TEOLOŠKI FAKULTET "MATIJA VLAČIĆ ILIRIK" S PRAVOM JAVNOSTIZAGREB

Naslanja li se Bonhoeffer na Spurgeona?(Did Bonhoeffer lean on Spurgeon?)

Spurgeonova i Bonhoefferova homiletikapredavač: dr. sc. Rainer Ebeling

Jasmin Kososvibanj, 2008.

1

Oslanja li se Bonhoeffer na Spurgeona?

Svrha ovoga rada jest usporediti poglede i rad dvojice poznatih kršćanskih učitelja i

propovjednika, Charlesa Haddona Spurgeona i Dietricha Bonhoeffera te ustanoviti

postoji li povezanost između njih dvojice, odnosno je li Dietrich Bonhoeffer u svome

radu i učenju nasljedovao, inspirirao se i oslanjao na Charlesa Haddona Spurgeona. Njih

dvojica živjeli su u različitim vremenima i okolnostima: Spurgeon u Engleskoj u 19.

stoljeću, u vrijeme evangelikalnog probuđenja, a Bonhoeffer u Njemačkoj u prvoj

polovici 20. stoljeća, pod prijetnjom nacističkog mraka. Koliko se Bonhoeffer u

drugačijim okolnostima svoga vremena mogao osloniti i ugledati na Spurgeona te

inspirirati njegovim djelom? Koliko se mi, današnji kršćani, u životu i službi možemo

ugledati na Spurgeona i Bonhoeffera, te učiti od njih?

Glavni dio ovoga rada donosi usporedbu odlomaka i misli iz znamenitih Spurgeonovih i

Bonhoefferovih djela, a završava vlastitim zaključkom autora.

***

Kod obojice, Spurgeona i Boenheffera, primjećuje se isti senzibilitet, želja da u

životu budu vođeni ne nekom idejom, ili ideologijom, već raspetim i uskrslim, živim

Isusom Kristom. Obojica teže tome da im Božja riječ bude najviše mjerilo i vodstvo u

propovijedanju, a ne njihove vlastite težnje, sklonosti i nagnuća. Obojica pokazuju istu

sklonost i želju k nasljedovanju Krista, samoodricanju i nošenju svoga križa. To su

oznake istinskog Kristovog učenika: vidjeti samo Njega pred sobom, a ne sebe, a ne

teškoće križa i puta kojim se prolazi. U tom kontekstu, u kontekstu živoga Krista oni

razumiju i Božju riječ i njome se koriste. Koriste Pismo kao ono koje svjedoči za Krista i

kao ono za koje svjedoči Krist. Duh Sveti vodi ih u propovijedanju po svojoj Riječi.

Živi Isus Krist - Božja Riječ onaj je koji poziva svoje učenike, njemu vjeruju, slijede ga

te po Svetom Duhu traže nadahnuće u propovijedanju. Samo u vjeri i nasljedovanju

2

živoga Isusa Krista, čovjek može biti oslobođen ropstva grijehu, bremena Zakona i

samonametnutih očekivanja i vrijednosti, odnosno od samoga sebe. Vjerovati u uskrsloga

i živoga Isusa Krista zapravo i znači slijediti ga. „Što je pak rečeno o sadržaju

nasljedovanja? Slijedi me, hodi za mnom! To je sve. Samo ići za njim, to je nešto sasvim

besadržajno. To zaista nije neki životni program, čije bi ispunjenje izgledalo smislenim,

to nije nekakav cilj, nekakav ideal, za kojim bi, čini se trebalo stremiti. Ne izgleda kao

stvar za koju bi se, ljudski gledajući, isplatilo nešto žrtvovati, a kamoli sebe samoga. I što

se događa? Pozvani napušta sve što ima, ne da bi time učinio nešto posebno vrijedno, već

jednostavno zbog samog poziva, jer inače ne bi mogao ići za Isusom.“1 „ Nasljedovanje

je vezivanje na Krista; zbog Krista mora biti i nasljedovanja. Neka ideja o Kristu, neki

teološki sustav, neka opća religiozna spoznaja o milosti ili o opraštanju grijeha ne čini

nasljedovanje nužnim, štoviše, zapravo ga isključuje i pravi mu je neprijatelj. Jednoj ideji

se pristupa odnosom spoznaje, oduševljenosti, možda čak i ostvarenja, no nikad s

osobnim poslušnim nasljedovanjem. Kršćanstvo bez živoga Isusa Krista nužno ostaje

jedno kršćanstvo bez nasljedovanja; kršćanstvo bez nasljedovanja je i uvijek kršćanstvo

bez Isusa Krista, ono je tada ideja ili mit.“2 „Nasljedovati znači činiti određene korake.

Već prvi korak, koji usljeđuje na poziv, dijeli nasljedovatelja od njegove prijašnje

egzistencije. Ako poziv na nasljedovanje odmah stvara jednu novu situaciju. U staroj se

situaciji ostajanje i nasljedovanje isključuju. To je bilo sasvim vidljivo. Carinik je najprije

morao napustiti carinarnicu, Petar mreže, da bi slijedili Isusa. No u našim je očima već i

tada sasvim drukčije moglo biti. Isus je cariniku mogao dati jednu novu spoznaju o Bogu

i ostaviti ga u staroj situaciji. Kada Isus ne bi bio utjelovljeni Božji Sin, to bi bilo

moguće. Ali jer je Isus - Krist, time je od početka moralo biti jasno da njegova riječ nije

neki nauk, nego stvaranje jedne nove egzistencije. Bitno je bilo poći za Isusom. Koga je

on pozvao, tim mu je bilo rečeno da za njega postoji još samo jedna mogućnost vjere u

Isusa, i ta naime, da sve ostavi i pođe s utjelovljenim Sinom Božjim.“3 „Tako dugo dok

Levi sjedi na carinarnici i Petar kod mreža, tako dugo oni mogu svoje zanimanje pošteno

i vjerno obavljati, tako dugo mogu imati stare i nove spoznaje o Bogu, ali ako žele naučiti

vjerovati Bogu, tada moraju slijediti utjelovljenog Sina Božjeg, s njim zajedno ići. Prije

1 Dietrich Bonhoeffer Cijena učeništva (Izvori, kršćanski nakladni zavod, Osijek, 1995.), 30.2 Ibid. 31.3 Ibid. 34.

3

toga bilo je drugačije. Mogli su u svojoj zemlji, poput drugih ljudi, u tišini živjeti u svom

poslu, poštivati Zakon i čekati Mesiju. No sad je on tu, sada je upućen njegov poziv.

Vjerovati sada ne znači više biti u tišini i čekati, nego s njim poći u nasljedovanje.“ 4

„'Ako me netko želi slijediti, neka se odrekne samog sebe.' Kao što se Petar odrekao

Krista rekavši: ne poznajem tog čovjeka, tako sada onaj, koji se odlučio da slijedi Krista,

treba samome sebi to isto reći. Samoodricanje se nikad ne može pretvoriti u mučenje

samog sebe ili u prakticiranje asketskih vježbi; ono nije ni samoubojstvo, jer se i u tome

može provući čovjekova vlastita volja. Samoodricanje znači poznavati samo Krista, ne

više samoga sebe, samo još njega vidjeti koji pred nama korača, a ne put koji nam je

pretežak. Samoodricanje znači: On nas vodi, čvrsto se drži za njega.“5

Dr. Tomislav Ivančić u predgovoru hrvatskog izdanja Bonhoefferovog djela „Zajednički

život“ kaže: „U homiletici je Bonhoeffer razrađivao svoje razumijevanje propovijedi.

Najprije je smatrao da se propovijed treba utemeljiti na ekleziologiji. Propovijed ima za

njega svoju uzročnost i svoju svrhu u Crkvi. Crkva propovijeda Crkvi: Budući da postoji

Crkva, zato se u njoj propovijeda i u njoj se propovijeda da bi ona postala Crkva. Kasnije

će, međutim, Bonhoeffer ispustiti takvo razumijevanje propovijedi i više će naglasiti

ukorijenjenost propovijedi u Isusu Kristu, osobito u utjelovljenju: „Riječ propovijed jest

sam Isus Krist koji je uzeo ljudsku narav i nju nosi. Nije to novo utjelovljenje, nego je to

Utjelovljeni koji nosi grijehe svijeta. Riječ propovijedi želi prihvatiti ljude i ništa drugo“

(E. Bethge, D. Bonhoeffer, str. 508.). Takvo gledanje značilo je Bonhoefferovo

oslobađanje kristologije od, kako on kaže, „akademskog samrtničkog kreveta“. On je

zahtijevao da se vjera u Krista interpretira kao nasljedovanje. Taj njegov rad i

koncentriranost na Isusa Krista, značio je skupljanje snage za borbu protiv nacizma i

onoga što će donijeti rat.“6

Spurgeon je mnogo prije Bonhoeffera konkretizirao tu potrebu za odnosom i

nasljedovanjem živoga Isusa Krista kroz osobnu molitvu Gospodinu. Ovdje se na

poseban način radi o osobnoj molitvi propovjednika kao „gorivu“, poticaju, srži i

nadahnuću za službu: „Kao propovjednik, pred Boga dolazi s poniznom, skrušenom

molitvom i upravo se njome najviše približava Bogu. Smatram da propovjednikova

4 Ibid. 35.5 Ibid. 61.6 Dietrich Bonhoeffer Zajednički život (Izvori, kršćanski nakladni zavod, Osijek, 1995.), 13.

4

molitva mora neprestano trajati. Kada god pomisli na svoju službu, bez obzira obavlja li

je u tom trenutku ili ne. Nesvjesno govori molitvu i šalje svoje molbe Bogu.. Njegove

misli su u svakom trenutku usmjerene prema nebu. To ne znači da stalno izgovara

molitvu, nego znači da bez prestanka živi u duhu molitve. Ako svoju službu obavlja svim

srcem, ne može ni jesti, ni piti, ni odmarati se, ni leći u krevet ili ustati iz njega, a da sve

to vrijeme ne osjeća snažnu strepnju, veliku čežnju i svoju nemoć pred Gospodinom.

Tako se na ovaj ili onaj način neprestano moli. Ako postoji čovjek pod nebeskim svodom

koji je pozvan izvršavati naredbu: „Molite bez prestanka!“ onda je to svakako

propovjednik“7 „Aleine je jednom pisao svom prijatelju: „Često bivam neodlučan i

potpuno rastresen i čini mi se da u tim trenucima osjećam kao ptica koja je ostala izvan

gnijezda. Ne mogu se smiriti sve dok moj odnos s Bogom ne postane onakav kakav je bio

prije - poput igle u kompasu koja trepti sve dok se ne usmjeri prema Sjevernom polu. I

mogu reći zajedno sa crkvom: „Svom dušom svojom žudim za tobom u noći; i srcem

svojim tražim te ujutro.“ Moje srce je ujutro i uvečer s Bogom. U traženju Boga nalazim

svrhu i cilj svoga života.“8 „ Od svih mogućnosti koje Bog daje čovjeku da mu se približi,

molitva je najjače; ona karakterizira propovjednika kojeg je Bog pozvao. Sve što možete

naučiti ovdje u školi, manje je važno u usporedbi s duhovnim usavršavanjem koje možete

dobiti iskrenom zajednicom s Bogom. Dok se mladi propovjednik priprema za službu,

upravo će njegova molitva biti alat koji će lončar upotrijebiti prilikom oblikovanja

posude. Sve naše knjige i mnoga proučavanja gube svoju vrijednost kada se usporede s

malim sobama u kojima možemo biti sami s Bogom. U molitvama rastemo, jačamo,

pobjeđujemo.“9 „ Ako nacrt svojih propovijedi budete pisali onim što osjetite u srcu, a

pritom se punom vjerom oslonite na Boga, sve što ste napisali bit će veoma dobro. Ako

svoje propovijedi izmolite na koljenima od Boga, one će uvijek biti snažne i djelotvorne.

Molitva će kao duhovna vježba, pred vas iznijeti mnoge teme o kojima ćete

propovijedati, a istovremeno će očistiti vaše unutarnje biće i omogućiti vam da spoznate

Božju istinu kroz svjetlost milosti Božje. U biblijskim tekstovima nećete naći sva ona

blaga koja ona u sebi skrivaju ako im ne pristupite s molitvom. Kako je divno Danijel

razumijevao Sveto pismo kada je bio u molitvi pred Bogom. Koliko je toga Petar naučio

7 C. H. Spuregon Pouke propovjednicima (Teološka biblijska akademija, Krapina, 2001), 47, 48. 8 Ibid. 48.9 Ibid. 48.

5

u sobici na vrhu kuće. Komentatori Biblije nas mogu naučiti mnogim stvarima, ali sam

Pisac može daleko više i u molitvi to trebamo od Njega tražiti; On je voljan otkriti nam

skrivene istine Biblije. Jedan puritanski svećenik je za vrijeme neke rasprave sve vrijeme

nešto zapisivao, što je prisutne veoma zainteresiralo, pa su kasnije pročitali njegove

zabilješke. Sastojale su se od riječi: „Bože, daj više svog svjetla“, koje su se ponavljale

mnogo puta“10 Nema boljeg propovjednika od vašeg srca, a najbolja škola koja pruža

najvrednije pouke je podnožje križa. Bolje vam je sebe ispuniti silom ljubavi s neba, nego

naučiti sva pravila ljudskog govorništva. Bolje je da svoj poziv za službu propovijedanja

dobijete od Boga, nego da postanete velikim govornikom, kao što su bili Kvintilijan,

Ciceron ili Aristotel. Možda vaša molitva neće načiniti od vas propovjednike kakve ljudi

cijene, ali će učiniti da u svojim propovijedima budete iskreni, jer ćete govoriti iz srca.

Zar nije upravo to sadržaj najboljeg govorništva? Molitva će dovesti oganj sa neba koji će

spaliti vašu žrtvu i time će biti dokazano da je vaša žrtva ugodna Bogu. Mnogi

propovjednici koji se oslanjaju na vodstvo Svetog Duha će vam reći da najbolje i

najdublje misli ne dolaze nakon dugog razmišljanja, nego dolaze naglo, kao da ih anđeli

donose na svojim krilima. To su neočekivani blagoslovi koje primate iz Božjih ruku, to je

sjemenje rajskog cvijeća sa mirisnih planina. Bog nas nikada ne ostavlja, ako mi sami ne

otiđemo od Njega. Vi ćete se, braćo, uvjerit da će vam Bog dati snagu koju trebate za

borbu.“11

***

Posvema se može ustvrditi da Bonhoeffer u shvaćanju kršćanske vjere, učeništvu i

propovijedanju Spurgeonu „stoji na ramenima“. Premda su živjeli i služili u različitim

povijesnim okolnostima, Spurgeon u Engleskoj devetnaestog stoljeća, u vrijeme

evangelikalnog probuđenja, a Bonhoeffer u Njemačkoj prve polovice dvadesetog

stoljeća, okružen prijetnjom nacizma, postoji sličnost i povezanost između njih dvojice.

Iz različitih povijesnih okolnosti u kojima su živjeli i djelovali proizlaze i neki pomalo

10 Ibid. 49.11 Ibid. 51.

6

različiti naglasci, odnosno rješenja do kojih su došli, ali definitivno postoji i ista nit koja

se kod obojice provlači, te ista suština i cilj u djelovanju i naučavanju.

Obojica teže tome da im temelj u životu ne bude neka ideja ili ideologija, već sam raspeti

i uskrsli Krist - živa Riječ Božja. Obojica teže tome vođeni i nadahnuti od Duhom

Svetim, kroz Božju riječ kao najviše mjerilo i vodstvo u službi i propovijedanju.

Spurgeon i Bonhoeffer praktično su na najbolji način pokazali što znači živjeti životom

istinskog Kristovog učenika i što znači vidjeti samo Njega pred sobom, a ne sebe, a ne

teškoće križa i puta kojim se prolazi.

Za Spurgeona srž je i središte odnosa s Isusom Kristom bila molitva. Kroz nju mu je

Gospodin davao nadahnuće i snagu za život i službu propovijedanja. Spurgeon dolazi

pred Boga s poniznom, skrušenom molitvom i upravo njome mu se najviše približava. On

je želio da njegova molitva neprestano traje. Kada god je pomišljao na svoju službu, bez

obzira obavljao li je u tom trenutku ili ne, nesvjesno je izgovarao molitvu i slao svoje

molbe Bogu. Dakle, Spurgeon nije smatrao da mora stalno izgovarati molitve, već je

želio bez prestanka živjeti u duhu molitve. On je smatrao da ako propovjednik svoju

službu obavlja svim srcem, ne može ni jesti, ni piti, ni odmarati se, ni leći u krevet ili

ustati iz njega, a da sve to vrijeme ne osjeća snažnu strepnju, veliku čežnju i svoju nemoć

pred Gospodinom. To znači da se propovjednik na ovaj ili onaj način neprestano moli.

Bonhoeffer je i doslovno, položivši život, pokazao što znači zbog Krista patiti, biti

progonjen i ubijen. On je u okolnostima svog vremena, posebno težio k učeništvu i

stvarnom nasljedovanju živoga Isusa Krista. To je za njega bio jedini put istinskog

kršćanina. Samo tako, u istinskom nasljedovanju Isusa Krista, kršćanin može biti

oslobođen ropstva grijehu, bremena Zakona, samonametnutih očekivanja i vrijednosti,

odnosno od samoga sebe. To nasljedovanje od strane pojedinca može se istinski dogoditi

samo po Isusovom pozivu i samo zbog njega. Isto tako, Bonhoeffer je od Kristove

zajednice – Crkve očekivao da treba istinski nasljedovati Krista, sve do patnje,

progonstava i stradanja poradi Njega. Odlučno se je suprotstavio posvjetovljenju i

popuštanju pred zlom od strane Crkve svoga vremena.

Što sve ove poruke o molitvi i nasljedovanju praktično znače za nas u okolnostima našeg

vremena i kako ćemo ih upotrijebiti? Do tih odgovora moramo doći sami, svatko za sebe,

u živom odnosu i vjeri u Gospodina Isusa Krista. Miroslav Volf u predgovoru hrvatskog

7

izdanja Bonhoefferove „Cijene učeništva“ zaključuje: „Što u našim okolnostima znači

uzeti svoj križ i slijediti Krista? Što znači ne prilagoditi se svijetu, nego poprimiti Kristov

„lik“? Bonhoeffer ne može za nas odgovoriti na ova pitanja; on nam samo može reći što

je to značilo za njega i njemačku crkvu koncem Drugog svjetskog rata. Prava je istina da

nam nitko ne može reći što znači u „našem svijetu“ slijediti Krista. Mi to moramo otkriti

sami Kako? Tako što ćemo se odreći svih drugih bogova i pomno slušati jedino glas

razapetog Gospodina.“12

Bibliografija:

12 Dietrich Bonhoeffer Cijena učeništva 8.

8

Bonhoeffer Dietrich Cijena učeništva Osijek: Izvori, 1995.

Bonhoeffer Dietrich Zajednički život Osijek: Izvori, 1995.

Bonhoeffer Dietrich Otpor i predanje Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1993.

Spurgeon Charles Haddon Pouke propovjednicima Krapina: Teološka biblijska

Akademija, 2001.

9