DRUGO POGLAVLJE

G R A D O V I I N A R O D I

I. Duša grada

1

Na Egejskom moru leže sredinom drugoga tisućljeća prije Kr. dva svi­jeta jedan nasuprot drugomu; jedan, u sumornim slutnjama, bremenit nadom i pijan od žala i borbe za budućnost polako dozrijeva - mikenski, a drugi se, vedar i zasićen, slegao ispod blaga jedne stare kulture, uglađen i lagan, sa svim velikim problemima daleko za sobom - minojski svijet na Kreti.

Tu pojavu, što se baš danas pomiče u središte istraživanja, nikada nećemo zbiljski razumjeti, ako ne izmjerimo ponor suprotnosti između obje duše. Tadašnji ljudi mora da su ga duboko osjećali, ali jedva da su ga "spoznali". Zamišljam: žitelji gradova Tirynsa i Mykene sa strahopo­štovanjem dižu pogled prema nedostižnoj duhovnosti životnih navika u Knossosu; prezir kojim uljuđeno pučanstvo ovog grada s visine gleda na one glavare i njihovu pratnju; opet u tim zdravim barbarima potajni osje­ćaj nadmoći što ga je imao svaki germanski vojnik prema staračkim dosto­janstvenicima Rima.

79

Gradovi i narodi

Odakle to možemo znati? - Bilo je više takvih trenutaka suočavanja ljudi dviju kultura. Poznajemo više od jedne dimenzije "između kultura". Pojavljuju se tu,raspoloženja koja spadaju u najpoučnija za ljudsku dušu.

Kakav je odnos nedvojbeno postojao između Knossosa i Mykene, takav je postojao između bizantskog dvora i njemačkih veličina, koje su se, kao Otton II, onamo priženili - jasno divljenje vitezova i grofova, a odgovor je na to bilo prezirno čuđenje uglađene, ponešto uvele i umorne civilizacije nad medvjeđe krepkom zorom i svježinom njemačke zemlje, kao što to Scheffelov "Ekkehard" opisuje.

U Karlu se Velikom jasno očituje mješavina praljudske duševnosti ne­posredno pred buđenje i kasnije duhovnosti koja se na to nataložila. Po nekim crtama njegove vladavine možemo ga označiti kalifom Frankistana; a s druge strane, on je još uvijek glavar germanskog plemena; u mješavini je obiju crta dano simboličko te pojave, kao u oblicima kapele u ahenskoj palači koja nije više mošeja, a još nije ni katedrala. Germansko-zapadna pretkultura, međutim, polako i podzemno napreduje, ali je ono iznenadno svjetlucanje što smo ga dosta nespretno označili karolinškom renesansom poteklo jednom zrakom iz Bagdada. Ne treba previdjeti da je vrijeme Karla Velikog površinska epizoda. S njim je nešto odmah opet završeno, nešto slučajno i bez posljedica. Nakon 900. god., nakon duboka propada­nja, započinje nešto novo što se pokreće na djelovanje snagom sudbine i dubinom što obećava trajanje. Ali se oko 800. god. podigla arapska civili­zacija iz svjetskih gradova Istoka kao sunce nad zemljama, potpuno kao nekoć helenistička, koja je bacila, i bez Aleksandra i čak prije njega, svoj sjaj sve do Inda. Aleksandar tu civilizaciju nije ni probudio, ni proširio; pošao je prema Istoku njezinom putanjom, a ne njoj na čelu.

Ono što stoji na brežuljcima Tirynsa i Mykene dvorci su i zamkovi izvor­ne germanske vrste. Kretske su palače - ne kraljevski dvorci nego goleme kultne građevine za brojnu zajednicu svećenika i svećenica - opremljene svjetsko-gradskim, odista kasnorimskim luksuzom. Na podnožju su se onih brežuljaka s utvrđenim gradovima zbile kolibe građana-seljaka i kme­tova; na Kreti se iskapaju gradovi i vile - kao u Gurniji i Hagia Triadi -koje omogućuju da se spoznaju visoko civilizirane potrebe i građevna tehnika s dugim iskustvima koja potpuno poznaje najrazmaženije prohtje­ve za oblikom namještaja i zidnom dekoracijom, rasvjetna okna, uređaje za kanalizaciju, stubišta i slične zadatke. Tamo imamo tlocrt kuće kao strogi životni simbol, a tu kao izraz profinjene "svrhovitosti". Usporedimo

80

Duša grada

te kretske kamarske vaze i freske na izglačanoj štukaturi sa svim onim što je pravo mikensko. To je skroz umjetnički obrt, taman i prazan a ne, reci­mo, velika i duboka umjetnost teške i nespretne simbolike, kao što ona ta­mo dozrijeva naspram geometrijskog stila. To uopće nije stil nego ukus.1

U Mykeni obitava izvorna rasa koja svoja sjedišta bira prema prinosu zem­ljišta i sigurnosti od neprijatelja; minojsko se pučanstvo nastanjuje prema poslovnim gledištima, kao što sasvim jasno pokazuje grad Filakopi na Melosu, sagrađen zbog eksporta opsidijana. Mikenska je palača obećanje, a minojska nešto okončano. No isto su tako ležala oko 800. god. franačka i zapadnogotska imanja i plemićka sjedišta od Loire do Ebra, a južno od toga maurski dvorci, vile i mošeje Cordobe i Granade.

Sigurno nije slučajnost što procvat minojskog luksuza pada točno u vri­jeme velike egipatske revolucije, u prvom redu u doba Hyksa2 (1800-1550).3 Moguće je da su tada egipatski umjetnički obrtnici prebjegli na mirne otoke i sve do utvrđenih gradova na kopnu, kao što su kasnije bi­zantski učenjaci bježali u Italiju. Jer to spada u pretpostavku svakog razu­mijevanja; minojska je kultura sastavni dio egipatske. Ο tomu bismo bolje znali da presudni dio egipatskih umjetničkih djela, sve što je nastalo u zapadnom dijelu Delte, nije palo žrtvom vlažnosti tla. Poznajemo samo egipatsku kulturu, koliko je cvjetala na suhu tlu Juga, ali već odavno nema više dvojbe da tamo nije bilo težište razvoja.

Ne može se povući oštra granica između stare minojske i mlade miken-ske umjetnosti. U čitavu egipatsko-kretskom svijetu možemo zapaziti vrlo modernu strast za te čudne i primitivne stvari, i obrnuto - vojnički su kra­ljevi u utvrđenim gradovima na kopnu otimali i kupovali kretske umje­tničke stvari gdje su mogli i svakako im se divili i oponašali ih, kao što je čak i stil iz doba seobe naroda, ranije veličan kao pragermanski, po cijelu svomu oblikovnom jeziku orijentalnog podrijetla.4 Dvorce su im i nadgrob­ne spomenike gradili i ukrašavali zarobljeni ili pozvani umjetnici s Juga. "Atrejeva grobnica" u Mykeni time se stavlja potpuno uz Teodorikovu u Ravenni.

1 To sada spoznaje i istraživanje umjetnosti: A. v. Salis, Die Kunst der Griechen (1919), str. 3. i dalje. H. Th. Bossert, Alt-Kreta (1921), Uvod.

2 Vidi napomenu uz tabele na str. 63. (sv. I.). 3 D. Fimmen, Die kretisch-mykenische Kultur (1921), str. 210. / 4 Dehio, Gesch. d. deutsch. Kunst (1919), str. 136. i dalje.

81

Gradovi i narodi

Byzant je čudo te vrste. Tu se mora brižljivo skidati sloj po sloj, ponaj­prije onda kada je Konstantin 326. god. ponovno sagradio veliki grad, koji je razorio Septimije Sever, kao kasnoantički svjetski grad prvoga reda, te je otada sa Zapada pritjecala apolonska starost, a s Istoka magjčka mladost; a ondajoj? jednom, kad su se 1096. god. pred bedemima sada kasnoarapskog svjetskog grada pojavili križari pod Gottfriedom Bouillonskim - ο njima duhovita Anna Komnen u svomu historijskom djelu skicira bespoštedno prezirnu sliku1 -, kada u posljednje jesenje dane te civilizacije prodire dah proljeća. Taj je grad, kao najistočniji grad antičke civilizacije, očarao Gote, a tisuću godina kasnije, kao najsjeverniji arapske civilizacije - Ruse: tu stoji "između stilova" golema Vasilijeva katedrala u Moskvi iz 1554. god., uvod u rusku pretkulturu, kao što je tamo salomunski hram, za vrijeme dva milenija, stajao između svjetskog grada Babylona i rana kršćanstva.

2

Prvotni je čovjek životinja koja luta, postojanje čija budnost nemirno pipa kroz život, cijeli mikrokozmos, koji nije vezan za mjesto i zavičaj, s oštrim i bojažljivim osjetilima, s pomislima uvijek na to kako bi neprijatelj­skoj prirodi nešto oteo. Duboka promjena počinje tek sa zemljoradnjom -jer to je nešto umjetno, lovcima i pastirima potpuno strano: tko kopa i ore, taj neće prirodu pljačkati nego promijeniti. Saditi ne znači nešto uzimati nego proizvesti. No time se i sam postaje biljkom, naime seljakom. Čovjek je ukorijenjen u tlo što ga obrađuje. Ljudska duša otkriva dušu u krajoliku; javlja se nova povezanost postojanja sa zemljom, novo čuvstvo. Neprijatelj­ska priroda postaje prijateljicom. Zemlja postaje majka zemlja. Između sijanja i rađanja, žetve i smrti, djeteta i žita nastaje duboko osjećani odnos. Nova se pobožnost u htonskim kultovima usmjeruje na plodonosnu zem­lju koja srasta s čovjekom. Kao potpun izraz toga životnoga čuvstva svu­gdje se javlja simbolički lik seljačke kuće, koja rasporedom svoga prostora i svakom crtom svog vanjskoga oblika govori ο krvi stanovnika. Seljačka je kuća veliki simbol sjedilaštva. Ona je i sama biljka; pušta svoje korijene duboko u "vlastito" tlo. Ona je vlasništvo u najsvetijem smislu. Dobri du­hovi ognjišta i vrata, zemlje i prostorija: Vesta, Janus, lari i penati imaju svoje čvrsto mjesto gotovo kao sam čovjek.

1 Dieterich, Byz. Charakterköpfe, str. 136. i dalje.

82

To je pretpostavka svake kulture koja i sama opet, poput biljke, izrasta iz svog rodnoga krajolika i još jednom produbljuje duševnu povezanost čovjeka s tlom. Ono što je seljaku njegova kuća, to je kulturnom čovjeku grad. Ono što su pojedinoj kući dobri dusi, to je svakom gradu njegov bog--zaštitnik ili svetac. I grad je biljkovito biće. Sve nomadsko, sve čisto mikrokozmičko, isto mu je tako daleko kao i seljaštvo. Zbog toga je svaki razvoj višeg oblikovnog jezika vezan za krajolik. Ni umjetnost ni religija ne mogu promijeniti mjesto gdje izrastaju. Tek civilizacija sa svojim divov­skim gradovima opet prezire te korijene duševnosti i odvaja se od njih. Civilizirani je čovjek, intelektualni nomad, opet sav mikrokozmos, sasvim bez zavičaja, duhovno slobodan kao što su to osjetilno bili lovci i pastiri. "Ubi bene ibi patria" - to vrijedi prije i poslije kulture. U ranom se proljeću seobe naroda javila djevičanska, a ipak već materinska germanska čežnja, koja je na jugu tražila zavičaj kako bi za svoju buduću kulturu sagradila gnijezdo. Danas, na kraju te kulture, luta taj duh bez korijena svim mogućnostima krajolika i misli. Ali između toga leži vrijeme gdje čovjek umire za komad zemlje.

Sasvim je odlučujuća činjenica, što nikada nije ocijenjena u svomu pu­nomu značenju, da su sve velike kulture gradske kulture. Viši je čovjek drugoga doba životinja koja gradi gradove. To je pravi kriterij "svjetske povijesti" koji je najoštrije odsjeca od ljudske povijesti uopće - svjetska je povijest povijest gradskog čovjeka. Narodi, države, politika i religija, sve umjetnosti, sve znanosti počivaju na jednom prafenomenu ljudskog posto­janja: na gradu. Budući da svi mislioci svih kultura sami žive u gradovima -i kad se tjelesno nalaze na selu -, to nikako i ne znaju kakva je neobična stvar grad. Moramo se sasvim prenijeti u čuđenje pračovjeka, koji je po pr­vi put usred nekoga kraja ugledao masu kamenja i drveta, s ulicama okru­ženim kamenjem i s kamenom popločanim trgovima, jedno kućište naj­čudnijeg oblika gdje sve vrvi od ljudi.

Prvo je čudo rađanje duše grada. Kao duša masâ od sasvim nove vrste čiji će posljednji temelji za nas ostati vječnom tajnom, iznenada se odvaja iz opće duševnosti svoje kulture. Kad se probudi, stvara sebi vidljivo tijelo. Od seoske skupine imanja, od kojih svako ima svoju povijest, nastaje jedna cjelina. A ta cjelina živi, diše, raste, dobiva lice i unutrašnji oblik i povijest. Od sada je, osim pojedine kuće, hrama, katedrale, palače, i slika grada kao jedinstvo predmet oblikovnog jezika i povijesti stila koja prati sav životni razvoj jedne kulture.

83

Gradovi i narodi

Razumije se da se grad i selo ne razlikuju obujmom nego postojanjem duše. Vrlo velikih naseobina ima ne samo u primitivnim stanjima, kao u današnjoj unutrašnjoj Africi, nego i u kasnoj Kini, u Indiji i u svim indu­strijskim područjima moderne Evrope i Amerike, a ipak nisu gradovi. Te su naseobine središta zemlje, ali u sebi ne tvore zaseban svijet. One nemaju dušu. Svako primitivno pučanstvo živi sasvim seljački i primjereno selu. Biće "grad" za njega ne postoji. Ono što se izvanjski izdvaja od sela nije grad nego tržište, puko sastajalište seoskih životnih interesa, gdje ο posebnu životu ne može biti govora. Žitelji nekog tržišta, ako i jesu obrt­nici ili trgovci, ipak žive i misle poput seljaka. Moramo se dobro uživjeti u to što znači kad od praegipatskog, prakineskog ili germanskog sela, toč­kice na prostranoj zemlji, postane grad koji se po vanjštini možda ničim ne razlikuje, ali je po svojoj duši mjesto s kojega čovjek zemlju sada doživljuje kao "okolicu", kao nešto drugo i podređeno. Odsad postoje dva života, ovaj unutar i onaj izvan, a seljak to isto tako jasno osjeća kao i građanin. Seoski kovač i gradski kovač, seoski knez i gradonačelnik žive u dva razli­čita svijeta. Čovjek sa sela i čovjek iz grada različita su bića. Razliku oni najprije osjećaju, a onda ona njima ovlada; na kraju se više ne razumiju. Neki je krajiški1 seljak danas bliži sicilijanskom seljaku, nego krajiški seljak Berlincu. Ako se tako postavi, postoje pravi gradovi, a ovo je postavljanje ono što je samo po sebi razumljivo u temelju cjelokupne budnosti svih kultura.

Svako je rano doba kulture ujedno i rano doba novog bića grada. Čov­jek pretkulture duboko zazire od tih tvorbi prema kojima ne može u sebi steći neki odnos. Uz Rajnu i Dunav naveliko su se naselili Germani - npr. u Strassburgu - pred vratima rimskih gradova koji su ostali nenastanjeni.2

Na Kreti su osvajači na otpacima od razvalina spaljenih gradova, kao što su Gurnija i Knossos, sagradili selo. Redovi zapadne pretkulture, benedik­tinci, a naročito klinijevci i premonstratenci, nastanjuju se kao vitezovi na slobodnoj zemlji. Tek su se franjevci i dominikanci naselili u ranogotičkim gradovima: tu se upravo probudila nova duša grada. Ali i tu na svim građe­vinama, na cjelokupnoj franjevačkoj umjetnosti leži još nježna sjeta, goto­vo mistički strah pojedinca od novog, svijetlog, budnog, onoga što cjelina još tupo prihvaća. Jedva se usuđuje da se više ne bude seljak. Tek isusovci žive zrelom i nadmoćnom budnošću pravih ljudi velika grada. Simbol je to bezuvjetne prevlasti sela, koji grad još uvijek ne priznaje, kada vladari iz

1 Njemački märkisch znači: iz Marke, iz granice, iz krajine. [D. S.] 2 D e h i o Gesch. d. deutsch. Kunst (1919), str. 13. i dalje.

84

Duša grada

svakog ranog doba stoluju u dvorcima koji se sele. U egipatskom se Starom carstvu gusto napučeno upravno sjedište nalazi uz "Bijeli zid" pri Ptahovu hramu u kasnijem Memfisu, ali se prijestolnice faraona nepresta­no mijenjaju kao u sumerskom Babylonu i karolinškom kraljevstvu.1 Ra-nokineski vladari dinastije Dšou imaju od 1109. god. svoj carski dvor po pravilu u Loh-yangu (danas Ho-nan-fu), ali se tek od 770. god., što odgo­vara našemu 16. stoljeću, mjesto uzdiže do stalne prijestolnice.

Nigdje se osjećaj vezanosti za zemlju, biljkovito-kozmički, nije tako snažno izrazio kao u arhitekturi tih sićušnih ranih gradova koji su jedva nešto više od nekoliko ulica oko tržišta, utvrđenog grada ili svetišta. Ako igdje postaje jasno da je svaki veliki stil i sam biljka, onda je to ovdje. Dorski stup, egipatska piramida i gotička katedrala rastu iz tla strogo, sudbinski, kao postojanje bez budnosti; jonski stup i građevine Srednjeg carstva i baroka počivaju na tlu sasvim probuđeno, samosvjesno, slobodno i sigurno. Tu je postojanje odijeljeno od sila krajolika, u neku ruku odre­zano pločnikom pod nogama, postalo malaksalije, a osjećanje i razumi­jevanje sve snažnije. Čovjek postaje "duh", "slobodan" i opet sličniji no­madu, ali uži i hladniji. "Duh" je specifično gradski oblik budnosti koja razu­mijeva. Sva umjetnost, sva religija i znanost polako postaju duhovne, tuđe selu i nerazumljive seljaku koji je na zemlji. S civilizacijom nastupa kli­makterij. Prastari se korijeni postojanja sasušuju u kamenoj masi njezinih gradova. Slobodan se duh - jedna kobna riječ! - pojavljuje poput plamena koji se sa sjajem uzdiže i u zraku naglo izgori.

3

Nova duša grada govori novim jezikom, koji postaje vrlo brzo po znače­nju isti s jezikom kulture uopće. Slobodna je zemlja sa svojim seoskim ljudima bila zatečena; taj jezik više ne razumije; zbunjuje se i umuknjuje. Svaka se prava povijest stila odigrava u gradovima. Isključiva je sudbina grada i doživljavanja gradskih ljudi ono što u logici vidljivih oblika govori oku. Najranija je gotika izrastala još iz krajolika i zahvaćala seljačku kuću s njezinim žiteljima i alatima. Ali renesansni stil izrasta samo u renesan­snom gradu, barokni stil samo u baroknom gradu, a da i ne govorimo ο sasvim velegradskom korintskom stupu i ο rokokou. Možda od tamo još

1 Ed Meyer, Gesch. d. Altertums I, str. 188.

85

Gradovi i narodi

prelazi neka laka crta nad krajolikom, ali samo selo nije više sposobno ni za najmanje djelo. Ono šuti i odbija se. Seljak i seljačka kuća u svemu su bitnomu ostali gotički i još su i danas. Helensko je selo sačuvalo geometrij­ski stil, a egipatsko stil Staroga carstva.

Od svih je stvari "lice" grada to kojega izraz ima povijest, a kojega je "mimika" gotovo duševna povijest same kulture. Tu su najprije mali pra-gradovi gotike i svih ostalih ranih kultura1 što se gotovo gube u krajoliku, još prave seljačke kuće što se stiskaju jedna uz drugu u sjeni utvrđena grada ili svetišta i bez promjene unutrašnjeg oblika postaju gradske kuće samo zato što ne izrastaju iz okolnih polja i livada nego iz susjednih kuća. Narodi su rane kulture postupno postali gradski narodi te postoji, prema tomu, specifično kineska, indijska, apolonska, faustovska slika grada, a opet i armenska ili sirijska, jonska ili etrurska, njemačka, francuska ili engleska fiziognomija grada. Postoji Fidijin grad, Rembrandtov grad, Lutherov grad. Te oznake i sama imena, Granada, Venecija, Nürnberg, smjesta dočaravaju postojanu sliku, jer je sve što kultura proizvodi u reli­giji, umjetnosti i znanosti nastalo u takvim gradovima. Križarski su pohodi potekli još iz duha viteških utvrđenih gradova i seoskih samostana, a reformacija je gradska i pripada uskim uličicama i strmim krovovima. Veliki ep, koji govori i pjeva ο krvi, pripada kneževu dvorcu i utvrđenu gradu, ali drama u kojoj budni život sam sebe ispituje, to je gradska poe­zija, a veliki roman, pogled oslobođena duha na sve ljudsko, pretpostavlja svjetski grad. Ako izuzmemo pravu pučku pjesmu, postoji samo gradska lirika, a ako ne uzmemo u obzir "vječnu" seljačku umjetnost, postoji samo gradsko slikarstvo i arhitektura s brzom i kratkom poviješću.

A sad i glasni oblikovni jezik tih velikih kamenih tvorbi kako ga samo gradsko ljudstvo, koje je sasvim oko i duh, suprotno blagom jeziku krajo­lika, unosi u svoj svjetlosni svijet! Silueta velikog grada, krovovi sa svojim dimnjacima, tornjevi i kupole na horizontu! Koji jezik govori jedan pogled na Nürnberg, Firenzu, Damask i Moskvu, na Peking i Benares! Što znamo ο duhu antičkih gradova, budući da ne poznajemo njihove crte na južnom nebu, u podnevnom svjetlu, pod oblacima, izjutra, u zvjezdanoj noći! Te poteze ulica, ravne ili krive, široke ili uske, niske, strme, svijetle, sumor­ne kuće što svojim fasadama, svojim licima u svim zapadnim gradovima

1 Misli se na rano doba neke kulture. R a n o m kulturom Spengler je kasnije označa­vao stupanj koji je duhovno prethodio visokim kulturama, uspor. sv. II , str. 28, prim. 1. [Prim. Η. Κ]

86

Duša grada

gledaju na ulicu, a u svim joj istočnim, bez prozora i s rešetkama, okreću leđa; duh trgova i uglova, završeci i otvori za gledanje, zdenci i spomenici, crkve, hramovi i mošeje, amfiteatri i kolodvori, bazari i vijećnice, a onda opet predgrađa, kuće s vrtovima i gomila najamnih kućerina između otpa­daka i oranica, otmjene i siromašne četvrti, suburbium u antičkom Rimu i Faubourg St. Germain u Parizu, stari Bajä i današnja Nizza, male slike grada Rothenburga i Brüggea te more kuća Babylona, Tenohtitlana, Rima i Londona! Sve to ima povijest i sve je to povijest. Jedan veliki politički do­gađaj - i lice grada dobiva druge bore. Napoleon je bourbonskom Parizu, a Bismarck malograđanskom Berlinu dao novi izraz lica. A seljaštvo pored toga stoji nepokretno, mrzovoljno i ljutito.

U najranije doba ljudskim je okom jedino vladala slika krajolika. Ona oblikuje dušu čovjeka, ona treperi s njim. Isti takt prožima njegovo čuv­stvo i šumorenje šuma. Njegov se lik, njegov hod, pa čak i njegova nošnja prilagođuju livadama i grmlju. Selo se sa svojim tihim brežuljkastim kro­vovima, večernjim dimom, bunarima, ogradama i životinjama sasvim smjestilo i izgubilo u krajoliku. Krajolik potvrđuje selo, on je pojačanje njegove slike; tek mu kasni grad prkosi. Svojim obrisom proturječi crtama prirode. On niječe svu prirodu. On hoće biti nešto drugo i više. Ta oštra sljemena, te barokne kupole, vršci i nazubljenja nemaju u prirodi ništa srodno i neće imati, a naposljetku započinje divovski svjetski grad, grad kao svijet uz koji ne treba postojati ništa drugo, svoj uništavajući rad na slici krajolika. Nekoć joj se grad predavao, a sad je hoće izjednačiti s vlasti­tom. Tu vani od poljskih puteva nastaju glavni drumovi, od šuma i livada parkovi, od brda vidikovci; u samom se gradu izmišlja umjetna priroda, vodoskoci umjesto vrela, cvijetne gredice, vodene pruge, obrezane živice umjesto livada, ribnjaka i grmlja. U selu slamom pokriveni krov još leži poput brežuljka, a uličica nalikuje međi. A u gradu se otvaraju klanci visokih i dugo protegnutih kamenih ulica, puni obojene prašine i neobične galame; u tomu obitavaju ljudi kakve nijedno prirodno biće nikada nije slutilo. Nošnje su čak i lica podešeni prema kamenitoj pozadini. Danju se odvija život na ulicama u neobičnim bojama i tonovima, a noću nova svjetlost sjajem prekriva mjesečinu. A seljak u nedoumici stoji na pločni­ku, smiješna prilika, ništa ne razumijevajući i ni od koga razumljen, pristao jedino za komediju i da ovomu svijetu stvara kruh.

Ali iz toga proizlazi ovo, a to je bitnije od svega: svu se političku, svu privrednu povijest može shvatiti samo ako grad spoznamo kao tvorbu koja

87

Gradovi i narodi

se sve više odvaja od sela i koja ga je naposljetku potpuno obezvrijedila, a koja određuje hod i smisao više povijesti uopće. Svjetska je povijest povijest grada.

Sasvim neovisno ο tomu da antički čovjek iz svoga euklidskog osjećaja postojanja pojam države povezuje sa zahtjevom za minimalnom prostra-nošću te sve izrazitije, dakle, državu izjednačuje s kamenitim tijelom poje­dina polisa, u svakoj se kulturi vrlo brzo javlja tip glavnog grada. To je, kao što nam kaže njegovo ime puno značenja, grad kojega je duh svojim poli­tičkim i privrednim metodama, ciljevima i odlukama zavladao zemljom. Zemlja sa svojim žiteljima postaje sredstvo i objekt toga vodećeg duha. Ona ne razumije ο čemu se radi. Nitko je i ne pita. Velike su stranke u svim zemljama svih kasnih kultura, revolucije, cezarizam, demokracija, parlament oblik u kojem duh glavnog grada zemlji saopćuje što ima htjeti i za što ima u danim okolnostima umrijeti. Antički forum, zapadno novinstvo posve su sredstva duhovne moći grada koji vlada. Tko na selu uopće shvaća što je u tim vremenima politika i osjeća da joj je dorastao, odlazi u grad, možda ne tijelom ali sasvim sigurno duhom. Raspoloženje i javno mnijenje seljačke zemlje, ukoliko takvoga ima, vodi i naređuje mu grad pismom i govorom. Teba je Egypat, Rim je orbis terrarum, Bagdad je islam, a Pariz Francuska. Povijest se svakog ranog doba odigrava u mnogim malim središtima pojedinih krajeva. Egipatske župe, homerski grčki naro­di, gotske grofovije i slobodni gradovi nekoć su pravili povijest. Ali se poli­tika postupno okuplja u sasvim malom broju glavnih gradova, a svi drugi samo još održavaju privid političkog života. Na tome ni antička atomi-zacija svijeta u grad-države nije ništa promijenila. Pravu su politiku već u peloponeskom ratu stvarale samo još Atena i Sparta. Drugi su gradovi uz Egejsko more pripadali samo još u nadležnost jedne ili druge politike. Ο nekoj zaista vlastitoj politici nema više govora. Naposljetku je forum grada Rima jedino mjesto gdje se odigrava antička povijest. Cezar se može boriti u Galliji, a Cezarove ubojice u Makedoniji ili Antonije u Egyptu - sve što se tamo događa dobiva svoj smisao tek u odnosu na Rim.

4

Sva prava povijest započinje time da se prastaleži, plemstvo i sve­ćenstvo, stvaraju kao takvi i uzdižu iznad seljaštva. Suprotnost između veli­kog i malog plemstva, kralja i vazala, svjetovne i duhovne vlasti, temeljni je oblik svake ranohomerske, starokineske, gotičke politike, sve dok se s

88

Duša grada

gradom, građanstvom, trećim staležom ne promijeni stil povijesti. Ali se u svijesti ovih staleža isključivo sabire cjelokupni smisao historije. Seljak je bez povijesti. Selo se nalazi izvan svjetske povijesti, a čitav razvoj od "trojanskog" do mitridatskog rata i od saskih careva do Prvog svjetskog rata prelazi preko tih malih točaka u krajoliku, ponekad ih uništavajući, trošeći njihovu krv, ali nikada ne dotičući njihovu nutrinu.

Seljak je vječni čovjek, neovisan ο svakoj kulturi koja se ugnijezdila u

gradovima. On joj prethodi, preživljuje je plodeći se tupo i s koljena na koljeno, ograničen na zanimanja i sposobnosti vezane za zemlju, mistička duša, suhoparan razum koji se drži praktičnog, ishodište i neprestano te­kuće vrelo krvi što u gradovima stvara svjetsku povijest.

Ono što kultura tamo u gradovima smišlja glede državnih oblika i pri­vrednih običaja, vjerskih načela, oruđa, znanja i umjetnosti, on konačno pri­ma s nepovjerenjem i oklijevajući, a da zbog toga nikad ne mijenja svoj soj. Tako je zapadnoevropski seljak na izvanjski način prihvaćao sva učenja velikih koncila, od velikog lateranskog sve do onoga u Tridentu, kao i rezultate strojne tehnike i Francuske revolucije. Stoga je, ipak, ostao ono što je i bio, ono što je već bio prije Karla Velikog. Današnja je pobož-nost seljaka starija od kršćanstva. Njegovi su bogovi stariji od svake više religije. Skinite s njega teret velikih gradova i on će se bez nevolje vratiti u svoje prirodno praštanje. Njegova zbiljska etika, njegova zbiljska metafi­zika, za koje nijedan gradski učenjak nije nikada držao da su vrijedne otkrića, nalaze se izvan svake povijesti religije i duha. One uopće nemaju povijesti.

Grad je duh. Veliki je grad "slobodni duh". Građanstvo, stalež duha, počinje pobunom protiv - "feudalnih" - moći krvi i tradicije dobivati svi­jest ο svomu osobitom postojanju. Taj stalež obara prijestolja i ograničuje stara prava u ime uma, a prije svega u ime "naroda", pod čime se od tada mislilo isključivo na narod gradova. Demokracija je politički oblik u kojem se od seljaka zahtijeva svjetonazor gradskog čovjeka. Gradski duh refor­mira veliku religiju rana doba i postavlja, uz staru stalešku, građansku religiju, slobodnu znanost. Grad preuzima vođenje privredne povijesti, stavljajući na mjesto pravrijednosti sela, što se nikada ne mogu odvojiti od seljačkog života i mišljenja, pojam novca koji je odvojen od dobara. Raz­mjena je prastara seljačka riječ za promet dobara. Čak i onda kad se radi ο

zamjeni neke stvari za plemenitu kovinu, u osnovi toga postupka nije

89

Gradovi i narodi

"novčano mišljenje" što vrijednost pojmovno dijeli od stvari pa je vezuje uz fiktivnu ili metalnu veličinu, čije je određenje odsada da se "drugo", "roba" mjeri. Povorke se karavana i vikinške plovidbe u ranu dobu kreću među seoskim naseobinama i znače razmjenu i plijen. U kasno se doba kreću između gradova i znače "novac". To razlikuje Normanne prije križar­skih ratova i Hanzine trgovce i Venecijance poslije njih, antičke more­plovce u mikensko doba i one u doba velikih kolonizacija. Grad ne znači samo duh nego i novac.1

Neka epoha nastupa kad se grad tako snažno razvio da ne mora više uzmicati pred selom, seljaštvom i viteštvom, nego se selo sa svojim prasta-ležima beznadno brani od samovlašća grada, duhovno od racionalizma, politički od demokracije, a privredno od novca. U to se doba već uveliko smanjio broj gradova što dolaze u obzir za historijsko vodstvo. Nastaje duboka, prije svega duševna razlika između velikog i malog grada, a ovaj drugi uz vrlo karakteristično ime "varošica" postaje dio zemlje s kojom se aktivno više ne računa. Suprotnost između čovjeka sa sela i čovjeka iz gra­da nije se u tim malim gradovima smanjila, ali nestaje pred novim rastoja-njem između njih i velikog grada. Seljačko-malograđanska lukavost i vele­gradska inteligencija dva su oblika razumijevajuće budnosti, a sporazumi­jevanje je među njima jedva moguće. Očito je da se i tu ne radi ο broju žitelja nego u duhu. A jasno je i to da su se u svim velikim gradovima održali zakutci, gdje u svojim uličicama kao na selu žive fragmenti ljudstva što je ostalo gotovo seosko, gdje se stanovnici s druge strane ulice nalaze u gotovo seoskim odnosima jedni s drugima. Piramida vodi sve od gradskije biti tih gotovo seljačkih ljudi preko sve užih slojeva do mala broja pravih građana velika grada koji su kod kuće svugdje gdje su ispunjene njihove duševne pretpostavke.

Time je i pojam novca postao potpuno apstraktan. On više ne služi ra­zumijevanju privrednog prometa; on podređuje opticaj robe vlastitu raz­voju. On stvari više ne vrednuje međusobno nego u odnosu na sebe. Nov­čani odnos prema zemlji, a i prema čovjeku koji je s njom srastao, tako je potpuno nestao da za privredno mišljenje vodećih gradova - "novčanih mjesta" - ne dolazi više u obzir. Novac je sada postao moć, i to isključivo duhovna, moć samo metalom reprezentirana u budnosti višeg sloja priv­redno aktivna pučanstva, koja čini ljude, koji njime barataju, isto tako

1 Uspor. sv. II , pogl. V, I.

90

Duša grada

91

ovisnima ο sebi, kao ranije zemlja seljaka. Postoji "mišljenje u novcu", kao što postoji matematičko i jurističko mišljenje.

Ali zemlja je nešto zbiljsko i prirodno, a novac nešto apstraktno i umje­tno, puka kategorija kao "vrlina" u mišljenju doba prosvjetiteljstva. Iz toga slijedi da je svaka prvobitna privreda, dakle privreda bez grada, ovisna ο kozmičkim silama, ο tlu, klimi i kovu ljudi i time ograničena, dok novac kao čisto prometni oblik unutar budnosti ima od zbilje isto tako malo ograničen krug mogućnosti kao veličine u matematičkom i logičkom svije­tu. Kao što nas pogled na činjenice ne sprečava u konstrukciji neeuklidskih geometrija u željenu broju, tako i unutar izgrađene privrede velikog grada nema više zapreke da se "novac" umnoži, da se u neku ruku razmišlja u drugim novčanim dimenzijama, što s eventualnim umnožavanjem zlata ili općenito zbiljskim vrijednostima nema nikakve veze. Nema mjerila i vrste dobara na kojoj bi se mogla usporediti vrijednost talenta u doba perzijskih ratova i u Pompejevu egipatskom plijenu. Novac je za čovjeka kao ζώον οίκονομικόν postao oblik djelatne budnosti koji više nema nikakva korije­na u postojanju. Na tomu počiva njegova silna moć nad svakom početnom civilizacijom, koja je uvijek bezuvjetna diktatura tog "novca" u obličju različitom u svakoj kulturi; ali je u tomu i nedostatak njegova održavanja zbog čega na kraju gubi svoju moć i smisao te potpuno nestaje iz mišljenja kasne civilizacije, kao npr. u Dioklecijanovo doba, da bi se opet napravilo mjesta za pravrijednosti prirasle uz zemlju.

Naposljetku nastaje golemi simbol i pričuvište sasvim oslobođena duha, svjetski grad, središte u kojem se napokon potpuno usredotočuje hod svjetske povijesti: oni malobrojni divovski gradovi svih zrelih civilizacija koji će cjelokupni rodni kraj svoje kulture izopćiti i obezvrijediti pojmom provincije. Provincija je sada sve, selo, mali grad i veliki grad, uz iznimku ovih dviju i triju točaka. Nema više plemića i građana, slobodnjaka i robo­va, Hellena i barbara, pravovjernika i nevjernika, nego samo još građana svijeta i provincijalaca. Sve druge suprotnosti blijede pred ovom jednom koja će ovladati svim događajima, životnim navikama i svjetonazorima.

Najraniji od svih svjetskih gradova bili su Babylon i Teba Novoga car­stva - minojski svijet na Kreti, usprkos svomu sjaju, pripada egipatskoj provinciji. U antičko je vrijeme Aleksandrija prvi primjer takva grada; stara je Hellada jednim mahom postala provincijom. Ni Rim, ni novo-napučena Kartaga, pa ni Byzant nisu je mogli potisnuti. U Indiji su divovski gradovi bili Udžein, Kanaudž, a prije svega Pataliputra, glasovita

Gradovi i narodi

sve do Kine i Jave; Basnoslovni je ugled Bagdada i Granade na Zapadu poznat. U meksičkom je svijetu, kako se čini, 950. god. osnovani Uksmal bio prvi svjetski grad carstva Maya koji je s usponom toltečkih svjetskih gradova Tezcuca i Tenohtitlana postao provincijom.

Ne zaboravimo gdje se riječ "provincia" po prvi put javlja: ona je držav­nim pravom utvrđena oznaka Rimljana za Siciliju, koje se podvrgavanjem po prvi put nekoć vodeći kulturni krajolik srozava na bezuvjetni objekt. Syrakuza je bila najraniji zaista veliki grad antičkog svijeta kad je Rim još bio beznačajni gradić. Tad je prema Rimu provincijski grad. I u sasvim su jednakom smislu u 17. stoljeću habsburški Madrid i papinski Rim bili vo­deći veliki gradovi, dok ih svjetski gradovi London i Pariz krajem 18. sto­ljeća nisu potisnuli na rang provincije. Uspon je New Yorka do svjetskog grada, secesionističkim ratom (1861-1865. god.), bio možda najzamašniji događaj prošlog stoljeća.

5

Kameni kolos - "svjetski grad" - stoji na kraju životna hoda svake velike kulture. Kulturni čovjek, kojeg je duševno oblikovalo selo, biva pris­vojen od svoje vlastite tvorbe, grada, njime opsjednut, učinjen njegovim stvorenjem, njegovim izvršnim organom i, napokon, njegovom žrtvom. Ta je kamenita masa apsolutni grad. Njegova slika, kakva se svojom veli­čanstvenom ljepotom ocrtava u svjetlosnu svijetu ljudskog oka, sadrži svu uzvišenu simboliku smrti konačno "postaloga". Dušom prožeti kamen gotičkih građevina, kroz tisućgodišnju povijest stila, naposljetku je postao beživotan materijal te demonske kamene pustinje.

Ti su posljednji gradovi sasvim duh. Njihove kuće nisu više, kao još one jonskih baroknih gradova, potomci stare seljačke kuće, od koje je nekoć ishodila kultura. One uopće nisu više kuće u kojima Vesta i Janus, penati i lari imaju mjesta, nego su to puka konačišta što ih nije stvorila krv nego svrha, ne osjećaj nego privredni poduzetni duh. Dokle god je ognjište u pobožnom smislu te riječi zbiljsko, značajno središte obitelji, dotle pos­ljednji odnos prema selu nije nestao. Tek kad se i taj izgubi i masa zaku-paca i prenoćnika u tom moru kuća provodi lutalački život od konaka do konaka, kao lovci i pastiri u pradavno doba, potpuno je stvoren inte­lektualni nomad. Taj je grad jedan svijet, on i jest sami svijet. Samo kao cjelina ima značenje ljudskog staništa. Kuće su samo atomi od kojih je sastavljeno.

92

Duša grada

Stari narasli gradovi sa svojom gotičkom jezgrom od katedrale, vijećni­com i ulicama sa šiljastim krovovima, oko čijih je tornjeva i vrata barokno vrijeme opasalo duhovnije, svjetlije patricijske kuće, palače i crkve s trije­mom, započinju sada na sve strane bujati u bezobličnu masu, razjedati se hrpama najamnih kućerina i praktičnih gradnji na opustjeloj zemlji, raza­rati časno lice starog vremena pregradnjama i probojima. Tko s tornja pogleda dolje na more kuća, točno prepoznaje epohu u ovoj okamenjenoj povijesti jednog bića, gdje je završen organski rast i gdje počinje ono anor­gansko i zbog toga neograničeno gomilanje što prekoračuje sve horizonte. I sada nastaju i umjetne, matematičke, posve strane tvorbe čisto duhovnog uživanja u svrsishodnomu, gradovi graditelja gradova, koji u svim civili­zacijama teže za šahovskim oblikom, simbolom bešćutnosti. Tim se pravil­nim kvadratima kuća u Babylonu divio Herodot, a u Tenohtitlanu Špa­njolci. U antičkom svijetu počinje niz "apstraktnih" gradova s Turionom, kojeg je "nacrtao" Hippodam Miletski 441. god. Prijena, gdje uzorak ša­hovske ploče potpuno zanemaruje živahnost osnovne plohe, Rodos i Alek-sandrija slijede kao uzori brojnih provincijskih gradova carskog doba. Islamski su graditelji planski položili temelje Bagdadu 762. god. i stoljeće kasnije divovskom gradu Samarri na Tigrisu.1 U zapadnoevropsko-ame-ričkom je svijetu prvi veliki primjer tlocrt Washingtona (1791). Ne može biti dvojbe da su svjetski gradovi doba Hana u Kini i doba Maurya-dinastije u Indiji imali iste geometrijske oblike. Svjetski gradovi zapadnoevropsko--američke civilizacije još ni izdaleka nisu dostigli vrhunac svoga razvoja. Zamišljam - dugo nakon 2.000. god. - izgrađene gradove za deset do dva­deset milijuna ljudi, koji se raspoređuju po širokim krajolicima, s građe­vinama prema kojima danas najveće djeluju patuljasto, s pomislima ο pro­metu koje bi nam se danas činile ludošću.

I u ovom krajnjem obličju svoga postojanja oblikovni je ideal antičkog čovjeka još uvijek tjelesna točka. Dok divovski gradovi današnjice poka­zuju svu našu sklonost k beskrajnom: prostrani krajolici prožeti predgra­đima i kolonijama vila, silna mreža svakovrsnih prometnih sredstava na sve strane, a unutar gusto izgrađenog kraja reguliran brzi promet na, ispod i preko širokih uličnih poteza - pravi antički svjetski grad nije se proširivao

1 Samarra pokazuje, kao carski forum u Rimu i ruševine Luksora i Karnaka, američ­ke prilike. Grad se proteže u dužini od 33 km uz rijeku. Palača Balkuwara, koju je kalif Mutawakkil dao izgraditi za jednog od svojih sinova, čini kvadrat od 1250 m dužine jedne strane. Jedna od divovskih mošeja mjeri 260 x 180 m. Schwarz, Die Abbassidenresi-denz Samarra (1919). Herzfeld, Ausgrabungen von Samarra (1912).

93

Gradovi i narodi

nego sve više zgušnjavao: tijesne i uske ulice koje isključuju svaki brzi pro­met kakav je bio stvoren na rimskim glavnim drumovina; nema nikakve sklonosti k stanovanju ispred grada ili samo da se stvore pretpostavke za to. Grad i sada treba biti tijelo, gusto i okruglo, soma u najstrožem smislu. Synoikizam, koji je u ranom antičkom dobu svugdje vukao seljačko pučan­stvo u grad i tek time stvorio tip polisa, na kraju se još jednom ponavlja u apsurdnom obliku: svatko hoće stanovati u središtu grada, u njegovoj najgušćoj jezgri, inače se ne osjeća gradskim čovjekom. Svi su ti gradovi samo "city", samo unutrašnji grad. Novi synoikizam umjesto zone predgra­đa izgrađuje svijet visokih katova. Rim je god. 74., usprkos golemim carskim građevinama, imao upravo smiješan obujam - 19,5 km.1 To je dovelo do toga da ta tijela uopće nisu rasla u širinu, nego neprekidno u visinu. Rimske su najamne kućerine, kao zloglasna Insula Feliculae, dosti­gle, uz uličnu širinu od 3-5 m,2 visinu što je ne susrećemo još nigdje na Zapadu, a u Americi samo u malo gradova. Kod Kapitola su za Vespa-zijana krovovi dosegli već visinu prijevoja brežuljka.3 Strahovita bijeda, potpuna zapuštenost svih životnih navika, što su između sljemena i man-sardi, u podrumima i stražnjim dvorištima već sada odgajale novog pra­čovjeka, odomaćuje se u svakom od tih sjajnih masovnih gradova. To u Bagdadu i Babylonu nije bilo drukčije nego u Tenohtitlanu, a danas u Londonu i Berlinu. Diodor pripovijeda ο svrgnutu egipatskom kralju koji je u Rimu morao obitavati u bijednu najamnom stanu na nekom vi­sokom katu.

Međutim, nikakva bijeda ni prisila, čak ni jasni uvid u ludost takva raz­voja ne može umanjiti privlačnu snagu tih demonskih tvorbi. Kolo se sud­bine kotrlja prema svomu kraju; rođenje grada povlači k sebi i njegovu smrt. Početak i svršetak, seljačka kuća i blok kuća odnose se međusobno kao duša i inteligencija, kao krv i kamen. Ali "vrijeme" nije uzalud riječ za či­njenicu nepovratljivosti. Ovdje postoji samo mogućnost napredovanja a ne vraćanja. Seljaštvo je nekoć stvorilo tržište, mali grad i hranilo ga svojom najboljom krvlju. Sad divovski grad neutaživo isisava selo, zahtijevajući i

1 Friedländer, Sittengeschichte Roms I, str. 5; usporedimo to s ni izdaleka tako jako naseljenom Samarrom; "kasnoantički" velegradovi na arapskom tlu nisu ni u tom pogle­du antički. Predgrađe s vrtovima Antiohije bilo je čuveno na cijelom Istoku.

2 Grad koji je egipatski Julijan Apostata, Amenofis IV, dao sagraditi u Tell al Amar-ni, imao je ulice od 45 m širine. Borchardt, Zeitschrift für Bauwesen LXVI, 524.

3 Pöhlmann,Aus Alterum und Gegenwart (1910), str. 211. i dalje.

94

Duša grada

gutajući sve nove i nove rijeke ljudi dok ne onemoća i ne umre usred jedva još napučene pustinje. Tko je jednom podlegao svoj griješnoj ljepoti toga posljednjega čuda svake povijesti, neće se više osloboditi. Prvobitni se narodi mogu odvojiti od zemlje i otputiti u daljinu. Duhovni nomad to više ne može. Zavičajna je čežnja za njega svaki od tih gradova, a najbliže je selo već tuđina. Čovjek će radije umrijeti na pločniku nego se vratiti na se­lo. A čak ni gađenje nad tim sjajem, umor od toga svjetlucanja tisuća boja, taedium vitae, što mnoge zahvaća na kraju, ne oslobađa. Oni grad nose sa sobom u svoja brda i na more. Izgubili su u sebi selo i vani ga ne mogu opet naći.

Ono što čovjeka svjetskog grada čini nesposobnim da živi na drugomu, a ne tomu umjetnom tlu, povlačenje je kozmičkog takta u njegovu posto­janju, dok napetosti budnosti postaju sve opasnije. Ne treba zaboraviti da se u mikrokozmosu životinjska strana, budnost,pridružuje biljkovitom pos­tojanju, a ne obratno. Takt i napetost, krv i duh, sudbina i kauzalnost odno­se se kao zemlja u cvatu prema okamenjenu gradu, kao nešto što je samo za sebe tu prema drugomu koje je ο njemu ovisno. Napetost bez kozmič­kog takta koji je prožima dušom znači prijelaz u Ništa. Ali civilizacija nije ništa drugo do napetost. Glavama je svih civiliziranih ljudi koji nešto znače ovladao isključivo izraz najoštrije napetosti. Inteligencija nije ništa drugo do sposobnost za najnapetije razumijevanje. Te su glave u svakoj kulturi tip njezina "posljednjeg čovjeka". Treba s tim usporediti seljačke glave kad se pomole u uličnoj vrevi velika grada. Put od seljačke pameti - luka­vosti, prirođene dosjetke, instinkta, koji kao u svih bistrih životinja počiva na osjećanom taktu - preko gradskog duha do svjetskogradske inteligen­cije (ta riječ već u svomu oštru zvuku odlično iskazuje smanjivanje kozmič­ke podloge) može se označiti i kao stalno opadanje osjećaja sudbine i nezaustavljiv porast potrebe za kauzalnošću. Inteligencija je nadomjestak za nesvjesno životno iskustvo znalačkim vježbanjem u mišljenju, nešto bestjelesno, suho. Inteligentna lica sviju rasa sliče jedna na drugu. Sama je rasa ta koja u njima odstupa. Što manje postoji osjećaj za ono nužno i samo po sebi razumljivo postojanja, to je više uvriježena navika da čovjek sebi sve "razjasni", to se više kauzalno umiruje strah budnosti. Odatle izjednačavanje znanja i mogućnosti dokazivanja i nadomještanje religioz­nog mita kauzalnim - znanstvenom teorijom. Otuda i apstraktni novac kao čista kauzalnost privrednog života, suprotno seoskom prometu roba koji je takt a ne sistem napetosti.

95

Gradovi i narodi

Intelektualna napetost poznaje samo još jedan specifični svjetsko-grad-ski oblik oporavka: opuštanje, "razonodu". Prava igra, životna radost, vese­lje, opojnost nastali su iz kozmičkog takta i u svojoj se biti nikako više i ne shvaćaju. Ali smjenjivanje najintenzivnijeg praktičkog misaonog rada njegovom suprotnošću - svjesnim bavljenjem budalaštinom, smjenjivanje duhovne napetosti tjelesnom napetošću sporta, tjelesne napetosti osjetil-nom, "zabavom", i duhovnom, "uzbuđenjem" igre i opklade, nadomješta­nje čiste logike dnevnog rada mistikom u kojoj se svjesno uživa - to se ponavlja u svim svjetskim gradovima svih civilizacija. Kino, ekspresioni­zam, teozofija, boksačke borbe, crnački plesovi, poker i klađenje na trka-ma - sve će se to naći i u Rimu te bi neki poznavatelj trebao jednom istra­živanje protegnuti na indijske, kineske i arapske velike gradove. Samo da spomenemo jedno: kad čitamo "Kamasutru", razumijemo također kakvim se ljudima budizam dopao; tada će se i scene borbe s bikovima u kretskim palačama promatrati sasvim drugim očima. Temelj im je kult, bez dvojbe, ali se nad njima širio miris, kao i nad otmjenim starorimskim kultom bo­žice Izide uz Circus Maximus.

I sad iz činjenice da se postojanje sve više raskorjenjuje, a da budnost postaje sve napetija proizlazi napokon ona pojava koja je u tišini bila oda­vno pripravljena i sada se najednom pomjera na jarko svjetlo povijesti kako bi cijelu igrokazu pripravila kraj: neplodnost civiliziranog čovjeka. Ne radi se tu ο nečemu što bismo mogli shvatiti svakodnevnom kauzalnošću, recimo fiziološki, kako je to moderna znanost, na samorazumljiv način pokušala. Tu se potpuno metafizički okreće k smrti. Posljednji čovjek svjetskih gradova ne želi više živjeti, istina kao pojedinac a ne kao tip, kao mnoštvo; u tomu se cjelokupnu biću gasi strah od smrti. Izgubilo je svoj smisao ono od čega pravog seljaka spopadne dubok i neobjašnjiv strah, pomisao da će mu izumrijeti obitelj i ime. Produženje se rodne krvi unutar vidljiva svijeta ne osjeća više dužnošću te krvi, a sudba, da se bude zadnji, zlom kobi. Djece nema ne samo zato što ih ne bi moglo biti, nego u prvo­mu redu zato što do krajnosti povećana inteligencija ne nalazi više razloga za njihovo postojanje. Unesimo se u dušu seljaka, koji od pradavnih vremena boravi na svojoj grudi ili je obuzet njezinim posjedom da bi se tamo držao svojom krvlju. On se tu korijeni kao unuk predaka i kao pre­dak budućih unuka. Njegova kuća, njegova svojina: nije to prolazno pripa­danje tijela i dobra za kratko razdoblje, nego je to trajna i prisna poveza­nost vječne zemlje i vječne krvi: tek time, tek nastanjenošću u mističkom smislu, velike epohe kružna toka, plođenje, rađanje i smrt dobivaju onaj

96

Duša grada

metafizički čar koji svoj simbolički talog nalazi u običaju i religiji svih za zemlju vezanih naroda. Svega toga više nema za "posljednjeg čovjeka". Inteligencija i neplodnost nisu u starim obiteljima, starim narodima i sta­rim kulturama povezane samo zato što unutar svakog pojedinog mikro-kozmosa preko svake mjere napeta životinjska strana života proždire bilj-kovitu, nego zato što budnost poprima naviku kauzalnog sređivanja posto­janja. Ono što čovjek razuma krajnje značajnim izrazom naziva prirodnim nagonom, on "kauzalno" ne samo spoznaje nego i vrednuje, pa u krugu ostalih njegovih potreba nalazi primjereno mjesto. Veliki obrat nastupa, čim se u svakodnevnu mišljenju visokokultiviranog pučanstva iznose "raz­lozi" za postojanje djece. Priroda ne poznaje razloge. Svugdje gdje ima pravog života vlada unutrašnja organska logika, "ono", nagon, koji su sas­vim neovisni ο budnosti i njenim kauzalnim ulančenjima i od nje čak i ne­zamijećeni. Obilje je poroda prvobitnog pučanstva prirodna pojava, ο či­jem postojanju nitko ne promišlja, a kamoli ο njezinoj korisnosti ili štetno­sti. Tamo gdje razlozi za životna pitanja uopće ulaze u svijest, tu je život već stavljen u pitanje. Tu započinje mudro ograničavanje broja poroda -na koje se već Polybije žali kao na zlu kob Grčke, a koje je već dugo prije njega bilo uobičajeno u velikim gradovima i u rimsko doba poprimilo zastrašujući opseg - što se je najprije obrazlagalo materijalnom nuždom, a vrlo brzo uopće ničim više. Pa također, i to u budističkoj Indiji isto kao u Babylonu, u Rimu kao i u gradovima današnjice, postaje izbor "životne družice" duhovnim problemom (seljak i svaki prvobitni čovjek bira majku svoje djece). Pojavljuje se ibsenovski brak, "viša duhovna zajednica", u ko­joj su obje strane "slobodne", slobodne naime kao inteligencije, i to od biljkovitog poriva krvi što se želi razmnožavati; a Shaw može izreći reče­nicu, "da se žena ne može emancipirati, ako od sebe ne odbaci svoju ženskost, dužnost prema svomu mužu, prema svojoj djeci, prema društvu, prema zakonu i svakomu osim prema samoj sebi".1 Pra-žena, seljanka, je majka. Svo je njezino od djetinjstva priželjkivano određenje uključeno u toj riječi. Ali sada se pomalja ibsenovska žena, drugarica, junakinja cijele velegradske literature od nordijske drame do pariškog romana. Umjesto djece ima ona duševne konflikte, brak je umjetničko-obrtni zadatak i ovisi ο tomu da se "međusobno razumije". Sasvim je svejedno da li neka ame­rička dama pronalazi dostatan razlog da nema djece zato što neće propus­titi season, Parižanka jer se boji da će je napustiti ljubavnik ili ibsenovska

1 B. Shaw, Ibsenbrevier, str. 57.

97

Gradovi i narodi

junakinja jer "pripada samoj sebi". One sve pripadaju samoj sebi i sve su neplodne. Ta ista činjenica u vezi s istim "razlozima" postoji u aleksandrij-skom, rimskom i, naravno, u svakom drugom civiliziranom društvu, a ta­kođer prije svega u onomu u kojemu je odrastao Buddha, te svugdje, u helenizmu i u 19. stoljeću, kao i u vrijeme Laotsea i učenja čarvake, posto­je etika za djecom siromašne inteligencije i literatura ο unutrašnjim kon­fliktima Nore i Nane.

Obilje u djeci, čiju je poštovanja dostojnu sliku još mogao ocrtati Goethe u "Wertheru", postaje nešto provincijalno. Otac s mnogo djece u velikom je gradu karikatura - Ibsen je nije zaboravio; ona se nalazi u njegovoj "Komediji ljubavi".

Na tomu stupnju u svim civilizacijama započinje višestoljetni stadij stra­vična opadanja pučanstva. Nestaje čitava piramida kulturno sposobna čo­vječanstva. Ona se razgrađuje s vrha, prvo svjetski gradovi, onda provincij­ski gradovi, napokon selo, koje za neko vrijeme odgađa ispražnjivanje gra­dova zbog prekomjerna bijega sa sela njegova najboljeg pučanstva. Na kraju preostaje samo primitivna krv, ali lišena svojih jakih i budućnošću bogatih elemenata. Nastaje tip fellaha.

Ako išta dokazuje da kauzalnost nema veze s poviješću onda je to opće-poznata "propast antike", što je završena davno prije upada germanskih lutalačkih naroda.1 Imperium uživa najpotpuniji mir; bogat je i visoko obrazovan; dobro je organiziran; imao je od Nerve do Marka Aurelija niz vladara, kakve cezarizam ni jedne druge civilizacije ne može pokazati. Pa ipak, pučanstvo opada brzo i masovno, unatoč Augustovu očajničkom za­konodavstvu ο braku i djeci, kojega je lex de maritandis ordinibus zgranuo rimsko društvo više nego Varov poraz, unatoč masovnim adopcijama, ne­prestanu naseljavanju vojnika barbarskog podrijetla da bi se doveli ljudi u opustjele krajeve, unatoč golemim alimentacijskim zakladama Nerve i Trajana da bi se odgajala djeca siromašnih roditelja. Najprije je bez ljudi i opustošena Italija, a onda sjeverna Afrika i Gallija te naposljetku Španjol­ska, koja je za prvih careva od svih dijelova carstva bila najgušće napučena. Glasovite i na karakterističan način u modernoj privredi uvijek ponavljane Plinijeve riječi: "latifundia perdidere Italiam, jam vero etprovincias" zamje­njuju početak i svršetak procesa: veliki posjed nikada ne bi doživio to proširenje da prije toga gradovi nisu bili posisali seljaštvo, a selo bilo, bar u

1 Uspor. prikaz kod Ed. Meyera, Kl. Schriften (1910), str. 145. i dalje.

98

Duša grada

dušama ljudi, već napušteno. Pertinaksov edikt iz 193. god. napokon razotkriva zastrašujuće stanje stvari: U Italiji i provincijama svakomu je dopušteno zaposjesti opustjelu zemlju. Ako je obrađuje, dobit će je u pra­vo vlasništva. Istraživači povijesti trebali su da se samo ozbiljno posvete ostalim civilizacijama da bi svugdje utvrdili istu pojavu. U pozadini doga­đaja Novog carstva, prije svega od 19. dinastije, možemo jasno zapaziti silno smanjivanje pučanstva. Izgradnja grada, kakvu je Amenonfis IV izveo u Tell el Amarni, s ulicama širokim 45 m, ne bi se mogla zamisliti uz prijašnju gustoću pučanstva, a isto tako slaba obrana od "pomorskih naro­da", kojih izgledi na zauzimanje carstva tada sigurno nisu bili lošiji nego izgledi Germana od 4. stoljeća, te naposljetku neprestano useljavanje Liby-jaca u Deltu, gdje je oko 945. god. jedan od njihovih vođa preuzeo vlast nad carstvom - točno kao Odoakar 476. nakon Kr. A to se isto naslućuje iz povijesti političkog budizma počevši od cara Asoke.1 Ako je pučanstvo Maya za sasvim kratko vrijeme nakon španjolskog osvajanja upravo nesta­lo i veliki prazni gradovi postali plijen prašume, onda to ne dokazuje samo brutalnost osvajača, koji bi u tomu pogledu naspram mlade i plodne kultu­re bili bez učinka, nego i gašenje iznutra što je bez sumnje već odavno započelo. A ako se okrenemo vlastitoj civilizaciji, tada stare obitelji fran­cuskoga plemstva većim dijelom nije iskorijenila Francuska revolucija, nego su od 1815. god. izumirale; neplodnost se od njega proširila i na građan­stvo, a od 1870. god. i na revolucijom gotovo nanovo stvoreno seljaštvo. U Engleskoj, a još daleko više u Sjedinjenim Državama, i to upravo u njiho­vom najvrijednijem, odavno useljenom pučanstvu na Istoku, već je dugo vremena u velikom stilu započelo "rasno samoubojstvo", protiv kojega je Roosevelt napisao svoju glasovitu knjigu.

Zbog toga i u tim civilizacijama već rano nailazimo na opustjele provin­cijske gradove, a krajem razvitka na prazne divovske gradove, u čijim ka­menitim masama obitava malobrojno pučanstvo fellaha jednako kao ljudi kamena doba u spiljama i sojenicama. Samarra je napuštena već u 10. sto­ljeću; prijestolnica Asoke, Pataliputra, bila je oko 635. god., kad ju je pos­jetio kineski putnik Hsiuen-tsiang, golema, potpuno nenastanjena pustinja kuća, a mnogi veliki gradovi Maya mora da su već u Cortezovo vrijeme bili

1 Mi poznajemo u Kini u 3. stoljeću prije Kr. - dakle u kinesko augustovsko doba! -mjere za podizanje broja stanovništva. A. v. Rosthorn, Das soziale Leben der. Chinesen

(1919), str. 6.

99

prazni. Sačuvan je počev od Polybija dugi niz antičkih opisa1: stari glasoviti gradovi, kojih su se prazni nizovi kuća polako srušili, dok na forumu i u gymnasiumu pasu stada stoke, a u amfiteatru se sije žito iz kojega još uvi­jek izviruju statue i hermi. Rim je u 5. stoljeću po broju žitelja bio selo, ali se u carskim palačama još moglo stanovati.

Time se povijest grada završava. Iz prvobitnog tržišta izrasta u kulturni i, naposljetku, u svjetski grad, žrtvuje krv i dušu svojih stvoritelja ovom veličanstvenom razvoju i njegovu posljednjem cvijetu - duhu civilizacije, i time konačno uništava i sama sebe.

6

Ako rano doba znači rođenje grada iz sela, a kasno doba borbu između grada i sela, onda je civilizacija pobjeda grada kojom se on oslobađa od zemlje i od čega i sam propada. Bez korijena, umrla za ono kozmičko i bez opoziva predana kamenu i duhu, ona razvija oblikovni jezik u kojem se ogledaju sve crte njezina bića: ne postajanja, nego postalog, gotovog što se može, doduše, promijeniti, ali ne razvijati. I zato postoji samo kauzalnost a ne sudbina, samo proširivanje, a ne više živi pravac. Iz toga proizlazi da je svaki oblikovni jezik kulture, zajedno s poviješću njezina razvoja, vezan uz izvorno mjesto, ali da je svaki civilizirani oblik svugdje odomaćen i zato se neograničeno širi čim se pojavi. Sigurno su Hanzini gradovi u svojim sje-vernoruskim skladište-gradovima zidani na gotički način, a Španjolci su u Južnoj Americi zidali u baroknom stilu, ali je nemoguće da se ma samo najmanji odsjek gotičke stilske povijesti razvije izvan zapadne Evrope, kao što je isto toliko malo moguće da stil attičke i engleske drame, ili umijeće fuge, ili Lutherove i orfičke religije, dalje izgrađuju ljudi stranih kultura ili da ih ma samo u sebi prisvoje. Ali ono što nastaje s aleksandrinizmom i na­šom romantikom, podjednako pripada svim gradskim ljudima. S romanti­kom za nas započinje ono što je Goethe dalekovidno nazvao svjetskom li­teraturom; to je vodeća svjetsko-gradska literatura, spram koje se svugdje samo mukom održava uz zemlju vezana ali beznačajna provincijska litera­tura. Venecijanska država, ili ona Friedricha Velikoga, ili engleski parla­ment, onakav kakav doista jest i kako radi, ne mogu se ponoviti, ali se "mo­derni ustavi" mogu "uvesti" u svakoj afričkoj i azijskoj zemlji, a antički polisi

1 Strabo, Pausanias, D i o Chrysostomus, Avien i drugi, Ed. Meyer, Kl. Schriften, str. 164. i dalje.

100

Duša grada

među Numiđane i Britance. U opću upotrebu nije došlo hijeroglifsko pis­mo nego pismo sa slovima, nedvojbeno tehnički pronalazak egipatske civilizacije.1 A isto se tako ne mogu svugdje naučiti pravi kulturni jezici kao što su Sofoklov attički ili Lutherov njemački, ali se mogu svjetski jezici, koji su svi, kao helenski koinê, arapski, babilonski, engleski, proizašli iz svakodnevne prakse svjetskih gradova. Zbog toga moderni gradovi u svim civilizacijama poprimaju sve jednoličniji pečat. Možemo otići kamo ho­ćemo, a opet ćemo svugdje naići na Berlin, London i New York; a kad je Rimljanin putovao, mogao je u Palmyri, Triera, Timgadu i u helenističkim gradovima sve do Inda i Aralskog jezera naći svoj način postavljanja stupova, kipovima ukrašene trgove i hramove. No ono što se tu širi, nije više stil nego ukus, nije pravi običaj nego manire, i nije pučka nošnja nego moda. Time je, pak, moguće da daleki žitelji ne samo prihvate "vječne tečevine" takve civilizacije, nego ih u vlastitu iskazu dalje zrače. Takva su područja "civilizacije mjesečine" Južna Kina i u prvom redu Japan, koji su tek od svršetka doba Hana (220. god.) "sinaizirani", Java kao širiteljica brahmanske civilizacije i Kartaga koja je svoje oblike dobila od Babylona.

Sve su to oblici ekstremne budnosti koja više nije ometana i vezana koz­mičkom silom, čisto duhovni i čisto ekstenzivni, te zbog toga imaju takvu snagu širenja da su se posljednja i najpovršnija zračenja proširila gotovo čitavom Zemljom i slojevito naslagala. Fragmenti civiliziranih kineskih ob­lika nalaze se možda u skandinavskoj drvenoj građevini, babilonske mjere možda na Južnom moru, antički novci u Južnoj Africi, a egipatski i indijski utjecaji možda u zemlji Inka.

Ali dok to širenje prelazi sve granice, ostvaruje se, i to u veličanstvenim razmjerima, izgradnja unutrašnjeg oblika u tri stupnja što ih možemo jasno razlikovati: odvajanje od kulture - gajenje čisto civiliziranog oblika -ukrućenost. Za nas je taj razvoj već otpočeo i vidim, naime, u okrunjenju golema zdanja pravu misiju Nijemaca kao posljednje nacije Zapada. Na tomu su stadiju sva životna pitanja, naime pitanja apolonskog, magičkog i faustovskog života, do kraja domišljena i dovedena u posljednje stanje znanja ili neznanja. Više se ne borimo za ideje. Posljednja je ideja, ideja same civilizacije, u obrisu formulirana, a isto su tako tehnika i privreda završene u problemskom smislu. Ali time tek započinje golemi rad na izvršenju svih zahtjeva i primjene tih oblika na čitav život na Zemlji. Tek

1 Prema otkriću Sethea. Uspor. R o b . Eisler, Die kenitischen Weihinschriften der Hy-ksoszeit itd. (1919).

101

Gradovi i narodi

kad taj posao bude obavljen i kad civilizacija ne bude samo prema svomu obličju nego i prema svojoj masi konačno učvršćena, započet će i učvrš­ćenje oblika. Stil je u kulturama otkucaj bila samoispunjavanja. Sada nastaje - ako se hoćemo poslužiti tom riječi - civilizirani stil kao izraz dovr-šenosti. Postigao je prije svega u Egyptu i Kini divno savršenstvo, što ispu-njuje sva očitovanja u nutrini od sada nepromjenjiva života, počev od cere­monijala i izraza lica do krajnje finih i produhovljenih oblika umjetničkog djelovanja. Ο povijesti u smislu bavljenja oblikovnim idealom ne može više biti ni govora, ali na površini vlada stalna laka živahnost koja iz zauvi­jek utvrđena jezika uvijek ponovno izmamljuje mala artistička pitanja i rješenja. U tomu se sastoji sva poznata nam "povijest" kinesko-japanskog slikarstva i indijske arhitekture. A isto tako kao što se ta prividna povijest razlikuje od zbiljske povijesti gotičkog stila, razlikuje se vitez križarskih ratova od kineskog mandarina kao stalež koji postaje od staleža koji je dovršen. Jedan jest povijest, a drugi ju je davno prevladao. Kako smo već utvrdili, povijest je ove civilizacije privid, a isto tako i veliki gradovi, kojih se lice neprestano mijenja a da ne postaje drukčije. I duh tih gradova ne postoji. Oni su selo u kamenu obliku.

Što ovdje propada? A što ostaje? Puki je slučaj da su germanski narodi pod pritiskom Hunna zaposjeli romanski predio, pa time prekinuli razvoj "kineskog" krajnjeg stanja antike. Pomorski su narodi, koji su od 1400. god. do u pojedinosti jednakoj seobi prodirali prema egipatskom svijetu, imali sreće samo na kretskom otočkom području. Njihovi su snažni pohodi na libijsku i feničku obalu u pratnji vikinških flota propali kao i hunski po­hodi protiv Kine. Tako je antika jedini primjer civilizacije koja je preki­nuta u trenutku svoje pune zrelosti. Pa ipak su Germani razorili samo gor­nji sloj oblika i nadomjestili ga životom vlastite pretkulture. Do "vječita" donjeg sloja nisu doprli. On, skriven i sasvim zaodjeven novim oblikovnim jezikom i dalje postoji u podzemlju cijele naredne povijesti, a osjetno pos­toji još i danas u južnoj Francuskoj, južnoj Italiji i sjevernoj Španjolskoj. Tu je kasnoantički obojena katolička pučka religija, čime se ona vrlo jasno odvaja od crkvenog katolicizma zapadnoevropskog gornjeg sloja. Na juž-notalijanskim se crkvenim svetkovinama još i danas pronalaze antički i predantički kultovi, a isto tako svugdje božanstva (sveci), kojih štovanje omogućuje da se kroz katolička imena prepozna antički iskaz.

Ali tu se pojavljuje drugi element, koji ima svoje naročito značenje. Nalazimo se pred problemom rase.

102