stavovi ck sk jugoslavije o nacionalnom identitetu bosanskih muslimana boŠnjaka

8/12/2019 STAVOVI CK SK JUGOSLAVIJE O NACIONALNOM IDENTITETU BOSANSKIH MUSLIMANA BONJAKA

1/6

Autor: Iva Lui1968. godine studenti Beogradskog univerziteta organizirali su jednotjedni trajk istiuiprobleme rastue nezaposlenosti, gospodarske nejednakosti i dominirajueg materijalizmaunutar politikog vodstva. Pobuna na Kosovu, sa zahtjevom da se ono prizna kao zasebna

republika, bio je jo jedan znakovit dogaaj koji je obiljeio spomenutu godinu. Sline je naravibilo i Prako proljee u ehoslovakoj koje je rezultiralo priznanjem tzv. nacionalnih pravaod strane Komunistike partije.

U jugoslavenskom kontekstu godina 1968. povezuje se s burnim politikim prijelomima. Jedan odnjih jest nacionalno priznanje bosanskohercegovakih Muslimana/Bonjaka od strane Savezakomunista Bosne i Hercegovine.

U dinamiku politikih procesa godine 1968. na osnovi uvida u arhivsku grau Centralnogkomiteta Saveza komunista Jugoslavije, dolazi do uvoenja nacionalne kategorije bosanski


2/6

Musliman.

Na osnovi grae, koja uglavnom reflektira stavove lanova republikih centralnih komitetaSaveza komunista, rad je podijeljen u tri dijela, tj. tri aspekta: afrimacija, negacija i

konfesionalna artiku lacija.

Prvi moment: Af rimacija nacionalnog identiteta bh. Muslimana

Prvi moment, koji ovdje oznauje afirmativni stav Saveza komunista prema politikom statusunacije bosanskih Muslimana/Bonjaka, jest 17. i 20. sjednica Centralnog komiteta Savezakomunista Bosne i Hercegovine (CK SKBiH). Ti se dokumenti tretiraju kao prvi dokumentideklarativnog karaktera o bh. Muslimanima kao naciji, a u sekundarnoj literaturi slubeno ih sepriznaje formativnim momentom nacionalnog priznanja bh. Muslimana. Od tada se govori o bh.Muslimanima kao naciji, a u literaturi dolazi i do slubenog nacionalnog priznanja bh.Muslimana.

Za Demala Bijedia, predsjednika Skuptine SR BiH, marksistiki ideoloki kapital nije paksainjavao dovoljno uvjerljivu argumentaciju. Za njega je primarna tema za raspravu bilapaternalistika politika susjednih republika Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. U tomsmislu Deklaracija i Predlog nisu, prema njemu, bili toliko odraz negacije nacionalnogstatusa bosanskih Muslimana, nego prije svega izravan napad na Bosnu i Hercegovinu kao

samostalnu republiku.

Nakon iskazivanja neosporavajue jedinstvenosti sva tri naroda u Bosni i Hercegovini, Bijedi jedodao: Sva tri naroda u Bosni i Hercegovini su nerazdvojno povezana, ivjeli su oduvijekskupa, moraju da ive skupa, u revoluciji su se zajedniki borili i zajedniki iznali najboljarjeenja. Time se identitet ne samo Muslimana, nego i Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, kaoi njihov meusobni odnos moe interpretirati s aspekta meusobne komplementarnosti u okvirurepublike Bosne i Hercegovine.

Bijedi je, dakle, datirao ravnopravnost sva tri naroda, koja se poistovjeuje takoer i sravnopravnou Republike BiH, narodnom revolucijom koja je na zasjedanju AVNOJ-a osiguralarepubliki status BiH.

Za starog revolucionara Osmana Karabegovia, simbol kohezije u Bosni i Hercegovinipredstavljalo je bosanstvo u kojem je on vidio imenitelja povezanosti sva tri naroda. Za

Karabegovia je bosanstvo bilo jedan historijski identitet unutar kojeg se sva tri naroda trebajurazlikovati i nacionalno i vjerski. Za Karabegovia bosanstvo je bilo jedan historijski identitetunutar kojeg se sva tri naroda trebaju razlikovati i nacionalno i vjerski.

Za razl iku od bosanstva koje je predstavljalo jednu neutralnu kategoriju i garant zajednitva,

bonjatvo je pak nailo na energinu negaciju od strane politikog rukovodstva Bosne iHercegovine. Zanimljivo je, da su se na ovu nacionalnu kategoriju osvrnuli samo Muslimani,

Bijedi i Humo. Jedan od rijetkih bio je Esad imi koji je u svom izlaganju priznaoetniko-kulturoloku komponentu bh. Muslimana, upozoravajui pak da: to to se nakn adnoprobudila uspavana grupna svijest Muslimana, donekle je zasluga pojaanog djelovanja principanacionalne individualizacije Srba i Hrvata. Zato faktikim uvaavanjem njihove nacionalneposebnosti, Muslimani su podstaknuti da stvaraju kulturu koja nije izraz otpora protiv pritiska,

nego izraz osjeanja slobode samobitnosti i solidarnosti s drugim nacijama. imiev pristupprocesu izgradnje kulturoloke autentinosti meu Muslimanima u Bosni i Hercegovini bio je,


3/6

naime, reakcija na ve zapoete procese kod Srba i Hrvata.

Slijedei to shvaanje, Avdo Humo je obrazloio da razlog za vienacionalnu fizionomiju Bosne iHercegovine lei u historijskom toku oslobaanja naroda od turske vlasti koju je on u tomkontekstu poistovjetio sa eksploatatorom: Vjerovatno da je u jednoj drugoj situaciji, da je ranijeBosna bila osloboena od turske carevine, mogao je da zame jedan proces i formiranje

bosanske nacije, jer vjerska podjela nije nacionalna osobina.

Jedini, koji je u Muslimanima ve vidio oformljenu naciju i to eksplicitno artikulirao, nije bioniko iz muslimanskog politikog vodstva, nego politolog Joco Marjanovi koji je rekaosljedee:Naime moja je teza ili moje shvatanje, dopustite ako tako mogu da kaem, da suMuslimani kod nas, u Bosni i H ercegovin i, da su oni u procesu konstituisanja, da se

konstituiu ne samo to kako mi kaemo sada kao etnika individulnost itd. ili narodi itd. negokao nacionalna individualnost. Paradigma, u okviru argumentacije za nacionalnu afirmacijuMuslimana, bilo je uspostavljanje ravnopravnosti triju naroda u BiH.

U Zakljucima o idejno-politikim zadacima komunista Bosne i Hercegovine u daljnjem

ostvarivanju ravnopravnosti naroda i narodnosti i razvijanju meurepublike saradnje na str. 7stoji: Praksa je dokazala tetnost raznih oblika pritisaka i insistiranja iz ranijeg perioda da seMuslimani u nacionalnom pogledu opredjeljuju kao Srbi odnosno Hrvati, jer se i ranijepokazivalo, a to i dananja socijalistika praksa potvruje, da su Muslimani poseban narod.Ovom izjavom CK SK BiH i slubeno je artikulirao afirmaciju bh. Muslimana kao nacije.Meutim, potrebno je istaknuti da je praksa individualizacije Muslimana unutar bh. politikogvodstva bila uoljiva i prije ove slubene artikulacije nacionalnog identiteta kao novog politikogstatusa bh. Muslimana.

Drugi moment: Negacija nacionalnog identiteta bh. Muslimana

Samo nekoliko dana nakon proklamacije bh. Muslimana kao nacije, tj. 29. i 30. maja 1968.,

uslijedila su oitovanja alternativnih stavova glede nacionalne ravnopravnosti, to u ovom radupredstavlja drugi moment negaciju nacionalnog identiteta bh. Muslimana. Rije je o 14.sjednici CK, ali ovaj put, SK Srbi je na kojoj se raspravljalo o novoj fazi u politici premanacionalnom pitanju u kojoj e se i pitanje ravnopravnosti naroda i narodnosti moi postaviti nanovi nain.

Dok je u SK BiH rasprava uglavnom voena umjerenom dinamikom bez bitnog osporavanjanovog politikog statusa Muslimana u BiH kao nacije, raspravu unutar nacionalno homogenogpolitikog vodstva Saveza komunista Srbije odreivali su vrlo kontroverzni stavovi premaidentitetu Muslimana.

Unutar srpskog politikog vodstva nacionalna diferencijacija i stvaranje nove etnike strukturenije jednoglasno prihvaena. Napose su dva lana SK Srbije, a to su bili knjievnik Dobricaosi i povjesniar Jovan Marjanovi, ovu inovaciju u etnikoj strukturi locirali u sferinepoeljnog nacionalizma i ovinizma koji se suprostavlja slobodnom razvoju jugoslovensko-socijalistikoj svesti i oseanjima pripadnosti jugoslovenskoj socijalistikoj zajednici. ZaMarjanovia su te nove birokratske snage, koje su napustile ideje socijalistikog jugoslavenstva ipriznale nacionalni identitet Muslimana, nasilno spreavale razvijanje procesa punogzbliavanja i ujedinjavanja naroda ili njihovih delova.

Razlika u percepciji jednog politikog akta bila je kljuna. Dok su lanovi SK BiH u afirmaciji


4/6

Muslimana vidjeli borbu protiv nacionalizma i ovinizma koji su pronalazili u susjednimrepublikama, za pojedine lanove SK Srbije upravo je taj postupak bio nacionalizam inaruavanje jedinstva.

Razliiti pogledi odnosili su se i na samu definiciju kategorije Musliman. Dok se rasprava na17. i 20. sjednici odnosila na Muslimane u Bosni u Hercegovini, rasprava u srpskom vodstvu

obuhvaala je sve Muslimane koji ive na podruju Federacije Jugoslavije: jedan polemikiaspekt koji se pogotovo zaotrio pri raspravama pred popis 1971. kada se trebala definiratikategorija Musliman u nacionalnom smislu.

Bitno je konstatovati da je negacija nacionalne autohtonosti bh. Muslimana bila isto politikogkaraktera, te se u njoj dakle vidjelo naruavanje socijalistikog jugoslavenskog zajednitva.osieva i Marjanovieva retorika, pored svojih srpskih nacionalistikih elemenata, u biti seistodobno suprotstavljala i konfederalizaciji Jugoslavije koja je proizlazila iz priznanja novih

nacionalnih zajednica.

Ovakvim su se stavovima ubrzo u polemici suprotstavili Milo Mini i Petar Stamboli,

osuujui osia i Marjanovia kao srpske nacionali ste.U svojim protuargumentima Stambolije istaknuo sudjelovanje bh. Muslimana (Bonjaka) u NOB-u kao i injenicu da su dali 45narodnih heroja, to je dovoljan razlog za promjenu njihovog statusa u novoj strukturiJugoslavije.

Trei moment: Konfesionalna arti kulacij a muslimanskog identiteta

Jasniji stav povodom kulturnih znaajki Muslimana i potrebe za njihovom jaom artikulacijomnaveden je u jednom anonimnom dokumentu koji tvori trei moment u artikulaciji kolektivnogidentiteta Muslimana, ovaj put kao konfesionalnog. Taj do sada nepoznati dokument, u formi

anonimnog pisma, nosi naslov Kako Muslimani SFRJ gledaju na meunacionalne odnose.Drugu Titu i CK SKJ, a koji su napisali Muslimani, lanovi Saveza komunista. Dokument datira

iz 1968, a poslan je iz Zagreba.

Naime, prema logici naracije ovog dokumenta, primarno obiljeje kategorije Musliman jekonfesionalno umjesto nacionalnog iji se radijus reprezentativnosti proiruje na cijeluFederaciju a ne samo na SR BiH. To se istie i u samom pismu, uz napomenu da je napisano uime Muslimana, Turaka i iptara, dakle grupe iji je zajedniki imenitelj konfesija. Glavni tenorteksta je ugroenost Muslimana od tzv. pravoslavnog hegemonizma.

Nepravda se ovdje nije objanjavala marksistikom ideologijom kao rezultat ekonomskenerazvijenosti Bosne i Hercegovine, nego se na nju gledalo kao oblik kulturolokog ugnjetavanjaunutar kojeg bi se zatakavale historijske injenice o Muslimanima kao rtvama:

O tome ko je sruio Sarajevsku Baariju, muslimanska groblja, damije i niz drugihspomenika islamske kulture nigdje ni rijei niti u tampi niti na partijskim sastancima. []Zato su u Sarajevu iz Muzeja Revolucije uklonjena sva dokumenta koja govore o etnikimzvjerstvima nad muslimanskim stanovnitvom?

Za razliku od slubenih dokumenata CK ovdje se navodi potreba za jasnom artikulacijomkulturne specifinosti Muslimana u BiH, koja se identificira manje u revolucionarnoj aktivnostinego u mnogo dubljoj prolosti srednjovjekovnog bogumilstva koje je ve tada bilo garantautohtonosti BiH izmeu nasrtaja Rimskog i Bizantskog carstva:


5/6

Jedan poseban oblik ugnjetavanja Muslimana u BiH jeste i to to se na sve mogue nainepokuava sprijeiti i onemoguiti nauno objanjavanje historije BiH, a posebno onih historijskihokolnosti pod kojima su dananji Muslimani preli na islam. Muslimanima u BiH savreno jejasno kako i pod kakvim historijskim uslovima je dolo do islamizacije BiH, a jasno im je i tozato se ne eli iznijeti stvarna istina o ovom historijskom dogaaju. BiH je uvijek bila jabuka

razdora izmeu velikosrpskog hegemonizma i hrvatskog nacionalizma, jer su i jedni i drugipolagali zamiljeno historijsko pravo na tu teritoriju. Ovaj seproblem povlai od vremenarazkola izmeu istone i zapadne crkve, isti je imao najtee reperkusije na teritoriji BiH, gdje suse najee sudarali interesi istone i zapadne crkve. U tome svjetlu treba pozmatrati i pojavumanihejaca (bogomila) u BiH, koji su zbog svojih religioznih stavova bili veoma opasni i zaistonu i za zapadnu crkvu, naroito na teritoriji BiH. [] Ali prelaz manihejaca na islama jeproblem koji bi lanovi CK SKJ morali da poznaju ako ele da prema BiH vode jednu zaistapotenu politiku. Nama, Muslimanima taj problem je poznat. Razumijeti pojavu manihejaca uBiH, kao i uzroke njihovog prelaska na islam, znai razumjeti dananju politiku situaciju u BiH,tj. razumijeti zato srpski i hrvatski nacionalizam, koji su snano optereeni religioznom svijeu,polaunekakvo pravo na BiH, ak i u dananjim uslovima. Velika veina komunista ne poznajuovaj problem, niti ele da ga znaju.

Prema ovakvom gledanju, nepoeljna bosanska i muslimanska realnost aspiracija od stranesrpskog i hrvatskog nacionalizma jest produetak jedne duge linerne historijske tradicijeaspiracija. Logikom naracije kontinuiteta, danas su upravo kao nasljednici bogumila Muslimani

garant jedinstva SR BiH ija pozicija se predstavlja kao jabuka razdora izmeu SR Hrvatskei SRSrbije. Autori pisma time nude jednu alternativnu naraciju za identitet Muslimana u kojoj bi seovoj zajednici priznale kulturoloke karakteristike kao jezik, nacionalna historija, knjievnost etc,dakle sve ono to se u slubenom politikom diskursunije iscrpno diskutiralo niti institucionalnopodravalo. Vezano za aspekt historije u pismu se trai nova historijska konceptualizacija kaosimboliki kapital muslimanske zajednice unutar koje bi se otomanski period re-evaluiraoidealizirajuim diskursom.

Ovdje je bitno prisjetiti se da je Avdo Humo na 17. sjednici eksplicitno referirao na Otomansko

carstvo kao na stranog eksploatatora u Bosni i Hercegovini. Meutim, autori pisma gledeosmanskog perioda tvrde sljedee:

Kada je u pitanju turska okupacijau BiH onda se stvari gledaju samo crnobijelo. Tanoonako kako je to oduvijek gledala istona i rimska crkva. Sva historijska dokumenta, koja oturskoj okupaciji drugaije govore, potpuno se ignoriraju.

Ovakvom konstrukcijom kolektivnog muslimanskog identiteta, koji je naglaavao federalni opsegreprezentativnosti Muslimana, zahtijevala se kompletna administrativna i politikarekonstrukcija Federacije. Politiko rjeenje navedenog ugnjetavanja bilo bi administrativno

pripajanje Sandaka Bosni i Hercegovini, da Sarajevo postane glavni grad FederacijeJugoslavije kao i neovisnost autonomnih provincija Kosova i Vojvodine. Translokacija politikogcentra iz Beograda u multietniko Sarajevo je, prema autorima, obeavala ne samo slom srpskehegemonije nego i vojno-strateko poboljanje Federacije u sluaju napada na Jugoslaviju.Realizacijom tih zahtjeva autori su se nadali ravnopravnijoj poziciji svih Muslimana vjernika

unutar Jugoslavije u kojoj bi se i njima pridavalo dovoljno prostora ne samo za politiku nego ikulturnu.

Za kraj treba navesti da je Centralni komitet nakon ovog pisma tajno odluio da se ispita


6/6

rasprostranjenost ovog dokumenta u javnim diskusijama. U sluaju njegove vee rairenostitrebao se angairati jedan od poznatih muslimanskih lanova Komiteta koji bi napisaodegradirajui i negirajui lanak o tom pismu. Meutim, nikada se nita nije objavilo na temutog pisma.

Prikazani ambivalentni aspekti nacije nisu karakteristini samo za nacionalni identitetMuslimana/Bonjaka ve su imanentni svakom nacionalnom identitetu.

Izbor teksta, obrada:Hamdo amo

stavovi ck sk jugoslavije o nacionalnom identitetu bosanskih muslimana boŠnjaka

Documents