SMEDEREVSKI SANDŽAK DI POČETKA XVII STOLJEĆA

Kada su Osmanlije definitivno zavladale Despotovinom, pretvorili su je u Smederevski sandžak (=SS) i podijelili na kadiluke: Branićevo, Srebrenica, Smederevo i Brvenik. Sandžak je priključen Rumelijskom ejaletu. Ako se ne uzme u obzir Zeta (CG) sa padom Smedereva završeno je Osmansko osvajanje zemalja bivše Srpske despotovine (=SD). Pod ugarskom vlašću su do 1521.g. ostali Bg i Šabac sa svojom okolicom. Ubrzo nakon pada SD Osmanlije su definitivno zaposjele bosanskus tranu srednjeg podrinja sa Zvornikom, Srebrenicom i ostalnim okolnim gradovima i predjelima (1462.) i pripojili ga SS. U početku osmanske vladavine na ovome području pripala mu je prvobitna teritorija Zvorničkog sandžaka (=ZS). Za područje srednjeg podrinja sa Zvornikom, Srebrenicom i predjelima osvojenim 1462.g. osnovan je kadiluk sa središtem u Srebrenici. Kao glavni izvor za rekonstrukciju upravne podjele toga područja u najranije vrijeme, dok je bio sastavni dio SS služi detaljan popis 1476./8.g. Grad Srebrenica se i poslije pada pod osmanski vlast isticala zbog svog rudnog blaga. Prvo smederevski sandćakbeg bio je Mehmed beg Minetović, koji je nakon pada postao bosanski sandžakbeg. Za osmanske vladavine dolazi u SS do velikih teritorijalnih promjena. U prvim decenijama osmanske vlasti Braničevski subašiluk je pripao Vidinskom sandžaku, da bi kasnije bio vraćen SS. Do osnivanja ZS (1483.) neke su oblasti također pripadale SS. Osat je 1485.g. i 89. Pripadao Bosanskom sandžaku, a u XVI st. se spominje kao nahija SS, ali ne čitav dio nego onaj naseljen „vlasima“(stočarima). U kadilucima Smederevo, Braničevo, Brvenik i Srebrenica se spominje 21 nahija, od kojih neke nose srednjovjekovni naziv. Najveća rudarska mjesta SS bila je okolica Rudnika i Srebrenica. Nakon osvajanja Bg, on i njegova okolica pripojeni su SS. Bg je tada postao središtem SS, ali je sandžak zadržao staro ime sve do XIX st. prvi smederevski sandžakbeg sa sjedištem u Bg bio je poznati akindžijski zapovjednik Bali-beg, sin Jahja-paše, koji je došao sa položaja bosanskog sandžakbega. Njega je zamijenio 1527.g. nejgov brat Mehmed-beg, čuveni krajišnik. Važne tvrđave u SS bile su Dunavu Smederevo, Golubac, Hram i dr. manje. Nasuprot Bg nalazila se u 2/2 XV st i na početki XVI st tvrđava Halava. To su bile pogranične tvrđave prema ugarskom teritoriju. Bg je poslije zauzeća postao najjača tvrđava u tom sandžaku, a beogradski zapovijednik (muhafiz), koji je ujedno bio i smederevski sandžakbeg, upravljao je osvojenim zemljama u južnoj Ugarskoj i Slavoniji do kraja 1537.g., a Srijemom i poslije toga, vjerovatno do osnivanja Budimsog ejaleta. Godine 1541. SS pripojen je Budimskom ejaletu. U SS u bili su 1560.g. kadiluci: Bg, Smederevo, Užice, Čačak, Rudnik, Kučajna i Niš. Sandžakbegovi Vidinskog, Smederevskog i Zvorničkog sandžaka, dok su ti sandžaci bili pokrajinski, imali su kao krajiški (akindžsijski) zapovjednici

poseban položaj. U 2/2 XV i ½ XVI st naročit značaj imao je SS, jer se nalazio na najvažnijem putu kojim su Osmanlije prodirali u srednju Europu. Dok je SS bio pogranilni sandžak, narod u njemu je imao isto poseban položaj, pa su se tu dugo mogle održati ostatci feudalizma. Poslije osvajanja Ugarske, SS gubi svoje prijašnje značenje, pa se i položaj njegovog stanovništva mijenja. Od carine pristaništa SS, dok je bio na granici, sultan je ima 2% prihoda od uvozne i izvozne robe u trgovini, prihod od uvoza soli, vina i sl. Osim harača i drugih državnih izdavanja raje, veliku je stavku carske blagajne do 1536.g. predstavljala filurija, porez od kuća mnogih naseljenih stočara (vlaha). Smederevski sandžakbeg imao je prihode prije svega od Smedereva. Od robe koja se uvozila ili izvozila u trgovini sa Ugarskom, na svaku 1000 akči vrijednosti, uzimao je 59 akči carine, a od uvezene soli jedan postotak u naturi. Od svake trgovačke lađe koja je dolazila iz inozemstva ili odlazila, uzimao se dukat, koji su međusobno dijelili sandžakbeg i kapudan (zapovjednik dunavske ratne mornarice). Uzimala se korist sandžakbega i carina od uvezene hrane, dio prihoda od ulovljenih riba u Dunavu i tržišna pristojba (badž) od Smedereva. Sandžakbeg je uživao prihode i od zemljoradnje. Iako su kršćani u samom Smederevu bili osobođeni harača (porez za crkvu) i ispendžije (u balk. zemljama podavanje kršćana rajetina „gospodaru zemlje“ za zemljište), davali su ušur (desetina, u muslimanskim zemljama osnovno naturalno davanje raje spahiji) i podavanja od vinograda i vrtova. Kršćanske udovičke kuće plaćale su samo ispendže, a muslimani resmi dunum od vinograda. Značajan prihod sandžakbeg je dobivao, dok mu je sandžak bio pogranični, i od martolosa. Sndžkbg je uzimao 1/5 vrijednosti plijena, koji su martolosi stekli upadima na ugarski teritorij. Has smederevskog sndžkbg sadržavao je i sela, od kojih je sndžkbg imao prihod od redovnih davanja raje. Struktura sndžakbegovog hasa se s vremenom mjenjala. U XV st haj je imao više prihoda od sela, nego drugih prihoda, dok se na početku XVI st ta vrsta prihoda smanjila. Feudalnu klasu u SS, ali i u drugim pokrajima OC, predstavljali su spahije zaimi i timarlije. Oko 1467.g. bilo je u SS 11 zeameta i oko 150 timara spahija ne računajući timare posada tvrđava (mustahfize). Godine 1516. broj zeamete i timara u SS bio je otprilike isti kao i 1476.g. Kasnije se broj spahija povećao. Ovo povećanje bilo je uvjetovano i razvitkom timarskog sistema, tj. pretvaranjem hasovskih sela u timarska. Jedan od razloga za povećanje broja timara je i prelazak na zemljoradnju brojnih vlaha. U SS bilo je oko 1476.g. više spahija kršćana nego muslimana. U SS je u 2/2 XV st i ½ XVI st bilo mnogo vojnika. Iako je porijeklo vojničkog reda vlaško-stočarsko, u vojnički red je ušlo i dosta sitnih posjednika baština. Ti vojnici su bili i džbelije (okopni konjanici). Postojala su i džebelijska sela, čiji je zadatak bio da čuvaju puteve i da osiguraju putovanja kroz teško prohodna planinska područja i klance. Osim

džebelijskih sela, bla su i druga sela sa posebnim obavezama, te su bila oslobođena nekih poreza, davanja i nameta. To su bila sela na glavnim putevima, koja su davala konje i drugu opremu za manzilhane (postaja za mijenjanje konja) i sela, koja su morala popravljati i opskrbljivati tvrđave, mazati katranom brodove, popravlajti mostove i sl. U vrijeme osvajanja SD, a i kasnije, Osmanlije su mnoge vojne dužnosti u odbrani granice povjerili domaćem stanovništvu. Poslije osvojenja SD, moga veća i manja mjesta na Dunavu su imala različite povlastice zbog graničarske službe. Kada su u 2/2 XV st započele provale ugarske vojske, taj je odbrambeni pojas bio od neke koristi, ali nije mogao sasvim da odbrani zemlju. Osmanlije tada pribjegavaju čvršćoj organizaciji tvrđava, da g pretvore za aktivnu odbranu, ali i za nova osvajanja. Dolazi do naseljavanja vlaha (stočara), koji su bili obavezni da brane granicu. U tvrđavama i oko tvrđava u XV i XVI st bilo je i dosta kršćana sa vojnim i poluvojnim dužnostima, bili su plaćeni u novcu, ili u timarskim prihodima. Pri kraju XV i na početku XVI stgranica je bila čvrsto organizirana. Oko 1516.g. neka mjesta na Dunavu su organizirana kao tvrđave sa redovnom posadom. Odbrana Bg nakon osvajanja povjerena je martolosima. To što je sjeverna Srbija dugo vremena bila serhat (krajina), gotovo jedno stoljeće, od pada Smedereva do pada Banata, uvjetovalo je naročit položaj srpskog naroda u njoj. U historiji te krajine postoje 2 perioda, prvi je do 1526.g. a drugi nakon te godine. U prvom periodu bila je sjeverna Srbija izrazito pogranična oblast, a u drugom periodu ne tako izrazito, jer je bio zauzet Srijem, a kasnije i Slavonija, a Ugarsku je poslije 1529.g. držao osmanski vazal Ivan Zapolja. Nakon pada Banata pod OC 1552.g. SS prestaje da bude pogranična oblast. Položaj sjeverne Srbije kao pogranične oblasti uticao je na položaj naroda. Ali se povlastice naroda u tom sndžku, dobivene zbog pograničnog položaja nisu mogle održati. Veliki broj kršćana spahija opao je zbog razvitka osmanskog feudalizma već pri kraju XV i na početku XVI st, iako ih je uvijek bilo. Za položaj vlaha, koji su naselili sjevernu Srviju u XV st i koji su imali dužnost da brane granice, bio je presudan prodor Osmanlija u Ugarsku. Iako se položaj SS kao pogranične oblasti nakon Mohačke bitke 1526.g. promijenio, ipak su Srbi martolosi ostali u kao posada u tvrđavama na Dunavu, iako SS više nije bio pogranična oblast. Već pri zauzimanju SD mnoga mjesta u SD su bila opustošena. Ali nakon pada Smedereva, a naročito za vladavine Matije Korvina u Ugarskoj, provale ugarske vojske nanijele su još veću štetu. Oko 1476.g. u SS bilo je mogo pustih mjesta, jer je narod pobjegao ili u Ugarsku ili u unutrašnjost. Mnogo stanovništva je osvela i ugarska vojska. Na Dunavu su većinom stradala sela, dok su se veća mjesta uspjela odbraniti. Nestašica ranijeg zemljoraničkog stanovništva stavarala je povoljan momenat za migracije stočara i ua njihovo naseljavaneje. U drugoj deceniji osmanske vlasti javlja se talas naseljavanja vlaha, koji je preplavio čitav SS. Vlasi su u slučaju

vojnog pohoda ilišli u pohod na konju, a svaka kuća je morala da ti ejdnog vojnika. U vrijeme naseljavanja u SS vlasi su imali velika prava. Osmanski zakoni iz tog vremena govore kako kadija ne dolazi kod njih da uzme krvarinu. Vlasi su bili osobođeni rajinskih davanja i radnih poreza. Do 1536.g. davali su samo ½ ušura (1/10, u muslimanskim zemljama onovno naturalno davanje raje spahiji), ukoliko su preuzeli na sebe da obrađuju rajinsku zemlju na timarima spahija. Osmanskoj upravi prodor stočara je dobro došao radi naseljavanja opustošenih dijelova, ali i radi odbrane granica. Naseljavanje stočara u zemljiradničke krajeve uvjetovalo je njihovo prelaženje na zemljoradnju. Vlasi koji su kao radna snaga masovno naselili opustjele krajeve sjeverne Srbije imali su u SS do 1536.g. izuzetan položaj. Oni su davali samo polovinu ušura, kada bi obrađivali rajinsku zemlju, nisu imali radnih obaveza idt. U sjeverno Srbiji bilo je i islamiziranih seljaka. Raja muslimani na timaru kršćanina spahije imala je isti položaj kao na timaru muslimana, samo što je od vinograda plaćala resmi čift u novcu. Promjene u položaju seljaka, naročito naseljih vlaha, nastupila je kada su Osmanlije zaposjele dotadašnje južne ugarske zemlje, tj kada sus e učvrstili u Srijemu i Slavoniji. Pomicanje granice na SZ izazvalo je i pomicanje vlaha, tj njihovo naseljavanje u osvojene krajeve. U sjevernoj Srniji ostali su samo oni vlasi koji su se sasvim privikli na zemljoradnju i koji se zbog toga nisu htjeli seliti. Tada se položaj vlaha počeo pogoršavati. Potpuno prelaženje naseljinih vlaha na zemljoranju uvjetovano je stvaranjem knežiba kao teritorijalnih organitacija. Kako se osmanska upravna vlast završavala u nahiji, morala se javiti samouprava naroda, čija je organizacija morala ići odozdo, a feudalna organizacija odozgo. U Srbiji stvaranje knežina je bio rezultat oživljavanja patrijahalnih oblika života koje su unosili naseljeni vlasi. Prilikom turskih osvajanja u Srbiji su gradovi prilično stradali. Mnogo je zavisilo od toga, kako se kojigrad predao. Premaopisu Konstantina Janjičara Novo Brdo je jako stradalo. Jedan dio stanovnika odveli su Osmanlijeveć prilikom zauzeća, a neke nešto kasnije (1467). U sjevernoj Srbiji opaža se poslije turskog osvajanja, a naročito u vrijeme borbi sa Ugarskom u XV st, opadanje manjih trgova. Čitav niz manjih trgova je za neko vrijeme potpuno izgubio značaj. Učvršćenje osmanske vlasti u Srbiji, stablizacija privrede, uticaj novih trgovinskih veza i područja izazvali su razvitak nekih gradova. U prvo vrijeme nisu imali orijentalni karakter. Iako je prilikom osvajanja i nešto kasnije stanovništvo djelimično odvođeno u ropstvo i preseljavano, novi gradovi su naseljavani stanovništvom sela, čak i vlasima. Prevladavanje muslimasnkog stanovništva u gradovima XV i XVI st bilo je relativno brz i snažan proces. Mahale muslimanskog stanovništva u SS obično su stvarane oko džamija. Jednu džamiju u Smederevu napravio je prvi sndžkbg Mehmed-beg Minetović. Do osvojenja Bg Smederevo je bilo glavno trgovačko sjedište u Podunavlju zbog vaćnosti svog pristaništa. Iako je Smederevo nakon zauzeća Bg, a naročito nakon pada Banata, izgubilo ranije značenje, ipak se ono u 2/2 XVI st razvilo kao mjesno sjedište.

Osmanska vlast u Makedoniji do početka XVII st.

Makedonija je pod bizantskom vlašću do početka 12. stoljeća pretrpjela niz

ustanaka. Došlo je do pada Samuilove države pod bizantsku vlast gdje je

oblast Makedonije podijeljena na dva dijela, da bi se u 13.stoljeću počeli

javljati novi gradovi i trgovi kao privredna središta. Od druge polovine 14.

stoljeća dolazi do preokreta.

Na istoku se javljaju Osmanlije, pa se daljnja historija jugoslovenskih

naroda odvija u znaku borbe protiv osmanskih pretenzija na balkanske

zemlje. Širenje vlasti u Maloj Aziji i na Balkanskom poluotoku ugrozilo je

jake pozicije, koje je Venecija/Bizant imao na Istoku. Jedan osmanski

pomoćni odred koji je pozvao Jovan Kantakuzen sukobio se sa srpskim

feudalcima kod Stefanijane, u blizini Sereza, još 1344., u toku narednih

godina osvajaju Galipolje i Jederene gdje su smjestili organe turske

centralne vlasti, oko 1365. godine. U narednom periodu društeveno

ekonomski i politički razvitak jugoslavenskih naroda od druge polovine 14.

do početka 16. stoljeća odvijao se usred dugotrajnih borbi sa Osmanlijama

i čestih ratnih pustošenja. Naime, u ovom periodu na Balkanu je postojalo

više manjih država koje su bile međusobno zavađene, te se nisu mogle

suprotstaviti turskoj disciplinovanoj i dobro organizovanoj snazi.

Despot Uglješa, koji je gospodario jugoistočnim dijelom Makedonije, čija je

teritorija najviše bila ugrožena i izložena osmanskoj opasnosti, nagovorio

je Vukašina, uglednog feudalca u sereskoj oblasti, da preduzmu zajedničku

akciju protiv Osmanlija. 26.9.1371. godine neprijateljske vojske se sukobile

kod Černomena, na rijeci Marici i bitka je završila pobjedom Osmanlija i

smrću braće Mrnjavčevića. To je imalo za posljedicu za seresku oblast i

Halkidik koje je zauzela vojska despota Manojla Paleologa, dok je Vukšinov

sin Marko zadržao kraljevsku titulu, ali je priznao osmansku vrhovnu vlast,

te obavezu da plaća danak i daje vojnu pomoć.

Poslije 1371. Osmanlije obazrivo osvajaju dijelove u Makedoniji, a budući

da je zemlja ostavljena bez odbrane, jer su feudalci ili poginuli u bici ili

zarobljeni. Osmanlije pljačkaju teritoriji i odvode stanovništvo u ropstvo, a

došao je period i velike gladi pa je znatno smanjen broj stanovništva.

Poslije jedne decenije ratovanja Osmanlije su počeli trajno osvajanje

makedonskih gradova: 1383. pod osmansku vlast pao grad Serez, a

kasnije oko 1385. zauzeti i Štip, Veles, Prilep i Bitolj, 1387. privremeno

zauzet Solun, 1392. Skoplje,1395. u bitci na Rovinama poginuli kralj Marko

i Konstantin Dragaš (borili se na strani Osmanlija). Oni su značajni, jer su

njihovi posjedi nakon njihove smrti pali pod direktnu i trajnu osmansku

upravu. Krajem 14. stoljeća skoro cijela Makedonija pala je pod osmansku

vlast, što će rezultirati periodom petovijekovne osmanlijske vlasti.

Upravno teritorijalna podjela Makedonije

Najviša upravna jedinica u Makedoniji bio je rumelijski beglerbeluk ili ejalet

osnovan između 1362. i 1385. godine. U pograničnim oblastima formirana

su krajišta, njima upravljali krajišnici, a najstariji poznati je iz južne

Makedonije vojskovođa Jevronos beg da bi nakon pada Skoplja pod

osmansku vlast 1392. grad postao centar krajišta. Prvi skopski krajišnik bio

je Pašajigit-beg (1392-1414), zatim Isak beg (1414-1439) pa njegov sin Isa

beg (1439-1463). Rumelijski belglerbeluk sastavljen je od niza manjih

upravno-teritorijalnih jedinica,nazvanih sandžaci ili live. Najstariji i najveći

sandžak bio je paša-sandžak, zauzimao prvo mjesto prema strategijskom

značaju i njime upravljao rumelijski beglerbeg. Tokom 15. i 16. stoljeća

postepeno su formirani novi sandžaci:

1. Ćustendilski sandžak- nakon smrti braće Dejanovića (1395) i pada

njihovih posjeda pod tursku vlast,kao i pojedine oblasti istočne

Makedonije,

2.Ohridski sandžak- ulazio i dio zapadne Makedonije,

3.Skopski sandžak- skoro isključivo od makedonske teritorije i

4.Solunski sandžak-sastavljen od predijela južne Makedonije.

Kolonizacija i islamizacija

Došlo je do dubokih etničkih promijena. Dio stanovništva Makedonije

napustio je domove, dio je odveden u ropstvo, dio pao pod vlast

Osmanlija, a dešavalo se i da se stanovništvo deportuje. Osmanska vlast je

podsticala dobrovoljno doseljavanje, a pristupale sistematskom i

prinudnom doseljavanju osmanskog elementa iz Male Azije. Kolonizacija je

najjače pogodila gradske centre u kojima su stacionirani osmanski

garnizoni i organizovane lokalne upravne sudske oblasti. Anadolski nomadi

su bili najznačajniji povodom kolonizacije i stvoren je čitav pojas naselja

osmanskih stočara nazvanih jurucima i konjarima. Značajno je i

naseljavanje Jevreja izbjeglih pred udarom inkvizicije krajem 15. stoljeća iz

Španije i Portugala. Njihove kolonije stvorene su u značajnim gradskim

centrima: Solunu, Bitolju, Skoplju, Beru, Kosturu, Serezu, Strumici... Solun

je bio najznačajniji zbog kulturnog značaja za to stanovništvo i dobio je čak

naziv „grad - majka Izraela“. Osmanska je vlast rado primala Židove

dopuštajući im da slobodno ispovijedaju svoju vjeru, da organizuju općine,

osnivaju škole. Dio Židova bili su zakupnici zlatnih rudnika, a drugi dio

dobio je povlasticu da izrađuje čohu za odijelo janjičara. Uskoro su počeli

konkurisati Osmanlijama u prodaji vina, zatim su kupovali roblje i

upotrebljavali ga za rad u Skoplju i Bitoljum te se počeli i odijevati kao

same Osmanlije što je izazvalo intervenciju kod sultana, da im se zabrani

nošenje tih odijela što je i učinjeno 1577. donošenjem fername. Osmanska

je vlast vodila vrlo smišljenu politiku i postepeno uklanjala krupnije

feudalce i nasljednike dotadašnjih dinasta, dok je sitnijim feudalcima

ostavljala položaje i posjede u obliku timara i baština, s tim da su u vrijeme

rata dužni da idu u vojsku sa svojim konjima. Tako su braća kralja Marka,

Dimitar i Andrija, odmah poslije Markove pogibije na Rovinama izgubila ne

samo pravo na nasljedstvo bratovljevih zemalja, nego i na svoje udjele na

zemlji u Makedoniji. Oni su preko Dubrovnika pobjegli u Ugarsku. Poslije

pogibije Konstantina Dejanovića, Osmanlije su i njegove zemlje pripojili

svojoj državi. Međutim, priličan broj sitnih feudalaca, pa i seljaka uključen

je u osmanski timarsko-spahijski sistem. U Makedoniji je u ovo vrijeme bilo

vojnika kršćana, koji su služili osmanskoj vojsci i sačuvali svoje baštine,

kao i povlaštenih slojeva, sokolara i drugih. Većina ovih kršćana spahija i

vojnika, da bi zadržala svoje timare i bašine prelazila je na islam i polako

se stapala sa pravim muslimanima. Islam su primila i pojedina sela u

gotovo čitavoj Makedoniji. Stanovnici tih sela zadržali su do danas svoj

jezik i običaje, pa se za razliku od pravih Osmanlija u narodu nazivaju

Torbešima.

U početku osmanske vladavine nad Makedonijom osmansko feudalno

uređenje se tek izgrađivalo. Vojni zapojednici držali su velika imanja

lomeći okvire starih feudalnih tvorevina, osobito uništavajući krupne

feudalce. Osmanlije su zavodili timarski sistem, manastirima i crkvama su

ostavili imanja, a uključili neke bivše sitne makedonske feudalce u ovaj

sistem kao spahije. Zemljoradnja i stočarstvo činili su osnovu privrede u

Makedoniji, a privreda se nakon ratnih pustošenja veoma sporo

stabilizirala. Ipak potkraj 15. stoljeća zemljoradnja je, iako na dosta niskom

stupnju, bila obnovljena. Dolaskom Osmanlija u Makedoniju, uz ranije

kulture uvode se i posve nove: pamuk, riža, susam, a kasnije duhan i mak.

Iz deftera koji se odnose na Makedoniju može se konstatirati da je

vinogradarstvo u svim krajevima bilo dobro razvijeno. Vinograde su

obrađivali robovskom snagom, a robove su kupovali od Osmanlija u

Skoplju, gdje se nalazio jedan od poznatijih trgova za kupovanje i

prodavanje roblja. Stočarstvo je u Makedoniji bilo znatno razvijenije od

zemljoradnje. Od stoke su se najviše gajile ovce i konji, a Osmanlije su

svojim dolaskom donijeli i novu vrstu zaprežne stoke - bivole. Razvijen je

bio i ribolov na jezerima Makedonije. Ohridsko jezero bilo je sultanov has.

Obnovljeno je i rudarstvo u Makedoniji i za vrijeme vladavine Sulejmana

Zakonodavca, doživjelo je veliki uspon zahvaljujući i privatnoj incijativi

istraživača rada. Najpoznatiji rudnici u Makedoniji bili su u Siderokapsi i

Halkidici, u Kratovu, Demir-Hisaru i Ohridu. U kočanskim rudnicima Jevruci

su lili olovo za topove,a u okolici Ohrida vadio se sumpor. Međutim, od

druge polovine 16.stoljeća rudarstvo je počelo opadati zbog zavođenja

krupnih administrativnih mjera i kulučkog sistema za grube poslove u

rudnicima. Kovnice novca postojale su u : Skoplju, Ohridu, Kratovu,

Kočanima i Siderokapsi. Od makedonskih gradova osobito su se isticali:

Solun, Skoplje i Bitolj kao važna trgovačka i administrativna sjedišta, dok

su ostali gradovi imali samo mjesni karakter. Obnovljena i stabilizovana

seoska privreda potkraj 15. stoljeća povoljno se odrazila i na gradsku

privredu u Makedoniji. U gradovima su se počeli razvijati brojni obrti i

trgovina. Pored starih obrta Osmanlije su donijeli posve nove obrte vezane

za potrebe vojske. Obrtnici su bili organizovani u esnafe koji su uglavnom

bili u rukama Osmanlija, manje u rukama Makedonaca i Židova. Od kraja

16.stoljeća počeli su obrte monopolizirati janjičari, te je njihova

zatvorenost negativno uticala na dalji razvitak obrta. Geografski položaj i

blizina Sredozemnom moru omogućili su Makedoniji i razvijenu trgovinu,

posebno sa Dubrovnikom koji je od 16.stoljeća imao svoju koloniju u

Skoplju. Izvozila se koža, zatim vuna, vosak, svila, srebro iz rudnika. U

zamjenu za ovo strani su trgovci donosili fine tkanine, so, predmete od

željeza i drugo. Kao važno trgovačko središte gdje se vršila razmjena robe

sa inozemstvom, isticali su se: Solun, Skoplje, Bitolj, Ohrid. Također za

razvitak trgovine značajni su bili i sajmovi-panađuri na koje su dolazili i

strani trgovci.

Položaj ohridske arhiepiskopije

I padom Makedonije pod vrhovnu vlast Ohridska arhiepiskopija ne samo

što nije bila ukinuta, nego je bila i jedina srednjovjekovna feudalna

ustanova u Makedoniji, koja je sačuvala svoju organizaciju. Istovremeno je

to bila i prva i najranija crkvena organizacija, koja je u cjelini ušla u sastav

turske države, pa čak počela širiti svoju crkvenu vlast i uticaj izvan svojih

nekadašnjih granica. Ona se širila na račun drugih pravoslavnih crkvi i od

20ih godina 16. stoljeća do 1537. godine pećka patrijaršija bila je njoj

podređena. Sav teritoriji Makedonije ostao je pod jurisdikcijom Ohridske

arhiepiskopije osim njenih sjevernih krajeva, koji su bili otcijepljeni od nje

1557. godine i stavljeni pod jurisdikciju obnovljene Pečke patrijaršije.

Ohridske arhiepiskopije mijenjale su se u vezi sa odnosom osmanskih

vlasti prema njoj. Ali je ona za svo vrijeme svog postojanja uspjela očuvati

devet mitropolija i pet episkopija.

Ohridska je arhiepiskopija imala položaj autonomne crkve u Osmanskoj

imperiji. Osim sinoda, koji je vršio izbor arhiepiskopa, sazvan je za krupnija

pitanja i arhijerejski sabor u koji su ulazila uz duhovna lica i svjetovna kao i

prvaci Ohrida. Centralni administrativni aparat same arhiepiskopije

sastojao se od 15-20 uglavnom duhovnih lica. Od kraja 16.stoljeća

rukovodeće položaje u arhiepiskopiji i po episkopijama počela su zauzimati

duhovna lica grčke narodnosti, dok je običan kler i dalje bio makedonski.

Novi episkopat počeo je uvoditi, uglavnom u gradovima kao epsikopskim

centrima za liturgiju, knjige za bogolužje, pa i natpise po crkvama na

grčkom jeziku, osobito u Ohridu, administrativnom središtu arhiepiskopije.

Nešto kasnije će grčki episkopat otvarati škole na grčkom jeziku

potiskujući na taj način slavensko bogosluženje i izazvati žestoke borbe za

odstranjenje grčkog i za ponovno vraćanje makedonskog slavenskog jezika

u crkvu i školu.

Česti osvajački ratovi OC, za čije su izvođenje bile potrebne velike ljudske i

materijalne žrtve izazvali su povećanje tereta, osobito onih, koje je davala

raja. I priliv evropskog trgovačkog kapitala u OC, njegovo korištenje

odstrae vladajuće klase, osmanskih feudalaca prouzrokovalo je povećani

pritisak na privredu.

Najstariji podatak o odmetnicima u Makedoniji potječe iz 1502. godine.

Hajdučija je cvjetala u Makedoniji u 16. stoljeću, a naročito u 17.stoljeću.

Osim hajdučije javljaju se upravo te godine i masovnije pojave otpora:

lokalne bune seljaka i građana. Takva je i Morihovsko - prilepska buna,

koja je izbila i u drugoj polovini 16. stoljeća. Kao glavni pokretači te bune

spominju se četiri seljaka različitih sela Morihavske nahije i jedan svećenik,

koji su odmetnuli u goru. Pobunjena nahija koju je sačinjavalo 26 sela, bila

je u to vrijeme has velikog vezira Mustafa-paše. Poslije ovoga uslijedile su

tri zapovijedi, da se buntovnici strogo kazne. Nezadovoljstvo seljaka i

njihovo odmetanje zahvatilo je i druge krajevce Makedonije. Godine 1573.

sultan je zahtijevao da se uhapse razbojnici iz triju prilepskih sela, koji

silaze u Prilep, napadaju Osmanlije, pljačkaju po putevima i ubijaju ljude.

Godine 1574. žalio se ohridski sandžakbeg, da je stanovništvo nekih sela

ovog sandžaka diglo bunu i već nekoliko godina ne plaća džiziju i otima

stoku. Sultan je naredio da se ohridski sandžakbeg sa spahijama oslobodi

vojne obaveze, kako bi mogao zavesti red i mir u ovom sandžaku. 1582.

godine sultan je izdao zapovijed za čišćenje Skopskog i Prizrenskog

sandžaka od mnogobrojnih haramija, a 1585. naredio je, da se podigne

tvrđava u Kačariku koja bi štitila prilaz Skoplju od blizu 500 razbojnika koji

se nalaze u istoimenoj klisuri i prijete gradu. Osim makedonskih seljaka u

ovom otporu protiv Osmanlija počinju sudjelvati i duhovna lica sa

napadima spahija i neobuzdanih janjičara na pravoslavne crkve i

manastire. Godine 1585. žalio se ohridski arhiepiskop, kako mu šteta od

osmanskih naselja iznosi 16 000 zlatnika, a pelagonijskom mitropolitu 40

000 akči. Osmanlije su 1598. godine nasred Velesa sasjekli ohridskog

arhiepiskopa Valama, a to doznajemo iz jednog kratkog zapisa. Međutim, u

ovo vrijeme još nije bilo objektivnih mjesta za povezivanje ovih sitnih

mjesnih buna u pokrete širih razmjera, kojima bi se stavilo na čelo

nezadovoljno više svećenstvo, koje je još uživalo privilegije.

HNJ i Ist mak naroda

Osmanska vlast u Crnoj Gori do u XVI st (NHJII)

Sa padom Meduna 1457.g. Osmanlije su dobije uporište za proširenje svoje vlasti do Morače i Zete. Prodiranje Osmanlija u Hercegovinu i Albaniju omogućilo je osamnsko učvršćivanje u Zeti. Već 1455.g. Nikšići u Polimlju i Potraju priznavali su vlast Isa-bega Ishakovića, a njhove starješine upisane su kao spahije sa timarima. Nei djelovi Zete aksnije su pripojeni Hecegovačkom sndžku. Osmanska vlast se još više učvrstila u Nikšićima, Gornjoj i Donjoj Morači i dr.mjestima nakon ustupanja Skadra Osmanlijama 1479.g. i nakon gubitka Žabljaka. Slabljenje državne vlasti u vrijeme propasti srednjovjekovnih država na Balkanu pogodovalo je jačanju stočarskih katuna (stočarska nomadska ili polunomadska naseobina). U 1/1 XV st neki arbanaški katuni (Kuči, Bušati, Tuzi idr) stvorili su od svojih zimskih staništa na istočnim obalama Skadarskog jezera istoimena sela, a u Zeti od svojih katunskih staništa male teritorijalne jedinice sa istim imenima. Te jedinice su krajem XV st naseljene novim katunima, koji su djelimično poticali iz same Zete, a djelimično i iz udaljenih krajeva gdje se bio ulvrstio osmanki feudalizam i smanjili uvjeti za njihov opstanak. Jačanjem vlaških katuna u Zeti i njihovim doseljavanjem iz drugih krajeva su ojačali patrijahalni element u životu naroda u planinskim krajevima, da je nastala osnova za stvaranje plemena. U XVI st je kod zetskih plemena plemenska organizacija već izrazita. Bjelopalvići, Piperi i Kuči sastavljeni su 1570.g. od bratstava. Kod brdskih plemena postoji u XVI st plemenska organizacija, plemenska kupština, plemesnko vojvodstvo, ustanova knezova i drugi oblici vojne demokratije, koja se naknadno razvila i koja čuva određenu tradiciju feudalne države. U 2/2 CG nakon pada Meduna postaje nezavisna, ali nakon pada Skadra i povratka Ivana Crnojevića postaje vatalna. Oblast zapadno od Morače u Zete se u to vrijeme odvajala od ostalih zetskih oblasti i stvarala CG. Tu su se u 2/2 XVst od vlaških

stočarskih katuna osnovale kneževine, od kojih se samo neke u sjev CG u svome kasnijem razvitku plibližavaju razvitku svojom prganizacijom plemenima. U XVI st nije se ni u izrazito planinskim krajevima plemenska organizacija sasvim razvila. Porast stočarskog stanovništva u Zeti potkraj XV st doveo je do promjena u načinu ćivota naroda i do nekih promjena u načinu života naroda i do nekih promjena u prirodnoj sredini u kojoj su oni ćivjeli. Tada se u Priperima, Kučima i kod drugih stavništvo veše nego udvostručilo, a time se povećao i broj stoke. To je izazvalo ogoljenje brda, smanjenje šume, pa i promjenu klime u okolnim dolinama. U Zeti do Morače i u CG u ½ XVI st još se više smanjuju uvjeti za zemljoradnju, čak i tamo gdje su ranije postojali. Gotovo potpuno preovladava stočarstvo nad zemljoradnjom, što daje osnovu na kojoj su se mogli patrijahalni oblici života još više učvrstiti i razvijati. Porast stanovništva i povećanje stoke krajem XV st, koje je uzrokovalo ogoljenje planina, smanjilo je uvjete za održanje tolike naseljenosti, pa se stanoviništvo kod nekih brdskih plemena sredinom i u 2/2 XVI st ponovo smanjilo. Uvjeti za učvršćenje osmanskog feudalizma ostali su jedino u nizinskim zetskim krajevima. U Zeti se kao uporište osmanske vlasti i kao sjedište kadije počela razvijati Podgorica. Povijest Zete i CG pod osmanskom vlašću karakterizira drugačiji položaj naroda u krajevima gdje su Osmanlije uspjele zavesti punu feudalnu vlast, nego tamo gdje se narod održao samoupravu. Teritorijalna raspostranjenost tih dviju oblasti u tolu osmanske vladavine nije bila uvijek ista. Osmanlije su nastojale da prošire oblast u kojoj su potpuno vladali, a brdska plemena i crnogorske kneževine sačuvati što nezavisniji položaj. Poslije bijega Đurđa Crnojevića iz CG u studenom 1496.g., CG prestej da bude vazalna zemlja. Ona je tada pripojena kao zasebna oblast pod nadzorom skadarskog sndžkbga. Đurđev brat Stevan je denuncirao Đurđa sultanu, nije više bio vazani vladar u CG, iako mu je ostavljena većina bivših imanja dinastije Crnojevića. Kada je 1499.g. sndžkbg Firuz pripojio CG Skadarskom sndžku, uzeo je imanje Stevana Crnojevića i stavio ih pod svoj nadzor, ali su se ona još uvijek vodila kao imanja Crnojevića. I nakon pripajanja Skadarskom sndžku CG je bila zasebna oblast sa samoupravom i sa osmanskim upravnikom, koji je imaslov vojvode CG i sjedio je u Žabljaku. Manastirima u CG ostala su uglavnom imanja, koja su im poklonili srpski vladari i velikaši. Oni su za svoja imanja plaćali u novcu sndžkbgu u stalno određenoj godišnjoj svoti, a to je bilo znatno manje nego što je davala raja. Podavanja seljaka manastiru na manastirskim imanjima ostala su ista kao u vrijeme Crnojevića. Grbalj sa solanama pokraj mora je pripadao carskom hasu i dio stanovništva je imao radnih obaveza sa solanama. U Grblju je postojala i knežinska organizacija. Seljaci su plaćali harač, a ušur (desetinu) i ostala podavanja od svojih baština davali su sndžkbgu i spahijama. Na zemlji manastira su davala ista

podavanja kao i u vrijeme Crnojevića. Ti su tereti u odnosu na privrednu nerazvijenost bili teški, pa su se u CG odmah nakon osmanskog osvajanja počeli javlajti pokreti naroda. Osim pasivnog otpora i bijega na mletačko zemljište, crnogorski su se seljaci u prvim decenijama XVI st 2x bunili i odbili da plate podavanja sndžkbgu. Druga buna crnogorskih seljaka 1513.g. kada su se i okolni sndžkbgovi morali založiti da se buna uguši donijela je i promjenu položaja naroda. Da smiri anrod sultan je odvojio CG u zaseban sndžk i za sndžkbga postavio Skendera, najmlađeg sina Ivana Crnojevića. Budući da je CG neprohodna i krševita zemlja pa stoga raja nije u mogućnosti da daje ušur, harač i ispendže i druga podavanja, ukinuta su poslije imenovanja Skender bega sva rajinska podavanja i uvedena samo filurija koja je iznosila iz svake kuće i baštine 55 akči. Skender beg je osim zakupa filurije imao prihode i od dobara Crnojevića, ribolova, mlinova i sl, kao i od manastira. Manastiri su držali svoja imanja uz plaćanje u stalno određenoj svoti. Skender beg se smatrao nasljednikom očevih zemalja. U svojoj pratnji imao je muslimane i kršćane. Štitio je i crkvu. Zbog svog nastojanja da što više izvuče od naroda, narod ga je tužio sultanu da uvodi „imena mrtvih“ na baštine, da zahtjeva bespravno povećanje podavanja i da čini druge zloupotrebe. Nakon smrti Skender bega CG je pripojena Skadarskom sndžku. Sredinom 60tih (od 1566.g) i početkom 70tih godina XVI st CG je bila pod Dukanđinskim sndžkom. Krajem XVI od CG i nekih susjednih krajeva osnovan je zaseban sndžk. Čini se da su te česte promjene teritorijalne nadležnosti u vezi sa tim što se u CG u to vrijeme javlja dužnost sndžkbga kao neka vrsta zakupnika careva prihoda od crnogorske filurije. Ove česte promjene dokazuju da centralna vlast nije bila zadovoljna sa tim sndžkbgovima zakupcima, tj sa njihovim uspjesima u prikupljanju poreza. Do 1570.g. osmanske osnovne odredbe u CG nisu se posve promijenile. One su ostale site kao i u vrijeme Skender bega Crnojevića. Poslije njegove smrti i pripojenja CG Skadarskom sndžku smanjuje uticaj sndžkbga, pa su se njhovi prihodi i nešto smanjili. Nakon što je CG pripojena Đukađinskom sndžku poduzete su mjere da se uredi pitanje podavanja. 1570.g. povećana je filurija od svake kuće i baštine za 10 akči. Koje su išle u korist sndžkbgu. Do kraja XVI st granice CG su ostale kao pto su bile i prilikom pada pod osmansku vlast. CG je obuhvatala oblast koja je obuhvatala Poborime, Mainame, Brajiće sa carskim hasom Grbljem na zapadu, i sa oblastima do Morače i do Zete na ist. U većini nahija u XVI st ne postoji plemensko uređenje. CG se u tom pogledu dijeli na dva dijela. Nizinski i pristupačniji dio CG u XVI st nema nikakve tragove plemenske organizacije. U nahijama Grbavici, Župa, Rijeka i Crmnica naselja su u to vrijeme izrazito sela. Samo se ponegdje mogu konstatirati početne faze ujedinjenja oko zajedničkog ispašišta. U tim je krajevima postojala i mogućnost za zemljoradnju. Tu je bio koncentriran najveći dio feudalnih imanja sndžkbga i crkve. Nizinska oblasr nahija bila je u 2/2XVI

st izložena prvim zahvatima čiflučenja i jače islamizacije. U izrazito planinskoj oblasti Cgdrugačiji uvjeti dali su i drugačije uređenje. U Cetinskoj nahiji u XVI st postoje teritorijalne zajednice nastale iz katunske organizacije. Te jedinice, koje osmanski defteri nazivaju selima, nisu zasnovane na principu srodstva, čak ni fiktivnog, nego na teritorijalnom principu. Na principu srodstva zasnovana su jedino vratstva, koja jednim dijelom sačinjavajute teritorijalne jedinice. Te teritorijalne jedinice u izrazito stočarskim krajevima i teritorijalne jedinice osnovane u pstalim oblastima CG potkraj XV i XVI st razvijaju se u knežine, pa ih mletački izvori iz 2/2 XVII st nazivaju contee.Prodiranje Bjelopavlica u Kosovi Lug krajem XVI st nije bio osamljena pojava. U organizaciji brdskih plemena i crnogorskih knežina nastupile su neke promjene posaljednih decenija XVI st i ptbih decenija XVII st. u pratrijahalnoj sredijni ojačali su donekle feudalni elementi. U Kučima se u 2/2 XVI st javlja vojvodski rod Drekalovića, koji potkraj XVI st toliko ojačao da je mogao ujediniti Kuče i druga plemena. U CG dolazi do jačanja crkve. Značenje vladike je poreasčp prvenstveno zBog ekonomskog učvršćenja Cetinjskog manastira, dok su drugi manastiri u 2/2 XVI st osiromašili. Na crkvenim imanjima seljaci su davali podavanja koja su u osnovi ostala ista kao i za Crnojevića. Iako seljaci kao filurdžije nisu bili vezani ua zemlju, ipak su zbog pomanjkanja zemlje bili primorani obrađivati manastirsku i drugu feudalnu zemlju. Vladike su se obraćali osmanskim organima vlasti prilikom sukova sa seljacima. Dva puta se Cetinjski manastir žestoko sukobio sa Humcima, koji su držali manastirsku zemlju. Jačanje osmanskog feudalizma u nizinama Zete i početci čiflučenja u perifernim crnogorskim i brdskim oblastima, kao i pokušaji većeg pritiska i podvrgavanja osmanskoj vlasti izazvalo je otpor i kod brdskih i kod crnogorskih slobodnih seljaka, tj stočara. Pokušaji prodiranja osmanskog feudalizma u CG i povečanje osmanskog prituska kod brdskih plemena nisu samo značili opasnost za položaj naroda, nego i za dotadašnji izuzetni položaj vojvoda i knezova. Ali izmežu brdskih plemena međusobno i u odnosu na Crnogorce do pred kraj XVI st nije postojalo jedinstvo, iako ih je opasnost od Osmanlija tjerala u zajedničku akciju. Jačanjem pojedinih vojvodskih rodova u brdskim plemenima krajem XV i u XVI st nije se moglo ostvariti trajnije jedinstvo, iako je jačanje tih vovjodskih rodova omogućilo neko jedinstvo u samom plemenu. Glavna snaga koja je ujedinjavala i razjedinjena plemena i knežine bila je crkva. U CG crkva čuva stanovito teritorijalno jedinstvo i bila je organizator odbrane u slučaju osmanskog napada na autonomni položaj CG, koji se krajem XV i početkom XVI st razvio. Krajem XVI st CG crkva se otvoreno sukobila sa OC i osmanskom vlašću, pa je pojačaja svoj uticaj u CG i kod brdskih plemena. I prije otvorenog sukoba sa osmankom vlašću crkva je čuvala tradiciju ranije feudalne države. Krajem XVI st i na početku XVII st crkva se našla na

procijepu između potrebe da kao feudalna organizacija bude zaštićena od eventualnog napada seljaka na njeno vlasništvo, i opasnosti koju razvitak osmanskog feudalizma i djelatnosti osmanskih mjesnih feudalaca predstavljali za položaj CG. Iako se crkva u to vrijeme morala oslanjati i na osmansku vlast u očuvanju svojih imanja, ipak su u opasnost od napada okolnih osmanskih feudalaca na autonomiju CG i njihovi pokušaji preotimanja zemlje, uticali na stav crkve CG pri kraju XVI i početku XVII st.