1

Stanko JambrekMetodologija istraživanja i pisanja u teologiji

2

Stanko JambrekMetodologija istraživanja i pisanja u teologijiCopyright © Stanko Jambrek

NakladnikBiblijski institut, Kušlanova 21, Zagreb

Za nakladnikaThomas Sibley

RecenzentiZrinka BlaževićDanijel BerkovićErvin Budiselić

LekturaSanja Matasić

KorekturaKristina Jambrek

Grafičko oblikovanjeKristina Jambrek

NaslovnicaIva Đaković

TisakStega tisak, Zagreb

Knjiga je objavljena uz novčanu potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske.

ISBN 978-953-8003-08-0

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000955784.

3

Stanko Jambrek

Metodologija istraživanja i pisanja

u teologiji

Biblijski institutZagreb, 2017.

4

5

Sadržaj

Uvod .......................................................................................................... 9

I. DIO Uvod u teološko istraživanje i pisanje

1. Teologija i znanost ................................................................................ 13Mjesto i uloga znanosti u teologiji u svjetlu Biblije ........................... 16

2. Evanđeoska teološka metoda ................................................................ 18

3. Ciljevi teološkog istraživanja i pisanja ................................................... 191. Poznavanje Boga Oca, Isusa Krista i Duha Svetoga ....................... 192. Proslavljanje Boga ........................................................................ 203. Naviještanje Evanđelja i promicanje Riječi Božje .......................... 214. Utvrđivanje vjernika u vjeri .......................................................... 225. Obrana pravovjernog kršćanstva ................................................... 226. Duhovna izgradnja čitatelja .......................................................... 237. Istraživanje Božjeg djelovanja i utjecaja njegove Riječi tijekom

povijesti i suvremenosti ............................................................ 248. Istraživanje Božjeg stvorenja ......................................................... 249. Kulturna izgradnja čitatelja .......................................................... 2410. Promidžba biblijskih i kršćanskih vrijednosti .............................. 2511. Dijalog Crkve i društva .............................................................. 2512. Promidžba denominacijskih vrijednosti ...................................... 2513. Informiranje vjernika i šire javnosti o događanjima u Crkvi

ili denominaciji ........................................................................ 264. Etika u teološkom istraživanju i pisanju ................................................ 26

Plagijat ............................................................................................. 27Koncept originalnosti ....................................................................... 29

5. Vrste pisanih djela ................................................................................ 30Vrste znanstvenih i stručnih djela ..................................................... 31Znanstveno-stručna djela ................................................................. 34Ostala djela ...................................................................................... 35Djela za stjecanje zvanja ................................................................... 36Ocjenska djela na visokim učilištima ................................................ 37

II. DIO Proces istraživanja i pisanja

1. Određivanje područja istraživanja i teme .............................................. 41

2. Odabir čitatelja i pisanog djela ............................................................. 44

6

3. Prikupljanje informacija i sastavljanje radne bibliografije ...................... 45Pregled literature .............................................................................. 45Prikupljanje izvora za pregled literature ............................................ 47

Resursi u knjižnici .................................................................... 50Resursi na internetu ................................................................. 51

Vrednovanje prikupljenih informacija .............................................. 53Vrednovanje informacija objavljenih na internetu ............................ 55

4. Definiranje ciljeva i istraživačkih pitanja ............................................... 61

5. Kritičko čitanje i analiziranje teksta ...................................................... 62Metoda tri čitanja ............................................................................. 62

6. Učinkovito pisanje bilježaka ................................................................. 66Tehnike bilježenja ............................................................................ 66Upute za sadržaj bilješki ................................................................... 67

7. Izrada radnog nacrta i pisanje radne verzije teksta ................................. 68Radni nacrt ...................................................................................... 68

8. Pisanje teksta akademskog djela ............................................................ 69Planiranje strukture .......................................................................... 69Loš plan strukture ............................................................................ 72

9. Pregledavanje, ispravljanje i objavljivanje napisanog teksta ................... 73Lektura i korektura .......................................................................... 74

III. DIO Istraživanje i pisanje rada

1. Sinopsis ................................................................................................ 79Vrijednost sinopsisa .......................................................................... 79Dijelovi sinopsisa ............................................................................. 79

2. Pisanje rada iz biblijskih studija ............................................................ 83Egzegeza – temeljna vještina za teološko istraživanje i pisanje ........... 83

Egzegeza kao svakodnevna aktivnost i kao specifična disciplina 83Biblijska egzegeza ..................................................................... 85

Egzegetske metode ........................................................................... 88Primjena egzegeze ............................................................................. 90Pisanje egzegetskog rada ................................................................... 91

Pretpostavke evanđeoske egzegeze ............................................ 91Dijelovi egzegetskog rada ......................................................... 93Korištenje sekundarnih izvora .................................................. 97

Struktura pisanja egzegetskog rada ................................................... 97Egzegetski rad strukturiran kao komentar ................................ 97Tematski egzegetski rad ............................................................ 98

7

Pisanje biblijsko-teološkog rada ........................................................ 99Što je biblijsko-teološki rad? ..................................................... 99Koje su razlike između egzegetskog i biblijsko-teološkog rada? . 99Struktura rada iz biblijskih studija .......................................... 100

3. Pisanje rada iz sustavne teologije ......................................................... 103Koraci u istraživanju i pisanju rada iz evanđeoske sustavne teologije 104Struktura rada iz evanđeoske sustavne teologije .............................. 111Grafički prikaz strukture rada iz sustavne teologije ......................... 112

4. Pisanje rada iz povijesti Crkve ............................................................. 112Značenje riječi povijest ................................................................... 112Svrha istraživanja i pisanja rada iz povijesti Crkve ........................... 113Koraci pisanja rada iz povijesti Crkve ............................................. 115

5. Pisanje rada iz primijenjene teologije .................................................. 119Teološka refleksija .......................................................................... 122Studij slučaja .................................................................................. 124

Vrste studija slučaja ................................................................ 125Oblikovanje studija slučaja ..................................................... 126

6. Pisanje rada iz apologetike .................................................................. 131Svrha apologetike ........................................................................... 131Razlozi za pisanje rada iz apologetike .............................................. 132Koraci u istraživanju i pisanju rada iz apologetike ........................... 134Struktura pisanja rada iz apologetike .............................................. 138

7. Pisanje ostalih vrsta radova ................................................................. 141Biografija ........................................................................................ 141Izvještaj o pročitanome ................................................................... 143Stručni prikaz pisanog djela ............................................................ 144Recenzija ........................................................................................ 147

IV. DIO Istraživanje i pisanje rada

1. Argument i argumentacija .................................................................. 153Argument ....................................................................................... 153Argumentacijske strategije .............................................................. 154

2. Struktura i dijelovi znanstvenih i stručnih radova ............................... 160

3. Jezik i stil pisanja ................................................................................ 170Struktura rada ................................................................................ 171

4. Kratice u teologiji i srodnim disciplinama .......................................... 174

8

Popis općih kratica i akronima ....................................................... 176Kratice knjiga Biblije ...................................................................... 179

5. Citiranje, parafraziranje, sažimanje i upućivanje ................................. 180Citati i citiranje .............................................................................. 180Citiranje Biblije .............................................................................. 182Bilješke ........................................................................................... 184

6. Uputnice i citatni stilovi ..................................................................... 186Uputnice ........................................................................................ 186Pisanje bibliografskih jedinica, uputnica i bilježaka ........................ 189Bibliografske jedinice ..................................................................... 191

A. Knjige ................................................................................192B. Članci u časopisu ............................................................... 195C. Priručnici ...........................................................................197D. CD-ROM ili DVD-ROM ................................................ 198E. Neobjavljeni izvori ............................................................. 198F. Javni dokumenti ................................................................. 200G. Sekundarni citati ............................................................... 201

Literatura ............................................................................................... 203

V. DIO Dodatci

Dodatak 1: Metodološki postupci kod pisanja većine seminarskih radova 209

Dodatak 2: Upute za pisanje ocjenskih radova ........................................ 211

Dodatak 3: Predložak naslovnice studentskih radova .............................. 212

Dodatak 4: Predložak naslovnice završnoga rada ..................................... 213

Dodatak 5: Predložak unutrašnje stranice završnoga rada ........................ 214

Dodatak 6: Pisanje riječi Crkva .............................................................. 215

Dodatak 7: Pisanje povijesti mjesne crkve, regionalne zajednice crkava ili denominacije ................................................................... 216

Dodatak 8: Kratice u teologiji i srodnim disciplinama ............................ 221

9

Uvod

Ovaj je priručnik plod višegodišnjega iskustva u radu sa studentima na više teo-loških učilišta, posebice na Biblijskom institutu u Zagrebu. Priručnik ima dvije osnovne svrhe. Prvo, pomoći studentima teologije u kvalitetnom istraživanju i pisanju radova – od eseja do disertacije. U nedostatku kvalitetnih priručnika za pisanje teoloških radova, studenti teologije godinama su se susretali s broj-nim problemima u teološkom istraživanju i pisanju, koristeći se pri tome pri-ručnicima osmišljenima i prilagođenima drugim područjima znanosti. Druga mu je svrha pomoći i voditi zainteresirane kršćane u kvalitetnom osmišljanju, istraživanju i pisanju teoloških djela, od kratke teološke refleksije objavljene na internetu do izvornoga znanstvenog članka, objavljenog u prestižnome među-narodnom znanstvenom časopisu.

Termin akademski rad ili rad koristi se u ovom priručniku za pisana djela na visokim učilištima te uključuje izvještaj o pročitanome, esej, stručni prikaz djela, referat, seminarski rad, završni rad, diplomski rad i doktorsku diserta-ciju.

Tek manji dio ideja i predloženih rješenja u ovom priručniku izvorni je moj rad. Većinu sam ideja pabirčio po brojnim djelima drugih autora, a po-tom i prilagodio. Neke od njih citiram u ovom priručniku, na druge upuću-jem, a neki su tek spomenuti u bogatom popisu korištene literature. Ovaj je priručnik, stoga, ne samo moje djelo već i djelo brojnih autora čije sam ideje promišljao i čijim sam idejama i praktičnim savjetima dao svoj pečat. Među njima se ističe priručnik Mithada Šamića Kako nastaje naučno djelo - uvođenje u metodologiju i tehniku naučno-istraživačkog rada – opšti pristup (1988), koji je niz godina značajno utjecao na moj istraživački proces. Priručnikom How to get a PhD: A handbook for students and Their supervisors (42005) Estelle M. Phillips i Dereka S. Pugha godinama sam se služio u istraživanju i pisanju. Od suvremenijih hrvatskih priručnika izdvaja se Akademsko pismo: Strategije i teh-nike klasične retorike za suvremene studentice i studente (2011) Dubravke Oraić Tolić. Među specijalističkim priručnicima u području teologije i srodnim dis-ciplinama izdvaja se nekoliko priručnika. Quality Research Papers: For Students of Religion and Theology (2001) autorice Nancy Jean Vyhmeister vrlo je prak-tičan priručnik namijenjen studentima teologije, početnicima u istraživanju i pisanju akademskih radova. Knjiga Lucretiae B. YaghjianWriting Theology Well: A Rhetoric for Theological and Biblical Writers (2006) izvrstan je doprinos upoznavanju teoloških procesa u istraživanju i pisanju iako će je zbog korište-nih primjera izbjegavati autori osjetljivi na utjecaje feminističke teologije. Na kraju, izdvajam dva temeljna i nezaobilazna priručnika za istraživanje i pisanje

10

u području evanđeoske teologije: Academic Writing and Theological Research: A Guide for Students (2008) Kevina Garyija Smitha i How To Write A Theology Essay (2013) Michaela Jensena.

Kao predložak za izradu citatnih stilova, služio mi je priručnik The Chica-go Manual of Style Online (http://www.chicagomanualofstyle.org/home.html) koji pruža dva temeljna citatna stila, tzv. stil autor – naslov i autor – godina. Predložena su rješenja usklađena s Hrvatskim pravopisom Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (2013).

11

I. DIO

Uvod u teološko istraživanje i pisanje

12

13

1. Teologija i znanost

Svaki je čovjek, posebice kršćanin, pozvan biti teologom, a razmišljanjem o Bogu te usvajanjem i vršenjem njegove Riječi to i postaje, jer je srž i svrha teo-logije poznavati i ljubiti Boga te sudjelovati u njegovoj misiji. Svaka pak osoba koja razmišlja o Bogu osmišljava svoju definiciju teologije, koje se često vrlo razlikuju jedna od druge kao što se i ljudi razlikuju međusobno. Stoga u zbilji možemo reći da postoji toliko definicija teologije koliko i teologa. Naravno, među teologe uključio sam i one osobe koje se ne smatraju teolozima, ali ipak intenzivno promišljaju i svjedoče o Bogu.

Kako postoji niz različitih definicija teologije, za potrebe ovoga priručnika koristit ćemo sljedeću. Teologija (grč. theos, Bog i logos, riječ, govor, razuman razgovor, znanje, učenje, nauka) je ukupnost učenja o Bogu, njegovu stvorenju i djelovanju te čovjekovu odnosu prema Bogu kroz vjeru. To je istraživanje, proučavanje i opisivanje Boga, njegova stvorenja i njegova djelovanja u prošlo-sti i sadašnjosti. Teologija je jednim svojim dijelom i znanost. Ona je znanstve-no-metodička refleksija na božansko otkrivenje koje Crkva vjerom prihvaća kao sveopću spasavajuću istinu.

Teologija je razmišljanje o Božjoj sveukupnoj objavi: u prošlim vremenima kroz njegova silna djela, kroz njegove proroke i apostole te kroz utjelovljenje njegova Sina Isusa Krista (usp. Heb 1,1-2). U suvremenosti Bog se objavljuje kroz svoju pisanu Riječ – Bibliju.1 Stoga je danas Božja pisana Riječ primarni izvor na temelju kojega teolozi promišljaju i zaključuju.

Riječ znanost (grč. episteme; lat. scientia; engl. science) javlja se prvi put u 17. stoljeću i njome se uobičajeno obuhvaća sređeno, usustavljeno i provjereno znanje o nečemu, postignuto meto dičkim, pažljivim i savjesnim istraživanjem i promišljanjem. Prema Enciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, “znanost je sistematizirano znanje: prema određenom načelu uređena cjelina spoznajâ (znanjâ) o istome predmetu proučavanja i metodâ koje stečenim zna-njima pružaju vjerodostojnost.” Hrvatski jezični portal znanost definira kao “ukupnost sređenih i uopćenih znanja koje uključuje promatranja, pokuse, istraživanja i objašnjavanje činjenica i pojava u pojedinim dijelovima čovjeko-

1 U ovom priručniku koristim pojmove Riječ, Riječ Božja, Sveto pismo i Biblija kao istoznač-nice. Pojmove Riječ i Riječ Božja pišem velikim početnim slovom iz tri razloga: prvo, poj-movi označavaju stvaralačku Riječ Božju i na taj je način razlikuju od svakodnevnih riječi u ljudskoj uporabi; drugo, veliko početno slovo izražava poštovanje i počast Bogu Ocu koji je tom Riječju sve stvorio i sve njome održava; treće, izrazi Riječ i Riječ Božja naziv su službenog dokumenta kršćanstva, poznatog kao Biblija, Sveto pismo ili Sveta pisma.

14

va poznavanja prirode i društva.” Navest ću još jednu definiciju: “Znanost je misaona interpretacija objektivne stvarnosti koja je zasnovana na činjenicama stvarnosti” (Vujević 2002, 7). Naravno, uz ove definicije znanosti postoje još i mnoge druge koje uvelike odražavaju svjetonazor osobe koja definira znanost.

Temelje evanđeoske teologije, kao znanstvene discipline, u 1. stoljeću isti-če evanđelist Luka (Lk 1,1-4): “Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen.” Na temelju ovoga Lukina teksta izdva-jam nekoliko činjenica:

– postojali su objektivni događaji koji su se zbili među njima – mnogi su poduzeli sastaviti izvješće o tim događajima – izvješća su nastojali sastaviti prema predaji onih koji od početka bijahu

očevici i sluge Riječi – Luka je sve otpočetka pomno ispitao – sve je po redu napisao Teofilu – da se Teofil osvjedoči o pouzdanosti svega u čemu je poučen.

Lukino obrazloženje razloga pisanja evanđelja i samo Evanđelje po Luki sre-đeno je, usustavljeno i provjereno znanje o onome „što je Isus činio i učio do dana kad je uznesen pošto je dao upute apostolima koje je izabrao po Duhu Svetome“ (Dj 1,1-2), postignuto meto dičkim, pažljivim i savjesnim istraživa-njem i promišljanjem. Svrha Lukina teološko-znanstvenog istraživanja i pisa-nja bila je osvjedočenje Teofila o pouzdanosti svega u čemu je poučen. Luka je svojim istraživanjem i pisanjem postigao prije svega duhovni napredak kod Teofila i milijarda kršćana do današnjeg dana, a potom i znanstveni napredak, o kakvome mogu samo sanjati suvremeni znanstvenici.

Teologija velikim svojim dijelom zahvaća i prekriva područje znanosti, ali je i nadilazi, dajući istinske odgovore na pitanja za koja znanost nema odgovore, ili su pak znanstvene metode neprimjerene za pronalaženje tih odgovora. Stoga se u ovome priručniku teologija podrazumijeva kao znanstvena disciplina, ali i mnogo više jer teološkim istraživanjem i pisanjem osoba pod nadahnućem Duha Svetoga otkriva i objavljuje istine te činjenice o Bogu, njegovu stvorenju i njegovu djelovanju koje znanost ne može ili vrlo često ne želi spoznati.

Teologija je specifična znanstvena disciplina koja svoju primjenu uvijek treba obrazložiti, pokazati i dokazati u praksi – u življenju. Kako je usmjerena na poznavanje Boga i njegova stvorenja, teologija se posljedično nalazi između Boga i njegova stvorenja. Teologija, simboličnim rječnikom govoreći, povezuje nebo i zemlju, nebeske stvarnosti sa zemaljskim stvarnostima. Stoga bi svi oni koji se bave njome trebali živjeti u nebeskoj i zemaljskoj stvarnosti te izvrsno poznavati obje. Življenje u nebeskoj stvarnosti pretpostavlja poznavanje Boga, njegove Riječi po kojoj se objavio, njegove volje, njegovih planova koje u svi-

15

jetu provodi, njegova djelovanja u prošlosti, sadašnjosti i vječnosti, njegove mogućnosti, njegova odnosa prema čovjeku, čovječanstvu i svemu stvorenome itd. Teologija bi, za razliku od ostalih znanstvenih disciplina koje se najčešće usredotočuju na fizičku stvarnost i njezino tumačenje, trebala zahvaćati i tu-mačiti cjelokupnu stvarnost – duhovnu i fizičku, nebesku i zemaljsku – onako kako ju je Bog stvorio i kako je vječno održava, što podrazumijeva poznavanje Božjeg stvorenja, posebice čovjeka i zajednica u kojima sudjeluje. Uz iscrpno istraživanje i poznavanje Boga, teolog, kao i svaki kršćanin, treba praktično poznavati sebe i ljude oko sebe, svoje i njihove probleme te ih donositi pred Boga, čije mogućnosti i ljubav prema ljudima su mu poznate, a potom Božja rješenja komunicirati i oživjeti ljudima kojima su namijenjena.

Pisani rad iz područja teologije može biti, a najčešće i jest, vrlo složen, interdisciplinaran i multidisciplinaran te uključuje interakciju i komunikaciju s drevnim i suvremenim tekstovima. Teolog stoga treba poznavati nekoliko jezika: biblijske jezike (hebrejski i grčki), jezike na kojima su najčešće pisa-na teološka djela tijekom povijesti (latinski, njemački, engleski) te suvremene jezike na kojima su zapisana teološka djela današnjice (engleski, njemački).2 Michael Jensen (2013, Kindle Locations, 114-127) ističe da uz jezike teolog mora dobro poznavati povijest, književnost i filozofiju brojnih kultura. Da-vid Bentley Hart (2009, 177) pak smatra da teologija zahtijeva daleko veći znanstveni raspon negoli bilo koja druga disciplina humanističkih znanosti. Kršćanski teolog, prema Hartu, treba biti iskusan jezikoslovac, majstorski po-znavati nekoliko drevnih i suvremenih jezika, treba dobro poznavati kršćanske dogmatske tradicije, treba znatno poznavati tekstove i argumente korištene u svakom razdoblju Crkve, treba biti dobar povjesničar, treba temeljito poznava-ti filozofiju (drevnu, srednjovjekovnu i modernu), treba imati prilično široko razumijevanje liturgijske prakse u svakoj kulturi i vremenu kršćanskog svijeta, treba poznavati književnost, glazbu i umjetnost, treba imati interes za učinke teološkog diskursa u područjima kao što su pravo i ekonomija.

Nakon ovog Hartova popisa možemo postaviti pitanje: tko onda može biti teolog? Nitko? Svatko? Ili! Hartov popis ističe odgoj kao znanstveni ideal u teološkoj struci, ali i bez tih postignuća može se teološki istraživati, promišljati i stvarati jer u teologiji je najvažnije poznavanje Boga i ljubav prema njemu i njegovoj istini.

2 Tako sam se, primjerice, tijekom istraživanja i pisanja knjige Reformacija u hrvatskim ze-mljama u europskom kontekstu (2013) suočio s potrebom poznavanja staroga hrvatskog je-zika, čakavskog i kajkavskog narječja te glagoljičkog, ćirilskog i latiničkog pisma; latinskog, kranjskog, njemačkog, engleskog, mađarskog i talijanskog jezika.

16

Mjesto i uloga znanosti u teologiji u svjetlu Biblije

Teolozi moraju više negoli znanstvenici iz ostalih znanstvenih disciplina imati u vidu odnos Biblije kao Riječi Božje i znanosti. Kakav je taj odnos? Upućuje li Biblija na znanosti? Upućuje li znanost na Bibliju?

Bibliju su često njezini svjetonazorski protivnici opisivali kao knjigu koja sadrži mnoge znanstveno netočne tvrdnje i ideje. S ovim se promišljanjem nei-zostavno susreće svaki teolog, a o usvojenome stavu o odnosu Biblije i znanosti ovisit će njegova cjelokupna teologija, svakodnevno življenje i vječnost. Vrijed-no je zapaziti i usvojiti da Biblija kao Božja Riječ nije zapisana da bi služila kao znanstveni priručnik niti je njezina svrha opisivanje i znanstveno potvrđivanje funkcioniranja fizičkoga svijeta. Njezina je svrha objasniti duhovna načela biti čovječanstva u odnosu s Bogom, posebice ukazati na i pokazati put – Isusa Krista – kojim ljudi mogu imati osobni odnos s Bogom. Naravno, u Bibliji je zabilježeno niz primjera znanstvenih načela stotinama godina prije negoli ih je potvrdila znanost.

Tvrdnje znanosti i kršćanstva o fizičkom svijetu ukorijenjene su u različi-tim metodologijama. Znanost primjenjuje znanstvenu metodu kao skup teh-nika koje koristi za istraživanje prirodnih fenomena. Kršćanstvo pak, posebice evanđeosko, primjenjuje teološku metodu koja se prije svega temelji na Bibliji kao objavi i Riječi Božjoj.

Kako ovaj rad nije rasprava o odnosima kršćanstva i znanosti, već priručnik za istraživanje i pisanje teoloških radova, ovdje ćemo samo naglasiti ključni odnos autoriteta Biblije i znanosti.

Izraelski kralj Salomon izvrsno je zamijetio i definirao odnos Boga i znano-sti u biblijskoj knjizi Propovjednik (3,10-11). Prenosim taj tekst iz Zagrebačke Biblije i Šarićeva prijevoda Biblije:

Razmišljam o mučnoj zadaći što je Bog zadade sinovima ljudskim. Sve što on čini prikladno je u svoje vrijeme; ali iako je dopustio čovjeku uvid u vjekove, čovjek ne može dokučiti djela koja Bog čini od početka do kraja (ZB).Vidjeh nevolju koju Bog naprti ljudima, da se muče oko nje. On čini sve lijepo u svoje vrijeme. I svijet je on predao njihovu istražujućem duhu, ali tako da ne može čovjek djelo što ga stvori Bog dokučiti od početka do svršetka (Šarić).

Zapazimo nekoliko biblijskih istina:– Bog je stvoritelj svega. Iz ovoga je teksta razvidno, a cijela Biblija potvr-

đuje i kršćani prihvaćaju da je Bog stvoritelj svega. – Bog je čovjeku odredio i omogućio zadaću. Čovjeku je povjerio zadatak,

čije je izvršenje najčešće vrlo mukotrpno. Predao je čovjeku i njegovu istražujućem duhu uvid u vjekove sa zadatkom da otkriva djela koja je Bog učinio i sada čini.

17

– Bog je taj zadatak ograničio i omeđio. Djelo koje je Bog stvorio čovjek ne može dokučiti od početka do svršetka.

Ove biblijske istine ukazuju nam na odnos između Biblije, kao Riječi Božje, i znanosti kako ga je definirao Bog. Ukratko, Bog i njegova Riječ na prvome su mjestu autoriteta, a znanost može biti tek na drugome mjestu. Bog je bezgrani-čan, znanost je, iako vrlo uznapredovala, ipak ograničena. Bog ju je ograničio i omeđio. Dakako, čovjek taj poredak autoriteta može izmijeniti, i mijenjao ga je. Tako je posljednjih nekoliko stoljeća neograničena vjera u Boga i njegovu Riječ zamijenjena neograničenom vjerom u znanost i njezine metode. Primjerice, libe-ralna protestantska i katolička teologija prihvaćaju bezgraničnu vjeru u znanost i s njezina stajališta prosuđuju Boga, njegovu Riječ i njegova djela u povijesti i suvremenosti. Evanđeoska pak teologija s neograničenom vjerom u Boga i nje-govu Riječ upotpunjuje i praktično usmjerava znanost. Činjenica je da se ni Bog ni njegova Riječ ne mijenjaju, a znanost se mijenja i treba se mijenjati jer je vrlo često griješila i još griješi u zaključivanju o onome što je stvorio Bog. Znanost tek djelomice otkriva zakonitosti koje je Bog uspostavio svojom Riječju. Te su zako-nitosti postojale vjekovima prije rađanja i razvoja znanosti te će opstati unatoč znanosti i njezinim često razarajućim plodovima (primjer atomske bombe).

Čikaška izjava o tumačenju Biblije (čl. XX) ističe da nije sva istina u Bibliji (iako je istinito sve što Biblija tvrdi) jer je Bog objavio samoga sebe u prirodi i povijesti te u Bibliji. Međutim, budući da je Bog vrhovni Tvorac cjelokupne istine, ne može biti proturječja između istina Svetoga pisma i istinskih učenja znanosti te povijesti. Evanđeoski kršćani smatraju da je jedino Biblija nor-mativno i nepogrešivo pravilo vjere i prakse, a ono što netko može naučiti iz izvanbiblijskih izvora može omogućiti njezino preispitivanje i ponovno tuma-čenje. Međutim, bez obzira na to kakvo ispravljanje ili pojašnjavanje Svetoga pisma izvanbiblijska proučavanja mogu ponuditi, vrhovni autoritet o onome što Biblija naučava leži u samom tekstu Svetoga pisma, a ne u nečemu izvan njega (osim u samom Bogu). Dakle, evanđeoska teologija smatra da je prioritet učenja o objavi Boga u Svetome pismu iznad svega izvan njega.

Evanđeoska teologija podrazumijeva sklad između Božje posebne objave u Bibliji i opće objave (izvan Biblije), sklad biblijskoga učenja s prirodnim činjenicama. Poriče da su sve znanstvene činjenice proturječne istinskom zna-čenju bilo kojega biblijskog odlomka te tvrdi da se istina Pisma i znanstvene činjenice nikada ne pobijaju jer će “prava” znanost uvijek biti u skladu sa Sve-tim pismom. Evanđeoska teologija stoga podržava zdravu razmjenu između znanstvene teorije i biblijskog tumačenja te potiče i egzegete i znanstvenike da uče jedni od drugih. Pri tomu će, ističe Čikaška izjava o tumačenju Biblije (čl. XXI), znanost temeljena na naturalističkim pretpostavkama neizbježno doći u sukob s nadnaravnim istinama Svetoga pisma. U tome slučaju, evanđeoska teologija ne prihvaća znanstvena stajališta koja su oprečna Svetome pismu ili kojima se pridaje veći autoritet negoli Pismu.

18

2. Evanđeoska teološka metoda

Kratkim uvodom o odnosu teologije i znanosti utrli smo put za promišljanje o evanđeoskoj teološkoj metodi kao specifičnoj znanstvenoj metodi. Sjetimo se, metoda je način, put i postupak u logičkom promišljanju koji pomaže isprav-nom zaključivanju i spoznaji (vidi HJP). Primjenjivanjem načela logičkog raz-mišljanja i zaključivanja, ispravno odabrana metoda pruža nam put i ukazu-je na postupak za ostvarenje željenog rezultata u nekom praktičnome poslu, znanstvenom istraživanju ili pak pisanju teološkog rada. Evanđeoska teološka metoda pruža nam put i ukazuje na postupak prvenstveno za postanak i osta-nak Kristovim učenikom, za ostvarenje kvalitetnog odnosa s Bogom Ocem, a potom za životno sustvaranje s Bogom Ocem u sili Duha Svetoga, vršenjem njegove stvaralačke volje u svakodnevnom življenju.

Kako je svrha teologije poznavati i ljubiti Boga te sudjelovati u njegovoj misiji u ovome svijetu, teologija je puno više negoli prikupljanje informacija o Bogu ili pak vlastito promišljanje o njemu. Podrazumijeva odnos: poznava-nje Boga, ljubav prema njemu i poslušnost njegovoj volji. Temeljni je zadatak evanđeoske teologije proslavljati Boga poznavajući ga, ljubeći njega i njegovo stvorenje te služeći njemu u njegovu svijetu. Evanđeoska je teologija uteme-ljena na slušanju žive Riječi Božje – Isusa Krista, a slušanje Riječi s vjerom rezultira poslušnošću i vršenjem Riječi. Vršenje Riječi pak oblikuje pojedinca i kršćansku zajednicu – Crkvu.

Teologija je uvijek usko povezana i zbližena s Božjom Crkvom i njezinim poslanjem koje joj je naložio Bog. Teološka promišljanja izoliranih “intelek-tualaca”, koji djelatno ne služe Bogu i Kristovoj Crkvi u njezinu poslanju, ne mogu se ili se pak vrlo teško mogu zvati kršćanskom teologijom, a evanđeo-skom teologijom nikako. Kršćansko teološko promišljanje i kršćansko služenje proizlaze iz osobnog odnosa s Bogom, ukorijenjeni su u Božjoj Riječi te se osnaženi Duhom Svetim svakovrsno nadopunjuju.

Koji su izvori na raspolaganju teologu dok traži materijale o Bogu? Pri-je svega mu je na raspolaganju Sveto pismo – Biblija, potom je tu razum, iskustvo, kultura i tradicija. Ovih je pet elemenata prisutno bez iznimke u svakoj teologiji. Razliku između teologija uvijek čini poredak prioriteta ovih pet elemenata. Tako se i teolozi uvelike razlikuju u prihvaćanju prioriteta u izboru izvora teološkog promišljanja i prakse. Nekim je teolozima tradicija na prvome mjestu, nekima razum, nekima pak iskustvo. Evanđeoska teologija smatra Bibliju prvim i dostatnim izvorom spoznaje Boga. Razum, iskustvo, kultura i tradicija, dakako, mogu dati i uvijek daju svoj veći ili manji doprinos u teološkom promišljanju.

Vjerna kršćanska teologija ukorijenjena je u Bibliji, kao primarnom izvoru za teološko istraživanje i promišljanje te kao standardu nad svim standardima.

19

Prema svjedočenju apostola Pavla: “Sve je Pismo Bogom nadahnuto i korisno za poučavanje, za uvjeravanje, za popravljanje, za odgajanje u pravdi, da Božji čovjek bude savršen, spreman za svako dobro djelo” (2 Tim 3,16-17). Evanđe-oska teologija smatra autoritet i primat Svetoga pisma iznad autoriteta tradi-cije, iskustva, razuma i kulture. Pri tome se za teološko promišljanje ne niječe značaj tradicije, iskustva, razuma i kulture, već im se daje odgovarajuće mjesto u poretku autoriteta. Biblija je temelj teologije, a tradicija, iskustvo, razum i kultura pomažu u vjernoj interpretaciji Svetoga pisma.

3. Ciljevi teološkog istraživanja i pisanja

Vrlo je teško teološki istraživati i pisati bez cilja iako se iz besciljnih istraživanja Biblije često rađaju najkvalitetnija teološka djela. Kad teolog nema jasan cilj istraživanja Riječi Božje, otvoren je za svakakve utjecaje, a plodovi tih utjecaja često zasjenjuju Riječ Božju. Iako pred autorom za teološko istraživanje i pisa-nje može postojati niz ciljeva, u ovome priručniku izdvajam sljedeće:

1. Poznavanje Boga Oca, Isusa Krista i Duha Svetoga

Prisno poznavanje svake osobe Trojstva temeljni je i najvažniji cilj ljudskog življenja, a onda i teologije. U velikosvećeničkoj molitvi Isus je ustvrdio: „A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti“ (Iv 17,3). Vječni je život u poznavanju Boga Oca i Isusa Krista, njegove Rije-či, njegova karaktera, volje, svega što je stvorio, njegova prošloga, sadašnjeg i budućeg djelovanja, poslanja, službe u svijetu itd. Početak svakoga teološkog istraživanja jest poznavanje Boga, a tek je potom moguće istraživati sve što je stvorio te njegovo prošlo i sadašnje djelovanje posvuda po svijetu i u svemu stvorenome. Teolog je uz poznavanje Boga posebice pozvan poznavati Božje djelovanje u kontekstu svoga življenja: u vlastitu životu, obitelji, crkvi, gradu, društvu itd. Isus je jednom prigodom rekao Židovima ključnu činjenicu svog življenja: „Zaista, zaista, kažem vam: Sin ne može sam od sebe činiti ništa, doli što vidi da čini Otac; što on čini, to jednako i Sin čini. Jer Otac ljubi Sina i po-kazuje mu sve što sam čini. Pokazat će mu i veća djela od ovih te ćete se čudom čuditi“ (Iv 5,19-20). Ovo je Isusovo svjedočanstvo zapisano kao poticaj svim ljudima, posebice teolozima i istraživačima, da ulože krajnje napore u upozna-vanje Boga Oca, kako bi mogli čuti što im govori i vidjeti što čini u sadašnjem trenutku, u kontekstu njihova življenja ili poslanja. Boga Oca nije teško upo-

20

znati. Objavljuje se na mnoge načine. Autor Poslanice Hebrejima zapisao je: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove“ (1,1-2). Ove nam tvrdnje autora Poslanice Hebreji-ma pokazuju vrhunac „znanstvenog i teološkog promišljanja“ koje proizlazi iz osobnog poznavanja Boga i njegova djelovanja u prošlosti i sadašnjosti.

2. Proslavljanje Boga

Proslavljanje Boga jest plod poznavanja trojedinoga Boga. Poznavanje Božjeg karaktera i njegova djelovanja uvijek potiče slavljenje iz dubine srca jer čovjek je stvoren za proslavljanje. Nema nikakve potrebe učiti o Bogu ako nas ono što učimo ne približava njemu i ispunjenju svrhe za koju je stvoreno čovje-čanstvo – štovati i veličati Stvoritelja (Iz 43,7). Kad nas teološko istraživanje, promišljanje i pisanje ne potiče na obožavanje, trebamo se zapitati jesmo li više zaokupljeni sobom i stjecanjem znanja o Bogu negoli upoznavanjem, što-vanjem i proslavljanjem njega. Znanje o Bogu besplodno je bez obožavanja i slavljenja. Jakov ističe da sotona zna o Bogu više negoli ljudi, ali mu to znanje nije blagoslov jer je odbio pokloniti mu se (Jak 2,19). Stoga se teolog kršćanin neprestano treba pitati čini li ga proučavanje teologije arogantnijim i borbe-nijim prema onima koji manje znaju ili pak na drugi način spoznaju i tumače svoju spoznaju o Bogu, približava li ga teološko istraživanje, promišljanje i pisanje k Bogu, spoznaji njegove volje te iskrenom i spontanom štovanju Boga u poniznosti.

Obilježje svakog teologa kršćanina jest istinsko proslavljanje Boga koje se ostvaruje prije svega dovršavanjem djela koje je Bog namijenio svakome čo-vjeku. To djelo ili djela čovjek ne može znati bez prisnog odnosa s Bogom. Isus nam je ostavio primjer, rekavši u molitvi Bogu Ocu: „Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti“ (Iv 17,3). Apostol Pavao naglaša-va stvarnost djela koja je Bog unaprijed pripremio da svaki kršćanin u njima živi (usp. Ef 2,10). Spoznaja tih djela proizlazi iz odnosa s Bogom. Tijekom i nakon izvršenja djela koja je kršćanima Bog Otac dao da čine, u vršitelju se spontano razvija slavljenje i obožavanje Boga Oca i njegova Sina Isusa Krista koje često svoj vrhunac ostvaruje kao doksologija.

Doksologija je u kršćanskom življenju i bogoslužju hvalospjev kojim se slavi Bog: Otac, Sin i Duh Sveti. Najjednostavniji doksološki izričaj jest „Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu“, kojim se završavaju molitve, ili „Slava, čast i hvala u sve vijeke vjekova, Amen“. Apostol Pavao taj je proces izvrsno sažeo u Poslanici Efežanima (3,20-21): „Onomu pak koji snagom u nama djelatnom može učiniti mnogo izobilnije nego li mi moliti ili zamisliti - Njemu slava u Crkvi i u Kristu Isusu za sva pokoljenja vijeka vjekovječnoga! Amen.“

21

3. Naviještanje Evanđelja i promicanje Riječi Božje

Isus je zapovjedio svojim učenicima da naviještaju Evanđelje i učine sve narode njegovim učenicima. Ta je zapovijed zapisana u sva četiri evanđelja (Mt 28,18-20; Mk 16,15-16; Lk 24,46-49; Iv 20,21-22) i Djelima apostolskim (Dj 1,8). Poznata kao Veliko poslanje, zapovijed o propovijedanju Evanđelja svakom stvorenju zapravo je zapovijed za evangeliziranje svijeta i božansko ovlaštenje da budemo Kristovi veleposlanici svakome narodu svijeta. Veliko je poslanje nalog naviještanja Evanđelja koji uključuje naviještanje Radosne vijesti pro-povijedanjem i pisanjem, svjedočenje iz vlastita iskustva i odnosa s Bogom, djelotvornu ljubav prema bližnjemu potkrijepljenu snagom Duha Svetoga te proces učeništva i srastanja u Crkvu.

Svjetsko evanđeosko kršćanstvo u brojnim je dokumentima potvrdilo svo-ju odlučnost u ostvarenju Velikog poslanja i privrženost Bibliji kao jedinom autoritetu:

Vjerujemo da je Evanđelje radosna vijest namijenjena cijelom svijetu i odlučni smo u tome da je, po Božjoj milosti i pokornosti Kristovoj zapovijedi, proglasimo svemu svijetu te u svim narodima učinimo Nje-gove učenike (Lausannski zavjet, uvod). Ispovijedamo božansko nadahnuće, istinitost i autoritet kako Starog tako i Novog zavjeta u svojoj cjelovitosti kao jedne i jedine objavljene i zapisane Božje riječi, bez pogreške u svemu što tvrdi, jedinom nezablu-divom putu vjere i djelovanja. Vjerujemo također u snagu Božje riječi u ispunjenju Božjeg spasenjskog plana. Poruka Biblije namijenjena je cijelom čovječanstvu. Božja objava u Kristu i u Pismu je nepromjenlji-va. Po njoj Duh Sveti govori i danas. Ona rasvjetljuje um Božjih ljudi u svakoj kulturi, kako bi dokučili Božju istinu svojim očima i objavili cijeloj Crkvi svekoliku mudrost Božju (Lausannski zavjet 2).Radujemo se što nas živi Bog nije prepustio našoj izgubljenosti i očaju. U svojoj je ljubavi došao po nas po Isusu Kristu kako bi nas izbavio i obnovio. Stoga se radosna vijest usredotočuje na povijesnu osobu Isusa koji je došao naviještajući Božje kraljevstvo i živeći život poniznog služe-nja, koji je umro za nas, postao grijehom i prokletstvom umjesto nas, te kojega je Bog opravdao uskrsnuvši ga od mrtvih. Onima koji se pokaju i vjeruju u Krista, Bog jamči udio u novome stvorenju. On nam daje nov život, koji uključuje oproštenje naših grijeha i prebivajuću, preobražava-juću silu njegova Duha. On nas prihvaća u svoje novo društvo, koje se sastoji od ljudi raznih rasa, naroda i kultura. Obećava nam da ćemo jed-noga dana ući u njegov novi svijet, u kojemu će zlo biti uništeno, priroda obnovljena, a Bog će vladati zauvijek (Manilski proglas A, 2).

Manilski proglas nedvosmisleno upućuje na Riječ Božju i ističe da se radosna vijest o spasenju mora odvažno naviještati, gdje god je to moguće. U komuni-ciranju s drugim ljudima kršćani trebaju vjerno naviještati istinu koju je Bog objavio u Bibliji i revno je nastojati prenijeti u svoj kontekst.

22

Istinsko naviještanje Evanđelja zapisanom i izgovorenom ili propovijeda-nom riječju, koja dostatno prenosi božansku objavu i njezinu odgovarajuću primjenu u život, jest ono koje vjerno razlaže tekst Svetoga pisma kao Božju riječ. Teološko obrazlaganje Svetoga pisma ne smije se odvijati odvojeno od objavljivanja Božje pisane Riječi jer nema druge poruke od Boga osim iz Sve-toga pisma.

4. Utvrđivanje vjernika u vjeri

Veliki je dio biblijskih knjiga napisan s ciljem utvrđivanja vjernika u vjeri. Luka je napisao Teofilu da je odlučio napisati mu sve po redu, da se tako osvjedoči o “pouzdanosti svega u čemu si poučen” (Lk 1,4). „Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen“ (Lk 1,1-4). Potreba utvrđivanja vjernika u vjeri nikad nije, čini se, bila veća nego li danas. U dobu globalnih komunikacija mediji, poput interneta, televizije i radija, agresivno i vrlo uspješno komuniciraju čitav niz različitih ideja, od kojih neke razaraju (svjesno ili nesvjesno) ili djelomice preoblikuju sadržaje kršćanske vjere. Stoga teolozi u svakoj generaciji te kulturnom i duhovnom ozračju imaju trajni zada-tak utvrđivati vjernike u vjeri. To utvrđivanje, u skladu s evanđeoskom teološ-kom metodom, započinje i završava navještajem Riječi Božje – Biblije. Dakako, u procesu utvrđivanja vjernika u vjeri može se i treba se koristiti sva dostupna pomagala koja su u skladu s učenjem Svetoga pisma. Već smo spomenuli da teologu na raspolaganju stoje razum, iskustvo, tradicija i kultura. Dobro pro-mišljanje životnih zbivanja, procesa i situacija od neprocjenjive je vrijednosti pri utvrđivanju vjernika u vjeri, sve dok je to razmišljanje u skladu s učenjem Biblije. Sva istinska iskustva s Bogom, kao i mnoga druga životna iskustva, vrlo su poticajna za razvoj i napredak u vjeri. Treba ih istraživati, u svjetlu biblijsko-ga nauka prosuđivati i, što je dobro, objavljivati te primjenjivati.

5. Obrana pravovjernog kršćanstva

U svim je vremenima, a danas posebice, Crkvi bila potrebna obrana pravovjer-nog kršćanstva. Izvorni kršćanski nauk, kako je zapisan u Bibliji, nastojalo se od početka do današnjeg dana u svim vremenima, generacijama, kulturama i političkim zajednicama omalovažiti, iskriviti, dopuniti, promijeniti, razvod-niti, pomiješati s drugim naucima, religijama i kultovima itd. Te procese pri-mjećujemo u ranoj Crkvi, a potom i tijekom stoljeća do danas. Pod utjecajem globalizacije ti su svugdje prisutni procesi postali globalno zamjetni te kultur-

23

no i politički prihvatljivi. No, prema nauku Svetoga pisma, ti i takvi procesi ne mogu i ne smiju biti prihvatljivi u Crkvi. Ona se treba suočiti s ključnim sa-držajima koje ti procesi promiču, iznijeti te sadržaje pod svjetlo biblijske istine i, što je biblijski vrijedno, zadržati, a ostalo odbaciti. Suvremeni humanistički poticaj na dijalog Crkva treba prihvatiti u područjima kulture, a u potpunosti ga odbaciti u području istine i morala. Kako kršćanstvo naviješta apsolutnu istinu u i po Riječi Božjoj, svaki je dijalog o istini uzaludan jer istinu ne može-mo relativizirati kako bismo o njoj potom dijalogizirali. Dakako, neki teolozi u žaru društveno-političke relevantnosti spremno žrtvuju biblijsku istinu na oltaru dijaloga. Ovaj je priručnik namijenjen onim teolozima koji iznad svega ljube Boga i cijene njegovu Riječ kao istinu.

Tijekom povijesti razvile su se hereziologija i apologetika, dvije teološke discipline koje su preuzele zadatak obrane pravovjernog kršćanstva. Herezio-logija (grč. haíresis: biranje, stranka, sljedba; haireȋn: birati) sustavno u svjetlu Biblije obrađuje kriva učenja i hereze koje zahvaćaju kršćansku Crkvu. Cilj joj je obrana pravovjernog kršćanstva poučavanjem vjernika o drugim religija-ma, sektama, kultovima i religioznim pokretima kako bi vjernici znali razlučiti “žito od kukolja”.

Apologetika (grč. apologia, apologetikos: spreman na obranu; apologeisthai: pobijati, braniti se) brani kršćanska vjerovanja i prakse od prigovora i kritike te daje razumske argumente u prilog kršćanskom vjerovanju. Apologet se treba “... boriti za vjeru koja je jednom zauvijek predana svetima“ (Jd 3). Borba za vjeru uvijek se vodi argumentima koji trebaju biti dovoljno snažni i duhovno utjecajni da obesnaže protivničke argumente i uvjere osobu u biblijsku istinu.

Manilski proglas (A, 2) snažno naglašava važnost apologetike:Također potvrđujemo da je apologetika, to jest “obrana i potvrda evan-đelja” integralna za biblijsko razumijevanje misije i bitna za djelotvorno svjedočenje u suvremenom svijetu. Pavao je “raspravljao” s ljudima na temelju Pisma, s namjerom “uvjeravanja” u istinu evanđelja. I mi mo-ramo tako. Zapravo, svi kršćani trebaju biti spremni dati razlog nade koja je u njima.

6. Duhovna izgradnja čitatelja

Ljudi su stvoreni kao duhovna bića koja neprestano tragaju za ispunjenjem vlastitih duhovnih potreba. Kvalitetan i u Riječi Božjoj utemeljen teološki čla-nak ili propovijed može im poslužiti za duhovnu izgradnju i potaknuti ih na uspostavljanje odnosa s Bogom ili produbljivanje postojećeg odnosa. Može ih potaknuti na molitvu, poslušnost Bogu, služenje i ljubav prema bližnjima. Danas se kao nikad prije kršćanima pruža mogućnost pisanja i objavljivanja poticajnih duhovnih članaka u kršćanskim i svjetovnim časopisima i novinama koje jednako mogu čitati vjernici i nevjernici.

24

7. Istraživanje Božjeg djelovanja i utjecaja njegove Riječi tijekom povijesti i suvremenost

Bog je sve stvorio i sve održava svojom Riječju. Biblija donosi vrlo jasan iz-vještaj o stvaranju: „U početku stvori Bog nebo i zemlju“ (Post 1, 1). Zatim pruža kratka obrazloženja za pojedina stvaralačka zbivanja i razdoblja: „I reče Bog: … I bi tako“ (Post 1,3.6.9.11.14-15.24.26-30). Bog je tijekom povijesti ljudskoga roda stvarao i sve održavao svojom Riječju, i danas jednako tako stvara i sve održava svojom Riječju. Brojna izvješća zapisana u Bibliji potvrđuju nam Božje nadnaravno djelovanje po Riječi. Isus i njegovi učenici od 1. su do 21. stoljeća nadnaravno ozdravljali bolesne, istjerivali zle duhove, uskrisivali mrtvace, vraćali vid slijepima. Jedini znanstveni dokazi o tome nadnaravnome djelovanju jesu osobe kojima je Bog promijenio život i svjedočanstva očevi-daca o tome što se dogodilo. Svi ljudi trebaju biti, a teolozi posebice, svjedoci Božjeg suverenog djelovanja i istraživači njegova djelovanja tijekom povijesti. Pri istraživanju Božjeg djelovanja i utjecaja njegove Riječi tijekom povijesti i suvremenosti nužno je primijeniti evanđeosku teološku metodu jer je Bož-je djelovanje najčešće nadnaravno i ne podliježe znanstvenim zakonitostima, stoga ga je vrlo teško istraživati znanstvenim metodama. Božje se postojanje i djelovanje prihvaća vjerom, a rezultati njegova stvaranja i djelovanja mogu se djelomice znanstveno istraživati i potvrditi.

8. Istraživanje Božjeg stvorenja

Stvorivši sve što postoji Bog je sve usustavio, a čovjek tisućljećima otkriva po-jedine zakonitosti funkcioniranja po Riječi Božjoj uspostavljenog sustava. Taj-ne funkcioniranja čovjeka, živih organizama, Zemlje i svemira, iako velikim dijelom otkrivene, još uvijek su i ostat će nedokučive. Baš kad znanstvenici pomisle da je znanost došla do kraja istraživanja i da ima sve odgovore, otkriju nove svjetove, veličanstvene i višestruko složenije. Svako je znanstveno otkriće izvrsno svjedočanstvo Božje slave jer znanstvenici – bez obzira na to jesu li kršćani ili nekršćani – svojim otkrićima ukazuju na Boga kao Stvoritelja i izvor svega postojećega.

Kršćani koji su doživjeli novo rođenje (usp. Iv 3,1-7) i koji održavaju pri-san odnos s Bogom trebali bi prednjačiti u istraživanju Božjeg stvorenja u svim područjima znanosti. Dakako, u tim istraživanjima i objavljivanju njihova re-zultata trebaju se pridržavati biblijske etike.

9. Kulturna izgradnja čitatelja

Teolozi su pozvani istraživati i pisati o bogatoj kršćanskoj kulturnoj baštini u

25

književnosti, umjetnosti, glazbi, arheologiji, etnologiji, običajima, tradicijama itd. Riječ Božja mijenja svaku kulturu, stoga je dobro za sadašnje i buduće ge-neracije zabilježiti utjecaje Riječi i promjene koje je izazvala u nekoj kulturi.

10. Promidžba biblijskih i kršćanskih vrijednosti

Trajni zadatak teologa jest naviještanje i promicanje vrijednosti Riječi Božje te svih ostalih vrijednosti koje proizlaze iz Riječi Božje. Među njima su na pr-vome mjestu duhovne vrijednosti koje uključuju čitanje i proučavanje Riječi, molitvu, obiteljsko bogoslužje, milost i praštanje u odnosima. Zatim slijede obiteljske vrijednosti kao što su, primjerice, izbor djevojke ili mladića prema biblijskim načelima, predbračna čistoća, svetost i neraskidivost braka, odnosi blagoslova u obitelji, odgoj djece prema biblijskim standardima, odnos prema starijima i nemoćnima... Vrlo važne vrijednosti, ali često među kršćanima za-nemarene, uključuju etičke vrijednosti u područjima poput biomedicinskih pitanja, eutanazije, odnosa prema okolišu, pitanja homoseksualnosti te biblij-ske vrijednosti u odnosu prema radu, novcu, imovini i slobodnom vremenu.

11. Dijalog Crkve i društva

Nanovorođeni kršćani žive i djeluju u svijetu, ali nisu od svijeta. Sve što se događa u društvu ima i imat će utjecaj na njih. Stoga su pozvani i poslani sudjelovati u životu svoje društvene zajednice s posebnim poslanjem – biti sol i svjetlo te društvene zajednice. Teolozi stoga trebaju u svakoj prigodi davati društvenoj zajednici biblijska rješenja na suvremena društvena pitanja i zbiva-nja, uključujući promjenu i djelovanje vlasti, zaštitu okoliša, socijalna pitanja, obrazovanje, ekonomiju, opću kulturu, glazbu i sport.

12. Promidžba denominacijskih vrijednosti

U ovu kategoriju spadaju sva pitanja koja pojedinoj denominaciji predstavljaju istinsku vrijednost. To mogu biti opće kršćanske vrijednosti, ali i specifične vrijednosti jedinstvene za pojedinu denominaciju. Primjerice, dok katoličko, pravoslavno i protestantsko kršćanstvo promoviraju ekumenizam, evanđeosko se kršćanstvo zalaže za jedinstvo kršćana u evanđelju Isusa Krista. Svaka deno-minacija ima svoje specifičnosti koje onda njezini pojedini teolozi promoviraju u javnosti. To može biti promocija marijanske pobožnosti među katolicima, promocija čitanja i proučavanja Biblije među evangelicima, promidžba kon-zervativnog evanđeoskoga kršćanstva među baptistima, promidžba nauka o darovima Duha Svetoga među pentekostalcima, religijske tolerancije i religij-

26

skih sloboda među adventistima, suvremenih trendova među karizmaticima te svetog življenja među metodistima.

13. Informiranje vjernika i šire javnosti o događanjima u Crkvi ili denominaciji

Svaka veća denominacija ima potrebu informirati svoje članstvo o doga-đanjima u njoj. Vijesti o događanjima u crkvi objavljuju se u biltenima i sve češće na internetu. Piše se o nesvakidašnjim događanjima koja bi mogla interesirati čitatelje.

4. Etika u teološkom istraživanju i pisanju

Teološka učilišta podupiru traganje za znanjem i istinom, pritom naglašavajući intelektualni i osobni integritet i poštenje u učenju, poučavanju, istraživanju i služenju. Od studenata na teološkim učilištima očekuje se da održavaju najviše standarde moralnosti, integriteta, urednosti i osobne časti. Poticaj apostola Pa-vla mladom Timoteju možemo primijeniti i na današnje studente:

Nitko neka ne prezire tvoje mladosti, nego budi uzor vjernicima u ri-ječi, u vladanju, u ljubavi, u vjeri, u čistoći. Dok ne dođem, posveti se čitanju, poticanju, poučavanju. Ne zanemari milosnog dara koji je u tebi, koji ti je dan po proroštvu zajedno s polaganjem ruku starješin-stva. Oko toga nastoj, sav u tom budi da tvoj napredak bude svima očit (1 Tim 4,12-15).

Norme za ponašanje kršćana proizlaze iz Božje prirode (Pnz 6,4-5). Bog ne laže (1 Sam 15,29; Tit 1,2), stoga ni oni koji se pozivaju na njega i nose njegovo ime ne bi trebali lagati. Isus Krist je ustvrdio: “Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni” (Iv 14,6), a Bog Otac je to potvrdio uskrsnuvši ga od smrti. Isus je obećao da će svojim učenicima poslati “Duha Istine” koji će ih upućivati “u svu istinu” (Iv 16,13). Kršćani su pozvani i omogućeno im je da budu poput Krista, stoga se trebaju obnavljati u duhu i misli u pravednosti i svetosti istine te odložiti laž i govoriti istinu (Ef 4,20-25).

Motiv za integritet i visoke etičke standarde u teološkom istraživanju i pisanju proizlazi iz želje autora da u svom životu nasljeđuje i odražava Božji karakter i prirodu. Akademski integritet je temelj za plodonosan razvoj inte-lektualnih vještina i sposobnosti.

Akademski integritet i etičko djelovanje izuzetno su važni u svim područ-jima istraživanja i pisanja. U teološkom istraživanju i pisanju integritet i etič-

27

ko djelovanje od posebne su važnosti jer Duh Sveti pomaže spoznati Istinu i uvodi vjernike u Istinu pa nema nikakve potrebe krasti djeliće istine. Yaghjian (2006, 129) to načelo produbljuje i primjenjuje na sve akademske discipline: “Kao što je neoprostiv grijeh protiv Duha Svetoga, prema Isusovim riječima u Evanđeljima3, tako je plagijat neoprostiv grijeh istraživača i pisaca u bilo kojoj akademskoj disciplini.”

Članovi/ice akademske zajednice trebaju biti odgovorni za svoje ponašanje i djelovanje te se odgovorno odnositi prema intelektualnom vlasništvu drugih osoba. Svaki oblik plagiranja, krivotvorenja i varanja predstavlja čin akadem-skog nepoštenja, a prema Etičkom kodeksu za studente/studentice Sveučilišta u Rijeci (5), “ne prijavljivanje slučajeva akademskog nepoštenja nije neutralan čin jer omogućava ukorjenjivanje takvih praksi u radu Sveučilišta, te nepo-sredno ugrožava obrazovne i znanstvene procese te narušava ugled Sveučilišta”. Spomenuti Etički kodeks (6. 1) upozorava na prijevare:

“Bilo koja vrsta prijevare vezane za postupak prijavljivanja, ispitivanja ili druge vrste provjere znanja predstavlja povredu ovog Etičkog kodek-sa, što uključuje, ali nije ograničeno samo na sljedeće: – pribavljanje, kopiranje, umnožavanje, upotreba ili namjera upotre-

be ispitnog materijala bez dopuštenja ovlaštenih osoba – pribavljanje, prenošenje, primanje, upotreba ili namjera upotrebe

ispitnih rješenja – upotreba ili namjera upotrebe bilješki, podataka, računara ili dru-

gih elektronskih naprava ili programa za vrijeme ispita ukoliko nije izrijekom dopuštena

– lažno predstavljanje i predstavljanje tuđeg rada kao svojeg – pomaganje pri obavljanju bilo kojeg akademskog zadatka u situaci-

ji u kojoj se očekuje da student/ica obavi zadatak samostalno – upotreba već ocijenjenih radova ili većih dijelova sadržaja već ocije-

njenih radova u cilju ponovnog ocjenjivanja; iznimno manji dijelo-vi sadržaja već ocijenjenih radova mogu se upotrijebiti uz posebna odobrenja nastavnika ili mentora

– mijenjanje ili namjera da se preprave ocjene ili rezultati vrednova-nja ispita ili izvješća s drugih provjera znanja

– namjerno uništavanje akademskog rada ili napora drugih studenata.”

Plagijat

“Svaki oblik plagiranja radova i ideja smatra se povredom Etičkoga kodeksa”, navodi Etički kodeks Sveučilišta u Zagrebu (čl. 19). “Plagiranje i krivotvorenje radova ili dijelova radova drugih osoba te iznošenje ideja drugih osoba kao vla-

3 Matej 12,31-32; Marko 3,28-30; Luka 12,10.

28

stitih, bez znanja autora ili navođenja izvora predstavlja povredu ovog Etičkog kodeksa”, ističe Etički kodeks za studente/studentice Sveučilišta u Rijeci (6.2).

Prema definiciji Bratoljuba Klaića (1980), plagijat (lat. plagium – otmica čovjeka) je literarna krađa; prisvojenje tuđega autorstva; izdanje tuđeg djela pod svojim imenom. Hrvatski jezični portal definira plagijat kao “književno, znan-stveno ili drugo djelo nastalo prepisivanjem u cjelini, u bitnim ili prepoznat-ljivim dijelovima i prisvajanjem tuđega rada uloženog u to djelo”. Plagijat je svjesna ili nesvjesna uporaba ideja i djela druge osobe bez jasne i nedvosmislene naznake čija je to ideja ili djelo. Plagijat ne daje dužnu zaslugu osobi čije su ideje ili djelo korištene, niti ne upućuje na dodatne informacije koje bi čitatelj pronašao u originalnom djelu. U svojoj biti povod plagiranju je nemogućnost i neuspjeh povjerenja u vlastite riječi, a potom krađom tuđih riječi postaje i moralni neuspjeh. Plagijat ukazuje na manjak autorova integriteta i upućuje na njegove niske moralne standarde. Prepisivanjem tuđega djela prepisivač želi postići utisak da je osmislio i samostalno napisao djelo i time zadobiti zasluge (položiti ispit, diplomirati, doktorirati, održati znanstvenu promociju itd.).

Plagijat uključuje korištenje istoga pisanog materijala za više od jednog predmeta i prepisivanje od kolega studenata.

Plagijat za sobom povlači razne kazne, od negativne ocjene na ispitu, zabra-ne daljnjeg studiranja do oduzimanja stečene diplome i akademskog stupnja. Mjere protiv plagijatora određene su i u Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima (NN 167/03).

Najbolja zaštita od plagiranja svladavanje je procesa teološkog istraživanja i pisanja te izgrađivanje pouzdanja u vlastite riječi i oblikovanje rečenica. Mi-khail Bakhtin je zapisao: “Riječ u jeziku je u pola nečija. Ona postaje vlastita samo onda kada je govornik ili pisac ispunjava svojom namjerom, vlastitim na-glaskom, kad je usvoji i prilagodi svojim semantičkim i izražajnim namjerama” (cit. Yaghjian, 2006, 130). Proces istraživanja započinje čitanjem i promišlja-njem tuđih riječi i tekstova. Promišljanjem i pisanjem, pročitane riječi usva-jamo kao vlastite, dajući im u interakciji specifično, naše značenje. Dakako, napominje Yaghjian (2006, 130), u tekstu trebamo naznačiti onu “polovicu” riječi koja je još uvijek “nečija”, citirajući ili upućujući na autora, informirajući čitatelje gdje mogu pronaći autorov tekst.

Izbjegavanje plagiranja nije samo akademski zahtjev, već i teološki zadatak. Proces istraživanja obuhvaća promišljanje u kojem gradimo vlastiti doprinos na riječima i idejama “drugih”. Citiramo li izravno druge autore ili upućujemo na njihovu misao, prisvajamo njihove riječi i ideje u svrhu vlastita istraživanja. Da bismo nečije tuđe riječi i ideje usvojili kao svoje, trebamo citatom ili uput-nicom ukazati na izvornog autora tih riječi ili ideja.

Izravno je citiranje proces koji zahtijeva samo pridruživanje adekvatnih informacija o citiranom odjeljku. Veći odjeljci teksta ne citiraju se, već ih je potrebno prepričati ili sažeti. To je zahtjevan zadatak, tim više ako se istraživač

29

uvelike oslanja na riječi i ideje izvornog autora. Prepričavanje izvornog teksta, bez odgovarajućeg upućivanja na izvorni tekst, jest plagijat. S teološkog sta-jališta, ističe Yaghjian (2006, 132), plagijat sadrži odbijanje sustvaranja s Bo-gom koji poziva i autorizira našu teologiju, i odbijanje sudjelovanja s Bogom u milosnom i mukotrpnom stvaranju, u ovome slučaju teološkom istraživanju i pisanju.

Plagijat se može izbjeći originalnošću istraživanja i pisanja te primjenom pravila za citiranje i upućivanje na korištena izvorna djela.

Za učinkovito izbjegavanje plagijata ističem četiri pitanja i donosim pet savjeta koje predlaže Yaghjian (2006, 132).

Koncept originalnosti

Tijekom teološkog studija od studenata se očekuje da usvajaju vještine i zna-nja kako bi u procesu preddiplomskog (bacalaureat), diplomskog (diplomira-ni teolog) i poslijediplomskog studija (doktorat) napredovali do znanstvene originalnosti. Iako je moguće i poželjno da studenti iskažu originalnost i u seminarskim radovima tijekom preddiplomskog studija, tek se doktorski rad uobičajeno prihvaća kao originalni doprinos znanosti.

U priručniku How To Get a PhD: A Handbook For students and their super-

SAV

JET

Pitanja koja si trebaš postaviti:– Jesi li u svom tekstu izostavio navodnike pri izravnom prijepisu dije-

lova teksta drugog autora?– Jesi li u svom tekstu izostavio ime autora pri neizravnom navođenju

njegova teksta?– Jesi li izostavio navesti bibliografske podatke o djelu drugog autora

čiji si tekst koristio?– Jesi li propustio svojim riječima prepričati tekst drugog autora, ili

izostavio navodnike kad si “posudio” tekst iz izvornika?

Za izbjegavanje plagiranja potrebno je:– Naučiti i primjenjivati pravila citiranja i dokumentiranja koja su važeća

na visokom učilištu.– Pružiti potpuno dokumentiranje za sve izvore, od početaka pisanja bi-

lješki do završnog teksta.– Pažljivo voditi sve informacije za citate i uputnice.– Naučiti prepričavati i sažimati tekst drugih autora vlastitim riječima.– Naučiti kvalitetno zapisivati teološke bilješke.

UP

UT

E

30

visors (str. 62), Estelle M. Phillips i Derek S. Pugh donose petnaest prihvatlji-vih definicija originalnosti, od kojih ovdje izdvajam četrnaest:

– Nastavak prijašnjega originalnog dijela djela.– Objašnjavanje većega skupa informacija u pisanom obliku prvi put.– Sastavljanje originalnog djela oblikovanog po zamisli nadglednika/men-

tora.– Naći bez tuđe pomoći originalnu tehniku ili rezultat u inače neoriginal-

nom, ali vrsnome istraživačkom djelu.– Iskazivanje originalnosti u testiranju ideja drugih ljudi. – Izvođenje empirijskoga (iskustvena) rada koji do tada nije bio urađen.– Izrada sinteze koja do tada nije bila izrađena.– Korištenje već poznatih materijala s novim tumačenjem.– Čineći nešto u zemlji što je već urađeno u drugim zemljama.– Uporaba određene tehnike i njezina primjena na nove ideje.– Prikupiti nove dokaze koji se odnose na staro pitanje.– Biti interdisciplinaran i upotrebljavati različite metodologije.– Gledati u područja na koja ljudi u istoj disciplini nisu obraćali pažnju.– Dodavati sveopćem znanju na način kojim se do tada to nije radilo.

Phillis i Pugh (2005, 62) ističu da je ključni problem to što ne postoji ili po-stoji vrlo malo rasprave između studenata i njihovih mentora o tome što je sadržaj originalnosti u disertaciji. Iako studenti i mentori koriste istu riječ za opisivanje više različitih koncepata, međusobno ne raspravljaju i ne usuglaša-vaju definicije prema kojima će raditi. Nadalje, znanstvenici-mentori, po razu-mijevanju Phillis i Pugha (2005, 63), smatraju da je lako biti originalan jer nije nužno imati novo gledište o nekoj disciplini ili temi. Dostatno je za studenta/icu da dade svoj djelomičan doprinos razumijevanju teme. No, kako to najče-šće bude, mentori o tome ne raspravljaju sa studentima pa je studentima vrlo maglovit izričaj da disertacija treba biti “originalni doprinos znanosti”.

Studenti, stoga, trebaju sa svojim profesorima i mentorima otvoreno i ja-sno definirati etička načela za istraživanje i pisanje teološkog rada jer etičke se dvojbe javljaju u svim fazama istraživanja i pisanja, posebice u fazi izrade nacrta istraživanja, fazi analize i interpretacije informacija iz izvora te fazi in-terpretacije rezultata.

31