IV. ARISTOTEL (3S4.-322.). REALIZAM

Licej, peripatetitka SkolaZivot. Aristotel je roden u Traciji u gradu Stagiri na poluotoku Halkidici384. (u srednjem vijeku su ga zbog toga nazivali "Stagiranin"-"Stagirita").Otac mu je bio osobni lije£nik na dvoru makedonskog kralja Aminta u Peli iAristotel svoju zivotnu sudbinu vezuje uz makedonsku misao i dinastiju.Rano je izgubio roditelje i, kad mu je bilo 18 godina, jedan rodak ga §alje uAtenu u Platonovu Akademiju u kojoj je proveo oko 20 godina, do Platono-ve smrti. To je njegovprv/ boravak u Ateni. On je za zivota vrlo cijenio svo-ga uditelja Platona (5to pokazuje i u jednoj svojoj elegiji), ali se je, Cini se,ve6 tada teorijski s njim razilazio.

Nakon Platonove smrti 347. odlazi Aristotel u Asos, u podrucje Troade, iMitilenu, s jog nekim 51anovima Akademije i kod drzavnika Hermije osni-va neku vrstu nastavka Skole. Hermija je osnovao zasebnu drzavu na malo-azijskoj obali, uzivajudi podrSku Makedonaca, s idejom da okupi Grkekako bi se lakge odupirao Perzijancima. Tu je Aristotel proveo tri godine,Hermija je bio uhvaden od Perzijanaca i ubijen (na kriz razapet), Aristotelje morao pobjeci. Proveo je joS neko vrijeme u Mitileni na otoku Lesbosu,gdje je susreo svoga kasnijeg nasljednika Teofrasta. Tu ga zateCe poziv ma-kedonskog kralja Filipa da dode na dvor i preuzme odgqj njegova13-godi§njeg sina Aleksandra. Na torn zadatku, koji nije bio bag osobitouspjegan, proveo je 7-8 godina.29

Kad je Aleksandar stupio na vlast, odlazi Aristotel drugiput u Atenu i ondje335. osniva svoju gkolu, LICEJ (Likeion) nazvanutako po Apolonu Likeio-nu, jer je bila u blizini njegova hrama. Bila je slicna Akademiji, kao reli-giozna kultna zajednica u Cast Muzama. Kasnije je nazvana i peripatetic-kom Skolom, po obiCaju da pouSavaju i razgovaraju *etajuci (jcepucat6co=§etati, nepinaTO(^=§etnja, hodanje). Vjerojatno taj naziv potjeie (kao i koddrugih Skola: Akademije, Likeiona, Stoe ili Keposa) od imena mjesta, ne-kog natkrivenog hodnika ili predvorja kpje se nalazilo u blizini Liceja. Umladosti je Aristotel mnogo napisao, a za vrijeme rada u Liceju bio je viseu&telj i znanstveni organizator. On organizira ovdje znanstveno-istrazivaC-

29 O utjecaju Aristotela na mladog Aleksandra, da taj odgoj i "utjecaj nije bio gotovo nikakav", jer su se oni posvcdijamettalno razilazili u pogledu Shvatanja uloge i veliiine polisa tc uopie pogleda na svijet, usp. B. RASEL,Nov. d j , str. 173. Vidi takoder: N. G. CAMINERO, Historia phiiosophiae, str. 318.

ku ekipu velikog stila: obraduju i sintetiziraju filozofsku, filozofsko-povi-jesnu, prirodoslovnu, medicinsku, povyesnu, arhivarsku, politi&ku i filo-lo§ku gradu. Jedino take se mogu objasniti Aristotelove pqjedinaCne spoz-naje koje nalazimo u njegovim djelima.

Samo 12 godina trajala je ova plodna djelatnost, a nakon Aleksandrovesmrti 323. g. protumakedonska struja je doSla na vlast i Aristotel, k&oprija-telj te dinastije, shvatio je da je korisnije pobjedi, dok mu ne namjeste nekiproces, da se ne bi Atenjani i "drugi put ogrijeSili o filozofiju". Kao protiv-nik Makedonaca isticao se osobito glasoviti govornik Demosten. Aristotelse povukao u Kalcidu na Eubeji gdje je imao imanje, naslijedeno od majke.Vodstvo Liceja povjerio je Teofrastu. Ondje je i umro ved 322. godine. -Poznata je i njegova oporuka, sadriajem simboliSna za filozofa i Covjekatako velika duha i srca, i to u onim vremenima, kojom je svojim robovimaostavio slobodu.

Aristotelova djela: mnogo je njegovih spisa izgubljeno, spasenima neznamo to6an poredak nastanka. Prema objavljivanju, razlikujemo eksoteri-Cke spise, koje je Aristotel oblikovao i kqji su bili za §iru javnost, te literar-na djela i dijaloge iz mladosti. Od njih imamo odlomke - te akroamaticTcespise Hi esoterijskt koje on nije oblikovao za javnost (pragmaticld spisi),manje ili vi5e nacrte predavanja, djelomiCno iz Asosa, jo§ vi5e iz Liceja.Njih je izmedu 60.-50. pr. Kr. izdao Andronik s Rodosa. Nakon toga su za-nemareni mladenaCki spisi, a znanje se crpilo iz esoterijskih spisa. Bitnapromjena u nazoru o djelima uslijedila je nakon vrlo vazne studije WerneraJagera, Aristoteles. Grundlegung einer Geschichte seiner Entwicklung,1923.

U odnosu na dotadaSnje tradicionalno mi§ljenje, W. Jager razlikujeevoluciju Aristotelove znanstvene misli u tri stupnja:

a) platonsid period u Akademiji, do Platonove smrti - slijedi Platona,pokazuje nadmo6 nad njim u logici, ne pokazuje Platonovih slabosti;

b) period razvoja, u Asosu i Mitileni - napuSta Platona, kritizira pla-tonsku teoriju ideja;

c) realist, drugi boravak u Ateni - napuSta metafiziku, postaje empi-rist, promatra prirodu i pokuSava ustanoviti zakone promatranja.

Jager se, doduSe, brani da nije htio naglasiti kod Aristotela radikalnoodvajanje od metafizike k promatranju (empirizmu), jer on i u torn razdob-Iju kao prirodoslovac ostaje metafizifiar. No i Jagerovo miSljenje je do§lopod udar znanstvene kritike: treba li uopde zastupati neku evoluciju Aristo-telove filozofije u njemxi samom ili je sasvim stegnuti, tj. je li uopce i poCet-

96

no bio platoniSar, ili kroz duze vrijeme, ili se postupno oslobodio? Ta su pi-tanja pretresana. Ingemar During smatra da je Aristotel vec od 360. g. biosamostalan jo§ za Platonova zivota (Platon je u to vrijeme napisao Parme-nidd), kroz 40 godina je Aristotel bio samostalan, moze se govoriti samo oevoluciji njegove aristotelovske doktrine u njemu, a tie Platonove u njemu.During dokazuje:

a) svjedoCanstva starih istiCu razliku, a ne sukladnost izmedu Platonai Aristotela;

b) Aristotelovo djelo Protrepticos ima vise aristotelovskih elemenatanego platonovskih;

c) postoji korelacija izmedu Aristotelovih prvih i posljednjih djela.Na kraju je Cak utjecaj Aristotela na Platona.

Dakle, on je samostalan, spekulativniji, iako donekle pod utjecajemPlatona, no opet u domisljanju i ra§5i§cavanju pojmova samostalan.30 Aliproblemi i dalje ostaju, ne mogu se olako odbaciti ozbiljne studije o torn pi-tanju radi znanstvenog oklijevanja ili diskusije. Umjerenu evoluciju u sa-mom Aristotelu treba priznati, barem u pitanju o bogu i u etici.

Djela: logiCki spisi: Kategorije, O tumacenju, Analitikaprva iAna-litika druga, Topica, O sofistickim dokazivanjima. Kasnije je AleksandarAfrodizijski sabrao logiCke spise pod nazivom Organon, §to znafii logidkiinstrument. Fizika, filozofija o prirodi i kretanju; Prvafilozofija (kasnijepo Androniku nazvana Metafizika, "iza fizike"), o bi6u kao takvom i nje-govim svojstvima i o uzrocima; prirodoznanstveni spisi: O nebu, O ra-danju ipropadanju, Meteorologica - neka vrsta fiziSke geografije, Opo-vijesti zivotinja - sistematska zoologija, O dusi, i jo§ neki manji prirodoz-nanstveni spisi. EtiCki i politiCki spisi: Nikomahova etika, Eudemova eti-ka, Politika - socioloSke, drzavno-filozofske i pravno-filozofske misli,Atenska drzava - sadrzi 158 ustavarazlifiitih grCkih polisa koje je Aristo-tel sabrao; Retorika - filoloSki spis o govorniCkoj vjeStini; Poetika - o pje-snifikoj umjetnosti. Od golemog opusa Cini se da je ostalo saCuvano upra-vo ono najvrednije, Zaostav§tina se procjenjuje na preko 20 000 tiskanihstranica danasnje osmine.

30 I.DORING.Xrtstote/es. Dorstellungund Interpretation seines Denkens, Heidelberg, 1966.

1. Aristotelova logikaSam Aristotel se ne koristi ovim nazivom kada govori o naCinu i

strukturi spoznaje (nakon njega proSirili su ga stoici), nego tu znanost nazi-va TO, 'avoAimKd. InaSe, logika pokazuje tijek miSljenja, strukturu i ele-mente zakljuCivanja, pokazuje kako je moguce pruziti dokaze, kakvi tipovii naCini dokazivanja postoje, sto se moze dokazati i kada. Zato je ona "or-ganon" - "instrument" koji definira pojmove i svrhu logike, pruza mentalneinstrumente za bilo koji tip istrazivanja.

Aristotelova metoda u razradi spoznajnih operacija je slicna onoj u fi-zi£kim organizmima: svesti ih na krajnje elemente. A posljednji elementispoznaje, formalno promatrani, su "pojmovi" ili jednostavne predodzbe.Ako gledamo na materiju koju ti elementi predstavljaju, onda postoji desetosnovnih pojmova ili "kategorija" (Kateg. A 1 b 251: 1. supstanciia

fvalitet^ i^prnpr. Soyjek^konji.0 nprbjjeio; 4yodnos, npr dvostruko, vece, sredina; 5. mjesto (edje). npr. natrgu;Ti. vriieme (kada'LnDr. ju5er. proSle godine: 7. polozai. npr fcfti, pj^i;8. stage", npr. bos, naorujan; 9. radnia (djelovanje), npr sijece. udara; 1,0-trpnostjEa^vnost), npr.lsjeSen, sa^prjelo. Isti broi kategonja imainn'uTop. A q 103 D 2U-23. MO na nekim drugim mjestima niie broi isti.

Ova tablica kategorija nije samo Cisto logidka, nego i ontoloSka; nai-me, postoji savrSena podudarnost izmedu formi mi§ljenja i formi bivstvo-vanja (Metaf. A 7, 1017 a 23 ss). - Povezivanje dvaju pojmova ili jedno-stavnih predodzbi oblikuje sud, koji moze biti afinnativan ili negativan.Njegova istinitost sastoji se u podudaranju veze dvaju pojmova, afirmira-nih ili negiranih u sudu s objektivnom povezano§6u ili odvojeno§6u izvanuma. No ima li univerzalnijih sudova na koje se svi ostali mogu svesti? Ari-stotel odgovara potvrdno i navodi princip proturjeCja (kontradikcije) kaonajuniverzalniji sud: "Nemogude je da isto istomu i prema istome istodob-no pripada i ne pripada" (Metaf. F 3, 1005 b 19).32 Ovo naCelo spada u onaSto ih nazivamo prvima, i ne treba dokazivanja jer je najsigurnije. Samo ne-uki traze svuda dokaze, tako bismo oti§li u beskonaCno.

Osim prvih sudova, koji ne trebaju dokazivanja, ima i drugih 5iju vri-jednost zaklju£ujemo iz prvih i zovu se zaldjudci. Oni mogu biti ili po silo-gizmu (iz univerzalnog na partikularno) ili po indukciji (iz zbira partikular-

31 Kant i Hegel prigovaraju Aristotelu da je nauka o kategorijama iisti zbir predikata bez uredujuieg principa, a tajpostoji. Naime, ono Sto supstancija moze prostomo-vremenski odrediti, ulazi po nelcoj vlastitoj kvklifUucUi usvijet brojivih i mjerivih stvari i pokazuje se mnogostruko djelotvomom u svijetu razliSitih bica.

32 Usp. ARISTOTEL, Metqflzika. prijevod Tomislav Ladan, SNL, Zagreb, 1985., str. 82.

nih uzlazimo k univerzalnom). SrediSte Aristotelove logike dini nauka o si-logizmu. Silogizam je operacija uma kojom se iz dviju predmemutih pro-pozicija nuzno izvodi tre6a, od njih razlifiita (Top. A 1,100 a 25 ss). Moiebiti apodiktiCki, ako zakljuCak slijedi iz sigurnih i oCitih premisa; dijalekti-6ki, ako zakljudak slijedi iz vjerojatnih premisa; sofistidki, ako je zakljuSaklazan jer je izveden iz la&iih premisa. Aristotel je ve6 tada napravio tri figu-re silogizama koje se medusobno razlikuju po polozaju termina medija.

Indukeijaje uzlazak od pojedinaCnog k univerzalnom. Samo potpunaindukcija moze biti strogo znanstvena, a nepotpuna sluzi govomicima. Posebi. iz naravi stvari, prvotniji je silogizam jer vi§e dokazuje, ali s obziromna nas jasnija je indukcija. Opdenito, nama je blize i spoznatljivije ono Stoje blize osjetilima, ali jednostavno prvotnije i spoznatljivije je ono Sto jeudaljenije od osjetila. Time i silogizam nadilazi indukciju. Kao savrSeniji,silogizam pomaze spoznaji da dosegne prvotna naCela koja ne trebaju do-kaza. Ta naCela spoznaje um (voog), a druga, opdenitija i univerzalnija, iznjih izvedena, spoznaje znanje (js,niGrf\\n\).

2. Aristotelova metafizika

Za Aristotela je logika propedeutika za ostale znanosti. On opdenitodijeli znanosti u tri grupe:

a) teorijske znanosti, koje istrazuju znanje po sebi;

b) praktiCne, koje istrazuju znanje da preko njega postignu moralnusavrSenost;

c) poetiCke ili produktivne, koje istrazuju znanje u vidu Cinjenja, tj.da proizvedu odredene objekte.

Po dostojanstvu su prve dvije najvaznije, tj. metafizika i fizika (s psi-hologijom) i s matematikom. Izlaganje treba pofieti s metafizikom jer snjom poCinju, i po njoj funkcioniraju, sve ostale znanosti.

a. Stoje metafizika?

Sam izraz nije Aristotelov, nego po^eSe od Andronika s Rodosa, kojije, vjerojatno oko 70. g. pr. Kr., tun imenom oznafiio jedan slozeni traktat,ne radi sadrzaja nego radi poretka koji je htio postidi u popisu Aristotelovihdjela, tj. stavio ga je "iza fizike" T& HETCC T& ^uaiKa (ili "preko" fizike).Originalni Aristotelov naslov toga djela bio je "prvafilozofija " - Tipwrri9iXoaoia (Metaf. E1,1026, a 24 i 30) ili takoder i teologija, nasuprot dru-

goj filozofiji ili fizicLNo termin "metafizika" jc kasnije prihvaden kao sta-lan oznaCujudi da se ne radi o nekom odredenom sektoru realnosti, nego obicu ukolikoje bice, o pokusaju Ijudske misli da nadide iskustveni svijet idosegne nadiskustveni. Zapravo, Aristotel na viSe nafiina pokuSava defini-rati metafiziku:

a) ona "istrazuje uzroke i prve ili najviSe principe";

b) ona"istrazuje bide ukolikoje bide"-i66vTi'6v(Afeto/E 1,1026a 31);

c) metafizika "istrazuje supstanciju";

d) metafizika "istrazuje Boga i nadosjetnu supstanciju".

One savrSeno i toCno izrazavaju onu liniju koja je vec razvijena uprethodnoj spekulaciji od Talesa do Platona, a Aristotel sada tomu sadrzajudaje snaznu sintezu. Ove definicije su u skladu s filozofskom tradicijomkojaprethodi Stagiriti, ali su u skladu i medusobno, jedna strukturalno vodik drugoj u savr§enu jedinstvu. Doista, tko istrazuje uzroke i prve principe,mora nuzno susresti Boga, jer je Bog uzrok i najizvrsniji prvi princip (dak-le, bavi se teologijom). I obratno: polazedi od definicija, dolazi se do identi-dnih zakljuCaka; pitati se §to je bide, znadi traziti postoji li ne samo osjetnobide nego i nadosjetno i bozansko (biti teolog). Problem supstancije ukljuc"-uje i pitanje "kakvi tipovi supstancije postoje", da li samo osjetni ili nado-sjetni i boianski, ato je teoloski problem. Zato je razumljivo §to je Aristo-tel primjenjivao izraz "teologija" da oznaCi metafiziku ukoliko sva tri njenaoblika vode strukturalno u teoloSku dimenziju.

Cemu sluzi metafizika? Ona je najviSa znanost, nevezana na materi-jalne potrebe, nije iskustvena ni praktiCna znanost, ona vrijedi u sebi i posebi, ima u sebi svoj sadrzaj, ona je najizvrsnija "slobodna" znanost, odgo-vara duhovnim potrebama nakon §to su zadovoljene fizidke potrebe. Ona jeizvoma potreba za znanjem i istinskom spoznajom, radikalna potreba da seodgovori na ono "zaSto" i osobito na ono "posljednje za§to". Zato Aristotelkaze: "I tako su sve znanosti Covjeku nuznije od nje, ali bolja nije ni jedna!"(Metaf. A 2,983 a 10).

b. Cetiri uzroka

Aristotel predstavlja metafiziku kao "istrajivanje prvih uzroka". Kojisu to uzroci? Onkaie da je njihovbrojograniCenrs^z^omnagyijgtprom-jena i postajanjadetiri su uzroka: 1 .formalniuzrok, 2. materijalniuzrok,3.

inn

tvorni uzrok, 4^.^ |̂muzrok. Prva dva su fiannaj(iU bit) i materija koji sa-dinjavaju sve stvari, om sujiutanyi.uzroci, oni sudostatni_daprotumaCesvu stvarnost, ako je promatramo jtetiCki. Ali ako je promatramo dinamic'-ki, tj. u svom postajanjju, radanju i propadanjUjQjpdani&udostatni. Ako pi-tamo: "kako je nesto nastalo", "tko giaje rqdio, proizveo", "zaSto se razyijai raste", onda nam je potreban pokretadki tyorni.iii.djelami uzrok kao otacradanja te svrsni uzrok ili swhaj^d^c^J^ojpifioyjekpyo nastajanje tezi.Ova^lya su_van[ski uzroci.

c. Bice i njegova znacenja

Metafizika se ne identificira ni s jednom partikularnom znanoSdu,ona promatra bide kao bide, bide u njegovoj cjelini. Metafizika hode dopri-jeti do "prvih uzroka bida kao bida", do onoga zasto, koji daje razlogestvarnosti u njenoj cjelini. To partikularne znanosti ne mogu. Sto je bide?Parmenid i elejska Skola su ga promatrali kao "jednoznadno" §to vodi u"jednost" bida. Platon ide dalje uvodedi pojam "nebida" kao "razliditog",da opravda mnogostrukost inteligibilnih bida. Ali nije zasao u sferu osjet-nog bida, nego ga je ostavio "u sredini" izmedu bida i nebida (jer nastaje).Aristotel uvodi veliku reformu nadilazedi elejsku ontologiju: bide nemasamo jedno nego mnogostruka znac'enja. Sve Sto nije puko nista s pravomulazi u sferu bida, bilato osjetna ili inteligibilna stvarnost. Mnogostrukost iraznolikost znafienja bida ne nosi sa sobom odmah disru "istomislenost" jersvako i sva znadenja bida ukljuduju "opdi odnos prema jednosti" ili struktu-ralni "odnos prema supstanciji".

Inade bice ima analogno znacenje, priride se radi razloga koji je dje-lomidno isti, a djelomifino razli&t (o tome u Fizici A 2,185 a 21). Stoga jebide ili supstancija, ili zahvadanje supstancije, ili aktivnost supstancije, ili,u svakom sludaju, ne§to-§to-se-odnosi-na-supstanciju. Aristotel je razliko-vao Sethi osnovne grupe znadenja: bide kao kategozye (ili bide po sebi),bide kao ajajjiateticya, bide kao akcidentJoitQ kao istinitq(\\i ne bide kaolazno).

(1) Kategorije predstavljaju glavnu grupu znaCenja bida i sadinjavajuoriginalnu diobu bida ili, po njegovu izrazu, one su vrhovni "rodovi bida".Tablica slijedi: 1. supstancija (ili esencija), 2. kvantiteta, 3. kvaliteta, 4. od-nos, 5. akcija (djelovanje), 6. trpnost (trpjeti), 7. gdje (mjesto), 8. kada (vri-jeme). Spominje jo§: imati i lezati (moida je htio postidi pitagorejski broj10). Samo prva je supsistentna, autonomna, ostale pretpostavljaju prvu i nanjoj se temelje.

(2) Druga grupa znaienja bida su akt i potencija. Oni su izvorni, nemogu se definirati u odnosu na druge, nego samo u medusobnoj relaciji je-dan prema drugome i pokazati primj erima. Velika je razlika izmedu slijep-ca i onog koji ima zdrave ofii, ali ih drzi zatvorene: prvi ne vidi, drugi istone vidi, ali samo "u potenciji" a ne "u aktu", samo kad otvori o6i, onda je"u aktu". - Npr. u zrnu pSenice je biljka "u potenciji", dok je zreo klas zrno"u aktu". Ova razlika je igrala bitnu ulogu u Aristotelovu sustavu, razrjeSa-vajudi mnoge aporije. Potencija i akt imaju mjesta u svim kategorijama.

(3) Akcidentalno bice je slucajno nenadano bice (§to se dogodi dabude, pripadak, dogodak, prigodak). To je na£in bica koje ovisi o drugombidu, ali nije vezano s njim nikakvom bitnom vezom (npr. puki je "doga-daj" sto ja sada sjedim, ill sam blijed, itd.). To je tip bida koje "nije uvijekniti naj6e§ce, nego samo ponekad".

(4) Bice kao istinito je onaj tip bida, svojstven umu koji misli stvari izna ih povezati kakve su u stvarnosti ili razdvojiti prema stanju u stvarno-sti. Bice (ili, bolje, ne-bice kao lazno) imamo kad povezuje ono §to nije po-vezano ili razdvaja ono sto nije razdvojeno u stvarnosti. Tim se uglavnom

bavi logika.O tredem tipu bida nema znanosti, jer znanost ne govori o slufcajnom,

nego samo o nuznom. Metafizika se bavi zna£enjem bida u prva dva smi-sla. Ali, kakb smo vidjeli, sva znadenja kruze oko srediSnjeg pojma sup-stancije, zato se njime mora baviti metafizika,

d. Problematika supstancije. Materija i forma

Aristotel metafiziku oznafcava jednostavno kao "teoriju o supstanci-ji". Iz toga se vidi koliko je taj problem slozen i tezak. Dva su problema uvezi sa supstancijom:

- Kakve supstancije postoje? Samo osjetne (kako drze neki filozofi)ili i nadosjetne (kako misle drugi)?

- Sto je supstancija opdenito, §to se pod njom opdenito shvada?

Primjerenije je odgovoriti najprije na drugo pitanje jer je metodoloskinama blize i evidentnije. Sto je supstancija opdenito? Filozo-fi-prirodoslovci su je trazili kao supstancijalno podelo u materijalnim ele-mentima. PlatoniSari su je pokazali \\formi. ObiCnim ljudima supstancijase 5ini kao individuum i konkretna stvar, privremeno saSinjena od materije

i forme. Tko ima pravo? Po Aristotelu, svi i nitko, u smislu danih odgovora,jer su ovi pojedinacni, parcijalni, jednostrani. Ujedinjeni, zajedno, dajuistinu.

(1) Materija. (uX,T|) je nesumnjivo konstitutivno pocelo osjetne stvar-nosti jer sluzi kao "supstrat" (podloga) formi (drvo je podloga formi na-mje§taja). Ako odbacimo materiju, odbacit demo sve osjetne stvari. No ma-terija je, po sebi, neodredena mogucnost (potencijalnost) i moze se aktuira-ti i postati ne§to odredeno samo ako primi odredenje po nekqj formi. Mate-rija je, dakle, neispravna, netoSna supstancija.

(2) Forma (uop(pf|) kao pocelo odreduje, aktuira, ostvaruje materiju,saCinjava ono "§to svaka stvar je", bit (esenciju). Stoga je supstancija s pu-nim pravom, po Aristotelu, "ono §to stvar jest", "ono Sto je bit stvari" (ka-snije, latinski prevedeno: quod quid est, quod quid erat esse). Ne radi se oformi kako ju je zami§ljao Platon (o nadnebeskoj transcendentnoj formi),nego o formi kao unutrasnjem konstitutivnom elementu same stvari (to jeforma-u-materiji).

(3) Takoder i mjesavina materije i forme (Aristotel zove o^voXo? =sasvim zajedno) znaSi upravo zajedno saiinjenu cjelinu od materije i for-me, to je s pravom "supstancijalnost" ukoliko ujedinjuje kako materijalnitakd i formalni princip. Neki supomislili da se smije zakljufiiti kako je in-dividuum (pojedinac) "prva supstancija". Tako ne§to proizlazi iz djelaKategorije, ali u Metaflzici izri£ito stoji "formom nazivam bit svake stva-ri / to je prva supstancija". Radi se ovdje o naCelu individualnosti (kojenije kod Aristotela dosljedno pojaSnjeno, kasnije, u srednjem vijeku jedoradeno), a razlika zavisi od stanoviSta promatranja. Empirijski gleda-no, konkretni individuum se Cini prava supstancija, metafiziCki, pak, for-ma je princip, uzrok bida, najviSi naslov za supstanciju; stoga quoad nossupstancija je konkretna, medutim (in se et per naturam) je to forma. Zatoju je Aristotel nazivao "prvi uzrok bica" jer "informira" materiju i ute-meljuje individuum.

e. Supstancija, akt, potencija

Odredimo jo§ toCnije odnos ovih pojmova: Materija je "potencija",tj. "potencijalnost" (Suvauig), u smislu da je sposobna primiti formu(bronca je potencija za kip, drvo je potencija za mnoge oblike namjeStaja).- Forma se oblikuje kao "akt" ili "aktualnost" (evepyeia) one sposobno-sti. Slozenost materije i forme, promatrana kao takva (individuum), bit de

pretezno akt. Ako je promatramo u njenoj formi, bit 6e bez daljnjega akt HiivTEXexeict, a ako je promatramo u njenoj materijalnosti, bit de mjeSavinaakta ipotencije. Sve materijalne stvari kao takve uvijek su s manje ili vi§epotencijalnosti. No postoje i nematerijalna bida, tj. Ciste forme, to de biti £i-sti cini, oslobodeni potencijalnosti. Akt (po Aristotelu nazvan "entelehei-ja") znaCi realizaciju, savr§enosti koje se aktuiraju ili su aktuirane. I du§a,kao forma i bit tijela, je "enteleheija" za tijelo. Opdenito, sve forme osjemihsupstancija su akt i "enteleheja" (Metaf. O 6, 1048 b - 16...). Bog de biti je-dino Cisti akt.

Akt ima apsolutnu "prednost" i superiomo,̂ !̂̂ potencijom. Ova sene moze niti spoznati kao takva, nego jedino u odnosji akta i potencije.Sto-ga je akt (forma) uvjet, pravilo, svrha i zadada potencijalnosti koja se reali-zira samo djelovanjem forme. Kako akt ima ontoloSku superiornost nadpotencijom, Aristotel kaze da akt prethodi potenciji, jer je on (kako demovidjeti) naCin bivstvovanja vjednih supstancija.

3. Aristotelova metafizika o bogu

a. Nadosjetna supstancija

Supstancije su prve stvamosti, u smislu da svi drugi nadini bivstvo-vanja zavise od njih. Sve su supstancije propadljive, nema ni§ta nepropad-Ijivo. Jedino su, po Aristotelu, vrijeme i kretanje sigurno nepropadljivi.Vrijeme nije rodeno niti propada, njegovu nastanku trebalo bi prethoditiono "prije", a poslije propadanja vremena trebalo bi biti ono "poslije". Ali i"prije" i "poslije" su takoder vrijeme, ti. vrijeme je yjeCno. To vrijedi i zakretanje jer je vrijeme samo odredenje kretanja; dakle: vjednost prvogazahtijeva vjecnost drugoga. Ali pod kojim uvjetom je kretanje (i vrijeme)vjeCno? Samo ako postoji prvi Princip koji je uzrok svega. Kakav mora bititaj princip kao uzrok svega?

(1) Princip mora biti vjefan; ako je kretanje vjedno, mora i principbiti vjeSan.

(2) U drugom redu, princip mora biti nepokrenut: samo nepokrenutije stvarno "apsolutni uzrok" kretanja. (Metqf. 0 1050 b 6; takod. usp. A 6,8). U Fizici Aristotel to strogo obrazlaie: sve Sto se krede, od drugog se kre-de; ovaj drugi ako je pokrenut, opet je pokrenut od drugoga (npr. kamen jepokrenut §tapom, §tap je pokrenut rukom, ruku je pokrenuo dovjek...). ZaobjaSnjenje svakog kretanja treba podeti od nekog poCela koje nije pokre-

IfU

nuto, barem u odnosu na ono §to pokrece. Serija pokretaca u beskonaSnostje apsurdna jer je takav proces nezamisliv i proturjecan. Ako je tako, ondamoraju biti ne samo principi (pokretaci) relativno nepokrenuti i to oni kojisu zadetnici pojedinih kretanja, nego tim vise mora biti jedan Princip apso-lutno prvi i apsolutno nepokrenut, koji je zacetnik kretanja svega um'verzu-ma (usp. Fiziha, IV 10-14; VIII 1-3).

(3) Kao trede, taj zadetnik kretanja mora biti posve bez potency e, tj.on mora biti cisti akt. Bududi da je kretanje prijelaz iz potencije u akt, a aktprethodi potenciji, nuzno mora postojati neki Cisti akt, lisen svake potenci-je, koji daje prvi impuls. Upravo taj problem Prvog PokretaCa zaokupljaAristotela. Na koji naCin on moze kretati druge ostajuci sam nepokrenut?Poznamo li mi nesto sliCno? Aristotel iznosi slican primjer: to moze "ob-jekt zelje i inteligencije". Objekt zelje je nesto lijepo i dobro: lijepo i dobroprivlade volju Covjeka bez da se pokrecu sami na bilo koji nacin, tako i onointeligibilno pokrede bez da se samo krece. Analogno, Prvi PokretaS pokre-6e kao objekt ljubavi i privlaCi Ijubljeno, a sam ostaje apsolutno nepokre-nut. OSito je uzroCnost Prvog PokretaCa ne "tvorna", nego uzrofinost "fi-nalnog tipa": "Taj (svrlni uzrok) pokrece kao voljeno, dok ostale stvaripokrecu pokrenute" (Metaf. A 7,1072 b 3).33

b. Oznakeprve nadosjetne supstancije

Nakon dokazivanja postojanja nadosjetne supstancije Boga, opisanisu i njezini atributi (svojstva). Ona je prvenstveno:

(1) iivot. Od nje zavisi i nebo i priroda. Taj 2ivot je zivot fiste misli,2ivot kontemplativne aktivnosti. Ta supstancija - Bog - misli samog sebekao najizvrsniji objekt, to je kontemplativna aktivnost samog sebe: mis-Ijenje misljenja: "Stoga urn misli sebe samoga, ako jest ono sto je najbolje,i njegovo je miSljenje mi§ljenje miSljenja" (Metaf. A 9 1074 b 34).34 Dakle,Bog je yjeCan, nepokrenut, Cisti akt, duhovni Jivot kao mi§ljenje misljenja.Kao takav, ne moze imati neku veliCinu, nego mora biti bez dijelova i ned-jeljiv.

(2) Bozanska supstancija je jedna. Nepokrenuti pokretaC ne mozeprotumaCiti kretanja svih sfera od kojih se nebo sastoji. Jedna sfera pokredenepokretne zvijezde najregularnijim kretanjem. MedU ovima je i zemlja i

33 Usp. OncQe, str. 305.34 Usp. Ondje, str. 314.

55 drugih sfera koje se pokrecu raznolikim kretanjem W>bja§njavaju kre-tanje zvijezda. Ove sfere pokrecu Inteligencije analogue Prvom Pokretafiu,nize od njega i hijerarhijski podvrgnute jedna drugoj. Je li ovo AristotelovomiSljenje oblik politeizma? Za Grke, pa tako i za Aristotela, bozansko jeznaSilo §iroku sferu u koju su s razliCitog naslova spadale razliCite stvamo-sti. Bozansko je vec kod filozofa prirode ukljuCivalo strukturalno mnogabica. Tako i kod Platona, SliSno za Aristotela, bozansko je Prvi Pokretafi,bozanske sunadosjetne supstancije i nepokrenuti pokretac'i neba, bozanskaje i intelektivna dusa £ovjekova, bozansko je sve ono vje£no i nepropadlji-vo. Stoga ne mozemo zanijekati siguran Aristotelpv pokuSaj ujedinjavanjasvega ovoga. On izri&to naziva terminom "Bog" Prvog PokretaCa i istiCenjegovu jedinstvenost, navodedi Homera: "Nije dobro mnogovlade; nekaje jedan vladar" (Metaf. A 9 1076 a).35 ZakljuCimo: ovaj Aristotelov stav jevi§e postulatorni nego efektivni monoteizam, pokuSavao je i htio PrvogPokretaSa odvojiti od ostalih, postavljajudi ga u novi plan, stoga ga s pra-vom moze nazvati jedinim.36

(3) Bog misli samog sebe, ali ne i stvaraost svijeta i pojedine ljude,jer su to nesavrSene i promjenjive stvari. Za Aristotela "je apsurdno dabozanska Inteligencija misli izyjesne stvari; ona misli ono Sto je najbozan-skije i najdostojnije fasti i Sto je objekt njegova miSljenja, a to je ono Sto sene mijenja". Ovo ograni£enje Aristotelova Boga proizlazi iz fiinjenice itoon nije stvoritelj, nego je svijet viSe u izyjesnom smislu proizvod Boga uteznji prema savrSenstvu. Drugo ograniCenje Aristotelova Boga ima temelju prvom: on je objekt Ijubavi, ali sam ne Ijubi (osim jedino sama sebe).Individuumi kao takvi nisu objekt bozanske Ijubavi. Bog se ne priklanjaljudima, joS manje pojedinom Covjeku. Drugim rijefiima: Bogje sam Ijub-Ijen, ali ne Ijubi, onje objekt, ali ne i subjekt Ijubavi. Kako za Aristotela,tako i za Platona, nezamislivo je da apsolutni Bog Ijubi neSto (neSto drugoosim sebe), jer je ljubav uvy ek teznja posjedovati neSto 5ega se mora§ HSiti,a Bog se ne USava nicega. Bog ne moze ljubiti jer je Cista Inteligencija, a taje, po Aristotelu, "netrpna" i kao takva ne Ijubi. - Moramo reci da je Grcimaposve nepoznata dimenzija Ijubavi kao darivanja sebe.37

35 Usp.On4'e,sti. 318., gdjeprevodilacT.Ladanaludirana Homera://(/ado, II204.

3« Usp. G. REALE, D. ANTISERJ, Nov. dj., str. 139.

37 Kod Aristotela nalazimo nacrtc i drugih dokaza za Bozju opstojnost, npr. iz red* u ivUetu, Iz itupujevt uvrieno-sti, iz psiholoSkog iskustva. Neke od tih je osobito Totna Akvinsld dortdlo u iredi\)em vljeku. Uip. N.O.CAMINERO, Historiaphilosophtae, sv. I., PUG, Romae, I960., dr. 337.

c. Odnosi izmedu Platona i Aristotela o temi "nadosjetnog"

Aristotel je kritizirao svijet Platonovih ideja, dokazujudi da one kao"odvojene" i "transcendentne", kako ih misli Platon, ne mogu biti uzrokpostojanja stvari niti uzrok njihove spoznatljivosti. Da bi izvrSile tu ulo-gu, Ideje-forme se moraju spustiti u osjemi svijet i postati imanentne. Ari-stotelova nauka o "individuumu" sastavljenom od materije i forme jenova predloiena alternativa. Ipak, time Aristotel nije doista htio zanijeka-ti postojanje nadosjetne stvarnosti, nego je samo zanijekao onakvo posto-janje kakvo je mislio Platon. Nadosjetni svijet nije svijet "Inteligibilnog",nego svijet "Inteligencija", a na vrhu joj je vrhovna Inteligencija. A Idejeili forme su, naprotiv, inteligibilni splet "osjemoga". U tome je Aristotelnesumnjivo korak naprijed od Platona, ali je i on u zestini polemike na do-sta izrazit na£in razdvojio Inteligenciju i inteligibilne forme. Tako se Cinida razlifiite forme nastaju kao u6inci privlatnosti svijeta od Bozje strane ida su nebeska kretanja proizvedena ovom privla5no§6u, a da nisu "misliBozje". Tek nakon vi§e stoljela, sintezom platoniCkog i aristotelovskogstava, uspjelo je od svijeta Formi "uspostaviti noeti5ki kozmos" prisutanu misli Bozjoj.

4. Aristotelova fizika

a. Oznake Aristotelove fizike

Druga teoretska znanost za Aristotela je fizika ili "druga filozofija",koja je i objekt istrazivanja osjetne supstancije, aunutraSnja karakteristikajoj je kretanje. No suvremeni Citatelj ima drugi pojam fizike, koji se identi-ficira s galilejevskom znanoScu, kvantitativno shvadenom. Ali, za Aristote-la, fizika je znanost o formama i esencijama, usporedena s modemom fizi-kom, ona je ontologija ili metafkika o osjetnom. Ne treba se stoga 6uditiSto je Aristotelova fizika puna metafizicldh promatranja jer se te dvije fizi-ke ispreplecu: nadosjetno je uzrok i razlog osjemoga i u nadosjemom zav-rSava kako metafiziCko, tako i fiziCko istrazivanje. Stoga je i metoda u obaslufiaja identifina ili srodna.

b. Teorija kretanja

Fizika je teorija supstancije u kretanju, stoga i tuma5enje kretanjapredstavlja njen bimi dio, jer je osnovno stanje fiziSkog svijeta kretanje.Poznajemo ved filozofske probleme kretanja kod Elejaca i pluralista. Ipak,6ak ni Platon nije uspio razrijeSiti koja mu je bit i ontoloSko stanje. Elejci su

]

zanijekali kretanje jer bi to bilo ne-bide. Aristotel iznosi nauku o aktu i po-tenciji u bicu: u odnosu na bide-u-aktu moze se redi da je bi6e-u-potencijine-bice, ill todnije ne-bice-u-aktu. Jasno je da se radi o relativnom ne-bidu,jer je potencija realna sposobnost i efektivna mogu6nost postati aktom.Zato je kretanje (ili promjena opdenito) prijelaz bida-u-potenciji u bi-ce-u-aktu, "kretanje je akt ili aktuacija bida u potenciji ukoliko je takvo".Dakle kretanje ne pretpostavlja ne-bide kao ni§ta, nego ne-bide u potencijikoje je takoder forma bida, stoga se odvija u krugu bida i jest prijelaz po-tencijalnog u aktualno.

U daljnjem produbljivanju teorije kretanja Aristotel izvodi iz tablicekategorija razlidite vrste kretanja (ili, generidki redeno, promjena):

(1) promjena na supstanciji je "radanje i propadanje", tj. uzimanjenove forme na materiji i gubljenje te forme;

(2) promjena na kvaliteti je "izmjena, mijenjanje" u kvaliteti;

(3) promjena na kvantiteti je "povecavanje i oduzimanje", prijelaz odmalog k vedemu, i obratno;

(4) promjena po mjestu je "preno§enje, prijenos". Za ovu posljednjuse moze reci da je to vi§e kretanje. Sarno bida slozena od materije i formemogu se mijenjatiy'er samo materija ukljucujepotenciju, tj. hilemorfiCkastruktura osjetnog bida to omogucuje.

pojmovi, osobito prostor

c, Prostor, vrijeme

U vezi s pojmom kretanja jesu i sljededi(Aristotel vi§e govori o mjestu) i vrijeme.

(1) Objekti se gibaju ne u ne-bidu (kojega nema), nego u nekom"gdje" ili u mjestu koje mora biti negto. Postoji "prirodno mjesto" kojemusvaki element te£i po prirodi, vatra i zrak prema "gore", voda i zemljaprema "dolje". To su prirodna odredenja. Aristotel razlikuje opde mjestoza mnoge stvari i vlastito zapojedini objekt. Mjesto je granica sadrianogtijela ukoliko je u dodiru sa sadrzajem. No mjesto ne treba pomijeSati sposudom, jer je prvo nepokretno, a drugo pokretno. U nekom smislu bi semoglo redi da je mjesto nepokretna posuda, dok je posuda pokretno mje-sto. Mjesto je prva nepokretna granica posude. Ovo odredenje je u sred-njem vijeku dobilo svoju latinsku definiciju: "terminus continentis im-mobilis primus". - Opde kretanje neba mogude je, po ovom pojmu prosto-ra, samo u kruznom smislu, tj. oko sebe. Praznina je nezamisliva, protiv-

108

no prethodnim filozofskim misljenjima da bi mjesto bilo ondje "gdjenema ni§ta".

(2) Vrijeme, kao misteriozna stvarnost, usko je povezano s kreta-njem. Kad ne zapazamo kretanje i promjenu, ne opazamo ni vrijeme. Opcaoznaka kretanja je neprekinutost, kontinuiranost, uzastopnost. No u tomeon razlikuje "prije" i "poslije". I vrijeme je vezano na ovu razliku. Odatleglasovita definicija: "vrijeme je brpj kretanja s obzirom na prije i poslije."Ali zapazanje onoga "prije" i "poslije " nuzno pretpostavlja dusu kao bro-jedi duhovni princip, tako je du§a tu bezuvjetni princip izbrojenog i broja.Tu je poteSkodu uo£io i sam Aristotel: moze se posumnjati da U vrijeme po-stoji ili ne bezpostojanja duse? Ako ne postoji brojitelj, nema ni broja, jerje broj ono §to je brojeno ili brojivo. Ako je istina, da po prirodi stvari,samo du§a ili intelekt koji je u du§i imaju sposobnost brojenja, onda izlazinemoguce postojanje vremena bezpostojanja duse. Ovo je prethodna per-spektiva kasnijega augustinskoga spiritualistic'kog shvadanja vremena,koja tek u novije vrijeme dolazi do izrazaja.

d. Eter, kao "peta esencija" ipodjelafizickog svijeta

Aristotel je razlikovao dvije sfere osjetnoga svijeta: tzv. "sublunarni"svijet ("pod mjesecom") i drugi, "nadlunarni" ili nebeski. U sublunarnomsvijetu postoje svi oblici promjena, najvi§e radanje i propadanje. U nebe-skom svijetu postoji lokalno gibanje i to "kruzno kretanje". U nebeskimsferama i na zvijezdama nema radanja ni propadanja, ni promjena, niumanjivanja, ni povedavanja, uvijek su ljudi nebo vidjeli takvim kako gami vidimo, po torn iskustvu ono nikad nije rodeno i nerazorivo je. Razlikaizmedu nebeskoga i sublunarnog svijeta je u razliditoj materiji od koje sesastoje. Sublunarni svijet se potencijalno sastoji od detiri suprotna elemen-ta: vode, vatre, zraka i zemlje. Suprotno od Empedokla, Aristotel ih smatrapretvorivima, jednog u drugi, upravo da opravda njihovo radanje i propa-danje.

Naprotiv, materija od koje se sastoji nebeski svijet je "eter" koji imamod prelaziti iz to5ke u tofiku i sposoban je primiti samo lokalno kretanje.On se naziva i "peta esencija" (ili "peta supstancija") jer je pridodan cetirimaelementima. Dok se Cetiri elementa krecu pravocrtno (teii od gore na dolje,a lakSi od dolje na gore), eter se krede kruzno, nije dakle ni tezak ni lagan.Eter je neroden i nepropadljiv, nije podvrgnut rastu ni izmjeni niti ga zahva-daju promjene, stoga su i nebesa nepropadljiva jer su sastavljena od etera.Ova nauka je u§la i u srednji vijek i tek je u moderno doba (po Einsteinu) palata razlika nebeskih svjetova.

[5. Aristotelova psihologija

a. Dusa i njezina trodjelnost

Ziva bida se razlikuju od nezivih po du§i. Da bi objasnio §to je dusa,Aristotel se poziva na svoju hilemorfistic'ku metafiziclcu koncepciju stvar-nosti. Ako se sve stvari sastoje od materije i forme, gdje je^materija poten-cija, & forma akt (enteleheia), onda to vrijedi i za ziva bida. Ziva tijela imajuzivot, ona su materijalni supstratza akt (formu). Tako on dolazi do glaso-vite definicije duse koja je nuzno supstancija kao forma fiziclcog tijela:"Du§a je prvi akt (enteleheia) fizidkog tijela koje u sebi ima zivotnu mod"(O du$i, B 1,412 a 27). Dusa je, dakle, prvi akt u odnosu na drugi, kao spoz-naja u odnosu na Sin spoznavanja.

Kako zivotni fenomeni pokazuju stalne razlike, to mora ocito proizla-ziti iz zivotnog principa koji ima sposobnosti za razliCite zivome funkcije istupnjeve. Funkcije su: a) "vegetativne" (radanje, hranjenje, rast) i tu je ivegetativna dusa, npr. kod biljaka; b) "osjetne" (osjeti, osjetna teznja, petosjetila, motorika) i tu je senzitivna duSa, npr. kod zivotinja; c) "racional-ne" (spoznaja, sloboda) kojima upravlja racionalna du§a - kod Coyjeka. Toje voO<; ili um. Sve se te funkcije ne mogu protumafiiti samo iz djelovanjadetiriju elemenata, nego se mora uzeti u obzir i zivotni princip-du§a.

b. Dvostruki um

Osim uma, svi zivi dijelovi (i u Sovjeku) ne mogu se odvojiti od tijela,dakle, smrtni su s tijelom. Oni ne mogu zivjeti bez tijela, kao §to je nemo-gude hodati bez nogu. Jedino um postoji prije tijela - u koje ulazi izvana,kao neSto bozansko - i besmrtanje. Um moze proizvesti intelektualni po-jam samo kad mu prethodi neka predodzba fantazije. Aristotel to zove<pdvT<XCTua, osjetna slika. Osim toga, na samom intelektualnom planu, po-trebna je neka primajuda mod koja je ina£e slifina kao tabula rasa, ali kojade aktuirati sljededa razumska spoznavanja. Ona je uumu dvostruka: aktiv-ni um (djelatni) ipasivni um (trpni). Samo aktivniumposjeduje supstanci-jahiu yjecnu egzistenciju i jedini je besmrtan. Ovaj um je odvojen i on jenepomijeSani netrpni akt, jer je uvijek dragocjeniji od trpnoga, zato jebesmrtan i vjefian, dok je trpni ran propadljiv.

I tu je sada ostala velika poteSkoda: §to su ti dijelovi uma, kako ihshvatiti, koje su im uloge? Kod samog Aristotela nema daljnjeg objasnjen-ja, §to je dovelo do velikih rasprava. Sto je aktivni um u odnosu na indivi-duum? Postoje uglavnom dvije struje: jedni aktivni um smatraju svakako

iin

odvojenim i supsistentnim (Aleksandar Afrodizijski, oko 250. pos.Kr.,Alfarabi, Avicena i neki noviji), a drugi drze da je to personalna potencijadu§e, na isti nafiin kao i trpni, pasivni um (Teofrast, Albert Veliki i TomaAkvinski i dr. noviji). Svakako je to velika poteskoda, koja je utjecala i nazasnivanje skolasti&ke teorije spoznajnog intelekta. - S obzirom na volju iliintelektivnu teznju, Aristotel potpuno dopusta slobodu i odgovornost, iakotvrdi da sloboda moze mnogo oslabiti stedenim stanjima.

6. Praktifna filozofija: etika i politika

a. Opca etika

(1) Vrhovni cilj covjekov: blazenstvo. Sve Covjekove akcije teze k"svrsi" koja je neko "dobro". Ukupnost aktivnosti i partikutarnih svrhamora biti podvrgnuta "najvisem cilju" (ili svrsi) koji je "vrhovno dobro", ato Ijudi obiSavaju nazivati "blazenstvom" (euSainovta).38 Sto je blazen-stvo? a) Za neke je to naslada (uzivanje), takvi su slicni robovima; b) Zaneke je to Cast (za danasnje ljude bio bi to uspjeh), no to je neSto izvanjsko,vi§e vrijedi ono 5ime se zasluzuje Cast; c) Za neke je to nagomilavanje bo-gatstva, no to je protivno naravi, jer je bogatstvo samo sredstvo za ne§to, anecilj. -

Vrhovno ostvarivo dobro, blazenstvo, sastoji se u usavrSavanju 5o-vjekove razumske aktivnosti kojom se razlikuje od zivotinje. Covjek kojizeli zivjeti dobro, mora zivjeti po razumu, vlastite funkcije zivota usmjeritiprema torn cilju, a to znaCi da se njegovo dobro sastoji u djelatnosti duseprema kreposti. To se postize intelektuahiom kontemplacijom. - Vidi se daje ovo sokratsko-platonski govor. Aristotel istiCe ne samo da je svatkodu§a, nego najviSi i najvredniji dio du§e, koji dominira, je intelekt. Priznajei korist materijahiih dobara u nuznoj koliCini.

(2) Eticke kreposti, "krepost u sredini". Covjek svojim razumommora dominirati i nad nizim prohtjevima i podloziti ih diktatu razuma. A tudjelatnost Aristotel naziva "etiCkom krepoSdu". To je krepost prakti5nogaponaSanja. Ona se postize ponavljanjem serije dobrih Cina, dok se ne steknestanje. Kreposti tako postaju stanja ili naSini bivstvovanja koje smo samiizgradili u odredenom vremenu. Kako je mnogo poticaja kojima razum

» ARISTOTEL, Nihmahova etika I, 1095 a, 18 ss, HSN, Zagreb, 1992., u prijevodu T. Ladana. O sponi okoprijevodaovetijeeinahrvatskiusp.I.CEHOK,I.KOPREK,aiVku, SK, Zagreb, 1996., str. 42-43.; A. BAZALA,Pavijest filmofye, sv. I., Zagreb, 1906., str. 278. predlaie prijevod toga izraza s rijeii blagota, Sto nije uilo uhrvatsku filozofsku terminologiju.

Ill

mora upravljati, tako je i mnogo "etiCkih kreposti", a razum mora naci putda ne ide ni previse ni premalo, nego ispravnu mjeru, zlatnu sredinu, kojaje put izmedu ekstrema. To nije neka osrednjost, nego vrhunac vrijednosti,pobjeda razuma nad instinktima. Ovo predstavlja sintezu grfike mudrosti,od prvih pjesnika do Platona. Od svih kreposti, pravednost je ona koja naj-bolje pronalazi pravu sredinu u raspodjeli dobara, prednosti, dobitaka i su-protnosti.

(3) Dianoeticke kreposti i prava sreta. SavrSenost racionalne duSeAristotel naziva "dianoetiCkom" (intelektualnom) krepoSdu, odnosi se nadva aspekta zivota, na promjenjivu i nepromjenjivu stvamost. Osnovnedianoetifcke kreposti usmjerene na vrhovne principe istine, jesu "razbori-tost" i "mudrost". One upravljaju Covjekovim zivotom u ispravnom raz-miSljanju i prosudivanju dobra i zla, Osobito mudrost oznafiava stvamostiznad Covjeka, tj. teoretsku znanost. To je usavrSavanje kontemplativne ak-tivnosti kojom Coyjek postize najvedu sredu, blazenstvo. To je doticaj sbozanskim. U odnosu na Covjeka, intelekt je bozanska stvamost. - Ovo jetipiCna formulacija onog ideala koji su stari filozofi prirode trazili da ostva-re u svom zivotu. Sokrat ga je zapoCeo konceptualno, a Platon ved teoreti-zirao. No Aristotel ga je tematizirao, dotiCudi i povezujudi kontemplativnizivot s bozanskim zivotom, §to je nedostajalo kod Platona, jer pojam, Bogakao vrhovnog Duha-Uma, kao miSljenje misljenja, iskrsava tek kod Ari-stotela.

(4) Osvrtnapsihologijumoralnogcina. Aristotelovajezasluga§tojepoku-§ao prevladati sokratovski intelektualizam. Kao debar realist, primijetiojeda "spoznati dobro" jest ne§to drugo od "Ciniti i ostvarivati dobro". Stoga jedosljedno trazio da odredi psihiCke procese koje moralni Sin pretpostavlja.Svmuo je pozornost osobito na Cin "izbora", koji je usko povezao s "odluci-vanjem". Kada ho6emo postidi odredene svrhe, mi posredstvom "odlufii-vanja" utvrdujemo kakva i koliko nam sredstava treba za postizanje tihsvrha, daljih i bliiih. "Izbor" djeluje na ove posljednje, ostvarujudi ih uCinu. Dakle, za Aristotela se "izbor" odnosi samo na "sredstva", a ne nasvrhe, cuii nas odgovornima, all ne i nuzno dobrima (ill zlima). Stoga, bin*dobrim ili zlim zavisi od svrhe, a za Aristotela svrhe nisu objekt "izbora",nego "htijenja". No volja ho6e uvijek samo dobro (ill, bolje, ono Sto se "po-kazuje pod vidom dobra"). Tako, da bismo bili dobri, treba htjeti "istinskodobro a ne prividno"; all pravo dobro zna prepoznati samo krepostan Cov-jek Hi dobar. Tako se zapravo okredemo u krugu, koji je Cak i vrlo intere-santan. Ono Sto Aristotel trail, ali ne uspijeva jog nadi, jest "slobodna vo-lja". Zato su njegove analize vrlo interesantne, iako aporetiike. Aristotel jeshvatio i istaknuo "da krepostan fcovjek vidi istinu u svakoj stvari ukolikoje ona pravilo i mjera svake stvari". Ali kako i zaSto se postaje krepostan

112

nije protumacio (cilj mu je gradanin-polites, koji drzi zakone i ponaSa senaravno po razumu). Stoga ne iznenaduje Cinjenica da on podrzava ovo:kad netko jednom postane zao, ne moze takvim ne biti pa makar je u poCet-ku moguce bilo da ne postane zlim. Svakako, ovdje moramo priznati da, nesamo Aristotel, nego niti jedan grSki filozof nije uspio razrije§iti ovu apori-ju i da je jedino krSdanska misao na Zapadu otkrila slobodu volje.

b. Politlka

(1) Drzava igradanin. Pri prosudbi politicke situacije Aristotelu jena raspolaganju bilo mnogo dokumenata, posebno je imao 158 Statuta po-jedinih povijesno postoje6ih polisa te sudske norme gradova, kao empirij-ski materijal. - Dobro pojedinca je isto kao i dobro Drzave (polisa), a ovo je"najljepse i najbozanskije", jer se proteze od privatnog na socijalno, nakoje je Grk posebno bio osjetljiv ukoliko je shvacao pojedinca u funkcijiDrzave, a ne Drzavu u funkciji individuuma. Zato u ovom nacinu razmiS-Ijanja Aristotel stvara paradigmatiCki izraz da je Covjek po naravi "politi£-ko bide" (Ccoov noXitiKov) (Pol. A, 2; 1253 a 2), tj. drugtveno bide kojezivi u organiziranoj zajednici. Takav gradanin sudjeluje u javnoj upravi ilije Clan zakonodavnih i upravnib. tijela koja sluze pravednosti. Samoda nijeCovjeku prirodena, samac je ili Bog ili zao covjek. Covjeku je priroden go-vor, to ga priklanja k druStvu, govor se ofiituje rijecju, koja prenosi misaoza razlikovanje pravednoga i nepravednog, to je po prirodi dru§tveno, a pri-roda ni§ta ne 5ini uzalud. Po prirodi Covjek se udruzuje u obitelj, naselje iDrfavu-Grad.

Naprotiv, oni bez kojih Driava moze biti nisu pravi "gradani": kolo-ni, oni iz osvojenih gradova, radnici pa makar bili slobodni, stranci, dosel-jenici. Oni nemaju dovoljno "slobodnog vremena" da bi sudjelovali u jav-noj upravi. Stoga je broj pravih gradana ograniCen, a ostali su na neki naCinu sluzbi potreba ovih prvih. Cini se da povijesno-socioloSke prilike uvjetu-ju Aristotelovu misao u ovoj stvari - sve do teoretiziranja o ropstvu. Rob jeinstrument koji prethodi i uvjetuje druge instrumente, sluzi za proizvodnjuuporabnih dobara i obavljanje usluga, on je topo svojoj naravi i za njega jebolje podvrdi se nekom autoritetu. Pravi su robovi oni koji potjedu ne iz ra-tova Grka protiv Grka, nego iz ratova Grka protiv barbara, jer su ti po nara-vi nizi. Ovdje nalazimo rasnu predrasudu Helena, kojoj je i Aristotel podle-gao, pladajudi tako teSki danak svojoj povijesnoj epohi - bez uvidanja da utome ide i protiv principa vlastite filozofije.

(2) Drzava i njezini oblici. SavrSeno druStvo, sastavljeno od vi§e na-selja, je Drzava-Polis. Ona nastaje u svrhu dobra zivljenja i zato jer je to

m

prirodno. Osim Polisa, Aristotel ne zamiSlja vedu Driavu, jer bi to prelaziloljudsku mjeru, bilo bi nesavrSeno i neprikladno za upravljanje. Mrska sumu ogromna barbarska carstva, kao i veliki imperij njegova ufienika Alek-sandra Velikog. Svrha je Drzave omoguiiti zajedniCku obranu i medusob-nu pomo6, all zato treba ziyjeti kreposnim i kontemplativnim zivotom.Svrha je pojedinca i Drzave ista. No ne vidimo iz toga kako je Aristotelodredio opce dobro i, dosljedno tome, svrhu Drzave. Jedino, govoreci ooblicima vlasti, tvrdi da su oni oblici dobri koji opce dobro pretpostavljajuprivatnom, a zli koji to tine obratno.

On razlikuje tri oblika vlasti, takoder i trostruko dobro ili zlo, premabroju osoba u njoj: jedna, vi§e njih, mnoge. Jedna osoba u dobroj vlasti jemonarhija, u zloj tiranija. Vise njih u dobroj vlasti su aristokracija, u zlojoligarhija. Mnoge osobe u dobroj vlasti supolitija (drzavna uprava), a uzloj demokracija. Monarhija je pozeljna jedino u slufcaju ako se dogodi dase jedan rod ili pojedinac toliko istiCe da krepoScu prethodi drugima. Ari-stokracija se sastoji od najboljih u upravi drzavom. A prava demokracija setako zove zbog jednakosti, nema zapovijedanja bogatih, siromasnih ilisrednjih, nego su svi slicni. Moze biti i mjeSovitih oblika vlasti, takva je po-litija, izmedu pogodne aristokracije i pogodne demokracije, on vrednujesrednje druStvo, praktiSno je to srednji put izmedu oligarhije i demokracije.

Po Aristotelu, idealna Drzava je po mjeri Sovjeka: ni prenapuCena, nipremala, s odgovarajucim teritorijem za zadovoljenje potreba. Kvalitetegradana su klasicne gr5ke: srednji put, sinteza izmedu karakteristika sje-vernih i istoCnih naroda. Gradani su kao mladi ratnici, onda sayjetaici, pastarci i sve6enici. I ovdje je prava mjerakoristiti snagumladih i razboritoststarih. Blazenstvo i sre6a Drzave zavisi od sre6e pojedinih gradana, to sepostize odgojem, tako da svaki gradanin bude §to kreposniji.

7. Poetika - Eti£ka funkcija tragedije

U djelu Opjesnickoj umjetnosti raspravlja Aristotel o pjesniSkim ro-dovima. On visoko vrednuje stvaralaStvo grCkfli tragicara Eshila, Sofokla iEuripida te provodi analizu njihovih postupaka. Umjetnost je oponaSanje,ali stvaralaCko i idealizirano. PjesniStvo je vise filozofska i ozbiljnija stvarnego historiografija, jer ono prikazuje vi§e ono §to je opde, ahistorija samopojedinaSno. Ali ovdje je klasiCnom postala definicija tragedije: "Tragedi-ja je oponaSanje ozbiljne radnje koja je u sebi zavrSena i ima odredenu veli-dinu, govorom koji je otmjen i poseban za svaku vrstu u pojedinim dijelovi-

ma, licima koja djeluju, a ne pripovijedaju; a izazivanjem sazaljenja i stra-haprodiScuje takve afekte" (Poet. Z1449 b 24-30). Dakle, bitna je etidka,odgojna funkcija tragedije: progiscavanje, katarza, oplemenjivanje. Gle-daoci tragedije trebaju iz kazaliSta izadi bolji nego §to su bili prije.

8. Nagli pad Licej a poslije Aristotelove smrti

Sudbina koja je zadesila Aristotelovu §kolu kroz ditavo helenistidko raz-doblje, sve do pojave krScanstva, nije bila ba§ sretna. Njegov najveci u5e-nik, suradnik i neposredni nasljednik, Teofrast, kao voda peripatetiCke §ko-le sve do 288/284. pr. Kr., bio je na visini zadatka po Sirini spoznaje i origi-nalnosti istrazivanja u podrucju znanosti, ali nije bio sposoban razumjeti pastoga niti druge pou£iti o najdubljim aspektima Aristotelove filozofije. Jo§nesposobniji su bili ostali njegovi ucenici koji se brzo prikloniSe materijali-stiCkim pojmovima predsokratovskog tipa, dok je Teofrastov nasljednikStraton iz Lampsaka (upravljao §kolom od 288/284. pa do 274/270.) znacioprijelomnu toCku s aristotelizmom.

Toj Cinjenici nedoraslih nasljednika pridolazi i okolnost da je Teofrast,umiruci, zgrade Liceja ostavio gkoli, ali je biblioteku, koja je sadrzavala sveneobjavljene Aristotelove spise, ostavio Neleju skeptiku. Ovaj ih odnese uMalu Aziju i ostavi svqjim nasljednicima. Ovi prvo sakriSe spise da ne do-spiju ruke mocnicima koji osnivahu biblioteku u Pergamu. Te sakrivenespise kupi neki bibliofil Apelikon i odnese ih u Rim, gdje ih je konfisciraorimski vojskovoda Sila (86. pr. Kr.) te preko njega dospjese u ruke gramati-ka Tiraniona na transkripciju, a onda ih je sistematizirao Andronik s Rodo-sa (I. st. pr. Kr.), deseti Aristotelov nasljednik. Tako je Licej ostao bezosnovnog instrumenta jedne filozofske §kole, bez originalne literature.Osobito je Skola bila lisena Aristotelovih materijala od predavanja, tzv."ezoterijskih" spisa, koji su sadriavali najdublji i najoriginabuji dio njego-ve nauke. Vjerojatao je ostao joS koji prijepis (osim onih odnesenih u MaluAziju), ali nitko nije bio sposoban adekvatno ih protumaCiti. Tek nakonAndronika oni dolaze do izrazaja. U helenistic'kom razdoblju vedinom suCitani, i to s malo pozornosti, Aristotelovi "eksoteriCki" spisi, jedini koje jeAristotel objavio, ali koji nisu imali onu filozofijsku snagu i dubinu kao"ezoterijski" intemi spisi. Tako peripatetiCka gkola nije izvrsila zna5ajnijifilozofski utjecaj i njezine rasprave nisu prelazile zidove 5kole. Duhovnahrana u torn vremenu ostale su manje vazne Skole: Epikurova, stoi£ka iskepticka skola.

115