slobodan macura, knjiga

Upload: zoran-tatjana-lucic-vujcetic

Post on 08-Jul-2015

273 views

Category:

Documents


3 download

TRANSCRIPT

1

SADRAJ O IVOTU I SMRTI 3 O EMOCIJAMA I LJUBAVI ...................................................................................... 9 O DUI.......................................................................................................................... 14 O PLEMENITOSTI I KULTURI .............................................................................. 17 O LEPOTI .................................................................................................................... 21 O DIVLJENJU I OBOZAVANJU ........................................................................... 23 O SIROMASTVU I NEMATINI ............................................................................ 26 O SRECI....................................................................................................................... 28 O KREATIVNOSTI .................................................................................................... 31 O UMETNIKU............................................................................................................. 35 O SLOBODI I DIKTATURI ...................................................................................... 36 O SUDBINI .................................................................................................................. 42 O BOGU ....................................................................................................................... 45 II O CRKVI.................................................................................................................. 53 O ZLU, DOBRU, MORALU ...................................................................................... 54 O SNU ........................................................................................................................... 54 O PLESU ...................................................................................................................... 61 O ISTINI ...................................................................................................................... 62 O SAMOI................................................................................................................... 66 NEIZVESNOSTI KOJA NAS TUMAI ................................................................. 68

2

O IVOTU I SMRTII Ne radja se ivot, ve se radjaju ljudi, niti umire ivot, umire ono to se rodilo. ivot je vean, a smrt samo kroz materiju doivljava svoju egzistenciju. Moe li ovek podneti svu sutinu svoga bia, ako prethodno nije izmerio zapreminu svoje moi razumevanja? ta je to u oveku to razume, to osea, to ivi? Zar ovek mora biti frustriran i bolno razbijen, zar mora da oseti dno svog linog pakla da bi ostvario sreu i ushienje. I sve to radi dosezanja visine bogova, te kulminativne take ivota. Kakvi mehanizmi vladaju ovekom, koje su to sudbinske uvale, putokazi koji odredjuju kako emo da ivimo, ta, kada i koliko da volimo i, konano, koliko emo dugo da postojimo kao ljudi? ovek je enigma, sazvedje misli, skup svih izoblienih, nedovrenih emocija. U njemu se vri proces ivota, kroz njegovu sutinsku gradjevinu ishode ideje, delimino dovrene, spremne za vii stepen kristalizacije. Nemiri koji vladaju ovekom putokazi su prema blagostanju, smeru uzvienih ciljeva, koji su u mnogome i za samog oveka nejasni. Jer on ivi ivot, medjutim mnogi ivot ne doivljavaju, ne posmatraju ga odvojeno, sa distance, iz prikrajka, da bi ga razumeli kao iskustvo, kao doivljaj univerzalne svesti. Mnogi ne doive sebe onim univerzalnim, kosmikim ulom. Svaki ovek ima to ulo, ali je ono kod mnogih zatrpano borbom za ostvarivanje individualnog Ja. Otuda ovek, u tom paninom vrtlogu zgusnutih emocija, podstaknutih iskonskim strahovima, zaboravi ono dobro u sebi, pa u korenu svog izvornog postojanja dobro zameni zlim. Tada univerzalno ulo ne moe da ostvari kontakt sa univerzalnim, sveoptim sistemom postojanja. I zato ovekovo bazino dobro (jer on generalno i jeste dobro bie) postaje na mahove zlo. Znai, koreni zla nisu u oveku, ve u ovekovoj nemoi da doivi ivot svojim intuitivnim, drevnim ulom, koje moe da rastera i spri ovozemaljske strahove. Jer u momentima slabosti vuku ga u provaliju i odvajaju od njegovog stvarnog, univerzalnog Ja. ovek nije samo predstavnik ivota, on jeste ivot, koji kreira i projektuje sopstvenu sliku, postavljajui lini profil na uzvieni nivo realnosti. On je ivot koji se ispoljava kroz fiziki instrument ovozemaljskog mehanizma. To to je u oveku, tom zemaljskom instrumentu sainjenog od atoma, praine i minerala, to to boravi u kostima, krvi i mesu oveka, je ivot, deo univerzalne svesti svevinjeg intelekta. To je taj ovek. ovek ne zna kojom stazom da podje, jer mnoge se pred njim otvaraju kao proleni cvetovi. Moe da ivi mnoge ivote, a istovremeno hoe da ostvari ivot uzvienog bia, onog zbog ega mi, ljudi, uopte i postojimo. Naa orginalna namena je da se stvaramo u viim sferama bivstva. Ne samo kao umetnici, ve da kao ljudi dodirnemo boanstvo u sebi, da otkrijemo tanki araf tame koji skriva nau pravu sliku, sliku nebeskih bia. Ono to mi primamo u sebe i emitujemo u svet, je deo sopstvene esencionalnosti, konstantnog bujanja univerzalnog sistema ivota. Jer ivot je naizmenina igra plusa i

3

minusa, bola i zadovoljstva, lepog i runog, paradoksalni ples balansa. A trag koji ostane je sjaj ideje, dokaz da svetlost prolazi kao ljudsko bie izmedju ta dva zida realnosti. Dua je budna kroz ivu reku plama ivota i sve ono to ovek osea je veoma vano da odri duu budnom. Ona je budna i iskriavo se uzdie kroz emotivni protok nas samih, konstantno proirujui svoju budnost. Istina o naem postojanju je sjaj beskonanog u nama, svetlost iskonskog vrenja ivota, koji dolazi iz neiscrpnog izvora kreativnosti, kao potvrda onoga to uistinu egzistira. Hoe ovek da pobaca sve rei po povrini ustalasanog ivota koje nisu njegove, moda se i napravi konstrukcija nekih uzvienih misli, most koji e ga povesti do tog uzvienog Ja. Pokuavamo da stalno budemo drugaiji, novi sebi. Zabavljamo sami sebe, jer volimo zabave, uzbudjenja koja nas izjednaavaju sa elementarnim principom univerzalnog. Ceo univerzum se zabavlja, jer on ivi i postoji u nama. Na usijanoj povrini ivota plamtimo svi mi, izgaramo u sopstvenom plamu ljubavi. Svetlimo, kao kakve svee, koje odailju svoju svetlost u nepreglednu tamu, u tihi muk neizvesnosti. Prosvetljujemo vidike svog uma, svoje moi razumevanja. A razumemo samo svoj sopstveni plam, druge plamove i ne primeujemo, niti koristimo njihovu svetlost da bi se, kada se izgubimo u lavirintu lanoga sjaja, doli do sebe. Stojimo na zamiljenoj panorami imaginarnog sveta, koji je stvaran. Pejza ve davno vidjenih kontura svega u procesu ostvarivanja, izvan nas i u nama. Svet ivi slobodnim ulom, instiktom za lepim, za ugodnim, prozainim, za onim to nas izjednaava sa svim ostalim kreacijama, jer nita nije nie niti vie, sve ima svoju namensku uzvienu misiju, izvrenog u ve stvorenom. Nosimo peat Svetosti na sebi, prepoznajemo se po dodeljenim ulogama. Bunimo se kad uloge nisu uskladjene naim linim interesima, protivimo se i diemo pobunu protiv sebe samih. Pobunu protiv morala, istine, protiv svega to moe promeniti na neizbeni, sigurni tok kretanja u krunom uzdizanju prema sferi savrenog. Ta pobuna nas i blii sudbinskom, eljenom cilju. Bez te esencionalne pobune protiv ustaljenog, statinog, nepokretnog, neusavrenog i bez inata prema smrti, prema strahu od umiranja, ivot ne bi imao znaenje koje upravo ima. Sva lepota ispoljenog lei u tom neprikosnovenom ratu svega prema svemu, paradoks koji zapravo podstie neprestano bujanje ivota. II Uslov da se ivot ostvari je borba, lelujavi sukob entiteta, suprotnost sistema ivotne nejednakosti stopljenog zaokruenom jednakou. Poravnanje sudbinske grandioznosti nad pobedom ivota koji je, zahvaljujui strahu od smrti, dobio smisao jedne celine. Ne postoji ne-pokret ili totalna pasivnost, sve ima kretanje u predmetu svoje sutinske prirode. Materija je kretanje atoma, energija u energiji, sila u sili, opiranje zbog jedinstva, suprotnost zbog postojanja celine. I svako razbijanje materije do najsitnije take njene deljivosti, njene "krajnosti", kreira misteriju zbog nemoi da proniknemo u tu nedeljivost njenog krajnjeg stanja, odnosno poetka njene konstrukcije. itav smisao, kompletna mapa egzistencije koju poznajemo je osnovana i zasnovana na opiranju, sukobljavanju najsitnijih estica, koje su nevidljive za golo oko ovekovo. U samom

4

epicentru atoma se vodi neprekidni dijalog, borba izmedju njegovih sadrajnih elemenata: elektrona, protona, i neutrona. Poetak materije se gradi na neumoljivom ratu, otimaini, trenju, opiranju, sukobu, kontradiktornosti u samom subjektu materijalne supstance. Ljudsko telo, kao i sve u prirodi funkcionie na tom paradoksalnom principu dopunjavanja. ivot je arite, bojno polje sila, rat svih protiv svega. A to sve radi budnosti due, radi ivotnog ostvarenja u nama i van nas. Dolazak na ovaj svet ovek oznai borbom, plaem, stranom eljom da postoji. Sa neverovatnom snagom se opire smrti, ne-postojanju, da bi postao, da bi se stvorio. To je prva ovekova borba, prvi znak njegove pobede nad smru. U tom trenu ovek je pobedio smrt i postao ratnik ivota, ali samo trenutno, jer e ga ideja smrti konstantno pratiti kroz ivot. Taj dolazei momenat, osvajanje sebe kroz ivot je pretea svih buduih izazova ljudskog postojanja. ivot se osvaja strepnjom, bolom, patnjom, i svim ostalim kontroverznim ilustracijama straha, koje su naoruale oveka za njegov put kroz prizmu neizvesnosti. Da, ovek je naoruan, spreman da odbrani ivot koji mu je dat na poverenje, jer brani svetinju u sebi, makar i po cenu uzimanja tudjih ivota. Ta neizvesnost, taj strah od linog unitenja, kreira potencijal ubice u oveku. Svaki je ovek potencijalni ratnik, ubica, spreman na sve samo da zatiti i produi kontuinirani sistem ivota, pa makar on bio i jedan as dui. U tom meteu komara, elja i neizvesnosti, ovek nalazi sigurnost otkrivajui puno, dovreno znaenje mira i tiine. U, na izgled zgusnutom, haosu stvara se vizija nebeskog Raja. Radja se eznja za iskonskim mirom, za konanom istotom, eznja za nepotrebnim dokazivanjem, za nepotrebnom ljubomorom, zebnjom ta emo sutra jesti, piti, ta obui. Takvo nevreme burnog ivota formira sliku o savrenom oveku, besprekorno zadovoljnom biu objedinjenog sopstvenim razjedinjenjem. Kakva ironija sluaja, paradoks ivota, rat koji sjedinjuje ekstremne krajnosti i odrava budnost ivotu. U ljudskoj genetskoj formuli je izraen oseaj samoodranja, kao osnovna platforma za lansiranje sveopte aktivnosti ivotnog sistema. ovek preza od svega, njegov mehanizam alarmantnosti je uvek zapet, radi mimo ljudske volje ili svesti. Ugroenost njegove line egzistencije moe da izazove akumuliranje preteranog oseanja paninosti, koji prouzrokuje nemo da se logino i objektivno rasudjuje. Ugroenost egzistencije nije samo liavanje osnovnih sredstava za ivot. Naprotiv, neostvarena ambicija, neispunjeni snovi, nedovreno duhovno sazrevanje, i sve ono to odvaja oveka od njegovog konanog ispunjenja, moe da bude ugroenost ivotne egzistencije. A ko je kompletno ispunjen, ko je u celosti dovren? Upravo taj oseaj ne-dovrenosti, ne-ispunjenosti, ini oveka vie nesrenim nego srenim biem. I u tom pokuaju da osvoji sreu on postaje ratnik. Bori se, hoe da osvoji sreu kroz bezbrojne aktivnosti za koje smatra da ga mogu pribliiti njoj. I svaki put kad mu se uini da je u tome uspeo, srea mu izmakne. Jer sreu ne treba osvajati, sa njom se treba zdruiti, sa njom treba mir i kompromis praviti. Srea bi trebala da je u slubi ovekovoj i ovek u njenoj, kao uzajamna dopuna jedne sinhronizovane celine. Sreu treba traiti, otkriti, pronai, a ne osvajati. Ona je u svakom trenu sastavni deo ivota, njena je otadbina ljudski oseaj. ovek osvaja samoga sebe. Sve osobine koje poseduje, koje su ve u njemu on hoe da osvoji, hoe da ih porazi, da ih stavi u svoju slubu. Sve to ovek radi, radi da bi

5

zagospodario, ovladao sopstvenim emocijama, da bi tako postao upravlja svoje sudbine. Razum ovekov je sa jedne strane provalije, a sudbina sa druge. Ne moe da je dozove, ne moe da izgradi most izmedju sudbine i sebe, jer je u konstantnom sukobu sa emocijama, sa samim sobom. Tu poinju svi ratovi, to su najvei ratovi oveanstva, poev od atoma u oveku, oveka u oveku i oveka u drutvu i .... Paralelno tome, ratovi kreiraju ideju o miru, stvaraju oseaj blaenstva, eznju za savrenim stanjem postojanja. III Sa dolaskom na ovaj svet nije se rodio samo ivot, ve se rodila i smrt. ivot je tvorac smrti, kreator njene sutine. Isto kao to je i svetlost kreator mraka, jer da nema svetlosti mrak ne bi postojao ili obrnuto. Kada se ovek rodi on pone uiti kako da ivi, a isto tako i kako da umire. Jer samo kroz sutinsku ideju umiranja razumemo smisao ivota. Onaj svet tamo je i ovaj svet ovde, to je jedan isti svet i on je svugde, samo su nijanse tog sveta razliite, kao stepeni kreativnosti, koji se projektuju u saglasnosti sa naim linim ubedjenjem, koji se prelamaju u bezbroj paralelnih svetova. Vratiemo se odakle smo i doli, ali bogatiji, iskusniji i mnogo svesniji o apstraktnosti slike sveta u kojoj ivimo. ovek je doao iz stanja svesti u stanje spoznaje te svesti, vraa se tom stanju nosei knjigu informacija, vraa obogaeni duh dui. Doao je iz sveta snovidjenja u taku saznanja o sopstvenoj bitnosti. Stigao je iz ie ivota, iz prizme kreativnosti u svet mogunosti, u svet simetrija, u svet muzike, u svet haosa radi ivota i ivota radi haosa. Sea se ovek svoje postojbine, svoje due, svog boravka u venosti. Zna svoje mesto u vrtlogu moguih ostvarenja. Dubinu ivota ovek meri uspesima, ambicijom obinog preivljavanja, zaboravljajui da ivot ne treba uopte meriti, ve doivljavati. ivot treba oseati celim svojim biem. Ne samo ulima, ve i uvstvima treba doiveti celog oveka, a "ceo ovek" je skup svih ljudi, oveanstvo. ovek se boji smrti, neizvesnosti, ali dui nije nepoznato umirati, zna dua ta je to. Umirala je ona bezbroj puta, u sebi zbog sebe, zbog svoje budnosti, zbog svog savrenstva. Zna dua za prelazak preko praga svetlosti, zna ona gde su putevi, gde su zakopane formule, jednaine, elementi koji podravaju svetlosnu izmenu rei i ideja pretvorenih u sliku. Taj prelazak u drevno stanje savrenstva, u zasluenu kolevku mudrosti, je njen neizbeni cilj, njen sveti zadatak. Onaj koji svoje telo gleda kao projekciju ideje, kao senku originala, kao let jastrebova ili kao istu ljubav prema istini, ne vidi smrt, ve nunu potrebu slike sveta da se emituje kroz krune stepene razliitih dimenzija. Sve to vie upoznajemo sebe shvatamo da to nismo mi koji ivimo zbog sebe, ve zbog sveta koji se konstantno gradi kroz nas i u nama. A svet je vean i zato ovek koji to shvati nikada ne moe da umre. Svaki ovek osea da je uvek bio i da e uvek biti. Strah od smrti je opsena, varka, magija realnosti koja namee svoje grube zakone pretvarajui ljudsku zabavu postojanja u ozbiljnu dramu ivota. Bez ideje smrti, i bez njenog sutinskog doivljaja, ivot bi bio smena trgovina ljudskim emocijama: Ne bi postojala teina oseajnosti, ugasila bi se dubina ljubavi, zamrla bi mata, nestali bi snovi, potonule bi elementarne elje ovekove i konano ovo ne bi bio ivot koji mi poznajemo.

6

Smrt ne treba poraziti, ne treba se boriti protiv nje, ona nije na neprijatelj. Kako emo poraziti neprijatelja kojeg ne poznajemo, kojeg nikada nismo videli i za koga ne znamo da sigurno postoji. Zato se plaiti neega to nikada nismo iskusili? Treba pobediti strah pred ivotom, treba eliminisati i spriti strah od samoga sebe. Jer nae individualno Ja kreira sve te strahove, kroz to Individualno Ja ulazi sve ono to mi dozvolimo da prodje: aveti, kompleksi, mrakovi, vampiri, elja za dokazivanjem, oseaj malenkosti, potreba za vlau, strah od neuzvraene ljubavi i sve ono to rui mostove koji vode do prave istine, sve to izgradjuje barijeru koju je teko probiti da bi se dolo do istinskog univerzalnog Ja. To univerzalno Ja se ne plai onoga ega se obian ljudski stvor boji. Otuda, svako pribliavanje tom univezalnom Ja umanjuje ljudske strahove i blii oveka svom iskonskom izvoru. Treba ii u susret strahu, treba hitati ivotu u zagrljaj svim svojim snagama, svojim ovozemaljskim sredstvima se treba suprostaviti najveem neprijatelju ovekovom, a to je OVEK. Strah je drevna poluga za odravanje harmonine ravnotee u oveku, ali ako nadmai ljudski smisao za objektivnou, ako potisne oseaj stvarnosti, moe postati razbija temelja svrsishodnosti ljudskog opstajanja. Oigledno je da ideja umiranja, ideja nestajanja i unitenja naeg tela, asocira na prestanak linog ivota. Nemo da proniknemo u tajnu ivotne povezanosti, u njegov neunitiv tok, nesposobnost da zakoraimo u centar njegovog vrenja, distancira oveka od generalne reke kreativnosti, stvarajui izolovanu senzaciju linog ega i ivota. I samim tim umanjuje svesnost i oseaj pripadnosti neunitivom smislu postojanja, dozvoljavajui strahu od linog ieznua da se u velikim koliinama nastani u oveku. Strah od smrti je strah od sebe samog, od znanja koje potiskuje oseaj, znanja koje hoe da bude logino i koje ne daje pravoj sutini intuicije da ispliva na povrinu i poistoveti se sa tom besmrtnom, kosmikom rekom ivota. Ubedjenje o sebi, kao distanciranom, odvojenom entitetu, stvara taj jaz, provaliju izmedju line svesti i sveopte intuitivnosti. I zato, sve to dublje ivimo kao ovozemaljski ljudi, sve smo udaljeniji od pravog Ja, od sutinskog Ja, od one znaajnosti sebe samog. Preterana borba da sebe ostvarimo zemaljski, da se obistinimo telesno, taloi okotale slojeve zablude, koji zamagljuju ist pogled prema pravim vrednostima, prema neophodnim aktivnostima koje su od ivotnog znaaja za oveka, za njegovu pravilnu pripremu i odlazak u drugu sferu ispoljenja. Pravilni balans odnosa izmedju znanja, logike i intuitivnog oseaja je poremeen, neuravnoteen, i zato ogromna veina ljudi ne doivljava svet u sebi, niti sebe u svetu. Dok strah kao neminovna kategorija preovladjuje, uvodei oveka u stanje apatije, mizerije, u stanje krutosti i krajnje destabilizacije njegovog harmoninog postojanja. Mi nismo sigurni za druge da postoje, da su ivi i da su iveli, ve to teoretski zakljuujemo. Medjutim, to moe da bude samo naa individualna imaginacija, moda svet samo zamiljamo takvim. Isto se moe sumnjati da oni za koje mislimo da su umrli, da nisu zaista mrtvi. Ako nismo sigurni tudjih ivota ne mozemo biti sigurni ni tudje smrti. ovek se nije uverio ni u svoj sopstveni ivot, ne tumai uzrok svog linog postojanja, niti poreklo svojih misli zna, a starost emocija koje ga obuzimaju ne moe da doivi izvorno, kako e onda reagovati na smrt sa kojom se rodio, koja boravi u njemu od samog njegovog ljudskog nastanka.

7

ovek ne bi znao da postoji i da se rodio, da ga strah od smrti ne podsea na to. Niko ne zna ta je smrt, ta je to kad nestane svesnost o linom oseanju postojanosti. Jer i Smrt je oseaj, ili je to momenat gde svi ljudski oseaji zamru, nestanu, ugase se? ovek ivi smrt, nosi je u sebi od poetka spoznaje ivota, stvara je elementarnom ljudskom potrebom za ivotom. Sav ivot je neprekidno umiranje radi neprekidnog radjanja, a sve to radi budnosti univerzalnog usavravanja due. ovek hoe garanciju o venom ivotu. Nee da je unitiv, smrtan. Boli ga pomisao na smrt, vredja sva njegova ljudska ula, intelekt, otvara nova pitanja o tome, zato se uopte radjati, postojati i stvarati u ovako lepom svetu, ako moramo sve ovo napustiti i otii u veni mrak? Da li je smrt mrak ili svetlost, smiraj ili neka nova igra misli, neki novi ples emocija u mistinoj viziji ljudskih snovidjenja? Nita ne umire, sve se radja, neprestano kreira i ostvaruje u razliitim dimenzijama. Nema smisla tragati za tragom ako se vidi, niti traiti smrt ako je ve imamo. Treba traiti razlog zbog ega elimo da umremo, i tada emo shvatiti sutinu ivota, kao i uzrok naega ivota. Oigledno je da jedan deo nas eli da umre, eli da se transformise, rekreira, nastavi da se kree u pravcu savrenog. Isto kao to ovek ima volju za ivotom, on mora da ima i volju da umre. Jer to je cena sa kojom plaamo ivot, ulazak u arenu svemogunosti. To je paket ivota, sudbinska krajnja taka ljudskog puta. iveti smrt ili umirati ivot. ivimo da bi smo umrli ili umirermo da bi smo iveli, da bi se neprekidno radjali, regenerisali, i drali smisao stvarnosti u budnom stanju? Jedan dan ima 24. casa, zovemo ga "dan" iako sadri no u sebi, i svetlost zovemo "zrak", iako sadri foton tame u sebi. To je taj uzvieni princip jedinstva, koji se deli, razluuje kroz percepciju naeg shvatanja, kroz mo naeg oseanja. ovek je: smrt, ivot, ljubav, istina ili Bog? Ako znamo ono to su nai drevni oci znali i ako znamo da e ovo to danas mi znamo znati budue generacije, onda je ideja vena, misao neunitiva. Ako oseamo kao to su ljudi od pamtiveka oseali, i ako budue generacije budu oseale na isti nacin, onda je emocija vena, neunitiva, stvarna reka ivota. ta onda umire, ta se srozava i nestaje nego identitet, ego linosti koji je bio nastanjen u umiruem i prolaznom telu ovekovom. Nismo postojali pre nego smo se rodili, ali nemamo oseaj ne-postojanja u drevnoj prolosti. Kao da smo bili sastavni deo oveanstva od samog postanka. Kao da smo bili uesnici svih velikih i malih istorijskih dogadjaja. Guili smo se u krvi Aveljovoj, plovili u barci Nojevoj, oseali muku antikih robova, doivljavali uivanje i slavu egipatskih faraona, prisustvovali Hristovoj golgoti. Sve postoji i postojae kroz oveanstvo, kroz krv i oseaj jedinstvenog i jedinog, kompletnog OVEKA. ta onda umire?

8

O EMOCIJAMA I LJUBAVITeko je i zamisliti ovaj svet bez opipljivog dokaza oseajnosti. Logici ljudskog ula su potrebni dokazi postojanosti ovoga sveta. Ljudski razum je uvek okrenut prema izvoritu sumnje i neizvesnosti. Da li oveku vie odgovara da je ovaj svet iluzoran, varljiv i da je sve samo jedan san, projekcija ideje koja e svakog asa da se rasprsne, ugasi, da nestane, ili da je sve ovo realnost venog stanja univerzalne svesti? Logika kojom ovek raspolae je mo njegovog dometa, granica njegove dubine razumskog bia, instrument kojim on tumai i prihvata ovaj svet. ovek trai korene sopstvene emocije u ljudskom razumu, hoe da strpa svu oseajnost u suvoparno rezonovanje, u hladnu fiziku opipljivost sveta, hoe da je utka u svoju misao, u centar svog ljudskog razuma. Paradoksalno, ovek osea mislima i idejom koordinira svoje oseaje, jer um je organ oseajnosti koji konstantno izgradjuje svet emotivnosti. Da nema svesnosti o linom oseanju koje dolazi iz misli, ne bi ni ovek funkcionisao na nain na koji funkcionise. Oseaj je smeten i u oveku i van njega je, povezuje sav sistem egzistencije kao jedno ogromno magnetno polje refleksa mehanike harmonije. Isto kao to se voda u okeanu nalazi u ribi i van nje. Ni jedan individualni oseaj ne moe funkcionisati odvojeno, mimo svoje univerzalne prisutnosti. Svi individualni oseaji su sinhronizovani i uskladjeni sveoptem ritmu kolosalne oseajnosti. Ljudski oseaj je kao travka koja se radja iz zemlje, bivajui njen dovreni proizvod. I ljudska emocija je zaokrueni proces celine, ideje koja sebe doivljava kroz sve ispoljene oseaje kao jedinstvo, u jednom komadu, u jednom dovrenom odjeku budnosti. Koren ivota je oseaj, osnovna platforma svega postojeeg izvire iz tog sveopteg, univerzalnog oseaja. Sve potrebe, ljubavi, nagoni, elje, patnje, neostvarene sree, celokupni odraz ivota je eho tog osnovnog oseaja, te celine. Uzrok ivota je neizmerna potreba za oseajem budnog stanja, svesnost o sopstvenoj budnosti. Da bi ideja uopte mogla da se sprovede u delo, kao plan, kao misaona sinteza, mora postojati elja, odnosno oseaj u samoj ii, u samom aritu ideje kao poetnog, kao inicijatora za izgradnju mehanizma o svesnosti sopstvenog ispoljenja. Misao je oseaj, isto kao to je i namera-volja, ili kao to je elja ideja koja nas vodi napred. ovek je podelio esencionalni stvaralacki koncept ivota na MISAO i OSEAJ, a to je neodvojivo svojstvo univerzalne celine, isto kao to su elektron, proton i neutron jedinstvo atoma. Misao je oseaj, oseaj je budnost, budnost je samo-spoznaja sopstva. Ljudska logika je opivena i ograniena individualnim egom, koji stvara ubedjenje o postojanosti sadraja u nama i van nas. Logika je izum, nastao iz ovekove potrebe da dokui i protumai smisao sveta, smisao sebe samog, svoj lini odnos prema stvarima koje ga okruuju i konano, da protumai svoju linu povezanost sa univerzumom. Egologinim posmatranjem sveta ovek je zapostavio smisao jedinstva "misli i oseajnja", zanemario je iskonsku zajednicu, onu nerazorivu alku istine, pobedu nad neistinom i nebudnou, i eventualno, pobedu ivota nad smru. Apsurdno je i pomisliti da mozak proizvodi misli. Mozak je moda instrument u slubi generalne ideje, kroz ije se mehanizme aktivnosti ta ista ideja ispoljava u malim

9

segmentima i u odredjenim koliinama vri svoju namensku funkciju. Ko moe dokazati da celo telo ovekovo nije taj instrument preko koga se "misao i oseaj" manifestuju? Konano, sva priroda je manifestacija istog. Jer vii stupanj inteligencije i njene volje je zastupljen u celoj prirodi, u svakoj eliji ljudskog organizma atomi rade mimo nae volje, mimo uticaja naem ljudske inteligencije ili znanja. U svemu boravi budnost te vie inteligencije koja odrava harmoniju odnosa svih ispoljenih predmeta u prirodi. ovek ne zna ta je to u njemu to osea, koji je to organ koji reaguje na dogadjaje u njemu i van njega? ta je to u ljudskom biu to se divi lepom, to se grozi runog, i konano, ta je to to ivi u oveku? Ali ovek zna da je iv, ne samo to to osea, ve zato to to i zna i osea, a znanje je misaona kategorija. Predjeni put ivota, siuni pomak prema lavirintu isprepletenih stvarnosti, dovodi nas do vie spoznaje, do saznanja o tome ta su to trenuci, ta je to vreme trajanja nas samih. Kau da smo se desili, da se desio ivot i sada ga treba ostvariti, uspentrati se treba po toj mrei venosti koja stoji, kao nepomini kip, kao fotografija iscedjene realnost. Ljubav, ona se nije desila sa naim dolaskom na ovaj svet, ona je uvek bila i ona e uvek biti. Sve to protie, to se radja je ljubav, ona je i sve to umire, to vene, to se lomi, truli i usreuje, sve je ljubav. Svet je ljubav, ovek je ljubav, puzanje crva po neravnomernoj kosoj povrini zemlje je ljubav, iskrivljena kaktusova senka po peanoj pustinji je ljubav. Sve to u sebi ima smisao o postojanju je ljubav. Jer i strmo i neravno imaju geometrijsko poravnanje u svojoj moi da vole. Osim oveka, sve ostalo ima mo da voli, da opstaje, da ivi, da se inkarnira, jer kreirati sebe je najuzvieniji stepen ljubavi. Otkriti se u apsolutnom, ve stvorenom je ljubav prema ljubavi za istim postojanjem. Lako se voli oigledna istina, mnogo tee se voli ona istina koja se samo nasluuje, u koju se sumnja, koja nosi zapaljivu iskru iskonskog istraivaa, koja kao baklja tek treba da osvetli skriveno blago intelekta u naem znatieljnom biu. ovek je najlepe bie kada voli i kada je svestan te ljubavi. Tada se dua ispoljava kroz telo, koje postaje istom duom. Dua se divi jer je uzbudjena i budna svetlou sopstvene kreativnosti, ushiena ekstazom opipavanja sebe kroz ljubav. Samo ista ljubav moe uzdii oveka na nivo posveenja, do koncentrinih krugova postojanja, gde nae bie postaje sastavni deo univerzalnog Ja. ista ljubav je naklonost prema istini, pravdi, koja slobodnim ispoljavanjem govori o izvornom poreklu bia, o njegovom postanku - jer bie se uvek ostvaruje, uvek usavrava. Hoe ovek da je stalno zadovoljan, srean, blaeno uzdignut. Da ga stalno proima ta ekstaza nebeskog orgazma, koja vaskrsava mrtve, lei bolesne i uliva konkretnu nadu u bolje sutra. ivot je veselje, radost, krepka iluzija stvarnosti, melodija stremeih elja koje dolaze iz paninog vrtloga straha, sve tei da uspostavi kontakt sa ovekom, a ovek esto ne razume govor prirode, ne shvata smisao sveopte harmonije u celosti. Jer onaj koji sebe ne voli, ne priznaje svevinju kreaciju u sebi i van sebe, negira Boga i samim tim negira istinu o svom postojanju, odnosno ivot u celosti. ovek koji nije naao razlog da oboava neprekidno smenjivanje arobnih ciklusa u prirodi, ne moe biti svesni uesnik linog ivota, on samo egzistira, a ne ivi. Jer ivot treba da se oseti, prihvati u celosti, prizna i doivi kao takav. Ko nije shvatio da je u reci punoj vrtloga, ve misli da je na suvom, nee ni pokuati da pliva. Ali on nije mrtav, ve pasivna, ili manje aktivna, energetska formula u

10

krunom kretanju ljudskog talasanja. Otuda ovek ne oboava sebe sebe radi, ve se divi onom unutranjem epicentru svoje due, koji ga direktno vodi do savrenog smisla njegovog izvornog postojanja, podstiui ga da se poistoveti sa svepostojeim okruenjem, jer u svemu tinja iskra istog ivota koja i njega krasi plamom nebeskog zraka. iveti znai voleti i voleti znai iveti. Oni koji ne veruju u venu ljubav ve su mrtvi, tanije nikada se nisu ni rodili. ovek ne treba da razume da bi voleo, on treba da voli da bi razumeo. Jer, ovek voli stvari koje razum uopte ne mora da protumai ili shvati. Lepota se ne shvata razumom, ve potrebom, oseajem koji izbija iz centra, iz sri bia, iz unutranje gladi za istinom. Kada smo naputeni, usamljeni, ucveljeni i ojadjeni, stvara se iskra koja nas nagoni da istraujemo, da se borimo, da re-kreiramo sebe, jer samo tada e razum biti svestan emocije, odnosno ljubavi, koja e mu doneti iskonski mir i zadovoljstvo u procesu usavravanja. Emocije su polazna i krajnja taka ovekova, pokretaka energija misli i otvorena knjiga ivota. Jer ivot poinje sa oseajem, dolazimo sa plaom na ovaj svet, prolazimo kroz svet upijajui u sebe svaku esticu bola, patnje, agonije, ali i ushienja, mnogo malih ljudskih zadovoljstava, koja se na kraju ipak zaokrue u jedan stepen dovrenog ljudskog ispunjenja. Sve su to niti ivota koje kao stubovi dre realnost na nivou mogueg ispoljavanja. Imati ljubav prema istini je isto to i biti istina, ovek je istina i ona je u njemu. Jer, da bi se drvo zapalilo ono mora nositi u sebi potencijal vatre, da bi voda isparila mora imati predodredjeno znanje o isparavanju i da bi ovek voleo on mora biti istina. ovek e voleti ono to nosi u sebi, jer eho svega ispoljenog ve boravi u njemu. Divie se sopstvenoj lepoti koju ima u svom biu, a koju e traiti van sebe radi potvrde, radi uverenja da svet nije iluzija i da je sve ovo stvarnost. Priznae egzistenciju onoga to se nalazi u njemu i van njega. Ne moe se voleti plod jabuke, a da se ne voli zemlja koji taj plod radja. Ne moe se voleti ni svoje dete, a da se predhodno ne prizna, prihvati i voli istina o postojanju svog deteta. Samo tada e ovek moi da voli, odnosno znae prave vrednosti svega onoga to mu se bude nudilo kao plam vrhunskog trajanja stvarnosti u njemu. Svi strahovi, uzbudjenja, apatija naneta pomilju na smrt, elektricitet sree na osvojeni tok ivota, sve ima smer protoka u ijoj je prizmi ovek centralna figura, kanal kroz koji beskonanost hui svemirskim arom budnosti. ivot je uzrok ljubavi, iz te neophodnosti se radja spektar svih kategorija potrebnih za usavravanje ovekove svesti. Dokaz ivota je dodir nas samih, jer kroz ivu energiju emotivnosti mi se bolje oseamo, dublje ivimo, istinitije i intezivnije postojimo. Sve odie ljubavlju, u svakoj se pukotini sveopteg postojanja nalazi ljubav, kao pokretaka snaga svega stvorenog, svega dovrenog. Ispod povrine manifestovanog bruji lava ljubavi, koja konstantnim treperenjem odrava arobni krug ivota. Volja univerzalnog, ili ljubav univerzalnog, je rastegnuto sudbinsko platno iz ijih porica izranjaju svetovi kreativnosti u razliitim bojama, lepeza sveta kao basta nekog rajskog naselja, negovana nenom brigom predanog batovana.

11

ovek nosi sve karakteristike univerzalne i uzviene ljubavi u sebi, jer ovek jeste ljubav. Lik cele prirode odjekuje kroz prirodu oveka, kroz njegov rad, njegovo delo stvaraoca u stvorenom. Po toj akustinoj noti ivota, po imaginaciji realnog, ovek se penje, pokuavajui da bude orginalna rukotvorina sebe samog, da bude oblije svoje iskonske namene, lik sveopteg u jednom ili jednog u svemu. On ne treba da se trudi da voli, to je svojstveno svakom zivom biu. Ljubav je gorivo ivotu, esencionalni fluid due i stimulans putu koji prelazimo laganim, ali pohlepnim koracima po zvezdanoj stazi saznanja. Sve govori o ljubavi i sve nosi peat tog ara. Kada mislimo da smo ostavljeni i usamljeni, kada osetimo da postojei princip imaginarnog zataji, kada ga najvie trebamo, putevi mogueg se otvaraju pred nama, govorei o samo jednom cilju ostvarenja: cilju iste ljubavi prema iskri ivota. Voleti nekog znai udovoljavati svojim linim potrebama, traiti potvrdu sebe u drugom, osetiti sopstvenu misao kako tumara po emocijama osobe koju volimo. Momenti odredjuju kada emo i koliko koga voleti. Najuzvienija nit kretivnosti je oseaj pripadnosti samome sebi, voleti ono univerzalno to iskonski boravi u nama. Mi smo upravo onoliki koliko se utisnemo u druge, koliko nas drugi prime, jer tada se moemo ogledati u realnoj slici sopstvenog odraza ljubavi. Svaki ovek nosi u sebi ceo svet, ali to sazna tek kada zavoli svet kroz sebe, kada dodirne ono uzvieno bivstvo u sebi. Samo onda se moe voleti sve drugo i sve strano, jer sve strano je otkriveni potencijal nas samih. Nikuda ne trebamo ii da bi smo se sreli sa onim to mislimo da moemo voleti, jer sve ve nosimo u sebi, ono spolja je samo potvrda, eho nae unutrasnje gladi za konstruktivnim otkrivanjem beskonanosti u drugima. Ljubav je dimenzija nae linosti, to vie volimo to ubedljivije postojimo. to vie oseamo to konkretnije doivljavamo sebe, svoj lini ivot, svet u celosti, a doivljavajui sebe mi hodamo po tihim strunama venosti. Afinitet prema neemu je samo elja da se sjedinimo sa onim antikim, da ostvarimo uzvieno bie u sebi. Ljudi ne ulaze u ljubav poluotvoreni, ve celi, ali kapaciteti razliitih ljudi su drugaiji, stoga nam se ini da ljudi daju samo pola ili mali deo sebe, medjutim, svi daju ono to imaju i onoliko koliko mogu. Onaj ko trai mo, ve je otkrio slabosti u sebi, ko trai mir bei od nemira, a potraga da se pronadje ljubav je objavljeni rat preziru i mrnji. Neki ljudi nikada ne osete pravi smisao ljubavi, jer preterani strah od ivota stvara nesigurnost pred ostalim ljudima, to prouzrokuje duevno zatvaranje u sebe i elementarnu izolovanost od sveopteg energetskog kola ivota. I zato takve due uvenu u sopstvenom moru stradanja, uvek negirajui svet i samim tim potisnu sopstvene potencijale do samoubilakog duevnog uginua. Greh je stvorio viziju istoe due, o tome ta plemenitost treba da predstavlja. Greh nas je pribliio boanstvu, uzdigao nas do spoznaje lepog, prosveenog i onog andjeoskog u oveku. Da nema oseaja krivice, zar bi se ovek uopte usavravao, jer kajanje oplemenjuje, govorei nam o tome da moemo biti mnogo bolji, savreniji u svemu pa ak i u shvatanju nepravilnosti, kao elementarne poluge u mehanizmu dobrog i harmoninog. Otuda i mrnja, kao jedna od znaajnih potvrda ljubavi, egzistira na utrb uzviene ideje ljubavi. Mrnja nas podsea na sopstveni bol, na prezir prema svetinji u nama. Mrzeti znai inficirati bol u sopstveno bie, praviti gr jeda i nesigurnosti, koji

12

prerasta u mentalni zatvor, u krajnji pad, u lom ljudskih ideala. Svi imaju potencijal da vole i mrze, samo je pitanje ta e u datom momentu preovladati horizontom svakodnevne realnosti. Seanje na mrnju odrava plam ljubavi u oveku, isto kao to i seanje na smrt odrava i podstie ivot. Bez potencijala mrnje u sebi ne moe se dotaknuti ni ideal ljubavi. Bez estog prizvuka gluposti plamtei intelekt bi zamro, bez unutranje spoznaje onog ta moemo ne-biti, ta moemo ne-postati, ne bi smo nikad teili uzvienim ciljevima ivota. I zato, prag preko kojeg moramo prei je objektivno shvatanje realnosti, ono ta ostavimo iza te realnosti je granica onoga to mi konstantno stvaramo u sebi, a ono iza te granice je trag kuda smo proli, da bi smo stigli ovde gde se upravo nalazimo. Pogled u budunost satkan je nadanjem, ne samo za bolje sutra, ve za kontinuirano re-kreiranje samoga sebe, a obzirom da smo mi prozor u beskonanost, ta nas moe kompletno dovriti, ta nas moe ispuniti. Onaj ko oekuje od ljubavi samo blaeno zadovoljstvo, bez neprijatnosti, bez neizvesnosti i primese ljudskog izgaranja u samoj ljubavi, udie bol. Jer ljubav je nemogue i zamisliti bez naizmenine igre patnje i zadovoljstva. Ljubav je najuzvieniji, najkonkretniji dodir realnosti, jer ovek se najjae projektuje kroz emociju ljubavi, ona se kao takva manifestuje kroz sveoptu prizmu svega u svetu koji mi zapazamo. Voleti ponekad je isto kao i iveti na momente, jer ljudski ivot iziskuje ljubav u svakom ispoljenom trenu. Realnost ovekova je konstantno ispunjena tenjom da voli. Elementarna ljubav prema sebi je potovanje istine, kao tvorca ivota, u ijem se vrtlogu ovek nalazi kao jedan od pokretakih tokova stvarnosti. Samo kroz sebe ovek moe voleti i ostali svet, jer on je kanal koz koji prolazi sirovi svet slika, izlazei iz njega rafinirano, kristalizovano, on vraa prirodi tu sliku u jednom dovrenom stepenu izgradnje. To preradjivanje sirove slike sveta je isti koncentrat emotivnosti, odnosno proces usavravanja due ovekove.

13

O DUICeo svet je opsena due, ceo svet jeste dua. Ona nije mirna i nepokretna, ve vrlo pokretna, jer u tom pokretu i lei tajna mira, tiine i nepokreta. U srcu uragana dua nalazi totalni mir, u sri vulkana dua bdi o venosti i o budnosti. A ta je budnost do svesnost o ne-budnosti, znai odvojenost od mrtvila nepostojanja. Budnost je ljubav, budnost je svet deavanja u celokupnom prostoru i vremenu stvorenog. Vreme i prostor su odjek, eho - budnost due. Ljubav je stvarnost. I mrnja je stvarnost, jer proizilazi iz ljubavi, prezir i pasivnost su stvarnost, sve to se manifestuje je budnost due. Naa radjanja, ivot, naa umiranja i sva naa agonija o pronicanju u zonu zabranjenog je budnost nas samih, odnosno budnost due. Ako je sve ovo san, onda je i ideja o stvarnosti due isto san. Opsena, arolija nemogueg je samo dokaz mogueg i stvarnog. Dua je jedna i jedina, ali u veitom ciklusu isparavanja ona se obnavlja i regenerie do samih kapi sopstvene odvojenosti od sebe same, da bi se iz daljine bolje ogledala u svom okeanu beskonanosti. Mi smo te kapi, a nae emocije su krila koja odvedu tu kap due dosta daleko od okeana, da bi se ona ogledala u vodi besmrtnosti. Nita se ne moe uporediti sa duom, jer sve i jeste ona. Kako se moe ovek uporedjivati sa samim sobom, a da se ne podeli u dva oveka. Tako je i sa duom, ona ne treba da se ujedinjuje, jer to je njoj svojstveno i prirodno, jednitvo je neminovno, isto kao kada se kamen baci u vazduh, on mora pasti na zemlju. Sve to odlazi od nje, njoj se neizbeno vraa, jer to to se vraa je deo nje, to je ona. Dua mora da se otcepljuje i razdvaja od jedinstva, od sebe same, radi budnosti, jer samo tada njena budnost moe da stvori ljubav, elju, miris ivota. ivot je ljubav i ljubav je ivot, obe kategorije su proizvod istine koje dre duu budnom. Niko nema monopol nad duom, svi smo ive due i svi imamo pravo na sebe. Na pojam ivota reagujemo aktivno, jer sve je pokret, ne postoji nepokret ili apsolutna nulta taka pasivnosti. ivot je opsesija koja se doivljava realno kroz stvarni ukus bola, neizvesnosti, nadanja, ushienja, ljubavi i mnogo toga to ini svet arolije i opsesije vrlo opipljivim i realnim. To su sveti principi due, to je taj plam budnosti koji se nikada ne ugasi, drei i podgrejavajui beskonani okean tiine da se ne uspava. Dua se ne moe izmeriti, ali se moe doiveti i sam taj doivljaj bi bio merna jedinica za onog, ili ono, to nju doivljava. Nije dua samo van oveka, ona je i u oveku, ona je taj ovek koji nehotei hoe da ivi. ivi zato to samo tada, u osnovi svih svojih bujanja, dua opipava sopstveno strujanje sebe same. Ko e oveku garantovati da i drugi oko njega postoje i da sve ovo nije plod njegove imaginacije, ako on ne osea tudje ivote skoro isto kao svoj lini ivot. Govoriti o dui kao neemu stranom, to postoji van oveka, je prosto nemogue, jer ovek, kao i sve ispoljeno, ve je nerazdvojivo jedinstvo due. I zato, dua se ne treba ujedinjavati da bi se stvorilo stanje ljubavi i budnosti, ona je ve jedinstvo koje ovek treba prepoznati i prihvatiti kao takvo. O tom jedinstvu govori sve u prirodi. ak i ratovi medjuljudski su otcepljenje od jedinstva, raskol i razjedinjenje celine radi ritmikog pulsiranja i direktnog potvrdjivanja nje same. Cela priroda peva himnu o jedinstvu due, jer ona se ogleda u svakoj pori sveopteg ispoljavanja, jer to je

14

ona, to je taj pokret nepokreta, to je taj mir nemira i to je ulica u kojoj sve prie poinju tamo gde kraj i ne postoji. Sve su due iste, kao to se i sve zvezde neba vide kristalno u vedrim satima letnje noi. Dua se razjedinjuje u bezbroj tonova, koji su uskladjeni sa datom slikom ivota u celosti. Kao to se razliiti zvuni tonovi uskladjeno uju u melodiji koju ovek voli. Jer jedan ton sam po sebi ne nosi teinu sveukupne drame muzikog koncepta. U jednoj simfoniji ima razliitih tonova, istih, prljavih, grubih i .... Sklad razliitosti je harmonija stvarnosti. Od samog poetka postojanja ovek nosi sve prethodne nivoe evolucije u svome biu i zato mi imamo taj oseaj da smo uvek postojali i da emo uvek biti. Svaka dua je deo Boanskog i tome neizbeno i pripada. Ona zna gde je njena otadbina, kao to mi znamo ko su nam majka i otac. Naa svest tei da bude svesna due i kada to postigne tada mi poinjemo da ivimo. Jer do tada smo samo egzistirali. Dua se obogauje ovozemaljskim iskustvima, veito se usavrava, jer mi svi smo, kao i sve u prirodi, delovi tog Bozanstva. Dua ugadja telu sebe radi, jer sve to telo osea to dua doivljava. Ljudskoj Dui e uvek nedostajati sopstveno ispunjenje, radi potrebe za beskonanim usavravanjem. Kruni put njene manifestacije izaziva veito varnienje (trenje) po samoj putanji sopstvenog kretanja. Ta varnienja su pokretaki tokovi due ljudske i dokaz njenog kretanja, njene gipkosti i njene namere da se uspenje na vrh, take savrenstva. to znai da u samoj dui postoji nezadriva elja za uspehom, a to je nain njenog postojanja, jer njena elja za usavravanjem je elementarna platforma za sva ostala ljudska stremljenja ka uspesima bilo koje vrste. Za generalno stanje perfektnosti due, postoji samo volja da se usavri. ak i najokoreliji kriminalci ele da budu najbolji u onome ta rade. Najvei razvratnici nastoje da budu nenadmani u onome to su izabrali za svoj krajnji cilj uspeha. I u takvim situacijama dua nalazi svoj tok kretanja, izlazei iz svake situacije kao pobednik u svetu sopstvenog uspea. Ona ne treba da veruje u svoju besmrtnost, kao to to svest ovekova njemu nalae, zna dua da je vena i zato ono to je za ovekovu svest tragino za nju je moda krajnje korisno. Zrak suneve svetlosti prodje kroz najprljavije predele kugle zemaljske, a ipak ostane neuprljan i ist, uvek se vraajui svom izvornom Suncu. ta odvaja oveka od ovog sveta jedinstva? ta je to to stvara ego, oseaj linosti? Da li ovo malo koe, mesa i kostiju to, egzistirajui kao ovek, stvara ubedjenje o linom svojstvu. ta je to kad boli, kad se pati, da li se to zavrava u oveku ili putuje dalje - do nekog drugog, do sveta u kojem svi ivimo svaije ivote, a da toga i nismo svesni. Koliko puta moramo jo da poelimo, da bi se uverili da postojimo? Koliko se puta jo moramo uditi da bi se uverili da smo to mi, a ne neko ili neto drugo? udna je smea ovek, kad merei svet postavlja granice sopstvenoj dimenziji prostiranja. Nita u njemu ne miruje i sve nalazi odjek u neiscrpnoj dubini njegove budnosti. I kad se ta budnost umanji, onda i on slabije postoji, kao ovek koji je svesan svoje due. Samo ispoljavanje manifestovanog je ve dodir simetrinih krugova u entitetu due. Svaki je ovek rodio samog sebe. Nae majke i nai oevi su nae elje da se rodimo, da

15

postojimo i da iskoraimo u nepreglednost zamraenih svetlosti nas samih. Dua kontinuirano proizvodi sebe samu, kroz sav vidljivi i materijalni svet. Zato smo svi mi ive due. Mi smo slobodni da volimo da bi smo iveli, i ivimo da bi smo bili slobodni da volimo, ne po izboru misli, ve po potrebi stvaranja sebe samih. Duh nita ne moe sputati, naprotiv, ono to nam se ini da sputava duh, zapravo je njegova kristalizacija. On se izotrava kroz nae ljudske prepreke, uzdiui se uvek preko sopstvenih ljudskih zamisli o ivotu kao poetne i krajnje take naeg razumevanja due. Duhovni rast je neminovan u svakom ljudskom biu, kao uslov opstanka u celosti. Jer svaki pokuaj da se opstane, da se preivi i uz to doivi sve to je u paketu svih ljudskih karakteristika je nita drugo, do duevno uzdignue samo po sebi. Ljubav je razjedinjenje, odvojenost due od sebe same, da bi se ogledala u raznim vidovima ponovnog ujedinjenja. Mi smo svi jedno, tek kada se uzajamno volimo, kreiramo i prepoznamo ono drugo. Kad ovek voli drugu osobu, razjedinjuje se od sebe samog da bi se sjedinio, da bi stvorio novi etnitet bivstvovanja. Taj novi entitet je odlazak od sebe samog ka novoj zajednikoj sutini postojanja. To ne znai da su se dvoje sjedinili u jedno, ve da je jedno sjedinilo u dvoje. Ni jedan ispoljeni oblik, bio on organske ili neorganske prirode, ne eli da promeni stanje u kome se trenutno nalazi. Kap vode se opire isparavanju, plam vatre tezi veitom izgaranju, a ovek od smrti bei. Sve forme u egzistenciji ele da zadre pojam venosti u svom materijalnom obliku. Jer, prisutnost univerzalne svesti je u svemu, a onim intuitivnim dodirom celokupna priroda osea beskonani protok apsolutne besmrtnosti. Taj odraz apsolutnog u nama, kojeg smo mi svesni, tei odravanju linog sopstva, ba radi te neraskidive saradnje izmedju onog trenutnog i onog venog. Otuda ovek i ima predstavu o venom i besmrtnom, jer on jeste odraz boanske svetlosti, on je sazvedje svih tajni pra-iskonskog deavanja.

16

O PLEMENITOSTI I KULTURIKolevka plemenitosti je kultura due, estetika misli i rastegljivost tolerancije. Kultura due je kada se ovek uzdigne na visinu onoga emu se intelekt divi, a intelekt se divi i ivotima drugih kao i svom sopstvenom ivotu. Kultura je proieno stanje duha, religiozna vera u dobrotu i prihvatanje ljudskog jedinstva u sebe, kao sastavni ciklus naeg linog postojanja. Verovati u mogunost izbora je prioritet svake slobodne misli, polazna taka duha da spozna kontradiktornu prirodu realnosti. U svakom zabaenom duhu, mnogo udaljenom od oveka ili ne, krije se potreba za spajanjem sa spoljnim svetom, za onim esencionalnim blagom ivota, za krajnjim dostignuem istote u sebi. Uzdignuti se na ravan plemenitosti iziskuje izlazak iz straha, iz ove ljudske nesigurnosti, jer imati sigurnost u ivot, kao veru u smisao istine, moe da ulije hrabrost i ponese usplahirenu sumnju na ispovest, na proiavanje od nje same gde, oslobadjajui se stega, ona jaa ideal koji tinja u oveku od samog poetka sazrevanja plemenitosti u njemu. Uzvieni ideali nisu samo van nas, njih treba traiti u sebi, u oveku, u podeljenoj realnosti dana, u neosnovanoj elji za vlau, u prolaznosti uzvienih ideja, u mraku i svitanju zora. Jer, uzviena plemenitost je priroda sama po sebi. Lav ubija samo kad je gladan, hijena krade hranu samo da bi opstala, proleno cvee, koje ivi samo jednu sezonu, miriu i zmije pune otrova, ali cvee ne unitavaju. Plemenitost je u prosjaku na ulici, on jedan dan ivi kao venost, a koru hleba doivljava kao kraljevsku trepezu, iz jedne ae vode ispija sve sokove ovozemaljske. Plemenita je zemlja koja radja sve ove plodove, koja dri smisao stvarnosti u ritmu nepovredjenosti. Plemenito je nebo koje nas podsea na venu igru ivota, na andjele, na smiraj beskraja, koji otkriva mora novih sazvedja pred naim oima. Plemenito je Sunce koje nas miluje svojim mekim, toplim zracima koji, kao kakvom magijom, otkrivaju nove dimenzije postojanja i odravajui stare daju im uvek novi znaaj. Plemenit je ovek, jer ivi, jer shvata, jer ima mo da prigrli i primi u sebe svemir iskonske misli. Ali, ovek je i jedini stvor, jedino bie koje ume da bude i ne-plemenito. U neogranienim momentima euforije uspeha ovek na momenat zaboravi ko je, zato sve ovo postoji i u bolu linog nezadovoljstva uvlai i sav ostali svet u vrtlog oaja. Jer, ovek je jedino bie koje uzima od ivota vie nego to mu treba, koji u ivotu uspeva vie od mogueg, koji konstantno hoe dokaze svoga postojanja kroz ekstazu neke zabavne aktivnosti vie od svih, jer ovek je svesno bie. On ne eli, niti ivi samo srcem, ve i svojim mislima ostvaruje uvek nove horizonte, i spolja i u sebi. U takvim pokuajima, u gru uspona, u paninom strahu da nee stii eljenom cilju, ovek kreira, ostvaruje. U tom procesu, pored svih lepih i uzdignutih dela, on ini i paradoksalnu, puno puta nenamernu, greku prema okruenju kao i prema sebi, koja se tumai kao neplemenitost, i koja moe naneti ogromne tete, kako oveanstvu tako i njemu samom. . Svako moe biti plemenit, ako to do sada ve nije postao. Ne postoji formula, ne postoji novac koji moe da otkupi ovu osobinu, ona se stie odricanjem, oslobadjanjem od pomisli, od iluzije da moramo biti centralna taka sveta, da svako mora da ugadja naim prohtevima i da smo glavna pozornica te kosmike drame. Svi su ljudi centralna taka17

sveta, ali ne nose svi istu teinu zadatka, niti odgovornost prema drugom ljudskom biu, prema onom elementarnom bivstvu, uzvienom pojmu estetike ljudskog intelekta. Nije bitno koliko smo knjiga proitali. Nije bitno da li smo pismeni, ve koliko smo kulturni, a kultura je uzdignuti nivo duhovnosti. Samo kada se ovek duhovno uzdigne on je zaista i kulturno bie. Nisu svi ljudi svesni svoje due, mnogi je shvataju samo kao teoriju, kao frazu, kao neto to je daleko od njih i to samo ponekad nasluuju, ali ne doivljavaju to kao lino sopstvo. Kako e onda takav ovek biti svesan drugih dua, tudjih ivota i tudjih potreba, kada sopstvenu kreativnost ne razume, ne shvata sopstvenu potrebu za ivotom? ovek ne bi trebao samo da veruje u sopstvenu duu, ve bi trebao da bude iva dua, jer on to i jeste. Isto kao to ljudi doivljavaju svoje noge, ruke, glavu ili bilo koji deo svoga tela, tako bi trebali da oseaju i svoju duu. Otuda, oni koji nisu svesni sopstvene due nemaju razloga za kulturnim usavravanjem, jer ne rade na svojoj dui kao to rade na delovima svoga tela. Neki ljudi provedu po dva, moda tri ili vie sati na doterivanju svog spoljasnjeg izgleda, na farbanju svoje kose, minkanju, brijanju i mnogim drugim aktivnostima koje su predvidjene za ulepavanje ljudskoga tela. Medjutim, na proiavanju svoje due, na jaanju svoga morala i svoje volje, potroi se vrlo malo vremena. Kultura poinje u oveku, ostvaruje se u osnovi njegovih elja i uzdie na nivo maksimalnog razumevanja stvari koje ga okruuju. Kultura nije pravilo, nije ni zakon, kultura je suptilni oseaj ljudske svesti prema linom okruenju. Potovati sebe moe samo kulturna osoba, jer potujui sebe mi potujemo i ceo svet. Prirodna utivost je urodjena karakteristika koja se ne moe nauiti, niti odglumiti, ve doiveti u skladu sa neizmernim potovanjem prema svemu ispoljenom. Nekulturna osoba rui svet u kojem ivi, kreaciju iz koje je sama ponikla stavlja pod varvarski in ljudskog instikta. Nekulturan ovek ne osea tu prefinjenu, iskonsku poistoveenost sa univerzumom, sa drugim biima, sa sudbinskim tokom dogadjaja. On je usamljen i izolovan od sutinskog blaenstva, lien prave sree, jer je u potrazi za onim to ga ne moe usreiti, to ga ne moe kompletno ispuniti. A to je individualna srea. Samo traganjem za kolektivnom, univerzalnom sreom, ovek moe doiveti ekstazu iskonskog mira, garanciju sigurnosti i pravi smisao sree dotai ljudskim ulima. Neraspoloen i mizeran ovek je nekulturno i sebino bie. Svako reklamiranje, iznoenje individualne negativnosti u svet je odraz duevnog nevaspitanja. Niko nema pravo da svetu namee svoju tamnu stranu bia. Niko nema pravo da kritikuje svet radi svojih linih interesa, radi odbrane svojih linih stavova. Vrlo esto se stvari trebaju ruiti radi njihovog usavravanja, medjutim i to treba raditi neno i u saglasnosti sa okruenjem. Kulturan se ovek moe prepoznati po hodu, po pokretima tela, po mekoi govora, po paljivom sluanju sagovornika. Jer, sluajui druge mi sluamo sebe i tako kroz druge upoznajemo skriveni deo svoga bia. Kultura nije odraz obrazovanja, ve je obrazovanje odraz kulture. Nikakva kola nije dorasla koli duboke svesti o sebi i postojanju drugih bia kao jedinstvene celine. O tome da ovek nije sam i da nije ostavljen u tamnu pusto kosmosa da sam tumara, da sam trai i ispituje svoje izvorno poreklo. Istinski obrazovan ovek ne oekuje od sveta da ga razume, ve je on taj koji svet prima i razume irinom svoga oseaja, dubinom svoga razuma, koji se zatim materijalizuje u znanje i delo oveanstva.

18

Svaki ovek ima svoje odredjeno mesto u svetu, odredjeno vreme i elju da postoji kao ljudsko bie. Nita vie ovek ne moe da poseduje, niti moe biti vei od onog to mu je matematikom preciznou zagarantovala sudbina. I svaki pokuaj da izadje iz tog kruga bivstvovanja je naruavanje elementarne simetrije u okruenju, u sponi svega harmoninog. Takav jedan prekraj se moe, i mora, okarakterisati kao nekultura, a ako je veih razmera moe da preraste u zlo, u kriminal u opti haos medjuljudskih odnosa. Naalost, da bi se prepoznala ta granica, prag preko koga ovek ne sme prei, potrebno je biti savestan, kulturan i obazriv prema svemu ponudjenom. oveku se mnogo puta u ivotu uini da su stvari njemu ponudjene, da postoje zbog njega i da ih on moe maksimalno koristiti u izgradjivanju svoga linog ivota. Teko je reci "ne" izazovima koji na svakom koraku vrebaju i podmiuju ve korumpiranog oveka. Ranjiv je ovek, sve u njemu strepi da ne bude prevaren, da ne bude poraen, ponien, uniten i zato ta nesigurnost podstie oveka na pohlepu i nekulturu. Ali, ako se ovek okrene svojim pravim potrebama, svom izvornom, univerzalnom Ja, uvidee da je protivtea, suprotnost strahu, vrsta vera u druge ljude, u njihove due, u zajedniku duu za sve nas, u iskonsku ruku koja oveka konstantno usmerava, izotravajui njegov sluh za istinom, za esencionalnom potrebom da se bude kulturan, uzvien, i konano da se bude budan. Osnovno naelo kulture se ne moe nauiti od drugih, ve od sebe. Od zagledanosti u liniju beskonanosti koja oveka krunim putem vezuje za ceo svet. Samo tada ovek moe da saosea i ivi tudje ivote kao svoj lini ivot, jer tada se njegov zemaljski ego raspruje i transformie u sveoptu prizmu oveanstva. Kulturan ovek pamti lepe stvari, ne eli, niti moe da se seti loih dogadjaja, za njega lo dogadjaj nije volja ovekova, ve mehanizam izjednaavanja kosmikih neravnina. Zlo za kulturnog oveka i ne postoji kao krajnji oblik manifestovanog, za njega je zlo pukotina u ciklusu korisnog i praktinog. Kulturan ovek razume poreklo zla, ali ga ne odobrava i bori se protiv njega, nekulturan ovek odobrava zlo i ne razume zbog ega zlo uopte postoji, niti ga to interesuje. Za nekulturnog zlo postaje apsolutna krajnost, jedini put ka linom ostvarenju. Nesigurnost proizilazi iz neznanja koje prerasta u primitivizam. ovek ne mora da bude svestan svoje nesigurnosti, ona izbija iz podsvesti, iz skrivenog ugla ljudske sutine. Ispoljava se kroz strah, pohlepu, zajedljivost, a najvie kroz edj za vlau. Taj strah od nemoi pred sopstvenom postojanou podstie oveka da ima kontrolu nad predmetima, ljudima, dogadjajima, a sve to radi nadoknade za hrabrost koju nikada nije imao, niti se trudio da je stekne. Najvei diktatori su najvee kukavice, najgluplji sve znaju, siromani duhom gomilaju materijalna bogatstva, dok mudri tiho ute. Prave vrednosti se ne istiu, isto kao to ni veliki umovi ne trae potvrdu svojih dela u ljudima, ve u samom delu nalaze sveopti smisao ivota. Jer mrak hoe da svetli, a svetlost samo da postoji. Nita nije gore od oveka punog sebe, niti boanstvenije od oveka ispunjenog svetom. Onaj koji gaji sebe u sebi nije slobodan, robuje sopstvenoj ogranienosti. Treba pothranjivati svet u sebi, otvarati duu prema svemu postojeem, treba se oslobadjati od sopstvenih stega, zabluda, ubedjenja i traiti odnos ravnotee u drastinim kontradiktornostima. U tim traganjima za sopstvenim smislom sveoptih ciljeva, lei tajna kulture, reenje plemenitosti. Tu se radja znaaj istovetnosti, poistoveenost sa spoljnom prirodom i, konano, shvatanja sveopteg Ja.

19

Duhovnost je intelektualnost due. Kultura je intelektualnost duha. Spoznaja istine je tenja za izvornim Ja. elja koja ne oslobadja oveka, ve ga zarobljava, zaokruuje njegov oseaj, sputava njegova ula, baca u ponor njegova uvstva, nije prava elja, ve refleks pred ivotom i strah od samoga sebe. Samo spoznaja i konstantna prisutnost svesti univerzalne due, nas moe osloboditi nepotrebnih elja, identifikovati nae strahove i omoguiti da kompletiramo sliku svega to nam se bude ukazalo, na putu ivotnih ostvarenja. Primitivizam je tipini refleks nesigurnosti. Strah pred ivotom koji prerasta u vulgarnost misli, vatra koja spri sve plemenito i uniti sve svetinje u hramu ljudskih mogunosti. Samo primitivan ovek eli vlast, vlasti radi, dok plemenit to prieljkuje da bi uticao da se svet promeni, da se ovek usavri, da se ljubav i mir ustolie. Primitivan e vladati onim od ega se on sam plai, a plemenit e vladati onim emu se zapravo divi. Primitivni vladar hoe da mu drava i narod slue, plemenit vladar eli da slui istini i narodu. Kad plemenit vladar umre, narod plae za njim kao da mu je majka ili otac umro, jer osea narod, da je deo svetosti otiao sa njim. Kad primitivni vladar ode narod se veseli, jer zna da je i zlo otilo sa njim. Primitivizam je kategorija ispoljenja, gde zlo nalazi utoiste, saveznika i na kraju izvrioca svojih gnusnih dela. Samo neznanje moe dozvoliti zlu da se ispolji. Ali, ne ono klasino, kolsko neznanje, ve nesvesnost o sopstvenoj povezanosti sa univerzalnim sopstvom, dovodi do nerazumevanja svega ostalog.

20

O LEPOTIOtkrie da nismo sami i da dua ne sme niti moe da se osami, je samo bljesak onog andjeoskog u oveku, to zasija u momentu kad je to dui najneophodnije. Jer oseaj lepote je urezan u dubini oveije dimenzije postojanja, u elji ljudskih htenja, u deavanju samog oveka i u potrebi da se oseti harmonini tok ivota kako u sebi, tako i u drugima. Lepota je u oima koje hoe da ljube, u srcu koje je puno strasti, u elji koja se napaja znanjem mudrosti iz dubokih predela antikog budjenja ovekovog. To traganje za trenom koji usreuje, ve je lepota dogadjaja sama po sebi. Jer bolje je stalno putovati, nego stii eljenom cilju. Imati ideju o lepom nije isto to i iveti lepotu. iveti lepotu znai istraivati istinu njenog porekla, a ta se istina nalazi u razumevanju naeg oseaja prema potrebi da osetimo irinu sveta koji nas okruuje i koji ivi u nama. Imati mo da doivimo lepotu, da nas prome oseaj ushienosti, momenat blaenstva, ekstaza kojoj sve ivo u prirodi hita u susret, je najuzvieniji stepen lepote. Jer lepota se ne nalazi samo u mirisu cvea koje nas okruuje, ve u moi da doivimo taj miris kao neto lepo, prijatno, neto to e probuditi u nama iskonsku harmoniju i uspostaviti sklad u nama i naem okruenju. Izgled stvari, ispoljenost predmeta u prirodi je jedan od preduslova da ovek uspostavi realno sinhronizovani odnos sa sveoptom prirodom. Sve u prirodi jeste produeni tok ivota ovekovog, produeni deo njegovog tela, njegove misli, uopte sve moe uticati na oveka, jer sve jeste sastavni deo apsolutne uskladjenosti sa univerzalnim mehanizmom postojanja. Uglavnom, ovek pokuava da utie na prirodu, na svoje okruenje i kad mu ne podje za rukom da ostvari eljeni cilj, on to proglasi odvratnim, ne-adekvatnim i vrlo destruktivnim. Sve to nije u saglasnosti, i direktno koristi odrazu ljudske harmonije i mira, mi to oznaimo nepristupanim i krajnje runim. Budjenje ljubavi u oveku za lepotom je lepota. ivot sam po sebi je uzvieni vid lepote, mladost je lepota, ovek kao ispoljena kreacija univerzalnog je savrena lepota. Sve ovo nije prolazno, jer se konstantno radja i obnavlja u sopstvenom izrazu budnosti, ali ovek kao jedinka, kao izdvojeni elemenat je prolazan. Medjutim, ovek kao sastavni deo sve postojeeg, nije smrtan, jer i on se stalno radja i re-kreira kroz veito obnavljanje sveopteg ciklusa u prirodi. ovek je prioda, on je svetlost koja nosi tajnu o mraku, bie koje poznaje i ivi oseaj lepog i ruznog, i na posletku, nasluuje smisao i eventualni zadatak linog postojanja. Podsvesno, mi svi znamo da je nemogue da se dopadamo celom svetu, i zato kad se sretnemo sa odvratnim predemetom, dogadjajem ili ovekom, u nama se stvori odbojnost prema sopstvenoj runoi koju nosimo u sebi. Jer, da nemamo runou u sebi, ne bi je mogli prepoznati van sebe. Otud, runoa i ne postoji kao permanento ispoljenje, ve samo trenutna zasienost neim, koja nam ne dozvoljava da uivamo u svetu koji odjekuje kroz nas i u nama, na racionaln i objektivan nain. I zato, blago gladnima u svemu, jer samo tada e se stvoriti i razviti neophodnost za sklonostima razliitih aktivnosti u ivotu. Mizerija i nemo duha da oboava svet, ili sebe, je odraz onog to smatramo runim i nesrenim. Ljudi imaju potrebu da se dive i prepoznaju lepotu u svemu, vide je u delu

21

drugog oveka, u radu prirode, oseaju njen smisao u sopstvenom biu. Magini rad sopstvenog ivota ukazuje na najuzvieniji smisao lepote. Ako ne svesno, ve podsvesno - ovek osea da je sav ciklus prirode jedan uzvieni ritam besprekorne simetrije, u ijoj se mrei haos i harmonija neizmenino doaptavaju, inei tu istu simetriju moguom i, za oko produhovljenog oveka, beskonano lepom. Runo treba ulepavati, nedovreno dovravati, ono to je palo podizati i lepoti se uvek diviti, kako spolja, tako i u sebi, jer oboavati bilo ta i bilo kada je potreba za sreom, odnosno uzvieni stepen sree. Ruznoa ne postoji, mi je vidimo kao takvu zbog toga to u sebi imamo element kontrasta za lake prepoznavanja lepote. Postoje stepeni lepote koji se, ako neto nije u saglasnosti sa oekivanim trenutkom zadovoljstva, proglase runim. Oseaj runog je potreba svakog oveka, isto kao i potreba za lepim. Jer, oseaj prezira i gadosti dozvoljava lepom i ugodnom da se izgradi, uzdigne i dovri. Samo na ruevinama odvratnog i gadnog, lepota moe da zablista, jer u utrobi razarajueg nespokojstva, radja se smisao blaenog zadovoljstva. Za odravanje zdravog optimizma korisno je izotravati sluh za lepotu, nai razlog da se konstantno neemu divimo. Priroda sa kojom i u kojoj ivimo, nudi bezbroj mogunosti da se ispuni, izgradi i doivi potreba za lepim. Medjutim, dananji ovek nema ba puno vremena za jednu takvu neophodnost, oseaj za lepim mu je zamenila potreba za vlau nad materijom. ovek hoe da poseduje materiju, objekte oko sebe, druge ljude, tudje emocije, hoe vlast nad stvarima koje ne pripadaju njemu. A sve to zbog nesigurnosti koja proizilazi iz nedostatka vremena za oslukivanje sopstvenog bia, zbog nemogunosti pronicanja u sopstvenu zonu duevnosti. Po prirodi ovek je koruptirano bie i zbog toga mu je oseaj za lepo zamenio instinkt za lakim i lagodnim ivotom. Ali i to je jedan vid lepote, jer i tada se ovek osea ispunjeno, i sa zadovoljstvom proglaava to stanje - sreom. Afinitet za lepotom je potraga za sreom, podsvesna elja za harmonijom, garancija za dui i ugodniji ivot. Ljudsko telo, sva ljudska ula, naviknuta su na ritmiki odjek svega, na melodino kreiranje sveta, u dimenziji naeg bivstvovanja. I zato, sve to narui taj sinhronizovani odraz harmoninog, poziva na strah, na strepnju, podsea na haos, na eventualnu smrt koja izaziva i proizvodi demone u oveku. Ljudski organizam, sam po sebi, je savrena maina. Sve u oveku, poev od najsitnijeg atoma, radi na principu fantastine harmonije datih elemenata koji, u medjusobnoj izmeni energije, odravaju ljudsko telo na nivou brilijantnog ispoljavanja. Magini sklad u organizmu, nesebina saradnja svih atoma, elija, organa u ljudskom sistemu, govori o najuzvienijem principu lepote. Mentalni profil ovekov, njegov um, mo razmiljanja, racionalni prilaz stvarima, isto kao i emotivna projekcija njegove linosti, sve je uskladjeno da bi se ouvalo bie, ivot, telo, odnosno sama ideja ljudskog ispoljenja. Otuda, lepota poziva na usavravanje i podstie ula na pobunu protiv runog i ustaljenog. Jer oseaj runog i odvratnog moe da bude bolest, mrak, poraz, nematina, smrt. Potreba za lepim je najuzvieniji smisao ivota i najverniji razlog da istraujemo, dok u enji za sreom ne spoznamo smisao lepote.

22

O DIVLJENJU I OBOZAVANJUSvi mi volimo da nam se drugi dive, da nas oboavaju, a onda mi te iste zavolimo, jer oni su ogledala u kojima volimo da se ogledamo. Interesantno je to kolika nesigurnost lei u svima nama, potreba da se osetimo u drugima, da se potvrdimo svojim postojanjem. Zato? Da li je to zbog nesigurnosti, ili potvrde da dotaknemo istinu o sebi. Istina o sebi je da i drugi postoje, da nas drugi primaju u sebe, da nas drugi doivljavaju u potpunosti i na jedan pritajeni nain ive nas ivot kao svoj sopstveni. Nije isto diviti se neemu i voleti neto. Jer ljubav je impuls, refleks, nasuna potreba ovekova, bez koje ovek niti moe da opstane, niti moe da ivi. ovek mora da voli, nema drugog izbora, jer iveti znai voleti. Ljubav za ivotom je elementarna, pokretacka snaga ljudske stvarnosti. Diviti se, to je neto to mi izabiramo, odluujemo, vagamo i prilagodjavamo naim linim potrebama i interesima. Svi ljudi vole vie da im se drugi dive, da ih oboavaju nego da oni sami oboavaju druge. Ljudi se vie dive stvarima, ivotinjama nego drugim ljudima. Oboavati neto je potreba, ali koja se moe kontrolisati, usmeravati i konano prilagodjavati realnosti naih oseaja. ovek ne moe da se divi stvarima koje ne poznaje, koje ne osea, sa kojima nije u stalnoj kosmikoj vezi. Recimo, da li se moemo diviti smislu slobode, ili osobi za koju smatramao da je slobodna. Da li se divimo junaku, ili osobini hrabrosti samoj po sebi? Jer ako oboavamo junaka a ne odajemo poast i "junatvu" nismo nita nauili od te osobine, od njene drevne izvorne namene, od slike koja se ispoljava u na ljudski ivot kao deo nas. Skup svih osobina, kategorija, suptilnosti i naklonosti koje ovek misli da poseduje, u krajnjem sluaju za koje misli da on sam proizvodi, to je koncentrat ovekov, sadraj onoga to ini oveka-ovekom. Jo nismo shvatili da je princip junatva odredjen oseajem u samom oveku, motivom i uzrokom odraza te kategorije u oveku. Svako moe, ako bude znao kako, da otvori vrata ormara u kojem su obeene sve ljudske osobine, da uzme ono to mu treba i kada mu treba. Ali svaka zloupotreba, svaka primena bez krajnje i pravilne upotrebe tih karakteristika koje krase oveka, kanjava se njihovim negativnim ispoljenjem u realnost tog istog oveka. Znai, ako je junatvo zloupotrebljeno, nije usmereno pravilno, ono prerasta u zloin, tiraniju, odraavajui se destruktivno na drutvo, a i na samog izvrioca, odnosno nosioca te osobine. Ako "junatvo" odvojimo od subjekta njegove manifestacije, shvatiemo da svako moe da bude junak ako se nadje u poziciji junakovoj. Jer sve zavisi gde smo postavljeni u bivstvu, kako smo se namestili i koji broj nosimo u ruci. Odnosno koji smo po redu da postanemo to, emu se divimo. ovek e biti onoliki koliko se bude divio stvarima oko sebe i u sebi. Sve emu se ovek divi vue korene iz iskonske budnosti njegove due, iz sri sveopte kreativnosti. Potreba da se divimo neemu ili nekome je osnovni inspirativni element za linom kreativnou. Izraena potreba da nam se drugi dive je potreba za linim dokazivanjem, a to je nedostatak i neispunjenost sebe linim sopstvom. ovek hoe da se divi zato to se tada stvara potencijal sree, stanje duha koje uzvisuje i prosveuje. Takvo jedno stanje duha

23

blii oveka njegovoj sutinskoj nameni, njegovom krajnjem posveenju i priprema ga da shvati prisutnost boanstva u svemu ostalom ispoljenom. Treba se diviti obino i stalno, ba onako jednostavno, ne zbog krajnjeg interesa, da bi smo zadobili materijalno bogatstvo, ve da bi se duevno obogatili, jer to je uzvieni nivo stanja, posebno, osvetljeno mesto u univerzumu. Mi imamo potencijal, snagu da postajemo ljudi - zreli u boanskoj niti, koja raste sa naim ratom i koja pada sa naim padom, ali pad je samo u sluaju degradiranog stanja ljudske svesti kao neminovni princip ivota. Niko ne moe da potroi sebe do istrebljenja, do one nitavne take nestajanja. I svaki put kad nam se uini da smo sebe previe potrosili, dali se drugima za druge i zbog drugih, ili se potroili zbog ideje bilo koje vrste, mi smo zapravo investirali u sebe. Utkali smo u tkivo oveanstva jo jedan trag po ijem e otisku neke budue generacije pronai put koji nikuda ne vodi, a svugde stie. Otuda, svako davanje sebe u svet je dobitak. I zato diviti se neemu drugome je investicija koja se vraa nama, to je svetlost koja osvetli sobe nae sumnje, toplina koja unese radost, nadu, i smisao ivota dovede do najudaljenijih kutaka ljudske due. To je arolija koja budi uspavane predele due, poziva na veselje, na proslavu, na totalnu probudjenost i svesnost sebe samog. Prostak se divi sebi spolja i onome ta je kao ovek postigao u ivotu. Meri se i uporedjuje sa drugima. Prosveen ovek se divi boanstvu u sebi i u drugima, divi se sopstvenoj dui koja je i u svemu ostalom. Prostak ne trai smisao ivota u sebi, ve u stvarima sa kojima je okruen, sa kojima se identifikovao i za koje smatra da e ga proslaviti u drutvu. On trai slavu zbog sebe, dok plemenit ovek ne trai slavu, za njega postoji samo jedna istina, samo jedan ovek, samo jedno naelo ivota. I zato, prosveen je i posveen, dubok i mudar, irok i tolerantan. Plemenit umire da bi se konstantno radjao, prostak ivi da bi umirao. Prosveen ovek ne veruje u smrt celog oveka, a ceo ovek je svo oveanstvo. Divi se sebi, jer ivi tog celog oveka svim svojim ljudskim biem, celim sobom. Plemenit se ne boji da e se ugasiti plam ivota, jer ivot je neunitiva iskra budnosti univerzalne due. ovek ne treba da trai razlog da bi oboavao neto, razlozi su u njemu, razlog je on sam, njegov ivot i sve ono to taj ivot sainjava. Oseaj divljenja ili oseaj za lepim proizilazi iz potrage za sreom, za krajnjim ljudskim zadovoljstvom koje se materijalizuje kroz iskustvo duevnog obogaivanja. Biti duevno bogat znai biti budan, svestan, prosveen i u krajnjem sluaju duhovno moan da se prilagodi ovozemaljskom ivotu, a istovremeno duhom teiti svom izvornom poreklu. Potraga za sreom je ovekov pokuaj da anulira, umanji iskonski strah u sebi, koji mu je dat radi sigurnosti, radi ouvanja samog ivota u oveku. Povezanost svih ljudskih osobina je osnova, neophodnost za izgradjivanje celokupnog smisla slike sveta koju ovek doivljava. Imati potrebu za oboavanjem sveta i svih njegovih promena je poistoveenje sa univerzalnim Ja, sa onim celim ovekom koji se doivi samo na mahove, na momenat, ali i to je dovoljno da se delimino shvati smisao naeg ljudskog hoda, nae ljudske eznje da osetimo celog "oveka" u sebi. Priroda nudi sve to oveku treba, on ne treba da trai utehu, niti treba da bei od sebe da bi pronikao u sutinu istine. ovek treba da bude tamo gde je, da prihvati to to jeste i da mirnim i marljivim radom, od materijala sa kojim

24

raspolae, napravi najdublju i najuzvieniju kreaciju ivota. Divimo se, jer hoemo da se deavamo, da se uspinjemo, da svetlimo kroz zgusnuti mrak zablude, hoemo da usavrimo sebe. Zato se vraati iskonskom kad smo ve u njemu? Iskonsko je sada i onda, tamo i ovamo, gore i dole, sve je iskonsko, ali nije sve u potpunosti svesno prisustva iskona. I zato se svet i usavrava. da bi sa vremenom i sve ostalo postalo svesno tog univerzalnog Ja, to struji kroz ptice, kroz zrno peska, sunev zrak, kretanje morskih talasa, to hue i govore o velelepnoj kreaciji boanskog. Otudjujemo se i usamljujemo, beimo od leptira, plaimo se dugih nonih etnji, zaziremo od jake meseeve svetlosti, hoemo istinu, a sklanjamo se od nje, obmanjujemo sopstveno ubedjenje, ruimo smisao uitelja u nama. Pozivamo se na uitelja da bi ga smodili, skupljamo znanje da bi se dokazali, ivimo da bi smo se ispunili mrakom, da bi smo progutali smrt. Ironino je bie smrtni ovek. Samo besmrtno bie moe biti svesno besmrtnosti, samo lua svetosti zna svoje poreklo, svoju otadbinu, svoju pravu postojanost.

25

O SIROMASTVU I NEMATINISiromatvo nije nedostatak materijalnih dobara, ve nedostatak sebe. Prava nematina je, kad izgubimo dodir sa sobom, kada nas prestanu oslovljavati prijateljskim, a i onim neprijateljskim manirima, kad zakasnimo da kaemo svetu koliko ga volimo i koliko nam nedostaje. Nita nije gore nego kad, i pored glasnog jaukanja, nismo primeeni, kad nas pored svih izgovorenih reci niko ne uje, niko ne osea, niko nas ne vidi. Poraz je kada u velelepnom sjaju odela, haljine ili bilo koje upadljive znamenitosti na sebi, i dalje nismo primeeni. To znai da nemamo sebe, da nismo tu, da ne uestvujemo u ovozemaljskoj drami i kao takvi ne ivimo ivot, ve samo egzistiramo u postojeem. Siromatvo je duevna naputenost, ne-dolazak u sebe, u svoje telo, ne pridavanje znaaja toj brilijantoj kuli ovekovoj, ne udostojiti sebe uestvovanjem u ivotu, to je totalni poraz ivotnog ispoljavanja. Slom, kapitulacija nevidjenih razmera, nezaslueni pristup realnosti, koji izmie krvavim oiljcima, iz nikada rodjenog, nikada izgradjenog ovekovog srca. ovek je tada nalik na hladne zidine nekog dvorca, koji svojim vlanim, jezivim sivilom, odaje dugogodinju naputenost. Prazan, bez nametaja, bez zavesa, bez ikakvog ukrasa koji bi podseao na mesto gde neko ivi, koji bi podseao na hram gde dua ovekova boravi. Siromatvo nije kad imamo samo koru hleba, pa je podelimo sa onima koje volimo, koje potujemo, ve kad za kraljevskom trepezom sami jedemo, sami pijemo, sami patimo i sami se veselimo. Kad nemamo sa kim da podelimo dan, momenat, smeh, sebe. alosne su sve sudbine naputenih stvarnosti, skrhan je ovek pred injenicom da u jeku tehnolokih zbivanja, u gustom naboju ivota mora da bude lien najosnovnijeg dodira sopstvene duevnosti. Nemo da spozna prave vrednosti, da dokui sebe kroz druge, da ostvari sebe kroz svet, je nematina, totalno siromatvo, krajnji poraz ovekov. Oni koji nikada nisu strasno voleli, siromani su, koji nisu nikada strasno prezirali, patili, koji se nisu besomuno smejali ili ponizili, oni koji nikada nisu sebi dali za pravo da budu slobodni, da se dive, da oboavaju, barem na kratke intervale u svom ivotu, oni su bedni. ivot je mnogo vii od toga, mnogo znaajniji, jer ivot je beskonana riznica ljudskih karakteristika, ljudskih nijansi, onog to u momentu i ini oveka izuzetnim i bogatim. I ako iz te riznice ne uzmemo ta nam bude trebalo u datom momentu, onda smo lieni moi da prepoznamo prave blagodeti ove ljudske stvarnosti. Ljudi koji sede na basnoslovnom bogatstvu, liavajui sebe zemaljskih zadovoljstava, koja se mogu svakodnevno kupuiti, a ne ine to radi gomilanja materijalnog bogatstva, su tragini bednici, kreature izgubljenih stvarnosti. Kod njih se ispoljava jo vei stepen nematine, dvostruki udarac sudbine, duevna nematina i pokoravanje ideji bogatstva, koja ih vodi direktno u ropstvo materiji, a materija, i sve ispoljeno u prirodi, trebalo bi da bude u slubi ovekovoj.

26

Naputen je svaki ovek koji hoe da vlada drugim ovekom, a jo siromaniji je onaj koji misli da moe vladati situacijom, vremenom, trenutkom i svim onim to ini splet sudbinske okolnosti bia - realnim. Ne moe se vladati ni linim emocijama, ovek se samo moe prilagoditi datoj situaciji, imajui pri tome senzaciju, da linom voljom utie na sveopti ciklus ivota. Bednik je onaj koji ne shvata pripadnost samome sebi, koji ne dozvoljava da se lepota nastani u njemu, koji ne dozvoljava univerzalnom da se iskae kroz njega, koji nosei ime oveka vie podsea na okreeni grob, na varljivi sjaj spolja a zaputenu trule iznutra. Statini su i umali ljudi koji ne stvaraju sebe, ne kreiraju viziju venog u sebi, niti nasluuju oseaj besmrtnog, ve su hodajui mrtvaci, puni beznadja, neosnovanih strahova i eventualne podlosti ljudske. Siromani su svi oni koji nose iskonske talente, a to ne znaju, jer nikada nisu istraivali, nikada nisu kopali po svojim naputenim, neistraenim duama. Tu poinje siromatvo oveka, na tim se nijansama prepoznaju are ivota, shvata smisao sutine i mere ljudske dubine. Ne biti svestan svog nesvakidasnjeg, neiscrpnog bogatstva, je obogaljena sutina ivota, unakaeni princip slobode, izvitopereni smisao opte namene naeg ljudskog bivstvovanja. Bogat je onaj koji ima prijatelja, bogat je i onaj koji ima neprijatelja, teak je ivot onom koji nema nijedno od ova dva. Jer neprijatelj, iako nas ne voli, potovae potencijal u nama, koji moe ugroziti njegovu egzistenciju. Osim toga, ako neprijatelj shvati da nije u opasnosti od nas, moe nas zavoleti i postati nam prijatelj. Pravo je blaenstvo znati odvojiti loa od dobrih dela, prepoznati zlo, zaobii ga, ili pokoriti ga, inei dobra dela. Samo plemenit ovek moe da stvara dobra dela, da se uzdigne iznad ljudske bede, iznad svog linog ega, iznad sebinih interesa prolaznosti. Samo dua koja je obogaena ljudskim iskustvima, moe da uzvisi sebe na nivo nesebinosti i plemenitosti, na visinu nesvakidanjeg shavatanja stvari. Neizmerno je bogat onaj koji zna, i moe da prata, kako drugima tako i sebi. Pratajui drugima, mi smo unitili zlo, osvetili se zlu i spreili da se ono proiri. Samim tim, mi smo oprostili sebi, jer unitavajui sopstvenu mrnju, sopstveno zlo, spreili smo raspad naeg bia, spasili duevno uginue i sauvali blaeni intelekt u sebi. Iskreno moe da oprosti samo plemenito bie, ovek koji osea zvezdano nebo u krvotoku svog bia, koji se divi sopstvenoj prolaznosti, onaj koji jednostavno voli uzvieni moral prirode, njen nepisani, brilijanti zakon usavravanja.

27

O SRECIKolevka sree lei u obogaenom duhu u razbijenoj iluziji zablude i u oseanju realnosti. Isto kao to oseamo potrebu za hranom ili emocijom, tako trebamo imati potrebu za primerenou trenutka kao sastavnim procesom ivota. Jer traganje za svetovima koji proistiu iz naih dela, iz ljudskih eznji i aspirativnih snova je srea u svom izvornom korenu. Srea je harmonini oseaj zadovoljstva u oveku, ta fenomenalna simetrija misli, elja i potreba ljudi da se ostvare u svom Ja. iveti sreu znai oseati ivot, shvatati sebe u svetu i svet u sebi. Kada shvatimo da ono to nam treba nije trenutno zadovoljstvo, ve ono to traje da stvara ono to nam treba, tada emo razumeti smisao sree. Jer ono to traje je snaga ivota, a to je veita potraga za sreom, uzvieni put ka zvezdama, ka svetlosti i krajnjem prosveivanju. To trajanje potrebe za sreom u oveku je trajanje naega ivota. I to due traje dublje emo iveti. Trebamo se potajno radovati zato to nismo uvek sreni, u tom komaru trebamo razotkrivati smisao prave sree, zato to taj oseaj odsutnosti spokoja i mira u stvari upuuje oveka na sreu. Otuda, svaka potreba za sreom, traganje za njom bi trebalo biti srea sama po sebi. to znai da u konstantnoj, neumoljivoj potrebi za sreom i lei teina njenog smisla, njeno pravo znaenje, njen poetni i krajnji sadraj postojanja. Pravi smisao sree je kad znamo i kada osetimo sopstvenu svesnost i pripadanje istoj, zbog sile koja stvara realnu sliku naih ivota. Zbog ideje koja se pretvara u nas, u oveka i u sav materijalni svet. Oseati nezavisnost od svega, a istovremeno ovisnost o svemu, biti povezan alkom oveka za sav ostali svet, za svo ono bogatstvo koje krasi manifestovani kosmos ispoljene ideje, a doivljavati senzacionalno lini ego, je pravo svojstvo maginog. Oseati kako u krvotoku ljudskog znanja struji plodna nit ive iskre znanja, mudrost koja raste, koja se iri koja govori o svom poreklu, o svojoj nameri i sjaju svetog originala, je uzvieni nivo sree. Nisu oveku potrebni dokazi prisutnosti ovakvog stanja, oveku je potrebno da realizuje, shvati i prihvati realnost linog sopstva kao paket, kao celinu onoga to se u tom paketu nalazi. Svaka je osoba duna da zaviri u taj paket celosti i prepozna prave puteve koji vode eljenom miru, eljenoj spoznaji uzviene sree. Kobno je i pomisliti da se u naruju lagodnog ivota nalazi ifra sree i mira, ili sanjati o miru koji se stvara naim nemirnim, uzburkanim strastima, mir koji se kreira eljom da ovladamo situacijom, potrebom da zaokruimo vreme u sebi i sebe u vremenu. Nekorisno je traiti sreu u manipulisanju drugim ljudima, u kontrolisanju tudjih situacija i tudjih ivota, ili u neprihvatanju poraza kao odskone daske u bolje sutra. Mir je u oveku, mir je i u svakoj aktivnosti, ako ovek ima mo da u toj aktivnosti prepozna prisustvo mira i spokojstva.

28

ovek hoe da ispuni vreme sobom, umesto da ispuni sebe vremenom, odnosno da pusti vreme da slobodno boravi u njemu, da se nastani kao u svojoj kui, jer vremenu to i pripada. Ne trebamo osvajati ni jedan tren, niti jedan minut ili sat, sve je ve venost. Ne trebamo osvajati prostor, ni jedan santimetar, kilometar ili kuglu zemaljsku, sve je ve beskraj u venosti. Srea je tamo gde se sloboda ljudska mirno eta, gde ljubav zna zbog ega mora da postoji, gde sujeta bledi i nestaje, srea je onda kada se zloba i zavist zatrpaju prekrivaima istine i kada u zelenoj umi emocija znamo prepoznati svoju kronju mira i spokojstva. Ako je pojam sree plod ljudske imaginacije, nestvarna iluzija, onda je i stanje nesree nestvarno. ta ostaje oveku ve da se prilagodi datom stanju, koji ga konstantno pomera iz stepena statike u jednu od ove dve navedene kategorije. To plutanje njegove emocije, taj put koji se predje od stanja zadovoljstva do stanja uasa ili obrnuto je, u stvari nit ivot, ia stvarnosti, ovek sa svim svojim karakteristikama koje u paradoksalnom impulsu realnosti i ini ovaj ivot upravo nepogreivo fantastinim. Ispunjenje je lagodnost u dui, sigurnost, hrabrost pred ivotom, smelost pred uasom smrti, ushienost, let preko bodljikavih puteva realnosti u trenu koji poziva na ivot, na radnju, na aktivno uee i onda kada to ne elimo. Srea je zov stvarnosti, budjenje iz krute pasivnosti u arenilo dana koji neizvesno, ali iskljuivo govori o oveku. Dan koji peva himnu o venosti i u kojem je sadrana sva bitnost jednog trena, naim doivljajem tog istog trena. ovek mora putovati kroz sebe, da bi osetio sopstvenu reku ivota, da bi dotakao srce koje kuca ritmom poezije, iji se tonovi slivaju u ljubav, u lepotu, zadovoljstvo, jednostavno reeno u uspeh ili kulminaciju emotivnog orgazma. ovek je u konstantnoj ljubavi, potrazi za sa sreom, proganja je, udvara joj se, prinosi joj na rtvu istinu, sve svoje talente joj dariva, kao kad zaljubljenik poklanja celog sebe voljenoj, a srea dolazi iznenada i samo ponekad, u kratkim intervalima zasvetli na putu ljudskoga ivota, ne dajui oveku da se ugasi. Iz takvog jednog rastegnua, koje je ispunjeno ulnim prohtevima, radja se elementarni podstreka sree: Nada. Ta topla misao, uteha koja podgrejava plam sree i do same take vrenja, u namenskoj specifinosti ve ima izgradjeni potencijal za dovrenu realnu sliku sree. Nadati se ve znai nositi u sebi optimizam, svetlo koje nikakvo nevreme ivota ne moe da ugasi, plam koji iskriavo govori o poreklu svoje vatre, o iskonskoj ekstazi ushienja, na kraju, taj plam svevinji odrava nasu duu u budnom stanju postojanosti. Kakav bi ivot bio bez toplog plama nade, bez svesti o budnosti nae due, bez konane ideje blaenstva i sigurne primese nebeskog sazvedja u nama? Prozori due su u nadanju ljudskom, u eljama koje inspiriu i uzdiu beskonano ljudski smisao za pravdom i kreativnom aktivnou, pretapajui ljudsku smrtnost u besmrtni ideal korisnog i praktinog. Sigurnim izborom mi moemo odluiti kojoj simetriji da se povinujemo, kojoj apsolutnosti da se podredino, jer sve opcije su opipljive naslage u naem tajanstvenom biu, kao to i svi putevi upravo polaze od nas i u nama se zavravaju, jer nada je putokaz svih naih stremljenja, ona je sigurna uteha svim naim eljama.

29

Osmeh na licu oveka nije potvrda njegove sree, jer smeju se i oni koji su tuni. Niko ne moe da izmeri dimenziju sree u drugome, niti mi sami moemo sa sigurnou da tvrdimo da smo danas sreniji nego li jue. Niko ne treba da meri svoju sreu, niti da je uporedjuje sa drugima, jer ovek moe da doivi samo trenutno ispunjenje, iju svetlost ne moe da izmeri svojim ulima, ne moe tu svetlost da definie, ve samo da ivi, odnosno doivi grandioznost njenog sjaja. Vrhunska taka zadovoljstva ne moe da bude istovremeno i bol. Ali, gledano iz drugog ugla, seanje na bol postoji i u transu sree, isto kao to blagi talasi mraka postoje u svetlosti, tako nam je i patnja data da zaboravimo ono boansko u nama, ali i da se setimo tog boanskog u sebi, samo kad nam se andjeoska krila zalepraju svetleim zracima slobode. A to se deava pod jakim pritiskom duevne stege, koja iznudjuje kreativnu aktivnost iz nas. Slika bola postoji kao podsvesni element u oveku, koji ima seanje radi potvrdjivanja same sree i njenog dueg trajanja u nama. Jer kad nestane ubedljivo seanje na bol, onda se i srea polako gasi, da bi se ponovo inicirala elja za nekom novom sreom. Kroz jednog oveka moemo da upoznamo sve ljude, kroz jednu patnju moemo se poistovetiti sa svim patnjama i sa jednom nadom moemo napraviti kompromis sa svim sreama ovoga sveta. Pobeda to je kad ne traimo pobedu ni nad im. I postignuta srea postaje srea tek onda kad je prestanemo osvajati, kad se sa njom zdruimo i postanemo njen prijatelj. Traiti sreu znai kreirati i priznati stanje nesree. Zato ovek eli da bude srean? U traganju za tim odgovorom moe se spoznati i smisao o srei. Jer, gde su granice ljudskog budjenja, gde poinje ovek i gde se zaokruuje zrelost njegove linije intelektualnosti? Kad se rodio prvi ovek, rodilo se svo oveanstvo sa njim. Kad se ubije jedan ovek, usmrtila se sva ljudska rasa sa njim, a poslednji e ovek biti onaj prvi ovek, jer skup svih ljudi je celina samo jednog oveka. Otud sreu treba osetiti u toj celini u tom univerzalnom jednom oveku. ivot sam po sebi trebao bi biti najuzvieniji vid sree. Biti svestan usavravanja sopstvene due je ravno blaenstvu. ovek ne ivi da bi umirao, ve konstantno umire da bi se neprekidno radjao. Jer, svaki put kad nauimo neto novo, mi se obnovimo, proirimo i usavrimo sebe do te mere da smo uvek drugaiji u svakom sledeem momentu, a to je isto kao da smo se ponovo rodili. Zato ovek ne treba da eli sreu, jer on je u sutini ve sreno bie. Sve sree su ve sadrane u datom momentu prosveenja, a prosveenje je ovekovo uzdizanje do spoznaje svetosti o tom trenu, jer svaki dati tren je svevinje mesto ljudskog bivstvovanja. Sa istog cveta pela skuplja med, a pauk otrove. Iz iste knjige ivota (Svete knjige) jedan se ui principu pravde i ljubavi, a drugi ubija u ime Boga. U istom krvotoku ivota jedan koraa stazama uspeha i sree, a drugi se po tamnoj strani patnje sputa u ponore pakla. ovek dolazi na ovaj svet sa nadom da e nai rajsko naselje. Medutim, strahovi ovozemaljski utiu na to da ovek zaboravi svoju besmrtnost, nagonei ga da koraa tragom zablude. Baen u jamu ivota, on pokuava da dohvati zraak istine, gradei sebi Raj od blata. Ali, ta se kula stalno rui, bacajui oveka u trans zaborava, udaljavajui ga od spoznaje sebe samog. Napokon, dua ipak zna put ka svojoj otadbini, hrlei ka

30

rajskim vratima koja joj se sama otvaraju. Ta spoznaja o rajskom blaenstvu, koja je u ljudskoj svesti, daje oveku utehu i razlog da ne traga za sreom kroz ovozemaljske blagodeti, ve da bude srean, jer srea je u njemu, samo je treba opipati, dotai onim andjeoskim ulom, koje je smeteno u njegovom biu sa prvim njegovim dolaskom na ovaj svet. Srea je ve tu, u plau deteta, u proticanju vremena, u dodiru naih misli, u samoj zamisli o njoj. Pomisao na sreu je srea. Isto kao to je i pomisao na pakao ve pakao. Zato, razmiljajmo samo o raju, jer e nam se raj tada i deavati.

O KREATIVNOSTIKada poeta postane poezija, slikar kada postane slika, kada se rei pretvore u pesmu i vajar kada postane kip slobode, to e se doba zvati: ivot umetnosti. Ispoljena sutina ovekovog bia je posledica njegove ive gladi prema ljubavi, prema ivotu, prema istini, prema ouvanju sebe kroz konstantno ponovljeno stvaranje sebe samog. To uzvieno proiavanje svoje due, uzdignuti moral istote, blii oveka onome to je vie od njega, onome to je vie od njegove ljudske istine i vie od njegove zamisli o ivotu. ovek kreira u ve stvorenom, jer on sam je proizvod uzviene umetnosti, ovek je umetnost, ovek je kreator, ovek je umetnik. U svakoj kreativnosti ideja se kristalie kroz turobni splet okolnosti, kao to se i grenik oplemenjuje kroz iskrenu ispovest i pokajanje. Jer samo grenik koji se iskreno pokaje zna dubinu svog bia, zna gde lei skriveno blago uspeha. Otuda kajanje oplemenjuje, obogauje, dri oveka u budnom stanju istog usmerenja njegove due prema uzvienoj ljubavi. A ljubav je krajnja manifestacija kreativnosti ispoljena kroz oveka u razliitim formama, zavisno od njegovog okruenja, vaspitanja i momenta u kojem se naao. ovek je najjai kada dotakne dno svoje slabosti. Tada se u njemu radjaju talenti, glad za ostvaranjem sebe, za re-kreiranjem iskonske svetlosti u sebi. Shvatanje dubine svoje slabosti je otkrivanje snage u sebi, pronalazak mogunosti, koja e stvoriti potpuno novi smisao ivota. U toj gladi za neim, u elji da se ovek podigne iz umale situacije, da se ispravi od tekog pritiska nitavnosti koji ga proganja, stvaraju se uslovi za otkrivanje talenta u skuenoj prizmi postojanja. To je taj viak energije koji se stvara u oveku, jer da bi izaao iz duboke jame, ovek mora da izotri sva svoja ula, sve svoje intelekte, mora maksimalno napregnuti svaki miic na svom telu, tada je ovek viak oveka, tada je on mnogo vei, mnogo jai, nego kada je uljuljkan u ugodan i komotan ivot lanoga sjaja. Ali, da bi se to obistinilo, ovek prvo mora shvatiti da se nalazi na dnu jame, jer ako i dalje bude zamiljao da je u svojoj udobnoj palati, onda nikada nee pokuati da izadje sa dna te jazbine. ovek koji ne vidi svoje slabosti je plitak ovek, njegova dimenzija duha je minimalna, njegov raspon misli je suen, njegova mo da razume je nikakva. Jer on je ve sit, dubinu svog duha je ispunio umiljenim sjajem. To je baterija koja se vie ne moe napuniti, to je sijalica koja lepo izgleda, ali ne svetli. U potrazi za svojim slabostima, za negativnostima, za manjkom sebe, ovek se produbljuje, jer svaki put kada otkrije taj manjak sebe, on pronadje nain kako da to nadogradi u viak sebe, kako da izgradi vrlinu, snagu, kako da od sirovog materijala

31

iskuje eljeni