Radovan Pavić

SUVREMENE ZNAČAJKE I PROBLEMI JADRANSKE REGIJE – PRITISCI NA HRVATSKI JADRAN

Autor zastupa nekoliko teza: Jadran nije jedino važno hrvatsko blago, ali će zbog svog značenja uvijek (kao i do sada) biti pod različitim pritiscima. Prednost je Jadrana u njegovoj uvučenosti u europsko kopno upravo u blizini Srednje Europe. Iako je Jadran geostrateški donekle važan i danas – glavna opasnost nije za Hrvatsku u obzoru geostrategije, nego u procesu rasprodaje, čime Hrvatska odustaje od vlastite povijesti i počinje se ponašati protu-povijesno. Naime, bit je hrvatske povijesti da su Hrvati uvijek branili taj „falačec“ zemlje – a sada ga voljno rasprodaju, zbog čega (baš kao i zbog drugih razloga) postupno prestaju biti povijesnim narodom. U prilogu autor raščlanjuje povijesne pritiske na hrvatski Jadran u smislu zauzimanja teritorija zbog usmjeravanja jadranskog kompleksa prema stranim interesima. Pri tome je poseban problem odnos Srbije kao zemlje okružene kopnom i jadranskog pročelja u Hrvatskoj. Prilog se uvelike temelji na političko-geografskoj kartografiji koja nije ilustracija, nego važan izvor spoznaja i temelj za razumijevanje određenih procesa.

Uvod

POJAM I PROSTORNI OBUHVAT Definicija je navedenoga jednostavna: to je samo Jadransko more s cjelovitim

ili barem djelomičnim okolnim obalnim državama. Ali, tome valja pribrojiti i one države koje nisu obalne, dakle nemaju vlastiti pristup Jadranu (LLC države – Land Locked Countries), ali su svojim interesima, bilo onim povijesnim, bilo suvremenim – s Jadranom povezane na različite načine. “MORE – HRVATSKO BLAGO”

Kada je riječ o hrvatskom Jadranu onda je sintagma «hrvatsko blago» u

naslovu ove “gozbe” zaista više nego opravdana. Međutim, iako je tome tako, s tom konstatacijom valja biti oprezan i to stoga jer Hrvatska ima i druga velika životna blaga čije vrijeme dolazi – pitanje je samo da li u našu ili neku tuđu korist. A u tom smislu ističemo sljedeće:

Hrvatska ima idealan i potpuni gospodarsko-zemljopisni profil prostorno relativno velik i s jasnim i karakterističnim sastavnicama: Panonija – gorska jezgra – Primorje. U Jadranskoj regiji – a pogotovo u Središnjoj južnoj Europi – takav profil nema nitko drugi: to je velika prednost trajnog značenja, pogotovo zato jer u sebi ima ugrađene mogućnosti kompleksnog gospodarskog razvitka. Istina, jasnu naznaku u tom smisli ima i Slovenija, ali njezin prostor ne obuhvaća pravu Panoniju, nego se ograničava tek na Peripanoniju, dobro je zastupljena središnja jezgra, ali je

20

participacija na Jadranu ograničena, izostaju, dakle, dvije kakvoće i dvije količine što je nedostatak isto tako trajnog značenja. Nešto slično (po hrvatskom uzoru) ima Rumunjska, ali ona nije dio Jadranske regije, dok su Srbija, Crna Gora i Kosovo posve zakinuti u kontekstu navedenog ekonomsko-geografskog profila.

Drugo je hrvatsko blago – pitka voda. U skladu s još osjetljivijim globalnim klimatskim promjenama životno će značenje tog izvora rasti. Ujedno, gospodarenje pitkim vodama biti će - uz izglednu rasprodaju jadranskog kompleksa (koja je u tijeku) – glavni i nemilosrdni pokazatelj odnosa u trijadi: strani pritisak – hrvatska pamet – hrvatska glupost! Naravno, ne treba pretjerivati: rasprodaja Jadrana i moguća rasprodaja vode nije stvar našeg opstanka na razini «biti ili ne biti», ali apsolutno jest stvar mogućnosti doličnog gospodarskog razvitka i unaprjeđivanja života u Hrvatskoj. Pri svemu tome treba napomenuti da se naše zalihe vode velikim dijelom geostrateški nalaze u prostorima koji u odnosu na cjelovitost hrvatske države mogu biti upitni (tzv. «krajina» kao Krajina) u okviru bilo autonomije, bilo Plana Z-4).

Agrarne mogućnosti. Iako u procesu rasprodaje Hrvatske (i time ništenja njene same životne biti) agrarni prostori još nisu došli na red i taj se vid ne smije zanemariti. Naime, u europskom Velikom svijetu naše agrarne površine uopće nisu potrebne za onu uobičajenu i količinsku značajnu proizvodnju, oni, naime, svega imaju i previše. Ali, naše će agrarno blago kad-tad doći na udar velikog grabeža u času kada se na zaista ozbiljan način (u tome i onaj kvantitativni) postavi pitanje ekološke proizvodnje. A za to Hrvatska ima velike mogućnosti, i to u uvjetima kada interes stranog kapitala sasvim sigurno neće izostati. I tako ćemo doći u situaciju da stranci zarađuju na našem uvozu i to proizvoda očajne kakvoće (pri čemu jabuke imaju okus repe lošije vrste), dok će u isto vrijeme zarađivati izvozom vlastitih kvalitetnih ekoloških proizvoda s hrvatskog tla. Ali, niti tu ne treba pretjerivati: bez vlastitog Jadrana, bez vlastite pitke vode i bez vlastitog ekološkog agrara – Hrvatska neće propasti. Ali se neće niti razvijati onako kao što bi to bio slučaj da je u svojim rukama zadržala važne poluge vlastitog razvitka. Naravno, i ovaj problem agrara treba promatrati u pomaku za neka kasnija vremena.

Životni prostor. I najzad, veliko hrvatsko blago je i rezerva životnog prostora za što postoji i bolji i mnogo jasniji i geopolitički primjereno opterećeni naziv: Lebensraum. O toj vrsti hrvatskog blaga obično se ne govori: pri tome neki šute iz neznanja/nedostatka u naobrazbi i svjetonazorskog nesnalaženja svoje vrste, a drugi – koji o tome sve dobro znaju i razumiju – šute jer novi Lebensraum treba zauzeti bez mnogo galame i bez da se iritira javno mnijenje… Za to se mora sve obaviti tiho i sprječavajući «hrvatsku ksenofobiju». Hrvatska je zemlja male relativne gustoće (svega 78,5 st/km2, 2001. , koja je i u opadanju), zatim velikih regionalnih razlika u toj gustoći: tako Međimurska županija ima gustoću od 162,2 a Ličko-senjska od samo 10 st/km2 pri čemu te razlike nisu rezultat prirodoslovnih, nego društvenih činioca. Sve to znači da Hrvatska raspolaže relativno značajnom rezervom životnog prostora, a to je nešto što u budućnosti može za europski Veliki svijet imati izuzetno povoljno, a za Hrvatsku isto tako izuzetno nepovoljno značenje. Moguće je da u budućnosti taj naš životni prostor bude izložen svima onima koji imaju visoki prirodni prirast (s kratkim rokovima podvostručenja stanovništva), a ujedno imaju i relativno male životne mogućnosti (Bošnjaci, Albanci, Makedonci…). A u okviru Eunije (što je stalna i požurujuća perspektiva za čitav Balkan – pogotovo kada je Srbija u pitanju) svima su otvorena vrata za slobodno naseljavanje i zbrinjavanje/uhljebljenje – u Hrvatskoj! Hrvatska je, uostalom, i predviđena kao prva brana koja će zaustavljati da nerazvijeni i orijentalizirani/islamizirani Balkan ne nahrupi u Europu. A za to

21

Hrvatska ima dovoljnu rezervu Lebensrauma pri čemu su mogući i pritisci za rasprodaju zemlje, ali i investicije koje će u Hrvatskoj barem dijelom zadržati (stranu) radnu snagu. Zbog svega navedenog životni je prostor veliko hrvatsko blago koje također valja promatrati u pomaku, tj. u nekom budućem, ali ne i dalekom, vremenu. Imajući to u vidu treba barem jednom bilješkom spomenuti još nešto: Hrvatska je učinila povijesnu pogrešku (koja će doći na naplatu) što u svoje puste životne prostore duž svog «mekog trbuha» tj. prema Republici Srpskoj nije naselila Hrvate (iz BiH i odasvuda), koji bi kao tampon zauvijek onemogućili izravan dodir tzv. «krajine» u Hrvatskoj s Republikom Srpskom, čime bi se zauvijek s dnevnog reda skinulo pitanje dodira/teritorijalnog kontinuiteta Krajine (sada logično s velikim slovom i bez navodnika) s Republikom Srpskom u kontekstu ujedinjenja «zapadnih srpskih zemalja».

I najzad – iako to sada nije naša tema, ali je prigoda za umovanje – treba spomenuti i jedno blago kojim Hrvatska , nažalost, ne raspolaže. A to je: Hrvatska (iako participira na Dunavu) nema jedan veliki riječni tok koji bi uvirao u sjeverni Jadran. Dunav bi u Europi imao nemjerljivo veće značenje (i mogao bi se prispodobiti Rajni) da ima ušće na Jadranu koje bi bilo izlaz Mitteleurope na Sredozemlje. U sjeverni Jadran utječe talijanski Po, ali ta rijeka ne povezuje i nema značenja za sjevernije europsko zaleđe. A sam Dunav – ma koliko bio važan za europske obalne države – ipak ne vodi (i povijesno nikada nije niti vodio) «nikuda» – zato na njegovom ušću i nema nekog velikog rada, i svaka je usporedba s Rajnom bespredmetna. DANAŠNJA DOMINIRAJUĆA ULOGA JADRANA.

Kada se promotre različita hrvatska blaga – ona postojeća/djelatna i ona s

pomakom – jasno je da se uvijek ističe jadranski kompleks, i to iz dvaju razloga: a) ne samo da će ostala blaga djelovati relativno kasnije/u pomaku, nego i b) Jadran je naše najveće blago danas, jer putem turizma može odmah davati relativno visoke prihode a ta djelatnost – ako ima tradiciju, a u Hrvatskoj je ima – uvijek se relativno brzo obnavlja nakon i najtežih nedaća. Naravno, u tome svemu treba biti brutalno jasan i bespoštedan: naime, maksimalizacija turizma uvelike postavlja ograničenja, a u našim prilikama hrvatski turizam polako stagnira, nestaje i daje sve manje prihode, jer se sve više razvija turizam u Hrvatskoj, a od te vrste turizma Hrvatska ima samo ograničene koristi.

Zemljopisni položaj Jadrana Prostorni položaj neke države/regije/naselja nije samo usputna i više ili manje

zanimljiva datost, koju, doduše, treba uočiti u svakom opisu, ali se njome ne treba dalje baviti i suviše opterećivati, nego je, naprotiv, bitan vid razumijevanja odnosa u prostornoj stvarnosti, bilo onih pozitivnih, bilo negativnih.

Bitna je zemljopisna osobina Jadrana njegova izrazita uvučenost u europsko kopno, i to upravo na onom mjestu gdje se u dubljem zaleđu nalazi Srednja Europa kao očito važno mjesto zbivanja i širenja utjecaja u europskim i svjetskim razmjerima – i ta blizina i relativno laka povezanost (unatoč alpskoj prečagi) kao i otvorenost širim regionalnim/međukontinentalnim obzorima (istočno Sredozemlje) mora imati određeno značenje. Tako za afirmaciju svoju i svojih potpisani bira sjeverni Jadran

22

gdje se sustiču putovi na križištu pravaca iz doline Pada i Panonije, s dalekih mora i preko alpskih prostora, a protivnicima koji advokatiraju tezu kako položaj nema nikakve važnosti, nego je tek gnjavaža u okviru nekakvog «geografskog determinizma» - rado prepušta Tungusku (Donju ili Podkamenu, svejedno).

Istina, u europsko kopno još je uvučeniji Baltik s Finskim zaljevom, ali – razlike su ipak goleme: naime, ta sjeverna uvučenost ne vodi «nikuda», ona vodi samo u Rusiju, a zbog snage Rusije i zemljopisnih čimbenika dalje se ne može, sjever je neprivlačan, središnja je Rusija između 50 i 55º N pristupačnija iz drugih prostora, a pogotovo preko Rusije se, doduše, dolazi u centralnu Aziju (ali – čemu to!), dok se pogotovo ne dolazi do nekada fabulozne Indije, a danas do azijskog Balkana gdje miriši smrad od nafte.

Isto tako duboku uvučenost u europsko ali i azijsko kopno predstavlja Crno more u koje se ulijeva jedna velika riječna poprečnica (Dunav). Pa ipak, ta uvučenost u životnom smislu znači malo: Kavkazija je već na periferiji, a dijelovi centralne Azije preko Kaspija su također sve do najnovijeg doba – neprivlačni. I zato Jadran/sjeverni Jadran ostaje zapravo ključni zaljev europskog značenja.

Sve navedeno jasno ukazuje da je od europskih zaljeva onaj jadranski daleko najvažniji kada su nadregionalni vidovi u pitanju, pogotovo u slučaju sjevernog Jadrana. Tu se sustiču i križaju dva velika transeuropska (dijelom i transkontinentalna) prometna pravca između nizine Pada i Panonije, između prostora preko sedam mora i Srednje Europe.

Međutim, ima tu još nešto što je važno u povijesno-zemljopisnom kontekstu: naime, i Italija i Hrvatska imaju (barem dijelom) u neposrednom zaleđu obala životno vrlo povoljne prostore prikladne za intenzivniji gospodarski život (prostor sjeverne Italije sa zaleđem i Venecije, Istra, Ravni kotari, Poneretavlje) tako da je povijesno bila važna mogućnost složenih pomorsko-kopnenih aktivnosti.

Geostrategija Jadrana Nakon završetka Drugog svjetskog rata glavni je vid promatranja odnosa u

Europi bio onaj koji se ticao pitanja sigurnosti/nesigurnosti. Danas tome više nije tako, ali se ta problematika ipak ne može posve isključiti, pogotovo ne u pojedinim europskim regijama, odnosno njihovim dijelovima (u Središnjoj južnoj Europi naročito). Zato su pitanja geostrategije Jadranske regije još uvijek nezaobilazna, doduše, više ne u nekom širem europskom ili čak globalnom aspektu, ali u onom užem/regionalnom – svakako. Ali, korištenje Jadrana kao blaga (za bilo koga) može funkcionirati smo u stabilnosti i sigurnosti, a tu su onda geostrateška pitanja neminovna. Zato je suvremene geostrateške aspekte Jadranske regije nužno barem naznačiti:

1 – Podsjetimo se ponajprije nekih povijesnih aspekata: Jadran je tako klasično poprište borbe za «drugu obalu», koja je u mnogome atraktivnija od one talijanske, a osim toga otvara i put prema kopnenom zaleđu (Balkan). Romani su zato uvijek težili prema sjeveroistočnoj i istočnoj obali Jadrana (u popularnim gledanjima to je sve «istočna obala»). doživjevši konačni poraz u Drugom i poslije Drugog svjetskog rata. Ali, taj je poraz samo onaj teritorijalni, jer su danas u tijeku prodor talijanskog kapitala, re-talijanizacija Istre, uspostavljanje na hrvatskom tlu putem kupovine nekretnina… Ta borba romanstva i slavenstva na Jadranu (a uključeni su i Albanci) traje stoljećima, i ona ne može prestati i tu ne može biti dogovora: o svemu odlučuje samo odnos snaga. Zato je lako zaključiti da je temeljni problem Jadrana postojanje

23

jedne jake regionalne sile (Italije) koja je i poslije Rima imala velike ambicije i dostignuća (Venecija, fašistička Italija), ali je na kraju (teritorijalni) gubitnik i to zato jer nije imala dovoljnu demografsku masu za naseljavanje i ukorjenjivanje vlastitih pučana na hrvatskoj zemlji.

Borba za «drugu obalu» nešto je uobičajeno u europskoj povijesti – sjetimo se samo Grčke na maloazijskoj obali, Švedske i druge obale Baltika/Rusije, englesko-francuskog stogodišnjeg rata (on je doduše vođen iz drugih razloga, ali ima i tu sastavnicu «druge obale»), odnosa Engleske i Irske, Arapa i Pirinejskog poluotoka, španjolske rekonkviste i Ceute i Mellile – da nabrojimo samo one u Europi. A svemu treba pribrojiti i interese i pritiske iz dubljeg zaleđa (Madžarska, Austrija, Srbija).

2 – Ali, za naša razmatranja važnije su prilike na prijelazu dvadesetog na dvadeset prvo stoljeće. Da bismo se upustili u razmatranje tog pitanja ponajprije se treba riješiti nekih uobičajenosti, što znači: Jadran (a u tome posebno hrvatski dio) ima određenu geostratešku ulogu i značenje, ali s time nikako ne valja pretjerivati: taj ulog i značenje su skromni i nemaju danas širi europski ili čak globalni kontekst kao nekada, nego se ograničavaju na Balkan: istina, u Hrvatskoj je predviđeno više natovskih uporišta, ali ona nisu izraz uloge Hrvatske kao nekakvih «vrata» za Aziju (što se tiče Azije, tj. azijskog Balkana, Europa ima posve druga vrata: Turska, Gruzija, Azerbajdžan, a ne Hrvatsku). Naravno, značenje Hrvatske se ne može posve zanemariti, tj. ako Hrvatska i ne predstavlja nikakva vrata za Aziju, ona je ipak nužna kao zaleđe, i to, naravno, stabilno zaleđe u funkciji pristupa azijskom Balkanu.

3 – Međutim, promotrimo najprije neke šire okvire: u tom se smislu jasno ističe činjenica da se Ruska Federacija više ne može uspostaviti na Balkanu i u Jadranskoj regiji, odnosno, ona to može (dijelom) samo politički, ali više ne i geostrateški s obzirom da Srbija nije obalna zemlja. Osim toga valja uočiti da će sve obale Jadrana (osim Crne Gore) uskoro biti u natovskim rukama, a da natovska flota može apsolutno zatvoriti Otranska vrata i blokirati crnogorsku obalu.

4 – Iako je (studeni 2007.) Crna Gora potpisala s NATO-om sporazum o provozu (koji Srbija ima već iz 2006. godine) i njezino je realno geostrateško značenje malo, osim u jednom jedinom vidu – tj. ona je zapreka za izlaz Srbije na more (luka Bar). Zbog prirodoslovnih problema (visina sedla Čakor od 1849 m prema Kosovu) Crna Gora objektivno nije neki značajniji tranzitni prostor za Kosovo, (tj. za unutrašnjost Balkana), pogotovo kada postoje daleko povoljnije mogućnosti između albanske obale i Kosova.

5 – Kada je geostrategija Jadrana u pitanju onda prvenstveno treba govoriti o Italiji, Sloveniji i Srbiji. I to zato jer Slovenija predstavlja poveznicu Italije i Madžarske, a Srbija Madžarske i Grčke, dok su Hrvatska i BiH od manje važnosti, tj. veza između Madžarske i sjevernog Jadrana preko Hrvatske ima samo sekundarno i dopunsko značenja, a BiH je u posvemašnjoj geostrateškoj i prometnoj sjeni.

Zato valja zaključiti: na Jadranu više nema geostrateške ugroze, doba geostrategije je već prošlo ili prolazi, Jadran nije ugrožen niti zbog terorizma koji se obično (i s pravom) povezuje s islamom, nego je (naš) Jadran ugrožen nečim drugim, tj. ekologijom, novim gospodarskim imperijalizmom, ugrožen je rasprodajom (ta je ugroza najvažnija), a rasprodaja može biti uvod u promjenu etničkog sastava iz čega slijedi mnogo toga. Ukratko, danas je Jadran u opasnosti da prestane biti onakav kakav je bio, što bi za Europu i svijet zaista bio veliki kulturološki gubitak.

Međutim, ovakva shvaćanja imaju i svoju pukotinu, tj. geostrateške ugroze nema danas i nema je u dogledno vrijeme, ali, povijest nije stala: naime, Ruska se Federacija u svijet vraća kao naznaka velevlasti (to će konačno i postati). A u tome je slučaju moguća obnova geostrateških opasnosti u čemu Jadran mora biti uključen.

24

Kontinentski zatvorene zemlje na Balkanu i more

Problem kontinentske zatvorenosti vrlo je star, a posebno se u tom vidu može razmatrati Srbija. U svojoj neodoljivoj težnji ka moru (crta Virovitica-Karlovac-Karlobag danas je najbolja ilustracija), Srbija ne zaboravlja tradiciju iz XIV. st. kada je ona participirala čak na tri mora – Jadranskom, Jonskom i Egejskom, da bi se uskoro nakon rasapa Dušanove države između 1355. i 1389. svela na porječje triju tokova: Velike, Južne i Zapadne Morave (uz rubni Dunav). Nestankom Turske s najvećeg dijela Balkanskog poluotoka (1878. , 1912.) i priznanjem Srbije kao države (1878.) dolazi do izražaja težnja Srbije da nekako izbije na Jadransko more. I tako uz Italiju Srbija postaje glavni akter u težnji da unutrašnjost Balkana dopre do Jadrana.

U skladu s navedenim problem odnosa Srbije i mora klasična je ilustracija nekih geopolitičkih zakonitosti i zasada kada jedno relativno jako središte moći unutar kopna logično teži da se uspostavi na moru. U tome je problem Srbije i mora bitno različit od slučaja izvornog hrvatskog etnika (regija jezgre) koji je odmah po doseljenju imao dodir s obalom, morem i otocima. Sve to ima veliko ne samo gospodarsko, nego i geopolitičko značenje, naime, primorski položaj na moru ujedno znači i participaciju na međunarodnim vodama, a to je uvijek bitan prilog razbijanju okruženja/izolacije, barem u međunarodno-pravnom smislu, ako već ne i u kontekstu mogućeg fizičkog zaprječavanja.

Srbijansko osciliranje između kopna i mora.

Za povijest Srbije – kada se radi o maritimnoj sastavnici – bitni su veliki

kontrasti između značajnih dostignuća i današnjeg konačnog neuspjeha. Zato valja promotriti evoluciju prostornog položaja Srbije (kao dinamičke kategorije, tj. promjenjive u vremenu) za razliku od smještaja (koji je samo statička kategorija).

1 – Položaj Srbije u XIV . st. u skladu je s njezinim teritorijalnim širenjem/obuhvatom i vrlo je povoljan: ona izlazi na tri mora, ima teritorijalni kopneni spoj između Jonskog i Egejskog mora, dok su jadransko i egejsko morsko pročelje važni za povezanost balkanske kopnene unutrašnjosti s morem. Srbija je, dakle, imala važne pretpostavke da postane pomorska država, jer je raspolagala i dugim morskim pročeljima važne geografske lokacije, kao i važnim unutrašnjim kopnenim putovima vrlo širokog nadregionalnog značaja, a ujedno je participirala i na važnim morima šireg sredozemnog okvira i značenja, pogotovo u odnosu na istočno Sredozemlje. Drugim riječima – neki srbijanski trgovački grad/luka mogao je svojedobno nadmašiti ulogu Dubrovnika.

Međutim, to je razdoblje bilo vrlo kratko i već do pred kosovsku bitku feudalno razdrobljena Srbija samo je kopnena zemlja svedena na tri unutrašnja porječja Morave (u što ulaze i Poibarje i Ponišavlje). I time se začelo dugo razdoblje u kojemu Srbija stalno želi riješiti pitanje maritimne participacije.

2 – Za vrijeme Osmanlija izgledalo je da bi Srbija, makar i u okviru tuđe državnosti, mogla riješiti postojeći problem. Za to su postojale i neke gospodarske pretpostavke: naime, Srbija se našla u okviru jednog velikog carstva vrlo dugih i važnih kopnenih prometnica i velikog tržišta sa znatnom pravnom sigurnošću, našla

25

se u državi koja je izlazila i na otvoreno Sredozemlje, ali i njegove zatvorenije dijelove (Egejsko more, Jadran, Crno more). Međutim, našla se i u državi koja nikako i nikada nije bila izrazitija maritimna država, te je stoga logično da su trgovinu s Levantom vodili Europljani. Osmanlije su stepski konjanički narod, njihova se osvajanja kreću kopnom, glavni su njihovi interesi u srednjoj Europi, ukratko, Turska nije pomorsko-trgovačka sila (osim kada je riječ o velikim otocima – Kreti, Rodosu i Cipru), njoj je more pljačkaška pozornica za pirate i raid-ove, ali time se ne razvija pomorstvo kao zdrava i zrela gospodarski životna orijentacija. Osim toga, nakon Lepantske bitke 1571. god. Turska više nije niti vojno-pomorska sila, a onda u XVII. st. sprema se opće rasulo (iako su još 1683. god. Turci pod Bečom), ozbiljni prodor na zapad više ne dolazi u obzir ni kopnom, a kamoli morem.

U turskom razdoblju, dakle, Srbija nema prilike za afirmaciju na moru, iako se nalazi u okviru države koja je imala više nego važne pretpostavke za pomorski razvitak. I tako će nakon neuspjeha u Balkanskim ratovima koji nisu riješili pitanje maritimne participacije u graničnom prostoru Crne Gore i Albanije - tek s prvom Jugoslavijom Srbija riješiti pitanje pristupa moru, da bi početkom XXI. st. postala LLC država konačnim razdruživanjem s Crnom Gorom (2006.), što znači da je cjelokupno srpstvo (uključujući i Republiku Srpsku) ostalo bez mora – dakle, to se tiče i same Srbije i srpstva u Hrvatskoj (krajinski prostor) i srpstva u bliskom susjedstvu Hrvatskog juga (jugoistočna Hercegovina). A isto se to tako odnosi i na Republiku Srpsku u BiH što znači da će pritisak Srba biti u zajednici s Bošnjacima usmjeren i prema luci Ploče, te je za očekivati da će kao i Federacija (Bošnjaci) i Srbi iz Republike Srpske tražiti svoje vlasničko/teritorijalno/gospodarsko uporište u toj luci.

Međutim, iako je srpstvo definitivno izgubilo more, niti perspektive Hrvatske nisu baš povoljne. Pri tome treba uočiti da je srpski gubitak u okviru nekih objektivnih geografskih/geopolitičkih odnosa što ne ništi dostojanstvo srpstva, dok je u slučaju Hrvatske to drugačije: naime, i Hrvatska će uvelike izgubiti svoje more, ali svojom voljom, htijenjem i pristankom zbog svoje državotvorne nesposobnosti, zbog vlastitog pristanka na rasprodaju, pače i uz vlastiti poticaj. I tako smo sačuvali svoj mare nostro od VII/VIII st. , a danas ga gubimo. Strašno!

Pritisci na hrvatski Jadran

STRANI USPJESI I NEUSPJESI – NAŠ JADRAN U MEĐUPROSTORU Zbog prostornog položaja Jadrana njegova je vrijednost stalna unatoč različitih

političkih i geopolitičkih promjena. Razlozi za to su trojaki: on je lociran upravo u središtu sredozemnog pročelja, duboko je uvučen u europsko kopno, i to baš prema Srednjoj Europi. Zatim, na njegovoj zapadnoj obali nalazi se stara, davnašnja i po gospodarskim mogućnostima relativno snažna demografska jezgra s dugom imperijalističkom tradicijom (Italija). I konačno – u kopnenom zaleđu jadranske sjeveroistočne i istočne obale nalaze se zemlje i narodi za koje se veza s velikim dijelom svijeta ostvaruje upravo preko njegovih obala. Misli se tu na Austriju, Madžarsku i Srbiju koje svoja životna težišta imaju u daljem i dubljem kopnenom zaleđu, ali koje razumljivo teže i obalskim pročeljima zbog upotpunjavanja svoje državne/geopolitičke slike ostvarenjem jedinstva Hinterland – primorje. Upravo u tom

26

trojstvu treba tražiti ishodište dugotrajnog problema Jadrana na mjestu tako blizom Srednjoj Europi, uz otvorenost prema Levantu/orijentu/Sueskom prokopu, a ujedno i balkanskom zaleđu, te je logično da je s tako različitim interesima na njegovim obalama Jadran prostor velikih problema.

Iako se u slučaju, kada je riječ o pritisku na hrvatski Jadran, najčešće misli na talijansku sastavnicu «druge obale» – isto tako treba voditi računa i o pritiscima iz vlastitog balkanskog zaleđa. Važno je uočiti da se u oba slučaja – i onom talijanskom i onom balkanskom – smjenjuju posve kontrastne situacije, tj. razdoblja velikih uspjeha ali i konačnih poraza, za koje ćemo na kraju vidjeti da, nažalost, i nisu konačna.

Što se tiče talijanske strane maksimalni su uspjesi iz rimskog i mletačkog razdoblja (do 1797.) kada je Jadran pretvoren u romanski mare nostro i kada je on samo Venecijanski zaljev, da bi sve u relativno novije doba kulminiralo Londonskim ugovorom iz 1915. god. kojim je najveći dio novog Jadrana (i obale i otoka) trebao pripasti Italiji.

Međutim, i talijanski je konačni poraz isto tako impresivan – definiran je u Drugom svjetskom ratu (1943. god. i kasnije) tako da je Hrvatska stekla svu svoju obalu i otoke, čak i Palagružu, koja je talijanskoj obali bliža nego našoj. Ali, nažalost, to nije kraj priče jer najnovijom rasprodajom Hrvatske talijanski kapital (a to je – Italija, zar ne!) opet prodire na «drugu obalu» s razlikom da je danas taj prodor mnogo dublji, sveobuhvatniji i neće ga biti moguće zaustaviti/ispraviti.

A što se balkanske strane tiče – najveći je uspjeh postigla Srbija s prvom Jugoslavijom kada je preko Hrvatske i Crne Gore Jugoslaviji pripao i najveći dio sjeveroistočne obale Jadrana. A onda – isto tako kao i u slučaju Venecije/Italije - Srbija početkom 1990-tih godina gubitkom i Hrvatske gubi i more, da bi ga definitivno izgubila razdruživanjem Crne Gore 2006. godine. I zato, budući da su talijanska presizanja na Jadranu dobro poznata kao opće mjesto (naročito Londonski sporazum iz 1915. god.) pozornost će se više usmjeriti na presizanja iz Srbije, ili na ona srpska iz vremena krajinske pobune i Domovinskog rata.

Nastojanja onih središta moći s obje obale Jadrana koja svoje inicijalne životne politogenetske regije jezgre imaju u unutrašnjosti kopna da se: 1) probiju do mora što je jedna od temeljnih geopolitičkih zakonitosti koja vrijedi uvijek i svugdje, 2) uspostave svoju prisutnost i opstojnost na obali/otocima s posljedicom 3) usredotočenosti života ne samo na neposrednoj vlastitoj, nego i na suprotnoj obali – predstavljaju temeljni geopolitički odnos između kopna i morskih pročelja. Ona su oduvijek bila pod osvajačkim, demografskim i uopće životnim pritiskom iz zaleđa (Hinterland) – zato bi se veliki dio i naše, ali drugih povijesti u Europi (navlastito one ruske) mogao napisati kao odnos zaleđa i morskih pročelja.

Za sjeveroistočnu (dakle nikako istočnu) obalu Jadrana od Tršćanskog zaljeva do ušća Drima to vrijedi kroz vrlo dugo razdoblje: i rimska moć na Apeninskom poluotoku širi se kopnenim i morskim putem na «drugu obalu», i kasnija slavenska moć iz kopnenog zaleđa također se širi, ili izvorno (Hrvati) uspostavlja u primorju ili nastoji prodrijeti prema moru. U ranom srednjem vijeku konačno će se na sjeveroistočnoj obali i otocima uspostaviti prvenstveno Hrvati i tako počinje višestoljetno hrvanje romanstva i slavenstva na Jadranu koje traje i danas i koje polako ide prema svojoj konačnici, a može se ne samo naslutiti, nego i pročitati ovako: slavenstvo se uvijek uspješno odupiralo: Slovenija je u tome definitivno uspjela, jer je prodor Talijana na njezinu obalu i neposredno zaleđe danas posvema zaustavljen s osnivanjem današnje slovenske države. Postoje mogućnosti kada će se prodoru talijanskog kapitala suprotstaviti i Crna Gora (ali ne i onog ruskog).

27

Preostaje, dakle, još problem Hrvatske i hrvatstva na obali i otocima, a tu su naše etničke, gospodarske, državničke/geopolitičke mogućnosti održanja najslabije: očekivani prodor talijanskog kapitala i kupovanje nekretnina uz fizičko naseljavanje dovest će (i već dovodi) u pitanje našu opstojnost na Jadranu, a sve to u uvjetima dok, kao, imamo svoju državu pri čemu valja uočiti da nam se osporavaju i naša međunarodno priznata i neprijeporna prava koja, izgleda, ne možemo ostvariti (proglašenje ZERP-a).

POVIJESNE I SUVREMENE PRILIKE BITNO SE RAZLIKUJU

Nekada romanizacija nije mogla demografski prevladati na našim obalama/otocima, jer uza svu svoju vlast nije imala dovoljnu demografsku masu, ili se smatralo da ona i nije potrebna: prevladavali su uvijek šćavi. Osim toga, za prevladavanje romanstva nije u nas postojala odgovarajuća unutrašnja podrška, nego samo otpor. Međutim – danas je situacija bitno drugačija: prodor je moguć putem talijanskog kapitala i kupovanja nekretnina kao i fizičkog naseljavanja, a sve u uvjetima u kojima unutrašnji otpor praktički i ne postoji, štoviše, neki dijelovi naše obale više su nego otvoreni i više nego dobro dočekuju novu romanizaciju (Istra). Ugrožavanje, dakle, hrvatskog Jadrana u povijesti pa sve do danas bilo je samo izvana i protiv našeg htijenja i uz naš otpor neizmjerno jačima. Ali, danas rasprodaje se sve s našom voljom, ugrožavanje ide iznutra od nas samih, čak i uz naš poticaj i angažman (teza: «Prodati sve što vrijedi!»), povijest se, dakle, obrnula i to na našu štetu, a za to smo sami krivi u uvjetima kada imamo državu, koja zapravo nije ništa drugo nego poslušnička «slamka među vihorove». Nitko se (do danas) nije uspio dočepati hrvatskog mora jer ga nije uspio trajno naseliti niti uspostaviti trajno vlasništvo nad nekretninama. Ali, danas će naročito ovo drugo – najvjerojatnije uspjeti, makar i djelomično, i mare nostrum bit će to hrvatski samo u ograničenom smislu. Rasprodati će se bašćina, a za to je kriva Hrvatska država jer nije na vrijeme shvatila da obalnim ili otočnim pučanima treba omogućiti egzistenciju (zbog koje su oni prisiljeni na prodaju) i nije omogućila i težila što jačem naseljavanju obalske i otočke zone. ODNOS HRVATSKOG PRIMORJA SA ZALEĐEM – POVIJESNI I SUVREMENI PROBLEM

Odnos Hrvatskog primorja (prostor između Savudrijske vale i rta Oštra na Prevlaci) i njegovog zaleđa kroz povijest svakako treba promatrati u okviru određenih pritisaka – tako je obalski prostor s otocima uvijek osjećao demografski pritisak iz zaleđa. Međutim, taj pritisak kroz povijest nije bio uvijek poguban, jer je i zaleđe bilo pretežno hrvatsko. Upravo zbog tog i takvog zaleđa Hrvati su se uspostavili i održali na obali i otocima. U zaleđu je bilo i Srba, ali se oni, iako su se dijelom etablirali i u Pozrmanju, Ravnim kotarima i zaleđu Dubrovnika, nisu nikada ostvarili kao pravi mediteranski/obalski čimbenik. Od XV. st. počinje jači strani političko/osvajački pritisak iz zaleđa (Osmanlije), ali niti on nije ostavio demografskog traga na primorju. Kako niti starija velikosrpska ideja nije doživjela oživotvorenje ostaje kraj XX. i početak XXI. st. kao razdoblje izrazitih problema Hrvatskog primorja u odnosu na zaleđe i u taj se kontekst uključuje i današnji problem Ploča kao klasični primjer: kopneno zaleđe (Bošnjaci, ali uskoro sigurno i Srbi) traži uporište na obali što je ujedno i traženje baze da se koridorom kroz hrvatsko unutrašnje i teritorijalno more,

28

između hrvatskih otoka i kroz hrvatski ekološko-ribolovni pojas – dopre do otvorenog mora.

Supostojanje primorskog pojasa i zaleđa može biti i prokletstvo i blagoslov: ako se radi o nečijem posezanju onda j eto prokletstvo, ako je u pitanju korisnost veza s neposrednim i naročito dubljim zaleđem – onda je blagoslov. A kada je riječ o odnosu Hrvatskog primorja i zaleđa na prijelazu XX./XXI. st. onda je riječ i o jednom i o drugom. A kako se snaći u tome naputak je jednostavan: sa zaleđem Primorje se ne mora oduševljavati, ali ga mora htjeti i znati iskoristiti i u tome je iskustvu starog Dubrovnika više nego korisno.

Kada je u pitanju problem novijeg/najnovijeg pritiska iz zaleđa na naš Jadran treba naglasiti da se radi o četiri problema: 1. pritisak sa strane Slovenije (koji povijesno nije postojao zbog čega je apsolutni novum u odnosu na hrvatski Jadran), zatim 2. iz dijela bivše tzv. «krajine», 3. iz bosansko-hercegovačkog zaleđa prema Pločama i 4. prema Prevlaci. Među nabrojenima najteži je bio onaj kratkotrajni iz tzv. «krajine», ali je on zapravo bio najmanje važan, jer je jasno da nije mogao uspjeti. Opasniji su zato oni drugi, tj. slovenski pritisak prema Savudrijskoj vali i Istri i naročito, naročito, onaj iz bosansko-hercegovačkog zaleđa prema Pločama – oba su pritiska trajna i sa zamašitim zahtjevima, bilo teritorijalnim, bilo onima koji na račun Hrvatske traže određena «prava», zapravo privilegije, kojima se potire hrvatski suverenitet i negiraju njezine naravne gospodarske prednosti. Problem je, dakle, izrazitiji na Hrvatskom jugu gdje uočavamo dvije važne osobine: prvo, nepovoljna je osobina da je širina obalske zone idući od delte Neretve na jugoistok vrlo mala tako da je geostrateški zapravo zenamariva – slobodnije rečeno – na pojedine dijelove morske obale može se, takorekuć, nabaciti kamenom. I – drugo - povoljno je da se u zaleđu nalazi izraziti hrvatski etnikum (osim u slučaju Republike Srpske na krajnjem jugoistoku) i iz te činjenice slijedi važan zaključak: sudbina našeg južnog primorja uvelike ovisio opstojnosti Hrvata u zaleđu. Oni čine sigurnosno/geopolitičko zaleđe Hrvatske. I sada je glavno pitanje hoće li se Hrvati u zaleđu održati? Bošnjaci su već ranije dobro shvatili to pitanje i zato je pokušaj zatora hrvatstva u BiH na djelu. Toliko s jedne strane, a s druge strane službena Hrvatska uopće nije shvatila ulogu hrvatskog zaleđa u BiH i nije shvatila da obranom hrvatstva u BiH (naročito u zapadnoj i istočnoj Hercegovini) štiti samu sebe! Napuštanje podrške Hrvatima u BiH teška je politička i geopolitička pogreška. Proces pokušaja zatora hrvatstva u jadranskom zaleđu sigurno je najvažniji negativni proces u odnosu na hrvatstvo uopće. Ako Bošnjaci likvidiraju hrvatstvo u zaleđu lakše će se dokopati i obale, i to je smisao bošnjačkog pritiska. A ta tendencija potječe još iz doba Domovinskog rata kao i rata Hrvata u BiH s Armijom BiH kojoj je u procesu nastojanja oko prodora prema Stonu, ušću Neretve, Neumu i Pločama (akcija «Neretva 93.») pomagala i vojska Republike Srpske. Zov mora da je neodoljiv: i kroz povijest i u današnjici svi su se napopastili na hrvatsko more. Kako Bošnjaci nisu u potpunosti uspjeli niti u Brčkom, a logično su odustali (jer su morali) i od Podrinja koje je gospodarski-prometno nevažno, a demografski više nije islamsko i gdje više nemaju što tražiti - glavni je interes usmjeren prema moru.

29

Zemljovidi kao kriteriji za prosudbu stvarnih odnosa ZEMLJOVID 1 JADRANSKA REGIJA

1 – a) (1) – Prostor Središnje južne Europe

b) Europska Turska koja samo fizičko-geografski (zbog svog smještaja) pripada «Europi», tj. točnije – europskom kontinentu

2 – (2) – Jadran kao središnja poveznica zapadnog i istočnog dijela Središnje južne Europe, mjesto sve važnijeg i životno povezanijeg težišta. 3 – Države ili njihovi dijelovi koji pripadaju Jadranskoj regiji. Ovaj prostor postaje sve važniji zbog uspostavljanja Jadranske euroregije (2006.) koja predstavlja novu dodatnu mogućnost za prodor talijanskog kapitala na «drugu obalu» 4 – Države koje nisu dio Jadranske regije, ali su za prostor Jadrana bitno zainteresirane

30

31

ZEMLJOVID 1a POLOŽAJ SREDIŠNJE JUŽNE EUROPE U KONTEKSTU EUROPSKE ZEMLJOPISNE PODJELE

Jugoistočna Europa nalazi se na jugoistoku Europe, dok je neargumentirana

tzv. „jugoistočna Europa“ dio Središnje južne Europe. U složenim životnim odnosima logično je i nužno da pojave i procesi budu

odgovarajuće označeni/imenovani kako bi bili prepoznatljivi i prikladni za trajno korištenje – to je zahtjev sukladnosti između životne zbilje i odgovarajućih pojmova koji tu zbilju odražavaju. A kada je riječ o smještaju/položaju određenih prostora na globusu, onda sve mora biti u skladu sa zemljopisnim koordinatama/stranama svijeta i položajem/lokacijom kao vidom prostornih odnosa. Kako bi se ostvarilo odgovarajuće razumijevanje stvari, zemljopisni pojmovi najrazličitije vrste moraju biti precizni i utemeljeni u stvarnosti, što im daje dignitet objektivnosti i čini ih prihvatljivim i životnim.

Međutim, pri svemu tome moguće su i voluntarističke proizvoljnosti uz iskazivanje veliko-državnih i geopolitičkih interesa, čime se objektivna stvarnost zanemaruje. U skupinu takvih nesklapnosti ubraja se i tzv. „jugoistočna Europa“, locirana uglavnom na Balkanu i Balkanskom poluotoku, što je jedino moguće ako se u Europu ne ubroje ni Ruska Federacija, Ukrajina, Bjelarus, Moldova, Gruzija i

Armenija – a to, naravno, nije moguće. Zato je politički/geopolitički pojam tzv. jugoistočne Europe“ životno posve neprimjeren, pri čemu ima i laiku lako uočljivih apsurda. Naime, uvidom u priloženi zemljovid lako je uočiti da se tzv. jugoistočna Europa nalazi na jugozapadu (sic!) od Istoka i istoka koje je shvaćanje, dakako, jedino moguće i jedino prihvatljivo samo u ustanovama malo zatvorenijeg tipa. Zato je položaj „jugoistočne Europe“ i sam njezin naziv na mjestu na kojem se ona locira posve neprimjeren i neprihvatljiv u bilo kojem intelektualnom pristupu.

Kada se govori o smještaju Hrvatske (što je samo opisno i statistička kategorija) dakle, ne ujedno i o položaju, logično se očekuje odgovor na pitanje: gdje se ta Hrvatska nalazi u odnosima na strane svijeta i okolna kopna i mora. Odgovor na to pitanje leži u okviru nekih statičkih prirodoslovnih sadržaja (dok bi govor o položaju uzimao u obzir neke dinamičke i društvene čimbenike). Danas se u politici (a nažalost i u onoj površnoj i neznalačkoj „politologiji“) Hrvatska definira kao država nekakve „jugoistočne Europe“. To je, naravno, obična budalaština, ali dobro primjerena i nestručnjacima (ponekad i „stručnjacima“) i politici. Za razliku, lako je pokazati da je Hrvatska smještena u Središnjoj južnoj Europi, i to bez i najmanje sumnje ili dvoumljenja.

1 – (1) – Najveći dio Portugala do rijeke Douro i dio Španjolske smješten je u jugozapadnoj Europi. Ali, uzimajući u obzir državne granice i čitavi Portugal i Španjolsku može se smatrati za jugozapadnu Europu. (SW)

2 – (2) – Budući da je zemljopisna (i ne samo zemljopisna) međa između Europe i Azije locirana na Uralu, zatim na nekoj spojnici Urala i Kaspijskog jezera (u tome i najlogičnije na rusko-kazahtanskoj državnoj granici) i potom na Kavkazu i Crnom moru, kao i na granici Europske Turske s Grčkom i Bugarskom – logično je da je u međuprostoru Crno i Azovsko more – rusko/kazahstanska granica - Kaspijsko jezero i Kavkaz smještena Jugoistočna Europa (SE). Gruzija i Armenija još pripadaju Europi, ali nikako ne i Azerbajdžan i Turska.

3 – (3) – Za definiciju smještaja Hrvatske treba uočiti postojanje južnog europskog primorskog pročelja između Portugala i rusko-kazahstanske granice: Hrvatska očito participira na tom prostoru (dio europskog juga) i to upravo u njegovom središtu. što su dvije ključne odrednice u definiciji smještaja Hrvatske.

4 – a - (I) – K, S – Zapadni dio južnog europskog pročelja izdvaja se kao zapadno Sredozemlje (I). U određenju smještaja Središnje južne Europe zbog političkih razloga Korzika (K) je shvaćena kao dio zapadne, a Sardinija (S) kao dio Središnje južne Europe.

b – (II) - kartografski/prostorno očit je smještaj Hrvatske: ona se nalazi na južnom europskom primorskom pročelju, i to upravo u njegovom središtu, dakle, ona je država Središnje južne Europe, što uključuje i njezinu srednjeeuropsku i mediteransku sastavnicu, uz dodirni smještaj prema Balkanu s odgovoarajućim povijesnim/civiliziacijskim/geopolitičkim utjecajima. Kao što je na zemljovidu označeno, tu su još i Balkanski poluotok i njegovi rubovi, zatim Italija i Jadransko more kao međusobna poveznica. Na moru ovom kopnenom dijelu odgovara središnje Sredozemlje (II).

Ali, ako se Hrvatsku baš želi dovesti u neki jugoistočni kontekst, onda je točno samo to da bi se pojam „Hrvatske na jugoistoku“ mogao odnositi samo na prostor Mitteleurope (ME), ali i to s nategom, jer je Hrvatska (i dio BiH) smještena zapravo samo južno od Srednje Europe, dok su zaista na jugoistoku: dio BiH, Srbija, Rumunjska, Crna Gora, Kosovo, Albanija, Bugarska, Grčka i Europska Turska. Zato je definicija smještaja tzv. jugoistočne Europe na posve krivoj lokaciji stvar politikanskog i pretencioznog neznaja i time se ne treba baviti osim u jednom vidu, a

32

taj ima itekakvu težinu i krije ozbiljen opasnosti. Naime, teško je vjerovati da oni koji ne vide i ne razumiju tako jendostavno stvari – zaista onda razumiju i vide i mnogo toga drugoga. Ostaje nam još samo da odgovorimo: pa gdje je onda ta jugoistčna Europa? A to je barem jasno – ona je na jugoistoku De Gaullove jedinstvene Europe („od Atlantika do Urala“), a i gdje bi bila drugdje, zar ne? (II)

c – (III) – istočnije je smješteno Istočno Sredozemlje (III zatvoreni dio, i IIIa – otvoreni dio).

d – prostor Mitteleurope (shematizirano) – smještaj između europskog sjevera, juga, zapada i istoka posve opravdava taj naziv i jedan je od zaloga općeciviliziacijske razvijenosti Europe.

5 – (4) – Iako se tzv. Europska Turska nalazi na Balkanskom poluotoku/europskom kopnu, ona se ne može pribrojiti Europi, iako je po prirodoslovnom smještaju i taj prostor dio Središnje južne Europe.

6 – a) Središnja južna Europa jedan je od najvažnijih prostora koji povezuju Aziju s ostalom Europom (a), dok je

b) Jadran u kategoriji važnih europskih morskih poveznica (b). 7 - Budući da se Središnja južna Europa obično povezuje s pojmom

Balkanskog poluotoka i Balkana (Južni Balkan) treba barem spomenuti da u Europi u povijesnom smislu postoji tzv. Sjeverni Balkan sa sličnim povijesnim, političkim/geopolitičkim problemima, kao i Južni Balkan (klasični Balkan).

8 – „Sjeveroistočna Europa“ (!). Ako se Hrvatska i Balkanski poluotok definiraju kao „jugoistočna Europa“, onda su dosljedno tome Švedska i Finska smještene u „sjeveroistočnoj Europi“ (!). A one to, očito, nisu, i to zato jer se sjeveroistočna Europa nalazi na sjeveroistoku Europe, a ne u Švedskoj u Finskoj.

9 – Naša regija može imati neku jugoistočnu odrednicu samo u odnosu na srednju Europu, ona zaista dijelom jest jugoistočno od Srednje Europe. Ali ta jugoistočnost nikako ne može značiti da je riječ o „jugoistočnoj Europi“.

10 – a) Bez obzira na bilo kakav zemljopisni sastav Europe i položaj njezinih dijelova – svi se slažu da su Ruska Federacija (ali i Bjelarus i Ukrajina) europski zemljopisni istok, a ujedno i geopolitički Istok, što znači

b) da se tzv. jugoistočna Europa (II) u odnosu na spomenuti istok/Istok nalazi na jugozapadu (SW), a to je apsurd koji nalaže da se o tom problemu (i to iz pristojnosti kako ne bi pale preteške riječi) više ne raspravlja.

33

34

ZEMLJOVID 2 GEOGRAFSKI POLOŽAJ JADRANA

Europski je kontinent u svakom slučaju najmaritimniji kontinent jer se sastoji

od izrazite interpenetracije kopna i mora. Među europskim zaljevima tri su najvažnija: Baltičko-finski, crnomorski i jadranski 1 – a) (1) – Baltička uvučenost u kopno koja Rusiju otvara Zapadu, ali

b) (?) ne više od toga – tuda se, naime, ne prodire u Aziju 2 – a) (2) – Crnomorska uvučenost s ušćem Dunava isto tako ne vodi «nikuda» (sve

do novog energetskog značenja azijskog Balkana) b) značenje Crnog mora nije bitnije intenzivirala niti činjenica da se tu ulijeva Dunav

3 – Jadranska uvučenost i sjeverni Jadran kao životna spojnica a) pristup iz doline rijeke Po (a) b) iz Panonije (b) c) iz prekoalpskog prostora (prijevoj Brenner 1372 m), i d) iz istočnog Sredozemlja i Sueskog prokopa

ZEMLJOVID 3 SUVREMENA GEOSTRATEGIJA JADRANSKE REGIJE

1 – a) Postojeće ili najvjerojatnije buduće članice NATO-a. Njihov prostorni

raspored je takav da gotovo u potpunosti okružuju balkansku «crnu rupu» b) A, B – zbog postojanja natovskih država, akvatoriji Jadranskog i Egejskog

mora pretvoreni su u natovska «jezera» što u Europi vrijedi još samo za Sjeverno more

2 – Neutralne države, koje bez obzira na svoj status ulaze u okvir natovske geostrategije po kojoj ih NATO mora braniti zbog vlastitih interesa

35

3 – Članstvo Italije i Grčke (a uskoro i Albanije) osigurava NATO-u apsolutnu kontrolu Otrantskih vrata 4 – Od osam uporišta različite namjene koje Hrvatska namjerava staviti na raspolaganje NATO-u za različite svrhe čak ih je pet locirano u Jadranskoj regiji (Pula, Zadar, Benkovac, Zemunik i Split) 5 – Natovski prekid u okruženju balkanske «crne rupe» za sada još predstavlja Crna Gora. Međutim, u tom se slučaju okruženje može zatvoriti natovskom flotom 6 – S, CG – Države (Srbija i Crna Gora) koje nisu članice NATO-a, ali s njim imaju sporazume o tranzitu što je izuzetno važno kada je u pitanju Srbija 7 – a) – (1) - Glavni geostrateški pravci povezuju Madžarsku preko Slovenije s Italijom

b) – (1a) – Povezno značenje Hrvatske između Madžarske i Italije je relativno malo, a u BiH posve izostaje

c) – (2) – Povezanost Madžarske preko Srbije s Grčkom 8 – Uloga i važnost hrvatske i albanske obale kao tranzitnog/pristupnog prostora prema unutrašnjosti Balkana 9 – Iako ne pripada Jadranskog regiji nužno je prikazati i rumunjsko-bugarsku obalu kao novo geostrateško pročelje NATO-a prema istoku i to zato jer se o dijelovima Jadranske regije često govori kao o nekakvim «vratima Azije», što je natega. Ako se o Balkanskom poluotoku i Balkanu može govoriti u kontekstu pristupa Aziji – onda taj prostor ne predstavlja vrata, nego pozadinu/zaleđe koja mora biti stabilna. Na rumunjsko-bugarsku obalu preseljavaju se vojne baze iz Njemačke sa svrhom osiguranja prisutnosti i veza s azijskim Balkanom (a.B.) 10 – Balkanska «crna rupa» - to je politički još nedefinirani i nedovršeni prostor što naročito vrijedi za BiH koja je međunarodni protektorat, dok se Srbija zbog još uvijek živog i aktivnog radikalskog ekstremizma koji uključuje i teritorijalna posezanja, ne može ubrojiti u normalne europske države 11 – Moguća krizna žarišta na Balkanu 2007./2008. god. (sjeverozapadni i dio zapadne Makedonije, Kosovo, Sandžak). Zbog toga novo natovsko uporište na Kosovu, (2007.), ima veliko sigurnosno značenje 12 – Moldova – država koja također naginje Zapadu za što danas nema nikakvih uvjeta 13 – Istok (Ukrajina) koji naginje Zapadu, ali što je još daleko od realizacije

36

37

ZEMLJOVID 4 JADRANSKA REGIJA I LLC DRŽAVE

1 – Granica Europe i Azije 2 – Stare LLC (Land Locked Countries) prije političkih promjena 1990-tih godina 3 – Nove LLC. Novim statusom smještaja i položaja naročito je u odnosu na Jadran pogođena Srbija nakon što je u prvoj i drugoj Jugoslaviji riješila pitanje svoje jadranske participacije, iako ne izravno, nego preko Slovenije, Hrvatske, BiH, i Crne Gore 4 – (GHD) – Geografski hendikepirane države su one koje imaju vlastiti pristup moru, ali je on gospodarski nepovoljan, a geostrateški može biti upitan (dakako, ne u slučaju odnosa Hrvatske i BiH) 5 – Izlaz/ulaz LLC u odnosu na more:

a) Srbija može u odnosu na Jadran koristiti i Sloveniju (a), Hrvatsku (b), BiH (c) i Crnu Goru (d)

b) Kosovo ima mogući izlaz/ulaz bilo preko Crne Gore ili Albanije (1, 2), a c) Makedonija preko Albanije (3)

6 – Za Srbiju, Kosovo i Makedoniju postoji mogućnost korištenja Soluna tako da te države uživaju određeno dvojstvo, ali ti se pravci ne tiču Jadrana, nego Soluna, a time istočnog Sredozemlja i Sueskog prokopa

ZEMLJOVID 4a SREDIŠNJI POLOŽAJ SRBIJE NA BALKANSKOM POLUOTKU – ODNOS PREMA OKOLNIM MORIMA

Očito je da prostorni položaj neke inicijalne regije jezgre, države ili neke

naddržavne organizacije može bitno utjecati ne samo na njezinu povijesnu sudbinu, nego i suvremene mogućnosti i probleme – to lako uočavaju svi oni kojima je blisko shvaćanje prostorne kulture kao jednog od oblika snalaženja u složenoj životnoj stvarnosti. A posebno je to vidljivo u slučaju lokacije na Balkanskom poluotoku i naročito Balkanu, što u naglašenom smislu vrijedi za Srbiju.

Budući da je ovaj prilog orijentiran prema pitanjima odnosa spram mora – treba uočiti jednu bitnu sastavnicu geoprometnog i geopolitičkog položaja Srbije: Srbija je locirana u središtu Balkanskog poluotoka/Balkana što, istina, otvara velike životne mogućosti, ali uz korekciju da Srbija nigdje ne dohvaća ključne rubne prostore važne za životnu afirmaciju: tako ne dohvaća niti najvažnije dijelove (središnje) Panonije, niti jadranskog, solunskog i podunavskog/crnomorskog pročelja. Srbija, dakle, ima središte velikog provoznog značenja, ali joj izmiču životno važni primorski rubovi, što znači da u životnim ograničenjima Srbije naročito valja uočiti činjenicu kako je ona uvelike osujećena upravo u pristupu okolnim morima (bilo zbog

38

relativno znatnih udaljenosti, reljefnih prepreka i naročito, naročito drugih snažnih etnikuma koji su onemogućavali pristup Srbije do mora). Najveće mogućnosti da se to postigne postojale su u doba Dušanovog carstva (14.st.), kao i za vrijeme Osmanlija, što se, međutim, nije moglo realizirati: Dušanovo je razdoblje bilo prekratko, a Osmanlije kao stepski/konjanički/kontinentalni narod, slabo su se snalazili na moru za koje i nisu imali pravog i posebnog interesa. Tako je lako uočiti da su pokušaji prodora prema Srednjoj Europi uvijek išli preko kopna, a nikako ne i morem.

1 – Međa i granica Balkanskog poluotoka kao fizičko-geografskog pojma (što nije povezano s osobinama klasičnog Balkana i balkanizacije) - tako da je i Hrvatska, koja je geopolitički i civilizacijski dio Srednje Europe i Sredozemlja također znatnim dijelom i izrazita država Balkanskog poluotoka.

2 – Srbija koja je u različitim razdobljima obuhvaća ne samo tzv. Užu Srbiju nego i Vojvodinu, Kosovo i sjevernu Makedoniju (Stara Srbija).

3 – Središnji položaj Srbije na Balkanskom poluotoku maksimalno je izražen između Panonije/Mitteleurope (1), egejskog prostora (2), carigradskih Tjesnaca (3), crnomorskog bazena (4) i Jadrana (5), što samo po sebi naglašava međunarodni interes za Srbiju kao etapnog posrednika između Europe i Azije.

4 – a) a, b, c – nepovoljna je osobina za Srbiju da nikada nije riješila problem svoje maritimne participacije, iako je u doba Dušanove države i kasnije za Osmanlija imala za to vrlo povoljne mogućnosti s obzirom na izuzetnu dužinu primorja svojih posjeda, nego je uvijek ostala samo zaleđe iza nesavladivih barijera: (a) – grčke, (b) – hrvatsko-crnogorsko-albansko-muslimanske, (c) – bugarske

b) naročito je važna barijera prema Jadranu (5) s obzirom da je Velika Srbija imala trajnu težnju širenja upravo prema zapadnim stranama prema kojima se srpski etnikum širio u doba Osmanlija, u čemu je srpstvo teritorijalni dobitnik. Srbija je, dakle, kroz povijest ostala kopneno zatvorena/blokirana država (LLC - Land Locked Country), što je definitivno potvrđeno nakon raspada druge Jugoslavije. U osvajačkom ratu 1990ih godina Velika je Srbija računala na najvći dio hrvatske obale, jer je izgledalo logično da se Republika Srpska u BiH spoji s tzv. krajinom u Hrvatskoj, a ova bi negdje u prostoru između Zadra i Šibenika morala izbiti na more.

c) (d) – otvorenost Dunavom prema Crnom moru nije u povijesti imala veliko značenje jer Dunav nije vodio nikuda.

39

ZEMLJOVID 5 POVIJESNI PRITISCI NA HRVATSKI JADRAN

1 – Današnje državne granice. Nisu prikazane međusobne granice u okviru tzv. zapadnog Balkana čime se sasvim logično i razumno (i s gorčinom) sugerira mogućnost buduće Balkanije. Nju jedino može spriječiti što skoriji ulazak Hrvatske u NATO i Euniju, ali i to samo privremeno, budući da će se na kraju – svi naći u tim organizacijama 2 – (1) – Za odnos prema sjeveroistočnoj i istočnoj obali Jadrana važno je uočiti talijanska geopolitička kliješta – Neptunov trozub – a), b), c)

a) – Za širenje na «drugu obalu» važan je kopneni kontinuitet na sjevernom Jadranu između sjeverne Italije i slavenskih prostora. Ovakav kontinuitet olakšava svaki prodor i naseljavanje, a olakšava i veze s ostalim dijelovima Apeninskog

40

poluotoka i to sve u uvjetima u kojima se moralo razviti jedno veliko posredničko trgovačko/životno središte između početka/završetka plovnog puta (Venecija) i prekoalpskih prijevoja (Brenner 1372 m). U posebno je teškom položaju bila Istra, budući da je izložena i germanskom pritisku, ali ta germanska sastavnica na sjeveru nije mogla trajno uspjeti: ona nema ni demografski broj, nema niti teritorijalni etnički kontinuitet, a pogotovo nema primorsku/pomorsku komponentu bez koje se na Sredozemlju ne može uspjeti. Zbog snage mletačkog i germanskog utjecaja, ali i gorske prečage koju čini Učka (1394 m) Madžari se nisu uspjeli etablirati zapadnije od riječkog prostora b) – Stalni i logični interes za «drugu obalu» i relativna blizina talijanskog juga obali Balkanskog poluotoka, kao i nužnost kontrole Otranskih vrata uvjetuju i drugi krak Neptunovog trozuba. Zbog morskog prekida ovdje se teže stalno i djelotvorno uspostaviti, ali je i tu pritisak neminovan c) – Ostaje i treći krak trozuba logično usmjeren prema središtu između navedenih rubnih interesa (Zadar). Takav je položaj logičan baš zato što je središnji, ali to nije jedina prednost: naime, Zadar ima i važno agrarno zaleđe koje je nekada oživotvorivalo regije jezgre stare izvorne hrvatske državnosti (Ravni kotari). Talijanski pritisak na Jadranu nije se mogao u potpunosti ostvariti, odnosno bio je znatno ublažen činjenicom da Talijan nisu imali dovoljnu demografsku masu za intenzivnije naseljavanje (osim u Istri i Zadru), i da zbog odnosa snaga poslije Prvog svjetskog rata (unatoč Londonskom sporazumu iz 1915. god.) nije omogućeno da se ostvare sve talijanske ambicije, budući da se u europskom koncertu velikih sila ipak nije povoljno gledalo na imperijalističko jačanje Italije. Zanimljivo je da Talijani nisu uspjeli ovladati čak niti vanjskim otocima (Jabuka, Svetac, Biševo, Vis, Sušac, Lastovo, Palagruža) koji su po položaju logično prvi na osvajačkom udaru. Pored toga za naš je Jadran bila pogodna i činjenica da se Genova kao drugo veliko mediteransko trgovačko uporište - također sa širim zaleđem u alpskom/prekoalpskom prostoru – nije nalazilo na Jadranu, nego posvema izvan njega, a ujedno i izolirano od Jadrana Apeninskim poluotokom. Istina, godine 1298. dolazi do sukoba mletačkog i genoveškog brodovlja kod Korčule, ali prisutnost Genove na Jadranu nije poseban problem, naime, Genova i Venecija su ozbiljni konkurenti samo na Levantu

3 – (2) Turski/bosanski ejalet (oko 1606. god.) - dugotrajna osmanlijska vladavina u balkanskom zaleđu koja je dijelom izbila i na obalu (širi prostor ušća Neretve, pa sve do Splita uz iznimku Omiša, stanje 1606.) uopće nije imalo neko veće značenje u smislu osmanlijskog/primorskog/pomorskog kompleksa, dok je trgovačke funkcije za obalu i zaleđe vršila Dubrovačka republika. Osmanlijski pritisak nije, dakle, imao primorsko/pomorsko značenje i posljedice, tu nisu nastale nikakve turske luke, iako je participacija na obali uz vladavinu u zaleđu pružala velike životne/trgovačke mogućnosti kao i priliku za osmanlijsko/muslimansko naseljavanje. Turska jednostavno nije bila pomorska zemlja, turska osvajanja prema zapadu išla su prvenstveno kopnom (prodori i u kopnene prostore zaleđa sjevernog Jadrana), a pogotovo Turska nije pomorska sila poslije poraza u Lepantskoj bitci 1571. god. Na moru, dakle, vladaju Venecija i Dubrovnik, a ovaj u trgovačkom smislu još i u balkanskom zaleđu. 4 – a) (3) Teritorij Dubrovačke republike

b) Balkan u okviru dubrovačkog trgovačkog zaleđa c) alpski i prekoalpski prostor Venecije kao njezino zaleđe

41

5 – (4) – Od 1878. godine sve je izrazitija potreba Srbije da se nekako dokopa mora, budući da je ona na Balkanu bila jedina država bez vlastitog pristupa moru (status LLC država). Tada se, dakle, jasno izrazio problem koji će postati stalnica u vanjskoj politici Srbije

42

43

ZEMLJOVID 6 SRBIJA I PROBLEM PRISTUPA MORU

Važno je uočiti da granično-teritorijalne promjene na Balkanu unatrag posljednjih gotovo sto i tridesetak godina (od 1878.) u konačnici ipak ne rješavaju pitanje pristupa Srbije do vlastitog mora (što je za Srbiju jedan od bitnih problema), da bi 2006. godine Srbija definitivno ostala kopneno zatvorena država. 1 – (1) – Vanjski okvir država današnjeg tzv. zapadnog Balkana uključno sa svim hrvatskim otocima (isprekidana crvena crta je samo oznaka te pripadnosti i ne predstavlja pravu crtu hrvatskog teritorijalnog mora). Važno je pri tome uočiti da su Srbija i Makedonija (a uskoro i Kosovo) nove države bez pristupa moru makar i preko posrednika. 2 a) – (2) – Teritorij Srbije iz godine 1878. kada je ona na Berlinskom kongresu

(zajedno s Crnom Gorom) priznata kao samostalna država. Jasno se vidi da je Srbija relativno vrlo udaljena od bilo kojeg mora, dok su za pristup moru relativno nepovoljni i prirodoslovni čimbenici, a pogotovo strani etnikumi u Albaniji, na Kosovu i u Makedoniji (A – Albanci, M – Makedonci)

b) Od velikih prometnica Srbija tada participira samo na Dunavu (a) i na moravskoj (b) i nišavskoj (c) udolini s križištem u Nišu (N).

3 – (3) – Teritoriji priključeni Srbiji 1913. godine nakon Balkanskih ratova. Iako se Srbija znatno proširila (za gotovo pedeset posto), pitanje pristupa moru ni tada nije riješeno, budući da postoji snažna albanska i grčka etnička barijera - i tako su Srbiji ostali nedostupni i Solun kao i jadranske luke, a rješenje je izgledalo kao da je na

dohvat ruke (u Medovskom zaljevu). Osim toga Srbiju od mora dijeli i nezavisna Crna Gora, Srbija, dakle, i 1913. godine ostaje kopneno zatvorena država (zbog ekonomiziranja veličinom risarije nije prikazana čitava Makedonija koju je Srbija stekla u okviru današnjih granica, jedino bez dijela porječja Strumice). 4 – (4) - BiH je godine 1878. došla pod okupaciju Austrije, koja je postala bitna prepreka za pristup Srbije Jadranu 5 – a) – (5) - Sa stvaranjem prve Jugoslavije Srbija je konačno stekla najpovoljniju

mogućnost da dopre do Jadrana i to preko Crne Gore, BiH i Hrvatske (5). Međutim, pristup preko Crne Gore ima tada tek neznatno značenje, budući da postoje izuzetne prirodoslovne prepreke, a također još nema niti povoljnih luka, što znači da

b) kao izlaz/ulaz u odnosu na more ostaje samo Hrvatska (5) s lukama Sušak, Šibenik i Split, dok je Zadar talijanska luka

c) Ali sa stvaranjem prve Jugoslavije Srbija je ostvarila još jednu povoljnu mogućnost u smislu maritimne participacije (5a), naime od 1923. god. država SHS dobiva dio solunske luke kao slobodnu zonu pod vlastitom carinskom upravom i to na rok od 50 godina što je Srbija smatrala trajnim rješenjem za svoju istočno mediteransku/suesku trgovinu

44

ZEMLJOVID 7 PRITISCI NA HRVATSKI JADRAN – JADRANSKA SASTAVNICA U DOMOVINSKOM RATU

Zbog samorazumljivog značenja Jadrana za Hrvatsku u cjelini, kao i za svako novonastalo/privremeno središte moći u neposrednoj kopnenoj unutrašnjosti –logično je da je izraziti pritisak prema Jadranu morao postojati i u vrijeme Domovinskog rata (i u Hrvatskoj, ali i u BiH), kada su se i hrvatski i bosanskohercegovački Srbi, ali i Bošnjaci, ustremili prema hrvatskom moru. Prodor na to more bio je važna sastavnica geostrategije agresivnog rata protiv Hrvatske i Hrvata općenito. Ta se geostrategija može sažeti u slijedećem:

45

1 - Hrvatska je morala prestati biti podunavska zemlja, što je osim Vukovara očito uključivalo Vinkovce i Osijek. Time bi Hrvatska bila uklonjena s važne europske prometnice koja bi između madžarske i rumunjske granice posvema došlo u srbijanski posjed. Osim toga za Srbiju bi zauvijek nestala opasnost izgradnje spojnog kanala Vukovar-Šamac 2 – Hrvatsku je trebalo presjeći u Karlovačkim vratima između slovenske granice i Bihaćko-cazinske krajine čime bi zagrebačka regija bila definitivno odijeljena od mora, dok bi hrvatski sjeverni Jadran bio prepušten neizvjesnoj, ali sigurno ne i hrvatskoj sudbini 3 - Hrvatsku je trebalo presjeći negdje i u prostoru između Knina i obale Ravnih kotara sa Zadrom i Šibenikom. Time bi se zagrebačka regija dodatno odijelila od Hrvatskog juga. I najzad, 4 - Hrvatsku je trebalo presjeći u području pelješko-stonskog primorja (bošnjačka akcija «Neretva 93.») čime se definitivno odjeljuje Hrvatski jug koji bi u cjelini trebao pasti što bi bilo kompletirano iz trebinjskog prostora. Iz navedenog je vidljivo, dakle, da su od četiri bitna protuhrvatska geostrateškog cilja – dva u svezi s našim Jadranom 1 – Teritorijalni obuhvat. Hrvatsko primorje kao današnji politički i geopolitički pojam obuhvaća sav obalni, morski i otočni prostor (uz odgovarajući dio zaleđa) između uključnog dijela Savudrijske vale i rta Oštra na Prevlaci. To je današnja stvarnost koju treba jasno razlučiti od teritorijalno vrlo ograničenog povijesnog pojma Hrvatskog primorja na Kvarneru 2 – Povijesni pritisci. Afirmacija Hrvata na moru logična je posljedica zakonitosti da se središta moći u unutrašnjosti moraju etablirati i na moru. Pritisak Hrvata iz zaleđa («hrvatski trokut» - prostor hrvatske regije jezgre iz IX. st.) prema bizantskim posjedima na obali i otocima (N – Nin, K – Knin, C – Cetina) 3 – a) Pritisak Osmanlija, b) pritisak Ugarske, c) pritisak Austrije 4 – Pritisci na prijelazu XX./XXI. st.

a) – (1) Pritisak iz Slovenije od 1993. godine na dalje: a – zahtjev za čitavom Savudrijskom valom (moguće i za našom savudrijskom obalom), zatim,

b) za prostorom do Mirne (b) i čitavom Istrom kao i c) otocima Cres i Lošinj (c). Osim toga d) Slovenija je tražila i dio Savudrijske vale kako bi svoje teritorijalno more

povezala s otvorenim morem (d), a također i e) dio hrvatskog teritorijalnog mora u obliku trokuta («Trokut», e) nakon što bi

međunarodna zajednica stekla morski koridor na štetu hrvatskog teritorijalnog mora

5 – a) Velikosrpska pobuna u Hrvatskoj imala je (među ostalim) očito i za cilj presjeći iz kninskog zaleđa hrvatski teritorij na dva dijela (baš kao i u Karlovačkim vratima), a to znači izbiti na more barem u novigradsko-karinskom akvatoriju s perspektivom prema Zadru i Šibeniku, dakle, ne bi se radilo ni o kakvom pravu izlaza/ulaza, nego o pristupu (naravno, to nije jedino mjesto gdje su se militantni velikosrbi željeli dočepati i dokopati mora – iste su ambicije bile i na Hrvatskom jugu pri čemu ne zaboravljamo onog (kukavičkog) dalekomentog razbojnika Vučurevića kojemu je bilo «…žao svake granate koja je promašila Dubrovnik!»).

b) – (2) - isto se tako sjećamo kninskog razbojnika Martića koji je od međunarodnih pregovarača (Unprofor) izričito tražio i pristup jadranskoj obali (lipanj 1994.) i to – ni više niti manje – nego u Zadru (Z)

c) Važno je podsjetiti da dok su militantni velikosrbi vršili pritisak na Jadran ne samo iz naše unutrašnjosti nego su postojali i njihovi prijedlozi da se udovolji i

46

talijanskim (neofašističkim) težnjama. Tako je u lipnju 1994. B. Mikelić («precednik vlade tzv. republike srpske krajine» ponudio Talijanima gradove Istre uz to da Istra može dobiti «specijalni status», kao i Šibenik i Zadar pri čemu bi Zadar bio i luka tzv. Republike srpske krajine

Jasan je bio pritisak iz tzv. «krajine» u vrijeme Domovinskog rata prema Zadru (Z) i Šibeniku (Š). Iako je tzv. «krajina» dijelom izlazila na more u novigradskom prostoru (N) pristup moru kroz dio podvelebitskih kanala i barijeru hrvatskih otoka nije geostrateški bio realan. 6 – a) – (3) – Bošnjački interes u hrvatsko-muslimanskom ratu (akcija «Neretva

93.») najprije za lijevom obalom Neretve i neumskim koridorom, a zatim i Pločama i desnom obalom Neretve. U tom smislu cilj Bošnjaka da se nekako uspostave u luci Ploče je očit, a u tome imaju i podršku međunarodnih moćnika. Tako bi strani kreditori dali kredite za razvoj te luke, ali ne Hrvatskoj nego Bošnjacima kako bi oni uspostavili neke oblike vlasništva u luci (a time i prihode), iako bi bilo normalno i logično da kredite dobije Hrvatska kako bi razvila svoju luku koja onda u dobroj vjeri služi svima, a u tome prvenstveno Bosni i Hercegovini. Međutim, cilj je Velikog svijeta drugačiji: Bošnjaci moraju nekako doći do posjeda u luci. Međutim, to nije sve, za Ploče će biti zainteresirana Republika Srpska («jer i ona je dio BiH») te će stoga postojati pritisak da se i njoj pruže neke pogodnosti, naravno na štetu Hrvatske

b) – b – Godine 1993. postavlja se i zahtjev za bošnjačkim koridorom širine tridesetak kilometara između pločansko-neumskog primorja pa preko Mostara, Jablanice i Konjica prema Sarajevu

c) – 3a – Pročelje ovog koridora u pločansko-neumskom primorju trebalo je biti politička i geopolitička baza za zahtjev za bošnjačkim morskim koridorom do otvorenog mora i to kroz hrvatsko i unutrašnje i teritorijalno more, slično kao što to traži Slovenija kroz hrvatsko teritorijalno more u savudrijskom akvatoriju (i to izvan Savudrijske vale!)

7 – I., II., III., - Na taj način bi akvatorij Hrvatskog primorja (od Savudrijske vale do rta Oštra na Prevlaci) međunarodnim i bošnjačkim koridorima bio podijeljen na tri dijela 8 – (4) – Zahtjev Republike Srpske za «srpskim» Konavlima iz vremena Domovinskog rata u prostoru Trebinje-Molunat. U svim navedenim primjerima Hrvatska mora odlučno odbaciti bilo kakvu neprijateljsku terminologiju koja govori o nekakvoj «zatvorenosti» i hrvatskom «zapriječavanju izlaza» do otvorenog mora, jer ni Slovenija, niti BiH (i Bošnjaci i Republika Srpska) nemaju apsolutno nikakvih problema u svezi svog lučkog prometa (Koper, Ploče), dok je Dubrovnik pogodna provozna luka za istočnu Hercegovinu u Republici Srpskoj 9 – (5) – Uspješni pritisak iz zaleđa na Hrvatski jug ogleda se u tome da je nekadašnja SiCG (2002.) postigla dvojni suverenitet u vanjskom zaljevu Boke kotorske gdje je on ostvaren u hrvatskom unutrašnjem moru, dakle neposredno i nastavno uz hrvatsko kopno.

47

48

ZEMLJOVID 8 SRBIJA I MORE U NAJNOVIJE DOBA – 2006

S razdruživanjem od Crne Gore Srbija opet postaje izrazita LLC država. Ali u

suvremenim prilikama njezine mogućnosti pritiska na Jadran (što bi se moglo odnositi na Hrvatsku, Crnu Goru, Kosovo/Albaniju) posvema nestaju. Godinu 2006. treba označiti kao doba kada Srbija više definitivno nema mogućnosti vlastitog pristupa Jadranu, čak niti preko posrednika, što je bilo moguće u prvoj i u drugoj Jugoslaviji. 1 – Srbija i Kosovo postaju 2006. god. nova balkanska LLC država 2 – Već nakon raspada druge Jugoslavije (1990.-1992.) na Balkanu je nastala jedna nova LLC država (Makedonija) zbog čega neki politički/geopolitički odnosi u dijelu Središnje južne Europe postaju još složeniji 3 – Teritorij i granice Albanije i Kosova prema Srbiji. I teritorij Albanije/Kosova uspostavlja se kao izrazita granica preko koje Srbija ne može uspostaviti vezu s Jadranom 4 – a) Izlaz/ulaz u odnosu na more Srbija može najpogodnije ostvariti putem luke Bar (Br),

b) zato je očito da u skladu s nezavisnošću Crne Gore (2006.) to može biti samo pod novim gospodarsko-političkim uvjetima

c) Ali, isto tako povoljne su mogućnosti u odnosu na Rijeku (R) i Solun (S) 5 – Korištenje luke Ploče očito za Srbiju ne može biti prvenstveni interes 6 – Važna je činjenica da je Srbija putem Dunava kao međunarodnog plovnog puta povezana i s Crnim morem, ali ta povezanost ni u kom slučaju ne može dostići značenje Jadranskog i Egejskog mora 7 – Ostale LLC države u blizini Balkana (Austrija i Madžarska)

49

ZEMLJOVID 9 SLOŽENOST ŽIVOTNIH ODNOSA NA JADRANU

Sjevernojadranski križ

U ocjeni problema hrvatsko-slovenskog grani~nog prijepora dobro je podsjetiti da se on odvija u {irem kontekstu vrlo slo|enih i pozitivnih i negativnih sadr|aja na sjevernom Jadranu.

Ovaj se prostor odlikuje koncentracijom vi{e pozitivnih i negativnih sadr|aja, što se izražava izrazitim dvojstvom, barem kada je Hrvatska u pitanju. Istina je da dijelu Sjevernog Hrvatskog primorja predstoji sna|ni gospodarski razvitak (što je u

50

skladu s interesima Eunije da se Rijeka pretvori u zaista veliku europsku luku u odnosu na Afriku, Bliski i Srednji istok i Aziju op}enito), ali je isto tako istina da od toga Hrvatska ne će imati maksimalne koristi, jer luka Rijeka može biti dana u koncesiju ili prodana strancima (u skladu s procesom op}e rasprodaje Hrvatske). Osim toga uz Sjeverno Hrvatsko primorje veže se i jedan bitni politički problem, a to je zahtjev za autonomijom Istre što će očito pogoditi Hrvatsku.

Postojeće stanje

1 – Osimska granica izme`u Jugoslavije i Italije iz 1975. god. za koju su postojale najave mogu}nosti da Italija zatra|i njezino ponovno razmatranje, {to u novim uvjetima povoljnosti hrvatsko-talijanskih odnosa vi{e ne dolazi u obzir.

Zahtjevi

2 – Slovenski problemski polukrug od sjevernog dijela hrvatskog epikontinentalnog pojasa do rijeke Mirne (1 – 6). To je praktički kontinuirana zona u kojoj Slovenija Hrvatskoj name}e granično/teritorijalne probleme (1 – slovenski ZERP na teritoriju hrvatskog ZERP-a, 2. koridor kojim bi se dio hrvatskog teritorijalnog mora hrvatskim poklonom pretvorio u me`unarodne vode, 3 – hrvatsko teritorijalno more izvan Savudrijske vale koji Slovenija zahtijeva za sebe kako bi ostvarila pristup otvorenom moru Jadrana, tj. svoj suverenitet sve do otvorenog mora (a što se tiče ulaza/izlaza Slovenija ve} uživa uobičajena prava služnosti ne{kodljivog prolaza kroz hrvatsko teritorijalno more), 4 – problem crte sredine u samoj su Savudrijskoj vali, 5 – problem ~etiriju sela na lijevoj strani kanala Sv. Odorika, 6 – problem svojatanja Istre do toka Mirne

3 – a) A? – Poseban problem koji o~ekuje Hrvatsku na njezinom sjevernom Hrvatskom primorju jest budu}i zahtjev Istarske |upanije za statusom autonomije {to za Hrvatsku može imati najšire i pogubno životno/političko značenje i to iz dvaju razloga: to je prilog politi~kom rastrojstvu Hrvatske, jer sljede}i korak može biti zahtjev za federalnom jedinicom, zbog čega u Istri i Hrvatskoj predstoji teška borba između „tolomaša“ i Velog Jože koji će morati položiti još jedan povijesni ispit

b) pri tome je problem da li }e se zahtjev za istarskom autonomijom odnositi samo na prostor dana{nje Istarske |upanije, ili

c) i na dio Primorsko-goranske |upanije (na otocima)

Perspektive. 4 – Sjevernojadranski prometni kri| sa sjeci{tem u Veneciji – tu se presijecaju

dva va|na prometna pravca: (a) onaj iz [panjolske preko Francuske i Italije za Sloveniju/Hrvatsku i europski Istok (a1) s pomorskim pravcem (b) isto~no Sredozemlje – Venecija – Srednja i Zapadna Europa. Iako je prometno zna~enje tih pravaca neprijeporno nikako ne valja pretjerivati jer segment (a) po svom zna~enju zaostaje za onim ostalih veza Zapada i Srednje Europe prema Istoku.

5 – Luke Venecija (V), Trst (T), Koper (K), Rijeka (R), kojima predstoje jače nadmetanje s lukama Sjevernog mora i Kanala kada je u pitanju promet sa Pravog Levanta i iz Sueskog prokopa pri ~emu se naro~ite povoljnosti odnose na Rijeku. Pri tome ne treba pretjerivati s razvojnim mogu}nostima naše cestovne i lu~ke infrastrukture, jer je mogu}e da sve te mogu}nosti budu na ovaj ili onaj na~in prodane/predane strancima, dakle, u njihovu korist.

6 – a) Najvjerojatniji pravac mogu}ih naftovoda između Ruske Federacije i azijskog Balkana prema Srednjoj Europi (ve} postojeći TAL - Transalpine Pipeline,

51

koji vodi u Srednju Europu). Navedeni pravac maksimalno ekolo{ki čuva naš Sjeverni Jadran, a pogotovo

b) va|an turisti~ki prostor: isto~na Istra – Rije~ki zaljev – crkveni~ko-vinodolska zona, otoci Krk, Cres i Lo{inj

7 – LNG – najvjerojatnija lokacija mogu}eg novog terminala na Krku za ukapljeni plin i za Hrvatsku i ostalu Europu (Liquefied Natural Gas)

Nužnosti

8 – a) Nedostatak suvremene/adekvatne cestovne veze Rijeka – Trst, jer Slovenija uporno opstruira izgradnju modernih cestovnih pravaca izme`u Italije i Austrije prema Hrvatskoj, s obzirom da bi oni još više definirali Sloveniju samo kao prolazno podru~je, a ne i kona~no turisti~ko odredi{te. Jasno je da je takva situacija dugoro~no neodrživa, ali će Slovenija u svojoj neprijateljskoj/balkanskoj politici prema Hrvatskoj ustrajati koliko će to najduže biti moguće

b) Jedan od bitnih problema za životnu povezanost/cjelovitost sjevernog Hrvatskog primorja i ~itave Hrvatske je i nepostojanje izravne željezničke veze s Pulom zbog čega je očita nužnost otvaranja i željezničkog prorova kroz Učku

c) Nužnost izgradnje nizinske željezni~ke pruge Karlovac – Rijeka što je najbitniji preduvjet za povećanje mogućnosti rije~ke luke

Naslijeđe

9 – U razmatranju funkcionalnih karakteristika ~itavog sjevernog Jadrana zanimljivo je ukazati na jednu bitnu osobinu lu~kog zemljopisnog položaja, u ovom slu~aju na primjeru Pule: naime, najveće geoprometno zna~enje imaju luke koje su što dublje uvučene u kopno (Venecija, Trst, Koper, Rijeka), a ne one koje su isturene u more (Pula). Međutim, u slu~aju nekadašnje austrougarske vojne uloge prilike su bile bitno druga~ije, jer su maksimalnu vrijednost imale naglašeno isturene lokacije. Vrijedi to ne samo za Pulu, nego i za, istina, u sebe zatvorenu, ali u nadregionalnom smislu ipak nekada isturenu Boku Kotorsku.

Zgodno je zato prisjetiti se onih financijsko-političkih natezanja oko izgradnje luke Bar i željezni~ke pruge Beograd – Bar za koju su kupljeni ekonomsko-politički mudraci izmislili „argument“ o njezinoj vrijednosti u stilu: kako će Bar biti prva i najbliža, dakle, i najvažnija isturena velika i moderna luka kada se uđe u Jadran, zaboravljajući pri tome da najveću vrijednost imaju one, ne najbliže i isturene luke, nego naprotiv, one najdalje i najviše uvučene u kopno. (Pri svemu tome nimalo ne umanjujemo značenje luke Bar, ali ono slijedi iz posvema drugih odnosa i osnova).

52

Ugroženost Hrvatske na moru – ili: što da se radi?

S obzirom da je na razini rasčlambe različitih pitanja u svezi Hrvatske i Jadrana podosta toga više ili manje već jasno – postavlja se pitanje: „Što da se radi“, i to na tri razine, tj. što bi trebalo uraditi, kako, i najzad tko bi to trebao učiniti. A s obzirom na svoje mogućnosti potpisani se može ograničiti samo na onu prvu navedenu razinu.

1 – Treba zaustaviti pražnjenje, a zatim omogućiti i novo demografsko bujanje i otoka i zaleđa, jer se u konačnici postavlja pitanje: ili jesmo, ili nismo, ili nas ima, ili nas nema!

2 – Treba od rasprodaje maksimalno sačuvati prazni životni prostor, koji predstavlja rezervu životnog prostora za budućnost, i to za vlastitu, a ne tuđu naseljenost. Treba sačuvati/osigurati po svemu navrijedniji životni prostor, jer- ako nam sve navrijednije pokupuju stranci – a kuda ćemo i što ćemo Mi onda! Pri tome postoji jedan prividni paradoks, naime, ljudska je povijest uvelike definirana borbom za Lebensraum i to onaj i onakav koji sadrži neka bogatstva i pruža životne mogućnosti (posredstvom geografskog položaja), međutim, u našem slučaju- najveću perspektivnu vrijednost ima onaj životni prostor koji je prazan, i koji, dakle, nema ničega. Ukratko, osiguranje životnog prostora znači spriječiti divljačku rasprodaju/raskučivanje bašćine. Jer, što ako rasprodajom nekretnina na pojedinim otocima broj stranaca premaši broj domaćeg pučanstva, ili ako strano vlasništvo nekretnina premaši svojom veličinom ono domaće, ili, ako se na do sada nenastanjenim otocima uspostavi samo naseljenost stranaca, tj. da oni budu jedini stanovnici. Pri tome institut prvokupa nije nikakva zaštita jer se uvijek može zaobići.

3 – Treba od rasprodaje sačuvati ne samo prostor nego i vodu kao rezervu za prehrambenu proizvodnju: država koja ne može proizvesti dovoljno hrane izuzetno je ranjiva i podložna je ucjenama: dakle, na našem Jadranu treba umjesto brojnih golf terena koji gutaju prostor i vodu (više od bilo koje izdašno natapane poljoprivrede) sačuvati prostor za budući agrar. Jer možda jednom našoj političkoj eliti dođe do pameti da je važnije proizvoditi vlastitu hranu, nego uvoziti tuđe smeće.

4 – Treba spriječiti rasprodaju tj. zadržati u našim rukama poluge vlastitog gospodarskog razvitka, jer je jasno da strani kapital radi samo u svoju korist, dok će nama ostavljati mrvice. Zato se ne smiju prodavati brodogradilišta, luke, industrija, hotelski kompleksi i slično. Gubitkom poluga za vlastiti razvoj prestajemo biti subjekt međunarodnih odnosa i usmjeravamo se na put nepovijesnog naroda i polukolonijalnog statusa.

5 – Treba i dalje inzistirati na valorizaciji našeg zemljopisnog položaja (geoprometni kontekst), a to uključuje da moramo zadržati u svojim rukama sve luke, i one morske i one zrakoplovne, jer je proces njihovog otuđivanja već (uspješno) započeo.

6 – Treba sačuvatio od rasprodaje sve ono što je ne samo naš životni prostor, nego gdje su i znakovi i znameni našeg identiteta i naše višestoljetne opstojnosti u jadranskom prostoru, a to se odnosi ne samo na kamenu arhitekturu, nego isto tako i na gumno, vrelo, dolac, lokvu (iz koje se napajalo životom), mlinicu, bunju – sve su to naše autentičnosti, naš idenititet, i naša su uporišta i pečati – a identitet se ne prodaje. Pogotovo treba sačuvati otoke: oni su specifični mikrokozmos i prava duša Sredozemlja.

53

Zaključak

Umjesto zaključka – nije poruka, nego vapaj: ne prodavajte zemlju! Očito je kako već duže vrijeme Hrvatska u svojim vanjsko-političkim odnosima nailazi na probleme koji mogu bitno i pogubno utjecati na njezinu budućnost. U tom je smislu jasno da nije riječ o hrvatsko-slovenskim odnosima. Taj se granični prijepor danas, doduše, često definira kao najvažniji vanjsko-politički problem Hrvatske, ali – tome ipak nije tako: važnije je, naime, nešto posve drugo što ima i vanjsko, ali još više i presudno unutrašnje značenje čija je povijesna težina – sudbonosna! Radi se o rasprodaji hrvatskog prostora, bogatstava i poluga vlastitog razvitka, pri čemu je Hrvatsko primorje (a to je sav prostor između Savudrijske vale i Rta Oštra na Prevlaci, što je realni današnji politički i geopolitički pojam za razliku od užeg, samo povijesnog pojma tzv. Hrvatskog primorja između, približno, Rijeke i Senja), logično, prvo i najviše na udaru, naročito kada je vrijednost i prostora i položaja u pitanju. I tu postoji jedna specifičnost – obično se prostor vrednuje po onome što ima i što sadrži, međutim, na Hrvatskom primorju najvrijedniji je onaj prostor koji „nema ničega“, nego ima tek položaj i sebe sama i svoju izvornost i koji kao takav sudjeluje u sadašnjosti i budućnosti zajednice. Prostor je mitska osnovica koja može sve omogućiti, a bez koje nema ničega. Nastojanje da se osvoji ili obrani ta osnovica čini veliki dio svjetske povijesti. Zato – ne prodavajte zemlju!

Pri tome se često ističe da je Hrvatsko primorje ono najvrijednije što Hrvatska ima. Naravno ta konstatacija i te kako vrijedi, ali samo kratkoročno, jer u dugoročnom smislu najvažnija je prednost i najveće je bogatstvo Hrvatske nešto drugo – tj. složenost i dopuna Jadrana i Panonije. To je najvrijednija kombinacija i tko se nje domogne i nju ostvari – dugoročno će osigurati bogatu budućnost. Zato – ne prodavajte zemlju!

Ako promotrimo rasprodaju Hrvatske onda treba uočiti neke bitne vidove: - prvo, izgleda kao da je hrvatska država došla prekasno te stoga Hrvati i ne

znaju što bi s njome. I zato su izabrali najlakši i najsigurniji put da riješe taj problem: državu, tj. njezino tlo i bogatstvo treba prodati strancima. I gotovo! A ako tome dodamo i činjenicu (o kojoj nema rasprave) da Hrvatska za sada ne može živjeti od svoga rada, nego od rasprodaje obiteljskog srebra i trajnog zaduživanja – stvar je jasna i vodi u isto tako jasan zaključak: država i narod koji ne mogu živjeti od svoga rada (što je do sada apsolutno dokazano) – nisu povijesne kategorije, tj. da budemo brutalno jasni – Hrvati polako prestaju biti povijesnim narodom, čemu treba dodati i stalni postupni gubitak jezika kojeg sve više zamjenjuje hrvatsko-srpsko-engleski „jezik“. Zato – ne prodavajte zemlju!

- drugo, rasprodaja Hrvatske je dvostruka i odnosi se i na nacionalno bogatstvo i poluge vlastitog gospodarskog razvitka i na prostor (zemljište, otoci, nekretnine...) u prvom slučaju ako se rasprodaje bogatstvo – u pitanju su siromaštvo i životarenje, što je međutim moguće nadvladati i osigurati opstanak, dakle, za siromaštvo ima lijeka. Ali, kada je u pitanju prostor onda njegovo otuđivanje može/mora značiti iskorjenjivanje kojim većinski narod postaje stranac u vlastitoj zemlji. Ta je konstatacija zamašita, ali nije posve točna, naime, u rasprodanoj Hrvatskoj Hrvati više nisu u vlastitoj zemlji. Zato – ne prodavajte zemlju!

Spomenuti prostor sadrži u sebi još jednu nemjerljivu vrijednost – to je vrijednost smještaja/položaja/lokacije: položaj se ne vidi, ne može se opipati, ali često

54

55

ima determinirajuće značenje. Prostor na povoljnom položaju „nema ničega“ a ipak je dugotrajna vrijednost koja donosi dobrobit. Zato – ne prodavajte zemlju!

Razlozi rasprodaje Hrvatske su višestruki – ponajprije: rasprodaja je gubitak, a gubitak je nešto na što su Hrvati već povijesno navikli: od vremena narodnih vladara i Petra Krešimira IV. Hrvati su stalno na gubitku i što se tiče teritorija i demografske mase. Zato Hrvate gubitci rasprodajom i ne uzbuđuju i ne pogađaju – taj se proces prima kao nešto normalno i logično, kao fatum čemu nema pomoći.

Zatim – rasprodaja slijedi i iz hrvatske gluposti, iako to nije ono najvažnije, najvažnije je nešto drugo, a to je vanjski pritisak, jer mora biti jasno da je Eunija organizacija za podvrgavanje slabijih, što znači: treba pokupovati u Hrvatskoj „sve što vrijedi“. Zato – ne prodajite zemlju!