^0

ft

Tiff

>

ft

Ca

NASLOV IZVORNIKA

Skeleton Crew

Copyright 1985 Š Stephen King

a prava pridrana. Dijelovi ove publikacije ne smiju se reproducirati ili koristili u bilo kojem oblikuili bilo kojim sredstvom, elektroničkim ili mehaničkim, uključujući fotokopiranje i snimanje, ili bilokakvim informatičkim sustavom za pohranu ili obnavljanje, bez pisane dozvole izdavača.

ISBN 978-953-252-074-3

CIP zapis dostupan u katalogu Nacionalne i sveučiline knjinice u Zagrebu pod brojem 714728.

ISBN 978-953-252-074-3

PRIJEVOD Milena Benini

IzAGREBAĆKA NAKLAPAJ

ZAGREB, rujan 2009.

SS rSS

I

Ova knjiga je za Arthur a i Joyce Greene

Ja sam tvoje strailo Eto, to sam ja I ovdje sam da učinim Sto god mi se da …

- K. C. and the Sunshine Band

Sadraj

Uvod……………………………………………………………11

Magla………………………………………………………….17

Ovdje su tigrovi……………………………………………136

Majmun……………………………………………………..141

Kam se digao……………………………………………….175

Prečica gospođe Todd…………………………………….181

Jaunt…………………………………………………………204

Gaa na vjenčanju………………………………………..227

Paranoik: čarolija………………………………………..241

Splav…………………………………………………………245

Boanski obrađivač teksta……………………………..272

Čovjek koji se nije htio rukovati………………………290

Plaosvijet………………………………………………….307

Likkosca…………………………………………………….824

Nona………………………………………………………….331

Za 0wena……………………………………………………363

Tip koji preivljava……………………………………….365

Kamion strica Otta……………………………………….384

Jutarnje dostave (Mljekar br. 1)………………………400

Veliki kotači: priča o praoničkoj igri

(Mljekar br. 2)………………………………………..405

Baka………………………………………………………….419

Balada o fleksibilnom metku………………………….448

Hvat………………………………………………………….494

Biljeke………………………………………………………513

Uvod

Čekaj samo malo. Hoću razgovarati s tobom … a onda ću te poljubiti. Čekaj…

1

Evo jo nekoliko kratkih priča, ako ih elite. One pokrivaju dugo razdoblje moga ivota. Ona najstarija,“Lik kosca”, napisana je kad mi je bilo osamnaest godina, onog ljeta kad sam krenuo na fakultet. Idejaza nju dola mije, zapravo, dok sam bio u stranjem dvoritu nae kuće u West Durha-mu, u dravi Maine,igrajući koarku sa svojim bratom, i sad kad sam je opet pročitao malo sam zaalio za tim starimvremenima. Najnovija priča, “Balada o fleksibilnom metku”, dovrena je u studenom 1983. To jerazdoblje od sedamnaest godina, i ne predstavlja tako puno, valjda, ako se usporedi s tako dugačkim ibogatim karijerama kao to su ih imali pisci od Graha-ma Greenea, Somerseta Maughama, MarkaTwaina, do Eudore Weltty, ali ipak je to vie vremena nego to gaje imao Stephen Crane, i otprilikeisto onoliko koliko je trajala karijera H. P. Lovecrafta.

Prije godinu-dvije, jedan me prijatelj upitao zato se jo uvijek gnjavim s time. Moji romani, istakao je,zarađuju mi dobru lovu, dok su kratke priče zapravo čisti gubitak.

“Kako to misli?” upitao sam.

Pokazao je na tadanji broj Playboya, koji je i pokrenuo cijelu raspravu. U njemu su mi objavili priču(“Boanski obrađivač teksta”, koju ćete također pronaći negdje ovdje) i koju sam mu pokazao s nečimto sam smatrao opravdanim ponosom.

“Pa, pokazat ću ti”, rekao je, “ako ti ne smeta da mi kae koliko si dobio za tu priču.”

“Moe”, rekao sam ja. “Dobio sam dvije tisuće dolara. To ba nije kikiriki, Wyatte.”

(Ime mu zapravo nije Wyatt, ali ne elim ga staviti u neugodnu situaciju, ako me kuite.)

Stephen King: Gole kosti 11

“Ne, nisi dobio dvije tisuće”, reče Wyatt. “Nisam? Virio si mi u tednu knjiicu?”

“Nisam. Ali znam da si dobio tisuću i osamsto, jer tvoj agent dobiva deset posto.”

“I te kako dobiva”, rekao sam. “I zasluuje to. Ubacio me u Playboy. Oduvijek sam htio imati priču uPlayboyu. Pa sam dobio soma i osamsto umjesto dva soma, pa to.”

“Ne, dobio si 1710$.”

“Molim? “

“Pa, zar mi nisi rekao da tvoj poslovni upravitelj dobiva pet posto od neto prihoda?”

“Da, dobro soma i osamsto manje devedeset dolara. Jo uvijek mislim da 1710 $ nije loe za-“

“Samo nije”, nastavio je sadist. “Zapravo si dobio samo bijednih 855 $.” “Molim? “

“Hoće mi reći da ne upada u porezni razred od pedeset posto, Stevice?”

utio sam. Znao je da sam u tome poreznom razredu.

“A”, dodao je blago, “zapravo si dobio samo nekakvih 769,50 $, jel’da?”

Nevoljko sam kimnuo. Maine ima porez na dohodak koji u mome poreznom razredu dravnom porezudodaje prirez od deset posto. Deset posto od 855$ je 85,50 $.

“Koliko ti je trebalo da napie tu priču?” ustrajao je Wyatt.

“Oko tjedan dana”, rekao sam neiskreno. Zapravo je bilo blie dva tjedna, uz par dodatnih obrada, alinisam imao namjere priznati to Wyattu.

“Dakle, tog tjedna si zaradio 769,50 $”, reče on. “Zna li koliko vodoinstalater u New Yorku zarađujena tjedan, Stevice?”

“Ne”, rekao sam. Mrzim ljude koji me zovu Stevica. “A ne zna ni ti.”

“Jasno da znam”, reče on. “Oko 769,50 $, kad odbije porez. Dakle, koliko ja vidim, ovo tvoje je čistigubitak.” Nasmijao se kao sam vrag i pitao me imam li jo piva u friideru. Rekao sam da nemam.

Svome dragom prijatelju Wyattu poslat ću primjerak ove knjige, s malim popratnim pisamcem. Upisamcu će pisati: Neću ti reći koliko sam dobio za ovu knjigu, Wyatte, ali reći ću ti ovo: ukupno samna “Bojem obra-đivaču teksta” do sad - neto zaradio neto malo vie od dvije tisuće i tristo dolara, i tone računajući onih 769,50 $ oko kojih smo se natezali n

12 Stephen King: Gole kosti

mojoj kući na jezeru. Potpisat ću pisamce Stevica, i dodat ću P. S.: Zapravo je bilo jo piva u friideru,i ja sam je sam popio nakon to si ti otiao. To će mu pokazati.

2

Samo to se ne radi o novcu. Priznajem da sam se oduevio to sam dobio 2000 $ za “Boji obrađivačteksta”, ali isto sam se tako oduevio to sam dobio 40 $ za “Lik kosca” kad je objavljen u časopisuStartling Mystery Stories, ili kad sam dobio dvanaest autorskih primjeraka kad je priča “Ovdje sutigrovi” objavljena u Ubrisu, studentskom knjievnom časopisu Sveučilita Maine. (Ja sam dobroćudanpo prirodi, i oduvijek sam pretpostavljao daje Ubris samo koknijevsko pisanje za Hubris’.)

Mislim, novac vas veseli; nećemo sad odlaziti u totalnu fantastiku (baine jo). Kad sam počeo vie-manje redovno objavljivati kratke priče u mukim časopisima kao to su Cavalier, Dude ili Adam, bilomi je dvadeset i pet godina, a mojoj eni dvadeset i tri. Imalo smo jedno dijete, a drugo je bilo naputu. Radio sam pedeset-ezdeset sati tjedno u praonici, i zarađivao 1,75 $ na sat. Budet nije ba pravariječ za ono to smo mi imali od kućnog proračuna; prije se radilo o modoficiranoj verziji batanskog

posmrtnog mara. Čekovi za te priče (po objavljivanju, nikad po prihvaćanju) uvijek kao da su stizalitaman na vrijeme da kupimo antibiotik za djetetovu infekciju uha, ili da zadrimo telefon u stanu iproduimo si rekord za jo mjesec dana. Novac je, budimo iskreni, jako praktična i jako zanosna stvar.Kao to Lily Cavenaugh kae u Talismanu (a tu je repliku smislio Peter Straub, ne ja): “Ne moe bitiprevie mrav ili previe bogat.” Ako u to ne vjerujete, nikad niste bili stvarno debeli ni stvarnosiromani.

Svejedno, ne bavite se ovime zbog novca, ili ste idiot. Ne razmiljate o profitu, ili ste idiot. Nerazmiljate o stvarima kao to su zarada na sat, zarada na godinu, čak ni zarada u cijelom ivotu, ili steidiot. Na kraju se time ne bavite čak ni iz ljubavi, premda bi bilo lijepo tako razmiljati. Bavite setime jer bi ne baviti se time bilo samoubojstvo. I premda je to gadno, ima pozitivnih strana koje nikadne bih mogao objasniti Wyattu, jer on naprosto nije takva osoba.

‘ Hubris: guva, galama. “Koknijevsko pisanje” odnosi se na londonski izgovor, koji najčećeizostavlja glas “h”. nap. prev.

Stephen King: Gole kosti 13

Uzmimo za primjer “Boji obrađivač teksta”. Nije to najbolja pripovijest koju sam ikad napisao; nećenikad osvojiti nikakvu nagradu. Ali nije ni loa. Nekako je zabavna. Ja sam svoj prvi obrađivač tekstanabavio samo mjesec dana ranije (radilo se o velikom Wangu, i sve pametne komentare zadrite zasebe, u redu?) i jo sam istraivao to sve moe i ne moe učiniti. Osobito su me fascinirali gumbiUMETN1 i IZBRII, koji su gotovo istrijebili krianja i ubacivanja.

Jednog dana zaradio sam neki gadan virus. Dovraga, svakome se to moe dogoditi. Sve u meni to nijebilo zabijeno čavlima izletjelo je s jednog ili s drugog kraja, uglavnom brzinom zvuka ili tu negdje.Do večeri mi je bilo zbilja jako loe - zimica, groznica, zglobovi puni staklene vune. Ičaio sam većinumiića u elucu, i leđa su me boljela.

Tu sam noć proveo u gostinjskoj sobi (koja je samo četiri velika koraka od kupaonice) i spavao samod devet do negdje dva ujutro. Probudio sam se znajući da je s noći gotovo. Ostao sam u krevetusamo zato to sam bio previe bolestan da bih ustao. I tako sam leao, i počeo sam razmiljati o svomeobrađivaču teksta, i o UMETNI i IZBRII. I pomislio sam: “Zar ne bi bilo smijeno kad bi neki tipnapisao jednu rečenicu, a onda, kad stisne IZBRII, subjekt te rečenice se izbrie iz svijeta?” Skoro svemoje priče počinju tako: “Zar ne bi bilo smijeno kad …?” I dok je mnogo mojih pripovijetkizastraujuće, nikad nisam ispričao ni jednu (za razliku od zapisivanja) koja nije izazvala bar malosmijeha, kakva god bila moja krajnja nakana sa tom pričom.

U svakom slučaju, počeo sam dakle razmiljati o IZBRII, ne toliko stvarajući priču koliko gledajućislike u svojoj glavi. Promatrao sam tog nekog tipa (koji je meni uvijek naprosto Ja-Tip sve dok pričane počne zadobivati prave riječi, kad mora dobiti ime) kako brie slike koje vise na zidovima, i stolceu dnevnoj sobi, i grad New York, i koncept rata. A onda sam ga zamislio kako umeće stvari i te sestvari naprosto pojavljuju u svijetu.

A onda sam pomislio: “Pa, daj mu enu koja je totalno grozna-moda bi mogao nju izbrisati - i nekogtko je jako dobar koga bi mogao umetnuti.” A onda sam zaspao, i sljedećeg jutra sam bio vie-manje

zdrav. Virus je nestao, ali priča nije. Napisao sam je, i vidjet ćete da nije ispala ba onako kako bi sepo ovome ovdje moglo zaključiti, ali - priče to nikad ne čine.

Ne moram vam sve crtati, zar ne? Ne bavite se ovime zbog novca; bavite se time jer se tako neosjećate loe. Mukarac ili ena koji okreće leđa tako nečemu je naprosto idiot, to je sve. Priča mijeplatila putajući me da

14 Stephen King. Gole kosti

opet zaspem kad mi se činilo daje to nemoguće. Ja sam priči uzvratio putajući je da nastane, kao stojeeljela. Sve ostalo su samo popratne pojave.

Nadam se da će ti se svidjeti ova knjiga, Uporni Čitatelju. Pretpostavljam da ti se neće svidjetionoliko koliko bi ti se svidio roman, jer je većina vas zaboravila prave uitke kratke priče. Čitanjedobrog, dugačkog romana je u velikoj mjeri kao da imate dugu i dobru vezu. Sjećam se kako sam sevozio između Mainea i Pittsburgha tijekom nastajanja Creepshowa, a iao sam najčeće autom, jer semom strahu od letenja pridruio trajk kontrolora leta, a gospodin Reagan je nakon toga otpustio trajkae(Reagan je, izgleda, učni sindikalist samo kad su u pitanju sindikati u Poljskoj). Imao sam Ptice umirupjevajući Colleen McCullough na osam kaseta, i tijekom kakvih pet tjedana nisam čak bio ni u vezi stim romanom; osjećao sam se kao da sam oenjen njime (najdrai mi je dio kad zločesta stara gospođaistrune i napuni se crvima u roku od esnaest sati).

Kratka priča je neto sasvim drugo - kratka priča je kao hitar poljubac stranca u mraku. To, naravno,nije isto kao veza ili brak, ali poljupci mogu biti slatki, a sama njihova kratkoća dio je privlačnosti.

Pisanje kratkih priča nije mi s godinama postalo lake; postalo je tee. Vrijeme za njih mi se skratilo,kao prvo. Kao drugo, one se sve vie ele proiriti (proirenje je meni veliki problem -ja piem kao todebele gospođe idu na dijetu). A čini mi se i sve teim pronaći glas za te priče - i prečesto mi Ja-Tipnaprosto pobjegne.

Ali mislim daje glavno truditi se i dalje. Bolje je ljubiti i pokupiti par pljuski nego posve odustati odtoga.

4

Dobro: to bi za ovaj kraj bilo vie-manje sve. Smijem li zahvaliti nekim ljudima (moete preskočitiovaj dio ako hoćete)?

Hvala Billu Thompsonu stoje pokrenuo cijelu ovu stvar. On i ja zajedno smo sloili Noćnu smjenu,prvu zbirku kratkih priča, i njegova je zamisao bila napraviti ovu knjigu. On je u međuvremenu preaou Arbor House,

Stephen King: Gole kosti 15

ali ja ga volim i tamo kao i bilo gdje drugdje. Ako postoji samo jo jedan pravi gospodin ugospodskoj profesiji nakladnitva, to je on. Blagoslovljeno tvoje irsko srce, Bili.

Hvala Phyllis Grann u Putnamu koja je preuzela teret.

Hvala Kribyju McCauleyju, mome agentu, jo jednom Ircu, koji je prodao većinu ovih priča, i koji jenajdulju od njih, “Maglu”, iz mene izvukao lancem i pijukom.

Ovo počinje zvučati kao govor na dodjeli Oscara, ali jebi ga.

Hvala i urednicima časopisa - Kathy Sagan u Redbooku, Alice Turner u Playboyu, Nyeu Willdenu uCavaliera, ljudima u Yankeeyju, Edu Ferma-nu - moj čovjek! - u Fantasy & Science Fictionu.

Dugujem skoro svima, i mogao bih ih poimence nabrojati, ali neću vas vie gnjaviti. Najveća zahvalaide tebi, Uporni Čitatelju, kao i uvijek - jer na kraju sve ide tebi. Bez tebe, ovo je mrtvo slovo. Akobilo koja od ovih priča upali za tebe, zanese te, prebrodi ti dosadan ručak, let avionom, ili satvremena kod ravnatelja zbog bacanja papirića, to je prava plaća.

5

Dobro - reklama je gotova. Sad me uhvatite za ruku. Dobro se drite. Idemo na razna mračna mjesta,ali mislim da znam put. Samo mi ne isputajte ruku. A ako vas poljubim u mraku, nije to nita strano; toje samo zato to vas volim.

A sad sluajte:

15. travnja 1984. Bangor, Maine

16 Stephen King: Gole kosti

Magla

1. Dolazak oluje.

Evo to se dogodilo. U noći kad je najgori toplinski val u povijesti sjevernog dijela Nove Engleskekonačno prestao - u noći 19. srpnja - cijeli zapadni dio Mainea udarila je najopakija oluja koju samikad vidio.

ivjeli smo na jezeru Long, i vidjeli smo prve naznake oluje kako se probijaju preko vode prema namatik prije mraka. Sat vremena prije toga, zrak je bio potpuno miran. Američka zastava koju je moj otac1936. postavio na nae skladite za čamce mlitavo je leala uz svoj stup. Čak joj ni rub nije titrao.Vrelina je bila kao čvrsta, i činila se dubokom kao mrka voda iz kamenoloma. Toga popodneva, nastroje otilo je na plivanje, ali voda nije nudila olakanje ako niste ili duboko. Ni Steffy ni ja nismohtjeli ići duboko, jer Billy to nije mogao. Billyju je bilo pet godina.

U pola est pojeli smo hladnu večeru, bezvoljno prevrćući po sendvičima sa unkom i salati odkrumpira, na terasi koja gleda prema jezeru. Nitko, čini se, nije htio nita osim Pepsi, koja je bila učeličnoj bačvi punoj kockica leda.

Nakon večere, Billy je izaao na neko vrijeme, igrati se na svojoj penja-lici. Steff i ja smo sjedili bezpuno riječi, pueći i gledajući preko mrkog ravnog zrcala jezera, prema Harrisonu, s druge strane.Nekoliko glisera zujalo je ovamo-onamo. Zimzeleni s one strane djelovali su pranjavo i iscrpljeno.Na zapadu, krupni ljubičasti olujni oblaci polako su rasli, okupljajući se poput vojske. U njima subljeskale munje. Vrata do, radio Brenta Nortona, namjeten na onu stanicu klasične glazbe koja emitiras vrha planine Washington ispustio bi glasno blejanje statike kad god bi bljesnula munja. Norton jebio odvjetnik iz New Jerseyja, a njegova kuća na jezeru Long bila je jedina vikendica bez peći i bezizolacije. Dvije godine ranije, imali smo spor oko granica posjeda koji je na kraju zavrio naopćinskom sudu. Ja sam pobijedio. Norton je tvrdio da sam pobijedio jer on nije iz grada. Nismo seba voljeli.

Magla 17

Steff je uzdahnula i hladila si vrhove dojki rubom majice. Sumnjam da ju je jako hladilo, alidefinitivno je bilo lijepo vidjeti.

“Ne elim te prestraiti”, rekao sam, “ali mislim da stie gadna oluja.”

Sumnjičavo me pogledala. “Imali smo olujne oblake i sinoć i preksinoć, David. Samo su se rasprili.”

“Noćas neće.”

“Ne?”

“Ako bude jako gadno, sići ćemo dolje.” “Koliko gadne stvari očekuje?”

Moj otac je prvi izgradio dom za cijelu godinu na ovoj strani jezera. Dok je jo bio skoro klinac, on injegova braća izgradili su vikendicu tamo gdje sad stoji kuća, a 1938. godine ljetna oluja ju je sruila

bez obzira na kamene zidove. Samo je skladite za čamce preivjelo. Godinu dana kasnije, počeo jegraditi veliku kuću. U gadnom udaru najvie tete dolazi od drveća. Ono ostari, i vjetar ga porui. Tosamo majka priroda povremeno počisti kuću.

“Zapravo i ne znam”, rekao sam posve iskreno. Samo sam čuo priče o velikoj oluji iz trideset i osme.“Ali vjetar se moe spustiti preko jezera kao ekspresni vlak.”

Billy se vratio malo kasnije, aleći se da mu penjalica nije zabavna jer se “sav zaznojio”. Ja sam mupromrsio kosu i dao mu jo jednu Pepsi. Jo posla za zubara.

Olujni oblaci dolazili su sve blie, odgurujući plavetnilo. Sad vie nije bilo nikakve sumnje da stieoluja. Norton je ugasio radio. Billy je sjedio između majke i mene, fascinirano promatrajući nebo.Grmljavina je reala, polako se kotrljajući preko jezera i odjekujući natrag. Oblaci su se izvijali ikotrljali, čas crni, čas ljubičasti, čas proarani, čas opet crni. Postupno su se rairili preko jezera, ividio sam kako iz njih izlazi profinjena čipka kie. Jo je bila daleko. Dok smo gledali, vjerojatno jekiilo nad Bolster’s Millsom, ili moda čak Norvekom.

Zrak se počeo kretati, isprva trzavo, podiući zastavu i zatim je opet sputajući. Počeo se hladiti iuporno je jačao, prvo hladeći znoj na naim tijelima a onda ga gotovo smrzavajući.

Tada sam ugledao srebrni veo kako se kotrlja preko jezera. Zastro je Harrison za nekoliko sekundi, aonda krenuo ravno na nas. Gliseri su nestali sa scene.

Billy je ustao iz svoga stolca, minijaturne replike naih redateljskih stolaca, zajedno s imenom naleđima. “Tata! Gledaj!”

18 Magla

“Idemo unutra”, rekao sam. Ustao sam i spustio mu ruku na ramena. “Ali, vidi li? Tata, stoje to?”“Vodeni vrtlog. Idemo unutra.”

Steff mije dobacila hitar, zapanjen pogled, a onda reče: “Dodi, Billy. Posluaj oca.”

Proli smo kroz klizna staklena vrata koja vode u dnevnu sobu. Zatvorio sam i učvrstio vrata, i zastaoda jo jednom pogledam van. Srebrni veo bio je na tri četvrtine jezera. Pretvorio se u ludo uskovitlanualicu za čaj između sve nieg crnog neba i povrine vode, koja je zadobila boju olova proaranu bijelimkromom. Jezero je počelo jezovito nalikovati na ocean, s visokim valovima koji su se kotrljali iprskali pjenu s dokova i vjetrobrana. Na sredini, velike bijele krijeste bacakale su se ovamo-onamo.

Promatranje vodenog vrtloga bilo je hipnotično. Bio je već skoro nad nama kad je munja bljesnulatako snano da sam jo trideset sekundi poslije toga sve pred sobom vidio u negativu. Telefon jeispustio prestraeno tingl a ja sam se okrenuo i ugledao enu i sina kako stoje ravno pred velikimprozorom koji nam prua panoramski pogled na sjeverozapadni dio jezera.

Spopala me jedna od onih stravičnih vizija - mislim da su rezervirane samo za mueve i očeve -prozora kako se lomi uz dubok, grub kalj avi zvuk i alje otre strijele stakla u goli trbuh moje ene, ulice i vrat moga sina. Uasi inkvizicije nisu nita u usporedbi sa sudbinom koju tvoj vlastiti um moe

zamisliti za one koje voli.

Oboje sam ih zgrabio i odgurnuo. “Koga vraga radite? Maknite se odatle!”

Steff me zapanjeno pogledala. Billy me gledao kao da se tek djelomično probudio iz dubokog sna.Odveo sam ih u kuhinju i upalio svjetlo. Telefon je opet zatingao.

A onda je doao vjetar. Kao daje kuća poletjela poput 747-ice. Bilo je to visoko, zadihano fijukanjekoje se povremeno sputalo u basovsko rezanje prije no to bi se uzdiglo do prodornog vriska.

“Idite dolje”, rekao sam Steff, a sad sam već morao vikati da bi me čuli. Ravno iznad kuće, gromovisu udarali mamutskim gredama, i Billy se pripio uz moju nogu.

“Dođi i ti!” odviknuta je Steff.

Kimnuo sam i pokretom im pokazao da krenu. Morao sam na silu odvojiti Billyja od svoje noge. “Idis majkom. Hoću uzeti svijeće za slučaj da se svjetla ugase.”

Magla 19

KNJINICA ZELINA

Poao je s njom, aja sam počeo otvarati ormare. Svijeće su čudne stvari, znate. Pripremi ih svakogproljeća, znajući da bi ljetne oluje mogle prekinuti struju. A kad dođe vrijeme za njih, one se sakriju.

Pipao sam kroz četvrti ormar, kraj deset grama trave koju smo Steffi ja kupili prije četiri godine i jonismo puno potroili, kraj Billyjevog zubala na navijanje iz Auburnovog dućana s trikovima, krajnanosa fotografija koje je Steffy stalno zaboravljala zalijepiti u na album. Pogledao sam ispod Se-arsova kataloga i iza tajvanske lutke koju sam osvojio na sajmu u Fryeburgu kad sam teniskimlopticama oborio sve drvene boce.

Pronaao sam svijeće iza lutke staklastih očiju mrtvaca. Jo su bile umotane u celofan. Kad mi se rukasklopila oko njih, svjetlo se ugasilo, i jedina struja stizala je s neba. Blagovaonica se osvijetlilaserijom bijelih i ljubičastih bljeskova. Dolje, čuo sam kako je Billy počeo plakati, a Steff tihomrmlja, tjeeći ga.

Morao sam jo jednom pogledati oluju.

Vodeni vrtlog je ili proao kraj nas ili se razbio stigavi do obale, ali nisam vidio ni dvadeset metarapo jezeru. Voda je bila posve uskovitlana. Vidio sam nečiji dok - moda Jasserovih-kako uri kraj nas,s potpornjima već okrenutim prema nebu, uronjen u uzburkanu vodu.

Siao sam dolje. Billy mije pritrčao i uhvatio mi se za noge. Podigao sam ga i zagrlio. Onda samupalio svijeće. Sjedili smo u gostinsjkoj sobi u istom hodniku kao i moja radna sobica, i gledali jednidruge u treptavom utom svjetlu, sluajući kako oluja rei i udara nam kuću. Kakvih dvadesetak minutakasnije, začuli smo snaan, prodoran udar kad se sruila jedna od visokih oblinjih jela. Onda nastanemir.

“Je li gotovo?” upita Steff.

“Moda”, rekoh ja. “Moda samo privremeno.”

Otili smo gore, svatko noseći po jednu svijeću, kao fratri koji idu na večernjicu. Billy je svoju nosioponosno i oprezno. Nositi svijeću, nositi vatru, to je za njega bila jako velika stvar. Pomogla mu jezaboraviti na strah.

Bilo je premračno da bismo vidjeli koliko je tete nastalo oko kuće. Već je prolo Billyjevo vrijeme zaspavanje, ali nijedno od nas nije predloilo da ga spremimo u krevet. Sjedili smo u dnevnoj sobi,sluali vjetar, i gledali munje.

Oko sat kasnije, opet se počela pojačavati. Puna tri tjedna, temperature su bile preko 30, a est od tihdvadeset i jednog dana, Nacionalna meteoro-otanica u Portlandu prijavljivala je temperature i preko35 stupnjeva.

i/lagla

Čudno vrijeme. Zajedno s-tekom zimom koju smo proivjeli i kasnim proljećem, neki ljudi opet suizvukli staru priču o dugoročnim posljedicama testiranja atomskih bombi. To, i naravno, kraj svijeta.Najstarija priča od svih.

Drugi val nije bio tako snaan, ali čuli smo kako se sruilo nekoliko stabala oslabljenih prvimnapadom. Kad je vjetar opet počeo zamirati, jedno nam je teko udarilo o krov, kao aka koja pada napoklopac lijesa. Billy je skočio i tjeskobno pogledao prema gore.

“Izdrat će to, stari”, rekao sam.

Billy se nelagodno nasmijeio.

Oko deset sati stigla je posljednja oluja. Bila je gadna. Vjetar je zavijao skoro onako glasno kao prviputa, a munje kao da su bljeskale svuda oko nas. Palo je jo stabala, a kraj vode se začulo takvopraskanje daje Steff tiho zaječala. Billy joj je zaspao u krilu.

“David, stoje to bilo?”

“Mislim daje to bilo spremite za čamce.”

“Oh. Oh, Isuse.”

“Steffy, hoću da opet odemo dolje.” Uzeo sam Billyja u naručje i ustao zajedno s njim. Steffine očibile su krupne i uplaene. “David, hoće li sve biti dobro?” “Da.” “Stvarno?” “Da.”

Otili smo dolje. Deset minuta kasnije, na vrhuncu zadnje oluje, odozgo se začuo prasak - na velikiprozor. Moda moja prethodna vizija i nije bila tako luda. Steff, koja je bila zadrijemala, probudila setihim vriskom, a Billy se nelagodno promekoljio na gostinjskom krevetu.

“Kia će ući unutra”, reče ona. “Unitit će nam namjetaj.”

“Ako uđe, ući će. Osigurani smo.”

“Od toga mi nije nita bolje”, rekla je napeto i prijekorno. “Komoda tvoje majke … na novi kauč …televizor u boji…” “”, rekao sam. “Spavaj.”

“Ne mogu zaspati”, rekla je, i pet minuta kasnije zaspala.

Ja sam ostao budan jo pola sata, u drutvu samo jedne upaljene svijeće, sluajući kako vani grmljavinahoda i priča. Imao sam dojam da će ujutro puno ljudi s jezera nazivati svoja osiguravajuća drutva, daće biti puno zujanja pila dok vlasnici kuća budu sjekli drveće koje im je popadalo po

Magla 21

krovovima i razbilo prozore, a na cesti će biti puno narančastih servisnih kamiona.

Olujaje sad bljedila, bez ikakva znaka nove navale. Vratio sam se gore, ostavivi Steff i Billyja nakrevetu, i pogledao u dnevnu sobu. Staklena vrata su izdrala. Ali tamo gdje je nekad bio velikiprozor, sad je bila neravna rupa puna listova breze. Bio je to vrh onog starog drveta koje nam jestajalo kraj ulaza u podrum cijelog mog ivota. Gledajući mu sad vrh u svojoj dnevnoj sobi, shvatiosam zastoje Steff rekla da joj od pomisli na osiguranje nije nita bolje. Volio sam to drvo. Izdralo jemnoge zime, jedino drvo na jezerskoj’strani kuće koje je zaobila i moja pila. Veliki komadi stakla nasagu odraavali su plamen moje svijeće. Pomislio sam da moram upozoriti Steff i Billyja. Ovdjemoraju nositi papuče. Oboje su ujutro voljeli tapkati bosonogi.

Opet sam siao dolje. Sve troje smo spavali u gostinjskom krevetu, Billy između Steff i mene. U snu,vidio sam Boga kako prelazi preko Harri-sona s druge strane jezera, Boga tako ogromnog da se iznadstruka gubio u jasnom plavom nebu. U snu, čuo sam krckanje i pucketanje drveća koje se lomilo dokje Bog ostavljao svoje stope po umi. Kruio je oko jezera, prilazeći strani Bridgtona, prema nama, asve kuće i vikendice praskale su u ljubičasto-bijeli plamen kao munje, i ubrzo je dim prekrio sve.Dim je prekrio sve, kao magla.

22 Magla

2. Nakon oluje. Norton. Put u grad.

“Fiiii-juuuu”, reče Billy.

Stajao je kraj ograde koja razdvaja nae imanje od Nortonovih, i gledao niz na kolni prilaz. Prilaz seprua kakvih četiristo metara do zemljanog puta koji se pak prua drugih četiristo metara do dijelaasfaltirane ceste s dva kolna traka po imenu Cesta Kansas. S Ceste Kansas moete doći kamo godelite, pod uvjetom da elite u Bridgton.

Vidio sam to Billy gleda, i srce mi se stisnulo.

“Ne idi blie, stari. Ovo je sasvim dovoljno.”

Billy se nije pobunio.

Jutro je bilo sjajno i čisto kao kristal. Nebo, koje je tijekom onog toplotnog vala bilo mljackave,smeđkaste boje, ponovno je zadobilo tamno, otro plavetnilo, skoro kao ujesen. Osjećao se blagi lahorod kojeg su vesele mrljice sunca skakutale amo-tamo po kolnom prilazu. Nedaleko od mjesta gdje jestajao Billy čulo se siktanje, a u travi je bilo neto to bi na prvi pogled moglo izgledati kao jato zmija.Strujni kablovi od nae kuće pali su u neurednu hrpu jedno est metara dalje, i leali na spaljenom dijelutrave. Lijeno su se okretali i pijuckali. Da drveće i trava nisu bili tako temeljito promočeni olujnomkiom, kuća se mogla i zapaliti. Ovako, vidjela se samo crna mrlja tamo gdje su ice pale.

“Jel’ bi to moglo ubit’ nekog, tata?”

“Aha. Bi.”

“to ćemo s time?”

“Nita. Čekat ćemo ljude iz elektre.”

“Kad će stići?”

“Ne znam.” Petogodinjaci imaju pitanja koliko je na televiziji reklama. “Pretpostavljam da su jutrosprilično zauzeti. Hoće se sa mnom proetati do kraja prilaza?”

Krenuo je a onda zastao, s nelagodom promatrajući ice. Jedna od njih je poskočila i lijeno seokrenula, kao da doziva.

“Tata, jel’ moe struja proći kroz zemlju?”

Dobro pitanje. “Moe, ali ne brini. Struja hoće tlo, a ne tebe, Billy. Bit će sve u redu ako se nepribliava icama.”

“Hoće tlo”, promrmljao je, a onda mi priao. Krenuli smo niz prilaz dreći se za ruke.

Magla 23

Bilo je gore nego to sam pretpostavljao. Stabla su pala preko prilaza na četiri različita mjesta, jednoje bilo malo, dva osrednja, a jedna stara dama morala je imati opseg od bar metar i pol. Mahovina juje obgrlila kao pljesnivi korzet.

Posvuda su leale grane, neke napola bez lića, u neurednom obilju. Billy i ja prili smo seoskoj cesti, sobje strane odbacujući manje grane u umu. Podsjetilo me na dan prije moda dvadeset i pet godina;bio sam tek malo stariji nego Billy sad. Svi moji ujaci su bili ovdje, i proveli su dan u umi, sasjekirama i sjekiricama i pijucima, sijekući grmlje. Kasnije toga popodneva, svi su sjeli za pletenistol za piknik koji su moji mama i tata nekad imali, i imali smo divovski objed s hotdogovima ihamburgerima i salatom od krumpira. Pivo Gansett teklo je u potocima, a moj ujak Reuben skočio jeu jezero potpuno obučen, čak i sa cipelama na nogama. U to doba, u umi je jo bilo i jelena.

“Tata, smijem na jezero?”

Dojadilo mu je bacanje grana, a kad malim dečkićima neto dojadi, najbolje im je dopustiti da radeneto drugo. “Jasno.”

Zajedno smo se vratili do kuće, a onda je Billy skrenuo desno, prolazeći kraj kuće i zaobilazećisruene ice u irokom luku. Ja sam otiao lijevo, u garau, da uzmem svoju McCullough pilu. Kao to sami pretpostavljao, sa svih krajeva jezera već se čula neugodna pjesma motorki.

Napunio sam je gorivom i krenuo natrag prema prilazu kad je Steff izala iz kuće. S nelagodom jepromatrala oboreno drveće na prilazu.

“Koliko je gadno?”

“Mogu ja to sasjeći. Koliko je gadno unutra?” “Pa, uspjela sam račistiti staklo, ali morat će netopoduzeti s onim drvetom, David. Ne moemo u dnevnoj sobi imati drvo.” “Ne”, rekao sam. “Valjda nemoemo.”

Pogledali smo se u jutarnjem suncu i počeli hihotati. Spustio sam motorku na beton terase i poljubioje, čvrsto joj stisnuvi guzove. “Nemoj”, promrmljalaje. “Billyje-“

Ba u tom času, on je zaokrenuo iza kuće. “Tata! Tata! Mora vidjeti -” Steff je ugledala strujnekablove i povikala mu da pazi. Billy, koji je jo bio podosta daleko od njih, naglo se zaustavio izabuljio u svoju majku kao da je poludjela.

“Dobro sam, mama”, rekao je, opreznim glasom kakvim se obraća jako starim i senilnim ljudima daih umiri. Krenuo je prema nama, pokazujući nam koliko je dobro, a Steff je zadrhtala u mome naručju.

24 Magla

“Sve je u redu”, apnuo sam joj na uho. “Zna za ice.”

“Da, ali ljudi pogibaju”, reče ona. “Na televiziji stalno vrte oglase o icama pod naponom, ljudi se -Billy, hoću da smjesta ode u kuću!”

“Ma daaaj, mama! Hoću tati pokazati skladite za čamce!”

Oči su mu se skoro iskolačile od uzbuđenja i razočaranja. Okusio je poslijeolujnu apokalipsu, i htioje to podijeliti.

“Ulazi, smjesta! Te ice su opasne, i -“

“Tata kae da hoće tlo, a ne mene -“

“Billy, ne raspravljaj se sa mnom!”

“Idem ja pogledati, stari. 1 ti idi dolje.” Osjetio sam kako se Steff napela uz mene. “Idi s druge

strane, mali.” “Aha! Dobro!”

Projurio je kraj nas, preskačući kamene stube koje su vodile oko zapadne strane kuće dvije po dvije.Nestao je dok mu je koulja leprala na vjetru, razvlačeći jednu riječ - “Fijuu!” - kad je ugledao nekudrugu posljedicu unitenja.

“Zna za kablove, Steffy.” Blago sam je obgrlio oko ramena. “Boji ih se. To je dobro. Zato jesiguran.”

Niz obraz joj se sputala suza. “David, bojim se.”

“Ma daaj! Gotovo je.”

“Je li? Prola zima … pa kasno proljeće … u gradu su to zvali crnim proljećem … kau da takvog uovim krajevima nije bilo jo od 1888. -“

“Oni” su nedvojbeno bili gospođa Carmody, koja je drala antikvarijat u Bridgtonu, staretinarnicu pokojoj je Steff ponekad voljela kopati. Billy je oboavao ići s njom. U jednoj od zasjenjenih, pranjavihstranjih prostorija, preparirane sove zlaćanih očiju zauvijek su irile krila dok su im noge beskrajnostezale polakirane grane; trio prepariranih rakuna stajao je oko “potoka” koji je zapravo bio samodugačak komad pranjavog zrcala; a jedan moljcima izjeden vuk, koji je balavio piljevinu umjestosline, kezio se u jezovitom vječitom rezanju. Gospođa Carmody tvrdila je daje vuka upucao njenotac, kad se ovaj doao napiti iz potoka Stevens, jednog rujanskog poslijepodneva 1901. godine.

Ekspedicije u antikvarijat gospođe Carmody bile su dobre za moju enu i sina. Ona je voljelakarnevalsko staklo, a on je volio smrt u ime taksider-mije. Ali meni se činilo da starica ima priličnonepovoljan utjecaj na Steffin um, koji je u svemu ostalom uvijek bio praktičan i sposoban. Pronala jeSteffinu ranjivu točku, mentalnu Ahilovu petu. A nije Steff bila ni jedina u

Magla 25

gradu koju su fascinirale gotičke objave gospođe Carmody i njeni narodni lijekovi (uvijekpreporučeni u ime Boje).

Voda iz debla ublait će masnice ako vam je suprug od onih koji malo prelako mau akama nakon tripića. Kakva će biti zima moe se odrediti brojeći kolutove na gusjenicama u lipnju, ili mjerećidebljinu saća u kolovozu. A sad, dragi nas Bog titio i čuvao, CRNO PROLJEĆE 1888. (dodajtevlastite uskličnike, koliko god mislite da treba). I ja sam čuo tu priču. Nju ovdje vole prenositi - akoje proljeće dovoljno hladno, led na jezerima na kraju će pocrniti kao istrunuli zub. To je rijetkapojava, ali ne vidi se ba samo jednom u sto godina.

“Imali smo teku zimu i kasno proljeće”, rekao sam. “Sad imamo vruće ljeto. I imali smo oluju, aliprola je. Ovo ne liči na tebe, Stephanie.”

“Nije to bila obična oluja”, rekla je ona istim onim promuklim glasom.

“Nije”, rekao sam. “To ti priznajem.”

Ja sam priču o Crnom proljeću čuo od Billa Giostija, koji je bio vlasnik i - na određeni način -upravnik Giosti’s Mobila u selu Casco. Bili je vodio posao uz pomoć svoja tri antrava sina (uzpovremenu pomoć četvorice antravih unuka … kad bi se uspjeli odvojiti od svojih snjenih motora iterenskih motocikala). Billu je bilo sedamdeset godina, djelovao je kao da mu je osamdeset, a jo jemogao piti kao da mu je dvadeset i tri kad bi ga uhvatilo pravo raspoloenje. Billy i ja smo jednogdana doli napuniti Scouta dan nakon stoje nenadana oluja usred svibnja spustila skoro tridesetcentimetara mokrog, tekog snijega na cijeli kraj, prekrivajući mladu travu i cvijeće. Giosti je potenozavirio u čaicu, i rado je prenio priču o Crnom proljeću, zajedno s izvornim krajem. Ali ponekadnaprosto ima snijega u svibnju; stigne, a dva dana kasnije nestane. Nije to nita strano.

Steff je opet s nepovjerenjem pogledavala sruene kablove. “Kad će doći iz elektre?”

“Čim budu mogli. Neće to biti dugo. Samo neću da brine zbog Billyja. On je prilično razuman. Neposprema odjeću, ali neće stati na hrpu ica pod naponom. Ima on dobru, zdravu količinusamosvijesti.” Dotakao sam joj ugao usana, i zauzvrat dobio začetak osmijeha. “Jesi bolje?”

“S tobom sve uvijek djeluje bolje”, rekla je, a menije bilo drago.

S jezerske strane kuće, Billy nam je vikao neka dođemo vidjeti.

“Dođi”, rekao sam. “Idemo pogledati tetu.”

Prezrivo je otpuhnula. “Ako hoću gledati tetu, mogu sjediti i u dnevnoj sobi.”

26 Magla

“Onda da usreći klinca.”

Spustili smo se kamenim stubama dreći se za ruke. Upravo smo doli do prvog zaokreta kad je Billypunom brzinom stigao iz suprotnog smjera, skoro nas prevrnuvi.

“Samo polako”, rekla je Steff malo se mrteći. Moda gaje u sebi vidjela kako se umjesto u nas zalijećeu ono smrtonosno gnijezdo kablova pod naponom.

“Morate doći vidjeti!” dahtao je Billy. “Spremite za čamce je skroz razbijeno! Jedan dok je nastijenama … drveće u zaljevu … Isuse Kriste!”

“Billy Drayton!” zagrmi Steff.

“Oprosti, mama-ali morate - fijuu!” Opet je nestao.

“Rekavi svoje, zloguki prorok odlazi”, rekao sam, i to je opet natjeralo Steff na hihot. “Sluaj, kadsasječeni ono drveće na kolnom prilazu, svra-tit ću do ureda elektre na cesti Portland. Da im kaemstoje s nama. Moe?”

“Moe”, reče ona zahvalno. “to misli, kad bi mogao krenuti?”

Osim onog velikog drveta - onog s pljesnivim korzetom od mahovine - bilo je posla za sat vremena.Dodavi i veliko drvo, nisam vjerovao da ću zavriti prije jedanaest sati.

“Onda ću ti ovdje spremiti ručak. Ali morat će mi nabaviti neke stvari na trnici … ostali smo skorobez mlijeka i maslaca. Osim toga … dobro, napisat ću ti popis.”

Daj eni katastrofu, i ona će se pretvoriti u vjevericu. Zagrlio sam je i kimnuo glavom. Zaobili smokuću. Bio je dovoljan samo jedan pogled da shvatimo zastoje Billy tako zapanjen.

“Gospode”, reče Steff slabanim glasom.

S mjesta gdje smo stajali imali smo dovoljno dobar pogled da vidimo skoro četiristo metara obale -imanje Bibbera s nae lijeve strane, svoje vlastito, i imanje Brenta Nortona s desne strane.

Ogromna stara jela koja je čuvala na zaljev prepukla je na pola. Ono to je preostalo izgledalo je kaogrubo naotrena olovka, a utroba drveta djelovala je bljetavo i bespomoćno bijelo naspram godinamai vremenom potamnjele vanjske kore. Trideset metara drveta, gornja polovica stare jele, leala jenapola pod vodom u naem plitkom zatonu. Shvatio sam da smo imali puno sreće to na mali Star-Cruiser nije potonuo pod njom. Tjedan dana ranije, imali smo neke probleme s motorom, i brodić jejo bio u marini Naples, strpljivo čekajući da dođe na red za popravak.

S druge strane naeg komadićka obale, spremite za čamce koje je izgradio moj otac - spremite koje jejednom čuvalo Chris-Craft od osamnaest

Magla 27

metara, kad je bogatstvo obitelji Drayton bilo na vioj razini nego danas -lealo je pod jo jednimvelikim drvetom. To je drvo bilo stajalo s Nortonove strane granice, vidio sam. To mi je potaklo prvibijes. To je drvo bilo mrtvo već pet godina, i trebao ga je odavno posjeći. Sad je bilo do tri četvrtinesrueno; nae spremite za čamce gaje pridravalo. Krov je poprimio supijan, zabačen izgled. Vjetar jeskinuo cijepove s rupe koju je načinilo drvo i raznio ih svuda oko kućice. Billyjev opis - razbijeno -bio je sasvim dobar.

“To je Nortonovo drvo!” reče Steff. A rekla je to s takvom povrijeđenom indigniranoću da sam semorao nasmijeiti usprkos bolovima. Jarbol je leao u vodi, a zastava je vlano plutala kraj njega,zapetljana u uad. A mogao sam zamisliti Nortonovu reakciju: Tui me.

Billy je bio na kamenom molu, promatrajući dok koji se nasukao na kamenje. Bio je obojen vedrimplavim i utim prugama. Osvrnuo se prema nama i zlurado povikao: “To je od Martinsa, jel’da?”

“Aha, jest”, rekoh ja. “Moe li, molim te, ugaziti u vodu i ispecati zastavu, Veliki Bille?”

“Jasno!”

S desne strane mola bila je mala pječana plaa. 1941., prije nego stoje Pearl Harbor krvlju otplatioVeliku krizu, moj otac je unajmio jednog čovjeka da doveze taj fini pijesak za plau - est tovarakamiona - i da ga rairi do dubine koja meni dolazi otprilike do bradavica, recimo metar i pol. Radnik

je traio osamdeset dolara za cijeli posao, a pijesak se nikad nije ni pomakao. Stoje i dobro, znate, jerdanas vie ne moete na svoju zemlju samo postaviti pječanu plau. Sad kad su kanalizacijski ispusti izrastuće industrije gradnje koliba poubijali većinu riba i ostale učinili nejestivima, Ministarstvo zatiteokolia je zabranilo postavljanje pječanih plaa. Jer bi mogle poremetiti ekologiju jezera, shvaćate, itrenutno je to nezakonito za bilo koga osim velikih građevinskih tvrtki.

Billy je krenuo prema zastavi - onda stane. Istoga časa, osjetio sam kako se Steff kraj mene ukočila, ividio sam i säm. Harrisonska strana jezera je nestala. Potonula je pod crtom bljetavo bijele magle,kao daje neki oblak za lijepog vremena sletio na zemlju.

Opet mi se vratio san od prole noći, i kad me Steff upitala to je to, riječ koja mi je skoro prvaiskočila iz usta bila je Bog.

“David?”

Nije se vidjela čak ni naznaka obale s one strane, ali godine gledanja Dugog jezera uvjerile su medaje ne skriva puno; moda par metara. Rub magle bio je ravan skoro kao daje povučen ravnalom.

28 Magla

“Stoje to, tata?” poviče Billy. Bio je u vodi do koljena, hvatajući promočenu zastavu.

“Magleni zid”, rekoh ja.

“Na jezeru?” upitala je Steff sumnjičavo, i vidio sam utjecaj gospođe Carmody u njenim očima.Prokleta ena. Moj vlastiti časak nelagode je prolazio. Snovi su, na kraju krajeva, neopipljivi, ba kaomagla.

“Jasno. Već si vidjela maglu na jezeru.”

“Nikad takvu. To vie liči na oblak.”

“To je zbog bljetanja sunca”, rekoh ja. “Isto tako ti oblaci izgledaju iz aviona kad ih preleti.”

“Otkud to? Magle ovdje inače ima samo po vlanom vremenu.”

“Ne, ima je i sad”, rekoh ja. “Bar u Harrisonu. To je samo neki mali preostatak oluje, nita drugo.Susret dvije fronte. Neto takvo.”

“David, jesi li siguran?”

Nasmijao sam se i prebacio joj ruku preko ramena. “Ne, zapravo, serem kvake. Da sam siguran,radio bih vremensku prognozu na vijestima u est. Idi sastaviti popis za kupovinu.”

Jo me jednom sumnjičavo pogledala, jo tren-dva buljila u zid magle podigavi dlan da si zasjeni oči, aonda strese glavom. “Čudno”, rekla je, i otila.

Billyju magla vie nije bila zanimljiva. Ispecao je iz vode zastavu i zapleteni konopac. Rairili smo ihna tratinu da se posue.

“Čuo sam da zastava nikad ne smije dodirnuti tlo, tata”, rekao je poslovnim tonom, idemo ovoobaviti.

“A, da?”

“Aha. Victor McAllister kae da za to mogu i pogubiti čovjeka.”

“Pa, ti reci Vicu da je to ono od čega trava poraste lijepa i zelena.”

“Govno, jel’da?” Billy je pametan dečko, ali, čudno, nema smisla za humor. Njemu je sve ozbiljno.Nadam se da će poivjeti dovoljno dugo da nauči kako je to u ovom svijetu vrlo opasan stav.

“Aha, tako je, ali nemoj reći mami da sam ja to rekao. Kad se zastava osui, spremit ćemo je. Čakćemo je i sloiti po propisima, tako da budemo sigurni.”

“Tata, hoćemo li popraviti krov spremita i nabaviti novi jarbol?” Po prvi put, djelovao je tjeskobno.Moda mu je za neko vrijeme bilo dosta propasti.

Potapao sam ga po ramenu. “Jasna stvar.”

Magla 29

“Smijem otići do Bibbersa i pogledati to se tamo dogodilo?” “Samo na par minuta. I oni ćeračićavati, a ljudi se od toga ponekad malo razljute.” Tako sam ja trenutno bio ljut na Nortona.“Dobro. Bok!” Otiao je. “Ne petljaj im se pod noge, stari. I, Billy?” Osvrnuo se.

“Zapamti da ima kablova pod naponom. Ako ih vidi jo, dri se podalje.”

“Jasno, tata.”

Jo sam trenutak stajao tamo, isprva pregledavajući tetu, a onda opet dobacivi pogled prema magli.Činila se bliom, ali nisam mogao biti siguran. Ako se doista pribliila, prkosila je svim zakonimaprirode, jer je vjetar -vrlo blagi lahor-puhao prema njoj. To je, naravno, bilo posve nemoguće. Bilaje jako, jako bijela. Jedino sa čime bih je mogao usporediti bio bi svjee napadali snijeg kako lei ublistavom kontrastu s tamnoplavim sjajem zimskog neba. Ali snijeg odsijava stotine i stotinedijamantnih točaka na suncu, a ovaj zid od magle, premda sjajan i čist, nije svjetlucao. Bez obzira naono stoje Steff rekla, magla nije čudna pojava čak i u vedre dane, ali kad je ima puno, vlaga u zrakuskoro uvijek napravi dugu. Ali ovdje duge nije bilo.

Nelagoda se vratila, povlačeći me za rukav, ali prije nego to se produbila, začuo sam dubok,mehanički zvuktuut-timt-tuut! - za kojim je slijedilo jedva čujno “Sranje!” Mehanički zvuk seponovio, ali psovke vie nije bilo. Treći puta, tektavi zvuk slijedilo je “Bern ti mater!”, istim onimtonom koji govori: posve sam sam ali sam debelo bijesan.

Titut-tuut-tuut-tunt

- Tiina -

-zatim: “U pičku.”

Iskezio sam se. Zvuk se ovdje daleko prenosi, a sve zujave motorke bile su prilično daleko. Dovoljnodaleko da prepoznam nimalo slatke tonove svoga prvog susjeda, slavnog odvjetnika i vlasnikajezerskog imanja na obali, Brentona Nortona.

Priao sam malo blie vodi, pretvarajući se da ećem prema doku koji se nasukao na na mol. Sad sam ividio Nortona. Bio je na čistini iza svoga zastrtog trijema, stojeći na sagu starih jelinih iglica iodjeven u bojom umrljane traperice i otrcanu bijelu majicu. Njegova skupa frizura bila je zamrena, aznoj mu se slijevao niz lice. Klečao je najednom koljenu, mučeći se

30 Magla

sa svojom motornom pilom. Bila je puno veća i kompliciranija od moje, kupljene u uradi-samdiskontu za 79.95$. Njegova je izgledala imala sve osim startera. Vukao je ue, proizvodeći bezvoljnetuut-tuut-tuut zvukove, i nita vie. U dui sam se razveselio kad sam vidio da je uta breza pala prekonjegovog stola za piknik i prelomila ga na dvoje. Norton je silno potegnuo uzicu.

Tuut-tuut-tutututu-TUUT! TUUT! TUUT!… TUUT!… Tuut. Skoro ti je načas uspjelo, prika. Jo jedanherkulski potez. Tuut-tuut-tuut.

“E, u kurac”, proaptao je Norton opako, i zareao na svoju otmjenu motorku.

Opet sam zaobiao prema kući, osjećajući se doista dobro po prvi put otkako sam ustao. Moja pilapokrenula se na prvi potez, i bacio sam se na posao.

Oko deset sati netko me potapao po ramenu. Bio je to Billy, s limenkom piva u jednoj ruci i Steffinimpopisom u drugoj. Zagurao sam popis u stranji dep svojih traperica i uzeo pivo, koje nije bilo baledeno, ali jest bilo bar hladno. Skoro polovicu sam strusio odjednom - pivo je rijetko kada boljegokusa - i limenkom nazdravio Billyju. “Hvala, stari.”

“Mogu i ja dobiti?”

Dao sam mu gutljaj. Namrtio se i vratio mi limenku. Ja sam strusio ostatak i u zadnji čas se zaustaviokad sam je počeo stezati po sredini. Zakon o odlaganju limenki vrijedio je već dulje od tri godine, alistare navike teko umiru.

“Napisala je neto na dnu popisa, ali ne mogu pročitati njen rukopis”, reče Billy.

Opet sam izvukao popis. “Ne hvatam WOXO na radiju”, pisalo je u Steffinoj poruci. “Misli da ih jeoluja izbacila iz etera?”

WOXO je lokalna FM rock postaja. Emitira iz grada Norway, kakvih trideset kilometara sjeverno, i

jedina je postaja koju na stari i slabani radio moe pronaći.

“Reci joj daje vjerojatno tako”, rekao sam pročitavi mu pitanje. “Pitaj je moe li uhvatiti Portland naAM-u.”

“Dobro. Tata, mogu li i ja s tobom u grad?”

“Jasno. I ti i mama, ako hoćete.”

“Dobro.” Odjurio je natrag u kuću s praznom limenkom.

Magla 31

Uspio sam se probiti do velikog drveta. Napravio sam prvi zarez, pre-pilio, a onda na nekolikotrenutaka ugasio pilu da se ohladi - drvo je zapravo bilo preveliko za nju, ali mislio sam da će svebiti u redu ako ne budem urio. Pitao sam seje li zemljani put koji vodi do Ceste Kansas račićen, i jodok sam se to pitao, narančasti kamion električne kompanije proao je po putu, vjerojatno idući premadrugom kraju nae cestice. Znači, to je u redu. Cesta je račićena, i do podneva će stići ljudi iz elektreda se pobrinu za kablove pod naponom.

Odrezao sam veliki komad drveta, odvukao ga kraj prilaza, i prebacio preko ruba. Otkotrljao se nizpadinu pa zatim u grmlje koje se opet razraslo nakon onog davnog dana kad su moj otac i njegovabraća - svi do jednog umjetnici, mi Draytoni smo oduvijek bili umjetnička obitelj - račistili okolicu.

Miicom sam si obrisao znoj s lica i poelio jo jedno pivo; prvo ti samo ovlai usta. Podigao sam pilu ipomislio na WOXO koji se vie ne čuje. Iz tog smjera je stigao onaj čudan zid magle. Bio je to smjer ukojem je leao Shaymore (kojeg su lokalni stanovnici izgovarali Samor). Shaymore je bio sjediteProjekta strijela.

To je bila teorija starog Billa Giostija o takozvanom Crnom proljeću: Projekt strijela. U zapadnomdijelu Shaymorea, nedaleko od ruba grada prema Stonehamu, nalazilo se malo dravno zemljiteokrueno icom. Imalo je straare i interne kamere i Bog zna to jo. Bar sam tako čuo; nisam ga nikaddoista vidio, premda Stara shaymoreska cesta ide kakvih kilometar i pol uz dravno zemljite.

Nitko ne zna točno odakle je stiglo ime Projekt strijela, i nitko vam ne moe sa stopostotnom sigurnoćureći je li to doista ime projekta - ako projekt postoji. Bili Giosti tvrdi da postoji, ali kad ga upitateodakle mu ta informacija, postane neodređen. Njegova je nećakinja navodno radila za telefonskukompaniju Continental, i ona je čula neke stvari. Tako to ide.

“Atomske stvari”, rekao je Bili toga dana, oslonjen na prozor Scouta i zapuhujući me dahom Pabsta.“S time se oni tamo gore zafrkavaju. Ispucavaju atome u zrak i te stvari.”

“Gospodine Giosti, zrak je pun atoma”, rekao je Billy. “Tako kae gospođa Neary. GospođaNeary kaedaje sve puno atoma.”

Bili Giosti upiljio je u moga sina Billyja dugačak, krvavi pogled koji gaje konačno pobijedio. “To sudrukčiji atomi, sinko.”

“O, da”, promrmljao je Billy u predaji.

32 Magla

Dick Muehler, na agent osiguranja, rekao je daje Projekt strijela poljoprivredna postaja pod upravomdrave, nita vie i nita manje. “Veće rajčice, s duljom sezonom”, rekao je Dick mudro, a zatim minastavio pokazivati kako bih najbolje pomogao svojoj obitelji ako umrem mlad. Janine Lawless, naapotarica, rekla je daje to nekakvo geoloko nalazite koje ima neke veze s uljem kriljca. Ona to sigurnozna, jer je brat njenog mua radio za čovjeka koji je …

A gospođa Carmody … ona je vjerojatno bila sklonija gledati stvari kao Bil Giosti. Ne samo atomi,nego drukčiji atomi.

Otpilio sam jo dva komada velikog drveta i prebacio ih preko ruba prije no to se Billy vratio s novimpivom u jednoj ruci i novom porukom od Steff u drugoj. Ako i postoji neto to Veliki Bili voli raditivie nego prenositi poruke, ne znam to bi to moglo biti.

“Hvala”, rekao sam uzimajući oboje.

“Mogu dobiti gutljaj?”

“Samo jedan. Proli put si uzeo dva. Ne moe se napiti u deset ujutro.”

“I petnaest”, rekao je, i stidljivo se nasmijeio preko ruba limenke. Uzvratio sam mu osmijeh - nije babio neki sjajan vic, ali Billy se jako rijetko ali - a onda pročitao poruku.

“Uhvatila sam JBQ na radiju”, napisala je Steffy. “Nemoj se napiti prije nego to ode u grad. Moedobiti jo jedno, ali to je sve do ručka. Misli li da će se moći probiti naom cestom?”

Vratio sam mu poruku i uzeo pivo. “Reci joj da je cesta u redu jer je malo prije proao kamion. Oni ćese probiti do nas.”

“Dobro.”

“Stari?”

“Stoje, tata?”

“Reci joj daje sve u redu.”

Opet se nasmijeio, moda prvo govoreći istu stvar samome sebi. “Dobro.”

Odjurio je natrag, a ja sam ga promatrao, dok su mu noge jurile pokazujući potplate cipela. Volio samga. Kad mu pogledam lice, i ponekad kad podigne pogled prema meni, osjećam daje sve doista uredu. To je la, naravno - stvari nisu u redu, i nikad nisu bile - ali zbog svoga klinca, u stanju sampovjerovati u la.

Otpio sam malo piva, paljivo spustio limenku na jedan kamen, i opet pokrenuo pilu. Kakvihdvadesetak minuta kasnije, osjetio sam kako me netko

Magla 33

potapao po ramenu i okrenuo se, očekujući da ću opet ugledati Billvja. Umjesto toga, vidio samBrenta Nortona. Isključio sam pilu.

Nije djelovao onako kako Norton inače izgleda. Djelovao je kao da mu je vruće, umorno i nesretno, ipomalo izbezumljeno.

“Bok, Brent”, rekao sam. Posljednje riječi koje smo izmijenili bile su neugodne, i nisam bio sasvimsiguran to bih sad trebao učiniti. Imao sam čudan osjećaj daje zadnjih pet minuta stajao iza mene,pristojno si pročićavajući grlo pod agresivnim rezanjem pile. Nisam ga ovog ljeta poteno nipogledao. Smravio je, ali to mu nije dobro stajalo. Trebalo je, jer je sa sobom prije teglio kakvihdeset kila vika, ali nije mu stajalo. ena mu je umrla prethodnog studenog. Rak. Aggie Bibber rekla jeSteffy. Aggie je bila naa lokalna nekrologičarka. Svaki kvart ima jednog takvog. Po nehajnom načinukako je Norton olajavao svoju enu i poniavao je (s prezrivom lakoćom veteranskog matadora kojiubada banderille u nezgrapno tijelo starog bika), bio bih pretpostavio da će mu biti drago to je vienema. Da me netko pitao, vjerojatno bih pretpostavio kako će se ovog ljeta pojaviti s djevojkomdvadeset godina mlađom od sebe, i blesavim smijekom na licu koji govori “kurac mije umro i dospiou raj”. Ali umjesto blesavog smijeka, pojavila se samo nova skupina bora, a teina mu se skidala nasasvim pogrenim mjestima, ostavljajući vreće i nabore i mlitavu kou koja je pričala vlastitu priču.Jednog kratkog trenutka, htio sam samo odvesti Nortona do osunčanog dijela, posjesti ga kraj jednogpalog drveta s mojim pivom u ruci, i skicirati ga ugljenom.

“Bok, Dave”, rekao je nakon dugog trenutka nelagodne tiine - tiine jo glasnije zbog nedostatkazavijanja i rezanja motorke. Stao je, onda izla-ne: “Ono drvo. Ono prokleto drvo. ao mije. Bio si upravu.”

Slegnuo sam ramenima.

Rekao je: “Jedno drugo drvo palo mi je na auto.” “ao mije t-” počeo sam, a onda me uhvatila stranasumnja. “Ne na T-Bird, valjda?” “Da. Na njega.”

Norton je imao Thunderbirda iz 1960. godine, u savrenom stanju, sa samo četrdeset i pet tisućakilometara. Bio je tamno, ponoćno plav, iznutra i izvana. Vozio gaje samo po ljeti, a i tada rijetko.Volio je taj auto kao to neki vole svoje električne modele vlakića, ili brodiće na daljinsko, ilistreljačke pitolje.

“To je gadno”, rekao sam, i stvarno sam to mislio.

34 Magla

Polako je stresao glavom. “Zamalo ga nisam dovezao. Zamalo sam doao karavanom, zna. A onda samrekao, ama, dovraga, dovezao sam ga ovamo i na njega je pala velika stara trula jela. Krov je posve

uniten. 1 mislio sam ga izrezati… mislim, drvo … ali ne mogu natjerati svoju motornu pilu da proradi… dvjesto dolara sam platio to sranje … i… i…”

Grlo mu je počelo isputati čudne krckave zvukove. Usta su mu radila kao daje bezub i vače datulje.Jedne bespomoćne sekunde pomislio sam da će stajati i zavijati kao klinac u parku. A onda se bar doneke mjere uspio opet umiriti, slegnuo ramenima, i okrenuo se u stranu kao da gleda komade drvetakoje sam otpilio.

“Pa, moemo ti pogledati pilu”, rekao sam. “JeP ti T-Bird osiguran?”

“Aha”, reče on. “Kao i tvoje spremite za čamce.”

Shvatio sam to misli, i opet se sjetio onoga stoje Steff rekla o osiguranju.

“Čuj, Dave, htio sam te pitati mogu li posuditi tvoj Saab da skočim do grada. Mislio sam kupiti kruhai hladnog nareska i piva. Puno piva.”

“Billy i ja idemo do grada u Scoutu”, rekao sam. “Moe s nama, ako hoće. To jest, ako mi pomogne daodvučem ostatak ovog drveta u stranu.”

“Vrlo rado.”

Zgrabio je jedan kraj ali nije ga mogao do kraja podići. Ja sam morao obaviti najveći dio posla.Zajedničkim snagama uspjeli smo ga prevaliti u grmlje. Norton je dahtao i hripao, skoro ljubičastihobraza. Nakon svog onog potezanja konopa na motorki, malo sam brinuo za stanje njegova srca.

“Jesi dobro?” upitao sam, a on je kimnuo, jo uvijek prebrzo diući. “Onda dođi sa mnom do kuće,mogu ti dati pivu.”

“Hvala”, rekao je. “Kako je Stephanie?” Polako mu se vraćao dio one stare, glatke nadmenosti kojunisam volio.

“Dobro je, hvala.”

“A tvoj sin?”

“I on je dobro.”

“Drago mije.”

Steff je izala, i načas se iznenadila kad je vidjela tko je sa mnom. Norton se nasmijeio a oči su muplazile po njenoj uskoj majici. Nije se ba toliko promijenio.

“Zdravo, Brent”, rekla je oprezno. Billy je provirio ispod njene ruke.

“Zdravo, Stephanie. Bok, Billy.”

“Brentov T-Bird je prilično gadno nastradao u oluji”, rekao sam joj. “Ulubljen mu je krov, kae.”

Magla 35

“O, ne!”

Norton je opet ispričao svoju priču pijući nae pivo. Ja sam bio na trećem, ali nije me hvatalo; izgledada sam iznojio svako pivo čim sam ga popio.

“Ide u grad sa mnom i s Billyjem.”

“Pa, ne očekujem da ćete se brzo vratiti. Moda ćete morati otići do Shop-and-Savea u Norwayu.”“Oh? Zato?”

“Pa, ako u Bridgtonu nema struje -“

“Mama kae da sve blagajne i te stvari rade na struju”, doda Billy. Imala je pravo. “Jo ima popis?”Potapao sam si dep.

Pogled joj je preao na Nortona. “Jako mi je ao zbog Carle, Brent. Svima nam je ao.”

“Hvala”, rekao je. “Hvala ti puno.”

Nastao je jo jedan trenutak nelagodne tiine, koju je prekinuo Billy. “Moemo sad krenuti, tata?”Presvukao se u traperice i tenisice. “Da, valjda. Jesi spreman, Brent?” “Daj mi jo jedno pivo za put ibit ću.”

Steff se namrtila. Nikad nije odobravala filozofiju “jedno za put”, ni ljude koji voze s limenkomBudweisera u krilu. Kimnuo sam joj, a ona slegne ramenima. Nisam htio sad opet otvarati sukob sNortonom. Dala mu je pivo.

“Hvala”, rekao joj je, ne zaista zahvaljujući, već samo izgovarajući riječ. Onako kao to zahvaljujekonobarima u restoranu. Okrenuo se meni. “Vodi nas, Macduff.”

“Odmah stiem”, rekao sam, i otiao u dnevnu sobu.

Norton me slijedio, i iznenadio se nad brezom, ali mene toga časa nije zanimala ona, ni troak zamjeneprozora. Gledao sam jezero kroz staklena vrata koja su gledala na nau terasu. Povjetarac je maloosvjeio, a dnevna temperatura podigla se za stupanj-dva dok sam ja pilio drvo. Bio sam uvjeren da sečudna magla koju smo ranije vidjeli do sad morala razići, ali nije. Bila je i blie. Sad već na polajezera.

“Primijetio sam je već prije”, rekao je Norton vano. “Nekakva inverzija temperature, to bi bila mojapretpostavka.”

Nije mi se sviđalo. Vrlo sam snano osjećao da nikad nisam vidio ba takvu maglu. Jednim dijelomzbog neugodno ravnog ruba njene prednje

36 Magla

strane. Nita u prirodi nije tako ravno: čovjek je izmislio ravne rubove. Jednim dijelom i zbog čiste,zasljepljujuće bjeline, bez ikakvih nepravilnosti, ali i bez bljeska vlage. Sad je bila udaljena samokakvih pola milje, i kontrast između nje i plavetnila jezera i neba bio je upadljiviji no ikad. “Idemo,tata!” Billy me vukao za nogavicu.

Svi smo se vratili u kuhinju. Brent Norton dobacio je jo jedan pogled prema drvetu koje nam seuruilo u dnevnu sobu.

“teta to nije jabuka, ha?” reče Billy veselo. “Tako je rekla moja mama. Ba smijeno, zar ne?”

“Mama ti je strana, Billy”, reče Norton. Povrno je zamrsio Billyjevu kosu, a oči su mu se opetspustile na prednji dio Steffine majice. Ne, nije bio čovjek koji bi mi se ikad mogao doista sviđati.

“Čuj, Steff, zato ne bi i ti ila s nama?” upitao sam. Bez ikakvog konkretnog razloga, odjednom samhtio da i ona pođe.

“Ne, ostat ću ovdje i oplijeviti vrt”, rekla je. Pogled joj se prebacio na Nortona, pa opet na mene.“Jutros sam izgleda ja jedina stvar koja ne radi na struju.”

Norton se prejako nasmijao.

Shvaćao sam to eli reći, ali sam svejedno pokuao jo jednom. “Jesi sigurna?”

“Sigurna”, reče ona odlučno. “Malo istezanja će mi goditi.” “Samo ne budi previe na suncu.”

“Stavit ću slamnati eir. Kad se vratite, ručat ćemo sendviče.” “Dobro.”

Podigla je obraz daje poljubim. “Budi oprezan. Moda i na Cesti Kansas ima naplavina, zna.” “Bit ćuoprezan.”

“I ti budi oprezan”, rekla je Billyju i poljubila ga u obraz.

“Dobro, mama.” Zalupio je vratima, a roleta je zaklepetala za njim.

Norton i ja smo ga slijedili. “A da odemo do tebe i skinemo drvo s tvoga Birda?” upitao sam.Odjednom sam mogao smisliti puno razloga da odloim odlazak u grad.

“Ne elim ga ni pogledati dok nisam ručao i popio jo par ovakvih”, rekao je Norton podiući svojulimenku. “tetaje već učinjena, Dave, stari moj.”

Nije mi se sviđalo ni da me zove stari.

Svi smo se ugurali na prednje sjedite Scouta (u suprotnom uglu garae, moja otrcana Fisherovakosilica sjedila je i ućkasto bljeskala, kao duh Boića

Magla 37

koji jo nisu doli), i izaao sam iz garae, drobeći pokrov olujom nanesenih grančica. Steff je stajala nabetonskom puteljku koji vodi do povrtnjaka na krajnjem zapadnom rubu naeg imanja. U jednoj ruci srukavicom drala je par vrtnih kara, a u drugoj tihaču. Stavila je svoj stari, mekani eir koji je bacaosjenu preko njenog lica. Dvaput sam kratko potrubio, a ona je u odgovor podigla ruku sa karama. Izalismo. Otad nisam vidio svoju enu.

Morali smo jednom stati prije no to smo stigli do Ceste Kansas. Otkako se provezao kamion, jo jednapovelika jela palaje preko ceste. Norton i ja smo izali i pomakli je dovoljno da se mogu sa Scoutomprovući kraj nje, i usput smo si zaprljali ruke. Billy nam je htio pomoći, ali ja sam mu odmahnuo.Bojao sam se da bi se mogao povrijediti. Staro drveće uvijek me podsjeti na Entove iz Tolkienovepredivne sage o Prstenu, ali Entove koji su postali zli. Staro drveće vas eli povrijediti. Nije bitnohodate li po snijegu, bavite se nordijskim skijanjem, ili samo ećete po umi. Staro drveće vas elipovrijediti, i mislim da bi vas ubilo kad bi samo moglo.

Cesta Kansas sama po sebi bila je čista, ali na nekoliko mjesta vidjeli smo jo oborenih kablova.Kakvih četiristo metara iza kampa Vicki-Linn cijeli je električni stup leao punom duinom u jarku, stekim icama omotanim oko svoga vrha poput raskutrane kose.

“To je bila silna oluja”, rekao je Norton svojim medenim, za sudnicu prilagođenim glasom: ali sadnije zvučao kao da se pravi vaan, samo vrlo ozbiljan.

“Aha, jest.”

“Gle, tata!”

Pokazivao je ostatke Ellitchevog taglja. Dvanaest godina umorno se svijao na stranjem poljuTommyja Ellitcha, do bokova okovan suncokretima, zlatnom kiom i nezaboravcima. Svake jeseni biobih uvjeren da neće izdrati jo jednu zimu. I svakog proljeća, jo bi bio tamo. Ali vie ga nije bilo. Svestoje preostalo bile su drvene krhotine i krov, uglavnom bez crjepo-va. Dolo mu je vrijeme. I iznekog je razloga ta rečenica u meni odjekivala ozbiljno, pa čak i zlokobno. Oluja je dola i spljeskalaga.

Norton je ispio svoje pivo, zdrobio limenku jednom rukom, i nehajno je bacio na pod Scouta. Billy jezaustio da neto kae, a onda opet zatvorio usta - dobar dečko. Norton je bio iz drave New Jersey, gdjenije bilo zakona o limenkama; valjda mu moemo oprostiti to mije zdrobio deset centi, kad se i ja samjedva uspijem sjetiti na to.

38 Magla

Billy je počeo petljati po radiju, i zamolio sam ga da provjeri je li W( )X<) opet u eteru. Doao je do92 Mhz, ali uhvatio je samo bijeli um. Pogledao me i slegnuo ramenima. Ja sam načas razmiljao.Koje jo postaje se nalaze s druge strane onog čudnog zida magle?

“Pokuaj s WBLM-om”, rekao sam.

Otiao je na drugi kraj, usput prolazeći WJBQ-FM i WIGY-FM. Te su se stanice čule, kao i obično …ali WBLM, najbolja stanica za progresivni rock u cijeloj dravi Maine, nije emitirala.

“Čudno”, rekoh.

“to to?” upita Norton.

“Nita. Samo mislim na glas.”

Billy se vratio natrag na lagane note WJBQ-a. Ubrzo smo stigli u grad.

Norge Wahshateria u oping-centru bila je zatvorena, budući da javna praonica na automate bez strujene moe raditi, ali i ljekarna Bridgton i supermarket Federal Foodsa bili su otvoreni. Parkiralite jebilo poprilično puno a, kao i uvijek usred ljeta, puno automobila imalo je tablice drugih drava. Maleguvice ljudi stajale su ovdje-ondje na suncu, prevakavajući oluju, ene sa enama, mukarci smukarcima.

Ugledao sam gospođu Carmody, gospu od prepariranih ivotinja i narodne mudrosti. Uplovilaje usupermarket odjevena u nevjerojatno, kanarinac-uto odijelo. Torbica veličine omanjegSamsoniteovog kovčega visjela joj je preko podlaktice. A onda je neki idiot na yamahi projurio krajmene, promaivi mi prednji branik za samo desetak centimetara. Imao je na sebi trapersku jaknu,naočale sa zrcalnim staklima, i nije imao kacige.

“Koji glupi seronja”, zarei Norton.

Jednom sam proao parkiralitem, traeći dobro mjesto. Nije ga bilo. Taman sam se pomirio s dugometnjom do stranjeg kraja parkinga kad mi se posrećilo. Limeta-zeleni cadillac veličine omanjegautobusa polako je izlazio s mjesta u redu najbliem vratima dućana. Čim je otiao, ja sam zauzeo tomjesto.

Dao sam Billyju Steffin popis za kupovinu. Bilo mu je samo pet godina, ali znao je čitati velikaslova. “Uzmi kolica i počni. Htio bih nazvati tvoju mamu. Gospodin Norton će ti pomoći. A ja ćuodmah doći.”

Izali smo, a Billy je smjesta zgrabio gospodina Nortona za ruku. Jo dok je bio mali, naučili smo ga dane hoda parkiralitem ako ne dri nekog odraslog za ruku, i ta gaje navikajo drala. Norton je načasdjelovao iznenađeno, a onda se blago nasmijeio. Skoro sam mu mogao oprostiti stoje onakoodmjeravao Steff. Njih dvojica uli su u dućan.

Magla 39

Ja sam priao govornici koja je stajala na zidu između apoteke i Nor-gea. Neka preznojena ena uljubičastom kompletu za sunčanje trzala je vilicom slualice gore-dolje. Stajao sam iza nje s rukama udepovima, pitajući se zato me toliko muči nelagoda oko Steff, i zato se ta nelagoda povezuje s crtombijele ali nimalo bljetave magle, radio-postajama koje nisu u eteru … i Projektom strijela.

ena u ljubičastom kompletu za sunčanje imala je opekline od sunca i pjegice na svojim debelim

ramenima. Izgledala je kao oznojena narančasta beba. Tresnula je slualicu natrag na mejsto, okrenulase prema apoteci, i ugledala me iza sebe.

“Pritedite si novac”, rekla je. “Samo tii-tii-tii.” Natmureno je otila.

Skoro sam se pljesnuo po čelu. Telefonske ice su isto negdje potrgane, naravno. Neke od njihprolazile su ispod zemlje, ali ne sve. Svejedno sam isprobao telefon. Telefonske govornice u ovomkraju su ono to Steff zove paranoičnim tipom. Umjesto da odmah ubacite novčić, dobijete znakslobodne veze i nazovete broj. Kad se netko javi, nastane automatski prekid

1 morate ubaciti novčić prije nego to druga strana prekine. To je iritantno, ali tog mije dana utedjelonovčić. Kao stoje gospođa rekla, nije bilo signala slobodne veze, samo tii-tii-tii.

Spustio sam slualicu i polako krenuo prema dućanu, taman na vrijeme da svjedočim zabavnojpredstavici. Neki postariji par krenuo je prema ulaznim vratima, razgovarajući. I, jo uvijekrazgovarajući, uhodali su ravno u vrata. Odjednom su zautjeli, a ena je iznenađeno zaskvičala.Smijeno su se zagledali jedno u drugo. A onda su se nasmijali, i stari je tip svojoj eni otvorio vrata sponeto napora - ta elektronski pokretana vrata su teka - i uli su unutra. Kad nestane struje, to vasuhvati na sto različitih načina.

I sam sam odgurao vrata, i prvo sam primijetio nedostatak klime. Obično je u ljeti nafrlje tako jakoda dobijete ozebline ako ostanete dulje od sat vremena u trgovini.

Kao većina modernih dućana, i Federal je konstruiran kao Skinnerova kutija2 - suvremena marketinkatehnika sve kupce pretvara u laboratorijske takore. Stvari koje vam zbilja trebaju, osnove kao to sukruh, mlijeko, meso, pivo i smrznuta jela, sve je to na suprotnom kraju dućana. Da biste stigli do njih,morate proći kraj svih izazovnih a nepotrebnih proizvoda poznatih modernom čovjeku - odjednokratnih upaljača do gumenih psećih kostiju.

2 Skinnerova kutija: laboratorijska kutija u kojoj se određenim vanjskim stimulansima utječe naponaanje ivotinja, nap. prev.

40 Magla

Iza ulaznih vrata nalazi se odjel s voćem i povrćem. Pogledao sam u njega, ali nije bilo ni tragaNortonu ni mome sinu. Starica koja se bila zaletjela u vrata prevrtala je grejp. Njen suprug izvukao jemreicu za spremanje povrća.

Proao sam tim odjelom i skrenuo lijevo. Naao sam ih tri reda dalje, gdje je Billy proučavao redoveelea i instant-pudinga. Norton je stajao odmah iza njega, zureći u Steffin popis. Morao sam se malonasmijati njegovom zbunjenom izrazu.

Doao sam do njih, prolazeći kraj dopola punih kolica (Steff izgleda nije bila jedina koju je uhvationagon za nagomilavanjem zaliha) i kupaca koji su pregledavali police. Norton je s najvie policeskinuo dvije konzerve nadjeva za pite i stavio ih u kolica.

“Kako vam ide?” upitao sam, a Norton se osvrnuo s očitim olakanjem.

“U redu, zar, ne, Billy?”

“Jasno”, rekao je Billy, ali nije mogao odoljeti da ne doda, prilično zadovoljnim tonom: “Ali imapuno stvari koje ni gospodin Norton ne moe pročitati, tata.”

“Daj da vidim.” Uzeo sam popis.

Norton je kraj svake stvari koje su on i Billy uzeli stavio urednu, odvjetničku kvačicu - bilo ih je pet-est, uključujući tu i mlijeko i est boca kole. Preostalo je jo kakvih desetak stvari koje je Steff zatraila.

“Moramo se vratiti na voće i povrće”, rekao sam. “Zatraila je rajčice i krastavce.”

Billy je počeo okretati kolica, a Norton je rekao: “Pogledaj blagajne, Dave.”

Pogledao sam ih. Bio je to prizor kakav se ponekad zna naći na fotografiji u novinama kad nemadrugih vijesti, obično s nekim duhovitim komentarom. Radile su samo dvije blagajne, a dvostrukalinija ljudi koji su čekali na obračun pruala se kraj vie-manje ispranjenih polica s kruhom, zatimskretala desno i nestajala s vida uz hladnjake sa zamrznutom hranom. Svi novi, kompjutoriziraniPOS-ovi bili su prekriveni plastikom. Na obje otvorene blagajne, po jedna izbezumljena djevojkazbrajala je robu na bate-rijskom depnom kalkulatoru. Kraj svake od njih stajao je po jedan od dvaupravitelja Federala, Bud Brown i OUie Weeks. Volio sam Ollieja, ali nije mi ba bio drag BudBrown, koji se izgleda vidio kao Charles de Gaulle u svijetu supermarketa.

Magla 41

Kako bi koja djevojka zavrila zbrajanje robe, Bud ili Ollie bi spajalicom pričvrstili ispis za novacili ček, i zatim ga bacili u kutiju koju su koristili za spremanje novca. Svi su djelovali kao da im jevruće i da su premoreni.

“Nadam se da si ponio neku dobru knjigu”, rekao je Norton, pridruivi mi se. “Podosta dugo ćemostajati u redu.”

Opet sam pomislio na Steff, samu kod kuće, i opet me zapljusnula nelagoda. “Samo ti idi po svojestvari”, rekao sam. “Billy i ja se moemo pobrinuti za ostatak popisa.”

“Hoće da uzmem koju pivu i za tebe?”

Promislio sam o tome, ali usprkos zatopljenju odnosa, nisam elio provesti popodne opijajući se sBrentom Nortonom. Ne s onakvim rusvajem kod kuće.

“alim”, rekoh. “Neki drugi put, Brent.”

Učinilo mi se da mu se lice malo ukočilo. “Dobro”, rekao je kratko i otiao. Promatrao sam ga kakoodlazi, a onda me Billy potegne za koulju. “Jesi li razgovarao s mamom?” “A-a. Telefon ne radi.Valjda su i te ice pokidane.” “Brine se za nju?”

“Ne”, rekoh. Lagao sam. Bio sam zabrinut, ali nisam imao pojma zato. “Ne, naravno da ne. A ti?”

“Ne-eee …” Ali i on se brinuo. Lice mu je bilo napeto. Trebali smo se tada vratiti. Ali čak i tada,moda je već bilo prekasno.

42 Magla

3. Dolazak magle

Probili smo se do voća i povrća kao lososi koji se probijaju uzvodno. Vidio sam neka poznata lica -Mike Hatlen, jedan od naih gradskih vijećnika, gospođa Reppler iz kole (ona koja je prestravljivalageneracije i generacije kolaraca, trenutno se podsmjeljivo zagledala u dinje), gospođa Turman kojaje ponekad čuvala Billyja kad bismo Steff i ja izali - ali najvie je bilo turista u potrazi za zalihamahrane koju ne treba kuhati, aleći se jedni s drugima o “grubom ivotu”. Hladni naresci bili su pobrtenikao kutija s knjigama po deset centi na lokalnom sajmu; preostalo je jo samo nekoliko paketamortadele, neto suene govedine, i jedna usamljena mađarska kobasica falusoidnog oblika.

Uzeo sam rajčice, kisele krastavce, i teglu majoneze. Naručila je i slaninu, ali nije je vie bilo.Umjesto toga, uzeo sam mortadelu, premda je ne mogu jesti s nekim oduevljenjem sve otkako jeSavezna agencija za hranu i lijekove izvijestila da u svakom paketu mortadele dobije i malu količinukukčjih govana mala privaga.

“Gle”, rekao je Billy kad smo zali iza ugla u četvrti red. “Tamo su neki vojnici.”

Bila su dvojica, u smeđim uniformama koje su se isticale na znatno svjetlijoj pozadini ljetne isportske odjeće. Navikli smo se viđati ponekog vojnika otkako se Projekt Strijela smjestio samopedesetak kilometara od nas. Ova dvojica su izgledali kao da se jo niti ne briju.

Bacio sam pogled na Steffin popis i vidio da imamo sve … ne, skoro sve. Na samom dnu, kao da jojje to kasnije palo napamet, navrljala je: boca Lancersa? To mi je zvučalo dobro. Par čaa vina,večeras nakon to Billy zaspi, a onda moda dugo, sporo vođenje ljubavi prije sna.

Ostavio sam kolica i otiao do vina i uzeo bocu. Dok sam se vraćao, proao sam kraj velikih,dvokrilnih vrata to vode u skladite, i čuo sam upornu grmljavinu povećeg generatora.

Zaključio sam daje vjerojatno dovoljno velik za hlađenje friidera, ali ne i dovoljno velik da pokrećevrata i blagajne i drugu električnu opremu. Zvučalo je kao daje tamo unutra motocikl.

Norton se pojavio taman kad smo mi stali u red, noseći dva paketa po est Schlitz Lighta, jedan kruh, ikobasu koju sam prije ugledao. Stao je u red s Billyjem i sa mnom. Činilo se daje u trgovini jakovruće s isključenom

Magla 43

klimom, i zapitao sam se zato nitko nije bar podbočio vrata da ostanu otvorena. Vidio sam BuddyjaEagltona u crvenoj pregači dva reda dalje, kako ne radi nita, i to vrlo usredotočeno. Generator jemonotono grmio. Počela me boljeti glava.

“Stavi i svoje stvari ovamo da ti ne padnu”, rekao sam. “Hvala.”

Redovi su sad bili iza smrznute hrane; ljudi su morali prolaziti kroz red da bi doli do stvari, i čulo sepuno ispričavanja i pardoniranja. “Ovo će biti pizdarija”, rekao je Norton smrknuto, a ja sam se malonamrtio. Nisam ba htio da Billy čuje takvo izraavanje.

Grmljavina generatora malo se stiala kad je red krenuo naprijed. Norton i ja smo ovla razgovarali,zaobilazeći runu raspravu o posjedu koja nas je dovela do općinskog suda i dreći se stvari kao to suanse Red Soxa i vrijeme. Ubrzo smo iscrpli mravu zalihu čavrljanja i zautjeli smo. Billy se vrpoljiokraj mene. Red je puzao dalje. Sad su nam s desne strane bila gotova smrznuta jela, a s lijeve skupljavina i ampahjci. Dok je red napredovao prema jeftinijim vinima, načas sam se poigravao idejom dauzmem i bocu Ripplea, vina iz moje rasputene mladosti. Nisam to učinio. Nije moja mladost ba bilatoliko rasputena.

“Čovječe, zato ne poure, tata?” upitao je Billy. Izraz lica mu je jo uvijek bio napet, i naglo, nakratko,izmaglica nemira koja se spustila po meni se razmakla, i neto uasno provirilo je s druge strane-jasno,metalno lice uasa. A onda je prolo.

“Samo mirno, stari”, rekoh ja.

Stigli smo do odjela s kruhom - do mjesta gdje je dvostruki red zavijao nalijevo. Sad smo već vidjelii blagajne, one dvije otvorene i preostale četiri puste, svaka s natpisom na nepokretnoj pokretnojtraci, natpisom MOLIMO, KORISTITE NEKU DRUGU BLAGAJNU, i WINSTON. Iza blagajni bioje veliki panoramski prozor s pogledom na parkiralite i, iza njega, krianje cesti 117 i 302. Pogled sunam djelomično zaklanjala bijela papirnata leđa oglasa s trenutnim posebnim ponudama i reklamamaza dodatni poklon, komplet knjiga pod naslovom Enciklopedija majke prirode. Bili smo u redu kojiće nas na kraju dovesti do blagajne na kojoj je stajao Bud Brown. Pred nama je bilo jo moda tridesetljudi. Najlake je bilo uočiti gospođu Carmody, u blistavo utom odijelu. Izgledala je kao oglas protivute groznice.

Odjednom, u daljini se začuo nekakav prodoran zvuk. Ubrzano je postajao sve glasniji, i konačno sepretvorio u tupo zavijanje policijske sirene.

44 Magla

Neka truba začula se na krianju, čulo se kripanje kočnica i struganje guma. Nisam nita vidio - bio sampod krivim kutem - ali sirena je stigla do najglasnije točke prilazeći trgovini, a onda počela blijeditidok je policijski auto jurio dalje. Nekoliko ljudi je istupilo iz reda da pogledaju, ali ne puno.Predugo su čekali da bi sad riskirali gubitak mjesta u redu.

Norton je otiao; njegove stvari bile su u mojim kolicima. Časak-dva kasnije, vratio se i opet stao ured. “Lokalna murja”, rekao je.

A onda je gradska poarna sirena počela zavijati, polako se podiući do vlastitog vriska, opadajući,opet se diući. Billy me uhvatio za ruku -zgrabio je. “Stoje to, tata?” upitao je, a onda, bez pauze: “Jeli sve u redu s mamom?”

“Sigurno je poar na Cesti Kansas”, reče Norton. “Oni prokleti kablovi poslije oluje. Začas će doći ivatrogasna kola.”

To je mome nemiru dalo neto na to se mogao usredotočiti. Bilo je oborenih kablova i u naem dvoritu.

Bud Brown je rekao neto blagajnici koju je nadzirao; ona se bila osvrnula da vidi to se događa.Porumenjela je i opet se vratila svome kalkulatoru.

Nisam htio stajati u ovom redu. Odjednom silno nisam elio stajati u njemu. Ali opet se pokrenuo, ičinilo se blesavim sad izaći iz njega. Stigli smo do teka cigareta.

Netko je otvorio ulazna vrata, neki tinejder. Mislim daje to bio onaj klinac kojeg smo skoro udarili nadolasku, onaj na Yamahi, a bez kacige. “Magla!” povikao je. “Morate vidjet’ maglu! Sputa se poCesti Kansas!” Ljudi su pogledali prema njemu. Bio je zadihan, kao daje dugo trčao. Nitko nita nijerekao. “Ma, morate to vidjeti”, ponovio je, ovog puta zvučeći kao da se ispričava. Ljudi su gapogledali, i neki su se promekoljili, ali nitko nije htio izgubiti svoje mjesto u redu. Nekoliko ljudikoji jo nisu stali u red ostavili su kolica i proli kraj praznih blagajni da vide mogu li razaznati o čemuon to govori. Neki krupni tip u ljetnom eiru s platnenom vrpcom (ona vrst eira koje skoro nikad nevidi izvan reklama za pivo koje se događaju na vrtnim rotiljadama) otvorio je izlazna vrata i nekolikoljudi -desetak, moda dvanaest - izalo je za njim. I klinac je krenuo s njima.

“Zatvorite vrata zbog klime”, dobacio je jedan od onih vojnih gutera, i čulo se par hihota. Ja se nisamsmijao. Vidio sam maglu kako stie preko jezera.

“Billy, hoće i ti ići pogledati?” upita Norton.

Magla 45

“Ne”, rekao sam smjesta, bez ikakvog konkretnog razloga.

Red je opet krenuo naprijed. Ljudi su iskretali vratove, traeći maglu koju je klinac spomenuo, ali nijese vidjelo nita osim jasnog, plavog neba. Čuo sam kako netko govori da se klinac sigurno alio. Netkodrugi je odgovorio kako su vidjeli čudnu maglenu frontu na jezeru Long prije niti sat vremena. Prvizvidukje zafijukao i zavritao. Nije mi se to svidjelo. Zvučalo je kao da prema nama pue katastrofavelikog kalibra.

Jo je ljudi izalo. Nekolicina je čak napustila i svoja mjesta u redu, to je malo ubrzalo stvari. A ondaje cinični stari John Lee Frovin, koji radi kao mehaničar na Texacovoj benzinskoj pumpi, gurnuoglavu unutra i povikao: “Hej! Ima li tko fotoaparat?” Ogledao se oko sebe, onda opet izjuri.

To je dovelo do navale. Ako neto vrijedi slikati, onda to vrijedi i vidjeti.

Odjednom, gospođa Carmody je povikala, svojim zahrđalim ali jo snanim starim glasom: “Neizlazite!”

Ljudi su se okrenuli da je pogledaju. Uredni obris redova pomalo se otrčao dok su ljudi odlazilipogledati maglu, ili se odmicali od gospođe Carmody, ili se motali uokolo traeći prijatelje. Neka

zgodna mlada ena u majici boje ribizla i tamnozelenim hlačama gledala je u gospođu Carmodyzamiljeno, kao daje procjenjuje. Nekoliko oportunista iskoristilo je situaciju da se pomakne parmjesta naprijed. Blagajnica kraj Buda Browna opet se osvrnula, a Brown ju je dugim prstom potapaopo ramenu. “Misli na ono to radi, Sally.”

“Ne izlazite!” povikala je gospođa Carmody. “To je smrt! Osjećam da je tamo vani smrt!”

Bud i OUie Weeks, koji su je poznavali, izgledali su samo nestrpljivo i iziritirano, ali turisti oko njesu se uurbano odmicali, ne mareći za svoja mjesta u redu. Beskućnice po velikim gradovima izgledaimaju isti takav učinak na ljude, kao da nose neku zaraznu bolest. Tko zna? Moda i nose.

Stvari su se tada počele događati ubrzanim, zbunjujućim tempom. Neki čovjek je uteturao u trgovinu,odgurujući ulazna vrata. Nos mu je krvario. “Neto je u magli!” zavritao je, a Billy se pripio uz mene -ne znam da li zbog čovjekovog krvavog nosa, ili zbog onog stoje govorio. “Netoje u magli! Neto izmagle uzelo je Johna Leeja! Neto -” Zateturao je i udario u policu s gnojivom odmah kraj izloga, isjeo. “Neto u magli je uzelo Johna Leeja, a ja sam ga čuo kako vriti! “

Situacija se promijenila. Nervozni zbog oluje, zbog policijske sirene i vatrogasne zvidaljke, zbogsuptilne tjeskobe koju svaki nestanak struje

46 Magla

uzrokuje u američkoj psihi, i zbog sve snanije atmosfere nelagode dok se stvari nekako … nekakomijenjaju (ne znam kako bih to bolje opisao), ljudi su se počeli kretati kao skupina.

Nisu pojurili. Kad bih to rekao, stvorio bih posve pogrean dojam. Nije to ba bila panika. Nisu trčali odnosno, bar većina nije trčala. Ali ili su. Neki od njih su samo prili velikom panoramskom prozoruiza blagajni da pogledaju van. Drugi su izali kroz ulazna vrata, neki jo noseći svoju neplaćenu robu.ivčan i pompozan, Bud Brown je povikao: “Hej! Niste to platili! Hej, vi! Vratite se ovamo s timhotdogovima!”

Netko mu se nasmijao, suludim, jodlajućim zvukom od kojeg su se ljudi zahihotali. Ali jo nasmijeeni,izgledali su izbezumljeno, zbunjeno i nervozno. A onda se jo netko nasmijao, a Brown je porumenio.Oteo je kutiju gljiva od gospođe koja se gurala kraj njega da pogleda kroz prozor -staklo je sad bilonačičkano ljudima, bili su kao kad vidi gomilu koja kroz pukotine virka na gradilite - a gospođa jepovikala: “Vratite mi am-pinjončeke!” Taj čudni izraz od milja natjerao je dvojicu mukaraca koji sustajali kraj nje da prasnu u smijeh - i sad je u svemu tome bilo nečeg neobuzdanog. GospođaCarmody opet je zatrubila neka nitko ne izlazi. Vatrogasna zvidaljka zadihano je tulila, snana staricakoja je prestraila uljeza u kući. A Billy je briznuo u plač.

“Tata, stoje onom krvavom čovjeku? Zastoje krvav?”

“Sve je u redu, Veliki Bilie, to je samo iz nosa, dobro je.”

“Kako to misli, neto u magli?” upitao je Norton. Veličanstveno se mrtio, stoje vjerojatno bio samoNortonov način da djeluje zbunjeno.

“Tata, bojim se”, rekao je Billy kroz suze. “Moemo ići doma, molim

te?”

Netko se grubo zabio u mene, tjerajući me da zateturam, i podigao sam Billyja na ruke. I ja sam sepočeo bojati. Zbunjenost je rasla. Sally, blagajnica kraj Buda Browna, ustala je sa svoga mjesta, a onju je uhvatio za ovratnik crvene radne kute. Poderala se. Ona ga je pljusnula, izobličenog lica.“Skidaj te jebene ruke s mene! ” povikala je.

“Začepi, kujo mala”, rekao je Brown, ali zvučao je potpuno zapanjeno.

Opet je posegnuo za njom, a OUie Weeks je otro dobacio: “Bud! Smiri

se!”

Jo netko je zavritao. Prije to nije bila panika - ne ba sasvim - ali pribliavalo joj se. Ljudi su sukljalivan kroz sva vrata. Začuo se prasak stakla a po podu se najednom zapjenuala kola.

Magla 47

“Koji je ovo bog?” povikao je Norton.

A onda se počelo mračiti… ali ne, nije ba sasvim tako. Prva mi pomisao nije bila da se smračilo, većda su se svjetla u trgovini ugasila. Automatski sam podigao pogled prema fluorescentnim lampama, inisam bio usamljen u tome. I isprva, dok se nisam sjetio da nema struje, činilo se daje to odgovor, dase zato promijenilo svjetlo. A onda sam se sjetio da su svjetla ugaena cijelo vrijeme to smo utrgovini, a prije nije djelovalo tamno. A onda sam shvatio, čak i prije nego to su ljudi kod prozorapočeli vikati i pokazivati.

Stizala je magla.

Dola je preko Ceste Kansas i ula na parkiralite, a čak i ovako blizu nije djelovala nita drugačije negokad sam je prvi put zamijetio na suprotnoj strani jezera. Bila je bijela i svijetla ali nije odbljeskivala.Kretala se brzo, i zaklonila većinu sunca. Tamo gdje je bilo sunce sad se na nebu nalazio samosrebrni novčić, kao puni Mjesec u zimi kad ga gleda kroz tanki pokrov oblaka.

Dolazila je lijenom brzinom. Gledajući je, nekako sam se sjetio sinoćnje provale oblaka. Ima nekihvelikih prirodnih sila - potresi, uragani, tornada - nisam ih sve vidio, ali vidio sam ih dovoljno dapretpostavim kako se svi kreću tom lijenom, hipnotizirajućom brzinom. Mogu te očarati, kao to suBilly i Steffy sinoć ostali očarani pred panoramskim prozorom.

Kotrljala se nepristrano preko asfaltne ceste, i izbrisala nam je s vida. Lijepo restaurirana kućaMcKeonovih, nizozemskog kolonijalnog stila, progutana je cijela. Načas, drugi kat otrcane stambenezgrade kraj nas izvirio je iz bjeline, a onda je i on nestao. Znak DRI SE DESNO na ulazu i izlazuFederalovog parkiralita je nestao, a crna slova sa znaka kao da su načas plutala u limbu nakon stojeprljavobijela pozadina znaka nestala. Onda su počeli nestajali automobili na parkiralitu.

“Koji je to bog?” upitao je Norton ponovo, a glas mu je drhtao.

Dolazila je, podjednako lako derući plavo nebo i svjei crni asfalt. Čak i na est metara udaljenosti,demarkacijska crta bila je savreno jasna. Imao sam suludi osjećaj da gledam neki super-sjajanvizualni efekt, neto stoje smislio Willis O’Brien ili Douglas Trumbull. Događalo se tako brzo. Plavonebo se svelo na iroki potez, pa na vrpcu, pa na tanku crtu. Onda je nestalo. Bezlična bjelinapritisnula se o staklo cijelog velikog izloga. Vidio sam do bačvice koja je stajala moda metar odulaza, ali ne dalje. Vidio sam prednji branik svoga Scouta, ali to je bilo sve.

48 Magla

Neka ena je zavritala, jako glasno i dugo. Billy se jače stisnuo uz mene. Tijelo mu je drhtalo kaolabavi snop ica kroz koje juri struja visoke voltae.

Neki je čovjek povikao i pojurio kroz jedan od pustih prolaza prema vratima. Mislim daje to konačnopokrenulo stampedo. Ljudi su zbrda-zdo-la pojurili u maglu.

“Hej!” zareao je Brown. Ne znam je li bio ljut, prestraen, ili oboje. Lice mu je bilo skoro ljubičasto.ile su mu se isticale na vratu, debele skoro kao ice akumulatora. “Hej, ljudi, ne moete to uzeti sasobom! Vratite se ovamo sa svim tim stvarima, to je krađa!”

Nastavili su trčati, iako su neki odbacili svoje stvari. Neki su se smijali, uzbuđeni, ali njih je bilomanje. Posukljali su u maglu, i nitko od nas koji smo ostali nije ih vie nikad vidio. Kroz otvorenavrata dopirao je slabaan, kiselkast miris. Ljudi su se tamo počeli zaglavljivati. Počelo je guranje inaguravanje. Mene je počelo boljeti rame od dranja Billyja. Bio je prilično velik; Steff gaje ponekadnazivala svojim mladim juncem.

Norton je lutao, odsutnog i prilično zbunjenog lica. Uputio se prema vratima.

Prebacio sam Billyja na drugu ruku tako da mogu uhvatiti Nortona prije nego to mi izađe iz dohvata.“Ne, čovječe, ja ne bih”, rekao sam. Osvrnuo se. “Molim?” “Bolje da pričekamo i vidimo.” “to davidimo?” “Ne znam”, rekao sam.

“Ne misli valjda ” počeo je, a iz magle se začuo krik.

Norton je zautio. Pritisak na izlazna vrata je popustio a zatim se okrenuo u suprotnom smjeru. amoruzbuđenog govora, povika i dovikivanja je zamro. Lica ljudi kraj vrata odjednom su izgledalaplosnato i blijedo i dvodimenzionalno.

Krik je trajao i trajao, natječući se s vatrogasnim zvidukom. Činilo se nemogućim da bilo koji ljudskipar pluća moe u sebi drati dovoljno zraka za takav krik. Norton je promrmljao: “O, boe moj” i proaosi rukama kroz kosu.

Krik je naglo stao. Nije zamro: presječen je. Jo je jedan čovjek izaao, krupan tip u platnenomkombinezonu. Mislim daje krenuo spasiti vikača. Načas je bio tamo vani, vidljiv kroz staklo i maglu,kao obris crtea na čai viđen kroz talog mlijeka. A onda (a koliko znam, samo ja sam to vidio),

Magla 49

neto iza njega kao da se pomaklo, siva sjena u svoj toj bjelini. 1 učinilo mi se da je, umjesto da utrčiu maglu, čovjek u kombinezonu uvučen u nju, ruku podignutih u zrak od iznenađenja.

Načas je u trgovini vladala potpuna tiina.

Vani je odjednom bljesnula cijela konstelacija mjeseca. Fluorescentne svjetiljke na parkiralitu,zacijelo napajane podzemnim kablovima, upravo su se upalile.

“Ne izlazite”, rekla je gospođa Carmody svojim najzlogukijim glasom. “Izlazak znači smrt.”

Odjednom, nitko se nije htio svađati ni smijati joj se.

Izvana je stigao jo jedan vrisak, ovaj priguen i prilično udaljen. Billy se opet stisnuo uz mene.

“David, to se događa?” upitao je Ollie Weeks. Napustio je svoje mjesto. Na njegovom okruglom,glatkom licu bile su velike grake znoja. “Stoje to?”

“Proklet bio ako znam”, rekao sam. Ollie je djelovao jako uplaeno. Bio je neenja koji je ivio ulijepoj maloj kućici kraj jezera Highland i koji je volio popiti neto u baru Pleasant Mountain. Nabucmastom malom prstu njegove lijeve ruke bio je prsten sa zvjezdastim safirom. Prole veljače,osvojio je neto novca na dravnoj lutriji. Kupio si je prsten od dobitka. Oduvijek mi se činilo da seOllie pomalo boji djevojaka.

“Ne sviđa mi se ovo”, rekao je.

“Ne. Billy, moram te spustiti. Drat ću te za ruku, ali ne mogu te vie drati, dobro?”

“Mama”, proaptaoje.

“Ona je dobro”, rekao sam mu. Tek da neto kaem.

Stari tip koji vodi antikvarijat kraj Jonovog restorana proao je kraj nas, umotan u stari pulover skoleda koji nosi po cijelu godinu. Glasno je rekao: “To je jedan od onih oblaka zagađenosti.Tvornice u Rumfordu i South Parisu. Kemikalije.” S tim riječima, spustio se niz četvrti red, krajdodataka prehrani i toaletnog papira.

“Idemo odavde, David”, rekao je Norton bez imalo čvrstine. “to misli da - “

Začuo se udarac. Neki čudan, iskrivljen udarac koji sam najvie osjetio u stopalima, kao daje cijelazgrada odjednom propala za skoro metar. Nekoliko ljudi je povikalo od straha i iznenađenja. Začulose muzikalno zveke-tanje boca koje se naginju na policama i unitavaju se na popločenom podu.

50 Magla

Komad stakla u obliku krike kolača ispao je s jednog dijela irokog prednjeg prozora, i vidio sam kao

se drveni okvir koji okruuje teko staklo napinje i na nekoliko mjesta pucketa.

Vatrogasna zvidaljka zastala je u pola zviduka.

Tiina koja je uslijedila bila je napeta tiina ljudi koji čekaju neto drugo, jo neto. Bila je okirana i tupa,a moj je um preskočio u čudnu povez-nicu s proloću. Jo dok je Bridgton bio tek neto vie od raskrija,moj bi me tata poveo sa sobom i stajao bi razgovarajući za tezgom dok bih ja kroz staklo buljio ujeftine slatkie i vakaće gume po dva centa. Snijeg se topio u siječnju. Nikakvog zvuka osim vode odtopljenja koja pada niz galvanizirane limene oluke u bačve za vodu, s obje strane trgovine. Ja zurim ukamene bombone i promincle i lizalice. Mistične ute kugle svjetla iznad moje glave pokazujučudovine, projicirane sjene bataljuna mrtvih muha od prolog ljeta. Dječačić po imenu David Draytonzuri u slatkie i vakaće gume sa sličicama Davyja Crocketta i pomalo mu se piki. A vani, tvrda,nabubre-na uta magla siječanjskog topljenja snijega.

Sjećanje je prolo, ali vrlo polako.

“Svi vi!” zaurlao je Norton. “Svi vi, ljudi, posluajte me!”

Okrenuli su se. Norton je podigao obje ruke, rairenih prstiju, kao politički kandidat koji prihvaćapljesak.

“Moda je opasno izaći!” povikao je Norton.

“Zato?” uzvratila je jedna ena vriskom. “Moja djeca su kod kuće! Moram se vratiti svojoj djeci!”

“Izlazak znači smrt!” uzvratila je gospođa Carmody otro. Stajala je kraj desetkilskih vreća gnojivanaslaganih kraj izloga, a lice joj se nekako nadimalo, kao daje otekla.

Neki tinejder ju je naglo gurnuo, a ona je sjela na vreće uz iznenađeno stenjanje. “Prestani to govoriti,vjetice stara! Prestani lupati ta luda sranja!”

“Molim vas!” poviče Norton. “Ako samo malo pričekamo, dok to ne prođe, pa vidimo -“

Ovo je dočekao amor suprotstavljenih povika.

“Ima pravo”, rekao sam, vičući da me čuju kroz buku. “Pokuajmo samo ostati mirni.”

“Mislim daje to bio potres”, rekao je neki čovjek s naočalarna. Glas mu je bio tih. U jednoj je rucidrao paket hamburgera i vrećicu emlji. Drugom je rukom drao ruku djevojčice moda godinu danamlađe od Billyja. “Ja zbilja mislim daje to bio potres.”

Magla 51

“Prije četiri godine je bio potres u Naplesu”, rekao je jedan lokalni debeljko.

“To je bilo u Cascu”, usprotivila se smjesta njegova ena. Govorila je nepogreivim tonom veterananeslaganja.

“Naples”, ponovio je lokalni debeljko, ali s manje uvjerenosti.

“Casco”, rekla je njegova ena odlučno, a on je odustao.

Negdje, neka konzerva koju je udar gurnuo na sam rub police, bio potres ili neto drugo, pala je uzodgođeni zveket. Billy je zaplakao. “Hoću doma! Hoću svoju MAMU!”

“Ne moete uutkati toga klinca?” upitao je Bud Brown. Oči su mu hitro ali besciljno skakale ovamo-onamo.

“Hoće da te zveknem u zube, jezičavi?” upitao sam ga.

“Daj, Dave, to ne pomae”, rekao je Norton odsutno.

“ao mi je”, rekla je ena koja je prije vritala. “ao mi je, ali ja ne mogu ostati ovdje. Moram se vratitikući i pobrinuti se za svoju djecu.”

Pogledala nas je, plavokosa ena umornog, zgodnog lica.

“Wanda se brine za malog Victora, znate. Wandi je tek osam godina, i koji put zaboravi … zaboravida bi trebala … pa, paziti na njega, znate. A mali Victor … on voli paliti tednjak i gledati crvenosvjetlo koje se upali… voli to svjetlo … a ponekad izvuče i osigurače … to radi mali Victor … aWandi … nakon nekog vremena dojadi paziti na njega … njoj je tek osam godina…” Prestala jegovoriti i samo nas gledala. Pretpostavljam da smo joj svi tada izgledali samo kao gomilanemilosrdnih očiju, ni nalik ljudskim bićima, samo oči. “Zar mi nitko neće pomoći? ” zavritala je.Usne su joj zadrhtale. “Zar nitko … zar nitko ovdje neće enu otpratiti kući?”

Nitko nije odgovorio. Ljudi su strugali nogama. Gledala je od lica do lica, svojim vlastitim,slomljenim licem. Lokalni debeljko s oklijevanjem je napravio pola koraka prema naprijed, anjegova ena povukla ga je natrag hitrim trzajem, ruke stisnute oko njegovog zgloba poput lisica.

“Vi?” upitala je plavokosa ena Ollieja. On strese glavom. “Vi?” rekla je Budu. Spustio je ruku nakalkulator Texas Instrumentsa na tezgi, i nije odgovorio. “Vi?” rekla je Nortonu, a Norton je počeoneto govoriti svojim glasom velikog odvjetnika, neto o tome kako nitko ne bi trebao samo takoodjuriti, i… a ona gaje prezrela i Norton je naprosto zautio.

“Vi?” rekla je meni, a ja sam opet podigao Billyja i drao ga u rukama kao tit da se obranim od njenoguasnog slomljenog lica.

52 Magla

“Nadam se da ćete svi istrunuti u paklu”, rekla je. Nije povikala. Glas joj je bio mrtav umoran. Prilaje izlaznim vratima i otvorila ih, obim rukama. Htio sam joj neto reći, pozvati je natrag, ali usta su mibila previe suha.

“Čujte, gospođo, dajte -” počeo je tinejder koji je bio povikao na gospođu Carmodv. Uhvatio ju je zamiicu. Ona je pogledala njegovu ruku, a on ju je posramljeno pustio. Iskliznula je van u maglu.

Promatrali smo je kako odlazi i nitko nita nije rekao. Promatrali smo kako je magla prekriva i čini jenestvarnom, ne vie ljudskim bićem već samo skicom ljudskog bića, olovka na najbjeljem papiru nasvijetu, i nitko nita nije rekao. Načas je ličila na slova DRI SE DESNO koja kao da su lebdjela usredničega; njene ruke i noge i blijeda plava kosa su nestali, a ostali su samo magloviti ostaci njenecrvene ljetne haljine, kao da pleu u bijelom limbu. A onda je i njena haljina nestala, i nitko nije nitarekao.

Magla 53

4. Skladite. Problemi s generatorima. to se dogodilo s trgovačkim pomoćnikom.

Billy je počeo histerizirati i inatiti se, vriskom traeći mamu promuklo i zahtjevno, kroz suze,vraćajući se na dob dvogodinjaka. Bale su mu se nakupile na gornjoj usnici. Odveo sam ga u stranu,spustivi se niz jedan od sredinjih prolaza dreći ga rukom oko ramena, pokuavajući ga smiriti. Odveosam ga do dugačkog bijelog hladnjaka za meso koji se pruao cijelom duinom stranjeg zida dućana.Gospodin McVey, mesar, jo je bio tamo. Kimnuli smo jedan drugome, najbolje to smo mogli u timokolnostima.

Sjeo sam na pod i uzeo Billyja u krilo i prigrlio ga uza sebe i ljuljao ga i pričao mu. Rekao sam musve one lai koje roditelji dre kao rezervu za jako loe trenutke, one koje djetetu zvuče tako prokletouvjerljivo, a izrekao sam ih tonom potpune uvjerenosti.

“To nije obična magla”, rekao je Billy. Podigao je pogled prema meni, očiju upalih i crvenih od suza.“Nije, jel’da, tata?”

“Ne, mislim da nije.” O tome nisam htio lagati.

Klinci se ne bore protiv oka kao odrasli: oni ga samo prihvate, moda i zato to su klinci u vie-manjestalnom oku dok ne dođu do kakve trinaeste godine. Billy je zadrijemao. Drao sam ga, misleći da ćese moda opet probuditi, ali drijeme se produbio u pravi san. Moda je sinoć neko vrijeme bio budan,dok smo spavali sve troje u krevetu po prvi put otkako je Billy bio beba. A moda - osjetio sam kakome na tu pomisao prolaze ledeni marci - moda je osjetio da se neto sprema.

Kad sam se uvjerio daje duboko zaspao, poloio sam ga na pod i krenuo pronaći neto čime bih gapokrio. Većina ljudi je jo bila u prednjem dijelu, zureći van u debelu deku magle. Norton je okupiomalu skupinu sluača, i uurbano ih je opčaravao-ili je bar pokuavao. Bud Brown ukočeno je stajao nasvome mjestu, ali Ollie Weeks je svoje napustio.

Nekoliko ljudi bilo je među policama, lutajući poput duhova, lica masnih od oka. Uao sam u skladitekroz iroka dvokrilna vrata između hladnjaka za meso i onog za pivo.

Generator je ravnomjerno grmio iza svoga zida od perploče, ali neto se pokvarilo. Njuio samisparenja od diesela, i bila su puno prejaka. Krenuo sam prema odjeljku, plitko diući. Na kraju sam siotkopčao koulju i stavio jedan kraj preko usta i nosa.

54 Magla

Skladite je bilo dugo i usko, slabano osvijetljeno dvama svjetlima za slučaj nude. Na sve strane subile naslagane kutije - sjedne strane izbjeljivao, sa suprotne strane generatorskog odjeljka paketibezalkoholnih pića, naslagane kutije mesnog doručka i kečapa. Jedna kutija se prevrnula, i izgledaloje kao da kartonska kutija krvari.

Otvorio sam vrata generatorskog odjeljka i proao kroz njih. Stroj je bio zaklonjen nepomičnim,uljastim oblacima plavičastog dima. Ispuna cijev izlazila je kroz rupu u zidu. Neto je sigurno zapuilovanjski kraj cijevi. Generator je imao jednostavan prekidač za uključivanje i isključivanje, i ja samga pritisnuo. Generator je tucnuo, podrignuo, zakaljao i krepao. A onda se ugasio u sve tioj serijipucketavih zvukova koji su me podsjetili na Nortonovu tvrdoglavu motorku.

Svjetla za slučaj nude su izblijedila, i ostao sam u tami. Jako sam se brzo uplaio, i izgubioorijentaciju. Disanje mije zvučalo kao tih vjetar koji uka po slami. Na izlasku sam udario nosom utanka vrata od perploče, a srce mi je poskočilo. Na dvokrilnim vratima su bili prozorčići, ali iznekog razloga prebojani u crno, i tama je bila skoro potpuna. Skrenuo sam s puta i uletio u gomilupaketa izbljeljivača. Skotrljali su se i pali. Jedan mije proao dovoljno blizu glave da sam ustuknuo, ipopiknuo se preko drugog paketa, koji je sletio iza mene. Pao sam, udarajući glavom dovoljno snanoda u tami vidim zvjezdice. Ba krasno.

Leao sam tamo, psujući sam sebe i trljajući si glavu, govoreći si da se opustim, naprosto ustanem iizađem odavde, vratim se Bilh/ju, govoreći sam sebi da se nita meko i ljigavo neće sklopiti oko mogaglenja niti uvući u moju ispruenu ruku. Rekao sam si da ne gubim kontrolu, ili ću zavriti paničnojureći posvuda, prevrćući stvari i praveći si sulude prepreke na putu.

Oprezno sam ustao, traeći tanku crtu svjetla između dvokrilnih vrata. Pronaao sam je, tanunu alinedvojbenu ogrebotinu na tami. Krenuo sam prema njoj, i onda stao.

Čuo sam neki zvuk. Tih, klizeći zvuk. Stao je, a onda opet počeo, uz priguen udarčić. Sve u meni seraspalo. Čarobno sam se vratio u dob od četiri godine. Zvuk nije dolazio iz trgovine. Dolazio je izamojih leda. Izvana. Tamo gdje je magla. Neto je klizalo i puzalo i grebalo preko cigli. I moda trailoput unutra.

Ili je moda već ulo i trai mene. Moda ću začas osjetiti ono to proizvodi zvuk na svojoj cipeli. Ili navratu.

Opet se začulo. Bio sam siguran daje vani. Ali nije mi zbog toga bilo nita lake. Rekao sam nogama dase pokrenu, a one su odbile posluati.

Magla 55

Onda se zvuk promijenio. Neto je zastrugalo po tami, a meni je srce poskočilo i bacio sam se na onutanku, okomitu crtu svjetla. Ispruene ruke sam udario u vrata i provalio u trgovinu.

Pred dvokrilnim vratima bilo je troje-četvero ljudi - među njima i Ollie Weeks - i svi su poskočili odiznenađenja. Ollie se uhvatio za prsa. “Isuse Kriste, hoće mi oteti deset godina -” Vidio je moj izrazlica. “to ti je?”

“Jeste li i vi čuli?” upitao sam. Glas mi je čak i u mojim uima zvučao čudno, visok i piskav. “Je liitko to čuo?”

Nita nisu čuli, naravno. Doli su vidjeti zato se generator ugasio. Dok mi je Ollie to govorio, jedan odtrgovačkih pomoćnika se pojavio s naramkom depnih svjetiljki. Znatieljno je pogledao Ollieja imene.

“Ja sam ugasio generator”, rekao sam, i objasnio zato.

“to ste to čuli?” upitao je netko drugi. On je radio za gradski ured za ceste; zvao se Jim i jo neto.

“Ne znam. Grebavi zvuk. Gmizav. Ne elim to vie nikad čuti.” “ivci”, rekao je drugi tip koji je bio sOlliejem.

“Ne. Nisu ivci.”

“Jeste li to čuli i prije nego to se svjetlo ugasilo?”

“Ne, samo nakon toga. Ali …” Ali nita. Vidio sam kako me gledaju. Nisu htjeli jo loih vijesti, nitadodatno zastraujuće ili čudno. Toga im je već bilo dosta. Samo je Ollie djelovao kao da mi barnapola vjeruje.

“Idemo unutra da opet pokrenemo generator”, rekao je pomoćnik dijeleći svjetiljke. Ollie je svojuprihvatio sumnjičavo. Pomoćnik je i meni ponudio jednu, uz pomalo prezriv sjaj u očima. Bilo mu jemoda osamnaest godina. Nakon časka razmiljanja, prihvatio sam svjetiljku. Jo uvijek sam trebao netočime bih pokrio Billyja.

Ollie je otvorio vrata i podbočio ih, proputajući bar neto svjetla. Kutije izbjeljivača leale su ratrkaneoko napola otvorenih vrata odjeljka od perploče.

Tip po imenu Jim je ponjuio i rekao: “Stvarno prilično bazdi. Valjda je bilo pametno to ste gaugasili.”

Snopovi svjetla iz svjetiljki hopsali su i plesali preko paketa konzervi, toaletnog papira, pseće hrane.Zrake su bile pune dima od isparenja koja je začepljen odvod vratio natrag u skladite. Pomoćnik jenačas okrenuo svoju svjetiljku na iroka teretna vrata sasvim desno.

Dva čovjeka i Ollie uli u odjeljak generatora. Njihove su svjetiljke nelagodno bljeskale naprijed-natrag, podsjećajući me na prizor iz pustolovne priče

56 Magla

za djecu - a ja sam ilustrirao cijelu seriju takvih knjiga dok sam jo bio student. Pirati koji u ponoćzakapaju svoje krvavo zlato, ili moda ludi doktor i njegov pomoćnik dok kradu mrtvo tijelo. Sjenekoje su nestalni, sukobljeni zraci svjetla učinili iskrivljenim i čudovinim lebdjele su po zidovima.Generator je nepravilno kuckao dok se hladio.

Pomoćnik je krenuo prema teretnim vratima, bljeteći svjetiljkom pred sobom. “Ja ne bih iao tamo”,rekao sam.

“Ne, znam da vi ne biste.”

“Pokuaj sada, Olli”, reče jedan od ljudi. Generator se zakaljao, pa zagrmio.

“Isuse! Isključi ga! Sveca mu svetoga, to ba gadno bazdi!” Generator je opet zamro.

Pomoćnik se odmakao od teretnih vrata taman kad su oni izali. “Neto je definitivno začepilo tajispust”, reče jedan od ljudi.

“Znate to”, rekao je pomoćnik. Oči su mu bljeskale u sjaju svjetiljki, a na licu je imao izrazneustraivosti koji sam i previe puta nacrtao na naslovnicama za svoju seriju dječjih pustolovina.“Pokrenite ga samo toliko da podignemo ona teretna vrata. Ja ću izaći i očistiti to to gaje zapuilo.”

“Norm, mislim da to ba i nije dobra zamisao”, rekao je Ollie sumnjičavo.

“Jesu li to električna vrata?” upitao je onaj po imenu Jim. “Jasno”, reče Ollie. “Samo mislim da ne bibilo mudro -” “U redu je”, reče drugi. Zabacio je svoju iltericu. “Ja ću.” “Ne, ne shvaćate”, počneOllie ponovno. “Zbilja ne mislim da bi itko trebao -“

“Ne brinite”, rekao je ovaj OIlieju popustljivo, odbacujući njegove prigovore.

Pomoćnik Norm se naroguio. “Čujte, to je bila moja ideja.”

Odjednom, kao nekom čarolijom, rasprava se vodila oko toga tko će to učiniti, umjesto oko toga trebali to uopće učiniti. Ali, naravno, nitko od njih nije čuo onaj gadan gmizavi zvuk. “Dosta!” rekao samglasno.

Okrenuli su se prema meni.

“Izgleda da ne razumijete, ili se iz petnih ila trudite ne razumjeti. Ovo nije obična magla. Nitko nijeuao u trgovinu otkako je stigla. Ako otvorite ta teretna vrata i neto uđe unutra -“

“Kao na primjer to?” rekao je Norm sa savrenim osamnaestogodinjim mačo prijezirom.

Magla 57

“Ono stoje proizvelo zvuk koji sam ja čuo.”

“G. Drayton”, reče Jim. “Oprostite, ali ja nisam siguran da ste ita čuli. Ja znam da ste vi vaniumjetnik s vezama u New Yorku i Hollywoodu i sve to, ali po mome, to ne znači da ste ita drugačijiod nas ostalih. Ja bih rekao, uli ste ovamo u mraku, i moda ste se samo malo … samo malo zbunili.”

“Moda i jesam”, rekao sam. “A moda ste, ako se ba hoćete zajebavati s onim vani, trebali početi odtoga da otpratite onu enu doma djeci.” Njegovo dranje - i dranje njegovog kompića, pomoćnika

Norma-ljutilo me i dodatno plailo istovremeno. U očima su imali onaj bljesak koji neki mukarcidobiju kad krenu pucati na takore po gradskom smetlitu.

“Hej”, reče Jimmyjev kompić. “Kad netko od nas bude htio va savjet, pitat ćemo vas.”

Ollie je s oklijevanjem rekao: “Znate, generator i nije ba tako vaan. Hrana u hladnjacima će izdratidvanaest sati, moda i vie, bez ikakvih-“

“Dobro, mali, ti će”, reče Jim naglo. “Ja ću pokrenuti stroj, ti podigni vrata tako da ba ne zabazdi dokraja. Myron i ja ćemo stajati kraj ispune cijevi. Dovikni nam kad je račisti.”

“Jasno”, rekao Norm i uzbuđeno se okrenuo.

“Ovo je ludost”, rekao sam. “Pustili ste onu gospođu da ode sama - ” “Nisam primijetio da ste sepretrgli od pokuaja daje ispratite”, rekao

je Jimov kompić Myron. Iz ovratnika mu se dizalo tupo, ciglasto rumenilo. “ ali pustit ćete klinca dariskira ivot zbog generatora koji nije čak ni

vaan?”

“Dajte odjebite vie!” poviče Norm.

“Čujte, gospodine Drayton”, rekao je Jim, i hladno mi se nasmijeio. “Ovako ćemo. Ako elite jo netoreći, mislim da bi vam bolje bilo da si prvo prebrojite zube, jer je meni već pun kurac vaih sranja.”

Ollie me pogledao, očito prestraen. Slegnuo sam ramenima. Bili su ludi, to je bilo sve. Privremeno suizgubili svako osjećaj za mjeru. Tamo vani, bili su zbunjeni i prestraeni. Ovdje su imali jednostavanmehanički problem: zapuen generator. Taj problem je bilo moguće rijeiti. Rjeavanje tog problemapomoći će im da se osjećaju manje zbunjeno i bespomoćno. Zato će ga rijeiti.

Jim i njegov kompić Myron zaključili su da znam kad sam pobijeđen, i vratili su se u odjeljakgeneratora. “Spreman, Norm?” upita Jim.

Norm je kimnuo, onda shvati da kimanje ne mogu čuti. “Aha”, rekao je.

“Norm”, rekao sam ja. “Ne budi blesav.”

58 Magla

“To je pogreka”, doda Ollie.

Pogledao nas je, i odjednom mu je lice bilo puno mlađe od osamnaest godina. Bilo je to lice dječaka.Njegova Adamova jabučica trzavo je skaku-tala, i vidio sam daje prestravljen. Otvorio je usta daneto kae-mislim da je htio odustati - a onda je generator opet zagrmio ivotom, a kad je proradioglatko, Norm se bacio na dugme s desne strane vrata i počela su se klepetavo dizati na dvije čeličneine. Svjetla za slučaj nude opet su se upalila kad se generator pokrenuo. Sad su se priguila, kako je

motor koji pokreće vrata povukao struju.

Sjene su ustuknule i istopile se. Skladite se počelo puniti mekim utim svjetlom oblačnog dana kasno uzimi. Opet sam primijetio onaj čudan, kiselkast miris.

Teretna vrata su se podigla pola metra, pa za metar. Iza njih, vidio sam četvrtastu betonsku platformuocrtanu po rubovima utom crtom. utilo je bljedilo i ispiralo se na daljini od samo devedesetcentimetara. Magla je bila nevjerojatno gusta.

“Idemo!” poviče Norm.

Tračci magle, bijeli i tanki poput lebdeće čipke, doplutali su unutra. Zrak je bio hladan. Cijelog jutrabilo je prilično prohladno, osobito nakon ljepljive vrućine posljednja tri tjedna, ali to je bio ljetnipad temperature. Ovo je bila hladnoća. Bilo je kao u oujku. Zadrhtao sam. I pomislio na Steff.

Generator je umro. Jim je izaao taman kad se Norm provukao pod vrata. Vidio je. Kao i ja. Kao iOllie.

Neki pipak preao je preko daljeg ruba betonske platfrome za istovar i dograbio Norma oko lista. Ustasu mi se razjapila. Ollie je ispustio vrlo kratak, potpuni zvuk iznenađenja - uk! Pipak se irio oddebljine od oko trideset centimetara - poput zmije - na mjestu gdje se omotao oko Normovepotkoljenice, do debljine od kakvih metar-metar i pol tamo gdje je nestajao u magli. Bio je kamenosiv s gornje strane, pretapajući se u mesnato ruičasto s donje strane. A s te je strane imao i redove iredove sisaljki. Micale su se i migoljile kao stotine malih, napućenih usta.

Norm je spustio pogled. Vidio je to ga dri. Oči su mu se razrogačile. “Skinite to s mene! Hej, skiniteto s mene! Isusa mu Krista, skinite tu jebenu stvar s mene!”

“Oh, moj boe”, zacvilio je Jim.

Norm je dohvatio donji rub teretnih vrata i povukao se natrag unutra. Pipak kao da se napeo, kaomiići ruke kad ih napne. Norm je trzajem

Magla 59

povučen natrag o valovita čelična vrata - glava mu je udarila u njih. Pipak se jo napeo, i Normovenoge i torzo počeli su opet kliziti prema van. Donji rub teretnih vrata izvukao mu je koulju iz hlača.Divlje je trznuo i povukao se natrag unutra kao gimnastičar na preči.

“Pomozite mi”, jecao je. “Pomozite mi, dečki, molim vas, molim vas.”

“Isuse, Marijo i Josipe”, reče Myron. Izaao je iz odjeljka generatora da vidi to se događa.

Ja sam bio najblii, i zgrabio sam Norma oko pasa i povukao to sam jače mogao, bacajući se unatragna petama. Načas smo se pomakli prema natrag, ali samo načas. Bilo je to kao da razvlači gumenuvrpcu ili karame-lu. Pipak je popustio, ali nije nimalo oslabio osnovni stisak. A onda su jo tri pipkaisplutala iz magle prema nama. Jedan se omotao oko Normove leprave Federalove pregače, i otrgnuo

je. Nestao je natrag u maglu čvrsto stićući crvenu krpu, a ja sam se sjetio nečeg stoje moja majkaznala govoriti kad bismo moj brat i ja icali neto to nam nije eljela kupiti - slatki, strip, neku igračku.“To ti treba kao kokoki zastava”, rekla bi. Pomislio sam na to, i pomislio sam na taj pipak kako maeNormovom crvenom pregačom, i počeo sam se smijati. Počeo sam se smijati, samo to su moj smijeh iNormovi krikovi zvučali skoro isto. Moda nitko osim mene nije ni znao da se smijem.

Druga dva pipka načas su besciljno gmizala naprijed-natrag po istovar-noj platformi, proizvodećione tihe grebuckave zvukove koje sam ja ranije čuo. Onda je jedan od njih udario o Normov lijevibok i kliznuo oko njega. Osjetio sam kako mi dodiruje ruku. Bio je topao i gladak i pulsirao je. Sadmislim, daje mene zgrabio tim sisaljkama, i ja bih otiao van u maglu. Ali nije. Zgrabio je Norma. Atreći pipak ovio mu se oko drugog glenja.

Sad su ga odvlačili od mene. “Pomozite mi!” povikao sam. “Ollie! Netko! Dajte mi pomozite!”

Ali nisu doli. Ne znam to su radili, ali nisu doli.

Spustio sam pogled i vidio kako se pipak oko Normovog pasa upire o njegovu kou. Sisaljke su gajele tamo gdje mu se koulja izvukla iz hlača. Krv, crvena kao njegova nestala pregača, počela jecuriti iz rova koji si je pulsirajući pipak napravio.

Udario sam glavom o donji rub djelomično podignutih vrata.

Normove noge opet su bile vani. Jedna cipela mu je spala. Novi pipak izaao je iz magle, čvrsto seomotao oko cipele, i pobjegao s njom. Normovi prsti stezali su donji rub vrata. Drao gaje mrtvačkičvrsto. Prsti su mu bili

60 Magla

ljubičasti. Vie nije vritao; proao je tu fazu. Glava mu se trzala lijevo-desno u beskrajnom pokretuodricanja, a duga crna kosa divlje mu je vijorila.

Pogledao sam preko njegovog ramena i vidio jo pipaka kako stiu, deseci, čitava uma. Većina ih jebila malena, ali nekoliko ih je bilo divovskih, debelih kao mahovinom prekriveno deblo koje jetogajutra bilo lealo na naem prilaznom putu. Oni veliki su imali kričavo ruičaste sisaljke koje su sečinile velikim poput otvora kanalizacije. Jedan od tih velikih udario je u betonsku istovarnu platformuuz glasno i prodorno thrrrp! i teko krenuo prema nama, kao neki ogroman, slijepi crv. Silno sampotegao, a pipak koji je drao Normov desni list malo je skliznuo. To je bilo sve. Ali prije nego stojeponovo stisnuo, vidio sam da ga izjeda.

Jedan pipak blago je proao kraj moga obraza, a onda zamahao po zraku, kao da razmilja. Onda sampomislio na Billyja. Billy je leao i spavao u trgovini, kraj dugačkog, bijelog hladnjaka za mesogospodina McVeya. Uao sam ovamo da pronađem neto čime bih ga pokrio. Ako me jedna od tihstvari dohvati, neće imati tko paziti na njega - osim moda Nortona.

Zato sam pustio Norma i pao na ruke i koljena.

Bio sam napola unutra i napola vani, ravno pod rastvorenim vratima. Jedan pipak proao je meni s

lijeva, kao hodajući na svojim sisaljkama. Pripio se za jednu od Normovih napetih miica, načaszastao, a onda kliznuo oko njega.

Sad je Norm izgledao kao neto iz ludog sna o kroćenju zmija. Pipci su se teko ovijali oko njega nasve strane … a bili su i oko mene. Nespretno sam odskočio natrag unutra, sletio na rame, i zakotrljaose. Jim, Ollie i Myron su jo bili tamo. Stajali su kao prizor iz muzeja votanih figura MadameTussaud, blijedih lica, presjajnih očiju. Jim i Myron stajali su kraj vrata generatorskog odjeljka.

“Pokrenite generator!” doviknuo sam im.

Ni jedan ni drugi se nije pomakao. Zurili su s drogiranom, mrtvačkom eđi u istovarni prostor.

Popipao sam po podu, dohvatio prvu stvar koja mi je pala pod ruku -kutiju izbjeljivača Snowy - ibacio je na Jima. Pogodila gaje u eludac, ravno iznad kopče pojasa. Zastenjao je i stisnuo se. Oči sumu zatreptale natrag u neto nalik normalnome.

“Idi pokreni taj jebeni generator!” povikao sam tako glasno da me grlo zaboljele

Nije se ni pomakao; umjesto toga, počeo se opravdavati, očito zaključivi daje, dok Norma ivogizjedaju neki sumanuti uasi iz magle, pravi trenutak za isprike.

Magla 61

“ao mije”, cvilio je. “Nisam znao, kako sam, dovraga, mogao znati? Rekli ste da ste neto čuli alinisam znao to mislite, trebali ste bolje reći to mislite. Mislio sam, ne znam, moda neka ptica ili neto ”

Pa se onda Ollie pomakao, odgurujući ga u stranu jednim debelim ramenom i teturajući ugeneratorsku prostoriju. Jim se spotakao preko jednog paketa izbjeljivača, i pao, ba kao ja u mraku.“ao mije”, rekao je opet. Njegova crvena kosa padala mu je preko čela. Obrazi su mu bili bijeli kaosir. Oči su mu bile oči prestravljenog dječačića. Sekundu kasnije, generator je zakaljao i zagrmio uivot.

Okrenuo sam se natrag istovarnim vratima. Norm je skoro nestao, ali jo uvijek se smrknuto draojednom rukom. Tijelo mu je kiptjelo od pipaka, a krv je mirno padala na beton u kapima veličinenovčića. Glava mu je mahala naprijed-natrag, a oči bubrile od uasa dok su zurile u maglu.

Jo pipaka je sad ulazilo i puzilo po podu skladita. Kraj gumba za upravljanje teretnim vratima bilo ihje previe za makar i pomisao o pribliavanju. Jedan od njih stisnuo se oko polalitarske boce Pepsi iodnio je. Drugi se ovio oko kartonske kutije i stisnuo. Kutija je pukla i role toaletnog papira,dvostruki paketi Delseva umotani u celofan, zaprtali su prema gore, spustili se i raskotrljali na svestrane. Pipci su ih oduevljeno dograbili.

Jedan od velikih se uvukao unutra. Vrh mu se podigao s poda i kao da je njuio zrak. Počeo se kretatiprema Mvronu, a on je ustuknuo sitnim koracima, dok su mu se oči ludo kotrljale u dupljama. Izmlohavih usta ispustio je visoki cvile.

Ogledao sam se oko sebe u potrazi za nečim, bilo čim dovoljno dugačkim da prijeđem preko

istraivački nastrojenih pipaka i pritisnem dugme za zatvaranje na zidu. Ugledao sam metlu oslonjenuna kulu paketa piva, i dohvatio je.

Normova ruka se odvojila. Udario je u betonsku istovarnu platformu i luđački slobodnom rukom traiooslonac. Oči su mu se načas susrele s mojima. Bile su paklenski blistave i svjesne. Znao je to mu sedogađa. A onda gaje odvuklo u maglu, drndavo i kotrljavo. Začuo se jo jedan vrisak, uguen. Norm jenestao.

Vrhom metle pritisnuo sam gumb i motor je zaskvičao. Vrata su se počela opet zatvarati. Prvo sudotakla najdeblji pipak, onaj koji je istraivao u smjeru Mvrona. Pritisnula su mu kou - ili stoje već - aonda je probila. Crni kal počeo je liptati iz pipka. Ludo se vijugao, mlateći po betonskom poduskladita poput opscenog biča, a onda kao da se ispuhao. Čas kasnije je nestao. Ostali su se počelipovlačiti.

62 Magla

Jedan od njih drao je vreću Gainesove pseće hrane od dvije i pol kile, i nije htio pustiti. Vrata su gapri sputanju presjekla pa zatim s treskom sjela u svoj utor. Odrezani komad pipka stisnuo je jače,razdirući kesu i aljući smeđe kuglice pseće hrane na sve strane. Zatim se počeo bacakati po podupoput ribe na suhom, svijajući se i razvijajući, ali sve sporije, sve dok se nije smirio. Gurnuo sam gavrhom metle. Komad pipka dugačak moda i cijeli metar načas se divlje sklopio oko metle, a onda seopusti i opet mlohavo padne na zbunjeno smeće toaletnog papira, pseće hrane i paketa izbjeljivača.

Nije se čulo nita osim grmljavine generatora i Ollieja kako plače u odjeljku od perploče. Vidio samga kako sjedi na stolcu, lica skrivenog u ruke.

A onda sam postao svjestan jo jednog zvuka. Tihog, gmizavog zvuka koji sam čuo u mraku. Samo, sadje zvuk bio deset puta jači. Bio je to zvuk pipaka koji se izvijaju pred teretnim vratima, pokuavajućipronaći put unutra.

Myron je napravio nekoliko koraka prema meni. “Gledajte”, rekao je. “Morate shvatiti - “

Zviznuo sam ga akom u facu. Bio je previe iznenađen čak i da bi pokuao blokirati udarac. Dohvatiosam ga tik ispod nosa i zabio mu gornju usnicu u zube. Krv mu je potekla u usta.

“Ubili ste ga!” povikao sam. “Jeste li dobro pogledali? Jeste li dobro pogledali to ste učinili?”

Počeo sam ga mlatiti, udarajući ga divlje, s desna i s lijeva, ne pravilno kako su me naučili nastudentskom tečaju boksa, već samo lupajući. Ustuknuo je, otresajući neke udarce, prihvaćajući druges tupoću koja se činila nekom vrstom rezigniranosti ili pokore. Od toga sam se jo vie razljutio.Raskrvario sam mu nos. Dao sam mu ljivu pod jednim okom koja će krasno pocrniti. Opako sam gazviznuo u bradu. Nakon toga, oči su mu postale zamućene i napola prazne.

“Gledajte”, stalno je ponavljao, “gledajte, gledajte”, a onda sam ga udario u donji dio eluca i ostaoje bez zraka i nije vie govorio “gledajte, gledajte”. Ne znam kako bih ga jo dugo nastavio udarati, alinetko me zgrabio za ruke. Oslobodio sam se i okrenuo. Nadao sam se daje to Jim. I Jima sam htio

izmlatiti.

Ali nije to bio Jim. Bio je Ollie, okruglog lica mrtvački blijedog osim tamnih krugova oko očiju-očijusjajnih od suza. “Nemoj, David”, rekao je. “Nemoj ga vie udarati. To nita ne rjeava.”

Magla 63

Jim je stajao malo po strani, zapanjeno bezizraajnog lica. Udario sam nogom u neku kutiju, premanjemu. Udarila je u njegovu čizmu i odbila se.

“Ti i tvoj kompić ste dva glupa kretena”, rekao sam.

“Daj, David”, reče Ollie nesretno. “Dosta.”

“Vas dvojica kretena ste krivi za smrt onog klinca.”

Jim je spustio pogled na svoje čizme. Myron je sjedio na podu i drao se za pivski trbučić. Ja sam biozadihan. Krv mije grmila u uima, i drhtao sam.

Sjeo sam na neke kutije i spustio glavu među koljena i čvrsto stisnuo noge tik iznad gleanja. Nekovrijeme sam tako sjedio, s kosom u očima, čekajući da vidim hoću li se onesvijestiti ili pobljuvati ilineto.

Nakon nekog vremena, osjećaj je popustio i podigao sam pogled prema Ollieju. Njegov prsten namalom prstu bljeskao je suzdranom vatrom u svjetlu za slučaj nude.

“Dobro”, rekoh tupo. “Gotov sam.”

“Dobro”, reče Ollie. “Moramo smisliti to ćemo sad.”

Skladite je opet počelo bazditi na ispune plinove. “Isključiti generator. To je prvo.”

“Aha, idemo odavde”, reče Myron. Njegove oči su me preklinjale. “Zao mije zbog klinca. Ali morateshvatiti “

“Ne moram ja nita shvatiti. Ti i tvoj kompić vratite se u trgovinu, ali pričekajte tamo kraj hladnjakaza pivo. I nikome ni riječi. Ne jo.”

Otili su prilično rado, grleći se dok su prolazili kroz vrata. Ollie je isključio generator, i ba kad su sesvjetla počela gasiti, ugledao sam pokrivač od krpa - onog tipa kakve slube za selidbe koriste zapodlaganje lom-lj ivih stvari - prebačen preko hrpe povratnih boca bezalkoholnih pića. Pruio samruku i uzeo je za Billyja.

Ollie je izaao iz odjeljka za generator uz nezgrapan, kripavi zvuk. Kao kod mnogih pretilih ljudi,disanje mu je bilo malo teko i piskavo.

“David?” Glas mu je malo podrhtavao. “Jo si tu?”

“Tu sam, Ollie. Pazi na sve one pakete izbjeljivača.”

“Aha.”

Navodio sam ga glasom, i za tridesetak sekundi posegnuo je iz mraka i uhvatio me za rame. Ispustioje dugačak, drhtav uzdah.

“Kriste, idemo odavde.” Osjećao sam mu u dahu bombone koje je stalno vakao. “Taj mrak je …gadan.”

“Jest”, rekao sam. “Ali izdri minutu, Ollie. Htio sam razgovarati s tobom, a nisam htio da nas čujuona dva kurca.”

64 Magla

“Dave … nisu prisilili Norma. Mora to imati na umu.”

“Norm je bio klinac, a oni nisu. Ali nije vano, s tim je gotovo. Moramo im reći, Ollie. Ljudima utrgovini.”

“Ako se uspaniče -” Olliejev glas bio je sumnjičav.

“Moda se uspaniče, a moda i ne. Ali to će ih natjerati da dobro promisle prije nego to izađu, a većinanjih eli učiniti upravo to. Zato i ne bi? Većina njih su nekoga ostavili kod kuće. I ja. Moramo imobjasniti to riskiraju ako izađu van.”

Ruka mu je čvrsto stisnula moju miicu. “U redu”, rekao je. “Samo se stalno pitam … svi ti pipci …kao neka sipa ili neto … David, za to su se drali? Za to su se ti pipci drali? “

“Ne znam. Ali ne elim da ona dvojica sami kau ljudima. To bi sigurno pokrenulo paniku. Idemo.”

Osvrnuo sam se, i tren-dva kasnije ugledao tanku okomitu crtu svjetla između vratnih krila. Krenulismo polako prema njoj, pazeći na prevrnute kutije, dok se Ollie jednom bucmastom rukom drao zamoju podlakticu. Palo mije na pamet da smo svi izgubili svjetiljke.

Kad smo stigli do vrata, Ollie mirno reče: “Ono to smo vidjeli… to je nemoguće, David. Zna to, zarne? Čak i daje kamion iz bostonskog morskog akvarija doao do stranjih vrata i izbacio jednu od onihdivovskih lignji kao iz Dvadeset tisuća milja ispod mora, krepala bi. Naprosto bi krepala. “

“Da”, rekao sam. “Tako je.”

“Pa onda, to se dogodilo? Ha? to se dogodilo? to je ta prokleta magla?”

“Ollie, nemam pojma.” Izali smo.

Magla 65

5. Svađa s Nortonom. Rasprava kraj hladnjaka za pivo. Provjera.

Jim i njegov dragi kompić Myron bili su tik pred vratima, svaki s po jednim Budweiserom u aci.Pogledao sam Billyja, vidio da jo spava, i prekrio ga tronom dekom koju sam pronaao. On se malopomakao, neto promrmljao, i opet nepomično leao. Pogledao sam na sat. Bilo je 12 i 15. To se činiloposve nemogućim; činilo mi se kao daje prolo bar pet sati otkako sam prvi put otiao tamo unutrapotraiti neto čime bih ga pokrio. Ali cijela je stvar, od početka do kraja, potrajala samo kakvihtrideset i pet minuta.

Vratio sam se do mjesta gdje je Ollie stajao sa Jimom i Myronom. Ollie je uzeo pivu, i ponudio jednumeni. Uzeo sam je i u jednom cugu ispraznio pola limenke, kao jutros dok sam sjekao drvo. To memalo podiglo.

Jim je bio Jim Grondin. Myronovo prezime bilo je LaFleur - to je zbilja bilo komično. Myronucvjetiću3 krv se suila na usnicama, bradi i obrazu. Oko sa ljivom već je počelo oticati. Djevojka umajici boje ribizla besciljno je prola kraj nas i dobacila Myronu sumnjičav pogled. Mogao sam jojreći da je Myron opasan samo za tinejdere koji moraju dokazati svoju mukost, ali pritedio sam si dah.Konačno, Ollie je imao pravo - oni su zbilja samo radili ono to su mislili daje najbolje, premda najedan slijep, prestraen način a ne u nekom stvarnom zajedničkom interesu. A sad su mi trebali dabismo učinili ono to ja mislim daje najbolje. Nisam vjerovao da će to biti problem. Obojica su seispuhala. Ni jedan od njih - osobito ne Myron cvjetić - neće jo neko vrijeme biti ni za to. Neto to imje bilo u očima dok su se spremali poslati Norma da otčepi ispunu cijev sad je nestalo. Vie im se nijedizalo.

“Morat ćemo neto reći ovim ljudima.”

Jim je otvorio usta da se pobuni.

“Ollie i ja ćemo izostaviti ulogu koju ste ti i Myron odigrali aljući Norma tamo van, ako vi podriteono to on i ja kaemo o … pa, o onome to gaje dohvatilo.”

“Jasno”, reče Jim, jadno eljan pomoći. “Jasno, ako im ne kaemo, ljudi će moda izaći … kao ona ena… onaj čovjek koji …” Obrisao si je usta rukom i zatim hitro popio jo piva. “Kriste, kakva zbrka.”

3 La fleur: cvijet (franc.) nap. prev.

66 Magla

“David”, reče Ollie. “to -” Stao je, onda se natjera da nastavi. “to ako uđu? Pipci?”

“Kako bi mogli?” upita Jim. “Vi ste zatvorili vrata.”

“Jasno”, reče Ollie. “Ali cijeli prednji zid ovog dućana je od stakla.”

U mome elucu, neki lift se spustio dvadeset katova odjednom. Znao sam to, ali nekako sam uspijevaodosad ignorirati tu činjenicu. Pogledao sam prema mjestu gdje je Billy leao i spavao. Pomislio samna one pipke koji se roje preko Norma. Pomislio sam na to isto kako se događa Billyju.

“Staklo”, proapće Myron LaFleur. “Isuse Kriste u motoru s prikolicom.”

Ostavio sam njih trojicu kraj hladnjaka, svakog s po jednom novom pivom, i krenuo u potragu zaBrentom Nortonom. Naao sam ga u trezvenom razgovoru s Brentom Brownom na kasi broj 2. Njihdvojica - Norton sa svojom friziranom sijedom kosom i privlačnoću postarijeg pastuha, Brown sasvojom kiselom novoengleskom facom - izgledali su kao neka karikatura iz NewYorkera.

Moda i dvadesetak ljudi nemirno je mililo prostorom između kraja prilaza blagajnama i velikogizloga na ulazu. Mnogi od njih poredali su se uz staklo, gledajući van u maglu. Opet sam se sjetioljudi koji vire u gradilite.

Gospođa Carmody sjedila je na nepokretnoj pokretnoj traci jedne od blagajna, pueći Parliament sfilterom Korak po korak. Njene oči su me odmjerile, nale mi zamjerku, i krenule dalje. Djelovala jekao daje u nekom budnom snu.

“Brent”, rekao sam.

“Davide! Kamo si nestao?”

“Tamo kraj hladnjaka neki ljudi piju pivo”, rekao je Brown smrknuto. Zvučao je kao da objavljujekako su na zabavi u crkvi prikazivali porniće. “Vidim ih u sigurnosnom zrcalu. To naprosto moraprestati.”

“Brent?”

“Oprostite mi trenutak, gospodine Brown, moe?”

“Naravno.” Prekriio je ruke i natmureno se zabuljio u konveksno ogledalo. “To će definitivnoprestati. To odgovorno tvrdim.”

Norton i ja krenuli smo prema hladnjaku za pivo na drugom kraju trgovine, prolazeći kraj opreme zakućanstvo i ivaćeg pribora. Bacio sam pogled preko ramena, s nelagodom zamjećujući kako sudrvene grede to su okruivale visoke, pravokutne dijelove popustile i iskrivile se i rasprsnule se. Ajedan od prozora čak nije ni čitav, sjetio sam se. Komad stakla oblika krike kolača ispao je iz gornjegugla kad smo čuli onaj čudan udarac. Moda

Magla 67

bismo ga mogli natrpati tkaninom ili tako nečim - moda onim enskim majicama po 3.59 $ koje samprimijetio kraj vina -

Misli su mi se naglo prekinule, i morao sam pritisnuti nadlanicu na usta, kao da priguujempodrigivanje. Zapravo sam priguio ustajalu plimu prestravljenog hihota koji mije htio pobjeći napomisao guranja hrpe majica u rupu kako bismo zadrali one pipke koji su odnijeli Norma. Vidio samjedan od tih pipaka - i to mali - kako stee kesu pseće hrane dok nije naprosto pukla.

“Davide? Jesi li dobro?”

“Ha?”

“Tvoj izraz - izgledao si kao da ti je upravo pala na pamet neka jako dobra zamisao, ili neka uasnoglupa.”

Tad mije neto palo na pamet. “Brent, to se dogodilo s onim čovjekom koji je uao vičući kako je netou magli uhvatilo Johna Leeja Frovina?”

“Onaj tip kojem je krvario nos?”

“Da, taj.”

“Onesvijestio se, i gospodin Brown gaje povratio uz pomoć mirilja-vih soli iz opreme za prvupomoć. Zato?” “Je li kad se probudio rekao jo neto?”

“Opet je počeo o toj halucinaciji. Gospodin Brown gaje odveo u svoj ured. Plaio je ene. Rado jepristao otići. Neto u vezi sa staklom. Kad mu je gospodin Brown rekao da u uredu ima samo jedanmali prozor i taj je ojačan icom, bez problema je pristao otići. Pretpostavljam daje jo tamo.”

“Ono o čemu govori nije halucinacija.”

“Ne, naravno da nije.”

“A onaj udarac koji smo osjetili?”

“Ne, ali, Davide - “

Prestraen je, ponavljao sam samome sebi. Nemoj eksplodirati na njega, jutros si si već priutio jednueksploziju, i toje dovoljno. Nemoj eksplodirati na njega samo zato stoje točno takav bio i tijekomonog glupog spora o granici posjeda … prvo je patronizirao, pa postao sarkastičan, a na kraju, kad jepostalo jasno da će izgubiti, neugodan. Nemoj eksplodirati na njega jer će ti trebati. Moda nije ustanju ni pokrenuti vlastitu motorku, ali djeluje kao očinska figura cijelog zapadnog svijeta, i ako onkae ljudima neka ne paničare, neće paničariti. Dakle, nemoj eksplodirati na njega.

“Vidi ona dvokrilna vrata tamo dolje, iza hladnjaka za pivo?”

Namrteno je pogledao. “Zar nije jedan od onih koji piju pivo onaj drugi upravitelj? Weeks? AkoBrown to vidi, moe biti siguran da će tip jako brzo trebati novi posao.”

68 Magla

“Brent, moe me sasluati?”

Odsutno je vratio pogled na mene. “to si ono govorio, Dave? Oprosti.”

I te kako ću ti oprostiti. “Vidi ona vrata?” “Da, jasno da ih vidim. to s njima?”

“Ona vode u skladite koje se prua cijelom zapadnom stranom zgrade. Billy je zaspao, a ja sam otiaotamo vidjeti mogu li pronaći neto čime bih ga pokrio …”

Sve sam mu ispričao, preskočivi samo raspravu o tome treba li Norm uopće izaći van. Rekao sam muto je ulo … i, na kraju, to je vriteći izalo. Brent Norton je odbio povjerovati uto. Ne-odbio je makar irazmotriti tu mogućnost. Odveo sam ga do Jima, Ollieja i Myrona. Sva trojica su potvrdila mojupriču, premda su Jim i Myron cvjetić bili na dobrom putu da se napiju.

I opet, Norton je odbio povjerovati ili makar razmotriti mogućnost. Naprosto je ustuknuo. “Ne”,rekao je. “Ne, ne, ne. Oprostite mi, gospodo, ali toje potpuno ridikulozno. Ili me zafrkavate-”patronizirao nas je svojim blistavim osmijehom, da nam pokae kako zna prihvatiti alu - “ili patite odneke vrste grupne hipnoze.”

Moj bijes opet je uskiptio, ali kontrolirao sam ga - premda teko. Mislim da inače nisam tako kratkogfitilja, ali ovo nisu bile obične okolnosti. Morao sam misliti na Billyja, i na ono to se događa - ili tose već dogodilo - sa Stephanie. Te su me stvari stalno grize u primozgu.

“U redu”, rekao sam. “Idemo tamo. Na podu je ostao komad pipka. Vrata su ga odsjekla kad su sespustila. I čuje ih se. tropoću po cijelim vratima. Zvuče kao vjetar u puzavcu.”

“Ne”, reče on mirno.

“Molim?” Stvarno sam mislio da sam krivo čuo. “to si rekao?” “Rekao sam ne. Ne idem tamo. ala jedola dovoljno daleko.” “Brent, kunem ti se, nije ala.”

“Naravno da jest”, odrezao je. Pogled mu je preao preko Jima, Myrona, načas zastao na OllliejuWeeksu-koji je izdrao s mirnom ravnodunoću - i konačno se vratio do mene. “To je ono to vi lokalcivjerojatno zovete ‘prava fora’. Je li tako, Davide?”

“Brent… gledaj -“

“Ne, ti gledaj!” Glas mu se počeo dizati prema grmljavini za sudnicu. Bio je vrlo, vrlo snaan, inekoliko ljudi koji su tumarali uokolo, nemirni i besciljni, podigli su poglede da vide to se događa.Norton me gurkao prstom dok je govorio. “Toje ala. Toje kora od banane, a ja sam tip koji bi se

Magla 69

trebao poskliznuti na nju. Nitko od vas ovdje nije ba lud za nama iz grada, je li tako? Svi se vie-manje drite skupa. Tako se dogodilo i kad sam te odvukao na sud da dobijem ono to mi po pravupripada. Tada si bez problema pobijedio. Zato ne? Tvoj otac je bio slavni slikar, a ovo je tvoj grad.Ja ovdje samo plaćam porez i troim novac!”

Vie nije glumio, zaokupljujući nas istreniranim glasom za sudnicu; skoro da je vritao, na rubu gubitkabilo kakve kontrole. Ollie Weeks se okrenuo i otiao, steući svoju pivu. Myron i njegov prijatelj Jimzurili su u Nortona s iskrenom zapanjenoću.

“I sad bih ja trebao otići tamo otraga i pogledati nekakvu jeftinu gumenu hobotnicu dok se ove dvije

seljačine valjaju od smijeha?”

“Hej, pazi koga zove seljačinom”, reče Myron.

“Drago mije stoje ono drvo palo na tvoju kućicu za čamce, ako hoće čuti istinu. Drago mije.” Nortonmi se divljački kezio. “Dobro ju je zdrobilo, jel’da? Fantastično. A sad mi se miči s puta.”

Pokuao se progurati kraj mene. Zgrabio sam ga za ruke i gurnuo ga o hladnjak za pivo. Neka ena jeiznenađeno ciknula. Dva paketa Buda su se prevrnula.

“Sad malo otvori ui i sluaj, Brent. Ovdje su ivoti u pitanju. Među njima i ivot moga klinca. Zato sluaj,ili ću izbiti to preseravanje iz tebe, kunem ti se.”

“Samo naprijed”, rekao je Norton, jo uvijek se kezeći s nekom vrstom suludog, senilnog prkosa.Njegove oči, krvave i razrogačene, napinjale su se u dupljama. “Pokai svima kako si velik i hrabar iprebij čovjeka slabog srca koji je dovoljno star da ti bude otac.”

“Tresni ga svejedno!” poviče Jim. “Jebe slabo srce. Jeftini njujorki fikal kao stoje on vjerojatno ninema srca.”

“Ti se ne mijeaj”, rekao sam Jimu, a onda spustio lice do Nortonovog. Bili smo na udaljenosti zapoljubac, da mi je to bila namjera. Hladnjak je bio isključen, ali je jo uvijek isijavao hladnoću.“Prestani si zasipati oči pijeskom. Prokleto dobro zna da govorim istinu.”

“Nita …ja … ne znam”, zadahtao je.

“Na nekom drugom mjestu i u neko drugo vrijeme, popustio bih ti. Nije me briga koliko siprestravljen, a niti ne pratim. I ja sam prestravljen. Ali treba mi, sveca mu svetoga! Jel’ ti to ulazi uglavu? Treba mi!”

“Pusti me!”

Zgrabio sam ga za koulju i pretresao. “Zar ti nita nije jasno? Ljudi će početi odlaziti i uhodat ćeravno u onu stvar tamo vani! Krista mu, zar ne shvaća?”

70 Magla

“Pusti me!”

“Ne dok se ne vrati sa mnom u skladite i ne pogleda sam.” “Rekao sam, ne! Sve je to neki trik, vic.Nisam tako glup kao to ti misli -“

“Onda ću te säm odvući tamo.”

Zgrabio sam ga za rame i za ovratnik. av pod jednim rukavom koulje se razderao, uz tihi zvuk sličanpredenju. Odvukao sam ga do dvokrilnih vrata. Norton je ispustio jadan vrisak. Okupila se grupicaljudi, njih petnaest ili osamnaest, ali drali su se podalje. Nitko nije iskazao nikakve elje da se umijea.

“Pomozite mi!” vritao je Norton. Oči su mu se razrogačile iza naočala. Frizirana kosa mu seraskutrala, podiući mu se iza uiju u dva identična čuperka. Ljudi su strugali nogama i čekali.

“Zato vriti?” rekao sam mu u uho. “To je samo ala, zar ne? Zato sam te odveo u grad kad si me tizamolio da te povezem, i zato sam ti prepustio da prevede Billyja preko parkiralita - jer sam ovumaglu već odavno fino naručio, unajmio sam stroj za maglu iz Hollywooda, kotalo me petnaest tisućadolara i jo osam tisuća za prijevoz, sve samo da se naalim s tobom. Prestani srati samome sebi iotvori oči!”

“Pusti… me!” zavijao je Norton. Stigli smo skoro do vrata.

“Hej, hej! Stoje to? to to radite?”

Bio je to Brown. Progurao se laktovima kroz gomilu promatrača.

“Natjerajte ga da me pusti”, reče Norton promuklo. “Lud je.”

“Ne. Nije lud. Volio bih da jest, ali nije.” To je bio Ollie, i mogao bih ga toga časa poljubiti. Priaonanije s druge strane prolaza i stao, okrenut prema Brownu.

Brownov pogled spustio se do piva koje je drao Ollie. “Ti pije!” rekao je, a glas mu je bioiznenađen, ali ne posve lien uitka. “Zbog ovoga će izgubiti posao.”

“Ma daj, Bud”, rekao sam, putajući Nortona. “Ovo nije normalna situacija.”

“Propisi se ne mijenjaju”, reče Brown samozadovoljno. “Pobrinut ću se da kompanija dozna za ovo.To je moja odgovornost.”

U međuvremenu, Norton je zbrisao i zastao malo dalje, pokuavajući si poravnati koulju i zagladitikosu. Oči su mu nervozno skakale s Browna na mene.

“Hej!” povikaoje Olllie odjednom, podiući glas i proizvodeći duboku grmljavinu koju nikad ne bihočekivao iz toga krupnog, ali mekog i nenametljivog čovjeka. “Hej! Svi u trgovini! Bolje da dođeteovamo i posluate

Magla 71

ovo! Tiče se svih vas!” Pogledao je mirno prema meni, ni ne obazrevi se na Browna. “Kako mi ide?”“Dobro.”

Ljudi su se počeli okupljati. Izvorna skupina promatrača moje svađe s Nortonom se udvostručila, pautrostručila.

“Postoji neto to svi morate znati -” počeo je Ollie.

“Smjesta spusti to pivo”, reče Brown.

“Ti smjesta začepi”, rekao sam, i koraknuo prema njemu.

Brown je to nadoknadio korakom unatrag. “Ne znam to si to vi neki umiljate”, rekao je, “ali moguvam reći da ću o svemu izvijestiti Federal Foods Company! O svemu! I hoću da shvatite - moglo bibiti i tubi!” Usnice su mu se nervozno podigle s poutjelih zubi, i bilo mi gaje ao. Samo pokuava izaćina kraj sa svime; samo se o tome radi. Kao i Norton, koji je samome sebi izdao mentalnu uputu zautnju. Myron i Jim pokuali su cijelu stvar pretvoriti u mačističku igru - kad bi se moglo popravitigenerator, magla bi se raspuhala. Ovo je bio Brownov način. Onje … titio Trgovinu.

“Onda samo naprijed, zapiite imena”, rekao sam. “Ali molim vas, nemojte govoriti.”

“Zapisat ću puno imena”, odgovorio je. “A vae će biti prvo na listi, vi … boemu jedan.”

“Gospodin David Drayton vam eli neto reći”, rekao je Ollie,” i mislim da bi bilo bolje da ga sviposluate, za slučaj da ste mislili otići kući.”

Pa sam im ispričao to se dogodilo, vie-manje onako kako sam ispričao Nortonu. Isprva je bilosmijeha, a onda sve dublja nelagoda dok sam zavravao priču.

“To je la, znate”, reče Norton. Glas mu je krenuo prema naglaenosti, i preiao u kretavost. To je biočovjek kome sam prvom rekao, nadajući se da ću dobiti njegov kredibilitet. Koji zajeb.

“Naravno daje la”, sloio se Brown. “Toje ludost. to mislite, gospodine Drayton, odakle dolaze tipipci?”

“Ne znam a, u ovom času, to čak nije ni posebno vano pitanje. Tu su. Postoji -“

“Pretpostavljam da su izali iz onih pivskih limenki. To ja pretpostavljam.” Ovo je dobilo netosmijeha. Utiao gaje snaan, hrđavi glas gospođe Carmody.

“Smrt!” povikala je, a oni koji su se nasmijali hitro su se uozbiljili.

Ula je u sredite grubog kruga koji se otvorio, a njene kanarinac-ute hlače kao da su sjajile vlastitimsvjetlom, dok joj se ogromna torba klatila preko jednog slonovskog bedra. Njene crne oči arogantnosu se ogledale

72 Magla

oko sebe, otre i zloćudno sjajne kao vranine. Dvije zgodne djevojke od kakvih esnaest godina, snatpisom KAMP WOODLANDS na leđima svojih bijelih najlonskih majica odmakle su se od nje.

“Sluate ali ne čujete! Čujete ali ne vjerujete! Tko među vama hoće izaći i sam pogledati?” Oči su jojprele preko njih, a onda pale na mene. “A to predlaete da poduzmemo oko toga, gospodine DavidDrayton? to mislite, to moete učiniti oko toga?”

Iscerila se poput lubanje iznad svoga utog odijela.

“Ovo je kraj, kaem vam. Kraj svega. Ovo je kraj vremena. Prst to se kreće napisao je, ne vatrom, većcrtom magle. Zemlja se otvorila i izbljuva-la svoje uase ”

“Moete lije uutkati?” prasnula je jedna tinejderka. Počela je plakati. “Plai me!”

“Boji se, duice?” upitala je gospođa Carmody i okrenula se prema njoj. “Nisi jo prestraena, ne. Alikad gnjusni stvorovi koje je zvijer pustila po zemlji dođu po tebe -“

“Sad bi bilo dosta, gospođo Carmody”, rekao je Ollie, uzimajući je pod ruku. “Ovo je sasvim dosta.”

“Pusti me! To je kraj, kaem vam! Smrt! Smrt!”

“To je hrpa govana”, rekao je s gađenjem neki čovjek s ribičkim eirom i naočalama.

“Ne, gospodine”, pobunio se Myron. “Znam da zvuči kao neto iz dro-giranih snova, ali to vam ječista istina. Svojim očima sam vidio.” “I ja”, reče Jim.

“I ja”, pridruio se Ollie. Uspio je uutkati gospođu Carmody, bar privremeno. Ali ostala je stajati krajnas, steući svoju veliku torbu i kezeći se svojim ludim smijekom. Nitko nije htio stajati preblizu nje -mrmljali su međusobno, nimalo sretni s potvrdom. Nekolicina ih se osvrnula prema velikimprozorima, s nelagodom i procjenjivački. Bilo mi je drago to to vidim.

“Lai”, reče Norton. “Vi ljudi svi laete jedni za druge. To je sve.”

“Ono to govorite se naprosto ne moe povjerovati”, reče Brown.

“Ne moramo stajati ovdje i prevakavati to”, rekao sam mu. “Dođite sa mnom u skladite. Pogledajte. Iposluajte.”

“Muterije ne smiju ulaziti u -“

“Bud”, reče Ollie, “idi s njim. Daj da to zavrimo.”

“U redu”, reče Brown. “G. Drayton? Dajte da zavrimo s tom glu-poću.”

Proli smo kroz dvokrilna vrata u tamu.

Magla 73

Zvuk je bio neugodan - moda i zao.

I Brown je to osjetio, bez obzira na dranje tvrdoglavog jenkija; ruka mu je smjesta stisnula moju, dahmu se načas presjekao, a onda nastavio otrije.

Bio je to tih, itavi zvuk iz smjera teretnih vrata - skoro kao milovanje. Oprezno sam zaokruio jednomnogom po podu i konačno napipao jednu ručnu svjetiljku. Sagnuo sam se, uzeo je, i upalio je.Brownovo lice bilo je posve napeto, a on ih nije čak ni vidio - samo ih je čuo. Ali ja sam vidio, i

mogao sam ih zamisliti kako se izvijaju i penju preko valovite čelične povrine vrata, poput ivihpuzavica.

“to sad mislite? Naprosto se ne moe povjerovati?”

Brown si je obliznuo usnice i pogledao ratrkanu zbrku kutija i vreća. “Oni su ovo napravili?”

“Jedan dio. Većinu. Dođite ovamo.”

Doao je - nevoljko. Uperio sam svjetiljku na zgrčen i svinut dio pipka koji je jo leao kraj metle.Brown se sagne prema njemu.

“Ne dirajte to”, rekao sam. “Moda je jo ivo.”

Hitro se ispravio. Uzeo sam metlu za donji kraj i gurnuo pipak. Treći ili četvrti dodir natjerao gaje dase polako rairi i razotkrije dvije cijele sisaljke i nepravilni komad treće. A onda se dio opet svinuomiićavom brzinom, i ostao mirno leati. Brown je ispustio zagrcnut, zgađeni zvuk.

“Jeste li dovoljno vidjeli?”

“Jesam”, rekao je. “Idemo odavde.”

Slijedili smo nesigurno svjetlo natrag do dvokrilnih vrata i proli kroz njih. Sva su se lica okrenulaprema nama, a amor razgovora je zamro. Nortonovo lice nalikovalo je odstajalom siru. Crne očigospođe Carmody su svjetlucale. Ollie je pio pivo; lice mu je jo imalo tragove znoja, iako je utrgovini postalo prilično prohladno. One dvije djevojke s natpisom KAMP WOODLAND namajicama skutrile su se jedna uz drugu kao mladi konji pred oluju. Oči. Toliko očiju. Mogao bih ihnaslikati, pomislio sam dok su me prolazili trnci. Nikakva lica, samo oči u sumraku. Mogao bih ihnaslikati, ali nitko ne bi vjerovao da su stvarne.

Bud Brown uredno je sloio svoje ruke dugih prstiju pred sobom. “Ljudi”, rekao je. “Izgleda da ovdjeimamo poprilično velik problem.”

74 Magla

6. Daljnja rasprava. Gospođa Carmody. Utvrđivanje. to se dogodilo s drutvom ravne zemlje.

Sljedeća četiri sata prola su kao u nekom snu. Uslijedila je duga i poluhisterična rasprava nakonBrownove potvrde; ili moda rasprava i nije bila tako duga kao to se činila; moda je to samo bilatmurna potreba ljudi da prolaze iste informacije, pokuavajući ih sagledati iz svake mogućeperspektive, prevakavajući ih kao to pas prevakava kost, pokuavajući stići do sri. Bilo je to postupnookretanje vjerovanju. Istu stvar moete vidjeti na svakoj oujskoj gradskoj skuptini u gradićima NoveEngleske.

Imali smo i drutvo ravne zemlje, na čelu s Nortonom. Bili su glasna manjina od kakvih desetak ljudikoji nisu vjerovali ni u to od svega. Norton je stalno ponovno naglaavao da su samo četiri svjedokavidjela kako trgovačkog pomoćnika odnosi ono stoje on zvao pipcima s planeta X (stoje bilo smijeno

prvi put, ali se hitro istroilo; Norton, koji je bivao sve uzruja-niji, izgleda to nije primijetio). Dodaoje da on osobno ne vjeruje jednome od te četvorice. Zatim je naglasio i daje polovica svjedoka dosadveć beznadno opijena. To je bila nedvojbena istina. Jim i Myron LaFleur, s cijelim hladnjakom piva ipolicama punim vina na raspolaganju, sad su već bili pijani k’o zemlja. S obzirom na ono to sedogodilo Normu, i na njihovu ulogu u tome, nisam im zamjerao. Otrijeznit će se oni i prebrzo.

Ollie je i dalje uporno pio, ne obazirući se na Brownove proteste. Nakon nekog vremena, Brown jeodustao, zadovoljavajući se samo povremenim zlokobnim prijetnjama Kompanijom. Činilo se da munije jasno kako ni Federal Foods d. d., s trgovinama u Bridgtonu, Sjevernom Windhamu i Portlandumoda vie ne postoji. Koliko smo mi znali, moda cijele Istočne obale vie nema. Ollie je pio uporno,ali nije se napio. Iznojavao je alkohol istom brzinom kojom ga je i dotakao u sebe.

Konačno, kad je rasprava s ravnozemcima već postala opaka, Ollie je progovorio. “Ako ne vjerujeteu to, gospodine Norton, to je u redu. Reći ću vam to da učinite. Izađite kroz prednja vrata i odećite sedo stranjeg dijela. Tamo je ogromna hrpa povratnih boca pive i sokova. Norm i Buddy su ih jutrosiznijeli. Donesite nam par tih boca tako da znamo da ste stvarno otili do tamo. Učinite to, i ja ćuosobno skinuti svoju koulju i pojesti je.”

Norton je počeo drečati.

Magla 75

Ollie gaje prekinuo istini onim mekim, ujednačenim glasom. “Kaem vam, moete samo tetiti govorećina taj način. Ovdje ima ljudi koji bi htjeli otići doma i uvjeriti se da su im obitelji dobro. Moja sestrai njena jednogodinja kći su ovog časa kod kuće u Naplesu. Rado bih provjerio kako su, jasno. Ali akovam ljudi počnu vjerovati i pokuaju otići kući, ono to se dogodilo Normu dogodit će se i njima.”

Nije uvjerio Nortona, ali jest uvjerio nekolicinu nesigurnih i neodlučnih - ne toliko onime stoje rekaokoliko svojim pogledom, svojim prestravljenim pogledom. Mislim daje Nortonu mentalno zdravljeovisilo o tome da se ne da uvjeriti, ili je bar on tako mislio. Ali nije prihvatio OIliejevu ponudu dadonese koju povratnu bocu iz stranjeg dvorita. Nitko je nije prihvatio. Nisu bili spremni izaći, bar nejo. On i njegova grupica ravnozemaca (sad smanjena za jednog-dva člana) udaljili su se od nasostalih to su vie mogli, tamo kod hladnjaka za hladni narezak. Jedan od njih zapeo je u prolazu zanogu moga sina i probudio ga.

Priao sam mu, a Billy me zagrlio oko vrata. Kad sam ga pokuao spustiti, uhvatio se jače i rekao:“Nemoj, tata. Molim te.”

Pronaao sam kolica za kupovinu i stavio ga u dječje sjedalo. Tamo je djelovao jako veliko. Bilo bismijeno da nije bilo njegova blijeda lica, tamne kose koja muje pala preko čela tik do obrva, jadnihočiju. Vjerojatno već pune dvije godine nije sjedio u dječjem sjedalu u kolicima za samoposlugu.Takve male stvari prođu kraj vas, isprva ih niste svjesni, a kad konačno shvatite to se promijenilo, toje uvijek gadan ok.

U međuvremenu, nakon to su se ravnozemci povukli, rasprava je pronala novi gromobran - ovog puta,bila je to gospođa Carmody a, posve shvatljivo, ona je stajala sama.

U izblijedjelom, tmurnom svjetlu, izgledala je kao vjetica u svojim bljetavo utim hlačama, svojojsjajnoj najlonskoj bluzi, s gomilama drnda-vog jeftinog nakita - bakar, sedef, korunt - i svojomtiroidnom torbom. Njeno pergamenasto lice bilo je izborano snanim vertikalnim crtama. Ko-vrčavasijeda kosa izravnata trima čeljevima od kosti i smotana na potiljku. Usta su joj bila crta začvorenogkonopa.

“Nema obrane pred voljom Bojom. Ovo već dugo dolazi. Vidjela sam znakove. Nekima sam ovdje toi rekla, ali nitko nije tako slijep kao onaj tko odbija vidjeti.”

“Pa, to zapravo hoćete reći? to predlaete?” prekinuo ju je Mike Hat-len. On je bio gradski vijećnik,premda sad nije djelovao tako, u mornarskoj

76 Magla

kapi i otrcanim bermudama. Pijuckao je pivo; dosad je to već učinila većina mukaraca. Bud Brown jeprestao buniti se, ali doista je zapisivao imena -vodeći grube račune za koga je god mogao.

“Predlaem?” odjeknula je gospođa Carmody, okrenuvi se naglo prema gospodi. “Predlaem? Pa,predlaem da se spremi za susret s Bogom, Michael Hatlen.” Pogledala nas je sve. “Pripremite se zasusret s Bogom!”

“Pripremite se za susret s govnom”, zareao je Myron LaFleur pijano od hladnjaka za pivo. “Stara,mora da ti nije lako spavati kad ti jezik stalno tako klepeće na prazno.”

Začulo se mrmljavo slaganje. Billy se nervozno ogledavao oko sebe, a ja sam ga ogrlio oko ramena.

“Reći ću to elim!” poviče ona. Gornja joj se usnica povukla, otkrivajući neravne zube ute od nikotina.Pomislio sam na pranjave preparirane ivotinje u njenoj trgovini, kako vječno piju iz zrcala koje imslui kao potok. “Sumnjičavci će sumnjati do kraja! Ali neko čudovite jest odvuklo onog jadnogdečka! Stvorovi u magli! Svaka gadost iz svakog runog sna! Čudovita bez očiju! Blijedi uasi! Zarsumnjate? Onda izađite! Izađite i pozdravite ih!”

“Gospođo Carmody, morate prestati”, rekao sam. “Plaite mi sina.”

Čovjek s djevojčicom mi se pridruio. Ona je, sva u bucmastim nogama i ostruganim koljenima,sakrila lice u trbuh svoga oca i stavila si ruke preko uiju. Veliki Bili nije plakao, ali bio je blizu.

“Postoji samo jedna ansa”, reče gospođa Carmody.

“A kakva to, gospođo?” upitao je Mike Hatlen uljudno.

“rtva”, reče gospođa Carmody - činilo se da se kezi u sumraku. “Krvna rtva.”

Krvna rtva - riječi su tako visjele u zraku, polako se okrećući. Čak i sad, kad znam bolje, govorimsamome sebi daje tada mislila na nečijeg psa - nekolicina ih je trčkarala po trgovini usprkos zabrani.Čak i sad si to govorim. Izgledala je kao neki suludi ostatak novoengleskog puritanizma u polumraku… ali pretpostavljam da ju je pogonilo neto dublje i mračnije od samog puritanizma. Puritanizam je

imao svoga vlastitog mračnog djeda, starog Adama krvavih ruku.

Zaustila je reći jo neto, a jedan mali, uredan čovjek u crvenim hlačama i kicokoj sportskoj kouljipljusnuoju je preko lica. Kosa mu je bila razdijeljena s lijeve strane, uredno kao ravnalom. Nosio jenaočale. Imao je i nepogreivi izraz ljetnog turista.

Magla 77

“Prestanite s tim runim pričama”, rekao je tiho i bez naglaska.

Gospođa Carmody digla je ruku do usta a onda je ispruila prema nama, optuujući bez riječi. Bilo jekrvi na dlanu. Ali njene crne oči kao da su plesale od lude zluradosti.

“To ste i zasluili!” poviče neka ena. “I sama bih to učinila!”

“Doći će oni do vas”, rekla je gospođa Carmody pokazujući nam svoj krvavi dlan. Krv je sad curilaniz jednu od bora kraj njenih usta, dolje niz bradu, kao kap kie po oluku. “Moda ne danas. Noćas.Noćas, kad stigne mrak. Doći će s mrakom, i uzet će jo nekoga. Doći će kad padne noć. Čut ćete ihkako dolaze, puzeći i gmizeći. A kad dođu, preklinjat ćete mamu Carmody da vam pokae to učiniti.”

Čovjek u crvenim hlačama polako je podigao ruku.

“Samo dođi i udari me”, proaptala je, i osmjehnula mu se svojim krvavim osmijehom. Ruka mu jezadrhtala. “Udari me ako se usudi.” Ruka mu se spustila. Gospođa Carmody sama je otila. Onda jeBilly ipak počeo plakati, skrivajući lice u mene kao stoje djevojčica učinila sa svojim ocem.

“Hoću doma”, rekao je. “Hoću vidjeti svoju mamu.”

Utjeio sam ga kako sam najbolje znao. to vjerojatno nije bilo ba dobro.

Razgovor je konačno krenuo manje zastraujućim i destruktivnim putevima. Spomenuti su izlozi, očitaslaba točka trgovine. Mike Hatlen je upitao koji jo drugi ulazi postoje, a Ollie i Brown su ih hitropobrojali - dvoja tovarna vrata, osim onih koja je Norm bio otvorio. Glavna ulazna i izlazna vrata.Prozor u upraviteljevom uredu (debelo, ojačano staklo, sigurno zaključano).

Razgovor o tim stvarima imao je paradoksalni učinak. Odjednom je opasnost djelovala stvarnije, ali,istovremeno, mi smo se osjećali bolje. Čak je i Billy to osjetio. Upitao je moe li otići uzeti nekislatki. Rekao sam mu da je to u redu, pod uvjetom da ne prilazi izlozima.

Kad nas vie nije sluao, neki čovjek kraj Mikea Hatlena je rekao: “Dobro, to ćemo s tim izlozima?Stara gospođa je moda luda kao slapa, ali mogla bi biti u pravu kad se radi o pokretima u mraku.”

“Moda će se magla do onda razići”, reče jedna ena.

“Moda”, odgovori čovjek. “A moda i neće.”

“Ima li tko kakvih ideja?” upitao sam Buda i Ollieja.

78 Magla

“Samo malo”, reče čovjek kraj Hatlena. “Ja sam Dan Miller. Iz Lynna, Massachussetts. Ne poznateme, nema razloga zato biste me znali, ali imam vikendicu gore na jezeru Highland. Kupio sam je ovegodine. I dobro su me odrali, najvjerojatnije, ali naprosto sam je morao uzeti.” Čulo se par hihota. “Usvakom slučaju, vidio sam tamo dolje cijelu gomilu vreća s gnojivom. Vreće od deset kila, uglavnom.Mogli bismo ih postaviti, kao vreće s pijeskom. Ostaviti par procijepa kroz koje moemo gledati…”

Sad je sve vie ljudi kimalo i uzbuđeno razgovaralo. Zamalo sam neto rekao, ali onda sam se suzdrao.Miller ima pravo. Postavljanje tih vreća ne moe koditi, a moda će i koristiti. Ali meni su se mislivratile na pipak koji je stisnuo vreću s psećom hranom. Činilo mi se da bi jedan od većih pipakavjerojatno mogao učiniti istu stvar s vrećom od deset kila gnojiva Zelene poljane ili Vigoro. Alipredavanje o tome neće nam pomoći, niti će ikome popraviti raspoloenje.

Ljudi su se počeli razdvajati, govoreći o poslu koji treba obaviti, a Miller je povikao: “Stanite!Stanite! Idemo se dogovoriti dok smo jo svi na okupu!”

Vratili su se, neravnomjerna skupina od pedesetak-ezdesetak ljudi u kutku koji su tvorili hladnjak zapivo, vrata skladita, i lijevi kraj hladnjaka za meso, tamo gdje je gospodin McVey izgleda uvijekstavljao stvari koje nitko ne eli, slatke krvavice i kotska jaja i ovčje mozgove i mljevene iznutrice.Billy se probio kroz njih s nesvjesnom spretnoću petogodinjaka u svijetu divova, i podigao je jednuHershey čokoladicu. “Hoće, tata?”

“Hvala.” Uzeo sam je. Bila je slatka i ukusna.

“Ovo je vjerojatno glupo pitanje”, nastavio je Miller, “ali trebali bismo popuniti rupe. Ima li tkokakvo oruje?”

Nastala je stanka. Ljudi su se ogledali oko sebe i slijegali ramenima. Neki starac s kovrčavomsijedom kosom koji se predstavio kao Ambrose Cornell rekao je da ima sačmaricu u prtljaniku auta.“Otići ću po nju, ako elite.”

Ollie reče: “Ovog časa, mislim da to ne bi bila dobra zamisao, gospodine Cornell.”

Cornell zagunđa. “Ovog časa, i ja tako mislim, sinko. Ali mislio sam da bih trebao ponuditi.”

“Pa, i ja mislim da ćemo to zaboraviti”, reče Dan Miller. “Ali mislio sam -“

Magla 79

“Čekajte, čekajte malo”, rekla je jedna ena. Bila je to ona dama u majici boje borovnica itamnozelenim hlačama. Imala je pječano plavu kosu i dobro tijelo. Vrlo zgodna mlada ena. Otvorilaje torbu i iz nje izvadila osrednji pitolj. Gomila je uzdahnula, kao da su upravo vidjeli iluzionistakako izvodi izrazito dobar trik. ena, koja se već prije zarumenjela, sad se zacrvenila jo jače. Opetsije prokopala po torbi i izvadila kutiju streljiva Smith&Wesson.

“Ja sam Amanda Dumfries”, rekla je Mileru. “Taj pitolj … to je ideja moga mua. Misli da mi treba

za zatitu. Već dvije godine ga nosim sa sobom, nenapunjenog.”

“Je li vam mu ovdje, gospođo?”

“Ne, u New Yorku je. Poslovno. Često poslovno putuje. Zato i trai da nosim pitolj sa sobom.”

“Pa”, reče Miller, “ako ga znate koristiti, bolje ga zadrite. Stoje to, trideset osmica?”

“Da. A ja nikad u ivotu nisam pucala iz njega, osim jednom na streljani.”

Miller je uzeo pitolj, malo popetljao, i nakon par trenutaka natjerao cilindar da se otvori. Provjerioje je li pitolj doista prazan. “Dobro”, rekao je. “Imamo pitolj. Tko dobro puca? Ja sigurno ne.”

Ljudi su se pogledavali. Isprva nitko nije nita rekao. Onda, s oklijevanjem, Ollie reče: “Ja dostapucam na streljani. Imam Colt .45 i Llamu .25.”

“Ti?” reče Brown. “Ha. Do mraka će već biti previe pijan da bi ita vidio.”

Ollie je rekao, vrlo razgovjetno: “Kako bi bilo da začepi i dalje zapisuje imena?”

Brown se zabuljio u njega. Zaustio. A onda, mudro, opet zatvorio usta.

“Va je”, rekao je Miller čudeći se njihovim riječima. Predao mu je pitolj a Ollie gaje jo jednomprovjerio, profesionalnije. Stavio je pitolj u prednji desni dep svojih hlača, a kutiju streljiva spustiou dep na prsima, gdje je izgledala kao kutija cigareta. Onda se oslonio na hladnjak, okruglog lica kojeje jo bilo sve znojno, i otvorio jo jedno pivo. Osjećaj da vidim jednog posve nepoznatog OlliejaWeeksa nije me naputao.

“Hvala vam, gospođo Dumfries”, reče Miller.

“Nema na čemu”, rekla je ona, a ja sam načas pomislio kako bih, kad bih ja bio njen suprug i vlasniktih zelenih očiju i tog zaobljenog tijela,

80 Magla

pokuao to manje putovati. Dati supruzi pitolj moe se protumačiti kao smijeno simboličan čin.

“Ovo je isto moda glupo”, rekao je Miller okrećući se opet Brownu s blokom i olovkom i Ollieju spivom, “ali nemate moda nekakve bacače plamena ili tako neto?”

“Ohhh, sranje”, rekao je Buddy Eagleton, a onda porumenio kao Amanda Dumfries.

“Stoje?” upita Mike Hatlen.

“Pa … do prolog tjedna smo imali cijeli sanduk malih let-lampi. Ono, za po kući, za popravljanjepipa ili ispunih cijevi ili čega već. Sjećate ih se, gospodine Brown?”

Brown je kiselo kimnuo.

“Prodali ste ih?” upita Miller.

“Ne, uopće nisu ile. Prodali smo samo tri-četiri komada, a ostatak smo vratili. Koje govno. Mislim… kakva teta.” Porumenjevi tako silno daje bio zamalo ljubičast, Buddy Eagleton opet se povukao upozadinu.

Naravno, imali smo ibica, i soli (netko je neodređeno rekao da se priča kako je dobro staviti sol napijavice i slično); i razno-razne metle i močo krpe. Većina ljudi i dalje je djelovala ohrabreno, a Jimi Myron bili su previe mortus da bi ikoga deprimirali, ali ja sam pogledao Ollieja u oči i vidio unjemu beznađe koje je bilo gore od straha. On i ja vidjeli smo pipke. Zamisao da na njih bacimo solili ih pokuamo odbiti drkama močo metli bila je smijena na jedan jezovit način.

“Mike”, reče Miller, “bi li se ti mogao pobrinuti za ovu malu pustolovinu? Htio bih malo razgovaratis Olliejem i Daveom.”

“Nema problema.” Hatlen je potapao Dana Millera po ramenu. “Netko je morao preuzeti upravljanje,a ti si to dobro napravio. Dobrodoao u grad.”

“Znači li to da ću dobiti i povrat poreza?” upita Miller. Bio je sitan tip crvene kose u nestajanju.Izgledao je kao jedan od onih tipova koje naprosto morate zavoljeti kad ga tek upoznate, i - moda -kao jedan od onih tipova koje naprosto morate zamrziti kad ga znate dulje vrijeme. Jedan od onihtipova koji uvijek zna bolje od vas kako se to radi.

“Nema anse”, reče Hatlen smijući se.

Hatlen je otiao. Miller je bacio pogled na moga sina.

“Ne brinite za Billyja”, rekao sam.

“Čovječe, u ivotu nisam bio ovako zabrinut”, reče Miller. “Ne”, sloio se Ollie i spustio praznulimenku u hladnjak za pivo. Uzeo je novu i otvorio je. Čulo se tiho siktanje plina.

Magla 81

“Vidio sam kako ste se vas dvojica pogledali”, reče Miller.

Dovrio sam svoju Hershey čokoladicu i uzeo pivo da isperem usta.

“Reći ću vam to ja mislim”, reče Miller. “Trebali bismo uzeti kakvih pet-est ljudi, da omotaju te drkeod metli tkaninom, i zaveu je icom. A onda mislim da bismo trebali uzeti par onih limenki benzina zaupaljače. Ako odreemo vrhove limenki, mogli bismo vrlo hitro napraviti baklje.”

Kimnuo sam. To je bilo dobro. Skoro sigurno ne dovoljno dobro - ne ako ste vidjeli kako izvlačeNorma - ali bilo je bolje od soli.

“To bi ih bar moglo zabrinuti”, reče Ollie.

Millerove usnice stisnu se jedna uz drugu. “Tako je gadno, ha?” rekao

je-

“Tako je gadno”, sloio se Ollie, i bacio se na svoje pivo.

Do pola pet toga popodneva, vreće gnojiva bile su postavljene, a veliki izlozi blokirani osim paruskih procijepa. Pred svakim od njih stajao je po jedan straar, a kraj svakog straara bila je limenkabenzina za upaljače, odrezanog vrha, i zaliha baklji od drki za metle. Imali smo pet procijepa, a DanMiller je za svaki odredio raspored straara. Kad je dolo pola pet, ja sam sjedio na hrpi vreća krajjednog procijepa, s Billyjem kraj sebe. Gledali smo van u maglu.

Odmah s druge strane izloga bila je crvena klupica na kojoj su ljudi ponekad čekali prijevoz, skupljenim namirnicama kraj sebe. Iza toga je bilo parkiralite. Magla se kovitlala polako, gusta i teka.Bila je pomalo vlana, ali djelovala je tmurno i gadno. Već samo gledajući u nju osjećao sam seobeshrabreno i izgubljeno.

“Tata, jel’ ti zna to se događa?” upita Billy.

“Ne, sunce”, rekao sam.

Neko je vrijeme utio, promatrajući si ruke, koje su mlitavo leale u krilu njegovih Tuffskin traperica.“Zato netko ne dođe i ne spasi nas?” upitao je konačno. “Dravna policija, ili FBI, ili netko?”

“Ne znam.”

“Misli daje mama dobro?”

“Billy, naprosto ne znam”, rekao sam, i ogrlio ga oko ramena.

“Strano mi fali”, rekao je Billy boreći se sa suzama. “ao mi je za svaki put kad sam bio zločest premanjoj.”

“Billy”, rekao sam, i morao stati. Osjećao sam sol u svome grlu, a glas mi je htio drhtati.

82 Magla

“Hoće li to ikad zavriti?” upita Billy. “Tata? Hoće li?”

“Ne znam”, rekao sam, a on je spustio glavu pod moje rame, a ja sam mu ogrlio potiljak, osjećajućifinu zakrivljenost njegove lubanje tik ispod guste kose. Sjetio sam se večeri svoga vjenčanja.Promatrajući Steff kako skida jednostavnu smeđu haljinu u koju se presvukla nakon obreda. Imala jenajednom boku veliku ljubičastu masnicu, jer je dan prije uletjela u vrata. Sjećam se da sam gledaomasnicu i pomislio, Kad ju je zaradila, jo je bila Stephani Stepanek, i osjećao sam neto nalik čudu. Aonda smo vodili ljubav, a vani je iz tmurno sivog prosinačkog neba paduckao snijeg.

Billy je plakao.

“, Billy, ”, rekao sam, ljuljajući ga uz sebe, ali on je i dalje plakao. Bila je to ona vrsta plača kojusamo majke znaju srediti kako treba.

Prerana noć pala je na unutranjost Federal Foodsa. Miller i Hatlen i Bud Brown razdijelili su depnesvjetiljke, cijelu zalihu, kakvih dvadesetak komada. Norton je glasno zahtijevao dio za svoju skupinu,i dobio je dvije. Svjetla su letuckala amo-tamo po prolazima, poput prestraenih duhova.

Drao sam Billyja uza se i gledao kroz procijep. Mliječna neprozirnost svjetla tamo vani nije se punopromijenila; trgovina se smračila samo zbog naguranih vreća. Nekoliko puta mi se učinilo da samneto vidio, ali bili su to samo ivci. Jedan drugi straar podigao je nesigurnu lanu uzbunu.

Billy je opet ugledao gospođu Turman, i rado je otiao k njoj premda ga cijelo ljeto nije čuvala. Imalaje jednu svjetiljku, i predala mu ju je dragovoljno. Ubrzo je pokuavao ispisati svoje ime svjetlom nabezizraajnom staklu hladnjaka za smrznutu hranu. Činilo se daje i ona sretna to njega vidi, kao i onnju, i uskoro su doli k meni. Hattie Turman bila je visoka, mrava ena lijepe crvene kose koja se tekpočela proaravati sjedinama. Par naočala visio je s ukrasnog lanca - one vrste koju, mislim, smijunositi samo sredovječne gospođe sve do prsa.

“Je li Stephanie ovdje, David?” upitala je.

“Ne. Kod kuće je.”

Kimnulaje glavom. “I Alan. Koliko dugo si jo na strai?”

“Do est.”

“Jesi li to vidio?”

“Ne. Samo maglu.”

“Ja ću čuvati Billyja do est, ako hoće.” “Hoće li tako, Billy?”

Magla 83

“Da, molim lijepo”, rekao je, maući svjetiljkom iznad glave u sporim lukovima, i promatrajućisvjetlo kako klizi po stropu.

“Bog će sačuvati tvoju Steffy, a i Alana”, rekla je gospođa Turman, i povela Billyja za ruku.Govorila je sa smirenom sigurnoću, ali u očima joj nije bilo nimalo vjere.

Oko pola est, u dubini trgovine podigli su se zvuči uzbuđene svađe. Netko se izrugivao nečemu stojenetko drugi rekao, a netko treći - mislim Buddy Eagleton - povikao je: “Ludi ste ako izađete tamovan!”

Nekoliko snopova iz svjetiljki udruilo se u sreditu kontroverze, i kretalo se prema prednjem dijelu

trgovine. Podsmjeljivi, piskutavi smijeh gospođe Carmody prorezao je tamu, neugodan kao noktipovučeni po ploči.

Kroz amor glasova probio se udar Nortonovog tenora za sudnicu: “Pustite nas da prođemo, molimvas! Pustite nas da prođemo!”

Čovjek pred procijepom odmah kraj mojeg napustio je svoje mjesto da vidi čemu vika. Ja samodlučio ostati gdje sam. Kakav god bio razlog guve, stizao je prema meni.

“Molim vas”, govorio je Mike Hatlen. “Molim vas, dajte da porazgovaramo o tome.”

“Nema se o čemu razgovarati”, objavio je Norton. Sad mu je lice isplivalo iz polumraka. Bilo jeodlučno i iscrpljeno i posve jadno. Drao je jednu od dvije svjetiljke dodijeljene ravnozemcima.Kovrčavi čuperci kose jo su mu se dizali iznad uiju, kao rogovi prevarenog supruga. Bio je na čeluvrlo male procesije - petero od izvornih devetero ili desetero. “Mi idemo van”, objavio je.

“Nemojte biti ludi”, rekao je Miller. “Mike je u pravu. Moemo porazgovarati o tome, zar ne?Gospodin McVey će spriti malo piletine na plinskom rotilju, moemo svi sjesti i pojesti i naprosto - “

Stao je Nortonu na put, a Norton gaje gurnuo. Milleru se to nije svidjelo. Lice mu se zarumenilo, aonda zadobilo opak izraz. “Onda radite to god elite”, rekao je. “Ali to je kao da ubijate te drugeljude.”

S mirom velike odlučnosti ili nesalomive opsesije, Norton je rekao: “Poslat ćemo vam pomoć.”

Jedan do njegovih sljedbenika promrmljao je slaganje, ali drugi je tiho skliznuo u stranu. Sad jepreostao samo Norton i jo četvorica. Moda to i nije bilo tako loe. I Krist osobno uspio je skupitisamo dvanaestoricu.

“Čujte”, rekao je Mike Hatlen. “G. Norton - Brent - bar ostanite na piletini. Da pojedete neto toplo.”

84 Magla

“I dam vam priliku da govorite dalje? Bio sam u previe sudnica da bih pao na takav tos. Već ste takozbunili pet-est mojih ljudi.”

“Vaih ljudi?” Hatlen je skoro zastenjao. “Vaih ljudi? Kriste, boe, kako to govorite? Oni su ljudi,samo to. Ovo nije igra, i sasvim sigurno nije sudnica. Tamo vani su, ne znam kako bih rekao, tamo suneki stvorovi, a kakvog ima smisla da svi poginete?”

“Stvorovi, kaete”, rekao je Norton, zvučeći pomalo zabavljeno. “Gdje? Vai ljudi su već par sati nastrai. Tko je vidio makar jednog?”

“Pa, s druge strane. U -“

“Ne, ne, ne”, reče Norton tresući glavom. “To smo već puno puta proli. Mi idemo van -“

“Ne”, proaptao je netko, i riječ je odjekivala i irila se, zvučeći kao ukanje uvelog lića u sumraklistopadske večeri. Ne, ne, ne…

“Zar ćete nas silom zadrati?” upitao je neki kretavi glas. Bila je to jedna od Nortonovih “ljudi”, da seposluim njegovim izrazom - postarija dama s bifokalnim naočalama. “Zar ćete nas silom zadrati?”

Tihi amor negacije je zamro.

“Ne”, reče Mike. “Ne, ne mislim da će vas itko silom zadrati.” apnuo sam Billvju u uho. Pogledaome, začuđen i pun pitanja. “Idi odmah”, rekao sam. “Pouri.” Otiao je.

Norton je proao rukom kroz kosu, pokret proračunat kao kod bilo kojeg brodvejskog glumca. Vie mise sviđao dok je bezuspjeno povlačio ue svoje motorke, psujući uvjeren da ga nitko ne vidi. Nisamtada znao, a ni sad ne znam je li doista vjerovao u ono to radi ili nije. Mislim daje negdje duboko usebi znao to će se dogoditi. Mislim da se logika kojoj se izvana klanjao cijelog ivota na krajuokrenula protiv njega, kao tigar koji je poslao zao i opak.

Nemirno se ogledao oko sebe, kao eleći da ima jo to reći. A onda je poveo svojih četverosljedbenika kraj jedne blagajne. Osim postarije ene, bio je tu bucmasti dječak od kakvih dvanaestgodina, jedna mlada djevojka, i čovjek u trapericama, s golferskom kapicom zabačenom na potiljak.

Nortonov pogled uhvatio je moj, malo se rairio, i onda skrenuo u stranu.

“Brent, čekaj malo”, rekao sam.

“Ne elim vie raspravljati o tome. Svakako ne s tobom.” “Znam da ne eli. Hoću te samo zamoliti zauslugu.” Pogledao sam oko sebe i ugledao Bilh/ja kako se trčećim korakom vraća do blagajni.

Magla 85

“Stoje to?” upitao je Norton sumnjičavo kad je Billy priao i dodao mi paket u celofanu.

“Konopac za rublje”, rekao sam. Bio sam neodređeno svjestan da nas sad već svi u trgoviniporomatraju, raspreni s druge strane blagajni i izlaznih puteva. “To je najveći smotaj. Devedesetmetara.”

“Pa?”

“Pitao sam se bi li htio svezati jedan kraj oko pasa prije nego to izađe. Ja ću poputati konop. Kadosjeti da se zategnuo, samo ga svezi oko nečega. Nije vano oko čega. Moe i kvaka nekog automobila.

“Za ime boje, zato?”

“Tako ću znati da ste uspjeli prijeći bar devedeset metara”, rekao sam. Neto u njegovom pogledu jezatreptalo … ali samo načas. “Ne”, rekao

je.

Slegnuo sam remenima. “Dobro. Svejedno, sa srećom.”

Naglo, čovjek s golf-kapicom je rekao: “Ja ću to učiniti, gospodine. Nema razloga da ne.”

Norton se okrenuo prema njemu, kao da će mu neto otro prigovoriti, a čovjek s golferskom kapicomgaje mirno promatrao. U njegovim očima nita nije treptalo. On je svoju odluku donio, i u njemu nijebilo ni tračka sumnje. I Norton je to vidio, i nita nije rekao.

“Hvala”, rekao sam.

Razrezao sam omot svojim depnim noićem, a konopac za rublje se razmotao u krutim petljama.Pronaao sam jedan kraj i svezao ga oko pasa Golferskoj Kapici, u labavom čvoru. On ga je smjestaodvezao i stegnuo jače, dobrim, hitrim mornarskim čvorom. U trgovini se nije čulo ni glasa. Nortonse s nelagodom premijetao s noge na nogu.

“Hoćete moj no?” upitao sam čovjeka s golferskom kapicom.

“Imam svoj.” Pogledao me s istim onim mirnim prezirom. “Vi samo pazite da otputate konop. Ako mebude kočio, odbacit ću ga.”

“Jesmo li svi spremni?” upitao je Norton, preglasno. Bucmasti dječak je poskočio kao da gaje netkozakakljao. Ne dobivi odgovora, Norton se okrenuo i poao.

“Brent”, rekao sam i ispruio ruku. “Sretno, čovječe.”

Pogledao je moju ruku kao daje to neko sumnjivo strano tijelo. “Poslat ćemo vam pomoć”, rekao jekonačno, i proao kroz izlazna vrata. Opet se pojavio onaj tanki kiselkasti smrad. Ostali su ga slijedilivan.

Mike Hatlen je doao i stao kraj mene. Nortonova peteročlana skupina stajala je u mliječnoj maglikoja se polako gibala. Norton je neto rekao, i

86 Magla

trebao sam to čuti, ali magla kao daje imala neki čudan, priguujući efekt. Nisam čuo nita osim zvukanjegova glasa i dva-tri izdvojena sloga, kao neki glas s radija kad ga čuje iz daljine. Krenuli su dalje.

Hatlen je drao pritvorena vrata. Ja sam otputao konopac, dreći ga to sam mogao oputenijim, imajućina umu čovjekovo obećanje da će ga odbaciti ako ga bude kočio. Jo uvijek nije bilo ni zvuka. Billy jestajao kraj mene, nepokretan ali kao uzbiban nekim vlastitim, unutarnjim strujama.

I opet sam imao onaj čudan osjećaj da njih petero nisu toliko nestali u magli koliko postalinevidljivima. Načas, njihova odjeća kao daje stajala sama, a onda su nestali. Neprirodna gustoćamagle nije toliko impresionirala dok nisi vidio kako u nekoliko sekundi proguta ljude.

Otputao sam konopac. Otila je četvrtina, zatim polovica. Onda se načas prestao odmatati. Od ivogstvora u mojim rukama postao je mrtav. Zastao mije dah. Onda je opet krenuo dalje. Proputao sam ga

kroz prste, i odjednom se sjetio kako me otac odveo u Brookside da vidimo film Moby Dick sGregoryjem Peckom. Mislim da sam se malo nasmijeio.

Sad je već otilo tri četvrtine konopca. Vidio sam kako mu kraj lei kraj Billyjevih nogu. A onda seopet prestao kretati kroz moje prste. Leao je nepomično kakvih pet sekundi, onda se jo metar i poltrznulo van. A onda je naglo zavinuo lijevo, zapinjući za rub izlaznih vrata.

Naglo, odmotalo se est metara konopca, ostavljajući tanku vrelinu na mome lijevom dlanu. A izmagle se začuo visok, drhtavi vrisak. Bilo je nemoguće odrediti spol osobe koja je vrisnula.

Konopac se opet trznuo u mojim rukama. I jo jednom. Pojurio je kroz otvorena vrata u desno, pa ondaopet ulijevo. Jo nekoliko stopa se odmotalo, a onda se tamo vani začulo zavijanje koje je moga sinanatjeralo da zacvili. Hatlen je zapanjeno stajao. Oči su mu se razrogačile. Jedan ugao usnica mu sespustio i drhtao.

Zavijanje se naglo prekinulo. Činilo se da cijelu vječnost nema nikakvog zvuka. A onda je povikalaona stara gospođa - ovog puta nije bilo sumnje o kome se radi. “Skidajte to s mene!” vritala je. “Omoj boe, moj boe, skinite to ”

A onda se i njen glas prekinuo.

Skoro čitav konopac naglo mije projurio kroz blago sklopljenu aku, ovog puta opekavi me jače. Aonda se potpuno opustio, i iz magle se začuo neki zvuk - teko, glasno stenjanje - od koje su mi se ustasva osuila.

Nije nalikovalo nijednom zvuku koji sam u ivotu čuo, ali najblii bi bio film negdje u afričkoj stepi ilijunoameričkoj močvari. Bio je to zvuk

Magla 87

neke krupne ivotinje. Opet se začuo, tih i razdiruć i divalj. Jo jednom … a onda se sveo na serijutihog mrmljanja. Onda je posve utihnuo.

“Zatvorite vrata”, rekla je Amanda Dumfries drhtavim glasom. “Molim vas.”

“Samo malo”, rekao sam, i počeo povlačiti konopac natrag unutra.

Izaao je iz magle i nagomilao mi se oko nogu u neurednim zamotaji-ma i guvama. Kakvih devedesetcentimetara od kraja, novi bijeli konopac za rublje bio je cigleno crven.

“Smrt!” zavritala je gospođa Carmody. “Smrt je izaći tamo van! Je li vam sad jasno?”

Kraj konopca bio je ivakano i otrcano klupko niti i grudvica pamuka. Grudvice su bile poprskanesićunim kapima krvi. Nitko se nije suprotstavio gospođi Carmodv. Mike Hatlen je zatvorio vrata.

88 Magla

7. Prva noć

Gospodin McVey radio je u Bridgtonu kao mesar sve otkako je meni bilo dvanaest-trinaest godina, inisam imao pojma kako mu je ime ili koliko bi mogao imati godina. Postavio je plinski rotilj podjednim od malih ispunih ventilatora - ventilatori se nisu vrtjeli, ali valjda su otvori jo uvijek prualibar neto ventilacije - i do pola sedam, miris piletine ispunio je trgovinu. Bud Brown se nije protivio.Moda od oka, ali vjerojatnije je shvatio činjenicu da njegovo svjee meso i perad ne postaje nitasvjeije. Piletina je dobro mirisala, ali nije ba bilo puno ljudi koji su htjeli jesti. Gospodin McVey,sitan i sparan i uredan u svojoj bijeloj uniformi, svejedno je kuhao piletinu i slagao dva po dvakomada na papirnate tanjure i poredao ih kao u menzi na vrh tanda s mesom.

Gospođa Turman donijela je i meni i Billyju po tanjur, zajedno s krum-pirovom salatom s odjeladelikatesa. Jeo sam to sam bolje mogao, ali Billy nije čak ni prčkao po svojoj porciji.

“Mora jesti, veliki moj”, rekao sam.

“Nisam gladan”, rekao je, odmakavi tanjur.

“Neće porasti velik i jak ako ne bude -“

Sjedeći malo iza Billyja, gospođa Turman stresla je glavom.

“Dobro”, rekao sam. “Idi bar uzmi jednu breskvu i pojedi je. Dobro?”

“Sto ako gospodin Brown neto kae?”

“Ako ti neto kae, dođi ovamo i reci meni.”

“Dobro, tata.”

Polako je otiao. Činilo se kao da se nekako smanjio. Srce me boljelo dok sam ga tako gledao.Gospodin McVey i dalje je kuhao piletinu, nazi-gled ne mareći stoje samo par ljudi jede, sretan zbogsamog kuhanja. Mislim da sam već rekao, ima raznih načina da izađete na kraj s ovako nečim.Pomislili biste moda da nije tako, ali jest. Umje čudna zvijerka.

Gospođa Turman i ja sjedili smo na polovici prolaza s lijekovima. Ljudi su sjedili u malimskupinama po cijeloj trgovini. Nitko osim gospođe Carmody nije sjedio sam; čak i Myron i njegovkompić Jim su bili zajedno — obojica su se onesvijestili kraj hladnjaka za pivo.

estorica novih straara gledala su kroz procijepe. Jedan od njih bio je ()llie, koji je vakao batak i piopivo. Baklje od drki za metle leale su kraj svakog straarskog mjesta, kraj svake limenka benzina zaupaljače … ali

Magla 89

mislim da nitko vie nije vjerovao u baklje onako kao to su prije vjerovali. Ne nakon onog tihog iuasno ivog stenjavog zvuka, ne nakon provakanog, krvlju natopljenog konopca za rublje. Ako ono

vani odluči da nas eli, dobit će nas. Ono, ili oni.

“Hoće li noćas biti jako gadno?” upitala je gospođa Turman. Glas joj je bio miran, ali oči su joj bilebolesne i prestraene.

“Hattie, naprosto ne znam.”

“Pusti me da pazim na Billyja koliko god moe. Ja … Davey, mislim da sam prestravljena na smrt.”Suho se nasmijala. “Da, mislim daje to to. Ali ako imam Billyja, bit ću dobro. Bit ću dobro zbognjega.”

Oči su joj blistale. Prignuo sam se blie i potapao je po ramenu.

“Strano se brinem za Alana”, rekla je. “Mrtav je, Davey. U srcu sam sigurna daje mrtav.”

“Ne, Hattie. Ne moe to znati.”

“Ali osjećam da je istina. Zar ti ne osjeća nita oko Stephanie? Zar nema bar neki… dojam?”

“Ne”, rekao sam, laući kao pas.

Iz grla joj se probio priguen zvuk, i prekrila je usta rukom. Naočale su joj odsijavale mutno, priguenosvjetlo. “Billy se vraća”, promrmljao sam.

Jeo je breskvu. Hattie Turman potapala je pod kraj sebe, i rekla mu da će mu, kad zavri, pokazatikako od kotice breskve i malo konca moe napraviti čovječuljka. Billy joj se blijedo nasmijeio, agospođa Turman uzvratila mu je osmijeh.

U 8 sati, estorica novih straara prilo je procijepima, a Ollieje priao mjestu gdje sam ja sjedio. “Gdjeje Billy?”

“S gospođom Turman, tamo otraga”, rekao sam. “Bave se ručnim radom. Proli su lutke od koticabreskve, i maske od vrećica, i lutkice od jabuka, a sad mu gospođa McVey pokazuje kako se radelutke od čistilica za lule.”

Ollie je povukao dug gutljaj piva i rekao: “Tamo vani se stvari pokreću.”

Otro sam ga pogledao.

“Nisam pijan”, rekao je. “Trudim se, ali ne uspijeva mi. Volio bih da jesam, David.”

“Kako to misli, stvari se pokreću tamo vani?”

90 Magla

“Ne mogu biti siguran. Pitao sam Waltera, i on kae da ima isti osjećaj, neki dijelovi magle bi se naminutu zatamnili ponekad samo mrljica, ponekad veliki komad tamnijeg, kao masnica. A onda opet

izblijedi u sivu. I sve se kovitla. Čak i Arnie Simms kae da mu se čini kako se tamo vani neto događa,a on je slijep k’o krtica.”

“to kau ostali?”

“Drugi nisu odavde, ja ih ne poznajem”, reče Ollie. “Nisam ih nita pitao.”

“Koliko si siguran da ti se nije samo pričinilo?”

“Siguran”, reče on. Glavom je pokazao gospođu Carmody, koja je sama sjedila na kraju prolaza. Njojapetit nije nimalo popustio: na njenom tanjuru bilo je cijelo pileće groblje kostiju. Bila je ili krv ilisok od borovnica. “Mislim daje u jednom u pravu”, reče Ollie. “Otkrit ćemo. Kad se smrači, otkritćemo.”

Ali nismo morali čekati do mraka. Kad je dolo, Billy je vidio vrlo malo, jer gaje gospođa Turmanzadrala otraga. Ollie je jo sjedio sa mnom kad je jedan od ljudi naprijed ispustio krik i zateturaounatrag sa svoga mjesta, maući rukama. Bilo je blizu pola devet; vani, biserno bijela magla potamnilaje do tmurne bezlične boje sumraka u studenom.

Neto je sletjelo na staklo pred jednim od procijepa.

“Oh, Isusa mi!” vritao je čovjek koji je tamo bio straario. “Pustite me van! Hoću otići odavde!”

Jurio je uokolo u nesuvislim krugovima, izbuljenih očiju, dok je debela nit sline u jednom kutunjegovih usana svjetlucala u sve dubljim sjenama. Onda je pojurio ravno niz najdalji prolaz, krajhladnjaka sa smrznutom hranom.

Čuli su se i drugi krici. Neki ljudi su pojurili prema naprijed da vide to se dogodilo. Mnogi drugipovukli su se otraga, ne mareći i ne eleći vidjeti to to pue po staklu tamo vani.

Krenuo sam prema procijepu, s Olliejem kraj sebe. Ruka mu je bila u depu u koji je spremio pitoljgospođe Dumfires. Sad je jo jedan straar ispustio krik - ne toliko straha koliko gadljivosti.

Ollie i ja proli smo kraj jedne blagajne. Sad sam vidio stoje prestrailo tipa s toga mjesta. Nisam znaoStoje, ali vidio sam ga. Izgledalo je kao neko manje stvorenje na nekoj Boschovoj slici - jednom odnjegovih paklenskih murala. Bilo je u stvoru i nečeg skoro uasno komičnog, jer je istovremeno

Magla 91

djelovao kao neka od onih čudnih kreacija od vinila i plastike koje moe kupiti za 1,89$ kako biprestraio prijatelje … zapravo, točno ono za to me Norton bio optuio da sam podmetnuo tamo uskladinom prostoru.

Stvor je bio dugačak moda ezdeset centimetara, izduen, u dijelovima, ruičaste boje spaljenog mesakoje je zacijelilo. Izbuljene oči zurile su u dva različita smjera odjednom s krajeva kratkih, pokretnihticala. Drao se za prozor debelim sisaljkama. Sa suprotnog kraja virilo mu je neto stoje bilo ilipretjerano velik spolni organ ili alac. A iz leđa su mu se pruala prevelika krila s membranama, kao

krila muhe. Kretali su se vrlo polako dok smo se Ollie i ja pribliavali staklu.

Kod procijepa s nae lijeve strane, gdje je čovjek bio ispustio zgađen, zagrcnut zvuk, tri takva stvorapuzala su po staklu. Polako su se kretali po njemu, ostavljajući za sobom ljepljive puolike tragove.Njihove oči - ako su to doista bile oči - skakutale su na krajevima ticala debelih poput prsta. Najvećije bio dugačak moda metar i dvadeset. Povremeno bi prepuzali jedno preko drugog.

“Pogledajte te proklete stvorove”, rekao je Tom Smallev zgađenim glasom. Stajao je kraj procijepa snae desne strane. Nisam odgovorio. Kukci su sad bili kod svih procijepa, stoje vjerojatno značilo dagmiu po cijeloj zgradi … kao crvi na komadu mesa. To nije bila ba ugodna slika, i osjetio sam kakoje ono malo piletine to sam uspio pojesti sad htjelo opet na zrak.

Netko je jecao. Gospođa Carmodv je vritala o uasima iz dubine zemlje. Netko joj je natmureno rekaoda začepi ako zna stoje dobro za nju. Isto staro sranje.

Ollie je iz depa izvadio pitolj gospođe Dumfries, a ja sam mu zgrabio ruku. “Ne budi lud.”

Otresao me. “Znam to radim”, rekao je.

Kucnuo je cijevi pitolja o izlog, lica zgrčenog u izraz zgađenosti, kao maska. Brzina krila nastvorovima se povećala dok nisu postala tek zamućeni trag - tko nije znao, moda bi pomislio da seuopće ne radi o krilatim stvorovima. A onda su naprosto odletjeli.

Neki drugi su vidjeli stoje Ollie napravio i shvatili. Koristili su drke metli da pokucaju na izlog.Stvorovi su odletjeli, ali su se odmah i vratili. Izgleda da su i po umnim sposobnostima bili nalikprosječnoj kućnoj muhi. Ono stoje bilo skoro panika sad se rastopilo u amoru razgovora. Čuo samkako netko pita nekoga drugog za miljenje o tome to bi se dogodilo kad bi neki od tih stvorova sletiona tebe. To je bilo pitanje kojem ni u kom slučaju nisam htio doznati odgovor.

92 Magla

Kuckanje po izlogu je počelo zamirati. Ollie se okrenuo prema meni i počeo neto govoriti, ali prijenego to je htio učiniti neto osim zaustiti, neto je dolo iz magle i zgrabilo jednog od stvorova to sugmizali po staklu. Mislim da sam vrisnuo. Nisam siguran.

To je bio neki leteći stvor. Vie od toga ne bih mogao sa sigurnoću reći. Magla kao da se zatamnila,točno onako kako je Ollie bio opisao, samo to tamna mrlja nije izblijedila; pretvorila se u neto slepetavim, konim krilima i albinski bijelim tijelom, i crvenim očima. Udarilo je u staklo dovoljno dazadrhti. Kljun mu se otvorio. Ugrabilo je ruičastog stvora i onda nestalo. Cijela stvar potrajala jemanje od pet sekundi. Imao sam blijed krajnji dojam da se ruičasti stvor migolji i lamaće krilima doksilazi niz otvor, kao to će se mala riba migoljiti i lepetati perajama u kljunu galeba.

Sad se začuo jo jedan udarac, pa jo jedan. Ljudi su opet počeli vritati, i nastao je stampedo premastranjem dijelu trgovine. Začuo se jo prodorniji vrisak, bola, a Ollie je rekao: “O, boe moj, onastarica je pala a oni su je naprosto pregazili.”

Potrčao je opet kraj blagajne. Ja sam ga krenuo slijediti, a onda sam ugledao neto to me okamenilo na

mjestu.

Visoko gore s moje desne strane, jedna od vreća gnojiva klizila je polako prema natrag. Tom Smallevstajao je točno pod njom, zureći u maglu kroz svoj procijep.

Jo jedan ruičasti kukac sletio je na debelo staklo kod procijepa gdje smo bili stajali Ollie i ja. Jedanod letećih stvorova je dopikirao i zgrabio ga. Starica koju su pregazili nastavila je vritati prodornim,istruganim glasom.

Ona vreća. Ona vreća koja klizi.

“Smallev!” povikao sam. “Pazi! Iznad sebe!”

U općoj guvi, nije me ni čuo. Vreća se zaljuljala, pa pala. Udarila gaje ravno u glavu. Sruio se,bradom udarivi u policu koja se pruala ispod ruba izloga.

Jedan od letećih albino stvorova proguravao se kroz neravnu rupu u staklu. Čuo sam kako proizvoditihi kripavi zvuk, sad kad je bar dio vritanja prestao. Njegove crvene oči blistale su na trokutastojglavi, nagnutoj malo u stranu. Teak, zakrivljen kljun prodrljivo se otvarao i zatvarao. Izgledao jepomalo kao slike pterodaktila kakve se mogu vidjeti u knjigama od dinosaurima, ali mnogo vie kaoneto to je ispalo iz komara kakvog luđaka.

Magla 93

Dograbio sam jednu baklju i umočio je u limenku benzina za upaljače, prevrnuvi je i stvarajući napodu baricu tekućine.

Leteći stvor zastao je na vrhu vreća s gnojivom, zureći oko sebe, polako i zlokobno se premjetajućisjedne noge opremljene pandama na drugu. Bio je to glup stvor, uvjeren sam u to. Dvaput je pokuaorairiti krila, koja bi udarila u zidove i zatim se sklopila preko njegovih zgrbljenih leđa kao krilagrifona. Treći put kad je pokuao, izgubio je ravnoteu i nespretno pao sa svoga mjesta, jo uvijekpokuavajući rairiti krila. Pao je na leđa Toma Smalleva. Jedan potez njegovih pandi i Tomova sekoulja rasparala. Krv je potekla.

Bio sam tamo, ni metar daleko. Baklja mi je kapala benzin. Bio sam emocionalno spreman ubiti gaako mogu … a onda sam shvatio da nemam ibice kojom bih je zapalio. Posljednju sam potroio palećicigaru gospodinu McVevu prije sat vremena.

Cijelo mjesto sad se pretvorilo u pandemonij. Ljudi su vidjeli kako se stvorenje gnijezdi naSmallevevim leđima, neto to jo nitko na svijetu nikad nije vidio. Trznulo je glavom prema naprijedpod upitnim uglom, i odvalilo komad mesa sa stranje strane Smallevevog vrata.

Pripremao sam se upotrijebiti baklju kao malj kad je u tkaninu umotan vrh odjednom planuo. DanMiller je stajao tamo, dreći Zippo upaljač sa znakom marinaca. Lice mu je bilo grubo kao stijena oduasa i bijesa.

“Ubijte ga”, rekao je promuklo. “Ubijte ga ako moete.” Kraj njega je stajao Ollie. Imao je u ruci 38-

icu gospođe Dumfries, ali nije mogao naciljati.

Stvor je rairio krila i jednom zamahnulo njima - ne da odleti, već da bi čvrće uhvatio svoj plijen - aonda su njegova kono bijela, membranasta krila prekrila cijeli gornji dio tijela jadnog Smalleva.Onda su doli zvuči -smrtonosni zvuči deranja koje nisam u stanju podrobno opisati.

Sve se to dogodilo u nekoliko sekundi. Onda sam gurnuo baklju u stvora. Imao sam osjećaj da samudario u neto nimalo čvrće od papirnog zmaja. Sljedećeg časa, cijeli stvor je plamtio. Ispustio jevritavi zvuk a krila su mu se rairila; glava mu se trzala, a crvene oči kolutale u nečemu stoje, iskrenose nadam, bila strana agonija. Poletjelo je uz zvuk nalik onome koji proizvode platnene plahte kadlepeću na konopcu na otrom proljetnom povjetarcu. Opet je ispustilo onaj zahrđali, vritavi zvuk.

Glave su se okretale kako bi slijedile njegovu plamteću, samrtnu putanju. Mislim da mi se od cijelestvari nita u pamćenju ne ističe tako snano

94 Magla

kao taj leteći stvor kako leti u cik-cak iznad prolaza Federalovog supermarketa, dok s njega tu i tamootpadaju nagoreni, zadimljeni komadići. Konačno se sruilo u umake za tjesteninu, rasipajući na svestrane Ragú i Prince i Prima Salsu poput kapi krvi. Preostalo je malo to osim pepela i kostiju. Smradgorenja bio je silan i odvratan. A ispod toga, kao neki kontrapunkt, bio je tanak i kiselkast smradmagle koji se pruao kroz pukotinu na staklu.

Načas je vladala potpuna tiina. Bili smo ujedinjeni u crnom čudu pred tim sjajnim, gorućim letomsmrti. Onda je netko počeo zavijati. Drugi su vritali. A odnekud odostrag, čuo sam svoga sina kakoplače.

Uhvatila me neka ruka. Bio je to Bud Brown. Oči su mu skoro iskakale iz duplji. Usne su mu sepovukle s lanog zubala, kao da rei. “Jedan od onih drugih stvorova”, rekao je i pokazao rukom.

Jedan kukac uao je kroz rupu i sad je sjedio na vreći gnojiva, dok su mu muja krila zujala - čulo ih se:zvučala su kao električni ventilator iz jeftine trgovine električnom robom a oči se iskolačile sasvojih ticala. Njegovo ruičasto i gnjusno bucmasto tijelo hitro je dahtalo.

Krenuo sam prema njemu. Baklja mije zamirala, alijos se nije ugasila. Ali pretekla me gospođaReppler, učiteljica trećeg razreda. Bilo joj je moda pedeset i pet, moda ezdeset godina, tanka kaoprut. Tijelo joj je imalo onaj čvrst, isuen izgled koji me uvijek podsjeti na suenu govedinu.

Imala je u svakoj ruci po jednu limenku Raida, kao neki poludjeli revolverás u egzistencijalističkojkomediji. Ispustila je rezanje bijesa koje bi bilo na čast spiljskom čovjeku dok razbija glavu svomeneprijatelju. Dreći limenke u ispruenim rukama, stisnula je njihove pipce. Gusti sprej protiv kukacaprekrio je stvora. Zgrčio se u agoniji, suludo se izvijajući i okrećući, i konačno padajući s vreća,odbijajući se od tijela Toma Smalleya - koji je bez ikakve sumnje ili dvojbe bio mrtav i konačnoslećući na pod. Krila su mu suludo zujala, ali nisu ga mogla podići; bila su prekrivena Raidom. Kojičasak kasnije, krila su usporila, pa stala. Krepalo je.

Sad se čulo ljude kako plaču. I stenju. Starica koju su pregazili je stenjala. I čuo se smijeh. Smijehprokletnika. Gospođa Reppler stajala je iznad svoga plijena, dok su joj se mrava prsa ubrzano dizalai padala.

Hatlen i Miller pronali su jedna od onih kolica na kojima pomoćnici u trgovini voze velike kutije, izajedničkim su ih snagama nagurali na vrh vreća s gnojivom, blokirajući trokutastu rupu u staklu. Kaoprivremena mjera, bilo je dobro.

Magla 95

Amanda Dumfries stupila je naprijed kao da hoda u snu. U jednoj je ruci drala plastičnu kantu zabrisanje poda. U drugoj je imala metlu, jo uvijek umotanu u prozirnu foliju. Sagnula se, očiju jouvijek razrogačenih i bezizraajnih, i pomela mrtvu ruičastu stvar-kukca, pua, to god bilo -u kantu.Čulo se krckanje folije na metli dok je mela pod. Prila je izlaznim vratima. Na njima nije bilo kukaca.Malo ih je otvorila i izbacila kantu. Pala je na bok i kotrljala se naprijed-natrag u sve manjem luku.Jedan ruičasti stvor dozujao je iz noći, sletio na vedro, i krenuo puzati po njemu.’

Amanda se rasplakala. Priao sam joj i stavio joj ruku preko ramena.

U pola dva sljedećeg jutra, sjedio sam leđima oslonjen na bijeli emajl tanda za meso, napola u snu.Billyjeva glava bila mije u krilu. On je čvrsto spavao. Nedaleko od nas, Amanda Dumfries je spavalas glavom na nečijoj jakni.

Nedugo nakon plamteće smrti pticolikog stvora, Ollie i ja smo otili natrag u skladite i prikupili pet-est prostirki poput one kojom sam prije pokrio Billyja. Nekoliko ljudi spavalo je na njima. Donijelismo i nekoliko tekih drvenih kutija s narančama i krukama, i nas četvorica smo ih zajedničkimsnagama uspjeli podići povrh vreća s gnojivom ispred rupe u staklu. Pticoliki stvorovi će se debelonamučiti da pomaknu jednu od tih kutija; bile su teke oko četrdeset kila svaka.

Ali ptice i kukcoliki stvorovi kojima su se hranile nisu bili jedini tamo vani. Bio je tu i stvor spipcima koji je uzeo Norma. Trebalo se sjetiti otrcanog konopa za rublje. Trebalo se sjetiti i onogneviđenog stvora koji je ispustio ono tiho, guturalno rezanje. I poslije smo čuli nekoliko takvihzvukova - ponekad vrlo daleko - ali koliko je zapravo “daleko” uz priguujuću maglu? A ponekad bibili dovoljno blizu da zatresti zgradu, i natjeraju nas sve da se osjetimo kao da su nam se srčaneklijetke napunile ledenom vodom.

Billy se trgnuo u mome krilu i zastenjao. Pogladio sam ga po kosi, a on je zastenjao jo glasnije. Aonda je izgleda opet pronaao mirnije vode sna. Moj polusan se rasprio, i opet sam zurio, posvebudan. Otkako se smračilo, uspio sam odspavati samo kakvih devedeset minuta, a i tada su meprogonili snovi. U jednom od fragmentarnih snova, vratio sam se u prolu večer. Billy i Steffy sustajali pred panoramskim prozorom, zureći u crnu i sivu vodu, u srebrni, uskovitlani vodoskok koji jenajavljivao oluju. Pokuavao sam stići do njih, znajući da bi dovoljno snaan vjetar mogao slomitiprozor i razbacati smrtonosne staklene strelice po cijeloj dnevnoj sobi. Ali koliko

96 Magla

god trčao, činilo se da im nisam nimalo blii. A onda se jedna ptica izdigla iz vodoskoka, ogromna,grimizna oiseau de morf, čiji je pretpovijesni raspon krila zamračio cijelo jezero, od istočne dozapadne strane. Kljun joj se otvorio, otkrivajući drijelo veličine tunela Holland. A kad je ptica dolaprodrijeti moju enu i sina, neki tih, zlokoban glas počeo je apatom ponavljati: Projekt Strijela…projekt Strijela… projekt Strijela…

Ne da smo samo Billy i ja imali problema sa spavanjem. Drugi su vritali u snu, a neki su nastavilivritati i kad bi se probudili. Pivo je iz hladnjaka nestajalo velikom brzinom. Buddy Eagleton jednomgaje ponovno napunio iz skladita, bez ikakvog komentara. Mike Halten rekao mi je da Sominexa vienema. Ne skoro, nego nijedne tabletice. Pretpostavljao je da su neki ljudi uzeli moda i est-osambočica.

“Ali ima neto Nytola”, rekao je. “Hoće jednu bočicu, David?” Stresao sam glavom i zahvalio mu.

A u posljednjem prolazu, dolje kad blagajne broj 5, imali smo svoje alkoholičare. Bilo ih je modasedam, svi stranci osim Loua Tattingera, koji je vodio praonicu automobila Bor. Lou nije trebaoopravdanje da se zagleda u dno čae, kako se ono kae. Alkoholna brigada bila je vie-manje unesvijesti.

O, da-bilo je jo i est-sedam ljudi koji su poludjeli.

Ludilo moda i nije najbolja riječ; moda se ne mogu dosjetiti neke bolje. Ali bili su to ljudi koji suupali u posvemanju obamrlost, bez koritenja piva, vina ili tableta. Zurili su bezizraajnim i sjajnimočima poput gumba. Čvrsti beton stvarnosti raspao se u nekom nezamislivom potresu, a ovi jadnici supropali u rupe. S vremenom, moda se neki od njih povrate. Ako bude vremena.

Mi ostali pravili smo svoje vlastite mentalne kompromise, a u nekim slučajevima bili su priličnočudni. Gospođa Reppler, na primjer, bila je uvjerena daje sve to samo san - ili je bar tako govorila.A zvučala je prilično uvjereno.

Bacio sam pogled na Amandu. Razvijao sam nelagodno snane osjećaje prema njoj - nelagodne, ali nedo kraja neugodne. Oči su joj bile nevjerojatno, blistavo zelene … neko vrijeme drao sam je na okuda vidim neće li moda izvaditi par kontaktnih leća, ali, po svemu sudeći, boja je bila prirodna. Htiosam voditi ljubav s njom. ena mije bila kod kuće, moda iva, vjerojatnije mrtva, ali u svakom slučaju,volio sam je; vie od svega, htio

‘ oiseau de mort: ptica smrti (franc.) nap. prev.

Magla 97

sam sebe i Billyja vratiti do nje, ali isto tako sam htio poeviti tu damu po imenu Amanda Dumfries.Pokuavao sam samome sebi reći kako je to samo zbog situacije u kojoj se nalazimo, a moda i jest, alito nije promijenilo moju elju.

Plutao sam napola u snu, a onda se probudio do kraja oko tri. Amanda se prebacila u neku vrstfetalnog poloaja, s koljenima dignutim do prsa, ruku stisnutih među bedrima. Činilo se da duboko

spava. Njena se majica s jedne strane malo podigla, pokazujući čistu bijelu kou. Gledao sam je ipočeo dobivati vrlo beskorisnu i neudobnu erekciju.

Pokuao sam si skrenuti misli, i počeo razmiljati o tome kako sam jučer elio naslikati Brenta Nortona.Ne, nita tako vano kao slika, ali … samo ga posjesti na deblo s mojim pivom u ruci, i skiciratinjegovo znojno, umorno lice i dva krila njegove brino obrađene kose koja se neuredno podiu straga.Bila bi to dobra slika. Trebalo mi je dvadeset godina ivota s mojim ocem da prihvatim zamisao kakoi dobro moe biti dovoljno dobro.

Znate to je talent? Prokletstvo očekivanja. Kao klinac, morate se s time nositi, nekako to pobijediti.Ako znate pisati, mislite da vas je Bog doveo na zemlju da rasturite Shakespearea. Ili ako znateslikati, moda mislite -ja sam mislio - da vas je Bog doveo na zemlju da rasturite svoga oca.

Ispalo je da ja nisam tako dobar kao stoje on bio. Uporno sam se trudio biti bolji, moda i dulje negoto sam trebao. Imao sam izlobu u New Yorku i nije ba uspjela - kritičari su me ubili u pojamspominjanjem moga oca. Godinu dana kasnije, izdravao sam i sebe i Steff komercijalnim stvarima.Ona je bila trudna, a ja sam sjeo i porazgovarao sam sa sobom o svemu tome. Posljedica togarazgovora bila je uvjerenje da će ozbiljna umjetnost za mene uvijek biti samo hobi i nita vie.

Radio sam reklame za ampon Zlatna djevojka - onu u kojoj Djevojka stoji na biciklu, onu na kojojigra frizbi na plai, onu na kojoj stoji na balkonu svoga stana s pićem u ruci. Radio sam ilustracijekratkih priča za većinu velikih skupih časopisa, ali u to sam se područje probio praveći lascivneilustracije za priče u prljavijim mukim magazinima. Radio sam i neke plakate za filmove. Lova stie.Dobro ivimo.

Odrao sam posljednju izlobu u Bridgtonu, ba prolog ljeta. Izloio sam devet platna koja sam naslikaotijekom pet godina, a prodao sam ih est. Jedno koje nikako nisam elio prodati prikazivalo je, čudnomslučajnoću, trgovinu Federal. Perspektiva je bila sa samog kraja parkiralita. Na mojoj slici,parkiralite je bilo prazno osim reda limenki Campbellovog graha

98 Magla

i hrenovki, svaka veća od prethodne dok mariraju prema oku promatrača. Posljednja je djelovala kaodaje visoka dva metra. Slika se zvala Grah i lana perspektiva. Neki čovjek iz Kalifornije, direktor unekoj kompaniji koja proizvodi teniske loptice i rekete i tko zna kakvu jo sportsku opremu silno jeelio tu sliku, i nije htio prihvatiti odrečan odgovor usprkos kartici s oznakom NIJE NA PRODAJUzataknutoj u donji lijevi ugao jednostavnog drvenog okvira. Počeo je sa esto dolara, i nastavio sve dočetiri tisuće. Rekao je da eli tu sliku za svoju radnu sobu. Nisam je htio prodati, i otiao je jakozbunjen. Bez obzira na to, nije odustao; ostavio mije posjetnicu, za slučaj da se predomislim.

Dobro bi mi doao novac - te smo godine nadogradili kuću i kupili terenca - ali naprosto je nisammogao prodati. Nisam je mogao prodati jer mi se činilo daje to najbolja slika koju sam ikad napravioi htio samje moći pogledati kad me netko upita, s posve nesvjesnom okrutnoću, kad ću napraviti netoozbiljno.

A onda samje slučajno jednog dana prole jeseni pokazao Ollieju Week-su. Upitao me moe lije

fotografirati i iskoristiti je za reklamu jednog tjedna, i to je bio kraj moje vlastite lane perspektive.Ollie je prepoznao stoje ta slika zapravo, i time i mene prisilio da to shvatim. Savreno dobar komadkomercijalnog slikarstva. Nita vie. I, hvala Bogu, nita manje.

Dopustio sam mu da to učini, a onda sam nazvao direktora kod kuće, u San Luisu Obispo, i rekao muda moe dobiti sliku za dvije i pol tisuće dolara, ako je jo uvijek eli. elio ju je, i poslao sam mu je naobalu UPS-om. I otada, onaj glas iznevjerenih očekivanja - onaj glas prevarenog djeteta koje se nemoe zadovoljiti tako mlačnom pohvalom kao stoje “dobro” -vie-manje je zautio. I osim nekolikokratkih trenutaka grmljavine - poput glasanja onih neviđenih stvorova negdje vani u maglenoj noći uglavnom je sve otada utio. Moda mi vi moete reći zato bi uutkivanje toga djetinjastog, zahtjevnogaglasa moralo biti tako nalik smrti?

Oko četiri sata Billy se probudio - bar djelomično - i ogledao se oko sebe snenim očima koje neshvaćaju. “Jo smo ovdje?” “Da, srce”, rekao sam. “Jesmo.”

Počeo je plakati s uasnom, slabanom bespomoćnoću. Amanda se probudila i pogledala nas.

“Hej, mali”, rekla je i njeno ga privukla k sebi. “Ujutro će sve djelo-\ .ili bar malo bolje.”

Magla 99

“Ne”, reče Billy. “Ne, neće. Neće. Neće.”

“”, rekla je. Oči su joj susrele moje iznad njegove glave. “, vrijeme ti je za spavanje.”

“Hoću svoju majku!”

“Aha, naravno”, reče Amanda. “Naravno da hoće.” Billy se mekoljio po njenom krilu sve dok se nijemogao zagledati u mene. Tako smo se neko vrijeme gledali. A onda je opet zaspao. “Hvala”, rekaosam. “Trebali ste mu.” “On me čak ni ne pozna.” “Svejedno.”

“Onda, to mislite?” upitala je. Njene zelene oči mirno su gledale u moje. “to zapravo mislite?”“Pitajte me ujutro.” “Pitam sada.”

Zaustio sam da joj odgovorim, a onda se Ollie Weeks stvorio iz polumraka kao daje ispao iz nekoghorora. Imao je depnu svjetiljku preko koje je prevukao jednu od onih enskih majici, i uperio jujeprema stropu. Stvarala je čudne sjene na njegovom ispijenom licu. “David”, apnuo je.

Amanda gaje pogledala, prvo iznenađena, onda opet prestraena.

“Ollie, stoje?” upitao sam.

“David”, apnuo je opet. Pa onda: “Dođi. Molim te.” “Ne elim ostaviti Billyja. Tek je zaspao.”

“Ja ću biti s njim”, reče Amanda. “Bolje idite.” A onda, tiim glasom: “Isuse, ovo nikad neće zavriti.”

100 Magla

8. to se dogodilo s vojnicima. S Amandom. Razgovor s Danom Millerom.

Poao sam s Olliejem. Krenuo je prema skladitu. Dok smo prolazili kraj hladnjaka, dohvatio je pivo.“Ollie, stoje?” “Hoću da vidi.”

Proao je kroz dvokrilna vrata. Kliznula su za nama i zatvorila se tihim utanjem zraka. Bilo je hladno.Nije mi se sviđalo ovo mjesto, ne nakon onoga to se dogodilo Normu. Dio moga uma uporno mepodsjećao da tu negdje jo lei i komadić mrtvog pipka.

Ollie je skinuo majicu sa svoje svjetiljke. Uperio ju je prema gore. U prvi čas, učinilo mi se dajenetko objesio dvije lutke za izlog s jedne od grijaćih cijevi ispod stropa. Da su ih objesili naklavirske ice ili tako neto, dječji trik za Noć vjetica.

Onda sam primijetio stopala koja su visjela kakvih petnaestak centimetara iznad betonskog poda. Bilesu tu i dvije hrpe prevrnutih kutija. Podigao sam pogled prema licima i u grlu mi se počeo dizativrisak, jer to nisu bila lica lutaka za izlog. Obje glave bile su nagnute u stranu, kao da uivaju u nekojuasno smijenoj ali, ali od koje su se smijali sve dok nisu poljubičastili.

Njihove sjene. Njihove sjene, izduene, na zidu iza njih. Njihovi jezici. Njihovi isplaeni jezici.

Obojica su bili u odorama. Bili su to oni klinci koje sam prije bio primijetio, a zatim zaboravio.Guteri iz -

Vrisak. Čuo sam ga kako mi počinje u grlu kao stenjanje, die se kao policijska sirena, a onda mi jeOllie zgrabio ruku tik iznad lakta. “Ne vriti, David. Za ovo ne zna nitko osim tebe i mene. 1 htio bihda tako i ostane.”

Nekako sam progutao vrisak.

“Oni guteri”, propentao sam.

“Iz projekta Strijela”, reče Ollie. “Jasno.” Neto hladno mi se uguralo u ruku. Limenka piva. “Popij to.Treba ti.” Ispraznio sam limenku do kraja.

Ollie je rekao: “Doao sam pogledati imamo li jo boca za plinski rotilj koji je koristio gospodinMcVey. Vidio sam dečke. Po mome miljenju, pripremili su omče i popeli se na vrh one dvije hrpekutija. Sigurno su jedan

Magla 101

drugome vezali ruke, a onda pomogli jedan drugome dok su prolazili kroz konopac. Tako … tako daim ruke budu iza leđa, zna. A onda - bar ja tako mislim - gurnuli su glave kroz omče i zategli ihtrzajući glavu. Moda je jedan od njih brojao do tri, i skočili su zajedno. Ne znam.”

“To se ne moe”, rekao sam suhim ustima. Ali ruke su im doista bile vezane iza leda. Činilo se da nemogu skrenuti pogled s toga.

“Moglo bi se. Ako su dovoljno jako htjeli, David, mogli su.”

“Ali zato?”

“Mislim da zna zato. Nitko od turista, od ljetnih tipova - kao onaj Miller - ali u ovom kraju ima ljudikoji bi mogli pogoditi.” “Projekt Strijela?”

Ollie reče: “Po cijele dane sam na blagajni, svata čujem. Cijelo ovo proljeće sluao sam priče o tomprokletom projektu Strijela, i nita dobro nisam čuo. Crni led na jezerima”

Pomislio sam na Billa Giostija kako mi se naginje kroz prozor i pue topao alkohol u lice. Ne samoatomi, nego drukčiji atomi. A sad ova tijela koja vise sa stropne cijevi. Nagnute glave. Ovjeenecipele. Jezici isplaeni kao ljetne kobasice.

Sa svjeim sam uasom shvatio da se u meni otvaraju nova vrata percepcije. Nova? Ne ba. Stara vratapercepcije. Percepcija djeteta koje se jo nije naučilo zatiti razvijajući tunelski pogled koji isključujedevedeset posto svemira. Djeca vide sve na to im pogled padne, čuju sve to im ui dosegnu. Ali ako jeivot uzdizanje svijesti (kao to tvrdi plakat sa znanstvenog sajma koji je u srednjoj koli napravila mojaena), ujedno je i ograničavanje ulaznih podataka.

Uas je irenje perspektive i percepcije. Uas je leao u spoznaji da plivam prema mjestu koje većina nasnapusti kad izađemo iz pelena i prijeđemo na tutu. Vidio sam to i na Olliejevom licu. Kad seracionalnost počne lomiti, spojevi ljudskog mozga mogu se preopteretiti. Tjeskobe postanu blistave igrozničave. Halucinacije postanu stvarne: lokvica ive na mjestu gdje se paralelne crte zbogperspektive naizgled kriaju doista je tamo; mrtvi hodaju i govore; rua počinje pjevati.

“Čuo sam stvari od moda dvadesetak ljudi”, rekao je Ollie. “Justine Robards. Nick Tochai. BenMichaelson. U malom gradu nema tajni. Stvari se doznaju. Ponekad je to kao izvor-samo prosuklja izzemlje i nitko nema pojma odakle je stiglo. Čuje neto u knjinici, i prenese dalje, ili u marini uHarrisonu. Bog zna gdje jo, ili zato. Ali cijelo proljeće i ljeto sluam samo o projektu Strijela iprojektu Strijela.”

102 Magla

“Ali ova dvojica”, rekao sam. “Kriste, Ollie, pa to su samo klinci.” “U Vijetnamu je bilo klinaca kojisu skupljali ui. Bio sam tamo. Vidio sam to.”

“Ali - to bi ih natjeralo na ovako neto?”

“Ne znam. Moda neto znaju. Moda samo sumnjaju. Sigurno su znali da će ih ljudi ovdje unutra prijeili kasnije početi ispitivati. Ako bude nekog kasnije.”

“Ako si u pravu”, rekao sam, “to mora biti neto jako loe.”

“Ona oluja”, rekao je Ollie svojim mekim, mirnim glasom. “Moda im je neto prevrnula tamo unutra.Moda je bila neka nesreća. Mogli su se igrati s bilo čime. Neki ljudi tvrde da su se bavili laserimavisokog intenziteta i mazerima. Čuo sam povremeno i o fuzijskom pogonu. A pretpostavi … to ako su

probuili rupu ravno u neku drugu dimenziju?”

“To su gluposti”, rekao sam.

“I oni?” upitao je Ollie pokazujući na tijela.

“Ne. Pitanje je: to ćemo sad učiniti?”

“Mislim da bismo ih trebali skinuti i sakriti”, rekao je smjesta. “Zagurati ih pod hrpu stvari koje ljudineće trebati - pseća hrana, deterdent za suđe, tako neto. Ako se ovo pročuje, samo će jo pogoratistvari. Zato sam i doao k tebi, David. Mislim da si ti jedini kome mogu doista vjerovati.”

Promrmljao sam: “Kao nacistički ratni zločinci koji se ubijaju u ćelijama nakon to su izgubili rat.”

“Aha. I menije to palo na pamet.”

Zautjeli smo, a pred čeličnim teretnim vratima odjednom su se opet začuli tihi ukavi zvukovi -zvukovi pipaka koji polako prelaze preko njih. Skutrili smo se blie. Najeio sam se.

“U redu”, rekao sam.

“Pourit ćemo to vie moemo”, reče Ollie. Njegov safirni prsten mutno je bljeskao u svjetlu depnesvjetiljke. “Htio bih to prije van odavde.”

Pogledao sam uad. Iskoristili su istu vrstu konopca za rublje koju sam ja bio vezao oko pasa čovjekas golferskom kapicom. Omče su se arile u podbulo meso njihovih vratova, i opet sam se zapitao to lije to moglo obojicu natjerati da učine ovako neto. Znao sam to Ollie misli kad kae da bi vijest odvostrukom samoubojstvu samo pogorala stvari. Meni se to već dogodilo - a ne bih vjerovao daje tomoguće.

Začuo sam krckavi zvuk. Ollie je otvorio svoj no, opaku, teku stvar namijenjenu otvaranju kartonskihkutija. I, naravno, reanj u konopca.

“Ti ili ja?” upitao je.

Magla 103

Progutao sam. “Svatko jednog.” Učinili smo to.

Kad sam se vratio, Amanda je nestala a gospođa Turman je bila s Billyjem. Oboje su spavali. Proaosam jednim od prolaza a neki glas je rekao: “Gospodine Drayton. David.” Bila je to Amanda, stojećina stubama pred upraviteljevim uredom, s očima poput smaragda. “Stoje?”

“Nita”, rekao sam.

Prila mije. Osjećao sam trag parfema. 1, oh, kako sam je elio. “Lae”, rekla je.

“Nita nije bilo. Lana uzbuna.”

“Ako hoće.” Uzela me za ruku. “Sad sam bila u uredu. Prazan je, i ima ključ u vratima.” Lice joj jebilo posve mirno, ali oči su joj blistale, skoro divlje, a u grlu joj je pulsiralo.

“Ne -“

“Vidjela sam kako me gleda”, rekla je. “Ako moramo razgovarati o tome, nema svrhe. Turmanica tičuva sina.”

“Da.” Palo mije na pamet daje ovo način-moda ne najbolji, ali ipak jedan način - da skinemprokletstvo s onoga to smo Ollie i ja maloprije učinili. Ne najbolji način, samo jedini način.

Uspeli smo se uskim stubitem i uli u ured. Bio je prazan, kao stoje i rekla. A u vratima je bio ključ.Okrenuo sam ga. U tami je bila samo obris. Ispruio sam ruke, dodirnuo je, i privukao je k sebi.Drhtala je. Spustili smo se na pod, prvo klečeći, ljubeći se, a ja sam napipao jednu čvrstu dojku iosjećao sam uurbano lupanje njena srca kroz majicu. Pomislio sam na Steffy kako govori Billyju nekane dira kablove. Pomislio sam na masnicu na njenom boku kad je skinula smeđu haljinu u naoj prvojbračnoj noći. Pomislio sam na prvi put kad sam je vidio, kako vozi bicikl kroz trgovinski centarSveučilita Maine u Oronou, ja na putu za predavanje Vincenta Har-tgena, s portfolijem pod rukom. Ierekcija mije bila ogromna.

Onda smo legli, a ona je rekla: “Voli me, David. Ugrij me.” Kad je svrila, zabila mije nokte u leđa ipozvala me tuđim imenom. Nije mi smetalo. Tako smo samo izravnali račune.

Kad smo se spustili natrag, neka vrst puzave zore je tek počela. Crnina pred procijepima soklijevanjem se pretapala u tamnosivu, pa kromiranu, pa u svijetlu, bezličnu i nesjajnu bjelinu ekranau drive-in kinu. Mike Hatlen je spavao u sklopivom stolcu koji je odnekud iskopao. Dan Millersjedio je malo dalje na podu, jedući krafnu marke Hostess. Jednu od onih posipanih bijelim ećerom.

104 Magla

“Sjednite, gospodine Drayton”, pozvao me.

Pogledom sam potraio Amandu, ali ona je već prola pola prolaza. Nije se osvrnula. Na čin ljubavi utami već se činio nečim iz snoviđenja, nevjerojatan čak i u ovom čudnom dnevnom svjetlu. Sjeo sam.

“Uzmite krafnu.” Ponudio mije kutiju.

Stresao sam glavom. “Taj bijeli ećer je čista smrt. Gore od cigareta.”

Malo se nasmijao. “U tom slučaju, uzmite dvije.”

Iznenadio sam se otkrivi da je i u meni jo bilo malo smijeha - on me iznenadio pronaavi ga, i zato mise sviđao. Doista sam uzeo dvije njegove krafne. Bile su prilično ukusne. Nakon njih sam zapalio,iako obično ujutro ne puim.

“Trebao bih se vratiti svome malom”, rekao sam. “Probudit će se.”

Miller kimne glavom. “One ruičaste bube”, rekao je. “Sve su otile. I ptice. Hank Vannerman kae dajeposljednja udarila u izlog oko četiri. Izgleda daje … fauna … puno aktivnija po mraku.”

“Ali to ne moete reći Brentu Nortonu”, rekao sam. “Ili Normu.”

Opet je kimnuo i dugo nije nita rekao. Onda je i on zapalio cigaretu i pogledao me. “Ne moemo ovdjeostati, Drayton”, rekao je.

“Ima hrane. I puno pića.”

“Zalihe nemaju s tim nikakve veze i vi to znate. Sto ćemo učiniti kad jedna on onih velikih zvjerčicatamo vani odluči provaliti unutra umjesto da nas samo drmusa po mraku? Hoćemo lije pokuati otjeratidrkama metle i benzinom za upaljače?”

Naravno daje bio u pravu. Moda nas je magla na određeni način titila. Skrivala. Ali moda nas neće jodugo skrivati, a to jo i nije bilo sve. Bili smo u Federalu kakvih osamnaest sati, i osjećao sam kakome preplavljuje neka vrsta letargije, prilično slična letargiji kakvu sam osjetio jednom ili dvaput kadsam pokuao predaleko otplivati. Pojavila se potreba da se drim sigurnosti, da naprosto ostanem namjestu, da se brinem za Billyja (i moda evim Amandu Dumfries usred noći, promrmljao je neki glas),da vidim hoće li se magla naprosto dići, ostavivi sve kako je i bilo.

Vidio sam to i na drugim licima, i odjednom mi je palo napamet da sad već u Federalu ima ljudi kojineće otići ni pod koju cijenu. Sama pomisao na izlazak kroz vrata nakon onog to se dogodilo naprostobi ih smrznula.

Miller je moda gledao kako mi sve te misli prolaze licem. Rekao je: “Kad je ta prokleta magla stigla,ovdje je bilo nekakvih osamdeset ljudi. Od toga broja, oduzmite pomoćnika, Nortona i četvero ljudikoji su izali s njim, i onog tipa Smalleya. To nam ostavlja sedamdeset i troje.”

Magla 105

A oduzevi jo i dvojicu vojnika koji su sad leali pod hrpom vreća Purinine hrane za tence, ostavljasedamdeset i jednog.

“Onda oduzmite ljudi koji su naprosto odustali”, nastavio je. “Takvih ima deset-dvanaest. Recimodeset. To nam ostavlja nekih ezdeset i troje. Ali - ” podigao je jedan ećerom umrljan prst. “Od tihezdeset i troje, bar dvadesetak naprosto neće otići. Moralo bi ih se izvući na silu.”

“to sve dokazuje to?”

“Da moramo izaći, to je sve. I ja idem. Oko podneva, mislim. Planiram povesti onoliko ljudi kolikoih je voljno poći. Volio bih da vi i va dečko krenete s nama.”

“Nakon onog to se dogodilo Nortonu?”

“Norton je izaao kao janje u klaonicu. To ne znači da i ja moram tako, ili ljudi koji krenu sa mnom.”

“Kako to moete spriječiti? Imamo točno jedan pitolj.”

“I sreća je to imamo i toliko. Ali kad bismo mogli prijeći krianje, moda bismo mogli stići dosportskog dućana na Glavnoj ulici. Oni imaju pitolja i puaka koliko god elite.”

“To je jedan ako ijedan moda previe za moj ukus.”

“Draytone”, rekao je, “situacija je gadna.”

To mu je vrlo lako silo s jezika, ali on nije imao dječačića koga je trebalo čuvati.

“Čujte, odloimo to za kasnije, moe? Sinoć se nisam ba uspio naspavati, ali imao sam prilikupromisliti o par stvari. Hoćete čuti?” “Jasno.”

Ustao je i protegao se. “Proećite sa mnom do prozora.” Proli smo kraj blagajne najblie kruhu, i stalikraj jednog procijepa. Čovjek koji je tamo straario rekao je: “Kukci su nestali.”

Miller ga potape po leđima. “Idi si po kavu - i, starija ću paziti ovdje.” “Dobro. Hvala.”

Otiao je, a Miller i ja prili smo njegovom procijepu. “Onda, recite mi to vidite tamo vani”, rekao je.

Pogledao sam. Kanta za smeće prevrnula se tijekom noći, moda zbog nekog od onih pticolikihstvorova, i prosula je po betonu smeće, papire, limenke i papirnate čae frapea iz Dairy Queena nieniz cestu. Iza toga, vidio sam red automobila najblii trgovini kako blijedi u maglu. To je bilo sve tosam vidio, i tako sam i rekao.

“Onaj plavi Chevy kamionet je moj”, rekao je. Pokazao je rukom, a ja sam kroz maglu mogaorazaznati samo natruhu plavog. “Ali ako se prisjetite

106 Magla

kad ste jučer parkirali, sjetit ćete se daje parkiralite bilo prilično puno, zar ne?”

Bacio sam pogled na svoga Scouta, i sjetio se da sam mjesto tako blizu trgovini uhvatio samo zatostoje netko drugim netom prije izaao. Kimnuo sam glavom.

Miller reče: “A sad s time poveite jo neto, Dravtone. Norton i njegovih četvero … kako ste ih ononazvali?” “Ravnozemaca.”

“Da, to je dobar izraz. Ba tako. Oni su izali, zar ne? Skoro punu duinu onog konopca. A onda smo čuliono rezanje, kao neko prokleto krdo slonova. Jel’ tako?”

“Nije zvučalo kao slonovi”, rekao sam. “Zvučalo je kao -” Kao neto iz primitivnog mulja bio je izrazkoji mi je pao napamet, ali nisam to htio reći Milleru, ne nakon stoje pljesnuo onog tipa po leđima irekao mu neka si ode po kavu - ba kao trener koji izvlači igrača iz vane utakmice. Moda bih to rekao

Ollieju, ali ne i Milleru. “Ne znam kako je zvučalo”, dovrio sam jadno.

“Ali zvučalo je veliko.”

“Aha.” Zvučalo je prilično jebeno veliko.

“Pa zato onda nismo čuli lomljavu auta? kripu metala? Krhanje stakla?”

“Pa, zato to -” Stao sam. Uhvatio me. “Ne znam.”

Miller reče: “Nema anse da su izali s parkiralita kad ih je uhvatilo to to ih je uhvatilo. Reći ću vam toja mislim. Mislim da nismo čuli treskanje auta zato stoje puno njih vjerojatno nestalo. Naprosto …nestalo. Propalo u zemlju, rasprilo se u zrak, kako god hoćete. Neto dovoljno snano da one gredenapuknu i iskrive se, dovoljno snano da stvari popadaju s polica. A u istom trenutku je i gradskasirena zautjela.”

Pokuavao sam zamisliti nestanak pola parkiralita. Pokuavao zamisliti kako izlazim tamo van, i stiemdo svjee pukotine u zemlji, tamo gdje prestaje beton s urednim utim crtama za parkiranje. Pukotina,padina … ili moda naprosto grotlo koje se sputa dolje u bezobličnu bijelu maglu …

Nakon par sekundi, rekao sam: “Ako ste u pravu, to mislite, koliko ćete daleko dospjeti svojimkamionetom?”

“Nisam mislio na svoj kamionet. Mislio sam na va terenac.”

To je valjalo provakati, ali ne sada. “to ste jo mislili?”

Miller je silno elio nastaviti. “Apoteka odmah kraj nas, to mi je na umu. Stoje s njom?”

Magla 107

Zaustio sam da kaem kako nemam ni najblaeg pojma o čemu govori, a onda naglo zatvorio usta.Apoteka Bridgton radila je kad smo se mi jučer dovezli. Praonica nije, ali ljekarna je bila iromotvorena, vrata podbočenih gumenim podmetačima da uđe malo svjeeg zraka - nestanak struje jenaravno i njima ubio klimu. Vrata apoteke bila su niti est metara od vrata trgovine Federal. Pa zatoonda -

“Zato nitko od njih nije doao ovamo?” upitao me Miller. “Prolo je osamnaest sati. Zar nisu gladni?Sigurno nisu tamo, na dijeti od sredstava za poboljanje probave i dnevnih uloaka.”

“Ima i hrane”, rekao sam. “Oni uvijek prodaju i neku vrstu hrane. Moda suhe krekere, ili one kolačićeza tostere, razne stvari. I imaju bombone.”

“Naprosto ne vjerujem da bi se toga drali kad ovdje ima svega i svačega-“

“Na to ciljate?”

“Ciljam na to da elim izaći, ali ne elim zavriti kao večera za neku pobjeguu iz jeftinog hororca. Nasčetvero-petero mogli bismo otići do susjeda i provjeriti kako stoje stvari u ljekarni. Kao neka vrstapokusa.”

“To je sve?”

“Ne, ima jo neto.”

“to to?”

“Ona”, rekao je Miller jednostavno, i palcem pokazao najedan od sredinjih prolaza. “Ona luda pička.Ona vjetica.”

Palcem je pokazivao prema gospođi Carmodv. Ona vie nije bila sama: pridruile su joj se dvije ene.Po njihovoj ivahnoj odjeći, pretpostavio sam da su vjerojatno turisti, nai ljetni ljudi, gospođe koje sumoda ostavile obitelji “samo da odjure u grad po par stvari”, a sad ih izjeda briga za mueve i djecu.Gospođe koje su bile voljne prihvatiti bilo kakvu slamku. Moda čak i crnu utjehu gospođe Carmodv.

Njeno odijelo blistaloje istim jeftinim sjajem. Govorila je, gestikulirala, lica grubog i smrknutog.Dvije gospođe u svojoj ivopisnoj odjeći (ali ne onako sjajnoj kao odijelo gospođe Carmodv, ne, anjena divovska vreća od torbe jo je bila čvrsto zgurana pod jednu zdepastu ruku) zaneseno su jesluale.

“Ona je drugi razlog zato elim otići, Dravtone. Do večeri, s njom će sjediti estero ljudi. Ako se noćasvrate one ruičaste bube i ptice, do sutra ujutro imat će cijelu pastvu oko sebe. Onda moemo početibrinuti o tome koga će im odrediti za rtvovanje kako bi stvari bile bolje. Moda mene, ili vas, ili onogtipa Hatlena. Ili vaeg klinca.”

108 Magla

“To je glupost”, rekao sam. Ali, je li doista tako? Hladni marci niz moja leđa govorili su da moda inije. Usta gospođe Carmodv su mljela i mljela i mljela. Oči turistica bile su uperene na njenesmeurane usne. Je li to glupost? Pomislio sam na pranjave preparirane ivotinje koje piju na svomezrcalnom potoku. Gospođa Carmodv imala je moć. Čak i Steff, inače tvrdoglava i čvrsto na zemlji, snelagodom je govorila o starici.

Ona luda pička, nazvao ju je Miller. Ona vjetica.

“Ljudi u ovoj trgovini nedvojbeno prolaze kroz iskustvo za sekciju 85”, rekao je Miller. Pokazao jena crveno obojane grede koje su uokvirivale izlog… iskrivljene i napuknute i izobličene. “Umovi imse vjerojatno osjećaju onako kako izgledaju ove grede. Bez sranja, ja se definitivno tako osjećam.Proveo sam pola prole noći uvjeren da sam prolupao, da sam vjerojatno u luđačkoj koulji uDanversu, i blebećem o bubama i dinosaurskim pticama i pipcima, i sve će to nestati čim ljubaznibolničar dođe i napumpa me Tho-razinom.” Njegovo maleno lice bilo je napeto i bijelo. Pogledao jegospođu Carmodv, pa onda opet mene. “Kaem vam, moglo bi se dogoditi. Kako ljudi budu vie izili,ona će nekima od njih izgledati sve bolje i bolje. A ja ne elim biti ovdje kad se to dogodi.”

Usnice gospođe Carmodv, melju i melju. Jezik joj plee po staračkim, nepravilnim zubima. Doista jeizgledala kao vjetica. Daj joj iljasti crni eir i bila bi savrena. to li samo govori svojim dvjemauhvaćenim ptičicama u jarkom ljetnom perju?

Projekt Strijela? Crno proljeće? Gnusobe iz utrobe zemlje? Ljudska rtva?

Sranje.

Svejedno -

“Onda, to kaete?”

“Ovoliko pristajem”, odgovorio sam mu. “Pokuat ćemo otići prijeko do apoteke. Vi, ja, Ollie akohoće, jo jedno ili dvoje. Onda ćemo opet porazgovarati.” Čak i od toga sam se osjećao kao daprelazim nemogući ponor po uskoj gredi. Neću pomoći Billvju ako se ubijem. S druge strane, nećumu pomoći ni ako samo budem sjedio na dupetu. est metara do apoteke. Nije to tako strano.

“Kad?” upitao je.

“Dajte mi sat vremena.”

“Jasno”, rekao je.

5 Sekcija 8: u američkoj vojsci, otpust “po sekciji 8” odnosi se na vojnike koji imaju psihičkeprobleme, PTSP i slično, nap. prev.

Magla 109

9. Ekspedicija 4i

Rekao sam gospođi Turman, i rekao sam Amandi, a onda sam rekao Billyju. Njemu je jutros izgledabilo bolje; za doručak je pojeo dvije krafne i zdjelu zobenih pahuljica. Nakon toga, igrali smo selovice niz prolaze, i čak sam ga uspio malo nasmijati. Klinci su tako prilagodljivi da te moguprestraviti na smrt. Bio je previe blijed, meso ispod očiju jo natečeno od suza koje je isplakaotijekom noći, a lice mu je izgledalo uasno istroeno. Na određeni način, postalo je kao lice starogčovjeka, kao da je previe emocionalnih volti prolazilo kroz njega predugo vremena. Ali jo je bio iv iu stanju se smijati… bar dok se ne sjeti gdje je i to se događa.

Nakon lovice, sjeli smo s Amandom i Hattie Turman i pili Gatorade iz papirnih čaa i rekao sam muda idem preko do apoteke s jo par ljudi.

“Ne elim”, rekao je smjesta, natmurenog lica.

“Sve će biti u redu, Veliki Bille. Donijet ću ti strip o Spidermanu.”

“Hoću da ostane ovdje.” Lice mu sad vie nije bilo samo natmureno; bilo je olujno. Uzeo sam ga zaruku. On ju je povukao. Ja sam je opet uzeo.

“Billy, prije ili kasnije moramo otići odavde. To ti je jasno, zar ne?”

“Kad se magla raspri …” Ali govorio je bez imalo uvjerenja. Pio je svoj Gatorade polako, i bezuitka.

“Billy, sad je proao već skoro cijeli dan.”

“Hoću mamu.”

“Pa, moda je ovo prvi korak na putu natrag do nje.” Gospođa Turman je rekla: “Ne podii dečku nade,David.” “Dovraga”, odrezao sam, “mali se mora nečemu nadati.” Spustila je pogled. “Da. Valjdamora.”

Billy to nije ni primijetio. “Tata … Tata, tamo vani ima stvari. Stvari.” “Da, znamo. Ali puno njih nesve, ali puno izgleda izlazi tek kad padne noć.”

“Čekat će”, rekao je. Oči su mu bile ogromne, usredotočene na moje. “Čekat će u magli … i kad se nebudete mogli vratiti, doći će vas pojesti. Kao u bajkama.” Zagrlio me divljom, uspaničenomčvrstinom. “Tata, molim te, ne idi.”

Odvojio sam mu ruke to sam njenije mogao i rekao mu da moram. “Ali vratit ću se, Billy.”

“U redu”, rekao je promuklo, ali vie me nije htio pogledati. Nije vjerovao da ću se vratiti. To mu sevidjelo na licu, koje vie nije bilo olujno, već

110 Magla

jadno i bolno. Opet sam se zapitao činim li pravu stvar, riskirajući tako. A onda sam bacio pogled nizprolaz i ugledao gospođu Carmody. Dobila je i trećeg sluača, čovjeka s obraslim obrazima i gadnim,zlobnim, krvavim očima. Njegovo natmureno čelo i drhtave ruke kao da su vritali “mamurluk”. Bio jeto glavom i bradom na dobar znanac, Myron LaFleur. Čovjek koji nije nimalo oklijevao poslatidječaka van da obavi muki posao. Ona luda pička. Ona vjetica.

Poljubio sam Billyja, i čvrsto ga zagrlio. Onda sam otiao u prednji dio trgovine - ali ne po prolazu skućnim potreptinama. Nisam htio proći pred onim očima.

Na tričetvrt puta, Amanda me sustigla. “Stvarno to mora učiniti?” upitala je.

“Da, mislim da moram.”

“Oprosti ako kaem da meni to zvuči kao obično mačo preseravanje.” Na jagodicama su joj sepojavile točke rumenila, a oči su joj bile zelenije no ikad. Bila je jako - ne, kraljevski - bijesna.

Uzeo sam je za ruku i ponovio joj svoju raspravu s Danom Millerom. Zagonetka automobila ičinjenica da nam se nitko iz ljekarne nije pridruio nisu je bogzna kako dirnuli. Priča o gospođiCarmody jest.

“Mogao bi biti u pravu”, rekla je.

“Stvarno to vjeruje?”

“Ne znam. Ali ta ena iri neki otrovan osjećaj. A ako se ljudi boje, dovoljno silno i dovoljno dugo,okrenut će se bilo kome tko im obeća rjeenje.”

“Ali ljudska rtva, Amanda?”

“Azteci su se time bavili”, rekla je mirno. “Sluaj, David. Vrati se. Ako se bilo to dogodi… bilo to…vrati se. Baci sve i bjei ako mora. Ne zbog mene, ono sinoć je bilo lijepo ali to je bilo sinoć. Vrati sezbog svoga malog.”

“Da, hoću.”

“Pitam se”, rekla je, i sad je i ona izgledala kao Billy, iscrpljeno i staro. Sinulo mije da većina nastako izgleda. Ali ne i gospođa Carmody. Gospođa Carmody izgledala je nekako mlađe, i vitalnije.Kao daje dola na svoje. Kao da … kao da joj to čini dobro.

Nismo krenuli do pola deset. Ilo nas je sedmero: Ollie, Dan Miller, Mike Hatlen, nekadanji kompićMyrona LaFleura Jim (također mamuran, ali izgleda odlučan da pronađe neki način okajanja), BuddyEagleton, i ja.

Magla 111

Sedmaje bila Hilda Reppler. Miller i Hatlen su je bezvoljno pokuali odgovoriti od toga. Nije htjelani čuti. Ja nisam ni pokuao. Pretpostavljao sam daje zapravo sposobnija nego bilo tko od nas, osimmoda Ollieja. Nosila je malu platnenu torbu za kupovinu, do vrha punu sprejeva Raid i Crna zastava,svi odčepljeni i spremni za upotrebu. U slobodnoj ruci nosila je Spauldingov teniski reket JimmyConnors, iz prolaza broj 2 s ponudom sportske opreme.

“to će vam to, gospođo Reppler?” upitao je Jim.

“Ne znam”, rekla je. Imala je dubok, hrapav, sposoban glas. “Ali dobro mi lei u ruci.” Pogledala gajebolje, a oči su joj bile hladne. “Jim Grondin, zar ne? Zar ti nisam ja predavala?”

Jimove usnice rairile su se u nelagodnom, suhom osmijehu. “Da gospođo. I meni i mojoj sestriPauline.”

“Sinoć si previe popio?”

Jim, koji je bio vii od nje i vjerojatno pedesetak kila tei, zacrvenio se do korijena svoje vojnefrizure. “Joj, ne ”

Okrenula se bez riječi, prekidajući ga. “Mislim da smo spremni”, rekla

je—

Svi smo imali neto, premda biste to mogli nazvati čudnim orujem. Ollie je imao Amandin pitolj,Buddy Eagleton je imao čeličnu ipku koju je odnekud iskopao. Ja sam imao drku metle.

“Dobro”, rekao je Dan Miller malo podiući glas. “Hoćete me malo sasluati, narode?”

Desetak ljudi prilo je izlaznim vratima da vide to se događa. Bili su u ratrkanoj skupini, a desno odnjih stajala je gospođa Carmody sa svojim novim prijateljima.

“Idemo prijeko do ljekarne vidjeti kako tamo stoje stvari. Nadamo se da ćemo moći donijeti neto tobi pomoglo gospođi Clapham.” To je bila gospođa koju su jučer pregazili kad su stigle bube. Nogajoj je bila slomljena, i jako ju je boljelo.

Miller nas je pogledao. “Nećemo riskirati”, rekao je. “Na prvi znak prijetnje, vratit ćemo se natrag utrgovinu -“

“I navući nam sve zvijeri pakla!” poviče gospođa Carmody.

“Ima pravo”, sloila se jedna od ljetnih gospi. “Zbog vas će nas primijetiti! Zbog vas će doći! Zatonaprosto ne prihvatite ono stoje dobro?”

Čulo se mrmljanje slaganja od nekoliko ljudi koji su se okupili da nas isprate.

112 Magla

Rekao sam: “Gospođo, a vi mislite da nam je sad dobro?” Spustila je pogled, zbunjena.

Gospođa Carmody koraknula je prema naprijed. Oči su joj plamtjele. “Umrijet će tamo vani, DavideDraytone! Zar eli svoga sina pretvoriti u siroče?” Podigla je pogled i sve nas proreetala očima.Buddy Eagleton spustio je pogled i istovremeno podigao svoju ipku, kao da se brani.

“Svi vi ćete pomrijeti tamo vani! Zar niste shvatili daje stigao kraj svijeta? Zvijer je putena naslobodu! Zvijezda Pelin6 bljeti, i svatko od vas tko prođe kroz ona vrata bit će rastrgan! I doći će poone od nas koji preostanu, kao stoje ona dobra ena rekla! Hoćete li vi svi to dopustiti?” Sad seokrenula promatračima, a kroz njihove redove se čulo mrmljanje. “Nakon onoga to se nevjernicimajučer dogodilo? To je smrt! To je smrt! To je “

Limenka graka preletjela je odjednom preko dvije blagajne i udarila gospođu Carmody u desnudojku. Zateturala je unatrag uz iznenađeno skvičanje.

Amanda je stupila naprijed. “Zauti”, rekla je. “Zauti, ti bijedna gadu—

ro.”

“Ona slui Gadnome!” zavriti gospođa Carmody. Na licu joj je titrao nervozan osmijeh. “S kime sisinoć spavala, gospođo udana? S kime si sinoć legla? Majka Carmody vidi, o, da, majka Carmodyvidi i ono to drugima promakne.”

Ali čarolija koju je isplela se skrhala, a Amandin pogled nije skrenuo. “Idemo ili ćemo cijeli danstajati ovdje?” upita gospođa Reppler. I otili smo. Bog nam pomogao, otili smo.

Dan Miller je bio prvi. Ollie je iao drugi, a ja posljednji, s gospođom Reppler pred sobom. Bio samprestraeniji nego ikad u ivotu, mislim, a ruka kojom sam stezao svoju drku metle bila je mokra odznoja.

Osjećao se onaj tanuan, kiselkast i neprirodan smrad magle. Dok sam ja izaao, Miller i Ollie su većnestali u njoj, a Hatlen, koji je bio treći, skoro mi je nestao s vida.

Samo est metara, ponavljao sam sebi. Samo est metara.

Gospođa Reppler hodala je polako i čvrsto ispred mene, s teniskim reketom koji joj se ljuljao udesnoj ruci. S nae lijeve strane bio je crveni zid od cigle. S nae desne, prvi red automobila koji su sepomaljali iz magle kao

” Otkrovenje, 8. nap. prev.

Magla 113

naputeni brodovi. Jo jedna kanta za smeće materijalizirala se iz bjeline, a iza nje je bila klupa nakojoj bi ljudi ponekad sjedili čekajući na red u telefonskoj govornici. Samo est metara, Mille jevjerojatno već tamo, est metara je samo deset-dvanaest koraka, znači

“O, moj Boe” zavritao je Miller. “O, slatki Boe, pogledajte ovo!”

Miller je doista stigao na odredite.

Buddy Eagleton bio je ispred gospođe Reppler i okrenuo se pobjeći, razrogačenih i blistavih očiju.Ona gaje lako udarila u prsa svojim teniskim reketom. “Kamo si ti pak krenuo?” upitala je svojimčvrstim, malo hrapavim glasom, i tu je panika prestala.

Mi ostali smo doli do Millera. Bacio sam pogled preko ramena i vidio daje Federal progutala magla.Crveni cigleni zid izblijedio je u tanku, ispranu ruičastu, a onda posve nestao, moda metar i pol nakonljekarne. Osjećao sam se izoliranije, osamljenije nego ikad u ivotu. Kao da sam izgubio utrobu.

Ljekarna je bila poprite klanja.

Miller i ja smo naravno bili vrlo blizu - skoro usred nje. Svi stvorovi u magli vodili su seprvenstveno osjetom njuha. Logično. Vid bi im bio skoro posve beskoristan. Sluh je bio malokorisniji ali, kao to sam rekao, magla je iskrivljavala akustiku, pa su stvari u blizini zvučale jakodaleko, a ponekad su i stvari jako daleko zvučale kao da su blizu. Stvorovi u magli slijedili su svojnajpouzdaniji osjet. Slijedili su nosove.

Mi u trgovini spasili smo se zahvaljujući nestanku struje, između ostaloga. Električna vrata nisu seotvarala. Na određeni način, trgovina je bila izolirana kad je magla stigla. Ali vrata ljekarne … onasu bila otvorena i zakačena. Nestanak struje oteo im je klimu, i otvorili su vrata da pripuste

povjetarac. Samo stoje ulo jo neto.

Neki čovjek u smeđoj majici leao je licem prema dolje na vratima. Bar sam isprva pomislio dajemajica smeđa; onda sam vidio nekoliko bijelih mrlja pri dnu i shvatio da je nekad cijela bila bijela.Smeđa boja je bila osuena krv. A jo neto s njime nije bilo u redu. Pokuavao sam shvatiti to i bučnopovratio, iako mi nije odmah sinulo. Valjda, kad se nekome dogodi neto tako… tako konačno, umisprva odbija prihvatiti osim moda u ratu.

Nije imao glave, u tome je bio problem. Noge su mu leale unutar ljekarne, a glava mu je trebalavisjeti preko ulazne stube. Ali glave naprosto nije bilo.

Jimu Grondinu je bilo dosta. Okrenuo se s rukom na ustima, krvavim očima zagledan u moje. A ondaje teturavo krenuo natrag prema trgovini.

114 Magla

Drugi kao da nisu ni primijetili. Miller je uao unutra. Mike Hatlen ga je slijedio. Gospođa Reppler jestala sjedne strane dvokrilnih vrata sa svojim teniskim reketom. Ollie je stao s druge strane, izvukaviAmandin pitolj i uperivi ga u tlo.

Tiho je rekao: “Čini mi se da mi ponestaje nade, David.”

Buddy Eagleton slabano se oslonio na postolje telefonske govornice, kao netko tko je upravo od kućedobio jako loe vijesti. Njegova iroka ramena su drhtala od siline jecaja.

“Nemoj nas jo otpisati”, rekao sam Ollieju. Priao sam vratima. Nisam htio ući, ali obećao sam sinustrip.

Ljekarna Bridgton bila je suludo poprite. Knjige i časopisi leali su na sve strane. Jedan Spiderman ijedan Nevjerojatni Hulk leali su mi skoro kraj nogu i, ne razmiljajući, podigao sam ih i zagurao ih usvoj stranji dep za Billyja. Boce i kutije leale su po prolazima. Jedna ruka visjela je preko nekepolice.

Preplavila me nestvarnost. Unitenje … klaonica - to je već samo po sebi bilo uasno. Ali sve zajednoje izgledalo kao da se tu odvio neki suludi tulum. Prostorija je bila isprugana i ureena nečim to sam uprvi čas smatrao ukrasnim zastavicama. Ali te stvari nisu bile iroke i pljosnate; vie su ličile na vrlodebelu uad ili vrlo tanke kablove. Upalo mi je u oči da skoro isto onako bljetavo bijele kao i maglasama, i hladni marci proli su mi leđima poput mraza. Nisu krep-papir. to onda? Magazini i knjigevisjeli su s nekih od njih.

Mike Hatlen nogom je gurkao neku čudnu crnu stvar. Bila je dugačka i četkasta. “Koji je ovo kurac?”upitao je, nikoga posebno.

I odjednom sam znao. Znao sam stoje poubijalo sve one koji su imali nesreću i bili u ljekarni kad jestigla magla. Ljudi koji su bili toliko nesretni da ih nanjue. Van -

“Van”, rekao sam. Grlo mije bilo posve suho, i riječ je izala kao pranjavi metak. “Van odavde.”

Ollie me pogledao. “David …?”

“To su paukove mree”, rekao sam. A onda su dva vriska stigla iz magle. Prvi je moda bio od straha.Drugi od bola. Bio je to Jim. Ako je trebalo otplatiti neke dugove, on ih je plaćao.

“Izlazite!” povikao sam Mikeu i Danu Milleru.

A onda se neto pojavilo iz magle. Bilo gaje nemoguće razaznati na bijeloj podlozi, ali čuo sam ga.Zvučalo je kao nehajno puckanje bičem. A onda sam ga i vidio, kad se omotalo oko bedra trapericaBuddyja Eagletona.

Magla 115

Vrisnuo je i dograbio prvo to muje bilo pod rukom, stoje bio telefon. Slualica je odletjela cijelomduinom ice a onda se zanjihala naprijed—natrag. “Oh, Isusa mu, to BOLI!” vritao je Buddy.

Ollie je posegnuo za njim, i vidio sam to se događa. Istog časa, shvatio sam i zato čovjeku na vratimanedostaje glava. Tanki bijeli kabel koji se omotao oko Buddyjeve noge poput svilenog konopa tonuoje u njegovo meso. Nogavica njegovih traperica bila je uredno odrezana i klizila muje niz nogu.Uredan okrugli zarez u njegovom mesu kiptio je krvlju dok se kabel zabijao dublje.

Ollie ga je snano povukao. Začuo se tanak zvuk pucanja i Buddy je bio slobodan. Usne su mupoplavile od oka.

Mike i Dan su stizali, ali presporo. Onda je Dan uletio u nekoliko ovjee-nih niti i zapeo, točno kaobuba na ljepljivom papiru za muhe. Oslobodio se silnim trzajem, ostavivi dio koulje da visi na mrei.

Odjednom je zrak bio pun onih nehajnih pucketanja biča, a tanki bijeli kablovi sputali su se oko nassa svih strana. Bili su prekriveni istom onom korozivnom tvari. Izbjegao sam dva, vie srećom negopameću. Jedan mije sletio pred noge i čuo sam tiho siktanje kiptećeg betona. Jo jedan je doplu-tao izzraka, a gospođa Reppler je mirno zamahnula na njega svojim reketom. Nit se zalijepila, i čuo samprodorno ting! ting! tingtdok je kiselina izjedala strune reketa i trgala ih. Zvučalo je kao neki hitripizzicatto na violini. Čas kasnije, jedna nit omotala se oko ručke reketa i potegla ga u maglu.

“Vraćamo se!” vrisnuo je Ollie.

Pokrenuli smo se. Ollie je drao ruku oko Buddyja. Dan Miller i Mike Hatlen bili su s obje stranegospođe Reppler. Bijele niti mree i dalje su isplutavale iz magle, nevidljive osim ako ih ne birazaznao naspram crvene pozadine ciglenog zida.

Jedna od njih omotala se oko lijeve ruke Mikea Hatlena. Druga mu se omotala oko vrata, u serijihitrih zamotaja. ila kucavica muje popustila uz prskavu, naglu eksploziju, i odvuklo gaje, nakrivljeneglave. Jedna od njegovih Bassovih tenisica je spala i leala na boku.

Buddy je odjednom zateturao prema naprijed, skoro povukavi Ollieja na koljena. “Onesvijestio se,David. Pomozi mi.”

Dograbio sam Buddyja oko pasa i povukli smo ga za sobom nezgrapno i teturavo. Čak i u nesvijesti,Buddy je stezao svoju čeličnu ipku. Noga oko koje se omotala nit mree visjela muje u stranu od tijelapod uasavajućim kutom.

Gospođa Reppler se osvrnula “Pazite!” vrisnula je svojim hrapavim glasom. “Pazite, iza vas!”

116- Magla

Dok sam se počinjao okretati, jedna od niti mree doplutala je do glave Dana Millera. Rukama ju jeudarao, vukao.

Jedan od paukova izaao je iz magle iza nas. Bio je veličine krupnog psa. Bio je crn sa utim prugama.Kao trkaći auto, pomislio sam suludo. Oči su mu bile crvenkasto-ljubičaste, kao nar. Poslovno jekrenuo prema nama na moda i dvanaest ili četrnaest nogu s vie zglobova - nije to bio običanzemaljski pauk napuhan do veličine iz hororaca; bilo je to neto posve drugačije, moda uopće i nijebio pauk. Da gaje vidio, Mike Hatlen bi shvatio stoje zapravo bila ona crna četkasta stvar koju jedodirnuo nogom u ljekarni.

Pribliavao nam se, isputajući mreu iz ovalnoga otvora na gornjem dijelu trbuha. Niti su lebdjeleprema nama u urednoj lepezastoj formaciji. Gledajući taj komar, tako nalik smrtonosno crnimpaukovima koji se nad-nose nad svoje mrtve muhe i bube u sjenama nae kućice za čamce, osjetio samkako mi se um pokuava do kraja oteti s veza. Sad sam uvjeren da mi je pomisao na Billyja jedinaomogućila da zadrim kakvu-takvu bliskost s razumom. Proizvodio sam neki zvuk. Smijeh. Plač.Vrisak. Ne znam.

Ali Ollie Weeks bio je čvrst poput stijene. Podigao je Amandin pitolj mirno kao daje na streljani iravnomjernim ga pucnjevima ispraznio u stvora iz velike blizine. Iz kakvog god pakla izalo, nije biloneranjivo. Crna tvar raspljeckala mu se iz tijela, i proizvelo je neki uasan mijaukavi zvuk, tako tih daga se vie osjetilo nego čulo, kao basovi iz sintesajzera. A onda je otapkalo natrag u maglu i nestalo.Moglo se raditi o fantazmu iz nekog uasnog drogiranog sna … da nije bilo barica ljepljive crne tvarikoje je ostavilo za sobom.

Začuo se tresak kad je Buddy konačno ispustio svoju čeličnu ipku.

“Mrtav je”, reče Ollie. “Pusti ga, David. Jebeni stvor mu je dohvatio lem oralnu arteriju, mrtav je.Idemo se pokupiti odavde, Krista mu.” Lice inu je opet bilo obliveno znojem, a oči su mu se izbuljilena velikom, okruglom licu. Jedna nit mree dolebdjela mu je do nadlanice, a Ollie je zamahnuo rukomi presjekao je. Nit je ostavila krvavi trag.

Gospođa Reppler opet je povikala “Pazite!” i okrenuli smo se prema njoj. Jo jedan pauk izaao je izmagle i omotao noge oko Dana Millera, u luđačkom ljubavnom zagrljaju. On ga je udarao akama. Doksam se sabijao i podizao Buddyjevu ipku, pauk je počeo omatati Dana svojom smrtonosnom niti, aborba mu je postala odvratan, trzavi ples smrti.

Gospođa Reppler krenula je prema pauku s limenkom sredstva protiv kukaca Crna zastava uispruenoj ruci. Paukove noge posegnule su prema

Magla 117

njoj. Pritisnula je pipac, i cijeli oblak insekticida prsnuo je ravno ujedno od njegovih blistavih,draguljastih očiju. Opet se začuo onaj tihi mijaukavi zvuk. Pauk kao daje cijeli zadrhtao, a onda jezateturao unatrag, dlakavim nogama struući po pločniku. Odvukao je Danovo tijelo za sobom,drndajući i kotrljajući ga. Gospođa Reppler bacilaje praznu limenku insekticida za njim. Odbila seod paukovog tijela i zaklepetala po betonu. Pauk je udario u bok jednog malog sportskog autadovoljno snano da se vozilo zaljulja, a onda je nestao.

Stigao sam do gospođe Reppler, koja se ljuljala na nogama, smrtno blijeda. Zagrlio sam je okoramena. “Hvala ti, mladiću”, rekla je. “Malo mi se vrti.”

“U redu je”, rekoh promuklo.

“Spasila bih ga da sam mogla.”

“Znam to.”

Ollie nam se pridruio. Pojurili smo do vrata trgovine, dok su niti padale svuda oko nas. Jedna od njihsletjela je na torbu gospođe Reppler i utonula u platno. Smrknuto se hrvala za svoje vlasnitvo,povlačeći torbu obim rukama, ali izgubila je. Torba je odletjela u maglu, kotrljajući se.

Kad smo doli do ulaznih vrata, jedan manji pauk, nita veći od tenca koker-panijela, izjurio je izmagle uza zid zgrade. Nije proizvodio mreu; moda jo nije bio dovoljno star za to.

Dok je Ollie jednim debelim ramenom drao vrata da gospođa Reppler moe proći, ja sam napaostvora čeličnom ipkom, kao kopljem, i probo ga. Suludo se uskoprcao, nogama maući po zraku, anjegove crvene oči kao da su uhvatile moje i označile me …

“David!” Ollie je jo drao vrata.

Utrčao sam unutra. On za mnom.

U nas su zurila blijeda, prestraena lica. Nas sedmero je izalo. Troje nas se vratilo. Ollie se nasloniona teka staklena vrata, a krupna prsa su mu se nadimala. Počeo je ponovno puniti Amandin pitolj.Njegova bijela koulja upravitelja zalijepila mu se za tijelo, a velike sive mrlje znoja irile su mu sepod pazuhima.

“to?” upitao je netko tihim, promuklim glasom.

“Pauci”, odgovorila je gospođa Reppler smrknuto. “Prljavi gadovi su mi oteli torbu.”

A onda mi se Billy plačući bacio u naručje. Zagrlio sam ga. Čvrsto.

118 Magla

10. Čarolije gospođe Carmody. Druga noć u trgovini. Konačni sukob.

Bio je moj red za spavanje, i sljedeća četiri sata ne sjećam se ničega. Amanda mi kae da sam punogovorio, ijednom ili dvaput vrisnuo, ali ne sjećam se nikakvih snova. Kad sam se probudio, bilo jeposlijepodne. Bio sam uasno edan. Dio mlijeka se pokvario, ali dio je jo bio dobar. Popio sam litru.

Amanda je prila mjestu gdje smo bili Billy, gospođa Turman i ja. Starac koji je ponudio otići posačmaricu u svome autu je bio s njom - Cornell, sjetio sam se. Ambrose Cornell.

“Kako si, sinko?” upitao je.

“Dobro.” Ali jo sam bio edan, i boljela me glava. I iznad svega, bio sam prestraen. Zagrlio samBillyja i pogledao Cornelia i Amandu. “to se događa?”

Amanda reče: “G. Cornell se brine zbog gospođe Carmody. A i ja.” “Billy, hoće li se proetati samnom?” upita Hattie. “Ne elim”, reče Billy.

“Samo idi, Veliki Bille”, rekao sam mu, i otiao je - nevoljko.

“Onda, stoje s gospođom Carmody?” upitao sam.

“Muti vodu”, reče Cornell. Pogledao me sa smrknutoću starca. “Mislim da to moramo zaustaviti. Nabilo koji način.”

Amanda reče: “Sad je s njom desetak ljudi. Kao neka luda vrsta mise.”

Sjetio sam se razgovora s prijateljem piscem koji je ivio u Otisfieldu i izdravao enu i dvoje djeceuzgajajući piliće i proizvodeći po jednu depnu knjigu godinje - pijunske priče. Počeli smo govoriti orastu popularnosti knjiga koje se bave nadnaravnim. Gault je rekao daje u četrdesetima časopisWeird Tales plaćao vrlo malo, a u pedesetima je bankrotirao. Kad strojevi zakau, rekao je (dok jenjegova ena sortirala jaja a vani su pijetlovi sva-dljivo kukurijekali), kad tehnologija zakae, kadkonvencionalni vjerski sustavi zakau, ljudi moraju imati neto. Čak i zombi koji tetura kroz noć moedjelovati prilično veselo u usporedbi s egzistencijalnom komedijom / horrorom ozonskog sloja kojise rastapa pod udruenim naporom milijuna limenki dezodoransa u spreju.

Bili smo ovdje zarobljeni dvadeset i est sati, i nismo uspjeli postići ama ba nita. Naa jedinaekspedicija u vanjski svijet rezultirala je gubitkom pedeset i sedam posto ljudstva. Nije ba biloiznenađenje to su dionice gospođe Carmody rasle.

Magla 119

“Stvarno ima desetak ljudi?” upitao sam.

“Pa, samo osam”, reče Cornell. “Ali ne zatvara usta! Kao oni deseto-satni govori koje je Castronekad drao. Naprosto ne prestaje.”

Osmero ljudi. I nije tako puno, ne bi čak ni cijelu porotu mogli sastaviti. Ali shvaćao sam zabrinutostna njihovim licima. To je bilo dovoljno da postanu najjača pojedina politička sila u trgovini, osobitosad kad su Dan i Mike poginuli. Pomisao da najveća ujedinjena skupina u naem zatvorenom sustavu

slua njeno blebetanje o ponorima paklenim i sedmerim pečatima proela me prilično neugodnimosjećajem klaustrofobije.

“Opet je počela govoriti o ljudskim rtvama”, rekla je Amanda. “Bud Brown je otiao do nje i rekaojoj da prestane govoriti takve gluposti u njegovoj trgovini. A dvojica koji su s njom-jedan od njih jeonaj tip, Myron LaFleur - rekli su mu neka začepi, jer je ovo jo uvijek slobodna zemlja. Nije htiozautjeti i nastalo je … pa, naguravanje, valjda bi se to moglo tako nazvati.”

“Brownu su raskrvarili nos”, reče Cornell. “Ozbiljni su.”

Rekao sam: “Ali ne valjda toliko da bi doista ubili nekoga.”

Cornell tiho reče: “Ne znam kako daleko bi mogli otići ako se magla ne podigne. Ali ne elim nidoznati. Namjeravam otići odavde.”

“Lake je to reći nego učiniti.” Ali neto me počelo kuckati u glavi. Miris. To je ključ. Mi u trgovinibili smo vie-manje na miru. Bube je moda privuklo svjetlo, kao to se događa i s običnim kukcima.Ptice su naprosto slijedile svoju hranu. Ali veći stvorovi su nas putali na miru osim kad bismo se iznekog razloga raskopčali. Pokolj u ljekarni Bridgton dogodio se zato to su vrata bila otvorena - biosam siguran u to. Stvor ili stvorovi koji su dohvatili Nortona i njegovu skupinu zvučali su krupnipoput kuća, ali on ili oni nisu prili ni blizu trgovini. A to je značilo da moda …

Odjednom sam htio razgovarati s Olliejem Weeksom. Morao sam razgovarati s njim.

“Namjeravam izaći odavde ili poginuti pri takvom pokuaju”, reče Cornell. “Ne namjeravam provestiostatak ljeta ovdje.”

“Imali smo četiri samoubojstva”, reče Amanda odjednom.

“Molim?” Prvo to mi je prolo kroz glavu u bljesku polovične krivice bilo je da su pronali tijelavojnika.

“Tablete”, reče Cornell kratko. “Ja i jo dva-tri čovjeka odnijeli smo tijela otraga.”

Morao sam priguiti prodoran hihot. Tamo otraga smo već imali pravu mrtvačnicu.

“Prorjeđuje se”, reče Cornell. “Hoću otići.”

120 Magla

“Nećete stići do auta. Vjerujte mi.”

“Čak ni do prvog reda? To je blie nego apoteka.”

Nisam mu odgovorio. Ne tada.

Kakvih sat vremena kasnije, pronaao sam Ollieja kako pridrava hladnjak za pivo i pije Bushca. Lice

mu je bilo bezizraajno, ali i on kao daje promatrao gospođu Carmody. Ona je bila neumorna, posvemu sudeći. 1 opet je doista raspravljala o ljudskoj rtvi, samo to joj nitko nije govorio neka začepi.Neki od ljudi koji su joj jučer govorili neka zauti danas su ili bili s njom, ili bar voljni sasluati - adrugih je bilo premalo.

“Do sutra ujutro bi ih mogla nagovoriti”, primijeti Ollie. “Moda i ne … ali ako uspije, to misli, komeće dodijeliti počast?”

Bud Brown ju je naljutio. Kao i Amanda. Pa onda čovjek koji ju je udario. I onda, naravno, ja.

“Ollie”, rekao sam, “mislim da bi nas pet-est moglo izaći odavde. Ne znam kako bismo daleko moglidospjeti, ali mislim da bismo bar mogli izaći.”

“Kako?”

Objasnio sam mu. Bilo je sasvim jednostavno. Ako odjurimo do moga Scouta i naguramo se unutra,neće osjetiti miris ljudi. Bar ne ako budemo drali zatvorene prozore.

“Ali to ako ih privlači neki drugi miris?” upita Ollie. “Recimo, ispuni plinovi?”

“Onda smo gotovi”, sloio sam se.

“Kretanje”, reče on. “Kretanje automobila kroz maglu bi ih također moglo privući, David.”

“Mislim da ne. Ne bez mirisa plijena. Stvarno vjerujem daje to ključ za bijeg.”

“Ali ne zna to.”

“Ne sigurno, ne.”

“Kamo bi htio otići?”

“Prvo? Kući. Po svoju enu.”

“David -“

“Dobro. Da provjerim. Da se uvjerim.”

“Oni stvorovi vani bi mogli biti posvuda, David. Mogli bi te uhvatiti onog časa kad izađe iz Scoutada uđe u svoje dvorite.”

“Ako se to dogodi, Scout je tvoj. Samo te molim da se brine za Billyja, to god bolje moe, i to goddulje moe.”

Ollie je dovrio svoje pivo i bacio limenku natrag u hladnjak, gdje je zaklepetala među praznimlimenkama. Drak pitolja koji je Amanda dobila od svoga mua virio mu je iz depa.

Magla 121

“Jug?” upitao je, susrećući mi pogled.

“Aha. Ja bih”, rekao sam. “Krenuti na jug i pokuati se izvući iz magle. Prokleto pokuati.”

“Koliko benzina ima?” “Skoro pun rezervoar.”

“Je li ti palo na pamet daje moda nemoguće izaći?”

Jest. Pretpostavimo daje ono sa čime su se zajebavali u projektu Strijela cijeli ovaj kraj povuklo uneku drugu dimenziju, s lakoćom s kojom bismo vi ili ja okrenuli čarapu naopačke? “Palo mi je napamet”, rekao sam, “ali alternativa je, izgleda, sjediti i čekati da vidimo kome će gospođa Carmodydodijeliti počasno mjesto.”

“Mislio si danas?”

“Ne, već je poslijepodne, a ti stvorovi su aktivniji noću. Mislio sam sutra, to ranije.”

“Koga bi poveo?”

“Ja i ti i Billy. Hattie Turman. Amanda Dumfries. Onaj stari Cornell, i gospođa Reppler. Moda i BudBrown. To je osmero, ali Billy moe sjediti nekome u krilu, i moemo se svi stisnuti.”

Promislio je o tome. “U redu”, reče konačno. “Pokuat ćemo. Jesi li to spomenuo ikome drugome?”

“Ne, ne jo.”

“Moj bi savjet bio da i ne spominje, bar ne do četiri ujutro. Ja ću napuniti par vrećica hranom istaviti ih kraj blagajne najblie vratima. Ako bude sreće, moemo se iskrasti prije nego to itko shvati tose događa.” Oči su mu opet odlutale do gospođe Carmody. “Kad bi ona znala, mogla bi nas pokuatizaustaviti.”

“Misli da bi?”

Ollie uzme jo jedno pivo. “Mislim da bi”, reče.

To popodne - jučeranje popodne - prolo je u nekoj vrsti usporenog filma. Tama se priuljala, ponovnobojajući maglu u onu boju matiranog kroma. Ono malo svijeta to je vani preostalo polako se rastočilou crninu do pola devet.

Vratile su se ruičaste bube, pa onda i pticoliki stvorovi, pikirajući do prozora i skupljajući kukce.Neto bi povremeno zarealo iz tame, a jednom, tik prije ponoći, začulo se dugo, razvučenoAaaaaruuuuuu! koje je natjeralo ljude da se okrenu prema tami prestraenih, istraujućih lica. Bio je toonakav zvuk kakav biste zamislili za krupnog aligatora u močvari.

122 Magla

Ilo je vie-manje onako kako je Miller predvidio. Do silnih noćnih sati, gospođa Carmody jeprigrabila jo pet-est dua. Mesar McVev bio je među njima, stojeći prekrienih ruku, promatrajući je.

Ona je bila kao navijena. Činilo se da joj ne treba san. Njena propovijed, uporna rijeka uasa izDorea, Boscha i Jonathana Edwardsa, samo se nastavljala, teeći prema nekoj vrsti vrhunca. Njena jeskupina počela mrmljati zajedno s njom, nesvjesno se ljuljajući naprijed-natrag, kao pravi vjernici uobredu pod atorom. Oči su im bile sjajne i bezizraajne. Bili su pod njenom čarolijom.

Oko tri ujutro (propovijed se nemilosrdno nastavljala, i ljudi koje nije zanimala povukli su se ustranji dio da se pokuaju naspavati) ugledao sam Ollieja kako stavlja vrećicu namirnica na policupod blagajnom najbliom izlaznim vratima. Pola sata kasnije, stavio je kraj nje jo jednu vrećicu.Činilo se da ga ne zamjećuje nitko osim mene. Billy, Amanda i gospođa Tur-man spavali su zajednokroj ispranjenog odjela s hladnim narescima. Ja sam im se pridruio i zapao u nemiran polusan.

U četiri i petnaest po mome ručnom satu, Ollie me probudio. Cornell je bio s njim, a oči iza naočalasjajno su mu blistale.

“Vrijeme je, David”, reče Ollie.

Nervozni grč udario me u eludac i zatim proao. Probudio sam Aman-du. Pitanje to bi se moglodogoditi s Amandom i Stephanie zajedno u autu prolo mi je kroz um, a zatim otilo dalje. Danas će bitinajbolje naprosto prihvaćati stvari onako kako dođu.

One upadljivo zelene oči su se otvorile i zagledale u moje. “David?”

“Pokuat ćemo otići odavde. Hoće s nama?”

“O čemu ti to govori?”

Počeo sam objanjavati, pa onda probudio i gospođu Turman tako da ne moram dvaput ponavljatipriču.

“Tvoja teorija o mirisu”, reče Amanda. “To je u ovom času zapravo samo nagađanje, zar ne?”

“Da.”

“Meni je svejedno”, reče Hattie. Lice joj je bilo blijedo, a usprkos snu imala je velike podočnjake.“Učinila bih bilo to prihvatila bilo kakav rizik - samo da opet vidim sunce.”

Samo da opet vidim sunce. Zadrhtao sam. Pogodila je kao prstom vrlo blizu sreditu mojih vlastitihstrahova, osjećaju skoro neizbjenog usuda koji me zgrabio jo kad sam vidio kako Norma pipciizvlače kroz teretna vrata. Kroz maglu se sunce vidjelo samo kao srebrni novčić. Kao da smo naVeneri.

Magla 123

Nije toliko bila stvar u čudovinim stvorenjima koja su vrebala u magli; udarac ipkom pokazao mi je

da nisu u pitanju lavkraftovski uasi obdareni besmrtnoću, već samo organska bića sa svojimslabostima. Ali sama magla crpila nam je snagu i tupila volju. Samo da opet vidim sunce. Imala jepravo. Već samo to vrijedilo bi prolazak kroz teak pakao.

Nasmijeio sam se Hattie, a ona mije nesigurno uzvratila osmijeh.

“Da”, reče Amanda. “I ja.”

Počeo sam buditi Billyja to sam njenije mogao.

“S vama sam”, rekla je gospođa Reppler kratko.

Bili smo zajedno kraj tezge za meso, svi osim BudaBrowna. On nam je zahvalio na pozivu a onda gaodbio. Neće napustiti svoje mjesto u trgovini, rekao je, ali i dodao vrlo blagim glasom da ne kriviOllieja to tako čini.

Iz bijelog emajliranog hladnjaka sad se već počeo iriti neugodan, slatkasti miris, miris koji mepodsjetio na onaj put kad nam se krinja pokvarila dok smo mi bili na odmoru u Capeu. Moda je,pomislio sam, smrad pokvarenog mesa otjerao gospodina McVeya u tim gospođe Carmody.

” okajanje! Sad moramo razmiljati o okajanju! Udareni smo bičevima i korpionima! Kanjeni smo jersmo zavirivali u tajne koje je Bog jo od davnina branio! Vidjeli smo kako se otvaraju usne zemlje!Vidjeli smo opscene uase komara! Stijena ih neće sakriti, mrtvo drveće neće nas zakriti! A kako ćesve to zavriti? Sto će to zaustaviti? “

“Okajanje!” povikaoje dobri stari Myron LaFleur.

“Okajanje … okajanje …” aptali su nesigurno.

“Recite to s vie uvjerenja, da vas čujem!” vikala je gospođa Carmody. Vene na vratu su joj seisticale kao oteknuta uad. Glas joj je sad već bio hrapav i ispucan, ali jo pun snage. I palo mijenapamet da joj je magla dala tu moć - moć da zamagli umove ljudi, da se poigram riječima - kao to jenama ostalima otela moć sunca. Prije, ona je bila samo blago ekscentrična starica s trgovinomstarinama u gradu prepunom staretinarnica. Samo stara ena s prepariranim ivotinjama u zadnjojsobici i reputacijom poznavanja

(ta vjetica …ta pička)

narodne medicine. Govorilo se da moe pronaći vodu drvenim raljama, da moe izliječiti bradavice, iprodati ti kremu od koje će pjegice iz-blijediti. Čak sam čuo - da li od staroga Billa Giostija? - da segospođu Carmody moe posjetiti (u potpunom povjerenju) kad se radi o ljubavnom ivotu; da ti, ako teneto muči u krevetu, moe dati napitak koji će vratiti svjeinu tvome pastuhu.

124 Magla

“OKAJANJE!” povikali su svi zajedno.

“Okajanje, tako je!” vikala je zaneseno. “Okajanje će račistiti ovu maglu! Okajanje će nas rijeitičudovita i uasa! Okajanje će nam s očiju smaknuti povoj magle i pomoći nam da progledamo. ” Glasjoj se malo spustio. “A to kae Biblija, to je okajanje? Sto je jedino to će očistiti grijehe u oku i umuBojemu? “

“Krv.”

Ovog puta, marci su mi proli kroz cijelo tijelo, penjući se do potiljka i podiući mi vlasi u zrak.Gospodin McVey je izrekao tu riječ, gospodin McVey, mesar koji je sjekao meso u Bridgtonu jootkako sam ja bio klinac i drao se za nadarenu ruku svoga oca. Gospodin McVey prima narudbe i reemeso u svojoj umrljanoj bijeloj kuti. Gospodin McVey, čije je poznanstvo s noem dugačko - da, kao is pilom i sjekirom. Gospodin McVey koji će bolje od ikoga drugoga razumjeti da čićenje due teče izrana na tijelu.

“Krv…” aptali su.

“Tata, bojim se”, reče Billy. Čvrsto me drao za ruku, malog lića napetog i blijedog.

“Ollie”, rekao sam, “a da se maknemo iz ove ludnice?” “Ima pravo”, reče on. “Idemo.”

Krenuli smo niz drugi prolaz u ratrkanoj skupini - Ollie, Amanda, Cornell, gospođa Turman, gospođaReppler, Billy i ja. Bilo je petnaest do pet ujutro, i magla se opet počela rasvjetljavati.

“Ti i Cornell uzmite vrećice s hranom”, reče mi Ollie.

“U redu.”

“Ja ću prvi. Tvoj Scout ima četvora vrata, jeF tako?” “Aha. Jest.”

“Dobro, otvorit ću vozačka vrata i stranja vrata na istoj strani. Gospođo Dumfries, moete li nositiBillyja?” Podigla ga je na ruke. “Jesam li preteak?” upita Billy. “Nisi, duo.” “Dobro.”

“Vi i Billy idite naprijed”, nastavi Ollie. “I progurajte se do druge strane. Gospođa Turman naprijedu sredinu. David, ti za volan. Mi ostali ćemo -” “A kamo ste vi to krenuli?” Bila je to gospođaCarmody.

Stajala je na vrhu blagajne kod koje je Ollie sakrio vrećice s namirnicama.” Odijelo joj je bilo utivrisak usred polumraka. Kosa joj se divlje

Magla 125

kovrčala u svim smjerovima, podsjećajući me načas na Elsu Lanchester u Frankensteinovoj nevjesti.Oči su joj blistale. Deset-petnaest ljudi stajalo je iza nje, blokirajući i ulazna i izlazna vrata. Imali suizraze ljudi koji su doivjeli prometnu nesreću, ili koji su vidjeli slijetanje NLO-a, ili koji su vidjelidrvo kako izvlači korijenje iz zemlje i odlazi.

Billy se stisnuo uz Amandu i sakrio lice u njen vrat.

“Izlazimo, gospođo Carmody”, reče Ollie. Glas mu je bio čudno blag. “Odmaknite se, molim vas.”

“Ne moete izaći. Tamo lei smrt. Zar to jo niste shvatili?”

“Nitko vas ne smeta ni u čemu”, rekao sam. “Traimo samo da i nama pruite istu mogućnost.”

Sagnula se i bez greke pronala vrećicu s namirnicama. Sigurno je cijelo vrijeme znala to planiramo.Izvukla ih je s police gdje ih je Ollie bio sakrio. Jedna se poderala, prosipajući limenke po podu.Bacila je drugu, a ova se otvorila uz zvuk lomljave stakla. Sok je zaprskao na sve strane i odbio seod kromirane ograde susjedne blagajne.

“Takvi su ljudi ovo i uzrokovali!” povikala je. “Ljudi koji se neće povinovati volji Svevinjega!Grenici ponosni, umiljeni, uvjereni u svoju vrijednost! Među njima moramo odabrati rtvu! Iz njihovihredova krv okajanja!”

Sve glasnije mrmljanje odobravanja tjeralo ju je dalje. Sad je već bila sumanuta. Slina joj je prskalas usnica dok je vritala prema ljudima naguranim iza sebe: “Hoćemo maloga! Uhvatite ga! Zgrabite ga!Hoćemo maloga! “

Pojurili su naprijed, Myron LaFleur na čelu, tupo radosnih očiju. Gospodin McVey bio je ravno izanjega, bezizraajnog, tupog lica.

Amanda je zateturala unatrag, čvrće dreći Billyja. Njegove ruke omotale su joj se oko vrata.Prestravljeno me pogledala. “David, to da-“

“Uhvatite ih oboje!” zavritala je gospođa Carmody. “Uhvatite i njegovu kurvu!”

Bila je apokalipsa utoga i tamne radosti. Torba joj je jo visjela preko ruke. Počela je skakutati gore-dolje. ” Uhvatite maloga, uhvatite kurvu, uhvatite oboje, uhvatite sve, uhvatite “

Samo jedan otar zvuk je zazvonio.

Sve se smrznulo, kao da smo u razredu punom zločeste djece, a učiteljica je upravo ula i otrozatvorila vrata. Myron LaFleur i gospodin McVey stali su kao ukopani, desetak koraka daleko. Myronse nesigurno osvrnuo prema mesaru. Ovaj nije skrenuo pogled, nije izgleda čak ni shvaćao daje

126 Magla

LaFleur tamo. Gospodin McVey imao je na licu izraz koji sam tijekom posljednja dva dana vidio naprevie drugih lica. Propao je. Um mu je pukao.

Myron je zateturao unatrag, zureći u Ollieja Weeksa razrogačenim, prestravljenim očima. Ustuknuoje, pa potrčao. Skrenuo je za ugao reda, poskliznuo se na jednu limenku, pao, opet se uspravio, inestao.

Ollie je stajao u klasičnom stavu streljača, s Amandinim pitoljem stisnutim u obje ruke. GospođaCarmody jo je stajala kraj blagajne. Obje pjegave ruke bile su joj stisnute preko eluca. Krv joj je

sukljala među prstima i zapljuskivala ute hlače.

Usta su joj se otvorila i zatvorila. Jednom. Dvaput. Pokuavala je progovoriti. I konačno je uspjela.

“Svi ćete pomrijeti tamo vani”, rekla je, a onda se polako sruila prema naprijed. Torba joj jeskliznula s ruke, udarila u pod i prosula sadraj. Tubi-ca umotana u papir zakotrljala se po podu iudarila me u cipelu. Ne razmiljajući, sagnuo sam se i podigao je. Bio je to polovičan paket Rolaidbombona. Odbacio sam ga. Nisam htio dodirivati nita njeno.

“Pastva” je uzmicala, rasprena. Nitko od njih nije skretao pogleda s palog obrisa i tamne krvi koja seirila ispod njenog tijela. “Ubili ste je!” povikao je netko sa strahom i bijesom. Ali nitko nije dodaokako je ona planirala neto slično s mojim sinom.

Ollie je jo bio smrznut u svome streljačkom poloaju, ali sad su mu usta drhtala. Blago sam gadodirnuo. “Ollie, idemo. I hvala.”

“Ubio sam je”, reče on promuklo. “Jebem mu sveca, ubio sam je.”

“Jesi”, rekao sam. “Zato sam ti i zahvalio. Sad idemo.”

Opet smo se pokrenuli.

Kako nismo imali vrećica s namirnicama - zahvaljujući gospođi Carmody - mogao sam ja uzetiBillyja. Načas smo zastali kraj vrata, i Ollie je rekao, tihim, napetim glasom. “Ne bih pucao na nju,David. Ne daje postojalo bilo kakvo drugo rjeenje.”

“Aha.”

“Vjeruje mi?” “Da, vjerujem.” “Onda idemo.” Izali smo.

Magla 127

11. Kraj

Ollie se kretao brzo, s pitoljem u desnoj ruci. Prije nego to smo Billy i ja uspjeli do kraja izaći, većje bio kraj moga Scouta, nestvarni Ollie, kao duh u televizijskom filmu. Otvorio je vozačka vrata.Zatim i stranja vrata. A onda je neto izalo iz magle i presjeklo ga skoro na pola.

Nisam to dobro vidio, i mislim da sam zahvalan zbog toga. Činilo se crveno, ljutite boje skuhanogajastoga. Imalo je klijeta. Proizvodilo je tiho rezanje, slično onom zvuku koji smo čuli nakon to suNorton i njegova mala skupina ravnozemaca izali van. Ollie je uspio ispaliti jedan hitac, a onda suklijeta stvorenja krenula naprijed i Olliejevo tijelo kao da se ičailo u uasnom sukljanju krvi. Amandinpitolj ispao mu je iz ruke, udario pločnik, i opalio. Vidio sam komarni prizor ogromnih crnihnesjajnih očiju veličine divovskih pregrti prstaca, a onda je stvor oteturao natrag u maglu steući onostoje preostalo od Ollieja Weeksa. Dugo, zglobasto korpion-sko tijelo grubo se vuklo po betonu.

Doao je trenutak izbora. Moda je stalno tako, koliko god kratak tren bio. Polovica mene eljela je

odjuriti natrag u trgovinu, steući Billyja. Druga polovica jurila je prema Scoutu, ubacivala Billyjaunutra, bacala se za njim. Onda je Amanda zavritala. Bio je to visok, zvonak zvuk koji kao da sedizao sve vie i vie dok nije preao zamalo u ultrazvuk. Billy se stisnuo uz mene, zakopavi lice u mojaprsa.

Jedan pauk uhvatio je Hattie Turman. Bio je krupan. Oborio ju je. Haljina joj se podigla prekokočatih koljena dok je stvor čučao preko nje, četkastim, dugim nogama milujući joj ramena. Počeo jepresti svoju mreu.

Gospođa Carmody je imala pravo, pomislio sam. Svi ćemo poginuti ovdje, stvarno ćemo svi poginutiovdje.

“Amanda!” povikao sam.

Nije bilo odgovora. Posve se izgubila. Pauk je čučao nad onim to je preostalo od Billyjeve siterice,koja je voljela slagalice i one proklete dvostruke akrostihove koje nitko normalan ne moe rijeiti bezda izludi. Njegove niti presijecale su joj tijelo, bijele niti koje su već crvenjele dok je kiselinaprodirala u nju.

Cornell se polako povlačio prema trgovini, očiju iza naočala krupnih poput tanjura za večeru.Odjednom se okrenuo i potrčao. Zagrebao je po ulaznim vratima i utrčao unutra.

Pukotina u mome umu se zatvorila kad je gospođa Reppler otro koraknula naprijed i pljusnulaAmandu, prvo dlanom, pa nadlanicom. Amanda je

128 Magla

prestala vritati. Priao sam joj, okrenuo je prema Scoutu, i za vritao joj “KR1> NI!” ravno u lice.

Krenula je. Gospođa Reppler se progurala kraj mene. Gurnula je Anian-du na stranje sjedalo Scouta,ula za njom, i zatvorila vrata.

Odvojio sam Billyja od sebe i ubacio ga unutra. Dok sam ulazio u auto, jedna od onih paučjihniti sespustila i sletjela mi na gleanj. Peklaje kao nit udice kad se hitro odmotava preko dlana. I bila je jaka.Čvrsto sam trznuo nogom i pukla je. Skliznuo sam iza volana.

“Zatvori, oh, zatvori vrata, Boe moj!” vritala je Amanda.

Zatvorio sam vrata. Samo časak kasnije, jedan pauk blago je udario u njih. Bio sam samo parcentimetara daleko od crvenih, zloćudno stupidnih očiju. Njegove noge, svaka debela kao moja ruka,klizile su preko haube. Amanda je neprekidno vritala, kao poarni alarm.

“eno, začepi”, reče joj gospođa Reppler.

Pauk je odustao. Nije nas mogao nanjuiti, dakle, nismo vie tamo. Odetao se natrag u maglu na svojimneugodno brojnim nogama, postao duh, i posve nestao.

Pogledao sam kroz prozor da se uvjerim kako je otiao, a onda otvorio vrata.

“to to radi? ” zavritala je Amanda, ali ja sam znao to radim. Volim vjerovati da bi Ollie učinio točnoistu stvar. Napola sam iskoračio, napola se nagnuo iz auta i uzeo pitolj. Netoje hitro krenulo premameni, ali ja ga nisam ni vidio. Uvukao sam se natrag unutra i zalupio vrata.

Amanda je počela jecati. Gospođa Reppler joj je stavila ruku oko ramena i odlučno je tjeila.

Billy je rekao: “Idemo doma, tata?”

“Veliki Bille, pokuat ćemo.”

“Dobro”, rekao je tiho.

Provjerio sam pitolj i stavio ga u odjeljak za rukavice. Ollie ga je ponovno napunio nakonekspedicije u apoteku. Ostali meci su nestali zajedno s njim, ali nije vano. Opalio je na gospođuCarmody, opalio je jednom na stvora s klijetima, i pitolj je jo jednom opalio kad je udario u tlo. UScoutu nas je bilo četvero, ali ako dođe do toga, ja ću za sebe smisliti neko drugo rjeenje.

Proivio sam grozan trenutak kad nisam mogao pronaći ključeve. Provjerio sam sve depove, i nije ihbilo, a onda sam ponovno prevrnuo depove, tjerajući se da budem spor i miran. Bili su mi u deputraperica; sakrili su se

Magla 129

pod sitni, kao to to ponekad biva s ključevima. Scout je krenuo bez problema. Na samouvjerenugrmljavinu motora, Amanda je opet briznula u plač.

Sjedio sam, s automobilom u leru, da vidim hoće li neto prići, privučeno zvukom motora ili smradomispunog plina. Prolo je pet minuta, pet najduljih minuta u mome ivotu. Nita se nije dogodilo.

“Hoćemo li samo sjediti ovdje ili idemo?” upita gospođa Reppler konačno.

“Idemo”, rekao sam. Izaao sam s parkiralinog mjesta i uključio farove.

Neka potreba - vjerojatno vrlo primitivna - natjerala me da prođem kraj trgovine Federal, to bliemogu. Desni branik Scouta odgurnuo je kantu za smeće. Unutra se nije moglo vidjeti, osim krozprocijepe - sve one vreće gnojiva, i mjesto je djelovalo kao daje usred neke lude vrtne rasprodaje -ali kraj svakog procijepa bila su po dva-tri blijeda lica, zureći u nas.

A onda sam skrenuo lijevo, a magla se neprobojno zatvorila iza nas. I to se dogodilo s tim ljudima, neznam.

Vozio sam niz Cestu Kansas, brzinom od osam kilometara na sat, pipajući put. Čak i s farovima imaglenkama, bilo je nemoguće vidjeti vie od dva do tri metra pred sebe.

Zemlja kao daje prola kroz neki uasan grč; u tom pogledu, Miller je imao pravo. Tu i tamo cesta je

samo napukla, ali na drugim mjestima činilo se kao da se samo tlo uruilo, podiući velike komadebetona. Uspio sam prijeći preko toga uz pomoć pogona na sva četiri kotača. Hvala Bogu na tome. Aliuasno sam se bojao da ćemo uskoro naići na neku prepreku koju čak ni terenac neće moći savladati.

Trebalo mije četrdeset minuta za vonju koja obično traje sedam-osam minuta. Konačno se iz maglepomolio i znak koji objavljuje nau privatnu cestu. Billy, koji je ustao u petnaest do pet, čvrsto je opetzaspao u autu koji je poznavao tako dobro da mu se sigurno činio poput doma.

Amanda je nervozno pogledavala na cestu. “Stvarno ide ovuda?”

“Pokuat ću.” rekao sam.

Ali bilo je nemoguće. Oluja koja je prola preko kraja razlohala je većinu drveća, a onda čudan,grčeviti potres sruio gaje do kraja. Uspio sam prijeći preko prva dva; bila su prilično mala. A ondasam stigao do čvrste stare jele koja je leala preko ceste poput odmetničke barikade. Jo smo bili skoročetvrt milje daleko od kuće. Billy je spavao kraj mene, a ja sam prebacio Scouta u ler, prekrio očirukama i pokuavao smisliti to sad.

130 Magla

Sad, dok sjedim u motelu Howard Johnson’s blizu izlaza broj 3 kraj autoceste Maine, piući sve ovona hotelskom papiru za pisma, muči me sumnja da bi gospođa Reppler, čvrsta i sposobna stara baba,mogla sutinsku beznadnost situacije izloiti u nekoliko hitrih poteza. Ali bila je tako ljubazna da mepusti neka razmislim sam.

Nisam mogao izaći. Nisam ih mogao ostaviti. Nisam se čak mogao ni zavaravati da su sva čudovita izhororaca okupljena oko Federala; kad bih za dlaku spustio prozor, čuo bih ih u umi, kako drmusaju iteturaju uokolo na strmoj padini koju u ovom kraju zovu Klisure. Vlano kapkanje s lića nad nama.Iznad nas, magla se načas zamračila dok je neki komarni, tek naslućeni ivi zmaj letio nad nama.

Pokuavao sam si reći - i tada i sada - ako je bila jako brza, ako je zatvorila kuću i sebe unutra, imadovoljno hrane za deset dana, moda i dva tjedna. Ali to mi ne traje dugo. Stalno mi se namećeposljednje sjećanje na nju, u onom otrcanom eiru i s vrtlarskim rukavicama, na putu za na malipovrtnjak, dok se magla neumoljivo kotrlja preko jezera iza nje.

Sad moram razmiljati o Billyju. Billy, govorim sebi. Veliki Bili, Veliki Bili … trebao bih to modanapisati sto puta na ovom komadu papira, kao dijete koje mora sto puta napisati Neću pljuvati narazredne kolege dok se popodnevno sunce prosipa kroz prozore a učiteljica ispravlja domaće zadaćeza katedrom, i jedini zvuk je njegovo pero, dok negdje daleko klinci biraju ekipe za nogomet.

U svakom slučaju, na kraju sam učinio jedino to sam mogao. Briljivo sam se Scoutom vratio unatrag,na Cestu Kansas. Onda sam plakao.

Amanda mije stidljivo dotakla rame. “David, tako mije ao”, rekla je.

“Aha”, rekao sam, pokuavajući zaustaviti suze bez puno uspjeha. “Aha, i meni.”

Odvezao sam do Ceste 302 i onda skrenuo lijevo, prema Portlandu. I ta je cesta bila napuknuta i nanekim mjestima raznesena, ali sve u svemu, bilo ju je lake proći nego Cestu Kansas. Brinuli su memostovi. Lice drave Maine ispresijecano je tekućom vodom, i posvuda ima mostova, velikih i malih.Ali nadvonjak Naples bio je netaknut, a odatle je bilo lako-premda dugo - voziti sve do Portlanda.

Magla se odrala gustom. Jednom sam morao stati, uvjeren da na cesti lei drveće. Onda se drvećepočelo micati i lelujati i shvatio sam daje to jo

Magla 131

pipaka. Stao sam, i nakon nekog vremena su se povukli. Jednom je neki veliki zeleni stvorsvjetlucavo zelenog tijela i dugih prozirnih krila sletio na haubu. Izgledao je kao uasno izobličenvilinkonjic. Načas je tamo lebdio, a onda je opet odletio i nestao.

Billy se probudio kakvih dva sata nakon to smo napustili Cestu Kansas, i upitao jesmo li već pokupilimamu. Rekao sam mu da nisam mogao proći naom cestom zbog popadalog drveća.

“Jel’ ona dobro, tata?”

“Billy, ne znam. Ali vratit ćemo se i pogledati.”

Nije plakao. Umjesto toga je opet zaspao. Radije bih daje plakao. Puno je previe spavao, i to mi senije sviđalo.

Počela me boljeti glava od napetosti. Zbog vonje kroz maglu, stalno brzinom od osam do petnaestkilometara na sat, uz napetost spoznaje da iz magle moe izići bilo to, doista bilo to-voda, zemlja, ilitroglavo čudovite Hidra. Mislim da sam se molio. Molio sam se Bogu daje Stephanie iva i da neispata ona zbog moje nevjere. Molio sam se Bogu da mi dopusti da dovedem Billyja na sigurno, jerje proao toliko toga.

Većina ljudi je stala kraj ceste kad je dola magla, i do podneva smo stigli u Sjeverni Windham.Pokuao sam Riječnom cestom, ali kakvih est kilometara niz nju, most koji je vodio preko malog,bučnog potoka pao je u vodu. Morao sam voziti unatrag kilometar i pol prije nego to sam pronaaodovoljno iroko mjesto da se okrenem. Na kraju smo ipak otili u Portland Cestom 302.

Kad smo stigli tamo, odvezao sam do ulaza na autocestu. Uredna crta naplatnih kućica na njenomulazu pretvorila se u prazne kosture rasprsnutog sigurnosnog stakla. Sve su bile prazne. U kliznimstaklenim vratima jedne kućice bila je razderana jakna s oznakama Autocesta Maine na rukavima.Bila je natopljena ljepljivom, osuenom krvlju. Nismo vidjeli nijedno ivo biće jo otkako smo otili izFederala.

Gospođa Reppler je rekla: “David, probaj uključiti radio.”

Pljesnuo sam se po čelu od frustracije i bijesa na samoga sebe, pitajući se kako sam mogao biti takoglup da zaboravim na radio u autu.

“Nemoj”, reče gospođa Reppler odlučno. “Ne moe misliti na sve. Ako pokua, poludjet će i neće vie

nikome biti od koristi.”

Uhvatio sam samo statiku na cijelom AM području, a ultrakratki nisu davali nita osim glatke izlokobne tiine.

“Znači li to da nitko nita ne emitira?” upitala je Amanda. Znao sam to misli, moda. Bili smo većdovoljno daleko na jugu, i trebali smo hvatati

132 Magla

bar neke od jačih bostonskih postaja - WRKO, WBZ, WMEX. Ali ako je Boston nestao -

“To nita ne znači”, rekao sam. “Statika na AM-području je samo znak interferencije. Magla priguuje iradio-signale.”

“Jesi li siguran daje to sve?”

“Da”, rekao sam, i uopće nisam bio siguran u to.

Ili smo dalje na jug. Oznake kilometrae su se kotrljale kraj nas, odbrojavajući od kakvih četrdeset.Kad budemo doli do broja 1, bit ćemo na granici s dravom New Hampshire. Po autocesti smo ilisporije; puno vozača nije eljelo odustati od vonje, i na nekoliko mjesta smo proli lančane sudare.Nekoliko puta sam morao prolaziti po sredini.

Oko jedan i dvadeset - počeo sam bivati gladan - Billy mi je stisnuo ruku. “Tata, to je ono? to jeono!”

Neka sjena se nadnosila iz magle, tamneći je. Bila je visoka kao planina i ila je ravno prema nama.Stisnuo sam kočnice. Amanda, koja je drijemala, poletjela je prema naprijed.

Neto je stiglo; i opet, to je sve to sa sigurnoću mogu reći. Moda zato to smo zbog magle jedvarazaznavali stvari, ali mislim daje isto tako vjerojatno kako postoje neke stvari koje mozak naprostone doputa. Postoje stvari takve tame i uasa i, valjda, stvari takve silne ljepote - da naprosto ne moguproći kroz sićuna vrataca ljudske percepcije.

Imalo je est nogu, to znam; koa mu je bila kameno siva, na nekim mjestima proarana tamnosmeđimmrljama. Te smeđe mrlje apsurdno su me podsjećale na pjege na rukama gospođe Carmody. Koa muje bila silno izborana i izbrazdana, a za nju su se drale desetine, stotine onih ruičastih “buba” s očimana pipcima. Ne znam koliko je doista bilo veliko, ali prolo je ravno preko nas. Jedna od tih sivih,izboranih nogu udarilaje ravno kraj moga prozora, a gospođa Reppler kasnije je rekla da nije uspjelavidjeti donju stranu tijela, premda je iskrivila vrat kako bi pogledala. Vidjela je samo dvijekiklopske noge kako se uzdiu sve vie i vie u maglu poput ivih tornjeva, sve dok nisu ičezle iz vida.

Načas, bilo je iznad Scouta, i imao sam dojam nečeg tako ogromnog da bi kraj njega plavi kitdjelovao kao pastrva - drugim riječima, neto tako veliko da se protivi mati. A onda je nestalo,ostavljajući za sobom seizmičke udare. Ostavljalo je tragove u betonu međudravne ceste, tako dubokeda im nisam vidio dna. Svaki trag bio je skoro dovoljno velik da bi Scout mogao stati u njega.

Magla 133

Načas nitko nije govorio. Nije bilo nijednog zvuka osim naeg disanja i sve tiih udara prolaza velikogStvora.

Onda Billy reče: “JeF to bio dinosaur, tata? Kao ona ptica koja je ula u trgovinu?”

“Mislim da nije. Mislim da nikad nije postojala tako velika ivotinja, Billy. Bar ne na Zemlji.”

Pomislio sam na projekt Strijela i opet se zapitao kakvu su ludu prokletu glupost izvodili tamo dolje.

“Moemo li dalje?” upita Amanda stidljivo. “Moda se vrati.”

Da, a moda ih naprijed ima jo. Ali nije imalo smisla govoriti joj to. Morali smo nekamo ići. Voziosam dalje, vijugajući između tih uasnih tragova sve dok se nisu maknuli s ceste.

To je sve to se dogodilo. Ili skoro sve - ima jo jedna, posljednja stvar do koje ću ubrzo doći. Alinemojte očekivati neki uredni zavretak. Nema nikakvog I pobjegli su iz magle u divno sunce novogadana; ni Kad smo se probudili, nacionalna garda konačno je stigla; pa čak ni onog starog i pouzdanog:Sve je to bio samo san.

Ovo je, pretpostavljam, ono stoje moj otac uvijek namrteno nazivao “Hitchcockovim krajem”, a pritome je mislio dvosmisleni zaključak koji doputa čitatelju ili gledatelju da sam odluči kako su stvarizavrile. Moj otac duboko je prezirao takve priče, govoreći da su “jeftina rjeenja”.

Stigli smo do motela Howard Johsnon’s blizu izlaza broj 3 kad je sumrak počeo padati i vonja jepostala samoubojstvo. Prije toga, riskirali smo na mostu koji prelazi rijeku Saco. Djelovao je gadnoiskrivljeno, ali u magli se nije moglo razaznati je li čitav ili nije. Tu smo igru ipak dobili.

Ali treba misliti i na sutra, zar ne?

Dok ovo piem, sad je petnaest do jedan u noći, dvadeset i trećega srpnja. Oluja koja kao dajenajavila cijelu stvar dogodila se prije samo četiri dana. Billy spava u ulazu, na madracu koji sam mudovukao. Amanda i gospođa Reppler su u blizini. Ja ovo piem pri svjetlu velike Delcove depnesvjetiljke, a vani, ruičaste bube kuckaju i udaraju u staklo. Svako toliko začuje se jači udar kad nekaptica pokupi bubu.

Scout ima dovoljno goriva da nas odveze jo kakvih sto i četrdeset kilometara. Moemo pokuatidotočiti gorivo ovdje; na izlasku iz motela postoji Exxonova pumpa i, iako nema struje, mislim da bihmogao istočiti bar malo goriva. Ali -

Ali to znači biti vani.

134 Magla

Ako uspijemo nabaviti gorivo - ovdje ili negdje dalje - nastavit ćemo voziti. Sad imam odredite naumu, znate. To je ona posljednja stvar koju vam elim reći.

Ne mogu biti siguran. U tom je stvar, u tome je prokletstvo. Moda je to bila samo moja mata, samopusta elja. A čak i ako nije, to je tako mala ansa. Koliko kilometara? Koliko mostova? Kolikostvorova koji bi voljeli rastrgati moga sina i pojesti ga dok on vriti u strahu i agoniji?

Vjerojatnost da se radi samo o matariji je tako velika da drugima nisam ni rekao … bar ne jo.

U upraviteljevom apartmanu pronaao sam veliki radio na baterije. Iz njegovih leđa vodila je antenskaica i izlazila kroz prozor. Uključio sam ga, prebacio se na duge valove, poigrao se biračem postaja,gumbom za podeavanje, i jo uvijek nisam uhvatio nita osim statike ili tiine.

A onda, na samom kraju AM područja, taman kad sam posegnuo za prekidačem da ga isključim,učinilo mi se da čujem, ili sanjam da čujem, jednu jedinu riječ.

Nita drugo. Sluao sam jo sat vremena, ali nije bilo ničeg drugog. Ako se čula i ta jedna riječ, stigla jekroz neki sićuni pomak u priguujućoj magli, kroz minijaturnu pukotinu koja se smjesta opet zatvorila.

Jedna riječ.

Moram se naspavati … ako mogu spavati, a ne do zore bjeati pred licima Ollieja Weeksa i gospođeCarmodv i trgovačkog pomoćnika Norma … i Steffmim licem, napola zasjenjenim irokim obodomnjenog slamnatog eira.

Ovdje je i restoran, tipičan motelski restoran s blagovaonicom i dugačkim, polukrunim ankom.Ostavit ću ove stranice na anku, i moda će ih jednog dana netko pronaći i pročitati.

Jedna riječ.

Samo ako sam je doista čuo. Samo ako.

Sad idem u krevet. Ali prvo ću poljubiti svoga sina i proaptati mu dvije riječi u uho. Kao zatitu odsnova, znate. Dvije riječi koje ne zvuče nimalo slično. Jedna od njih je Hartford. Druga je nada.

Magla 135

Ovdje su tigrovi

Charles je silno trebao na zahod.

Vie nije imalo svrhe zavaravati se da moe čekati do odmora. Njegov mjehur je vritao, gospođicaBird gaje uhvatila kako se mekolji.

U koli u ulici Acorn, postojale su tri učiteljice za treće razrede. Gospođica Kinney je bila mlada iplavokosa i skakutava i imala je dečka koji je dolazio po nju poslije kole u plavom Camaru. GospođaTrask je bila oblikovana kao turski jastuk i nosila je kosu u pletenicama i bučno se smijala. 1postojala je gospođica Bird.

Charles je znao da će zavriti s gospođicom Bird. Znao je to. Bilo je neizbjeno. Jer ga je gospođicaBrid očito eljela unititi. Nije doputala djeci da se pribliavaju podrumu. U produmu se, govorila jegospođica Bird, dre bojleri, a dobro odgojene dame i gospoda nikad ne bi sili tamo dolje, jer supodrumi gadni i pranjavi i stari. Mlade dame i gospoda ne idu u podrum, govorila je. Idu u zahod.

Charles se opet promekoljio.

Gospođica Bird mu je dobacila pogled. “Charles”, rekla je glasno, jo uvijek pokazivačem upirući uBoliviju, “treba na zahod?”

U klupi ispred njega, Cathy Scott je zahihotala, mudro pokrivi usta. Kenny Griffen se iscerio i ispodklupe udario Charlesa. Charles se silno zacrvenio.

“Reci, Charles”, rekla je gospođica Bird vedro. “Treba li -” (urinirati, reći će urinirati, uvijek tokae) “Da, gospođice Bird.” “Da, to?”

“Moram u pod - u zahod.”

Gospođica Bird se nasmijei. “U redu, Charles. Moe ići na zahod urinirati. To treba? Urinirati?”

Charles je osuđenički pognuo glavu.

“U redu, Charles. Smije to učiniti. A sljedeći put, molim te, nemoj čekati da ti ponudim.”

Opći hihot. Gospođica Bird zakuckalaje po ploči svojim pokazivačem.

136 Ovdje su tigrovi

Charles se provukao kroz redove sve do vrata, s trideset pari očiju za-bijenih u leđa, a svaki pojediniklinac, uključujući tu i Cathy Scott, znao je da ide na zahod urinirati. Vrata su bila udaljena za duinustadiona. Gospođica Bird nije nastavila s lekcijom, nego je utjela sve dok nije otvorio vrata, izaao nablaeno prazan hodnik, i opet zatvorio vrata.

Krenuo je prema mukom zahodu.

(podrum podrum podrum AKO ELIM)

vukući prste po hladnim pločicama na zidu, putajući ih da se vuku preko oglasne ploče pune crtaćihčavlića, i blago skliznu preko crvene (U SL UČAJU POTREBE RAZBIJ STAKLO) kutije poarnogalarma.

Gospođici Bird se to sviđalo. Sviđalo joj se natjerati ga da se zarumeni. Pred Cathy Scott - kojanikad nije trebala u podrum, je li to poteno? - i svima ostalima.

Stara k-u-č-k-a, pomislio je. Slovkao je jer je jo prole godine zaključio da Bog nigdje ne kae kako jegrijeh slovkati. Uao je u muki zahod.

Unutra je bilo vrlo hladno, uz blag, ne posve neugodan miris klora koji je snano ispunjavao zrak. Sad,usred jutra, bio je čist i naputen, miran i posve ugodan, nimalo nalik zadimljenom, smrdljivom kutićuu kazalitu Star u centru grada.

Zahod

0podrum!)

je bio izgrađen u obliku slova L, s kraćom stranom opremljenom malim četvrtastim zrcalima i bijelimporculanskim lavaboima i automatom za papirne ručnike na zidu,

(N1BROC)

i duljom stranom s dva pisoara i tri toaletna odjeljka.

Charles je zaao za ugao bacivi nesretan pogled na svoje mravo, prilično blijedo lice u jednom zrcalu.

Tigar je leao na suprotnom kraju, tik ispod kameno bijelog prozora. Bio je to krupan tigar, kaovenecijanerima iscrtan tamnim prugama preko krzna. Podigao je otar pogled prema Charlesu, anjegove zelene oči su se stisnule. Neka vrsta svilenkastog, predastog gunđanja izlazila mu je iz usta.Glatki miići su se napeli, i tigar je ustao. Rep mu se trzao, proizvodeći tihe klinkave zvukove naporculanskom boku zadnjeg pisoara.

Tigar je djelovao vrlo gladno i jako zloćudno.

Ovdje su tigrovi 137

Charles je pourio natrag istim putem kojim je i doao. Činilo se da vratima treba cijela vječnost da sepneumatski zadihano zatvore za njim, ali kad su se zatvorila, smatrao se sigurnim. Ta su se vrataotvarala samo prema unutra, a nije se mogao sjetiti da je ikad pročitao ili čuo kako su tigrovidovoljno pametni da otvore vrata.

Charles je nadlanicom obrisao nos. Srce mu je lupalo tako snano da gaje čuo. Jo je trebao u podrum,gore no ikad.

Promekoljio se, trznuo, i pritisnuo ruku na trbuh. Stvarno jako mora u podrum. Kad bi samo biosiguran da nitko neće naići, mogao bi otići u enski. Nalazio se točno preko puta. Charles je sa čenjompogledao prema njemu, znajući da se nikad neće usuditi, ni za milijun godina. to bi bilo kad bi nailaCathy Scott? Ili uasa li crnoga! to kad bi naila gospođica Biroi

Moda mu se tigar pričinio.

Otvorio je vrata dovoljno iroko zajedno oko, i provirio unutra.

Tigar je virkao iza ugla slova L, blistavo zelenog oka. Charlesu se činilo da vidi sićunu plavu mrljicuu tome tamnom sjaju, kao daje tigrovo oko pojelo njegovo. Kao da -

Neka ruka mu je skliznula oko vrata.

Charles je ispustio priguen krik i osjetio kako mu se srce i eludac guraju u grlu. Jednog uasnog časkabio je uvjeren da će se pomokriti.

Bio je to Kenny Griffen, s blaenim osmijehom. “Gospođica Bird me poslala za tobom, jer te stogodina nema. U nevolji si.”

“Da, ali ne mogu u podrum”, rekao je Charles, slab od oka susreta s Kennyjem.

“Začepljen si!” zahihotao je Kenny zlobno. “Ček’ da to kaem Caaa-thyl”

“Bolje ne!” reče Charles uurbano. “Osim toga, nisam. Unutra je tigar.”

“to radi?” upita Kenny. “Pia?”

“Ne znam”, rekao je Charles, okrenuvi se licem zidu. “Samo bih htio da ode.” Počeo je plakati.

“Hej”, rekao je Kenny, zbunjen i pomalo uplaen. “Hej.”

“to ako moram ići? to ako si ne mogu pomoći? Gospođica Bird će reći -“

“Dođi”, rekao je Kenny, zgrabivi ga jednom rukom, i otvarajući vrata drugom. “Izmislio si to.”

138 Stephen King: Kosti

Bili su unutra prije nego to se Charles prestravljeno uspio osloboditi i pritisnuti uz vrata.

“Tigar”, reče Kenny zgađeno. “Čovječe, gospođica Bird će te ubiti.” “Tamo je, iza ugla.”

Kenny je krenuo kraj lavaboa. “Mic-mic-mic? Maco?” “Nemoj!” sikne Charles.

Kenny je nestao iza ugla. “Mic-mic? Mic-mic? Mic-” Charles je opet izjurio kroz vrata i stisnuo seuza zid, čekajući, s rukama preko usta i čvrsto stisnutih očiju, čekajući, čekajući na vrisak. Nije bilovriska.

Nije imao pojma koliko je stajao tamo, smrznut, mjehura napetog do prskanja. Pogledao je na vratamukog podruma. Nita mu nisu govorila. Bila su to samo vrata.

Neće.

vVe moe.

Ali na kraju je uao.

Lavaboi i zrcala su bili uredni, a blagi miris klora nije se promijenio. Ali ispod njega kao da je biojo jedan miris. Vrlo blag, neugodan miris, poput svjee zagrebenog bakra.

Uz stenjav (ali nečujan) drhtaj, otiao je do ugla slova L i virnuo.

Tigar je leao na podu, liući svoje krupne ape dugačkim ruičastim jezikom. Bez znatielje se zagledao uCharlesa. Na jednoj pandi mu je zapeo oderan komad koulje.

Ali njegova potreba sad je već bila bijela agonija, i nije si mogao pomoći. Morao je. Na prstima sevratio do bijelog porculanskog lavaboa najblieg vratima.

Gospođica Bird je ula tresnuvi vratima taman kad sije zatvarao hlače.

“Ti, ti prljavi, odvratni mali dječače”, rekla je, skoro zamiljeno.

Charels je oprezno drao ugao na oku. “Zao mije, gospođice Bird … tigar … počistit ću lavabo …uzet ću sapuna … kunem se, hoću …”

“Gdje je Kenneth?” upitala je gospođica Bird mirno.

“Ne znam.”

Stvarno nije znao.

“Je li tamo otraga?”

“Ne!” poviče Charles.

Gospođica Brid otila je do mjesta gdje se prostorija savijala. “Dođi ovamo, Kenneth. Istog časa.”

Stephen King: Kosti 139

“Gospođice Bird -“

Ali gospođica Bird već je zala za ugao. Namjeravala je zaskočiti. Charles je pomislio kako ćegospođica Bird otkriti to zapravo znači zaskočiti.

Opet je izaao kroz vrata. Napio se na fontani na hodniku. Pogledao je američku zastavu koja jevisjela iznad ulaza u dvoranu za tjelesni. Pogledao je oglasnu ploču. Sova umko je poručivala: MISLINA UMSKA STVORENJA, BORI SE PROTIV ZAGAĐENJA. Policajac Dobrić poručivao je: NEULAZI U NEPOZNATI AUTOMOBIL. Charles je sve dvaput pročitao.

A onda se vratio u razred, doao do svoje desetine i svoje klupe oborenog pogleda, i skliznuo na svojemjesto. Bilo je petnaest do jedanaest. Izvadio je Put na sve strane, i počeo čitati o Billu na rodeu.

140 Ovdje su tigrovi

Majmun

A onda gaje Hal Shelburn ugledao, kad gaje njegov sin Denis izvukao iz pljesnivog paketa Ralston-Purine koji je bio zaguran duboko ispod jedne kosine tavana, i takav osjećaj uasa i jada podigao se unjemu daje načas pomislio kako će zavritati. Podigao je aku do usta, kao da prigui vrisak -a onda sesamo nakaljao u aku. Ni Terry ni Dennis nisu primijetili, ali Petey se ogledao oko sebe, načasznatieljan.

“Hej, fora”, rekao je Dennis s potovanjem. Bio je to ton koji je Hal jo samo vrlo rijetko čuo oddječaka. Dennisu je bilo dvanaest godina.

“Stoje to?” upitao je Peter. Opet je bacio pogled na oca, prije no to mu je pogled privukla stvarkojuje pronaao njegov brat. “Stoje to, tata?”

“To je majmun, krele”, reče Dennis. “Zar jo nikad nisi vidio majmuna?”

“Ne govori bratu daje krele”, rekla je Terry automatski, i počela pregledavati kutiju zavjesa. Zavjesesu bile ljigave od plijesni, i hitro ih je pustila. “Bljak.”

“Mogu li ga dobiti, tata?” upitao je Peter. Njemu je bilo devet godina.

“Kako to misli?” poviče Dennis. “Ja sam ga naao!”

“Dečki, molim vas”, reče Terry. “Boli me glava.”

Hal ih je jedva čuo. Majmun je bljeskao prema njemu iz ruku njegova starijeg sina, cereći se svojimstarim, poznatim osmijehom. Istim onim osmijehom koji mu je pohodio komare kad je bio klinac,progonio ga sve dok nije -

Vani, podigao se hladan vjetar, i načas su usne bez mesa zafićukale dugački ton kroz stari, zahrđalioluk. Petey je priao blie ocu, nelagodno zvjerajući očima prema grubom krovu tavana kroz koji suvirile glavice čavala.

“Stoje to bilo, tata?” upitao je kad je fićuk zamro u guturalno zujanje.

“Samo vjetar”, rekao je Hal, jo uvijek zureći u majmuna. Njegove činele, tek polumjeseci mjediumjesto punih krugova u slabanom svjetlu one jedne gole arulje nisu se kretale, međusobno udaljenemoda trideset centimetara, i automatski je dodao: “Vjetar zna fićukati, ali nema sluha.” Onda jeshvatio daje to izreka tetka Willa, i proli su ga marci.

Majmun 141

Ton se opet začuo, a vjetar je stizao s jezera Crystal, dugačkim, zujavim zamasima, i zatimpodrhtavajući u oluku. Pet-est malih pukotina puhalo je hladan listopadski zrak u Halovo lice - Boe,ovo mjesto toliko nalikuje na stranji ormar kuće u Hartfordu, kao da su svi odletjeli trideset godinaunazad kroz vrijeme.

Neću razmiljati o tome.

Ali sad, naravno, samo je o tome mogao razmiljati. U ormaru u kojem sam pronaao tog prokletogmajmuna u istoj toj kutiji.

Terry se odmakla da pregleda drvenu kutiju punu sitnica, gegajući se jer je nagib kosine bio tako otar.

“Ne sviđa mi se”, rekao je Petey i uhvatio Hala za ruku. “Moe ga Dennis uzeti ako hoće. Moemo sadići, tata?”

“Boji se duhova, kukavice?” upitao je Dennis.

“Dennis, prestani”, rekla je Terry odsutno. Podigla je tanku alicu s kineskim uzorkom. “Ovo je lijepo.Ovo”

Vidio je da je Dennis pronaao ključić za navijanje u majmunovim leđima. Uas je poletio pred njegana mračnim krilima.

“Nemoj!”

Zazvučalo je otrije nego stoje namjeravao, i istrgao je majmuna Dennisu iz ruku prije nego stojestvarno shvatio to radi. Dennis gaje zapanjeno pogledao. Terry je također bacila pogled prekoramena, a Petey je podigao pogled. Načas su svi utjeli, a vjetar je opet zafićukao, ovog puta vrlo tiho,kao neki neugodan poziv.

“Mislim, vjerojatno je pokvaren”, reče Hal.

Nekad je bio pokvaren … osim kad nije elio biti.

“Pa, nisi ga morao zgrabiti”, reče Dennis.

“Dennis, uuti.”

Dennis je zatreptao i načas djelovao skoro nelagodno. Već dugo mu se nije tako otro obratio. Sveotkako je izgubio posao u National Aerodyneu u Kaliforniji, prije dvije godine, i preselili su se uTeksas. Dennis je odlučio ne ustrajati… zasad. Okrenuo se natrag kutiji Ralston-Purine, i počeo opetprekopavati po njoj, ali sve ostalo je bilo samo smeće. Potrgane igračke koje krvare opruge ipunjenje.

Vjetar je sad bio glasniji, tuleći umjesto zviduka. Tavan je počeo tiho krčkati, proizvodeći zvuk nalikkoracima.

“Molim te, tata?” upitao je Petey, tiho da ga samo otac čuje.

142 Majmun

“Aha”, rekao je. “Terry, idemo.”

“Nisam jo gotova s ovim -“

“Rekao sam, idemo.”

Sad je na nju bio red da djeluje zapanjeno.

Uzeli su dvije susjedne sobe u motelu. Do deset uvečer, dečki su zaspali u svojoj sobi, a Terry jespavala u sobi za odrasle. Uzela je dva Valiuma na putu iz obiteljske kuće u Cascu. Da ne dobijemigrenu od ivaca. U zadnje vrijeme je uzimala puno Valiuma. Počelo je otprilike u vrijeme kad jeNational Aerodyne otpustio Hala. Zadnje dvije godine radio je za Texas Instruments - 4 000 dolaramanje na godinu, ali ipak posao. Rekao je Terry da imaju sreće. Sloila se. Puno softveraa jenezaposleno, rekao je. Sloila se. Smjetaj u Arnetteu bio je isto toliko dobar kao i onaj u Fresnu, rekaoje. Sloila se, ali njemu se činilo daje sve to slaganje lano.

I gubio je Dennisa. Osjećao je kako klinac odlazi, prerano dostiući brzinu odvajanja, zbogom,Dennis, pa-pa, strance, bilo je lijepo putovati s tobom. Terry je rekla da joj se čini kako mali puitravu. Ponekad bi je namirisala. Mora razgovarati s njim, Hal. I on se sloio, ali dosad to nije učinio.

Dečki su spavali. Terry je spavala. Hal je uao u kupaonicu i zaključao vrata i sjeo na sputenipoklopac zahoda i pogledao majmuna.

Mrzio je taj osjećaj pod prstima, meko smeđe lano krzno, na nekim mjestima otrcano do ćelavosti.Mrzio je njegov smijeak - taj se majmun kezi k’o kmica, rekao je tetak Will jednom, ali nije se keziokao kmica ni kao bilo to ljudsko. Smijeak mu je bio sav od zubi, a kad bi ga navio, usnice bi sepomicale, a zubi kao da bi rasli, postajući vampirski zubi, usnice bi se mekoljile a činele lupale,glupi majmun, glupi majmun na navijanje, glupi, glupi -

Ispao mu je. Ruke su mu drhtale i ispao mu je.

Ključ je kliknuo na kupaonskim pločicama kad je udario o pod. Zvuk se u tiini činio vrlo glasnim.Kezio mu se svojim tamnim jantarnim očima, lutkinim očima, punim idiotske zluradosti, mjedenihčinela pripremljenih kao da će zasvirati mar nekom orkestru iz pakla. Na dnu su bile otisnute riječiMADE IN HONG KONG.

“Ne moe biti ovdje”, apnuo je. “Bacio sam te u bunar kad mije bilo devet godina.”

Majmun mu se kezio.

Vani, u noći, crni zamah vjetra potresao je motel.

Majmun 143

*

Halov brat Bill i Billova ena Collette nali su se s njima sutradan u kući tetka Willa i tete Ide. “Je li tiikad palo na pamet daje smrt u obitelji zbilja lo način za obnavljanje obiteljskih veza?” upitao gajeBill s nagovjetajem osmijeha. Dobio je ime po tetku Willu. Will i Bill, ampijoni ro-deja, rekao bi

tetak Will i zamrsio Billu kosu. Bila je to jedna od njegovih izreka … kao ona o vjetru koji moefićukati ali nema sluha. Tetak Will je umro prije est godina, a teta Ida je dalje sama ivjela ovdje, svedok je modani udar nije odnio tek prolog tjedna. Vrlo naglo, rekao je Bili kad je nazvaomeđugradskom da obavijesti Hala. Kao da bi on to mogao znati; kao da bi itko to mogao znati. Umrlaje sama.

“Aha”, rekao je Hal. “Palo mije na pamet.”

Zajedno su pregledali kuću, obiteljsku kuću u kojoj su dovrili odrastanje. Njihov otac, mornar natrgovačkom brodu, naprosto je nestao kao da gaje zemlja progutala kad su bili mali; Bili je tvrdio daga se maglovito sjeća, ali Hal ga se uopće nije sjećao. Majka im je umrla kad je Billu bilo deset aHalu osam godina. Teta Ida ih je dovela ovamo autobusom Greyhoun-da koji je kretao iz Hartforda, iodrasli su ovdje, i odavde otili na studij. Ovo je bilo mjesto koje im je nedostajalo kad bi ih uhvatilanostalgija. Bili je ostao u Maineu, i sad je imao dobru odvjetničku praksu u Portlandu.

Hal je vidio daje Petey odlutao prema grmlju kupina koje je lealo na istočnoj strani kuće, u ludomkovitlacu. “Ne idi tamo, Petey”, doviknuo je.

Petey se upitno osvrnuo. Hal je osjetio kako ga jednostavna ljubav prema dječaku preplavljuje … aonda se odjednom opet sjetio majmuna.

“Zato, tata?”

“Tamo negdje je stari bunar”, rekao je Bili. “Ali proklet bio ako se sjećam točno gdje. Tvoj tata imapravo, Petey-dri se podalje odatle. Trnje će te svog izgrepsti. Jel’ tako, Hal?”

“Tako je”, reče Hal automatski. Petey se odmakao, ne osvrćući se, a onda krenuo niz padinu premamaloj plai sa ljunkom gdje je Dennis bacao abice po vodi. Hal je osjetio kako mu se neto u prsimamalo opustilo.

Bili je moda zaboravio gdje se nalazi stari bunar, ali kasno toga poslijepodneva, Hal gaje bez grekepronaao, gurajući se kroz trnje koje je deralo njegovu staru flanelsku jaknu i lovilo mu oči. Doao jedo njega i stajao tamo, zadihan, promatrajući istrunule, iskrivljene daske koje su ga

144 Majmun

pokrivale. Nakon trenutka unutarnje rasprave, kleknuo je (koljena su mu ispalila dva metka) iodmakao dvije daske.

S dna toga mokrog, stijenama prekrivenog grla, utopljeno lice zurilo je prema njemu, razrogačenihočiju, usta u grimasi. Zastenjao je. Ne glasno, osim u srcu. Tamo je bilo vrlo glasno.

U tamnoj vodi bilo je njegovo vlastito lice.

Ne majmunovo. Načas mu se učinilo daje majmunovo.

Drhtao je. Drhtao cijelim tijelom.

Bacio sam ga u bunar. Bacio sam ga u bunar, molim te, Boe, samo da nisam lud, bacio sam ga ubunar.

Bunar se osuio onog ljeta kad je umro Johnny McCabe, godinu nakon to su Bili i Hal doli ivjeti stetkom Willom i tetom Idom. Tetak Will je od banke posudio novac da izgradi arteki bunar, a grmljekupina razraslo se oko starog, iskopanog bunara. Osuenog bunara.

Samo to se voda vratila. Kao majmun.

Ovog puta, nije se mogao oduprijeti sjećanju. Hal je bespomoćno sjedio tamo, putajući da stigne,trudeći se ići zajedno s njime, uzjahati ga kao to surfer uzjae ogromni val koji će ga zdrobiti akopadne s daske, samo se trudeći da prođe kroz njega kako bi opet otilo.

Kasno toga ljeta, prikrao se ovamo s majmunom, a kupine su sazrijele, gustog i slatkastog mirisa.Nitko ih nije dolazio ovamo brati, premda bi teta Ida ponekad stala blizu grma i pobrala nekolikobobica u pregaču. Ovdje unutra, kupine su prole zrelost i ule u prezrelost, neke od njih su trunule,znojeći gustu bijelu tekućinu sličnu gnoju, a zrikavci su izluđujuće pjevali u visokoj travi ispodnjegovih nogu, svoju beskrajnu pjesmu: Zriiiii-Trnje gaje greblo, stavljajući kapi krvi na njegoveobraze i gole ruke. Nije se trudio izbjegavati njihove ubode. Bio je slijep od uasa-tako slijep da sezamalo prevalio na trule daske koje su prekrivale bunar, moda zamalo tresnuo devet metara doblatnjavog dna bunara. Zamahao je rukama da zadri ravnoteu, i jo trnja označilo mu je podlaktice.Zbog tog sjećanja je onako naglo pozvao Peteyja natrag.

To je bio dan kad je umro Johnny McCabe - njegov najbolji prijatelj. Johnny se penjao po ljestvamas prečkama do kućice na drvetu u svome stranjem dvoritu. Njih dvojica su toga ljeta proveli mnogesate tamo, igrajući se pirata, gledajući izmiljene galije na jezeru, ispucavajući topove, skraćujućijedra (togod to značilo), pripremajući dasku. Johnny se penjao

Majmun 145

u kućicu na drvetu, kao stoje učinio već tisuću puta prije toga, a prečka tik ispod vrataca u podukućice na drvetu pukla mu je u ruci, i Johnny je pao devet metara do tla i slomio vrat, a krivac je biomajmun, onaj majmun, prokleti zloćudni majmun. Kad je zazvonio telefon, kad su se usta tete Ideotvorila i onda oblikovala O uasa dok joj je njena prijateljica Milly nie niz cestu ispričala vijest, kadje teta Ida rekla: “Dođi ovamo, Hal, moram ti reći neke loe vijesti -” pomislio je, s bolesnim uasom.Majmun! to je majmun sad napravio?

Nije bilo odraza njegovog lica uhvaćenog na dnu bunara onog dana kad je bacio majmuna dolje, samokamenje i smrad mokrog blata. Gledao je majmuna kao lei tamo na gruboj travi stoje rasla izmeđugrmova kupina, spremnih činela, ogromnih iskeenih zuba između rairenih usnica, krzna tu i tamootrljanog u ćelavim, ugavim mrljama, staklastih očiju.

“Mrzim te”, siknuo je na njega. Omotao je ruku oko njegova odurnog tijela, osjećajući kako lanokrzno pucketa. Cerio mu se dok ga je drao pred licem. “Samo daj!” izazvao gaje, rasplakavi se poprvi put toga dana. Stresao gaje. Spremne činele blago su zadrhtale. Majmun je kvario sve to jedobro. Sve. “Samo daj, pljesni! Pljesni!”

Majmun se samo cerio.

“Samo daj, pljesni ih!” Glas mu se histerično dizao. “Kukavice, kukavice, samo ih pljesni! Izazivamte! DVAPUT TE IZAZIVAM!”

Njegove smeđe-ute oči. Njegovi ogromni zlokobni zubi.

Tada gaje bacio u bunar, lud od boli i uasa. Vidio gaje kako se jednom prevrće na putu dolje,simijanski akrobat koji izvodi trik, i sunce je po posljednji put odbljesnulo od onih činela. Udario jeu dno, i to mu je sigurno pokrenulo mehanizam, jer su činele odjednom doista počele udarati. Njihovomirno, odmjereno, limeno bubnjanje podiglo mu se do uiju, odjekujući suludo u kamenom grlu mrtvogbunara: kling-kling-kling-kling-Hal si je rukama prekrio usta, i načas gaje vidio tamo dolje, modasamo okom mate … kako lei tamo u blatu, zureći očima gore u mali krug dječačkog lica koje viripreko ruba bunara (kao da zauvijek označava to lice), usnice se ire i skupljaju oko tih iskeenih zubi,činele treskaju, smijean majmun na navijanje.

Kling-kling-kling-kling, tko je mrtav? Kling-kling-kling-kling, Johnny McCabe, pada razrogačenihočiju, izvodeći vlastiti akrobatski salto dok pada kroz sjajan Ijetnopraznični zraks puknutom prečkomstisnutom u ruci, da udari u tlo sa samo jednim, gorko krckavim zvukom, s krvi koja mu iklja iz nosa iustiju i razrogačenih očiju? Je li to Johnny, Hal? Ili si to ti?

146 Majmun

Stenjući, Hal je nagurao daske preko rupe, zabijajući si iverje u ruke, ne hajući, čak ni neprimjećujući to nego tek mnogo kasnije. I jo uvijek ga je čuo, čak i kroz daske, sad priguen i nekakozato samo jo gori: tamo dolje, u kamenom mraku, pljeće svojim činelama i trza svoje odvratno tijelo,a zvuk se podie kao zvukovi iz sna.

Kling-kling-kling-kling, tko je mrtav ovog puta?

Borio se i probijao natrag kroz grančice kupina. Trnje je ivahno ivalo svjee crte krvi preko njegovoglica, čičci su mu se hvatali za traperice, jednom je i pao, a u uima mu je jo zvonilo, kao da ga jeslijedio. Tetak Will gaje kasnije pronaao, kako sjedi na nekoj staroj gumi u garai i jeca, i mislio je daHal plače zbog svoga mrtvog prijatelja. Tako je i bilo; ali plakao je i zbog proivljenog uasa.

Bacio je majmuna u bunar poslijepodne. Te večeri, dok se sumraku uljao kroz bljetavi ogrtačprizemne magle, neki automobil koji se kretao prebrzo za smanjenu vidljivost pregazio je na cestimačka tete Ide i nastavio dalje. Posvuda je bilo utrobe, Bili je povratio, ali Hal je samo skrenuopogled, blijdeog, mirnog lica, sluajući jecanje tete Ide (i to nakon vijesti o McCabeovom dečku kojesu uzrokovale napad plača skoro histerične jačine, tetku Willu je trebalo skoro dva sata daje do krajasmiri) kao iz ogromne daljine. U srcu je osjećao hladnu i oduevljenu radost. Nije bio red na njega.Bio je red na mačka tete Ide, ne na njega, ne na njegovog brata Billa ni na njegovog tetka Willa (samodva ampijona rodeja). A sad je majmun nestao, bio je na dnu bunara, i jedan ugavi mačak snametnicima u uhu nije bio prevelika cijena. Ako majmun jo eli lupati svojim paklenskim činelama,neka. Moe pljeskati i treskati za bube i kukce, mračne stvorove koji su se nastanili u kamenomjednjaku bunara. Tamo dolje će istrunuti. Njegove odvratne opruge i kotačići i federi će zahrđati

tamo dolje. Umrijet će tamo dolje. U blatu i tami. Pauci će mu ispresti mrtvački pokrov.

Ali… vratio se.

Polako, Hal je opet pokrio bunar, kao to je učinio onoga dana, a u uima je čuo fantomski odjekmajmunovih činela: kling-kling-kling-kling, tko je mrtav, Hal? Je li Terry? Dennis? Je li Petey, Hal?On ti je najdrai, zar ne? Je li to on? Kling-kling-kling-

“Pusti to!”

Petey se trznuo i ispustio majmuna, i jednog komarnog trenutka Halu se učinilo da će to biti to, da ćeudarac pokrenuti mehanizam i činele će početi udarati i pljeskati.

Majmun 147

“Tata, prestraio si me.”

“ao mije. Samo … ne elim da se igra s tim.”

Drugi su otili pogledati neki film, i nadao se da će prije njih stići do motela. Ali ostao je u obiteljskojkući dulje nego stoje pretpostavljao; stare, odvratne uspomene su se izgleda kretale svojom vlastitom,vječitom vremenskom zonom.

Terry je sjedila kraj Dennisa, gledajući Seljačine s Beverly Hülsa. Gledala je stari, zrnati filmupornom, zapanjenom koncentracijom koja je govorila o nedavno progutanom Valiumu. Dennis ječitao neki glazbeni časopis s Culture Clubom na naslovnici. Petey je sjedio prekrienih nogu na saguigrajući se s majmunom.

“Ionako ne radi”, reče Petey. Zato mu ga je Dennis i dao, pomislio je Hai, a onda se posramio inaljutio sam na sebe. Sve je čeće i čeće osjećao to nesavladivo neprijateljstvo prema Dennisu, aliposlije toga bi se osjetio ponienim i neugodnim … bespomoćnim.

“Ne”, rekao je. “Star je. Bacit ću ga. Daj mi ga.”

Ispruio je ruku a Peter mu gaje predao, s nelagodnim izrazom lica.

Dennis je rekao svojoj majci: “Stari se pretvara u hevenog izofre-nika.”

Hai je napola preao sobu prije nego stoje shvatio kamo ide, s majmunom u jednoj ruci koji se keziokao da odobrava. Za koulju je izvukao Dennisa iz fotelje. Začulo se deranje i negdje je popustio nekiav. Dennis je djelovao skoro komično okiran. Njegov primjerak Rock Wavea pao je na pod.

“Hej!”

“Ide sa mnom”, rekao je Hai smrknuto, vukući svoga sina prema vratima susjedne sobe.

“Hai!” Terry je skoro zavritala. Petey je samo zurio.

Hai je provukao Dennisa kroz vrata. Zalupio ih je, a onda tresnuo Dennisa o vrata. Dennis je počeodjelovati prestraeno. “Razvija problem s ustima”, reče Hai.

“Pusti me! Poderao si mi koulju, ti -“

Hai je opet tresnuo dječakom o vrata. “Da”, rekao je. “Pravi problem s ustima. To si naučio u koli?Ili otraga, među puačima?”

Dennis je porumenio, lica načas runog od krivice. “Ne bih ni bio u toj usranoj koli da tebe nisuizbacili!” prasnuo je.

Hai je opet tresnuo Dennisom o vrata. “Nisu me izbacili, nego su me otpustili, ti to zna, i ne treba mijo i ti srati o tome. Ima problema?

148 Majmun

Dobrodoao u svijet, Dennis. Samo ih nemoj sve prebacivati na mene. Jede. Guzica ti je obučena. Imadvanaest godina, i s dvanaest godina, ne mora … mi… srati.” Svaku je riječ naglasio privlačećidječaka sve blie, sve dok im se nosevi nisu skoro dotakli, a onda je opet tresnuo Dennisom u vrata.Ne dovoljno snano da zaboli, ali Dennis se prestraio - otac ga nije ni pipnuo otkako su se preselili uTeksas - i sad je počeo plakati dječačkim, glasnim, revastim, zdravim jecajima.

“Samo naprijed, premlati me!” povikao je na Hala, lica izobličenog i proaranog rumenilom.“Premlati me ako hočće, znam koliko me jebeno mrzi!”

“Ne mrzim te. Jako te volim, Dennis. Ali ja sam ti tata, i potovat će me ili ću te kazniti.”

Dennis se pokuao oteti. Hal je privukao dječaka k sebi i zagrlio ga; Dennis se načas odupirao, a ondaje spustio lice na Halova prsa i plakao kao daje iscrpljen. Bila je to ona vrsta plača koju Hal većgodinama nije čuo od svoje djece. Sklopio je oči, shvativi da se i sam osjeća iscrpljeno.

Terry je počela lupati po drugoj strani vrata. “Prestani, Hal! to god mu radi, prestani!”

“Neću ga ubiti”, reče Hal. “Odlazi, Terry.”

“Da nisi -“

“U redu je, mama”, rekao je Dennis, priguen o Halova prsa. Osjećao je načas njenu zbunjenu tiinu, aonda je otila. Hal opet pogleda svoga sina.

“ao mi je to sam bio bezobrazan, tata”, reče Dennis s oklijevanjem.

“U redu. Prihvaćam ispriku i zahvaljujem. Kad se sljedeći tjedan vratimo kući, pričekat ću dva-tridana, a onda ću ti prekopati sve ladice, Dennis. Ako u njima ima nečeg to ne bih trebao vidjeti, rijeise toga.”

Opet onaj bljesak krivnje. Dennis je spustio pogled i obrisao si bale nadlanicom.

“Smijem li sad ići?” opet je zvučao kao da se duri.

“Jasno”, rekao je Hal i pustio ga. Moram ga na proljeće odvesti na kampiranje, samo nas dvojica.Malo pecanja, kao to je tetak Will radio s Billom i sa mnom. Moram mu se pribliiti. Moram pokuati.

Sjeo je na krevet u praznoj sobi i zagledao se u majmuna. Nikad vie mu neće biti blizak, Hal, činilose da govori njegov osmijeh. Računaj s tim. Vratio sam se da se pobrinem za sve, kao to si oduvijekznao da ću učiniti.

Spustio je majmuna i prekrio si oči rukom.

Majmun 149

*

Te noći, Hai je stajao u kupaonici, perući zube, i mislio. Bio je u istoj kutiji. Kako je mogao biti uistoj kutiji?

Četkica za zube trznula se prema gore, zagrebavi mu desni. Trznuo se.

Bilo mu je četiri godine, a Billu est, kad je prvi put vidio majmuna. Njihov neprisutni otac kupio jekuću u Hartfordu, i bila je njihova, čista i jasna, prije nego stoje umro ili propao u rupu u srediteZemlje ili to mu se već dogodilo. Njihova majka radila je kao tajnica u Holmes Aircraftu, tvornicihelikoptera u Westvilleu, a za dječake se brinula serija dadilja, samo to su se dotad dadilje većtijekom dana brinule samo za Hala - Bili je bio u prvom razredu, velika kola. Nijedna dadilja nijedugo ostala. Zatrudnile bi i udale se za svoje dečke ili bi dobile posao u Holmesu, ili bi gospođaShelburn otkrila da su joj dirale sherry za kuhanje ili bocu viskija koju je drala u krendencu zaposebne prilike. Većinom su bile glupe djevojke koje su izgleda htjele samo jesti ili spavati. Nijednaod njih nije htjela čitati Halu, kao to je to činila njegova majka.

Siterica te duge zime bila je ogromna, vitka crna djevojka po imenu Beulah. Slinila je po Halu kad biHalova majka bila prisutna, i znala gaje udariti kad je ne bi bilo. Svejedno, Halu se Beulah doneklesviđala, jer bi mu ponekad pročitala neku stranu priču iz svojih časopisa s istinitim ispo-vjedima ilipričama crne kronike. (“Smrt je dola po bujnu crvenokosu”, pročitala bi Beulah zlokobno u sanjivojdnevnoj tiini dnevne sobe, i ubacila bi jo jedan Reeesov keks s maslacem od kikirikija u usta, dok biHai ozbiljno proučavao zrnate tabloidne slike i pio mlijeko iz svoje dječje čae). No zato je ono to sedogodilo bilo samo jo gore.

Pronaao je majmuna jednog hladnog, oblačnog dana u oujku. Na prozorima se povremeno skupljalaslana, a Beulah je spavala na kauču, s primjerkom Moje priče otvorenim na svojim impresivnimprsima.

Hai se zavukao u stranji ormar da pregleda stvari svoga oca.

Stranji ormar bio je skladini prostor koji se pruao cijelom duinom prvog kata s lijeve strane, dodatniprostor koji nikad nije dovren. U njega se ulazilo kroz mala vrata - vrata koja kao da vode u zemljučudesa - na Billovoj strani njihove spavaonice. Obojica su voljeli odlaziti onamo, premda je tamo

bilo hladno po zimi, a po ljeti dovoljno vruće da iznoji cijelu kantu znoja. Dugačak i uzak i nekakoudoban, stranji ormar bio je prepun fascinantnog smeća. Koliko god pregledavao stvari, činilo se danikad neće

150 Majmun

uspjeti pregledati sve. On i Bili znali su provesti cijela nedjeljna poslijepodneva ovdje gore, jedvarazgovarajući, vadeći stvari iz kutija, proučavajući ih, okrećući ih ovamo i onamo tako da im rukeapsorbiraju svaku jedinstvenu realnost, i vraćajući ih na mjesto. Sad se Hal zapitao nisu li on i Bilimoda pokuavali, koliko su mogli i znali, nekako uspostaviti kontakt sa svojim ičezlim ocem.

On je bio mornar na trgovačkom brodu, s certifikatom navigatora, i u ormaru je bila hrpa pomorskihmapa, neke označene urednim krugovima (i udubljenjem od otrice estara u sreditu svakog). Bilo je tudvadeset svezaka nečega to se zvalo Barronov vodič za navigaciju. Neki iskrivljeni dalekozor odkojeg su ti oči postale vrele i čudne ako bi predugo gledao kroz njih. Bilo je tu i turističkih stvari izdesetaka luka - gumene hula-hula lutkice, crni kartonski polucilindar s poderanom vrpcom na kojoj jepisalo YOU PICK A GIRL AND I’LL PICCADILLY, staklena kugla sa sićunim Eiffelovim tornjem.Bilo je omotnica sa stranim markama briljivo spremljenim unutra, i stranih novčića; bilo je kamenja shavajskog otoka Maui, staklasto crnog - tekog i nekako zlokobnog - i smijenih ploča na stranimjezicima.

Toga dana, dok je slana hipnotički pucketala na krovu tik iznad njegove glave, Hal je proao sve donajdaljeg kraja stranjeg ormara, pomakao jednu kutiju u stranu, i iza nje ugledao jo jednu kutiju -kutiju Ralston-Purine. Preko njenog ruba virila su dva staklasta smeđa oka. Trznuo se od toga, i načasustuknuo, dok mu je srce lupalo, kao daje otkrio nekog smrtonosnog pigmeja. A onda je vidio tiinu,staklastost u očima, i shvatio da se radi o nekakvoj igrački. Opet je krenuo naprijed i oprezno jepodigao iz kutije.

Cerio mu se svojim besmrtnim, zubatim osmijehom u utom svjetlu, dreći razdvojene činele.

Oduevljen, Hal gaje okretao ovamo i onamo, osjećajući pucketanje lanog krzna. Smijean mu seosmijeh sviđao. Ali, nije li bilo jo nečega? Neki skoro instinktivan osjećaj gađenja koji je doao iproao skoro prije nego to gaje postao svjestan? Moda je i bilo tako, ali sa starim, prastarimsjećanjem kao stoje ovo, mora paziti da ne povjeruje previe. Stara sjećanja znaju lagati. Ali … zarnije isti takav izraz vidio i na Peteyevom licu, na tavanu obiteljske kuće?

Vidio je ključ ugrađen pri dnu leđa, i okrenuo ga. Okrenuo se puno prelako; nije se čulo krckanjenavijanja. Znači, potrgano. Potrgano, ali svejedno fora.

Majmun 151

Izvadio ga je da se poigra s njim.

“‘a ti je to, Hal?” upitala je Beulah budeći se iz drijemea. “Nita”, reče Hal. “Naao sam ga.”

Stavio gaje na policu na svojoj strani spavaonice. Stajao je iznad njegovih bojanki s Lassie, cereći

se, zureći u nita, spremnih činela. Bio je pokvaren, ali se svejedno cerio. Te noći, Hal se probudio iznekog nelagodnog sna, punog mjehura, i ustao da ode na zahod u hodniku. Bili je bio zadihana gomilapokrivača s druge strane sobe.

Hal se vratio, skoro opet zaspao … i odjednom je majmun u tami počeo lupati činelama.

Kling-kling-kl ing-kling—

Do kraja se probudio, kao da ga je netko preko lica lupio hladnim, mokrim ručnikom. Srce mu jeteturavo poskočilo od iznenađenja, a sićuno, mije skvičanje pobjeglo mu je iz grla. Zurio je umajmuna, razrogačenih očiju, drhtavih usnica.

Kling-kling-kling-kling- Tijelo mu se ljuljalo i poskakivalo na polici. Usnice su mu se irile izatvarale, irile i zatvarale, odvratno zlurade, otkrivajući ogromne mesoderske zube.

“Stani”, apne Hal.

Njegov brat se okrenuo i ispustio samo jedan, glasan hrkaj. Sve drugo je bilo tiho … osim majmuna.Činele su pljeskale i udarale, sigurno će mu probuditi brata, majku, cijeli svijet. Probudile bi i mrtve.

Kling-kling-kl ing-kling-Hal je krenuo prema njemu, namjeravajući ga nekako zaustaviti, moda stavitiruku među činele dok se ne odvije do kraja, a onda je majmun stao sam od sebe. Činele su joposljednji put pljesnule - kling! - a onda su se polako rairile u izvorni poloaj. Mjed je svjetlucala upolutami. Prljavi ućkasti majmunovi zubu su se kezili.

Kuća je opet utihla. Njegova majka se okrenula u svome krevetu i ponovila Billov hrkaj. Hal sevratio u svoj krevet i povukao pokrivače preko sebe, dok mu je srce urubano lupalo, i pomislio je:Sutra ću ga opet vratiti u ormar. Ne elim ga.

Ali sljedećg jutra je zaboravio vratiti majmuna u ormar jer njegova majka nije otila na posao. Beulahje bila mrtva. Majka im nije htjela točno reći to se dogodilo. “Bila je to nesreća, samo uasnanesreća”, bilo je sve stoje htjela reći. Ali toga popodneva, Bili je kupio novine na putu kući iz kole istranicu sa crnom kronikom provercao u njihovu sobu ispod koulje. Bili je s naporom pročitao Halučlanak dok je njihova majka kuhala

152 Majmun

večeru u kuhinji, ali Hal je i sam mogao pročitati naslov - DVOJE MRTVIH U PUCNJAVI USTANU. Beulah McCaffrey, 19, i Sally Tremont, 20, ubio je dečko gospođice McCaffrey, LeonardWhite, 25, nakon svađe oko toga tko će izaći i donijeti večeru iz kineskog restorana. GospođicaTremont je izdahnula u bolnici Hartford. Beulah McCaffrey proglaena je mrtvom na licu mjesta.

Bilo je to kao daje Beulah naprosto ičezla ujedan od svojih časopisa, pomislio je Hal Shelburn, iosjeti kako mu hladni marci jure kraljenicom i oko srca. A ondaje shvatio da se pucnjava dogodilaotprilike u isto vrijeme kad je majmun -

“Hal?” Bio je to Terryn glas, pospan. “Ide u krevet?”

Ispljunuo je pastu za zube u umivaonik i isprao usta. “Da”, rekao je.

Prije toga, stavio je majmuna u svoj kovčeg i zaključao ga. Za dva-tri dana će odletjeti natrag uTeksas. Ali prije nego to odu, zauvijek će se rijeiti te proklete stvari.

Nekako.

“Danas popodne si bio prilično grub prema Dennisu”, rekla je Terry u mraku.

“Dennisu je već neko vrijeme potrebno da netko bude grub prema njemu, bar ja tako mislim. Plutaoje. Naprosto ne elim da se negdje spotakne i padne.”

“Psiholoki gledano, to to si ga istukao nije ba jako produktivan-” “Nisam ga istukao, Terry - za Bogamiloga!” ” - način za uspostavu roditeljskog autoriteta -” “Oh, nemoj mi ponavljati sranja sa svojegrupe za samopomoć”, rekao je Hal ljutito.

“Vidim da ne eli razgovarati o tome.” Glas joj je bio hladan. “Rekao sam mu i da makne drogu izkuće.”

“Jesi?” Sad je zvučala prestraeno. “Kako je to primio? Stoje rekao?”

“Ma daj, Terry! Stoje mogao reći? Otputen si?”

“Hal, koji je tebi vrag? Nisi inače takav - to ne valja?”

“Nita”, rekao je, misleći na majmuna zaključanog u njegovom Sam-soniteu. Hoće li ga čuti ako počnepljeskati činelama? Da, sigurno hoće. Prigueno, ali čujno. Pljeskanje usuda za nekoga, kao to jepljeskao za Beulah, za Johnnyja McCabea, za Daisy, psa tetka Willa. Kling-kiing-kiing, je li tvoj red,Hal? “Samo sam pod pritiskom.”

“Nadam se daje to sve. Jer ovakav mi se ba ne sviđa.”

Majmun 153

“Ne?” I riječi su mu pobjegle prije nego to ih je mogao zaustaviti; nije ih čak ni htio zaustaviti. “Paonda si drmni jedan Valium i sve će opet izgledati dobro.”

Čuo ju je kako je udahnula i drhtavo izdahnula. Onda je počela plakati. Mogao ju je utjeiti (moda), aliu njemu kao da nije bilo utjehe. Bilo je previe uasa. Bit će bolje kad majmuna opet vie ne bude, kadnestane zauvijek. Molim te, Boe, da nestane zauvijek.

Leao je budan sve do vrlo kasno, sve dok jutro nije počelo bojati noć izvana. Ali činilo mu se da znato mora učiniti.

Bili je pronaao majmuna po drugi put.

To je bilo oko godinu i pol nakon stoje Beulah McCaffrey proglaena mrtvom na licu mjesta. Bilo je

ljeto. Hal je taman zavrio vrtić.

Doao je s igre i njegova je majka doviknula: “Operi ruke, sehor, prljav si k’o svinjor.” Bilaje natrijemu, pijući ledeni čaj i čitajući knjigu. Bio je to njen godinji odmor; imala je dva tjedna.

Hal je simbolički proao rukama pod hladnom vodom, i ostavio prljave otiske na ručniku. “Gdje jeBili?”

“Gore. Reci mu da pospremi svoju stranu sobe. Grozna je.”

Hal, koji je oboavao biti nositelj loih vijesti u takvim stvarima, pojurio je gore. Bili je sjedio napodu. Mala vrataca koja su vodila u stranji ormar bila su odkrinuta. Imao je majmuna u rukama.

“To je pokvareno”, reče Hal smjesta.

Bio je pun tjeskobe, iako se jedva sjećao kako se one noći vratio sa zahoda a majmun je odjednompočeo pljeskati činelama. Kakvih tjedan dana kasnije, sanjao je ruan san o majmunu i Beulah - nije semogao točno sjetiti kakav - i probudio se s vriskom, načas uvjeren kako je blaga teina na njegovimprsima majmun, da će otvoriti oči i ugledati ga kako mu se kezi. Ali naravno, blaga teina bio je samonjegov jastuk, stisnut s uspaničenom čvrstinom. Njegova gaje majka dola utjeiti sa čaom vode i dvakredasto narančasta dječja aspirina, Valiumi dječjih tegoba. Mislila je daje komar uzrokovalaBeulahina smrt. Tako je i bilo, ali ne na način kako je ona mislila.

Sad se toga jo jedva sjećao, ali majmun ga je jo uvijek plaio, osobito njegove činele. I zubi.

“Znam”, rekao je Bili, i odbacio majmuna. “Glup je.” Sletio je naBil-lov krevet, zureći prema stropu,spremnih činela. Halu se nije sviđalo to ga tamo vidi. “Hoće da odemo do Teddyja na sladoled?”

154 Majmun

“Već sam potroio deparac”, reče Hal. “Osim toga, mama kae da mora pospremiti svoju stranu sobe.”

“To mogu i kasnije”, reče Bill. “I posudit ću ti za sladoled, ako hoće.” Billu nije bilo ispod častipovremeno zavrnuti Halu ruku, a znao gaje i počkaljiti ili udariti bez ikakvog posebnog razloga, aliuglavnom je bio dobar.

“Jasno”, reče Hal zahvalno. “Samo da prvo vratim pokvarenog majmuna u ormar, moe?”

“Ne”, reče Bili ustajući. “Idemo-idemo-idemo.”

Hal je poao. Billova raspoloenja brzo su se mijenjala, i ako zastane da spremi majmuna, moda ostanebez sladoleda. Otili su do Teddyja i kupili sladoled, i to ne bilo kakav, već onaj rijetki, odborovnica. A onda su se spustili do igralita gdje su se neki klinci spremali igrati baseball. Hal je biopremali da bi igrao, ali sjedio je daleko izvan igralita, cuclajući svoj sladoled od borovnice i jurećiza loptama koje bi odletjele predaleko, u onome to su veliki klinci zvali kineskim dobacivanjem.Vratili su se kući već skoro po mraku, a majka je namlatila Hala jer je zaprljao ručnik, i Billa zato tonije počistio svoju stranu sobe, a nakon večere su gledali televiziju, i dok se sve to ispodogađalo,

Hal je potpuno zaboravio na majmuna. A on se nekako dočepao Billove police, gdje je stajao odmahkraj Billijeve fotografije Billa Boyda7 s autogramom. I tamo je ostao skoro dvije godine.

Dok je Hal doao do sedam godina, dadilje su postale preskupe, i gospođa Shelburn bi svakog jutraodlazila uz “Bili, pazi na brata.”

Toga dana, međutim, Bili je morao ostati poslije kole, i Hal se sam vratio kući, zastajući na svakomuglu sve dok ni u jednom ni u drugom smjeru nije bilo nikakvog prometa, a onda jureći prijeko cestekao kurir koji prelazi ničiju zemlju. Uao je u kuću posluivi se ključem ispod otirača, i otiao ravno dohladnjaka po čau mlijeka. Uzeo je bocu, a ona mu je skliznula kroz prste i rasprsla se na podu, dok sukomadići stakla letjeli na sve strane.

Kling-kling-kling-kling-, odozgo, iz njihove spavaonice. Kling-kling-kling, bok, Hal! Dobrodoaokući! I, usput, Hal, jesi li to ti? Jesi li ovog puta ti? Hoće li tebe pronaći mrtvog na licu mjesta?

Stajao je tamo, nepomičan, zureći u razbijeno staklo i lokvicu mlijeka, pun strave koju nije mogaoimenovati ni shvatiti. Samo je bila tamo, kao da mu suklja iz pora.

7 Bill Boyd, američki country-pjevac i glumac u vesternima četrdesetih godina 20. stoljeća, nap.prev.

Majmun 155

Okrenuo se i odjurio uza stube do njihove sobe. Majmun je stajao na Billovoj polici, kao zureći unjega. Majmun je sruio potpisanu fotografiju Billa Boyda licem prema naprijed na Billov krevet.Majmun se ljuljao i kezio i udarao svojim činelama. Hal mu je priao polako, ne eleći to, alinesposoban zadrati se podalje. Činele su mu se trzale u stranu i udarale jedna o drugu i opet se trzavorazdvajale. Kad se pribliio, čuo je mehanizam kako se pokreće u majmunovoj utrobi.

Naglo, ispustivi usklik odvratnosti i straha, pljesnuo gaje s police kao to bi pljesnuo bubu. Udario jeBillov jastuk i onda pao na pod, udarajući činelama, kling-kling-kling, usnice koje su se razdvajale ispajale leeći tako na leđima na mrljici kasnotravanjskog sunca.

Hal gaje udario cipelom, udario ga to je jače mogao, a krik koji mu je sada pobjegao bio je krikbijesa. Mehanički majmun je odletio preko poda, odbio se od zida i zastao. Hal je stajao i zurio unjega, stisnutih aka, dok mu je srce divlje lupalo. Majmun mu se eretski smijeio, sa suncem kaoblistavom točkom u jednom staklenom oku. Udaraj me koliko god hoće, kao da mu je govorio, ja samsamo kotačići i opruge, i pokoji istroeni zupčanik, udaraj me koliko god ti pae, ja nisam stvaran,samo smijean mehanički majmun, to je sve, a tko je mrtav? Bila je eksplozija u tvornici helikoptera!Sto se ono uzdie na nebu kao ogromna krvava kugla za kuglanje s očima tamo gdje bi trebale biti rupeza prste? Je li to glava tvoje majke, Hal? Fijuuu! Kako dobro leti glava tvoje majke? Ili dolje, na ugluulice Brook! Pogledaj tamo, stari! Auto je iao prebrzo! Vozač je bio pijan! Jedan Bili manje na ovomsvijetu! Čuje li krckanje dok mu kotači prelaze preko lubanje i mozak mu prska kroz ui van? Da? Ne?Moda? Ne pitaj mene, ja ne znam; ne mogu ni znati, ja znam samo lupati ovim činelama,kling-kling-kling, a tko je mrtav na licu mjesta, Hal? Tvoja majka? Tvoj brat? Ili si to ti, Hal? Jesi li to ti?

Opet gaje napao, namjeravajući ga zgaziti, zdrobiti, skakati po njemu sve dok zupčanici i opruge nepolete a njegove uasne staklene oči se ne otkotrljaju po podu. Ali ba kad je doao do njega, činele suse jo jednom spojile, vrlo tiho … (kling) … kad se neka opruga u njemu proirila za jo jedan,posljednji trzaj… a komad leda kao da se probio kroz zidove njegova srca, probadajući ga,oduzimajući mu bijes i ostavljajući ga opet bolesnog od uasa. Majmun kao daje znao - kako sezlokobnim činio njegov osmijeh!

Podigao gaje, dreći mu jednu ruku palcem i kaiprstom desne ruke, usnica sputenih od gađenja, kao dadri mrtvo tijelo. Njegovo ugavo lano

156 Majmun

krzno činilo se vrelim i grozničavim na njegovoj koi. Uspio je otvoriti vrataca koja su vodila u stranjiormar i uključio arulju. Majmun mu se cerio dok je on puzao cijelom duinom skladinog prostora,između kutija naguranih na kutije, kraj kompleta navigacijskih knjiga i foto-albuma s mirisom starihkemikalija i suvenira i stare odjeće, i Hal je mislio: Ako sad počne lupati činelama i kretati se umojoj ruci, zavritat ću, a ako zavritim, neće se vie samo keziti, počet će se smijati, smijat će mi se, ionda ću poludjeti, i pronaći će me ovdje, kako slinim i ludo se smijem, bit ću lud, o, molim te, dragiBoe, molim te, Isuse blaeni, ne daj da poludim -

Stigao je do suprotnog kraja i razmaknuo dvije kutije, prosipajući sadraj jedne od njih, i zaguraomajmuna natrag u kutiju Ralston-Purine u najdaljem uglu. A on se naslonio u njoj, udobno, kao da sekonačno vratio kući, spremnih činela, cereći se svojim majmunskim smijekom, kao daje Hal jo uvijekrtva vica. Hal je otpuzao unatrake, znojeći se od hladnoće i zime, sav u vatri i ledu, čekajući dačinele krenu, a kad krenu, majmun će iskočiti iz svoje kutije i kao ohar zagmizati prema njemu, dok semehanizam bude okretao, činele ludo pljeskale, i -

- i nita od toga nije se dogodilo. Ugasio je svjetlo i s treskom zatvorio mala vrata u zemlju čudesa inaslonio se na njih, teko diući. Konačno se počeo osjećati malo bolje. Siao je dolje na slabanimnogama, pronaao praznu vrećicu, i počeo oprezno prikupljati otre komade i komadiće slomljene boceod mlijeka, pitajući se hoće li se porezati i iskrvariti na smrt, je li to bilo značenje treskanja činela.Ali ni to se nije dogodilo. Uzeo je ručnik i obrisao mliejko i onda sjeo da vidi hoće li se njegovamajka i brat vratiti kući.

Majka je stigla prva, pitajući: “Gdje je Bili?”

Tihim, bezbojnim glasom, sad siguran da Bili mora leati mrtav na nekom licu mjesta, Hal joj je počeoobjanjavati za sastanak zbog kolske predstave, znajući daje, čak i uz iznimno dugačak sastanak, Bilitrebao biti kod kuće prije pola sata.

Majka gaje čudno pogledala i počela pitati to se dogodilo, a onda su se vrata otvorila i uao je Bili samo to to nije bio Bili, ne stvarno. Ovo je bio duh-Bill, blijed i tih.

“to se dogodilo?” uzviknula je gospođa Shelburn. “Bili, to se dogodilo?”

Bili je počeo plakati i kroz suze su dobili priču. Bio je auto, rekao je. On i njegov prijatelj Charlie

Silverman ili su zajedno kući poslije sastanka

Majmun 157

i auto je prebrzo zaokrenuo za ugao ulice Brook i Charlie se smrzao, Bili je povukao Charlieja zaruku ali mu je iskliznuo i auto je -

Bili je počeo glasno revati, histeričnim jecajima, a majka gaje prigrlila, ljuljajući ga, a Hal jepogledao van na trijem i vidio da tamo stoje dva policajca. Policijski auto kojim su dovezli Billakući bio je parkiran na pločniku. Onda je i on počeo plakati … ali njegove suze bile su suze olakanja.

Sad je na Billa bio red za komare - snove u kojima je Charlie Silverman stalno ponovno pogibao,izbačen iz svojih kaubojskih čizama Red Ryder, odbačen na haubu zahrđalog Hudson Horneta kojimje upravljao pijanac. Glava Charlieja Silvermana i vozačko staklo Hudsona susreli su se seksplozivnom snagom. I jedno i drugo se rasprio. Pijani vozač koji je imao trgovinu slatkiima uMilfordu ubrzo nakon uhićenja doivio je srčani udar (moda od prizora mozga Charlieja Silvermanakoji mu se sui na hlačama), i njegov je odvjetnik imao prilično uspjeha na suđenju, slueći seprincipom “ovaj čovjek je već dovoljno propatio”. Pijanac je dobio (uvjetnu) kaznu od dva mjeseca,i izgubio je pravo upravljanja motornim vozilom u dravi Connecticut tijekom pet godina … aotprilike toliko su potrajale i noćne more Billa Shelburna. Majmun je opet bio skriven u stranjemormaru. Bili nije ni primijetio da ga vie nema na njegovoj polici… ili, ako je i primijetio, nikad nitanije rekao.

Hal se neko vrijeme osjećao sigurnim. Čak je opet počeo zaboravljanti na majmuna, ili vjerovati dajeto bio samo ruan san. Ali kad se vratio kući iz kole onog popodneva kad mu je umrla majka, majmunje opet bio na polici, spremnih činela, cereći mu se.

Priao mu je polako, kao daje izvan sebe - kao da se njegovo vlastito tijelo pretvorilo u igračku nanavijanje kad je ugledao majmuna. Vidio je svoju ruku kako posie i skida majmuna s police. Osjećaoje kako mu lano krzno pucketa pod rukom, ali osjećaj je bio priguen, samo udaljen pritisak, kao dagaje netko napunio Novokainom. Čuo je njegovo disanje, hitro i suho, kao utanje vjetra kroz slamu.

Okrenuo gaje i zgrabio ključ, a godinama kasnije pomislit će kako je ta drogirana fasciniranost bilanalik onoj čovjeka koji revolver sa samo jednim metkom u bubnju prisloni na sklopljen, trzav kapak ipovuče okidač.

Ne, nemoj pusti ga baci ga ne diraj ga -

Okrenuo je ključ i u tiini čuo savrenu tihu seriju kliktanja navijanja. Kad je pustio ključ, majmun jepočeo lupati svojim činelama a on je osjećao kako mu se tijelo trza, sagni-trzni, sagni-trzni, kao dajeiv, doista jest iv,

158 Majmun

izvija mu se u ruci kao neki odvratan pigmej, a vibracija koju osjeća kroz sve ćelavije smeđe krznonije okretanje zupčanika već udarci srca.

Stenjući, Hal je ispustio majmuna i ustuknuo, zabadajući si nokte u meso ispod očiju, dlanovapritisnutih na usta. Spotakao se preko nečega i skoro izgubio ravnoteu (onda bi pao ravno na pod,zajedno s njim, izbuljenih plavih očiju koje zure u staklaste smeđe oči). Pojurio je prema vratima,probio se kroz njih, zalupio ih, i naslonio se na njih. Odjednom, pojurio je u kupaonicu i povratio.

Gospođa Sturkev iz tvornice helikoptera donijela im je vijest i ostala s njima one prve dvijebeskrajne noći, dok teta Ida nije stigla iz Mainea. Njihova je majka umrla od izljeva krvi u mozakusred poslijepodneva. Stajala je kraj automata za vodu sa čaom vode u jednoj ruci i sruila se kaopokoena, jo uvijek dreći papirnu čau u jednoj ruci. Drugom je zagrabila automat za vodu i povuklaveliku staklenu flau vode Poland na sebe. Razbila se … ali tvornički liječnik, koji je dojurio, kasnijeje rekao kako vjeruje daje gospođa Shelburn bila mrtva jo prije nego to je voda promočila njenuhaljinu i donje rublje i smočila joj kou. Dečkima nita od toga nisu rekli, ali Hal je svejedno znao.Sanjao je o tome, ponovno i ponovno, tijekom dugih noći nakon smrti njihove majke. Jo teko zaspi,braco? upitao gaje Bili, i Hal je pretpostavljao kako Bili vjeruje da njegovo bacakanje i koma-riimaju veze s time kako im je majka naglo umrla, i to je bilo točno … ali samo djelomično točno. Bilaje tu i krivica; sigurna, smrtonosna spoznaja daje on ubio svoju majku navinuvi majmuna togasunčanog popodneva poslije kole.

Kad je Hal konačno zaspao, san mu je bio dubok. Kad se probudio, bilo je skoro podne. Petey jesjedio prekrienih nogu u naslonjaču s druge strane sobe, sustavno jedući naranču kriku po kriku igledajući kviz na televiziji.

Hal je spustio noge iz kreveta, osjećajući se kao da gaje netko uspavao udarcem … i zatim gaprobudio drugim udarcem. Glava mu je pucala. “Gdje ti je mama, Petey?”

Petey se osvrnuo. “Ona i Dennis su otili u kupovinu. Ja sam rekao da ću ostati s tobom. Jel’ ti uvijekpriča u snu, tata?”

Oprezno je pogledao sina. “Ne. to sam rekao?”

“Nisam uspio razaznati. Malo me prestrailo.”

Majmun 159

“Pa, sad sam opet sav svoj”, rekao je Hal, i uspio se malo nasmijeiti. Petey mu je uzvratio osmijeh, aHal je opet osjetio jednostavnu ljubav prema dječaku, osjećaj koji je bio sjajan i snaan i nimalosloen. Pitao se zato je oduvijek bio u stanju tako se dobro osjećati u vezi s Petevjem, osjećati darazumije Petevja i moe mu pomoći, i zato se Dennis činio kao prozor koji je premračan da bi vidiokroz njega, tajna u navikama i putevima, ona vrsta dječaka koju ne moe shvatiti jer on sam nije bio tavrst dječaka. Bilo je prelako reći daje selidba iz Kalifornije promijenila Dennisa, ili da

Misli su mu se smrzle. Majmun. Majmun je sjedio na prozorskoj dasci, spremnih činela. Hal jeosjetio kako mu je srce u prsima zastalo, a onda odjednom zagalopiralo. Vid mu se zaumutio, a glavagaje opako zaboljela.

Pobjegao je iz kovčega i sad je stajao na prozorskoj dasci, cereći mu se. Mislio si da si me se rijeio,

zar ne? Ali to si i prije mislio, zar ne?

Da, pomislio je slabano. Jesam, mislio sam.

“Petey, jesi li ti izvadio toga majmuna iz mojeg kovčega?” upitao je, već znajući odgovor. On jezaključao kovčeg i stavio je ključ u dep svoga sakoa.

Petey je bacio pogled na majmuna i netoHalu se činilo daje nelagoda-prelo mu je preko lica. “Ne”,rekao je. “Mama gaje tamo stavila.” “Mama?”

“Aha. Uzela gaje od tebe. Smijala se.” “Uzela ga od mene? O čemu ti to govori?”

“Imao si ga sa sobom u krevetu. Ja sam prao zube, ali Dennis je vidio. I on se smijao. Rekao je daizgleda kao beba s medvjedićem.”

Hal pogleda majmuna. Usta su mu bila presuha da bi progutao. Imao gaje u krevetu sa sobom? Ukrevetu! To odvratno krzno uz njegov obraz, moda i uz usta, one izbuljene oči zure u njegovo usnulolice, oni iskeeni zubi kraj njegova vrata? Na njegovom vratu? Boe dragi.

Naglo se okrenuo i priao ormaru. Samsonite je jo bio tamo, jo zaključan. Ključ je jo bio u depunjegova sakoa.

Iza njega, televizor se ugasio. Polako je izaao iz ormara. Peter gaje trezveno gledao. “Tata, ne sviđami se taj majmun”, rekao je, glasa skoro pretihog da bi se čuo.

“Ni meni”, reče Hal.

Petey gaje podrobno pogledao, kao da provjerava ali li se, i vidio je da se ne ali. Priao je ocu ičvrsto ga zagrlio. Hal je osjećao kako drhti.

Petey mu je apnuo na uho, uurbano, kao da se boji da vie neće imati hrabrosti to ponoviti… ili da biga majmun mogao čuti.

160 Majmun

“Kao da gleda u tebe. Kao da gleda u tebe gdje god bio u sobi. A ako ode u drugu sobu, kao da krozzid gleda u tebe. Stalno osjećam kao da … kao da eli da neto napravim.”

Petey zadrhti. Hal gaje čvrsto zagrlio.

“Kao da eli da ga navije”, reče Hal.

Pete divlje kimne glavom. “Zapravo i nije pokvaren, zar ne, tata?”

“Ponekad jest”, rekao je Hal, gledajući preko sinovljevog ramena u majmuna. “Ali ponekad jo radi.”

“Stalno elim otići tamo i naviti ga. Bilo je tako tiho, i pomislio sam, ne smijem, probudit ću tatu, ali

svejedno sam elio, i otiao sam do tamo i… i dodirnuo sam ga, i bilo mije odvratno pod rukom … alimi se i sviđalo … i činilo se kao da govori, Navini me, Petey, igrat ćemo se, tvoj otac se nećeprobuditi, nikad se vie neće probuditi, navini me, navini me …”

Dječak je odjednom briznuo u plač.

“On je zao. Znam da jest. Neto nije u redu s njim. Moemo ga baciti, tata? Molim te?”

Majmun se svojim beskrajnim smijekom kezio Halu. Osjećao je Pe-tevjeve suze između njih dvojice.Kasno prijepodnevno sunce odsijavalo se od majmunovih činela - svjetlo se odbijalo prema gore isuncem aralo po praznom bijelom stropu motelske sobe.

“Stoje mama rekla, kad će se ona i Dennis vratiti, Petey?”

“Oko jedan.” Obrisao sije crvene oči rukavom koulje, djelujući kao da mu je neugodno zbog suza.Ali nije htio pogledati majmuna. “Ja sam uključio televizor”, apnuo je. “I to glasno.”

“Sasvim u redu, Petey.”

Kako bi se to dogodilo? upitao se Hal. Srčani udar? Izljev krvi u mozak, kao kod moje majke? Nijeba ni vano, zar ne?

A nakon toga, jo jedna, hladnija misao. Rijei ga se, kae on. Izbaci ga. Ali moemo li ga se rijeiti?Ikako?

Majmun mu se podrugljivo kezio, činela razmaknutih trideset centimetara. Je li naglo oivio one noćikad je umrla teta Ida? upitao se odjednom. Je li to bio posljednji zvuk koji je čula, kling-kling-klingmajmuna koji lupa činelama na crnom tavanu dok vjetar fićuka po oluku?

“Moda i nije tako ludo”, rekao je Hal polako svome sinu. “Uzmi svoju torbu, Petey.”

Petey gaje nesigurno pogledao. “to ćemo učiniti?”

Majmun 161

Moda ga se moemo rijeiti. Moda zauvijek, moda samo na neko vrijeme… dugo vrijeme, ili kratkovrijeme. Moda će se samo uvijek vraćati i vraćati i o tome se i radi… ali moda ga ja mi moemoodbaciti na dugo vrijeme. Ovog puta mu je trebalo dvadeset godina da se vrati. Trebalo mu jedvadeset godina da se izvuče iz bunara…

“Idemo se provozati”, reče Hal. Osjećao se prilično mirno, ali nekako preteak za svoju kou. Čak iočne jabučice kao da su mu oteale. “Ali prvo hoću da odnese svoju torbu tamo dolje do rubaparkiralita i pronađe tri—četiri prilično velika kamena. Stavi ih u torbu i donesi ih meni. Jasno?”

Shvaćanje je zablistalo u Petevjevom pogledu. “U redu, tata.”

Bacio je pogled na sat. Bilo je skoro 12:15. “Pouri. Hoću da krenemo prije nego to ti se majka vrati.”

“Kamo idemo?”

“Do kuće tetka Willa i tete Ide”, reče Hal. “Do obiteljske kuće.”

Hal je otiao u kupaonicu, pogledao iza zahoda, i uzeo zahodsku četku koja je tamo stajala. Odnio ju jedo prozora i stajao tamo s njom u ruci, kao s nekim jeftinim čarobnjačkim tapom. Gledao je van, uPetevja u sintetskoj jakni kako prelazi parkiralite sa svojom torbom na kojoj su se bijela slovaDELTA jasno ocrtavala naspram plave pozadine. Neka muha je zazujala u gornjem uglu prozora,spora i glupa od kraja toplog razdoblja. Znao je kako je to.

Promatrao je Petevja kako pronalazi tri dosta velika kamena i zatim kreće natrag preko parkiralita.Neki automobil je skrenuo iza ugla motela, automobil koji se kretao prebrzo, puno prebrzo, i nerazmiljajući, poseući s onom vrstom refleksa koju iskazuje dobar igrač baseballa kad skreće na bazu,ruka koju je drala četku je bljesnula prema dolje, kao u karate udarcu … i stala.

Činele su se bez zvuka zatvorile na njegovoj podmetnuoj ruci, i osjetio je neto u zraku. Neto poputbijesa.

Kočnice automobila su zakripale. Petey se trznuo i ustuknuo. Vozač mu je nestrpljivo pokazao nekaprođe, kao daje ono to se zamalo dogodilo Petevjeva krivica, i Petey je pretrčao preko parkiralitadok mu je ovratnik leprao, i protrčao kroz stranji ulaz motela.

Znoj se cijedio niz Halova prsa; osjećao gaje na čelu kao rosu uljaste kie. Činele su mu pritiskaleruku dok nije otupjela.

Samo naprijed, pomisli on smrknuto. Samo naprijed, mogu ja čekati cijeli dan. Dok na vrbi rodigrođe, ako treba.

162 Majmun

Činele su se razdvojile i smirile. Hal je čuo samo tiho klik! iz utrobe majmuna. Povukao je četku, ipogledao je. Nekoliko bijelih dlačicaje pocrnilo, kao daje spaljeno.

Muha je teturala i zujala, pokuavajući pronaći hladno listopadsko sunce koje se činilo tako blizu.

Pete je utrčao u sobu, zadihan, rumenih obraza. “Naao sam tri dobra, tata, i -” Prekinuo se. “Jesidobro, tata?”

“Jesam”, reče Hal. “Donesi torbu ovamo.”

Hal je nogom privukao stolić kraj kauča do prozora, tako da stoji ispod prozorske daske, i stavio jena njega torbu. Rairio je njen otvor, kao usne. Vidio je kako kamenje koje je Petey prikupio unutrabljeska. Upotrijebio je četku iz zahoda da zakači majmuna. Načas je oklijevao, a onda upao u torbu.Začulo se tiho kling! kad je jedna činela udarila u kamen.

“Tata? Tata?” Petey je zvučao prestraeno. Hal se osvrnuo prema njemu. Neto je bilo drugačije; netose promijenilo. to to?

Onda je vidio smjer u kojem Petey gleda i znao je. Zujanje muhe je prestalo. Leala je mrtva naprozorskoj dasci.

“Je li to majmun učinio?” proapće Petey.

“Dođi”, rekao je Hal zatvarajući torbu patentnim zatvaračem. “Ispričat ću ti na putu do obiteljskekuće.”

“Kako ćemo ići? Mama i Dennis su uzeli auto.” “Ne brini”, rekao je Hal, i zamrsio Peteyju kosu.

Čovjeku na recepciji pokazao je svoju vozačku dozvolu i novčanicu od dvadeset dolara. Nakon stojeuzeo i Halov Texas Instruments digitalni sat kao jamstvo, čovjek je Halu dao ključeve za svoj vlastitiauto - otrcani Gremlin AMC. Dok su se vozili Cestom 302 istočno prema Cascu, Hal je počeogovoriti, isprva s oklijevanjem, zatim malo bre. Počeo je ispričavi Peteyju kako je njegov otacvjerojatno donio majmuna kući od preko mora, kao dar za sinove. Nije to bila osobito jedinstvenaigračka - nije u njoj bilo ničeg čudnog ni vrijednog. Na svijetu zacijelo postoje stotine tisućamajmuna na navijanje, neki izrađeni u Hong Kongu, neki na Tajvanu, neki u Koreji. Ali negdje poputu - moda čak i u tamnom stranjem ormaru kuće u Connecticutu gdje su dvojica dječaka počelaodrastati - neto se dogodilo s majmunom. Neto loe. Moda, rekao je Hal dok je pokuavao recepcio-narovog Gremlina natjerati na vie od ezdeset na sat, da neke loe stvari -moda čak ni većina loihstvari - uopće nisu doista budne ni svjesne toga

Majmun 163

to su. Tu je stao, jer je to vjerojatno bilo sve stoje Petey mogao shvatiti, ali njegov um nastavio jesvojim putem. Činilo mu se da bi većina zla mogla biti vrlo slična majmunu na navijanje: mehanizamse okreće, činele počnu lupati, zubi se keze, glupe staklene oči se smiju … ili samo tako djeluju.

Rekao je Peteyju kako je pronaao majmuna, ali malo to osim toga -nije elio jo vie prestraviti većionako prestraenog dječaka. Pričaje tako postala rastrzana, ne ba sasvim jasna, ali Petey nijepostavljao pitanja; moda je i on popunjavao praznine, pomislio je Hal, slično kao stoje on ponovno iponovno sanjao o smrti svoje majke, premda sam nije bio tamo.

Tetak Will i teta Ida doli su zajedno na sprovod. Nakon toga, tetak Will vratio se u Maine - bilo jevrijeme etve - a teta Ida je jo dva tjedna ostala s dječacima, da sredi poslove svoje sestre, prije negoto ih je odvela u Maine. Ali iznad svega, provela je vrijeme predstavljajući im se - bili su takozapanjeni majčinom smrti da su zapali u skoro komatozno stanje. Kad ne bi mogli zaspati, ona je bilatamo s toplim mlijekom; kad bi se Hal probudio u tri ujutro od komara (komara u kojima se njegovamajka pribliava automatu za vodu ne vidjevi majmuna koji pluta i poskakuje u njenim hladnimsafirnim dubinama, cereći se i pljeskajući činelama, a svaki udarac za sobom ostavlja tragmjehurića); bila je tamo kad je Bili dobio prvo groznicu, a zatim i osip bolnih čirića oko usta tri dananakon sprovoda; bila je tamo. Predstavila se dječacima, i prije nego to su s njom sjeli na autobus izHartforda za Portland, i Bili i Hal su joj doli, jedan po jedan, isplakati joj se na krilu dok ih je onadrala i ljuljala ih, i povezivanje je počelo.

Dan prije nego to su zauvijek otili iz Connecticuta da odu “dolje u Maine” (kako se tada govorilo)

doao je staretinar sa svojim drndavim starim kamionom i pokupio ogromnu hrpu nepotrebnih stvarikoje su Bili i Hal iznijeli na pločnik iz stranjeg ormara. Kad su sve smeće ostavili na pločniku zakamionet, teta Ida im je rekla da jo jednom prođu kroz stranji ormar i uzmu uspomene ili suvenirekoje doista ele zadrati. Naprosto nemamo mjesta za sve to, dečki, rekla im je, i Hal je pretpostavljaodaju je Bili posluao i posljednji put proao kroz sve one fascinantne kutije koje je njihov otac ostavioza sobom. Hal se nije pridruio svome starijem bratu. Nije mu se vie sviđao stranji ormar. Tijekom taprva dva tjedna alovanja, pala mu je na pamet strana zamisao: moda njegov otac nije naprosto nestao,ili pobjegao jer nije mogao ivjeti na mjestu i otkrio je da brak nije za njega.

Moda gaje majmun dohvatio.

164 Majmun

Kad je čuo staretinarov kamionet kako rei i prdi i pucketa niz blok, Hal se pripremio, zgrabiomajmuna s police na kojoj je bio od dana kad mu je umrla majka (nije ga se dotad usudio dotaći, čakni da ga baci natrag u ormar), i odjurio s njime niza stube. Ni Bili ni teta Ida ga nisu vidjeli. Sjedećinavrh bačve pune potrganih suvenira i pljesnjivih knjiga bila je kutija Ralston—Purine, puna sličnogsmeća. Hal je zviznuo majmuna natrag u kutiju iz koje je izvorno doao, histerično ga izazivajući dapočne pljeskati činelama (samo daj, izazivam te, izazivam, DVAPUT TE IZAZIVAM) ali majmun jesamo čekao tamo, nonalantno zavaljen, kao da čeka autobus, cereći se svojim uasnim, mudrimosmijehom.

Hal je stajao sa strane, dječačić u samtastim hlačama i otrcanim dječjim cipelama, dok je staretinar,gospodin talijanskog podrijetla koji je nosio kri oko vrata i zvidukao kroz procijep u zubima,počinjao utovarivati kutije i bačve u svoj prastari kamionet s drvenim letvama u tovarnom prostoru.Hal je gledao dok je on podizao bačvu i kutiju Ralston-Purine postavljenu na vrh; promatrao je kakomajmun nestaje u tovarnom prostoru kamioneta; promatrao je dok se staretinar uspinjao natrag uvozačku kabinu, moćno ispuhavao nos u dlan ruke, brisao ruku ogromnim crvenim rupčićem, ipokretao motor kamioneta uz tutnjavu i udarac uljastog plavog dima; gledao je kako se kamionetudaljava. I veliki kamen pao mu je sa srca - doslovno gaje osjetio kako odlazi. Skočio je gore-dolje,dvaput, stoje vie mogao, rairenih ruku, ispruenih dlanova, i da ga je ijedan susjed vidio, zacijelo biim se to činilo čudnim, pa i svetogrdnim, moda-zato taj dječak skače od sreće (jer nedvojbeno seradilo o tome; skakanje od sreće teko se moe prikriti), zacijelo bi se zapitali, a majka mu nije u grobuni mjesec dana?

Činio je to zato stoje majmun otiao, otiao zauvijek.

Ilije bar tako mislio.

Ni tri mjeseca kasnije, teta Ida poslala gaje na tavan da donese kutije s boičnim ukrasima, i dok jepuzao uokolo i traio ih, prljajući si koljena hlača prainom, odjednom se opet naao licem u lice s njim,a njegova za-panjenost i uas bili su toliki da je morao otro zagristi svoj dlan da ne zavriti… ili se neonesvijesti. Bio je tu, cereći se svojim zubatim smijekom, pripravnih činela razdvojenih tridesetcentimetara, spreman zapljeskati, nonalantno zavaljen za jedan kutak kutije Ralston-Purine, kao dačeka autobus, kao da govori: Mislio si da si me se rijeio, zar ne? Ali mene se nije tako lako rijeiti,Hal. Sviđa mi se, Hal. Stvoreni smo jedan za drugoga, samo dječak i njegov majmun-ljubimac, par

dobrih starih prijatelja. A negdje

Majmun 165

to su. Tu je stao, jer je to vjerojatno bilo sve stoje Petey mogao shvatiti, ali njegov um nastavio jesvojim putem. Činilo mu se da bi većina zla mogla biti vrlo slična majmunu na navijanje: mehanizamse okreće, činele počnu lupati, zubi se keze, glupe staklene oči se smiju … ili samo tako djeluju.

Rekao je Peteyju kako je pronaao majmuna, ali malo to osim toga -nije elio jo vie prestraviti većionako prestraenog dječaka. Priča je tako postala rastrzana, ne ba sasvim jasna, ali Petey nijepostavljao pitanja; moda je i on popunjavao praznine, pomislio je Hal, slično kao stoje on ponovno iponovno sanjao o smrti svoje majke, premda sam nije bio tamo.

Tetak Will i teta Ida doli su zajedno na sprovod. Nakon toga, tetak Will vratio se u Maine - bilo jevrijeme etve - a teta Ida je jo dva tjedna ostala s dječacima, da sredi poslove svoje sestre, prije negoto ih je odvela u Maine. Ali iznad svega, provela je vrijeme predstavljajući im se bili su takozapanjeni majčinom smrti da su zapali u skoro komatozno stanje. Kad ne bi mogli zaspati, ona je bilatamo s toplim mlijekom; kad bi se Hal probudio u tri ujutro od komara (komara u kojima se njegovamajka pribliava automatu za vodu ne vidjevi majmuna koji pluta i poskakuje u njenim hladnimsafirnim dubinama, cereći se i pljeskajući činelama, a svaki udarac za sobom ostavlja tragmjehurića); bila je tamo kad je Bili dobio prvo groznicu, a zatim i osip bolnih čirića oko usta tri dananakon sprovoda; bila je tamo. Predstavila se dječacima, i prije nego to su s njom sjeli na autobus izHartforda za Portland, i Bili i Hal su joj doli, jedan po jedan, isplakati joj se na krilu dok ih je onadrala i ljuljala ih, i povezivanje je počelo.

Dan prije nego to su zauvijek otili iz Connecticuta da odu “dolje u Maine” (kako se tada govorilo)doao je staretinar sa svojim drndavim starim kamionom i pokupio ogromnu hrpu nepotrebnih stvarikoje su Bili i Hal iznijeli na pločnik iz stranjeg ormara. Kad su sve smeće ostavili na pločniku zakamionet, teta Ida im je rekla da jo jednom prođu kroz stranji ormar i uzmu uspomene ili suvenirekoje doista ele zadrati. Naprosto nemamo mjesta za sve to, dečki, rekla im je, i Hal je pretpostavljaoda ju je Bili posluao i posljednji put proao kroz sve one fascinantne kutije koje je njihov otac ostavioza sobom. Hal se nije pridruio svome starijem bratu. Nije mu se vie sviđao stranji ormar. Tijekom taprva dva tjedna alovanja, pala mu je na pamet strana zamisao: moda njegov otac nije naprosto nestao,ili pobjegao jer nije mogao ivjeti na mjestu i otkrio je da brak nije za njega.’

Moda gaje majmun dohvatio.

164 Majmun

Kad je čuo staretinarov kamionet kako rei i prdi i pucketa niz blok, Hal se pripremio, zgrabiomajmuna s police na kojoj je bio od dana kad mu je umrla majka (nije ga se dotad usudio dotaći, čakni da ga baci natrag u ormar), i odjurio s njime niza stube. Ni Bili ni teta Ida ga nisu vidjeli. Sjedećinavrh bačve pune potrganih suvenira i pljesnjivih knjiga bila je kutija Ralston—Purine, puna sličnogsmeća. Hal je zviznuo majmuna natrag u kutiju iz koje je izvorno doao, histerično ga izazivajući dapočne pljeskati činelama (samo daj, izazivam te, izazivam, DVAPUT TE IZAZIVAM) ali majmun jesamo čekao tamo, nonalantno zavaljen, kao da čeka autobus, cereći se svojim uasnim, mudrim

osmijehom.

Hal je stajao sa strane, dječačić u samtastim hlačama i otrcanim dječjim cipelama, dok je staretinar,gospodin talijanskog podrijetla koji je nosio kri oko vrata i zvidukao kroz procijep u zubima,počinjao utovarivati kutije i bačve u svoj prastari kamionet s drvenim letvama u tovarnom prostoru.Hal je gledao dok je on podizao bačvu i kutiju Ralston-Purine postavljenu na vrh; promatrao je kakomajmun nestaje u tovarnom prostoru kamioneta; promatrao je dok se staretinar uspinjao natrag uvozačku kabinu, moćno ispuhavao nos u dlan ruke, brisao ruku ogromnim crvenim rupčićem, ipokretao motor kamioneta uz tutnjavu i udarac uljastog plavog dima; gledao je kako se kamionetudaljava. I veliki kamen pao mu je sa srca - doslovno gaje osjetio kako odlazi. Skočio je gore-dolje,dvaput, stoje vie mogao, rairenih ruku, ispruenih dlanova, i da gaje ijedan susjed vidio, zacijelo bi imse to činilo čudnim, pa i svetogrdnim, moda -zato taj dječak skače od sreće (jer nedvojbeno se radiloo tome; skakanje od sreće teko se moe prikriti), zacijelo bi se zapitali, a majka mu nije u grobu nimjesec dana?

Činio je to zato stoje majmun otiao, otiao zauvijek.

Ilije bar tako mislio.

Ni tri mjeseca kasnije, teta Ida poslala gaje na tavan da donese kutije s boičnim ukrasima, i dok jepuzao uokolo i traio ih, prljajući si koljena hlača prainom, odjednom se opet naao licem u lice s njim,a njegova za-panjenost i uas bili su toliki da je morao otro zagristi svoj dlan da ne zavriti… ili se neonesvijesti. Bio je tu, cereći se svojim zubatim smijekom, pripravnih činela razdvojenih tridesetcentimetara, spreman zapljeskati, nonalantno zavaljen za jedan kutak kutije Ralston-Purine, kao dačeka autobus, kao da govori: Mislio si da si me se rijeio, zar ne? Ali mene se nije tako lako rijeiti,Hal. Sviđa mi se, Hal. Stvoreni smo jedan za drugoga, samo dječak i njegov majmun-ljubimac, pardobrih starih prijatelja. A negdje

Majmun 165

juno odavde neki glupi stari talijanski staretinar lei u kadi s noicama, izbuljenih očiju i napolaispalog zubala, iskrivljenih usta, staretinar koji bazdi kao izgorena Exidova baterija. Čuvao me zasvoga unuka, Hal, stavio me na policu u kupaonici sa svojim sapunom i svojom britvom i svojompjenom za brijanje i svojim Philco tranzistorom, i sluao je utakmicu Brooklyn Dodgersa, a ja sampočeo pljeskati, ijedna od mojih činela udarila je taj stari radio i on je upao u kadu i onda sam doao ktebi, Hal, vucarao sam se po seoskim putevimapo noći a mjesečina mi se odsijavala od zubiju u triujutro, i ostavio sam puno ljudi mrtvih na puno lica mjesta. Doao sam k tebi, Hal. Ja sam tvoj boičnipoklon, pa onda me navij, tko je mrtav? Je li Bili? Tetak Will? Ili ti, Hal? Jesi li to ti?

Hal je ustuknuo, ludo skvrčen, dok su mu oči kolutale, i skoro je pao sputajući se niza stube. Rekao jeteti Idi da nije uspio pronaći boične ukrase - bila je to prva la koju joj je ikad izrekao, i vidjela je lana njegovom licu ali nije ga pitala zato je lagao, hvala Bogu - a kasnije, kad je Bili doao kući, reklaje njemu neka ih potrai i on je donio boične ukrase dolje. Kasnije, kad su bili sami, Bili mu je siknuodaje kreten koji ni vlastito dupe ne moe pronaći s dvije ruke i svjetiljkom. Hal nije nita rekao. Hal jebio blijed i tih, i samo je prebirao po večeri. A te noći je opet sanjao majmuna, kako mu jedna činelaudara Philco radio dok Dean Martin pjeva Whenna da moon hittayou eye like a big pizza pie ats-a-

moray, a radio se kotrlja u kadu i majmun se ceri i udara svojim činelama uz KLING i KLING iKLING; samo kad je voda postala električna, u kadi nije bio talijanski staretinar.

Nego on.

Hal i njegov sin steturali su niz padinu iza obiteljske kuće, do kućice za čamce koja se pruala nadvodu na svojim starim stupovima. Hal je drao torbu u desnoj ruci. Grlo mu je bilo suho; ui su mu bileneprirodno osjetljive. Torba je bila vrlo teka.

Hal je spustio torbu. “Ne diraj to”, rekao je. Hal je zapipao u depu i potraio privjesak s ključevimakoje mu je Bili dao, i pronaao onaj označen s ČAMCI na komadu ljepljive trake.

Danje bio vedar i hladan, vjetrovit, nebo sjajno plavo. Liće drveća koje se naguralo do ruba jezerapoprimilo je vrlo sjajne jesenske boje, od krvavo crvene od ute poput kolskog autobusa. aptalo je navjetru. Liće se kovitlalo oko Peteyjevih tenisica dok je zabrinuto stajao sa strane, a Hal je njuiostudeni tik iza vjetra, sa zimom naguranom na leđa.

166 Majmun

Ključ se okrenuo u lokotu, i otvorio je vrata. Sjećanje je bilo snano; nije čak morao ni pogledati dapomakne drveni blok koji je drao vrata otvorenim. Miris je ovdje bio posve ljetni: platno i sjajnodrvo, preostatak putene topline.

Čamac tetka Willa jo je bio tu, vesla uredno posloena kao da ga je jučer popodne posljednji putnatovario priborom za pecanje i dvama paketima od po est Black Label piva. I Bili i Hal su punoputa ili pecati s tetkom Willom, ali nikad zajedno. Tetak Will je tvrdio daje čamac premalen zatrojicu. Crveni rub koji je Tetak Will popravljao svakog proljeća sad je izblijedio i izgulio se, apauci su ispreli svilu u pramcu čamca.

Hal je dohvatio čamac i povukao ga niz rampu do komadićka ljunčane plae. Izleti na pecanje bili sujedan od najboljih dijelova njegovog djetinjstva s tetkom Willom i tetom Idom. Imao je osjećaj daje is Billom slično. Tetak Will je inače bio vrlo utljiv čovjek, ali kad bijednom postavio čamac kako jehtio, kakvih ezdeset-sedamdeset metara od obale, spustio udice tako da plovci zaplivaju na vodi,otvorio bi jedno pivo za sebe i jedno za Hala (koji je rijetko kada popio vie od pola onog jednogkoliko je tetak Will doputao, uvijek s ritualnim upozorenjem da teta Ida ne smije doznati za to jer “bime propucala kao psa da zna da dajem vama dečkima pivo, da zna”) i postao bi pričljiv. Pričao bipriče, odgovarao na pitanja, stavljao novi mamac na Halovu udicu kad bi trebalo; a čamac bi plutaokamo bi ga odnijeli vjetar i blaga struja.

“Zato nikad ne ide do sredine, tetak Will?” upitao je jednom Hal.

“Pogledaj tamo”, odgovorio je tetak Will

Hal je tako učinio. Vidio je plavu vodu i svoju udicu kako se sputa u crninu.

“Gleda najdublji dio jezera Crystal”, rekao je tetak Will jednom rukom drobeći svoju praznu limenkupive, i drugom birajući svjeu. “Trideset metara, ako je i centimetar. Stari Studabaker Amosa

Culligana je negdje tamo dolje. Prokleta budala gaje izvela na jezero jednom u ranom prosincu, prijenego to se led skorio. Sreća to se uspio iv izvući iz njega. Nikad neće izvući toga Suda, i nećemo gavidjeti dok ne zatrubi truba sudnjega dana. Jezero je tu prokleto duboko. Tu ima velikih riba, Hal. Nemoramo ići nita dalje. Da vidimo kako izgleda taj tvoj crv. Uvuci gada.”

Hal je posluao, i dok mu je tetak Will na udicu stavljao svjeeg crva iz stare Criscove limenke kojamu je sluila kao kutija za mamce, on je zurio u vodu, fasciniran, pokuavajući vidjeti stari StudebakerAmosa Culligana,

Majmun 167

svog zahrđalog, s vodenim travama koje lepraju kroz otvoren prozor s vozačke strane, tamo kuda jeAmos pobjegao u zadnjem času, vodene trave ukraavaju volan kao trula ogrlica, vodene trave kojevise s retrovizora i plutaju naprijed-natrag na struji kao neka čudna krunica. Ali vidio je samoplavetnilo koje se crni u tamu, i obris crva tetka Willa, s udicom skrivenom negdje u čvorovima, kakovisi tamo usred svega, u svojoj vlastitoj, suncem proaranoj verziji stvarnosti. Hal je imao kratku,vrtoglavu viziju sebe kako visi nad moćnim ponorom, i načas je sklopio oči dok vrtoglavica nijeprola. Toga dana, činilo mu se u sjećanju, popio je cijelu svoju limenku piva. … najdublji dio jezeraCrystal… trideset metara, ako je i centimetar.

Načas je zastao, zadihan, i podigao pogled prema Peteyju, koji gaje jo uvijek zabrinuto promatrao.“Treba pomoć, tata?” “Samo malo.”

Opet je povratio dah, i sad je povukao čamac preko uske pruge pijeska do vode, ostavljajući utor.Boja se ogulila, ali čamac je bio pod krovom i djelovao je čvrsto.

Kad bi on i tetak Willi ili na jezero, tetak Will bi povukao čamac niz rampu, a kad bi čamac bio uvodi, popeo bi se u njega, dograbio jedno veslo da se odgurne i rekao: “Odgurni me, Hal… tako ćezaraditi čvarke.”

“Dodaj mi torbu, Petey, i onda me odgurni”, rekao je. I, smijeeći se, dodao je: “Tako će zaraditičvarke.”

Petey mu nije uzvratio osmijeh. “Idem i ja, tata?”

“Ovaj put ne. Neki drugi put ću te povesti na pecanje … ali ne ovaj

put.”

Petey je oklijevao. Vjetar je nosio njegovu smeđu kosu i nekoliko utih listova, suhih i ukavih, koji sumu skotrljali kraj ramena i sletjeli na rub vode, i sami plutajući poput čamčića.

“Trebao si ih omotati”, rekao je tiho.

“Molim?” Ali činilo mu se da shvaća to Petey misli.

“Staviti vatu na činele. Zalijepiti. Tako da ne moe … proizvesti onaj zvuk.”

Hal se odjednom sjetio Daisy kako stie prema njemu - ne hodajući, već teturajući - i kako je, jakonaglo, krv posukljala iz Daisynih očiju u mlazu koji joj je namočio krzno i zaprskao pod tale, kako sesruila na prednje ape … i kako je kroz miran, kino proljetni zrak toga dana začuo taj zvuk, ne priguenveć čudno jasan, kako stie s tavana kuće udaljene petnaest metara: Kling-kling-kling!

168 Majmun

Počeo je histerično vritati, ispustivi naramak drva koji je nosio za vatru. Odjurio je u kuhinju po tetkaWilla, koji je jeo kajganu i tost, a jo čak nije ni prevukao tregere preko ramena.

Bila je stari pas, Hal, rekao je tetak Will, iscrpljenog i nesretnog lica -i on je djelovao staro. Bilo jojje dvanaest godina, a to je za psa puno. Ne smije to tako prihvatiti staroj Daisy se to ne bi svidjelo.

Stara, rekao je i veterinar, ali svejedno je djelovao zbunjeno, jer psi ne umiru od eksplozivnogkrvarenja u mozgu, čak ni u dvanaestoj godini (“Kao da joj je netko gurnuo petardu u glavu”, čuo jeHal veterinara kako govori tetku Willu, dok je tetak Will kopao jamu iza tale, nedaleko od mjestagdje je 1950. pokopao Daisynu majku. “Jo nikad to nisam vidio, Will.”)

A kasnije, prestravljen skoro do ludila ali ne mogući se zaustaviti, Hal se popeo na tavan.

Zdravo, Hal, kako si? Majmun se cerio iz svoga sjenovitog ugla. Činele su mu bile mirne, udaljenetridesetak centimetara. Jastuk s kauča koji je Hal postavio između njih sad je bio na drugom krajutavana. Neto - neka sila - odbacila gaje dovoljno snano da ga razdere, i punilo se zapjenilo iz njega.Ne brini za Daisy, aptao je majmun u njegovoj glavi, staklenih smeđih očiju uperenih u razrogačeneplave oči Hala Shelburna. Ne brini za Daisy, Hal, bila je stara, čak je i veterinar tako rekao, i, usput,jesi li vidio kako joj krv suklja iz očiju, Hal? Navini me, Hal. Navini me, idemo se igrati i tko jemrtav, Hal? Jesi li to ti?

A kad je doao k sebi, puzao je prema majmunu kao hipnotiziran. Jedna mu je ruka bila ispruena dauhvati ključ. Onda je zateturao unatrag, i skoro pao niz stubite tavana u urbi - vjerojatno bi i pao dastubite nije bilo tako usko. Iz grla mu je izlazilo tiho stenjanje.

Sad je sjedio u čamcu, gledajući Peteyja. “Priguivanje činela ne pali”, rekao je. “Probao samjednom.”

Petey je nervozno pogledao prema torbi. “to se dogodilo, tata?”

“Nita o čemu bih sad elio pričati”, rekao je Hal, “i nita o čemu bi ti htio sluati. Dođi ovamo i odgurnime.”

Petey se potrudio, a krma čamca zastrugala je po pijesku. Hal je pripomogao veslom, i odjednom jeosjećaj povezanosti sa zemljom nestao i čamac se kretao lako, sam za sebe nakon godina u mrakukućice za čamce, ljuljajući se na blagim valovima. Hal je uzeo i drugo veslo i postavio ih u drače.

“Budi oprezan, tata”, reče Petey.

Majmun 169

“Ovo neće dugo trajati”, obećao je Hal, ali pogledao je torbu i zapitao seje li to istina.

Počeo je veslati, sagibajući se da bude jači. Stara, poznata bol pri dnu leđa i između lopatica opet sepojavila. Obala se udaljavala. Petey se čarobno vratio na osam godina, est, pa postaočetverogodinjak koji stoji na rubu vode. Zasjenio sije oči jednom djetinjom rukom.

Hal je nehajno pogledavao prema obali, ali nije si dopustio daje doista proučava. Prolo je skoropetnaest godina, i kad bi podrobno pregledao obalu, primijetio bi promjene vie nego sličnosti iizgubio se. Sunce gaje udaralo u vrat, i počeo se znojiti. Pogledao je torbu, i načas je izgubio ritampovlačenja i guranja. Torba kao da se … kao da se nadimala. Počeo je veslati bre.

Vjetar je ojačao, sueći mu znoj i hladeći mu kou. Čamac se uzdigao i pramac mu je pljusnuo vodu ustranu kad se opet spustio. Nije li vjetar postao hladniji u zadnjoj minuti? I dovikuje li to Petey neto?Da. Hal nije mogao raznaznati to preko vjetra. Nije vano. Rijeit će se majmuna na sljedećih dvadesetgodina - ili moda

(molim te, Boe, zauvijek)

zauvijek - to je najvanije.

Čamac se propeo i spustio. Bacio je pogled ulijevo i vidio sitne bijele krijeste. Opet je pogledaoprema obali i vidio Lovački rt i uruene ostatke koji su sigurno bili Burdonova kućica za čamce dok suon i Bili bili klinci. Znači, skoro je stigao. Skoro je na mjestu gdje je slavni Studebaker AmosaCulligana jednog davnog prosinca potonuo kroz led. Skoro je iznad najdubljeg dijelajezera.

Petey je neto vritao; vritao i pokazivao. Jo uvijek ga nije čuo. Čamac se tresao i ljuljao, bacajućioblačiće tanke pjene na obje strane pramca. U jednom je bljesnula sićuna duga, pa se raspala.Sunčevo svjetlo i sjene jurili su po jezeru u crtama, a valovi vie nisu bili blagi; krijeste su porasle.Znoj mu se osuio i najeio se, a pjena mu je promočila leđa jakne. Smrknuto je veslao, skačući očimas obale na torbu i natrag. Čamac se opet uzdigao, ovog puta tako visoko daje lijevo veslo načas bilo uzraku umjesto u vodi.

Petey je pokazivao prema nebu, a vrisak mu je sad bio samo tih, blistavi barjačić zvuka.

Pogledao je preko ramena.

Jezero je bilo u kovitlacu valova. Poprimilo je smrtonosno tamnu nijansu plave, proaranu bijelimavovima. Neka sjena jurila je preko vode prema

170 Majmun

čamcu, a neto u toj sjeni bilo je tako poznato, tako uasavajuće poznato da je Hal podigao pogled aonda je vrisak bio tamo, boreći se s njegovim stisnutim grlom.

Sunce je bilo iza oblaka, pretvorivi ga u zgrbljeni, zaposleni obris s dva zlatom obrubljenapolumjeseca, rairena. Dvije rupe pojavile su se na jednom kraju oblaka, a sunce je sukljalo u dvijezrake.

Dok je oblak prolazio iznad čamca, majmunove činele, jedva priguene torbom, počele su udarati.Kling-kling-kling, ti si, Hal, konačno si to ti, sad si nad najdubljim dijelom jezera i tvoj je red, tvojred, tvoj red

Svi potrebni elementi na obali postavili su se na mjesto. Trule kosti Studebakera Amosa Culliganalee negdje ispod njega, tu lee velike ribe, to je mjesto.

Hal je prebacio vesla u čamac hitrim potezom, nagnuo se naprijed ne mareći za ludo zaljuljan čamac,i dohvatio torbu. Činele su proizvodile svoju divlju, pogansku pjesmu; bokovi torbe nadimali su sekao od silnog disanja.

“Točno ovdje, ti kurvin sine!” zavritao je Hal. “TOČNO OVDJE!”

Bacio je torbu preko ruba čamca.

Tonula je brzo. Načas ju je vidio kako ide prema dolje, zadihanih bokova, i u tome beskrajnomtrenutku jo je čuo udarce činela. I načas, crne vode kao da su se razbistrile i vidio je dolje u taj uasniponor voda, gdje su leale velike ribe; tamo je bio Studebaker Amosa Culligana, a Halova majka bilamu je za volanom, iscereni kostur s jezerskim brancinom koji hladno zuri iz jedne ogoljene očneduplje. Tetak Will i teta Ida plutali su kraj nje, a sijeda kosa tete Ide uzdizala se prema gore dok jetorba padala, obrćući se i okrećući, dok se nekoliko srebrnastih mjehurića dizalo prema gore: kling-kling-kling …

Hal je tresnuo vesla natrag u vodu, postrugavi si zglobove do krvi (i oh, Boe, stranje sjedaloStudebakera Amosa Culligana bilo je puno mrtve djece! Charlie Silverman … Johnny McCabe …) \počeo je okretati čamac.

Među stopalima je začuo suho krckanje poput pucnja iz pitolja, i odjednom, čista voda sukljala jeizmeđu dvije daske. Čamac je bio star; drvo se sigurno malo stisnulo; bila je to samo mala rupica.Ali nije bila tamo kad je izveslao. Mogao se zakleti u to.

Obala i jezero zamijenili su mjesta u njegovom pogledu. Petey mu je sad bio iza leđa. Iznad njega,onaj odvratpi majmunoliki oblak se razdirao. Hal je počeo veslati. Dvadeset sekundi bilo je dovoljnoda ga uvjeri kako

Majmun 171

vesla za goli ivot. Bio je samo osrednji plivač, a čak i izvrnome ne bi bilo lako u ovoj odjednombijesnoj vodi.

Jo dvije daske odjednom su se razdvojile uz onaj pitoljasti zvuk. Jo vode posukljalo je u čamac,močeći mu cipele. Čuo je tihe metalne zvukove krckanja i shvatio da to pucaju čavli. Jedan od dračaza vesla je pukao i odletio u vodu - hoće li sljedeće otići kormilo?

Vjetar mu je sad bio iza leđa, kao da ga pokuava usporiti ili čak odgurati na sredinu jezera. Bio jeprestravljen, ali osjećao je kroz uas i neku ludu vrstu oduevljenja. Majmun je ovaj put nestaozauvijek. Nekako je to znao. Sto god se njemu dogodilo, majmun se neće vratiti da nadnese sjenu nad

Dennisov ili Peteyjev ivot. Majmun je nestao, moda ostavi na krovu ili haubi Studebakera AmosaCulligana, na dnu jezera Crystal. Zauvijek.

Veslao je, naginjući se prema naprijed i gurajući natrag. Onaj prskavi, pucketavi zvuk opet se začuo isad je zahrđala Criscova limenka koja je bila leala u čamcu plutala je u deset centimetara vode.Pjena je prskala Halu u lice. Čuo se glasniji zvuk pucanja, a stranje sjedalo je puklo na dvoje izaplutalo kraj kutije za mamce. Jedna daska odvojila se od lijevog boka čamca, pa onda jo jedna, ovana rubu vode, s desne strane. Hal je veslao. Dah mu je hripao u ustima, vreo i suh, a onda mu je grlonateklo od bakrenog okusa iscrpljenosti. Oznojena kosa mu se podizala.

Sad se pojavila pukotina ravno na dnu čamca, pojurila u cik-cak među njegovim stopalima, i pruila sesve do krme. Voda je posukljala unutra. Bio je u vodi do glenjeva, pa onda do pola listova. Veslaoje, ali kretanje čamca prema obali sad je već bilo mlitavo. Nije se usudio osvrnuti da vidi koliko jeblizu.

Jo jedna daska se odvojila. Pukotina kroz sredite čamca dobila je grane, kao drvo. Voda jeposukljala unutra.

Hal je počeo tjerati vesla na sprint, udiući snanim, iscrpljenim udisajima. Povukao je jednom …dvaput… a pri trećem potezu, oba drača za vesla su se odvojila. Izgubio je jedno veslo, zadraodrugo. Ustao je i počeo udarati vodu veslom. Čamac se zaljuljao, skoro prevrnuo, i bacio ga natragna sjedalo uz bučan udar.

Čas kasnije, jo dasaka se odvojilo, sjedalo se uruilo, i leao je u vodi koja je punila dno čamca,zapanjen njenom hladnoćom. Pokuao se uspraviti na koljena, očajno misleći: Petey ovo ne smijevidjeti, ne smije gledati

172 Majmun

svoga oca kako mu se utapa pred očima, plivat će, psećim stilom ako mora, ali učini, učini neto

Začuo se jo jedan pucketavi pucanj skoro udarac - i bio je u vodi, plivajući prema obali kao to nikadu ivotu nije plivao … a obala je bila nevjerojatno blizu. Minutu kasnije, stajao je do pasa u vodi, nipet metara od obale.

Petey je zapljuskao prema njemu, ispruenih ruku, vriteći i plačući i smijući se. Hal je krenuo premanjemu i zateturao. Petey je zateturao, do prsa u vodi.

Uhvatili su jedan drugoga.

Diući tekim zadihanim udisajima, Hal je svejedno podigao dječaka na ruke i odnio ga do plae, gdjesu se obojica pruili po tlu, teko diući.

“Tata? Jel’ otiao? Onaj gadnigadni majmun?”

“Da, mislim daje otiao. Ovaj put zauvijek.”

“Čamac se raspao. Samo se … raspao oko tebe.”

Pogledao je prema daskama koje su plutale po vodi desetak-dvanaest metara daleko. Nisu nimalosličile na čvrst, rukom izrađen čamac koji je izvukao iz kućice za čamce.

“Sad je sve uredu”, rekao je Hal, podiući se na laktove. Sklopio je oči i pustio sunce da mu grijelice.

“Jesi vidio oblak?” apne Petey.

“Jesam. Ali vie ga ne vidim … a ti?”

Pogledali su u nebo. Bilo je tu i tamo ratrkanih bijelih oblačića, ali ne i velikog tamnog oblaka. Otiaoje, kao stoje Hal i rekao.

Povukao je Peteyja na noge. “U kući će biti ručnika. Dođi.” Ali zastao je, gledajući svoga sina. “Biosi lud kad si onako istrčao.”

Petey gaje ozbiljno pogledao. “Bio si hrabar, tata.”

“Stvarno?” Pomisao na hrabrost nije mu ni pala na um. Samo strah. Strah koji je bio prevelik da vidiita drugo. Ako je ičeg drugog uopće i bilo. “Dođi, Pete.”

“to ćemo reći mami?”

Hal se nasmijei. “Ne znam, veliki moj. Smislit ćemo neto.”

Zastao je jo trenutak, promatrajući daske koje su plutale na vodi. Jezero se opet smirilo, blistajućimalim valićima. Odjednom, Hal je pomislio na ljetne turiste koje čak ni ne poznaje - neki čovjek injegov sin, moda,

Majmun 173

koji pecaju velike ribe. Imam neto, tata! vriti dječak. Podiči ćemo i vidjeti, kae otac, a iz dubina,vukući vodene trave na činelama i zureći se svojim uasnim smijekom dobrodolice … majmun.

Zadrhtao je - ali to su samo stvari koje bi se mogle dogoditi.

“Dođi”, rekao je opet Peteyju, i krenuli su puteljkom kroz plamene listopadske ume prema obiteljskojkući.

Iz Bridgtonskih novosti, 24. listopada 1980.

TAJNA MRTVE RIBE Betsy Moriarty

STOTINE mrtvih riba pronađeno je krajem prolog tjedna na jezeru Crystal u susjednom gradićuCasco. Većina ih je izgleda pomrla blizu Lovačkog rta, premda je to teko točno odrediti zbogjezerskih struja. Mrtve ribe uključile su sve vrste koje se obično nalaze u ovim vodama grgeče, tuke,sunčanice, arane, somove, smeđe i arene pastve, pa čak i jednog lososa. Iz uprave za ribu i divljačkau da su zbunjeni…

174 Majmun

Kain se digao

Garrish je izaao iz sjajnog svibanjskog sunca u hladovinu spavaonice. Trebao mu je trenutak da mu seoči prilagode, i isprva je Harry Muf bio samo bestjelesan glas iz sjene.

“Ba je bilo gadno, jel’da?” upitao je Muf. “Zar nije ovo ba bilo gadno?”

“Da”, reče Garrish. “Bilo je opako.”

Sad su mu oči uhvatile Mufa. Trljao je rukom bubuljice na čelu i znojio se pod očima. Nosio jesandale i majicu s natpisom 69, uz bed na kojem je pisalo daje Ulica Sezam za pedofile. Njegovveliki iskrivljeni zub nadnosio se nad tamu.

“Mislio sam to obaviti u siječnju”, rekao je Muf. “Stalno sam si govorio da to učinim dok jo imavremena. A onda je drugi rok proao i bilo je ili sad ili upisuj parcijalu. Mislim da sam pao, Curt.Časna moja riječ.”

Čuvarica kuće stajala je u uglu kraj sandučića za pisma. Bila je to iznimno visoka ena koja jeudaljeno nalikovala na Rudolpha Valentina. Pokuavala je jednom rukom pogurnuti usku naramenicunatrag ispod znojnog kratkog rukava svoje haljine, dok je drugom pričvrćivala popis za spavaonicu.

“Opako”, ponovi Garrish.

“Htio sam par stvari prepisati od tebe ali nisam se usudio, časna moja riječ, taj tip ima oči kao sokol.Misli da će ti dobiti pet?” “Mislim da sam moda i ja pao”, reče Garrish. Muf se zabezeknuo. “Mislida si pao? Ti misli da si -” “Idem se otuirati, dobro?”

“Aha, jasno, Curt. Svakako. To ti je bio zadnji test?”

“Da”, reče Garrish. “To mije bio zadnji test.”

Garrish je preao preko predvorja i proao kroz vrata i krenuo se penjati. Stubite je bazdilo kao atletskisuspenzor. Iste stare stube. Njegova soba je bila na četvrtom katu.

Quinn i onaj drugi idiot s dvojke, onaj s dlakavim nogama, proli su kraj njega, dobacujući se loptomza softball. Neki mali tip s ronatim na—

Kain se digao 175

očalama i jadnom ali nadobudnom kozjom bradicom prestigao gaje između trećeg i četvrtog kata,dreći knjigu iz aritmetike na prsima kao Bibliju, dok su mu se usne micale u krunici logaritama. Očisu mu bile prazne kao kolske ploče.

Garrish je zastao i zagledao se za njim, pitajući se ne bi li mu bilo bolje mrtvome, ali mali tip je sadjo bio samo nemirna sjena u nestajanju. Jo je jednom zadrhtala i nestala. Garrish se popeo dočetvrtog kata i krenuo hodnikom prema svojoj sobi. Prasac je otiao prije dva dana. Četiri zavrnaispita u tri dana, bum-tras, i gotovo je sve. Prasac je znao sređivati stvari. Ostavio je samo svoje

postere s golim curama, dvije prljave nesparene čarape, i keramičku parodiju Rodinovog Mislioca nazahodu.

Garrish je stavio svoj ključ u bravu i okrenuo ga.

“Curt! Hej, Curt!”

Rollins, kretenski katni psiholog koji je upravo poslao Jimmvja Bro-dyja do dekana za studente zbogpića, sputao se hodnikom prema njemu i mahao mu. Bio je visok, dobro građen, s vojnom frizurom,simetričan. Djelovao je lakirano.

“Jesi gotov?” upita je Rollins.

“Aha.”

“Ne zaboravi pomesti pod u sobi i popuniti formular za prijavu tete, dobro?” “Aha.”

“Jo u četvrtak sam ti gurnuo formlular za prijavu tete pod vrata, jel’da?” “Aha.”

“Ako nisam u svojoj sobi, samo gurni formular za prijavu tete i ključ ispod mojih vrata.” “U redu.”

Rollins mu je dograbio ruku i stegnuo je, dvaput, hitro, pump-pump. Rollinsov dlan bio je suh, koazrnata. Rukovanje s Rollinsom bilo je kao da se rukuje sa akom soli.

“Dobro se provedi ljetos, stari.”

“Jasno.”

“Nemoj previe raditi.” “Neću.”

“I zabavljaj se, ali ne pretjeruj.” “Hoću i neću.”

176 Kain se digao

Rollins je načas djelovao zbunjeno, a onda se nasmijao. “Pazi na sebe.” Pljesnuo je Garrisha poramenu i krenuo opet hodnikom, zastajući jednom da kae Ronu Franeu neka stia glazbu. Garrish jemogao zamisliti Rollinsa kako lei mrtav u nekom jarku s crvima u očima. Rollinsu ne bi smetalo. Niticrvima. Ili jede svijet, ili svijet jede tebe, i jedno i drugo je u redu.

Garrish je zamiljeno stajao, gledajući sve dok Rollins nije nestao s vida, a onda je uao u svoju sobu.

S odlaskom Pračevog ciklonskog nereda, izgledala je prazno i sterilno. Uskovitlana, nagurana,nanesena hrpa koja je bila Pračev krevet bila je sastrugana do golog - premda malo spermomumrljanog - madraca. Dvije duplerice iz Playboya gledale su ga sa zida zamrznutim,dvodimenzionalno izazovnim pogledima.

U Garrishovoj polovici sobe nije se puno promijenilo, jer je oduvijek bila uredna kao u vojsci. Na

gornju deku Garrishevog kreveta mogao si baciti novčić, i on bi se odbio. Sva ta urednost je Prascuila na ivce. On je studirao engleski i dobro baratao riječima. Nazivao je Garrisha ladičarom. Jedinastvar na zidu iznad Garrishevog kreveta bio je ogroman poster Hum-phreya Bogarta koji je nabavio ufakultetskoj knjiari. Bogie je u svakoj ruci drao po jedan pitolj, i nosio je tregere. Prasac je rekao dasu pitolji i tregeri simboli impotencije. Garrish je sumnjao daje Bogie bio impotentan, premda nikadnita nije čitao o njemu.

Priao je vratima ormara, otključao ih, i izvadio veliki Magnum .352 s orahovim kundakom8 koji muje njegov otac, metodistički svećenik, kupio za Boić. Prolog oujka sam sije kupio teleskopski ciljnik.

U sobi nisi smio imati oruje, čak ni lovačke puke, ali to nije bilo teko. Izvukao gaje jučer izfakultetskog spremita za oruje s falsificiranom potvrdom. Stavio gaje u vodootpornu konu futrolu, iostavio ga u umi iza nogometnog igralita. A onda, jutros oko tri sata, naprosto je izaao i donio ga gorekroz usnule hodnike.

Sjeo je na krevet s pukom na koljenima i malo plakao. Mislilac na zahodu gaje promatrao. Garrish jestavio puku na krevet, preao sobu, i pljesnuo ga s Pračevog stola na pod, gdje se razbio. Začulo sekucanje na vratima.

Garrish je stavio puku pod svoj krevet. “Naprijed.” Bio je to Bailey, koji je stajao tamo u gaćama. Upupku mu je bila mucica. Bailey nije imao budućnosti. Bailey će se oeniti glupom curom i

” Izmiljen kalibar i tip puke. nap. prev.

Kain se digao 177

imat će glupu djecu. Kasnije će umrijeti od raka ili moda zatajenja bubrega-

“Kakav je bio finalni iz kemije, Curt?” “U redu.”

“Mislio sam jel’ bi’ mogao posudit’ tvoje biljeke. Moj je sutra.” “Jutros sam ih spalio s drugimsmećem.”

“Oh. Hej, Isuse! Pa jel’ Prasac to napravio?” Pokazao je na ostatke Mislioca.

“Valjda.”

“Da mi je znati za’ gaje razbio? Meni se sviđao. Htio sam ga kupit’ od njega.” Bailey je imao otre,takoraste crte lica. Gaće su mu bile otrcane i ispupčene na dupetu. Garrish je vidio točno kako ćeizgledati, dok umire od emfizema ili tako nečeg u atoru s kisikom. Kako će biti ut. Ja bih ti mogaopomoći, mislio je Garrish.

“Misli da bi mu smetalo da pokupim njegove postere?”

“Valjda ne.”

“Okay.” Bailey je preao sobu, oprezno bosim nogama prolazeći preko krhotina keramike, i skinuo

Playboyeve ljepotice sa zida. “A i ona Bogarto-va slika je opaka. Nema cica, ali hej! Zna?” Bailey jezapirio prema Gar-rishu da vidi hoće li se ovaj nasmijeiti. Kad nije, rekao je: “Valjda ga nisi misliobaciti, jel’ da?”

“Ne. Ba sam se spremao otuirati.”

“Okay. Lijepo se provedi ako se vie ne vidimo, Curt.”

“Hvala.”

Bailey se vratio do vrata, a stranjica njegovih gaća je leprala. Zastao je na vratima. “Opet će proć’ sačetiri i neto, Curt?” “Barem.”

“Dobar si. Vidimo se nagodinu.”

Izaao je i zatvorio vrata. Garrish je neko vrijeme sjedio na krevetu, onda izvadi puku, rastavi je, iočisti. Podigao je cijev do očiju i zagledao se u sićuan krug svjetla na drugom kraju. Cijev je bilačista. Ponovno je sklopio puku.

U trećoj ladici njegovog stola bile su tri teke kutije streljiva Winchester. Postavio ih je na prozorskudasku. Zaključao je vrata sobe a onda se vratio do prozora. Podigao je rolete.

Mali trg pod prozorom bio je sjajan i zelen, posut studentima koji su etali. Quinn i njegov kretenskiprijatelj pokrenuli su polovičnu partiju sof—

178 Kain se digao

tballa. Trčali su naprijed-natrag kao kljakavi mravi koji bjee iz razrovanog mravinjaka.

“Da ti neto kaem”, reče Garrish Bogieju. “Bog se naljutio na Kaina jer je Kain bio uvjeren daje Bogvegetarijanac. Njegov brat je bio pametniji. Bog je načinio svijet na svoju sliku i priliku, a ako nepojede svijet, svijet pojede tebe. I onda Kain kae svome bratu: ‘Zato mi nisi rekao?’. A njegov bratkae: ‘Zato nisi sluao?’. I Kain kae: ‘Dobro, sad sluam.’. I rokne si brata, i kae: ‘Hej, Boe! Hoćemesa? Evo ti ga! Hoće pečenje, ili rebrica, ili Abelburgere, ili to?’ A Bog mu kae da stavi cipele zaples. Onda … to misli?”

Bogie nije odgovorio.

Garrish je podigao prozor i oslonio laktove na dasku, ne putajući cijev .352-ojke da proviri na sunce.Pogledao je kroz ciljnik.

Usredotočio se na ensku spavaonicu Carlton Memoriala, s druge strane trga. Carlton je popularno biozvan psetarnicom. Naciljao je na veliki Fordov kara van. Neka plavua u trapericama i plavomsvjetlucavom topiću razgovarala je sa svojom majkom, dok je otac, crvenog lica i proćelav, tovariokovčege u stranji dio automobila.

Netko je pokucao na vrata.

Garrish je čekao.

Opet se čulo kucanje.

“Curt? Dat ću ti petaču za Bogartov poster.” Bailey.

Garrish nije nita rekao. Djevojka i njena majka smijale su se nečemu, ne znajući da u utrobama imajumikrobe koji se hrane, dijele, razmnoavaju. Djevojčin otac im se pridruio, i stajali su zajedno nasuncu, obiteljski portret u ciljniku.

“Jebe sve”, reče Bailey. Stopala su mu otapkala niz hodnik. Garrish je stisnuo okidač.

Puka gaje snano udarila o rame, onaj dobar, čvrsti udarac koji dobije kad si postavio puku točno napravo mjesto. Glava nasmijeene djevojke se odsijekla.

Majka se jo časak smijeila, a onda joj je ruka poletjela do usta. Zavri-tala je kroz ruku. Garrish jeopalio kroz nju. Ruka i glava nestale su u prasku crvenog. Čovjek koji je utovario kovčege pognuto jepotrčao.

Garrish gaje pratio i dohvatio u leđa. Podigao je glavu, načas gledajući bez ciljnika. Quinn je draoloptu za softball i zurio u plavuin mozak, ra-spljeckan po znaku ZABRANJENO PARKIRANJE izanjenog oputenog

Kain se digao 179

tijela. Quinn se nije micao. Po cijelom trgu, ljudi su stajali, zamrznuti, kao djeca koja igraju drvenemarije.

Netko je zatreskao po vratima, onda protresao kvaku. Opet Bailey. “Curt? Jesi dobro, Curt? Mislimda netko -“

“Dobro piće, dobro meso, dobri Boe, idemo jesti!” povikao je Garrish i opalio u Quinna. Povukao jeumjesto da stisne, i promaio je. Quinn je trčao. Nema problema. Drugi pucanj uhvatio je Quinna uvrat, i odletio je moda dvadeset stopa.

“Curt Garrish će se samoubiti!” vritao je Bailey. “Rollins! Rollins! Dođi brzo!”

Koraci su mu izblijedili niz hodnik.

Sad su počeli trčati. Garrish ih je čuo kako vrite. Garrish ih je čuo kako vrite. Garrish je čuo tihotrackanje njihovih cipela po pločnicima.

Podigao je pogled prema Bogieju. Bogie je drao svoja dva pitolja i gledao iza njega. Pogledao jerasprsnute ostatke Pračevog Mislioca i zapitao se to Prasac danas radi, spava li ili gleda televiziju ilijede neki predivan ogroman obrok. Pojedi svijet, Pračiću, pomislio je Garrish. Samo progutaj mulca.

“Garrish!” Bio je to sad Rollins, i lupao je po vratima. “Otvori vrata, Garrish!”

“Zaključano je”, dahtao je Bailey. “Zaključao se, ubio se. Znam to.”

Garrish je opet gurnuo puku kroz prozor. Neki dječak u kariranoj koulji čučao je iza jednog grma,očajnim intenzitetom pretraujući prozore spavaonice. Htio je otrčati, vidio je Garrish, ali noge su muse smrzle.

“Dobri Boe, idemo jesti”, promrmljao je Garrish i opet počeo stezati okidač.

180 Kain se digao

Prečica gospođe Todd

“Eno Toddice”, rekao sam.

Homer Buckland promatrao je kako mali Jaguar prolazi i kimnuo. ena je mahnula Homeru. Homer jekimnuo svojom krupnom, čupavom glavom, ali nije uzvratio mahanje. Obitelj Todd imala je velikuvikendicu na jezeru Castle, a Homer je oduvijek radio za njih. Činilo mi se da ne voli drugu enuWortha Todda isto onoliko koliko je volio Pheliju Todd, njegovu prvu.

Bilo je to prije dvije godine, i sjedili smo na klupi ispred Bellove trgovine, ja s narančastimgaziranim sokom, a Homer sa čaom mineralne vode. Bio je listopad, stoje mirno vrijeme u CastleRocku. Puno jezerskih kuća se jo uvijek koristi vikendima, ali agresivno, supijano ljetno druenje dotad je već gotovo, a lovci sa svojim velikim pukama i skupim lovačkim dozvolama za one koji nisulokalno stanovnitvo pričvrćenim za narančaste kape jo nisu nahrupili u grad. etva je većinom gotova.Noći su hladne, dobre za spavanje, a stari zglobovi poput mojih jo se nisu počeli aliti. U listopadu,nebo nad jezerom je prilično lijepo, s onim velikim bijelim oblacima koji se tako polako kreću; sviđami se kako djeluju tako ravno na dnu, i kako su tamo malo sivkasti, kao da proriču sjenu zalaska, imogu gledati sunce kako svjetluca po vodi i nekoliko minuta mi nije dosadno. U listopadu, sjedeći naklupi pred Bellom i promatrajući jezero u daljini, jo uvijek poelim da sam puač.

“Ne vozi brzo ko Phelia”, reče Homer. “Često sam si mislio, kakvo je to starinsko ime za enu kojavozi ko stoje ona vozila.”

Ljetni ljudi kao to su Toddovi nisu ni priblino tako zanimljivi stalnim stanovnicima malih gradića uMaineu kao to sami vjeruju. Stalni stanovnici vie vole svoje vlastite ljubavne priče i priče o mrnji iskandale i govorkanja o skandalima. Kad se onaj tekstilac iz Amesburvja upucao, Esto-nia Cobridgeotkrila je da nakon samo tjedan dana vie nije dobivala pozive na ručak na račun toga to ga je nala spitoljem jo stisnutim u jednoj ukočenoj ruci. Ali ljudi jo nisu prestali pričati o Joeu Camberu, kojegje ubio njegov vlastiti pas.

No, nije vano. Radi se naprosto o tome to mi trčimo na različitim stazama. Ljetni ljudi su sprinteri; midrugi, koji ne stavljamo kravate kad

Prečica gospođice Todd 181

idemo na posao, mi smo maratonci. Čak i tako, bilo je prilično lokalnog zanimanja kad je OpheliaTodd nestala, tamo 1973. Ophelia je bila doista draga ena, i učinila je puno stvari u gradu. Radila je

na skupljanju novca za knjnicu Sloan, pomogla obnoviti spomenik palim borcima, takve stvari. Alisvi ljetni ljudi vole zamisao o skupljanju novca. Spomene skupljanje novca, a njima se oči zaare ipočnu blistati. Spomene skupljanje novca a oni mogu osnovati odbor i odrediti tajnika i imati dnevnired. To im se sviđa. Ali spomeni vrijeme (osim, naravno, ogromne tulumike koja kombinira koktele isastanak odbora), i moe zaboraviti na sreću. Vrijeme je izgleda ono to ljetni ljudi najvie cijene.Skupljaju ga, i kad bi ga mogli staviti u staklenke kao zimnicu, i to bi učinili. Ali Phelia Todd bila jevoljna troiti vrijeme - raditi na pultu u knjinici isto kao i skupljati novac za nju. Kad je trebalo uzetikrpe i zavrnuti rukave na spomeniku palim borcima, Phelia je bila tamo zajedno sa enama iz gradakoje su izgubile sinove u tri različita rata, u radnim hlačama i kosom zamotanom u maramu. A kad jeklince trebalo voziti na ljetni program plivanja, i nju se moglo vidjeti kao i bilo koga drugoga kako sesputa niz Ulicu Landing, a stranji dio velikog sjajnog kamioneta Wortha Todda bio je pun klinaca.Dobra ena. Ne ena iz grada, ali dobra ena. I kad je nestala, brinulo se. Ne ba patilo, jer nestanak nijeba sasvim isto to i smrt. Nije to kao kad odsječe neto sjekirom; to je vie kao kad ti neto curi nizslivnik, tako polako da ni ne shvati kako je oteklo doli puno kasnije.

“Vozila je Mercedes”, rekao je Homer, odgovarajući na pitanje koje nisam postavio. “Dvosjed,sportski. Todd joj gaje kupio ezdeset četvrte, ili ezdeset pete, tako ne. Sjeća se kako je svake godinevozila klince na jezero kad su imali plivački klub?”

“Aha.”

“Onda ne bi vozila vie od ezdeset na sat, jer je imala njih otraga. Ali to ju je mučilo. Ta ena je imalaolovo u nozi i kuglagere u glenju.”

Homer nekad nije govorio o svojim ljetnim ljudima. Ali onda mu je ena umrla. Prije pet godina.Orala je na padini i traktor se prevrnuo na nju i Homeru je to jako teko palo. alio je za njom modadvije godine, a onda kao da mu je bilo bolje. Ali nije vie bio isti. Kao da očekuje da se neto dogodi,kao da čeka to će biti dalje. Proli biste kraj njegove uredne kućice, ponekad, u sumrak, a on bi bio natrijemu i puio lulu sa čaom mineralne na ogradi trijema i zalazak bi mu iao u oči a dim iz lule motaose oko glave, i pomislili bi ste - bar bih ja pomislio Homer čeka to će biti dalje.

182 Prečica gospođice Todd

To me mučilo u mnogo irem opsegu nego to sam rad priznati, i konačno sam zaključio daje to zato to,da sam ja u pitanju, ja ne bih čekao to će biti dalje, kao mladoenja koji je obukao svoje svečanoodijelo i konačno uspio svezati kravatu kako treba i samo sjedi na krevetu na katu svoje kuće i gledaprvo sebe u zrcalu a onda sat na vrhu kamina i čeka da bude jedanaest sati tako da se moe oeniti. Dasam ja u pitanju, ja ne bih čekao to će biti dalje. Čekao bih to će biti zadnje.

Ali u tom razdoblju čekanja - koje je zavrilo kad je Homer godinu dana kasnije otiao u Vermont -ponekad je govorio o tim ljudima. Meni, i nekolicini ostalih.

“Nikad nije vozila brzo čak ni s muem, kolko ja znam. Al kad sam se ja vozio s njom, dobrano biizmučila taj svoj Mercedes.”

Neki čovjek je stao kod pumpe i počeo si puniti auto. Auto je imao pločice iz Massachusettsa.

“Nije ti to bio jedan od ovih novih sportskih automobila koji voze na bezolovni benzin i zakalju kadgod ih stisne; bio je jedan od onih starih, i brzinomjer je iao skroz do dvjesto pedeset. Bio je čudnosmeđe boje ijednom sam je pitao kako se zove ta boja a ona je rekla daje to ampanjac. To je badobro, tako sam rekao, a ona se smijala da pukne. Volim kad se ena smije bez da joj mora objasniti učemu je vic, zna.”

Čovjek na pumpi je zavrio s benzinom.

‘“Bar dan, gospodo”, rekao je dok je iao stubama.

“Dobar dan i vama”, rekao sam ja, a on je uao unutra.

“Phelia je uvijek traila prečice”, nastavio je Homer kao da nas nitko nije prekinuo. “Ta ena je bilaluda za prečicama. Ja to nikad nisam svaćao. Ona je govorila da, ako utedi dovoljno udaljenosti, tedii vrijeme. Rekla je da se njen otac kleo u to pravilo. On je bio trgovac, stalno na putu, a ona je ila snjim kad god je mogla, i uvijek je traio najkraći put. Tako je i ona to naučila.

Jednom sam je pito jel’ to nije nekako čudno - s jedne strane, ona tu troi vrijeme i riba onaj stari kipna Trgu i vozi malce na lekcije plivanja umjesto da igra tenis i pliva i opija se kao normalni ljetniljudi, a s druge strane tako se prokleto trudi odrezati si petnaes minuta odavde do Frvebur-ga davjerojatno po cijele noći sjedi i razmilja o tome. Naprosto mi se činilo da to dvoje ne ide skupa, akome svaća. A ona me samo pogleda i veli: ‘Volim pomoći, Homer. Volim i voziti - bar ponekad, kadje izazovno - ali ne volim koliko to vremena oduzme. Kao kad prekraja odjeću - kojiput neto skrati, akojiput neto popusti. Shvaća to mislm?’

Prečica gospođice Todd 183

‘Valjda, gos’đo’, velim ja, ne ba sasvim uvjeren.

‘Kad bi sjedenje za volanom automobila bilo neto stoje meni uitak cijelo vrijeme, traila bihproduice’, veli ona, i to mije bilo tako dobro da sam puko od smjeha.”

Tip iz Massachusettsa izaao je iz dućana s pivom u jednoj ruci i listićima lota u dragoj.

“Ugodan vikend”, reče mu Homer.

“Uvijek je ugodan”, kae tip iz Massachusettsa. “Volio bih samo kad bih si mogao priutiti da cijelegodine ivim ovdje.”

“E, pa, mi ćemo sve drati u redu dok ne budete mogli”, kae Homer, a tip se nasmije.

Promatrali smo ga kako se vozi nekamo, a tablice iz Massachusettsa se ističu. Bile su zelene. MojaMarcy kae da su to one koje Massachusettska cestovna sluba daje vozačima koji dvije godine nisuimali nesreće u toj čudnoj, ljutitoj, bijesnoj dravi. Ako jesi, kae ona, onda mora imati crvenu tablicu,da ljudi znaju da te se paze kad te vide na cesti.

“Oni su bili iz drave, zna, oboje”, rekao je Homer, kao da gaje tip iz Massachusettsa podsjetio na to.

“Mislim da sam to znao”, rekao sam.

“Toddovi su valjda jedine ptice koje imamo koje po zimi lete na sjever. Ona nova mislim da ba i nevoli letjeti na sjever.”

Otpio je malo svoje mineralne i neko vrijeme utio, razmiljajući.

“Ali njoj nije smetalo”, reče Homer. “Bar ja mislim da nije, iako se strano alila na to. Al to je biosamo njen način da objasni zato uvijek trai prečice.”

“I misli da njenom muu nije smetalo to ide po svakoj umskoj cesti odavde do Bangora samo da vidijeP moda devet desetina kilometra kraća?”

“Jebalo mu se ivo”, rekao je Homer kratko i ustao, i otiao u trgovinu. Eto ti ga na, Owens, rekoh sebi,zna da nije sigurno pitati ga kad priča, a ti se tako zaleti i pita ga, i sad si sjebao priču a ba je bilazanimljiva.

Sjedio sam tamo i okrenuo lice prema suncu i nakon nekih deset minuta onje izaao s kuhanim jajetomi sjeo. Pojeo ga je a ja sam pazio da utim a voda na jezeru Castle je blistala plavo kao neto to si čuou nekoj priči s blagom. Kad je Homer dovrio svoje jaje i otpio malo mineralne, nastavio je.Iznenadio sam se, ali svejedno nisam nita rekao. Ne bi bilo pametno.

“Imali su oni dva-tri različita komada eljeza”, rekao je. “Imali su Cadillac, i kamionet, i onaj njenmali vraićak od Mercedesa. Par zima je ostavljo

184 Prečica gospođice Todd

kamionet ovdje, jer su mislili doći skijati. Uglavnom kad bi ljeto zavrilo, on bi se odvezo Caddvjem,a ona bi uzela vraićka.”

Kimnuo sam, ali nisam nita rekao. Iskreno, bilo me strah ponuditi jo neki komentar. Kasnije mi sečinilo da bi trebalo puno komentara da se toga dana uutka Homera Bucklanda. Već je dugo čeznuoispričati priču o prečici gospođe Todd.

“Njen vraićak je imao poseban brzinomjer, jer bi ti reko kolko ima kilometara po putu, i svaki putkad bi krenula s jezera Castle u Bangor namjestila bi ga na 000-zarez-O, i pustila bi ga da odbroji.To joj je bila igra, i znala me s time zafrkavat.”

Zastao je, ponovno promiljajući.

“Ne, nije tako.”

Zastao je i jo tankih bora pojavilo mu se na čelu kao prečke na ljestvama u knjinici.

“Pravila se da joj je to igra, ali zapravo joj je to bilo ozbiljno. Ozbiljno kolko i sve drugo, unajmanju ruku.” Mahnuo je rukom, i mislim daje mislio na mua. “Kutija za rukavice u malom vraićkuje bila puna autokarti,a bilo ih je jo par i otraga, gdje bi u normalnom autu bilo stranje sjedalo. Neke

su bile s benzinskih pumpi, a neke su bile stranice istrgnute iz auto-atlasa Rand-McNally; imala je ineke karte iz Vodiča po appalachianskim stazama, i cijelu hrpu topografskih nadzorničkih mapa. Alinisam shvatio da to nije igra zbog svih tih mapa; nego zbog toga kako je po svima ucrtavala linije, sacestama kojima je prola ili bar probala proći.

Par puta je znala i zapeti, i morala je moliti farmere da je izvuku, s traktorom i lancem.

Jednog dana, bio sam tamo i postavljao im pločice u kupaonici, sjedio sam a punilo mi je curilo izsvih ivih pukotina - te noći sam sanjao same četverokute i pukotine koje krvare punilo a ona je dola istajala je na vratima i dosta dugo mi je pričala o tome. Ja sam je znao zafrkavati zbog toga, ali nekakome i zanimalo, i ne samo zato to je moj brat Franklin nekad ivio dolje u Bangoru pa sam prosovećinom cesta o kojima mi je pričala. Zanimalo me jer čovjeka ko to sam ja uvjek zanima da zna kojije najkraći put, čak i ako ne idem uvjek ba tim putem. Jesi i ti takav?”

“Aha”, rekao sam. Ima nečeg moćnog u tome to znate najkraći put, čak i ako idete duljim putem jerznate da vas kod kuće čeka punica. Hitar dolazak je često samo za ptice, premda nitko tko imavozačku iz Massachusettsa to izgleda ne zna. Ali znati kako će najhitrije doći - ili čak znati načinkako moe stići za koji ne zna onaj tko sjedi kraj tebe … to je moć.

Prečica gospođice Todd 185

“E, pa, ona je znala sve te ceste ko to mornari znaju čvorove”, rekao je Homer i nasmijeio se svojimirokim, sunčanim osmijehom. “Rekla je ‘Samo malo, samo malo’, kao curica, a onda sam je čuokroza zid kako si kopa po stolu, i onda se vratila s biljenicom koja je izgledala kao da je jako stara.Omot je bio sav izguvan, zna, a neke stranice su se već i izvukle s onih ičica sa strane.

‘Worth - i većina ljudi - ide po Cesti 97 do Mechanic Fallsa, pa onda Cestom 11 do Lewistona, ionda autocestom do Bangora. 251,7 kilometara.’”

Kimnuo sam.

‘A ako hoće preskočiti autocestu - i utediti si udaljenost - ide do Mechanic Fallsa, krene Cestom 11do Lewistona, pa Cestom 202 do Auguste, i onda po Cesti 9 kroz jezero China i Unity i Haven, doBangora. To je 233,1 kilometar.’

‘Tako nećete utedjeti nita vremena, gos’đo’, velim ja. ‘Nećete, ako idete i kroz Lewiston ;’ krozAugustu. Premda priznajem da je stara der-ryjevska cesta do Bangora lijepa vonja.’

‘Utedi dovoljno kilometara pa će ubrzo utedjeti i vrijeme’, veli ona. ‘I nisam rekla da bih ja tako ila,premda puno puta jesam; samo prolazim kroz rute koje koristi većina ljudi. Hoće da nastavim?’

‘Ne’, rekoh ja, ‘samo me ostavite samog u ovoj prokletoj kupaonici da zurim u ove proklete pukotinedok ne poludim.’

‘Ukupno ima četiri glavne rute’, veli ona. ‘Ako ide po Cesti 2, to je 262,9 kilometara. To sam samojedanput probala. Predugo je.’

‘To je ona po kojoj sam ja io kad bi me ena nazvala i rekla da su za večeru ostaci’, velim ja malo tie.

‘to si rekao?’ pita ona.

‘Nita’, velim ja. ‘Razgovaram s punilom.’

‘Oh. Onda, četvrta-a za nju ba ne zna puno ljudi, iako su to sve dobre ceste - ili bar asfaltirane - idepreko planine Pjegasta ptica, po 219-ici, pa po 202-ojki ali iza Lewistona. Onda krene Cestom 19, izaobiđe Augustu. A onda ide po staroj derryjevskoj cesti. Tako je samo 207,9 kilometara.”

Neko vrijeme nisam nita reko, i moda je mislila da joj ba i ne vjerujem, jer je rekla, onako čvrsto:‘Znam daje to teko povjerovati, ali tako je.’

Ja sam reko da mi se to čini točno, i mislio sam - kad se sad sjetim - da vjerojatno i jest. Jer to je putkojim sam ja obično io kad sam io do Bangora

186 Prečica gospođice Todd

posjetiti Franklina dok je jo bio iv. Ali nisam tuda proso već godinama. Misli da čovjek moenaprosto pa zaboraviti neku cestu, Dave?”

Priznao sam da moe. Autoceste se lako sjetiti. Nakon nekog vremena, zamalo ti ispuni um, i nerazmilja o tome kako bih mogao doći odavde do tamo, nego kako mogu doći odavde do izlaza sautoceste koji je najblie onome tamo. Pa sam zato pomislio da moda posvuda ima puno cesta koje supostale prosjaci; ceste s kamenim zidovima kraj sebe, prave ceste s grmovima kupina koji rastu krajnjih ali nema nikoga tko bi jeo kupine osim ptica, i ljunčane jame sa starim zahrđalim lancima kojisvinuto vise pred njihovim prilazima, a jame su i same zaboravljene kao preratene igračke i sitnatrava raste po njihovim naputenim i nezapamćenim stranama. Ceste koje su naprosto zaboravili sviosim ljudi koji ive na njima i razmiljaju o najbrem načinu da se maknu s njih i dođu na autocestu gdjemoe pretjecati i na brijegu i ne razmiljati o tome. Mi se u Maineu volimo aliti da odavde ne moe doćido tamo, ali moda je ala na na račun. Istina je da postoji valjda hiljadu načina da se to postigne, aljudi se jednostavno ne trude.

Homer je nastavio: “Cijelo popodne sam postavljo pločice u toj vrućoj maloj kupaonici a ona jecijelo to vrijeme stajala na vratima, prebacila je jednu nogu iza druge, golih nogu, u mokasinama isvijetlosmeđoj suknji i puloveru koji je bio malo tamniji. Kose povučene u konjski rep. Tad joj jesigurno bilo triest četri ili pet, ali lice joj se svo osvijetlilo dok mije pričala i majke mi, izgledala jeko studentica na dopustu iz neke vie kole.

Nakon nekog vremena je sigurno shvatila kako dugo već stoji tamo i mlatara jezikom jer je rekla:‘Sigurno sam te skroz udavila, Homer.’

‘Jeste, gos’đo’, rekoh ja. ‘Ba jeste. Radije bih da odete i pustite me da razgovaram s ovim prokletimpunilom.’

‘Ne prav’ se pametan, Homer’, veli ona.

‘Ne, gos’đo, niste me udavili’, velim ja.

I tako se ona nasmije i opet se baci na stvar, lista onu malu biljenicu ko trgovac koji provjeravanarudbu. Imala je ta četiri glavna puta - ma, zapravo tri jer je Cestu 2 odmah odbacilaali imala jevaljda četrdest različitih ruta koje su bile razvijene iz tih četri. Ceste s brojevima, ceste bez brojeva,ceste s imenima, ceste bez imena. U glavi mi se valjda zavrtilo od svih tih cesta. I konačno, veli onameni: ‘Jesi spreman za glavnog pobjednika, Homer?’

‘Valjda jesam’, velim ja.

Prečica gospođice Todd 187

‘Odnosno, to je glavni pobjednik za sada\ veli ona. ‘JeP ti zna, Homer, jedan čovjekje napisao članaku Science TodayJo 1923. i dokazao da nitko ne moe istrčati milju za manje od četiri minute? Dokazaoje to, sa svim mogućim proračunima baziranim na maksimalnoj duini mukih bedrenih miića,maksimalnoj duini koraka, maksimalnom kapacitetu pluća, maksimalnoj brzini rada srca, i to ja znamto sve ne. Oduevio me taj članak. Toliko me oduevio da sam ga dala Worthu i zamolila ga da gaodnese profesoru Murrayu na odjelu za matematiku na Sveučilitu Maine. Htjela sam da provjere tebrojeve jer sam bila uvjerena da su nekako zasnovani na krivim pretpostavkama ili tako neto. Worthje vjerojatno mislio da sam blesava - Opheliju je opet neto uhvatilo, tako on to kae ali odnio ga je.E, pa, profesor Murray je jako paljivo provjerio sve te brojke iz članka … i zna to, Homer?’

‘Ne znam, gos’đo.’

‘Brojke su bile točne. Čovjekje napravio čvrste postavke. Dokazao je jo 1923. da čovjek ne moeistrčati milju za manje od četiri minute. Dokazao je to. Ali ljudi to stalno rade9, a zna to to znači?’

‘Ne znam, gos’đo’, velim ja, premda mi se činilo da mogu naslutiti.

‘Znači da ni jedan pobjednik nije zauvijek’, veli ona. ‘Jednog dana -ako svijet u međuvremenu neeksplodira ili neto - netko će na Olimpijadi istrčati milju u dvije minute. Moda će trebati sto godina,ili tisuću, ali dogodit će se. Jer ne postoji krajnji pobjednik. Postoji nula, i postoji vječnost, i postojismrtnost, ali ne postoji nita krajnje.’

I tako je stajala, lica čistog i umivenog i sjajnog, s onom tamnjikavom kosom povučenom unatrag, kaoda hoće reći, Samo se probaj ne sloiti ako misli da moe. Ali nisam mogo. Jer i ja vjerujem tako neto.To je slično onome to svećenik misli kad govori o milosti, ja mislim.

‘Jesi spreman za glavnog pobjednika za sadaV pita ona.

‘Aha’, velim ja, i prestanem neko vrijeme stavljati punilo. Ionako sam doo do kade, i ostalo je josamo puno onih zaribanih sitnih uglića. A ona je duboko udahnula i onda mi je izrecitirala, brzo kaovoditelj aukcije u Gates Fallsu kad se previe zagleda u bocu, i ne sjećam se ba svega, ali ilo jenekako ovako.”

* Prvi je milju ispod 4 minute istrčao Britanac Roger Bannister 1954. godine, a danas je trčanje miljeispod 4 minute standard za profesionalne atletičare. Trenutni rekord dri Hicham El Guer-rouj iz

Maroka, koji je istrčao milju za 3‘43”I3”’. nap. prev.

188 Prečica gospođice Todd

Homer Buckland načas je sklopio oči, a njegove krupne ruke leale su mu potpuno mirno na dugimbedrima, dok mu se lice podiglo prema suncu. A onda je opet otvorio oči i načas, majke mi, izgledaoje kao ona, zbilja, jest, sedamdesetgodinjak je izgledao kao ena od trideset i četiri godine koja je togačasa u svome vremenu izgledala kao studentica od dvadeset godina, i ne mogu se točno sjetiti stoje onrekao, kao to se ni on nije mogao točno sjetiti stoje ona rekla, ne samo zato stoje komplicirano nego izato to sam bio toliko zapanjen time kako je izgledao kad je to rekao, ali bilo je nekako sličnoovome:

‘“Krene po Cesti 97 i presiječe po Ulici Denton sve do ceste za Staru vijećnicu i tako zaobiđe centarCastle Rocka ali se vrati na 97-icu. Četrnaest kilometara dalje, moe jedno dva kilometra ići po starojumarskoj cesti do gradske ceste broj 6, koja te odvede do Ceste Big Anderson, kraj Sitesove pecareza jabukovaču. Tamo ima cestica koju starci zovu Medvjeđa cesta, i to te odvede na 219-icu. Kaddođe do druge strane planine Pjegava ptica, prijeđe na Cestu Stanhouse, skrene lijevo na Cestu BuliPine -tamo ima jedan mokar dio, ali moe proći preko njega ako se dobro zaleti po ljunku - i takoizađe na Cestu 106. 106-ica presječe preko Alltonove plantae sve do stare derrvjevske ceste - a tamoima dvije-tri umarske ceste koje moe slijedit i izać na Cestu 3 odmah iza bolnice Derry. Odatle imasamo est kilometara do Ceste 2 u Etni, i odatle u Bangor.’

Stala je da povrati dah, i pogledala me. ‘Zna li koliko je to sve zajedno dugačko?’

‘Ne, gos’đo’, velim ja, a mislim si da zvuči kao tristo pet kilometara i četiri upropatena amortizera.

‘To ti je 187,3 kilometra’, veli ona.”

Nasmijao sam se. Smijeh mije pobjegao prije nego to sam uspio pomisliti kako si neću ba pomoćitime ako hoću čuti priču do kraja. Ali Homer se i sam iskezio i kimnuo glavom.

“Znam. I ti zna da seja ne volim ni s kim svađati, Dave. Ali nije isto jel te neko zafrkava, ili te totalnozajebava.

‘Ne vjeruje mi’, veli ona.

‘Pa, gos’đo, to jest teko povjerovat’, velim ja.

‘Pusti punilo da se posui i pokazat ću ti’, veli ona. ‘Sutra moe zavriti ono iza kade. Dođi, Homer.Ostavit ću poruku Worthu - ionako se moda neće večeras vratiti a ti moe nazvati svoju enu! Sjestćemo na večeru u Pilot’s Grillu za’ - pogledala je na sat - ‘dva sata i četrdeset i pet minuta. A

Prečica gospođice Todd 189

ako bude i minutu kasnije, kupit ću ti bocu Irish Mista10 da ponese doma. Vidi, moj tata je imaopravo. Utedi dovoljno kilometara i utedjet će vrijeme, čak i ako mora proći kroz svaku prokletumočvaru i ljunčani u okrugu Kennebec da to postigne. Sto sad kae?’

Gledala me s onim smeđim očima kao lampama, s đavolskim izrazom u njima koji je govorio okrenikapu naopačke, Homer, i sjedaj u kolica, jacu biti prva a ti budi drugi i neka vrag nosi zadnjega, iimala je osmijeh na licu koji je govorio točno istu stvar, i kaem ti, Dave, htio sam ići. Nisam čak htioni zatvorit onu prokletu kantu punila. I sasvim sigurno nisam htio vozit onog njenog vraićka. Samosam htio sjedit na suvozačkom sjedalu i promatrat je kako ulazi, kako joj se suknja malo zadie, kakoje povuče preko koljena ili zaboravi na to, kako joj kosa sjaji.’

Zautio je i odjednom ispustio sarkastičan, priguen smijeh. Onaj njegov smijeh koji zvuči kao sačmaranapunjena kamenom solju.

“Samo nazovem Megan i kaem: ‘Zna Pheliju Todd, onu enu na koju si već sad toliko ljubomorna da tise crni pred očima i ne moe nikad nita dobro reć o njoj? E, pa, ona i ja idemo odjurit u Bangor uonom njenom malom vraićku od Mercedesa boje ampanjca, pa me ne čekaj s večerom.’

Samo je nazovem i to joj kaem. O, da. A-ha.”

I opet se nasmijao dok su mu ruke leale na nogama prirodno kao i uvijek i vidio sam neto nanjegovom licu stoje bilo skoro puno mrnje, a minutu poslije uzeo je svoju čau mineralne vode sograde i malo mu se prolilo.

“Nisi otiao”, rekoh ja.

“Onda nisam.”

Nasmijao se, a taj smijeh je bio malo blai.

“Sigurno je vidjela neto na mom licu, jer je izgledala kao daje opet dola k sebi. Prestala je izgledatkao studentica i opet je izgledala samo kao Phelia Todd. Spustila je pogled na biljenicu kao da nijeznala daje ima u rukama i spustila ju je kraj sebe, skoro iza suknje.

Pa ja velim: ‘Rado bih to napravio, gos’đo, ali moram ovdje zavrit, a ena mi sprema pečenje zavečeru.’

A ona veli: ‘Razumijem, Homer-samo sam se malo zanijela. To mi se često događa. Stalno, kaeWorth.’ A onda se nekako uspravila i rekla: ‘Ali ponuda i dalje stoji, kad god bude htio ići. Moe čaki pogurati ramenom ako negdje zapnemo. Pritedjet će mi pet dolara.’ I nasmijala se.

10 Liker koji se pravi od irskog viskija, meda i aromatičnih trava. nap. prev.

190 Prečica gospođice Todd

‘Prihvatit ću ja to, gos’đo’, velim ja, a ona je vidjela da to zbilja i mislim a nisam samo pristojan.

‘A prije nego to pomisli da je sto osamdeset i est kilometara do Bangora čista glupost, izvadi svojuvlastitu mapu i pogledaj koliko bi kilometara bilo u ravnoj crti.’

Dovrio sam pločice i otio kući i jeo ostatke - nije bilo pečenja, i mislim daje Phelia Todd to znala - a

kad je Megan legla, izvukao sam metar i olovku i Mobilovu auto-kartu drave, i napravio sam kako jerekla … jer, zna, malo me to kopkalo. Povuko sam ravnu crtu i sve izračuno prema mjerilu. Bogmesam se dobrano iznenadio. Jer kad bi iao iz Castle Rocka tamo gore do Bangora kao to bi na vedardan letjela sjenica - kad ne bi moro zaobilazit jezera ili privatne ume koje su zatvorene lancima ilimočvare ili rijeke na kojima nema mostova, da zna, bilo bi samo sto dvadeset i sedam kilometara,kilometar vie-manje.”

Malo sam poskočio.

“Premjeri sam ako mi ne vjeruje”, reče Homer. “Nisam pojma imo da je Maine tako mali dok tonisam vidio.” Otpio je i onda me pogledao.

“A onda je dolo vrijeme sljedećeg proljeća kad je Megan bila u New Hampshireu u posjeti svomebratu. Morao sam otić do kuće Todd da se pobrinem za vrata protiv oluje i postavim titnike, a njenmali vraićak od Mercedesa je bio tamo. Dola je sama.

Dola je na vrata i rekla: ‘Homer! Jesi doao postaviti vrata protiv oluje?’

I istog časa, velim ja: ‘Ne, gos’đo, doao sam vidjet jeF bi me odvezli u Bangor najkraćim putem.’

E, pa, pogledala me bez ikakvog izraza na licu, i učinilo mi se daje sve zajedno potpuno zaboravila.Osjetio sam da sam se zacrvenio, ko kad ti se digne u krivom trenutku. A onda, taman kad sam zaustioda se ispričam, lice joj je prasnulo opet u onaj isti smijeak, i veli ona meni: ‘Samo ostani ovdje dokne uzmem ključeve. I nemoj se predomisliti, Homer!’

Vratila se minutu kasnije s ključevima u ruci. ‘Ako zapnemo negdje, vidjet će komarce veličine vilin-konjica.’

‘Vidio sam ih ja velike ko engleski vrapci, gore u Ragnleyju, gos’đo’, velim ja, ‘ali mislim da smoobadvoje malo preteki da nas odnesu.’

Ona se nasmijala. ‘E, pa, bar sam te upozorila. Idemo, Homer.’

T ako ne budemo stigli za dva sata i četrdeset i pet minuta’, velim ja, nekako prepredeno, ‘rekli stemi kupit bocu Irish Mista.’

Prečica gospođice Todd 191

Ona me pogledala nekako iznenađeno, a već je otvorila vozačka vrata na svom vraićku i stavila jednunogu unutra. ‘Dovraga, Homer’, veli ona, ‘rekla sam ti daje to glavni pobjednik tada. Nala sam jedanput koji je kraći. Stiemo za dva i pol sata. Ulazi, Homer. Idemo se voziti.’”

Opet je zastao, ruku mirno poloenih na bedra, a oči su mu se zamutile, moda opet gledajući onajdvosjed boje ampanjca kako kreće niz strmi prilazni put kuće Todd.

“Zaustavila je auto na kraju prilaznog puta i rekla: ‘Jesi siguran?’

‘Opičite’, velim ja. Kuglager u glenju joj se zakotrljao, i ona teka noga se spustila. Ne mogu ti bapuno reći o onome to se dogodilo nakon toga. Osim da neko vrijeme nisam mogao skrenut pogleda snje. Bilo je nečeg divljeg to joj se pojavilo na licu, Dave - neto divlje i neto slobodno, i to meprestravilo do daske. Bila je prelijepa, i sav sam bio u ljubavi prema njoj, svako bi bio, svakimukarac, barem, a moda i svaka ena, ali isto tako sam bio i prestravljen od nje, jer je izgledala ko dabi te mogla ubit ako joj pogled skrene s ceste i padne na tebe i odluči ti uzvratiti ljubav. Imala je nasebi traperice i neku staru bijelu majicu sa zarolanim rukavima - mislim da se moda spremala netofarbati na zadnjoj terasi kad sam ja naio ali nakon to smo se neko vrijeme vozili, izgledalo je ko dana sebi ima samo neku lepravu bijelu stvar, ko likovi iz jedne od onih starih knjiga o bogovima iboicama.”

Razmislio je, gledajući preko jezera, vrlo ozbiljnog lica.

“Ko ona lovica koja navodno naganja mjesec po nebu.”

“Diana?”

“Aha. Mjesec je bio njen vraičak. Phelia je meni tako izgledala, i poteno ti velim, bio sam lud odljubavi za nju i nikad ne bi nita napravio, premda sam bio neto mlađi tada nego to sam sada. Ne binita napravio ni da mi je bilo dvaeset godina, ali moda bi da mi je bilo esnaest, i strado bi od toga -strado bi kad bi me pogledala, tako mi se činilo.

Bila je ko ta ena to naganja mjesec po nebu, napola nagnuta preko upravljačke ploče s tim blistavimastolama koje su letjele za njom u srebrnim nitima a kosa joj je leprala unatrag i pokazivala tamneudubinice na sljepoočnicama, ibala je konje i govorila mije da idemo bre, i nije vano kako suzadihani, samo bre, bre, bre.

Proli smo po puno umskih cesta prve dvije-tri sam znao, a nakon toga nisam poznavo nijednu. Morada smo bili dobar prizor za sve to drveće koje nikad prije nije vidjelo nita s motorom osim velikihstarih kamiona i

192 Prečica gospođice Todd

motornih sanjki; taj njen mali vraićak valjda bi prirodnije izgledao na Bulevaru sumraka” nego takojureći kroz one ume, pijuckajući i mučeći se uz jedan brijeg pa onda sjurivi niz drugi kroz onepranjavo zelene pruge popodnevnog sunca-spustila je krov, i osjećo sam kako sve mirie u umama, a tizna kako je to krasan miris, ko neto to stoje uglavnom bilo na miru i nema puno nevolja. Nastavilismo preko daski koje su postavljene na nekim jače močvarnim djijelovima, a crno blato je pljuskalogore kroz te grubo otesane daske a ona se smijala kao dijete. Neke daske su bile stare i istrunule, jernitko nije prolazio nekima od tih cesta - nitko osim nje, jasno - već barem, da kaemo, pet-desetgodina. Bili smo sami, osim ptica i ako nas je koja ivotinja vidjela. Zvuk motora tog njenog vraićka,kako prvo zuji a onda se podigne visoko i prodorno kad ona stisne kuplung i pređe u niu brzinu … toje bio jedini zvuk motora koji sam čuo. I premda sam znao da smo stalno sigurno blizu nečega -mislim, u dananje doba je uvijek tako počeo sam se osjećat ko da smo se vratili unatrag krozvrijeme, i nema ničega. Ko da, kad bi stali i popeli se na neko visoko drvo, u svim smjerovima ne bividio nita osim uma i uma i jo uma. A cijelo vrijeme ona samo tjera taj svoj stroj, i kosa joj je iza

nje, i smije se, a oči joj blistaju. Pa smo izali na cestu kod planine Pjegava ptica, i neko vrijeme samopet znao gdje smo, a onda je skrenula s nje, i jo neko jako kratko vrijeme mi se činilo da znam gdjesmo, a onda se vie nisam trudio čak ni samom sebi to govorit. Prebacili smo se na jedan drugiumarski put, a onda smo izali - majke mi - na lijepu popločenu cestu sa znakom koji kae CESTA ZAMOTORNA VOZILA B. Jesi ti ikad čuo za autocestu u dravi Maine koja se zove CESTA ZAMOTORNA VOZILA B?” “Ne”, rekoh ja. “Zvuči engleski.”

“Aha. I izgledalo je engleski. Nekakvo drveće slično vrbama je visjelo nad cestom. ‘Sad pazi,Homer’, veli ona meni, ‘jedno od ovih me skoro zgrabilo prije mjesec dana, i ostavilo mi opekotine’.

Nisam znao o čemu priča, i krenuo sam joj to reć, a onda sam vidio da se, premda nije bilo vjetra,grane tog drveća saginju prema dolje - mahale su prema dolje. Izgledale su crno i mokro ispod onihsvojih zelenih dlačica. Nisam vjerovo svojim očima. A onda mi je jedno dograbilo kapu i znao samda ne sanjam. ‘Hej!’, povičem ja. ‘Vrati mi to!’

‘Sad je prekasno, Homer’, veli ona i nasmije se. ‘Sunčano svjetlo je ravno pred nama … sve je uredu.”

” Bulevar sumraka, jedna od najpoznatijih ulica u Los Angelesu. nap. prev.

Prečica gospođice Todd 193

A onda se jo jedno spustilo, ovaj put s njene strane, i posegnulo za njom - majke mi, posegnulo je.Ona se izmakla, a drvo joj je uhvatilo kosu i povuklo je za kosu. ‘Auč, prokletstvo, to boliV, vičeona, ali se svejedno sveudilj smijala. Auto se malo zanio kad se izmicala, i uspio sam pogledati umui, sveca mu svetoga, Dave! Sve tamo unutra se kretalo. Trava se ljuljala i neke biljke koje su seskroz-naskroz začvorile i izgledale su kao da imaju lica, a vidio sam i neto stoje čučalo najednompanju, i izgledalo je kao aba s drveta, samo stoje bilo veliko ko odrasla mačka.

A onda smo izali iz sjene na vrhu brijega, a ona veli: ‘Eto ga! To je bilo uzbudljivo, jel’da?’ ko dagovori o etnji kroz kuću strave u lunaparku u Frveburgu.

Kakvih pet minuta kasnije skrenuli smo na jo jedan od tih njenih umskih puteva. Tog časa mi vie nijebilo do uma - to ti ozbiljno kaem -ali ovo je bila samo normalna stara uma. Pola sata poslije toga,bili smo na parkiralitu Pilot’s Grilla u Bangoru. A ona mi pokae na onaj svoj dalji-nomjer zaputovanja, i veli: ‘Pogle ovo, Homer.’ I pogledo sam, i pisalo je 179,6. ‘to sad kae? Jel’ vjeruje umoju prečicu?’

Onaj divlji izgled je vie-manje izblijedio, i opet je bila samo Phelia Todd. Ali onaj drugi izgled nijedo kraja neto. Ko daje bila dvije ene, Phelia i Diana, a onaj dio nje koji je Diana toliko preuzmekontrolu kad vozi po tim zabačenim cesticama da onaj dio koji je Phelia nema pojma da je njenaprečica vodi kroz mjesta … mjesta koja nisu ni na kojoj mapi Mainea, čak ni na onim geodetskimnadzorničkim.

A ona opet veli: ‘Kako ti se čini moja prečica?”

A ja sam reko prvo to mi je palo na pamet, a to nije neto to bi inače ba reko dami kao stoje PheliaTodd. ‘Jebena je, gos’đo’, velim ja.

A ona se nasmijala, sva vesela i sretna, i onda sam vidio, jasno kao dan: ona se nije sjećala ničeg odonih čudnih stvari. Ni brezinih grana - samo to to nisu bile breze, uopće, ni slično brezama ni ničemtakvom - koje su mi otele kapu, ni onog znaka CESTA ZA MOTORNA VOZILA B, ni onog odvratnogabolikog stvora. Ona se nije sjećala ničeg od tih čudnih stvari! Ili sam ja sanjo da se to dogodilo, ilije ona sanjala da se nije dogodilo. Jedino to sam znao, Dave, bilo je da smo preli samo stosedamdeset i osam kilometara i stigli u Bangor, a to nije bio san: to je pisalo tamo na brzinomjeruonog njenog vraićka, crno na bijelom.

‘Ba je’, veli ona. ‘Ba je jebena prečica. Samo bih eljela da mogu i Wortha nagovoriti da to jednomisproba … ali on nikad neće promijeniti

194 Prečica gospođice Todd

svoju rutinu ako ga netko na silu ne izvuče iz nje, a za to bi ti valjda trebala raketa Titan II, jer sije onna dnu te rutine izgradio i cijelo nuklearno sklonite. Dođi, Homer, idemo unutra pa da ubacimo u tebenekakvu večeru.’

I častila me prokleto dobrom večerom, Dave, ali nisam ba puno mogao pojesti. Stalno sam razmiljo otome kakva bi mogla biti vonja natrag, sad kad se već počelo mračiti. A onda, negdje na pola obroka,ispričala se i otila obavit neki telefonski poziv. Kad se vratila, pitala me jel’ bi mi bilo teko umjestonje odvesti vraićka natrag u Castle Rock. Rekla je da je razgovarala s nekom enom koja je u njenomkolskom odboru, i ena kae da imaju nekakav problem s ovim ili onim. Rekla je da će si uzeti auto uHertzu ako Worth ne bude mogao doći po nju. ‘Hoće ti biti grozno voziti natrag po mraku?’ pita ti onamene.

I gledala me, nekako nasmijeeno, i znao sam da se ipak sjeća nečeg s puta - Bog zna koliko, alisjećala se dovoljno da zna da se ne bi usudio ići njenim putem po mraku, ako uopće … premda sampo svjetlu u njenim očima vidio da nju to uopće ne bi smetalo.

Pa sam reko da mi to nije problem, i dovrio sam večeru s vie apetita nego to sam počeo. Već sedebelo mračilo dok smo zavrili, i ona nas je odvezla do kuće te ene koju je nazvala. A kad je izala,pogledala me s istim onim svjetlom u očima i rekla: ‘Onda, jesi siguran da neće pričekati, Homer?Danas sam vidjela par pokrajnjih cestica, i premda ih ne mogu pronaći na svojim kartama, mislim dabi nam mogle srezati jo par kilometara.’

A ja velim: ‘E, pa, gos’đo, bija, ali umojim godinama, znate to, najbolje je spavat u svome vlastitomkrevetu. Odvest ću ja natrag va auto, i neću ga ni ostrugati … iako ću mu vjerojatno nabit viekilometara nego vi.’

A onda se nasmijala, nekako mekano, i poljubila me. To je bio najbolji poljubac koji sam u ivotudobio, Dave. Bio je samo na obraz, krepostan poljubac udane ene, ali bio je zreo kao breskva, ili kaoono cvijeće koje se otvara samo po mraku, i kad su joj usne dotakle moju kou osjećo sam se ko … neznam točno kako sam se osjećo, jer čovjeku nije lako sačuvati stvari koje mu se dogode s djevojkom

koja je bila zrela dok je svijet bio mlad ili kako se tada osjećo - okoliam ko mačka oko vruće kae, alimislim da me razumije. Te stvari dobiju neku crvenu sjenu u sjećanju, i ne moe kroz nju nita jasnovidjeti.

‘Ti si draestan čovjek, Homer, i volim te zato to me slua i vozi se sa mnom’, veli ona. ‘Vozioprezno’.

Prečica gospođice Todd 195

A onda je ula unutra, u kuću te ene. Ja sam se odvezao kući.” “Kako si iao?” upitao sam.

Blago se nasmijao. “Autocestom, budalo prokleta”, rekao je, a ja mu jo nikad nisam na licu vidiotoliko bora kao tada. Sjedio je tamo, gledajući u nebo.

“Onog ljeta kad jenestala, nisam je ba puno viđo … to je bilo ono ljeto kad smo imali poar, sjeća se,pa onda i onu veliku oluju koja je sruila svo ono drveće. Bilo je jako puno posla. Oh, mislio sam]a nanju s vremena na vrijeme, i na taj dan, i na taj poljubac, i sve mije skupa počelo izgledat ko san. Kaojednom kad mije bilo moda esnaest godina i znao sam razmiljat samo o curama. Bio sam vani i oraosam zapadno polje Georgea Bascomba, ono koje gleda na jezero i planine, i sanjo sam o onome očemu tinejderi uvijek sanjaju. I naletio sam otricom na kamen, i on se otvorio, i krvario je. Bar jemeni izgledalo kao da krvari. Neto crveno je posukljalo iz pukotine u kamenu i natopilo tlo. A janikad nikom nisam to ispričo, samo svojoj majci, a ni njoj nisam reko to mije to značilo, ni to mi sedogodilo, premda je ona prala moje gaće i moda je znala. U svakom slučaju, rekla mije neka se zbogtoga pomolim. Tako sam i napravio, ali nisam se prosvijetlio, a nakon nekog vremena nekako sampočeo mislit daje to bio samo san. Tako kojiput biva. Ima rupa u sredini, Dave. Zna to?”

“Da”, rekao sam, misleći na onu noć kad sam vidio neto. Bilo je to ‘59., to nam je bila slaba godina,ali moja djeca nisu znala daje slaba godina; znali su samo da hoće jesti kao i uvijek. Vidio sam krdobjelorepih jelena na stranjem polju Henrvja Bruggera, i kad je pao mrak izaao sam s ručnom lampomu kolovozu. Kad su tako ljetno debeli, moe ih skinuti dva; drugi će se vratiti i njukati prvoga, kao dakae Koji je to vrag? Zar je već jesen? i moe ga skinuti kao čunjeve na kuglani. Moe skinuti dovoljnomesa da hrani malene est tjedana, i pokopati ostatak. Ta dva jelena lovci u studenom neće moćiupucati, ali djeca moraju jesti. Kao stoje rekao onaj čovjek iz Massachusettsa, on bi rado da si moepriutiti ivot ovdje cijele godine, a ja samo mogu reći da mi tu privilegiju ponekad plaćamo kad padnemrak. I tako sam bio tamo, i vidio sam neko veliko narančasto svjetlo na nebu; sputalo se i sputalo, aja sam stajao i promatrao ga a donja vilica visila mi je do prsa a kad je udarilo u jezero načas jecijelo zabljesnulo ljubičasto-narančasto, i svjetlo kao da se u zracima dizalo u nebo. Nitko mi nikadnije spomenuo to svjetlo, a ni ja nikome nisam pričao o tome, dijelom zato to sam se bojao da bi mise smijali, a dijelom i zato to bi se sigurno

196 Prečica gospođice Todd

pitali kog sam vraga uopće radio tamo tako po mraku. I nakon nekog vremena dogodilo mi se točnokao to je Homer rekao činilo mi se to kao san koji sam nekad sanjao, i nije mi nita značilo jer nisams time mogao napraviti nita to bi mi lealo u ruci. Bilo je kao zraka mjesečine. Nije imalo ručke i nijeimalo otrice. Ničem mi nije moglo posluiti, pa sam ga pustio na miru, kao to čovjek učini kad zna da

će zora svejedno doći.

“Ima rupa u sredini svega”, rekao je Homer i sjeo malo uspravnije, kao da se ljuti. “Točno uprokletoj sredini svega, ne čak ni lijevo ili desno gdje ti je onaj rubni pogled pa bi mogo reć ‘Da, ali,jebi ga ’. Tamo su a ti ih zaobilazi ko to zaobilazi rupu na cesti koja bi ti mogla slomit osovinu. Zna?I onda zaboravi. Ili kao kad ore, moe izorat udubinu. Ali ako naiđe na neku pukotinu u zemlji, gdjevidi tamu, ko da bi tamo mogla biti spilja, onda kae ‘Idemo to zaobići, stari. Pusti to na miru! Moemoproć ovdje slijeva’. Jer nisi traio spilju, ni nekakvo studentsko uzbuđenje, nego samo hoće orat.

Rupe u sredini svega.”

Onda je dugo utio a ja sam ga pustio da uti. Nisam imao potrebe da ga pokrenem. I konačno, veli on:

“Nestala je u kolovozu. Prvi put sam je vidio početkom srpnja, i izgledala je …“Homer se okrenuo kmeni i svaku riječ izgovorio briljivo, naglaeno i zasebno. “Dave Owens, izgledala je predivno!Predivno i divlje i skoro nepripitomljeno. One male boriće koje sam počeo primjećivat oko njenihočiju su sve izgleda nestale. Worth Todd je pak bio na nekoj konferenciji ili tako nečem u Bostonu. Aonda je stajala tamo na rubu terase - ja sam bio na sredini i nisam imo koulje - i veli meni ona:‘Homer, neće mi vjerovati.’

‘Neću, gos’đo, ali ću probat’, velim ja.

‘Pronala sam dvije nove ceste,’ veli ona, ‘i proli put sam stigla u Bangor sa samo sto i sedamkilometara.’

Sjetio sam se stoje prije rekla, i velim ja njoj, ‘To je nemoguće, gos’đo. Nemojte se ljutit, ali samsam pregledo kilometrau na mapi, i sto dvadeset i sedam kilometara je minimum … u ravnoj crti.’

Nasmijala se, i bila je zgodnija nego ikad prije. Ko boica na suncu, na jednom od onih bregova upričama na kojima nema ničeg osim zelene trave i izvora vode i nema nikakvog grmlja koje bi tiizgreblo podlaktice. ‘Tako je’, veli ona, ‘a ni milju ne moe pretrčati za manje od četiri minute.Matematički je dokazano.’

Prečica gospođice Todd 197

‘To nije isto’, velim ja.

‘Isto je’, veli ona. ‘Preklopi mapu pa će vidjeti koliko je onda milja, Homer. Moe biti malo manjenego stoje ravna crta ako je malo preklopi, ali moe biti i puno manje, ako je jako preklopi.’

Onda sam se sjetio nae vonje, onako kako se sjeća sna, i velim ja njoj, ‘Gos’đo, moete presavinutmapu na papiru, ali ne moete presavinut zemlju. Odnosno, bar ne bi trebali. Bilo bi vam bolje da potome ne prčkate.’

‘A, ne’, veli ona meni. ‘To je ovog časa jedina stvar u mom ivotu po kojoj neću prestati prčkati, jerje tu i moje je.’

Tri tjedna kasnije - to bi bilo oko dva tjedna prije nego stoje nestala -nazvala me iz Bangora. I veliona: ‘Worth je otiao u New York, a ja dolazim dolje. Izgubila sam svoj prokleti ključ, Homer. Molimte da mi otvori kuću da ga mogu uzeti.’

E, pa, to me nazvala oko osam sati, taman kad se počeo mračiti. Pojeo sam senvič i popio pivu prijenego to sam krenuo - moda dvaeset minuta. Onda sam se odvezo do tamo. Sve u svemu, reko bi damije trebalo četrdeset pet minuta. Kad sam stigo do kuće Todd, vidio sam na prilaznoj cesti da uostavi gori svjetlo koje nisam ostavio upaljeno. Buljio sam u to, i skoro sam se zabio ravno u njenogmalog vraićka. Bio je parkiran nekako ukoso, ko da gaje parkirao pijanac, i bio je zapljusnut blatomskroz do prozora, a u blatu po bokovima je bilo stvari koje su izgledale kao morska trava… samo kadsam ih osvijetlio, djelovalo je kao da se kreću. Parkiro sam iza i izao iz svog kamioneta. To nije bilamorska trava, ali bila je nekakva trava, i stvarno se kretala … nekako polako i tromo, kao da umire.Dodirnuo sam jedan komadić, a on se pokuao omotat oko moje ruke. Bilo je gadno i odvratno.Povuko sam ruku i obriso je o hlače. Otio sam do prednjeg dijela auta. Izgledo je ko da je proso krozstopedest kilometara blata i močvare. Izgledo je umorno, zaozbiljno. Bilo je buba po cijeloj oferajbi- samo nisu ličile na nikakve bube koje sam ja ikad prije vidio. Bio je neki leptir velik ko vrabac, akrila su mu jo malo leprala, slabana i na samrti. Bilo je nečeg sličnog komarcima, samo to su imaliprave oči koje su se vidle i ko da su vidle mene. Čuo sam kako one trave struu po bokovima vraićka,umiru, pokuavaju ne dohvatit. I samo sam mislio, Kroz kakav je ona to pako prola? I kako je dolaovamo za samo tričetvrt sata? A onda sam vidio jo neto. Nekakva ivotinja je bila napola spljeckanana reetki radijatora, odmah ispod onog Mercedesovog ukrasa - onaj to izgleda malo ko zvijezda

198 Prečica gospođice Todd

svezana u krug? E, sad, većina malih ivotinja koje pokupi na cesti zavri ravno ispod auta, jer seskvrče kad ih udari, nadaju se da će samo proći i ostaviti im kou na ramenima. Ali svako toliko nekaskoči, ne u stranu, nego ravno na prokleti auto, ko da hoće bar jednom poteno ugrist tu jebenu stvarkoja će je ubit - i meni se to znalo dogodit. I ovo je moda htjelo napravit istu stvar. A djelovalo jedovoljno gadno da zaskoči Sheremanov tenk. Izgledalo je ko neto stoje dolo iz parenja lasice isvisca, ali biloje u tom tijelu jo i drugih stvari koje nisam htio čak ni pogledat. Boljele su oči od toga,Dave; jo gore, bolio te um. Krzno mu je bilo prljavo od krvi, a iz apa su mu iskočile pande kao mačjepande, samo due. Imalo je krupne ućkaste oči, samo to su bile staklaste. Kad sam bio klinac, imo samporculansku pekulu - staklenku - koja je točno tako izgleala. I zubi. Dugački tanki zubi ko igle,izgledali su skoro točno ko igle za krpanje čarape, to mu je virilo iz usta. A neki su se zabili ravno učeličnu reetku na autu. Zato je jo i visilo tamo: samo se objesilo za zube. Pogledo sam ga i znao samda mu je glava puna otrova ko kod zvečarke, i daje skočilo na vraićka kad ga je vidio i vidio je da ćega pregazit, i htjelo gaje ugrist i ubit. I nisam ga htio ni probat maknut s haube jer sam imo porezotinena rukama - zna, od sijena - i znao sam da ću krepat ko pile ako mi se makar i kap tog otrova zavuče uporezorine.

Otio sam do vozačkih vrata i otvorio ih. Unutranje svjetlo se upalilo, i pogledo sam na onaj njenposebni brzinomjer koji je namijetala za putovanje … i vidio sam da pie 50,8.

Neko vrijeme sam to gledo, a onda sam otio do stranjih vrata kuće. Ona je otrgla zatitnu mreu islomila staklo kraj kvake da provuče ruku i uđe unutra. Bila je tu i poruka, i pisalo je: ‘Dragi Homer- stigla sam malo bre nego to sam mislila. Otkrila sam prečicu, i sjajna je! Ti jo nisi stigao, pa sam

ula u kuću kao provalnica. Worth dolazi preksutra. Moe li do tada popraviti mreicu i staklo navratima? Nadam se da moe. Takve stvari njega uvijek smetaju. Ako te ne dođem pozdraviti, znat ćeda spavam. Vonja je bila jako zamorna, ali stigla sam začas! Ophelia.’

Zamorna! Opet sam pogledo ono strailo to joj je visilo na haubi auta, i pomislio sam si, Bogme, da,sigurno je bilo zamorno. Bogami, jest.”

Opet je zastao, i zapucketao jednim zglobom prsta.

“Jo sam je samo jednom vidio. Kakvih tjedan dana kasnije. Worth je bio tamo, ali on je plivo najezeru, naprijed-natrag, naprijed-natrag, ko da pili drva ili potpisuje dokumente. Prije ko da potpisujedokumente, valjda.

Prečica gospođice Todd 199

‘Gos’đo’, velim ja, ‘to s’ mene ne tiče, ali trebali bi se prestati igrat sa stvarima. Onu noć kad ste sevratili i razbili staklo na vratima da uđete, vidio sam da vam neto visi na prednjoj reetki auta’

‘Ah, onaj svizac! Ja sam se pobrinula za to’, veli ona.

‘Kriste!’, velim ja. ‘Nadam se da ste pazili!’

‘Uzela sam Worthove vrtlarske rukavice’, veli ona. ‘Ali to ionako nije bilo nita strano, Homer, samoprgavi svizac s malo otrova.’

‘Ali, gos’đo’, velim ja, ‘gdje ima svizaca ima i medvjeda. A ako na vaoj prečici tako izgledajusvisci, to će vam se dogodit ako naiđe medvjed?’

Ona me pogledala, i vidio sam onu drugu enu u njoj - onu Dianu. I veli ona, ‘Ako su na tim cestamastvari drugačije, Homer, moda sam i ja drugačija. Gledaj ovo.’

Kosu je digla nekom kopčom otraga, k’o neki leptir s nekom ipkom u sredini. Spustila je kosu. To tije bila kosa za koju se svaki čovjek pita kako izgleda kad se prospe po jastuku. I veli ona: ‘Već jepočela sijediti, Homer. Vidi li ti koju sijedu?’ I rairila ju je na prstima daje sunce obasja.

‘Ne vidim, gos’đo’, velim ja.

A ona me pogleda, i oči joj sve sjaje, a ona veli: ‘Tvoja supruga je dobra ena, Homer Buckland, alividjela me u trgovini i na poti, i razmijenile smo pokoju riječ, i vidjela sam je kako mi gleda kosu naneki zadovoljan način koji samo ene poznaju. Znam to ona govori, i to priča svojim prijateljicama …daje Ophelia Todd počela bojati kosu. Ali nisam. Izgubila sam se po putu traeći prečicu, ne jednom… izgubila sam se … i izgubila sijede.’ I nasmijala se, ne kao studentica nego kao srednjokolka.Divio sam joj se i čeznuo sam za njenom ljepotom, ali toga časa sam na njenom licu vidio i onu druguljepotu … i opet sam se počo bojat. Bojao sam se za nju, i bojao sam se nje.

‘Gos’đo’, velim ja, ‘mogli biste izgubit i puno vie nego samo par sijedih

lasi.’

‘Ne’, veli ona. ‘Kaem ti, ja sam tamo drugačija… tamo sam sva svoja. Kad idem tom cestom u svomemalom autu nisam Ophelia Todd, ena Wor-tha Todda koja nikad nije uspijela iznijeti trudnoću, ni onaena koja je pokuala pisati pjesme i nije uspjela, ni ona ena koja sjedi i vodi zapisnike na sastancimaodbora, ni bilo to ili bilo tko drugi. Kad sam na toj cesti, onda sam u srcu sebe, i osjećam se kao ’

‘Diana’, velim ja.

200 Prečica gospođice Todd

Pogledala me nekako čudno i nekako iznenađeno, a onda se nasmijala. ‘O, valjda kao neka boica,tako je’, veli ona. ‘Diana prije nego neka druga, jer sam ja noćni tip - volim ostati budna dok nezavrim knjigu ili dok ne odsviraju himnu na televiziji, i zato to sam jako blijeda, kao Mjesec-Worthmi stalno govori da trebam neki tonik, ili nekakve testove krvi ili takve gluposti. Ali u srcu, svaka enaeli biti neka vrsta boice. Ja tako mislim -mukarci poberu samo neki jadan odjek te misli, i pokuaju ihstaviti na pijedestal (enu, koja bi si piala na nogu kad ne bi čučnula, kako je to smijeno kad stane irazmisli) - ali ono to mukarac osjeća nije ono to ena eli. ena eli biti na otvorenom, to je sve. Stajatiako eli, ili hodati Pogled joj je skrenuo prema onom malom vraićku na prilaznoj cesti, i oči su joj sestisle. Onda se nasmijeila. ‘Ili voziti, Homer. Mukarac to neće vidjeti. On misli da se boica elirazvlačiti negdje na padini brijega ispod Olimpa i jesti voće, ali u tome nema ni bogova ni boica. Sveto ena eli je isto to eli i mukarac - ena eli voziti.’

‘Samo pazite kuda vozite, gos’đo’, velim ja, a ona se nasmije i poljubi me pljas ravno posred čela.

I veli ona: ‘Hoću, Homer’, ali to nita nije značilo, i ja sam to znao, jer je to rekla onako kako mukarackae eni ili djevojci da će pazit a zna da neće … jer ne moe.

Vratio sam se u svoj kamionet i mahnuo joj jedamput, a tjedan dana kasnije Worth je prijavio dajenestala. I ona i onaj njen vraićak. Todd je čeko sedam godina i onda je legalno proglasio mrtvom, aonda je jo čeko godinu dana - moram toliko priznat starom seronji - i onda je oenio drugu gos’đuTodd, onu koja je sad prola. A ti sigurno ne vjeruje ni riječ od cijele moje priče. “

Na nebu, jedan od onih velikih oblaka ravnog dna pomakao se dovoljno da razotkrije prikazuMjeseca-na pola mijene, i blijedog kao mlijeko. A neto u mom srcu je poskočilo na taj prizor, napolaod straha, napola od ljubavi.

“Ali vjerujem ti”, rekoh ja. “Svaku jebenu prokletu riječ. I čak i ako nije istina, Homer, trebala bibiti.”

Zagrlio me oko vrata podlakticom, sve to mukarci smiju učiniti jer im svijet ne doputa da ljube negoene, i ustao.

“Čak i ako ne bi trebala bit istina, istina je”, rekao je. Izvadio je sat iz depa na hlačama i pogledaoga. “Moram se spustit i pogledat kuću Scott. Hoće sa mnom?”

Prečica gospođice Todd 201

“Mislim da ću jo malo sjediti ovdje”, rekoh ja. “I razmiljati.”

Krenuo je prema stubama, onda se okrene i pogleda me s pola osmijeha. “Mislim daje imala pravo”,reče. “Stvarno je bila drugačija na onim cestama stoje nala … nije bilo ničeg to bije se usudilotaknut. Tebe ili mene moda, ali nju ne.

I mislim daje mlada.”

A onda je uao u svoj kamionet i krenuo pogledati kuću Scott.

To je bilo prije dvije godine, a Homer je otad otiao u Vermont, kao to sam vam, mislim, već rekao.Jedne noći doao me posjetiti. Počeljao je kosu, obrijao se, i mirisao je na neki fini losion. Lice mu jebilo čisto a oči ive. Te noći je izgledao kao da mu je ezdeset a ne sedamedeset, i bilo mije dragozbog njega i zavidio sam mu i pomalo ga i mrzio. Artritis je prokleto jebeni stari ribič, a te noćiHomer je djelovao kao da artritis nije u njegove ruke uspio zabiti ni jednu jedinu udicu, kao stojeuspio zabiti u moje.

“Idem”, rekao je.

“Aha?”

“Aha.”

“Dobro; jesi se pobrinuo za slanje pote?”

“Neću da mi je aljete”, reče on. “Račune sam platio. Sad hoću čisti

rez.”

“Pa, ostavi mi adresu. Pisat ću ti moda koji puta, stari moj.” Već sam osjećao usamljenost kako sesputa na mene poput ogrtača… a gledajući ga, shvatio sam da stvari nisu ba sasvim onakve kakvimase čine.

“Jo nemam adrese”, reče on.

“Dobro”, rekoh ja. “Jel’ zbilja Vermont, Homer?”

“E, pa”, reče on, “to će bit dobro za ljude koji pitaju.”

Zamalo to nisam rekao, a onda ipak jesam. “Kako sad izgleda?”

“Ko Diana”, reče on. “Ali je blaa.”

“Zavidim ti, Homer”, rekao sam, i stvarno je bilo tako.

Stao sam na vratima. Bio je sumrak u ono duboko doba ljeta kad se polja ispune mirisom i cvijećem

divlje mrkve. Puni Mjesec ostavljao je srebrni trag na jezeru. Preao je moj trijem i siao niza stube.Kod okretita ceste stajao je auto, s motorom u bučnom lem, kako to biva sa starim autima koji jouvijek idu punom parom ravno naprijed i fućka torpeda. Sad kad o tome mislim, taj je auto i izgledaokao torpedo. Izgledao je malo otrcano, ali kao da bi mogao proći tisuću kilometara bez da se zadie.Homer je zastao

202 Prečica gospođice Todd

na dnu moga stubita i uzeo neto - bio je to njegov kanistar za benzin, onaj veliki koji prima četrdesetlitara. Spustio se mojom stazicom do suvozačke strane auta. Ona se nagnula prijeko i otvorila vrata.Unutarnje svjetlo se upalilo i samo na časak sam je vidio, duge crvene kose oko lica, čela koje jeblistalo kao svjetiljka. Blistalo kao Mjesec. Uao je a ona se odvezla. Ja sam stajao na svome trijemui promatrao stranja svjetla njenog malog vraićka kako crveno svjetlucaju u mraku … sve manja imanja. Bila su poput ara, pa su onda bila poput krijesnica, a onda su nestala.

Vermont, govorim ljudima iz grada, i oni vjeruju u Vermont, jer je to maksimalna daljina koju većinanjih moe zamisliti u glavi. Ponekad skoro i sam povjerujem u to, uglavnom kad sam umoran iiscrpljen. Ali ima i drugih trenutaka, kad mislim na njih - cijelog ovog listopada to radim, izgleda, jerje listopad vrijeme kad ljudi uglavnom razmiljaju o dalekim mjestima i cestama koje bi ih mogletamo odvesti. Sjedim na klupi pred Bellovom trgovinom i razmiljam o Homeru Bucklandu i oprelijepoj djevojci koja se nagnula da mu otvori vrata kad se spustio mojom stazicom s punimcrvenim kanistrom benzina u desnoj ruci - izgledala je kao curetak od najvie esnaest godina, djevojkas pripravničkom dozvolom, a njena ljepota je stvarno bila zastraujuća, ali vjerujem da vie ne bi ubilačovjeka prema kojem se okrene; načas joj je pogled pao na mene, i nisam nastradao, iako je dio meneumro pod njenim nogama.

Olimp je zacijelo blagoslov za oči i za srce, i ima onih koji čeznu za njim i moda i onih koji pronađučist put do njega, ali ja poznajem Castle Rock kao svoj dlan, i nikad ga ne bih mogao napustiti ni zakakvu prečicu koju bi mi cestice mogle ponuditi; u listopadu, nebo iznad jezera nije blagoslov, ali jeprilično lijepo, s onim velikim bijelim oblacima koji se tako polako kreću; ja sjedim tu na klupi, irazmiljam o Pheliji Todd i Homeru Bucklandu, i ne elim nuno da sam tamo gdje su oni … alisvejedno bih rado da sam puač.

Prečica gospođice Todd 203

Jaunt

“Ovo je posljednji poziv za Jaunt 701”, odzvanjao je ugodan enski glas kroz Plavo etalite terminalanjujorke luke. Terminal se nije puno promijenio u posljednjih tristotinjak godina - jo je bio otrcan ipomalo zastraujuć. Automatski enski glas je vjerojatno bio najugodnija stvar na njemu. “Ovo je Jauntveza za grad Whitehead, Mars”, nastavio je glas. “Svi putnici s kartama trebali bi sad biti uspavaonici Plavog etalita. Pobrinite se da su vam svi validacijski dokumenti u redu. Hvala.”

Gornja spavaonica uopće nije bila otrcana. Pod joj je cijeli bio prekriven koljkasto sivim sagom.Zidovi su bili prljavo bijeli, i ukraeni apstraktnim slikama. Uporan, umirujući slijed boja susretao sei kovitlao na stropu. U velikoj prostoriji bilo je stotinu leajeva, uredno raspoređenih u redove podeset. Petero Jaunt domaćina kruilo je među ljudima, govoreći tihim, vedrim glasovima i nudeći čaemlijeka. Na jednoj strani prostorije bio je ulaz kraj kojeg su stajali naoruani straari, i jo jedan Jauntdomaćin koji je provjeravao validacijske dokumente jednog zakanjelog putnika, iscrpljenogposlovnjaka s njujorkim izdanjem World Timesa savinutim ispod jedne ruke. Točno sa suprotnestrane, pod se sputao u otvor irok kakvih metar i pol i dugačak moda tri metra; prolazio je kroz otvorbez vrata, i djelovao pomalo kao tobogan za djecu.

Obitelj Oates leala je jedno do drugoga na četiri Jaunt leaja na samom kraju prostorije. Mark Oates injegova supruga Marilys bili su s vanjske strane svoje dvoje djece.

“Tata, hoće li mi sad ispričati o Jauntu?” upitao je Ricky. “Obećao si.”

“Da, tata, obećao si”, dodala je Patricija i prodorno se zahihotala bez ikakvog razloga.

Neki poslovnjak građen kao bik bacio je pogled prema njima a zatim se vratio presavinutimnovinama koje je proučavao leeći na leđima, blistavo ulatenih cipela uredno jedne uz drugu. Sa svihstrana je stizalo tiho mrmljanje razgovora i ukanje putnika koji se smjetaju na Jaunt leajeve.

Mark je bacio pogled prema Marilys Oates i namignuo joj. Ona mu je uzvratila mig, ali bila je skoroisto toliko nervozna kao stoje Patty zvučala.

204 Jaunt

Zato ne? pomisli Mark. To je prvi Jaunt za sve troje. On i Marilys raspravljali su o prednostima imanama selidbe za cijelu obitelj tijekom posljednjih est mjeseci sve otkako je od Texaco Vodedobio obavijest da ga prebacuju u grad Whitehead. Konačno su odlučili da će svi zajedno otići na tedvije godine koliko će Mark biti na Marsu. Sad se, promatrajući Marilysino blijedo lice, pitao ali liona zbog te odluke.

Bacio je pogled na sat i vidio da imaju jo skoro pola sata do polaska Jaunta. To je bilo dovoljnovremena da im ispriča priču … a pretpostavljao je da će tako klincima smanjiti nervozu. Tko zna,moda čak i Marilys malo smiri.

“U redu”, rekao je. Ricky i Pat su ga ozbiljno promatrali. Sinu je bilo dvanaest godina, kćeri devet.Opet si je ponovio kako će Ricky biti duboko u močvari puberteta, a kćer će mu vjerojatno već početi

dobivati grudi dok se vrate natrag na Zemlju, i opet mu je to bilo teko povjerovati. Klinci će ići umalu Mijeanu kolu u Whiteheadu, zajedno sa stotinjak druge djece inenjera i radnika naftnihkompanija koji su već tamo; sin će mu moda ići na geoloke izlete do Phobosa za samo nekolikomjeseci. To je bilo teko povjerovati … ali bila je istina.

Tko zna? pomislio je suho. Moda i meni bude koristilo za Jaunt skokove.

“Koliko mi znamo”, počeo je, “Jaunt je izmiljen prije oko tristodva-deset godina, negdje oko 1987.godine, a izmislio gaje tip po imenu Victor Carune. On je to učinio kao dio privatnog istraivačkogprojekta koji je djelomično financiran vladinim novcem … i s vremenom gaje vlada preuzela,naravno. Na kraju je pitanje bilo samo hoće li to biti vlada ili naftne kompanije. Ne znamo točandatum, jer je Carune bio donekle ekscentričan

“Misli, bio je lud, tata?” upita Ricky.

“Ekscentričan znači samo malo lud, duo”, rekla je Marilys i nasmijeila se Marku preko djece. Saddjeluje malo manje nervozno, pomislio je. “Oh.”

“U svakom slučaju, on je već neko due vrijeme eksperimentirao s procesom prije nego stojeobavijestio vladu o tome to ima”, nastavio je Mark, “a rekao im je samo zato to mu je ponestalonovca a oni ga nisu htjeli nastaviti financirati.”

“Sa zadovoljstvom vraćamo novac”, rekla je Pat i opet se prodorno zahihotala.

Jaunt 205

“Ba tako, duo”, rekao je Mark i blago joj promrsio kosu. Na suprotnom kraju prostorije, vidio jekako se jedna vrata nečujno otvaraju i jo dvoje pratitelja prolazi kroz njih, odjeveno u sjajne crvenepulovere Jaunt slube, gurajući stol na kotačima. Na njemu je bila pipa od nehrđajućeg čelika,pričvrćena za gumenu cijev; pod prekrivkom stola, ukusno prikrivene, Mark je znao, bile su dvijeboce plina; u mreastoj vreći pričvrćenoj za bok stola bilo je stotinu jednokratnih maski. Mark jenastavio govoriti, ne eleći da mu obitelj vidi predstavnike Lethe dok to ne bude neizbjeno. A akobude imao dovoljno vremena da ispriča cijelu priču, dočekat će djelitelje plina rairenih ruku.

S obzirom na alternativu.

“Naravno, znate daje Jaunt teleportacija, nita manje i nita vie”, rekao je. “Ponekad, u akademskojkemiji ili fizici, naziva se Caruneov proces, ali zapravo je to teleportacija, a Carune ju je osobno -ako je vjerovati pričama - nazvao “Jaunt”. On je puno čitao znanstvenu fantastiku, a postoji jednapriča koju je napisao čovjek po imenu Alfred Bester, zove se Zvijezde odredite moje, a taj tip Besterje u njoj izmislio riječ “jauntiranje” za teleporta-ciju. Samo to u njegovoj knjizi moe provesti Jauntako samo pomisli na njega, a mi to ba i ne moemo.”

Posluitelji su pričvrćavali jednu masku na čeličnu pipu, i dodavali je postarijoj eni na drugom krajuprostorije. Ona ju je uzela, jednom udahnula, i pala na svoj kauč, tiha i oputena. Suknja joj se malozadigla, otkrivajući oputeno bedro isprugano nateklim venama. Jedan posluitelj ju je brino popravio,

dok je drugi skidao upotrijebljenu masku i pričvrćivao novu. Taj je proces Marka podsjećao naplastične čae u motelskim sobama. Do neba je elio da se Patty malo smiri; vidio je djecu koju sumorali drati, a ponekad bi i vritala dok bi im gumena maska prekrivala lice. To valjda i nije bilaabnormalna reakcija za dijete, ali bio je gadan prizor, i nije elio vidjeti kako se to događa s Patty.Imao je vie povjerenja u Ricka.

“Moglo bi se na određeni način reći daje Jaunt stigao u zadnji čas”, nastavio je. Govorio je premaRickyju, ali je posegnuo i uhvatio svoju kćer za ruke. Prsti su joj se sklopili preko njegovih suurbanom i paničnom čvrstoćom. Dlan joj je bio hladan i malo oznojen. “Svijet je ostajao bez nafte, avećina onoga stoje preostalo pripadala je pustinjskim narodima s Bliskog istoka, koji su je eljeliiskoristiti kao političko oruje. Stvorili su naftni kartel koji su nazvali OPEC -“

“Stoje to kartel, tata?” upita Patty.

“Pa, neka vrsta monopola”, reče Mark.

206 Jaunt

“Kao neki klub, duo”, reče Marilys. “A članstvo u tom klubu si mogao dobiti samo ako si imao jakopuno nafte.” “Oh.”

“Nemamo sad vremena da vam objasnim cijelu tu papazjaniju”, reče Mark. “Neto od toga ćete učiti ukoli, ali stvarno je bila papazjanija -recimo samo toliko. Ako ste imali auto, mogli ste ga voziti samodva dana tjedno, a benzin je kotao petnaest starih dolara po galonu -“

“Tibokca”, reče Ricky, “pa sad kota samo četiri centa po galonu ili tako nekako, zar ne, tata?”

Mark se nasmijei. “Zato idemo tamo kamo idemo, Rick. Na Marsu ima dovoljno nafte da potrajeskoro osam tisuća godina, a na Veneri jo za drugih dvadeset tisuća … Ali čak ni nafta vie nije takojako vana. Sad, najvie od svega trebamo ”

“Vodu!” povikala je Patty, a poslovnjak je podigao pogled sa svojih novina i načas joj se nasmijeio.

“Tako je”, reče Mark. “Jer u godinama između 1960. i 2030., otrovali smo većinu svoje vode. Prviprijenos vode s marsovskih ledenih kapa zvao se-“

“Operacija slamka.” Bio je to Ricky.

“Tako je. 2045., tu negdje. Ali davno prije toga, Jaunt se koristio za pronalaenje izvora čiste vodeovdje na Zemlji. A sad je voda glavni dio izvoza s Marsa … nafta je samo usputna stvar. Ali tada jebila vana.”

Klinci su kimnuli.

“Poanta priče je u ovome: sve je to oduvijek bilo tamo, ali uspjeli smo doći do toga samozahvaljujući Jauntu. Kad je Carune izmislio svoj proces, svijet je već tonuo u novo mračno doba.Zimu prije toga, vie od deset tisuća ljudi se smrzlo samo u Sjedinjenim Dravama, jer nije bilo

dovoljno energije da se zagriju.”

“O, bljak”, reče Patty mirno.

Mark je bacio pogled na desno i vidio kako posluitelji razgovaraju s nekim čovjekom stidljivogizraza, uvjeravajući ga. Konačno je uzeo masku i kao daje pao mrtav na svoj leaj nekoliko sekundikasnije. Guter, pomisli Mark. Uvijek se vidi kad im je prvi put.

“Za Carunea, počelo je s olovkom … nekim ključevima… ručnim satom … a onda nekoliko mieva.Mievi su mu pokazali da postoji problem …”

Victor Carune vratio se u svoj laboratorij u teturavoj groznici uzbuđenja. Činilo mu se da sad znakako se Morse morao osjećati, i Alexandar

Jaunt 207

Graham Bell, i Edison … ali ovo je bilo veće od svih njih zajedno, i dvaput je skoro unitio kamionetdok se vraćao iz trgovine s ljubimcima u New Paltzu, gdje je svojih posljednjih dvadeset dolarapotroio na devet bijelih mieva. Sve to je jo imao na ovom svijetu bilo je devedeset i tri centa udesnom prednjem depu, i osamnaest dolara na tednoj knjiici… ali to mu nije ni palo na pamet. A da ijest, ne bi ga ni malo brinulo.

Laboratorij se nalazio u obnovljenoj tali na kraju kilometar i pol dugačkog zemljanog puta kraj Ceste26. Upravo na skretanju na taj put zamalo je po drugi put unitio svoj kamionet marke Brat. Rezervoarmuje bio skoro prazan, a neće dobiti novo gorivo bar deset dana, moda i dva tjedna, ali ni to ga nijebrinulo. Um muje bio u kovitlacu misli.

Ono to se dogodilo nije bilo posve neočekivano, ne. Jedan od razloga zato mu je vlada dalafinancijsku potporu, pa makar i tako krtu, samo dvadeset tisuća godinje, bilo je zbog neostvarenihmogućnosti koje su oduvijek postojale na polju prijenosa čestica.

Ali da se to dogodi samo ovako … odjednom … bez ikakvog upozorenja … i to uz manje struje negoto ti treba da upali televizor u boji … Boe! Kriste!

Bučno je zakočio Bratom u blatu dvorita, dohvatio kutiju na prljavom sjedalu kraj sebe za kartonskeručke (na kutiji su bili nacrtani psi i mačke i hrčci i zlatne ribice, i imala je natpis DOLAZIM IZSTACKPOLEOVE KUĆE LJUBIMACA), i pojurio je prema velikim dvokrilnim vratima. Izunutranjosti kutije čulo se mekoljenje i cviljukanje njegovih pokusnih subjekata.

Pokuao je otvoriti jedno krilo velikih vrata, a kad se nije htjelo ni pomaći, sjetio se da ih jezaključao. Carune je glasno uzviknuo “Sranje!” i potraio svoje ključeve. Vlada je zapovijedala dalaboratorij uvijek bude zaključan - bila je to jedna od obaveza koje su traili za svoj novac - aliCarune je to stalno zaboravljao.

Izvadio je ključeve i načas samo zurio u njih kao opčinjen, vrhom palca prelazeći preko ogrebotinana ključu Brata. Opet je pomislio: Boe! Kriste! A onda je prekopao po ključevima na privjesku,traeći Yaleov ključ koji je otvarao vrata tale.

Kao stoje i prvi telefon bio upotrijebljen nenamjerno-Bell je u njega povikao “Watsone, dođiteovamo!” kad je sebe i svoje papire zalio nekom kiselinom - tako se i prvi čin teleportacije odigraoslučajno. Victor Carune teleportirao je dva prsta svoje lijeve ruke preko pedeset metara irine tale.

208 Jaunt

Carune je postavio dva portala na suprotnim krajevima tale. Na njegovom kraju nalazio sejednostavan ionski pitolj, koji se mogao nabaviti kod svakog veletrgovca elektronikom za manje odpetsto dolara. Na drugom kraju, tik iza suprotnog portala - oba su bila pravokutna, veličine depneknjige - bila je oblačna komora. Između njih bilo je neto stoje djelovalo kao neprozirna zavjesa za tu,osim to se zavjese za tu obično ne prave od olova. Zamisao je bila da ispali ione kroz Portal brojjedan, a onda ode okolo i promatra ih kako struje kroz oblačnu komoru stojeći tik iza Portala brojdva, s olovnim titom između njih kako bi dokazao da su doista preneseni. Samo stoje, u posljednjedvije godine, proces proradio samo dvaput, a Carune nije imao pojma zato.

Dok je postavljao ionski pitolj, prsti su mu skliznuli kroz portal -obično to nije bio problem, ali ovogjutra bok mu je istovremeno počeao prekidač na kontrolnoj ploči s lijeve strane portala. Nije biosvjestan to se dogodilo - stroj je isputao samo jedva čujno mumljanje - dok nije osjetio nekakvokakljanje u prstima.

“Nije bilo nimalo nalik električnom udaru”, napisao je Carune u svome jednom i jedinom članku na tutemu prije nego to gaje vlada zatvorila. Članak je objavljen, od svih mjesta na ovom svijetu, učasopisu Popularna mehanika. Prodao im gaje za sedamsto i pedeset dolara u posljednjem naporu daJaunt ostane u sferi privatnog poduzetnitva. “Nije bilo onog neugodnog probadanja koje se osjeti kadse, na primjer, uhvati otrcana ica lampe. Vie je sličilo na osjećaj koji se dobije ako se spusti ruka nakućite nekog malog stroja koji radi punom snagom. Vibracija je tako brza i lagana da doslovno dajeosjećaj kakljanja.

Onda sam pogledao dolje u portal, i vidio sam da mi kaiprsta nema, po dijagonali kroz srednji zglob,i da mi srednjeg prsta nema malo vie od toga. Osim toga, nokat na prstenjaku mije također nestao.”

Carune je instinktivno povukao ruku unatrag i vrisnuo. Toliko je očekivao da će vidjeti krv, napisatće kasnije, da mu se trenutak-dva doista i činilo da vidi krv. Laktom je udario u ionski pitolj i oborioga sa stola.

Stajao je tamo, s prstima u ustima, uvjeravajući se da su jo tamo, i cijeli. Pomisao da moda maloprevie radi pala mu je na um. A onda mu je jo neto palo na um: pomisao daje posljednja skupinamodifikacija moda … moda neto postigla.

Nije opet gurnuo prste unutra; zapravo, Carune je u cijelom svom ivotu jo samo jednom proao Jaunt.

Jaunt 209

Isprva nije nita učinio. Dugo je besciljno etao po tali, prolazeći si rukama kroz kosu, pitajući se ne bili trebao nazvati Carsona u New Jer-seyu, ili moda Buffingtona u Chaiiottei. Carson neće prihvatiti

poziv na svoj račun, ta krta i podla ulizica, ali Buffington bi to vjerojatno učinio. A onda muje netopalo na pamet i odjurio je do Portala broj dva, uvjeren da bi, ako su mu prsti doista preli talu, tamomoglo biti nekog traga o tome.

Nije ga bilo, naravno. Portal broj dva stajao je na tri drvena sanduka Pomona naranči, nalikujućinajvie od svega na neku od onih igračka-giljo-tina, samo bez otrice. S jedne strane njegovog okviraod nehrđajućeg čelika bila je utičnica iz koje se pruala ica sve do transmisijskog terminala, koji jebio tek neto vie od transformatora čestica uključenog u računalni input.

to gaje podsjetilo -

Carune je bacio pogled na sat i vidio daje jedanaest i petnaest. Njegova pogodba s vladom sastojalase od bijedne količine novca, plus kompjutorsko vrijeme, koje je bilo beskonačno vrijedno. Njegovaveza s računalom potrajat će do tri popodne, a onda pa-pa do ponedjeljka. Morao se pokrenuti,morao je neto učiniti -

“Opet sam bacio pogled na hrpu sanduka”, napisat će Carune u svome članku u Popularnoj mehanici,“a onda sam pogledao na vrhove svojih prstiju. I doista, dokaz je bio tu. Tada sam pomislio kakoneće uvjeriti nikoga osim mene samoga; ali, na samom početku, naravno, samo samoga sebe i trebauvjeriti.”

“Stoje to bilo, tata?” upitao je Ricky. “Aha!” doda Patty. “to?”

Mark se blago nasmijeio. Svi su se sad već unijeli u priču, čak i Marilys. Skoro su zaboravili da suovdje. Krajičkom oka vidio je Jaunt posluitelje kako tiho i polako kotrljaju svoja kolica međuJaunterima, uspavljujući ih. U civilnom sektoru taj proces nikad nije bio onako brz kao u vojsci,otkrio je; civili bi se uvijek uzvrpoljili i htjeli bi razgovarati. Pipa i gumena maska previe supodsjećali na bolničke operacijske dvorane, gdje su kirurg i njegovi noevi vrebali negdje izaanestetičarke s izborom plinova u cilindrima od nehrđajućeg čelika. Ponekad bi bilo i panike,histerije; i uvijek bi bilo nekoliko njih koji bi naprosto izgubili hrabrost. Mark je vidio dvojicu takvihdok je pričao djeci: dva čovjeka koji su naprosto ustali sa svojih leajeva, bez ikakve pompe otili doulaza, otkopčali validacijske papire koji su im bili

210 Jaunt

prikopčani na rever, i predali ih, i izali ne osvrćući se. Jaunt posluitelji imali su stroge upute da se neraspravljaju s onima koji odu; uvijek je bilo onih na listi čekanja, ponekad i njih pedesetak, koji su seuporno nadali, usprkos svemu. Kad bi oni koji naprosto nisu mogli izdrati otili, putnici s liste čekanjabili bi priputeni, s vlastitim validacijskim papirima pričvrćenim za koulje.

“Carune je u kaiprstu pronaao dva drvena ivera”, rekao je djeci. “Izvadio ih je i stavio sa strane.Jedan je izgubljen, ali drugog se moe vidjeti u Aneksu Smithsoniana u Washingtonu. Nalazi se uhermetički zatvorenoj staklenoj vitrini pokraj mjesečevog kamenja koje su prvi svemirski putnicidonijeli s Mjeseca-“

“Naeg mjeseca, tata, ili nekog Marsovog?” upitao je Ricky.

“Naeg”, reče Mark, smijeeći se blago. “Samo je jedna raketa s ljudskom posadom ikad sletjela naMars, Ricky, i to je bila francuska ekspedicija, negdje 2030. U svakom slučaju, to je razlog zastoje umuzeju Smithsonian jedan stari iver s običnog drvenog sanduka za naranče. Jer je to prvi predmetkoji imamo koji se doista teleportirao - Jauntao - kroz prostor.”

“to se onda dogodilo?” upita Patty.

“Pa, priča kae daje Carune odjurio …”

Carune je odjurio natrag do Portala broj jedan i neko vrijeme tamo stajao, zadihan, dok mu je srcesnano lupalo. Moram se smiriti, rekao je samome sebi. Moram promisliti o ovome. Ne moemaksimizirati vrijeme ako odjuri k’o muha bez glave.

Namjerno zanemarivi prednji dio svoga uma, koji mu je vritao neka pouri i učini neto, iskopao si jegrickalicu za nokte iz depa i vrkom rapice izvukao iverje iz svoga kaiprsta. Spustio gaje na bijelitransformator i pokuao mu proiriti sposobnost adhezije (očito, u tome je uspio bolje nego to se usudiomakar i sanjati). Jedan iver otkotrljao se s omotača i izgubio se; drugi je zavrio u institutuSmithsonian, zaključan u staklenu vitrinu zatićenu debelim plianim konopcima i stalno, vječito podstraom kompjutorski praćene lokalne kamere.

Zavrivi s vađenjem ivera, Carune se malo smirio. Olovka. To će sasvim dobro posluiti. Uzeo jejednu s bloka na polici iznad sebe i njeno je spustio u Portal broj jedan. Nestala je glatko, centimetarpo centimetar, kao neto u optičkoj iluziji ili vrlo dobrom mađioničarskom triku. Olovci je na jednomboku pisalo EBEERHARD FABER BR. 2, crna slova otisnuta na

Jaunt 211

uto obojenom drvetu. Kad je progurao olovku toliko da se vidjelo jo samo EBERH, Carune je otiaodo druge strane Portala broj jedan. Pogledao je unutra.

Vidio je olovku u odrezanom pogledu, kao da ju je neki no glatko razrezao. Carune je prstimapopipao mjesto gdje bi trebao biti ostatak olovke, i, naravno, nije bilo ničega. Odjurio je preko taledo Portala broj dva, a tamo je bio preostali dio olovke, leao je na najgornjem sanduku. Dok mu jesrce lupalo tako snano da mu se činilo kako mu se cijela prsa tresu, Carune je dohvatio zailjeni krajsvoje olovke i provukao je do kraja.

Podigao juje; pogledao ju je. Odjednom, uzeoju je i napisao RADI! na komadu daske. Napisao je totako snano da mu je na posljednjem slovu pukla otrica. Carune se počeo vritavo smijati u praznoj tali;smijao se tako silno daje prestraio usnule laste koje su poletjele kroz visoke grede.

“Radi!” povikao je, i odjurio natrag do Portala broj jedan. Mahao je rukama, steući slomljenu olovkuu jednoj aci. “Radi! Radi! Čuje li me, Carson, pimpeku jedan? Radi, I USPIO SAM!”

“Mark, pazi to govori djeci”, prigovorila muje Marilys.

Mark slegne ramenima. “Navodno je ba to rekao.”

“Pa, zar ne bi mogao malo ublaiti stvari?”

“Tata?” upita Patty. “Je li i olovka u muzeju?”

“Sere li medvjed u umi?” upitao je Mark, a onda si prekrio usta rukom. Oboje djece glasno jezahihotalo - ali onaj vritavi ton nestao je iz Pattynog glasa, čuo je Mark sa zadovoljstvom - a nakon tose jedan trenutak pokuavala drati ozbiljno, i Marlys je počela hihotati.

Sljedeći su proli ključevi; Carune ih je jednostavno bacio kroz portal. Sad je opet počeo suvislorazmiljati, i činilo mu se daje prva stvar koju treba otkriti proizvodi li proces na drugom kraju stvaritočno onakve kakve su bile, ili ih putovanje na bilo koji način mijenja.

Vidio je kako ključevi prolaze kroz portal i nestaju; točno istog trenutka, čuo ih je kako klopoću nasanduku s druge strane tale. Otrčao je do tamo - sad već samo uurbanim koracima - i usput zastao daodgurne olovnu tu-zavjesu natrag na mjesto. Sad nije trebao ni nju ni ionski pitolj. to je bila sretnaokolnost, budući da se ionski pitolj razbio i nije ga se moglo popraviti.

Dograbio je ključeve, otiao do brave koju gaje drava natjerala staviti na vrata, i isprobao Yaleovključ. Radio je savreno. Isprobao je i starinski

212 Jaunt

ključ. I on je radio. Kao i ključevi koji su otvarali vrata njegovog kredenca, i onaj koji je pokretaoBrat kamionet.

Carune je stavio ključeve u dep i skinuo sat. Bio je to Seiko kvarcni sat s ekranom od tekućih kristalai ugrađenim kalkulatorom ispod digitalnog brojčanika-dvadeset i četiri sićuna gumbića koji su muomogućavali sve operacije, od zbrajanja do oduzimanja, do vađenja kvadratnog korijena. Delikatnistrojić i, podjednako vano, kronometar. Carune gaje spustio pred Portal broj jedan i progurao gaolovkom kroz njega.

Odjurio je na drugu stranu i podigao sat. Kad gaje progurao kroz portal, na satu je pisalo 11:31:07.Sad je na njemu pisalo 11:31:49. U redu. Potpuno precizno, samo stoje trebao imati i pomoćnika nadrugoj strani, da se jednom zauvijek uvjeri kako nema nikakve vremenske razlike. Pa, nije vano. Vrloskoro, vlada će ga zatrpati pomoćnicima tako da neće moći ni prolaziti od njih.

Isprobao je kalkulator. Dva i dva jo uvijek je bilo četiri, osam podijeljeno s četiri jo uvijek je bilodva; kvadratni korijen od jedanaest jo je bio 3,3166247 … i tako dalje.

Tada je odlučio daje dolo vrijeme za mieve.

“to se dogodilo s mievima, tata?” upita Ricky.

Mark je načas oklijevao. Ovdje će morati biti bar malo oprezan ako ne eli prestraiti svoju djecu (dase ni ne spominje njegova ena) i proizvesti histeriju samo koju minutu prije njihova prvog Jaunta.Najvanije je da im ostavi spoznaju kako je sad sve u redu, kako je problem rijeen.

“Kao to sam govorio, pojavio se mali problem …”

Da. Uas, ludilo i smrt. Sviđa li vam se takav mali problem, klinci?

Carune je kutiju na kojoj je pisalo DOLAZIM IZ STACKPOLEOVE KUĆE LJUBIMACA spustio napolicu i bacio pogled na sat. Proklet bio, stavio gaje naopako. Okrenuo gaje i vidio daje tričetvrt dva.Preostalo mu je jo samo oko sat i četvrt kompjutorskog vremena. Kako vrijeme leti kad se čovjekzabavlja, pomislio je i divlje zahihotao.

Otvorio je kutiju, posegnuo unutra, i izvukao jednog zaskvičanog bijelog mia za rep. Stavio ga je predPortal broj jedan i rekao: “Samo naprijed, miu.” Mi je smjesta odjurio niz sanduk za naranče nakojem je stajao portal, i pojurio po podu.

Psujući, Carune je pourio za njim i uspio ga načas dohvatiti jednom rukom prije no to se provukaokroz pukotinu između dvije daske i pobjegao.

Jaunt ť213

“SRANJE!” povikao je Carune i odjurio natrag do kutije s mievima. Stigao je taman na vrijeme dadva potencijalna bjegunca vrati natrag u kutiju. Izvadio je drugog mia, dreći ga za tijelo (bio je fizičarpo profesiji, i običaji bijelih mieva bili su mu nepoznati), i tresnuo poklopac kutije natrag na mjesto.

Ovaj se dobro drao. Zgrabio je Caruneov dlan, ali uzalud; zakotrljan je, i sa apicama u zraku proao jekroz Portal broj jedan. Carune ga je odmah čuo kako pada na sanduke s druge strane tale.

Ovog puta je pojurio, sjećajući se kako mu je prvi mi lako pobjegao. Nije se morao brinuti. Bijeli misamo je čučao na sanduku, tupih očiju, slabano diući. Carune je usporio i oprezno mu se pribliio; nijebio tip naviknut na mije probleme, ali nije bilo potrebno četrdeset godina mijeg iskustva da seprimijeti kako neto ovdje doista ne valja.

(“Miu ba nije bilo dobro nakon stoje proao”, rekao je Mark Oates svojoj djeci, uz irok osmijeh kojije samo njegovoj eni djelovao upadljivo lano.)

Carune je dotakao mia. Bilo je kao daje dotakao neto neivo - hrpu slame ili piljevine, moda osimzadihanih bokova. Mi se nije osvrnuo prema Caruneu; zurio je ravno pred sebe. Unutra je ubaciouzvrpoljenu, vrlo energičnu i ivahnu ivotinjicu; ovo je bilo neto stoje djelovalo kao ivi votani portretmia.

Onda je Carune pucnuo prstima pred mievim malim ruičastim očima. Mije zatreptao … i pao na bok,mrtav.

“I tako je Carune odlučio pokuati s jo jednim miem”, reče Mark. “to se dogodilo s prvim miem?”upita Ricky. Mark se opet iroko nasmijeio. “Umirovljenje sa svim počastima”, rekao je.

Carune je pronaao papirnu kesu i stavio mia unutra. Odnijet će ga te večeri do veterinara Mosconija.Mosconi moe na njemu obaviti autopsiju i reći mu je li neto u njegovoj utrobi poremećeno. Vladaneće odobravati to uvodi privatnika u projekt koji će postati trostruko zapečaćena tajna čim doznaju

za nju. Zavei i sisaj, kako je navodno mačka rekla mačićima koji su se alili na toplinu mlijeka.Carune je bio odlučan da Veliki Bijeli Otac u Washingtonu za ovo dozna to je kasnije moguće. Sobzirom na to koliko mu je malo pomoći Veliki Bijeli Otac pruio, moe i čekati. Zavei i sisaj.

214 Jaunt

Onda se sjetio da Mosconi ivi u vukojebini na drugoj strani New Pal-tza, a u Bratu nema vie gorivani da ga odveze do pola grada … a kamoli natrag.

Ali bilo je 2:03 - preostalo mu je manje od sat kompjutorskog vremena. Kasnije će brinuti za prokletuautopsiju.

Carune je napravio improvizirani spust koji je vodio do ulaza u Portal broj jedan (zapravo je to bioprvi Jaunt-tobogan, rekao je Mark djeci, a Patty se zamisao Jaunt-tobogana za mieve činila predivnosmijenom) i spustio je novog bijelog mia u njega. Kraj je omeđio velikom knjigom, i nakon nekolikotrenutaka besciljnog tapkanja i njukanja, mije proao kroz portal i nestao.

Carune je opet odjurio preko tale.

Mije bio mrtav već pri dolasku.

Nije bilo krvi ni ikakvog drugog traga koji bi označio daje neka nagla promjena pritiska netopokvarila u njemu. Carune je pretpostavljao da bi nedostatak kisika mogao -

Nestrpljivo je stresao glavom. Bijelom je miu trebalo samo nekoliko nanosekundi da prođe; i njegovsat potvrđivao je daje vrijeme u procesu ostalo konstanta, ili bar prokleto blizu tome.

Drugi bijeli mi pridruio se prvome u papirnoj kesi. Carune je izvadio trećeg (ili četvrtog, akoračunate i onog sretnog mia koji je pobjegao kroz pukotinu), pitajući se po prvi put to će prvo nestati- njegovo kompjutorsko vrijeme ili njegova zaliha mieva.

Ovoga je čvrsto drao za tijelo i progurao mu bokove kroz portal. Na drugom kraju prostorije vidio jekako se bokovi ponovno pojavljuju … samo bokovi. Bestjelesne noice luđački su kopale po grubomdrvetu sanduka.

Carune je opet izvukao mia. Ovdje nije bilo ni traga katatoniji: ugrizao gaje za kou između palca ikaiprsta dovoljno snano da poteče krv. Carune je uurbano bacio mia natrag u kutiju DOLAZIM IZSTACKPOLEOVE KUĆE LJUBIMACA, i upotrijebio bočicu vodikovog peroksida iz laboratorijskekutije za prvu pomoć da dezinficira ujed.

Stavio je flaster, a onda kopao uokolo sve dok nije pronaao par tekih radnih rukavica. Osjećao jekako mu vrijeme istječe, istječe, istječe.

Uzeo je jo jednog mia i progurao ga unatrake - sve do kraja. Pourio je do Portala broj dva. Ovaj miivio je skoro dvije minute; čak je malo i hodao, na određeni način. Teturao je po sanduku Pomonanaranči, pao na bok, slabano se uspravio na noge, a onda je samo čučao tamo. Carune je

Jaunt 215

pucnuo prstima kraj njegove glave, a mi je opet zateturao moda četiri koraka, prije no stoje opet paona bok. Dizanje i sputanje njegovih bokova se usporilo … usporilo … stalo. Bio je mrtav. Carunea suproli marci.

Vratio se, uzeo jo jednog mia, i progurao ga do pola, s glavom prema naprijed. Vidio je kako sepojavljuje na drugom kraju, samo glava … onda i vrat i prsa. Oprezno, Carune je popustio stisak namievom tijelu, spreman ga opet dograbiti ako postane ivahan. Nije. Mije samo stajao tamo, pola najednoj strani tale, pola na drugoj.

Carune je odjurio natrag do Portala broj dva.

Mije bio iv, ali njegove ruičaste oči bile su staklaste i tupe. Brkovi mu se nisu micali. Vraćajući se, sdruge strane portala, Carune je ugledao fantastičan prizor: kao to je prije vidio presjek olovke, takoje sad vidio mia. Vidio je kraljeke njegove sićune kraljenice kako naglo zavravaju u okruglim bijelimkrugovima; vidio je kako mu krv kola kroz ile; vidio je kako se tkivo blago pokreće s plimom ivotaoko minijaturnog jednjaka. Ako nita drugo, pomislio je (i kasnije napisao u svome članku zaPopularnu mehaniku), bit će to sjajan alat za dijagnostiku.

A onda je primijetio daje kretanje plima tkiva prestalo. Mije umro.

Carune je izvukao mia za njuku, iako mu se to nimalo nije sviđalo, i bacio ga u papirnu kesu zajedno sostalima. Dosta vie, odlučio je. Mievi umiru. Umiru ako ih provuče čitave, i umiru ako ih provučedopola s glavom naprijed. Gurni ih dopola s guzicom naprijed, i ostaju ivahni.

Koji je vrag tamo unutra?

Osjetilni dojam, pomislio je skoro slučajno. Dok prolaze, neto vide neto čuju neto dodirnu Boe,moda čak i neto namiriu to ih doslovno ubije. Sto?

Nije imao pojma-ali namjeravao je doznati.

Caruneu je jo preostalo skoro četrdeset minuta prije nego to mu COM-LINK oduzme bazu podatka.Odvrnuo je termometar sa zida kraj svojih kuhinjskih vrata, odjurio s njime natrag u talu, i gurnuo gakroz portale. Pokazivao je 28 stupnjeva Celzija pri ulasku; izaao je pokazujući 28 stupnjeva Celzija.Prokopao je po gostinjskoj sobi u kojoj je drao nekoliko igračaka za svoje unuke; među njima jepronaao paket balona. Napuhao je jednog od njih, i odbacio ga kroz portal. Izaao je nedirnut ineotećen prvi korak na putu prema odgovoru na pitanje o tome kako je moda nagla promjena pritiskanekako uzrokovala ono to je u sebi već nazivao Jaun-tanjem.

216 Jaunt

Kadje jo preostalo samo pet minuta do mraka, odjurio je u svoju kuću, dohvatio svoj akvarij sazlatnim ribicma (unutra, Percy i Patrick uzbuđeno su lupali repovima i jurili uokolo), i odjurio natragu talu. Gurnuo je akvarij kroz Portal broj jedan.

Pourio je do Portala broj dva, gdje je njegov akvarij sjedio na sanduku. Patrick je plutao s trbuhomprema gore; Percy je polako plivao u krug blizu dna akvarija, kao daje izbezumljen.

Čas kasnije i on je zaplutao s trbuhom gore. Carune je upravo posezao za akvarijem kadje Percyslabano trznuo repom i vratio se svome besciljnom plivanju. Postupno, činilo se da se rjeavaposljedica, kave god bile, a dok se u devet sati te večeri Carune vratio iz Mosconijeve veterinarskeklinike, Percy se činio ivahnim kao i uvijek.

Patrick je bio mrtav.

Carune je Percyja nahranio dvostrukom porcijom riblje hrane, a Patri-cka junački pokopao u vrtu.

Nakon to je ostao bez kompjutorske veze do kraja dana, Carune je odlučio stopirati vonju doMosconija. U skladu s time, stajao je kraj Ceste 26 u petnaest do četiri toga popodneva, odjeven utraperice i kričavo karirani sportski sako, podignutog prsta, s papirnatom vrećicom u drugoj ruci.

Konačno, neki klinac koji je vozio Chevettea jedva malo većeg od konzerve sardina se zaustavio, iCarune je uao. “Sto vam je to u toj vrećici, striček?”

“Neto mrtvih mieva”, rekao je Carune. Nakon nekog vremena, stao muje drugi auto. Kadje seljak zavolanom upitao stoje u kesi, Carune mu je rekao par sendviča.

Mosconi je jednog mia obradio smjesta, i pristao obaviti autopsiju na ostalima kasnije te večeri, itelefonom Caruneu javiti rezultate. Prvotni rezultati nisu ba bili ohrabrujući; koliko je Mosconi vidio,mi kojeg je otvorio bio je savreno zdrav, ako se izuzme to stoje mrtav.

Depresivno.

“Victor Carune bio je ekscentrik, ali ne i budala”, reče Mark. Jaunt posluitelji sad su se većpribliavali, i pretpostavio je da mora pouriti… ili će zavriti priču u Sobi za buđenje u graduWhitehead. “Vraćajući se autostopom kući te noći - a priča se da je najveći dio puta morao prijećipjeice - shvatio je da je rijeio moda i trećinu energetske krize jednim udarcem. Sva roba koja je dotoga dana morala putovati vlakom ili kamionom ili brodom ili avionom mogla bi se Jauntati. Mogaobi napisati pismo

Jaunt 217

prijatelju u London ili Rim ili Senegal, a on bi ga dobio već sljedećeg dana - bez potrebe za izgaranjemakar ijedne kapi nafte. Nama je to normalno, ali Caruneu je to bila jako velika stvar, vjerujte mi. Isvima ostalima, isto tako.”

“Ali to se dogodilo s mievima, tata?” upita Rick.

“To se i Carune stalno pitao”, reče Mark, “jer je isto tako shvatio da bi, kad bi ljudi mogli koristitiJaunt, to rijeilo skoro cijelu energetsku krizu. I da bismo mogli osvojiti svemir. U svome članku uPopularnoj mehanici rekao je da bi čak i zvijezde napokon mogle biti nae. A metafora kojom seposluio bila je prelazak plitkog potoka bez da smoči cipele. Naprosto uzme neki veliki kamen, baci

ga u potok, vrati se i uzme treći kamen, vrati se do drugog kamena, baci treći kamen u potok, i takonastavi sve dok ne napravi kameni puteljak na drugi kraj potoka … ili, u ovom slučaju, sunčevogsustava, pa moda čak i galaksije.”

“Uopće mi nije jasno”, reče Patty.

“To je zato to ima pureći drekec umjesto mozga”, reče Ricky samozadovoljno.

“Nije istina! Tata, Ricky je rekao -” “Djeco, nemojte”, reče Marilys blago.

“Carune je vie-manje predvidio ono to se dogodilo”, reče Mark. “Au-tomatizirani raketni brodoviprogramirani za slijetanje, prvo na Mjesec, pa na Mars, pa na Veneru i na vanjske mjesece Jupitera…roboti, programirani da učine samo jedno nakon slijetanja -“

“Postave Jaunt-postaju za astronaute”, reče Ricky.

Mark kimne glavom. “I sad imamo znanstvene postaje po cijelom Sunčevom sustavu, a moda ćejednog dana, dugo nakon to nikoga od nas vie ne bude, čak biti i nekih drugih planeta za nas. Jaunt-brodovi su na putu za četiri različita sustava koji imaju vlastita sunca i planete… ali proći će dugo,dugo vremena prije nego to stignu tamo.”

“Hoću doznati to se dogodilo s mievima”, reče Patty nestrpljivo.

“Pa, na kraju se vlada uključila”, reče Mark. “Carune ih je drao podalje koliko god je mogao, ali nakraju su doznali o čemu se radi i bacili se na njega punom teinom. Carune je bio nominalni voditeljprojekta Jaunt sve dok nije umro, deset godina kasnije, ali zapravo ga vie nikad nije vodio.”

“Tibokca, jadan čovjek!” reče Ricky.

“Alije postao junak”, reče Patricia. “On je u svim povijesnim knjigama, isto kao predsjednik Lincolni predsjednik Hart.”

218 Jaunt

I siguran sam da mu je to velika utjeha… gdje god bio, pomisli Mark, a onda nastavi, briljivoublaavajući najgore dijelove.

Vlada, koju je sve veća energetska kriza pritisnula uza zid, doista se bacila punom teinom. Htjeli suda Jaunt bude komercijaliziran čim to bude moguće recimo, jučer. Suočeni s ekonomskim kaosom isve vjerojatnijom slikom anarhije i masovnog umiranja od gladi tijekom devedesetih godina, samo suna očajničke molbe pristali odgoditi najavu Jaunta dok se ne izvri iscrpna spektografska analizaJauntanih predmeta. Kad su analize dovrene

- i nisu iskazale nikakve promjene u sastavu Jauntanih predmeta - postojanje Jaunta objavljeno je smeđunarodnom pompom. Jednom za promjenu iskazujući inteligenciju (potreba je, konačno, majkainventivnosti), vlada SAD-a zaduila je Younga i Rubicama za odnose s javnoću.

I tu je počelo ispredanje mita oko Victora Carunea, postarijeg, prilično neobičnog čovjeka koji setuirao moda dvaput tjedno i mijenjao odjeću samo kad bi se toga sjetio. Young i Rubicam, i agencijekoje su ih slijedile, pretvorili su Carunea u kombinaciju Thomasa Edisona, Elija Whitneyja, PecosBilla, i Flasha Gordona. Crni humor u svemu tome (a Mark Oates to nije podijelio sa svojomobitelji) leao je u tome stoje Victor Carune već i tada mogao biti mrtav ili lud; umjetnost oponaa ivot,kae se, a Carune je i sam poznavao roman Roberta Heinleina Dvostruka zvijezda o dvojnicima kojizamjenjuju javne ličnosti.

Victor Carune je bio problem; uporan problem koji se nije htio rijeiti. Nije imao dlake na jeziku, ibio je oklijevalo - ostatak ekolokih ezdesetih

- vremena kad je jo bilo dovoljno energije da dopusti luksuz oklijevanja. Ovo su, s druge strane, bilegadne osamdesete, s ugljenim oblacima koji zagađuju nebo i dugačkim komadima kalifornijske obalekoji će biti nena-stanjivi jo moda ezdeset godina zbog nuklearnog “iscjetka”.

Victor Carune ostao je problem sve do 1991. - a tada je postao samo lutka, nasmijeen, tih idjedovski; obris kojeg se vidjelo kako mae sa scene u vijestima. Godine 1993., tri godine prijeslubene smrti, vozio se u otvorenom autu na Paradi turnira rua.

Zbunjujuće. I pomalo zlokobno.

Rezultat najave Jaunta-upotrebljive teleportacije-19. listopada 1988., bio je plimni val svjetskoguzbuđenja i ekonomskih prevrata. Na svjetskim monetarnim tritima, iscrpljeni stari američki dolarodjednom je sunuo u nebesa. Ljudi koji su bili kupovali zlato po četiristo i trideset dolara za deset

Jaunt 219

grama odjednom su otkrili da im kila zlata donosi neto manje od dvije tisuće i četiristo. U godinamaizmeđu objave o Jauntu i prvih učinkovitih Jaunt-postaja u New Yorku i Los Angelesu, trite dionicaporaslo je za malo vie od tisuću bodova. Cijena nafte pala je samo sedamdeset centi po barelu, ali do1994., kad su Jaunt postaje već načičkale SAD na najvanijim točkama sedamdeset najvećih gradova,OPEC je prestao postojati, a cijena nafte se strmoglavila. Do 1998. godine, s postajama u većinigradova slobodnog svijeta, s robom koja se rutinski Jauntala između Tokija i Pariza, Pariza iLondona, Londona i New Yorka, New Yorka i Berlina, nafta je pala na četrnaest dolara po barelu.Do 2006., kad su ljudi konačno počeli redovno koristiti Jaunt, trite dionica umirilo se na pet tisućabodova iznad razine iz 1987., nafta se prodavala po est dolara za barel, a naftne kompanije počele sumijenjati nazive. Texaco je postao Texaco Nafta/Voda, a Mobil je postao Mobil Hydro-2-Ox.

Do 2045., traenje vode postalo je velika igra, a nafta je postala ono to je bila i 1906.: igračka.

“A stoje s mievima, tata?” upitala je Patty nestrpljivo. “Sto se dogodilo s mievima?”

Mark je odlučio da bi sad već moglo biti u redu, i pokazao je svojoj djeci Jaunt posluitelje, koji sudijelili plin samo tri reda od njih. Rick je samo kimnuo, ali Patty je djelovala zabrinuto kad jegospođa s moderno obrijanom i oslikanom glavom udahnula iz gumene maske i pala u nesvijest.

“Ne moe se Jauntati budan, jeP tako, tata?” reče Ricky.

Markje kimnuo i umirujuće se nasmijeio Patriciji. “Carune je to shvatio čak i prije nego to se u sveuključila vlada”, rekao je.

“Kako se vlada uključila u sve, Mark?” upita Marilys.

Mark se nasmijei. “Kompjutorsko vrijeme”, rekao je. “Baza podataka. To je bila jedina stvar kojuCarune nije mogao izmoliti, posuditi ili ukrasti. Kompjutor je provodio stvarnu transmisiju čestica -milijarde i milijarde podataka. Znate, jo uvijek je kompjutor taj koji se brine da ne izađete na drugojstrani s glavom negdje u sredini eluca.”

Marilys zadrhti.

“Ne boj se”, rekao je. “Nikad se nije dogodila takva pogreka, Mare. Nikad.”

“Uvijek postoji prvi put”, promrmlja ona.

Mark pogleda Rickyja. “Kako je znao?” upitao je svoga sina. “Kako je Carune znao da mora spavati,Rick?”

220 Jaunt

“Kadje stavio mieve natrake u portal”, reče Rick polako, “sve je bilo u redu s njima. Bar dok ih nijedo kraja stavio unutra. Tek bi se - pa, izbezumili - kad bi ih stavio unutra s glavom prema naprijed.Jel’ tako?”

“Tako je”, reče Mark. Jaunt posluitelji su se sad pribliavali, gurajući svoja tiha kolica zaborava. Ipakneće imati vremena zavriti priču; moda je tako i bolje. “Nije trebalo puno eksperimenata da se otkrijeto se događa, naravno. Jaunt je unitio kompletnu transportnu industriju, djeco, ali bar je smanjiopritisak na znanstvenike -“

Da. Oklijevanje je opet postalo luksuz, a testovi su se nastavljali tijekom vie od dvadeset godina,premda su Carunea već njegovi prvi testovi s dro-giranim mievima uvjerili da besvjesne ivotinje nisupodlone onome to će zauvijek ostati poznato kao organski efekt ili, jednostavnije, Jaunt-efekt.

On i Mosconi drogirali su nekoliko mieva, gurnuli ih kroz Portal broj jedan, preuzeli ih na drugojstrani, i zabrinuto čekali da se njihovi pokusni subjekti probude … ili umru. Probudili su se, i nakonkratkog oporavka od anestezije vratili su se svojim mijim ivotima-jeli, jebali se, igrali i srali -bezikakvih loih posljedica. Ti su mievi postali prvi od nekoliko generacija koje se proučavalo s velikimzanimanjem. Nisu pokazali nikakve dugoročne loe posljedice; nisu umrli nita ranije, potomci im senisu rodili s dvije glave ni zelenog krzna, niti su ti potomci iskazali ikakve druge dugoročneposljedice.

“Kad su počeli s ljudima, tata?” upitao je Rick, premda je to sigurno učio i u koli. “Ispričaj nam tajdio!”

“Ja hoću čuti to se dogodilo s mievimal” rekla je Patty ponovno.

Premda su Jaunt posluitelji sad doli do početka njihovog reda (oni su pak bili blizu kraja), MarkOates načas je zastao i promislio. Njegova kći, koja je znala manje, svejedno je sluala svoje srce ipostavila je ispravno pitanje. Zato je odabrao odgovoriti na pitanje svoga sina.

Prvi ljudski Jaunteri nisu bili astronauti ni pokusni piloti; bili su osuđenici, dobrovoljci, a čak ih senije s nekim velikim zanimanjem provjeravalo zbog psiholoke stabilnosti. Zapravo, znanstvenici kojisu sad sve vodili (Carune nije bio među njima; postao je ono to se obično naziva titularnim vođom)mislili su da će biti to bolje to budu luđi; ako mentalni slučaj moe proći i izaći bez problema - ili barbez većih problema nego to ih je imao ulazeći unutra - znači daje proces vjerojatno siguran i zadirektore, političare i manekenke vanjskog svijeta.

Jaunt 221

estorica dobrovoljaca dovezeni su u Province, u Vermontu (mjesto koje je otada postalo slavno kaostoje nekad bio i Kitty Hawk u Sjevernoj Karolini) stavljeni pod anesteziju i provučeni kroz portaleudaljene točno tri kilometra, jedan po jedan.

Mark je to rekao svojoj djeci, jer su se, naravno, sva estorica dobrovoljaca vratila osjećajući sesasvim dobro i ivahno, hvala na pitanju. Nije im ispričao o navodnom sedmom dobrovoljcu. Ovajtip, koji je moda bio stvaran, ili mit, ili (najvjerojatnije) neka kombinacija toga dvoga, čak je imao iime: Rudy Foggia. Foggia je navodno bio osuđeni ubojica, osuđen na smrt u dravi Florida zbogubojstva četvero staraca na partiji bridga u Sarasoti. Po nepotvrđenim pričama, zajedničke snageCIA-e i FBl-a kontaktirale su Foggiu s jedinstvenom, neponovljivom ponudom po principu uzmi iliostavi. Poduzmi Jaunt budan. Prođi bez problema i dajemo ti u ruku pomilovanje koje je potpisaoguverner Thurgood. Moe se odetati u svijet, slobodan, i slijediti Jedinu pravu vjeru, ili koknuti jo parstarkelja dok igraju brid u svojim utim hlačama i bijelim cipelama. Prođi mrtav ili lud, budi faca.Kao stoje navodno rekla maca. to kae?

Foggia, koji je shvatio daje Florida jedina drava koja ozbiljno misli ono sa smrtnom kaznom, i kojimu je rekao da će najvjerojatnije zavriti kao sljedeća muterija starog električnog stolca, pristao je napogodbu.

Dovoljno znanstvenika da se popuni porota (i moda jo četiri ili pet za zamjenu) bilo je prisutnoVelikog dana u ljeto 2007. godine, ali ako je priča o Foggiji istinita - a Mark Oates smatrao je davjerojatno jest - slabo je vjerojatno daje ijedan od tih znanstvenika pričao o tome. Vjerojatnije seradilo o jednom od straara koji je doletjeo s Foggiom iz Railforda do Montpeliera, a zatim gaotpratio od Montpeliera do Provincea u oklopnom kamionu.

“Ako iv prođem kroz ovo”, rekao je Foggia navodno, “hoću piletinu za večeru prije nego to zbriem.”Zatim je proao kroz Portal broj jedan, i smjesta se pojavio kod Portala broj dva.

Proao je iv, ali Rudy Foggia nije bio u stanju pojesti svoju piletinu za večeru. U vremenu koje mu jetrebalo da prođe Jaunt od tri kilometra (procijenjenom na 0,000000000067 sekunde, po kompjuteru),Foggiina je kosa postala snjeno bijela. Lice mu se nije fizički promijenilo - nije imao vie bora, nije

se opustilo ni postaralo - ali odavalo je dojam velike, skoro nevjerojatne starosti. Foggia je isteturaoiz portala, tupo izbuljenih očiju, dok su mu se usta trzala, a ruke je pruio pred sebe. Zatim je počeosliniti. Znanstvenici koji su se okupili ustuknuli su od njega i ne, Mark doista nije vjerovao da je itkood njih progovorio; konačno, oni su znali za takore, i za

222 Jaunt

zamorce, i za hrćke; za svaku ivotinju, zapravo, koja ima vie mozga od nekog crva. Mora biti da su seosjećali pomalo kao oni njemački znanstvenici koji su pokuavali idovke oploditi spermom njemačkihovčara.

“to se dogodilo? ” povikao je jedan znanstvenik (navodno je povikao). Bilo je to jedino pitanje nakoje je Foggia uspio odgovoriti.

“Unutra je vječnost”, rekao je, i pao mrtav od nečeg to su kasnije dijagnosticirali kao jak srčani udar.

Znanstvenici koji su se okupili tamo ostali su samo s njegovim tijelom (za koje su se uredno pobrinuliCIA i FBI), i tom čudnom samrtnom izjavom: Unutra je vječnost.

“Tata, hoću čuti to se dogodilo s mievima” ponovila je Patty. Uspjela je ponoviti to pitanje samo zatoto je jedan čovjek u skupom odijelu s cipelama Eterna-Shine počeo predstavljati mali problem zaJaunt posluitelje. Zapravo nije htio uzeti plin, i skrivao je tu činjenicu u mnotvu neiskrenih, grubihdjetinjastih riječi. Posluitelji su radili svoj posao to su bolje mogli - uz osmijehe, nagovaranje,uvjeravanje - ali ipak ih je to usporilo.

Mark uzdahne. On je pokrenuo tu temu - samo kao način da skrene djeci misli s nervoze prije Jaunta,istina, ali ipak ju je on pokrenuo - i sad će je valjda morati i zatvoriti, onoliko istinito koliko moe ada ih ne uplai i ne uznemiri.

Neće im, na primjer, reći za knjigu C. K. Summersa, Politika Jaunta, koja sadri jedno poglavlje podnazivom “Jaunt pod ruom”, zbirku uvjerljivijih govorkanja o Jauntu. Priča o Rudyju Foggiji, ubojiceiz brid-kluba koji nije pojeo svoju pileću večeru, nalazi se unutra. Tu su jo i podaci o kakvihtridesetak (ili vie … ili manje … ili tko zna) dobrovoljaca, rtvi ili luđaka koji su Jauntali budnitijekom posljednjih tristo godina. Većina ih je na drugi kraj stigla mrtva. Ostali su bili beznadno ludi.U nekim slučajevima, sam čin izlaska kao da ih je okirao i uzrokovao smrt.

Summersov ulomak o govorkanjima i nepotvrđenim pričama o Jauntu sadri i druge neugodne podatke:Jaunt je navodno nekoliko puta iskoriten kao oruje ubojstva. U najslavnijem (i jedinomdokumentiranom) takvom slučaju, koji se dogodio prije samo tridesetak godina, istraivač Jaunta poimenu Lester Michaelson svezao je svoju enu pleksiplastičnim skakoko-nopcem njihove kćeri igurnuo je usprkos vritanju kroz Jaunt portal u Silver Cityju, Nevada. No prije no to je to učinio,Michaelson je pritisnuo gumb za ponitavanje na svojoj Jaunt ploči, briući svaki od tisuća mogućih

Jaunt 223

portala kroz koje je gospođa Michaelson mogla izaći - bilo gdje od susjednog Rena do

eksperimentalne Jaunt postaje na Iju, jednom od Jupiterovih satelita. I tu je gospođa Michaelson, uvječnom Jauntu negdje tamo vani u ozonu. Michaelsonov odvjetnik je, nakon stoje Michaelsonproglaen mentalno zdravim i sposobnim za suđenje (unutar uskih granica zakona, moda je i bio zdrav,ali u bilo kojem praktičnom smislu, Lester Michaelson bio je lud k’o slapa) ponudio je novu obranu:njegovom klijentu ne moe se suditi za umorstvo jer nitko ne moe nedvojbeno dokazati daje gospođaMichaelson mrtva.

Ovo je prizvalo uasvajući duh ene, bestjelesne ali nekako jo uvijek svjesne, kako vriti u limbu …zauvijek. Michaelson je osuđen i pogubljen.

Osim toga, tvrdio je Summers, Jaunt su razni sitni diktatori koristili da se rijee političkih disidenata iprotivnika; neki su smatrali da i mafija ima vlastite, ilegalne Jaunt postaje, povezane s centralnimJaunt računalom putem njihovih veza u CIA-i. Navodilo se da mafija koristi “nulto Jauntanje” da serijei tijela koja su, za razliku od nesretne gospođe Michaelson, već mrtva. Kad ga se pogleda u tomesvjetlu, Jaunt postaje vrhnuski stroj za Jimmyja Hoffu, neusporedivo bolji od lokalnih ljunčara ikamenoloma.

Sve je to dovelo Summersa do zaključka i teorija o Jauntu; a to je, naravno, vodilo natrag Pattynomupornom raspitivanju o mievima.

“Pa”, rekao je Mark polako, a njegova mu je ena očima davala znak da bude oprezan, “čak ni sada,nitko to zapravo ne zna, Patty. Ali svi eksperimenti sa ivotinjama uključujući tu i mieve - doveli su dozaključka da, iako je Jaunt skoro istovremen fizički, mentalno traje jako, jako dugo.”

“Nije mi jasno”, reče Patty natmureno. “Znala sam da mi neće biti jasno.”

Ali Ricky je prilično zamiljeno gledao u svoga oca. “Nastavile su razmiljati”, rekao je. “Testiraneivotinje. A i mi bismo to činili kad ne bismo bili u nesvijesti.”

“Da”, reče Mark. “To je ono to sad vjerujemo.”

U Rickyjevim očima pojavio se neki bljesak. Strah? Uzbuđenje. “To nije samo teleportacija, zar ne,tata? To je neka vrst izokretanja vremena.”

Unutra je vječnost, pomisli Mark.

“Na određeni način”, reče on. “Ali to ti je izraz iz stripova - zvuči dobro, ali zapravo ne znači nita,Rick. Izgleda da se vrti oko zamisli o svijesti, i činjenice da se svijest ne partikularizira ostaje cijelai trajna. Također zadrava i neku vrst iskrivljenog dojma o vremenu. Ali ne znamo kako bi čista svijestmjerila vrijeme, pa čak ni bi li taj koncept uopće imao

224 Jaunt

nekog značenja za čisti um. Ne moemo zamisliti čak ni kakav bi bio taj čisti um.”

Mark je zautio, uznemiren pogledom svoga sina, odjednom tako otrim i znatieljnim. Shvaća on to, alii ne shvaća, pomisli Mark. Um ti moe biti najbolji prijatelj; moe te zabavljati kad nema to čitati ni to

raditi. Ali moe se okrenuti i protiv tebe kad predugo nema nikakvog vanjskog podatka. Moe seokrenuti protiv tebe, to znači da se okreće protiv sebe, moda se i povrijedi, moda se i prodire, unezamislivom činu autokanibalizma. Koliko dugo, u godinama? 0,000000000067 sekundi za Jaunttijela, ali koliko dugo za nepartikulariziranu svijest? Stotinu godina? Tisuću? Milijun? Milijarda?Koliko dugo, samo sa svojim mislima, u beskrajnom polju bjeline? A onda, kadje milijardu vječnostiprolo, udar povratka svjetla i oblika i tijela. Tko ne bi poludio?

“Ricky -” počeo je, ali Jaunt posluitelji s kolicima stigli su do njih.

“Jeste li spremni?” upita jedan.

Mark kimne glavom.

“Tata, bojim se”, rekla je Patty tanunim glasom. “Hoće li boljeti?”

“Ne, duo, naravno da neće boljeti”, rekao je Mark, a glas mu je bio sasvim miran, no srce mu jelupalo malo bre uvijek je bilo tako, premda će mu ovo biti moda dvadeset i peti Jaunt. “Ja ću prvi, ividjet će kako je lako.”

Jaunt posluitelj upitno ga je pogledao. Mark kimne i nasmijei se. Maska se spustila. Mark ju je uzeo uruku i duboko udahnuo tamu.

Prvo čega je postao svjestan bila je gruba crnina marsovskog neba koje se vidjelo kroz vrh kupolekojaje okruivala grad Whitehead. Tamo je bila noć, a zvijezde su se rasprostrle s blistavim sjajemkakav se na Zemlji ne moe ni zamisliti.

Druga stvar koje je postao svjestan bila je neka vrst guve u sobi za oporavak - mrmljanje, zatimpovici, onda prodoran vrisak. O, Boe dragi, to je Marilys! pomislio je, i teturavo ustao sa svogaJaunt leaja, boreći se s navalama vrtoglvaice.

Začuo se jo jedan vrisak, i vidio je Jaunt posluitelje kako jure prema njihovim leajevima, a sjajnicrveni puloveri lete im oko koljena. Marilys je zateturala prema njemu, pokazujući. Opet je zavritala,a onda se sruila na pod, slabanom rukom odgurnuvi jedan prazan Jaunt leaj koji se polako zakotrljaopo prolazu.

Jaunt 225

Ali Mark je već krenuo u smjeru njenog ispruenog prsta. Vidio je. Ono u Rickyjevom pogledu nijebio strah; bilo je uzbuđenje. Trebao je znati, jer je poznavao Rickyja - Rickyja, koji je pao s najviegrane drveta u njihovom dvoritu u Schenectadyju kad mu je bilo tek sedam godina, koji je slomio ruku(i imao je sreće stoje to bila samo ruka); Ricky koji se usudio ići bre i dalje na svome slideboardunego bilo koji drugi klinac u njihovom kvartu; Ricky koji je uvijek prvi prihvaćao svaki izazov. Rickyi strah nisu se ba dobro poznavali.

Sve do sada.

Kraj Rickyja, njegova sestra je jo uvijek milosrdno spavala. Ono to je nekad bilo njegov sin

mekoljilo se i trzalo na svome Jaunt leaju, dvana-estogodinjak sa snjeno-bijelom kosom i očima kojesu bile nevjerojatno drevne, bjeloočnice već bolesno ućkaste. Bilo je to stvorenje starije i odvremena samog, prerueno u dječaka; ali trzalo se i mekoljilo s nekom uasavajućom, opscenomzluradoću, a njegovi prigueni, luđački hihoti tjerali su Jaunt posluitelje da prestravljeno ustuknu. Nekiod njih su pobjegli, premda su svi bili istrenirani da izađu na kraj ba s takvom, nezamislivomnesrećom.

Stare-mlade noge su se trzale i drhtale. Ruke u pandama udarale su i okretale se i plesale po zraku;odjednom, spustile su se, a stvorenje koje je nekad bilo njegov sin počelo sije grepsti lice.

“Dulje je nego to misli, tata!” hihotao je. “Dulje je nego to misli! Zadrao sam dah kad su mi dali plin!Hito vidjeti! Vidio! Dulje je nego to misli!”

Hihoćući i podvriskujući, stvorenje na Jaunt leaju odjednom si je izgreblo oči. Krv je posukljala.Soba za oporavak odjednom se pretvorila u ptičji kavez pun vritanja.

“Duljeje nego to misli, tata! Vidio sam! Vidio sam! Dugi Jaunt! Dulje je nego to misli ”

Reklo je i druge stvari prije nego to su ga Jaunt posluitelji konačno uspjeli odvesti, kotrljajući muleaj dok je ono vritalo i grebalo oči koje su vidjele nepojmljivo za vijeke vjekova; reklo je i drugestvari, a onda je počelo vritati, ali Mark Oates to nije čuo jer je dotad već i sam vritao.

226 Jaunt

Gaa na vjenčanju

Godine 1927. svirali smo jazz u ilegalnom baru malo junije od Morgana, Illinois, gradića stotinu idvadeset kilometara od Chicaga. Bila je to prava vukojebina, na trideset kilometara uokolo nije bilonijednog velikog grada. Ali bilo je puno seoskih momaka koji su htjeli neto jače od Moxieja12 nakonvrelog dana na poljima, i puno cura koje su htjele postati jazzerice i izlazile sa svojim momcima,kaubojima iz lokalnih gradića. Bilo je i neto oenjenih ljudi (uvijek ih se prepozna, prijatelju: mogli biisto tako nositi i natpis) koji su otili daleko od svoga kraja da budu gdje ih nitko neće prepoznati dokse valjaju u sijenu sa svojim ne-ba-legalnim djevojkama.

Bilo je to dok je jazz jo bio jazz, a ne galama. Imali smo peteročlani kombo - bubnjevi, horna,trombon, klavir, truba - i bili smo prilično dobri. Bilo je to tri godine prije nego to smo snimili svojuprvu ploču, i četiri godine prije zvučnog filma.

Svirali smo “Bamboo Bay” kadje uao taj krupan tip, odjeven u bijelo odijelo, pueći lulu koja jeimala vie zavijutaka nego francuski rog. Cijeli bend je dotad već bio malo pod gasom, ali publika jebila totalno mortus, i opako su rasturali bar. Ali bili su dobro raspoloeni: cijele večeri nije izbila nijedna tučnjava. Svi mi dečki znojili smo se kao da smo pod tuem, a Tommy Englander, tip koji jevodio bar, stalno nam je slao viskač, mekan kao gučji jastuk. Englander je bio dobar gazda, i sviđaomu se na zvuk. Naravno, zato sam ga volio k’o brata.

Tip u bijelom odijelu sjeo je za ank i ja sam ga zaboravio. Dovrili smo set s “Aunt Hagar’s

Bluesom”, to je bila pjesma koja se u to doba u vukojebinama smatrala lascivnom, i dobili smodobar, glasan aplauz. Manny se iroko kesio dok smo silazili sa scene. Bila je tu neka usamljena curau zelenoj večernjoj haljini koja me cijelu večer pogledavala. Bila je crvenokosa, a ja sam oduvijekslab na njih. Primio sam signal iz njenog pogleda i načina kako je nagnula glavu, pa sam počeovijugati kroz guvu da vidim jel’ bi dama piće.

12 Moxie: jedno od prvih gaziranih bezalkoholnih pića u SAD-u koje je ulo u masovnu proizvodnju,poznato po svome gorkom okusu. nap. prev.

Gaa na vjenčanju 227

Bio sam na pola puta do nje kad je čovjek u bijelom odijelu stao pred mene. Iz blizine, djelovao jepoprilično opako. Kosa mu se na potiljku dizala u zrak usprkos mirisu koji je djelovao kao daje izliona glavu cijelu bocu Wildrootovog krem-ulja, a imao je i one bezizraajne, čudno sjajne oči kakveimaju neke ribe iz velikih dubina.

“Hoću pričat’ s tobom vani”, rekao je.

Crvenokosa je napućila usne i skrenula pogled.

“Moe čekati”, rekoh ja. “Pustite me da prođem.”

“Zovem se Scollay. Mike Scollay.”

Poznavao sam to ime. Mike Scollay je bio sitni gangster iz Shytowna13 koji sije pivu i promincleplaćao krijumčareći cugu iz Kanade. Opake stvari koje su krenule iz zemlje u kojoj mukarci nosesuknje i sviraju gajde. Kad ne paze na kotlove, naravno. Njegova slika nekoliko se puta pojavljivalau novinama. Posljednji put kad mu je neki drugi macan iz plesnjaka priprijetio pitoljem.

“Dosta si daleko od Chicaga, prijatelju”, rekoh ja. “Poveo sam i dadilje”, reče on, “nita ne brini.Van.” Crvenokosa me opet pogledala. Pokazao sam na Scollava i slegnuo ramenima. Ona puhne kroznos i okrene mi leđa. “Eto”, rekoh. “To si mi zaribao.” “Takvih curica u Chiju ima na svakom uglu”,reče on. “Nisam htio neku s ugla.” “Van.”

Slijedio sam ga van. Zrak mije na koi bio prohladan nakon zadimljene atmosfere kluba, slatkast odsvjee pokoenog sijena. Zvijezde su izale, meke i svjetlucave. I razbijači su izali, ali oni nisudjelovali meko, a jedino stoje svjetlucalo bili su vrhovi njihovih cigareta.

“Imam posao za tebe”, reče Scollay.

“Ma nemoj.”

“Plaćam dvije stotke. Podijeli s bendom ili si zadri stoticu za sebe.” “O čemu je riječ?”

“O gai, o čemu drugom? Sekica mi se daje za mua. Hoću da vi svirate na svadbi. Ona voli Dixieland.Neki moji dečki kau da ste vi dobri u Dixielandu.”

Rekao sam vam daje bilo lijepo raditi za Englandera. Plaćao nam je osamdeset zelembaća tjedno.Ovaj tip nam je nudio dvaput vie za samo jednu gau.

13 Shytown: kolokvijalni (obično crnački) naziv za Chicago, nap. prev.

228 Gaa na vjenčanju

“Od pet do osam, sljedeći petak”, reče Scollay. “U dvorani Sinovi Erinini, u Ulici Grover.”

“To je previe”, rekoh ja. “Otkud to?”

“Dva su razloga”, reče Scollay. Puckao je svojom lulom. Djelovala je nekako neprikladno usrednjegovog grubijanskog lica. Trebao je imati zeleni Lucky Strike objeen iz ugla usana, ili moda SweetCaporal. Cigareta svih probisvijeta. S tom lulom nije izgledao kao probisvijet. S lulom je izgledaotuno i smijeno.

“Dva su razloga”, ponovio je. “Moda ste čuli da me Grk pokuao uko-kati.”

“Vidio sam sliku u novinama”, rekoh ja. “Ti si onaj to se pokuava sakriti u pločniku.”

“Pametnjaković”, zareao je, ali bez pravog bijesa. “Postajem prevelik za njega. Grk stari. Mislipresitno. Trebao bi se vratiti u svoju domaju, piti maslinovo ulje i gledati Pacifik.”

“Mislim daje tamo Egejsko more”, rekoh ja.

“Jebe mi se ivo i da je jezero Huron”, reče on. “Fora je u tome to on ne eli biti star. Jo uvijek me elidohvatiti. Ne zna to se sprema iako mu je pred očima.”

“A sprema se ti.”

“Jebeno točno.”

“Drugim riječima, plaća nam dvije stotke jer bi na zadnjem broju mogli imati aranman s Enfieldovimpukama.”

Licem mu je bljesnuo bijes, ali bilo je tamo jo nečega. Tadajo nisam znao čega, ali mislim da sadaznam. Bila je to tuga. “Stari moj, ja imam najbolju zatitu koja se moe dobiti za ivu lovu. Ako bilo tkonepoćudan gurne nos unutra, neće dobiti priliku ni da ponjui.”

“A stoje drugi razlog?”

Progovorio je tiho. “Sestra mi se udaje za Talijana.”

“Dobrog katolika kao to si ti”, narugao sam se tiho.

Bijes je opet bljesnuo, uaren, i načas sam pomislio da sam ga gurnuo predaleko. “Dobar mickl‘4Dobar, stari, otrcano irski mick, sinko, i nikad to nemoj zaboraviti!” A onda je dodao, skoro pretiho

da bi ga se čulo: “Iako sam izgubio većinu kose, bila je crvena.”

Zaustio sam neto reći, ali nije mi dao priliku. Okrenuo me i spustio glavu sve dok nam se nosevi nisuskoro doticali. Jo nikad nisam na bilo

14 mick: Kolokvijalni, često podrugljivi naziv za irske katolike u Americi, nap. prev.

Gaa na vjenčanju 229

čijem licu vidio takav bijes i ponienost i ljutinu i odlučnost. Ovih dana na bijelim licima ne viditakve izraze, koji znaju to znači biti povrijeđen, i ponien. Sva ta ljubav i mrnja. Ali vidio sam ih nanjegovom licu te noći, i znao sam da bih mogao izbaciti jo par prepametnih fora i ostati bez dupeta.

“Debela je”, napola je proaptao, a na dahu sam mu osjetio miris bombona s ribizlama. “Puno ljudi mise smijalo iza leđa. Ali ne smiju se kad ih vidim, to ću ti reći, gospon svirač horne. Jer moda je tajabar sve to ona moe dobiti. Ali ti se neće smijati ni meni, ni njoj, ni abaru. A neće ni itko drugi. Jerćete svirati preglasno. Nitko se neće smijati mojoj sekici.”

“Mi se nikad ne smijemo na gazama kad sviramo. Preteko je puhati u hornu.”

To je opustilo napetost. Nasmijao se kratak, lajavi smijeh. “Budite tamo, spremni za svirku, u pet.Sinovi Erinini, Ulica Grover. Platit ću vam i put, u oba smjera.”

Nije pitao. Osjećao sam se kao da me kamion gurao, ali nije mi dao vremena da raspravljamo omogućoj odluci. Već je odlazio, a jedna od njegovih dadilja otvarala je stranja vrata kupe Packarda.

Odvezli su se. Ja sam jo neko vrijeme ostao vani i puio. Večer je bila meka i lijepa, a Scollay je svevie i vie djelovao kao neki ruan san. Taman sam poelio da donesemo scenu van na parkiralite izasviramo kad me Biff potapao po ramenu.

“Vrijeme”, rekao je.

“Okay.”

Vratili smo se natrag unutra. Crvenokosa je odabrala nekog prosijedog mornara koji je djelovao kaodaje duplo stariji od nje. Ne znam stoje netko iz američke mornarice radio u Illinoisu ali, to se meneticalo, mogla si gaje zadrati ako ima tako lo ukus, jer meni ba i nije bilo sasvim dobro. Viskač mijeudario u glavu, a Scollay je djelovao puno stvarnije ovdje unutra, gdje su isparenja onoga to on injegovi kolege prodaju dovoljno snana da se moe i plivati na njima.

“Dobili smo zahtjev za ‘Camptown Races’”, reče Charlie.

“Zaboravi”, rekoh ja otro. “Te stvari za kmice ne sviramo prije ponoći.”

Vidio sam kako se Billy Boy ukočio dok je sjedao za klavir, a onda mu se lice opet umirilo. Mogaosam samog sebe zviznuti u dupe ali, jebemu, čovjek ne moe preko noći promijeniti brzine na ustima,pa čak ni za godinu dana, moda ni za deset. U to doba, kmica je bila riječ koju sam mrzio, i stalno

govorio.

230 Gaa na vjenčanju

Priao sam mu. “Oprosti, Bili - večeras nisam svoj.”

“Jasno”, rekao je, ali oči su mu gledale preko moga ramena i znao sam da nije prihvatio moju ispriku.To je bilo gadno, ali reći ću vam stoje bilo jo gadnije - spoznaja da se razočarao u meni.

Ispričao sam im za gau tijekom sljedeće pauze, otvoreno im priznajući koliko je love u pitanju i dajeScollay gangster (iako im nisam rekao za drugog gangstera koji ga hoće koknuti). Rekao sam im i dajeScollayeva sestra debela i daje Scollay osjetljiv na to. Tko god se dosjeti viceva o kopnenimbrodovima moe zavriti s trećom nosnicom, malo iznad druge dvije.

Stalno sam gledao u Billy-Boya Williamsa dok sam govorio, ali na njegovoj faci se nita nije dalopročitati. Bilo bi lake skuiti to misli orah čitajući nabore na njegovoj ljusci. Billy-Boy je bio najboljiklavirist kojeg smo ikad imali, i svima nam je bilo ao zbog sitnica koje su ga znale zakačiti kad bismoputovali s jednog mjesta na drugo. Na jugu je bilo najgore, naravno - Jim Crow15 vagon, odvojeniodjeli za kmice u kinima, takve stvari - ali ni na sjeveru ba nije bilo bajno. Ali to sam mogao? Ha? Vimi recite. U to doba, s tim razlikama se moralo ivjeti.

Pojavili smo se u dvorani Sinova Erininih u petak u četiri, sat vremena ranije. Dovezli smo seposebnim Fordovim kamionetom koji smo sloili Biff i Manny i ja. Stranji kraj bio je prekrivenplatnom, a na pod smo pričvrstili dva leaja. Čak smo imali i električni reo koji je radio naakumulator, a s vanjske strane smo ispisali naziv benda.

Danje bio perfektan - ivo savrenstvo da umre, s malim bijelim ljetnim oblačićima koji su bacali sjenena polja. Ali kad smo uli u grad bilo je vruće i nekako smrknuto, puno guve i galame kakvu zaboraviu mjestima kao stoje Morgan. Dok smo stigli do dvorane, odjeća mi se lijepila za tijelo i trebalo mije neko mjesto za pranje ruku. A dobro bi mi dola i čaica viskača Tommyja Englandera.

Sinovi Erinini bili su velika drvena zgrada povezana sa crkvom u kojoj se Scollayeva sekicaudavala. Ako ste ikad jeli katoličke keksiće, sigurno znate kakav je to tip mjesta - sastanci katoličkemladei utorkom, tombola srijedom, i druenje za klince subotom uvečer.

15 Tzv. “Jim Crow zakoni”, zakoni koji su od 1876. pa sve do 1965. godine u Americi određivalisegregaciju između bijelaca i crnaca, nap. prev.

Gaa na vjenčanju 231

Poredali smo se na pločniku, a svatko je od nas u jednoj rucio nosio svoj instrument, a u drugoj poneki dio Biffovih bubnjeva. Neka mrava gospođa praktički bez sisa je unutra usmjeravala promet.Dva oznojena čovjeka vjeala su ukrase od krep-papira. Na jednom kraju dvorane bila je scena zabend, a iznad nje natpis i par velikih ruičastih vjenčanih zvona od papira. Svjetlucava slova nanatpisu ispisivala su SVE NAJBOLJE ZAUVIJEK MAUREEN I RICO

Maureen i Rico. Jebate, sad sam shvatio zastoje Scollay tako iznerviran. Maureen i Rico. Da padne u

nesvijest.

Mrava gospođa se spikirala na nas. Djelovala je kao da ima puna usta riječi, pa sam je prestigao.“Mi smo bend”, rekao sam.

“Bend?” Nepovjerljivo je zatreptala prema naim instrumentima. “Oh. Nadala sam se da ste dostavahrane.”

Nasmijeio sam se, kao da dostavljači hrane uvijek nose snare-bubnjeve i kutije za trombone.

“Moete -” počela je, ali ba tada nam je priao neki fićfirić od kakvih devetnaest godina. Iz ugla ustavisjela mu je cigareta, ali koliko sam ja vidio, jedina promjena izgleda koju mu je to donosilo bilo jesuzenje u lijevom oku.

“Otvarajte ta sranja”, rekao je.

Charlie i Biff su pogledali u mene. Ja slegoh ramenima. Otvorili smo kutije a on je pregledaoplehove. Kad nije vidio nita to bi mogao napuniti i opaliti, odetao se natrag do svoga ugla i sjeo nastolac na sklapanje.

“Moete odmah sve postaviti”, nastavila je mrava gospođa kao daje nitko nije prekinuo. “U drugojsobi je klavir. Moji ljudi će ga dovesti ovamo kad zavrimo postavljanje ukrasa.”

Bili je već vukao svoje bubnjeve na malu scenu.

“Mislila sam da ste dostavljači hrane”, ponovila je odsutno. “G. Scollay je naručio vjenčanu tortu, aima i kanapea i govedskog pečenja i -“

“Stići će oni, gos’đo”, rekoh ja. “Plaćate ih po dostavi.”

“ dva pečena odojka i jedan kopun i gospodin Scollay će biti naprosto bijesan ako ” Ugledala je kakojedan od njenih ljudi zastaje da zapali cigaretu točno ispod objeene vrpce od krep-papira, i povikala:“HENRY!” Čovjek je poskočio kao da gaje netko upucao. Ja sam zbrisao na scenu.

Sve smo postavili do petnaest do pet. Charlie trombona se zagrijavao na gluho, a Biff je razgibavaozglobove. Dostavljači su stigli u 4:20, a gospođica Gibson (tako se zvala mrava gospođa; ona seprofesionalno bavila takvim stvarima) ih je skoro izljubila.

232 Gaa na vjenčanju

Postavljena su četiri dugačka stola, i pokrivena bijelim stolnjacima, a četiri crnkinje s kapicama ipregačama postavljale su stolove. Torta je prevezena u sredinu prostorije, da joj se svi mogu diviti.Imala je est katova, a na vrhu su stajali mala mladenka i mladoenja.

Izaao sam van na pljugu i negdje na pola sam ih čuo kako stiu - uz trubu i silnu galamu. Ostao sam namjestu sve dok nisam ugledao kako vodeći auto skreće kroz ugao odmah do crkve, a onda sam ugasiopljugu i uao unutra.

“Stiu”, rekao sam gospođici Gibson.

Problijedila je i zaljuljala se na nogama. To je bila gospođa koja se trebala baviti nekom drugomprofesijom - moda unutarnjim uređenjem, ili knjiničarstvom. “Sok od rajčice” zavritala je. “Donesitesok od rajčice!”

Vratio sam se na scenu i pripremili smo se. Već smo radili ovakve gae - koji kombo nije? - i kad suse vrata otvorila, krenuli smo s ragtime-ver-zijom “Vjenčane koračnice” za koju sam sam napravioaranman. Ako mislite da to zvuči kao neki koktel od limunade, moram se sloiti s vama, ali na većinisvadbi na kojima smo to svirali svi su se oduevili, a upravo tako se dogodilo i ovdje. Svi suzapljeskali i počeli vikati i fućkati, a onda su krenuli brbljati. Ali po načinu kako su neki od njihtapkali nogama dok su govorili, vidio sam da nas ipak čuju. Krenuli smo - činilo mi se da će to bitidobra gaa. Znam ja to se govori o Ircima, i većina toga je istinita, ali, prokleto mu bilo! ne znaju se nezabavljati kad se jednom nabriju na to.

Svejedno, moram priznati da sam skoro upropastio cijeli broj kad su mladoenja i zarumenjenamladenka uli u dvoranu. Obučen u frak i prugaste hlače, Scollay mije dobacio opaki pogled, i moetebiti sigurni da sam ga i te kako primijetio. Uspio sam zadrati mirnu facu, a i ostatku benda je touspjelo - nitko se nije čak ni popiknuo na nekoj noti. Sva sreća. Svatovi pak, koji su djelovali kao dase skoro u cijelosti sastoje od Scollayevih snagatora i njihovih lutkica, već su znali kako stvari stoje.Morali su znati, ako su bili u crkvi. Alija sam unaprijed dobio samo blage naznake, moglo bi se reći.

Čuli ste za Jacka Sprata i njegovu enu16. E, pa, ovo je bilo stoput gore. Scollayeva sestra imala jeonu crvenu kosu koju je Scollay gubio, i bila je dugačka i kovrčava. Ali ne ona lijepajantarna bojakoju moda zamiljate. Ne, ovo je bila crvena iz County Corka - arka kao mrkva i smotana k’o

16 Jack Sprat: dječja pjesmica u kojoj Jack “jede samo krto” a njegova ena “jede samo masno”. nap.prev.

Gaa na vjenčanju 233

feder. Prirodna boja njenog tena bila je bijela kao kiselo vrhnje, ali imala je skoro vie pjegica negočiste koe. A Scollay je ono rekao daje debela? Čovječe, to je bilo kao da kae da je Titanic imaomalih problema na prvom putovanju. Bila je ljudski dinosaur sto i pedeset kila, najmanje. Sve joj jeotilo u sise i bokove i guzicu i bedra, kao to se obično događa s debelim djevojkama, i ono stojetrebalo biti seksi postalo je umjesto toga groteskno i zastraujuće. Neke debele djevojke imajupatetično zgodna lica, ali Scollayeva sekica nije imala čak ni to. Oči su joj bile preblizu, ustaprevelika, a imala je i ui kao na vrču za vodu. A onda jo i pjegice. Čak i vitka, bila bi toliko runa dabi sat stao kad bije vidio - ama, cijela urarska radnja bi stala.

Samo po sebi, to ne bi nikoga nasmijalo, osim ako nije blesav ili naprosto uasno zloban. Ali kad si usliku pridodao jo i mladoenju Rica, dolo ti je da se rasplače od smijeha. Mogao bi nositi i cilindar, ijo uvijek bi dosegnuo tek gornju polovicu njene sjene. Djelovao je kao da bi mokar do koe teiokakvih četrdeset kila. Bio je mrav kao metla, tamnog, maslina-stog tena. Kad bi se nervozno iscerio,zubi su mu djelovali kao drvena ograMi smo svirali dalje.

Scollay je zagrmio: “Mlada i mladoenja! Bog im dao svake sreće!” A ako se Bog ne iskae, govoriloje njegovo namrteno čelo, bolje vam je da se vi potrudite oko toga bar danas.

Svi su izvikivali odobravanje i pljeskali. Mi smo elegantno zavrili svoju točku, a to je izazvalo joaplauza. Scollayeva sestra Maureen se nasmijeila. Boe, usta su joj bila ba velika. Rico se kezio.

Na neko vrijeme, svi su se razmiljeli uokolo, jedući sir i hladni narezak na krekerima i pijućiScollayev najbolji vercani scotch. I ja sam strusio tri čaice između brojeva, i zasjenio je čak i viskačTommyja Englandera.

Čak je i Scollay počeo djelovati sretnije - bar malo, u svakom slučaju.

Jednom je proao kraj scene i dobacio: “Vi dečki dosta dobro svirate.” Budući da nam je to rekaotakav ljubitelj glazbe, shvatio sam to kao veliki kompliment.

Tik prije nego to su svi sjeli jesti, Maureen je i sama dola do scene. Iz blizine je bila jo runija, anjena bijela haljina (oko te bebice bilo je omotano dovoljno bijelog satena da se prekrije bar trikreveta) nije joj nimalo pomagala. Pitala nas je moemo li svirati “Roses of Picardy”, kao Red Ni-chols i njegovi Five Pennies, jer joj je, rekla je, to najdraa pjesma. Moda je bila debela i runa, alinije bila napuhana - za razliku od nekih drugih

234 Gaa na vjenčanju

sitnih riba koje su navraćale do nas sa svojim zahtjevima. Odsvirali smo, iako ne ba dobro.Svejedno, blaeno nam se nasmijeila i taj je osmijeh bio skoro dovoljan daje učini zgodnom, ipljeskala nam je kad smo zavrili.

Za večeru su sjeli negdje oko 6:15, a konobari gospođice Gibson su pomagali razdijeliti klopu.Navalili su kao hrpa ivina, to ba i nije bilo neko iznenađenje, i stalno su i bez prestanka trusili onuopaku cugu. Nisam mogao ne gledati kako Maureen jede. Pokuao sam skrenuti pogled, ali stalno su mise oči vraćale natrag, kao da se ele uvjeriti da doista vide ono to im se čini da vide. Ostali su trpali usebe, ali kraj nje su djelovali kao stare dame u čajani. Nije vie imala vremena za slatke osmijehe ilisluanje “Roses of Picardy”; mirno se pred nju moglo staviti znak s natpisom ENA RADI. Toj daminije trebao no i vilica; trebali su joj oprana lopata i pokretna traka. Bilo ju je tuno gledati. A Rico(preko ruba stola, kraj mladenke, virila mu je tek brada i par smeđih očiju prestraenih kao u jelena)stalno joj je dodavao stvari, ne poputajući onaj nervozni kez.

Napravili smo pauzu od dvadeset minuta dok se odvijao obred rezanja torte, gospođica Gibson nas jeosobno nahranila u kuhinji. Tamo je bilo vruće kao u paklu s uključenim tednjakom, a nitko od nasnije bio ba previe gladan. Gaa je krenula s dobrim feelingom, a sad je sve djelovalo loe. Vidio samto na licima svojih muzičara… a i na licu gospođice Gibson, kad smo već pri tome. /

Dok smo se vratili na sceni/, počelo se zaozbiljno piti. Tipovi opakog izgleda teturali su uokologlupavo se cereći, ili stajali po uglovima pogađajući se oko kladioničarskih formulara. Nekolikoparova je htjelo plesati Charleston, pa smo odsvirali “Aunt Hagar’s Blues” (grmalji su se oduevili) i“I’m Gorma Charleston Back to Charleston” i jo nekoliko takvih brojeva. Jazz za komade.

Debitantice su se drmusale po podiju, bljeskajući podvrnu-tim čarapama i tresući prstima kraj lica ivičući vu-du-di-o-do, fraza od koje mi dan-danas dođe da se pobljujem. Vani se mračilo. S nekihprozora su otpale zatitne mreice, i ulazili su moljci i leprali oko svjetala na stropu. I, kao to kaepjesma, bend je svirao dalje. Mlada i mladoenja su stajali na rubu ni jedno ni drugo nije djelovalozainteresirano za rano povlačenje skoro potpuno zanemareni. Čak i Scollay kao daje zaboravio nanjih. Bio je prilično pijan.

Bilo je skoro 8:00 kad se čovječuljak uvukao unutra. Smjesta sam ga ugledao jer je bio trijezan idjelovao je prestravljeno; prestravljen kao kra-tkovida mačka u psetarnici. Priao je Scollayju, koji jerazgovarao s nekom

Gaa na vjenčanju 235

mačkom odmah kraj scene, i potapao ga po ramenu. Scollay se naglo okrenuo, a ja sam čuo svakuriječ koju su izrekli. Vjerujte mi, radije bih da nisam.

“Koji si pak ti?” upitao je Scollay nepristojno. “Zovem se Demetrius”, rekao je tip. “DemetriusKatzenos. Dolazim od Grka.”

Pokreti na plesnom podiju su stali kao odrezani. Sakoi su se poraskopča-vali, ruke su posegnule uunutarnje depove. Vidio sam kako je Manny nervozan. Dovraga, ni ja ba nisam bio sasvim miran. Alisvirali smo dalje, moete se kladiti.

“Ma nemoj”, rekao je Scollay tiho, skoro zamiljeno.

Tip je prasnuo: “Nisam ja htio doć, gospodine Scollay! Ali Grk ima moju enu. Kae da će je ubit akvam ne prenesem poruku!”

“Koju poruku?” zarei Scollay. Olujni oblaci opet su mu se okupili na

čelu.

“Kae ” Tip je zastao, s izbezumljenim izrazom lica. Grlo mu je drhtalo kao da su riječi neto stvarno,tjelesno, to je zapelo tamo i sad ga gui. “Rekoje da vam kaem daje vaa sestra debela svinja. Rekoje… rekoje …” Oči su mu divlje zakolutale vidjevi Scollayev miran izraz. Ja sam bacio pogled premaMaureen. Djelovala je kao da ju je netko pljusnuo. “Rekoje daje svrbi. Kae, kad debelu enu svrbeleđa, kupi si čekalicu. Kae, kad enu svrbi gdje ne treba, kupi si mukarca.”

Maureen je ispustila silan, priguen povik i istrčala plačući. Pod se zalresao. Rico je zateturao zanjom, izbezumljenog lica. Krio je ruke.

Scollayu su obrazi toliko porumenili da su stvarno bili ljubičasti. Napola sam moda i vie od napola očekivao da će mu mozak naprosto zaprtati kroz ui. Vidio sam isti onaj izraz lude agonije koji samugledao u mraku ispred Englanderovog bara. Moda je bio samo jeftini gangster, ali bilo mi ga je ao. Ivama bi bilo.

Kad je progovorio, glas mu je bio vrlo tih - skoro blag.

“Ima li jo to?”

Mali Grkić je drhtao. Glas mu je pucao od strave. “Molim vas, nemojte me ubit, gospodine Scollay!Moja ena - Grk dri moju enu! Nisam htio reć sve te stvari! Dri mi enu, moju enu -“

“Neću ti nauditi”, rekao je Scollay jo mirnije. “Samo mi reci do kraja.”

“Kae da vam se cijeli grad smije.”

Prestali smo svirati, i načas je vladala mrtva tiina. Onda je Scollay podigao pogled prema stropu.Obje ruke su mu se tresle, drao ih je ispruene

236 Gaa na vjenčanju

ispred sebe. Stezao ih je u ake tako snano da se činilo kao da vidim tetive kako mu se napinju krozkoulju.

“U REDU! “povikao je. “UREDU!”

Krenuo je prema vratima. Dva njegova čovjeka pokuala su ga zaustaviti, pokuala mu reći da je tosamoubojstvo, točno ono to Grk eli, ali Scollay je bio poput luđaka. Oborio ih je i izjurio van u crnuljetnu noć.

U mrtvačkoj tiini koja je uslijedila, čuo sam samo izmučeno disanje glasnika i, negdje daleko otraga,tiho jecanje mladenke.

Negdje u tom trenutku, onaj klinac koji nas je bio pretresao kad smo tek stigli promrmljao je psovku ipojurio prema vratima. On je bio jedini.

Prije nego stoje dospio makar i do velike papirnate djeteline objeene u ulazu, automobilske gumezastrugale su po betonu, a motori su zabrujali -puno motora. Zvučalo je kao utrka na Dan sjećanja uBrickyardu.

“O, dragi Jezus!” zavritao je klinac s vrata. “Cijeli jebeni karavani Dolje, gazda! Dolje! Dolje “

Noć je eksplodirala od pucnjave. Tamo vani je minutu-dvije zvučalo kao Prvi svjetski rat. Meci suzujali kroz otvorena vrata dvorane, ijedna od lampi na stropu iznad naih glava je eksplodirala. Vani,noć je blistala od vatrometa iz Winchesterki. A onda su automobili zavijajući otili dalje. Jedna mačkaistresala je rasprsnuto staklo iz svoje bubi-frizure.

Sad kad je opasnost prestala, ostatak snagatora je pojurio van. Vrata prema kuhinji s treskom su seotvorila i Maureen je opet projurila kroz njih. Sve je na njoj podrhtavalo. Lice joj je bilo podbuhlijeno ikad. Rico je jurio za njom kao izbezumljeni sluga. Izali su kroz vrata.

Gospođica Gibson pojavila se u praznoj dvorani, razrogačenih i okiranih očiju. Čovječuljak koji jezapočeo cijelu nevolju svojim muzičkim telegramom je zbrisao.

“Čula sam pucnjavu”, promrmljala je gospođica Gibson. “Sto se dogodilo?”

“Mislim daje Grk ohladio blagajnu”, rekao je Biff.

Zabuljila se u mene, zbunjena, ali prije nego to sam joj mogao prevesti, Billy-Boy je rekao, svojimtihim, ljubaznim glasom: “Hoće reći da su gospodina Scollaya upravo ukokali, gos’đice Gibson.”

Gospođica Gibson je buljila u njega a oči su joj se sve vie i vie irile, a onda se onesvijestila. I menibi nesvijest dobro dola u tom času.

Ba tada, izvana je dopro najstraniji vrisak koji sam ikad čuo, do tad i otad. To nevjerojatno zavijanjesamo se nastavljalo i nastavljalo. Nisi morao zaviriti kroz vrata da shvati tko to nariče vani na cesti,jadikujući nad svojim mrtvim bratom iako su na putu i murjaci i piskarala.

Gaa na vjenčanju 237

“Briimo”, promrmljao sam. “Brzo.”

Spakirali smo se u manje od pet minuta. Neki snagatori vratili su se natrag unutra, ali oni su biliprevie pijani i previe prestravljeni da obrate panju na nas.

Izali smo kroz stranja vrata, svatko noseći po dio Biffovih bubnjeva. Morali smo biti pravi paradniprizor tako hodajući na cesti, da nas je itko vidio. Ja sam iao prvi, sa svojom hornom pod rukom i pojednom činelom u svakoj ruci. Dečki su stajali na uglu na kraju kvarta dok sam seja vraćao pokamion. Murja se jo nije pojavila. Krupna djevojka jo je bila nadvijena nad tijelom svoga brata,nasred ceste, zavijajući kao zloslutna vjetica dok je njen sićuni mladoenja jurio oko nje kao mjeseckoji krui oko znatno većeg planeta.

Odvezao sam se do ugla, a dečki su sve potrpali otraga navrat-nanos. Onda smo zbrisali. Vozili smou prosjeku sedamdeset kilometara na sat cijelim putem natrag do Morgana, kakva god bila cesta, iScollavevi snagatori sigurno se nisu ni potrudili spomenuti nas murjacima, ili se murjacima ivofućkalo, jer nas nikad nisu doli potraiti.

A nismo nikad dobili ni svojih dvjesto dolara.

Dola je u bar Tommvja Englandera kakvih deset dana kasnije, debela irska cura u crnoj haljini zakorotu. Crnina joj nije stajala nita bolje nego bijeli saten.

Englander je sigurno znao tko je (slika joj je objavljena u čikakim novinama zajedno saScollavevom) jer joj dao zaseban stol i uutkao par pijanaca za ankom koji su joj se podsmjehivali.

Bilo mije ao nje, kao to mije ponekad ao Billy-Boya. Gadno je biti izvana. Ne mora i sam biti tamovani da bi to shvatio, premda priznajem da ne moe shvatiti točno kako je to. A ona je bila jako draga,ono malo to sam ja razgovarao s njom.

Kad smo doli do pauze, priao sam njenom stolu.

“ao mi je zbog vaeg brata”, rekao sam nespretno. “Znam da mu je bilo jako stalo do vas, i -“

“Mogla sam i sama ispaliti te metke”, reklaje. Zurila je u svoje ruke, a sad kad sam ih primijetioshvatio sam daje to zapravo najljepa stvar na njoj, sitna i lijepa. “Sve stoje onaj čovječuljak rekao jeistina.”

“No, pa dajte” odgovorio sam, non sequitur prve vrste, ali to sam drugo mogao reći? Bilo mije ao tosam joj priao, tako je čudno govorila. Kao daje sasvim sama, i luda.

238 Gaa na vjenčanju

“Ali neću se razvesti od njega”, nastavila je. “Prije bih se ubila i osudila si duu na pakao.”

“Ne govorite tako”, rekoh ja.

“Zar se nikad niste htjeli ubiti?” upitala je, strastveno me gledajući. “Zar ne poelite tako neto čak nikad vas ljudi iskoritavaju i onda vam se smiju? Ili vam nitko nikad nije učinio tako neto? Modatvrdite tako, ali oprostit ćete mi ako vam ne vjerujem. Znate li kakav je to osjećaj, jesti i jesti i mrzitise zbog toga i onda jesti jo vie? Znate li kakav je to osjećaj, ubiti vlastitog brata zato to ste debeli!”

Ljudi su se počeli ogledavati, a pijanci su opet hihotali.

“Zao mije”, proaptala je.

Htio sam joj reći da je i meni ao. Htio sam joj reći … oh, bilo to, valjda, od čega bi joj bilo bolje.Zavikati dolje do onog mjesta gdje se skrivala, usred sveg tog sala. Ali ama ba nita mi nije palo napamet.

Pa sam samo rekao: “Moram ići. Moramo odsvirati jo jedan set.”

“Naravno”, rekla je tiho. “Naravno da morate … inače će se početi smijati vama. Ali dola sam jer-hoćete li odsvirati ‘Roses of Picardy’? Ba mi se svidjelo kako ste je odsvirali na svadbi. Hoćete limi to učiniti?”

“Jasno”, rekao sam. “Vrlo rado.”

I jesmo. Ali otila je na pola pjesme, a budući daje to malo sladunjavo za bar kao to je Englanderov,prekinuli smo je i prebacili se u ragtime-verziju “The Varsity Draga”. To ih je uvijek razvalilo.Ostatak večeri pio sam previe, i do zatvaranja sam potpuno zaboravio na nju. Pa, skoro.

Kad smo odlazili, shvatio sam - to sam joj trebao reći. ivot ide dalje -to sam joj trebao reći. To segovori ljudima kad izgube nekoga koga vole. Ali, kad sam bolje promislio, bilo mije drago to nisam.Jer ona se moda ba toga bojala.

Naravno, sad svi znaju za Maureen Romano i njenog supruga Rica, koji ju je nadivio kao gostporeznih obveznika, u dravnom zatvoru Illinois. Kakoje ona preuzela Scollayevu sitnu organizaciju ipretvorilaje u prohi-bicijsko carstvo usporedivo s Caponeovim. Kakoje izbrisala vođe drugih dviju

bandi iz North Sidea, i progutala njihove operacije. Kakoje dala da joj dovedu Grka, i navodno gaubila zabivi mu komad klavirske ice kroz lijevo oko u mozak a on je klečao pred njom i slinio ipreklinjao je da ga potedi. Izbezumljeni sluga Rico postao joj je desna ruka, i bio je i sam odgovoranza desetke mafijakih ubojstava.

Gaa na vjenčanju 239

Pratio sam Maureenine pothvate sa Zapadne obale, gdje smo snimali neke prilično uspjene ploče. Alibez Billy-Boya. On je sastavio svoj vlastiti bend nedugo nakon to smo otili od Englandera, potpunocrni kombo koji je svirao Dixieland i ragtime. Jako su dobro proli dolje na jugu, i bilo mi je dragozbog njih. A i nama je to odgovaralo. Puno mjesta nije nas htjelo primiti ni na audiciju dok imamoCrnca sa sobom.

Ali pričao sam vam o Maureen. Bila je izvrsna za novine, ne samo zato stoje bila neka vrsta MaBaker, samo s mozgom, premda je i to igralo određenu ulogu. Bila je uasno velika i bila je uasno zla,i Amerikanci irom zemlje osjećali su neku čudnu vrstu privrenosti prema njoj. Kad je 1933. godineumrla od srčanog udara, neke novine su tvrdile daje teila dvjesto i trideset kila. Ja u to sumnjam,ipak. Nitko se toliko ne udeblja, zar ne?

U svakom slučaju, njen pogreb bio je na svim naslovnicama. To je vie no to se moe reći za njenogbrata, koji tijekom cijele svoje bijedne karijere nije dospio dalje od crne kronike. Njen lijes nosilo jedesetero ljudi. Bila je njihova slika u jednom tabloidu. Tu je sliku bilo grozno pogledati. Lijes joj jebio veličine hladnjače za meso - a, na određeni način, točno je to i bio.

Rico nije bio dovoljno pametan da sâm dri stvari pod kontrolom, i uhvatili su ga zbog napada snamjerom da ubije već sljedeće godine.

Ja se nikad nisam uspio do kraja rijeiti nje, ni izmučenog, izbezumljenog načina kako me Scollaygledao one prve noći kad je govorio o njoj. Ali kad se osvrnem, ne mogu prema njoj osjećati baprevie samilosti. Debeli ljudi uvijek mogu prestati jesti. Tipovi kao stoje Billy-Boy Williams mogusamo prestati disati. Jo uvijek ne vidim nikakav način na koji sam mogao pomoći bilo njoj bilonjemu, ali svejedno svako toliko zbog toga osjećam neku vrstu grizoduja. Vjerojatno samo zato to samsad puno stariji i vie ne spavam tako dobro kao kad sam bio klinac. To je sve, zar ne?

Zar ne?

240 Gaa na vjenčanju

Paranoik: čarolija

Ne mogu vie van. Neki čovjek je kraj vrata u kinom kaputu i sa cigaretom.

Ali

zapisao sam ga u svoj dnevnik i koverte su sve spremne na krevetu, krvavo crvene u sjaju natpisa nabaru preko puta.

On zna, ako umrem (ili samo nestanem) dnevnik putuje i svi će doznati čak i CI A u Virginiji

500 koverti kupljenih u 500 dućana, svaki drugačiji i 500 biljenica s po 500 stranica svaka.

Spreman sam

Vidim ga odavde gore.

Cigareta mu trepće tik

iznad ovratnika ogrtača

a negdje je neki čovjek u podzemnoj

to sjedi pod reklamom Black Velveta i misli moje ime.

Paranoik: čarolija 241

Ljudi su me raspravljali u stranjim sobičcima. Ako telefon zazvoni, čuje se samo mrtvo disanje.

U baru preko puta, revolver

kratke cijevi promijenio je ruke u mukom zahodu.

Svaki metak ima moje ime na sebi.

Moje je ime zapisano u tajnim dosjeima

i pretraeno u novinskim arhivima.

Moju majku su istraivali; hvala Bogu stoje mrtva.

Imaju primjerke rukopisa i proučavaju petlje slova p i crte preko slova t.

Moj brat je s njima, jesam li vam rekao? ena mu je Ruskinja, a on stalno trai da ispunjavam nekeformulare. Zapisao sam to u svoj dnevnik. Sluajte -sluajte

molim, sluajte: morate sluati.

Na kii, na autobusnoj stanici, crne vrane s crnim kiobraima pretvaraju se da gledaju na sat, ali kia nepada. Oči su im srebri dolari. Neki su akademici koje plaća FBI većinom stranci koji se slijevaju niznae ulice. Zavarao sam ih siao s busa na uglu 25. i Lexa gdje me taksist promatrao preko novina.

242 Paranoik: čarolija

U sobi iznad mene, neka starica

je spustila električnu sisaljku na svoj pod.

Ona alje zrake kroz moje električne instalacije

pa sad piem u mraku

pri svjetlu znaka s bara.

Kaem vam da znam.

Poslali su mi psa smeđih mrlja s radij skom paučinom u nosu. Utopio sam ga u sudoperu i zapisao tou dosjeu GAMA.

Vie ne gledam potu. Razglednice su pisma-bombe.

(Odmaknite se! Prokleti bili! Odmaknite se, znam ja visoke ljude! Kaem vam, znam ja jako visokeljude!)

Zalogajnica je popločena podom koji govori a konobarica tvrdi daje bila sol, ali znam ja arsen kadga stavi pred mene. I uti okus senfa da se prikrije gorki miris badema.

Vidio sam čudna svjetla na nebu.

Sinoć, neki mračni čovjek bez lica puzao je kroz petnaest kilometara kanalizacije da mi izađe uzahodu, sluajući telefonske pozive kroz jeftino drvo svojim kromiranim uima. Kaem ti, čovječe,čujem.

Vidio sam njegove blatne otiske ruku na porculanu.

Vie se ne javljam na telefon, jesam li vam to rekao?

Paranoik: čarolija 243

Planiraju poplaviti zemlju muljem. Planiraju provale.

Imaju liječnike

koji promoviraju čudne poloaje za seks. Prave laksative na koje se navuče i supozitorije koji pale.Znaju kako ugasiti sunce zračnim topovima.

Oblaem se ledom - jesam li vam to rekao? To zavarava njihove infraskopove. Znam čarolije i nosimamajlije

Moda mislite da me imate ali mogao bih vas unititi svakog trena. Svakog trena. Svakog trena.

Hoće li malo kave, ljubavi?

Jesam li vam rekao da vie ne mogu van? Neki čovjek je kraj vrata u kinom kaputu.

244 Paranoik: čarolija

Splav

Od Sveučilita Horlick u Pittsburghu do jezera Cascade bilo je ezdeset i pet kilometara, i premda utom dijelu svijeta mrak u listopadu pada rano, i premda nisu krenuli sve do est sati, na nebu je jo bilomalo svjetla kad su stigli. Doli su Dekeovim Camarom. Deke nije gubio vrijeme kad je bio trijezan.Nakon par piva, njegov Camaro bi hodao i plesao.

Jedva daje zaustavio auto kraj reda stupica između parkiralita i plae a već je izaao i skidao si koulju.Oči su mu pretraivale vodu u potrazi za splavi. Randy je izaao sa suvozačkog mjesta, malo nevoljko.Istini za volju, to je bila njegova zamisao, ali nije očekivao da će je Deke tako ozbiljno shvatiti.Djevojke su se vrpoljile na stranjem sjedalu, pripremajući se za izlazak.

Dekeove oči nemirno su pretraivale vodu sjedne strane na drugu (oči snajperista, pomislio je Randy snelagodom), a onda se uperile u jednom smjeru.

“Tamo je!” povikao je, pljesnuvi haubu Camara. “Ba kao to si rekao, Randy! Prokleto mu bilo! Tkozadnji, magarac!”

“Deke -” počeo je Randy, popravljajući naočale na svome nosu, ali dalje se nije trudio, jer je Dekepreskočio ogradu i sjurio se niz plau, ne osvrćući se prema Randyju ili Rachel ili LaVerne, gledajućisamo prema splavi, koja je bila ukotvljena kakvih pedeset metara dalje na jezeru.

Randy se osvrnuo, kao da se eli ispričati djevojkama to ih je uvalio u ovo, ali one su gledale u Dekea- to stoje Rachel gledala u njega je bilo u redu, Rachel je bila Dekeova djevojka, ali i LaVerne jegledala u njega i Randy je osjetio vreli, kratak bljesak ljubomore koji gaje pokrenuo. Skinuo je svojumajicu, bacio je kraj Dekeove, i preskočio ogradu.

“Randy!” povikala je LaVerne, a on je samo rukom mahnuo kroz sivi sumračni listopadski zrak,pozivajući je, i mrzeći se pomalo zbog toga - sad nije bila sigurna, moda je bila spremna i odustati.Zamisao o listopadskom plivanju na pustom jezeru naprosto nije vie bila samo dio udobnog, dobroosvijetljenog nadmetanja u preseravanju u stanu koji su on i Deke dijelili. Sviđala mu se, ali Deke jebio jači. I prokleto mu bilo ako se ona ne pali na Dekea, i prokleto mu bilo ako ga to ne iritira.

Splav 245

Deke je otkopčao svoje traperice, jo uvijek u trku, i gurnuo ih sa svojih vitkih bokova. Nekako se dokraja izvukao iz njih bez zastajanja, pothvat koji Randy ne bi mogao ponoviti ni za tisuću godina.Deke je trčao dalje, sad samo u kupaćim gaćama, a miići u njegovim leđima i bedrima predivno suradili. Randy je bio vie nego svjestan svojih vlastitih mravih bokova dok je sputao svoje levisice inespretno ih otresao s nogu kod Dekea je to bio balet, kod njega burleska.

Deke je pljusnuo u vodu i zaurlao: “Hladno! Majko Isusova!”

Randy je oklijevao, ali samo u svome umu, gdje stvari traju dulje - ta voda ima temperaturu od sedamstupnjeva, najvie deset, govorio mu je njegov um. Srce bi ti moglo stati. On se spremao za medicinu,znao je daje to istina … ali u tjelesnom svijetu nije nimalo oklijevao. Skočio je unutra, i načas mu je

srce doista stalo, ili se bar tako činilo; dah mu je zapeo u grlu i mora se natjerati da udahne a sva koapod vodom mu je otupjela. Ovo je ludo, pomislio je, a onda: Ali tvoja zamisao, Pancho. Počeo jeplivati za Dekeom.

Dvije djevojke načas su se gledale, onda LaVerne slegne ramenima i isceri se. “Ako mogu oni,moemo i mi”, rekla je, skidajući svoju Lacoste majicu da otkrije skoro proziran grudnjak “Zar nemajucure navodno dodatni sloj sala?”

A onda je preskočila ogradu i potrčala prema vodi, otkapčajući si hlače. Čas kasnije, Rachel ju jeslijedila, slično kao stoje Randy slijedio Dekea.

Djevojke su dole u stan sredinom popodneva - utorkom je najkasnije predavanje svima njimazavravalo ujedan. Dekeov mjesečni deparac je upravo stigao - jedan od bivih studenata ludih zanogometom (igrači su ih nazivali “anđelima”) brinuo se da svakog mjeseca dobije dvjesto dolara ugotovim - i u hladnjaku je bio cijeli sanduk piva, a na Randyjevom otrcanom stereu svirao je novialbum Night Rangera. Njih četvero bacilo se na posao da se ugodno podnapiju. Nakon nekogvremena, razgovor je skrenuo na kraj dugog babljeg ljeta u kojem su uivali. Radio je za srijedunajavljivao oluje. LaVerne je izrazila miljenje da bi meteorolog koji predviđa snjene oluje ulistopadu trebao pred zid, i nitko joj nije proturiječio.

Rachel je rekla da su ljeta trajala cijelu vječnost dok je bila mala, ali sad kad je odrasla (“teturavih isenilnih devetnaest godina”, naalio se Deke, a ona gaje zviznula u gleanj) svake godine su sve kraća.“Izgledalo je kao da cijeli ivot provodim na jezeru Cascade”, rekla je, prelazeći natruli linoleum ukuhinji do hladnjaka. Virnulaje unutra, pronala jedno Iron City

246 Splav

lagano pivo skriveno iza hrpe plavih Tupperwareovih kutija za spremanje hrane (u onoj u sredini bioje skoro prapovijesni čili koji je sad već bio debelo prekriven plijesnima Randy je bio dobarstudent, a Deke je bio dobar nogometa, ali ni jedan od njih nije vrijedio ni piljiva boba kad se radi odomaćinstvu), i uzela si ga. “Jo se sjećam kad sam prvi put uspjela otplivati skroz do splavi. Ostalasam tamo valjda dva prokleta sata jer sam se previe bojala otplivati natrag.”

Sjela je kraj Dekea, koji ju je zagrlio oko ramena. Nasmijeila se, sjećajući se, a Randyju seodjednom učinilo da izgleda kao netko slavan, ili napola slavan. Nije mogao točno odrediti sličnost.Sjetit će se kasnije, u neugodnijim okolnostima.

“Na kraju, moj brat je morao doplivati do mene i odvući me na napumpanoj gumi. Boe, kako je biobijesan. A ja sam dobila takve opekotine od sunca da to ne moe zamisliti.”

“Splav je jo tamo”, rekao je Randy, tek da neto kae. Bio je svjestan da LaVerne opet gleda Dekea; uzadnje vrijeme, činilo se da puno gleda Dekea.

Ali sad je pogledala njega. “Skoro je Noć vjeitca, Randy. Plaa Cascade je zatvorena od Praznikarada17.”

“Ali splav je vjerojatno jo tamo”, reče Randy. “Prije kakvih tri tjedna smo izali na teren za geologijuna drugoj strani jezera, i onda sam je vidio. Izgledala je kao …” Slegnuo je ramenima. “… komadićljeta koji je netko zaboravio očistiti i spremiti u ormar do sljedeće godine.”

Mislio je da će se na to nasmijati, ali nisu - čak ni Deke.

“To stoje lani bila tamo ne znači da je jo tamo”, reče LaVerne.

“Spomenuo sam to nekom tipu”, rekao je Randy dovravajući svoje pivo. “Billy DeLois, sjeća ga se,Deke?”

Deke kinine glavom. “Igrao je kao drugi vezni sve dok se nije povrijedio.”

“Aha. Valjda. U svakom slučaju, on je iz toga kraja, i kae daje vlasnici plae nikad ne izvuku sve dokjezero nije blizu smrzavanja. Samo su lijeni - bar je on tako rekao. Rekao je da će jedne godinepredugo čekati, i da će im se zamrznuti.”

Zautio je, prisjećajući se kako je splav izgledala, usidrena tamo na jezeru - kvadrat sjajno bijelogdrveta u svoj onoj sjajno plavoj jesenskoj

17 U Americi, Praznik rada slavi se prvog ponedjeljka u rujnu, a ne 1. svibnja kao u ostatku svijeta,nap. prev

Splav 247

vodi. Sjetio se kako je zvuk bačvi ispod nje - onaj plutajući zvuk, klunk—klunk-doao do njih. Zvuk jebio tih, ali zvuk dobro putuje mirnim zrakom oko jezera. Čuli su taj zvuk, i zvuk vrana koje se svađajuoko ostataka nekog već obranog vrta.

“Sutra će snijeg”, rekla je Rachel ustajući kad je Dekeova ruka skoro odsutno odlutala do gornjegdijela njene dojke. Prilaje prozoru i pogledala van. “Ba je to gadno.”

“Znate to”, rekao je Randy. “Idemo do jezera Cascade. Otplivat ćemo do splavi, oprostiti se od ljeta,i onda otplivati natrag.”

Da nije bio već supijan ne bi to nikad predloio, a svakako nije očekivao da će ga itko ozbiljnoshvatiti. Ali Deke je skočio.

“Fora! Sjajno, Pancho! Jebeno genijalno!” LaVerne je poskočila i prolila svoje pivo. Ali nasmijeilase - a Randyju je bilo malo neugodno od toga smijeka. “Idemo to napraviti!”

“Deke, ti si lud”, rekla je Rachel, isto tako se smijeeći - ali njen osmijeh djelovao je malo nesigurno,malo zabrinuto.

“Ne, učinit ću tako” rekao je Deke, poseući za svojim kaputom, i uz mjeavinu uasa i uzbuđenja,Randy je uočio Dekeov osmijeh - drzak i pomalo lud. Njih dvojica su sad već tri godine ivjelizajedno - Sporta i Pametnjaković, Cisco i Pancho18, Batman i Robin i Randy je poznavao taj

osmijeh. Deke se nije alio; stvarno je namjeravao to učiniti. U glavi je već bio na pola puta do tamo.

Zaboravi, Cisco bez mene. Riječi su mu se digle do usana, ali prije nego to ih je stigao izgovoriti,LaVerne je bila na nogama, s istim tim vedrim, suludim izrazom u očima (ili moda samo zbog previepiva). “Ja sam za!”

“Onda idemo!” Deke je pogledao Randyja. “to ti kae, Pancho?”

Tada je načas pogledao Rachel, i u njenim očima vidio neto skoro izbezumljeno to se njega ticalo,Deke i LaVerne mogli su zajedno otići na jezero Cascade i cijelu noć se valjati po sijenu; ne bi gaoduevila spoznaja da se eve kao majmuni, ali ne bi ga to pretjerano ni iznenadilo. Ali taj izraz unjenim očima, taj progonjeni izraz -

“Ohlih, CiUisco!” povikao je Randy.

“Ohhhh, Pancho!” uzvratio je Deke oduevljeno.

Pljesnuli su se dlanovima.

‘* Cisco Kid i njegov vjerni pratitelj Pancho, likovi iz knjievnosti, izvorno zasnovani na kratkoj pričiO. Henryja. kasnije prebačeni na film, televiziju i u strip. U TV-verziji, svaku su epizodu zavravaliriječima: “Oh, Cisco!” i “Oh, Pancho!” nap. prev.

248 Splav

Randy je bio na pola puta do splavi kad je ugledao crnu mrlju na vodi. Bila je iza splavi, s njenelijeve strane, blie sredini jezera. Pet minuta kasnije i svjetlo bi bilo preslabo da uoči bilo to osimsjene … ako je uopće neto vidio. Naftna mrlja? pomislio je, jo uvijek se mučeći kroz vodu, blijedosvjestan kako djevojke pljuskaju za njim. Ali to bi naftna mrlja radila na naputenom listopadskomjezeru? A bilo je i čudno okruglo, malo, ne vie od metar i pol u promjeru -

“Juhuuu!” povikao je Deke opet, a Randy je pogledao prema njemu. Deke se penjao po ljestvama naboku splavi, otresajući vodu kao pas. “Kako ti ide, Pancho?”

“Dobro!” odvratio je, zamahujući jače. Stvarno nije bilo tako strano kao stoje mislio da će biti, kadsi se jednom ufurao i pokrenuo. Tijelo mu je sad zujalo od topline a motor mu je radio do daske.Osjećao je kako mu srce čvrsto lupa, zagrijavajući ga iznutra prema van. Njegova obitelj imala jevikendicu na Cape Codu, i voda je tamo znala biti i gora usred srpnja.

“Ako misli da ti je sad gadno, Pancho, čekaj dok izađe!” povikao je Deke zlurado. Skakao je gore-dolje, drmajući splav, trljajući si tijelo.

Randy je zaboravio na naftnu mrlju sve dok mu ruke nisu dotakle grubo, bijelo obojano drvo ljestavana strani okrenutoj obali. Onda ju je opet ugledao. Bila je malo blie. Okrugla tamna mrlja na vodi,kao neki veliki made koji se die i pada s blagim valovima. Kad ju je prvi put ugledao, mrlja je bilamoda četrdeset metara od splavi. Sad je bila za pola blie.

Kako je to moguće? Kako

Onda je izaao iz vode i hladan zrak ugrizao mu je kou jo gore nego voda kad je tek skočio. “Ohhh,sranje!” povikao je, smijući se, drhteći u svojim gaćama.

“Pancho, ba si ti neki kretenko” reče Deke sretno. Povukao je Randyja gore. “JeF ti dovoljno hladno?Jesi se otrijeznio?”

“Trijezan sam! Trijezan sam!” Počeo je skakutati kao stoje Deke bio činio, lupajući se rukama prekoprsa i trbuha u obliku slova X. Okrenuli su se pogledati djevojke.

Rachel je pretekla LaVerne, koja je plivala nečim nalik na pseći stil koji izvodi pas bez ikakvihinstinkata.

“Kako ste, moje dame?” zaurlao je Deke.

“Idi dovraga, Macho City!” uzvratila je LaVerne, a Deke se opet nasmijao.

Splav 249

Randy je pogledao u stranu i vidio daje čudna okrugla mrlja jo blie -deset metara, sad, i jo sepribliava. Plutala je na vodi, okrugla i pravilna, kao vrh neke krupne čelične bačve, ali po tome kakoje spretno jahala po valovima bilo je jasno da se ne radi o povrini nekog čvrstog predmeta. Uhvatiogaje strah, bez fokusa ali vrlo snaan.

“Plivajte!” doviknuo je djevojkama, i sagnuo se uhvatiti Rachelinu ruku kad je posegnula zaljestvama. Povukao ju je gore. Jako je udarila koljenom - jasno je čuo udarac.

“Au! Hej! to-“

LaVerne je jo bila tri metra daleko. Randy je opet bacio pogled u stranu i vidio kako okrugla stvardotiče vanjsku stranu splavi. Stvar je bila tamna kao nafta, ali bio je siguran da se ne radi o nafti -pretamno, pregusto, previe jednoliko.

“Randy, to bolil to ti to radi, misli da si smijean -“

“LaVerne! Plivaj!” Vie to nije bio samo strah; sad je bila strava.

LaVerne je podigla pogled, moda ne shvaćajući uas ali bar shvaćajući uurbanost. Djelovala jezbunjeno ali je zalamatala bre, prevaljujući udaljenost do ljestava.

“Randy, koji ti je vrag?” upitao je Deke.

Randy je opet pogledao u stranu i vidio kako se stvar ornata oko četvrtastog ugla splavi. Načas jeizgledalo kao slika Pac-Mana, usta razjapljenih da pojede elektronske kolačiće. Onda je skliznulo dokraja oko ugla i počelo kliziti uzdu splavi, jednog ruba posve ravnog.

“Pomozi mi daje izvučem!” zastenjao je Randy Dekeu, i posegnuo za njenom rukom. “Brzo!”

Deke je dobroćudno slegnuo ramenima i posegnuo za drugom LaVer-neinom rukom. Izvukli su je gorena ravnu povrinu splavi samo koju sekundu prije nego stoje crna stvar kliznula kraj ljestava,udubljujući se dok je klizila po izbočini ljestava.

“Randy, jesi poludio?” LaVerne je bila zadihana i pomalo prestraena. Bradavice su joj se jasnovidjele kroz grudnjak. Stajale su, hladne, čvrste točkice.

“Ono tamo”, rekao je Randy pokazujući rukom. “Deke? Stoje to?”

Deke gaje ugledao. Dolo je do lijevog ugla splavi. Otplutalo je malo na jednu stranu, opet sevraćajući u okrugli oblik. Samo je plutalo tamo. Njih četvero zabuljilo se u to.

“Valjda naftna mrlja”, reče Deke.

250 Splav

“Zbilja si me zviznuo u koljeno”, rekla je Rachel bacivi pogled na tamnu stvar na vodi a onda opet naRandyja. “Ti -“

“Nije naftna mrlja”, reče Randy. “Jesi li ikad vidio okruglu naftnu mrlju? Ono izgleda kao pijun zamlin.”

“Nikad nisam vidio nikakvu naftnu mrlju”, odgovori Deke. Obraćao se Randyju, ali gledao jeLaVerne. LaVernine gaćice bile su skoro isto tako prozirne kao i grudnjak, delta njenog spolovilauredno ocrtana kroz svilu, svaki guz napeti brijeg. “Čak ni ne vjerujem u njih. Ja sam iz Missourija.”

“Ostat će mi masnica”, rekla je Rachel, ali bijes joj je ičezao iz glasa. Vidjela je kako Deke gledaLaVerne.

“Boe, hladno mije”, reče LaVerne. Lijepo je zadrhtala.

“Krenulo je prema curama”, reče Randy.

“Ma daj, Pancho. Mislio sam da si trijezan.”

“Krenulo je prema curama”, ponovio je uporno, i pomislio: Nitko ne zna da smo ovdje. Nitko iv.

“Jesi li // ikad vidio naftnu mrlju, Pancho?” Spustio je ruku oko LaVer-ninih golih ramena istim onimskoro odsutnim pokretom kojim je prije toga bio dotakao Rachelinu dojku. Nije dirao LaVerneinudojku - bar ne jo - ali ruka mu je bila blizu. Randy je otkrio da mu je vie-manje svejedno. Ona crna,okrugla mrlja na vodi. To gaje brinulo.

“Vidio sam jednu, na Capeu, prije četiri godine”, rekao je. “Svi smo izvlačili ptice na plau ipokuavali ih očistiti -“

“Ekoloki, Pancho”, rekao je Deke s odobravanjem. “Mucho ekoloki, rekao bih.”

Randy reče: “To je bila samo velika, ljepljiva gnjusoba po vodi. U mrljama i velikim prugama. Nijeizgledalo kao ono. Nije bilo, znate, kompaktno.”

Izgledalo je slučajno, htio je reći. Ovo ne izgleda slučajno; izgleda kao da je namjerno.

“elim se sad vratiti”, rekla je Rachel. Jo je gledala Dekea i LaVerne. Randy je vidio tupupovrijeđenost na njenom licu. Sumnjao je da je ona svjesna koliko se to vidi.

“Pa idi”, reče LaVerne. Na njenom licu bio je izraz-jasnoća potpunog trijumfa, pomislio je Randy, aako je misao zvučala pretenciozno, svejedno se činila potpuno točnom. Izraz nije bio usmjeren ba naRachel … ali LaVerne ga nije ni pokuavala sakriti od nje.

Prila je korak blie Dekeu; samo korak ih je i razdvajao. Sad su im se bokovi blago dodirivali. Jednogkratkog trenutka, Randyjeva pozornost izmakla se od onog to je plutalo na vodi, i usredotočila se naLaVerne s

Splav 251

gotovo savrenom mrnjom. Premda nikad u ivotu nije udario djevojku, toga bi je trenutka bio u stanjuudariti i uivati u tome. Ne zato to ju je volio (bio je malo zaljubljen u nju, točno, i ne ba malo ju jeelio, točno, i jako ljubomoran kad se počela nabacivati Dekeu tamo u stanu, da, točno, ali djevojkukoju doista voli ne bi pustio ni dvadeset kilometara blizu Dekeu), već zato to je poznavao onaj izrazna Rachelinom licu - kako se osjeća kad ima takav izraz lica. “Bojim se”, reče Rachel.

“Naftne mrlje? ” upitala je LaVerne s nevjericom i nasmijala se. elja da je udari opet je zapljusnlaRandyja - samo da zamahne, irokim, krunim zamahom pljuske kroz zrak, da izbrie taj izraz nedovrenenadmenosti s njenog lica i ostavi joj na obrazu trag koji će se pretvoriti u masnicu u obliku dlana.

“Daj onda ti otplivaj natrag”, reče Randy.

LaVerne mu se snishodljivo nasmijeila. “Meni se jo ne ide”, rekla je, kao da se obraća djetetu.Podigla je pogled prema nebu, pa prema Dekeu. “Htjela bih vidjeti izlazak zvijezda.”

Rachel je bila niska djevojka, zgodna, ali na jedan dječački, pomalo nesiguran način koji je Randyjapodsjećao na njujorke djevojke - znao ih je viđati kako ujutro ure na posao, odjevene u svoje finoiskrojene suknje s razrezima naprijed ili na boku, s tim istim izgledom, pomalo neurotične ali zgodne.Racheline oči uvijek su sjajile, ali bilo je teko procijeniti dolazi li taj ivahni izgled iz dobre volje, ilisamo iz neusmjerene tjeskobe.

Dekeov ukus obično je vie naginjao visokim djevojkama tamne kose i snenim, krupnim očima, iRandy je vidio daje između Dekea i Rachel sad gotovo to god da je bilo, neto jednostavno i modamalo dosadno s njegove strane, neto duboko i komplicirano i vjerojatno bolno s njene. Bilo jegotovo, tako čisto i tako naglo da je Randy zamalo čuo pucanje: zvuk nalik suhoj grančici koja seprelomi preko koljena.

On je bio stidljive naravi, ali sad je priao Rachel i zagrlio je. Načas je podigla pogled prema njemu,nesretnog lica ali zahvalna za tu gestu, i bilo mu je drago to joj je bar malo popravio situaciju. Opetmu se u mislima pojavila ona sličnost. Neto u njenom licu, njenom izgledu -

Prvo ju je povezivao s televizijskim kvizovima, zatim s reklamama za krekere ili kekse ili neku takvuprokletu stvar. A onda se sjetio - izgledala je kao Sandy Duncan, glumica koja je igrala u obnovljenojverziji Petra Pana na Broadwayu19.

19 U anglofonom svijetu običaj je da Petra Pana igra glumica, te je Sandy Duncan igrala naslovnuulogu. nap. prev.

252 Splav

“to je to?” upitala je. “Randy? to je to?” “Ne znam.”

Bacio je pogled prema Dekeu i vidio kako ga Deke gleda s onim poznatim smijekom u kojem je bilovie ljubavi i bliskosti nego prijezira … ali i prijezir je bio uključen u njega. Moda Deke to čak nije niznao, ali bilo je tu. Izraz je govorio Eto ga, stari plačimačak Randy, opet se usrao u gaće. Na to biRandy trebao promumljati neki dodatak - Vjerojatno nije nita. Ne brini, otići će to. Neto toga tipa.Nije. Neka se Deke smijei. Crna mrlja na vodi gaje plaila. To je bila istina.

Rachel se odmakla od Randyja i privlačno kleknula na rub splavi najblii stvari, i načas je pokrenulajo jasniju asocijaciju sjećanja: djevojka na naljepnicama White Rocka20. Sandy Duncan nanaljepnicama White Rocka, ispravio gaje njegov um. Njena kratka kosa, malo grubo plava, mokro sepriljubila uz njenu fino oblikovanu lubanju. Vidio je kako joj se koa najeila na lopaticama, odmahiznad bijele vrpce grudnjaka.

“Nemoj upasti unutra, Rache”, rekla je LaVerne s veselom zlobom.

“Prestani, LaVerne”, rekao je Deke, jo uvijek nasmijeen.

Randy je skrenuo pogled s njih dvoje, koji su stajali usred splavi, s rukama nehajno jedno drugomeoko struka, ovla se dodirujući bokovima, opet na Rachel. Uzbuna mu je jurila niz kraljenicu i vankroz ivce poput plamena. Crna mrlja prepolovila je razdaljinu do ugla splavi gdje je Rachel klečala igledala je. Prije je bila udaljena dva-dva i pol metra. Sad je udaljenost bila metar, ili jo manje. Ividio je čudan izraz u njenim očima, okruglu beziraajnost koja je čudno nalikovala na okruglubezizraajnost te stvari u vodi.

Sadje kao Sandy Duncan koja sjedi na naljepnici White Rocka i pretvara se da ju je hipnotiziraobogati, izvrstan okus Nabisco Honey Grahamsa21, pomislio je idiotski, osjećajući kako mu je srceubrzalo, onako kako se dogodilo u vodi, i povikao je: “Odmakni se odatle, Rachel!”

Onda se sve dogodilo jako brzo - stvari su se odvijale s brzinom vatrometa koji se zahuktao. Asvejedno je svaku pojedinost vidio sa savrenom, paklenom čistoćom. Kao daje svaka pojedinostuhvaćena u svoju vlastitu kapsulicu.

20 White Rock: jedno od najstarijih gaziranih pića u Americi, poznato po svojim naljepnicama s

Psihom, nap. prev.

21 Nabisco Honey Grahams: poznati američki keksi s medom, donekle slični europskim speculaskeksima, nap. prev.

Splav 253

LaVerne se nasmijala - na kampusu, u sjajnim popodnevnim satima, moda bi to zvučalo kao smijehbilo koje studentice, ali ovdje vani, u sve dubljoj tami, zvučalo je kao hihot vjetice koja muti napitaku kotlu.

“Rachel, moda bolje da se od - ” rekao je Deke, ali ona gaje prekinula, skoro sigurno po prvi put uivotu, i nedvojbeno po posljednji puta.

“Ima boje!” povikala je glasom posvemanjeg, uzdrhtalog čuda. Oči su joj zurile u crnu mrlju na vodis bezizraajnim zanosom, i samo na čas, Randyju se učinilo da shvaća o čemu govori - boje, aha, boje,koje se kovitlaju bogatim spiralama zavinutim prema unutra. Onda su nestale, i opet je vidio samotupu, nesjajnu crninu. “Kakve predivne boje!”

“Rachel!”

Pruila je ruku prema tome - van i dolje - svoju bijelu ruku, najeene koe, svoju ruku, ispruenu prematome, s namjerom da dotakne; vidio je daje izgrizla nokte do krvi.

“Ra - “

Osjetio je kako se splav naginje u vodi dok je Deke kretao prema njima. Istovremeno je i onposegnuo prema Rachel, s namjerom daje povuče unatrag, mutno svjestan kako ne eli da Deke budeonaj tko će je izvući.

Onda je Rachelina ruka dotakla vodu - samo kaiprst, uzrokujući jedan tanuni valić u krugu - a crnamrlja je suknula preko nje. Randy ju je čuo kako naglo udie, i odjednom joj je bezizraajnost nestala izočiju. Zamijenila juje agonija.

Crna, viskozna tvar jurila joj je uz ruku kao blato … a ispod nje, Randy je vidio kako joj se koarastače. Otvorila je usta i zavritala. Slijepo je mahnula drugom rukom prema Randyju, a on jeposegnuo za njom. Prsti su im se očeali jedni o druge. Oči su joj susrele njegove, i jo je uvijekprokleto nalikovala na Sandy Duncan. A onda je pala prema van, i pljusnula u vodu.

Crna stvar pretekla je preko mjesta gdje je pala.

“to se dogodilo? ” vritala je LaVerne iza njih. “to se dogodilo? Zar je pala u vodu? Sto joj sedogodilo? “

Randy je krenuo kao da će se baciti za njom, a Deke ga je gurnuo unatrag s nehajnom snagom. “Ne”,rekao je prestraenim glasom koji nimalo nije ličio na Dekea.

Sve troje su je vidjeli kad je stigla do povrine. Ruke su joj mahale -ne, ne ruke. Jedna ruka. Druga jebila pokrivena crnom membranom koja je visjela u preklopima i krpama nečeg crnog i proaranogtetivama, nečeg to je pomalo nalikovalo na rolano govedsko pečenje.

254 Splav

“Upomoć!” vritala je Rachel. Oči su joj zurile u njih, od njih, u njih, od njih-oči su joj bile kao lampekoje besciljno mau po mraku. Udarala je po vodi toliko da se zapjenila. “Upomoć boli molim vasupomoć boli BOLI BOLLLLL - “

Randy je pao kad gaje Deke gurnuo. Sad je opet ustao s dasaka splavi i zateturao prema naprijed,nesposoban ignorirati glas. Pokuao je skočiti u vodu a Deke ga je zgrabio, omatajući svoje krupneruke oko Randyjevih tanunih prsa.

“Ne, mrtva je”, proaptao je otro. “Kriste, zar ne vidi? Mrtva je, Pancho.”

Gusta crnina odjednom je posukljala preko Rachelinog lica kao veo, i vriskovi su joj se prvo priguilia zatim posve nestali. Sad se činilo daju crna tvar vee iskrianim uzetima. Randy je vidio kao tone unju poput kiseline, a onda joj je ila kucavica popustila u crnom, silnom mlazu, vidio je kako stvar aljepseudonoicu za krvi koja suklja. Nije mogao povjerovati u ono to vidi, nije mogao shvatiti… ali nijebilo dvojbe, nikakvog dojma da gubi razum, nikakvog uvjerenja da sanja ili halucinira.

LaVerne je vritala. Randy se okrenuo daje pogleda taman u času kad si je melodramatski prekrila očirukom, kao junakinja iz nijemog filma. Učinilo mu se daće se nasmijati i reći joj to, ali je otkrio da nemoe ispustiti ni zvuka.

Opet je pogledao prema Rachel. Rachel skoro vie uopće nije bilo.

Njeno batrganje je oslabilo do te mjere da se jo radilo samo o trzajima. Crnina je tekla preko nje sadje veća, pomislio je Randy, veća je, nema nikakve sumnje nijemom, miićavom snagom. Vidio ju jekako udara rukom u mrlju; vidio je kako ruka zapinje, kao na ljepilu papira za muhe; vidio kakonestaje. Sad je jo imao dojam samo o njenom obrisu, ne u vodi već u crnoj stvari, kako se ne okrećeveć ga neto izvana okreće, obris postaje sve neprepoznatljiviji, neki bijeli bljesak -kost, pomislio jezgađeno, i okrenuo se na drugu stranu, bespomoćno povraćajući preko ruba splavi.

LaVerne je jo uvijek vritala. Onda se začulo tupo vap! i prestala je vritati, a počela cendrati.

Udario ju je, pomisli Randy. Ja sam to htio učiniti, sjeća se?

Koraknuo je unatrag, briući si usta, osjećajući se slabano i bolesno. I prestraeno. Tako prestraenodaje mogao razmiljati samo sićunim djelićem svoga mozga. Uskoro će i on početi vritati. Onda ćeDeke morati i njega oamariti. Deke se neće uspaničiti, o, ne. Deke je definitivno bio budući junak.Mora biti nogometni junak… da bi se slagao s prelijepim curama,

Splav 255

pjevao je njegov um veselo. Onda je čuo kako mu Deke neto govori, i podigao je pogled prema nebu,

pokuavajući si račistiti glavu, očajnički se pokuavajući rijeiti vizije Rachelinog obrisa koji postajebezobličan i neljudski dok je ona crna stvar jede, ne eleći da Deke i njega oamari kao stoje oamarioLaVerne.

Podigao je pogled prema nebu i vidio kako tamo već blistaju prve zvijezde - oblik Malog medvjedaveć je bio jasan dok je posljednje bijelo svijetlo bljedilo na zapadu. Bilo je skoro pola osam.

“Oh, Ciiisco”, uspio je reći. “Mislim da smo sad u veeelika nevolja.” “Stoje to?” Ruka mu je pala naRandyjevo rame, grabeći i bolno steući. “Pojelo ju je, jesi li to vidio? Pojelo ju je, jebeno ju jepojelol Stoje to?” “Ne znam. Zar me nisi prije čuo?”

“Ti bi trebao znati, ti si jebeni pametnjaković, ti ide na sve jebene znanstvene predmete!” Deke je sadi sam skoro vritao, i to je Randyju pomoglo da povrati jo malo kontrole.

“Ni u jednoj znanstvenoj knjizi koju sam ja ikad pročitao nema ničeg takvog”, reče mu Randy.“Posljednji put kad sam vidio neto takvo bilo je na horror-predstavi za Noć vjetica u Rialtu, kad mije bilo dvanaest godina.”

Stvar je sad povratila svoj okrugli oblik. Plutala je na vodi tri metra od splavi.

“Veće je”, zacvili LaVerne.

Kad ju je Randy prvi put ugledao, procijenio je promjer mrlje na kakvih metar i pol. Sad je bilapromjera bar dva i pol metra.

“Veće je jer je pojelo Rachel!” povikala je LaVerne, i opet počela vritati.

“Prestani s tim ili ću ti slomiti čeljust”, rekao je Deke, i prestalaje-ne odjednom, već postupno, kaokad se zaustavlja ploča kad netko gramofonu isključi struju a ne skine prvo iglu s ploče. Oči su jojbile ogromne.

Deke je ponovno pogledao Randyja. “Jesi dobro, Pancho?”

“Ne znam. Valjda.”

“Moj prika.” Deke se pokuao nasmijeiti, i Randy je s nekom vrstom panike vidio da mu uspijeva - zarneki dio Dekea uiva u ovome? “Nema ni najblaeg pojma to bi to moglo biti?”

Randy strese glavom. Moda je ipak u pitanju naftna mrlja … ili je bar bila u pitanju, dok joj se netonije dogodilo. Moda su je kozmičke zrake

256 Splav

pogodile na točno određen način. Ili ju je moda Arthur Godfrey— zapisao atomskim Bisquickom23,tko zna? Tko bi mogao znati?

“to misli, moemo li otplivati pokraj toga?” ustrajao je Deke, drmajući Randyjevo rame.

“Ne!” zaskviči LaVerne.

“Prestani ili ću te uspavati, LaVerne”, rekao je Deke, opet podiući glas. “Ne alim se.”

“Vidio si kako je brzo uhvatilo Rachel”, reče Randy.

“Moda je tada bilo gladno”, odgovori Deke. “Ali moda je sad sito.”

Randy je pomislio na Rachel kako kleči na uglu splavi, tako mirna i zgodna u grudnjaku i gaćicama, iopet osjetio kako mu se die eludac.

“Ti probaj”, rekao je Dekeu.

Deke se isceri bez humora. “O, Pancho.”

“O, Cisco.”

“Ja hoću kući”, rekla je LaVerne priguenim apatom. “Dobro?” Nitko joj nije odgovorio.

“Onda ćemo čekati da ode”, reče Deke. “Dolo je, pa će i otići.” “Moda”, reče Randy.

Deke ga je pogledao, lica punog divlje koncentracije u polutami. “Moda? Kakvo je to sranje, moda?”

“Mi smo doli, i to je dolo. Vidio sam kako dolazi-kao da nas je nanjuilo. Ako se najelo kao to kae,otići će. Valjda. Ako je jo gladno -” Slegnuo je ramenima.

Deke je zamiljeno stajao, sagnute glave. Njegova kratka kosa jo se pomalo cijedila.

“Pričekat ćemo”, rekao je. “Nek’jede ribe.”

Prolo je petnaest minuta. Nisu razgovarali. Postalo je hladnije. Sad je bilo moda deset stupnjeva, asve troje su bili u donjem rublju. Nakon prvih deset minuta, Randy je čuo hitro, neravnomjernoklikanje svojih zubi. LaVerne se pokuala privući blie Dekeu, ali on ju je odgurnuo - blago ali sasvimodlučno.

“Zasad me pusti na miru”, rekao je.

Pa je sjela, prekriivi ruke preko grudi, akama si dreći laktove, drhteći. Bacila je pogled na Randyja,očima mu govoreći da bi se mogao vratiti, staviti joj ruku preko ramena, sad bi to bilo u redu.

22 Arthur Godfrey (1903.-1983.) slavni američki radio i televizijski voditelj, nap. prev. 2’ Bisquick:gotova mjeavina za pečenje kruha, koja uključuje i sol i kvasac, nap. prev.

Splav 257

Umjesto toga, skrenuo je pogled natrag na tamni krug na vodi. Samo je plutao tamo, ne prilazeći nitablie, ali ni ne udaljavajući se. Pogledao je prema obali i vidio plau, jezovito bijeli polumjesec koji

kao daje i sam plutao. Drveće iza njega stvaralo je tamnu, zadebljanu liniju obzora. Učinilo mu se davidi Dekeov Camaro, ali nije bio siguran.

“Samo smo se digli i krenuli”, reče Deke.

“Točno”, reče Randy.

“Nismo nikome rekli.”

“Ne.”

“Dakle, nitko ne zna da smo ovdje.” “Ne.”

“Prestanite!” poviče LaVerne. “Prestanite, plaite me!”

“Začepi njukicu”, rekao je Deke odsutno, a Randy se nasmijao usprkos sebi - koliko god puta Deke torekao, svaki put mu je bilo smijeno. “Ako moramo ovdje provesti noć, dobro. Netko će nas sutra čutikako vičemo. Nismo ba usred australskih bespuća, zar ne. Randy?”

Randy nije nita rekao.

“Zar ne?”

“Zna gdje smo”, reče Randy. “Zna isto tako dobro kao i ja. Skrenuli smo s Ceste 41, proli smodvanaest kilometara seoskog puta -” “S kućama svakih deset metara -“

“Vikendicama. Sad je listopad. Prazne su, cijela ta jebena gomila kuća. Doli smo ovamo, i morao sizaobići proklete vratnice, sa znakovima PRIVATNI POSJED svakih deset metara -“

“Pa to? Neki pazikuća -” Deke je sad zvučao malo bijesno, malo neuravnoteeno. Malo prestraeno?Po prvi put večeras, po prvi put ovog mjeseca, ove godine, moda po prvi put u cijelom ivotu? To jeba bila strana pomisao - Deke gubi junf za strah. Randy nije bio siguran da se ba to događa, ali činilomu se da bi moglo biti … i na neki perverzan način, uivao je u tome.

“Nema se to ukrasti, nema se to unititi”, rekao je. “Ako i postoji neki pazikuća, vjerojatno svraćajednom u dva tjedna.” “Lovci -“

“Sljedećeg mjeseca, aha”, rekao je Randy i naglo zatvorio usta. Uspio je prestraiti i sebe.

“Moda nas pusti na miru”, reče LaVerne. Usne su joj se rairile u patetičan, nesiguran mali osmijeh.“Moda će nas samo … znate … pustiti na miru.”

258 Splav

Deke reče: “A moda će i na vrbi ” “Kreće se”, reče Randy.

LaVerne je skočila na noge. Deke je priao mjestu gdje je bio Randy, i načas se splav nakosila,

prestravivi Randyja da mu je srce zalupalo galopom, i natjeravi LaVerne da opet zavriti. Onda jeDeke koraknuo malo unatrag i splav se stabilizirala, a samo je lijevi prednji ugao (okrenut premaobali) bio malo nie nego ostatak splavi.

Dolo je s uljastom, zastraujućom brzinom, i dok je dolazilo, Randy je vidio boje koje je vidjelaRachel - fantastične crvene i ute i plave kako se kovitlaju preko sjajno crne povrine, poput mekeplastike ili tamnog, podatnog skaja. Dizalo se i padalo s valovima i to je mijenjalo boje, kovitlalo ihi pretapalo. Randy je shvatio da će pasti, pasti ravno u to, osjećao je kako se naginje prema van -

Posljednjom snagom, podigao si je desnu aku do nosa - pokret čovjeka koji priguuje kaalj, samo malovie i puno jače. Nos mu je bljesnuo od bola, osjetio je kako mu krv toplo curi preko lica, a onda jebio u stanju ustuknuti, vičući: “Ne gledaj u to! Deke! Ne gledaj ravno u to, boje će te obeznaniti!”

“Pokuava se podvući pod splav”, reče Deke smrknuto. “Koji je to kurac, Pancho?”

Randy je pogledao - pogledao je vrlo oprezno. Vidio je kako se stvar trlja o bok splavi, svepljosnatija, u obliku pola pizze. Načas se činilo kao da se nakuplja tamo dolje, postajući sve deblja, iimao je zastraujuću viziju stvari kako se deblja dovoljno da se prebaci na povrinu splavi.

Onda se progurala ispod nje. Učinilo mu se da načas čuje neki zvuk -grubi zvuk, kao bala platna kojase provlači kroz uski prozor - ali moda je to bilo samo od ivaca.

“Je li otilo ispod nas?” upitala je LaVerne, i u glasu joj je bilo nečeg čudno nehajnog, kao da se svimsilama trudi voditi normalan razgovor, ali istovremeno i vriti. “Je li se zavuklo ispod splavi? Je liispod nas?”

“Da”, reče Deke. Pogledao je Randyja. “Sad ću zaplivati”, rekao je. “Ako je tamo dolje, imam dobreanse.”

“Ne!” zavriti LaVerne. “Ne, nemoj nas ovdje ostaviti, nemoj - “

“Ja sam brz”, rekao je Deke, gledajući Randyja, potpuno ignorirajući LaVerne. “Ali moram krenutidok je jo tamo dolje.”

Randyju se činilo da mu um zuji brzinom od dva maha - na neki ma-stan, mučan način, bilo jeuzbudljivo, kao onih posljednjih par sekundi prije nego to se pobljuje u ogradu jeftine vonje ulunaparku. Bilo je vremena

Splav 259

čuti bačve ispod splavi kako uplje udaraju jedna u drugu, vremena čuti liće na drveću iza plae kakosuho uti na laganom povjetarcu, vremena zapitati se zato se podvuklo pod splav.

“Da”, rekao je Dekeu. “Ali ne vjerujem da će stići.”

“Stići ću”, rekao je Deke i krenuo prema rubu splavi.

Napravio je dva koraka i stao.

Dah mu se bio ubrzavao dok mu je mozak pripremao srce i pluća da otpliva najbrih pedeset metara uivotu, a sad mu je i dah stao kao i ostatak tijela, naprosto je stao u pola udisaja. Okrenuo je glavu, aRandy je vidio kako mu se tetive u vratu napinju.

“Panch - ” rekao je, zapanjenim, priguenim glasom, a onda je počeo vritati.

Vritao je zapanjujućom snagom, snanim baritonskim urlanjem koje se krhalo prema divljim visinamasoprana. Bilo je dovoljno glasno da u jezovitim polutonovima odjekuje od obale. Isprva je Randymislio da samo vriti, a onda je shvatio daje to zapravo riječ - ne, dvije riječi, stalno iste dvije riječi,ponovno i ponovno: “Moja noga!” vritao je Deke. “Moja noga! Moja noga! Moja noga!”

Randy je spustio pogled. Dekeovo stopalo imalo je neki čudan, potonuli izgled. Razlog je bio očit, aliRandyjev um isprva je to odbijao prihvatiti - bilo je previe nemoguće, previe suludo i groteskno.Pred njegovim očima, Dekeovo stopalo povlačeno je dolje, između dvije daske koje su sačinjavalesplav.

Onda je ugledao mračni sjaj crnog stvora iza pete i prstiju, mračni sjaj iv od uskovitlanih, zloćudnihboja.

Stvor mu je drao stopalo (“Moja noga!” vritao je Deke, kao da eli potvrditi ovaj očiti zaključak.“Moja noga, oh, moja noga, moja NOOOO-OOOOGA!”). Stao je na pukotinu između dasaka (na crtustani, mamu sahrani, blebetao je Randyjev um bezumno), a stvor je bio tamo dolje. Stvor je -

” Fwc//” odvrisnuo je odjednom. “Vuci, Deke, prokleto mu bilo, VUCI!”

“Sto se događa!” urlala je LaVerne, i Randy je mutno shvatio da ga nije samo uhvatila za rame; zabilaje svoje srpaste nokte u njega kao pande. Neće biti ama ni od kakve pomoći. Udario ju je laktom ueludac. Proizvela je neki kaljavi, lajavi zvuk i sjela na dupe. Priskočio je Dekeu i dohvatio mu jednuruku.

Bila je čvrsta kao mramor iz Carrare, svaki miić se isticao kao rebro isklesanog dinosaurskogkostura. Vući Dekea bilo je kao pokuavati izvući neko krupno drvo iz tla i to za korijen. Dekeove očiokrenule su se prema

260 Splav

kraljevski ljubičastoj boji ranonoćnog neba, staklaste i pune nevjerice, i jo uvijek je vritao, vritao,vritao.

Randy je spustio pogled i vidio da je Dekeovo stopalo sad nestalo u pukotini između dasaka, sve doglenja. Taje pukotina bila iroka moda samo centimetar i pol, sigurno ne vie od dva, ali stopalo mu jenestalo u njoj. Krv je sukljala preko bijelih dasaka, u gustim, tamnim pipcima. Crna tvar poputugrijane plastike pulsirala je gore-dolje u pukotini, gore i dolje, kao otkucaji srca.

Moram ga izvući. Moram ga izvući brzo ili ga uopće nećemo moći izvući… dri se, Cisco, molim te,

dri se …

LaVerne je ustala i uzmakla od čvornovatog, vritavog Deke-drveta u sreditu splavi koja je plutalausidrena pod listopadskim zvijezdama na jezeru Cascade. Tupo je tresla glavom, ruku stisnutih prekotrbuha, tamo gdje ju je dohvatio Randyjev lakat.

Deke se čvrsto oslonio na njega, glupavo lamatajući rukama. Randy je pogledao dolje i vidio kakokrv suklja iz Dekeovog lista, koji se sad suavao u vrh kako to se suava nailjena olovka - samo to jeovdje vrh bio bijeli, a ne crni, i vrh je bila kost, jedva vidljiva.

Crna stvar se opet podigla, iajući, jedući.

Deke je zavijao.

Nikad vie neće igrati nogomet na toj nozi, KOJOJ nozi, ha-ha, i povukao je Dekea svom snagom i jouvijek je bilo kao da vuče ukorijenjeno drvo.

Deke je opet zateturao i sad je ispustio dug, prodoran krik od kojeg je Randy pao na leđa, i samvičući, rukama si prekrivajući ui. Krv je posukljala iz pora Dekeovog lista; koljeno mu je dobiloljubičast, nabubren izraz dok je pokuavalo savladati ogroman pritisak proizveden pokuajima crnestvari da povuče Dekeovu nogu dolje kroz usku pukotinu, centimetar po centimetar.

Ne mogu mu pomoći. Kako je ta stvar snana! Sad mu vie ne mogu pomoći, ao mije, Deke, tako mi jeao

“Dri me, Randy”, zavritala je LaVerne, hvatajući ga navrat-nanos, skrivajući lice u njegova prsa.Lice joj je bilo tako vrelo da se činilo kako pri. “Dri me, molim te, zagrli me -“

Ovog puta, učinio je to.

Tek kasnije, Randyju je pala na pamet uasna spoznaja: njih dvoje moglo je skoro sigurno otplivati naobalu dok je crna stvar bila zabavljena Dekeom - a da je LaVerne odbila pokuati, mogao je to iučiniti i sam. Ključevi

Splav 261

Camara bili su u Dekeovim trapericama, ostavljenim na plai. Mogao je uspjeti… ali spoznaja o tomepala mu je na um tek kad je već bilo prekasno.

Deke je umro taman kad mu je bedro počelo nestajati kroz usku pukotinu između dasaka. Prestao jevritati nekoliko minuta prije toga. Otad je isputao samo teke, sirupaste jecaje. Onda je i to prestalo.Kad se onesvijestio, padajući prema naprijed, Randy je čuo kako se ono stoje preostalo od bedrenekosti u njegovoj desnoj nozi krha u komadiće.

Tren kasnije, Deke je podigao glavu, napola svjesno se ogledao, i otvorio usta. Randyju se učinilo danamjerava opet vritati. Umjesto toga, izbljuvao je silan mlaz krvi, tako guste daje bila skoro ukomadu. I Randyja i LaVerne zapljusnula je njena toplina, a ona je opet počela vritati, sad promuklo.

“Bljaaa!” vikala je, lica iskrivljenog od suludog gađenja. “Bljaaa! Krv! Bljaaaa, krv! Krv!” Trljalase rukom, uspijevajući samo razmazati je vie.

Krv je sukljala iz Dekeovih očiju, nadolazeći takvom silinom da su se skoro komično izbuljile od silekrvarenja. Randy je pomislio: to ti je vitalnost! Kriste, POGLEDAJ ti to! Izgleda kao neki prokletiljudski hidrant! Boe! Boe! Boe!

Krv je sukljala i iz oba Dekeova uha. Lice mu je postalo odvratna ljubičasta repa, nateklo dobezobličnosti od hidrostatskog pritiska nekog nevjerojatnog preokreta; bilo je to lice čovjeka kojegstee zagrljaj čudovine i nepojmljive snage.

A onda, milosrdno, zavrilo je.

Deke je opet pao s glavom prema naprijed, kosa mu se rasula po krvavim daskama splavi, i Randy jes mučnom zapanjenoću vidio daje čak i Dekeov skalp bio krvario.

Zvukovi ispod splavi. Zvukovi sisanja.

U tom je trenutku njegovom teturavom, preopterećenom umu svanulo da bi mogao zaplivati i imatidosta dobru ansu da uspije. Ali LaVerne mu je bila teka u naručju, zloslutno teka; pogledao je njenooputeno lice, podigao jedan kapak i vidio samo bjeloočnicu, i shvatio je kako se nije onesvijestila,već pala u stanje okirane nesvijesti.

Randy je pogledao povrinu splavi. Mogao bije spustit, naravno, ali daske su bile iroke samo tridesetcentimetara. Ljeti je na splav bila pričvrćena i platforma s daskom za skakanje, ali bar je to većuklonjeno i nekamo sklonjeno. Preostala je samo povrina same splavi, četrnaest dasaka, svaka irokatrideset centimetara i dugačka est metara. Nema načina daje spusti bez da njeno besvijesno tijelospusti preko bar nekoliko takvih pukotina.

Na crtu stani, mamu sahrani.

Začepi.

262 Splav

A onda, mračno, um mu je proaptao: Svejedno, učini tako. Spusti je i plivaj.

Ali nije to učinio, nije mogao. Uasno grizoduje zapljusnulo gaje na samu pomisao. Drao ju je,osjećajući blagu, upornu teinu na svojim rukama i leđima. Bila je krupna djevojka.

Deke je bio gotov.

Randy je drao LaVerne u svojim bolnim rukama i gledao kako se to događa. Nije to elio, i dugesekunde koje su moda čak bile i minute okrenuo bi lice posve na drugu stranu; ali oči su mu se stalnovraćale.

Kad je Deke umro, kao daje sve krenulo bre.

Nestao je ostatak njegove desne noge, dok mu se lijeva noga pruala sve dalje i dalje, sve dok Dekenije počeo djelovati kao jednonogi baletan koji izvodi nemoguću pagu. Čuo je krckanje zdjelice, aonda se Dekeov eludac počeo zloslutno nadimati od novog pritiska. Randy je dugo gledao u drugomsmjeru, pokuavajući ne čuti vlane zvukove, pokuavajući se usredotočiti na bol u svojim rukama.Moda bije mogao osvijestiti, pomislio je, ali zasad je bilo bolje osjećati pulsiranje boli u rukama iramenima. To mu je bar bilo tema za razmiljanje.

Iza njega se začuo zvuk kao da snane čeljusti krkcaju puna usta tvrdih bombona. Kad se osvrnuo,Dekeova rebra su upadala kroz pukotinu. Ruke su mu bile podignute gore i van, i djelovao je kaoneka opscena parodija Richarda Nixona koji pokazuje znak V za pobjedu koji je izluđivaodemonstrante ezdesetih i sedamdesetih godina.

Oči su mu bile otvorene. Jezik mu se plazio prema Randyju.

Randy je opet skrenuo pogled, gledajući preko jezera. Trai svjetla, rekao je samome sebi. Znao je datamo nema svjetala, ali svejedno si je to rekao. Trai svjetla na onoj strani, netko sigurno provoditjedan negdje ovdje, jesensko liće, ne smijete to propustiti, ponesite Nikone, drutvo doma bit ćeoduevljeno dijačima.

Kad se osvrnuo, Dekeove ruke bile su ravno u zraku. Vie nije bio Nixon; sad je bio nogometni sudackoji daje znak da se dodatni bod doista priznaje.

Dekeova glava kao daje sjedila na daskama. Oči su mu jo bile otvorene. Jezik mu je jo bio isplaen.

“O, Ciiisco”, promrmljao je Randy, i opet skrenuo pogled. Ruke i ramena su mu sad vritali, ali jo juje drao u naručju. Gledao je na suprotnu

Splav 263

stranu jezera. Suprotna strana jezera bila je tamna. Zvijezde su se kotrljale preko crnog neba, mlazhladnog mlijeka koji nekako visi gore u zraku.

Prole su minute. Sad ga sigurno vie nema. Sad moe pogledati. Dobro, aha, u redu. Ali nemoj gledati.Samo da budemo sigurni, nemoj gledati. Dogovoreno? Dogovoreno. Sasvim definitivno. Tako svikaemo, i svi se u tome slaemo.

Pa je svejedno pogledao, i stigao taman vidjeti Dekeove prste kako nestaju prema dolje. Kretali su se- vjerojatno se kretanje vode ispod splavi prenosilo na nepojmljivu stvar koja je uhvatila Dekea, i tose kretanje zatim prenosilo na Dekeove prste. Vjerojatno, vjerojatno. Ali Randyju je izgledalo kao damu Deke mae. Cisco Kid mae za adiós. Po prvi put, osjetio je kako mu se um mučno ičauje - činilo seda se nagnuo, onako kako se splav bila nagnula kad su sve četvero bili stajali na istoj strani. Izravnaose, ali Randy je odjednom shvatio da ludilo - pravo ludilo - moda uopće nije tako daleko.

Dekeov nogometni prsten - All-Conference 1981. - polako je skliznuo po prstenjaku njegove desneruke. Svjetlo zvijezda uokvirilo je zlato i zadrhtalo na sićunim utorima između ugraviranih brojki, 19s jedne strane crvenkastog kamena, 81 s druge. Kamenje skliznuo s njegovog prsta. Prsten je bio malo

prevelik da bi proao kroz pukotinu, a naravno, njega se nije dalo stisnuti.

Leao je tamo. To je sad bilo sve to je preostalo od Dekea. Deke je nestao. Nema vie tamnokosihdjevojaka krupnih očiju, nema vie pljeskanja Randyjeve gole guzice mokrim ručnikom kad Randyizađe ispod tua, nema vie presudnih jurnjava sa sredine polja dok navijači skaču sa svojih mjesta natribinama a navijačice uz teren izvode histerične zvijezde. Nema vie brzih vonji po mraku u Camaru,dok Thin Lizzy urlaju “The Boys Are Back in Town” s kasete. Nema vie Cisco Kida.

Opet je začuo onaj tihi kripavi zvuk bala platna koja se polako provlači kroz pritvoren prozor.

Randy je stajao bosim nogama na daskama. Spustio je pogled i vidio kako se pukotine s obje stranenjegovih nogu odjednom pune glatkom tamom. Oči su mu se izbuljile. Pomislio je kako je krvzaprskala iz Dekeovih usta u skoro čvrstom konopu, kako su se Dekeove oči izbuljile kao na opru-gama dok su krvarenja uzrokovana hidrostatskim pritiskom drobila njegov mozak.

Njui me. Zna da sam tu. Moe li se popeti? Moe li proći do gore kroz pukotine? Moe li? Moe li?

264 Splav

Zurio je dolje, sad nesvjestan LaVerneine oputene teine, fasciniran enormnoću toga pitanja, pitajućise kakav bi osjećaj bio kad bi mu ta stvar zaplovila preko stopala, kad bi ga zakačila.

Crni sjaj podigao se skoro do ruba pukotina (Randy se digao na prste posve nesvjestan da to čini), aonda se spustio. Ono platnasto gmizanje se nastavilo. I odjednom gaje Randy opet ugledao na vodi,veliki tamni made, sad promjera moda četiri i pol metra. Dizalo se i padalo s blagim valićima, dizaloi padalo, dizalo i padalo, a kad je Randy počeo uočavati boje kako jednoliko pulsiraju preko njega,odvratio je pogled.

Spustio je LaVerne, i čim su mu se miići opustili, ruke su mu se počele divlje tresti. Pustio ih je da setresu. Kleknuo je kraj nje, kosa joj se rasula po bijelim daskama u nepravilnoj tamnoj lepezi. Klečaoje i promatrao taj tamni made na vodi, spremanje opet podići ako pokae ikakve namjere da sepokrene.

Počeo ju je blago pljuskati, prvo jedan obraz pa onda drugi, naprijed—natrag, kao trener kojipokuava prizvati boksača k svijesti. LaVerne nije eljela doći k svijesti. LaVerne nije htjela proćikroz polazno polje i nije htjela uzeti dvjesto dolara ni proetati Readingom. LaVerne je vidjela sasvimdosta. Ali Randy je nije mogao čuvati cijele noći, podiući je kao platnenu vreću kad god se ona stvarpomakne (a nije smio ni predugo gledati u stvar; to je bio drugi problem). Ali znao je jedan trik. Nijega naučio u koli. Naučio gaje od prijatelja svoga starijeg brata. Taj je prijatelj bio bolničar uVijetnamu, i znao je razno-razne trikove - kako hvatati ui na glavi i kasnije ih tjerati na utrke u kutijiibica, kako rezati kokain laksativom za bebe, kako ivati duboke povrede običnom iglom i koncem.Jednog dana govorio je o načinima kako totalno pijane ljude prizvati k svijesti, tako da se takototalno pijani ne pobljuju u vlastita grla i umru, kao stoje umro Bon Scott, pjevač grupe AC/DC.

“Hoće nekoga na brzinu prizvati k svijesti?” rekao je prijatelj s katalogom zanimljivih trikova.“Probaj ovo.” I onda je rekao Randyju za trik kojim se Randy sad posluio.

Sagnuo se i ugrizao LaVerne za usnu resicu to je jače mogao.

Vrela, gorka krv zaprskala mu je u usta. LaVerneini kapci poletjeli su gore kao rolete. Zavritala jepromuklim, zavijajućim glasom i krenula ga udariti. Randy je podigao pogled i vidio samo jedan krajstvari; ostatak je već bio ispod splavi. Kretalo se jezovitom, uasnom, nečujnom brzinom.

Opet je podigao LaVerne na ruke, iako su mu miići vritali i bunili se, pokuavajući se beznadnoučvoriti. Ona gaje udarala po licu. Jedna joj je ruka udarila njegov osjetljivi nos i vidio je crvenezvjezdice.

Splav 265

“Prestani!” povukao je, povlačeći stopala na daske. “Prestani, kučko, opet je ispod nas, prestani iliću te jebeno spustiti, kunem ti se Bogom!”

Ruke su joj smjesta prestale udarati i tiho se sklopile oko njegovog vrata u utopljeničkom stisku. Očisu joj djelovale bijelo na svjetlu zvijezda.

“Prestani!” Nije. “Prestani, LaVerne, davi me!”

Jo jače. Um mu je preplavila panika. Tupi udari bačvi postali su tuplji, zvučeći prigueno - valjdazbog stvora koji je ispod njih.

“Ne mogu disati!”

Stisak je malo popustio.

“Sad me sluaj. Spustit ću te. Sve je u redu ako -” Ali spustiti je bilo sve to je ona čula. Ruke su joj seopet stisnule u ubitačan stisak. Desna mu je ruka bila na njenim leđima. Stisnuo ju je u pandu izagrebao je. Zamlataralaje nogama, grubo cvileći, i načas je skoro izgubio ravnoteu. Ona je toosjetila. Strah ju je natjerao da se prestane boriti prije nego bol.

“Stani na daske.”

“Ne!” Njen zrak puhao je vreli pustinjski vjetar preko njegova obraza.

“Ne moe te dohvatiti ako stoji na daskama.”

“Ne, nemoj me spustiti, dohvatit će me, znam da hoće, znam -“

Opet ju je zagrebao po leđima. Zavritala je od bijesa i bola i straha. “Spusti se ili ću te pustiti,LaVerne.”

Spustio ju je polako i oprezno, a oboje su disali otro i čujno oboa i flauta. Stopala su joj dotaklaploče. Trzala je nogama prema gore kao da su daske vrele.

“Spusti noge doljeV zasiktao je prema njoj. “Ja nisam Deke, ne mogu te drati cijelu noć!” “Deke -”

“Mrtav.”

Stopala su joj dotakla daske. Malo-pomalo, pustio ju je. Gledali su se kao plesači. Vidio ju je kakočeka prvi dodir stvari. Usta su joj se otvarala kao u zlatne ribice.

“Randy”, apnula je. “Gdje je?”

“Ispod. Pogledaj dolje.”

Učinila je to. I on. Vidjeli su crnilo kako popunjava pukotine, popunjavajući ih sad već skoro cijelomirinom splavi. Randy je osjećao kako je stvar eljna, a činilo mu se da i LaVerne to osjeća.

“Randy, molim te -“

“.”

266 Splav

Stajali su tamo.

Randy je zaboravio skinuti sat kad je utrčao u vodu, i sad je gledao kako prolazi petnaest minuta. Uosam i petnaest, crna stvar opet je iskliznu-la ispod splavi. Udaljila se za četiri-pet metara i ondastala, kao i prije.

“Sjest ću”, rekao je.

“Ne!”

“Umoran sam”, rekao je. “Sjest ću, a ti će gledati. Samo se sjeti skretati pogled. Onda ću ja ustati, a tiće sjesti. Tako ćemo. Evo.” Dao joj je svoj sat. “Smjene od petnaest minuta.”

“Pojelo je Dekea”, proaptala je.

“Da.”

“Stoje to?”

“Ne znam.”

“Hladno mije.”

“I meni.”

“Onda me zagrli.”

“Dosta sam te grlio.”

Odustala je.

Bilo je boanstveno sjesti; a ne morati gledati u stvar je bilo blaenstvo. Umjesto toga, gledao jeLaVerne, provjeravajući da stalno skreće pogled sa stvari na vodi.

“to ćemo učiniti, Randy?”

Promislio je.

“Čekati”, reče.

Kad je prolo petnaest minuta, ustao je i pustio je da prvo sjedi, a onda lei, pola sata. Onda ju je opetnatjerao da ustane i stajala je petnaest minuta. Tako su se izmjenjivali. U petnaest do deset, hladanodsječak Mjeseca je izaao i krenuo preko neba. U pola jedanaest, preko vode je odjeknuo prodoran,usamljen krik, a LaVerne je vrisnula.

“uti”, reče on. “To je samo gnjurac.”

“Smrzavam se, Randy - sva sam se ukočila.”

“Ne mogu ti pomoći.”

“Zagrli me”, rekla je. “Mora. Zagrlit ćemo se. Moemo oboje sjesti i zajedno ga gledati.”

Promislio je o tome, ali hladnoća koja je prodirala u njegovo vlastito meso sad je prodirala do kosti,i to gaje natjeralo na odluku. “Dobro.”

Sjeli su zajedno, ruku omotanih jedno oko drugoga, i neto se dogodilo - prirodno ili perverzno,dogodilo se. Osjetio je kako mu se die. Jedna

Splav 267

njegova ruka pronala je njenu dojku, prekrivenu vlanim najlonom, i stisnula. Ispustila je uzdah, a rukajoj se privukla međunoju njegovih gaća.

Drugom rukom je skliznuo dolje i pronaao mjesto na kojem je bilo topline. Spustio ju je na leđa.

“Ne”, rekla je, ali ruka na njegovom međunoju počela se kretati bre.

“Vidim je odavde”, rekao je. Srce mu je opet počelo bre lupati, bre tjerajući krv, gurajući toplinuprema povrini njegove smrznute gole koe. “Mogu paziti.”

Promrmljalaje neto, i osjetio je kako guma klizi niz njegove bokove, do bedara. Gledao je mrlju.Skliznuo je prema gore, prema naprijed, u nju. Toplina, Boe, tu je topla, barem to. Ispustila je grlenizvuk a prsti su joj zagrabili njegove hladne, stisnute guzove.

Gledao je mrlju. Nije se micala. Gledao ju je. Pozorno ju je gledao. Osjeti dodira bili sunevjerojatni, fantastični. Nije bio iskusan, ali nije bio ni djevac; vodio je ljubav s tri djevojke, inikad mu nije bilo ovako. Zastenjala je i počela podizati bokove. Splav se blago ljuljala, kao najtvrđi

vodeni krevet na svijetu. Bačve ispod njih uplje su mrmljale.

Gledao je mrlju. Boje su se zakovitlale - sad polako, senzualno, ne prijeteći; promatrao je mrlju ipromatrao je boje. Oči su mu bile razrogače-ne. Boje su bile u njegovim očima. Vie mu nije bilohladno; sad mu je bilo vruće, vruće kao na prvi dan povratka na plau početkom lipnja, kad osjećakako ti sunce zetee od zime blijedu kou, rumeni je, daje joj

(boje)

boju, ten. Prvi dan na plai, prvi dan ljeta, izvuci stare pjesme Beach Boysa, izvuci Ramonese.Ramonesi su ti govorili daje Sheena punkerica, Ramonesi su ti govorili da moe stopirati do plaeRockaway, pijesak, plaa, boje.

(kreće se počinje se kretati)

i osjećaj ljeta, tekstura: Gary U.S. obveznice, kola je gotova i mogu navijati za Yankeese s tribina,djevojke u bikinijima na plai, plai, plai, oh voli li voli li

(voli)

plau voli li (voli volim)

čvrste dojke koje miriu na Coppertoneovo ulje, a ako je donji dio biki—

nija dovoljno mali moda vidi i neto

(dlake njena dlaka NJENA KOSA JEUO BOE U VODI NJENA KOSA) Naglo se povukao unatrag,pokuavajući je povući prema gore, ali stvar

se kretala s uljastom brzinom i zaplela joj se u kosu kao mrea gustog crnog

268 Splav

ljepila i kad ju je povukao prema gore već je vritala i bila je teka od toga; izalo je iz vode uzapetljanoj, odvratnoj membrani koja se kotrljala uz blistave nuklearne boje - grimizno-ljubičasta,bljetavo smaragdna, smrknuto oker.

Teklo je niz LaVerneino lice u plimi, briući ga.

Noge su joj udarale i trzale se. Stvar se okretala i micala tamo gdje joj je nekad bilo lice. Krv joj jepotocima tekla niz vrat. Vriteći, ne čuvi samog sebe kako vriti. Randy je dojurio do nje, stavio noguna njen bok, i gurnuo. Prevrnula se i prevalila preko ruba, nogu poput alabasterana mjesečini.Nekoliko beskrajnih trenutaka voda se pjenila i pljuskala o rub splavi, kao daje netko za nju zakačionajvećeg grgeča na svijetu, i riba se bori kao luda.

Randy je vritao. Vritao je. A onda, za promjenu, jo je malo vritao. Nekih pola sata kasnije, dugonakon stoje izbezumljeno pljuskanje i batrganje zavrilo, gnjurci su počeli uzvraćati vriskove.

Noć je trajala vječno.

Nebo se počelo rasvjetljavati na istoku oko petnaest do pet, i osjetio je kako mu se duh nevoljkouzdie. To je bilo trenutno; lano kao i zora. Stajao je na daskama, napola sklopljenih očiju, s bradomna prsima. Bio je sjedio na daskama do prije kakvih sat vremena, i odjednom se probudio - sve dotad i ne znajući da je zaspao, to je bilo ono strano - od tog neizrecivog siktavog zvuka nalik platnu.Skočio je na noge samo koju sekundu prije nego stoje crnina počela jedro srkati prema njemu krozdaske. Dah mu je itao pri uzdisaju i izdisaju; ugrizao se za usnicu dok nije prokrvarila.

Zaspao si, zaspao si, kretenu jedan!

Stvar je opet izgmizala odozdo pola sata kasnije, ali nije opet sjeo. Bojao se sjesti, bojao se da ćezaspati a ovog puta ga um neće probuditi na vrijeme.

Noge su mu jo bile čvrsto postavljene na daske kad je jače svjetlo, ovog puta prava zora, ispuniloistok i prve jutarnje ptice su zapjevale. Sunce se diglo, a do est sati danje bio dovoljno svijetao damoe vidjeti plau. Dekeov sjajno uti Camaro bio je točno tamo gdje gaje Deke parkirao, s nosom naogradi. Blistavi rasap koulja i majici i četiri para traperica tvorio je obrise na plai. Taj gaje prizorispunio novom stravom kad je već mislio da su mu sposobnosti uasavanja posve iscrpljene. Vidio jesvoje traperice, jedne nogavice iskrenute naopako, sa depom koji visi postrance. Njegove

Splav 269

su traperice djelovale tako sigurno, leeći tamo na pijesku; samo čekajući da on dođe i okrene izvrnutunogavicu na pravu stranu, dreći pri tome dep da mu sitni ne ispadne. Skoro ih je osjećao kako apućuuz njegove noge, osjećao sebe kako zakapča mjedeni gumb iznad zatvarača (voli li da volim)

Pogledao je lijevo i bila je tamo, crna, okrugla kao pijun za damu, blago plutajući. Boje su joj seuskovitlale na koi i hitro je skrenuo pogled.

“Idi kući”, zakrijetao je. “Idi kući, ili otiđi u Kaliforniju i prijavi se na audiciju za neki film RogeraCormana.”

Negdje daleko zazujao je avion, a on je pao u snenu sanjariju: Na nestanak je prijavljen, za svečetvero. Potraga se kreće prema van, od Hor-licksa. Jedan farmer se sječa da ga je pretekao utiCamaro jureći kao da ga svi vrazi gone’. Potraga se usredotočuje na područje jezera Cascade.Privatni piloti dobrovoljno se prijavljuju za hitru pretragu iz zraka, ijedan tip, zujeći nadjezerom usvojem Beechcraftu, ugleda klinca koji gol stoji na splavi, jednog klinca, jednog preivjelog, jednog

Uhvatio se na rubu tik prije prevrtanja i opet se akom udario u nos, vriteći od bola.

Crni stvor smjetaje pojurio prema splavi i zavukao se pod nju - moda je čuo, ili osjetio … ili neto.Randy je čekao.

Ovog puta je potrajalo četrdeset i pet minuta prije nego stoje izaao. Um mu se polako vrtio u svejačem svjetlu.

(voli li da volim navijati za Yankeese i Catfishe voli li Catfishe da volim

(Cesta 66 sjeća se Corvette George Maharis u Corvetti Martin Milner u Corvetti voli li Corvettu (davolim Corvettu (volim voli li

(tako vruće sunce je kao goruće staklo bilo joj je u kosi i svjetla se najbolje sjećam svjetlo ljetnosvjetlo (ljetno svjetlo)

popodneva. Randy je plakao.

270 Splav

Plakao je jer se sad dogodilo jo neto - kad god bi pokuao sjesti, stvor bi skliznuo pod splav. Znači,nije bio posve glup; ili je osjetio ili shvatio da moe doći do njega dok sjedi.

“Odlazi”, plakao je Randy prema velikom crnom madeu stoje plutao na vodi. Pedeset metara dalje,podrugljivo blizu, neka vjeverica je skakuta-la naprijed-natrag po haubi Dekeovog Camera. “Odlazi,molim te, odlazi bilo kamo, ali me ostavi na miru. Ne volim te.”

Stvor se nije pomakao. Boje su se uskovitlale po njegovoj vidljivoj povrini.

(ba me ba me voli)

Randy je skrenuo pogled i pogledao prema plai, u potrazi za spasom, ali tamo nije bilo nikoga, amaba nikoga. Njegove traperice su jo leale tamo, jedne izvrnute nogavice, pokazujući bijelu podstavujednog depa. Vie mu nisu izgledale kao da će ih netko svakog časa pokupiti. Izgledale su kao ruevine.

Pomislio je: Da imam pitolj, sad bih se ubio.

Stajao je na splavi.

Sunce je zalo.

Tri sata kasnije, mjesec je izaao.

Nedugo nakon toga, gnjurci su počeli vritati.

Nedugo nakon toga, Randy se okrenuo i pogledao crnu stvar na vodi. Nije mogao ubiti samog sebe,ali moda bi stvar mogla namjestiti stvari tako da ne bude bola; moda tome slue boje.

(da li da li da li voli)

Potraio ju je pogledom i bilaje tamo, plutajući, jaući na valovima.

“Pjevaj sa mnom”, zakrijetao je Randy. “Mogu navijati za Yankeese s tribina … Ne moram brinuti zaprofesore … tako mije drago stoje kola gotova … sad ću … pjevati i vikati.”

Boje su se počele stvarati i kovitlati. Ovog puta, Randy nije skrenuo pogled.

Proaptao je: “Voli li?”

Negdje, daleko s druge strane praznog jezera, zavritao je gnjurac.

Splav 271

Boanski obrađivač teksta

Na prvi pogled izgledalo je kao obrađivač teksta marke Wang imalo je Wangovu tipkovnicu iWangovo kućite. Tek na drugi pogled, Richard Hagstrom je vidio daje kućite bilo otvarano (i tonimalo njeno; djelovalo mu je kao daje netko to učinio otricom pile) da bi primilo malo krupniju,IBM-ovu katodnu cijev. Arhivski diskovi koji su stigli s tim čudnim mjeancem uopće nisu bilifloppyji: bili su tvrdi, kao singlice koje je Richard sluao kao dijete.

“Stoje, za ime Boje, ovo?” upitala je Lina kad su ga on i gospodin Nordhoff dio po dio dovukli unjegovu radnu sobu. Gospodin Nordhoff je ivio odmah do obitelji Richardovog brata … Roger,Belinda, i njihov sin, Jonathan.

“Neto stoje Jon napravio”, reče Richard. “Namijenjeno je meni, kae gospodin Nordhoff. Izgleda kaoobrađivač teksta.”

“O, da”, reče Nordhoff. Proao je ezdesetu, i bio je jako zadihan. “Tako je i on rekao, jadni mali…mislite da bismo ga mogli malo spustiti, gospodine Hagstrom? Mrtav sam.”

“Jasno”, rekao je Richard i pozvao svoga sina, Setha, koji je dolje iz svoje Fender gitare izvlačiočudne, atonalne akorde prostorija koju je Richard namijenio za “dnevni boravak” kad je prvi putpostavio zidne ploče postala je umjesto toga “dvorana za probe” njegovog sina.

“Seth!” povikao je. “Dođi nam pomoći!”

Dolje, Seth je nastavio izvijati akorde iz Fendera. Richard je bacio pogled prema gospodinuNordhoffu i slegnuo ramenima, posramljen i nesposoban to prikriti. Nordhoff je uzvratio slijeganjem,kao da eli reći Djeca! Tko danas od njih očekuje neto bolje? Osim to su obojica znali daje Jon -jadni,osuđeni Jon Hagstrom, sin njegova ludog brata - bio bolji.

“Lijepo od vas to ste mi pomogli s ovim”, reče Richard.

Nordhoff slegne ramenima. “Kakvog drugog posla ima starac? A valjda je to bilo i najmanje to sammogao učiniti za Jonnyja. Znao mije besplatno kositi travu, znate to? Htio sam mu platiti, ali mali nijehtio uzeti ni novčića. Bio je straan malac.” Nordhoff je jo bio zadihan. “Mislite da bih mogao dobitičau vode, gospodine Hagstrom?”

272 Boanski obrađivač teksta

“Jasno.” Donio ju je sam, kad mu se ena nije pomakla od kuhinjskog stola, gdje je čitala povijesni

ljubić u depnom izdanju i jela Tvvinkie. “Seth!” opet je povikao. “Dođi ovamo gore i pomozi nam,moe?”

Ali Seth je samo nastavio svirati priguene i prilično gorke akorde na Fenderu kojeg je Richard jootplaćivao.

Pozvao je Nordhoffa da ostane na večeri, ali Nordhoff je uljudno odbio. Richard je kimnuo glavom,opet posramljen ali ovog puta moda malo bolje skrivajući tu činjenicu. Sto simpatičan tip kao to si tiradi s takvom obitelji? upitao ga je jednom njegov prijatelj Bernie Epstein, a Richard je samo bio ustanju stresti glavom, osjećajući istu tupu posramljenost koju je osjećao i sada. On zbilja jestsimpatičan tip. Ali nekako je zavrio s ovim -pretila, natmurena ena koja osjeća daje propustila svedobro u ivotu, koja osjeća da se kladila na pogrenog konja (ali koja nikad ne bi otvoreno to i izrekla),i nekomunikativan petnaestogodinji sin koji se jedva provlači u koli u kojoj i Richard predaje … sinkoji u svako doba dana i noći (uglavnom noći) svira čudne akorde na gitari i koji izgleda misli da ćeto nekako biti dovoljno da se provuče.

“Pa, moda samo pivo?” upitao je Richard. Nije elio pustiti Nordhoffa da ode - htio je čuti jo neto oJonu.

“Pivo bi ba fino leglo”, rekao je Nordhoff, a Richard je zahvalno kimnuo glavom.

“Fino”, rekao je, i otiao im donijeti dva Buda.

Njegova radna soba bila je u maloj zgradi odvojenoj od kuće - kao i dnevnu sobu, on juje sam sredio.Ali za razliku od dnevne sobe, ovo je bilo mjesto koje je smatrao svojim - mjesto gdje je mogaoisključiti strankinju kojom se oenio i stranca kojeg mu je rodila.

Lina, naravno, nije odobravala da on ima svoj vlastiti prostor, ali nije ga uspjela zaustaviti u tome bila je to jedna od njegovih sitnih pobjeda. Pretpostavljao je da se ona na određeni način doista ikladila na pogrenog konja - kad su se prije esnaest godina vjenčali, oboje su vjerovali da će on pisatipredivne, isplative romane i oboje će se uskoro voziti u Mercedesima. Ali onaj jedan roman koji jeobjavio nije bio isplativ, a kritičari su hitro istakli da nije ba bio ni predivan. Lina je stvari gledalakao i kritičari, i to je bio početak njihovog razdvajanja.

Tako daje predavački posao u srednjoj koli, koji su oboje nekad smatrali samo stubom na putu premaslavi i bogatstvu posljednjih petnaest godina

Boanski obrađivao teksta 273

bio njihov glavni izvor prihoda prokleto dugačka stuba, mislio je ponekad. Ali nije nikad do krajaodustao od svoga sna. Pisao je kratke priče a povremeno i članke. Bio je priznati član Ceha autora.Svojim je pisaćim strojem svake godine donosio kakvih 5 000 dolara dodatnog prihoda, i koliko godLina moda gunđala zbog toga, to mu je davalo pravo na zasebnu radnu sobu … osobito zato stoje onaodbijala raditi.

“Lijepo vam je ovdje”, rekao je Nordhoff ogledajući se po maloj prostoriji s mjeavinom starinskih

reprodukcija na zidu. Krianac od obrađi-vača teksta sjedio je na stolu s CPU-om zaguranim pod sebe.Richardov stari električni Olivetti privremeno je gurnut u stranu, na vrh jednog od ormarića.

“Slui svrsi”, reče Richard. Glavom je pokazao obrađivač teksta. “Ne mislite da to zbilja i radi, zarne? Jonu je bilo samo četrnaest godina.” “Izgleda čudno, zar ne?” “Definitivno čudno”, sloio seRichard.

Nordhoff se nasmije. “Ne znate vi ni pola priče”, rekao je. “Bacio sam pogled u stranji dio video-jedinice. Neke ice imaju oznake IBM-a, a neke Radio Shacka24. Unutra je i veći dio jednog WesternElectric telefona. A vjerovali ili ne, ima i motorčić iz kompleta mehanotehnike.” Otpio je malo piva izastao s nekom vrstom prisjećanja. “Petnaest. Tek je napunio petnaest. Par dana prije nesreće.”Zastao je i opet to rekao, zureći dolje u svoju bocu piva. “Petnaest.” Nije bio glasan.

“Mehanotehnika? ” zatreptao je Richard prema starcu.

“Tako je. Mehanotehnika ima jedan komplet s električnim motorom. Jon je imao taj komplet od … oh,valjda este godine. Ja sam mu ga jedne godine poklonio za Boić. Već je i tada bio lud za aparatićima.Bilo kakav aparatić bi ga zaokupio, i mislite da mu se sviđao taj komplet s motorom? Valjda jest.Zadrao gaje skoro deset godina. Nema ba puno djece koja to rade, gospodine Hagstrom.”

“Ne”, rekao je Richard, misleći na kutije Sethovih igračaka koje je tijekom godina iznosio -odbačene, zaboravljene, ili rastrono slomljene. Bacio je pogled na obrađivač teksta. “Znači, ne radi.”

“Ne bih se kladio u to dok ga ne isprobate”, reče Nordhoff. “Taj klinac je bio maltene elektronskigenij.”

“Mislim da tu malo pretjerujete. Znam daje bio dobar s aparatićima, i da je osvojio nagradu nadravnom Znanstvenom sajmu u estom razredu -“

24 Radio Shack: lanac jeftinih dućana s elektronskom opremom u SAD-u. nap. prev.

274 Boanski obrađivač teksta

“A natjecao se s djecom koja su bila puno starija od njega - neki su bili i u zavrnim razredimagimnazije”, reče Nordhoff. “Tako je bar njegova majka rekla.”

“Istina. Svi smo bili silno ponosni na njega.” to ba i nije bila istina. Richard je bio ponosan, i Jonovamajka je bila ponosna; dječakovom ocu se ivo fućkalo. “Ali projekti za Znanstveni sajam i izgradnjavlastitog hibridnog obrađivača teksta-” Slegnuo je ramenima.

Nordhoff spusti svoje pivo. “Tamo u pedesetima, bio je jedan klinac”, rekao je, “koji je izgradiosudarač atoma od dvije konzerve za juhu i za kakvih pet dolara elektronske opreme. Jon mi je toispričao. I rekao je da ima neki klinac u nekom zabačenom gradiću u Novom Meksiku, koji je otkriotahione - negativne čestice koje navodno putuju unatrag kroz vrijeme -jo 1954. Neki klinac uWaterburyju, Connecticut - jedanaest godina star - koji je napravio bombu od celuloida koji jesastrugao sa pila karata. I time je digao u zrak praznu pseću kućicu. Klinci znaju biti čudni. Naročitooni superpametni. Moda se i iznenadite.”

“Moda. Moda se iznenadim.”

“Svejedno, bio je dragi dečko.”

“Vi ste ga isto pomalo voljeli, zar ne?”

“G. Hagstrom”, reče Nordhoff, “jako sam ga volio. Bio je stvarno pravo i dobro dijete.”

A Richard je pomislio kako je to neobično - njegov brat, koji je bio totalno govno jo od svoje estegodine, dobio je dobru enu i dobrog, pametnog sina. A on, koji je uvijek nastojao biti blag i dobar (togod “dobar” značilo u ovom ludom svijetu) oenio se Linom, koja se razvila u utljivu, prasastu enu, i snjom je dobio Setha. Gledajući Nordhoffovo poteno, umorno lice, uhvatio se kako se pita kako se totočno dogodilo, i u kolikoj je mjeri bilo njegova vlastita krivica, prirodna posljedica njegove vlastitetihe slabosti.

“Da”, reče Richard. “Ba je bio dobar, zar ne?” “Ne bi me iznenadilo da to radi”, reče Nordhoff.“Uopće me ne bi iznenadilo.”

Nakon stoje Nordhoff otiao, Richard Hagstrom uključio je obrađivač teksta u struju i uključio ga.Začulo se zujanje, i čekao je da vidi hoće li se na ekranu pojaviti slova IBM. Nisu. Umjesto toga,jezovito, kao glas iz groba, doplivale su ove riječi, zeleni duhovi iz tame:

Boanski obrađivač teksta 275

SRETAN ROĐENDAN, STRIČE RICHARD! JON.

“Kriste”, proaptao je Richard naglo se sputajući na stolac. Nesreća koja je ubila njegovog brata,njegovu enu i njihovog sina dogodila se prije dva tjedna-vraćali su se s nekakvog izleta a Roger jebio pijan. Pijanstvo je bila posve normalna pojava u ivotu Rogera Hagstroma. Ali ovog puta,naprosto je potroio sreću, i skliznuo je svojim pranjavim starim kamionetom s ruba provalije duboketrideset metara. Auto se razbio i izgorio. Jonu je bilo četrnaest ne, petnaest godina. Taman je napuniopetnaest par dana prije nesreće, rekao je starac. Jo tri godine i mogao bi se osloboditi toga krupnog,glupog medvjeda. Njegov rođendan… i moj koji se pribliava.

Za tjedan dana. Obrađivač teksta bio je Jonov rođendanski poklon za njega.

Nekako je zato sve bilo jo gore. Richard nije mogao točno reći kako ili zato, ali jest. Posegnuo jeisključiti ekran, a onda povukao ruku.

Neki klinac je napravio sudarač atoma od dvije konzerve za juhu i za kakvih pet dolara elektronskeopreme.

Aha, a kanalizacija grada New Yorka puna je aligatora, a Zrakoplovstvo SAD-a negdje u Nebraskina ledu dri mrtvo tijelo izvanzemaljca. Ispričaj mi jo koju foru. Sve su to gluposti. Ali moda je toneto to ne elim sa sigurnoću doznati.

Ustao je, i priao stranjoj strani video-jedinice, i pogledao kroz proreze. Da, bilo je ba kako jeNordhoff rekao. ice s oznakama RADIO SHACK MADE IN TAIWAN. ice s oznakama WESTERNELECTRIC i WESTREX i MEHANOTEHNIKA, s malim zaokruenim r kao oznakom zatićene robnemarke. A vidio je jo neto, neto stoje Nordhoffu promaklo, ili moda nije elio spomenuti. Unutra je biotransformator za modele vlakova, načičkan icama kao Frankensteinova nevjesta.

“Kriste”, rekao je, smijući se ali odjednom na rubu suza. “Kriste, Jon-ny, to si si ti to zamislio stime?”

Ali znao je i to. Već je godinama sanjao i govorio o tome kako bi volio imati obrađivač teksta, a kadje Linin smijeh postao previe sarkastičan da bi ga podnosio, govorio je o tome Jonu. “Mogao bihpisati bre, dorađivati tekst bre, i slati vie toga”, sjećao se kako je to prolog ljeta ispričao Jonu -dječak gaje ozbiljno pogledao, svijetloplavih očiju inteligentnih ali uvijek tako opreznih, uvećanihiza naočala. “To bi bilo sjajno … zbilja sjajno.”

“Pa onda, zato ga ne nabavi, striče Rich?”

“Nije ba da ih dijele besplatno”, rekao je Richard s osmijehom. “Modeli u Radio Shacku kreću od trisoma. Odatle moe stići i do cijena od osamnaest tisuća dolara.”

276 Boanski obrađivač teksta

“Pa, moda ti ga ja jedanput napravim “, rekao je Jon. “Moda i hoće”, rekao je Richard, tapući ga poleđima. I dok Nordhoff nije nazvao, nije vie ni razmiljao o tome. ice iz električnih modela za hobiste.Transformator za vlakiće. Kriste.

Opet je preao na prednju stranu, namjeravajući ga ugasiti, kao da bi stvaran pokuaj da neto napie nanjemu koji ne bi uspio nekako unitio ono stoje njegov iskren, krhki

(osuđen)

nećak namjeravao.

Umjesto toga, pritisnuo je gumb IZVRI na upravljačkoj ploči. Kraljenicom mu je proao neki čudandrhtaj kad je to učinio - IZVRI je bila čudna riječ u tom kontekstu, kad se malo promisli. To nije bilariječ koju je povezivao s pisanjem; bila je to riječ koju je povezivao s izvrenjem kazne, s plinskimkomorama i električnim stolicama … i, moda, s pranjavim starim kamionetima koji se stropotajupreko ruba ceste.

IZVRI.

CPU je zujao glasnije nego bilo koji drugi koji je čuo kad bi znao gledati obrađivače po trgovinama;zapravo, skoro daje reao. Sto je u memo-rijskoj kutiji, Jon? pitao se. Opruge iz kreveta?Transformatori za vlakiće poredani jedan do drugoga? Konzerve juhe? Opet je pomislio na Jonoveoči, njegovo mirno i delikatno lice. Je li čudno, moda čak i bolesno, biti ljubomoran na tuđeg sina?

Ali trebao je biti moj. Znao sam to … a mislim da je i on to znao. A onda, tu je bila i Belinda,

Rogerova ena. Belinda koja je prečesto nosila sunčane naočale u oblačne dane. One velike, jer semasnice oko očiju znaju gadno proiriti. Ali ponekad bije pogledao, dok bi sjedila, tiha i oprezna podglasnim kiobranom Rogerovog smijeha, i pomislio bi skoro istu stvar: Trebala je biti moja.

Bila je to zastraujuća pomisao, jer su obojica poznavali Belindu u srednjoj koli, i obojica su izlazili snjom. Razlika između njega i Rogera bila je dvije godine, a Belinda je bila točno između njih, godinudana starija od Richarda i godinu dana mlađa od Rogera. Richard je zapravo prvi prohodao sdjevojkom koja će odrasti i postati Jonova majka. Onda se ubacio Roger, Roger koji je bio stariji ikrupniji, Roger koji je uvijek dobio to je htio, Roger koji bi te povrijedio ako si mu stao na put.

Boanski obrađivač teksta 277

Prestraio sam se. Prestraio sam se i pustio sam je da mi pobjegne. Zar je bilo ba tako jednostavno?Bog mi pomogao, mislim da jest. Volio bih da je bilo drugačije, ali moda je najbolje ne lagatisamome sebi kad se radi o kukavičluku. I sramoti.

A ako su te stvari i istina - ako su Lina i Seth nekako pripadali njegovom nikoristi bratu a ako suBelinda i Jon nekako pripadali k njemu, to to dokazuje? I kako bi razumna osoba točno trebala izaćina kraj s takvim aspurdno uravnoteenim zajebom? Treba li se smijati? Treba li vritati? Treba li seupucati jer si kukavičko pile?

Ne bi me iznenadilo da radi. Uopće me ne bi iznenadilo.

IZVRI.

Prsti su mu hitro letjeli preko tipki. Pogledao je na ekran i vidio kako ova slova zeleno lebde napovrini ekrana:

MOJ BRAT JE BIO BESKORISNI PIJANAC.

Lebdjele su tamo i Richard je odjednom pomislio na igračku koju je imao kad je bio klinac. Zvala seMagična lopta broj osam. Postavio bi joj neko pitanje na koje se moglo odgovoriti s da ili ne, a ondabi okrenuo magičnu kuglu broj osam da vidi to ona ima reći na tu temu njeni lani ali nekakouzbudljivo tajnoviti odgovori uključivali su stvari poput SKORO SIGURNO JE TAKO, NERAČUNAJ S TIM, ili PONOVI PITANJE KASNIJE.

Roger je bio ljubomoran na tu igračku i, konačno, nakon to je jednog dana izgnjavio Richarda da muje prepusti, Roger ju je zviznuo u pločnik to je jače mogao, i slomio je. Onda se smijao. Sjedeći sadovdje, sluajući neobično snano zavijanje iz kućita s CPU-om koji je Jon sam sastavio, Richard sesjećao kako je pao na pločnik, plačući, nesposoban povjerovati daje njegov brat učinio tako neto.

“Cvz’z’-dreta, cvz’7-dreta, gle kako beba cvili”, izazivao gaje Roger. “To je ionako bila samojeftina, usrana igračka, Richie. Gle, samo hrpa porukica i gomila vode.”

“TUITĆU TE!” zavritao je Richard koliko gaje grlo nosilo. U glavi mu je bilo vruće. Sinusi su mu sezačepili od bijesnih suza. “TUITĆU TE, ROGER! REĆI ĆU TE MAMI!”

“Tui me i slomit ću ti ruku”, rekao je Roger, a Richard je u njegovom ledenom smijeku vidio daozbiljno misli. Nije ga tuio.

MOJ BRAT JE BIO BESKORISNI PIJANAC.

Pa, čudno sastavljen ili ne, ekran mu je radio. Hoće li pohraniti informacije u CPU-u tek je trebalovidjeti, ali Jonovo spajanje Wang-ploče s

278 Boanski obrađivač teksta

IBM-ovim ekranom je doista radilo. Samo je slučajno prizivalo neke prilično gadne uspomene, alinije mu se činilo daje Jon za to kriv.

Ogledao se po svojoj radnoj sobi, i oči su mu slučajno pale na jedinu sliku u njoj koju nije samodabrao i koja mu se nije sviđala. Bio je to studijski portret Line, Boični poklon koji mu je darovalaprije dvije godine. Hoću da je objesi u svojoj radnoj sobi, rekla je, i on je, naravno, učinio točnotako. To je valjda bio njen način da ga zadri na oku čak i kad ona sama nije tamo. Ne zaboravi me,Richard. Ovdje sam. Moda sam se kladila na pogrenog konja, ali jo sam ovdje. I bolje ti je da to imana umu.

Studijski portret sa svojim neprirodnim svjetlom nije se ba slagao s ugodnom mjeavinomreprodukcija Whistlera, Homera i N. C. Wyetha. Li-nine oči bile su napola sklopljene, tekiKupidonov luk njenih usana postavljen u neto to ba i nije bilo osmijeh. Jo sam ovdje, Richarde, kaoda su mu govorila njena usta. Da se nisi usudio to zaboraviti.

Otipkao je:

FOTOGRAFIJA MOJE ENE VISI NA ZAPADNOM ZIDU MOJE RADNE SOBE.

Pogledao je riječi i nisu mu se sviđale nita vie nego sama slika. Pritisnuo je gumb IZBRIE Riječi sunestale. Sad na ekranu vie nije bilo ničega osim mirno pulsirajućeg kursora.

Pogledao je prema zidu i vidio daje i slika njegove ene također nestala.

Jako je dugo tamo sjedio - bar mu se tako činilo - gledajući u zid na kojem je nekad bila slika. Izizmaglice posvemanjeg oka i nevjerice konačno gaje prizvao miris iz CPU-a - miris kojeg se sjećaoiz djetinjstva, isto onako jasno kao to se sjećao magične kugle broj osam koju je Roger slomio jernije bila njegova. Miris kakav je isputao transformator za električne vlakiće. Kad bi nanjuio taj miris,morao si isključiti cijelu stvar da se ohladi.

Tako će i učiniti.

Za minutu.

Ustao je i priao zidu na nogama koje su bile otupjele. Preao je prstima preko brodskog poda na zidu.Slika je bila ovdje, da, točno ovdje. Ali sad je vie nije bilo, i kuka na kojoj je bila visjela je nestala,i nije bilo rupe tamo gdje je učvrstio kuku za zid.

Nestala.

Boanski obrađivač teksta 279

Svijet je naglo posivio a on je zateturao unatrake, neodređeno uvjeren da će se onesvijestiti.Smrknuto se borio sve dok svijet nije opet postao otar.

Pogledao je od praznog mjesta na zidu gdje je nekad visjela Linina fotografija prema obrađivačuteksta koji je sklepao njegov mrtvi nećak.

Moda se iznenadite, čuo je u glavi kako Nordhoff govori. Moda se iznenadite, moda se iznenadite, o,da, ako je neki klinac u pedesetima mogao otkriti čestice koje putuju unatrag kroz vrijeme, moda seiznenadite pred tim to je va genijalni nećak mogao učiniti s hrpom odbačenih elemenata za obrađivačteksta, i par ica i električnih komponenti. Moda se iznenadite toliko da će vam se učiniti kako stepoludjeli.

Miris transformatora sad je bio bogatiji, snaniji, i vidio je tračke dima kako se uzdiu krozventilacijske procijepe na kućitu ekrana. I buka iz CPU-a je bila glasnija. Bilo je vrijeme da gaisključi - koliko god je Jon bio pametan, očito nije imao vremena izgladiti sve probleme u ovomludom stroju.

Ali, je li znao da će ovako raditi?

Osjećajući se kao proizvod svoje vlastite mate, Richard je opet sjeo pred ekran, i otipkao:

SLIKA MOJE ENE JE NA ZIDU.

Načas se zagledao u to, pogledao opet u tipkovnicu, a onda pritisnuo tipku IZVRI.

Pogledao je zid.

Linina slika se vratila, točno tamo gdje je oduvijek i bila. “Isuse”, apnuo je. “Isuse Kriste.”

Protrljao sije obraz rukom, opet pogledao tipkovnicu i ekran (sad prazan osim kursora), a ondaotipkao:

NA MOM PODU NEMA NIČEGA.

Zatim je pritisnuo gumb UMETNI i dotipkao:

OSIM DVANAEST ZLATNIKA OD PO DVADESET DOLARA U MALOJ PLATNENOJ VREĆI.

Pritisnuo je IZVRI.

Pogledao je na pod, gdje je sad sjedila mala bijela platnena vreća koja se zatvarala uzicom. Na vrećije izblijedjelom crnom tintom bilo otisnuto WELL’S FARGO.

“Isuse dragi”, čuo se kako govori glasom koji nije bio njegov. “Isuse dragi, dragi boe Isuse -“

280 Boanski obrađivač teksta

Moda bi jo minutama ili satima prizivao ime Spasiteljevo da mu obrađivao teksta nije počeo upornobipkati. Na vrhu ekrana bljeskala je riječ PREOPTEREĆENJE.

Richard je uurbano sve isključio i otiao iz radne sobe kao da ga progone svi vrazi pakla.

Ali prije nego to je otiao pokupio je malu vreću i stavio je u dep svojih hlača.

Kad je te večeri nazvao Nordhoffa, hladan studeni vjetar svirao je gajde bez melodije vani podrveću. Sethova grupa bila je u prizemlju, koljući pjesmu Boba Segera. Lina je bila vani, u NaojGospi od alosti, igrajući bingo.

“Radi li stroj?” upitao je Nordhoff.

“Radi, i te kako”, reče Richard. Posegnuo je u svoj dep i izvukao jedan novčić. Bio je teak - tei odRolexova sata. Otar profil orla bio je otisnut na jednoj strani, zajedno s datumom 1871. “Radi tako dane biste ni povjerovali.”

“Mogao bih”, reče Nordhoff mirno. “On je bio jako pametan dječak, i jako vas je volio, gospodineHagstrom. Ali budite oprezni. Dječak je samo dječak, koliko god bio pametan, a ljubav moe krenuti iu pogrenom smjeru. Shvaćate li to govorim?”

Richard uopće nije shvaćao. Bilo mu je vruće, osjećao se grozničavo. Dananje novine objavile sutrenutnu trinu cijenu zlata od 514$ za uncu. Novčići su na njegovoj potanskoj vagi teili u prosjeku 4,5unci. Po trenutnoj trinoj cijeni, to je iznosilo 27.756$. A pretpostavljao je daje to moda četvrtinaonoga to bi mogao dobiti za novčiće ako ih proda kao novčiće.

“G. Nordhoff, moete li doći ovamo? Sada? Večeras?”

“Ne”, reče Nordhoff. “Ne, mislim da to ne elim učiniti, gospodine Hagstrom. Mislim da bi ovotrebalo ostati između vas i Jona.”

“Ali -“

“Samo upamtite to sam vam rekao. Za ime Isusovo, budite oprezni.” Čulo se tiho klik i Nordhoff jenestao.

Opet se naao u radnoj sobi kakvih pola sata kasnije, zureći u obrađi-vač teksta. Dotakao je tipku zauključivanje, ali nije ga jo uključio. Drugi puta kad je Nordhoff to rekao, Richard ga je čuo. Za imeIsusovo, budite oprezni. Da. Morat će biti oprezan. Stroj koji moe učiniti tako neto -

Boanski obrađivao teksta 281

Kako bi neki stroj mogao učiniti tako neto?

Nije imao pojma … ali, na određeni način, zato je cijelu ludu priču bilo lake prihvatiti. On je bioprofesor engleskog i povremeni pisac, ne tehničar, i imao je za sobom dugu povijest neshvaćanjakako stvari rade: gramofoni, benzinski motori, telefoni, televizori, mehanizam za ispiranje unjegovom zahodu. Njegov je ivot bio povijest razumijevanja rada a ne principa. Kakve je razlike biloizmeđu toga i ovoga, osim u stupnju?

Uključio je stroj. Kao i prije, ispisao je: SRETAN ROĐENDAN, STRIČE RICHARD! JON.Pritisnuo je IZVRI i poruka od njegovog nećaka je nestala.

Ovaj stroj neće dugo raditi, pomislio je odjednom. Bio je uvjeren daje Jon sigurno jo radio na njemukad je poginuo, uvjeren da ima vremena. Konačno, rođendan strica Richarda bio je tek za tri tjedna -

Ali Jonu je isteklo njegovo vlastito vrijeme, i taj potpuno zadivljujući obrađivač teksta koji jeizgleda bio u stanju umetati nove stvari i brisati stare stvari iz stvarnog svijeta bazdio je kaotransformator za vlakiće koji se pri i počeo bi se dimiti nakon nekoliko minuta. Jon ga nije imaoprilike usavriti. Bio je -

Uvjeren da ima vremena?

Ali to je bilo pogreno. To je bilo posve pogreno. Richard je to znao. Jonovo mirno, oprezno lice,trijezne oči iza debelih naočala … nije tu bilo samouvjerenosti, ni vjere u utjenost vremena. Koja muje ono riječ pala na pamet danas, ranije? Osuđen. To nije bila samo dobra riječ za Jona: bila jeispravna riječ. Taj osjećaj usuda nadnosio se nad dječaka tako opipljivo da gaje ponekad Richardhtio zagrliti, reći mu da se malo opusti, da ponekad ima i sretnih zavretaka i da svi dobri ne umiruuvijek mladi.

Onda je pomislio na Rogera kako baca njegovu magičnu kuglu broj osam na pločnik, baca je tosnanije moe; čuo je kako plastika prska i vidio magičnu tekućinu osmice - ipak samo vodu - kako secijedi niz pločnik. I ta se slika spojila sa slikom Rogerovog otrcanog kamioneta, s natpisomHAGSTROMOVA DOSTAVA NA VELIKO na boku, kako leti preko ruba neke pranjave, otrcanelitice daleko na selu, udarajući ravno nosom uz zvuk koji je, kao i Roger sam, bio posve zanemariv.Vidio je-premda to nije elio - kako se lice ene njegova brata raspada u krv i kosti. Vidio je kako Jongori u olupini, vriteći, crneći.

Nikakvog povjerenja, nikakve prave nade. Oduvijek je isijavao dojam vremena koje istječe. A nakraju se ispostavilo daje bio u pravu.

282 Boanski obrađivač teksta

“to to znači?” promrmljao je Richard gledajući u prazan ekran.

Kako bi magična kugla broj osam odgovorila na to? PITAJ OPET KASNIJE? ISHOD JENESIGURAN? Ili moda NEDVOJBENO JE TAKO?

Zvuk koji je dolazio iz CPU-a opet je postao glasniji, i to bre nego danas popodne. Već je mogaonanjuiti kako se transformator za vlakiće koji je Jon ugurao u maineriju iza ekrana grije.

Magični stroj za snove.

Boanski obrađivač teksta.

Je li to to? Je li to ono to je Jon namjerio darovati svome stricu za rođendan? Ekvivalent čarobnesvjetiljke ili bunara elja za svemirsko doba?

Čuo je kako su se stranja vrata kuće s treskom otvorila, a onda i glasove Setha i drugih članovaSethove grupe. Glasovi su bili preglasni, preotri. Ili su pili ili puili travu.

“Gdje ti je stari, Seth?” čuo je pitanje jednog od njih.

“Zajebava se u radnoj sobi kao i obično, valjda”, reče Seth. “Mislim da ” Onda se vjetar opetpodigao, zamutivi ostale riječi, ali ne zamutivi njihov zloćudan plemenski smijeh.

Richard je sjedio sluajući ih, glave nagnute malo u stranu, i odjednom je utipkao:

MOJ SIN JE SETH ROBERT HAGSTROM. Prst mu je titrao iznad gumba IZBRIE

Sto ti to radi? zavritao mu je um. Zar je moguće da si ozbiljan? Zar namjerava ubiti vlastitog sina?

“Sigurno neto radi tamo”, rekao je netko od ostalih.

“On je prokleti glupan”, odgovori Seth. “Pitaj jednom moju majku. Ona će ti reći. On -“

Neću ga ubiti. Samo ću ga … IZBRISATI.

Prst mu je udario dolje, na gumb.

“- nikad nita nije postigao osim -“

Riječi MOJ SIN JE SETH ROBERT HAGSTROM nestale su s ekrana.

Vani, Sethove riječi nestale su zajedno s njima.

Sad vani nije bilo nikakvog zvuka osim hladnog studenog vjetra koji je puhao smrknute reklame zazimu.

Richard je isključio obrađivač teksta i izaao. Kolni prilaz je bio prazan. Glavni gitarist grupe, Normneto, vozio je čudovitan i nekako zlokoban stari LTD kombi kojim je grupa vozila opremu na rijetkenastupe. Sad

Boanski obrađivač teksta 283

nije bio parkiran na prilazu. Moda je negdje u svijetu, mučeći se po nekoj autocesti ili parkiran naparkiralitu nekog masnog restorana brze hrane, a Norm je isto tako negdje u svijetu, kao i Davey,basist čije su oči bile zastraujuće bezizraajne i kome je sjedne usne resice visjela ziherica, kao i

bubnjar koji nije imao zuba. Bili su negdje u svijetu, negdje, ali ne ovdje, jer Seth nije ovdje, Sethnikad nije ni bio ovdje. Sethjebio IZBRISAN.

“Nemam sina”, promrmlja Richard. Koliko je puta pročitao tu melodramatičnu rečenicu u loimromanima? Stotinu? Dvije stotine? Nikad mu nije zvučala istinito. Ali ovdje je bila istinita. Sad jebila istinita. O, da.

Vjetar je zapuhao, a Richarda je odjednom zgrabio gadan grč u elucu koji gaje natjerao da sepresavine u pasu i zadahće. Eksplozivno je prdnuo.

Kad su grčevi proli, uao je u kuću.

Prva stvar koju je primijetio bila je da Sethovih otrcanih tenisica -imao je četiri para i odbijao bacitimakar i jedan-vie nije bilo u hodniku. Priao je ogradi stubita i palcem preao preko jednog dijela. Kadmuje bilo deset godina (dovoljno da bude pametniji, ali Lina svejedno nije dopustila Richardu niti datakne dječaka), Seth je urezao svoje inicijale duboko u drvo te ograde, drvo nad kojim se Richardmučio skoro cijelo jedno ljeto. Brusio je i popunjavao i lakirao, ali duh tih inicijala je ostao.

Sad ih nije bilo.

Gore na katu. Sethova soba. Bila je uredna i čista i nitko u njoj nije ivio, suha i bez ikakve osobnosti.Mogla je imati i znak na kvaki, s natpisom GOSTINJSKA SOBA.

Dolje u podrumu. Tu je Richard najdue ostao. Zapletene ice su nestale; pojačala i mikrofoni sunestali; gomila dijelova kasetofona koje je Seth stalno namjeravao “srediti” je nestala (on nije imaoJonove spretne ruke ni koncentraciju). Umjesto toga, soba je imala dubok (premda ne osobito ugodan)otisak Lininog karaktera - teak, ukraen namjetaj i saharin-ske pliane tapiserije (jedna je prikazivalaposljednju večeru na kojoj je Krist ličio na Waynea Newtona, a druga jelena ocrtanog pred zalaskomsunca na Aljaski), kričavi tepih sjajan kao arterijska krv. Vie nije bilo ni najmanje natruhe dajedječak po imenu Seth Hangstrom nekad ivio u ovoj sobi. Ovoj sobi, ili bilo kojoj drugoj sobi u kući.

Richard je jo stajao u podnoju stubita i ogledavao se kad je čuo kako auto stie na kolni prilaz.

284 Boanski obrađivač teksta

Lina, pomislio je, i osjetio napadaj skoro izbezumljene krivnje. Linase vraća s binga, to li će ona rećikad vidi da je Seth nestao? Sto … to … Ubojico! čuo ju je kako vriti. Ubio si mi sina! Ali nije ubioSetha.

“IZBRISAO sam ga”, promrmljao je, i popeo se gore daje presretne u kuhinji.

Lina je bila deblja.

Na bingo je ispratio enu koja je teila kakvih osamdesetak kilograma. ena koja se vratila teila je barstotinu i trideset, moda i vie; morala se malo okrenuti u stranu da prođe kroz stranja vrata. Slonovskibokovi i bedra nabirali su se u plimnim pokretima pod poliesterskim hlačama boje prezrelih zelenihmaslina. Njena koa, tri sata ranije samo masna, sad je bila bolesna i blijeda. Premda nije bio liječnik,

Richardu se činilo da na toj koi vidi znakove ozbiljnih otećenja jetre ili bolesti srca. Njene oči tekihkapaka promatrale su Richarda upornim, ravnomjernim prijezirom.

U jednoj mlitavoj ruci nosila je smrznuti le ogromne pure. Okretala se i obrtala u svome celofanskomomotaču kao tijelo nekog bizarnog samoubojice.

“U to bulji, Richard?” rekla je.

U tebe, Lina. Buljim u tebe. Jer si ovako ispala u svijetu u kojem nismo imali djece. Ovako si ispalau svijetu u kojem nije bilo mete za tvoju ljubav koliko god tvoja ljubav bila otrovna. Ovako izgledaLina u svijetu u kojem sve ulazi a apsolutno nita ne izlazi. Ti, Lina. U to buljim. U tebe.

“U tu pticu, Lina”, uspio je konačno reći. “To je jedna od najvećih prokletih pura koje sam u ivotuvidio.”

“Pa nemoj samo stajati u zuriti u nju, idiote! Pomozi mi!”

Uzeo je puru i spustio je na pult, osjećajući njene valove nesretne hladnoće. Zvučala je kao drveniblok.

“Ne tamo!” povikala je nestrpljivo, i rukom pokazala na ostavu. “Neće ovamo stati! Stavi je ukrinju!”

“Oprosti”, promrmljao je. Prije nisu imali krinju. Ne u svijetu u kojem je postojao Seth.

Odnio je puru u ostavu, gdje je dugački Amana zamrzivač sjedio pod hladno bijelim fluorescentnimcijevima kao hladan bijeli lijes. Stavio ju je unutra zajedno s kriogenski očuvanim leevima drugihptica i zvijeri, a onda se vratio u kuhinju. Lina je iz ormara izvadila staklenku Reeseovih keksa smaslacem od kikirikija i jela ih je sustavno, jednog po jednog.

Boanski obrađivač teksta 285

“Imali smo bingo za Dan zahvalnosti”, rekla je. “Odrali smo ga ovog tjedna umjesto sljedećeg jersljedeći tjedan otac Phillips mora ići u bolnicu da mu izvade učni kamenac. Ja sam dobila glavnizgoditak.” Nasmijeila se. Smeđa mjeavina čokolade i maslaca od kikirkija kapala je i curila joj nizazube.

“Lina”, pitao je, “je li ti ikad ao to nismo imali djece?”

Pogledala gaje kao daje potpuno poludio. “A to bih ja za ime Boje s nekim mrkavcem?” upitala je.Gurnula je sad polupraznu staklenku keksa s maslacem od kikrikija natrag u ormar. “Idem u krevet.Dolazi li i ti, ili će opet izaći i sanjariti nad pisaćim strojem?”

“Mislim da ću jo malo izaći”, rekao je. Glas mu je bio iznenađujuće miran. “Neću dugo.”

“Radi li ono čudo?”

“Sto-” A onda je shvatio i osjetio jo jedan bljesak krivnje. Znala je za obrađivač teksta, naravno dajeznala. To stoje IZBRISAO Setha nije utjecalo na Rogera ni na put kojim je putovala Rogerovaobitelj. “Oh. O, ne. Ne radi nita.”

Zadovoljno je kimnula. “Taj tvoj nećak. Stalno s glavom u oblacima. Ba kao ti, Richard. Da nisitakav mi, pitala bih se nisi li se moda gurao kamo nisi trebao prije kakvih petnaest godina.”Nasmijala se grubim, iznenađujuće snanim smijehom - smijehom ostarije, cinične krave - i načas jeskoro skočio na nju. A onda je osjetio kako mu se na usnama pojavljuje smijeak - smijeak tanak ibijel i hladan kao Amana zamrzivač koji je na ovom novom putu zamijenio Setha.

“Neću dugo”, rekao je. “Samo hoću zapisati par stvari.”

“Zato ne napie priču za Nobelovu nagradu ili tako neto?” upitala je nezainteresirano. Parket uhodniku je kripao i mumljao dok se ona krupno ljuljala prema stubitu. “Jo dugujemo optičaru za mojenaočale, a jednu ratu smo zaostali i u otplati video-rekordera. Zato nam ne zaradi nekog prokletognovca?”

“Pa”, reče Richard, “ne znam, Lina. Ali večeras imam neke dobre ideje. Stvarno.”

Okrenula se i pogledala, zaustila kao da će reći neto sarkastično -neto o tome kako ih ni jednanjegova dobra ideja nije obogatila a ona je svejedno ostala s njim - ali nije. Moda ju je zaustaviloneto u njegovom osmijehu. Popela se uza stube. Richard je stajao dolje, sluajući njene gromovitekorake. Osjećao je znoj na svome čelu. Osjećao je istovremeno mučninu i oduevljenje.

286 Boanski obrađivač teksta

Okrenuo se i vratio u svoju radnu sobu.

Ovog puta, kad je uključio jedinicu, CPU nije zazujao ni zagrmio; počeo je proizvoditi neujednačenu,zavijajuću buku. Vreli miris transformatora za vlakiće skoro smjetaje posukljao iz kućita iza ekrana, ačim je pritisnuo gumb IZVRI, briući poruku SRETAN ROĐENDAN, STRIČE RICHARD!, jedinicase počela dimiti.

Nema puno vremena, pomislio je. Ne … to nije točno. Uopće nema vremena. Jon je to znao, a sad i jato znam.

Izbori su se svodili na dvoje: vratiti Setha pomoću gumba UMETNI (bio je siguran da bi to mogaoučiniti; bilo bi lako kao stoje bilo lako stvoriti panjolske dublone) ili dovriti posao.

Smrad je bivao sve gući, hitniji. Za nekoliko časaka, sigurno ne due, ekran će početi bljeskati porukuPREOPTEREĆENJE.

Utipkao je:

MOJA ENA JE ADELINA MABEL WARREN HAGSTROM. Pritisnuo je gumb IZBRIE Utipkao je:

JA SAM ČOVJEK KOJI IVI SAM.

Sad je riječ počela ravnomjerno bljeskati u gornjem desnom kutu ekrana: PREOPTEREĆENJEPREOPTEREĆENJE PREOPTEREĆENJE.

Molim te. Molim te, samo da dovrim. Molim te, molim te, molim te …

Dim koji je izlazio iz ispunih otvora na video-kućitu sad je bio gući i sivlji. Spustio je pogled navritavi CPU, i vidio da i iz njegovih otvora izlazi dim … a kroz dim je vidio i tmurno crveni bljesakvatre.

Magična kuglo broj osam, hoću li biti zdrav, bogat ili mudar? Ili ću ivjeti sam i moda se ubiti odtuge? Ima li dovoljno vremena?

SAD SE NITA NE VIDI. POKUAJ PONOVNO KASNIJE.

Samo to nema kasnije.

Pritisnuo je gumb UBACI a ekran se zamračio, osim stalne poruke PREOPTEREĆENJE koja je sadbljeskala izbezumljenim, nesigurnim ritmom.

Utipkao je:

SA SVOJOM ENOM, BELINDOM, I SVOJIM SINOM, JONATHANOM.

Molim te. Molim te. Pritisnuo je gumb IZVRI.

Boanski obrađivač teksta 287

Ekran se zamračio. Činilo se da godinama ostaje prazan, osim poruke PREOPTEREĆENJE, koja jesad treptala tako brzo da bi, kad ne bi bilo natruhe sjene, djelovala konstantnom, kao računalo kojeizvrava zatvorenu petlju upute. Neto u CPU-u je krčkalo i italo, a Richard je zastenjao.

Zelena svjetla pojavila su se ekranu, mistično lebdeći na crnoj podlozi:

JA SAM ČOVJEK KOJI IVI SAM SA SVOJOM ENOM, BELINDOM, I SVOJIM SINOM,JONATHANOM.

Dvaput je pritisnuo gumb IZVRI.

Sad, pomislio je. Sad ću utipkati: SVI PROBLEMI U OVOM OBRADI-VAČU TEKSTA POTPUNOSU RIJEENI PRIJE NEGO TO GA JE gospodin NORDHOFF DONIO OVAMO. Ili ću utipkati:IMAM ZAMISLI ZA BAR DVADESET KOMERCIJALNO USPJENIH ROMANA. Ili ću utipkati:MOJA OBITELJ I JA IVJET ĆEMO SRETNO DO KRAJA IVOTA. Ili ću utipkati

Ali nita nije utipkao. Prsti su mu glupo stajali nad tipkama dok je osjećao doslovno osjećao kako svikrugovi u njegovom mozgu zapinju kao automobili zapeli u najgoroj manhattanskog prometnoj guvi upovijesti unutarnjeg sagorijevanja.

Ekran se odjednom napunio riječju:TEREĆENJEPREOPTEREĆENJEPREOPTEREĆENJEPREOPTEREĆENJEPREOPTEREĆENJEPREOPTEREĆENJEPREOPTEREĆENJEPREOP TEREĆENJE

Začulo se jo jedno pucketanje, a zatim i eksplozija iz CPU-a. Plamenovi su posukljali iz kućita i ondazamrli. Richard se nagnuo unatrag u svome stolcu, titeći se lice za slučaj da ekran implodira. Nije.Samo se ugasio.

Sjedio je tamo, zureći u tamu ekrana.

NIJE SIGURNO. POKUAJ PONOVNO KASNIJE.

“Tata?”

Okrenuo se u stolcu, a srce mu je lupalo tako jako da mu se činilo kako bi se moglo zaista istrgnuti iznjegovih prsa.

Tamo je stajao Jon, Jon Hagstrom, a lice mu je bilo isto ali nekako drugačije-razlika je bila sitna aliprimjetljiva. Moda je, pomisli Richard, to razlika u očinstvu dvojice braće. Ili mu je naprosto onajoprezan, pozoran izraz nestao iz očiju, malo pretjerano povećanih zbog debelih naočala (sa icanimokvirima, sada, primijetio je, ne oni runi industrijski okviri od

288 Boanski obrađivač teksta

roga koje je Roger uvijek kupovao malome jer su bili petnaest dolara jeftiniji).

Moda je bilo neto jo jednostavnije: onaj izraz osuđenosti nestao je dječaku iz očiju.

“Jon?” rekao je promuklo, pitajući se je li doista elio neto vie od ovoga. Je li? Činilo se smijenim,ali valjda jest. Pretpostavljao je da ljudi uvijek ele neto vie. “Jon, ti si, zar ne?”

“Tko bi drugi bio?” Pokazao je glavom na obrađivač teksta. “Nisi se povrijedio kad je moja bebicaotila u računalno nebo, jeF da?”

Richard se nasmijei. “Ne. Dobro sam.”

Jon kimne glavom. “ao mi je to nije radio. Ne znam to me spopalo da uzmem sve one ugavedijelove.” Stresao je glavom. “Zbilja ne znam. Kao da sam morao. Klinačka posla.”

“Pa”, rekao je Richard, pridruujući se svome sinu i grleći ga rukom oko ramena, “moda ti sljedeći putbolje uspije.”

“Moda. Ili moda pokuam s nečim drugim.”

“I to bi moglo biti dobro.”

“Mama kae da ti je napravila kakao, ako hoće.”

“Hoću”, rekao je Richard, i njih dvojica zajedno su krenuli iz radne sobe prema kući u koju nikadnije ula smrznuta purica osvojena kao glavni zgoditak na bingu. “alica kakaa bi ba dobro sjela ovogčasa.”

“Ja ću sutra izvući sve to jo vrijedi iz one hrpe, i odnijet ću ostatak na smetlite”, reče Jon.

Richard kimne. “Izbrii ga iz naih ivota”, rekao je, i uli su u kuću okrueni mirisom kakaa, zajedno sesmijući.

Boanski obrađivač teksta 289

Čovjek koji se nije htio rukovati

Stevens je posluio piće, a malo poslije osam sati te gorke zimske noći, većina nas povukla se s pićemu knjinicu. Neko vrijeme nitko nije nita rekao; jedini zvukovi bili su pucketanje vatre u kaminu,prigueno kleka-tanje biljarskih kugli i, izvana, zavijanje vjetra. Ali ovdje, u Istočnoj 35. ulici broj249b, unutra je bilo sasvim dovoljno toplo.

Sjećam se da mi je te noći David Adley bio zdesna, a Emlyn McCar-ron, koji nam je jednom podariozastraujuću priču o eni koja je rodila pod neobičnim okolnostima, bio mije slijeva. Iza njega je bioJohanssen, s Wall Street Journalom sklopljenim u krilu.

Stevens je uao s malim bijelim paketom i predao ga Georgeu Gregso-nu ni ne zastavi. Stevens jesavren sluga, usprkos blagom brooklynskom naglasku (ili moda ba zbog njega), ali najveća mu jeprednost, to se mene tiče, to to uvijek zna kome ide paket ako ga nitko ne zatrai.

George gaje uzeo ne pobunivi se, i načas sjedio u svome visokom stolcu, zagledan u kamin, koji jedovoljno velik da se u njemu moe okrenuti prilično velik vol. Vidio sam kako mu pogled načas padana natpis uklesan iznad kamina: STVAR JE U PRIČI, A NE ONOME TKO JE PRIPOVIJEDA.

Otvorio je paket svojim starim, drhtavim prstima i bacio sadraj u vatru. Na trenutak, plamenovi su sepretvorili u dugu, i čuo se promrmljan smijeh. Okrenuo sam se i ugledao Stevensa kako stoji daleko usjeni kraj vrata prema hodniku. Ruke su mu bile prekriene iza leđa. Lice mu je bilo briljivobezizraajno.

Valjda smo svi malo poskočili kad je njegov hrapav, skoro svadljiv glas prekinuo tiinu; ja sigurnojesam.

“Jednom sam vidio kako je čovjek ubijen, ba u ovoj sobi”, rekao je George Gregson, “premda nijedna porota ne bi osudila ubojicu. No, na kraju priče, on je osudio samoga sebe - i posluio kaovlastiti krvnik!”

Nastala je pauza dok je palio lulu. Dim je lebdio oko njegova izbrazdanog lica u plavimpramenovima, a drvenu je ibicu stresao polaganim, odmjerenim pokretom čovjeka kojeg jako mučezglobovi. Bacio je ibicu u

290 Čovjek koji se nije htio rukovati

kamin, gdje je pala na pepeljaste ostatke paketa. Promatrao je plamenove kako crne drvo. Njegoveprodorne plave oči zurile su ispod čupavih pro-sijedih obrva. Nos mu je bio velik i kukast, usnetanke i čvrste, ramena pognuta skoro do zatiljka.

“Nemoj nas izazivati, George!” zarei Peter Andrews. “Navali!”

“Bez straha. Strpljenja.” I svi smo morali čekati dok mu se lula nije razgorjela kako je elio. Kad jefina podloga ara leala u irokoj luli od kupinovine, George je preklopio svoje krupne, malo ispjeganeruke preko jednog koljena i rekao:

“Onda, dobro. Menije osamdeset i pet godina, a ono to ću vam ispričati dogodilo se kad mije bilodvadesetak godina, tako nekako. U svakom slučaju, bila je 1919. godina, a ja sam se tek vratio izVelikog rata. Moja je zaručnica umrla pet mjeseci prije toga od gripe. Bilo joj je tek devetnaestgodina, i bojim se da sam pio i kartao puno vie nego to sam trebao. Ona me čekala dvije godine,shvaćate, i tijekom tog razdoblja dobivao sam pismo, redovito, svakog tjedna. Moda ćete shvatitizato sam si toliko ugađao. Nisam imao vjerskih uvjerenja, budući da su mi opći principi i teorijekrćanstva u rovovima postali prilično smijeni, a nisam imao ni obitelji koja bi mi pruila potporu. Izato mogu iskreno reći da su me dobri prijatelji koji su mi pomogli da prebrodim teka vremenarijetko kada naputali. Bilo ih je pedeset i troje (vie nego to ima većina ljudi!): pedeset i dvije karte iboca viskija Cutty Sark. Smjestio sam se u istom stanu u kojem i sada ivim, u Ulici Brennan. Ali tadaje bio mnogo jeftiniji, a na policama je bilo puno manje bočica i kutija s tabletama i lijekovima. Alivećinu vremena provodio sam ovdje, na broju 249b, jer se tu skoro uvijek moglo pronaći partijupokera.”

Prekinuo gaje David Adley, i, premda se smijeio, mislim da se uopće nije alio. “A je li i Stevensonda već bio ovdje, George?”

George se osvrnuo prema sluzi. “Jesi li to bio ti, Stevens, ili tvoj otac?”

Stevens si je dopustio samo naznaku osmijeha. “Budući daje 1919. bila prije vie od ezdeset i petgodina, gospodine, moram pretpostaviti da se radilo o mome djedu.”

“Va posao je dakle nasljedan, je li tako”, zamislio se Adley.

“Ako to tako shvaćate, gospodine”, uzvrati Stevens blago.

“Sad kad razmiljam o tome”, reče George, “postoji nevjerojatna sličnost između tebe i tvoga …jesi lirekao djeda, Stevens?”

“Da, gospodine, tako sam rekao.”

“Kad bismo vas dvojicu stavili jednog do drugog, teko bi mi bilo reći tko je tko … ali to nemanikakve veze, zar ne?”

Čovjek koji se nije htio rukovati 291

“Ne, gospodine.”

“Bio sam u sobi za igre - kroz ista ova vrataca, tamo dolje - i slagao sam pasijans kad sam po prvi ijedini put sreo Henryja Browera. Bilo je nas četvorica spremnih da sjednemo igrati poker; samo namje falio peti da večer bude uspjena. Kad mije Jason Davidson rekao kako je George Oxley, nauobičajeni peti igrač, slomio nogu i lei u krevetu s gipsom u prokletoj konstrukciji utega, činilo se date večeri nećemo igrati. Razmiljao sam o tome kako će mi večer zavriti ako mi nita ne skreće misli smoga jada osim pasijansa i zatupljujuće količine viskija, kad je neki čovjek s druge strane soberekao, mirnim i ugodnim glasom: ‘Ako ste govorili o pokeru, gospodo, vrlo bih se rado pridruio vaojigri, ako vas to ba ne smeta.’

Do tad je bio skriven iza primjerka njujorkog Worlda, tako da sam ga prvi put vidio kad sam se sadosvrnuo. Bio je to mlad čovjek starog lica, ako me shvaćate. Neke tragove koje sam vidio nanjegovom licu počeo sam primjećivati i na svome vlastitom, nakon Rosaline smrti. Neke - ali ne sve.Premda mu nije moglo biti vie od dvadeset i osam godina sudeći po kosi i rukama i načinu hoda, licemu se činilo obiljeeno iskustvom, a oči, koje su bile vrlo tamne, djelovale su ne samo tune, već skoroprogonjeno. Bio je sasvim zgodan, s kratkim, potkresanim brkom i tamnjikavom plavom kosom.Nosio je pristojno smeđe odijelo, a najgornje dugme njegovog ovratnika bilo je oputeno. ‘Zovem seHenry Brower’, rekao je.

Davidson je smjesta pojurio preko sobe da se rukuje; zapravo, ponaao se kao da bi mogao dograbitiBrowerovu ruku iz njegova krila. Dogodilo se neto čudno: Brower je spustio svoje novine i podigaoobje ruke gore, izvan dohvata. Izraz njegova lica bio je pun uasa.

Davidson je zastao, vrlo zbunjen, vie začuđen nego ljut. I njemu je tek bilo dvadeset i dvije godine -Boe, kako smo svi u to doba bili mladi - i sličan tencu.

‘Oprostite mi’, rekao je Brower potpuno ozbiljno, ‘ali ja se nikad ne rukujem!’

Davidson je zatreptao. ‘Nikad?’ rekao je. ‘Kako je to čudno. Za ime svijeta, zato?’ Pa, rekao samvam da je bio sličan tencu. Brower je to prihvatio najbolje moguće, s otvorenim (no priličnonelagodnim) osmijehom.

‘Upravo sam se vratio iz Bombaja’, rekao je. ‘To je čudno, natrpano, prljavo mjesto, puno bolesti ikuge. Tisuće leinara se stoboči i čisti na samim zidinama grada. Proveo sam tamo dvije godine utrgovačkom predstavnitvu, i čini se da sam pokupio uas pred naim zapadnjačkim običajem

292 Čovjek koji se nije htio rukovati

rukovanja. Znam da sam budalast i nepristojan, ali ne mogu se natjerati na to. Pa, ako biste bili takojako dobri da mi to ne zamjerite

‘Uz samo jedan uvjet’, rekao je Davidson sa smijekom.

‘A to bi bio?’

‘Samo da priđete stolu i podijelite čaicu Georgeovog viskija dok ja odem po Bakera i Frencha iJacka Wildena.’

Brovver mu se nasmijeio, kimnuo, i odloio svoje novine. Davidson je iskazao odobravanje napravivikrug palcem i kaiprstom, i odjurio po ostale. Brovver i ja smo prili stolu prekrivenim zelenim filcom,a kad sam mu ponudio piće, odbio je uz zahvalu i naručio vlastitu bocu. Pretpostavio sam da bi i tomoglo imati veze s njegovim čudnim fetiem, i nita nisam rekao. Poznavao sam ljude čiji je strah odbacila i bolesti iao tako daleko, pajo i dalje … a vjerojatno ih poznajete i vi.”

Nekoliko glava zakimalo je u slaganju.

‘“Drago mije to sam ovdje’, rekao mi je Brovver zamiljeno. ‘Izbjegavao sam bilo kakvo drutvootkako sam se vratio sa svoga mjesta. Za čovjeka nije dobro daje sam, znate. Mislim da, čak i onimakoji su sami sebi dovoljni, izoliranost od protoka ljudskog roda mora biti najgora vrst mučenja!’Rekao je to s nekim čudnim nalgaskom, a ja sam kimnuo. I ja sam iskusio takvu usamljenost urovovima, obično noću. Opet sam je iskusio, i jo jače, kad sam doznao za Rosalinu smrt. Počeo mi sesviđati, usprkos toj upadljivoj ekscentričnosti.

‘Bombaj je sigurno fascinantno mjesto’, rekao sam.

‘Fascinantno… i strano! Tamo ima stvari o kojima se u naoj filozofiji ni ne sanja. Njihova reakcijana motorna kola je zabavna: djeca se bacaju u stranu kad ih prođu, a zatim ih slijede blokovima.Avioni su im zastraujući i nepojmljivi. Naravno, mi Amerikanci te strojeve promatramo s potpunimmirom - pa čak i blaziranoću! - ali, uvjeravam vas, moja je reakcija bila posve ista kao njihova kadsam prvi put vidio kako na uglu ulice prosjak guta cijeli paket čeličnih igara, a zatim ih jednu pojednu izvlači iz otvorenih rana na jagodicama prstiju. No to je neto to oni rođeni u tome dijelu svijetauzimaju zdravo za gotovo.

Moda se’, dodao je zamiljeno, ‘nae dvije kulture nisu nikad trebale pomijeati, već zadrati svaka zasebe svoja čudesa. Jer kad bi Amerikanac kao to sam ja ili vi progutao paket igala, to bi dovelo dopolagane, uasne smrti. A to se tiče motornih kola …’ Zautio je, a na licu mu se pojavio smrknut,zasjenjen izraz.

Čovjek koji se nije htio rukovati 293

Taman sam se spremao progovoriti kad se Stevens stariji pojavio s Browerovom bocom kotskogviskija, a odmah iza njega bili su Davidson i ostali.

Davidson je započeo predstavljanje rekavi: ‘Sve sam ih upozorio na tvoj mali feti, Henry, pa se nemora ničega bojati. Ovo je Darrel Baker, onaj zastraujući tip s bradom je Andrew French, te, zadnjiali nikako i najmanje vaan, Jack Wilden. Georgea Gregsona već poznaje.’

Brower se nasmijeio i svima im kimnuo umjesto rukovanja. Izvađeni su etoni za poker i tri svjea pilakarata, novac je zamijenjen za etone, i igra je počela.

Kartali smo vie od est sati, a ja sam dobio moda dvjesto dolara. Darrel Baker, koji nije ba osobitodobro igrao, izgubio je kakvih osam stotina (iako on to nije ni osjetio; njegov je otac bio vlasnik trijunajvećih tvornica cipela u Novoj Engleskoj), a ostali su otprilike podjednako sa mnom profitirali odBakerovog gubitka. Davidson je bio par dolara u prednosti, a Brower je imao par dolara zaostatka;

no to stoje Brower bio skoro izravnat s njim bilo je pravi pothvat, jer je veći dio večeri imaozapanjujuće loe karte. Dobro mu je ilo i u tradicionalnoj verziji s dijeljenjem pet karata, i u novojvarijanti sa sedam karata, a činilo mi se daje nekoliko puta dobio novac putem hladnog blefiranjakakvo seja osobno ne bih usudio poduzeti.

No jo sam neto primijetio: premda je poprilično pio - dok se French spremio podijeliti posljednjuruku, ispraznio je skoro cijelu bocu svoga kotskog viskija - govor mu se nije nimalo zamutio, vjetinakartanja nije popustila, a ni čudna fiksacija o dodiru ruku nije nimalo popustila. Kad bi pobijedio, nebi ni dodirnuo hrpu u sredini ako je netko u njoj jo imao etona koje je trebao promijeniti, ili ako jenetko ‘licitirao na vjeru’ i jo trebao dodati koji eton. Jednom, kad je Davidson spustio svoju čauprilično blizu njegovom laktu, Brower se naglo trznuo, skoro prolivi vlastito piće. Baker je djelovaoiznenađeno, ali Davidson je uz olaku primjedbu zatakao stvar.

Jack Wilden je nekoliko trenutaka prije toga govorio kako ga kasnije toga jutra čeka vonja doAlbanyja, i objavio kako će mujo jedno dijeljenje biti posljednje. Tako smo stigli do Frencha, a on jepozvao sedam karata.

Sjećam se posljednje ruke jasno kao svoga imena, premda bi mi bilo teko reći to sam jučer ručao, ilis kime sam bio. Valjda je to dio misterija starosti, no mislim da bi se svatko od vas, da ste bili tamo,sjećao isto tako jasno.

294 Čovjek koji se nije htio rukovatj

Dobio sam dva zatvorena herca, i jednog otvorenog. Ne mogu nita reći za Wildena ili Frencha, alimladi Davidson imao je asa herc a Brovver desetku pik. Davidson je uloio dva dolara - limit nam jebio pet - i opet se krenulo dijeliti. Dobio sam jo i četvrtog herca, a Brower je dobio dečka pik uzsvoju desetku. Davidson je dobio trefa, koji mu naizgled nije pogodovao, ali ubacio je tri dolara nasredinu. ‘Zadnje dijeljenje’, rekao je vedro. ‘Zanesite se, dečki! Ima jedna dama koja bi rado sutrauvečer izala sa mnom u grad!’

Mislim da ne bih povjerovao gatari koja bi mi prorekla kako će mi se često ta primjedba vraćati iprogoniti me u najčudnijim trenucima, sve do dananjeg dana.

French je podijelio i treći krug otvorenih karata. Nisam dobio pomoći za svoju skalu, ali Baker, kojije najvie gubio, dobio je neki par-mislim kraljeva. Brower je dobio dvojku karo, koja naizgled ničemnije koristila. Baker je uloio limit na svoj par, a Davidson gaje smjesta podigao za jo pet dolara. Svisu ostali u igri, i podijelila se posljednja otvorena karta. Ja sam dobio kralja herc koji mi je popunioskalu, Baker je dobio treću kartu za svoj par, a Davidson je dobio jo jednog asa, i oči su mudoslovno zablistale. Browser je dobio damu karo, i ni za to na svijetu ne mogu vam reći zastoje ostaou igri. Karte su mu djelovale isto tako loe kao većina onih kod kojih je te večeri odustao.

Ulozi su postali malo visoki. Baker je uloio pet, Davidson je podigao pet, Brower je slijedio. JackWilden je rekao: ‘Nekako mi se čini da moj par ba nije sasvim dovoljan’ i odustao. Ja sam pratioonih deset i podigao za jo pet. Baker je pratio, i opet podigao.

E, pa, ne moram vas gnjaviti opisom cijelog ulaganja. Reći ću samo da smo imali limit na tri

podizanja po čovjeku, i Baker, Davidson i ja smo svaki podigli tri puta po pet dolara. Brower jenaprosto pratio svako podizanje, briljivo čekati da se sve ruke odmaknu od sredine prije no to biubacio i svoj novac. A tamo je bilo podosta novca neto vie od dvjesto dolara - pa nanije Frenchposljednju kartu podijelio zatvorenu.

Nastala je pauza dok smo svi gledali karte, premda meni to nita nije značilo; ja sam imao svoj list, ipo onome to sam vidio na stolu činio mi se dobrim. Baker je ubacio jo pet, Davidson je podigao, ičekali smo da vidimo to će Brower učiniti. Lice mu je bilo malo zajapureno od alkohola, skinuo jekravatu i otkopčao i drugo dugme na koulji, ali činio se sasvim mirnim. ‘Pratim … i diem za pet’,rekao je.

Čovjek koji se nije htio rukovati 295

Ja sam malo zatreptao, jer sam bio očekivao da će odustati. No, karte koje sam drao govorile su mida moram igrati na pobjedu, pa sam podigao za pet. Igrali smo bez ograničenja na broj podizanja poigraču na zadnjoj karti, tako daje ulog veličanstveno porastao. Ja sam prvi stao, zadovoljavajući setime da samo pratim s obzirom na fui koji bio sam u to sad već uvjeren - netko zacijelo dri. Baker jestao sljedeći, nepovjerljivo trepćući od Davidsonovog para aseva na Browerov tajnoviti bezvrijedanlist. Baker nije bio ba najbolji karta, ali bio je dovoljno dobar da osjeti kako se neto sprema.

Njih dvojica, Davidson i Brower, podigli su jo bar deset puta, moda i vie. Baker i ja smo ih pratili,ne eleći odbaciti svoje velike investicije. Svima četvorici je sad već ponestalo etona, i zelene sunovčanice leale u nanosima preko ogromne gomile etona.

‘Pa’, rekao je Davidson nakon posljednjeg Browerovog podizanja, ‘mislim da ću samo pratiti. Ako siblefirao, Henry, svaka ti čast. Ali pobijedit ću te, a Jack sutra ima pred sobom dugačak put.’ I s tim jeriječima stavio novčanicu od pet dolara na vrh gomile, i rekao: ‘Pratim.’

Ne znam za druge, ali ja sam osjetio nedvojbeno olakanje koje nije imalo neke veze s velikomkoličinom novca koju sam uloio u partiju. Igra je postajala preotra, a dok smo si Baker i ja moglipriutiti gubitak, ako je već do toga, Jason Davidson si to nije mogao priutiti. Trenutno je bio bezposla, iveći od pologa-i to nevelikog-koji mu je ostavila tetka. A Brower -kako bi on mogaopodnijeti gubitak? Sjetite se, gospodo, dotad je na stolu već bilo vie od tisuću dolara.”

George je tu zastao. Lula mu se ugasila.

“Onda, to se dogodilo?” Adley se nagnuo naprijed. “Nemoj nas izazivati, George. Svi smo na rubuivaca. Prosvijetli nas, ili nas pusti da se smirimo.”

“Budite strpljivi”, rekao je George mirno. Izvukao je jo jednu ibicu, kresnuo je o đon svoje cipele, ipuckao lulu. Mi smo napeto čekali, ne govoreći. Vani. vjetar je zavijao i kripao oko zabata.

Kad se lula zaarila i sve se činilo u redu, George je nastavio: “Kao to znate, pravilo je pokera daonaj koji slijedi posljednjeg pratitelja prvi pokazuje svoje karte. Ali Baker je bio previe eljan krajanapetosti: izvukao je jednu od svojih triju zatvorenih karata i okrenuo je da pokae četiri kralja.

‘To je jače od mene’, rekao sam. ‘Ja imam skalu.’

296 Čovjek koji se nije htio rukovati

‘A ja sam jači od tebe’, rekao je Davidson Bakeru, i pokazao dvije svoje zatvorene karte. Dva asa,sve zajedno četiri. ‘Prokleto dobro odigrano.’ I počeo je privlačiti gomilu uloga.

‘Čekaj!’ reče Brovver. Nije pruio ruku i dotakao Davidsonovu kao to bi učinila većina ljudi, ali glasmu je bio dovoljan. Davidson je zastao da ga pogleda, a usta su mu se razjapila doista razjapila, kaoda su mu se svi miići na licu pretvorili u vodu. Brovver je okrenuo sve tri svoje zatvorene karte, iotkrio čistu skalu, od osmice do kraljice. ‘Mislim daje ovo jače od tvojih aseva?’ rekao je Brovveruljudno.

Davidson je pocrvenio, pa zatim problijedio. ‘Da’, rekao je polako, kao da sad po prvi put otkriva tučinjenicu. ‘Da, jest.’

Puno bih dao kad bih znao Davidsonov motiv za ono to se zatim odigralo. Znao je za Brovverovuizrazitu averziju prema dodiru; čovjek ju je te večeri iskazao na stotinu različitih načina. Moda jeDavidson naprosto zaboravio na to u svojoj elji da pokae Brovveru (i svima nama) kako moeprihvatiti gubitak i čak i tako opak preokret primiti sportskim duhom. Rekao sam vam daje bio naliktencu, i takav bi mu potez vjerojatno bio prirodan. Ali tenci znaju i ugristi kad ih se provocira. Nisuubojice - tenac neće navaliti na grlo; ali mnogi je čovjek morao ivati prste kad je predugo zafrkavaomalog psa papučom ili gumenom kosti. I to bi Davidsonu bilo prirodno, koliko ga pamtim.

Kao to rekoh, puno bih dao kad bih znao … ali vane su samo posljedice, pretpostavljam.

Kad je Davidson sklonio ruke s uloga, Brovver je posegnuo da ga privuče k sebi. U tome času,Davidsonovo je lice bljesnulo nekom vrstom za-rumenjene dobroćudnosti, uhvatio je Brovverovuruku sa stola i čvrsto je stisnuo.

‘Briljantno odigrano, Henry, naprosto briljantno. Mislim da nikad nisam -‘

Brovver ga je prekinuo visokim, enskastim vriskom koji je bio stravičan u naputenoj tiini sobe zaigru, i otrgnuo mu se. etoni i novac popa-dali su na sve strane, a stol se zaljuljao i zamalo prevrnuo.

Svi smo se ukočili pred tim nenadanim razvojem događaja, nesposobni za kretanje. Brovver jezateturao unatrag od stola, dreći ruku pred sobom kao muka verzija lady Macbeth. Bio je blijed poputlea, a potpuni uas na njegovom licu nadilazi moju moć opisivanja. Osjetio sam kako me probadaubod strave kakav nisam iskusio nikad prije ni poslije, čak ni kad su mi donijeli telegram s obavijestio Rosalinoj smrti.

Čovjek koji-se nije htio rukovati 297

Onda je počeo stenjati. Bio je to upalj, uasan zvuk, kao iz groba. Sjećam se da sam pomislio, Zaboga,čovjek je posve lud; a onda je rekao neto potpuno čudno: ‘Prekidač … ostavio sam prekidač uključenu autu … o, Boe, tako mi jeao!’ I pojurio je uza stubite prema glavnom predvorju.

Ja sam prvi doao k sebi. Isteturao sam iz svoga stolca i krenuo za njim, ostavljajući Bakera i Wildenai Davidsona da sjede oko ogromne hrpe novca koji je Brower osvojio. Djelovali su kao isklesanikipovi Inka koji čuvaju plemensko blago.

Prednja vrata jo su se ljuljala naprijed-natrag, i kad sam izjurio na cestu, smjesta sam ugledaoBrowera kako stoji na rubu pločnika i uzalud trai taksi. Kad me ugledao, trznuo se tako bijedno danisam mogao ne osjetiti saaljenje pomijeano sa čuđenjem.

‘Hej’, rekao sam, ‘čekaj! ao mije zbog onog stoje Davidson učinio, i siguran sam da nije bilonamjerno; svejedno, ako mora zbog toga ići, neka tako bude. Ali ostavio si za sobom jako punonovca, i mora ga dobiti.’

‘Nisam smio ni doći’, stenjao je on. ‘Ali tako sam očajno trebao bilo kakvu vrstu ljudskog drutva dasam … ja …’

Ne razmiljajući, posegnuo sam da ga dotaknem - najosnovnija reakcija jednog ljudskog bića kad jedrugo pogođeno bolom - ali Brower se izmakao mome dodiru i povikao: ‘Ne diraj me! Zar nije jedandovoljan? O, Boe, zato jednostavno ne umrem?’

Oči su mu odjednom grozničavo zapele za mravog psa skitnicu otrcanog, izgrienog krzna, koji je epaosuprotnom stranom puste ulice u rano jutro. Psu je jezik visio iz usta, a hodao je s opreznim, trononimepanjem. Valjda je traio kante za smeće koje bi mogao prevrnuti u potrazi za hranom.

‘To bih mogao biti ja’, rekao je zamiljeno, kao za sebe. ‘Protjeran od svih, prisiljen hodati sam ikretati u svijet tek kad su sva druga iva bića sigurna iza zaključanih vrata. Parija i pas!’

‘No, hajmo’, rekao sam otro, jer su mi takve riječi zvučale i te kako melodramatično. ‘Doivio sinekakav gadan ok i očito ti se dogodilo neto to ti je unitilo ivce, ali u ratu sam vidio tisuće stvari koje-‘

‘Ne vjeruje mi, zar ne?’ upitao je. ‘Misli da me uhvatila neka vrsta histerije, zar ne?’

‘Stari moj, stvarno ne znam to te uhvatilo, ni to bi ti mogao uhvatiti, ali sigurno znam da će nas, akobudemo jo dugo stajali ovako na vlanom noćnom zraku, obojicu uhvatiti gripa. Sad budi ljubazan ivrati se sa mnom unutra - samo do predvorja, ako eli - a ja ću zamoliti Stevensa da -‘

298 Čovjek koji se nije htio rukovati

Oči su mu bile tako razrogačene da sam se osjećao nelagodno. U njima nije ostalo nikakva razumnogsvjetla, i podsjećao me vie od svega na psiho-tične rtve borbi koje sam znao viđati dok su ih ukolima odvozili s bojinice; ljudske ljuture s uasnim, praznim očima kao vratnicama pakla, kojimrmljaju besmislice.

‘Hoće vidjeti kako jedan izgnanik odgovara drugome?’ upitao me, ne obraćajući nimalo pozornosti naono to sam mu ja govorio. ‘Onda gledaj, pa vidi to sam naučio na svojim čudnim putovanjima!’

Odjednom, podigao je glas i carski rekao: ‘Psu!’

Pasje podigao glavu, pogledao ga opreznim, zakotrljanim očima (jedno je blistalo divljim bjesnilo;drugo je bilo prekriveno mrenom) pa odjednom promijenio smjer i epajući, nevoljko krenuo prekoceste, prema mjestu gdje je stajao Brovver.

Nije htio prići; to se jasno vidjelo. Zavijao je i reao i otrcano ue od repa skrivao među nogama; alisvejedno mu je dolazio. Priao je ravno do Brovverovih stopala i legao na trbuh, zavijajući, skutren iuzdrhtao. Njegova mrava prsa nadimala su se i uvlačila kao mijeh, a zdravo oko uasno se iskretalo usvojoj duplji.

Bovver je ispustio uasan, očajnički smijeh koji jo čujem u snovima, i čučnuo kraj psa. ‘Eto’, rekao je.‘Vidi? Prepoznaje me kao supatnika … i zna to ću mu donijeti!’ Pruio je ruku prema psu, a ovaj jeispustio opako, opasno rezanje. Pokazao je zube.

‘Nemoj!’ povikao sam otro. ‘Ugrist će te!’

Bovver se nije obazirao. U svjetlu uličnih lampi, lice mu je bilo ućkasto, odvratno, oči crne rupeizgorene u pergamentu. ‘Gluposti’, mrmljao je njeno. ‘Gluposti. Samo se elim rukovati s njime … kaoto se tvoj prijatelj rukovao sa mnom!’ I odjednom, uhvatio je psu apu i stisnuo je. Pas je ispustiouasan, zavijajući zvuk, ali nije ga ugrizao.

Odjednom, Brovver je ustao. Oči kao da su mu se donekle račistile, i, osim iznimnog bljedila, mogaoje to opet biti čovjek koji je uljudno ponudio da nam se pridrui u igri prole večeri.

‘Sad idem’, rekao je tiho. ‘Molim te, ispričaj se prijateljima i reci im da mi je ao to sam se ponaaokao takva budala. Moda ću imati prilike … iskupiti se neki drugi put.’

‘Mi smo ti koji smo duni ispriku tebi’, rekoh ja. ‘A zaboravio si i na novac. Vie od tisuću dolara.’

‘O, da! Novac!’ A usne su mu se iskrivile u najogorčeniji smijeak koji sam ikad vidio. /

Čovjek koji se nije htio rukovati 299

‘Ne mora doći ni u predvorje’, rekoh ja. ‘Ako obeća da će me ovdje pričekati, donijet ću ga. Hoće lito učiniti?’

‘Da’, rekao je. ‘Ako hoće, tako ću učiniti.’ I zamiljeno je pogledao psa koji mu je zavijao kod nogu.‘Moda bi on volio otići sa mnom u moj stan, ijednom u svome bijednom ivotu pojesti poten obrok.’ 1ponovno se onako gorko nasmijeio.

Tada sam ga ostavio, da se ne predomisli, i siao sam dolje. Netko -vjerojatno Jack Wilden; on jeuvijek imao uredan um - zamijenio je sve etone za novčanice i uredno postavio novac u sreditezelenog filca. Nitko od njih nije mi rekao ni riječi dok sam ga prikupljao. Baker i Jack Wilden supuili bez riječi; Jason Davidson oborio je glavu i zurio u svoja stopala. Bio je slika i prilika jada ibijede. Dodirnuo sam mu rame dok sam se vraćao prema stubitu, a on me zahvalno pogledao.

Kad sam opet doao na cestu, bila je posve pusta. Brower je otiao. Ja sam tako stajao s po jednimsnopom novčanica u svakoj ruci, uzalud se ogledavajući ovamo i onamo, ali nigdje se nita nije

micalo. Jednom sam ga zazvao, nesigurno, ako slučajno stoji u sjeni negdje blizu, ali nije biloodgovora. A onda sam slučajno spustio pogled. Pas lutalica jo je bio tamo, ali njegovi dani kopanjapo smeću su proli. Bio je posve mrtav. Buhe i krpelji naputali su njegovo tijelo u kolonama. Ustuknuosam, zgađen no istovremeno ispunjen nekom vrstom čudnog, sanjivog uasa. Imao sam dojam da jonisam gotov sa Henryjem Browerom, i nisam bio; ali vie ga nikad nisam vidio.”

Vatra u kaminu zamrla je do treptavog plamena i iz sjene se počela izvlačiti hladnoća, ali nitko senije pomakao ni progovorio dok je George opet punio svoju lulu. Uzdahnuo je i ponovno prekriionoge, uz pucketanje svojih starih zglobova, i nastavio.

“Ne moram ni reći, ostali koji su sudjelovali u partiji jednoglasno su se slagali: moramo pronaćiBrowera i dati mu njegov novac. Netko bi moda mogao pomisliti da smo bili ludi to smo tako mislili,ali to su bila časnija vremena. Davidson je bio silno loe raspoloen kad je otiao; pokuao sam gapovući u stranu i reći mu koju lijepu riječ, ali on je samo stresao glavom i otiao. Pustio sam ga. Sveće mu drugačije izgledati kad se dobro naspava, i moći ćemo zajedno krenuti u potragu za Browerom.Wilden je morao otputovati, a Baker je imao drugih obaveza. Činilo mi se da će to biti dobar načinda Davidson povrati bar malo samopotovanja.

Ali kad sam sljedećeg jutra otiao do njegovog stana, otkrio sam da jo nije ustao. Moda sam ga mogaoprobuditi, ali bio je mlad pa sam odlučio pustiti ga da prespava jutro dok ja iskopam par osnovnihčinjenica.

300 Čovjek koji se nije htio rukovati

Prvo sam doao ovamo i razgovarao sa Stevensonovim -” Okrenuo se prema Stevensu i podigao jednuobrvu. “Djedom, gospodine”, reče Stevens. “Hvala.”

“Nema na čemu, gospodine.”

“Razgovarao sam sa Stevensovim djedom. Zapravo, razgovarao sam s njim točno na mjestu gdje sadstoji Stevens. On mije rekao daje Brovvera preporučio Raymond Greer, čovjek koga sam povrnopoznavao. Greer je bio u gradskoj trgovinskoj komisiji, i smjesta sam otiao u njegov ured, u neboderuFlatiron. Pronaao sam ga, i on me odmah primio.

Kad sam mu rekao to se sinoć dogodilo, lice mu se ispunilo mjeavinom samilosti, smrknutosti istraha.

‘Jadni stari Henry!’ uzviknuo je. ‘Znao sam daje na takvom putu, ali nisam ni slutio da će stići takobrzo.’

‘to?’ upitah ja.

‘Njegov slom’, reče Greer. ‘To sve potječe od godine koju je proveo u Bombaju, i pretpostavljam danitko osim Henryja nikad neće doznati cijelu priču. Ali reći ću ti to mogu.’

Priča koju mi je Greer podastro toga popodneva u svome uredu povećala je i moju sućut i mojerazumijevanje. Henry Bovver je navodno bio nesretno umijean u pravu tragediju. A, kao u svim

klasičnim tragedijama na pozornici, potjecala je iz fatalnog nedostatka - u Brovverovom slučaju,zaboravljivosti.

Kao član predstavnitva trgovinske komisije u Bombaju, imao je na raspolaganju motorna kola, stojetamo relativno rijetko. Greer je rekao kako je Brovver skoro djetinje uivao vozeći se njima kroz uskeulice i prolaze grada, straeći piliće u velikim, uskokodakalim jatima i tjerajući ene i mukarce nakoljena pred njihovim neznabokim bogovima. Vozio se posvuda, privlačeći veliku pozornost iogromne gomile otrcane djece to su ga slijedila uokolo ali bi uvijek ustuknula kad bi im ponudiovonju u svome čudesnom prometalu, stoje neprestano činio. Automobil je bio Fordov model A spovećanim tijelom, jedan od najranijih automobila koji su mogli krenuti ne samo na kurblu već i nadodir dugmeta. Molim vas da to upamtite.

Jednoga dana, Brovver je autom otiao daleko na drugu stranu grada, da posjeti jednog od viihdunosnika toga mjesta, po pitanju mogućih narudbi za konopac od jute. Privukao je uobičajenu panjudok je Fordov automobil reao i pucketao kroz ulice, zvučeći kao topnički napad-i, naravno, djeca suga slijedila.

Čovjek koji se nije htio rukovati 301

Brower je trebao večerati s proizvođačem jute, bila je to vrlo ceremonijalna, formalna večera, i dolisu tek na pola drugog sluenja, sjedeći na otvorenoj terasi iznad prepune ulice pod njima, kad je ispodnjih počelo poznato bučno, kaljavo rezanje automobila, praćeno vriskovima i uzvicima.

Jedan od pustolovnijih dječaka - i sin nekog slabo poznatog svetog čovjeka - uvukao se u kabinu auta,uvjeren da se zmaj koji zacijelo spava pod metalnom haubom ne moe probuditi bez bijelog čovjekaza volanom. A Brower, usredotočen na pregovore to su mu predstojali, ostavio je prekidač uključen isvjećice pripravne.

Moe se zamisliti kako dječak pred očima svojih drugova postaje sve smioniji dok dotiče retrovizor,okreće volan, i proizvodi zvukove trube. Svaki put kad bi se narugao zmaju ispod haube, divljenje nalicima ostalih zacijelo je bivalo sve veće.

Nogom je sigurno pritiskao kvačilo, moda da se osloni, kad je pritisnuo starter. Motor je bio jotopao; smjesta se pokrenuo. Dječak, posve prestravljen, reagirao je smjesta odmičući nogu s kvačila,smjerajući iskočiti van. Daje auto bio stariji ili u loijem stanu, zatrokirao bi. Ali Brower je brinopazio na njega, i on je skočio naprijed, u seriji trzavih, bučnih pokreta. Brower je stigao na vrijemeda to vidi kad je izjurio iz kuće proizvođača jute.

Dječakova fatalna pogreka zacijelo je bila običan nesretan slučaj. Moda je, pokuavajući izaći, laktomslučajno prebacio u brzinu. Moda je povukao ručicu u paničnoj nadi da je to način na koji bijeličovjek tjera zmaja natrag u san. Kako god bilo … dogodilo se. Auto je zadobio samou-bojitu brzinu ipojurio niz prepunu, pretrpanu ulicu, poskakujući preko za-motaka i bala, drobeći trčane kavezeprodavača ivotinja, raznijevi jedna kolica sa cvijećem u komadiće. Zagrmio je ravno niz brijeg,prema skretanju ulice, preskočio na nogostup, udario u kameni zid i eksplodirao u vatrenu kuglu.”

George je premjestio svoju lulu sjedne strane usta u drugu.

“To je bilo sve to mije Greer mogao reći, jer je to bilo sve to mu je Brower rekao a stoje imaloikakvog smisla. Ostatak je bila neka vrsta poremećene filipike protiv ludosti mijeanja dviju takvihposve oprečnih kultura. Otac poginulog dječaka očito se sukobio s Browerom prije no to su gaopozvali, i bacio na njega zaklano pile. Spominjala se neka kletva. U tom trenutku, Greer mi senasmijeio s izrazom koji je govorio da smo obojica

302 Čovjek koji se nije htio rukovati

svjetski ljudi, zapalio je cigaretu, i primijetio: ‘Uvijek se spominje neka kletva kad se tako netodogodi. Jadni neznaboci moraju pod svaku cijenu zadrati svoju čast. Od toga ive.’

‘Kakva je to kletva?’ zapitao sam se.

‘Mislio sam da ste već pogodili’, reče Greer. ‘Wallah25 mu je rekao da čovjek koji baca čini namalu djecu mora postati parija, izgnanik. A onda je rekao Brovveru da će svaki ivi stvor kogadotakne rukama umrijeti. Za vijeke vjekova, amen.’ Greer zahihoće.

‘Brovver je u to povjerovao?’

Greer je bio uvjeren da jest. ‘Morate imati na umu da je taj čovjek doivio uasan ok. A sad, po onometo ste mi rekli, čini se da njegova opsesija postaje jo gora, umjesto da polako prođe.’

‘Moete li mi reći njegovu adresu?’

Greer je prekopao po svojim dokumentima, i konačno pronaao adresu. ‘Ne mogu vam jamčiti da ćetega tamo naći’, rekao je. ‘Ljudi mu, posve prirodno, ba i ne nude posao, a koliko znam, on ba nemapuno novca.’

Na to sam osjetio krivnju, ali nisam nita rekao. Greer mi se činio malo previe nadmenim, malo previesamozadovoljnim, i nije zasluivao ono malo informacija koje sam ja imao o Henryju Brovveru. Alidok sam ustajao, iz nekog sam razloga rekao: ‘Sinoć sam vidio Brovvera kako se rukuje s nekimugavim psom lutalicom. Petnaest minuta kasnije, pasje bio mrtav.’

‘Doista? Ba zanimljivo.’ Podigao je obrve kao da moja primjedba nema nikakve veze s onime očemu smo bili razgovarali.

Ustao sam da se oprostim i ba sam se krenuo rukovati s Greerom kad je tajnica otvorila vrata njegovaureda. ‘Oprostite, ali jeste li vi gospodin Gregson?’

Rekao sam da jesam.

‘Upravo je nazvao neki čovjek po imenu Baker. Zamolio vas je da smjesta dođete u Devetnaestuulicu, broj dvadeset i tri.’

To me ba neugodno iznenadilo, jer sam toga dana već jednom bio na toj adresi - bila je to adresaJasona Davidsona. Kad sam otiao iz Greerova ureda, on se taman zavalio sa svojom lulom i WallStreet Journalom. Vie ga nikad nisam vidio, i nimalo ne alim zbog toga. Ispunjavala me vrlo precizna

strepnja - od one vrste koja se svejedno nikad ne kristalizira u pravi strah određenog izvora, jer jeprevie uasna, previe nevjerojatna da se ozbiljno razmotri.”

25 Wallah: ef, indijsko-engleski izraz. nap. prev.

Čovjek koji se nije htio rukovati 303

Tu sam pak ja prekinuo njegovu priču. “Za Boga miloga, George! Neće nam valjda reći daje umro?”

“Mrtav mrtvijat”, sloi se George. “Stigao sam skoro istovremeno kad i mrtvozornik. Njegova je smrtobjanjena kao posljedica srčane trom boze. Nedostajalo mu je jo esnaest dana do dvadeset i trećegrođendana.

U danima koji su uslijedili, pokuavao sam samome sebi reći kako se radi samo o neugodnojpodudarnosti koju bi najbolje bilo zaboraviti. Nisam dobro spavao, čak ni uz pomoć svoga dobrogprijatelja gospodina Cuttyja Sarka. Govorio sam samome sebi da bi posljednje uloge te noći trebalonaprosto podijeliti među nama trojicom, i zaboraviti daje Henry Brower ikad kročio u nae ivote. Alinisam mogao. Umjesto toga, uzeo sam ček na cijelu svotu, i otiao na adresu koju mi je dao Greer, analazila se u Harlemu.

Nije ga bilo tamo. Adresa koju je ostavio za pisma bila je u East Sideu, u malo siromanijemsusjedstvu, no svejedno punom pristojnih kuća od cigle. Taj je stan napustio punih mjesec dana prijenae partije pokera, a nova mu je adresa bila u East Villageu, u području oronulih visokih zgrada.

Nadzornik zgrade, mrav čovjek s ogromnim crnim mastifom to mu je reao kraj noge, rekao mije da seBrower iselio trećega travnja - dan nakon nae partije. Zapitao sam ga za neku daljnju adresu, a on jezabacio glavu unatrag i ispustio vritavi urlik koji mu je izgleda sluio umjesto smijeha.

‘Jedina dalja adresa koju ostave kad odu odavde, efe, vam je pakao. Ali kojiput na putu tamo zastanuu Boweryju.’

Bowery je tada bio ono to danas o njemu misle jo samo ljudi koji nisu odavde: dom za one bez doma,posljednja postaja za bezlične ljude koje zanima samo jo jedna boca jeftinog vina ili jo jedna dozabijelog praha koji donosi duge snove. Otiao sam tamo. U to doba, bilo je moda desetak sklonita,nekoliko dobroćudnih misija koje su primale pijance na prenoćite, i stotinjak uličica u kojima bičovjek mogao sakriti neku staru strunjaču punu uiju i buha. Vidio sam desetine ljudi, većinom samoprazne ljuture izjedene pićem i drogama. Nitko nije znao imena, niti ih koristio. Kad čovjek spuzne nasamo dno, jetre izjedene drvenim alkoholom, nosa pretvorenog u otvorenu i zagnojenu ranu od stalnogudisanja kokaina i opija, prstiju unitenih mrazom i zubiju istrunulih do crnih batrljaka-takvom čovjekuime vie ne treba. Ali opisivao sam Henryja Browera svakom čovjeku koga bih vidio, no nisamdobivao odgovora. U krčmama su tresli glavama i slijegali ramenima. Drugdje bi samo spustilipogled i nastavili dalje.

304 Čovjek koji se nije htio rukovati

Nisam ga naao toga dana, ni sljedećeg, ni onog iza toga. Prola su dva tjedna, a tada sam razgovarao s

čovjekom koji je rekao daje neki sličan tip tri noći ranije bio u Devarnevjevom svratitu.

Otiao sam do tamo pjeice; bilo je to samo dvije ulice dalje od područja koje sam pretraivao. Čovjekna porti bio je roavi starac kome se čak i ćela ljutila, reumatičnih, sjajnih očiju. Sobe su se nudileoglasom u prozoru prema ulici, prepunom mujih govana, po cijeni od deset centi za noć. Ponovio samsvoj opis Brovvera, a starac je kimao cijelo vrijeme. Kad sam dovrio, rekao je:

‘Znam ja njega, mladiću. Znam ga dobro. Ali ne sjećam se ba dobro … mislim puno bolje kad drimkoji dolar u ruci.’

Dao sam mu dolar, a on gaje spremio hitrim i spretnim pokretom usprkos artritisu.

‘Bio je ovdje, mladiću, ali nema ga vie.’ ‘Znate li kamo je otiao?’

‘Ne sjećam se ba točno’, reče čovjek na porti. ‘Moda bih se prisjetio kad bih imao jo koji dolar.’

Dao sam mu jo jednu novčanicu, koja je nestala isto onako spretno kao i prva. Na to, neto mu seučinilo nevjerojatno smijeno, i iz prsa mu je zaorio hrapav, tuberanski kaalj.

‘Dobro ste se zabavili’, rekao sam ja, ‘a bogami ste i dobro zaradili. A sad, znate li gdje je tajčovjek?’

Starac se opet zlurado nasmijao. ‘Da-nova mu je adresa na siromakom groblju; uzeo je mjesto zacijelu vječnost, a sobu dijeli s Vragom. Kako vam se to sviđa, mladiću? Umro je valjda negdje jučerujutro, jer kad sam ga u podne pronaao jo je bio topao i mekan. Sjedio je uspravno kraj prozora, daznate. Otiao sam da uzmem novih deset centi prije mraka ili mu pokaem vrata. A na kraju mu je graddarovao dva metra zemlje.’ Ovo je izazvalo jo jedan neugodan ispad senilne zluradosti.

‘Je li bilo nečeg čudnog u njegovoj smrti?’ upitao sam, ne usuđujući se do kraja promisliti oimplikacijama svoga pitanja. ‘Nečeg to ba nije uobičajeno?’

‘Mislim da se nečeg sjećam … Samo malo …’

Dao sam mu jo jedan dolar da mu pomognem u prisjećanju, ali ovog puta nisam izazvao smijeh,premda je novac i ovog puta nestao istom brzinom.

‘Jest, bilo je nečeg malo čudnog u tome’, rekao je starac. ‘Nazivao sam mrtvozornika za dovoljnonjih da to znam. Isusa mu krvavog, jesam, jesam!

Čovjek koji se nije htio rukovati 305

Znao sam ih naći kako vise s kuke na vratima, znao sam ih naći mrtve na krevetu, znao sam ih naći napoarnim stubama u siječnju s bocom među koljenima, smrznute i plave k’o Atlantik. Jednog sam čaknaao utopljenog u lavoru, premda je to bilo prije vie od tri’est godina. Ali ovaj tip-sjedi on uspravnou svom smeđem odijelu, ba kao daje neka financijska faca, i čak mu je i kosa uredno počeđljana.Drao si je desni zglob lijevom rukom, bogami. Vidio sam svata, ali ovaj je jedini kog sam ikad vidiodaje umro rukujući se sam sa sobom.’

Otiao sam pjeice sve do dokova, a starčeve posljednje riječi kao da su mi se stalno ponavljale umozgu, kao ploča kad igla zapne u jednoj brazdi. Ovaj je jedini kog sam ikad vidio da je umrorukujući se sam sa sobom.

Siao sam do kraja jednog mola, sve do mjesta gdje prljavo siva voda oplakuje otrcane stupove. Ionda sam poderao ček na tisuću komadića i bacio ih u vodu.”

George Gregson promekoljio se i pročistio grlo. Vatra je izgorjela do nevoljkoga ara, i hladnoća seuvlačila u naputenu sobu za igre. Stolovi i stolci činili su se prozračnim i nestvarnim, kao namjetajnaslućen u snu u kojem se prolost i sadanjost pretapaju. Plamenovi su slova urezana u ploču iznadkamina okruili mutnim narančastim svjetlom: STVAR JE U PRIČI, A NE ONOME TKO JEPRIPOVIJEDA.

“Vidio sam ga samo jednom, ali jednom je bilo dovoljno; nikad ga nisam zaboravio. Ali to jeposluilo da mene izvuče iz moga vlastitog razdoblja alosti, jer onaj tko moe hodati među drugimljudima nikad nije u potpunosti sam.

Ako mi donese kaput, Stevens, mislim da ću polako krenuti kući -ostao sam puno dulje nego obično.”

A kad je Stevens donio kaput, George se nasmijeio i pokazao mali made tik ispod lijevog kutaStevensovih usta. “Sličnost je stvarno nevjerojatna, zna - tvoj djed je imao made na točno istommjestu.”

Stevens se nasmijeio ali nije nita odgovorio. George je otiao, a ubrzo nakon njega razili smo se i miostali.

306 Čovjek koji se nije htio rukovati

Plaosvijet

FedBrod ASN/29 pao je s neba i razbio se. Nakon nekog vremena, dva čovjeka izvukla su se iznjegove rasprsnute lubanje kao mozak. Malo su se udaljili a onda zastali, s kacigama pod mikama, ipogledali gdje su to zavrili.

Bila je to plaa koja nije trebala ocean bila je svoj vlastiti ocean, isklesano more pijeska, crno-bijelasnimka mora zauvijek zamrznutog u udolinama i valovima i jo udolina i valova.

Dine.

Plitke, strme, glatke, naborane. Dine s hrptovima poput noa, dine s plosnatim hrptovima, dine snepravilnim hrptovima, dine koje su djelovale poput dina naguranih na dine - dine-domine.

Dine. Ali ne i ocean.

Doline koje su predstavljale udoline između tih dina vijugale su u zavojitim labirintima. Ako bidovoljno dugo gledao u te zavojite crte, učinilo bi se da ispisuju riječi - crne riječi koje lebde iznadbijelih dina.

“Jebe ga”, reče Shapiro.

“Naguzi se”, reče Rand.

Shapiro je krenuo pljunuti, onda se predomisli. Gledajući sav taj pijesak, promijenio je miljenje.Vjerojatno nije trenutak da se razbacuje vlagom. Napola izgorio u pijesku, ASN/29 nije vie izgledaokao ptica na umoru; sad je izgledao kao čutura koja se razbila i otkrila trule u svojoj utrobi. Bilo jevatre. Lijevi spremnici goriva su svi eksplodirali.

“teta za Grimesa”, reče Shapiro.

“Aha.” Randove oči jo su lutale morem pijeska, sve do granične crte obzora, i opet se vraćale natrag.

Stvarno je bilo teta za Grimesa. Grimes je bio mrtav. Grimes je sad bio samo veliki i mali komadi uprednjem teretnom odjeljku. Shapiro je pogledao unutra i pomislio: Izgleda kao da je Bog odlučiopojesti Grimesa, otkrio da nije dobrog okusa, i opet ga izbljuvao. To je bilo previe i za Shapiroveudac. To, i pogled na Grimesove zube ratrkane po podu teretnog odjeljka.

Plaosvijet 307

Shapiro je sad čekao da Rand kae neto pametno, ali Rand je utio. Randove oči pratile su dine, pratileopruaste zavijutke dubokih dolina među njima.

“Hej!” reče Shapiro konačno. “Sto ćemo sad? Grimes je mrtav; ti si zapovjednik. to ćemo sadnapraviti?”

“Napraviti?” Randove oči ile su naprijed-natrag, naprijed-natrag, preko mira dina. Suh, uporan vjetarpodizao je gumom presvučen ovratnik odijela za zatitu od okolia. “Ako nema loptu za odbojku, neznam.”

“O čemu ti to priča?”

“Zar nije to ono to se radi na plai?” upita Rand. “Odbojka na pijesku?”

Shapiro se puno puta prestraio u svemiru, i bio je blizu panici kad je izbila vatra; sad, gledajućiRanda, čuo je amor straha prekrupnog da bi ga pojmio.

“Veliko je”, rekao je Rand sanjarski, i Shapiru se načas učinilo da govori o njegovom vlastitomstrahu. “Prokleto velika plaa. Neto ovakvo bi se moglo pruati do vječnosti. Mogao bi proći stokilometara sa surferskom daskom pod rukom i jo uvijek biti skoro na mjestu odakle si krenuo, izatebe samo est-sedam otisaka u pijesku. A ako ostane pet minuta stajati na istom mjestu, i tihposljednjih est-sedam otisaka bi nestalo.”

“Jesi li uspio napraviti topografski sken prije nego to smo se sruili?” Rand je u oku, zaključio je.Rand je u oku, ali nije lud. Moe mu dati tabletu ako bude trebalo. A ako nastavi voziti pod ručnom,moe mu dati i injekciju. “Jesi li pogledao -“

Rand ga nakratko pogleda. “to?”

Zelena mjesta. To je bilo ono to je mislio reći. Zvučalo je kao neki citat iz Psalama, i nije to mogaoizreći. Vjetar je u njegovim ustima zvonio srebrnim zvoncem.

“to?” upita Rand ponovo.

“Sken! Sken!” poviče Shapiro. “Jesi ikad čuo za sken, kretenu? Kakvo je ovo mjesto? Gdje je oceanna kraju ove jebene plae? Gdje su jezera? Gdje je najblii zeleni pojas? U kojem smjeru? Gdjezavrava plaa?”

“Zavrava? Oh. Kuim. Ne zavrava nikad. Nema zelenih pojaseva, nema ledenih kapa. Nema oceana.Ovo ti je plaa u potrazi za oceanom, stari moj. Dine i dine i dine, i nema im kraja.”

“Ali kako ćemo do vode?”

“Nećemo.”

“Brod … ne moe se popraviti!”

308 Plaosvijet

“Ma nemoj, genije.”

Shapiro je zautio. Mogao je ili zautjeti ili početi histerizirati. Imao je dojam - bio je skoro siguran-daće Rand, ako on počne histerizirati, samo i dalje zuriti u dine sve dok se Shapiro ne smiri, ili se nesmiri.

Kako se zove plaa koja nema kraja? Pa, zove se pustinja! Najveća jebena pustinja u svemiru, je li toto?

U glavi je čuo Randov odgovor: Ma nemoj, genije.

Shapiro je neko vrijeme stajao kraj Randa, čekajući da se čovjek probudi, da učini neto. Nakon nekogvremena, izgubio je strpljenje. Počeo je kliziti i teturati natrag niz bok dine na koju su se popeli dapogledaju uokolo. Osjećao je kako pijesak klizi kraj njegovih čizama. elim te usisati u sebe, Bili,zamiljao je u glavi kako mu govori pijesak. U njegovom umu bio je to suh, isuen glas ene koja je staraali jo uvijek strahovito jaka. elim te usisati ovamo dolje i dati ti veliki… snani… zagrljaj.

To gaje podsjetilo na dane kad su se izmjenjivali zakapajući jedni druge do vrata u pijesak, na plai,kad je bio klinac. Tada je to bilo zabavno -sad gaje plailo. Zato je isključio taj glas - ovo nijetrenutak za nostalgična prisjećanja, Kriste, ba nimalo - i hodao je po pijesku kratkim, otrim, odlučnimkoracima, nesvjesno pokuavajući nagrditi simetrično savrenstvo njegovih padina i povrine.

“Kamo ide?” Randov je glas po prvi put u sebi imao notu svijesti i zabrinutosti.

“Baklja”, reče Shapiro. “Idem je uključiti. Bili smo na kartografiranom dijelu puta. Netko će uočiti

signal, vektorirati ga. Samo je pitanje vremena. Znam da su nam izgledi usrani, ali moda se netkopojavi prije nego -“

“Baklja je smrskana”, reče Rand. “Dogodilo se u padu.”

“Moda je moemo popraviti”, uzvratio je Shapiro preko ramena. Dok je sagnute glave prolazio krozvratnice, osjećao se bolje usprkos smradu sprene ice i gorki zadah freona. Govorio je samome sebida se osjeća bolje jer mu je pomisao na baklju podigla raspoloenje; ako Rand kae daje slomljena,vjerojatno joj se vie ne moe pomoći. Ali vie nije vidio dine -vie nije vidio tu veliku, beskrajnu plau.

Zato se osjećao bolje.

Kad je opet stigao do vrha prve dine, zadihan i nespretan, sljepoočnica koje su lupale u suhoj vrućini,Rand je jo bio tamo, jo uvijek zureći i

Plaosvijet 309

zureći i zureći. Prolo je sat vremena. Sunce je bilo ravno iznad njih. Randovo lice bilo je mokro odznoja. Znojni dragulji ugnijezdili su mu se u obrvama. Kapljice su mu klizile niz obraze kao suze. Jokapljica klizilo mu je niz ile u vratu, u izrez njegova zatitnog odijela, poput kapi bezbojnog ulja kojecuri u utrobu prilično dobrog androida.

Nazvao sam ga kretenom, pomislio je Shapiro zadrhtavi malo. Kriste, ba tako i izgleda ne kaoandroid, već kao kreten koji se upravo urokao u vrat jako velikom iglom.

I Rand je ipak bio u krivu.

“Rand?”

Nije bilo odgovora.

“Baklja nije unitena.” U Randovim očima je neto bljesnule A onda su opet postale bezizraajne, zurećiu planine pijeska. Shapiro je isprva mislio da su zamrznute, ali pretpostavljao je da se kreću. Stalnoje puhalo. Moraju se kretati. Tijekom desetljeća i stoljeća, morale bi … pa, morale bi hodati. Zarnisu tako nazivali dine na plai? Dine koje hodaju? Činilo mu se da se toga sjeća iz djetinjstva. Ilikole. Ili odnekud, i kakve to dovraga uopće ima veze?

Sad je vidio tanki tračak pijeska kako klizi niz bok jedne dine. Kao da gaje čuo

(čuo to sam pomislio)

Novi znoj na njegovom vratu. Dobro, malo se uspaničio. Tko ne bi? U gadnoj su nevolji, jako gadnoj.A Rand kao da to ne zna … ili ga nije briga.

“Bilo je malo pijeska u njoj, i frekvencijski modul je napukao, ali njih u Grimesovoj kutiji zarezervne dijelove ima bar ezdeset komada.”

Čuje li me on uopće?

“Ne znam kako je pijesak dospio do nje - bila je tamo gdje je i trebala biti, u spremitu iza kreveta,troja zatvorena vrata između nje i vanjskog svijeta, ali -“

“Oh, pijesak se iri. Uvlači se u sve. Sjeća se odlazaka na plau kad si bio klinac, Bili? Doao bi kući amama bi se derala na tebe jer posvuda ima pijeska? Pijesak na kauču, pijesak na kuhinjskom stolu,pijesak u podnoju tvoga kreveta? Pijesak s plae je vrlo …” Neodređeno je mahnuo rukom, a onda seopet pojavio onaj sanjivi, neugodan osmijeh. ” … sveprisutan.”

“-ali nije joj nimalo nakodio”, nastavio je Shapiro. “Rezervni sustav napajanja radi, i uključio sambaklju u njega. Kakvu minutu sam stavio i

310 Plaosvijet

slualice, i traio očitanje ekvivalencije na pedeset parseka. Zvuči kao pila. Bolje nego to smo se moglinadati.”

“Nitko neće doći. Čak ni Beach Boysi. Beach Boysi su svi mrtvi već osam tisuća godina. Dobrodoaou Surferski grad, Bill. Surferski grad, samo bez valova.”

Shapiro se zabuljio u dine. Zapitao se koliko je dugo pijesak već tamo. Bilijun godina? Trilijardu? Jeli tu nekad bilo ivota? Moda čak i nečega s inteligencijom? Rijeke? Zelena mjesta? Oceani koji biovo pretvorili u pravu plau umjesto u pustinju?

Shapiro je stajao kraj Randa i razmiljao o tome. Uporan vjetar mrsio mu je kosu. I posve naglo,postao je uvjeren da su sve te stvari morale postojati, i mogao je zamisliti kako su mogle zavriti.

Polagano povlačenje gradova dok im vodene puteve i vanjske dijelove prvo tu i tamo a onda sve jačezasipa, pa na kraju i zatrpava i gui gmizanje pijeska.

Mogao je zamisliti sjajne smeđe aluvijalne lepeze blata, isprva glatke poput fokine koe ali polakosve mutnije i mutnije boje, dok se ire sve dalje i dalje od uća rijeka - sve dalje i dalje, dok se nesusretnu. Vidio je kako glatko blato poput fokine koe postaje močvara puna trske, zatim siva, suhazemlja, i konačno nemiran bijeli pijesak.

Mogao je zamisliti planine kako se skraćuju poput zailjenih olovaka, njihov se snijeg topi dok dizanjepijeska donosi tople termalne struje gore prema njima; vidio je posljednjih nekoliko litica kakopokazuju prema nebu poput prstiju ljudi ivih pokopanih u pijesku; mogao ih je zamisliti kako ihzatrpavaju i zatim smjesta zaboravljaju duboko idiotske dine.

Kako ih je Rand ono nazvao?

Sveprisutne.

Ako si upravo doivio viziju, Billy, dečko moj, bila je prilično prokleto uasna.

Oh, ali ne, nije. Nije bila uasna; bila je mirna. Bila je mirna kao drijeme u nedjeljno poslijepodne.Stoje mirnije od plae?

Otresao je te misli. Pomoglo je kad se osvrnuo natrag prema brodu.

“Neće biti nikakve konjice”, reče Rand. “Pijesak će nas prekriti i nakon nekog vremena i mi ćemobiti pijesak i pijesak će biti mi. Surferski grad bez valova - moe li uhvatiti taj val, Billy?”

A Shapiro se prestraio jer gaje mogao uhvatiti. Nisi mogao gledati u sve te dine i ne shvatiti.

Plaosvijet 311

“Jebeni kretenski debil” rekao je. Vratio se u brod. I sakrio od plae.

Konačno je stigao zalazak sunca. Vrijeme kad bi na plai - bilo kojoj pravoj plai - trebalo odloitiloptu za odbojku, i obući trenirku i izvaditi hrenovke i pivo. Ne jo vrijeme za latarenje, ali blizu.Vrijeme da se raduje latarenju.

Hrenovke i pivo nisu bile među zalihama na ASN/29.

Shapiro je proveo poslijepodne briljivo flairajući svu vodu s broda. Koristio je portavak da usisasve ono stoje iscurilo iz prerezanih vena brodskog opskrbnog sustava i ulokvilo se po podovima.Uhvatio je i ono malo stoje preostalo na dnu rasprsnutog vodenog rezervoara hidrauličnog sustava.Nije previdio čak ni mali cilindar u utrobi sustava za pročićavanje zraka koji je opsluivao zrak uteretnim odjeljcima.

Na kraju, otiao je u Grimesovu kabinu.

Grimes je drao zlatne ribice u okruglom akvariju konstruiranom posebno za besteinsko stanje.Akvarij je bio izrađen od na udare otporne, prozirne polimerske plastike, i lako je preivio udar.Zlatne ribice - kao i njihov vlasnik - nisu bile otporne na udare. Plutale su u tupoj narančastojnakupini na vrhu kugle, koja je zavrila pod Grimesovim leajem, zajedno s tri para vrlo prljavih gaća ipet-est pornografskih holografskih kocki.

Načas je drao akvarij, tupo zureći u njega. “E, jadni Joriče. Ja ga poznavali, Horacije”, rekao jeodjednom, i nasmijao se vritavim, nezdravim smijehom. Onda je uzeo mreicu koju je Grimes drao usvom ormariću i uronio njome u akvarij. Uklonio je ribe pa se zapitao to bi s njima. Čas kasnije,odnio ih je do Grimesovog kreveta i podigao njegov jastuk.

Ispod je bilo pijeska.

Svejedno je tamo stavio ribe, a onda briljivo izlio vodu u kanister koji je koristio za sakupljanje. Sveće to morati pročistiti, ali čak i ako pročići-vači ne rade, činilo mu se da za dan-dva neće oklijevatipiti vodu iz akvarija samo zato to bi u njoj mogla biti koja krljut i malo ribljeg dreka.

Pročistio je vodu, podijelio je, i odnio Randov dio natrag uz padinu dine. Rand je bio tamo gdje iprije, kao da se uopće nije ni pomakao.

“Rand. Donio sam ti tvoj dio vode.” Otvorio je dep na prednjem dijelu Randovog zatitnog odijela istavio plosnatu plastičnu čuturu u njega. Spremao se palcem zatvoriti patentni zatvarač depa kad muje Rand odgurnuo ruku u stranu. Izvadio je čuturu. Na prednjoj strani bilo je otisnutu OPREMA

312 Plaosvijet

ZA BRODOVE KLASE ASN ČUTURA ZA TEKUĆINU BR 23196755 STERILNO KAD JE PEČATNEDIRNUT. Pečat je sad bio skinut, naravno; Shapiro je morao napuniti čuturu. “Pročistio sam -“

Rand rairi prste. Čutura je pala na pijesak uz tiho “plop”. “Neću.”

“Ne … Rand, koji je tebi bog? Isuse Kriste, moe li prestati!” Rand nije odgovrio.

Shapiro se sagnuo i podigao čuturu za tekućinu br 23196755. Opraio je zrna pijeska koja su sezalijepila za njene bokove kao da su ogromne, nadute bakterije.

“Koji ti je vrag?” ponovio je Shapiro. “Je li u pitanju ok? Misli daje to - to? Jer onda ti mogu datitabletu … ili injekciju. Ali već me to nervira, moram ti iskreno reći. To to samo stoji tu i zuri usljedećih sto kilometara ničega! To je pijesakl Samo pijesakl”

“To je plaa”, reče Rand sanjivo. “Hoće da napravimo kulu od pijeska?”

“Dobro, u redu”, reče Shapiro. “Uzet ću iglu i ampulu utog. Ako se hoće ponaati kao kreten, onda ćute tako i tretirati.”

“Ako mi pokua neto ubrizgati, budi jako tih dok mi se prikrada”, rekao je Rand blago. “Inače ću tislomiti ruku.”

A i mogao bi to učiniti. Shapiro je bio astrogator, teak sedamdeset i pet kila, visine metar isedamdeset. Borba prsa o prsa nije mu bila specijalnost. Promrmljao je psovku i okrenuo se natragprema brodu, dreći Rando-vu čuturu.

“Mislim daje ivo”, reče Rand. “Zapravo, prilično sam siguran u to.”

Shapiro je opet pogledao prema njemu, pa onda van, prema dinama. Zalazak sunca podario im jezlatni filigran po glatkim, irokim leđima, filigran koij se delikatno zasjenjivao prema dolje, donajcrnje ebanovine u udolinama; na sljedećoj dini, ebanovina se dizala natrag do zlata. Zlato u crno.Crno u zlato. Zlato u crno i crno u zlato i zlato u

Shapiro je uurbano zatreptao i protrljao si oči rukom.

“Nekoliko puta sam osjetio kako mi se ba ova dina miče pod nogama”, rekao je Rand Shapiru.“Kreće se vrlo otmjeno. Kao da osjeća plimu. Mogu je nanjuiti u zraku, a mirie kao sol.”

“Ti si lud”, reče Shapiro. Bio je tako prestravljen da se osjećao kao da mu se mozak pretvorio ustaklo.

Plaosvijet 313

Rand nije odgovorio. Randove oči pretraivale su dine, koje su ile od zlata u crno u zlato u crno uzalasku sunca. Shapiro se vratio na brod.

Rand je ostao na dini cijelu noć, i cijeli sljedeći dan.

Shapiro je pogledao van i vidio ga. Rand je skinuo svoje zatitno odijelo, a pijesak ga je skoroprekrio. Samo je jedan rukav jo virio, izgubljen i molećiv. Pijesak iznad i ispod njega podsjetio jeShapira na par usana koje bezubom pohlepom siu neki meki komadić. Shapiro je osjećao ludu elju dapojuri uz padinu dine i spasi Randovo zatitno odijelo.

Nije to učinio.

Sjedio je u svojoj kabini i čekao na spasilački brod. Miris freona se rasprio. Zamijenio gaje jonepoeljniji miris Grimesovog truljenja.

Spasilački brod nije stigao toga dana ni te noći ni trećeg dana.

Pijesak se nekako pojavio u Shapirovoj kabini, premda su vrata bila zatvorena a brtva je jo uvijekdjelovala savreno dobro. Usisao je male hrpice pijeska portavakom kao to je onog prvog danausisavao lokvice razli vene vode.

Stalno je bio jako edan. Čutura mu je već bila skoro prazna. Učinilo mu se da počinje njuiti sol uzraku; u snu, čuo je glasanje galebova.

I čuo je pijesak.

Uporan vjetar pomicao je prvu dinu blie brodu. Njegova kabina jo je bila u redu - zahvaljujućiportavaku - ali pijesak je već preuzimao ostatak. Mini-dine posegnule su kroz raznesene ulaze iuhvatile ASN/29. Pruale su pipke i membrane kroz otvore za odzračivanje. U jednom od raznesenihspremnika goriva nastao je nasip.

Shapirovo lice postalo je napeto i hrapavo od izrasle brade.

Blizu zalaska sunca trećega dana popeo se na dinu da pogleda Randa. Razmatrao je bi li ponioinjekciju, onda odustao. Radilo se o nečem znatno jačem od oka; sad je to shvatio. Rand je poludio.Bilo bi najbolje da brzo umre. A činilo se da će se ba to dogoditi.

Shapiro je bio napet; Rand je bio ispijen. Tijelo mu je bilo mravi tap. Njegove noge, nekad bogate idebele od atletskih miića, sad su bile oputene i ovjeene. Koa je na njima visjela kao preiroke čarapekoje stalno spadaju. Imao je na sebi samo gaće, a bile su od crvenog najlona, i djelovale su apsurdnokao neke kupaće gaće za piciginaa.Na licu mu je počela rasti

314 Plaosvijet

svijetla brada, prekrivajući upale obraze i bradu. Brada mu je bila boje pijeska s plae. Njegova kosa,

nekad mutno smeđe boje, izblijedila je skoro do plave. Visjela mu je preko čela. Samo su njegoveoči, zureći kroz ike jasno plavom snagom, jo bile potpuno ive. Proučavale su plau

(dine bogamubojeg DINE)

bez prestanka.

Sad je Shapiro vidio neto loe. Bilo je to doista vrlo, vrlo loe. Vidio je da se Randovo lice pretvara upječanu dinu. Brada i kosa su mu guile kou.

“Ti će”, reče Shapiro, “umrijeti. Ako ne siđe do broda i ne popije neto, umrijet će.”

Rand nije nita rekao. “Zar to eli!”

Nita. Čulo se prazno mrkanje vjetra, ali nita drugo. Shapiro je vidio kao se nabori na Randovomvratu pune pijeskom.

“Jedino to elim”, rekao je Rand tankim, udaljenim glasom nalik vjetru, “su moje kasete Beach Boysa.U kabini su mi.”

“Jebi se!” reče Shapiro bijesno. “Ali zna čemu seja nadam? Nadam se da će brod stići prije nego toumre. elim te vidjeti kako urla i vriti dok te budu odvlačili s te tvoje proklete dragocjene plae. elimvidjeti to će se tada dogoditi!”

“Plaa će i tebe dohvatiti”, reče Rand. Glas mu je bio prazan i klepetav, kao vjetar u rasprsnuloj čuturi- čuturi koja je preostala na polju na kraju prole listopadske etve. “Posluaj malo, Bili. Posluaj val.”

Rand je nagnuo glavu. Njegova usta, napola otvorena, otkrila su jezik. Bio je zgrčen kao suha spuva.

Shapiro je neto čuo.

Čuo je dine. Pjevale su pjesme o nedjeljnom poslijepodnevu na plai -drijeme na plai bez ikakvihsnova. Dugački drijeme. Bezumni mir. Klik-tanje galebova. Uzbibane, bezumne čestice. Dine kojehodaju. Čuo je … privlačilo gaje. Privlačilo prema dinama.

“Čuje ga”, reče Rand.

Shapiro je posegao u svoj nos i zario dva prsta u njega dok nije prokrvario. Ondaje uspio sklopitioči; misli su mu se polako i nespretno vratile k sebi. Srce mu je jurilo.

Zamalo sam postao kao Rand. Isuse!… skoro me uhvatilo!

Plaosvijet 315

Opet je otvorio oči i vidio daje Rand postao prazna koljka na davno naputenoj plai, koja se napinjeprema svim tajnama besmrtnog mora, zu-reći van prema dinama i dinama i dinama.

Dosta je, zastenjao je Shapiro u sebi.

Oh, ali sluaj ovaj val, uzvratile su dine apatom.

I protiv svoje volje, Shapiro je sluao.

Onda je njegova volja prestala postojati.

Shapiro je pomislio: Bolje bih čuo kad bih sjeo.

Sjeo je kraj Randovih nogu i stavio si pete na bedra kao indijanac iz plemena Yaqui i sluao.

Čuo je Beach Boyse, a Beach Boysi su pjevali o zabavi, zabavi, zabavi. Čuo je kako pjevaju da su naplai cure sve k’o pječane ure. Čuo je

- uplje uzdisaje vjetra, ne u uima već u kanjonu između desne i lijeve polutke mozga - čuo je teuzdisaje negdje u tami koju prebrođuje samo viseći most corpusa callosuma26, koji povezuje svjesnumisao s beskonač-noću. Nije osjećao glad, eđ, vrelinu, strah. Čuo je samo glas u praznini.

I stigao je brod.

Doao je pikirajući s neba, a raketni su mu motori izgrebli dug narančasti trag s desna na lijevo.Grmljavina je udarila topografiju delta-valo-va, i nekoliko dina se sruilo poput otećenja mozga naputu metka. Grmljavina je rastvorila glavu Billyja Shapira, i načas je bio rastrzan na obje strane,razderan, presječen po sredini -

A onda je bio na nogama.

“Brod!” vritao je. “Jebemu boga! Brod! Brod! BROD!”

Bio je to okruni trgovački brod, prljav i izmučen kroz pet stotina - ili pet tisuća - godina klanskeslube. Plovio je kroz zrak, nezgrapno se ispravio, zaklizio. Kapetan je opalio raketnim motorima ipretvorio pijesak u crno staklo, a Shapiro je pozdravio ranu.

Rand se okrenuo kao čovjek koji se budi iz dubokog sna.

“Reci mu da ode, Billy.”

“Ne shvaća.” Shapiro je teturao uokolo, diući ake u zrak. “Bit će dobro -“

Krenuo je prema prljavom trgovačkom brodu krupnim, poskakujućim koracima, kao klokan koji bjeipred poarom. Pijesak gaje hvatao. Shapiro

26 Corpus callosum, uljevito tijelo, snop ivčanih stanica i vlakana koji povezuju lijevu i desnuhemisferu mozga. nap. prev.

316 Plaosvijet

gaje udarcima tjerao. Jebi se, pijesku. Ja imam dragu u Hansonvilleu. Pijesak nikad nije imao drage.Plai se nikad nije dizao.

Kućite trgovačkog broda se razdvojilo. Silazni most je iskočio poput isplaenog jezika. Neki je čovjekkrenuo niz njega, iza tri samplerska androida i nekog tipa ugrađenog u gusjenice koji je sigurno biokapetan. U najmanju ruku, nosio je beretku sa znakom klana.

Jedan od androida mahnuo je prema njemu samplerskim tapom. Shapiro ga je odgurnuo od sebe. Paoje na koljena pred kapetanom i ogrlio gusjenice koje su zamijenile kapetanove mrtve noge.

“Dine … Rand … bez vode … ivi… hipnotiziralo ga … kretenski svijet … ja … hvala Bogu …”

Čelični pipak ovio se oko Shapira i otrgnuo ga u stranu. Suhi pijesak aptao je pod njim kao smijeh.

“U redu je”, reče kapetan. “Budi mir! Ja! Ja! Daj!”

Android je pustio Shapira i udaljio se, odsutno ćeretajući samome sebi.

“Sav taj put za jebenog federalca!” uskliknuo je kapetan ogorčeno.

Shapiro je plakao. Boljelo gaje, ne samo glava, već i jetra.

“Dud! Gense ti! Daj! Voda, zamboka!”

Čovjek koji je bio na čelu dobacio mu je nisko gravitacijsku bocu s dudicom. Shapiro ju je prevrnuoi pohlepno počeo sisati, prolijevajući si kristalno hladnu vodu po ustima, niz bradu, u potocima kojisu mu mrljali tuniku, koja je već izblijedila do boje kosti. Zagrcnuo se, povratio, pa opet pio.

Dud i kapetan su ga pozorno promatrali. Androidi su ćeretali.

Konačno je Shapiro obrisao usta i sjeo. Bilo mu je zlo, ali i dobro.

“Tis’ Shapiro?” upita kapetan.

Shapiro kimne glavom.

“Klanska pripadnost?”

“Nemam je.”

“ASN broj?”

“29.”

“Posada?”

“Trojica. Jedan mrtav. Drugi - Rand - tamo gore.” Pokazao je rukom, ali nije pogledao.

Kapetanovo lice nije se promijenilo. Dudovo lice jest.

“Plaa gaje uhvatila”, reče Shapiro. Vidio je njihove prikriveno upitne poglede. “ok … moda. Djelujehipnotizirano. Stalno govori o … o Beach

Plaosvijet 317

Bovsima … nije vano, vi ni ne znate za to. Neće piti ni jesti. Loe mu je.”

“Dud. Uzmi jednog andija i dovedi ga ovamo.” Stresao je glavom. “Federalni brod, Kriste. Nemaplijena.”

Dud kimne. Časak kasnije, kretao se uz dinu s jednim od andija. Andi je djelovao kaodvadesetogodinji surfer koji moda lovu za drogu zarađuje servisirajući udovice koje se dosađuju, alikoraci su ga odavali čak i vie od viezglobnih pipaka to su mu rasli iz ramena. Korak, zajednički svimandroidima, bio je sporo, zamiljeno, skoro bolno hodanje postarijeg engleskog butlera shemeroidima.

Začulo se zujanje s kapetanove upravljačke ploče.

“Tu sam.”

“Ovdje Gomez, kapetane. Imamo problemčić. Kompskan i telemetrija povrine pokazuju nam vrlonestabilnu povrinu. Nema stijena na koje bismo se mogli osloniti. Sjedimo na vlastitom spaljenomtragu, a ovog časa je to moda i najčvrća stvar na cijelom planetu. A problem je to i sam spaljeni tragpočinje tonuti.”

“Preporuka?”

“Trebali bismo otići.”

“Kad?”

“Prije pet minuta.”

“Ba si smijean, Gomez.”

Kapetan je pritisnuo jedan gumb a komunikator se ugasio. Shapiro je kolutao očima. “Čujte,zanemarite Randa. S njim je gotovo.”

“Obojicu ću vas odvesti natrag”, reče kapetan. “Nemam plijena, ali Federacija bi morala neto platitiza vas dvojicu … ne daje bilo tko od vas ba jako vrijedan, koliko ja vidim. On je lud a ti si se usro.”

“Ne … ne shvaćate. Vi ”

Kapetanove lukave ute oči su zablistale.

“Ima neto sa strane?” upitao je.

“Kapetane … gledajte … molim vas -“

“Jer ako ima, nema smisla da ostane ovdje. Reci mi to je i gdje je. Podijelit ćemo sedamdeset-trideset. Standardna naknada za spaavanje. Ne mogu ti dati bolju ponudu, ne? Ti -“

Spaljeni trag naglo se nagnuo pod njima. Posve primjetno se nagnuo. Neka truba negdje u trgovačkombrodu počela je tuliti s priguenom pravilnoću. Komunikator na kapetanovoj upravljačkoj ploči seopet oglasio.

318 Plaosvijet

“Eto ga!” zaviče Shapiro. “Eto ga, vidite li sa čime se suočavate? Hoćete sad razgovarati o vercanojrobi? MORAMO SE JEBENO POBRATI ODAVDE!”

“Začepi, ljepotane, ili će te jedan od mojih dečki uspavati”, reče kapetan. Glas mu je bio smiren, alioči su mu se promijenile. Pritisnuo je dugme komunikatora.

“Kapetane, imam deset stupnjeva nagiba a raste i dalje. Lift se sputa, ali ide pod kutem. Jo imamovremena, ali ne ba puno. Brod će se prevaliti.” “Nogari će ga zadrati.”

“Neće, gospodine. Ispričavam se kapetanu, ali neće.” “Pokreni sekvencu za ispaljivanje, Gomez.”

“Hvala, gospodine.” Bilo je nemoguće ne prepoznati olakanje u Go-mezovom glasu.

Dud i android vraćali su se niz padinu dine. Rand nije bio s njima. Andi je sve vie i vie zaostajao. Aonda se dogodilo neto čudno. Andi je pao na nos. Kapetan se namrti. Nije pao onako kako bi andijitrebali padati -to će reći, vie-manje kao ljudska bića. Bilo je to kao daje netko prevrnuo lutku urobnoj kući. Ba je tako pao. Bum, i mali smeđi oblačić pijeska podigao se oko njega.

Dud se vratio i kleknuo kraj njega. Andijeve noge su se jo kretale, kao daje u onih milijun i polfreonom hlađenih mikrokrugova koji su predstavljali njegov um jo sanjao da hoda. Ali pokreti nogubili su spori i neravnomjerni. Stali su. Dim mu je počeo izlaziti iz pora, a pipci su mu zadrhtali napijesku. Bilo odurno slično ljudskom umiranju. Iz njega se začulo duboko kripanje: Graaaagggg!

“Pun je pijeska”, apne Shapiro. “Dobio je bičbojsku vjeru.”

Kapetan je nestrpljivo pogledao prema njemu. “Ne budi smijean, čovječe. To bi moglo proetati krozpječanu oluju a da se u njemu ne nađe ni zrnce pijeska.”

“Ne na ovom svijetu.”

Spaljeni dio se opet pomakao. Trgovački brod sad je bio vidljivo uko-en. Začulo se tiho stenjanjedok su nogari preuzimali jo teine.

“Pusti ga!” povikao je kapetan Dudu. “Pusti ga, pusti ga! Gense ti! Dođi meni zamboka!”

Dud je stigao, ostavljujući andija da hoda s licem u pijesku.

“Koji zajeb”, promrmljao je kapetan.

Plaosvijet ť319

On i Dud upustili su se u razgovor u potpunosti na uurbanom svemirskom dijalektu koji je Shapirosamo donekle mogao pratiti. Dud je rekao kapetanu daje Rand odbio doći. Andi je pokuao zgrabitiRandija bez prave sile. Već i tada se kretao trzavo, a iz njega su dopirali čudni kripavi zvukovi. Osimtoga, počeo je recitirati kombinaciju galaktičkih koordinata za rudna bogatstva i kataloga kapetanovihkaseta s narodnom glazbom. Dud se zatim i sam suočio s Random. Kratko su se borili. Kapetan jerekao Dudu da bi, ako je Dud dopustio da ga nadjača čovjek koji je tri dana stajao na vrelom suncu,moda trebao pronaći nekog drugog prvog časnika.

Dudovo lice potamnjelo je od nelagode, ali njegov ozbiljan, zabrinut izraz lica nije se promijenio.Polako je okrenuo glavu, pokazujući četiri duboke ogrebotine na svome obrazu. Polako su natjecale.

“On ma jako miće ” , rekao je Dud. “Jak zamboka. Je ma od krtni. “

“Ma od krtni zamboka? ” Kapetan je otro promatrao Duda.

Dud kimne glavom. “Krtni. Svakčast. Krtni zamboka. “

Shapiro se mrtio, prekapajući svoj umoran, prestraen um u potrazi za tom riječi. Onda mu je dola.Krtni. Značilo je lud. Snaan je, za ime boga. Jak je jer je lud. Ima velike miiće, veliku snagu. Jer jelud.

Velika snaga… ili moda velike valove. Nije bio siguran to to znači. U svakom slučaju, izlazilo je naisto.

Krtni.

Tlo se pod njima opet pomaklo, i pijesak je zapljusnuo preko Shapiro-vih čizama.

Iza njih se čulo uplje ka-bum, ka-bum, ka-bum otvaranja cijevi za zrak. Shapiru se to činilo jednim odnajljepih zvukova koje je ikad u ivotu čuo.

Kapetan je sjedio, duboko zamiljen, čudni kentaur čija se donja polovica sastojala od gusjenica iploča umjesto od konja. Onda podigne pogled i uključi komunikator.

“Gomez, poalji ekscelenta Montovu ovamo s pukom za uspavlji-vanje.”

“Primljeno.”

Kapetan pogleda Shapira. “Sad sam jo, osim svega, izgubio i androida koji vrijedi deset godina tvojeplaće. Ljut sam. Dokopat ću se tvoga kom-pića.”

“Kapetane.” Shapiro nije mogao ne obliznuti usnice. Znao je daje to vrlo loa odluka. Nije htiodjelovati ludo, histerično ili kukavički, a kapetan

320 Plaosvijet

je izgleda zaključio daje sve troje. Kad oblizne usnice, to samo pojačava taj dojam … ali naprosto sinije mogao pomoći. “Kapetane, ne mogu vam dovoljno naglasiti potrebu da se maknemo s ovogsvijeta stoje prije mog -“

“Začepi, kretenu”, rekao je kapetan, ne bez blagosti.

S vrha najblie dine podigao se tihi vrisak.

“Ne dirajte me! Ne pribliavajte mi se! Ostavite me na miru! Svi vi! ” “Ma jako miste od krtni “, rečeDud ozbiljno.

“Bega njega, starista “, uzvratio je kapetan, a onda se okrenuo Shapiru. “Stvarno mu jest loe, zar ne?”

Shapiro zadrhti. “Nemate pojma. Naprosto ”

Spaljena podloga se opet pomakla. Nogari su kripali glasnije no ikad. Komunikator je zakrckao.Gomezov glas bio je tanak, i pomalo drhtav.

“Moramo se smjesta izgubiti odavde, kapetane!”

“U redu.” Neki smeđi čovjek pojavio se na izlaznoj rampi. U jednoj ruci prekrivenoj rukavicom draoje dugačak pitolj. Kapetan je pokazao na Randa. “Zvizga njegazamboka. Zem?”

Ekscelent Montoya, nimalo uznemiren naginjanjem tla koje nije bilo tlo već samo pijesak spren ustaklo (a sad su se kroz njega pruale duboke pukotine, vidio je Shapiro) nimalo zapanjen stenjanjemnogara ni jezovitim prizorom androida koji je sad djelovao kao da si nogama kopa vlasitit grob,načas je proučavao Randov mravi obris.

“Zem “, rekao je.

“Daj! Daj zamboka! ” Kapetan je pljunuo u stranu. “Propucaj mu pim-peka, fućka mi se”, rekao je.“Tako dugo dok die kad ga uvučemo u brod.”

Ekscelent Montoya podigao je pitolj. Pokretje djelovao na dvije trećine nehajno ijednom trećinombezbrino, ali Shapiro je čak i u svome stanju zamalo panike primijetio kako je Montoya nagnuo glavuu stranu dok je poravnavao cijev. Poput mnogih ljudi iz klana, pitolj je bio gotovo dio njega, kao dapokazuje prstom.

Začulo se uplje Fuuu! kad je stisnuo prekidač a strelica za uspavlji-vanje izletjela je iz cijevi.

Jedna ruka posegnula je iz dine i uhvatila je.

Bila je to krupna smeđa ruka, nepravilna, sačinjena od pijeska. Naprosto je posegnula, usprkosvjetru, i progutala trenutni bljesak strelice. Onda je pijesak pao natrag na mjesto, uz teko traaap.Nikakve ruke. Nemoguće je povjerovati daje ikad i bila tu. Ali svi su je vidjeli.

“Brima”, rekao je kapetan skoro nehajnim glasom.

Plaosvijet 321

Ekscelent Montoya pao je na koljena. “Sveja Majo misli puna, moka nagreke! Blasanplutro tvo! ”

Tupo, Shapiro je shvatio da Montoya moli krunicu na svome narječju.

Gore na dini, Rand je skakao gore-dolje, diući ake prema nebu, tanko vriteći u trijumfu.

“Ruka. To je bila RUKA. Ima pravo: ivo je, ivo, ivo ”

“Indikl ” rekao je kapetan otro Montoyi. “Začpi! Daj! “

Montoya je zautio. Pogled mu je pao na Randov skakutavi obras, a onda skrenuo. Lice mu je bilopuno praznovjernog uasa, skoro srednjovjekovne vrste.

“Dobro”, reče kapetan. “Dosta mije. Odustajem. Idemo.”

Pritisnuo je dva dugmeta na svojoj komandnoj ploči. Motor koji gaje trebao glatko okrenuti licemprema izlaznoj rampi nije zazujao; zacvilio je i zakripio. Kapetan opsuje. Spaljeni dio se opetpremjestio.

“Kapetane!” Gomez. Panično.

Kapetan je tresnuo po jo jednom gumbu a gusjenice su krenule una-trak uz izlaznu rampu.

“Navodi me”, reče kapetan Shapiru. “Nemam jebenog retrovizora. Ono je bila ruka, zar ne?”

“Da.”

“elim se maknuti odavde”, reče kapetan. “Već četrnaest godina nemam kurca, ali ovog časa seosjećam kao da ću se upisati u gaće.”

Traaap! Jedna dina odjednom se sruila preko izlazne rampe. Samo to to nije bila dina; nego ruka.

“Jebote, o, jebote”, reče kapetan.

Na svojoj dini, Rand je skakutao i vritao.

Sad su gusjenice kapetanove donje polovice počele zapinjati. Minijaturni tenk kojem su kapetanovaglava i ramena bili toranj počeo je teturati unatrag.

“to -“

Gusjenice su se zakočile. Pijesak je zaprskao između njih.

“Podignite me! ” zaurlao je kapetan preostalim dvama androidima. “Sad! SMJESTA!”

Njihovi pipci ovili su se oko osovina gusjenica dok su ga podizali -djelovao je smijeno, nalikprofesoru kojeg gomila pijanih studenata namjerava baciti u zrak. Pritiskao je komunikator.

“Gomez! Finalna sekvenca paljenja! Sad! Sad!”

322 Plaosvijet

Dina na dnu rampe se pomakla. Postala ruka. Krupna smeđa ruka koja je počela puzati uz kosinu.

Vriteći, Shapiro je odskočio od ruke. Psujući, kapetan se naao odnesen od nje.

Rampa se uvukla. Ruka je spala s nje i opet postala pijesak. Iris ulaza se zatvorio. Strojevi suzaurlali. Nije bilo vremena za kaučeve; nije bilo vremena ni za to slično. Shapiro se bacio u poloajza prisilno slijetanje odmah na mostu, i smjesta gaje udarilo ubrzanje. Prije nego to gaje nesvijestpreplavila, učinilo mu se da osjeća kako pijesak hvata trgovački brod miićavim smeđim rukama,trudeći se da ih zadri dolje -

A onda su poletjeli i odletjeli.

Rand ih je promatrao kako odlaze. Sjedio je. Kadje trag strojeva trgovačkog broda konačno nestao sneba, okrenuo je pogled umirujućem beskraju dina.

“Imamo stari auto, i zovemo ga mali”, zaskvičao je praznom, uzbibanom pijesku. “Nije ba neto, aliuvijek upali.”

Polako, zamiljeno, počeo je trpati pregrt po pregrt pijeska u svoja usta. Gutao je … gutao … gutao.Ubrzo mu je eludac bio naduta bačva, a pijesak mu se počeo nanositi preko nogu.

Plaosvijet 323

Lik kosca

“Preselili smo ga prole godine, i bila je to poprilična operacija”, rekao je gospodin Carlin dok su seuspinjali stubitem. “Morali smo ga ručno seliti, naravno. Nema drugog načina. Osigurali smo gaprotiv nezgoda kod Llovda prije nego to smo ga uopće izvadili iz kutije u dnevnoj sobi. Jedina firmakoja pristaje osigurati na svotu koju smo mi imali na umu.”

Spangler nije nita rekao. Taj je čovjek bio budala. Johnson Spangler jo je odavno naučio da je jedininačin za razgovor s budalom taj da ga se ignorira.

“Osigurali smo ga na četvrt milijuna dolara”, nastavio je gospodin Carlin kad su stigli do odmorita nadrugom katu. Usta su mu se trznula u napola ogorčenoj, napola zabavljenoj crti. “A to nas je lijepo ikotalo.” Bio je sitan čovjek, ne ba sasvim debeo, s naočalama bez okvira i potamnjelom ćelavomglavom koja se sjajila kao uglačana lopta za odbojku. Dreći strau u mahagonijskim sjenama hodnikana drugom katu u njih je bezizraajno zurio cijeli oklop.

Bio je to dugačak hodnik, a Spangler je zidove i draperije proučavao hladnim profesionalnimpogledom. Samuel Claggert kupovao je u obilnim količinama, ali nije kupovao dobro. Kao i tolikidrugi industrijski carevi kasnog devetnaestog stoljeća koji su se izdigli iz siromatva, bio je jedvaneto vie od kopača po zalagaonicama zakrabuljenog u odjeću sakupljača, poznavatelj i ljubiteljčudovinih platna, ugavih romana i zbirki poezije u skupim konim uvezima, i uasnih skulptura, a sve jeto smatrao Umjetnoću.

Ovdje gore zidovi su bili prekriveni - moda bi bolja riječ bila okićeni - imitacijama marokanskihdraperija, bezbrojnim (i zacijelo anonimnim) madonama koje su drale bezbrojne bebe s aureolama,dok su bezbrojni anđeli leprali ovamo-onamo u pozadini, groteskno vijugavim svjećnjacima, tejednim čudovinim i opsceno preukraenim kandelabrom nad koji se nadnosila lascivno nasmijeenanimfeta.

Naravno, stari je pirat iskopao i nekoliko zanimljivih komada; statistička vjerojatnost radila je njemuu korist. I premda se Privatni memorijal-ni muzej Samuela Claggerta (ture sa stručnim vodstvomsvakog punog sata

324 Lik kosca

- ulaz za odrasle 1 $, za djecu 0,50$ - da ti se eludac okrene) sastojao od 98 posto potpunog smeća,jo uvijek je tu bilo onih preostalih dva posto, stvari kao stoje Coombsova duga puka iznad ognjita ukuhinji, čudna malena camera obscura u hodniku, i, naravno -

“Delverovo zrcalo uklonjeno je iz prizemlja nakon vrlo neugodne … nezgode”, rekao je gospodinCarlin naglo, naizgled nadahnut groznim iz-buljenim portretom nikoga posebnog pri dnu sljedećegstubita. “Bilo je i drugih - otrih riječi, divljih izjava - ali ovo je bio pokuaj da se doista uniti zrcalo.Ta ena, stanovita gospođica Sandra Bates, dola je s kamenom u depu. Na svu sreću, loe je gađala, paje samo napukao kutak kućita. Samo zrcalo je neotećeno. Ta djevojka, Batesica, imala je brata -“

“Ne morate me tretirati kao da sam na turi za dolar”, reče Spangler tiho. “Upoznat sam s povijeću

Delverovog zrcala.”

“Fascinantno, zar ne?” Carlin mu je dobacio čudan pogled postrance. “Ona engleska vojvotkinja1709. … i trgovac sagovima iz Pennsvlvanije, 1746. … da ni ne spominjem -“

“Upoznat sam s povijeću”, ponovi Spangler tiho. “Mene zanima izrada. A onda, naravno, tu je ipitanje autentičnosti -“

“Autentičnosti!” Gospodin Carlin je zahihotao, suhi zvuk, kao da se u nekom ormaru ispod stubamekolje kosti. “Pregledali su ga vrhunski stručnjaci, gospodine Spangler.”

“Kao i Lemlierovog Stradivarija.”

“To je istina”, reče gospodin Carlin s uzdahom. “Ali nijedan Stradivari nikad nije imao ba onako …uznemirujući efekt kao Delverovo zrcalo.”

“Da, točno”, rekao je Spangler svojim mekim, prezrivim glasom. Sad je shvatio da se Carlina nećemoći zaustaviti; njegov je um bio u potpunosti usklađen sa svojim vremenom. “Točno tako.”

U tiini su se uspeli na treći, pa zatim i na četvrti kat. Kako su dolazili blie krovu razgranategrađevine, u mračnim je gornjim galerijama postajalo neugodno toplo. Zajedno s toplinom pojavio sei podmukao zadah koji je Spangler dobro poznavao, jer je cijelog svog ivota, otkako je odrastao,radio u njemu - zadah davno mrtvih muha u zasjenjenim zakutcima, vlane trulei i drvnih uiju koje seunjaju iza buke. Zadah godina. Bio je to zadah uobičajen samo u muzejima i mauzolejima.Pretpostavljao je da bi se vie-manje isti zadah mogao podići iz groba mlade djevice koja je mrtvaveć četrdeset godina.

Ovdje gore, starine su bile nagomilane navrat-nanos, u pravom obilju staretinarnice: gospodin Carlinproveo je Spanglera kroz labirint kipova,

Lik kosca 325

portreta napuklih okvira, pompoznih pozlaćenih kaveza za ptice, rastavljenog kostura drevnogtandemskog bicikla. Poveo gaje do najdaljeg zida, gdje su ispod vrataca na stropu bile postavljeneljestve. Pranjavi lokot visio je s vrataca.

S lijeve strane, imitacija Adonisa nemilosrdno je zurila u njih bezizraajnim očima bez arenica. Jednaje ruka bila ispruena, a na zglobu joj je visio poutjeli znak na kojem je pisalo: APSOLUTNOZABRANJEN PROLAZ.

G. Carlin izvukao je iz depa svoga sakoa prsten s ključevima, odabrao jedan, i popeo se ljestvama.Zastao je na trećoj prečki, dok mu se ćelava glava blago ljeskala u sjeni. “Ne sviđa mi se to zrcalo”,rekao je. “Nikad mi se nije sviđalo. Bojim se pogledati u njega. Bojim se da bih jednog dana mogaopogledati u njega i vidjeti… to su i drugi vidjeli.”

“Vidjeli su samo sebe same”, reče Spangler.

G. Carlin je zaustio, stao, stresao glavom i propetljao si iznad glave, isteući vrat da uspije ključispravno umetnuti u bravu. “Trebalo bi to zamijeniti”, promrmljao je. “Već je - prokletstvo!” Lokot jenaglo poskočio i ispao iz drka. Gospodin Carlin je nespretno posegnuo za njim i skoro pao s ljestava.Spangler gaje spretno uhvatio i podigao pogled prema Carlinu. On se drhtavo drao za vrh ljestava,blijedog lica u smećkastoj polutami.

“Doista ga se plaite, zar ne?” rekao je Spangler blago zapanjenim tonom.

G. Carlin nije nita rekao. Činio se paraliziranim.

“Siđite”, reče Spangler. “Molim vas. Prije nego to padnete.”’

Carlin je polako siao s ljestava, dreći se svake prečke kao čovjek koji odrava ravnoteu nadbeskrajnim ponorom. Kad su mu stopala dotakla pod, počeo je blebetati, kao daje pod u sebi imaoneku struju koja gaje pokrenula, kao električno svjetlo.

“Četvrt milijuna”, rekao je. “Četvrt milijuna dolara osiguranja da bismo to … tu stvar odveli od tamodolje do ovamo gore. Tu prokletu stvar. Morali su napraviti posebna kolica i vučni sustav da gapodignu u potkrovno spremite tamo gore. A ja sam se nadao - skoro sam molio - da nekome prstibudu skliski … da ue bude preslabo … da ta stvar padne i rasprsne se u milijun komadića -“

“Činjenice”, reče Spangler. “Činjenice, Carlin. Ne jeftini depni romani, ne jeftine priče iz tabloida,ni isto tako jeftini horror-filmovi. Činjenice. Broj jedan: John Delver bio je engleski zanatlijanormanskog podrijetla koji

326 Lik kosca

je izrađivao zrcala u onome to nazivamo elizabetansko razdoblje engleske povijesti. ivio je i umrobez uzbuđenja. Nije bilo izvrnutih petokrakih zvijezda nakrabanih na podu koje bi njegova domaćicaisprala, nije bilo dokumenata koji bazde na sumpor i imaju mrlje krvi na potpisu. Broj dva: njegovazrcala postala su omiljena među sakupljačima prvenstveno zbog profinjene izrade, i činjenice dajekristal koji je on koristio imao učinak blagog povećanja i izobličenja pri promatranju - vrloprepoznatljiva oznaka. Broj tri: jo postoji samo pet Delvera, koliko mi znamo - a dva su u Americi.Oni su neprocjenjivi. Broj četiri: Ovaj Delver, i onaj koji je nastradao u Londonu u vrijeme Blitzadobili su prilično nezgodnu reputaciju, prvenstveno zahvaljujući laima, pretjerivanju ipodudarnostima-“

“Činjenica broj pet”, reče gospodin Carlin. “Vi ste jedan pedantan mulac, zar ne?”

Spangler je s blagim gađenjem promatrao sljepookog Adonisa.

“Ja sam vodio turu u kojoj je bio brat Sandre Bates kad je pogledao u vae dragocjeno Delverovozrcalo, Spangleru. Bilo mu je moda esnaest godina, doao je s grupom srednjokolaca. Prolazio samkroz povijest zrcala, i taman sam doao do dijela koji bi se vama svidio - hvaleći perfekciju izrade,savrenstvo samoga stakla-kad je dječak podigao ruku. ‘Ali stoje s onom crnom mrljom u gornjemlijevom uglu?’ upitao je. ‘To izgleda kao pogreka.’

A jedan od njegovih prijatelja upitao je na to misli, pa mu je mali Bates počeo objanjavati, a onda jestao. Pogledao je u zrcalo, vrlo pozorno, pribliivi se sasvim do crvenog plianog ueta koje jeokruivalo kutiju - a onda je pogledao iza sebe kao da je ono to vidi nečiji odraz odraz nekoga ucrnom - tko mu stoji iza ramena. ‘Izgledalo je kao čovjek’, rekao je. ‘Ali nisam mu vidio lice. Vie ganema.’ I to je bilo sve.”

“Samo nastavite”, reče Spangler. “Umirete od elje da mi kaete kako je to bio Kosac - mislim daje touobičajeno objanjenje, zar ne? Da neki, odabrani ljudi vide Kočevu sliku u trcalu? Rijeite se toga,čovječe. National Enquirer bi se oduevio! Ispričajte mi sve o uasnim posljedicama, i zatraite odmene da ih objasnim. Je li ga kasnije pogazio auto? Je li iskočio kroz prozor? to?”

G. Carlin se zahihotao, tunim, tihim zvukom. “Trebali biste biti pametniji, Spangler. Zar mi niste većdvaput rekli da ste … ah … upoznati sa povijeću Delverovog zracala? Nije bilo uasnih posljedica.Nikad ih nije bilo. Zato Delverovo zrcalo nije obrađeno u nedjeljnim dodacima kao stoje

Lik kosca 327

slučaj s dijamantom Koh-i-noor ili prokletstvom Tut-ankh-amonova groba. U usporedbi s njima, ovoje banalno. Mislite da sam budala, zar ne?”

“Da”, reče Spangler. “Moemo li sad otići gore?”

“Jasno”, reče gospodin Carlin strastveno. Popeo se ljestvama i podigao vrataca. Začulo se kliketi-kliketi-bum dok ih je protuuteg odvlačio u sjenu, a onda je gospodin Carlin nestao u sjenama.Spangler gaje slijedio. Slijepi Adonis besvijesno je zurio za njima.

Potkrovna prostorija bila je eksplozivno vruća, osvijetljena samo jednim paučinom zamagljenim,viekutnim prozorom koji je otro vanjsko svjetlo filtrirao u prljavo-mliječan sjaj. Zrcalo je bilopostavljeno pod ku-tem u odnosu na svjetlo, hvatajući većinu i odsijavajući bisernu mrlju na suprotnizid. Bilo je čvrsto učvrćeno u drveni okvir. Gospodin Carlin ga nije gledao. Vrlo pozorno ga nijegledao.

“Niste ga čak ni krpom prekrili”, rekao je Spangler, po prvi puta vidljivo ljut.

“Ja o njemu razmiljam kao o oku”, reče gospodin Carlin. Glas mu je jo uvijek bio iscijeđen, savrenoprazan. “Ako ostane otvoreno, stalno otvoreno, moda oslijepi.”

Spangler nije obraćao pozornost. Skinuo je svoj sako, briljivo ga sloio s gumbima prema unutra, i sbeskrajnom njenoću obrisao je prainu s konveksne povrine samog zrcala. Onda se odmakao za korak ipogledao ga—

Bilo je pravo. Nije bilo sumnje u to, ali nikad ni nije doista sumnjao. Bio je to savren primjerDelverovog prepoznatljivog genija. Natrpana prostorija iza njega, njegov vlastiti odraz, Carlinovnapola okrenut obris sve je bilo jasno, čisto, skoro trodimenzionalno. Blagi efekt povećanja u zrcalusvemu je davao pomalo zaobljen dojam koji je dodavao skoro četverodi-menzionalno iskrivljenje.Bilo je-Misli su mu se prekinule, i osjetio je jo jedan val bijesa.

“Carlin.”

Carlin nije nita rekao.

“Carlin, vi prokleta budalo, mislio sam da ste rekli kako djevojka nije otetila zrcalo!” Bez odgovora.

Spangler je ledeno zurio u njega u zrcalu. “U gornjem lijevom kutu je komad ljepljive vrpce. Je lizrcalo napuklo? Za ime Boga, čovječe, govorite!”

“Vidite Kosca”, reče Carlin. Glas mu je bio mrtav i bez strasti. “Nema ljepljive vrpce na zrcalu.Stavite ruku preko njega … dragi Boe.”

328 Lik kosca

Spangler je briljivo omotao jedan rukav svoga kaputa oko ruke, posegnuo, i pritisnuo je blago nazrcalo. “Vidite? Nema tu ničeg nadnaravnog. Nestala je. Moja ruka je prekriva.”

“Prekriva? Osjećate li vrpcu? Zastoje ne skinete?”

Spangler je oprezno maknuo ruku i pogledao u zrcalo. Sve se u njemu činilo jo malo izobličenije;čudni uglovi sobe kao da su se rairili i ukosili, kao da su na rubu da skliznu u neku neviđenu vječnost.Odjednom je osjetio kako se u njemu die nezdrava strepnja, i prezirao je samog sebe zbog toga.

“Izgledalo je kao on, zar ne?” upita gospodin Carlin. Lice mu je bilo vrlo blijedo, i gledao je ravno upod. Jedan miić neravnomjerno mu se trzao u vratu. “Priznajte, Spangler. Izgledalo je kao da iza vasstoji neki obris s kapuljačom, zar ne?”

“Izgledalo je kao ljepljiva vrpca koja prekriva malu pukotinu”, rekao je Spangler vrlo odlučno. “Nitavie, nita manje ”

“Mali Bates bio je vrlo krupan”, reče Carlin uurbano. Riječi kao da su mu padale u vruću, mirnuatmosferu poput kamenja u duboku vodu. “Kao igrač nogometa. Imao je na sebi kolsku vestu, itamnozelene keper-hlače. Bili smo na pola puta kroz izloke na gornjem katu kad je -“

“Zlo mi je od vrućine”, rekao je Spangler malo nesigurno. Oči su mu pretraivale konveksnu povrinuzrcala malim, trzavim pokretima.

“Kad je rekao da bi popio čau vode … čau vode, za ime Boje!”

Carlin se okrenuo i divlje zabuljio u Spanglera. “Otkud sam mogao znati? Otkud sam mogao znati?”

“Imate li zahod? Mislim da ću -“

“Njegova vesta … vidio sam krajičkom oka samo njegovu vestu kako se sputa niz stubite … a onda…” “- povratiti.”

Carlin je stresao glavom kao daje eli račistiti, i opet spustio pogled na pod. “Naravno. Treća vrata s

vae lijeve strane, na drugom katu, kad idete prema stubitu.” Molećivo je podigao pogled. “Otkud sammogao znati!”

Ali Spangler se već spustio na ljestve. Zaljuljale su se pod njegovom teinom, i načas je Carlinpomislio ponadao se da će pasti. Nije. Kroz otvoreni četverokut u podu, Carlin gaje gledao kakosilazi, jednom rukom lagano prekrivi usta.

“Spangler - ?”

Ali vie ga nije bilo.

Likkosca 329

Carlin je sluao kako koraci blijede u odjeke, pa onda zamiru. Kad su nestali, silno je zadrhtao.Pokuao je svoje vlastite noge pokrenuti prema vratacima u podu, ali smrzle su se. Samo tajposljednji, uurbani pogled na dječakovu vestu … Boe! …

Činilo mu se kao da mu neka ogromna nevidljiva ruka povlači glavu, tjerajući je da se podinge. Neeleći pogledati, Carlin je zurio u blistave dubine Delverovog zrcala.

Tamo nije bilo ničeg.

Vjerno mu je odraavalo sobu, pranjavi prostor pretvoren u blistavu beskonačnost. Komadićak napolaupamćene Tennysonove pjesme pao mu je na pamet, i promrmljao gaje naglas: “Već mije dosta sjena,reče gospa od Shalotta…”

1 svejedno nije mogao skrenuti pogled, a prozračni mir gaje drao. Iza jednog ugla zrcala, bizon kogasu izjeli moljci zurio je u njega bezizraajnim, crnim očima.

Dječak je htio popiti malo vode, a fontana za piće bila je predvorju u prizemlju. Otiao je dolje i -Inikad se nije vratio. Nikad. Nikamo.

Kao vojvotkinja koja je zastala nakon uljepavanja pred svojim zrcalom, pripremajući se za soiree, iodlučila se vratiti u sobu po bisernu ogrlicu. Kao trgovac sagovima koji je otiao na vonju kočijom iza sobom ostavio samo praznu kočiju i dva nijema konja.

A Delverovo zrcalo bilo je u New Yorku od 1897. do 1920. godine, bilo je tamo kad je sudac Crater—

Carlin je kao hipnotiziran zurio u plitke dubine zrcala. Dolje, sljepooki Adonis čuvao je strau.

Čekao je na Spanglera, slično kao to je obitelj Bates zacijelo čekala svoga sina, slično kao stojevojvotkinjin suprug zacijelo čekao svoju enu da se vrati iz sobe. Zurio je u zrcalo i čekao.

I čekao.

I čekao.

330 Lik kosca

Nona

Voli li?

Čujem njen glas kako to govori - ponekad ga jo čujem. U snovima. Voli li?

Da, odgovaram. Da a prava ljubav nikad ne umire. Onda se budim uz vrisak.

Ne znam kako to objasniti, čak ni sad. Ne mogu vam reći zato sam učinio te stvari. Nisam to mogaoučiniti ni na suđenju. A ovdje ima puno ljudi koji me pitaju o tome. Ima jedan psihijatar koji meispituje. Ali ja utim. Usta su mi nijema. Osim ovdje u mojoj ćeliji. Ovdje ne utim. Budim se uzvrisak.

U snuje vidim kako ide prema meni. Ima na sebi bijelu haljinu, skoro prozirnu, a na licu joj semijeaju elja i trijumf. Prilazi mi preko mračne sobe s kamenim podom i njuim suhe listopadske rue.Ruke su joj rairene, i ja krećem prema njoj rairivi svoje daje zagrlim.

Osjećam strepnju, odbojnost, neizrecivu čenju. Strepnju i odbojnost jer znam stoje ovo mjesto, čenjujer je volim. Uvijek ću je voljeti. Ima trenutaka kad poelim da u ovoj dravi jo postoji smrtna kazna.Kratka etnja niz mračni hodnik, stolac ravnih leđa opremljen čeličnom kapicom i vezicama … ondajedan hitar udar i bio bih s njom.

Dok se u snu susrećemo, moj strah raste, ali nemoguće mi je da se odmaknem od nje. Moje rukepritiću glatku ravninu njenih leđa, njena je koa blizu pod svilom. Smjeka se onim dubokim, crnimočima. Glava joj se podie prema mojoj a usne se razdvajaju, spremne za poljubac.

Tada se mijenja, skuplja. Kosa joj postaje gruba i zamrena, topeći se iz crne u runu smeđu koja seprosipa dolje niz mliječnu bjelinu njenih obraza. Oči se smanjuju i postaju staklaste. Bjeloočnicenestaju i zuri u mene sićunim očima nalik dvama uglačanim komadićima kamena. Usta joj postajunjuka kroz koju vire iskrivljeni uti zubi.

Pokuavam vrisnuti. Pokuavam se probuditi.

Ne mogu. Opet sam uhvaćen. Uvijek ću biti uhvaćen.

Nona 331

U stisku me dri ogroman, bučan grobarski takor. Svjetla mi se ljuljaju pred očima. Listopadske rue.Negdje zapijeva mrtvačko zvono.

“Voli li?” apuće taj stvor. “Voli li?” Miris rua je njegov dah dok pikira prema meni, mrtvo cvijeće umrtvačnici.

“Da”, govorim takorskom stvoru. “Da - a prava ljubav nikad ne umire.” Onda ipak vritim, i budansam.

Misle da sam poludio od onog to smo zajedno učinili. Ali moj um jo uvijek radi, ovako ili onako, i

nikad nisam prestao traiti odgovore. Jo uvijek elim doznati kako je bilo, i stoje to bilo.

Dopustili su mi papir i olovku mekanog vrha. Sve ću zapisati. Moda ću odgovoriti na neka odnjihovih pitanja, a moda, dok to budem činio, uspijem odgovoriti i na neka svoja. A kad zavrim, imajo neto. Neto to oni ne znaju da imam. Neto to sam uzeo. Tu je pod mojim leajem. No iz zatvorskekantine.

Moram početi pričajući vam o Augusti.

Dok ovo piem, noć je, lijepa kolovoska noć izbuena bljetavim zvijezdama. Vidim ih kroz mreu nasvome prozoru, koji gleda na dvorite za vjebanje i kriku neba koju mogu zamračiti s dva prsta. Vrućeje, i na sebi nemam nita osim gaća. Čujem meke ljetne zvukove aba i cvrčaka. Ali mogu povratitizimu ako samo zatvorim oči. Gorka hladnoća te noći, tmurnost, tvrda, nimalo prijateljska svjetlagrada koji nije bio moj grad. Bio je četrnaesti veljače.

Vidite, svega se sjećam.

I gledam svoje ruke - prekrivene znojem, sve su se najeile. Augusta…

Kad sam stigao do Auguste bio sam vie mrtav nego iv, tako je bilo hladno. Odabrao sam lijep dan dase pozdravim sa studentskom scenom i odstopiram prema zapadu; djelovalo je kao da bih se mogaosmrznuti i umrijeti prije nego to izađem iz drave.

Neki murjak izbacio me s ulaza na autocestu i zaprijetio da će me strpati u ćuzu ako me opet uhvati natome mjestu s prstom u zraku. Bio sam zamalo u iskuenju da mu odgovorim neto jako pametno ipustim ga da me zatvori. Ravni dio autoceste sa četiri traka izgledao je kao sletna pista, vjetar jezavijao i gurao membrane prića u velu preko betona. A anonimnim Njima iza vjetrobranskih stakalaod sigurnosnog stakla, svatko tko stoji na ulazu na autocestu u mračnoj noći je ili silovatelj iliubojica, a ako jo ima i dugu kosu slobodno jo dodajte i pedofil i peder.

332 Nona

Neko sam vrijeme iskuavao sreću na prilaznoj cesti, ali nije mi koristilo. A negdje oko četvrt doosam, shvatio sam da ću, ako si hitro ne pronađem neko toplo mjesto, pasti u nesvijest.

Proao sam dva kilometra pjeice prije nego to sam pronaao krianca između restorana i diesel-pumpena 202-ojki, tik iza gradske ploče. JOEO-VA DOBRA KLOPA, pisalo je neonom. Na ljunčanomparkiralitu bila su parkirana tri velika kamiona ijedan novi sedan. Na vratimaje stajao uvenuli Boičnivijenac kojeg se nitko nije potrudio skinuti, a pokraj njega termometar koji je pokazivao petnaeststupnjeva ispod velike nitice. Nisam imao čime pokriti ui osim kosom, a moje rukavice od goveđekoe su se raspadale. Vrhovi prstiju bili su mi na opip kao komadi namjetaja.

Otvorio sam vrata i uao.

Vrućina je bila prva stvar koja me zveknula, topla i dobra. Zatim seljačka pjesma na duboksu,prepoznatljivi glas Merle Haggard: “Mi ne putamo kosu da izraste duga i neuredna, kao to rade hipijiu San Franciscu.”

Treća stvar koja me zveknula bio je Pogled. Za Pogled doznate čim pustite da vam kosa izraste duljaod usnih resica. Istog časa ljudi znaju da ne pripadate Lavovima27, Losovima28, ili VFW-u29. Znateza Pogled, ali nikad se ne naviknete na njega.

Ovog časa, Pogledom su me častila četvorica kamiondija u jednom odjeljku, jo dvojica za ankom, parstarih gospođa u jeftinim krznenim bundama i plavim preljevom na kosi, kuhar, i trkljasti klinacsapunjavih ruku. Jedna djevojka sjedila je na suprotnom kraju anka, ali ona je gledala samo u dnosvoje alice s kavom.

Ona je bila četvrta stvar koja me zveknula.

Dovoljno sam star da znam kako ljubav na prvi pogled ne postoji. To je samo neto to su Rodgers iHammerstein30 izmislili jednog dana da im se rimuje s mjesečinom i ljetom. To je za klince koji sedre za ruke na maturalnoj, ne?

Ali već od samog pogleda na nju, neto sam osjetio. Moete mi se smijati, ali ne biste se smijali da steje vidjeli. Bila je skoro nepodnoljivo lijepa. Znao sam bez imalo sumnje da i svi drugi u Joeu toznaju isto kao i

27 Lavovi: jedna od najpoznatijih američkih udruga izviđača, nap. prev.

28 Red losa: američka udruga i drutveni klub, donekle slična Rotaiyju. nap. prev.

2ť VFVV: Udruga veterana ratova na stranom tlu, američka veteranska udruga, nap. prev.

30 Richard Rogers i Oscar Hammerstein, slavni američki glazbeni dvojac, autori brojnih lagera i

mjuzikala četrdesetih i pedesetih godina, nap. prev.

Nona 333

ja. Kao to sam znao daje ona dobivala Pogled prije nego to sam ja uao. Imala je kosu boje ugljena,tako crnu da se pod fluorescentnim svjetlom činila skoro plavom. Padala je slobodno preko ramenanjenog otrcanog svijetlog kaputa. Koa joj je bila mliječno bijela, s tek najbljeđim dodirom krvi kojise zadrao ispod koe - hladnoća koju je unijela sa sobom. Tamne, čađave trepavice. Ozbiljne oči kojesu se na uglovima samo malčice uzdizale prema gore. Puna i pokretna usta ispod ravnog, patricijskognosa. Nisam mogao razaznati kako joj izgleda tijelo. Nije mi bilo vano. Ni vama ne bi bilo. Trebalojoj je samo to lice, ta kosa, taj izgled. Bila je savrena. To je jedina riječ koja u engleskom postoji zanju. Nona.

Sjeo sam dva stolca nie od nje, a kuhar mi je priao i pogledao me. “to?”

“Crnu kavu, molim.”

Otiao je po nju. Iza mene, netko je rekao: “Pa, izgleda da se Krist vratio, kao stoje moja mama uvijekgovorila da će se dogoditi.”

trkljasti perač posuđa se nasmijao, hitar, kevtavi zvuk. Kamiondije za ankom su se pridruili.

Kuhar mije donio kavu, tresnuo je na ank preda mnom i prolio malo po tek otopljenom mesu mojeruke. Trznuo sam je unatrag.

“alim”, rekao je nehajno.

“Säm će sebe zaliječiti”, dobacio je jedan od kamiondija u odjeljku.

Blizankinje s plavim preljevom platile su svoj račun i pourile van. Jedan od vitezova ceste doetao sedo duboksa i stavio unutra jo jedan novčić. Johnny Cash je zapjevao “A Boy Named Sue”. Ja sam sipuhao u kavu.

Netko mije povukao rukav. Okrenuo sam glavu, a ona je bila tamo -premjestila se na prazan stolac.Pogled na to lice izbliza bio je skoro zasljepljujuć. Prolio sam jo malo kave.

“ao mije.” Glas joj je bio tih, skoro atonalan.

“Ja sam kriv. Jo ne osjećam to radim rukama.”

“Ja-“

Zastala je, naizgled ne znajući to bi rekla. Odjednom sam shvatio da je prestraena. Osjetio sam kakome opet preplavila prva reakcija na nju -daje zatitim i pobrinem se za nju, uklonim njen strah. “Trebami prijevoz”, dovrila je uurbano. “Nisam se usudila pitati nikog od njih.” Jedva primjetno pokazalaje prema kamiondijama u odjeljku.

334 Nona

Kako vam mogu objasniti da bih dao sve-sve-da sam joj mogao reći: Jasno, dovri kavu, parkiran samvani. Zvuči ludo kad kaem da sam se tako osjećao nakon pet-est riječi iz njenih usta, i isto toliko izmojih, ali jesam. Gledati u nju bilo je kao da gleda u Mona Lisu ili Veneru Milosku koje diu ivotom.A postojao je jo jedan osjećaj. Bilo je to kao da se neko naglo, moćno svjetlo upalilo u zbunjenojtami moga uma. Bilo bi lake kad bih mogao reći daje ona traila seks i da sam ja bio dobar s curama,uvijek spreman s nekim vicem i nevezanim razgovorom, ali nije bila takva, i ja nisam bio takav. Znaosam sam da nemam ono to joj treba, i to me ubijalo.

“Ja stopiram”, rekao sam joj. “Murjak me izbacio s autoceste i doao sam ovamo samo da se maknems hladnoće. ao mije.”

“Jesi li sa sveučilita?”

“Bio sam. Otiao sam prije nego to su me izbacili.” “Ide kući?”

“Nemam kuće kojoj bih mogao otići. Bio sam u sirotitu. Uao sam u kolu sa stipendijom. To samupropastio. Sad ne znam kamo idem.” Moja ivotna priča u pet rečenica. Valjda me to deprimiralo.

Nasmijala se - od tog su me zvuka proli vreli i hladni trnci. “Izgleda da smo nas dvoje mačori iz istoglegla.”

Činilo mi se da je rekla mačori. Tako mi se činilo. Tada. Ali ovdje unutra sam imao vremenapromisliti, i sve mi se vie i vie čini daje moda rekla takori. takori iz istog legla. Da. A to nije isto,zar ne?

Taman sam se spremao ponuditi joj svoju blistavu kozersku umjetnost -neto duhovito, kao “Manemoj?”-kad mi se na rame spustila jedna aka.

Okrenuo sam se. Bio je to jedan od onih kamiondija iz odjeljka. Na bradi je imao trag svijetle brade,a iz usta mu je virila drvena kuhinjska ibica. Smrdio je na motorno ulje i izgledao kao daje ispao snekog crtea Stevea Ditka31.

“Mislim da si dovrio kavu”, rekao je. Usne su mu se iscerile oko ibice. Imao je puno vrlo bijelihzuba. “Molim?”

“Zabazdio si nam krčmu, mali. Jesi mali, ne? Malo se teko odlučiti.” “Nisi ni ti ruica”, rekao sam.“Kakav ti je to losion, ljepotane? Eau de kamion?”

Otro me pljusnuo preko obraza otvorenim dlanom. Vidio sam crne točkice pred očima.

” Steve Ditko: američki crtač stripova, najpoznatiji kao jedan od koautora izvornog Spidermana. nap.prev

Nona 335

“Nemojte se ovdje tući”, rekao je kuhar. “Ako ga misli samljeti, učini to vani.”

“Dođi, komunjaro prokleta”, rekao je kamiondija.

To je trenutak kad bi djevojka trebala reći neto kao “Pusti ga”, ili “Grubijan jedan”. Ona nije nitarekla. Promatrala nas je obojicu grozničavim intenzitetom. Bilo je zastraujuće. Mislim da sam tadaprvi put primijetio koliko su joj oči zapravo ogromne.

“Moram te opet pljusnuti?”

“Ne. Idemo, seronjo.”

Ne znam kako je to iskočilo iz mene. Ne volim se tući. Nisam dobar u tučnjavi. Jo sam gori kad trebapsovati. Ali tog trenutka bio sam bijesan. Odjednom mi je sinulo da ga elim ubiti.

Moda je on to nekako mentalno nanjuio. Samo na sekundu, sjena nesigurnosti zatreptala mu je prekolica, nesvjesno pitanje nije li moda odabrao pogrenog hipika. Onda je nestala. Nije imao namjeruustuknuti pred nekim dugokosim elitističkim feminiziranim snobom koji si guzicu brie zastavom - barne pred svojim kompićima. Ne takav veliki stari ka-mionsko-vozački opaki tip kao stoje on.

Bijes me opet zapljusnuo. Peder? Peder? Osjećao sam da sam izgubio kontrolu, i bilo je dobro takose osjećati. Jezik mi je odebljao u ustima. eludac mije bio kamena ploča.

Otili smo prema vratima, a kompići moga kompića skoro su si polomili leđa jureći da ne propustezabavu.

Nona? Mislio sam na nju, ali samo na neki odsutan, pozadinski način. Znao sam da će Nona biti tamo.Nona će se pobrinuti za mene. Znao sam to na isti način kao to sam znao da će vani biti hladno. Biloje čudno znati tako neto o djevojci koju sam upoznao samo pet minuta ranije. Čudno, ali to mi je tekkasnije palo na pamet. Um mi je zauzeo - ne, skoro izbrisao -teak oblak bijesa. Osjećao sam seubojito.

Hladnoća je bila tako jasna i čista da se činilo kao daje tijelima reemo poput noeva. Zamrznuti ljunakna parkiralitu otro je kripao pod njegovim tekim čizmama i mojim cipelama. Mjesec, pun i natekao,promatrao nas je s visoka prezrivim okom. Bio je okruen blijedim prstenom, govoreći da će sutradanbiti runo vrijeme. Nebo je bilo crno kao noć u paklu. Ostavljali smo sićune patuljaste sjenke izastopala, u monokromnom bljesku jedne jedine fosforescentne svjetiljke postavljene visoko na stup izaparkiranih kamiona. Dah nam se irio kroz zrak u kratkim ispadima. Kamiondija se okrenuo premameni, stisnutih aka u rukavicama.

336 Nona

“Dobro, seratoru”, rekao je.

Činilo mi se da se nadimam kao da mi se cijelo tijelo nadima. Nekako, tupo, znao sam da će miintelekt ubrzo zamračiti neto nevidljivo to nikad nisam ni naslutio u sebi. To je bilo zastraujuće - aliistovremeno sam to i pozdravio, elio, čeznuo za time. U tom posljednjem trenutku koherentne misli,činilo se da mije tijelo postalo kamena piramida ili ciklona koja bi mogla pobrisati sve pred sobomkao da su areni tapići za mikado. Vozač kamiona činio se sićunim, bijednim, beznačajnim. Nasmijaosam mu se. Nasmijao sam se, a zvuk je bio crn i beznadan kao ono mjesecom probijeno nebo iznadmoje glave.

Krenuo je prema meni maući akama. Obranio sam se od desnice, dobio ljevicu u obraz ni ne osjetivi,a onda ga udario u eludac. Zrak je izbljuvao iz njega u bijelom oblaku. Pokuao je ustuknuti, dreći se ika-ljući.

Otrčao sam mu iza leđa, jo uvijek se smijući kao neki seoski pas koji laje na mjesec, i triput sam gaudario prije nego stoje uspio napraviti makar i četvrtinu okreta - u vrat, rame, crveno uho.

Ispustio je cvilavi zvuk, a jedna od njegovih uzlepetanih ruku prela mi je preko nosa. Bijes koji mepreuzeo narastao je kao gljiva i opet sam ga udario, podiući nogu visoko i otro, kao golgeter.Zavritao je u noć i čuo sam pucanje rebra. Presavinuo se a ja sam skočio na njega.

Na suđenju, jedan drugi vozač kamiona svjedočio je da sam bio kao divlja ivotinja. A tako je i bilo.Ne sjećam se ba puno toga, ali toliko se sjećam, kako frkćem i reim na njega poput divljeg psa.

Zajahao sam ga, zgrabio pune ake njegove masne kose, i počeo mu trljati lice u ljunak. U pljosnatomsjaju fosforescentne svjetiljke krv mu je djelovala crno, kao krv kukca.

“Isuse, prestani!” povikao je netko.

Ruke su me uhvatile za ramena i povukle me s njega. Vidio sam kovitlac lica i udario ih.

Kamiondija je pokuavao zbrisati puzeći. Lice mu je bilo izbuljena maska krvi iz koje su virilezamućene oči. Počeo sam ih udarati, izmičući se ostalima, zadovoljno stenjući svaki put kad bih gadohvatio.

Vie nije bio u stanju uzvratiti udarac. Bio je sposoban samo pokuati pobjeći. Kad god bih ga udario,oči bi mu se stisnule i zatvorile, kao oči kornjače, i zastao bi. A onda bi opet počeo puzati. Izgledaoje glupo. Odlučio sam da ću ga ubiti. Namjeravao sam ga izudarati do smrti. Onda ću ubiti i ostale sve osim None.

Nona 337

Opet sam ga udario, a on se prevrnuo na leđa i oamućeno me pogledao.

“Predajem se”, zaskvičao je. “Predajem se. Molim te. Molim te -” Kleknuo sam kraj njega,osjećajući kako mi kroz tanke traperice ljunak grize koljena.

“Evo, ljepotane”, apnuo sam. “Evo ti predaje.” Zario sam ruke u njegovo grlo.

Trojica su istovremeno skočila na mene i sruila me s njega. Ustao sam, jo uvijek se kezeći, i krenuoprema njima. Ustuknuli su, tri krupna čovjeka, sva trojica usrani od straha.

A onda se isključilo.

Samo tako, isključilo se, i ostao sam samo ja, stojeći na parkiralitu Joeove dobre klope, zadihan ipreplavljen mučninom i uasom.

Okrenuo sam se i pogledao prema restoranu. Djevojka je stajala tamo: njeno predivno lice blistalo jetrijumfom. Podigla je jednu aku do visine ramena, u pozdrav, kao stoje onda na Olimpijadi učiniojedan od onih crnih tipova.

Okrenuo sam se opet čovjeku na zemlji. Jo je pokuavao odpuzati, a kad sam mu se pribliio, oči su muprestraeno zakolutale.

“Ne diraj ga!” povikao je jedan od njegovih prijatelja.

Zbunjeno sam ih pogledao. “Zao mi je … nisam ga htio … tako jako povrijediti. Dajte da pom -“

“Gubi se odavde, to je sve to treba učiniti”, rekao je kuhar. Stajao je pred Nonom, u podnoju stubita,steući masnu kuhaču u jednoj ruci. “Ja zovem murju.”

“Hej, čovječe, on je taj koji je počeo cijelu stvar! On-“

“Ne budi bezobrazan, jebeni pederu”, rekao je, ustuknuvi. “Ja samo znam da si zamalo ubio toga tipa.Zovem murju!” Odjurio je natrag unutra.

“Dobro”, rekao sam, nikome posebno. “Dobro, to je u redu, dobro.”

Rukavice od goveđe koe ostale su mi unutra, ali nije se činilo pametnim vraćati se po njih. Staviosam ruke u depove i krenuo pjeice prema pristupnoj cesti za autocestu. Procijenio sam kako mije ansada pronađem nekog tko bi me povezao prije nego to me murja pokupi otprilike jedan naprema deset.Ui su mi se smrzavale, a u elucu sam osjećao mučninu. Ba prekrasna noć.

“Čekaj! Hej, čekaj!”

Okrenuo sam se. Bila je to ona, trčala je da me sustigne, a kosa joj je leprala za njom.

338 Nona

“Bio si divan!” rekla je. “Predivan!”

“Gadno sam ga sredio”, rekao sam tupo. “Nikad prije nisam učinio nita takvo.”

“Voljela bih da si ga ubio!”

Zatreptao sam prema njoj u ledenoj noći.

“Trebao si čuti stvari koje su govorili o meni prije nego to si ti uao. Smijali su se onim krupnim,hrabrim, prljavim stilom hoo, hoo, vidi ti curice, vani tako kasno i po mraku. Kamo si krenula, duo?Treba prijevoz? Ja ću tebe provozati ako ti provoza mene. Prokletstvo!”

Namrteno se osvrnula preko ramena, kao da bi ih sve mogla ubiti naglom munjom iz svojih tamnihočiju. Onda ih je okrenula prema meni, i opet mi se činilo kao da se u mome umu uključio onajsvjetionik. “Zovem se Nona. Idem s tobom.”

“Kamo? U zatvor?” Povukao sam kosu obim rukama. “S ovim, prvi tko nas poveze vjerojatno će bitidravna policija. Kuhar je bio ozbiljan kad je rekao da će pozvati murju.”

“Ja ću stopirati. Ti stoji iza mene. Meni će stati. Curama stanu ako su zgodne.”

U tome joj nisam mogao proturiječiti, a nisam ni htio. Ljubav na prvi pogled? Moda ne. Ali bilo jeneto? Kuite?

“Evo”, rekla je, “ovo si zaboravio.” Ispruila je moje rukavice.

Nije se vraćala, a to je značilo da ih je cijelo vrijeme imala sa sobom. Znala je da će poći sa mnom.Od toga me proao neki jezovit osjećaj. Navukao sam rukavice i krenuli smo pjeice po pristupnoj cestiprema ulaznoj rampi autoceste.

Bila je u pravu za vonju. Stao nam je prvi auto koji je skrenuo prema autocesti.

Dok smo čekali nismo vie razgovarali, ali činilo se kao da jesmo. Neću vam sad tu pričati gluposti oESP32-u i takvim stvarima; znate o čemu govorim. I sami ste to osjetili ako ste ikad bili s nekim tkovam je vrlo blizak, ili ako ste uzeli neku od onih droga čiji se naziv sastoji od inicijala. Ne morategovoriti. Komunikacija kao da se pomakne na neku visoku emocionalnu frekvenciju. Pokret ruke jedovoljan. Mi smo bili stranci. Znao sam joj samo ime, a sad kad promislim o tome, mislim da joj janikad nisam ni rekao svoje. Ali činili smo to. Nije se radilo o ljubavi. Mrzim to to moram

52 ESP: ekstrasenzorna percepcija, nap. prev.

Nona 339

ponavljati, ali čini mi se daje neophodno. Ne bih uprljao tu riječ onime to smo imali - ne nakon onogto smo učinili, ne nakon Castle Rocka, ne nakon snova.

Neki visok, zavijajući vrisak ispunio je hladnu tiinu noći, diući se i padajući.

“Mislim daje to hitna pomoć”, rekao sam. “Da.”

Opet tiina. Svjetlo Mjeseca bljedilo je iza sve deblje membrane oblaka. Činilo mi se da prsten okoMjeseca nije lagao: prije no to prođe noć, bit će snijega.

Preko brijega su krenula svjetla.

Stao sam iza nje bez ikakve dodatne upute. Ona je zabacila kosu na leđa i podigla ono prelijepo lice.Dok sam ja promatrao kako auto daje migavac prema prilaznoj rampi, ponio me osjećaj nestvarnosti -bilo je nestvarno daje ta prelijepa djevojka odlučila poći sa mnom, bilo je nestvarno da sampremlatio čovjeka do te mjere da su mu morali pozvati hitnu pomoć, bilo je nestvarno pomisliti dabih do jutra mogao biti u zatvoru. Nestvarno. Osjećao sam se uhvaćen u paukovu mreu. Ali tko jepauk?

Nona je podigla palac. Auto, Chevrolet limuzina, proao je kraj nas, i pomislio sam da će nastavitiravno dalje. A onda su stop-svjetla bljesnula, a Nona me zgrabila za ruku. “Dođi, imamo prijevoz!”Nasmijeila mi se s djetinjim oduevljenjem, a ja sam joj uzvratio osmijeh.

Tip je s veseljem posezao preko sjedala da joj otvori vrata. Kad je svjetlo u kabini bljesnulo, vidiosam ga prilično krupan čovjek u skupom kaputu od kamelhara, sijed oko rubova eira, otmjenih crtaomekanih godinama dobrih obroka. Poslovnjak ili trgovac. Sam. Kad je vidio mene, predomislio se,ali bilo je sekundu-dvije prekasno da pokrene auto i zbrie. A i njemu je tako bilo lake. Kasnije ćemoći samome sebi mazati oči i povjerovati kako nas je vidio oboje, kako je zapravo dobroćudnaduica koja je htjela pomoći mladome paru.

“Hladna noć”, rekao je kad je Nona kliznula kraj njega, a ja kraj nje. “I te kako”, rekla je Nonaslatko. “Hvala vam!” “Aha”, rekao sam ja. “Hvala.”

“Nema na čemu.” I krenuli smo, ostavljajući za sobom sirene, premlaćene kamiondije, i Joeovu dobru

klopu.

S autoceste su me izbacili u pola osam. Tada je bilo tek pola devet. Nevjerojatno koliko toga moeučiniti u kratko vrijeme, ili koliko toga ti se moe dogoditi.

340 Nona

Pribliavali smo se utim bljetavim svjetlima koja su najavljivala naplatne kućice kod Auguste.

“Kako daleko idete?” upitao je vozač.

To je bilo teko pitanje. Nadao sam se da ću stići do Kitteryja i prespavati kod poznanika koji je tamopredavao u koli. Jo uvijek mi se to činilo sasvim dobrim odgovorom, i taman sam zaustio da ga damkad je Nona rekla:

“Idemo u Castle Rock. To je gradić odmah jugozapadno od Levviston-Auburna.”

Castle Rock. Od toga sam se čudno osjetio. Jednom davno, bio sam u sasvim dobrim odnosima sCastle Rockom. Ali to je bilo prije nego to me Ace Merril sredio.

Tip je zaustavio auto, uzeo ceduljicu za plaćanje, a onda smo opet krenuli.

“Ja idem samo do Gardinera”, rekao je, glatko laući. “To je sljedeći izlaz. Ali vama je i to neto.”

“I te kako jest”, rekla je Nona, isto onako slatko kao i prije. “Lijepo od vas to ste stali u ovakohladnoj noći.” A dok je to govorila, ja sam primao njen bijes na onoj visokoj emocionalnoj valnojduljini, nag i pun otrova. To me preplailo, onako kako bi me preplailo kuckanje iz umotanog paketa.

“Ja se zovem Blanchette”, rekao je. “Norman Blanhcette.” Pruio je ruku prema nama da se rukujemo.

“Cheryl Craig”, rekla je Nona, otmjeno prihvaćajući ruku.

Shvatio sam njen mig i dao mu lano ime. “Drago mije”, promumljao

sam.

Ruka mu je bila meka i mlitava. Bila je na opip kao termofor u obliku ruke. Od te mije pomislipozlilo. Bilo mije zlo zato to smo bili primorani icati vonju s ovim patronizirajućim čovjekom koji jemislio da ima priliku pokupiti lijepu djevojku koja stopira sasvim sama, djevojku koja moda hoće amoda i neće pristati na sat vremena u motelskoj sobi u zamjenu za dovoljno gotovine da kupiautobusnu kartu. Bilo mije zlo od spoznaje da bi taj čovjek koji mije upravo ponudio svoju mlitavuvrelu ruku, da sam bio sam, projurio kraj mene ni ne pogledavi me. Bilo mije zlo od spoznaje da ćenas ostaviti na izlazu Gardiner, prijeći na drugu stranu, a onda pojuriti ravno natrag na autocestu,prolazeći kraj nas na rampi prema jugu ni ne pogledavi nas, čestitajući samome sebi kako je glatkorijeio neugodnu

Nona 341

siituaciju. Bilo mije zlo od svega u vezi s njime. Praseća objeenost njegovih obraza, zalizana kosa nasljepoočnicama, miris njegove kolonjske vode. A kakvo on pravo ima? Kakvo pravo?

Mučnina se zgrčila, a cvjetovi bijesa opet su počeli cvjetati. Farovi njegovog bogatunskog Impalasedana presijecali su noć s glatkom lakoćom, a moj bijes je htio posegnuti i zadaviti sve to gajeokruivalo - ona vrst glazbe koju sam znao da slua dok lei u svome konom naslonjaču s večernjimnovinama u svojim termoforskim rukama, preljev koji njegova ena koristi za kosu, zimsko donjerublje kakvo sigurno nosi, klinci koje stalno alju u kino ili u kolu ili na kampiranje - tako dugo dok ihnema kod kuće - njegovi snobovski prijatelji i pijani tulumi na kojima se drui s njima.

Ali njegova kolonjska voda - to je bilo najgore. Ispunjavala je auto slatkim, mučnim mirisom.Mirisalo je kao parfimirano sredstvo za dezinfekciju kakvo koriste u klaonicama na kraju svakesmjene.

Auto jejurio kroz noć aNorman Blanchette drao je volan svojim otečenim rukama. Njegovi manikiraninokti blago su sjajili u svjetlima s upravljačke ploče. Htio sam otvoriti kutni prozor i pobjeći od toganeugodnog mirisa. Ne, jo vie - htio sam spustiti cijeli prozor i gurnuti glavu van u hladan zrak, uivatiu ledenoj svjeini - ali bio sam smrznut, smrznut u tupom ponoru moje nijeme, neizrecive mrnje.

Tada mi je Nona stavila rapicu za nokte u ruku.

Kad mi je bilo tri godine, dobio sam gadnu gripu i morao sam otići u bolnicu. Dok sam bio tamo, mojtata je zaspao pueći u krevetu i cijela je kuća izgorjela, s mojom obitelji i mojim starijim bratomDrakeom u sebi. Imam njihove slike. Izgledaju kao glumci u nekom starom American Internationalhorroru iz 1958., lica koja ne poznaje kao ona velikih zvijezda, vie kao Elisha Cook, jr. i MaraCorday i neki dječji glumac kojeg se ne moe do kraja sjetiti - moda Brandon de Wilde.

Nisam imao rođaka koji bi me mogli primiti, i tako sam poslan na pet godina ujedan dom u Portlandu.Tada sam postao tićenik drave. To znači da vas neka obitelj primi, a drava im plaća trideset dolaramjesečno za vae uzdravanje. Mislim da ni jedan tićenik drave nije razvio ljubav prema jastozima.Obično, parovi uzimaju dvoje ili troje tićenika ne zato to im venama teče mlijeko ljudske dobrote,već kao poslovnu investiciju. Hrane te. Uzimaju onih trideset dolara koje im drava daje, i hrane te.Ako je klinac dobro nahranjen, moe zaraditi za ivot obavljajući razne poslove.

342 Nona

Tih trideset se pretvara u četrdeset, pedeset, moda i ezdeset pet dolara. Kapitalizam primijenjen nabeskućnike. Najbolja zemlja na svijetu, jel’da?

Moji ‘ljudi’ zvali su se Hollis i ivjeli su u Harlovvu, s druge strane rijeke od Castle Rocka. Imali sudvokatnu seosku kuću sa četrnaest soba. U kuhinji je bila grijalica na ugljen koja je grijala i katovekako je najbolje mogla. U siječnju bi otiao u krevet s tri deke preko sebe i jo uvijek nisi bio siguranjesu li ti stopala jo tu kad bi se ujutro probudio. Morao bi ih spustiti na pod i pogledati ih da seuvjeri. Gospođa Hollis je bila debela. Gospodin Hollis je bio mrav i rijetko kad je govorio. Cijelegodine je nosio crveno-crnu lovačku kapu. Kuća je bila kojekakva mjeavina groznog namjetaja, stvaris rasprodaja, pljesnjivih madraca, pasa, mačaka i dijelova za automobile poloenih na stare novine.

Imao sam tri “brata”, sva trojica tićenici. Bili smo poznanici koji si kimaju u prolazu, kao suputnicina trodnevnom putovanju autobusom.

U koli sam imao dobre ocjene, a kad sam bio u drugom razredu srednje kole, počeo sam se bavitibaseballom. Hollis mije prao ui neka prestanem, ali ja sam izdrao sve dok se nije dogodilo ono sAceom Merrilom. Tada vie nisam htio ići, ne tako natečenog i izrezanog lica, ne s pričama koje jeBetsy Malenfant posvuda irila. Pa sam napustio ekipu, a Hollis mi je naao posao pomoćnika ulokalnoj slastičarnici.

U veljači, u trećem razredu, proao sam prijemne ispite za fakultet, plativi za njih dvanaest dolara kojesam sakrivao u svome madracu. Primili su me na sveučilite uz malu stipendiju i dobar usputni posaou knjinici. Izraz na licima Hollisovih kad sam im pokazao dokumente o financijskoj pomoći najljepaje uspomena mog ivota.

Jedan od moje “braće”, Curt, pobjegao je od kuće. Ja to ne bih mogao učiniti. Bio sam previe pasivanza takav korak. Vratio bih se nakon dva sata na cesti. kola je za mene bila jedini izlaz, i krenuo samtako.

Posljednje to mije gospođa Hollis rekla kad sam odlazio bilo je: “Poalji nam neto kad bude mogao.”Vie nikad nisam vidio nijedno od njih. Na prvoj sam godini dobivao dobre ocjene, a tog sam ljetadobio i posao s punim radnim vremenom u knjinici. Te prve godine sam im poslao boičnu čestitku,ali taje bila jedina.

U prvom polugoditu druge godine, zaljubio sam se. To je bila najveća stvar koja mi se ikaddogodila? Zgodna? Oborila bi vas s nogu. Do dana dananjeg pojma nemam to je vidjela u meni. Neznam čak ni je li me voljela ili nije. Mislim da isprva jest. Nakon toga sam bio samo navika koje

Nona 343

se teko rijeiti, kao puenje ili vonja s laktom isturenim kroz prozor. Zadrala me neko vrijeme, ili jemoda u pitanju bila samo njena tatina. Dobar dečko, lezi, sjedi, donesi novine. Evo ti pusa za lakunoć. Nije vano. Neko vrijeme je bila ljubav, onda je bilo slično ljubavi, onda je zavrilo.

Dvaput sam spavao s njom, oba puta nakon to su druge stvari zauzele mjesto ljubavi. To je jo nekokratko vrijeme podravalo naviku. Onda se vratila s praznika za Dan zahvalnosti i rekla da se zaljubilau tipa iz bratstva Delta Tau Delta podrijetlom iz njena rodnog grada. Pokuao sam je ponovno osvojiti,ijednom sam zamalo uspio, ali sad je imala neto to prije nije perspektivu.

to god sam uzgajao tijekom svih tih godina otkako je vatra izbrisala glumce iz B-filma koji su nekadbili moja obitelj, to se sad unitilo. Značka onog tipa na njenoj bluzi.

Nakon toga, bio sam skupa i nisam s tri-četiri djevojke koje su bile voljne spavati sa mnom. Mogaobih za to okriviti svoje djetinjstvo, reći da nikad nisam imao pozitivnih primjera u seksu, ali nije tobilo u pitanju. Nikad nisam imao nikakvih problema s djevojkom. Tek sad, kad je djevojka otila.

Počeo sam se pomalo pribojavati djevojaka. I to ne toliko onih s kojima sam bio impotentan, koliko

onih s kojima bih uspio doći do kraja. Od njih mije bilo neugodno. Stalno sam se pitao gdje skrivajuprobleme koje bi htjele rjeavati, i kad će me konačno zveknuti po glavi. Nisam ja pri tome takoneobičan. Pokaite mi oenjenog čovjeka, ili čovjeka sa stalnom djevojkom, a ja ću vam pokazatinekoga tko se pita (moda samo u sitne jutarnje sate, ili petkom popodne dok ona u dućanu kupujenamirnice) Sto ona radi dok mene nema? to ona doista misli o meni? I, moda vie od svega, Kolikomene ona dri? Koliko je ostalo? Kad sam jednom počeo razmiljati o tim stvarima, stalno sam misliona njih.

Počeo sam piti, a ocjene su mi potonule. Tijekom praznika na polugoditu, dobio sam pismo koje meupozoravalo da će, ako mi se ocjene ne poprave u roku od est tjedana, ček sa stipendijom uza drugopolugodite biti povučen. Ja i jo neki tipovi s kojima sam se druio smo se napili, i ostali pijani tijekomcijelih praznika. Na posljednji dan, otili smo u bordel i radili sasvim dobro. Bilo je premračno da bise vidjelo lica.

Ocjene su mi ostale otprilike iste. Jednom sam nazvao svoju djevojku i plakao na telefonu. I ona jeplakala, i to na način koji joj se, mislim, sviđao.

344 Nona

Nisam je mrzio tada, i ne mrzim je ni sada. Ali plaila me. Jako me plaila.

Dobio sam pismo 9. veljače od dekana za znanost i umjetnost, koji me obavjetava da ću pasti iz dvaili tri predmeta u svome glavnom polju. A 13. veljače dobio sam neku nesigurnu vrst pisma oddjevojke. Htjela je da među nama sve bude u redu. Namjeravala se udati za tipa iz Delta Tau Delte,negdje u srpnju ili kolovozu, i smije li me pozvati ako bih elio doći? To je bilo skoro smijeno! to bihjoj mogao pokloniti za vjenčanje? Svoje srce ukraeno crvenom vrpcom svezanom oko njega? Svojuglavu? Svoj kurac?

Četrnaestoga, na Valentinovo, odlučio sam daje vrijeme za promjenu scene. Zatim je dola Nona, aliza to znate.

Morate shvatiti kakva mi je bila ako ovo treba ičem koristiti. Bila je ljepa od djevojke, ali nije utome stvar. Ljepota nije rijetkost u bogatoj zemlji. Radilo se o njenoj unutranjosti. Bila je seksi, aliseksepil koji je iz nje isijavao bio je nekako biljnog tipa - slijepi seks, ona vrsta ljepljivog seksa kojine prihvaća odbijanje i koji nije tako vaan jer je instinktivan kao fotosinteza. Ne kao ivotinja, negokao biljka. Kuite? Znao sam da ćemo voditi ljubav, da ćemo je voditi onako kako to rade mukarci iene, ali da će nae spajanje biti tupo i udaljeno i besmisleno kao puzavac koji se privija uz ogradu nakolovoskom suncu.

Seks je bio vaan samo zato stoje bio nevaan.

Mislim - ne, siguran sam - daje nasilje bilo prava motivacijska sila. Nasilje je bilo stvarno a ne samosan. Bilo je krupno i brzo i čvrsto kao Ford iz ‘52. godine Acea Merrila. Nasilje u Joeovoj dobrojklopi, nasilje s Normanom Blanchetteom. A čak je i u tome bilo nečeg slijepog i vegetativnog. Modaje ona ipak bila samo povijua, jer i Venerina klopka je vrsta povijue, ali ta biljka je mesoderka ipomaknut će se kao ivotinja kad joj se u ralje spusti muha ili komad sirovog mesa. I sve je to bilo

stvarno. Puzavica koja se razmnoava sporama moda samo sanja da bludi, ali siguran sam da Venerinaklopka okusi tu muhu, uiva u njenoj sve slabijoj borbi dok joj se ralje sklapaju oko nje.

Posljednji dio bila je moja vlastita pasivnost. Nisam mogao ispuniti rupu u svom ivotu. Ne rupu kojuje ostavila djevojka kad se oprostila - ne elim ovo navaliti njoj na grbaču - nego rupu koja jeoduvijek bila tamo, ono mračno, zbunjeno kovitlanje koje nikad nije prestajalo, usred mene. Nona jepopunila tu rupu. Ona me navela da se pokrenem i poduzmem neto.

Ona me učinila plemenitim.

Nona 345

Moda sad shvaćate jedan dio toga. Zastoje sanjam. Zato fasciniranost ostaje usprkos grinji savjesti iodbojnosti. Zastoje mrzim. Zastoje se bojim. I zastoje čak i sada jo uvijek volim.

Od kućica u Augusti do Gardinera bilo je dvanaest kilometara, i preli smo ih u nekoliko kratkihminuta. Ja sam drveno stezao rapicu za nokte kraj boka i promatrao zeleni reflektorski znak - DESNATRAKA ZA IZLAZ 14 - kako svjetluca kroz noć. Mjesec je nestao i počelo je snijeiti.

“Rado bih da idem dalje”, rekao je Blanchette.

“Sve je u redu”, rekla je Nona toplo, a ja sam osjećao njen bijes kako zuji i zabija se u meso podmojom lubanjom kao otrica builice. “Samo nas ostavite kod rampe.”

Dovezao se blie, potujući ograničenje brzine od četrdeset i pet kilometara na sat. Znao sam to ćuučiniti. Osjećao sam se kao da su mi se noge pretvorile u mlako olovo.

Vrh rampe bio je osvijetljen samo jednom svjetiljkom visoko gore. S lijeve strane sam vidio svjetlaGardinera naspram sve debljeg pokrova oblaka. S desne strane, nita do tame. Nikakav promet nijeiao ni u jednom ni u drugom smjeru na prilaznim cestama.

Izaao sam. Nona je kliznula preko sjedita, pruajući Normanu Blan-chetteu posljednji osmijeh. Nisamse brinuo. Ona je bila plejmejker.

Blanchett se smijeio odurnim prasećim osmijehom, pun olakanja to nas se rijeio. “Pa, laku no”

“Oh, moja torba! Nemojte se odvesti s mojom torbom!”

“Ja ću je uzeti”, rekao sam joj. Nagnuo sam se natrag u auto. Blanchette je vidio to drim u ruci, ipraseći osmijeh na njegovom licu se smjesta zamrznuo.

Sad su se na brijegu pojavila svjetla, ali bilo je prekasno da stanem. Nita me ne bi moglo zaustaviti.Lijevom rukom sam uzeo Noninu torbu. Desnom sam zabio čeličnu rapicu za nokte u Blanchetteovogrlo. Jednom je zablejao.

Izaao sam iz auta. Nona je mahala vozilu koje je dolazilo neka stane. Nisam vidio stoje, kroz mrak isnijeg; mogao sam razaznati samo dva sjajna kruga farova. Čučnuo sam iza Blanchetteovog auta,

vireći kroz stranje prozore.

Glasovi su se skoro izgubili u upaljenom grlu vjetra. “… problem, gospođice?”

346 Nona

“… otac … vjetar … imao srčani udar! Moete li …”

Pourio sam oko stranjeg dijela Impale Normana Blanchettea, napola sagnut. Sad sam ih vidio. Noninvitki obris, i neki vii. Činilo se da stoje kraj kamioneta. Okrenuli su se i prili vozačkom prozoruChevvja, tamo gdje je Norman Blanchette skliznuo preko volana s Noninom rapicom u grlu. Vozačkamioneta je bio mladi klinac u nečem to je djelovalo kao jakna Zračnih snaga. Nagnuo se unutra. Jasam mu priao s leđa.

“Isuse, gospođice!” rekao je. “Na ovom tipu ima krvi! Sto -“

Zakačio sam mu desni lakat pod grlo i dograbio si desni zglob lijevom rukom. Povukao sam ga gore,snano. Glava mu je udarila u vrh vrata i proizvela uplje tonkl Opustio mi se u rukama.

Mogao sam tada stati. On nije dobro vidio Nonu, a mene nije uopće vidio. Mogao sam stati. Ali on jebio znatieljac, njukalo, jo netko tko nam je stao na putu, pokuavajući nas povrijediti. Dojadilo mi jeda me netko stalno pokuava povrijediti. Zadavio sam ga.

Kad sam zavrio, podigao sam pogled i ugledao Nonu ocrtanu u sukobljenim svjetlima automobila ikamioneta, njeno lice groteskni grč mrnje, ljubavi, trijumfa i radosti. Ispruila je ruke prema meni, a jasam uao u njih. Poljubili smo se. Usta su joj bila hladna ali jezik topao. Gurnuo sam obje ruke u tajnedoline njene kose, a vjetar je zavijao oko nas.

“A sad to sredi”, rekla je. “Prije nego to jo netko naiđe.”

Sredio sam. Bio je to traljav posao, ali znao sam daje to sve to nam treba. Jo malo vremena. Nakontoga vie neće biti vano. Bit ćemo na sigurnom.

Klinčevo tijelo je bilo lagano. Podigao sam ga na ruke, prenio ga preko ceste, i bacio ga u jarak izazatitne ograde. Tijelo mu se labavo otkotrljalo sve do dna, glave preko nogu, kao krpeno strailo kojesam svakoga srpnja morao postavljati u polja kukuruza gospodina Hollisa. Vratio sam se poBlanchettea.

On je bio tei, i krvario je kao priklana svinja. Pokuao sam ga podići, zateturao tri koraka unatrag, aonda mi je iskliznuo iz ruku i pao na cestu. Preokrenuo sam ga. Svjei snijeg zalijepio mu se za lice,pretvarajući ga u skijaku masku.

Sagnuo sam se, zgrabio ga pod ruke, i odvukao ga do jarka. Stopala su mu ostavljala urezane tragoveza sobom. Bacio sam ga prijeko i promatrao ga kako klizi niz kosinu na leđima, s rukama iznad glave.Oči su mu bile irom otvorene, oduevljeno zureći u snjene pahulje koje su padale na njih.

Nona 347

Ako snijeg nastavi ovako, obojica će biti samo neodređeni breuljci dok dođu ralice.

Vratio sam se na drugu stranu ceste. Nona je već ula u kamionet, nisam joj morao reći koje ćemovozilo uzeti. Vidio sam blijedu mrlju njenog lica, tamne rupe njenih očiju, ali to je bilo sve. Uao samu Blanchetteov auto, sjedeći u baricama njegove krvi koje su se nakupile na neravnoj vinilnojprekrivci za sjedalo, i odvezao sam ga do ruba ceste. Ugasio sam farove, upalio sva četiri migavca, iizaao. Svakome tko bude prolazio izgledat će kao daje vozač imao problema s motorom, a ondapjeice otiao u grad pronaći mehaničara. Bio sam vrlo zadovoljan svojom improvizacijom. Kao dacijelog ivota ubijam ljude. Otrčao sam natrag do kamioneta u leru, sjeo za volan, i okrenuo ga premanaplatnim kućicama.

Ona je sjedila kraj mene, ne dodirujući me, ali blizu. Kad bi se pomakla, povremeno bih osjetiopramen njene kose na svome vratu. Bilo je to kao da me dodiruje sićuna elektroda. U jednomtrenutku, morao sam ispruiti ruku i dotaknuti joj nogu, da se uvjerim kako je stvarna. Nasmijala setiho. Sve je to bilo stvarno. Vjetar je zavijao oko prozora, noseći snijeg u velikim, lepetavimnanosima.

Bjeali smo na jug.

Odmah iza mosta kod Harlowa, kad idete po 126-ici prema Castle Hei-ghtsu, doći ćete do ogromnerenovirane farme koja nosi smijean naziv Omladinski dom Castle Rock. Imaju dvanaest staza zakuglanje s nepouzdanim automatima za postavljanje čunjeva koji obično ne rade posljednja tri dana utjednu, nekoliko drevnih flipera, duboks s najvećim hitovima 1957. godine, tri Brunsvvickova stolaza biljar, i ank s kolom i čipsom gdje se istovremeno iznajmljuju i cipele za kuglanje koje izgledajukao da su upravo skinute s nogu mrtvih alkoholičara. Naziv mjesta je smijean jer većina omladine izCastle Rocka uvečer odlazi u drive-in kino u Jay Hillu ili na utrke terenskih automobila u OxfordPlainsu. Ljudi koji tamo doista zalaze su uglavnom nasilnici iz Gretne, Harlowa i samog Rocka.Prosjek je jedna tučnjava po večeri na parkiralitu.

Počeo sam tamo zalaziti kad sam bio u drugom razredu srednje kole. Jedan moj poznanik, BillKennedy, radio je tamo tri dana u tjednu, i ako nitko nije čekao na stol, pustio bi me da besplatnoodigram malo biljara. To nije bilo bogzna to, ali je bilo bolje nego povratak u kuću Hollisovih.

Tamo sam upoznao Acea Merrila. Nitko nije sumnjao daje on najopakiji tip u tri grada. Vozio jeotrcan i prerađen Ford iz ‘52., a govorkalo se

348 Nona

da ga moe natjerati i do 200 ako mora. Stigao bi kao kralj, briljantinom zalizane kose i svjetleći sasavrenom patkastom pompadurkom, odigrao bi koju partiju biljara po deset centi za kuglu (Je li biodobar? Pogodite.), kupio bi Betsy kolu kad bi ona stigla, i onda bi otili. Skoro se moglo čuti nevoljkiuzdah olakanja od svih prisutnih kad bi se otrcana ulazna vrata teko zatvorila. Nitko nikad nije izlaziona parkiralite s Aceom Merrillom. Nitko, to jest, osim mene.

Betsy Malenfant je bila njegova djevojka, valjda najzgodnija djevojka u Castle Rocku. Mislim danije bila ba neto posebno pametna, ali to nije bilo vano kad biste je pogledali. Imala je najsavreniji

ten koji sam ikad vidio, i to ne iz neke kozmetičke bočice. Kosa crna kao ugljen, tamne oči,velikoduna usta, tijelo koje naprosto ne odustaje - a nije joj ga bilo mrsko ni pokazati. Tko bi njuodvukao otraga van i pokuao joj naloiti lokomotivu dok je Ace u blizini? Nitko normalan, eto tko.

Debelo sam pao na nju. Ne kao na djevojku i ne kao na Nonu, iako je Betsy doista izgledala kaomlađa verzija nje, ali na svoj je način i to bilo isto tako očajno i isto tako ozbiljno. Ako ste ikad imalinajgori slučaj mlade ljubavi, znate kako mi je bilo. Njoj je bilo sedamnaest, dvije godine vie negomeni.

Počeo sam sve čeće i čeće odlaziti tamo, čak i onih večeri kad Billy nije radio, samo daje načasvidim. Osjećao sam se kao promatrač ptica, osim stoje za mene to bila neka očajna vrsta igre. Vratiobih se kući, slagao Hollisima o tome gdje sam bio, i popeo se u svoju sobu. Pisao bih joj duga,strastvena pisma, govoreći joj sve to bih joj volio učiniti, a onda bih ih poderao. U kolskoj knjinicibih sanjario o tome kako je prosim tako da zajedno moemo pobjeći u Meksiko.

Sigurno je shvatila to se događa, i sigurno joj je to pomalo laskalo, jer je bila ljubazna prema menikad Acea nije bilo u blizini. Prila bi mi i razgovarala sa mnom, pustila bi me da joj platim kolu,sjedila bi na stolcu i nekako ostrugnula svojom nogom moju. To me izluđivalo.

Jedne večeri u ranom studenom samo sam zurio u prazno, malo napu-cavao biljar s Billom, čekajućida se ona pojavi. Mjesto je bilo pusto jer jo nije bilo ni osam sati, a vani je njukao usamljeni vjetarprijeteći zimom.

“Bolje bi ti bilo da prestane”, rekao je Bili ubacujući devetku ravno u kutnu rupu.

“Prestanem sa čim?”

“Zna.”

Nona 349

“Ne, ne znam.” Ubacio sam bijelu, i Billy je dodao jednu kuglu na stol. On je odradio est kugli, a dokih je on ubacivao, ja sam otiao ubaciti novac u duboks.

“Betsy Malenfant.” Briljivo je nanianio jednu i poslao je uz sam rub stola. “Charlie Hogan je pričaoAceu kako se mota oko nje. Charlieju se to činilo jako smijeno, jer je ona starija i to, ali Ace se nijesmijao.”

“Ona mi nije nita”, rekao sam kroz papirnate usne.

“I bolje ti je”, rekao je Bill, a onda su uli neki tipovi i otiao je do anka da im da kugle.

Ace je doao oko devet i bio je sam. Prije me nikad nije ni primjećivao, i naprosto sam zaboravio onostoje Billy rekao. Kad ste nevidljivi, počnete misliti da ste i neranjivi. Igrao sam fliper i bio samprilično zaokupljen. Nisam čak ni primijetio kako se cijelo mjesto stialo dok su ljudi prestajalikuglati i igrati biljar. Sljedeće to sam znao, netko me bacio preko cijelog flipera. Pao sam na pod uhrpi. Ustao sam osjećajući strah i mučninu. On je stiltao fliper, izbrisavi moje tri dodatne igre. Stajao

je tamo i gledao me a da mu se ni vlas na glavi nije pomakla, napola otkopčane vojne jakne.

“Prestani se zajebavati”, rekao je tiho, “ili ću ti promijeniti facu.”

Izaao je. Svi su gledali u mene, a ja sam htio potonuti ravno kroz pod sve dok nisam vidio da navećini njihovih lica ima nekog nevoljkog divljenja. Zato sam se otresao, nehajno, i stavio jo jedannovčić u fliper. Natpis TILT se ugasio. Nekoliko tipova mi je prilo i potapalo me po leđima prijenego to su izali, ne govoreći ni riječi.

U jedanaest, kad se dom zatvorio, Billy je ponudio da me odveze kući.

“Nastradat će ako ne bude oprezan.”

“Ne brini za mene”, rekao sam. ,

Ionako nije brinuo.

Dvije-tri večeri kasnije, Betsy je dola sama, oko sedam. Tamo je bio jo samo jedan klinac, čudanmali naočalko po imenu Vern Tessio, koji je par godina prije toga propao u koli. Skoro ga nisam niprimjećivao. On je bio jo nevidljiviji od mene.

Dola je ravno do mjesta gdje sam ja igrao biljar, dovoljno blizu da nanjuim miris čistoće i sapuna nanjenoj koi. Od toga mi se zavrtjelo u glavi.

“Čula sam to ti je Ace učinio”, rekla je. “Ne bih vie smjela razgovarati s tobom, i neću, ali imam netood čega će ti biti bolje.” Poljubila me. Onda je izala, prije nego to sam ja uopće uspio spustiti jezik snepca.

350 Nona

Vratio sam se svojoj igri posve oamućen. Nisam čak ni vidio kad je Tessio izaao da proiri vijesti.Nisam vidio nita osim njenih tamnih, tamnih očiju.

I tako sam kasnije te večeri zavrio na parkiralitu s Aceom Merrillom, i on me prebio kao mačku. Biloje hladno, uasno hladno, a na kraju sam počeo jecati, ne hajući tko me gleda ili slua, a do tad su toveć bili vie—manje svi. Usamljena fosforescentna lampa gledala je sve to bez imalo milosti. Nisamga uspio ni udariti.

“U redu”, rekao je čučnuvi kraj mene. Nije bio čak ni zadihan. Izvadio je skakavac iz depa i pritisnuokromirani gumb. Dvadeset centimetara mjesečinom natopljenog srebra skočilo je u svijet. “Ovo ćedobiti sljedeći put. Izrezbarit ću svoj potpis na tvojim jajcima.” Onda je ustao, posljednji put meudario, i otiao. Ja sam samo leao tamo moda deset minuta, drhteći na nabijenoj zemlji. Nitko mi nijedoao pomoći ni potapati me po leđima, čak ni Bili. Nije se pojavila Betsy da mi da neto od čega ćemi biti bolje.

Konačno sam sam ustao i stopirao do kuće. Gospođi Hollis sam rekao da sam stopirao s pijancem idaje sletio s ceste. Nikad se vie nisam vratio u kuglanu.

Čuo sam daje Ace nedugo nakon toga odbacio Betsy, a ona je nakon toga počela propadati sve bre ibre kao smetlarski kamion bez kočnica. Usput je pobrala i kapavac. Billy je rekao da ju je jednevečeri vidio u Ma-noiru gore u Levvistonu, kako se nudi frajerima za cugu. Izgubila je većinu zuba, anegdje usput joj je slomljen i nos, rekao je. Rekao je daje ne bih ni prepoznao. Dotad mije već bilovie-manje svejedno.

Kamionet nije imao gume za snijeg, i prije nego to smo stigli do izlaza za Lewinston počeo samklizati po svjeem priću. Trebalo nam je vie od četrdeset i pet minuta da prijeđemo tih trideset i trikilometra.

Čojvek na izlazu za Lewiston uzeo je moju cedulju za plaćanje i ezdeset centi. “Cesta je skliska?”

Ni jedno od nas nije mu odgovorilo. Pribliavali smo se svome cilju. Da nisam imao tu čudnu vrstnijemog kontakta s njom, znao bih to već i po načinu kako je sjedila na pranjavom sjedalu kamioneta.Ruku čvrsto stisnutih na torbi, onih očiju uperenih ravno naprijed, na cestu, s divljom silinom. Osjetiosam kako me prolaze marci.

Krenuli smo Cestom 136. Na cesti nije bilo puno automobila; vjetar je postajao sve hladniji, a snijegse sputao snanije nego ikad. S druge strane Harlow Villagea, proli smo kraj velike Buick Rivierekoja se zanijela u

Nona 351

stranu i zajahala ogradu. Svi su joj migavci radili, a ja sam imao jezovitu viziju Impale NormanaBlanchettea. Sad će već biti zametena snijegom, samo jeziva gomilica u tami.

Vozač Buicka pokuao me zaustaviti, ali ja sam ga proao ni ne uspori-vi, zaprskavi ga bljuzgom.Brisači su mi zapinjali od snijega, posegnuo sam rukom i otrgnuo onaj sa svoje strane. Dio snijega jeotpao i sad sam vidio malo bolje.

Harlow je bio grad duhova, sve mračno i zatvoreno. Dao sam desni migavac da prijeđem most doCastle Rocka. Stranji kotači su mi htjeli proklizati poda mnom, ali uspio sam savladati poledicu.Gore pred nama i s druge strane rijeke vidio sam tamnu sjenu zgrade Omladinskog doma Castle Rock.Djelovala je zatvoreno i usamljeno. Odjednom mi je bilo ao, ao to je bilo toliko bola. I smrti. Tada jeNona progovorila po prvi put od izlaza Gardiner.

“Iza tebe je policajac.”

“Je li - ?”

“Ne. Rotirka mu nije uključena.”

Ali to me uzrujalo i moda se to zato dogodilo. Cesta 136 skreće pod devedeset stupnjeva na obalirijeke uz Harlow, a onda ide ravno preko mosta u Castle Rock. Skrenuo sam uspjeno, ali na obaligdje je Rock bilo je leda.

“Prokletstvo - “

Stranji kraj kamioneta je zaplesao i, prije nego to sam ga uspio obuzdati, udario je u jednu od onihtekih čeličnih ograda na mostu. Odsklizali smo se u punom krugu, kao klinci na plastičnim saonicama,a zatim sam ugledao sjajne farove policijskog auta iza nas. Stisnuo je kočnice - vidio sam crveneodsjaje u snijegu koji je padao-ali led je i njega dohvatio. Uklizio je ravno u nas. Osjetio sam kripav,nagli udar dok smo opet udarali u zatitnu ogradu. Odletio sam Noni u krilo, i čak i u tom zbunjenomdjeliću sekunde imao sam vremena uivati u glatkoj čvrstoći njenog bedra. Onda je sve stalo. Sad jemurjak uključio rotirku. Bacala je plave rotirajuće sjene preko haube kamioneta i zasnijeene čeličnečipke mosta Harlow-Castle Rock. Svjetlo u kabini policijskog auta se uključilo kad je murjak izaao.

Da nije bio iza nas, to se ne bi dogodilo. Ta mi se misao neprestano ponavljala u glavi, kaogramofonska ploča koja je zapela u otećenoj brazdi. Cerio sam se napetim, smrznutim osmijehom utamu dok sam po podu kabine kamioneta pipao za nečim čime bih ga udario.

352 Nona

Tamo je bila otvorena kutija za alat. Izvadio sam francuski ključ i poloio ga na sjedalo između None isebe. Murjak se nagnuo kroz prozor, a lice mu se mijenjalo kao vragu u svjetlu njegove rotirke.

“Ili smo malo prebrzo s obzirom na uvjete, zar ne, mladiću?”

“Slijedili ste nas malo prebrzo, zar ne?” upitao sam. “S obzirom na uvjete?”

Moda se zarumenio. Bilo je teko razaznati u treptavom svjetlu.

“Jesi ti to bezobrazan prema meni, sinko?”

“Jesam ako mislite ulupinu na svom auto priiti meni.”

“Daj da vidim vozačku i prometnu.”

Izvadio sam novčanik i pruio mu vozačku.

“Prometna?”

“Ovo je kamionet mog brata. On nosi prometnu u svom novčaniku.”

“Ma nemoj?” Opako se zagledao u mene, pokuavajući me natjerati da skrenem pogled. Kad je vidioda bi to moglo potrajati, pogledao je iza mene u Nonu. Mogao bih mu ičupati oči zbog onog to sam unjima vidio. “Kako se zovete?”

“Cheryl Craig, gospodine.”

“Zato se vozite u kamionetu njegovog brata usred snjene oluje, Cheryl?”

“Idemo u posjet mom ujaku.” “U Rocku?” “Tako je, da.”

“Ne znam ni jednog Craiga u Castle Rocku.” “Zove se Emonds. ivi na Bovven Hillu.”

“Ma nemoj?” Zaobiao je stranju stranu kamioneta da pogleda regi-stracijsku pločicu. Ja sam otvoriovrata i nagnuo se van. On je zapisivao. Vratio se dok sam se ja jo naginjao van, od pasa na goreosvijetljen njegovim farovima. “Ja ću … stoje to po tebi, mladiću?”

Nisam morao spustiti pogled da znam to je to po meni. Nekad sam mislio daje to naginjanje biloslučajno, odsutnost duha, ali ovako kad sam sve zapisao, predomislio sam se. Mislim da uopće nisambio odsutan duhom. Mislim da sam htio da me vidi. Stisnuo sam francuski ključ.

“Kako to mislite?”

Priao je dva koraka blie. “Povrijeđen si - izgleda da si se negdje porezao. Bolje da-“

Nona 353

Zamahnuo sam prema njemu. Kapa mu je odletjela u sudaru, i glava mu je bila gola. Udario sam gatočno u metu, tik iznad čela. Nikad nisam zaboravio zvuk koji je to proizvelo, kao pola kile maslacakoji pada na kameni pod.

“Pouri”, reče Nona. Spustila je mirnu ruku na moj vrat. Bila je jako hladna, kao zrak u podrumu zapovrće. Moja pomajka je imala podrum za povrće.

Čudno to se toga sjećam. Zimi bi me tamo slala po povrće. Sama gaje kiselila. Ne u konzerve,naravno, već u debele staklenke s onim gumenim brtvama koje se stavljaju ispod poklopca.

Jednom sam otiao tamo po staklenku ukiseljenog graha za večeru. Zimnica je bila sva u kutijama,uredno označenim rukom gospođe Hollis. Sjećam se da nije znala napisati borovnice, i to me nekadispunjavalo tajnim osjećajem nadmoći.

Tog sam dana proao kraj kutija označenih s “brovnice”, do ugla u |

kojem je drala grah. Bilo je hladno i mračno. Zidovi su bili obična tamna zemlja, i po vlanomvremenu isputali su vlagu tankim, iskrivljenim potočićima. Miris je bio tajna, mračna kombinacijakoja se sastojala od ivih stvorova i zemlje i spremljenog povrća, miris koji je neobično sličan en-j

skim intimnim dijelovima. U jednom uglu je stajala stara, unitena tiskarska presa koja je tamo bilaotkako sam ja doao, i ponekad bih se igrao s njom pretvarajući se da bih je mogao opet pokrenuti.Volio sam podrum za povrće. U to doba - bilo mi je devet ili deset godina - podrum za povrće biomije omiljeno mjesto. Gospođa Hollis je odbijala nogom kročiti u njega, a njenom suprugu bilo jeispod časti odlaziti dolje i donositi povrće. Zato bih otiao tamo i njuio taj čudan tajni zemljani miris iuivao u privatnosti toga utrobastog zatvorenog prostora. Osvjetljavala ga samo jedna paučinomokruena arulja koju je gospodin Hollis postavio vjerojatno jo prije Bur-skog rata. Ponekad bih mahaorukama i pravio ogromne, izduene zečeve na zidu.

Uzeo sam grah i ba sam se spremao krenuti natrag kad sam ispod jedne stare kutije začuo ukavepokrete. Priao sam joj i podigao je.

Smeđi takor leao je na boku ispod nje. Podigao je glavu prema meni i zurio. Bokovi su mu divlje

skakutali, i pokazao mije zube. Bio je to najveći takor kojeg sam ikad vidio, i nagnuo sam se blie.takorica. Upravo je

354 Nona

rađala. Dva mladunca, bez dlake i slijepa, već su je sisala na trbuhu. Jo jedan je napola doao nasvijet.

Majka je bespomoćno zurila u mene, spremna ugristi. Htio sam je ubiti, ubiti ih sve, zdrobiti ih, alinisam mogao. Bila je to najuasnija stvar koju sam ikad vidio. Dok sam gledao, mali smeđi pauk -mislim kosac - uurbano je zapuzao po podu. Majka gaje uhvatila i pojela.

Pobjegao sam. Na pola puta po stubama sam pao i razbio staklenku graha. Gospođa Hollis meprebila, a ja se vie nikad nisam vratio u podrum za povrće ako nisam morao.

Stajao sam gledajući murjaka, prisjećajući se. “Pouri”, reče Nona ponovno.

Bio je puno laki nego stoje bio Norman Blanchette, ili je moda samo moj adrenalin jače pumpao.Uzeo sam ga u naručje i prenio ga do ruba mosta. Jedva sam razaznavao slapove nizvodno, a uzvodnoje eljeznički most GS&WM bio samo ispijena sjena, kao stratite. Noćni vjetar je zavijao i vritao, asnijeg mi je udarao u lice. Načas sam drao murjaka uz svoja prsa kao usnulo novorođenče, a ondasam se sjetio tko je to zapravo i bacio ga preko ruba i dolje u tamu.

Vratili smo se natrag u kamionet i uli, ali nije htio krenuti. Turirao sam motor sve dok nisam nanjuioslatkasti miris benzina iz zalivenog startera, a onda sam prestao.

“Dođi”, rekao sam.

Otili smo do policijskog auta. Prednje sjedalo bilo je zatrpano kaznama za parkiranje, formularima,dva bloka. Kratkovalni radio ispod upravljačke ploče je krčao i pucketao.

“Jedinica četiri, javi se, Četiri. Čuje li me?”

Posegnuo sam dolje i isključio ga, udarivi prstima o neto dok sam traio pravi prekidač. To je bilapuka, pumperica. Vjerojatno osobna mu-rjakova. Otkvačio sam je i dodao je Noni. Ona ju je stavila ukrilo. Ja sam krenuo murjačkim autom unatrag. Bio je ulupljen, ali inače nepovrijeđen. Imao je gumeza snijeg i lijepo su uhvatile cestu kad smo jednom preli preko leda koji je sve unitio.

A onda smo bili u Castle Rocku. Osim pokoje otrcane prikolice podalje od ceste, kuće su nestale.Samom cestom ralica jo nije prola, i nije bilo tragova osim onih koje smo mi ostavljali za sobom.Monolitne jele opterećene snijegom uzdizale su se svuda oko nas, i zbog njih sam se osjećao

Nona 355

sićunim i beznačajnim, samo sićuni zalogajčić koji je zapeo u grlu ove noći. Sad je već prolo desetsati.

Tijekom prve godine na sveučilitu nisam ba imao puno studentskog drutvenog ivota. Puno sam učio iradio u knjinici vraćajući knjige na mjesta i popravljajući uveze i učeći katalogiziranje. U proljeće jebilo i baseballa.

Blizu kraja akademske godine, tik prije zavrnih ispita, u dvorani za tjelesni odravao se ples. Nisamimao posla, posve pripremljen za prva dva ispita, i dolutao sam do tamo. Imao sam ulaz za dolar, pasam uao.

Bilo je mračno i puno i oznojeno i izbezumljeno kao to to moe biti samo studentska zabava prijesjekire zavrnih ispita. U zraku je bilo seksa. Nisi ga morao nanjuiti; mogao si gotovo posegnutirukama i uhvatiti ga, kao mokar komad tekog platna. Znao si da će se kasnije voditi ljubav, ili ono toprolazi pod ljubav. Ljudi će to raditi pod tribinama i na parkiralitu kotlovnice i u stanovima istudentskim sobama. Vodit će je očajni mukarci/ dječaci kojima vojska dahće za vrat i lijepedjevojke koje će ove godine odustati od studija i vratiti se kući i zasnovati obitelj. Vodit će je se uzsuze i smijeh, pijani i trijezni, ukočeni i oni bez ikakvih inhibicija. Ali najvie od svega, vodit će jebrzo.

Bilo je nekoliko usamljenih tipova, ali ne puno. Nije bila večer kad bi itko morao ostati usamljen.Odetao sam se do podija za muzičare. Kad sam se pribliio zvuku, ritam, glazba je postala opipljivastvar. Grupa je iza sebe imala polukrug metar i dvadeset visokih pojačala, i moglo se osjetiti kako tise usni bubnjići trzaju unutra i van prateći liniju basa.

Naslonio sam se na zid i promatrao. Plesači su se kretali propisanim putanjama (kao da su trojke a neparovi, treća osoba nevidljiva ali između njih, a naskaču je i sprijeda i straga), noge su im klizilepreko piljevine koja je posipana preko lakiranog poda. Nisam vidio nikoga poznatog i počeo sam seosjećati usamljeno, ali ugodno usamljeno. Bio sam na onom stadiju večeri kad zamilja da svikrajičkom oka gledaju ba tebe, romantičnog stranca.

Kakvih pola sata kasnije izaao sam i u predvorju si uzeo kolu. Kad sam se vratio, netko je započeokolo i povukli su me u njega, s rukama oko ramena dviju djevojaka koje nikad prije nisam vidio. Ilismo uokolo i uokolo. U kolu je bilo moda dvjesto ljudi, a pokrivalo je pola dvorane. Onda se jedandio uruio i dvadeset-trideset ljudi napravilo je drugo kolo u unutranjosti prvog, i počelo se vrtjeti udrugom smjeru. Od toga mi se zavrtjelo

356 Nona

u glavi. Vidio sam djevojku koja je izgledala kao Betsy Malenfant, ali znao sam daje to samo mata.Kad sam je opet potraio pogledom, nisam vidio ni nju ni ikoga tko bi joj nalikovao.

Kad se kolo konačno raspalo osjećao sam se slabo i nimalo dobro. Vratio sam se do tribina i sjeo.Glazba je bila preglasna, zrak premastan. Um mi je stalno teturao i zanosio se. Čuo sam otkucaje srcau glavi, kao kad te uhvati mamurluk nakon najvećeg pijanstva u ivotu.

Nekad sam mislio da se ono stoje uslijedilo dogodilo jer sam bio umoran i pomalo mije bilo zlo odsvog onog vrćenja u krug i u krug ali, kao to sam već rekao, ovo pisanje mije sve bolje izotrilo. Nemogu to vie vjerovati.

Opet sam podigao pogled prema njima, svim tim lijepim, uurbanim ljudima u polutami. Učinilo mi seda svi mukarci izgledaju prestravljeno, lica izduenih u groteskne maske usporenih kretnji. To je biloshvatiljivo. ene - studentice u puloverima, kratkim suknjama, trapezicama - sve su se pretvarale utakore. Isprva me to nije plailo. Čak sam se i zahihotao. Znao sam da gledam neku vrstu halucinacije,i neko vrijeme sam je mogao skoro klinički promatrati.

Onda je neka cura stala na prste da poljubi svoga dečka, i to mi je bilo previe. Dlakavo, iskrivljenolice crnih sjajnih očiju se podiglo, usta se rairila da otkriju zube…

Otiao sam.

Načas sam stajao u predvorju, napola odsutan duhom. Niz hodnik je bio zahod, ali proao sam krajnjega i uspeo se uza stube.

Svlačionica je bila na drugom katu, a posljednji sam kat morao protrčati. Otvorio sam vrata i pojurioprema jednom od zahoda. Povratio sam usred pomijeanih zadaha sredstva za čićenje, znojnihuniformi, nauljene koe. Glazba je bila daleko tamo dolje, tiina ovdje gore djevičanska. Bilo mijelake.

Stigli smo do znaka stop kod Southwest Benda. Sjećanje na ples me uzbudilo iz razloga koje nisamrazumio. Počeo sam drhtati.

Pogledala me, smijeeći se svojim tamnim očima. “Sad?”

Nisam joj mogao odgovoriti. Previe sam drhtao za to. Ona je polako kimnula, u moje ime.

Odvezao sam do izdanka Ceste 7 koji je ljeti morao sluiti za prijevoz trupaca. Nisam se odvezaopredaleko jer sam se bojao da ćemo zapeti. Isključio sam farove a mrlje snijega počele su se tihoskupljati na vjetrobranu.

Nona 357

“Voli li?” upitala je, skoro blago.

Pobjegla mi je neka vrst zvuka, izvukla se iz mene. Mislim da je to morala biti bliska oralna verzijamisli zeca uhvaćenog u klopku. “Ovdje”, rekla je. “Ba ovdje.” Bila je ekstaza.

Zamalo se nismo vratili na glavnu cestu. Ralica je prola onuda, narančasta svjetla bljeskala su itreptala u noći, nabacivi nam na put ogroman zid snijega.

U prtljaniku policijskog auta bila je lopata. Trebalo mi je pola sata da prokopam put, i dotad je većbila skoro ponoć. Ona je uključila policijski radio dok sam ja radio, i tako smo čuli sve to nam jetrebalo. Pronali su tijela Blanchettea i klinca iz kamioneta. Pretpostavljali su da smo uzeli policijskiauto. Murjak se zvao Essegian, a to je smijeno ime. Nekad je postojao veliki baseball igrač po imenuEssegian. Mislim daje nekad igrao za Dodgerse. Moda sam mu ubio nekog rođaka. Nije me smetaloto sam doznao murjakovo ime. Slijedio nas je iz prevelike blizine, i bio nam je na putu.

Odvezli smo se natrag na glavnu cestu.

Osjećao sam njeno uzbuđenje, visoko i vrelo i goruće. Zastao sam dovoljno dugo da rukom očistimvjetrobran, a onda smo opet krenuli.

Proli smo kroz zapadni dio Castle Rocka, i znao sam gdje skrenuti bez i jedne riječi. Snijegomobrastao znak kazivao je da se radi o Ulici Stackpole.

Ralica tuda nije prola, ali jedno vozilo je prolo prije nas. Tragovi njegovih guma jo su bili svjeeizrezani u zapuhanom, nemirnom snijegu.

Kilometar i pol, ni toliko. Njena divlja volja, njena potreba stigla je do mene, i opet sam se počeoosjećati nemirno. Proli smo zavoj i tu je bio moćni kamionet, sjajno narančasto tijelo i bljetavelampice upozorenja koje su pulsirale u boji krvi. Zapriječio je cestu.

Ne moete zamisliti njen bijes - zapravo, na bijes - jer sad, nakon svega to se dogodilo, zaista smo bilijedno. Ne moete zamisliti zanosni osjećaj intenzivne paranoje, uvjerenja da se sad sve i sva okrenuloprotiv nas.

Bila su dvojica. Jedan je bio pognuta sjenka u tami pred nama. Drugi je drao depnu svjetiljku. Krenuoje prema nama, a svjetlo mu je palucalo kao zlokobno oko. A bilo je vie od mrnje. Bilo je straha -straha da će nam u posljednjem trenutku to sve oduzeti.

358 Nona

Vikao je, a ja sam spustio prozor.

“Ne moete ovuda proći! Vratite se Ulicom Bovven! Ovdje nam je pao kabel! Ne moete -“

Izaao sam iz automobila, podigao puku, i dao mu obje cijevi. Bacilo gaje unatrag, o narančastikamion, a ja sam zateturao unatrag do policijskog auta. On je skliznuo dolje, centimetar pocentimetar, s nevjericom zureći u mene, a onda je pao u snijeg.

“Ima li jo metaka?” upitao sam Nonu.

“Da.” Dala mi ih je. Otvorio sam puku, izbacio potroene čahure, stavio nove metke.

Njegov kompić se uspravio i promatrao nas s nevjericom. Povikao mi je neto to se izgubilo na vjetru.Zvučalo je kao pitanje, ali nije bilo vano. Namjeravao sam ga ubiti. Priao sam mu a on je samo stajaotamo, gledajući me. Nije se kretao, čak ni kad sam podigao puku. Mislim da nije imao pojma to sedogađalo. Mislim daje mislio da me sanja.

Ispalio sam jednu cijev i pogodio prenisko. Eksplodirala je velika lepeza snijega, prekrivajući ga.Onda je zaurlao silnim prestravljenim krikom i pojurio, krupnim korakom preskočivi preko pajogkabla na cestu. Ispalio sam i iz druge cijevi i opet promaio. Onda je nestao u mraku i mogao sam gazaboraviti. Vie nam nije bio na putu. Vratio sam se do policijskog auta.

“Morat ćemo hodati”, rekao sam.

Proli smo kraj palog tijela, prekoračili pljuckavi električni kabel, i krenuli pjeice cestom, pratećiiroko razmaknute tragove čovjeka u bijegu. Neki nanosi dolazili su joj skoro do koljena, ali stalno jebila malo ispred mene. Oboje smo dahtali.

Preli smo preko brijega i spustili se u usku dolinu. S jedne strane je stajala nakoena, naputena upa sprozorima bez stakla. Stala je i uhvatila me za ruku.

“Tamo”, rekla je i pokazala prijeko, na drugu stranu.

Stisak joj je bio snaan i bolan čak i kroz moj kaput.

Lice joj je bilo zgrčeno u blistavoj trijumfalnoj grimasi. “Tamo. Tamo.”

To je bilo groblje.

Klizili smo i teturali preko nasipa i preverali se preko snijegom zasutog kamenog zida. I ja sam većbio tamo, naravno. Moja prava majka bila je iz Castle Rocka, i premda ona i njen otac nikad nisuivjeli tamo, ovdje je bila obiteljska grobnica. Bio je to dar mojoj majci od njenih roditelja, koji

Nona 359

su ivjeli i umrli u Castle Rocku. Tijekom onoga s Betsy često sam dolazio ovamo čitati pjesme JohnaKeatsa i Percyja Shelleyja. Valjda mislite daje to bila neka mladenačka bedastoća, ali ja ne. Čak nisada. Osjećao sam se blizu njima, utjeeno. Nakon to me Ace Merrill premlatio, vie nikad se nisamvratio onamo. Sve dok me Nona nije odvela tamo.

Poskliznuo sam se i pao u ratrkani prić, iskrenuvi si zglob. Ustao sam i hodao dalje, koristeći pukukao taku. Tiina je bila beskrajna i nevjerojatna. Snijeg je padao u mekim, ravnim crtama, podiući sepreko nagnutih nadgrobnih kamenova i krieva, pokapajući sve osim samih vrhova zahrđalih stalaka zazastave koji dre zastave samo na Dan sjećanja i Dan veterana. Tiina je bila prokleta u svojojogromnosti, i po prvi puta osjetio sam stravu.

Povela me prema kamenoj zgradi postavljenoj u padinu brijega, u stranjem dijelu groblja. Grobnica.Snijegom zatrpan grob. Imala je ključ. Znao sam da će imati ključ, i imala gaje.

Otpuhnula je snijeg s vratnica i pronala ključanicu. Zvuk okretanja cilindara kao daje grebao po tami.Naslonila se na vrata, a ona su se otvorila.

Miris koji nas je zapahnuo bio je hladan kao jesen, hladan kao zrak u podrumu za povrće Hollisovih.Vidio sam samo mali djelić unutranjosti. Na kamenom podu bilo je uvelog lića. Ula je, zastala,osvrnula se preko ramena do mene.

“Ne”, rekao sam.

“Voli li?” upitala je, i nasmijala mi se.

Stajao sam u tami, osjećajući kako se sve pretapa ujedno - prolost, sadanjost, budućnost. Ja sam htiopobjeći, pobjeći vriteći, pobjeći dovoljno brzo da ponitim sve to sam učinio.

Nona je stajala tamo, gledajući me, najljepa djevojka na svijetu, jedina stvar koja je ikad bila moja.Napravila je pokret rukom preko svoga tijela. Neću vam reći kakav pokret. Znali biste da ste gavidjeli.

Uao sam. Ona je zatvorila vrata.

Bilo je tamno, ali vidio sam savreno dobro. Mjesto je bilo osvijetljeno polagano gorućom zelenomvatrom. Lizalaje preko zidova i uljala se preko lićem prekrivenog poda u jezicima. U sreditugrobnice bilo je podnoje za lijes, ali bilo je prazno. Uvele latice rua bile su ratrkane preko njega kaoneki drevni vjenčani ukras. Ona me pozvala, zatim pokazala na vrataca u stranjem dijelu. Mala,neoznačena vrata. Grozio sam ih se. Mislim da sam tada shvatio. Iskoristila me i smijala mi se. Sadće me unititi.

360 Nona

Ali nisam mogao stati. Priao sam tim vratima jer sam morao. Na mentalni telegraf jo je radio, iosjećao sam zluradost - uasnu, suludu zluradost - i trijumf. Ruka mi je zadrhtala prema vratima. Bilasu prekrivena zelenom vatrom.

Otvorio sam vrata i vidio stoje tamo.

Bila je to djevojka, moja djevojka. Mrtva. Oči su joj prazno zurile u tu listopadsku grobnicu, u mojevlastite oči. Mirisala je na ukradene poljupce. Bila je gola i rasporena od grla do međunoja, cijelogtijela pretvorenog u utrobu. I tamo je neto ivjelo. takori. Nisam ih vidio ali sam ih čuo kako ukaju unjoj. Znao sam da će se začas njena suha usta otvoriti i pitat će me volim li. Ustuknuo sam, cijelomije tijelo otupjelo, mozak mije plutao na mračnom oblaku.

Okrenuo sam se Noni. Ona se smijala i pruala ruke prema meni. A s naglim bljeskom shvaćanja,spoznao sam. Spoznao sam. Spoznao sam. To je bio posljednji test. Posljednji ispit. Proao sam ga, ibio sam slobodan!

Okrenuo sam se natrag prema vratima, i naravno, to je bila samo prazna kamena prostorija sa suhimlićem na podu.

Otiao sam Noni. Otiao sam svome ivotu.

Ruke su joj posegnule oko moga vrata, a ja sam je privukao sebi. Tada se počela mijenjati, curiti iborati kao vosak. Velike tamne oči postale su male i sjajne. Kosa je postala grublja, postala smeđa.Nos se skratio, nosnice rairile. Tijelo joj se očvrsnulo i stisnulo uz mene.

Grlio me takor.

“Voli li?” zaskvičala je. “Voli li, voli li?” Njene usne bez usnica su posegnule gore, prema mojima.Nisam vritao. Nije mi preostalo vie vriskova. Sumnjam da ću ikad vie vritati.

Ovdje je tako vruće.

Ne smeta mi vrućina, ba i ne. Volim se oznojiti ako se mogu istuirati. Oduvijek sam znoj smatraodobrom stvari, mukom stvari, ali ponekad u vrućini ima buba koje grizu - recimo, pauka. Jeste li znalida enski pauci ubodu i pojedu svoje partnere? Stvarno to čine, odmah nakon parenja.

Osim toga, čuo sam neko ukanje u zidu. To mi se ne sviđa.

Uhvatio me grč od pisanja, a meki vrh mog flomastera je sav mekan i raspljackan. Ali sad sam gotov.Sve izgleda drugačije. Vie uopće ne izgleda isto.

Nona 361

Shvaćate li vi da su me na neko vrijeme skoro uvjerili kako sam sve te uasne stvari počinio sam? Oniljudi iz kamiondijskog restorana, tip iz elektrinog kamiona koji je pobjegao. Rekli su da sam bio sam.Bio sam sam kad su me pronali, skoro smrznutog na onom groblju, kraj nadgrobnih kamenova kojispominju moga oca, moju majku, mog brata Drakea. Ali to samo znači daje ona otila, to vam je jasno.Svakoj budali bi bilo jasno. Ali drago mi je to je pobjegla. Zaista jest. Ali morate shvatiti da je bilasa mnom čitavo vrijeme, na svakom koraku puta.

Sad ću se ubiti. Tako će biti puno bolje. Umoran sam od sve te krivnje i agonije i runih snova, a nesviđaju mi se ni zvukovi u zidovima. Tamo bi mogao biti bilo tko. Ili bilo to.

Nisam lud. Ja to znam, a vjerujem da i vi to znate. Ako kaete da niste ludi, navodno to ba znači dajeste, ali ja sam iznad svih tih igrica. Ona je bila sa mnom, bila je stvarna. Volim je. Prava ljubavnikad ne umire. Tako sam potpisivao sva svoja pisma Betsy, ona koja sam poderao.

Ali Nona je bila jedina koju sam ikad doista volio.

Ovdje je tako vruće. I ne sviđaju mi se zvukovi u zidovima.

Voli li?

Da, volim.

A prava ljubav nikad ne umire.

362 Nona

Za Owena

Na putu u kolu pita me koje jo kole imaju ocjene.

Stiem do Voćarske ulice, a tvoje oči odlaze.

Dok hodamo pod tim utim drvećem

pod jednom rukom dri vojnu kutiju za doručak a tvoje

kratke noge, odjevene u vojne hlače

pretvaraju ti sjenu u kare

koje nita ne reu na pločniku.

Odjednom mi kae da su svi učenici tamo voće.

Svi zagrizaju borovnice jer su tako male. Banane su, kae, dečki koji patroliraju. U tvojim očimavidim buntove naranči, skupovejabuka.

Svi, kae, imaju ruke i noge a lubenice često kasne. Gegaju se, i debele su. “Kao ja”, kae.

Mogao bih ti reći razne stvari, ali bolje da ne.

Djeca lubenice ne mogu si vezati cipele;

njima to čine ljive.

Ili kako ti kradem lice -

kradem ga, kradem ga, i nosim kao svoje.

Na mome licu brzo se iscrpi.

ZaOvvena 363

To je zbog rastezanja.

Mogao bih ti reći daje umiranje umjetnost

a ja brzo učim.

U toj koli mislim da si već

podigao svoju olovku

i počeo ispisivati svoje ime.

Od sada do tada, valjda bismo mogli

jednog dana markirati i odvesti se do Voćarske ulice

i mogao bih parkirati na kii toga listopadskog lića

i mogli bismo gledati bananu kako prati posljednju zakanjelu

lubenicu kroz ona visoka vrata.

364 ZaOwena

Tip koji preivljava

Prije ili kasnije, to se pitanje postavi u karijeri svakog studenta medicine. Koliko oka moe podnijetipacijent? Različiti instruktori na različite načine odgovaraju na to pitanje, ali kad se svede na sutinu,odgovor je uvijek drugo pitanje: Koliko pacijent doista eli preivjeti?

26. siječnja

Dva dana otkako me oluja izbacila. Jutros sam cijeli otok izmjerio koracima. Izem ti otok! irok je 190koraka na najirem dijelu, a dugačak 267 koraka s jednog na drugi kraj.

Koliko vidim, na njemu nema ničeg za jelo.

Zovem se Richard Pine. Ovo je moj dnevnik. Ako me (kad me) pronađu, lako ga mogu unititi. Ne falimi ibica. ibica i heroina. I jednog i drugog imam koliko elim. Nijedno ni drugo mi ovdje ne vrijedi,ha, ha. Pa ću pisati. Bar ću si ispuniti vrijeme.

Da budem iskren - a zato ne bih bio? vremena sigurno imam! - morao bih početi priznajući da samrođen kao Richard Pinzetti, u Maloj Italiji, u New Yorku. Moj starije bio biser iz starog svijeta. Jasam htio postati kirurg. Moj otac bi se smijao, nazvao me ludim, i rekao bi mi da mu donesem jojednu čau vina. Umro je od raka u četrdeset i estoj godini. Bilo mije drago.

U srednjoj koli sam igrao američki nogomet. Bio sam prokleto najbolji igrač kojeg je moja kola ikadproizvela. Quarterback. U zadnja dva razreda bio sam u gradskoj repki. Mrzio sam nogomet. Ali akosi jadni droljo iz novogradnji i eli na sveučilite, sport ti je jedina opcija. I zato sam igrao, i dobiosam sportsku stipendiju.

Na vioj koli sam igrao samo tako dugo dok mi se ocjene nisu podigle da zasluim punu akademskustipendiju. Priprema za medicinu. Moj otac je umro est tjedana prije nego to sam diplomirao. Dobrosam proao. Mislite da sam htio prijeći pozornicom i uzeti diplomu i pogledati dolje i vidjeti tu

Tip koji preivljava 365

debelu grudvu loja u publici? Kao riba bicikl. Upao sam i u bratstvo. Ne ba jako dobro, ipak sam sezvao Pinzetti, ali ipak, bilo je to bratstvo.

Zastoja to piem? Skoro je smijeno. Ne, povlačim riječ. Jest smijeno. Veliki dr. Pine koji sjedi nastijeni u hlačama od pidame i majici kratkih rukava, sjedi na otoku tako malom da se moe pljunutipreko njega, i pie priču svog ivota. Gladan sam! Nema veze, zapisat ću priču svog ivota ako elim.Bar će mi skrenuti misli sa eluca. Recimo.

Promijenio sam ime u Pine prije nego to sam krenuo na faks. Moja majka je rekla da sam joj slomiosrce. Koje srce? Dan nakon to smo staroga strpali u grob ona je već počela jahati onog idovskogtrgovca iz peceraja na uglu. Za nekog tako zaljubljenog u to prezime, vraki joj se urilo promijeniti gau Steinbrunner.

Jedina stvar koju sam ikad htio bila je kirurgija. Jo od srednje kole. Čak i tada sam prije utakmicaomatao ruke a poslije ih namakao. Ako hoće biti kirurg, mora se brinuti za ruke. Neki klinci su mezbog toga zafrkavali, zvali me kukavicom. Nisam se tukao s njima. Već je i nogomet bio dovoljanrizik. Ali bilo je drugih načina. Najvie me davio Howie Plotsky, veliki i tupi seljo pun priteva. Jasam raznosio novine, a usput sam primao i oklade. Snalazio sam se na sto načina. Upozna ljude, slua,stvara veze. Mora, ako eli preivjeti na ulici. Svaki kreten zna umrijeti. Teko je naučiti kako preivjeti,znate to mislim? Pa sam najvećoj mrgi u koli, Rickyju Brazzi, platio deset dolara da se rijei HowiejaPlotskog i njegovih usta. Pobrini se da nestanu, rekao sam mu. Dat ću ti dolar za svaki zub koji midonese. Rico mije donio tri zuba u papirnom rupčiću. Pri tome sije ičaio dva prsta, pa vidite kakosam se mogao usositi.

Na faksu, dok su se drugi naivci mučili dojaja-ha, ha - konobareći ili prodajući kravate ili glancajućipodove, ja sam se i dalje bavio okladama. Nogomet, koarka, malo politike. Ostao sam u dobrimodnosima s dečkima iz kvarta. I sasvim sam fino proao kroz kolu.

Nisam se bavio dilanjem dok nisam postao staist. Radio sam u jednoj od najvećih bolnica u NewYorku. Prvo sam se bavio samo praznim receptima. Prodao bih blok sa sto recepata nekom dečku izkvarta, a on bi na njima krivotvorio imena četrdeset-pedeset različitih liječnika, po uzorcima koje bihmu također ja prodao. I onda bi on dilao recepte na cesti, po deset—dvadeset dolara za komad.Spideri i partijaneri su ga oboavali.

366 Tip koji preivljava

A nakon nekog vremena sam otkrio koliko je sjebano bolničko dranje droga. Nitko nije znao to dolazii to odlazi. Ljudi su iznosili pune depove tih stvari. Ali ja ne. Uvijek sam bio oprezan. Nikad nisamupao u probleme dok nisam postao neoprezan - i nadrljao. Ali snaći ću seja. Uvijek se snađem.

Ne mogu vie pisati. Ruka me boli, a olovka se zatupila. Uopće ne znam zato se mučim. Netko će mevjerojatno uskoro pronaći.

27. siječnja

Čamac je sinoć otplutao i potonuo u tri metra vode na sjevernoj strani otoka. Fućka mi se. Nakonprolaska preko grebena, dno mu je bilo kao vicarski sir. Već sam uzeo sve stoje vrijedilo uzeti. Četiriboce vode. Oprema za ivanje. Za prvu pomoć. Ovu knjigu u koju piem, i koja je trebala biti dnevnikinspekcije čamca za spaavanje. Koja smijurija. Tko je ikad čuo za čamac na kojem nema HRANE?Zadnje izvjeće je ovdje zapisano 8. kolovoza 1970. Oh, da, i dva noa, jedan tup ijedan prilično otar,ijedna kombinacija vilice i lice. Njih ću upotrijebiti večeras za večeru. Preni kamen. Ha-ha. Pa, barsam si zaotrio olovku.

Kad se jednom maknem s ove usrane stijene, tuit ću Rajska krstarenja do zuba. To je već dovoljanrazlog za ivot. A ja mislim preivjeti, i izvući se odavde. Nemojte se zavaravati. Izvući ću se odavde.

(kasnije)

Dok sam pravio popis onog to imam, zaboravio sam jednu stvar: dvije kile čistog heroina, vrijednogoko 350.000 tisuća dolara na ulici u New Yorku. Ovdje vrijedi točno nula. Smijeno, ne? Ha-ha!

28. siječnja

Pa, jeo sam, ako ćemo to zvati jelom. U sreditu otoka na jednu stijenu sjeo je galeb. Stijene su ovdjesve pobacane u mini-planinu i pokrivene ptičjim govnima. Naao sam komad kamena koji mije dobrolegao u ruku i popeo se to sam se blie usudio. Galeb je samo sjedio na svojoj stijeni i gledao mesjajnim crnim očima. Iznenadio sam se kad ga kruljenje u mom elucu nije otjeralo.

Tip koji preivljava 367

Bacio sam kamen koliko sam mogao i pogodio ga postrance. Ispustio je glasan krik i pokuao odletjeti,ali slomio sam mu desno krilo. Pojurio sam za njim a on je odskakutao. Vidio sam kako mu krv curipreko bijelog perja. Svinja od ptice me dugo vukla za nos; u jednom času, s druge strane sredinjehrpe, noga mi je zapela u rupi između dva kamena i skoro sam slomio gleanj.

Konačno se počeo umarati, a na kraju sam ga ulovio s istočne strane otoka. Pokuavao je ući u vodu iotplivati. Uhvatio sam ga za rep, a on se okrenuo i kljucnuo me. Onda sam mu uhvatio noge. Drugomrukom sam obuhvatio njegov bijedni vrat i slomio ga. Zvučalo je predivno. Ručak je serviran, znate?Ha! Ha!

Odnio sam ga natrag do svoga “tabora”, ali prije nego to sam ga očerupao i očistio, jodom samočistio porezotinu od kljuna. Ptice nose razne bakterije, a infekcija je zadnja stvar koja mi sad treba.

Operacija na galebu je prola glatko, ali, naalost, nisam ga mogao skuhati. Na otoku nema nikakvevegetacije ni naplavina, a čamac je potonuo. Pa sam ga pojeo sirovog. eludac mi gaje htio smjestapovratiti. Nije da ga nisam razumio, ali nisam to mogao dopustiti. Brojao sam unatrag dok mučninanije prola. Skoro uvijek pali.

Moete li zamisliti, ptica mi je skoro slomila gleanj i onda me jo kljucnula? Ako sutra uhvatim jojednu, mučit ću je. Ovog gada sam prelako pustio. Dok piem, bacam pogled na njegovu odrubljenuglavu na pijesku. Crne oči koje kao da mi se rugaju, čak i prebrisane smrću. Imaju li galebovi

ikakvog mozga? I je li jestiv?

29. siječnja ‘

Danas nema klope. Jedan galeb sletio je blizu vrha hrpe, ali je odletio prije nego to sam se uspiodovoljno pribliiti za “zakucavanje”, ha-ha! Putam bradu. Svrbi k’o ludo. Ako se galeb vrati i ćapimga, iskopat ću mu oči prije nego to ga ubijem.

Bio sam sjajan kirurg, kao to sam moda rekao. Izbacili su me. Zbilja glupo: svi to rade, a tako su punipravednosti kad nekoga uhvate. Jebi se, Jack, ja sam svoje dobio. Druga zakletva Hipokrata iHipokrita.

Dovoljno sam stavio na stranu od svojih hobija kao staist i liječnik (to bi trebalo biti kao oficir identlmen, prema Hipokritskoj zakletvi, ali nemojte to vjerovati) da si pokrenem ordinaciju naotmjenom mjestu. I sva

368 Tip koji preivljava

sreća: ja nisam imao bogatog taticu ili pokrovitelja, kao većina mojih “kolega”. Dok sam ja zavrio sasvim tim, otac mi je već devet godina leao u svome siromakom grobu. Majka mije umrla godinu danaprije nego to su mi oduzeli liječničku dozvolu.

Stvar je u umreenosti. Imao sam dobar sporazum s pet-est apotekara, dva proizvođača lijekova, i bardvadeset drugih doktora. Oni su slali pacijente meni, a ja njima. Ja sam izvodio operacije iprepisivao postoperativ-ne lijekove. Nisu sve operacije bile neophodne, ali nikad nisam operiraopacijenta protiv volje. I nikad mi pacijent nije pogledao na recept i rekao: “Ovo neću.” Čujte: prođuvađenje maternice 1965., ili operaciju lijezda 1970., a pet ili deset godina kasnije jo bi uzimalisredstva protiv bolova, ako im dopustite. Ponekad sam i doputao. Nisam bio jedini, znate. Oni su simogli priutiti takvu naviku. A ponekad bi pacijenti loe spavali nakon manje operacije. Ili ne bi moglidobiti tablete za dijetu. Ili za umirenje. Sve se to moglo srediti. Ha! Da! Da nisu to dobili od mene,nali bi neki drugi izvor.

A onda su tipovi iz porezne doli do Lovventhala. Koja je on ovca. Zaprijetili su mu s pet godina, a onje iskaljao est imena. Jedno od njih i moje. Neko vrijeme su me promatrali, a dok su spikirali namene, slijedilo mije puno vie od pet godina. Bilo je tu i par drugih sitnica, uključujući i praznerecepte, od kojih nisam do kraja odustao. Ba smijeno, nije mi to vie trebalo, ali navikao sam se. Tekoje odreći se dodatnog ećera.

Pa, poznam neke ljude. Povukao sam par vezica. I bacio sam par ljudi vukovima. Ali nikoga tko mi sesviđao. Svi koje sam cinkao bili su pravi gadovi. Kriste, gladan sam.

30. siječnja

Danas nema galebova. Podsjeća me na one znakove koje se znalo viđati na tandovima u staromkvartu, DANAS NEMA RAJČICA. Uao sam u vodu do pasa dreći otar no. Četiri sata sam stajaoposve mirno na tom jednom mjestu dok mije sunce lupalo u glavu. Dvaput sam pomislio da ću se

onesvijestiti, ali brojao sam unatrag dok nije prolo. Nisam vidio ribe. Ni jedne.

Tip koji preivljava 369

31. siječnja

Ubio sam jo jednog galeba, isto kao i prvog. Bio sam previe gladan da ga mučim kao to sam si bioobećao. Odrao sam ga i pojeo. Istisnuo tripice pa pojeo i njih. Čudno kako se osjeti kad ti se snagapočne vraćati. Već sam se nakratko bio počeo brinuti. Dok bih leao u sjeni velike sredinje hrpekamenja, učinilo bi mi se da čujem glasove. Moj otac. Moja majka. Moja biva ena. A najgori od svihje bio krupni Kinez koji mi je prodao heroin u Sajgonu. Frfljao je, moda zbog zečje usne.

“Famo naprijed”, čuo bih njegov glas niotkuda. “Famo naprijed, ufmr-fi malo. Onda nefef biti takogladan. Fjajno je …” Ali nikad se nisam drogirao, nisam čak ni tablete za spavanje uzimao.

Lowenthal se ubio, jesam vam to rekao. Koja ovca. Objesio se u svom nekadanjem uredu. Po mome,učinio je uslugu svijetu.

Ja sam htio vratiti svoju dozvolu. Neki ljudi s kojima sam pričao rekli su da se i to moe - ali će punokotati. Vie love nego to sam ikad sanjao. Imao sam 40.000 dolara u sefu. Odlučio sam isprobati srećui pokuati to uloiti. Udvostručiti ili utrostručiti.

Zato sam otiao do Ronnieja Hanellija. Ronnie i ja smo u srednjoj zajedno igrali nogomet, a kad senjegov mlađi braco odlučio za internu, pomogao sam mu da nađe mjesto za stairanje. Ronnie je bio napravu, jel’da je smijeno? U kvartu u kojem smo odrasli, zvali smo ga Ronnie Sudac jer je kontroliraosve igre loptom i sudio hokej. Ako vam se nisu sviđale njegove odluke, imali ste dvije mogućnosti -mogli ste utjeti ili popiti ljagu. Porto-rikanci su ga zvali Ronniewop. Sve u jednoj riječi, Ronniewop.Uivao je u tome. I taj tip je otiao u srednju i onda na pravo i proao je stručni ispit od prve a onda jeotvorio praksu u starom kvartu, odmah iznad bara Akvarij. Kad sklopim oči, jo uvijek ga vidim kakose vozi po kvartu u onom svom bijelom Continentalu. Jebeno najveći zelena u gradu.

Znao sam da će Ronnie imati neto za mene. “Opasno je”, rekao je. “Ali ti si se oduvijek znao brinutiza sebe. A ako uspije donijeti robu, upoznat ću te s par ljudi. Jedan od njih je dravni slubenik.”

Dao mije dva imena s one strane. Jedan od njih je bio krupni Kinez, Henry Li-Tsu. Drugi je bioVijetnamac po imenu Solom Ngo. Kemičar. Za sitnu lovu će testirati Kinezovu robu. Kinez se tu itamo znao “naaliti”. “Sale” su bile plastične vrećice pune talka, sredstva za čićenje, tirka. Ronnie jerekao da će Li-Tsua vicevi jednog dana kotati ivota.

370 Tip koji preivljava

1. veljače

Proao je avion. Preletio ravno preko otoka. Pokuao sam se popeti na vrh hrpe kamenja i mahati mu.Noga mije zapela u rupi. Mislim daje to ista ona prokleta rupa u kojoj sam zapeo kad sam ubio prvupticu. Slomio sam si gleanj, viestruki prijelom. Prasnuloje kao metak. Bolje bila nevjerojatna.Zaurlao sam i izgubio ravnoteu, mlateći rukama kao luđak, ali sam svejedno pao i udario glavom i

sve se smračilo. Nisam doao k sebi sve do sumraka. Izgubio sam neto krvi tamo gdje sam udarioglavom. Gleanj mi je natekao kao automobilska guma, i dobio sam gadne opekline od sunca. Mislimda bih imao plikove daje sunce potrajalo jo sat vremena.

Odvukao sam se natrag ovamo i proveo noć drhteći i plačući od frustracije. Dezinficirao sam ranu naglavi, ravno iznad desnog temporalnog renja, i povezao je koliko sam mogao. Samo povrinska rana imanji potres mozga, bar mislim, ali gleanj … gađanje prijelom, na dva mjesta, moda i tri.

Kako ću sad ganjati ptice?

To je sigurno bio avion koji je traio preivjele s broda Callas. U mraku i oluji, čamac za spaavanje mevjerojatno odnio milje daleko od mjesta nesreće. Moda se i ne vrate ovamo.

Boe, gleanj me toliko boli.

2. veljače

Napravio sam znak na bijelom ljunku plaice na junoj strani otoka, tamo gdje sam se nasukao čamcem.Trebao mi je cijeli dan, uz pauze za odmor u sjeni. Svejedno, dvaput sam se onesvijestio.Procjenjujem da sam izgubio desetak kila, uglavnom od dehidriranja. Ali sad s mjesta gdje sjedim*vidim pet slova koja sam ispisivao cijeli dan; tamno kamenje na bijelom pijesku, POMOĆ, metarvisokim slovima.

Sljedeći avion me neće promaiti.

Ako bude sljedećeg aviona.

Noga me stalno boli. Jo je natečena i zlokobno ljubičasta oko dvostrukog loma. Čini mi se da semasnica iri. Kad je čvrsto povezem kouljom, najgora bol popusti, ali jo uvijek je tako strano da sevie onesvijestim nego to spavam.

Počeo sam vjerovati da ću morati amputirati.

Tip koji preivljava 371

3. veljače

Otok i masnica su jo gori. Pričekat ću do sutra. Ako operacija bude neophodna, vjerujem da ću jemoći izvesti. Imam ibice za steriliziranje otrog noa, imam igle i konca iz kompleta za ivanje. I kouljuza zavoj.

Imam čak i dvije kile “sredstva protiv bolova”, premda ne ba onakvog kakvo sam nekad prepisivao.Ali moji pacijenti bi ga uzeli da su ga mogli dobiti. Kladim se. One stare bakice s plavom kosommrkale bi i Gladeov osvjeivač zraka da su mislile kako će ih razvaliti. Vjerujte!

4. veljače

Odlučio sam amputirati stopalo. Već četiri dana nisam jeo. Ako budem jo čekao, mogao bih se usredoperacije onesvijestiti od oka i gladi i iskrvariti na smrt. A koliko god bio jadan, jo uvijek elimivjeti. Sjećam se to nam je Mockridge znao govoriti na osnovama anatomije. Stali Mockie, tako smoga zvali. Prije ili kasnije, rekao bi, to se pitanje postavi u karijeri svakog studenta medicine. Kolikooka moe podnijeti pacijent? A onda bi svojim pokazivačem tresnuo po shemi ljudskog tijela,udarajući po jetri, bubrezima, srcu, slezeni, crijevima. Kad se svede na sutinu, gospodo, rekao bi,odgovor je uvijek drugo pitanje: Koliko pacijent doista eli preivjeti?

Mislim da će mi uspjeti.

Stvarno to mislim.

Valjda piem kako bih odloio neizbjeno, ali sjetio sam se da nisam dovrio priču o tome odakle jaovdje. Moda bih to trebao upotpuniti, za slučaj da operacija krene krivo. Potrajat će samo par minuta,i siguran sam da će mi ostati dovoljno dnevnog svjetla za operaciju jer, prema mome skupom satu, tekje prolo devet ujutro. Ha!

Odletio sam u Sajgon kao turist. Zvuči li to čudno? Ne bi trebalo. Jo uvijek ga svake godineposjećuju tisuće ljudi, usprkos Nixonovom ratu. Ima i ljudi koji putuju da bi vidjeli automobilskenesreće ili borbe pijetlova.

Moj kineski prijatelj imao je robu. Odnio sam jeNgou, koji joj je dao najviu ocjenu. Rekao mije dajeLi-Tsu izveo jedan od svojih viceva prije četiri mjeseca, i ena mu je odletjela u zrak kad je htjelapokrenuti njihov Opel. Odonda je prestao s vicevima.

U Sajgonu sam ostao tri tjedna. Rezervirao sam si put natrag u San Francisco na turističkom broduCallas. Prva kabina. Nisam imao problema

372 Tip koji preivljava

s ukrcavanjem robe; za malu naknadu, Ngo je osigurao da mi dva carinika samo mahnu neka prođem.Roba je bila u avionskoj torbi koju nisu ni pogledali.

“Prolazak kroz američku carinu će biti malo tei”, rekao mi je Ngo. “Ali to je va problem.”

Nisam imao namjeru nositi robu kroz američku carinu. Ronnie Hanelli je organizirao ronioca koji ćeza 3.000 dolara obaviti određen nezgodan poslić. Trebao sam se (prije dva dana, sad sam se sjetio)sresti s njime u ugavom hotelu St. Regis, u San Franciscu. Plan je bio da robu stavim u vodootpornukonzervu. Na nju je bio priključen tajmer i paket crvene boje. Tik prije pristajanja, trebalo je bacitikonzervu u vodu - ali to ne bih učinio ja, naravno.

Jo sam traio kuhara ili stjuarda koji bi rado vidio malo gotovine i koji je bio dovoljno pametan - ilidovoljno glup - da kasnije uti, kad je Callas potonuo.

Ne znam kako ni zato. Bilo je olujno vrijeme, ali činilo se da brod s time dobro izlazi na kraj. Okoosam sati uvečer dvadeset i trećega negdje ispod palube začula se eksplozija. Ja sam u to vrijeme biou baru, i Callas se skoro smjesta počeo naginjati. Prema naprijed… ne znam jel’ to “krma” ili

“pramac”?

Ljudi su vritali i trčali amo-tamo. Boce su padale s polica i razbijale se na podu. Neki čovjek jedoteturao odnekud odozdo, a koulja i koa bile su mu spaljene. Zvučnici su počeli upućivati ljude dakrenu prema čamcima za spaavanje, kako su im objasnili pri vjebi na početku putovanja. Putnici sunastavili trčati ovamo-onamo. Rijetko tko se uopće potrudio pojaviti na vjebi. Ja ne samo da samdoao, nego sam stigao ranije - htio sam biti u prvom redu, shvaćate, tako da sve dobro vidim. Uvijekobraćam pozornost kad se stvari odnose na moju kou.

Otiao sam u svoju kabinu, uzeo vreće s heroinom i stavio ih u svoje prednje depove. Onda samkrenuo prema čamcu broj 8. Dok sam se uspinjao na gornju palubu začule su se jo dvije eksplozije, ibrod se počeo jo gadnije naginjati.

Gore je sve bilo izbezumljeno. Vidio sam enu kako vriti s djetetom u rukama, protrčala je kraj mene iubrzala jureći niz sklisku, nagnutu palubu. Udarila je bokovima u ogradu i prevrnula se premanaprijed. Vidio sam kako se okrenula dva i pol puta prije nego to mi je nestala s vida. Neki

Tip koji preivljava 373

sredovječan čovjek sjedio je usred igralita za boćanje i čupao kosu. Neki drugi čovjek, u kuharskojuniformi, stravično spaljen po licu i rukama, teturao je amo-tamo i vritao: “POMOZITE MI! NEVIDIM! POMOZITE MI! NE VIDIM!”

Panika je bila skoro potpuna: proirila se s putnika na posadu kao bolest. Morate imati na umu daje odprve eksplozija pa do potonuća Callasa prolo samo dvadesetak minuta. Neki su čamci bili zagueniputnicima koji su vritali, drugi su bili posve prazni. Moj je bio skoro prazan. Tamo smo bili samo ja ineki mornar pritavog, blijedog lica.

“Idemo ovo uplje korito baciti u vodu”, rekao je, ludo kolutajući očima. “Ova prokleta kada ideravno na dno.”

Čamac je bilo jednostavno pokrenuti ali, u nervozi, mornar je uspio zapetljati svoju stranu ueta.Čamac je pao dva metra i zapeo, jedne strane dvaput vie od druge.

Krenuo sam mu pomoći kad je počeo vritati. Uspio je raspetljati ue, ali mu je uhvatilo ruku. Sputajućise, oprljilo mu je ruku, postrugalo kou i povuklo ga preko ograde.

Bacio sam ljestve od ueta preko ograde, urno se spustio, i otkopčao čamac sa uadi. A onda sampočeo veslati, neto čime sam se povremeno bavio za zabavu u vikendicama svojih prijatelja, i čimesam se sad borio za ivot. Znao sam da ću, ako se ne udaljim dovoljno od Callasa prije nego topotone, i sam zavriti na dnu.

I samo pet minuta kasnije, brod je potonuo. Nisam se do kraja izmakao vrtlogu; morao sam suludoveslati samo da ostanem na mjestu. Potonuo je jako brzo. Jo je bilo ljudi koji su se drali za ogradu ivritali. Izgledali su kao čopor majmuna.

Oluja je postala jo gora. Izgubio sam jedno veslo ali drugo sam uspio zadrati. Cijelu tu noć proveosam u nekoj vrsti sna, prvo kočeći a onda grabeći veslo i divlje veslajući da okrenem čamac usljedeći val.

Negdje prije zore dvadeset i četvrtog, valovi su ojačali iza mene. Čamac je pojurio prema naprijed.Bilo je zastraujuće, ali istovremeno i uzbudljivo. Odjednom, dno čamca mi se otrglo pod nogama, aliprije nego stoje čamac potonuo, val me izbacio na ovu jebenu hrpu kamenja. Čak ne znam ni gdjesam: nemam ni najblaeg pojma. Navigacija mi nije jača strana, ha-ha.

Ali znam to moram učiniti. Moda će ovo biti posljednji zapis, ali mislim da ću se izvući. Zar nisamuvijek? A u dananje doba već zbilja rade sjajne stvari s protezama. Bit će mi sasvim dobro i s jednimstopalom.

Vrijeme je da provjerim jesam li onoliko dobar kao to mislim. Sretno.

374 Tip koji preivljava

5. veljače Uspio.

Najvie sam se brinuo zbog bolova. Mogu ja podnijeti bolove, ali bojao sam se da bi kombinacijagladi i agonije mogla dovesti do nesvijesti prije nego to zavrim.

Ali heroin je to sasvim lijepo rijeio.

Otvorio sam jednu vrećicu i umrkao dvije dobre prstohvati s povrine ravnog kamena, prvo u desnunosnicu, a onda u lijevu. Bilo je kao da mrčem neki predivan led koji mi se irio kroz mozak odozgoprema dolje. Udahnuo sam heroin čim sam jučer dovrio pisanje ovog dnevnika-to je bilo u 9:45. Kadsam sljedeći put pogledao na sat, sjene su se pomakle, ostavljajući me djelomično na suncu, a bilo je12:41. Obeznanio sam se. Nisam ni sanjao da bi moglo biti tako lijepo, i nisam shvaćao zato samprije tako prezirao H. Bol, uas, bijeda … sve nestane, ostavljajući samo mirnu euforiju.

U tom sam stanju operirao.

Stvarno je jako boljelo, osobito u prvom dijelu operacije. Ali bol kao da nije bila povezana samnom, kao daje nečija tuđa bol. Smetala me, ali je bila i vrlo zanimljiva. Moete li to razumjeti? Akoste i sami ikad koristili neko snano morfijsko sredstvo, moda i moete. Nije samo da otupljuje bol.Donosi stanje duha. Smirenost. Shvaćam zato se ljudi zakvače na to, premda “zakvačiti se” djelujekao grozno jaka riječ, koju, naravno, najčeće koriste oni koji to nikad nisu isprobali.

Negdje na polovici bolje postala izravnija. Zapljuskivali su me valovi nesvjestice. Čeznutljivo sampogledavao otvorenu vreću bijelog praha, ali sam se natjerao da skrenem pogled. Ako se opetobeznanim, iskrvarit ću kao da sam se onesvijestio. Umjesto toga sam brojao unatrag od sto.

Gubitak krvi je bio najkritičniji faktor. Kao kirurg, bio sam toga i te kako svjestan. Ni kap se nijesmjela proliti nepotrebno. Ako vam pacijent prokrvari tijekom operacije u bolnici, moete mu datikrvi. Ja nisam imao takvu opremu. Sve to izgubim - a dok sam zavrio, pijesak pod mojom nogom jepocrnio od krvi - izgubljeno je sve dok moja unutarnja tvornica ne stvori nove zalihe. Nisam imao

kopči, ni hemostata, ni kirurkog konca.

Počeo sam operaciju točno u 12:45. Zavrio sam u 1:50, i smjesta si dao jo heroina, veću dozu negoprije. Ičeznuo sam u siv, bezbolan svijet i ostao tamo skoro do pet sati. Kad sam isplivao, sunce sepribliavalo zapadnom obzoru, crtajući zlatni trag na plavom oceanu, prema meni. Nikad jo nisam

Tip koji preivljava 375

vidio nita tako lijepo … taj jedan trenutak platio mi je svu bol. Sat kasnije umrkao sam jo malo, takoda u potpunosti uivam u zalasku sunca.

Malo nakon to je pao mrak sam -

Sam -

Čekajte. Zar vam nisam rekao da četiri dana nisam nita jeo? I da je jedina pomoć na koju sam mogaoračunati pri obnovi vlastite ivotnosti bila-moje vlastito tijelo? I iznad svega, zar vam nisam rekao, ito vie puta, daje preivljavanje pitanje uma? Superiornog uma? Neću se opravdavati tvrdeći da biste ivi učinili istu stvar. Kao prvo, vjerojatno niste kirurzi. Čak i ako znate mehaniku amputacije,vjerojatno biste toliko zabrljali da biste svejedno iskrvarili na smrt. A čak i kad biste preivjelioperaciju i ok, ta vam pomisao moda ne bi ni pala na ukalupljeni um. Nije vano. Nitko ne mora znati.Moj posljednji čin prije nego to odem s otoka bit će da unitim ovu knjigu.

Bio sam jako oprezan.

Temeljito sam je oprao prije nego to sam je pojeo.

7. veljače

Bol iz batrljka povremeno bi bila grozna. Ali mislim daje duboki svrab zarastanja bio jo gori. Cijelopopodne sam danas razmiljao o svim onim pacijentima koji su mi govorili kako ne mogu podnijetiuasan, nezaustavljivi svrab mesa koje zarasta. A ja bih se nasmijeio i rekao im da će im sutra bitibolje, u sebi misleći da su dosadni slabići, trpovi obični, nezahvalne bebice. Sad shvaćam. Nekolikoputa sam zamalo strgnuo koulju s patrljka da bih ga počeao, zabio prste u meko sirovo meso,izvlačeći grube avove, putajući krv da zalipta po pijesku, bilo to, bilo to samo da se rijeim togizluđujućeg, uasnog svraba.

U takvim trenucima brojim unatrag od sto. I mrčem heroin.

Nemam pojma koliko sam unio u sebe, ali znam da sam od operacije skoro stalno “drven”. Topriguuje glad, znate. Jedva da sam gladan. Osjećam blago, udaljeno kruljuckanje u elucu, i to je sve.Moe se ignorirati. Ali ne smijem to činiti. Heroin nema mjerive kalorične vrijednosti. Testirao samse, puući s mjesta na mjesto, mjereći si energiju. Opada.

Dragi Boe, nadam se da neće, ali… moda ću morati izvriti jo jednu operaciju.

376 Tip koji preivljava

(kasnije)

Preletio je jo jedan avion. Previsoko da bi mi koristio; vidio sam samo trag motora na nebu.Svejedno sam mahao. Mahao i vritao. Kad je otiao, plakao sam.

Sad je već premračno da bi se vidjelo. Hrana. Razmiljao sam o raznim vrstama hrane. Lazanje mojemajke. Kruh sa čenjakom. Puevi. Jastog. Rebarca. Sladoled. Gula. Ogroman komad kolača i domaćisladoled od vanilije koji se dobije za desert u restoranu Mother Crunch na Prvoj aveniji. Vrućipereci pečeni losos pečena unka s komadima ananasa. Preni luk. Umak od luka s čipsom hladni ledeničaj u dugim dugim gutljajima pomfrit da cmokne usnama.

100, 99, 98, 97, 96, 95, 94

Boe Boe Boe

8. veljače

Jutros je jo jedan galeb sletio na hrpu kamenja. Veliki debeli. Sjedio sam u sjeni svoje stijene, uonome to zovem svojim taborom, podigavi umotani batrljak. Počeo sam sliniti čim je galeb sletio.Kao Pavlovljev pas. Bespomoćno slinim, kao beba. Kao beba.

Podigao sam komad kamena dovoljno velik da mi dobro stane u ruku i zapuzio prema njemu. Četvrtačetvrtina. Vode za tri. Treća i dugačko dodavanje. Pinzetti se sprema dodati (Pine. Htio sam rećiPine). Nisam se ba puno nadao. Bio sam siguran da će odletjeti. Ali morao sam pokuati. Kad bih gauspio dohvatiti, takvu bucmastu i bezobraznu pticu, mogao bih na neodređeno vrijeme odgoditi druguoperaciju. Puzao sam prema njemu, povremeno batrljkom zapinjući za stijenu od čega bih vidio svezvijezde, i čekao sam da odleti.

Nije. Samo se epurio, mesnatih prsa izbačenih poput nekog ptičjeg generala na pregledu trupa. Svakotoliko pogledao bi me svojim malim, gadnim crnim očicama a ja bih se smrznuo, okamenio i brojaounatrag od sto sve dok se on ne bi opet uzetao. Kad god bi zalepetao krilima, eludac bi mi se ispunioledom. I dalje sam slinio. Nisam si mogao pomoći. Slinio sam kao beba.

Ne znam kako sam ga dugo vrebao. Sat vremena? Dva sata? I to sam bio blie, to mi je srce jačelupalo i to je galeb djelovao ukusnije. Kao dame

Tip koji preivljava 377

izazivao, i počeo sam vjerovati da će odletjeti čim dođem u domet bacanja. Ruke i noge su mi počeledrhtati. Usta su mi se osuila. Batrljak me gadno bolio. Mislim da sam prolazio kroz krizu. Ali, takobrzo? Koristio sam to niti tjedan dana!

Nije vano. Treba mi. Ima ga jo puno. Ako kasnije, kad se vratim u Ameriku, budem morao naliječenje, otići ću u najbolju kliniku u Kaliforniji, i to s osmijehom. To mi ovog časa nije problem,zar ne?

Kad sam doao u domet, nisam htio baciti kamen. Bio sam suludo uvjeren da ću promaiti, moda i za

pola metra. Morao sam prići blie. Pa sam nastavio puzati uz kamen, zabačene glave, dok mi se znojcurio s izmodenog, mravog tijela. Zubi su mi počeli trunuti, jesam li vam to rekao? Da sampraznovjeran, rekao bih daje to zato to sam pojeo

Ha! Ali mi smo pametniji, zar ne?

Opet sam stao. Bio sam mu puno blie nego onim drugim galebovima. Jo uvijek se nisam mogaoodlučiti. Stezao sam kamen dok me prsti nisu zaboljeli i svejedno ga nisam mogao baciti. Jer samznao to će značiti promaaj.

Nije me briga ako potroim svu robu! Tuit ću ih! I ivjet ću mirno ostatak ivota! Svog dugog, dugogivota!

Mislim da bih dopuzao sve do njega ne bacivi kamen, da nije konačno uzletio. Dopuzao bih do njegai zadavio ga. Ali rairio je krila i poletio. Zavritao sam i digao se na koljena i svom snagom baciokamen. I pogodio sam ga!

Ptica je ispustila priguen kliktaj i pala na drugu stranu hrpe kamena. Blebećući i smijući se, nemisleći vie na batrljak ili mogućnost da si otvorim ranu, otpuzao sam preko vrha na drugu stranu.Izgubio sam ravnoteu i lupio glavom. Nisam to čak ni primijetio, bar ne tada, premda sam zaradiogadnu kvrgu. Mogao sam razmiljati samo o ptici i tome da sam je pogodio, fantastične li sreće, čak i uletu sam ga pogodio!

Lepetao je prema plai s druge strane, slomljenog krila, trbuha crvenog od krvi. Puzao sam to sam bremogao, ali on je puzao jo bre. Utrka bogalja! Ha! Ha! Moda bih ga i uhvatio da nisam pazio na ruke.Morao sam dobro paziti na svoje ruke. Moda će mi opet trebati. Usprkos brizi, dlanovi su mi biliistrugani dok nisam stigao do uske ljunkovite plae, i razbio sam si sat na otar kamen.

Galeb je pljusnuo u vodu, bučno kvačući, a ja sam zagrabio za njim. Uhvatio sam ga za rep, i počupaomu hrpu perja. A onda sam pao u vodu, nagutao se i zakaljao.

378 Tip koji preivljava

Zapuzao sam dalje. Čak sam pokuao i plivati za njim. Zavoj mi se skinuo sa batrljka. Počeo samtonuti. Jedva sam se uspio vratiti na plau, drhteći od iscrpljenosti, izmrcvaren bolom, plakanjem ivritanjem, pro-klinjući galeba. Dugo je tamo plutao, sve dalje i dalje. Mislim da sam ga u jednomtrenutku preklinjao da se vrati. Ali kad je zaao za greben, mislim da je već bio mrtav.

Nije fer.

Trebalo mi je skoro sat vremena da otpuem natrag do svoga tabora. Umrkao sam hrpu heroina, alisvejedno sam ogorčen na galeba. Ako ga nisam trebao dobiti, zato me morao toliko zafrkavati? Zatonije naprosto odletio?

9. veljače

Amputirao sam si lijevo stopalo i omotao ga hlačama. Čudno. Kroz cijelu operaciju curile su mi

sline. Sliiiiiine. Kao kad sam vidio galeba. Bespomoćne sline. Ali natjerao sam se da pričekam domraka. Samo sam brojao unatrag od sto … dvadeset ili trideset puta! Ha! Ha!

A onda…

Stalno sam si ponavljao: Hladno govedsko pečenje. Hladno govedsko pečenje. Hladno govedskopečenje.

11. (?) veljače

Zadnja dva dana kia. I jak vjetar. Uspio sam pomaknuti neto kamenja sa sredinje hrpe, dovoljno danapravim rupu u koju ću se zavući. Naao jednog malog pauka. Stisnuo ga prstima prije no to mi jestigao pobjeći i pojeo ga. Jako fino. Sočno. Pomislio da bi stijene mogle pasti i ivog me zakopati.Briga me.

Cijelu oluju proveo drven. Moda je kiilo tri dana a ne dva. Ili samo jedan. Ali mislim da se dvaputsmračilo. Volim kad se obeznanim. Onda nema bola ni svraba. Znam da ću ovo preivjeti. Nemogućeje ni za to proći ovako neto.

Kad sam bio klinac, u Crkvi svete obitelji je bio jedan svećenik, sitan, krljavi tip koji je volio pričatio paklu i smrtnim grijesima. To mu je bio

Tip koji preivljava 379

pravi hobi. Ne moe se oporaviti od smrtnog grijeha, to je vjerovao. Sinoć sam ga sanjao. Otac Haillvu crnoj haljinici i s crvenim nosom, kako trese prstom i govori mi: “Sram te bilo, Richarde Pinzetti…smrtni grijeh… osuđen na pakao, dečko … osuđen na pakao …”

Smijao sam mu se. Ako ovo nije pakao, to jest? A jedini smrtni grijeh je odustajanje.

Polovicu vremena sam u deliriju; drugu polovicu, batrljci me svrbe a zbog vlage me uasno bole.

Ali neću odustati. Kunem se. Ne ni za to. Ne sve ovo ni za to.

12. veljače

Sunce je opet izalo, divan je dan. Nadam se da se u starom kvartu smrzavaju k’o pičke.

Menije ovo bio dobar dan, kakvi već jesu dobri dani na ovom otoku. Groznica koju sam imao zaoluje je izgleda prola. Kad sam ispuzao iz svoje jazbine bio sam slab i drhtav, ali nakon to sam dva-tri sata odleao na vrućem pijesku na suncu, osjetio sam se ponovno kao ljudsko biće.

Otpuzao do june strane i pronaao nekoliko komada drveta koje je izbacila oluja, uključujući tu inekoliko dasaka s moga čamca. Na nekim daskama je bilo algi i morskih trava. Pojeo sam to.Odvratan okus. Kao da jede plastičnu zavjesu za tu. Ali danas popodne sam se osjećao puno snanije.

Odvukao sam drvo to sam vie mogao da se posui. Jo imam cijeli paket vodootpornih ibica. Drvo će

posluiti za signalnu vatru ako netko uskoro naiđe. Za kuhanje ako ne naiđe. Sad ću mrkati.

13. veljače

Naao raka. Ubio ga i ispekao na vatrici. Večeras sam skoro opet u stanju vjerovati u Boga.

380 Tip koji preivljava

14. veljače

Tek sam jutros primijetio daje oluja odplavila veći dio kamenja u mome natpisu POMOĆ. Ali olujaje zavrila… prije tri dana? Zar sam stvarno bio toliko drven? Morat ću pripaziti, smanjiti dozu. Stoako prođe neki brod dok sam ja u autu?

Opet sam napravio slova, ali trebao mije veći dio dana i sad sam iscrpljen. Traio sam raka tamo gdjesam naao onog prolog, ali nita. Porezao ruke na kamenju od kojeg sam napravio znak, ali sam ihsvejedno dezinficirao jodom, usprkos iscrpljenosti. Moram paziti na ruke. Bez obzira na sve.

75. velj

Na vrh hrpe je danas sletio galeb. Odletio prije nego to sam stigao u domet. Poelio sam mu da zavri upaklu, gdje bi cijelu vječnost mogao kljucati krvave oči oca Hailleyja.

Ha! Ha!

Ha! Ha!

Ha!

17.(?)velj

Odrezao desnu nogu kod koljena, ali izgubio puno krvi. Bol neizdriva usprkos heroinu. ok bi ubionekog manje izdrljivog. Da vam odgovorim pitanjem: koliko pacijent eli preivjeti? Koliko pacijenteli ivjeti?

Ruke drhte. Ako me one izdaju, gotov sam. Ne smiju me izdati. Ni slučajno. Cijeli ivot sam se brinuoza njih. Razmazio ih. Bolje da me ne izdaju. Ili će zaaliti.

Bar nisam gladan.

Jedna daska iz čamca rasprsla se po sredini. Jedan kraj je zavrio sa iljkom. To sam upotrijebio.Slinio sam ali sam se natjerao da pričekam. A onda sam počeo razmiljati o… oh, rotiljadama. Onaviksa koju je Will Hammersmith imao na Long Islandu, s rotiljem dovoljno velikim za cijelo prase.Sjedili bismo u sumrak na trijemu s velikim čaama u rukama, razgovarajući o kirurkim tehnikama ilirezultatima golfa ili nečem trećem. A

Tip koji preivljava 381

povjetarac bi nam donosio slatki miris pečenja. Juda Ikariotski, slatki miris svinjskog pečenja.

Velj?

Smaknuo drugu nogu kod koljena. Pospan cijeli dan. “Doktore, je li ta operacija neophodna?” Haha.Drhtave ruke, kao u starca. Mrzim ih. Krv pod noktima. Oiljci. Sjećate se onog modela s faksa, sastaklenim elucem? Tako seja osjećam. Samo ne elim pogledati. Ni slučajno ni pod razno. Sjećam sedaje to Dom znao govoriti. Priđe ti na cesti, u jakni s natpisom Hiway Ouflavvs. I kae mu, Dom, jel’bi okrenuo onu tamo? A Dom bi rekao ni slučajno ni pod razno. Heee. Stari Dom. ao mije to nisamostao u starom kvartu. Ovo je totalna puiona, to bi rekao Dom. haha.

Ali, znate, koliko mi je poznato, uz odgovarajuću terapiju i proteze, mogao bih biti kao nov. Mogaobih se vratiti ovamo i govoriti ljudima: “Tu. Se to. Dogodilo.”

Hahaha!

23.(?) veljače

Naao mrtvu ribu. Trulu i smrdljivu. Svejedno je pojeo. Htio bljuvati, nisam si dopustio. Preivjet ću.Tako su lijepi zalasci kad si drven.

Veljača

Ne usudim se ali moram. Ali kako mogu tako visoko podvezati femo-ralnu arteriju? Tu gore je debelakao jebena kanalizacijska cijev.

Nekako moram. Označio sam vrh bedra, dio koji jo ima mesa. Označio ovom olovkom.

Volio bih da mogu prestati sliniti.

382 Tip koji preivljava

Ve

Danas … zasluuje … odmor … dakleee …. ustani i idi … do McDo-nald’sa … dva big burgera …poseban umak … salata… krastavci… luk … u pecivu … sa sezamom ….

Traa … lalaaa …. tralalaaaa …

Veljča

Pogledao si lice u vodi. Samo koom pokrivena lubanja. Jesam li već lud? Sigurno jesam. Sad samčudovite, strava. Ničeg ispod pasa. Samo čudovite. Glava s trupom koja se po laktovima vučepijeskom. Rak. Drveni rak. Uostalom, tako se oni sami zovu, zar ne? Stari, hej, ja sam drveni rak,udijeli mi koju paru.

Hahahaha

Kau čovjek je ono to jede, ako je tako NISAM SE NIMALO PROMIJENIO! Dragi Boe ok trauma oktrauma NE POSTOJI OK TRAUMA

HA

40.?/ve

Sanjao o ocu. Kad bi se napio zaboravio bi engleski. Ne daje ikad imao to reći. Jebeni seronja. Takomi je bilo drago kad sam otiao iz tvoje kuće tata jebeni debeli seronjo nita nula nada toga gada. Znaosam da sam uspio. Otiao sam od tebe, zar ne? Otiao na vlastitim rukama.

Ali sad vie nemaju to odsjeći. Jučer sam uzeo uske

lijeva ruka pere desnu ne zna lijeva to radi desna jedan krumpir dva krumpira tri krumpira četiriimamo friider s velikim vratima hahaha.

Koga briga, ova ruka ili ona. dobra hrana dobro meso dobri Boe idemo jesti.

apice okusa su kao apice

Tip koji preivljava 383

Kamion strica Otte

Veliko je olakanje ovo zapisati.

Nisam dobro spavao otkako sam pronaao svoga strica Otta mrtvog, a bilo je trenutaka kad sam sedoista pitao jesam li poludio - ili hoću li poludjeti. Na određeni način, sve bi to bilo punomilosrdnije kad ne bih imao stvarni predmet ovdje u svojoj radnoj sobi, gdje ga mogu gledati, ili gapodići i odmjeriti ga u ruci ako zaelim. Ne elim to činiti; ne elim ni dodirnuti tu stvar. Ali ponekad točinim.

Daje nisam ponio sa sobom iz njegove male jednosobne kuće kad sam pobjegao iz nje, mogao bih sepočeti uvjeravati daje sve to bila samo halucinacija-proizvod pretjerano napetog i pretjeranostimuliranog mozga. Ali tu je. Ima teinu. Moe je se odmjeriti u ruci.

Sve se to dogodilo, shvaćate.

Većina vas koji čitate ove uspomene neće povjerovati u to, osim ukoliko se i vama nije dogodilo netopoput toga. Otkrio sam, međutim, da su pitanja vaeg vjerovanja i moga olakanja međusobnoisključivi, pa ću vam rado ispričati priču, bez obzira na sve. Vjerujte to elite.

Svaka grozna priča mora u sebi imati podrijetlo ili tajnu. Moja ima oboje. Dopustite mi da počnem spodrijetlom - ispričat ću vam kako je moj stric Otto, koji je po standardima okruga Castle bio bogat,doao do toga da posljednjih dvadeset godina svoga ivota provede u jednosobnoj kući bez zahoda, nastranjoj cestici jednog malog grada.

Otto se rodio 1905. godine, kao najstariji od petero djece obitelji Schenck. Moj otac, rođen 1920.godine, bio je najmlađe dijete. Ja sam bio najmlađe dijete svoga oca, rođen 1955., i tako mi se stricOtto oduvijek činio vrlo starim.

Kao mnogi drugi vrijedni Nijemci, moji djed i baka doli su u Ameriku s neto novca. Moj djedsmjestio se u Derrvju zbog drvne industrije, koju je do neke mjere poznavao. Dobro mu je ilo, i djecasu mu se rodila u udobnom okruenju.

384 Kamion strica Otta

Moj djed je umro 1925. godine. Stric Otto, kojem je tada bilo dvadeset godina, bio je jedino dijetekoje je dobilo puno nasljedstvo. Preselio se u Castle Rock i počeo spekulirati nekretninama. Tijekomsljedećih pet godina zaradio je puno novca trgujući umama i zemljitima. Kupio je veliku kuću naCastle Hillu, imao poslugu, i uivao svoj status mladog, relativno zgodnog (ovo “relativno” zato stojenosio naočale), iznimno privlačnog neenje. Nitko ga nije smatrao čudnim. To je dolo kasnije.

Nastradao je u slomu 1929. - ne tako gadno kao neki drugi, ali svejedno je nastradao. Zadrao je svojuveliku kuću na Castle Hillu sve do 1933., a onda ju je prodao jer se veliki komad ume pojavio natritu po silno snienoj cijeni, i on gaje očajnički elio. Zemlja je pripadala kompaniji za proizvodnjupapira New England Paper.

New England Paper postoji jo i danas, i da elite kupiti njihove dionice, rekao bih vam da to smjesta

učinite. Ali 1933. godine, kompanija je nudila velike komade svoga zemljita po silno snienimcijenama, kao posljednji pokuaj da se odre na povrini.

Koliko je zemlje bilo u komadu koji je proganjao moj stric? Ta izvorna, slavna isprava je izgubljena,a priče se razlikuju … ali po svim pričama, radilo se o vie od četiri tisuće hektara. Većina se nalazilau Castle Rocku,, ali se pruala i u Waterford i Harlow. Kad je dogovor postignut, New England Papernudio je zemljite po cijeni od oko dva i pol dolara po hektaru … ako kupac uzme sve.

To je davalo ukupnu cijenu od oko deset tisuća dolara. Stric Otto to nije mogao prikupiti, pa je uzeopartnera -jenkija po imenu George McCutcheon. Ako ivite u Novoj Engleskoj, vjerojatno ste čuli zaimena Schenck i McCutcheon; kompanija je već odavno prodana, ali u četrdeset gradova NoveEngleske jo uvijek postoje eljezarije Schenck i McCutcheon, a od Central Fallsa do Derryja ima iSchenck i McCutcheon pilana.

McCutcheon je bio krupan čovjek s velikom crnom bradom. Poput mog strica Otta, nosio je bradu.Također poput mog strica Otta, naslijedio je određenu svotu novca. Morala je to biti popriličnasvota, jer su on i stric Otto zajedno uspjeli provesti kupovinu toga komada zemlje bez ikakvihdaljnjih problema. Obojica su u duama bili pirati, i sasvim su se dobro slagali. Njihovo jepartnerstvo potrajalo dvadeset i dvije godine - zapravo, sve do godine kad sam ja rođen - i nikad nisudoivjeli nita osim uspjeha.

Ali sve je to počelo kupovinom tih četiri tisuće hektara, a oni su ih pregledavali u McCutcheonovomkamionu, vozeći umskih puteljcima i

Kamion strica Otta 385

umarskim cesticama, uglavnom tandrkajući u prvoj brzini, drhteći preko drvenih mostova ipljeskajući preko bara, a vozio je djelomično McCutcheon, i djelomično moj stric Otto, i ta su dvamladića postala novoengleski baruni nekretnina u tamnim dubinama velike krize.

Ne znam odakle McCutcheonu taj kamion. Bio je marke Cresswell, ako j e to vano - vrsta koj a vie nepostoj i. Imao j e ogromnu kabinu, oboj a-nu jarko crveno, iroke blatobrane, i električni starter, aliako bi starter kojim slučajem zakazao, moglo ga se pokrenuti i na kurblu - premda bi se kurbla istotako mogla i obraniti i slomiti vam rame ako niste pri tome vrlo oprezni. Teretni prostor bio jedugačak dvadeset stopa, s drvenim bokovima, ali ono čega se najbolje sjećam o tome kamionu bila jenjegova njuka. Kao i kabina, bila je krvavo crvena. Da biste doli do motora, morali ste podići dviječelične ploče, po jednu sa svake strane. Hladnjak je bio visok odraslom čovjeku do prsa. Bila je toruna, čudovina stvar.

McCutcheonov kamion se pokvario i popravio, opet se pokvario i opet popravio. Kad je Cresswellkonačno odustao, odustao je spektakularno. Otiao je kao predivna jednoprena kočijica u Holmesovojpjesmi33.

McCutcheon i stric Otto su jednog dana 1953. godine ili po Ulici Crnog Henryja, a po priznajusamoga strica Otta, obojica su bili “pijani k’o deve”. Stric Otto prebacio je u prvu da se popnu naTrinity Hill. To je dobro prolo ali, onako pijan, nije se sjetio promijeniti brzinu kad su krenuli dolje

po suprotnoj strani. Cresswellov premoreni stari motor se pregrijao. Ni stric Otto ni McCutcheonnisu vidjeli kako se igla penje preko crvene oznake i slova H na desnoj strani brojčanika. Na dnubrijega, nastala je eksplozija koja je odbacila preklopna vrataca odjeljka za motor, kao krila crvenogzmaja. Poklopac hladnjak odletio je u ljetno nebo poput rakete. Para se podizala u zrak kao iznajvećeg gejzira. Ulje je posukljalo van, zapljuskujući vjetrobran. Stric Otto je stisnuo pedalukočnice, ali Cresswell je tijekom posljednjih godinu dana razvio neugodnu naviku curenja kočničketekućine, i pedalaje samo potonula sve do poda. Nije vidio kamo vozi i sletio je s ceste, prvo u jarak,a zatim i preko njega. Daje Cresswell zatrokirao, moda bi sve jo bilo i dobro. Ali motor je i daljeradio, i prasnuo mu je prvo jedan klip, a zatim jo dva, kao petarde na Dan nezavisnosti. Jedan odnjih, pričao

33 “Wonderful One-horse Shay”, pjesma američkog pjesnika Olivera Wendella Holmesa (1809.-1894.), u kojoj se opisuje kočijica za jednog konja koju je đakon sam izgradio, i koja se raspala “svaodjednom, k’o u snu, ba kao mjehurići kad se rasprsnu”. nap. prev.

386 Kamion strica Otta

je stric Otto, odletio je ravno kroz njegova vrata, koja su se s treskom otvorila. Rupa je bila dovoljnovelika da provuče aku kroz nju. Zastali su na polju punom kolovoskih zlatica. Imali bi krasan pogledna planinu White, samo da im vjetrobran nije bio prekriven uljem Diamond Gem.

To je bila posljednja slamka za McCutcheonov Cressvvell: vie se nikad nije maknuo s tog polja. Nedaje to smetalo vlasnicima: vlasnici su, naravno, bili njih dvojica. Prilično otrijenjeni cijelimiskustvom, njih su dvojica izali da pregledaju tetu. Nijedan ni drugi nije bio mehaničar, ali nisi moraobiti mehaničar da vidi kako se radi o smrtonosnoj rani. Stric Otto naao se pogođenim - ili je bar takorekao mome ocu - i ponudio je da plati za kamion. George McCutcheon rekao mu je da ne bude glup.McCutcheon je, zapravo, bio u nekoj vrsti ekstaze. Bacio je jedan pogled na polje, pa pogled naplanine, i zaključio kako je ba to mjesto gdje će izgraditi kuću za svoju mirovinu. Tako je rekao istricu Ottu, tonom koji je obično rezerviran za vjersko preobraćenje. Zajedno su se pjeice vratili doceste i odstopirali vonju do Castle Rocka u kamionu pekare Cushman koji je slučajno prolazio onuda.McCutcheon je rekao mome ocu daje to bila Boja ruka na djelu bio je traio ba savreno mjesto, a onoje stalno bilo tamo, na tome polje kraj kojeg su prolazili tri ili četiri puta tjedno, nikad ne bacivi nipogled prema njemu. Ruka Boja, ponovio je, ne znajući da će dvije godine kasnije umrijeti na tomepolju, zdrobljen pod prednjim krajem svoga vlastitog kamiona kamiona koji je, kad je on umro,postao kamion strica Otta.

McCutcheon je pozvao Billyja Dodda da svoj tegljač prikači na Cressvvella i povuče ga ukrug takoda bude okrenut prema cesti. Tako da ga, rekao je, vidi kad god prolazi onuda, i zna da će, kad gaDodd opet zakači i odvuče do kraja, to biti zato da radnici mogu doći i iskopati mu rupu za podrum.On je bio pomalo sentimentalan, ali nije bio čovjek koji bi pustio da ga sentimentalnost omete uzaradi. Kad je godinu dana kasnije naiao skupljač otpada po imenu Baker i ponudio otkupitiCressvvellove kotače zajedno s gumama, jer su bili odgovarajuće veličine za njegov kamion,McCutcheon je ne trepnuvi uzeo njegovih dvadeset dolara. Sjetite se, bio je to čovjek koji je u todoba bio teak milijun dolara. Rekao je Bakeru i da paljivo postavi kamion na blokove. Rekao je dane eli proći kraz njega i vidjeti ga kako je na polju do bokova utonuo u sijeno i timijan i zlatice, kaoneka stara olupina. Baker je tako i učinio. Godinu dana kasnije, Cressvvell

Kamion strica Otta 387

se skotrljao sa svojih blokova i zdrobio McCutcheona. Starci su s uitkom prepričavali tu priču,uvijek je zavravajući govoreći kako se nadaju daje stari Georgie McCutcheon uivao u onih dvadesetdolara koliko je dobio za kotače.

Ja sam odrastao u Castle Rocku. Dok sam seja rodio, moj otac je već skoro deset godina radio zaSchencka i McCutcheona, a kamion, koji je postao kamion strica Otta zajedno sa svim ostalim stojeMcCutcheon posjedovao, bio je vaan putokaz moga ivota. Moja majka kupovala je u Warren’su uBridgtonu, a do njega se ilo Ulicom Crnog Henryja. I svaki put kad bismo ili, kamion je bio tamo,stojeći na tome polju s planinom White u pozadini. Vie nije bio na blokovima - stric Otto je rekao daje jedna nesreća sasvim dovoljna ali sama pomisao na ono to se dogodilo bila je dovoljna dadječačić u kratkim hlačama zadrhti.

Bio je tamo u ljeto; u jesen, dok su hrastovi i jaseni bljetali poput baklji na ostala tri kraja polja; uzimi, ponekad zameten sve do ili preko izbuljenih farova, tako daje izgledao kao mastodont koji sebori s bijelim ivim pijeskom; u proljeće, kad bi polje postalo močvara oujskog blata i pitao bi sekako to da ne potone u zemlju. Da nije bilo podloge kostura čvrste stijene Mainea, upravo se tomoglo i dogoditi. Tijekom svih godinjih doba i godina, bio je tamo.

Čak sam jednom i bio u njemu. Moj otac je jednog dana stao kraj ceste dok smo bili na putu za sajamu Fryeburgu, uzeo me za ruku i poveo na polje. Moralo je to valjda biti 1960. ili 1961. godine. Bojaosam se kamiona. Čuo sam priče o tome kako je skliznuo naprijed i zdrobio partnera moga djeda. Čuosam te priče u brijačnici, sjedeći tih poput mia iza časopisa Life koji jo nisam znao čitati, sluajućikako mukarci razgovaraju o tome kako gaje zdrobilo, i kako se nadaju daje stari Georgie uivao usvojih dvadeset dolara koje je dobio za kotače. Jedan od njih moda je to bio Billy Dodd, otac ludogFranka-rekao je daje McCutcheon izgledao kao “budneva koju je spljeskao kotač traktora”. To mijemjesecima progonilo misli… ali moj otac, naravno, nije imao pojma o tome.

Moj otac je samo mislio da bih moda rado sjeo u kabinu toga starog kamiona; vidio je kako gledam unjega kad god bismo tuda prolazili, i moju strepnju pogreno protumačio kao divljenje,pretpostavljam.

Sjećam se zlatica, blistavo utilo otupljeno listopadskom hladnoćom. Sjećam se sivog okusa zraka,malo gorkastog, malo otrog, i srebrnastog

388 Kamion strica Otta

izgleda uvele trave. Sjećam se t-t naih koraka. Ali najbolje se sjećam kako se kamion uzdizao,postajući sve veći i veći - zubato keenje njegovog hladnjaka, krvavo crvena boja, tupi pogledvjetrobrana. Sjećam se kako me preplavio strah, u valu hladnijem i sivljem od okusa zraka, kad jemoj otac stavio ruke pod moja pazuha i podigao me u kabinu, govoreći: “Odvezi ga do Portlanda,Quentine … gas do daske!” Sjećam se kako mi je zrak zujao kraj lica dok sam iao gore i gore, a ondaje njegov čisti okus zamijenio zadah drevnog ulja Diamond Gem, napukle koe, mijeg izmeta i…kunem se … krvi. Sjećam se kako sam nastojao ne zaplakati dok je moj otac nasmijeeno stajao krajmene, uvjeren da mije pruio silno uzbuđenje (to je bilo i točno, premda ne onako kako je on mislio.

Tada sam bio posve uvjeren da će otići, ili bar okrenuti leđa, i da će me kamion naprosto pojesti ivog pojesti. A ono to ispljune izgledat će provakano i slomljeno i… i nekako eksplodirano. Kaobundeva koju je spljeskao kotač traktora.

Počeo sam plakati a moj otac, koji je bio jako dobar čovjek, spustio me i utjeio i odnio me natrag doauta.

Nosio me na rukama, preko ramena, a ja sam gledao kako se kamion udaljava, stojeći tamo na polju, sprijetećim ogromnim hladnjakom, mračnom okruglom rupom kuda je navodno proao klip koja jeizgledala kao uasno pogreno smjetena očna duplja, i htio sam mu reći da sam namiri-sao krv, i da samse zato rasplakao. Nisam mogao smisliti kako bih to učinio. Vjerojatno mi ionako ne bi povjerovao.

Kao petogodinjak koji je jo vjerovao u Djeda Mraza i zubić-vilu i Allamagoosaluma34, vjerovaosam isto tako i da su gadni, zastraujući osjećaji koji su me preplavili kad me moj otac podigao ukabinu stigli od kamiona. Trebalo mije dvadeset i dvije godine da zaključim kako nije Cressvvellubio Georgea McCutcheona; to je učinio moj stric Otto.

Cressvvell je bio vaan putokaz u mom ivotu, ali pripadao je i svijesti cijeloga kraja. Ako ste nekomedavali upute kako stići od Bridgtona do Castle Rocka, rekli biste im da će znati kako su na pravomputu ako ugledaju veliki stari crveni kamion kako sjedi s lijeve strane na polju sijena kakvih tri-tri ipo kilometra nakon skretanja s 11-ice. Često bi se vidjelo turiste kako su parkirali na mekoj zemljikraj ceste (a ponekad bi i zapeli u njoj, to je uvijek bilo jako smijeno) i slikaju se s planinom White ikamionom srica

34 Allamagoosalum: izmiljeni indijanski demon koji se pojavljuje u vie Kingovih djela. nap. prev.

Kamion strica Otta 389

Otta u prednjem planu kako bi dobili pitoresknu perspektivu dugo vremena, moj otac je Cresswellnazivao “Memorijalnim turističkim kamionom Trinity Hilla”, ali nakon nekog vremenaje prestao. Dotad je opsesija strica Otta već postala previe jaka da bi to bilo smijeno.

Toliko o podrijetlu. A sad na tajnu.

Jedina stvar u koju sam apsolutno siguran jest daje on ubio McCutcheona. “Spljeskao ga kaobundevu”, govorila je saga iz brijačnice. Jedan od njih je rekao: “Kladim se daje klečao pred timkamionom i molio se k’o to se oni masni Arapini mole svom Alahu. Ba ga tako vidim. Bili su ludi,obojica, znate. Samo pogledajte kako je skončao Otto Schenck ako mi ne vjerujete. Ravno preko puta,u onoj kućici za koju je mislio da će je grad uzet’ za kolu, i lud k’o blatnjava slapa.”

Ovo bi dočekalo kimanje glavama i mudri pogledi, jer tada su već svi smatrali daje stric Otto zbiljačudan - o, daa! - ali nitko od svih tih mudraca iz brijačnice nije smatrao da je ta slika - McCutcheonna koljenima pred svojim kamionom, “k’o oni masni Arapini koji se mole svom Alahu” - sumnjiva, ane samo ekscentrična.

Ogovaranje je u malom gradu uvijek vruća roba; ljude se osuđuje kao lopove, nevjernike,

lovokradice i varalice na temelju najtanjih dokaza i najluđih zaključaka. Često se, čini mi se,govorkanja započinju iz same čiste dosade - tako je većina romanopisaca opisivala male gradove, odNa-thaniela Hawthornea do Grace Metalious a većina tih govorkanja s proslava, iz peceraja i izbrijačnica nekako su čudno naivna - kao da svi ti ljudi očekuju zlobu i plitkost, i čak će ih i izmislitiako ih nema, ali stvarno i svjesno zlo im je ipak nezamislivo, čak i kad im lebdi ravno pred očimakao čarobni sag iz neke bajke onih masnih Arapina.

Kako znam daje on to učinio? pitat me. Samo zato to je on toga dana bio s McCutcheonom? Ne. Zbogkamiona. Zbog Cresswella. Kad gaje opsesija počela preuzimati, otiao je ivjeti preko puta kamiona,u onoj kućici … premda je, u posljednjih nekoliko godina svog ivota, bio u smrtnoj stravi od kamionanasukanog s druge strane ceste.

Mislim daje stric Otto odvukao McCutcheona na polje gdje je Cresswell sjedio na blokovima takostoje započeo razgovor o McCutcheonovim planovima za kuću. McCutcheon je uvijek bio voljanrazgovarati o svojoj kući i sve blioj mirovini. Partneri su dobili dobru ponudu od znatno većekompanije - neću spomenuti ime, ali kad bih ga spomenuo, prepoznali biste

390 Kamion strica Otta

ga - i McCutcheon ju je elio prihvatiti. Stric Otto nije. Među njima se jo od proljeća vodila tihaborba oko te ponude. Mislim daje to neslaganje bilo razlog zato se stric Otto odlučio rijeiti svogapartnera.

Mislim da se moj stric moda pripremio za odsudni trenutak kroz dva poteza: kao prvo, potkopao jeblokove koji su drali kamion u zraku, i drugo, stavio je neto na tlo ili moda čak u tlo ravno predprednjim krajem kamiona, tamo gdje će McCutcheon to vidjeti.

to to? Ne znam. Neto sjajno. Dijamant? Običan komad slomljenog stakla. Nije vano. Neto to trepće ibljeti na suncu. Moda ga McCutcheon uoči. Ako ne, moete biti sigurni da stric Otto pokazuje nabljesak. to je to? pita, pokazujući rukom. Nemam pojma, govori McCutcheon i uri do tamo da bacipogled.

McCutcheon pada na koljena pred Cressvvellom, kao neki od onih masnih Arapina koji se molisvome Alahu, pokuavajući ičeprkati predmet iz tla, dok se moj stric nehajno etucka do stranjeg dijelakamiona. Jedan dobar udarac, i sruio se, drobeći McCutcheona u palačinku. Spljeskavi ga kaobundevu.

Pretpostavljam daje on bio previe pirat po naravi da bi tako lako umro. U svojoj mati, vidim ga kakolei priklijeten pod nagnutom njukom Cressvvella, krv mu suklja iz nosa i usta i uiju, lice mu je blijedokao papir, oči tamne, moli moga strica da ode po pomoć, da hitno ode po pomoć. Moli… zatimpreklinje… i konačno proklinje moga strica, obećavajući mu da će ga dohvatiti, ubiti, dokrajčiti … amoj stric stoji tamo, gledajući, s rukama u depovima, dok sve ne zavri.

Nedugo nakon McCutcheonove smrti, moj stric je počeo činiti stvari koje su mudraci iz brijačniceisprva opisivali kao čudne… onda kao sumanute … a onda kao “prokleto uvrnute”. Stvari koje su gana kraju dovele do procjene izrečene ivopisnim jezikom brijačnice, “lud k’o slapa u blatu”, to je

stiglo s vremenom - ali činilo se da gotovo nitko ne sumnja kako je njegovo čudno ponaanje počelootprilike u vrijeme kad je umro George McCutcheon.

Godine 1965., stric Otto izgradio je malu jednosobnu kuću preko puta kamiona. Puno se nagađalo okotoga to bi stari Otto Schenck mogao spremati tamo gore na Crnom Henryju kod Trinity Hilla, ali svisu se iznenadili kad je stric Otto dovrio izgradnju naručivi od Chuckijea Bargera da je oboji kričavocrveno i zatim objavivi daje to dar za grad - krasna nova

Kamion strica Otta 391

kolska zgrada, rekao je, a traio je samo daje nazovu po njemu i njegovom pokojnom partneru.

Vijećnici Castle Rocka bili su zaprepateni. Kao i većina ostalih. Skoro svi u Rocku ili su u takvujednosobnu kolu (ili su bar tako mislili, to se svodi na vie-manje istu stvar). Ali sve jednosobne koleičezle su iz Castle Rocka do 1965. godine. Posljednja od njih, kola Castle Ridge, zatvorena je godinudana ranije. Sad je to Steveov Pizzaville, na Cesti 117. Dotad je grad već imao osnovnu kolu odstakla i betona s druge strane gradskog parka, i lijepu novu srednju kolu u Ulici Carbine. Kaoposljedica te ekscentrične ponude, stric Otto je jednim korakom preao iz “čudan” u “prokleto uvrnut”.

Vijećnici su mu poslali pismo (ni jedan od njih nije se ba usuđivao osobno otići do njega) izraavajućisvoju toplu zahvalnost, i nadajući se da će i u buduće misliti na grad, ali odbijajući malu kolu sobrazloenjem da su obrazovne potrebe gradske djece već sasvim dobro rijeene. Stric Otto jenevjerojatno pobjesnio. I u buduće misliti na grad? grmio je mome ocu. Mislit će on na njih, naravno,ali ne onako kako su oni mislili. Nije on jučer pao s kola sa sijenom. On zna razlikovati popa odboba. A ako se oni hoće s njim natjecati u pianju, otkrit će da on moe piati kao divlja mačka koja jepolokala bačvu piva.

“I to sad?” upitao ga je moj otac. Sjedili su za kuhinjskim stolom u naoj kući. Moja majka je svojivaći pribor odnijela gore. Rekla je da ne voli strica Otta; rekla je da smrdi kao čovjek koji se kupajednom mjesečno, bio prljav ili ne bio - “a tako je bogat”, uvijek bi dodala i mrknula. Mislim da jojje njegov smrad doista smetao, ali isto tako mislim i da ga se bojala. Do 1965. godine, stric Otto nijese vie samo ponaao, već je počeo i izgledati prokleto uvrnuto. Iao je uokolo odjeven u zelene radnehlače učvrćene tregerima, termalnu potkoulju, i velike ute radničke cipele. Oči su mu počele kolutatiu čudnim smjerovima dok bi govorio.

“Ha?”

“to će sad učiniti s tom kućom?”

“ivjet ću u vukojebini”, odrezao je stric Otto, i tako je i učinio.

Priča o njegovim kasnijim godinama ne zahtijeva puno riječi. Patio je od one bijedne vrste ludilakakve se često vidi opisane u jeftinim tabloidima. Milijuna umro od pothranjenosti u potkrovnomstanu. Gospođa s vrećicama je bila bogata, otkrivaju bankovni zapisi. Zaboravljeni bankovni tajkunumire u osami.

392 Kamion strica Otta

Uselio se u malu crvenu kuću - u kasnijim godinama izblijedila je do tupe, isprane ruičaste - većsljedećeg tjedna. Nita stoje moj otac rekao nije ga moglo odgovoriti od toga. Godinu dana kasnije,prodao je posao iako je, vjerujem, počinio ubojstvo da ga zadri. Njegove ekscentričnosti su seumnoile, ali njegov smisao za posao nije ga napustio, i ostvario je lijepu dobit fantastična bi modabila bolja riječ.

I tako je ivio moj stric Otto, vrijedan moda i sedam milijuna dolara, u toj sićunoj kućici u Ulici CrnogHenrvja. Njegova kuća u gradu bila je zaključana i zatvorena. Dotad je već proao od “prokletouvrnut” do “lud k’o slapa u blatu”. Sljedeći korak opisuje se jednoličnijim, manje slikovitim, alizlokobnijim izrazom: “moda opasan”. Nakon njega uglavnom slijedi smjetaj u bolnici.

Na svoj način, stric Otto postao je isto toliko prepoznatljiv putokaz kao i kamion preko puta, premdasumnjam da je bilo koji turist ikad poelio njega slikati. Pustio je bradu, koja je izrasla vie uta negosijeda, kao daju je zarazio nikotin njegovih cigareta. Postao je jako debeo. Obrazi su mu se objesilisve do naboranih ovratnika punih prljavtine. Ljudi su ga često znali vidjeti kako stoji na vratimasvoje čudne kućice, samo nepokretno stoji tamo, gledajući cestu, i preko ceste.

Gledajući u kamion - u svoj kamion.

Kad je stric Otto prestao dolaziti u grad, moj se otac brinuo da ne umre od gladi. Svakog tjedna mu jedonosio namirnice, i plaćao za njih iz vlastitog depa, jer mu stric Otto nikad nije vraćao taj novac -valjda mu to nije palo na pamet. Tata je umro dvije godine prije strica Otta, čiji je novac na krajuotiao umarskom odjelu Sveučilita Maine. Koliko čujem, oduevili su se time. S obzirom na svotu,imali su i zato.

Kad sam ja 1972. godine dobio vozačku dozvolu, često sam mu dovozio tjedne namirnice. Stric Ottome isprva promatrao stisnutim, sumnjičavim pogledom, ali nakon nekog vremena počeo seotopljavati. Tri godine kasnije, 1975., prvi put mije rekao da se kamion ulja prema kući.

Ja sam u to doba već i sam bio na Sveučilitu Maine, ali preko ljeta sam bio kod kuće, i vratio sam sestaroj navici odvoenja tjednih namirnica stricu Ottu. On je sjedio za svojim stolom, pueći,promatrajući me kako spremam konzerve i sluajući moje blebetanje. Činilo mi se daje modazaboravio tko sam; ponekad bi mu se to dogodilo … ili se bar tako pretvarao. A

Kamion strica Otta 393

jednom me prestravio doviknuvi kroz prozor “Jesi to ti, George?” dok sam ja prilazio kući.

No toga dana, u srpnju 1975. godine, prekinuo je trivijalnu priču koju sam pričao i upitao, s otromnagloću: “to ti misli o onom kamionu, Quentin?”

Ta me naglost prestraila i natjerala na iskren odgovor: “Kad mije bilo pet godina, upisao sam se ugaće u njegovoj kabini”, rekao sam. “Mislim da bih se opet upisao i kad bih sad sjeo u njega.”

Stric Otto smijao se dugo i glasno. Ja sam se okrenuo i zapanjeno se zagledao u njega. Nisam se

mogao sjetiti da sam ga ikad prije čuo kako se smije. Zavrilo je s dugim napadajem kalja od kojeg sumu obrazi jarko porumenili. Onda me pogledao, blistavih očiju.

“Pribliava se, Quent”, rekao je.

“to, striče Otto?” upitao sam. Mislio sam daje opet zbunjujuće preskočio sjedne teme na drugu, kaostoje često činio-moda je mislio da se pribliava Boić, ili kraj stoljeća, ili povratak Krista kralja.

“Onaj jebeni kamion”, rekao je, promatrajući me s onim mirnim, uskim, povjerljivim izrazom koji mise ba i nije sviđao. “Svake godine je sve blie.”

“Zbilja?” upitao sam oprezno, misleći kako je to posve nova i izrazito neugodna pomisao. Bacio sampogled prema Cresswellu, koji je stajao preko puta ceste okruen sa svih strana sijenom i s planinomWhite u pozadini… i na jedan kratak trenutak doista se činio bliim. Onda sam trepnuo i iluzija jenestala. Kamion je bio gdje i uvijek, naravno.

“O, daa”, rekao je. “Pomalo se priblii svake godine.”

“Ovaj, moda ti trebaju naočale. Ja ne vidim nikakve razlike, ujače Otto.”

“Naravno da ne vidi!” odree on. “Ne vidi ni kako ti se mala kazaljka pomiče na satu, zar ne? Jebenastvar se pomiče presporo da bi se to vidjelo … osim ako je stalno gleda. Kao to ja gledam tajkamion.” Namignuo mi je, a ja sam zadrhtao.

“Zato bi se micao?” upitao sam.

“Hoće mene, eto, zato”, rekao je. “Taj kamion stalno misli na mene. Jednog dana će provaliti ovamo,i to će biti kraj. Pregazit će me kao stoje pregazio Maca, i to će biti kraj.”

To me jako prestrailo - najvie od svega prestraio me njegov razumni ton, čini mi se. A mladi na strahobično odgovaraju cinizmom ili nekom drugom vrstom humora. “Ako te to smeta, striče Otto, moda bise trebao

394 Kamion strica Otta

preseliti natrag u svoju kuću u gradu”, rekao sam, a po mome tonu nikad ne biste pogodili da su mileđa bila prepuna maraca.

Pogledao je mene … pa kamion preko ceste. “Ne mogu, Quentin”, rekao je. “Ponekad čovjeknaprosto mora ostati najednom mjestu i čekati da ga sustigne.”

“Čekati to, striče Otto?” upitao sam, premda mi se činilo da sigurno misli na kamion.

“Sudbina”, rekao je, i opet je namignuo … ali djelovao je prestraeno.

Moj otac se 1979. godine razbolio, bolest bubrega koja je djelovala kao da se situacija popravlja svedo nekoliko dana prije nego to gaje konačno ubila. Tijekom vie posjeta bolnici ujesen te godine, moj

otac i ja razgovarali smo o stricu Ottu. Moj je otac gajio određene sumnje o tome to se moda doistadogodilo 1955. godine - blage sumnj e koj e su postale osnova za moje znatno ozbiljnije sumnje. Mojotac nije imao pojma o tome kako je opsjednutost strica Otto onim kamionom postala ozbiljna iduboka. Ja jesam. Stajao bi na vratima skoro po cijeli dan, gledajući u njega. Gledajući ga kaočovjek koji bulji u svoj sat kako bi vidio kretanje male kazaljke.

Do 1981. godine, stric Otto je izgubio i ono malo mozga to mu je ostalo. Siromaniji čovjek bi većgodinama ranije zavrio u ludnici, ali milijuni u banci mogu vam u malom gradu izbrisati jako punoludila - osobito ako dovoljno ljudi smatra da bi u luđakovoj oporuci moglo biti i nečega za gradskevlasti. Čak i tako, do 1981. ljudi su već počeli ozbiljno razgovarati o tome da se strica Otta negdjesmjesti za njegovo vlastito dobro. Taj bezličan, smrtonosni izraz “moda opasan” počeo jezamjenjivati “lud k’o slapa u blatu”. Počeo je vrludati po vani i piati kraj ceste umjesto da se odećedo ume gdje je imao zahod. Ponekad bi akom prijetio Cressvvellu dok se olakavao, i vie ljudi koji suproli cestom u autima pomislilo je da stric Otto akom prijeti njima.

Kamion sa slikovitom planinom White u pozadini je bio jedno; stric Otto koji pia kraj ceste stregerima objeenim do koljena bio je neto sasvim drugo. To nije bila turistička atrakcija.

Ja sam dotad već vie hodao u poslovnim odijelima nego u trapericama koje su me pronijele krozstudij kad bih nosio tjedne zalihe namirnica stricu Ottu - ali jo uvijek sam ih donosio. Također sam gapokuavao uvjeriti da

Kamion strica Otta 395

mora prestati obavljati nudu kraj ceste, bar ljeti, kad bi ga mogao vidjeti bilo tko iz Michigana,Missourija, ili Floride tko slučajno prolazi onuda.

Nisam mogao doprijeti do njega. Nije se mogao brinuti za takve sitnice kad je morao brinuti zakamion. Njegova zabrinutost zbog Cresswella po-stalaje manija. Sad je tvrdio daje s njegove straneceste zapravo, damuje ravno u dvoritu.

“Sinoć sam se probudio negdje oko tri, a on je bio tamo, ravno ispred prozora, Quentine”, rekao je.“Vidio sam ga tamo, mjesečina se odsijavala s vjetrobrana, ni dva metra od mjesta gdje sam leao, isrce mije skoro stalo. Skoro je stalo, Quentin.”

Odveo sam ga van i pokazao mu da je Cresswell jo uvijek gdje je uvijek i bio, preko ceste, u poljugdje je McCutcheon imao namjeru graditi. Nije koristilo.

“To ti samo vidi, mali”, rekao je s divljim i beskrajnim prezirom, dok mu se u ruci tresla cigareta aoči kolutale. “To ti samo vidi.”

“Striče Otto”, rekao sam, pokuavajući biti duhovit, “to vidi, to dobi.” Kao da me nije ni čuo.

“Seronja me skoro dohvatio”, proaptao je. Mene je prola jeza. Nije izgledao ludo. Bijedno, da, iprestravljeno, nedvojbeno … ali ne ludo. Načas sam se sjetio svoga oca kako me podie u kabinu togakamiona. Sjetio sam se mirisa ulja i koe … i krvi. “Zamalo me dohvatio”, ponovio je.

A tri tjedna kasnije, i jest.

Ja sam ga pronaao. Bila je srijeda navečer, i izaao sam s dvije vrećice namirnica na stranjem sjedalu,kao to sam činio skoro svake srijede uvečer. Bila je vruća, sparna večer. Svako toliko, u daljini bizagrmjela grmljavina. Sjećam se kako sam bio nervozan dok sam se sputao Ulicom Crnog Henryja usvome Pontiacu, nekako uvjeren da će se neto dogoditi, ali pokuavajući uvjeriti samog sebe daje tosamo nizak tlak zraka.

Proao sam zadnji zavoj, i taman kad mije pogled pao na kućicu moga strica, doivio sam nevjerojatnuhalucinaciju - načas mi se učinilo daje taj prokleti kamion doista u njegovom dvoritu, krupan i veliksa svojom crvenom bojom i istrunulim daskama na bokovima. Krenuo sam zakočiti, ali prije nego tomi se noga uopće spustila na pedalu kočnice, zateptao sam i iluzija je nestala. Ali znao sam da je stricOtto mrtav. Nije bilo truba, ni bljetavih svjetala; samo ta jednostavna spoznaja, kao to zna gdje senalazi koji komad namjetaja u poznatoj sobi.

396 Kamion strica Otta

Uurbano sam parkirao u njegovom dvoritu i izaao, krenuvi prema kući ni ne potrudivi se da uzmemnamirnice.

Vrata su bila otvorena - nikad ih nije zaključavao. Jednom sam ga pitao o tome, a on mi je objasnio,strpljivo, kao to bi bolno očitu činjenicu objasnio zaostalom dječaku, da zaključavanje vrata ne biCressvvella zadralo vani.

Leao je na svome krevetu, s lijeve strane jedine prostorije - njegova je kuhinjica bila smjetena sdesna. Leao jeu svojim zelenim hlačama i termalnoj potkoulji, otvorenih, staklastih očiju. Mislimdaje bio mrtav manje od dva sata. Nije bilo muha ni smrada, premda je dan bio naporno vruć.

“Striče Otto?” rekao sam tiho, ne očekujući odgovor - neće iz čiste zabave tako leati na krevetuotvorenih očiju i otvorenih usta. Ako sam ita osjetio, bilo je to olakanje. Gotovo je.

“Striče Otto?” priao sam mu. “Striče -“

Stao sam, po prvi puta vidjevi kako je donji dio njegovog lica izgledao čudno iskrivljeno-kakonatečeno i iskrivljeno. Po prvi puta vidjevi da mu oči nisu samo buljile već se i izbuljile iz duplji.Ali nisu gledale prema vratima ni prema stropu. Bile su okrenute prema prozorčiću iznad njegovakreveta.

Sinoć sam se probudio oko tri a on je bio tamo, točno pod mojim prozorom, Quentin. Zamalo medohvatio.

Spljeskalo ga kao bundevu, čuo sam kako govori jedan od mudraca iz brijačnice dok sam sjedio ipretvarao se da čitam časopis Life osjećajući mirise Vitalisa i krem-ulja od poljskog cvijeća.

Zamalo me dohvatio, Quentin.

Ovdje se osjećao neki smrad - ne po brijačnici, i ne samo smrad prljavog starca.

Smrdjelo je uljasto, kao u garai.

“Striče Otto?” apnuo sam, i dok sam prilazio krevetu na kojem je leao, činilo mi se da osjećam kakose smanjujem, ne samo po veličini već i po godinama … opet mi je dvadeset, petnaest, deset, osam,est … i konačno pet. Vidio sam svoju drhtavu malu ruku kako se prua prema njegovom otečenom licu.Kad gaje moja ruka dotakla, pribliivi se njegovom licu, podigao sam pogled, a prozor je bio ispunjenbljetavim vjetrobranom Cressvvella-i premda je to bilo samo na čas, mogao bih se zakleti na Biblijuda to nije bila halucinacija. Cressvvell je bio tamo, na prozoru, ni dva metra od mene.

Kamion strica Otta 397

Stavio sam prste na jedan obraz strica Otta, palac na drugi, eleći ispitati tu čudnu oteklinu, valjda.Kad sam ugledao kamion na prozoru, ruka mi se pokuala stisnuti u aku, zaboravivi daje ovijena okobrade mrtvaca.

U tome času, kamion je nestao s prozora kao dim - ili kao duh, to je valjda i bio. Istoga časa, začuosam odvratanpljuskavi zvuk. Vrela tekućina ispunila mi je ruku. Spustio sam pogled, osjećajući nesamo meko meso i vlagu već i neto čvrsto i uljasto. Spustio sam pogled, /’ tada sam počeo vritati.Ulje je curilo iz usta i nosa strica Otta. Ulje je curilo iz uglova njegovih očiju kao suze. UljeDiamond Gem ono reciklirano koje se kupuje u plastičnim kontejnerima od dvadeset litara, ono kojeje McCutcheon uvijek ulijevao u Cresswell.

Ali nije to bilo samo ulje: neto mu je virilo iz usta.

1 dalje sam vritao ali neko se vrijeme nisam mogao pomaći, nisam mogao svoju zauljenu rukumaknuti s njegovog lica, nisam mogao skrenuti pogled od te velike masne stvari koja mu je virila izusta - stvari koja je tako izobličila oblik njegova lica.

Konačno mi je paraliza popustila i pobjegao sam iz kuće, jo uvijek vriteći. Pretrčao sam prekodvorita do svoga Pontiaca, bacio se unutra, i zbrisao odande. Namirnice namijenjene stricu Ottuskotrljale su se sa stranjeg sjedala na pod. Jaja su se razbila.

Bilo je pravo čudo to se nisam ubio tijekom prvih tri kilometra - spustio sam pogled na brzinomjer ividio da jurim s vie od sto na sat. Stao sam i duboko disao sve dok nisam povratio kakvu-takvukontrolu nad sobom. Počeo sam shvaćati da naprosto ne mogu ostaviti strica Otta onako kako sam ganaao: to bi uzrokovalo previe pitanja. Morat ću se vratiti natrag.

A, moram priznati, svladala me i određena prokleta znatielja. Sad bih volio da nije, ili da sam joj seodupro; zapravo, sad bih volio da sam ih pustio neka postavljaju sva pitanja koja im padnu na pamet.Ali jesam se vratio. Stajao sam pred njegovim vratima kakvih pet minuta - stajao sam na otprilikeistom mjestu i u otprilike istom poloaju u kojem je i on tako često i tako dugo stajao, gledajući ukamion. Stajao sam tamo i doao do sljedećeg zaključka: kamion s druge ceste promijenio je poloaj,makar malo.

Onda sam uao unutra.

Prvih nekoliko muha je kruilo i zujalo oko njegovog lica. Vidio sam uljaste otiske na njegovimobrazima: palac na lijevom, tri prsta na desnom. Nervozno sam bacio pogled prema prozoru iza kojegse prijeteće pomolio

398 Kamion strica Otta

Cressvvell … a onda sam priao krevetu. Izvadio sam maramicu i obrisao otiske svojih prstiju. Ondasam posegnuo i otvorio usta strica Otta.

Iz njih je ispala svjećica marke Champion - jedna od onih starinskih, maksimalno izdrljivih, velikaskoro kao aka cirkuskog snagatora.

Uzeo sam je sa sobom. Sad bih volio da nisam to učinio ali, naravno, tada sam bio u oku. Sve bi tobilo puno milosrdnije kad ne bih imao stvarni predmet ovdje u svojoj radnoj sobi, gdje ga mogugledati, ili ga podići i odmjeriti ga u ruci ako zaelim - starinska svjećica iz dvadesetih godina koja jeispala iz usta strica Otta.

Kad ne bi bila tamo, daje nisam ponio sa sobom iz njegove male jednosobne kuće kad sam po drugiput pobjegao iz nje, moda bih se mogao početi uvjeravati da je sve to - ne samo trentuak kad samproao zavoj i ugledao Cressvvell pritisnut uza zid kućice kao ogroman crveni pas, već sve to - bilasamo halucinacija. Ali tu je. Stvarna je. Ima teinu. Kamion se svake godine sve vie pribliava, rekaoje, i sad se činilo daje u pravu … ali čak ni stric Otto nije imao pojma kako blizu Cressvvell moestići.

Gradska je presuda bila da se stric Otto sam ubio napivi se ulja, i to je bilo čudo od tri dana u CastleRocku. Carl Durkin, gradski pogrebnik i ne ba posebno utljiv čovjek, rekao je da su liječnici koji suga otvorili na autopsiji pronali u njemu vie od tri litre ulja … i to ne samo u elucu. Proelo mu je cijelisustav. Svi u gradu pitali su se samo jedno: stoje učinio s plastičnim kanisterom? Jer njega nikad nisunali.

Kao to sam i rekao, većina vas koji čitate ove uspomene neće povjerovati u to … u najmanju ruku,osim ukoliko se i vama nije dogodilo neto poput toga. Ali kamion je jo uvijek tamo na polju … i,koliko god vam vrijedi, sve se to dogodilo.

Kamion strica Otta 399

Jutarnje dostave

{Mljekar br.

Zora je polako ispirala Ulicu Culver.

Svakome budnom unutra, noć je jo bila crna, ali zora se zapravo na prstima uljala uokolo već skoropola sata. Na velikom javoru na uglu Cul-vera i Avenije Balfour, jedna crvena vjeverica je zatreptalai okrenula svoj nesanički pogled na usnule kuće. Na pola puta niz blok, jedan vrabac sletio je u ptičjukupku Mackenziejevih i zapljusnuo se bisernim kapima. Jedan mrav marirao je po odvodnom kanalu inaiao na sićunu mrvicu čokolade u odbačenom omotu slatkia.

Noćni povjetarac koji je ukao lićem i nadimao zastore sad je otiao kući. Javor na uglu ispustio jeposljednji ukavi drhtaj i uutio, čekajući na punu uvertiru koja će uslijediti za ovim tihim prologom.

Crta blijedog svjetla obojala je istočno nebo. Tamni slavuj zavrio je noćnu smjenu, a sjenice su senesigurno probudile, jo uvijek stidljive, kao da se boje same pozdraviti dan.

Vjeverica je nestala u ispucanoj rupi na raljama javora.

Vrabac je doleprao do ruba kupke i zastao.

I mrav je zastao nad svojim blagom, kao knjiničar koji proučava folio izdanje.

Ulica Culver tiho je drhtala na osunčanom rubu planeta - onoj pokretnoj ravnoj crti koju astronominazivaju terminatorom.

Neki zvuk se tiho podigao u daljini, neprimjetno rastući sve dok se nije činilo da je oduvijek tamo,skriven pod većom bukom noći koja je tako nedavno prola. Rastao je, postajao sve jasniji, i postaopristojno priguen motor kamiona s mlijekom.

Skrenuo je s Balfoura na Culver. Bio je to fini kamion prljavobijele boje s crvenim slovima nabokovima. Vjeverica je iskočila iz raspucanog ulaza svoje rupe kao jezik, pogledala kamion, a ondaugledala trunku koja se činila kvalitetnim materijalom za gnijezdo. Pourila je za njim niz stablo

400 Jutarnje dostave (Mljekar br. 1)

s glavom prema dolje. Vrabac je odletio. Mrav je ponio koliko je mogao od čokolade i krenuo premasvome mravinjaku.

Sjenice su počele glasnije pjevati.

U sljedećem bloku zalajao je pas.

Slova na bokovima kamiona za mlijeko su ispisivala: “MLJEKARSTVO CRAMER” Bila je nacrtanaboca mlijeka, a ispod nje: NAA SPECIJALNOST SU JUTARNJE DOSTAVE!

Mljekar je nosio plavo-sivu uniformu i naheren eir. Iznad depa mu je zlatnim koncem pisalo ime:SPIKE. Zvidukao je preko ugodnog kloko-tanja boca na ledu iza njega.

Zaustavio je kamion kraj pločnika kuće Mackenzieja, uzeo nosiljku za mlijeko s poda kraj sebe, iizaao na pločnik. Načas je zastao onjuiti zrak, svje i nov i beskrajno tajanstven, a onda je snanozakoračio na prilaz kućnim vratima.

Na ormarić za pisma bio je magnetom u obliku rajčice pričvrćen mali kvadrat bijelog papira. Spikeje pročitao to pie na njemu, paljivo i polako, kao to bi čitao poruku pronađenu u staroj bociprekrivenoj solju.

1 1 mlijeka 1 vel. vrhnj 1 sok nrnč.

Hvala

Nella M.

Mljekar Spike zamiljeno je pogledao svoju nosiljku, spustio je, i iz nje izvukao mlijeko i vrhnje.Opet je pogledao papirić, podigao rajčicu—magnet da se uvjeri kako nije propustio neku točku, zarezili crticu koja bi promijenila stanje stvari, kimnuo, vratio magnet, podigao nosiljku, i vratio sekamionu.

Stranji dio kamiona za mlijeko bio je vlaan i crn i hladan. U njegovom zraku osjećao se utonuo,zemljani miris. Nije se dobro slagao s mirisom mliječnih proizvoda. Naranča je bila iza beladone.Uzeo je kartonski paket s leda, opet kimnuo, i vratio se na prilaz. Stavio je kartonski paket sokazajedno s mlijekom i vrhnjem i vratio se svome kamionu.

Nedaleko odatle, zvidaljka je označila pet sati u industrijskoj praonici u kojoj je radio Spikeov stariprijatelj Rocky. Pomislio je na Rockyja koji

Jutarnje dostave (Mljekar br. 1) 401

zuri u kotače svoje praonice u zaparenoj, zaguljivoj vrelini, i nasmijeio se. Moda se kasnije vidi sRockyjem. Moda večeras … kad zavri dostave.

Spike je pokrenuo kamion i odvezao se dalje. Na vrpci od skaja objeenoj o krvlju zamrljanu kuku zameso koja se sputala sa stropa kabine visio je mali tranzistorski radio. Uključio gaje, i tiha glazbastvorila je kontrapunkt njegovom motoru dok je prilazio kući McCarthyjevih.

Poruka gđe McCarthy bila je gdje i uvijek, ugurana u prorez za pisma. Bila je kratka i jasna:Čokolada

Spike je izvukao svoju olovku, preko poruke napisao Isporuka izvrena i progurao je kroz prorez zapisma. Onda se vratio do kamiona. Čokoladno mlijeko bilo je sloeno u dva hladnjaka na samomkraju, pri ruci od stranjih vrata, jer se u lipnju jako dobro prodavalo. Karton je naravno bio smeđeboje, a sretno dijete skakutalo je iznad natpisa koji je potroače obavijetavao kako je u pitanjuCRAMER MLIJEČNI NAPITAK ZDRAV I UKUSAN POSLUITE GA TOPLOG ILI HLADNOGDJECA ĆE GA OBOAVATI!

Stavio je prazni karton povrh sanduka s mlijekom. Ondaje odmaknuo krhotine leda u stranu sve doknije ugledao staklenku od majoneze. Tarantula se micala, ali sporo. Hladnoća ju je omamila. Spike jeodvrnuo poklopac staklenke i prevrnuo je iznad otvorenog kartona. Tarantula se slabano pokualauspeti natrag uz glatke staklene stijenke staklenke, ali nije nimalo Śuspjela. Upala je u prazan kartončokoladnog mlijeka uz debelo plop. Mljekar je paljivo zatvorio karton, stavio ga u svoju nosiljku, ipourio uz prilaz McCarthyjevih. Pauci su mu bili najdrai, i pauci su mu bili najbolji, pa makar to samgovorio. Dan kad bi mogao dostaviti pauka bio je Spikeu sretan dan.

Dok je polako napredovao po Culveru, simfonija zore se nastavila. Biserna crta na istoku propustilaje pred sve snanijim bljeskom ruičaste, isprva jedva vidljive, a zatim uurbano sjajne, sve do grimiza

koji se skoro odmah počeo pretapati u ljetno plavetnilo. Prve zrake sunca, lijepe kao crte u dječjojbiljenici za vjeronauk, sad su čekale svoj nastup.

Kod kuće Webberovih, Spike je ostavio bocu univerzalnog vrhnja ispunjenog kiselinom u gelu. KodJennera je ostavio pet litara mlijeka. Ovdje dečki rastu. Nikad ih nije vidio, ali otraga u dvoritu suimali kućicu na

402 Jutarnje dostave (Mljekar br. 1)

drvetu, a ponekad bi u dvoritu bilo bicikla i tapova za baseball. Kod Col-linsovih, dvije litre mlijekai karton jogurta. Kod gđice Ordway, karton sirutke začinjen beladonom.

Nie niz blok, neka vrata su tresnula. G. Webber, koji je morao stići sve do centra grada, otvorio jereetkasta vrata ograde i izaao maući svojom aktovkom. Mljekar je pričekao osasti zvuk kretanjanjegovog malog Saaba i nasmijeio se kad ga je čuo. Raznolikost je začin ivotu, voljela je rećiSpikeova majka - Bog da joj duu prosti! ali mi smo Irci, a Irci najvie vole krumpire bez ičega. Budiuredan u svemu, Spike, i bit će sretan. I to je bila potpuna istina, otkrio je dok se kotrljao niz cestuivota u svome urednom prljavobijelom kamionu za mlijeko.

Preostale su jo samo tri kuće.

Kod Kincaidovih je pronaao ceduljicu na kojoj je pisalo “Danas nita, hvala”, i ostavio im začepljenubocu za mlijeko koja je izgledala prazna ali je sadravala smrtonosni plin cijanid. Kod Walkerovih jeostavio dvije litre mlijeka i pola litre slatkog vrhnja.

Dok je stigao do Mertonovih, na kraju bloka, zrake sunca su sjale kroz drveće i natapale izblijedjelopolje za kolicu na pločniku koji je vodio kraj dvorita Mertonovih.

Spike sa sagnuo, podigao neto stoje djelovalo kao prilično prokleto dobar kamen za kolice - s jednestrane pljosnat - i bacio ga. Kamenčić je pao na crtu. Stresao je glavom, nasmijeio se, i krenuoprilazom, zvidućući.

Lagani povjetarac donio mu je miris industrijskog sapuna za praonice, i opet ga podsjetio na Rockyja.Bio je sve sigurniji da će vidjeti Rockyja. Večeras.

Ovdje ne ceduljica bila pričvrćena za stalak za novine na kući Mertonovih:

Otkazano Spike otvori vrata i uđe.

Kuća je bila hladna kao grobnica i bez namjetaja. Bila je gola, ogoljena do zidova. Cakje i tednjak ukuhinji nestao; vidio se svjetliji dio linoleuma tamo gdje je nekad stajao.

U dnevnoj sobi, svaki trag tapeta uklonjen je sa zidova. Luster je skinut sa sredinjeg svjetla. arulja jepregorjela, crna. Ogromna mrlja osuene krvi prekrivala je dio jednog zida. Izgledala je kao mrlja odtinte kakve

Jutarnje dostave (Mljekar br. 1) 403

koriste psihijatri. U tom krateru bila je potamnjela gvalja kose, par komadića kosti.

Mljekar je kimnuo glavom, opet izaao, i načas zastao na pragu. Bit će lijep dan. Nebo je već biloplavije nego oči novorođenčeta, i iscrtkano nevinim malim oblacima vedrine … onima koje igračibaseballa nazivaju “anđelima”.

Izvukao je ceduljicu iz drača za novine i zguvao je u lopticu. Stavio ju je u lijevi prednji dep svojihbijelih mljekarskih hlača.

Vratio se natrag do svoga kamiona, nogom odgurnuvi kamen s polja za kolice u jarak. Mljekarskikamion se zadrmusao oko ugla i nestao.

Danje postao svjetliji.

Jedan dječak je istrčao iz kuće, nasmijeio se nebu, i unio mlijeko.

404 Jutarnje dostave (Mljekar br. 1)

/

Veliki kotači: priča o praoničkoj igri

(Mljekar k 2)

Rocky i Leo, obojica pijani kao posljednji gospodari stvaranja, polako su kruili niz Ulicu Culver, paonda po Aveniji Balfour, prema Crescentu. Ugurali su se u Rockyjev Chrysler iz 1957. Između njih, spijanom panjom poloen u ravnoteu na čudovinu grbu Chryslerovog mjenjača, sjedio je sanduk pivaIron City. Bio im je to drugi sanduk te večeri - večer je zapravo počela u četiri popodne, kraj radnogvremena u praonici.

“Sranje kroz granje!” rekao je Rocky zaustavljajući se na treptanje crvenog svjetla iznad krianjaAvenije Balfour i Autoceste 99. Nije gledao promet ni u jednom smeru, ali jest bacio prepredenipogled iza njih. Dopola puna limenka I.C.-a, ukraena arenom slikom Terryja Bradshavva35, leala muje među nogama. Potegnuo je, a onda skrenuo lijevo na 99-icu. Mjenjač je gusto zastenjao kad sutruckavo krenuli u drugoj brzini. Chrysler je prije kakva dva mjeseca izgubio prvu brzinu.

“Daj mi granje pa ću ti se posrati kroz njega”, reče Leo ljubazno.

“Koliko je sati?”

Leo je podigao svoj sat sve dok nije skoro dotakao vrh svoje cigarete, a onda je puckao kao lud svedok nije uspio pročitati. “Skoro osam.”

“Sranje kroz granje!” Proli su kraj znaka na kojem je pisalo PITTSBURGH 44

“Nitko ti neće registrirati ovu bebicu iz Detroita”, reče Leo. “Bar ne nitko pametan.”

Rocky je stigao do treće brzine. Mjenjač je zastenjao sam za sebe, a Chrysler je počeo iskazivatiautomobilski ekvivalent epileptičkog napada tipa petit mal. Trzaj je konačno proao, a brzinomjer seiscrpljeno popeo do ezdeset i pet kilometara. Tamo se kako-tako odravao.

Kad su doli do krianja Autoceste 99 i Ulice Devon Stream (Devon Stream je predstavljao granicuizmeđu općina Crescent i Devon duinom

35 Poznati igrač američkog nogometa, nap. prev.

Veliki kotači: priča o praoničkoj igri (Mljekar br. 2) 405

od kakvih dvanaest kilometara) Rocky je skrenuo skoro kao da mu je to tek tada palo na pamet -premda se moda čak i tada neko sjećanje na starog Drvenog Čarapu počelo pomaljati duboko dolje uonome stoje kod Rockyja sluilo kao podsvijest.

On i Leo vozili su se vie-manje nasumce sve otkako su otili s posla. Bio je posljednji dan lipnja, ainspekcijska naljepnica na Rockyjevom Chry-sleru prestat će vrijediti sutra točno u 00.01. Četiri sataod ovog trenutka. Niti četiri sata od ovog trenutka. Rockyju je taj događaj bio skoro previe bolan dabi razmiljao o njemu, a Leu se ivo fućkalo. Nije bio njegov auto. Osim toga, popio je dovoljno piveIron City da dosegne stanje duboke cerebralne paralize.

Ulica Devon vijugala je kroz jedini dobro poumljeni dio Crescenta. Velike gomile grabova i hrastovanaguravale su se s obje strane, bujne i ive i pune pokretnih sjenki kad se noć počela sputati nadjugozapadnu Pennsylvaniju. Područje se, zapravo, nazivalo Suma Devon. Dobilo je veliko početnoslovo nakon mučenja i ubojstva jedne mlade djevojke i njenog dečka 1968. godine. Par se parkiraonegdje ovdje, i pronađen je u dečkovom Mercuryju iz 1959. Mere je imao sjedala pokrivena pravomkoom i veliki kromirani ukras na haubi. Putnici su pronađeni na stranjem sjedalu. I na prednjem, i uprtljaniku, i u odjeljku za rukavice. Ubojica nikad nije pronađen.

“Nadam se da nam moj benzinski pijanac neće zatrokirati negdje ovdje”, rekao je Rocky. “Sad smona sto kilometara od bilo čega.”

“Pizdarija.” Ta zanimljiva riječ u zadnje vrijeme dospjela je u top-četrdeset u Leovom rječniku.“Tamo ti je grad, točno tamo.”

Rocky uzdahne i otpije iz svoje limenke piva. Sjaj ba nije bio grad, ali klinac je bio dovoljno blizuda se ne isplati svađati. Bio je to novi shopping—centar. Ta silno snana fluorescentna svjetla stvarnosu jako bljetala. Gledajući u tom smjeru, Rocky je autom preao na lijevu stranu ceste, vratio senatrag, skoro zaao u desni jarak, i konačno se vratio u svoju traku.

“Ups”, rekao je.

Leo se podrignuo i zagrgljao.

Zajedno su radili u Praonici New Adams jo od rujna, kad je Leo dobio mjesto Rockyjevogpomoćnika za pranje. Leo je bio mladić od dvadeset i dvije godine, glodavačkog lica, koji jedjelovao kao da mu se u budućnosti sprema podosta vremena u zatvoru. Tvrdio je da od plaće na

stranu stavlja dvadeset dolara tjedno kako bi kupio rabljeni Kawasaki motocikl. Govorio

406 Veliki kotači: priča o praoničkoj igri (Mljekar br. 2)

je da će na tom motoru otići na zapad kad stigne hladno vrijeme. Leo je proao kroz ukupno dvanaestposlova otkako se rastao od akademskog svijeta čim je stigao do minimalne dobi od esnaest godina.U praonici mu se sasvim sviđalo. Rocky gaje učio o različitim ciklusima pranja, a Leo je vjerovao dakonačno Stiče Vjetinu koja će mu dobro doći kad stigne do Flag-staffa.

Rocky, stariji i iskusniji, radio je u New Adamsu već četrnaest godina. Njegove ruke, nalik duhovimai izblijedile dok je okretao volan, to su i dokazivale. Odsluio je četiri mjeseca zbog noenja skrivenogoruja36 1970. godine. Njegova ena, tada balonasto trudna s njihovim trećim djetetom, objavila je 1)da dijete nije njegovo, Rockyjevo, već mljekarevo dijete, i da 2) eli razvod, zbog mentalneokrutnosti.

Dvije stvari u vezi sa tom situacijom natjerale su Rockyja na noenje skrivenog oruja: 1) dobio jerogove; i 2) dobio je rogove od zabogamiloga mljekara, tipa pastrvastih očiju i duge kose po imenuSpike Milligan. Spike je vozio za mljekaru Cramer.

Mljekar, za ime Boga premiloga! Mljekar, i moe li umrijeti? Moe li jednostavno jebeno leći u jarak iumrijeti! Čak i Rockyju, koji nikad nije napredovao puno dalje od čitanja Fleerovih stripova koji subili zamotani oko vakaćih guma koje je neumorno vakao na poslu, situacija je imala upadljiveklasične tonove.

Kao posljedica, uredno je obavijestio svoju enu o dvije činjenice: 1) nita od razvoda, i 2) pripustitće veliku količinu dnevnog svjetla u utrobu Spikea Milligana. Kakvih deset godina prije toga kupio jepitolj kalibra .32, i povremeno ga koristio za pucanje na boce, limenke, i manje pse. Toga jutra jeotiao iz svoje kuće na Ulici hrastova i krenuo prema mljekari, nadajući se da će uhvatiti Spikea kaddovri svoje jutarnje dostave.

Rocky je usput zastao u taverni Četiri ugla da popije par piva est, osam, moda dvadeset. Bilo se tekosjetiti. Dok je pio, njegova ena je pozvala murju. Čekali su ga na uglu Hrastova i Balfoura. Rockyjasu pretraili, a jedan murjak izvukao mu je 32-ojku iz pojasa.

“Mislim da će na neko vrijeme na odmor, prijatelju”, rekao mu je murjak koji je pronaao pitolj, iRocky je točno to i učinio. Proveo je sljedeća četiri mjeseca perući plahte i jastučnice za DravuPennsylvaniju. Tijekom toga razdoblja, njegova se ena razvela u Nevadi, a kad je Rocky izaao iz

56 Iako u Americi posjedovanje oruja nije ilegalno, u mnogim dravama ilegalno je oruje nositi sasobom ako to nije jasno vidljivo, nap. prev.

Veliki kotači: priča o praoničkoj igri (Mljekar br. 2) 407

bajboka ivjela je sa Spikeom Milliganom u stambenoj kući na Ulici Dakin, s ruičastim plamencem natratini pred kućom. Osim njegovo dvoje starije djece (Rocky je jo uvijek vie-manje smatrao da sunjegova), par je sad imao i novorođenče koje je imalo oči poput pastrve, točno kao i njegov tatica. A

imali su i petnaest dolara tjedno kroz alimentaciju.

“Rocky, mislim da će mi pozliti od vonje”, reče Leo. “Moemo jednostavno stati i piti?”

“Moram dobiti naljepnicu za kola”, reče Rocky. “To je vano. Čovjek nita ne vrijedi ako nema kola.”

“Nitko normalan ti neće ovo registrirati - već sam ti to rekao. Nema ni migavaca.”

“Zatrepću ako istovremeno stisnem i kočnicu, a ako netko ne stisne kočnicu dok skreće, taj će seionako prevrnuti.” “Prozor na ovoj strani je napukao.” “Spustit ću ga.”

“Sto ako ti inspektorant kae da ga digne da ga pogleda?”

“Taj ispit ću pasti kad dođem do njega”, rekao je Rocky mirno. Izbacio je svoju limenku pive i uzeonovu. Ova nova je na sebi imala Franca Harrisa37. Po svemu sudeći, kompanija Iron City je ovogljeta svirala najveće hitove Steelersa38. Otvorio je limenku. Pivo je poikljalo.

“Eh, da mije ena”, rekao je Leo gledajući u tamu. Čudno se nasmijeio.

“Da ima enu, ne bi nikad dospio na zapad. Jedina svrha ene je da spriječi čovjeka u odlasku nazapad. Tako ti one to rade. To im je misija u ivotu. Zar mi nisi rekao da hoće otići na zapad?”

“Aha, i tako ću i napraviti.”

“Neće nikad otići”, reče Rocky. “Ubrzo će imati enu. A poslije toga amilentaciju. Alimentaciju. Zna.ena uvijek vodi do alimentacije. Auti su bolji. Dri se auta.”

“Malo je teko pojebati auto.”

“Iznenadio bi se”, rekao je Rocky i zahihotao.

Suma se počela razrjeđivati pred novim nastambama. S lijeve strane zatreptala su svjetla, a Rocky jeodjednom stisnuo kočnice. Svjetla za kočnice i migavci upalili su se istovremeno; bili su popravljenipo domaće. Leo se zanio prema naprijed, prolijevajući pivu po sjedalu. “Sto? Sto?”

37 Franco Harris, poznati igrač američkog nogometa, nap. prev.

38 Pittsburgh Steelers. jedan od najuspjenijih klubova u američkom nogometu. Svi spomenuti igrači upriči svoje su karijere izgradili upravo u ovom klubu. nap. prev.

408 Veliki kotači: priča o praoničkoj igri (Mljekar br. 2)

“Pogledaj”, reče Rocky. “Mislim da znam toga tipa.” S lijeve strane ceste stajala je nepravilna,otrcana mehaničarska radionica i Citgova benzinska pumpa. Znak pred njom govorio je:

BOBOV BENZIN I POPRAVCI VL. BOB DRISCOLL

SPECIJALIZIRANI ZA PODEAVANJE PREDNJEG KRAJA BRANITE BOGOMDANO PRAVONA NOENJE ORUJA!

i onda, na samom dnu:

DRAVNA STANICA ZA TEHNIČKI PREGLED BR. 72

“Nitko normalan” - počeo je Leo opet.

“To je Bobby Driscoll!” poviče Rocky. “Ja i Bobby Driscoll ili smo skupa u kolu! Rijeena stvar!Moe se kladiti!”

Neravno je skrenuo prema tamo, farovima osvjetljavajući otvorena vrata mehaničarske radionice.Potegao je kvačilo i zagrmio prema njoj. Neki pognuti čovjek u zelenom kombinezonu je izjurio van,uzrujano maući da stanu.

“Toj’ Bob!” povikao je Rocky oduevljeno. “Hejjj, Drvena Čarapo!”

Zaletjeli su se u bok garae. Chrysler je dobio jo jedan napadaj, ovog puta grand mal. Mali utiplamičak pojavio se na kraju ovjeenog auspuha, a za njim je uslijedio oblačak plavog dima. Auto jezahvalno zatrokirao. Leo se zanio prema naprijed, prolijevajući jo pive. Rocky je pokrenuo motor ikrenuo unatrag da pokua jo jednom.

Pritrčao im je Bob Driscoll, a psovke su mu se prosipale iz usta u arenim zastavicama. Mahao jerukama. “-ji kurac si ti to zamilja, ti prokleti jebeni ”

“Bobby!” zaurlao je Rocky, skoro orgazmički oduevljen. “Hej. Drvena Čarapo!! ‘a ima, stari?”

Bob je zapirio kroz Rockyjev prozor. Imao je izobličeno, umorno lice većinom skriveno u sjeni kojuje bacao ilt njegove kape. “Tko me nazvao Drvena Čarapa??”

“Ja!” Rocky je gotovo vritao. “To sam ja, ti stari pederu! Tvoj stari kompa!”

Veliki kotači: priča o praoničkoj igri (Mljekar br. 2) 409

“Koji kurac -“

“Johnny Rockwell! Zar si oslijepio osim to si oglupio?” Oprezno: “Rocky?” “Da, pederu stari!”

“Isuse kriste.” Polagano, nevoljko zadovoljstvo prouljalo se Bobovim licem. “Nisam te vidio jo od… pa … bar jo od one utakmice u Cata-mountsu -“

“Čovječe! Jel’daje to bilo sjajno?” Rocky se pljesnuo po bedru, podiući gejzirić Iron Cityja. Leo sepodrignuo.

“Jasno da jest. Jedini put kad smo dobili u svojoj klasi. Čak ni tada izgleda nismo mogli osvojitiprvenstvo. Čuj, jebeno si mi ulubio garau, Rocky. Ti -“

“Aha, isti stari Drvena Čarapa. Isti stari tip. Nisi se nimalo promijenio.” Rocky je zakanjelo virnuokoliko je mogao vidjeti ispod ilterice, nadajući se daje to istina. No, izgledalo je daje stari DrvenaČarapa postao ili djelomično ili potpuno ćelav. “Isuse! Ma ba je to sjajno, to sam tako naletio natebe! Jesi konačno oenio Marcy Drew?”

“Kvragu, jesam. Jo ‘70. Gdje si ti bio?”

“Vjerojatno u zatvoru. Čuj, rista, moe mi napraviti tehnički za moju bebicu?”

Opet oprez: “Misli na svoj auto?”

Rocky se zahihoće. “Ne - na svoga jea! Na auto, naravno! Moe?” Bob je zaustio reći ne.

“Ovo je jedan moj stari prijatelj, Leo Edwards. Leo, upoznaj jedinog koarkaa iz kole Crescent kojičetiri godine nije promijenio čarape.”

“Dragomije”, rekao je Leo, ispunjavajući svoju dunost onako kako ga je majka naučila u jednoj odonih rijetkih prilika kad je gospođa bila trijezna.

Rocky se zahihoće. “Hoće pivo, tvrdi?” Bob je zaustio reći ne.

“Evo ti pivce za ivce!” poviče Rocky. Otvorio je limenku. Pivo uzrujano zabijanjem u bok garaeBoba Driscolla prekipjelo je preko vrtha i niz Rockyjevu ruku. Rocky gaje gurnuo u Bobovu ruku.Bob je hitro povukao gutljaj, kako ne bi i njegova ruka pretrpjela poplavu.

“Rocky, zatvaramo u -“

“Samo sekundu, samo sekundu, daj da se vratim natrag, imam ovdje neto ludo.”

410 Veliki kotači: priča o praoničkoj igri (Mljekar br. 2)

Rocky je povukao polugu mjenjača u rikverc, pustio kvačilo, zapeo za pumpu, a onda trzavo uvezaoChryslera unutra. Izaao je za minutu, uzimajući Bobovu slobodnu ruku i rukujući se kao političar. Bobje djelovao oamućeno. Leo je sjedio u autu, otvarajući novo pivo. I prdio je. Od puno piva je uvijekprdio.

“Hej!” rekao je Rocky teturajući oko hrpe zahrđalih ratkapa. “Sjeća se Diane Rucklehouse?”

“Jasno”, reče Bob. Nevoljki osmijeh prikrao mu se na usta. “Ona je bila ona s -” Postavio je rukepred svoja prsa.

Rocky zaurla. “Toj’ ona! Skuio si, rista! JeP jo u gradu?”

“Mislim da se preselila u -“

“Jasno”, reče Rocky. “One koje ne ostanu se uvijek odsele. Moe mi staviti naljepnicu na prasca,jel’da?”

“Pa, ena je rekla da će me čekati s večerom i zatvaramo u -“

“Isuse, ba bi mi bila velika pomoć ako to napravi. Bio bih ti silno zahvalan. Mogao bih ti eninapraviti posebno pranje. To ja radim. Perem. U New Adamsu.”

“A ja učim”, rekao je Leo i opet zaprdio.

“Oprati joj osjetljivo rublje, to god hoće. ‘a kae, Bobby?”

“Pa, valjda mogu baciti pogled.”

“Jasno”, rekao je Rocky, tapući Boba po leđima i namigujući Leu. “Isti stari Drvena Čarapa. Kakavtip!”

“Aha”, reče Bob s uzdahom. Otpio je malo piva, a uljasti su mu prsti prekrili lice Zločestog JoeaGreena. “Ba si si ulubio tosdemfer, Rocky.”

“Tako je elegantnije. Prokleti auto mora imati elegancije. Ali to je prokleto veliki set kotača, zna tomislim?”

“Aha, valjda-“

“Hej! Da te upoznam s tipom s kojim radim! Leo, ovo je jedini koarka iz ”

“Već si nas upoznao”, rekao je Bob s mekim, očajnim smijekom.

“Kakoste”, reče Leo. Tapkanjem je traio jo jednu limenku Iron Ci-tyja. Srebrnaste crte poputeljezničke pruge naslućene u podne na vruć i jasan dan počele su mu isprugavati vidno polje.

“kole Crescent koji četiri godine nije promijenio -“

“Hoće mi pokazati farove, Rocky?” upita Bob.

“Jasno. Sjajni farovi. Halogeni, nitrogeni, nekakvi jebeni geni. I oni su elegantni. Daj mi uključitrepavice, Leo, jebemu.”

Veliki kotači: priča o praoničkoj igri (Mljekar br. 2) 411

Leo je uključio brisače stakla.

“To je dobro”, reče Bob strpljivo. Potegao je velik gutljaj piva. “A sad, moe farove?”

Leo je uključio farove. “Duga svjetla?”

Leo je tapkanjem traio prekidač za dizanje svjetala, lijevom nogom. Bio je prilično siguran daje tunegdje dolje, i konačno je nabasao na njega. Duga svjetla bacila su Rockyja i Boba u otar reljef, kaoizloke na policijskom prepoznavanju.

“Jebene nitrogenke, jesam ti rekao?” povikao je Rocky, a onda se zahihotao. “Jebemu, Bobby! Draemi je to te opet vidim nego da mi je potom stigao ček!”

“Kako je sa migavcima?” upita Bob.

Leo se neodređeno nasmijeio Bobu i nije nita učinio.

“Bolje da to ja”, reče Rocky. Dobrano je udario glavom dok se sputao za volan. “Mislim da klincunije ba najbolje.” Stisnuo je kočnicu, i istovremeno uključio migavac.

“U redu”, reče Bob, “ali jel’ radi i bez kočnice?”

“Jel’ negdje u priručniku za tehnički pregled vozila pie da moraT upitao je Rocky lukavo.

Bob uzdahne. ena gaje čekala s večerom. Njegova je ena imala velike ovjeene grudi i plavu kosu scrnini korijenima. Njegova je ena bila ljubiteljica krafni Na Veliko, proizvoda koji se prodavao ulokalnom super-marketu. Kad bi njegova ena sila do garae, četvrtkom uvečer, da uzme novac zabingo, kosa bi joj obično bila dignuta na velike zelene viklere ispod zelene marame od sifona. Zato bijoj glava izgledala kao neki futuristički radio-aparat. Jednom, oko tri ujutro, probudio se i pogledaonjeno oputeno papirno lice u bezdunom grobljanskom bljesku ulične rasvjete pred prozorom njihovespavaće sobe. Mislio je kako bi to bilo lako - samo se prebaci na nju, samo joj zabij koljeno u eludactako da ostane bez zraka i ne moe vritati, samo joj stisni eludac da ostane bez zraka i ne moe vritati,samo joj stisni obje ruke oko vrata. Onda je samo stavi u kadu i rasjeći je na dobre odreske i poaljije potom nekamo, Robertu Driscollu, na potanski ured. Bilo kamo. Lima, Indiana. North Pole, NewHampshire. Intercourse, Pennsylvania. Knukle, Iowa. Bilo koje mjesto. Moglo bi se to učiniti. Bogzna da su se u prolosti već događale takve stvari.

412 Veliki kotači: priča o praoničkoj igri (Mljekar br. 2)

“Ne”, rekao je Rockyju, “valjda nigdje u propisima ne pie da moraju raditi sami. Ba tako. Timriječima.” Podigao je limenku i ostatak piva zagrgljao mu je niz grlo. U garai je bilo toplo, a on jonije večerao. Osjećao je kako mu se pivo penje ravno u mozak.

“Hej, Drvenoj Čarapi se ispraznio rezervoar!” reče Rocky. “Dodaj jo jednu, Leo.”

“Ne, Rocky, stvarno …”

Leo, koji ba nije dobro vidio, konačno je nabasao na limenku. “Hoće u irokom luku?” upitao je, idodao limenku Rockyju. Rocky je predao Bobu, čije se odbijanje utialo kad je jednom u ruci imaohladnu stvarnost limenke. Imala je na sebi nasmijeeno lice Lynna Svvanna. Otvorio ju je. Leo jeodpr-dio propovijed da posveti transakciju.

Svi su načas pili iz limenki s nogometaima.

“Truba radi?” upitao je Bob konačno, s isprikom prekidajući tiinu.

“Jasno.” Rocky je laktom stisnuo prekidač. Ispustio je tiho skvičanje. “Samo mi je akumulator malo

slab.”

Pili su u tiini.

“Onaj prokleti takor je bio velik kao koker panijel!” uzvikne Leo. “Klinac je dobrano potegao”,objasni Rocky. Bob promisli o tome. “Aha”, reče.

To je pak Rockyju bilo strano smijeno, i zahihotao se kroz puna usta piva. Malo mu je procurilo kroznos, a to je pak nasmijalo Boba. Rockyju je prijalo to ga čuje, jer je Bob izgledao ba jako tuno ijadno kad su se oni dokotrljali.

Jo neko vrijeme su pili u tisni.

“Diana Rucklehouse”, reče Bob zamiljeno.

Rocky se podsmjehnuo.

Bob je zahihotao i podigao ruke pred prsa.

Rocky se nasmijao i podigao svoje jo dalje.

Bob se zagrcnuo od smijeha. “Sjeća se one slike Ursule Andress koju je Piko Johnson zalijepio naoglasnu ploču stare gospođe Freemantle?” Rocky zaurla od smijeha. “I narisao je dodatno povećanesisone -” “- a nju je zamalo srce strefilo -“

“Vas dyojica se samo smijte”, rekao je Leo zlovoljno i zaprdio. Bob zatrepće ka njemu. “Molim?”

“Smijte se”, reče Leo. “Rekao sam, samo se vas dvojica smijte. Nijedan od vas nema rupu naleđima.”

Veliki kotači: priča o praoničkoj igri (Mljekar br. 2) 413

“Nemoj ga sluat’” reče Rocky (pomalo nelagodno). “Mali je dobrano potegnuo.”

“A ti ima rupu na leđima?” upita Bob Lea.

“Praonica”, rekao je Leo nasmijeeno. “Imamo te vel’ke maine za pranje, zna? Samo mi ih zovemokotači. To su kotači za pranje. Zato ih mi i zovemo kotači. Ja ih punim, i praznini, i opet punim.Stavljam unutra prljava sranja, a vadim čista stranja. To ja radim, i ja to radim otmjeno.” Pogledao jeBoba sa suludim samopouzdanjem. “Ali od toga sam dobio rupu u leđima.”

“A da?” Bob je fascinirano zurio u Lea. Rocky se s nelagodom promekoljio.

“Imamo rupu na krovu”, rekao je Leo. “Točno iznad trećeg kotača. Okrugli su, zna, zato ih zovemokotači. Kad pada kia, voda pada dolje. Kap kap kap. Svaka kap me pogađa - vum! - u leđa. I sad tamoimam rupu. Ovakvu.” Napravio je plitku udubinu jednom akom. “Hoće vidjeti?”

“Neće on gledati nikakve takve deformiranosti!” povikao je Rocky. “Mi ovdje pričamo o starimvremenima, a osim toga, nema ti nikakvu jebenu rupu na leđima!”

“Hoću je vidjeti”, reče Bob.

“Okrugle su, zato ih zovemo praonica”, reče Leo.

Rocky se nasmijeio i potapao Lea po ramenu. “Dosta takvih priča ili će pjeice kući, dobri moj starimali. A sad, doda mi jednog mog imenjaka, ako je koji ostao?”

Leo je virnuo dolje u sanduk s pivom i nakon nekog vremena pruio je limenku s Rockyjem Blierom.

“To te ja pitam!” rekao je Rocky, opet odobrovoljen.

Cijeli sanduk je nestao sat vremena kasnije, a Rocky je teturavog Lea poslao na cestu do PaulininogSuperette dućana, po jo. Leove oči dotad su bile crvene kao u lasice, a koulja mu se izvukla iz hlača.Kratkovidom je koncentracijom pokuavao izvući svoje Camele iz zarolanog rukava koulje. Bob jebio na zahodu, urinirajući i pjevajući staru kolsku pjesmu.

“Neću tuda hodati”, promrmljao je Leo.

“Da, ali si previe jebeno pijan za vonju.”

Leo je hodao u pijanom polukrugu, jo uvijek pokuavajući izmamiti cigarete iz rukava svoje koulje.“Mrak je. I hladno.”

414 Veliki kotači: priča o praoničkoj igri (Mljekar br. 2)

“Hoće da dobijemo naljku za auto ili neće?” zasiktao je Rocky na njega. Na rubu vidnog polja počeoje viđati čudne stvari. Najupornija je bila ogromna buba umotana u paukove niti u suprotnom uglu.

Leo gaje pogledao grimiznim očima. “Nije to moj auto”, rekao je s lanom prepredenoću.

“I vie se nikad neće vozit’ u njemu ako ne ode po tu pivu”, reče Rocky. Sa strahom je pogledaoprema mrtvoj bubi u kutu. “Samo me izazivaj pa vidi jeF se alim.”

“U redu”, zacvili Leo. “U redu, ne mora se tako odmah uzrujati.”

Dvaput je siao s ceste na putu do ugla, ijednom na putu natrag. Kad je konačno opet dostigao toplinu isvjetlo garae, obojica su pjevala kolsku pjesmu. Bob je milom ili silom uspio podići Chryslera nalift. Setuckao je ispod njega, zureći u zahrđali sustav ispunih cijevi.

“Ima neke rupe u auspuhu”, rekao je.

“Ali svejedno nemam propuha”, reče Rocky. Obojici je to bilo smijeno da krepa.

“Stigla piva!” objavio je Leo, spustio sanduk, sjeo na jedan goli kotač, i smjesta zapao u polusan. Na

putu natrag je već progutao tri piva da si olaka teret.

Rocky je Bobu dodao pivo i uzeo jedno sebi.

“Utrka? Kao nekad?”

“Jasno”, reče Bob. Napeto se nasmijeio u glavi, mogao se zamisliti u kabini niskog, aerodinamičnogautomobila za Formulu jedan, s jednom rukom samouvjereno poloenom na volan dok čeka padanjezastave, a drugom dodiruje svoju srećonou ukras s haube s Mercuryja iz ‘59. Zaboravio je naRockyjeve ispune cijevi i na svoju napuhanu enu s kosom u tranzistorskim viklerima.

Otvorili su svoja piva i navalili. Bila je to mrtva trka: obojica su bacila svoje limenke na ispucanibeton i podigla srednji prst u istom trenutku. Podrigivanje im je odjekivalo od zidova poput pucnjevaiz puke.

“Ba kao nekad”, rekao je Bob, zvučeći nesretno. “Nita nije kao nekad, Rocky.”

“Znam jato”, sloi se Rocky. Traio je neku duboku, svijetlu misao, i naao je. “Svakog dana smo svestariji, Drveni.”

Bob uzdahne i opet se podrigne. Leo je u kutu prdio i počeo mrmljati “GetOff MyCloud”.

Veliki kotači: priča o praoničkoj igri (Mljekar br. 2) 415

“Idemo opet?” upitao je Rocky pruajući Bobu jo jedno pivo. “Ba bi i mogli”, rekao je Bob. “Ba bi imogli, Rocky, stari moi.”

Sanduk koji je Leo donio nestao je do ponoći, a nova naljepnica s oznakom tehničkog pregleda bila jepričvrćena na lijevu stranu Rockyjevog vjetrobrana, pod malo nakrivljenim kutom. Rocky je samispunio odgovarajuću informaciju prije nego to je zalijepio naljepnicu, briljivo prepisujući svebrojeve iz otrcane i masne registracije koju je konačno pronaao u odjeljku za rukavice. Morao jeraditi briljivo, jer je vidio trostruko. Bob je prekrienih nogu sjedio na podu, kao učitelj joge, spolupraznom limenkom I. C.-ja pred sobom. Fiksirano je zurio u nita.

“Pa, ba si mi spasio ivot, Bob”, reče Rocky. Udario je Lea u rebra da ga probudi. Leo je zastenjao izakaljao. Kapci su mu načas zatreptali, sklopili se, a onda se irom otvorili kad gaje Rocky opetudario nogom.

“Jesmo već doma, Rocky? Jesmo -“

“Samo budi paljiv a ne laljiv, Bobby” doviknuo je Rocky veselo. Zabio je prste u Leov pazuh ipovukao. Leo je s vriskom skočio na noge. Rocky ga je napola odnio do druge strane Chryslera ibacio ga na suvozačko sjedalo. “Opet ćemo naići i malo se zabaviti neki put.”

“To su bila vremena”, reče Bob. Oči su mu se zamaglile. “Otada sve postaje samo sve gore i gore,zna?”

“Znam ja to”, reče Rocky. “Sve se promijenilo i zasralo. Ali ti samo budi hrabar, i nemoj da si kaod”

“ena me nije poevila već godinu i pol”, rekao je Bob, ali riječi mu je prekrilo kaljavopucketanjeRockyjevog motora. Bob je ustao i promatrao Chryslera kako na rikverc izlazi kroz vrata, odnosećineto drveta s lijeve strane vratnica.

Leo je visio kroz prozor, smijeeći se kao idiotski svetac. “Naiđi koji put u praonicu, rista. Pokazat ćuti rupu na svojim leđima. Pokazat ću ti svoje kotače! Pokazat ću ti -” Rockyjeva ruka* odjednom jeizletjela kao kuka u lutkarskoj predstavi i uvukla ga u mrak.

“Bok, stari!” dovikne Rocky.

Chrysler je vozio pijani slalom oko tri otoka s pumpama za benzin, i odletio u noć. Bob je gledao svedok stranja svjetla nisu postala samo krijesnice, a onda je oprezno otiao natrag u garau. Na njegovomzatrpanom radnom stolu bio je kromirani ukras s nekog starog auta. Počeo se igrati s njim, i ubrzo jeplakao jeftine suze za dobrim starim vremenima. Kasnije,

416 Veliki kotači: priča o praoničkoj igri (Mljekar br. 2)

neto poslije tri ujutro, zadavio je svoju enu a zatim zapalio kuću kako bi sve izgledalo kao nesreća.

“Isuse”, rekao je Rocky Leu kad je Bobova garaa postala samo točkica bijelog svjetla iza njih. “Kakoti se to čini? Stari Drveni.” Rocky je dostigao onaj stadij pijanstva kad se činilo da su svi njegovidijelovi nestali, osim sićunog, bljetavog ugljena trezvenosti, negdje duboko usred njegova uma.

Leo nije odgovorio. U blijedozelenom svjetlu koje su bacali instrumenti na upravljačkoj ploči,izgledao je kao crkveni mi s Alisine čajanke.

“Stvarno je bio totalno janpi”, reče Rocky. Vozio je neko vrijeme lijevom stranom ceste, a onda jeChrysler odlutao natrag. “To je dobro za tebe -vjerojatno se neće sjećati to si mu rekao. Neki drugiput bi moglo biti drugačije. Koliko puta ti moram ponoviti? Mora začepiti s tom gluposti o jebenojrupi na svojim leđima.”

“Zna da imam rupu na leđima.”

“Pa, to onda?”

“To je moja rupa, to onda. I ja ću govoriti o svojoj rupi kad god -” Odjednom se ogledao oko sebe.

“Iza nas je kamion. Ba je izaao s one pokrajnje ceste. Bez svjetala.”

Rocky je podigao pogled prema retrovizoru. Da, kamion je bio tamo, a oblik mu je bio prepoznatljiv.Bio je to kamion za mlijeko. Nije ni morao pročitati MLJEKARA CRAMER na boku da pogodi čijije to kamion.

“To je Spike”, reče Rocky prestraeno. “To je Spike Milligan! Isuse, mislio sam da on radi samo

jutarnje dostave!”

“Tko?”

Rocky nije odgovorio. Stisnut, pijani smijeak proirio mu se donjim dijelom lica. Nije mu stigao doočiju, koje su sad bile ogromne i crvene, poput piritnih svjetiljki.

Odjednom je potjerao Chryslera, koji je podrignuo plav uljasti dim i nevoljko dokripao do devedeseti pet.

“Hej! Prepijan si za ovu brzinu! Pre…” Leo je neodređeno zastao, naizgled zaboravivi koju je porukuhtio izreći. Drveće i kuće su jurili kraj njih, neodređeni mutei na groblju. Proli su kroz znakzaustavljanja i preletjeli preko velikog hupsera, čas kasnije odletjevi sa ceste. Kad su se spustili,nisko objeen priguivač proizveo je iskre na asfaltu. Otraga, limenke su klopotale i tropotale. Licaigrača Pittsburgh Steelera kotrljala su se amo—tamo, ponekad u svjetlu, ponekad u sjeni.

Veliki kotači: priča o praoničkoj igri (Mljekar br. 2) 417

“Zezao sam se!” reče Leo divljački. “Nema kamiona!”

“To je on a on ubija ljude!” zavriti Rocky. “Vidio sam njegovu bubu tamo u garai! Prokleto mu biloV

Zaurlali su po Southern Hillu na pogrenoj strani ceste. Karavan koji je stizao iz suprotnog smjeraludo je zaklizao preko ljunka na rubu ceste, i dolje u jarak, izmičući im se s puta. Leo je pogledao izasebe. Cesta je bila prazna.

“Rocky -“

“Dođi po mene, Spike!” vritao je Rocky. “Samo ti dođi po mene!”

Chrysler je stigao do sto dvadeset, brzina koju Rocky u treznijem raspoloenju ne bi smatrao čak nimogućom. Doli su do skretanja koje vodi na cestu za Johnson Flat, a dim se dizao iz Rockyjevihćelavih guma. Chrysler je vritao kroz noć kao duh, svjetlima pretraujući praznu cestu pred sobom.

Odjednom, Mercury iz 1959. zareao je na njih iz mraka, vozeći po sredinjoj crti. Rocky je zavritao idigao ruke gore, pred lice. Leo je samo imao vremena vidjeti da Mercuryju nedostaje ukras na haubičasak prije sudara.

esto metara iza njih, svjetla su promijenila na poprečnom krianju, i mljekarski kamion s natpisomMLJEKARA CRAMER ispisanim na boku je izaao i počeo se kretati prema stupu plamena iiskrivljene, sve crnje karoserije nasred ceste. Kretao se smirenom brzinom. Tranzistor koji je visiona svojoj vrpci preko kuke za meso svirao je ritam i blues.

“To je to”, reče Spike. “A sad idemo do kuće Boba Driscolla. On misli da ima benzina u garai, alinisam siguran da je to tako. Ovo je bio jako dugačak dan, ne misli tako?” Ali kad se okrenuo, stranjidio kamiona bio je prazan. Čak je i buba nestala.

418 Veliki kotači: priča o praoničkoj igri (Mljekar br. 2)

Baka

Georgeova majka prila je vratima, zastala tamo, vratila se natrag, i zamrsila mu kosu. “Nemoj sebrinuti”, rekla je. “Sve će biti dobro s tobom. I s bakom.”

“Jasno da će sve biti dobro. Reci Buddyju da bude k’o piva.” “Molim?”

George se nasmijei. “Da bude hladan.”

“Oh. Jako smijeno.” Uzvratila mu je osmijeh, odsutnim smijekom koji je bio rastrzan na sve strane.“George, jesi li siguran -” “Bit ću dobro.”

Jesi li siguran u to? Jesi li siguran da se ne boji ostati sam s bakom? Zar je to mislila pitati?

Ako jest, odgovor je bio ne. Konačno, nije mu vie bilo est godina, kad su prvi put doli ovamo uMaine da se brinu za baku, a on je vritao od uasa kad god bi baka pruila svoje teke ruke prema njemusa svoga bijelog vinilnog stolca koji je uvijek mirisao na pečena jaja koja je jela i na slatkasti,bezmirisni puder koji je Georgeova mama utrljavala u njenu oputenu, naboranu kou; ispruila bi svojebijele slonovske ruke, eleći da joj on priđe i pusti da ga zagrli to ogromno i teko staro bijeloslonovsko tijelo. Buddy bi joj priao, pustio da ga opkoli bakin slijepi zagrljaj, i Buddy bi izaao iv …ali Buddy je bio dvije godine stariji.

Sad je Buddy slomio nogu i bio je u bolnici CMG u Levvistonu.

“Ima doktorov broj ako neto ipak pođe krivo. Ali neće. Jel’ tako?”

“Jasno”, rekao je, i progutao neto suho u svome grlu. Nasmijeio se. Izgleda li taj smijeak dobro?Jasno. Jasno da izgleda. Vie se ne boji bake. Konačno, vie mu nije est godina. Mama ide u bolnicuposjetiti Buddyja, a on će naprosto ostati ovdje i biti k’o piva. Malo će se druiti s bakom. Nemaproblema.

Mamaje opet prila vratima, opet oklijevala, i opet se vratila, smijeeći se tim odsutnim smijekom kojije bio rastrzan na sve strane. “Ako se probudi i zatrai čaj -“

BakaŤ 419

“Znam”, rekao je George, vidjevi koliko je ona uplaena i zabrinuta ispod toga odsutnog smijeka.Brinula je zbog Buddyja, Buddy i njegova glupa Pony liga, trener je nazvao i rekao daje Buddypovrijeđen na utakmici, a prvo stoje George doznao o tome (tek se vratio kući iz kole i sjedio je zastolom jedući kekse i pijući čau Nesquika) bilo je kad je njegova majka ispustila neki čudan uzdah irekla: Povrijeđen? Buddy? Kako jako?

“Sve ja to znam, mama. Imam u malom prstu. Negativno znojenje. A sad kreni.”

“Dobar si ti dečko, George. Nemoj se bojati. Vie se ne boji bake, zar

ne?”

“A-a.”, reče George. Nasmijeio se. Smijeak se činio prilično dobrim; smijeak tipa koji je k’o piva, snegativnim znojenjem na čelu, smijeak tipa koji sve Ima u Malom Prstu, smijeak tipa kojemdefinitivno vie nije est godina. Progutao je. Bio je to sjajan smijeak, ali iza njega, dolje u tami izanjegovog smijeka, nalazilo se jedno vrb suho grlo. Činilo se kao da mu je grlo obloeno vunom zarukavice. “Reci Buddyju da mije ao stoje slomio nogu.”

“Hoću”, rekla je, i opet krenula prema vratima. Popodnevno sunce se naginjalo kroz prozor. “HvalaBogu to smo uzeli sportsko osiguranje, Georgie. Ne znam to bismo da ga nemamo.”

“Reci mu da se nadam daje izbacio tipa.”

Nasmijeila se svojim odsutnim smijekom, ena koja je tek prela pedesetu s dvojicom kasnih sinova,jedan od trinaest a drugi od jedanaest godina, i bez mukarca. Ovog puta je otvorila vrata, a hladnoaptanje listopada ulo je u kuću. (

“I sjeti se, dr. Arlinder -“

“Jasno”, rekao je. “Bolje da krene ili će mu noga već ozdraviti dok ti stigne do tamo.”

“Vjerojatno će cijelo vrijeme spavati”, reče mama. “Volim te, Georgie. Ti si dobar sin.” I s time jezatvorila vrata.

George je priao prozoru i promatrao je kako uri do starog Dodgea iz ‘69. koji je troio previe benzinai ulja, kopajući si ključeve iz take. Sad kad je izala iz kuće i nije znala da je George gleda, odsutnismijeak je nestao i izgledala je samo odsutno odsutno i luda od brige zbog Buddyja. Georgeu je biloao zbog nje. Nije takve osjećaje rasipao na Buddyja, koji gaje volio zaskočiti i sjediti na njemu s pojednim koljenom na svakom

420 Baka

Georgeovom ramenu, udarajući licom po sredini Georgeova čela sve dok ovaj ne bi zamalo poludio(Buddy je to nazivao kinesko neznaboko mučenje licom i smijao se kao lud i ponekad bi nastavio stime sve dok se George ne bi rasplakao), Buddy koji bi mu ponekad zavrnuo ruku tako snano da bi sena Georgovoj podlaktici pojavile male kapi krvi, koje bi sjedile na vrhu pora kao rosa na vlatimatrave u zoru, Buddy koji je s toliko simpatija sluao kad je George jedne noći u mraku njihovekupaonice aptao o tome kako mu se sviđa Heather MacArdle, i koji je sljedećeg jutra protrčao pokolskom dvoritu vičući GEORGE I HEATHER ZALJUBLJENI PAR, KAD SE BUDU VJENČALI,DAT ĆEMO IM DAR! TA ĆEMO IM DATI, DREKA NA LOPATI! kao poludjeli vatrogasni auto.Slomljene noge nisu stariju braću poput Buddyja dugo drale pod kontrolom, ali George se ipakprilično veselio miru koji će potrajati koliko već bude potrajao. Daj da te vidim kako će provoditikinesko mučenje licom s nogom u gipsu, Buddy. Jasno, mali SVAKI dan.

Dodge je natrake izaao s kolnog prilaza i zastao dok je njegova majka gledala na obje strane, premdanitko nije nailazio; nitko nikad nije nailazio. Njegova će se majka morati voziti tri kilometra prekodrvenih mostića i blata prije nego to uopće stigne do asfalta, a nakon toga je bilo jo tridesetkilometara do Levvistona.

Izala je unatrag do kraja i odvezla se. Načas je praina ostala u sjajnom zraku listopadskogpopodneva, a onda se počela slijegati.

Bio je sam u kući.

S bakom.

Progutao je.

Hej! Negativno znojenje! Samo budi k’o piva, jel’ tako?

“Tako je”, rekao je George tihim glasom, i krenuo preko male, suncem okupane kuhinje. Bio jeplavokos, zgodan deko s pjegicama na nosu i obrazima, i dobroćudnim izrazom u svojim tamnosivimočima.

Buddyjeva nesreća dogodila se dok je igrao utakmicu na prvenstvu Pony lige, ovog 5. listopada.Georgeov tim Pee Wee lige, Tigrovi, ispao je sa svoga turnira već prvog dana, prije dvije subote(Koja gomila bebica! uivao je Buddy dok je George u suzama odlazio s terena. Koja gomilaSEKICA!) … a sad je Buddy slomio nogu. Da mama nije bila tako zabrinuta i uplaena, George bi bioskoro sretan.

Na zidu je stajao telefon, a kraj njega ploča s blokom za poruke i masnom olovkom koja je visjelakraj nje. U gornjem kutu ploče bila je vesela

BakaŤ 421

seoska baka, ruičastih obraza, sijede kose podignute u pundu; baka iz crtica koja je pokazivala naploču. Iz usta vesele seoske bake izlazio je ba-lončić kao u stripu, i govorila je “UPAMTI OVO,SINKO!” Na ploči je irokim rukopisom njegove majke bilo zapisano dr. Arlinder, 681-4330. Mamaga nije tamo zapisala tek danas, jer je morala otići do Buddyja; bio je tamo sad već skoro tri tjedna,jer je baka opet imala svoje “klete trenutke”.

George je podigao slualicu telefona i sluao.

“-pa sam joj rekla, ‘Mabel, ako se on tako ponaa prema tebi -”’

Opet je spustio slualicu. Henrietta Dodd. Henrietta je vječito bila na telefonu, a kad bi bilo popodneuvijek bi se jo čulo i priče iz sapunica koje se vrte u pozadini. Jedne večeri, nakon to je popila čauvina s bakom (otkako je opet počela imati “klete trenutke”, dr. Arlinder je rekao da baka ne smije pitivino uz večeru, pa ga ni mama nije pila - Georgeu je to bilo ao, jer bi se mama nakon vina vie smijalai pričala priče o svome djetinjstvu) mama je rekla da Henrietti Dodd cijela utroba ispadne svaki putčim otvori usta. Buddy i George su se divlje smijali, a mama je stavila ruku preko usta i rekla Daniste NIKAD nikome rekli da sam to rekla, a onda se i ona počela smijati, sve troje su sjedili zastolom za večeru i smijali se, i konačno je galama probudila baku, koja je sve vie i vie spavala, ipočela je vikati Rut! Ruth! Ruuuu-uuuuth! onim svojim visokim, svadljivim glasom, i mama seprestala smijati i otila je u njenu sobu.

Danas je Henrietta Dodd mogla pričati koliko je god htjela, to se Georgea ticalo. On se samo htiouvjeriti da telefon radi. Prije dva tjedna imali su gadnu oluju, i otada se ponekad kvario.

Uhvatio se kako opet gleda veselu crtić-baku, i pita se kako bi bilo imati takvu baku. Njegova bakabila je ogromna i debela i slijepa; visoki tlak učinio juje jo i senilnom. Ponekad, kad bi imala svoje“klete trenutke” ponaala bi se (kako je mama govorila) “kao Atila”, dozivajući ljude koji nisuprisutni, vodeći razgovore s potpunom prazninom, mrmljajući čudne riječi koje nisu imale smisla.Jednom prilikom kad je ba to radila, mama je problijedila i ula i rekla joj da zauti, zauti, zauti!George se jako dobro sjećao te prilike, ne samo zato to je to bilo jedini put da je mama ikad doistazavikala na baku, već i zato stoje sljedećeg dana netko otkrio daje groblje Birches u Ulici MapleSugar bilo vandalizirano - nadgrobno kamenje oboreno, stare dveri iz devetnaestog stoljeća sruene, ajedan ili dva groba čak i raskopani - ili tako neto. Skrnavljenje je bila riječ koju je g.

422 Baka

Burdon, ravnatelj, upotrijebio sljedećeg dana, kad je sve osme razrede okupio na sastanak i cijelojkoli odrao predavanje o zlobnosti i o tome kako neke stvari Naprosto Nisu Smijene. Vraćajući se tevečeri kući, George je upitao Buddyja to znači skrnavljenje, a Buddy je rekao da znači raska-panjegrobova i pianje na lijesove, ali George u to nije vjerovao … osim kad je bilo kasno. I mračno.

Baka je bila bučna kad bi prolazila “klete trenutke”, ali uglavnom je samo leala u krevetu u koji jezalegla prije tri godine, debeli pu odjeven u gumene gaćice i pelene ispod flanelske spavaćice, licaizbrazdanog pukotinama i borama, očiju praznih i slijepih - izblijedjele plave arenice koje plutaju napoutjelim bjeloočnicama.

Isprva, baka nije bila do kraja slijepa. Alije postajala slijepa, i morala je imati po jednu osobu krajsvakog lakta da joj pomognu u teturanju s njene bijele vinilne stolice koja je mirisala na jaja i dječjipuder do kreveta ili na zahod. U to doba, prije pet godina, baka je teila dobrano preko devedeset kila.

Ispruila je ruke i Buddy, kojem je tada bilo osam godina, joj je priao. George se drao podalje. Iplakao.

Ali sad se ne bojim, rekao je samome sebi, idući preko kuhinje u svojim kedsicama. Nimalo. Ona jesamo jedna stara gospođa koja ponekad ima “klete trenutke “.

Napunio je čajnik vodom i stavio ga na hladnu ploču. Uzeo je alicu za čaj i stavio u nju jednu odbakinih vrećica posebnog čaja. Za slučaj da se probudi i zaeli čaj. Nadao se kao lud da se to nećedogoditi, jer bi onda morao podići bolnički krevet i sjediti kraj nje i davati joj čaj gutljaj po gutljaj,promatrajući bezuba usta kako se preklapaju preko ruba alice, i sluajući srkave zvukove dok onaupija čaj u svoja vlana, umiruća crijeva. Ponekad bi skliznula u stranu na krevetu, i morao bijepovući natrag a meso joj je bilo meko, nekako drhtavo, kao daje ispunjeno vrućom vodom, a njeneslijepe oči bi te gledale …

George sije obliznuo usnice i opet priao kuhinjskom stolu. Njegov posljednji keks i pola čae Quika josu bili tamo, ali vie ih nije elio. Pogledao je svoje udbenike, prekrivene omotima Castle RockCougara, bez ikakvog oduevljenja.

Trebao bi otići pogledati je.

Nije to elio.

BakaŤ 423

Progutao je i grlo jo uvijek kao da mu je bilo prekriveno vunom za rukavice.

Ne bojim se bake, pomislio je. Da isprui ruke, priao bih joj i pustio je da me zagrli jer je ona samostara gospođa. Senilna je i zato ima “klete trenutke “. To je sve. Pustio bih je da me zagrli i ne bihplakao. Ba kao Buddy.

Preao je kratak hodnik do bakine sobe, lica stisnutog kao da čeka neukusan lijek, usana stisnutih takočvrsto da su poblijedile. Pogledao je unutra, a tamo je leala baka, uto-bijele kose rairene oko glavekao korona, u snu, razjapljenih bezubih usta, a prsa su joj se dizala i sputala pod pokrivačem takopolako da se to skoro nije vidjelo, tako polako da si morao neko vrijeme zuriti u nju samo da seuvjeri kako nije mrtva.

O, Boe, to ako mi umre dok je mama gore u bolnici?

Neće. Neće.

Da, ali to ako umre?

Neće, ne budi sekica.

Jedna od bakinih utih, kao istopljenih ruku polako se pomakla na prekrivaču; njeni dugi nokti prevuklisu se preko plahte i proizveli sićuan zvuk grebanja. George se uurbano povukao unatrag dok mu jesrce lupalo.

Hladan kao led, krele, jel’ tako? K’opiva.

Vratio se u kuhinju da vidi je li mu majka otila prije samo sat vremena, ili moda prije sat i pol ako jeovo drugo, mogao bi razumno početi očekivati da će se uskoro vratiti. Pogledao je na sat i zapanjiose otkrivi da nije prolo jo ni dvadeset minuta. Mama jo nije stigla niti u grad, a kamoli da bi se moglavraćati iz njega! Stajao je mirno, oslukujući tiinu. Blijedo, čuo je mrmljanje hladnjaka i električnogsata. Njukanje popodnevnog lahora oko uglova male kuće. A onda - na samom rubu čujnosti - tiho,rkipavo aptanje koe preko tkanine … bakine izborane, salaste ruke koje se kreću po pokrivaču.

Izmolio je u jednom jedinom mentalnom dahu:

MolimteBoenedajdase probudidokmamanedođedomauimel-susovoAmen.

Sjeo je i dovrio svoj keks, popio svoj Quik.

Palo mu je na pamet da uključi TV i neto gleda, ali bojao se da bi zvuk probudio baku, a onaj visoki,svadljivi glas koji se ne moe zanemariti bi dozivao Ruuu-UUUTH! RUTH! DONESI MI MOJ ČAJ’

ČAJ! RUUUU-UUUUTH!

424 Baka

Preao je suhim jezikom preko jo suih usana i rekao samome sebi neka ne bude takva sekica. Ona jestara gospođa vezana za krevet, nije to kao da moe ustati i povrijediti ga, i osamdeset i tri su jojgodine, neće umrijeti ba danas popodne.

George je opet preao kuhinju i podigao slualicu telefona.

“- tog istog dana! A čak je i znala daje oenjen! Zaboga, mrzim te jeftine male kurvice koje misle da sutako pametne! I tako smo Grange i ja rekle -“

George je pretpostavljao daje Henrietta na telefonu s Ćorom Simard. Henrietta je visjela na telefonuskoro svako popodne, od jedan do est, prvo uz Ryanovu nadu, pa onda uz Samo jedan ivot, pa uz Svamoja djeca, i onda Dok se svijet okreće, pa U potrazi za sutranjicom, a onda je jo bogzna to drugotutnjalo u pozadini, Cora Simard bila je jedna od njenih najvjernijih telefonskih korespondentica, apuno njihovih tema razgovora odnosilo se na to 1) tko će odrati Tuppervvare tulum ili Amway tulum ikakvo bi se posluenje moglo očekivati, 2) jeftine male kurvice, i 3) to su rekle raznim ljudima 3a) uGrangeu, 3b) na mjesečnom crkvenom sajmu, ili 3c) u dvorani za bingo.

“- i ako je ikad vie tako vidim, mislim da bih trebala izvriti građansku dunosti i pozvati -“

Vratio je slualicu natrag na stalak. On i Buddy su se rugali Ćori kad bi prolazili kraj njene kuće, bakao i sva druga djeca - bila je debela i neuredna i voljela je tračati, a oni bi pjevali Cora-Cora,preko mora, pojela je govno, izletjela iz zbora! a mama bi ih obojicu ubila da to zna, ali sad jeGeorgeu bilo drago to su ona i Henrietta Dodd na telefonu. to se Georgea ticalo, mogle su razgovaraticijelo popodne. Ionako zapravo nije imao nita protiv Core. Jednom je pao pred njenom kućom iogrebao si koljeno - Buddy gaje bio jurio - a Cora muje stavila flaster na ogrebotinu i svakome odnjih dala po jedan keks, stalno neto pričajući. George se sramio zbog svih onih puta kad je izgovoriopjesmicu o govnu i svemu ostalome.

George je priao kuhinjskom ormaru i uzeo svoju knjigu za lektiru. Načas ju je drao, a onda je spremionatrag. Već je odavno pročitao sve priče u njoj, premdaje kola počela tek prije mjesec dana. Čitao jebolje od Buddyja, iako su Buddyju sportovi ili bolje. Neko vrijeme neće biti tako, pomislio je sprolaznim veseljem, ne sa slomljenom nogom.

Uzeo je svoju knjigu iz povijesti, sjeo za kuhinjski stol i počeo čitati o tome kako je Cornwallispredao mač kod Yorktowna. Misli mu nisu htjele

BakaŤ 425

ostati u povijesti. Uao je, opet proao kroz hodnik. uta ruka je mirovala. Baka je spavala, lice joj jebilo sivi oputeni krug na jastuku, umiruće sunce okrueno divljom ućkasto-bijelom koronom njenekose. Georgeu uopće nije izgledala onako kako su trebali izgledati ljudi koji stare i spremaju seumrijeti. Nije izgledala mirno, kao zalazak sunca. Izgledala je ludo i … (i opasno)

… da, dobro, i opasno kao neka drevna medvjedica koja bi u svojim pandama mogla imati jo jedanopaki udarac.

George se sasvim dobro sjećao kako su doli u Castle Rock brinuti se za baku kad je dida umro.Dotad, mama je radila u praonici Stratford u Stratfordu, Connecticut. Dida je bio tri ili četiri godinemlađi od bake, stolar po profesiji, i radio je sve do dana svoje smrti. Bio je to srčani udar.

Čak i tada, baka je već polako bivala senilna, prolazila kroz “klete trenutke”. Oduvijek je bilanaporna svojoj obitelji, ta baka. Bila je naprasita ena koja je petnaest godina podučavala u koli,između rađanja djece i uputanja u borbe s kongregacijskim crkvama u koje su odlazili ona i dida injihovo devetero djece. Mama je govorila da su baka i dida napustili kon-gregacijsku crkvu uScarboroughu u isto vrijeme kad je baka odlučila prestati podučavati, ali jednom, prije kakvih godinudana, kad je teta Flo dola u posjetu iz svoga doma u Salt Lake Cityju, George i Buddy sluali supotajice kako mama i njena sestra do kasno sjede i razgovaraju, i čuli su drugačiju priču. Didu i bakusu izbacili iz crkve, a baka je otputena sa svoga posla jer je učinilla neto krivo. Bilo je to neto u vezis knjigama. Zato ili kako bi netko mogao dobiti otkaz na poslu i biti izbačen iz crkve samo zbogknjiga, Georgeu nije bilo jasno, i kad su se on i Buddy zavukli natrag u svoje krevete pod strehom,Geroge je pitao. ‘

Ima raznih vrsta knjiga, senor el stupido, apnuo je Buddy.

Dobro, ali kakvih vrsta?

Otkud bih ja znao! Spavaj!

Tiina. George je razmiljao o tome.

Buddy?

to? Nezadovoljno siktanje.

Zato nam je mama rekla da je baka otila iz crkve i sa svoga posla? Jer nam je to kostur u ormaru, eto,zato! A sad spavaj! Ali nije zaspao, jo dugo nije. Oči su mu stalno lutale do vrata ormara, mutnoocrtanih na mjesečini, i stalno se pitao to bi učinio kad bi se vrata

426 Baka

naglo otvorila, otkrivajući unutra kostur, pun iscerenih nadgrobnih zuba i upljih očnih duplji i rebarakao kavez za papige; bijela mjesečina kako klizi sanjivo i skoro plavo po jo bjeljoj kosti. Bi lizavikao? Stoje to Buddy mislio kad je rekao kostur u ormaru? Kakve veze kosturi imaju s knjigama?Konačno je skliznuo u san ni ne znajući, i sanjao da mu je opet est godina, i baka je ispruila ruke,traeći ga slijepim očima; bakin tanki, svadljivi glas govori: Gdje je maleni, Ruth? Zato plače? Samoga elim staviti u ormar … s kosturom.

George se dugo i dugo mučio s tim pitanjima i konačno je, kakvih mjesec dana nakon stoje teta Flootila, otiao svojoj majci i rekao joj daje čuo ono o čemu su razgovarale ona i teta Flo. Dotad je većdoznao stoje to kostur u ormaru, jer je u koli pitao gđu Redenbacher. Rekla mu je da to znači da ima

neki skandal u obitelji, a skandal je neto o čemu ljudi jako puno pričaju. Kao to Cora Simard punopriča? upitao je George gđu Redenbacher, a lice gđe Redenbacher se čudno trzalo i usnice su jojzadrhtale i rekla je: To nije lijepo, George, ali… da, neto takvo.

Kad je upitao mamu, lice joj je postalo jako mirno, a ruke su joj zastale nad pasijansom u krug koji jebila slagala.

Misli li da je to lijepo od tebe, Georgie? Je li tebi i tvome bratu običaj da prislukujete iz prikrajka?

George, kome je tada bilo tek devet godina, pognuo je glavu.

Mi volimo tetu Flo, mama. Htjeli smo je jo malo dulje sluati.

To je bila istina.

Je li to bila Buddyjeva zamisao?

Jest, ali George joj to nije namjeravao priznati. Nije htio hodati uokolo s glavom naopako, to bi semoglo dogoditi kad bi Buddy doznao da gaje cinkao.

Ne, moja.

Mama je dugo sjedila u tiini, a onda je polako opet počela slagati karte. Moda je i vrijeme da todoznate, rekla je. Laganje je jo gore od prislukivanja, valjda, a mi svi laemo svojoj djeci o baki. Alaemo i samima sebi, valjda. Uglavnom to činimo. A onda je progovorila s naglom, opakom gorčinomkoja je bila kao da joj kiselina prska kroz prednje zube -osjećao je da su joj riječi tako vrele da bimu spalile lice da nije ustuknuo. Osim mene. Ja moram ivjeti s njom, i ne mogu si vie priutiti luksuzlai.

I tako mu je mama rekla da su, nakon to su se dida i baka oenili, imali bebu koja se rodila mrtva, agodinu dana kasnije imali su jo jednu bebu, i

BakaŤ 427

ona se isto rodila mrtva, i doktor je baki rekao da nikad neće uspjeti iznijeti dijete do kraja, i da moesamo i dalje donositi na svijet mrtve bebe ili bebe koje će umrijeti čim prvi put udahnu. To će senastaviti, rekao joj je, sve dok jedno od njih ne umre u njoj puno prerano da bije njeno tijelo mogloizbaciti, i onda će tamo istrunuti i ubiti i nju.

Doktor joj je to rekao.

Nedugo nakon toga, počele su knjige.

Knjige o tome kako se dobivaju bebe?

Ali mama nije mogla - ili nije htjela - reći kakve su to knjige bile, ni gdje ih je baka nabavila, ni kakoje znala gdje ih moe nabaviti. Baka je opet zatrudnjela, i ovog puta se beba nije rodila mrtva, i beba

nije umrla nakon prvog ili drugog udaha; ovog puta je beba bila sasvim dobro, i to je bio Georgeovujak Larson. A nakon toga, baka je nastavljala sa trudnoćama i s bebama. Jednom, rekla je mama,dida ju je pokuao natjerati da se rijei knjiga, da vide mogu li to učiniti bez njih (ili moda čak i da nemogu, moda je dida dotad zaključio da već imaju dovoljno mrkavaca i da nije vano), a baka nijehtjela. George je pitao svoju majku zato, a ona je rekla: “Mislim da joj je dotad imati knjige već biloisto toliko vano kao imati bebe.”

“Nije mi jasno”, reče George.

“Pa”, rekla je Georgeova majka, “nisam sigurna ni daje meni jasno … sjeti se, ja sam tad bila jakomala. Sve to sigurno znam jest da su je te knjige nekako zgrabile. Rekla je da se o tome vie nećerazgovarati, i nije se razgovaralo. Jer je u naoj obitelji baka nosila hlače.”

George je bučno zatvorio svoju knjigu iz povijest. Pogledao je na sat i vidio daje skoro pet sati.eludac mu je tiho krulio. Odjednom je s nečim vrlo nalik uasu shvatio da će, ako se mama ne vrati dokakvih est sati, baka probuditi i početi urlikati traeći večeru. Mama mu je zaboravila dati upute za to,vjerojatno zato stoje bila tako zabrinuta zbog Buddvjeve noge. Pretpostavljao je da bi mogao bakinapraviti jednu od njenih posebnih smrznutih večera. Bile su posebne jer je baka bila na dijeti bezsoli. Imala je i nekakvih tisuću raznih vrsta tableta.

to se njega tiče, on bi mogao podgrijati ono stoje ostalo od sinoćnjih makarona sa sirom. Ako ihprelije s puno kečapa, mogli bi biti i sasvim dobri.

428 Baka

Izvadio je makarone sa sirom iz hladnjaka, presipao ih u zdjelu, i stavio zdjelu na ploču kraj čajnika,koji je jo uvijek čekao za slučaj da se baka probudi i zatrai ono to je ponekad zvala “alica veselja”.George si je krenuo po čau mlijeka, zastao, i opet podigao telefonsku slualicu.

“- i nisam mogla vjerovati svojim očima kad sam …” Glas Henriette Dodd naglo se prekinuo i ondaotro podigao: “Ba bih rado znala tko to stalno prislukuje ovu liniju!”

George je uurbano vratio slualicu na mjesto, zaarenog lica.

Ne zna ona da si to ti, glupane! Na ovoj liniji ima est dvojnika!

Svejedno, nije lijepo prislukivati, čak i ako to čini samo zato da čuje j o j edan glas kad si sam ukući, sam osim bake, debelog stvora koj i spava u bolničkom krevetu u drugoj sobi; čak i kad se činiskoro neophodnim čuti neki drugi ljudski glas jer ti je mama u Levvistonu i ubrzo će pasti mrak abaka je u drugoj sobi i baka izgleda kao (da o da tako je)

medvjedica koja bi mogla imati jo samo jedan ubojiti udarac skriven u svojim starim zgrčenimpandama.

George je otiao i uzeo si mlijeko.

Mama je pak rođena 1930. godine, a za njom je slijedila teta Flo 1932., pa onda ujak Franklin 1934.

Ujak Franklin je umro 1948. odprsnuća slijepog crijeva, i mama bi se ponekad jo uvijek rasuzila nadtime, i nosila je njegovu sliku. Od sve svoje braće i sestara, najvie je voljela Franka, i govorila je danije morao ba on umrijeti tako, od peritonitisa. Govorila je daje Bog povukao prljavi potez kad jeuzeo Franka.

George je pogledao kroz prozor iznad sudopera. Svjetlo je sad bilo zlatnije, nisko nad brijegom.Sjena njihove stranje upe pruala se skroz preko tratine. Da Buddy nije slomio tu svoju glupu nogu,mama bi sad bila ovdje, praveći chili ili tako neto (plus bakinu večeru bez soli) i svi bi razgovarali ismijali se i moda bi kasnije odigrali koju partiju remija.

George je upalio svjetlo u kuhinji iako zapravo jo nije bilo toliko mračno. Zatim je uključio BLAGOGRIJ pod svojim makaronima. Misli su mu se stalno vraćale baki, kako sjedi u svojoj bijeloj vinilnojstolici kao veliki debeli crv u haljini, a korona njene kose ratrkala se na sve strane po ramenimanjene ruičaste najlonske haljine, ispruila je ruke da joj on priđe, a on se stisnuo uz mamu i zavija.

BakaŤ 429

Poalji mi ga, Ruth, hoću ga zagrliti.

Malo se boji, mama. Doći će s vremenom. Ali i njegova mama je zvučala prestraeno.

Prestraeno? Mama?

George je zastao, razmiljajući. Je li to istina? Buddy je rekao da te sjećanje moe i prevariti. Je lidoista zvučala prestraeno? Da. Jest.

Bakin glas se odlučno podigao: Nemoj razmaziti maloga, Ruth! Poalji ga ovamo; hoću ga zagrliti. Ne.Plače.

I dok je baka sputala svoje teke ruke s kojih je meso visjelo u velikim, tjestastim nakupinama,prepreden, senilni smijeak rairio joj je lice jo jače, i rekla je: Izgleda li stvarno kao Franklin, Ruth?Sjećam se da si rekla kako liči na Franka.

Polako, George je mijeao makarone sa sirom i kečapom. Prije se nije tako jasno sjećao tog incidenta.Moda se sjetio od tiine. Od tiine, i od toga stoje sam s bakom.

I tako je baka imala svoje bebe i podučavala u koli, a doktori su bili odgovarajuće zapanjeni, a didase bavio stolarijom i općenito postajao sve uspjeniji i uspjeniji, pronalazeći posla čak i usred krize, ikonačno su ljudi počeli govorkati, rekla je mama.

Sto su govorili? upitao je George.

Nita vano, rekla je mama, ali odjednom je skupila svoje karte. Govorili su da su tvoji baka i didaprevie sretni da bi bili obični ljudi, to je sve. I odmah nakon toga, pronađene su knjige. Mama nijehtjela reći nita vie o tome, samo daje kolski odbor pronaao neke, a radnik u kući neke druge. Izbio jeveliki skandal. Dida i baka su se preselili u Buxton, i to je bio kraj.

Djeca su odrasla i dobila vlastitu djecu, pretvarajući jedni druge u tete i ujake; mama se udala ipreselila u New York s tatom (kojeg se George nije ni sjećao). Rodio se Buddy, a onda su sepreselili u Stratford i 1969. godine rodio se George, a 1971. tatuje udario i ubio auto koji je vozioPijanac Koji Je Morao U Zatvor.

Kad je dida dobio svoj srčani udar, puno je pisama ilo amo-tamo među ujacima i tetama. Nisu htjelistaru gđu staviti u starački dom. A ona nije ni htjela otići u tom. Ako baka nije htjela neto takvo, modabi bilo bolje potivati njene elje. Stara gđa je je htjela otići nekome od njih i proivjeti

430 Baka

preostale godine s tim djetetom. Ali svi su oni bili poenjeni i poudavani, i nitko od njih nije imaosuprunika ili suprunicu voljnu podijeliti dom sa senilnom i često neugodnom staricom. Svi su bilipoenjeni i poudavani, naravno, osim Ruth.

Pisma su letjela amo-tamo, i konačno je Georgeova mama popustila. Dala je otkaz na poslu i dola uMaine da se brine za staru gđu. Ostali su se udruili da kupe malu kuću u predgrađu Castle Vievva,gdje su nekretnine bile jeftine. Svakog mjeseca bi joj poslali ček, tako da se moe “brinuti” za starugđu i za svoje dečke.

Dogodilo se to da su me moja braća i sestre pretvorili u plaćenu pomoć, sjećao se George kako jejednom rekla, i nije bio sasvim siguran to pod time misli, ali zvučala je ogorčeno kad je to rekla, kaodaje to ala koja nije izala glatko, uz smijeh, nego joj je umjesto toga zapela u grlu kao kost. George jeznao (jer mu je Buddy to rekao) daje mama na kraju popustila jer su je svi u velikoj, ratrkanoj obiteljiuvjeravali da baka neće moći jo dugo izdrati. Imala je previe problema - visoki krvni tlak, uremičkotrovanje, pretilost, lupanje srca - da bi izdrala jo dugo. Potrajat će osam mjeseci, rekli su teta Flo iteta Stephanie i ujak George (po kojem je George dobio ime); najvie godinu dana. Ali sad je većprolo pet godina, i po Georgeovu miljenju, to je već bilo prilično dugo.

Izdrala je prilično dugo, i te kako. Kao medvjedica u zimskom snu koja čeka … to?

(ti najbolje zna kako s njom izaći na kraj, Ruth, ti zna kako je uutkati) George je stao na putu dohladnjaka da pogleda upute na jednoj od

bakinih posebnih večera bez soli. Stao je kao ukopan. Odakle to dolazi? Taj

glas koji se javlja u njegovoj glavi?

Odjednom su mu se trbuh i prsa osuli marcima. Posegnuo je pod svoju

koulju i dotakao si jednu bradavicu. Bila je poput kamenčića, i uurbano je

maknuo prst.

Ujak George. Njegov “ujak-imenjak” koji je radio za Sperry-Rand, u New Yorku. To je bio njegovglas. On je to rekao kad su on i njegova obitelji doli za Boić prije dvije - ne, prije tri godine.

Sad kad je senilna je jo opasnija. George, uti. Dečki su tu negdje.

BakaŤ 431

George je stajao kraj hladnjaka, s jednom rukom jo uvijek na hladnoj kromiranoj ručki, razmiljajući,prisjećajući se, zureći u sve dublju tamu. Buddyja nije bilo tu negdje toga dana. Buddy je već biovani, jer je Buddy htio dobre sanjke, samo zato; ili su se sanjkati na brijeg Joea Cambera, a drugesanjke su imale jednu iskrivljenu nogu. I zato je Buddy bio vani, a George je bio ovdje, kopajući pokutiji za čizme i čarape u hodniku, traeći jedan usklađen par debelih čarapa, i zar je on kriv to sunjegova majka i ujak George razgovarali u kuhinji? George nije tako mislio. Zar je George kriv to gaBog nije učinio gluhim ili, da izbjegne tako ekstremnu mjeru, nije bar smjestio razgovor negdjedrugdje u kući? George ni u to nije vjerovao. Kao stoje njegova majka ukazala vie puta (obično nakonjedne-d vije čae vina), Bog ponekad vuče prljave poteze.

Zna to mislim, rekao je ujak George.

Njegova ena i tri kćeri otile su u Gates Falls da obave neku Boičnu kupovinu u zadnji čas, a ujakGeorge je bio prilično pod gasom, kao Pijanac Koji Je Morao U Zatvor. George je to znao po načinukako se njegovom ujaku petljao jezik.

Sjeća se to se dogodilo Franklinu kad ju je naljutio.

George, zauti ili ču ti ostatakpive izliti u sudoper!

Ma, nije ona to zbilja htjela učiniti. Samo joj je jezik pobjegao. Peritonitis

George, začepi!

Moda, sjećao se George kako je neodređeno pomislio, nije Bog jedini koji vuče prljave poteze.

Sad se oslobodio tih starih uspomena i pogledao u frizer i izvadio jednu bakinu večeru. Teletina. Sgrakom za prilog. Treba ugrijati pećnicu, i onda je peći četrdeset minuta na 200 stupnjeva. Lako. Bioje posve spreman. Čaj je bio spreman na tednjaku ako baka bude eljela to. Mogao bi joj napraviti čaj,ili bi joj mogao spremiti večeru ako se baka probudi i zatrai to. Čaj ili večera, ba je pravi Sam s dvapitolja. Broj dr. Arlindera bio je na ploči ako bude neto hitno. Sve je u redu. Pa zato se onda brine?

Nikad jo nije ostao sam s bakom, i zato se brine.

Poalji mi maloga, Ruth. Poalji ga ovamo.

432 Baka

Ne. Plače.

Sad je opasnija… zna to mislim. Svi mi laemo svojoj djeci o baki.

Ni on ni Buddy. Nijedan od njih dvojice nikad nije ostao sam s bakom. Do sada.

Odjednom, Georgeova su se usta osuila. Otiao je do sudopera i popio čau vode. Osjećao se …čudno. Te misli. Te uspomene. Zato ih njegov mozak sve ba sad izvlači?

Osjećao se kao daje netko sve djeliće puzzle bacio pred njega, a on ih ba ne moe do kraja sastaviti. Imoda je dobro to ih ne moe do kraja sastaviti, jer bi dovrena slika mogla biti, pa, nekako prestrana.Mogla bi biti

Iz druge sobe, u kojoj je baka provodila sve dane i noći, odjednom se podigla priguena, trkeljava,grgljava buka.

George je udahnuo u ukavom trzaju. Okrenuo se prema bakinoj sobi i otkrio da su mu se cipele čvrstozalijepile za linoleum na podu. Srce mu se u prsima pretvorilo u uareno eljezo. Oči su mu bileraskolačene i izbuljene. Krenite sad, rekao je njegov mozak nogama, a noge su salutirale iodgovorile: Ne, ni slučajno, gospodine!

Baka jo nikad nije proizvela takav zvuk.

Baka jo nikad nije proizvela takav zvuk.

Opet se začuo, priguen zvuk, tih a zatim sve tii, pretvarajući se u zujanje kukca prije nego stoje dokraja zamro. George se konačno uspio pokrenuti. Krenuo je prema hodniku koji je razdvajao kuhinjuod bakine sobe. Preao ga je i pogledao u njenu sobu, dok mu je srce lupalo. Sad mu se grlo guilo odvunenih rukavica; kraj njih bi bilo nemoguće progutati.

Baka je jo spavala i sve je bilo u redu, to mu je bila prva pomisao; bio je to samo neki čudan zvuk,konačno; moda ga stalno proizvodi dok su on i Buddy u koli. Samo hrkanje. Baki je dobro. Spava.

To mu je bila prva pomisao. Onda je primijetio da uta ruka koja je bila na prekrivaču sad mlitavovisi preko ruba kreveta, dugi nokti skoro ali ne sasvim dotičući pod. A usta su joj otvorena, izobranai udubljena kao rupa iskopana u trulom komadu voća.

Stidljivo, s oklijevanjem, George joj je priao.

Dugo je stajao kraj nje, gledajući dolje u nju, ne usuđujući je se dotaći. Neprimjetno dizanje isputanje pokrivača djelovalo je kao daje prestalo.

BakaŤ 433

Djelovalo.

To je bila ključna riječ. Djelovalo.

Ali to je samo zato to si prestravljen, Georgie. Samo se ponaa kao senor el stupido, kao to Buddy kae to je igra. Mozak ti zavarava oči, ona sasvim dobro die, ona je

“Bako?” rekao je, a sve to se čulo bio je apat. Pročistio si je grlo i odskočio unatrag, prestraenzvukom. Ali glas mu je bio malo glasniji. “Bako? Hoće sad svoj čaj? Bako?”

Nita.

Oči su bile zatvorene. Usta su bila otvorena. Ruka je visjela.

Vani, sunce na zalasku sjalo je zlatno i crveno kroz drveće.

Tada ju je vidio u pozitivnoj punini; vidio je s onim djetinjastom i briljantno neograničenimpogledom neformiranog nezrelog promiljanja, ne ovdje, ne sad, ne u krevetu, već kako sjedi u bijelojvinilnoj stolici, pruajući ruke, lica istovremeno glupog i pobjedničkog. Uhvatio se kako se prisjećajednog od njenih “kletih trenutaka”, kad je baka počela vikati, kao na stranom jeziku Gyaagin!Gyaagin! Hastur degryon Yos-soth-oth! a mama ih je poslala van, povikala je “Samo IDI! ” naBuddyja kad je ovaj stao kraj kutije u hodniku da si potrai rukavice, a Buddy se osvrnuo prekoramena, tako prestraen daje problijedio jer njihova mama nikad nije vikala, i obojica su izali i stajalina kolnom prilazu, ne razgovarajući, ruku zaguranih u depove da se zagriju, pitajući se to se događa.

Kasnije, mama ih je pozvala da dođu na večeru kao da se nita nije dogodilo.

(ti najbolje zna izaći s njom na kraj Ruth ti je zna uutkati)

George nije razmiljao o tom “kletom trenutku” od toga dana do danas. Tek sada, gledajući baku, kojaje spavala tako čudno u svome pomičnom bolničkom krevetu, s uasom je shvatio da su sljedećeg danadoznali kako je gđa Harham, koja je ivjela malo dalje niz ulicu i ponekad posjećivala baku, te noćiumrla u snu.

Bakini “kleti trenuci”.

Kletve.

Vjetice navodno bacaju kletve. Zato i jesu vjetice, zar ne? Otrovane jabuke. Prinčevi pretvoreni uabe. Kuće od kolača. Abrakadabra. Hokus-pokus. Kletve.

434 Baka

Rasipani komadići nepoznate puzzle poletjeli su u sliku u Georgevom umu, kao magijom.

Magija, pomislio je Goerge i zastenjao.

Stoje na slici? To je baka, naravno. Baka i njene knjige, baka koju su istjerali iz grada, baka koja nijemogla imati bebe, a onda je mogla, baka koju su istjerali iz crkve a ne samo iz grada. Na slici je bilabaka, uta i debela i smeurana i slična puu, bezuba usta iskrivljena u utonuli osmijeh, njene blijede,slijepe oči nekako prepredene i lukave; a na glavi joj je bio crni, iljati eir posipan srebrnimzvijezdama i blistavim babilonskim polumjesecima; pod nogama su joj se uljale crne mačke s očimautim kao urin, a mirisi su bili svinjetina i sljepoća, svinjetina i paljevina, drevne zvijezde i svijećetamne kao zemlja u kojoj lee lijesovi; čuo je riječi izgovorene iz drevnih knjiga, a svaka riječ bila jekao kamen a svaka rečenica kao grobnica podignuta u nekom smrdljivom siromakom groblju a svakiodlomak kao komarni karavan umrlih od kuge koji se vozi do mjesta spaljivanja; oko mu je bilo okodjeteta i u tome se času razrogačilo u zapanjenom shvaćanju o tmini.

Baka je bila vjetica, kao zla vjetica iz Čarobnjaka iz Oza. A sad je umrla. Onaj grgljavi zvuk, mislioje George uz sve veći uas. Onaj grgljavi hrktavi zvuk bio je …bio je… “samrtni hropac”.

“Baka?” apnuo je, i suludo pomislio: Ding-dong, zla vjetica je mrtva.

Nije bilo odgovora. Stavio je otvorenu aku pred bakina usta. Nikakav se daak nije micao oko ni ubaki. Bilo je mrtvački mirno i oputena jedra i nikakvog traga koji bi se irio iza krme. Dio njegovastraha sad se počeo povlačiti, i George je pokuao razmiljati. Sjećao se kako mu je ujak Fred pokazaokako navlaiti prst i provjeriti vjetar, i sad si je liznuo cijeli dlan i stavio ga pred bakina usta.

Jo uvijek nita.

Krenuo je prema telefonu da nazove dr. Arlindera, a onda stao. Zamisli da pozove doktora a onazapravo uopće nije mrtva. Tada bi sigurno bio u nevolji.

Izmjeri joj puls.

Zastao je na vratima, sumnjičavo zagledan u onu objeenu ruku. Rukav bakine spavaćice se zasukao,otkrivajući njen zglob. Ali to je bilo bekori-sno. Jednom, nakon liječnikove posjete, kad jebolničarka pritisnula prst na

BakaŤ 435

njegov zglob da mu izmjeri puls, George je to pokuao i nije mogao nita pronaći. Sto se njegovihnevjetih prstiju ticalo, bio je mrtav.

Osim toga, nije ba htio … pa … dirati baku. Čak i ako je mrtva. Naročito ako je mrtva.

George je stajao na hodniku, zvjerajući od bakinog mirnog, ispruenog obrisa do telefona na zidu krajbroja dr. Arlindera, i opet prema baki. Naprosto će morati nazvati. Morat će -

- uzeti zrcalo!

Jasno! Kad dahne na zrcalo, ono se zamagli. Vidio je jednom u nekom filmu kako doktor takoprovjerava nekog u nesvjesti. Kraj bakine sobe bila je kupaonica, i George je sad pojurio unutra iuzeo bakino toaletno zrcalo. Jedna mu je strana bila obična, a druga je povećavala, tako da vidi kadčupa dlake i takve stvari.

George gaje odnio natrag do bakinog kreveta i drao jednu stranu zrcala tako daje skoro doticalabakina otvorena, razjapljena usta. Drao gaje tamo dok nije nabrojao do ezdeset, stalno promatrajućibaku. Nita se nije promijenilo. Bio je siguran daje mrtva jo i prije nego stoje maknuo zrcalo od njenihusta i promotrio mu povrinu, koja je bila savreno čista i nimalo zamagljena.

Baka je mrtva.

George je s olakanjem i određenim iznenađenjem shvatio daje sad moe aliti. Moda je bila vjetica.Moda nije. Moda je samo mislila daje vjetica. Kako god bilo, sad je vie nema. Shvatio je s

razumijevanjem odrasle osobe da pitanja konkretne stvarnosti ne postanu nevana, već manje bitna kadih se promotri pred nijemim, bezizraajnim licem posmrtnih ostataka. Shvatio je to s razumijevanjemodrasle osobe, i prihvatio s olakanjem odrasle osobe. Ovo je samo prolazni otisak, oblik cipele, unjegovom umu. Takvi su svi dječji tragovi odrasle osobe; tek u kasnijim godinama, dijete shvaća dase tada stvaralo; oblikovalo; oblikovalo slučajnim iskustvima; sve to preostane u tom trenutku izaotiska jest onaj gorki miris baruta koji je pokretač zamisli kakva nadilazi godine djeteta.

Vratio je zrcalo u kupaonicu, onda se opet vratio kroz njenu sobu, bacajući pogled na tijelo dok jeprolazio. Sunce na zalasku obojalo je staro mrtvo lice barbarskim, narančasto-crvenim bojama, iGeorge je hitro skrenuo pogled.

436 Baka

Proao je kroz hodnik i preao kuhinjom do telefona, odlučan da sve učini kako treba. U svom je umuveć vidio određenu prednost pred Bud-dyjem; kad ga Buddy počne zafrkavati, on će jednostavnoreći: Bio sam sam u kući kad je baka umrla, i sve sam učinio kako treba.

Pozvati dr. Arlindera, to je prva stvar. Nazvati ga i reći: “Baka mi je upravo umrla. Moete li mi rećito bih trebao učiniti? Da je pokrijem ili neto?”

Ne.

“Mislim da mi je baka upravo umrla.”

Da. Da, tako je bolje. Nitko nikad ne misli da klinci ikad neto znaju, zato je tako bolje. Ili moda:

“Prilično sam siguran da mije baka upravo umrla-” Jasno! To je najbolje rjeenje.

I ispričaj sve o zrcalu i samrtnom hropcu i svemu. A doktor će odmah doći, i kad zavri s pregledombake reći će: “Bako, proglaavam te mrtvom “, a onda će Georgeu reći: “Bio si k’o piva u tekojsituaciji, George. elim ti čestitati. ” A George će reći neto odgovarajuće skromno.

George je pogledao broj dr. Arlindera i nekoliko puta polako duboko udahnuo prije nego stoje uzeotelefon. Srce mu je uurbano lupalo, ali onaj bolni eljezni udar je nestao sad kad je baka umrla.Dogodilo se najgore, i nekako nije bilo tako strano kao čekati da počne urlikom dozivati mamu i traitisvoj čaj.

Telefon je bio mrtav.

Sluao je nitavilo, usta jo oblikovanih oko riječi Oprostite, gđice Dodd, ali ovdje George Bruckner imoram nazvati doktora za svoju baku. Nikakvih glasova. Ni znaka slobodne linije. Samo mrtva tiina.Kao mrtva tiina tamo u krevetu. Baka je -jelo, da, jest) baka je k’o pivo.

Opet marci, bolni i sitni. Pogled mu je pao na čajnik od Pyrexa na tednjaku, na alicu na anku, svrećicom biljnog čaja u sebi. Neće vie biti čaja za baku. Vie nikad.

(lei tako hladno)

BakaŤ 437

George je zadrhtao.

Drhtavo je prstom zatresao prekidač svoga Princess telefona, ali telefon je i dalje bio mrtav. Mrtav,isto kao -(isto tako hladan kao)

Snano je tresnuo slualicom, a unutra je tiho zazvonilo zvonce, i uurbano ju je ponovno podigao, davidi znači li to daje čudesno opet proradio. Ali nije bilo ničega, i ovog puta je slualicu vratio polako.

Srce mu je opet jače zalupalo.

Sam sam u ovoj kući s njenim mrtvim tijelom.

Polako je preao preko kuhinje, načas zastao kraj stola, a onda upalio svjetlo. U kući se mračilo.Uskoro će sunce nestati; noć će stići.

Čekati. Samo to moram učiniti. Samo čekati dok se mama ne vrati. A zapravo je to i bolje. Ako jetelefon u kvaru, bolje je da je samo umrla umjesto da dobije nekakav napadaj ili tako neto, spjenomna ustima, moda padne iz kreveta

Ah, to je bilo loe. Mogao je lijepo proći i bez te slike.

Kao da si sam u mraku i razmilja o mrtvim stvarima koje su jo ivahne vidi obrise u sjenama na zidu,i razmilja o smrti, razmilja o mrtvima, te stvari, kako će bazditi i kako bi se u mraku kretali prematebi; razmilja o tome; razmilja o onome; razmilja o buhama koje se gnijezde u mesu; bue kroz meso;oči koje se miču u mraku. Aha. To vie od svega. Razmiljanje o očima koje se miču u mraku i krckanjeparketa kad neto prijeđe po sobi kroz zebraste pruge sjena od svjetla izvana. Aha.

U tami ti misli dosegnu savrenu krunicu, i o čemu god pokuava razmiljati - o cvijeću ili Isusu ilibaseballu ili osvajanju zlata na 440 m na Olimpijadi - nekako se sve vraća na obris u sjenama spandama i očima koje ne trepću.

“Sroljocmoljo!” siknuo je, i naglo samoga sebe oamario. I to snano. Sam će sebe prestraviti, vrijemeje da prestane s tim. Nije mu vie est godina. Mrtva je, to je sve, mrtva. U njoj sad vie nema nita viemisli nego u pekuli ili parketu ili u kvaki ili u radijskom prekidaču ili -

A snaan i strani, neočekivani glas, moda samo nemilosrdan nepozvan glas čistog preivljavanjapovikao je u njemu: Georgie, začepi i daj se na prokleti posao!

Aha, u redu. U redu, ali

Vratio se do vrata njene sobe da se uvjeri.

438 Baka

Tamo je leala baka, s jednom rukom izvan kreveta i dodirujući pod, irom razjapljenih usta. Baka je

sad bila dio namjetaja. Mogao bi joj vratiti ruku na krevet ili je povući za kosu ili joj izliti čau vodeu usta ili joj staviti slualice na glavu i putati joj Chucka Berryja odvrnutog do daske a njoj bi sve bilosvejedno. Baka je, kako je Buddy znao govoriti, bila izvan svega. Baka je svoje odradila.

Započeo je nagao, tih i ritmičan zvuk udara, nedaleko od Georgea na lijevoj strani, a on je poskočio ipobjegao mu je tanki kevtavi krik. Bila su to vrata za oluju, koja je Buddy postavio tek prolog tjedna.Samo vrata za oluju, nezaključana, kako klepeću naprijed-natrag na sve hladnijem povjetarcu.

George je otvorio unutarnja vrata, nagnuo se van, uhvatio vrata za oluju kad su se vraćala. Vjetar nijeto bio povjetarac već vjetar - mu je uhvatio kosu i zamrsio je. Čvrsto je zakvačio vrata i zapitao seodakle je odjednom stigao taj vjetar. Kad je mama otila bilo je skoro mrtvački mirno. Ali kad jemama otila bio je bijeli dan, a sad je bio sumrak.

George je opet bacio pogled na baku a onda se vratio i opet isprobao telefon. Jo je bio mrtav. Sjeoje, ustao i počeo etuckati naprijed-natrag po kuhinji, koračajući, pokuavajući misliti.

Sat vremena kasnije bilo je posve mračno.

Telefon jo uvijek nije radio. George je pretpostavljao daje vjetar, koji se sad podigao skoro doorkanske jačine, oborio neke ice, vjerojatno vani kod Dabrovske močvare, gdje na sve strane imadrveća u nanosima suhog lića i močvarnih voda. Telefon bi povremeno cinknuo, kao duh, udaljeno,ali linija je i dalje bila mrtva. Vani, vjetar je zavijao uz istake male kućice i George je vjerovao daće imati i te kakvu priču za sljedeće kampiranje izviđača … samo to stoje sam sjedio u kući sasvojom mrtvom bakom i telefonom koji ne radi a vjetar hitro gura skupine oblaka preko neba, oblacikoji su crni na vrhu a dolje boje mrtvog sala, boje bakinih pandastih ruku.

Bila je to, kao stoje Buddy također znao reći, prava klasika.

Volio bi da sad priča tu priču, kad njena aktualnost bude sigurno iza njega. Sjedio je za kuhinjskimstolom, s knjigom iz povijesti otvorenom pred sobom, skačući na svaki zvuk … a sad kad se digaovjetar, bilo je puno zvukova dok je kuća kripala u svim svojim nenauljenim, tajnim i zaboravljenimzglobovima.

BakaŤ 439

Dosta brzo će doći doma. Doći će doma i onda će sve biti u redu. Sve (nisi je pokrio) će biti u r

(nisi joj pokrio lice)

George se trgnuo kao daje netko to naglas izrekao, i zabuljio se razrogačenih očiju preko kuhinje ubeskoristan telefon. Treba prevući pokrivač preko lica mrtve osobe. To je u svim filmovima.

Dovraga s time! Ne idem ja tamo!

Ne! A nema ni razloga! Mama joj moe pokriti lice kad se vrati kući! Ili dr. ArUnder, kad on dođe! Ilipogrebnik! Netko, bilo tko, samo ne on. Nema razloga da on to učini. Njemu to nita ne znači, a neznači ni baki. Buddyjev glas u njegovoj glavi:

Ako te nije bilo strah, zato joj se nisi usudio pokriti lice?

Nije mi nita značilo.

Kukavica!

A nije značilo ni baki. CRV JEDAN kukavički!

Sjedeći za stolom pred svojom nepročitanom lekcijom iz povijesti, razmiljajući o tome, George jeuvidio da, ako ne povuče prekrivač preko bakinog lica, neće moći tvrditi da je sve učinio kako treba,a onda će Buddy imati (pa makar kako nesiguran) oslonac za sebe.

Sad se vidio kako prepričava jezovitu priču o bakinoj smrti na kampiranju, oko vatre, taman dolazećido utjenog kraja kad mamini farovi bijesnu na prilazu - ponovna pojava odraslih, vraćajući ipotvrđujući koncept Reda - a odjednom, iz tame se die neki tamni obris, a čeer u vatri eksplodira iGeorge vidi da to u sjenama stoji Buddy i govori: Ako si bio tako hrabar, crve jedan, kako to da jojse nisi usudio PREKRITI LICE?

George je ustao, podsjećajući se da je baka izvan stroja, da je baka crkla, daje baka ohlađenak’opiva. Mogao bi vratiti njenu ruku natrag na krevet, zagurati joj vrećicu čaja u nos, staviti jojslualice i putati Chucka Berryja odvrnutog do daske itd. itd., i nita od toga ne bi baku nimalozasmetalo, jer o tome se u smrti i radi, nitko ne moe smetati mrtvacima, mrtvac je vrhunac nehajnogcoola, a sve ostalo su samo snovi, nerazazna-tljivi i apokaliptični i grozničavi snovi o vratimaormara koja se otvaraju u

440 Baka

mrtvim ustima ponoći, samo snovi o mjesečini koja klizi delirijski plavo po kostima iskopanihkostura, samo -

Proaptao je: “Prestani, moe? Prestani biti tako -“

(odvratan)

Pripremio se. Otići će onamo i povući joj pokrivač preko lica, i oduzeti Buddvju i zadnji oslonac.Savreno će provesti tih nekoliko jednostavnih obreda bakine smrti. Prekrit će joj lice, a onda će licemu je bljesnulo od čiste simboličnosti ovoga - onda će pospremiti njenu neiskoritenu vrećicu čaja injenu neiskoritenu alicu. Da.

Uao je, a svaki je korak bio napor volje. Bakina soba bila je tamna, njeno tijelo neodređena grba nakrevetu, i luđački je tapkao za prekidačem svjetla, ne nalazeći ga moda i cijelu vječnost. Konačno jekliknulo i upalilo se, preplavljujući sobu blagim utim svjetlom iz lustera od bruenog stakla iznadnjegove glave.

Baka je tamo leala, objeene ruke, otvorenih usta. George ju je promatrao, mutno svjestan sitnih biseraznoja koji su mu se nakupljali na čelu, i pitao se moe li se njegova odgovornost u ovome doistaproduiti do toga da podigne tu sve hladniju ruku i vrati je natrag na krevet s ostatkom bake. Zaključio

je da ne moe. Ruka joj je u bilo kojem trenutku mogla pasti s kreveta. To bi bilo previe. Nije jumogao dirnuti. Sve drugo, ali ne to.

Polako, kao da se kreće kroz neku gustu tekućinu umjesto kroz zrak, George se pribliio baki. Stajao jenad njom, gledajući dolje. Baka je bila uta. Dijelom je to bilo zbog svjetla, filtriranog starimlusterom, ali ne sve.

Diući kroz usta, dok mu je dah čujno kripao, George je uhvatio pokrivač i prevukao gaje prekobakinog lica. Pustio gaje a on se samo malo spustio, otkrivajući joj rub kose i uti izborani pergamentnjenog čela. Ohra-brivi se, opet gaje uhvatio, dreći ruke daleko s obje strane njene glave tako daje nemora dotaknuti čak ni kroz tkaninu, i opet je povukao. Ovog puta, pokrivač je ostao na mjestu. To jebilo zadovoljavajuće. Dio straha nestao je iz Georgea. Pokopao ju je. Da, zato pokriva mrtve ljude, izato je to ispravno: to je kao da ih pokopa. To je izjava.

Pogledao je ruku koja je visjela, nepokopana, i otkrio daje sad moe dotaknuti, moe je zataknuti podpokrivač i pokopati s ostatkom bake.

Sagnuo se, uhvatio hladnu ruku, i podigao je.

Ruka se okrenula u njegovoj i zgrabila mu zglob.

George je vrisnuo. Zateturao je unatrag, vriteći u praznoj kući, vri-teći uz zvuk vjetra koji je pjevaopo zabatima, vriteći uz zvuk kripavih

BakaŤ 441

zglobova kuće. Ustuknuo je, povlačeći bakino tijelo ukoso pod pokrivačem, a ruka je opet tresnuladolje, okrećući se, obrćući, hvatajući zrak … i onda se opet oputajući u mlitavost.

Dobro sam, nije to nita, to je bio samo rejleks.

George je kimnuo sa savrenim razumijevanjem, a onda se opet sjetio kako joj se ruka okrenula, steućinjegovu, i kriknuo je. Oči su mu se razrogačile u dupljama. Kosa mu se digla, svaka vlas, u savrenomstocu. Srce mu je u prsima postalo poludjela tiskarska prea. Svijet se suludo naherio, vraito se natrag,a onda se samo nastavio kretati sve dok se ne bi nakrenuo u drugu stranu. Kad god bi mu se razumnemisli počele vraćati, panika bi ga opet preplavila. Okrenuo se, eleći samo izaći iz ove sobe u nekudrugu sobu - ili moda četiri-pet kilometara po cesti, ako treba toliko - gdje bi mogao opet povratitikontrolu. Zato se okrenuo na peti i utrčao punom brzinom u zid, promaivi otvorena vrata za dobrihpola metra.

Odbio se i pao na pod, u glavi mu je zvonilo od otrog, prodornog bola koji je opako presijekaopaniku. Dotakao sije nos a ruka mu je ostala krvava. Svjee kapi zamrljale su njegovu zelenu koulju.Uspeo se na noge i divlje se ogledao oko sebe.

Ruka je visjela na podu kao i prije, ali bakino tijelo nije bilo ukoso; i ono je bilo kao i prije.

Sve je zamislio. Uao je u sobu, a sve ostalo je bilo samo film u njegovoj glavi.

Ne.

Ali bol mu je račistila glavu. Mrtvi ljudi te ne hvataju za zglobove. Mrtav je mrtav. Kad si mrtav,mogu te koristiti kao stalak za eire ili te nagurati u traktorsku gumu i skotrljati niz brijeg ili i takodalje i tako dalje i tako dalje. Kad si mrtav, mogu tebi raditi stvari (recimo, dječaci koji pokuavajuvratiti mrtve objeene ruke natrag na krevet), ali tvoji dani rađenja stvari da tako kaemo - su gotovi.

Osim ako si vjetica. Osim ako odabere čas za smrt kad nema nikoga osim jednog malog klinca, jer jetako najbolje, i moe … moe …

Moe to?

Nita. Glupo je. Cijelu stvar je zamislio jer se prestraio, i to je sve. Obrisao sije nos podlakticom itrznuo se od bola. Na koi s unutarnje strane podlaktice ostala mu je krvava mrlja.

Neće joj se vie pribliavati, to je sve. Stvarnost ili iluzija, neće se vie petljati s bakom. Sjajni bljesakpanike je nestao, ali jo je bio bijedno prestravljen, blizu suza, drhtav na prizor vlastite krvi, elećisamo da mu se mama vrati kući i preuzme stvari u svoje ruke.

442 Baka

George je izaao iz sobe unatrake, kroz hodnik, i u kuhinju. Duboko je i drhtavo udahnuo, pa izdahnuo.Htio je mokru krpu za nos, i odjednom mu se činilo da bi mogao povratiti. Priao je sudoperu i pustiohladnu vodu. Sagnuo se i iz lavora ispod sudopera uzeo krpu - komad jedne bakine stare pelene - ipodmetnuo je pod hladnu vodu, smičući krv dok je to radio. Namakao je stari meki pamučni kvadratpelene sve dok mu ruka nije utrnula, onda zatvori vodu i iscijedi ga.

Stavljao si ga je na nos kad je njen glas progovorio iz druge sobe.

“Dođi ovamo, mali”, pozvala je baka mrtvim zujavim glasom. “Dođi ovamo baka te hoće zagrliti. “

George je pokuao zavritati, a nije se čuo nikakav zvuk. Ama ba nikakav. Ali zato je u drugoj sobi bilozvukova. Zvukova koje bi čuo kad je mama bila tamo, kad bi u krevetu kupala baku, podizala njenuteinu, sputala je, okretala, opet sputala.

Samo ti su zvukovi sad naizgled imali malo drugačije no posve specifično značenje - zvučalo je kaoda baka pokuava … ustati iz kreveta.

“Mali! Dođi ovamo, mali! Ovog ČASA! Idemo!”

S uasom je shvatio da mu se noge odazivaju toj komandi. Rekao im je da stanu a one su samonastavile, lijeva noga, desna noga, noga od sijena, noga od slame, preko linoleuma; njegov um bio jeprestravljeni zarobljenik u njegovom tijelu - talac u tornju.

Ona stvarno JEST vjetica, vjetica je i prolazi jedan od svojih “kletih trenutaka “, o da, to je sasvimsigurno kletva, i gadna je, STVARNO je gadna, o Boe o Isuse pomozite mipomozite mipomozite mi

George je preao kuhinju i proao kroz hodnik i u bakinu sobu i da, nije samo pokuala ustati iz kreveta,ustala je, sjedila je u onoj bijeloj vinilnoj stolici u kojoj nije sjedila već četiri godine, otkako jepostala preteka za hodanje i previe senilna da bi uopće znala gdje je.

Ali sad baka nije izgledala senilno.

Lice joj je bilo objeeno i mlitavo, ali senilnost je nestala - ako je ikad uopće i bila tamo, a ne samomaska koju je nosila da umiri male dječake i umorne ene bez supruga. Sad je bakino lice blistalopunom inteligencijom - blistalo je kao neka stara, smrdljiva votanica. Oči su joj se objesile na licu,bez sjaja, mrtve. Prsa joj se nisu micala. Spavaćicajoj se zadigla, otkrivajući slonovska bedra.Pokrivač s njenog samrtnog kreveta bio je zabačen.

Baka je ispruila svoje ogromne ruke prema njemu.

BakaŤ 443

“elim te zagrliti, Georgie”, rekao je taj bezizraajan i zujav mrtvi glas. “Ne budi prestraeni plačljivko.Pusti baku da te zagrli. “

George je ustuknuo, pokuavajući se oduprijeti tom skoro neodoljivom zovu. Vani, vjetar je vritao ireao. Georgeovo lice se izduilo i iskrivilo od siline njegova straha; lice drvoreza uhvaćeno izatvoreno u neku drevnu knjigu.

George je počeo hodati prema njoj. Nije si mogao pomoći. Jedan po jedan nevoljki korak prema timispruenim rukama. Pokazat će Buddyju da se ni on ne boji bake. Prići će baki i dati se zagrliti jer onnije plačljiva kukavica. Sad će otići baki.

Skoro je bio u krugu njenih ispruenih ruku kad je prozor s njegove lijeve strane prasnuo prema unutra,i odjednom, u sobi je s njima bila vjetrom odlomljena grana s jesenjim lićem jo na sebi. Rijeka vjetrapoplavila je sobu, puući preko bakinih slika, vitlajući joj spavaćicom i kosom.

Sad je George mogao vritati. Oteturao je unatrag iz njena dohvata, a baka je ispustila prevaren, siktavzvuk, dok su joj se usnice povlačile preko glatkih starih desni; debele izborane ruke beskorisno su sesklopile preko zraka u pokretu.

Georgeu su se noge saplele i pao je. Baka je počela ustajati iz bijele vinilne stolice, teturava gomilamesa; počela je teturati prema njemu. George je otkrio da ne moe ustati; snaga mu je napustila noge.Počeo je puzati unatrag, cvileći. Baka se pribliavala, polako ali neumoljivo, mrtva ali iva, iodjednom je George shvatio to bi značio zagrljaj; puzlle su se u njegovom umu posloile do kraja, inekako se uspentrao na noge taman kad se bakina ruka sklopila oko njegove koulje. Koulja sepoderala sjedne strane, i načas je osjetio njeno hladno meso na svojoj koi, prije nego to je ponovnopobjegao u kuhinju.

Odjurit će u noć. Bilo stoje bolje nego da ga zagrli ta vjetica, njegova baka. Jer kad mu se majkavrati, pronaći će svoju majku mrtvu a Georgea ivog, o, da … ali George će odjednom razviti sklonostprema biljnom čaju.

Osvrnuo se preko ramena i ugledao bakinu grotesknu, iskrivljenu sjenu kako se uzdie po zidu dok jeprolazila hodnikom.

I ba u tom trenutku zazvonio je telefon, prodorno i otro.

George gaje dohvatio bez razmiljanja i zavritao u njega; vritao da netko dođe, molim, neka dođe.Vritao je te stvari u tiini; ni jedan zvuk nije izaao iz njegova zaključanog grla.

444 Baka

Baka je uteturala u kuhinju u svojoj ruičastoj spavaćici. Njena bjelka-sto-uta kosa divlje joj sekovitlala oko lica, a jedan od njenih čeljeva od roga visio je nahero uz njen izboran vrat.

Baka se cerila.

“Ruth?” Bio je to glas tete Flo, skoro izgubljen kroz zavijanje tunela loe međugradske veze. “Ruth,jesi tamo?” Bila je to teta Flo iz Minnesote, vie od tri tisuće kilometara daleko.

“Pomozi mi!” zavritao je George u telefon, a ono stoje izalo bilo je sitno, siktavo fićukanje, kao dajepuhnuo u harmoniku punu suhe trske.

Baka je teturala preko linoleuma, ispruivi ruke prema njemu. Ruke su joj se zatvarale i otvarale i opetzatvarale. Baka je htjela svoj zagrljaj; pet je godina čekala na taj zagrljaj.

“Ruth, čuje li me? Ovdje je oluja, tek je počela, a ja … ja sam se prestraila. Ruth, ne čujem te -“

“Baka”, zastenjao je George u telefon. Sad je bila skoro nad njim.

“George?” Glas tete Flo odjednom se zaotrio; postao je skoro vrisak. “George, jesi li to ti?”

Počeo je uzmicati od bake, i odjednom je shvatio da je glupavo uz-makao od vrata i u kutak koji suzatvarali kuhinjski ormari i sudoper. Uas je bio potpun. Dok je njena sjena padala preko njega,paraliza je nestala i zavritao je u telefon, vritao ponovno i ponovno: “Baka! Baka! Baka!”

Bakine hladne ruke dotakle su mu grlo. Njene blatnjave, drevne oči suočile su se s njegovima, crpećimu volju.

Tiho, mutno, kao da prelazi mnogo godina a ne samo mnogo kilometara, čuo je kako teta Flo govori:“Reci joj da legne, George, reci joj da legne i bude mirna. Reci joj da mora to učiniti u tvoje ime, i uime svoga oca. Ime njenog odabranog oca je Hastur. To ime je moć u njenom uhu, George -reci joj daLegne u ime Hasturovo reci joj”

Stare, izborane ruke otele su telefon iz Georgeova oslabljenog stiska. Začulo se glasno pop kad se icaičupala iz telefona. George se sruio u kut a baka se sagnula, ogromna gomila mesa iznad njega, kojaje zaklonila svjetlo.

George je zavritao: “Lezi! Budi mirna! Ime Hasturovo! Hastur! Lezi! Budi mirna!”

Ruke su joj se sklopile oko njegovog vrata -

“Mora to učiniti! Teta Flo je rekla da mora! U moje ime! U ime tvoga oca! Lezi! Budi mir ” - istisnule.

BakaŤ 445

Kad su svjetla konačno zapljusnula prilaz sat vremena kasnije, George je sjedio za stolom predsvojom nepročitanom lekcijom iz povijesti. Ustao je i priao stranjim vratima i otvorio ih. S njegovelijeve strane, Princess telefon visio je na svome mjestu, beskorisne ice omotane oko sebe.

Njegova majka je ula, a jedan joj se list zalijepio za ovratnik kaputa. “Kakav vjetar”, rekla je. “Je lisve prolo George? George, to se dogodilo? “

Krv je iz maminog lica nestala jednim jedinim, okiranim potezom, i postala je uasno bijela, kaoklaun.

“Baka”, rekao je. “Baka je umrla. Baka je umrla, mama.” I počeo je plakati.

Uzela gaje u naručje a onda zateturala do zida, kao da joj je taj zagrljaj odnio posljednju snagu. “Je li…je li se neto dogodilo?” upitala je. “George, je li se jo neto dogodilo? “

“Vjetar je kroz njen prozor oborio jednu granu”, reče George.

Odgurnula gaje, načas se zagledala u njegovo okirano, oputeno lice, a onda oteturala u bakinu sobu.Bila je unutra moda četiri minute. Kad se vratila, u ruci je drala crvenu platnenu krpicu. Bio je tokomad Georgeove koulje.

“Ovo sam joj izvukla iz ruke”, apne mama.

“Ne elim razgovarati o tome”, reče George. “Nazovi tetu Flo, ako hoće. Umoran sam. Idem u krevet.”

Krenula gaje zaustaviti, ali nije. Otiao je gore u sobu koju je dijelio s Buddvjem i otvorioventilacijski otvor tako da čuje to će mu majka sljedeće učiniti. Neće razgovarati s tetom Flo, nevečeras, jer je telefonska ica ičupana; ni sutra, jer je nedugo prije nego to se mama vratila kućiGeorge izgovorio kratku seriju riječi, neke na iskrivljenom latinskom, neke tek pred-druidskomumljanje, a vie od tri tisuće kilometara dalje, teta Flo je pala mrtva od naglog krvarenja u mozgu.Nevjerojatno kako su se te riječi vratile. Kako se sve vratilo.

George se skinuo i gol legao na svoj krevet. Stavio je ruke pod glavu i zagledao se gore u tamu.Polako, polako, udubljen i prilično uasan osmijeh isplivao mu je na lice.

Od sada nadalje, stvari će ovdje biti drugačije.

446 Baka

Sasvim drugačije.

Na primjer, Buddy. George je jedva čekao da se Buddy vrati kući iz bolnice i opet krene s kineskimneznabokim mučenjem licom ili zavrtanjem ruke ili tako nečim. George je pretpostavljao da će moratipustiti Buddyja da se izvuče - bar po danu, kad ljudi mogu neto vidjeti - ali kad padne noć i budusami u ovoj sobi, u mraku, zatvorenih vrata …

George se počeo bezvučno smijati.

Kao stoje Buddy uvijek govorio, to će biti prava kalsika.

BakaŤ 447

Balada o fleksibilnom metku

Rotiljada je zavrila. Bila je dobra: pića, odresci na ugljenu, slabo pečeni, zelena salata i Meginposeban preljev. Bili su počeli u pet. Sad je bilo pola devet i skoro sumrak - vrijeme kad se velikitulum tek počinje zagrijavati. Ali oni nisu bili veliki tulum. Bilo ih je samo petero: agent i njegovaena, slavni mladi pisac i njegova ena, i urednik časopisa, u ranim ezdesetim godinama ali je izgledaostarije. Urednik se drao Fresce39. Prije nego stoje urednik stigao, agent je mladom piscu rekao dajetamo nekad bilo problema s pićem. Sad ih vie nije bilo, kao ni urednikove ene … i zato ih je bilopetero umjesto estero.

Umjesto da se zagriju, na njih je popadalo introspektivno raspoloenje, dok se mračilo u stranjemdvoritu mladog pisca, s pogledom na jezero. Prvi roman mladog pisca dobio je dobre kritike i prodaoje popriličan broj primjeraka. On je bio vrlo sretan mlad čovjek i, svaka mu čast, bio je togasvjestan.

Razgovor je sa zaigranom runoćom skrenuo s ranog uspjeha mladog pisca na druge pisce koji su ranoostavili tragove a onda počinili samoubojstvo. Dodirnuli su se Rossa Lockridgea, i Toma Hagena.Agentova supruga spomenula je Sylviju Plath i Anne Sexton, a mladi pisac rekao je kako ne misli dase Plath moe računati kao uspjean pisac. Nije počinila samoubojstvo zbog uspjeha, rekao je; stigla jedo uspjeha zato stoje počinila samoubojstvo. Agent se nasmijeio.

“Molim vas, moemo li razgovarati o nečem drugom?” upitala je supruga mladog pisca pomalonervozno.

Ne obazirući se na nju, agent je rekao: “I ludilo. Bilo je onih koji su poludjeli zbog uspjeha.” Agentje imao blag ali svejedno snaan glas glumca koji nije na pozornici.

Pičeva ena taman se spremala ponovno pobuniti - znala je da njen suprug voli razgovarati o timstvarima samo zato da bi se alio o njima, a volio se aliti o njima zato stoje previe razmiljao o njima -kad je urednik

59 Fresca: osvjeavajuće piće od grejpa, proizvod kompanije Coca-Cola, uglavnom se prodaje uSjevernoj Americi, nap. prev.

448 Balada o fleksibilnom metku

časopisa progovorio. Ono stoje rekao bilo je tako čudno daje zaboravila na pobunu.

“Ludilo je fleksibilan metak.”

Agentova ena djelovala je zapanjeno. Mladi pisac zainteresirano se nagnuo naprijed. Rekao je: “Tozvuči poznato -“

“Naravno”, reče urednik. “Ta rečenica, ta slika, ‘fleksibilni metak’, to je Marianne Moore. Ona je tokoristila da opie nekakav auto. Meni se oduvijek činilo da to jako dobro opisuje stanje ludila. Ludiloje neka vrsta mentalnog samoubojstva. Zar liječnici sad ne govore da je jedini način da se doistaprocijeni smrt putem smrti uma? Ludilo je neka vrsta fleksibilnog metka u mozak.”

ena mladog pisca je skočila. “Hoće li jo netko neko piće?” Nitko se nije prijavio.

“Pa, ako ćemo razgovarati o tome, ja hoću”, rekla je, i otila si natočiti.

Urednik je rekao: “Jednom su mi poslali priču, dok sam jo radio u Loganu. Naravno, i on je sad otiaokao i Collier i The Saturday Evening Post, ali mi smo nadivjeli ijedno i drugo.” Rekao je to stračkom ponosa. “Objavljivali smo trideset i est kratkih priča godinje, ili vie, a svake godine četiriili pet naih priča nalo bi se u nečijem izboru najboljih priča godine. I ljudi su ih čitali. U svakomslučaju, ta se priča zvala ‘Balada o fleksibilnom metku’, a napisao ju je čovjek po imenu Reg Thorpe.Mladić otprilike godina naeg mladića, i otprilike isto toliko uspjean.”

“On je napisao Obrise iz podzemnog svijeta, zar ne?” upitala je agentova ena.

“Da. Nevjerojatan rezultat za prvi roman. Izvrsne kritike, sjajna prodaja i u tvrdom i u mekom uvezu,udruga pisaca, sve ivo. Čak je i film bio prilično dobar, premda ne tako dobar kao knjiga. Ni blizu.”

“Meni se knjiga strano sviđala”, rekla je pičeva ena, privučena natrag u razgovor i protiv svoje volje.Imala je iznenađen, zadovoljan izraz nekoga tko se upravo sjetio nečeg to mu predugo nije palo naum. “Je li otad napisao jo neto? Obrise iz podzemnog svijeta sam pročitala jo na faksu, a to je bilo …pa, predavno da se sad prisjećam.”

“I ne djelujete ni dana starije nego onda”, rekla je agentova ena toplo, premda je u sebi smatrala daena mladog pisca nosi premali topić i preuske kratke hlače.

“Ne, odonda nije nita napisao”, rekao je urednik. “Osim te jedne kratke priče koju sam vamspomenuo. Ubio se. Poludio je i ubio se.”

Balada o fleksibilnom metku 449

“Oh”, reče ena mladog pisca splasnuto. Opet su na tome.

“Je li priča objavljena?” upitao je mladi pisac.

“Ne, ali ne zato stoje autor poludio i ubio se. Nije dola do tiska jer je urednik poludio i skoro seubio.”

Agent je naglo ustao da i sebi dotoci piće, premda mu dotakanja ba i nije trebalo. Znao je dajeurednik doivio ivčani slom u ljeto 1969. godine, nedugo prije nego to se Logan utopio u moru crvenetinte.

“Ja sam bio taj urednik”, objasnio je urednik ostalima. “Na određeni način smo zajedno poludjeli,Reg Thorpe i ja, premda sam ja bio u New Yorku, a on daleko, u Omahi, a nismo se čak nikad niupoznali. Njegova je knjiga bila izala kakvih est mjeseci ranije, a on se preselio tamo ‘da dođe ksebi’, kako se tada govorilo. A ja slučajno znam taj dio priče jer se povremeno viđam s njegovomenom kad je u New Yorku. Ona slika, i to sasvim dobro. Sretna je to ena. Zamalo ju je odvukao sasobom.”

Agent se vratio i sjeo. “Sad se i ja pomalo prisjećam”, rekao je. “Nije bila u pitanju samo njegovaena, zar ne? Pucao je u jo neke ljude, i u jednog klinca.”

“Tako je”, reče urednik. “Zbog klinca je konačno i pukao.”

“Zbog klinca je pukao?” upita agentova ena. “Kako to misli?”

Ali urednikovo lice nije se dalo pročitati; bio je voljan govoriti, ali ne i odgovarati na pitanja.

“Ja znam svoju stranu priče jer sam je preivio”, rekao je urednik časopisa. “I ja sam sretan. Prokletosretan. Ima jedna zanimljiva stvar kod onih koji pokuaju samoubojstvo uperivi si pitolj u glavu ipovlačeći okidač. Čovjek bi pomislio daje to metoda koja ne moe promaiti, bolja od tableta ilirezanja ila, ali nije. Kad si puca u glavu, naprosto ne moe predvidjeti to će se dogoditi. Metak se moeodbiti od lubanje i ubiti nekog drugog. Moe slijediti zaobljenje lubanje skroz okolo, i izaći s drugestrane. Moe zapeti u mozgu i oslijepiti te i ostaviti te na ivotu. Jedan čovjek pucao sije u glavu s .38-icom i probudio se u bolnici. Netko drugi bi si mogao pucati u čelo .22-ojkom i probuditi se u paklu… ako takvo mjesto postoji. Ja sam sklon vjerovati da se nalazi ovdje na Zemlji, moda negdje u NewJerseyju.”

Pičeva ena se nasmijala, prilično prodorno.

“Jedina sigurna metoda za samoubojstva jest skok s vrlo visoke zgrade, a to je izlaz na koji seodlučuju samo oni najpredaniji. Tako prokleto neuredno, zar ne?

450 Balada o fleksibilnom metku

Ali hoću naprosto reći ovo: kad si pucate u glavu fleksibilnim metkom, doista ne znate kakav će bitiishod. U mom slučaju, skočio sam s mosta i probudio se na smećem zatrpanom pločniku dok me nekivozač kamiona mlatio po leđima i pumpao mi ruke gore-dolje kao da ima samo dvadeset i četiri satada me dovede u formu ili me zamijenio za aparat za veslanje. Za Rega, taj metak je bio smrtonosan.On … ali pričam vam priču, a nemam pojma elite lije čuti.”

Upitno se ogledao oko sebe u sve gućoj tami. Agent i agentova ena razmijenili su nesigurne poglede,a pičeva ena se taman spremala reći kako joj se čini daje bilo dosta tmurnih razgovora kad je njen murekao: “Ja bih to rado čuo. Ako vam nije problem da nam je ispričate zbog osobnih razloga,naravno.”

“Nikad to nisam ispričao”, reče urednik, “ali ne iz osobnih razloga. Moda nikad nisam imao pravesluatelje.”

“Onda navalite”, reče pisac.

“Paul -” Njegova mu je ena spustila ruku na rame. “Zar ne misli -” “Ne sad, Meg.” Urednik je rekao:

“Priča je stigla potom, a u to vrijeme Logan vie nije prihvaćao rukopise koji nisu bili naručeni. Kadbi stigli, jedna djevojka bi ih jednostavno stavila u povratne kuverte s pisamcem u kojem je pisalo:‘Zbog sve većih trokova i sve većih potekoća uredničkog osoblja da izađu na kraj sa sve većim

brojem priloga, Logan vie ne čita nenaručene rukopise. elimo vam svaku sreću u slanju vaeg radanekome drugome.’ Zar to nije krasna hrpa gluposti? Nije lako tri puta u jednoj rečenici upotrijebiti‘sve veće’, ali njima je to uspjelo.”

“A ako nije bilo maraka za povratni paket, priča je ila u ko za smeće”, reče pisac. “Jef tako?”

“Oh, naravno. Nema milosti u golom gradu.”

Neki čudan izraz nelagode preao je preko pičevog lica. Bio je to izraz čovjeka u jami s tigrovima ukojoj su deseci boljih ljudi razderani u komadiće. Dosad, ovaj čovjek jo nije vidio nijednog tigra.Ali ima osjećaj da su tamo, i da su im pande jo uvijek otre.

“U svakom slučaju”, rekao je urednik vadeći svoju tabakeru, “stigla nam je ta priča, i djevojka uodjelu za potu ju je izvadila, pričvrstila na prvu stranicu formular za odbijanje, i taman ju sespremala staviti u povratnu kuvertu kad je bacila pogled na ime autora. E, pa, i ona je pročitala

Balada o fleksibilnom metku 451

Obrise iz podzemnog svijeta. Te jeseni, svi su ih pročitali, ili su ih čitali, ili su bili na listi čekanja uknjinici, ili prekopavali police dućana u potrazi za mekanim izdanjem.”

Pičeva ena, koja je vidjela trenutak nelagode na licu svoga supruga, prihvatila ga je za ruku. On joj senasmijeio. Urednik je pripalio svoju cigaretu zlatnim Ronsonom, i u sve dubljoj tami vidjeli su kakomu je lice ispijeno ovjeene vreće krokodilske koe pod njegovim očima, izbrazdani obrazi, staračkabrada koja se pomalja iz toga lica u kasnim srednjim godinama kao pramac broda. Taj brod, pomislioje pisac, zove se starost. Nitko ba nema neku elju provozati se njime, ali sve su kabine pune. Pa ipotpalublje, to se toga tiče.

Upaljač se ugasio, a urednik je zamiljeno puckao svoju cigaretu.

“Djevojka u potanskom odjelu koja je pročitala tu priču i poslala je dalje sad je samostalna urednicakod G. P. Putnama i sinova. Njeno ime nije vano; vano je daje na velikom grafikonu ivota djevojčinvektor preao preko vektora Rega Thorpea u odjelu za potu časopisa Logan. Njen se vektor uspinjao, anjegov je silazio. Ona je poslala priču svome efu, a njen ef ju je poslao meni. Pročitao sam je ioduevio se. Bila je zaista predugačka, ali vidio sam kako se bez problema moe s nje skinuti petstoriječi. A to bi bilo sasvim dosta.”

“O čemu se radilo?” upitao je pisac.

“Zar uopće morate pitati”, rekao je urednik. “Tako se divno uklapa u cijeli kontekst.”

“O procesu ludila?”

“Da, ba tako. Stoje prvo to vas nauče na svakom fakultetskom seminaru za pisce? Pii o onome topoznaje. Reg Thorpe je poznavao proces ludila, jer je upravo bio usred njega. Sad, mogli biste reći -da ste urednik -kako američka čitalačka publika doista ne treba da joj se nameće jo jedna priča oOtmjenom Procesu Luđenja u Americi, pod-tema A, Vie Nitko Ni Sa Kim Ne Razgovara. Popularna

tema u knjievnosti dvadesetog stoljeća. Svi velikani su se okuali u njoj, a sva krabala su jeiskasapila. Ali ova priča je bila smijena. Mislim, bila je zbilja strano smijena.

Nita takvoga nisam pročitao nikad prije, a nisam ni poslije. Najblie bi bile neke od priča F. ScottaFitzgeralda … i Gatsby. Tip u Thorpeovoj priči je ludio, ali činio je to na strano smijean način.Stalno si se smjekao, a bilo je nekoliko mjesta u toj priči - trenutak kad glavni junak zalije debelucuru eleom od limete je najbolji - kad si se morao glasno nasmijati. Ali to

452 Balada o fleksibilnom metku

je bio nervozan smijeh, znate. Nasmije se a onda se eli osvrnuti da vidi tko te čuo. Suprotstavljenecrte napetosti u toj priči bile su zbilja nevjerojatne. to si se vie smijao, to si nervozniji bio. A to sibio nervozniji, to si se vie smijao … sve do trenutka kad se glavni junak vrati kući s prijamapriređenog u njegovu čast i ubije svoju enu i malenu kćer.” “Kakav je zaplet?” upitao je agent.

“Ne”, reče urednik, “to nije vano. Bila je to naprosto priča o mladom čovjeku koji postupno gubibitku da izađe na kraj sa svojim uspjehom. Najbolje da ostane neodređena. Podrobno prepričavanjesadraja bi naprosto bilo dosadno. To je uvijek dosadno.

U svakom slučaju, napisao sam mu pismo. Pisalo je ovako: ‘Dragi Reg Thorpe, upravo sam pročitaoBaladu ofleksibilnom metku, i mislim daje sjajna. Volio bih je objaviti u Loganu, početkom sljedećegodine, ako vam to odgovara. Zvuči li 800$ u redu? Plaća se nakon prihvaćanja. Vie-manje.’ Noviodlomak.”

Urednik je probo večernji zrak svojom cigaretom. ‘“Priča je malo predugačka, i volio bih dajeskratite za petstotinjak riječi40, ako je to moguće. Prihvatio bih i skraćenje od dvjesto riječi, ako bamoram. Uvijek moemo izbaciti neku karikaturu.’ Odlomak. ‘Nazovite me ako elite.’ Moj potpis. Ipismo je otilo u Omahu.”

“A sjećate ga se tako, od riječi od riječi?” upita pičeva ena.

“Sve dopise sam drao u posebnom fasciklu”, reče urednik. “Njegova pisma, kopije mojih uzvrata. Dokraja se nakupila poprilična gomila, uključujući tu i tri-četiri dopisa od Jane Thorpe, njegove ene.Često sam ponovno prečitavao cijeli dosje. Uzalud, naravno. Pokuavati razumjeti fleksibilni metak jekao da pokuava shvatiti kako Moebiusova vrpca moe imati samo jednu stranu. Stvari su naprostotakve, u ovom, najboljem od svih mogućih svjetova. Da, znam ga od riječi do riječi, ili skoro. Nekiljudi znaju i Deklaraciju nezavisnosti napamet.”

“Ali nazvao te već sutradan”, rekao je agent cereći se. “Na tvoj troak.”

“Ne, nije me nazvao. Ubrzo nakon Obrisa iz podzemlja, Thorpe se potpuno prestao sluiti telefonom.To mije rekla njegova ena. Kad su se preselili iz New Yorka u Omahu, čak nisu ni uveli telefon unovu kuću. On

4(1 Američka nakladnička industrija rukopise mjeri brojem riječi, a ne kartica teksta Jedna karticateksta odgovara broju od otprilike 250-300 riječi, nap. prev.

Balada o fleksibilnom metku 453

je, znate, zaključio da telefonski sustav zapravo ne radi na struju, nego na radij. Smatrao je daje tojedna od dvije-tri najbolje čuvane tajne u povijesti modernog svijeta. Tvrdio je - svojoj eni - dajesav taj radij odgovoran za sve vie pojava raka, a ne cigarete, ni ispuni plinovi automobila, niindustrijsko zagađenje. Svaki telefon ima u slualici mali kristal radija, i kad god koristi telefon,napuni si glavu zračenjem.”

“Aha, stvarno je bio lud”, rekao je pisac, a svi su se nasmijali.

“Umjesto toga, pisao je pisma”, rekao je urednik bacajući cigaretu prema jezeru. “A u pismu jepisalo ovako: ‘Dragi Henry Wilson (ili samo Henry, ako smijem). Vae pismo bilo je i uzbudljivo ilaskavo. Moja ena je, ako ita, jo sretnija od mene. Novac je u redu… premda moram iskreno priznatida mi se objavljivanje u Loganu čini kao sasvim dovoljna nagrada (ali prihvaćam plaćanje,prihvaćam). Pregledao sam vae rezove, i čine mi se sasvim u redu. Mislim da će poboljati priču, a nesamo osloboditi prostor za karikature. Sve najbolje, Reg Thorpe.’

Ispod njegova potpisa bio je čudan mali crte … vie kao neka črčka-rija. Oko na piramidi, kao ono nadolarskoj novčanici. Ali umjesto natpisa Novus Ordo Seclorum na zastavici ispod njega bile su overiječi: Fornit Malo Fomusa.”

“To je latinski, ili neto od Groucha Marxa”, rekla je agentova ena.

“Samo jo jedan dio sve veće ekscentričnosti Rega Thorpea”, rekao je urednik. “Njegova ena mijerekla daje Reg počeo vjerovati u ‘male ljude’, neku vrstu vila ili vilenjaka. Forniti. Bili su tovilenjaci koji nose sreću, a on je bio uvjeren da jedan od njih ivi u njegovom pisaćem stroju.”

“O, Boe moj”, reče pičeva ena.

“Po Thorpeu, svaki Fornit ima malu napravicu, poput pitolja na vodu, punu … sretne praine, valjdabi se to tako zvalo. A sretna praina -“

“- se zove fornus”, dovri pisac. iroko se smijeio.

“Tako je. A i njegovoj eni je to bilo jako smijeno. Isprva. Zapravo, isprvaje mislila-Thorpe jeFornite zamislio dvije godine prije toga, dokje pisao skicu za Obrise iz podzemlja daje to Reg samozafrkava. A moda je isprva tako i bilo. Čini se daje to napredovalo, od muice, do praznovjerja, doprave pravcate vjere. To je bila … fleksibilna fantazija. Ali na kraju kruta. Vrlo kruta.”

Svi su utjeli. Osmijesi su izblijedili.

454 Balada o fleksibilnom metku

“Forniti su imali svoju smijenu stranu”, rekao je urednik. “Thorpeov pisaći stroj se pod kraj njihovaboravka u New Yorku počeo jako često kvariti, a kad su se preselili u Omahu se to događalo i jočeće. Koristio je posuđeni stroj dok su mu ga tamo prvi puta popravljali. Upravnik radionice nazvaoje nekoliko dana nakon stoje Reg dobio svoj vlastiti stroj natrag, i rekao mu da će mu poslati račun za

čićenje posuđenog stroja zajedno s računom za Thorpeov stroj.”

“U čemu je bio problem?” upita agentova ena.

“Mislim da ja znam”, reče pičeva ena.

“Bio je pun hrane”, reče urednik. “Komadići kolača i keksa. Bilo je maslaca od kikirikijarazmazanog na samim tipkama. Reg je hranio Fornita u svom pisaćem stroju. A ‘hranio’ je i posuđenistroj, za slučaj da se Fornit premjestio.”

“Čovječe”, reče pisac.

“Tada nisam znao ni za to od toga, znate. Na početku, uzvratio sam mu pismom i rekao mu kako mi jedrago. Moja tajnica je otipkala pismo i donijela mi ga na potpis, a onda je morala izaći po neto, jasam potpisao pismo a nje nije bilo. I onda - bez ikakvog stvarnog razloga - ja sam pod svoje imestavio istu onakvu črčkariju. Piramidu. Oko. I ‘Fornit Malo Fornusa”. Ludo. Tajnica je to vidjela ipitala me elim li to tako poslati. Slegnuo sam ramenima i rekao neka poalje.

Dva dana kasnije nazvala me Jane Thorpe. Rekla mi je daje moje pismo jako uzbudilo Rega. Reg jebio uvjeren daje pronaao srodnu duu … nekoga tko zna za Fornite. Vidite kako je to postajala ludasituacija? Koliko sam ja u tom trenutku znao, Fornit je mogao biti bilo to, od francuskog ključa zaljevake do poljskog noa za odrezak. Kao i fornus. Objasnio sam Jane da sam naprosto precrtaoRegov vlastiti crte. Htjela je doznati zato. Ja sam izbjegao to pitanje, premda bi odgovor morao bitizato to sam pri potpisivanju pisma bio jako pijan.”

Zastao je, a na tratinu stranjeg dvorita pala je nelagodna tiina. Ljudi su gledali u nebo, u jezero, udrveće, premda nisu bili nita zanimljiviji sada nego prije pet minuta.

“Pio sam cijelog svog odraslog ivota, i ne mogu reći kad je to počelo izmicati kontroli. Uprofesionalnom smislu, drao sam bocu pod jarmom skoro sve do samog kraja. Počeo bih piti zaručkom i vratio se u ured en blotto. Ali tamo sam savreno dobro funkcionirao. No pića poslije posla -

Balada o fleksibilnom metku 455

prvo na vlaku, zatim kod kuće - to bi me gurnulo preko ruba sposobnosti djelovanja.

Moja ena i ja imali smo problema nepovezanih s pićem, ali piće je samo pogoralo druge probleme.Dugo se pripremala na odlazak, a tjedan dana prije nego stoje stigla priča Rega Thorpea, to je iučinila.

Ja sam pokuavao izaći s time na kraj kad je stigla Thorpeova priča. Pio sam previe. A povrh svegasam proivljavao - pa, mislim daje to sad moderno zvati krizom srednjih godina. U to vrijeme samsamo znao da sam u profesionalnom ivotu jednako toliko deprimiran kao i u osobnom ivotu. Hvataosam se u kotac - ili sam to bar pokuavao - sa sve jačim dojmom da uređivanje priča za iroku publikukoje će na kraju čitati nervozni pacijenti zubara, domaćice za ručkom, i poneki student kojem jedosadno ba i nije nekakav plemeniti poziv. Hvatao sam se u kotac - i opet, bar sam to pokuavao, kao isvi mi u Loganu u to doba - s pomisli da za est mjeseci, ili deset, ili četrnaest, Logana moda uopće

neće ni biti.

U taj tupi jesenski krajolik tjeskobe srednje dobi dolazi jako dobra priča jako dobrog pisca, smijean ienergičan pogled na mehaniku ludila. To mije bilo kao sjajna zraka sunca. Znam da zvuči čudno kadto kaem za priču u kojoj glavni junak na kraju ubija svoju enu i malo dijete, ali pitajte bilo kojegurednika stoje prava sreća, i reći će vam daje to sjajna priča ili roman koji niste očekivali, koji vamslete na stol kao veliki Boični poklon. Gledajte, svi znate priču Shirley Jackson “Lutrija”. Zavrava sjednim od naj-tmurnijih krajeva koji moete zamisliti. Mislim, onu dragu gospođu izvedu van ikamenuju je do smrti. Njeni sin i kći sudjeluju u ubojstvu, za Boga miloga. Ali to je sjajnopripovijedanje … i kladim se daje urednik u New Yorkeru koji prvi pročitao tu priču, te večeri kućiotiao zvidućući.

Pokuavam reći da je Thorpeova priča u tom trenutku bila najbolja stvar u mom ivotu. A po onome tomije toga dana telefonom rekla njegova ena, bila je to i jedina dobra stvar koja se njemu dogodila uzadnje vrijeme. Odnos autora i urednika je uvijek uzajamno parazitiranje, ali u slučaju Rega i mene,to parazitiranje dolo je do neprirodnih razmjera.”

“Vratimo se Jane Thorpe”, reče pičeva ena.

“Da, nekako sam je ostavio po strani, zar ne? Bila je ljuta na cijelu tu priču s Fornitima. Isprva, rekaosam joj da sam naprosto naarao taj znak s okom i piramidom ispod svoga potpisa nemajući pojma očemu bi se moglo raditi, i ispričao sam se zbog toga to sam učinio.

456 Balada o fleksibilnom metku

Ona je nadvladala svoj bijes i sve mije ispričala. Bilaje sve zabrinutija i zabrinutija, a nije imala skime razgovarati. Njeni roditelji bili su mrtvi, a svi su joj prijatelji ostali u New Yorku. Reg nikoganije putao u kuću. To su poreznici, govorio je, ili FBI, ili CIA. Nedugo nakon to su se preselili uOmahu, na vrata im je dola djevojčica koja je prodavala kekse za izviđači-ce. Reg se izderao na nju,rekao joj da se izgubi, da on zna zastoje dola, i tako dalje. Jane je pokuavala razumno razgovarati snjim. Naglasila je da je djevojčici samo deset godina. Reg joj je rekao da poreznici nemaju dua nisavjesti. A osim toga, rekao je, ta bi djevojčica mogla biti android. Androidi ne potpadaju podzakone o radu maloljetnika. Ne bi poreznicima bilo ispod časti poslati androidsku djevojčicuodjevenu kao izviđačica i punu kristala radija da otkrije ima li on kakvih tajni… i da ga usput napunikancerogenim zraka.”

“Za ime Boje”, reče agentova ena.

“Čekala je neki prijateljski glas, a moj je stigao prvi. Čuo sam priču o izviđačici, otkrio sam za brigui prehranu Fornita, čuo sam za fornus, za to kako Reg odbija koristiti telefon. Razgovarala je sa mnomiz telefonske govornice u dućanu pet ulica dalje od svoje kuće. Rekla mi je da se boji kako se Regzapravo ne brine zbog poreznika ili FBI ili CIA-e. Rekla je kako se on zapravo boji da su Oni - nekaogromna, anonimna skupina koja mrzi Rega, koja je ljubomorna na Rega, koja ni pred čime ne preeda dođe do Rega - otkrili njegovog Fornita i ele ga ubiti. Ako Fornit umre, neće vie biti romana, nikratkih priča, ničega. Shvaćate? Sutina ludila. Oni ga progone. Na kraju, čak ni porezna uprava, kojagaje stvarno izgnjavila zbog prihoda koji je dolazio od Obrisa iz podzemlja, nije mogla posluiti kao

strailo. Na kraju su ostali samo Oni. Savrena paranoična fantazija. Oni su htjeli ubiti njegovogFornita.”

“Boe moj, to si joj rekao?” upita agent.

“Pokuao sam je umiriti”, reče urednik. “Sjedio sam tako, tek sam se vratio sa svoga ručka od petmartinija, razgovarah sam s tom prestravljenom enom koja je stajala u javnoj govornici u dućanu uOmahi, pokuavajući joj reći daje sve u redu, neka nita ne brine to njen suprug vjeruje da su telefonipuni kristala radija, da hrpa anonimnih ljudi alje androidske izvi-đačice da ga pijuniraju, neka nebrine to je njen suprug svoj talent do te mjere razdvojio od sebe daje uvjeren kako u njegovompisaćem stroju ivi vilenjak.

Balada o fleksibilnom metku 457

Mislim da nisam bio ba jako uvjerljiv.

Zamolila me ne, preklinjala me da radim s Regom na njegovoj priči, da se pobrinem da izađe. Samoto nije otvoreno rekla daje ‘Fleksibilni metak’ Regov posljednji dodir s onim to podsmjeljivonazivamo stvarnoću.

Pitao sam je to da radim ako Reg opet spomene Fornite. ‘Podilazite mu’, rekla je. Točnoje tako rekla- podilazite mu. I ondaje spustila slualicu.

U poti je sutradan stiglo pismo od Rega - pet stranica, tipkane na stroju, s jednostrukim proredom.Prvi odlomak se odnosio na priču. Druga skica dobro napreduje, rekao je. Činilo mu se da bi mogaoskinuti i sedamsto riječi s izvornih deset i pol tisuća, tako da konačnu verziju spusti na kratkih devettisuća i osamsto.

Ostatak pisma odnosio se na Fornite i fornus. Njegove vlastite opservacije, i pitanja … desecipitanja.”

“Opservacije?” Pisac se nagnuo naprijed. “Znači, stvarno ih je viđao?”

“Ne”, reče urednik. “Nije ih vidio u doslovnom smislu, ali na drugi način … valjda ih je vidio.Znate, astronomi su znali daje Pluton na svome mjestu davno prije nego to su dobili dovoljno snaanteleskop da bi ga vidjeli. Znali su sve o njemu po proučavanju orbite planeta Neptuna. Reg je takopromatrao Fornite. Vole jesti noću, rekao je, jesam li to primijetio? Hranio ih je u svako doba dana,ali primijetio je da većina hrane nestane nakon osam sati.”

“Halucinacije?” upita pisac.

“Ne”, reče urednik. “Naprosto, kad bi Reg izaao na svoju večernju etnju, njegova ena bi počistilahranu iz pisaćeg stroja to bi mogla bolje. A on je izlazio svake večeri u devet sati.”

“Rekao bih daje bilo prilično bezobrazno od nje stoje tako navalila na tebe”, zagunđa agent. Pomakaoje svoje krupno tijelo na vrtnom stolcu. “I ona je samo pothranjivala njegove fantazije.”

“Ne shvaća zato me nazvala ni zato je bila tako uznemirena”, reče urednik tiho. Pogledao je pičevuenu. “Ali kladim se da vi to razumijete, Meg.”

“Moda”, rekla je, i dobacila nelagodan pogled postrance svome suprugu. “Nije se ljutila to mupothranjujete njegovu fantaziju. Bojala se da biste je mogli uznemiriti.”

458 Balada o fleksibilnom metku

“Bravo.” Urednik je zapalio jo jednu cigaretu. “I iz istog razloga je uklanjala hranu. Da se hrananastavila nakupljati u pisaćem stroju, Reg bi doao do logičnog zaključka koji bi proizaao izravno iznjegove apsolutno nelogične premise. Naime, zaključio bi daje njegov Fornit ili umro ili otiao.Dakle, nema vie fomusa. Dakle, nema vie pisanja. Dakle …”

Urednik je pustio riječ da otplovi na dimu cigarete, i onda nastavio: “Smatrao je da su Fornitivjerojatno noćna stvorenja. Ne vole jaku buku - primijetio je da ne moe pisati ujutro nakon bučnihzabava - mrzili su televiziju, mrzili su slobodnu struju, mrzili su radij. Reg je njihov televizor prodaoCaritasu za dvadeset dolara, rekao je, a njegov sat s brojčanikom od radija je odavno otiao. A ondapitanja. Odakle ja znam za Fornite? Je li moguće da i ja imam jednoga kod sebe? Ako je tako, tomislim o ovom, ovome, i onome? Mislim da ne moram zalaziti u vie detalja. Ako ste ikad imali psaodređene vrste i moete se prisjetiti pitanja koja ste postavljali o njegovoj skrbi i prehrani, znatevećinu pitanja koja mije Reg postavio. Jedna mala krabotina ispod moga potpisa bila je dovoljna daotvori Pandorinu kutiju.”

“to si mu odgovorio?” upita agent.

Urednik je polako rekao: “Tu su nevolje zapravo i počele. Za nas obojicu. Jane mije rekla ‘Podilazitemu’, pa sam tako i učinio. Naalost, poprilično sam pretjerao u tome. Odgovorio sam na njegovopismo od kuće, i bio sam jako pijan. Stan mi se činio puno previe prazan. Imao je onaj ustajali zadah- dim cigareta i nedovoljno provjetravanja. Stvari su se raspadale otkako je Sandra otila. Prekrivačna kauču je bio izguvan. Prljavo suđe u sudoperu, takve stvari. Mukarac srednjih godina koji nijespreman za kućanstvo.

Sjedio sam tamo sa svojim osobnim papirom za pisanje u pisaćem stroju, i pomislio: Treba miFornit. Zapravo, treba mi ih desetak, tako da ovu prokletu usamljenu kuću zaprae fornusom s kraja nakraj. Toga časa, bio sam dovoljno pijan da bih Regu Thorpeu zavidio na iluzijama.

Rekao sam da imam Fornita, naravno. Rekao sam daje moj nevjerojatno sličan njegovom po svojimosobinama. Noćna ivotinja. Mrzi galamu, ali izgleda voli Bacha i Brahmsa … često bih odradionajbolji posao nakon to bih večer proveo sluajući njihovu glazbu. Otkrio sam da moj Fornit osobitovoli Krischnerovu mortadelu …je li Reg ikad probao s njom? Naprosto bih ostavio komadiće blizuScripto olovke koju sam uvijek nosio sa

Balada o fleksibilnom metku 459

sobom - moja urednička olovka, ako hoćete - a ujutro ih skoro nikad ne bi bilo. Osim ako, kao to jeReg rekao, večer prije toga nije bilo neke velike buke. Rekao sam mu da mije drago to sam doznao za

radij, iako ja nemam sat kojem brojčanik svijetli u tami. Rekao sam mu daje moj Fornit sa mnom jood fakulteta. Toliko sam se zanio vlastitim izmiljotinama da sam napisao skoro est stranica. Na krajusam dodao i jedan odlomak o priči, vrlo povran, i potpisao se.”

“A ispod potpisa -?” upita agentova ena.

“Jasno. Fornit Malo Fornusa.” Zastao je. “U mraku se to ne vidi, ali pocrvenio sam. Bio sam takoprokleto pijan, tako prokleto samozadovoljan … moda bih se na hladnom dnevnom svjetlu ipredomislio, ali dotad je već bilo prekasno.”

“Poslali ste pismo te večeri?” promrmlja pisac.

“Jesam. A onda sam tjedan i pol zadravao dah i čekao. Jednog dana mi je stigao rukopis, adresiran namene, bez popratnog pisma. Rezovi su bili onakvi kako smo se dogovorili, i smatrao sam daje sadpriča savrena do zadnjeg slova, ali rukopis je bio … pa, stavio sam ga u svoju aktovku, odnio gakući, i osobno ga pretipkao. Bio je pokriven čudnim utim mrljama. Mislio sam …”

“Urin?” upita agentova ena.

“Da, tako sam mislio. Ali nije bilo to. A kad sam stigao kući, u sandučiću me čekalo pismo od Rega.Ovog puta deset stranica. Tijekom pisma razjasnile su se i ute mrlje. Nije mogao pronaćiKirschnerovu mortadelu, pa je probao s Jordanovom.

Rekao je daje oboavaju. Naročito sa senfom.

Tog sam dana bio sasvim trijezan. Ali njegovo pismo, zajedno s onim jadnim mrljama od senfautisnutim ravno u stranice njegova rukopisa poslalo me ravno do ormara s pićem. Nisam proao prekostarta i nisam uzeo dvjesto dolara. Idi ravno na pijan.”

“to je jo pisalo u pismu?” upitala je agentova ena. Bila je sve zain-teresiranija za priču, i sad senagnula preko svoga popriličnog trbuha, u poloaju koji je pičevoj eni ličio na Snoopvja koji stoji nasvojoj psećoj kućici i pretvara se daje leinar.

“Ovog puta su samo dva reda bila o priči. Sve zasluge prebačene na Fornita … i na mene. Mortadelaje stvarno bila sjajna ideja, Rackne je oboava, a kao posljedica-“

“Rackne?” upita pisac.

460 Balada o fleksibilnom metku

“Tako se zvao Fornit”, reče urednik. “Rackne. Zahvaljujući mortadeli, Rackne se zbilja bacio napreradu. Ostatak pisma bila je paranoična litanija. Takve stvari u ivotu niste vidjeli.”

“Reg i Rackne … brak kao iz raja”, rekla je pičeva ena i nervozno se zahihotala.

“Oh, ne, ni slučajno”, reče urednik. “Njihov odnos je bio strogo poslovan. A Rackne je bio muko.”

“Pa, onda nam ispričajte sve o pismu.”

“To ne znam na pamet. I bolje za vas stoje tako. Čak i nenormalnost nakon nekog vremena dojadi.Potar radi za CIA-u. Dječak koji raznosi novine za FBI. Reg je u njegovoj kesi za novine vidiorevolver s priguivačem. Njihovi prvi susjedi su nekakvi pijuni; u svome karavanu imaju opremu zaprislukivanje. Vie se nije usuđivao otići do trgovine na uglu po opremu za pisanje, jer je vlasnikandroid. Već je i prije sumnjao na to, rekao je, ali sad je bio siguran. Vidio je kako se čovjeku ispodkose, tamo gdje je počeo sijediti, pruaju ice. A očitanje radija u njegovoj kući je skočilo do nebesa;noću vidi tupo zeleno svjetlucanje u sobama.

Pismo je zavravalo ovako: ‘Nadam se da ćete mi odgovoriti i obavijestiti me o tome kako ti (i tvojFornit) gledate na neprijatelje, Henry. Vjerujem daje to to sam doao u kontakt s tobom bio događajkoji nadilazi slučajnost. Nazvao bih to pojasom za spaavanje od (Boga? Providnosti? Sudbine? samodaberi izraz) i to u zadnjem času.

Čovjek ne moe dugo stajati sam pred tisuću neprijatelja. A otkriti, konačno, da nisi sam … bi li bilopretjerano reći daje nae zajedničko iskustvo jedino to stoji između mene i posvemanjeg unitenja?Moda i ne bi. Moram doznati: progone li neprijatelji tvoga Fornita kako to progone Racknea? Ako jetako, kako se snalazi? Ako nije, ima li predodbe zato nije? Ponavljam, moram doznati. ‘

Pismo je bilo potpisano sa črčkarijom Fomite Malo Fornusa ispod potpisa, a onda i P. S. Samo jednarečenica. Ali smrtonosna. U P. S.-u je pisalo: ‘Ponekad nisam siguran u svoju enu.’

Pročitao sam pismo tri puta. Tijekom čitanja, ubio sam cijelu bocu Black Velveta. Počeo sampromiljati koje mogućnosti imam za odgovor na ovo pismo. Bio je to poziv u pomoć od čovjeka kojise utapa, toliko je bilo sasvim jasno. Priča gaje neko vrijeme drala u komadu, ali sad je i priča bilazavrena. Sad se oslanjao na mene da ga zadrim u komadu. Stoje bilo sasvim razumno, budući da samse sam u to uvalio.

Balada o fleksibilnom metku 461

Hodao sam gore-dolje po kući, kroz sve prazne sobe. I počeo sam isključivati stvari. Bio sam jakopijan, sjetite se, a teko pijanstvo otvara neočekivane puteve podlonosti utjecajima. Zato urednici iodvjetnici rado plate i tri pića prije nego to se za ručkom počne razgovarati o ugovorima.”

Agent se meketavo nasmijao, ali raspoloenje je ostalo napeto i nervozno i nelagodno.

“I molim vas, imajte na umu daje Reg Thorpe bio prokleto dobar pisac. Bio je apsolutno uvjeren ustvari koje je govorio. FBI. CIA. Porezna uprava. Oni. Neprijatelji. Neki pisci imaju rijedak dar daim proza bude to hladnija to su oni strastvenije vezani za svoju temu. Steinbeck je to imao, kao iHemingway, a i Reg Thorpe je imao isti taj dar. Kad ste jednom uli u njegov svijet, sve se počeločiniti vrlo logičnim. Počeli ste smatrati sasvim vjerojatnim, kad ste jednom prihvatili osnovnupretpostavku Fornita, da dječak koji raznosi novine doista ima .38-icu s priguivačem u svojoj vrećiza novine. Da bi studenti iz susjedstva koji se voze karavanom doista mogli biti agenti KGB-a, sasmrtonosnim kapsulama ugrađenim u zube, sa zadatkom da ubiju ili uhvate Racknea ili poginupokuavajući to učiniti.

Naravno, ja nisam prihvaćao osnovnu pretpostavku. Ali činilo se tako tekim razmiljati. I iskapčaosam stvari. Prvo TV u boji, jer svi znaju da oni doista isputaju zračenje. U Loganu smo objaviličlanak koji je napisao posve priznati znanstvenik, u kojem se govorilo da bi zračenje koje isputajudomaći kolor-televizori moglo prekinuti ljudske modane valove, taman dovoljno da ih izmijeni,sićuno ali trajno. Taj je znanstvenik pretpostavljao da bi to mogao biti razlog za sve loije rezultate nakolskim testovima iz pismenosti, i razvoju aritmetičkih vjetina u osnovnoj koli. Konačno, tko sjediblie televizoru nego klinci?

I tako sam iskopčao TV, i stvarno mi se činilo da su mi se misli račistile. Zapravo, bilo mije tolikobolje da sam iskopčao i radio, toster, perilicu i suilicu za rublje. Onda sam se sjetio mikrovalnepećnice, i iskopčao i nju. Osjetio sam pravo pravcato olakanje kad sam izvukao zube toj jebenojstvari. Bila je to jedna od najranijih, velika skoro kao kuća, i vjerojatno je stvarno bila opasna.Danas imaju puno bolju zatitu.

Palo mije na pamet koliko stvari u običnoj građanskoj kući je uključeno u zid. Vidio sam sliku nekeodvratne električne hobotnice kojoj se pipci sastoje od električnih kablova, kako se vijuga krozazidove, povezuje sa icama vani, a sve ice vode do elektrana kojima upravlja drava.

462 Balada o fleksibilnom metku

U svome umu osjetio sam neko čudno udvostručavanje dok sam sve to radio,” nastavio je urednikzastavi da otpije malo Fresca. “U sutini, odgovarao sam na impuls praznovjerja. Ima puno ljudi kojiodbijaju proći ispod Ijestava ili otvoriti kiobran u kući. Ima koarkaa koji se prekrie prije nego toispucavaju slobodna bacanja, i baseball igrača koji mijenjaju čarape kad im ne ide dobro. Mislimdaje to racionalni dio uma koji svira lou stereo pratnju za neracionalnu podsvijest. Kad bih moraodefinirati ‘iracionalnu podsvijest’, rekao bih daje to mala podloena sobica u svima nama, a jedini jenamjetaj u njoj mali stol za kartanje, a jedina stvar na stolu je revolver napunjen fleksibilnim mecima.

Kad skrene na pločniku kako bi izbjegao ljestve ili izađe iz stana na kiu a kiobran ti je jo sloen, diointegriranog sebstva se odvoji i uđe u tu prostoriju i uzme pitolj sa stola. Moda si svjestan dvijusuprotstavljenih misli: Nema ničeg opasnog u hodanju ispod Ijestava, i Nema ničeg opasnog ni unehodanju ispod Ijestava. Ali čim ljestve budu iza tebe - ili čim otvori kiobran - opet si cijelaosoba.”

Pisac reče: “Ovo je jako zanimljivo. Moete li to jo malo razviti za mene, ako vam nije teko. Kad setaj iracionalni dio doista prestane igrati s pitoljem i podigne ga do svoje sljepoočnice?”

Urednik reče: “Kad osoba koja je u pitanju počne pisati pisma urednitvu novina, zahtijevajući da sesve ljestve uklone jer je opasno proći ispod njih.”

Začuo se smijeh.

“Kad sam doao dovde, valjda moram i zavriti. Iracionalno ja je doista ispalilo fleksibilni metak umozak kad ta osoba počne juriti po gradu, obarajući ljestve i moda pri tome povrijedivi ljude koji suna njima radili. Nitko vas ne moe zatvoriti u ludnicu zato to zaobilazite ljestve umjesto da prođeteispod njih. Nitko vas ne moe zatvoriti u ludnicu zato to piete pisma po novinama, tvrdeći da je grad

New York bankrotirao zbog svih onih ljudi koji nehajno prolaze ispod radničkih Ijestava. Ali moguvas zatvoriti u ludnicu ako počnete obarati ljestve.”

“Jer je to otvoreno”, promrmlja pisac.

Agent je rekao: “Da zna da ima nečeg u tome, Henry. Ja odbijam paliti tri cigarete jednom ibicom. Neznam odakle mi to, ali tako je. Onda sam negdje pročitao da to potječe od rovovskog ratovanjatijekom Prvog svjetskog rata. Navodno bi njemački snajperisti čekali da si Tomiji počnu paliticigarete. Na prvo svjetlo, uočili bi te. Na drugo, odredili bi udaljenost. A na

Balada o fleksibilnom metku 463

treće bi tipu raznijeli glavu. Ali čak i kad to znam, nema nikakve razlike. Svejedno ne mogu zapalititri cigarete jednom ibicom. Jedan dio mene govori da nije bitno zapalim li čak i deset cigaretajednom ibicom. Ali drugi dio - neki vrlo zloslutni glas, kao neki interni Boris Karloff-govori mi‘Ohhhh, ako to učini … ”’

“Ali nije svako ludilo praznovjerje, zar ne?” upitala je pičeva ena stidljivo.

“Zar nije?” odvrati urednik. “Ivana Orleanska je čula glasove s nebesa. Neki ljudi misle da su ihopsjeli demoni. Drugi vide gremline … ili vragove … ili Fornite. Izrazi koje koristimo za ludilo usvakom svom obliku daju naslutiti praznovjerje. Manija … abnormalnost… iracionalnost… mjeseča-renje … ludilo. Za ludu osobu, stvarnost se iskrivila. Cijela se osoba počinje integrirati u onoj sobicis pitoljem.

Ali racionalni dio mene je jo uvijek bio i te kako prisutan. Krvav, izmučen i prilično prestraen, ali joje radio. Govoreći: ‘Ma, sve je u redu. Sutra kad se otrijezni moe to sve natrag ukopčati, hvala bogu.Igraj se svojih igrica ako ba mora. Ali ne vie od toga. Ne dalje od ovoga.’

Taj racionalni glas je imao pravo to se bojao. Ima u nama nečega čemu je ludilo jako privlačno. Tkogod je pogledao dolje s ruba visoke zgrade osjetio je bar udaljenu, morbidnu potrebu da skoči. I tkogod je ikad prislonio napunjeni pitolj na glavu …”

“Ugh, nemojte”, reče pičeva ena. “Molim vas.”

“U redu”, reče urednik. “Samo ovo hoću reći: čak i najbolje prilagođena osoba dri se za svoj zdravrazum preko namaćenog konopca. Stvarno u to vjerujem. Krugovi racionalnosti su loe ugrađeni uljudske ivotinje.

Kad sam izvukao utikače, otiao sam u svoju radnu sobu, napisao pismo Regu Thorpeu, stavio ga ukuvertu, nalijepio marku, odnio ga van i bacio na potu. Zapravo se ne sjećam ničega od toga. Bio samprevie pijan. Ali zaključujem da sam to učinio jer, kad sam se sljedećeg jutra probudio, kopija je jobila kraj moga pisaćeg stroja, zajedno s markama i kutijom omotnica. Pismo je bilo otprilike ono tobiste i očekivali od pijanca. Svodilo se na ovo: neprijatelje privlači i struja i sami Forniti. Rijei sestruje i rijeio si se neprijatelja. Na dnu sam napisao: ‘Strujati sjebe razmiljanje o takvim stvarima,Reg. Ometa modane valove. Ima li tvoja ena mikser?’”

“Zapravo, počeli ste pisati pisma novinama”, reče pisac.

“Da. To sam pismo napisao u petak navečer. U subotu ujutro, ustao sam oko jedanaest sati, mamuran isamo mutno svjestan gluposti koje sam

464 Balada o fleksibilnom metku

izvodio sinoć. Hvatao me silan sram dok sam opet sve uključivao u struju. Jo me gori sram i strah uhvatio kad sam vidio to sam napisao Regu. Cijelu sam kuću prevrnuo traeći original toga pisma,nadajući se kao lud da ga nisam poslao. Ali jesam. A kroz taj dan sam proao odlučivi da ću prihvatitiivot kao pravi čovjek i prestati piti. Ba tako.

Sljedeće srijede stiglo je pismo od Rega. Jedna stranica, pisana rukom. Fornit Malo Fornusa crteiposvuda. U sredini, samo ovoliko: “Imao si pravo. Hvala, hvala, hvala. Reg. Imao si pravo. Sad jesve u redu. Reg. Hvala ti puno. Reg. Fornit je dobro. Reg. Hvala. Reg.’”

“Jao meni”, reče pičeva ena.

“Kladim se daje njegova ena bila bijesna”, reče agentova ena. “Ama, nije. Jer je upalilo.” “Upalilo?”reče agent.

“Moje pismo je dobio u poti u ponedjeljak ujutro. U ponedjeljak popodne otiao je do lokalnog uredaelektre i rekao im da mu isključe struju. Jane Thorpe je naravno bila histerična. tednjak joj je radiona struju, a, naravno, imala je i mikser, i ivaći stroj, i kombinaciju perilice i suilice … ma, shvaćate.U ponedjeljak navečer, htjela je moju glavu na tanjuru.

Ali zbog Regovog ponaanja, zaključila je da sam čudesan a ne luđak. On ju je posjeo u dnevnu sobu isasvim razumno je razgovarao s njom. Rekao je da zna kako se čudno ponaao. Zna da se ona brinula.Rekao joj je da se osjeća puno bolje otkako je struja isključena, i da će joj rado pomoći u svimneugodnostima koje je to uzrokovalo. A onda je predloio da odu do susjeda i pozdrave ih.”

“Ne do KGB-ovih agenata s radijem u karavanu?” upita pisac.

“Ba do njih. Jane je pala u nesvijest. Pristala je otići prijeko s njim, ali rekla mije da se pripremilaza jako gadnu scenu. Optube, prijetnje, histerija. Počela je već razmiljati o tome da ostavi Rega akone potrai pomoć za svoje probleme. Rekla mije te srijede ujutro na telefonu daje samoj sebi obećala:struja je predzadnja slamka. Jo jedna stvar, i otići će u New York. Počinjala se bojati, shvaćate.Stvari su se pogoravale tako postupno da se to skoro nije ni primjećivalo, i voljela gaje, ali čak i zanju, dolo je do granice kad vie nije mogla. Odlučila je da će, ako Reg kae samo jednu čudnu riječstudentima u susjedstvu, otići od kuće. Tek sam puno kasnije doznao da se već prije vrlo zaobilaznoraspitala o tome kako se u Nebraski moe čovjeka smjestiti u ludnicu bez njegovog pristanka.”

“Jadna ena”, promrmljala je pičeva ena.

Balada o fleksibilnom metku 465

“Ali ta večer je bila silno uspjena”, reče urednik. “Reg je bio armantan kao nekad … a Jane kae daje

nekad bio doista vrlo armantan. Nije ga vidjela tako vedrog već tri godine. Natmurenost, tajnovitost,sve je nestalo. Nervozni tikovi. Nevoljno skakanje i pogledi preko ramena čim bi se vrata otvorila.Imao je pivo i govorio o svim stvarima koje su bile dnevne vijesti u tim mutnim mrtvim danima: rat,mogućnost dobrovoljačke vojske, pobune u gradovima, zakoni o marihuani.

Izalo je na vidjelo daje on napisao Obrise iz podzemlja, a studenti su … ‘pali u nesvijest ododuevljenja’, tako je Jane to rekla. Troje od njih četvero je pročitalo knjigu, a moete biti sigurni da ničetvrti nije mislio dugo oklijevati prije nego to se zaputi u knjinicu.”

Pisac se nasmije i kimne glavom. Taj dio je poznavao.

“1 tako”, reče urednik, “ostavljamo Rega Thorpa i njegovu enu samo na kratko bez električne struje,ali sretnije nego to su odavno bili -“

“Sva sreća da nije imao IBM-ov pisaći stroj”, reče agent.

“- i vraćamo se Vjernome Uredniku. Prola su dva tjedna. Ljeto je na kraju. Vjerni Urednik se,naravno, mnogo puta vratio piću, ali sve u svemu, uspio je ostati prilično uredan. Dani su prolazilisvojim određenim ritmom. U Cape Kennedvju, spremali su se poslati čovjeka na Mjesec. Novi brojLogana, s Johnom Lindsavem na naslovnici, stigao je na kioske, i prodavao se bijedno kao i obično.Ispunio sam narudbenicu za kratku priču pod naslovom ‘“Balada o fleksibilnom metku’”, autor RegThorpe, prva prava, predloeno objavljivanje u siječnju 1970. godine, predloena cijena 800$, stojetada bio standard za glavnu priču u Loganu.

Pozvao me moj nadređeni, Jim Dohegan. Mogu li doći do njega? Otiao sam u njegov ured u desetujutro, a izgledao sam i osjećao sam se tip—top. Tek mije kasnije palo na pamet daje JaneyMorrison, njegova tajnica, izgledala kao daje na bdijenju za mrtvaca.

Sjeo sam i pitao Jima to mogu učiniti za njega, ili on za mene. Neću reći da mi ime Rega Thorpea nijeprolo kroz glavu; takva priča je bila sjajan uspjeh za Logan, i vjerovao sam da bi mi mogao čak ičestitati. Zato moete zamisliti kako sam se zapanjio kad mi je preko stola pruio dvije narudbenice.Thorpeova priča, i novela Johna Updikea koju smo predvidjeli kao glavnu priču za veljaču. Prekoobje je bilo otisnuto ODBIJENO.

Pogledao sam odbijene narudbenice. Pogledao sam Jimmvja. Nisam mogao nita shvatiti. Stvarnonisam mogao natjerati svoj mozak da shvati to to sve znači. Kao da me neto blokiralo. Ogledao samse oko sebe i

466 Balada o fleksibilnom metku

ugledao njegov električni reso. Janey mu gaje donosila svakog jutra kad bi dola na posao, i uključilabi ga u struju tako da ima vruće kave kad god zaeli. To je u Loganu bilo normalno već tri godine, ilidulje. A toga jutra, jedino to sam bio u stanju pomisliti bilo je: da to nije ukopčano, mogao bihmisliti. Znam da bih mogao sve shvatiti samo kad bi ta stvar bila iskopčana. Pitao sam: ‘Stoje ovo,Jime?’

‘ao mi je to ti to ja moram reći, Henry’, rekao je on. ‘Počevi od siječnja 1970., Logon vie nećeobjavljivati beletristiku.’”

Urednik je zastao da uzme cigaretu, ali paket mu je bio prazan. “Ima li tko cigaretu?”

Pičeva ena dala mu je jedan Salem.

“Hvala, Meg.”

Zapalio je, ugasio ibicu, i povukao dug dim. ar je meko svijetlio u mraku.

“Pa”, rekao je, “Jim je sigurno pomislio da sam lud. Rekao sam: ‘Smijem li?’ i nagnuo se i isključionjegov reo.

Usta su mu se razjapila i rekao je: ‘Koji ti je vrag, Henry?’

‘Teko mije razmiljati dok su takve stvari uključene’, rekao sam. ‘Interferencije’. I stvarno se činilodaje to istina, jer kad sam isključio kabel, bio sam u stanju puno jasnije sagledati situaciju. ‘Znači lito da sam otputen?’ upitao sam ga.

‘Ne znam’, rekao je. ‘To ovisi o Samu i upravnom odboru. Ja naprosto ne znam, Henry.’

Bilo je puno stvari koje sam mogao reći. Pretpostavljam daje Jimmy očekivao strastveno zagovaranjemoga posla. Znate onu izreku, ‘propao mu pod pod nogama’?… Ja vam kaem da nemate pojma to taizreka znači dok se ne nađete na čelu odjednom nepostojećeg odjela.

Ali nisam se zalagao za sebe, ni za beletristiku u Loganu. Zalagao sam se za priču Rega Thorpea.Prvo sam rekao da bismo je mogli pomaknuti na ranije staviti je u izdanje za prosinac.

Jimmy je rekao: ‘Ma daj, Henry, izdanje za prosinac je zaključeno. Zna to. A radi se o deset tisućariječi.’

‘Devet tisuća i osamsto’, rekao sam.

T cijela strana ilustracije’, reče on. ‘Zaboravi.’

‘Ma, od ilustracije moemo odustati’, rekao sam ja. ‘Čuj, Jimmy, to je sjajna priča, moda najbolje tosmo imali u zadnjih pet godina.’

Balada o fleksibilnom metku 467

Jimmy je rekao: ‘Pročitao sam je, Henry. I znam daje izvrsna priča. Ali naprosto to ne moemonapraviti. Ne u prosincu. Boić je, za Boga miloga, a ti bi priču o tipu koji si ubije enu i dijete staviopod boične jelke cijele Amerike? Nisi valjda -‘ Stao je, ali vidio sam kako baca pogled prema svomreou. Mogao je to ba i naglas reći, znate?”

Pisac je polako kimnuo, ne skrećući pogled s tamne sjene urednikova

lica.

“Počela me boljeti glava. Isprva sasvim malo. Opet mije postajalo teko misliti. Sjetio sam se daJeney Morrison ima električno iljilo na svome radnom stolu. Pa sve one fluorescentne svjetiljke uJimovom uredu. Grijači. Automati za kavu na hodniku. Kad malo promisli, cijela jebena zgrada jeradila na struju; bilo je čudo to je itko ita uspio napraviti. Tada mi se, mislim, počela prikradati tapomisao. Pomisao da Logan propada jer nitko ne moe normalno razmiljati. A nitko ne moe normalnorazmiljati jer smo svi nagurani u taj neboder koji radi na struju. Modani valovi su nam svima potpunoporemećeni. Sjećam se kako sam pomislio da bismo, kad bismo doveli nekog doktora s jednim odonih EEG strojeva, dobili strano čudne grafove. Pune onih velikih, izrazitih alfa-valova kojikarakteriziraju maligne tumore u prednjem dijelu mozga.

Već samo razmiljanje o tim stvarima pogoralo mije glavobolju. Ali probao sam jo jednom. Zamoliosam ga hoće li bar pitati Sama Vadara, glavnog urednika, da ostavi priču u siječanjskom broju. Kaonekakav Loga-nov oprotaj od beletristike, ako treba. Zadnju kratku priču u Loganu.

Jimmy se igrao svojom olovkom i kimao. Rekao je: ‘Pokuat ću, ali zna da mi neće proći. Imamo pričuod romanopisca s jednim romanom, i imamo priču Johna Updikea koja je isto tako dobra … moda ibolja … i -‘

‘Updikeovapriča nije bolja! ‘ rekao sam.

‘Ma, Isuse, Henry, ne mora vikati -‘

‘Ne vičem! ‘ povikao sam.

Dugo me promatrao. Dotad mi je glavobolja već postala opaka. Čuo sam kako svjetla zuje. Zvučalasu kao hrpa muha uhvaćenih u bocu. Bio je to zbilja odvratan zvuk. I činilo mi se da čujem Janey kakopokreće svoje električno iljilo. Namjerno to rade, pomislio sam. Hoće me upropastiti. Znaju da se nemogu dosjetiti pravih riječi dok sve to radi, pa… pa…

Jim je govorio neto o tome kako će spomenuti priču na sljedećem sastanku urednitva, predloiti daumjesto arbitrarno određenog datuma prestanka s beletristikom objave sve priče koje sam verbalnoveć preuzeo … premda…

468 Balada o fleksibilnom metku

Ustao sam, preao sobu, i isključio svjetla. ‘Zato si to učinio?’ upitao je Jim.

‘Zna zato sam to učinio’, rekao sam. T ti bi trebao otići odavde, Jimmy, dok jo ima to otići.’

Ustao je i priao mi. ‘Mislim da bi trebao uzeti ostatak dana slobodno, Henry’, rekao mije. ‘Idi kući.Odmori se. Znam da si u zadnje vrijeme pod velikim stresom. Hoću da zna da ću se oko ovogapotruditi koliko god mogu. I menije do toga stalo koliko i tebi… pa, skoro toliko. Ali ti bi trebao otićikući i dići noge i malo gledati televiziju.’

‘Televizija’, rekao sam i nasmiojao se. To je bila najsmjenija stvar koju sam ikad čuo. ‘Jimmy’,

rekao sam. ‘Moe li u moje ime jo neto poručiti Samu Vadaru.’

‘to, Henry?’

‘Reci mu da mu treba Fornit. Cijeloj njegovoj operaciji. Jedan Fornit? Deset, barem.’

‘Fornit’, rekao je kimajući glavom. ‘U redu, Henry. Svakako ću mu to

reći.’

Glava me uasno boljela. Jedva sam vidio. Negdje u primozgu već sam se počeo pitati to ću reći Regui pitati se kako će Reg to prihvatiti.

‘Sam ću napisati narudbenicu, ako uspijem otkriti kome daje po-aljem’, rekao sam. ‘Moda Reg imaneku zamisao. Desetak Fornita. Da cijelo ovo mjesto dobro naprae fornusom. I isljuče svu jebenustruju, ba svu.’ Hodao sam po njegovom uredu, a Jimmy je zurio u mene otvorenih usta. ‘Isključitestruju, Jimmy, to im reci. To reci Samu. Nitko ne moe razmiljati s toliko električnih smetnji, zar nisamu pravu?’

‘U pravu si, Henry, sto posto. Sad samo idi kući i malo se odmori, dobro? Odrijemaj ili tako neto.’

T Forniti. Oni ne vole sve te smetnje. Radij, struja, sve je to isto. Hranite ih mortadelom. Kolačima.Maslacem od kikirikija. Moemo li to dobiti na narudbenice?’ Glavobolja mi se pretvorila u crnuloptu bola iza očiju. Vidio sam dva Jimmyja, sve duplo. Odjednom mi je trebalo piće. Ako for-nus nepostoji, a racionalan dio moga uma govorio mije da ne postoji, onda je piće bilo jedina stvar nasvijetu koja me mogla srediti.

‘Jasno da ih moemo dobiti na narudbenice’, rekao je.

‘Ti ne vjeruje ni u to od ovoga, jel’da, Jimmy?’ upitao sam.

‘Jasno da vjerujem. Sve je u redu. Ti sad samo idi doma i malo se Śodmori.’

Balada o fleksibilnom metku 469

‘Sad ne vjeruje u to’, rekao sam, ‘ali moda povjeruje kad ova salata ode u bankrot. Kako za ime Bojemoete vjerovati da donosite racionalne odluke kad sjedite niti petnaest metara od hrpe automata zakolu i slatkie i sendviče?’ Onda mi je na pamet pala doista strana pomisao. ‘Imikrovalna pećnica!’zavritao sam prema njemu. ‘Imaju mikrovalnu pećnicu za zagrijavanje sendviča!’

Zaustio je neto reći, ali ja vie nisam obraćao pozornost. Izjurio sam van. Pomisao na mikrovalnupećnicu je sve razjasnila. Morao sam se maknuti od nje. Zato mi je glavobolja bila tako grozna.Sjećam se da sam vidio Janey i Kate Younger iz oglasnog odjela i Merta Stronga iz marketinga upredvorju ureda, a svi su zurili u mene. Sigurno su me čuli kako vičem.

Moj ured je bio na katu ispod. Iao sam stubama. Otiao sam u svoj ured, isključio sva svjetla, iizvadio svoju aktovku. Dizalom sam siao u predvorje, ali sam stavio aktovku između nogu i zabio si

prste u ui. Sjećam se i jo troje-četvero ljudi u liftu, i svi su me malo čudno gledali.” Urednik se suhonasmijao. “Bili su prestraeni. Da tako kaem. Zatvoreni u maloj pokretnoj kutiji s očitim luđakom, i vibiste se prestraili.”

“Oh, ma to je sigurno malo prejako”, reče agentova ena.

“Nimalo. Ludilo mora negdje početi. Ako je ovo priča o bilo čemu -ako se za događaje iz vlastitogivota ikad moe reći da su o nečemu - onda je to priča o geniju ludila. Ludilo mora negdje početi, imora nekamo voditi. Kao cesta. Ili metak iz cijevi pitolja. Ja sam jo bio kilometrima iza RegaThorpea, ali preao sam startnu crtu. Vjerujte mi.

Morao sam otići nekamo, pa sam otiao u bar u Četrdeset i devetoj ulici, Četiri oca. Sjećam se da samodabrao ba taj bar jer u njemu nije bilo duboksa ni televizora u boji, a ni puno svjetala. Sjećam se dasam naručio prvo piće. Nakon toga se ničega ne sjećam sve dok se sutradan nisam probudio kod kuće,u svome krevetu. Bilo je bljuvotine na podu, a plahta na meni imala je veliku progoretinu od cigarete.U tom opijenom bunilu, očito sam izbjegao dvije iznimno neugodne smrti - od guenja ili od poara.Premda vjerojatno nijedno ni drugo ne bih ni osjetio.”

“Isuse”, rekao je agent skoro s potovanjem.

“Potpuno sam se obeznanio”, reče urednik. “Po prvi put u ivotu sam se doista do kraja obeznanio alito je uvijek znak kraja, i nikad to ne doivi puno puta. Ali svaki alkoholičar će vam reći da obeznanitise nije isto to i onesvijestiti se. Bilo bi puno jednostavnije da jest. Ne, kad se alkić

470 Balada o fleksibilnom metku

obeznani, i dalje radi neto. Alkić koji se obeznanio je jako zaposlen vraićak. Kao neki zloćudniFomit. Nazvat će bivu enu i psovati je preko telefona, ili voziti autom u pogrenom smjeru na petlji ipregaziti cijeli autobus djece. Dat će otkaz na poslu, opljačkati trgovinu, pokloniti svoj vjenčaniprsten. Posla k’o svrabljiv.

Ono to sam ja učinio, po svemu sudeći, bilo je da se vratim kući i napiem pismo. Samo to posljednjenije bilo upućeno Regu. Bilo je upućeno meni. I nisam ga ja napisao - bar je u pismu pisalo danisam.”

“Nego tko?” upita pičeva ena.

“Bellis.”

“TkojeBellis?”

“Njegov Fomit”, rekao je pisac skoro odsutno. Oči su mu bile zasjenjene i daleke.

“Da, tako je”, rekao je urednik ne djelujući nimalo iznenađeno. Ponovno mi je svorio pismo uslatkom noćnom zraku, uvlačeći odlomke na odgovarajućim mjestima pokretima prstiju.

“Pozdrav od Bellisa. ao mi je zbog tvojih problema, prijatelju, ali htio bih odmah na početku

istaknuti da nisi ti jedini koji ima problema. Ni meni ovo nije lak posao. Mogu ti ja odavde dovječnosti posipati taj tvoj prokleti pisaći stroj fornusom, ali pokretanje TIPKI bi trebao biti tvojposao. ZATO je Bog stvorio velike ljude. Zato mije ao zbog tebe, ali to je sve to će od mene dobiti.

Razumijem to si zabrinut za Rega Thorpea. Ja ne brinem za Thorpea već za svoga brata Racknea.Thorpe se brine to će mu se dogoditi ako Rackne ode, ali to je samo zato stoje on sebičan.Prokletstvo sluenja piscima jest u tome to su oni svi sebični. Ne brine se on to će se dogoditiRackneu ako THORPE ode. Ili ako postane el bonzo seco. Te stvari izgleda nikad nisu ni pale nanjegovu tako osjetljivu pamet. Ali, na nau sreću, svi nai nesretni problemi imaju isto kratkoročnorjeenje, i zato si mučim ruke i svoje sitno tijelo da ti ga predočim, moj pijani prijatelju. TI se modapita kakva su dugoročna rjeenja. Uvjeravam te da ih nema. Sve su rane smrtonosne. Prihvati ono toima. Ponekad ti ue malo popusti, ali ue uvijek ima i kraj. Pa to. Blagoslovi poputanje, i ne troi dahpsujući pad. Zahvalno srce zna da na kraju svi visimo.

Mora mu sam platiti za priču. Ali ne osobnim čekom. Thorpeovi mentalni problemi su teki i modaopasni, ali to ni slučajno ne znači da je bludala.”

Balada o fleksibilnom metku 471

Urednik je tu stao i slovkao: B-l-u-đ-a-l-a. Zatim je nastavio. “Ako mu da osobni ček, provalit će tezajedno devet sekundi.

Podigni osamsto i neto dolara sa svoga osobnog računa i otvori novi račun u svojoj banci, podimenom Naklada Arvin d.d. Pobrini se da shvate kako ti čekovi moraju izgledati poslovno - nikakvislatki peseki ili pejzai kanjona na njima. Pronađi nekog prijatelja, nekoga kome moe vjerovati, inavedi ga kao supotpisnika na računu. Kad čekovi stignu, napii ček na osamsto dolara i zatrai odsupotpisnika da ga potpie. Taj ček poalji Regu Thorpeu. Time će si privremeno pokriti guzicu.

Odjava i pozdrav’ Biloje potpisano s ‘Bellis’. Ne holografski. Strojem.”

“Fiju”, reče pisac ponovno.

“Kad sam ujutro ustao, prvo sam primijetio pisaći stroj. Izgledao je kao da gaje netko preruio u duhpisaćeg stroja u nekom jeftinom filmu. Jučer je bio stari crni uredski Underwood. Kad sam ustao sglavom koja je bila otprilike veličine Sjeverne Dakote - bio je nekako siv. Zadnjih par rečenicabiloje nagurano i blijedo. Bacio sam jedan pogled i zaključio daje s mojim vjernim starimUnderwoodom vjerojatno gotovo. Uzdahnuo sam i otiao u kuhinju. Na anku je stajala otvorenavrećica ećera sa ličicom. Bilo je ećera posvuda, od kuhinje do radne sobice u kojoj sam u to dobaradio.”

“Hranjenje Fornita”, reče pisac. “Bellis je volio slatko. Bar ste vi tako mislili.”

“Da. Ali čak i onako bolestan i mamuran, savreno sam dobro znao tko je taj Fornit.”

Nabrajao je točke na prste.

“Kao prvo, Bellis je bilo djevojačko prezime moje majke.

Kao drugo, onaj izraz, el bonzo seco. To je bio privatni izraz koji smo moj brat i ja koristili uznačenju ‘lud’. Jo dok smo bili klinci.

Kao treće, i moda najodlučnije, to stoje pisalo ‘bludala’. To je jedna od onih riječi koje uvijek krivonapiem. Imao sam jednom skoro nevjerojatno nadarenog pisca koji je uvijek pisao ‘frigider’ umjesto‘friider’ - koliko god puta mu to lektori ispravljali. A za jednog tipa koji je imao doktorsku titulu sPrincetonea, ‘predsjednik’ je uvijek bio ‘precjednik’.”

Pičeva ena se naglo nasmijalaistovremeno s nelagodom i veseljem. “I meni se to događa.”

“Naprosto elim reći da su pogreke u pisanju - radilo se o mukarcu ili o eni - neka vrsta knjievnihotisaka prstiju. Upitajte bilo kojeg lektora koji je vie puta radio s istim piscem.

472 Balada o fleksibilnom metku

Ne, Bellis sam bio ja, i ja sam bio Bellis. Ali savjet je bio prokleto dobar. Zapravo, činilo mi se daje to izvrstan savjet. Ali ima jo neto -podsvijest ostavlja otiske, ali tamo dolje postoji i jedan stranac.Prokleto uvrnut tip koji zna prokleto puno. U ivotu nikad prije nisam vidio taj izraz ‘supotpisnik’, barkoliko sam znao … ali bio je tu, i bio je dobar, a neto kasnije sam otkrio da ga banke doista i koriste.

Podigao sam telefon da nazovem jednog prijatelja, a kroz glavu mi je-nevjerojatno! - pola munjabola. Pomislio sam na Rega Thorpea i njegov radij i uurbano sam spustio slualicu. Otiao sam osobnodo tog prijatelja, nakon to sam se otuirao i brijao ijedno devet puta se pogledao u ogledalo da seuvjerim kako pojavom vie-manje odgovaram zahtjevima izgleda razumnog ljudskog bića. Svejedno,postavio mi je jako puno pitanja i dosta me podozrivo gledao. Zato pretpostavljam daje moralo bitijo nekih znakova, koje tu i brijanje i dobra doza Orala nisu mogle sakriti. On nije bio u nakladnitvu, ato je puno pomagalo. Vijesti putuju, znate. Unutar posla. Da tako kaem. Osim toga, da je bio unakladnitvu, znao bi da je Naklada Arvin d.d. odgovorna za Logana, i pitao bi se kakvu to prijevarupokuavam izvesti. Ali nije bio, i nije znao, i mogao sam mu reći daje to autorska nakladnička kućakoja me zanima jer je Logan navodno odlučio odbaciti odjel za beletristiku.”

“Je li vas pitao zato je elite nazvati Naklada Arvin?” upita pisac.

“Jest.”

“to ste mu rekli?”

“Rekao sam mu”, reče urednik hladno se smijeeći, “da je Arvin djevojačko prezime moje majke.”

Nastala je mala stanka, a onda je urednik nastavio; do kraja je govorio skoro bez prekidanja.

“I tako sam počeo čekati čekove, od kojih mi je trebao samo jedan. Vjebao sam da mi prođe vrijeme.Znate ono - podigne čau, zgrči lakat, isprazni čau, isprui lakat. Sve dok te vjebanje ne iscrpi do krajai samo nekako padne prema naprijed s glavom na stol. Događale su se i druge stvari, ali ove su bilejedine koje su me doista okupirale - čekanje i vjebanje. Koliko se sjećam. Moram to naglasiti, budućida sam većinu vremena provodio pijan, i za svaku stvar koje se sjećam postoji barem pedeset ili

ezdeset njih kojih se ne sjećam.

Dao sam otkaz na poslu - siguran sam da su nakon toga svi odahnuli s olakanjem. Oni jer nisu moraliprovoditi egzistencijalističku zadaću otputanja zbog ludila, iz odjela koji vie ne postoji, a ja jer mi sečinilo da vie

Balada o fleksibilnom metku 473

nikad ne bih mogao otići u tu zgradu - s liftom, lampama, telefonima, pomisli na svu tu struju kojačeka.

Tijekom tog razdoblja od tri tjedna napisao sam po nekoliko pisama Regu Thorpeu i njegovoj eni.Sjećam se pisanja njoj, ali ne i njemu-kao i pismo od Bellisa, ta sam pisma pisao obeznanjen. Alivraćao sam se svojim starim radnim navikama kad sam bio mortus, kao to sam se vraćao i pogrenompisanju riječi. Uvijek sam uredno koristio karbon-papir … i kad bih sljedećeg jutra doao k sebi,kopije su leale uokolo. Biloje to kao da čitam pisma nekog stranca.

Ne da su pisma bila luda. Nimalo. Ono koje je zavrilo s P.S.-om o mikseru je bilo puno gore. Ovapisma su djelovala … skoro razumna.”

Stao je i stresao glavom, polako i iscrpljeno.

“Jadna Jane Thorpe. Ne da su stvari djelovale tako loe na samom kraju. Njoj se sigurno činilo daurednik njenog mua vrlo vjeto - i humano - i dalje podilazi njenom muu kako bi spriječio neku dubljukrizu. Pitanje je li dobra ili loa zamisao podilaziti osobi koja ima razne vrste paranoičnih zabluda -zabluda koje su u jednom slučaju zamalo dovele do napada na djevojčicu vjerojatno joj je palo naum; ako je tako, odlučila se ne obazirati na negativne aspekte, jer mu je i ona podilazila. A ni ja joj tonikad nisam zamjerio - nije joj on bio samo kupon za obrok, nekakav kreten koga je trebaloobrađivati i podilaziti mu, podilaziti mu i obrađivati ga sve dok ne bude spreman za pogrebnika; onaje stvarno voljela tog tipa. Na svoj poseban način, Jane Thorpe je bila velika dama. I nakon stojeivjela s Regom od Ranih Vremena do Slavnih Vremena i konačno do Ludih Vremena, mislim da bi sesloila s Bellisom o tome kako treba blagoslivljati poputanje i ne troiti dah na psovanje pada.Naravno, to vie ti ue popusti, to će se jače trznuti kad konačno stigne do kraja … ali čak i taj hitritrzaj moe valjda biti blagoslov - tko se eli polako daviti?

U tom sam kratkom razdoblju od njih oboje dobio uzvratna pisma -nevjerojatno vesela pisma …premda je u tom veselju bilo nečeg čudnog, skoro konačnog. Činilo se kao da … ama, zaboravimojeftinu filozofiju. Ako se sjetim to sam htio reći, reći ću. Pustimo to sad.

On je svake noći kartao s klincima u susjedstvu, i dok je liće počelo padati s drveća, oni su biliuvjereni daje Reg Thorpe boanstvo koje je silo na zemlju. Kad se nisu kartali ili bacali frizbirazgovarali su o knjievnosti, a Reg ih je polako vodio od točke do točke. Nabavio je tenca iz lokalne

474 Balada o fleksibilnom metku

udruge za ivotinje, i etao ga ujutro i uvečer, upoznajući i druge ljude iz susjedstva, kako to uvijek

biva kad eće psa. Ljudi koji su bili zaključili kako su Thorpeovi zapravo jako čudni ljudi sad supočeli mijenjati miljenje. Kad je Jane primijetila da bi bez električnih strojeva doista trebala malopomoći u kući, Reg se smjesta sloio. Zapanjila se kako je on veselo primio tu zamisao. Novac nijebio u pitanju - nakon Obrisa iz podzemlja valjali su se u lovi - no, Jane je vjerovala da su u pitanjuoni. Oni su bili posvuda, to je bilo Regovo sveto pismo, a gdje bi oni mogli naći boljeg agenta nego učistačici koja vam hoda posvuda po kući, viri pod krevete i u ormare a vjerojatno i u ladice radnogstola, ako nisu zaključane i jo dodatno zakuca-ne čavlima.

Ali on joj je rekao neka samo uzme pomoć, rekao joj je da se osjeća kao neobazrivi mulac to se togaprije nije sjetio, premda je - ona mi je to posebno naglasila on sam obavljao najtee poslove, kaostoje pranje na ruke. Samo je imao jedan mali zahtjev: da eni bude zabranjeno ulaziti u njegovu radnusobu.

Najbolje od svega, a iz njenog gledita i najveće ohrabrenje, bila je činjenica to se Reg vratio poslu,ovog puta na novom romanu. Pročitala je prva tri poglavlja i smatrala da su sjajna. A sve je to, reklaje, počelo kad sam ja prihvatio “Baladu o fleksibilnom metku” za Logan - razdoblje prije toga bilo jemrtva oseka. I zato me blagoslivljala.

Siguran sam daje doista mislila ovo zadnje, ali njen blagoslov kao da nije ba bio topao, a vedrinanjenog pisma bila je nekako naruena-eto nas, vraćamo se tome. Njeno pismo bilo je kao sunce u danekad vidi one oblake poput ribljih krljuti, koji znače da će uskoro pasti strana kia.

Sve te dobre vijesti - srca i pas i čistačica i novi roman - a ipak, ona je bila previe inteligentna da bipovjerovala kako se doista oporavlja … ili sam bar ja tako vjerovao, čak i u vlastitoj magli. Reg jeiskazivao simptome psihoze. Psihoza je po nečemu slična raku pluća - ni jedno ni drugo neće nestatisamo od sebe, premda i pacijenti s rakom i luđaci mogu imati dobrih dana.

Mogu li dobiti jo jednu cigaretu, draga moja?” Pičeva ena dala mu je jo jednu.

“Konačno”, nastavio je vadeći svoj Ronson, “znakovi njegove fiks—ideje bili su svuda oko nje. Beztelefona; bez struje. Stavio je izolirajuću traku preko svih prekidača. Stavljao je hranu u svoj pisaćistroj isto onako

Balada o fleksibilnom metku 475

redovno kao i u zdjelicu njihovog teneta. Studenti u susjedstvu smatrali su daje sjajan tip, ali studentiu susjedstvu nisu vidjeli Rega kako navlači gumene rukavice da ujutro uzme novine s kućnog pragajer se boji zračenja. Nisu ga čuli kako stenje u snu, niti ga morali umirivati kad bi se probudio vritećizbog groznih komara kojih se nije mogao sjetiti.

Vi, draga moja ” okrenuo se pičevoj eni “vi ste se pitali zato je ostala s njim. Premda to niste rekli,to vam je na umu. Jesam li u pravu?”

Kimnula je.

“Da. I neću vam ponuditi dugačku tezu o motivacijama - ono to je najzgodnije kod istinitih priča jest

to to samo morate reći to se ovako dogodilo - i pustiti ljude da se sami pitaju zato. Općenito, nitkoionako ne zna zato se stvari događaju … a najmanje to znaju oni koji tvrde da znaju.

Ali to se ticalo selektivne percepcije Jane Thorpe, stvari su se doista prokleto popravile. Ispitala jejednu sredovječnu crnkinju za mjesto čistačice, i natjerala se da to iskrenije govori o osobitostimasvoga mua. Ta ena, koja se zvala Gertrude Rulin, nasmijala se i rekla daje već radila i za ljude kojisu bili puno čudniji. Jane je prvi tjedan u kojem je ta Rulin radila za njih provela otprilike onakokako je provela i onaj prvi posjet mladim ljudima u susjedstvu - čekajući na neki ludi ispad. Ali Regju je armirao isto onako potpuno kao i klince, razgovarajući s njom o njenom radu u crkvi, o njenomsuprugu, o njenom najmlađem sinu Jimmyju koji je, ako je vjerovati Gertrude, u prvom razredu većdaleko nadmaio maloga Dennisa. Imala je ukupno jedanaestero djece, ali između Jimmyja i prvogsljedećeg starijeg djeteta postojala je razlilka od devet godina. Zato su joj stvari bile pomalo teke.

Činilo se da se Reg oporavlja… odnosno, ako ste gledali stvari na određeni način, tako je izgledalo.Ali, naravno, bio je isto tako lud kao i uvijek, a i ja sam bio lud. Ludilo je moda neka vrstafleksibilnog metka, ali svaki stručnjak za balistiku koji neto vrijedi reći će vam da nema dva potpunoista metka. Reg je u jednom pismu meni malo govorio o svome novom romanu, a onda je preao ravnona Fornite. Fornite općenito, Racknea osobito. Pitao se ele li oni doista poubijati Fornite ili - a to muse činilo vjerojatnijim - pohvatati ih ive i onda ih proučavati. Zavrio je govoreći: ‘1 moj apetit i mojpogled na ivot nemjerljivo su se popravili otkako smo započeli dopisivanje, Henry. To mije silnodrago. Prijateljski pozdrav, Reg.’ A ispod je bio P. S. koji je nehajno pitao je li već određenilustrator za njegovu priču.

476 Balada o fleksibilnom metku

To je pak mene natjeralo da se trznem s krivnjom i odećem do ormara s pićem.

Reg se zanosio Fornitima; ja sam se zanosio icama.

U odgovoru na pismo, samo sam usput spomenuo Fornite dotad sam doista podilazio tom čovjeku,bar kad se o tome radilo; vilenjak s djevojačkim prezimenom moje majke i mojim vlastitimpogrekama u pisanju nije me ba jako zanimao.

Ono to me sve vie i vie zanimalo bila je struja, i mikrovalovi, i ultrakratki valovi, i interferencije odmalih naprava, i radijacija niske razine, i Bog zna to sve jo. Otiao sam u knjinicu i posudio razneknjige o tome; kupovao sam knjige o tome. U njima je bilo puno zastraujućih stvari… a, naravno, jasam ba takve stvari i traio.

Dao sam da mi isključe telefon, i struju. To mi je neko vrijeme pomagalo, ali jedne noći, dok sampijano teturao prema vratima s jednom bocom Black Velveta u ruci i drugom u depu kaputa, vidiosam crveno oko kako zuri u mene sa stropa. Boe, načas sam pomislio da će me strefiti srčani udar.Isprva je izgledalo kao neki kukac… veliki tamni kukac s jednim sjajnim okom.

Imao sam Colemanovu plinsku svjetiljku i upalio sam je. Vidio sam odmah o čemu se radi. Samo,umjesto da mi bude lake, bilo mi je samo gore. Čim sam dobro pogledao, učinilo mi se da osjećamsnane, jasne udare boli kako mi prolaze kroz glavu - kao radio-valovi. Načas se činilo da su mi se

oči okrenule u dupljama i vidim svoj vlastiti mozak i stanice u njemu kako se dime, postaju crne,umiru. Bio je to detektor dima-naprava koja je 1969. bila jo novija od mikrovalnih pećnica.

Izjurio sam iz stana i siao dolje - bio sam na petom katu, ali dotad sam već uvijek iao stubama izalupao na kućepaziteljeva vrata. Htio sam da to uklone, da to uklone smjesta, htio sam da to uklonevečeras, htio sam da to uklone u roku od sat vremena. Gledao me kao da sam totalno - oprostite naizrazu - bonzo seco, i sad to shvaćam. Taj detektor dima trebao mije podariti dobar osjećaj, trebaomije podariti osjećaj sigurnosti. Sad su, naravno, propisani zakonom, ali u to doba je to bio VelikiKorak Naprijed, za koji je platilo udruenje stanara.

Uklonio ga je - nije dugo trajalo - ali izraz njegovih očiju nije mi promakao, i na određen, ograničeninačin shvaćao sam kako se osjeća. Trebao sam brijanje, bazdio sam na viski, kosa mije stajala uzraku, kaput mije

Balada o fleksibilnom metku 477

bio prljav. Znao je da vie ne idem na posao; da su mi odnijeli televizor; da sam dao isključiti telefoni struju. Mislio je da sam lud.

Moda sam i bio lud, ali - kao i Reg - nisam bio glup. Uključio sam svoj arm. Urednici ga morajuimati, znate. I podmazao sam ga s deset dolara. Konačno sam uspio izgladiti stvari, ali znao sam ponačinu kako su me ljudi gledali sljedećih nekoliko tjedana - posljednja dva tjedna koja sam proveo utoj zgradi, pokazalo se - da je priča dola do njih. Osobito je znakovito bilo to to mi nijedan članudruge stanara nije doao povrijeđeno se aliti to sam tako nezahvalan. Valjda su se bojali da bih ihmogao probosti noem za meso.

Ali te večeri mije sve to bilo posve nevano. Sjedio sam u sjaju Cole-manove svjetiljke, jedinogsvjetla u te tri sobe osim struje s Manhattana koja je prodirala kroz prozore. Sjedio sam s bocom ujednoj ruci, cigaretom u drugoj, gledajući ploču na stropu gdje je prije stajao detektor dima sa samojednim crvenim okom - okom koje je po danu bilo tako nenapadno da ga uopće nisam prije primijetio.Razmiljao sam o nepobitnoj činjenici da je, iako sam dao isključiti struju u svome stanu, tu stajao tajjedan predmet pod naponom … a gdje ima jedan, moda ima i koji drugi.

A čak i ako ga nema, cijela je zgrada prosi vena icama bila je puna ica kao stoje čovjek koji umireod raka pun zloćudnih stanica i trulih organa. Sklopivi oči, vidio sam sve te ice u tami svojih cijevi,kako svijetle nekom vrstom zelenog nezemaljskog svjetla. A iza njih, cijeli grad. Jedna ica, skorobezopasna sama po sebi, koja juri do ploče s osiguračima… ica iza ploče, malo deblja, koja vodi dobrojila u podrumu, gdje se pridruuje jo debljoj ici… a ta pak vodi pod ulicu, do cijelog snopa ica,samo to su te ice već toliko debele da su zapravo kablovi.

Kad sam dobio pismo Jane Thorpe u kojem je spomenula aluminijsku foliju, jedan dio moga umapriznao je da ona .to vidi kao znak Regove ludosti, i taj dio je znao da ću morati odgovoriti kao dacijeli moj um smatra da je ona u pravu. Drugi dio moga uma - dosad već debelo veći - mislio je:‘Kakva sjajna zamisao!’ i već sljedećeg dana sam i ja na isti način prekrio svoje prekidače. Ja sam,sjetite se, bio čovjek koji je navodno pomagao Regu Thorpeu. Na neki očajan način, to je zapravosmijeno.

Te sam noći odlučio otići s Manhattana. Imao sam staru obiteljsku kuću u Adirondacksu kamo sammogao otići, i to mi je zvučalo sasvim u redu. Jedina stvar zbog koje sam ostao u gradu bila je pričaRega Thorpea. Ako je

478 Balada o fleksibilnom metku

“Balada o fleksibilnom metku” Regu bila pojas za spaavanje u moru ludila, isto je predstavljala i zamene - htio sam je smjestiti u neki dobar časopis. Kad to obavim, mogu se pokupiti.

I tako je ne ba slavno dopisivanje Wilson-Thorpe stajalo tik prije nego stoje sve otilo kvragu. Bilismo kao dva narkića na samrti koji uspoređuju dobre strane heroina i kokaina. Reg je imao Fornite usvome pisaćem stroju, ja sam imao Fornite u zidovima, i obojica smo imali Fornite u glavama.

A bili su tu i oni. Ne zaboravite na njih. Nisam dugo nudio njegovu priču uokolo prije nego to samzaključio da oni uključuju i svakog beletrističkog urednika u svim časopisima u New Yorku - ne da ihje do jeseni 1969. jo mnogo preostalo. Da ste ih okupili najednom mjestu, mogli ste ih sve poubijatijednim punjenjem automatskog oruja, a nije prolo dugo pa mi se to počelo činiti i kao sasvim dobrazamisao.

Trebalo mije kakvih pet godina da to uspijem sagledati iz njihove perspektive. Uznemirio samkućepazitelja, a on je bio samo tip koji me vidio kad bi se grijanje pokvarilo i kad bi dolo vrijeme zanjegovu boičnu napojnicu. Ovi ostali… pa, ironija je ba u tome to su oni većinom doista bili mojiprijatleji. Jared Baker, koji je u to doba bio pomoćnik urednika beletristike u Esquireu, a Jared i jasmo bili u istom odredu za vrijeme Drugog svjetskog rata, na primjer. Ti dečki nisu bili samouznemireni kad su probali novo, proireno izdanje Henryja Wilsona. Bili su zapanjeni. Da sam samoposlao priču uokolo uz ugodno popratno pismo kojim objanjavam situaciju bar moju verziju vjerojatno sam skoro smjesta mogao prodati Thorpeovu priču. Ali, o, ne, to mi nije bilo dovoljno. Neza ovu priču. Htio sam se pobrinuti da ova priča dobije osobni tretman. I tako sam iao s njom odvrata do vrata, smrdljivi, otrcani bivi urednik drhtavih ruku i crvenih očiju i s velikom masnicom nalijevom obrazu kad je naletio na vrata kupaonice idući po noći na zahod prije par dana. Mogao samisto tako nositi i natpis NA PUTU ZA LUDNICU.

A osim toga, nisam htio s njima razgovarati u njihovim uredima. Zapravo, nisam ni mogao. Odavno suprola vremena kad sam bio u stanju ući u dizalo i odvesti se četrdeset katova. I tako sam se sastajao snjima kao to se diler sastaje s narkićima - po parkovima, na stubitima, ili, u slučaju Jareda Bakera, uBurger Heavenu u Četrdeset i devetoj ulici. Jared bi mi bar bio rado platio pristojan obrok, ali prolasu, shvaćate, i vremena kad bi me bilo koji ef sale s imalo samopotovanj a pustio da uđem u restoranu kojem posluuju poslovne ljude.”

Balada o fleksibilnom metku 479

Agent se trznuo.

“Dobio sam povrna obećanja da će pročitati priču, za kojim bi slijedila zabrinuta pitanja o tome kakosam, koliko pijem. Sjećam se - mutno -kako sam nekima od njih pokuavao objasniti da električnastruja i curenja zračenja svima sjebavaju glave, a kad je Andy Rivers, koji je uređivao beletristiku za

American Crossings, predloio da bih trebao potraiti pomoć, rekao sam mu daje on taj kome trebapomoć.

‘Vidi one ljude tamo vani na cesti?’ rekao sam. Stajali smo u parku na Trgu Washington. ‘Polovicanjih, moda čak i tri četvrtine, imaju tumore na mozgu. Ne bih ti prodao Thorpeovu priču ni da memoli, Andy. Dovraga, vi u ovom gradu to ne moete ni razumjeti. Mozak vam je na električnoj stolici ačak toga niste ni svjesni.’

Imao sam u ruci primjerak priče, smotan kao novine. Tresnuo sam ga njime po nosu, onako kako bitresnuo psa kad se popisa u kut. A onda sam otiao. Sjećam se kako je vikao za mnom neka se vratim,neto o odlasku na kavu i jo malo razgovora, a onda sam proao kraj trgovine rabljenim pločama sazvučnicima iz kojih je na pločnik tretao heavy-metal, a unutra su bili redovi snjeno hladnihfluorescentnih svjetala, i njegov glas mi se izgubio u nekakvom dubokom zujavom zvuku u mojojglavi. Sjećam se da sam mislio dvije stvari - kako se moram ubrzo, jako ubrzo maknuti iz ovog grada,ili ću i sam dobiti tumor na mozgu, i da moram smjesta otići na piće.

Te večeri kad sam se vratio u stan pronaao sam poruku pod vratima. Pisalo je: ‘Hoćemo da nestaneodavde, luđaku jedan. ‘ Bacio sam je ne razmiljajući o njoj. Mi iskusni luđaci imamo vanije stvari zabrigu nego to su anonimne poruke od sustanara.

Razmiljao sam o onome to sam rekao Andyju Riversu o Regovoj priči. to sam vie razmijao o tome - ito sam vie pio - to je vie smisla imalo. “Fleksibilni metak” je bio smijean, i naizgled lako prativ…ali ispod te povrinske razine priča je bila nevjerojatno sloena. Zar sam doista mislio da bi neki drugiurednik u ovom gradu mogao shvatiti sve razine te priče? Moda nekad, ali mislim li tako jo uvijek,nakon to sam progledao? Zar doista smatram da ima mjesta za procjenu i razumijevanje u tome mjestus vie ica nego u terorističkoj bombi? Boe, volti su neobuzdano skakutali na sve strane.

Pročitao sam novine dok je jo bilo dovoljno dnevnog svjetla za to, trudeći se na neko vrijemezaboraviti cijelu tu jadnu priču, a na prvoj strani

480 Balada o fleksibilnom metku

Timesa bila je priča o tome kako radioaktivni materijali iz nuklearnih elektrana neprestano nestaju -članak je razvijao teoriju da bi dovoljna količina tog materijala u pravim rukama lako mogla posluitiza izradu vrlo gadnog nuklearnog oruja.

Sjedio sam tako za kuhinjskim stolom dok je sunce zalazilo, i u glavi sam vidio njih kako prikupljajuplutonijsku prainu kao rudari iz 1849. koji trae zlato. Samo oni ne namjeravaju time dići neki grad uzrak, o, ne. Oni ga samo ele rasipati uokolo i svima sjebati mozgove. Oni su zločesti Forniti, a sva taradioaktivna praina je fornus za zlo. Najgori zli fornus svih vremena.

Zaključio sam da zapravo ipak ne elim prodati Regovu priču - bar ne u New Yorku. Otići ću iz gradačim stignu čekovi koje sam naručio. Kad budem na selu, mogu je početi slati knjievnim časopisimakoji nisu u gradu. Sewanee Review bi bio dobro mjesto za početak, činilo mi se, ili moda IowaReview. Kasnije to mogu objasniti Regu. Reg će shvatiti. Činilo mi se da sam tako rijeio cijeliproblem, pa sam malo popio da to proslavim. A onda je i to piće malo popilo. A onda je piće popilo

i mene. Da tako kaem. Obeznanio sam se. Dogodilo se tako da sam imao prostora jo za samo jednutakvu priliku.

Sljedećeg dana stigli su moji čekovi kompanije Arvin. Otipkao sam jednog od njih i otiao do svogaprijatelja i ‘supotpisnika’. Proao sam jo jedno onakvo dosadno ispitivanje, ali ovog puta nisamizgubio ivce. Htio sam taj potpis. Konačno sam ga dobio. Otiao sam u dućan s opremom za urede inaručio da mi naprave tambilj za kompaniju Arvin dok sam ja čekao. Otisnuo sam povratnu adresu naposlovnu omotnicu, otipkao sam Regovu adresu (vie nisam imao ećera u stroju, ali tipke su se jouvijek zaglavlji-vale), i dodao kratku osobnu poruku, govoreći da mi jo nijedan ček ni za jednogautora nije pruio takvo osobno zadovoljstvo … a to je bila istina. Jo je istina. Potrajalo je skoro satvremena prije nego to sam se uspio natjerati da ga poaljem - naprosto nisam mogao doći k sebi odtoga kako slubeno to izgleda. Nikad ne biste pogodili daje to sklepao smrdljivi pijanac koji jednodeset dana nije promijenio donje rublje.”

Zastao je, ugasio cigaretu, pogledao na sat. A onda, čudno, kao kondukter koji objavljuje dolazakvlaka u neki vaan grad, rekao je: “Stigli smo do neobjanjviog.

Ovo je točka u mojoj priči koja je bila najzanimljivija dvojici psihijatara i različitim socijalnimradnicima i psiholozima s kojima sam se druio

Balada o fleksibilnom metku 481

sljedećih trideset mjeseci svoga ivota. To je jedini dio koji su traili da poreknem, kao znak da mi jeopet bolje. Kao to je jedan od njih rekao: ‘Ovo je jedini dio vae priče koji se ne moe objasniti kaopogreno zaključivanje … naravno, kad vam se smisao za logiku jednom oporavi.’ Konačno ga jesamporekao, jer sam znao - čak iako oni nisu - da mi doista jest bolje, i bilo mije prokleto stalo da seizvučem iz tog sanatorija. Činilo mi se da ću, ako se ubrzo ne izvučem, opet poludjeti. I tako samporekao i Galileo je to učinio kad su mu prinijeli vatru nogama - ali nikad to nisam porekao u svomevlastitom umu. Ne kaem da se ono to ću vam sad ispričati doista dogodilo; kaem samo da ja jo uvijekvjerujem da se dogodilo. To je mala razlika, ali menije ključna.

Dakle, prijatelji moji, neobjanjivo.

Sljedeća dva dana proveo sam pripremajući se za selidbu na selo. Usput, pomisao na vonjuautomobilom nije me nimalo uzrujavala. Kao klinac sam pročitao daje unutranjost automobila jednood najsigurnijih mjesta u oluji, jer gume slue kao skoro savreni izolatori. Zapravo sam se veselio toću sjesti u svoj stari Chevrolet, spustiti sve prozore, i odvesti se iz grada, koji mi se počeo činiti kaokanalizacija svjetla. Svejedno, dio mojih priprema uključivao je uklanjanje arulje iz svjetiljke ukabini, preljepljivanje utičnice, i okretanje gumba za farove posve ulijevo da ugasim svjetla nakontrolnoj ploči.

Kad sam stigao doma posljednje noći koju sam namjeravao provesti u stanu, bio je prazan osimkuhinjskog stola, kreveta, i moga pisaćeg stroja u radnoj sobi. Nisam ga namjeravao ponijeti sasobom - previe neugodnih uspomena a, osim toga, te tipke će zauvijek zapinjati. Neka ostanesljedećem stanaru, mislio sam - i on, i Bellis.

Sunce je tek zalazilo, i cijeli stanje bio čudno obojan. Bio sam prilično pijan, a imao sam jo jednubocu u depu kaputa protiv jeze u noći. Krenuo sam preko radne sobe, valjda s namjerom da odem uspavaću. Tamo bih mogao sjediti na krevetu i razmiljati o icama i struji i slobodnom zračenju i pitisve dok ne budem dovoljno pijan da zaspim.

Ono to sam nazivao radnom sobom je zapravo bila dnevna soba. Radio sam u njoj jer je imalanajbolje svjetlo u cijelom stanu - veliki prozor s pogledom na zapad koji se pruao sve do obzora. Tovam je neto nalik čudu s kruhom i ribom za manhattanski stan na petom katu, ali pogled je bio tu.Nisam ga preispitivao; samo sam uivao u njemu. Taje soba bila puna čistog, krasnog svjetla čak i ukine dane.

482 Balada o fleksibilnom metku

Ali te večeri, svjetlo je bilo jezovito. Zalazak sunca ispunio je sobu crvenim sjajem. Kao svjetlotednjaka. Prazna, soba se činila prevelikom. Moje su pete tupo odjekivale na drvenom podu.

Pisaći stroj sjedio je nasred poda, i taman sam ga zaobilazio kad sam vidio daje pod valjkom zaguranotrcani komad papira - to me prenerazilo, jer sam znao da u stroju nije bilo papira kad sam posljednjiput izaao po novu bocu.

Ogledao sam se oko sebe, pitajući se ima li nekoga - nekog uljeza - u stanu zajedno sa mnom. Samo tonisam zapravo mislio na uljeze, ni na provalnike, ni na narkiće. Mislio sam na … duhove.

Vidio sam otrcan prazan prostor s lijeve strane vrata prema spavaonici. Bar sam shvatio odakle jestigao papir u pisaćem stroju. Netko je naprosto otrgnuo otrcan komad starih tapeta.

Jo sam to promatrao kad sam iza sebe začuo samo jedan, tih, jasan zvuk - klak!. Poskočio sam iokrenuo se a srce mi se steglo. Bio sam prestravljen, ali svejedno sam točno znao koji je to zvuk -uopće nije bilo sumnje. Kad cijeli ivot radi s riječima, zvuk udara pisaćeg stroja po papiru moeprepoznati čak i u pustoj sobi u sumrak kad nema nikoga tko bi udario tipku.”

Pogledali su ga u tami, lica su im bila zamućeni bijeli krugovi, nita nisu govorili, samo su se stislimalo blie jedni drugima. Pičeva ena čvrsto je stezala jednu pičevu ruku obim svojima.

“Osjećao sam se … izvan sebe. Nestvarno. Moda se čovjek uvijek tako osjeća kad stigne do točkeneobjanjivog. Polako sam priao pisaćem stroju. Srce mije ludo lupalo negdje u grlu, ali u duhu sambio miran … čak i hladan.

Klak! Jo jedna tipka je udarila. Ovog puta sam je vidio - tipka je bila u trećem redu odozgo, s lijevestrane.

Vrlo polako sam se spustio na koljena, a onda su se svi miići u mojim nogama nekako opustili inapola sam se stropotao do dolje, sve dok nisam sjedio pred pisaćim strojem, sa svojim prljavimLondon Fog kaputom rairenim oko sebe kao djevojka koja se duboko poklonila. Pisaći stroj jezakloparao jo dvaput, brzo, zastao, onda opet zakloparao. Svaki klak odzvanjao je na isti onaj tupinačin kao i moji koraci na podu.

Tapeta je bila zagurana u pisaći stroj tako daje strana s osuenim ljepilom gledala prema van. Slovasu bila neravna i grbava, ali mogao sam ih pročitati: rackn, pisalo je. Onda je je opet zaklopotao, ipisalo je: rackne.

Balada o fleksibilnom metku 483

A onda -” Pročistio sije grlo i blago se osmjehnuo. “Čak i toliko godina kasnije, ovo je teko ispričati… naprosto to izreći. Dobro. Jednostavna činjenica, bez ikakvih ukrasa, kako slijedi. Vidio sam kakoiz pisaćeg stroja izlazi ruka. Nevjerojatno sićuna ruka. Izala je između tipaka B i N u najdonjem redu,stisnula se u aku, i tresnula po razmaknici. Stroj se pomakao zajedno mjesto - jako brzo, kao tucanje -a ruka se opet povukla unutra.”

Agentova ena se prodorno zahihotala.

“uti, Marsha”, rekao je agent tiho, a ona gaje posluala.

“Kloparanje se malo ubrzalo”, nastavio je urednik, “a nakon nekog vremena mi se učinilo da čujemstvorenje koje gura tipke kako teko die, kako to se svatko zadie kad se jako muči, sve blie i bliesvojim fizičkim granicama. Nakon nekog vremena, pisaći stroj jedva da je pisao, većina tipakanapunila se tim starim ljepilom, ali mogao sam pročitati otiske. Vidjelo se rackne um a onda je izapelo na ljepilu. Načas sam ga gledao, a onda sam pruio jedan prst i oslobodio ga. Ne znam je li gaon - Bellis -mogao sam osloboditi. Mislim da nije. Ali nisam to htio vidjeti … njega kako pokuava.Već i sama aka bila je dovoljna da osjetim kako sam na rubu. Ako vidim cijelog vilenjaka, da takokaem, činilo mi se da bih poludio. A nije dolazilo u obzir da ustanem i pobjegnem. Sva mije snagaiscurila iz nogu.

Klak-klak-klak, to tiho stenjanje u naporu, a nakon svake riječi, ta blijeda, tintom i prainom ispruganaaka koja bi izala između B i N i udarila po razmaknici. Ne znam kako je dugo to sve trajalo. Modasedam minuta. Moda deset. Moda cijelu vječnost.

Konačno je kloparanje stalo, i shvatio sam da mu vie ne čujem disanje. Moda se onesvijestio …moda je samo odustao i otiao … ili je moda umro. Doivio srčani udar ili tako neto. Jedino u to sambio siguran bilo je da poruka nije zavrena. Pisalo je, samo malim slovima: rackne umire to je malijimmy thorpe ne zna reci thorpeu da rackne umire mali jimmy ubija racknea bel… i to je bilo sve.

Tada sam pronaao snage da ustanem, i izaao sam iz sobe. Hodao sam velikim koracima na prstima,kao da sam mislio daje zaspao i ako proizvedeni neki od onih odjekujućih zvukova po golom parketu,probudit ću ga i tipkanje će opet početi … a činilo mi se, ako opet počne, prvi klak će me natjerati navritanje. A onda ću samo vritati dok mi srce ili glava ne puknu.

484 Balada o fleksibilnom metku

Moj Chevy bio je na parkiralitu niz ulicu, pun benzina i spreman za pokret. Sjeo sam za volan i sjetiose boce u svome depu. Ruke su mi drhtale toliko da mije ispala, ali pala je na sjedalo i nije serazbila.

Sjetio sam se kako sam se obeznanio, prijatelji, a toga časa sam se najvie od svega elio obeznaniti, ito sam točno i dobio. Sjećam se kako sam povukao prvi gutljaj iz boce, i drugi. Sjećam se kako samokrenuo ključ u bravi i uhvatio na radiju Franka Sinatru kako pjeva “That Old Black Magic”, stojenekako sasvim pristajalo. S obzirom na okolnosti. Da tako kaem. Sjećam se da sam pjevao zajedno snjim, i potegao jo par gutljaja. Bio sam u stranjem redu parkiralita, i vidio sam semafor na uglu kakoizvodi svoju predstavu. Stalno sam mislio na one tihe klaktave zvukove u praznoj sobi, i blijedocrveno svjetlo. Stalno sam razmiljao o onom dahtanju, kao daje neki vilenjak koji eli postati snagatorobjesio ribičke utege na krajeve tapića za ui i sad die utege u mome starom pisaćem stroju. Stalnosam vidio neravnu povrinu na stranjoj strani toga otrgnutog komada tapete. Um mi je stalno htioproučiti to se moralo dogoditi prije nego to sam seja vratio u stan … stalno je to htio vidjeti - njega -Bellisa - kako poskakuje, grabi oderani rub tapete kraj vrata spavaonice jer je to jedina stvar koja jepreostala u sobi a blizu je papira dri se konačno uspijeva otrgnuti komad i nosi ga natrag do pisaćegstroja na svojoj glavi, kao list palme. Stalno sam pokuavao zamisliti kako je on to uopće mogaouvući tapetu u stroj. I nita od toga nije mi se gubilo u glavi pa sam pio i dalje, a Frank Sinatra je staoi čuo se oglas za Ludog Eddieja, a onda je dola Sarah Vaughan i zapjevala “I’m Gonna Sit RightDown and Write Myself a Letter”, i to je bilo jo neto to sam shvaćao jer sam nedavno učinio ba to, ilisam bar mislio da sam to učinio, sve do večeras, kad se dogodilo neto to mije dalo razlog dapromijenim miljenje o tome, da tako kaem, i pjevao sam zajedno s dobrom starom Soul Sarom inegdje tada sam morao dosegnuti brzinu odvajanja jer sam bez ikakvog prekida preao od sredinedrugog refrena u bljuvanje dok mi je netko prvo mlatio leđa dlanovima, a onda mi podizao laktoveiznad glave i sputao ih dolje a onda mi opet dlanovima mlatio leđa. To je bio vozač kamiona. Svakiput kad me pljesnuo, osjetio bih gvalju tekućine kako mi se die u grlu i sprema se vratiti natrag, samoto bi on svaki put podigao moje laktove, a kad god bi mi podigao laktove ja bih se opet izbljuvao, avećina čak i nije bila Black Velvet nego riječna voda. Kad sam bio u stanju podignuti glavu ipogledati oko sebe bilo je est uvečer, tri dana kasnije, a ja sam leao na obali rijeke Jackson uzapadnoj Pennsylvaniji, kakvih

Balada o fleksibilnom metku 485

devedeset i pet kilometara sjeverno od Pittsbourgha. Moj Chevy je virio iz rijeke, stranjim krajemprema gore. Jo sam mogao pročitati naljepnicu za McCarthyja na odbojniku.

Ima li jo Fresce, duo? Grlo mije prokleto suho.”

Pičeva ena mu je u tiini donijela piće, a kad mu gaje dodala, impulzivno se sagnula i poljubila njegovizboran obraz nalik aligatorovoj koi. Nasmijeio se, a oči su mu zablistale u slabom svjetlu. Ona jepak bila dobra i blaga ena, i bljesak je nije nimalo zavarao. Oči nikad tako ne bijesnu od veselja.

“Hvala, Meg.”

Povukao je dug gutljaj, zakaljao se, odmahnuo ponudu cigarete. “Za večeras mi ih je dosta. Potpunoću prestati. U sljedećoj inkarnaciji. Da tako kaem.

Ostatak priče jedva da treba ispričati. Protiv nje je jedini grijeh koji bilo koja priča ikad moepočiniti predvidljiva je. Iz mog auta su izvadili kakvih četrdeset boca Black Velveta, od toga punopraznih. Blebetao sam o vilenjacima i struji, i Fornitima, i plutonijskim rudarima, i fornusu, i

izgledao sam im potpuno ludo, a takav sam, naravno, i bio.

Evo to se dogodilo u Omahi dok sam seja vozikao po - prema računima za benzin iz Chevyjevogodjeljka za rukavice - pet sjeveroistočnih drava. Sve su to, shvaćate, stvari koje sam doznao od JaneThrope tijekom dugog i bolnog razdoblja dopisivanja koje je kulminiralo susretom oči u oči u NewHavenu, gdje ona sad ivi, ubrzo nakon to su me otpustili iz sanatorija kao nagradu to sam konačnoporekao. Na kraju toga sastanka plakali smo jedno drugom u naručju, i tada sam počeo vjerovati da biza mene opet moda mogao postojati pravi ivot - moda čak i sreća.

Toga dana, oko tri popodne, na vratima doma Thoipeovih je netko zakucao. Bio je to raznosačtelegrama. Telegram je bio od mene - zadnji u naem nesretnom dopisivanju. Pisalo je: REG IMAMPOUZDANU INFORMACIJU DA RACKNE UMIRE ZBOG MALOGA PREMA BELLISU BELLISKAE DA SE MALI ZOVE JIMMY FORNIT MALO FORNU-SA HENRY.

Za slučaj da vam je na pamet palo ono divno pitanje Howarda Bakera, to je on znao i kad je todoznao, mogu vam reći kako sam znao daje Jane unajmila čistačicu; nisam - osim preko Bellisa -znao da ima nevaljalog sina po imenu Jimmy. Mislim da ćete mi to morati vjerovati na riječ, premda,

486 Balada o fleksibilnom metku

da budem poten, moram priznati da psihići koji su na mome slučaju radili tijekom sljedeće dvije i polgodine nikad nisu u to povjerovali.

Kad je stigao telegram, Jane je bila u dućanu. Nala gaje, nakon Rego-ve smrti, ujednom od njegovihstranjih depova. Vrijeme slanja i isporuke bilo je zapisano na njemu, zajedno sa napomenom Nematelefona/Isporučiti original. Jane je rekla daje telegram, iako je bio star samo jedan dan, bio tolikootrcan daje izgledao kao da gaje imao već mjesec dana.

Na određeni način, taj telegram, te dvadeset i dvije riječi su bile pravi fleksibilni metak, a ja sam gaispalio ravno u mozak Rega Thorpea, sve iz Pattersona, New Jersey, a bio sam tako jebeno pijan dase toga čak ni ne sjećam.

Tijekom posljednja dva tjedna svog ivota, Reg je upao u ritam koji se činio utjelovljenjemnormalnog. Ustajao je u est, pravio doručak sebi i svojoj eni, onda sat vremena pisao. Oko osam satibi zaključao svoju radnu sobu i poveo psa na dugu, polaganu etnju po susjedstvu. Na tim je etnjamabio vrlo otvoren, zastajući da popriča sa svakim tko je htio razgovarati s njim, veući tenca predoblinjim kafićem da popije jo jednu prijepodnevnu kavu, i onda vrludajući dalje. Rijetko kad bi sevratio kući prije podneva. Često je znalo biti i pola jedan ili jedan. Jednim dijelom je to bilo unastojanju da pobjegne od pričljive Gertrude Rulin, vjerovala je Jane, jer se taj ritam nije ustoličiosve do par dana nakon stoje ona počela raditi za njih.

Pojeo bi lagani ručak, prilegao na kakvih sat vremena, a onda bi ustao i pisao dva-tri sata. Uvečer biponekad otiao do susjedstva, onim mladim ljudima, sa Jane ili sam; ponekad bi on i Jane pogledalineki film, ili bi samo sjedili u dnevnoj sobi i čitali. Rano bi lijegali u krevet, Reg obično podostaprije Jane. Napisala je daje bilo vrlo malo seksa, a i to malo nije bilo uspjeno nijednom ni drugom.‘Ali seks za većinu ena nije tako vaan’, rekla je, ‘a Reg je opet radio punom parom, i njemu je to bila

razumna zamjena. Rekla bih da su, s obzirom na okolnosti, ta dva tjedna bili najsretniji tijekomposljednjih pet godina.’ Skoro sam se rasplakao kad sam to pročitao.

Ja nisam nita znao o Jimmyju, ali Reg jest. Reg je znao sve osim najvanije činjenice - da je Jimmypočeo dolaziti na posao sa svojom majkom.

Kako je morao biti bijesan kad je dobio moj telegram i počeo shvaćati. Oni si ipak dospjeli ovamo.A izgleda daje i njegova ena bila jedna od njih, jer je ona bila u kući kad bi Gertrude i Jimmy bilitamo, i nikad Regu

Balada o fleksibilnom metku 487

nije nita rekla o Jimmyju. Kako je ono napisao u onom prijanjem pismu? ‘Ponekad nisam siguran usvoju enu.’

Kad je stigla kući onog dana kad je stigao telegram, otkrila je da Rega nema. Na kuhinjskom stolujebila poruka u kojoj je pisalo: ‘Ljubavi - otiao sam do knjiare. Vraćam se za večeru.’ Ovo se Janečinilo sasvim u redu … ali da je Jane znala za moj telegram, već sama normalnost te poruke bi jeprestravila na smrt, mislim. Shvatila bi daje Reg uvjeren kako je ona promijenila stranu.

Reg nije priao ni blizu ni jednoj knjiari. Otiao je u centar grada, u trgovinu orujem Littlejohn. Kupioje .45-icu automatik, i dvije tisuće metaka. Bio bi kupio i AK-70 da ih je Littlejohn smio prodavati.Namjeravao je zatititi svoga Fornita, shvaćate. Od Jimmyja, od Gertrude, od Jane. Od njih.

Sve je sljedećeg jutra ilo prema uspostavljenom ritmu. Sjetila se kako joj se učinilo da on nosi jakodebelu vestu za tako topao jesenski dan, ali to je bilo sve. Vesta je, naravno, bila tu zbog pitolja.Izaao je proetati psa s .45-icom zataknutom za pas svojih keperica.

Osim stoje toga jutra stigao samo do restorana u kojem bi obično popio svoju jutarnju kavu, a otiao jeravno tamo, ne zadravajući se putem i ne razgovarajući ni sa kim. Odveo je tenca otraga do tovarnogprostora, svezao ga za ogradu, a onda se po stranjim dvoritima vratio natrag do svoje kuće.

Jako je dobro poznavao raspored mladih ljudi u susjedstvu; znao je da nikoga od njih neće biti. Znaoje gdje dre svoje rezervne ključeve. Uao je u kuću, popeo se gore, i promatrao svoju vlastitu kuću.

U osam i četrdeset ugledao je Gertrude Rulin kako stie. A Gertrude nije bila sama. Zaista je sa sobomimala dječaka. Bučno ponaanje Jimmyja Rulina u prvom razredu uvjerilo je učiteljicu i kolskogpsihologa skoro smjesta da bi svima (osim moda Jimmyjevoj majci, kojoj bi mali odmor od Jimmyjadobro doao) bilo bolje ako pričekaju jo godinu dana. Jimmy je tako zapeo u zadnjoj godini vrtića, i uprvom je polugoditu imao vrtić popodne. Dva cjelodnevna centra u njenom području bila su puna, anije mogla za Thorpeove prijeći popodne jer je od dva do četiri imala jo jedan posao kao čistačicana drugom kraju grada.

Posljedica svega toga bio je Janein nevoljki pristanak da Gertrude dovodi Jimmyja sa sobom dok nepronađe neko drugo rjeenje. Ili dok Reg to ne otkrije, to će se sigurno dogoditi.

488 Balada o fleksibilnom metku

Mislila je da Regu moda neće smetati - u zadnje vrijeme je oko svega bio tako slatko razuman. Sdruge strane, moda dobije napadaj. Ako se to dogodi, morat će pronaći drugo rjeenje. Gertrude jerekla da razumije. I za ime Boje, dodala je Jane, dječak ne smije ni dirnuti nita od Regovih stvari.Gertrude je rekla daje to jasno: vrata gospodinove radne sobe su zaključana i tako će i ostati.

Thorpe je sigurno preao kroz dva dvorita kao snajperist koji prelazi ničiju zemlju. Vidio je Gertrudei Jane kako u kuhinji peru posteljinu. Nije vidio dječaka. Kretao se uza zid kuće. Nikoga ublagovaonici. Nikoga u spavaonici. A onda, u radnoj sobi, gdje gaje Reg morbidno i očekivao, enoJimmyja. Dječakovo lice bilo je zajapureno od uzbuđenja, i Reg je zacijelo povjerovao daje prednjim konačno pravi pravcati njihov agent.

Dječak je u ruci drao neku vrst smrtonosnih zraka, i uperio ju je na radni stol … a iz svoga pisaćegstroja, Reg je čuo Racknea kako vriti.

Moda mislite da pripisujem subjektivne stvari čovjeku koji je već mrtav - ili, jednostavnije, daizmiljam. Ali nije tako. U kuhinji, i Jane i Gertrude su čule prepoznatljivi zvuk Jimmyjevogplastičnog svemirskog blastera … pucao je njime po kući sve otkako je počeo dolaziti sa svojommajkom, i Jane se svakoga dana nadala da će mu baterije krepati. Nije se moglo ne prepoznati tajzvuk. A nije se moglo ne prepoznati ni mjesto odakle je dolazio - Regova radna soba.

Klinac je zbilja bio grozan kao mali Dennis, znate - ako je postojala samo jedna prostorija u kući ukoju nije smio ući, to je bilo jedino mjesto kamo je morao ući, inače bi umro od znatielje. A nije mutrebalo dugo ni da shvati kako Jane dri ključ za Regovu radnu sobu na kaminu u blagovaonici. Je li iprije bio unutra? Mislim da jest. Jane je rekla kako se sjeća daje tri-četiri dana prije toga dalamalome naranču, a kasnije, kad je čistila kuću, pronala je koricu naranče pod kaučem u radnoj sobi.Reg nije jeo naranče -tvrdio je daje alergičan na njih.

Jane je ispustila plahtu koju je prala natrag u sudoper i odjurila u spavaću sobu. Čula je glasno vah-vah-vah svemirskog blastera, i čula je kako Jimmy viče: ‘Uhvatit ću ja tebe! Ne moe mi pobjeći!Vidim te kroz STAKLO!’ I … rekla je … rekla je da čuje kako netko vriti. Neki visok, očajan zvuk,rekla je, tako pun bola da ga se skoro nije moglo podnijeti.

‘Kad sam to čula’, rekla je, ‘znala sam da ću morati ostaviti Rega to god da se dogodi, jer su svestare bapske priče istina … ludilo jest zarazno.

Balada o fleksibilnom metku 489

Jer ono to sam čula bio je Rackne; nekako, taj pokvareni klinac pucao je u Racknea, ubijajući gajeftinim svemirskim pitoljem iz supermarketa.

Vrata radne sobe bila su otvorena, ključ u njima. Kasnije toga dana, vidjela sam jedan od stolaca ublagovaonici doguran do kamina, s otiscima Jimmyjevih tenisica po sebi. Bio je nagnut nad Regovstol za pisaći stroj. On - Reg - imao je jedan od onih starih uredskih modela sa staklom sa strane.Jimmy je pritisnuo njuku svoga blastera ujedno staklo i pucao je u pisaći stroj. Vah-vah-vah-vah, aljubičasti udari svjetla izlazili su iz pisaćeg stroja, i odjednom sam shvatila sve stoje Reg ikad

govorio o struji; jer iako je ta stvar radila na bezopasne C ili D baterije, odista sam se osjećala kaoda valovi otrova izlaze iz tog pitolja i kotrljaju mi se kroz glavu i pre mi mozak.

Jimmy je vritao Vidim te tamo unutra! a lice muje bilo puno dječačke zluradosti - istovremenoprelijepo i nekako odvratno. Ne moe pobjeći kapetanu Budućnosti! Mrtav si, izvanzemaljac! A tovritanje … bilo je sve slabije … manje …

Jimmy, prestani! povikala sam.

On je poskočo. Prestraila sam ga. Okrenuo se … pogledao me … isplazio mi jezik … a onda opetpritisnuo blaster o staklenu ploču i počeo opet pucati. Vah-vah-vah, i ta grozna ljubičasta svjetlost.

Gertruda je stizala hodnikom, vičući mu da stane, da izlazi odatle, da će dobiti najgore batine u ivotu… a onda su se prednja vrata s treskom otvorila i Reg je krenuo hodnikom, urlajući. Samo sam gajednom pogledala i shvatila daje poludio. U ruci muje bio pitolj.

Ne pucajte mi na dijete! zavritala je Gertruda kad gaje vidjela i posegnula da mu oduzme oruje. Regju je naprosto odbacio u stranu.

Jimmy kao da nije ni shvaćao to se sve događa - samo je i dalje ispu-cavao svoj svemirski blaster upisaći stroj. Vidjela sam njegovo ljubičasto svjetlo kako pulsira u tami između tipki, i izgledalo jekao jedan od onih električnih lukova koje se ne smije promatrati bez posebnih zatitnih naočala jer ćesi inače spaliti mrenice i oslijepiti.

Reg je uao unutra, proguravi se kraj mene i oborivi me.

RACKNE! zavritao je. UBIT ĆE RACKNEA!

T dok je jo Reg jurio preko sobe, očito namjeravajući ubiti to dijete’, rekla mije Jane, ‘stigla sam sezapitati koliko je puta već prije bio u toj sobi, ispaljujući taj pitolj u pisaći stroj dok smo njegovamajka i ja moda bile gore, mijenjajući posteljinu ili u stranjem dvoritu vjeajući rublje, negdje

490 Balada o fleksibilnom metku

gdje ne bismo čule to vah-vah-vah … gdje ne bismo čule tog stvora … Fornita … kako unutra vriti.

Jimmy nije prestao čak ni kad je Reg provalio unutra - samo je i dalje pucao u pisaći stroj, kao dajeznao da mu je to posljednja prilika, i odonda sam se morala zapitati nije li Reg moda bio u pravu i zanjih - samo to moda oni nekako samo lebde uokolo, i tu i tamo se zabiju nekome u glavu, kao kadnetko skoči u bazen, i onda oni navedu toga nekog da im obavi prljave poslove, a onda opet odu, a tipu kojem su bili kae Molim? Ja? Sto sam učinio?

A u sekundi prije nego stoje Reg stigao do tamo, vritanje iz pisaćeg stroja pretvorilo se u kratak,prodoran krik - i vidjela sam krv kako je zapljusnula cijelo staklo, kao daje ono stoje bilo unutrakonačno naprosto eksplodiralo, onako kao to kau da eksplodira iva ivotinja kad je stavi u mikrovalnupećnicu. Znam kako to ludo zvuči, ali vidjela sam tu krv - udarila je u staklo u mrlji i onda počelacuriti.’

‘Jesam ga’, rekao je Jimmy, jako zadovoljno. ‘Jesam -‘ A onda gaje Reg bacio preko cijele sobe.Udario je u zid. Pitolj mu je ispao iz ruke, udario u pod, i slomio se. To je bila samo plastika idugotrajne baterije, naravno.

Reg je pogledao pisaći stroj, i zavritao je. Ne vrisak bola i bijesa, premda je bilo i bijesa - ali najvieje to bio vrisak bola. Onda se okrenuo dječaku. Jimmy je pao na pod, i to god daje bio-ako je ikadbio ita osim zločestog dječaka - sad je bio samo prestravljeni estogodinjak. Reg je uperio pitolj unjega, i to je sve čega se sjećam.’”

Urednik je dovrio svoje gazirano piće i briljivo odloio limenku.

“Gertrude Rulin i Jimmy Rulin se sjećaju dovoljno da nadoknade taj manjak”, rekao je. “Jane jepovikala, ‘Reg, NE’, a kad se okrenuo prema njoj, ustala je i počela se hrvati s njim. On je pucao unju, raznijevi joj lijevi lakat, ali nije ga pustila. Dok se i dalje hrvala s njim, Gertrude je pozvalasvoga sina Jimmyja i on joj je pritrčao.

Reg je odgurnuo Jane i opet opalio u nju. Taj ju je metak okrznuo po lijevoj strani lubanje. Samočetvrt milimetra u desno i ubio bije. U to gotovo nitko ne sumnja, a sasvim je sigurno da bi, da nijebilo reakcije Jane Thorpe, zacijelo ubio Jimmyja Rulina, a moda i dječakovu majku.

Doista jest pucao u dječakadok je Jimmy jurio u naručje svoje majke, tik pred vratima. Metak jeJimmyju uao u lijevi guz, idući prema dolje.

Balada o fleksibilnom metku 491

Izaao je kroz lijevo bedro, promaivi kost, i proao Gertrude Rulin kroz potkoljenicu. Bilo je punokrvi, ali nijedno ni drugo nije bilo teko ranjeno.

Gertrude je zalupila vrata radne sobe i odnijela je svoga sina koji je vritao i krvario hodnikom van,izaavi na ulazna vrata.”

Urednik je opet zamiljeno stao.

“Jane se dotad ili onesvijestila, ili je namjerno odlučila zaboraviti to se dalje dogodilo. Reg je sjeo usvoj radni stolac i stavio sije njuku svoje .45-ice nasred čela. Povukao je okidač. Metak mu nijeproao kroz mozak i ostavio ga kao ivo povrće, niti je proao polukrugom oko njegove lubanje i beztete izaao na drugu stranu. Fantazija je bila fleksibilna, ali taj posljednji metak bio je tvrd i čvrst. Paoje naprijed, preko svoga pisaćeg stroja, mrtav.

Kad je policija provalila unutra, pronali su ga tako; Jane je sjedila u suprotnom uglu, samo napolasvjesna.

Pisaći stroj bio je prekriven krvlju, izvana a vjerojatno i iznutra; rane na glavi su jako, jako neuredne.

Sva je krv bila krvne grupe 0.

To je bila krvna grupa Rega Thorpea.

I to je, dame i gospodo, moja priča; vie vam ne mogu pričati.” Doista, urednikov glas sveo se najedva neto jače od drhtavog apata.

Nije bilo uobičajenog brbljanja poslije zabave, pa čak ni one nelagodno vesele konverzacije kojuljudi ponekad koriste kako bi prikrili neugodne situacije na koktelima, ili bar sakrili činjenicu da su unekom trenutku stvari postale puno ozbiljnije nego stoje to uobičajeno na takvim večernjimokupljanjima.

Ali dok je pisac pratio urednika do automobila, nije mogao preutjeti jo jedno, posljednje pitanje.“Priča”, rekao je. “to se dogodilo s pričom?” “Mislite na Regovu -“

‘“Baladu o fleksibilnom metku’, tako je. Priču koja je sve to uzrokovala. To je bio pravi fleksibilnimetak - za vas, ako ne i za njega. to se, dovraga, dogodilo s tom pričom koja je bila tako prokletodobra?”

Urednik je otvorio vrata svoga automobila; bio je to mali plavi Chevette s naljepnicom na stranjemodbojniku na kojoj je pisalo PRIJATELJI NEĆE PRIJATELJE PUSTITI DA VOZE PIJANI. “Ne,nikad nije objavljena. Ako je Reg i imao kopiju, unitio ju je nakon to je dobio moju priznanicu iprihvaćanje priče - s obzirom na njegove paranoične osjećaje o njima, to bi mu bilo posve slično.

492 Balada o fleksibilnom metku

Ja sam imao njegov original plus tri fotokopije sa sobom kad sam krenuo u rijeku Jackson. Sve četirisu bile u kartonskoj kutiji. Da sam tu kutiju stavio u prtljanik, sad bih imao priču, jer stranji kraj mogaauta uopće nije potonuo - a čak i da jest, stranice bi se moglo osuiti. Ali htio sam da mi bude blizu, pasam je stavio naprijed, na vozačku stranu. Prozori su bili otvoreni kad sam uletio u vodu. Stranice …pretpostavljam da su naprosto isplivale i odplutale u more. Radije bih vjerovao u to nego da mislimkako su istrunule zajedno s ostalim smećem na dnu te rijeke, ili da ih je pojeo neki som, ili neto jomanje estetski. Vjerovati da ih je rijeka odnijela u more je puno romantičnije, i moda malo manjevjerojatno, ali kad se radi o stvarima u koje odlučujem vjerovati otkrio sam da jo uvijek mogu bitifleksibilan.

Da tako kaem.”

Urednik je uao u svoj mali auto i odvezao se. Pisac je stajao i promatrao ga sve dok mu stranjasvjetla nisu nestala iz vida, a onda se okrenuo. Meg je bila tamo, stojeći na ulazu u njihov vrt, u tami,smijeeći se malo nesigurno prema njemu. Ruke je čvrsto prekriila na grudima, premda je noć bilatopla.

“Samo smo nas dvoje ostali”, reklaje. “Idemo unutra?”

“Jasno.”

Na pola puta po vrtu, stala je i rekla: “U tvom pisaćem stroju nema Fornita, zar ne, Paul?”

A pisac, koji se ponekad - često - pitao odakle točno dolaze sve te riječi, hrabro je odgovorio:“Naravno da ne.”

Uli su unutra s rukom pod ruku, i zatvorili vrata pred nosom noći.

Balada o fleksibilnom metku 493

Hvat

“Hvat je u to doba bio iri “, rekla je Stella Flanders svojim praunucima posljednjeg ljeta svog ivota,onog ljeta prije nego to je počela viđati duhove. Djeca su je promatrala razrogačenim, tihim očima, anjen sin Al-den okrenuo se sa svoga mjesta na verandi gdje je rezbario. Bila je nedjelja, aAlden nijenedjeljom izlazio brodom koliko god visoka bila cijena jastoga.

“Kako to misli, bako? ” upitao je Tommy, ali starica mu nije odgovorila. Samo je sjedila u svojojstolici za ljuljanje kraj hladnog tednjaka, dok su joj papuče mirno tapkale po podu.

Tommy je upitao svoju majku: “Kako ona to misli? “

Lois je samo stresla glavom, nasmijeila se, i poslala ih van sa zdjelama da beru bobice.

Stella pomisli: Zaboravila je. Ili nije nikad ni znala?

Hvat je u to doba bio iri. Ako je itko znao da je tako, bila je to Stella Flanders. Ona se rodila 1884.,bila je najstarija stanovnica Kozjeg otoka, i nikad u ivotu nije bila na kopnu.

Voli li? To juje pitanje počelo progoniti, a nije znala čak ni to znači. Jesen se proirila, hladna jesenbez neophodne kia koja bi drveću podarila doista lijepe boje, bilo na Kozjem otoku ili na Rakunovojglavi, s druge strane Hvata. Vjetar je svirao duge, hladne note te jeseni, a Stella je osjećala kako jojsvaka nota odzvanja u srcu.

Dana 19. studenog, kad su se prvi snijeni zapui zakovitlali iz neba boje bijelog kroma, Stella jeproslavila rođendan. Pojavio se veći dio sela. Dola je Hattie Stoddard, čija je majka umrla od upalepluća 1954. godine, i čiji je ujak izgubljen na Plesaču 1941. Doli su Richard i Mary Dodge, aRichard je polako iao putem sa svojim tapom, dok gaje artritis jahao kao nevidljivi slijepi putnik.Dola je Sarah Havelock, naravno; Satina majka Annabelle bila je Stellina najbolja prijateljica. Onesu zajedno ile u otočnu kolu, od prvog do osmog razreda, a Annabelle se udala za Tommyja Fra-nea,koji ju je u petom razredu vukao za kosu i tjerao u plač, kao to se Stella udala za Bilia Flandersa, kojijoj je jednom izbio sve kolske knjige iz

494 Hvat

ruku u blato (ali ona je uspjela ne zaplakati). Sad su Annabelle i Tommy bili mrtvi, a Sarah je bilajedino od njihovo sedmero djece koje jejo ostalo na otoku. Njen suprug, George Havelock, koga susvi znali kao Velikog Georgea, umro je gadnom smrću prijeko na kopnu 1967., one godine kad nijebilo ribarenja. Velikom Georgeu sjekira se poskliznula u ruci, bilo je krvi -previe krvi! - i otočkisprovod tri dana kasnije. A kad je Sarah stigla na Stellinu zabavu i povikala “Sretan rođendan,bako!” Stella ju je čvrsto zagrlila i sklopila oči

(voli li voli li?)

ali nije zaplakala.

Imali su fantastičnu rođendansku tortu. Hattie ju je napravila sa svojom najboljom prijateljicom,

Verom Spruce. Okupljeno drutvo je zarikalo “Sretan rođendan ti” udruenim glasom koji je biodovoljno glasan da zagui vjetar … bar na kratko. Čak je i Alden pjevao, a on je mu normalnimokolnostima pristajao pjevati samo “Naprijed, vojnici kria” i doksologije u crkvi, a za sve ostalo jesamo oblikovao riječi usnama, pognute glave, dok su mu se velike klempave ui rumenile kao rajčice.Na Stellinoj torti bilo je devedeset i pet svjećica, i čak i preko pjevanja čula je vjetar, premda jojsluh vie nije bio kao nekad.

Činilo joj se da vjetar doziva njeno ime.

“Nisam bila jedina “, rekla bi Loisinoj djeci da je mogla. “U moje doba, bilo je mnogo onih koji suivjeli i umrli na otoku. U to doba nije bilo potanskog broda; Bik Symes je donosio potu kad je potebilo. Nije bilo ni trajekta. Ako si imala posla na Glavi, tvoj mukarac bi te preveo na čamcu zajastoge. Koliko ja znam, do 1946. na otoku nije bilo ni zahoda s ispiranjem. Bikov mali Harold uveoje prvoga, godinu dana nakon to je srčani udar odnio Bika dok je vani postavljao klopke. Sjećam seda sam vidjela kako su donijeli Bika umotanog u votano platno, i kako je jedna od njegovih zelenihčizama izvirila van. Sjećam se … “

A oni bi rekli: “Čega, bako? Čega se sjeća? “

Kako bi im odgovorila? Ima li jo nečega?

Na prvi dan zime, kakvih mjesec dana nakon rođendanske proslave, Stella je otvorila stranja vrata dauzme drva za ogrjev i otkrila mrtvog vrapca na stranjoj stubi. Oprezno se sagnula, podigla ga za jednunogu, i pogledala ga.

HvatŤ 495

“Smrznut”, objavilaje, a neto u njenoj nutrini izgovorilo je jo jednu riječ. Prolo je četrdeset godinaotkako je vidjela smrznutu pticu - 1938. One godine kad se Hvat smrznuo.

Drhteći, privlačeći svoj kaput jače oko sebe, bacila je mrtvog vrapca u zahrđalu staru spalionicu dokje prolazila kraj nje. Danje bio hladan. Nebo je bilo čisto, tamno plavo. U noći njenog rođendanapalo je deset centimetara snijega, otopilo se, i odonda ga vie nije bilo. “Sigurno će ubrzo stići”,rekao je mudro Larry McKeen dolje u dućanu Kozjeg otoka, kao da izaziva zimu da se ne pojavi.

Stella je dola do naslaganog drveta, uzela naramak i odnijela ga natrag u kuću. Slijedila ju je njenasjena, otra i jasna.

Dok je prilazila stranjim vratima, tamo gdje je pao vrabac, Bili joj se obratio-ali rak je odnio Biliaprije dvanaest godina. “Stella”, rekao je Bili, i vidjela je kako njegova sjena pada kraj nje, dua aliisto tako jasno ocrtana, sjena ilta njegove sjenokape nakrenuta eretski u stranu kao to ju je uvijeknosio. Stella je osjetila kako joj vrisak zapinje u grlu. Bio je prevelik da bi joj dotakao usne.

“Stella”, rekao je opet, “kad će doći prijeko, na kopno? Uzet ćemo stari Ford Norma Jolleya i otićidolje do Beana u Freeportu da se zabavimo. to kae?”

Okrenula se naglo, skoro ispustivi drvo, a tamo nije bilo nikoga. Samo dvorite koje se sputalo niz

brijeg, pa divlja bijela trava, a iza svega, na rubu svega, jasno ocrtan i nekako uvećan, Hvat… ikopno iza njega.

“Bako, to je Hvat? ” moda bi Lona upitala … premda nikad nije. A ona bi im dala odgovor koji jesvaki ribar znao napamet: Hvat je vodeni prostor između dva kopnena prostora, vodeni prostor kojije otvoren na oba kraja. Stara jastogarska ala ila je ovako: dobro nauči čitati kompas kad ti dođemagla; od Jonesporta do Londona je jako dugačak Hvat.

“Hvat je voda između otoka i kopna” moda bi pojasnila, dajući im kolače s melasom i vrući čaj spuno ećera. “Toliko znam. Znam to isto tako dobro kao to znam ime svoga mua …i kako je nekadnosio svoju kapu. “

“Bako? ” rekla bi Lona. “Kako to da nikad nisi prela Hvat? “

U siječnju, dva mjeseca nakon rođendanske zabave, Hvat se smrznuo po prvi put od 1938. godine.Radio je upozoravao i otočane i one s kopna

496 Hvat

podjednako da ne vjeruju ledu, ali Stewie McCelland i Russel Bowie svejedno su nakon dugogpopodneva provedenog pijući vino Apple Zapple izveli Stewiejeve Bombardier Skiddoo41 i,naravno, skiddoo je otiao u Hvat. Stewie je uspio ispuzati van (premda je izgubio jedno stopalo jerse smrzlo). Hvat je uzeo Russella Bowieja i odnio ga.

Toga 25. siječnja odrana je misa zadunica za Russella. Stella je otila sa svojim sinom Aldenom, a onje usnama oblikovao riječi himni i zaurlao doksologiju falajući svojim snanim glasom prijeblagoslova. Stella je kasnije sjedila sa Sarom Havelock i Hattie Stoddard i Verom Spruce u sjajudrvene vatre u podrumu gradske vjećnice. Odravala se oprotajna zabava za Russella, zajedno spunčem Za-Rex i finim malim sendvičima s kravljim sirom izrezanim u trokute. Mukarci su, naravno,svaki čas svraćali van, da potegnu gutljaj nečeg malo jačeg od Za-Rexa. Svjea udovica RussellaBowieja sjedila je crvenih očiju i zapanjena kraj Ewella McCrackena, svećenika. Bila je u sedmommjesecu trudnoće - to će joj biti peto - a Stella je, napola zadrijemavi u toplini peći na drva,pomislila: I ona će valjda ubrzo prijeći Hvat. Preselit će se u Freeport ili Lewiston i postatikonobarica, valjda.

Pogledala je oko sebe, u Veru i Hattie, da vidi o čemu se raspravlja.

“Ne, nisam to čula”, rekla je Hattie. “Stoje Freddy točno rekao?”

Razgovarale su o Freddyju Dinsmoreu, najstarijem mukarcu na otoku (dvije godine mlađi od mene,pomislila je Stella s određenim zadovoljstvom), koji je 1960. godine prodao svoju trgovinu LarryjuMcKeenu i sad je ivio od mirovine.

“Rekao je da nikad nije vidio takvu zimu”, rekla je Vera vadeći svoje pletivo. “Kae da će se ljudi odnje porazbolijevati.”

Sarah Havelock pogledala je Stellu, i upitala je li Stella ikad vidjela takvu zimu. Nije bilo snijeganakon onog prvog, malenog; tlo je lealo čisto i golo i smeđe. Dan prije, Stella je napravila tridesetkoraka po stranjem polju, dreći desnu ruku ravno na razini bedra, a trava je tamo popucala u urednojcrti, uz zvuk nalik lomljenju stakla.

“Ne”, reče Stella. “Hvat se smrznuo ‘38., ali te godine je bilo snijega. Sjeća li se Bika Symesa,Hattie?”

Hattie se nasmije. “Mislim da jo imam masnicu koju mi je ostavio na debelom mesu na proslaviNove godine 1953. Tako me jako utipnuo. to s njim?”

41 Motorne saonice na skijama, nap. prev.

HvatŤ 497

“Bik i moj čovjek su te godine pjeice otili na kopno”, reče Stella. “Te veljače, 1938. Navukli susnjene cipele, odetali do taverne Dorrit na Glavi, popili svatko po jedan viski, i odetali natrag.Pozvali su me da idem s njima. Bili su kao dva dječarca koji se idu sputati toboganom.”

Gledale su je, dirnute takvim čudom. Čak je i Vera razrogačila oči, a Vera je nedvojbeno već priječula tu priču. Ako je vjerovati pričama, Bik i Vera su se nekad znali igrati mame i tate, premda je,sad gledajući Veru, bilo teko povjerovati daje ikad bila tako mlada.

“A ti nisi otila?” upitala je Sarah, moda promatrajući u svojoj glavi hvat Hvata, tako bijeli dajepostao skoro plav u hladnom zimskom suncu, bljesak snjenih kristala, kopno koje se pribliava,hodajući preko, da, hodajući preko oceana ba kao Isus iz čamca, naputajući otok po prvi i jedini put uivotu, pjeice -

“Ne”, reče Stella. Odjednom je zaalila to nije i ona ponijela pletivo. “Nisam otila s njima.”

“Zato ne?” upitala je Hattie skoro indignirano.

“Bio mije dan za pranje”, Stella je zamalo odrezala, a onda je Missy Bowie, Russellova udovica,briznula u glasne, meketave jecaje. Stella je pogledala prema tamo, a tamo je sjedio Bill Flanders, usvojoj crveno-crnoj kariranoj jakni, kape nakrenute u stranu, pueći cigaretu Herbert Tareyton, s jojednom zataknutom za uho za poslije. Osjetila je kako joj srce poskakuje u grudima, i gui se izmeđuotkucaja.

Ispustila je neki zvuk, ali ba tada je neki čvor prasnuo u peći poput metka, i druge dvije gospođe nisuje čule.

“Jadnica”, Sarah je skoro tepala.

“Dobro se rijeila tog nikogovića”, zagunđa Hattie. Traila je tmurnu dubinu istine o pokojnomeRussellu Bowieju, i pronala je: “Taj čovjek je bio jedva neto bolji od plaćenog jebivetra. Dobro jedaje skočila s toga traktora.”

Stella je jedva čula sve to. Tamo je sjedio Bili, dovoljno blizu velečasnom McCrackenu da bi mogaoutipnuti nos daje htio; djelovao je kao da mu nije vie od četrdeset, očiju jedva dotaknutih boramakoje su kasnije utonule tako duboko, odjeven u svoje flanelske hlače i gumene čizme sa sivimvunenim čarapama uredno prevrnutim preko vrhova.

“Čekamo tebe, Stel”, rekao je. “Lijepo ti prijeđi prijeko i vidi kopno. Ove godine ti neće trebatisnjene cipele.”

498 Hvat

Sjedio je tamo u podrumu gradske vjećnice, velik kao nečastivi, a onda je jo jedan čvor eksplodiraou peći i nestao je. A velečasni McCracken i dalje je tjeio Missy Bowie kao da se nita nije dogodilo.

Te večeri je Vera nazvala Annie Phillips, i tijekom razgovora spomenula je Annie da Stella Flandersne izgleda dobro, nimalo dobro.

“Alden će imati puno muke daje makne s otoka ako se razboli”, reče Annie. Annie je voljela Aldenajer joj je njen sin Toby rekao da Alden ne pije nita jače od piva. Annie je sama izričito zagovaralatrezvenost.

“Ne bije mogao maknuti s otoka osim u komi”, rekla je Vera, izgovarajući tu riječ na onaj jugoistočninačin: koumi.

“Kad Stella kae ‘aba’, Alden skače. Alden nije ba sasvim čist, zna. Stella ga vie-manje dri podsvojim skutom.”

“O, da?” reče Annie.

Ba tada začulo se metalno krckanje na liniji. Vera je jo časak čula Annie Phillips - ne same riječi,samo zvuk njenog glasa kako se nastavlja iza krckanja - a onda vie nije bilo ničega. Vjetar se podigaojače i telefonske linije su pale, moda u Godlinovo jezero, ili moda dolje kod spilje Borrow, gdje suulazile u Hvat odjevene u gumu. Moda su pale i na drugoj strani, na Glavi… a netko bi moda čakmogao reći (samo napola u ali) da je Russell Bowie posegnuo jednom hladnom rukom i prekinuokabel, samo za zabavu.

Ni dvjesto metara dalje, Stella Flanders leala je pod svojim arenim pokrivačem od krpica i slualasumnjivu glazbu Aldenovog hrkanja u drugoj sobi. Sluala je Aldena tako da ne mora sluati vjetar …ali svejedno je čula vjetar, o, da, kako stie preko smrznutih prostranstava Hvata, dva i po kilometravode koja je sad bila prepločena ledom, ledom s jastozima duboko dolje, i karpinama, i modauskovitlanim, zaplesanim tijelom Russella Bowieja, koji je nekad dolazio svakog travnja se svojimRogersovim oračem i orao joj vrt.

Tko će ovog travnja preorati vrt? zapitala se dok je leala hladna i sklupčana pod svojim pokrivačemod krpica. I kao san u snu, njenom glasu odgovorio je njen glas: Voli li? Vjetar je zapuhao,drmusajući zatitnim prozorom. Činilo se da joj zatitni prozor neto govori, ali ona je skrenula pogled snjegovih riječi. I nije plakala.

HvatŤ 499

“Ali bako “, ustrajala bi Lona (ona nikad nije odustajalo, ne ona, ona je bila kao njena mama, i njenabaka prije nje), “jo nam nisi rekla zato nisi prela prijeko. “

“Pa, dijete moje, oduvijek sam sve to sam htjela imala ovdje, na Kozjem otoku. “

“Ali on je tako mali. Mi ivimo u Portlandu. Imamo autobuse, baka!”

“Ja na televiziji vidim sasvim dosta onoga to se događa u gradovima. Mislim da ću ostati tu gdjejesam. “

Hal je bio mlađi, ali nekako intuitivniji; on ne bi navaljivao kao to bi njegova sestra učinila, alinjegova bi pitanja dola blie sutini stvari: “Nisi nikad htjela prijeći preko, bako? Nikad? “

A ona bi se nagnula prema njemu, i uzela njegove male ručice, i rekla bi mu kako su njena majka iotac stigli na otok kratko nakon to su se oenili, i kako je djed Bika Symesa prihvatio Stellinog ocakao egrta na svoj brod. Rekla bi mu kako je njena majka zanijela četiri puta ali jedna od njenih bebanije se ni rodila a jo jedna je umrla tjedan dana nakon rođenja otila bi ona s otoka da su je moglispasiti u bolnici na kopnu, ali naravno, sve je bilo gotovo prije nego to im je to uopće palo na pamet.

Rekla bi im da je Bili porodio Jane, njihovu baku, ali bi preutjela kako je, kad je sve zavrilo, otiao ukupaonicu i prvo bljuvao a onda plakao kao histerična ena koju je dohvatila jako jaka mjesečnica.Jane je, naravno, sa četrnaest godina otila s otoka u kolu; djevojke se vie nisu udavale sa četrnaestgodina, i kadju je Stella vidjela kako odlazi s Bradleyem Maxwel-lom, koji je toga mjeseca bio naredu da prevozi djecu ovamo i onamo, znala je u srcu da je Jane otila zauvijek, premda će se jo nekovrijeme vraćati. Ispričala bi im da je Alden stigao deset godina kasnije, nakon to su već odustali, ikao da nadoknadi svoje kaenjenje, Alden je jo bio tu, oduvijek neenja, i na određene načine Stella jebila zahvalna na tome, jer Alden ba nije bio jako pametan a ima puno ena spremnih iskoristitimukarca sporog mozga i dobrog srca (premda bi djeci i ovo posljednje preutjela).

Rekla bi: “Louis i Margaret Godlin začee Stellu Godlin, koja posta Stella Flanders; Bill i StellaFlanders začee Jane i Aldena Flandersa, a Jane Flanders posta Jane Wakefdd; Richard i JaneWakefield začee Lois Wakefield, koja posta Lois Perrault; David i Lois Perrault začee Lonu i

500 Hvat

Hala. To su vaa imena, djeco: vi ste Godlin-Flanders-Wakefield-Perrault. Vaa krv je u kamenju ovogotoka, a ja ostajem ovdje jer je kopno predaleko za dohvat. Da, volim; bar jesam voljela, ili sam barpokuavala voljeti, ali sjećanje je tako iroko i tako duboko, i ne mogu prijeći prijeko. Godlin-Flanders-Wakefield-Perrault… “

To je bila najhladnija veljača otkako je Nacionalna meteoroloka sluba počela biljeiti, a do polovicemjeseca, ledeni pokrov na Hvatu bio je siguran. Motorne sanjke su zujale i zavijale i ponekad seprevrtale kad bi pogreno zajahale ledene valove. Djeca su se pokuavala klizati, otkrila daje ledprevie grbav da bi bilo zabavno, i vratila se Godlinovom jezeru na drugoj strani brijega, no ne prije

nego to je Justin McCracken, svećenikov sin, zapeo klizaljkom za pukotinu i slomio gleanj. Odveli suga prijeko u bolnicu na kopnu, gdje mu je doktor koji je imao Corvetteu rekao: “Sinko, bit će kaonov.”

Freddy Dinsmore umro je vrlo naglo samo tri dana nakon to si je Justin McCracken slomio gleanj.Dobio je gripu krajem siječnja, nije htio doktora, svima govorio daje to “Samo prehlada jer sam iaopo potu bez ala”, legao u krevet, i umro prije nego to ga je itko mogao prevesti na kopno i prikačiti zasve one strojeve koje imaju u pripravi za ljude kao stoje Freddy. Njegov sin George, drkaro prvevrste čak i u poznoj dobi (bar za drkaroe) od ezdeset i osam godina, naao je Freddyja s primjerkomBangor Daily Newsa u jednoj ruci i nenapunjenom Remingtonkom u drugoj. Izgleda da ju jenamjeravao očistiti tik prije nego stoje umro. George Dinsmore krenuo je na pijanku od tri tjedna, a tuje pijanku financirao netko tko je znao da će George dobiti novac od osiguranja od svoga starog tate.Hattie Stoddard ila je uokolo i svakome tko ju je htio sluati govorila kako je stari George Dinsmoregrenik i sramota, jedva neto bolji od plaćenog jebivetra.

Bilo je puno gripe. kola se u veljači zatvorila na dva tjedna, umjesto na uobičajenih tjedan dana, jerje toliko puno učenika bilo bolesno. “Kad nema snijega, ima virusa”, rekla je Sarah Havelock.

Krajem mjeseca, taman kad su se ljudi počeli veseliti lanoj utjehi oujka, Alden Flanders i sam jedobio gripu. Skoro tjedan dana etao ju je uokolo, a onda je legao u krevet s groznicom i temperaturomtrideset i osam. Kao i Freddy, odbio je doktora, a Stella se puila i vrpoljila i brinula. Alden nije biotako star kao Freddy, ali toga svibnja bit će mu ezdeset godina.

HvatŤ 501

Konačnoje stigao snijeg. Petnaest centimetara na Valentinovo, jo petnaest dvadesetoga, i tridesetcentimetara na sam dan prijestupa, 29. veljače. Snijeg je leao, bijel i čudan, između uvale i kopna,kao ovčja dolina, tamo gdje je u ovo doba godine od pamtivijeka bilo samo sive i uzburkane vode.Nekoliko ljudi otilo je pjeice do kopna i natrag. Ove godine nisu bile potrebne snjene cipele, jer sesnijeg smrznuo u čvrstu, blistavu koru. Moda i oni potegnu jedan viski, pomislila je Stella, ali sigurnone u Dorritu. Dorrit je izgorio 1958. godine.

I sva četiri puta vidjela je Billa. Jednom joj je rekao: “Trebala bi uskoro doći, Stella. Ići ćemoplesati. to kae?”

Nije mogla nita reći. Ugurala sije aku duboko u usta.

“Sve to sam ikad eljela ili trebala je bilo ovdje “, rekla bi im. “Imali smo radio, a sad imamoteleviziju, a to je sve to ja elim od svijeta iza Hvata. Imam svoj vrt, u svako doba godine. A jastozi?Pa, mi smo oduvijek imali lonac gulaa od jastoga na tednjaku, i znali smo ga skinuti i staviti iza vratasmočnice kad bi nam dolazio svećenik, tako da ne vidi da jedemo ‘siromaku juhu’.

Vidjela sam lijepo i runo vrijeme, i ako je bilo trenutaka kad sam se pitala kako bi to bilo da samdoista negdje u robnoj kući Sears umjesto to naručujem iz kataloga, ili da uđem u jedan od onihShawovih supermarketa koje viđam na televiziji umjesto da kupujem u ovdanjoj trgovini ili po-aljemAldena prijeko po neto posebno kao to je kapun za Boić ili unka za Uskrs … ili jesam li ikad htjela,

samo jednom, stajati u Ulici Congress u Portlandu i promatrati sve te ljude u automobilima i napločnicima, vie ljudi u jednom pogledu nego to ih u dananje doba ima na cijelom otoku… ako samikad i eljela te stvari, onda sam ovo eljela vie. Nisam čudna. Nisam neobična, pa čak ni osobitoekscentrična za enu mojih godina. Moja majka je nekad znala govoriti: ‘Sva je razlika na svijetuizmeđu onoga to radi i onoga to eli’, a ja u to vjerujem svom duom. Vjerujem da je bolje orati dubokonego iroko.

Ovo je moje mjesto, i ja ga volim. “

Jednog dana sredinom oujka, dok je nebo bilo bijelo i nisko kao gubitak pamćenja, Stella Flanderssjedila je u svojoj kuhinji po posljednji put, svezala čizme preko svojih mravih listova po posljednjiput, i omotala svoj jarkocrveni vuneni al (Boični poklon od Hattie za pretproli Boić) oko

502 Hvat

vrata po posljednji put. Imala je pod svojom haljinom Aldenove duge gaće i potkoulju dugih rukava.Struk gaća stizao je tik do pod oputene ostatke njenih grudi, a potkoulja skoro dolje do koljena.

Vani, vjetar je opet ojačao, a radio je rekao da će do popodneva biti i snijega. Stavila je kaput irukavice. Nakon trenutka promiljanja, stavila je jo ijedan par Aldenovih rukavica preko svojihvlastitih. Alden se oporavio od gripe, a jutros su on i Harley Blood popravljali zatitna vrata kodMissy Bowie, koja je rodila djevojčicu. Stella ju je vidjela, a jadna mala ribica izgledala je točnokao njen otac.

Načas je stajala kraj prozora, gledajući u Hvat, a Bili je bio tamo, kao stoje i očekivala da će sedogoditi, stajao je otprilike na pola puta između otoka i Glave, stajao je na Hvatu ba kao Isus izčamca, dozivajući je, kao da joj pokretima eli reći daje stigao krajnji čas ako ikad namjerava nogomkročiti na kopno u ovom ivotu.

“Ako tako eli, Bili”, vrpoljila se u tiini. “Bog zna da ja to ne elim.”

Ali vjetar je govorio druge riječi. Zapravo je to eljela. eljela je doivjeti ovu pustolovinu. Ovo je bilabolna zima za nju-artritis koji joj je stizao u nepravilnim razmacima vratio se osvetoljubivo,omatajući zglobove njenih prstiju i koljena crvenom vatrom i plavim ledom. Jedno joj je oko postalozamućeno i nejasno (a ba je neki dan Sarah spomenula pomalo nelagodno - daje mrlja koja je bila tujo otkako je Stelli bilo kakvih ezdesetak godina sad izgleda rasla velikim skokovima). Najgore odsvega, duboki, steući bol u njenom elucu se vratio, i prije dva jutra ustala je u pet sati, prela prekouasno hladnog poda do kupaonice, i ispljunula veliku gvalju sjajne crvene krvi u zahodsku koljku.Jutros je toga bilo jo, odvratnog okusa, bakrastog i drhtavog.

Bol u elucu je dolazila i odlazila tijekom posljednjih pet godina, ponekad manja, ponekad jača, a onaje skoro od početka znala daje to sigurno rak. Odnio je njenu majku i oca a i oca njene majke. Nitkood njih nije poivio dulje od sedamdeset godina, tako daje ona vjerojatno nadmaila one tablice kojeljudi iz osiguranja vode prema tesarevom poslu.

“Jede kao konj”, rekao joj je Alden iscereno, nedugo nakon to su bolovi počeli a ona je prvi put

ugledala krv u jutarnjoj stolici. “Zar ne zna da bi stare bakice kao to si ti trebale jesti k’o ptičice?”

“Prestani ili ću te zviznuti!” odgovorila je Stella, podiući ruku na svoga sjedokosog sina koji seizmaknuo, pravio se da drhti, i povikao: “Nemoj, mama! Povlačim riječ!”

HvatŤ 503

Da, jela je obilato, ne zato stoje tako htjela, već zato stoje vjerovala (kao i mnogi iz njene generacije)da će te rak pustiti na miru ako ga nahrani. A moda je i upalilo, bar na neko vrijeme; krv u njenojstolici se pojavljivala i nestajala, i bilo je dugih razdoblja kad je uopće nije bilo. Alden se navikaoda ona uzima i drugu porciju (i treću, kad bi bolovi bili osobito jaki), ali nikad nije nabila ni polakile.

A sad se činilo daje rak konačno stigao do onoga to abari zovu piece de résistance42.

Krenula je kroz vrata i ugledala Aldenovu kapu, onu s krznom podloenim titnicima za ui, na jednoj odkukica na ulazu. Stavila ju je -ilt joj se spustio sve do čupavih prosjedih obrva-a onda se posljednjiput ogledala oko sebe da vidi je li neto zaboravila. tednjak je bio slab, a Alden je i opet ostavioispuh previe otvorenim - stalno mu je to govorila, ali to je bilo neto to on jednostavno nikad nećenaučiti.

“Alden, kad mene vie ne bude, troit će po kubik drva vie svake zime”, promrmljala je, i otvorila peć.Pogledala je unutra i pobjegao joj je stisnut, uasnut dah. Zalupila je vrata i drhtavim prstima podesilaispuh. Načas - samo na čas - u aru je ugledala svoju staru prijateljicu Annabelle Frane. Njeno lice,točno njeno, čak i onaj made na njenom obrazu.

I je li joj to Annabelle namignula?

Razmiljala je bi li ostavila poruku Aldenu da mu objasni kamo je otila, ali učinilo joj se da bi Aldenmoda mogao shvatiti, na onaj svoj polagani način.

Jo uvijek piući poruke u glavi - Od prvog dana zime viđam tvoga oca i on kae da umiranje i nije takostrano; bar ja mislim da se o tome radi - Stella je iskoračila u bijeli dan.

Vjetar ju je potresao, i morala je popraviti Aldenovu kapu na svojoj glavi prije nego to joj je vjetarotme za alu i odkovitla je u daljinu. Hladnoća kao daje pronalazila svaku pukotinu u njenoj odjeći izabijala se u nju; vlana oujska hladnoća s mokrim snijegom na umu.

Krenula je niz brijeg prema uvali, pazeći da staje na pepeo i ljunak koji je posipao George Dinsmore.Jednom je George dobio posao i vozio ralicu za grad Rakunova glava, ali tijekom velikog zapuha‘77. napio se viskija od rai i zabio ralicu ravno kroz ne jedan, ne dva, već čak tri električna stupa. Petdana nad Glavom nije bilo svjetla. Stella se sad sjećala

42 Piece de résistance (frane): glavna stvar, najčeće u kulinarstvu u značenju “glavno jelo”, nap.prev.

504 Hvat

kako je to bilo čudno, pogledati preko Hvata i vidjeti samo tamu. Čovjek se navikne vidjeti to hrabrognjezdace svjetla. Sad je George radio na otoku, a budući da oni nisu imali ralice, nije mogao zapastiu velike nevolje.

Dok je prolazila kraj kuće Russella Bowieja, vidjela je Missy, blijedu kao mlijeko, kako gleda van, unju. Stella joj mahne. Missy uzvrati mahanjem.

Rekla bi im ovo:

“Mi smo na otoku uvijek pazili na svoje. Kad je Gerdu Henreidu onomad pukla ila u prsima, cijelojedno ljeto jeli smo slabije da mu platimo operaciju u Bostonu / Gerd se vratio iv, hvala Bogu. Kadje George Dinsmore oborio one električne stupove i Elektra mu je nabila ovrhu na kutu, pobrinulismo se da Elektra dobije svoj novac i da George ima posao kojim te si piatati cigarete i cugu… zatone? Ni za to drugo nije bio kad bi mu radni dan zavrio, premda bi za radnog vremena radio kaotegleća marva. Onaj jedan put kadje upao u nevolje bilo je zato to je to bilo notu, a not je Georgeuoduvijek bila za pite. Njegov otac ga je bar hranio. Sad je Missy Bowie sama s jo jednom bebom.Moda ostane ovdje i preuzme svoju socijalnu pomot i dječji doplatak ovdje, i vjerojatno to nete bitidovoljno, ali dobit te pomot koja joj bude trebala. Vjerojatno te otiti, ali ako ostane, nete umrijeti odgladi …i sluajte, Lona i Hal: ako ostane, moda te moti zadrati neto od ovog malog svijeta, s malimHvatom s jedne strane, i velikim Hvatom s druge, neto to bi bilo i prelako izgubiti prodajućihamburgere u Lewistonu ili krafne u Portlandu ili pite u Nashville Northu u Bangoru. A ja samdovoljno stara da ne okoliam oko toga to bi to neto moglo biti: način ivota i način bivanja osjećaj.

Pazili su jedni na druge i na druge načine, ali to im ne bi rekla. Djeca ne bi shvatila, a ne bi ni Lois iDavid, iako je Jane znala istinu. O onoj bebi Normana i Ettie Wilson, koja se rodila mongoloidna,jadne slatke noice okrenute prema unutra, telava glavica puna grba i rupa, prsti s koicom kao da jepredugo i preduboko snivala o plivanju u unutarnjem Hvatu; velečasni mcCracken je doao i krstiodijete, a dan kasnije dola je Mary Dodge, koja je već tada porodila preko stotinu beba, a Norman jeodveo Ettie niz brijeg da vide novi brod Franka Childa i premda je jedva hodala, Ettie je otila bezprigovora, premda je zastala na vratima da pogleda Mary Dodge, koja je mirno sjedila kraj kolijevkeidiotskog djeteta i plela. Mary je podigla pogled prema njoj i kad su im se pogledi sreli, Ettie jebriznula u

HvatŤ 505

plač. “Dođi”, rekao je Norman uznemireno. “Dođi, Ettie, idemo. “A kad su se sat vremena kasnijevratili, beba je bila mrtva, jedna od onih smrti u kolijevci, zar to nije pravo milosrđe, nije patio. Apuno godina prije toga, prije rata, u vrijeme krize, tri djevojčice su napadnute na putu iz kole, nejakostrano, bar ne tako da bi se vidjeli oiljci od povreda, i sve su ispričale o čovjeku koji je ponudioda će im pokazati svoj pil karala a na svakoj karti je drugačija vrsta psa. Pokazat će im taj predivanpil karata, rekao je čovjek, ako djevojčice dođu s njim u grm, a kad bi bili u grmu čovjek bi rekao:“Ali prvo mora ovo dotaknuti. ” Jedna od djevojčica je bila Gert Symes, koju će 1978. proglasitinajboljom učiteljicom godine u Maineu, za rad u srednjoj koli Brunswick. A Gert, kojoj je tada bilosamo pet godina, ispričala je svome ocu da su čovjeku na jednoj ruci nedostajali neki prsti. Jo jednadjevojčica sloila se da je tako. Treća se nije ničeg sjećala. Stella se sjećala kako je Alden jednogolujnog dana toga ljeta izaao ne rekavi joj kamo ide, iako ga je pitala. Promatrajući s prozora, vidjela

je kako se Alden sastaje s Bikom Symesom na dnu puteljka, a onda im se pridruio Freddy Dinsmore,a dolje u uvali vidjela je i svoga vlastitog supruga, kojeg je otpratila toga jutra kao i obično, skoarom s ručkom pod rukom. Pridruilo im se jo mukaraca, i kad su konačno krenuli bilo ih jejedanaest. Prethodnik velečasnog McCrackena je bio među njima. A te večeri, čovjek po imenuDaniels pronađen je u podnoju Slyderovog rta, tamo gdje stijene vire iz valova kao očnjaci zmajakoji se utopio otvorenih usta. Taj Daniels bio je čovjek kojeg je Veliki George Havelock unajmio damu pomogne staviti nove potpornje na kuću i novi motor u kamion Model A. Bio je iz NewHampshirea, i bio je veliki armer koji je pronaao druge sitne poslove kad je zavrio s poslom zaHavelocke … a u crkvi je krasno pjevao. Po svemu sudeći, rekli su, Daniels je hodao vrhomSlyderovog rta i poskliznuo se, i skotrljao dolje do dna. Vrat mu je bio slomljen a glava razmrskana.Kako nije imao nikakvih rođaka za koje bi itko znao, pokopan je na otoku, a prethodnik velečasnogMcCrackena odrao je govor na groblju, govoreći kako je taj Daniels bio dobar radnik i dobarpomoćnik premda mu je na desnoj nedostajalo dva prsta. A onda je pročitao blagoslov i skupina sgroblja vratila se u podrum gradske vjećnice gdje su pili punč Za-Rex i jeli sendviče s kraljvimsirom, a Stella nikad nije svoje mukarce pitala kamo su ili onoga dana kad je Daniels pao s vrhaSlyderovog rta.

“Djeco “, rekla bi im, “mi smo oduvijek pazili jedni na druge. Morali smo, jer je Hvat u to doba bioiri, i kad bi vjetar zaurlao i valovi počeli

506 Hvat

udarati a mrak bi pao rano, e, pa, osjećali smo se vrlo maleno samo trunke praine u Bojem umu. Izato je bilo prirodno da se udruimo, jedni s drugima.

Udruili bismo se, djeco, i ako je i bilo vremena kad bismo se pitali čemu sve to, ili postoji li uopćeneto to se zove ljubav, to bi bilo samo zato to smo čuli vjetar i vodu u dugim zimskim noćima, i bojalismo se.

Ne, nikad nisam osjetila potrebu da odem s otoka. Moj ivot je bio ovdje. Hvat je u to doba bio iri. “

Stella je stigla do uvale. Pogledala je desno i lijevo, a vjetar joj je iza leđa podizao haljinu kaozastavu. Daje itko bio tamo, krenula bi dalje i riskirala na oborenim stijenama, premda su bileprekrivene ledom. Ali nikoga nije bilo tamo, i izala je na mol, kraj kućice za čamce staroga Symesa.Stigla je do kraja i načas stajala tamo, podignute glave, dok je vjetar puhao kraj podloenih titnikaAldenove kape u priguenoj plimi.

Bili je bio tamo vani, dozivao ju je. Iza njega, iza Hvata, vidjela je crkvu Congo tamo prijeko naGlavi, tornja skoro nevidljivog naspram bijelog neba.

Gunđajući, sjela je na kraj mola a onda koraknula na snjenu koricu ispod sebe. Čizme su joj malopotonule; ne puno. Opet je namjestila Aldenovu kapu - kako ju je vjetar elio otrgnuti - i počela hodatiprema Billu. Jednom joj se učinilo da će se osvrnuti, ali nije to učinila. Nije vjerovala da bi joj srceto izdralo.

Hodala je, čizmama drobeći koru, i sluala je udaljeno lupanje i poputanje leda. Bili je bio tamo, sad

malo dalje, ali jo uvijek ju je dozivao. Zakaljala je, pljunula krv na bijeli snijeg koji je pokrivao led.Sad se Hvat irio s obje strane, i po prvi puta u ivotu mogla je pročitati znak “Stantonovi mamci ičamci‘1 tamo prijeko bez Aldenovog dalekozora. Vidjela je aute kako prolaze amo-tamo po glavnojulici Glave, i pomislila je s pravim čuđenjem: Mogu ići koliko god daleko ele… Portland…Boston… New York. Zamisli to! I skoro je to mogla, skoro je mogla zamisliti cestu koja naprosto idedalje i dalje, iroko razvalivi granice svijeta.

Jedna snjena pahulja skovitlala joj se kraj očiju. Jo jedna. I treća. Uskoro je blago snjeilo, a ona jehodala kroz ugodan svijet nestalno bljetavo bijele; vidjela je Rakunovu glavu kroz prozirni veo kojibi se povremeno sasvim račistio. Podigla je ruku da opet namjesti Aldenovu kapu a snijeg sa iltapuhnuo joj je u oči. Vjetar je svjei snijeg kovitlao u nestalne obrise,

HvatŤ 507

a u jednom od njih vidjela je Carla Abershama, koji je potonuo zajedno sa suprugom Hattie Stoddard,na Plesaču.

No, ubrzo je svjetlo počelo tamniti dok je snijeg padao jače. Glavna ulica Glave postajala je svemutnija, sve mutnija, i konačno je nestala. Jo neko vrijeme je mogla razaznati kri na vrhu crkve, aonda je i to izblijedilo, kao lani san. Posljednji je nestao onaj sjajno uti i crni znak na kojem je pisalo“Stantonovi mamci i čamci”, gdje se moglo dobiti i motorno ulje, klopke za muhe, talijanske sendvičei Budweiser za put.

A onda je Stella hodala svijetom koji je bio posve bez boja, sivo-bijeli san o snijegu. Ba kao Isus izčamca, pomislila je, i konačno se osvrnula ali sad je već i otok nestao. Vidjela je svoje tragove kakose vraćaju, gubeći obrise sve dok se nisu vidjeli samo blagi polukrugovi njenih peta … a onda nita.Ba nita.

Pomislila je: Kakva bjelina. Mora paziti, Stella, ili nikad neće stići do kopna. Samo će hodati uokolou velikom krugu sve dok se ne iscrpi a onda će se smrznuti ovdje vani.

Sjećala se kako joj je Bili jednom rekao da se, kad se izgubi u umi, mora pretvarati da je noga s onestrane tijela gdje ti je jača ruka epava. Inače bi tajaca noga počela voditi, i hodat će u krug a neće toni shvatiti dok se ne vrati do svojih vlastitih tragova. Stella je znala da si ne moe priutiti tako neto.Snijeg danas, noćas i sutra, najavio je radio, a u takvoj bjelini, ne bi čak ni znala da se vratila dosvojih vlastitih tragova, jer bi ih vjetar i novi snijeg izbrisali davno prije nego to bi se ona vratila donjih.

Ruke su je naputale usprkos dvama parovima rukavica koje je imala na sebi, a noge su joj otile većprije nekog vremena. Na određeni način, to je bilo skoro olakanje. Tupost je bar začepila urlikanjenjenog artritisa.

Stella je sad počela epati, tjerajući lijevu nogu da radi jače. Artritis u njenim koljenima nije zaspao, iubrzo su vritala na nju. Sijeda joj se kosa vijorila za njom. Usne su joj se povukle sa zuba (jo jeimala svoje vlastite, sve osim četiri) i gledala je ravno pred sebe, čekajući da se onaj uto-crni znakmaterijalizira iz leteće bjeline.

To se nije dogodilo.

Neto kasnije, primijetila je daje svjetlo dana počelo tupjeti u ujed-načeniju sivu. Snijeg je padao tee iguće nego ikad. Noge su joj jo bile čvrsto na kori, ali sad je hodala kroz dvanaest centimetara svjeegsnijega. Pogledala je na sat, ali on je stao. Stella je shvatila da ga je jutros sigurno zaboravila naviti,po prvi put u dvadeset ili trideset godina? Ilije naprosto zauvijek stao? Pripadao je njenoj majci, aona gaje dvaput po Aldenu slala

508 Hvat

u Glavu, gdje mu se g. Dostie prvo divio a onda ga očistio. Bar je njen sat već bio na kopnu.

Prvi put je pala kakvih petnaest minuta nakon stoje počela primjećivati sve dublje sivilo dana. Načasje ostala na rukama i koljenima, misleći kako bi bilo lako samo ostati ovdje, sklupčati se i sluativjetar, a onda se odlučnost koja ju je pronijela kroz toliko toga vratila i ustala je, mrteći se. Stajala jena vjetru, gledajući ravno naprijed, tjerajući svoje oči da vide … ali nisu vidjele nita.

Uskoro će mrak.

Pa, skrenula je krivo. Skliznula je na jednu ili na drugu stranu. Inače bi već dola do kopna. Ali nijevjerovala daje skrenula toliko da bi hodala paralelno sa kopnom ili čak natrag u smjeru Kozjeg otoka.Unutarnji navigator u njenoj glavi aptaoje daje pretjerala s nadoknadom i skrenula lijevo. Vjerovalaje da se jo uvijek pribliava kopnu, ali sad po skupoj dijagonali.

Navigator je elio skrenuti desno, ali ona to nije htjela učiniti. Umjesto toga, opet je krenula ravno, alinije vie umjetno epala. Potresao ju je napadaj kalja, i ispljunula je sjajno crvenilo na snijeg.

Deset minuta kasnije (sivilo je sad bilo vrlo tamno, i nala se u čudnom sumraku snane snijene oluje)opet je pala, pokuala ustati, isprva nije uspjela, a onda se konačno uzverala na noge. Stajala jeljuljajući se na snijegu, jedva sposobna zadrati ravnoteu na vjetru, dok su joj valovi nesvjesti jurilikroz glavu, donoseći naizmjence lakoću i teinu.

Moda nije sve zavijanje koje je čula u uima dolazilo od vjetra, ali nedvojbeno je vjetar bio taj kojijoj je konačno uspio odnijeti Aldenovu kapu s glave. Posegnula je za njom, ali vjetar ju joj je lakoizmakao iz dohvata, i vidjelajuje samo načas, kako veselo skakuće i vrti se u sve tamnije sivilo,sjajna narančasta točka. Udarila je u snijeg, zakotrljala se, opet se digla, nestala. Sad joj je kosaslobodno leprala oko glave.

“Sve je u redu, Stella”, reče Bili. “Uzmi moju.”

Dahnula je i osvrnula se po bjelini. Njene ruke u rukavicama instinktivno su se digle na prsa, iosjetila je otre nokte kako joj grebu srce.

Nije vidjela nita osim nestalnih membrana snijega - a onda, izlazeći iz sivog grla večeri, dok je vjetarvritao kroz njega kao glas vraga u snijenom tunelu, doao je njen mu. Isprva je bio samo pokret boja usnijegu: crveno, crno, tamnozeleno, svjetlije zeleno; zatim su se te boje razrijeile u flanelsku jaknu slepetavim ovratnikom, flanelske hlače, i zelene čizme. Pruao joj je svoj eir pokretom koji je djelovao

skoro apsurdno otmjeno, a lice mu je bilo Billovo lice, neoznačeno rakom koji ga je odnio (zar sesamo

HvatŤ 509

toga bojala? Da će joj se pojaviti izmučena sjena njenog mua, trkljasta figura iz koncentracijskoglogora, koe povučene i sjajne preko jagodica, očiju duboko utonulih u duplje?) i osjetila je navaluolakanja.

“Bill? To si stvarno ti?”

“Naravno.”

“Bili”, rekla je opet, i dragovoljno koraknula prema njemu. Noge su je izdale i učinilo joj se da ćepasti, pasti ravno kroz njega - konačno, on je bio duh - ali uhvatio ju je rukama snanim i sposobnimkao one koje su je prenijele preko praga kuće koju je u ovim poznim godinama dijelila samo sAldenom. Pridrao ju je, a časak kasnije osjetila je kapu navučenu čvrsto na glavu.

“To si stvarno ti?” upitala je, podiući pogled prema njegovom licu, prema borama oko njegovih očijukoje jo nisu duboko utonule, hrpicama snijega na ramenima njegove karirane lovačke jakne, ivahnojsmeđoj kosi.

“Ja sam”, rekao je. “Svi smo tu.”

Napola se okrenuo s njom, i vidjela je kako drugi dolaze kroz snijeg koji je vjetar tjerao preko Hvatau sve gućoj tami. Iz usta joj se oteo povik napola radosti i napola straha kad je ugledala MadelineStoddard, Hattienu majku, u plavoj haljini koja je vijorila na vjetru poput zvona, a za ruku ju je draoHattien tata, ne istrunuli kostur negdje na dnu s Plesačem, već čitav i mlad. A tamo, iza njih dvoje -

“Annabelle!” povikala je. “Annabelle Frane, jesi li to ti?”

Bila je Annabelle; čak i u ovoj snjenoj polutami Stella je prepoznala utu haljinu kojuje Annabellenosila na Stellinom vjenčanju, i dok je urila prema svojoj mrtvoj prijateljici dreći Billa za ruku,učinilo joj se da miriu rue.

“Annabelle!”

“Skoro smo stigli, duo”, rekla je Annabelle, prihvaćajući je za drugu ruku. uta haljina, koja je u todoba smatrana Smionom (ali, Annabelli u obranu i svima ostalima na olakanje, ne ba Skandaloznom)otkrivala joj je ramena, ali Annabelle kao da nije osjećala hladnoću. Njena kosa, meka, tamnosmeđa,leprala je na vjetru. “Jo samo malo dalje.”

Uzela je Stellu za drugu ruku i opet su krenuli naprijed. Iz snjene noći (jer sad je već Ma noć) izlazilisu i drugi obrisi. Stella je prepoznala mnoge od njih, ali ne sve. Tommy Frane pridruio se Annabelle;Veliki George Havelock, koji je umro psećom smrti u umi, hodao je iza Billa; tu je bio i onaj čovjekkoji je skoro dvadeset godina drao svjetionik na Glavi i koji je

510 Hvat

znao dolaziti na otok na turnire u ubodnici43 koje je Freddy Dinsmore odravao svake veljače - Stellije njegovo ime bilo navrh jezika ali nije ga se mogla sjetiti. Pa onda i Freddy osobno! A malo pokrajFreddyja, hodajući sam i zbunjen, bio je Russell Bowie.

“Gledaj, Stella”, rekao je Bili, i vidjela je kako se crnilo die iz polutame kao ratrkani pramci mnogihbrodova. To nisu bili čamci, već ratrkane, raspucale stijene. Stigli su do Glave. Preli su Hvat.

Čula je glasove, ali nije bila sigurna da li doista govore:

Uzmi me za ruku, Stella

(da li)

Uzmi me za ruku, Bili (o, da li da li)

Annabelle… Freddy… Russell… John … Ettie … Frank… uzmi me za ruku, uzmi me za ruku…ruku… (voli li)

“Hoće li me uzeti za ruku, Stella?” upitao je novi glas.

Ogledala se oko sebe a tamo je bio Bik Symes. Dobroćudno joj se smijeio, ali ipak je osjetila u sebineku vrstu uasa pred onim to mu je bilo u očima i načas se povukla, steući čvrće Billovu ruku s drugestrane.

“Je li -“

“Vrijeme?” upita Bik. “O, da, Stella, valjda. Ali ne boli. Bar ja nikad nisam tako čuo. To je sveprije.”

Odjednom je briznula u plač - sve one suze koje nikad nije isplakala -i stavila je ruku u Bikovu.“Da”, rekla je. “Da, hoću, da, jesam, da, volim.”

Stajali su u krugu u oluji, mrtvi Kozjeg otoka, a vjetar je vritao oko njih, gurajući svoju porcijusnijega, a iz nje je prasnula neka vrsta pjesme. Podigla se na vjetar i vjetar ju je odnio. Onda su svipjevali, kao to djeca vole pjevati svojim visokim, slatkim glasovima dok se ljetna večer pretapa uljetnu noć. Pjevali su, a Stella je osjetila kako ide k njima i s njima, konačno preko Hvata. Bilo jemalo bola, ali ne puno; izgubiti nevinost je bilo gore. Stajali su u krugu u noći. Snijeg je vijorio okonjih i pjevali su. Pjevali su, i -

… i Alden nije to mogao reći Davidu i Lois, ali onog ljeta nakon to je Stella umrla, kad su djeca dolana dva tjedna kao i svake godine, rekao je

41 Vrst kartake igre iz 17. stoljeća, osobito popularna među američkim podmorničarima. nap. prev.

HvatŤ 511

Loni i Halu. Rekao im je da tijekom velikih zimskih oluja vjetar kao da pjeva skoro ljudskimglasovima, i da mu se ponekad čini da moe zamalo razaznati riječi: “Hvalite Boga od koga sve dolazi/ Hvalite Ga, svi vi ovdje dolje…”

Ali nije im rekao (zamisli sporog, nematovitoga Anđela Flandersa kako naglas izgovara takve stvari,pa makar i djeci!) da ponekad čuje taj zvuk i osjeća hladnoću čak i kraj peći: da onda odloi svojerezbarije, ili koare koje popravlja, uvjeren da vjetar pjeva svim glasovima onih koji su umrli i otili…da oni stoje negdje tamo na Hvatu i pjevaju kao djeca. Činilo mu se da čuje njihove glasove i tih binoći ponekad spavao i sanjao da pjeva doksologiju, neviđen i nečuven, na svome vlastitom sprovodu.

Ima stvari koje se nikad ne mogu izreći, i ima stvari koje nisu ba tajne, o kojima se ne raspravlja.Stellu su pronali smrznutu na kopnu dan nakon to se oluja ispuhala. Sjedila je u prirodnom naslonjačuod stijene kakvih sto metara juno od ruba grada Rakunova glava, smrznuta i uredna. Doktor koji jeimao Corvetteu rekao je da je iskreno zapanjen. To je bila etnja od preko est i pol kilometara,autopsija koju zakon zahtijeva u slučajevima smrti bez svjedoka ili neobične pokazala jeuznapredovali rak zapravo, starica ga je bila prepuna. Je li Alden trebao Davidu i Lois reći da kapana njenoj glavi nije bila njegova? Larry McKeen je prepoznao tu kapu. Kao i John Bensohn. Vidio imje to u očima, i pretpostavljao da su oni vidjeli u njegovim. Nije ivio dovoljno dugo da zaboravikapu svoga mrtvog oca, izgled njenog ilta ili mjesta na kojima je titnik popucao.

“To su stvari o kojima treba polako razmiljati “, rekao bi djeci da je znao kako. “Stvari o kojimatreba dugo razmiljati, dok ruke obavljaju svoj posao a kava sjedi u blizini u alici od čvrste keramike.To su moda pitanja Hvata: pjevaju li mrtvi? I vole li ive?

U noćima nakon to su se Lona i Hai sa svojim roditeljima vratili na kopno u čamcu Ala Curryja, doksu djeca stajala na krmi i mahala u pozdrav, Alden je promiljao to pitanje, i druga, i pitanje kapesvoga oca.

Pjevaju li mrtvi? Vole li?

U tim dugim samotnim noćima, dok je njegova majka Stella Flanders napokon leala u grobu, Aldenuse često činilo da čine ijedno i drugo.

512 Hvat

Biljeke

Ne zanima svakoga odakle dolaze kratke priče, i to je sasvim u redu -ne morate razumjeti motor sunutarnjim sagorijevanjem da biste vozili auto, i ne morate znati okolnosti koje su okruivale stvaranjeneke priče da iz nje izvučete zadovoljstvo. Motori zanimaju mehaničare; stvaranje priča zanimaakademičare, oboavatelje, i njukala (ovo prvo i ovo posljednje su skoro isto, ali nije vano). Ovdjesam uključio nekoliko biljeki o nekoliko priča - stvari za koje mi se činilo da bi mogle zanimati iusputnog čitatelja. Ali ako ste jo usputniji od toga, uvjeravam vas da moete zatvoriti knjigu bezoklijevanja - nećete puno propustiti.

“Magla” - ovo je napisano u ljeto 1976. godine, za antologiju novih priča koju je sastavljao moj

agent, Kirby McCauley. McCauley je već prije napravio jo jednu knjigu takve vrste, pod nazivomStrahovi, dvije ili tri godine ranije. Taje knjiga izala u mekom izdanju. Ova je trebala imati tvrdekorice i biti ambicioznijeg opsega. Zvala se Tamne sile. Kirby je htio priču od mene, i tu je pričuprogonio upornoću i odlučnoću … i s nekom vrstom blage diplomatičnosti koja je, mislim,prepoznatljiv znak doista dobrog agenta.

Nisam mogao nita smisliti. to sam vie razmiljao, to mi vie nita nije padalo na pamet. Počeo sammisliti daje moda stroj za kratke priče u mojoj glavi privremeno ili trajno pokvaren. A onda je dolaoluja, koja je izgledala vie-manje onako kako je opisana u ovoj priči. Na njenom vrhuncu, doista sepojavila pijavica na jezeru Long u Bridgtonu, gdje smo u to vrijeme ivjeli, i doista sam svoju obiteljna neko vrijeme potjerao u podrum (premda mi se ena zove Tabitha-Stephanie je ime njene sestre).Put do dućana sljedećeg dana također je poprilično nalikovao onome opisanom u priči, premda sambio poteđen drutva odvratnog stvora kakav je Norton - u stvarnom svijetu, ljudi koji su ivjeli uNortonovoj vikendici bili su vrlo ugodan doktor Ralph Drews i njegova ena.

U dućanu, muza mi se odjednom posrala na glavu - to se dogodilo kao i uvijek, naglo, bez upozorenja.Bio sam na pola puta srednjeg prolaza, traeći

BiljekeŤ 513

peciva za hot-dog, kad sam zamislio veliku prapovijesnu pticu kako lepeće prema tandu s mesomtamo otraga, prevrćući limenke s komadićima ananasa i boce pasirane rajčice. Dok smo moj sin Joe ija stigli do reda za blagajnu, zabavljao sam se pričom o svim tim ljudima uhvaćenim u super-marketuokruenom prapovijesnim ivotinjama. To mi se činilo silno smijenim kako bi izgledao Alamo da gajereirao Bert I. Gordon. Pola priče napisao sam te noći, a ostatak sljedećeg tjedna.

Bila je malo dugačka, ali Kirby je smatrao daje dobra i ula je u knjigu. Meni se ba i nije tolikosviđala sve dok je nisam prepravio osobito mi se nije sviđalo stoje David Drayton spavao sAmandom a onda nikad nije doznao to se dogodilo s njegovom enom. To mi se činilo kukavičkim. Aliu prepravljanju, otkrio sam ritam jezika koji mi se sviđao - i, imajući taj ritam na umu, uspio samsvesti tu priču na osnove uspjenije nego sa nekim drugim dugim pričama (“Sposoban učenik” uDrukčijim dobima je osobito dobar primjer bolesti od koje patim - knjievne elefantijaze).

Pravi ključ za taj ritam leao je u odmjerenom koritenju prve rečenice iz priče, koju sam naprostoukrao iz briljantnog romana Douglasa Fairbair-na Pucaj. Taje rečenica po mome sutina cijele priče,neka vrsta Zen-prizi-va.

Moram vam reći da mi se svidjela i metafora implicirana u otkriću Davida Draytona o njegovimvlastitim ograničenjima, a svidjela mi se i vesela kičastost priče nju biste trebali gledati u crno-bijelom, s rukom oko ramena svoje djevojke (ili dečka) i s velikim zvučnikom zakačenim zaprozor44. Sami si izmislite drugi film na programu.

“Ovdje su tigrovi” - Moja učiteljica u prvom razredu u Stratfordu, Connecticut, bila je stanovita gđaVan Buren. Bila je prilično strana. Mislim da bih sasvim odobravao daje naiao neki tigar i pojeo je.Znate kakva su djeca.

“Majmun” - Bio sam poslovno u New Yorku prije kakve četiri godine. Dok sam iao natrag u hotel,nakon to sam posjetio svoje ljude u Novoj američkoj knjinici, ugledao sam tipa kako na ulici prodajemajmune na navijanje. Cijela četa njih stajala je na sivoj deki koju je prostro po pločniku na ugluPete i Četrdeset i četvrte ulice, svi pognuti i iscereni i treskaju činelama. Meni su izgledali zbiljazastraujuće, i proveo sam ostatak etnje do

44 Aluzija na drive-in kina, posebno slavna po B-horrorima s čudovitima, nap. prev.

514 Biljeke

hotela pitajući se zato. Zaključio sam daje to zato to su me podsjetili na onu damu sa karama … onukoja prije ili kasnije svakome prereze nit. I tako, s tom zamisli na umu, napisao sam priču, uglavnomrukom, u hotelskoj sobi.

“Prečica gospođe Todd” - Moja ena je prava gđa Todd: ta ena je zbilja luda za prečicama, a većinaone u priči doista i postoji. I ona ju je pronala. A Tabby doista povremeno djeluje kao da postaje svemlađa, premda se nadam da ja nisam kao Worth Todd. Bar nastojim ne biti takav.

Ova mi se priča jako sviđa; kaklja me. A glas starog tipa je jako ugodan. Svako toliko, napie neto tote vrati u stara vremena, kad je sve to si napisao djelovalo svjee i puno inventivnosti. “Gđa Todd”mije tako djelovala dok sam je pisao.

Jo samo jedna napomena o toj priči - tri enska časopisa su je odbila, dva zbog one rečenice o tomekako ene piaju po vlastitoj nozi ako ne čučnu. Izgleda da im se činilo kako ene ne piaju, ili moda neele da ih itko podsjeća na tu činjenicu. Treći časopis koji ju je odbio bio je Cosmopolitan, i to zato toim se činilo daje glavna junakinja prestara da bi zanimala njihovu ciljanu publiku.

Bez komentara - osim da dodam da ju je konačno prihvatio Redbook. Bog ih blagoslovio.

“Jaunt” - To je izvorno napisano za Omni, koji je posve ispravno odbacio priču jer je znanost u njojtako kripava. Ben Bova je imao zamisao da kolonisti u priči tragaju za vodom, i to sam uključio u ovuverziju.

“Splav” - Ovu sam priču napisao 1968. godine kao “Plutaču”. Krajem 1969., prodaosamječasopisu r̂fam, koji je-kao većina časopisa s curama - plaćao ne po prihvaćanju, nego tek poobjavljivanju. Obećali su mi svotu od dvjesto i pedeset dolara.

U proljeće 1970., dok sam u pola jedan ujutro puzao doma iz sveučilinog Motor Inna u svomebijelom Fordovom karavanu, pregazio sam nekoliko prometnih čunjeva koji su čuvali pjeački prijelazobojen toga dana. Boja se osuila, ali nitko se nije potrudio maknuti čunjeve kad se smračilo. Jedan odnjih je odskočio i odvalio priguivač s istrunulih ostataka moje ispune cijevi. Smjesta me preplavioonaj silan, pravednički gnjev kakav mogu osjetiti samo pijani studenti. Odlučio sam kruiti gradomOronoom,

BiljekeŤ 515

skupljajući prometne čunjeve. Sve ću ih sutra ujutro ostaviti pred policijskom postajom, s porukom

kako sam spasio brojne auspuhe i priguivače od istre-bljenja, i hoću svoju pohvalnicu.

Doao sam do kakvih sto i pedeset prije nego to su mi se u retrovizorima zakovitlala plava svjetla.

Nikad neću zaboraviti tog murjaka iz Oronoa kako se okreće prema meni nakon dugog, dugog pogledau stranji dio mog karavana i pita: “Sinko, jesi li ovi prometni čunjevi tvoji?”

Čunjeve je odnijela policija, kao i mene; te sam noći bio gost grada Oronoa, poznatog iz krialjki.Kakvih mjesec dana kasnije, izveli su me na suđenje pred Okrunim sudom u Bangoru, pod optubom zasitnu krađu. Bio sam svoj vlastiti odvjetnik, i doista sam imao budalu za klijenta45. Dobio sam kaznuod dvjesto pedeset dolara koje naravno nisam imao. Dali su mi sedam dana da smislim novac, ili daodsluim jo trideset dana kao gost okruga Spenobscot. Vjerojatno sam mogao toliko posuditi od svojemajke, ali okolnosti nisu bile ba lako razumljive (ako se prije toga niste dobro nalili).

Premda se danas vie nikad ne smije koristiti deusa ex machina u beletristici, jer ti bogovi iz mainanisu uvjerljivi, primjećujem da ih u stvarnom ivotu ima koliko god hoće. Moj je stigao tri dana nakonto mi je sudac izrekao kaznu, i to u obliku čeka od časopisa Adam, na svotu od dvjesto i pedesetdolara. Bio je to honorar za moju priču “Plutača”. Bilo je kao da mi je netko poslao pravu karticu zaizlazak iz zatvora. Smjesta sam unovčio ček i platio kaznu. Odlučio sam da ću se popraviti i od tadanadalje u irokom luku zaobilaziti sve prometne čunjeve. Popravio se ba i nisam do kraja, ali vjerujtemi kad vam kaem da čunjeve vie ne diram.

Ali, evo u čemu je problem: Adam je plaćao samo nakon objavljivanja, prokletstvo, a kako samdobio novac, priča je morala biti objavljena. Ali nikad mi nisu poslali autorski primjerak, a ja ganikad nisam pronaao na kioscima, iako sam redovno traio - jednostavno bih se progurao kroz prljavestarce koji pregledavaju knjievne vrhunce tipa Cice i guzice i Drčne lezbijke i prolistao bih svakičasopis koji objavljuje nakladnička kuća Knight. Nikad ni u jednom od njih nisam pronaao tu priču.

Negdje putem jo sam i izgubio originalni rukopis. Opet sam počeo razmiljati o toj priči 1981. godine,kakvih trinaest godina kasnije. Bio sam

45 Aluzija na izreku “Tko je samome sebi odvjetnik ima budalu za klijenta”, nap. prev.

516 Biljeke

u Pittsburghu, gdje se odvijao kraj uredničkog procesa za Creepshovv, i bilo mi je dosadno. Zato samodlučio pokuati rekreirati tu priču, i rezultat je “Splav”. Isti je kao i izvornik to se tiče samogdogađaja, ali mislim da je puno odvratniji u pojedinostima.

U svakom slučaju, ako je itko ikada doista vidio “Plutaču”, ili čak ako netko ima primjerak, moete limi poslati fotokopiju ili tako neto? Makar samo razglednicu koja će potvrditi da nisam lud? Moralaje izaći u Adamu, ili u Adam Quarterlyju, ili (najvjerojatnije), u Adam Bedside Readeru (nije baneko ime, znam, znam, ali u to doba imao sam samo dva para hlača i troje gaća, a prosjaci ne mogubirati, i bilo je bolje tu nego u Drčne lezbijke, ozbiljno vam kaem.)

“Tip koji preivljava” - Jednoga dana počeo sam razmiljati o kanibalizmu -jer su to stvari o kojima

tipovi poput mene ponekad razmiljaju - a moja muza je i opet ispraznila svoja čudesna crijeva namoju glavu. Znam kako odvratno to zvuči, ali to je najbolja metafora koju znam, koliko god bilaneotmjena, i vjerujte mi kad vam kaem da bih tome malom Fornitu davao laksative kad bi htio. Usvakom slučaju, počeo sam se pitati moe li netko pojesti sam sebe i, ako je tako, koliko bi mogaopojesti prije nego to se dogodi neizbjeno. Taje zamisao bila tako potpuno i savreno odvratna da samnekoliko dana mogao samo zadivljeno i oduevljeno razmiljati o njoj - oklijevao sam je zapisati jer mise činilo da bih je mogao samo sjebati. Konačno, kad me moja ena jednog dana upitala čemu sesmijem dok smo na stranjem trijemu jeli hamburgere, zaključio sam daje moram harem pokusnoprovozati.

U to vrijeme smo ivjeli u Bridgtonu, i proveo sam kakvih sat vremena razgovarajući s RalphomDrevvsom, umirovljenim liječnikom u natem susjedstvu. Premda je isprva djelovao sumnjičavo(godinu dana prije to^n, u potjeri za jednom drugom pričom, bio sam ga pitao misli li da hi <N>v|ckmogao progutati mačku), konačno je priznao da hi čovjek mogao doitu duito ivjeti sam od sebe-kao isve ostalo stoje tjelesno, istakao |c, Ijtuhko li)eln je samo spremljena energija. Ah, upitao sam ga, alito |e s |x>iu>vl|rnim okovima amputacija? Odgovor koji mije dao je, s vrlu malu i/iii|rn.i. pm odlomakte priče.

Faulkner vjerojatno nikad ne bi napisao nita takvu, ha‘1 to m-nui>r

BiljekeŤ 517

“Kamion strica Otta” - Kamion je stvaran, kao i kuća; priču koja ide s njima izmislio sam jednogdana u glavi tijekom duge vonje, da mi prođe vrijeme. Svidjela mi se pa sam utroio nekoliko danadaje zapiem.

“Hvat” - Tabbyn najmlađi brat Toommy nekad je bio u Obalskoj strai. Bio je raspoređen najugoistoku dugačke i čvornate obale Mainea, u području Jonesport-Beals, gdje su glavne zadaće Straemijenjanje baterija u velikim plutačama i spaavanje kretenskih krijumčara droge koji se izgube umagli i nalete na stijene.

Tamo ima puno otoka, i puno vrlo blisko povezanih otočnih zajednica. Ispričao mije o stvarnomsusretu sa Stellom Flanders, koja je ivjela i umrla na svome otoku. Je li to bio Svinjski otok? Kravljiotok? Ne sjećam se. Uglavnom, neka ivotinja je bila u pitanju.

Nisam mogao povjerovati u to. “Nikad nije htjela doći na kopno?” upitao sam.

“NE, rekla je da ne eli prijeći Hvat dok ne umre”, rekao je Tommy.

Izraz Hvat mi nije bio poznat, i Tommy gaje objasnio. On mije ispričao i jastogarsku alu o tome kakoje Hvat od Jonesporta do Londona jako dugačak, i to sam stavio u priču. Izvorno je objavljena učasopisu Yankee pod naslovom “Pjevaju li mrtvi?”, stoje sasvim dobar naslov, ali nakon malorazmiljanja ovdje sam se vratio izvornom naslovu.

Pa, to je to. Ne znam za vas, ali kad god ja stignem do kraja, to je kao buđenje. Malo je tuno izgubitisan, ali sve oko mene - stvarne stvari -svejedno izgleda prokleto dobro. Hvala vam to ste putovali sa

mnom; bilo mi je zadovoljstvo. Uvijek mi je zadovoljstvo. Nadam se da ste sigurno stigli, i da ćeteopet doći jer, kao to kae onaj smijeni sluga u onom čudnom njujorkom klubu, uvijek ima jo priča.

Stephen King Bangor, Maine

KNJ’INICA , ZELINA!

518 Biljeke

cm Ktttgf

NAKLADNIK Zagrebačka naklada

ZA NAKLADNIKA Zdenko Vlainić

UREDNIK Kreimir Maligec

SLIKA NA NASLOVNICI Tihomir Tikulin

KOMPJUTORSKA OBRADA NASLOVNICE Dario Bajurin

GRAFIČKA PRIPREMA Machala d.o.o.

TISAK

De Ve De, Zagreb

Copyright Š ZAGREBAČKA NAKLADA 2009. www.zg-naklada.hr kontakt@ zg-naklada.hr

A540032889B