Sv. Franjo Asiški(1182-1226)

2

R E D M A NJ E B R A Ć E

Franjevci ili Red Manje braće crkveni je red ustanovljenpo nadahnuću sv. Franje Asiškog (1182.-1226.). Latinskinaziv za Franjevce je Ordo fratrum minorum (kraticaOFM). Red Manje braće osnovao je Franjo Asiški 1209.godine. Sv. Franjo je po svom obraćenju ustanoviobratstvo "Pokornička braća i sestre", iz kojeg se razvijajutri franjevačka reda:

1. Manja Braća - muški red 2. Klarise - ženski red 3. Franjevački Svjetovni Red - i muški i ženski, od

kojeg će kasnije nastati:Franjevci trećoreci glagoljaši - muški samostanskired

3

4

PRVI FRANJEVAČKI RED: MANJA BRAĆA

Franjo je svojom ljubavlju i svojom svetošću bioorao, koji se zanosnim uzletom dizao sve više i više. Nanjemu kao da se teret tijela, privlačenje k zemlji, nisuopažali. Kod drugih se, posebno onih koji nisu osobnopoznavali Franju, ljudska slabost prije ili kasnije pokazala:pokušali su letjeti, ali nije išlo, bili su previše teški pa ih jezemlja privlačila. Tako je došlo do toga da je bilo članovakoji su nosili vanjsku oznaku franjevca ali su vrlo malosličili sv. Franji.

Bilo je revne braće, koja su htjela vjerno slijeditiFranju, vršiti njegovo Pravilo bez olakšica i bez tumačenjakoja bi ga obezvrijedila pa su se smatrali obvezanima vršitii njegovu Oporuku. Neki su u tom i pretjerali pa sunazvani duhovnjacima. Drugi su smatrali da je Pravilo,takvo kakvo je, običnim ljudima nemoguće provoditi uživot.

Zbog različitog viđenja sv. Franje, Franjevačkogreda, shvaćanja životai i opsluživanja Pravila života,nastaju podjele u Prvome franjevačkome redu.

Izvorni franjevački red: Manja braća, koji jetijekom stoljeća zbog brojnih reformi već bio razdijeljen nanekoliko ogranaka, papa je 1517. podjelio na franjevceopservante (smeđe franjevce) te na franjevcekonventualce (crne fratre), a 1525. odjeljuje se i trećiogranak franjevci kapucini.

Te tako imamo imamo tri Prva franjevačka reda:1. Red Manje Braće Opservanata, kratica OFM2. Red Manje Braće Konventualaca (OFMConv)

5

3. Red Manje Braće Kapucina (OFMCap)DRUGI FRANJEVAČKI RED: KLARISE

Godina utemeljenja je 1212., a njezini osnivači su:sv.Klara Asiška i sv. Franjo Asiški. Sveci, blaženici isluge Božje iz njihovih redova su: sv. Klara, sv. AgnezaPraška, sv. Veronika Guliani, sv. Koleta, sv. KatarinaBolonjska, sv. Janja Asiška, bl. Izabela iz Francuske...

Red sv. Klare (klarise) nastao je iz nadahnuća kojeje Gospodin dao sv. Franji Asiškom, da u Crkvi živi svetoEvanđelje. Sveta Klara, "biljčica" sv. Franje, postala jesudionica tog poziva, stoga je red sv. Klare drugifranjevački red, posvećen potpuno kontemplativnomživotu.

Red je nastao u 13. st., razlikujući se od samihpočetaka od ostalih monaških redova po svom potpunomodreknuću posjeda, koji bi osiguravali uzdržavanjesestara. Poslanje Reda jest da u Crkvi "nasljedujesiromaštvo i poniznost Gospodina našega Isusa Krista injegove Presvete Majke", u zajednici s naglašenimsestrinstvom, u malenosti, jednostavnosti i radosti. Sestre, uronjene u Boga, ali noseći svijet u svom srcu,božanskim sokom hrane apostolat cijele Crkve. Onesvojim skrivenim služenjem postaju "majke grešnicima,sestre misionarima, pomoćnice svećenicima" (s. TeresaM.). A oni koji se u Crkvi posvećuju apostolatu, ostvarujumisionarski san sestara.

Red sv. Klare raširen je po svim kontinentima.Posljednjih desetljeća osnivaju se samostani u mladimCrkvama. U Africi, je prisutan velik broj urođeničkihzvanja. Pomalo niču i samostani u bivšim komunističkim

6

zemljama. Prema posljednjoj statistici, u svijetu ima oko950 samostana klarisa s oko 20.000 redovnica. Samostanisu međusobno povezani izmjenjivanjem vijesti, stalnimdopisivanjem, biltenima, te pružanjem duhovne imaterijalne pomoći. Svaki je samostan samostalan, ali seviše samostana može udružiti u federacije, zatim ukonfederacije. Generalni ministar Reda Manje Braće je injihov general. U Rimu postoji, u generalnoj kuriji Reda,poseban ured "Pro Monialibus" za klauzurne redovniceFranjevačkog Reda, u kojem jedan Manji Brat vrši službugeneralnog delegata i za klarise, te ih međusobnopovezuje i pohađa.

Na prostorima Republike Hrvatske djeluju dvasamostana klarisa u Zagrebu, Splitu i Požegi, a naprostoru Bosne i Hercegovine nalazi se jedan samostan ito u Brestovskom kraj Kiseljaka. Ovaj samostan otvorenje 11. lipnja 1989. godine, a sestre su došle iz matičnogsamostana u Splitu. To je bilo prigodom proslave 700godina postojanja franjevačke provincije "BosneSrebrene”.

7

TREĆI FRANJEVAČKI RED: SVJETOVNI RED

Franjevački svjetovni red ili FSR (lat. OFS) red jeustanovljen po nadahnuću i po uzoru na djelovanjesvetoga Franje Asiškoga (1182.-1226.). za ljude u svijetu.Zato se Franjevački svjetovni red (FSR) dugo nazivao i„Treći red sv. Franje“, a pripadnici toga Reda, „trećoreci“.U Franjino vrijeme i neposredno poslije njega to su bilabraća i sestre koji su željeli živjeti po primjeru sv. Franje,ali ostajući u svijetu. Franjevački Svjetovni Red imatakođer svoj ustroj, odnosno vodstvo, svoja pravila,duhovnu svrhu u koje su uključeni i tzv. duhovni asistentitj. svećenik - franjevac.

No još su se za svečeva života neki trećoredciudruživali u zajednice i počeli živjeti redovničkim životomte polagati redovničke zavjete, te će od njih nastati muškisamostanski red – Franjevci trećoreci (TOR). Pravilo imje potvrdio papa Nikola IV. 1289. godine. U početku subili pod upravom Manje braće.

8

NAJVAŽNIJE UPRAVNO NAZIVLJE UFRANJEVAČKOM REDU

Redom upravlja generalni (opći) ministar iligeneral sa svojim vijećem «generalnim definitorijem»;definitor je, prema tome, «vijećnik»: Ministar ovdje znači«sluga».

Red se grana u pokrajine ili provincije; pojedinuprovinciju sačinjava više samostana. Na čelu provincijestoji provincijalni ministar ili provincijal sa svojimvijećem ili provincijalnim definitorijem; ono se redovnosastojalo od šest članova: provincijala, kustosa (koji se unajnovije vrijeme zove provincijalni vikar) i četvoricedefinitora.

Vikarija je ime za područje slično provinciji,nastalo u ono vrijeme kad nisu htjeli povećavati brojprovincija, više od 34, a to je bilo u drugoj polovici 13.stoljeća; otada su kroz 150 godina nove pokrajine nazivali«vikarijama», pa i Bosansku.

Kustodija je manje područje od nekolikosamostana u sklopu neke veći provincije ili vikarije,ustanovljeno radi lakšeg upravljanja; na čelu kustodijestoji kustos (čuvar).

Samostan je mjesna redovnička zajednica pa onda ikuća u kojoj ona boravi. Ranije je morala imati baremšestoricu redovnika. Njom upravlja gvardijan (doslovno:stražar) uz pomoć svoga zamjenika ili vikara .

9

Serafski red. Zbog njegove vruće ljubavi premaBogu, sv. Franju su nazvali serafskim ili serafinskimsvecem. Prema tome "serafski red" isto je što ifranjevački, Franjin, red.

10

KRONOLOGIJAŽIVOTA SVETOG FRANJE

1181.: rođen u Asizu1190.: počinje učiti latinski u školi kod crkve sv. Jurja1198.: vjerojatno sudjeluje u napadu i rušenju tvrđave

iznad Asiza1199.-1200:

sudjeluje u građanskom ratu što ga je podigaonarod i građanstvo protiv asiškog plemstva

1202.: sudjeluje u ratu između Asiza i Perugie; bivazarobljen i u tamnici ostaje više od godinu dana

1203.-1204.:

pogađa ga duga i teška bolest koja uzdrmalanjegove sigurnosti

1205.: odlazi u Pugliu da bi postao vitezom; na to gaje potakao i san u kojem je bio zadivljenmnoštvom oružja; odlazi u Rim hodočastiti nagrob apostola

1206.: Raspeti ga poziva da obnovi Crkvu. Predbiskupom se odriče svega - služi kao peračsuđa u jednom samostanu - obučen kaopustinjsk odlazi u Gubbio gdje gapomaže jedan od njegovih prijatelja - vraće se uAsiz i obnavlja crkvicu sv. Damjana - dajepoljubac gubavcu.

1207.: obnavlja crkve sv. Petra della Spina i Sv.Marije Anđeoske

1208.: sluša poruku Evanđelja u Sv. Mariji Anđeoskoj- daje se na apostolat - slijede ga Bernardo,Petar i Egidije - započima putujućomevangelizacijom - dolaze još četvorica -zajednoidu u Poggio Bustone odakle dvojica po

11

dvojica odlaze na sve četiri strane svijeta1209.: vraća se u Sv. Mariju Anđeosku gdje mu se

pridružuju nova četvorica - piše prvi nacrtPravila i s 11 svojih sljedbenika odlazi k papi uRim da bi od njega zadobio odobrenje zasvoj način života - zajedno se vraćaju uUmbriju i zaustavljaju u Rivotortu.

1210.: nastanjuje se zajedno s drugovima u Sv. MarijiAnđeoskoj koju mu poklanjaju Benediktinci

1211.: pokušava otići u Siriju, ali nakon prisilnogzaustavljanja u Dalmaciji, vraća se u Anconu

1212.: prima sv. Klaru u Sv. Mariji Anđeoskoj - uRimu susreće Jakobu de Settesoli

1213.: kroz korizmu boravi na Trasimenskog jezera -u Sv. Leonu dobiva na dar La Vernu.

1214.: pokušava otići u Maroko - obolčijeva uŠpanjolskoj i mora se vratiti u Italiju

1215.: prima u Red Tomu iz Celana i mnoge druge -sudjeluje na IV. Lateranskom saboru - susrećesv. Dominika

1216.: nastavlja svoje putujuće misije po Italiji1217.: organizira prvo poslanje preko Alpa i preko

mora - htio bi otići u Francusku, ali od toga gaodvraća njegov prijatelj kardinal Hugolin

1218.: zajedno sa svojim pokretom bulom papeHonorija III. predstavljen je biskupima

1219.: pokreće nove misije u Njemačkoj, Francuskoj,Madžarskoj, Španjolskoj i Maroku - dolazi uAcru i zatim Damiatu - susreće se s egipatskimsultanom.

1220.: posjećuje sveta mjesta - vraća se u Italiju

12

uznemiren vijestima o stanju u Redu - radostanzbog prve braće mučenika u Maroku - moli idobiva kardinala Hugolina za zaštitnika Reda -odriče se upravljanja Redom u korist PetraKatanskog

1221.: izabire brata Iliju za vikara Reda namjestopreminuloga Petra Katanskog - sudjeluje na"Kapitulu na rogožinama" i raspravlja onepotvrđenom Pravilu - u Njemačku šaljeCezarija iz Speyera s Tomom Celanskim iJordanom iz Giana te s mnogim drugima

1222.: poduzima još jedno apostolsko putovanje poItaliji - 15. kolovoza propovijeda u Bologni.

1223.: priprema novo Pravilo o kojem se raspravlja naGeneralnom Kapitulu i odobrava ga papaHonorije III. 29. studenog 1223. - u Grecciuproslavlja s jaslicama Kristovo rođenje

1224.: šalje nekoliko braće u Englesku - prima rane -vraća se u Sv. Mariju Anđeosku -propovijeda po Umbriji i Markama

1225.: posjećuje Klaru i Sestre u Sv. Damjanu i tamoneko vrijeme boluje - sastavlja "Pjesmustvorova" - odlazi u Rietsku dolinu da bi se daoliječiti u Fonte Colombu i San Fabianu (laForesta)

1226.: zbog liječenja odlazi u Sienu. Tamo mu bivagore te piše "Malu oporuku" - prebiva u Celledi Cortona - daje da ga prenesu u Bagnara diNocera da bi tamo bio kroz ljeto - bolestanleži u biskupskoj palači - odnose ga u Sv.Mariju Anđeosku gdje umire 3. Listopada -

13

slijedećeg dana, nakon zaustavljanja u Sv.Damjanu prenešen je u Asiz i pokopan u crkvisv. Jurja.

1228.: 13. lipnja je u Perugii otvoren postupak zakanonizaciju - 16. lipnja je proglašen svetim -17. lipnja je položen prvi kamen za bazilikukoja će biti podignuta njemu u čast.

1229.: Toma Celanski predaje papi Grguru IX., bivše,kardinalu Hugolinu, prvi životopis sv. Franje.

1230.: 22. travnja završeni su radovi na donjoj bazilici;25. svibnja u nju su preneseni njegovi posmrtniostaci

14

Etimologija imena Franjo

Kada je se Franjo rodio majka ga u odsutnostiočevoj nazvaše imenom Ivan (prema Ivanu Krstitelju). Akad se otac, Pietro (Petar) Bernardone vratio kući i čuo toime, spopade ga srdžba, jer ovo ime ukazuje na askezu,siromaštvo, post, pustinju, samoću, na vrednote koje supotpuno oprečne njegovu životnom shvaćanju. Zato želisvoga sina drukčije nazvati – sukladno zemlji očevihsnova, imenom koje podsjeća na ljupkost, bogatstvo,pjesništvo, društvo, ljubav, dvorske manire u ophođenju. Itako ga nazva Francesco (Francuzić). Dijete će biti oboje:Ivan i Franjo, jedinstvena i opčaravajuća povezanost kojani danas ne promašuje svoj učinak.

Za one koji žele slijediti Franju, on nije neko slovopa niti u prvom redu neko pravilo, nego je on sam točkaorijentacije. Braća žive u početku bez pravno obvezatnogobećanja (zavjetovanja) koje je istom 1221. godine – natemelju papinskog dekreta - uvedeno. Istom 1239. godine,dakle 13 godina poslije Svečeve smrti, Red se discipliniratime što se sav i svaki pojedinac zavjetovanjem veže natekst Pravila iz 1223. Prije toga se obvezivanje sastojalona u obećanju živjeti po Evanđelju, što u Franji nalaziuzorno ostvarenje.

1.

15

RAZDOBLJE MLADOSTI

1.1 Društvo i klase

U vrijeme kad se Franjo rodio, 1182. godine, Asizje podijeljen u dvije klase koje se između sebe bore: višiplemićki sloj (majores) i niži puk (minores). ObiteljBernardone spada u minores.

I način govora pokazuje kako niži puk ne samo danema nikakva značenja nego ni ljudske vrijednosti:plemiće se naziva dobri ljudi (boni homines). Malenim seljudima odriče ta kvaliteta, zovu ih jednostavno pučani(homines populi). Način, dakle, govora to očituje: rođenjei posjed čine čovjeka dobrim čovjekom. Tko toga ne možepokazati, taj je bezvrijedan.

To mišljenje Franjo kasnije neće moći usvojiti. Onće kvalitetu nekoga čovjeka zasnivati teološki, na Bogu.Jedini je Bog dobar, a čovjek samo ako je po milostidionik Božje dobrote, ili drugim riječima time što jestvoren od Boga. Vrijednost čovjeka treba tražiti ustvaranju, u postojanju, a ne u posjedovanju.

1.2 Školovanje

Kao devetogodišnjak (1190/1) Franjo doživljavaveliku milost. Njegov ga častohlepni otac šalje u župskuškolu Sv. Jurja. Većina ljudi njegova vremena, pa i mnogisvećenici, ostaju nepismeni, a on smije naučiti čitati, pisati,računati, završiti barem početne osnove obrazovanja.

16

1.3 Punoljetnost

S četrnaest godina (1196) Franjo postajepunoljetan. Primljen je u društvo trgovaca, smije u očevoime poslovati.

Ulazi u društvo plesača koji plesnim korakomprolaze Asizom, plešući za djevojke, na trgovima izvodesvjetovne i vjerske igranke. Franjo je bio čak izabran zapretplesača. Kao takav mora se pobrinuti za dobar imaštovit tijek svečanosti, za priredbe i obilata jela i pila.Prema statutima mora nekoga osuditi i na plaćanjetroškova. Da bude jednostavnije plaća sam. Nikakvo čudošto godinama ostaje vođa grupe, kad časti sve redom. Tecrte će Franju zauvijek obilježiti, nikada neće izgubitismisao za igranje, insceniranje (Greccio), za pjevanje,pjesništvo (Pjesma brata Sunca, hvalospjevi...).

1.4 Rat

Rat je u Asizu česta pojava kao i što su prigode zaples i glumu. Sa šesnaest godina (1198) i za Franju jedošla krvava zbilja. Grof Konrad, namjesnik njemačkogcara, mora se nakon duga opiranja pokoriti zahtijevimaInocenta III. Mora grad Roccu predati papi. Ali građanine daju da olako prođe vrijeme bezvlađa. Jurišaju na grad isravnjuju ga sa zemljom. Kasnije će kamenje upotrijebitiza gradski zid koji će od tada braniti nezavisnost grada. ZaFranju je to dobra prigoda da nauči zanat koji će mukasnije moći poslužiti pri obnavljanju crkava.

17

Kao sedamnanestogodišnjak (1199) Franjo seuključio u odavno sazrelu buržoasku revoluciju. Minoresistjeruju majores iz grada i spaljuju im kuće. Istjeranimajores nalaze utočište u Perugi (Peruđi) te njezinompomoći žele preokrenuti udes Asiza. Kad je Franjidvadeset godina (1202), dolazi do bitke kod Collestrade,do krvoprolića iz kojeg Franjo doduše iznosi živu glavu,ali kao zarobljenik. Jednu godinu mora čekati u mračnimzatvorima Perugie bolestan i očajan, dok ga otac neotkupi.

2. RAZDOBLJE OBRAĆENJA

2.1 Početak

Dvadeset je godina, dakle, Franju povijestoblikovala prije nego što je on sam započeo oblikovatipovijest. Njegov se novi identitet nije ostvario samo tako,odjednom. Možda je on i duže nego drugi ljudi bio izloženstalnom, polaganom procesu promjena i pronalaženjasebe.

Početak se vidi u njegovom karakteru, čak unjegovim više negativnim vlastitostima. Tako on utrošenju novca nema mjere. Prema vlasništvu i novcunema zapravo nikada pozitivan odnos. Ta će crtajednostavno ući u njegov novi identitet. Cijeli će ga životobilježavati izraziti spontanost, rasipničko nastupanje,misao besplatno, badava. Vlasništvo će napokon načelnoza sebe i za svoju zajednicu otkloniti.

18

Druga temeljna crta njegova karaktera jest njegovataština i težnja za veličinom. Više puta daje znati da jepozvan na nešto više, za velikoga kneza, viteza, junaka, ida će ga jednom cijeli svijet slaviti. Ovu samosvijestFranjo neće nikada izgubiti. Bit će uvjeren da je poslan ipozvan, da ima zadatak, kao neki prorok pogođenbožanski nadahnućem i da će zato njegovu načinu življenabiti priznata vrijednost sve do konca svijeta. Ova proročkasamosvijest upravo na paradoksalan način stoji uprotivnosti s njegovim isto tako velikim osjećajemmalenosti, s osjećajem da je mali brat i neznatan sluga.

Neposredni početak za djelovanje milosti jest prijesvega njegova izvaredna osjetljivost za siromahe, njegovoviteštvo prema svim ljudima. Već zarano mu je jasno da jesiromaštvo izazov srca, da se viteštvo i velikodušnost nesmiju odnositi samo na ljude koji mogu jednako jednakimuzvratiti. Ako ima onih prema kojima treba bitivelikodušan i viteški raspoložen, onda su to prije svegaoni koji ne mogu ništa vratiti. Jednom zgodom dodušezbog prezaposlenosti u očevoj trgovini ne primjećujeprosjaka. Čim je toga postao svjestan, ostavlja sve i trči zaprosjakom. Od tada želi svoju osjetljivost premasiromasima još više izgrađivati.

Drugi neposredni poticaj milosti može se uočiti uzatvoru u Perugi, neki nepodnosivi suzatvorenik kojega suzato svi izbjegavali otkriva da je Franjo vrlo pažljiv premanjemu. Franjo naime osjeća kako ga iznutra nešto privlačionim koji svojom ili tuđom krivnjom moraju živjeti narubu. No o pravom se obraćenju još dugo ne možegovoriti. Pa čak niti oni dugi dani i one noći provedene uzarobljeništvu ne odvode ga drugim mislima. On se kreće

19

putem što ga je Pietro Bernardone mislio programiratiimenom Francesco: ugled, bogatstvo, ljubav...

2.2 Čudne nezgode: Bog prodire u Franjin život

Izgleda kao da Franjin život pravo ide dalje.Slijede međutim dvije nezgode, neprilike koje ga za nekovrijeme bacaju s planiranog puta. No čim se oporavi,nastavlja put ondje gdje ga je prije prekinuo.

Prva je nezgoda bolest koju iz zatvora sa sobomnosi kući koja njega, čovjeka s 21 godinom muči višemjeseci. Uz pomoć štapa mora opet učiti hodati.

Psihološki aspekti bolesti podrobno su opisani:tjeskoba, koja se ne može ni imenovati ni opisati, pritišćesrce. Sve ljepote svijeta ostavljaju ga hladnim. Nigdje nasvijetu ne vidi više mjesta za sebe ni uloge koju bi moraoigrati ni zadaće koju bi morao izvršiti. Ništavilo prijeti daga se odvuče u otvoreni bezdan, u smrt.

Ali čim opet opazi neku budućnost i čim se pojavineka vizija o životu, posve nadvladava depresiju. Čitanjepjesme o Rolandu i priče o kralju Arturu bude u njemuviteški ideal. Sniva o junačkim djelima Karla Velikog i ookruglom stolu kralja Artura. I kad se saznaje da sve tonije samo legenda nego da se to ostvaruje u Apuliji upustolovinama Valtera od Brienne, daje se unovačiti.Njegov će dakle život ići i dalje istim kolosijekom kao iprije zarobljeništva. Njegove su misli pune oružja, štitova,kopalja, sedala, konja. Valtere od Brienne koji u papinojslužbi prividnom lakoćom odlučuje za sebe najteže bojeve.

20

Ovdje će se sigurno moći proslaviti, možda će biti primljenu viteški stalež.

S takvim se snovima daje na put. 23 su mu godine.Prevalio je samo 40 km do Spoleta gdje dolazi druganezgoda. Po prvi puta javlja se nešto novo: u dubini srca,u podsvijesti, za vrijeme jednoga sna, javlja se neki glaskoji se preko dana nije mogao osjetiti. Sve je ono do sadastavljeno pod upitinik, viteški ideal mu izgleda od višelagan. On to doživljava u nekoj vrsti dijaloga. Od kogaočekuje Franjo veće i bolje, od sluge ili gospodara? Jasno,od gospodara. A zašto smatra Vlatera od Briennegospodarem kad je on uistinu samo sluga? Pa i papa,kome ovaj služi, konačno je ipak samo sluga. Sada Franjovidi kako pada ljuska svijeta. Svi su ljudi samo sluge,nema gospodara. Samo je jedan Gospodar i taj živi iznadsvih stvorenja. Samo on može zahtijevati njegovosluženje. Ali kakvo je to služenje? Koja je konkretnazadaća njegova života? To je pitanje koje u Spoletu jošostaje otvoreno. No jedno je sigurno: u Apuliju sada višene može. Mora natrag u Asiz, usprkos izrugivanju što gaondje vjerojatno očekuje. Glas će se opet javiti.

2.3 Izlazak iz svijeta

U Asizu isprva ide sve ponovno istim smjeromdalje. Kao i prije, izabran je za vođu plesne družine. Grupase plesnim korakom kreće ulicama pjevajući, svirajućitražeći milost gospođa. Najednom plesači ustanove:Franjo je zastao i stoji nepomičan. Više ne dolazi do njegaono što se oko njega zbiva, očito ga se to više ne doimlje.

21

Ništa više ne vidi, ništa ne čuje, oči mu gledaju u neštoneodređeno. Vode ga natrag. Na što li misli da je takoushićen? Je li koja žena u pitanju, pa se želi uskorooženiti? I kao što je već prije ostavio sve gospodare imoćnike, tako i sada sve žene svijeta. Zaista, on se želijednom ženom oženiti, jednom koja ljepotom nadilazi sve.Po prvi puta pomišlja na gospodaricu kojoj želi odsadaslužiti, na Red u kojem sada nalazi svoj identitet. Nemaviše povratka! On i čitav svijet stoje u nekom drugomsvjetlu. Proboj je uspio.

On mijenja svoje ponašanje, drži se daleko odgradske trke i zbrke. Najprije razgovara s nekimprijateljem, odvaja se, povlači u spilje, crkve, šume, nasamotna mjesta, da bude sam sa sobom i svojomgospodaricom. Meditira, razmišlja, moli, ponavljavjerojatno već sada uvijek iste rečenice: Svevišnji, dični,svevišnji divni Bože, rasvijetli tmine moga srca, rasvijetlitmine moga srca... daj mi osjet i spoznaju, Gospodine, daizvršim tvoju svetu i istinitu zapovijed. Čeka, čezne zaglasom iz Spoleta, nada se odgovoru svojoj molbi.

2.4 Put u Rim

U to vrijeme čekanja na odgovor Franjina majkaopaža nešto izvanredno. Dok kod kuće u očevojodsutnosti pripravlja stol, Franjo stavlja mnogo kruha nastol. Na majčino pitanje, čemu to, odgovara da mora bitipripravan ako neki prosjak pokuca na vrata. Njegovaosjetljivost dosegla je stupanj koji se više ne da mjeritiobičnim mjerilima. Siromasi i bijedni sve ga više

22

zaokupljaju. Sluti da njegov identitet ima nešto sasiromasima.

Iz toga izniknu želja da ide u Rim i da ondjepokuša novi život. Ondje može neprimjetno svući svojuodjeću i zamijeniti je prosjačkom. To je prvi cilj njegovaputovanja u Rim. Dakako, on ide i moliti na grobApostola. No, ondje ga spopada srdžba i bijes jer opažakako se ne slaže izvanjska i unutarnja vjera. Njemu jejasno: vjera traži velikodušno i raspoloživo srce za Boga iljude. A ovdje vidi da ima ljudi koji kidaju jedinstvo,obavljaju vjerske čine, ali nemaju srce. Časte apostole, ane znaju darivati. S takvom vjerom Franjo ne želi imatiništa zajedničko. Uz mnogo buke izaziva sve prisutne timešto sav svoj novac baca u Apostolov grob idemonstrativno napušta crkvu, sada ostvaruje svojuzamisao. U prosjačkim krpama provodi cijeli dan prosećimeđu prosjacima. Tada se dogodi drugi proboj: bio jeizvan sebe i govorio je jezikom svoga srca – francuski. Toće on uvijek činiti kad bude potpuno pri sebi i kad budesasvim doživljavao svoje biće. Sada je to identitetprosjaka. Odsada će pripadati prosjacima, radije će bitipred vratima negoli unutra kod pobožnih.

2.5 Među gubavcima

Ono odlučujuće događa se za Franju u susretu sgubavcem. Da bismo to shvatili, moramo pogledatidruštvene odnose 13. stoljeća. Postoji potpuna odvojenostizmeđu zdravih građana i gubavaca. Razdvaja ih crtasmrti. Čim se na nekom građaninu pokažu prvi znaci

23

bolesti, odvlače ga u crkvu. U svetoj svečanosti slavi serastanak od ljudskoga društva. Kao pri sahrani obavlja seobred odrješenja. Svećenik prospe šaku grobne zemlje poglavi bolesnika. Daje mu odjeću koja će ga izdaleka činitiprepoznatljivim, čegrtaljku koja mora uvijek ječati da minitko zdrav ne dođe u blizinu. Zbranjuje mu se piti izrijeke, izvora, zdenaca, daje mu rukavice bez kojih višeništa ne smije dotaknuti. U slučaju da bi se ipak nekadadesilo da netko zdrav dođe u njegovu blizinu, gubavacmora gledati u smjer protivan vjetru. Napokon, mora seodreći svakog posjeda i vlasništva te biva izgnan iz grada. Pri takvoj je situaciji razumljivo da Franjo pungnušanja zatvara nos, okreće lice kad se iznenada nađepred gubavcem. I on živi u općem strahu od dodira. No,on sebi nanosi silu – pokoravajući se unutrašnjem poticaju– silazi s konja, daje gubavcu komad metalna novca i ljubimu ruku. Prije davalac, sada postaje primalac. Gubavacmu daje cjelov mira. U isti se čas mijenja Svečevaunutarnjost: Pretvori mi se u duhovnu i tjelesnu slast onošto mi bijaše odurno. Ovu će zgodu Franjo uvijek tumačitikao Božji zahvat. Poslije toga događaja progoni ga misao: Što, kadbi on sam bio gubavac, tjelesno iznakažen, bogalj?Razmišljajući tako, pronalazi i treći identitet: on se moranaći ondje gdje je pređena granica ljudskoga, kod gubaca ionih koji su gurnuti na rub života. Rado će boraviti kodnjih i slat će sve novake svoje zajednice u ovu školuponiznosti. Samo onaj koji preživi usred neljudske bijedeovoga svijeta moći će pripadati njegovoj zajednici.

24

2.6 Susret s Raspetim u crkvi sv. Damjana

Korak po korak Franjo dolazi do bitnoga. Najprijereligija, zatim siromasi i gubavci. Ali još uvijek nije došaodo središta svoga života. Još uvijek moli: Svevišnji, dični,svevišnji divni Bože, rasvijetli tmine moga srca, rasvijetlitmine moga srca... daj mi osjet i spoznaju, Gospodine, daizvršim tvoju svetu i istinitu zapovijed. Tako isto, dok kao25 – godišnjak ide u polja svoga oca i prolazi kraj ruševnecrkvice sv. Damjana, ulazi, klekne, moli, gleda pri tomeveliki križ. I najednom čuje glas iz Spoleta koji mu bijašeobećao da će mu se javiti: Franjo, idi i popravi mojucrkvu, zar ne vidiš da se ruši. Franjo osjeća blistavo i priklonjeno licesvevišnjega, divnoga Boga, samilosni i nježni pogledKristov. Iz onoga što se dogodilo, nastaje kasnije legenda:sve do ovoga časa imao je Raspeti na križu zatvorene oči,a odsad ima otvorene - ne samo za Franju nego zasvakoga. Sam će Franjo odsada opetovano željeti daBožje lice sja svakome. Mnogo godina kasnije dat ćebratu Leonu i autogram s tim blagoslovom. Po Isusovu pogledu otkriva Franjo svoj četvrtiidentitet: Raspetoga s kojim je u osobnoj povezanostikontemplacije licem u lice, bez kojega njegov život višenema smisla. Od toga je časa Franjo stigmatiziran, obljiženi oblikovan Kristovim križem do dna svoga bića. On patiod patnje svijeta i poistovjećuje se s ljudskom bijedom.Svaki dan meditira križ i povijest muke.Budući da to traži onaj glas, on će barem kroz tri ogdineobnavljati crkve: Sv. Damjana, Sv. Petra od Spine uPetrignanu i Porcijunkulu. Kasnije će Franjo shvatiti

25

važnost zadatka što mu ga je povjerio glas Raspetoga.Zapravo treba živim kamenjem graditi živu crkvu natemelju što ga je postavio Krist, zajednicu za Boga koji seraduje biti s malenima i s onima od svijeta odbačenima.Franjino je poslanje živjeti zajedno s ljudima vjeru, ufanje iljubav te u konkretnom suživotu učiniti otajstvo Crkveopipljivim. Međutim tako daleko još nije dospio. S obnovomSv. Damjana počinje smjesta! Odmah na izlasku daje svojunabijenu kesu novaca svećeniku koji je ondje živio dapoduzme prve priprave. No, kasnije mu bi jasno da senalog odnosi na njega osobno i da nije dovoljno samosvojim novcem uposliti druge. I tako on radi od jutra dovečeri, slaže kamen na kamen, kamenje što ga je prijeisprosjačio u gradu. Osjeća se tako povezanim s tomcrkvicom da sebe smatra službenikom Crkve. Više nepripada svijetu nego Crkvi.

2.7 Sukob s ocem i novi način života

Radovi na obnavljanju crkvica dovode ganeposredno i dosljedno do daljnjeg proboja. Rasipanjenovca što ga Franjo upotrebljava za obnovu Sv. Damjana,otac Bernardone ne može prihvatiti. Jer ipak je neštodrugo kad Franjo rasipa novac da plati troškove zabava iveselica i time promiče ugled obitelji, nego kad njegov sinide putovima koje on ne može odobriti. Kao glava obiteljiima pravo Franju držati u kućnom pritvoru dok seponovno ne urazumi. To i čini, ali ne i uspijeva, tim više

26

zato što majka ima sućuti za Franju pa ga u odsutnostisvog muža pušta na slobodu. I tako Bernardone posiže za drugim pravnimsredstvom. On tuži sina gradskom sudu da rasipaobiteljsku imovinu. Traži povratak novca ili službenorazbaštinjenje. Franjo se, naprotiv, poziva na pravocrkvenih službenika za koje nije nadležan gradski negocrkveni sud. I tako dolazi do znamenitog suđenja predbiskupskom palačom. Franjo se uklanja presudi time što pred oca bacasav još preostali novac i svoju odjeću. Odriče se baštine iimena, prekida s društvom i obitelji. Veli da je Božji sin ane više Pietra Brenardona, gol i siromašan želi živjetijedino od darova nebeskoga Oca. Franjo napušta grad snovom sviješću: Božji sin, glasnik Velikoga Kralja.Postaje neshvatljiv i okolini, a ne samo drumskimrazbojnicima koji mu se smiju i bacaju ga u jarak punsnijega.

2.8 Porcijunkula: otkriće Evanđelja

Nerazumijevanje sugrađana i nekadašnjih plesnih drugovatraje tri godine. Po svom povratku u grad on im jesablazan, izazov i pitanje. Boje se da bi njegov zao duhmogao zahvatiti i druge. Zato ga psuju, draže pse nanjega, bacaju na njega kamenje. No, Franjo ostaje jak, ustrajan, nastavljaobnavljanje crkava. Napokon u 27. godini života dolazikraj njegovu dugom traženju.

27

Blagdan je jednog apostola. Čita se Isusov govor oposlanju apostola (Lk 9 ili 10). Što je Franjo do sada većsto puta čuo, to sada postaje odlučujuća riječ: Ovo je onošto hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcemizvršavati. I sada leži sav njegov život pred njim, upravosabijen u jedan trenutak, u jedan životni oblik koji očaravanjega a kasnije i mnoge druge ljude: EVANĐELJE. Onopostaje sada njegov svagdanji kruh, djelo i istina.

Njegov je život našao smisao, riječ, govor, izraz.Što se odsada zbiva u njegovu životu, to je samoprovođenje, konkretiziranje, ostvarivanje, nikada prekinutipokušaj da svoj život učini življenim Evanđeljem. Još ćemalo prije smrti kazati: Započnimo braćo, služitiGospodinu Bogu, jer do sada jedva da smo malo ili ništanapredovali.

3. RAZDOBLJE ZRELOSTI

3.1 Bratstvo

Malo poslije otkrića Evanđelja kao govornogizraza njegova življenja i kao norme njegova djelovanja izFranje izlazi neodoljiva moć koja očarava. Istom sada,nakon sedam godina samotavanja i samotnog traženja ipošto je konačno našao što je tražio, hrle drugovi knjemu: bogati, visoko obrazovani, plemići, utjecajni ljudipoput Bernarda Kvintavalskoga, i siromašni, nepismeni,maleni, neznatni kao Egidije iz Asiza i Filip Longus. Sviimaju pristup. I sve ih na jednak način povezuje Evanđeljesa svojim idealom bratstva.

28

U svojoj Oporuci Franjo naglašuje da nije tražio tubraću. Ona su mu darovana. On ih gleda kao Božji darkoji rado prima. Svi rade isto što i Franjo: ispod svojeprošlosti podvlače crtu. U znak toga sav posjed, ako gauopće imaju, dijele siromasima.

Evanđelje jednako govori svima istim jezikom.Kad dolaze prva dva brata, želi utvrditi na istom temeljuEvanđelja kako bratstvo treba biti. Ide s njima u crkvugdje se može pogledati Evanđelje. I budući da nemadovoljno znanja za ophođenje s tom knjigom, otvara jenasumce tri puta i stvarno sva tri puta nalazi istievanđeoski tekst koji svu trojicu ujedinjuje. Kasnije, kadsu dosegli simbolički broj 12, piše s malo jednostavnihriječi što ih po Evanđelju obvezuje. To su govori poslanjai neka druga mjesta iz sinoptičkih Evanđelja, svenadopunjeno nekim nužnim pravilima ponašanja. To,ovako nastalo Pravilo nosi zajedno s braćom u Rim da odpape izmole crkveno odobrenje.

3.2 Crkveno odobrenje

Crkveno odobrenje neke nove redovničkezajednice ipak je vezano uz jamstvo da su materijalniživotni uvjeti osigurani. Franjo bi morao imati neki naslovkojega bi predočio, neku nadarbinu, zakladu, nekisamostan ili nekog biskupa. Ali on ne može pokazatinikakvih jamstava, nikakve sigurnosti, ničim i nijednomosobom nije zajamčena materijalna sigurnost njegovezajednice – nego jedino Bogom. Razumski, takva se

29

zajednica ne može nadati nekoj budućnosti. A što je bezbudućnosti, Crkva ne može primiti u svoj pravni sistem.

Ovu logično ispravnu i pravnu nužnuargumentaciju crkvenih službenika razbija Franjo time štoodbacuje sva jamstva. On jednostavno zauzimaproročko-pjesničko stajalište. Nimalo zabrinut za crkvenopravo i logiku kazuje priču koja već 1218. godine kružiEngleskom, davno prije nego li su onamo došli franjevci:Neki je kralj u šumi spavao sa ženom, i rodilo se dijete.Žena ga hranila neko vrijeme. Tada ode na kraljevavrata, neka on odsada hrani dijete. Javili to kralju, a onreče: Na mom dvoru jedu toliki nitkovi i toliki izrodi.Pravo je da i moj sin – kraj njih – nađe životnouzdržavanje. Franjo odmah dodaje: Ja sam žena kojojGospodin po svojoj riječi dade da bude trudna i s kojomje rodio duhovne sinove. Ako dakle Bog hrani tolikenepravedne, zar se onda treba čuditi ako se brine i zasvoje sinove.

Logici razuma Franjo suprotstavlja logiku vjere:zakonitost njegove zajednice nalazi se ispred crkvenogzakonodavstva. Ona je osnovana na činjenici da jebratstvo Božje djelo. Bog je osnivač, roditelj nove,franjevačke životne forme na temelju Evanđelja. Franjo ježena, majka. U srednjovjekovnom kontekstu to znači daFranjine inicijative i aktivnosti nisu nipošto neovisne iodvojene od Boga. Stvaranje i rađanje pripada jedinoBogu – Franji samo kao onome u kome je začeto.Crkveno sudište stoga mora nužno poštivati starije Božjepravo. Za sigurnost materijalnih životnih uvjeta vrijedi:Bog će se brinuti. On će stati iza svojih stvorova. Ako bibilo potrebno, braća će raditi ono što rade prosjaci.

30

Papa se pokorava smjelom dokazivanju vjere, onbraću otpušta. Sada mogu urbi et orbi – gradu i svijetupjevati pjesme o dobrome Bogu i propovijedati potrgovima.

3.3 Prva boravišta braće: Rivotorto i Porcijunkula

Nakon putovanja u Rim slijedi najprije meditativniboravak braće u štaglju u Rivotortu u asiškoj ravnici. Nausku prostoru dijele život, repu i grozdove s polja, onomalo što im ljudi daju. Evanđelje i Očenaš koji zajedničkimole. Svatko daje drugome prostora za nesmetani susret sBogom, da to bude mogće, Franjo ispisuje imena braće nagredu da svatko, kad hoće moliti ili počivati, ima svojemjesto i da neuobičajena buka zbog tijesnoga prostora nenarušava mir duha.

Mir je ipak narušen. Ne iz kruga braće negoizvana, jer neki seljak uz mnogo galame natjera svogamagarca u štagalj. Franjo i njegova braća traže drugo tihomjesto. Porcijunkulu, kapelu koju im benedinktinci daju naraspolaganje za nekoliko riba godišnje. S tim mjestompovezani su izvorni doživljaji franjevačke zajednice, onezgode i anegdote koje ostaju u uspomeni sve braće! Tosu: ne samo odlučujući prodor prema Evanđelju i primanjena primjer brata Egidija, nego i ono kako Franjo poklanjaprvo Evanđelje koje ima, kako osobno reže dugu i lijepukosu Klari, kako pun gnjeva ruši kamenu kuću što ju jegrad sagradio, kako tisuće braće logoruju u ravnici... Ti sudoživljaji temelj pripovjedačkoj tradiciji, povezuju stvarajuzajednicu. Na tom su mjestu postavljeni i najvažniji

31

kamen-međaši franjevačke povijesti. Ondje se svakegodine braća sastaju na kapitul, velika je to svečanostponovnog susretanja, zajedničkog molenja i vjerovanja,zavjetovanja i stvaranja zaključka. Odavle hrle braća u sveprovincije Italije, preko Alpa i preko mora. Zato će Franjos tim mjestom biti i na poseban način ostati povezan. Unjemu vidi materinsko tlo iz kojega sve raste i napreduje.Na ovo će se pra-mjesto ponovno vraćati, da na krajuovdje i umre. Ovo mjesto ima biti blagoslovom za sveljude. Zato Franjo izmoli od pape posebnu povlasticu,oprost po kojemu će svatko tko uđe u tu kapelu moći otićioslobođena srca i bez straha od kazni za grijehe.

3.4 Klara Asiška

Možda već u Rivotortu no sigurno malo poslijetoga nastaje prijateljstvo između Franje i Klare iz Asiza.Njemu je u to vrijeme 28 ili 29 godina, a ona je dvanaestgodina mlađa. No, treba naglasiti ne samo tu velikurazliku u dobi nego i činjenicu da Klara potječe iz oneobitelji koja je nekoliko godina prije toga – a i Franjo jepri tom pomogao – bila izgnana iz grada. Godine 1204.,Klari je tada deset godina, obitelj se Favarone može vratitiu grad. Djevojčica doživljava kako Franjo od slavljenogtrgovačkog sina postaje od svih prezreni i izrugani luđak.No, jednoga dana, kada postaje punoljetna, otkriva i ona usvojoj nutrini nešto srodno. Posjećuje Franju i on nju,često i više puta, ali u pratnji sluškinje Bone i brata FilipaLongusa da ne dospije na zle jezike. Oni će to poslijeKlarine smrti svjedočiti u procesu kanonizacije. Srodnost

32

koju Franjo i Klara sve više otkrivaju vodi napokon doonoga tijesnoga prijateljstva koje želi zajednički dijelitiživot. I oni to ostvaruju, ali ne u običajenom oblikusklapanja braka nego u prihvaćanju životnog oblika koji idruge drugove veže međusobno. I tako Klara jedne noćinapušta roditeljsku kuću da se više ne vrati. Silazi uPorcijunkulu gdje je sam Franjo prima u posluh.Privremeno je vodi u samostan benediktinki, a onda u Sv.Damjan kamo će naskoro poći i rođene sestre i Klarinamajka i mnoge mlade gospođe da ondje provodezajednički život.

Prijateljstvo tih dvoje ljudi spada među onestvarnosti koje čovječanstvo ne može zaboraviti. Oko njihse stvara mnoštvo legendi koje na svoj način prenosepovijesnu istinu. Jednom, tako govori jedna legenda: išliKlara i Franjo uz neku rijeku, ona s jedne a on s drugestrane. Pun čežnje htjede Franjo na drugu obalu da dođedo svoje prijateljice. No, rijeka je preduboka i prebrza.Tada Klara stavi svoj plašt na valove rijeke i skoči nanjega i dođe Franji. Na to Franjo reče: Vidim sestro, dasi kod Boga u većoj milosti nego ja.

Klara je uvijek bila zahvalna Franji za svoj noviživot, ali i Franjo duguje mnogo Klari. S njom razgovara osvojim pitanjima i problemima. U njezinim sestramaprepoznaje istomišljenice i istim Evanđeljem ispunjenečlanove svoje zajednice. Stoga obvezuje sebe i svoju braćuda će njima uvijeke posvećivati posebnju pažnju i brigu.Napokon ih dariva jednom pjesmom koja je istomnedavno otkrivena, a u pjesmi svaku od njih nazivakraljicom, koja će zajedno s Marijom biti okrunjena unebu.

33

3.5 Živjeti među ljudima

Treba posebno istaknuti jednu osobitu Klarinuuslugu Franji. Što Franjo naime više meditira, to ga višespopada napast da se preda isključivo meditaciji,anđeoskom životu kako se to naziva u njegovu vremenu.Očarava ga način življenja pustinjaka koji ne žele ništadrugo znati osim Božjeg lica. A sada mu se ono pokazalokao lice Raspetoga. On otkriva da je Isus umro poradičovjekova spasenja. Smije li on živjeti u osami? Mučentim pitanjem traži savjet najprije od brata Silvestra a ondaod Klare. Susret i razgovor s ovo dvoje ljudi unosi u njegajasnoću. On mora napustiti anđeoski život i mora živjetikao čovjek među ljudima. Mora živjeti onome koji je zasve umro (2Kor 5,14). Svijet i ljudi nisu zapreka negouvjet za ispravnu meditaciju. I sada istom Franjo počinjeintezivno svijetom hoditi i propovijedati. No, on uvijekdolazi iz meditacije Raspetoga i vraća se onamo.

3.6 Laička zajednica

Očaravajuća privlačna moć Franje i njegove braćetakva je da se brzo množi broj braće i sestara. Pa i oni kojisu zbog neodloživih obveza prema bračnom drugu, obiteljiili nekoj službi vezani uza svoju kuću i oni žele na nekinjima moguć način živjeti franjevački. Moramo imati predočima što se zbiva u Grecciu (Greču). Braća u svojojnastambi i pjevaju uvečer pohvale Bogu. Tada dolazi sve

34

pučanstvo maloga grada pred zidine, odrasli i djeca. Sviglasno odgovaraju na psaliranje braće pjevajući: Hvaljenbio Gospodin Bog! Tako ih zahvaća vjera prvefranjevačke braće. Život braće prelazi uske granicevlastitog bratstva i želi biti ostvaren u novim oblicima.Doista, mnogi se žele obvezati na taj oblik života. Za njihveć postoji pravna podloga, statut pokorničkoga pokretatakozvanih Pokornika. No, još nedostaje duh koji ćeoživjeti slovo. Zato Franjo za te ljude piše prije kratko, aonda prerađeno duže pismo koje valja smatrati pravimPravilom Franjevačkog svjetovnog reda.

Taj je dakle Treći red, već povijesno gledano,naravno, što više nužna posljedica očaravajućeg životafranjevaca.

3.7 Misijska putovanja

Otkad je Franji postalo jasno da mora živjetionome koji je za sve umro. Nešto ga goni u daljine. I onželi riskirati svoj život za ljude. Zato se daje na put, igodine 1212. polazi u Siriju kamo zbog brodoloma nedolazi. Mjesto toga bi bačen na hrvatsku obalu. Popovratku želi uskoro u Maroko, ali ni tada mu ne uspijeva.Vjerojatno dolazi starim hodočasničkim putem do Santigadi Capostella, ondje oboli i mora natrag.

Ali sada njegova želja za misionarenjem iputovanjem dobiva krila ohrabrenja jednim crkvenimdogađajem: Lateranski koncil (1215) različitimzaključcima i odlukama utječe na franjevački način života ipoziva na novi križarski rat. Kao čovjek oštra sluha i

35

Crkvi poslušan, Franjo prihvaća novo sa zanosom ivelikodušnošću. Ali stvara drukčije zaključke i planiranešto drugo: umjesto snage argumenta, umjesto rukunaviklih maču, umjesto rata nudi sasvim određen oblikmisija. Dosljedan sebi Franjo uključuje te misli u svojePravilo.

Svake dvije godine otprilike Duhovski kapitul uPorcijunkuli zaključuje velike inozemne misije. 1217.godine šalje braću u Francusku, Austriju, Hrvatsku,Ugarsku, Španjolsku, Siriju. 1219. misijsko poslanje seusredotočuje na Bliski Istok, Svetu Zemlju, Siriju i Egipat.1221. poslano je više od trideset braće u Njemačku, 1224.ide jedna grupa u Englesku.

Sam Franjo sudjeluje u misijama 1219. godine. Sgrupom braće ide u Siriju i Egipat gdje u Damietti naiđena križarsku vojsku spremnu za bitku. Usprkos spremnostisultana Melek al Kamila, na primirje, papin legat Pelagijepoziva na oružani sukob. Franjo prelazi na stranu knezovakoji žele prihvatiti sultanovu ponudu. On čak izrazitoupozorava na nesretne posljedice koje bi mogla imatibitka. I doista, kršćani su doživjeli jedan od najstrašnijihporaza.

Iz Damiette Franjo ide sultanu, simpatizeru nekogislamskog asketskog udruženja koje je franjevcima srodnočak i po vanjštini. Nazivaju se siromasi (arapski fakir,perzijski derviš) ili po njihovoj vunenoj odjeći sufi. Timesu ostvarene duhovne pretpostavke za prijateljski susretod nekoliko dana. Kako za franjevce, koji će ubudućesmjeti uživati sultanovo gostoprimstvo, tako i za Franjuovaj susret ima trajno značenje. Po svom povratku uItaliju Franjo na jedno papinsko pismo o Euharistiji, koje

36

je možda i sam potaknuo, piše nekoliko vlastitih pisama.U njima se jasno mogu ustanoviti muslimanska držanja iponašanja. Tako je to u poticaju – kao što mujezinipozivaju na molitvene časove – da se Božjem utjelovljenjuu Euharistiji iskazuje dužno poštovanje, ili u poticaju da sena ime Isusovo prigne do zemlje.

Da je Franjo djelovao i na sultana, to se možesamo naslutiti po nekim tragovima u arapskoj literaturi.

3.8 Prve krize u bratstvu

Na povratku s Istoka Franjo susreće novu situacijuu Redu. Već su mu u Siriji rekli da neka utjecajna braćažele Pravilo izjednačiti s tradicionalnim pravilima iz posebi dosta razumljivih razloga, jer su ona naime preciznija,konkretnija, imaju više odredaba i zabrana te olakšavajukontrolu i vodstvo.

Pozivajući se na Evanđelje kao jedinu instancufranjevačkog života, on veli odlučno Ne prtotiv tenamjere. Sada, opet kod kuće, vidi kako se broj njegovebraće povećao do nepreglednosti. Osjeća se nedoraslim davodi tu veliku četu braće. Želi radije biti bratom negošefom, želi radije primjerom utjeloviti životni oblik negoliga autoritativno naređivati: Moja je služba duhovnenaravi a ne organizatorske. Vodstvo ostavlja drugome,najprije Petru Katanskome, a poslije njegove smrti Iliji izKortone.

Ne može se reći da je prestanak upravne službesmanjio njegov autoritet. Naprotiv, još mu se povećaonutarnji duhovni autoritet koji ne prestaje sve do smrti.

37

Kao takav piše novi tekst Pravila koje 1223. godine papapotvrđuje. U pismima se obraća ministru, cijelom Redu,klericima svoje zajednice, upraviteljima naroda, većspomenutim laicima Trećeg reda, i još jedanput svomeRedu u različitim oporukama. Tu objašnjava da je njegovduhovni put obvezatan za sve, to izražava tu i tamo sastrašću i osjetljivim gnjevom kad vidi opasnosti ili naopakerazvoje. I svagdje se osjeća njegova bol što Crkva ivodstvo Reda njegov životni oblik podvrgavaju zakonumase da bi mu dali mogućnost da opstane. On se sa svimane slaže, ali u cijelosti prihvaća ovo prilagođavanje oblikaživota potrebama velikoga broja braće.

Jedna zgoda na kapitulu 1221. godine pokazujekoliki autoritet ima Franjo u tom razdoblju u kojem nijebio poglavar. 3000 braće je na okupu. Pri kraju kapituladođe Franji misao kako je sada vrijeme da se braća pošaljuu Njemačku. Sjedi on do nogu brata Ilije koji predsjedakapitulu i koji sebe smatra svečevim zvučnikom. Franjopovuče Iliju za habit, i ovaj se smjesta prigne Franji dačuje što želi reći. Ilija se opet uspravi i reče: Braćo, Bratgovori! Tada iznese Franjinu želju. Franjo je toliko brat damu imena ne treba spominjati. Oni se žele poistovjetiti snjegovom riječi i s njegovim životom. To je doista dokaznjegova autoriteta.

3.9 Greccio (Grečo) – slavljenje Božića

Godine 1223. Franjo je u jednoj od mnogihnastambi u koje se često povlačio da zaroni u promatranjeBoga. Sada je to Greccio u Rietskoj dolini. Za Božić se

38

sjeti nečeg naročitog. Htio bi Nevidljivo opipati, vidjeti,čuti, božićnu tajnu scenski prikazati, u slobodnoj prirodi ipovezanu s Euharistijom. Zamoli dopuštenje od pape dapoveže već postojeće igre jaslica sa Sakramentom. I kadje sve gotovo, sakupi se veliko mnoštvo ljudi oko jaslica.Svećenik slavi Euharistiju, Franjo pjeva Evanđelje ipropovijeda na temu Bog je uvijek manji, u bespomoći jošuvijek moćan, u smrti još uvijek živ, u malome velik, uDjetetu neshvatljivi Bog.

3.10 La Verna

Godine 1224. Franjo provodi vrijeme posta nabrdu La Verna. Razmatra sliku koja mu se još u Sv.Damjanu urezala u dušu: Raspetoga. Toliko se s njimpoistovjećuje da mu se na tijelu ukazuju Isusove rane.Ono što je cijeli svoj život imao pred očima i u pravomeliku primao, sada se pojavljuje na izvanjski način, svimavidljiv, kad Franjo ne bi svim silama nastojao sakriti tajnu.Samo malo njih znade tajnu, na primjer brat Leon kojizbog toga dolazi u veliku krizu. Ta što je on pred tomnečuvenom i do tada još nepostojećoj pojavom? Franjouviđa bratovu nepriliku, daje mu jednu sliku na kojojtumači kako je svatko na svoj način stigmatiziran,obilježen slovom tau iz grčke abecede, pa tako i on, bratLeon.

Pojava stigmatizacije mora čovjeka nagnati narazmišljanje, pogotovo onda kad je isključen svaki oblikimitiranja prethodnih predodžbi. Može čovjek o tomeimati svakojake psihološke misli i može tražiti objašnjenja.

39

Do sada se ne može sigutno nešto kazati. Naprotiv, smijese dati neko teološko tumačenje kako je to pokušao R.Guardini: Ta posebna karizma (sv. Franje) jest u tome štopodsjeća na Isusa. Ova tvrdnja zvuči neobično. Zarnismo rekli da su sveci tumačenje Krista? Da, to oni jesu.Oni izražavaju Krista. A Franjo čini još više, onuprisutnjuje Isusa Krista. Tko se njemu približi, taj moramisliti na Krista. Njegov je lik tako izgrađen, njegovariječ, njegove kretnje, sav njegov život takvi su da suneposredno ostvarenje Evanđelja, doslovnonasljedovanje. Skromno ostvarenje Isusove egzistencije –tako da Kristovo lice gleda iz njegova, Kristove gestebivaju vidljive u njegovim... Ovaj dar neposrednogKristova predstvaljanja ide tako daleko da može, onogačije oči i misao ne vodi i ne štiti zdravo kršćanskovjerovanje, dovesti u sudbonosnu opasnost, naime da uFranji vidi ponavljanje samoga Krista, da u njemu vididrugu Mesijinu egzistenciju i time onda isključi samogaGospodina.

Prešutjeti egzistenciju kao skrajnji znak toganeposrednoga predstavljanja Krista, značilo bi izdati bitsvetoga Franje. Ali bi isto tako značilo izdati Franju iIsusa, kad bi se stigamatizacija isključila iz Franjinaodnosa s Isusom. Ona je ukazivanje, znak, sakrament kojivalja razumjeti u vezi s Isusom, sama po sebi nema snage iznačenja.

3.11 Franjina bolest i smrt

40

U dvije posljednje godine patnje i boli razdiruFranju duševno i tjelesno. Od mladosti pati od malariječije su povratne pojave sve jače, od svoga boravka uEgiptu boluje od trahoma (zarazna bolest, izazivauglavnom lakše bolesti gornjih i donjih dišnih puteva),bolne upale očiju s jakom glavoboljom i sve većomosjetljivošću na svjetlost sve dok nije napokon skoropotpuno oslijepio. Njegovi su postovi uzrok čirevima nacrijevima i želucu. Napokon pridolazi bolest slezane ijetre, slabokrvnost... Franjo je tako slab da više ne možehodati.

Dopreme ga u Sv. Damjan gdje ga je sestra Klarasa svom pomnjom njeguje. On se nalazi u najtamnijoj noćisvoga života. Ni rane mu nisu uporište i utjeha. Naprotiv,osjeća se izloženim silama pakla i napokon odbačenim odBoga. A onda kao dar neba osjeća kako magle nestaju, anjegovo se srce rastapa i prolama u Pjesmu brata sunca,kojom na se kaže svoj DA i sebe doživljava kao brata svihstvorenja.

Braća misle da treba konzultirati najbolje liječnikepa ga odnesu u Rieti papinskom liječniku. Ovaj pokuša snekom strašnom, tada uobičajenom terapijom,spaljivanjem sljepočnice. No to ne ublaži ni bolest ni boli.Brat Ilija pozva najintimnije prijatelje, brata Bernarda ibrata Egidija, da Franji na smrtnoj postelji pogled na prvedrugove donese olakšanje i utjehu. Franjo želi da se pjevate se tako oslobodi tereta boli. I sam komponira pjesmu zapjesmom, čak na sablazan braće koja misle da čovjek kojiumire mora biti ozbiljan.

Napokon se odluče da idu drugom papinskomliječniku, ovoga puta u Sijenu. Franju sjedi na konju, braća

41

ga podupiru, put u Sijenu je mučan za njega. Došavšionamo, Franjo je tako slab, te misle da je smrt blizu. Zatoga zamole da sabere velika usmjerenja svog života ukratke rečenice. On to učini i diktira: Međusobno seljubiti, cijeniti siromaštvo i biti vjeran Crkvi.

Iz Sijene ide opet u Asiz gdje ga njeguju ubiskupskoj kuriji. No, kad se približio posljednji čas, želipoći u Porcijunkulu. Ondje zamoli da mu iz IvanovaEvanđelja pročitaju oproštajni govor i izvještaj o pranjunogu. Zamoli kruha da ga svima podjeli, dade se golpoložiti na zemlju, ruke raširi kao na križu. Braća molepsalam 142. i pjevaju Pjesmu brata sunca. Franjo umire 3.listopada 1226. godine uvečer, star 44 godine. Umire odslabosti srca malo nakon što je jeo slatkih kolača što mu ihje njegova velika prijateljica Jakoba de Settesoli uspjelajoš na vrijeme donijeti.