sveti nikolaj ohridski i Žički prvi božji zakon · pdf fileu bogu je sva moć, i nema ......
TRANSCRIPT
Sveti Nikolaj Ohridski i Žički
Prvi Božji Zakon
• Uvod
• Prva Božija Zapovest ‐ ʺJa sam Gospod Bog tvoj nemoj imati drugih bogova uza
Me.ʺ
• Druga Božija Zapovest ‐ ʺNe obožavaj nikakav lik rezan...ʺ
• Treća Božija Zapovest ‐ ʺNe uzimaj uzaud Imena Gospoda Boga svojegaʺ
• Četvrta Božija Zapovest ‐ ʺŠest dana radi i svrši sve svoje poslove, a sedmi dan
je dan odmora...ʺ
• Peta Božija Zapovest ‐ ʺPoštuj oca svoga i mater svoju, da bi te Bog
blagoslovio...ʺ
• Šesta Božija Zapovest ‐ ʺNe ubij.ʺ
• Sedma Božija Zapovest ‐ ʺNe preljubi.ʺ
• Osma Božija Zapovest ‐ ʺNe ukradi.ʺ
• Deveta Božija Zapovest ‐ ʺNe svedoči lažno.ʺ
• Deseta Božija Zapovest ‐ ʺNe poželi... išta što je bližnjega tvojegaʺ
Uvod
Ovo je zakon, koji dade Gospod Bog Savaot narodu preko velikog Svog izabranika i Proroka Mojseja na gori Sinajskoj:
1. Ja sam Gospod Bog tvoj i nemoj imati drugih bogova uza Me.
2. Ne obožavaj nikakav lik rezan niti ikakvu sliku od onoga, što je gore na nebu, ili
dole na zemlji, ili u vodi i ispod zemlje.
3. Ne uzimaj uzalud Imena Gospoda Boga svojega. Jer neće biti prav pred
Gospodom, ko uzme Ime Njegovo uzalud.
4. Šest dana radi i svrši sve svoje poslove, a sedmi dan je dan odmora, koji je
Gospod Bog posvetio. Posveti i ti sedmi dan Gospodu Bogu svome.
5. Poštuj oca svoga i mater svoju, da bi te Bog blagoslovio, i da bi dugo poživeo na
zemlji.
6. Ne ubij
7. Ne preljubi
8. Ne ukradi
9. Ne svedoči lažno
10. Ne poželi kuće bližnjega svojega; ne poželi žene bližnjega svojega; ni sluge
njegovog, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je
bližnjega tvojega.
Zaista kratak je ovaj zakon, ali njime je mnogo rečeno svakome onome, ko ume da
misli i ko traži spasenja duši svojoj. Svaki onaj, ko ne usvoji dušom ovaj prvi Božji zakon, ne može prići Hristu ni
Hristovom zakonu. Jer ko se ne nauči plivati u plićaku, ne sme se puštati na dubinu; utopiće se. I ko najpre ne nauči koračati, ne sme trčati; pašće i slomiće se. I ko najpre ne nauči računati s jedinicama, neće nikad moći računati s hiljadama. I ko najpre ne nauči da sriče, neće nikad naučiti da tečno govori i čita. I ko prvo ne podigne temelj kući, uzalud će se truditi da podigne krov.
I još jednom: ko ne ispuni zakon Mojsijev, uzalud će kucati na dvorac Hristov. A, evo, braćo, šta sve kazuje i znači ovaj prvi Božiji zakon, kad se izbliže razmotri, kad
se dublje o njemu razmisli. Prva Zapovest
Ja sam Gospod Bog tvoj nemoj imati drugih bogova uza Me.
Ovo znači: Jedan je Bog, i nema drugih bogova sem Njega. Od Njega dolaze sva stvorenja, Njime žive i k Njemu se vraćaju. U Bogu je sva moć, i
nema moći van Božje. I moć svetlosti, i vode i vazduha, i kamena jeste Božja moć. Moć, kojom mrav mili, riba pliva, i tica leti, jeste Božja moć. Moć semena da raste, i trave da diše, i čoveka da živi jeste Božja moć. Sva moć je svojina Božja, i sva stvorenja pozajmljuju svoju moć od Boga. Bog svakome pozajmljuje koliko hoće i uzima natrag kad hoće. Zato
kad tražiš moći traži je samo od Boga, jer Bog je izvor žive i strašne moći, i van toga izvora drugih nema. Ovako se moli Bogu:
Bože Gospode, nepresušni i jedini izvore moći, obdari mene slaboga sa više moći, da bih Ti više mogao služiti. I daj mi mudrosti, Bože, da danu mi moć ne upotrebim na zlo, no na dobro svoje i svojih bližnjih, a na veliku slavu Tvoju.
Amin. Pa onda, u Bogu je sva mudrost, i nema mudrosti, niti ma znanja i najmanjega van
Boga. Svakoj stvorenoj stvari Bog je pozajmio nešto od Svoje mudrosti. Zato ne misli, brate, da je Bog dao mudrost samo čoveku, jer ćeš pogrešiti. Mudrosti ima i pčela i muva, i lasta i roda, i drvo i kamen, i voda, i vazduh, i vatra i vetar. U svemu ima Božje mudrosti, i ništa ne bi moglo postojati bez imalo mudrosti. Po mudrosti Božijoj, životinja nasluti opasnost, i pčela pravi sat, i muva predoseća kišu, i lasta plete gnezdo, i roda zna za svoj porod, i drvo ume da raste, i kamen ume da ćuti i kristališe se, i voda zna da teče niz brdo i da leti u oblacima, i vatra da gori i svetli i da spava zaključana u svakoj stvari, i vetar zna da hodi svojim određenim putevima i donosi čistoću nečistoći i zdravlje bolesti.
Zaista, niko nema svoje sopstvene mudrosti, koju je on stvorio ili rodio iz sebe, negi sva mudrost izvire iz jednog, jedinog izvora svukolike mudrosti. A taj izvor je u Bogu. Zato kad tražiš mudrosti traži je samo u Bogu, jer Bog je izvor žive i strašne mudrosti, i van toga izvora drugih nema. Ovako se dakle moli Bogu:
Svemudri, Sveznajući Gospode Bože, obdari mene malomudrog sa više žive mudrosti Tvoje, da bih Ti više umeo služiti. I rukovodi me, Gospode, da dato mi znanje ne upotrebim na zlo, kao Satana, no na dobro svoje i svojih bližnjih, a na veliku slavu Tvoju.
Amin. Pa onda, u Bogu je sva dobrota. Zato i Hristos veli, da niko nije dobar osim jedino
Bog. Njegova dobrota uključuje Njegovu milost, trpljivost i opraštanje grešnicima. Svoju dobrotu Bog je pozajmio svakom Svom stvorenju. Zato u svakom stvorenju Božjem ima i Božije dobrote. Čak i u đavolu ima Božje dobrote, po kojoj đavo želi sebi dobra a ne zla, no po gluposti svojoj misli da će zlom doći do dobra, to jest, da će čineći zlo svim stvorenjima Božjim učiniti sebi dobro.
O koliko je dobrote Božje u svakom Božjem stvorenju! U kamenu, biljci, u životinji, u ognju, u vodi, u vazduhu! Sva ta dobrota pozajmljena je od Boga, nepresušnog i bezdanog i strašnog izvora svukolike dobrote. Zato, kad želiš više dobrote ne išti je nigde do u Boga. Jer samo je Bog ima i na pretek. Ovako se, dakle, moli:
Svedobri, Svemilostivi, Svtrpeljivi Bože,obdari mene zloga sa više Tvoje dobrote, da bi se od Tvoje dobrote zaradovao i zasjao, te da bih Ti više i bolje mogao služiti. Povedi me i održi, Gospode, da dobrotu svoju ne bih na zlo uputio, kao Satana, no na sreću i radiost i obasjanje svoje i svih bića Tvojih, s kojima u susedstvu živim.
I nemoj imati drugih bogova osim Mene, zapoveda Gospod.
Na šta će ti drugi bogovi, ako imaš Gospoda Boga Savaota? Čim imaš dva boga, znaj, jedan od njih je đavo. A ti ne možeš služiti i Bogu i đavolu, kao što ne može jedan vo orati dve njive u isto vreme, i kao što ne može jedna sveća svetliti u dve kuće u isto vreme.
Ne trebaju volu dva domaćina, jer će ga rastrzati; niti gori trebaju dva sunca, jer će je sagoreti; niti mravu trebaju dve kapi vode, jer će ga utopiti; niti detetu trebaju dve majke, jer neće imati nijedne.
Ne trebaju ni tebi dva boga, jer nećeš biti bogatiji no siromašniji, a ti ostaj sam sa tvojim jednim Gospodom Savaotom, u Koga je sva moć, mudrost i sva dobrota, nepodeljena, neiscrpna, beskonačna. Njega jedinog poštuj, Njemu se klanjaj i Njega se boj.
A kad Mu se moliš, moli Mu se ovako: Gospode Bože, Ti možeš imati berbrojno mnogo stvorenja, no stvorenja Tvoja ne
mogu imati više od Tebe Jedinoga Boga svoga. Razagnaj, Bože dragi, sve moje ružne misli i snove o drugim bogovima, kao što snažan vetar razgoni otrovni roj muva. Očisti moju dušu, osvetli je, raširi je, Bože, i nastani se Ti jedini u njoj kao car u svojoj palati. To će mene podići, osnažiti, uljuditi, popraviti i sovežiti.
Slava Ti i hvala, jedini Istiniti Bože, Koji se uzdižeš nad svima lažnim božanstvima kao visoka gora nad senkama u bari.
Amin.
Druga Zapovest
Ne obožavaj nikakav lik rezan niti ikakvu sliku od onoga, što je gore na nebu, ili dole na zemlji, ili u vodi i ispod zemlje.
Ovo znači: Ne obožavaj stvorenje kao Stvoritelja. Ako si se već uzdigao na goru visoku, na kojoj
si se sreo sa Jedinim Gospodom Bogom, na što se obzireš na senke u bari pod gorom? Kada jedan čovek žudi da vidi cara i posle dugog truda uspe da izađe pred lice njegovo, na što se onda obzire levo i desno i gleda po slugama carskim? Možda se obzire levo i desno iuz dva razloga: ili zato, što ne sme sam da stoji u prisustvu cara, ili pak zato, što misli, da mu sam car ne može pomoći?
1. No, zašto čovek ne sme da stoji sam u prisustvu cara Boga? Nije li taj car u isto vreme i otac njegov? A ko se još bojao, da stane licem u lice sa svojim ocem? Nije li Bog mislio o tebi, čoveče, i pre tvoga rođenja? Nije li te On doticao Svojim prstima i u snu i na javi, i kad ti nisi to ni slutio ni osećao? Ne misli li On o tebi svaki dan više nego što ti sam o sebi misliš? Zašto Ga se onda bojiš? Zaista ne bojiš Ga se ti kao čovek, nego kao grešnik.
Greh je uvek trudan strahom. I porađa se tamo gde nije mesto ni njemu ni njegovom porodu. To je greh što odvlači tvoje poglede s cara na sluge. Među slugama grehu je lako; on tamo gospodari i piruje, u svome društvu. No ti treba da znaš, da je car milostiviji do slugu. Zato ne obziri se, no slobodno pogledaj cara oca svoga. Carev pogled sažeći će greh u tebi, kao što sunčev zrak sažeže otrovnog insekta u vodi, te voda postane čista i pitka.
2. Ili misliš, da ti sam car ne može pomoći, te pogledaš i po slugama njegovim? Zaista, ako ti Bog ne može pomoći, sve Njegove sluge moći će još manje. Ne očekuju li
sva Božja stvorenja pomoći od Boga; kakvu pomoć onda ti očekuješ od Božjih stvorenja? Ako se žedan ne može napojiti na jakom izvoru u planini, kako će se napojiti ližući kap po kap rose sa livade?
Ko obožava lik rezan ili kakvu sliku? Onaj ko ne poznaje likoresca ili slikopisca – onaj samo obžava lik i sliku. Onaj ko ne veruje u Boga ili ne poznaje Boga, primoran je da obožava stvari, jer čovek nešto mora da obožava. Bog je izrezao planine i doline, i tela životinjska i biljna, i Bog je naslikao livade i polja, i oblake i jezera. Onaj ko to zna, odaje slavu i hvalu Bogu, kao velikom likorescu i slikopiscu, a onaj koji to ne zna odaje slavu i hvalu samim tim rezbbama i slikopisima Božijim.
No to još nije poslednji greh. Najcrnji je greh, kad čovek obožava svoje sopstveno delo, napravu svoga mozga i svojih ruku. Divlji ljudi istešu sebi boga iz drveta; pa mu se onda klanjaju i mole. No divljim ljudima da se i oprostiti. Njihova divljina njih opravdava. Prema njima je pravi i večiti Bog, snishodljiv i milostiv, te one molitve, koje oni upućuju svojoj napravi od drveta, On prima kao da su Njemu upućene i šalje Svoju pomoć i zaštitu neprosvećenonj deci Svojoj.
Ali iam i pitomih ljudi, koj naprave nešto svojim mozgom ili svojim rukama, pa tu svoju napravu smatraju božanstvom. Ima slikara, koji obožavaju svoju sliku kao pravo božanstvo. Ima književnika, koji napišu knjigu i uvrte sebi u mozak da je njihova knjiga bolja od neba i zemlje, pa se onda klanjaju svojoj knjizi. Ima bogataša, koji nagomilavaju bogatstvo, kao hrčak zimnicu, pa dignu svoj nos i oči iznad Boga i Njegovog sveta, i klanjaju se svom prašljivom i moljčanom bogatstvu. Tamo gde su čovekove misli i sve srce, tamo je i njegov Bog.
Ako jedan čovek posvećuje sve svoje misli i sve svoje srce svojoj familiji, i ne zna za drugog Boga, onda je njegova familija za njega božanstvo. To su bolesnici duševni jedne vrste.
Ako li jedan čovek posvećuje sve svoje misli i sve svoje srce zlatu i srebru, i neće da zna za drugoga boga, onda je zlato i srebro njegovo božanstvo, kome se on klanja dan i noć, dok mu ne stigne i smrtna noć i ne zatrpa ga svojim mrakom. To su bolesnici duševni druge vrste.
Ako li jedan čovek usredsredi sve svoje misli i sve svoje srce na to da se digne nad drugim ljudima, da bude prvi, da prednjači pošto‐poto, da se slavi od drugih, sa se hvali od drugih, i ako smatra sebe boljim od svih ljudi na zemlji, od svih stvari na nebu i na zemlji, onda je takav čovek sam sebi božanstvo, kome on žrtvuje sve. To je bolest duševna treće vrste.
Zaista, braćo, samo bolesne duše ne znaju za pravoga Boga. A zdrave su duše, zdrave od svoga poznanja i priznanja pravoga i jedinoga Boga, Koji je gospodar i vladalac svih rezbi i svih slika, i svih familija ljudskih, i svega zlata i srebra, i svih smrtnih ljudi na temlji.
Ako li neko napiše Ime Božje na hartiji ili drvetu, ili kamenu, ili po snegu, ili po blatu, ti poštuj tu hartiju i to drvo i taj kamen, i sneg i blato, zbog Imena Najsvetijeg, koje je napisano po njima. No ne obožavaj ono, na čemu je Najsvetije Ime napisano.
Ili kad neko naslika lik Božji ma na čemu, ti se pokloni; no znaj da se ne klanjaš materiji, na kojoj je Bog naslikan, no Živome i Velikome Bogu, na Koga te slika opominje.
Ili kad neko izgovori jezikom ili otpeva Ime Božje, ti se pokloni; no znaj, da se ne klanjaš ljudskome jeziku i ljudskome glasu, no Živome i Strašnome Bogu, na Koga te je ljudski jezik opomenuo.
Ili kad noću pogledaš po veličanstvu zvezda nebesnih, ti se duboko pokloni, no ne klanjaj se stvorenju ruku Božjih, no klanjaj se Gospodu Svevišnjem, višem od zvezda, na Koga te presjajne zvezde opominju.
I kad uveče klekneš da se moliš, reci: Gospode Jedini, Tebe Jedinoga poznajem, priznajem i slavim: i kada mi dan otkrije
svu krasotu Tvoju, kroz krasotu Tvojih dela i kada se noć ogrne tamnim plaštom i ostavi mene samog sa Tobom.
Amin.
Treća Zapovest
Ne uzimaj uzaud Imena Gospoda Boga svojega
Šta? Zar ima nekoga, ko se usuđuje uzeti uzalud i strašno Ime Gospoda Svevišnjeg? Kad se na nebu pomene Ime Božje, Nebesa se prigibaju, zvezde uvećavaju svoj sjaj, Arhangeli i Angeli počinju pevati: Svjat, Svjat, Svjat Gospod Savaot, a Svetitelji i Bogougodnici padaju ničice.
Ko se onda od smrtnih usuđuje pomenuti Ime Najsvetije bez trepeta duše i bez dubokokg uzdisaja čežnje?
Kad je čovek na samrti, pominji mu koje hoćeš ime, nećeš ga ohrabriti, niti mu mir duši dati. No kad mu pomeneš jedno, jedino Ime, Ime Gospoda Boga, ohrabrićeš ga i povratićeš mu mir duši. I poslednjim svojim pogledom blagodariće ti na pomenu tog melemnog Imena.
Kad čoveka iznevere srodnici i prijatelji, i oseti se sam u ovom beskrajnom svetu, i umoran na svom samačkom putu, pomeni mu Ime Božje, i time kao da si mu dao poštapač otežalim nogama i rukama.
Kada navale na čoveka zli susedi, pa ga lažnim svedodžbama dovedu do okokva i tamnice, i pridobiju zle susede za sebe, a protiv pravednika, približi se stradalniku i šapni mu na uho Ime Božje. Zaista, u tom trenutku suze će poći na oči njegove, suze – mastilo nade i poverenja – i okovi teški učiniće mu se laki kao od lipova drveta.
Kad se čovek davi u dubokoj vodi, pa kad u odsutnom trenutku između života i smrti pomene Ime Božje, snaga njegova se udvoji.
Kad se naučnik muči, da reši neku tamnu zagonetku prirode, i oseti se prevaren u svima kombinacijama svoga malenoga razuma, pomene Ime Božje, svetlost ozarava njegovu dušu i zagonetka počinje da se kazuje.
O prečudno Ime Božije, kako si moćno, kako si lepo, kako si slatko. Neka bi umukla usta moja za navek, ako bi te izgovorila nemarno, vodeno i uzaludno.
***
Neki kujundžija seđaše u dućanu na tezgi i kujući neprestano upotrebljavaše Ime
Božje uzalud, ili kao kletvu ili kao uzrečicu. A hadžija nekis lušaše sa ulice, i duša mu se uzmuti. Pa viknu hadžija kujundžiju, da izađe napolje. A kad kujundžija izađe, hadžija se sakri i činjaše se nevešt. Vrati se kujundžija i nastavi kovati. Opet ga viknu hadžija, a kad kujundžija izađe, hadžija ćutaše i činjaše se nevešt. Vrati se kujundžija, malo srdit, i nastavi kovati. Opet ga viknu hadžija, a kad kujundžija izađe, hadžija ćutaše i činjaše se nevešt.
Kujundžija, besan od ljutine, osori se na hadžiju: „Vičeš li ti to na mene, hadžijo, i praviš šalu sa mnom, kad ja imam pune ruke posla?“
Odgovori mi hadžija mirno: „Zaista u Boga su punije ruke posla, pa si Ga ti više puta uzaludno viknuo, no ja tebe.
Ko ima pravo više da se ljuti – Bog ili ti, kujundžijo?“ A kujundžija se zastidi, vrati se u dućan pa podvi noge na tezgi i jezik u ustima.
*** Neka vam, braćo, Ime Božji, neprestano treperi, kao kandilo, u duši, u mislima i u
srcu, no neka se ne diže do vrha jezika bez važnog svečanog trenutka. Življaše neki Crnac kao rob u kući brloga čoveka, koji imađaše običaj u ljutini da ruži i
huli Ime Božje. A Crnac beše smiren i blagočestiv čovek. I beše u beloga gazde pseto koga gazda veoma voljaše. Pa se desi jednoga dana, da gazda strašno ružaše i huljaše Ime Božije.
Spopade Crnca muka od toga, pa uvati gazdino pseto i poče ga mazati blatom nečistim. Vide ga domaćin, pa dreknu:
„Šta to radiš sa psetom?“ „Ono što i ti sa Bogom“, odgovori Crnac mirno.
*** A u jednoj bolnici na jugu, behu doktor i njegov pomoćnik na poslu među
bolesnicima nerazdvojno od jutra do mraka. Pomoćnik doktorov imađaše prljav jezik, kojim kao garavom krpom prljaše sve i svakoga, ko mu na pamet dolazaše. Od njegovog prljavog jezika ni Bog Savaot ne beše pošteđen. Jednoga dana poseti doktora neki njegov
prijatelj izdaleka. Doktor ga pozva, da prisustvuje operaciji jedne gnojne rane na bolesniku, a s doktorom beše i njegov pomoćnik.
Prijatelju beše mučno na stomaku kad vide strašnu ranu, iz koje tecijaše gnoj sa ubitačnim mirisom. A doktorov pomoćnik neprestano psovaše. Upita prijatelj doktora:
„Kako možeš slušati ovakve bogohulne reči?“ Odgovori doktor: „Ja sam navikao prijatelju, da poznajem rane i ono što iz njih mora da ističe. Iz
gnojnih rana mora gnoj oticati. Ko ima gnoja u telu, na otvorene mu rane otiče; ko ima gnoja u duši, otiče mu gnoj na usta. Moj pomoćnik psujući, samo otkriva izliva nagomilano zlo, kao gnoj, iz duše svoje.“
***
O Svedržitelju, kako da Te vo ne ruži, a čovek Te ruži? Zašto si stvorio vola s čistijim
ustima od čoveka? O Svemilostivi, kako da Te žabe ne psuju, a čovek Te psuje? Zašto si stvorio žabu s
plemenitijim grlom nego čoveka? O Svetrpeljivi, kako da zmija ne huli na Tebe, a čovek huli? Zašto si stvorio zmiju
bližom Angelima, nego čoveka? O Svelepi, kako da vetar, koji opasuje zemlju unakrst, ne uzima uzalud Imena Tvoga,
a čovek uzima? Kako da je vetar bogobojažljiviji nego čovek? O prečudno Ime Božje, kako si moćno, kako si lepo, kako si slatko! Neka bi umukla
usta zanavek, ako bi te izgovorila nemarno, vodeno i uzaludno. Četvrta Zapovest
Šest dana radi i svrši sve svoje poslove, a sedmi dan je dan odmora, koji je
posvećen Gospodu Bogu.
Ovo znači: Šest svetova stvorio je Stvoritelj i u sedmom On se odmara. Šest svetpva su
privremeni, nemirni i prolazni, a sedmi je večan, miran i neprolazan. Stvaranjem Bog je ušao i vremenost, no nije izašao iz večnosti. Tajna je ovo velika, i o njoj se priliči više misliti, no govoriti. Jer ona nije dostupna svakome, no samo Božjim izbranicima.
Izbranici Božji nalazeći se telom u vremenosti, dižu se svojim duhom do osovine točka sveta, u kojoj je večni mir i blaženstvo.
A ti, radi i odmaraj se. Radi, jer i Bog radi; odmaraj se, jer se i Bog odmara. A tvoj rad neka bude stvaranje, jer si čedo Stvoritelja. Ne ruši, no stvaraj.
Smatraj svoj rad kao saradnju Bogu. Tako nećeš raditi zlo, no dobro. Pre svakoga posla pomisli, da li će Bog raditi taj posao. Jer, uglavnom Bog radi sve, a mi Mu samo sarađujemo.
Sve stvaroi rade neprestano. Neka te to obodri za tvoj posao. Gle, kad ustaneš izjutra, sunce je već uradilo mnogo – i sunce, i voda, i vazduh, i biljke, i životinje. Tvoj nerad bio bi uvreda svetu i greh pred Bogom.
Tvoje srce i pluća rade dan i noć. Zašto ne bi i tvoje ruke radile? I bubrezi tvoji rade dan i noć. Zašto i tvoj mozak ne bi radio?
Zvezde neprestano jure, brže nego konj u galopu, dan i noć. Zašto bi se ti predao neradu i lenjosti?
U jednom gradu življaše bogat trgovac sa tri sina. Beše trgovac vredan i gomilaše blago na tovare. I kad ga upitaše, na što će mu toliko blago i tolika muka, on odgovori:
„Mučim se, da bi sinove osigurao, te da se oni ne bi mučili.“ A to čuše sinovi, i olenjiše se, i napustiše svaki posao, i po smrti oca počeše trošiti
blago na tovare. Poželi otac da dođe iz onog sveta i vidi kako mu sinovi žive bez muke i znoja. I Bog ga pusti, te on siđe u svoj grad i dođe svojoj kući. No kad zakuca na vrata, neko nepoznat otvori vrta. Upita otac za svoje sinove, i dobi odgovor, da su njegovi sinovi na robiji zbog nerada koji ih je doveo pijanstvu, i zbog pijanstva koje ih je odvelo svađi, i zbog svađe koja ih je odvela palikućstvu i ubistvu.
„Ah“, uzdahnu ludi otac, „ja sam mislio stvoriti raj za decu, međutim, ja sam im stvorio pakao.“
Pa zađe ludi otac po gradu i poče učiti sve roditelje: „Ne budite ludi, kao što sam ja bio. Iz ljubavi prema svojoj deci ja sam ih bacio u
pakao. Ne ostavljajte deci, braćo, nikakva imanja. Naučite ih radu i to im ostavite u nasleđe. Sve ostalo bogataši, razdajte sirotinji pred smrt svoju.“
***
Zaista nema opasnije i dušegubnije stvari, nego dobiti veliko imanje u nasleđe. Budite
ubeđeni, da velikim nasleđima više se raduje đavo, no Anđeo. Jer, ničim đavo ne kvari ljude lakše i brže nego velikim nasleđima.
Zato, radi i nauči sovju decu da rade. A kad radiš ne gledaj u radu samo dobit, i korist, i uspeh. Nego gledaj u svome radu lepotu i nasladu, koju rad pruža kao rad. Za jednu stolicu, koju stolar napravi, može dobiti deset dinara, ili pedeset, ili sto dinara.
No, lepota i naslada, koju jedan nadahnuti stolar oseća pri tesanju, i struganju, i glačanju, i sklapanju drveta, ne da se ničim isplatiti. To je naslada, slična nasladi koju je Bog osetio pri stvaranju sveta, pri tesanju, i struganju i glačanju, i sklapanju sveta. I sav Božji svet imao bi svoju određenu cenu i mogao bi se isplatiti, ali lepota njegova i naslada Božija pri stvarnju sveta, nema cene i ne da se ničim isplatiti.
Znaj, da ponižavaš svoj rad, kad misliš samo o svojoj materijalnoj koristi od njega. Znaj, da se takav rad ne da čoveku, ne ide mu od ruke; ne donosi mu očekivane koristi. I drvo se srdi na tebe i protivi ti se, kad ga ne radiš iz ljubavi, nego iz koristi. I zemlja će te omrznuti, ako je oreš ne misleći o njenoj lepoti, no samo o svojoj dobiti od nje. Gvožđe će
te opeći, voda će te udaviti, kamen će te zgnječiti, ako ih s ljubavlju ne gledaš, nego u svemu samo vidiš svoje dukate i dinare.
Radi nezainteresovano, (bez misli o koristi) kao što slavuj peva svoju pesmu nezainteresovano. I tako će Bog ići napred u tvome radu, a ti za Njim. Protrčiš li mimo Boga, i ostaviš li Boga iza leđa, tvoj rad doneće ti prokletstvo, a ne blagoslov.
A sedmi dan odmaraj se. Kako da se odmaraš? Gle, odmor je samo kod Boga i u Bogu. Nigde više pravog
odmora nema u ovome svetu. Jer ovo je svet nemira, koa jedan vrtlog. Posveti sedmi dan isključivo Bogu, i tako ćeš se uistinu odmoriti i novom snagom
zapojiti. Sedmoga dana celoga misli o Bogu, govori o Bogu, čitaj o Bogu, slušaj o Bogu i moli se
Bogu. Tako ćeš se uistinu odmoriti i novom snagom zapojiti.
***
Čovek neki ne potšovaše zapovest Božiju o praznovanju nedelje, te produži subotni posao i u nedelju. I dok se celo selo odmaraše, on se znojaše na njivi sa svojojm stokom, kojoj takođe ne davaše odmora. Ali iduće srede on klonu; klonu i njegova stoka; pa kad celo selo beše na njivi, on seđaše kod kuće, premoren i mrzovoljan, očajan.
Zato, braćo, ne budite kao ovaj čovek, da ne bi i vi izgubili snagu, i zdravlje i dušu. Nego šest dana radite i sarađujte Bogu, s ljubavlju i nasladom i strahopoštovanjem, a sedmi dan ceo posvetite Gospodu Bogu. Zaista, ja sam probao i znam, da pravo praznovanje nedelje čoveka oduševljava, podmlađuje i čini srećnim.
Peta Zapovest
Poštuj oca svoga i mater svoju, da bi te Bog blagoslovio
i da bi dugo poživeo na zemlji.
Ovo znači: Pre nego što si ti saznao za Gospoda Boga, znali su za Njega tvoji roditelji. Samo to je
dovoljno da im se pokloniš i odaš hvalu i poštovanje. Pokloni se i odaj hvalu i poštovanje svakom onom, ko je pre tebe saznao za najviše Dobro u ovome svetu.
***
Neki bogati i mladi Indijanac putovaše sa svojom pratnjom preko planine Hindukuša.
Na planin naiđoše na nekoga starca gde čuvaše koze. Siromašni starac skloni se ukraj druma i pokloni se bogatome mladiću. A mladić sjaha sa svoga slona i prostre se na zemlju pred starcem. Začudi se starac tome, začudiše se i pratioci mladićevi. A on će reći starcu:
„Klanjam se tvojim očima, jer su one pre mojih videle ovaj svet, delo Svevišnjega; klanjam se tvojim ustima, jer su one pre mojih izgovorile Njegovo Sveto Ime i klanjam se tvome srcu, jer ono je pre moga zatreperilo od radosnoga saznanja, da je otac sovju ljudi na zemlji Car i Gospod Nebeski.
U stepi ruskoj jedan raskalašni sin priveza svoju mater pred jedan šator, a on pod šatorom pijančaše sa pokvarenim ženama i ljudima. U tom hajduci naiđoše i videvši majku vezanu rekoše, da će je osvetiti odmah. A vezana majka viknu iza glasa i time dade nesretnome sinu znak da je u opasnosti. I sin se spase, a hajduci mesto sina isekoše majku.
***
U Teheranu, gradu persijskom, življaše stari otac u kući sa dve zle kćeri. Ne slušahu
kćeri oca i smejahu se savetima njegovim. Svojim prljavim životom uprljaše kćeri čast i obraz ocu svome. I otac im beše na dosadi kao zla savest. Jedno veče, kad mišljahu kćeri da otac spava, dogovoriše se, da mu priprave otrov i da mu dadu ujutru s čajem. A otac ču sve, i svu noć plakaše gorko i Bogu se moljaše. Ujutru ćerke mu doneše čaj i staviše predda nj. Reče im otac:
„Ja znam vašu nameru i udaljiću se od vas po vašoj želji. No neću se udaljiti vašim grehom, da bih vašu dušu spasao, no svojim“.
Rekavši to, otac preturi čašu i prosu otrov i otide. ***
Sine, ne gordi se svojim znanjem, pred svojim neukim ocem, jer njegova ljubav više vredi no tvoje znanje. Gle, da nije bilo njega, ne bi bilo ni tebe, ni tvoga znanja.
Kćeri, ne gordi se svojom lepotom, pred pogurenom majkom svojom, jer njeno srce u kostima lepše je od tvoga lica. Gle, i ti i tvoja lepota izišli ste iz njene mršave utrobe.
Nauči se, kćeri, poštovati svoga oca, jer samo ćeš tako naučiti poštovati i sve druge očeve na zemlji.
Dan i noć, vežbaj se sine, poštovati majku svoju, jer samo ćeš se tako izvežbati poštovanju i svih drugih majki na zemlji.
Zaista, deco, ne činite mnogo, ako poštujete svoga oca i majku, a prezirete druge očeve i majke. Vaše poštovanje prema svojim roditeljima treba da vam je samo škola za poštovanje svih ljudi i svih žena, koji u muci rađaju, u znoju neguju i u bolu svome ljube svoju decu. Zapamtite ovo i živite po ovome, da bi vas Bog blagoslovio na zemlji.
I zaista, deco, ne činite mnogo, ako poštujete samo ličnost svoga oca i svoje majke, a ne i njihov rad, i njihovo vreme, i njihove savremenike. Gle, poštujući svoje roditelje, vi poštujete i rad njihov, i vreme njihovo i savremenike njihove. Tako ćete ubiti u sebi kobnu i glupu naviku, da prezirete prošlost.
Budite uvereni, deco, da dani, koji su dati vama na raspolaganje, nisu ni skuplji ni draži Bogu, nego dani dati onima, koji su pre vas živeli. Ako se gordite svojim vremenom pred prošlošću, ne zaboravite, da će dok dlan‐o‐dlan, rasti trava po vašim grobovima, vapim telima delima, i da će se drugi nasmešivati nad vama kao davnom prošlošću.
Gle, svako vreme ispunjeno je majkama i očevima, suzama, bolovima, žrtvama, ljubavlju i verom i nadom u Boga. Zato je svako vreme dostojno poštovanja.
I mudar se klanja s poštovanjem pred svima prošlim vremenima, kao i pred budućim. Jer mudar zna što lud ne zna, a to je – da je njegovo vreme kao minut na satu. Pogledajte, deco, u sat; oslušnite, kako minut teče za minutom, i recite mi, koji je minut bolji, i duži, i važniji od drugoga?
Kleknite na kolena, deco, i molite se Bogu zajedno sa mnom: Gospode, Oče Nebeski i Majko Nebeska, hvala Ti, što si nam zapovedio, da
poštujemo našeg oca i majku na zemlji. Pomozi nam, Sveblagi, da se kroz to poštovanje naučimo poštovati ssve ljude i žene na zemlji, dragocenu decu Tvoju. I pomozi nam, Svemudri, da se kroz to naučimo ne prezirati, no poštovati i ceniti vremena i pokoljenja, koja su pre nas bila i koja su gledala Tvoju slavu, izgovarala Tvoje Sveto Ime i iščezla u prašini pred Tvojim sjajnim prestolom.
Amin.
Šesta Zapovest
Ne ubij.
A ovo znači: Bog je dao život od Svoga života svima stvorenim bićima. Život je najdragocenije
imanje Božje. Otuda, ko se drzne na ma koji život u svetu, drznuo se na najdragocenije imanje Božje – da, na sam život Božji.
Svi mi, koji sada živimo, privremeni smo nosioci Božjeg života u sebi, čuvari smo Božje najdragocenije imovine. Otuda, niti mi smemo, niti možemo, uništiti taj pozsjmljeni život Božji u sebi ili drugima. A ovo znači:
Prvo – mi ne smemo ubiti; i Drugo – mi ne možemo ubiti život. Jedan lončar napravi lonac od ilovače, pa kad ga razbiješ, lončar se ljuti i traži
naknadu. Zaista i čovek je od jevtinog materijala, kao i lonac, no skupoceno je ono, što je u čoveku, duša, koja tka čoveka iznutra, i Duh Božji Koji duši daje život.
Čak ni otac ni majka nemaju pravo oduzeti život svojoj deci, jer ne daju život roditelji, no Bog kroz roditelje. Roditelji ne daju život; pa pošto ga oni ne daju, nemaju prava ni oduzeti ga.
Pa kad roditelji, koji se toliko trude oko svoje dece, nemaju prava oduzeti im život, kako mogu imati pravo na to oni, koji se slučajno sretnu u ovome svetu sa decom tuđih roditelja?
Kad lončaru razbiješ lonac, ne oseti bol lonac, koliko lončar, koji je lonac napravio. Isto tako, kad ubiješ čoveka, ne oseti bol čovek toliko, koliko Bog, Koji je čoveka stvorio, sagradio i duh Svoj u njega nastanio.
Pa kad moraš naknaditi lončaru razbijeni lonac, pre moraš naknaditi Bogu život, koji oduzmeš. Zaista, i ako ljudi ne traže naknadu za to, Bog će tražiti. Ne varaj se: i kad ljudi zaborave na tvoj zločin, Bog ne može zaboraviti. Gle, ima stvari, koje i Svemogući Bog ne može. Na primer: On ne može zaboraviti tvoj zločin. Seti se ovoga uvek u gnevu svome pre nego se mašim za nož ili pušku.
Pa onda, mi ne možemo ubiti život. Ubiti potpuno život značilo bi ubiti Boga, jer život je Božji. Ko može ubiti Boga? Ti možeš razbiti lonac, no ne možeš uništiti ilovaču, iz koje je lonac, i izbaciti je nekuda iz ovoga sveta. Isto tako, ti možeš razbiti telo čovečje, no ne možeš ni razbiti, ni sagoreti, ni razvejati, ni prosuti dušu njegovu i duh njegov.
***
U Carigradu vladaše neki strašni i krvoločni vezir, kome je bilo zadovoljstvo, da svaki
dan gleda, kako dželati seku glave pred njegovom kućom. A na ulicama carigradskim življaše neki prosjak, pravednik i prorok, koga sav svet poštovaše kao Božjeg čoveka.
Jedno jutro, baš kad dželati otsecahu glave na oči vezirove, stari prosjka stade pod prozor vezirov i jednim gvozdenim maljem mahaše po vetru levo i desno.
„Šta to radiš?“, upita ga vezir. „Isto što i ti“, odgovori prosjak. „Kako to?“, opet zapita vezir. „Eto tako“, reče prosjak, „pokušavam da ubijem vetar maljem. A ti pokušavaš da
život nožem. I moj i tvoj posao su uzaludni, ti ne možeš ubiti život, vezire, kao ni ja što ne mogu ubiti vetar.“
I vezir se povuče u tamne odaje svoje kuće, i nikoga ne puštaše k sebi. Tri dana nije ni jeo, ni pio, niti je koga viđao. A četvrti dan sazva svoje prijateelje i reče:
„Zaista, Božji čovek ima pravo. Ja sam radio uzaludan i glup posao. Život se ne može ubiti, kao što se ni vetar ne može ubiti.“
***
U Americi, u gradu Čikagu, življahu dva suseda. Jedan od njih polakomi se na
bogatstvo svoga suseda, uđe noću u njegovu sobu i odseče mu glavu, a njegove novce metnu sebi u džep i pođe svome domu. Tek što je izišao na ulicu, kad vide ubijenog komšiju, gde mu ide u susret. No na telu komšije ne beše njegova glava, no glava ovoga ubice.
Ubica se okrete na drugu stranu i poče bežati, no komšija sa glavom ubice na svome vratu opet se nađe pre njim i iđaše mu u susret. Hladan znoj obli ubicu. Kako tako stiže on do svoje kuće i prenoći tu noć. No iduće noći, on opet opazi komšiju pred sobom sa svojom sopstvenom glavom na njegovom vratu. I tako svake noći. Onda ubica uze oteti novac i baci ga u reku. No i to ne pomože. Komšija mu se javljaše svake noći. Ubica se prijavi sudu i prizna delo i bi poslan na robiju. No, i u tamnici ubica viđaše svoga komšiju svake noći sa svojom glavom na ramenu. Najzad, on zamoli jednog starog sveštenika, da se moli Bogu za njega grešnika i da ga pričesti. Sveštenik mu reče, da mora uliniti jedno priznanje pre molitve i pričešća. Odgovori osuđenik, da je on prioznao da je ubio svoga komšiju.
„Ne to“, reče mu svepštenik, „Nego moraš uvideti i pojmiti i priznati, da je život tvopga komšije tvoj sopstveni život. I da si ti ubijajući njega ubio i samoga sebe. Otuda i ti viđaš svoju glavu na telu ubijenoga. Time ti Bog daje znak, da je život tvoj i tvoga komšije i sviju ljudi ukupno jedan isti život.“
Osuđenik se promisli. I kad se dugo promisli, on pojmi i priznade. Po tom se pomoli Bogu i pričesti. I tako prestade duh ibijenog čoveka da ga uznemirava, a on poče provoditi dane i noči u kajanju i molitvi i propovedanju ostalim osuđenicima čudo, koje se njemu otkrilo, naime, da čovek ne može ubiti drugaoga, a da sebe ne ubije.
Ah, braćo, kakve su užasne posledice ubistva. Kad bi se to moglo opisati svima ljudima, vaistinu ne bi bilo ni najluđega, ko bi podigao ruku na tuđi život.
Bog probudi i razdraži savest u ubice, pa ga ta njegova savest grize iznutra kao crv što grize drvo ispod kore. I grize, i lupa, i tutnji, i laje kao besna lavica, te nesrećni zlikovac nema mira ni na danu ni u noći, ni u gori ni na njivi, ni u svom životu ni posle groba.
Lakše bi bilo čoveku, da mu se otvori lubanja i saspe roj pčela unutra da stanuju, nego da mu u glavi stanuje nečista i naljućena savest.
Zato je, braćo, Bog i zapovedio ljudima radi njihovog mira i sreće, da ne ubijaju. O Gospode Predobri, kako je svaka Tvoja zapovest kao mleko slatka i hranljiva! O
Gospode Jaki, sačuvaj slugu Tvoga od zla dela i osvetničke savesti, da bi Te slavio i hvalio kroz vekove i vekove.
Amin.
Sedma Zapovest
Ne preljubi.
A ovo znači: Nemoj imati nezakonitu vezu sa ženom. Zaista, u ovome su životinje poslušnije
prema Bogu, nego mnogi ljudi. Preljubočinstvo razorava čoveka telesno i duševno. Preljubočinci se obično iskrive kao
gudalo i pre starosti i završuju svoj život u ranama, mukama i ludilu. Najstrašnije i
najgadnije bolesti, za koje nauka zna, jesu bolesti, koje se množe i raznose po čovečanstvu preljubom.
Telo preljubočinca postane u bolesti kao jedna smradna bara, od koje svak beži sa zapušenim nosom i velikim gađenjem.
No bar da se sve zlo savršuje sa onima, koji zlo čine, stvar bi bila manje užasna. Ali je stvar preužasna, kada se pomisli, da deca preljubočinaca nasleđuju bolesti svojih roditelja: sinovi i kćeri, pa čak i unuci i praunuci. Zaista bolesti od preljube, bič su za ljude kao filoksera za vinograde. Od tih bolesti čovečanstvo je unazađeno, degenirisano, više nego od ma kojih drugih.
Slika je dovoljno strašna, kad se imaju na umu samo telesne muke i rugobe, telesno gnjilenje i raspadanje od bludnih bolesti. No slika je tek potpuna, tek strašna do cepanja nerava, kada se uz telesnu rugobu doda i rugoba duševna, kao posledica istog bludnog zla. Od toga zla duševne moći kod čoveka oslabe i rastroje se.
Bolesnik izgubi oštrinu i dubinu i visinu misli, koju je imao pre bolesti. Postaje smeten, zaboravan i stalno zamoren. Prestaje biti sposoban za ma kakav ozbiljan posao. Izgubi karakter i odaje se svim mogućim porocima. Odaje se lako pijanstvu, spletki, laži, krađi i zločinu svake vrste. Razvije se kod njega strašna mržnja svega dobrog, čestitog, svetlog, molitvenog, duhovnog, božanskog. On mrzi dobre ljude, pa se stara svom silom, da im napakosti, da ih uprlja, uvredi, ocrni, okleveta. Kao pravi čovekomrzac, on je u isto vreme i bogomrzac. On mrzi sve zakone i ljudske i Božje, zato on mrzi i sve zakonodavce i zakonočuvare. On je gonilac reda, poretka, dobra, karaktera, svetinje i ideala. On je pravi otrov društva, koji gnjili i zaudara, kao kužna bara i truje svu okolinu. Njegovo je telo gnoj i njegova je duša gnoj.
Eto, braćo, zašto je Bog, Koji sve zna i sve previđa, izdao zapovest protiv preljube, protiv bludnog života, protiv vanbračne veze među ljudima.
Naročito omladina narodna treba da se sklanja i čuva od ovoga zla kao od otrovnog zmijinjaka. Jer onaj narod nema budućnosti, u kome se omladina preda raspusnom i nezakonitom telesnom životu. Takav narod imaće sve bogaljastija, tupoglavija i nemoćnija pokoljenja s vremenom, dok najzad ne postane plen jednog zdravijeg naroda, koji će doći, da ih potčini sebi.
Ko ume da čita prošlost ljudi i naroda, vidi da kazna postiže preljubočina plemena i narode.
U Svetom Pismu opisuje se propast dva grada, Sodoma i Gomora, u kojima se nije moglo naći ni deset pravednih i čistih ljudi. pustio je Bog, zato, ognjenu kišu sa sumporom, te su oba grada odjednom zatrpana kao u grobu.
U Južnoj Italiji postoji i sad mesto, zvano Pompeja, negda bogat i raskošan grad, a sada samo jedna žalosna ruševina, na koju se ljudi skupljaju, da vide i uzdrhte dušom od straha i užasa. A sudba Pompeje je ukratko ovakva:
Bogatstvo je dovelo taj grad do tako raskalašnog i bludnog života, kakav se valjda u svetu nije zapamtio. I došđla je kazna Božja iznenada. Jednoga dana provali se planina Vezuv, blizu Pompeje, i vulkan izbije iz te provale, i ognjena kiša sa pepelom i sumporom
počne da zasipa grad Pompeju sa svima njenim žiteljima, dok je nije zasula iznad kuća, kao što se jedan mrtvac u grobu zasipa.
Neka vam Bog Svemogući pomogne, braćo, da ne zalutate na klizavi i opasni put preljubodejstva. Neka vaš Anđeo Hranitelj, čuva miri ljubav u domu vašem.
Neka Majka Božija nadahne vaše sinove i kćeri svojim božanskim Devičanstvom, da bi tela i duše njihove bile neuprljane grehom, no čiste i svetle, da bi se Duh Sveti mogao nastaniti u njima i oploditi ih samo onim što je božansko, što je od Boga.
Amin.
Osma Zapovest
Ne ukradi.
A ovo znači: Ne ožalosti brata svoga nepoštogvanjem njegove imovine. Ne čini ono što čine lisice i
miševi, ako smatraš sebe boljim od lisica i miševa. Lisica krade ne znajući za zakone o krađi, i miš podgriza mabar ne znajući, da je to nekome šteta. I lisica i miš znaju samo za svoju korist, no ne i za tuđu štetu. Njima nije dato da to znaju, a tebi je dato. Zato se tebi ne oprašta ono, što je lisici i mišu oprošteno. Tvoja korist mora uvek stajati niže zakona i tvojakorist ne sme biti šteta bratu svome.
Braćo, samo neznalice idu u krađu; naime, oni, koji ne znaju dve krupne stvari o ovome životu: jedna je stvar, da čovek ne može ukrasti; i druga je stvar, da se čovek ne može koristiti krađom.
„Kako to?“, upitaće mnogi jezici i začudiće se mnoge neznalice. Evo kako: Ova vasiona je mnogoočita vasiona. Ona je upravo sva načičikana očima kao šljiva u
proleće belim cvetom. Izvestan broj tih očiju ljudi vide i osećaju, no mnogo veći broj oni niti vide, niti osećaju. Kao što mrav u prašini ne oseća oči ovaca, koje pasu nad njim, ni oči ljudi, koji ga gledaju, tako isto ni ljudi, ne osećaju neizbrojno mnogo očiju viših bića, koji ih posmatraju na svakom koraku njihovog života.
Postoje milioni i milioni mnogoočitih duhova, koji netremice gledaju šta se dešava na svakom santietru zemlje. Kako onda može lopov ukrasti, a da se ne vidi? Kako – a dda se ne prokaže? Ti ne možeš zavući ruku u svoj džep, a da milioni svedoka to ne vide. Još manje možeš zavuči ruku u tuši džep, a da se milionoi viših sila ne uzbune. Onaj, dakle, ko to zna, taj tvrdi, da čovek ne može ukrasti, a da ne bude viđen i prokazan.
To je jedna stvar. A druga je stvar, da se čovek ne može koristiti krađom. Jer kako će se koristiti, kad je
viđen od toliko očiju, i kad će biti prokazan? A kad bude prokazan, biće zastiđen i ostaće mu ime Lopov do smrti među susedima njegovim. Ima hiljade načina, kako sile nebesne prokazuju lopova.
***
Kraj jedne reke življahu dva ribara sa svojim familijama. Jedan imađaše mnogo dece,
a drugi beše bezdetan. Obojica mećahu uveče koševe u reku i iđahu spavati. No od nekog vremena dogodi se, da u košu onoga s familijom ne beše nikako više od dve‐tri ribice, dok u košu onoga bezdetnoga beše ribe izobilno. I ovaj bezdetni se pravljaše milostiv, te odvajaše nekoliko ribica iz svog punog koša o davaše svome susedu. Tako se to ponavljaše u izvesnom razmaku vremena kroz celu godinu. Jedan od njih se bogati, trgujući s ribom, dok drugi ne mogaše ni hleba dovoljno nabaviti za svoju kuću.
„Šta to može biti?“, vajkaše se siromašni ribar. Ali se desi da jedne noći kad on spavaše, otkri mu se istina u snu. Dođe mu čovekna
san, obučen u svetlost kao Anđeo Božji, i reče: „Ustani odmah i izađi na reku, pa ćeš videti, zašto si siromašan. No kad vidiš, budi uzdržljiv i hladan.“
Skoči ribar iz postelje, prekrsti se, izađe na reku i vide zaista, kako njegov sused preručivape ribu iz njegovog koša u svoj. Uzavri krv u siromašnog ribara, no seti se opomene i snu, pa se uzdrža od gnjeva i hladno reče ribaru lopovu:
„Komšija, mogu li ti što pomoći, da se ne mučiš sam?“ A onaj premre od straha. I kad dođe sebi, on kleše pred svoga suseda i reče: „Zaista, Bog ti je prokazao moje nedelo. Teško meni nepravedniku!“ I dade siromašnom ribaru polovinu celog svog imanja, da ga ovaj ne bi ljudima
prokazao i na sud gonio.
*** U jednom arapskom gradu trgovaše nepravedni trgovac Ismail. Kad god meraše
mušterijama robu, uvek im zakidaše po nekoliko drama. I bogatstvo njegovo umnoži se veoma. No njegova deca behu bolesna. I on trošaše mnogo novca na doktore i lekove. I štogod više izdavaše za lečenje dece, sve više zakidaše svojim mušterijama.
No, što god on više zakidaše svojim mušterijama, sve bolesnija bijahu njegova deca. Jednoga dana, kad Ismail beše sam u dućanu, pun bruga za svoju decu, učini mu se da se najedanput otvori nebo. On ustremi svoje oči, da vidi šta se tamo radi.
I gle, Anđeli stajahu kraj jednog velikog kantara, na kome merahu sva blaga, što Bog deljaše ljudima. I kao dođe na red Ismailova familija. I Ismaili pogleda i vide, kad Anđeli deljahu zdravlje njegovoj deci, metnuše u tas zdravlja, manje nego što beše teg na kantaru.
Razgnevi se Ismail i htede viknuti na Anđele, no u tom jedan od njih okrete se licem njemu i reče:
„Mera je prava. Što se ljutiš? Mi zakidamo tvojoj deci taman onoliko, koliko ti zakidaš svojim nušterijama. I tako tvorimo pravdu Božju.“
Ismail se trše kao uboden nožem. I poče se gorko kajati za svoj teški greh. I poče Ismail od toga časa ne samo pravo meriti nego uvek dodavati i preko mere. A deci njegovoj povrati se zdravlje.
Pa onda, braćo, ukraden stvar neprestano potseća čoveka, da je ona ukradena i da nije njegova.
***
Neki mladić ukrade sat, i nosaše ga na sebi mesec dana. Posle mesec dana, on vrati sat
sopstveniku, priznade svoje nedelo i reče: „Kad god sam izvadio sat iz džepa i pogledao u njega, čuo sam, gde mi veli: ja nisam
tvoj; ti si lopov!“
*** Gospod Bog je znao, da će krađa činiti dvojicu nesrećnim: i onoga ko ukrade i onoga
kome se ukrade. I da ne bi ljudi, sinovi Njegovi, bili nesrećni, Premudri Gospod je dao i ovu zapovest:
Ne ukradi. Blagodarimo Ti, Gospode Bože, na ovoj zapovesti, koaj nam je u istini poznata radi
mira i sreće naše. Naredi, Gospode, ognju Tvome, neka sažeže ruke naše, kada se pruže za krađu. Naredi zmijama Tvojim, da se saviju oko nogu naših, kada noge naše pođu u krađu.
A pre svega molimo Ti se, Svemoćni, očisti srca naša od kradljivih želja i duh naš od kradljivih misli.
Amin.
Deveta Zapovest
Ne svedoči lažno.
A ovo znači: Ne budi lažan ni prema sebi, ni prema drugom. Kad govoriš lažno o sebi, ti sam znaš
da lažeš. Kad govoriš lažno o drugom, taj drugi zna, da lažno govoriš o njemu. Kad preuznosiš sebe i hvališeš se pred ljudima, ljudi ne znaju, no ti sam znaš, da daješ
lažnu svedodžbu o sebi. A ako ponoviš tu kažnu svedodžbu o sebi više puta, ljudi će se vremenom uveriti da ih lažeš. A ako neprekidno pomžnavljaš jednu laž o sebi, ljudi će svi znati, da ti govoriš laž, no tada ćeš ti početi verovati sam u svoju laž, i tako će laž postati za tebe istina. I privićićeš se laži kao što se slepac privikne tami.
A kad govoriš laž o drugom čoveku, taj čovek zna, da ti lažeš. To je jedan svedok protiv tebe. I ti znaš, da lažeš protiv njega. Tako, ti si drugi svedok protiv samog sebe. A Bog je treći svedok. Kad god, dakle, iskažeš jedno svedočanstvo protiv suseda svoga, znaj,
da su trojica svedoka protiv tebe: Bog, tvoj sused i ti. I znaj, da će te jedan od ta tri svedoka prokazati celome svetu.
Evo kako Bog prokazuje tvoju lažnu svedodžbu protiv tvoga suseda: U jednom selu behu Luka i Ilija susedi. Luka omrze na Iliju, jer Ilija beše bolji i
uredniji čovek od Luke, koji beše pijanica i neradin. Gonjen mržnjom ode Luka sudu i tuži Iliju, da je govorio pogrdne reči protiv cara. Ilija se branjaše koliko mogaše, pa naposletku okrene se Luki i reče: „Da Bog da Sam Bog otkrio tvoju laž ptoiv mene!“
No sud ostavi Iliju u pritvoru, a Luka se vrati kući. Kad bejaše blizu kuće, on ču kuknjavu u kući. I sva mu se krv sledi, jer se seti kletve Ilijine. Ušavši u kuću, on vide užas. Njegov stari otac beše pao u vatru i sagoreo sebi oči i celo lice. Kad vide to Luka svojim očima, on zaneme, te ne mogaše ni govoriti ni kukati. Sutradan rano ode sudu i rizna, da je lažno optužio Iliju, te sud odmah pusti Iliju, a Luku kazni za lažnu svedodžbu.
I tako su Luku postigle dve kazne za jedan greh: i Božja i ljudska.
*** A evo kako sused može da obelodani tvoju lažnu svedodžbu: U Nici življaše jedan kasapin, Anatol. Njega potplati jedan bogat, no nevaljao trgovac,
da svedoči lažno protiv svoga suseda, Emila, da je on Anatol, video Emila, kad je ovaj posuo gasom i zapalio kuću onoga trgovca. I Anatol tako posvedoči na sudu i zakune se. Emil bude osuđen.
No kad izdrži osudu, Emil se zakune, da će živeti ubuduće samo za to, da dokaže, da je Anatol lažno svedočio. Emil je bio vredan čovek i ubrzo stekne hiljadu napoleona. On se reši, da da svih hiljadu napoleona, da navrati Anatola, da prizna pred svedocima, da je lažno svedočio‐ zato Emil prvo nađe ljude, poznanike Anatolove, i ovi onda izvedu stvar ovako:
Oni pozovu jedno veče Anatola na večeru, napiju ga dobro, i onda mu kažu, da im treba jedan svedok, koji će na sudu svedočiti protiv nekoga kafedžije, da je ovaj jatakovao nekim zlikovcima. Kada su ceo plan izložili Anatolu, onda izvade na sto hiljadu zlatnih napoleona i upitaju ga, da li bi on mogao nai jedno podesno lice, koje bi na sudu tako i tako svedočilo. Anatolu se zasvetle oči, kad vide onoliko zlato pred sobom, i odmah izjavi, da će se on sam primiti, da bude lažan svedok.
Onda ovi ljudi izjave tobož svoju sumnju, da će on to umesti izvesti, a da se na sudu ne uplaši i zbuni. Anatol je dokazivao vatreno, da je on za to sposoban. A oni ga upitaju, da li je on ikad tako nešto pokušavao i vešto izveo. Ne sluteći nikakvu zamku Anatol im prizna, da je on bio potplaćen ranije jednom prilikom, da je svedočio lažno protiv Emila, i da je njegova svedodžba oterala Emila na robiju. Čim to čuju oni ljudi, oni ustanu, odu i kažu Emilu. Sutradan je Emil podneo tužbu sudu, i Anatol je suđen i osuđen na tešku robiju.
Tako je gvozdena pravda Božja postigla krivokletnika Anatola, i oprala čast i obraz četitoga Emila.
***
A evo kako sam lažan svedok obelodani svoj zločin: U Fiumi behu dva mladića, dva dobra druga, Djorđe i Nikola. Obojica neženjeni. I
obojica zavole jednu istu devojku, ćerku siromašnog zanatlije Pavla Djovani, koji je imao sedam neudatih kćeri. Najstarijo beše ime Flora. I Djorđe i Nikola, dakle, zagledaju se u Floru. No Djorđe bude hitriji, te on isprosi Floru i pozove svoga prijatelja da mu deveruje. Nikolu spopadne tolika zavist prema svom prijatelju, da se reši, da pokvari stvar pošto poto.
Jednoga jutra on počne odvraćati Djorđa, da ne uzima Floru, jer, veli, ona je nevaljala devojka, koja je provodila nevaljao život sa mnogim ljudima. Djorđe se trgne kao od uboda nožem i počne uveravati Nikolu, da to ne može biti istina. Onda mu Nikola kaže, da je sam on imao nečistu vezu sa Forom. Djorđe to poveruje, ode kući Florinoj i otkaže se ženidbe sa njom. Cela stvar se sazna i u varoši. Padne ljaga na celu familiju Florinog oca. Njene sestre počnu je ukoravati. A ona, da bi se opravdala, ode, skoči u more i udavi se.
Posle godinu dana Nikola svrati u crkvu na Veliki Četvrtak i čuje sveštenika gde poziva verne da se pričeste.
„No neka ne prilaze,“ kaže sveštenik, „lažovi, lopovi, krivokletnici, niti oni, koji su zavideli svome bližnjem, niti oni koji su uprljali čast nevinoj devojci. Jer bolje im je, da uzmu oganj u sebe nego Krv Čistoga i Nevinoga Isusa Hrista.“
Nikola čuvši ove reči, sav uzdrhti kao list na jasici. Odmah posle službe on zamoli sveštenika, da ga ispovedi, što sveštenik i učini. Nikola kaže sve i upita, šta da radi, te da se spase od nečiste savesti, koja ga je grizla kao gladna lavica. sveštenik mu je predlagao razne načine, no, naravno, pokajanje na prvom mestu. Između ostaloga, sveštenik mu kaže, da ako se istinski stidi svoga greha i ne plaši kazne – da objavi svoje nedelo javno, preko novina.
Celu tu noć Nikola nije spavao, pribirajući svu hrabrost, da učini ovo poslednje. Sutradan, on napiše sve što je učinio, naime, kako je bacio ljagu na poštenu kuću poštenoga zanatlije, i kako je slagao svoga prijatelja Djorđa.
Na završetku ovako kaže: „Neću da idem na sud. Jer sud me neće osuditi na smrt, a ja sam zaslužio smrt. Zato ću sam sebe i kazniti smrću.“
I drugoga dana obesi se.
***
O Gospode Bože Pravedni, kako su nesretni ljudi, koji ne slušaju Tvoju svetu zapovest, i ne zauzdavaju gvozdenom uzdom svoje grešno srce i svoj jezik. Pomozi meni, grešniku, o Bože, da se nikada ne grešim o istinu. Prosvetli me Istinom Tvojom, Isuse Sine Božiji i sagori svu lažnost u srcu mome, kao što voćar sagoreva gnezdo gusenica na voćki.
Amin.
Deseta Zapovest
Ne poželi kuće bližnjega svojega; ne poželi žene bližnjega svojega; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova,
niti išta što je bližnjega tvojega.
A ovo znači: Čim si poželeo, već si pao u greh. Pitanje je sad, hoćeš li se trgnuti brzo od nizbrdice,
na koju te je tvoja želja navela, ili ćeš se kotrljati i dalje na niže. Želja je seme greha. Grešno delo je žetva psoejanog i uzraslog semena. Zapazi razliku između ove, desete zapovesti Božje i prethodnih devet zapovesti. U
prethodnih devet zapovesti, Bog te predupređuje od činjenja grešnih dela, upravo od žetve greha. A u ovoj, desetoj zapivesti, Bog silazi na koren greha i grešenja, i predupređuje te, da ne grešiš ni željama svojim.
Stoga ova zapovest čini most između Starog i Novog Zakona Božjeg, prvog, datog Bogom kroz Mojseja, i drugog, datog Bogom kroz Gospoda Isusa Hrista. Jer kad budeš čitao Novi Zakon Hristov, videćeš, da Hristos ne zapoveda više ljudima, da ne ubijaju rukama, i ne čine preljubu telom, i ne kradu rukama, i ne lažu jezikom, nego On silazi duboko u dušu ljudsku i zapoveda, da se ne ubija ni pomišlju i da se ne čnii preljuba ni željom, i da se ne krade ni u mislima, i da se ne laže ni ćutke.
Tako, dakle, ova deseta zapovest čini prelaz ka Zakonu Hristovom, koji je duhovniji, uzvišeniji i teži od zakona Mojsejevog.
Ne poželi išta što pripada bližnjem tvom. Jer čim si poželeo, već si posejao seme zla u srcu, i seme će rasti, i rasti, i rasti, i širiti se, i granati se, i gurati tvoje ruke na greh i tvoje noge i tvoje oči i tvoj jezik, i celo telo tvoje. Jer telo je, braćo, izvršni organ duše. Telo izvršuje naredbe, koje mu duša izdaje. Ono što duša hoće, telo mora; i ono što duša neće, telo ne mora.
Koja biljka, braćo, najbrže raste? Je li paprat? Zaista, posejana želja u srcu čovečjem raste brže od paprati. Danas uzraste vrlo malo, sutra je već dvaput veća, prekosutra četiri puta, naksutra šesnaest puta, i tako dalje.
Jesi li danas poželeo kuću svoga bližnjega, sutra ćeš već krojiti plan, kako da mu je uzmeš; prekosutra ćeš mu je tražiti da ti da, a naksutra ćeš mu je oteti ili zapaliti. Jesi li danas pogledao njegovu ženu sa željom; sutra ćeš vazda misliti, kako da je otmeš od svoga suseda; prekosutra ćeš se nečisto vezati sa njom, a naksutra ćeš zajedno sa njom, smišljati plan, kako da umoriš svoga suseda i ženu mu prisvojiš.
Jesi li danas poželeo vola tvoga suseda, sutra ćeš ga poželeti dva puta jače, prekosutra – četiri puta jače, a naksutra ćeš mu ukrasti vola. Tuži li te on, što si mu vola ukrao, ti ćeš se na sudu braniti i zakleti da je vo tvoj.
I tako, iz grešne želje rastu i razvijaju se sva grešna dela. I još zapazi, da ko pogazi ovu desetu zapovest, pogaziće, jednu za drugom, i ostalih devet zapovesti.
Čuj jedan moj savet: staraj se da ispuniš ovu poslednju zapovest Božiju, pa će ti lakše biti ispuniti sve ostale. A veruj mi, da onaj, čije se srce ispuni ružnim željama, toliko pomrača svoju dušu, da postane nesposoban i za veru u Gospoda Boga i za rad u određeno vreme i za svetkovanje nedelje i za poštovanje svojih roditelja. Istina, to važi i za sve ostale zapovesti: pogaziš li jednu, pogazićeš svih devet.
Neki pravedan čovek, po imenu Lovro, ostavi svoje selo i povuče se u planinu, gde sve svoje želje, sem želje za Bogom i Carstvom Božijim, iskoreni iz sovje duše. Kroz nekoliko godina, Lovro je samo mislio o Bogu, molio se Bogu i postio. Kada se ponovo vrati u selo, svi seljaci zadiviše se svetiteljstvu Lovrinom. I svi ga poštovahu kao pravog Božjeg čoveka.
A bejaše u istom selu neki Tadija, koji pozavidi Lovri, pa reče seljacima, da i on može biti isti kao i Lovro. I udalji se Tadija u planinu, i predade se samoći i ispaštanju. No posle mesec dana vrati se Tadija u svoje selo.
I kad ga seljaci upitaše, šta je radio za prošli mesec dana, on reče: „Ubijao sam, krao, lagao, opadao ljude, hvalisao se, preljubodejstvovao, palikućio, rečju, činio sva moguća bezakonja.“
„Kako to, kad si bio tamo sam?“ „Jeste, bio sam telom. No dušom i srcem bio sam u društvu s ljudima neprestano, i što
nisam mogao činiti rukama i nogama, i jezikom i telom svojim, činio sam dušom i srcem.“ Tako, dakle, braćo, čovek može grešiti baš i kad se izdvoji od ljudi i pobegne u osamu.
Jer ako rđav čovek ostavi društvo ljudi, nisu njega ostavile grešne želje, njegova ružna duša i nečiste misli.
Zato, braćo, pomolimo se Bogu da nam pomogne, da ispunimo i ovu poslednju zapovest Njegovu i time se pripremimo da čujemo, razumemo i primimo Noi Zakon Božiji, t.j. Zakon Isusa Hrista, Sina Božjeg.
Gospode Bože, Gospode Veliki i Strašni, Veliki u delima Svojim, a Strašni u neumitnoj pravdi Svojoj! Pozajmi nam Tvoje snage, Tvoje mudrosti i Tvoje dobre volje, da sledujemo i ovoj velikoj i svetoj zapovesti Tvojo. Uguši, Bože, svaku grešnu želju u srcu našem pre nego što uzraste i pone nas ona gušiti.
O Vladiko svih svetova, ispuni naše duše i tela Tvojom snagom, jer svojom snagom mi ne možemo činiti ništa; i Tvojom mudrošću, jer naša je mudrost glupost i mrak; i Tvojom voljom, jer naša je volja uvek zla bez Tvoje. Približi se nama, da bi se i mi približili Tebi. Prigni se k nama, da bi se mi pridigli k Tebi.
Usadi Bože, Tvoj sveti zakon u naša srca, usadi ga i nakalemi ga, i zalevaj ga i razgranaj ga, i rascvetaj ga i oplodi ga. Jer ako nas ostaviš same s Tvojim zakonom, mi se ne možemo sprijateljiti s Tvojim zakonom.
Slava neka je Tebi, Jedini Gospode, a čast neka je Mojseju, Tvome izabraniku i proroku, preko koga si nam dao ovaj jasni i moćni zakon.
Pomozi nam, Gospode, da naučimo doslovce ovaj prvi zakon, da bi se kroz to pripremili za veliki i preslavni zakon Sina Tvog Jedinorođenog, Isusa Hrista, Spasitelja našeg, Kome zajedno sa Tobom i sa Životvornim Svetim Duhom, neka je slava i hvala,
pesma i poklonjenje, iz pokoljenja u pokoljenje, iz stoleća u stoleće, do svršetka sveta, do Strašnoga Suda, do odvojenja nepokajanih grešnika od pravednika, do pobede nad satanom, do sokrušenja njegovog carstva i do zasijanja večitog carstva Tvoga na svima carstvima, znanim i viđenim okom i umom ljudskim.
Amin.