SKRIPTA ZA POLAGANJE PRAVOSUDNOG ISPITA

III dio

Upravno pravoRadno pravoUstavno pravoOrganizacije uprave i pravosuđa

Sadržaj:

UPRAVNO PRAVO ................................. 3. str.

Upravni postupak ........................................ 3. str.

Upravni spor ................................................ 32. str.

ORGANIZACIJA UPRAVE ................... 42. str.

RADNO PRAVO ...................................... 55. str.

USTAVNO PRAVO – SISTEM ................. 61. str.

ORGANIZACIJA PRAVOSUĐA ............. 70. str.

2

(ZAKON O UPRAVNOM POSTUPKU FBiH)

POJAM UPRAVNE STVARI I UPRAVNOG AKTA

Upravna stvar je pravna stvar o kakvoj konkretnoj situaciji koju nadležni organ autoritativno rješava, neposrednom primjenom materijalnog propisa u upravnom postupku, a odnosi se na neko pravo, obavezu ili pravni interes građanina, pravnog lica i drugih stranaka.

Upravni akt je akt kojim nadležni organ (organ uprave ili pravno lice sa javnim ovlaštenjima) rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca, pravnog lica i drugih stranaka u upravnom postupku.

NAČELA UPRAVNOG POSTUPKA

1) Načelo važenja zakona – po ovom zakonu dužni su postupati organi uprave Federacije i organi uprave kantona, kao i gradske i općinske službe za upravu i drugi organi, kad u upravnim stvarima, neposredno primjenjujući propise, rješavaju o pravima, obavezama ili pravnim interesima građana, pravnih lica ili drugih stranaka.

2) Načelo posebnog postupka – pojedina pitanja postupka za određenu upravnu oblast mogu se samo izuzetno, posebnim zakonom, urediti drukčije nego što su uređena ovim zakonom, ako je to nužno za drugačije postupanje u tim pitanjima, s tim da ne mogu biti suprotna načelima ovog zakona.

3) Načelo supsidijarne primjene zakona – ako je određenim lex specialis zakonom propisan poseban postupak, postupa se po odredbama tog zakona, s tim da se po odredbama ZUP-a postupa u svim pitanjima koja nisu uređena posebnim zakonom.

4) Načelo zakonitosti – svi organi uprave i upravne organizacije dužne su prilikom rješavanja upravnih stvari da primjenjuju zakone i druge propise. Ovo načelo se odnosi i na institucije koje imaju javne ovlasti.

5) Načelo zaštite prava građana i zaštita javnog interesa – kada organi uprave i institucije koje imaju javna ovlašćenja vode postupak i rješavaju, dužni su strankama omogućiti da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tome računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih lica, niti u suprotnosti sa zakonom utvrđenim javnim interesom.

6) Načelo efikasnosti – organi uprave su dužni po zahtjevima stranaka rješavati u rokovima koji su propisani zakonom.

7) Načelo materijalne istine – prije donošenja rješenja organ uprave dužan je da utvrdi sve činjenice koje su bitne za donošenje rješenja.

8) Načelo saslušanja stranaka – organ uprave je dužan dopustiti strankama da se izjasne o svim činjenicama i dokazima koji su važni za donošenje rješenja.

9) Načelo slobodne ocjene dokaza – koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlašteno službeno lice po svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.

10) Načelo samostalnosti u rješavanju – to znači da organ uprave, na osnovu utvrđenih činjenica i dokaza, samostalno donosi odluku, bez uticaja bilo koga.

11) Načelo prava na žalbu (načelo dvostepenosti) – protiv rješenja donešenog u prvom stupnju stranka ima pravo žalbe. Samo zakonom može se propisati da u pojedinim upravnim stvarima žalba nije dopuštena, i to ako se na drugi način osigurava zaštita prava i zakonitosti. Ako nema organa uprave drugog stupnja, žalba protiv prvostepenog rješenja može se izjaviti samo kad je to zakonom predviđeno. Tim zakonom odrediće se i organ koji će rješavati po žalbi. Pod uvjetima iz ovog zakona stranka ima pravo žalbe i kad prvostepeni organ nije u određenom roku donio rješenje o njenom zahtjevu. Protiv rješenja donešenog u drugom stupnju žalba nije dopuštena.

12) Načelo konačnosti rješenja – rješenje protiv koga se ne može izjaviti žalba, ali se može pokrenuti upravni spor je konačno rješenje.

3

13) Načelo pravomoćnosti – rješenje protiv koga se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor je pravomoćno rješenje (formalna pravosnažnost). Kada se protiv rješenja ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor, a rješenjem je priznato neko pravo ili utvrđena neka obaveza, što za posljedicu ima da se o toj upravnoj stvari ne može ponovo rješavati, govorimo o materijalnoj pravosnažnosti.I pravosnažno rješenje može se izmjeniti, poništiti i ukinuti u slučajevima propisanim zakonom.

14) Načelo ekonomičnosti – Postupak se treba voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena, vodeći računa da se pri tome prikupi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjenica potrebnih za donošenje zakonitog rješenja.

15) Načelo pomoći neukoj stranci – organ koji vodi postupak vodiće računa da neznanje i neukost stranke i drugih lica koja sudjeluju u postupku ne bude na štetu prava koja im po zakonu pripadaju.

16) Načelo upotrebe jezika i pisma – ono znači da su u ravnopravnoj uportrebi bosanski i hrvatski jezik. Ovo načelo derogirano je Ustavnim amandmanima kojima je utvrđeno da su na teritoriji čitave BIH u ravnopravnoj upotrebi sva tri jezika (bosanski, hrvatski i srpski).

17) Načelo upotrebe izraza "organ" – pod organom koji vodi postupak, odnosno rješava u upravnim stvarima, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se organi uprave i upravne ustanove, službe i institucije iz člana 1. ovog zakona, ako ZUP-om nije drugačije određeno.

STVARNA I MJESNA NADLEŽNOST ORGANA UPRAVE

Stvarna nadležnost u upravnom postupku određuje se po propisima kojima se uređuje:

a) određena upravna oblast ili b) nadležnost pojedinih organa.

Federalni organi uprave nadležni su: 1) ako se radi o upravnim stvarima iz isključive nadležnosti federacije, 2) ako se radi o zajedničkoj nadležnosti između federacije i kantona i 3) u onim stvarima u kojima je kanton jedan dio svojih nadležnosti prenio na federalnu vlast.

Kantonalni organi uprave nadležni su: 1) ako se radi o zajedničkoj nadležnosti između federacije i kantona, 2) ako je federacija jedan dio svojih nadležnosti prenijela na kantone i 3) u onim stvarima koje su utvrđene u kantonalnim zakonima i ako je grad/općina jedan dio

nadležnosti prenijela na kanton.

Općinski i gradski organi uprave/službe nadležni su u upravnim stvarima koje su utvrđene propisom grada/općine:

a) ako je to propisano kantonalnim zakonom, b) ako je kanton prenio jedan dio svojih nadležnosti na općinu/grad i c) ako je federacija dio svojih nadležnosti prenijela na grad/općinu.

Nijedan organ uprave, bez obzira na kojem je nivou vlasti, ne može izvršiti prenos dijela svoje nadležnosti u dogovoru sa drugim organom. Prenos nadležnosti se može propisati samo zakonom.

Ako se ne može utvrditi stvarna nadležnost organa uprave, nadležan će biti onaj organ uprave koji je nadležan za organizaciju uprave.

4

Mjesna nadležnost se određuje: a) po federalnim propisima kojima su uređene federalne jedinice (kantoni), b) po propisima o teritorijalnoj podjeli općina, c) po propisima o organizaciji federalnih i kantonalnih organa uprave i d) po gradskim i općinskim propisima o organizaciji gradskih i općinskih službi za upravu.e)

Mjesna nadležnost se, također, određuje: 1) u stvarima koje se odnose na nepokretnosti prema mjestu gdje se nepokretnost nalazi; 2) u stvarima koje se odnose na djelatnost nekog organa, poduzeća (društva), ustanove ili

drugog pravnog lica prema mjestu njihovog sjedišta; 3) u ostalim stvarima prema prebivalištu stranke. Kad ima više stranaka, nadležnost se

određuje prema stranci prema kojoj je zahtjev upravljen. Ako stranka nema prebivalište u Federaciji, nadležnost se određuje prema mjestu njenog boravišta, a ako nema ni boravišta prema mjestu njenog posljednjeg prebivališta, odn. boravišta u Federaciji.

4)Ako se mjesna nadležnost ne može odrediti po navedenim odredbama, ona se

određuje prema mjestu gdje je nastao povod za vođenje postupka. Svaki organ je, tokom čitavog postupka, dužan da vodi računa o svojoj nadležnosti (stvarnoj i mjesnoj).

SUKOB NADLEŽNOSTI

Može biti pozitivan i negativan.

Za rješavanje sukoba nadležnosti nadležni su:

1. Vrhovni sud FBiH - ako se radi o sukobu nadležnosti između: a) federalnog i kantonalnog organa, b) organa uprave i institucija sa javnim ovlastima iz različitih kantona.

2. Vlada FBiH - ako se radi o sukobu nadležnosti između federalnih organa uprave. 3. Vlada kantona - nadležna je za sukob nadležnosti između organa uprave istog kantona. 4. Kantonalni sud - ako se radi o sukobu nadležnosti između:

a) organa uprave i institucije sa javnim ovlaštenjima istog kantonab) organa uprave dvije općine u jednom kantonu

5. Gradonačelnik - ako se radi o sukobu nadležnosti između organa gradske uprave 6. Općinski načelnik - ako se radi o sukobu nadležnosti između općinskih službi za upravu.

Kada rješava o sukobu nadležnosti nadležni organ donosi rješenje. Protiv tog rješenja ne može se izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor, a tim rješenjem utvrđuje se koji je organ nadležan i kome se predmet dostavlja na rješavanje.

IZUZEĆE SLUŽBENE OSOBE

Zakon propisuje 2 vrste izuzeća: 1. Obligatorno izuzeće - postoji u slučaju:

1) ako je službena osoba u predmetu u kome se vodi postupak sa strankom u krvnom srodstvu u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do 4. stupnja,

2) ako je sa strankom u odnosu staraoca, staranika, usvojioca, usvojenika, 3) ako je u postupku koji je prethodio bila stranka, vještak, punomoćnik i sl.4) ako je službena osoba u prvostepenom postupku učestvovala u vođenju postupka ili u

donošenju rješenja.

5

2. Fakultativno izuzeće - može biti u slučaju ako stranka sumnja u nepristrasnost službene osobe. Stranka mora pismeno tražiti izuzeće, a o izuzeću odlučuje rukovodilac organa uprave. Ako se traži izuzeće ministra, o izuzeću će odlučivati Vlada.

STRANKA I NJENO ZASTUPANJE

Stranka je:1. osoba po čijem je zahtjevu pokrenut postupak (tzv. aktivna stranka) ili 2. osoba protiv koje se vodi postupak (tzv. pasivna stranka), ili 3. osoba koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u upravnom

postupku (tzv. zainteresovana stranka).

Stranka u postupku može biti:

1. svako fizičko i pravno lice, 2. organ uprave, udruženje građana i drugi koji nemaju svojstvo pravnog lica mogu biti

stranke u postupku, ako mogu biti nosioci prava i obaveza o kojima se rješava u upravnom postupku,

3. tužitelj, pravobranitelj i drugi organi vlasti imaju u granicama svojih ovlaštenja, prava i dužnosti stranke ako su zakonom ovlašteni da u upravnom postupku zastupaju javne interese,

4. sindikalna organizacija - ako se upravni postupak odnosi na kakvo pravo ili pravni interes službenika i namještenika u organima uprave, kao i radnika u poduzeću, ustanovi ili u drugom pravnom licu,

Ombudsmen ne može biti stranka u postupku, ali može biti stranka ako pokrene upravni spor i prisustvovati vođenju upravnog postupka.

Procesna sposobnost i zakonski zastupnik

Fizička osoba koja je potpuno poslovno sposobna može sama obavljati radnje u postupku (procesna sposobnost).

Za procesno nesposobnu fizičku osobu, radnje u postupku obavlja njegov zakonski zastupnik, koji se određuje na osnovu zakona ili aktom nadležnog organa donešenog na osnovu zakona.

Pravno lice obavlja radnje u postupku preko svog predstavnika, odnosno zakonskog zastupnika, koji se određuje njegovim općim aktom, ako nije određen zakonom.

Organ uprave obavlja radnje u postupku preko zakonom određenog predstavnika.U toku cijelog postupka organ koji vodi postupak će po službenoj dužnosti paziti da

li osoba koja se pojavljuje kao stranka može biti stranka u postupku i da li stranku zastupa njen zakonski zastupnik, odnosno predstavnik.

Ako u toku postupka nastupi smrt stranke, postupak se može obustaviti ili nastaviti, zavisno od prirode upravne stvari koja je predmet postupka.

Ako prema prirodi stvari postupak ne može da se nastavi, organ će obustaviti postupak zaključkom protiv kojeg je dopuštena posebna žalba.

Privremeni zastupnik

Organ koji vodi postupak postavit će stranci privremenog zastupnika u 2 slučaja:

6

a) ako procesno nesposobna stranka nema zakonskog zastupnika, ili b) ako se neka radnja ima poduzeti protiv osobe čije je boravište nepoznato, i koja nema

punomoćnika, ali pod uslovom da to traži hitnost predmeta, a postupak se mora provesti.

Privremeni zastupnik će se postaviti i kad se ima izvršiti radnja koja se ne može odgoditi, a stranku, odnosno njenog punomoćnika ili zastupnika nije moguće pravovremeno pozvati. O tome će se stranka, punomoćnik ili zastupnik odmah obavijestiti.

Zajednički predstavnik

Dvije ili više stranaka mogu u istom predmetu istupati zajednički. One su u takvom slučaju dužne naznačiti ko će od njih istupati kao njihov zajednički predstavnik, ili postaviti zajedničkog punomoćnika.

Organ koji vodi postupak će odrediti strankama koje u postupku učestvuju s istovjetnim zahtjevima da u određenom roku naznače ko će ih između njih predstavljati, ili da postave zajedničkog punomoćnika o čemu se donosi zaključak. Protiv takvog zaključka stranke imaju pravo posebne žalbe, ali žalba ne odgađa izvršenje zaključka.

I u slučaju određivanja zajedničkog predstavnika, odnosno punomoćnika, svaka stranka zadržava pravo da istupa kao stranka u postupku, (daje izjave, samostalno izjavljuje žalbe i koristi dr. pravna sredstva).

Punomoćnik

Punomoćnik je fizička osoba koja poduzima određene radnje u postupku za neku drugu osobu. Stranka, odnosno njen zakonski zastupnik može odrediti punomoćnika koji će je zastupati u postupku. Radnje u postupku koje punomoćnik poduzima u granicama punomoći imaju isto pravno djelovanje kao da ih je poduzela sama stranka.

I pored punomoćnika, sama stranka može davati izjave.

Stranka koja je prisutna kad njen punomoćnik daje usmenu izjavu može neposredno poslije date izjave izmijeniti ili opozvati izjavu svog punomoćnika. Ako u pismenim ili usmenim izjavama koje se tiču činjenica postoji nesuglasnost između izjava stranke i njenog punomoćnika, organ koji vodi postupak cijenit će obje izjave.

Punomoćnik može biti svaka osoba koja je potpuno poslovno sposobna, osim osobe koja se bavi nadripisarstvom.

Punomoć se može dati pismeno, ili usmeno na zapisnik koji sačinjava službena osoba organa koji vodi postupak.

Iznimno, službena osoba koja vodi postupak može dopustiti da u ime stranke, kao njen punomoćnik, izvrši određenu radnju osoba koja nije podnijela punomoć (član porodice i dr.), ali će istovremeno narediti toj osobi da naknadno podnese punomoć za tu radnju.

Punomoć se može dati za cio postupak ili samo za pojedine radnje, a može se i vremenski ograničiti.

Punomoć ne prestaje smrću stranke, gubitkom njene procesne sposobnosti ili promjenom njenog zakonskog zastupnika, ali pravni sljedbenik stranke, odnosno njen novi zakonski zastupnik može opozvati raniju punomoć.

Stranci će se dozvoliti da u stvarima za koje se traži stručno poznavanje pitanja u vezi s predmetom postupka dovede stručnu osobu koja će joj davati obavještenja i savjete (stručni pomagač). Ova osoba ne zastupa stranku.

KOMUNICIRANJE ORGANA I STRANAKA

7

Podnesci

Pod podnescima se podrazumijevaju zahtjevi, obrasci za automatsku obradu podataka, prijedlozi, prijave, molbe, žalbe, prigovori i dr. priopćenja kojima se pojedinci obraćaju organima.

Podnesci se, po pravilu, predaju neposredno ili šalju poštom pismeno, ili se usmeno priopćavaju na zapisnik kod organa, a mogu se izjavljivati i faksom ili telegrafski. Kratka i hitna priopćenja mogu se davati i telefonski, ako je to po prirodi stvari moguće.

Organ koji je nadležan za prijem podneska, odnosno usmenog priopćenja, dužan je primiti podnesak koji mu se predaje, odnosno uzeti na zapisnik usmeno priopćenje i izdati potvrdu o prijemu podneska.

Ako organ nije nadležan za prijem pismenog podneska, službena osoba ovog organa će upozoriti na to podnosioca i uputiti ga da taj podnesak preda organu nadležnom za prijem. Ako podnosilac i pored toga zahtijeva da se njegov podnesak primi, službena osoba je dužna primiti takav podnesak.

Ako organ utvrdi da nije nadležan za postupanje po takvom podnesku, a poznato mu je koji je organ nadležan, bez odlaganja će takav podnesak dostaviti nadležnom organu i o tome obavjestiti podnosioca.

Ako organ utvrdi da nije nadležan za rad po takvom podnesku, a nije mu poznato ni koji je organ nadležan, donijet će zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog nenadležnosti i zaključak odmah dostaviti stranci.

Ako organ poštom dobije tužbu za pokretanje upravnog spora, tužbu će bez odgađanja dostaviti nadležnom sudu, o čemu će pismeno obavijestiti podnosioca tužbe.

Podnesak mora biti razumljiv i sadržavati sve što je potrebno da bi se po njimu moglo postupiti. Ako podnesak sadrži neki formalni nedostatak, ili je nerazumljiv ili nepotpun, ne može se samo zbog toga odbaciti. Organ koji je primio takav podnesak dužan je učiniti one radnje koje će osigurati da se nedostaci otklone i odredit će podnosiocu rok u kome je dužan da to učini.

Ako podnosilac ne otkloni nedostatke u određenom roku, smatrat će se da podnesak nije ni podnešen. O tome će organ donijeti zaključak protiv koga se može izjaviti posebna žalba.

Pozivanje

Organ koji vodi postupak ovlašten je da poziva osobu čije je prisustvo u postupku potrebno, a koja boravi na njegovom području.

Pozivanje se vrši pismenim putem, ako posebnim propisima nije predviđen drugi način pozivanja, vodeći računa da to bude u najpogodnije vrijeme za pozvanog. Samo izuzetno se može upititi poziv za dolazak noću.

Poziv obavezno sadrži: 1. naziv organa koji poziva, 2. podatke o pozivanom, 3. predmet u kojem se poziva i u kojem svojstvu,4. da li je dužna doći lično ili može i punomoćnik, te5. naznaku da je dužna obavijestiti organ o eventualnoj nemogućnosti dolaska, uz

upozorenje o posljedicama neodazivanja. Pozvana osoba dužna je da se odazove pozivu. Ako je pozvana osoba zbog bolesti ili

kog drugog opravdanog razloga spriječena da dođe, dužna je odmah po prijemu poziva o tome izvijesititi organ koji je izdao poziv. Ako se osoba kojoj je poziv lično dostavljen ne odazove pozivu, a izostanak ne opravda, može biti privedena, ako je njeno prisustvo potrebno, a pored toga i kažnjena novčanom kaznom do 50 KM. Ako su zbog neopravdanog

8

izostanka pozvane osobe nastali troškovi u postupku, može se odrediti da te troškove snosi osoba koja je izostala.

Zapisnik u upravnom postupku

Zapisnik u upravnom postupku je dokaz o toku i sadržini radnje postupka i datih izjava.

On ima karakter javne isprave, ukoliko je sastavljen prema zakonu i ukoliko ima sve elemente propisane zakonom.

Zapisnik se obavezno sastavlja o usmenoj raspravi, ali i o svakoj drugoj važnijoj radnji u upravnom postupku.

O manje važnim radnjama i izjavama stranaka i trećih osoba, koje bitno ne utiču na rješenje stvari, o upravljanju toka postupka, o saopćenjima i usmenim uputstvima, neće se sastavljati zapisnik, već će se u samom spisu sastaviti službena zabilješka, koju potpisuje službena osoba koja ju je sastavila, uz oznaku datuma. Ne mora se sastavljati zapisnik ni o onim usmenim zahtjevima stranke o kojima se odlučuje po skraćenom postupku, a kojima se udovoljava.

Zapisnik sadrži:1. naziv organa, 2. broj, datum, vrijeme i mjesto sačinjavanja, 3. imena službenih osoba, 4. predmet, 5. osobe koje su prisutne, 6. izjave stranaka, svjedoka, vještaka tj. sadržaj svih provedenih radnji.

U zapisniku se ništa ne smije precrtavati, dodavati, a ako ima više stranica numerišu se.

Sve stranke koje su učestvovale u postupku potpisuju se na kraju, a ako odbijaju da potpišu i to se konstatuje u zapisnik.

Zapisnik ima snagu javne isprave bez obzira da li stranka ima primjedbi na isti ili ne. Dozvoljeno je dokazivati netačnost zapisnika.

Kad u upravnom postupku rješava kolegijalni organ, o vijećanju i glasanju sastavlja se poseban zapisnik. Kad je u postupku u vezi sa žalbom jednoglasno odlučeno, ne mora se sastavljati zapisnik o vijećanju i glasanju, već se o tome može sastaviti samo službena zabilješka u spisu. U zapisnik o vijećanju i glasanju upisuje se, pored podataka o ličnom sastavu kolegijalnog organa, označenje predmeta o kome je riječ i kratak sadržaj onoga što je riješeno, kao i odvojena mišljenja ako ih je bilo.

Razgledanje spisa i obavještavanje o toku postupka

Stranke imaju pravo da razgledaju spise predmeta i da ih o svom trošku fotokopiraju, a organ je obavezan to omogućiti. Spisi se razgledaju i prepisuju/ fotokopiraju pod nadzorom određene službene osobe.

Ovo pravo ima svaka osoba koja učini vjerovatnim svoj pravni interes.

Ne mogu se razgledati ni prepisivati: 1. zapisnik o vijećanju i glasanju, 2. službeni referati i nacrti rješenja, 3. kao ni drugi spisi koji se vode kao povjerljivi:

a) ako bi se time mogla osujetiti svrha postupka, ili b) ako se to protivi javnom interesu ili opravdanom interesu jedne stranke ili trećih

osoba.

9

Stranka i svaka druga osoba koja učini vjerovatnim svoj pravni interes u predmetu, kao i zainteresirani organi, imaju pravo da se obavještavaju o toku postupka.

DOSTAVLJANJE PISMENA

Način dostavljanja pismena

Dostavljanje pismena (poziva, rješenja, zaključaka i drugih službenih spisa) vrši se putem pošte ili ga vrši organ preko svoje službene osobe.

Osoba kojoj pismeno treba da se dostavi može biti pozvana radi prijema pismena samo izuzetno, kad to zahtijeva priroda ili značaj pismena koje se ima uručiti.

Dostavljanje se vrši samo radnim danom, i to danju. Dostavljanje se vrši, po pravilu, u stanu ili na radnom mjestu, a advokatu u njegovom advokatskom uredu. Obavezno lično dostavljanje pismena

Dostavljanje se mora izvršiti lično osobi kojoj je pismeno namijenjeno: 1) kad je takvo dostavljanje određeno zakonom ili drugim propisom, 2) kad od dana dostavljanja počinje teći rok koji se po zakonu ne može produžavati, ili 3) kad to odredi organ (službena osoba), koja je naredila dostavljanje.

Kad se osoba kojoj se dostavljanje ima osobno izvršiti ne zatekne u stanu, odnosno na radnom mjestu, dostavljač će se raspitati kad i na kom mjestu ga može naći, pa će mu kod nekog od odraslih članova njegovog domaćinstva ili komšije, ako on na to pristane, ostaviti pismeno obavještenje da određeni dan i sat bude u svom stanu, odnosno na radnom mjestu, radi primanja pismena.

Ako i poslije toga dostavljač ne zatekne osobu kojoj se dostavljanje ima izvršiti, dostavljač će predati pismeno nadležnom organu općine na čijem se području nalazi boravište osobe kojoj se dostavljanje vrši, ili pošti u mjestu njenog boravišta, ako se dostavljanje vrši preko pošte. Na vratima stana osobe kojoj se dostavljanje ima izvršiti dostavljač će pribiti pismeno saopćenje u kojem je naznačeno gdje se pismeno nalazi. Na saopćenju i na samom pismenu, dostavljač će naznačiti razlog ovakvog dostavljanja, kao i datum kad je saopćenje pribio na vrata, i staviti svoj potpis. Dostavljanje se smatra izvršenim kad je saopćenje pribijeno na vrata, s tim da oštećenje ili uništenje ovog saopćenja izvršeno nakon pribijanja na vratima nema uticaja na valjanost dostavljanja.

O dostavljanju na opisani način, obavijestit će se organ koji je naredio dostavljanje.

Posredno dostavljanje pismena

Kad se osoba kojoj se dostavljanje ima izvršiti ne zatekne u svom stanu, dostavljanje se vrši predajom pismena nekom od odraslih članova njegovog domaćinstva, a ako se ni oni ne zateknu u stanu, pismeno se može predati komšiji, ako on na to pristane. Ako se dostavljanje vrši na radnom mjestu osobe kojoj se pismeno ima dostaviti, a ta osoba se tu ne zatekne, dostavljanje se može izvršiti osobi koja je na istom mjestu zaposlena, ako ona pristane da primi pismeno.

Ako se utvrdi da je osoba kojoj se dostavljanje ima izvršiti odsutna, pismeno će se vratiti organu koji ga je izdao, uz naznačenje gdje se odsutna osoba nalazi.

Ako je boravište osobe kojoj se dostavlja i pored istraživanja ostalo nepoznato, organ koji je izdao pismeno postavit će toj osobi privremenog zastupnika i njemu će predati pismeno.

Ako se dostavljanje ne može izvršiti nekom od odraslih članova njegovog domaćinstva odnosno komšiji, ili ako osoba kojoj je pismeno upućeno, odnosno odrasli član njegovog domaćinstva bez zakonskog razloga odbije da primi pismeno, a nije utvrđeno da je osoba kojoj se dostavljanje ima izvršiti odsutna, dostavljač će predati pismeno nadležnom organu općine na čijem se području nalazi boravište osobe kojoj se dostavljanje vrši, ili pošti u mjestu njenog boravišta,

10

ako se dostavljanje vrši preko pošte. Na vratima stana osobe dostavljač će pribiti pismeno saopćenje u kojem je naznačeno gdje se pismeno nalazi. Na saopćenju i na samom pismenu dostavljač će naznačiti razlog ovakvog dostavljanja, kao i datum kad je saopćenje pribio na vrata, i staviti svoj potpis. Dostavljanje se smatra izvršenim kad je saopćenje pribijeno na vrata, a njegovo naknadno oštećenje/ uništenje nema uticaja na valjanost dostavljanja. O dostavljanju na ovaj način, obavijestit će se organ koji je naredio dostavljanje.

Posebni slučajevi dostavljanja pismena

1. Dostavljanje pismena zakonskom zastupniku i punomoćniku - Ako više stranaka imaju zajedničkog zakonskog zastupnika/punomoćnika -dostavljanje se za sve njih vrši tom zakonskom zastupniku/punomoćniku.

2. Dostavljanje pismena punomoćniku za primanje pismena - Kad stranka pismeno obavijesti organ koji vodi postupak, da je ovlastila određenu osobu kojoj se imaju vršiti sva dostavljanja za nju, organ je obavezan sva dostavljanja vršiti ovom punomoćniku.

3. Dostavljanje pismena organima vlasti, poduzećima, ustanovama i dr. pravnim licima - Dostavljanje se vrši predajom pismena službenoj osobi odn. osobi određenoj za primanje pismena tih organa, odnosno pravnog lica. Ako dostavljač u toku radnog vremena ne nađe osobu određenu za primanje pismena, predaja pismena se može izvršiti ma kojoj osobi zaposlenoj u tom organu, koja se zatekne u njihovim prostorijama.

4. Dostavljanje pismena osobama u inozemstvu, stranim državama, međunarodnim org. i osobama u FBiH koje uživaju diplomatski imunitet - obavlja se preko MIP-a BiH.

5. Državljanima FBiH koji se nalaze u inozemstvu - dostavljanje se obavlja preko diplomatsko-konzularnih predstavništava BiH u inozemstvu.

6. Vojnim osobama i pripadnicima policije - dostavljanje pismena se može vršiti i preko njihove komande, odnosno organa ili pravnog lica u kojima su zaposleni.

7. Osobama koje su lišene slobode - dostavljanje se vrši preko uprave ustanove u kojoj se nalaze.

8. Dostavljanje pismena javnim priopćenjem - Dostavljanje pismena će se izvršiti javnim priopćenjem na oglasnoj tabli organa koji je pismeno izdao, pri čemu se smatra da je dostavljanje pismena izvršeno poslije isteka 15. dana od dana isticanja priopćenja na oglasnoj tabli – u 2 slučaja:

a) ako se radi o osobi ili više osoba koje organu nisu poznate ili koje se ne mogu odrediti,

b) kad su stranka ili njen zakonski zastupnik u toku postupka promijenili svoje prebivalište ili stan, bez obaviještavanja organa koji vodi postupak, a dostavljač i pored istraživanja ne može saznati kuda su se odselili, organ će odrediti da se sva daljnja dostavljanja pismena u postupku za tu stranku vrše pribijanjem pismena na oglasnoj tabli organa koji vodi postupak.

Pored objavljivanja na oglasnoj tabli, organ može objaviti priopćenje u novinama, odnosno u drugim sredstvima javnog informiranja.

Dostavnica

Dostavnica (potvrda o dostavljanju) predstavlja dokaz o izvršenom dostavljanju pismena. Na dostavnici se upisuje datum dostavljanja i potpisuju je primalac i dostavljač. Ako primalac odbije da potpiše dostavnicu, dostavljač će to zabilježiti na dostavnici i ispisati slovima datum predaje, i time se smatra da je dostavljanje izvršeno.

ROKOVI

Postoje 2 vrste rokova:

11

1. zakonski - oni su prekluzivni i ne mogu se pomijerati;2. službeni - određuje ih službena osoba koja vodi postupak i oni se mogu produžiti na molbu

zainteresirane osobe koja podnese molbu prije isteka roka ili 3 dana po isteku roka, ako postoje opravdani razlozi za produženje, o ćemu se sačinjava službena zabilješka u spisu;

Rokovi se određuju na dane, mjesece i godine. Teku od slijedećeg dana od dana prijema pismena. Na početak rokova ne utiče nedelja i neradni dan, ali na završetak utiče.

POVRAT U PREĐAŠNJE STANJE

Stranci koja je iz opravdanih razloga propustila da u roku izvrši neku radnju u postupku, pa je usljed tog propuštanja isključena od vršenja ove radnje, dozvolit će se, po njenom prijedlogu, povrat u pređašnje stanje.

Stranka je dužna da u prijedlogu za povrat u pređašnje stanje iznese okolnosti zbog kojih je bila spriječena da u roku izvrši propuštenu radnju i da te okolnosti učini bar vjerovatnim.

Ako se povrat u pređašnje stanje traži zbog toga što je propušteno da se podnese kakav podnesak, prijedlogu treba priložiti i taj podnesak.

Prijedlog za povrat u pređašnje stanje podnosi se u roku od 8 dana računajući od dana kad je prestao razlog koji je prouzrokovao propuštanje, a ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje, onda od dana kad je to saznala. Poslije isteka 3 mjeseca od dana propuštanja ne može se tražiti povrat u pređašnje stanje. Ne može se tražiti povrat zbog propuštanja ovog roka.

Prijedlog za povrat u pređašnje stanje podnosi se organu kod koga je trebalo izvršiti propuštenu radnju. O prijedlogu odlučuje zaključkom organ kod koga je trebalo izvršiti propuštenu radnju. Neblagovremeno podnešen prijedlog odbacit će se bez daljnjeg postupka.

O podnesenom prijedlogu za povrat, izjašnjava se suprotna stanka, osim ako su činjenice na kojima se prijedlog zasniva opće poznate.

Protiv zaključka kojim se dozvoljava povrat nije dopuštena žalba, a protiv zaključka kojim je odbijen prijedlog za povrat dopuštena je posebna žalba samo ako je zaključak donio prvostepeni organ, a ako je zaključak donio drugostepeni organ, žalba nije dozvoljena.

Kad je povrat u pređašnje stanje dozvoljen, postupak se vraća u ono stanje u kome se nalazio prije propuštanja, a poništavaju se sva rješenja i zaključci koje je organ donio u vezi s propuštanjem.

ODRŽAVANJE REDA

Službena osoba koja rukovodi radnjom postupka dužna je da se stara o održavanju reda pri radu. S tim ciljem službena osoba je ovlaštena da opominje osobe koje smetaju rad organa i da određuje mjere potrebne da se red održi o čemu se u spisu sačinjava službena zabiljeska.Osoba koja prisustvuje nekoj radnji postupka ne smije nositi oružje ili opasno oruđe.

Osoba koja i pored opomene ometa rad ili učini nepristojnost pri vršenju radnje postupka ili neće da odloži oružje od nosno oruđe, može biti udaljena. Osoba koja učestvuje u radnji postupka može biti udaljena tek pošto je prethodno bila opomenuta da će biti udaljena i pošto su joj bile predočene pravne posljedice takve mjere. Udaljenje zbog narušavanja reda ili zbog nepristojnosti, ili nošenja oružja ili opasnog oruđa, izriče službena osoba koja rukovodi radnjom postupka.

Ako bude udaljena stranka koja nema punomoćnika, ili ako bude udaljen punomoćnik čiji vlastodavac nije prisutan, službena osoba koja rukovodi radnjom postupka pozvat će osobu koja se udaljava da postavi svog punomoćnika. Ako pozvana osoba to ne učini, službena osoba može odgoditi radnju na trošak osobe koja je odbila da postavi svog punomoćnika, a može mu i sama postaviti punomoćnika ako je to potrebno.

12

Ko u radnji postupka teže naruši red ili učini krupniju nepristojnost, može se, pored udaljenja, kazniti novčanom kaznom do 50 KM. Protiv zaključka o kazni može se izjaviti posebna žalba. Žalba protiv zaključka o novčanoj kazni zbog narušavanja reda ne odgađa izvršenje te kazne.

TROŠKOVI POSTUPKA

Izdaci u gotovom novcu organa koji vodi postupak, kao što su: putni troškovi službenih osoba, izdaci za svjedoke, vježtake, tumače, uviđaj, oglase i sl., a koji su nastali provođenjem postupka po nekoj upravnoj stvari, padaju, po pravilu, na teret onoga koji je cio postupak vodio. Kad osoba koja učestvuje u postupku prouzrokuje svojom krivicom ili obiješću troškove pojedinih radnji u postupku, dužna je da snosi te troškove.Kad je postupak koji je pokrenut po službenoj dužnosti okončan povoljno po stranku, troškove postupka snosi organ koji je postupak pokrenuo.

Svaka stranka snosi, po pravilu, sama svoje troškove prouzrokovane postupkom, kao što su: troškovi dolazenja, izgubljenog vremena, izdaci na takse, za pravno zastupanje i stručno pomaganje.

Kad u postupku učestvuju dvije ili više stranaka sa suprotnim interesima, stranka koja je izazvala postupak, a na čiju je štetu postupak okončan, dužna je da protivnoj stranci naknadi opravdane troškove koji su toj stranci nastali učestvovanjem u postupku . Ako je u takvom slučaju neka od stranaka djelimično uspjela sa svojim zahtjevom, ona je dužna da naknadi protivnoj stranci troškove srazmjerno dijelu svog zahtjeva s kojim nije uspjela. Ako se postupak pokreće po zahtjevu stranke, a sa sigurnosću se može predvidjeti da će izazvati izdatke u gotovom novcu (u vezi s uviđajem, vještačenjem, dolaskom svjedoka i sl.), organ koji vodi postupak može zaključkom odrediti da stranka unaprijed položi potreban iznos za pokriće tih troškova. Ako stranka ne položi taj iznos u određenom roku, organ može odustati od izvođenja tih dokaza ili obustaviti postupak, osim ako se produženje postupka mora nastaviti zbog javnog interesa.

U rješenju kojim se postupak završava, organ koji donosi rješenje određuje ko snosi troškove postupka, njihov iznos i kome se i u kom roku imaju isplatiti. Ako organ u rješenju ne odluči o troškovima, navest će se da će se o troškovima donijeti poseban zaključak.

Svjedoci, vještaci, tumači (prevoditelji) i službene osobe imaju pravo na naknadu troškova putovanja i izdataka izazvanih boravljenjem u mjestu radi izvršenja tih radnji, s tim da tim osobama pripada i naknada izgubljene zarade, ako za to vrijeme ne ostvaruju zaradu na osnovu radnog odnosa. Pored naknade, vještaci i tumači imaju pravo i na posebnu nagradu. Zahtjev za naknadu odnosno nagradu dužni su svjedoci, vještaci i tumači postaviti pri saslušanju, tumačenju (prevođenju), odnosno davanju vještakovog mišljenja. Naknade troškova, izdataka i izgubljene zarade svjedocima, vještacima i tumačima, odnosno posebne nagrade vještacima i tumačima, način naplate i isplate tih naknada i nagrada, kao i oslobođenje od plaćanja troškova reguliše se propisom Vlade Federacije za troškove pred federalnim organima na prijedlog federalnog ministra pravde, a propisom vlade kantona za troškove pred kantonalnim organima i općinskim i gradskim službama za upravu. Organ koji vodi postupak može osloboditi stranku snošenja troškova u cijelosti ili djelomično, ako utvrdi da ona ne može podnijeti troškove bez štete po nužno izdržavanje sebe i svoje porodice.

Oslobađanje od snošenja troškova odnosi se na oslobađanje od taksa, izdataka organa koji vodi postupak, kao što su putni troškovi službenih osoba, izdaci za svjedoke, vještake, tumače, uviđaj, oglase i sl. Organ koji vodi postupak može u toku postupka ukinuti zakljčak o oslobađanju od snošenja troškova ako utvrdi da više ne postoje razlozi zbog kojih je stranka bila oslobođena snošenja troškova.

13

PRVOSTEPENI POSTUPAK

POKRETANJE POSTUPKA

Upravni postupak pokreće nadležni organ po službenoj dužnosti ili povodom zahtjeva stranke.

Nadležni organ će pokrenuti postupak po službenoj dužnosti:

1. kad to određuje zakon ili na zakonu zasnovan propis ili 2. kad utvrdi da radi zaštite javnog interesa treba pokrenuti upravni postupak.

Ako nadležni organ povodom stavljenog zahtjeva stranke utvrdi da po važećim propisima nema uvjeta za pokretanje postupka, donijet će o tome zaključak, kojim će se podnešeni zahtjev odbaciti kao preuranjen. Protiv tog zaključka dopuštena je posebna žalba.

Upravni postupak je pokrenut čim je nadležni organ izvršio ma koju radnju radi vođenja postupka.

Upravni postupak se okončava na 2 načina:

1. rješenjem (ako se rješava o upravnoj stvari u meritumu) i 2. zaključkom (za procesne radnje).

Spajanje stvari u jedan postupak

Kad je riječ o pravima i obavezama više stranaka, ili kad je jedna stanka postavila više zahtjeva, a prava ili obaveze stranaka zasnivaju se na istom ili sličnom činjeničnom stanju i na istom pravnom osnovu i ako je organ koji vodi postupak u pogledu svih predmeta stvarno i mjesno nadležan, može se pokrenuti i voditi jedan postupak.

O vođenju jednog postupka u ovakvim slučajevima nadležni organ će donijeti poseban zaključak, protiv koga se može izjaviti žalba, osim ako je zaključak donio drugostepeni organ.

Izmjena zahtjeva

Pošto je postupak pokrenut, stranka može do donošenja prvostepenog rješenja:1. proširiti postavljeni zahtjev, ili 2. umjesto ranijeg zahtjeva postaviti drugi (pod uvjetom da se takav zahtjev zasniva na bitno

istom činjeničnom stanju), bez obzira na to da li se prošireni ili izmijenjeni zahtjev zasniva na istom pravnom osnovu.

Ako organ koji vodi postupak ne dozvoli proširenje ili izmjenu zahtjeva, donijet će o tome

zaključak. Protiv takvog zaključka dopuštena je posebna žalba.

Odustanak od zahtjeva

Stranka može odustati od svog zahtjeva u toku cijelog postupka.Kad je postupak pokrenut povodom zahtjeva stranke, a stranka odustane od svog

zahtjeva, organ koji vodi postupak donijet će zaključak kojim se postupak obustavlja. O tome će biti obaviještena protivna stranka, ako je ima. Ako je dalje vođenje postupka potrebno u javnom interesu, ili ako to zahtijeva protivna stranka, nadležni organ će produžiti vođenje postupka.

Kad je postupak pokrenut po službenoj dužnosti organ može obustaviti postupak. Ako postupak u istoj stvari može biti pokrenut i po zahtjevu stranke, on će se nastaviti ako stranka to zahtijeva.

14

Protiv zaključka kojim se obustavlja postupak dopuštena je posebna žalba.Stranka odustaje od svog zahtjeva podnošenjem pismene izjave koju daje organu koji vodi

postupak ili usmeno na zapisnik kod tog organa. Dok organ koji vodi postupak ne donese zaključak o obustavljanju postupka i ne

dostavi ga stranci, stranka može opozvati svoj odustanak od zahtjeva. Stranka može odustati od postupka (zahtjeva) čak i ako je podnijela žalbu, ali do donošenja

II stepenog rješenja. U tom slučaju organ će donijeti zaključak o obustavi i poništiti doneseno prvostepeno rješenje.

Poravnanje

Ako u postupku učestvuju dvije ili više stranaka sa suprotnim zahtjevima, službena osoba koja vodi postupak nastojat će u toku cijelog postupka da se stranke poravnaju, potpuno ili u pojedinim spornim tačkama.

Poravnanje mora biti uvijek jasno i određeno, i ne smije biti na štetu javnog interesa, javnog morala ili pravnog interesa trećih osoba, na šta službena osoba pazi po službenoj dužnosti.

Poravnanje se upisuje u zapisnik. Poravnanje je zaključeno kad stranke, poslije pročitanog zapisnika o poravnanju, potpišu zapisnik.

Poravnanje ima snagu izvršnog rješenja donešenog u upravnom postupku. Organ pred kojim je zaključeno poravnanje donijet će zaključak kojim će se postupak obustaviti.

POSTUPAK DO DONOŠENJA RJEŠENJA

Prije donošenja rješenja imaju se utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su značajne za donošenje rješenja i strankama omogućiti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese, o čemu se stara službena osoba koja vodi postupak.

Ovo se može izvršiti u: 1. skraćenom postupku ili 2. posebnom ispitnom postupku.

Skraćeni postupak

Organ može po skraćenom postupku riješiti stvar neposredno, pod uslovom: 1. ako je stranka iznijela sve činjenice i uz zahtjev dostavila dokaze iz kojih se može utvrditi

da su ispunjenje pretpostavke da se donese rješenje, ili se radi o općepoznatim činjenicama ili činjenicama poznatim organu, ili

2. ako organ na osnovu službenih podataka s kojima raspolaže može da donese rješenje, a nije potrebno saslušanje stranke ili

3. ako se radi o poduzimanju nekih hitnih mjera, u općem interesu, koje se ne mogu odgađati, a činjenice na kojima se zasniva rješenje su bar učinjene vjerovatnim ili

4. kada je predviđeno propisom da se stvar može riješiti na osnovu činjenica koje nisu u potpunosti dokazane ili su posredno dokazane, a iz svih okolnosti proizilazi da se zahtjevu stranke ima udovoljiti.

Rok za donošenje ovog rješenja je 15 dana od dana podnošenja zahtjeva.

Poseban ispitni postupak

Poseban ispitni postupak se provodi kada organu nisu dovoljni dokazi koje je stranka podnijela, odnosno kad nisu dovoljne činjenice sa kojima organ raspolaže, nego je potrebno:

15

a) da se saslušaju stranke, ili b) da se angažuju vještaci, ili c) da se provedu i neke druge radnje koje su neophodne da organ rješi određenu upravnu

stvar.

Rok za donošenje ovog rješenja je 30, odnosno 60 dana. Tok posebnog ispitnog postupka određuje službena osoba koja vodi postupak. Stranka ima pravo da učestvuje u ispitnom postupku i da daje potrebne podatke i brani

svoja prava i interese, može da iznosi činjenice i pobija tačnost navoda koji se ne slažu s njenim navodima.

Službena osoba koja vodi postupak dužna je da pruži mogućnost stranci: 1. da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o

prijedlozima i ponuđenim dokazima, 2. da učestvuje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svjedocima i

vještacima preko službene osobe koja vodi postupak, kao i 3. da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni.

Nadležni organ ne može donijeti rješenje prije nego što stranci pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima treba da se zasniva rješenje, a o kojima stranci nije bila data mogućnost da se izjasni.

Prethodno pitanje

Pitanje bez čijeg se rješavanja ne može riješiti sama upravna stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu, za čije je rješenje nadležan sud ili neki drugi organ, nazivamo prethodnim pitanjem

Ako organ koji vodi postupak naiđe na prethodno pitanje, on može: a) sam raspraviti to pitanje, ili b) postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi.

Ako je organ raspravio prethodno pitanje, rješenje takvog pitanja ima pravno djelovanje samo u stvari u kojoj je to pitanje riješeno.

U pitanju postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca, organ koji vodi postupak vezan je pravomoćnom presudom krivičnog suda kojom je optuženi oglašen krivim.

Organ koji vodi postupak mora prekinuti postupak kad se prethodno pitanje odnosi: 1. na postojanje krivičnog djela, 2. na postojanje braka, 3. na utvrđivanje očinstva, te 4. u drugim slučajevima kada je to zakonom određeno.

Ako se postupak vodi po zahtjevu stranke, a organ naiđe na prethodno pitanje, on može zaključkom naložiti stranci da kod nadležnog organa ili suda pokrene rješavanje tog pitanja u određenom roku, te da je u tom smislu dužna organu dostaviti dokaz. Ako stranka ne postupi po tom zaključku, smatraće se da je od zahtjeva odustala, te će se donijeti zaključak o obustavi postupka.

Postupak prekinut zbog rješavanja prethodnog pitanja kod nadležnog organa nastaviće se pošto rješenje donešeno o tom pitanju postane konačno.Usmena rasprava

Službena osoba koja vodi postupak, na svoju inicijativu ili na prijedlog stranke, određuje usmenu raspravu u svakom slučaju kad je to korisno za razjašnjenje stvari, a mora je odrediti:

16

1. u stvarima u kojima učestvuju 2 ili više stranaka s protivnim interesima, ili 2. kad se ima izvršiti uviđaj ili saslušanje svjedoka ili vještaka.

Usmena rasprava ima dva cilja:1. utvrđivanje činjenica i2. pružanje mogućnosti strankama da štite svoja prava i interse.

Usmena rasprava je javna, i na njoj najviše dolaze do izražaja neka od načela upravnog postupka (načela: materijalne istine, saslušanja stranaka, pomoć neukoj stranci, efikasnosti i ekonomičnosti, upotreba jezika i pisma i dr.).

Službena osoba koja vodi postupak može isključiti javnost za cijelu usmenu raspravu ili samo za jedan njen dio ako to zahtijevaju razlozi morala ili javne sigurnosti, ako postoji ozbiljna i neposredna opasnost ometanja usmene rasprave, ako treba da se raspravlja o odnosima u nekoj obitelji, ako treba da se raspravlja o okolnostima koje predstavljaju službenu, poslovnu, profesionalnu, naučnu ili umjetničku tajnu. O isključenju javnosti donosi se zaključak, koji mora biti obrazložen i javno objavljen. Pri priopćavanju rješenja javnost se ne može isključiti. Isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, njihove punomoćnike i stručne pomagače.

Službena osoba koja vodi postupak dužna je da na početku usmene rasprave utvrdi koje su od pozvanih osoba prisutne, a za odsutne da provjeri da li su im pozivi pravilno dostavljeni.

Ako neka od stranaka koja još nije saslušana nije došla na raspravu, a nije utvrđeno da joj je poziv pravilno dostavljen, službena osoba koja vodi postupak odgodit će raspravu, osim u slučaju kad je usmena rasprava na vrijeme objavljena javnom objavom.

Ako na usmenu raspravu ne dođe stranka po čijem je zahtjevu postupak pokrenut, mada je uredno pozvana, a iz cjelokupnog stanja stvari se može pretpostaviti da je stranka zahtjev povukla, tj. od njega odustala, službena osoba koja vodi postupak obustaviće postupak.

Ako stranka protiv koje je pokrenut postupak neopravdano izostane, mada je uredno pozvana, službena osoba može provesti raspravu i bez nje, a može na njen trošak i odgoditi usmenu raspravu, ako je to potrebno radi pravilnog rješenja stvari.

Na usmenoj raspravi treba da se pretrese i utvrdi ono što je predmet ispitnog postupka. Ako se predmet ne može pretresti na jednoj raspravi, službena osoba koja vodi postupak prekinut će raspravu i zakazati što prije njen nastavak. Za ovaj nastavak službena osoba će poduzeti sve mjere koje su propisane za određivanje usmene rasprave. Pri nastavku usmene rasprave službena osoba koja vodi postupak iznijet će u glavnim crtama tok dotadašnje rasprave.

DOKAZIVANJE

Kao dokazno sredstvo upotrijebiće se sve što je podesno za utvrđivanje stanja stvari i što odgovara pojedinom slučaju, kao što su:

1. isprave, 2. izjava svjedoka,3. uviđaj,4. vještaci i5. saslušanje stranke/stranaka.

Da li neku činjenicu treba dokazivati ili ne, odlučuje službena osoba koja vodi postupak, ovisno od toga da li ta činjenica može imati uticaja na rješavanje stvari ili ne. Dokazi se izvode pošto se utvrdi šta je u činjeničnom pogledu sporno ili šta treba dokazivati.

Ne treba dokazivati: 1. činjenice koje su opće poznate,

17

2. činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja, ali je dopušteno dokazivati nepostojanje tih činjenica.

1. JAVNE ISPRAVE

Javne isprave su isprave koje je u propisanom obliku izdao nadležni organ uprave ili institucija kojoj je povjereno vršenje javnih ovlaštenja u okviru svoje nadležnosti. One mogu biti prilagođene elektronskoj obradi.

Ovakva isprava dokazuje ono što se u njoj potvrđuje ili određuje, tj. smatraju se istinitim. Pretpostavka je oboriva, pa stranke imaju pravo dokazivati suprotno.

Isprave, koje služe kao dokaz, podnose stranke ili ih pribavlja službena osoba koja vodi postupak.

Ako se isprava nalazi kod protivne stranke, a ta stranka neće dobrovoljno da je podnese ili pokaže, službena osoba koja vodi postupak pozvaće tu stranku da podnese ili pokaže ispravu na raspravi, da bi se druge stranke mogle o njoj izjasniti. Ako stranka ne postupi po pozivu, službena osoba koja vodi postupak cijeniće, s obzirom na sve okolnosti slučaja, od kakvog je to uticaja za rješavanje stvari.

Ako se isprava nalazi kod organa uprave, a stranka koja se pozvala na tu ispravu nije uspjela da je pribavi, organ koji vodi postupak pribaviće ovu ispravu po službenoj dužnosti. Ti organi, institucije i pravna lica dužni su postupiti po traženju nadležnog organa.

Ako se isprava nalazi kod treće osobe, a ta osoba neće dobrovoljno da je pokaže, organ koji vodi postupak pozvaće zaključkom tu osobu da pokaže ispravu na raspravi, da bi se stranke mogle o njoj izjasniti.

Isprave koje je izdao strani organ, koje u mjestu gdje su izdate važe kao javne isprave, imaju, pod uvjetima reciprociteta, istu dokaznu snagu kao i domaće javne isprave, ako su propisno ovjerene.

Uvjerenja

Uvjerenje je isprava koju izdaje organ uprave ili institucija sa javnim ovlaštenjima kojom se potvrđuje ili utvrđuje određena činjenica.

Uvjerenje koje je izdao organ ili institucija u okviru svojih ovlaštenja o činjenicama o kojima vodi službenu evidenciju, ima karakter javne isprave. Službena evidencija je evidencija koja je propisana zakonom ili drugim propisom.

Organ uprave je dužan na zahtjev građana izdati uvjerenje u roku od 5 dana od dana podnesenog zahtjeva.

Ako organ utvrdi u postupku da ne može izdati uvjerenje, donijeće rješenje kojim odbija stranku sa podnesenim zahtjevom.

Organi uprave su dužni izdavati i uvjerenja o određenim činjenicama o kojima ne vode službenu evidenciju, ako je to propisano zakonom. Tada će organ provesti ispitni postupak, temeljem kojeg, ako utvrdi postojanje tih činjenica, može izdati uvjerenje, ali ono nema karakter javne isprave (npr. uvjerenje o uslovnosti stambenog objekta). Organ koji je zatražio od stranke da mu dostavi uvjerenje o tim činjenicama može ga uvažiti, ali i ne mora. U takvoj pravnoj situaciji (ako ga ne uvaži), taj organ će otvoriti raspravu o tom pitanju kojom će pokušati utvrditi postojanje te činjenice.

2. SVJEDOCI

Svjedok može biti svaka fizička osoba koja je bila sposobna da opazi činjenicu o kojoj treba da svjedoči i koja je u stanju da to svoje opažanje saopći.

Osoba koja u postupku učestvuje u svojstvu službene osobe ne može biti svjedok.

18

Svaka osoba koja se kao svjedok poziva, dužna je da se odazove pozivu, a i da svjedoči, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Ne može se ispitati kao svjedok osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja službene, državne ili vojne tajne, dok ga nadležni organ ne oslobodi te dužnosti.

Svjedok može uskratiti svjedočenje: 1. na pojedina pitanja na koja bi odgovor izložio teškoj sramoti, znatnoj imovinskoj šteti ili

krivičnom gonjenju njega, njegovog bračnog druga, njegovog srodnika po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do 3 stupnja zaključno, ili srodnika po tazbini, do 2 stupnja zaključno i onda kad je brak prestao, kao i njegovog staraoca ili staranika, usvojioca ili usvojenika;

2. na pojedina pitanja na koja bi svojim odgovorom povrijedio obavezu čuvanja poslovne, profesionalne, umjetničke ili naučne tajne;

3. o onome što mu je stranka povjerila kao svom punomoćniku; 4. o onome o čemu se stranka ispovijedala svjedoku kao vjerskom ispovjedniku.

Svjedok se može osloboditi dužnosti svjedočenja i o pojedinim drugim činjenicama kad iznese važne razloge za to. Ako je potrebno, on treba te razloge da učini vjerovatnim.

Svjedok se saslušava pojedinačno. ??? Svjedok će se prethodno, prije početka svjedočenja, upozoriti da je dužan da govori istinu, da ne smije ništa prešutjeti i da može na svoj iskaz biti zaklet, pa će mu se predočiti i posljedice davanja lažnog iskaza. ??? Od svjedoka će se zatim uzeti opći osobni podaci. Službena osoba koja vodi postupak ukazat će svjedoku na koja pitanja može uskratiti svjedočenje.???-PROVJERITI (ispitivač Kratović Sadudin, tvrdi suprotno – da se tek nakon saslušanja traži od svjedoka da potvrdi da je govorio istinu, da nije ništa prešutio ...)

Nakon toga svjedoku će se postavljati pitanja o samom predmetu i pozvaće se da iznese šta mu je o tome poznato. Nije dopušteno postavljati takva pitanja koja ukazuju na to kako bi se imalo odgovoriti. Svjedok će se uvijek pitati otkuda mu je poznato ono što svjedoči.

Ako svjedok koji je uredno pozvan ne dođe, a izostanak ne opravda, ili se bez odobrenja ili opravdanog razloga udalji sa mjesta gdje treba da bude saslušan, organ koji vodi postupak može narediti da se prisilno dovede i da snosi troškove dovođenja, a može ga i kazniti novčano.

3. IZJAVA STRANKE

Ako za utvrđivanje određene činjenice ne postoji neposredan dokaz, ili se takva činjenica ne može utvrditi na osnovu drugih dokaznih sredstava, za utvrđivanje te činjenice može se kao dokazno sredstvo uzeti i usmeno data izjava stranke. Izjava se unosi u zapisnik.

Prije uzimanja izjave stranke, službena osoba koja vodi postupak dužna je upozoriti stranku na krivičnu i materijalnu odgovornost za davanje lažne izjave. Ovo dokazno sredstvo je slabo sredstvo.

4. VJEŠTACI

Kad je za utvrđivanje ili ocjenu neke činjenice važne za rješavanje stvari potrebno stručno znanje kojim ne raspolaze službena osoba koja vodi postupak, izvest će se dokaz vještačenjem.

Radi izvođenja dokaza vještačenjem službena osoba koja vodi postupak određuje, po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke, jednog vještaka, a kad ocijeni da je vještačenje složeno, može odrediti dva ili više vještaka.

Za vještake će se odrediti osobe koje su stručne, i to prvenstveno one koje imaju posebno ovlaštenje za davanje stručnog mišljenja o pitanjima iz odgovorajuće struke, ako je takvo ovlaštenje predviđeno propisima.

Vještaci mogu uskratiti svjedočenje iz istih razloga kao i svjedoci svjedočenje. U pogledu izuzeća, primjenjuju se odredbe o izuzeću službenih osoba.

19

Nalaz se daje pismeno, a o istom stranke i službena osoba mogu postavljati pitanja. Ukoliko nalaz nije jasan ili je nepotpun može se ponoviti (isti ili drugi vještak).

5. UVIĐAJ

Uviđaj se vrši kad je za utvrđivanje neke činjenice ili za razjašnjenje bitnih okolnosti potrebno neposredno opažanje službene osobe koja vodi postupak. Stranke imaju pravo da prisustvuju uviđaju. Uviđaj se može izvršiti, odnosno često se vrši i uz sudjelovanje vještaka.

Eventualno sprječavanje vršenja uviđaja od strane vlasnika/posjednika/ držaoca stvari, prostorija ili zemljišta nije dozvoljeno. Osiguranje dokaza

Ako postoji opravdana bojazan da se neki dokaz neće moći kasnije izvesti ili da će njegovo izvođenje biti otežano, može se, radi osiguranja dokaza u svakom stadiju postupka, pa i prije nego što je postupak pokrenut, taj dokaz izvesti.

Osiguranje dokaza vrši se po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranke, odnosno osobe koja ima pravni interes, a za osiguranje dokaza u toku postupka nadležan je organ koji vodi postupak.

Za osiguranje dokaza prije pokretanja postupka nadležan je organ na čijem se području nalaze stvari koje treba razgledati, odnosno na čijem području borave osobe koje treba saslušati. O osiguranju dokaza donosi se poseban zaključak. Protiv zaključka kojim se odbija prijedlog za osiguranje dokaza dopuštena je posebna žalba, koja ne prekida tok postupka.

RJEŠENJE

1. Organ koji donosi rješenje

Rješenje je upravni akt kojim se okončava upravni postupak o stvari koja je predmet postupka. Donosi ga, na osnovu činjenica utvrđenih u postupku, organ nadležan za rješavanje te stvari.

Kad o stvari rješava kolegijalni organ, on može rješavati kad je prisutno više od 1/2 njegovih članova, a rješenje donosi većinom glasova prisutnih.

Organ uprave može rješenje donijeti: 1. samostalno, 2. u dogovoru sa drugim organom, 3. uz prethodno pribavljenu saglasnost ili mišljenje drugog organa.4.

U vezi donošenja rješenja u dogovoru sa drugim organom ili uz prethodno pribavljenu saglasnost ili mišljenje drugog organa, treba istaći slijedeće:

Organi će se uvijek dogovoriti koji od njih će izdati rješenje; Vrši se izdavanjem posebnog akta ili naznačenjem odobrenja na nacrtu rješenja (rok 15

dana – ako u tom roku organ ćuti, smatra se da je dao odobrenje); U uvodu ovakvih rješenja obavezno se navodi da je rješenje doneseno uz odobrenje,

saglasnost ili mišljenje drugog organa, uz naznačenje naziva tog organa;

2. Dijelovi rješenja su:

1. Uvod, koji sadrži: a) naziv organa koji donosi rješenje, b) propis o nadležnosti tog organa za njegovo donošenje

20

c) ime stranke/stranaka,id) kratko označenje predmeta.

2. Izreka, koja sadrži odluku kako je organ riješio zahtjev (usvaja ili odbija zahtjev stranke). Izreka mora biti jasna i koncizna. Sadrži i odluku o troškovima postupka, te da žalba ne odlaže njegovo izvršenje, kada je to propisano.

3. Obrazloženje, koje treba da sadrži:a) ukratko zahtjev stranke, b) provedeni postupak i provedene dokaze, te c) šta je bilo opredjeljenje organa da riješi na način kako je rješeno.

4. Pouka o pravnom lijeku - mora da stoji u kom roku se ulaže žalba, kojem organu, i putem kojeg organa (drugostepeni organ opredjeljuje primjena propisa – za federalne propise federalni organ - npr. Rješenje je donio općinski načelnik na osnovu federalnih propisa - šta staviti u pouci o pravnom lijeku? Pouka o pravnom lijeku: žalba se može uložiti nadležnom federalnom organu iz te oblasti.

5. Potpis službene osobe koja je donijela rješenje.

Rješenje donosi rukovodilac organa uprave ili druga službena osoba koju je rukovodilac za to ovlastio. Prenos ovlaštenja donosi se rješenjem.

Vrste rješenja

1. DJELIMIČNO - ako organ o jednoj stvari treba da riješi u nekoliko tačaka, a za rješavanje su sazrele samo neke i kad se pokaže svrsishodnim da se o tim tačkama riješi posebnim rješenjem, nadležni organ može donijeti rješenje samo o tim tačkama (djelimično rješenje). Protiv ovog rješenja se može izjaviti žalba, dakle, u pogledu pravnih lijekova i izvršenja smatra se kao samostalno rješenje.

2. DOPUNSKO - ako nadležni organ nije rješenjem odlučio o svim pitanjima koja su bila predmet postupka, on može, po prijedlogu stranke ili po službenoj dužnosti, donijeti posebno rješenje o pitanjima koja već donešenim rješenjem nisu obuhvaćena (dopunsko rješenje). Ako prijedlog stranke za donošenje dopunskog rješenja bude odbijen, protiv zaključka o tome dopuštena je posebna žalba. Ako je predmet već dovoljno raspravljen, dopunsko rješenje može se donijeti bez ponovnog provođenja ispitnog postupka. Dopunsko rješenje smatra se u pogledu pravnih lijekova i izvršenja samostalnim rješenjem.

3. PRIVREMENO-kojim organ uprave rješava stvar na određeno vrijeme – do donošenja potpunog rješenja. Donosi se kada je potrebno prije okončanja postupka privremeno urediti neka sporna pitanja ili odnose, na temelju činjenica utvrđenih do momenta njegovog donošenja. Rješenjem o glavnoj stvari koje se donosi nakon okončanja postupka, ukida se privremeno rješenje donijeto u toku postupka. Privremeno rješenje smatra se u pogledu pravnih lijekova i izvršenja kao samostalno rješenje.

Posebna vrsta rješenja je usmeno rješenje. To je rješenje koje organ uprave donosi i usmeno naređuje njegovo izvršenje, kada je potrebno provođenje hitnih mjera u cilju osiguranja javnog mira i sigurnosti ili radi otklanjanja neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi i imovine.

U tom slučaju, organ je dužan donijeti pismeno rješenje u narednom roku od 8 dana (ova vrsta rješenja najčešće nastaje u radu inspekcijskih organa).

Rokovi za donošenje rješenja

U skraćenom postupku je 15 dana, a u redovnom rok je 30 i 60 dana (ovisno treba li provoditi ili ne poseban ispitni postupak ili rješiti prethodno pitanje).

21

Ispravljanje rješenja

Mogu se ispravljati samo tehničke greške. Ispravka se vrši zaključkom, u svakom trenutku, koji proizvodi pravno dejstvo od kada i ispravljeno rješenje, kojeg je on sastavni dio.

Protiv zaključka o ispravci rješenja dozvoljena je posebna žalba.

ZAKLJUČAK

Zaključkom se odlučuje o pitanjima koja se tiču postupka. Zaključak se sačinjava u vidu službene zabilješke u spisu i priopćava zainteresiranim

osobama usmeno, a napismeno se izdaje kada se protiv zaključka može izjaviti posebna žalba, ili kad se može odmah tražiti izvršenje zaključka.

Zaključak koji se izdaje pismeno sadrži: uvod, dispozitiv, obrazloženje i pouku o pravnom lijeku.

Protiv zaključka može se izjaviti posebna žalba samo kad je to ZUP-om ili drugim zakonom izričito predviđeno.

Žalba se izjavljuje u istom roku, na isti način i istom organu kao i žalba protiv rješenja. Zaključke protiv kojih nije dopuštena posebna žalba mogu zainteresirane osobe

pobijati žalbom protiv rješenja, osim ako je žalba protiv zaključka ZUP-om isključena.

REDOVNI PRAVNI LIJEKOVI

ŽALBA

1. Pravo žalbe

Protiv rješenja donešenog u prvom stepenu stranka ima pravo žalbe.

Žalbu može uložiti: 1) stranka i lica koja imaju pravni interes, 2) tužitelj, pravobranitelj i drugi organi protiv rješenja donešenog u korist stranke, kojim je

povrijeđen zakon na štetu javnog interesa.(Ombudsmen ne može uložiti žalbu, ali može pokrenuti upravni spor.)

Žalba se ne može uložiti protiv:1. rješenja domova Parlamenta Federacije, skupštine kantona, te gradskog i općinskog vijeća,

kao i 2. rješenja Vlade Federacije i vlade kantona donešenog u prvom stepenu.

Zakon predviđa da se protiv svih konačnih prvostepenih rješenja (protiv kojih se ne može izjaviti žalba) može pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda (kantonalni sudovi). Žalba mora biti dozvoljena protiv svih prvostepenih rješenja u kojima je zakonom isključen upravni spor.

2. Nadležnost organa za rješavanje o žalbi

Ako je u I - st. postupku rješavano na osnovu statuta ili propisa općinskog vijeća, u okviru isključivih prava i dužnosti općine, o žalbi rješava općinski organ određen statutom općine, odnosno propisom općinskog vijeća.

22

Ako je u I - st. postupku rješavano na osnovu statuta ili propisa gradskog vijeća, u okviru isključivih prava i obaveza grada, o žalbi rješava gradski organ određen statutom grada, odnosno propisom gradskog vijeća.

Protiv I - st. rješenja općinskog načelnika i gradonačelnika, odnosno općinskih i gradskih službi za upravu koja su donešena na osnovu kantonalnog zakona, u II stepenu rješava nadležni kantonalni organ iz odgovarajuće upravne oblasti.

Protiv I - st. rješenja općinskog načelnika i gradonačelnika, odnosno općinskih i gradskih službi za upravu koja su u upravnom postupku donešena na osnovu federalnog zakona, u II stepenu rješava nadležni federalni organ uprave iz odgovarajuće upravne oblasti.

O žalbi protiv I - st. rješenja kantonalnih organa uprave, donesenih na osnovu zakona kantona, rješava nadležni organ kantona određen zakonom kantona.

O žalbi protiv I - st. rješenja kantonalne uprave/ustanove u sastavu kantonalnog organa uprave, rješava kantonalni organ uprave u čijem se sustavu nalazi ta uprava, odnosno ustanova.

O žalbi protiv I - st. rješenja organizacionih jedinica kantonalnih organa uprave/ustanova, koje su osnovane van sjedišta kantonalnog organa uprave/ustanove, rješavaju kantonalni organ uprave/ustanove kojoj pripada ta organizaciona jedinica.

O žalbi protiv I – stepenog rješenja kantonalnih organa uprave donešenih na osnovu federalnih zakona i drugih federalnih propisa - rješavaju nadležni federalni organi uprave iz odgovarajuće upravne oblasti.

O žalbi protiv I - stepenog rješenja federalne uprave/ustanove koje se nalaze u sastavu federalnog organa uprave, rješava federalni organ uprave u čijem se sastavu nalazi ta uprava/ustanova.

O žalbi protiv I - st. rješenja organizacionih jedinica federalnih organa uprava/ustanova koje su osnovane van sjedišta federalnog organa uprave/ustanove, rješava federalni organ uprave/ustanove kome pripada ta organizaciona jedinica.

O žalbi protiv I - st. rješenja federalnih organa uprave/ustanove, rješava federalni organ određen federalnim zakonom.

O žalbi protiv I – st. rješenja institucije koja ima javne ovlasti, rješava organ određen statutom te institucije, ako zakonom kojim je data javna ovlast nije propisano da o žalbi rješava organ uprave odnosno drugi organ.(npr. ako je rješenje donio kanton. organ po federalnom propisu, II-st- organ je nadležni federalni organ iz određene oblasti. Ako je rješenje donio kanton. organ po kanton. propisu, II-st. organ je kanton. organ propisan tim kanton. propisom)

3. Rok za žalbu

Žalba protiv rješenja se podnosi u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja, ali se drugim zakonom može propisati i drugačiji rok.

Rok za žalbu za svaku osobu i za svaki organ kojima se rješenje dostavlja računa se od dana dostavljanja rješenja.

U toku roka za žalbu rješenje se ne može izvršiti. Kad je žalba propisno izjavljena, rješenje se ne može izvršiti sve dok se rješenje koje je donešeno o žalbi ne dostavi stranci.

Iznimno, rješenje se može izvršiti u žalbenom roku, pa i kada je žalba izjavljena, u sljedećim situacijama:

1) ako je to zakonom predviđeno ili 2) ako je riječ o poduzimanju hitnih mjera, ili 3) ako bi odgađanjem izvršenja nekoj stranci bila nanesena nepopravljiva šteta.

Sadržaj žalbe

U žalbi se mora navesti rješenje koje se pobija, oznaka naziva organa koji ga je donio, i broj i datum rješenja.

23

Dovoljno je da žalilac u žalbi izloži u kom je pogledu nezadovoljan rješenjem i u kojem ga obimu pobija, ali žalbu ne mora posebno obrazložiti.

U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, ali je žalilac dužan da obrazloži zbog čega ih nije iznio u prvostepenom postupku.

Ako su u žalbi iznešene nove činjenice i novi dokazi, a u postupku sudjeluju dvije ili više stranaka sa suprotnim interesima, organ dostavlja svakoj takvoj stranci prepis žalbe i ostavlja joj rok da se o novim činjenicama i dokazima izjasni. Ovaj rok ne može biti kraći od 8, ni duži od 15 dana.

5. Predavanje žalbe

Žalba se predaje neposredno ili šalje poštom organu koji je donio I -st. rješenje, a može se i izjaviti usmeno na zapisnik pred I – st. organom.

Ako je žalba predata ili poslata neposredno II st. organu, on je odmah šalje organu prvog stupnja. Žalba predata ili poslata neposredno II st. organu u pogledu roka, smatra se kao da je predata I st. organu.

6. Postupak prvostepenog organa po žalbi

Prvostepeni organ ispituje da li je žalba dopuštena, blagovremena i izjavljena od ovlaštene osobe. Nedopuštenu, neblagovremenu ili od neovlaštene osobe izjavljenu žalbu prvostepeni organ odbacit će svojim rješenjem. Protiv ovog rješenja, stranka ima pravo žalbe.

Ako organ prvog stupnja koji je donio rješenje utvrdi da je žalba opravdana, a nije potrebno provoditi novi ispitni postupak, može stvar riješiti drugačije i novim rješenjem zamijeniti rješenje koje se žalbom pobija, ali samo u jednostranačkim postupcima.

Protiv novog rješenja stranka ima pravo žalbe.Organ koji je donio rješenje je dužan upotpuniti postupak ako povodom žalbe utvrdi:

1) da je provedeni postupak bio nepotpun, a da je to moglo uticati na rješavanje stvari,2) ako žalilac u žalbi iznese nove činjenice i dokaze koji bi mogli uticati na drugačije rješenje

stvari, 3) ako je žaliocu morala biti data mogućnost da sudjeluje u postupku koji je prethodio

donošenju rješenja, a ta mu mogućnost nije bila data, ili mu je bila data, ali je on propustio da je koristi, a u žalbi je opravdao to propuštanje. Prema rezultatu dopunjenog postupka, organ koji je donio rješenje može, u granicama

zahtjeva stranke, stvar riješiti drugačije i novim rješenjem zamijeniti rješenje koje se žalbom pobija. Protiv novog rješenja stranka ima pravo žalbe.

Kad organ koji je donio rješenje utvrdi da je podnešena žalba dopuštena, blagovremena i izjavljena od ovlaštene osobe, a nije novim rješenjem zamijenio rješenje koje se žalbom pobija dužan je, bez odlaganja, a najkasnije u roku od 8 dana od dana prijema žalbe, poslati žalbu organu nadležnom za rješavanje o žalbi. Uz žalbu je dužan priložiti sve spise koji se odnose na predmet.

7. Rad (rješavanje) drugostepenog organa o žalbi

Ako je žalba nedopuštena, nepravovremena ili izjavljena od neovlaštene osobe, a prvostepeni organ je propustio da je zbog toga odbaci, odbaciće je rješenjem drugostepeni organ.

Ako žalbu ne odbaci, drugostepeni organ uzima predmet u rješavanje i može:1. odbiti žalbu - kad utvrdi:

a) da je postupak koji je prethodio rješenju pravilno proveden i da je rješenje pravilno i na zakonu zasnovano, a žalba neosnovana,

24

b) da je u prvostepenom postupku bilo nedostataka, ali da su oni takvi da nisu mogli uticati na rješenje stvari,

c) da je prvostepeno rješenje na zakonu zasnovano, ali zbog drugih razloga, a ne zbog onih koji su u rješenju navedeni, on će u svom rješenju izložiti te razloge, a žalbu odbiti.

2. oglasiti rješenje ništavim - kada utvrdi:a) da je u upravnom postupku rješeno o stvari iz sudske nadležnosti, ili se radi o stvari

koja uopšte nije u nadležnosti organa uprave, uopšte nije upravna stvar, b) kad bi izvršenje tog rješenja dovelo do izvršenja kriv. djela,c) ako je doneseno rješenje čije je izvršenje nemoguće, d) ako je doneseno rješenje po službenoj dužnosti, a predviđeno je da se može

donijeti samo na zahtjev stranke (ovakvo rješenje se može konvalidirati samo ako stranka naknadno pristane na njega).

3. poništiti rješenje - kad utvrdi:1. da je u I. st. postupku učinjena nepravilnost koja čini rješenje ništavim,2. da je I. st. rješenje donio nenadležan organ, i dostavit će predmet nadležnom

organu, 3. da su u I. st. postupku činjenice nepotpuno ili pogrešno utvrđene, da se u postupku

nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi bila od uticaja na rješenje stvari, ili da je dispozitiv pobijanog rješenja nejasan ili je u protivrječnosti s obrazloženjem, pa zavisno od procjene šta je ekonomičnije i brže, II. st. organ može sam stvar riješiti drugačije nego što je riješeno I. st. rješenjem ili poništiti rješenje i vratiti ga I. st. organu na ponovni postupak,

4. da su u I. st. rješenju pogrešno ocijenjeni dokazi, da je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak u pogledu činjeničnog stanja, da je pogrešno primijenjen materijalno-pravni propis na osnovu koga se rješava stvar, da je na osnovu slobodne ocjene dokaza trebalo donijeti drugačije rješenje, II. st. organ će svojim rješenjem poništiti I. st. rješenje i sam riješiti stvar.

4. izmijeniti rješenje - ako II. st. organ utvrdi da je rješenje pravilno u smislu utvrđenih činjenica i u pogledu primjene zakona, ali da se cilj zbog koga je rješenje donešeno može postići i drugim sredstvima, povoljnijim za stranku, II. st. organ može povodom žalbe izmijeniti I st. rješenje u korist žalioca i mimo zahtjeva postavljenog u žalbi, a u okviru zahtjeva postavljenog u I st. postupku, ako se tim ne vrijeđa pravo druge osobe. U obrazloženju II. st. rješenja moraju se ocijeniti i svi navodi žalbe. Ako je već I. st. organ u obrazloženju svog rješenja pravilno ocijenio navode koji se u žalbi iznose, II. st. organ se može u svom rješenju samo pozvati na razloge iznesene u prvostepenom rješenju.

8. Žalba kad I - stepeno rješenje nije donešeno u zakonskom roku (Žalba zbog šutnje uprave - administracije)

Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtjevu I. st. organ nije donio rješenje u zakonskom roku, II. st. organ je dužan odmah, a najkasnije u roku od 3 dana od prijema žalbe, tražiti da mu I. st. organ odmah dostavi sve spise predmeta i da pismeno iznese razloge zbog kojih rješenje nije donešeno u roku.

I. st. organ je obavezan postupiti po tom traženju u roku koji odredi II. st. organ s tim da taj rok ne može biti duži od 5 dana.

Ako II. st. organ utvrdi da rješenje nije donešeno u roku zbog opravdanih razloga, ili zbog krivice stranke, rješenjem (koje nije upravni akt, nego upravna radnja) će odrediti I. st. organu rok za donošenje rješenja, koji ne može biti duži od 15 dana i vratiti mu sve spise predmeta na rješavanje.

25

Ako II. st. organ utvrdi da razlozi zbog kojih rješenje nije donešeno u roku nisu opravdani, on će riješiti stvar prema spisima predmeta i donijeće svoje rješenje, ako je to moguće, a ako se stvar ne može riješiti prema spisima predmeta, sam će provesti postupak i svojim rješenjem riješiti stvar.

Izuzetno, ako II. st. organ utvrdi da će postupak brže i ekonomičnije provesti I. st. organ, naložit će tom organu da to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u određenom roku koji ne može biti duži od 8 dana, a I. st. organ je obavezan postupiti po tom traženju. Nakon što I. st. organ dostavi tražene podatke, II. st. organ će odmah riješiti stvar.

Rješenje II stepenog organa donešeno na ovaj način je konačno.

9. Rok za donošenje rješenja o žalbi

Rješenje po žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana, računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

Ako stranka odustane od žalbe, postupak u vezi sa žalbom obustavlja se zaključkom.

10. Dostavljanje drugostepenog rješenja

Organ koji je riješio stvar u drugom stupnju šalje, po pravilu, svoje rješenje sa spisima predmeta prvostepenom organu, koji je dužan da rješenje dostavi strankama u roku od 5 dana od dana prijema spisa.

VANREDNI PRAVNI LIJEKOVI

1. Obnova postupka

To je najčešći vanredni pravni lijek. Može se tražiti samo za konačan akt - načelo konačnosti (akt protiv kojeg se ne može

izjaviti žalba). Pokreće se (vodi se) po prijedlogu stranaka, a može i po službenoj dužnosti (najčešće kada je povrijeđen javni interes).

Postupak okončan rješenjem ili zaključkom protiv koga nema redovnog pravnog lijeka u upravnom postupku (konačno u upravnom postupku) obnovit će se iz sljedećih razloga:

1. ako se sazna za nove cinjenice, ili se utvrdi ili stekne mogucnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi, sami ili u vezi s vec izvedenim i upotrijebljenim dokazima, mogli dovesti do drugacijeg rjesenja da su te cinjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u ranijem postupku;

2. ako je rjesenje doneseno na osnovu lazne isprave ili laznog iskaza svjedoka ili vjestaka, ili ako je doslo kao posljedica nekog djela kaznjivog po KZ;

3. ako se rjesenje temelji na presudi donesenoj u krivičnom postupku ili u postupku o privrednom prestupu, a ta presuda je pravomocno ukinuta;

4. ako je rjesenje povoljno za stranku doneseno na osnovu neistinitih navoda stranke kojima je organ koji je vodio postupak bio doveden u zabludu;

5. ako se rjesenje organa koji je vodio postupak temelji na nekom prethodnom pitanju, a nadlezni organ je to pitanje kasnije rijesio u bitnim tackama drugacije;

6. ako je u donosenju rjesenja ucestvovala sluzbena osoba koja je po zakonu morala biti izuzeta;

7. ako je rjesenje donijela sluzbena osoba nadleznog organa koja nije bila ovlastena za njegovo donosenje;

8. ako kolegijalni organ koji je donio rjesenje nije rjesavao u sastavu predvidjenom vazecim propisima ili ako za rjesenje nije glasala propisana vecina;

9. ako osobi koja je trebala da sudjeluje u svojstvu stranke nije bila data mogucnost da sudjeluje u postupku;

26

10. ako stranku nije zastupao zakonski zastupnik, a po zakonu je trebalo da je zastupa;11. ako osobi koja je sudjelovala u postupku nije bila data mogucnost da se sluzi svojim

jezikom.

Obnova se ne može tražiti iz razloga što je organ pogrešno primjenio materijalno pravo!!!

Za obnovu postupka podnosi se prijedlog. Prijedlog za obnovu postupka može podnijeti:1. stranka u upravnom postupku, odnosno lice koje je trebalo biti stranka u postupku, a nije i 2. organ koji je donio rješenje po službenoj dužnosti.

Ako stranka podnese žalbu nakon proteka roka, ona će se smatrati prijedlogom za obnovu.

Prijedlog se podnosi u zakonskim rokovima: 1. subjektivni rok-30 dana od dana saznanja (ono se mjeri dostavljanjem), i 2. objektivni rok-5 godina od dostavljanja konačnog rješenja stranci, a može i duže u izuzetnim

slučajevima (ako se temelji na nekoj presudi koja naknadno bude ukinuta, ili se čeka na razrješenje krivično-pravne stvari - npr. vještak dao lažni iskaz pa se čeka da se predmet okonča).

Stranka koja podnosi prijedlog dužna je da učini vjerovatnim da postoji razlog za obnovu i da podnese prijedlog u predviđenom roku.

O prijedlogu za obnovu postupka rješava organ koji je donio konačno rješenje. To može biti prvostepeni organ (npr. ako stranka nije izjavila žalbu) ili drugostepeni organ (ako je rješenje doneseno rješavajući po žalbi).

Prvo se provjerava blagovremenost, da li je prijedlog izjavilo ovlašteno lice i da li su okolnosti navedene kao razlog izvjesne (stranka mora te okolnosti učiniti vjerovatnim).

Ako navedeni uvjeti nisu ispunjeni, nadležni organ će svojim zaključkom odbaciti prijedlog.

Ako su navedeni formalni uvjeti ispunjeni, nadležni organ će ispitati da li su okolnosti, odnosno dokazi koji se iznose kao razlog za obnovu takvi da bi mogli dovesti do drugačijeg rješenja, pa ako utvrdi da nisu, odbit će prijedlog svojim rješenjem.

Ako nadležni organ ne odbaci, niti odbije prijedlog za obnovu, donijet će zaključak da se obnova postupka dozvoljava i odrediće u kom će se opsegu postupak obnoviti.

Obnova postupka se odobrava zaključkom o dozvoli obnove postupka i istovremeno se određuje koje radnje će se provesti. Izuzetno, ne mora se donijeti zaključak nego se može odmah početi sa obnovnim radnjama, a u cilju povećanja efikasnosti.

Protiv zaključka donešenog o prijedlogu za obnovu postupka, kao i protiv rješenja donešenog u obnovljenom postupku, može se izjaviti žalba samo kad je taj zaključak, odnosno rješenje donio prvostepeni organ. Ako je zaključak ili rješenje o obnovi postupka donio drugostepeni organ, protiv tog zaključka, odnosno rješenja može se neposredno pokrenuti upravni spor.

Organ koji je donio pobijano konačno rješenje može, nakon provedene obnove, svoje rješenje ostaviti na snazi ili ga poništiti ili ukinuti. Poništavanje djeluje ex tunc (od dana donošenja pobijanog rješenja), a ukidanje ex nunc (od dana ukidanja). Donošenje zaključka je bitno kod izvršenja. Pravilo je da podnošenje prijedloga za obnovu ne odlaže izvršenje. 2. Mijenjanje i poništavanje rješenja u vezi sa upravnim sporom

Organ protiv čijeg je rješenja pravovremeno pokrenut upravni spor može do okončanja spora, ako uvaži sve zahtjeve tužbe, poništiti ili izmijeniti svoje rješenje iz onih

27

razloga iz kojih bi sud mogao poništiti takvo rješenje, ako se time ne vrijeđa pravo stranke u upravnom postupku ili treće osobe.

Rješenje o poništavanju ili izmjeni rješenja organ donosi po službenoj dužnosti u momentu kad iz tužbe koju mu je sud dostavio na odgovor i uvidom u cijeli spis utvrdi da je tužba osnovana.

Rješenje se donosi u roku koji je sud odredio za davanje odgovora na tužbu, odnosno prije nego se okonča upravni spor.

Rješenje se dostavlja stranci i sudu kod kojeg je pokrenut upravni spor.

3. Zahtjev za zaštitu zakonitosti

Protiv pravomoćnog rješenja donešenog u stvari u kojoj se ne može voditi upravni spor, a sudska zaštita nije osigurana ni izvan upravnog spora, tužilac ima pravo da podigne zahtjev za zaštitu zakonitosti, ako smatra da je rješenjem povrijeđen zakon. Dakle, kada Tužilac kao državni organ dođe do tog rješenja može podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Stranka može inicirati (ne može pokrenuti) ovaj postupak tako što samo inicira kod tužioca da podnese zahtjev u roku od 30 dana od kada je tužiocu dostavljeno rješenje, a ako mu nije dostavljeno, u roku od 3 mjeseca od dana dostavljanja stranci. Inicijativu može podnijeti i druga zainteresirana osoba.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti podiže federalni tužitelj kad se radi o rješenju federalnog organa, a kantonalni tužitelj kad se radi o rješenju kantonalnog organa odnosno o rješenju gradske ili općinske službe za upravu.

O zahtjevu za zaštitu zakonitosti rješava organ uprave koji je nadležan za rješavanje o žalbi protiv pobijanog rješenja, a ako takvog organa uprave nema Vlada Federacije/kantona.

Povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti nadležni organ može ukinuti pobijano rješenje ili odbiti zahtjev. Protiv ovog rješenja žalba nije dopuštena.

4. Poništavanje i ukidanje rješenja po pravu nadzora

Po učestalosti ovo je drugo najčešće vanredno pravno sredstvo! Ovdje se radi o poništavanju/ukidanju konačnog I stepenog rješenja, bez žalbe. Kod

ovog pravnog lijeka, organ koji ima pravo nadzora ima dvojaku mogućnost: poništavanje i ukidanje. Poništavanjem se poništavaju sve pravne posljedice od dana donošenja (ex tunc), a ukidanjem se ukidaju posljedice od dana ukidanja (ex nunc). Razlozi za poništenje i ukidanje rješenja nisu isti.

A. Rješenje će se poništiti:1. kada rješenje donese organ uprave koji nije stvarno nadležan (misli se na odnos niži-

viši organ). Ako ovakvo rješenje donese viši organ, ne može se koristiti, 2. ako je rješenje donio mjesno nenadležni organ (rok - 1 god.),3. ako je u istoj upravnoj stvari ranije riješeno na drugačiji način, 4. ako se donese složeno rješenje (rješenje u čijem donošenju učestvuje min. 2 organa), a

da nije bilo pribavljeno mišljenje ili saglasnost drugog organa, a bilo je obavezno da se to uradi, (rok- 5 godina),

5. ako je rješenje doneseno kao posljedica prisile, prinude, ucjene i sl. (nema roka za podnošenje).

B. Rješenje će se ukinuti ako je njime očigledno povrijeđen materijalni zakon (rok za podnošenje je 1 godina).

28

To može u jednostranačkim predmetima, a u dvostranačkim predmetima se mora pribaviti saglasnost druge stranke (zato što je ona možda stekla neko pravo tim rješenjem čije se ukidanje traži).

Pravo nadzora znači da ga rješava viši organ. Dakle, rješenje po pravu nadzora može poništiti ili ukinuti drugostepeni organ. Ako nema drugostepenog organa, rješenje može poništiti ili ukinuti vlada Federacije/kantona

Nadležni organ donosi rješenje o: poništenju rješenja: 1. po službenoj dužnosti, 2. na zahtjev stranke, tužioca ili

ombudsmena, rješenje o ukidanju: 1. po službenoj dužnosti ili 2. na zahtjev tužioca ili ombudsmena.

Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, već se protiv njega može neposredno pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.

5. Ukidanje i mjenjanje pravosnažnog rješenja uz pristanak ili na zahtjev stranke

Ako je pravomoćnim rješenjem stranka stekla neko pravo, a organ koji je donio to rješenje smatra da je u tom rješenju nepravilno primijenjen materijalni zakon, može rješenje ukinuti (od dana donošenja) ili izmijeniti (za ubuduće) radi njegovog usklađivanja sa zakonom, samo ako stranka koja je na osnovu tog rješenja stekla neko pravo ili obavezu na to pristane i ako se time ne vrijeđa pravo treće osobe.

Pri tome, ako je jednostranačka stvar - stranka treba na to da pristane, a ako je dvostranačka stvar - ne može se mijenjati na štetu jedne strane.

Ako stranka traži da se ukine ili izmjeni rješenje koje je nepovoljno za nju, tada je potrebna saglasnost organa. Kada organ uprave ne pristane da se ukine ili izmjeni takvo rješenje, nije dužan donijeti nikakvo rješenje, ali je dužan da o tom nepristajanju obavijesti stranku.

Rješenje u ovom slučaju donosi prvostepeni organ koji je donio rješenje, a drugostepeni organ samo kad je svojim rješenjem odlučio o stvari.

Žalba protiv novog rješenja donešenog na osnovu ove odredbe dopuštena je samo ako je to rješenje donio prvostepeni organ. Ako je rješenje donio drugostepeni organ, odnosno ako je rješenje prvostepenog organa konačno, protiv tog rješenja može se pokrenuti upravni spor.

Ovdje nema rokova u pitanju je dobra volja jednih i drugih.

6. Vanredno ukidanje rješenja

Ovdje se radi o ukidanju izvršnog rješenja koje je doneseno u skladu sa zakonom. Npr. odobrenjem za građenje odobreno je građenje na određenoj zemljišnoj parceli, a kasnije se utvrdi da je na toj parceli klizište, te se gradnjom ugrožavaju kuće koje se nalaze ispod ili cesta koja tu prolazi.

Izvršno rješenje se može ukinuti ako je to potrebno: 1. radi otklanjanja opasnosti po život i zdravlje ljudi ili javnu sigurnost, ili 2. radi otklanjanja poremećaja u privredi.

Dakle, radi se o vanrednim situacijama kada je došlo do promjene okolnosti nakon donošenja rješenja.

Rješenje se može ukinuti i samo djelimično, u opsegu koliko je neophodno da se opasnost otkloni ili zaštite navedeni javni interesi.

Ovo rješenje o vanrednom ukidanju donosi drugostepeni organ.

29

Protiv rješenja kojim se izvršno rješenje ukida dopuštena je žalba samo kad je to rješenje donio prvostepeni organ. U suprotnom, protiv takvog rješenja može se neposredno pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.

Stranka koja usljed ukidanja rješenja trpi štetu ima pravo na naknadu samo stvarne štete. Za rješavanje o zahtjevu za naknadu štete nadležan je u I stepenu sud koji bi po Zakonu o upravnim sporovima bio nadležan za rješavanje upravnog spora po ovom pravnom lijeku.

7. Oglašavanje rješenja ništavim

Ništavim se oglašava rješenje: 1. ako je u upravnom postupku rješeno o stvari iz sudske nadležnosti, ili ako se radi o stvari

koja uopšte nije u nadležnosti organa uprave, uopšte nije upravna stvar. 2. kad bi svojim izvršenjem to rješenje dovelo do krivičnog djela.3. ako je doneseno rješenje čije je izvršenje nemoguće. 4. ako je doneseno rješenje po službenoj dužnosti, a predviđeno je da se može donijeti samo

na zahtjev stranke (ovakvo rješenje se može konvalidirati, ali samo ako stranka naknadno pristane na to).

Rješenje se može u svako doba oglasiti ništavim u cijelosti ili djelim. po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranke, tužioca ili ombudsmena.

Rješenje oglašava ništavim organ koji ga je donio ili drugostepeni organ, a ako drugostepenog organa nema onda vlada, i to Vlada Federacije, ako se radi o rješenju federalnog organa uprave ili fed. ustanove, odnosno vlada kantona ako se radi o rješ. kantonalnog organa uprave ili kantonalne ustanove, o rješ. općinskog načelnika ili gradonač., i općinske ili gradske službe za upravu.

Protiv rješenja kojim se neko rješenje oglašava ništavim ili se odbija prijedlog stranke, tužioca, ili ombudsmena za oglašavanje rješenja ništavim dopuštena je žalba. Ako nema organa koji rješava o žalbi, protiv takvog rješenja može se neposredno pokrenuti upravni spor.

PRAVNE POSLJEDICE PONIŠTAVANJA I UKIDANJA

Poništavanjem rješenja i oglašavanjem rješenja ništavim, poništavaju se i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo.

Ukidanjem rješenja ne poništavaju se pravne posljedice koje je rješenje već proizvelo do dana ukidanja, ali se onemogućava daljnje proizvođenje pravnih posljedica ukinutog rješenja.

Organ koji sazna za rješenje kojim je povrijeđen zakon, a povreda može biti razlog za obnovu postupka, odnosno za poništavanje, ukidanje ili mijenjanje rješenja, dužan je bez odgađanja da o tome obavijesti organ nadležan za pokretanje postupka i donošenje rješenja.

IZVRŠENJE

Kada prvostepeno rješenje postaje izvršno?

1) istekom roka za žalbu kada žalba nije izjavljena, 2) dostavom stranci rješenja kada žalba nije dopuštena, 3) dostavom stranci rješenja kada žalba ne odgađa izvršenje i 4) dostavom stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija.

Kada će drugostepeno rješenje postati izvršno? 30

Danom dostave tog rješenja. (???Kada je drugostepeni organ, rješavajući po žalbi, poništio I stepeno rješenje i sam riješio stvar u meritumu???). Kako će se rješenje praktično izvršiti? To je tzv. administrativno izvršenje, donosi se zaključak o dozvoli izvršenja i u dispozitivu se navodi kako će se izvršiti. Može se izvršti i prisilnim putem. Nakon proteka roka od 5 godina od dana kada je rješenje postalo pravosnažno ne može se više izvršavati. Ako je uložena žalba, pa po njoj drugostepeni organ odlučio da se odbija - to rješenje je konačno, a prvostepeno na koje se lice žalilo izvršno.

Upravna rješenja se mogu izvršavati administrativno i sudski (uglavnom novčane obaveze). Uslovi su:

1. rješenje mora biti izvršno, 2. stranka na osnovu tog rješenja mora postaviti zahtjev za izvršenje, 3. organ donosi zaključak o dozvoli izvršenja navodeći način izvršenja, prijetnju novčanom

kaznom, nalaže prisilno izvršenje itd. Sve su to varijante, tj. postoji više načina i mogućnosti izvršenja.

Žalbom na zaključak o dozvoli izvršenja, ne može se uspješno izjaviti žalba protiv rješenja čije se izvršenje dozvoljava tim zaključkom.

(ZAKON O UPRAVNOM SPORU – Sl. novine FBIH 9/05)

31

Šta je upravni spor? To je spor o zakonitosti upravnog akta.

Upravni spor predstavlja sudsku kontrolu upravnih akata.

Radi ostvarivanja sudske zaštite prava građana, poduzeća, ustanova i drugih pravnih lica u Federaciji, te radi osiguranja zakonitosti, sudovi u upravnim sporovima odlučuju o zakonitosti upravnih akata kojima organi uprave i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju o pravima i obavezama građana i pravnih lica u pojedinačnim upravnim stvarima.

Ko sve može pokrenuti upravni spor?

1. građanin pojedinac ili pravno lice - ako smatra da mu je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu,

2. zainteresirano lice - to je pojedinac ili pravno lice koji su učestvovali u upravnom postupku radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa,

3. organ uprave, služba za upravu, naselje ili grupa osoba i sl., iako nemaju svojstvo pravnog lica - ako mogu biti nosioci prava i obveza o kojima se rješavalo u upravnom postupku.

4. tužitelj ili dr. ovlašteni organ - ako je upravnim aktom povrijeđen zakon u korist građanina.

5. pravobranilac - ako je upravnim aktom povrijeđen zakon na štetu Federacije, kantona, grada ili općine koju on po zakonu zastupa.

6. ombudsmen - ako ocijeni da je konačnim upravnim aktom povrijeđeno ljudsko dostojanstvo, osnovna prava i slobode zagarantovane ustavom i međunarodnim konvencijama.

Presude u upravnom sporu

One su obavezne prema svakom. Njih moraju uvažavati kako organi uprave, tako i druge stranke koje učestvuju u upravnom sporu.

Sve odluke koje se donesu u upravnom sporu su pravomoćne, jer se protiv njih ne može koristiti pravo žalbe.

Da li u upravnom sporu ima zainteresirana stranka? POSTOJI!

Treća osoba kojoj bi poništenje osporenog upravnog akta neposredno bilo na štetu (zainteresirana osoba) ima u sporu položaj stranke.

Npr. stranke su: nosilac stanarskog prava i korisnik koji je tokom rata dobio privr. rješenje. Vodi se spor između njih. Postoji treća, zainteresovana strana, vlasnik stana, koji je također zainteresovan da taj stan ostane njemu.

NADLEŽNOST

Upravne sporove rješava kantonalni sud i to prema sjedištu prvostepenog organa koji je pobijano rješenje donio.

U upravnim sporovima sudi sudija pojedinac. Izuzetno, u složenim predmetima upravnog spora sudi se u vijeću od trojice sudija, o čemu odlučuje predsjednik vijeća za upravne sporove.

Sukob nadležnosti između kantonalnih sudova u pogledu rješavanja upravnog spora rješava Vrhovni sud Federacije.

32

Šta je organ u smislu ZUS-a?

Pod organom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se: 1. organi uprave i upravne ustanove Federacije i kantona, 2. gradonačelnik i općinski načelnik, te gradske i općinske sužbe za upravu, i 3. institucije koje imaju javne ovlasti kad u vršenju javnih ovlasti rješavaju u upravnim stvarima

(npr. Federalni zavod za PIO).

Protiv čega se pokreće upravni spor?

Upravni spor može se voditi samo protiv upravnog akta. Upravni akt je akt nadležnog organa kada on rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnih lica u nekoj upravnoj stvari.

Dakle, trebaju biti ispunjena 3 elementa da bi se radilo o upravnom aktu:1. da ga je donio nadležni organ,2. da se njime rješava o pravu ili obavezi pojedinca, odnosno pravnog lica,3. da se radi o upravnoj stvari (nema definicije šta se smatra upravnom stvari, polazi se od

sudske prakse, npr. rješenje o tome i tome nije upravna stvar itd.)

Upravni spor može se pokrenuti protiv konačnog upravnog akta, tj.: 1. protiv upravnog akta koji je donešen u II stepenu. 2. protiv I - stepenog upravnog akta, ako zakonom nije dopuštena žalba na taj akt u upravnom

postupku. 3. u slučaju šutnje administracije.

Šutnja administracije

Šutnja administracije postoji kad nadležni organ o zahtjevu, odnosno o žalbi stranke, nije donio odgovarajući upravni akt u upravnom postupku. Šta kada drugostepeni organ ćuti?

Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana (ili u posebnim propisom određenom kraćem roku) donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.

Dakle, prije nego se podnese tužba za pokretanje upravnog spora zbog tzv. šutnje administracije, stranka se mora pismeno obratiti upravnoj inspekciji. Ako upravna inspekcija ne poduzme nikakve mjere u roku od 30 dana, tada stranka može podnijeti tužbu sudu kojom će pokrenuti upravni spor. Nije izričito predviđeno zakonom, ali kada se podnosi takva tužba, sudu se treba pružiti dokaz da je prethodno podnesen zahtjev upravnoj inspekciji i da ni ona nije postupila po zahtjevu u roku 30 dana od dana kada je isti njoj podnesen.

Šta kada prvostepeni organ ćuti?

Ovdje postoji razlika da li je protiv rješenja prvostepenog organa koji šuti dozvoljena ili nije dozvoljena žalba. Ako se radi o šutnji prvostepenog organa protiv čijeg rješenja nije dozvoljena žalba - postupak je isti kao i u slučaju šutnje drugostepenog organa. To znači da, ako prvostepeni organ nije u roku od 30 dana (ili u posebnim propisom određenom kraćem roku) donio rješenje, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila, stranka može pokrenuti upravni spor. Međutim, ako se radi o šutnji prvostepenog organa protiv čijeg rješenja stranka može izjaviti žalbu, a ovaj prvostepeni organ nije u roku od 60 dana (ili u posebnim propisom određenom kraćem roku) donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti

33

se svojim zahtjevom drugostepenom organu. Drugostepeni organ će nakon toga provesti postupak po zakonu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod gore opisanim uvjetima pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku.

Protiv kojih akata se ne može voditi upravni spor?

Upravni spor se ne može voditi:

1. protiv akata donešenih u stvarima u kojima je sudska zaštita osigurana izvan upravnog spora;

2. protiv akata donešenih u stvarima o kojima se po izričitoj odredbi zakona ne može voditi upravni spor (ovdje bi npr. mogla poslužiti zaštita zakonitosti);

3. u stvarima o kojima neposredno na osnovu ustavnih ovlaštenja odlučuju domovi Parlamenta Federacije BiH ili predsjednik i dopredsjednik Federacije BiH, odnosno zakonodavno tijelo kantona - skupština.

Izuzetno, u stvarima iz tač. 2. i 3. može se voditi upravni spor kad je nadležni organ pri donošenju upravnog akta:

a) prekoračio granice svoje nadležnosti ili b) upravni akt nije donio neposredno na osnovu ustavnih ovlaštenja.

Zakonski razlozi za pobijanje upravnog akta

Upravni akt se u upravnom sporu može pobijati iz sljedećih razloga:

1. ako je akt donešen od strane nenadležnog organa; 2. ako u aktu nije nikako ili nije pravilno primijenjen zakon, propis zasnovan na zakonu ili opći

akt;3. ako se u upravnom postupku koji je aktu prethodio nije postupilo po pravilima postupka, a

naročito ako činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno, ili što je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja;

4. ako akt sadrži takve nedostatke, odnosno nejasnoće koji sprečavaju ocjenu njegove zakonitosti ili nedostatke koji ga čine ništavim

5. ako je nadležni organ rješavajući po slobodnoj ocjeni prekoračio granice ovlaštenja koja su mu data pravnim propisima i suprotno cilju u kome je ovlaštenje dato.

Tužena strana

To je organ čiji se upravni akt osporava. Organ koji je donosio rješenje povodom kojeg je pokrenut upravni spor nije i ne može biti stranka u postupku, on je samo tužena strana.

Odgoda izvršenja pobijanog rješenja

Kada stranka podnese tužbu i pokrene upravni spor, to ne odgađa izvršenje upravnog rješenja povodom kojeg je spor pokrenut.

Stranka može od organa uprave koji je donio rješenje tražiti odgodu izvršenja, ako povodom tog rješenja namjerava pokrenuti upravni spor i ako su pri tome ispunjeni sljedeći uslovi:

1. da je stranka koja traži odgodu, uz zahtjev za odgađanje izvršenja, organu uprave dostavila i dokaz da je pokrenut upravni spor kod nadležnog suda,

34

2. da odlaganje nije protivno javnom interesu i 3. da se tim odlaganjem ne nanosi šteta drugoj stranci.

Stranka može i od suda kojem podnosi tužbu i pokreće upravni spor tražiti odgodu izvršenja rješenja, tako što će u tužbi zatražiti da sud odgodi izvršenje i tada sud hitno postupa (o zahtjevu za odgodu se rješava u roku od 3 dana). Međutim, ako se stranka, prije toga, obraćala organu uprave za odgodu izvršenja i nije uspjela, tada ne može isti zahtjev isticati u tužbi sudu. Zbog toga, ako osoba podnosi zahtjev za odgodu sudu, uz tužbu mora dostaviti dokaz da taj isti zahtjev nije već podnosila organu uprave. Ako uz zahtjev za odgodu koji je stranka podnijela sudu nije dostavljen i ovaj dokaz, sud će ovaj zahtjev odbaciti, jer je rok od 3 dana (u kojem sud o zahtjevu mora odlučiti) prekratak da se stranka opominje da ispravi nedostatke. Ako sud odbije odgodu, stranka nema prava na žalbu.Pokretanje upravnog spora

Upravni spor pokreće se tužbom. Tužba se podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu.

Rok od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta važi i za nadležnog pravobranioca i ombudsmena kada su ovlašteni za podnošenje tužbe ako im je upravni akt dostavljen, a ako im akt nije dostavljen, tužbu mogu podnijeti u roku od 60 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci u čiju je korist upravni akt donesen.

Tužba se predaje neposredno ili preporučenom poštom. Može se izjaviti na zapisnik, čak i kod općinskog suda.

Može se desiti da, iz neznanja ili omaškom, tužba bude predata drugom organu ili sudu. Ako se to može pripisati neukosti stranke, tada se računa da je tužba predata u roku. Taj organ ili sud će je proslijediti nadležnom sudu.

Sadržaj tužbe

Tužba mora sadržavati: 1. ime i prezime tužioca i druge lične podatke, 2. broj i datum upravnog akta protiv koga je tužba podnešena, 3. kratko izlaganje zbog čega se tuži i u kom pravcu i obimu se predlaže poništavanje

upravnog akta,4. potpis podnosioca (ako je nepismen – tužbu će potpisati drugo lice i naznačiti u čije ime je

potpisuje, a prstoznakom se inače u upravnom postupku akt može potpisati samo u slučaju kada nepismena stranka daje punomoć).

Kada se podnosi tužba, uz nju se dostavlja obavezno i akt koji se pobija.

Tužba se dostavlja u dva ili u potrebnom broju primjeraka, jer se tužba dostavlja drugoj strani ili stranama na odgovor.

Tužilac može odustati od tužbe sve do donošenja sudske odluke po tužbi, o čemu se sudu podnosi pisani podnesak ili daje izjava na zapisnik kod suda, u kom slučaju nadležni sud rješenjem obustavlja postupak.

U tužbi se ne mogu navoditi nove činjenice i dokazi, uz jedan izuzetak – može ako stranka uz tužbu priloži izuzetno jak dokaz koji dovodi u pitanje činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku. Ovdje je bitno da je činjenično stanje potpuno drugačije i da je postojalo ranije, ali ga tužilac nije mogao ranije istaći.

35

Svaka stranka je dužna dokazati činjenice na koje se poziva, dakle teret dokazivanja je na strankama. Ako ona ne pruži dovoljno dokaza, sud ih ne izvodi dodatno ex officio.

Odbacivanje tužbe

Sud će rješenjem odbaciti tužbu: 1. ako je tužba nepotpuna ili nerazumljiva, ali tek nakon što tužilac ni u naknadno ostavljenom

roku ne ukloni ove nedostatke, a oni su takvi da sprečavaju rad suda. 2. ako je tužba neblagovremena, prijevremena (ćutanje administracije) i podnesena od

neovlaštenog lica, 3. ako akt koji se tužbom osporava nije upravni akt, 4. ako je očigledno da se upravnim aktom ne dira u pravo tužioca (ne odnosi se na njega), 5. ako je stranka podnijela tužbu, a ima pravo na žalbu na prvostepeno rješenje, a to pravo

nije iskoristila, 6. ako se radi o stvari o kojoj se ne može voditi upravni spor, i 7. ako već postoji pravomoćna sudska odluka o istoj stvari.

Ako nadležni organ za vrijeme sudskog postupka po podnesenoj tužbi naknadno donese drugi upravni akt kojim se mijenja ili stavlja van snage upravni akt protiv koga je upravni spor pokrenut, taj organ je dužan, pored tužioca, pismeno izvijestiti i sud pred kojim je spor pokrenut. Sud će u tom slučaju pozvati tužitelja da u roku od 15 dana pismeno izjavi da li je naknadno donešenim upravnim aktom zadovoljan ili ostaje pri tužbi i u kom obimu, odnosno da li tužbu proširuje i na novi upravni akt. Ako tužitelj izjavi da je naknadno donešenim upravnim aktom zadovoljan ili ako ne da izjavu u roku 15 dana, nadležni sud će donijeti rješenje o obustavljanju postupka. Ako tužitelj izjavi da novim upravnim aktom nije zadovoljan, sud će nastaviti postupak.

Dostava upravnih spisa po tužbi

Sud je dužan tužbu dostaviti organu uprave koji je donio upravni akt na odgovor, kako bi u određenom roku ovaj organ (tužena strana) dostavio upravni spis kantonalnom sudu.

Ako taj organ ne dostavi sudu spis u ostavljenom roku (kojeg određuje sud, a koji ne može biti kraći od 10 niti duži od 20 dana), a predmet se ne može riješiti bez spisa, time organ uprave povrijeđuje službenu dužnost, pa tada sud ima pravo i obavezu da podnese prijavu disciplinskoj komisiji protiv službenog i odgovornog lica u tom organu. O pokretanju disciplinskog postupka obavještava se Vlada FBiH ili Vlada kantona.

Tužba se može riješiti i bez spisa ako stranka osporava rješenje samo sa aspekta primjene materijalnog prava. Tužba se, ako je predmet višestranački, dostavlja i drugim strankama na odgovor.

Nejavna sjednica / javna rasprava i odlučivanje suda

O upravnim sporovima sud rješava u pravilu nejavno, po sudiji pojedincu ili na sjednici.

Kod nejavne sjednice nema rasprave. Tužilac može tražiti da prisustvuje nejavnoj sjednici, bez obzira da li stvar rješava

pojedinac ili vijeće. Tužilac taj zahtjev može istaći samo u tužbi. Sudija mora pozvati ovakvog tužioca, predočiti mu stvar i odgovor na tužbu, može mu dozvoliti da nešto dodatno kaže ako ima ili da iznese neke nove dokaze. Kada sud ocijeni da nema više razloga da prisustvuje sjednici pušta ga da ide i nastavlja svoj rad. Raniji zakon nije imao nejavnu sjednicu.

Stranke u sporu mogu zatražiti da se u predmetu održi javna rasprava.

36

Ovaj zahtjev se može istaći samo u tužbi ili odgovoru na tužbu.

U tom slučaju sud mora udovoljiti zahtjevu stranke i zakazuje javnu raspravu. U tom smislu, sudija pojedinac, odnosno predsjednik vijeća odredit će dan rasprave i na raspravu pozvati stranke i zainteresirana lica, ako ima takvih lica. U pozivu za raspravu sud će obavijestiti stranke da su na raspravi dužne predočiti sve dokaze o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i navode.

Raspravom rukovodi sudija pojedinac, odnosno predsjednik vijeća.

Izostanak stranke sa rasprave ne zadržava rad suda. Zbog izostanka stranaka sa rasprave ne može se uzeti da su stranke odustale od svojih zahtjeva, već će se njihovi podnesci pročitati. Ako na raspravu ne dođe ni tužilac ni tužena strana, sud će raspraviti spor i bez prisustva stranaka.

Tok rasprave

Raspravom rukovodi predsjednik vijeća. Takva rasprava ne bi trebala trajati duže od 1/2 sata.

Na raspravi prvo dobija riječ član sudskog vijeća koji je izvjestitelj, koji izlaže stanje i suštinu spora, ne dajući svoje mišljenje. Poslije toga daje se riječ tužitelju da obrazloži tužbu, pa zastupniku tužene strane i zainteresiranim osobama da obrazlože svoja gledišta.

O raspravi se vodi zapisnik u koji se unose samo bitne činjenice i okolnosti i dispozitiv odluke. Zapisnik potpisuju predsjednik vijeća odnosno sudija pojedinac i zapisničar. Pošto se zapisnik potpiše, stranke napuštaju raspravu, a odluka se upisuje u zapisnik (ne mora odmah, može i u roku od 30 dana).

Kad je u predmetu odlučivano nejavno (na sjednici ili po sudiji pojedincu), sud može, ako su za to ispunjeni uvjeti, poništiti osporeni upravni akt i prvostepeni upravni akt ako je i on sadržavao iste nedostatke i predmet vratiti:

1. tuženom organu na ponovno rješavanje ili 2. prvostepenom organu na ponovno rješavanje - kada ocijeni da će on brže i efikasnije

provesti postupak i odlučiti o upravnoj stvari.

Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.

Kada sud na održanoj javnoj raspravi utvrdi drugačije činjenično stanje u odnosu na činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku i otkloni povrede pravila upravnog postupka, poništit će osporeni upravni akt i prvostepeni upravni akt ako je i on sadržavao iste nedostatke, te sam rješiti upravnu stvar.

U ovom slučaju, sud utvrđuje činjenično stanje, po pravilu, na raspravi ili preko jednog člana sudskog vijeća ili preko drugog suda. Na raspravu se poziva i stranka.

Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tom je vezan razlozima tužbe.

Ako sud po zahtjevu iz tužbe utvrdi da je osporeni upravni akt ništavan, poništit će ga, a ako su razlozi ništavosti sadržani i u prvostepenom upravnom aktu, poništit će i taj akt.

Kada odlučuje u vijeću sud donosi presudu odnosno rješenje većinom glasova sudskog vijeća.

O vijećanju i glasanju vodi se poseban zapisnik koji potpisuju svi članovi vijeća i zapisničar. Vijećanje i glasanje vrši se bez prisustva stranaka.

  Sud rješava spor presudom. Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana.

37

Ako se tužba uvažava, presudom se upravni akt poništava i upravna stvar se rješava, pa presuda u svemu zamjenjuje poništeni upravni akt u slijedećim slučajevima:

a) kada sud rješava spor na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. b) kada sud na raspravi utvrdi drugačije činjenično stanje te sam rješi upravnu stvar.

Kad je tužba podnesena zbog šutnje uprave, a sud nađe da je opravdana, presudom će uvažiti tužbu i odrediti u kojem smislu će nadležni organ donijeti rješenje. Ako nadležni organ ne postupi po ovoj presudi suda, odgovorno lice u tom organu čini tešku povredu službene dužnosti protiv koje je nadležni sud dužan pokrenuti disiplinski postupak.

Dostava/preuzimanje odluke

Ako je održana rasprava, sud će donijeti odluku i izraditi pisani otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. Nakon zaključenja rasprave sud će prisutne stranke obavijestiti o datumu kada su dužne preuzeti odluku. Ako jedna od stranaka nije prisustvovala raspravi, sud će je pisano obavijestiti o datumu za preuzimanje odluke. Stranke, odnosno njihovi zastupnici ili punomoćnici, dužni su sami preuzeti odluku u zgradi suda, te im sud neće dostavljati odluku po drugim zakonskim pravilima o dostavi pismena.

Odluke suda donesene nejavno (na sjednici ili po sudiji pojedincu) sud će dostaviti strankama neposredno u sudu, putem pošte ili na drugi način određen zakonom.

Sadržaj presude/rješenja

1. uvod a) naziv suda, b) broj i datum, c) sastav suda, d) označenje stranaka e) kratko označenje predmeta spora i akta koji pobija, f) dan kada je održana sjednica,

2. izreka, 3. obrazloženje, 4. potpis sudije/predsjednika vijeća.

Pouka o pravnom lijeku - protiv ove presude žalba nije dopuštena. Nema pozivanja u ime naroda ili u ime FBiH u ovom postupku. Original presude se čuva u sudu, a strankama se dostavlja ovjeren prepis.

PRAVNI LIJEKOVI

Žalba – nema je!Protiv odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu ne može se izjaviti žalba.

1. Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke

Protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu, stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, i to:

1. Vrhovnom sudu Federacije – zbog: a) povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili b) povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na

rješenje stvari putem kantonalnog suda.

38

2. Kantonalnom sudu – zbog: a) povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili b) povrede pravila ???federalnog – kantonalnog??? zakona o postupku koja je mogla

biti od uticaja na rješenje stvari. 

Zahtjev za vanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnose na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje!!!

Zahtjev za vanredno preispitivanje se upućuje drugostepenom sudu preko prvostepenog suda. Dakle, zahtjev se predaje kantonalnom sudu protiv čije odluke se podnosi zahtjev, u roku od 30 dana od dana dostavljanja stranci te sudske odluke. Kantonalni sud zahtjev i spise u roku od 3 dana dostavlja Vrhovnom sudu FBiH, odnosno nadležnom drugostepenom kantonalnom sudu.

O zahtjevu za vanredno preispitivanje odlučuje nadležni sud u vijeću od trojice sudija. Kada o zahtjevu za vanredno preispitivanje odlučuje kantonalni sud, taj sud odlučuje u vijeću sastavljenom od trojice sudija koji nisu učestvovali u donošenju odluke.

Stranka može tražiti održavanje javne sjednice i tome se ne mora udovoljiti jer ovdje se načelno odlučuje na nejavnim sjednicama.

Kako odlučuje nadležni sud po ovom zahtjevu?

Zahtjev se prvo dostavlja strankama i određuje im rok u kojem trebaju odgovoriti. Rješenjem se odbacuje neblagovremen, nedopušten ili neovlašten zahtjev. Ako ovaj zahtjev nema navedenih formalnih nedostataka, Vrhovni sud Federacije BiH, odnosno nadležni kantonalni sud, donosi presudu kojom odbija ili uvažava zahtjev. Ako ga uvažava – pobijanu kantonalnu odluku će:

a. ukinuti – čime predmet vraća na ponovni postupak ili b. izmjeniti – čime sud zapravo sam rješava po tužbi.

(U upravnom postupku/sporu nema preinačenja, može izmjeniti rješenje/pres.).

2. Ponavljanje (obnova) postupka

Postupak okončan presudom ili rješenjem nadležnog suda ponoviće se na zahtjev stranke iz slijedećih razloga:

1. ako stranka sazna za nove činjenice ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih bi spor bio povoljnije riješen za nju da su te činjenice/dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni;

2. ako je do odluke suda došlo usljed kriv. djela sudije ili zaposlenika u sudu, ili je odluka isposlovana prevarnom radnjom zastupnika ili punomoćnika jedne od stranaka koja radnja predstavlja krivično djelo;

3. ako je odluka zasnovana na presudi donesenoj u krivičnoj ili građanskoj stvari, a ta presuda je kasnije ukinuta pravomoćnom sudskom odlukom;

4. ako je isprava na kojoj se zasniva sudska odluka lažna ili ako je svjedok, vještak ili stranka prilikom saslušanja pred sudom dao lažan iskaz, a odluka suda se zasniva na tom iskazu;

5. ako stranka nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi raniju sudsku odluku donesenu u istom upravnom sporu;

6. ako stranci, odnosno zainteresiranom licu nije bila data mogućnost da učestvuje u upravnom sporu - najčešća.

39

Ponavljanje postupka može se tražiti najkasnije u roku od 30 dana od dana kad je stranka saznala za razlog ponavljanja, odnosno u objektivnom roku od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke.

Ponavljanje postupka pokreće se tužbom. O tužbi za ponavljanje postupka rješava sud koji je donio odluku na koju se odnosi

razlog za ponavljanje postupka i to sudija pojedinac koji nije učestvovao u donošenju te odluke.

Tužba se podnosi istom sudu koji je nadležan za rješavanje. U tužbi se mora naročito navesti:

1. presuda ili rješenje doneseno u postupku čije se ponavljanje traži; 2. zakonski osnov ponavljanja (razlog) i dokazi odnosno okolnosti koje čine vjerovatnim

postojanje tog osnova; 3. okolnosti i dokazi iz kojih proizilazi da je tužba podnesena u roku; 4. u kom pravcu i obimu se predlaže izmjena presude, odnosno rješenja donesenog u

postupku čije se ponavljanje traži.

O tužbi za ponavljanje postupka odlučuje sudija pojedinac bez održavanja rasprave. Sud će odbaciti tužbu rješenjem ako utvrdi:

1. da je tužbu podnijelo neovlašteno lice ili 2. da tužba nije blagovremena ili 3. da stranka nije učinila bar vjerovatnim postojanje zakonskog osnova za ponavljanje.

Ako sud ne odbaci tužbu zbog navedenih nedostataka dostavit će je protivnoj stranci i zainteresiranim licima i pozvati ih da u roku od 15 dana odgovore na tužbu.

Po isteku roka za odgovor na tužbu, sud presudom rješava o tužbi za ponavljanje postupka. Ako se ponavljanje postupka dozvoli, staviće se van snage ranija sudska odluka u cjelini ili djelimično.

Ranije procesne radnje na koje ne utiču razlozi ponavljanja postupka neće se ponavljati. Presudom kojom se ponavljanje postupka dozvoljava riješiće se i o glavnoj stvari.

Protiv odluke suda donesene po tužbi za ponavljanje postupka mogu se podnijeti pravni lijekovi koji su dozvoljeni u glavnoj stvari.

Pravne lijekove u upravnom sporu može podnositi i ombudsmen kada u obavljanju poslova iz svoje nadležnosti nađe da je sudskom odlukom povrijeđeno ljudsko dostojanstvo odnosno prava i slobode utvrđene Ustavom Federacije i instrumentima Aneksa tog Ustava.

OBAVEZNOST PRESUDA I SHODNA PRIMJENA ODREDABA ZPP-a  

Kad sud poništi osporeni upravni akt predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen.

Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ dužan je da ga donese bez odlaganja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude.

Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka.

Ako nadležni organ poslije poništenja osporenog upravnog akta donese upravni akt protivno pravnom shvatanju suda, ili protivno primjedbama suda u pogledu postupka, pa tužilac podnese novu tužbu, sud je dužan u ovim slučajevima poništiti osporeni upravni akt i sam riješiti stvar presudom, ako je u toj stvari potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje. Takva presuda u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa. 

Ako nadležni organ poslije poništenja upravnog akta ne donese novi upravni akt u propisanom roku ili ga donese protivno primjedbama suda u pogledu činjeničnog stanja, pa zbog toga sud ne može donijeti presudu koja u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa,

40

odgovorno lice u tom organu čini tešku povredu službene dužnosti protiv koje je nadležni sud dužan pokrenuti disciplinski postupak.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku!!! POSTUPAK ZAŠTITE SLOBODA I PRAVA POJEDINACA ZAJAMČENIH USTAVOM FEDERACIJE

Ovo je sui generis pravno sredstvo. Ovim pravnim sredstvom se dozvoljava da se pobijaju akti koji se inače ne mogu

pobijati (jer to uglavnom nisu upravni akti, pa ne postoji mogućnost pokretanja upravnog spora), a kojima se krše prava pojedinaca iz ustava i međunarodnih konvencija i sporazuma, pod uslovom da nije zajamčena druga sudska zaštita protiv takvih akata.

Zahtjev pored pojedinca može podnijeti i ombudsmen.

Ovakav zahtjev rješava kantonalni sud i to sudija pojedinac ili vijeće.

Zahtjev se smatra hitnim i rok rješavanja je 15 dana.

Mora se dostaviti i drugoj strani na odgovor osim ako očigledno proizilazi da su kršena ljudska prava.

U zahtjevu se treba navesti: 1. radnja, mjesto i vrijeme kada je radnja učinjena, 2. organ, odnosno pravno lice kod kojeg je ta radnja učinjena, 3. podaci o službenom licu, odnosno odgovornom licu koje je to učinilo, dokazi o tome, kao i 4. zahtjev da se otkloni zapreka ili ograničenje slobode/prava.

Zahtjev zbog nezakonite radnje može se podnijeti sve dok radnja traje. O zahtjevu se odlučuje rješenjem. Kad sud nađe da je zahtjev osnovan donijet će

rješenje kojim će zabraniti daljnje vršenje nezakonite radnje i odrediti mjere koje treba preduzeti, da bi se uspostavilo zakonito stanje, ostavljajući rok za izvršenje, kao i odrediti zakonske sankcije za slučaj neizvršenja rješenja. U protivnom, ako sud nađe da je zahtjev neosnovan, odbit će zahtjev rješenjem.

Protiv ovog rješenja, ne može se izjaviti žalba, ali se može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Vrhovnom sudu Federacije u roku od 8 dana od dana dostavljanja rješenja stranci.

Osim pojedinačnih akata, ovaj postupak se odnosi i na pojedinačne radnje tj. ponašanje službenog ili odgovornog lica koji svojim radnjama onemogućava stranci da ostvari ustavom zagarantovana prava i slobode. Ako se to zaista utvrdi, tada postoji mogućnost da kantonalni sud donese rješenje kojim će zabraniti dalje postupanje ili nepostupanje ili će naložiti da se postupi na određeni način i utvrditi određene mjere u određenom roku kako bi se otklonile te negativne posljedice. Postoji i mogućnost novčanog kažnjavanja za neizvršenje naložene radnje (200-800 KM).

Radnje naložene rješenjem treba da izvrši onaj kod koga se te radnje čine ili ne čine, a ako on to neće da izvrši, onda sud može sam ili putem općinskih sudova da na zahtjev stranke preuzme izvršenje tog rješenja.

41

42

OPĆI POJMOVI

Dodatna nadležnost Ustavom BiH (Član 3) propisane su nadležnosti BiH, ali isto tako članom 3.5 a) i b)

propisane su ustavom FBiH i dodatne nadležnosti.

To znači da entiteti jedan dio svoje nadležnosti mogu prenijeti na BIH (Ministarstvo pravde, Ministarstvo odbrane, VSTV). Prenos nadležnosti vrši zakonodavno tijelo entiteta tj. Parlament FBiH i Narodna skupština RS.

Podjela nadležnosti

Prema Ustavu FBiH propisane su: 1. isključiva nadležnost Federacije, 2. zajednička nadležnost FBiH i kantona i 3. isključiva nadležnost kantona.

1. kod isključive nadležnosti FBiH - ona iz te oblasti samostalno donosi propise.2. kod zajedničke nadležnosti - propisi koje donosi FBiH mora donositi u konsultaciji sa

kantonalnom vlašću. 3. kod isključive nadležnosti kantona- kantonalno tijelo samostalno donosi propise.

Kod zajedničke nadležnosti, FBiH može prenijeti dio nadležnosti na kanton, a kanton na gradske ili općinske vlasti (isto se odnosi i na BiH).

Zatečeni propisi – to znači da svi zakoni, sudska pravila i propisi koji su se zatekli na dan donošenja Ustava FBIH (isto važi i za Ustav BIH) će se primjenjivati u onoj mjeri ukoliko nisu u suprotnosti sa Ustavom FBiH (isto važi i za BiH) (npr. zakon o eksproprijaciji, ZOO, zakon o nasljeđivanju).

ZAKON O ORGANIZACIJI UPRAVE U FBIH

Ovim zakonom propisan je način organiziranja uprave u FBiH, kantonu, općini i gradu. Ovo je jedan sistemski zakon i na osnovu njega se donose svi ostali zakoni iz oblasti uprave, s tim da u nekim lex specialis zakonima određena rješenja mogu biti i drugačije propisana.

Nadležnost federalnih organa uprave utvrđuje se u federalnom zakonu o federalnim ministarstvima, a organizacija i nadležnost kantonalnih organa uprave propisuje se kantonalnim zakonom. Nedležnost gradskih i općinskih službi propisuje se propisom gradskog, odnosno općinskog vijeća.

Poslove uprave iz okvira nadležnosti Federacije, odnosno kantona, obavljaju organi uprave Federacije, odnosno kantona, a poslove uprave i samouprave iz nadležnosti grada odnosno općine vrši gradonačelnik odnosno općinski načelnik, putem gradskih odnosno općinskih službi za upravu. Sredstva za rad organa uprave osiguravaju se u budžetu FBiH, kantona, grada, odnosno općine.

POSLOVI UPRAVE

1. Izvršavanje zakona i drugih propisa – stvarna nadležnost organa uprave:

43

Federalni organi uprave nadležni su za izvršavanje: a. federalnih zakona i drugih propisa, i b. zakona BiH - ako je to utvrđeno u samim tim zakonima (da je za rješavanje

određenih upravnih stvari nadležna Federacija) ili ukoliko BiH jedan dio svoje nadležnosti prenese na entitetet.

Kantonalni organi nadležni su za sprovođenje:

a. kantonalnih propisa i b. federalnih propisa - ako je to utvrđeno zakonom Federacije ili ako je Federacija

jedan dio svojih nadležnosti prenijela na kanton.

Gradske i općinske službe su nadležne za izvršavanje propisa koje donose gradska i općinska vijeća, za izvršavanje kantonalnih propisa ako je utvrđeno u zakonima kantona, i ako je kanton, odnosno, Federacija jedan dio svoje nadležnosti prenijeli na grad, odnosno općinu.

2. Vršenje upravnog nadzora - gdje organi uprave nadziru provedbu zakona i drugih propisa, te zakonitost rada i postupanja organa uprave i institucija koje imaju javna ovlaštenja.

Postoji nekoliko vrsta upravnog nadzora: 1. nadzor nad zakonitošću upravnih i drugih akata, 2. nadzor nad zakonitošću rada organa uprave i institucija kojima su povjerena javna

ovlaštenja, 3. inspekcijski nadzor – gdje organi uprave:

a) ostvaruju neposredan uvid u zakonitost rada, poslovanja i postupanja preduzeća, ustanova i građana u vezi sa pridržavanjem zakona i drugih propisa,

b) poduzimaju upravne i druge mjere za koje su ovlašteni zakonom, odnosno propisom gradskog ili općinskog vijeća.

3. Donošenje provedbenih propisa (podzakonskih akata) – organi uprave nadležni su za donošenje provedbenih propisa samo ako je to predviđeno zakonom iz određene oblasti za koju je donesen zakon.

4. Pripremanje određenih propisa i davanje preporuka – organi uprave pripremaju zakone i druge propise za oblasti za koje su obrazovani i kada o tome odluči nadležna zakonodavna ili izvršna vlast. Prilikom izrade zakona organi uprave dužni su pribavljati odgovarajuća mišljenja, posebno:a. ako se tim zakonima propisuje i dio nadležnosti nekih drugih organa, ilib. ako predložena rješenja iziskuju angažiranje određenih finansijskih sredstava.

5. Davanje odgovora na pitanja zakonodavnoj vlasti – to su tzv. zastupnička pitanja u vezi sa provođenjem politike i izvršavanjem zakona i dr. propisa iz svoje nadležnosti, te o stanju i problemima u oblasti za koju su osnovani

6. Praćenje stanja u oblasti za koje su ti organi osnovani.

7. Obavljanje drugih poslova kada je to zakonom propisano.

POVJERAVANJE JAVNIH OVLAŠTENJA

44

Organi uprave u okviru obavljanja svoje djelatnosti mogu jedan dio svojih poslova prenijeti na neku drugu pravnu osobu, što se naziva povjeravanje javnih ovlaštenja.

One pravne osobe na koje je preneseno obavljanje određene djelatnosti sa organa uprave zovu se Institucije koje vrše javna ovlaštenja.

Prenos nadležnosti može se vršiti samo zakonom. Zakon propisuje da se u okviru prenosa nadležnosti sa organa uprave na drugu

pravnu osobu ne može prenijeti inspekcijski nadzor. Međutim, u okviru inspekcijskog nadzora jedan dio tih poslova se može prenijeti, a to je obavljanje određenih ekspertiza i stručnih analiza za koje organ uprave nije tehnički ni stručno osposobljen.

Organ uprave koji je prenio ovlaštenja, u tom slučaju ima sljedeću funkciju:a) rješava po žalbama na donesena rješenja od strane ovih institucija, b) vrši inspekcijski nadzor, c) daje određena uputstva, mišljenja i objašnjenja kod primjene određenih zakona i d) može poduzimati i druge radnje i mjere koje ima drugostepeni organ.

Institucija na koju su prenesena javna ovlaštenja ima obavezu da organu uprave sa kojeg je preneseno ovlaštenje dostavlja informacije, izvještaje i druge podatke koji su neophodni tom organu uprave.

KAKO SE OSNIVAJU ORGANI UPRAVE - OSNOVI ORGANIZACIJE ORGANA UPRAVE !!!

Federalni i kantonalni organi uprave osnivaju se i njihove nadležnosti se utvrđuju zakonom.

Federalni organi uprave su: 1. Ministarstva - federalno ministarstvo osniva se za obavljanje upravnih i stručnih poslova iz

nadležnosti Federacije u oblastima u kojima federalni organi uprave, u cjelini ili u većem obimu, neposredno provode politiku i izvršavaju/osiguravaju izvršavanje federalnih zakona i drugih federalnih propisa i odgovaraju za njihovo izvršavanje. Šta se treba uraditi za formiranje novog ministarstva? Prvo treba pripremiti izmjene i dopune Zakona o federalnim ministarstvima, zatim usvojiti zakon od strane federalnog parlamenta u kojem će biti određena nadležnost novog ministarstva, te na kraju utvrditi postojanje novog ministarstva.

2. Uprave - federalna uprava osniva se za obavljanje određenih upravnih i stručnih poslova čija priroda i način izvršavanja zahtijeva posebnu organiziranost i samostalnost u radu.

3. Federalne ustanove (imaju svojstvo pravnog lica) - to su upravne organizacije koje vrše stručne poslove za čiji rad je potrebna primjena stručnih i naučnih metoda.Kriterij za osnivanje: obim poslova, vrsta poslova i broj organa uprave treba biti primjeren broju stanovnika koji žive na određenom prostoru.

U federalne ustanove spadaju:1) zavodi - osnivaju se za obavljanje stručnih i drugih poslova koji zahtijevaju primjenu

istraživačkih i naučnih metoda.2) direkcije-osnivaju se za obavljanje stručnih poslova, koji pretežno imaju privredni

karakter.3) agencije - osnivaju se za obavljanje različitih stručnih poslova (npr. ADS)

Federalnim upravama/ustanovama rukovodi direktor, a organima uprave rukovodi ministar (jedna od razlika). Ministar je odgovoran Vladi FBiH, predsjedniku i premijeru FBiH i na kraju Parlamentu FBiH. Direktor je (ovisno je li u okviru ministarstva ili je samostalna) odgovoran Vladi FBiH i premijeru, a ako je samostalna onda Vladi FBiH.

Odgovornost se uvijek treba vezivati za imenovanje u smislu - onaj ko imenuje njemu se odgovara.

Federalne uprave i federalne ustanove mogu se osnivati:1. kao samostalne federalne uprave/ustanove i

45

2. kao federalne uprave/ustanove u sastavu federalnog ministarstva - ako je to potrebno:a) zbog međusobne povezanosti poslova iz nadležnosti federalnog ministarstva i

federalne uprave/ustanove i b) kad je, pored određenog stepena samostalnosti u vršenju poslova, potrebno

osigurati usmjeravanje i nadzor u obavljanju poslova tih uprava/ stanova od strane federalnog ministarstva.

U slučaju kad se uprava/ustanova nalazi u sastavu ministarstva, ministar donosi

propise i opće akte za izvršavanje zakona i vrši nadzor nad radom te uprave/ustanove, a ostale poslove iz svoje nadležnosti uprava/ustanova vrši samostalno. U vršenju nadzora federalni ministar ima ovlaštenja:

1) rješavati u upravnom postupku o pravnim sredstvima protiv upravnih akata uprave/ustanove u sastavu;

2) davati saglasnost na akte uprave/ustanove u sastavu, donesene izvan upravnog postupka; 3) tražiti izvještaje i obavještenja o radu uprave/ustanove u sastavu; 4) odrediti izvršenje pojedinih zadataka iz nadležnosti uprave/ustanove u sastavu i rokove za

njihovo izvršenje.

Federalne uprave/ustanove u sastavu ministarstva, ostvaruju saradnju sa drugim organima, preduzećima i dr. pravnim licima, a odnose prema Vladi, Predsjedniku i Parlamentu FBiH ostvaruju preko ministra u čijem se sastavu nalaze.

Za vršenje upravnih i stručnih poslova i poslova lokalne samouprave, iz okvira nadležnosti grada i općine osnivaju se službe za upravu. One se osnivaju propisom gradskog i općinskog vijeća na prijedlog grado načelnika, odnosno općinskog načelnika.

UTVRĐIVANJE UNUTARNJE ORGANIZACIJE ORGANA UPRAVE

Unutrašnja organizacija organa uprave utvrđuje se pravilnikom o unutarnjoj organizaciji.

Pravilnik o unutarnjoj organizaciji donosi rukovodilac federalnog/ kantonalnog organa uprave, uz saglasnost Vlade Federacije/ kantona.

Unutarnja organizacija federalne uprave/ustanove u sastavu ministarstva utvrđuje se, kao poseban dio, pravilnikom o unutarnjoj organizaciji ministarstva u čijem se sastavu nalaze.

U gradu i općini, pravilnik o unutarnjoj organizaciji donosi gradonačelnik/ općinski načelnik, uz saglasnost gradskog/općinskog vijeća.

Pravilnikom o unutarnoj organizaciji organa uprave utvrđuje se naročito: 1. organizacione jedinice i njihova nadležnost; 2. način rukovođenja; 3. programiranje i izvršavanje poslova; 4. ovlaštenja i odgovornosti službenika u obavljanju poslova; 5. ukupan broj službenika i namještenika za obavljanje poslova; 6. naziv i raspored poslova po organizacijonim jedinicama, sa opisom poslova za

svakog službenika i namještenika i potrebnim uvjetima u pogledu stručne spreme i drugih uvjeta;

RUKOVOĐENJE ORGANIMA UPRAVE

RUKOVODILAC: Organom uprave rukovodi rukovodilac. U federalnim i kantonalnim organima uprave to je ministar, a službama za upravu u gradu i općini rukovodi gradonačelnik, odnosno općinski načelnik. Samostalnom upravom i upravom u okviru ministarstva rukovodi direktor.

Rukovodilac organa uprave:1. predstavlja organ uprave,

46

2. organizuje i osigurava zakonito i efikasno obavljanje poslova, 3. donosi propise i druge akte za koje je ovlašten, te 4. odlučuje o pravima, obavezama i odgovornostima službenika i namještenika u

vršenju službe.Rukovodilac je odgovoran za izvršavanje svojih ovlaštenja, odnosno nadležnosti organa

kojim rukovodi, a ako ocijeni da ne može obavljati poslove, može podnijeti ostavku. Federalni ministar podnosi ostavku predsjedniku FBiH.

Rukovodioca smjenjuje onaj organ koji ga je imenovao u skladu sa zakonom, i to: 1. ako se u izvršavanju svojih ovlaštenja i obaveza ne pridržava politike i smjernica organa

zakonodavne vlasti, kao i uputstava i smjernica organa izvršne vlasti, ili 2. ako u okviru svojih nadležnosti ne osigurava provođenje zakona i drugih propisa, ili 3. ako iz drugih razloga postane nedostojan vršenja funkcije.

ZAMJENIK RUKOVODIOCA: Rukovodilac organa uprave može imati zamjenika, koji ga zamjenjuje ukoliko ovaj nije u mogućnosti obavljati svoja ovlaštenja i obaveze ili ako je mjesto rukovodioca upražnjeno, dok novi rukovodilac ne preuzme dužnost, sa svim njegovim ovlaštenjima i odgovornostima u rukovođenju i pomaže rukovodiocu u provođenju njegovih ovlaštenja i obaveza. Zamjenika rukovodioca organa uprave imenuje i smjenjuje organ koji imenuje rukovodioca organa uprave.

RUKOVODEĆI SLUŽBENIK: Rukovodiocu organa uprave u rukovođenju pojedinim područjima rada pomažu rukovodeći službenici. Rukovodeće službenike postavlja i smjenjuje rukovodilac organa uprave.

SLUŽBENIK SA POSEBNIM OVLAŠĆENJIMA: Službenici sa posebnim ovlaštenjima obavljaju poslove inspekcijskog nadzora i druge značajnije upravne i stručne poslove. Postavlja i smjenjuje ih rukovodilac organa uprave.

Rukovodilac organa uprave, njegov zamjenik i rukovodeći službenici ne mogu obavljati drugu službu ili posao. Ovo se ne odnosi na rad u sudovima u svojstvu sudije porotnika, na rad u političkim strankama, na nastavni i odgojni rad u ustanovama za obrazovanje i odgoj, na samostalan naučni rad, na rad u kulturnim, umjetničkim, sportskim i naučno-istraživačkim ustanovama itd.

Službenici i namještenici

Poslove uprave u organima uprave obavljaju državni službenici, a dopunske (pomoćno-tehničke) poslove za potrebe organa uprave obavljaju namještenici.

O prijemu službenika i namještenika u radni odnos u organ uprave, kao i o drugim statusnim pitanjima tih lica odlučuje rukovodilac organa uprave.

Položaj, prava, obaveze i odgovornosti, kao i plaće i druga materijalna primanja službenika i namještenika u organima uprave uređuju se zakonom, odnosno propisom gradskog i općinskog vijeća, u skladu sa zakonom.

Zakonom o državnoj službi u Federaciji BiH uređuje se radno-pravni status državnih službenika, a Zakonom o namještenicima u organima državne službe u Federaciji, uređuje se radno - pravni status namještenika.

RUKOVOĐENJE FEDERALNIM ORGANIMA UPRAVE I FEDERALNIM USTANOVAMA

47

Federalnim ministarstvom rukovodi federalni ministar, koji: 1. rukovodi, koordinira i nadzire aktivnosti federalnog ministarstva, 2. provodi federalnu politiku, 3. izvršava federalne zakone i druge propise iz okvira nadležnosti svog ministarstva, te

zadatke koje mu odredi premijer.

Federalnog ministra imenuje predsjednik Federacije BiH, uz saglasnost 2 potpredsjednika Federacije, nakon konsultacija sa premijerom ili sa kandidatom za tu funkciju, s tim da imenovanje ministra zahtijeva potvrdu većine glasova zastupnika u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije. Federalnog ministra smjenjuje predsjednik Federacije, na prijedlog premijera.

Radom samostalne federalne uprave/ustanove rukovodi direktor.Direktora samostalne uprave/ustanove imenuje Vlada Federacije, na usaglašen

prijedlog premijera i zamjenika premijera. U slučaju da direktor samostalne federalne uprave/ustanove nije u mogućnosti obavljati

svoja ovlaštenja i obaveze ili ako je mjesto direktora upražnjeno, zamjenuje ga zamjenik direktora. Radom uprave/ustanove u sastavu federalnog ministarstva rukovodi direktor.Direktora uprave/ustanove u sastavu ministarstva postavlja i smjenjuje Vlada

Federacije, na prijedlog federalnog ministra u čijem se sastavu nalaze te uprave i ustanove. U slučajevima da direktor uprave/ustanove u sastavu ministarstva nije u mogućnosti

obavljati svoja ovlaštenja i obaveze ili ako je mjesto direktora upražnjeno zamjenjuje ga rukovodeći službenik koga odredi federalni ministar.

ODGOVORNOST FEDERALNOG MINISTRA I DIREKTORA FEDERALNE UPRAVE/USTANOVE

Federalni ministar za svoj rad odgovara predsjedniku i premijeru FBiH. Direktor i zamjenik direktora samostalne uprave/ustanove za svoj rad odgovaraju

Vladi, te premijeru i zamjeniku premijera Federacije. Direktor ustanove/uprave koje se nalaze u sastavu ministarstva za svoj rad odgovara

Vladi i ministru u čijem se sastavu nalazi ta uprava/ustanova. Federalni ministar može podnijeti ostavku predsjedniku FBiH. Direktori, kako samostalne tako i uprave/ustanove u sastavu ministarstva ostavku

podnose Vladi FBiH.

RUKOVODEĆI SLUŽBENICI U FEDERALNIM ORGANIMA UPRAVE/ USTANOVAMA

U rukovođenju pojedinim područjima rada federalnom ministru pomažu rukovodeći službenici.

U federalnom ministarstvu, kao rukovodeći službenici, mogu se postavljati:1) sekretar ministarstva, 2) pomoćnici federalnog ministra, 3) glavni federalni inspektor i 4) rukovodioci (direktori) uprava i ustanova u sastavu ministarstva.

Navedene rukovodeće službenike, bez konkursa, postavlja i smjenjuje Vlada FBiH, na prijedlog federalnog ministra.

U samostalnoj federalnoj upravi/ustanovi mogu se postavljati pomoćnici direktora, a u federalnoj upravi/ustanovi u sastavu ministarstva savjetnici direktora.

Rukovodeći službenici za svoj rad odgovaraju federalnom ministru, odnosno direktoru samostalne federalne uprave ili federalne ustanove.

NADLEŽNOSTI ORGANA UPRAVE I USTANOVA

48

Nadležnosti organa uprave/ustanove:1. donose provedbene propise (pravilnike) kojima se razrađuju pojedine odredbe zakona i

uređuje unutrašnja organizacija organa uprave. 2. izdaju opće akte:

a) uputstva – kojima se propisuje način rada u obavljanju određenih poslova uprave i utvrđuju neka pravila postupanja kod obavljanja nekih poslova.

b) instrukcije – kojima se bliže utvrđuju pravila i uputstva za rad na provođenju i primjeni određenih federalnih zakona i drugih federalnih propisa.

c) naredbe – kojima se naređuje ili zabranjuje postupanje u određenoj situaciji koja ima opći značaj.

Organi uprave/ustanove mogu donositi provedbene propise i opće akte samo kad su za to izričito ovlašteni federalnim zakonom ili po zahtjevu premijera, ako se temelji na zakonu i u granicama datog ovlaštenja. Provedbeni propisi i opći akti, objavljuju se u "Službenim novinama Federacije BiH". Na nivou FBiH i kantona, provedbene propise i opće akte donosi ministar odn. drugi rukovodilac organa uprave/ustanove, a na nivou grada i općine - gradonačelnik odnosno općinski načelnik. Rukovodioci mogu ovlastiti svoje zamjenike, rukovodeće službenike ili pojedine službenike da donose pojedinačne akte, o čemu se donosi posebno rješenje.

3. donose pojedinačne akte – rješenja, zaključke i dr. pojedinačne akte. Donose ih rukovodioci (ministar, direktor organa uprave), kada odlučuju u upravnom postupku, kao i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

ODNOS ORGANA UPRAVE PREMA IZVRŠNOJ I ZAKONODAVNOJ VLASTI

Odnos organa uprave prema organu izvršne vlasti

Organ izvršne vlasti (Vlada Federacije/kantona) može tražiti: 1. da organ uprave određeni zakon/propis pripremi u određenom roku, 2. da se ispita stanje u određenoj oblasti i da se od utvrđenog stanja pripreme

odgovarajuće izmjene i dopune zakona,3. utvrditi rokove za izvršavanje pojedinih zadataka,4. prilikom pripreme zakona i provedbenih propisa organ uprave može tražiti smjernice

i upute za pripremu zakona iz određene oblasti i o određenim pitanjima provođenja politike. Organ izvršne vlasti obavezan je odgovoriti na traženje organa uprave.

Organi uprave za svoj rad odgovorni su Vladi Federacije/kantona, odnosno gradonačellniku i općinskom načelniku.

Odnos organa uprave prema organu zakonodavne vlasti

Organi uprave imaju obavezu:1) da organu zakonodavne vlasti iznose značanija pitanja i daju preporuke u vezi sa

provođenjem politike i izvršavanjem zakona i drugih propisa; 2) da na zahtjev organa zak. vlasti, podnose izvještaj o radu, stanju u svojoj oblasti,

izvršavanju zakona i dr. propisa i provođenju utvrđene politike; 3) da odgovaraju na pitanja organa zakonodavne vlasti; 4) da na zahtjev zakonodavne vlasti pripremaju zakone i druge propise, kao i analitičke,

informativne i druge materijale; 5) da na zahtjev organa zakonodavne vlasti, poduzmu odgovarajuće organizacione,

kadrovske i druge mjere kojima se osigurava efikasno izvršavanje poslova iz nadležnosti organa uprave;

49

MEĐUSOBNI ODNOSI ORGANA UPRAVE

Federalni organi uprave imaju ovlaštenja i obaveze u pogledu nadzora nad provođenjem federalne politike i federalnih zakona i drugih propisa iz isključive nadležnosti Federacije, kad je provođenje te politike i tih propisa povjereno kantonalnim organima uprave ili gradskim i općinskim službama za upravu.

Kantonalni organi uprave imaju ovlaštenja i obaveze prema gradskim i općinskim službama za upravu u pogledu provođenja i nadzora nad provođenjem politike i kantonalnih zakona i drugih kantonalnih propisa, ako je provođenje tih propisa preneseno na grad, odnosno općinu.

U ostvarivanju međusobne saradnje organi uprave odnosno službe za upravu na istom nivou vlasti obavezni su jedni drugim dostavljati podatke i informacije potrebne za obavljanje poslova iz njihove nadležnosti kojima raspolažu i do kojih dolaze u vršenju svojih poslova, razmjenjuju informacije i iskustva, obrazuju zajedničke stručne komisije i druga radna tijela, organizuju savjetovanja i ostvaruju druge oblike međusobne suradnje.

ODNOSI ORGANA UPRAVE PREMA OMBUDSMENIMA

Organi uprave obavezni su ombudsmenima na njihov zahtjev omogućiti: 1) nesmetano ispitivanje djelatnosti službenika organa uprave koji su negirali ljudsko

dostojanstvo, prava ili slobode, uključujući provođenje etničkog progona ili održavanje njegovih posljedica.

2) osigurati sva službena dokumenta, uključujući i tajna, kao i upravne spise i osigurati suradnju svakog službenika posebno u pribavljanju potrebnih informacija, dokumanata i spisa.

3) osigurati prisustvo pri rješavanju stvari u upravnom postupku.

Ako organ uprave ne postupi po zahtjevu ombudsmena, oni mogu od rukovodioca organa izvršne vlasti zatražiti osiguranje ispunjenja njihovih zahtjeva od organa uprave, a organi uprave su obavezni postupiti po zahtjevima rukovodioca organa izvršne vlasti.

ODNOSI ORGANA UPRAVE PREMA GRAĐANIMA - STRANKAMA

1. Organi uprave rješavaju zahtjeve podesene od strane građana u rokovima koji su propisani zakonom.

2. Organi uprave koji ostvaruju neposredne kontakte sa strankama obavezni su organizirati obavljanje poslova na način i pod uvjetima kojima se strankama omogućuje da što jednostavnije, brže i efikasnije ostvaruju svoja prava i izvršavaju obaveze kod tih organa.

3. Organi uprave obavezni su, bez odlaganja razmotriti i ispitati podnešene predstavke i prijedloge stranaka na nepravilan odnos službenika organa uprave prema njima. Rukovodilac organa uprave je obavezan dati pismeni odgovor stranki o poduzetim mjerama u vezi sa njegovom predstavkom, odnosno prijedlogom u roku od 10 dana od dana prijema predstavke, odn. prijedloga.

4. Organi uprave ne mogu tražiti od građana uvjerenja i isprave o kojima organi uprave vode službenu evidenciju. Ova uvjerenja i isprave, organ uprave, odn. institucija koja ima javna ovlaštenja, obavezno pribavlja po službenoj dužnosti.

5. Kad se u upravnom postupku stranka odazove pozivu, a bez njene krivice službena radnja radi koje je pozvana nije obavljenja, ima pravo zahtijevati naknadu nastalih troškova. O zahtjevu za naknadu troškova odlučuje se zaključkom. Protiv ovog zaključka, stranka može pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.

50

OSNOVNE ODREDBE O INSPEKCIJSKOM NADZORU

Inspekcijski nadzor vrše organi uprave - federalna/kantonalna inspekcijska uprava, a u okviru njih inspektori.

Inspektori su državni službenici sa posebnim ovlaštenjima. Oni obavljaju inspekcijske preglede po službenoj dužnosti ili po zahtjevu stranke.

Ukoliko se radi o zahtjevu stranke inspektor je dužan da izvrši pregled i obavijesti stranku u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva. Inspektor ima iskaznicu, kojom dokazuje svoje službeno svojstvo, identitet i ovlaštenja predviđena zakonom.

Svako čiji rad podliježe inspekcijskom nadzoru dužan je inspektoru omogućiti obavljanje nadzora i davati mu potrebna obavještenja i podatke od značaja za obavljanje tog nadzora.

U obavljanju inspekcijskog nadzora inspektor ima pravo i obavezu da neposredno pregleda poslovne prostorije i druge objekte, proces rada, proizvode i drugu robu, isprave i druge dokumente, kao i da obavlja druge radnje u skladu sa svrhom inspekcijskog nadzora (utvrđivanje identiteta osoba, saslušavanje, uzimanje uzoraka radi analiza i sl.).

O svakom inspekcijskom pregledu inspektor je obavezan sastaviti zapisnik i u njemu navesti činjenično stanje utvrđeno inspekcijskim pregledom.

Kada u obavljanju inspekcijskog pregleda utvrdi da je povrijeđen zakon ili drugi propis čije izvršenje nadzire, inspektor ima ovlaštenja i obavezu da naloži sljedeće mjere:

donijeti rješenje kojim će narediti otklanjanje utvrđenih nedostataka, i odrediti rok u kojem se moraju otkloniti,

donijeti rješenje o zabrani rada, izreći mandatnu kaznu, samo ako je to propisano materijalnim zakonom, može podnijeti zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka, zahtjev za prekršaj, privredni

prijestup, krivičnu prijavu.

O poduzimanju upravnih mjera, inspektor donosi rješenje, na koje ovlaštena osoba ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu (federalnom ministru čiji je inspektor donio rješenje) u roku od 8 dana od dana prijema rješenja. Rješenje po žalbi mora se donijeti najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema žalbe. Protiv rješenja donosenog po žalbi, može se pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda (kod Vrhovnog suda Federacije BiH). Federalna upravna inspekcija ostala je u nadležnosti Federalnog ministarstva pravde i nadležna je za nadzor nad sprovođenjem Zakona o organizaciji uprave, i federalnih zakona koji se odnose na službenike i namještenike organa uprave, upravni postupak i posebne upravne postupke, kao i kancelarijsko poslovanje u organima uprave. Mogu rješavati u upravnim stvarima samo kada je u pitanju primjena rokova. Protiv rješenja Federalnog upravnog inspektora može se uložiti žalba Ministarstvu pravde FBiH. Doneseno rješenje je konačno, i protiv njega se može pokrenuti upravni spor pred Kantonalnim sudom i Sudom BiH.

ZAKON O VLADI FEDERACIJE (Sl. novine FBIH 1/94, 8/95, 19/03, 54/05 i 2/06)

51

Vlada Federacije je izvršni organ FBiH, koja vrši izvršnu vlast Federacije, ako određene izvršne kompetencije nisu Ustavom Federacije predviđene za Predsjednika, odnosno Potpredsjednike Federacije.

Vladu FBiH imenuje Predsjednik FBiH, uz saglasnost dva potpredsjednika, i nakon konsultacija sa Premijerom, odnosno kandidatom za premijera - mandatarom.

Odluku o imenovanju potvrđuje Predstavnički dom Parlamenta FBiH.

Vladu FBiH čini premijer i ministri, premijer ima 2 zamjenika, a Vladu čini 15 ministara.

Vlada FBiH odgovorna je svom šefu, tj. Predsjedniku federacije, kao i Parlamentu FBIH, a ministri su, pored navedenog, odgovorni i premijeru FBiH.

Vlada FBiH donosi slijedeće propise:

1. uredbe sa zakonskom snagom, 2. uredbe - uredbom se:

a. uređuju najvažnija pitanja iz nadležnosti Vlade, b. bliže uređuju odnosi za sprovođenje zakona, c. osnivaju stručne i druge službe i d. utvrđuju načela za unutrašnje ustrojstvo federalnih organa državne uprave.

3. odluke - odlukom se:a. uređuju pojedina pitanja ili propisuju mjere Vlade, b. daje saglasnost ili potvrđuju akti drugih organa ili organizacija, c. odlučuje o dr. pitanjima o kojima se ne odlučuje uredbom.

4. rješenja - rješenjem se odlučuje o imenovanjima i razrješenjima, i drugim pojedinačnim pitanjima iz nadležnosti Vlade.

5. zaključke - zaključcima se utvrđuju stavovi o pitanjima značajnim za sprovođenje utvrđene politike.

ZAKON O FEDERALNIM MINISTARSTVIMA I DRUGIM TIJELIMA FEDERALNE UPRAVE

Ukupno ima 15 ministarstva (Ministarstvo odbrane je od kraja 2005. ustanovljeno na nivou BiH). Jedan broj ministarstava sjedište ima u Mostaru, a drugi u Sarajevu. Ovim zakonom utvrđena je nadležnost federalnih ministarstava, a osnovano je nekoliko federalnih uprava koje mogu biti samostalne ili okviru ministarstava. Samostalne uprave su npr.:

1) Federalna uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove, 2) Federalna uprava civilne zaštite,3) Federalni zavod za satistiku, 4) Arhiv FBiH,5) Federalna direkcija robnih rezervi.

I one su formirane ovim zakonom, kojim je utvrđena i njihova nadležnost.

ZAKON O DRŽAVLJANSTVU BIH

52

STICANJE DRŽAVLJANSTVA BIH:

1. Sticanje državljanstva porijeklom

Na ovaj način državljanstvo stiče dijete: 1) čija su oba roditelja bili državljani BiH u vrijeme rođenja djeteta, bez obzira na mjesto

njegovog rođenja; 2) čiji je jedan roditelj bio državljanin BiH u vrijeme rođenja djeteta, a dijete je rođeno na

teritoriji BiH; 3) čiji je jedan roditelj bio državljanin BiH u vrijeme djetetovog rođenja, a dijete je rođeno u

inostranstvu, ako bi ono inače bilo bez državljanstva; 4) rođeno u inostranstvu, a čiji je jedan roditelj bio državljanin BiH u vrijeme djetetovog

rođenja, pod uslovom da do vremena kada napuni 23 godine: a) bude registrovano kod nadležnih vlasti u BiH u zemlji ili inostranstvu; b) ima stalno mjesto boravka na teritoriji BiH;

2. Sticanje državljanstva rođenjem na teritoriji BIH

Ako je dijete rođeno ili nađeno na teritoriji BiH, a oba roditelja su nepoznata ili nepoznatog državljanstva. Ovo dijete će izgubiti državljanstvo BiH ako do 14 god. putem porijekla dobije državljanstvo druge države.

3. Sticanje državljanstva usvajanjem Ako je dijete mlađe od 18 godina i ako se radi o potpunom usvojenju.

4. Sticanje državljanstva naturalizacijom

Stranac koji je podnio zahtjev za sticanje državljanstva BiH može steći državljanstvo naturalizacijom ako ispunjava slijedeće uslove: 1) da je napunio 18 godina starosti; 2) da ima prijavljeno stalno mjesto boravka u BiH najmanje 8 g. prije podnošenja zahtjeva; 3) da poznaje jedan od jezika ustavotvornih naroda BiH; 4) da mu nije izrečena mjera bezbjednosti protjerivanja stranaca iz zemlje;5) da nije osuđivan na izdržavanje kazne za kriv. djela na zatvor duže od 3 g; 6) da se odrekne ili na neki drugi način izgubi svoje ranije državljanstvo nakon sticanja

državljanstva BiH, osim ako bilateralni sporazum ne predviđa drugačije.

5. Sticanje državljanstva olakšanom naturalizacijom

Stranac koji je bračni drug državljanina BiH, može steći državljanstvo BiH pod slijedećim uslovima: 1) da je brak trajao najmanje 5 godina prije podnošenja zahtjeva i da još uvijek traje u momentu

podnošenja zahtjeva; 2) da ima stalno mjesto boravka u BiH najmanje posljednje 3 godine; 3) da se odrekne ili na neki drugi način izgubi svoje ranije državljanstvo nakon sticanja

državljanstva BiH, osim ako to nije drugačije riješeno bilateralnim sporazumom;

Dijete mlađe od 18 godina čiji je jedan roditelj stekao državljanstvo BiH ima pravo da dobije državljanstvo BiH naturalizacijom ako ono stalno boravi na teritoriji BiH.

Neke osobe i bez ispunjavanja ovih uslova mogu steći državljanstvo BiH, a to je ako se radi o emigrantima koji su se vratili u BiH i ako se radi o njihovim potomcima (1. i 2. generacija), te osobe koje su od posebne koristi za BiH.

1. Međunarodnim ugovoromPRESTANAK DRŽAVLJANSTVA BIH

53

1. Po sili zakona - državljanstvo prestaje dobrovoljnim sticanjem drugog državljanstva, ako bilateralnim sporazumom između BiH i te države nije drugačije uređeno.

2. Odricanjem - državljanstvo prestaje ako je građanin BiH napunio 18 godina, a živi u inozemstvu i ima državljanstvo druge države ili mu je ono zagarantirano - on se može odreći državljanstva BiH. Odricanje može tražiti i maloljetna osoba, ali moraju postojati zahtjevi oba roditelja za odricanje.

3. Otpustom - državljanstvo prestaje pod slijedećim uvjetima:

a. da ima 18 godina,b. da se protiv te osobe ne vodi krivični postupak zbog krivičnog djela za koje se goni

po službenoj dužnosti, c. da je ta osoba izmirila određene poreze, doprinose ili druge obaveze koje su

utvrđene pravomoćnim odlukama, id. da ima državljanstvo druge države ili mu je ono zagrantirano.

4. Oduzimanjem državljanstva - državljanstvo se može oduzeti:

a. ako je stečeno prevarom, na osnovu lažnih dokaza i informacija, ili skrivanjem podataka koji bi bili relevantni za dodjelu državljanstva,

b. ako državljanin BiH vrši vojnu službu u nekoj drugoj državi, a nema saglasnost nadležnih organa BiH,

c. ako postoji pravosnažna krivična presuda vezano za poduzimanje radnji kojma se narušava ustavni poredak i sigurnost BiH,

d. odlukom Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana koja je bila zadužena za provjeru sticanja državljanstva od 6. aprila 1992. do 1. januara 2006.

54

ZAKON O RADU

Radni odnos zasniva se zaključivanjem ugovora o radu između zaposlenika i poslodavca. Ugovor o radu

Elementi ugovora o radu su: 1) naziv i sjedište poslodavca, 2) ime i prezime zaposlenika, 3) da li se ugovor zaključuje na određeno ili neodređeno vrijeme, 4) početak rada na određenim poslovima, 5) mjesto rada, 6) radno mjesto,7) opis poslova, 8) raspored radnog vremena, 9) plaća i ostale naknade na koje ima pravo zaposlenik, 10) otkazni rokovi, 11) godišnji odmori i odsustva (plaćena i neplaćena) i 12) drugi elementi predviđeni pravilnikom o radu.

Poslodavac može zaključiti ugovor o radu sa pripravnikom i volonterom radi stručnog osposobljavanja za obavljanje određenog posla. Ukoliko je potrebno radno iskustvo za obavljanje određenog posla poslodavac može sa osobom zaključiti ugovor o pripravničkom radu na godinu dana koji se dostavlja zavodu za zapošljavanje, kao i ugovor o volonterskom radu. Radno iskustvo koje je osoba stekla obavljajući pripravnički i volonterski rad uzima se kao radno iskustvo za obavljanje nekih drugih poslova. Za vrijeme obavljanja volonterskog rada poslodavac je dužan da osigura osobu od povreda na radu i profesionalnih bolesti.

Radno vrijeme kod poslodavca traje 40 sati sedmično, s tim da radno vrijeme može biti:1. puno, 2. nepuno (znači 4 ili 5 sati u toku dana) - ta osoba može zaključiti još jedan ugovor kod

drugog poslodavca na nepuno vrijeme kako bi imala puno radno vrijeme, 3. skraćeno radno vrijeme - to je puno radno vrijeme za osobu kojoj je umanjena radna

sposobnost od strane nadležnog organa i utvrđeno da ta osoba može da radi na istim poslovima ne 8 već npr. 6 ili 4 sata, kao i radno vrijeme na radnim mjestima na kojima su poslovi naročito teški i po zdravlje opasni, i gdje se ni mjerama zaštite na radu ne mogu poboljšati uslovi rada – računa se kao puno radno vrijeme.

4. prekovremeni rad (10 sati sedmično + 10 sati uz saglasnost zaposlenika). Prekovremeno ne mogu raditi maloljetnici i trudnice

Žene ne mogu da rade: 1. noću, 2. pod vodom, 3. pod zemljom i 4. na naročito teškim i po zdravlje štetnim poslovima.

Maloljetne osobe ne mogu da rade: 1. noću, 2. pod vodom, 3. pod zemljom, 4. na naročito teškim i po zdravlje štetnim poslovima i 5.prekovremeno.

Ako priroda posla to zahtijeva, poslodavac može napraviti preraspodjelu radnog vremena. Npr. jedan broj dana ili mjeseci radi više a drugi dio manje ili nikako.

Noćni rad se smatra rad od 22.00-06.00, a u poljoprivredi do 05:00 sati. Pravo na odmor postoji:

1) u toku rada - ne može biti manje od 30 minuta, 2) odmor između dva radna dana - koji ne može biti kraći od 12 sati,

55

3) sedmični odmor – ne može biti manje od 24 sata i 4) godišnji odmor – ne može biti manji od 18 dana. Godišnji odmor se može koristiti iz dva

dijela, prvi ne može biti kraći od 12 dana, a drugi dio se može koristiti do 30. juna naredne godine.

Odsustva mogu biti plaćena i neplaćena. Plaćena su u trajanju do 7 (sedam) dana i neplaćeno odsustvo koje utvrđuje poslodavac. (npr. po 4 dana za vjerske praznike, 2 dana plaćeno i 2 neplaćeno)

Naknada plaće: plaćeno odsustvo, godišnji odmor, bolovanje...

Prestanak ugovora o radu:

1. istekom vremena - ako je zaključen na određeno vrijeme, 2. sporazumom strana – poslodavca i zaposlenika, 3. otkazom ugovora o radu (rokovi: 7 dana – ako zaposlenik daje otkaz i 14 dana – ako

poslodavac daje otkaz). Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog nepredviđenih okolnosti, a zaposlenik se nalazi kod njega duže od 2 godine, zaposlenik ima pravo na otpremninu.

4. kada zaposlenik ostvari uslove za starosnu penziju (kad navrši 65 godina života i 20 godina osiguranja ili ako navrši 40 godina osiguranja bez obzira na starosnu dob) - ako se strane ne dogovore drugačije,

5. gubitkom radne sposobnosti - danom dostavljanja pravosnažnog rješenja o gubitku radne sposobnosti,

6. ako je zaposlenik osuđen na kaznu zatvora duže od 3 mjeseca, 7. odlukom nadležnog suda koja za posljedicu ima prestanak radnog odnosa, 8. smrću zaposlenika.

Prestankom ugovora o radu ne smatra se: bolovanje, godišnji odmor, porodiljsko odsutstvo, dopusti sa posla regulisani ugovorom o radu, vremenski period od 15 dana između dva ugovora o radu kod istog poslodavca.

Zaposlenik zaštitu svojih prava može tražiti: 1) kod poslodavca, 2) kod inspekcije i3) kod nadležnog suda (prema stvarnoj nadležnosti, to je općinski sud). Kod suda zaštitu

može tražiti u roku od godinu dana od dana saznanja za povredu prava.

Ako poslodavac ima preko 15 zaposlenika, zaposlenici mogu formirati Vijeće zaposlenika, a ako nema 15 zaposlenika ili nije formirano, sindikat obavlja funkciju Vijeća zaposlenika.

Štrajk – zaposlenici imaju pravo organizirati štrajk i niko ne smije iz tih razloga imati manja prava od onih koji nisu učestvovali u štrajku.

Radna knjižica To je javna isprava koju izdaje nadležna općinska služba za rad i može se izdati osobi koja ima 15 godina života na zahtjev te osobe. U radnu knjižicu se upisuju opći podaci o zaposleniku i poslodavcu, stečena zvanja i diplome, zasnivanje i prestanak radnog odnosa itd. Prilikom zasnivanja radnog odnosa zaposlenik je dužan predati radnu knjižicu poslodavcu, a poslodavac je dužan izdati mu potvrdu o tome.

56

Ako se desi da se zaposleniku poslije prestanka radnog odnosa ne preda radna knjižica, ista se dostavlja nadležnoj općinskoj službu po prebivalištu zaposlenika. Ako je zaposlenik umro – predaje se srodnicima. Ispravku netačno upisnih podataka može da vrši Fond PIO i općinska služba za pitanje rada.

Privremeni i povremeni poslovi

To su poslovi za koje se ne može zaključiti ugovor o radu na određeno ili neodređeno vrijeme, dakle poslovi za koje nije sistematizovan radno mjesto u pravilniku. Ovi poslovi ne mogu trajati duže od 60 dana u toku godine

Za obavljanje privremenih i povremenih poslova zaključuje se poseban ugovor.

ZAKON O PIO (Sl. novine FBiH 29/98, 49/00, 32/01 i 73/05)

Prema ovom zakonu, osiguranik ima slijedeća prava iz PIO:

1) pravo na starosnu penziju, 2) pravo na invalidsku penziju, 3) pravo na porodičnu penziju, i 4) prava osiguranika sa preostalom radnom sposobnošću.

Invalidnost postoji kada osiguranik zbog trajnih promjena zdravstvenog stanja ne može da radi na odgovarajućim poslovima zbog nastalog gubitka radne sposobnosti, i to usljed:

a) povrede na radu, b) povrede van rada, c) bolesti koja se ne može otkloniti liječenjem ili medicinskom rehabilitacijom, d) profesionalne bolesti.

Izmjenjena/umanjena radna sposobnost postoji kada osiguranik ne može da obavlja poslove svog radnog mjesta sa punim radnim vremenom, ali može da obavlja druge poslove, uz prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju.

Starosna penzija – uvjeti: a) da osoba ima 65 godina života i minimalno 20 godina staža osiguranja, ili b) 40 godina staža osiguranja bez obzira na godine starosti.

Invalidska penzija – dovoljno je da se utvrdi gubitak radne sposobnosti prouzrokovan povredom na radu ili profesionalnom bolešću.

Porodična penzija – pravo na nju ima:

1. bračni partner (žena preko 45, muškarac preko 65 godina), 2. djeca do 15, odnosno do 25 god. ako se nalaze na redovnom školovanju, 3. supruga iz razvedenog braka, ako je presudom za razvod braka utvrđeno pravo na

izdržavanje.

Vrste staža:

1. penzijski staž – to je staž na osnovu koga osiguranik ostvaruje prava iz PIO, a to je samo onaj staž za koji su plaćeni pripadajući doprinosi,

2. staž osiguranja sa efektivnim trajanjem (tzv. radni staž) - pravo na taj staž imaju osobe 1. koje rade puno radno vrijeme, 2. nepuno radno vrijeme i 3. osobe koje rade sa skraćenim radnim vremenom koje se računa kao puno radno vrijeme (uračunava se bolovanje, GO, plać. ods.,)

57

3. staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem – odnosi se na osiguranike koji rade na naročito teškim i po zdravlje štetnim poslovima, na kojima se ni posebnim mjerama zaštite na radu ne mogu poboljšati uslovi rada,

4. poseban staž – na njega imaju pravo pripadnici Armije BiH, HVO i policije koji su uzeli učešće u odbrani BiH i to u periodu od 30.04.1991. – 22.12.1995. godine (računa se u dvostrukom trajanju).

ZAKON O DRŽAVNOJ SLUŽBI U FBIH

Svi instituti koji nisu uređeni ovim zakonom uređuju se primjenom općih propisa – Zakon o radu FBiH.

Ovim Zakonom uređuje se radno-pravni status državnih službenika u organima uprave FBiH, kantona, grada i općine.

Zapošljavanje i unapređenje profesionalne karijere vrši se samo na osnovu javnog konkursa i profesionalne sposobnosti.

Ovim zakonom, odnosno državnom službom, obezbjeđuje se primjena principa: zakonitosti, transparentnosti, odgovornosti, efikasnosti i ekonomičnosti, profesionalne nepristrasnosti i političke nezavisnosti.

Zakon o državnoj službi u FBiH ne primjenjuje se na:1. članove Parlamenta, predsjednika i dopredsjednik FBiH, te čl. Vlade FBiH, 2. sudije, tužioce, 3. članove kantonalnih vlada i zakonodavnih tijela kantona, 4. članove općinskih i gradskih vijeća, gradonačelnike i općinske načelnike, 5. pripadnike policije,6. savjetnike nosilaca funkcija i 7. zaposlenike Ureda za reviziju.

Vrste državnih službenika Rukovodeći državni službenici, i to:

1. rukovodilac samostalne uprave i samostalne ustanove, 2. rukovodilac uprave i ustanove koja je u sastavu ministarstva,3. sekretar organa državne službe, 4. pomoćnik rukovodioca organa državne službe i 5. glavni inspektori (federalni i kantonalni).

Ostali državni službenici, i to:1. šef unutrašnje organizacione jedinice,2. inspektori, 3. stručni savjetnici, 4. viši stručni saradnici i 5. stručni saradnici.

O pravima i dužnostima državnih službenika odlučuje:1) rukovodilac organa uprave, 2) Odbor državne službe za žalbe i 3) Agencija za državnu službu.

Državni službenik mora da ispunjava slijedeće uslove:1) da je državljanin BiH,

58

2) da je stariji od 18 godina, 3) da ima univerzitetsku diplomu, 4) da je zdravstveno sposoban za obavljanje određenog posla, 5) da u zadnje 3 godine nije otpušten iz državne službe kao rezultat disciplinske mjere i 6) da nije obuhvaćen odredbom člana IX 1. Ustava BiH.

Postavljenje državnih službenika, nakon provedenog konkursa, vrši rukovoditelj organa uprave rješenjem, uz pribavljeno mišljenje Agencije za državnu službu (ADS), koje nije obavezujuće.

Popunjavanje upražnjenih radnih mjesta vrši se:

1. Interni premještaj - znači da se državni službenici iz tog organa mogu premjestiti na drugo radno mjesto u istom organu. Ovaj premještaj može biti dobrovoljan i nametnut.

2. Preuzimanje državnih službenika iz jednog u drugi organ, s tim da ovi organi moraju biti na istom nivou vlasti.

3. Popuna sa liste prekobrojnih službenika. 4. Konkursom (javno popunjavanje) preko ADS, ako se ne može vršiti popuna na gore

navedene načine. Unaprjeđenje se također vrši internim oglasom.

Radni odnos na određeno vrijeme - procedura je ista kao i kod zapošljavanja na neodređeno vrijeme, ali on ne može prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme.

Svoja prava državni službenik ostvaruje tako što ima pravo žalbe Odboru državne službe za žalbu (ODSŽ), a zatim pravo tužbe sudu.

Kada se osoba prvi put zapošljava u organima uprave probni rad traje 6 mjeseci. Ocjenjivanje državnih službenika vrši se svakih 12 mjeseci i rukovodilac organa uprave o tome donosi rješenje. Rješenje se donosi na prijedlog neposredno nadređenog službenika.

U organima uprave mogu se zaposliti pripravnici i to na 1 godinu. Naknada za privremeno obavljene poslove - ako državni službenik privremeno obavlja poslove različite od svojih poslova, zakon predviđa naknadu od 50%. Godišnji odmor - rukovodioci imaju min. 25, a max. 36 radnih dana, a ostali državni službenici min. 20 dana.

Radni odnos državnog službenika prestaje:1. dobrovoljnim istupanjem iz državne službe, 2. odlaskom u starosnu penziju,3. ako izgubi državljanstvo BiH, 4. ako je stekao državljanstvo druge države suprotno Ustavu, 5. u slučaju prekobrojnosti, 6. odbijanjem polaganja/potpisivanja teksta zakletve vjernosti, 7. kada mu se izrekne disciplinska mjera prestanka radnog odnosa (o disciplinskoj

odgovornosti odlučuje komisija koju formira ADS, protiv rješenja komisije može se podnijeti žalba ODSŽ),

8. smrću službenika, 9. ako ne zadovolji na probnom radu, 10. ako ima 2 uzastopne ocjene «ne zadovoljava», 11. ako je osuđen na kaznu zatvora preko 6 mjeseci,12. predajom lažnog dokumenta ili lažne izjave u procesu prijema u državnu službu.

Mjere komisije:1) prestanak radnog odnosa

59

2) javna opomena3) suspenzija prava učestvovanja za unapređenje u naredne 2 godine (postoje obligatorna i

fakultativna suspenzija)

Agencija za državnu službu (ADS) (postoji i na nivou FBiH i BiH)

Nadležnosti i obaveze ADS:1) utvrđuje jedinstvene kriterije, pravila i postupke za postavljenje državnih službenika, 2) planira i realizira proces zapošljavanja, 3) planira i realizira proces edukacije državnih službenika 4) pruža stručnu pomoć organima uprave, i 5) podnosi izvještaj o svom radu Vladi FBiH.

Odbor državne službe za žalbu: To je samostalna institucija. Sastoji se od 3 člana. Odlučuje o žalbama protiv svih rješenja rukovodilaca organa uprave koja se odnose na radne odnose službenika i namještenika, o žalbama na odluke disciplinske komisije, te o žalbama koje se izjave na odluke ADS.

ZAKON O NAMJEŠTENICIMA (Sl. novine FBiH 49/05)

Ovim Zakonom uređuje se radno-pravni status namještenika u organima uprave FBiH, kantona, grada i općine. Svi instituti koji nisu uređeni ovim zakonom uređuju se primjenom općeg propisa – Zakon o radu FBiH.

Namještenici rade na dopunskim poslovima, odnosno poslovima koji su funkcionalno povezani sa poslovima osnovne djelatnosti organa uprave (stručno-operativni,informaciono-dokumentacioni, administrativno-tehnički i poslovi pomoćnih djelatnosti).

O pravima i dužnostima odlučuje rukovodilac organa uprave, a žalbe mogu uložiti ODSŽ, i ukoliko nisu zadovoljni odlukom ODSŽ, mogu tražiti zaštitu od općinskog suda.

Raspoređivanje i postavljanje namještenika vrši rukovodilac.

Popunjavanje upražnjenog radnog mjesta vrši se putem internog oglasa, a rukovodilac organa uprave imenuje internu komisiju koja će sprovesti taj oglas. Ako se mjesta ne mogu popuniti na taj način onda će se popuniti javnim oglasom, sa tim da ga ne raspisuje ADS već rukovodilac.

Uvjeti su isti kao za državne službenike, osim stručne spreme. Namještenci su osobe sa OŠ, SSS i VŠS.

Probni rad traje 3 mjeseca, pripravnički staž: SSS 6 mjeseci, a VŠS 9 mj.

Ugovor na određeno vrijeme-do 2 god. (kod drž. služb. nije određeno).

Namještenici se ocjenjuju svakih 12 mjeseci a dvije negativne ocjene dovode do prestanka radnog odnosa.Godišnji odmor je min. 18, a max. 30 dana.

Plaćenog odsustvo - max. 7 dana, neplaćeno u skladu sa kolekt. ugovorom i pravilnikom. Prestanak radnog odnosa - kao kod drž. služb.

60

OPĆENITO O USTAVU BIH

Ustav je najviši pravni akt, garancija demokratije. Ustav BiH je potpisan, nije usvojen. On je dio Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH

(OOSMBiH - Daytonski sporazum). Aneks IV ovog Sporazuma je Ustav BiH. Ustav BiH je parafiran 21.11.1995. god. u Daytonu, SAD, a potpisan u Parizu, 14.12.1995.

god. i isti dan je stupio na snagu. Nikada nije objavljen u službenom glasniku. On predstavlja decentralizirani model ogranizacije države. Zasniva se na principu podjele

vlasti. Ima preambulu i normativni dio. Preambula govori o zaštiti vlasništva i tržišne ekonomije. U

normativnom dijelu obrađena su ljudska prava i institucije vlasti. OOSMBiH je vrlo kratak, ima samo 11 članova, ali je za njega karakteristično da ima 11 aneksa, i to:

1. Aneks 1: 1A –Sporazum o vojnim pitanjima; 1B- Sporazum o regionalnoj stabilizaciji;

2. Aneks 2: Sporazum o međuentitetskoj liniji – definiše pitanje teritorije entiteta;3. Aneks 3: Sporazum o izborima;4. Aneks 4: Ustav BiH – Ustav ima svoja 2 aneksa: Aneks 1: „Dodatni sporazum o

ljudskim pravima“ i Aneks 2: „Prelazne odredbe“;5. Aneks 5: Sporazum o arbitraži (ustanovljen zbog Brčkog, ali i kasnije korišten za

razgraničenje međuentitetske linije na Dobrinji);6. Aneks 6: Sporazum o ljudskim pravima;7. Aneks 7: Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima;8. Aneks 8: Sporazum o Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika;9. Aneks 9: Sporazum o osnivanju javnih korporacija;10. Aneks 10: Visoki predstavnik – civilna implementacija OOSMBiH;11. Aneks 11: Sporazum o policijskim snagama;

USTAVNI PRINCIPI USTAVA BIH SU:

1. Princip kontinuiteta BiH (član I.1. Ustava BiH) sa Republikom BiH čije je zvanično ime od tada BiH, nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država sa unutrašnjom strukturom, modificiranom ovim ustavom i sa postojećim međunarodno priznatim granicama. Ona ostaje država članica UN i može kao BiH zadržati članstvo ili zatražiti prijem u organizacijama unutar sistema UN-a, kao i u drugim međunarodnim organizacijama.

2. Princip vladavine prava (zakona) (član I.2 Ustava BiH) – BiH je demokratska država koja funkcionira u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.

3. Princip podjele vlasti - trodioba vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Sudska vlast je nazavisna i samostalna od zakonodavne i izvršne vlasti.

4. Princip izvršenja sudskih odluka - svi organi vlasti su dužni provoditi sudske odluke i pomagati u njihovom izvršenju.

5. Princip kontinuiteta propisa koji su se zatekli na dan potpisivanja ustava BiH i usvajanja ustava FBiH - zatečeni propisi ostaju na snazi, ako nisu u suprotnosti sa ovim ustavom, dok kompetentna vlast ne donese svoj propis.

6. Princip ustavnosti - podrazumijeva usklađenost sa ustavom BiH svih nižih ustava, zakona i podzakonskih akata (tzv.hijerarhija zakonskih akata).

EVROPSKA KONVENCIJA O LJUDSKIM PRAVIMA (EKLJP)

61

Potpisana je u Rimu 04.11.1950. god., a primjenjuje se od 1952. god. Do sada je dopunjena 14 puta, pa ima 14 protokola.

U FBiH se primjenjuje od 1994. god. Objavljena je u "Sl. glasniku BIH", broj 6/99.

Odnos Ustava BIH i Evropske konvencije o ljudskim pravima (EKLJP)

Član II. 2 Ustava BiH – „međunarodni standardi“ određuje odnos ustava BiH i EKLJP. EKLJP je inkorporirana u ustavni sistem BiH, i ona ima hijerarhijsku supremaciju u

primjeni. Ona se direktno i prioritetno primjenjuje u BiH. Direktno znači da se primjenjuje po članu II.2 ustava BiH. Samo je ona sastavni dio našeg ustavnog poretka. Prioritetno znači da ima prioritet nad ostalim domaćim zakonima, koji trebaju da budu usklađeni sa istom. (Član II.2 Ustava BiH – „prava i slobode utvrđene u EKLJP i njenim protoklima se direktno primjenjuju u BiH. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima“).

Ostale konvencije se ne primjenjuju direktno i prioritetno.

Ljudska prava po EKLJP: pravo na život, pravo na slobodu i sigurnost, pravo na dom, pravo na jednakost pred zakonom, pravo na pravično suđenje, kažnjavanje samo na osnovu zakona i zabrana retroaktivnog djelovanja pravne norme, pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, pravo na sklapanje braka, pravo na djelotvorni pravni lijek, i dr.

Pravo na pravično suđenje (Čl. 6) je ključno za diplomirane pravnike i glasi: „svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj optužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku, pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona. Sudija mora biti nezavisan od svega osim od zakona i morala. Nepristrasno znači da se sa jednakom pažnom cijene navodi obje strane («bez mržnje i naklonosti»). Samostalnost suda -„o prvostepenoj sudskoj odluci može odlučivati samo drugostepeni sud“.

Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života (član 8) – Važeći porodični zakon: muž nema pravo na tužbu na razvod braka za vrijeme trudnoće žene odnosno starosti djeteta do 3 godine. Ovdje su pobijedili interesi materinstva i zaštita djeteta.

Pravo na djelotvorni pravni lijek (član 13) - pravna pouka u svakoj I st. odluci

Ljudske slobode po EKLJP: sloboda misli, savjesti i vjeroispovjesti (član 9), sloboda izražavanja (član 10) i sloboda okupljanja i udruživanja (član 11).

Zabrane po EKLJP: zabrana mučenja (član 3), zabrana ropstva ili prinudnog rada (član 4), zabrana diskriminacije (član 14) i zabrana zloupotrebe prava (član 17).

Protokoli EKLJP najvažniji je 1. Protokol – zaštita imovine.

62

važan je i Protokol 6 – ukidanje smrtne kazne. U ranijem sistemu je postojala, a 1998. godine je brisana iz krivičnog zakonodavstva FBIH iz razloga usklađivanja sa EKLJP.

Uslovi za pokretanje postupka pred Evropskim sudom za ljudska prava

Da je zemlja članica Vijeća Evrope; Da su iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi predviđeni u državi članici iz koje dolazi tužitelj; Da se postupak pred sudom pokrene u roku od 6. mjeseci od dana prijema posljednje

odluke po efektivnom pravnom lijeku u domaćem pravnom sistemu;

Efektivni (djelotvorni) pravni lijek podrazumjeva da su u domaćem pravnom sistemu primjenjeni svi redovni pravni lijekovi, a to je žalba, te drugi pravni lijekovi koji su djelotvorni u smislu nadležnosti odlučivanja organa ili suda (revizija kod Vrhovnog suda FBiH, jer se samo u postupku revizije u građanskim stvarima može meritorno odlučiti). Nije nužno iscrpljivanje vanrednih pravnih lijekova, već samo onih djelotvornih.

USTAVNI SISTEM

Ustavni sistem u BiH čine: Ustav BiH, Ustavi entiteta, Ustavi kantona u FBiH, Statut Brčko Distrikta BiH (13 ustava + 1 statut).

Poslije ustava, akti niže pravne snage su zakoni. Imamo državne zakone, entitetske (federalne i RS), kantonalne zakone i zakone Brčko distrikta BIH.

Nakon zakona idu propisi-državni, entitetski, kantonalni, gradski/općinski.

Kada se spuštamo sa nivoa države na Federaciju BiH, kao entitet, imamo kantonalno uređenje federacije, sa 10 (deset) kantona, kako slijedi:

RAZLIKE VAŠINGTONSKOG I DEJTONSKOG USTAVA PO FORMI

Razlike po formi između Daytonskog i Ustava FBiH (tzv. Washingtonskog ustava) su slijedeće:

1. Ustav BiH je potpisan 14.12.1995. godine, nije ga donijela Ustavotvorna skupština, Dejtonski ustav je dio mirovnog sporazuma i stupio je na snagu danom potpisivanja,

2. Ustav Federacije BiH je usvojen u ustavnopravnoj proceduri od strane Ustavotvorne skupštine.

3. Ustav BiH nije objavljen u službenim glasilima, 4. Ustav FBiH je objavljen u Službenim novinama FBiH broj 1/94. i stupio je na snagu

30.03.1994. godine.

KO OBAVLJA ZAKONODAVNU VLAST U BIH?

Zakonodavnu vlast u BiH obavljaju:

1. na nivou BiH - Parlamentarna skupština BiH, 2. na nivou FBiH - Parlament FBiH, 3. na nivou kantona - Skupštine kantona, 4. u RS – Narodna skupština RS, 5. u Brčko distriktu BiH - Skupština Brčko distrikta BiH,

63

U gradovima i općinama postoje gradska, odnosno općinska vijeća (skupštine gradova i opština u RS), koje nemaju zakonodavnu vlast, već su to predstavnička tijela koja donose samo propise iz svoje nadležnosti.

NADLEŽNOSTI INSTITUCIJA BIH

Slijedeća pitanja spadaju u isključivu nadležnost institucija BiH:1. Vanjska politika;2. Vanjskotrgovinska politika;3. Carinska politika;4. Monetarna politika;5. Finansiranje institucija i međunarodnih obaveza BiH;6. Politika u vezi s pitanjem useljavanja, izbjeglica i azila;7. Međunarodna provedba krivičnog prava, te provedba krivičnog prava između entiteta,

uključujući odnose s Interpolom;8. Reguliranje međunarodnog i međuentitetskog prometa, uključujući osnivanje javnih

korporacija;9. Kontrola zračnog prostora;

Dodatne nadležnosti

BiH može preuzeti odgovornost i u drugim pitanjima o kojima se slože entiteti, a koje su u nadležnosti entiteta ili pak koja su neophodna za očuvanje suvereniteta, teritorijalne cjelovitosti, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta BiH. Prema potrebi se za ostvarivanje takvih odgovornosti mogu osnivati dodatne institucije. Do sada je, uz saglasnost entiteta izvršen prijenos nadležnosti u pogledu 1. odbrane, 2. indirektnog oporezivanja, 3. granične policije i dr.

ZAKONODAVNA VLAST NA NIVOU BIH

To je Parlamentarna skupština BiH, koja se sastoji od dva doma:1. Predstavnički (zastupnički) dom - ima 42 poslanika (zastupnika) koji se biraju sukladno

izbornom zakonu na neposrednim tajnim izborima, i to 2/3 iz FBiH a 1/3 iz RS. Kvorum čini većina svih zastupnika.

2. Dom naroda - ima 15 delegata (izaslanika) i to 2/3 iz FBiH (5 H + 5B) a 1/3 iz RS (5S). Bira ih Dom naroda Parlamenta FBiH, odnosno Narodna skupštine RS. Devet delegata Doma naroda čine kvorum, s tim da su prisutna najmanje 3 hrvatska, 3 bošnjačka i 3 srpska delegata.

Poslanici Predstavničkog doma BiH se biraju na neposrednim tajnim izborima, sa lista političkih stranaka, lista nezavisnih kandidata i nezavisnih kadidata, a delegati Doma naroda BiH se delegiraju iz Doma naroda Parlamenta FBiH i Vijeća naroda Narodne skupštine RS, na mandat od 4 godine.

NAČIN ODLUČIVANJA

U Zastupničkom domu vrijedi pravilo većine. U toj većini mora biti uključeno min. po 1/3 zastupnika iz oba entiteta. Ako nema 1/3, slijedi pokušaj usaglašavanja unutar klubova entiteta, a ako i to ne uspije, onda se odluka donosi većinom onih koji su prisutni i koji glasaju, s tim da ta većina ne uključuje više od 2/3 onih koji su protiv iz jednog entiteta!

U Domu naroda odlučuje se većinski (8 delegata). Ako jedan od klubova naroda pokrene pitanje vitalnog nacionalnog interesa povodom odlučivanja o nekom pitanju, mora se postići većina u svakom klubu naroda. Ako postoji spor da li je neko pitanje zaista od vitalnog nacionalnog

64

interesa, ustav nalaže formiranje posebne komisije koja nastoji usaglasiti sporna pitanja. Ako to ne uspije, onda o tom pitanju odlučuje Ustavni sud BiH. Ovisno od odluke suda, zavisi dalji postupak.

Imajući u vidu postojanje dva doma, postavlja se pitanje da li svi zakoni prolaze kroz oba doma? DA! Zakon se smatra usvojenim kad je u istovjetnom tekstu usvojen u oba doma. U slučaju da bude usvojen u različitim tekstovima, ide se na usaglašavanje, koje obavlja zajednička komisija oba doma.

NADLEŽNOST

Nadležnost je kogentna norma i povreda nadležnosti predstavlja najtežu formalnu povredu postupka.

Nadležnosti Parlamentarne skupštine BiH su:1. Donošenje ustava i zakona;2. Odlučivanje o izvorima i visini sredstava za rad institucija BiH i za podmirivanje

međunardonih obaveza BiH;3. Odobravanje budžeta za institucije BiH;4. Potvrđivanje imenovanja Vijeća ministara;5. Odlučivanje o davanju saglasnosti na ratifikaciju ugovora, koje ratificira Predsjedništvo BiH,

nakon dobivanja ove saglasnosti;6. Ostale nadležnosti potrebne za izvršavanje njenih dužnosti ili one nadležnosti koje su joj

dodijeljene uzajamnim sporazumom entiteta;

IZVRŠNA VLAST U BiH

Izvršna u vlast BIH: 1. Vijeće Ministara, 2. Predsjedništvo, 3. Centralna banka;

Izvršna u vlast u Federaciji: 1. Predsjednik i 2 dopredsjednika i 2. Vlada;

Izvršna vlast u RS: 1. Predsjednik republike i 2. Vlada RS;

Izvršna u vlast u kantonu: Vlada kantona na čelu sa predsjednikom Vlade Kantona (Premijer kantona)Izvršna u vlast u općini i gradu: Općinski načelnik i Gradonačelnik.

Predsjedništvo BiH

Predsjedništvo BiH sastoji se od 3 člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, od kojih je svaki direktno biran na području Federacije, te jednog Srbina, direktno biranog na području RS.

Članovi Predsjedništva neposredno se biraju u svakom entitetu na mandat od 4 godine.

Članovi Predsjedništva mogu biti birani dvaput uzastopce, te potom 4 god. ne mogu biti ponovo birani.

Nadležnosti Predsjedništva BiH su:1. Vođenje vanjske politike BiH, uključivo imenovanje ambasadora i predstavnika BiH u

drugim međunarodnim organizacijama;2. Kolektivni komandant Oružanih snaga BiH – imenovanje i postavljenja generala u OS BiH;3. Zastupanje BiH u međunarodnim i evropskim integracijama;4. Vođenje pregovora o sklapanju međunarodnih ugovora BiH i ratificiranje takvih ugovora;5. Imenovanje predsjedavajućeg Vijeća ministara;6. Izvršavanje odluka Parlamentarne skupštine BiH;

65

7. Predlaganje godišnjeg budžeta Parlamentarnoj skupštini BiH;8. Obavljanje i drugih funkcija koje mu dodjeli Parlamentarna skupština ili na koje pristanu

entiteti;

Vijeće ministara BiH

To je organ izvršne vlasti BiH koji vrši svoja prava i dužnosti kao vladine funkcije, u skladu sa Ustavom BiH, zakonima i drugim propisima BiH. Sjedište Vijeća ministara je u Sarajevu.

VIJEĆE MINISTARA ČINE PREDSJEDAVAJUĆI I MINISTRI, I TO:1. Ministar vanjskih poslova;2. Ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa; 3. Ministar financija i trezora; 4. Ministar komunikacija i prometa; 5. Ministar civilnih poslova; 6. Ministar za ljudska prava i izbjeglice; 7. Ministar pravde; 8. Ministar sigurnosti;9. Ministar odbrane;

Navedena ministarstva se osnivaju Zakonom o ministarstvima i drugim tijelima uprave u BiH, i istim zakonom su određene nadležnosti tih ministarstava.

Mandat Vijeća ministara je 4 godine, isto kao i članova Parlamentarne skupštine BiH.

Predsjedavajućeg Vijeća ministara imenuje Predsjedništvo BiH, a odluku o imenovanju potrvđuje Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH.

Ministre imenuje predsjedavajući Vijeća ministara (2/3 iz FBiH, a 1/3 iz RS), a odluku o imenovanju također potrvđuje Predstavnički dom Parlamentarne skupštine. Svaki ministar ima ?jednog? zamjenika. Oni su iz različitih konstitutivnih naroda u odnosu na  ministra i zamjenjuju ministre u slučaju njihove odsutnosti ili spriječenosti da obavljaju dužnost.

Predsjedavajući Vijeća ministara može podnijeti ostavku Predsjedništvu BiH. Podnošenjem ostavke predsjedavajućeg, cijelo Vijeće ministara je u ostavci.

Isto tako, Predsjedništvo BiH može pokrenuti postupak opoziva predsjedavajućeg Vijeća ministara, a ako to prihvati Parlamentarna skupština, dolazi se u istu situaciju kao i da sam podnosi ostavku. Članovi Vijeća ministara i predsjedavajući ostaju da obavljaju te poslove do izbora novih članova.

Vijeće ministara radi i odlučuje u sjednicama. U ostvarivanju svojih prava i dužnosti Vijeće ministara:

1. donosi: odluke, zaključke i rješenja; 2. usvaja: nacrte i prijedloge zakona, analize, informacije, strategijska dokumenta, programe,

sporazume, protokole i druga akta;

Vijeće ministara, o svim pitanjima i temama o kojima u daljoj proceduri konačno odlučuje Parlamentarna skupština BiH, donosi akta većinom glasova od ukupnog broja svojih članova, a o ostalim pitanjima odlučuje konsenzusom, a naročito o propisima, imenovanjima i postavljenjima. 

U slučaju da se konsenzus ne postigne, predsjedavajući saziva ministre koji su protiv kako bi se postiglo rješenje, a ako ni na ovaj način konsenzus ne bude postignut u roku od 7 dana,

66

odluka se donosi većinom glasova koja podrazumijeva najmanje 2 člana iz svakog konstitutivnog naroda.

ZAKONODAVNA VLAST FBIH

Zakonodavna vlast FBiH je Parlament FBiH koji ima 2 doma:1. Zastupnički (predstavnički) dom - sastoji se od 98 poslanika (zastupnika), koji se biraju

na na neposrednim tajnim izborima, sa lista političkih stranaka, lista nezavisnih kandidata i nezavisnih kadidata.

2. Dom naroda - sastoji se od 58 delegata (izaslanika) i to po 17 delegata iz reda svakog od konstitutivnih naroda i 7 delegata iz reda ostalih. Delegate biraju kantonalne skupštine na mandat od 4 godine.

Nadležnosti Parlamenta FBIH su:1. Donošenje ustava2. Donošenje zakona o vršenju funkcija federalne vlasti;3. Izbor predsjednika i dva potpredsjednika FBiH;4. Potvrđivanje imenovanja Vlade FBiH većinom glasova;5. Donošenje budžeta FBiH;6. Vršenje drugih nadležnosti koje su mu povjerene;

IZVRŠNA VLAST F BIH

Šef federalne izvršne vlasti je Predsjednik FBiH i dva dopredsjednika. Biraju se u Parlamentu FBiH, na način da u Zastupničkom domu dobiju većinu, a u Domu naroda većinu u svim klubovima. Mandat im je 4 godine, a mogu biti smjenjeni od strane Ustavnog suda FBiH, na prijedlog Parlamenta FBiH.

Nadležnosti Predsjednika (i dopredsjednka) FBIH su:1. Imenovanje Vlade FBiH;2. Imenovanje sudija Ustavnog suda FBIH na prijedlog Visokog sudskog i tužilačkog vijeća

BiH;3. Potpisivanje odluka Parlamenta FBiH nakon njihovog donošenja;4. Davanje pomilovanja za djela utvrđena federalnim zakonima;5.

Vlada Federacije je izvršni organ FBiH, koja vrši izvršnu vlast Federacije, ako određene izvršne kompetencije nisu Ustavom Federacije predviđene za Predsjednika, odnosno Potpredsjednike Federacije.

Vladu FBiH imenuje Predsjednik FBiH uz saglasnost dva potpredsjednika i nakon konsultacija sa Premijerom, odnosno kandidatom za premijera - Mandatarom. Odluku o imenovanju potvrđuje Predstavnički dom Parlamenta FBiH. Vladu FBiH čini premijer i ministri, premijer ima 2 zamjenika, a Vladu čini 15 ministara.

Vlada FBiH utvrđuje nacrte i prijedloge zakona, uredbe sa zakonskom snagom, uredbe, odluke, rješenja i zaključke.

KANTONALNO UREĐENJE FBIH - Zakon o federalnim jedinicama-kantonima

FBiH je jedan od entiteta države BiH. Sastoji od federalnih jedinica – kantona. Imamo 10 kantona obrazovanih u FBiH.

Kantoni imaju nazive određene isključivo prema gradovima koji su sjedišta odgovarajućih kantonalnih vlasti ili prema regionalnim geografskim karakteristikama.

Svaki kanton ima ustav kojim se osiguravaju institucije vlasti i zaštita ljudskih prava.

67

Naziv kantona se utvrđuje ustavom kantona:

1. Unsko-sanski kanton sa sjedištem u Bihaću2. Posavski kanton sa sjedištem u Orašju (sjedište kant. suda je u Odžaku)3. Tuzlanski kanton sa sjedištem u Tuzli4. Zeničko-dobojski kanton sa sjedištem u Zenici5. Bosansko-podrinjski kanton sa sjedištem u Goraždu6. Hercegovačko-neretvanski kanton sa sjedištem u Mostaru7. Srednje-bosanski kanton sa sjedištem u Travniku (sjedište kantonalnog suda je u Novom

Travniku)8. Zapadnohercegovački kanton sa sjedištem u Širokom Brijegu9. Sarajevski kanton sa sjedištem u Sarajevu10. Kanton 10 sa sjedištem u Livnu

ZAKONODAVNA VLAST KANTONA

To je Kantonalna skupština koja se sastoji od jednog doma. Nadležnosti kantonalne skupštine su:

1. Priprema i 2/3 većinom usvaja kantonalni ustav;2. Donosi zakone i druge propise za izvršavanje kantonalnih nadležnosti;3. Usvaja budžet kantona;

NADLEŽNOSTI GRADSKOG VIJEĆA

1. Priprema i 2/3 većinom usvaja statut grada;2. Bira gradonačelnika;3. Donosi budžet grada;4. Donosi druge propise u izvršavanju prenesenih ovlaštenja i vrši druga ovlaštenja utvrđena

statutom;

NADLEŽNOSTI OPĆINSKOG VIJEĆA

1. Priprema i 2/3 većinom usvaja statut općine;2. Usvaja općinski budžet;3. Donosi propise o oporezivanju i na druge načine osigurava potrebno oporezivanje;4. Donosi propise i akte u izvršavanju općinskih nadležnosti;

ZATEČENI PROPISI PREMA USTAVU FBIH To su zakoni, drugi propisi i sudska pravila koja su bila na snazi na dan stupanja na snagu Ustava FBiH (30.03.1994. godine). Oni ostaju na snazi pod uvjetom da nisu u suprotnosti sa ustavom FBIH dok nadležni organi vlasti ne odluče drugačije, odnosno dok kompetentna vlast ne donese svoj propis.

PRINCIP IZVRŠENJA SUDSKIH ODLUKA PREMA USTAVU FBIH Svi organi vlasti izvršavat će i pomagati u izvršavanju presuda i rješenja svih sudova navedenih u ovom Ustavu. Premijer FBIH – predsjednik Vlade FBIH nadležan je za osiguranje izvršavanja odluka sudova FBiH.

68

AMANDMANI NA USTAV FBIH

Može ih predlagati:1. Predsjednik FBiH u saglasnosti sa potpredsjednicima, ili2. Vlada FBiH, ili3. većina poslanika u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, ili 4. većina bošnjačkih ili hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda Parlamenta FBiH.

AMANDMANI NA USTAV BIH

Izmjene i dopune ustava BiH mogu se vršiti odlukom Parlamentarne skupštine BiH donesenom dvotrećinskom većinom prisutnih delegata koji su glasali.

STUPANJE NA SNAGU ZAKONA

Zakoni stupaju na snagu kako je u njima utvrđeno, ali ne ranije nego što budu objavljeni u službenom glasilu FBiH. Zakoni nemaju retroaktivno dejstvo.

PRAVILO: Ustavom se stvari utvrđuju, a zakonom propisuju.

Vacatio Legis - vakacioni rok (čekanje zakona) – rok po isteku kojeg će se zakon početi primjenjivati, iako je stupio na snagu npr. zakon stupa na snagu 8. dana od dana objavljivanja, a počet će se primjenjivati u roku od 6 mjeseci kao što je npr bio slučaj sa porodičnim zakonom, (razlog za vakacioni rok je, najčešće, radi donošenje podzakonskih propisa). Odluke visokog predstavnika su konačne i obvezujuće (član 10 Ustava BiH), objavljuju se u službenim glasilima, a Parlament je dužan usvojiti zakone u identičnom tekstu kao te odluke.

69

SUDSKI SISTEM U BIH

Na nivou BiH postoji:1. Ustavni sud BiH (ustavna kategorija) i 2. Sud BiH (zakonska kategorija)

USTAVNI SUD BIH

Ustavni sud BiH nije redovni sud, on je ustavna kategorija!

Sastav ustavnog suda

Ustavni sud ima 9 (devet) sudija, a od toga: 4 bira Predstavnički dom Parlamenta FBiH, 2 Narodna Skupština RS-a i 3 predsjednik Evropskog suda za ljudska prava uz obavezne konsultacije sa

Predsjedništvom BiH koje nemaju obavezujući karakter (ne mogu biti iz susjednih zemalja).

Imenuju se bez ograničenja mandata, i to do 70. god. života, ukoliko ranije ne budu razriješeni saglasnošću svih sudija ili sami podnesu ostavku. Odlučuje se većinski (potrebno 5 glasova). Procedure i postupak pred sudom uređeni su Pravilima procedure, koje donosi Ustavni sud većinom glasova.

Nadležnost ustavnog suda1. Rješavanje ustavnih sporova koji se pojavljuju između entiteta, sporovi o uspostavljanju

paralelnih odnosa sa susjednim državama, te ocjenjuje usklađenost zakona BiH i entiteta sa ustavom BiH (ove sporove mogu pokrenuti: svaki član predsjedništva, predsjedavajući ili zamjenik predsjedavajućeg jednog od domova PS BiH, predsjedavajući VM, te ¼ zastupnika bilo kojeg doma zakonodavnog tijela u BiH ili entitetima);

2. Apelaciona nadležnost (tzv. ustavne tužbe) pred Ustavnim sudom BiH može se pojaviti pojedinac, jer je Ustavom propisano da on ima drugostepenu nadležnost o pitanjima sadržanim u Ustavu (lj. prava) kada ona postanu predmetom spora po osnovu odluke bilo kojeg suda u BiH. Tri su pretpostavke da bi pojedinac podnio apelaciju Ustavnom sudu BiH: 1. kršenje ustavnog prava, 2. iscrpljivanje svih pravnih lijekova u entitetu i 3. rok od 60 dana od pravomoćne odluke po redovnim pravnim lijekovima – (ili 60 dana od dana prijema odluke suda iz entiteta???);

3. Rješavanje ustavnih pitanja koje prosljeđuju neki od sudova u BiH kada dođu u situaciju da odlučuju u nekom sporu u kojem treba primjeniti neki zakon za koji smatraju da je neustavan;

4. Deblokada rada PS BiH, vezano za pitanje vitalnog nacionalnog interesa;

70

SUD BIH

On je redovni sud, utemeljen Zakonom o sudu BiH. On je i prvostepeni i drugostepeni sud. Sud BiH ima krivično odjeljenje (za krivična djela iz KZ BIH i drugih zakona BiH nadležan je Sud BiH u prvom stepenu), upravno odjeljenje (upravni sporovi protiv konačnih akata organa i institucija BiH i građanskih stvari vezano za državu) i apelaciono odjeljenje (odlučuje po žalbama na odluke njegovih odjeljenja i po prigovorima u izbornom postupku).

Na nivou FBiH:

1. Ustavni sud FBiH (ustavna kategorija) i 2. Vrhovni sud FBiH (zakonska kategorija)

Finansiraju se iz budžeta FBiH.

Na nivou kantona:

1. kantonalni sudovi (10 sudova - svaki kanton po jedan) i 2. općinski sudovi (ukupno u FBiH ima ih 28)

Finansiraju se iz budžeta kantona.

Na nivou Republike Srpske: 1. Ustavni sud RS, 2. Vrhovni sud RS, 3. Okružni sudovi (ukupno 5)

Osnovni sudovi (ukupno19) (Finansiraju se iz budžeta kantona.)

Na nivou Brčko distrikta:

1. Osnovni sud Brčko distrikta BIH (prvostepeni), 2. Apelacioni sud Brčko distrikta BiH (drugostepeni).

Finansiraju se iz budžeta Brčko distrikta BiH. Po sadašnjem ustavnom sistemu, mi imamo podjeljenu nadležnost između nivoa BiH, dva entiteta (unutar FBiH – kantona), i Brčko distrikta. Trenutno postoje 4 sudska sistema, 2 zatvorska sistema i 4 krivične procedure.

SUDSKI SISTEM U FBIH - Mreža sudova

Mjesna nadležnost općinskih sudova

Mreža sudova u FBiH prati kantonalno uređenje. Sjedišta opć. sudova:1. Unsko – sanski kanton: Općinski sud u Bihaću, Općinski sud u Bosanskoj Krupi (postoji

Odjeljenje u Bužimu), Općinski sud u Cazinu, Općinski sud u Sanskom Mostu, Općinski sud u Velikoj Kladuši;

2. Posavski kanton: Općinski sud u Orašju;3. Tuzlanski kanton: Općinski sud u Tuzli, Općinski sud u Gračanici, Općinski sud u

Gradačcu (postoji Odjeljenje u Srebreniku), Općinski sud u Kalesiji i Općinski sud u Živinicama (postoji Odjeljenje u Kladnju);

4. Zeničko-dobojski kanton: Općinski sud u Kaknju, Općinski sud u Tešnju, Općinski sud u Visokom (ima Odjeljenje u Olovu), Općinski sud u Zavidovićima (ima Odjeljenje u Maglaju), Općinski sud u Žepču, Općinski sud u Zenici;

71

5. Bosansko-podrinjski kanton: Općinski sud u Goraždu;6. Hercegovačko-neretvanski kanton: Općinski sud u Mostaru, Općinski sud u Konjicu,

Općinski sud u Čapljini;7. Srednje-bosanski kanton: Općinski sud u Travniku, Općinski sud u Bugojnu (ima

Odjeljenje u Jajcu), Općinski sud u Kiseljaku;8. Zapadnohercegovački kanton: Općinski sud u Širokom Brijegu i Općinski sud u

Ljubuškom;9. Sarajevski kanton: Općinski sud u Sarajevu;10. Kanton 10: Općinski sud u Livnu (ima dva odjeljenja: u Drvaru i Tomislavgradu);

Općinski sudovi sa privrednim odjeljenjima

Privredna odjeljenja obrazuju se u općinskim sudovima u sjedištu kantona: u Bihaću, Orašju, Tuzli, Zenici, Goraždu, Travniku, Mostaru, Širokom Brijegu, Sarajevu i Livnu.

U privrednim predmetima ovi općinski sudovi mjesno su nadležni za područje cijelog kantona. BiH nema trgovačke sudove.

Izvršena je koncentracija općinskih sudova kao privrednih sudova u privrednim predmetima i to su naprijed navedeni sudovi koji se nalaze u sjedištu kantona i mjesno su nadležni za cijeli kanton.

Drugostepeni sud u ovom slučaju je kantonalni sud tog kantona. (U Republici Srpskoj prvostepeni sudovi sa privrednim odjeljenjima su osnovni sudovi u sjedištu okružnih sudova /Trebinje, Bijeljina, Banja Luka, Sokolac - ovo je izuzetak jer nije u sjedištu okružnog suda u Istočnom Sarajevu; i Doboj), a u Brčko Distriktu je to Osnovni sud Brčko Distrikta BiH. To je sve ukupno 16 privrednih odjeljenja u BiH. Privredna odjeljenja i Registri pravnih osoba su u ovih 16 sudova.)

Općinski sudovi koji vrše poslove upisa u Registar pravnih osoba

Poslove upisa u Registar pravnih osoba vrše općinski sudovi sjedištu kantona, a to su općinski sudovi u: Bihaću, Orašju, Tuzli, Zenici, Goraždu, Travniku, Mostaru, Širokom Brijegu, Sarajevu i Livnu (svaki je nadležan za područje cijelog kantona).

Ovdje je došlo do promjene stvarne nadležnosti, jer su ranije ove poslove obavljali Kantonalni sudovi (Zakon o sudovima u Federaciji, SN FBIH 38/05).Stvarna nadležnost općinskih sudova

1. U krivičnim predmetima:1) Da u prvom stepenu sudi za krivična djela za koja je zakonom propisana kao glavna kazna

novčana kazna ili kazna zatvora do 10 godina;2) Za krivična djela za koja je posebnim zakonom određena nadležnost općinskog suda;3) Za krivična djela za koja je Sud BiH prenio nadležnost na općinski sud;4) U svim krivičnim postupcima prema maloljetnicima;5) Da postupa tokom istrage i nakon podizanja optužnice za djela iz nadležnosti općinskog

suda; 6) Da odlučuje o vanrednim pravnim lijekovima kada je to zakonom predviđeno (ponavljanje

postupka);7) Da odlučuje o brisanju osude i prestanku mjera sigurnosti i pravnih posljedica osude na

osnovu sudske odluke;8) Da postupa po molbama za pomilovanje u skladu sa zakonom;

72

2. U građanskim predmetimaU svim građanskim sporovima i u vanparničnom postupku.

3. U privrednim predmetimaa) u sporovima koji se odnose na prava i obaveze po osnovu pravnog prometa roba, usluga,

vrijednosnih papira, vlasničkih i drugih stvarnih prava na nekretninama, te na prava i obaveze proistekle iz vrijednosnih papira u kojima su obje stranke u postupku pravna osoba ili fizička osoba koje u svojstvu samostalnog poduzetnika ili u drugom svojstvu obavlja privrednu i drugu registriranu djelatnost u vidu osnovnog ili dopunskog zanimanja;

b) u sporovima koji se odnose na brodove i na plovidbu na moru i unutrašnjim vodama, te u sporovima na koje se primjenjuje plovidbeno pravo, osim sporova o prijevozu putnika;

c) u sporovima koji se odnose na avione, te u sporovima na koje se primjenjuje vazduhoplovno pravo, osim sporova o prijevozu putnika;

d) sporove iz autorskog prava, srodnih prava i prava industrijskog vlasništva;e) sporove nastale povodom djela za koja se tvrdi da predstavljaju nelojalnu konkurenciju ili

monopolistički sporazum;f) privredne prijestupe;g) u postupcima stečaja i likvidacije;

4. U drugim predmetima:a. da vodi izvršni postupak (podrazumijeva i upućivanje na izvršenje krivičnih sankcija - IKS

referat);b. da određuje mjere osiguranja;c. da obavlja zemljišno-knjižne poslove (može se formirati izdvojena ZK jedinica izvan sjedišta

općinskog suda);d. da pruža pravnu pomoć sudovima u BiH;e. da vrši poslove međunarodne pravne pomoći, ako zakonom nije određeno da neke od tih

poslova vrši kantonalni sud (kantonalni sud uvijek radi međunarodnu pravnu pomoć u krivičnim predmetima, a općinski sud u građanskim predmetima – prema prebivalištu stranke);

f. da vrši poslove upisa u Registre pravnih osoba;g. da vrši druge poslove određene zakonom;

Mjesna i stvarna nadležnost kantonalnih sudova

Sjedišta kantonalnih sudova prate kantonalno uređenje FBIH. 8 kantonalnih sudova ima sjedište u sjedištu kantona, uz 2 izuzetka: Novi Travnik (Srednjobosanski kanton) i Odžak (Posavski kanton).

Prvostepena stvarna nadležnost kantonalnih sudova:1) da sudi za krivična djela za koja je zakonom propisana kazna zatvora više od 10 godina ili

dugotrajni zatvor;2) da postupa u toku istrage i nakon podizanja optužnice za djela iz nadležnosti kantonalnog

suda;3) da sudi za krivična djela na koja je Sud BiH prenio nadležnost na kantonalne sudove;4) da odlučuje u svim upravnim sporovima, kao i o zahtjevima za zaštitu sloboda i prava

utvrđenih ustavom ako su takve slobode i prava povrijeđeni konačnim pojedinačnim aktom ili radnjom službene osobe u organima uprave, odnosno, odgovorne osobe u preduzeću, ustanovi, ili drugoj pravnoj osobi kada za zaštitu tih prava nije osigurana druga sudska zaštita;

73

Drugostepena stvarna nadležnost kantonalnih sudova:1) odlučuje o žalbama protiv odluka općinskih sudova i 2) odlučuje o drugim redovnim i vanrednim pravnim lijekovima ako je to određeno zakonom

(apelaciona1 i kasaciona nadležnost);

Ostale nadležnosti kantonalnih sudova:1) Rješava o slukobu mjesne nadležnosti općinskih sudova sa područja kantona;2) Odlučuje o prenosu mjesne nadležnosti sa jednog općinskog suda na drugi općinski sud na

području kantona;3) Odlučuje o brisanju osude i prestanku mjera sigurnosti i pravnih posljedica osude na

osnovu sudske odluke;4) Postupa po molbama za pomilovanje;5) Rješava o priznavanju odluka stranih sudova, stranih trgovačkih sudova i stranih arbitraža;6) Pruža međunarodnu pravnu pomoć u krivičnim predmetima;7) Obavlja i druge poslove određene zakonom;

Stvarna nadležnost Vrhovnog suda FBiH:

1) da odlučuje o žalbama protiv odluka kantonalnih sudova;2) da odlučuje o vanrednim pravnim lijekovima protiv pravomoćnih odluka sudova;3) da odlučuje o pravnim lijekovima protiv odluka svojih vijeća;4) da rješava sukobe nadležnosti između kantonalnih i općinskih sudova sa područja

različitih kantona;5) da odlučuje o prenošenju mjesne nadležnosti sa jednog suda na drugi sud6) da obavlja i druge poslove;

Prema navedenom, vidi se da Vrhovni sud FBiH nema prvostepene nadležnosti. Ranije je imao u upravnim sporovima i nekim krivičnim stvarima (terorizam, organizirani kriminal i sl.). Ustavom FBiH je predviđeno da Vrhovni sud može imati prvostepenu nadležnost.

VISOKO SUDSKO I TUŽILAČKO VIJEĆE BIH (VSTV)

VSTV je nezavisno i samostalno tijelo BiH i ima svojstvo pravne osobe. Ima zadatak da osigura nezavisno, nepristrasno i profesionalno pravosuđe.

Ranije su postojala 3 VSTV u BiH (entitetska i na nivou BiH). Danas postoji jedno VSTV i ono je na nivou BiH.

Ima 15 članova, mandat im je 4 god. i može se još jednom obnoviti. Jedan član je predstavnik međunarodne zajednice.

Predstavnike daju sudovi, tužilaštva, Parlamentarna skupština BiH, Vijeće ministara BiH i advokatske komore.

Nadležnosti su mu:1. Imenovanje sudija u redovne sudove i tužitelja,2. Vodi disciplinske postupke,3. Donosi naredbe za razrješenja sudija i tužilaca,4. Određuje minimum stručnog usavršavanja u saradnji sa Centrom za edukaciju sudija i

tužitelja,5. Utvrđuje kriterije za ocjenjivanje sudija i tužilaca,6. Stara se o razvoju informatičkih i tehnoloških sistema,7. Sudjeluje u izradi godišnjeg budžeta za pravosuđe, itd.

Centar za edukaciju sudija i tužitelja 1 Apelacija – žalba; Kasacija – Vanredni pravni lijek

74

On je javna ustanova osnovana zakonom.

Nadležnost Centra za edukaciju sudija i tužitelja je permanentna i organizirana edukaciju sudija i tužilaca. Centrom rukovodi direktor, a popuna Centra vrši se u okviru procedura VSTV.

FUNKCIJA SUDOVA

Sudovi sude i kad sud sudi tada ima represivnu i preventivnu funkciju. Sud je u represivnoj funkciji kada sudi u krivičnim predmetima. Preventivnost se ostvaruje kroz statistiku i analitiku. Na osnovu toga sačinjavaju informacije za nadležna tijela (npr. podatak o porastu maloljetničkog kriminaliteta).

SUDSKA POLICIJA U FBIH

To je u FBiH ustavna kategorija, jer je u ustavu FBiH utvrđeno da će se osnovati sudska policija radi pomoći sudovima u FBiH u:

1) osiguranju informacija,2) osiguranju prisustva svjedoka, 3) privođenju optuženih osoba, 4) održavanju reda u sudnici i sigurnosti suda, te 5) izvršavanju sudskih naloga.

Predsjednik Vrhovnog suda FBiH odgovoran je za upravljanje sudskom policijom, a može svoja ovlaštenja prenijeti na zapovjednika sudske policije. Organizovana je u 11 odjeljenja (10 kantonalnih i 1 VS FBiH) Pored ustava, postoji i Zakon o sudskoj policiji. Postoji sporazum između Vrhovnog suda FBiH i Federalnog tužilaštva o saradnji i podršci sudske policije tužilaštvima. Sudska policija pomaže i Ombudsmanima na njihov zahtjev. Za sudsku policiju na nivou BiH odgovoran je Ministar pravde BiH.

TUŽILAŠTVA

Tužilaštvo goni! U reformi krivičnog prava polazni princip bio je da je krivično pravosuđe vršenje javnih ovlaštenja. Tužilaštvo goni za sva krivična djela. U FBiH privatne tužbe više nema, oštećeni ne može više preuzeti krivično gonjenje (u RS još uvijek postoji ova mogućnost).

Organizacija tužilaštava

Na nivou države postoji Tužilaštvo BiH i ono postupa pred Sudom BiH. U njemu imamo i međunarodne tužitelje.

U FBiH postoji Federalno tužilaštvo FBiH i 10 Kantonalnih tužilaštava. U RS postoji 5 Okružnih javnih tužilaštava sa sjedištima kao i okružni sudovi i Republičko javno tužilaštvo RS

U Brčko Distriktu BiH postoji Javno tužilaštvo Brčko distrikta BiH. U okviru tužilaštava u FBiH postoje Glavni federalni/kantonalni tužilac i federalni/kantonalni tužioci. Nema više zamjenika.

75

Kod tužilaštava postoji princip subordinacije (odnos višeg i nižeg) kod nadležnosti Glavnog federalnog tužioca koji je najodgovorniji za rad tužilaštava u FBiH. On ima ovlaštenje da:

izdaje obavezna uputstva (može ga izdati i u konkretnom predmetu), naloži da se predmet izuzme od jednog tužioca/tužilaštva i da u rad drugom

tužiocu/tužilaštvu.

Federalni tužilac može biti osoba sa 10 godina iskustva u radu kao sudija, tužilac, advokat ili na sličnim pravnim poslovima nakon položenog pravosudnog ispita, a mandat je neograničen. Glavni federalni tužilac mora da ima rukovodne i organizacione sposobnosti, njegov mandat je 6 godina i može biti reimenovan.

FEDERALNO PRAVOBRANILAŠTVO

Federalno pravobranilaštvo pruža pravnu zaštitu imovini i imovinskim interesima FBiH, kantonalno pravobranilaštvo pruža pravnu zaštitu imovini i imovinskim interesima kantonu, a općinsko pravobranilaštvo pravnu zaštitu imovini i imovinskim interesima općine.

Federalni pravobranitelj može biti diplomirani pravnik sa položenim pravosudnim ispitom i 10 godina iskustva na imovinsko-pravnim poslovima i da je stekao ugled stručnjaka u imovinsko-pravnim odnosima, koji nije osuđivan za određena krivična djela i da ispunjava zdravstvene uslove koji se traže za državnog službenika.

Pored federalnog pravobranitelja, imamo zamjenika federalnog pravobranitelja, pomoćnike i druge službenike pravobraniteljstva.

Federalnog pravobranitelja predlaže Federalni ministar pravde, a imenuje ga Premijer FBiH uz saglasnost dva zamjenika, i uz potvrdu Parlamenta FBiH.

Obavezna uputstva federalnog pravobranitelja: izdaje ih kantonalnim i općinskim pravobraniteljima u pogledu primjene federalnih zakona (radi ujednačavanja primjene federalnih zakona na području cijele FBiH).

U kantonima su kantonalnim zakonima propisana kantonalna/općinska pravobranilaštva.

ADVOKATURA

To je nezavisna profesionalna djelatnost koja se obavlja u skladu sa Zakonom o advokaturi FBiH.

Organizacija Na nivou FBiH postoji 5 regionalnih advokatskih komora i jedna federalna advokatska komora. Organizacija advokature ne prati kantonalno uređenje FBiH, nego je napravljena po principu regionalizacije:

1. U Sarajevu - za Sarajevo i Goražde;2. U Mostaru - za HNK, Kanton 10 i Zapadnohercegovački kanton;3. U Tuzli - za Tuzlanski i Posavski kanton;4. U Bihaću - za Unsko-sanski kanton;5. U Zenici - za Zeničko-dobojski i Srednjebosanski kanton;

Polaže se advokatski ispit koji ubuhvata slijedeće oblasti: Zakon o advokaturi, advokatska tarifa, pravilnik o disciplinskoj odgovornosti i kodeks advokatske etike. Ove oblasti, izuzev Zakona o advokaturi, istovremeno predstavljaju i osnovne akte komore.

76

Organi Federalne advokatske komore su:1. Skupština, 2. Nadzorni odbor,3. Upravni odbor,4. Predsjednik i Potpredsjednik,5. Disciplinski sud i disciplinski tužilac,6. Komisija za advokatske ispite

Mandat organa Federalne advokatske komore traje 4 godine.

Advokatska djelatnost obuhvata: 1. davanje pravnih savjeta, 2. pisanje različitih podnesaka, 3. sastavljanje raznih isprava (ugovori, testamenti i dr.), 4. zastupanje stranaka u svim parničnim, upravnim i ostalim postupcima, 5. odbrana u krivičnom, prekršajnom i drugim postupcima, 6. pružanje drugih oblika pravne pomoći fizičkim i pravnim osobama.

Advokat će uvijek odbiti zastupanje: 1) ako je pružao pravnu pomoć suprotnoj stranci u istom predmetu ili po bilo kom drugom

pitanju vezanim za taj predmet, 2) ako je suprotnoj stranci u istom predmetu pravnu pomoć pružao advokat koji radi u istoj

advokatskoj kancelariji/društvu, 3) ako je on ili član ili zaposlenik advokatske kancelarije/društva radio kao advokatski

pripravnik sa advokatom koji pruža pravnu pomoć suprotnoj stranci, 4) ako je u istom predmetu on ili član ili zaposlenik advokatske kancelarije/društva postupao

kao sudija, tužilac, ovlaštena službena osoba MUP-a, ili kao službena osoba u organu uprave,

5) ako se on ili član ili zaposlenik advokatske kancelarije/društva bavio na drugi profesionalni način predmetnim slučajem,

6) ako ili član ili zaposlenik advokatske kancelarije/društva ima lični interes koji je ili može biti u sukobu sa interesima zastupane stranke.

Pravo na upis u imenik advokata ima osoba: 1. državljanin BiH, 2. završen pravni fakultet, 3. da ima položen pravosudni ispit, 4. da je nakon položenog pravosudnog ispita stekao najmanje 2 godine radnog iskustva na

pravnim poslovima,5. da nije osuđivan na kaznu zatvora za određena krivična djela, osim ako je proteklo 5

godina od izdržane, oproštene ili zastarjele kazne, 6. da nije u radnom odnosu, 7. da pokaže zadovoljavajuće znanje pred advokatskom ispitnom komisijom i 8. da je dostojan obavljanja advokatske djelatnosti.

Odobrenje na advokatsku tarifu daje Federalno ministarstvo pravde.

77

NOTARI

Notari su samostalni i nezavisni nositelji javne službe. Notarske isprave su one isprave koje notar, u okviru svoje nadležnosti, sačini na temelju Zakona o notarima.

To su slijedeće isprave:1. Isprave nastale notarskom obradom,2. Notarske ovjere (npr. potpisa),3. Notarske potvrde (npr. o životu određene osobe).

Sve ove isprave imaju karakter javnih isprava.U skladu sa članom 73. Zakona o notarima, utvrđena je obaveza notarske obrade

slijedećih pravnih poslova:1. Regulisanje imovinskih odnosa bračnih partnera,2. Pravni poslovi kojima se obećava neka činidba kao poklon,3. Pravni poslovi kojima se vrši prenos i sticanje prava vlasništva i drugih prava na

nekretninama i4. Osnivački akti privrednih društava i utvrđivanje njihovih statuta.

Ako ovi pravni poslovi nisu obavljeni od strane notara, ništavi su!

Notare imenuje kantonalni Ministar pravde uz saglasnost federalnog Ministra pravde. U slučaju da za jedno mjesto notara konkuriše više osoba koji ispunjavaju uslove, prednost ima kandidat sa najboljom ocjenom na notarskom ispitu. Za notara može biti imenovan državljanin BiH, diplomirani pravnik sa 10 godina iskustva na pravnim poslovima i sa položenim pravosudnim i notarskim ispitom, koji nije osuđivan za određena krivična djela i da ispunjava zdravstvene uslove koji se traže za državnog službenika. Notar mora biti osiguran na 250.000 KM kod osiguravajućeg društva za slučaj naknade štete učinjenje tokom obavljanja notarskih poslova. Notarski obrađena isprava ima snagu izvršnog naslova.

OMBUDSMENI BiH

Imamo trojicu ombudsmena za ljudska prava BiH. Osnovna im je funkcija da štite ljudska prava i slobode u BiH. Imenuje ih Parlamentarna skupština BiH.

Mandat im je šest godina i mogu biti ponovo imenovani. Imenuju se iz reda tri konstitutivna naroda, ne isključujući mogućnost da bude i iz reda ostalih.

Za ombudsmana može biti imenovan državljanin BiH, koji nije osuđivan za određena krivična djela, koji ispunjava zdravstvene uslove koji se traže za državnog službenika, diplomirani pravnik sa položenim pravosudnim ispitom i sa 10 godina iskustva na pravnim poslovima, te sa dokazanim iskustvom u oblasti zaštite ljudskih prava i sloboda, te koji ima visok moralni ugled.

Sjedište im je u Banjaluci, a uredi u Sarajevu, Mostaru i Brčko Distriktu.

78

dodatci

Javni konkurs

1. Agencija utvrđuje značaj i sadržaj javnog konkursa. 2. Javni konkurs sadrži:a) ispit općeg znanja; b) stručni ispit.

3. Vlada Federacije, na prijedlog Agencije, podzakonskim aktom utvrđuje uvjete, način i program polaganja ispita iz stava 2. ovog člana.4. Kandidati koji su položili stručni upravni ispit ili pravosudni ispit izuzeti su od polaganja ispita općeg znanja iz stava 2. tačka a) ovog člana.

Postavljenje državnog službenika

1. Državnog službenika postavlja rukovodilac organa državne službe, uz prethodno pribavljeno mišljenje Agencije, s liste uspješnih kandidata koji su prošli javni konkurs.

2. Nakon prethodno pribavljenog mišljenja od Agencije, općinski načelnik i gradonačelnik postavljaju nadležne općinske i gradske državne službenike sa liste uspješnih kandidata koji su prošli javni konkurs.3Ocjena rada

1. Ocjena rada državnog službenika podrazumijeva nadzor i ocjenu njegovog obavljanja dužnosti utvrđenih radnim mjestom za vrijeme trajanja službe. Državni službenik ravnopravno sarađuje tokom datog perioda sa njemu neposredno nadređenim državnim službenikom. 2. Ocjenu rada rukovodećih i drugih državnih službenika utvrđuje rukovodilac organa državne službe. 3. Rukovodilac organa državne službe ocjenjuje rad svih državnih službenika, na prijedlog neposredno nadređenog službenika, najmanje svakih 12 mjeseci.4. Ocjena rada zasniva se na rezultatima postignutim u realiziranju poslova predviđenih opisom radnoga mjesta i ciljevima koje za dati vremenski period utvrdi neposredno nadređeni službenik.5. Rezultati ostvareni u obavljanju poslova u toku perioda koji se ocjenjuje označuju se sljedećim ocjenama: nezadovoljavajuće, zadovoljavajuće, uspješno i izuzetno uspješno, što se bliže određuje propisima koje donosi Agencija.6. Rezultati ocjene rada uzimaju se u obzir prilikom unapređenja i internih premještaja. Svi državni službenici:a) imaju nesmetan pristup ocjenama svoga rada koje se nalaze u ličnom dosjeu, u skladu sa članom 62., stav 1., ovog zakona;b) imaju mogućnost da u odgovarajućem vremenskom roku prilože pisane informacije uz ocjenu svoga rada i imaju pravo izjaviti žalbu Odboru za žalbe radi preispitivanja ocjene o radu. 7. Ukoliko je ocjena rada negativna, državni službenik, s ciljem poboljšanja stanja, prolazi poseban program koji uz konsultacije s njim odredi njegov direktno nadređeni državni službenik.8. Ukoliko su dvije uzastopne ocjene rada negativne, rukovodilac organa državne službe, po prethodno pribavljenom mišljenju Agencije, razrješava dužnosti državnog službenika. Državni službenik može izjaviti žalbu Odboru za žalbe radi preispitivanja razrješenja, u skladu sa članom 65. ovog zakona.

Ostvareni rezultati, kao i ukupni rezultat rada državnih službenika i zaposlenika označavaju se sljedećim ocjenama: ne zadovoljava, zadovoljava, uspješan i naročito uspješan

Odgovornost za materijalnu štetu1. Državni službenik je dužan naknaditi materijalnu štetu koju u vršenju državne službe učini namjerno ili krajnjom nepažnjom.

79

Agencija za državnu službu

1. Vlada Federacije osniva Agenciju za državnu službu Federacije.2. Agencija vrši sljedeće poslove:

a) utvrđuje jedinstvene kriterije, pravila i postupke selekcije, imenovanja i postavljanja državnih službenika u organima državne službe u Federaciji, u skladu s ovim zakonom;

b) planira i realizira proces zapošljavanja državnih službenika, na zahtjev i u skladu sa potražnjom organa državne službe;

c) organizira i realizira stručno obrazovanje i usavršavanje državnih službenika uposlenih u organima državne službe, kao i razvoj državne službe;d) organizira edukaciju kandidata za polaganje stručnog ispita za državnu službu koji predstavlja uvjet za rad u organu državne službe;

e) pruža stručnu pomoć organima državne službe u realiziranju njihove kadrovske politike, organizacijskih poboljšanja i razvoja, kao i uspostavu i vođenje registra državnih službenika;

f) podnosi godišnji izvještaj o stanju kadrova u organima državne službe u Federaciji i podnosi svoj plan rada za narednu godinu Vladi Federacije na odobravanje;

g) obavlja ostale poslove i zadatke koji su joj ovim zakonom stavljeni u nadležnost.

3. Agencijom rukovodi direktor Agencije kojeg imenuje Vlada Federacije na osnovu javnog konkursa.

4. Ravnatelj Agencije ima status sekretara.5. Direktor Agencije donosi Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji Agencije, uz saglasnost Vlade Federacije.

6. Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji Agencije uredit će se osnivanje detaširanih odjeljenja u kantonima koja će vršiti poslove i zadatke iz nadležnosti Agencije.7. Vlada Federacije može svojim propisom urediti osnivanje posebne institucije koja će vršiti edukaciju državnih službenika.

Vlada Federacije osniva Odbor državne službe za žalbe (Odbor za žalbe) koji se sastoji od tri člana.

80