smrt omera i merime

29
Bosanski jezik je standardni južnoslavenski jezik kojim govore uglavnom Bošnjaci, ali i značajan broj Bosanaca različite etničke pripadnosti. Bosanskim jezikom govori između 2 i 2,4 miliona ljudi: u Bosni i Hercegovini (1,7-1,8 milion), Srbiji i Crnoj Gori (245.000) i Zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi (150.000), te neutvrđen broj iseljenika u Turskoj (neki izvori pretpostavljaju 100.000 do 200.000 govornika). U bosanskom jeziku se koriste dva ravnopravna pisma: latinica i ćirilica. Bosanski jezik spada u vrstu tonskih jezika koji se u lingvistici nazivaju: jezici sa tonskim akcentom, a za njega je karakteristično postojanje dva tona (silazni i uzlazni) i dvije vokalne dužine (kratak i dug vokal). Jednosložne riječi mogu imati samo silazni ton, mada im vokal može biti i kratak i dug. Bosanski jezik kao sistem dijalekata Bošnjaci su izvorni govornici nekoliko dijalekata štokavskog narječja: novoštokavskog ikavskog (tzv. bosanko-dalmatinski) i šćakavsko ijekavskog (tzv. istočno-bosanski dijalekt), kojim govore Bošnjaci i Hrvati, novoštokavskog ijekavskog (tzv. istočnohercegovačko- krajiški), kojeg dijele sa Srbima, Crnogorcima i Hrvatima, te nenovoštokavskog ijekavskog (tzv. zetsko-južnosandžački dijalekt) kojim govore Bošnjaci, Crnogorci i Srbi. Udio Bošnjaka u ostalim govorima (npr. novoštokavskom ekavskom (tzv. šumadijsko-vojvođanski dijalekt) i nenovoštokavskom ekavskom (tzv. kosovsko-resavski dijalekt)) je zanemariv. Zbog procesa jezične asimilacije, akulturacije i migracija kao posljedica posljednjeg rata, nemoguće je odrediti tačan broj i raspored govornika pojedinog dijalekta, no, približno se može navesti sljedeće: većina Bošnjaka u Bihaćkoj regiji, zapadnoj Bosni općenito, kao i srednjoj i južnoj Bosni (Travnik, Bugojno, Zenica, Livno) i sjevernom dijelu Hercegovine govornici su bosansko-dalmatinskog dijalekta; stanovnici širokog pojasa koji se proteže južno od Sarajeva do Tuzle na sjeveru, sa središtima u Sarajevu, Kladnju, Brezi, Srebreniku,

Upload: senka-avdukic

Post on 08-Nov-2014

902 views

Category:

Documents


5 download

DESCRIPTION

balada

TRANSCRIPT

Bosanski jezik je standardni junoslavenski jezik kojim govore uglavnom Bonjaci, ali i znaajan broj Bosanaca razliite etnike pripadnosti. Bosanskim jezikom govori izmeu 2 i 2,4 miliona ljudi: u Bosni i Hercegovini (1,7-1,8 milion), Srbiji i Crnoj Gori (245.000) i Zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi (150.000), te neutvren broj iseljenika u Turskoj (neki izvori pretpostavljaju 100.000 do 200.000 govornika). U bosanskom jeziku se koriste dva ravnopravna pisma: latinica i irilica. Bosanski jezik spada u vrstu tonskih jezika koji se u lingvistici nazivaju: jezici sa tonskim akcentom, a za njega je karakteristino postojanje dva tona (silazni i uzlazni) i dvije vokalne duine (kratak i dug vokal). Jednoslone rijei mogu imati samo silazni ton, mada im vokal moe biti i kratak i dug.

Bosanski jezik kao sistem dijalekataBonjaci su izvorni govornici nekoliko dijalekata tokavskog narjeja:

novotokavskog ikavskog (tzv. bosanko-dalmatinski) i akavsko ijekavskog (tzv. istono-bosanski dijalekt), kojim govore Bonjaci i Hrvati, novotokavskog ijekavskog (tzv. istonohercegovako-krajiki), kojeg dijele sa Srbima, Crnogorcima i Hrvatima, te nenovotokavskog ijekavskog (tzv. zetsko-junosandaki dijalekt) kojim govore Bonjaci, Crnogorci i Srbi.

Udio Bonjaka u ostalim govorima (npr. novotokavskom ekavskom (tzv. umadijskovojvoanski dijalekt) i nenovotokavskom ekavskom (tzv. kosovsko-resavski dijalekt)) je zanemariv. Zbog procesa jezine asimilacije, akulturacije i migracija kao posljedica posljednjeg rata, nemogue je odrediti taan broj i raspored govornika pojedinog dijalekta, no, priblino se moe navesti sljedee: veina Bonjaka u Bihakoj regiji, zapadnoj Bosni openito, kao i srednjoj i junoj Bosni (Travnik, Bugojno, Zenica, Livno) i sjevernom dijelu Hercegovine govornici su bosansko-dalmatinskog dijalekta; stanovnici irokog pojasa koji se protee juno od Sarajeva do Tuzle na sjeveru, sa sreditima u Sarajevu, Kladnju, Brezi, Srebreniku, Tuzli, Zavidoviima, Olovu, Visokom, Fojnici, Kaknju izvorni su govornici istonobosanskog dijalekta; Bonjaci u podruju srednje i istone Hercegovine (apljina, Stolac, Nevesinje), istonoj Bosni (Gorade, Viegrad, Rogatica), te u veem dijelu Crne Gore i dijelu Srbije (Niki, Pljevlja,Prijepolje), kao i stanovnici veih gradova (ukljuujui i one protjerane iz gradova kao Tesli, Prijedor, Banja Luka, Doboj, Zvornik, Vlasenica) su govornici istonohercegovako-krajikog dijalekta; dok su Bonjaci koji nastanjuju istok Crne Gore i jugozapad Srbije (Podgorica, Bijelo Polje, Novi Pazar) govornici zetsko-junosandakog dijalekta. Historijski razvoj bosanskog jezika Postanak i historijski razvoj standardnog jezika neke zajednice, u ovom sluaju nacionalne zajednice Bonjaka, uveliko zavisi o samodefiniciji te zajednice, ili o profilu i vidu narodnosne kristalizacije. U sluaju bonjake nacije nekoliko inilaca je odigralo vanu ulogu:

jezini temelj te zajednice je zapadnotokavski idiom kakav se profilirao tokom 3 vijeka uoi osmanlijskog osvajanja uticaj islamsko-orijentalne kulture, te leksikih osobina orijentalnih jezika (arapskog, turskog i perzijskog), snano su obiljeili bosanski jezik na razliite naine u razliitim vremenima relativna zakanjelost nacionalne emancipacije Bonjaka u odnosu na srpsku i hrvatsku imala je za posljedicu da se bosanski jezik, kao standardni jezik, ili propisani jeziki sistem, sporo odvajao od "srpsko-hrvatske" jezine matrice, kakva je nametana u 20. vijeku za razliku od Hrvata i Srba, Bonjaci su imali i jednu dosta znaajnu prednost: jezinodijalekatsku uravnoteenost. Posmatra li se jezinodijalekatska situacija Srba, a pogotovo snane regionalnodijalekatske centrifuglane tendencije u Hrvata, tada se moe rei da je u dobroj mjeri nivelirana situacija u pogledu narjeja kojim govore Bonjaci, predstavljala pozitivan element za jezinu unifikaciju.

U pregledu koji slijedi, bit e prikazane glavne tendencije razvitka bosanskog jezika, uklopljenog u opi razvoj jezika na tlu Bosne i Hercegovine, to je dano u historijskom prikazu razvitka jezika na tlu BiH.

Ime bosanskog jezika u knjievnim djelima i historijskim izvorimaBonjaci oduvijek svoj maternji jezik imenuju najee bosanskim. I ne samo oni, nego i njihovi susjedi esto su ga imenovali tako (najee Hrvati), kako u Bosni tako i izvan nje, o emu svjedoe brojna djela, dokumenti, te putnici kroz Bosnu i druge krajeve. Navodimo svjedoanstva, argumente, injenice i primjere:

Bonjaci su ostali vezani za svoj jezik i od kraja 15. do poetka 20. vijeka stvaraju knjievna djela i na orijentalnim jezicima. Blizu tri stotine stvaralaca u tom periodu ostavilo je raznorodna djela, najveim dijelom na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Na turskom jeziku stvorena je lijepa knjievnost, od epskih pjesama iz najranijeg vremena preko bogate lirike i proze. U tim djelima jezik itelja Bosne nazivan je bosanskim. Vie od stotina tih autora dodalo je svom imenu odrednicu Bosnavi/Bosnali/Bosnjak/Bosanac, koja signalizira njihovu golemu i trajnu vezanost za maticu Bosnu. U etiri vijeka osmanlijske vladavine uoavaju se tri razvojna toka. Prvi je pisana aktivnost na narodnom jeziku i bosanici. Drugi je stvaralatvo na turskom, perzijskom i arapskom jeziku. Trei, alhamijado-literatura, knjievna tvorevina na narodnom jeziku i arapskom pismu. Bosanska kurzivna irilica ili bosanica koja je nastala u Bosni kao posebno pismo, upotrebljava se kao svjetovno pismo i igra najvaniju ulogu u ouvanju kontinuiteta slavenske pisane rijei meu bosanskim stanovnitvom. Ovo pismo njeguje se na dvorovima sandakbega, kao i ranije kada su bosanski vladari u srednjem vijeku pisali njime, a igra veliku ulogu i u diplomatskim kontaktima sa evropskim zemljama. Veina srednjovjekovne korespodencije na prostorima Bosne i Hercegovine je pisana bosanicom. Na Porti (u Stambolu) se govorilo "bosanskim" kao diplomatskim jezikom. Bosanski begovi dugo vremena su u prepiskama sa Dubrovakom Republikom i drugim

susjednim zemljama sluili bosanicom, koja se nazivala i "begovo pismo" ili "begovica", a bila je rairena i u privatnoj prepisci. Njome su se koristile i susjedne zemlje. ak se neki tekstovi na turskom jeziku piu tim pismom, to govori o dubokim korjenima iriline tradicije u Bosni. Djela na orijentalnim jezicima su mnogobrojna,ali sve vie se i u njih unosi duh narodnog poetskog jezikog bia i izraza kao to je to sluaj u poeziji D. Bajezidagia (umro 1566/1603), M. Nerkesije Sarajlije (oko 1584-1635), D. Mezakije (umro 1676/1677), A. Rizvanbegovia-Stoevia (1839-1903), H. Rizvanbegovieve (1845-1890).

Naziv bosanski nije uobiajen samo kod onih koji su stvarali na orijentalnim jezicima (dovoljno je pogledati Ljetopis Mula-Mustafe Baeskije) nego i kod Bonjaka koji su pisali alhamijado knjievnost (panska kovanica al agami=stran, tu, bukvalno: strana knjievnost). Dok je turski jezik bio jezik administracije, slubeni jezik, perzijski je dominirao u pjesnitvu, a arapski je bio jezik vjere i nauke. Oni koji su se htjeli afirmisati bilo u politici, vojsci, umjetnosti, nauci - morali su da poznaju te jezike. Meutim ti jezici nisu nikada uli u ire mase i nisu uticali na njegovanje svog maternjeg bosanskog jezika. Dovoljno je spomenuti ovdje samo Muhameda Hevaiju Uskufiju. Konstantin Filozof (pisac s kraja 14. i poetka 15. vijeka) u spisu "Skazanie izjavljeno o pismeneh" spominje bosanski jezik uz bugarski, srpski, slovenski, eki i hrvatski. Jedan od najstarijih spomena bosanskog jezika imamo u notarskim knjigama grada Kotora: 3.jula 1436, mletaki knez u Kotoru kupio je petnaestogodinju djevojku "bosanskog roda i heretike vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu". Ninski biskup u Peri pisao je 1581. g. fra J. Arsenigu "bosanskim jezikom". U djelu Jeronima Megisera "Thesaurus polyglotus" (Frankfurt na Majni, poetak 17. vijeka) spominju se uz ostale govore (dijalekte): bosanski, dalmatinski, srpski, hrvatski. Bosanskim jezikom su ga zvali (uz: slovinski, iliriki/ilirski, ponekad i hrvatski) i mnogi pisci od 17. vijeka naovamo: Matija Divkovi: "Bonjak roen u selu Jelaskama sjeverno od Varea koji je pisao dobrim narodnim jezikom svoga kraja"; Stjepan Matijevi, Stjepan Margiti, Ambroz Mati, Luka Dropulji, Ivan Franjo Juki (Slavoljub Bonjak), Martin Nedi, Anto Kneevi itd. Duvanjski biskup fra Pavle Dragievi 1735, pie da u Bosni ima devet sveenika koji u vrenju vjerskih obreda ispomau "bosanskim jezikom", jer ne razumiju dobro crkvenoslavenski. Dodaje da je uenim katolicima u razgovorima sa pravoslavcima dovoljno da poznaju bosanski jezik. Evlija elebija, osmanski putopisac iz 17. vijeka, u poglavlju "jezik bosanskog i hrvatskog naroda" svog uvenog putopisa hvali Bonjake, za koje kae: "kako im je jezik, tako su i oni isti, dobri i razumljivi ljudi". Govori o bosanskom jeziku koji je po njemu blizak latinskom, a spominje i bosansko-turski rjenik M. H. Uskufije. Jedan od prvih gramatiara, Bartol Kai (Pag 1575. - Rim 1650.), roeni akavac, odluuje se za tokavtinu bosanskog tipa, kakva je Divkovieva, te se u svom "Ritualu

rimskom" (Rim, 1640.) istie da je za stvaranje zajednikog knjievnog jezika (lingua communis) u junoslavenskim krajevima potrebno izabrati jedan govor (on se zalae za bosanski slijedei na taj nain preporuke Kongregacije za propagandu vjere i svojih poglavara iz Rima).

Isusovac Jakov Mikalja (1601.-1654.) u predgovoru "Blagu Jezika slovinskoga" iz 1649. eli kako kae da uvrsti "najodabranije rijei i najljepe narjeeje" dodajui da je "u ilirskom jeziku bosanski jezik najljepi", i da bi svi ilirski pisci trebali nastojati da njim piu. Dubrovaki dramatiar ono Palmoti, opredijelio se za govor "susjednih Bonjaka", istiui ljepotu tog govora. Hrvatski pjesnik Andrija Kai Mioi (1704.-1760.) autor "Razgovora ugodnog", snano afirmie tokavtinu; svoju je "Korabljicu" "prinio iz knjiga latinskih, italijanskih i hronika Pavla Vitezovia" u "jezik bosanski". Bosanski jezik spominje, pored srpskog, hrvatskog, ekog i poljskog i pisac Matija Antun Reljkovi (1732.-1798.). Antun Kanii, Francesco Maria Appendini (1808. u Dubrovniku pojavila se njegova "Grammatica della lingua illirica" u ijem predgovoru istie da je od svih dijalekata ilirski ili dalmatinsko-bosanski najsavreniji, Ivan Popovi (kojem je bosanski govor meu slavenskim isto to i atiki meu grkim), u nastojanju da Juni Slaveni oforme jedinstven knjievni jezik, zalau se za usvajanje bosanskog govora jo mnogo prije Bekog dogovora iz 1850. godine. Alberto Fortis (1741. -1803; 1774. u Veneciji u djelu "Viaggio in Dalmazia" objavio i u originalu i prevodu na italijanski - znamenitu bosansku baladu Hasanaginicu - jezik Morlaka naziva: ilirskim, morlakim i bosanskim. Mula Mustafa Baeskija u svom Ljetopisu spominje Mula Hasana Nikianina (1780.), koji govori pola turskim, pola bosanskim jezikom. Naziv bosanski jezik upotrebljavaju i Slavonci Ivan Grlii (upnik u akovu, 1707.) i Matija Petar Katani (1831. u Budimu objavio u est knjiga prevod Svetog pisma "u jezik Slavno-Illyricski izgovora Bosanskog"). Prema svjedoenju Matije Maurania ("Pogled u Bosnu uinjen 1839-1840", Zagreb, 1842, str. 54), sarajevski paa, iako "dobro znade turski, arapski i arnautski", ne voli da neko pred njim govori turski i istie "da je na slavni bonjaki jezik od svih najljepi na svijetu". U Putopisu se kaze da se u Bosni "eglendie Bonjaki". Svoj jezik naziva bosanskim i Stoanin Halil Hrle, prevodilac sa arapskog ("Kasidei burdei bosnevi", Stolac,1849).

Hercegovaki pravoslavni prvaci, meu kojima i Prokopije okorilo, trae od Ali-pae Rizvanbegovia da se za vladiku postavi ovjek vian bosanskom jeziku. Bosanski biskup Vujii jo je1881 godine ovaj jezik zvao bosanskim. I hercegovaki ustanici su ga tako zvali: Pero Tunguz, jedan od njihovih voa, znao je rei: "Razumi me, oee, bosanski ti govorim !". Autor prvog tampanog alhamijado teksta, s prvim pokuajem stvaranja stabilnijeg arabikog pravopisnog uzusa za tampanu praksu jeste Mustafa Rakim (1868 g. objavio je u Istambulu djelo "Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitab"). Autorstvo tog djela inae je pripisivano Mehmedu Agiu iz Bosanskog Broda. Mostarac Omer Humo (umro 1880.), narodni prosvjetitelj, koji se borio za uvoenje narodnog jezika u kole, na kraju svoga Ilmihala ("Sehletul vusula", Sarajevo 1875; ovo je prva knjiga pisana arebicom a bosanskim jezikom, objavljena u Bosni) kae: "Ah da je Bog do meni bio avaki bosanski pisani itab", a u pjesmi "Stihovi zahvale na bosanskom jeziku": "Brez suhbe (sumnje) je babin jezik najlasnji, Svatko njime vama vikom besidi, Slatka brao, Bonjaci, Hak (istinu) vam Omer govori". Autor je i pjesme "Dova na bosanskom". "Gramatika bosanskog jezika za srednje kole" nepotpisanog autora Frane Vuletia, prva je gramatika u Bosni i Hercegovini za interkonfesionalno kolstvo. Zemaljska vlada BiH tampala ju je1880. g. Doivjela je vie izdanja i bila u upotrebi do 1911., s tim to od 1908. g. nosi naziv "Gramatika srpsko-hrvatskog jezika". Salih Gaovi, rodom Nikianin, autor je Mevluda ("asni mevlud na bosanski jezik", Sarajevo 1878. godine; zapravo je to prepjev Mevluda Sulejmana elebije) za iji nastanak kae: "Molie me kolasinski prvisi, Mevlud nami daj bosanski napii". Ibrahim Edhem Berbi tampao je "Bosansko-turski uitelj" (1893. u Carigradu); Ibrahim Seljubac (1900.) "Novu bosansku elifnicu", a u tom duhu radili su i drugi autori vjerskih udbenika (npr. Junuz Remzi Stovro). Sejfudin Proho izdao je 1907. u Sarajevu "Tedvidi-inas (na najlaki i najkrai nain bosanski jezik.)". Iste godine u Sarajevu izlazi "Tedvidi edaijjei bosnevi" Ibrahima Saliha Puke. 1908. u Sarajevu se pojavljuje djelo M. D. auevia "Bergivija", koje je urednitvo "Tarika" prevelo na bosanski jezik, "radi openite koristi". Arif Sarajlija takoer je dao svoju verziju prevoda Mevluda S. elebije, ("Terduman mevludski na jezik bosanski", Carigrad 1909). Franjevci su 1894 g. otpisivali M. P. Desaniu da ne govore srpski nego bosanski. Gradonaelnik Mostara I. Kapetanovi ne jednoj sjednici 1895. g. zabranjuje da gospodin Stagner neto kae na njemakom jeziku; u zapisniku je navedeno kako je rekao "da mi

ovdje nismo u Beu niti Gracu ve u Mostaru i da treba da se govori bosanski, da svi razumimo".

U doba austrougarske uprave naziv bosanski jezik (Kallay ga je forsirao svojom nacionalnom politikom da suzbije hrvatski i srpski nacionalni pokret) postaje i slubeni, ali ga ta uprava poslije i naputa, prihvatajui ime srpskohrvatski jezik (baron Burijan ga je forsirao ime je napustao Kallayevu nacionalnu politiku). Potiskivanje bosanskog jezika u stranu jasno je vidljivo i po datumima. Od 1.1.1879. upotrebljavan je naziv bosanski jezik - kao slubeni jezik u Bosni i Hercegovini. Od 23.1.1879 na sjednici Bosanske komisije bilo je zauzeto stanovite da se naziva "bosanskizemaljski jezik". Ali u provizornom poslovniku za organe vlasti u BiH od 16.2.1879. ve je upotrebljena oznaka "srpsko-hrvatski jezik". Naredbom Zemaljske vlade od 4.10.1907. g.odreeno je da se "ima posve napustiti naziv 'bosanski jezik' i da se imade zemaljski jezik nazivati 'srpskohrvatski jezik'. Prvi tampani kalendar "Tursko-bosanski rjenik" (Bitolj, 1912.) to ga je sastavio Ahmed Kulender.

Predosmansko razdobljeU ovo doba (do 1463.) spadaju jezini spomenici koje, u razliitim stepenima, oblicima i na razliitim mjestima, bosanski jezik dijeli s hrvatskim i srpskim. To, to vei dio tih jezinih spomenika nije formalno integrisan u korpus bosanske pismenosti nije previe relevantno, jer je nijedan jezik ne nastaje niotkuda. Stoga, za historiju bosanskog jezika vrijedi:

pisani korpus je od 10. ili 11. vijeka, prvo na glagoljici, a kasnije na bosanici ili bosanskoj irilici. Glavni spomenici se mogu svrstati u 3 kategorije:

a) spisi Bosanske crkve, oko 10-15 prijepisa dijelova Novog zavjeta i Psaltira. Jezik je staroslavenski/crkvenoslavenski s unosima narodnog bosanskog govora (ikavizam koji se pojavljuje kao intruzija u dijelovima tekstova gdje je staroslavenski jat eksplicite upisan: svidoci, vrime, lipo). Veina tekstova potjee iz 14. i 15. vijeka, a rasuti su irom svijeta. Najpoznatiji je Hvalov zbornik, pisan oko 1400. za vojvodu Hrvoja u Omiu, te Kopitarovo evanelje i Mletaka apokalipsa. b) tekstovi velikaa i kraljevske kue Kotromania, uglavnom mjeavina staroslavenskog i narodnog bosanskog govora. Zavisno od kancelarije, pisara i prijepisa, stepen narodnog bosanskog jezika varira. Pismo je bosanica, a u veini kasnijih povelja (od kraja 14. vijeka do 1463) preovladava narodni bosanski jezik, najvie ikavsko-akavski (pojde, dojde, lovik, priko, misto), a katkad jekavski, ponajvie u Humu (viere, ini(j)em dubrovakiem draziem pr'jatelem). Prvi diplomatsko-trgovinski spis je Povelja Kulina bana 1189., na starobosanskom s elementima narodnog bosanskog govora (oca, a ne otca), dok je velika veina iz 14. i 15. vijeka. Najvei dio povelja se uva u Hrvatskoj, u Dubrovakom arhivu. c) natpisi na bilizima (mramorovima, stecima), nadgrobnim spomenicima Bonjana (predaka dananjih Bonjaka) prije i neposredno nakon turskog osvajanja. Iako steaka ima oko 60.000 (najea brojka), onih s natpisima je manji broj, oko 1.000. Jezik je uglavnom tokavskoakavski ikavski, a rjee ima jekavskih oblika. Veina steaka je u podruju Hercegovine i

srednje Bosne, iako ih ima i u istonoj, a neto i u zapadnoj Bosni. Vei dio datiranih steaka potjee iz razdoblja od 14. do 16. vijeka, iako se sreu i primjeri iz 13. i 17. vijeka.

jezinodijalekatski, u podruju Bosne i Huma se dogodila narjena diferencijacija od 12. do 15. vijeka, u kojoj je u veini Bosne i Huma prevladala tronaglasna, zapadna tokavtina. Na jugu i u centralnoj Bosni dominira tokavski, a na sjeveru akavski idiom; takoer, na zapadu i u centru ikavica, na istoku jekavica.

Takav bijae jezini raspored uoi osmanlijske invazije sredinom 15. vijeka. Detaljnije o tom razdoblju se moe vidjeti na stranici o prikazu nastanka jezika u BiH.

Osmanlijsko razdobljePo osmanlijskom osvajanju, koje je zapoelo 1463. godine, a nastavilo se u raznim podrujima dananje BiH u narednih 50 godina, dolazi do znatnih jezikih promjena. Naime, dijalekatska karta koja se formirala od 15./16. vijeka mijenjala je oblike govora pojedinih podruja, ali ne i samu strukturu. Osnovne karakteristike drutvenih promjena u Bosni bile su seobe stanovnitva. Na jezikom podruju dolazi do novotokavskih inovacija, tj. glasovnih i morfolokih promjena koje su stvorile novotokavski supstrat za kasnije standardne jezike. Novotokavski govori su potekli iz sliva rijeke Neretve i irili se na sjever, zapad i istok. Glavne razlike u odnosu na starotokavske govore (koji i dalje postoje na znatnom dijelu BiH) su: etveroakcenatski sistem, pojava duge mnoine (grad/gradovi prema starotokavskoj mnoini gradi), izjednaavanje padea u dativu, lokativu i instrumentalu, kao i definitivna uspostava doetnog o u participu mjesto l (govorio/govoril), te gubitak fonema "h" u veini govora ('ou, 'ajde). Bonjaci su zadrali to slovo u puno vie rijei nego Srbi i Hrvati. Prije nego to preemo na prikaz jezinih karakteristika, kratko emo se osvrnuti na ekstralingvistike faktore koji se esto spominju (ili povrno interpretiraju) u popularnoj literaturi vezanoj za problematiku jezika u sadanjoj BiH: a) prvo se odnosi na nacionalno ime Bonjaka. Izvorno ime "Bonjanin" (u latinskim vrelima sing. "Bosnensis") oznaava narod Bosne u srednjem vijeku. Na podruju Bosne su jako dugo ivjeli Iliri a tu doli i neki Kelti i Goti koji su se mjeali sa Ilirima. Oko 7. vijeka na podruje Bosne i Hercegovine su doli Slaveni i Avari i misli se da su najvei narodi bili Slaveni i Iliri, ali su svi prihvatili slavenski jezik i ime drave je postalo Bosna od ilirske rijei Bosona, a narod te drave je sebi dao ime Bonjani. U srednjem vijeku to ime upotrebljavaju svi i to se moe vidjeti i u starobosanskim poveljama, kao recimo onih u kojima se Bonjanin kontrastira sa Dubrovanin (prva takva je iz vremena bana Stjepana II Kotromania). Napokon, krajem 14. i u prvoj polovini 15. vijeka, vidimo i sasvim jasne pokazatelje koritenja termina Bonjanin i u nedvojbeno etnikom smislu, u kojim ih se razdvaja od ostalih podanika bosanske drave. Primjer toga je povelja kralja Tvrtka II u kojoj se kae "Kto godi je Bonjanin ali Kraljevstva bosanskoga prije rata bil dlan komu godi Dubrovaninu...". Ime "Bonjak" (grekom ponekad smatrano za turcizirano "Bonjanin", ustvari normalna formacija sa sufiksom -(j)ak, poput Poljak, Skopljak, denjak itd.) je dakle u poetnom periodu turske vladavine. Tokom osmanlijske vlasti, rije "Bonjak" se udomaila i oznaavala je svakog pripadnika zemlje Bosne ("Bonjak-milleti"), pa i izraz "Bonjakkavmi" znai samo bonjaki narod. Nedvojbeno koritenje termina Bonjak u narodnosnom smislu, vidimo kod poznatog turskog putopisca Evlije elebije koji ponekad pri svojim

opisima mjesta dodaje i stanovnitvo koje u njima ivi. Tako iz njegovih opisa vidimo da u Srebrenici ive Bonjaci, Srbi i Bugari, u Herceg-Novom Bonjaci, Hrvati i Arnauti itd. Tokom turske vladavine naziv Bonjak odnosio se na ime jednog naroda sa tri razliite vjere, meutim nakon propagandnih aktivnosti srpskih i hrvatskih misionara za vrijeme austrougarske vladavine, Bonjaci katolici i Bonjaci pravoslavci se poinju identificirati sa Srbima i Hrvatima, ali mali broj Bonjaka pravoslavaca i Bonjaka katolika i Bonjaci muslimani ostaju u bonjakoj naciji. b) druga sporna tema odnosi se na dananje ime jezika, bosansko. Budui da se oznaka za pripadnike bosanske drave pojavljuje od 10. i 11. vijeka u grkim i latinskim vrelima, da bi se nastavila u staroslavenskim, domaem vernakularu i evropskim jezicima, potrebno je dati sumarni pregled, prvenstveno zato to se radi o jednom od glavnih sporova oko imenovanja jezika, i to od strane Hrvata i Srba (koji su tokom historije imali pretenzije na bosansku teritoriju). Poznato je da Hrvati i Srbi smatraju da bi racionalno bilo da se jezik Bonjaka zove bonjaki, a ne bosanski. S druge strane, Bonjaci svoj jezik oduvijek osjeaju i nazivaju bosanskim. Nakon prikaza ovih izvanjezikih polemikih elemenata, prikazat emo osnovne karakteristike koje su znaajne za formiranje savremenog bosanskog jezika.

Knjievnost alhamijado i formiranje vernakularaU 15. i 16. vijeku poinje novo doba u historiji bosanskog jezika. Bosanski jezik je temeljen na staroj jezikoj batini, preteno na razgovornom jeziku kakvog nalazimo na mramorima ili stecima, kao i na zateenom jezinom stanju. Na dijalekatskom nivou, moe se ugrubo rei da su Bonjaci zapadno od linije koja povezuje porijeja Neretve i Bosne tokavski ikavci s akavskim elementima, a istono akavski i tokavski ijekavci. Bonjako stanovnitvo koje se se irilo zajedno s osmanlijskim jedinicama iz podruja sadanje Crne Gore, zapadne Srbije i istone Hercegovine, je donijelo uglavnom novotokavski ijekavski dijalekt. Na podruju sadanje BiH dijalekatska karta je uveliko izmijenjena u odnosu na predosmanlijsko razdoblje, no, dosta je karakteristika ostalo, sudi li se po dijalektolokim istraivanjima: akavsko narjeje Bihake regije zamijenjeno je arhainim akavsko ikavskim, idiomom oko kojeg se dijalektolozi jo spore; srednja Bosna je ostala tokavsko ikavska, kakva je i bila, a istoniji dijelovi akavsko ijekavski. to se tie prostorne rasprostranjenosti, najvee promjene su zabiljeene na podruju tzv. Turske Hrvatske ili Bosanske Krajine, posebno Dubica, Banja Luka, Bosanski Novi,Mrkonji Grad (ranije poznat kao Varcar Vakuf itd., gdje je novotokavski ijekavski zamijenio akavski i tokavski ikavski. Sumarno, bosanski jezik od 15. do 19. vijeka bi se moglo rei da je uglavnom, uz manje izmjene, ostao isti ili se prirodno dalje razvijao na veem dijelu sadanje BiH; jedini izuzetak ini prostrano podruje Bosanske Krajine i manjim dijelom, Podrinja i Semberije.

Prema tome, u 15. i 16. vijeku dolazi do novog pomaka u razvoju bosanskog jezika, koji sazrijeva u novom okruenju orijentalnog civlizacijskog kruga i temeljen na jezikoj batini stare Bosne iz srednjeg vijeka. Poznata je injenica da nerijetko zanemarivana ostvarenja postaju, post festum gledano, proslavljenim temeljima budunosti. U knjievnosti dobar je

primjer Voltaire, koji je mislio stei slavu epovima (sada uglavnom zaboravljenim), dok su za razonodu napisani kratki romani kao "Candide" ostali pievo trajno nasljee koje ga je proslavilo. Slian je sluaj s bonjakom alhamijado (sreu se jo i izrazi kao aljamiado, aljamijado, alhamiado) knjievnou, koja je sluila za razonodu svojim tvorcima koji su vlastitu kreativnu energiju uglavnom usmjerili na djela pisana klasinim orijentalnim jezicima: arapskom, turskom i farsiju/perzijskom. No, tok historije je progutao ta njihova djela visokih ambicija, poloivi ih u nepregledno more islamsko-orijentalne knjievnosti na centralnim jezicima islama. Ono to je ostalo, i po emu su Mehmed Uskufi, Hasan Kaimija, Sirrija, Umihana uvidina i mnogi drugi zapameni jeste stvaralatvo na bosanskom jeziku. Jo u ranom dobu javlja se dvostruka pismenost - na bosanici i arebici (ili arabici)modificiranom arapskom pismu, u nekim elementima prilagoenom glasovnim karakteristikama bosanskog jezika. Alhamijado knjievnost je dala preko 100 djela - kako pjesnikih, tako i proznih. U pjesnikom izrazu dominiraju islamske forme: ilahije, kaside, zatim poune, satirinopolitike i drutveno-kritike pjesme, te vjerski spjevovi, dok u prozi nalazimo udbenike, praktine prirunike, vjersko-pounu literaturu i sl. Prema podacima, koje je objelodanio Muhamed Hadijahi u knjizi "Bosansko-Hercegovaka knjievna hrestomatija", 1. dio, "Starija knjievnost", Sarajevo 1974. prvi pjesnik na bosanskom narodnom jeziku bijae Ajvaz Dedo, ija je pjesma o prodoru kralja Matijaa u Bosnu datirana oko 1480. Knjievnost Bonjaka na bosanskom jeziku u pregledu starije knjievnosti nije hronoloki ureena, i uz poznata imena (Uskufi, Kaimija, uvidina) dominiraju anonimi iz raznih zbirki, prvenstveno one samog Hadijahia. Tekstovi se dijele na ljubavne pjesme, pobone, didaktine, refleksije na savremene dogaaje, arzuhale, legende i molitve. Veina djela je anonimnog postanka, a spomenuti autori su Zirai (Arinovi), Fejzo Softa (iz Travnika, bez datuma), Mehmed Hevaji Uskufi (prva polovina 17. vijeka, Tuzla), Hasan Kaimija (Sarajlija, umro u Zvorniku 1691/2.), Karahoda (1779. uenik u Banjoj Luci, tekst nastao u epu), Ajvaz Dedo (moda najstariji tekst, 1480.?), Umihana uvidina (umrla oko 1870.), Hadi Jusuf Livnjak (jedan od najstarijih predstavnika),Mehmed-aga Pruanin ("Duvanjski arzuhal", oko 1728.). Openito, ako je datacija tana, moe se rei da se radi o neprekinutom korpusu od 1480. do, bar, 1850. (a vjerojatno i kasnije). Tekstovi su na arebici, a potjeu iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, no, najvie iz stare Bosne (Sarajevo, Tuzla), te Donjih Kraja (Duvno, Livno,..) i Hercegovine (Mostar,..). Zbirke i izvori su uglavnom Baagieva, orovi-Kemurina, Nametkova, te muzeji i ostale institucije u BiH (dobar dio je bio u Hadijahievoj privatnoj zbirci). Jezik se mijenja kroz vrijeme, no neke karakteristike ostaju vidljive: veina je pjesama tokavsko ikavska, a dijelom i jekavska. Praktiki su nestali akavski oblici, koji se nalaze vrlo rijetko ("rn"), dok turcizmi rastu, pa su neke pjesme skoro nerazumljive zbog potrebe stalnog zagledanja u rjenik. Prosjek je oko 20% turcizama u tekstu, dok u poetnoj, moda najstarijoj Ajvaz-Dedinoj kasidi iz 1480., o prodoru kralja Matijaa u Bosnu, nema orijentalizama osim 2-3 (vada - rok, rahmet - milost, bo kaside - ovu pounu pjesmu). Duvanjski arzuhal je sauvan na turskom pod imenom "Bosanda lisanile arzuhal" (Molba na bosanskom jeziku), "Bonjakua" Karahodina (epaki izraz, istonobosanski u jekavsko-ikavskoj mjeavini, pretovaren turcizmima; takoer, u njoj nalazimo akavske oblike poput "dojde"). Jedna je pjesma zanimljiva zbog

oitog uticaja dubrovako-dalmatinske knjievnosti (sonetna forma, hrvatski formalni izraz (tko, gospoje u vokativu, bez turcizama), datirana oko 1750. Neki od primjera interesantnih za alhamijado knjievnost je oblik koji sreemo u pjesnitvu Mehmeda Uskufija. Donosimo dio pjesme Mehmeda Uskufija (1601, Solin kod Tuzle poslije 1651) Savjet enama Ah Boga vam, sve ene, bac'te zlu ud od sebe, svjet uzmite od mene. Bacte zlu ud od sebe... Ej vi ene udate, grijeha se uvajte, mua dobro sluajte, Bacte zlu ud od sebe. Ako ste vi kadune i ukoliko uljudne, muu budte ugodne. Bacte zlu ud od sebe. Bogu robna ti budi i svom muu ugodi, te u denet uhodi! Bacte zlu ud od sebe. Svaka ena zaglua koja mua ne slua, njome ejtan brod kua. Bacte zlu ud od sebe. to mu nee ne radte, na sotonu ne jate, muu hatur ne kvarte. Bacte zlu ud od sebe. Muu hizmet inite, dobro ga se bojite, runom smrti ne mrite. Bacte zlu ud od sebe. Koja mua imade hak muevski ne znade u dehenem upade.

Bacte zlu ud od sebe. Ah Boga vam, Sarajke ne sluajte vi majke, a ni one ebejke. Bacte zlu ud od sebe!

. Pjesmu smo naveli u okrnjenom obliku (cijela, ima 26 eteverostiha), no i to je dovoljno da se izvukuneki zakljuci. Vidljivo je da Uskufi upotrebljava veliki broj islamskih orijentalizama. Zanimljivo je i to da je navedena pjesma veinom tokavsko-ijekavska, dok je veina ostalih Uskufijevih pjesama napisana na tokavsko-ikavskom dijalektu ("Ja, kauri, vami velju", "Vinjemu Bogu sve koji sazda", "Molimo se tebi, Boe", i sl.). Iz toga se mogu izvui bar dva znaajna zakljuka: striktna jeziko-dijalekatska podjela je, kao i u sluaju hrvatskih dubrovakih pjesnika, nemogua i besmislena, jer se pie na ikavsko-ijekavskoj mjeavini Uskufi koristi turcizme prvenstveno u tekstovima koji referenciraju obiajni svakodnevni ivot, dok u vjersko-pobonim pjesmama, nasuprot oekivanju, islamskih orijentalizama skoro da i nema, osim u dijelovima koji se odnose na karakteristino teoloke pojmove. Sve to ukazuje da je tursko islamski leksik prodro u svakodnevni ivot, ali na ogranienim poljima.

Uz ovo treba rei da je Uskufi autor prvog bosanskog rjenika, i to je prvi eksplicitni spomen bosanskog jezika od autora Bonjaka. Rjenik je dovren 1631. i objavljen pod imenom "Makbul-i 'arif", a bolje poznat pod popularnim nazivom "Potur-ahidi" napisan po uzoru na slian perzijskoturski rjenik "Tuhfe-i ahidi" turskog pjesnika Ibrahima ahidija. Radi se o rimovanom bosansko turskom rjeniku tokavsko-ikavskog narjeja. To djelo ima u svemu oko 700 rijei koje se objanjavaju u tristotrideset stihova. Moemo ga itati i kao pjesniki tekst, jer nije napravljen po pravilima zapadne leksikografije. Evo primjera (turske rijei nismo pisali s prijeglasima, a jat je upisan po obiajima kao rogato e - ): Ompek poljubit, komak zagerlit; Ton ile gomlek gae koulj dur Maka kedi dir, pika diferde, Hem kad kaan dur, atlak pukal dur. Gluh oldy sagyr, slp ne kor dur. Hrom topal dur, ugav ne kel dur. Ognjite odak, hem kut budak dur. Kuluk ne ruak, lokva ne gol dur. Lpu milovat zakon je davni. Guzeli sevmek adet ezel dur. Kao zakljuak, moglo bi se navesti da alhamijado knjievna produkcija, gleda li se jezina struktura, pokazuje sljedee karakteristike:

relativno ujednaen jezini idiom, tokavsko ikavski i jekavski vokabular u kojemu je vidljiv porast udjela turcizama, i koji su se najvie ukorijenili na poljima vjerske terminologije, porodinih i drutvenih odnosa, kao i zanata promjene u morfologiji koje su vidljive u tvorbi rijei, posebno u pojavi sufiksa tipa lija ili dija (sevdalija, kujundija), kao i onomastici i toponimima (prezimena kao Haramija, imena mjesta kao Sarajevo, Tuzla, Donji Vakuf itd.)

Bonjako stanovnitvo, za razliku od srpskog i hrvatskog, uva fonem "h" u veini sluajeva kada ovaj nestaje u novotokavtini (hou, hajde). Uzrok tome lingvisti trae u tome da su veina Bonjaka bili Bonjaci muslimani. Pa se odgovor trai u vjerskom odgoju temeljenom na Kur'anu koji zbog prozodijskih zahtjeva djeluje u ouvanju tog fonema a Bonjaci pravoslavci i Bonjaci katolici su ga sigurno sauvali preko Bonjaka muslimana ali su i oni nekad h u nekim rijeima odbacili ali je to vie od osobe do osobe ali se moe rei da je bosanski jezik za razliku od srpskog i hrvatskog veinom zadrao h a i primio puno vie orijentalizama to se moe objasniti orijentalnim nainom ivota Bonjaka. Kao zakljuak o ovom periodu, moglo bi se rei da se bosanski jezik, iako je pred njim bio (i jo jest) dobar put do formalne standardizacije, ostavio znaajna djela u vernakularu koja se po idiomu bitno ne razlikuju od sadanjeg propisanog standarda. To je tokavsko jekavski i ikavski vernakular, s karakteristikama koje su ule u kasniji knjievni jezik (a odstupaju od veinskih tokavskih govora Hrvata i Srbe je ouvanje fonema "h"), te vei udio turcizama, prije svega u porodinim i zanatskim odnosima.

Usmena knjievnost [uredi]Ironijom sudbine, najpoznatija bonjaka narodna umotvorina, pjesma "Hasanaginica", postigla je svjetsku slavu prvo kao "ilirska" pjesan koju je zabiljeio Alberto Fortis u svom putopisu, i koja je ubrzo prodrla u evropska kulturna sredita krajem 18. i poetkom 19. vijeka. Da sarkazam historije bude vei, Vuk Karadi je tu izvorno tokavsko-ikavsku (pa i akavsku - tako ju je Fortisu u Splitu recitirao hrvatski kulturni radnik Giulio Bajamonti) pjesancu, koja opisuje zbivanja iskljuivo u bonjakoj sredini, i to u ondanjoj turskoj Dalmaciji, u Imotskom - predstavio njemakoj i evropskoj javnosti kao vrhunac srpske narodne poezije. "Hasanaginiaa", koja nije iskljuivo bonjaka po uticaju ni rairenosti, ali jest po postanku i nastanku - jo nije dostojno nacionalno atribuirana usprkos raspadu serbo-kroatizma kao discipline. No, sve u svemu, moe se rei da bonjaka narodna poezija, epska i lirska, zauzima vidan dio stvaralatva Bonjaka. Najznaajnije su zbirke izale u Hrvatskoj i inostranstvu (sakupljai pisci i etnolozi Luka Marjanovi, Kosta Hrmann, Alija Nametak, Nasko Frndi, Milman Parry; krajem 20. vijeka te su zbirke ponovno izdane i obraene u redakciji enane Buturovi i Muniba Maglajlia). Zbirke su opsene - npr. Marjanovieva, koja je sakupljana u Krajini, s "pivaem" Mehmedom Kolakoviem, te drugima, ima preko 255.000 stihova; Parryjeva, koja reproducira preko 12.000 stihova bjelopoljskog "Homera" Avde Meedovia. Za jezinu situaciju je vano sljedee: epske i lirske pjesme, a i veoma popularne i rado biljeene sevdalinke, pruaju, u pogledu jezikog izraza, oekivanu sliku-unato "prepravljanju" tekstova tokom vremena (npr. uklanjanje raznih jezinodijalekatskih osebujnosti, a katkad i nedopustive intervencije u tekstu koje su se oitovale u dodavanju ili oduzimanju rijei ili cijelih stihova), vidljivo je da je usmeno bonjako stvaralatvo, na dijalekatskoj razini, ostvareno na bosansko -dalmatinskom, istonobosanskom, istonohercegovako-krajikom i zetsko-sandakom dijalektu narodne pjesme imaju osjetno vei udio turcizama, ili islamskih orijentalizama u vokabularu, nego to je to uobiajeno u razgovornom jeziku

U formalnoj standardizaciji bosanskog jezika narodno bonjako stvaralatvo je uestvovalo u mjeri kojoj je to bilo mogue, a to znai da se njegov uticaj osjetio ponajvie na veoj zastupljenosti turcizama. No, budui da moderna civilizacija ve ima u velikoj mjeri izgraen vokabular, uticaj narodne poezije i usmenog stvaralatva je uglavnom ogranien na rjenik tradicionalnih zanimanja i zanata, porodinih odnosa i vjersko-obiajne terminologije.

Knjievnost i pismenost na orijentalnim jezicima [uredi]Bonjaci su, osim aljamijado literature na narodnom jeziku, razvili bujnu i raznovrsnu pismenost na orijentalnim jezicima, prije svega turskom. Taj fenomen je istraen u djelima Safveta Baagia, Muhameda Mujezinovia, Hazima abanovia, Fehima Nametka i Smaila Balia. Esencijalno, radi se o izuzetno vitalnoj spisateljskoj aktivnosti koja je pokrivala velik dio ljudske aktivnosti (lirsku i mistinu poeziju, teologiju, medicinu, matematiku, logiku, alhemiju, astronomiju, filologiju, putopise, naznake historiografije,..)- i to golema veina na turskom, manji dio na arapskom, te najmanji na perzijskom. Meu mnogobrojnim autorima se istiu Hasan Kafi Pruak, ejh Jujo, Nerkesi, Dervi -paa Bonjak, Arif Rizvanbegovi Stoevi, Mula Mustafa Baeskija, Salih Muvekkit, Fevzija Mostarac, Muhamed Enveri Kadri... Veliki je dio tih tekstova ostao je aktuelan, jer je posveen politiko-historijskoj problematici (razne bune, upad Eugena Savojskog u Sarajevo, ..), te opisima Rusije koje su napisali zarobljenici iz Bosne. Tu su i znaajna djela historiografije meu Bonjacima (Muvekkit, Kadri), a jezik je, ako je izriito spomenut, najee imenovan bosanskim. U taj dio korpusa bonjake pismenosti i knjievnosti spada o brojna epigrafika na nianima (grobljima), to je podruje koje je sistematski obradio ugledni paleograf i epigrafiar Mehmed Mujezinovi.

Situacija u 20. vijeku i standardizacija [uredi]Tokom 20. vijeka bosanski jezik je proao kroz mnoge mijene, od kojih e biti zabiljeene i komentirane samo najvanije. Prvi, i vjerovatno najvaniji period u formiranju savremenog bosanskog jezika je razodoblje prijelaza 19. u 20. vijek, ili doba tzv. bonjake renesanse. Jezik najvanijih autora tog vremena je, u veini svojih glavnih crta, praktiki istovjetan sadanjem, propisanom u pravopisnim prirunicima, gramatikama i rjenicima Isakovia, Halilovia i Jahia. Naravno, ovdje valja napomenuti da je taj jezini izraz bio vie implicite normiran, tj. pokazivao je ujednaenost u praksi, bez pridravanja strogih preskripcija jezinih savjetnika. Potencijalni prigovor fizionomiji jezika u najistaknutijih autora tog doba (Baagi, azim ati, Mulabdi) mogao bi se svesti na sljedee: budui da su djela tih pisaca bili uglavnom objavljivana u Hrvatskoj, njihov jezini izraz nije reprezentativan jer odslikava ideoloki izbor objavitelja i nekad i spomenutih autora. Taj, na prvi pogled racionalan prigovor, uvjerljivo je pobijen detaljnom gramatikom, leksikom i drugom tekstualnom analizom jezinog izraza navedenih spisatelja, koja nepobitno pokazuje da se radi o logikom produetku i nasljedovanju bonjakog knjievnog izraza prolih vijekova, a prvenstveno literature 19. vijeka prije Austro-Ugarske okupacije. Dokaz za takvu tvrdnju je tekst Lejle Naka dan na linku http://www.sanoptikum.org.yu/bosanski_jezik/l_nakasau_jezik.htm. Drugo razdoblje je doba Kraljevine SHS ili, kasnije, Jugoslavije, kada je vreno snano posrbljavanje jezika u cijeloj ondanjoj Jugoslaviji, a u BiH posebno. To je bilo najuoljivije na podruju pisma (irilica) i leksika (forsiranje karakteristino srpske terminologije: optina, vazduh, as). No, istine radi treba rei da je u tome uestvovao, u ideolokom zanosu jugoslavenskog unitarizma, vjerovatno vei broj Hrvata nego Bonjaka u BiH, kao i da je zbog niskog stepena pismenosti u cijeloj zemlji i ope nerazvijenosti taj vid jezinog planiranja bio kratkog dosega. Jo kraeg je bio puristiki radikalizam u vrij eme NDH, kada je prirodna puristika tendencija hrvatskog jezika dovedena do apsurda. U tim vremenima je bosanski jezik bio izmeu ekia i nakovnja, no, uspio je u djelima veeg broja pisaca sauvati autentian izraz (Enver olakovi, Hasan Kiki, Hamdija Kreevljakovi). Odlike bosanskog standardnog jezika su sljedee:

bosanski jezik je, kao standardni jezik, jedan od jezika (uz hrvatski i srpski) koji slijede, uz razliite stepene uticaja, iz starije jezike batine nastale na tlu Bosne i Hercegovine jeziki standard jo nije u potpunosti zavladao medijima bonjakog naroda u Bosni i Hercegovini jezike spomenike predturskog perioda kakve nalazimo na natpisima na kamenim mramorima i u poveljama Kotromania, odlikuje tokavsko narjeje proeto u veoj ili manjoj mjeri crkvenoslovenskim. Predturska Bosna je podruje iriline pismenosti, imala je i svoje autentino i posebno pismo bosanici, dok se latinino pismo prvi put javlja za vrijeme AustroUgarske. jeziki spomenici specifino bosanskog jezika (tj. oni koji nisu pisani na mjeavini crkvenoslovenskog i vernakulara, kakvog nalazimo na natpisima na stecima u 14. i 15. vijeku) seu u 16. i 17. vijek, u alhamijado knjievnost pisanoj na modificiranom arapskom alfabetu (arebica). esta je bila i upotreba irilice, i to prvenstveno u korespondenciji bonjakih velikaa ("begovica",begovsko pismo) tokom 19. vijeka (prvenstveno krajem vijeka), pojavljuje se opsenija kulturna djelatnost Bonjaka na jeziku koji je razliito imenovan: srpsko-hrvatski, hrvatski, srpski, bosanski. Mea Selimovi autor djela "Tvrava" i "Dervi i smrt", i Izet Sarajli su neki od poznatijih bosanskih pisaca, dok u sandake pisce ubrajamo Huseina Baia, amila Sijaria, Murata Baltia, Bajrama Redepagia i Safeta Sijaria.

Raspadom Jugoslavije i za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu otpoela je konana standardizacija bosanskog jezika, i to u rjenicima Alije Isakovia, pravopisu Senahida Halilovia i gramatikama Devada Jahia i Senahida Halilovia. Odlike bosanskog standardnog jezika su, po propisima tih djela, ea upotreba orijentalizama ("turcizmi" i "arabizmi") i ouvanje fonema "h" i "f" u izvjesnom broju rijei kao odraz posebnosti govora Bonjaka. Bosanski jezik, uz srpski i hrvatski, jedan je od tri slubena jezika u Bosni i Hercegovini.

Postojanost bosanskog jezika [uredi]Poznato je da je nerijetko dovoeno u pitanje postojanje bosanskog jezika. Smatramo da je definitivan odgovor na to pitanje dao ugledni hrvatski lingvist Radoslav Katii u knjizi "Novi jezikoslovni ogledi", Zagreb 1992. Jezici se klasificiraju po: kriteriju genetske srodnosti kriteriju slinosti na osnovi kontakta meu idiomima tipoloko-strukturalnih elemenata vrijednosnih sudova

Prva tri kriterija, koji bi trebali biti "nauni", vode u slijepu ulicu. Jedan dio zapadnogermanskih jezika po genetskom kriteriju razlikuje dva jezika: donjo- i gornjonjemaki; tipoloki etiri jezika: holandski, donjo-, gornjonjemaki i jidi; po kontaktu meu idiomima ulanani niz dijalekata. Jedino vrijednosni sud daje odgovor. "Poznato je takoer da je jezik ljudima uvijek i nosilac nekih vrijednosti, da se prema njemu opredjeljuju: osjeaju ga kao svoj ili tu, kao lijep ili ruan, kao njegovan ili zaputen. On im je simbol i uvijek nova potvrda duhovnog bia i narodnosne pripadnosti, on im je, kako veli Herder, prava domovina. Jezik je dakle taj koji jest ne samo zato to je takav, a ne drukiji, to je postao tako, a ne

drukije, nego i po tomu to nosi te, a ne druge vrijednosti. To je vrijednosni vid jezinog identiteta ". (Novi jezikoslovni ogledi, 1992). I po tomu postoje, zapravo, tri jezika: holandski, njemaki i jidi. A tako i bosanski jezik. Na formalnoj naunoj razini, teorijska lingvistika opisuje jezik preko sljedeih disciplina: fonetika fonologija morfologija tvorba rijei (u slavenskim jezicima obuhvatnija od morfologije) sintaksa semantika pragmatika lingvostilistika leksikologija

Bosanski, hrvatski i srpski dijele (iako ne u potpunosti) temeljnu gramatiku (morfologiju i sintaksu), dok stepen slaganja u ostalim granama, od fonetike do stilistike i leksika varira - od veih podudaranja do dosta izraenih razlika. No, za bitnost jezika nije toliko vaan stepen razlika ili slinosti standardnih jezika kao sistema: svaki je standardni jezik otvoreni sistem karakteristine strukture i zakonitosti meu povezanim disciplinama sistema, pa je to i presudna injenica za utvrivanje opstojnosti jezika.

Ompek poljubit, komak zagerlit; Ton ile gomlek gae koulj dur Maka kedi dir, pika diferde, Hem kad kaan dur, atlak pukal dur. Gluh oldy sagyr, slp ne kor dur. Hrom topal dur, ugav ne kel dur. Ognjite odak, hem kut budak dur. Kuluk ne ruak, lokva ne gol dur. Lpu milovat zakon je davni. Guzeli sevmek adet ezel dur.