjivanja

zagađenja, emisije su smanjene i pod kontrolom. Ipak, još uvijek je potrebno dosta ulaganja i

napora kako bi se zaštita okoliša dovela na očekivanu razinu i povećala ekološka svijest svih

građana Republike Hrvatske.

5.2. Politika i financiranje zaštite okoliša u Republici Hrvatskoj

Politika zaštite okoliša je razvijena i u Republici Hrvatskoj, sa istim ciljem kao i u drugim

zemljama. Iako je mala zemlja, u RH postoje mnogi zakoni i akti koji su vezani uz zaštitu

okoliša, stoga će oni u nastavku biti objašnjeni.

Politika zaštite okoliša u Republici Hrvatskoj ima za cilj uspostaviti ekološke standarde, te

osigurati nadzor nad upravljanjem i eksploatacijom prirodnih resursa. Važno je naglasiti da je

Hrvatska iako je mala zemlja, jedna od prvih u Europi koja je započela s aktivnostima u

području politike zaštite okoliša. Tako je već 1972. godine donijela Rezoluciju o zaštiti

čovjekove sredine, a nakon osamostaljenja donijeta je i Deklaracija o zaštiti okoliša 1992.,

Nacionalna strategija zaštite okoliša 2002., te Zakon o zaštiti okoliša 2007. godine. Navedeni

Zakonom postignut je veliki napredak u zaštiti okoliša, ali i u stvaranju zakonske regulative

za vođenje suvremene zakonske regulative kao pretpostavke održivog razvoja. Istim je

51

Zakonom je određeno i donošenje Strategije održivog razvoja, prva takva donesena je 2009.

godine. Uz navedene zakone, programe i strategije u Hrvatskoj je doneseno još mnoštvo akata

koji imaju za cilj zaštitu okoliša (Bogović, 2012:219 – 221).

S obzirom da su tema ovog rada ekološki porezi, pažnja će se posvetiti ekonomskim

instrumentima zaštite okoliša, iako su oni u Hrvatskoj slabije zastupljeni od onih

naredbodavno-nadzornih. U Hrvatskoj postoji velik broj različitih ekoloških poreza, naknada

pristojbi i slično, no na žalost samo se manji dio sredstava prikupljenih od istih u stvari koristi

u svrhu zaštite okoliša.

U sljedećoj tablici biti će navedeni ekonomski instrumenti koji se primjenjuju u Republici

Hrvatskoj u svrhu zaštite okoliša i smanjenja onečišćenja. Biti će prikazan čitav niz različitih

ekonomskih instrumenata za zaštitu okoliša, iako većina prihoda od istih ima već propisanu

namjenu i nije direktno povezana sa zaštitom okoliša.

Tablica 9. Ekonomski instrumenti u Republici Hrvatskoj

Grupa ekonomskih instrumenata Primjer instrumenata Obilježje

Naknade za onečišćivanje i

korisničke naknade

- naknada za zaštitu vode

- naknada za emisije CO2, NO2,

SO2

- slivna vodna naknada

- naknada za korištenje voda

- naknada za odlaganje otpada

- naknada za korištenje šuma

- lučke pristojbe

- boravišne pristojbe i dr.

-osim naknade za zaštitu voda i

naknade za emisije, ostali

instrumenti ne uvažavaju u

potpunosti načelo ˝onečišćivač

plaća˝

- korisničke naknade uglavnom

su obavezna izdvajanja korisnika

prirodnih resursa u korist

državnog ili županijskog

proračuna, Fonda za zaštitu

okoliša i energetsku učinkovitost

ili komunalnih poduzeća u

vlasništvu lokalnih jedinica

Porezi na proizvode

- posebni porez na naftne

derivate

- posebni porez na osobne

automobile,motorna

vozila,plovila, zrakoplove

- posebni porez na duhanske

proizvode i dr.

- cilj je ekoloških poreza smanjiti

štete u okolišu povećanjem

troškova štetnih aktivnosti,

prvenstveno u području troškova

energenata i transporta

- ovi porezi uglavnom su

sredstva državnog proračuna

Sustav pologa i povrata

- npr. na staklenu i plastičnu

ambalažu

- ovaj instrument predstavlja

prethodno polaganje kaucije koja

se vraća ako je izbjegnuto

52

onečišćenje

- cilj je poticati ponovnu uporabu

materijala, te produžiti vijek

trajanja proizvoda

Subvencije

- povoljniji krediti za izgradnju

objekata zaštite okoliša

- oslobođenje od carine i PDV-a

na uvoz dobara za zaštitu okoliša

prema Međunarodnim

ugovorima

- cilj subvencija je poticati

ulaganja u gospodarske

djelatnosti i tehnologiju koja je

manje intenzivna na okoliš

- u okviru ove grupe primjenjuju

se i mjere koje ne doprinose

zdravlju okoliša, npr. poticaji za

ulov morske ribe, poticajne

cijene dizel goriva za ribarske

brodove i sl.

Izvor: Denona Bogović, N., 2012., ˝Politika zaštite okoliša u Republici Hrvatskoj – izazovi za

budućnost˝, Ljudski potencijali i ekonomski razvoj, Ekonomski fakultet sveučilišta u Rijeci,

Rijeka, str. 227.

Iz gornje tablice može se zaključiti da u Hrvatskoj postoji veliki broj ekonomskih

instrumenata, no unatoč tomu, kako bi se mogla financirati politika zaštite okoliša, potrebno

je uvoditi i nove instrumente. Također bez obzira na količinu ekonomskih instrumenata u

Hrvatskoj ipak prevladavaju regulacijski instrumenti u zaštiti okoliša.

U sljedećim poglavljima biti će pobliže objašnjeni ekološki porezi i naknade koji se

primjenjuju u Republici Hrvatskoj.

5.3. Energetski porezi

Oporezivanje energenata u Republici Hrvatskoj obuhvaćeno je novim Zakonom o

trošarinama, koji je stupio na snagu 2013. godine. Zakon je usklađen sa europskim

standardima što je bilo potrebno zbog skorog ulaska u Europsku Uniju kao što je i ranije bilo

spomenuto. Prema Zakonu o trošarinama (čl. 21., NN 22/13,32/13,81/13) obveznici trošarina

na energente su:

1. ovlašteni držatelj trošarinskog skladišta, registrirani primatelj,

2. uvoznik trošarinskih proizvoda,

3. proizvođač trošarinskih proizvoda izvan sustava odgode,

4. primatelj trošarinskih proizvoda već puštenih u potrošnju u drugoj državi članici, a

koje drži u komercijalne svrhe na teritoriju Republike Hrvatske,

53

5. prodavatelj iz druge države članice, također i

6. osoba koja drži trošarinske proizvode izvan sustava odgode plaćanja trošarine kod

kojih trošarina nije plaćena sukladno odredbama ovoga Zakona,

7. osoba koja pušta u potrošnju trošarinske proizvode u slučajevima iz članka 24. ovoga

Zakona6,

8. osoba koja nezakonito proizvede, prima, otprema, uveze, unese, preveze, čuva,

posjeduje, proda, kupi, pusti u potrošnju trošarinske proizvode i osoba koja sudjeluje

u tim radnjama,

9. u slučaju nepravilnosti koje su se dogodile tijekom kretanja trošarinskih proizvoda u

sustavu odgode plaćanja trošarine,

10. slučaju nepravilnosti koje su se dogodile tijekom kretanja trošarinskih proizvoda

puštenih u potrošnju,

11. slučaju nepravilnosti koje su se dogodile tijekom kretanja trošarinskih proizvoda

puštenih u potrošnju.

U određenim uvjetima navedenim u Zakonu, obveznici plaćanja trošarine imaju pravo na

povrat plaćene trošarine, kao i mogućnost da budu u potpunosti oslobođeni od plaćanja

trošarine na energente, kao na plinska goriva koja se koriste u poljoprivredi, ribolovu i

akvakulturi. Također, trošarina se ne plaća ni na pogonsko gorivo koje se koristi u zračnom

prometu i za plovidbu, kao ni za proizvodnju električne energije niti na prirodni plin koji se

koristi u kućanstvima i za pogon vozila.

Tablica 30. Visina trošarina na energente i električnu energiju u Republici Hrvatskoj

1. Motorni benzini

Olovni benzin 3.801,00kn/1000l

Bezolovni benzin 3.151,00kn/1000l

2. Plinsko ulje

Za pogon 2.450,50kn/1000l

Za grijanje 343,00kn/1000l

3. Kerozin

6 članak 24. - Obveza obračunavanja i plaćanja trošarine nastaje i kada: nadležni carinski ured proda ili ustupi

oduzete trošarinske proizvode, kada su trošarinski proizvodi u postupku spajanja gospodarskih subjekata pušteni u potrošnju, kada se završi postupak spajanja gospodarskih subjekata i kada su trošarinski proizvodi otpremljeni novonastalom subjektu, te kada su trošarinski proizvodi u postupku stečaja pušteni u potrošnju ili otpremljeni vjerovniku

54

Za pogon 2.450,50kn/1000l

Za grijanje 1.752,00kn/1000l

4. UNP – ukapljeni naftni plin

Za pogon 100,00kn/1000kg

Za grijanje 100,00kn/1000kg

5. Teško loživo ulje 160,00kn/1000kg

6.Prirodni plin

Za pogon 0,00kn/MWh

Za grijanje za poslovnu uporabu 4,05kn/MWh

Za grijanje za ne poslovnu uporabu 8,10kn/MWh

7. Ugljen i koks

Za poslovnu uporabu 2,30kn/Gj

Za neposlovnu uporabu 2,30kn/Gj

8.Električna energija

Za poslovnu uporabu 3,75kn/MWh

Za neposlovnu uporabu 7,50kn/MWh

9. Biogoriva 0,00kn

Izvor: Porezna uprava Republike Hrvatske, 2013., Porezni sustav RH, http://www.porezna-

uprava.hr/porezi/v_poreza2.asp?id=b02d1 (22.05.2013.)

Iz gornje tablice se vidi da se najviše trošarine plaćaju na motorna goriva, posebno na olovni

benzin, kako bi se potaklo na kupnju automobila na bezolovni benzin koji manje šteti okolišu.

Također, visoka trošarina je i kod plinskog goriva koje se koristi za pogon. Važno je

napomenuti da su trošarine koje se plaćaju u poslovne svrhe manje nego one u ne poslovne

svrhe, pa zaključujemo da Hrvatska prati trend OECD zemalja kod kojih je to bilo vidljivo.

Većina trošarina u Republici Hrvatskoj je u odnosu na prošlu godinu porasla, a najveći porast

su imale trošarine na motorne benzine i plinsko ulje.

5.4. Porezi na motorna vozila

I u Hrvatskoj, kao i u ostatku svijeta, broj motornih vozila se povećava iz dana u dan. Njihov

utjecaj na okoliš je izrazito štetan zbog emisija koje odašilju u atmosferu, zagađenja voda i

buke. S obzirom na važnost očuvanja okoliša i u Hrvatskoj su uvedeni mnogi porezi i naknade

na motorna vozila kako bi se smanjio štetan utjecaj na okoliš. U ovoj godini donesen je

prijedlog novog posebnog Zakona na motorna vozila koji je stupio na snagu na dan

pristupanja Europskoj Uniji, odnosno 1. srpnja 2013. godine, te zamjenjuje dotadašnji Zakon

http://www.porezna-uprava.hr/porezi/v_poreza2.asp?id=b02d1


55

o posebnim vozilima na osobne automobile, ostala motorna vozila, plovila i zrakoplove. U

Republici Hrvatskoj motorna vozila su oporezovana sljedećim pristojbama:

1. Posebnim porezima na motorna vozila

2. Porezom na cestovna motorna vozila

3. Porezom na plovila

4. Posebnom naknadom za okoliš za vozila na motorni pogon

U nastavku će biti objašnjeni gore navedeni porezi s kojima se oporezuju motorna vozila u

Republici Hrvatskoj.

5.4.1. Poseban porez na motorna vozila

Prema Zakonu o posebnim porezima na osobne automobile, ostala motorna vozila, plovila i

zrakoplove, ovaj porez se odnosi na navedena vozila koja se uvoze ili proizvode i prodaju u

Hrvatskoj. Obveznik plaćanja posebnog poreza je fizička i pravna osoba koja, radi uporabe na

cestama u Republici Hrvatskoj, stječe motorno vozilo ili koja takvo motorno vozilo na koje

nije obračunat i plaćen posebni porez uvozi ili unosi u Republiku Hrvatsku, osoba koja je

izvršila prenamjenu drugog motornog vozila u motorno vozilo, te osoba koja je nezakonito

uporabila motorno vozilo na području Republike Hrvatske. Posebni porez utvrđuje se na

temelju prodajne, odnosno tržišne cijene motornog vozila, emisije ugljičnog dioksida (CO2)

izražene u gramima po kilometru, obujma motora u kubičnim centimetrima i razini emisije

ispušnih plinova. Porezna osnovica za utvrđivanje posebnog poreza za nova motorna vozila je

prodajna cijena, odnosno tržišna cijena za rabljena motorna vozila.

Posebni porez na motorna vozila plaća se u postotku od porezne osnovice na temelju cijene

motornog vozila iz tablice 11. i postotku od porezne osnovice na temelju cijene motornog

vozila ovisno o prosječnoj emisiji ugljičnog dioksida (CO2) izraženoj u gramima po

kilometru prema tablicama 12. i 13., ovisno o vrsti goriva koje vozilo koristi za promet, na

način da se tako dobiveni iznosi zbrajaju, za osobni automobili i ostala motorna vozila

konstruirana prvenstveno za prijevoz osoba, uključujući motorna vozila tipa karavan, kombi i

trkaće automobile, »pick-up« vozila s dvostrukom kabinom, neovisno o njihovom

razvrstavanju u kombiniranoj nomenklaturi, te druga motorna vozila prenamijenjena u

motorna vozila.

56

Tablica 11. Visina posebnog poreza na motorna vozila u Republici Hrvatskoj prema cijeni

vozila

Porezna osnovica u kn %

0,00 do 100.000,00 1

100.000,01 do 150.000,00 2

150.000,01 do 200.000,00 4

200.000,01 do 250.000,00 6

250.000,01 do 300.000,00 7

300.000,01 do 350.000,00 8

350.000,01 do 400.000,00 9

400.000,01 do 450.000,00 11

450.000,01 do 500.000,00 12

500.000,01 do

14

Izvor: Zakon o posebnom porezu na motorna vozila, NN 15/13,108/13, čl. 12., 2013.

Tablica 12. Visina posebnog poreza na motorna vozila na temelju prosječne emisije CO2 u

gramima za dizelska goriva u Republici Hrvatskoj

Emisija CO2 (g/km) %

86 do 100 1,5

101 do 110 2,5

111 do 120 3,5

121 do 130 7

131 do 140 11,5

141 do 160 16

161 do 180 18

181 do 200 20

201 do 225 23

226 do 250 27

Izvor: Zakon o posebnom porezu na motorna vozila, NN 15/13,108/13, čl. 12., 2013.

57


gramima za benzin, ukapljeni naftni plin, prirodni plin i dizelsko gorivo s razinom emisije

ispušnih plinova EURO VI u Republici Hrvatskoj

Emisija CO2 (g/km) %

91 do 100 1

101 do 110 2

111 do 120 3

121 do 130 6

131 do 140 10

141 do 160 14

161 do 180 16

181 do 200 18

201 do 225 21

226 do 250 23

251 do 300 27

301 do

29

Izvor: Zakon o posebnom porezu na motorna vozila NN 15/13, 108/13, čl. 12., 2013.

Na motorna vozila koja za pogon koriste dizelsko gorivo i čija prosječna emisija ugljičnog

dioksida (CO2) iznosi do najviše 85 grama po kilometru i motorna vozila koja za pogon

koriste benzin, ukapljeni naftni plin ili prirodni plin i čija prosječna emisija ugljičnog dioksida

(CO2) iznosi do najviše 90 grama po kilometru, ne plaća se posebni porez na temelju emisije

ugljičnog dioksida (CO2). Ako je motorno vozilo koje je predmet oporezivanja izuzeto od

postupka homologacije vozila sukladno posebnim propisima, podnositelj porezne prijave

može zatražiti potvrdu od ovlaštene pravne osobe o prosječnoj emisiji ugljičnog dioksida

(CO2) izražene u gramima po kilometru. Ako podnositelj prijave ne može podnijeti dokaz o

prosječnoj emisiji ugljičnog dioksida (CO2), uzima se da je prosječna emisija za vozila koja

za pogon koriste dizelsko gorivo, benzin, ukapljeni naftni plin i prirodni plin 301 g/km. Za

kamper vozila iznos posebnog poreza utvrđen na temelju ovoga članka se umanjuje za 85%.

Za motocikle (uključujući i mopede), bicikle i slična vozila s pomoćnim motorom, sa ili bez

bočne prikolice, te ATV« vozila, neovisno o njihovom razvrstavanju u kombiniranoj

58

nomenklaturi posebni porez se plaća na temelju cijene, kako je prikazano u tablici 11., temelju

obujma motora i ispušnih plinova što će biti prikazano u sljedećim tablicama.

Tablica 14. Visina posebnog poreza na motorna vozila ovisno o obujmu motora u kubičnim

centimetrima u Republici Hrvatskoj

Obujam motora u kubičnim centimetrima (cm³) %

51 do 125 2,5

126 do 250 3

251 do 400 3,5

401 do 600 4

601 do 800 4,5

801 do 1000 5

1001 do

5,5

Izvor: Zakon o posebnom porezu na motorna vozila,NN 15/13, 108/13, čl. 13., 2013.

Tablica 15. Visina posebnog poreza na motorna vozila ovisno o razini ispušnih plinova u

Republici Hrvatskoj

Razina emisije ispušnih plinova %

Euro III 5

Euro II 10

Euro I 15

Izvor: Zakon o posebnom porezu na motorna vozila,NN 15/13, 108/13, čl. 13., 2013.

Da bi se bolje shvatilo gore navedeno, dati će se primjer izračuna posebnog poreza za osobni

automobil i za motocikl. Za osobni automobil vrijednosti 195.000,00 kn, na dizelsko gorivo,

čija prosječna emisija CO2 u gramima iznosi 135, plaća se porez u visini 30.225,00kn.

(195.000,00*4%)+(195.000,00*11,5%) = 30.225kn

Za motocikl vrijednosti 45.000,00kn, a obujam motocikla u kubičnim centimetrima od 500

cm3 te razini emisije ispušnih plinova EURO II, posebni porez ćete platiti u iznosu od

6.300,00 kuna

(45.000,00*4%)+(45.000,00*10%)= 6.300,00kn

59

Na kraju samo treba napomenuti da se za motorna vozila na dizelsko gorivo plaća veći porez

na motorna vozila zbog toga što imaju štetniji utjecaj na okoliš od benzinskih goriva.

5.4.2. Porez na cestovna motorna vozila i porez na plovila

Ovi porezi su županijski porezi i plaćaju se pojedinoj županiji u Republici Hrvatskoj. Porez na

cestovna vozila plaćaju vlasnici, bilo fizičke bilo pravne osobe, putničkih automobila i

motocikala na osobne automobile mlađe od 10 godine i na motocikle prema snazi motora u

KW i godinama starosti. Visina porezne obveze za vlasnike automobila iznosi od 200,00 do

1.500,00 kuna, na stariji automobil se plaća manji porez, isto kao i na slabiji automobil, dok

za vlasnike motocikala iznosi od 50,00 do 1.200,00 kuna. Porez se plaća svake godine.

(Zakon o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, NN 117/93,

69/97, 33/00, 73/00, 127/00, 59/01, 107/01, 117/01, 150/02, 147/03, 132/06, 26/07, 73/08,

25/12, čl. 17.)

Obveznici tog poreza su vlasnici plovila, bilo da su fizičke ili pravne osobe. Visina poreza

ovisi o duljini, snazi i starosti plovila, te o tome ima li plovilo kabinu ili nema. Poreza su

oslobođeni vlasnici plovila koja obavlja registriranu djelatnost, kao ni domaće stanovništvo na

otocima kada im ono služi na nužnu organizaciju života i održavanje posjeda na otocima.

(Ministarstvo financija, 2012., str. 24.) Navedeni porez se kreće od 100,00 kn do 600,00kn za

plovila bez kabine, odnosno od 200,00 do 5.000,00kn za plovila s kabinom na motorni pogon,

te za plovila s kabinom na jedra od 200,00kn do 4.000,00 kn. Ovaj se porez također ubire

prema načelu ˝onečišćivač plaća˝. Cilj ovih poreza je smanjenje korištenja cestovnih vozila i

plovila koja zagađuju okoliš. Pokušava se postići da ljudi u što većoj mjeri počinju koristiti

druge vrste prijevoza koji su manje štetni na okoliš kako bi se smanjile štetne posljedice.

5.4.3. Posebna naknada za okoliš za vozila na motorni pogon

Posebnu naknadu za okoliš za vozila na motorni pogon plaćaju vlasnici ili ovlaštenici prava

motornog vozila, bili oni fizičke ili pravne osobe. Visina naknade ovisi o vrsti vozila, vrsti

motora i pogonskog goriva, radnom obujmu ili snazi motora i starosti vozila. Plaća se pri

ovjeri tehničke ispravnosti vozila. Naknada se 0 prema sljedećem izrazu

(http://www.fzoeu.hr/hrv/index.asp?s=naknade&p=vozila (23.05.2013.)):

PN = No x kk

u kojem je:

http://www.fzoeu.hr/hrv/index.asp?s=naknade&p=vozila

60

PN – iznos posebne naknade u kunama

No – osnovna naknada za pojedinu vrstu vozila

kk – korektivni koeficijent ovisan o vrsti motora i pogonskog goriva, radnom obujmu ili snazi

i starosti vozila

Uredbom o jediničnim naknadama, korektivnim koeficijentima i pobližim kriterijima i

mjerilima za utvrđivanje posebne naknade za okoliš za vozila na motorni pogon iz 2004.

godine propisane su jedinične naknade i korektivni koeficijenti koji ovise o ranije navedenim

kriterijima. Visina jedinične naknade se kreće od 30,00kn za mopede do 480,00kn za teretne

automobile. (http://www.fzoeu.hr/hrv/index.asp?s=naknade&p=vozila (23.05.2013.))

5.5. Vodna naknada

U području zaštite voda u Hrvatskoj su doneseni mnogi zakoni, te se provode razne strategije

kako bi se smanjilo onečišćenje voda koje su izrazito važan resurs u Hrvatskoj. Prema Zakonu

o vodama ciljevi upravljanja vodama su osiguranje dovoljnih količina kvalitetne pitke vode za

vodoopskrbu stanovništva, osiguranje potrebnih količina vode odgovarajuće kakvoće za

različite gospodarske i osobne potrebe, zaštita ljudi i njihove imovine od poplava i drugih

oblika štetnog djelovanja voda i postizanje i očuvanje dobrog stanja voda radi zaštite života i

zdravlja ljudi, te zaštite njihove imovine, zaštite vodnih i o vodi ovisnih ekosustava. Za

korištenje voda koje prelazi granice općeg korištenja, kao i za svako pogoršanje stanja voda,

plaća se naknada razmjerno koristi, odnosno stupnju i opsegu utjecaja na promjene u stanju

vodnih tijela, poštujući ekonomsko vrednovanje voda, povrat troškova njezinoga korištenja i

zaštite vodnoga okoliša i drugih sastavnica okoliša. Zaštita i korištenje voda temelji se na

načelu predostrožnosti, poduzimanja preventivnih mjera, otklanjanja štete nanijete vodnom

okolišu na mjestu njezinog nastanka te načelima »onečišćivač plaća«, odnosno »korisnik

plaća«. (Zakon o vodama, NN 153/09, 63/11, 130/11, 56/13, čl. 4.,5.)

Još jedan od zakona koji se vezan za područje voda je i Zakon o financiranju vodnog

gospodarstva kojim su propisane naknade koje se naplaćuju za korištenje, uređenje, zaštitu

vode i slično. Postoji osam različitih vodnih naknada pomoću kojih se financira vodno

gospodarenje i pokušava smanjiti onečišćenje voda u Republici Hrvatskom, tu su (Zakon o

financiranju vodnog gospodarstva, NN 153/09, 90/11, 56/13, čl. 5.) :

1. vodni doprinos, 5. naknada za melioracijsku odvodnju,


http://www.zakon.hr/cms.htm?id=325







61

2. naknada za uređenje voda, 6. naknada za navodnjavanje,

3. naknada za korištenje voda, 7. naknada za razvoj

4. naknada za zaštitu voda, 8. naknada za priključenje

Prihod od 1. – 4. naknade idu Hrvatskim vodama i njihova naplata je u interesu cijele

Republike Hrvatske, 5. i 6. naknada su prihod jedinica područne (regionalne) samouprave, a

zadnje dvije lokalne samouprave. U nastavku će se objasniti gore navedene naknade koje su u

interesu cijele Republike Hrvatske.

5.5.1. Vodni doprinos

Vodni doprinos plaća investitor gradnje, uključujući i Republiku Hrvatsku, njene ustanove i

društva. Sustav obrane od poplava i bujica štiti prvenstveno imovinu građana i pravnih osoba,

te zdravlje i život ljudi i životinja. Stoga se iz imovine i financira funkcioniranje tih sustava i

to iz vodnoga doprinosa (imovina u izgradnji) i naknade za uređenje voda (izgrađena imovina

i druga postojeća imovina). Tri su razloga zbog kojih se vodni doprinos plaća

(http://www.voda.hr/Default.aspx?art=2506 (23.05.2013.):

1. Svaka urbanizacija povećava izloženost poplavama i bujicama jer mijenja prirodu

pejzaža i prirodan tok voda,

2. Poplava se svrstava među najveće ekološke katastrofe - što je prostor izgrađeniji to je

opasnost od zagađenja i razaranja veća

3. Povećanjem stupnja zaštite od štetnog djelovanja voda povećava se vrijednost

prostora.

Vodni doprinos se plaća ovisno o zoni, u Republici Hrvatskoj postoje tri zone u kojima se isti

plaća i to su Zona A – Zagreb i zaštićeno obalno područje mora, Zona B – ostalo područje

Hrvatske, te Zona C – područja posebne državne skrbi.

Plaća se na gradnju građevina za koje se zahtjev za izdavanje građevinske dozvole podnosi od

16. veljače 2006. godine. Vlada je na sjednici 28. svibnja 2010. uredbom odlučila o 25

postotnom smanjenju vodnog doprinosa koji investitori plaćaju za gradnju građevina. U

sljedećoj tablici biti će prikazana visina vodnog doprinosa u Republici Hrvatskoj.

Tablica 16. Visina vodnog doprinosa u Republici Hrvatskoj

Osnovica Jed. Zona A Zona B Zona C

Poslovne građevine, osim proizvodnih m3 52,50kn 31,50kn 15,75kn

Stambene građevine za stalno stanovanje

http://www.voda.hr/Default.aspx?art=2506

62

Obiteljske kuće do 400m2 m

3 22,50kn 15,00kn 5,60kn

Ostale stambene građevine za stalno stanovanje m3 31,50kn 21,00kn 7,85kn

Stambene građevine za privremeno stanovanje m3 42,00kn 26,25kn 13,15kn

Objekti društvenog standarda i religijski objekti m3 13,10kn 7,85kn 2,60kn

Proizvodne građevine m3 9,35kn 5,60kn 1,85kn

Prometne građevine m2 3,65kn 1,05kn 0,55kn

Produktovodi m 7,85kn 5,25kn 2,60kn

Kabelska kanalizacija m 15,75kn 10,50kn 5,25kn

Otvorene poslovne građevine m2

26,25kn 15,75kn 5,25kn

Druge otvorene građevine m2

13,10kn 7,85kn 2,60kn

Izvor: Hrvatske vode, 2010., http://www.voda.hr/Default.aspx?sec=582 (23.05.2013.)

Prihod koji se ostvari od vodnog doprinosa koristi se prema načelima solidarnosti i prvenstva

u potrebama u državnom području Republike Hrvatske. Jedinicama lokalne samouprave

pripada 8% vodnog doprinosa naplaćenog na njihovom području. Prikupljena sredstva se

koriste u svrhu gradnje i rekonstrukcije građevina oborinske odvodnje. (Zakon o financiranju

vodnog gospodarstva, NN 153/09, 90/11, 56/13, čl. 12)

5.5.2. Naknada za uređenje voda

Naknada za uređenje vode se plaća na poslovni prostor koji je namijenjen obavljanju

gospodarskih i drugih djelatnosti, stambeni prostor, uključujući kuće za odmor i garažni

prostor, izgrađeno i neizgrađeno građevinsko zemljište, objekte komunalne infrastrukture, na

sportske objekte i druge nekretnine u javnoj uporabi, zemljište pod prometnicama, te pod

dalekovodima i produktovodima, šume i šumsko zemljište, te na zemljište koje pripada

pomorskom dobru na koje je izdana koncesija. Naknadu plaćaju vlasnici ili drugi nositelji

ovlasti korištenja ili upravljanja nekretninama, a koristi se na vodnom području na kojem je

ostvarena. http://www.voda.hr/Default.aspx?art=2504 (23.05.2013.))

U sljedećoj će se tablici prikazati visina naknade za uređenje voda u Hrvatskoj.

Tablica 17. Visina naknade za uređenje voda u Republici Hrvatskoj

Osnovica Cijena

Poslovne prostorije namijenjene obavljanju gospodarskih djelatnosti 1,05kn

Poslovne prostorije namjenjene proizvodnim i servisnim svrhama i prostorije za

istraživanja i ispitivanja

0,30kn

http://www.voda.hr/Default.aspx?sec=582





63

Stambeni prostor za vlastite potrebe 0,20kn

Otvoreni poslovni prostori namijenjeni obavljanju gospodarskih i drugih

djelatnosti

0,20kn

Neizgrađeno građevinsko zemljište 0,50kn

Izgrađeno građevinsko zemljište 0,10kn

Objekti komunalne infrastrukture, sportski objekti i druge nekretnine u javnoj

uporabi

0,10kn

Zemljište:

a) po autocestama i drugim razvrstanim cestama

- pod koliničkom površinom

- u cestovnom pojasu

0,10kn

0,50kn

b) pod željeznicom

- pod planumom pruge

- u pružnom pojasu

0,10kn

0,50kn

c) pod aerodromima i helidromima

- pod ulazno – sletnim stazama

- uz uzletno – sletne staze, spojnice i rulne staze

0,15kn

0,10kn

d) u okviru kruga poljoprivrednih i sportskih uzletišta 0,10kn

e) u pojasu pod dalekovodima i produktovodima 0,10kn

Šume i šumsko područje 0,01kn

Zemljište u granicama parka prirode 0,00kn

Zemljište u granicama nacionalnog parka 0,00kn

Zemljište koje pripada pomorskom dobru na koje je izdana koncesija 0,20kn

Izvor: izrada studentice prema: Hrvatske vode, 2010.,

http://www.voda.hr/Default.aspx?art=2503 (23.05.2013.)

Visina gore navedene naknade se plaća po m2. Prve tri naknade se plaćaju mjesečno, dok se

ostale plaćaju godišnje. Sredstva naknade koriste se za financiranje stručnih, administrativnih

i drugih poslova upravljanja vodnim sustavom, koji imaju obilježja javnih službi. Od naknade

se financira i priprema planova za obranu od poplava i obranu od leda, planova za zaštitu od

erozija i bujica, redovno tehničko i gospodarsko održavanje vodotoka, regulacijskih i zaštitnih

vodnih građevina, tehničko i gospodarsko održavanje melioracijskih sustava za odvodnju i za

navodnjavanje i upravljanje melioracijskim sustavima

http://www.voda.hr/Default.aspx?art=2502 (23.05.2013.).



64

5.5.3. Naknada za korištenje vode

Ova naknada se plaća za zahvaćanje i korištenje voda iz njihova prirodna ležišta i za njihovo

korištenje za različite namjene. Naknada se plaća i za korištenje vodnih snaga radi

proizvodnje električne energije i za pogon različitih uređaja. Naknadu plaćaju i korisnici u

melioracijskom sustavu za navodnjavanje. Obveznici plaćanja naknade za korištenje voda su

pravne i fizičke osobe koje zahvaćaju i crpe vodu iz njena prirodnog ležišta, neovisno o

namjeni za koju se voda koristi. Naknadu plaćaju uvijek osobe koje su neposredni korisnici

takvih snaga. Plaća se za opću uporabu voda. Obveznici plaćanja ove naknade mogu biti i

osobe koje zahvaćaju i koriste vodu iz vlastitih zdenaca ili crpe vlastitim crpkama na svome

zemljištu s obzirom da je podzemna voda opće dobro, a ne vlasništvo vlasnika nekog

zemljišta (http://www.voda.hr/Default.aspx?art=2499 (23.05.2013.)).

Visina naknade ovisi o stanju vode, što je stanje gore plaća se manja naknada za korištenje

takvih voda. Također ovisi i o tome da li je riječ o površinskim ili podzemnim vodama. Za

površinske vode u vrlo dobro stanju naknada iznosi 0,80 kn, za vodu u dobrom stanju 0,72kn,

u umjerenom stanju 0,56kn, dok se za vode u loše i vrlo lošem stanju plaća 0,32kn. Naknada

se naplaćuje po metru kubičnom. Za podzemne vode u dobrom stanju plaća se 0,80kn, u

lošem 0,32kn. Za mineralnu, termalnu i termomineralnu vodu plaća se naknada za korištenje

u visini 1,60kn (Uredba o visini naknade za korištenje voda, čl. 2.,083/2010, 083/2012).

Ovom naknadom, što se plaća za vodu koja je opće dobro, država osigurava sredstva ili dio

sredstava potrebnih za financiranje djelovanja kojima se čuvaju vode, osigurava njihovo

prirodno obnavljanje i stvaraju uvjeti za njihovo privođenje namjenskom korištenju. Takva je

naknada uvedena i u većini europskih zemalja.

5.5.4. Naknada za zaštitu voda

Naknadu za zaštitu voda plaćaju sve osobe koje ispuštaju otpadne vode, uključujući i

kućanstva. Naknadu plaćaju i osobe koje stavljaju u promet ili za vlastite potrebe uvoze

mineralna gnojiva i sredstva za zaštitu bilja. Naknada za zaštitu voda plaća se za onečišćenja

voda. Onečišćenje voda je promjena kakvoće voda koja nastaje unošenjem, ispuštanjem ili

odlaganjem hranjivih i drugih tvari u vode, utjecajem energije ili drugih uzročnika, u količini

kojom se mijenja korisna svojstva voda, pogoršava stanje vodenih ekosustava i ograničuje

namjenska uporaba voda (http://www.voda.hr/Default.aspx?art=2495 (24.05.2013.)).

Svi obveznici plaćaju osnovnu naknadu čiji je iznos jedinstven za cijelu Republiku Hrvatsku.

Osnovna naknada se obračunava prema ukupnoj ispuštenoj količini vode. Za domaćinstva i

korisnike poslovnih prostorija koji ispuštaju tehnološke i slične vode, količina vode uzima se



65

prema podacima o količini iskorištene vode iz javnog vodoopskrbnog sustava. Za kućanstva

koja koriste vodu iz vlastitih zdenaca ili crpki uzima se kao osnovica količina od 40 m³ vode

po članu kućanstva godišnje. Obveznicima koji imaju ugrađene uređaje za pročišćavanje vode

što su u namjenskoj funkciji, umanjuje se iznos naknade. Iznos naknade za zaštitu voda, što je

plaća pojedini obveznik, ne smije biti manji od troškova što bi ih obveznik imao za

pročišćavanje takve vode. Visina naknade za ispuštenu otpadnu vodu iznosi 0,90kn/m3, a za

ispuštenu otpadnu vodu rabljenu u procesu hlađenja 0,0009kn/m3.

Ovom naknadom se potiče na pročišćavanje vode, jer kao što je navedeno troškovi su manji

nego u slučaju plaćanja naknade za zaštitu vode. Ova naknada je još jedna u nizu kod koje je

primjenjuje načelo ˝onečišćivač plaća˝.

Kao što je gore navedeno, postoje i druge naknade vezane uz vodnu naknadu, no objašnjene

su one najvažnije koje se plaćaju Republici Hrvatskoj. Naknada za melioracijsku odvodnju,

naknada za navodnjavanje, naknada za razvoj, te naknada za priključenje također se plaćaju

po principu “onečišćivač plaća“.

5.6. Oporezivanje otpada

U Republici Hrvatskoj postoje mnogi propisi iz područja otpada, kao i propisi za posebne

kategorije otpada. Prema Zakonu o otpadu, otpadom se smatra svaka tvar ili predmet koju

posrednik odbacuje, namjerava ili mora odbaciti. Gospodarenje otpadom je skup aktivnosti,

odluka i mjera usmjerenih na sprječavanje nastanka otpada, smanjenje količine otpada i

njegovog štetnog utjecaja na okoliš i slične aktivnosti vezane za otpad kao prijevoz,

zbrinjavanje i slično. Temelji se na poštivanju načela zaštite okoliša, određenim propisima, a

posebno na načelu ˝onečišćivač plaća˝ i ˝odgovornost proizvođača˝. (Zakon o otpadu,NN

178/04, 153/05, 111/06, 110/07, 60/08, 87/09, čl. 2., 4., 6.,)

Otpad nastaje kao posljedica svih naših aktivnosti, a njegovo djelovanje može uzrokovati

emisije u vode, zrak i tlo, koje pak mogu štetno utjecati na zdravlje ljudi i okoliš. Koliki će taj

utjecaj biti, ovisi o količini i svojstvima otpada te načinu na koji se njime gospodari. Prema

svojstvima otpad može biti opasan, neopasan ili inertan, a prema mjestu nastanka može biti

proizvodni ili komunalni otpad (http://www.azo.hr/OsnovnoOOtpadu (24.05.2013.)).

U Republici Hrvatskoj Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost naplaćuje naknadu za

opterećenje okoliša otpadom koja će u nastavku biti objašnjena. Osim navedene naknade,

naknade se plaćaju i po vrsti otpada, pa postoje naknade za ambalažni otpad, otpadne gume i

vozila, te na ulja, baterije i akumulatore te će i te naknade biti detaljnije objašnjene. Može se

http://www.azo.hr/OsnovnoOOtpadu

66

reći da u Hrvatskoj postoje mnoge naknade vezane uz otpad, pa se zaključuje da je

gospodarenje otpadom važno u Hrvatskoj i da se prilagođava europskim standardima.

5.6.1. Naknada za opterećenje okoliša otpadom

Naknada za opterećenje okoliša otpadom se plaća na neopasni industrijski otpad i na opasni

otpad. Obveznici plaćanja naknade na opterećivanje okoliša otpadom su pravne i fizičke

osobe koje odlažu neopasni industrijski otpad na odlagališta i pravne i fizičke osobe koje

svojom djelatnošću proizvode opasni otpad. (Uredba o jediničnim naknadama, korektivnim

koeficijentima i pobližim kriterijima i mjerilima za utvrđivanje naknada na opterećivanje

okoliša otpadom, NN 071/2004, čl. 1., 2.)

Naknada na komunalni i/ili neopasni tehnološki (industrijski) otpad izračunava se i plaća

prema količini odloženog otpada na odlagalište. Naknada za odlaganje neopasnog

industrijskog otpada utvrđuje se i izračunava množenjem jedinične naknade količinom

odloženog otpada na odlagališta u kalendarskoj godini. Jedinična naknada za neopasni

industrijski otpad iznosi 12 kn.

Iznos naknade na komunalni i/ili neopasni tehnološki otpad izračunava se prema izrazu

(http://www.fzoeu.hr/hrv/index.asp?s=naknade&p=otpad (24.05.2013.)):

N = N1 x O

u kojem je:

N - iznos naknade na komunalni i/ili neopasni tehnološki otpadu kunama,

N1 - naknada za jednu tonu odloženoga komunalnog i/ili neopasnoga tehnološkog otpada (u

daljnjem tekstu: jedinična naknada),

O - količina odloženoga komunalnog i/ili neopasnoga tehnološkog otpada u kalendarskoj

godini.

Naknada na opasni otpad izračunava se i plaća prema količini proizvedenog a neobrađenog ili

neizvezenog opasnog otpada te prema karakteristikama otpada. Obveznicima plaćanja

naknade na opasni otpad utvrđuje se i izračunava visina naknade množenjem jedinične

naknade količinom proizvedenog, a neobrađenog ili neizvezenog opasnog otpada u

kalendarskoj godini, sa korektivnim koeficijentom. Jedinična naknada za jednu tonu

proizvedenog, a neobrađenog ili neizvezenog opasnog otpada od 1. siječnja 2006. godine,

iznosi 100 kuna, prije je iznosila 50,00kn.

Iznos naknade na opasni otpad izračunava se prema izrazu:

(http://www.fzoeu.hr/hrv/index.asp?s=naknade&p=otpad (24.05.2013.))

N = N1 x P x kk

http://www.fzoeu.hr/hrv/index.asp?s=naknade&p=otpad

http://www.fzoeu.hr/hrv/index.asp?s=naknade&p=otpad

67

u kojem je:

N, N1 – kao i u prethodnoj formuli

P - količina proizvedenog a neobrađenog ili neizvezenoga opasnog otpada u kalendarskoj

godini,

kk - korektivni koeficijent ovisan o karakteristikama opasnog otpada

S obzirom na štetnije posljedice opasnog otpada, na njega se plaća i veća jedinična naknada,

koja se još i naknadno množi sa korektivnim koeficijentom koji ovisi o kategoriji otpada koje

su propisane Zakonom o otpadu.

5.6.2. Naknade za ambalažni otpad

Ambalaža su proizvodi koji se koriste za sadržavanje, čuvanje, rukovanje, isporuku i

predstavljanje robe. Dijeli se na povratnu ambalažu i ambalažu s jednokratnom uporabom.

Povratna ambalaža je ona koja se nakon što se isprazni, opet koristi u istu svrhu, dok se ona

jednokratna ne može iskoristiti u istu svrhu. Potrošač (kupac) ima pravo na naknadu u iznosu

od 0,50 kn za svaku vraćenu PET bocu, staklenu bocu za jednokratnu uporabu ili Al-Fe

limenku, čija je zapremina veća od 0,20 l i koja na sebi sadrži tekst „povratna naknada 0,50

kn“ te oznaku za recikliranje (http://www.mzoip.hr/default.aspx?id=8563 (24.05.2013.)).

Osoba koja stavlja ambalažu na tržište plaća tri vrste naknada (Pravilnik o ambalaži i

ambalažnom otpadu, NN 97/05,115/05,81/08,31/09, 156/09, 38/10, 10/11, 81/11,126/11, čl.

12.):

1. naknada zbrinjavanja – plaća se prema vrsti materijala ambalaže i po jedinici u

svrhu pokrića troškova zbrinjavanja ambalažnog otpada,

2. naknada za ambalažu za pića i napitke s jednokratnom uporabom – povratna

naknada u svrhu poticanja povratka iskorištene ambalaže

3. poticajnu naknadu za ambalažu za piće i napitke – plaćaju je samo proizvođači

koji u svom proizvodnom programu nemaju povratnu ambalažu

Ukupna naknada za ambalažu za piće je zbroj naknade zbrinjavanja, povratne naknade i

poticajne naknade. Naknade se plaćaju kvartalno na temelju ispostavljenog računa Fonda za

zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost za prethodno kvartalno razdoblje. Mali proizvođači

ne plaćaju poticajnu naknadu. U sljedećoj tablici biti će prikazana visina naknade za

zbrinjavanje ambalaže u Hrvatskoj.

Tablica 18. Visina naknade za zbrinjavanje ambalaže u Republici Hrvatskoj

http://www.mzoip.hr/default.aspx?id=8563

68

Ambalaža Visina naknade po toni

PET 410,00kn

PET – mlijeko i ostali tekući mliječni proizvodi 410,00kn

Al limenke 410,00kn

Al limenke - mlijeko i ostali tekući mliječni proizvodi 410,00kn

Fe limenke 225,00kn

Papir/ karton 375,00kn

Višeslojna (kompozitna) ambalaža za pića 410,00kn

Višeslojna (kompozitna) ambalaža za pića – mlijeko i ostali

tekući mliječni proizvodi 410,00kn

Višeslojna (kompozitna) ambalaža za ostale namjenje 750,00kn

Drvo 150,00kn

Tekstil 150,00kn

Plastične vrećice 1.500,00kn

Ostali polimerni materijali 750,00kn

Ostali polimerni materijali – mlijeko i ostali tekući mliječni

proizvodi 410,00kn

Staklo 150,00kn

Staklo – mlijeko i ostali tekući mliječni proizvodi 150,00kn

Izvor: Pravilnik o izmjeni i dopuni pravilnika o ambalažu ili ambalažnom otpadu, 2010.,

Narodne novine 38/10., čl. 3.

Iz gornje tablice se vidi da naknada je zbrinjavanja ambalažnog otpada u vezi plastičnih

vrećica najviša, dok su najmanje naknade vezane uz staklo i tekstil. Ambalažni otpad

predstavlja problem u svakoj zemlji, pa tako i u Hrvatskoj. Ovom naknadom te povratnom

naknadom potiče se reciklaža i ponovna uporaba ambalaže i na taj način smanjenje

onečišćenja okoliša.

5.6.3. Naknada za otpadne gume i vozila

Prema Pravilniku o gospodarenju otpadnim gumama, otpadna guma je guma osobnih

automobila, autobusa, teretnih automobila, radnih strojeva, radnih vozila i traktora,

zrakoplova i drugih letjelica te slični odgovarajući proizvod koje posjednik radi oštećenja,

istrošenosti, isteka roka trajanja ili drugih uzroka ne može ili ne želi upotrebljavati te je zbog

toga odbacuje ili namjerava odbaciti. Naknada za gospodarenje s otpadnim gumama je

69

naknada koju plaćaju uvoznici guma u Republiku Hrvatsku ili proizvođači guma proizvedenih

u Republici Hrvatskoj prilikom stavljanja na tržište guma kao posebnog proizvoda, odnosno

uvoznici i proizvođači vozila i letjelica i kompleta kotača čiji su sastavni dijelovi gume, za

pokrivanje troškova skupljanja, prijevoza, zbrinjavanja i oporabe otpadnih guma. (Pravilnik o

gospodarenju otpadnim gumama, NN 40/06, 31/09, 156/09, 111/11, 86/13, čl. 3.)

Naknada gospodarenje otpadnim gumama uplaćuje se Fondu za zaštitu okoliša i energetsku

učinkovitost. Za uvezene ili proizvedene gume plaća se naknada od 1.500,00kn po toni, dok

se za izvezenu količinu guma prima povrat u visini 1.450,00kn po toni. Visina naknade za

osobna vozila po gumi je 10,00kn, za kombi i dostavna vozila do 3,5t nosivosti 15,00kn,

naknada za kamione, autobuse i viljuškare iznosi 85,00kn. Za građevinske strojeve i avione i

druge letjelice plaća se naknada u visini 205,00kn po gumi. (Pravilnik o gospodarenju

otpadnim gumama, 2006., NN 40/06, 31/09, 156/09, 111/11, 86/13, čl. 11.)

Što se tiče gospodarenja otpadnim vozilima, ono je propisano Pravilnikom o gospodarenju

otpadnim vozilima. Otpadnim vozilom se smatra je vozilo koje radi oštećenja, dotrajalosti ili

drugih uzroka posjednik odbacuje, namjerava ili ga mora odbaciti, a obveznik plaćanja

naknade je proizvođač tog vozila koji ju plaća Fondu za zaštitu okoliša i ekološku

učinkovitost u trenutku stavljanja vozila na tržište. Osnova za obračun naknade za

gospodarenje otpadnim vozilima je masa motornog vozila koja je navedena u

homologacijskim dokumentima, kojoj se oduzme masa vozača što iznosi 75 kilograma.

Naknada za uvezena ili proizvedena motorna vozila iznosi 0,85 kuna/kg. Izvoznik vozila ima

pravo na povrat plaćene naknade. (Pravilnik o gospodarenju otpadnim vozilima, NN 178/04,

111/06, čl. 4., 20., 21.)

Ovim naknadama se pokušava poticati reciklaža i ponovna uporaba guma i vozila, kao i kod

prije objašnjene naknade s ciljem zaštite okoliša i smanjenja odlaganja ovog otpada u okoliš.

5.6.4. Naknade na ulja, baterije i akumulatore

Prema Pravilniku o gospodarenju otpadnim uljima, otpadna ulja su otpadna maziva i otpadna

jestiva ulja. Pod troškovima gospodarenja otpadnim mazivim uljima podrazumijeva se

naknada za sakupljanje otpadnih mazivih ulja koja obuhvaća troškove sakupljanja,

predobrade/kondicioniranja, privremenog skladištenja i prijevoza otpadnih mazivih ulja do

mjesta oporabe i/ili zbrinjavanja otpadnih mazivih ulja. Osnova za obračun naknade

zbrinjavanja otpadnih mazivih ulja je litra ulja, a plaća se Fondu za uvezena i/ili proizvedena

svježa maziva ulja u iznosu od 1,00 kn/litri svježeg mazivog ulja. (Pravilnik o gospodarenju

otpadnim uljima, NN 124/06, 121/08, 31/09, 156/09, 91/11 , 45/12, čl. 3., 23.)

http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2011_08_91_1946.html


70

Gospodarenje baterijama i akumulatorima propisano je Pravilnikom o gospodarenju

baterijama i akumulatorima gdje se baterije i akumulatori definiraju kao svaki izvor električne

energije proizvedene izravnim pretvaranjem kemijske energije koji se sastoji od jedne ili više

primarnih baterijskih ćelija/članaka (koje se ne mogu puniti) ili jedne ili više sekundarnih

baterijskih ćelija/članaka. Obveznik plaćanja naknade je proizvođač ili uvoznik baterija ili

akumulatora, te tu naknadu plaća Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost ovisno o

vrsti baterije. Za starter se plaća naknada od 0,45kn7kg, za prijenosne baterije i akumulatore

8,40kn7kg, dok se za industrijske baterije i akumulatore plaća 0,70kn/kg. (Pravilnik o

izmjenama i dopunama Pravilnika o gospodarenju otpadnim baterijama i akumulatorima,

2012., Narodne novine 45/12, čl. 1.)

Ova naknada funkcionira kao i prije objašnjene, pa nije potrebno ponavljati zbog čega je

uvedena i što se njome potiče. Zbrinjavanje otpada je jedan o većih problema u Republici

Hrvatskoj pa bi još trebalo poraditi na tom području.

5.7. Naknada korisnika okoliša

U ovom poglavlju biti će riječ o naknadi korisnika okoliša. Naknada korisnika okoliša je

naknada na građevine ili građevne cjeline za koje je propisana obveza provođenja postupka

procjene utjecaja na okoliš. Obveznici su pravne i fizičke osobe koje su vlasnici ili ovlaštenici

prava na građevinama ili građevnim cjelinama. Naknada korisnika okoliša izračunava se i

plaća ovisno o građevini ili građevnoj cjelini te prostornim, tehničkim i tehnološkim

značajkama građevine ili građevne cjeline (površina, dužina, kapacitet i dr.) izraženim u

odgovarajućim mjernim jedinicama, a plaća se na godišnjoj razini

(http://www.fzoeu.hr/hrv/index.asp?s=naknade&p=korisnici).

Iznos naknade korisnika okoliša za pojedinu građevinu ili građevnu cjelinu izračunava se

prema izrazu (http://www.fzoeu.hr/hrv/index.asp?s=naknade&p=korisnici) :

N = Zz1z2z3 x N1 x kk

u kojem je:

N - iznos naknade korisnika okoliša u kunama,

Zz1z2z3 - prostorna, tehnička i tehnološka značajka građevine ili građevne cjeline u kojoj je z1

prostorna, z2 tehnička, a z3 tehnološka značajka izražena u odgovarajućoj mjernoj jedinici,

http://www.fzoeu.hr/hrv/index.asp?s=naknade&p=korisnici

http://www.fzoeu.hr/hrv/index.asp?s=naknade&p=korisnici

71

N1 - naknada za mjernu jedinicu prostorne, tehničke i tehnološke značajke

(u daljnjem tekstu: jedinična naknada)

Kk - korektivni koeficijent ovisan o stupnju utjecaja građevine ili građevne cjeline na okoliš.

Navedena naknada se plaća prema načelu “onečišćivač plaća“ i još je jedna u nizu naknada

koje je propisao Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.

5.8. Oporezivanje emisija

Zaštita zraka je u Republici Hrvatskoj propisana Zakonom o zaštiti zraka. Zaštita i

poboljšanje kvalitete zraka i ozonskog sloja, ublažavanje klimatskih promjena i prilagodba

klimatskim promjenama, u cilju održivog razvitka, temelji se na načelima zaštite okoliša

određenim Zakonom o zaštiti okoliša i zahtjevima međunarodnog prava i pravne stečevine

Europske unije. Emisija se definira kao ispuštanje/unošenje onečišćujućih tvari u zrak, a

emisijska kvota onečišćujućih tvari: ukupna dopuštena godišnja količina emisije (izražava se

u jedinicama mase u određenom vremenu) iz jednog ili više izvora zajedno, odnosno s

određenog područja i/ili na teritoriju Republike Hrvatske. (Zakon o zaštiti zraka, NN 130/11,

čl. 3., 8.)

Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost naplaćuje naknade na tri vrste emisija,

odnosno na emisiju ugljikovog dioksida, sumporovog dioksida i dušikovog dioksida.

Obveznici plaćanja naknada na emisije u okoliš su pravne i fizičke osobe koje u okviru svoje

djelatnosti imaju u vlasništvu ili koriste pojedinačni izvor emisije CO2, SO2 i NO2. Naknade

na emisije CO2, SO2 i NO2 izračunavaju se i plaćaju prema količini emisije u tonama jednom

godišnje. Jedinična naknada za CO2 iznosi 18,00kn/toni, dok za SO2 i NO2 iznosi

310,00kn/toni. Iznos naknada na emisije CO2, SO2 i NO2 izračunava se prema izrazu

(http://www.fzoeu.hr/hrv/index.asp?s=naknade&p=oneciscivaci (24.05.2013.)):

N = N1 x E x kK

u kojem je:

N - iznos naknade na emisiju CO2, SO2 i NO2 u kunama,

N1 - naknada za jednu tonu emisije CO2, SO2 i NO2

(u daljnjem tekstu: jedinična naknada),

E - količina emisije u tonama u kalendarskoj godini

kK - korektivni poticajni koeficijent ovisan o količini i podrijetlu emisije.

http://www.fzoeu.hr/hrv/index.asp?s=naknade&p=oneciscivaci

72

Problem emisija prisutan je u cijelom svijetu tako i u Hrvatskoj. Kao što se ranije prikazalo i u

zemljama OECD se oporezuju navedene emisije i one predstavljaju veliki problem, tako je i u

Hrvatskoj. Naknadom se pokušava smanjiti emitiranje štetnih tvari i na taj način smanjiti

štetne posljedice za okoliš.

Na kraju ovog dijela rada treba reći da u Hrvatskoj postoji značajan broj naknada i poreza

kojima se pokušavaju smanjiti štetne posljedice na okoliš i daljnje zagađenje. Troškovi

kvalitetne politike zaštite okoliša su vrlo visoki pa i to stvara problem za malo zemlju poput

Hrvatske. Ipak, bitno je napomenuti da je Hrvatska postigla velik napredak u posljednjim

godinama kako bi se prilagodila standardima Europske Unije i zadovoljila njene kriterije. U

budućnosti će očekuje daljnji napredak na području zaštite okoliša i razvitka novih

instrumenata politike zaštite okoliša.

73

6. ZAKLJUČAK

Zaštita okoliša je područje koje je vrlo bitno za svaku zemlju na svijetu, pa tako kako bi se

postigli odgovarajući ciljevi potrebno je uspostaviti kvalitetnu politiku zaštite okoliša na

globalnoj razini. Za primjenu kvalitetne politike zaštite okoliša, potrebno je razviti

instrumente pomoću kojih će se ciljevi ove politike ostvariti. Ekonomski instrumenti su jedna

vrsta instrumenata koji se koriste u svrhu zaštite okoliša, gdje je potrebno naglasiti ekološke

poreze. Osnovna uloga ekoloških poreza je smanjenje štete koja nastaje u okolišu zbog

određenih djelovanja na njega. Potreban je daljnji razvoj ekoloških poreza kao instrumenta

zaštite okoliša, jer je okoliš u nekim zemljama u prilično loše stanju. Sve zemlje članice

OECD – a primjenjuju ekološke poreze. Trenutno postoji oko 375 takvih poreza u zemljama

OECD – a, plus 250 ekološki povezanih naknadi i pristojbi. Najveći broj ekoloških poreza se

odnosi na energetske proizvode, njih 150 i na motorna vozila 125 poreza. Veliki broj poreza

se odnosi i na otpad, točnije oko 50 poreza, dok se ostalih 40 odnosi na široki spektar porezne

osnovice. Ipak, ekološki porezi su najrazvijeniji u Nordijskim zemljama gdje su i prvi uvedeni

i počeli se primjenjivati. Uvođenjem ekoloških poreza došlo je do smanjenja drugih poreza

uglavnom vezanih uz porez na dohodak i socijalne doprinose.

U strukturi poreza ovisno o prihodima koje donose energetski porezi zauzimaju najveći udio,

dok su porezi na motorna vozila na drugom mjestu. Energetski porezi su vezani za

oporezivanje motornih goriva koja donose najveće prihode u ovoj kategoriji, te za ugljen,

koks, električnu energiju i ugljik. U posljednjim godinama prihodi od ekoloških poreza se u

zemljama OECD – a smanjuju, pa se i u budućnosti očekuje daljnje smanjenje tih prihoda. U

zemljama OECD – a primjenjuju se mnoga izuzeća, snižene porezne stope i povratni

mehanizmi vezani uz ekološke poreze, najveća izuzeća su vezana uz proizvodnju naftnih

derivata i proizvodnju motornih vozila, kao i prijevoz.

U Republici Hrvatskoj su ekonomski instrumenti slabije razvijeni, pa ih je u budućnosti

potrebno dalje razvijati. U posljednjim godinama došlo je do velikog napretka na području

ekoloških poreza i uvedene su mnoge naknade, pristojbe i porezi propisani raznim zakonima i

propisima koji su usklađeni za regulativom Europske Unije. Politika zaštite okoliša je skupa i

Hrvatska kako mala zemlja ima problema s financiranjem iste. Očekuje se daljnje uvođenje

ekoloških poreza kako bi se olakšalo to financiranje.

74

LITERATURA

Knjige:

1. Črnjar, M., 2002., Ekonomika i politika zaštite okoliša, Ekonomski fakultet Sveučilišta u

Rijeci, Rijeka

2. Črnjar, M., Črnjar, K., 2009.,Menadžment održivog razvoja, Udžbenici Sveučilišta u

Rijeci, Rijeka

3. Jelčić, Ba., Jelčič, Bo., 1999., Porezni sustav i porezna politika, Informator, Zagreb

4. Karaman – Aksentijević, N., 2012., Ljudski potencijali i ekonomski razvoj, Ekonomski

fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka

5. Lončarić – Horvat, O. et all., 2003., Pravo okoliša, treće izmijenjeno i dopunjeno izdanje,

Organizator, Zagreb

6. Pašalić, Ž, 2002., Razvoj i politika okoliša, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split

Članci i publikacije:

7. Barde, J.P., 2004., Green Tax Reforms in OECD countries: An overview, Pariz

8. Crnković, A., 2005., Ozelenjivanje ekonomije: Ekološki porezi, Zbornik Pravnog

fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Rijeka

9. Environmental taxes – A statistics guide, 2001., European Commission, Luxemburg

10. Excise duty tables, Part II – Energy products and Electricity, 2013., European

Commission, Bruxelles

11. Kurdej – de Villa, Ž., Papafava, M., 2003., Ekonomski instrumenti u politici zaštite

okoliša u Hrvatskoj – teorijska saznanja i iskustva, Privredna kretanja i ekonomska

politika, br. 94, str. 27. – 63.

12. OECD, 2001., Environmentally Related Taxes in OECD countries – Issues and strategies,

Pariz

13. OECD, 2006., The Political Economy of Environmentally Related Taxes, Pariz

14. OECD, 2008., Environmental Outlook to 2030, Pariz

15. OECD, 2010a, Taxation, Innovation and the Environment, Pariz

16. OECD, 2010b, Revenue statistics 1965-2009/Statistiques des recettes publiques 1965-

2009, OECD/OCDE, Pariz

17. OECD, 2011., Greening Household Behaviour – The Role of Public Policy, Pariz

18. OECD, 2012a, Environmental Performance Reviews, Pariz

75

19. OECD, 2012b, Water Quality and Agriculture, Pariz

20. OECD,2012c, Southeast Asian Economic Outlook 2011/12, Pariz

21. OECD, 2013a, The OECD database on instruments used for environmental policy and

natural resources mengment, Pariz

22. OECD, 2013b, Environmental taxation - Profile in OECD countries and the best practice,

Pariz

23. OECD, 2013c, Taxing Enegry Use, Pariz

24. Oporezivanje automobila, motocikala, plovila i zrakoplova, 2013., Ministarstvo financija,

br. 168, Zagreb

25. Slabe – Ekrer, R., 2002., Porez na ugljik kao mjera smanjenja emisije ugljičnog dioksida,

Financijska teorija i praksa, br. 26, str. 631. – 655.

Zakoni i propisi

26. Nacionalna strategija zaštite okoliša, 2002., Narodne novine, Zagreb, br. 46

27. Pravilnik o ambalaži i ambalažnom otpadu, Narodne novine, Zagreb, br.

97/05, 115/05, 81/08, 31/09, 156/09, 38/10, 10/11, 81/111, 126/11

28. Pravilnik o izmjeni i dopuni pravilnika o ambalažu ili ambalažnom otpadu, Narodne

novine, Zagreb, br. 38/10

29. Pravilnik o gospodarenju otpadnim gumama, Narodne novine, Zagreb, br.

40/06, 31/09, 156/09, 111/11, 86/13

30. Pravilnik o gospodarenju otpadnim uljima, Narodne novine, Zagreb, br.

124/06, 121/08, 31/09, 156/09, 91/11 , 45/12

31. Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o gospodarenju otpadnim baterijama i

akumulatorima, Narodne novine, Zagreb, br. 45/12

32. Uredba o visini naknade za korištenje voda, Narodne novine, Zagreb, br. 082/10.

33. Uredba o visini naknade za melioracijsku odvodnju, Narodne novine, Zagreb, br. 014/06.

34. Uredba o jediničnim naknadama, korektivnim koeficijentima i pobližim kriterijima i

mjerilima za utvrđivanje naknada na opterećivanje okoliša otpadom, Narodne novine,

Zagreb, br. 071/04

35. Zakon o zaštiti okoliša, Narodne novine, Zagreb, br. 82/94, 128/99, 110/07

36. Zakon o trošarinama, Narodne novine, Zagreb, br. 22/13, 31/13

http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/289416.html

















76

37. Zakon o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, Narodne

novine, Zagreb, br. 17/93, 69/97, 33/00, 73/00, 127/00, 59/01, 107/01, 117/01, 150/02,

147/03, 132/06, 26/07, 73/08, 25/12.

38. Zakon o posebnom porezu na motorna vozila, Narodne novine, Zagreb, br. 15/13,108/13.

39. Zakon o vodama, Narodne novine, Zagreb, br. 153/09., 63/11, 130/11, 56/13.

40. Zakon o financiranju vodnog gospodarstva, Narodne novine, br. 153/09, 90/11, 56/13.

41. Zakon o otpadu, Narodne novine, Zagreb, br. 178/04, 153/05, 111/06, 110/07, 60/08,

87/09

42. Zakon o zaštiti zraka, Narodne novine, Zagreb, br. 130/11

Internet:

43. Agencija za zaštitu okoliša: http://www.azo.hr/OsnovnoOOtpadu (24.05.2013.)

44. Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost:

http://www.fzoeu.hr/hrv/index.asp?s=naknade&p=vozila (23.05.2013.)

45. Hrvatske vode: http://www.voda.hr/Default.aspx?art=2506 (23.05.2013.)

46. Institut za javne financije: http://www.ijf.hr/zaklada/2003/c3.pdf (05.05.2013.)

47. Ministarstvo financija - Porezna uprava:

http://www.porezna-uprava.hr/porezi/v_poreza2.asp?id=b02d1 (22.05.2013.)

48. Ministarstvo financije : http://www.mfin.hr/hr/novosti/informacija-zakon-o-posebnom-

porezu-na-motorna-vozila-2013-01-10-11-49-03 (24.05.2013.)

49. Ministarstvo zaštite okoliša i prirode: (http://www.mzoip.hr/default.aspx?id=8563

(24.05.2013.)

50. Wikipedia: www.wikipedia.org (05.05.2013.)

POPIS TABLICA

Tablica 1. Prednosti i nedostaci dobrovoljnih sporazuma ........................................................ 15

Tablica 2. Instrumenti zaštite okoliša u zemljama OECD - a i drugim odabranim

zemljama u 2013. godini .......................................................................................................... 22

Tablica 3. Trošarine na benzin u odabranim OECD zemljama i zemljama kandidatima u

2013. godini .............................................................................................................................. 32

Tablica 4. Efektivne porezne stope po kategorijama uporabe.................................................. 35

Tablica 5. Trošarine na ugljen i koks u svrhu grijanja u odabranim OECD zemljama i

zemljama kandidatima u 2013. godini ..................................................................................... 37

Tablica 6. Trošarine na električnu energiju u odabranim OECD zemljama i

zemljama kandidatima u 2013. ................................................................................................. 39

Tablica 7. Porezi na pesticide i gnojiva u zemljama OECD - a u 2010. godini ....................... 43

http://www.azo.hr/OsnovnoOOtpadu



http://www.ijf.hr/zaklada/2003/c3.pdf


http://www.mfin.hr/hr/novosti/informacija-zakon-o-posebnom-porezu-na-motorna-vozila-2013-01-10-11-49-03

http://www.mfin.hr/hr/novosti/informacija-zakon-o-posebnom-porezu-na-motorna-vozila-2013-01-10-11-49-03

http://www.mzoip.hr/default.aspx?id=8563

77

Tablica 8. Porezna izuzeća i povratni mehanizmi kod ekoloških poreza u zemljama

OECD - a u 2006. Godini ......................................................................................................... 45

Tablica 9. Ekonomski instrumenti u Republici Hrvatskoj ....................................................... 50

Tablica 10. Visina trošarina na energente i električnu energiju u Republici Hrvatskoj ........... 52

Tablica 11.Visina posebnog poreza na motorna vozila u Republici Hrvatskoj prema cijeni

vozila ................................................................................................................................. 55

Tablica 12. Visina posebnog poreza na motorna vozila na temelju prosječne emisija CO2 u

gramima za dizelska vozila u Republici Hrvatskoj ........................................................... 55


gramima za benzin, ukapljeni naftni plin, prirodni plin i dizelsko gorivo sa razinom emisije

plinova EURO IV u Republici Hrvatskoj ……………………………………………………56

Tablica 14. Visina posebnog poreza na motorna vozila ovisno o obujmu motora u kubičnim

centimetrima u Republici Hrvatskoj …………………………………………………...…….57

Tablica 15. Visina posebnog poreza na motorna vozila ovisno o razini ispušnih plinova u

Republici Hrvatskoj ………………………………………………………………………….57

Tablica 16. Visina vodnog doprinosa u Republici Hrvatskoj .................................................. 60

Tablica 17. Visina naknade za uređenje voda u Republici Hrvatskoj ...................................... 61

Tablica 18. Visina naknade za zbrinjavanje ambalaže u Republici Hrvatskoj ........................ 67

POPIS GRAFIKONA

Grafikon 1. Struktura ekoloških poreza u zemljama OECD - a i ostalim odabranim zemljama

za 2011. Godinu, u % BDP - a .......................................................................................... 26

Grafikon 2. Struktura ekoloških poreza u zemljama OECD - a u razdoblju od 1994. - 2011. U

% BDP - a ......................................................................................................................... 28

Grafikon 3. Prihodi od ekoloških poreza kao % BDP - a u razdoblju od 1995. - 2003. godine u

zemljama OECD - a .......................................................................................................... 29

Grafikon 4. Prihodi od ekoloških poreza kao % BDP - a u 2008. godini u zemljama OECD .28

Grafikon 5. Prihodi od ekoloških poreza u ukupnim poreznim prihodima od 1995. - 2003. u

zemljama OECD - a .......................................................................................................... 30


zemljama OECD - a ………………………………………………………………………….30

Grafikon 7. Prihodi od ekoloških poreza u ukupnim poreznim prihodima u 2011. Godini ..... 32

Grafikon 8. Porezi na motorna goriva u zemljama OECD – a za razdoblje od 2002. do 2012.

godine ................................................................................................................................ 33

Grafikon 9. Prosječne stope poreza na ugljik u zemljama OECD -- a u 2013. Godini ............ 35

Grafikon 10. Periodični i jednokratni porezi na motorna vozila - porezne stope po toni CO2 za

vozila na benzin i dizel u odabranim razinama emisija u zemljama OECD - u 2012.

Godini ............................................................................................................................... 36

Grafikon 11. Ukupan porez na motorna vozila u zemljama OECD - a u 2013. Godini .......... 41

Grafikon 12. Porez na komunalni otpad u zemljama OECD - a u 2010. Godini ..................... 43

78

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam završni rad s naslovom “Ekološki porezi u zemljama OECD – a i

Republici Hrvatskoj“ izradila samostalno pod voditeljstvom red. prof. dr. sc. Helene Blažić i

asistentice mag.oec. Maje Grdinić primjenjujući metodologiju znanstvenoistraživačkog rada i

koristeći literaturu koja je navedena na kraju završnog rada. Tuđe spoznaje, stavove,

zaključke, teorije i zakonitosti koje sam izravno ili parafrazirajući navela u završnom radu, na

uobičajeni način citirala sam i povezivala referencama s korištenim bibliografskim

jedinicama. Rad sam izradila u skladu s nacionalnim i međunarodnim normama o autorskom

radu i djelu.

Studentica

Mateja Lilek

sveuČiliŠte u rijecioliver.efri.hr/zavrsni/326.b.pdfkao objekt zaštite uzima ekološki sustav i...

Documents