slobodan vučković "antiplanetum"
DESCRIPTION
Protestne i pjesme katarze.TRANSCRIPT
1
Slobodan Vučković
ANTI
PLANET
UM
PROTESTNE
I PJESME KATARZE
1987
2
PJESME PROTESTNE
J.Garcia
3
OZRAČENI
Bilo ovdje ili tamo,
bilo đe -
ozračeni smo.
Zrače nas terorom i nasiljem,
mjerama predostrožnosti, teretom odvažnosti, uskogrudošću nacionalnih tenzija,
svim nemirima
i ubijanjem svega,
a u krinkama tamničenja po kuloarima moćničkih
Institucija - što donose sobom.
Ko smo mi, a ko su oni?
Pitaju li se oni, ko smo mi?
Ko su njihovi podanici i osvojeni: zatočeni, zatvoreni,
ubijeđeni i naučeni, podučeni, zaneseni i uzneseni.
Ozračeni njihovom svemoći,
ugašeni svojom nemoći;
sve jedan po jedan u red
za informacije i kazan nasušni.
4
Ozračeni,
bez smisla i izlaza.
Svejedno da li tu ili tamo,
pjevamo bez upinjanja, i sa vjerom
da je bolje tako.
Pjevamo i sanjamo, ozračeni.
O, Svjetlosti, ti koja sijaš ni iz čega, ni zbog čega,
kojim putem dolaziš do nas.
Ozračeni
svojom maloumnošću. Pred ishodom raspada svega
uravnoteženoga, svega umilnog, svega što je trajalo,
i što je bilo mirno i predano.
Ozračeni,
i ne bez znaka raspoznavanja.
U mraku predvorja iščekivanja, polako i nijemo hodamo pri zalasku
svijetlih vrijednosti -
nimalo sigurni u dan koji dolazi.
5
VAŠA ĐECA ĆE BITI SVE I SVAŠTA - PROIZVOD VAŠEG ĐUBRIŠTA
ili TUŽBALICA OVOVREMENA
Gospodo velmože, umirite ovaj svijet,
vaša će đeca biti kljasti i bogalji, vaša će đeca biti aids i šizofrenija,
biće leprozni sodomogomorejci
sa rascijepljenom glavom od napalm isparenja;
biće militantne Iranke pod feredžama,
biće đeca bez roditelja.
Ako se ne osvijestite: vaši domovi biće ugašeni -
ako vam to išta znači,
bićete prezreni i odbačeni -
ako vam to išta znači,
bićete od svoje đece prokleti -
ako vam to išta znači,
bićete baš ono što najmanje želite -
ako vam to išta znači.
Vaša đeca će biti proizvod vašeg đubrišta,
vaše će majke na svijet donijeti idiote,
vaši će oci u vjetar bljuvati svoje sjeme,
žene će vaše biti začete prokletstvom.
Ako se ne osvijestite.
Ako li, pak, želite djelovati,
pogledajte bar jednom sebi u lice -
6
nećete prepoznati tu obrazinu;
ona ne zna svoje porijeklo i
kojim je povodom na ovaj svijet.
Obuzdajte svoje svetogrđe -
iz stomaka je, iz stomaka je.
Neki nemaju ni to u svojim zgrčenim
utrobama
od vjekovnog gladovanja.
Drugovi velmože,
spasite ovaj svijet.
Vaša će đeca biti otuđeni i izgubljeni,
vaša će đeca biti teroristi i mazohisti,
biće izbušeni morfinisti, gadljivi i sebični;
biće alkoholizovani pajaci na kapi otrova,
biće uzimani bez svoje volje.
Ako se ne osvijestite:
vaši domovi neće znati za intimu i toplu zimu -
ako vam to išta znači,
bićete samo prah i pepeo -
ako vam to išta znači,
bićete splavari na rijeci bez povratka -
ako vam to išta znači,
bićete na krmi broda koji tone -
ako vam to išta znači,
Vaša će đeca biti proizvod vašeg đubrišta;
na retrovizorima će gledati neviđene
prizore -
7
u automobilima koji nikuda ne idu;
supersonični zvuci će utihnuti,
neće vas spasiti ni laž iz rukava -
ako se ne osvijestite.
Bićete goli do grla i vrištaćete:
MAMAAAAAAAAAAAAAAAA Nećete moći obuzdati svoje svetogrđe -
iz stomaka je, iz stomaka je.
W.Borroughs
8
LJUDI OD GLINE
Nadmeću se vremena zahuktalim dahom
ambicija da ograde i to malo što je ostalo –
nade
kao spomenik da je nekada najviše
vrijeđelo.
Utrkuju se skakači preko prepona
sa očima od metalnih petoparaca. Vrišti ljudska nemoć na pločnicima gradova
sa prekidima rada moždanih vijuga;
grče se i znoje uskim grlima metroa -
nespokoj je sve bliži zaboravu ravnodušja.
Činovnici sa usukanim utrobama
mrzovoljno odlažu akta, i dok si pred njima čini ti se da oni
vrijeme pokreću.
Još juče mogao si nešto odlučiti,
a danas si tek samo blijeda mrlja u redovima pred šalterima javnih namještenika
koji zaustavljaju vrijeme životnoga vijeka,
često zaboravljajući da sat i dalje
otkucava.
Sve obavljaš u redu sa onima ispred sebe
ili sa onima koji dolazi za tobom,
9
i nemaš vremena da odeš iz centra što je periferija, i sa periferije
koja ti je centar do vječnosti.
Jedeš sa prvim pored sebe,
učiš od onoga koji je nazad;
vodiš ljubav sa onom koja je ispred tebe
i nemaš volje da joj pogledaš u lice -
a ona se ne usuđuje da se osvrne
vjerujući
da je tako bolje.
Ljudi od gline pored mene dišu,
pluća im sviraju kao okarine;
bojim se da ih dotaknem iz straha
da se ne obruše –
njihov bi stres bio i moja pogibija.
Gledam ih kako se lome dok se okolo vuku
rasipajući po asfaltu svoju suštinu.
Pukotine koje zjape iz njihovih tijela
ne mogu naći svoje ispunjenje. Zabijaju glave unutar sebe kao u neki vilajet
koji još nijesu sreli.
Nutrina ih odbija misterijom postojanja,
dok samo jednim okom od izmaglice
pokušavaju da prepoznaju nešto nalik sebi.
Skoro tuđim rukama raspinju grudi
nadajući se da ipak nešto mogu naći,
10
nešto što ih može promijeniti -
preobražaj kao zadnja nada.
Kolone bez izraza na licu
tragaju za izvorima
blatnih kaljuga gline što spas donosi.
Lijepe se blatom
kao jedinom prepoznatljivom materijom
za prostu reprodukciju.
Tu se svi prepoznaju jer ne mogu sami -
trebaju nekog za ispomoć.
Vidim zločinca i žrtvu
kako se prepoznaju -
vjeruju da su nekada bili braća,
ali im ostaje tek toliko
da se dotaknu -
jer već potom se raspršuje njihova volja,
i ostaju po strani od svojih namjera.
Neko je, ipak, duboki usadio razdor:
njihove su uloge jasno podijeljene
jer ne vide mjesta sa kojih se povlače
konci njihovog djelovanja.
Ljudi od gline svemu se daju
jer su naučili da nema izbora.
Bolje se osjećaju kao mirni izaslanici
nego kao buntovnici uvijek na ivici.
Dobijaju periodičnu obrazinu na revers
11
sa preporukom da je ljubomorno čuvaju
jer je moraju vratii nakon upotrebe –
samo su rijetki sa njom počašćeni.
Slažu i nju u svoje anale i samo ponekad
sravnjavaju stanje:
brojnost i kakvoću njihovog kvaliteta
za dane koji će doći -
da se nađe nešto da zablista.
Gura me čovjek od gline
u koloni bez kraja.
Okrećem se samo do profila
i bojim se da ga dotaknem -
njegova krhkost me ostavlja bez daha -
samo se povlačim i gledam kako odlazi.
S.Barrett
12
ODA GODINI NOVOJ
Sa praporcima i zvečećim elementima
započinje
svako sveto-novogodišnje
iščekivanje ekstaze u pet do dvanaest;
bez straha od sjutra, još te noći se sve
razbuktava
u želji da se osvijetli, osvoji, zauzme
i opkroči ponestali dah prethodne
ludosti, u najluđoj noći,
što je bio izgovor za sve gadosti koje su sada sve manje u minuloj godini;
uzdižu se čaše i uzdasi
zakrvavljenim očima i blijedim maskama,
balave se do iznemoglosti u zadnjoj,
kao da je posljednja,
noć bez mjere, noć bez straha, bez patosa,
iako znaju da će svi ubrzo biti na podu,
uzdižu zdravice za Novu nadu bez nade,
Novu slavu bez slave, Novu sreću bez
sreće,
za Novu godinu u nizu godina nesreće;
i pucaju petarde oduševljenja u rukama
djece maloumnih oceva,
13
lupaju, razbijaju, jedu, piju, žderu i
povraćaju; povraćaju, sve vraćaju,
i grče se da sve povrate, da izbace,
da zaborave;
ali gorčina, žučna kiselina, jad, bijeda, bijes
i pokora uniženosti se ne može povratiti;
samo se vraća, uzvraća, rađa,
umnožava,
u Novo, u sve Novije, pohotnije, podanije,
posnije, i preko mjere uzdanije;
u sve Novo što je, što nije, a što mora biti,
pa makar i pukli, pucali, tukli i ubijali; sve će biti Novo i Novije, i sve će se
mijenjati, promijeniti, zamijeniti, a ostaće
isti sarkofazi za Nova pokoljenja;
grobovi za Nove davljenike, Nove uzdanike,
za Novo pokoljenje, i pokolj, i nespokoj
za Nova ostvarenja,
za Ostvarenja vjekovnih težnji, težnji
i če
žnji;
a za minut prije dvanaest u Staroj daju sve
u Novoj, sve što nemaju i neće imati, a žele imati i
imati.
A onda Svečani prenos Novogodišnjeg
koncerta iz Beča,
i sve drugo u ovom vijeku:
i bečki Valcer, tanz Valcer, i Bečlije koje se
beče u uglačanim frakovima i monoklima
na kraju Dvadesetog vijeka, dopraćajući Novu
u odeždi od obećanja, nevini, čedniji no ikad,
14
ispavani i sa zadahom pomija od juće, kreću
u novo sjutra;
kreću i okreću se u Valceru kristalnih lustera i
svijećnjaka bez svijeća što gore i nikada ne dogore,
sve gore i još gore;
i sve gori i sija u svjetlu
razmahanih muzičara koji zaneseno vuču
poteze bez daha, a sve cvili i škripi bez
znanja Velikog dirigenta, konduktera,
upravitelja;
svi sviraju i poskakuju,
utrkuju se, podvriskuju, i vrte se, vrte se u
krug, u krug, u valcer, i Štraus, mlađi
i stariji, i Štraus Bečlija, Štraus od valcera,
od pokliča, od zanosa, od koračnica,
marseljeza, od mitraljeza, od doboša i
dobošara, tuševa i tuširanja u komorama;
a onda Na lijepom plavom Dunavu,
Dunavu pod sankcijama, za sankcije i
zabrane bez odbrane; sa predajom, bez
riječi i bez geste, Dunavom mutnim, sa
mrljama na savjesti bez svijesti, Dunavom
koji teče i protiče Zapadnom obalom
Carstva koje dahće i izdiše, koje se ne
predaje i stenje, i zvoni na bunu protiv
onih sa druge Strane, što se ne povlače,
što se ne predaju već uporno, nesporno,
stoje na branicima tuđih Carstava, i Svojih,
i samo-svojih, sa Velikim SLOVIMA;
15
A ni Dunav više nije plav, kao što nije ni
plav povez preko očiju Gospe od Pravde,
ali je povez, i dalje to stoji, porez, prirez,
povezivanje, uvezivanje, vezanje
ruke obije bodljikavom žicom, pa u Jamu, i
Gorana sa Njima, i još gore sa njima, na
omče, na oltare, na pijedestale, i koljem,
bodežom, ne ustuknuti, sa leđa, gurani i
podržavani
svetinjama, svetostima, svijetom,
svjetinom, svim svetim, svetom stolicom
i svetom vodicom;
pa onda ćesarima, cezarima, cesijom,
cijepanjem, secesijom, sukcesijom;
a Valcer i dalje svira, dobuje, potpaljuje,
uznosi, zanosi, a pridošli aplaudiraju, aludiraju
i ludiraju.
I na kraju, direktan prenos Hora dječaka,
a bez djevojčica;
zar se ne može pjevati unisono, zajedno,
podjednako, jednako, sa Jednakošću;
zar samo dječaci znaju pjevati, uzvikivati,
usklikivati, klicati: u boj, u boj, i nove
pobjede, za ujedinjenje Nove emancipacije i
okupacije;
dječaci za horove, za crkve, za džamije,
hramove i katedrale; za popove i topove,
za memljive namastire, za pedofile,
za kadrove besmrtnosti, za biblijsku
16
pedijatriju, za pad djetinjstva i
uspon perverzije -
nejaki glasovi se upinju da dosegnu visoki
ton Dirigenta koji maše palicom i naređuje:
unisono, svi u redove, u vrstu.
Jedni u rovove, drugi u konclagere, u
geta, na lager listu, jedan po jedan, bez
guranja, svi dobjaju sljedovanja,
i sve što im sljeduje, i slijedi, što slijedi u
ovoj i Novoj.
A u Novoj, što slijedi?
J.Garcia
17
PJESNIK BACA KOPLJE PRVI PUT
U najboljim godinama
Pjesnik uzima neplaćeno odsustvo
i udaljava se u nepoznatom pravcu. Svi mu tapšu jer još nije napisao najbolju
pjesmu koju ne može da iskaže.
Svi se slažu u tome da ima dobar
materijal za obradu, samo -
još mu nedostaje takta i stilskog nerva.
Vidim ga kako se upinje da izgovori
onu pravu riječ.
Svi govore: "Tako je bolje".
Vidim kako duboko hvata vazduh,
nedostaje mu podrške.
Svi viču: "Uz tebe smo".
Vidim kako uzima zalet
i popravlja kosu koja mu pada na oči.
Svi nervozno iščekuju njegov potez.
Vidim kako ga napušta koncentracija
jer ga razaraju teškim i prodornim
pogledima.
Svi ponovo govore u duhu
podstreka.
Vidim da je već opijen zajedničkim
zanosom -
On - takmičar, oni - njegovi obožavaoci
koji žive od njegove slave.
18
Svi su zanijemili i širom otvorili usta i oči.
On se isteže,
lagano povlači ruku unazad,
nateže mišice i baca koplje u zrak.
Koplje para nebo i leti prema južnoj tribini. Svi ustaju, čuje se usklik iznenađenja.
Vidim kako koplje leti prema publici.
Svi su potcijenili Pjesnikove mogućnosti.
Sada se tek osvješćuju
dok on stoji na startu, još na jednoj nozi,
čekajući ishod.
Vidim kako se svi okreću prema njemu.
Koplje više ne gledaju jer su vidjeli
da ono nije bilo usmjereno ka cilju.
Spremaju se da protestvuju kao da su
prevareni.
Koplje se svom silinom zabija u srce jednog posmatrač na južnoj tribini
koji traži da mu vrate novac za kartu -
jer za to nije platio.
Krv se razliva po gledalištu.
Sada svi ustaju i urlaju prema Pjesniku
koji još stoji na centru Igrališta na jednoj
nozi
vjerujući da je pogodio cilj.
19
Masa se sve više komeša i traži arbitra
sa klupe za rezervu.
Vidim kako ulaze sa nosilima na tribine
i odnose pogođenog do blagajne.
Svi sada traže kaznu za unfair play.
Pjesnik se izvinjava jer nije
bacač koplja.
Ipak, moli da uvaže njegov pogodak
iako nije uvršćen u zvaničnu konkurenciju.
Molba se višeglasno odbija,
a on se osvrće okolo tražeći izlaz.
Na tribinama sve više negoduju i viču:
"Hoćemo živog pjesnika".
On se povlači i govori da je bio
nesporazum,
i da je tu na silu uguran sa ulice;
nijesu imali bacača koplja na čekanju -
on im je poslužio za rezervu.
Pravda se da ga nijesu testirali
i da nije znao da može toliko daleko da dobaci - bilo mu je prvi put.
Primjedba se ponovo odbija.
Gledam kako Pjesnika odvode sa Igrališta ka Svlačionici dok mu kosa lagano vijori preko očiju
20
koje se ne vide.
Niko nije vidio taj pogled.
P.Smith
21
JAHAČI MIRA
Gaziš svijetom sa očima od prošlosti, korumpiranim mozgom od vlastitih želja;
imaš sve, a nemaš ništa -
otjelotvorenje ego libida.
Noćne more zauzvrat dobijaš,
koljenima se odupireš jahaču mira,
malaksao, a odnikud izlaza.
Samotan se sebi najuvjerljiviji činiš,
iako si vjerovao da tako neće biti.
Bodrili su te da nijesi nikada sam,
Oni su oduvijek uz tebe,
a više se ni majke ne sjećaš - vodenjak je odavno napukao,
izliva se vlastita sadržina,
a maternica se grči čekajući
novog putnika za put u nepoznato.
Što se dogodilo sa ovim tragaocem
koji je bio nepoznat -
povratka nema.
Natrag te čeka samo imaginacija.
Tvoje je samo da ideš naprijed;
ne zastajkuj, predah je iluzija!
Samo ti treba bljesak bjeonjača
i sve se otvara pred tobom.
22
Reakcionari su aktivni iz dokolice -
ni jedni ni drugi ne vide izlaz
tek samo sebe na tronu.
Majko, otpjevaj im još jednom uspavanku,
tvoja pjesma im je jedino nadanje;
nauči ih da te prepoznaju u svim oblicima,
postaće spokojniji nemiri.
Ne odbijaj ih prerano,
tražiće te kroz izmišljene pustolovine.
Putniče, gledaj na sve bistrim okom,
sve si dobio još u početku,
niko ti ne treba za ispomoć,
sve sam postići možeš.
Ne osvrći se na semaforske preludije,
oni bi bolje uradili da umiju.
Raduj se svojem nesvjesnom damaru,
on ti je uzdanica jedina.
Svi koji su ti željeli dobro,
ni sebi to nijesu dali.
Ti si putnik po svojoj volji,
sve drugo je prah i pepeo.
23
B.Dylan
24
KRST NA POKLADE
I bez pitanja brata našeg Džošue,
koji se ne zareče da će biti iznad svega,
već svojim životom pokaza da je u svemu i
svugdje -
što neuka svjetina ga onog dana prokaza,
što ga prevari i obmanu,
što vjerovati reče, i da će mu služiti,
makadamom ga pljuvahu i
lažnim carem nazivahu.
Krunu od trnja mu na čelo staviše
i ka Vrhu ga goniše -
odakle se dalje ne može.
Samo jedne oči ga ljubavlju i tugom
pratiše,
zenice naše u očima prečasne majke;
ne majke koja je na nebesima
bezgriješno začela sa Svetim Duhom,
kojega nema,
već majke koja samo zna za čedo
koje su joj oduzeli;
lažnog Boga od njega stvorili,
a on Bog uistinu bijaše -
iako za to samo rijetki znavahu.
Znali su to moja braća kojih nije bilo
ni na svetoj večeri, ni poslije nje;
a bilo ih je uvijek u srcu mladog
buntovnika,
25
u njegovim plamtećim očima,
u njegovim idealima, u njegovom bratstvu
iz Kašmira,
gdje uzmače naš Kralj od milosti,
uzmače da bi vječno živio, da bi volio;
i živ bješe tamo Kralj kojeg ne znavahu po
žrtvovanju,
kojeg poznavaju po milosti i po igri
sa djecom,
po igri što srca izdiže na visove iznad
svega
i iznad Njega.
Na Božić poklade,
opklade, razbibriga i bahanalije.
Na Božić više nema Njega:
Boga kako ga zvahu,
Boga kojeg su željeli
za upotrebu na kratko;
Boga kojeg su izdigli i srušili, Boga kojeg su kamenovali i popljuvali,
Boga kojeg su popeli na ukrštene grede; Boga su hvalili dok je visio, dok je izdisao,
Boga su molili kada im je trebao, Boga zbog njih samih, zbog oproštaja, Boga ne zbog kajanja, izbavljenja,
Boga zbog bavljenja, rabljenja,
raba božjeg kojeg su u pjesmu stavili
zbog svog pjevanja i lelekanja,
zbog leleka kada lijeka nema,
kada ničega nema.
26
Na Božić poklade,
citre i fanfare,
zvončići i Božić Bata,
zvona sa crkve sv. Neznanja;
poklade, pokloni, klanjanja, zaklanjanja;
a onda klanja, mrsilišta, poklanjanja;
i padaju tijela kao klade, kao božićne jele,
kao plač djeteta na oltaru mržnje, nevjere,
na oltaru lažnog zaklinjanja, na oltaru
lažnog bratimljenja, i lažne ljubavi, lažnog
bratstva, lažnog brata, a sestrama nedaju prići, da vidaju kao da bi iscijelile, zacijelile, u cijelo
ostavile ono što su Oni podijelili, izdijelili, djelovali,
a onda
udijelili,
odijelili i
podijelili.
27
VELMOŽE SE ZABAVLJAJU
Dok se velmože zabavljaju
puk ćuti i trpi.
Bahanalije se odvijaju svom silinom;
što su silnije, to su i moćnije.
Sviraju sva svirala iz malog mozga, udaraju bubnjevi, doboši i timpane:
velemoćni se zabavljaju, i sve mora biti
u tom duhu. Svi moraju biti sretni
dok se moćnici raduju.
Radovanju nikada kraja, ako moćnici počnu svoju pjesmu. Ali oni ne znaju da pjevaju:
za njih to čine umjetnici i šarlatani.
Svi u hor moraju ući, ako se Gospoda
žele veseliti:
svi moraju lude biti, ako se to
vlastelinima svidi.
Dok se čuju umilni zvuci sa dvora
Gospodarevog, to je znak da je Vladar dobre volje i
da ga puk može ponešto zapitati.
Što puk može tražiti?
Hljeba i igara puku treba.
Sa tim nasušnim hljebom,
hljebom od iskona,
od puka su vladari tražili igre.
28
Dok svjetina ne zaigra,
niko ne zna je li sita.
Kada jadnici zaigraju,
tada se vidi da su gladni do suza.
Igraju poslanici, štitonoše, junoše,
stegonoše:
svi za jednog, jedan za sve.
Složni u volji da Gospodaru udovolje,
da ga raspolože, privole,
da ga obmanu i kroz igru namame;
svi se u kolo hvataju, svi se za ruke prihvataju;
iz svega grla pjevaju, urlaju, urliču, a onda
se za grla hvataju,
pa krište i cijuču, bogom mole.
A Bog na strani Gospodara stajaše,
i on se veselju radovaše;
radovati se, ljudski je, kaže;
sve do suza, sve do smijeha, do leleka,
do pamtivijeka, i još dalje, i sve dalje:
od kada se čovjek radovao, ili kada se
zadnji put radovao:
onoga prvobitnog dana kada se
Adam radovao svojoj nevjesti
što kanila se jabuku zagristi.
Jabuka bješe sreća u Raju,
a sreće bješe svugdje -
niko tada nije ni sumnju znao, i zato
se radovahu rajskom voću,
29
i svi pjevahu:
Rajsko im bješe piće i voće, rajska im
bjehu tijela,
dok izabrani ne znavahu mnogo,
život im bješe rajski vrt.
Velmoža ne bi bio od moći da je iko
prije njega mogao slavu znati:
zato Zaljubljenim dade naredbu da se
Znanje mora poštovati; i tada jabuka više ne bi rajsko voće
već plod straha -
kojim se Gospoda mogu služiti,
a puk mora svirati, i pjevati, i zapomagati –
ne bi li se kod Gospoda mogao iskupiti.
Dok se Velmože zabavljaju
puk ćuti i trpi: bahanalije se odvijaju svom silinom;
što su silnije, to su i moćnije.
Sviraju sva svirala iz mozga,
udaraju bubnjevi, doboši i timpane: velemoćni se zabavljaju, i sve mora biti u tom duhu.
Svi moraju biti sretni
dok se moćnici raduju.
30
C. Bukowski
31
PJESME KATARZE
J.Lenon
32
ŽIVOT
ili
USPUTNI ORGAZAM
Volite sebe prije svih drugih,
volite sve što se može gledati;
ljubav je sve što se ima reći,
sve što se može uraditi sada i ovdje -
bez oklijevanja i provjeravanja;
život je samo jedna stepenica do
Prosvjetljenja -
uzmi ga kao usputni orgazam, samo da spoznaš ukus Svevišnjeg.
Ne osvrći se na one koji ti se sapliću
pred nogama,
ne osvrći se na one što ti se motaju
po glavi,
svi oni bi htjeli što i ti, samo ne znaju Put.
Velikima nije mjesto tu,
oni nijesu nikada među njima, samo im se slike
ukazuju,
oni su daleko u visinama koje su ništa,
tek samo pogled
na svijet preko vrha nosa.
33
Napola sklopi oči,
neka se ukaže sumaglica,
tek samo vrh daha posmatraj,
kao vrhove sniježnog Ararata,
i toni u dubine bitka đe se ništa ne traži,
đe je sve poznato, a nigđe ničega nema.
Ostani tamo što duže možeš,
ovo je tek stepenica do iskona -
ukus prapočetka smo već zaboravili,
ostani još malo u prostore svog mira.
Pjevaj ako moraš da ne bi ridao,
igraj na stopalama Voljenog do besvijesti,
do svijesti bez razuma, do uma bez misli, do otjelotvorenja svega što nije, svega
čega nema,
do radosti bez razloga, do ushićenja
koje golica gornja nepca,
koje golica do smijeha,
do ekstaze, do čednog razvrata,
do povjerenja, do vjere u poruke
onozemaljske
koje se daju sada i ovdje.
Svuda su samo orgazmičke varijacije.
Svijet je u neprekidnoj ljubavi:
pulsira i ejakulira u ciklusima,
i sva njegova ekstaza se preliva po Zemlji,
dahće do iznemoglosti, pa se proteže i
34
ponovo jeca do ushićenja;
savija se, uvija i traži sebi ravnu, da se
u dvoglasju čuje pjesma, u dvoje, uvijek u
skladu:
nesklada nikada nije bilo osim u mislima.
Niko nije sebi dovoljan, niko nikoga nije sit,
sve su samo egofobije, robije u okviru
vlastite uobrazilje: narcisoidne šizofrenije
bez narcisa, narcis bez cvata,
samo rascvjetavanje ganglija malog
mozga, i sve manjeg i manjeg, do
fokusiranja u ideju samovolje, samoživosti, samosvojstvenosti, samotnosti,
svevolje -
od nevolje do nevolje.
Voli sebe,
jer je tvoje biće tvoj univerzum.
Doživljavaj sebe do klimaksa, do vrhunca
svih zadovoljenja.
Ti nijesi prosjak sa čankom u ruci
pred vratima izobilja.
Ti si sazdan da uživaš i da se izdigneš
iznad blata, kao lotos što nad vodom cvjeta,
nikada ne okvasivši svoje latice.
Cvjetati je moguće samo iz sebe,
Latice se rascvjetavaju
iz tvoje duše
i šire miris oko sebe.
35
Oni kojima je miomiris sudba doći će
da se nadišu te ljepote.
Svi smo ovdje samo
do svanuća,
do utrnuća,
do rascvjetavanja,
do orgazmičke varijante,
do varijacije na zadatu temu
od početka.
A.Ginsberg
36
REKONSTRUKCIJA ZA NOEVU ARKU
Tražim vode da me iznesu
sa dna ovog snoviđenja,
tražim rijeku da me potopi
i napuni pluća stereolitnim škriljcima:
da budem plovan i protočan,
da se obale u meni razude,
da mi voda dođe do ušiju,
i brane da se razbrane;
dijafragma da leluja,
bez moga znanja,
da se sve stoči u tren nepoznati -
da se pitam da li ću opstati.
Rekonstrukcija za Noevu arku
mi se nameće
sa pramcem od treptaja
i dva vesla od zamaha,
sa rebrima od uzdaha
i trupom od predaha;
jedrima od kože na bedrima
i jarbolom vertikalnog uspona,
kormilom od jasnih nadanja
i krmom od vjetra bez predaha.
Priklanjam se obalama kojih nema
sa lahorom od povjerenja,
i brodim bestjelesnom radošću
koja usporava bilo utopije.
Potopljen u ovom trenu do pola gaza,
na trepavicama bez sna se odmaram.
37
Na Putu koji sam našao
nijesam poveo rijetke zvijeri i trave -
sve je u meni sazdano,
a blagost donosi
tren ovaj koji nam izmiče
i koji se zove luka utočišta.
Rastaču se obale kojih nema -
rekonstrukcija za Noevu arku sam ja.
Sebe tražim u liku splavara
koji jedini može prebroditi.
Neka se vode okupljaju:
što bi kob, sada je sudbina voljena.
Obruči pucaju i otpadaju od mene,
treperi bitak na plamenu životnog kandila.
Ono što juče nijesam vidio,
sada se sve jasnije nazire.
"Zemlja na vidiku", vičem u sav glas.
L. Ferlinghetti
38
ZVJEZDANI MIT
Planetarijum dvadesetog vijeka na
mišicama proleteri nose
početnim zanosom Alejom velikana,
još vjerujući u zvjezdani mit i obećana
prava.
Ko će prvi u zvijezde dirnuti
i za sobom ostaviti repatice kao trajni žig
nemilosti ljudske maloumnosti.
O, Pohoto, gledaš kroz monokl želja
sa odsjajem nemoći davanja.
Sve što imaš znaš da je malo
i za početni napor, a želje su tvoja jedina
nada.
O, Sanjaru, znaš da od sna nemaš ništa,
a budiš se netrezven od svojih snova,
sa izgužvanom plućnom maramicom od
iščekivanja.
Opusti svoje antičke mišice,
neka vijore kao majčina dušica,
a napuni nozdrve pelinom
i neka ti zasijaju bjeonjače -
vidjećeš sve zvijezde onakve kakve jesu.
Ne usmjeravaj antiplanetarij,
sve su se zvijezde u tebe slile,
ti samo treba da im mjesto nađeš -
čekaju da prozbore glasom iz davnina.
39
Uroni u sebe,
sa sobom se sretni -
svi mitovi su u tebi sjedinjeni.
Pokušaj ući u roj pčelinjeg poja,
budi nježan i predan,
sve će se žaoke od tebe odbiti.
Tvoja pjesma je jedini mit,
nemoj slušati tuđe naricanje.
Uroni u sebe,
okupi zvijezde -
neka trepere nepomičnim sjajem.
Sve što se ima reći već je izrečeno -
budi spokojan i glavu odmori.
Zvijezde kaplju same od sebe.
Na tvom oku se melemi kupe.
Gledaj i budi samo posmatrač,
već se dogodilo što je moralo biti -
ti si tu - dovoljno sasvim.
Budi strijelac sa samo jednim ciljem:
posmatraj strijele kako lete prema tvom srcu,
neka krvari dok miješ stopala Voljenog -
uradio si sve - uradi još i to.
Uroni u sebe,
zvijezde neka se kupe,
tvoja je dužnost sasvim ispunjena:
prepoznao si sebe kroz lica mnoga -
stigao si na kraj puta.
40
Zvijezde za tebe više nijesu mitske,
one su tvoje uzdanice vjerne,
milioni što hrle ka cilju zadatom
promašili su metu još od početka.
Vjeruj sebi samo
i sklapaj lagano oči,
sve će ti se reći, budi samo miran;
u trenutku pravom prepoznaćeš vrijeme
i usud čovječanstva što u krug se kreće,
a do kraja kruga ne umije stići. Na putu si sam,
bagrem divno cvjeta,
sve ti je kazano još od prvog trena.
J.Mitchell
41
KATARZA
Pročistiću se, to dobro znam,
od svega što me dopada i što su mi dali, što sam zatekao i što me zatiče.
Sve što su mi dali, vjerujući da daju sve,
dali su i sebe kojeg ne znaju, dali su strah,
jad, bijedu, kolhoze i metamorfoze,
vjerske praznike, rekvijeme za utučene,
pomazanja za ponižene;
pričest za sve mrtve, bolesne, kljaste,
povrijeđene, uvrijeđene, oštećene,
nepošteđene, uvedene, zavedene,
malaksale, polaskane, dokazane, ukazane,
pokazane, zakazane;
o, i sve one koji nijesu, a koji su
pozvani da štite
i brane ono što se braniti ne mora, ili što se
braniti mora
od branitelja sa brane druge strane;
od drugoga tima sa polja odbrane
van kaznenog prostora i navijačke linije.
Branim se od odbrane sa naših
grudobrana i zabrana,
od naših domobrana, tronova i vještih
govornika sa pijedestala zajedničkih zanosa,
što ne vide
dalje od nosa, ponosa, bratstveničkih
uznosa, jubilarnih govora;
što vide samo uz nos, uz dlaku, u brk,
42
u krik, u vrisak, u stisak,
u zbjeg, prebjeg, u otadžbinski rat,
krivokletstvo, nevjerništvo,
prevjerništvo, nevjeru, prevjeru, prevaru, zavjeru, izdaju, predaju;
predavanje, odavanje, izdavanje:
od koga, za koga, u ime čega, koga;
braća, razbraća, prebraća;
a vjekovi se igraju uskim putevima,
bogazama, ukazima, prikazanjima,
razvratom, uzvratom, osvetom, posvetom, ukletim, zakletim.
Ne tražim pomilovanje, tražim pročišćenje
za sve za što nijesam,
za sve što nije bilo moje, što mi dadoše
a da im nijesam tražio;
pročišćenje u ime djece
što se još ne mogu roditi, što čekaju
pred vratima gubilišta, kazamata, gulaga, sudnica, bludnica, ludnica;
što čekaju da dođe dan, i tren samo,
kada će biti oslobođeni, neodvođeni,
nezavođeni; ni sa jedne linije vatre, ni sa
jedne strane oroza, nišana, poraza, poreza,
meta, prometa, odmeta:
odmetnika, zametnika, prometnika, nametnika.
Pročišćenje tražim od novovjeraca,
zavjerenika, uvjerenika, vjernika;
vjere, zavjere, prevare, odvraćanja,
zavrćanja, prevrćanja, koprcanja, grčenja,
umetanja, zametanja, naricanja, klanjanja,
pojanja, bajanja, leleka bez lijeka.
43
Katarzu ištem, ako Boga znate,
ako koga znate, ako ikoga znate, išta znate, znate.
No, ne znate, ne hajete, ne marite, ne
žalite;
samo se parite, i varate; samo se
tuđim kitite, samo se mitite, sitite,
nezasite trbušine visite;
nosite pečat vremena
na čelima, tjemenima, kolonama i zonama,
i udarate od bijesa, zaudarate,
vonjate na pomije, otpatke, smeće i otpad,
na radijaciju, demagogiju, pedagogiju,
parodiju.
Ne tražim pomilovanje, tražim pročišćenje,
čišćenje, obeštećenje, iluminaciju,
prosvjetljenje, osvjetljenje, svjetlo i
svjetlost, izlazak i zalazak sunca,
vlati trave,
i samo kap rose na latici cvijeta.
44
L. Cohen
Iz recenzije:
Knjiga pesnika Slobodana Vučkovića “Antiplanetum” ispisana je, uslovno rečeno, u formi poetsko-fenomenološkog psihodnevnika. Kroz nju
pesnik, kao ponešen onom maksimom Salvatora Dalija: “Privid je postao toliko
snažan da ga je stvarnost počela imitirati”, peva o vremenu paranoičnog čoveka, o vremenu potpuno poremeećenih vrednosti, o vremenu kad su
blasfemija, licemerje, pohlepa i jad, poput četiri jahača Apokalipse, vehementno zavladale uzdrhtalim svetom. Poezija Slobodana Vučkovića označava izvesnu dijalektičku pretpostavku o svetu; ona jeste emotivna reakcija na sve što se zbivalo, ali ta emotivnost, naravno, nije bez osnova, jer je
motivisana društevenim i istorijskim okolnostima. Kroz knjigu “Antiplanetum” opevano je gotovo sve što je pesnik doživeo u hijatusu najnovije istorije obolelog sveta, ali ne iz razloga da bi apostrofirao pojedine detalje iz sopstvene
biografije, već da bi pokazao kako se u čovjeku život, bunt i ponos formiraju i raskrupnjuju, kako postaju istorijsko iskustvo, kako oslobađaju sputane energije i prikrivene svetove – i najzad, da pokaže kako sam čovjek u pesničkoj
45
viziji oslobađa svoju ličnost i prilagođava se novim (ne)prirodnim i
društeveno-istorijskim situacijama.
Ova knjiga pesama, dakle, karakteristična je po analitičkom zapažanju unutrašnjih zbivanja u čoveku, po snazi opservacije detalja, po složenosti i sugestivnosti atmosfere, po fluidnosti simbolično-vizionarskog stila, po načinu sažimanja vremena u izražajne simbole i otkrivanju bitnih prilaza do emocionalnih i misaonih suština čoveka i njegovih problema. Sve nam to
govori da Vučkovićeve pesničke osobenosti i kvalitete treba tražiti u njegovoj preobraženoj viziji života, u transformisanoj psihološkoj strukturi pevanja i,
posebno, u preobraženoj viziji čovekovih moći i potreba da kritički sagleda i analizira sopstvenu realnost i da sebe i svoje ljudske mogućnosti ispolji u nekim širim, konkretnijim i pogodnijim etičko-estetskim odnosima.
Zoran Bognar
46