SKRIPTA ZA POLAGANJE PRAVOSUDNOG ISPITA

I dio

KRIVIČNO PRAVO

april, 2009. god.

Sadržaj:

KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO ....... 3. str.

KRIVIČNO PROCESNO PRAVO ............... 102.

str.

2

KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO PREDSTAVLJA sistem pravnih propisa kojim država, radi svoje krivično pravne zaštite, određuje krivična djela i njihove učinioce, te propisuje sankcije prema tim učiniocima.

Krivično materijalno pravo, u odnosu na krivično procesno pravo, omogućava da se jedan krivični događaj formira u krivičnu stvar kao predmet krivičnog postupka, pa se može reći da je krivično materijalno pravo pretpostavka krivičnom procesnom pravu.

ZNAČENJE IZRAZA

Teritorija Federacije je kopnena teritorija, obalno more i vodene površine unutar granica FBiH, te zračni prostor nad njima.Dijete je , u smislu ovog zakona, osoba koja nije navršila četrnaest godina života – dijete nije krivično odgovorno, tj. ne podliježe krivično-pravnoj odgovornosti. Maloljetnik je , u smislu ovog zakona, osoba koja nije navršila 18 godina života. Udruženje je bilo koji oblik udruživanja tri ili više osoba. Više osoba je najmanje dvije osobe ili više njih. Skupina ljudi je najmanje pet osoba ili više njih. Grupa ljudi je udruženje od najmanje tri osobe koje su povezane radi trajnog, ponovljenog ili povremenog činjenja krivičnih djela, pri čemu svaka od tih osoba učestvuje u učinjenju krivičnog djela. Organizirana grupa ljudi je grupa ljudi koja je formirana (nije nastala spontano), radi izravno slijedećeg učinjenja krivičnog djela, čiji članovi ne moraju imati formalno određene uloge, koja ne mora imati slijed članstva niti razvijenu organizaciju. Zločinačka organizacija je organizirana grupa ljudi od najmanje tri osobe, koja postoji neko vrijeme, djelujući u cilju učinjenja jednog ili više krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna . Tajna Federacije, kantona, grada i općine je podatak ili isprava koja je zakonom, drugim propisom ili općim aktom nadležnog tijela donesenim na osnovu zakona, određena tajnom Federacije, kantona, grada ili općine, čijim bi otkrivanjem nastupile štetne posljedice za Federaciju, kanton, grad i općinu.Vojna tajna je podatak ili isprava koja je zakonom, drugim propisom ili aktom nadležnog organa Federacije, donesenim na osnovu zakona, proglašena vojnom tajnom.Službena tajna je podatak ili isprava koja je zakonom, drugim propisom ili općim aktom nadležne institucije u Federaciji, kantonu, gradu i općini donesenim na osnovu zakona proglašena službenom tajnom.Poslovna tajna je podatak ili isprava koja je zakonom, drugim propisom ili općim aktom privrednog društva, ustanove ili druge pravne osobe određena poslovnom tajnom, a koja predstavlja proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada, te drugi podatak zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine privredne interese.

3

Profesionalna tajna je podatak o osobnom ili obiteljskom životu stranaka koji saznaju odvjetnici, branitelji, notari, doktori medicine, doktori stomatologije, primalje /babice/ ili drugi zdravstveni djelatnici, psiholozi, djelatnici staranja, vjerski ispovjednici i druge osobe u obavljanju svog zvanja.Isprava je svaki predmet koji je podoban ili određen da služi kao dokaz kakve činjenice koja je od značaja za pravne odnose.Pokretnina je i svaka proizvedena ili skupljena energija za davanje svjetlosti, topline ili kretanja, te telefonski i drugi impulsi.Izražavanje u jednom gramatičkom rodu, muškom ili ženskom, uključuje oba roda fizičkih osoba.

ŠTA ČINI KRIVIČNO ZAKONODAVSTVO U BIH

Krivično zakonodavstvo u našoj zemlji sačinjavaju:

1. Krivični zakon BiH, FBiH, RS i BD; 2. Drugi zakoni BiH, Entiteta i Brčko distrikta, kojima su eventualno

propisana krivična djela (u svim ovim zakonima koji čine dopunsko krivično zakonodavstvo, kazne i druge mjere mogu se propisivati u skladu sa odredbama sistemskog krivičnog zakonodavstva);

3. U širem smislu, ovdje se ubrajaju Krivični procesni zakoni (ZKP BiH, FBiH, RS i BD) i Zakon o izvršenju krivičnih sankcija;

4. Posebno krivično zakonodavstvo ( npr . Zakon o ravnopravnosti spolova i sl.), koje mora biti u skladu sa krivičnim zakonima u pogledu uslova odgovornosti i kažnjivosti.

NAČELO LEGITIMITETA (osnov zakonitosti)

Osnova i granice krivičnopravne prinude

Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo za ona ponašanja kojima se tako ugrožavaju ili povrjeđuju lične slobode i prava čovjeka, te druga prava i društvene vrijednosti zajamčene i zaštićene Ustavom i međunarodnim pravom, da se njihova zaštita ne bi mogla ostvariti bez krivično pravne prinude.

Propisivanje krivičnih djela i vrste i mjere krivičnopravnih sankcija zasniva se na nužnosti primjene krivičnopravne prinude i njenoj razmjernosti jačini opasnosti za osobne slobode i prava čovjeka, te druge osnovne vrijednosti.

NAČELO ZAKONITOSTI

Ovo načelo postoji u materijalnom i procesnom smislu.

1. U materijalnom smislu ovo načelo ima 2 aspekta značenja:

4

a) da se krivična djela i krivično-pravne sankcije za ta djela mogu propisivati samo zakonom, a ne propisima niže pravne snage .

b) da se nikome ne može izreći sankcija za djelo ako ono, prije nego što je učinjeno, u zakonu nije propisano kao krivično djelo i za koje u zakonu nije propisana sankcija .

2. U procesnom smislu ovo načelo je propisano ZKP FBiH – „Princip zakonitosti“:

„ Pravila utvrđena ovim zakonom trebaju osigurati da niko nevin ne bude osuđen, a da se učinitelju izrekne krivičnopravna sankcija pod uslovima koje predviđa KZFBiH, drugi zakoni Federacije, zakoni kantona i zakoni BiH u kojima su propisana krivična djela i na osnovu zakonom propisanog postupka.

Prije donošenja pravomoćne presude osumnjičeni, odnosno optuženi može biti ograničen u svojoj slobodi i drugim pravima, samo pod uslovima propisnim zakonom.

Krivičnopravnu sankciju može učinitelju krivičnog djela izreći samo nadležni sud, odnosno sud kome je Sud BiH prenio vođenje postupka, u postupku koji je pokrenut i proveden po ovom zakonu“ .

VREMENSKO VAŽENJE KRIV. ZAKONA(obavezna primjena blažeg zakona)

Prema učinitelju krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela. Dakle, vrijedi princip da nema retroaktivne primjene propisa. Ako se poslije učinjenja krivičnog djela zakon jednom ili više puta izmjeni, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja. U toj situaciji, moguće je da bude primjenjen novi ili stari zakon, u zavisnosti od toga koji je od njih blaži.

U zakonu nisu izričito propisani kriteriji po kojima se ocjenjuje koji je zakon blaži za učinioca u svakom konkretnom slučaju, međutim sudska praksa i teorija su utvrdili određene kriterije na osnovu kojih se utvrđuje koji je zakon blaži, a to su:

1. osnovni kriterij je onaj koji predviđa da je blaži onaj krivični zakon koji konkretno ponašanje uopšte ne propisuje kao krivično djelo ( npr . u ranijem kriv. zakonodavstvu postojalo je kriv. djelo kockanje, uvreda, veći broj kriv. djela protiv oružanih snaga. Međutim, ta djela i još neka u važećem KZ su dekriminisana sl.); Ovo je ključni kriterij za utvrđivanje koji je zakon blaži i ukoliko se primjeni na konkretnom slučaj, nema potrebe za utvrđivanje ostalih kriterija.

2. blaži je onaj krivični zakon koji propisuje određeno djelo kao krivično djelo, ali isključuje krivičnu odgovornost i krivično gonjenje; ( npr. OSL provali u tuđi stan radi hvatanja učinioca krivičnog djela neće krivično odgovarati jer je to učinio u vršenju službene radnje);

3. blaži je onaj zakon koji predviđa mogućnost oslobađanja od kazne ili izricanja blaže vrste kazne ili manje mjere kazne

5

( npr. kod krivičnog djela krađe blaži je važeći zakon jer postoji mogućnost izricanja blaže kazne);

4. blaži je onaj krivični zakon koji ne predviđa izricanje sporedne kazne ili mjere bezbjednosti ;

5. blaži je onaj krivični zakon koji predviđa šire mogućnosti za izricanje uslovne osude ili blaže kažnjavanje za pokušaj određenog krivičnog djela.

Kako se primjenjuje blaži zakon?

Blaži zakon se primjenjuje u odnosu na konkretno djelo i konkretnog učinoca, a ne apstraktno. Dakle, analizom prethodnih kriterija se utvrđuje kako se ti zakoni odnose na konkretnog učinioca.

Blaži zakon mora se primjeniti u cjelosti, a ne parcijalno ili kombinovano sa drugim zakonima.

Blaži zakon mora se primjeniti do pravosnažnosti presude. Izuzetno, ako je povodom pravnih lijekova (žalba ili ponavljanje postupka) presuda ukinuta i određeno novo suđenje, blaži zakon se mora primjeniti i u toj situaciji. Ovo iz razloga što više ne postoji pravosnažna presuda i suđenje počinje ispočetka.

Ako nije ispoštovan ovaj princip tj, ako je sud primjenio strožiji zakon, postojaće povreda krivičnog zakona.

KRIVIČNE SANKCIJE

Vrste krivičnopravnih sankcija su:

1. Kazne a) zatvor i dugotrajni zatvor b) maloljetnički zatvor c) novčana kazna

2. mjere upozorenja a) sudska opomena b) uslovna osuda

3. mjere bezbjednosti a) obavezno psihijatrijsko liječenje (na slobodi) b) obavezno liječenje od ovisnosti c) zabrana vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije d) zabrana upravljanja motornim vozilom e) oduzimanje predmeta

4. odgojne mjere (primjenjuju se prema maloljetn. uz odgojne preporuke)a) disciplinske mjere b) mjere pojačanog nadzora c) zavodske mjere

6

Pored navedenih krivičnopravnih sankcija, zakon poznaje još dvije mjere koje ne spadaju u krivične sankcije, a to su:

1. Rad za opšte dobro na slobodi (spada u red novih, alternativnih sankcija, koja je sui-generis mjera, a nalazi se negdje između kazne i uslovne osude, kao mjere upozorenja) i

2. Odgojne preporuke (izriču se maloljetnicima, bez vođenja kriv. postupka)

Svrha krivičnopravnih sankcija:1. generalna prevencija - preventivni uticaj na druge da poštuju pravni

sistem i ne čine krivična djela, a postiže se informisanjem javnosti o vođenju krivičnih postupaka i izricanju sankcija;

2. specijalna prevencija - sprječavanje učinitelja da učini krivična djela i podsticanje njegovog preodgoja.

Isključenje primjene krivičnog zakonodavstva u Federaciji BiH prema djeci

Krivično zakonodavstvo ne primjenjuje se prema djetetu koje u vrijeme učinjenja krivičnog djela nije navršilo 14 godina života.

ZASTARJELOST

Zastarjelost krivičnog gonjenja

Zastarjelost krivičnog gonjenja je institut koji podrazumjeva prestanak ovlaštenja državnih organa za preduzimanje krivičnog gonjenja iz razloga proteka određenog vremenskog perioda.

Zastarjelost nije na dispoziciji stranaka , tj. nastupa bez obzira na volju učinioca i niko se ne može odreći zastare!

Rokovi zastarjelosti zavise od težine krivičnog djela i propisane kazne, pa se krivično gonjenje ne može poduzeti kad od učinjenja krivičnog djela protekne:

1. 35 god. - za KD s propisanom kaznom dugotrajnog zatvora ; 2. 20 god. - za KD s propisanom kaznom zatvora preko 10 god. ; 3. 15 god. - za KD s propisanom kaznom zatvora preko 5 god. ; 4. 10 god. - za KD s propisanom kaznom zatvora preko 3 god. ; 5. 5 god. - za KD s propisanom kaznom zatvora preko 1 god. ; 6. 3 god. - za KD s propisanom kaznom zatvora do 1 god. ili novčanom

kaznom.Ako je za KD propisano više kazni, rok zastarjelosti određuje se po

najtežoj. Postoji relativna i apsolutna zastarjelost:

a) relativna zastarjelost - nastupa kada proteknu gore navedeni zastarni rokovi utvrđeni prema propisanoj kazni .

b) apsolutna zastarjelost - nastupa kada protekne duplo vrijeme predviđeno za relativnu zastarjelost.

7

Zastarijevanje krivičnog gonjenja počinje od dana kad je krivično djelo učinjeno, bez obzira je li poznat izvršilac KD.OBUSTAVA ZASTARJELOSTI

Obustava zastarjelosti nastupa zbog neke zakonske tj. pravne smetnje ( npr. poslanički imunitet, duševno oboljenje učinioca, postupak ekstradicije i sl. )

U takvoj situaciji krivično gonjenje ne može otpočeti, a ako je otpočelo ne može se produžiti.

Kada prestane zakonska smetnja tok, zastarjevanja se nastavlja, pri čemu se u rok zastarjevanja uračunava vrijeme koje je proteklo do obustave zastarjevanja.

Zastarjelost se obustavlja samo u odnosu na ono lice na koje se odnose pravne smetnje, a ne utiče na druge saučesnike.

PREKID ZASTARJELOSTI

Prekid zastarjelosti znači nastupanje takve okolnosti usljed koje je zaustavljen tok zastarjelosti, tako da sa svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovno teći. Kod prekida zastarjelosti vrijeme koje je proteklo ne uračunava se u vrijeme zastarjevanja, već zastarjevanje počinje iznova i može trajati sve do nastupanja apsolutne zastarjelosti.

Prekid zastarjelosti nastupa (zastarijevanje se prekida) u 2 slučaja: 1. preduzimanjem svake procesne radnje od strane suda ili tužioca, koja

se preduzima radi gonjenja učinioca zbog učinjenog krivičnog djela. Radnje ovlaštenog službenog lica prije pokretanja krivičnog postupka nemaju karakter procesnih radnji i ne dovode do prekida zastarjelosti .

2. kada učinilac u vrijeme trajanja zastarjelosti učini isto tako teško ili teže krivično djelo.

Zastarjelost izvršenja kazne/krivično-pravne sankcije

Zastarjelost izvršenja kazne/krivično-pravne sankcije je institut koji podrazumjeva prestanak ovlaštenja nadležnih organa za preduzimanje izvršenja pravosnažno izrečene kazne/krivično-pravne sankcije, iz razloga proteka određenog vremenskog perioda.

Zastarjelost izvršenja kazne/krivično-pravne sankcije nastaje istekom određenog vremena od donošenja pravomoćne presude.

Na zastarjelost izvršenja kazne primjenjuju se isti rokovi kao i kod zastarjelosti krivičnog gonjenja.

Zastarjelost izvršenja sporedne kazne i mjera bezbjednosti

Zastarjelost izvršenja novčane kazne kao sporedne kazne nastupa kad proteknu 2 god. od dana pravosnažnosti presude kojom je ta kazna izrečena.

8

Zastarjelost izvršenja mjera bezbjednosti: 1. obavezno psihijatrijsko liječenje, 2. obavezno liječenje od ovisnosti i 3. oduzimanje predmeta nastupa kad protekne 5 god. od dana pravosnažnosti odluke kojom su te mjere izrečene.

Zastarjelost izvršenja mjera bezbjednosti: 1. zabrane vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije i 2. zabrane upravljanja motornim vozilom nastupa kad protekne onoliko vremena koliko je sud odredio za trajanje te mjere.

Krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijeva za krivična djela za koja po međunarodnom pravu zastarjelost ne može nastupiti (ratni zločini).

Generalno, pitanje zastare je materijalno-pravno pitanje, na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Kada sud utvrdi da je nastupila zastara, donijeće ODBIJAJUĆU PRESUDU!

KRIVIČNO DJELO

Krivično djelo (Član 21.)

Krivično djelo je ono djelo koje kumulativno ima sve slijedeće elemente:

a) da je protivpravno djelo b) da je zakonom propisano kao krivično djelo, c) za koje je zakonom propisana krivičnopravna sankcija i d) čija su obilježja propisana zakonom.

a) Protivpravnost kao element krivičnog djela

Protivpravnost znači da je određeno ponašanje u suprotnosti sa pozitivnim normama pravnog poretka. To su ona protivpravna ponašanja pojedinca koja znače napad ili ugrožavanje najvažnijih društvenih odnosa.

Međutim, pravni poredak dozvoljava u određenim situacijama i pod određenim uslovima postojanje nekog osnova koji isključuje protivpravnost.

U krivičnom materijalnom zakonu protivpravnost isključuje: 1) djelo malog značaja, 2) nužna odbrana i 3) krajnja nužda.

U krivičnom procesnom pravu osnov isključenja protivpravnosti postoji u slučajevima: lišenja slobode učinioca krivičnog djela, određivanja pritvora, vršenja pretresa i dr. Naređenje pretpostavljenog ne isključuje protivpravnost.

b) i c) Propisanost krivičnog djela u zakonu kao elemenat krivičnog djela (princip zakonitosti) i propisanost sankcije

9

U materijalnom smislu ovaj elemenat krivičnog djela znači da se krivična djela i krivične sankcije za ta djela mogu propisivati samo zakonom , a ne propisima niže pravne snage.

Drugi aspekt ovog načela znači da se nikome ne može izreći sankcija za djelo ako ono, prije nego što je učinjeno, u zakonu nije bilo propisano kao krivično djelo i za koje u zakonu nije propisana sankcija.

d) Obilježja krivičnog djela (biće krivičnog djela)

Okolnosti koje određeno ponašanje karakterišu kao krivično djelo nazivaju se obilježjima, odnosno elementima bića krivičnog djela.

S obzirom na prirodu pojedinih djela, svako djelo ima određene elemente koji čine biće tog krivičnog djela.

Biće krivičnog djela je skup svih bitnih, posebnih elemenata jednog krivičnog djela!

Da bi djelo bilo svršeno moraju biti ostvarena sva njegova obilježja. Ostala obilježja služe za bliže označavanje kažnjivog ponašanja i po

potrebi za razgraničenje od drugih srodnih krivičnih djela. ( Npr. kod krivičnog djela krađe bitna obilježja su: 1. da se radi o tuđoj pokretnoj stvari, 2. da se ta stvar oduzima i 3. da se to čini u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi. Krivično djelo teške krađe sadrži sva ova obilježja, ali i dodatno obilježje u pogledu načina izvršenja krađe npr. da se krađa vrši obijanjem ili provaljivanjem zatvorenih prostora, da se krađa vrši u vrijeme elementarnih nepogoda /poplave, zemljotresi itd/. Prema tome, po ovim dodatnim obilježjima ovo djelo se razlikuje od krivičnog djela krađe. Krivično djelo ubistva sastoji se u tome da učinilac lišava života drugo lice. Međutim, ako se to lišavanje vrši iz nacionalnih, vjerskih ili rasnih pobuda, na okrutan način, iz bezobzirne osvete i slično, radiće se o teškim slučajevima ubistva koji su zapriječeni strožijom kaznom.

Radnja izvršenja krivičnog djela (Način učinjenja krivičnog djela)

Radnja izvršenja krivičnog djela je ona radnja kojom se izvršava krivično djelo i koja je u opisu krivičnog djela označena kao radnja izvršenja. Npr. kod kriv. djela krađe radnja se sastoji u oduzimanju tuđe pokretne stvari, a kod ubistva radnja se sastoji u lišavanju života drugog lica .

Kod nekih krivičnih djela radnja izvršenja se sastoji od dvije ili više radnji, koje mogu biti određene kumulativno ili alternativno:

1. kumulativno - gdje se radnja izvršenja sastoji se od dvije djelatnosti i gdje je za postojanje krivičnog djela nužno da su kumulativno ostvarene obje navedene radnje tzv. kumulativne dispozicije . Npr. kod kriv. djela „ razbojništvo“ , radnje su upotreba sile i oduzimanje tuđe pokretne stvari. Kod takvih krivičnih djela obje te radnje ulaze u sastav izvršenja krivičnog djela i njihovim preduzimanjem ostvaruje se krivično djelo. Kod ovih djela preduzimanjem samo jedne radnje neće se

10

raditi o svršenom krivičnom djelu, npr. upotreba sile, već o pokušaju krivi. djela razbojništva.

2. alternativno - gdje se radnja izvršenja sastoji od dvije ili više djelatnosti tako da je krivično djelo izvršeno preduzimanjem bilo koje od propisanih radnji tzv. alternativne dispozicije . Ukoliko su ostvarene sve radnje, radit će se o kumulaciji radnji, što se može uzeti u obzir kao otežavajuća okolnost kod odmjeravanja kazne.

Npr. kod kriv. djela krivotvorenje isprave , radnja izvršenja je određena alternativno, pa se djelo može izvršiti pravljenjem lažne isprave ili nabavljanjem ili upotrebom lažne isprave . Izvršenjem djela na bilo koji od ovih načina tj. ispunjavanjem bilo koje alternacije, djelo je izvršeno.

Blanketne dispozicije

To su nepotpune ili okvirne dispozicije u krivičnom zakonu koje su same za sebe neprimjenjive bez uzimanja u obzir drugog propisa na koji one upućuju.

Da bi se u takvim slučajevima moglo utvrditi da li je u pitanju krivično djelo ili ne, nužno je konsultovati propise na koje se ta blanketna dispozicija odnosi i tek tada ćemo biti u mogućnosti utvrditi da li u konkretnom ponašanju postoje elementi krivičnog djela.

Blanketne dispozicije u krivičnom zakonu su najčešće kod krivičnih djela protiv bezbjednosti saobraćaja i protiv bezbjednosti ljudi i imovine, ali mogu se pronaći i u propisima i aktima niže pravne snage. ( Npr. krivično djelo ugrožavanja saobraćaja govori o postupanju u saobraćaju suprotno ZOBS-u ili kod krivičnog djela protivpravni prekid trudnoće, u dispozitivu se navodi da se prekid trudnoće izvodi protivno propisima o prekidu trudnoće /Pravilnik......../. Kod optuženja i u izreci presude kod ovih krivičnih djela nužno je ugraditi određene članove zakona ili drugog propisa na koji upućuje blanketna dispozicija.

Krivično djelo može biti izvršeno činjenjem i nečinjenjem.

Činjenjem:

U praksi, krivično djelo se najčešće izvršava činjenjem neke radnje. Činjenje postoji onda kada lice preduzima neku radnju koju ne bi smjelo preduzeti ( npr. oduzima tuđu pokretnu stvar, falsifikuje ispravu, drugom nanosi povredu i sl ). Dakle, kod činjenja radi se o nekoj ličnoj aktivnosti učinioca koja dovodi do određenih promjena u vanjskom svijetu - povreda, ugrožavanja.

Nečinjenjem:

Krivično djelo je učinjeno nečinjenjem kad je učinitelj, koji je pravno obavezan spriječiti nastupanje zakonom opisane posljedice krivičnog djela, to propustio učiniti, a takvo je propuštanje po djelovanju i značenju jednako izvršenju tog krivičnog djela činjenjem.

11

Krivična djela nečinjenja mogu biti: 1. prava krivična djela nečinjenja i 2. neprava krivična djela nečinjenja .

1. Prava krivična djela nečinjenja (tzv. pravi, čisti omisivni delikti) su

ona krivična djela kod kojih je radnja izvršenja u krivičnom zakonu određena kao propuštanje određene dužnosti ( npr. neprijavljivanje pripremanja kriv. djela)

2. Neprava krivična djela nečinjenja (tzv. komisivno-omisivni delikti) su ona krivična djela koja su u krivičnom zakonu određena kao krivična činjenja, odnosno gdje je radnja izvršenja tog djela određena kao preduzimanje neke činidbe, ali se izuzetno to krivično djelo može izvršiti i propuštanjem određene dužnosti. ( npr. majka ne hrani dijete i usljed toga nastupi zabranjena posljedica, ili skretničar propusti da pomjeri šine u slobodan prolaz i nastupi udes - dužnost majke na hranjenje djeteta propisana je u porodičnom zakonu; dužnost skretničara propisana je u odgovarajućim propisima u oblasti željezničkog saobraćaja).Dakle, kod ovih djela uvijek se radi o tome da učinilac propušta tj. ne preduzima radnju koju mu nalaže njegov lični status ili dužnost.

Posljedica krivičnog djela

Kod najvećeg broja krivičnih djela, posljedica krivičnog djela je ugrađena u dispoziciju krivičnog djela i samim tim je vidljiva ( npr. lišenje života, teška tjelesna povreda, prenošenje zarazne bolesti i sl.). Međutim, ima krivičnih djela kod kojih posljedica nije vidljiva, ali ona postoji ( npr. kod krivičnog djela davanje lažnog iskaza, posljedica se sastoji u stvaranju pogrešnog mišljenja kod suda i donošenju pogrešne sudske odluke).

Posljedica krivičnog djela može se manifestovati u vidu:

1. povrede zaštićenog dobra – to je uništenje ili oštećenje nekog pravno zaštićenog dobra. Ta povreda se uočava čulima i kod ovih djela posljedica se uvijek određuje kao obilježje bića krivičnog djela ( npr. tjelesna povreda, lišenje života, krađa i sl.).

2. ugrožavanja zaštićenog dobra – to je stvaranje opasnosti od nastupanja povrede.

Ta opasnost može biti konkretna ili apstraktna:

a) konkretna opasnost - ovdje je ta opasnost određena u biću krivičnog djela i ona se mora dokazivati kao i ostali elementi krivičnog djela. Najčešća su krivična djela protiv bezbjednosti javnog saobraćaja i krivična djela protiv opšte bezbjednosti ljudi i imovine.

b) apstraktna opasnost - postoji kada je posljedica mogla da nastupi usljed preduzete radnje, ali u konkretnom slučaju nije nastupila. Takva krivična djela ne sadrže opasnost kao obilježje krivičnog djela, kao u slučaju konkretne opasnosti, već ta opasnost nužno proizilazi iz radnje izvršenja. To znači da je kod takvih krivičnih djela nastupanje posljedice

12

nužna i neoboriva pretpostavka. Čim je radnja izvršena, ovu opasnost ne treba dokazivati, jer se njeno postojanje uvijek pretpostavlja. ( npr. u slučaju predaje u prevozno sredstvo lako zapaljivih, eksplozivnih ili radioaktivnih materijala, djelo se smatra svršenim samim činom predaje takvih materijala u prevozno sredstvo. Dakle, u ovom slučaju se uopšte ne dokazuje postojanje posljedice, jer se ona pretpostavlja samim time što se radi o materijama koje su izuzetno opasne i čiji je promet u javnom saobraćaju izričito zabranjen.)

Objektivni uslov inkriminacije

To su okolnosti koje zakon određuje kao uslov koji treba da se stvori da bi jedno ponašanje čovjeka bilo protivpravno ili da bi dobilo opasni karakter.

Ove okolnosti ulaze u sastav krivičnog djela, ali se za postojanje krivnje učinioca ne zahtijeva njegova svijest da te okolnosti postoje. Dovoljno je da one u konkretnom slučaju egzistiraju, bez obzira na svijest učinioca ( npr. kod krivičnog djela učestvovanja u tuči nemamo svijest, ali smo „uletili“ u tuču, i nastane teška tjelesna povreda ili je neko umro; ili npr . u privredi – dovoljno je da je nastupila šteta) .

Značaj ovih uslova je što od njih zavisi postojanje krivičnog djela, iako one ne određuju krivično djelo.

Subjekt izvršenja krivičnog djela

Subjekt izvršenja krivičnog djela, po važećem krivičnom, zakonu može biti fizičko i pravno lice.

Kod pojedinih krivičnih djela subjekt izvršenja djela označava se na različite načine:

1. Kod najvećeg broja djela subjekt se označava rječju «ko» (npr. ko drugog liši života, ko oduzme tuđu pokretnu stvar ) . U ovoj situaciji to praktično znači da takva krivična djela može počiniti svako lice, odnosno kod njih postoji najširi krug mogućih izvršilaca.

2. Kod nekih krivičnih djela subjekt se označava prema određenom svojstvu lica ili njegovom statusu . (npr. službeno lice, odgovorno lice, vojno lice, vozač motornog vozila, branilac, ljekar, svjedok, učesnik u saobraćaju). Kod ovih krivičnih djela, dakle, sužen je broj mogućih učinilaca tako da ova djela može učiniti samo lice koje ima određeno svojstvo. Ova djela nazivaju se VLASTORUČNA ili DELICTA PROPRIA. Utvrđivanje svojstva učinioca kod ovakvih krivičnih djela je veoma značajno, jer ako učinilac nema određeno svojstvo, neće se raditi o tom krivičnom djelu.

( npr. kod krivičnog djela čedomorstva /ubistvo djeteta pri porođaju/ učinilac, odnosno subjekt tog krivičnog djela može biti samo majka djeteta. To je privilegovano djelo ubistva koje može učiniti samo majka u posebnom stanju do koga dolazi u vezi sa porođajem. Druga lica koja bi eventualno sa majkom učestvovala u izvršenju tog KD odgovarala bi za neki od oblika sučesništva u

13

izvršenju KD ubistva kao pomagač, podstrekač ili saizvršilac. Dakle, ta lica bi odgovarala strožije jer nemaju svojstvo koje ima majka).

Subjekt krivičnog djela može se pojaviti kao izvršilac (saizvršilac), pomagač i podstrekač.

Od subjekta treba razlikovati pasivnog subjekta - ako se neko lice posluži drugim licem da učini krivično djelo. Npr. , lice A gurne lice B na lice C, pa lice C pretrpi povrede ili nastupi smrt. Lice A je subjekt izvršenja krivičnog djela, a lice B samo sredstvo kojim se lice A poslužilo.

Subjekt krivičnog djela, odnosno učinilac i krivac nisu sinonimi, jer je kriv samo onaj za koga se to utvrdi pravosnažnom presudom.

Vrijeme izvršenja (učinjenja) krivičnog djela

Krivično djelo je učinjeno u vrijeme kada je učinitelj radio ili bio dužan raditi, bez obzira na to kad je posljedica činjenja ili nečinjenja nastupila.

Vrijeme izvršenja krivičnog djela značajno je : 1) radi utvrđivanja uzrasta učinioca , tj. da li je u pitanju dijete, maloljetnik

ili punoljetno lice, a što je značajno radi utvrđivanja uračunljivosti učinioca; 2) radi primjene odgovarajućeg zakona na učinioca , kako odredbi

materijalnopravnog, tako i procesnopravnog karaktera.3) radi utvrđivanja zastarjelosti krivičnog gonjenja ; 4) radi utvrđivanja uzrasta, tj. starosti oštećenog, kod krivičnih djela

gdje je uzrast oštećenog elemenat bića krivičnog djela; npr . kod krivičnog djela vanbračna zajednica sa maljoljetnim licem, zavođenje, obljuba nad maloljetnim licem, zlostavljanje ili napuštanje maloljetnog lica.

5) kod nekih krivičnih djela vrijeme je elemenat bića krivičnog djela . Npr. djelo izvršeno za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti, za vrijeme epidemije i sl.

Kad se ne može precizno utvrditi vrijeme, uzima se ono koje je najpovoljnije za učinioca.

Ako se djelo sastoji od različitih djelatnosti, a čine jednu radnju, uzima se ono vrijeme kada je učinjena posljednja radnja (kumulativne radnje).

Kod produženog krivičnog djela uzima se vrijeme svake izvršene radnje u sastavu krivičnog djela. Zastara teče od zadnje izvršene radnje.

Mjesto izvršenja krivičnog djela

Posljedica krivičnog djela se najčešće dešava u mjestu radnje, ali kod distancionih krivičnih djela, radnja se može desiti u jednom, a posljedica u drugom mjestu. Naš zakon je prihvatio tzv. „kriterij ubikviteta“.

Krivično djelo je izvršeno u mjestu gdje je učinilac radio ili je bio dužan da radi, a kod kažnjivog pokušaja i u mjestu gdje je posljedica nastupila, odnosno u mjestu gdje je prema umišljaju učinioca trebala nastupiti.

14

Značaj mjesta izvršenja krivičnog djela ogleda se u slijedećem:

1. Prema mjestu izvršenja djela određuje se koji će se zakon primjeniti na učinioca, što je naročito značajno kod distancionih, kao i tzv. tranzitnih krivi. djela sa elementom inostranosti ( npr. paket sa eksplozivom utovaren je u našoj zemlji u avion ili voz koji saobraća prema inostranstvu).

2. Mjesto izvršenja djela značajno je i za određivanje mjesno nadležnog suda.

UZROČNA (KAUZALNA) VEZA RADNJE I POSLJEDICE

Utvrđivanje uzročne veze između ljudske radnje i nastupjele posljedice u konkretnom slučaju je činjenično pitanje i rješava se na osnovu prirodnih zakona i iskustvenog saznanja.

U praksi, najčešći su slučajevi da je ljudska radnja neposredni uzrok nastupanja zabranjene posljedice, tako da je uzročna veza nesumnjiva. Npr. učinilac puca iz vatrenog oružja u grudi žrtve u predio srca, što dovede do smrti. Tu je očigledno da postoji uzročna veza između radnje učinioca i nastale posljedice.

Međutim, mogući su slučajevi da se između ljudske radnje i nastupjele posljedice interpolira jedan ili više događaja kao uslova nastanka posljedice ( npr. učinilac tjelesno povrijedi žrtvu, a kasnije se ispostavi da je žrtva bolovala od hemofilije ili učinilac povrijedi žrtvu, a lice B žrtvi zavije ranu septičkim zavojem, pa se rana inficira i žrtva umre). U tom slučaju postavlja se pitanje da li je došlo do prekida uzročne veze između prvobitne radnje izvršioca i nastupjele posljedice.

Kod spornih slučajeva naša pravna teorija i sudska praksa prihvaćaju teoriju ekvivalencije (jednake vrijednosti).

Po ovoj teoriji svi faktori koji su uslovili nastupjelu posljedicu imaju jednaku vrijednost. To znači da se uzrokom smatra svaki onaj uslov bez koga konkretna posljedica ne bi nastupila. Po ovoj teoriji, uzročnost će postojati i u slučaju potpuno nepredvidivih i naknadnih pojava koje se nadovezuju na radnju učinioca. Ako je ljudska radnja ušla u uzročni lanac koji je doveo do posljedice mora se uzeti da je ona uzrok posljedice, bez obzira u kojem stepenu je doprinijela proizvođenju posljedice. U slučaju prekida uzročnosti, učinilac odgovara samo za posljedicu koja je nastupila prije prekida uzročne veze. ( Npr . učinilac je oštećenom nanio tjelesne povrede, nakon toga ga vozilom vozi u bolnicu, u toku vožnje dođe do udesa krivicom drugog vozača, usljed čega oštećeni pogine. Ovaj drugi udes prekinuo je tok uzročnosti pa će prvobitni učinilac krivično odgovarati za nanošenje tjelesnih povreda oštećenom, a drugi vozač za krivično djelo ugrožavanja bezbjednosti saobraćaja kvalifikovano smrtnom posljedicom; ili Npr. provalnik je provalio u tuđu kuću, zatiče oštećenog i nanese mu teške tjelesne povrede i dovede ga u stanje da ovaj više ne može da vlada sobom, oduzima stvar i odlazi. Nakon toga dolazi do požara i čovjek pogine. Učinilac će odgovarati za krajnju posljedicu, jer nije došlo do prekida uzročnosti, jer je čovjeka doveo u stanje da ne može da se spasi sam).

INSTITUTI KOJI ISKLJUČUJU POSTOJANJE KRIVIČNOG DJELA

15

( OPŠTI OSNOVI ZA ISKLJUČENJE PROTIVPRAVNOSTI )

To su slijedeći pravni instituti: 1. beznačajno djelo, 2. nužna odbrana i 3. krajnja nužda.

(Kada sud utvrdi njihovo postojanje, DONOSI OSLOBAĐAJUĆU PRESUDU ) Određeno ponašanje koje ima sva obilježja određenog krivičnog

djela neće biti inkriminisano, odnosno učinilac neće biti krivično gonjen zbog takvog ponašanja, ukoliko postoji jedan od ova tri instituta.

1. Beznačajno djelo

Beznačajno djelo nije krivično djelo. Ono postoji kada određeno djelo sadrži obilježja krivičnog djela određena u zakonu, ali ipak se neće raditi o krivičnom djelu s obzirom na:

1. način izvršenja krivičnog djela, 2. neznatnost ili nepostojanje štetne posljedice i 3. nizak stepen krivične odgovornosti učinioca.

Ova 3 elementa trebaju biti kumulativno ispunjena da bi se određeno ponašanje moglo ocijeniti kao beznačajno djelo.

Značajan kriterij za ocjenu da li je u pitanju beznačajno djelo ili ne, jeste i zaprijećena kazna i priroda djela (npr. u slučaju razbojništva ili ubistva, zbog prirode tih djela i zaprijećene kazne nikada se neće moći raditi o beznačajnom djelu).

Ovaj institut mogao bi imati primjenu kod imovinskih krivičnih djela. U praksi su poznati slučajevi krađe pakla ili šteke cigareta, artikala za ishranu, protivpravnog zauzimanja male površine zemljišta u državnoj svojini i sl.

Pri tome svakako treba cijeniti i stepen krivične odgovornosti učinioca ( npr. učinilac nije ranije osuđivan, izvršio je krađu u gladnom stanju ili su ukradeni predmeti oduzeti).

U suštini radi se o tzv. bagatelnim djelima kojima nedostaje potrebni kvantitet ili kvalitet za postojane kriv. djela, tako da ne zaslužuju krivični progon.

2. Nužna odbrana(2) Nužna je ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinitelj od sebe ili od drugog odbije istovremeni ili direktno predstojeći protivpravni napad, a koja je srazmjerna napadu.(3) Učinitelj koji prekorači granice nužne odbrane može se blaže kazniti, a ako je prekoračenje učinio zbog jake razdraženosti ili straha izazvanog napadom, može se i osloboditi kazne.

Nužna odbrana predstavlja sukob prava i neprava .

16

Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u nužnoj odbrani. Dakle, nužna odbrana predstavlja opšti osnov isključenja protivpravnosti - postojanja krivičnog djela.

Nužna odbrana je ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinilac od sebe ili drugog odbije istovremeni ili neposredno predstojeći protivpravni napad i koja je srazmjerna sa tim napadom.

Dakle , napad ( koji može dolaziti samo od čovjeka ) treba da je: 1. protivpravan, 2. istovremen ili direktno predstojeći i 3. neskrivljen, a odbrana treba da je srazmjerna napadu.

Opšteprihvaćeno je da nužna odbrana ima dvije komponente:

1. napad, s jedne strane i 2. odbranu , (odnosno, odbijanje napada) sa druge strane.

Pri tome treba imati u vidu da svaki napad ne opravdava odbranu, ali i da svaka odbrana nije nužna odbrana. Da bi odbijanje napada imalo kvalitet i karakter nužne odbrane kao osnova koji isključuje protivpravnost, potrebno je da napad i odbrana ispunjavaju određene uslove koji su etablirani u teoriji i praksi.

NAPAD (1. ljudska radnja, 2. protivpravan, 3. nema N.O. na N.O., izuzev kod prekoračenja, 4. istovremen ili neposredno predstojeći, 5. Stvarno postojanje -putativna N.O.)

Napad predstavlja ljudsku radnju, što znači da napad može dolaziti samo od čovjeka . Bez značaja je njegov uzrast ili uračunljivost, da li je napad preduzet umišljajno, ili nehatno i sl. Napadač je čovjek i onda kada koristi životinju kao sredstvo napada ili neka tehnička postrojenja ili naprave.

Radnja napada se redovno sastoji u činjenju, ali nije isključeno da izuzetno i nečinjenje, odnosno propuštanje ima karakter napada protiv koga je dozvoljena odbrana ( npr. odbijanje ljekara da pruži pomoć licu kome je život u opasnosti ima karakter napada i sl.) . Za postojanje nužne odbrane nije neophodno da napad istovremeno predstavlja i krivično djelo.

Napad može biti upravljen protiv bilo kojeg pravnozaštićenog dobra (život, tijelo, imovina) . Nužna odbrana postoji ne samo onda kada se protivpravni napad odbija od sebe već i od nekog drugog (tzv. nužna pomoć ).

Napad mora biti protivpravan , jer samo protivpravan napad legitimira pravo na odbranu. Napad je protivpravan kada se preduzima bez ikakvog zakonskog ovlaštenja, odnosno kada se tim napadom povrjeđuju pravni propisi bilo koje grane prava. Ako se radi o radnjama koje se preduzimaju na osnovu zakonskog ovlaštenja, iako sadržajno uključuju i akte napada, "napadnutom" se u takvim slučajevima ne priznaje pravo na odbranu ( npr. lišenje slobode na osnovu naredbe o pritvoru, pretresanje stana od strane organa gonjenja, lišavanje slobode lica zatečenog u izvršenju kriv.djela). Iz zahtjeva da napad mora biti protivpravan, proizilazi da nije dozvoljena odbrana protiv onoga koji se brani u nužnoj odbrani („nema nužne odbrane na nužnu odbranu“), ali samo pod uslovom da lice koje se brani ne prijeđe granice dozvoljene odbrane. Ako se to desi, tada "odbrana" dobija karakter

17

protivpravnog napada i lice koje je bilo napadač stiče pravo na nužnu odbranu. Napad je protivpravan i ako ga je napadnuti sam izazvao, odnosno skrivio . Pri tome ne smije da se radi o tzv. insceniranoj nužnoj odbrani koja postoji onda kada je napad namjerno isprovociran da bi se pod vidom nužne odbrane izvršilo krivično djelo, odnosno povrijedilo neko napadačevo dobro.

Napad i odbrana moraju biti istovremeni , jer su ove dvije komponente u korelaciji . Istovremenost postoji kako onda kada je napad aktuelan (kada traje i sve dok ne prestane), tako i onda kada neposredno predstoji (npr. jedno lice sa nožem trči prema drugom licu u namjeri da ga udari) . Nužna odbrana neće postojati ukoliko su odbrambene radnje preduzete nakon završetka napada, jer bi to značilo legalizovanje osvete. Praktično, ima se uzeti da istovremenost postoji i u situaciji kada napad još nije poduzet, ali se prema poduzetoj prethodnoj radnji napadača realno može ocijeniti i očekivati da će radnja napada neposredno uslijediti.

Npr. ako napadač prilazi stolu nekog gosta i počne ga napadati to je istovremeni napad i odbrana bez sumnje; ili npr. napadač prilazi žrtvi i hvata se za džep kaputa, a radi se o čovjeku koji je poznat kao siledžija i lako se hvata oružja, a napadač i žrtva imaju nesuglasice od ranije. Druga osoba, žrtva, realno može zaključiti da napad predstoji i može se braniti.

Danas je dosta sporno pitanje odbrane protiv prijetećih napada, a koja se sastoje u preduzimanju tzv. zaštitnih mjera (npr. električne ograde i sl.). Ova, pro future nužna odbrana nije dozvoljena, jer se ovdje radi samo o prijetnjama od (eventualnog) budućeg napada, za koje se ne može unaprijed predvidjeti koje vrste i intenziteta će biti, pa je teško tvrditi da je ovakva odbrana neophodna.

Napad mora stvarno postojati, odnosno mora biti stvaran, a ne uobražen, kada postoji tzv. putativna (uobražena) nužna odbrana . Putativna nužna odbrana je pogrešna procjena situacije od strane napadnutog. Ovdje se napadnuti nalazi u stvarnoj zabludi, jer prema okolnostima slučaja smatra da se na njega vrši napad, iako to nije slučaj.

Npr. jedno lice u noći sačeka drugo lice i u mraku usmjeri u njega dječiji pištolj. Napadnuti, u uvjerenju da je napadnut, upotrijebi nož ili vatreno oružje te povrijedi ili liši života napadača. Ovdje je očigledno da napadnuti nije bio u mogućnosti pouzdano zaključiti da se prema njemu ne vrši napad i da se ne radi o pravom pištolju. Napadnuti je iz opravdanih razloga bio u zabludi da je napadnut, te bi se radilo o isključenju krivične odgovornosti zbog postojanja stvarne zablude u kojoj je preduzeta odbrana.

U slučaju putativne nužne odbrane nema nužne odbrane i odbrambene radnje tada će biti protivpravne, a pitanje eventualne krivice rješava se na nivou krivične odgovornosti, konkretno kroz stvarnu zabludu. Izvršilac, u ovom slučaju, odgovara za nehatno izvršenje krivičnog djela ako je u zabludi iz nehata i ako zakon predviđa kažnjavanje za to djelo u slučaju da je izvršeno iz nehata.

Krivično djelo ubistvo namah se čini u sličnom stanju, kao u slučaju putativne nužne odbrane. 1 Kada dođemo u situaciju da procjenjujemo da li se radi o nužnoj odbrani ili ubistvu na mah, sud će uvijek iskoristiti pravilo " In dubio

1 Ubistvo namah - Ko drugoga usmrti namah, doveden bez svoje krivnje u jaku razdraženost ili prepast njegovim napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem, kaznit će se kaznom zatvora od 1 do 10 godina.

18

pro reo ", te će odlučiti da se radi o prekoračenju nužne odbrane jer tada postoji mogućnost od oslobađanja od kazne.

ODBRANA (1. def.-ofanz., 2. da se njome ostvaruju obilj. KD, 3. usmjerena protiv napadača ili njegovog dobra, 4. neophodno potrebna - srazmjernost)

Odbrana ili odbijanje napada je druga strana instituta nužne odbrane, koja se sastoji u odbijanju napada kojim se povređuje neko napadačevo dobro. Ona može biti defanzivna, ali napadnuti ima pravo i na ofanzivnu odbranu, ako se drugačije ne može odbiti napad.

Neophodno je da se odbrana odvija u određenim granicama , jer svaka odbrana nije nužna odbrana i da bi ona imala takav karakter, potrebno je:

1. da su radnjama odbrane ostvarena obilježja nekog krivičnog djela (tzv. djelo nužne odbrane ), jer ako bi napad bio otklonjen radnjama kojima nije ostvareno krivično djelo, onda takva situacija nije ni relevantna sa krivično-pravnog stanovišta.

2. odbrana treba biti usmjerena protiv napadača ili nekog njegovog dobra, ako je to potrebno radi odbijanja napada. Ukoliko je odbrana otklonjena povredom nekog drugog lica ili njegovih dobara, nema nužne odbrane, ali može da postoji eventualno krajnja nužda. Međutim, postojaće nužna odbrana ukoliko je izvršilac djela nužne odbrane uništio ili oštetio tuđu stvar koju je napadač koristio kao sredstvo napada.

3. najznačajniji uslov odbrane se sastoji u njenoj nužnosti , neophodnosti da bi se odbio napad. U tom pogledu je značajno što je zakon eksplicitno naglasio potrebu postojanja "srazmjere" između napada i odbrane. Da li je odbrana bila neophodno potrebna, a time i srazmjerna napadu faktičko je pitanje i zavisi od načina, sredstva i mogućnosti sa kojima je napadnuti raspolagao u vrijeme napada. Srazmjernost napada i odbrane ne može se cijeniti isključivo imajući u vidu upotrijebljena sredstva u napadu i odbrani, već treba cijeniti intenzitet napada, snagu i spretnost napadača u odnosu na napadnutog, sredstva koja su bila na raspolaganju napadnutom za odbranu od napada. Mora se imati u vidu da se od učinioca djela nužne odbrane ne može zahtijevati posve trezveno prosuđivanje i matematičko odmjeravanje i procjenjivanje preduzete akcije. Navedeni proporcionalitet između napada i odbrane ne treba shvatiti kao potpunu ekvivalenciju između kolidirajućih dobara. Radiće se o nužnoj odbrani i onda kada se povređuje napadačevo dobro veće vrijednosti od onog koje je zaštićeno. Nužna odbrana je kolizija prava i neprava iz čega proizilazi i pravo na nužnu odbranu i stoga stav da napadnuti nije obavezan da se ukloni napadu, bježanjem ili na drugi način.

Prekoračenje granice nužne odbrane (eksces nužne odbrane)

Ono postoji u slučaju kada napadnuti prekorači granice koje su neophodno potrebne za odbijanje napada. Eksces nužne odbrane može biti:

19

a) intenzivni - postoji kada preduzeta odbrana nije bila neophodno potrebna, odnosno bila je nesrazmjerna, i

b) ekstenzivni - postoji kada je napad već bio prestao. Naša sudska praksa opravdano prihvata samo intenzivni eksces, jer

prestankom napada prestaje i stanje nužne odbrane, te povređivanje dobara napadača nakon toga ne predstavlja nužnu odbranu .

Imajući u vidu da izvršilac često nije u mogućnosti da pravilno ocijeni potrebne granice odbrane, zakon je prekoračenje nužne odbrane predvidio kao fakultativni osnov za ublažavanje ili oslobođenje od kazne , u zavisnosti od toga pod kakvim okolnostima je prekoračenje izvršeno.

Krivično djelo „ubistvo na mah“ se čini u sličnom stanju. Kada dođemo u situaciju da procjenjujemo da li se radi o nužnoj odbrani ili ubistvu na mah, sud će uvijek koristiti načelo «In dubio pro reo» i uzeti da se radi o nužnoj odbrani.

3. Krajnja nužda

(1) Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u krajnjoj nuždi.(2) Krajnja nužda postoji kad je djelo učinjeno da učinitelj od sebe ili od drugog otkloni istovremenu ili direktno predstojeću neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pritom učinjeno zlo nije veće od zla koje je prijetilo.(3) Učinitelj koji sam izazove opasnost, ali iz nehata, ili prekorači granice krajnje nužde, može se blaže kazniti, a ako je prekoračenje učinjeno pod naročito olakšavajućim okolnostima, može se i osloboditi kazne.(4) Nema krajnje nužde ako je učinitelj bio dužan izložiti se opasnosti.

Zakon krajnjoj nuždi, kao i nužnoj odbrani, priznaje karakter opšteg osnova isključenja krivičnog djela, iako se ova ustanova po svojoj prirodi bitno razlikuje od nužne odbrane.

Za razliku od nužne odbrane kod koje je u pitanju sukob prava i neprava , krajnja nužda predstavlja sukob dva prava ili koliziju dva interesa zasnovana na pravu. Dakle, ovdje su u konfliktu pravo sa pravom , odn. dva podjednako pravno zaštićena dobra . Ustanova krajnje nužde obuhvata one životne situacije u kojima se jedno dobro koje je u opasnosti štiti žrtvovanjem tuđeg dobra, pri čemu se radnjom otklanjanja opasnosti ostvaruju obilježja određenog kriv. djela. Ako su u takvoj situaciji ispunjeni svi zakonski uslovi za postojanje krajnje nužde, onda takvo djelo nije protivpravno , odn. nije krivično djelo („što nije po zakonu dozvoljeno, nužda čini dozvoljenim“) .

Krajnja nužda postoji kada učinilac preduzima neku radnju da bi od sebe ili drugoga otklonio opasnost koja je istovremena ili neposredno predstojeća, neskrivljena i koja se na drugi se način nije mogla otkloniti, pri čemu učinjeno zlo ne smije biti veće od zla koje je prijetilo.

Npr. neko lice nasilno prodre u tuđi stan da bi od požara spasilo neko lice; ili vozač kojem u toku vožnje ispred automobila „iskoči“ pješak, postupiće u krajnjoj nuždi kada, radi izbjegavanja sudara sa pješakom i ugrožavanja njegovog života, skrene sa kolovoza i pri tome npr. udari u ogradu nekog lica i ošteti je, čime nanese štetu vlasniku ograde.

20

Uslovi za procjenu postojanja krajnje nužde su rigorozniji nego u slučaju nužne odbrane, jer se radi o sukobu dva interesa zasnovana na pravu, pri čemu oštećeni ni na koji način nije doprinio nastupanju posljedice.

Krajnja nužda obuhvata 2 (dvije) osnovne komponente:

1. opasnost za određeno dobro, 2. neophodnost otklanjanja te opasnosti na štetu tuđeg, odnosno drugog

dobra.OPASNOST ZA ODREĐENO DOBRO

Opasnost je stanje ugroženosti određenog dobra u kojem je, prema objektivnim okolnostima date situacije i opštim načelima iskustva, nastupanje povrede dobra vjerovatno. Po prirodi stvari nužno je da se radi o značajnijim opasnostima od kojih prijeti nastupanje ozbiljnije štete, jer neznatna ugrožavanja, svakodnevne neugodnosti, ne mogu zasnovati krajnju nuždu.

Da bi opasnost zasnovala stanje krajnje nužde, moraju se ispuniti određeni uslovi:

1. Opasnost treba da prijeti nekom pravnozaštićenom dobru . Opasnost koja ne prijeti nikome i ničemu ne može zasnovati stanje krajnje nužde. U praksi, ovaj institut najviše dolazi do izražaja u otklanjanju opasnosti za život, tjelesni integritet, zdravlje i imovinu. Naravno i ovdje se mogu štiti kako svoja tako i tuđa dobra.

2. Opasnost mora biti stvarna . Ako opasnost objektivno ne postoji može se raditi o putativnoj krajnjoj nuždi, za što važi sve što je rečeno za putativnu nužnu odbranu. Može se raditi i o tome da učinilac pokušava opravdati izvršeno krivično djelo pozivanjem na krajnju nuždu. Za razliku od nužne odbrane, gdje napad može dolaziti isključivo od čovjeka, opasnost kod krajnje nužde može dolaziti iz različitih izvora (od radnji čovjeka, prirodnih nepogoda, životinja, kvara tehničkih uređaja i sl.).

3. Opasnost ne smije biti skrivljena tj. izazvana od učinioca koji otklanja opasnost. To znači da se neće moći pozivati na krajnju nuždu onaj učinilac koji je bio umišljajan ili nehatan u odnosu na činjenicu da njegovo ponašanje može prouzrokovati opasno stanje iz koga može proizaći povreda određenih dobara. ( npr. kada planinar nedovoljno odjeven provali u tuđu planinsku kuću da bi se spasio;)

OTKLANJANJE OPASNOSTI NA ŠTETU TUĐEG/DRUGOG DOBRA (1. da se njome ostvaruju obilježja KD, 2., da se opasnost na drugi način nije mogla otkloniti 3. srazmjernost, 4. istovremenost i 5. subjektivni elemenat -svijest i volja da se radnjama otklanja opasnost)

Otklanjanje opasnosti je djelatnost kojom se mijenja odvijanje nastale situacije, jer učinilac prijeteću opasnost sa jednog pravnog dobra prebacuje na drugo pravno dobro. Time se ugroženom dobru pruža zaštita, a povređuje se dobro nekog drugog lica.

21

Samo izuzetno, može se raditi i o dobru istog lica kome prijeti opasnost, kada se radi o tzv. nužnoj pomoći ( npr. pristanak pacijenta na rizičnu operaciju da bi mu se spasio život, čime se stavlja u drugu opasnost, i da bi bio spašen povređuje se njegov tjelesni integritet, ili trudnica iz medicinskih indikacija prihvata uništavanje ploda da bi spasila svoj život i sl.).

Radnja otklanjanja opasnosti redovno znači ostvarenje određenog krivičnog djela, ali u uslovima krajnje nužde, protivpravnost takvog djela je isključena. Otklanjanje opasnosti, ili djelo krajnje nužde, se redovno vrši činjenjem, ali izuzetno to može biti i propuštanjem dužnog činjenja ( npr. neprijavljivanje krivičnog djela i učinioca da bi se spasio život).

S obzirom da u krajnjoj nuždi kolidiraju dobra jednakopravno zaštićena i da se opasnost prebacuje na nesudjelujuće i nevino lice, za otklanjanje opasnosti kod krajnje nužde postavljeni su dosta strogi uslovi bez kojih pri tome učinjeno djelo ostaje protupravno.

To su slijedeći uslovi:

1. Prvi i najstrožiji uslov sastoji se u neophodnosti povrede tuđeg dobra (opasnost se na drugi način nije mogla otkloniti). Za razliku od nužne odbrane, krajnja nužda se priznaje samo ako se opasnost nije mogla otkloniti na drugi način. Ukoliko je postojao drugi, ili manje štetan izlaz iz te situacije ( npr. sklanjanje od opasnosti, bijeg, dozivanje u pomoć, organizovanje zaštite, povreda nekog svog manjeg dobra, i sl.) , ne može se odobriti krajnja nužda. Ovaj uslov predstavlja jedan od najbitnijih elemenata ovog instituta.

2. Posebnog značaja je i uslov srazmjernosti kolidirajućih dobara , tj. da učinjeno zlo nije veće od zla koje je prijetilo. Dakle, potrebno je da povrijeđeno dobro nije veće vrijednosti od zaštićenog dobra, da bi djelo krajnje nužde uopšte moglo biti opravdano, neprotivpravno, jer u suprotnom, kada je učinjeno zlo veće od zla koje je prijetilo, radi se o prekoračenju granica krajnje nužde (eksces krajnje nužde).

3. Radnja otklanjanja treba da je istovremena sa opasnošću ili neposredno prijeteća. Istovremenost postoji kada je radnja otklanjanja preduzeta kada je opasnost nastala i dok traje kao i kad neposredno predstoji. Opasnost neposredno predstoji kada je postala toliko ozbiljna da je njeno nastupanje gotovo sigurno ili krajnje vjerovatno ukoliko se mjere zaštite ne preduzmu odmah. To znači da minula i buduća opasnost ne mogu biti osnova ovog instituta.

4. Pored navedenih, opšteprihvaćen je stav da je za valjanost djela krajnje nužde potreban i subjektivni elemenat koji se sastoji u svijesti i volji da se navedenim radnjama otklanja opasnost. Postupak u ovakvim situacijama može se opravdati samo onda kada su, pored objektivnih, postojali i subjektivni uslovi opravdanja, samo onda kada je učinilac djela krajnje nužde svjestan toga stanja i nastoji otkloniti opasnost, slijedi cilj spašavanja, zaštite.

Prekoračenje granica krajnje nužde (eksces krajnje nužde)

22

Postoji u 2 (dva) oblika:1. intenzivni eksces - postoji kada je učinjeno zlo veće od zla koje je

prijetilo, 2. ekstenzivni eksces - postoji kada se otklanja opasnost koja po

objektivnoj ocjeni još nije nastupila, niti je neposredno predstavljala opasnost. Kod ovog, ekstenzivnog, ekscesa ne radi se o krajnjoj nuždi, niti o prekoračenju krajnje nužde, jer nedostaje element istovremenosti, tj. radi se o „pro future“ opasnosti za koju se pretpostavlja da tek treba da se desi ( npr. dvije susjedne kuće, u jednoj ogromno drvo, pa vlasnik druge kuće misli da mu drvo predstavlja opasnost i obori ga) . U slučajevima kada je učinilac djelo izvršio u prekoračenju granica

krajnje nužde , ili ako sud utvrdi da uopšte nema krajnje nužde, izvršeno djelo ostaje protivpravno, tj. ostaje krivično djelo. Međutim, zakon polazi od toga da učinilac djela krajnje nužde nije uvijek u mogućnosti da pravilno ocijeni njene granice, pa izvršenje djela u prekoračenju granica krajnje nužde tretira kao fakultativni osnov za ublažavanje kazne, pa čak i za oslobođenje, ako je prekoračenje učinjeno pod naročito olakšavajućim okolnostima.

Privilegija krajnje nužde ne vrijedi za one slučajeve kada su određena lica zbog vršenja određenih profesija dužna da se izlažu opasnosti . Ako je neko dužan da se izlaže opasnosti u obavljanju svoje službene dužnosti ili po nekom drugom pravnom osnovu, ne može se pozivati na institut krajnje nužde ukoliko ne postupi u skladu sa svojim obavezama. (Npr. , ljekar se ne može pozivati na strah od zaraze i odbiti pružiti pomoć oboljelom; vatrogasac ne može iz straha odbiti intervenciju. U ovim slučajevima, navedena lica čine određeno krivično djelo i tu nema mogućnosti za primjenu krajnje nužde)

Međutim, ovo ograničenje nije apsolutno, jer obaveza izlaganja opasnosti prestaje kada je sasvim izvjesno da prijeti opasnost njihovom životu.

POKUŠAJ

(2) Učinitelj će se za pokušaj krivičnog djela kazniti u granicama kazne propisane za to krivično djelo, a može se i blaže kazniti.

Pokušaj je sa umišljajem započeto, ali nedovršeno krivično djelo. To znači da je za postojanje pokušaja potrebno da budu ostvarena 3 elementa , koji se sastoje u tome:

1) da kod učinioca postoji umišljaj, odnosno volja da izvrši krivično djelo, 2) da je izvršenje krivičnog djela započeto i 3) da je, u pravilu, izostala posljedica.

1) Osnovni konstitutivni elemenat pokušaja sastoji se u tome da je učinilac preduzeo radnje kojima je započeto izvršenje krivičnog djela. Može se reći da je izvršilac započeo izvršenje krivičnog djela kada je svojom radnjom ostvario neko od obilježja krivičnog djela. ( npr. izvjesno je da postoji pokušaj u slučaju kada je učinilac pucao u drugoga u namjeri lišenja života i promašio; ili kada je započeo daviti žrtvu u namjeri da je ubije; ali ko je nabavio samo

23

sredstva za pravljenje falsifikovanog novca, pa je uhvaćen već prilikom nabavljanja i pripreme tih sredstava, tek je u fazi pripremanja) .

Nekada će biti dovoljno da je učinilac primijenio neko od sredstava ili načina izvršenja datog djela, ( npr . kod razbojništva ili silovanja, kod kojih pokušaj postoji već samom primjenom sile od strane učinioca) .

2) Slijedeće obilježje pokušaja sastoji se u tome da krivično djelo nije dovršeno - da je izostala posljedica. Nedovršenost krivičnog djela je negativni elemenat, negativna pretpostavka pokušaja. Nastupanje posljedice predstavlja po pravilu jasan dokaz da se radi o dovršenom krivičnom djelu, a ne o pokušaju.

Pri tome se mogu razlikovati dvije situacije odnosno dvije vrste pokušaja:

1. nesvršeni ili nedovršeni pokušaj - postoji kada je učinilac započeo radnju izvršenja, ali je nije dovršio. ( npr. zamahne nožem na drugo lice, ali radnju ne dovrši, bilo svojom voljom ili postupanjem trećeg);

2. svršeni ili dovršeni pokušaj - postoji kada je učinilac preduzeo radnju izvršenja i istu dovršio, ali posljedica nije nastupila . (npr. lice A puca na lice B, ali dođe do promašaja). Stoga kod svršenog pokušaja učinilac više ne može obustaviti svoje djelovanje, pa se dobrovoljni odustanak od ovog pokušaja može sastojati samo u aktivnoj radnji usmjerenoj na sprečavanje posljedice. U praksi se za nesvršeni pokušaj blaže kažnjava, nego za svršeni.

3) Najzad, jedno od obilježja pokušaja je i njegov subjektivni elemenat koji se sastoji u umišljaju ili volji učinioca da izvrši krivično djelo. Za postojanje pokušaja nužno je da je odluka o izvršenju djela definitivna, konačna. (stoga nema pokušaja npr. kod onog ko je samo posegnuo, ko se samo mašio za pištolj, ali se nije još odlučio da puca, već eventualno samo da zaprijeti). Budući da je umišljaj konstitutivno obilježje pokušaja, u teoriji je vladajuće shvatanje da je nehatni pokušaj nemoguć.

U vezi sa kažnjavanjem, treba razlikovati 2 pitanja: 1) KADA SE kažnjava za pokušaj? - pokušaj je kažnjiv kod svih djela sa

propisanom kaznom zatvora od 3 godine i težom, a za pokušaj drugih kriv. djela samo kad zakon izričito određuje kažnjavanje za pokušaj.

2) KAKO SE kažnjava za pokušaj? - učinilac će se za pokušaj kazniti u granicama kazne propisane za to krivično djelo, ali se može i blaže kazniti. Pokušaj je na taj način predviđen kao fakultativna okolnost za ublažavanje kazne (pravi pokušaj), dok je zakon kod nepodobnog pokušaja dao još šire mogućnosti za ublažavanje, jer je predvidio čak i mogućnost oslobođenja od kazne, što podrazumijeva i neograničeno ublažavanje. Da li će sud odmjeriti kaznu u granicama kazne propisane za dovršeno krivično djelo, kako se prvenstveno u zakonu sugeriše, ili će iskoristiti mogućnost ublažavanja kazne, zavisiće od niza okolnosti svakog konkretnog slučaja. Pri tome će svakako sud uzimati u obzir da li se radi o svršenom ili nesvršenom pokušaju, koji je stepen učiniočeve volje za izvršenjem djela (njegove krivice ili krivnje), da li je nastojao ili želio spriječiti nastupanje posljedice, iako je ona izostala iz

24

drugih razloga, da li je u pitanju nepodobni pokušaj itd. U praksi sudovi za pokušaj redovno ublažavaju kaznu, iako to ne proističe iz zakonske ekspresije, gdje se forsira kazna u granicama propisanim za dovršeno djelo.

Pokušaj kao vid realizacije izvršenja nekog krivičnog djela nije moguć kod svih krivičnih djela. Postoje krivična djela kod kojih pokušaj nije moguć:a) zato što takva djela zbog svoje prirode ne mogu biti izvršena u

vidu pokušaja , ( npr. kod kriv. djela učestvovanja u tuči, zatim kod čistih omisivnih delikata koji se izvršavaju nečinjenjem, kakva su krivična djela nepružanje pomoći i napuštanje nemoćne osobe - jer se kod ovih djela pravog nečinjenja, momenat dovršenja djela i momenat kada ono postaje kažnjivo posve podudaraju, nastupaju istovremeno; dok naprotiv pokušaj je moguć kod djela nepravog nečinjenja - npr. majka koja u namjeri da ubije svoje dijete odbije da ga hrani, ali to učini neko drugi, izvršila je pokušaj ubistva nečinjenjem) , ili

b) iz razloga što je sam pokušaj obuhvaćen dispozicijom djela kao njegov bitni elemenat, pa usljed toga, sam pokušaj predstavlja izvršenje krivičnog djela ( npr. napad na ustavni poredak ili ugrožavanje teritorijalne cjeline Federacije).

Kvalifikovani pokušaj

Kvalifikovani pokušaj predstavlja posebnu vrstu pokušaja kod kojeg se nisu ostvarila obilježja onog krivičnog djela koje je učinilac namjeravao izvršiti, već nekog drugog djela koje je predviđeno kao posebno kriv. djelo. Ovo je jedan od slučajeva kada postoji pokušaj, iako je došlo do izvjesne posljedice (otuda kvalifikovani pokušaj), ali ne one koju je učinilac imao u vidu.

( Npr. Učinilac puca na žrtvu sa bliske udaljenosti u predjelu grudi ili glave, ali mu nanese samo tjelesnu povredu. Kod ovog slučaja radiće se o pokušaju krivičnog djela ubistva, a ne o dovršenom krivičnom djelu tjelesene povrede. Ovo iz razloga što je umišljaj učinoca i sve okolnosti događaja govorile da je on htio lišenje života drugog lica).

U ovakvim slučajevima djelo se ipak kvalifikuje kao pokušaj krivičnog djela na koje je bio upravljen umišljaj, a ne kao dovršeno krivično djelo koje je ostvareno pokušajem toga djela. Ovo drugo djelo je u prividnom sticaju sa pokušanim djelom pa se stoga učinilac za njega neće kažnjavati, ali će se to redovno uzeti u obzir pri odmjeravanju kazne za pokušano krivično djelo.

Nepodoban (nemoguć) pokušaj

Nepodoban (nemoguć) pokušaj postoji kada neko pokuša učiniti krivično djelo:

a) neprikladnim sredstvom ( npr. pokušaj lišenja života drugog lica potpuno neispravnim pištoljem ili pokušaj ubistva trovanjem hemijskom supstancom koja je izgubila svojstva) ili

25

b) prema neprikladnom predmetu ( npr. postoji kod pokušaja ubistva leša, pokušaja abortusa žene koja nije trudna) .

Razlikuju se i apsolutno nepodoban pokušaj i relativno nepodoban pokušaj:

Apsolutno nepodoban pokušaj postoji kada sredstva ili objekt radnje izvršenja uopšte nisu podobni za izvršenja krivičnog djela. (npr. u odnosu na objekat radnje izvršenja postoji u slučaju pokušaja ubistva na lešu, a u pogledu sredstva radnje izvršenja u slučaju pucanja iz prazne puške)

Relativno nepodoban pokušaj postoji kada su sredstva ili objekt radnje izvršenja podobni, ali u konkretnom slučaju nisu mogli dovesti do željenog rezultata samo zbog naročitih okolnosti, koje su postojale u konkretnom slučaju. (npr. lopov zavuče ruku u tuđi prazan džep, ili učinilac puca kroz prozor kuće u namjeri da žrtvu liši života, ali je ona prije toga napustila kuću)

Kod svih nepodobnih pokušaja važno je da učinilac nije svjestan navedenih nepodobnosti. U protivnom, ako je učinilac toga svjestan, onda nema ni volje da se izvrši krivično djelo, pa ni samog pokušaja.

Inače, nepodobni pokušaj je kažnjiv uvijek kada je kažnjiv i obični pokušaj. Razlika je jedino u tome što je kod ovog pokušaja zakon predvidio mogućnost oslobođenja od kazne (nepodobni pokušaj kao fakultativni osnov oslobođenja od kazne) .

DOBROVOLJNI ODUSTANAK

Dobrovoljni odustanak je situacija kada učinilac pokuša učiniti krivično djelo, ali od izvršenja krivičnog djela dobrovoljno odustane, odnosno izvršenje krivičnog djela spriječi. Dakle, učinilac je ušao u kažnjivu zonu, ali se potom predomislio i sam odustao od izvršenja krivičnog djela.

Za razliku od većine krivičnih zakonodavstava, koji u ovom slučaju predviđaju obavezno oslobođenje od kazne, prema našem zakonu, dobrovoljni odustanak je fakultativni osnov za oslobođenje od kazne („može se odloboditi od kazne“).

Odustanak od izvršenja krivičnog djela u osnovi ima 2 oblika, u zavisnosti od toga da li se radi o svršenom ili nesvršenom pokušaju:

a) Kod nesvršenog pokušaja, za dobrovoljni odustanak je dovoljno da

je učinilac prekinuo dalje djelovanje, da je obustavio preduzimanje radnje ( npr. učinilac koji je oborio žrtvu sa zamahnutim nožem u ruci odustao je od ubistva i sl.) .

b) Za razliku od nesvršenog pokušaja, kod koga je dovoljna obična pasivnost, kod svršenog pokušaja se zahtijeva djelovanje u vidu aktivnog ponašanja usmjerenog na sprječavanje posljedice ( npr . učinilac

26

žrtvi zada teške tjelesne povrede u namjeri da je ubije, ali je onda odveze ljekaru koji je spasi i sl.) .

Da bi odustajanje od izvršenja djela moglo biti osnov za oslobođenje od kazne, ono mora biti dobrovoljno. Dobrovoljnost postoji uvijek kada je učinilac, i pored toga što je bio svjestan da krivično djelo može dovršiti, odustao od njegovog izvršenja .

Ono je dobrovoljno kada se zasniva na autonomnoj odluci učinioca, tj. kada je ona rezultat slobodnog i vlastitog opredjeljenja samog učinioca, koje nije nastalo pod pretežnim uticajem vanjskih okolnosti. Stoga neće biti odustanka:

ako je to neko drugi, mimo njega, učinio , ( npr. kada je smrt spriječena hitnom ljekarskom intervencijom koja je uslijedila mimo učinioca) .

ako je učinilac slučajno spriječio nastupanje posljedice , ako je posljedica nastupila, iako je učinilac preduzeo mjere da

spriječi njeno nastupanje . Ta okolnost se može uzeti samo kao olakšavajuća kod odmjeravanja kazne . ( npr. učinilac žrtvi da otrov u namjeri da je liši života, ako žrtva umre raditi će se o ubistvu, bez obzira što je učinilac naknadno pozvao ljekare radi spašavanja žrtve. Ako u ovoj situaciji učinilac nakon davanja otrova angažuje ljekare, koji spase žrtvu može se raditi o dobrovoljnom odustanku jer posljedica nije nastupila).

kada je učinilac odustao od npr. krivičnog djela krađe zbog dolaska čuvara, otpora žrtve, ili zbog toga što je uvidio da je nepodobno sredstvo izvršenja djela. Stoga nema dobrovoljnog odustanka kada je učinilac odustao, jer nije mogao odnijeti ukradenu kasu radi njene težine, ili nije izvršio razbojništvo radi otpora vlasnika automobila koji se suprotstavio naoružanom napadaču.

kada je učinilac odustao od krivičnog djela zbog nemogućnosti njegovog izvršenja (npr . obijač kase utvrdi da nije u stanju da obije kasu).

kada je učinilac odustao usljed nekih spoljnih uticaja , (npr. kradljivac čuje glasove ukućana, prolaznika i sl.)

kada učinilac pogrešno drži da postoji neka spoljna okolnost koja u stvarnosti ne postoji , ( npr. pogrešno je mislio da je naišao policajac)

ukoliko je odustanak uslijedio radi toga što bi izvršenje djela bilo skopčano sa neugodnostima po izvršioca, a sa kojima on nije računao , ( npr . ne bi bio priznat dobrovoljni odustanak učiniocu koji je odustao od pokušaja silovanja zato što ga je djevojka prepoznala i zaprijetila mu da će ga prijaviti policiji ili da će mu se njen mladić osvetiti),

kada je učinilac odustao zato što mu djelo ne donosi što je planirao , ( npr . kada je umjesto vrijedne umjetnine naišao samo na bezvrijednu kopiju, ili je u kasi bilo malo novca) .

Etička vrijednost motiva je irelevantna , jer dobrovoljni odustanak nije etički, već psihološki pojam. Stoga odustanak može biti moralne prirode ( npr. sažaljenje, stid, probuđena savjest i sl.) , ali i ne mora, (pa će dobrovoljni odustanak npr. od razbojništva ili silovanja postojati i onda kada se učinilac prilikom susreta sa žrtvom uplašio i pobjegao) . Eventualno vrednovanje motiva

27

odustanka je moguće kod odmjeravanja kazne, pogotovo kada se sud odlučuje hoće li učinioca osloboditi od kazne.

Kod nepodobnog pokušaja, nema mjesta dobrovoljnom odustanku , jer se tu nema šta spriječiti ili ukloniti , ali sud može vrednovati novi izmijenjeni stav učinioca pri odmjeravanju kazne.

Dobrovoljni odustanak podrazumijeva da je djelo ostalo u pokušaju, pa je stoga on isključen u svim slučajevima kad je kriv. djelo dovršeno.

Zato nema dobrovoljnog odustanka ako je učinilac odustao od izvršenja djela, ali ono ipak bude dovršeno, kada učinilac nakon formalnog dovršenja krivičnog djela pokuša spriječiti nastupanje posljedice, ili kada nakon izvršenog djela uklanja štetne posljedice djela.

U slučaju dobrovoljnog odustanka učinilac će se kazniti za one radnje koje čine neko drugo samostalno kriv. djelo.

( npr . u slučaju falsifikovanja isprave kojom je učinilac pokušao izvršiti prevaru ili pronevjeru, od kojih je dobrovoljno odustao, pitanje je njegove odgovornosti za falsifikovanje isprave; ili da li će učinilac koji je dobrovoljno odustao od npr. silovanja, odgovarati za prinudu, što je sastavni dio tog djela;)

SAUČESNIŠTVO

Saučesništvo, u općem, širem, smislu, je učešće dva ili više lica u izvršenju krivičnog djela, uz istovremeno postojanje svijesti o zajedničkom djelovanju. Saučesništvo se manifestuje kao:

1. saizvršilaštvo, 2. podstrekavanje i 3. pomaganje.

Saučesništvo, u krivičnopravnom, tj. u užem smislu, podrazumijeva samo podstrekavanje i pomaganje, jer ono predstavlja radnje kojima se učestvuje u krivičnom djelu koje preduzima neko drugo lice.

S druge strane, saizvršilac učestvuje u svom, a ne u tuđem djelu, pa je stoga saizvršilaštvo samo jedna posebna vrsta izvršilaštva, jer saizvršilac je već izvršilac i njegovo djelo ne može zavisiti od nečije radnje izvršenja. Takvu poziciju u ostvarenju krivičnog djela saučesnici, odn. pomagači i podstrekači nemaju, oni samo preduzimaju radnje koje predstavljaju (sa)učestvovanje u tuđem djelu, djelu koje ostvaruje neko drugi.

Iako pojam izvršioca zakon izričito ne reguliše, među izvršiocima odnosno saizvršiocima razlikuju se: 1. neposredni izvršilac, 2. saizvršilac i 3. posredni izvršilac, a među saučesnicima: 1. podstrekač i 2. pomagač.

Najzad, saučesnici odgovaraju samo za umišljajno učešće u ostvarenju krivičnog djela, dok saizvršioci odgovaraju i za nehatno učešće.

Saizvršilaštvo

28

SAIZVRŠILAŠTVO POSTOJI kada više lice zajednički izvrše krivično djelo učestvovanjem u njegovom izvršenju ili preduzimajući nešto drugo čime se na odlučujući način doprinosi izvršenju krivičnog djela.

Saizvršilaštvo je dakle oblik izvršilaštva koji postoji kada više lica, koja ispunjavaju sve uslove koji se zahtijevaju za izvršioca, na osnovu zajedničke odluke, svjesno i voljno, učine određeno krivično djelo.

O pravnoj prirodi saizvršilaštva postoji više teorija . Kako vidimo, naša pravna teorija i sudska praksa prihvataju „teoriju podjele uloga“ u izvršenju djela. Dakle, saizvršilac je onaj učesnik koji zajedno sa drugim/a na bazi „podjele rada“ djeluje na ostvarenju djela kao njihovom zajedničkom cilju.

Za razliku od saučesnika u užem smislu ( podstrekača i pomagača ), saizvršioci ne učestvuju u djelu koje ostvaruje neko drugo lice (tuđem djelu), već svi zajednički ostvaruju svoje, zajedničko, djelo, pri čemu svaki od njih u tome daje svoj prilog koji je bitan i bez kojeg krivično djelo ne bi bilo ostvareno ili ne bi bilo ostvareno na zamišljeni način. To znači da svaki od saizvršilaca u ostvarenju datog djela ima ulogu koja je od bitnog značaja u procesu izvršenja djela, jer ako bi neko od saizvršilaca propustio da izvrši svoj dio zadatka, djelo ne bi moglo biti realizovano, odn. ne bi moglo biti realizovano onako kako je planirano. ( npr. ulogu saizvršioca imaće i lice koje je, u skladu sa prethodnim dogovorom da se izvrši razbojništvo ili krađa, imalo zadatak da čeka u automobilu i ostale članove grupe, nakon oduzetog novca ili stvari, odveze sa mjesta razbojništva ili krađe, nakon čega su svi međusobno podijelili „plijen“ .)

Saizvršilaštvo se ostvaruje na 2 načina: 1. kada saizvršioci direktno učestvuju u izvršenju djela ( npr. više lica

se dogovore da zajednički napadnu treće lice i zajednički ga ubiju. Radi se o saizvršilaštvu, bez obzira ko je od njih nanio povrede, iz razloga što su se oni prethodno dogovorili da zajednički izvrše djelo i u tome su istrajali).

2. kada saizvršilac ne učestvuje direktno u izvršenju djela, ali preduzima druge radnje kojima na odlučujući način doprinosi izvršenju djela . (npr. saizvšioci se dogovore da obiju prodavnicu skupocjenih aparata. Prilikom dogovora podijele uloge u procesu izvršenja djela tako da neki čuvaju stražu, drugi provaljuju u objeakt, a treći odnose stvari. Čuvari u ovom slučaju ne učestvuju direktno u radnji izvršenja, jer niti vrše obijanje niti uzimaju stvari, ali se tretiraju kao saizvršioci, jer su kod podjele uloga u izvršenju ovog djela dobili ulogu da čuvaju stražu i tako obezbjeđuju ostale u toku provaljivanja. Bez te njihove radnje, ostali ne bi pristupili tom djelu, tako da uloga čuvanja straže na odlučujući način doprinosi izvršenju djela).

Sporazum saizvršilaca može biti izričit, a može biti prećutan, odnosno slijediti iz konkludentnih radnji.

Za postojanje saizvršilaštva je potrebno da budu ispunjene subjektivne i objektivne pretpostavke:

1. Zajednička odluka o djelu je subjektivna komponenta i ogleda se u tome da svaki saizvršilac ima odluku i volju da zajednički sa drugima izvrši krivično djelo. Stoga saizvršilaštvo neće postojati u slučajevima "zajedničkog" izvršenja djela od strane više lica koja nisu znala jedno za

29

drugo, odn. koja su djelovala bez zajedničke odluke, nezavisno jedno od drugog. Tada se zapravo radi o slučajnom (nehatnom) saizvršilaštvu ili paralelnom izvršilaštvu, ( npr. npr. dva lica provale u objekat radi krađe stvari, nailazi treće lice koje koristi pogodnost, te iz provaljenog objekta uzima neke stvari za sebe). Svijest o zajedničkom djelovanju ne znači istovremeno i postojanje zajedničkog umišljaja o djelu, jer je riječ samo o svijesti o saizvršilačkoj radnji, dok svijest o posljedici djela koja je bitna za umišljaj, ne mora biti ista kod svih saizvršilaca, jer je moguće da na strani nekih od njih postoji samo nehat u odnosu na posljedicu.

2. Zajedničko izvršenje krivičnog djela je objektivna komponenta koja znači da je saizvršilac onaj koji je preduzeo radnju izvršenja konkretnog djela ili nešto drugo što na odlučujući način doprinosi izvršenju krivičnog djela. ( npr. , ako više lica zajednički do smrti tuku motkama, ili je jedni tuku a drugi je za to vrijeme drže, saizvršioci su u ubistvu)

Nužno, prividno i slučajno saizvršilaštvo

NUŽNO saizvršilaštvo postoji prilikom izvršenja onih krivičnih djela gdje je po prirodi stvari, kao uslov za njihovo izvršenje, potrebno sudjelovanje više lica. Ono se pojavljuje u nekoliko modaliteta:

1) krivična djela susretanja - kad se radnje saizvršilaca nalaze jedna

nasuprot druge ( npr. krivično djelo rodoskrvljenja ). 2) konvergentna krivična djela - kada su radnje saizvršilaca usmjerene ka

istom cilju ( npr. oružana pobuna lica lišenih slobode ). 3) divergentna krivična djela - kad su radnje saizvršilaca tj. njihovi interesi

u sukobu ( npr. krivično djelo učestvovanja u tuči ). PRIVIDNO saizvršilaštvo postoji kada u izvršenju krivičnog djela nužno

učestvuju dva lica, a zakon kažnjava samo jedno. ( npr. vanbračna zajednica sa maloljetnim licem ).

SLUČAJNO ( nehatno) saizvršilaštvo ili paralelno izvršilaštvo , postoji kada više lica sudjeluju u izvršenju istog djela, ali nezavisno jedni od drugih i bez ikakve svijesti i odluke o zajedničkom djelu. Svako od tih lica jeste izvršilac, ali oni nisu saizvršioci. ( npr. dva lica neovisno jedan od drugog daju otrov trećem licu i ono umre. Ova lica su izvršioci krivičnog djela ubistva, ali nisu saizvršioci; ili npr. treće lice naiđe na provaljenu prodavnicu iz koje druga lica iznose stvari, a prethodno su je obili. Treće lice uđe i ono uzme stvari za sebe, to lice je izvršilac kriv. djela krađe, ali nije saizvršilac u kriv. djelu teške krađe, jer su njegove radnje samostalne i usljedile su bez prethodnog dogovora)

Podstrekavanje

Podstrekavanje je umišljajno navođenje ili nagovaranje drugog lica koje nema odluku o izvršenju djela, da izvrši određeno krivično djelo, odnosno kada se kod drugog lica navođenjem ili nagovaranjem učvršćuje odluka da izvrši krivično djelo. U prvom slučaju, učinilac uopšte nema odluku o izvršenju djela, ali podstrekač utiče na njegovu psihu i pod tim uticajem

30

podstiče to lice da učini djelo. U drugom slučaju, učinilac je u fazi razmišljanja da li da izvrši krivično djelo ili ne. On se koleba oko toga, ali još nije donio odluku. Podstrekač utiče na njega i pod tim uticajem izvršilac učvršćuje odluku o izvršenju krivičnog djela .

Ako je kod izvršioca takva odluka već postojala, podstrekavanje ne postoji, već se radi o tzv., neuspjelom podstrekavanju ili „nepodobnom pokušaju".

Podstrekavanje može biti svako sredstvo i djelatnost kojima se može uticati na volju drugoga i donošenje odluke o izvršenju krivičnog djela .

Npr. upućivanje molbe, ubjeđivanje ili nagovaranje, prikazivanje koristi od izvršenja djela, davanje ili obećanje poklona, prijetnja, kompulzivna sila (ne i apsolutna sila), zloupoteba odnosa podređenosti ili zavisnosti, dovođenje ili održavanje u zabludi odnosno prevara, davanje savjeta, opklada, i sl.

Ipak, ni jednom od tih radnji podstrekač ne učestvuje u radnji izvršenja i u tom smislu se razlikuje od saizvršioca. Za razliku od pomaganja, postrekavanje je moguće samo činjenjem.

Ako je odluka o izvršenju krivičnog djela rezultat sporazumnog podstrekavanja više lica, radi se o tzv. „sapodstrekavanju“, a ako u podstrekavanju učestvuje više lica, pri čemu ne postoji svijest o zajedničkom podstrekavanju, radi se o tzv. „paralelnom ili prividnom“ podstrekavanju. U ovom drugom slučaju svaki od njih je samostalni podstrekač i svaki će odgovarati pod uslovom da je njegovo podstrekavanje doprinijelo stvaranju odluke za izvršenje djela.

Ako se podstrekava preko trećeg lica ili više lica, radi se o „posrednom ili sukcesivnom (tzv. lančanom)“ podstrekavanju. Pri tome je dovoljno da podstrekač koji je uključen u podstekački lanac zna lice koje on podstrekava, ali ne mora znati lično ostale posrednike niti njihov broj, kao ni glavnog izvršioca.

Ako je podstrekač u više navrata i na različite načine uticao na izazivanje odluke o izvršenju djela, radiće se o „podstrekavanju u produženju“, tj. samo o jednom podstrekavanju.

Ako se jednim podstrekavanjem jedno ili više lica navede na izvršenje više krivičnih djela, postoji idealni sticaj na strani podstrekača, a ako se sa više podstrekavanja jedno ili više lica navede na više krivičnih djela, postojaće realni sticaj na strani podstrekača.

Ko podstrekne nekoga da pomogne nekom licu u izvršenju krivičnog djela odgovaraće za pomaganje, jer podstrekavanje na pomaganje je svojevrsni vid posrednog pomaganja. Isto tako, i pomaganje u podstrekavanju je pomaganje. Ako je jedno lice u istom djelu bilo i podstrekač i pomagač, pomaganje je konzumirano podstrekavanjem.

Za podstrekavanje je potrebno da se navodi na izvršenje krivičnog djela koje je usljed toga i izvršeno ili makar pokušano .

Podstrekavanje mora biti upravljeno na određeno krivično djelo i određenog učinioca, ali to ne znači da učinilac mora biti i individualno određen, a još manje da treba biti lično poznat podstrekaču. Dovoljno je da je podstrekač svjestan kruga lica, koja su na neki način odrediva ili povezana (prostorno, idejno, sportski, poslovno...) i da je neko od njih potencijalni izvršilac.

31

S druge strane, ne zahtijeva se da podstreknuti zna podstrekača, niti mora biti "svjestan da je njegova odluka da izvrši krivično delo nastala pod uticajem podstrekača", jer se podstrekavanje nekada može izvesti tako sofisticirano da podstreknuti i nema osjećaj da je njegova odluka nastala pod uticajem nekoga drugoga.

Za podstrekavanje nije neophodno da je sam izvršilac krivično odgovoran, niti da uopšte može biti krivično odgovoran (dijete ili duševno bolesno lice).

Za podstrekavanje se zahtijeva postojanje umišljaja . Nehatno podstrekavanje, iako je moguće, nije kažnjivo, jer bi to značilo nedopustivo proširivanje krivične odgovornosti. Podstrekač mora biti svjestan da svojim radnjama drugog navodi na izvršenje krivičnog djela, tj. da je njegovo ponašanje upravljeno na izvršenje krivičnog djela. Dovoljan je i eventualni umišljaj. Voljna komponenta umišljaja se sastoji u htjenju izvršenja krivičnog djela ili makar pristajanje na njegovo izvršenje.

Dakle, umišljaj podstrekača je dvostruk: mora obuhvatiti kako stvaranje odluke kod drugog, tako i krivično djelo odnosno njegovo izvršenje.

Podstrekač je u krivičnopravnom smislu posve izjednačen sa samim izvršiocem, što znači da je podstrekavanje kažnjivo kod svakog krivičnog djela, bez obzira na njegovu težinu, kao i da se podstrekač kažnjava kao da je sam učinio krivično djelo. To, međutim, ne znači da se prilikom odmjeravanja kazne podstrekaču ne može izreći blaža, a ponekad i strožija kazna nego izvršiocu, što je u skladu sa načelom individualizacije. Teže kažnjavanje podstrekača u izuzetnim slučajevima, opravdano je radi toga što on u izvjesnim situacijama ima odlučujuću ulogu u samom procesu nastajanja kriminalnog čina, tj. što je često on sam, koristeći odnos podređenosti ili autoriteta, "glavni krivac" za izvršenje krivičnog djela.

Pokušaj podstrekavanja ili neuspjelo podstrekavanje

Ono postoji kada se drugi sa umišljajem podstrekava na izvršenje krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a krivično djelo ne bude ni pokušano.

Zakon je predvidio da će se ovo lice kazniti kao za pokušaj. Neki autori smatraju da neuspjelo podstrekavanje nije ni saučesništvo ni

podstrekavanje, jer nije došlo do protivpravnog ostvarenja krivičnog djela, već se zapravo radi o posebnom krivičnom djelu postavljenom u opštem dijelu.

Pokušaj podstrekavanja (neuspjelo podstrek.) javlja se u nekoliko oblika: 1. nesvršeni pokušaj podstrekavanja - postoji kada podstrekač nije uspio

formirati odluku kod podstreknutog; 2. svršeni pokušaj podstrekavanja - postoji kada je podstrekač uspio

formirati odluku kod podstreknutog, ali ovaj iz nekog razloga (predomislio se, spriječen i sl.) nije izvršio ni pokušao krivično djelo;

3. nepodobni pokušaj podstrekavanja - postoji kada podstreknuti uopšte nije shvatio ili razumio podstrekača ili je kod njega već bila donesena odluka o izvršenju djela;

4. promašeno podstrekavanje - postoji kada je podstreknuti izvršio sasvim drugo krivično djelo, a ne ono na koje ga je podstrekač navodio.

32

Navedeni slučajevi neuspjelog podstrekavanja, po svom sadržaju i značaju, se međusobno razlikuju, što sudovi prilikom odmjeravanja kazne trebaju imati u vidu. Međutim, zajedničko im je da nije došlo do izvršenja krivičnog djela.

Za postojanje pokušaja podstrekavanja, pored umišljaja, zahtijeva se da postoji i radnja podstrekavanja, tj. da je vršen uticaj na volju podstrekavanog . Tako, nema ni neuspjelog podstrekavanja ako npr. pismena poruka nije ni stigla "podstrekavanom".

Pokušaj podstrekavanja je kažnjiv samo ako je u pitanju krivično djelo za koje je predviđena kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, ili drugim riječima kod svih djela kod kojih je kažnjiv i pokušaj toga djela.

Stoga je neophodno da sud utvrdi na koje djelo je umišljaj podstrekača bio upravljen i da to djelo tačno navede u izreci svoje presude.

Isto tako, predviđeno je da će se u tom slučaju kazniti kao za pokušaj krivičnog djela, što znači da se kazna odmjerava u granicama kazne propisane za dato krivično djelo, ali sud može izreći i blažu kaznu. Pomaganje

Član 33. KZ FBiH – Pomaganje:(1) Ko drugom s umišljajem pomogne u učinjenju krivičnog djela, kaznit će se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.(2) Kao pomaganje u učinjenju krivičnog djela smatra se naročito: davanje savjeta ili uputa kako da se učini krivično djelo, stavljanje na rapolaganje učinitelju sredstava za učinjenje krivičnog djela, uklanjanje prepreka za učinjenje krivičnog djela, te unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinitelja, sredstava kojima je krivično djelo učinjeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom.

Pomaganje je takav oblik saučesništva pri kojem pomagač preduzima radnje kojima se tuđe krivično djelo potpomaže, unaprjeđuje ili olakšava. Pomagač ni djelimično ne učestvuje u izvršenju krivičnog djela, on je samo (sa)učesnik u tuđem krivičnom djelu, koje ostvaruje neko drugi.

Jednom riječju, pomaganje se sastoji u omogućavanju drugom licu (nekom radnjom ili savjetom) izvršenja krivičnog djela.

Dakle, pomaganje obuhvata one radnje koje su usmjerene na omogućavanje izvršenja krivičnog djela koje čini drugo lice, koje su na liniji unapređenja ili olakšavanja izvršenja tuđeg krivičnog djela, radnje koje podupiru drugo lice u izvršenju krivičnog djela.

Pomaganje se može vršiti:

a) u pripremi krivičnog djela ili prije njegovog izvršenja (nabavka sredstava za izvršenje djela; uklanjanje prepreka; snimanje i ispitivanje mjesta izvršenja djela u cilju olakšanja izvršenja djela) ,

b) u toku izvršenja krivičnog djela, i c) nakon izvršenja krivičnog djela.

33

Pomaganje je moguće samo ako je prethodno bilo obećano , u suprotnom radi se o sasvim drugom krivičnom djelu.

Da bi predstavljale pomaganje, pomagačke radnje moraju doprinositi ostvarenju krivičnog djela, imati određeni značaj u njegovu izvršenju, moraju potpomagati, unapređivati njegovo izvršenje. Ako te radnje nisu imale nikakav doprinos u izvršenju krivičnog djela ili ih izvršilac uopšte nije koristio, radi se samo o pokušaju pomaganja ili neuspjelom pomaganju koje nije kažnjivo. S druge strane, ne zahtijeva se da pomagačke radnje imaju odlučujuću ulogu u izvršenju krivičnog djela u smislu formule conditio sine qua non , odnosno da bez tih radnji djelo ne bi ni bilo izvršeno.

Prema zakonu, kažnjivo je samo umišljajno pomaganje, dok nehatno pomaganje, iako je moguće i nerijetko se dešava, po zakonu nije kažnjivo.

Redovan oblik pomaganja je neposredno pomaganje, kada između pomagača i izvršioca ne postoji neko drugo lice, kada mu dakle pomoć pruža neposredno. Međutim, ako se to čini preko nekog drugog radi se o posrednom pomaganju, što je zapravo pomaganje pomagaču, tj. pomaganje u pomaganju. Posredni pomagač ovdje pruža pomoć neposrednom pomagaču, ali on postoji i kada podstrekava pomagača na pružanje pomoći, kao i onda kada pruža pomoć podstrekaču. Riječ je o tzv. lančanom pomaganju, a ono postoji kada se više lica nalazi u lancu pomaganja. Kada više lica istovremeno pomaže izvršiocu radi se o tzv. pomagačkom saizvršilaštvu.

Za razliku od podstrekavanja, pomaganje može biti izvršeno i nečinjenjem koje se sastoji u propuštanju preduzimanja dužne radnje, u cilju pomoganja drugome u izvršenju krivičnog djela (npr. noćni čuvar ostavi otvoren prozor ili otključana vrata, da bi olakšao izvršenje krađe).

Pomaganje je moguće i kod krivičnih djela nečinjenja i kod krivičnih djela koja mogu izvršiti samo određena lica (delicta propria), uglavnom kao psihičko pomaganje.

Pomaganje pretpostavlja da je u vrijeme preduzimanja pomagačkih radnji kod lica kojem se pomaže već bila stvorena odluka o izvršenju djela. Ako je pomagačka radnja preduzeta prije nego se to lice odlučilo da izvrši djelo, nema pomaganja, ali se može raditi o podstrekavanju.

Npr. podstrekavanje predstavlja savjetovanje ili obećanje pomoći nakon izvršenja krivičnog djela, ako je učinjeno prije nego je lice donijelo odluku o izvršenju, ako se na taj način izaziva ili učvršćuje odluka za izvršenje djela.

Za razliku od podstrekavanja, zakon je naveo neke od radnji koje mogu biti pomagačke radnje, koje, s obzirom na njihovu prirodu, mogu predstavljati psihičko (intelektualno) i fizičko pomaganje .

U skladu s tim, zakon, kao moguće oblike pomaganja, navodi: 1. davanje savjeta ili uputa kako učiniti krivično djelo - psihičko pomaganje , 2. stavljanje učiniocu na raspolaganje sredstava za izvršenje krivičnog djela -

fizičko pomaganje , 3. uklanjanje prepreka za izvršenje krivičnog djela - fizičko pomaganje , te 4. unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinilaca, sredstava kojima

je krivično djelo izvršeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom - psihičko pomaganje.

34

Psihičko pomaganje predstavlja jačanje volje učinioca koje se, može sastojati u davanju savjeta ili uputstava kako da se izvrši krivično djelo ( npr. kako da izvrši krijumčarenje, djelo prevare itd.) ili unaprijed obećanim prikrivanjem krivičnog djela (kao što je njegovo prikrivanje, prikrivanje sredstava izvršenja djela, predmeta pribavljenih djelom ili tragova krivičnog djela) . Jedan od češćih vidova ovog oblika pomaganja je obećanje da će se realizovati prodaja robe pribavljene krivičnim djelom krađe ( npr. obećanje trgovca automobilima da će ukradene automobile plasirati na tržištu kao oblik pomaganja u teškoj krađi ) . Psihičko pomaganje, osim prije navedenih, može obuhvatati i neke druge radnje ( npr. kada pomagač savjetima, isticanjem dodatnih motiva održava i stabilizuje već stvorenu izvršilačku volju, uklanja skrupule u odnosu prema djelu, itd).

Fizičko pomaganje je pružanje materijalne, fizičke podrške u njegovom činjenju. U praksi su najčešći oblici fizičkog pomaganja stavljanje izvršiocu na raspolaganje sredstava za izvršenje krivičnog djela, ( npr. dodavanjem noža izvršiocu za vrijeme tuče ili dodavanje alata za provaljivanje, stavljanje na raspolaganje prevoznog sredstva radi krađe stvari u preduzeću, i sl ), te uklanjanje prepreka za izvršenje djela ( npr. čuvanje straže ili obezbjeđenje izvršenja krivičnog djela, izviđanje mjesta izvršenja krivičnog djela, prebacivanje izvršioca na mjesto izvršenja djela, davanje određenih obavještenja koja su od značaja za izvršenje krivičnog djela iznošenje keramičkih pločica iz zatvorene prostorije kako bi ih izvršilac krađe lakše iznio, puštanje glasne muzike kako bi se olakšalo silovanje).

Pomagačke radnje su moguće sve do definitivnog okončanja krivičnog djela, odnosno do njegovog dovršenja u materijalnom smislu. One mogu prethoditi samom izvršenju krivičnog djela ( „ prethodno pomaganje“), ( npr . kada je vlasnik ugostiteljskog objekta izvršioca i djevojku koja je kasnije silovana, automobilom dovezao u taj objekat, otvorio im vrata i tamo ih ostavio). Mogu se preduzimati i istovremeno sa odvijanjem radnje izvršenja, ali i nakon njenog preduzimanja, a prije nego što je posljedica nastupila (tzv. međupomoć), odnosno i poslije dovršenja djela u formalnom pa sve do njegovog dovršenja u materijalnom smislu ( npr. neko na zahtjev ucjenjivača prenosi novac koji je žrtva ucjene ostavila; ili pomaže izvršiocu na taj način što sprječava pomoć koju treće lice želi pružiti povrijeđenom; i sl.). Kod trajnih krivičnih djela (npr. protivpravnog lišenja slobode ) pomaganje je moguće sve do njihovog dovršenja u materijalnom smislu, tj. cijelo vrijeme trajanja protivpravnog stanja, sve do njegovog prestanka ( a ne samo do lišenosti slobode, dovršenje u formalnom smislu ) .

Pomaganje je umišljajno podupiranje tuđeg krivičnog djela. Nehatno pomaganje, iako je moguće, nije pomaganje u

krivičnopravnom smislu, odnosno nije kažnjivo, ali može biti kažnjivo kao nehatno saizvršilaštvo. Umišljaj se sastoji u svijesti da se pruža pomoć određenom učiniocu u izvršenju određenog krivičnog djela, pa mu je stoga i sadržaj dvostruk: 1. on prvenstveno mora biti svjestan da svojim radnjama pomaže u izvršenju nedopuštenog djela drugog lica, te 2. svjestan bitnih obilježja krivičnog djela. Ne mora biti svjestan pojedinosti, kao što je konkretan tok zbivanja, mjesto i vrijeme izvršenja djela, itd.

35

Iako su pomagač i izvršilac djela redovno međusobno povezani, nije neophodno da se oni međusobno i poznaju, niti je nužno da je pomagaču izvršilac individualno poznat, dovoljno je da mu je poznat krug lica iz kojih će proizaći izvršilac.

Tako, za postojanje pomaganja nije uslov da izvršilac zna za pomagača, niti da je svjestan da mu je neko pomogao ( tzv. potajno pomaganje ).

Konačno, za postojanje pomaganja nije potrebno ni da je sam izvršilac krivično odgovoran, kao ni da je kažnjen ( limitirana akcesornost ).

Kao i kod podstrekavanja, za postojanje i kažnjavanje pomaganja potrebno je da je izvršilac izvršio krivično djelo, odnosno da ga je pokušao ili da je preduzeo kažnjive pripremne radnje. Ono je kažnjivo kod svih krivičnih djela, bez obzira na propisanu kaznu. Ukoliko je djelo ostalo u pokušaju, pomaganje je kažnjivo ako je kažnjiv pokušaj , a to su sva djela sa propisanom kaznom od tri godine ili težom kaznom.

U pogledu granica kažnjavanja pomagača, zakon predviđa da se pomagač kažnjava kao da je sam izvršio krivično djelo, ali omogućava i ublažavanja kazne. To znači da već sam zakon polazi od stava da je pomaganje najlakši oblik saučesništva, pa stoga gotovo redovno sudovi pomagaču izriču blažu kaznu, mada nisu isključeni ni slučajevi da se pomagač kazni strožije od izvršioca. Konačno, u slučajevima kada je djelo ostalo u pokušaju, potrebno je imati u vidu da tada postoje dva osnova za ublažavanje kazne: sam pokušaj kod kojeg se kazna i inače može ublažavati, kao i pomaganje, što sudovi moraju cijeniti i uvažavati prilikom kažnjavanja pomagača.

Kao i podstrekavanje, i pomaganje je u izvjesnim slučajevima predviđeno kao posebno krivično djelo. Razlozi su gotovo isti kao i kod podstrekavanja, a to je da se u nekim slučajevima pomaganje posebno inkriminiše ( npr. djelo pomaganja neprijatelju za vrijeme rata od strane građanina BiH) ili se želi predvidjeti strožije kažnjavanje od onoga koje bi ono imalo kada bi se tretiralo kao saučesništvo ( npr. djelo pomaganja drugome u samoubistvu, ili pomaganja trudnoj ženi da ona sama izvrši prekid trudnoće) , ili kada se želi inkriminisati pomaganje i onda kada se ono ne bi moglo kazniti kao saučesništvo, s obzirom da djelo u kojem se pomaže samo po sebi nije kažnjivo, ili se želi izbjeći mogućnost blažeg kažnjavanja.

Neuspjelo pomaganje bi postojalo ako pomognuti nije izvršio ni pokušao izvršenje krivičnog djela ili je to učinio nezavisno od radnje pomaganja. Naravno, ono će postojati i ako je učinilac odbio pomaganje, kao i kada je izvršilac izvršio sasvim drugo krivično djelo. Neuspjelo pomaganje, iako je dakle moguće, po pravilu nije krivičnopravno relevantno, odnosno kažnjivo. Zakon ipak ponekad odstupa od ovog pravila i predviđa kažnjavanje i za neuspjelo pomaganje, kada ga predviđa kao samostalno krivično djelo ( npr. izrađivanje i nabavljanje oružja i sredstava namijenjenih za izvršenje krivičnog djela iz entitetskih krivičnih zakona).

Granice krivične odgovornosti i kažnjivost saučesnika

Član 34. KZ FBiH - Granice krivične odgovornosti i kažnjivost saučesnika

36

(1) Saučinitelj je krivično odgovoran u granicama svojeg umišljaja ili nehata, a podstrekač i pomagač u granicama svog umišljaja.(2) Saučinitelja, podstrekača ili pomagača koji dobrovoljno spriječi učinjenje krivičnog djela sud će osloboditi kazne. (3) Osobni odnosi, svojstva i okolnosti zbog kojih zakon isključuje krivičnu odgovornost ili dopušta oslobođenje od kazne ili ublažavanje kazne mogu se uzeti u obzir samo onom učinitelju, saučinitelju, podstrekaču ili pomagaču kod kojega takvi odnosi, svojstva i okolnosti postoje.

Kod saučesništva vrijedi pravilo individualne krivične odgovornosti , jer svaki saučesnik bez obzira na oblik njegovog učešća u izvršenju krivičnog djela, odgovara prema stepenu svog doprinosa u djelu, stepenu svoje krivice, nezavisno od toga u kojoj mjeri odgovaraju drugi učesnici i da li oni uopšte odgovaraju (načelo samostalne odgovornosti saučesnika).

Zahtijeva se samo to da je izvršilac izvršio djelo, odnosno da je preduzeo kažnjive radnje, što podrazumijeva i kažnjive pripremne radnje.

To proizilazi iz principa subjektivne krivične odgovornosti koja je potpuno autonomna i ne zavisi od krivice drugih.

Međutim, kako je saučesništvo ipak specifičan i poseban oblik tzv. kolektivnog vršenja jednog krivičnog djela, neophodno je da se, pored opštih pravila koja se inače odnose na krivičnu odgovornost i jednako vrijede i za saučesnike, u zakonu postave i neka posebna pravila kojima se reguliše krivična odgovornost u takvim situacijama. Na bazi ovih odrednica formirana su osnovna pravila o odgovornosti saučesnika, koja glase:

Saučesnici odgovaraju u granicama svog umišljaja, a saizvršioci kako u granicama svog umišljaja, tako i nehata;

Saučesnici odgovaraju u granicama postignutog stepena realizacije krivičnog djela, odnosno izvor odgovornosti saučesnika je vezan za izvršenje djela ;

Subjektivne okolnosti ili svojstva koje utiču na odgovornost i kažnjivost odnose se samo na saučesnika kod kojeg te okolnosti/svojstva postoje.

Osnovno pravilo odgovornosti saučesnika se sastoji u tome da oni

odgovaraju u granicama svog umišljaja, nezavisno od odgovornosti glavnog učinioca, dok saizvršioci odgovaraju, kako u granicama svog umišljaja, tako i nehata.

Iako se umišljaj saučesnika i izvršioca, kao učesnika u zajedničkom djelu, u osnovi podudaraju, nisu rijetki slučajevi postojanja i tzv. ekscesa na strani izvršioca, pri čemu postoje bitna odstupanja između njihovih umišljaja, koja mogu da se svedu u 2 osnovne kategorije neslaganja: 1. neslaganja ili ekscesi u kvalitativnom smislu i 2. neslaganja ili ekscesi u kvantitativnom smislu (koji može biti a)pozitivan i b)negativan kvantitativni eksces).

1) KVALITATIVNI EKSCES postoji u onim situacijama kada je izvršilac učinio sasvim drugo krivično djelo od onoga što je saučesnik

37

(podstrekač ili pomagač) imao u vidu. U takvoj situaciji, saučesništvo je isključeno i krivična odgovornost na strani saučesnika ne postoji, jer djelo koje su saučesnici imali u vidu nije ni pokušano, odnosno učinilac nije ni ušao u kažnjivu zonu. (npr. ako je podstrekač podstrekavao na silovanje, a podstreknuti je izvršio tešku tjelesnu povredu ili razbojništvo, tu nema zajedničkog djelovanja više lica, pa dakle ni samog saučesništva i sl.) Svakako da će u tom slučaju postojati odgovornost za neuspjelo podstrekavanje na dato djelo, ali pod uslovom da je podstrekavanje bilo upravljeno na djelo za koje je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna (kod svih djela kod kojih je kažnjiv i pokušaj toga djela - kazna preko tri godine) , jer u suprotnom nema krivične odgovornosti podstrekača i tada neuspjelo podstrekavanje nije kažnjivo. I ovdje je posve irelevantno da li je ili nije drugo djelo izvršeno.

2) KVANTITATIVNI EKSCESI postoje u slučajevima kada izvršilac ostaje

na istovrsnom (jednorodnom) krivičnom djelu, ali je pri izvršenju djela došlo do određenog odstupanja, odnosno izvršilac je učinio više ili manje od onoga na što se saučesništvo odnosilo.

Kvantitativni eksces može biti pozitivan i negativan:

a) pozitivni kvantitativni eksces - postoji kada je izvršilac učinio više od onoga na što se saučesništvo odnosilo i to tako što je ostvario teži oblik djela, što vodi u drugu (težu) kvalifikaciju djela. U ovom slučaju, saučesnik će odgovarati samo u granicama svog umišljaja. (npr. ako se umišljaj saučesnika striktno odnosi na osnovni oblik djela - npr. krađe, a učinilac izvrši teže kriv. djelo - npr. provalnu krađu ili razbojništvo, onda će saučesnik odgovarati samo u granicama svog umišljaja, tj. za običnu krađu , a izvršilac će odgovarati za provalnu krađu ili razbojništvo koje je izvršio samostalno.) Ovakva odstupanja dovode do drugačije kvalifikacije djela, ali je moguće i odstupanje koje uopšte ne dovodi u pitanju kvalifikaciju krivičnog djela, ali o tome ipak sudovi moraju voditi računa prilikom odmjeravanja kazne, naravno ako je moguće utvrditi tačno umišljaj saučesnika. (npr. ako je podstrekač od podstreknutog tražio da ukrade samo tačno određenu stvar, a ovaj je prilikom krađe uzeo i neke druge stvari /pod uslovom da to ne dovodi do promjene kvalifikacije krađe/, onda će i jedan i drugi odgovarati za običnu krađu, ali će sud pri odmjeravanju kazne morati voditi računa o sadržaju umišljaja podstrekača.

b) negativni kvantitativni eksces - postoji kada je izvršilac učinio lakši oblik istorodnog krivičnog djela, odn. manje od onoga na što se saučesništvo odnosilo. (Npr. lice koje je podstreknuto na razbojništvo izabralo je ipak samo običnu krađu, ili umjesto ubistva ono se ograničilo samo na otmicu i sl.) U takvim slučajevima ipak je odlučujuće ono što je izvršilac učinio, pa se stoga ovdje izuzetno napušta princip granica umišljaja, i odgovornost saučesnika se ograničava samo na ono što je izvršeno, ali će sud prilikom odmjeravanja kazne svakako imati na umu sadržaj i usmjerenost saučesnikovog umišljaja . Drugim

38

riječima, kada je izvršilac ostvario manje od onog na što je bio podstrekavan, podstrekač i izvršilac će odgovarati za ono što je ostvareno, odn. blaže djelo, jer prema navedenom pravilu o odgovornosti saučesnika, izvor odgovornosti svih saučesnika je djelo koje je stvarno izvršeno. Ovdje se zapravo radi o tzv. limitiranoj akcesornosti tj. odgovornosti uslovljenoj postojanjem krivičnog djela, a ne odgovornosti pojedinih saučesnika.

3) Izuzetno, može postojati i treća situacija u kojoj podstrekač izvršiocu na neki način daje punu slobodu, odvezane ruke, kada npr. izvršenje djela traži po svaku cijenu. U takvom slučaju, granice njegovog umišljaja dijele sudbinu izbora samog izvršioca, načina koji je on izabrao za postizanje datog kriminalnog cilja. ( npr. da li je tražena stvar oduzeta običnom, teškom ili razbojničkom krađom; da li se do droge došlo prevarom, ucjenom ili čak uz izvršenje i nekog drugog krivičnom djela, npr. podmićivanjem, itd.)

Pitanje dobrovoljnog odustanka ili preciznije dobrovoljnog sprječavanja izvršenja djela od strane saučesnika, što ovdje podrazumijeva saučesništvo u širem smislu, odnosno kako podstrekača i pomagača, tako i saizvršioca shvata se na slijedeći način: Nije dovoljno odustajanje saučesnika od daljeg preduzimanja radnje saučesništva, već je neophodno da je saučesnik spriječio izvršenje djela.

Za primjenu ove odredbe sasvim je irelevantno na koji način je saučesnik spriječio izvršenje krivičnog djela - bitno je samo da je samo odustajanje od izvršenja krivičnog djela bilo dobrovoljno.

Za razliku od dobrovoljnog odustanka učinioca od izvršenja krivičnog djela, zakon je dobrovoljno sprječavanje izvršenja djela od strane saučesnika, predvidio kao osnov za obavezno oslobođenje od kazne.

Lični odnosi, svojstva i okolnosti zbog kojih zakon isključuje krivičnu odgovornost ili dopušta oslobođenje od kazne ili ublažavanje kazne, mogu da se uzmu u obzir samo onom izvršiocu, saizvršiocu, podstrekaču ili pomagaču kod koga takvi odnosi, svojstva i okolnosti postoje.

Radi se o okolnostima čisto personalnog karaktera koje su toliko vezane za ličnost saučesnika, njegove osobine i stanja, da ih je nedopustivo protezati i prenositi i na druge učesnike u djelu , pa su stoga redovno u zakonima ograničene samo na onog saučesnika kod koga postoje i utiču na njegovu krivičnopravnu poziciju ( tzv. neprenosive personalne okolnosti).

Lične okolnosti zbog kojih zakon isključuje krivičnu odgovornost su npr. neuračunljivost i zablude koje isključuju krivičnu odgovornost i koje su toliko vezane za ličnost da su neprenosive na druge saučesnike.

Okolnosti na osnovu kojih zakon dopušta oslobođenje od kazne ili ublažavanje kazne su npr. pravna zabluda, bitno smanjena uračunljivost, dobrovoljni odustanak, prekoračenje granica nužne odbrane i krajnje nužde, i dr.

Riječ je takođe o okolnostima individualnog karaktera koje se mogu uzeti samo onim saučesnicima kod kojih se nađu, a ne i onima koji nisu bili u zabludi,

39

koji se nisu nalazili u stanju jake prepasti izazvane napadom ili opasnošću, kao i neke okolnosti koje se nalaze u opisima pojedinih krivičnih djela kao čisto lične okolnosti koje zakon tretira kao privilegirajuće ili kvalifikatorne okolnosti, zbog kojih sam zakon predviđa blažu ili strožiju kaznu ( npr. svojstvo majke-rodilje kod krivičnog djela čedomorstva je kao strogo personalna okolnost neprenosiva i na saučesnike, tj. ne može uticati na njihovu krivičnu odgovornost i kažnjavanje) .

KRIVIČNA ODGOVORNOST

Član 35. ZKP FBiH – Sadržaj (elementi) krivične odgovornosti:(1) Krivično je odgovoran učinitelj koji je uračunljiv i kriv za učinjeno krivično djelo.(2) Učinitelj je kriv ako je krivično djelo učinio s umišljajem.(3) Učinitelj je kriv i ako je krivično djelo učinio iz nehata, ako to zakon izričito propisuje.

U savremenom krivičnom pravu opšteprihvaćen je princip da je za kažnjavanje učinioca, osim protivpravnog djela, potrebno da postoji i krivična odgovornost.

Krivična odgovornost je skup subjektivnih pretpostavki koje trebaju biti ispunjene da bi se jedno nedopušteno i protivpravno djelo moglo pripisati učiniocu, odnosno staviti mu se na teret.

Konstitutivne komponente krivične odgovornosti čine 2 subjektivna elementa koji tempore criminis karakterišu učinioca, a to su:

1. uračunljivost – tj, njegovo psihičko stanje i 2. krivica ili vinost – tj. psihički odnos prema krivičnom djelu.

Dakle, da bi neko bio krivično odgovoran mora kumulativno ispunjavati ova dva uslova, tj. da je uračunljiv i da je kriv za učinjeno krivično djelo.

Uračunljivost je svojstvo normalnog i duševno zdravog čovjeka da ispravno rasuđuje, odnosno da shvati značenje određenog djela i da se u skladu sa tim ponaša, što ga čini podobnim da bude krivično odgovoran za izvršeno krivično djelo.

Vinost ili krivica podrazumijeva psihički odnos učinioca prema izvršenom djelu koji potvrđuje njegovu krivicu za to djelo i predstavlja osnov njegove odgovornosti. Ona može biti različitog intenziteta odnosno može se izražavati u različitim stepenima težine, koji se uglavnom svode na dva osnovna oblika: umišljaj i nehat. Pri tome, umišljaj predstavlja teži oblik krivice za koji se redovno predviđa kažnjavanje, dok je nehat lakši oblik. Za nehatno izvršenje krivičnih djela odgovora se samo kada je to izričito predviđeno.

Krivična odgovornost je u osnovi individualna kategorija, ona je neprenosiva i svaki učinilac odgovora samo za ono što je on učinio ili je propustio učiniti .

Uračunljivost (Član 36. KZ FBiH)

(1) Nije uračunljiva osoba koja u vrijeme učinjenja krivičnog djela nije mogla shvatiti značaj svog djela ili nije mogla upravljati svojim postupcima zbog trajne ili

40

privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog psihičkog razvoja (neuračunljivost).(2) Učinitelj krivičnog djela čija je sposobnost da shvati značaj svog djela ili sposobnost da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena zbog nekog stanja iz stava 1. ovog člana, može se blaže kazniti (bitno smanjena uračunljivost).(3) Krivično je odgovoran učinitelj krivičnog djela koji se upotrebom alkohola, droga ili na drugi način doveo u stanje u kome nije mogao shvatiti značaj svog djela ili upravljati svojim postupcima, ako je u vrijeme dovođenja u to stanje krivično djelo bilo obuhvaćeno njegovim umišljajem ili je u pogledu krivičnog djela kod njega postojao nehat a zakon za takvo krivično djelo propisuje krivičnu odgovornost i za nehat (samoskrivljena neuračunljivost).(4) Bitno smanjena uračunljivost u koju se učinitelj doveo na način iz stava 3. ovog člana ne može biti osnov za ublažavanje kazne.

Uračunljivost je svojstvo normalnog i duševno razvijenog čovjeka da ispravno rasuđuje, odnosno da shvati značenje određenog djela i da se u skladu s tim ponaša.

Zakon uračunljivost određuje negativno, tj. određuje ko se smatra neuračunljivim, jer je opšta pretpostavka da su ljudi uračunljivi, a neuračunljivi su samo izuzetno. Ako pitanje uračunljivosti uopšte nije problematično i ako na to okolnosti datog slučaja ukazuju, što postoji u najvećem broju slučajeva, sud se i ne upušta u ispitivanje postojanja uračunljivosti. Dakle, sud će utvrđivanju neuračunljivosti pristupiti samo onda kada postoje okolnosti koje u konkretnom slučaju izazivaju sumnju u odnosu na uračunljivost učinioca.

Prema zakonskom određenju neuračunljiva je ona osoba, koja u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije mogla shvatiti značaj svog djela, ili koja u to vrijeme nije mogla upravljati svojim postupcima.

Svijest o značaju djela je intelektualna komponenta, a mogućnost upravljanja svojim postupcima je voljna komponenta. Za postojanje neuračunljivosti, a time i isključenje krivične odgovornosti, dovoljno je da je ispunjen jedan od dva navedena uslova. To praktično znači da je neuračunljiva osoba, koja u vrijeme izvršenja krIvičnog djela, nije mogla shvatiti značaj svoga djela, kao i osoba koja nije mogla upravljati svojim postupcima. U praksi se najčešće dešava da su oba ova uslova kumulativno ispunjena.

Razlozi koji dovode do neuračunljivosti su: 1. trajna duševna bolest - najčešće se manifestuje u vidu šizofrenije,

progresivne paralize i nekih slučajeva poligofrenije. Kad je riječ o ovom osnovu, u praksi uglavnom nema problema oko utvrđivanja neuračunljivosti, jer se radi o duševnim bolestima, koje redovito veoma dugo ili vječno traju i koje su skoro uvjek neizlječive.

2. privremena duševna bolest - to su oboljenja koja se javljaju povremeno ili se razvijaju u određenim intervalima, tako da se smjenjuju periodi oboljenja i periodi duševnog zdravlja. Najčešće se javlja kod manično-depresivne psihoze. Kod ove bolesti smjenjuju se depresivno stanje i slobodni intervali. U slobodnim intervalima postoji duševno zdravlje i osoba je odgovorna za djelo

41

učinjeno u tom stanju. Ova oboljenja poznata su i pod nazivom lucida intervala , tj. svjetli momenti.

3. privremena duševna poremećenost - to su nenormalna psihička stanja. Ova stanja nemaju karakter duševnog oboljenja, njihovo trajanje je privremeno. Uzrok ovih stanja mogu biti: alkohol, droga, i dr. omamljujuća sredstva, otrovi, stanje bunila usljed trovanja, visoke temperature ili groznice, stanje hipnotisanosti, mjesečarstvo i sl. Ova stanja su prolazna, tako da lice koje je učinilo djelo u takvom stanju, kasnije dolazi u sasvim normalno stanje.

4. zaostali duševni razvoj - to je nenormalno psihološko stanje nastalo usljed nedovoljne psihičke razvijenosti ličnosti. Stepen duševne zaostalosti može biti različit, pa se duševno zaostala lica svrstavaju u debile, imbecile i idiote. Uzroci koji dovode do zaostalog duševnog razvoja su različiti i mogu biti: povrede CNS ili povrede mehaničkim sredstvima ili preležane bolesti. Te povrede ili promjene mogu nastati i u periodu embrionalnog razvoja.

Dakle, neuračunljivost bi se mogla definisati kao nesposobnost učinioca da u vrijeme izvršenja djela shvati značaj toga djela ili da upravlja svojim postupcima usljed trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja.

Postojanje ne/uračunljivosti relevantno je samo u odnosu na psihičko stanje učinioca u vrijeme izvršenja krivičnog djela (tempus commissi delicti), sa izuzetkom koji se odnosi na samoskrivljenu neuračunljivost tj. ustanovu “actiones liberae in causa”.

Neuračunljivost se uvijek utvrđuje u odnosu na konkretno krivično djelo, jer kod određenog lica može postojati uračunljivost u odnosu na jedno djelo, ali ne mora i u odnosu na druga. Tako npr. jedno lice nedovoljne duševne razvijenosti može biti svjesno značaja krivičnog djela ubistva, a istovremeno da ne bude svjesno značaja neprijavljivanja krivičnog djela ili nepružanja pomoći.

Zakon je u odnosu prema neuračunljivim licima napustio klasičnu koncepciju, prema kojoj su ovakvi učinioci, iako neuračunljivi i bez krivice, ostajali u krivi. pravu i prema njima su primjenjivane prinudne mjere medicinskog karaktera. Po ugledu na neka zakonodavstva, KZFBiH je prihvatio drugo rješenje prema kojem su ova (apsolutno) neuračunljiva lica isključena iz domena kriv. prava, što znači da za ova lica nisu predviđene nikakve krivičnopr. mjere. Time se napušta i tzv. „dvojni kolosijek kazne i mjere bezbjednosti“: kazna za uračunljivog i krivog učinioca, a mjera bezbjednosti za neuračunljivog učinioca.

Bitno smanjena uračunljivost„(2) Učinitelj krivičnog djela čija je sposobnost da shvati značaj svog djela ili sposobnost da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena zbog nekog stanja iz stava 1. ovog člana, može se blaže kazniti (bitno smanjena uračunljivost)“

Bitno smanjena uračunljivost je takvo stanje učinioca u vrijeme izvršenja krivičnog djela u kojem je njegova sposobnost da shvati značaj svoga djela ili mogućnost da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena zbog trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja

42

Dakle, za razliku od neuračunljivosti koja može samo da postoji ili ne postoji, uračunljivost se može stepenovati, manifestovati u različitoj mjeri. Zapravo, osnovna razlika između neuračunljivosti i bitno smanjene uračunljivosti sastoji se u intenzitetu poremećenosti psihičkih funkcija - kod neuračunljivosti one su posve isključene, a ovdje one postoje, ali su usljed postojećih abnormalnih stanja bitno smanjene.

To znači da je za primjenu ove ustanove potrebno da je smanjenje ovih mogućnosti većeg intenziteta, izraženo u znatnijoj mjeri i da je opredjeljujuće uticalo na učinioca u odnosu na izvršenje djela. Umanjenja ovih psihičkih mogućnosti koja su manjeg intenziteta ne isključuju uračunljivost, ali se mogu uzeti u obzir pri odmjeravanju kazne u okviru stepena krivične odgovornosti.

Razgraničenje između neuračunljivosti i bitno smanjene uračunljivosti u praksi je veoma složeno i ovo pitanje u praksi se razrješava isključivo vještačenjem od strane specijalizovanih zdravstvenih ustanova ili, u lakšim slučajevima, vještačenjem od strane ljekara neuropsihijatara kao pojedinaca.

Ako se pojavi sumnja da je uračunljivost smanjena, ona se mora u svakom konkretnom slučaju da utvrđuje, kao što se to čini kada je u pitanju i neuračunljivost.

Zakon bitno smanjenu uračunljivost tretira kao fakultativni osnov za ublažavanje kazne, iz čega se zaključuje da takvo stanje učinioca ne isključuje njegovu krivičnu odgovornost, odnosno da ovakav učinilac može da postupa kako umišljajno tako i nehatno, pa zbog toga se ovim licima uz kaznu mogu izricati i mjere bezbjednost i.

Samoskrivljena neuračunljivost ( „ actiones libera in cause“) „(3) Krivično je odgovoran učinitelj krivičnog djela koji se upotrebom alkohola, droga ili na drugi način doveo u stanje u kome nije mogao shvatiti značaj svog djela ili upravljati svojim postupcima, ako je u vrijeme dovođenja u to stanje kriv. djelo bilo obuhvaćeno njegovim umišljajem ili je u pogledu krivičnog djela kod njega postojao nehat, a zakon za takvo krivično djelo propisuje krivičnu odgovornost i za nehat (samoskrivljena neuračunljivost).“

Pravilo je da se neuračunljivost kao i bitno smanjena uračunljivost procjenjuju u vrijeme izvršenja krvičnog djela. Izuzetak od ovog pravila postoji u slučaju tzv. samoskrivljene neuračunljivosti, kada se uračunljivost učinioca krivičnog djela procjenjuje prema vremenu kada se učinilac stavljao, dovodio u neuračunljivo stanje . npr. lice koje je sklono upotrebi alkohola i pravljenju izgreda, u alkoholiziranom stanju napadne drugo lice i nanese mu tjelesnu povredu. U vrijeme nanošenja povrede učinilac je neuračunljiv, ali je krivično odgovoran jer je bio uračunljiv u vrijeme kada se dovodio u alkoholizirano stanje, a pri tome je znao da u takvom stanju može učiniti krivično djelo

Suština ovog instituta je u tome da se učinilac doveo u stanje neuračunljivosti upotrebom alkohola ili drugih omamljujućih sredstava uslijed čega nije mogao shvatiti značaj djela ili upravljati svojim postupcima. Uračunljivost ovakvih osoba ne procjenjuje se u vrijeme izvršenja djela, nego u vrijeme kada se učinilac dovodio u takvo stanje. On

43

je krivično odgovoran, ako je u vrijeme dovođenja u neuračunljivo stanje krivično djelo bilo obuhvaćeno umišljajem ili je u odnosu na krivično djelo kod njega postojao nehat, a zakon za takvo djelo propisuje kažnjavanje za nehata.

Ovaj institut poznat je i pod nazivom „ actiones libera in cause“ – „radnje slobodne u uzroku, a nisu slobodne u izvođenju“. ( Npr. pijanac ima vlastito iskustvo u pijanstvu - zna da je agresivan kad je pijan, pa u pijanom stanju učini krivično djelo, tu se ne može primjeniti institut neuračunljivosti. Dok recimo kod nekog ko nikad ne pije i iz nekih razloga se napije, pa učini krivično djelo, tada se može isti pozvati na institut neuračunljivosti. Ili npr . vozači teretnjaka po nepisanom pravilu svraćaju u „birtije“ gdje se opijaju. Npr. vozač ide iz Skoplja u Ljubljanu i svjestan je, odnosno mora biti svjestan, da je saobraćaj opasna djelatnost i da alkohol smanjuje mogućnost upravljanja vozilom, da mora stići na odredište i šta ga sve čeka na putu. On ipak nakon toga sjedne u auto i nastavi vožnju i dođe do saobraćajne nesreće. U vrijeme počinjenja bio je neuračunljiv, ali sudija treba da ima u vidu ovaj institut, pa ga osuđuje zbog toga što je, kada je sjeo da pije, bio svjestan jer je vozač profesionalac. Radit će se o event. umišljaju, koji ne isključuje kriv. odgovornost, ev. može biti cijenjen samo kod odmjeravanja kazne)

Krivnja (vinost) (Član 37. i 38. KZ FBiH)

Pod vinošću (krivicom, krivnjom) se podrazumijeva psihički odnos učinioca prema izvršenom krivičnom djelu, na osnovu kojeg mu se ovo djelo može pripisati u krivicu, odnosno na osnovu kojeg mu se može uputiti prijekor za izvršenje djela koje mu se stavlja na teret.

Psihički odnosi učinioca prema krivičnom djelu po svojoj sadržini i intenzitetu mogu biti različiti, ali se svi oni u teoriji i zakonodavstvu, uglavnom, svode na svoja dva osnovna oblika:

1. umišljaj i 2. nehat .

Umišljaj je osnovni oblik vinosti za koji se uvijek odgovara, s obzirom da se on zahtijeva kod svih krivičnih djela, dok se za nehatno izvršenje djela odgovara samo izuzetno, onda kada je to u zakonu izričito određeno.

Umišljaj je istovremeno i teži oblik i stepen vinosti, radi čega je kod umišljajnih krivičnih djela propisana teža kazna.

UMIŠLJAJ (DOLUS) ( Član 37. KZ F BiH) (1) Krivično se djelo može učiniti s direktnim ili eventualnim umišljajem.(2) Učinitelj postupa s direktnim umišljajem kada je bio svjestan svog djela i htio njegovo učinjenje.(3) Učinitelj postupa s eventualnim umišljajem kada je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristao na njeno nastupanje. Umišljaj je psihički odnos učinioca prema izvršenom krivičnom djelu

44

Postoje dva oblika umišljaja :

1. direktni umišljaj (dolus directus) - postoji kad je učinilac bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje;

2. eventualni umišljaj (dolus eventualis) - postoji kad je kod učinioca postojala svjest da zbog njegovog činjenja ili ne činjenja može nastupiti zabranjena posljedica, pa je pristao na njeno nastupanje.

Kod oba oblika umišljaja svjesna komponenta je podudarna. To znači da je kod obje vrste umišljaja djelo obuhvaćeno svješću učinioca.

Razlika između ovih vrsta umišljaja javlja se u sferi volje. Tako se kod direktnog umišljaja volja učinioca manifestuje u htijenju, tj. on hoće da učini djelo. Nasuprot tome, kod eventualnog umišljaja volja se manifestuje u vidu pristajanja na nastupanje posljedice. Obično se kaže da se kod eventualnog umišljaja učinilac ponaša u skladu sa tzv. frankovom formulom tj. učinilac se ponaša u pravcu „ako nešto bude neka bude“ tj. „ako do djela dođe neka dođe“. Praktički značaj razlikovanja direktnog i eventualnog umišljaja dolazi do izražaja kod odmjeravanja kazne. U praksi, direktni i eventualni umišljaj se cijene prema okolnostima slučaja – u obzir se uzimaju sve okolnosti i na osnovu toga cijeni da li je učinjeno djelo u direktnom umišljaju ( npr. čovjek puca iz vatrenog oružja sa 4-5 m i počini ubistvo i to sa diretknim umišljajem jer je svjesno ciljao u vitalne organe čovjeka. U istoj situaciji ako bi on promašio, onda ćemo to cijeniti kao pokušaj krivičnog djela ubistva, ako posljedica nije nastupila jer je neispravno oružje, i sl. Ako je u istim okolnostima učinilac gađao u noge i došlo je do povređivanje onda ne možemo reći da je sa umišljajem išao na lišenje života) Predumišljaj predstavlja dugotrajno stvaranje odluke za izvršenje krivičnog djela i postoji u slučajevima kada je učinilac u dužem vremenskom periodu pripremao izvršenje djela, dakle djelo se javlja kao rezultat dugotrajnog i zrelog razmišljanja. Naš zakon ne poznaje predumišljaj. Unatoč tome, postojanje predumišljaja odraziće se na odmjeravanje kazne, jer je stepen krivične odgovornosti takvog učinioca veći, budući da je imao mogućnost i vrijeme da uvidi štetnost vlastitog budućeg ponašanja, te odustane od izvršenja krivičnog djela.

NEHAT (CULPA) ( Član 38. KZ FBiH) (1) Krivično djelo može se učiniti iz svjesnog ili nesvjesnog nehata.(2) Učinitelj postupa iz svjesnog nehata kada je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olahko držao da ona neće nastupiti ili da će je moći spriječiti.(3) Učinitelj postupa iz nesvjesnog nehata kada nije bio svjestan mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice, iako je prema okolnostima i prema svojim osobnim svojstvima bio dužan i mogao biti svjestan te mogućnosti.

Nehat je korektivni oblik krivnje i u odnosu na umišljaj je blaži oblik krivnje.

45

Naši zakoni polaze od toga da je prirodi krivičnog djela imanentan umišljaj, tj. da učinilac ima i svijest i volju za učinjenje. Nasuprot tome, kod nehata, bez obzira na oblik, ne postoji voljni odnos prema krivičnom djelu, pa bi mogli reći da je nehat neprirodni oblik krivnje. Zato se često za nehatne delikte naglašava da se radi o tzv. nevoljnim krivičnim djelima. Upravo zbog toga u zakonu je predviđeno da se za nehatno izvršenje djela odgovara samo izuzetno, tj. samo onda kada je to u zakonu izričito određeno.

Nehat se pojavljuje u dva oblika:

1. Svjesni nehat ( luxuria , samopouzdanje, lakomislenost ) postoji kada je učinilac bio svjestan svog djela, odn. svjestan da zbog njegove radnje (činjenja ili nečinjenja) može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olako držao da će je moći spriječiti ili da ona ipak neće nastupiti , ( npr. ako neko lice kod izgradnje objekta ne pokrije krečanu, pa dijete prilikom igre upadne u krečanu i uguši se; lovac u šumi ne ugasi vatru, te dođe do požara i nastupanja štete) . Dakle, kod učinioca postoji svijest o djelu, ali ne postoji volja, jer učinilac neće posljedicu, niti pristaje na njeno nastupanje. Njegov voljni odnos prema nastupanju posljedice je negativan. Drugim riječima kod ovog učinioca prisutno je samopouzdanje u svoje sposobnosti i mogućnost da spriječi nastupanje posljedice, ili pouzdanje u spoljne okolnosti usljed kojih posljedica neće nastupiti iako za to postoji mogućnost. Prema tome kod eventualnog umišljaja i svjesnog nehata elemenat svjesti je isti, ali je razlika u voljnom elementu. Naime kod eventualnog umišljaja učinilac pristaje na posljedicu, a kod svjesnog nehata on ne pristaje na posljedicu, već drži da do toga neće doći.

2. Nesvjesni nehat ( negligentia , nemar, nepažnja) postoji kad učinilac nije bio svjestan mogućnosti nastupanja posljedice, iako je prema okolnostima slučaja i svojim ličnim svojstvima, morao i mogao biti svjestan te mogućnosti . Dakle kod nesvjesnog nehata postoji odsustvo svjesti o mogućnosti nastupanja posljedice i odsustvu volje. Krivnja ovog učinioca je u tome što je bio dužan i mogao da ima takvu svjest, ali je nije imao. Znači nesvjesni nehat predstavlja nepažljivo ponašanje. (npr. lovac u šumi puca na divljač i ubije čovjeka koji je slučajno naišao stazom kroz šumu; prilikom pravljenja kuće vlasnik ne pokrije krečanu te dođe do pada djeteta u kreč i njegovog ugušenja; čovjek ne ugasi vatru koju je zapalio na otvorenom, te usljed vjetra dođe do požara;). Nedostatak pažnje koju je učinilac u datoj situaciji mogao i bio dužan da ima, zbog čega nije predvidio inače predvidivu posljedicu, predstavlja suštinu nesvjesnog nehata, onu njegovu komponentu koja ga čini oblikom vinosti. Za ocjenu učiniočeve dužnosti i mogućnosti predviđanja posljedice odlučujuća su subjektivna svojstva učinioca i objektivne okolnosti pod kojima je djelo učinjeno. Kada je u pitanju učinilac, mjerodavne su individualne okolnosti, lične i subjektivne mogućnosti i svojstva učinioca. To podrazumijeva različite okolnosti koje su relevantne za tu ocjenu, kao što su njegov uzrast, intelektualne mogućnosti, stanje njegovog vida i sluha, njegovo iskustvo, psihofizičko stanje, odnosno

46

eventualno stanje premorenosti, straha i sl. Kada su u pitanju objektivne okolnosti, treba uzeti u obzir, u zavisnosti od toga kako se odvijalo izvršenje djela, različite okolnosti kao što su mjesto izvršenja radnje, vremenske prilike, da li je bila noć ili dan, stepen vidljivosti , postojanje buke, prisustvo dr. lica, složenost situacije itd.

Praktični značaj razlikovanja ova dva oblika nehata dolazi do izražaja kod odmjeravanja kazne.

Kao poseban oblik nehata, u teoriji se pominje i tzv. profesionalni ili pozivni nehat koga karakteriše to što učinilac u preduzimanju radnje nije imao onaj stepen pažnje u predviđanju posljedice koji se zahtijeva u obavljanju profesije kojom se on bavi. Riječ je dakle o nehatu lica koja su po svom pozivu ili zanimanju ( npr. ljekari, profesionalni vozači, finansijski eksperti, stručnjaci za eksplozivne i lakozapaljive materije i dr.) bila dužna da budu pažljivija u vršenju svoje profesije, nego što se to inače u drugim prilikama zahtijeva od drugih lica. Okolnost da je u pitanju vršenje profesionalne dužnosti, može da se cijeni kako kod nesvjesnog tako i svjesnog nehata. Naravno, pri takvoj situaciji dužnost i mogućnost predviđanja posljedice je veća , jer je riječ o profesiji učinioca kod koga postoji mnogo veći stepen poznavanja i razumijevanja određenih procesa i situacija a time i svijesti o mogućnosti nastupanja štetnih posljedica u vezi sa radnjama koje se pri tome preduzimaju. Radi toga su i kod svjesnog nehata manje mogućnosti olakog držanja da do posljedice neće doći ili da će je moći spriječiti, jer je kod takvih učinilaca stepen svijesti o mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice veći. Takvu okolnost kao otežavajuću treba cijeniti i pri odmjeravanju kazne.

ZABLUDA ( Čl. 39. i 40. KZ FBiH)

Zabluda (lat. error), u pravu uopšte, predstavlja nepostojanje svijesti ili postojanje pogrešne svijesti o nekim pravno relevantnim okolnostima ili sadržajima.

U krivičnom pravu, zabluda predstavlja nepostojanje svijesti ili postojanje pogrešne svijesti učinioca o relevantnim okolnostima krivičnog djela koje čini.

U zavisnosti od toga na koje se elemente krivičnog djela odnosno okolnosti zabluda odnosi, u krivičnom pravu se razlikuju dvije osnovne vrste zabluda:

1. stvarna zabluda - zabluda o činjenicama ( lat. error facti) - postoji kada učinilac u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije bio svjestan nekog njegovog zakonom propisanog obilježja ( stvarna zabluda u užem smislu ), ili je pogrešno smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi, ako bi one stvarno postojale, to djelo bilo dopušteno, odnosno ne bi bilo protivpravno djelo ( stvarna zabluda u širem smislu ).

2. pravna zabluda - zabluda o pravu ( lat . error iuris) , - postoji kada učinilac u vrijeme izvršenja djela iz opravdanih razloga nije znao da je to djelo zabranjeno.

47

Stvarna zabluda ( Član39. KZ FBiH) (1) Nije krivično odgovorna osoba koja u vrijeme učinjenja krivičnog djela nije bila svjesna nekog njegovog zakonom propisanog obilježja, ili koja je pogrešno smatrala da postoje okolnosti prema kojima bi, da su one stvarno postojale, to djelo bilo dopušteno(2) Ako je osoba bila u zabludi iz nehata, krivično je odgovorna za krivično djelo učinjeno iz nehata ako zakon za to krivično djelo propisuje kažnjavanje i za nehat.

Stvarna zabluda je institut koji isključuje krivičnu odgovornost učinioca i pojavljuje se u 2 oblika, u užem i širem smislu.

Stvarna zabluda u užem smisluTo je zabluda o zakonskim obilježjima (biću) krivičnog djela. Postoji kada u vrijeme izvršenja učinilac nije bio svjestan nekog

zakonom određenog obilježja djela. Zabluda o biću krivičnog djela se može odnositi na sve okolnosti koje se javljaju kao obilježja krivičnog djela, kao što su radnja, posljedica, objekat radnje, uzročnost ili kauzalitet. Ona se može odnositi i na svaku drugu okolnost koja ulazi u strukturu elemenata datog krivičnog djela u njegovom osnovnom, privilegovanom ili kvalifikovanom obliku, bez obzira da li se radi o okolnostima stvarnog ili pravnog karaktera. ( npr. u ovoj zabludi nalazi se lice koje plaća lažnim novčanicama ne znajući da su lažne /kriv. djelo falsifikovanja novca/; ili kada brat i sestra vrše obljubu ne znajući da su brat i sestra /kriv. djelo rodoskrnjavljenja/; ili neko uzme tuđu stvar pogrešno misleći da je njegova;)

Ova zabluda se može odnositi i na mjesto, vrijeme, sredstvo ili način izvršenja, lično svojstvo učinioca ili svojstvo pasivnog subjekta, ukoliko se i te okolnosti javljaju kao obilježje nekih kriv. djela. ( npr. da se radi o žrtvi sa određenim svojstvima, licu koje nije navršilo određene godine starosti kod nekih djela; ili licu pod međunarodnopravnom zaštitom, itd.).

Zablude o biću krivičnog djela nema ukoliko se radi o zabludi o pogledu nekih okolnosti koje nisu zakonska obilježja krivičnog djela. ( npr. ako je učinilac lišio života jedno lice, pogrešno misleći da se radi o drugom, ili ako je prenosio supstance za spravljanje jedne vrste droge, pogrešno misleći da se radi o drugoj vrsti)

Stvarna zabluda u širem smislu

To je zabluda o okolnostima koje isključuju protivpravnost djela, tj. okolnostima koje bi, ako bi uistinu postojale, to djelo činile dopuštenim. Postoji kada je u vrijeme izvršenja djela učinilac pogrešno smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi, da su one stvarno postojale, to djelo bilo dozvoljeno. Dakle, ovdje se ne radi o zabludi o biću krivičnog djela, već o zabludi o okolnostima koje se nalaze van bića krivičnog djela i koje imaju karakter osnova isključenja opasnosti i/ili protivpravnosti djela, pa samim tim i postojanja krivičnog djela u cjelini. Iako je ovdje učinilac svjestan bića krivičnog djela, ipak se radi o zabludi koja je po svom efektu i učincima jednaka zabludi o biću krivičnog djela, jer se radi o zabludi o činjenicama koje su materijalni osnov

48

razloga isključenja protivpravnosti. Učinilac ovdje pogrešno smatra da postoji neka okolnost koja opravdava njegovo djelo, činjenična situacija koja daje legitimitet njegovom ponašanju, što znači da njegov postupak nije upravljen na ostvarenje protivpravnog djela, pa stoga ni nema razloga da se tako ne ponaša. (npr. policajac hapsi jedno lice u pogrešnom uvjerenju da je to učinilac razbojništva za kojim je raspisana potjernica, ili vojnik u ratu ubija svog vojnika misleći da je neprijateljski i sl.)

Sličnog su karaktera i neki drugi slučajevi koji spadaju u ovaj oblik zablude, kao npr. putativna nužna odbrana ili krajnja nužda. (npr. tokom svađe jedan od učesnika poteže za pištolj, a poznat je kao brz na pištolju, a drugi naspram njega poteže pištolj i ubija prvog, ali na način da bi sud utvrdio da je djelo učinjeno u putativnoj /uobraženoj/ nužnoj odbrani u uslovima stvarne zablude)

Bez obzira što se u prvom slučaju radi o okolnostima koje se nalaze u zakonskom opisu bića krivičnog djela, a u drugom o okolnostima van bića krivičnog djela, i jedna i druga prema zakonskom tekstu imaju iste krivičnopravne efekte. To je stoga što su i jedne i druge okolnosti, iako različite, od podjednakog značaja, pa će i zabluda o njima pod istim okolnostima u principu imati isti značaj i dejstvo. Stoga i navedena podjela na stvarnu zabludu u užem i širem smislu, koja je uobičajena u našoj literaturi, nije od posebnog praktičnog značaja.

Već je navedeno da stvarna zabluda uvijek isključuje umišljaj, jer učiniocu nedostaje svijest neophodna za postojanje umišljaja. Međutim, to ne znači da ona u svakom slučaju negira svaki oblik krivične odgovornosti. Da bi se znalo kakvo dejstvo na krivicu, odnosno krivičnu odgovornost, učinioca ima ova zabluda, potrebno je utvrditi da li je učinilac za tu zabludu kriv ili nije, tj. da li je zabluda u kojoj se našao rezultat njegove nepažnje koju je, da je bio obazriviji, trebao i mogao izbjeći. Drugim riječima, treba utvrditi da li se navedena zabluda učiniocu može staviti na teret ili ne može , odnosno da li je ona bila skrivljena ili neizvinjavajuća, ili je bila neskrivljena ili izvinjavajuća.

U našoj krivičnopravnoj literaturi u tom smislu se uglavnom govori o tzv. otklonjivoj ili neotklonjivoj stvarnoj zabludi:

1. Otklonjiva stvarna zabluda postoji kada se učinilac nalazi u zabludi usljed nehata. Dakle, to je nehatno skrivljena stvarna zabluda, što znači da je on bio dužan i mogao imati pravilnu predstavu o djelu koje je učinio. Kod otklonjive stvarne zablude ne isključuje se krivična odgovornost učinioca, te će učinilac biti odgovoran za nehatno izvršenje djela, ako je za to djelo predviđeno kažnjavanje za nehat.

2. Neotklonjiva stvarna zabluda postoji kada učinilac nije bio dužan da ima, niti je mogao imati pravilnu predstavu o djelu koje je učinio. Učinilac koji se nalazio u neotklonjivoj stvarnoj zabludi nije krivično odgovoran, jer takva zabluda isključuje njegovu krivnju.

Praktično, to znači da ukoliko se utvrdi da postoji stvarna zabluda, a radi se o kriv. djelu za koje zakon ne propisuje kažnjavanje za nehatno izvršenje takvog djela, onda se neće pristupati ispitivanju da li je riječ o otklonjivoj ili neotklonjivoj zabludi.

49

Ukoliko je učinilac bio u zabludi u odnosu na neku kvalifikatornu okolnost, postojaće njegova odgovornost samo za osnovni oblik djela, dok će u slučaju postojanja zablude u odnosu na neku privilegujuću okolnosti, ipak odgovarati samo za privilegovani oblik djela.

Posebni slučajevi stvarne zablude:1. Zabluda o objektu (error in objecto): postoji kada učinilac vrši krivično

djelo na jednom objektu, pogrešno misleći da se radi o drugom objektu. Ako se u oba slučaja radi o krivičnom djelu i zaštićenim objektima iste vrijednosti, postojanje zablude je pravno irelevantno. npr. učinilac ukrade ovcu vlasništvo lica A, misleći da je ona vlasništvo lica B. Međutim ukoliko je učinilac bio u zabludi u odnosu na neke osobine objekta, koje ujedno predstavljaju i obilježja krivičnog djela, takva zabluda će biti relevantna . npr. ako neko oduzme tuđu stvar ne znajući da se radi o stvari od posebnog istorijskog značaja, neće odgovarati za tešku krađu, već za običnu krađu.

2. Zabluda o licu (error in persona): To je poseban oblik zablude o objektu, kada se čovjek pojavljuje kao objekt krivčnog djela , npr. učinilac u mraku sačeka neko lice i napadne ga misleći da je to lice sa kojim ima sukob, međutim utvrdi se da je to sasvim drugo lice. Ovdje se neće raditi o stvarnoj zabludi, jer sva lica uživaju jednaku krivično-pravnu zaštitu, pa nije bitno prema kome je usmjeren napad. Međutim ukoliko je učinilac bio u zabludi u odnosu na neke osobine lica, koje ujedno predstavljaju i obilježja krivičnog djela, takva zabluda će biti relevantna. npr. ako službeno lice u institucijama BiH ograniči slobodu kretanja licu pod međunarodnopravnom zaštitom, pogrešno misleći da se radi o nekom drugom licu, neće odgovarati za kriv. djelo Ugrožavanje lica pod međunarodnopravnom zaštitom iz čl. 192. KZ BiH, već za kriv. djelo Protivpravno lišenje slobode iz čl. 147. KZ BiH.

3. Promašeni udarac (aberatio ictus sive impetus): Postoji kada učinilac preduzima radnju radi izvršenja djela prema jednom objektu, a posljedica nastupi na drugom objektu. Ovdje se ustvari ne radi o stvarnoj zabludi, nego o skretanju kauzalnog ili uzročnog toka prema drugom objektu. npr. lice A puca na lice B ali ga promaši i pogodi lice C, ili prilikom pucanja na lice A dođe do rikošeta (odbijanja zrna od tvrdi predmet) i povređivanja nekog lica prema kome nije usmjeren napad. U ovom slučaju naša sudska praksa i pravna teorija zauzimaju stanovište prema kome će se raditi o pokušaju ubistva lica prema kome je pucano i ubistva iz nehata lica koje je metak pogodio. Ta dva djela tretiraju se kao djela u sticaju. Aberacije su veoma slične zabludama o kauzalitetu i postoje kada učinilac nije prouzrokovao posljedicu na željenom nego na nekom drugom objektu. Ovdje se ne radi u pravom smislu o stvarnoj zabludi, već je u pitanju devijacija u izvođenju radnje, skretanju udarca, pogrešnom smjeru radnje radi toga što je loše izvedena pa je stoga promašila željeni cilj. (npr. učinilac je pucao je na jedno lice a pogodio drugo; ili supruga je htjela otrovati muža, ali je otrovano vino koje je stavila na sto popilo drugo lice; (aberacije s objektom iste vrijednosti); ili , učinilac je pucao na zvijer a pogodio je prolaznika (aberacije s objektom različite vrijednosti). Prema pretežnom shvatanju u ovakvim slučajevima postoji idealni sticaj pokušaja željenog krivičnog djela i nehatnog krivičnog djela stvarno izvršenog prema drugom

50

objektu. Valja ipak upozoriti da se, u zavisnosti od slučaja, treba ispitati da li je učinilac dopuštao mogućnost da pogodi drugo lice, što se raspravlja po pravilima alternativnog umišljaja (dolus alternativus). Ako je on s tim računao, tada se neće raditi o aberatio ictus-u.

4. Zabluda o kauzalitetu : Postoji kod učinioca koji je odvijanje radnje, odnosno kauzalnog toka, zamislio na jedan način, a to se dogodilo na drugi način, tj. posljedica je prouzrokovana na drukčiji način nego što je učinilac zamislio - predstavljeni i stvarni odnosno realizovani kauzalni tok se ne poklapaju. Za ocjenu krivičnopravnog značaja ove zablude mjerodavan je sam karakter i stepen odstupanja. S obzirom da nije moguće uvijek sagledati kauzalni tok u svim detaljima i pojedinostima, zabluda će biti irelevantna ako su u pitanju nebitna odstupanja stvarnog od zamišljenog kauzalnog toka. npr. učinilac je radi ubistva bacio žrtvu s mosta u vodu da se utopi, ali je žrtva umrla prije radi srčanog udara i sl. Ovdje su odstupanja nebitna i stoga su irelevantna pa umišljajna odgovornost ostaje. Tek ako se radi o bitnim odstupanjima radi će se o zabludi koja je od značaja i koja isključuje umišljaj u odnosu na posljedicu.

Pravna zabluda ( Član 40. KZ FBiH) Učinilac krivičnog djela koji iz opravdanih razloga nije znao da je to djelo

zabranjeno, može se blaže kazniti ili osloboditi kazne.

Pravna zabluda (error iuris) predstavlja pogrešnu predstavu učinoca o zabranjenosti krivičnog djela, odnosno njegovoj protivpravnosti. Radi se o situacijama kada učinilac pogrešno drži da ono što čini nije pravno zabranjeno, on je u zabludi u pogledu zabrane koju je u datom slučaju morao da poštuje, tj. nedostaje mu svijest o nedopuštenosti djela.

Za razliku od stvarne zablude kod koje učinilac nije svjestan onoga što čini, kod pravne zablude on je toga svjestan, ali ne zna da je to što radi pravno nedopušteno odn. propisano kao krivično djelo. Dakle, učinilac kod stvarne zablude ne zna što radi, a kod pravne zablude ne zna da ono što radi ne smije raditi. ( npr. ako učinilac djela rodoskrvnjenja nije svjestan srodničkog odnosa, postoji stvarna zabluda, a ako takva svijest postoji, ali učinilac smatra da to nije zabranjeno, riječ je o pravnoj zabludi; ili učinilac vrši obljubu sa djetetom znajući da ono nije navršilo 14 godina starosti, ali ne zna da je to pravno zabranjeno.

Pravna zabluda (kao i stvarna) se može javiti u 2 oblika:

a) direktna pravna zabluda - zasniva se na pogrešnom uvjerenju učinioca o dopuštenosti njegovog djela i postoji kad učinilac nije svjestan norme koja se odnosi na dato djelo ili je pogrešno razumije. Učinilac dakle nije svjestan da je njegovo ponašanje predviđeno kao krivično djelo.

b) indirektna pravna zabluda - sastoji se u pogrešnoj predstavi o nekom od razloga isključenja protivpravnosti i postoji kad je učinilac svjestan zabranjenosti njegovog djela, ali on pogrešno procjenjuje da u datom slučaju postoji posebna norma koja njegovo ponašanje čini dopuštenim, ili pogrešno drži da postoji neki osnov isključenja protivpravnosti, ali kojeg pravni poredak ne priznaje, a što on ne zna, odn. pogrešno shvata granice jednog inače

51

pravno priznatog razloga za isključenja protivpravnosti. Npr. učinilac smatra da je vršenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva dopušteno ukoliko ga vrši po naređenju pretpostavljenog; ili službeno lice pogrešno smatra da je svako njegovo djelo dozvoljeno ukoliko ga čini po naređenju pretpostavljenog;

Prema našem zakonu, pravna zabluda ne isključuje postojanje krivične odgovornosti.

Pravna zabluda proizvodi krivičnopravne učinke ili dejstvo samo u segmentu kažnjavanja, jer se predviđa mogućnost ublažavanja ili oslobođenja od kazne. Međutim, takvu mogućnost sud može koristiti samo pod uslovom da je učinilac u pravnoj zabludi bio iz opravdanih razloga, što procjenjuje sud u svakom konkretnom slučaju. Sud će pri tome procjenjivati sve objektivne i subjektivne okolnosti, kako na strani samog krivičnog djela, tako i na strani učinioca, odnosno njegove pozicije i odnosa prema djelu.

U tom smislu je, kao i kod stvarne zablude, potrebno razlikovati:

a) otklonjivu pravnu zabludu – postoji kad je učinilac prema okolnostima tempore criminis mogao da zna da je djelo koje čini zabranjeno ,

b) neotklonjivu pravnu zabludu – postoji kad učinilac nije mogao da izbjegne zabludu u kojoj se nalazio, dakle, kada učinilac pod datim okolnostima nije mogao da zna da je to djelo nedopušteno.

Pri procjeni da li se radi o jednoj ili drugoj zabludi, osnovno polazište je karakter krivičnog djela koje je u pitanju:

Ako je riječ o krivičnim djelima koja ulaze u kategoriju djela čija je neprihvatljivost očigledna, odnosno za koja je očigledno i opšte poznato da imaju protivdruštveni karakter, onda kriteriji ocjene opravdanosti razloga, odnosno otklonjivosti ili neotklonjivosti zablude, svakako moraju biti veoma strogi. Teško da se učinilac može pozivati da nije znao da je takvo djelo zabranjeno pa da ga je zbog toga učinio. Kod nekih od njih kao što je npr. ubistvo, silovanje, razbojništvo i slična djela praktično je isključena mogućnost postojanja pravne zablude.

S druge strane, ako se radi o djelima čija neprihvatljivost nije tako očigledna i kod kojih kriminalnost nije tako izrazita, u obzir će se uzeti niz okolnosti date situacije, uključujući posebno svojstva samog učinioca, njegovo zvanje i zanimanje, odnos učinioca prema djelu i sl.

Pravna zabluda bi mogla postojati u slučaju kada stranac ili naš građanin koji duže boravi van zemlje, na teritoriju BiH vrše prodaju deviza i slične radnje koje su u drugim državama dozvoljene. Pravna zabluda mogla bi postojati i u situacijama velikih elementarnih nepogoda, kada učinilac boravi na određenom području koje je odsječeno i nema nikakve komunikacije, tako da iz opravdanih razloga ne zna za eventualno nove propise koji su se donosili u takvoj situaciji.

Pravna zabluda je u praksi veoma rijetka.

KAZNE

Vrste kazni ( Član 41. KZ FBiH)

52

(1) Krivično odgovornim učiniteljima krivičnih djela mogu se izreći ove kazne:a) kazna zatvora;b) novčana kazna.

(2) Kazna zatvora može se izreći samo kao glavna kazna.(3) Novčana kazna može se izreći i kao glavna i kao sporedna kazna.(4) Ako je za jedno krivično djelo propisano više kazni, samo se jedna može izreći kao glavna.(5) Za krivična djela učinjena iz koristoljublja novčana kazna kao sporedna može se izreći i kad nije propisana zakonom, ili kad je zakonom propisano da će se učinitelj kazniti kaznom zatvora ili novčanom kaznom, a sud kao glavnu kaznu izrekne kaznu zatvora.

Glavne kazne su one kazne koje su takvog karaktera da se samo njihovom primjenom u cijelosti može ostvariti svrha kažnjavanja . Sporedne kazne su one kazne kojima se ne može u potpunosti postići svrha kažnjavanja i koje se mogu izricati samo uz glavnu kaznu, kako bi se pojačalo i dopunilo dejstvo glavne kazne.

Ako se novčana kazna izriče kao glavna, onda se uvijek izriče kao jedina.

Kazne su:1. zatvor (i dugotrajni zatvor), 2. maloljetnički zatvor i 3. novčana kazna.

Zatvor (i dugotrajni zatvor) i maloljetnički zatvor su uvijek glavne kazne.

Novčana kazna može biti i glavna i sporedna. Kada je za krivično djelo propisano više kazni, samo jedna se može

izreći kao glavna. Kod krivičnih djela iz koristoljublja novčana kazna se može izreći uz

kaznu zatvora i kad nije izričito propisana za to krivično djelo.

Svrha kažnjavanja ( Član 42. KZ FBiH) “Svrha kažnjavanja jeste: a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;b) da se utiče na učinitelja da ubuduće ne učini krivična djela;c) da se utiče na ostale da ne učine krivična djela;d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinitelja.”

KZ FBiH (odredbe čl. 7.) određuje opštu svrhu svih krivičnih sankcija, a to je preventivni uticaj na druge da poštuju pravni sistem i ne čine krivična djela, te sprječavanje učinioca da čini krivična djela i podsticanje njegova prevaspitanja.

Polazeći od tako postavljenih opštih okvira svrhe kažnjavanja, zakon je u ovoj odredbi ( Član 42. KZ FBiH) propisao samo svrhu kazne, odnosno svrhu kažnjavanja, koja se sastoji u slijedećem:

1. da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;

53

2. sprječavanje učinioca da ubuduće čini krivična djela i njegovo popravljanje (specijalna prevencija);

3. da se utiče na sve potencijalne učinioce krivičnih djela da se uzdrže takve djelatnosti (generalna prevencija);

4. da se utiče na svijest građana o neprihvatljivosti i štetnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinioca.

Dakle, svrhu kažnjavanja čine dva osnovna elementa koja treba posmatrati u njihovom jedinstvu:

1. Prvi elemenat je suzbijanje opasnih djelatnosti kojima se povrjeđuju ili ugrožavaju vrijednosti zaštićene krivičnim zakonodavstvom, drugim riječima, zaštita društva od kriminaliteta kao negativne društvene pojave.

2. Posebna svrha kažnjavanja leži u njenoj preventivnoj funkciji koja se manifestuje u 2 oblika: a) Specijalna ili posebna prevencija - znači uticaj na učinioca da

ponovo ne čini krivična djela i njegovo prevaspitanje. b) Generalna ili opšta prevencija - znači uticaj na druge da ne čine

krivična djela.

U pravilu, dejstvo kazne nije usmjereno na odmazdu ili retribuciju, već na prevenciju. Kazna koju sud izrekne treba biti takva da se njenim izvršenjem može ostvariti svrha kažnjavanja.

Kazna zatvora Član 43. KZ FBiH (1) Kazna zatvora ne može biti kraća od trideset dana niti duža od dvadeset godina.(2) Za najteže oblike teških krivičnih djela učinjenih s umišljajem može se propisati kazna zatvora u trajanju od dvadeset do četrdeset pet godina (dugotrajni zatvor).(3) Kazna dugotrajnog zatvora nikada se ne može propisati kao jedina glavna kazna za pojedino krivično djelo.(4) Kazna dugotrajnog zatvora ne može se izreći učinitelju koji u vrijeme učinjenja krivičnog djela nije navršio dvadeset jednu godinu života.(5) Pod uslovima propisanim glavom X (Pravila o odgojnim preporukama, odgojnim mjerama i o kažnjavanju maloljetnika) ovog zakona može se izreći kazna maloljetničkog zatvora. Kazna maloljetničkog zatvora je po svojoj svrsi, prirodi, trajanju i načinu izvršenja posebna kazna lišenja slobode.(6) Kazna zatvora se izriče na pune godine i mjesece, a do šest mjeseci i na pune dane. Kazna dugotrajnog zatvora se izriče samo na pune godine.(7) Ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora, amnestija i pomilovanje mogu se dati tek nakon izdržane tri petine te kazne.

U našem krivičnom zakonodavstvu kazna zatvora je osnovna krivična sankcija.

Ona je propisana za svako krivično djelo, nekada kao jedina kazna, a nekada alternativno sa novčanom kaznom.

Kazna zatvora je vremenska kazna koja se izriče u rasponu od 30 dana (opšti minimum) do 20 godina (opšti maksimum).

54

Proizilazi dakle da se naš zakon opredijelio za sistem relativno određenih kazni, što znači da zakon za svako krivično djelo propisuje kaznu u određenim okvirima, određujući njenu donju u gornju granicu. Nekada je određena i jedna i druga granica, a nekada samo jedna od njih, odnosno samo posebni minimum ili posebni maksimum kazne zatvora. U slučajevima kada je određena samo donja granica, kao gornja granica kazne uzima se opšti maksimum, a u obrnutom slučaju, kada je određena samo gornja granica, kao donja granica uzima se opšti minimum od 30 dana.

Kada se radi o granicama kazne za jedno krivično djelo u okviru kojih sud može odmjeriti kaznu, treba imati u vidu i alternativni način propisivanja kazne. U takvim slučajevima, između dvije kazne zatvora od kojih svaka može biti glavna, sud bira jednu od njih i izriče je kao glavnu. Naš zakon ni u jednom slučaju kaznu zatvora ne propisuje kumulativno sa novčanom kaznom, osim u slučaju krivičnih djela učinjenih iz koristoljublja.

Za razliku od nekih krivičnih zakonodavstava, naš zakon ne predviđa mogućnost prekoračenja opšteg maksimuma kazne ni u slučaju sticaja krivičnih djela. Visina jedinstvene kazne zatvora u takvim slučajevima može dostići opšti maksimum, ali u slučajevima sticaja djela sa propisanom kaznom zatvora do 3 godine, jedinstvena kazna ne može ni dostići opšti maksimum kazne zatvora, odnosno ona ne može biti veća od 8 godina.

Kazna zatvora se izriče na pune godine i pune mjesece, a kazna zatvora u trajanju do 6 mjeseci i na pune dane. Npr. nepravilno je izreći kaznu zatvora u trajanju od 45 dana ili 60 dana i sl. U prvom slučaju pravilno bi bilo kazna zatvora u trajanju od 1 mjeseca i 15 dana, a u drugom u trajanju od 2 mjeseca.

Kazna zatvora u trajanju do 6 mjeseci može se uz pristanak osuđenog zamijeniti u novčanu kaznu, a izuzetno radom za opšte dobro na slobodi.

Kazna zatvora se izvršava u zatvorenim, poluotvorenim ili otvorenim ustanovama za izdržavanje kazni (za razliku od kazne dugotrajnog zatvora koja se isključivo izvršava u ustanovama zatvorenog tipa).

Postoji i tzv. supletorna kazna zatvora koja nastaje zamjenom novčane kazne kaznom zatvora u slučaju neplaćanja novčane kazne.

Dugotrajni zatvor

Dugotrajni zatvor nije izričito propisan kao posebna vrsta kazne, ali on to jeste po nizu obilježja.

Dugotrajni zatvor je nova kazna lišenja slobode, a zamjena je za smrtnu kaznu koja je ukinuta na temelju Protokola 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima.

Dugotrajni zatvor se propisuje za najteže oblike krivičnih djela učinjenih sa umišljajem.

Nikada se ne propisuje kao jedina kazna za određeno krivično djelo, već uvijek alternativno uz kaznu zatvora.

Izriče se u rasponu od 20 do 45 godina i to samo na pune godine.

55

Ne može se izreći mlađem punoljetnom licu tj. izvršiocu krivičnog djela koji u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije navršio 21 godinu života.

Kod ove vrste kazne pooštreni su uslovi tzv. „zakonskih pogodnosti“ u odnosu na kaznu zatvora, tako da se osuđenik na dugotrajni zatvor može amnestirati, pomilovati ili uslovno otpustiti tek nakon izdržanih 3/5 izrečene kazne. Izvršava se samo u kazneno-popravnim ustanovama zatvorenog tipa.

Rad za opće dobro na slobodi ( Član 44. KZ FBiH) (1) Kad sud odmjeri i izrekne kaznu zatvora od najviše šest mjeseci može istovremeno odrediti da se izrečena kazna, uz pristanak optuženog, zamijeni radom za opće dobro na slobodi.(2) Odluka da se kazna zatvora zamijeni radom za opće dobro na slobodi zasniva se na ocjeni da, uzimajući u obzir sve okolnosti koje određuju vrstu i mjeru kazne, izvršenje kazne zatvora ne bi bilo prijeko potrebno za ostvarenje svrhe kažnjavanja, ali istovremeno uslovna kazna ne bi bila dovoljna za postizanje opće svrhe krivičnopravnih sankcija. (3) Rad za opće dobro na slobodi određuje se u trajanju srazmjernom izrečenoj kazni zatvora od najmanje deset do najviše šezdeset radnih dana. Rok za izvršenje rada za opće dobro na slobodi ne može biti kraći od jednog mjeseca niti duži od jedne godine. (4) Pri ocjenjivanju trajanja rada za opće dobro na slobodi, kao i vremena izvršenja tog rada, sud će uzeti u obzir izrečenu kaznu zatvora koja se zamjenjuje i mogućnosti učinitelja, s obzirom na njegovu osobnu situaciju i zaposlenje. (5) U slučaju kada osuđenik po isteku određenog roka nije izvršio ili je samo djelimično izvršio rad za opće dobro na slobodi, sud će donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora u trajanju srazmjernom vremenu preostalog rada za opće dobro na slobodi.(6) Zamjena kazne zatvora radom za opće dobro na slobodi može se primijeniti i u slučajevima kada se novčana kazna zamjenjuje kaznom zatvora prema odredbama čl.47. (Zamjena novčane kazne) ovog zakona. (7) Raspoređivanje na rad za opće dobro na slobodi u smislu vrste i radnog mjesta obavlja kantonalno ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa prema mjestu prebivališta odnosno boravišta osuđenika, vodeći računa o njegovim sposobnostima i znanjima.

Rad za opšte dobro na slobodi ili društveno koristan rad predstavlja posebnu krivičnopravnu sankciju-mjeru, i to jednu od mjera iz kategorije novih, alternativnih krivičnih sankcija , koja se nalazi negdje između kazne i uslovne osude, kao mjere upozorenja.

Riječ je o sui generis mjeri, koja se bazira na dva konstitutivna elementa:

1. prvi konstitutivni elemenat se sastoji u tome da je za njenu primjenu neophodan pristanak osuđenog i

2. drugi konstitutivni elemenat je rad osuđenika na slobodi kao središnji i osnovni elemenat, koji ima posebnu socijalno-integrativnu vrijednost, naročito u smislu resocijalizacije učinioca.

56

Ova mjera ne podrazumijeva samo rad u bolnicama ili ustanovama za njegu, već i svaki drugi rad u državnim ustanovama, počev od kurirskih poslova do poslova održavanja čistoće, pomoći ženama i žrtvama nasilja, pomoći raznim oblicima građanskih udruženja, humanitarnih organizacija, restauracije istorijskih spomenika, baštovanskih poslova na javnim zelenim površinama i sl. poslova.

R ad za opšte dobro na slobodi se pojavljuje kao zamjena za izrečenu kaznu zatvora do 6 mjeseci, što govori da je namjena ove mjere izbjegavanje primjene kratkotrajnih kazni zatvora.

Ovakvu svoju odluku sud zasniva na uvjerenju da izvršenje izrečene kazne zatvora nije neophodno za ostvarenje svrhe kažnjavanja, ali da istovremeno ni uslovna osuda ne bi bila dovoljna za postizanje opšte svrhe krivičnopravnih sankcija. Pri tome sud cijeni sve okolnosti, koje određuju vrstu i visinu kazne.

Iz ovoga proizilazi da se mjera rada za opšte dobro nalazi negdje između kazne i uslovne osude. Ipak težina krivičnog djela nije odlučujuće mjerilo pri njenom izboru. Kako zakon nije dao jasna mjerila sudu za izbor navedene mjere, sudu preostaje da cijeni opštu svrhu krivičnih sankcija, odn. generalnu prevenciju. Ukoliko, dakle, sud ocijeni da se ovakvom mjerom ne bi izvršio uticaj na druge da poštuju pravni sistem i ne čine takva krivična djela, onda zamjena kazne radom za opšte dobro na slobodi ne bi bila opravdana.

Kako se radi o kriteriju koji je dosta apstraktan, čini se ipak da bi kod odluke u ovakvim slučajevima osnovno mjerilo trebala biti ličnost učinioca i njegova spremnost da prihvati ovakvu mjeru i radom ispuni svoj moralni dug prema društvu i učini makar simboličku naknadu za učinjeno djelo.

Zakonska pretpostavaka za izbor ove mjere je pristanak optuženog . Sud, ukoliko procijeni da ovoj mjeri u datom slučaju ima mjesta, poslije odmjerene, odnosno utvrđene (izrečene) kazne zatvora nakon vijećanja i glasanja, dakle prije nego je ona objavljena, pita učinioca da li pristaje na ovu mjeru ili ne, naravno saopštavajući mu kazna koja je u pitanju. Iako je za očekivati da će pristanak uglavnom uslijediti, učinilac može izjaviti i da nije spreman odmah dati odgovor, radi čega sud može donijeti odluku o odgodi ili prekidu glavne rasprave.

Rad za opšte dobro na slobodi određuje se u trajanju od 10 do najviše 60 radnih dana, s tim da taj korisni rad mora biti izvršen u roku koji ne može biti kraći od 1 mjeseca ni duži od 1 godine. Zakon određuje da se trajanje rada za opšte dobro određuje srazmjerno s izrečenom kaznom zatvora. U praksi će se najvjerovatnije polaziti upravo od toga da kazni zatvora od 6 mjeseci odgovara maksimalno trajanje te mjere od 60 radnih dana, pa će na osnovu toga tražiti odnos između visine izrečene kazne zatvora i trajanja rada za opšte dobro i odmjeriće je upravo prema navedenom odnosu: jedan mjesec zatvora jednak je ovoj mjeri u trajanju od deset dana, itd.

Pri odlučivanju o trajanju ove mjere sud treba, pored izrečene kazne zatvora, da uzima u obzir i mogućnosti učinioca u pogledu njegove lične situacije i zaposlenja. Na taj način je predviđena obaveza za sud da prije izricanja ove mjere utvrdi da li, s obzirom na lične i porodične prilike učinioca, postoje realne mogućnosti za primjenu ove mjere i njeno izvršenje. U tom smislu

57

treba posmatrati i pristanak učinioca, jer on na određeni način predstavlja garanciju sudu da postoji spremnost učinioca da u postavljenom roku obavi rad koji mu je određen.

Ako osuđeni po isteku određenog roka ne izvrši, ili samo djelimično izvrši ovu mjeru, sud donosi odluku o izvršenju kazne zatvora srazmjerno vremenu preostalog rada za opšte dobro na slobodi.

Zakon je predvidio zamjenu kazne zatvora radom za opšte dobro na slobodi i u slučajevima tzv. supletornog zatvora, odn. kada se novčana kazna zamjenjuje kaznom zatvora . Ovim se zapravo rad za opšte dobro na slobodi javlja kao supstitut ne kazni zatvora, već novčanoj kazni, odnosno on je „alternativa alternativi“.

Raspoređivanje na rad za opšte dobro na slobodi u smislu vrste i radnog mjesta obavlja kantonalno ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa prema mjestu prebivališta odnosno boravišta osuđenika, vodeći računa o njegovim sposobnostima i znanjima.

Najzad, neophodno je reći da naša sudska praksa teško prihvata ovu mjeru, jer u sudskoj praksi do danas nije poznat ni jedan slučaj njenog izricanja.

Uslovni otpust ( Član 45. KZ FBiH) (1) Osuđeni koji je izdržao polovinu, te, izuzetno, osuđeni koji je izdržao jednu trećinu kazne zatvora može biti oslobođen izdržavanja kazne zatvora, pod uslovom da ne učini novo krivično djelo prije isteka trajanja kazne (uslovni otpust).(2) Osuđeni koji je izdržao polovinu kazne zatvora može biti oslobođen izdržavanja kazne zatvora ako se za vrijeme izdržavanja kazne zatvora njegovo ponašanje popravi do te mjere da se može opravdano očekivati da će se nakon otpusta s izdržavanja kazne zatvora ponašati primjereno, a naročito da neće učiniti krivična djela. Prilikom odlučivanja o uslovnom otpustu osuđenog, uzet će se u obzir njegovo ponašanje tokom izdržavanja kazne i druge okolnosti koje ukazuju na to da je svrha kažnavanja postignuta.(3) Osuđeni koji je izdržao jednu trećinu kazne zatvora može biti uslovno otpušten ukoliko postoje uslovi iz stava 1. ovog člana i ukoliko posebne okolnosti vezane za ličnost osuđenog jasno ukazuju da je postignuta svrha kažnjavanja.(4) Osuđeni na kaznu dugotrajnog zatvora može biti uslovno otpušten nakon izdržane tri petine te kazne.

Institucija uslovnog otpusta je nastala na ideji popravljanja kao svrsi kažnjavanja, što znači da nije potrebno insistirati na izdržavanju kazne zatvora u cijelosti ako se učinilac popravio , već mu, naprotiv, puštanjem na slobodu uz određene uslove i obaveze, treba pomoći u njegovoj socijalnoj readaptaciji.

Uslovni otpust se sastoji u prijevremenom otpuštanju osuđenika sa izdržavanja zatvorske kazne ukoliko su ispunjene određene pretpostavke i ispoštovani postavljeni uslovi. Kada istekne vrijeme uslovnog otpusta, kazna se smatra izdržanom, osim ako uslovno otpušteni ne prekrši postavljene uslove, kada se otvara pitanje opoziva uslovnog otpusta.

58

Uslovni otpust ima sličnosti sa uslovnom osudom, jer se i u jednom i u drugom slučaju na određeni način suspenduje kazna lišenja slobode, s tom razlikom što uslovnoj osudi ne prethodi ni djelimično izdržavanje kazne i što uslovnu osudu mogu da prate određeni oblici nadzora, dok u našem sistemu uslovnog otpusta vršenje nadzora nad uslovno otpuštenim ne postoji.

Uslovni otpust je moguć ako je osuđeni izdržao 1/2, a izuzetno i 1/3 kazne zatvora, pod uslovom da osuđenik ne učini novo krivično djelo prije isteka trajanja kazne.

Pored navedenih formalnih pretpostavki, za korištenje privilegije uslovnog otpuštanja, neophodno je ispunjenje i određenih materijalnih uslova koji se odnose na samog osuđenog. Tu se prvenstveno misli na to da se učinilac svojim dobrim vladanjem tokom izdržavanja zatvorske kazne, tako popravio da se može opravdano očekivati da će se na slobodi dobro vladati, a posebno da neće činiti krivična djela.

Kada je u pitanju uslovno otpuštanje nakon izdržane 1/3 kazne zatvora, neophodno je da postoje i posebne okolnosti vezane za ličnost osuđenog koje očigledno ukazuju da je postignuta svrha kažnjavanja.

Posebno je regulisano pitanje uslovnog otpusta kod kazne dugotrajnog zatvora koji može uslijediti tek nakon izdržane 3/5 te kazne. Opoziv uslovnog otpusta ( Član 46. KZ FBiH) (1) Sud će opozvati uslovni otpust ako osuđeni za vrijeme uslovnog otpusta učini jedno ili više krivičnih djela za koja mu je izrečena kazna zatvora od jedne godine ili teža kazna.(2) Sud može opozvati uslovni otpust ako osuđeni na uslovnom otpustu učini jedno ili više krivičnih djela za koja je izrečena kazna zatvora do jedne godine. Prilikom odlučivanja hoće li opozvati uslovni otpust sud naročito uzima u obzir sličnost učinjenih djela, njihov značaj, motive iz kojih su učinjena, te druge okolnosti koje ukazuju na prikladnost opoziva uslovnog otpusta. (3) Prilikom izricanja opoziva uslovnog otpusta sud izriče kaznu uzimajući ranije izrečenu kaznu kao već utvrđenu. Dio kazne koji je osuđeni izdržao prema ranijoj presudi uračunava se u izdržavanje naknadne kazne, ali se vrijeme provedeno na uslovnom otpustu ne uračunava. (4) Odredbe st. od 1. do 3. ovog člana primjenjuju se i kad se osuđenom na uslovnom otpustu sudi za krivično djelo učinjeno prije njegovog uslovnog otpusta.(5) Ako je osuđeni na uslovnom otpustu osuđen na kaznu zatvora do jedne godine i ako sud ne opozove uslovni otpust, vrijeme uslovnog otpusta se produžava za vrijeme koje je osuđeni proveo na izdržavanju kazne zatvora.

Iz samog pojma uslovnog otpusta proizilazi da se ne radi o definitivnom odustanku od kazne, već tek ako je proteklo predviđeno vrijeme i ako osuđeni nije učinio novo krivično djelo, odnosno ako nije otkriveno krivično djelo učinjeno prije odlučivanja o uslovnom otpustu.

Neispunjenje tih uslova predstavlja osnov za opozivanje uslovnog otpusta. Opoziv uslovnog otpusta može biti obavezan i fakultativan :

59

1. Opoziv uslovnog otpusta je obavezan ukoliko osuđeni za vrijeme trajanja uslovnog otpusta učini jedno ili više krivičnih djela za koje mu sud izrekne kaznu zatvora od 1 godine ili težu kaznu.

2. Opoziv uslovnog otpusta je moguć (fakultativan) ako osuđeni u vrijeme trajanja uslovnog otpusta izvrši jedno ili više krivičnih djela za koje mu je sud izrekao kaznu zatvora do 1 godine. U ovom slučaju sud cijeni da li će opozvati uslovni otpust i pri toj ocjeni posebno uzima u obzir sličnost učinjenih krivičnih djela, njihov značaj, motive iz kojih su djela učinjena, kao i svaku drugu okolnost koja ukazuje na opravdanost opoziva uslovnog otpusta .

U slučaju opoziva uslovnog otpusta, sud izriče jedinstvenu kaznu primjenom odredaba o izricanju kazne za sticaj krivičnih djela, s tim što se dio kazne koji je osuđeni izdržao prema ranijoj presudi uračunava u jedinstvenu kaznu, (vrijeme provedeno na uslovnom otpustu ne uračunava se ).

Sud izuzetno može odstupiti od ovih pravila i može izreći kaznu nezavisno od ranije izrečene kazne, ako se primjenom odredaba o odmjeravanju kazne za krivična djela u sticaju ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja s obzirom na trajanje neizdržanog dijela ranije izrečene kazne.

Opozivanje uslovnog otpusta moguće je i kada se licu koje se nalazi na uslovnom otpustu sudi za kriv. djelo ili djela učinjena prije njegovog upućivanja na uslovni otpust. U ovim slučajevima primjenjuju se pravila iz navedenih odredaba o odmjeravanju jedinstvene kazne.

Ako je osuđeni koji je na uslovnom otpustu osuđen na kaznu zatvora do 1 godine i ako u takvom slučaju uslovni otpust ne bude opozvan, vrijeme uslovnog otpusta se produžava za ono vrijeme koje je osuđeni proveo na izdržavanju nove kazne zatvora. Iz ovog proizilazi da opoziv uslovnog otpusta nije moguć ako je za novo krivično djelo izrečena novčana kazna.

Novčana kazna ( Član 47. KZ FBiH ) (1) Novčana kazna izriče se u dnevnim iznosima, a ako to nije moguće može se izreći u određenom iznosu.(2) Ako se novčana kazna izriče u dnevnim iznosima može iznositi najmanje pet a najviše tri stotine šezdeset dnevnih iznosa, a za krivična djela učinjena iz koristoljublja najviše hiljadu pet stotina dnevnih iznosa, osim u slučajevima propisanim ovim zakonom. (3) Ako se novčana kazna izriče u određenom iznosu najniži iznos ne može biti manji od 150 KM, a najviši iznos ne može biti veći od 50.000 KM, a za krivična djela učinjena iz koristoljublja iznos ne može biti veći od 1.000.000 KM, osim u slučajevima propisanim ovim zakonom.(4) Prilikom izricanja novčane kazne za kriv. djela učinjena iz koristoljublja sud može izreći novčanu kaznu u iznosu većem od najvišeg iznosa propisanog u st. 2. i 3. ovog člana, ukoliko vrijednost protupravne imovinske koristi koju je učinitelj pribavio učinjenjem kriv. djela prelazi iznos od 1.000.000 KM. U tom se slučaju učinitelju može izreći novčana kazna u iznosu koji ne može biti veći od

60

dvostrukog iznosa vrijednosti protupravne imovinske koristi koju je pribavio učinjenjem kriv. djela zbog kojeg mu se izriče novčana kazna. (5) Broj dnevnih iznosa novčane kazne određuje sud primjenjujući opća pravila za odmjeravanje kazne. Visinu dnevnog iznosa sud određuje tako što uzima u obzir visinu dnevnog dohotka učinitelja prema iznosu njegove tromjesečne netoplaće i njegove druge dohotke, te porodične obaveze. Prilikom određivanja visine iznosa sud uzima u obzir podatke koji u trenutku izricanja kazne nisu stariji od šest mjeseci. (6) Podatke iz st. od 1. do 5. ovog člana koji sudu nisu poznati osigurava optuženi u roku koji odredi sud, a najkasnije do završetka glavnog pretresa u krivičnom postupku. Ako do završetka glavnog pretresa u krivičnom postupku sudu nisu poznate okolnosti bitne za određivanje visine dnevnog iznosa novčane kazne, novčana kazna se izriče u određenom iznosu pri čemu se primjenjuju opća pravila za odmjeravanje kazne. (7) Najniži dnevni iznos novčane kazne iznosi jednu 1/60 a najviši 1/3 posljednje zvanično objavljene prosječne mjesečne netoplaće zaposlenih u Federaciji, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku. (8) U presudi se određuje rok plaćanja novčane kazne koji ne može biti kraći od 15 dana niti duži od 6 mjeseci, ali u opravdanim slučajevima sud može dopustiti da osuđeni isplati novčanu kaznu i u otplatama, s tim da rok isplate ne može biti duži od 2 godine.(9) Novčane kazne izrečene i naplaćene po ovom zakonu prihod su budžeta Federacije.

Novčana kazna spada u red krivičnopravnih sankcija koju, zajedno sa kaznom zatvora i kaznom dugotrajnog zatvora, te maloljetničkim zatvorom, svrstavamo u kazne . Može se izreći kao glavna kazna ili sporedna kazna, uz kaznu zatvora kao glavnu kaznu.

Novčana kazna se izriče u tzv. dnevnim iznosima, u rasponu od 5 do 360 dnevnih iznosa, a za krivična djela učinjena iz koristoljublja najviše 1500 dnevnih iznosa, pri čemu dnevni iznos novčane kazne iznosi najniže 1/60, a najviše 1/3 posljednje prosječne neto plate u FBiH.

Ako nije moguće izricanje na ovaj način, izriče se u tačno određenom novčanom iznosu od 150 KM do 50.000 KM, a za krivična djela izvršena iz koristoljublja do 1.000.000 KM, pa i preko toga, ukoliko vrijednost protupravne imovinske koristi koju je učinitelj pribavio učinjenjem krivičnog djela prelazi iznos od 1.000.000 KM, kada mu se može izreći novčana kazna u iznosu koji ne može biti veći od dvostrukog iznosa vrijednosti protupravne imovinske koristi koju je pribavio učinjenjem krivičnog djela zbog kojeg mu se izriče novčana kazna.

U presudi se određuje rok plaćanja novčane kazne . Taj rok je od 15 dana do 6 mjeseci. Sud može na molbu osuđenog lica dozvoliti plaćanje novčane kazne u ratama. U tom slučaju rok plaćanja može biti do 2 godine.

Ako se novčana kazna ne plati nema prinudnog izvršenja, već se donosi rješenje o zamjeni novčane kazne za kaznu zatvora, pri čemu se svakih započetih 50 KM računa kao jedan dan zatvora, s tim da zatvor ne

61

može preći jednu godinu. Ako osuđeno lice plati jedan dio novčane kazne, ostatak se zamjenjuje kaznom zatvora, srazmjerno neisplaćenom dijelu.

Ako osuđeno lice isplati ostatak novčane kazne, izvršenje kazne zatvora se obustavlja. Nakon smrti osuđenog, novčana kazna se neće izvršiti.

Prilikom odmjeravanja novčane kazne, uz ostale okolnosti, sud obavezno uzima u obzir imovno stanje izvršioca krivičnog djela, pri čemu su ključni faktori visina plate, drugi prihodi, ostala imovina, te rashodovnu stranu, pri čemu uzima u obzir njegove porodične i druge obaveze . Nakon što utvrdi ove okolnosti, sud ih je dužan u presudi konkretno navesti.

Ove podatke sudu osigurava optuženi u roku koji odredi sud, a najkasnije do završetka glavnog pretresa u krivičnom postupku. Ako do završetka glavnog pretresa u krivičnom postupku sudu nisu poznate okolnosti bitne za određivanje visine dnevnog iznosa novčane kazne, ova kazna se izriče u određenom iznosu.

OPŠTA PRAVILA O ODMJERAVANJU KAZNE ( Član 49 KZ FBiH) (1) Sud će učinitelju krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove osobne prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela, te druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.(2) Kad sud odmjerava kaznu učinitelju za krivično djelo učinjeno u povratu, posebno će uzeti u obzir je li ranije djelo iste vrste kao i novo djelo, jesu li oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude ili od izdržane ili oproštene kazne.(3) Pri odmjeravanju novčane kazne, sud će uzeti u obzir i imovno stanje učinitelja, vodeći računa o visini njegove plaće, njegovim drugim prihodima, njegovoj imovini i o njegovim obiteljskim obavezama.

Odmjeravanje kazne podrazumijeva postupak u kome sud utvrđuje vrstu i mjeru kazne učiniocu za određeno krivično djelo. Odmjeravanje kazne je zapravo nužna posljedica sistema relativno određenih kazni, koji je prihvaćen u našem pravu i prema kojem je kazna za pojedino krivično djelo postavljena samo okvirno, nekada u veoma širokim rasponima. To znači da odmjeravanje kazne spada u kompetencije suda koji u okviru datih granica odlučuje o visini kazne. Naš zakon omogućava da se propisana kazna izuzetno može zamijeniti drugom krivičnom sankcijom, kao što je uslovna osuda, sudska opomena i rad za opšte dobro na slobodi, čime su sudovima data najšira ovlašćenja u odmjeravanju kazne.

Opšta pravila o odmjeravanju kazne se zasnivaju na načelu srazmjernosti između težine krivičnog djela, stepena učiniočeve odgovornosti i same kazne.

62

Opšta pravila zakon je dao u st. 1., dok pravila sadržana u st. 2. i 3. predstavljaju posebna pravila dopunskog karaktera i odnose se na slučajeve odmjeravanja kazne kada je krivično djelo učinjeno u povratu i kada se za krivično djelo odmjerava novčana kazna.

Opšta su ona pravila kojih se sud mora pridržavati prilikom odmjeravanja kazne u svim slučajevima.

Zakon navodi najznačajnije okolnosti, odnosno kriterije koje sud mora uzeti u obzir prilikom odmjeravanja kazne, i to:

1) granice (raspon) propisane kazne za određeno djelo (uz odstupanja

predviđena zakonom), 2) svrha kažnjavanja, 3) okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i

otežavajuće okolnosti), a koje karakterišu učinjeno krivično djelo i učinioca.

1. GRANICE (RASPON) PROPISANE KAZNE ZA ODREĐENO DJELO

Kazneni okvir je osnovno polazište za sud pri odmjeravanju kazne. Kazna koju sud izriče u redovnom odmjeravanju mora da se kreće između posebnog minimuma i posebnog maksimuma. Ukoliko jedna od ovih granica kod nekog krivičnog djela nije postavljena, onda se primjenjuju opšte granice, odnosno opšti minimum i opšti maksimum. Novčanu kaznu sud odmjerava u okvirima opšteg minimuma i maksimuma, s obzirom da prilikom propisivanja za pojedina krivična djela zakon ni u jednoj slučaju nije odredio posebne granice ove kazne.

2. SVRHA KAŽNJAVANJA

Prilikom odmjeravanja kazne, kako je istaknuto, sud mora u svakom slučaju imati u vidu i svrhu kažnjavanja koju treba postići primjenom kazne. Međutim, zahtjevi prevencije ne mogu opravdati strožu mjeru kazne od one koju limitira stepen krivice učinioca i težina krivičnog djela.

3. OKOLNOSTI KOJE UTIČU DA KAZNA BUDE MANJA ILI VEĆA (OLAKŠAVAJUĆE I OTEŽAVAJUĆE OKOLNOSTI) - a koje karakterišu učinjeno krivično djelo i učinioca

Zakon nijednu okolnost posebno ne navodi kao olakšavajuću ili otežavajuću. Po svom karakteru one su ambivalentne, jer svaka od njih, u zavisnosti od toga kako je ostvarena u određenom slučaju, može imati karakter olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti, npr. motiv izvršenja djela. Ako je učinilac prisvojio novac radi lječenja oboljelog djeteta motiv je olakšavajuća okolnost, a ako je novac upotrijebio na provod ili kockanje, motiv je otežavajuća okolnost.

63

Zakon nije taksativno propisao otežavajuće i olakšavajuće okolnosti, već je naveo one najtipičnije i koje se u praksi najčešče ponavljaju, kao što su:

1) stepen krivične odgovornosti, 2) pobude iz kojih je djelo učinjeno (motiv), 3) okolnosti pod kojim je djelo učinjeno, 4) jačina ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, 5) raniji život učinioca, 6) lične prilike učinioca, 7) držanje učinioca nakon učinjenog djela, te 8) druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinoca i sl.

1) Stepen krivične odgovornosti

Kako se krivična odgovornost sastoji od uračunljivosti i krivice (vinosti) učinioca, stepen krivične odgovornosti zavisi od stepena te dvije njene komponente.

Uračunljivost kao psihičko stanje podrazumijeva različite stepene intelektualne i voluntarističke moći i kreće se od potpune, preko bitno smanjene do smanjene uračunljivosti. Smanjena uračunljivost svakako umanjuje stepen krivične odgovornosti, pa će je sud cijeniti kao olakšavajuću, naravno samo pod uslovom da se učinilac sam nije doveo u takvo stanje. Isto je sa vinošću odn. krivičnom odgovornošću, jer svijest i volja mogu se javljati u različitim oblicima, ali i u okviru jednog te istog oblika vinosti ili krivice mogu biti različitog intenziteta. Dakle, ne samo da je od značaja u kojem obliku se krivica javlja, već i u kojem intenzitetu. Sud pri odmjeravanju kazne treba da cijeni da li je djelo izvršeno npr. sa direktnim ili eventualnim umišljajem, ali isto tako i koji je stepen svijesti i volje, koji mogu biti veći ili manji, odnosno koji je intenzitet htijenja posljedice, da li je učinilac pri tome iskazao npr. posebnu upornost, bezobzirnost i sl.

I posebni oblici umišljaja ili nehata, koje naš zakon posebno ne reguliše, mogu se uzeti u obzir pri ocjeni stepena krivične odgovornosti. Tako npr. predumišljaj, iako nije oblik krivice u našem krivičnom pravu niti kvalifikatorna okolnost, je od značaja u ocjeni stepena krivične odgovornosti (sudovi ga kao otežavajuću okolnost uzimaju u nekim slučajevima, npr. kod učinioca koji je na osnovu ranije odluke ubio svoju suprugu koja ga je napustila) .

Isto tako, sud može da uzme u obzir i okolnost da je djelo izvršeno bez razmišljanja, na mah, kada postoji tzv. dolus repentinus . U tom smislu i nehat može da se stepenuje ne samo kao svjesni i nesvjesni, već i po intenzitetu odnosno stepenu nepažnje i na običan i grub nehat. npr. , sud je našao da postoji grubi oblik nehata sa elementima iživljavanja kao otežavajuća okolnost kod vojnika koji je pucao iz automatske puške držeći je samo jednom rukom i na taj način ubio mladića koji je igrao bilijar.

Iako ga zakon posebno ne određuje, sud će pri tome cijeniti i eventualno postojanje profesionalnog nehata. U toj ocjeni mogu biti od

64

značaja i neke druge okolnosti kao što je npr. starosna dob učinioca, jer se mladost i starost obično uzimaju kao olakšavajuće okolnosti koje smanjuju stepen krivične odgovornosti učinioca. Uloga ili doprinos žrtve takođe predstavljaju značajnu okolnost koja može da utiče na ocjenu stepena krivične odgovornosti učinioca.

Nekada uloga žrtve može biti takva da je protivpravnost djela posve isključena ( npr. kod nužne odbrane, ili nekih djela kod kojih pristanak može da isključi njegovu protivpravnost) ili se javlja kao privilegujuća okolnost (ubistvo na mah i teška tjelesna povreda na mah) .

2) Pobude ili motivi iz kojih je djelo učinjeno

Iako ni jedna pobuda ili motiv u potpunosti ne opravdavaju izvršenje krivičnog djela, one u biti objašnjavaju razloge izvršenja djela i stoga su od posebnog značaja pri odmjeravanju kazne. Pobude su etičke kategorije i po svom karakteru mogu biti pozitivne i negativne, odnosno egoističke i altruističke i u tom smislu mogu se uzeti kao olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti. Ako je jedno djelo učinjeno iz egoističkih motiva, zavisti, mržnje ili osvete, tada će motiv predstavljati otežavajuću okolnost, a ako je djelo učinjeno radi toga da bi se prehranila porodica, onda je on olakšavajuća okolnost. Naravno, ukoliko je motiv elemenat krivičnog djela, ne može se cijeniti pri odmjeravanju kazne (princip zabrane dvostrukog vrednovanja) !!!

3) Jačina ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra

Kroz ovu okolnost je izražena objektivna strana težine konkretno učinjenog krivičnog djela. Naime, propisivanje kazne za određeno krivično djelo zakonodavac zasniva na apstraktnoj procjeni mogućnosti povrede ili ugrožavanja zaštićene vrijednosti datim djelom, dok ovdje sud to mora konkretizovati i utvrditi u kojoj mjeri je to dobro povrijeđeno ili ugroženo. Jačina ugrožavanja se ocjenjuje kroz manju ili veću opasnost kojoj je bilo izloženo zaštićeno dobro, pri čemu može biti od značaja vrsta i obim ugroženih vrijednosti, kojim sredstvima i na koji način je stvorena opasnost, koliko je ona bila bliska, itd. Npr. nije svejedno da li se radi o opasnosti upravljenoj prema imovini ili prema životu, ili npr. kod djela protiv javnog saobraćaja, da li je bio ugrožen život samo jednog lica ili svih putnika u autobusu ili vozu i sl. Isto tako, i jačina povrede može da se javlja u različitim stepenima težine u zavisnosti od prirode djela ( npr. intenzitet tjelesne povrede, visina imovinske štete ili prisvojene imovinske koristi kod službenih delikata, broj poginulih i povrijeđenih kod terorističkog napada, kod saobraćajnih djela, broj civilnih žrtava kod ratnih zločina, itd.) .

Ako su nastupanju povrede pridonijeli i neki drugi razlozi, npr. kod nastupanja smrti veoma loše zdravstveno stanje žrtve ili eventualna greška trećih lica, i to se može uzeti kao olakšavajuća okolnost.

4) Okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno .

65

To su sve one raznovrsne okolnosti koje se tiču krivičnog djela, odn. okolnosti koje su pratile izvršenje konkretnog krivičnog djela. npr. okolnost da je učinilac brižljivo pripremao izvršenje kriv. djela, ili je to učinio spontano, da li je koristio neke prilike za izvršenje djela, kao što su npr. nemoć, lakomislenost, povjerenje žrtve, njenu nevolju, tešku situaciju, požar i sl., zatim da li je djelo izvršeno noću, kojim sredstvima, da li ga je učinilo više lica.

5) Raniji život učinioca

Raniji život učinioca ukazuje na njegovu ličnost i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonskim normama. Kroz ocjenu ove okolnosti sud u stvari treba da dođe do saznanja da li je izvršeno djelo rezultat asocijalnog života učinioca ili je ono više rezultat tzv. “sticaja nesretnih okolnosti”. Pri tome sud može da cijeni različite okolnosti iz života učinioca, a posebno odnos prema njegovim porodičnim, radnim ili profesionalnim obavezama, njegovo držanje na poslu, odnos prema drugim ljudima , odnos prema tuđim pravima i dobrima i njihovo poštovanje, uopšte njegov način života. U zavisnosti od toga, raniji život učinioca djeluje kao olakšavajuća ili otežavajuća okolnost.

Posebno je značajna okolnost ako se radi o licu koje je i ranije vršilo ista ili slična krivična djela. Treba istaći da raniju neosuđivanost sudovi redovno uzimaju kao olakšavajuću okolnost.

6) Lične prilike učinioca .

Lične prilike učinioca podrazumijevaju okolnosti u kojima učinilac živi i one isto tako ukazuju na njegovu ličnost. Sudovi kao takve okolnosti najčešće uzimaju zdravstveno stanje učinioca, porodične prilike, ima li djecu ( posebno njihov broj, uzrast i zdravstveno stanje ) , zaposlenost, profesiju, itd. Ove okolnosti su od posebnog značaja kada je sud u dilemi da li izreći zatvorsku kaznu ili uslovnu osudu , npr. ako je u pitanju samohrana majka koja ima malo dijete, ili ako je u pitanju učinilac koji je jedini zaposlen i izdržava višečlanu porodicu, sud će vjerovatno koristiti sve zakonske mogućnosti da u takvim slučajevima izabere uslovnu osudu . Naša sudska praksa ove okolnosti po pravilu uzima kao olakšavajuće okolnosti.

7) Držanje učinioca nakon učinjenog krivičnog djela .

Ova okolnost obuhvata različite vidove ponašanja i stavova učinioca koje ispoljava neposredno nakon izvršenja djela ili nakon proteka dužeg vremena, zatim njegov odnos prema oštećenom i prouzrokovanoj šteti, te njegovo ponašanje u krivičnom postupku. U svim tim relacijama učiniočevo ponašanje, njegov odnos i stavovi mogu biti pozitivni ili negativni, odnosno prihvatljivi ili neprihvatljivi, u kom smislu će ih sud i cijeniti pri odmjeravanju kazne.

Ako je učiniočevo držanje neposredno po izvršenju djela predstavljalo svjesno odobravanje djela, žaljenje što nije došlo i do teže

66

posljedice, ili čak i takvo da je uvećavao njegovu štetnost odnosno negativnost (npr. nakon ubistva ili silovanja iživljavao se nad žrtvom ), onda će takvo ponašanje sud uzeti kao otežavajuću okolnost. U protivnom, ako je izrazio žaljenje zbog učinjenog krivičnog djela ili je pomogao žrtvi, odvezao je u bolnici, poslije je redovno posjećivao, a pogotovo ako je i naknadio prouzrokovanu štetu, pomogao u školovanju djece, itd. (tzv. stvarno kajanje), sud će to uzeti kao olakšavajuću okolnost.

Od posebnog je značaja učiniočevo držanje pred sudom i u toku trajanja krivičnog postupka. Njegovo korektno držanje pred sudom obično se uzima kao olakšavajuća okolnost.

Pri tome sudovi posebno cijene kao olakšavajuću okolnost iskreno priznanje učinioca iz koga proizilazi njegovo žaljenje zbog učinjenog djela. S druge strane, okolnost da učinilac djelo ne priznaje ili da ne sarađuje u otkrivanju djela, ne može se uzeti kao otežavajuća okolnost i takvo držanje treba procjenjivati u sklopu prava na odbranu okrivljenog.

8) Druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca

Kroz ovu kategoriju okolnosti, zakon obavezuje sud da pri odmjeravanju kazne uzme u obzir i cijeni i svaku drugu okolnost koja se tiče ličnosti učinioca djela, a koja se naravno ne može podvoditi pod već navedene okolnosti. Ovim u stvari zakon posebno ističe značaj subjektivnih okolnosti, ali ne bi trebalo isključiti mogućnost da to bude i neka druga okolnost za koju sud smatra da je od značaja za odmjeravanje kazne. Time u stvari lista ovih okolnosti postaje dosta široka, što sve zavisi od svakog konkretnog slučaja. Tako npr. sudovi kao otežavajuću okolnost često uzimaju i činjenicu da su u porastu krivična djela u koje spada i djelo za koje se učiniocu sudi (npr. krijumčarenje ljudi, neovlaštena trgovina i promet drogom, pranje novca i sl.), ili npr. kao olakšavajuću okolnost da je proteklo veoma dugo vrijeme od izvršenja krivičnog djela, ali ako je tome doprinio sam učinilac, sudska praksa opravdano uzima da se tada ne može raditi o olakšavajućoj okolnosti.

Pri procjenjivanju olakšavajućih i otežavajućih okolnosti sud koristi analitičko-sintetički metod , što podrazumijeva da sud treba da utvrdi sve okolnosti relevantne za odmjeravanje kazne, da ocjeni njihov karakter odnosno da li su u pitanju olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti, pa tek na osnovu tako utvrđenog činjeničnog supstrata odmjeri kaznu. U svakom konkretnom slučaju sud je dužan u presudi navesti koje je okolnosti uzeo u obzir kao olakšavajuće, odn. otežavajuće i dužan je u presudi obrazložiti u čemu se manifestuje ta okolnost, a ne samo parafrazirati zakonski tekst. Npr. sudovi često nepravilno navode da su uzeli u obzir olakšavajuću okolnost «lične prilike optuženog». Takvo obrazloženje ne znači ništa, jer te okolnosti treba objasniti u smislu da je optuženi bolestan, da je invalid, siromašna osoba, da ima više maloljetne djece, bolest članova porodice i sl. Također, nije pravilno uopšteno navođenje «okolnosti pod kojima je djelo učinjeno», ali ako sud navede

67

da je optuženi djelo počinio u situaciji kada je bio izazvan grubim postupanjem službenog lica, vrijeđanjem od strane oštećenog i sl., te okolnosti su pravilno iskazane i vrednovane. Nije pravilno paušalno navođenje da je sud cijenio «držanje učinioca nakon učinjenog djela» ako to nije konkretizovano u smislu da je optuženi nakon učinjenog djela naknadio štetu oštećenom ili u tom pravcu izrazio spremnost, kako je oštećenom pružio pomoć, oštećenog je posjećivao u bolnici. Također nije pravilno samo navođenje «ranijeg života optuženog». Pravilno je da se umjesto toga navede konkretno da li je optuženi ranije osuđivan ili prekršajno kažnjavan, za koja djela i na koje kazne.

Ako se neka od navedenih okolnosti pojavljuje i kao okolnost koja predstavlja zakonski elemenat, obilježje krivičnog djela i koju je zakon već uzeo u obzir pri određivanju kazne za to djelo, sud je ne može uzimati u obzir i pri odmjeravanju kazne, jer bi to značilo da se jedna te ista okolnost vrednuje dva puta u odmjeravanju kazne za isto djelo („ načelo zabrane dvostrukog vrednovanja“ ). Ovo važi bez obzira da li se radi o otežavajućim ili olakšavajućim okolnostima, odn. konstitutivnim elementima osnovnog, kvalifikovanog ili privilegovanog oblika krivičnog djela. Npr . kod ubistva iz niskih pobuda neće se takva pobuda uzeti i kao otežavajuća okolnost, ili kod ubistva na mah, neće se kao olakšavajuća okolnost uzeti psihičko stanje učinioca izazvano ponašanjem žrtve, itd.

Međutim, od navedenog pravila izuzetno je opravdano i odstupanje, a to će biti onda kada se jedna okolnost može javljati u različitim stepenima težine pa prelazi mjeru koja je potrebna za postojanje tog djela ili određenog oblika krivičnog djela. Tako npr. postoji kvalifikovani oblik krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja ako je smrtno stradalo jedno lice, ali isto tako i ako je u pitanju mnogo više lica; ili krivično djelo pronevjere, prevare, poreske utaje, itd., kada pribavljena imovinska korist višestruko prelazi minimum koji je potreban za kvalifikovani oblik djela. Naravno, ovo se odnosi i na situacije kada izvjesne okolnosti kao olakšavajuće predstavljaju obilježje djela i zasnivaju njegov lakši oblik. Pored ovog, ovo odstupanje je opravdano i kada postoje dvije ili više ovakvih okolnosti, a za postojanje težeg ili lakšeg oblika krivičnog djela dovoljna je samo jedna od njih.

Zakon predviđa posebna pravila dopunskog karaktera koja se odnose na odmjeravanje kazne učiniocu za krivično djelo učinjeno u povratu , pri čemu se ističe da će sud posebno uzeti u obzir:

1) je li novo djelo iste vrste kao i ranije djelo, 2) da li su oba djela učinjena iz istih pobuda i 3) koliko je vremena proteklo od ranije osude, odn. izdržane ili oproštene

kazne.

Dakle, jasno proizilazi da prilikom odlučivanja da li će povrat uzeti kao otežavajuću okolnost zakon posebno sugeriše sudu da procjenjuje odnos ranije učinjenog i novog krivičnog djela. Ranije je istaknuto da je dobro što je KZ FBiH odustao od ustanove višestrukog povrata, koja je omogućavala pooštravanje kazne čak do dvostruke mjere propisane kazne, jer je

68

opravdano ocijenjena kao neosnovana i suprotna osnovnih načelima krivičnog prava.

Zakon je takođe predvidio posebno pravilo koje se odnosi na odmjeravanje novčane kazne , kada sud pored opštih pravila, odnosno svih otežavajućih i olakšavajućih okolnosti, kod odmjeravanja ove kazne treba da uzme u obzir i imovno stanje učinioca. U tom pogledu se ističe da je potrebno voditi računa o visini njegove plate, njegovim drugim primanjima, njegovoj imovini i njegovim porodičnim obavezama.

UBLAŽAVANJE KAZNE (Član 50 KZ FBiH)Sud može učiniocu odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili izreći blažu vrstu kazne: a) kad zakon propisuje da se učinitelj može blaže kazniti; b) i kad sud utvrdi da postoje naročito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.

Redovno sudsko odmjeravanje kazne znači da sud odmjerava kaznu u granicama propisanim za učinjeno krivično djelo (granice koju je zakonodavac imao u vidu propisujući kaznu za to djelo).

Kao izuzetak od navedenog pravila, ublažavanje kazne predstavlja odmjeravanje kazne ispod donje granice propisane za to djelo ili izricanje blaže vrste kazne. Dakle, ublažavanje kazne može biti: a) ublažavanje po mjeri - postoji kada je sud u okviru iste vrste kazne

izrekao kaznu ispod donje granice propisane u zakonu za to djelo tj. ispod posebnog zakonskog mimimuma.

b) ublažavanje po vrsti - postoji kada je sud umjesto propisane izrekao blažu vrstu kazne ( npr. umjesto kazne zatvora izrekao novčanu kaznu kao blažu).

Ublažavanje kazne po našem zakonu je uvijek fakultativno, s obzirom da zakon ni u jednom slučaju ne obavezuje sud da to učini.

Ublažavanje može biti zakonsko i sudsko:

a) zakonsko ublažavanje postoji u slučaju kad zakon propisuje da se učinilac može blaže kazniti. (npr. slučajevi prekoračenja granica nužne odbrane i krajnje nužde, bitno smanjenje uračunljivosti, pravne zablude, pokušaja, pomaganja) Postoji mogućnost ublažavanja i kada je kod pojedinih krivičnih djela propisana takva mogućnost , (npr. kod krivičnog djela otmice, zakon dozvoljava ublažavanje kazne, ako je izvršilac dobrovoljno pustio otetu osobu na slobodu prije nego je ostvaren njegov prvobitni cilj).

b) sudsko ublažavanje postoji onda kad sud utvrdi da postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja. Ovdje zakon sudu daje ovlaštenje da na osnovu ukupne ocjene svih okolnosti pod kojima je djelo učinjeno ocijeni da li će

69

koristiti mogućnost ublažavanja. U ovom slučaju, sud je dužan da u presudi konkretno navede koje je to osobito olakšavajuće okolnosti utvrdio. U praksi sud, najčešće, čitav niz olakšavajućih okolnosti, u njihovoj cjelokupnosti, cijeni i prihvata kao jednu osobito olakšavajuću okolnost.

GRANICE UBLAŽAVANJA KAZNE (Član 51. KZ FBiH)

Kad postoje uslovi za ublažavanje kazne, sud će ublažiti kaznu u ovim granicama:1) ako je za kriv. djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora

od 10 ili više, kazna se može ublažiti do 5 godina zatvora;2) ako je za kriv. djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora

od 3 ili više godina, kazna se može ublažiti do 1 godine zatvora;3) ako je za kriv. djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora

od 2 godine, kazna se može ublažiti do 6 mjeseci zatvora;4) ako je za kriv. djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora

od 1 godine, kazna se može ublažiti do 3 mjeseca zatvora;5) ako je za krivično djelo propisana kazna zatvora od najviše 1 godine,

kazna se može ublažiti do 30 dana zatvora;6) ako je za kriv. djelo propisana kazna zatvora bez naznake najmanje

mjere, umjesto kazne zatvora može se izreći novčana kazna; 7) ako je za kriv. djelo propisana novčana kazna s naznakom najmanje

mjere, kazna se može ublažiti do pet dnevnih iznosa, a ako se izriče u određenom iznosu do 150 KM.

Pri odlučivanju koliko će kaznu ublažiti, sud će posebno uzeti u obzir najmanju i najveću mjeru kazne propisane za to krivično djelo.

OSLOBAĐANJE OD KAZNE ( Član 52. KZ FBiH) (1) Sud može osloboditi kazne učinitelja krivičnog djela kad to zakon izričito propisuje.(2) Kad je sud ovlašten učinitelja krivičnog djela osloboditi kazne, može mu kaznu ublažiti bez ograničenja propisanih za ublažavanje kazne u članu 50. (Ublažavanje kazne) ovog zakona.

Oslobađanje od kazne je poseban institut krivičnog materijalnog prava i predstavlja zakonsko ovlaštenje za oslobađanje izvršioca djela od kazne. U zakonu se ovo ovlaštenje izražava slijedećim riječima „Sud može izvršioca osloboditi od kazne“.

Institut "oslobađanja od kazne" se može primjeniti samo kad to zakon izričito predviđa. Po važećem zakonu oslobađanje od kazne je fakultativno. Fakultativno oslobađanje od kazne postoji u slijedećim slučajevima:

1) kod prekoračenja granica nužne odbrane, usljed jake razdraženosti ili straha izazvanog napadom,

70

2) kod prekoračenja granica krajnje nužde, ali samo pod osobito olakšavajućim okolnostima,

3) u slučaju pravne zablude, 4) u slučaju nepodobnog pokušaja, 5) u slučaju spriječavanja službenog lica u vršenju službene radnje u situaciji

kada je izvršilac izazvan nezakonitim ili grubim ponašanje službenog lica, 6) kod izbjegavanja izdržavanja (djeteta, bračnog druga i sl.), kada je učinilac

ispunio obavezu prije izricanja prvostepene presude i sl.

Kad postoji mogućnost oslobađanja od kazne, kazna se može neograničeno ublažavati. Postoji i posebni slučaj oslobađanja od kazne za krivična djela učinjena iz nehata . To će biti u slučaju izvršenja djela iz nehata, kada posljedice tog djela tako teško pogađaju učinioca da izricanje kazne očigledno ne bi odgovaralo svrsi kažnjavanja. ( npr. to će, najčešće, biti slučaj kod saobraćajnih nezgoda u kojima strada član porodice ili čitava porodica učinioca.)

PRISTANAK POVRIJEĐENOG

Pristanak povrijeđenog u pravilu ne isključuje postojanje krivičnog djela, ali može uticati na odmjeravanje kazne, npr. ne može se eskulpirati učinilac kojem je oštećeni rekao da ga ubode nožem. Ovo je značajno kod povreda nastalih na sportskim takmičenjima. Sportske discipline su društveno korisne te isključuju protivpravnost i postojanje krivičnog djela. Protivpravnost će biti isključena pod uslovom da je do povređivanja došlo pod okolnostima održavanja sportskih takmičenja u skladu sa pravilima sportske discipline. Ukoliko je do povrede došlo grubim odstupanjem od tih pravila, postojalo bi krivično djelo. U praksi je rijetko.

STICAJ KRIVIČNIH DJELA ( Član 54. KZ FBiH) (1) Ako je učinitelj jednom radnjom ili s više radnji učinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će najprije utvrditi kazne za svako od tih krivičnih djela, pa će za sva krivična djela izreći jedinstvenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu.(2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po ovim pravilima:a) ako je za neko od kriv. djela u stjecaju sud utvrdio kaznu

dugotrajnog zatvora, izreći će samo tu kaznu;b) ako je za krivična djela u stjecaju sud utvrdio kazne zatvora,

jedinstvena kazna zatvora mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije dostignuti zbir utvrđenih kazni niti prijeći 20 godina;

c) ako su za sva krivična djela u stjecaju propisane kazne zatvora do 3 godine, jedinstvena kazna zatvora ne može biti veća od 8 godina;

d) ako je za krivična djela u stjecaju sud utvrdio samo novčane kazne, jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedine utvrđene novčane kazne, ali ne smije dostignuti zbir utvrđenih novčanih kazni.

71

(3) Ako je za neka krivična djela u stjecaju sud utvrdio kazne zatvora, a za druga krivična djela u stjecaju novčane kazne, izreći će jedinstvenu kaznu zatvora i jedinstvenu novčanu kaznu po odredbama stava 2. tač.od b) do d) ovog člana.(4) Sporednu kaznu sud će izreći ako je utvrđena makar za jedno krivično djelo u stjecaju, a ako je utvrdio više novčanih kazni izreći će jedinstvenu novčanu kaznu po odredbi stava 2. tačke d) ovog člana.(5) Ako je sud za krivična djela u stjecaju utvrdio kazne zatvora i kazne maloljetničkog zatvora, izreći će jedinstvenu kaznu po odredbama stava 2. tač. b) i c) ovog člana.

Sticaj krivičnih djela je institut krivičnog materijalnog prava i postoji kada izvršilac jednom radnjom ili sa više njih izvrši više krivičnih djela za koja se istovremeno sudi.

Postoji idealni i realni sticaj: Idealni sticaj krivičnih djela postoji kada izvršilac jednom

radnjom ostvari obilježja više krivičnih djela . (npr. izvršilac puca iz vatrenog oružja i istim hicem povrijedi dva lica)

Realni sticaj krivičnih djela postoji kada izvršilac sa više radnji izvrši više krivičnih djela. (npr. jednom licu nanese tjelesnu povredu, a zatim ukrade tuđu pokretnu stvar)

Sticaj, također, može biti homogeni i heterogeni: a) Homogeni sticaj krivičnih djela postoji u slučaju kada su izvršena djela

istovrsna. (npr. izvršilac sa više radnji povrijedi više lica ) b) Heterogeni sticaj krivičnih djela postoji kada su izvršena različita krivična

djela. (npr. krvni delikt i djelo protiv imovine )

Kod izricanja kazne za krivična djela izvršena u sticaju, sud postupa na način da prvo za svako pojedino krivično djelo utvrđuje kaznu u granicama propisanim zakonom za to konkretno djelo, a zatim izriče jedinstvenu kaznu po pravilima koja su utvrđena u zakonu. Ovako izrečena kazna u sebi zapravo sadrži sve prethodno utvrđene pojedinačne kazne.

U zakonu su utvrđena pravila po kojima se izriče jedinstvena kazna:

1. ako je sud za neko od krivičnih djela izvršenih u sticaju utvrdio pojedinačnu kaznu dugotrajnog zatvora, a za ostala djela kazne zatvora u različitom trajanju, izreći će se jedinstvena kazna koja odgovara prethodno utvrđenoj kazni dugotrajnog zatvora. To je tzv. princip apsorpcije tj. teža kazna apsorbuje manju. Međutim, zakon nije propisao pravila za izricanje jedinstvene kazne u slučaju da su za više djela utvrđene pojedinačne kazne dugotrajnog zatvora. U nedostatku takve odredbe, sud izriče jedinstvenu kaznu koja odgovara najtežoj od utvrđenih kazni dugotrajnog zatvora, a ukoliko su kazne dugotrajnog zatvora identične, onda bilo koju od njih.

72

2. ako je sud za više krivičnih djela izvršenih u sticaju utvrdio više pojedinačnih kazni zatvora, jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedinačne, ali ne smije dostići njihov zbir, niti preći 20 godina („opšti maksimum“) . To je tzv. princip asperacije.

3. ako su za sva krivična djela u sticaju propisane kazne zatvora do 3 godine, jedinstvena kazna zatvora ne može biti veća od 8 godina.

4. ako je za neka krivična djela u sticaju sud utvrdio kazne zatvora, a za druga krivična djela u sticaju novčane kazne, izreći će jedinstvenu kaznu zatvora i jedinstvenu novčanu kaznu.

5. ako je za krivična djela u sticaju sud utvrdio samo novčane kazne, jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedine utvrđene novčane kazne, ali ne smije dostignuti zbir utvrđenih novčanih kazni .

6. sporednu kaznu sud će izreći ako je utvrđena makar za jedno krivično djelo u sticaju, a ako je utvrdio više novčanih kazni kao sporedne kazne, izreći će jedinstvenu novčanu kaznu.

7. ako je sud za krivična djela u sticaju utvrdio kazne zatvora i kazne maloljetničkog zatvora, izreći će jedinstvenu kaznu po prethodnim pravilima (tač. 2. i 3.).

PRODUŽENO KRIVIČNO DJELO ( Član 55. KZ FBiH) (1) Odredbe ovog zakona o stjecaju krivičnih djela neće se primijeniti kad učinitelj učini produženo krivično djelo.(2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinitelj s namjerom učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu. (3) Kad se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.

Produženo krivično djelo je oblik prividnog realnog sticaja. Produženo krivično djelo je krivičnopravna konstrukcija koja postoji

kada je učinilac u vremenskom kontinuitetu s umišljajem učinio više istih ili istorodnih krivičnih djela koja su, zbog načina izvršenja, vremenske povezanosti i drugih okolnosti, povezana u jednu krivičnopravnu cjelinu, pa se krivičnopravno kvalifikuju kao jedno krivično djelo.

Za postojanje i primjenu ove konstrukcije zakon zahtijeva nekoliko uslova koji se pojavljuju kao konstitutivni elementi produženog krivičnog djela:

1. da je učinilac s umišljajem učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela. 2. da postoji vremenski kontinuitet ili međusobna vremenska povezanost

svih učinjenih djela. 3. krivična djela koja ulaze u sastav produženog krivičnog djela treba da su

vršena na isti ili približno sličan način.

73

4. kod određenih krivičnih dijela nužno je i postojanje i tzv. varijabilnih faktora:

1) Izvršenje više istih ili istovrsnih krivičnih djela

To znači da u sastav produženog krivičnog djela mogu da uđu kako ista krivična djela tako i različiti vidovi ili oblici jednog krivičnog djela. Djela su ista onda kada se radi o djelima iz istog zakonskog opisa, odn. obilježja, ( npr. više pronevjera, prevara, krađa i sl.) O istovrsnim krivičnim djelima uglavnom se radi kada je učinilac izvršio jedno kriv. djelo u njegovim različitim vidovima ili oblicima: osnovnom/kvalifikovanom/privilegovanom. (npr. obična krađa, sitna krađe i teška krađa) To mogu biti svršena i pokušana krivična djela kao i kažnjive pripremne radnje istog krivičnog djela. Za postojanje istovrsnosti krivičnog djela nije dovoljno da djela potiču iz iste zakonske grupe odn. da su upravljena protiv istog zaštićenog dobra, pa tako nema istovrsnosti odnosno produženog krivičnog djela ako je učinilac učinio djelo utaje, prevare, krađe i sl . Produženo krivično djelo nije moguće ni kod onih djela kod kojih je zbog njihove prirode ova konstrukcija isključena ( ubistva, silovanja ili razbojništva koja se čine prema različitim licima - eventualno bi se moglo govoriti o produženom krivičnom djelu ukoliko bi se navedena krivična djela /silovanje, razbojništvo, tj. djela protiv života i tijela/ činila prema istoj osobi)

2) Vremenski kontinuitet ili međusobna vremenska povezanost svih učinjenih djela

Kada će ovaj uslov biti ispunjen faktičko je pitanje . Vremenski interval između učinjenih djela nije moguće unaprijed odrediti jer to zavisi od prirode djela i načina i uslova njihovog vršenja. Ne zahtijeva se da su radnje uslijedile jedna iza druge, ali isto tako ne može se raditi o prevelikim razmacima koji bi ukazivali da je učinilac prekinuo činjenje djela. Ti razmaci nekada mogu biti i duži ako je vršenje djela vezano za uslove koji postoje samo u određenim vremenskim intervalima npr. kod poreske utaje, jer je riječ o djelu koje se može učiniti samo nekoliko puta ili čak samo jednom u toku godine (što zavisi od poreskih propisa).

3) Krivična djela koja ulaze u sastav produženog krivičnog djela treba

da su vršena na isti ili približno sličan način .

Konstrukcija produženog krivičnog djela neće postojati ako su neka djela izvršena činjenjem, a druga nečinjenjem.

4) Kod određenih krivičnih djela nužno je postojanje i

tzv. varijabilnih faktora .

Prisustvo ovih elemenata za postojanje produženog krivičnog djela nije uvijek neophodno, ali ako postoje i ovi dopunski povezujući elementi, tim prije će postojati ova konstrukcija . ( npr. prostorna povezanost djela odnosno dobara prema kojima su djela vršena - npr. krađe su vršene iz

74

automobila na istom parkiralištu, iz kuća u istom naselju, ili obijanjem kioska u istom dijelu grada, isti krajnji cilj izvršenja djela, korišćenje iste prilike, itd.)

Međutim, neki od ovih elemenata nekada moraju postojati da bi se mogla primijeniti konstrukcija produženog krivičnog djela. Tako npr. isti identitet oštećenog mora postojati kod svih krivičnih djela protiv ličnih dobara, dok kod drugih on nije obavezan, pa će ova konstrukcija postojati ako su djelom krađe, prevare itd. oštećena različita fizička ili pravna lica ( npr. učinilac koji je naručio robu od više preduzeća koju nije namjeravao platiti, ili učinilac koji je izvršio provalu u radnje koje pripadaju različitim licima, i sl.).

Za subjektivnu stranu konstrukcije produženog krivičnog djela relevantan je samo umišljaj, ili tzv. jedinstveni umišljaj.

Za produženo krivično djelo se izriče kazna kao za jedno djelo, i to: kada produženo krivično djelo čine ista odnosno krivična djela istih

zakonskih obilježja, kazna se izriče na osnovu propisane kazne za jedno od tih djela,

ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne za najteže od tih djela.

U praktičnom smislu, kod produženog krivičnog djela, sve pojedinačne krivičnopravne radnje gube svoju pravnu samostalnost i uklapaju se u jedinstvenu kriminalnu djelatnost kao njeni sastavni djelovi.

Tako nastala nova jedinstvena pravna cjelina pravno se kvalifikuje po najtežoj radnji i po njoj izriče jedna kazna. Npr. osumnjičeni je učinio produženo krivično djelo sitne krađe, obične krađe i teške krađe u određenom vremenskom intervalu i za sve te radnje sudi se istovremeno. Ovdje su ispunjeni svi uslovi za postojanje produženog krivičnog djela. Sve ove pojedinačne radnje moraju biti sadržane u optužnici i presudi, međutim, one će se pravno kvalifikovati kao jedno krivično djelo teške krađe i za to djelo će se izreći jedna kazna. Na ovaj način radnje koje predstavljaju krivično djelo krađe i sitne krađe uklopljene su u krivično djelo teške krađe i time su izgubile svoju pravnu samostalnost. Kod krivičnih djela koja su usmjerena protiv nekog ličnog dobra čovjeka, npr. život, tjelesni integritet, dostojanstvo ličnosti i sl. ne može se raditi o produženom djelu, već o sticaju krivičnih djela iz razloga što svaka fizička osoba uživa samostalnu i potpunu krivičnopravnu zaštitu . (npr. ako učinilac u određ. vremenskom intervalu dva ili više puta tjelesno povrijedi isto lice, radiće se o produženom krivičnom djelu, međutim, ako su povrijeđena različita lica, radiće se o sticaju krivičnih djela ) . Kod produženih krivičnih djela zastarjelost krivičnog gonjenja nastupa izvršenjem posljednje radnje koja ulazi u sastav produženog djela. U slučaju da se nakon presuđenja otkriju nove radnje, postojala bi mogućnost ponavljanja krivičnog postupka. Ako se pak u toku suđenja utvrdi da neke radnje iz sastava produženog djela nisu dokazane, one će se jednostavno ispustiti iz opisa. Dakle, neće se donositi za te radnje oslobađajuća presuda kao u slučaju sticaja.

75

ODMJERAVANJE KAZNE OSUĐENOM LICU ( Član 56. KZ FBiH) (1) Ako se osuđenoj osobi sudi za krivično djelo učinjeno prije nego što je započela izdržavanje kazne po ranijoj osudi, ili za krivično djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora, sud će izreći jedinstvenu kaznu za sva krivična djela primjenom odredaba čl. 53. (Stjecaj kriv. djela) ovog zakona uzimajući ranije izrečenu kaznu kao već utvrđenu. Kazna ili dio kazne koju je osuđeni izdržao uračunat će se u izrečenu kaznu zatvora ili kaznu dugotrajnog zatvora.(2) Za krivično djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora sud će učinitelju izreći kaznu neovisno od ranije izrečene kazne ako se primjenom odredaba člana 53. ovog zakona ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja, s obzirom na trajanje neizdržanog dijela ranije izrečene kazne.(3) Prema osuđenom koji za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora učini krivično djelo za koje zakon propisuje novčanu kaznu ili kaznu zatvora do jedne godine, primijenit će se disciplinska mjera. Ako se sudi za krivično djelo koje je učinjeno prije započinjanja izdržavanja kazne po ranijoj osudi, ili za djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne, izreći će se jedinstvena kazna po pravilima o izricanju kazni za djela izvršena u sticaju . Pri tome će se u novu jedinstvenu kaznu uračunati vrijeme provedeno u pritvoru i dio izdržane kazne po ranijoj presudi. Izuzetno, ako se radi o krivičnom djelu učinjenom za vrijeme izdržavanja kazne, neće se postupiti kao u slučaju sticaja, ako se primjenom pravila o izricanju kazni za djela izvršena u sticaju ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja, s obzirom na trajanje neizdržanog dijela ranije izrečene kazne. U tom slučaju izreći će se kazna za novo djelo neovisno od ranije izrečene kazne ( npr. lice koje je osuđeno zbog ubistva na 15 god. zatvora, u 13 godini izdržavanja kazne se posvađa u zatvoru i ubije čovjeka, onda se neovisno od ranije izrečene kazne dosuđuje nova kazna zatvora)

Prema osuđenom koji za vrijeme izdržavanja kazne zatvora učini krivično djelo za koje zakon propisuje novčanu kaznu ili kaznu zatvora do 1 godine primijenit će se disciplinska mjera.

URAČUNAVANJE PRITVORA I RANIJE KAZNE ( Član 57. KZ FBiH) (1) Vrijeme provedeno u pritvoru i svako lišenje slobode u vezi sa krivičnim djelom, uračunava se u izrečenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora, kaznu maloljetničkog zatvora ili novčanu kaznu. (2) Kazna zatvora koju je osuđenik izdržao ili novčana kazna koju je osuđenik platio za prekršaj uračunava se u kaznu izrečenu za krivično djelo čija obilježja obuhvaćaju i obilježja prekršaja.(3) Pri svakom uračunavanju izjednačava se dan pritvora, dan lišenja slobode, dan maloljetničkog zatvora, dan zatvora, dan dugotrajnog zatvora i iznos od 50 KM.

Vrijeme provedeno u pritvoru, kao i svako drugo vrijeme lišenja slobode u vezi sa krivičnim djelom, uračunava se u izrečenu kaznu , bez obzira o kojoj se kazni radi. (npr. vrijeme lišenja slobode i zadržavanja, vrijeme

76

provedeno u psihijatrijskoj ustanovi u koju je učinilac upućen na psihijatrijsko vještačenje i uopšte na pregledima u zdravstvenim ustanovama i dr. )

Uračunavanje se jedino ne odnosi na disciplinske kazne, jer se disciplinska djela po svojoj prirodi ne mogu izjednačiti sa krivičnim djelima i prekršajima.

Pravilo je da se svi vidovi lišenja slobode izjednačavaju i u izrečenu kaznu se uračunavaju u jednakom vremenskom trajanju, a u odnosu na novčanu kaznu dan lišenja slobode se izjednačava sa 50 KM.

Uračunavanje pritvora i kazne izdržane u inozemstvu (Član 58. ZKP FBiH)

Pritvor, lišenje slobode u toku postupka izručenja i kazna koju je učinitelj izdržao po presudi inozemnog suda, uračunat će se u kaznu koju izrekne domaći sud za isto krivično djelo, a ako kazne nisu iste vrste uračunavanje će se izvršiti po ocjeni suda.

MJERE UPOZORENJA (Član 59. KZ FBiH)

Mjere upozorenja su:

1. sudska opomena i 2. uslovna osuda .

Svrha mjera upozorenja (Član 60. KZ FBiH)

Svrha sudske opomene je da se krivično odgovornom učinitelju uputi upozorenje kad se radi ostvarenja svrhe krivičnopravnih sankcija ne mora primijeniti kažnjavanje i kad ono nije nužno radi krivičnopravne zaštite.

Svrha uslovne osude je da se učinitelju krivičnog djela uputi upozorenje uz prijetnju kaznom kojim se omogućava ostvarenje svrhe krivičnopravnih sankcija izricanjem kazne bez njezina izvršenja, kad izvršenje kazne nije prijeko potrebno radi krivičnopravne zaštite.

Sudska opomena ( Član 61. KZ FBiH) 1) Sudska opomena može se izreći za krivična djela s propisanom kaznom zatvora do jedne godine ili novčanom kaznom koja su počinjena pod takvim olakšavajućim okolnostima koje ih čine naročito lahkim i kad se, s obzirom na sve okolnosti koje se tiču učinitelja, posebno njegova odnosa prema oštećeniku i naknadi štete prouzrokovane krivičnim djelom, steknu uslovi za postignuće svrhe krivičnopravnih sankcija bez kažnjavanja. (2) Sudska opomena može se izreći i za određeno kriv. djelo s propisanom kaznom zatvora do 3 godine, pod uslovima propisanim zakonom i kad se steknu ostali uslovi iz st. 1. ovog člana. (3) Sudska opomena može se izreći i za krivična djela počinjena u stjecaju, ako se za svako od tih djela steknu uslovi iz st. 1. ili 2. ovog člana. (4) Pri odlučivanju hoće li izreći sudsku opomenu sud će, vodeći računa o svrsi sudske opomene, posebno uzeti u obzir ličnost učinitelja, njegov raniji život,

77

njegovo ponašanje poslije učinjenog krivičnog djela, stepen krivične odgovornosti i druge okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno. (5) Sudska se opomena ne može izreći vojnim osobama za krivična djela protiv oružanih snaga Federacije.

Sudska opomena je posebna krivična sankcija čija je svrha da se prema krivično odgovornom izvršiocu ne primjeni kazna za djelo manjeg značaja, kada to nije nužno radi krivičnopravne zaštite i kada se može očekivati da će samo upozorenje uticati na izvršioca da ne čini kriv. djela.

U članu 60. KZ FBiH je propisana svrha sudske opomene, a to je da se krivično odgovornom učinitelju uputi upozorenje, kada se radi ostvarenja svrhe krivičnopravnih sankcija ne mora primijeniti kažnjavanje i kada ono nije nužno radi krivičnopravne zaštite.

U članu 61. KZ FBiH su propisani uslovi za izricanje sudske opomene, gdje je za izricanje sudske opomene potrebno istovremeno ispunjenje 2 grupe uslova. 1. Prva grupa uslova tiče se:

Najprije, apstraktne težine učinjenog krivičnog djela izražene kroz zakonom propisanu kaznu za određeno krivično djelo, pa je propisano da se sudska opomena može izreći za krivična djela s propisanom kaznom zatvora do 1 godine ili novčanom kaznom ( ovaj uslov, s obzirom na odredbu stava 2. ovog člana nema apsolutni karakter)

Potom, konkretne težine učinjenog djela izražene kroz okolnosti njegova počinjenja, stepen krivične odgovornosti učinitelja i težinu prouzrokovane posljedice, jer se predviđa da se, uz gore navedeni uslov, sudska opomena može izreći samo ako su krivična djela počinjena pod takvim olakšavajućim okolnostima koje ih čine naročito lakim.

2. Druga grupa uslova tiče se:

Ličnosti učinitelja i procjene da se svrha krivičnopravnih sankcija može ostvariti bez njegovog kažnjavanja, gdje zakon izričito određuje da će se uzeti u obzir odnos učinitelja prema oštećeniku i naknadi štete prouzrokovane krivičnim djelom. Radi se, dakle, o okolnostima putem kojih se manifestuje stav učinitelja prema učinjenom krivičnom djelu i oštećeniku, a na osnovu kojeg se može donijeti i zaključak o tome da li je za ostvarenje svrhe krivičnopravnih sankcija nužno kažnjavanja učinitelja. Međutim, obavezivanje suda da pri toj ocjeni uzme u obzir odnos učinitelja prema oštećeniku ( npr. izvinjenje oštećenom, pomirenje s oštećenim, otklanjanje posljedica djela) i naknadi štete izražava i stav zakonodavca da se i pri izricanju sudske opomene mora voditi računa o potrebi zaštite interesa oštećenog.

Kako uslov koji se odnosi na zakonom propisanu kaznu za učinjeno krivično djelo nema apsolutni karakter (1 godina zatvora ili novčana kazna), Zakon predviđa da se sudska opomena može izreći i za određeno krivično

78

djelo s propisanom kaznom zatvora do 3 godine, ali samo pod uslovima propisanim zakonom. Odredba, dakle, sama za sebe, ne predstavlja osnov za izricanje sudske opomene za krivično djelo s propisanom kaznom zatvora do tri godine nego u stvari predstavlja osnov za zakonsko propisivanje mogućnosti izricanja sudske opomene za pojedina krivična djela s propisanom kaznom zatvora do 3 godine i to samo pod određenim uslovima. Međutim, i u tom slučaju, uz posebne uslove postavljene zakonom za izricanje sudske opomene za određeno krivično djelo s propisanom kaznom zatvora do 3 godine, učinitelju takvog krivičnog djela moći će se izreći sudska opomena samo kad se steknu i ostali uslovi iz stava 1. ovog člana.

Sudska opomena može se izreći i za krivična djela učinjena u sticaju, ali samo ako su se za svako od krivičnih djela učinjenih u sticaju stekli uslovi za izricanje sudske opomene. Ne može se, međutim, izreći sudska opomena za jedno djelo kad se za drugo djelo učinjeno u sticaju izriče kazna.

Pri odlučivanju hoće li izreći sudsku opomenu ili ne, sud je dužan: voditi računa o svrsi sudske opomene i posebno uzeti u obzir: 1. stepen krivične odgovornosti, 2. ličnost učinitelja, 3. njegov raniji život, 4. njegovo ponašanje poslije učinjenog krivičnog djela i 5. druge okolnosti pod kojima je djelo učinjeno.

Odluku o izricanju sudske opomene sud će moći donijeti samo ako ocjenom svih navedenih okolnosti u ovoj zakonskoj odredbi, kao i svih drugih okolnosti koje se pokažu relevantnim u konkretnom slučaju, zaključi da se svrha krivičnopravnih sankcija može ostvariti bez njegovog kažnjavanja samim upozorenjem i da izvršenje kazne nije nužno radi krivičnopravne zaštite.

Uslovna osuda ( Član 62. KZ FBiH) (1) Uslovnom osudom sud učinitelju krivičnog djela utvrđuje kaznu i istovremeno određuje da se ona neće izvršiti ako osuđeni za vrijeme koje odredi sud, a koje ne može biti kraće od jedne niti duže od pet godina (vrijeme provjeravanja), ne učini novo krivično djelo.(2) Pri odlučivanju hoće li izreći uslovnu osudu sud će, vodeći računa o svrsi uslovne osude, posebno uzeti u obzir ličnost učinitelja, njegov raniji život, njegovo ponašanje poslije učinjenog krivičnog djela, stepen krivične odgovornosti i druge okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno.(3) Uslovna osuda može se izreći kad je učinitelju utvrđena kazna zatvora do 2 godine ili novčana kazna.(4) Za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, uslovna osuda se može izreći samo ako je kazna iz stava 3. ovog člana utvrđena ublažavanjem zakonom propisane kazne.(5) Uslovna se osuda ne može izreći za krivična djela za koja se ni ublažavanjem kazne ne može izreći kazna zatvora lakša od jedne godine.(6) Ako je učinitelju utvrđena i kazna zatvora i novčana kazna, uslovna osuda može se izreći za obje kazne ili samo za kaznu zatvora.

79

(7) Sigurnosne mjere, izrečene uz uslovnu osudu, izvršavaju se.Uslovna osuda je mjera upozorenja koja se izriče učinitelju krivičnog

djela kada se osnovano može očekivati da će se upozorenjem uz prijetnju kaznom ( koje sadrži uslovna osuda ) dakle bez izvršenja kazne, moći ostvariti svrha krivičnopravnih sankcija.

U tom smislu, uslovna osuda je zamjena za kaznu. Njome se upućuje prijekor učinitelju zbog učinjenog kriv. djela i istovremeno upozorava da će, u slučaju da u vremenu provjeravanja učini novo kriv. djelo ili ne ispuni obaveze nametnute uslovnom osudom, kazna utvrđena uslovnom osudom biti izvršena.

Radi se o krivičnopravnoj sankciji koja nema represivni karakter kakav ima efektivna kazna. Ona ne podrazumijeva lišenja i ograničenja ličnih prava i sloboda svojstvenih kazni, mada i ona, a prije svega uslovna osuda sa zaštitnim nadzorom, može sadržavati obaveze za osuđenu osobu kojima se ograničava njena sloboda odlučivanja i djelovanja u nekim aspektima njenog ličnog života, ali se ni tada ne radi o ograničenjima koja su plod težnji za retribucijom nego o mjerama čiji je cilj otklanjanje ili ublažavanje činilaca koji mogu dovesti do ponovnog učinjenja krivičnog djela.

Dakle, svrha uslovne osude je da se učinitelju krivičnog djela uputi upozorenje uz prijetnju kaznom kojim se omogućava ostvarenje svrhe krivičnopravnih sankcija izricanjem kazne bez njezina izvršenja i kada izvršenje kazne nije prijeko potrebno radi krivičnopravne zaštite.

U članu 62. KZ FBiH sadržane su odredbe koje uređuju strukturu uslovne osude, tj. njene bitne elemente, uslove za njeno izricanje čime se određuje polje primjene ove krivičnopravne sankcije kao i utjecaj uslovne osude na efektivnost mjera sigurnosti izrečenih uz uslovnu osudu.

Uslovnom osudom sud učinitelju krivičnog djela utvrđuje kaznu i istovremeno određuje da se ona neće izvršiti ako osuđeni za vrijeme koje odredi sud, a koje ne može biti kraće od jedne niti duže od pet godina (vrijeme provjeravanja), ne učini novo krivično djelo.

Dakle, sud učinitelju krivičnog djela uslovnom osudom utvrđuje kaznu i istodobno određuje da se ona neće izvršiti ako osuđeni u vremenu provjeravanja koje odredi sud, (ne kraće od 1 ni duže od 5 god. ), ne učini novo krivično djelo.

Prema tome, svaka uslovna osuda se sastoji od 2 bitna, neophodna elementa:1. utvrđene kazne (zatvora ili novčane kazne), čijim se izvršenjem

učinitelju prijeti ukoliko ne ispuni osnovnu obavezu koju za učinitelja sadrži svaka uslovna osuda da u roku provjeravanja ne učini novo krivično djelo, i

2. roka provjeravanja , kojega sud određuje unutar zakonom propisanog opšteg roka provjeravanja.

Osim navedene osnovne obaveze za učinitelja, koju sadrži svaka uslovna osuda, sud u uslovnoj osudi može nametnuti učinitelju i neke druge obaveze ( npr. da osuđeni vrati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, da naknadi štetu koju je pričinio krivičnim djelom, ili da ispuni druge obaveze predviđene krivičnim zakonodavstvom u Federaciji) i odrediti da će se utvrđena kazna izvršiti i ako učinitelj u ostavljenom roku ne izvrši i te druge obaveze. Međutim, nametanje učinitelju tih drugih obaveza, predstavlja samo mogućnost za sud i one nisu obavezni elemenat svake uslovne osude. (npr. kod

80

krivičnog djela izbjegavanja izdržavanja, izvršiocu se uz uslovnu osudu mogu izreći uslovi da u određenom roku isplati zaostale obroke alimentacije i da ubuduće redovno plaća izdržavanje)

Prema našem zakonu, uslovna osuda u pravilu ne podrazumijeva stavljanje učinitelja pod nadzor posebne stručne osobe, niti određivanje vrste i mjere kazne odlaže za eventualno kasnije ponovno izvođenje učinitelja pred sud u slučaju neispunjenja postavljenih obaveza i zaključka da resocijalizacija učinitelja na slobodi nije moguća, kao što je to slučaj u probacionom sistemu.

Sud je pri određivanju vrste i mjere kazne koja će učinitelju biti utvrđena uslovnom osudom dužan uzeti u obzir sve okolnosti koje inače utiču da kazna bude manja ili veća, a naročito će u obzir uzeti: stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove lične prilike, držanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.

U slučaju kada se uslovnom osudom učinitelju utvrđuje novčana kazna, u obzir će uzeti i imovno stanje učinitelja, odnosno visinu njegove plate, njegove druge prihode, njegovu imovinu i njegove porodične obaveze.

Kazna utvrđena uslovnom osudom, po svojoj vrsti i mjeri, treba odgovarati kazni koju bi sud izrekao učinitelju krivičnog djela da mu nije izrekao uslovnu osudu.

Prilikom izricanja uslovne osude sud određuje trajanje vremena provjeravanja s tim da ono ne može biti kraće od jedne godine niti duže od pet godina.

Vrijeme provjeravanja se računa od dana pravomoćnosti presude. Ono se u praksi najčešće određuje na pune godine, ali zakon ne isključuje

mogućnost određivanja vremena provjeravanja i na pune mjesece. U pravilu, dužina vremena provjeravanja bi trebala biti srazmjerna visini

utvrđene kazne, ali se pri njegovom određivanju mora voditi računa i o stepenu vjerovatnoće da će učinitelj ponovo učiniti krivično djelo. Što je ta vjerovatnoća veća i vrijeme provjeravanja koje sud određuje prilikom izricanja uslovne osude bi trebalo biti duže.

Pri odlučivanju hoće li izreći uslovnu osudu sud će, vodeći računa o svrsi uslovne osude, posebno uzeti u obzir:1. ličnost učinitelja: Kako zakon ne određuje koje su to okolnosti

relevantne za ocjenu ličnosti učinioca odnosno za odluku o izricanju uslovne osude, pri ocjeni ličnosti učinioca bi trebalo imati u vidu pobude iz kojih je djelo učinjeno, njegove lične, porodične i socijalne prilike, njegov odnos prema učinjenom djelu i prema društvenim i pravnim normama uopće.

2. njegov raniji život: Zakon, dakle, obavezuje sud da tu okolnost uzme u obzir, ali ne isključuje mogućnost izricanja uslovne osude ranije osuđivanom učinitelju krivičnog djela , ukoliko ocjenom ostalih okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca i učinjeno djelo zaključi da se i uslovnom osudom može ostvariti svrha krivičnopravnih sankcija i svrha kažnjavanja.

3. njegovo ponašanje poslije učinjenog krivičnog djela: Ovdje se u prvom redu uzimaju u obzir okolnosti koje ukazuju na njegovu spremnost da otkloni posljedice djela.

81

4. stepen krivične odgovornosti 5. druge okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno: To su

vrijeme, mjesto, način i sredstvo izvršenja, odnos prema žrtvi i dr., a koje učinjenom djelu daju teži ili lakši vid.

To znači da odluku o izricanju uslovne osude sud može donijeti samo ako, uz pozitivnu prognozu o budućem ponašanju učinitelja, do koje je došao ocjenom okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca, njegov raniji život i njegovo ponašanje poslije učinjenog krivičnog djela, zaključi da će se uslovnom osudom moći ostvariti svrha krivičnopravnih sankcija uopće i svrha kažnjavanja , dakle, da će se izrečenom uslovnom osudom moći ostvariti i generalna i specijalna prevencija krivičnog djela, kao i ako ocjenom okolnosti koje se odnose na stepen krivične odgovornosti učinitelja i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, zaključi da izvršenje kazne nije nužno radi krivičnopravne zaštite.

Uslovna osuda može se izreći ako je učinitelju utvrđena kazna zatvora do 2 godine ili novčana kazna. Mjerodavna je dakle sudski utvrđena kazna, a ne zakonom propisana kazna za učinjeno krivično djelo. Utvrđena kazna zatvora do 2 godine može se odnositi na jedno djelo ili na više krivičnih djela učinjenih u stjecaju. Međutim, nije moguće kod sticaja krivičnih djela za pojedina djela izreći uslovnu osudu, a za druga kaznu zatvora.

Izricanje uslovne osude za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, zakon uslovljava time da je kazna do 2 godine zatvora ili novčana kazna utvrđena ublažavanjem zakonom propisane kazne.

Polazi se od toga da su krivična djela za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna veoma teška krivična djela i da izricanje uslovne osude za takva krivična djela treba ograničiti samo na slučajeve u kojima je utvrđeno postojanje okolnosti koje dopuštaju i opravdavaju primjenu odredaba o ublažavanju kazne.

Uslovna se osuda ne može izreći za krivična djela za koja se ni ublažavanjem kazne ne može izreći kazna zatvora lakša od 1 godine.

S obzirom na zakonska pravila o granicama ublažavanja kazne, to znači da se uslovna osuda ne može izreći za krivična djela za koja je kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od min 3 ili više godina. Međutim, ovo zakonsko ograničenje za izricanje uslovne osude nema apsolutan karakter, jer bi se uslovna osuda mogla izreći i za krivična djela sa propisanom najmanjom mjerom kazne od 3 ili više godine ako u konkretnom slučaju postoje okolnosti za koje zakon veže mogućnost oslobođenja od kazne, jer je tada sud ovlašten i da učinitelju kaznu ublaži bez ograničenja za ublažavanje kazne.

Ako je učinitelju utvrđena i kazna zatvora i novčana kazna, uslovna osuda može se izreći za obje kazne ili samo za kaznu zatvora. Obrnuto, nije moguće. Dakle, nije moguće izreći uslovnu osudu samo za novčanu kaznu. Odredba pruža mogućnost da se izricanjem novčane kazne koja se izvršava, uz uslovnu osudu kojom je utvrđena kazna zatvora, pojača dejstvo uslovne osude kada je to neophodno za ostvarenje krivičnopravne zaštite. Ako je učinitelju izrečena uslovna osuda s utvrđenom kaznom zatvora, a ujedno i bezuslovna

82

novčana kazna, vrijeme što ga je proveo u pritvoru uračunava se u novčanu kaznu.

Sigurnosne mjere, izrečene uz uslovnu osudu, izvršavaju se. Uz uslovnu osudu učinitelju se mogu izreći sve mjere sigurnosti

predviđene u zakonu.

OPOZIV USLOVNE OSUDE

Razlozi za opoziv uslovne osude su: 1) zbog učinjenja novog krivičnog djela u periodu provjeravanja, 2) zbog ranije učinjenog krivičnog djela, 3) zbog neispunjenja obaveza izrečenih uslovnom osudom.

1. Opoziv uslovne osude zbog novog krivičnog djela (Član 64. KZ FBiH)

Uslovna osuda se može opozvati ako osuđeni tokom vremena provjeravanja izvrši novo krivično djelo. U zavisnosti od utvrđene kazne za novo krivično djelo, ovisi da li je opoziv obavezan ili fakultativan:

a) Opoziv uslovne osude je obavezan ako osuđeni tokom vremena provjeravanja učini jedno ili više krivičnih djela za koja je izrečena kazna zatvora 2 godine ili teža kazna.

b) Opoziv uslovne osude je fakultativan ako osuđeni u vrijeme provjeravanja učini jedno ili više krivičnih djela za koja je izrečena kazna zatvora u trajanju kraćem od 2 godine ili novčana kazna. U ovom slučaju, sud će, nakon što ocijeni sve okolnosti koje se odnose na učinjena krivična djela i učinitelja, a posebno srodnost učinjenih krivičnih djela, njihov značaj i pobude iz kojih su učinjena, odlučiti hoće li opozvati uslovnu osudu .

2. Opoziv uslovne osude zbog ranije učinjenog krivičnog djela (Čl 65. KZ)

Opoziv uslovne osude iz ovog razloga je fakultativan, pa je predviđeno da će sud opozvati uslovnu osudu ako poslije njezinog izricanja utvrdi da je osuđeni učinio krivično djelo prije nego što je uslovno osuđen i ako ocijeni da ne bi bilo osnova za izricanje uslovne osude da se znalo za to krivično djelo.

3. Opoziv uslovne osude zbog neispunjenja izrečenih obaveza (Čl 66. KZ)

Opoziv uslovne osude iz ovog razloga je fakultativan, pa je predviđeno da će sud opozvati uslovnu osudu i izreći izvršenje izrečene kazne ako osuđeni tokom određenog vremena provjeravanja ne ispuni izrečenu obavezu u slučajevima kad je tu obavezu mogao ispuniti.

U slučaju nemogućnosti ispunjenja izrečene obaveze sud može:a) produžiti rok za ispunjenje te obaveze ili b) zamijeniti utvrđenu obavezu drugom odgovarajućom obavezom, ili c) može osuđenog osloboditi ispunjenja izrečene obaveze.

83

Ako opozove uslovnu osudu, sud će primjenom odredaba za izricanje kazne za djela izvršena u stjecaju krivičnih djela izreći jedinstvenu kaznu i za ranije učinjeno i za novo krivično djelo uzimajući kaznu iz opozvane uslovne osude kao utvrđenu.

Ako ne opozove uslovnu osudu, sud može za novo krivično djelo izreći uslovnu osudu ili kaznu. Ako sud ocijeni da i za novo krivično djelo treba izreći uslovnu osudu, utvrdit će jedinstvenu kaznu i za ranije učinjeno i za novo krivično djelo primjenom odredaba za izricanje kazne za djela izvršena u stjecaju krivičnih djela i odredit će novo vrijeme provjeravanja koje ne može biti kraće od 1 niti duže od 5 godina, računajući od dana pravosnažnosti nove presude. Osuđenom kojem za novo krivično djelo bude izrečena kazna zatvora, vrijeme provedeno na izdržavanju ove kazne ne uračunava se u vrijeme provjeravanja utvrđeno uslovnom osudom za ranije krivično djelo.

Rokovi za opoziv uslovne osude (Član 67. KZ FBiH)

Uslovna osuda se može opozvati tokom vremena provjeravanja.Ako osuđeni tokom vremena provjeravanja učini krivično djelo koje povlači

opoziv uslovne osude, a to je presudom utvrđeno tek poslije isteka vremena provjeravanja, uslovna osuda može se opozvati najkasnije u roku od jedne godine od dana proteka vremena provjeravanja.

Ako osuđeni u određenome roku ne ispuni obavezu vraćanja imovinske koristi pribavljene kriv. djelom, da naknadi štetu koju je pričinio kriv. djelom, ili da ispuni dr. obaveze predviđene kriv. zakonodavstvom u FBiH, sud može uslovnu osudu opozvati najkasnije u roku od 1 godine od dana proteka vremena provjeravanja i odrediti da se izvrši kazna utvrđena u uslovnoj osudi.

USLOVNA OSUDA SA ZAŠTITNIM NADZOROM (Član 68. KZ FBiH)

To je jedna vrsta uslovne osude kojom se učinilac stavlja pod zaštitni nadzor ako sud, s obzirom na okolnosti učinjenja krivičnog djela, ličnost učinitelja, njegov raniji život i ponašanje poslije učinjenog krivičnog djela, smatra da će se uz određivanje zaštitnog nadzora svrha uslovne osude i društveno prilagođavanje osuđenika bolje ostvariti.

Cilj je da se primjenom zaštitnog nadzora bolje ostvari svrha uslovne osude i bolje društveno prilagođavanje osuđenog.

Zaštitni nadzor obuhvata mjere pomoći, brige, nadzora i zaštite, a može trajati od 6 mjeseci do 2 godine, i može obuhvatati slijedeće obaveze:

liječenje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi; uzdržavanje od upotrebe alkoholnih pića ili opojnih droga; posjećivanje određenih psihijatrijskih, psiholoških i drugih savjetovališta i

postupanje po njihovim savjetima; osposobljavanje za određeno zanimanje; prihvatanje zaposlenja koje odgovara stručnoj spremi i sposobnostima

učinitelja;

84

raspolaganje plaćom i drugim prihodima ili imovinom na primjeren način i u skladu sa bračnim i obiteljskim obavezama.

Sud u presudi može odrediti jednu ili više obaveza zaštitnog nadzora. Ako se osuđeni ne pridržava ovih mjera sud ga može opomenuti, a može i ukinuti uslovnu osudu.

MJERE BEZBJEDNOSTI (SIGURNOSTI)

Mjere bezbjednosti su posebna vrsta krivično-pravnih sankcija, čija je svrha da se njihovom primjenom otklone stanja ili uslovi koji mogu uticati da učinilac ubuduće ponovno učini krivična djela. Sud učiniocu može izreći jednu ili više mjera bezbjednosti, ako za to postoje uslovi propisani zakonom.

Vrste mjera bezbjednosti koje propisuje zakon su:

1. obavezno psihijatrijsko liječenje (na slobodi); 2. obavezno liječenje od ovisnosti; 3. zabrana vršenje poziva, aktivnosti ili funkcija ; 4. zabrana upravljanja motornim vozilom; 5. oduzimanje predmeta.

1) Obavezno psihijatrijsko liječenje

Kao mjera bezbjednosti se izriče učinitelju krivičnog djela koji je krivično djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti ili smanjene uračunljivosti, ako postoji opasnost da bi uzroci takvoga stanja mogli i ubuduće djelovati na učinitelja da učini novo krivično djelo.

Sigurnosna mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja traje dok ne prestanu razlozi zbog kojih je izrečena, ali najduže do isteka izdržavanja kazne zatvora ili izvršenja rada za opće dobro na slobodi ili isteka vremena provjeravanja uz uslovnu osudu.

Uz ispunjenje navedenih uslova, ova mjera bezbjednosti se može izvršiti:

a) uz izdržavanje kazne zatvora ili b) uz uslovnu osudu ili c) uz rad za opće dobro na slobodi.

Učinitelju krivičnog djela koji se tokom izvršavanja rada za opće dobro na slobodi kao zamjeni za kaznu zatvora ne podvrgne obaveznom psihijatrijskom liječenju može se izreći izvršenje kazne zatvora.

Prema učinitelju krivičnog djela koji se ne podvrgne psihijatrijskom liječenju tokom vremena provjeravanja određenog u uslovnoj osudi, može se opozvati uslovna osuda zbog neispunjenja izrečenih obaveza.

Obavezno psihijatrijsko liječenje se može nastaviti izvan medicinske ustanove nakon što je osuđeni uslovno otpušten. Ako osuđeni ne nastavi liječenje, uslovni otpust će se opozvati.

85

2) Obavezno liječenje od ovisnosti

Kao mjera bezbjednosti može se izreći učinitelju koji je krivično djelo učinio pod odlučujućim djelovanjem ovisnosti od alkohola ili opojnih droga, ako postoji opasnost da će zbog te ovisnosti i ubuduće učiniti krivična djela .

Mjera obaveznog liječenja od ovisnosti može se izreći uz istu krivičnopravnu sankciju, u istom trajanju i na isti način kako je zakonom propisano za obavezno psihijatrijsko liječenje.

Učinitelju krivičnog djela koji se tokom izvršavanja rada za opće dobro na slobodi kao zamjeni za kaznu zatvora ne podvrgne obaveznom liječenju od ovisnosti može se izreći izvršenje kazne zatvora.

Pod uslovima iz člana 74. stav 2. KZ FBiH (Obavezno psihijatrijsko liječenje), obavezno liječenje od ovisnosti se može nastaviti izvan medicinske ustanove nakon što je osuđeni uslovno otpušten. Ako osuđeni ne nastavi liječenje, uslovni otpust će se opozvati.

Prema učinitelju krivičnog djela koji se ne podvrgne liječenju od ovisnosti tokom vremena provjeravanja određenog u uslovnoj osudi, može se opozvati uslovna osuda zbog neispunjenja izrečenih obaveza.

3) Zabrana vršenja poziva, aktivnosti ili funkcija

Kao mjera bezbjednosti može se izreći učinitelju koji je učinio kriv. djelo u vezi sa imovinom koja mu je bila povjerena ili kojoj je imao pristup zahvaljujući svom pozivu, aktivnosti ili funkciji, ako postoji opasnost da bi daljnje vršenje poziva, aktivnosti ili funkcija moglo poticajno djelovati da učini novo kriv. djelo zloupotrebom svog poziva, aktivnosti ili funkcije u vezi sa imovinom koja mu je povjerena ili kojoj ima pristup.

Ova mjera se može izreći u trajanju koje ne može biti kraće od 1 niti duže od 10 godina, računajući od dana pravosnažnosti odluke, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove sigurnosne mjere.

Učinitelju takvog krivičnog djela koji tokom izvršavanja rada za opće dobro na slobodi kao zamjeni za kaznu zatvora prekrši zabranu vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije može se odrediti izvršenje kazne zatvora.

Prema učinitelju krivičnog djela koji prekrši zabranu vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije tokom vremena provjeravanja određenog u uslovnoj osudi, može se opozvati uslovna osuda zbog neispunjenja izrečenih obaveza.

4) Zabrana upravljanja motornim vozilom

Kao mjera bezbjednosti može se izreći učinitelju krivičnog djela protiv bezbjednosti saobraćaja, kada postoji opasnost da će upravljajući motornim vozilom ponovno učiniti takvo krivično djelo.

86

Zabrana upravljanja motornim vozilom može se odnositi na određenu vrstu ili na sve vrste motornih vozila.

Ova mjera se može izreći u trajanju koje ne može biti kraće od 3 mjeseca ni duže od 5 godina računajući od pravosnažnosti sudske odluke , s tim da se vrijeme izvršenja kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove mjere.

Prema učinitelju krivičnog djela kojem je zabranjeno upravljanje motornim vozilom uz zamjenu za kaznu zatvora ili uslovnu osudu, ako ne postupi po toj zabrani, opozvaće se rad za opće dobro na slobodi i uslovna osude zbog neispunjenja određenih obaveza.

5) Oduzimanje predmeta

Predmeti koji su upotrebljeni ili su bili namijenjeni za učinjenje krivičnog djela ili koji su nastali učinjenjem krivičnog djela oduzet će se: kad postoji opasnost da će biti ponovo upotrijebljeni za učinjenje kriv djela

ili kad se radi zaštite opće sigurnosti ili iz razloga morala lišenje čini prijeko

potrebnim, ako su vlasništvo učinitelja.Predmeti se mogu oduzeti i ako nisu vlasništvo učinitelja kad to

zahtijevaju interesi opće sigurnosti i razlozi morala, ali se time ne dira u prava vlasnika predmeta na naknadu štete od učinitelja.

U slučajevima kad to zahtijevaju interesi opće sigurnosti i razlozi morala, zakonom se može propisati obavezno oduzimanje predmeta.PRAVILA O ODGOJNIM PREPORUKAMA, O ODGOJNIM MJERAMA I O KAŽNJAVANJU MALOLJETNIKA

BiH za razliku od, npr. RH, Austrije ili Njemačke, nema poseban zakon kojim se reguliše krivičnopravni položaj maloljetnih učinitelja krivičnih djela. Međutim, u skladu sa dosadašnjom zakonodavnom praksom, KZ FBiH u posebnoj glavi sadrži odredbe o odgojnim preporukama, odgojnim mjerama i o kažnjavanju maloljetnika kojima se ustanovljava poseban krivičnopravni režim koji se primjenjuje na maloljetne učinitelje kriv. djela. Te odredbe sadrže određena odstupanja od opštih pravila o kažnjavanju učinitelja kriv. djela kojima se osigurava da dobrobit maloljetnih učinitelja kriv. djela bude osnov i cilj krivičnopravne reakcije prema njima i da ta reakcija bude u skladu ne samo sa težinom i okolnostima učinjenog krivičnog djela nego i sa ličnim svojstvima te ličnim, porodičnim i socijalnim prilikama maloljetnog učinitelja kriv. djela.

Kada su u pitanju maloljetni izvršioci krivičnih djela, prema njima se mogu primjeniti:1) Odgojne (vaspitne) preporuke i2) Krivične sankcije prema maloljetnicima – gdje spadaju:

a) odgojne (vaspitne) mjere, b) mjere bezbjednosti, c) kazna maloljetničkog zatvora - može se izreći samo izuzetno, i to

starijem maloljetniku.

87

1. Odgojne preporuke

Odgojne preporuke su novina u našem krivičnom zakonodavstvu. Radi se o nastojanjima da se u odnosu na određena delinkventna ponašanja maloljetnika da prednost vansudskim oblicima prevencije. Dakle, primjena odgojnih mjera je alternativa krivičnom gonjenju, jer je to faktički vansudsko rješavanje nastalog konflikta.

Svrha odgojnih preporuka (Član 81. KZ FBiH) je: a) da se prema maloljetnom učinitelju kriv. djela ne pokreće krivični

postupak, i b) da se primjenom odgojnih preporuka utiče na maloljetnika da ubuduće ne

učini krivična djela.

Uslovi primjene odgojnih preporuka (Član 80. KZ FBiH)

Prema maloljetnom učinitelju krivičnog djela mogu se primijeniti odgojne preporuke za krivična djela s propisanom novčanom kaznom ili kaznom zatvora do 3 godine. Odgojne preporuke mogu trajati najduže 1 godinu.

Uslovi primjene odgojnih preporuka su: 1. maloljetnikovo priznanje krivičnog djela i 2. njegova izražena spremnost za pomirenjem s oštećenim.

Odgojne preporuke prema maloljetniku može primijeniti nadležni tužilac ili sudija za maloljetnike (SZM), i tako se i djele.Odgojne preporuke koje primjenjuje ovlašteni tužilac su:

1. lično izvinjenje oštećenom; 2. naknada štete oštećenom; 3. redovno pohađanje škole; 4. posjećivanje odgojnih, obrazovnih, psiholoških i drugih savjetovališta;

Odgojne preporuke koje primjenjuje SZM:1. rad u korist humanitarne organizacije ili lokalne zajednice; 2. prihvatanje odgovarajućeg zaposlenja; 3. smještaj u drugu porodicu, dom ili ustanovu; 4. liječenje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi;

Izbor odgojnih preporuka (Član 83. KZ FBiH)

Pri izboru odgojnih preporuka ovlašteni tužilac, ili SZM će uzeti u obzir sveukupne interese maloljetnika i oštećenika. Pritom će posebno voditi računa da se primijenjenim odgojnim preporukama ne dovede u pitanje redovno školovanje maloljetnika ili njegov rad.

Izbor i primjena odgojnih preporuka izvršava se u saradnji s roditeljima ili starateljima maloljetnika i organima socijalnog staranja . Odgojne se preporuke mogu tokom njihovog izvršavanja zamijeniti drugom ili ukinuti.

88

2. Krivične sankcije prema maloljetnicima (Član 84. KZ FBiH)

Krivične sankcije koje se mogu izreći maloljetnom učinitelju krivičnog djela dijele se na:

a) odgojne (vaspitne) mjere, b) kazna maloljetničkog zatvora, c) mjere bezbjednosti.

Mlađem maloljetniku (koji je u vrijeme učinjenja kriv. djela navršio 14, a nije navršio 16 godina života) mogu se izreći samo odgojne (vaspitne) mjere .

Starijem maloljetniku (koji je u vrijeme učinjenja kriv. djela navršio 16, a nije navršio 18 godina života) odgojne se mjere mogu izreći pod uslovima propisanim ovim zakonom, a izuzetno mu se može izreći kazna maloljetničkog zatvora.

Maloljetniku se mogu izreći mjere bezbjednosti pod uslovima propisanima ovim zakonom. Ne mogu mu se izreći mjere bezbjednosti: 1. zabrana vršenje poziva, aktivnosti ili funkcija i 2. zabrana upravljanja motornim vozilom.

Maloljetniku se ne mogu izreći sudska opomena ni uslovna osuda.

Svrha odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora (Član 85. KZ FBiH) Svrha odgojnih (vaspitnih) mjera i kazne maloljetničkog zatvora je da se

pružanjem zaštite i pomoći maloljetnim učiniocima krivičnih djela, nadzorom nad njima, njihovim stručnim osposobljavanjem i razvijanjem njihove osobne odgovornosti, osigura njihov odgoj, preodgoj i pravilan razvoj.

Uz to, svrha kazne maloljetničkog zatvora je poseban utjecaj na maloljetnog učinioca da ubuduće ne učini krivična djela, kao i uticaj na druge maloljetnike da ne učine krivična djela.

Dakle, ovdje se radi, uglavnom, o individualnoj prevenciji (sve mjere se izriču uglavnom u cilju preodgoja konkretnog maloljetnika) (Jaganjac naglasio, čini se da nije baš u skladu sa KZ FBiH!!!)

2.a. Odgojne (vaspitne) mjere

Vrste odgojnih (vaspitnih) mjera (Član 86. KZ FBiH)

Odgojne (vaspitne) mjere se dijele u 3 grupe: 1. disciplinske mjere 2. mjere pojačanog nadzora 3. zavodske mjere

Izbor odgojne mjere (Član 88. KZ FBiH)

Pri izboru odgovarajuće odgojne mjere sud će uzeti u obzir:1. godine života maloljetnika, 2. stepen njegovog duševnog razvoja, 3. njegova psihička svojstva,

89

4. njegove sklonosti, 5. pobude iz kojih je djelo učinio, 6. dotadašnji odgoj, 7. sredinu i prilike u kojima je živio, 8. težinu krivičnog djela, 9. da li mu je ranije bila izrečena odgojna mjera ili kazna, te 10. sve druge okolnosti koje mogu biti od uticaja na izricanje odgojne mjere.

U postupku protiv maloljetnika obavezno je uključen organ starateljstva uz čiju stručnu pomoć sud određuje najadekvatniju mjeru u svakom konkretnom slučaju.

1.) DISCIPLINSKE MJERE

Disciplinske mjere se izriču maloljetnom učinitelju krivičnog djela kojem nije potrebno izreći trajnije mjere odgoja i preodgoja, u pravilu ako je učinio krivično djelo iz nepromišljenosti ili lakomislenosti. Tu spadaju:

1. sudski ukor i 2. upućivanje u disciplinski centar za maloljetnike (Član 89. KZ FBiH)

Ovu mjeru sud će izreći kada je potrebno da se odgovarajućim kratkotrajnim mjerama utiče na osobnost i ponašanje maloljetnog učinitelja krivičnog djela, a može ga uputiti u disciplinski centar:a) na određeni broj sati tokom dana blagdana, ali najviše 4 uzastopna

dana blagdana; b) na određeni broj sati tokom dana, ali najduže u trajanju do 1 mjeseca; c) na neprekidni boravak određen broj dana, ali ne duže od 20 dana.

Pri izricanju ove mjere, sud će voditi računa da zbog njenog izvršenja maloljetnik ne izostane s redovite školske nastave ili posla.U disciplinskom centru maloljetnik se može zaposliti na korisnim radovima koji odgovaraju njegovim godinama života, ukoliko on ili njegov staratelj na to pristanu.Pri izricanju ove mjere, sud može izreći i odgojnu mjeru pojačanog nadzora nadležnog tijela socijalne zaštite koja se izvršava po izvršenju odgojne mjere upućivanja u disciplinski centar za maloljetnike.

2.) MJERE POJAČANOG NADZORA

Mjere pojačanog nadzora izriču se maloljetnom učinitelju krivičnog djela kojem treba izreći trajnije mjere odgoja, preodgoja ili liječenja, uz odgovarajući nadzor, a nije potrebno njegovo potpuno odvajanje iz dotadašnje sredine .

Tu spadaju:

1) pojačan nadzor od strane roditelja/usvojioca/staraoca (Čl. 90. KZ FBiH)

90

Ovu mjeru sud će izreći ako su roditelji, usvojitelj ili staratelj propustili nadzor nad maloljetnikom, iako su ga u mogućnosti obavljati.

Pri izricanju ove mjere, sud može: a) roditelju, usvojitelju ili staratelju dati potrebne upute i naložiti im

određene dužnosti u pogledu mjera koje treba preduzeti radi odgoja maloljetnika, njegovog liječenja i radi otklanjanje štetnih uticaja.

b) odrediti da nadležni organ socijalnog staranja provjerava njeno izvršavanje i ukazuje pomoć roditelju, usvojitelju ili staratelju. Sud će naknadno odlučiti o prestanku takvog provjeravanja, s tim da ono ne može trajati manje od jedne ni duže od tri godine.

2) pojačan nadzor u drugoj porodici (Član 91. KZ FBiH)

Ovu mjeru sud će izreći ako roditelji, usvojitelj ili staratelj nisu u mogućnosti da maloljetnika pojačano nadziru ili ako se od njih takav nadzor ne može opravdano očekivati.

Izvršenje ove odgojne mjere obustavit će se:

a) kad roditelji, usvojitelj ili staratelj steknu mogućnost da maloljetnika pojačano nadziru,

b) kad prema rezultatu odgoja prestane potreba za pojačanim nadzorom .

Pri izricanju ove odgojne mjere sud će odrediti da za vrijeme njenog trajanja nadležni ogran socijalne zaštite provjerava njeno izvršavanje i ukazuje potrebnu pomoć porodici u kojoj je maloljetnik smješten.3) pojačan nadzor od strane nadležnog organa soc. zaštite (Čl 92. KZ

FBiH)

Ovu mjeru sud će izreći ako roditelji, usvojitelj ili staratelj nisu u mogućnosti pojačano nadzirati maloljetnika, a ne postoje uslovi za izricanje odgojne mjere pojačanog nadzora u drugoj porodici.

Sud će naknadno odlučiti o prestanku ove mjere, s tim da njeno trajanje ne može biti kraće od 1 ni duže od 3 godine.

Za vrijeme trajanja ove mjere maloljetnik i dalje živi s roditeljima, usvojiteljem ili starateljem, a pojačani nadzor nad njim vrši ovlaštena osoba nadležnog organa socijalne zaštite , koja se brine o školovanju maloljetnika, njegovom zaposlenju, odvajanju iz sredine koja na njega štetno utiče, potrebnom liječenju i sređivanju prilika u kojima živi.

3.) ZAVODSKE MJERE

Zavodske mjere izriču se maloljetnom učinitelju krivičnog djela kojem treba izreći trajnije mjere odgoja, preodgoja ili liječenja, uz njegovo potpuno odvajanje iz dotadašnje sredine.

Zavodske mjere ne mogu trajati duže od 5 godina.

91

U zavodske mjere spadaju:

a) Upućivanje u vaspitnu ustanovu (Član 94. KZ FBiH)

Ovu mjeru sud će izreći ako nad maloljetnikom treba osigurati izvršenje stalnog nadzora stručnih odgajatelja u ustanovi za odgoj maloljetnika.

U odgojnoj ustanovi maloljetnik ostaje najmanje 6 mjeseci a najviše 3 godine. Pri izricanju ove mjere sud neće odrediti njeno trajanje, već će o tome naknadno odlučiti

b) upućivanje u vaspitno-popravni dom (Član 95. KZ FBiH)

Ovu mjeru sud će izreći ako prema maloljetniku treba primijeniti pojačane mjere preodgoja.

Pri odlučivanju hoće li izreći ovu mjeru, sud će naročito uzeti u obzir:1. težinu i prirodu učinjenog krivičnog djela i 2. okolnost jesu li maloljetniku ranije bile izrečene odgojne mjere ili kazna

maloljetničkog zatvora.U odgojno-popravnom domu maloljetnik ostaje min 1, a max 5 god. Pri izricanju ove mjere, sud, također, neće odrediti njeno trajanje, već će o

tome naknadno odlučiti.

c) upućivanje u drugu ustanovu za osposobljavanje (Član 96. KZ FBiH) Ovu mjeru sud može izreći maloljetniku ometenom u psihičkom ili

fizičkom razvoju, umjesto odgojne mjere upućivanja u odgojnu ustanovu ili odgojne mjere upućivanja u odgojno-popravni dom.

Maloljetnik ostaje u ustanovi za osposobljavanje sve dok je to potrebno radi njegovog liječenja ili osposobljavanja, a kad maloljetnik postane punoljetan, ponovo će se ispitati potreba njegova daljnjeg zadržavanja u toj ustanovi.

Obustava izvršenja i izmjena odluke o odgojnim mjerama (Član 97. KZ FBIH)

Kad se poslije donošenja odluke kojom je izrečena odgojna mjera pojačanog nadzora ili zavodska odgojna mjera pojave okolnosti kojih nije bilo u vrijeme donošenja odluke ili se za njih nije znalo, a one bi bile od uticaja na donošenje odluke, izvršenje izrečene mjere može se obustaviti ili se izrečena mjera može zamijeniti drugom odgojnom mjerom pojačanog nadzora ili zavodskom odgojnom mjerom.

Uz tom slučaju, ukoliko za pojedine mjere nije što drugo propisano, odgojna mjera pojačanog nadzora ili zavodska odgojna mjera može se, s obzirom na postignuti uspjeh odgoja, obustaviti od izvršenja, a može se i zamijeniti drugom takvom mjerom kojom će se bolje postići svrha odgojnih mjera.

Obustavljanje od izvršenja zavodske odgojne mjere ili zamjenjivanje zavodske odgojne mjere drugom takvom mjerom izvršit će se uz sljedeća ograničenja:

92

a) odgojna mjera upućivanja u odgojnu ustanovu ne može se obustaviti od izvršenja prije isteka roka od 6 mjeseci, a do isteka ovog roka može se zamijeniti samo odgojnim mjerama upućivanja u odgojno-popravni dom ili upućivanja u drugu ustanovu za osposobljavanje;

b) odgojna mjera upućivanja u odgojno-popravni dom ne može se obustaviti od izvršenja prije isteka roka od 1 godine, a do isteka ovog roka može se zamijeniti samo odgojnim mjerama upućivanja u odgojnu ustanovu ili upućivanja u drugu ustanovu za osposobljavanje.

Izuzetno, odgojna mjera upućivanja u odgojnu ustanovu ili odgojna mjera upućivanja u odgojno-popravni dom može se obustaviti od izvršenja ili zamijeniti drugom mjerom i prije isteka roka od 6 mj., odnosno 1. god., ako posebne okolnosti koje se odnose na osobu maloljetnika očito pokazuju da je postignuta svrha tih mjera.

Ponovno odlučivanje o odgojnim mjerama (Član 98. KZ FBIH)

Ako je od pravosnažnosti odluke, kojom je izrečena odgojna mjera pojačanog nadzora ili zavodska odgojna mjera, proteklo više od 1 godine, a izvršenje nije započeto, sud će ponovno odlučiti o potrebi izvršenja izrečene mjere. Pri tome sud može odlučiti da se ranije izrečena mjera izvrši, ne izvrši ili da se zamijeni nekom drugom mjerom.

Odgojna mjera upućivanja u disciplinski centar za maloljetnike neće se izvršiti ako je proteklo više od 6 mjeseci od pravosnažnosti odluke kojom je ova mjera izrečena, a njeno izvršenje nije započeto.

2.b. Kažnjavanje starijih maloljetnika (Čl 99. KZFBiH)

Kazniti se može samo stariji maloljetnik , i to pod uslovima: 1. da je učinio djelo za koje je propisana kazna zatvora teža od 5 godina, i 2. da zbog teških posljedica djela i visokog stepena krivične odgovornosti ne

bi bilo opravdano izricanje odgojnih mjera.

Kazna maloljetničkog zatvora (Član 100. KZ FBiH)

Kazna maloljetničkog zatvora ne može biti kraća od 1 ni duža od 10 godina, a izriče se na pune godine ili na pola godine.

Pri odmjeravanju kazne starijem maloljetniku za krivično djelo, sud nije vezan za min. propisanu mjeru kazne.

Odmjeravanje kazne maloljetničkog zatvora (Član 101. KZ FBiH)

Pri odmjeravanju kazne maloljetničkog zatvora starijem maloljetniku, sud će uzeti u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća, imajući posebno u vidu:

1. stepen psihičkog razvoja maloljetnika 2. vrijeme potrebno za njegov preodgoj i 3. vrijeme potrebno za njegovo stručno osposobljavanje.

93

Izricanje odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora za   krivična djela u sticaju (Član 102. KZ FBiH)

Za krivična djela u sticaju sud izriče maloljetniku samo jednu odgojnu mjeru ili samo kaznu maloljetničkog zatvora kad postoje zakonski uslovi za izricanje te kazne i kad sud ocijeni da je treba izreći.

Sud će postupiti isto i kad poslije izrečene odgojne mjere, ili kazne maloljetničkog zatvora utvrdi da je maloljetnik prije ili poslije njihovog izricanja učinio krivično djelo.

Zastarjelost izvršenja kazne maloljetničkog zatvora (Član 103. KZ FBiH)

Kazna maloljetničkog zatvora neće se izvršiti kad od dana pravosnažnosti presude kojom je kazna izrečena protekne:a) 10 godina - ako je izrečena kazna maloljetničkog zatvora preko 5 godina; b) 5 godina - ako je izrečena kazna maloljetničkog zatvora preko 3 godine; c) 3 godine - ako je izrečena kazna maloljetničkog zatvora do 3 godine.

Maloljetni izvršioci krivičnih djela mogu se uslovno otpustiti sa izdržavanja kazne nakon izdržane 1/3 kazne, ali ne prije isteka 1 godine. Za vrijeme trajanja uslovnog otpusta, sud može odrediti mjeru pojačanog nadzora od strane organa socijalne zaštite.

Maloljetnički zatvor izdržava se u posebnim ustanovama ili u odvojenim dijelovima kazneno-popravnih ustanova. Dok ne navrši 18 godina, izdržava se u posebnim kazneno popravnim ustanovama, a od 18 -23 godine izdržavaju u posebnim odjeljenjima kazneno-popravnih ustanova za odrasle, ali sa njima ne smiju dolaziti u kontakt.Izricanje krivičnopravnih sankcija punoljetnim osobama za krivična djela koja su učinila kao maloljetnici (Član 104.)

Punoljetnoj osobi koja je navršila 21 godinu života ne može se suditi za krivično djelo koje je učinila kao mlađi maloljetnik. Ako punoljetna osoba u vrijeme suđenja nije navršila 21 godinu života, može joj se suditi samo za krivična djela s propisanom kaznom zatvora težom od 5 godina. Takvoj osobi sud može izreći samo odgovarajuću zavodsku odgojnu mjeru, s tim da će pri ocjeni hoće li izreći ovu mjeru sud uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito težinu učinjenog krivičnog djela, vrijeme koje je proteklo od njegovog učinjenja, ponašanje učinitelja i svrhu te odgojne mjere.

Punoljetnoj osobi može se za krivično djelo koje je učinila kao stariji maloljetnik izreći odgovarajuća zavodska odgojna mjera, a pod uslovima iz člana 100. KZ FBiH (Kazna maloljetničkog zatvora) i kazna maloljetničkog zatvora. Pri ocjeni hoće li i koju će od ovih sankcija izreći, sud će uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito težinu učinjenog krivičnog djela, vrijeme koje je proteklo od učinjenja, ponašanje učinitelja, te svrhu koju treba postići sankcijama.

Izuzetno od odredbe stava 3. ovog člana, punoljetnoj osobi koja je u vrijeme suđenja navršila 21 godinu života sud može umjesto kazne maloljetničkog zatvora izreći kaznu zatvora ili uvjetnu osudu. Kazna zatvora

94

izrečena u ovom slučaju ima u pogledu rehabilitacije, brisanja osude i pravnih posljedica osude isti pravni učinak kao i kazna maloljetničkog zatvora.

Izricanje odgojnih mjera mlađim punoljetnim osobama (Član 105.)

Učinitelju koji je kao punoljetan učinio krivično djelo, a u vrijeme suđenja nije navršio 21 godinu života, sud može izreći odgovarajuću zavodsku odgojnu mjeru ako se, s obzirom na njegovu ličnost i okolnosti pod kojima je krivično djelo učinio, može očekivati da će se i odgojnom mjerom postići svrha koja bi se ostvarila izricanjem kazne.

Mlađoj punoljetnoj osobi kojoj je izrečena odgojna mjera sud može, pod uvjetima propisanima ovim zakonom, izreći sve sigurnosne mjere propisane ovim zakonom, osim sigurnosne mjere zabrane vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije.

Izrečena odgojna mjera može trajati najduže dok učinitelj ne navrši 23 godine života.

Učinak kazne na odgojne mjere (Član 107.) Ako za vrijeme trajanja odgojne mjere sud izrekne starijem maloljetniku

kaznu maloljetničkog zatvora, odgojna mjera prestaje kad maloljetnik započne izdržavanje te kazne.

Ako za vrijeme trajanja odgojne mjere sud izrekne punoljetnoj osobi kaznu maloljetničkog zatvora ili kaznu zatvora najmanje 1 god., odgojna mjera prestaje kad ta osoba započne izdržavanje kazne.

Ako za vrijeme trajanja odgojne mjere sud izrekne punoljetnoj osobi kaznu zatvora manju od 1 god., sud će u presudi odlučiti hoće li se po izdržanoj kazni nastaviti izvršenje izrečene odgojne mjere ili će se ta mjera ukinuti.

Učinak odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora (Član 108.) Odgojne mjere i kazna maloljetničkog zatvora ne podliježu pravnim

posljedicama osude koje se sastoje u zabrani sticanja određenih prava iz čl.118. st. 2. KZ FBiH (Vrste pravnih posljedica osude)

Na osobe koje izdržavaju odgojnu mjeru upućivanja u odgojno-popravni dom ili kaznu maloljetničkog zatvora primjenjuju se odredbe člana 112. KZ FBiH (Rad osuđenih osoba).

Evidencija o izrečenim odgojnim mjerama (Član 109.) Evidenciju o izrečenim odgojnim mjerama vode nadležni organi socijalne

zaštite na osnovu propisa koje donosi organ nadležan za poslove socijalne zaštite u Federaciji BiH.

Podaci o izrečenim odgojnim mjerama mogu se dati samo sudu, tužiteljstvu, organima unutrašnjih poslova i organima socijalne zaštite u vezi sa krivičnim postupkom koji se vodi protiv osoba kojima su izrečene odgojne mjere.

2.c. Izricanje mjera bezbjednosti maloljetniku (Član 106.)

Maloljetnom učinitelju krivičnog djela kojem je izrečena odgojna mjera ili kazna maloljetničkog zatvora mogu se, pod uvjetima propisanim

95

zakonom, izreći mjere bezbjednosti: obavezno psihijatrijsko liječenje (na slobodi), obavezno liječenje od ovisnosti i oduzimanje predmeta.

Mjera bezbjednosti obaveznog liječenja od ovisnosti ne može se izreći uz disciplinsku mjeru. Umjesto mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja može se izreći odgojna mjera upućivanja u drugu ustanovu za osposobljavanje ako se u toj ustanovi može osigurati liječenje i time postići svrha te mjere bezbjednosti i mjera oduzimanja predmeta.

OPĆE ODREDBE O IZVRŠENJU KRIVIČNOPRAVNIH SANKCIJA

Izvršenje kazne zatvora (Član 110.) (1) Kazna zatvora i kazna maloljetničkog zatvora izvršavaju se u zatvorenim, poluotvorenim ili otvorenim ustanovama za izdržavanje kazne.(2) Kazna dugotrajnog zatvora izvršava se u zatvorenim ustanovama za izdržavanje kazne.

Granice izvršenja kazni (Član 111. KZ FBiH) Osoba prema kojoj se izvršava kazna lišava se prava ili se ona ograničava

u pravima u skladu sa zakonom samo u granicama prijeko potrebnim da bi se ostvarila svrha pojedinih kazni.

Rad osuđenih osoba (Član 112. KZ FBiH) (1) Osoba osuđena na kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora ili kaznu maloljetničkog zatvora, koja je sposobna za rad, može raditi ukoliko ona na to pristane.(2) Ako osuđena osoba traži ili pristane na rad, rad će joj se omogućiti.(3) Rad osuđene osobe treba biti koristan i usklađen sa savremenim načinom vršenja iste vrste rada na slobodi, prema stručnim i drugim sposobnostima osuđenog.

Izvršenje kazne maloljetničkog zatvora (Član 113. KZ FBIH)(1) Prema starijem maloljetniku, dok ne navrši 18 godina života, kazna maloljetničkog zatvora izvršava se u posebnim krivično-popravnim ustanovama za maloljetnike. Prema osobi koja je navršila 18 godina života, ali nije navršila 23 godine života (mlađa punoljetna osoba) kazna maloljetničkog zatvora se izvršava u posebnim ustanovama za mlađe punoljetne osobe ili u posebnom odjeljenju ustanove u kojoj se kazna izvršava prema punoljetnim osobama, pri čemu se osigurava da mlađe punoljetne osobe ne dođu u kontakt sa starijim zatvorenicima. Prema osobi koja je navršila 23 godine života prije kraja izdržavanja kazne ostatak kazne se izvršava u krivično-popravnoj ustanovi za odrasle.(2) Prema mlađoj punoljetnoj osobi kazna se može izvršavati u kazneno-popravnoj ustanovi za maloljetnike sve dok je to potrebno radi završetka njenog školovanja ili stručnog osposobljavanja. Međutim, prema mlađoj punoljetnoj osobi kazna se ne može ni u kojem slučaju izvršavati u krivično-popravnoj ustanovi za maloljetnike, ako bi to bilo na koji način bilo štetno za maloljetne osobe prema kojima se izvršava kazna maloljetničkog zatvora u toj ustanovi.

96

(3) Izbor posla za osuđenog maloljetnika vrši se prema njegovim sposobnostima i sklonostima za određenu vrstu posla, radi stručnog osposobljavanja, a prema mogućnostima koje postoje u krivično-popravnoj ustanovi za maloljetnike. Mlađoj punoljetnoj osobi će se također omogućiti obrazovanje i stručno osposobljavanje, bez obzira na to izvršava li se kazna u posebnim ustanovama ili u posebnim odjeljenjima krivično-popravnih ustanova za odrasle osobe. (4) Radno vrijeme osuđenog maloljetnika određuje se tako da mu se omogući školovanje i stručno osposobljavanje i da mu ostane dovoljno vremena za fizički odgoj i razonodu.(5) Osuđeni maloljetnik može biti uvjetno otpušten s izdržavanja kazne ako je izdržao trećinu kazne, ali ne prije nego što je proveo jednu godinu u krivično-popravnoj ustanovi. Za vrijeme uvjetnog otpusta sud može odrediti odgojnu mjeru pojačanog nadzora nadležnog tijela socijalne zaštite. Za opoziv uvjetnog otpusta primjenjuju se odredbe člana 46. KZ FBiH (Opoziv uvjetnog otpusta).(6) Maloljetni osuđenik, osim u izuzetnim okolnostima, ima pravo održavati kontakte sa svojom obitelji putem pisama i posjeta.

ODUZIMANJE IMOVINSKE KORISTI

Osnova oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom (Čl 114.)

Osnov oduzimanja imovinske koristi sadržan je u zakonskoj odredbi da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu izvršenjem krivičnog djela. Korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela oduzet će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno pod uslovima propisanim ovim zakonom.

Sud može oduzeti korist pribavljenu izvršenjem krivičnog djela i u odvojenom postupku ukoliko postoji opravdani razlog za zaključak da je krivičnim djelom korist pribavljena, a vlasnik ili uživatelj nije u mogućnosti dokazati da je korist pribavljena zakonito.

Način oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom(Čl 115.KZ)

Od učinioca će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti, i svaka druga imovinska korist pribavljena krivičnim djelom. Ako oduzimanje nije moguće, učinilac krivičnog djela će se obavezati da plati novčani iznos koji odgovara pribavljenoj imovinskoj koristi.

Imovinska korist može se oduzeti i od lica na koja je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti, pod uslovom da su ta lica znala ili su mogla znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.

Ako je imovinska korist prenesena na bliske srodnike, oduzeće se od njih ako ne dokažu da su kao naknadu dali punu vrijednost.

Kad je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom sjedinjena s imovinom stečenom na zakoniti način, takva imovina može biti predmet oduzimanja, ali u mjeri koja ne premašuje procijenjenu vrijednost imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.

97

Prihod ili drugi plodovi imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, ili imovine u koju je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom pretvorena ili imovine s kojom je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom sjedinjena, mogu biti predmet mjera navedenih u ovom članu na isti način i u istoj mjeri kao i imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.

Zaštita oštećenog (Član 116. KZ F BIH)

Ako je oštećenom u krivičnom postupku dosuđen imovinskopravni zahtjev, sud će izreći lišenje imovinske koristi ukoliko ona prelazi dosuđeni imovinskopravni zahtjev oštećenog.

Oštećeni koji je u krivičnom postupku u pogledu svog imovinskopravnog zahtjeva upućen na parnični postupak, može tražiti da se namiri iz iznosa oduzete vrijednosti ako pokrene parnični postupak u roku od šest mjeseci od dana pravosnažnosti odluke kojom je upućen na parnični postupak i ako u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti odluke kojom je utvrđen njegov zahtjev zatraži namirenje iz oduzete vrijednosti.

Oštećeni koji u krivičnom postupku nije istaknuo imovinskopravni zahtjev može zahtijevati namirenje iz oduzete vrijednosti ako je radi utvrđenja svog zahtjeva pokrenuo parnični postupak u roku od tri mjeseca od dana saznanja za presudu kojom se oduzima imovinska korist, a najdalje u roku od dvije godine od pravosnažnosti odluke o oduzimanju imovinske koristi i ako u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti odluke kojom je utvrđen njegov zahtjev zatraži namirenje iz oduzete vrijednosti.

PRAVNE POSLJEDICE OSUDE

Nastupanje pravnih posljedica osude (Član 117. KZ FBiH)

Osude za određena krivična djela mogu imati za pravnu posljedicu:a) prestanak ili gubitak određenih prava ili b) zabranu sticanja određenih prava.

Pravne posljedice osude ne mogu nastupiti kad je za krivično djelo učinitelju izrečena novčana kazna, sudska opomena ili uslovna osuda ili kad je učinitelj oslobođen od kazne.

Pravne posljedice osude mogu se propisati samo zakonom i nastupaju po sili zakona kojim su propisane.

Vrste pravnih posljedica osude (Član 118. KZ FBiH)

Pravne posljedice osude koje se odnose na prestanak ili gubitak određenih prava jesu:

a) prestanak vršenja određenih poslova ili funkcija u organima vlasti, privrednim društvima ili u dr. pravnim licima;

98

b) prestanak zaposlenja ili prestanak vršenja određenog zvanja, poziva ili zanimanja;

c) lišenje odlikovanja.

Pravne posljedice osude koje se sastoje u zabrani sticanja određenih prava jesu:

a) zabrana vršenja određenih poslova ili funkcija u organima vlasti, trgovačkim društvima ili u dr. pravnim licima;

b) zabrana sticanja određenih zvanja, poziva ili zanimanja ili unapređenja u službi;

c) zabrana sticanja određenih dozvola ili odobrenja koja se izdaju odlukom tijela vlasti.

Početak i trajanje pravnih posljedica osude (Član 119. KZ FBiH)

Pravne posljedice osude nastupaju danom pravosnažnosti presude. Dakle, tu je prisutan automatizam njihovog nastanka. npr. u zakonu o radu, kao pravna posljedica osude, propisan je prestanak radnog odnosa po sili zakona u slučaju osude za krivično djelo na kaznu zatvora preko 3 mjeseca. Ili u slučaju državnih službenika i namještenika prestanak radnog odnosa u slučaju osude na kaznu zatvora preko 6 mjeseci. U ovim slučajevima radni odnos prestaje danom upućivanje lica na izdržavanje kazne zatvora.

Pravne posljedice osude koje se sastoje u zabrani sticanja određenih prava traju najduže 10 godina od dana izdržane, oproštene ili zastarjele kazne , ako za pojedine pravne posljedice nije zakonom propisano kraće trajanje.

Pravne posljedice osude prestaju brisanjem osude.

Prestanak sigurnosnih mjera i pravnih posljedica osude na osnovu sudske odluke (Član 120. KZ FBiH)

Sud može odlučiti o prestanku primjene sigurnosne mjere zabrane vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije ako su protekle 3 godine od dana njenog izricanja.

Sud može odrediti da prestane pravna posljedica osude koja se sastoji u zabrani sticanja određenog prava kad proteknu 3 godine od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne.

Pri ocjeni hoće li odrediti prestanak primjene sigurnosne mjere ili pravne posljedice osude, sud će uzeti u obzir ponašanje osuđenog poslije osude, njegovu spremnost da naknadi štetu prouzrokovanu kriv. djelom i da vrati imovinsku korist pribavljenu kriv. djelom, te druge okolnosti koje ukazuju na opravdanost prestanka primjene sigurnosne mjere ili pravne posljedice osude.

Prestanak pravne posljedice osude ne utiče na prava trećih lica koja se zasnivaju na osudi.

REHABILITACIJA, AMNESTIJA, POMILOVANJE I BRISANJE OSUDE

Rehabilitacija (Član 121. KZ FBiH)

99

Poslije izdržane, oproštene ili zastarjele kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora, osuđene osobe uživaju sva prava utvrđena ustavom, zakonom i drugim propisima i mogu sticati sva prava, osim onih koja su im ograničena sigurnosnom mjerom ili nastupanjem pravne posljedice osude.

Odredba stava 1. ovog člana primjenjuje se i na osobe na uslovnom otpustu, ako njihova prava nisu ograničena posebnim propisima o uvjetnom otpustu s izdržavanja kazne zatvora.

Amnestija ( Član 122. KZ FBiH)

Amnestija je akt kojim se poimenično neodređenom krugu lica:a) daje oslobođenje od krivičnog gonjenja (abolicija), ili b) daje potpuno ili djelomično oslobađanje od izvršenja kazne, ili c) zamjenjuje izrečena kazna blažom, ili d) određuje brisanje osude ili e) ukida određena pravna posljedica osude.

Krug lica na koji se odnosi amnestija određen je u aktu o amnestiji. Može se odnositi na kaznu zatvora, dugotrajnog zatvora i maloljetničkog zatvora, a ne može na vaspitne mjere i mjere bezbjednosti. Amnestija se daje u formi zakona, što znači da je daje zakonodavni organ. To praktično znači da se ne navode pojedinačno lica nego se oslobađaju sva lica optužena za npr. krivično djelo izbjegavanje vojne obaveze. Amnestiju za kriv. djela propisana ovim i dr. zakonom FBiH može dati Parlament FBiH, a za kriv. djela propisana zakonom kantona skupština kantona.

Pomilovanje (Član 123. i 124. KZ FBiH)

Pomilovanje je akt kojim se poimenično određenim osobama:a) daje potpuno ili djelimično oslobođaju od izvršenja kazne, ili b) zamjenjuje izrečena kazna blažom, ili c) određuje brisanje osude, ili d) ukidaju određene pravne posljedice osude e) ukida ili određuje kraće trajanje sigurnosne mjere zabrana vršenja

poziva, aktivnosti ili funkcije.

Pomilovanje za krivična djela koja spadaju u nadležnost Federacije BiH može svojom odlukom dati predsjednik Federacije BiH na osnovu posebnog zakona. Dakle, domet pomilovanja je uži od amnestije, jer se odnosi na poimenično određena lica. Može se dati po molbi osuđenog lica ili njegovih srodnika i po službenoj dužnosti. Pomilovanje se objavljuje u sl. novinama, a njime se ne utiče na prava trećih osoba koja se zasnivaju na osudi.

BRISANJE OSUDE IZ KAZNENE EVIDENCIJE (Član 125. KZ FBiH)

100

Zavisno od toga o kojoj se osudi radi, ona će se iz kaznene evidencije izbrisati pod slijedećim uslovima i rokovima:1) sudska opomena ili osuda kojom je učinitelj oslobođen kazne – briše se

ako osuđenik u roku od 1 godine od dana pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo.

2) uslovna osuda – briše se ako po proteku roka od 1 godine od dana prestanka vremena provjeravanja osuđenik ne učini novo krivično djelo.

3) osuda na novčanu kaznu – briše se iz krivične evidencije po proteku roka od tri godine od dana izvršene, zastarjele ili oproštene kazne, ako za to vrijeme osuđenik ne učini novo krivično djelo.

4) osuda na kaznu zatvor/maloljetničkog zatvora do 1 godine – briše se po proteku roka od 5 godina od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne, ako za to vrijeme osuđenik ne učini novo krivično djelo.

5) osuda na kaznu zatvora od 1 do 3 godine – ovdje sud može, na molbu osuđenog, odrediti da se izbriše ako je protekao rok od 5 godina od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne, a za to vrijeme osuđeni nije učinio novo krivično djelo. Prilikom odlučivanja o brisanju osude sud će voditi računa o ponašanju osuđenog poslije izdržane kazne, o prirodi krivičnog djela i o drugim okolnostima koje mogu biti od značenja za ocjenu o opravdanosti brisanja osude.

Ako je u toku roka za brisanje osude osuđeniku izrečena kazna zatvora preko tri godine, neće se brisati ni ranija ni kasnija osuda. Dakle, osuda na kaznu zatvora preko 3 godine se ne briše! Osuda se ne može brisati iz krivične evidencije za vrijeme trajanja mjera bezbjednosti. Više osuda iste osobe mogu se brisati iz krivične evidencije samo istovremeno i to samo ako postoje uslovi za brisanje svake od tih osuda. Ako je kazna izmjenjena amnestijom ili pomilovanjem, za brisanje nije bitna ta nova kazna, već ona iz pravosnažne presude. Postupak brisanja osude propisan je u ZKP-u. Osude briše po službenoj dužnosti organ unutrašnjih poslova nadležan za vođenje kaznene evidencije. Ako taj organ ne donese rješenje o brisanju osude, osuđeno lice može podnijeti molbu sudu koji je donio odluku u prvom stepenu. Kada je osuda brisana, u uvjerenju koje se izdaje građanima ta osuda se ne smije pominjati. Kod ovog instituta ima puno tehničkih operacija koje su propisana u ZKP.

KRIVIČNA ODGOVORNOST PRAVNIH LICA

Krivično mogu biti odgovorna sva pravna lica, a ne mogu biti odgovorni država, entiteti, Brčko distrikt, kanton, grad, općina i mjesna zajednica. Odgovornost pravnog lica postoji ako je učinilac, fizičko lice, učinio krivično djelo u ime, za račun ili u korist pravnog lica. Pravno lice je odgovorno i kada učinilac za krivično djelo nije odgovoran. Pravno lice

101

može odgovarati i ako je krivično djelo učinjeno prije početka stečajnog postupka ili u toku tog postupka. U slučaju stečaja, pravnom licu se ne može izreći kazna već samo mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta ili se može izreći mjera oduzimanja imovinske koristi stečene krivičnim djelom.

Kazne za pravna lica su:1. novčana kazna (5.000-5.000.000 KM), 2. oduzimanje imovine (za KD 5 god. ili teža kazna), i 3. prestanak pravnog lica (ako je djelatnost u pretežnom dijelu ili u cjelosti

bila korištena za činjenje KD - Uz ovu kaznu, može se izreći i kazna oduzimanjaimovine).

Sud može pravnoj osobi za krivično djelo izreći uvjetnu osudu umjesto novčane kazne. Uvjetnom osudom sud može pravnoj osobi utvrditi novčanu kaznu do 1.500.000 KM i ujedno odlučiti da se ona neće izvršiti ako pravna osoba, u roku koji odredi sud, a koji ne može biti kraći od jedne ni duži od pet godina, ne bude odgovorna za novo krivično djelo.

Mjere bezbjednosti za pravna lica su: 1. oduzimanje predmeta, 2. objavljivanje sudske presude, 3. zabrana obavljanja određene privredne djelatnosti.

Pravne posljedice osude su: 1. zabrana rada na osnovu dozvole, ovlaštenja ili koncesije koje je izdala strana država i 2. zabrana rada na osnovu dozvole, ovlašćenja ili koncesije koje su izdale domaće institucije.

Dio I – OPĆE ODREDBE

Glava I – OSNOVNA NAČELA KRIVIČNOG POSTUPKA UVOD

ISTORIJSKI RAZVOJ I OSNOVNE FORME KRIVIČNIH POSTUPAKA

Osnovne forme krivičnog postupka (bile) su:1. Inkvizitorski postupak 2. Akuzatorski (optužni) postupak 3. Akuzatorsko-inkvizitorski (mješoviti) postupak

1. Inkvizitorski postupak

102

Ovaj postupak predstavlja, u stvari, uredovanje suda, i dijeli se na dva dijela:

1. Istraga i 2. Suđenje

U toku postupka branitelji nisu postojali, već se nastojalo da se od optuženog iznudi priznanje na bilo koji način, uključujući razne torture i mučenja. Presuda, i to osuđujuća, mogla se donijeti samo ako optuženi prizna djelo ili ako postoje 2 svjedoka koji su bili neposredni očevici događaja.

Kod suda ( sudija – inkvirent ) su bile koncentrisane sve funkcije, uključivo i funkcija gonjenja, jer tužitelja nije bilo. Odbrana de fakto nije postojala, a suđenje se svodilo samo na to da se, formalno, na osnovu dokaza prikupljenih u istrazi, donese presuda.

2. Akuzatorski (optužni) postupak

Akuzatorski postupak je najstarija forma krivičnog postupka, koji je svoju formu dobio u staroj Grčkoj i Rimu, a trajno se zadržao u zemljama anglo-saksonskog pravnog sistema (SAD, Velika Britanija, Australija, Kanada i dr.).

U pitanju je postupak gdje stranke prikupljaju procesnu građu, a ne sud. Prvenstvena obaveza suda je da se stara o disciplini u sudnici, da vodi računa o redoslijedu postupka, a posebno se brine da, eventualno, ne bude izveden neki nezakonit dokaz. U tom postupku postoji mogućnost da optuženi bude ispitan kao svjedok i to samo ako on to želi. Sam postupak ima karakter spora između dvije strane, a odluku o krivnji donosi porota. Nakon što porota donese odluku, pa npr. optuženog oglasi krivim, sudija izriče krivičnu sankciju. Ako porota objavi da optuženi nije kriv, sud oglašava da je optuženi slobodan, čime se postupak završava. Žalbenog postupka nema.

3. Akuzatorsko-inkvizitorski (mješoviti) postupak

Ovaj mješoviti krivični postupak je nastao uvođenjem značajnog broja elemenata akuzatorskog postupka u kontinentalnoj Evropi, i to tako što je prvo Francuska, poslije francuske revolucije, preuzela brojne elemente akuzatorskog postupka iz Engleske, nakon čega se ovaj krivični postupak proširio po cijeloj kontinentalnoj Evropi. U tom postupku je zadržano tzv. inkvizitorsko načelo, koje podrazumijeva pravo suda da se stara o utvrđivanju istine, na način da je i sud mogao pozivati svoje svjedoke, postavljati pitanja i sl. Suđenje se odvijalo tako da je sud uvijek prvi ispitivao svjedoke i optuženog, a tek nakon toga su stranke i branitelji imali priliku da postavljaju pitanja.

4. Aktuelni akuzatorsko-inkvizitorski (mješoviti) postupak

U FBiH u primjeni je akuzatorsko-inkvizitorski (mješoviti) postupak. U tom postupku dominiraju akuzatorski elementi. Najveća promjena u našem aktuelnom mješovitom krivičnom postupku, je ta što je vođenje istrage preuzeo tužitelj

103

(ranije je to radio istražni sudija, kojeg ZKP više ne poznaje), a uvedene su i druge novine, kao što su izjašnjenje o krivnji, sporazum o priznanju krivice i dr.

S tim u vezi, naš krivični postupak je namjenjen da se utvrdi da li je optuženi učinio krivično djelo, pa ako se utvrdi da jeste, da mu se u skladu sa KZ FBiH izrekne odgovarajuća krivično-pravna sankcija.

U samom krivičnom postupku postoje-učestvuju procesni subjekti i učesnici u postupku i to:

Glavni procesni subjekti: 1. Sud, 2. Osumnjičeni/optuženi i 3. Tužitelj ; Sporedni procesni subjekti: 1. Oštećeni, 2. Organ nadležan za pitanja

soc. staranja, i 3. Pravno/fizičko lice od kojeg je oduzeta imovinska korist; Učesnici u postupku: opunomoćenici, svjedoci, vještaci i dr. osobe;

Naš ZKP, dakle, predstavlja mješavinu kontinentalnog i anglo- saksonskog

prava. Polazeći od tog koncepta, u zakonu su ugrađena načela (principi) koji prožimaju cijeli tok postupka i na kojima se temelji sistem krivične procedure. Osnovna načela se, praktično, odnose na osnovne pojmove krivičnog postupka i predstavljaju opšta pravila na osnovu kojih se ostvaruju ciljevi krivičnog postupka. Većina načela je izričito predviđena u samom zakonu, kao što su:

1. n ačelo zakonitosti (pravičnog i zakonitog vođenja kriv. postupka), 2. pretpostavka nevinosti, 3. in dubio pro reo, 4. ne bis in idem, 5. prava osobe lišene slobode, 6. prava osumnjičenog/optuženog, 7. pravo na odbranu, 8. upotreba jezika i pisma, 9. zakonitost dokaza, 10. pravo na odštetu i rehabilitaciju, 11. pouka o pravima, 12. pravo na suđenje bez odlaganja, 13. jednakost u postupku, 14. slobodna ocjena dokaza, 15. načelo akuzatornosti (optužno načelo), 16. načelo legaliteta krivičnog gonjenja, 17. načelo mutabiliteta 18. načelo prethodnog (prejudicijalnog) pitanja.

Neka od načela nisu posebno formulisana u zakonu, ali analizom niza zakonskih odredaba proizilazi da postoje, kao što su npr. načela:

1. usmenosti, 2. javnosti, 3. kontradiktornosti, 4. neposrednosti itd.

Vezano za obavezu provođenja osnovnih načela krivičnog postupka

imamo 2 situacije (izuzeci):

104

1) kada provođenje nekog načela nekada nije moguće u punom kapacitetu, tj. načelo nije moguće do kraja sprovesti - npr. u primjeni načela javnosti, jer javnost može biti iz nekih razloga isključena.

2) kada se provođenje nekog načela sukobljava sa nekim drugim načelom, pa se ono provodi u mjeri koliko je to moguće - npr. raspravno načelo, prema kojem su stranke i branilac ovlašteni da prikupljaju dokaze, ograničeno je inkvizitorskim načelom - pravom suda da također na suđenju prikuplja dokaze, poziva svjedoke i postavlja im pitanja.

1. PRINCIP ZAKONITOSTI - pravičnog i zakonitog vođenja krivičnog postupka (član 2. ZKP-a) Ovo je načelo predviđeno i međunarodnim dokumentima : Međunarodni protokol o građanskim i političkim pravima (MPGPP) i Evropska konvencija o ljudskim pravima (EKLJP), odakle je preuzeto u naš pravni sistem. Ovo načelo znači da pravila utvrđena u ZKP-u osiguravaju da niko nevin ne bude osuđen, a da se učinitelju krivičnog djela izrekne krivično- pravna sankcija pod uslovima koje predviđa KZ FBiH i drugi zakoni u kojima su propisana krivična djela , te da krivičnopravnu sankciju može učiniocu krivičnog djela izreći samo nadležni sud u postupku koji je pokrenut i proveden po ZKP-u.

2. PRETPOSTAVKA (PREZUMPCIJA) NEVINOSTI (član 3. stav 1)

Pretpostavka nevinosti znači da se svako smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.

Ovo načelo jeste ustavno načelo, a predviđeno je i u međunarodnim dokumentima (EKLJP, odakle je preuzeta i ugrađena u naš krivični postupak).

Treba naglasiti da presumpcija nevinosti važi tokom cijelog krivičnog postupka, sve dok presuda ne stupi na pravnu snagu. Dakle, radi se o privremenoj pretpostavci koja vrijedi dok se ne dokaže suprotno.

Smatra se da presumpcija nevinosti ima slijedeće posljedice: 1) osumnjičeni/optuženi ima pravo na odbranu, ali nije dužan da

se brani, s tim da je dužan odazvati se na poziv organa koji vodi krivični postupak, dakle upustiti se u postupak.

2) osumnjičeni/optuženi nije dužan dokazivati svoju nevinost, jer teret dokazivanja njegove krivnje leži na suprotnoj strani, dakle na tužiocu .

3) sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog, već i u situaciji kad nije uvjeren u njegovu krivnj u .

Dakle, u sumnji, sud mora ići u korist optuženog ( in dubio pro reo ). Iz svega ovog proizilazi da se jedino pravosnažnom sudskom

presudom, kojom se optuženi oglašava krivim, može osporiti pretpostavka nevinosti. Dakle, drugi državni organi ne mogu raspravljati o ovim pitanjima, niti

105

sud može raspravljati o ovom pitanju izvan krivičnog postupka, odn. drugom vrstom odluke (npr. rješenjem). Može samo presudom. Pretpostavka nevinosti nije prepreka da se presuda zasnuje na priznanju krivnje od strane optuženog ili na sporazumu o priznanju krivnje.

U tom slučaju će sud morati u potpunosti utvrditi da je to priznanje dato slobodno. U vezi ovog načela treba još dodati da danas vrlo često imamo pisanja u štampi koja ne odgovaraju onome što predviđa ovo načelo, jer je sudska praksa davno zauzela stav da je prikazivanje osumnjičenog u toku istrage ili na glavnom pretresu kao nesumnjivog izvršioca krivičnog djela suprotno pretpostavci nevinosti. Novinari, nasuprot tome, često navode da je osumnjičena odn. optužena osoba počinila krivično djelo, umjesto da se iznose samo činjenice, (npr. protiv NN osobe u toku istražni postupak zbog određ.kd).

3. NAČELO IN DUBIO PRO REO (Član 3. stav 2.)

Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili činjenica o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog (in dubio pro reo - „u sumnji u korist optuženog“).

Ovo načelo se, dakle odnosi samo na odlučne (pravno relevantne, bitne) činjenice, a to su one činjenice od kojih zavisi primjena neke zakonske odredbe.

Također, to su one činjenice na koje se zakon neposredno oslanja, koje predstavljaju obilježje bića nekog krivičnog djela ( def. u smislu pravne kvalifikacije ).

Skup odlučnih činjenica predstavlja činjenično stanje. Činjenično stanje se nalazi samo u sudskoj odluci – presudi! Inače, „svaka riječ“ u zakonskom tekstu je pravni pojam, nema činjeničnih pojmova!

Shodno ovom načelu, svaka sumnja u postojanje neke pravno relevantne činjenice mora se odraziti, tj. cijeniti, u korist optuženog, pa će sud donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog, već i onda kad nije dokazana njegova krivnja .

Načelo in dubio pro reo , u sebi, dakle, sadrži dva pravila: 1) Prvo pravilo se odnosi na činjenice koje idu na štetu optuženog - one

moraju biti utvrđene sa potpunom sigurnošću. Ako postoji sumnja u odnosu na te činjenice, one se ne mogu uzeti kao utvrđene, tj. smatraju se neutvrđenim.

2) Drugo pravilo se veže uz činjenice koje idu u korist optuženog - ove se činjenice uzimaju za utvrđene čak i onda ako su samo vjerovatne , tj. ako se sumnja u njihovo postojanje, pa čak i onda ako je postojanje činjenica na štetu optuženog vjerovatnije.

4. NAČELO NE BIS IN IDEM - „ne dva puta o istoj stvari“ (član 4.)

Niko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka. I ovo načelo ima svoje uporište u međunarodonim dokumentima i to EKLJP i MPGPP.

106

U praktičnom postupanju, u ovakvoj situaciji, a zavisno od faze postupka, sud će donijeti presudu kojom se optužba odbija ili će donijeti rješenje o obustavi postupka. Načelo ne bis in idem obuhvata 2 kumulativna uslova, a to su:

1. da je krivični postupak već vođen protiv određene osobe i za određeno djelo. Pri tome se misli na djelo, odn. događaj zbog kojeg se sudi, a ne na „krivično djelo“ propisano zakonom, jer bi u suprotnom, tužilac mogao da više puta prekvalifikuje krivično djelo i pokreće postupke. ( Npr. ako u jednom događaju u kojem je jedna osoba bila napadnuta metalnom šipkom i zadobila povrede opasne po život, tužilac napadača optuži za kriv. djelo teške tjelesne povrede, nakon pravosnažnosti presude ne može se predomisliti i optuženog, u odnosu na kojeg je već donesena pravosnažna presuda, nakadno optužiti za kriv. djelo pokušaja ubistva.)

2. da je donesena pravosnažna sudska odluka u tom krivičnom predmetu - o vdje dolaze u obzir presude i rješenja koja stupaju na pravnu snagu, dakle odluke koje znače da je pravna stvar res iudicata („presuđena stvar“), jer ne postoje redovni pravni lijekovi, odn. stranke su iscrpile takve lijekove ili su propustile zakonski rok za njihovo ulaganje.

Važno je reći da se ovo načelo ne može primjenjivati u slučaju kada djelo inicira i prekršajni i krivični postupak, pa da se osoba protiv koje je pravosnažno okončan prekršajni postupak i u kojem mu je npr. izrečena neka novčana kazna, poziva na ovo načelo. Moguće je jedino da se u tom slučaju ta izrečena novčana kazna u prekršajnom postupku, u skladu sa članom 57. stav 2., uračuna u kaznu izrečenu za krivično djelo, čija obilježja obuhvataju i obilježja prekršaja.

Obrnuto, u slučaju brzog okončanja krivičnog postupka, neokončani prekršajni postupak će se obustaviti.

Ovdje je važno naglasiti da se na ovo načelo može pozivati samo osoba na koju se ranija presuda odnosi, a ne i neka druga osoba, koja nije bila obuhvaćena tom presudom.

5. NAČELO PRAVA OSOBE LIŠENE SLOBODE (član 5.)

Uslov za lišenja slobode neke sobe je određeni stepen sumnje uz koji se veže postojanje nekog od zakonskih razloga za pritvor . Dakle, lišenje slobode je moguće samo pod zakonskim uslovima koji moraju biti kumulativno ispunjeni:

1. postojanje osnova sumnje da je ta osoba izvršila neko određeno krivično djelo, uz

2. postojanje nekog od pritvorskih osnova (dakle, policijski organ nije ovlašten svaku sumnjivu osobu lišiti slobode, već samo onu osumnjičenu osobu protiv koje se može odrediti pritvor).

Prilikom lišenja slobode osobu lišenu slobode treba upoznati sa procesnim garancijama i pravima koja joj pripadaju, a to su:

1. pravo na obavještenje o razlozima lišenja slobode , gdje se podrazumjeva:

107

a) postojanje osnova sumnje da je osoba izvršila određeno krivično djelo,

b) postojanje nekog od pritvorskih osnova. 2. pravo vezano uz pouku o pravu na šutnju – lice lišeno slobode nije dužno

dati iskaz, niti odgovarati na postavljena pitanja. 3. pravo osobe lišene slobode da uzme branioca po slobodnom izboru, te da

će joj se postaviti branilac na njen zahtjev ako zbog svog imovnog stanja nije u mogućnosti podmiriti troškove odbrane.

4. pravo pomenute osobe da porodica, konzularni službenik strane države ili druga osoba koju odredi, budu obaviješteni o njenom lišenju slobode.

6. NAČELO PRAVA OSUMNJIČENOG/OPTUŽENOG PRILIKOM PRVOG ISPITIVANJA (član 6.)

Prava osumnjičene/optužene osobe, prilikom njenog prvog ispitivanja su slijedeća:1. Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za

koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega, te da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz protiv njega. To je činjenični i zakonski opis djela (najčešće iz naredbe o sprovođenju istrage). Ova obavještenja se moraju dati prije početka ispitivanja i moraju se zabilježiti u zapisnik o ispitivanju.

2. Osumnjičenom/optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete ( in peius) i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist (in favorem) . Ovo je zapravo pravo osumnjičenog/optuženog da bude ispitan i tako, prije donošenja odluke, objasni svoj stav u pogledu djela koje mu se stavlja na teret. Pomenuto pravo egzistira u toku cijelog krivičnog postupka.

3. Osumnjičeni/optuženi nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja. Ovo pravo se označava kao pravo na šutnju . („nemo prodere se ipsum“)Pouka o pravu na šutnju mora biti data izričito, a obavještenje se treba zabilježiti u zapisnik o ispitivanju. U slučaju da je postupljeno protivno ovim zakonskim odredbama, na takvom iskazu se ne može zasnivati sudska odluka. Odbijanje davanja iskaza ne može se uzeti kao otežavajuća okolnost. Ukoliko se osumnjičeni/optuženi odluči na davanje iskaza, on nije dužan dati istinit iskaz, što znači da za svoj iskaz krivično ne odgovara ako se utvrdi da je iskaz lažan. Osumnjičeni/optuženi biće krivično odgovoran za krivično djelo lažnog prijavljivanja, ako izađe iz granica svoje odbrane i svjesno lažno tereti drugu osobu da je učinila krivično djelo, a zna da ta osoba nije izvršilac.

Osoba koja je neopravdano osuđena za krivično djelo ili je bez osnova lišena slobode, ima pravo na rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz budžetskih sredstava, kao i druga prava utvrđena zakonom.

7. NAČELO PRAVA NA ODBRANU (član 7.)

108

Osumnjičeni/optuženi ima pravo braniti se sam (pravo na materijalnu odbranu) ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere (pravo na formalnu ili stručnu odbranu). Branilac može predlagati samo one dokaze i preduzimati samo one procesne radnje koje idu u korist osumnjičenog/ optuženog. ( tako npr. branilac ne može odustati od već izjavljene žalbe bez posebnog ovlaštenja-punomoći optuženog. )

Pravo na materijalnu i formalnu odbranu obezbjeđuje se u toku cijelog krivičnog postupka, a postoji već od trenutka lišenja slobode, odn. od prvog ispitivanja.

U zakonom određenim slučajevima osumnjičenom/optuženom mora se postaviti branilac, ako sam ne uzme branioca. Ovo je institut obligatorne stručne odbrane, kada osumnjičeni/optuženi mora imati branioca. To su slijedeći slučajevi, odnosno faze postupka:

1. ako je osoba nijema ili gluha ili je osumnjičena za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora, i to već prilikom prvog ispitivanja.

2. prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora, 3. nakon podizanja optužnice za krivično djelo za koje se može izreći kazna

zatvora od 10 godina ili teža kazna, kada optuženi mora imati branioca u vrijeme dostavljanja optužnice.

4. ako sud utvrdi da je to, zbog složenosti predmeta ili mentalnog stanja osumnjičenog/optuženog, u interesu pravde.

Ako osumnjičeni/optuženi, u slučajevima obavezne stručne odbrane, ne uzme sam branioca, ili mu branioca ne angažuju bliski srodnici, branioca će mu postaviti sud. U ovom slučaju, osumnjičeni/optuženi ima pravo na branioca do pravomoćnosti presude, a ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora, i u postupku po pravnom lijeku.

U slučaju postavljanja branioca po službenoj dužnosti, osumnjičeni/ optuženi će se prvo pozvati da sam izabere branioca sa predočene liste. Ukoliko osumnjičeni/optuženi sam ne izabere branioca sa predočene liste, branioca će mu postaviti sud.

Osumnjičenom/optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane. Ako vrijeme nije propisano, ono se određuje u svakom konkretnom slučaju, u zavisnosti od složenosti predmeta i ličnosti izvršioca. Ovdje se ne radi samo o pravima optuženog, već i o pravima advokata , pa ako iz nekog razloga optuženi mora promijeniti advokata, novi branilac mora dobiti adekvatno vrijeme da se upozna sa predmetom.

8. UPOTREBA JEZIKA I PISMA (čl. 8. i 9.)

U krivičnom postupku u ravnopravnoj su upotrebi BHS jezik, a službena pisma su latinica i ćirilica. Krivični postupak se vodi na jednom od službenih jezika i pisama. Stranke, svjedoci i ostali učesnici u postupku imaju pravo služiti se maternjim jezikom ili jezikom koji razumiju. Ako osoba ne razumije jedan od službenih jezika, osigurat će se usmeno prevođenje onoga što ona, odn. drugi iznose, kao i isprava i dr. pisanog dokaznog materijala, od strane sudskog tumača.

109

9. ZAKONITOST DOKAZA (član 11.)

Za krivični postupak od značaja su samo zakoniti dokazi, jer se samo na takvim dokazima može zasnivati sudska presuda.

Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku, pribavljati dokaze iznuđivanjem priznanja ili kakve druge izjave. Na ovim se dokazima ne može zasnivati sudska odluka. (DOKAZI KOJI SU DOBIJENI NA ZAKONOM ZABRANJEN NAČIN)

Sud ne može zasnovati svoju odluku ni na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama kriv. postupka (NEZAKONITI DOKAZI).

10. PRAVO NA ODŠTETU I REHABILITACIJU (član 12.)

Osoba koja je neopravdano osuđena za krivično djelo ili je bez osnova lišena slobode ima pravo na rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz budžetskih sredstava, kao i druga prava utvrđena zakonom.

11. NAČELO POUKA O PRAVIMA (član 13.)

Opća je obaveza suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u postupku, poučiti osumnjičenog/optuženog i druge učesnike u postupku o pravima koja im po zakonu pripadaju i o posljedicama propuštanja određene radnje. Pouka se odnosi na svakog učesnika u postupku, a ne samo na osumnjičenog/optuženog, a daje se onda kada bi pomenute osobe iz neznanja mogle propustiti neku radnju u postupku ili se iz neznanja ne bi koristile svojim pravima. ( Npr. pouka o povraćaju u prijašnje stanje, ili pouka oštećenom i podnosiocu prijave u slučaju donošenja naredbe o nesprovođenju istrage)

Data pouka se mora zabilježiti. Propust u davanju pouke se uzima kao relativno bitna povreda odredaba krivičnog postupka i predstavlja razlog za ulaganje žalbe.

12. PRAVO NA SUĐENJE BEZ ODLAGANJA (član 14.)

Osumnjičeni/optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odlaganja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana potvrđivanja optužnice.

Ovo predstavlja izraz prava na pravično suđenje (Član 5. EKLJP). Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku

zloupotrebu prava koja pripadaju osobama koje učestvuju u postupku.Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme.

13. NAČELO JEDNAKOSTI U POSTUPANJU (PRINCIP ISTINE) (član 15.)

110

Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog/optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

Na ovaj način se dolazi do materijalne istine u krivičnom postupku!!!Ova dužnost odnosi se na činjenice koje su pravno relevantne za

konkretni krivični predmet, a to su one vezane uz: 1. zakonska obilježja kriv. djela, 2. saizvršilaštvo i saučesništvo, 3. krivičnu odgovornost izvršioca, 4. izricanje odgovarajuće krivičnopravne sankcije i dr.

Ovim načelom se uvodi «standard jednakog obzira» , i to u toku cijelog krivičnog postupka.

Na glavnom pretresu jednakost u postupanju suda obezbjeđuje se slijedećim rješenjima:

1. stranke i branilac imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze; 2. svjedoci i vještaci na glavnom pretresu ispituju se u okviru pravila o

direktnom, unakrsnom i dodatnom ispitivanju; 3. prilikom izvođenja dokaza čije je izvođenje naredio sudija, odnosno vijeće,

sud će ispitati svjedoka, a nakon toga će dozvoliti i strankama i braniocu da postavljaju pitanja;

4. dužnost je sudije, odnosno predsjednika vijeća, da se stara za svestrano pretresanje predmeta, utvrđivanja istine i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razrješenju stvari;

5. na glavnom pretresu ne izvode se samo dokazi koje su predložile stranke i branilac, već i dokazi čije je izvođenje naredio sud ex officio ;

Kad je riječ o tužiocu, njegova je obaveza da utvrđuje kako činjenice koje terete osumnjičenog/optuženog, tako i činjenice koje mu idu u korist. To je moralna i zakonska obaveza, koja postoji u toku cijelog krivičnog postupka, i koju tužilac ima kao državni organ, a ne kao stranka u postupku.

Ovo načelo jednakosti u postupanju jeste u stvari modificirano inkvizitorsko načelo (suženo je u odnosu na raniji ZKP, pa zato kažemo da je modificirano).

14. NAČELO SLOBODNE OCJENE DOKAZA (član 16.)

Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u krivičnom postupku, kada ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica, nisu vezani niti ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, koja bi unaprijed određivala vrijednost pojedinih dokaza.

To znači da vrijednost dokaza u zakonu nije unaprijed određena, ni kvalitativno, niti kvantitativno (kao što je to bio slučaj u npr. rimskom pravu)

111

Načelo slobodne ocjene dokaza primjenjuje se u cijelom toku krivičnog postupka i odnosi se na sve odluke donesene u krivičnom postupku.

Pri tome, treba naglasiti da je obaveza suda da, prilikom donošenja presude, savjesno, primjenom pravnih, logičkih i psiholoških metoda, ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te da na osnovu takve ocjene izvede zaključak o tome da li neka činjenica postoji ili ne postoji.

Slobodna ocjena dokaza u konkretnom krivičnom predmetu zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno . Na osnovu tog obrazloženja slobodna ocjena dokaza se može sagledati u eventualnom drugostepenom postupku, jer se u obrazloženju presude iznosi na osnovu čega se uzima da je neka činjenica dokazana, odnosno da nije dokazana, te način na koji se došlo do takvog zaključka. NAPOMENA: U istrazi se dokazi prikupljaju, a na glavnom pretresu izvode. Utvrđeno činjenično stanje može biti sadržano samo u presudi.

15. NAČELO AKUZATORNOSTI (OPTUŽNO NAČELO) (član 17.)

Krivični postupak se može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu tužioca. To, dakle znači da krivični postupak ne može pokrenuti niti voditi:

sud po službenoj dužnosti, privatni tužilac, oštećeni kao tužilac (kako je bilo predviđeno ranijim ZKP- om).

Usvajanjem ovog principa, razdvojene su tri osnovne funkcije u krivičnom postupku i povjerene različitim subjektima:

1) funkcija krivičnog gonjenja - koja je po ovom zakonu povjerena tužiocu, 2) funkcija odbrane - koju ostvaruje osumnjičeni/optuženi, sam ili uz pomoć

branioca i 3) funkcija presuđenja – koju, logično, vrši sud.

Također, prihvatanje ovog principa ima i sljedeće posljedice:1. sud ne pokreće i ne vodi krivični postupak po službenoj dužnosti, tj. bez

zahtjeva tužioca, 2. krivični postupak dobiva karakter spora između dvije strane (tužioca i

osumnjičenog/optuženog) pred sudom, i 3. krivični postupak se može voditi samo protiv one osobe i samo za ono

krivično djelo koje tužilac u optužnici označi.

Za sva krivična djela predviđena u KZ FBiH gonjenje se preduzima po službenoj dužnosti .

Napomena: Ovo načelo prema svojoj definiciji ima tačno određeno značenje i nikako se ne može tumačiti da je kod nas čisto akuzatorski postupak. Naš krivični postupak je mješoviti (akuzatorsko-inkvizitorski) postupak, jer sud ima ovlaštenja da poziva svoje svjedoke i vještake i dr.

112

16. NAČELO LEGALITETA KRIVIČNOG GONJENJA (član 18.)

Tužilac je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako zakonom nije drugačije propisano, bez obzira na njegov stav o tome da li je ili nije potrebno krivično gonjenje.

Vezano za primjenu ovog načela, moraju se ispuniti 3 pretpostavke :

1. moraju postojati dokazi da je izvršeno krivično djelo. Traži se postojanje određenog stepena sumnje da je izvršeno krivično djelo. Tužilac je dužan preduzeti krivično gonjenje kada postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo.

2. ne smiju postojati zakonske smetnje za krivično gonjenje, kao što su amnestija, pomilovanje, zastara krivičnog gonjenja i dr.

3. da nisu u pitanju izuzeci od principa legaliteta krivičnog gonjenja, koji podrazumjevaju primjenu principa OPORTUNITETA (cjelishodnosti) krivičnog gonjenja, koji nisu proizvoljni, već su propisani su za: 1) krivična djela za koja se goni po odobrenju (postoji imunitet učinioca), 2) krivična djela čije se krivično gonjenje može ustupiti stranoj državi, 3) krivična djela u kojima će gl. tužilac dati imunitet svjedoku , i 4) lakša krivična djela čiji su izvršioci maloljetne osobe.

Načelo oportuniteta , dakle, narušava načelo legaliteta i znači pravo tužioca da ne preduzme krivično gonjenje, iako postoje zakonski uslovi za gonjenje, ako to nije cjelishodno (oportuno) u konkretnom primjeru. Kontrola mogućeg neopravdanog odustanka tužioca od kriv. gonjenja ostvaruje se, između ostalog, pravom oštećenog da podnese pritužbu Uredu tužioca.

17. NAČELO MUTABILITETA

Pod načelom mutabiliteta podrazumijeva se pravo tužioca da odustane od započetog krivičnog gonjenja sve do završetka glavnog pretresa, a u II st. postupku pred vijećem apelacionog odjeljenja kada je to predviđeno zakonom ( situacija kada dođe do ukidanja I.st. presude pa II.st. sud otvori pretres ) .

Ako tužilac u toku postupka dođe do zaključka da ne postoje stvarni ili pravni osnovi za dalje krivično gonjenje, tada on može da odustane od krivičnog gonjenja.

Do podizanja optužnice, tužilac odustaje od krivičnog gonjenja, odn. obustavlja istragu donošenjem naredbe o obustavi istrage ako ustanovi:

1. da djelo koje je učinio osumnjičeni nije krivično djelo, ili 2. da nema dovoljno dokaza da je osumnjičeni učinio krivično djelo, ili 3. da je djelo obuhvaćeno amnestijom, pomilovanjem ili zastarom, ili postoje

druge smetnje koje isključuju krivično gonjenje.

113

U slučaju obustave istrage, tužilac je dužan o tome obavijestiti oštećenog, koji ne može uložiti žalbu, već ima pravo da, u roku od 8 dana, podnese pritužbu uredu tužioca.

Kad je istraga obustavljena jer nije bilo dovoljno dokaza da je osumnjičeni učinio krivično djelo, tužilac ima mogućnost i pravo da ponovo otvori istragu u toj pravnoj stvari, ako dođe do novih dokaz!

Tužilac može odustati od krivičnog gonjenja i nakon podizanja optužnice, pri čemu nastaju slijedeće posljedice:

a) ako je tužilac od krivičnog gonjenja odustao nakon podizanja optužnice, a prije početka glavnog pretresa („povlačenje optužnice“) , sud će rješenjem obustaviti postupak . U tom slučaju, ako je tužilac optužnicu povukao prije potvrđivanja, za to mu nije potrebna ničija saglasnost; ali ako je to učinio poslije potvrđivanja optužnice, a prije početka glavnog pretresa, potrebna mu je saglasnost SPS-a.

b) ako je tužilac od krivičnog gonjenja odustao u toku glavnog pretresa , („odustajanje od optužnice“), sud će donijeti presudu kojom se optužba odbija. Dakle, prije započetog glavnog pretresa postupak se obustavlja rješenjem, a nakon toga presudom.

c) ako je tužilac od krivičnog gonjenja odustao pred žalbenim vijećem ( kad vijeće apelacionog odjeljenja donese odluku o ukidanju I. st. presude i održavanju pretresa pred II. st. sudom ) , primjenjuju se odredbe o odustajanju tužioca od optužnice u toku glavnog pretresa, tj. sud će donijeti presudu kojom se optužba odbija.

Istovremeno sa obustavom postupka ukida se i pritvor ako se optuženi nalazi u pritvoru.

Poseban slučaj odustajanja od krivičnog gonjenja je kod davanja imuniteta svjedoku, kada glavni tužilac, odlukom, svjedoku daje imunitet od krivičnog gonjenja i na taj način u potpunosti odustaje od gonjenja po tom osnovu, bez mogućnosti za ponovno otvaranje istrage, tj. krivičnog gonjenja. Imunitet svjedoka ne predstavlja i apsolutni imunitet od krivičnog gonjenja, jer svjedok koji da iskaz pod imunitetom može biti krivično gonjen za okolnosti koje bi dovele do njegovog krivičnog gonjenja, a koje nisu obuhvaćene ovim imunitetom, kao i u slučaju davanja lažnog iskaza.

Kako bi se spriječila moguća zloupotreba prava tužioca da odustane od krivičnog gonjenja, zakon predviđa ponavljanje postupka na štetu optuženog ako je donešena presuda kojom se optužba odbija zbog odustanka tužioca, a dokaže se da je do ovog odustanka došlo zbog krivičnog djela korupcije ili krivičnog djela protiv službene i druge dužnosti tužioca!!! (OVO JE JEDINI SLUČAJ KADA JE MOGUĆE PONAVLJANJE POSTUPKA NA ŠTETU OPTUŽENOG). Uslov za ovo ponavljanje postupka na štetu optuženog je postojanje pravosnažne presude kojom je ovo dokazano. U slučaju da je tužitelj, eventualno, umro, vodiće se dokazni postupak kojim će se to krivično djelo (kriv. djelo korupcije, tj. kriv. djelo protiv službene i druge dužnosti tužioca tužioca) dokazivati.

Bitno je spomenuti i situaciju koja nije odustajanje od gonjenja, ali zbog sličnosti te situacije sa pravim odustajanjem bitno ju je obrazložiti. To je slučaj kad tužilac odluči da ne sprovede istragu, tj. kada donese naredbu o

114

nesprovođenju istrage, što u stvari ne predstavlja odustajanje od krivičnog gonjenja, jer takvo gonjenje nije ni započeto.

Naredbu o nesprovođenju istrage tužilac će donijeti u sljedećim slučajevima:

a) ako je iz krivične prijave i pratećih spisa očigledno da prijavljeno djelo nije krivično djelo,

b) ako ne postoje osnovi sumnje da je prijavljena osoba učinila krivično djelo, c) ako je nastupila zastarjelost, ako je djelo obuhvaćeno amnestijom, odn.

pomilovanjem ili postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje.

Kada se govori o načelu mutabiliteta, treba spomenuti i princip „imutabiliteta“ koji znači nemogućnost odustajanja od krivičnog gonjenje i povlačenja/odustajanja od optužnice, bez obzira na kasnije „želje“ tužioca. Postupak se mora provesti do kraja. Ovaj princip u primjeni je u nekim od zemalja zapadne Evrope.

18.PRETHODNA (PREJUDICIJALNA) PITANJA (član 20.)

U vezi prethodnih pitanja treba, prije svega, naglasiti da je to sporedni predmet krivičnog postupka i da je za rješavanje tog pitanja nadležan sud u nekom drugom postupku (npr. parničnom, vanparničnom ) , odnosno neki drugi državni organ (npr. upravni organ ) .

Prema tome, prethodna pitanja su pitanja građanskog ili upravnog prava, a u krivičnom postupku postaju prethodna kad od njihovog rješenja zavisi primjena krivičnog zakona.

Prethodna pitanja su samo pravna pitanja, što znači da to ne mogu biti procesna ili činjenična pitanja.

Ako se neko pravno pitanje pojavi kao prethodno pitanje u krivičnom postupku, sud koji sudi u krivičnom postupku može postupiti na 2 načina:

a) sud može samostalno odlučiti o prethodnom pitanju po pravilima dokazivanja u krivičnom postupku. Tada odluka suda po prethodnom pitanju ima dejstvo samo u konkretnom krivičnom predmetu u kome se raspravljalo o pomenutom pitanju. Iz navedenog razloga, odluka o prethodnom pitanju se unosi u obrazloženje presude, ona ne dobiva klauzulu pravosnažnosti i ne obavezuje nadležni organ da isto prethodno pitanje raspravi na isti način.

b) sud može da zastane sa krivičnim postupkom i sačeka da to pitanje riješi sud u nekom drugom postupku ili neki drugi nadležni organ. ( npr. da sud u parničnom postupku odluči o vlasništvu na nekoj stvari ). Pri tome treba naglasiti da odluku koju je donio sud u nekom drugom postupku ili neki drugi organ, ne može promijeniti sud u krivičnom postupku. Ali, sud nije vezan takvom odlukom u pogledu ocjene da li je izvršeno određeno krivično djelo, jer se o pitanju postojanja krivičnog djela raspravlja samo po pravilima krivčnog postupka.

POSLJEDICE POKRETANJA POSTUPKA (član 19.)

115

Kad je propisano da pokretanje krivičnog postupka ima za posljedicu ograničenje određenih prava, to znači da te posljedice, ako Zakonom nije drugačije određeno, nastupaju potvrđivanjem optužnice.

Ako se radi o krivičnim djelima s propisanom kaznom zatvora do pet godina ili novčanom kaznom kao glavnom kaznom, ove posljedice nastupaju od dana kad je donesena osuđujuća presuda, bez obzira na to je li postala pravosnažna.

Glava II – ZNAČENJE IZRAZA (član 21.)

a) “OSUMNJIČENI” je osoba za koju postoje osnovi sumnje da je počinila krivično djelo,b) “OPTUŽENI” je osoba protiv koje je jedna ili više tačaka u optužnici potvrđena,c) “OSUĐENI” je osoba za koju je pravosnažnom odlukom utvrđeno da je krivično odgovorna za određeno krivično djelo,d) “SUDIJA ZA PRETHODNI POSTUPAK” je sudija koji postupa u toku istrage u slučajevima kada je to propisano ovim zakonom,e) “SUDIJA ZA PRETHODNO SASLUŠANJE” je sudija koji postupa nakon podizanja optužnice u slučajevima kada je to propisano ovim zakonom i koji ima ovlaštenja koja pripadaju sudiji za prethodni postupak,f) “STRANKE” su tužilac i osumnjičeni, odnosno optuženi,g) “OVLAŠTENA SLUŽBENA OSOBA” je ona osoba koja ima odgovarajuća ovlaštenja unutar Granične policije BiH (ranije Državne granične službe), policijskih organa Federacije, sudske policije, kao i carinskih organa, organa finansijske policije, poreskih organa i organa vojne policije, kao i stručni saradnici, odnosno istražitelji tužiteljstva koji rade po ovlaštenjima tužiocah) “OŠTEĆENI” je osoba kojoj je osobno ili imovinsko pravo povrijeđeno ili ugroženo krivičnim djelom,i) “PRAVNE OSOBE ” su osobe koje su kao takve definirane u KZFBiH, uključujući: korporacije, preduzeća, udruženja i ortakluke i druge pravne osobe, j) “ISTRAGA” obuhvata aktivnosti poduzete od tužioca ili ovlaštene službene osobe u skladu s ovim zakonom, uključujući prikupljanje i čuvanje izjava i dokaza,k) “UNAKRSNO ISPITIVANJE” je ispitivanje svjedoka i vještaka od stranke, odnosno branioca koja nije pozvala tog svjedoka, odnosno vještaka,l) “DIREKTNO ISPITIVANJE” je ispitivanje svjedoka i vještaka od stranke, odnosno branioca, koja je pozvala tog svjedoka, odnosno vještaka,m) “OSNOVANA SUMNJA” je viši stepen sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je izvršeno krivično djelo i da je određena osoba izvršila krivično djelo,n) “ZABILJEŠKE” i “SPISI” su slova, riječi ili brojke ili njihov ekvivalent zapisane rukopisom, otkucane pisaćom mašinom, odštampane, fotokopirane, fotografirane, zabilježene magnetskim impulsima, mehanički ili elektronski ili nekim drugim oblikom sakupljanja podataka,

116

„OSNOVI SUMNJE“ (nema u značenjima izraza, ali predstavlja):“Oblik vjerovatnosti koji se temelji na određenim okolnostima i koji ukazuje na mogućnost postojanja kriv. djela i neke osobe kao mogućeg učinitelja“

Glava III - PRAVNA POMOĆ I SLUŽBENA SARADNJA

Obaveza pružanja pravne pomoći i službene saradnje (Član 22.) (1) Svi sudovi u Federaciji dužni su da pruže pravnu pomoć sudu koji vodi postupak. (2) Svi organi vlasti u Federaciji dužni su službeno sarađivati sa sudovima, tužiteljem i drugim organima koji učestvuju u krivičnom postupku.

Pružanje pravne pomoći i službene saradnje (Član 23.) (1) Sud će uputiti zahtjev za pružanje pravne pomoći, odnosno za službenu saradnju nadležnom sudu odnosno organu vlasti.(2) Pružanje pravne pomoći i službena saradnja provode se bez naknade.(3) St. 1. i 2. ovog člana primjenjuju se i na zahtjeve koje je tužitelj uputio prema tužilaštvu ili drugim organima vlasti u Federaciji.

Glava IV - NADLEŽNOST SUDA

STVARNA NADLEŽNOST (Član 24.)

Pod pojmom stvarne nadležnosti podrazumijeva se ovlaštenje suda:

a) da odlučuje o određenoj vrsti predmeta, ili b) da preduzima određene vrste procesnih radnji, ili c) da obavlja i druge poslove propisane zakonom.

Pravila o stvarnoj nadležnosti dijele krivične predmete između sudova različitog ranga ( npr. općinskih i kantonalnih ). Stoga, propisi o stvarnoj nadležnosti uvijek garantiraju građanima da će im za određena krivična djela suditi sud određenog ranga.

Zato sud mora paziti na svoju stvarnu nadležnost . Ako je presudu donio sud nižeg ranga umjesto sud višeg ranga

(općinski umjesto kantonalnog) učinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka.

SASTAV SUDA (FUNKCIONALNA NADLEŽNOST) (član 25.)

Da bi sud mogao primjeniti odredbe o funkcionalnoj nadležnosti, tj. utvrditi ko će u okviru suda postupati po nekom predmetu ( da li sudija pojedinac, vijeće, predsjednik vijeća, predsjednik suda i dr. ), mora se prvo izvesti pravni zaključak o kojem se krivičnom djelu radi.

Ovaj zaključak sud izvodi na temelju činjeničnog opisa iz optužnice, a ne na osnovu kvalifikacije krivičnog djela iz optužnice, jer sud nije vezan tom kvalifikacijom. Dakle, u procjeni da li će u nekom predmetu suditi

117

sudija pojedinac ili vijeće, bitno je koje su činjenice i okolnosti navedene u tom opisu, jer na osnovu toga sud ocjenjuje o kojem se krivičnom djelu radi. Kada sud to utvrdi, odlučiće o tome ko će suditi.

Tako, u prvom stepenu sudi: a) vijeće krivičnog odjeljenja suda, sastavljeno od trojice sudija. b) sudija pojedinac za krivična djela s propisanom kaznom zatvora do 10

godina ili novčanom kaznom kao glavnom kaznom.

Ako se na glavnom pretresu pokaže potrebnim da umjesto sudije pojedinca sudi vijeće (npr. prije početka glavnog pretresa pogrešno ocijenjeno da se radi o krivičnom djelu za koje je zaprijećena kazna zatvora do 10 godina, a radi se o težem krivičnom djelu ), treba formirati vijeće i glavni pretres početi ponovo . U suprotnom, ako tako ne bi bilo postupljeno, to bi predstavljalo bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, jer sud nije bio propisno sastavljen.

Moguća je i suprotna situacija (da je prije početka glavnog pretresa pogrešno ocijenjeno da se radi o krivičnom djelu za koje treba da sudi vijeće, a na glavnom pretresu se zaključi da se radi o krivičnom djelu za čije presuđenje je nadležan sudija pojedinac ). U takvom slučaju nije potrebno da umjesto vijeća sudi sudija pojedinac, već je upravo to vijeće ovlašteno da nastavi glavni pretres, jer takvim postupanjem optuženi neće doći u gori procesni položaj, niti to predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka.

U drugom stepenu sudi Vijeće apelacionog odjeljenja suda, sastavljeno od trojice sudija. Takav sastav suda je ne samo onda kada se održava sjednica vijeća, već i kada se drži pretres.

O zahtjevu za ponavljanje postupka odlučuje vanraspravno vijeće suda koji je donio I st. presudu, sastavljeno od trojice sudija.

SUDIJA ZA PRETHODNI POSTUPAK (SPP) je sudija koji u toku istrage postupa u slučajevima kada je to propisano ovim zakonom.

Ovlaštenja SPP-a odnose se na:1) pitanja lišenja slobode i određivanja pritvora, nadzor nad izvršenjem

pritvora i nad komunikacijom pritvorenika sa spoljnim svijetom,2) izdavanje naredbe za pretres stana, prostorija, pokretnih stvari i osoba, te

naredbe za privremeno oduzimanje predmeta, 3) izdavanje naredbe o poduzimanju posebnih istražnih radnji, 4) izdavanje naredbe za dovođenje, 5) donošenje rješenja o određivanju jamstva, 6) postavljanje branioca u slučaju obavezne odbrane i u slučaju slabog

imovnog stanja osumnjičenog, kao i razrješenje postavljenog branioca. 7) dostavljaju mu se dokazi radi obavještavanja branioca. 8) izdaje naredbu za prinudno dovođenje svjedoka ili odobrava takvu

naredbu koju je izdao tužilac, te donosi rješenje o izricanju novčane kazne svjedoku do 5.000,00 KM.

SUDIJA ZA PRETHODNO SASLUŠANJE (SPS) je sudija koji se javlja nakon podizanja optužnice i postupa u slučajevima kada je to propisano ovim zakonom. Ima ovlaštenja koja pripadaju, tj. koja ima i SPP .

118

Pored tih ovlaštenja, zakon, također, propisuje da SPS postupa i u slučajevima kad:

a) odlučuje o optužnici u smislu njenog potvrđivanja, b) dostavlja optužnicu optuženom, c) odlučuje o prethodnim prigovorima na optužnicu d) obustavlja postupak u slučaju povlačenja optužnice, e) preduzima radnje za sudsko obezbjeđenje dokaza, f) uzima izjavu o krivnji, g) razmatra sporazum o priznanju krivnje, h) dostavlja predmet sudiji/vijeću, radi zakazivanja glavnog pretresa, i) postavlja branioca u slučaju obavezne odbrane i tzv. odbrane siromašnih,

te odlučuje o razrješenju branioca.

Funkcionalna nadležnost Vanraspravnog Vijeća (član 25. stav 6.)

U vijeću sastavljenom od trojice sudija, sud odlučuje o žalbama protiv rješenja kada je to određeno ovim zakonom, te donosi druge odluke izvan glavnog pretresa.

Ovo vijeće sastavljeno od trojice sudija suda:1. odlučuje o žalbi protiv rješenja kojim je izrečena novčana kazna svjedoku

koji odbija da svjedoči;2. odlučuje o žalbi protiv rješenja kojim je optuženom određena mjera

zabrane napuštanja mjesta boravišta,3. odlučuje o žalbi protiv rješenja o određivanju pritvora, itd.

MJESNA NADLEŽNOST

Forum delicti commissi (Član 26.)

Mjesno nadležan je sud na čijem području je krivično djelo izvršeno ili pokušano.

Ako je krivično djelo izvršeno ili pokušano na područjima raznih sudova ili na granici tih područja, ili je neizvjesno na kojem je području izvršeno ili pokušano, nadležan je onaj od tih sudova koji je prvi potvrdio optužnicu, a ako optužnica nije potvrđena, sud koji je prvi primio optužnicu na potvrđivanje.

Posebna nadležnost (Član 27.) Ako je krivično djelo učinjeno na domaćem brodu ili domaćem

vazduhoplovu dok se nalazi u domaćem pristaništu, nadležan je sud na čijem se području nalazi to pristanište. U ostalim slučajevima kad je krivično djelo učinjeno na domaćem brodu ili domaćem vazduhoplovu, nadležan je sud na čijem se području nalazi matična luka broda, odnosno vazduhoplova ili domaće pristanište u kome se brod, odnosno vazduhoplov prvi put zaustavi.

Forum domicilii (Član 28.)

119

Ako nije poznato mjesto izvršenja krivičnog djela ili ako je to mjesto izvan područja Federacije BiH, nadležan je sud na čijem području osumnjičeni/optuženi ima prebivalište ili boravište.

Ako je sud na čijem području osumnjičeni/optuženi ima prebivalište ili boravište već započeo postupak, on ostaje nadležan, iako se saznalo za mjesto izvršenja krivičnog djela.

Forum deprehensionis (Član 29.)

Ako nije poznato mjesto izvršenja krivičnog djela, a niti prebivalište ili boravište osumnjičenog, odnosno optuženog, ili se oba mjesta nalaze izvan područja Federacije BiH, nadležan je sud na čijem se području osumnjičeni, odnosno optuženi uhapsi (liši slobode) ili se sam prijavi.

Nadležnost s elementom inozemnosti (Član 30.)Ako je neka osoba učinila krivična djela u Federaciji i u inozemstvu, a

između tih djela postoji međusobna veza i isti dokazi, nadležan je sud koji je nadležan za krivično djelo učinjeno u Federaciji.

Forum ordinatum (Član 31.)

Ako se prema odredbama ovog zakona ne može ustanoviti koji je sud mjesno nadležan, Vrhovni sud Federacije BiH odrediće jedan od stvarno nadležnih sudova pred kojim će se provesti postupak.

SPAJANJE I RAZDVAJANJE POSTUPKA

SPAJANJE POSTUPKA (član 32.)

Ako je ista osoba optužena za više krivičnih djela (subjektivni koneksitet) , pa je za neka od tih djela nadležan niži, a za neka viši sud, u tom slučaju nadležan je viši sud.

Ako su nadležni sudovi iste vrste, nadležan je onaj sud koji je prvi potvrdio optužnicu, a ako optužnice nisu potvrđene, nadležan je sud koji je prvi primio optužnicu na potvrđivanje.

Na isti način određuje se nadležnost u slučaju ako je oštećeni istovremeno učinio krivično djelo prema osumnjičenom/optuženom.

Za saizvršitelje, po pravilu, nadležan je sud koji je prvi potvrdio optužnicu.

Sud koji je nadležan za izvršitelja krivičnog djela nadležan je, po pravilu, i za saučesnike, prikrivače, osobe koje su pomogle učinitelju poslije izvršenja krivičnog djela, kao i za osobe koje nisu prijavile pripremanje krivičnog djela, izvršenje krivičnog djela ili učinitelja ( objektivni koneksitet) . U svim navedenim slučajevima, provest će se, po pravilu, jedinstveni postupak i donijeti jedna presuda.

Sud može odlučiti da provede jedinstven postupak i donese jednu presudu i u slučaju kad je više osoba optuženo za više krivičnih djela

120

(mješoviti subjektivno-objektivni koneksitet), ali samo ako između izvršenih krivičnih djela postoji međusobna veza. Ako je za neka od ovih krivičnih djela nadležan viši, a za neka niži sud, jedinstveni postupak može se provesti samo pred višim sudom. O spajanju postupka odlučuje sud koji je nadležan za provođenje jedinstvenog postupka.

RAZDVAJANJE POSTUPKA (član 33.)

Spajanje krivičnih postupaka nikada nije obavezno, a vrši se ako postoji neki od koneksiteta.

Nasuprot spajanju postupaka, sud, također, može do završetka glavnog pretresa odlučiti da se postupak za pojedina krivična djela ili protiv pojedinih optuženih razdvoji radi posebnog suđenja.

Za donošenje takve odluke potrebno je da postoje: a) važni razlozi - npr. teška bolest ili teška povreda jednog optuženog, koja

ukazuje da on duže vremena neće moći sudjelovati u postupku, ili b) razlozi cjelishodnosti - npr. da su na glavnom pretresu za jedno teško

krivično djelo izvedeni svi dokazi i za isto bi se mogla donijeti presuda, a za drugo krivično djelo potrebna su duža vještačenja.

Kada postoji neki od ovih razloga, sudija, odn. Vijeće, donosi rješenje o razdvajanju postupaka na prijedlog stranaka ili branioca, ali to može učiniti i bez njihovog prijedloga.

Ukoliko se razdvajanje postupka vrši po službenoj dužnosti, potrebno je da sud, prije donošenja rješenja o razdvajanju postupka, sasluša stranke i branioca.

Protiv rješenja kojim se određuje razdvajanje postupaka ili se odbija prijedlog za razdvajanje postupka, žalba nije dopuštena, ali stranke i branilac mogu to rješenje pobijati u žalbi na presudu.

PRENOŠENJE NADLEŽNOSTI IZ PRAVNIH ILI STVARNIH RAZLOGA (Čl 34.)

Kad je nadležni sud iz pravnih ili stvarnih razloga spriječen da postupa, dužan je, po saslušanju stranaka i branitelja, o tome izvjestiti neposredno viši sud koji će odrediti drugi stvarno nadležan sud na svom području da postupa u konkretnom predmetu (“nužna delegacija”).

Ovi razlozi mogu biti, npr. bolest svih sudija, ili npr. ako je sud oštećen krivičnim djelom i sl. Neophodno je da ovi razlozi duže traju, ( npr. za slučaj bolesti sudija 6 mjeseci).

Protiv rješenja o određivanju drugog suda za postupanje iz stvarnih razloga nije dopuštena žalba.

PRENOŠENJE NADLEŽNOSTI IZ VAŽNIH RAZLOGA (Član 35.)

Sud određen zakonom može za vođenje postupka u konkretnom predmetu odrediti drugi stvarno nadležan sud na svom području, ako postoje važni razlozi.

121

To mogu biti razlozi kada npr. sud sudi u nekom predmetu u kojem može doći do uznemiravanja građana, njihovog okupljanja pred zgradom suda, što može ometati njegovo normalno funkcionisanje (mogući i neki dr. slični razlozi). Ukoliko nije moguće prenijeti nadležnost sa jednog suda na drugi sud u istom kantonu, za šta je nadležan neposredno viši zajednički sud –kantonalni sud, Vrhovni sud FBiH može za vođenje postupka odrediti drugi stvarno nadležan sud na području drugog kantona.

Ovo Rješenje može se donijeti na prijedlog SPP-a, SPS-a, sudije ili predsjednika vijeća (zavisno od toga u kojoj se fazi nalazi predmet za čije se rješavanje prenosi nadležnost) ili na prijedlog jedne od stranaka ili branioca.

Protiv rješenja o određivanju drugog suda za postupanje iz važnih razloga nije dopuštena žalba.

POSLJEDICE NENADLEŽNOSTI (Član 36.)

Sud je dužan paziti na svoju stvarnu i mjesnu nadležnost i čim primjeti da nije nadležan oglasit će se nenadležnim i po pravomoćnosti rješenja uputit će predmet nadležnom sudu.

Ako u toku glavnog pretresa sud ustanovi da je za suđenje nadležan niži sud neće dostaviti predmet tom sudu, nego će sam provesti postupak i donijeti odluku.

Nakon potvrđivanja optužnice, sud se ne može oglasiti mjesno nenadležnim, niti stranke mogu isticati prigovor mjesne nenadležnosti.

Nenadležan sud je dužan preduzeti one radnje u postupku za koje postoji opasnost od odlaganja.

POKRETANJE POST. ZA RJEŠAVANJE SUKOBA NADLEŽNOSTI (Član 37.)

Ako sud kome je predmet ustupljen, kao nadležnom, smatra da je nadležan sud koji mu je predmet ustupio ili neki drugi sud, pokrenut će postupak za rješavanje sukoba nadležnosti. Ovaj postupak je administrativnog karaktera (bez donošenja ikakvog akta).

Kad je povodom žalbe protiv odluke prvostepenog suda kojom se ovaj oglasio nenadležnim odluku donio drugostepeni sud, za tu odluku vezan je u pitanju nadležnosti i sud kome je predmet ustupljen, ako je drugostepeni sud nadležan za rješavanje sukoba nadležnosti između tih sudova.RJEŠAVANJE SUKOBA NADLEŽNOSTI (Član 38.)

Sukob nadležnosti između sudova rješava zajednički neposredno viši sud.

Prije nego što donese rješenje povodom sukoba nadležnosti, sud će zatražiti mišljenje stranaka i branioca. Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba. Ako zajednički neposredno viši sud u ovom postupku ocijeni da nijedan od sudova kod kojih se vodi “spor” o nadležnosti nije nadležan, ovlašten je da kao mjesno i stvarno nadležan oglasi neki treći sud.

122

Prilikom odlučivanja o sukobu nadležnosti, sud može istovremeno, po službenoj dužnosti, donijeti odluku o prenošenju mjesne nadležnosti ako su ispunjeni uvjeti iz člana 35. ovog zakona (“važni razlozi”).

Dok se ne riješi sukob nadležnosti između sudova, svaki od njih je dužan preduzeti one radnje u postupku za koje postoji opasnost od odlaganja.

Glava V - IZUZEĆE

RAZLOZI ZA IZUZEĆE (član 39.)

Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

1) ako je oštećen krivičnim djelom, 2) ako je u pitanju neki srodnički odnos, tj. ako je sa osumnjičenim/

optuženim, braniocem, tužiocem, oštećenim u odnosu: zakonskog zastupnika ili punomoćnika ili bračnog, odnosno vanbračnog druga ili srodnika po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, u

pobočnoj liniji do 4. stepena, a po tazbini do 2. stepena ili staratelja, staranika, usvojitelja, usvojenika, hranitelja ili

hranjenika.

3) ako je u istom krivičnom predmetu: a) učestvovao kao SPP ili SPS, b) postupao kao tužilac, branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik

oštećenog c) saslušan kao svjedok ili kao vještak, d) učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom.

Ovi taksativno nabrojani osnovi obavezno isključuju sudiju od vršenja sudijske dužnosti („obavezno izuzeće“). Izuzeće se vrši u javnom interesu, a odricanje stranaka od izuzeća sudije, ne može dati sposobnost sudiji da radi u konkretnom slučaju. Učešće na glavnom pretresu sudije koji je po navedenim osnovama trebao da bude isključen, smatra se apsolutnom povredom odredaba krivičnog postupka.

4) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost („fakultativno izuzeće“, ili „izuzeće u užem smislu“)

Postojanje ovog osnova se utvrđuje u svakom konkretnom slučaju. Ovaj fakultativni osnov izuzeća u užem smislu, predviđen je jednom opštom formulacijom. Zakon ove razloge za izuzeće ne navodi ni primjera radi. To mogu biti: zajednički imovinski interesi, izraženo prijateljstvo ili neprijateljstvo, odnos zavisnosti odnosno nadređenosti ili podređenosti, veza po susjedstvu, srodstvo u daljem stepenu i sl. Sumnja u stručnu sposobnost sudije ne može biti osnov za izuzeće.

123

Do pokretanja postupka za izuzeće može doći kako na zahtjev samog sudije, tako i na zahtjev krivičnoprocesne stranke.

1. Postupak za izuzeće na zahtjev sudije.

Sudija, čim sazna da postoji neki od razloga za njegovo obavezno izuzeće, dužan je da prekine svaki rad po tom predmetu, pa i u odnosu na neodložne radnje i da o tome obavijesti predsjednika suda. Predsjednik suda će, nakon utvrđivanja postojanja razloga za izuzeće, odrediti zamjenu. Pojedine neodložne radnje obaviće za to vrijeme drugi određeni sudija.

Na isti način postupa sudija i u slučaju ako postoji razlog ili razlozi za njegovo fakultativno izuzeće . Jedina razlika je u tome što u slučaju fakultativnog izuzeća sudija može, sve do donošenja odluke o izuzeću, da preduzima radnje za koje postoji opasnost od odlaganja , što nije slučaj kod obaveznog izuzeća . 2. Postupak za izuzeće na zahtjev krivičnoprocesne stranke.

Krivičnoprocesne stranke mogu staviti zahtjev, kako za obavezno izuzeće, tako i za fakultativno izuzeće sudije.

U slučaju izuzeća u užem smislu, podnosilac zahtjeva je dužan, ne samo da naznači zakonski osnov, već i da što konkretnije i sadržajnije navede razloge koji izazivaju razumnu sumnju u nepristrasnost sudije.

U zahtjevu se mora poimenično označiti sudija čije se izuzeće traži, kao i činjenice i okolnosti zbog kojih se smatra da postoje neki od zakonskih razloga za izuzeće. Može se tražiti samo izuzeće sudije «koji u predmetu postupa», tj. koji vrši sudijsku dužnost u određenom predmetu.

Zahtjev za izuzeće stranke mogu podnijeti do početka glavnog pretresa, a ako je u pitanju razlog za obavezno izuzeće za koji je stranka saznala docnije, zahtjev se može podnijeti i docnije, odmah po saznanju za taj razlog. Ako taj zahtjev ne sadrži neke od navedenih elemenata, odbaciće ga vanraspravno vijeće. Protiv rješenja kojim se ovaj zahtjev odbacuje žalba nije dopuštena.

Zakonodavac je predvidio različit postupak u slučaju:a) ako se radi o obaveznom izuzeću, sudija čim sazna da postoji koji od

razloga dužan je da obustavi svaki rad na predmetu. U ovoj situaciji sudija ne smije izvršiti ni neku hitnu radnju koja ne trpi odlaganje. Ako se utvrdi da osnov stoji, naređuje se zamjena. Zahtjev mogu postaviti stranke, ako sudija ne obavijesti predsjednika ili opšta sjednica ne uvaži zahtjev, a ako nema ni zahtjeva stranaka, opšta sjednica suda može narediti zamjenu po svojoj inicijativi.

b) ako se radi o fakultativnom izuzeću (izuzeću u užem smislu), sudija može do donošenja rješenja o zahtjevu za izuzeće da preduzima one radnje za koje postoji opasnost od odlaganja. Pošto postojanje osnova za izuzeće u ovom slučaju tek treba utvrditi, zakonodavac nije bio tako isključiv, pa nije odredio zabranu rada. Data formulacija omogućava i sudiji i predsjedniku suda da smireno i bez žurbe procijene postojanje određenih okolnosti i njihov uticaj na podobnost sudije da postupa u konkretnom

124

predmetu. Sudija koji je prijavio predsjedniku suda postojanje ovih okolnosti nije isključen od rada na predmetu, pa svakako da može vršiti sve radnje koje ne trpe odlaganje, a nije mu zabranjeno ni da vrši redovne radnje koje nisu bitne.

O zahtjevu za izuzeće odlučuje opća sjednica Vrhovnog suda FBiH, tj. kolegij sudija kod drugih sudova, pri čemu u tom postupku ne može učestvovati sudija čije se izuzeće traži.

Prije donošenja rješenja o izuzeću, pribavit će se izjava sudije, a po potrebi će se obaviti i druge radnje-provjere. Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija zahtjev za izuzeće žalba nije dopuštena.

Odredbe o izuzeću sudije primjenjuju se i na tužioca, zapisničare, sudske tumače, stručne osobe, kao i na vještake. O izuzeću zapisničara, sudskog tumača, stručne osobe i vještaka odlučuje vijeće, predsjednik vijeća ili sudija. O izuzeću tužioca odlučuje kolegij tužilaštva, a o izuzeću OSL tužilac.

Glava VI - TUŽILAC

PRAVA I DUŽNOSTI TUŽIOCA (član 45.)

Osnovno pravo i dužnost tužioca je otkrivanje i gonjenje učinitelja krivičnih djela koja su u nadležnosti suda.

Odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je učinjeno krivično djelo tužilac ima pravo i dužan je da:

1) preduzme potrebne mjere u cilju: a) otkrivanja i pronalaženja osumnjičenog, b) provođenja istrage, c) rukovođenja i nadzora nad istragom, d) upravljanja aktivnostima OSL-a vezanih za pronalaženje

osumnjičenog i prikupljanje izjava i dokaza.

2) provede istragu u skladu s ZKP-om, Svi organi koji učestvuju u istrazi dužni su da o svakoj poduzetoj radnji obavijeste tužioca i da postupe po svakom njegovom zahtjevu.

3) daje imunitet u skladu s članom 98. ZKP-a ( samo glavni tužilac ), 4) zahtijeva dostavljanje informacija od državnih organa, preduzeća,

pravnih i fizičkih osoba u Federaciji, 5) izdaje pozive i naredbe i predlaže izdavanje poziva i naredbi u skladu

s ovim zakonom, 6) naredi OSL da izvrši naredbu izdatu od suda u skladu s ovim

zakonom,7) utvrđuje činjenice potrebne za odlučivanje o imovinsko-pravnom

zahtjevu i o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, 8) predlaže izdavanje kaznenog naloga u skladu sa članom 350.

Zakona, 9) podiže i zastupa optužnicu pred sudom,

125

Isključivo pravo tužioca je da temeljem postojanja dovoljno dokaza iz kojih proizilazi osnovana sumnja da je osumnjičeni učinio krivično djelo, pripremi i uputi optužnicu SPS-u, te da optužnicu zastupa pred sudom.

10) podnosi pravne lijekove, Tužilac je jedini ovlašten da u toku postupka podnese žalbu, kako na štetu, tako i u korist optuženog, što proizilazi iz njegove dvojne uloge: kao stranke u postupku i kao državnog organa.

11) obavlja i druge poslove određene zakonom.

Glava VII - BRANILAC

PRAVO NA ODBRANU - BRANIOCA (čl. 53.-54.)

Princip odbrane je jedan od osnovnih principa krivične procedure, a realizuje sa materijalnom i formalnom odbranom.

Formalna odbrana (odbrana putem branioca) može biti: a) fakultativna – Kod fakultativne odbrane stvar je procjene osumnjičenog/

optuženog (ili lica koja mogu uzeti branioca osumnjičenom/optuženom), da li će uopšte uzimati branioca ili će ga uzeti samo u nekom stadiju postupka (optuženje, glavni pretres i sl.) i na to njihovo opredjeljenje sud ili drugi organi nemaju uticaja.

b) obligatorna – Kada se radi o obligatornoj odbrani, onda nema procjenjivanja, već u određenom stadiju postupka branilac mora ili biti angažovan od strane osumnjičenog/optuženog (ili ovlaštenih srodnika) ili mora biti postavljen po službenoj dužnosti.

Za branioca se može uzeti advokat pod uslovima koji su propisani Zakonom o advokaturi Federacije. Lice koje nije advokat, ne može biti uzeto za branioca ni onda kad ima stručnu spremu ili uživa povjerenje osumnjičenog odnosno optuženog.

Branilac mora predati punomoć za zastupanje prilikom preduzimanja prve radnje u postupku. Punomoć osumnjičenog/optuženog braniocu je njegova procesna legitimacija, a izdaje mu je u vidu posebnog akta ili na zapisnik kod organa pred kojim se vodi postupak. Osumnjičeni/optuženi može otkazati punomoć braniocu u svakom trenutku i to bez obzira da li je odbrana obavezna ili fakultativna. U slučaju obavezne odbrane, ako osumnjičeni/optuženi ne opunomoći drugog branioca, mora mu se postaviti branilac po službenoj dužnosti. Ako je branilac postavljen po službenoj dužnosti, onda se osumnjičeni/ optuženi ne može odreći branioca, ali može tražiti zamjenu ako postavljeni branilac neodgovorno vrši svoju dužnost.

Više osumnjičenih/optuženih mogu imati zajedničkog branioca, osim u slučaju ako je branioca postavio sud u slučaju obavezne odbrane ili zbog slabog imovnog stanja. Zajednička odbrana isključena je samo ako postoji kolizija (suprotnost u odbranama), a to je onda kada jedan od osumnjičenih/ optuženih u svojoj odbrani mora da izjavi nešto što može da tereti drugog osumnjičenog/optuženog. Sukob interesa otklanja, po pravilu, branilac, odričući se odbrane jednog ili odustajući od odbrane svih osumnjičenih/ optuženih. Sukob

126

interesa može otkloniti i osumnjičeni/optuženi opozivanjem branioca koga je sam uzeo.

Osumnjičeni/optuženi može imati više branioca, ali samo jedan od njih će imati status glavnog branioca, o čemu će se osumnjičeni/optuženi izjasniti. Smatra se da je odbrana osigurana kada u postupku učestvuje jedan od branilaca. Osumnjičeni/optuženi može imati više branilaca bez obzira da li se radi o obaveznoj ili fakultativnoj odbrani, ali kada se branilac određuje po službenoj dužnosti ili kada branioca postavlja sud zbog slabog imovnog stanja osumnjičenog/optuženog, određuje se samo jedan branilac. Kada osumnjičeni/ optuženi ima više branilaca, onda je svaki od njih ovlašten da samostalno preduzima sve radnje u korist odbrane osumnjičenog/optuženog. Dostavljanje se vrši uvijek samo jednom braniocu.

Ko ne može biti branilac? (Član 55.) Branilac ne može biti:1. oštećeni, bračni, odnosno vanbračni drug oštećenog ili tužioca, niti njihov

srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kog stepena, u pobočnoj liniji do četvrtog stepena ili po tazbini do drugog stepena,

2. branilac koji je pozvan ili saslušan kao svjedok ne može biti branilac u tom predmetu,

3. osoba koja je u istom predmetu postupala kao sudija ili tužilac.

Kada osumnjičeni/optuženi mora imati branioca? (Član 59.) Zakonodavac je predvidio da osumnjičeni/optuženi mora imati

branioca u slijedećim situacijama:1. već prilikom prvog ispitivanja - ako je nijem ili gluh ili ako je osumnjičen

za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora. 2. prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora - za vrijeme

dok pritvor traje. Dakle, osumnjičeni/optuženi protiv kojeg je određen pritvor (a još nije u pritvoru) ne mora imati branioca. S druge strane, čim je pozvan na izjašnjenje o prijedlogu za određivanje pritvora, mora imati branioca.

3. nakon podizanja optužnice i to već u vrijeme dostavljanja optužnice - ako je optužen za krivično djelo za koje se može izreći 10 godina zatvora ili teža kazna. Branilac mora postojati u vrijeme dostavljanja optužnice, da bi eventualno mogao uložiti prethodni prigovor protiv optužnice i u njemu, pored ostalog, istakao povredu postupka u toku istrage, u kojoj on nije učestvovao.

4. određivanje branioca osumnjičenom/optuženom obavezno je i u slučaju ako sud utvrdi da je to zbog složenosti predmeta, mentalnog stanja osumnjičenog/optuženog ili drugih okolnosti, u interesu pravde. Nesposobnost za odbranu u ovom slučaju jeste faktičko pitanje, što utvrđuje sud. Prema potrebi, provešće se psihijatrijsko vještačenje. Da li postoje razlozi pravičnosti, odlučuje sud po diskrecionoj ocjeni. Ti razlozi su mnogo širi od ostalih koje zakon predviđa za obaveznu odbranu, ( npr. složenost činjenične osnovice inače lakog krivičnog djela) . Osumnjičenom/optuženom koji u slučaju obavezne odbrane sam ne

izabere branioca, postavlja se branilac po službenoj dužnosti. Branioca

127

postavlja SPP, SPS, sudija, odn. predsjednik vijeća, a branioca maloljetniku postavlja sudija za maloljetnike.

Naime, u svim ovim slučajevima obavezne formalne odbrane, branioca može izabrati sam osumnjičeni odnosno optuženi, a ako to ne učini, sud je dužan da mu postavi branioca po službenoj dužnosti.

POSTAVLJANJE BRANIOCA ZBOG SLABOG IMOVNOG STANJA (Član 60.)

Kad ne postoje uslovi za obaveznu odbranu, a osumnjičeni/optuženi ne može prema svom imovnom stanju sam snositi troškove odbrane, odnosno branioca, sud će mu, na njegov zahtjev, postaviti branioca, pod alternativnim uslovima:

a) da se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od 3 godine ili teža kazna, ili

b) da to zahtijevaju interesi pravičnosti, bez obzira na propisanu kaznu. Da li postoje razlozi pravičnosti, odlučuje sud po slobodnoj ocjeni, u zavisnosti od specifičnosti svakog pojedinog slučaja, npr. specifično kriv. djelo koje je predmet optužbe, ličnost osumnjičenog/optuženog, sredina u kojoj je kriv. djelo izvršeno, broj osumnjičenih/optuženih, pravna pitanja koje treba riješiti i dr.

Zahtjev za postavljanje branioca u ovom slučaju se može podnijeti u toku cijelog krivičnog postupka. Branioca, zavisno od faze postupka, postavlja SPP, SPS, sudija/predsjednik vijeća i to nakon što je osumnjičenom/optuženom prvo pružena prilika da sa predočene liste izabere branioca.

Zahtjev za postavljanje branitelja zbog slabog imovnog stanja evidentira se u spisu.

Pri ocjeni situacije osumnjičenog/optuženog da ne može snositi troškove odbrane u obzir se uzimaju njegovi prihodi i rashodi, te visina troškova odbrane koji su u izgledu. Ako se imovno stanje osumnjičenog/ optuženog tokom postupka izmijeni na bolje, odluka o postavljenju branioca može se izmijeniti, odnosno može mu biti naloženo plaćanje troškova branioca.

Postavljeni branilac ima sva prava i dužnosti i isti procesni položaj kao i svaki drugi branilac. Ima pravo na nagradu, troškove i druge izdatke po advokatskoj tarifi i to na teret sredstava suda koji ga je postavio za branioca.

PRAVO BRANIOCA DA PREGLEDA SPISE I DOKUMENTACIJU (Član 61.)

U toku istrage:1) branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji

idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.

2) izuzetno od prethodnog pravila, tužilac će istovremeno sa dostavljanjem prijedloga za određivanje pritvora SPP, odnosno SPS-u dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca.

128

Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni/optuženi i branilac imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.

SPS, sudija, odnosno vijeće, kao i tužilac, kada dođu u posjed novog dokaza ili bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, dužni su ih staviti na uvid braniocu. U navedenim slučajevima, branilac može izvršiti fotokopiranje spisa i dokumenata.

Glava VIII – RADNJE DOKAZIVANJA

PRETRESANJE STANA, OSTALIH PROSTORIJA I POKRETNIH STVARI (član 65.)

Pretresanje stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari se može odrediti samo onda ako ima dovoljno osnova za sumnju da će se prilikom pretresanja:

a) pronaći pretpostavljeni izvršilac krivičnog djela ili njegov saučesnik, ili b) otkriti tragovi krivičnog djela, ili c) pronaći predmeti važni za krivični postupak.

Pretresanje pokretnih stvari obuhvata i pretresanje kompjuterskih sistema, uređaja za pohranjivanje kompjuterskih i elektronskih podataka, te mobitela. Na zahtjev suda, osobe koje se koriste ovim uređajima dužne su omogućiti pristup, predati diskete ili drugi medij na kome su pohranjeni podaci, kao i pružiti potrebna obavještenja za upotrebu tih uređaja. Pretresanje kompjutera i sličnih uređaja će se obaviti uz pomoć stručne osobe.

PRETRESANJE OSOBE (član 66.)

Pretresanje osobe može se poduzeti u sljedećim slučajevima: a) kad je vjerovatno da je određena osoba počinila krivično djelo, ili je

ista saučesnik U ovom slučaju se radi o pretresanju osumnjičenog i tu je neophodno da postoji vjerovatnost da je određena osoba počinila krivično djelo. U krug osumnjičenih osoba svakako ne ulaze samo izvršilac, ili saizvršioci, već i podstrekač i pomagač, dakle saučesnici.

b) kad je vjerovatno da će se pretresanjem pronaći predmeti ili tragovi važni za krivični postupak. U ovom slučaju, radi se o pretresanju ostalih osoba, a uslov je vjerovatnost da se kod te osobe, koja nije ni izvršilac krivičnog djela, niti njegov saizvršilac, odn. saučesnik, nalaze predmeti ili tragovi važni za krivični postupak.

Pretresanje osobe obavlja osoba istog spola , bez obzira da li se pretresa osoba muškog ili ženskog spola. NAREDBA ZA PRETRESANJE (član 67.)

129

Sud može izdati naredbu za pretresanje pod uslovima propisanim ovim zakonom. Naredbu za pretresanje može izdati sud na zahtjev tužioca ili na zahtjev OSL koje je dobilo odobrenje od tužioca.

Dakle potreban je zahtjev tužioca ili zahtjev OSL, koje je za isticanje zahtjeva dobile odobrenje od tužioca, što znači da sud ne može po službenoj dužnosti izdati naredbu za pretresanje bez obzira što su ispunjeni materijalni uslovi za pretresanje. Od ovog principijelnog rješenja izuzetak je moguć na glavnoj raspravi, s obzirom da se izvode i dokazi čije izvođenje naredi sudija, odn. sudsko vijeće.

FORMA ZAHTJEVA ZA PRETRESANJE (član 68.)

U odnosu na formu, zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje može se podnijeti pismeno ili usmeno.

Podnošenje zahtjeva u pisanom obliku je pravilo, a u usmenom obliku izuzetak i koristi se onda kada postoji opasnost od odlaganja.

PISANI ZAHTJEV ZA IZDAVANJE NAREDBE ZA PRETRESANJE (član 69.)

Obaveznim sadržajem pismenog zahtjeva za izdavanje naredbe za pretresanje određen je:

uvodni dio zahtjeva, koji obuhvata:

1) naziv sudske instance od koje se zahtjeva izdavanje naredbe za pretresanje, te

2) lične podatke kao i funkciju podnosioca zahtjeva, čime se dokazuje zakonsko ovlaštenje za podnošenje zahtjeva za izdavanje te naredbe.

centralni dio zahtjeva, koji obuhvata :1) navođenje činjenica koje ukazuju na vjerovatnost da će se osobe, tragovi i

predmeti naći na označenom ili opisanom mjestu ili kod određene osobe. Mjesta ili osobe koje su objekti pretrage moraju se tačno precizirati.

2) sam zahtjev sudu da izda naredbu za pretresanje, a u svrhu pronalaženja osoba ili oduzimanja predmeta.

Uz zahtjev za izdavanje naredbe o pretresanju mogu se dati i određeni prijedlozi:

A. Da se pretresanje izvrši u bilo koje vrijeme zato što postoji osnovana sumnja:

a) da pretresanje neće moći biti izvršeno u vremenskom periodu od 6 sati ujutro do 21 sat uvečer. ( npr. treba izvršiti pretresanje noćnog bara ili drugog prostora koje svoju osnovnu djelatnost obavlja upravo u kasnim noćnim i ranim jutarnjim satima);

b) da će se traženi predmeti skloniti ili uništiti ako se naredba ne izvrši odmah.

c) da će osoba koja se traži pobjeći ili počiniti drugo krivično djelo, ili ugroziti bezbjednost OSL-a ili drugog lica.

130

B. Da OSL izvrši naredbu za pretres bez njene prethodne predaje ako

postoji osnovana sumnja: a) da se traženi predmeti mogu lako i brzo uništiti ako se

odmah ne oduzmu, b) da predaja naredbe može ugroziti bezbjednost OSL ili

drugog lica, tec) da će osoba koju se traži počiniti drugo krivično djelo.

USMENI ZAHTJEV ZA IZDAVANJE NAREDBE O PRETRESANJU (član 70.)

Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje može se podnijeti kada postoji opasnost od odlaganja.

Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe o pretresanju može se saopćiti neposredno sudu ili telefonom, ili radio-vezom ili drugim sredstvom elektronske komunikacije.

Kad je podnesen usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje, sud će daljnji tok razgovora zabilježiti.

SPP će potpisati kopiju zapisnika i predati je sudu u roku od 24 sata od izdavanja naredbe.

IZDAVANJE NAREDBE ZA PRETRESANJE (član 71.)

Ako SPP ustanovi da je zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje opravdan, može odobriti zahtjev i izdati naredbu za pretresanje. Prije odobravanja zahtjeva, SPP ispituje istinitost okolnosti i predočenih podataka u zahtjevu, te ako je zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje osnovan, odobrit će zahtjev i izdati naredbu za pretresanje. Kad će zahtjev za pretresanjem biti opravdan je faktičko pitanje koje se cijeni u svakom pojedinom slučaju .

Kad SPP odluči da izda naredbu za pretres na osnovu usmenog zahtjeva, podnositelj takvog zahtjeva će sam sastaviti naredbu i pročitat će je u cjelini SPP-u.

SADRŽAJ NAREDBE ZA PRETRESANJE (član 72.)

Naredba za pretresanje sadrži:1) naziv suda koji izdaje naredbu (osim kada se naredba za pretresanje

odobrava na osnovu usmenog zahtjeva) i potpis SPP koji izdaje naredbu,2) ako se naredba za pretresanje odobrava na osnovu usmenog zahtjeva, to

će se navesti uz naznačenje imena SPP koji izdaje naredbu i vremena i mjesta izdavanja,

3) ime, odjel ili rang ovlaštene osobe na koju se naredba odnosi, 4) svrha pretresanja, 5) opis osobe koju treba pronaći ili opis stvari koje su predmet pretresanja, 6) određivanje ili opis mjesta, prostorija ili osoba koje se traže, s navođenjem

adrese, vlasništva, imena ili sličnog za sigurno utvrđivanje identiteta,

131

7) uputstvo da se naredba ima izvršiti između 6 sati i 21 sata ili ovlaštenje da se naredba može izvršiti u bilo koje vrijeme ako to sud izričito odredi,

8) eventualno ovlaštenje izvršitelju naredbe da može bez prethodne najave ući u prostorije koje se imaju pretresti, ako to sud izričito odredi,

9) uputstvo da se naredba i oduzete stvari donesu u sud bez odlaganja, 10) pouku da osumnjičeni ima pravo obavijestiti branioca i da se pretresanje

može izvršiti i bez prisustva branioca, ako to zahtijevaju izuzetne okolnosti .

VRIJEME IZVRŠENJA NAREDBE ZA PRETRESANJE (član 73.)

Naredba za pretresanje mora se izvršiti najkasnije 15 dana od izdavanja naredbe, nakon čega se, bez odlaganja, mora vratiti sudu.

Naredba za pretresanje se može izvršiti bilo kojeg dana u sedmici. Naredba se može izvršiti samo u vremenskom periodu od 6 sati do 21

sata, osim ako u naredbi nije izričito dato ovlaštenje da se može izvršiti u bilo koje doba dana ili noći.

POSTUPAK IZVRŠENJA NAREDBE ZA PRETRESANJE (član 74.)

Prije početka pretresanja, OSL mora dati obavještenje o svojoj funkciji i razlogu dolaska i predati naredbu za pretresanje osobi kod koje će se ili na kojoj će se izvršiti pretresanje. Ako mu je nakon toga pristup uskraćen, OSL može upotrijebiti silu.

Prilikom izvršavanja naredbe za pretresanje, OSL nije dužno obavijestiti bilo koga o svojoj funkciji i razlozima pretresanja, već može odmah ući u stan ili druge prostorije ako su prazni ili ako je OSL naredbom izričito ovlašteno da uđe bez prethodne najave.

Vlasnik/ korisnik stana pozvat će se da bude prisutan pretresu, a ako je on odsutan, pozvat će se njegov zastupnik ili neko od odraslih članova domaćinstva ili susjeda.

Ukoliko osoba kod koje se pretresanje ima izvršiti nije prisutna, naredba se ostavlja u prostoriji gdje se vrši pretresanje, a pretresanje se izvršava i bez njene prisutnosti.

Pretresu stana, ostalih prostorija ili osobe, prisustvuju dva punoljetna građanina, kao svjedoci. Svjedoci će se prije početka pretresanja upozoriti da paze kako se pretresanje vrši, kao i da imaju pravo da prije potpisivanja zapisnika o pretresanju stave svoje prigovore, ako smatraju da sadržaj zapisnika nije tačan.

Ovo je vrlo važno, jer u slučaju da neka od okolnosti utvrđenih tokom pretresa (npr. da li je u pretresanoj prostoriji pronađena droga ) bude sporna tokom suđenja, onda se pozivaju svjedoci prisutni tokom pretresa da se o toj okolnosti izjasne.

Pretresanje osobe vrši osoba istog pola. Prilikom vršenja pretresanja službenih prostorija ili vojnih objekata, pozvat

će se njihov starješina ili rukovodilac, odnosno vojna osoba, da bude prisutan pretresanju.

132

ZAPISNIK O PRETRESANJU I ODUZIMANJE PREDMETA (čl. 76. i 77.)

O svakom pretresanju stana, prostorije ili osobe sastavit će se zapisnik koji potpisuje:

a) osoba kod koje se ili na kojoj se vrši pretresanje i b) osobe čija je prisutnost obavezna.

Prilikom vršenja pretresanja, oduzet će se privremeno samo oni predmeti i isprave koji su u vezi sa svrhom pretresanja. U zapisnik će se unijeti i tačno opisati predmeti i isprave koje se oduzimaju, a to će se naznačiti i u potvrdi o oduzimanju predmeta koja će se odmah uručiti osobi kojoj su predmeti, odnosno isprave oduzete.

Ako se pri pretresanju stana, prostorije, odnosno osobe, nađu predmeti koji nemaju veze s krivičnim djelom zbog kojeg je izdata naredba za pretresanje, ali upućuju na drugo krivično djelo, oni će se opisati u zapisniku i privremeno oduzeti. O tome će se obavijestiti tužilac. Ti će se predmeti odmah vratiti ako tužilac ustanovi da nema osnova za pokretanje krivičnog postupka, a ne postoji neki drugi zakonski osnov po kojem bi se ti predmeti imali oduzeti.

Nakon privremenog oduzimanja predmeta na osnovu naredbe za pretres, OSL će napisati i potpisati potvrdu u kojoj će navesti oduzete predmete i naziv suda koji je izdao naredbu.

Nakon oduzimanja predmeta na osnovu naredbe za pretresanje, OSL mora, bez odlaganja, vratiti sudu naredbu i predati oduzet predmete i spisak istih.

Nakon prijema stvari oduzetih na osnovu naredbe za pretresanje, sud će zadržati predmete pod nadzorom suda do daljnje odluke ili odrediti da predmeti ostanu pod nadzorom podnositelja zahtjeva.

PRETRESANJE BEZ NAREDBE I SVJEDOKA (član 78.)

OSL može ući u stan i druge prostorije bez naredbe za pretresanje i bez prisustva svjedoka i izvršiti pretresanje u slijedećim slučajevima:

1. ako stanar tog stana, odnosno korisnik prostorije, to želi, 2. ako neko iz tog stana/prostorije zove u pomoć, 3. ako je potrebno uhvatiti učinitelja krivičnog djela koji je zatečen na djelu ili

radi sigurnosti ljudi i imovine, 4. ako se u stanu ili drugoj prostoriji nalazi osoba koja se po naredbi suda

ima pritvoriti ili prinudno dovesti ili koja se tu sklonila od gonjenja.

OSL može pretresti osobu bez naredbe za pretresanje i bez prisutnosti svjedoka u slijedećim slučajevima:

a) pri izvršenju naredbe o dovođenju, b) prilikom lišenja slobode, c) ako postoji sumnja da ta osoba posjeduje vatreno ili hladno oružje, d) ako postoji sumnja da će osoba sakriti, uništiti ili riješiti se predmeta koji

se trebaju od njega oduzeti i upotrijebiti kao dokaz u krivičnom postupku.

133

Nakon izvršenja pretresanja bez naredbe za pretresanje, OSL mora odmah podnijeti pisani izvještaj tužitelju koji će o tome obavijestiti SPP. Izvještaj mora sadržavati razloge pretresanja bez naredbe.

PRIVREMENO ODUZIMANJE PREDMETA I IMOVINE

NAREDBA ZA ODUZIMANJE PREDMETA (član 79.)

Predmeti koji se po KZFBiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku, privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se osigurati njihovo čuvanje.

Radi se o privremenom oduzimanju:1. predmeta koji se po KZ BiH trebaju oduzeti, 2. predmeta koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku.

1. Predmeti koji se po KZ BiH trebaju oduzeti su: a) predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje kriv. djela

ili su nastali njegovim izvršenjem, a postoji opasnost da će biti ponovo upotrijebljeni za izvršenje kriv. djela, kao i predmeti čije se oduzimanje čini apsolutno neophodnim u cilju zaštite opšte sigurnosti ili iz moralnih razloga;

b) predmeti od kojih se sastoji imovinska korist pribavljena krivičnim djelom; c) predmeti za koje je, kod određenih krivičnih djela, u okviru posebnog djela

KZ FBiH, predviđeno obavezno oduzimanje predmeta, ( npr. neovlašteno proizvodene i stavljene u promet opojne droge, krivotvoreni vrijednosni papiri itd.).

Predmeti koji se po KZ FBiH trebaju oduzeti, moraju se oduzeti bez obzira da li će u toku krivičnog postupka poslužiti kao dokaz ili ne.

2. Predmeti koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku

Radi se o predmetima koji mogu poslužiti pri utvrđivanju važnih činjenica u krivičnom postupku ( npr. pokretne stvari ili nekretnine, kod kojih se ograničava slobodno raspolaganje i koje se podvrgavaju odgovarajućem čuvanju, te isprave ili tehničke snimke činjenica ).

Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje sud, na prijedlog tužioca ili na prijedlog OSL koja je dobilo odobrenje od tužioca.

Pismenu naredbu o privremenom oduzimanju predmeta izdaje sud na prijedlog tužioca ili na prijedlog OSL koje je dobilo odobrenje od tužioca . U smislu funkcionalne nadležnosti, to je SPP (do podizanja optužnice), SPS (prije početka glavnog pretresa), sudija, odnosno predsjednik vijeća (na glavnom pretresu).

Faktičko oduzimanje predmeta vrši OSL na osnovu izdate naredbe.Ko drži takve predmete, dužan ih je predati po naredbi suda . Osoba

koja ih odbije predati može se kazniti do 50.000 KM, a u slučaju daljnjeg odbijanja, može se zatvoriti. Zatvor traje do predaje predmeta ili do završetka krivičnog postupka, a najduže 90 dana. O žalbi protiv rješenja kojim je izrečena

134

novčana kazna ili je naređen zatvor odlučuje vijeće. Žalba protiv rješenja o zatvoru ne zadržava izvršenje rješenja.

Dužnost predaje predmeta po naredbi suda nije apsolutna već relativna i ne odnosi se na:

1. osumnjičenog, odnosno optuženog, 2. osobe koje su oslobođene dužnosti svjedočenja, 3. osobe koje su po odredbama materijalnog krivičnog prava oslobođene

dužnosti prijavljivanja krivičnog djela ili učinioca, ili koje nisu krivično odgovorne zbog pružanja pomoći učiniocu nakon izvršenog kriv. djela.

PRIVREMENO ODUZIMANJE PREDMETA BEZ NAREDBE (član 80.)

Predmeti koji se po KZFBiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku, mogu se privremeno oduzeti i bez naredbe suda, ukoliko postoji opasnost od odlaganja.

Ukoliko se osoba koja se pretresa izričito usprotivi oduzimanju predmeta, tužilac će u roku od 72 sata od izvršenog pretresanja podnijeti zahtjev SPP za naknadno odobrenje za oduzimanje predmeta.

Ukoliko SPP odbije zahtjev tužioca, oduzeti predmeti se ne mogu koristiti kao dokaz u krivičnom postupku, i odmah će se vratiti osobi od koje su oduzeti.

Osoba od koje se privremeno oduzima predmet i dokumentacija ima pravo žalbe. Žalba ne odlaže privremeno oduzimanje predmeta i dokumentacije.

Privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija pohranjuju se u sudu ili sud na drugi način osigurava njihovo čuvanje.

Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužilac, uz obavezu da o tome obavijesti osobu ili preduzeće od koje su predmeti oduzeti, SPP i branioca.

Popis privremeno oduzetih predmeta i dokumentacij e (Član 82.) Nakon privremenog oduzimanja predmeta i dokumentacije, u zapisniku će

se popisati privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija i o tome izdati potvrda. Ako popis predmeta i dokumentacije nije moguć, predmeti i dokumentacija

će se staviti u omot i zapečatiti.Predmet koji je oduzet od fizičke, odnosno pravne osobe ne može se

prodati, pokloniti ili na drugi način njim raspolagati.

Pravo žalbe (Član 83.) Osoba od koje se privremeno oduzima predmet i dokumentacija ima pravo

žalbe, koja ne odlaže privremeno oduzimanje predmeta i dokumentacije.Protiv odluke suda kojom se vraćaju oduzeti predmeti ili dokumentacija

tužitelj ima pravo podnijeti žalbu.

Čuvanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije (Član 84.) Privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija pohranjuju se u sudu ili sud

na drugi način osigurava njihovo čuvanje.

135

Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije. (Čl. 85.) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši

tužitelj. O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije tužitelj je dužan obavijestiti osobu ili preduzeće od koje su predmeti oduzeti, SPS-a i branitelja. Pri otvaranju i pregledu predmeta i dokumentacije mora se voditi računa da njihov sadržaj ne saznaju neovlaštene osobe.

Naredba banci ili drugoj pravnoj osobi (Član 86.)

Ako postoje osnovi sumnje da je neka osoba počinila krivično djelo koje je povezano s pribavljanjem imovinske koristi, sud može, na osnovu prijedloga tužitelja, narediti da banka ili druga pravna osoba koja vrši finansijsko poslovanje dostavi podatke o bankovnim depozitima i drugim finansijskim transakcijama i poslovima te osobe, kao i drugih osoba za koje se osnovano vjeruje da su uključene u te finansijske transakcije ili poslove osumnjičenog, ako bi takvi podaci mogli biti dokaz u krivičnom postupku.

Sud može, na prijedlog tužitelja, narediti preduzimanje i drugih potrebnih posebnih istražnih radnji iz člana 130. ovog zakona kako bi se omogućilo utvrđivanje i pronalaženje nezakonito pribavljene imovine i prikupljanje dokaza o tome.

U hitnim slučajevima i tužitelj može odrediti navedene mjere prema bankama na osnovu naredbe. O preduzetim mjerama tužitelj odmah obavještava sud, koji može u roku od 72 sata izdati naredbu. Tužitelj će dobijene podatke zapečatiti dok ne bude izdata sudska naredba. U slučaju da sud ne izda naredbu, tužitelj će podatke vratiti bez prethodnog otvaranja.

Sud može rješenjem narediti pravnoj ili fizičkoj osobi da privremeno obustavi izvršenje finansijske transakcije za koju postoji sumnja da predstavlja krivično djelo, ili da je namijenjena učinjenju krivičnog djela, da služi prikrivanju krivičnog djela ili prikrivanju dobiti ostvarene krivičnim djelom. Naredba operateru telekomunikacija (Član 86a.)

Sud može, ako postoje osnovi sumnje da je neka osoba počinila KD, na prijedlog tužitelja ili OSL narediti da operater telekomunikacija ili druga pravna osoba koja pruža telekomunikacione usluge, dostavi podatke o korištenju tih usluga ako bi ti podaci mogli poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku.

U hitnim slučajevima to može i tužitelj, ali će te podatke zapečatiti dok se ne izda sudska naredba (rok za izdavanje ove naredbe je max. 72 sata). Ako sud ne izda naredbu, tužitelj će podatke vratiti bez prethodnog otvaranja.

Operateri telekomunikacija su dužni omogućiti provođenje ovih mjera.

Vraćanje privremeno oduzetih predmeta (Član 88.) Predmeti koji su u toku krivičnog postupka privremeno oduzeti, vratit će se

vlasniku, odnosno držatelju, kada u toku postupka postane očigledno da njihovo zadržavanje nije u skladu s članom 79. ovog zakona, a ne postoje razlozi na njihovo oduzimanje u smislu da predstavljaju opasnost po opću sigurnost . Sud je dužan, nakon izjašnjenja tužitelja odlučiti o tome u roku od 15 dana.

136

ISPITIVANJE OSUMNJIČENOG

OSNOVNE ODREDBE O ISPITIVANJU (član 91.)

Ispitivanje osumnjičenog u istrazi vrši tužilac ili OSL. Ispitivanje treba vršiti tako da se u punoj mjeri poštuje ličnost

osumnjičenog. Prilikom ispitivanja osumnjičenog ne smije se upotrijebiti sila, prijetnja, prevara, narkotici ili druga sredstava koja mogu uticati na slobodu odlučivanja i izražavanja volje prilikom davanja izjave ili priznanja.

Ako je postupljeno protivno navedenim pravilima, na tako pribavljenom iskazu osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka.

POUKA OSUMNJIČENOM O NJEGOVIM PRAVIMA (član 92.)

1. Kad se osumnjičeni prvi put ispituje prvo se uzimaju lični podaci o identitetu , (ime i prezime, nadimak, ime i prezime roditelja, djevojačko obiteljsko ime majke, gdje je rođen, gdje stanuje, dan, mjesec i godina rođenja, koje je narodnosti i čiji je državljanin, JMBG, čime se zanima, kakve su mu obiteljske prilike, je li pismen, kakve je škole završio, je li, gdje i kad služio vojsku odnosno ima li čin, je li odlikovan, kakvog je imovnog stanja, je li, kad i zašto osuđivan, je li i kad je izrečenu kaznu izdržao, da li se protiv njega vodi postupak za koje drugo krivično djelo, a ako je maloljetan, ko mu je zakonski zastupnik).

2. zatim će mu se saopštiti: za koje krivično djelo se tereti/sumnjiči i osnove sumnje protiv njega.

3. nakon toga, osumnjičeni će se poučiti o sljedećim pravima:1) da nije dužan iznijeti odbranu niti odgovarati na pitanja - „pravo na šutnju“, 2) da može uzeti branioca po svom izboru, koji može biti prisutan njegovom

ispitivanju,3) da se može izjasniti o djelu i iznijeti činjenice i dokaze u svoju korist, te da

je takav njegov iskaz, ako je dat u prisustvu branitelja, dopušten kao dokaz na glavnoj raspravi i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišten na njoj,

4) da ima pravo razgledati spise i pribavljene predmete koji mu idu u korist, 5) da ima pravo na prevodioca ukoliko ne zna jezik suda .

Osumnjičeni se može dobrovoljno odreći navedenih prava, ali njegovo ispitivanje ne može započeti ukoliko se i dok se njegova izjava o odricanju ne zabilježi u zapisnik i dok ne bude potpisana od osumnjičenog.

Osumnjičeni se ni pod kojim okolnostima ne može odreći prava na prisustvo branioca, ako je njegova odbrana obavezna.

U slučaju da se osumnjičeni odrekao prava da uzme branioca, a kasnije izrazi želju da uzme branioca, ispitivanje će se odmah prekinuti i ponovo će se nastaviti kada osumnjičeni dobije branioca ili mu se branioc postavi ili ako osumnjičeni izrazi želju da nastavi da odgovara na pitanja.

137

Ako se osumnjičeni dobrovoljno odrekne prava da ne odgovara na postavljena pitanja, mora mu se i u tom slučaju omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji mu idu u korist.

Ako je postupljeno protivno odredbama koje garantuju navedena prava, na tom iskazu osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka.

NAČIN ISPITIVANJA OSUMNJIČENOG (čl. 93. i 94.)

O svakom ispitivanju osumnjičenog sačinjava se zapisnik. Bitni dijelovi iskaza unijet će se doslovno u zapisnik. Nakon što je zapisnik sačinjen, osumnjičenom će se pročitati zapisnik i predati kopija zapisnika .

Ispitivanje osumnjičenog, u pravilu, snima se na audio ili videotraku.Ispitivanje osumnjičenog obavit će se uz pomoć prevodioca ako

osumnjičeni ne poznaje jezik suda, a ako je svjedok gluh ili nijem, uz pomoć tumača, odnosno osobe koja se sa svjedokom može sporazumjeti .

SASLUŠANJE SVJEDOKA

POZIV ZA SASLUŠANJE SVJEDOKA (član 95.)

Svjedoci se saslušavaju kada postoji vjerovatnoća da će svojim iskazom moći dati obavještenja o krivičnom djelu, učinitelju i o drugim važnim okolnostima.

Poziv za svjedočenje dostavlja tužilac, odnosno sud. Pozivanje kao svjedoka maloljetne osobe koja nije navršila šesnaest godina života vrši se preko roditelja, odnosno zakonskog zastupnika, osim ako to nije moguće zbog potrebe da se hitno postupa ili drugih okolnosti.

Svjedoci koji se zbog starosti, bolesti ili teških tjelesnih mana ne mogu odazvati pozivu mogu se saslušati u njihovom stanu, bolnici ili na drugom mjestu.

Ukoliko se svjedok koji je upozoren na posljedice neodazivanja, bez zakonskih razloga, ne odazove pozivu, niti svoj izostanak opravda, sud mu može izreći novčanu kaznu do 5.000 KM ili narediti prinudno dovođenje.

Naredbu za dovođenje svjedoka izvršava sudska policija. Izuzetno, naredbu može izdati i tužilac, ukoliko uredno pozvani svjedok ne dođe, a svoj izostanak ne opravda, s tim da ovu naredbu mora odobriti SPP u roku od 24 sata od izdavanja naredbe.

Ukoliko svjedok koji je upozoren na posljedice, bez zakonskih razloga odbije da svjedoči, sud može, na prijedlog tužioca, donijeti rješenje o kažnjavanju svjedoka novčanom kaznom do 30.000 KM. Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje. O žalbi protiv rješenja kojim su izrečene navedene novčane kazne svjedoku, odlučuje vanraspravno vijeće.

OSOBE KOJE NE MOGU BITI SASLUŠANE KAO SVJEDOCI (član 96.)

Ne može se saslušati kao svjedok:

138

a) osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja državne, vojne ili službene tajne, dok je nadležni organ ne oslobodi te dužnosti,

b) branilac osumnjičenog/optuženog u pogledu činjenica koje su mu postale poznate u svojstvu branioca,

c) osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja profesionalne tajne (vjerski službenik-ispovjednik, novinar u svrhu zaštite izvora informacija, advokat, notar, liječnik, i dr.), osim ako je oslobođena te dužnosti posebnim propisom ili izjavom osobe u čiju je korist ustanovljeno čuvanje tajne,

d) maloljetna osoba koja, s obzirom na uzrast i duševnu razvijenost, nije sposobna shvatiti značaj prava da ne mora svjedočiti.

OSOBE KOJE MOGU ODBITI SVJEDOČENJE (član 97.)

Svjedočenje mogu odbiti:a) bračni, odnosno vanbračni drug osumnjičenog/optuženog,b) roditelj ili dijete, te usvojitelj ili usvojenik osumnjičenog/optuženog.

Organ koji vodi postupak dužan je da navedene osobe, prije njihovog saslušanja ili čim sazna za njihov odnos prema osumnjičenom/optuženom upozori da mogu odbiti svjedočenje . Upozorenje i odgovor se unose u zapisnik.

Osoba koja može odbiti svjedočenje prema jednom od osumnjičenih/ optuženih može odbiti svjedočenje i prema ostalim osumnjičenim/optuženim, ako se njen iskaz, prema prirodi stvari, ne može ograničiti samo na ostale osumnjičene.

Ako je kao svjedok saslušana osoba koja može odbiti svjedočenje ili je saslušana osoba koja nije upozorena da može odbiti svjedočenje ili to upozorenje nije uneseno u zapisnik, na takvom iskazu se ne može zasnivati sudska odluka.

PRAVO SVJEDOKA DA NE ODGOVARA NA POJEDINA PITANJA (član 98.)

Svjedok ima pravo da ne odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor na ta pitanja izložio krivičnom gonjenju . Ovo se zasniva na principu da niko nije dužan da pruža dokaze protiv sebe ( „ Nemo prodere se ipsum “ ). Ovdje treba imati u vidu da je svjedok obavezan da se odazove pozivu i da svjedoči, a može samo odbiti davanje odgovora na određena pitanja.

Svjedok koji koristi ovo pravo odgovorit će na ta pitanja ako mu se da imunitet. Imunitet se daje odlukom glavnog tužioca. Ako u istrazi nastane takva situacija, onda glavni tužilac ima pravo da odustane od načela legaliteta i da na osnovi svoje procjene svjedoku dadne imunitet koji nije javan – ( tzv. „tajni imunitet“ , jer za taj imunitet, osim svjedoka, niko ne zna). Z a uzvrat, on od svjedoka dobije određene informacije ili svjedok na drugi način pristane da sarađuje. Na glavnom pretresu je slična situacija, s tim što nakon procjene da svjedok ima pravo na uskraćivanje odgovora, glavni tužilac može pod istim uslovima kao i u istrazi dati svjedoku imunitet koji je

139

tada tzv. „javni imunitet“ (jer za taj imunitet zna optuženi, branilac, itd.). Dakle, u oba ova slučaja, odluku o imunitetu uvijek daje glavni tužilac i sud s tim nema ništa.

Naravno, glavni tužilac uvijek mora paziti o kakvom se svjedoku radi tj. da li mu je isti neophodno potreban, pa npr. ako tužilac osim ovog svjedoka ima još tri kvalitetna svjedoka i još neke materijalne dokaze kojima može dokazati činjenice iz optužbe, onda takvom svjedoku nikada ne smije dati imunitet.

Ako bi se desilo da svjedok koji je dobio imunitet lažno svjedoči, onda tužilac protiv njega može preduzeti krivično gonjenje. U vezi s ovim postoji i novina u našem ZKP-u, da se takvom svjedoku, ukoliko je očigledno da se ne zna koristiti svojim pravom i ako njegovi interesi ne mogu biti zaštićeni na drugi način, za savjetnika određuje advokat.

NAČIN SASLUŠANJA, SUOČENJE I PREPOZNAVANJE (član 99.)

Svjedoci se saslušavaju pojedinačno i u odsustvu drugih svjedoka. U toku postupka svjedok se može suočiti s drugim svjedocima i

osumnjičenim/optuženim, ako se njihovi iskazi ne slažu u pogledu važnih činjenica.

Ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok osobu ili predmet, tražit će se od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim osobama, odnosno ako je to moguće zajedno s predmetima iste vrste. Ako prepoznavanje nije moguće na prethodni način, ono će se izvršiti i na osnovu prepoznavanja fotografija te osobe ili predmeta, postavljenih među fotografijama osoba ili predmeta nepoznatih svjedoku.

TOK SASLUŠANJA SVJEDOKA (član 100.)

Propisana je dužnost svjedoka da odgovore daje usmeno. Nijemi i gluhonijemi svjedoci saslušavaju se preko tumača.

Svjedok se priprema za davanje iskaza tako što se upozorava: a) da je dužan govoriti istinu, b) da ne smije ništa prešutjeti, c) da davanje lažnog iskaza predstavlja krivično djelo i d) da nije dužan odgovarati na pojedina pitanja.

Sva ova upozorenja moraju biti unesena u zapisnik.Poslije datih upozorenja, svjedoku se postavljaju opšta pitanja koja se

odnose na utvrđivanje njegovog identiteta, zanimanja, kao i njegov odnos s osumnjičenim/optuženim, kao i oštećenim.

Nakon postavljanja ovih opštih pitanja, svjedoku se daje upozorenje da je dužan o promjeni adrese ili boravišta obavijestiti tužitelja, odnosno sud.

U toku istrage, nakon opštih pitanja, svjedok se poziva da iznese sve što mu je o predmetu poznato, tj. on iznosi svoja saznanja o krivičnom djelu, učinitelju i drugim važnim okolnostima za postupak. Svoj iskaz svjedok iznosi u neometanom izlaganju, a nakon toga mu se mogu postavljati pitanja, vršiti provjeravanja, dopune i razjašnjenja onoga što je izjavio.

140

Postavljanje tih pitanja ima za cilj da se iskaz upotpuni i da se otklone protivrječnosti i nejasnoće u iskazu ako ih ima.

Prilikom saslušanja svjedoka nije dozvoljeno služiti se obmanom, kako bi se kod njega stvorila pogrešna predstava o okolnostima o kojima treba da se izjasni. Isto tako je zabranjeno svjedoku postavljati tzv. sugestivna pitanja , kojima mu se predočavaju neke okolnosti koje bi trebalo saznati tek iz njegovog odgovora. Pri tome se svjedok takvim pitanjem ustvari navodi na to šta bi trebao da odgovori, npr. umjesto pitanja da li je osumnjičeni na mjestu događaja imao nešto u rukama, postavi se pitanje: «U kojoj je ruci osumnjičeni držao pištolj?».

Svjedok će se uvijek pitati otkud mu je poznato ono o čemu svjedoči , kako bi utvrdili da li svjedok govori o činjenicama koje je saznao iz vlastitog opažanja ili je o njima čuo od drugih osoba.

Svjedoci se mogu suočiti ako se njihovi iskazi ne slažu u pogledu važnih činjenica, tj. ako sadrže kontradiktorne okolnosti . Suočeni će se o svakoj okolnosti o kojoj se njihovi iskazi međusobno ne slažu ponaosob saslušati i njihov će se odgovor unijeti u zapisnik. Istodobno se mogu suočiti samo dva svjedoka.

Postoji mogućnost saslušanja svjedoka uređajima za prenos slike i zvuka. Na maloljetnu osobu koja treba biti saslušana kao svjedok,

primjenjuju se pravila koja se odnose na saslušanje punoljetnih svjedoka osim u sljedećim slučajevima:

1. Pozivanje kao svjedoka maloljetne osobe koja nije navršila 16 godina vrši se preko roditelja, odn. zakonskog zastupnika, osim ako to nije moguće zbog potrebe da se hitno postupa ili zbog drugih okolnosti.

2. Ne može se saslušati kao svjedok maloljetna osoba koja s obzirom na uzrast i duševnu razvijenost nije sposobna shvatiti značaj prava da ne mora svjedočiti.

3. Prilikom saslušanja maloljetne osobe, naročito ako je ona oštećena krivičnim djelom, postupit će se obazrivo, da saslušanje ne bi štetno utjecalo na psihičko stanje maloljetnika. S aslušanje maloljetne osobe izvršit će se uz pomoć psihologa, pedagoga ili druge stručne osobe.

Zabranjeno je oštećenog (žrtvu krivičnog djela) ispitivati o njegovom seksualnom životu prije učinjenog krivičnog djela, a ako je takvo ispitivanje obavljeno, na takvom iskazu se ne može zasnivati sudska odluka.

Oštećeni koji se saslušava kao svjedok pitaće se da li želi da u krivičnom postupku ostvaruje imovinskopravni zahtjev.

ZAKLETVA ODNOSNO IZJAVA SVJEDOKA (član 102.)

Propisano je da sud može zahtijevati od svjedoka da na glavnom pretresu prije svjedočenja položi zakletvu odnosno dadne izjavu (tzv. promisorno polaganje zakletve odnosno davanje izjave). Zakletva se polaže, odn. izjava se daje pred sudom. Svjedok u istrazi ne polaže zakletvu, odn. ne daje izjavu.

141

Predviđena je mogućnost da svjedok položi zakletvu odn. dadne izjavu prije glavnog pretresa, ako postoji bojazan da zbog teže bolesti ili zbog drugih razloga (starosti, invalidnosti.) neće moći doći na gl. pretres.

Polaganje zakletve, odnosno davanje izjave nije obavezno, jer ukoliko svjedok odbije da polaže zakletvu/da izjavu, nije predviđena nikakva sankcija.

OSOBE KOJE NE POLAŽU ZAKLETVU, ODNOSNO NE DAJU IZJAVU (član 103.)

U zakonu je određeno da zakletvu ne mogu polagati odnosno davati izjavu:

1. osobe koje u vrijeme saslušanja nisu punoljetne (maloljetnici) , zato što zbog nedovoljne psihičke zrelosti, oni nisu u mogućnosti da shvate značaj zakletve odn. davanje izjave. Zbog toga maloljetnici ne polažu zakletvu, odnosno ne daju izjavu i tu nema izuzetaka!

2. osobe za koje je dokazano (već postoji pravosnažna presuda) ili za koje postoji osnovana sumnja da su učinile ili učestvovale u kriv. djelu zbog kojeg se saslušavaju ( npr. iz nekih razloga u odnosu na te osobe je razdvojen krivični postupak i u njemu se sudi za isto krivično djelo) , jer takva osoba ne smije biti prisiljena na davanje iskaza koji bi, s obzirom na zakletvu, morao biti istinit, a za nju štetan. Ovo se naravno odnosi na njeno saslušanje u svojstvu svjedoka.

3. osobe koje zbog duševnog stanja ne mogu da shvate značaj zakletve odn. izjave , obzirom da takva osoba zbog svog psihičkog stanja nije u mogućnosti da to shvati.

Posebno treba naglasiti da je sud obavezan da na sve ove okolnosti pazi po službenoj dužnosti.

Pored toga, treba dodati da ukoliko sud u tom pogledu napravi pogrešku, pa takve osobe polože zakletvu, onda to nema nikakvih procesnih posljedica, već se smatra da zakletva nije položena.

ZAŠTIĆENI SVJEDOK (član 105.)

Na položaj zaštićenog svjedoka u postupku pred sudom, primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka.

U tom smislu, govorimo o tri osnovne vrste svjedoka koji se definiraju ovim zakonom, a to su:

Svjedok pod prijetnjom: onaj svjedok čija je lična sigurnost ili sigurnost njegove porodice dovedena u opasnost zbog njegovog učešća u postupku, kao rezultat prijetnji, zastrašivanja ili sličnih radnji koje su vezane za njegovo svjedočenje.

Ugroženi svjedok: onaj svjedok koji je ozbiljno fizički ili psihički traumatizovan okolnostima pod kojima je izvršeno krivično djelo ili koji pati od ozbiljnih psihičkih poremećaja koji ga čine izuzetno osjetljivim, odnosno dijete i maloljetnik.

142

Zaštićeni svjedok: onaj svjedok koji se saslušava prema Zakonu o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka.

UVIĐAJ I REKONSTRUKCIJA

Uviđaj i rekonstrukcija događaja spadaju među najvažnije procesne radnje dokazivanja.

Uviđaj i rekonstrukcija događaja vrše se uz pomoć stručnih osoba kriminalističko-tehničke ili druge struke koje će pomoći u pronalaženju, osiguranju ili opisivanju tragova, izvršiti potrebna mjerenja i snimanja, sačiniti skicu i foto-dokumentaciju ili prikupiti i druge podatke.

Na uviđaj ili rekonstrukciju može se pozvati i vještak ako bi njegova prisutnost bila od koristi za davanje nalaza i mišljenja.

PREDUZIMANJE UVIĐAJA ( član 106.)

Uviđaj spada u radnje dokazivanja i preduzima se onda kada je za utvrđivanje neke važne činjenice potrebno neposredno opažanje.

To opažanje se vrši čulom vida, sluha, opipa i sl. Uviđaj je namjenjen za utvrđivanje činjenica iz sadašnjosti, pa se, u pravilu, obavlja neposredno po otkrivanju krivičnog djela. Dakle, uviđaj se vrši u vezi sa krivičnim djelom kada je u zapisniku moguće konstatovati objektivno stanje ( npr. nakon saobraćajne nesreće ili nakon ubistva ili sl.) .

Za obavljanje uviđaja nije potreban neki formalno-pravni osnov, kao što je npr. naredba ili rješenje, već je dovoljan samo materijalni uslov, tj. da je za utvrđivanje neke važne činjenice potrebno neposredno opažanje.

Inače, uviđaj se vrši na svakom mjestu gdje se neposrednim opažanjem mogu utvrditi neke činjenice važne u krivičnom postupku .

U zakonu nije propisan način vršenja uviđaja, pa se primjenjuju kriminalistička pravila i metode.

U toku istrage uviđaj mogu vršiti tužilac ili OSL, a nakon podizanja optužnice SPS. Ako se u toku glavnog pretresa ispostavi da je neophodan uviđaj, onda ga obavlja sudija, odnosno predsjednik vijeća.

Kada OSL vrši uviđaj, ono je o tome prethodno obavezno obavijestiti tužioca, obzirom da tužilac može, ako želi, doći na mjesto događaja, te zahtijevati da se provedu određene radnje za koje on misli da su neophodne.

O uviđaju se mora obavezno sačiniti zapisnik i u njega se unosi stanje zatečeno na mjestu uviđaja, a nije dozvoljeno unositi iskaze svjedoka, te nalaze i mišljenja vještaka. Zapisnik o uviđaju ima karakter javne isprave.

Pri vršenju uviđaja se mogu provoditi i određena vještačenja ( npr. vještačenje ispravnosti vozila koje je prouzrokovalo saobraćajnu nesreću).

REKONSTRUKCIJA DOGAĐAJA (član 107.)

Za razliku od uviđaja, koji se vrši kada je u zapisniku moguće konstatovati objektivno stanje, i u pravilu, neposredno po izvršenju krivičnog djela,

143

rekonstrukcija događaja se vrši naknadno, tako što se ponavljaju radnje ili situacije u približno istim uslovima pod kojima se prema izvedenim dokazima događaj desio.

To praktično znači da se simuliraju uslovi pod kojima je djelo izvršeno. (npr. ako je u pitanju saobraćajna nezgoda, provjerava se da li je sa tipom vozila kojim je uzrokovana nezgoda bilo moguće određenom brzinom savladati krivinu i sl.)

Za razliku od zapisnika o uviđaju, u zapisnik o rekonstrukciji mogu se unositi izjave svjedoka ili vještaka.

Ako su u iskazima pojedinih svjedoka ili osumnjičenih/optuženih radnje ili situacije različito prikazane, rekonstrukcija događaja će se posebno obaviti sa svakim od njih.

Rekonstrukcija događaja može se vršiti u toku cijelog postupka . U toku istrage samo tužilac može preduzeti rekonstrukciju događaja,

a nakon toga, zavisno od stadija postupka, rekonstrukciju vrši sudija, odnosno predsjednik vijeća.

Ovlaštenje organa unutrašnjih poslova na samostalno obavljanje uviđaja ne odnosi se i na rekonstrukciju događaja kao istražnu radnju, što znači da na izvođenje te radnje organ unutrašnjih poslova nije ovlašten.

Zakon izričito zabranjuje vršenje rekonstrukcije događaja na način da se vrijeđa javni red ili moral ili dovodi u opasnost život ili zdravlje ljudi.

Prilikom rekonstrukcije događaja mogu se, po potrebi, ponovo izvesti pojedini dokazi.

VJEŠTAČENJE (čl. 109. – 129.)

Vještačenje je dokazno sredstvo koje se određuje kada za utvrđivanje i ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenja lica koja raspolažu stručnim znanjima, kojima ne raspolaže sud.

Provodi se na osnovu pisane naredbe tužioca ili suda . Vještačenje obavljaju stručne ustanove ili organi koji su za to

osposobljeni, a izuzetno pojedinci. Postoji i lista stalnih sudskih vještaka za određena vještačenja. Po završenom vještačenju, vještak sačinjava nalaz i mišljenje i dostavlja ga organu koji ga je odredio za vještaka.

Postoje razne vrste vještačenja kao što su: 1. sudsko-medicinska vještačenja ( npr. psihijatrijsko), 2. toksikološka vještačenja, 3. vještačenje poslovnih knjiga, 4. vještačenje saobraćajnih udesa, 5. grafološko vještačenje itd.

U novije vrijeme izuzetno je značajno vještačenje DNK-a analizom. Analiza DNK se može vršiti ako je to neophodno potrebno za određivanje identiteta ili činjenice da li otkriveni tragovi neke materije potiču od osumnjičenog/ optuženog ili oštećenog.

PREGLED, OBDUKCIJA I EKSHUMACIJA

U situacijama kada postoji sumnja ili je očigledno da je nečija smrt prouzrokovana počinjenjem krivičnog djela, ili je s krivičnim djelom u vezi, tužitelj je obavezan narediti pregled tijela/leša i vršenje obdukcije.

144

U slučaju da je tijelo/leš već zakopano, tužitelj u slučaju potrebe mora od SPP-a tražiti odgovarajuću naredbu za ekshumaciju.

PSIHIJATRIJSKO VJEŠTAČENJE

Psihijatrijsko vještačenje odredit će se u slijedeća tri slučaja:1. Ako se pojavi sumnja da je isključena ili smanjena uračunljivost

osumnjičenog/optuženog, 2. Ako se pojavi sumnja da je osumnjičeni/optuženi učinio krivično djelo zbog

ovisnosti od alkohola ili opojnih droga, 3. Ako se pojavi sumnja da zbog duševnih smetnji osumnjičeni/optuženi nije

sposoban učestvovati u postupku.

Ako se u toku istrage osumnjičeni dobrovoljno ne podvrgne psihijatrijskom pregledu radi vještačenja ili ako je prema mišljenju vještaka potrebno duže posmatranje, osumnjičeni će se poslati na psihijatrijski pregled, odnosno na posmatranje u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu. Rješenje o tome donosi SPP na prijedlog tužitelja. Posmatranje ne može trajati duže od dva mjeseca.

Ako vještaci ustanove da je duševno stanje osumnjičenog/optuženog poremećeno, daće svoje mišljenje o tome kakav je uticaj takvo duševno stanje imalo i kakav još ima na njegovo shvatanje i postupke, kao i da li je i u kojoj mjeri poremećaj duševnog stanja postojao u vrijeme učinjenja krivičnog djela.

Ako se u zdravstvenu ustanovu upućuje osumnjičeni/optuženi koji se nalazi u pritvoru, sudija će obavijestiti tu ustanovu o razlozima zbog kojih je određen pritvor da bi se preduzele mjere potrebne za osiguranje svrhe pritvora.

Vrijeme provedeno u zdravstvenoj ustanovi uračunat će se osumnjičenom/ optuženom u pritvor, odnosno u kaznu, ako ona bude izrečena.

Glava IX - POSEBNE ISTRAŽNE RADNJE (čl. 130. – 136.)

Posebne istražne radnje mogu se odrediti protiv osobe za koju postoje osnove sumnje:

1. da je sama ili s drugim osobama učestvovala ili učestvuje u učinjenju krivičnog djela ili

2. da učinitelju ili od učinitelja krivičnog djela prenosi informacije u vezi s krivičnim djelom, ili

3. da učinitelj koristi njeno sredstvo telekomunikacija,

ali pod uslovima: 1. da se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo

povezano s nesrazmjernim teškoćama i2. da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora 3 godine

ili teža kazna.

Vrste posebnih istražnih radnji su (7 vrsta):a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija,

145

b) pristup kompjuterskim sistemima i kompjutersko sravnjenje podataka, c) nadzor i tehničko snimanje prostorija, d) tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i

predmeta koji stoje u vezi sa njima,e) korištenje prikrivenih istražitelja (to je posebno obučeno OSL koje djeluje

pod lažnim identitetom) i informatora,f) simulirani i kontrolirani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine, g) nadzirani prijevoz i isporuka predmeta krivičnog djela.

Pri izvršavanju posebnih istražnih radnji, policijski organi ili druge osobe ne smiju preduzimati aktivnosti koje predstavljaju podstrekavanje na učinjenje krivičnog djela. Ako su takve aktivnosti preduzete, ta okolnost isključuje krivično gonjenje podstrekavane osobe za krivično djelo izvršeno u vezi s ovim radnjama.

Posebne istražne radnje određuje naredbom SPP, na obrazloženi prijedlog tužioca koji sadrži:

1. podatke o osobi protiv koje se predlaže preduzimanje posebne istr. radnje, 2. osnove sumnje da osoba protiv koje se predlaže preduzimanje radnje

učestvuje ili je učestvovala u učinjenju krivičnog djela ili da učinitelju ili od učinitelja prenosi informacije u vezi s krivičnim djelom, ili da učinitelj koristi njeno sredstvo telekomunikacija,

3. razloge za preduzimanje posebne istražne radnje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju njeno preduzimanje,

4. navođenje posebne istražne radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, te

5. obim i trajanje posebne istražne radnje. Naredba SPP-a o provođenju posebnih istražnih radnji sadrži

podatke iz prijedloga tužioca, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje. Izuzetno, ako se pisana naredba ne može dobiti na vrijeme i ako

postoji opasnost od odlaganja, može se započeti s izvršavanjem posebne istražne radnje i na osnovu usmene naredbe SPP-a, a njegova pisana naredba mora biti pribavljena u roku od 24 sata od izdavanja usmene naredbe.

Ako je neka od posebnih istražnih radnji preduzeta bez naredbe SPP-a ili u suprotnosti s njom, sud na tako pribavljenim podacima ili dokazima ne može zasnivati svoju odluku.

Glava X MJERE ZA OBEZBJEĐENJE PRISUSTVA OSUMNJIČENOG/

OPTUŽENOG I USPJEŠNO VOĐENJE KRIVIČNOG POSTUPKA

Prisustvo osumnjičenog/optuženog u krivičnom postupku je apsolutno bitna procesna pretpostavka („conditio sine qua non“), jer nije predviđena mogućnost suđenja u odsustvu.

146

VRSTE MJERA (član 137.)

Postoji 5 (pet) mjera za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog/ optuženog tokom krivičnog postupka i njegovo nesmetano vođenje, a to su:

1. POZIV, 2. NAREDBA ZA DOVOĐENJE, 3. MJERE ZABRANE, 4. JAMSTVO i 5. PRITVOR.

Rangiranje ovih mjera u zakonu ima za osnovu njihovu težinu, što istovremeno upućuje i na redoslijed njihove primjene.

Zakonodavac je utvrdio i osnovna pravila kod primjene ovih mjera, a to su:

1. prilikom odlučivanja koju će mjeru primijeniti, sud se mora pridržavati uslova za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa o tome da se teža mjera ne primjenjuje ukoliko se blažom može postići svrha. U skladu s tim, pritvor, kao najteža mjera, ne može se primijeniti ako se ista svrha može postići blažom mjerom, o čemu se posebno vodi računa kod pritvora prema maloljetniku.

2. sud je dužan da po službenoj dužnosti ukine ove mjere kad prestanu razlozi zbog kojih su određene, odnosno da težu mjeru zamjeni lakšom kad za to nastupe uslovi.

1. POZIV (član 138.)

Prisutnost optuženog/osumnjičenog pri izvršenju radnji u krivičnom postupku osigurava se njegovim pozivanjem.

Pozivanje se vrši dostavljanjem zatvorenog pisanog poziva, koji sadrži:

1. naziv organa koji poziva, 2. ime i prezime optuženog/osumnjičenog, 3. naziv krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, 4. mjesto gdje optuženi ima da dođe, 5. dan i sat kad treba da dođe, 6. označenje da se poziva u svojstvu optuženog/osumnjičenog, 7. upozorenje da će u slučaju nedolaska biti prinudno doveden, 8. upozorenje da je dužan odmah obavijestiti tužioca, odnosno sud o

promjeni adrese, kao i o namjeri da promijeni boravište i 9. službeni pečat i potpis tužioca, odnosno sudije koji poziva.

Kad se optuženi/osumnjičeni prvi put poziva, poučit će se o pravu da uzme branioca i da branilac može biti prisutan njegovom saslušanju.

Do podizanja optužnice poziv osumnjičenom upućuje tužilac.

147

Ako optuženi nije u stanju odazvati se pozivu usljed bolesti ili druge neotklonjive smetnje , ispitat će se u mjestu gdje se nalazi ili će se osigurati njegov prijevoz do zgrade suda ili drugog mjesta gdje se radnja preduzima .

2. DOVOĐENJE - NAREDBA ZA DOVOĐENJE (član 139.)

Naredbu da se optuženi dovede može izdati sud u 3 slučaja: 1) ako je doneseno rješenje o određivanju pritvora, ili 2) ako uredno pozvani optuženi ne dođe, a svoj izostanak ne opravda, ili 3) ako se nije moglo izvršiti uredno dostavljanje poziva, a iz okolnosti

očigledno proizlazi da optuženi izbjegava prijem poziva.

Izuzetno, u hitnim slučajevima, naredbu za dovođenje može izdati i tužilac, ukoliko uredno pozvani osumnjičeni ne dođe, a svoj izostanak ne opravda. Naredbu za dovođenje izvršava sudska policija.

Naredba za dovođenje izdaje se pismeno i ona sadržava: 1. ime i prezime osumnjičenog/optuženog koji se ima dovesti, 2. naziv kriv. djela koje mu se stavlja na teret, uz navođenje odredbe KZ-a, 3. razlog zbog kojeg se naređuje dovođenje, i 4. službeni pečat i potpis sudije/tužioca koji naređuje dovođenje.

Osoba kojoj je povjereno izvršenje naredbe predaje naredbu optuženom i poziva ga da pođe s njom. Ako optuženi to odbije, dovest će ga prinudno.

3. MJERE ZABRANE (član 140. – 140g.)

Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (član 140.)

Zabrana napuštanja boravišta može se primijeniti ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni/optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo.

Ova mjera određuje se rješenjem suda, i njom se osumnjičenom/ optuženom zabranjuje da bez odobrenja napusti mjesto boravišta.

U prednjim okolnostima sud može, bilo kao dodatnu mjeru ili zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice.

Ostale mjere zabrane (član 140a.) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju sud može izreći i ove mjere

zabrane:1. Zabranu poduzimanja određ. poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti, 2. Zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja, 3. Zabranu sastajanja sa određenim osobama, 4. Naredbu da se povremeno javlja određenom državnom tijelu, i 5. Privremeno oduzimanje vozačke dozvole

Sve naprijed navedene mjere sud može izreći uz mjeru zabrane napuštanja boravišta i zabranu putovanja.

148

Izricanje mjera zabrane (član 140b.)

Sud može izreći mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja, a po službenoj dužnosti kada odlučuje o pritvoru .

U rješenju kojim se određuje neka mjera zabrane unosi se upozorenje osumnjičenom/optuženom da se protiv njega može odrediti pritvor ukoliko prekrši izrečene zabrane.

Rješenje u istrazi donosi i ukida SPP, poslije podizanja optužnice SPS, a nakon dostavljanja predmeta sudiji, odn. vijeću u svrhu zakazivanja glavnog pretresa, taj sudija odn. predsjednik vijeća.

Ove mjere mogu trajati dok postoji potreba za njima, a najduže do pravosnažnosti presude, ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora, odnosno, najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora, ako je ona izrečena.

Ako je izrečena novčana kazna, odnosno donešena odluka o imovinsko-pravnom zahtjevu ili oduzimanju imovinske koristi, mjera zabrane putovanja može trajati dok se novčana kazna ne plati u potpunosti, tj. dok se u cijelosti ne izvrši odluka o imovinsko-pravnom zahtjevu ili oduzimanju imovinske koristi

Opravdanost izrečenih mjera sud preispituje svaka 2 (dva) mjeseca . Protiv rješenja kojim se određuje mjera zabrane, može se izjaviti žalba

vijeću krivičnog odjeljenja suda. Rok za rješavanje po žalbi je 3 dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

Ograničenja u pogledu sadržaja mjera zabrane (član 140d.) Mjerama zabrane ne može se ograničiti pravo osumnjičenom/optuženom

da komunicira sa svojim braniteljem u BiH, te da živi u svom domu, da se viđa sa porodicom i bliskim rođacima, da obavlja svoju profesionalnu djelatnost i sl., osim ako se postupak vodi za krivično djelo učinjeno na štetu članova porodice i bliskih rođaka, odnosno za KD nastalo u obavljanju profesionalne djelatnosti.

Posebna odredba o zabrani putovanja (član 140g.) Izuzetno, u hitnim slučajevima , a posebno u onim u kojima se radi o

krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 god. ili teža, tužilac može izreći naredbu o privremenom oduzimanju putnih isprava i lične karte, uz zabranu izdavanja novih isprava kojima se može preći državna granica. Naredbu izvršava policijski organ ili sudska policija. Za oduzete isprave izdaje se potvrda. O preduzetoj mjeri tužilac odmah obavještava nadležnog sudiju, tj vijeće, koje u roku od 72 sata treba da odluči o naredbi. Ako je ne izda, isprave će se odmah vratiti.

4. JAMSTVO

USLOVI ZA ODREĐIVANJE JAMSTVA I NJEGOV SADRŽAJ (čl. 141. i 142.)

Jamstvo je mjera za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog/ optuženog u krivičnom postupku koja se primjenjuje samo u slučaju da se,

149

zbog bojazni da će pobjeći, prema osumnjičenom/optuženom treba odrediti ili je već određen pritvor.

Za razliku od pritvora, koji se, zavisno od razloga, može odrediti ne samo zbog opasnosti od bjekstva, jamstvo isključivo služi sprječavanju bjekstva osumnjičenog/optuženog. To znači da je jamstvo zamjena za pritvor i to samo ako je bjekstvo osumnjičenog/optuženog jedini razlog za određivanje pritvora .

Sud ne može predložiti primjenu jamstva, niti ga odrediti po službenoj dužnosti, već incijativa uvijek potiče od optuženog, njegovog branioca ili trećih lica.

Ako jamstvo nudi treće lice, neophodan je pristanak optuženog . Bez obzira da li jamstvo daje optuženi ili treće lice, pored datog jamstva

nužno je i da sam optuženi obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje prebivalište/boravište.

Kada optuženi ili treće lice ponudi primjenu jamstva, sud ako nađe da su ispunjeni uslovi za primjenu jamstva, određuje iznos jamstva za koji smatra da predstavlja dovoljnu garanciju da optuženi neće pobjeći i o tome obavještava davaoca jamstva. Ako davalac jamstva prihvati taj iznos, sud donosi „Rješenje o prihvatanju jamstva“, a kada ono bude obezbjeđeno, optuženog pušta na slobodu.

Ako davalac jamstva ne prihvati iznos jamstva koji odredi sud, onda se donosi „Rješenje kojim se odbija ponuđeno jamstvo“. Jamstvo dakle mora biti položeno, odn. obezbjeđeno prije nego što se optuženi pusti na slobodu. Tek kada rješenje o prihvatanju jamstva postane pravnosnažno, optuženi se pušta iz zatvora.

Sadržinski posmatrano, jamstvo se sastoji u moralnoj obavezi i materijalnoj garanciji optuženog ili drugog lica.

1. Moralna obaveza se sastoji u davanju izjave od strane optuženog ili drugog lica da optuženi neće pobjeći do kraja krivičnog postupka, s tim što ovu izjavu prati i obećanje optuženog da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište.

2. Sa aspekta materijalne garancije , jamstvo može biti lično i stvarno. a) Lično jamstvo se sastoji u ličnoj obavezi jednog ili više građana da

će platiti utvrđeni iznos jamstva. b) Stvarno jamstvo se sastoji u polaganju gotovog novca, hartija od

vrijednosti, dragocjenosti ili drugih pokretnih stvari veće vrijednosti koje se lako mogu unovčiti i čuvati, a kada su u pitanju nekretnine, jamstvo se realizuje stavljanjem hipoteke za iznos jamstva na nepokretna dobra lica koje daje jamstvo.

Visina materijalne garancije uvijek glasi na novčani iznos, bez obzira što se mogu polagati i druge pokretne stvari, odn. stavljati hipoteka na nekretnine. Visinu novčanog iznosa jamstva zakonodavac nije odredio, ni u pogledu najvišeg, niti najnižeg iznosa. Visina novčanog iznosa jamstva određuje se s obzirom na težinu krivičnog djela, imovinsko stanje lica koje daje jamstvo, te lične i porodične prilike optuženog. I pored datih kriterija, iznos jamstva predstavlja faktičko pitanje i određuje se za svaki konkretan slučaj.

150

Osoba koja daje jamstvo mora dostaviti dokaze o svom imovnom stanju, porijeklu imovine, vlasništvu i posjedu nad imovinom koja se daje kao jamstvo.

Ako optuženi pobjegne, odrediće mu se pritvor, a rješenjem će se odrediti da je vrijednost data kao jamstvo prihod budžeta Federacije („Rješenje o propasti jamstva“). Ako optuženi prema kome je određena ova mjera u toku krivičnog postupka pobjegne, vrijednost data kao jamstvo rješenjem se oduzima i unosi kao prihod u budžet Federacije. Rješenje o propasti jamstva donosi se ne čekajući na konačan ishod postupka.

Propalo jamstvo će se vratiti ako se krivični postupak završi obustavom postupka ili oslobađajućom presudom.

PRESTANAK JAMSTVA (član 143.)

Ovdje se radi o ukidanju jamstva ili oslobođenju od jamstva. To je jedan od načina prestanka jamstva, a drugi način prestanka jamstva je propast jamstva - jamstvo propada samo ako optuženi pobjegne.

Optuženom će se i pored datog jamstva odrediti pritvor: a) ako na uredan poziv ne dođe, a izostanak ne opravda, b) ako se sprema za bjekstvo ili c) ako se protiv njega, pošto je ostavljen na slobodi, pojavi koji drugi

zakonski osnov za pritvor.

U navedenim slučajevima, jamstvo se ukida („Rješenje o ukidanju jamstva“). Jamstvo se također ukida i kada je optuženi pravosnažno osuđen na kaznu zatvora i to kada stupi na izdržavanje te kazne.

Položeni novčani iznos, dragocjenosti, papiri od vrijednosti ili druge pokretne stvari vraćaju se, a hipoteka se skida.

PRITVOR

ODREĐIVANJE PRITVORA (član 145.)

Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

Pritvor određuje ili produžava rješenjem sud, na obrazložen prijedlog tužitelja, a nakon što se prethodno sasluša osumnjičeni/optuženi.

Obrazložen prijedlog za produženje pritvora, tužitelj je dužan dostaviti sudu najmanje 5 dana prije isticanja pritvora. Taj prijedlog sud bez odlaganja dostavlja osumnjičenom/optuženom i njegovom branitelju.

Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru dužnost je svih organa koji učestvuju u

krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnosti . U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.

Protiv rješenja kojim je odbijen prijedlog za ukidanje pritvora, žalba nije dopuštena.

151

RAZLOZI ZA PRITVOR (član 146.)

Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

1. ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

2. ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače (u ovom slučaju, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen),

3. ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od 3 (tri) godine ili teža kazna,

4. u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna, a koje je, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, posebno teško, pa bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

U rješenju o određivanju pritvora posebno se mora obrazložiti zakonski osnov za određivanje pritvora, a ne parafrazirati odgovarajuća zakonska odredba . ( npr. sud mora obrazložiti zašto postoji opasnost od bjekstva – npr. samovoljno napustio radno mjesto, viđen da ide prema granici, izvadio putnu ispravu)

NADLEŽNOST ZA ODREĐIVANJE PRITVORA (član 148.)

Pritvor se određuje rješenjem suda o određivanju pritvora. To rješenje se donosi na prijedlog tužioca , što znači da bez njegovog prijedloga sud ne može odrediti pritvor.

Rješenje o određivanju pritvora sadrži: 1) ime i prezime lica koje se lišava slobode, odnosno stavlja u pritvor, 2) kriv. djelo za koje se to lice tereti, 3) zakonski osnov za pritvor, 4) obrazloženje, 5) pouku o pravnom lijeku. 6) pečat suda i potpis sudije.

Rješenje o pritvoru predaje se osobi na koju se odnosi u momentu pritvaranja , pri čemu se mora naznačiti sat lišenja slobode i sat predaje rješenja.

Prethodno se mora održati posebno ročište, na kojem se osumnjičenom/ optuženom i njegovom braniocu mora pružiti prilika da se izjasne o prijedlogu tužitelja za određivanje pritvora.

Pritvorena osoba ima pravo žalbe protiv rješenja o određivanju pritvora vanraspravnom vijeću suda koji je odredio pritvor, sastavljenom od trojice sudija, u roku od 24 sata od prijema rješenja. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

Vanraspravno vijeće svoju odluku mora donijeti u roku od 48 sati.

152

TRAJANJE PRITVORA U ISTRAZI (član 149.)

1. U fazi istrage pritvor određuje SPP i to po obrazloženom prijedlogu tužioca. U svom prijedlogu tužilac je dužan navesti razloge na kojima temelji svoj prijedlog. SPP će uvijek preispitati osnovanost prijedloga tužioca za određivanje pritvora. Ukoliko nađe da je taj prijedlog osnovan, donosi „ rješenje o određivanju pritvora “ i po tom rješenju pritvor može trajati najduže do 1 mjesec od dana lišenja slobode. Protiv tog rješenja osumnjičeni ima pravo žalbe vanraspravnom vijeću istog suda. Žalba ne odlaže izvršenje rješenja. Po isteku ovog roka od mjesec dana, osumnjičeni će se pustiti na slobodu ili će se donijeti rješenje o produženju pritvora.

2. Po isteku roka na koji je pritvor određen, osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu „ rješenja o produženju pritvora “. Ovo rješenje donosi vanraspravno vijeće istog suda po obrazloženom prijedlogu tužioca. Po ovom rješenju pritvor može trajati najduže 2 mjeseca . Sud mora voditi računa o tome za koliko vremena tužilac traži da se pritvor produži, jer tužilac npr. može tražiti da se pritvor produži za samo jedan mjesec, ali prije isteka tog roka može tražiti da se produži za još jedan mjesec. Dakle, vanraspravno vijeće ima ovlaštenje da pritvor produži za najviše do dva mjeseca, što zavisi od njegove ocjene o tome koliko je vremena potrebno za provođenje istražnih radnji koje traži tužilac.

3. Kada su u pitanju krivična djela sa zaprijećenom kaznom preko 10 godina ili težom kaznom, pritvor se može produžiti najviše još za 3 mjeseca . Za ovo produženje moraju postojati naročito važni razlozi, koje tužilac obrazlaže u svom prijedlogu. Koji su to «naročito važni razlozi», zakon ne određuje, ali svakako da to moraju biti takvi razlozi da u velikoj mjeri opravdavaju produženje pritvora, što se mora posebno cijeniti u svakom konkretnom slučaju. Pritvor se produžava po obrazloženom prijedlogu tužioca . O produženju pritvora u ovoj situaciji odlučuje vijeće Vrhovnog suda Federacije. I protiv tog rješenja dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja. O žalbi odlučuje apelaciono vijeće Vrhovnog suda.

4. Izuzetno, u složenim predmetima i kada su u pitanju krivična djela za koja je propisan dugotrajni zatvor, pritvor u istrazi se može produžiti za još 3 mjeseca, 2 puta uzastopno. Prijedlog za ovo produženje podnosi tužilac. Taj prijedlog sadrži izjavu kolegija tužilaštva o potrebnim mjerama koje treba preduzeti da bi se istraga okončala . I protiv ovog rješenja dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja. O ovom produženju odlučuje vijeće Vrhovnog suda Federacije, a o žalbi apelaciono vijeće Vrhovnog suda.

Dakle, pritvor u istrazi, zavisno od propisane kazne za krivično djelo u pitanju, važnosti razloga i složenosti predmeta , može trajati 1 + 2 + 3 + 3x2 = ukupno 12 mjeseci.

Ako se do isteka navedenih rokova ne potvrdi optužnica, osumnjičeni će se pustiti na slobodu.

153

UKIDANJE PRITVORA (član 150.)

U toku istrage, a prije isteka roka trajanja pritvora, SPP može ukinuti pritvor po prethodnom saslušanju tužioca, donošenjem „rješenja o ukidanju pritvora“ . Protiv tog rješenja tužilac može podnijeti žalbu vanraspravnom vijeću, koje je dužno donijeti odluku u roku od 48 sati.

PRITVOR NAKON POTVRĐIVANJA OPTUŽNICE (član 151.)

Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice, i to rješenjem SPS-a, uz napomenu, da ako se osumnjičeni/ optuženi već nalazi u pritvoru, rješenje o produženju pritvora može donijeti samo vanraspravno vijeće.

Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

Nakon potvrđivanja optužnice, a prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:

a) 1 god. - u slučaju kriv. djela za koje je propisana kazna zatvora do 5 god.; b) 1 god. i 6 mjeseci - u slučaju kriv. djela za koje je propisana kazna

zatvora do 10 godina;c) 2 god. - u slučaju kriv. djela za koje je propisana kazna zatvora preko 10

godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;d) 3 god. - u slučaju kriv. djela za koje je propisana kazna dugotraj. zatvora.

Ako za ovo vrijeme ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.

PRITVOR NAKON IZRICANJA PRESUDE (član 152.)

Određivanje/produženje pritvora poslije izricanja prvostepene presude, dolazi u obzir samo ako postoje razlozi za pritvor, izuzev razloga postojanja osnovane bojaznosti da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kriv. post. ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati kriv. post. uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Ako razlozi za pritvor više ne postoje, takođe će se ukinuti i ranije određeni pritvor.

U svim ovim slučajevima donosi se posebno rješenje o određivanju/ produženju/ukidanju pritvora protiv koga je žalba dozvoljena, ali ona ne zadržava njegovo izvršenje.

Međutim, pritvor se mora uvijek ukinuti i optuženi pustiti na slobodu ako je optuženi oslobođen od optužbe ili:

a) je optužba odbijena, osim iz razloga nenadležnosti suda ili b) ako je oglašen krivim, a oslobođen od kazne ili c) mu je izrečena samo novčana kazna ili d) je uslovno osuđen ili e) je zbog uračunavanja pritvora kaznu već izdržao .

154

U svim tim slučajevima pritvor se ukida, jer sa donošenjem bilo koje od tih odluka nastaje neoboriva zakonska pretpostavka da više nema osnova za određivanje i dalje trajanje pritvora i što pritvor gubi ulogu koju ima u krivičnom postupku.

Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže još 9 (devet) mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda potvrđuje ili preinačuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od 9 (devet) mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još 1 (jednu) godinu od dana izricanja drugostepene odluke.

Pritvor se uvijek ukida istekom izrečene kazne.Optuženi koji se nalazi u pritvoru, a presudom mu je izrečena kazna

zatvora, ostaće u pritvoru do upućivanja na izdržavanje kazne, ali najduže do isteka kazne izrečene presudom. Poslije upućivanja lica na izdržavanje kazne, sud više nije ovlašćen da pritvor ukida pozivom na ovaj član jer je pritvor prestao i nastavljen izdržavanjem kazne.

Zakon predviđa mogućnost upućivanja optuženog koji je u pritvoru u ustanovu za izdržavanje kazne i prije pravnosnažnosti presude i to na njegov zahtjev. Inicijativa može poteći samo od optuženog, ne i od suda (uz pristanak optuženog). Zahtjev optuženog nije obavezujući za sud, a sud odlučuje rješenjem kako kad zahtjev prihvata tako i kad ga odbija. Rješenje donosi sudija, odnosno predsjednik vijeća, bez obzira da li je optuženi stavio prijedlog prije objavljivanja presude ili kasnije. Pri tome je bez značaja visina izrečene kazne zatvora. Protiv rješenja je dozvoljena žalba apelacionom vijeću u roku od tri dana. Žalba optuženog, u stvari, znači da je on odustao od svog zahtjeva. Apelaciono vijeće će tada preinačiti pobijano rješenje i odlučiti da se optuženi ne uputi na izdržavanje kazne prije pravnosnažnosti presude. Osuđeni koji se ne nalazi u pritvoru ne može zahtijevati da prije pravnosnažnosti presude stupi na izdržavanje kazne.

LIŠENJE SLOBODE I ZADRŽAVANJE-radnje koje poduzima policija (čl 153.)

Lišenje slobode je privremeno oduzimanje slobode. Policijski organ može neko lice lišiti slobode ako su kumulativno ispunjena 2 uslova :

1. ako postoje osnovi sumnje da je to lice učinilo krivično djelo i 2. ako postoji bilo koji zakonski razlog za određivanje pritvora.

Prilikom lišenja slobode: policijski organ je dužan takvo lice bez odlaganja, a najkasnije

u roku od 24 sata, sprovesti tužiocu. Izuzetno, ako su u pitanju djela terorizma, taj rok je 72 sata. Ako u tom roku lice ne bude sprovedeno, pustiće se na slobodu. Lišenje slobode je faktička mjera o kojoj policijski organ ne donosi nikakvo rješenje.

tužilac je dužan bez odlaganja, a najkasnije u roku od 24 sata da ispita to lice i odluči da li će ga pustiti na slobodu ili će SPP-u staviti prijedlog za određivanje pritvora.

155

SPP je dužan odmah, a najkasnije u roku od 24 sata, donijeti odluku o prijedlogu za određivanje pritvora. Ukoliko ne prihvati prijedlog, donijeće rješenje kojim se prijedlog odbija i to lice odmah pustiti na slobodu.

Osoba lišena slobode mora biti poučena o svojim pravima koja ima u skladu sa zakonom:

1. pravo na obavještenje o razlozima lišenja slobode , gdje se podrazumjeva: a. postojanje osnova sumnje da je osoba izvršila određeno krivično djelo, b. postojanje nekog od pritvorskih osnova.

2. pravo vezano uz pouku o pravu na šutnju – lice lišeno slobode nije dužno dati iskaz, niti odgovarati na postavljena pitanja.

3. pravo osobe lišene slobode da uzme branioca po slobodnom izboru, te da će joj se postaviti branilac na njen zahtjev ako zbog svog imovnog stanja nije u mogućnosti podmiriti troškove odbrane.

4. pravo pomenute osobe da porodica, konzularni službenik strane države ili druga osoba koju odredi, budu obaviješteni o njenom lišenju slobode.

Na lišenje slobode se ne može izjaviti žalba iz razloga što je lišenje slobode limitirano rokom “najduže 24/72 sata”, pa je eventualna žalba nepotrebna, jer će mjera lišenja slobode biti preispitana od sudske vlasti, po predaji lica od policijskog organa. Nepostojanje žalbe na mjeru lišenja slobode ne znači, međutim, nepostojanje prava na naknadu štete licima koja su protivpravno lišena slobode. Naprotiv, takva lica imaju pravo na naknadu štete u slučaju nezakonitog lišenja slobode, u određenom roku i u propisanom postupku.

Sankcije za nepoštivanje odredaba o rokovima postavljenim u ovom članu čine krivičnu odgovornost za protivpravno lišenje slobode, disciplinsku odgovornost policijskog organa i obavezu za državu da naknadi moralnu i materijalnu štetu nastalu zbog neosnovanog lišenja slobode.

IZVRŠENJE PRITVORA I POSTUPANJE SA PRITVORENICIMA

Opće odredbe (Član 154.) Pritvor se izvršava u ustanovama koje za tu namjenu odredi federalni

ministar pravde. Na poslovima izvršavanja pritvora mogu raditi samo oni uposlenici Federalnog ministarstva pravde koji imaju potrebna znanja i vještine i stručnu spremu predviđenu propisima.Prava i slobode pritvorenika i podaci o pritvorenicima (Član 155.)

Pritvor se izvršava na način da se ne vrijeđa osoba i dostojanstvo pritvorenika. Ovlaštene osobe sudske policije i straže ustanove pri izvršavanju pritvora smiju upotrijebiti prinudna sredstva samo u slučajevima određenim zakonom. Prava i slobode pritvorenika mogu biti ograničeni samo u mjeri potrebnoj da se ostvari svrha radi kojeg je određen pritvor, spriječi bjekstvo pritvorenika, spriječi počinjenje krivičnog djela i otkloni opasnost po život i zdravlje ljudi. Evidenciju o pritvorenicima vodi Federalno ministarstvo pravde.

Smještaj pritvorenika (Član 156.)

156

Pritvorenici se smještaju u prostorije odgovarajuće veličine koje udovoljavaju potrebnim zdravstvenim uvjetima. U istu prostoriju ne smiju biti smještene osobe različita spola. U pravilu, pritvorenici se neće smjestiti u istu prostoriju s osobama koje izdržavaju kaznu zatvora, sa osobama koje bi na njega mogle štetno djelovati ili ako bi to moglo štetno uticati na vođenje postupka.

Posebna prava pritvorenika (Član 157.) Pritvorenici imaju pravo na osmosatni neprekidni odmor u vremenu od 24

sata. Njima će se osigurati kretanje na otvorenom prostoru najmanje dva sata dnevno.

Pritvorenik smije kod sebe imati predmete za osobnu upotrebu, higijenske potrepštine, o svom trošku nabavljati knjige, novine i drugu štampu, te imati druge predmete u količini i veličini koja ne ometa boravak u prostoriji i ne remeti kućni red. Prilikom prijema u pritvor od pritvorenika će se prilikom osobne pretrage oduzeti predmeti u vezi s krivičnim djelom.

Pravo na komunik. pritvorenika sa spoljnim svijetom i braniteljem (Čl158.) Po odobrenju SPP, odnosno SPS i pod njegovim nadzorom ili nadzorom

osobe koju on odredi, pritvorenika imaju pravo posjećivati, u okviru kućnog reda, bračni, odnosno vanbračni drug i njegovi srodnici, a na njegov zahtjev liječnik i druge osobe. Pojedine posjete se mogu zabraniti ako bi zbog toga mogla nastati šteta za vođenje postupka. SPP, odnosno SPS će odobriti konzularnom službeniku strane zemlje posjetu pritvoreniku koji je državljanin te zemlje.

Pritvorenik smije održavati povjerljivu prepisku sa bilo kojom osobom. Izuzetno, ako to zahtijevaju interesi postupka, može se odrediti nadzor nad takvom pošiljkom ili se ona zabranjuje, a određuje se rješenjem, protiv kojeg je dopuštena žalba. Pritvoreniku se ne može zabraniti odašiljanje molbe, pritužbe ili žalbe.

Pritvorenik ne može koristiti mobitel, ali ima pravo, u skladu s kućnim redom a pod nadzorom uprave pritvora, o svom trošku obavljati telefonske razgovore. SPP/SPS/sudija/predsjednik vijeća mogu, iz razloga sigurnosti i dr. propisanih razloga, pritvoreniku rješenjem ograničiti/zabraniti korištenje telefona.

Pritvorenik ima pravo slobodne i neometane veze s braniteljem.

Nadzor nad izvršenjem pritvora (Član 160.) Nadzor nad izvršenjem pritvora obavlja predsjednik suda. Predsjednik suda ili sudija kojeg on odredi dužan je najmanje jednom u 15

dana obići pritvorenike i ako nađe da je potrebno, i bez prisutnosti sudskog policajca, obavijestiti se kako se pritvorenici hrane, kako zadovoljavaju ostale potrebe i kako se s njima postupa. Predsjednik suda, odnosno sudija kojeg on odredi dužan je preduzeti potrebne mjere da se otklone nepravilnosti uočene pri obilasku ustanove.

Predsjednik suda, SPP/SPS/sudija/predsjednik vijeća, mogu u svako doba obilazitipritvorenike.

157

GLAVA XI - PODNESCI I ZAPISNICI

Podnošenje i ispravljanje podnesaka (Član 162.)

Optužnica, prijedlozi, pravni lijekovi i druge izjave i saopćenja podnose se pisano ili se daju usmeno na zapisnik.

Ovi podnesci moraju biti razumljivi i sadržavati sve što je potrebno da bi se po njima moglo postupiti.

Ako u ovom zakonu nije drugačije određeno, sud će podnositelja podneska koji je nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupati pozvati da podnesak ispravi, odnosno dopuni, a ako on to ne učini u određenom roku sud će podnesak odbaciti.

U pozivu za ispravku, odnosno dopunu podneska podnositelj će se upozoriti na posljedice propuštanja.

Dostavljanje podnesaka protivnoj stranci (Član 163.) Podnesci koji se po ovom zakonu dostavljaju protivnoj stranci predaju se

sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i drugu stranku.Ako ovi podnesci nisu predati sudu u dovoljnom broju primjeraka, sud će

pozvati podnositelja da u određenom roku preda dovoljan broj primjeraka.

Obaveza sastavljanja zapisnika (Član 165.) O svakoj radnji preduzetoj u toku krivičnog postupka sastavit će se

zapisnik istovremeno kad se radnja obavlja, a ako to nije moguće, onda neposredno poslije toga.

Zapisnik piše zapisničar. Samo kad se obavlja pretresanje stana ili osobe ili se radnja preduzima van službenih prostorija organa, a zapisničar se ne može osigurati, zapisnik može pisati osoba koja preduzima radnju.

Kad zapisnik piše zapisničar, zapisnik se sastavlja na taj način što osoba koja preduzima radnju kazuje glasno zapisničaru što će unijeti u zapisnik.

Osobi koja se saslušava dopustit će se da sama kazuje odgovore u zapisnik. Ovo pravo joj se može uskratiti u slučaju zloupotrebe.

Sadržaj zapisnika (Član 166.)

Zapisnik sadrži: 1. naziv organa pred kojim se obavlja radnja, 2. mjesto gdje se obavlja radnja , 3. dan i sat kad je radnja započeta i završena , 4. imena i prezimena prisutnih osoba i u kojem svojstvu radnji prisustvuju, 5. kao i naznačenje krivičnog predmeta po kojem se preduzima radnja.

Zapisnik treba sadržavati bitne podatke o toku i sadržaju preduzete radnje. U zapisnik se doslovno unose postavljena pitanja i dati odgovori.

Ako su prilikom preduzimanja radnje oduzeti predmeti ili spisi, to će se naznačiti u zapisniku.

Prilikom preduzimanja radnji kao što je uviđaj, pretresanje stana ili osoba ili prepoznavanje osoba ili predmeta, u zapisnik će se unijeti i podaci koji su važni, s obzirom na prirodu takve radnje ili za utvrđivanje istovjetnosti pojedinih predmeta ( npr. opis, mjere i veličina predmeta ili tragova, stavljanje oznake na

158

predmetima i dr.), a ako su napravljene skice, crteži, planovi, fotografije, filmski snimci i slično to će se navesti u zapisniku i priključiti zapisniku .

Vođenje zapisnika (Član 167.) Zapisnik se mora voditi uredno, u njemu se ne smije ništa izbrisati, dodati

ili mijenjati. Precrtana mjesta moraju ostati čitka.Sva preinačenja, ispravke i dodaci unose se na kraju zapisnika i moraju

biti ovjereni od osoba koje potpisuju zapisnik.

Čitanje i potpisivanje zapisnika (Član 168.) Osobe koje se saslušavaju, kao i osumnjičeni, odnosno optuženi, branitelj

i oštećeni imaju pravo pročitati zapisnik ili zahtijevati da im se pročita. Na to je dužna da ih upozori osoba koja preduzima radnju, a u zapisniku će se naznačiti da li je upozorenje učinjeno i da li je zapisnik pročitan. Zapisnik će se uvijek pročitati ako nije bilo zapisničara i to će se naznačiti u zapisniku.

Zapisnik potpisuje saslušana osoba. Ako se zapisnik sastoji od više listova saslušana osoba potpisuje svaki list.

Nepismena osoba umjesto potpisa stavlja otisak kažiprsta desne ruke, a zapisničar će ispod otiska upisati njeno ime i prezime. Ako se usljed nemogućnosti da se stavi otisak desnog kažiprsta stavlja otisak nekog drugog prsta ili otisak prsta lijeve ruke, u zapisniku će se naznačiti od kojeg je prsta i s koje ruke uzet otisak. Ako saslušana osoba odbije da potpiše zapisnik ili da stavi otisak prsta, zabilježit će se to u zapisniku i navesti razlog odbijanja.

Ako je bilo prigovora u vezi sadržaja zapisnika navest će se u zapisniku i ti prigovori. Zapisnik na kraju potpisuje osoba koja je preduzela radnju i zapisničar.

Zapisnik o vijećanju i glasanju (Član 171.)

O vijećanju i glasanju sastavit će se poseban zapisnik.Zapisnik o vijećanju i glasanju sudskog vijeća sadrži tok glasanja i

odluku koja je donesena.Zapisnik o vijećanju i glasanju potpisuju svi članovi vijeća i zapisničar.

Odvojena mišljenja priključit će se ovom zapisniku ako nisu unesena u zapisnik.Zapisnik o vijećanju i glasanju zatvorit će se u poseban omot. Ovaj

zapisnik može razgledati samo vijeće apelacionog odjeljenja kad rješava po pravnom lijeku i u tom slučaju dužno je da zapisnik ponovno zatvori u poseban omot i da na omotu naznači da je razgledalo zapisnik.

GLAVA XII - ROKOVI

ROKOVI ZA PREDAJU PODNESAKA I RAČUNANJE (čl. 172. i 173.)

Kad je izjava vezana za rok smatra se da je data u roku ako je prije nego što rok istekne predata onom ko je ovlašten da je primi.

Kad je izjava upućena preko pošte preporučenom pošiljkom, telegrafom ili drugim telekomunikacijskim sredstvom, dan slanja ili predaje pošti smatra se kao dan predaje onome kome je upućena.

159

Rokovi se određuju na sate, dane, mjesece i godine. Dan kad je dostavljanje izvršeno, tj. u koji pada događaj od kada treba računati trajanje roka, ne uračunava se u rok već se za početak roka uzima prvi naredni dan.

Rokovi određeni po mjesecima, odnosno godinama, završavaju se protekom onog dana posljednjeg mjeseca, odnosno godine koji po svom broju odgovara danu kad je rok otpočeo. Ako nema toga dana u posljednjem mjesecu rok se završava posljednjeg dana tog mjeseca.

Ako posljednji dan roka pada na državni praznik ili u subotu i nedjelju, te u neki drugi dan kada državni organ ne radi, rok ističe protekom prvog narednog radnog dana.

POVRAĆAJ U PREĐAŠNJE STANJE (čl. 174 - 176.)

Optuženom koji iz opravdanih razloga propusti rok za izjavu žalbe na presudu ili na rješenje o primjeni mjere bezbjednosti, sud će dopustiti povraćaj u pređašnje stanje radi podnošenja žalbe, ako u roku od 8 dana od dana prestanka uzroka zbog kojeg je propustio rok, podnese molbu za povraćaj u pređašnje stanje i ako istovremeno s molbom preda i žalbu. Poslije proteka roka od 3 mjeseca od dana propuštanja ne može se tražiti povraćaj u pređašnje stanje.

O povraćaju u pređašnje stanje odlučuje sudija, odn. predsjednik vijeća koje je donijelo presudu ili rješenje koje se pobija žalbom. Protiv rješenja kojim se dopušta povraćaj u pređašnje stanje nije dopuštena žalba.

Molba za povraćaj u pređašnje stanje ne zadržava, po pravilu, izvršenje presude, odnosno rješenja o primjeni mjere sigurnosti ili odgojne mjere ili o oduzimanju imovinske koristi, ali sud može odlučiti da se s izvršenjem zastane do donošenja odluke po molbi.

Glava XIII – DONOŠENJE I SAOPĆAVANJE ODLUKA

VRSTE ODLUKA U KRIVIČNOM POSTUPKU (član 177.)

U krivičnom postupku odluke se donose u obliku:1. presude, 2. rješenja i 3. naredbe.

Presudu donosi samo sud, a rješenje i naredbu donose i drugi organi koji učestvuju u krivičnom postupku.

Odlučivanje u sjednici o vijećanju i glasanju (Član 178.)

Odluke vijeća donose se poslije usmenog vijećanja i glasanja. Odluka je donesena kad je za nju glasala većina članova vijeća.

Predsjednik vijeća rukovodi vijećanjem i glasanjem i glasa posljednji. On je dužan da se stara da se sva pitanja svestrano i potpuno razmotre.

Ako se u pogledu pojedinih pitanja o kojima se glasa glasovi podjele na više različitih mišljenja, tako da nijedno od njih nema većinu, razdvojit

160

će se po pitanjima i glasanje će se ponavljati dok se ne postigne većina. Ako se i na taj način ne postigne većina, odluka će se donijeti tako što će se glasovi koji su najnepovoljniji za optuženog pribrojiti glasovima koji su od ovih manje nepovoljni. Članovi vijeća ne mogu odbiti da glasaju o pitanjima koja postavi predsjednik vijeća, ali član vijeća koji je glasao da se optuženi oslobodi ili da se presuda ukine i ostao u manjini, nije dužan glasati o sankciji . Ako ne glasa, uzet će se kao da je pristao na glas koji je za optuženog najpovoljniji.

Način glasanja (Član 179.)

Pri odlučivanju prvo se glasa je li sud nadležan, kao i o drugim prethodnim pitanjima. Kad se donese odluka o prethodnim pitanjima prelazi se na odlučivanje o glavnoj stvari.

Pri odlučivanju o glavnoj stvari prvo će se glasati je li optuženi učinio krivično djelo i je li krivično odgovoran, a zatim će se glasati o kazni, drugim krivičnopravnim sankcijama, troškovima krivičnog postupka, imovinskopravnim zahtjevima i ostalim pitanjima o kojima treba donijeti odluku.

Ako je ista osoba optužena za više krivičnih djela, glasat će se o krivičnoj odgovornosti i kazni za svako od tih djela, a zatim o jedinstvenoj kazni za sva djela.

Tajno zasjedanje (Član 180.)

Vijećanje i glasanje obavlja se u tajnom zasjedanju.U prostoriji u kojoj se obavlja vijećanje i glasanje mogu biti prisutni samo

članovi vijeća i zapisničar.

Saopćavanje odluka (Član 181.)

Ako ovim zakonom nije drukčije određeno, odluke se saopćavaju osobama usmenim objavljivanjem ako su prisutne, a dostavljanjem ovjerenog prijepisa odluke, ako su odsutne.

Ako je odluka usmeno saopćena, to će se naznačiti u zapisniku i u spisu, a osoba kojoj je saopćenje učinjeno potvrdit će to svojim potpisom . Ako osoba izjavi da se neće žaliti, ovjereni prijepis usmeno saopćene odluke neće joj se dostaviti, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Prijepisi odluka protiv kojih je dopuštena žalba dostavljaju se s uputstvom o pravu na žalbu.

Glava XIV - DOSTAVLJANJE PISMENA

Način dostavljanja (Član 182.) Pismena se dostavljaju, po pravilu, preko pošte. Dostavljanje se može

obavljati i preko službene osobe organa koji je odluku donio ili neposredno kod tog organa.

161

Poziv za glavni pretres ili druge pozive sud može i usmeno saopćiti osobi koja se nalazi pred sudom, uz pouku o posljedicama nedolaska. Usmeno pozivanje zabilježit će se u zapisniku koji će pozvana osoba potpisati, osim ako je to pozivanje zabilježeno u zapisniku o glavnom pretresu.

Lično dostavljanje (Član 183.) Pismeno za koje je u ovom zakonu određeno da se ima lično dostaviti

predaje se neposredno osobi kojoj je upućeno. Ako se osoba kojoj se pismeno mora lično dostaviti ne zatekne na mjestu gdje se dostavljanje ima izvršiti, dostavljač će se obavijestiti kad i na kom mjestu može tu osobu da zatekne i ostavit će kod jedne od osoba iz člana 184. ovog zakona pismenu obavijest da radi primanja pismena bude u određeni dan i sat u svom stanu ili na svom radnom mjestu. Ako i poslije ovog dostavljač ne zatekne osobu kojoj se pismeno dostavlja, postupit će po odredbi člana 184. stava 1. ovog zakona. Time se smatra da je dostavljanje izvršeno.

Posredno dostavljanje (Član 184.) Pismena za koja u ovom zakonu nije određeno da se moraju lično

dostaviti dostavljaju se također lično, ali takva pismena u slučaju da se primatelj ne zatekne u stanu ili na radnom mjestu mogu se predati kome od njegovih odraslih članova domaćinstva koji je dužan da primi pismeno. Ako se oni ne zateknu u stanu, pismeno se predaje susjedu, ako on na to pristane. Ako se dostavljanje obavlja na radnom mjestu osobe kojoj se pismeno ima dostaviti, a ta osoba se tamo ne zatekne, pismeno se može uručiti osobi ovlaštenoj za prijem pošte koja je dužna primiti pismeno ili osobi koja je zaposlena na istom mjestu, ako ona pristane primiti pismeno.

Ako se utvrdi da je osoba kojoj se pismeno dostavlja odsutna i da joj osoba iz stava 1. ovog člana zbog toga ne može pismeno na vrijeme predati, pismeno će se vratiti uz naznačenje gdje se odsutni nalazi.

Sadržaj ličnog dostavljanja (Član 185.)

Osumnjičenom/optuženom će se lično dostaviti poziv za prvo ispitivanje u istrazi, poziv za glavni pretres i poziv za pretres za izricanje krivično-pravne sankcije. Optuženom koji nema branitelja, lično će se dostaviti i optužnica, presuda i druge odluke od čijeg dostavljanja teče rok za žalbu, kao i žalba protivne stranke koja se dostavlja radi odgovora. Po zahtjevu optuženog, presuda i druge odluke dostavit će se osobi koju on odredi.

Ako optuženom koji nema branitelja treba dostaviti presudu kojom mu je izrečena kazna zatvora, a dostavljanje se ne može izvršiti na njegovu dosadašnju adresu, sud će optuženom postaviti branitelja po službenoj dužnosti koji će vršiti ovu dužnost dok se ne sazna nova adresa optuženog.

Ako je u pitanju koja druga odluka od čijeg dostavljanja teče rok za žalbu ili žalba protivne stranke koja se dostavlja radi odgovora ta će se odluka, odnosno žalba istaći na oglasnoj tabli suda. Po proteku roka od osam dana od dana isticanja smatra se da je izvršeno punovažno dostavljanje.

162

Ako optuženi ima branitelja, optužnica i sve odluke od čijeg dostavljanja teče rok za žalbu, kao i žalba protivne stranke koja se dostavlja radi odgovara, dostavit će se branitelju i optuženom. U tom slučaju, rok za izjavu pravnog lijeka, odnosno odgovora na žalbu teče od dana dostavljanja pismena optuženom ili branitelju. Ako se optuženom ne može dostaviti odluka, odnosno žalba zato što nije prijavio promjenu adrese ta će se odluka, odnosno žalba istaći na oglasnoj tabli suda. Po proteku roka od osam dana od dana isticanja smatra se da je izvršeno punovažno dostavljanje. Ako se pismeno dostavlja branitelju optuženog, a on ima više branitelja, dovoljno je da se pismeno dostavi jednom od njih.

Dostavnica (Član 186.) Potvrdu o izvršenom dostavljanju (dostavnicu) potpisuju primatelj i

dostavljač. Primatelj će na dostavnici sam naznačiti dan prijema.Ako je primatelj nepismen ili nije u stanju da se potpiše, dostavljač će ga

potpisati, naznačiti dan prijema i staviti napomenu zašto je potpisao primatelja.

Odbijanje prijema pismena (Član 187.) Kad primatelj ili odrasli član njegovog domaćinstva odbije da primi

pismeno dostavljač će zabilježiti na dostavnici dan, sat i razlog odbijanja prijema, a pismeno će ostaviti u stanu primatelja ili u prostoriji gdje je on zaposlen. Time je dostavljanje izvršeno.

Posebnislučajevidostavljanja (Član188.) Osobama lišenim slobode dostavljanje se vrši u sudu ili preko uprave ustanove u kojoj su smještene. Osobama koje uživaju pravo imuniteta u BiH, ako međunarodni ugovori šta drugo ne određuju, dostavljanje se vrši preko nadležnog ministarstva BiH. Dostavljanje državljanima BiH koji se nalaze u inozemstvu izvršava se posredstvom DKP-a BiH u stranoj državi, pod uvjetom da se strana država ne protivi takvom načinu dostavljanja i da osoba kojoj se dostavljanje obavlja dobrovoljno pristaje da primi pismeno.

Glava XV – IZVRŠENJE ODLUKA

Pravomoćnost odluka (član 192.) Presuda postaje pravomoćna kad se više ne može pobijati žalbom ili kad

žalba nije dopuštena.

Nemogućnost naplate novčane kazne (Član 193.) Ako se novčana kazna propisana u ovom zakonu ne plati u određenom

roku, sud će postupiti na način propisan u KZFBiH.

Izvršenje odluke o troškovima postupka i o oduzimanju predmeta (Čl 194.) Izvršenje presude u pogledu troškova krivičnog postupka, oduzimanja

imovinske koristi i imovinskopravnih zahtjeva obavlja sud po odredbama koje važe za izvršni postupak.

Prinudna naplata troškova krivičnog postupka u korist budžeta Federacije vrši se po službenoj dužnosti.

163

Ako je u presudi izrečena mjera sigurnosti oduzimanja predmeta sud će odlučiti hoće li se takvi predmeti prodati po odredbama koje važe za izvršni postupak ili će se predati kriminalističkom muzeju ili drugoj ustanovi ili će se uništiti. Novac dobijen prodajom predmeta prihod je budžeta Federacije.

Pravomoćna odluka o oduzimanju predmeta može se van slučaja ponavljanja krivičnog postupka izmijeniti u parničnom postupku ako se pojavi spor o vlasništvu oduzetih predmeta.

Izvršnost odluka (Član 195.) Ako ovim zakonom nije drukčije određeno, rješenje se izvršava kad

postane pravomoćno. Naredba se izvršava odmah ako organ koji je naredbu izdao ne naredi drugačije.

Pravomoćnost rješenja nastupa kad se ono ne može pobijati žalbom ili kad žalba nije dopuštena.

Pravomoćnost odluke o imovinskopravnom zahtjevu (Član 197.) Kad je odluka kojom je odlučeno o imovinskopravnom zahtjevu postala

pravomoćna, oštećenom će se na njegov zahtjev izdati ovjeren prijepis odluke s naznačenjem da je odluka izvršna.

Glava XVI - TROŠKOVI KRIVIČNOG POSTUPKA

Vrste troškova (Član 199.)

Troškovi krivičnog postupka su izdaci učinjeni povodom krivičnog postupka od njegovog pokretanja do njegovog završetka.

Troškovi krivičnog postupka obuhvataju: troškove za svjedoke, vještake, tumače i stručne osobe i troškove uviđaja, podvozne troškove osumnjičenog/ optuženog, izdatke za dovođenje osumnjičenog/optuženog ili osobe lišene slobode, podvozne i putne troškove službenih osoba, troškove liječenja osumnjičenog/optuženog dok se nalazi u pritvoru, troškove tehničkog pregleda vozila, analize krvi i prijevoza leša do mjesta obdukcije, paušalni iznos, nagradu i nužne izdatke branitelja, oštećenog i njegovog zakonskog zastupnika.

Paušalni iznos utvrđuje se u okviru iznosa određenih odgovarajućim propisom, s obzirom na trajanje i složenost postupka i imovno stanje osobe obavezne da plati ovaj iznos.

Troškovi iz stava 2. tač. od a) do f) ovog člana i nužni izdaci postavljenog branitelja isplaćuju se unaprijed iz sredstava tužilaštva, odnosno suda, a naplaćuju se kasnije od osoba koje su dužne da ih naknade po odredbama ovog zakona. Organ koji vodi krivični postupak dužan je da sve troškove koji su unaprijed uplaćeni unese u popis koji se prilaže spisu.Odluka o troškovima (Član 200.)

U svakoj presudi, kao i rješenju kojim se obustavlja krivični postupak, odlučiće se ko snosi troškove postupka i koliko oni iznose.

Ako nedostaju podaci o visini troškova, sud će donijeti posebno rješenje o visini troškova kad se ti podaci pribave. Zahtjev s podacima o visini troškova može se podnijeti najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja

164

pravomoćne presude ili rješenja o obustavi krivičnog postupka osobi koja ima pravo da postavi takav zahtjev.

Kad je odluka o troškovima sadržana u posebnom rješenju o žalbi protiv tog rješenja odlučuje vijeće apelacionog odjeljenja.

Troškovi postupka kad se optuženi oglasi krivim (Član 202.)

Kad sud optuženog oglasi krivim izreći će u presudi da je dužan da naknadi troškove krivičnog postupka.

Osoba koja je optužena za više krivičnih djela neće se osuditi na naknadu troškova u pogledu djela za koja je oslobođena optužbe, ukoliko se ti troškovi mogu izdvojiti iz ukupnih troškova.

U presudi kojom je više optuženih oglašeno krivim sud će odrediti koliki će dio troškova snositi svaki od njih, a ako to nije moguće osudit će sve optužene da solidarno snose troškove.

U odluci kojom rješava o troškovima, sud može osloboditi optuženog dužnosti da naknadi u cjelini ili djelimično troškove krivičnog postupka, ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje izdržavanje optuženog ili osobe koju je on dužan da izdržava.

Troškovi postupka u slučaju obustave postupka, oslobađajuće ili odbijajuće presude (član 203.)

Kad se obustavi krivični postupak ili kad se donese presuda kojom se optuženi oslobađa optužbe ili kojom se optužba odbija, izreći će se u rješenju, odnosno presudi da troškovi krivičnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava, osim u slučaju ako je osoba svjesno podnijela lažnu prijavu, koja će sama snositi troškove krivičnog postupka.

Kad sud odbije optužbu zbog nenadležnosti odluku o troškovima donijet će nadležni sud.

Ako zahtjev za naknadu nužnih izdataka i nagrade iz stava 1. ovog člana ne bude usvojen ili sud o njemu ne donese odluku u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, optuženi i branitelj imaju pravo da potraživanja ostvaruju u parničnom postupku protiv Federacije.

Glava XVII – IMOVINSKOPRAVNI ZAHTJEVI

Imovinskopravni zahtjev nastao izvršenjem krivičnog djela može se odnositi na:

a) naknadu štete, b) povrat stvari ili c) poništenje određenog pravnog posla.

O imovinskopravnom zahtjevu može se raspravljati u krivičnom postupku samo ako je takav prijedlog stavilo ovlašteno lice i ako se time ne bi odugovlačio krivični postupak. Ovlašteno lice za stavljanje prijedloga za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva je lice koje je ovlašteno da takav zahtjev ostvaruje u parnici. Prijedlog se podnosi sudu najkasnije do završetka

165

glavnog pretresa. Predlagač je dužan da određeno označi svoj zahtjev i da za to podnese dokaze. Tužilac, odnosno sud, dužni su da osumnjičenog, odnosno optuženog, ispitaju u vezi imovinskopravnog zahtjeva. (čl. 207. -211.)

ODLUČIVANJE O IMOVINSKOPRAVNOM ZAHTJEVU (član 212.)

O imovinskopravnom zahtjevu odlučuje sud.Sud može predložiti oštećenom/optuženom, odnosno braniocu,

provođenje postupka medijacije putem medijatora u skladu s zakonom, ako ocjeni da je imovinskopravni zahtjev takav da je svrsishodno da ga uputi na medijaciju. Prijedlog za upućivanje na medijaciju mogu dati i oštećeni i optuženi, odnosno branilac do završetka glavne rasprave.

U presudi kojom optuženog oglašava krivim sud može oštećenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u cjelini ili mu može dosuditi imovinsko-pravni zahtjev djelimično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak. Ako podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimično presuđenje, sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u cjelini može da ostvaruje u parničnom postupku.

Kad sud donese presudu kojom se optuženi oslobađa optužbe ili kojom se optužba odbija ili kad rješenjem obustavi krivični postupak, uputit će oštećenog da imov.- pr. zahtjev može ostvarivati u parničnom postupku.

ODLUKA O PREDAJI STVARI OŠTEĆENOM (Član 213.) Ako se imovinskopravni zahtjev odnosi na povrat stvari, a sud ustanovi da stvar pripada oštećenom i da se nalazi kod optuženog ili kod nekog od učesnika na glavnom pretresu ili kod osobe kojoj su oni dali stvar na čuvanje, odredit će u presudi da se stvar preda oštećenom.

ODLUČIVANJE O PONIŠTENJU ODREĐENOG PRAVNOG POSLA (Čl. 214.) Ako se imovinskopravni zahtjev odnosi na poništavanje određenog

pravnog posla, a sud utvrdi da je zahtjev osnovan, izreći će u presudi potpuno ili djelimično poništavanje tog pravnog posla, s posljedicama koje otuda proističu, ne dirajući u prava trećih osoba.

VRAĆANJE STVARI UTOKU POSTUPKA (Član 217.) Ako je riječ o stvarima koje nesumnjivo pripadaju oštećenom, a ne služe

kao dokaz u krivičnom postupku, te će se stvari predati oštećenom i prije završetka postupka.

Ako se više oštećenih spore o svojini na stvari, uputit će se na parnični postupak, a sud će u krivičnom postupku odrediti samo čuvanje stvari kao privremenu mjeru osiguranja.

Stvari koje služe kao dokaz oduzet će se privremeno i po završetku postupka vratiti vlasniku. Ako je ovakva stvar neophodna vlasniku ona mu se može vratiti i prije završetka postupka, uz obavezu da je na zahtjev donese.

166

GLAVA XVIII - OSTALE ODREDBE

Obustava postupka u slučaju smrti osumnjičenog/optuženog (Član 219.) Kad se u toku krivičnog postupka ustanovi da je osumnjičeni, odnosno

optuženi umro postupak će se obustaviti.

Postupak u slučaju neuračunljivosti osumnjičenog/optuženog (Član 220.) Ako se u toku postupka utvrdi da je osumnjičeni, odnosno optuženi u

vrijeme učinjenja krivičnog djela bio neuračunljiv, sud će utvrditi da je osumnjičeni/optuženi učinio krivično djelo u stanju neuračunljivosti, te predmet uputiti organu nadležnom za pitanja socijalnog staranja radi pokretanja odgovarajućeg postupka.

Duševno oboljenje osumnjičenog/optuženog u toku postupka (Član 221.) Kad se u toku krivičnog postupka utvrdi da je osumnjičeni, odnosno

optuženi po učinjenom krivičnom djelu obolio od kakvog duševnog oboljenja, rješenjem će se prekinuti krivični postupak (član 409.).

Primjena pravila međunarodnog prava (Član 222.) U pogledu isključenja krivičnog gonjenja za strance koji uživaju pravo

imuniteta u Bosni i Hercegovini primjenjuju se pravila međunarodnog prava.U slučaju sumnje da li se radi o osobama iz stava 1. ovog člana, tužitelj

odnosno sud će se za objašnjenje obratiti Federalnom ministarstvu pravde.

Odobrenje za krivično gonjenje (Član 223.) Kad je zakonom, odnosno drugim općim aktom donesenim na osnovu

ustava i zakona, propisano da je za krivično gonjenje pojedinih osoba potrebno prethodno odobrenje nadležnog državnog organa, tužitelj ne može pokrenuti, odnosno nastaviti istragu, niti podići optužnicu ako ne podnese dokaz da je odobrenje dato.

Posebniuvjetizakrivičnogonjenje (Član225.) U slučaju kada je krivično djelo izvršeno van teritorije Federacije, tužitelj može preduzeti krivično gonjenje ako je to krivično djelo propisano u zakonu Federacije. Tužitelj će, u tom slučaju, preduzeti krivično gonjenje samo ako je izvršeno djelo propisano kao krivično djelo i po zakonu države na čijoj je teritoriji krivično djelo izvršeno. Ni u tom slučaju krivično gonjenje se neće preduzeti ako se po zakonu te države krivično gonjenje preduzima po zahtjevu oštećenog, a takav zahtjev nije podnesen.Tužitelj može preduzeti krivično gonjenje, bez obzira na zakon države na čijoj je teritoriji krivično djelo izvršeno ako se to djelo smatra krivičnim djelom prema pravilima međ. prava.

167

Dio II – TOK POSTUPKA

Glava XIX – ISTRAGA

OBAVEZA PRIJAVLJIVANJA KRIVIČNOG DJELA (član 228.)

Službene i odgovorne osobe u svim organima vlasti u Federaciji, javnim preduzećima i ustanovama i drugim pravnim licima, dužne su da prijave krivična djela o kojima su obaviještene ili za koja saznaju na koji drugi način. U takvim okolnostima, službena ili odgovorna osoba će preduzeti mjere da bi se sačuvali tragovi kriv. djela, predmeti na kojima je ili pomoću kojih je učinjeno kriv. djelo i drugi dokazi i obavijestit će OSL/tužilaštvo bez odlaganja.

Zdravstveni radnici, nastavnici, vaspitači, roditelji, staratelji, usvojitelji i druge osobe koje su ovlaštene ili dužne da pružaju zaštitu i pomoć maloljetnim osobama, da vrše nadzor, njihovo odgajanje i vaspitavanje, a koji saznaju ili ocijene da postoji sumnja da je maloljetna osoba žrtva seksualnog, fizičkog ili nekog dr. zlostavljanja, dužni su o toj sumnji odmah obavijestiti OSL ili tužitelja.

PRIJAVLJIVANJE KRIVIČNOG DJELA OD GRAĐANA (član 229.)

Građanin ima pravo prijaviti izvršenje krivičnog djela.Svako je dužan prijaviti učinjenje krivičnog djela kada

neprijavljivanje krivičnog djela predstavlja krivično djelo . 2

PODNOŠENJE PRIJAVE (član 230.)

Prijava se podnosi tužitelju, pismeno ili usmeno. Ako se prijava podnosi usmeno, osoba koja podnosi prijavu upozorit će se na posljedice lažnog prijavljivanja. O usmenoj prijavi sastavit će se zapisnik, a ako je prijava saopćena telefonom, sačinit će se službena zabilješka.

NAREDBA O PROVOĐENJU ISTRAGE (član 231.)

Istragu provodi tužilac i jedino je on nadležan za provođenje istrage.Istraga se provodi kad postoje osnovi sumnje da je učinjeno krivično

djelo.O provođenju istrage tužilac donosi „naredbu o provođenju istrage“.

Protiv naredbe tužioca o provođenju istrage nije dopuštena žalba.Naredba o provođenju istrage treba da sadrži:

1) podatke o učinitelju krivičnog djela, ukoliko su ti podaci poznati. Dakle, sada se istraga može voditi i protiv NN učinioca KD – ranije nije moglo.

2) opis djela iz kojeg proizilaze zakonska obilježja krivičnog djela, 3) zakonski naziv krivičnog djela,

2 Ko zna za učinitelja krivičnog djela za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora, ili ko samo zna da je takvo djelo učinjeno, pa to ne prijavi, iako od takve prijave ovisi blagovremeno otkrivanje učinitelja ili krivičnog djela, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

168

4) okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje za provođenje istrage i postojeće dokaze,

5) okolnosti koje treba istražiti i istražne radnje koje treba poduzeti.

Ukoliko se tokom istrage pojave okolnosti koje ukazuju da postoje osnovi sumnje da je i neko drugo lice, osim osumnjičenog, učestvovalo u izvršenju KD za koje se vodi istraga, tužilac će donijeti „naredbu o proširenju istrage“ u odnosu na to drugo lice!

Ako tužilac ocijeni da nisu ispunjeni uslovi za provođenje istrage, donijeće „naredbu o neprovođenju istrage“. Ovo će biti u slijedećim slučajevima:

1. ako iz prijave i drugih isprava proizilazi da prijavljeno djelo nije krivično djelo ( npr. radi se o građansko-pravnom odnosu, upravno-pravnom odnosu, pravno irelevantnom odnosu, nedostaje neki od elemenata krivičnog djela ili nedostaje neki od elemenata općeg pojma kriv. djela) ,

2. ako ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeno lice učinilo krivično djelo, 3. ako je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja ili je to djelo obuhvaćeno

amnestijom ili pomilovanjem,4. ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje. ( npr. kod

primjene međunarodnog prava za osobe sa imunitetom, kao i kad je zakonom propisano da se za određene osobe krivično gonjenje može poduzeti samo po odobrenju državnog organa, a tog odobrenja nema)

Kada tužilac donese ovu naredbu, dužan je u roku od 3 dana obavijestiti oštećenog i podnosioca prijave. U tom slučaju oštećeni i podnosilac prijave mogu u roku od 8 dana podnijeti pritužbu uredu tužioca.

PROVOĐENJE ISTRAGE (član 232.)

U zakonu je propisano ovlaštenje tužioca da može preduzimati sve istražne radnje, odnosno radnje dokazivanja koje su propisane u zakonu.

Istina, za neke od tih radnji tužilac prethodno mora pribaviti naredbu od SPP, kao što je npr . naredba o pretresanju stana.

U zakonu je izričito predviđeno da tužilac može: 1. ispitivati osumnjičenog ( naravno, ako ovaj na to pristane, jer ga štiti princip

da niko nije dužan iznositi dokaze protiv sebe – „ nemo prodere se ipsum“ ), 2. saslušavati oštećenog i svjedoke, 3. vršiti uviđaj i rekonstrukciju događaja, 4. preduzimati posebne mjere koje obezbjeđuju sigurnost svjedoka, 5. naređivati potrebna vještačenja i 6. prikupljati određene informacije.

O svim ovim radnjama koje tužilac preduzima moraju biti sastavljeni zapisnici, koje tužitelj može kasnije koristiti tokom suđenja.

Ako se osumnjičeni nalazi u pritvoru, naredbu za dovođenje i ispitivanje izdaje tužitelj, i o tome obavještava SPP-a.

169

NADZOR TUŽIOCA NAD RADOM OSL(Ovlaštenja i dužnosti OSL u slučaju izvršenja kriv. djela) (član 233.)

Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko 5 godina, OSL je dužno odmah obavijestiti tužitelja i pod njegovim nadzorom preduzeti potrebne mjere:

1. da se pronađe učinitelj krivičnog djela, 2. da se spriječi skrivanje ili bjekstvo osumnjičenog ili saučesnika, 3. da se otkriju i sačuvaju tragovi krivičnog djela i predmeti koji mogu

poslužiti kao dokazi, te 4. da se prikupe sve informacije koje mogu biti korisne u krivičnom postupku.

OSL je dužno u ovom slučaju, ako postoji opasnost od odlaganja, preduzeti neophodne radnje radi izvršenja nabrojanih zadataka.

O svemu što je preduzeto, OSL dužno je odmah obavijestiti tužitelja i dostaviti prikupljene predmete koji mogu poslužiti kao dokaz.

Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno KD za koje je zakonom propisana kazna zatvora do 5 god., OSL je dužno obavijestiti tužitelja o svim raspoloživim informacijama, radnjama i mjerama koje je preduzelo, najkasnije 7 (sedam) dana od dana saznanja o postojanju osnova sumnje da je KD učinjeno.

UZIMANJE IZJAVA I PRIKUPLJANJE DRUGIH DOKAZA (Član 234.)

Radi izvršenja zadataka iz člana 233. ovog zakona, OSL može:1. prikupljati potrebne izjave od osoba; 2. izvršiti potreban pregled prijevoznih sredstava, putnika i prtljage; 3. ograničiti kretanje na određenom prostoru za vrijeme potrebno da se obavi

određena radnja; 4. preduzeti potrebne mjere u vezi s utvrđivanjem identiteta osoba i

predmeta; 5. raspisati potragu za osobom i stvarima za kojima se traga; 6. u prisustvu odgovorne osobe pretražiti određene objekte i prostorije

državnih organa, javnih preduzeća i ustanova, obaviti uvid u određenu njihovu dokumentaciju, kao i preduzeti druge potrebne mjere i radnje.

Pri prikupljanju izjava od osoba, OSL može izdati pisani poziv osobi da dođe u službene prostorije, pod uvjetom da se u pozivu naznače razlozi pozivanja.

Osoba prema kojoj je preduzeta neka od radnji ili mjera iz ovog člana ima pravo da podnese pritužbu tužitelju u roku od tri dana.

Na osnovu prikupljenih izjava i dokaza koji su otkriveni, OSL sastavlja izvještaj. Uz izvještaj dostavljaju se i predmeti, skice, fotografije, pribavljeni izvještaji, spisi o preduzetim radnjama i mjerama, službene zabilješke, izjave i drugi materijali koji mogu biti korisni za uspješno vođenje postupka, uključujući sve činjenice i dokaze koji idu u korist osumnjičenom.

170

Tužitelj može prikupljati izjave i od osoba koje se nalaze u pritvoru ako je to potrebno radi otkrivanja drugih krivičnih djela iste osobe, njezinih saučesnika ili krivičnih djela drugih učinitelja.

ZADRŽAVANJE NA MJESTU IZVRŠENJA KRIVIČNOG DJELA (Član 235.)

OSL ima pravo da osobe zatečene na mjestu učinjenja krivičnog djela zadrži radi prikupljanja izjava, ako te osobe mogu dati obavještenja važna za krivični postupak i o tome je dužna obavjestiti tužitelja.

Zadržavanje tih osoba na mjestu učinjenja krivičnog djela ne može trajati duže od šest sati. Nakon isteka tog perioda, zadržavanje će prestati.

OSL može fotografirati i uzimati otiske prstiju osobe za koju postoje osnovi sumnje da je učinila krivično djelo. Kada to doprinosi efikasnosti postupka, OSL može javno objaviti fotografiju te osobe, ali samo po odobrenju tužitelja.

Ako je potrebno da se utvrdi od koga potiču otisci prstiju na pojedinim predmetima, OSL može uzimati otiske prstiju i od osoba za koje postoji vjerovatnoća da su mogle doći u dodir s tim predmetima ( npr. krađa u banci: uzimaju se otisci zaposlenika, kako bi se eventualno među pronađenim otiscima pronašao neki koji ne pripada njime – mogao bi biti od izvršioca KD ).

Osoba prema kojoj je preduzeta neka od radnji iz ovog člana ima pravo da podnese pritužbu tužitelju.

UVIĐAJ I VJEŠTAČENJE (Član 236.)

OSL dužno je izvršiti uviđaj i odrediti potrebna vještačenja (neophodna vještačenja OSL jedino i može odrediti tokom uviđaja), osim pregleda, obdukcije i ekshumacije leša, uz prethodno obavještavanja tužitelja (ovo zato što i tužitelj, ako želi, može doći na mjesto uviđaja).

Ako je tužitelj prisutan na licu mjesta u toku vršenja uviđaja, on od OSL može tražiti da izvrši određene radnje koje on smatra neophodnim.

Sve radnje koje se preduzimaju tokom uviđaja, moraju se evidentirati u zapisnik, ali i u posebni službeni izvještaj.

SUDSKO OSIGURANJE DOKAZA (član 238.)

Zavisno od faze postupka, sudsko osiguranje dokaza u istrazi vrši SPP, a nakon podizanja optužnice SPS.

Da bi SPP ili SPS izvršili sudsko osiguranje dokaza, potrebno je da su kumulativno ispunjena 3 uslova i to:

1. da je sudsko osiguranje dokaza u interesu pravde, što je ustvari svodi na ocjenu značaja i važnosti dokaza (npr. iskaza nekog svjedoka ). Ako je u pitanju neki nevažan svjedok, koji nije očevidac događaja i koji je npr. samo čuo od nekoga za događaj koji se desio, tada se neće vršiti sudsko osiguranje dokaza.

2. postojanje vjerovatnoće da se dokaz neće moći izvesti na glavnom pretresu (npr. svjedok neće biti dostupan sudu u vrijeme suđenja ).

171

Stranka ili branilac koji predlože sudsko osiguranje dokaza dužni su u prijedlogu da to obrazlože i da tu okolnost učine vjerovatnom.

3. da postoji prijedlog stranaka ili branioca za izvršenje sudskog osiguranja dokaza.

Kao što je navedeno, o sudskom osiguranju dokaza odlučuje SPP ili SPS i to na taj način što provjerava da li su ispunjeni uslovi da se takvo osiguranje dokaza obavi.

Ukoliko prihvati prijedlog za sudsko osiguranje dokaza, onda se u prisutnosti stranaka i branioca taj svjedok ispituje. Za ovo ispitivanje važe pravila za ispitivanje svjedoka na glavnom pretresu. To znači da se svjedok ispituje direktno, unakrsno, a po potrebi i sud vrši dodatno ispitivanje. Ako na glavnom pretresu nije moglo biti osigurano prisustvo tog svjedoka na pretresu će se pročitati njegov iskaz . Ukoliko taj svjedok pristupi na pretres, on će se ispitati, a njegov raniji iskaz je irelevantan i isti se ne može čitati.

Postoji, također, mogućnost da neki važan dokaz neće moći biti korišten na suđenju, ( npr. neka hemijska supstanica ili neka vrsta droge mogu promjeniti svoj sastav ) pa se i u ovakvim situacijama može tražiti sudsko osiguranje dokaza tj. da analizu te materije izvrši neki državni organ ili ustanova prije nego je to uobičajeno.

Ako SPP odbije prijedlog za sudsko osiguranje dokaza, onda donosi rješenje protiv kojeg nezadovoljna stranka ili branilac mogu izjaviti žalbu vanraspravnom vijeću u roku od tri dana .

OBUSTAVA ISTRAGE (član 239.)

Tužilac ima pravo ne samo da donese naredbu o provođenju i nesprovođenju istrage, već i naredbu o obustavi istrage.

Istraga se obustavlja „naredbom o obustavi istrage“ koju isključivo može donijeti tužilac i to u slučajevima koji su izričito predviđeni zakonom a to su:

1. da djelo koje je učinio osumnjičeni nije krivično djelo (materijalno-pravni razlog) Radi se o slijedećim situacijama: a) kada je u pitanju građansko-pravni, upravno-pravni ili pravno-irelevantan

odnos, b) kada nedostaje neki od elemenata iz opšteg pojma krivičnog djela ili neki

od elemenata konkretnog krivičnog djela, c) ako je u pitanju beznačajno djelo, nužna obrana ili krajna nužda. Zbog

nužne obrane ili krajne nužde (kad djelo nije krivično djelo), istragu je moguće obustaviti samo onda ako svi dokazi upućuju na iste zaključke tj. da je osumnjičeni postupao u nužnoj odbrani. Tako, a ko iz iskaza dva svjedoka proizilazi da osumnjičeni nije postupio u nužnoj obrani, a iz iskaza pet preostalih da jeste, nije moguće naredbom obustaviti istragu.

2. da nema dovoljno dokaza da je osumnjičeni izvršio krivično djelo (činjenični razlog). Ovdje se radi o tome da se raspolaže sa dovoljno dokaza o tome da je krivično djelo učinjeno, međutim ne postoji dovoljno dokaza da je

172

osumnjičeni počinitelj krivičnog djela. Treba voditi računa da zakonodavac samo u tom slučaju dozvoljava tužiocu da ponovo otvori istragu ukoliko dođe do nekih novih dokaza iz kojih proizilazi da je osumnjičeni počinio krvično djelo za koje je vođena istraga.

3. da postoje okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost osumnjičenog, osim u slučaju kada se u toku postupka utvrdi da je osumnjičeni, u vrijeme učinjenja krivičnog djela, bio neuračunljiv.

4. da je djelo obuhvaćeno amnestijom/pomilovanjem ili je nastupila zastara ili postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje (procesno-pravni razlozi) . Amnestija i zastara krivičnog gonjenja su uređene odredbama krivičnog materijalnog prava. Pod drugim smetnjama koje isključuju krivično gonjenje podrazumijevaju se smrt ili duševno oboljenje osumnjičenog nakon učinjenja krivičnog djela, pravosnažno presuđena stvar, te imuniteti prema domaćem i međunarodnom pravu.

O donošenju naredbe o obustavi istrage, tužilac je dužan obavijestiti oštećenog, sa navedenim konkretnim i jasnim razlozima obustave istrage, koji ima pravo podnijeti pritužbu Uredu tužioca u roku od 8 dana. Također mora obavijestiti i osumnjičenog ako je ispitan, te podnosioca prijave.

Zakon daje ovlaštenje tužiocu da ponovo otvori istragu ako je do obustave istrage došlo iz razloga što nije bilo dovoljno dokaza da je osumnjičeni učinio krivično djelo . Naime, ukoliko tužilac dođe do novih dokaza da je osumnjičeni učinio krivično djelo, ponovo će otvoriti istragu i nastaviti sa istragom protiv osumnjičenog. Vrijeme utrošeno do momenta obustave istrage uračunaće se u rok u kojem bi tužilac trebao okončati istragu.

OKONČANJE ISTRAGE (član 240.)

Tužilac okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu, kako bi se moglo ocijeniti da li tužitelj preduzima dalje mjere u cilju podizanja optužnice.

Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage, tužilac je dužan obavijestiti glavnog tužioca, koji će sazvati kolegij tužilaštva. Kolegij tužilaštva će, u ovisnosti da li su tome razlog subjektivni (npr. tužilac nije bio dovoljno aktivan ) ili objektivni razlozi, preduzeti potrebne mjere da bi se istraga okončala ( npr. povećati broj tužilaca koji će raditi na tom slučaju ).

Optužnica se ne može podići ako osumnjičeni nije ispitan!!! (pod ovim treba podrazumijevati i situaciju kada je osumnjičeni koristio svoje pravo da ne daje iskaz) .

SMRT I BOLEST UČINIOCA KRIVIČNOG DJELA

Ako u toku krivičnog postupka osumnjičeni/optuženi umre, postupak će se rješenjem obustaviti.

173

Ako se u toku postupka utvrdi da je osumnjičeni/optuženi u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio neuračunjiv, a nalazi se u pritvoru ili u psihijatrijskoj ustanovi, neće se pustiti na slobodu već će se donijeti rješenje o njegovom privremenom zadržavanju u trajanju do 30 dana.

Kad se u toku krivičnog postupka utvrdi da je osumnjičeni/optuženi, nakon izvršenja krivičnog djela obolio od kakvog duševnog oboljenja, rješenjem će se prekinuti krivični postupak, a to lice će se uputiti nadležnom organu socijalnog staranja. Kada se zdravstveno stanje optuženog popravi tako da može učestvovati u postupku, postupak će se nastaviti.

Glava XX – POSTUPAK OPTUŽIVANJA

PODIZANJE OPTUŽNICE (član 241.)

Kad u toku istrage tužilac nađe da postoji dovoljno dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja („viši stepen sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je izvršeno krivično djelo i neku osobu kao izvršioca krivičnog djela“) da je osumnjičeni učinio krivično djelo, pripremiće i uputiti optužnicu SPS-u, uz dokaze na kojima se optužnica zasniva. Optužnica se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za osumnjičenog i njegovog branioca. (Zakon ne predviđa poseban rok za podizanje optužnice nakon okončanja istrage, ali optužnica će biti podignuta bez odlaganja ako je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se optužnica može podići. Očigledno kašnjenje u preduzimanju procesne radnje podizanja optužnice može biti razlog za pokretanje disciplinskog postupka zbog nemarnog odnosa prema radu, stalnog i neopravdanog kašnjenja u provođenju radnji u vezi s vršenjem tužilačke funkcije ili bilo kakvo drugo ponovljeno nepoštivanje dužnosti tužioca.)

Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni/optuženi i branilac, imaju pravo uvida u sve spise i dokaze, te zahtijevati da im se omogući fotokopiranje pojedinih dokaza koji su im potrebni za pripremanje odbrane.

Nakon podizanja optužnice, stranke ili branilac mogu predlagati SPS-u sudsko obezbjeđenje dokaza.

Podnošenjem optužnice počinje nova faza krivičnog postupka, a to je postupak optuživanja, koji se sastoji od:

1. upućivanja optužnice SPS-u, 2. potvrđivanja ili odbijanja svih ili pojedinih tačaka optužnice, 3. prethodnog(ih) prigovora(i). 4. izjašnjenja o krivnji (poricanje ili priznanje krivnje), 5. pregovaranja o krivnji, 6. sporazuma o priznanju krivnje, 7. povlačenja optužnice i

SADRŽAJ OPTUŽNICE (član 242.)

Optužnica, obavezno, sadrži:1) naziv suda,

174

2) ime i prezime osumnjičenog s ličnim podacima, 3) opis djela (dispozitiv optužnice), iz kog proizlaze:

a) zakonska obilježja krivičnog djela, b) vrijeme i mjesto učinjenja krivičnog djela, c) predmet na kojem je i sredstvo kojim je izvršeno krivično djelo, kao

i d) ostale okolnosti potrebne da se krivično djelo što preciznije odredi,

4) zakonski naziv krivičnog djela, s navođenjem odredbe krivičnog zakona,

5) prijedlog o dokazima koje treba izvesti, uz naznačenje svjedoka ili pseudonima zaštićenih svjedoka i vještaka, spisa koje treba pročitati i predmeta koji služe kao dokaz ,

6) rezultat istrage, 7) dokaze koji potkrijepljuju navode optužnice.

Jednom optužnicom može se obuhvatiti više krivičnih djela ili više osumnjičenih. Ovo predstavlja prvi fakultativni dio optužnice. Dakle, jednom optužnicom neka osoba može biti optužena za dva ili više kriv. djela, a isto tako jedna optužnica može obuhvatiti više osumnjičenih. Ako je neka osoba optužena za više krivičnih djela, tada, u pravilu, svako od tih krivičnih djela treba opisati zasebnim tačkama, a ovo iz razloga što se u toku suđenja može pokazati da za neko krivično djelo ne postoje dokazi, pa u tom dijelu treba donijeti oslobađajuću presudu, a u drugom dijelu presudu kojom se optuženi oglašava krivim. Ukoliko je nasuprot tome sve opisano u jednoj tački, tada postoji dosta problema da sud izdvaja dio činjeničnog opisa za kojeg optuženog treba osloboditi od optužbe u odnosu na činjenični opis za koji optuženi treba biti oglašen krivim.

Ako se osumnjičeni nalazi na slobodi, u optužnici se može predložiti da se odredi pritvor, a ako se nalazi u pritvoru, može se predložiti da se pritvor produži ili da se pusti na slobodu. Prijedlog za odlučivanje o pritvoru je drugi fakultativni, ali mogući dio optužnice . Odluka o pritvoru može se donijeti tek poslije potvrđivanja optužnice. Praktično, prvo se odluči o potvrđivanju optužnice, a odmah potom i o pritvoru. Ako se osumnjičeni nalazi u pritvoru, potvrđivanje optužnice se vrši do isteka roka trajanja pritvora u istrazi.

ODLUČIVANJE O OPTUŽNICI (član 243.)

Kada optužnica sa pratećim materijalima stigne SPS-u, onda on prvenstveno ispituje: 1. da li je sud nadležan, 2. da li je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili je nastupila zastara ili postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje i na kraju 3. razmatra optužnicu u smislu njene formalne ispravnosti, odn. provjerava da li sadrži sve što je potrebno da se po njoj može postupiti.

Ukoliko optužnica ne sadrži sve ono što je potrebno i propisano u zakonu, SPS će pozvati tužioca da optužnicu ispravi odn. dopuni, a istovremeno će mu, u tom dopisu, ukazati na nedostatke u optužnici i ostaviti primjeren rok kako bi iste ispravio, uz upozorenje da će optužnica, ukoliko tako ne postupi, biti odbačena kao i svaki drugi neuredan podnesak. Ako tužilac u ostavljenom roku ne ispravi

175

odnosno ne dopuni optužnicu, sud će rješenjem odbaciti optužnicu, a protiv takvog rješenja nije dopuštena žalba.

Ukoliko optužnica sadrži sve ono šta je potrebno da bi se po njoj moglo postupiti, tj. ako je propisno sastavljena, onda SPS razmatra dokaze, koji su dostavjeni uz optužnicu kako bi izveo zaključak da li postoji osnovana sumnja da je osumnjičeni učinio krivično djelo koje se u optužnici navodi. U tom smislu, SPS treba da pročita dokaze koji su mu dostavljeni (iskaze svjedoka, nalazi i mišljenja vještaka i sl) , da izvrši uvid u druge dokaze (skica lica mjesta, fotodokumentacija i sl.) i pregleda predmete (nož ili neko drugo oruđe) .

Ukoliko je tužilac dostavio dovoljno dokaza iz kojih proizilazi postojanje osnovane sumnje da je osumnjičeni učinio krivično djelo navedeno u optužnici, tada SPS treba da potvrdi optužnicu. Svoju odluku o potvrđivanju optužnice, SPS treba da donese u roku od 8 dana, a u složenim predmetima 15 dana, računajući od dana prijema optužnice. U ovaj rok se ne uračunava vrijeme kada je optužnica vraćena tužiocu, radi ispravke formalnih nedostataka.

Ukoliko odbije sve ili pojedine tačke optužnice, SPS donosi rješenje koje se dostavlja tužiocu. Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba u roku od 24 sata, o kojoj odlučuje vanraspravno vijeće u roku od 72 sata.

Zakon ne precizira formu potvrđivanja optužnice, npr. potvrđivanje u formi rješenja ili naredbe. Najjednostavniji način potvrđivanja optužnice je stavljanje sudskog štambilja u gornji desni ugao optužnice koji sadrži poslovni broj optužnice, datum potvrđivanja, ime i potpis SPS koji je izvršio potvrđivanje optužnice. Ova forma potvrđivanja optužnice je primjenjiva kada optužnica sadrži samo jednu tačku ili se potvrđuju sve tačke optužnice. Međutim, ako optužnica sadrži više tačaka, a potvrđuju se samo pojedine tačke optužnice, potvrđivanje je neophodno izvršiti u formi rješenja.

Nakon potvrđivanja pojedinih ili svih tačaka optužnice, osumnjičeni dobija status optuženog!!!

Ako se optuženi nalazi na slobodi, optužnica se dostavlja bez odlaganja, a ako se nalazi u pritvoru onda se dostavljanje optužnice vrši u roku od 24 sata po potvrđivanju optužnice. SPS će obavijestiti optuženog da u roku od 15 dana od dana dostavljanja optužnice ima pravo podnijeti prethodne prigovore, da će izjašnjenje o krivnji biti zakazano odmah po odluci suda o tim prigovorima, odnosno po isteku roka za njihovo podnošenje, te da može navesti prijedloge svojih dokaza koje namjerava izvesti na glavnoj raspravi.

U slučaju ako je sud donio rješenje kojim je odbijeno potvrđivanje optužnice, tužilac može naknadno podnijeti novu optužnicu, ako prikupi nove dokaze. Nova ili izmijenjena optužnica mora biti zasnovana na novim dokazima, jer je prethodna optužnica odbijena upravo zbog toga što SPS nije utvrdio postojanje osnovane sumnje. Ova optužnica se obavezno podnosi na potvrđivanje.

IZJAŠNJENJE O KRIVNJI (član 244.)

176

Izjašnjenje o krivnji predstavlja novi institut našeg ZKP-a, koncept koji je uveden reformom krivičnog postupka, a što je preneseno iz anglosaksonskog, odn. angloameričkog sistema (adversarni sistem).

Izjašnjenje o krivnji optuženi daje SPS-u. Tu izjavu daje u prisutnosti tužioca i branioca i ta njegova izjava se unosi u zapisnik.

Prije davanja ove izjave, optuženi se mora upoznati sa svim mogućim posljedicama davanja izjave o priznanju krivnje, a to su:

da se davanjem ove izjave odriče prava na suđenje, da je upoznat i da razumije posljedice koje se odnose na imovinsko-pravni

zahtjev, oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, troškovima postupka, kao i mogućnostima da pod određenim uslovima bude oslobođen njihovog plaćanja.

Ukoliko optuženi nema branitelja, SPS će provjeriti prednje, kao i to da li postoje uslovi za postavljanje branitelja ( ako je to zbog složenosti predmeta i mentalnog-duševnog stanja optuženog u interesu pravde, odnosno ako ovaj na to ima pravo po osnovu slabog imovnog stanja ) .

Prilikom izjašnjenja o krivnji, optuženi treba da se određeno izjasni o tome da li je kriv ili nije, odnosno da kaže „kriv sam“ ili „nisam kriv“.

Međutim, ako nakon poziva da se izjasni o krivnji, optuženi neće da se izjasni o krivnji, ili neće određeno da se izjasni, ili počne pričati o krivičnom djelu ili nečem drugom, onda SPS, ex officio, u zapisnik unosi da se optuženi izjasnio da nije kriv, tj. da poriče krivnju.

Ako se optuženi izričito izjasni da nije kriv, SPS, će nakon unošenja izjave o poricanju krivnje u zapisnik, predmet proslijediti sudiji, odnosno vijeću kojem je dodijeljen, radi zakazivanja glavnog pretresa, a dokaze koji potkrepljuju navode optužnice vratiće tužiocu. Glavni pretres biće zakazan u roku od 30 dana, koji rok se iz opravdanih razloga može produžiti za još 30 dana. Da li će predmet dostaviti sudiji ili vijeću koje treba da sudi zavisi od težine krivičnog djela, odnosno zaprijećene kazne.

Ako se optuženi izričito izjasni da jeste kriv, SPS će (opet u zavisnosti od težine kriv. djela) predmet uputiti sudiji odnosno vijeću radi zakazivanja ročišta na kome će se razmotriti mogućnost prihvatanja takve izjave, odnosno održavanja rasprave za izricanje krivično-pravne sankcije. Zakon ne određuje rok u kome mora postupiti SPS, ali je očigledno da se ova radnja treba preduzeti bez odlaganja. Najčešći razlog zbog kojih optuženi priznaje krivnju jesu čvrsti dokazi optužbe i činjenica da se priznanje krivnje u pravilu uzima kao olakšavajuća okolnost prilikom odmjeravanja kazne.

Moguće su situacije da je optužnica podnesena i potvđena u odnosu na npr. dva optužena, pa jedan da izjavu da priznaje krivnju, a drugi poriče krivnju. U tom slučaju treba izvršiti razdvajanje krivičnog postupka. U odnosu na optuženog koji je priznao krivicu, nastavlja se postupak izricanja presude bez održavanja glavnog pretresa, ako sud prihvati izjavu o priznanju krivice. Prema optuženom koji je negirao krivicu ili sud odbaci njegovu izjavu o priznanju krivice, nastavlja se redovan krivični postupak.

Zakon zabranjuje uzimanje u obzir izjave o poricanju krivice kao otežavajuće okolnosti prilikom odmjeravanja krivičnopravne sankcije.

177

Prvobitna izjava o poricanju krivice ne uzima se u obzir kod odmjeravanja sankcije. To ne znači da optuženi ne može koristiti svoje prvobitne izjave ako je to u interesu njegove odbrane, ako to predstavlja najpovoljniji način odbrane. RAZMATRANJE IZJAVE O PRIZNANJU KRIVNJE (član 245.)

Samo na osnovu izjave o priznanju krivnje optuženom se ne može izreći krivičnopravna sankcija. Zbog toga je zakonodavac predvidio obavezu suda, i to sudije, odnosno vijeća (u zavisnosti od težine kriv. djela), da izvrše provjeru date izjave o priznanju krivnje pred SPS i da tek onda odluče da li će prihvatiti izjavu o priznanju krivnje ili će je odbaciti.

Dakle, kada sudija odnosno vijeće, uz prateće materijale dobije izjavu o priznanju krivnje, treba provjeriti da li je ispunjeno više kumulativnih uslova, koji su potrebni da bi izjava o prizanju krivnje bila prihvaćena:

1. Prvo se odnosi na samu izjavu o priznanju krivnje, tj. provjerava se da li je izjava data dobrovoljno, svjesno i sa razumjevanjem,

2. Drugo, provjerava se da li postoji dovoljno dokaza o krivnji optuženog (dakle, sudija/vijeće, isto kao i SPS, vrše pregled materijala koje je dostavio tužilac i na osnovu njih izvode zaključak da li ima dokaza o krivnji optuženog) ,

3. Treće se odnosi na to da li je optuženi upozoren i da li je razumio moguće posljedice izjave o priznanju krivnje, kao što su:

da se davanjem ove izjave odriče prava na suđenje, da li je upoznat i da li razumije posljedice koje se odnose na imovinsko-

pravni zahtjev i oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, da li je upoznat o troškovima postupka, kao i mogućnostima da pod

određenim uslovima bude oslobođen njihovog plaćanja.

Ako nakon ovih provjera sudija/vijeće prihvati izjavu o priznanju krivnje optuženog, ta izjava se mora konstatovati u zapisnik i nakon toga se nastavlja sa raspravom za izricanje krivično-pravne sankcije.

Ako sudija/vijeće odbaci izjavu o priznanju krivnje, to će saopćiti strankama i braniocu i konstatovati u zapisnik.

U ovom slučaju, kada odbaci izjavu o priznanju krivnje, u daljoj proceduri suđenja ova izjava o priznanju krivnje se ne može koristiti kao dokaz.

PREGOVARANJE O KRIVNJI (član 246.)

Osumnjičeni/optuženi i njegov branilac mogu sa tužiocem još u fazi istrage pregovarati o krivnji, odn. dogovarati se o zaključivanju sporazuma o priznanju krivnje. Ovo je moguće i kasnije, sve do okončanja glavne rasprave, odnosno rasprave pred žalbenim vijećem.

Međutim, ne postoji mogućnost da sud razmatra sporazum o priznanju krivnje prije nego što je optužnica potvrđena, niti se on može zaključiti ako se optuženi na ročištu za izjašnjenje o krivnji izjasnio da je kriv!

Prilikom pregovaranja o krivnji, sud nema apsolutno nikakvih ovlaštenja, niti da daje sugestije, niti da se na drugi način miješa u sačinjavanje sporazuma

178

o priznanju krivnje. Pregovaranje o krivnji, koje kako smo već rekli može otpočeti još u toku istrage, u suštini se svodi na to pod kojim uslovima će osumnjičeni/optuženi priznati krivnju.

Ukoliko se tužilac i osumnjičeni dogovore o uslovima priznanja krivnje, tada zaključuju sporazum, (jednu vrstu ugovora u pisanoj formi) koji mora biti potpisan od tužioca, osumnjičenog/optuženog i njegovog branioca.

Tom prilikom, ukoliko osumnjičeni/optuženi pristane da prizna krivnju, tužilac može sa svoje strane ponuditi:

a) izricanje kazne ispod zakonskog minimuma, primjenom odredbi o ublažavanju kazne ( npr. za kriv. djelo za koje je predviđena kazna zatvora najmanje 3 god. može mu ponuditi kaznu 1 ili 2 godine) ,

b) blažu vrstu kazne ( npr. izricanje novčane kazne umjesto kazne zatvora) , ili drugu vrstu krivično pravne sankcije ( npr. uslovna osuda, umjesto kazne zatvora ili novčane kazne).

Prilikom sačinjavanja sporazuma, stalno se mora voditi računa o zakonskim mogućnostima, tj. moraju se poštovati materijalno-pravne odredbe krivičnog zakona, pa tužilac može ponuditi samo ono što je predviđeno zakonom. ( npr. osumnjičenom se ne smije ponuditi izricanje uslovne osude, ako to prema krivičnom zakonu nije moguće). Ukoliko to tužilac previdi, takav sporazum prilikom razmatranja sud ne smije prihvatiti.

Postignuti sporazum o priznanju krivnje se, uz optužnicu, dostavlja sudu, ako je postignut do trenutka podizanja optužnice. Nakon potvrđivanja optužnice, SPS razmatra sporazum o priznanju krivice i donosi odluku o izricanju krivično-pravne sankcije. Poslije dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću, o sporazumu odlučuje sudija/vijeće.

Kada sudu bude dostavljen sporazum o priznanju krivnje, on isto mora biti razmatran i može biti prihvaćen ili odbačen.

Prilikom ocjene da li će prihvatiti sporazum, sud provjerava više kumultivnih uslova, i to:

1. da li je sporazum o priznanju krivnje zaključen dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem, te da li je optuženi upoznat sa mogućim zakonskim posljedicama pismenog sporazuma o priznanju krivnje, uključujući i posljedice vezane za imovinsko-pravni zahtjev, oduzimanje imovinske koristi stečene krivičnim djelom i troškove kriv. postupka;

2. da li postoji dovoljno dokaza o krivnji optuženog; 3. da li je optuženi razumio da se sporazumom o priznanju krivnje odriče ne

samo prava na suđenje, već i prava na žalbu u odnosu na krivično-pravnu sankciju, koja će mu se na osnovu sporazuma izreći. (ukoliko optuženi ili tužilac izjave žalbu zbog krivičnopravne sankcije koja je izrečena presudom, a koja je bila predviđena u sporazumu, onda će takva žalba biti odbačena kao nedopuštena. Međutim, moguće su situacije da optuženom bude izrečena krivičnopravna sankcija veća/manja od onoga što je predviđeno u sporazumu o prizanju krivnje. U tom slučaju, žalba će biti razmatrana kod drugostepenog suda).

4. da li je predložena krivično-pravna sankcija u skladu sa KZ-om;

179

5. da li je oštećenom pružena prilika da se pred tužiteljem izjasni o imovinsko-pravnom zahtjevu ;

Ako sud prihvati sporazum o priznanju krivnje, izjava optuženog se

unosi u zapisnik i nakon toga se nastavlja sa raspravom za izricanje krivično-pravne sankcije.

Ako sud odbaci sporazum o priznanju krivnje, to će saopćiti strankama i braniocu, i isto konstatovati u zapisnik. Glavna rasprava će se zakazati u roku od 30 dana. U ovom slučaju, kada odbaci sporazum o priznanju krivnje, u daljoj proceduri suđenja ovaj sporazum o priznanju krivnje se ne može koristiti kao dokaz.

O rezultatima pregovaranja o krivnji sud će obavijestiti oštećenog.

POVLAČENJE OPTUŽNICE (član 247.)

Povlačenje optužnice je pravo tužioca da raspolaže optužbom, što predstavlja odstupanje od principa legaliteta krivičnog gonjenja, a realizaciju principa mutabiliteta .

Tužilac ima pravo da povuče optužnicu, bez prethodnog odobrenja, do potvrđivanja optužnice.

Nakon toga, pa do početka glavnog pretresa, optužnica se može povući samo uz prethodno odobrenje SPS . Prethodno odobrenje se daje na osnovu zahtjeva tužioca sa kratkim razlozima, koji se može uputiti pismeno ili usmeno na zapisnik.

Ukoliko se optužnica povuče (prije ili nakon potvrđivanja) , SPS donosi rješenje kojim se krivični postupak obustavlja.

O obustavljanju krivičnog postupka odmah se obavještavaju osumnjičeni/optuženi i branilac, kao i oštećeni. Obavještenje navedenih lica se vrši jednostavnom dostavom rješenja o obustavljanju postupka.

Ukoliko tužilac izjavu o povlačenju optužnice da na glavnom pretresu, ista se može tumačiti samo kao izjava o odustanku od optužbe i tada sud donosi presudu kojom se optužba odbija.

RAZLOZI ZA PRIGOVOR I ODLUKA O PRIGOVORU (član 248.)

Kao što je već rečeno, optuženi i njegov branilac mogu nakon potvrđivanja optužnice, a u roku od 15 dana od dana uručenja optužnice, podnijeti prethodne prigovore. Ti prethodni prigovori se iznose u pismenom podnesku koji se dostavlja sudu, a o njima odlučuje SPS u roku od 8 dana. Ovaj SPS ne može učestvovati u suđenju.

Što se tiče samog sadržaja takvog podneska u njemu se može:1. osporavati nadležnost suda (misli se samo na stvarnu nadležnost , jer u

smislu člana 36. ZKP FBIH, nakon potvrđivanja optužnice, sud se ne može oglasiti mjesno nenadležnim, a niti stranke mogu uspješno isticati prigovor mjesne nenadležnosti),

2. ukazivati na formalne nedostatke optužnice

180

3. isticati da je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili je nastupila zastara ili postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje

4. osporavati zakonitost dokaza, 5. zahtijevati spajanje ili razdvajanje postupka i 6. osporavati odluka kojom je optuženom odbijen zahtjev za dodjelu branioca

siromašnih. (član 60. Stav 1. „Kad ne postoje uvjeti za obaveznu odbranu, a postupak se vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna ili kada to zahtijevaju interesi pravičnosti, bez obzira na propisanu kaznu, osumnjičenom, odnosno optuženom će se, na njegov zahtjev, postaviti branitelj, ako prema svom imovnom stanju ne može snositi troškove odbrane”)

Ukoliko takvi prigovori nisu opravdani, SPS će ih odbiti rješenjem protiv kojeg nije dozvoljena žalba.

Ukoliko SPS ocijeni da je prigovor zakonitosti dokaza osnovan, odlučiće da se takav dokaz izdvoji iz spisa i vrati tužiocu. Također , ako se u postupku po prigovorima ocijeni da je neki od prigovora od koristi i za saoptuženika, smatraće se da je i on podnio prethodni prigovor i na isti način o tome odlučiti.

Protiv odluka po prigovoru, žalba nije dopuštena.

PREDRASPRAVNO ROČIŠTE (član 248a.)

Tokom priprema za glavnu raspravu može se održati ročište sa strankama i braniteljem da bi se razmotrila pitanja relevantna za glavni pretres, u cilju njegovog što efikasnijeg vođenja i okončanja - predraspravno ročište .

Glava XXI – GLAVNI PRETRES

JAVNOST GLAVNOG PRETRESA (OPĆA JAVNOST) (član 249.)

Glavni pretres je javan.Glavnom pretresu mogu prisustvovati samo punoljetne osobe. Osobe koje su prisutne na glavnom pretresu ne smiju nositi oružje ili

opasno oruđe, osim službenika sudske policije i osoba kojima to dozvoli sudija, odnosno predsjednik vijeća.

ISKLJUČENJE JAVNOSTI (čl. 250. – 252.)

Od otvaranja zasjedanja pa do završetka glavnog pretresa, sudija, odnosno vijeće, može u svako doba, po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranaka i branitelja, ali uvijek po njihovom saslušanju, isključiti javnost za cio glavni pretres ili jedan njegov dio:

1. ako je to u interesu državne sigurnosti, ili 2. ako je to potrebno radi čuvanja državne, vojne, službene ili važne

poslovne tajne, ili 3. ako je to potrebno radi očuvanja javnog reda, ili 4. radi zaštite morala u demokratskom društvu, ili 5. radi zaštite osobnog i intimnog života optuženog ili oštećenog, ili

181

6. radi zaštite interesa maloljetnika ili svjedoka.

Isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, branitelja, oštećenog, zakonskog zastupnika i punomoćnika.

Sudija, odnosno vijeće, može dopustiti da glavnom pretresu na kome je javnost isključena budu prisutne službene osobe, naučni i javni radnici, a na zahtjev optuženog može to dopustiti i njegovom bračnom, odnosno vanbračnom drugu i bliskim srodnicima.

Sudija, odnosno vijeće će upozoriti osobe koje su prisutne glavnom pretresu na kome je javnost isključena da su dužne da kao tajnu čuvaju sve ono što su na pretresu saznale i da neovlašteno odavanje tajne predstavlja krivično djelo.

RUKOVOĐENJE GLAVNIM PRETRESOM

Obavezno prisustvo na glavnom pretresu (Član 253.) Sudija, odnosno članovi vijeća i zapisničar moraju biti neprekidno prisutni

na glavnom pretresu . Ako je u izgledu da će glavni pretres trajati duže, predsjednik vijeća može

zatražiti od predsjednika suda da odredi jednog ili dvojicu sudija da prisustvuju glavnom pretresu kako bi zamijenili članove vijeća u slučaju njihove sprječenosti.

Obaveze sudije, odnosno predsjednika vijeća (Član 254.)Sudija, odnosno predsjednik vijeća rukovodi glavnim pretresom.Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća je da se stara za svestrano

pretresanje predmeta i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari.

Odluke sudije, odnosno predsjednika vijeća se uvijek objavljuju i, s kratkim obrazloženjem razmatranih činjenica, unose u zapisnik o glavnom pretresu.

Redoslijed radnji glavnog pretresa (Član 255.) Glavni pretres teče redom koji je određen u ovom zakonu, ali sudija, odnosno predsjednik vijeća može odrediti da se odstupi od redovnog toka raspravljanja zbog posebnih okolnosti, a naročito zbog broja optuženih, broja krivičnih djela i obima dokaznog materijala.

Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća (Član 256.)Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća je da se stara o održavanju

reda u sudnici i dostojanstvu suda. Sudija, odnosno predsjednik vijeća može odmah poslije otvaranja zasjedanja upozoriti osobe koje su prisutne na glavnom pretresu da se pristojno ponašaju i da ne ometaju rad suda . Sudija/predsjednik vijeća može odrediti pretresanje osoba koje su prisutne na glavnom pretresu. Sudija, odnosno predsjednik vijeća može narediti da se sa zasjedanja udalje sve osobe koje kao slušatelji prisustvuju glavnom pretresu, ako su se mjere za održavanje reda predviđene u ovom zakonu pokazale neefikasnim za osiguranje neometanog održavanja glavnog pretresa.

182

U sudnici je zabranjeno filmsko ili televizijsko snimanje. Izuzetno, predsjednik suda može odobriti takvo snimanje na glavnom pretresu .

Kažnjavanje zbog narušavanja reda i procesne discipline (Član 257.)Sudija, odnosno predsjednik vijeća može udaljiti osobu iz sudnice da bi se

zaštitilo pravo na pravedno i javno suđenje odnosno održalo dostojanstveno i neometano suđenje.

Sudija, odnosno predsjednik vijeća može narediti da se optuženi udalji iz sudnice za određeni vremenski period ukoliko optuženi i nakon upozorenja nastavi s nedoličnim ponašanjem zbog kojeg je opravdano njegovo udaljenje iz sudnice. U tom vremenskom periodu sudija, odnosno predsjednik vijeća može nastaviti postupak, ukoliko optuženi ima branitelja.

Ako tužitelj, branitelj, oštećeni, zakonski zastupnik, punomoćnik oštećenog, svjedok, vještak, tumač ili druga osoba koja prisustvuje glavnom pretresu ometa red ili se ne pokorava naređenjima sudije/predsjednika vijeća za održavanje reda, sudija/predsjednik vijeća će ga upozoriti. Ako upozorenje bude bezuspješno, sudija/predsjednik vijeća može narediti da se osoba udalji iz sudnice i kazni novčanom kaznom do 10.000 KM. Ako tužitelj ili branitelj budu udaljeni iz sudnice, sudija/predsjednik vijeća će obavijestiti VSTV BiH ili Federalnu advok. komoru čiji je branitelj član, radi preduzimanja daljnjih mjera.

Branitelju ili punomoćniku oštećenog koji, nakon što je kažnjen, produži da narušava red, sudija/predsjednik vijeća može uskratiti daljnje zastupanje na glavnom pretresu i kazniti ga novčanom kaznom do 30.000 KM.

Davanje lažnog iskaza od svjedoka ili vještaka (Član 258.)Ako postoji osnovana sumnja da je svjedok ili vještak na glavnom pretresu

dao lažni iskaz, sudija/predsjednik vijeća može narediti da se sačini poseban prijepis zapisnika o iskazu svjedoka ili vještaka koji će se dostaviti tužitelju.

PRETPOSTAVKE ZA ODRŽAVANJE GLAVNOG PRETRESA

Zakon je predvidio pretpostavke za održavanje glavnog pretresa na koji trebaju pristupiti sve osobe koje su pozvane da bi se glavni pretres održao.

U slučaju ako je neko izostao, održavanje glavnog pretresa zavisi od toga koji je od procesnih subjekata ili učesnika u postupku izostao ( npr. neće se odlagati ako je samo neki od svjedoka izostao). Za razliku od toga, ukoliko je izostao tužilac, optuženi ili njegov branilac, glavni pretres se odlaže. Postoji izuzetak u odnosu na branioca, a to je ako se optuženi odrekne prava na branitelja, a odbrana nije obavezna.

OTVARANJE ZASJEDANJA (član 259.) Pojmovno, otvaranje zasjedanja znači početak rada na nekom predmetu,

ali to ne znači da je glavni pretres počeo, jer glavni pretres počinje čitanjem optužnice . Zasjedanje otvara sudija/predsjednik vijeća, koji objavljuje predmet

183

glavnog pretresa što podrazumijeva saopštavanje imena optuženog i tužitelja, kao i navođenje krivičnog djela za koje je optužnica potvrđena.

Od otvaranja zasjedanja pa do njegovog zaključenja sudija odnosno vijeće treba paziti na nadležnost suda. Ukoliko sud nije nadležan, do početka glavnog pretresa treba donijeti rješenje o nenadležnosti, a ako je glavni pretres počeo, sud mora donijeti presudu kojom se optužba odbija.

NEDOLAZAK TUŽIOCA NA GLAVNI PRETRES (član 260.)

Ukoliko tužitelj ili osoba koja ga zamjenjuje ne dođe na glavni pretres isti se mora odložiti. Ovo zbog toga jer se ni pod kojim uvjetima glavni pretres ne može održati ukoliko nije prisutan tužitelj. Ako bi se desilo da se glavni pretres održi bez prisustva tužitelja, u tom slučaju je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, zbog koje se, ukoliko bude izjavljena žalba, presuda mora ukinuti.

Zakon je predvidio sankcioniranje izostanka tužitelja sa glavnog pretresa pod uvjetom da je isti odložen zbog njegovog izostanka . Međutim, ukoliko je do odlaganja došlo iz nekog drugog razloga, kao što je izostanak sudije, onda je takvo kažnjavanje isključeno.

Postoji obaveza sudija/predsjednik vijeća da pozove tužitelja kako bi ovaj iznio razloge zbog kojih je izostao, pa ukoliko su ti razlozi opravdani ( npr. prije suđenja mu pozlilo) neće biti kažnjen, a u protivnom, ako nije bilo opravdanog razloga, može se kazniti novčanom kaznom do 5000 KM. Sud o tome donosi rješenje, protiv kojeg je dozvoljena žalba, te obavještava VSTV BiH.

NEDOLAZAK OPTUŽENOG NA GLAVNI PRETRES (član 261.)

Zakonodavac je također predvidio obavezno prisustvo optuženog na glavnom pretresu. Njegov izostanak sa glavnog pretresa omogućava preduzimanje odgovarajućih mjera samo pod uvjetom ukoliko je uredno pozvan na glavni pretres i nije došao, niti je svoj izostanak opravdao. Za ovu situaciju zakonodavac je predvidio njegovo obavezno privođenje. Ukoliko bi se desilo da optuženi naknadno opravda svoj izostanak, sudija/predsjednik vijeća može opozvati naredbu.

Postoje situacije kada optuženi koji je uredno pozvan očigledno izbjegava da dođe na glavni pretres, tj. u tom pravcu preduzima aktivne radnje ( npr. već jednom bio privođen, pa ponovno ne dođe ili kada sudska policija dođe da ga privede, a on pobjegne iz svog stana i slično) onda su time uspunjeni uvjeti da se prema njemu odredi pritvor. Taj pritvor može trajati do objavljivanja presude, a najduže 30 dana.

Optuženom se ne može suditi u odsustvu. (član 262.)

NEDOLAZAK BRANIOCA NA GLAVNI PRETRES (član 263.) Postoje situacije kada uredno pozvani branitelj na glavni pretres ne dođe

ili bez odobrenja napusti glavni pretres i svoj izostanak ne opravda. U tim slučajevima glavni pretres se odlaže, jer je optuženom garantirano

pravo na formalnu odbranu.

184

U takvom slučaju obaveza je suda da pozove branitelja da objasni razloge svog nedolaska, odnosno napuštanja bez odobrenja.

Branitelj nije obavezan da dođe na to ročište, jer može sudu dostaviti i podnesak u kome će objasniti razloge svog izostanka i ponuditi odgovarajuće dokaze ( npr bio bolestan). Ukoliko sud ocijeni da razlozi izostanka nisu bili opravdani, onda u tom slučaju donosi rješenje o kažnjavanju branitelja novčanom kaznom koja može biti do 5000 KM.

Dakle uvjeti za kažnjavanje branitelja su: 1) da je uredno pozvan na glavnu raspravu, 2) da je izostao sa te glavne rasprave ili ju je bez odobrenja napustio i 3) da kasnije nije opravdao svoj izostanak .

Ako se radi o branitelju koji je postavljen po službenoj dužnosti, a isti

neopravdano izostaje, moguće je uz saglasnost optuženog odrediti drugog branitelja.

NEDOLAZAK SVJEDOKA ILI VJEŠTAKA NA GLAVNI PRETRES (član 264.) Isto tako postoje situacije da na glavni pretres ne pristupi svjedok ili

vještak koji su uredno pozvani i svoj izostanak nisu opravdali. U tom slučaju sud donosi naredbu o njihovom prinudnom dovođenju. Zakon predviđa mogućnost da se i oni u ovakvom slučaju kazne

novčanom kaznom do 5000 KM. Što se tiče samog odlaganja glavnog pretresa zbog njihovog nedolaska, to

je faktičko pitanje i zavisi od konkretne situacije.

ODLAGANJE I PREKIDANJE GLAVNOG PRETRESA

RAZLOZI ZA ODLAGANJE GLAVNOG PRETRESA (član 265.)

Na zahtjev stranaka ili branitelja, glavni pretres se može odložiti rješenjem sudije/predsjednika vijeća, ako: 1. treba pribaviti nove dokaze ili 2. ako je optuženi nakon izvršenog krivičnog djela nesposoban da prisustvuje glavnom pretresu ili 3. ako postoje druge smetnje da se glavni pretres uspješno provede.

Rješenje kojim se odlaže glavni pretres unijeće se u zapisnik i, po mogućnosti, odrediće se dan i sat nastavka glavnog pretresa. Sudija/predsjednik vijeća , će također narediti osiguranje dokaza koji se mogu izgubiti ili uništiti zbog odlaganja glavnog pretresa.

Protiv rješenja o odlaganju pretresa nije dopuštena žalba.

NASTAVLJANJE ODLOŽENOG GLAVNOG PRETRESA (član 266.)

Ako se glavni pretres, koji je bio odložen, drži pred istim sudijom, odnosno vijećem, pretres će se nastaviti, a sudija/predsjednik vijeća će ukratko iznijeti tok ranijeg glavnog pretresa. Sudija/predsjednik vijeća može odrediti da glavni pretres počne iznova.

185

Glavni pretres koji je odložen mora iznova početi ako se izmijenio sastav vijeća, ili je odlaganja trajalo duže od 30 dana, ali vijeće, uz saglasnost stranaka i branitelja, može odlučiti da se u ovakvom slučaju svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo i da se ne vrši novi uviđaj, nego da se pročitaju iskazi svjedoka i vještaka dati na ranijem gl. pretresu, odn. da se pročita zapisnik o uviđaju.

Ako se glavni pretres drži pred drugim sudijom/predsjednikom vijeća, glavni pretres mora iznova početi i svi dokazi se moraju ponovno izvesti. Izuzetno, ako se glavni pretres drži pred drugim predsjednikom vijeća, uz saglasnost stranaka i branitelja, vijeće može odlučiti da se u ovakvom slučaju ranije izvedeni dokazi neće izvoditi.

PREKID GLAVNOG PRETRESA (član 267.)

Osim u slučajevima predviđenim ovim zakonom, sudija/predsjednik vijeća, može prekinuti glavni pretres zbog odmora ili zbog isteka radnog vremena ili da bi se neki dokaz pribavio u kratkom vremenu ili zbog pripremanja optužbe ili odbrane.

Prekinuti glavni pretres nastavlja se uvijek pred istim sudijom, odnosno vijećem. Ako se glavni pretres ne može nastaviti pred istim sudijom, odnosno vijećem ili ako je prekid glavnog pretresa trajao duže od 8 dana, postupit će se po odredbama člana 266. ovog zakona – „nastavljanje odloženog glavnog pretresa“.

ZAPISNIK O GLAVNOM PRETRESU (čl. 268. – 270.)

Uobičajeno je da se zapisnik o glavnom pretrese vodi pisanjem na kompjuteru. U taj zapisnik se unosi cijeli tok glavnog pretresa sa svim detaljima preduzetih procesnih radnji. Također se u zapisnik o glavnom pretresu unosi potpuna izreka, i ta izreka predstavlja izvornik.

Ako je doneseno rješenje o pritvoru i to rješenje se unosi u zapisnik.

POČETAK GLAVNOG PRETRESA

Ulazak sudije, odnosno vijeća u sudnicu (Član 271.)Prilikom ulaska sudije ili vijeća u sudnicu i prilikom njihovog izlaska iz

sudnice svi prisutni, na poziv ovlaštene osobe, treba da ustanu.Stranke i drugi učesnici postupka dužni su da ustanu kad se obraćaju

sudu, osim ako za to postoje opravdane prepreke.

Uvjeti za održavanje glavnog pretresa (Član 272.)Kada sudija, odnosno predsjednik vijeća utvrdi prisustvo svih pozvanih

osoba na glavnom pretresu ili kada odluči da se glavni pretres održi bez prisustva određenih pozvanih osoba ili je odlučivanje o ovim stvarima odloženo, pozvat će optuženog i uzeti od njega osobne podatke radi utvrđivanja identiteta.

186

Utvrđivanje identiteta optuženog i davanje uputa (Član 273.)Sudija, odnosno predsjednik vijeća uzima od optuženog osobne podatke

(član 92.) da bi utvrdio njegov identitet. Nakon utvrđivanja identiteta optuženog, sudija, odnosno predsjednik

vijeća će upitati stranke i branitelja da li imaju primjedbe na sastav vijeća i nadležnost suda.

Nakon utvrđivanja identiteta optuženog sudija, odnosno predsjednik vijeća će uputiti svjedoke i vještake van sudnice, u za njih određenu prostoriju, gdje će čekati dok budu pozvani da svjedoče. Sudija, odnosno predsjednik vijeća će upozoriti svjedoke da dok čekaju o svojim iskazima ne razgovaraju s drugim svjedocima. Na prijedlog tužitelja, optuženog ili branitelja sudija, odnosno predsjednik vijeća će odobriti onim vještacima na koje se prijedlog odnosi da prisustvuju toku pretresa u sudnici.

Ukoliko je prisutan oštećeni, ali još nije podnio imovinskopravni zahtjev, sudija, odnosno predsjednik vijeća, će ga poučiti da može podnijeti taj zahtjev do zaključenja glavnog pretresa.

Sudija, odnosno predsjednik vijeća može preduzeti neophodne mjere radi sprječavanja međusobnog komuniciranja svjedoka, vještaka i stranaka.

Pouke optuženom (Član 274.)Sudija, odnosno predsjednik vijeća će upozoriti optuženog na potrebu

pažljivog praćenja toka pretresa i poučit će ga da može iznositi činjenice i predlagati dokaze u svoju korist, da može postavljati pitanja optuženim, svjedocima i vještacima i da može davati obrazloženja u vezi s njihovim iskazima. Poučiće ga i da u toku dokaznog postupka može dati izjavu kao svjedok, te u vezi sa tim dati potrebna pojašnjenja.

ČITANJE OPTUŽNICE I UVODNA IZLAGANJA (član 275.)

Zakon izričito predviđa kao obavezu tužioca da pročita optužnicu. Glavni pretres počinje čitanjem optužnice. Tada se učesnici u

postupku i publika u sudnici upoznaju sa glavnim predmetom krivičnog postupka. Optužnicu čita tužitelj i to je njegovo isključivo pravo i obaveza. Poslije čitanja optužnice, tužitelj ne može više povući optužnicu, ali

može dati izjavu da odustaje od optužbe i u tom slučaju, sud donosi presudu kojom se optužba odbija. Dakle, nakon podnošenja optužnice od strane tužitelja sudu, pa do početka glavnog pretresa, tužilac nema pravo da izmjeni optužnicu i to može učiniti u toku dokaznog postupka.

Nakon čitanja optužnice obaveza je suda da zatraži od optuženog da se izjasni da li je razumio optužnicu. Ako optuženi izjavi da je nije razumio, onda je obaveza suda da mu pojasni njene navode .

Nakon toga tužitelj mora dati tzv. uvodnu riječ (uvodno izlaganje ili uvodni govor). Ovo je obaveza tužioca koji se toga ne može odreći, niti mu to pravo može biti uskraćeno, a tokom uvodnog izlaganja tužilac iznosi kratke izlaganje o tome sa kojim će dokazima dokazati tezu optužbe . Pravo tužioca da ukratko iznese dokaze na kojima zasniva optužnicu je prva prilika da sudu navede čvrste i jasne dokaze optužbe, koji će biti izvedeni na glavnom

187

pretresu. Uvodno izlaganje je, dakle, za tužitelja obavezno i ne treba ga poistovjećivati sa završnim riječima.

Što se tiče optuženog i njegovog branioca, zakon predviđa da oni mogu, ako žele, da „izlože koncept odbrane“, što de fakto jeste uvodno izlaganje. Ovakvo zakonsko rješenje je u skladu sa pravom optuženog da ne iznosi svoju odbranu i koje je osigurano u svakoj fazi postupka, uključujući i procesnu situaciju kao što je ova. Ovo pravo ima i svoju logiku jer zašto bi optuženi dokazivao svoju nevinost dok tužitelj ne dokaže njegovu krivnju.

DOKAZNI POSTUPAK

IZVOĐENJE DOKAZA (čl. 276.)

U zakonu je predviđeno pravo stranaka i branioca da predlažu i pozivaju svjedoke, vještake, te izvode svoje dokaze u skladu sa pravilima određenim u zakonu.

Izraz pozivanje svjedoka u toku suđenja je u stvari preuzet iz adversarnog sistema i kada, npr tužitelj kaže da poziva nekog svjedoka, to ne znači da on u bukvalnom smislu izlazi pred sudnicu i poziva svjedoka, već to radi službenik suda, a niti se pod ovim podrazumjeva da on u pripremi suđenja svjedoku dostavlja poziv za suđenje. Sve te radnje pozivanja, odnosno dostavljanje poziva i prozivanje svjedoka, obavlja sud.

Svi dokazi se mogu svrstati u 3, odnosno 4 grupe:

1. dokazi optužbe, 2. dokazi odbrane, 3. dokazi suda i 4. mogući dodatni dokazi stranaka odnosno branioca.

Inače, dokazi se izvode slijedećim redoslijedom:

Dokazi optužbe; Dokazi odbrane; Dokazi optužbe kojima se pobijaju navodi odbrane (replika); Dokazi odbrane kao odgovor na pobijanje navoda odbrane od strane

optužbe (duplika); Dokazi čije izvođenje je predložio sud; Svi ostali dokazi, relevantni za izricanje krivično-pravne sankcije;

Navedeni dokazi, u pravilu se izvode navedenim redoslijedom. Međutim, ako je to u interesu pravičnosti, predsjednik vijeća je ovlašten da utvrdi da se dokazi izvode i drugim redoslijedom ( npr. ako ima više optuženih i više KD, predsjednik vijeća može odrediti da se prvo izvode svi dokazi koji se odnose na jedno djelo, a zatim one koji se odnose na drugo, itd).

U pravilu, sud bi trebao uvijek da sačeka izvođenje dokaza optužbe i odbrane, pa tek onda izvodi svoje dokaze. Prema tome, sud treba da se što

188

manje miješa u prikupljanje dokaze i ispitivanje svjedoka, ali će u slučaju neaktivnosti stranaka i branitelja biti prinuđen da to radi. DIREKTNO, UNAKRSNO I DODATNO ISPITIVANJE SVJEDOKA (čl. 277.)

U toku glavnog pretresa se izvode dokazi optužbe, odbrane i dokazi suda. Kada su u pitanju iskazi svjedoka ili vještaka ono se provodi po

modelu unakrsnog ispitivanja. U okviru unaksrnog ispitivanja, ispitivanje svjedoka (isto tako optuženog i

vještaka) obavlja se po pravilima anglo-saksonskog (adversarnog) sistema, ali se vidi i postojanje elemenata inkvizitorskog sistema, koji se ogledaju u pravu suda da ispituje svjedoke (optuženog i vještaka) i to, kako svjedoke odbrane i optužbe, tako i svjedoke koje je sud pozvao.

Pošto ove zakonske odredbe omogućuju ne samo procesne aktivnosti stranaka, već i suda, onda je jasno da imamo mješoviti postupak , tj. mješavinu angloameričke i evropske kontinentalne procedure.

Glavno ili direktno ispitivanje svjedoka obavlja stanka ili branilac koji je pozvao svjedoka.

Oni ga prvi ispituju da dokažu istinitost svojih tvrđenja. Tako tužilac nastoji da dokaže tezu optužbe (da je optuženi učinio krivično

djelo na način kako je to opisano u optužnici), a ako direktno ispitivanje vrši branitelj, on nastoji da dokaže antitezu odbrane.

Nakon toga slijedi unakrsno ispitivanje svjedoka koje također potiče iz adversarnog sistema.

Prilikom unakrsnog ispitivanja nastoje se dobiti odgovori za suprotnu stranu i to na način da se oslabe odgovori koje je svjedok dao prilikom direktnog ili glavnog ispitivanja. Pri tome treba naglasiti da se pitanja prilikom unakrsnog ispitivanja ograničavaju na opseg odgovora koji su dati prilikom direktnog ispitivanja i na pitanja u korist vlastitih tvrđenja. Dakle, glavno ili direktno ispitivanje limitira unakrsno ispitivanje. Ako svjedok prilikom unakrsnog ispitivanja dadne odgovore izvan onoga što je pitan prilikom direktnog ispitivanja, onda je to prema pravilima adversarnog sistema irelevantno, i ti odgovori se ne uzimaju u obzir. Radi toga bi stranka ili branitelj koji vrše takvo ispitivanje morali voditi računa o tome, a to bi morao da radi i sud po službenoj dužnosti. Prilikom unakrsnog ispitivanja ona strana koja obavlja takvo ispitivanje može nastojati da dovede u pitanje kredibilitet svjedoka ( npr. da dokazuje da svjedok laže). Postoje i situacije u kojima svjedok u vezi nekog krivičnog djela, iznosi sve okolnosti koje se odnose na cijeli događaj, iako je vidio samo njegov dio, pa to treba pri ovom načinu ispitivanja otkriti. Obaveza je sudije odn. predsjednika vijeća da zaštiti svjedoka od maltretiranja, kao i od ponovnog odgovaranja na ista pitanja. Postavljanje pitanja koja navode na odgovor, tzv. sugestivnih pitanja, je moguće uz prethodno odobrenje sudije odn. predsjednika vijeća. Takva pitanja može dozvoliti sudija odnosno predsjednik vijeća ako se radi o

189

svjedoku pozvanom protiv njegove volje, ako je pristrasan, nevoljan, odnosno neće da sarađuje i pokazuje odbojan stav. U vezi sa ranije spomenutim ograničavanjem unakrsnog ispitivanja na, između ostalog, pitanja u korist vlastitih tvrđenja, može se zaključiti da je tokom unakrsnog ispitivanja moguće postavljati pitanja i u drugom pravcu, a ne samo u okviru opsega odgovora koji su dati prilikom direktnog ispitivanja. Npr. može se pojaviti problem alibija, jer postavlja se pitanje kako postupiti u slučaju ako se npr. radi o svjedoku optužbe i tužilac je tog svjedoka direktno ispitao na neke okolnosti, ali ne i na okolnosti alibija optuženog, koje bi mogle biti poznate tom svjedoku, pa mu zbog toga branilac ne može postavljati pitanja koja bi se odnosila na alibi. Takva situacija bi se trebala razriješiti na način da branilac zatraži od suda dozvolu da postavlja takva pitanja vezana za alibi, a ako to sud ne dozvoli da stavi prijedlog za saslušanje tog svjedoka kao svjedoka odbrane , tj. da svjedok nakon završenog ispitivanja izađe i sačeka pred sudnicom, jer će ga on pozvati kao svog svjedoka i direktno ga ispitati.

Nakon unakrsnog ispitivanja slijedi dodatno ispitivanje ili protu- ispitivanje, gdje stranke ili branilac, koji su pozvali svjedoka i direktno ga ispitali, dobivaju priliku da još jedanput ispitaju svjedoka. Oni u tom slučaju nastoje da oslabe odgovore koje je svjedok dao prilikom unakrsnog ispitivanja i to naravno ako su u pitanju odgovori koji ne odgovaraju npr. stranci koja je pozvala svjedoka . Dakle, pitanja u ovoj fazi se odnose na ono što je svjedoka pitala suprotna stranka ili branilac.

Konačno, treba naglasiti da u toku ispitivanja svjedoka i sud ima pravo da postavlja pitanja, bilo u toku direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili dodatnog ispitivanja, a može i sačekati da oni to završe, pa da tek onda sud ispita svjedoka. Ako se radi o svjedoku koji je pozvan od strane suda (ne radi se o svjedoku koga su predložile stranke) prvo će sud ispitati takvog svjedoka, a onda će dozvoliti strankama da postavljaju pitanja.

PRAVO SUDA DA NE DOPUSTI PITANJE ILI DOKAZ (čl. 278.)

Sudija/predsjednik vijeća je dominus litis na gl. pretresu i on odlučuje o tome da li je neko pitanje nedopušteno ili nevažno, a isto tako odlučuje o prijedlozima stranaka i branioca u pogledu izvođenja novih dokaza, koje odbija ako dokaz nema značaja za predmet ili je nepotreban .

Pošto sudija/predsjednik vijeća rukovodi glavnim pretresom, njegovo je pravo da zabrani pitanje i odgovor na pitanje bilo koje stranke i branioca, ako je pitanje:

1. ponovljeno - ranije postavljeno pitanje i dobiven odgovor, 2. nedozvoljeno, a takvo će biti : a) ako unakrsno ispitivanje prelazi okvire direktnog ispitivanja, tj. traže se

odgovori na okolnosti i činjenice koje nisu bile predmet direktnog ispitivanja, niti se mogu dovesti u vezu sa predmetom svjedočenja, ili

b) ako se svjedoku suprotne stranke postavljaju sugestivna pitanja bez prethodne dozvole suda, ili

190

c) ako se pitanje odnosi na činjenice koje se po zakonu ne mogu dokazivati, ( npr. seksualne predispozicije oštećene strane ili činjenice vezane za dokaz pribavljen na nezakonit način ) .

3. nevažno za predmet - zato što se ne odnosi na činjenice koje se mogu dovesti u vezu sa konkretnim slučajem. Zabrana pitanja i odgovora na pitanje se odnosi na sve učesnike u

postupku , (stranke, branioca i sudije, članove vijeća). Odluka sudije/predsjednika vijeća o zabrani pitanja ili odgovora na

pitanje je konačna . Međutim, stranke i branilac imaju pravo navedenu odluku sudije/

predsjednika vijeća pobijati žalbom na presudu, ako je zbog zabrane pitanja ili odgovora činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

POSEBNA PRAVILA O DOKAZIMA U SLUČAJEVIMA SEX. DELIK. (čl. 279.)

Oštećenog krivičnim djelom nije dopušteno ispitivati o njegovom spolnom životu prije počinjenog krivičnog djela koje je predmet postupka. Niti jedan dokaz koji se iznosi da bi pokazao ranije spolno isskustvo, ponašanje ili spolnu orjentaciju oštećenog neće se prihvatiti.

Izuzetno od naprijed navedenog, može se u postupku koristiti dokaz da sperma, medicinska dokumentacija o povredama ili dr. materijalni dokazi potiču od druge osobe, a ne od optuženog.

U slučajevima učinjenja krivičnih djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, pristanak žrtve se ne može upotrijebiti u prilog odbrane optuženog.

Prije prihvatanja dokaza u skladu s ovim članom obavit će se odgovarajuće saslušanje s koga je isključena javnost.

POSLJEDICE PRIZNANJA OPTUŽENOG – tokom glavnog pretresa (čl. 280.)

Moguće su situacije da optuženi u toku optužnog postupka ospori krivnju ili sa tužiocem ne sklopi sporazum o priznanju krivnje, pa se u toku glavnog pretresa odluči da prizna krivnju.

Takvu izjavu može dati nakon izvedenih dokaza na glavnom pretresu. Pošto ni u ovom slučaju takvo priznanje ne može biti autonoman dokaz, to

je i zakonodavac propisao da će to priznanje biti prihvaćeno samo pod uslovom ako ranije izvedeni dokazi ukazuju da je optuženi zaista učinio krivično djelo. Također, priznanje mora biti:

1. potpuno (dobrovoljno, svjesno i s razumijevanjem) i 2. u skladu s prije izvedenim dokazima.

Ako su ispunjeni ovi uslovi, izvešće se samo dokazi koji se odnose na izricanje krivično pravne sankcije.

Potpuno priznanje optuženog se odnosi na sve tačke optužnice i zajedno sa sadržajem prije izvedenih dokaza potvrđuje tačnost zakonskih obilježja krivičnog djela opisanih u dispozitivu optužnice.

191

Prema tome, ovdje se traži podudarnost priznanja optuženog i optužbe u bitnim elementima. Iz ovog proizlazi logičan zaključak da se djelimična, nepotpuna priznanja ne mogu prihvatiti.

U praksi, kod nepotpunih priznanja najčešće se radi o priznanju objektivnog izvršenja krivičnog djela koje u sebi sadrži osnove isključenja postojanja krivičnog djela ( npr. nužna odbrana ili krajnja nužda). U ovakvim situacijama sud je primoran da nastavi dokazni postupak. Polaganje zakletve, odnosno davanje izjave (Član 281.)

Svi svjedoci polažu zakletvu ili daju izjavu prije svjedočenja koja zamjenjuje zakletvu.

Nijemi svjedoci koji znaju čitati i pisati daju zakletvu odnosno izjavu potpisivanjem teksta zakletve, odnosno izjave, a gluhi svjedoci čitaju tekst zakletve, odnosno izjave. Ako gluhi ili nijemi svjedoci ne znaju čitati i pisati, zakletva, odnosno izjava se daje preko tumača.

Zaštita svjedoka od vrijeđanja, prijetnji i napada (Član 282.)Sudija/predsjednik vijeća, dužan je zaštititi svjedoka od vrijeđanja, prijetnje

i napada. Sudija/predsjednik vijeća će upozoriti ili novčano kazniti učesnika u postupku ili bilo koju drugu osobu koja vrijeđa, prijeti ili dovodi u opasnost sigurnost svjedoka pred sudom. U slučaju ozbiljne prijetnje svjedoku, sudija/predsjednik vijeća će obavijestiti tužitelja radi preduzimanja kriv. gonjenja.

Na prijedlog stranke ili branitelja sudija/predsjednik vijeća narediće policijskim organima preduzimanje mjera neophodnih za zaštitu svjedoka.

Kažnjavanje za odbijanje svjedočenja (Član 283.)Ako svjedok odbije da svjedoči bez opravdanog razloga i nakon

upozorenja na posljedice, može biti kažnjen novčanom kaznom do 30.000 KM.Ako i poslije toga odbije svjedočiti, može se zatvoriti, sve dok ne pristane

svjedočiti ili dok njegovo svjedočenje postane nepotrebno ili dok se krivični postupak ne završi, ali najduže 30 dana.

Protiv rješenja o novčanom kažnjavanju, ili zatvaranju, dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja O žalbi odlučuje vanraspravno vijeće.

Angažovanje vještaka (Član 284.) Vještaka mogu angažovati stranke, branitelj i sud.

Troškove vještaka iz stava 1. ovog člana snosi onaj koji ga je angažovao.

Ispitivanje vještaka (Član 285.) Prije ispitivanja vještaka, sudija, odnosno predsjednik vijeća opomenuće

ga i na njegovu dužnost da iznese nalaz i mišljenje na najbolji mogući način i u skladu s vještinom i pravilima struke i upozoriće ga da davanje lažnog iskaza o nalazu i mišljenju predstavlja krivično djelo.

Vještak će položiti zakletvu, odnosno dati izjavu prije svjedočenja, koja se daje usmeno.

Pisani nalaz i mišljenje vještaka bit će prihvaćen kao dokazni materijal samo ukoliko je taj vještak svjedočio na pretresu.

192

SASLUŠANJE VAN SUDNICE (čl. 287.)

Ako se u toku suđenja sazna da svjedok ili vještak nije u mogućnosti da dođe pred sud, ili da bi njegov dolazak bio povezan s nesrazmjernim teškoćama, sudija/predsjednik vijeća može narediti da se svjedok, odnosno vještak ispita van sudnice, ukoliko njegovo svjedočenje smatra važnim.

Sudija/predsjednik vijeća, stranke i branitelj će prisustvovati ispitivanju, a ispitivanje će se provesti u skladu s pravilima direktnog, unakrsnog i dodatnog ispitivanja.

Ako sudija/predsjednik vijeća nađe da je to neophodno, ispitivanje svjedoka se može izvršiti prilikom rekonstrukcije događaja van sudnice. Stranke, branitelj i oštećeni uvijek se pozivaju da prisustvuju ispitivanju svjedoka ili izvođenju rekonstrukcije. Saslušanje će se provesti kao da se izvodi na glavnom pretresu u skladu s pravilima unakrsnog ispitivanja.

IZUZECI OD NEPOSREDNOG PROVOĐENJA DOKAZA (čl. 288.)

Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal ili za dodatno ispitivanje. U ovom slučaju osobi će se dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

Zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka ili ako bez zakonskih razloga neće da daju iskaz na glavnoj raspravi.

IZMJENA OPTUŽBE (čl. 290.)

Izmjena optužbe na glavnom pretresu je diskreciono pravo tužioca koje koristi kada ocijeni da se tokom dokaznog postupka izmijenilo činjenično stanje iznijeto u optužnici.

Ako tužilac u toku dokaznog postupka na glavnom pretresu, drugačije ocijeni dokaze prikupljene u istrazi i izvede zaključak da mu činjenični opis iz optužnice nije dobar, tada može tražiti od suda da do okončanja dokaznog postupka izvrši izmjenu podnesene optužnice, tj. da u činjeničnom opisu djela izmjeni odlučne činjenice.

Dakle, sud ne može naložiti tužiocu izmjenu optužbe, niti se izmjena optužnice može vršiti prije izvođenja dokaza (optužbe odn. odbrane) koji mogu da ukažu da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici.

Tužilac to može učiniti po svom nahođenju tj. na osnovu svoje nove subjektivne ocjene, tj. nove ocjene izvedenih dokaza, koja može biti različita od one koju je imao prilikom sastavljanja optužbe. Sud, u ovom slučaju, mora dozvoliti tužiocu da izvrši izmjenu optužnice, a ako mu to zabrani, tužilac može uspješno izjaviti žalbu zbog relativno bitne povrede odredaba kriv. postupka.

193

Izmjena optužbe podrazumjeva promjenu odlučnih činjenica, koje su navedene u činjeničnom opisu djela iz optužbe, tj. izmjenu onih činjenica i okolnosti iz činjeničnog opisa djela optužnice koje predstavljaju zakonska obilježja krivičnog djela. (Npr. radiće se o izmjeni optužnice za krivično djelo teške krađe kada tužilac izmjeni činjenice i okolnosti iz optužnice koje predstavljaju obijanje zaključanog prostora, pa umjesto toga u činjenični opis unese činjenice i okolnosti koje predstavljaju provaljivanje)

S druge strane, ako tužilac vrši izmjenu nekih okolnosti iz činjeničnog opisa koje nisu odlučne (ne predstavljaju zakonska obilježja kriv. djela) radi se o tzv. preciziranju optužnice, a ne izmjeni optužnice . Npr. da je oštećeni na mjesto događaja došao iz šupe, umjesto iz garaže, kako je prvobitno navedeno u optužnici.

Izmjena optužbe ne bi smjela prouzrokovati izmjenu pravne kvalifikacije krivičnog djela koja bi otežala procesni položaj optuženog.

Kada tužilac mijenja činjenični opis djela on može mijenjati samo one činjenice i okolnosti koje su bile predmet optužbe. Drugim riječima, izmjena optužbe se može odnositi samo na genusno (isto) krivično djelo za koje je podnesena optužba, ali ne i na neko drugo krivično djelo, jer bi se u tom slučaju radilo o nedozvoljenom proširenju optužbe, koje bi sud morao odbiti. (npr. ako je tužilac podnio optužnicu protiv optuženog zbog krivičnog djela silovanja, pa se pokaže da za to krivično djelo nema dokaza, ali se isto tako pokaže da je optuženi prije odlaska sa mjesta događaja ukrao tašnu oštećenoj, što nije bilo obuhvaćeno u činjeničnom opisu djela, onda tužilac nema pravo da izmijeni optužnicu tako što bi umjesto činjenica i okolnosti koje predstavljaju kriv. djelo silovanja sada naveo činjenice i okolnosti koje predstavljaju kriv. djelo krađe. U ovom slučaju bi se u stvari radilo o nedozvoljenom proširenju, a ne o izmjeni optužnice)

Usljed izmjena optužnice, a radi pripremanja odbrane, glavni pretres može biti odgođen. O ovoj fakultativnoj zakonskoj mogućnosti, sud odlučuje na prijedlog optuženog odn. branioca. Glavni pretres će se odgoditi ukoliko se radi o značajnijim izmjenama optužnice. Npr. u slučaju izmjene činjenica i okolnosti kod kriv. djela krađe da se radilo o provaljivanju, a ne obijanju zatvorenog prostora, sud neće dozvoliti odlaganje glavnog pretresa. Međutim, ukoliko se radi o kriv. djelu iz oblasti privrednog kriminala, gdje su izmjene optužnice bile obimnije, uvijek treba dozvoliti odgađanje glavnog pretresa radi pripremanja odbrane. U slučaju prihvatanja prijedloga odbrane, glavni pretres se odgađa. U svakom slučaju odbrani treba pružiti mogućnost da se izjasni o činjenicama i pravnim pitanjima procesnopravne i materijalnopravne prirode. Povreda ovog prava predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka.

U slučaju izmjene optužbe, izmijenjena optužnica se ne dostavlja na potvrđivanje , ali sud mora pozvati optuženog da se izjasni o tome da li razumije izmjene optužnice i optužnicu u cjelini. Zatim, sud odlučuje da li će odložiti glavni pretres radi pripremanja odbrane.

S obzirom da se ne vrši potvrđivanje izmijenjene optužnice, potrebno je da između ranije optužnice i opisa djela u izmijenjenoj optužnici postoji istovjetnost u osnovnim elementima.

194

Izmjena se mora kretati u granicama subjektivnog i objektivnog identiteta. Zbog toga zakon predviđa samo izmjenu optužbe, ali ne i procesnu ustanovu proširenja optužbe koju su poznavali raniji procesni zakoni.

DOPUNA DOKAZNOG POSTUPKA (čl. 291.) Prije nego što objavi da je glavni pretres završen, sudija/predsjednik vijeća

treba upitati stranke i branioca da li eventualno imaju novih dokaznih prijedloga. U ovom dijelu postupka isključena je mogućnost da sud pozove neke

svoje svjedoke, već to mogu uraditi samo stranke i branilac. Nakon što oni stave svoje dokazne prijedloge, sud ocjenjuje da li su oni

opravdani i samo ukoliko su opravdani prihvata izvođenje takvih dokaza.

ZAVRŠNA RIJEČ (čl. 292.)

Nakon što sudija/predsjednik vijeća objavi da je dokazni postupak dovršen prelazi se na završnu riječ.

Stranke i branilac iznose završne riječi (završno izlaganje ili završni govor), a ako je prisutan oštećeni i on također.

Završna riječ stranaka i branioca daje sliku i analizu kompletnog dokaznog postupka. Naravno, potenciraju se oni dokazi koji potvrđuju tezu optužbe, odnosno odbrane i oni koji eliminišu tvrdnje suprotne stranke. Stranke i branilac iznose završne činjenične i pravne zaključke, te predlažu prihvatanje ili odbijanje pojedinih dokaza. Zaključci prate uvodno izlaganje, daje se prikaz dokaza koji potvrđuju koncept optužbe, odnosno odbrane predočen još u uvodnom govoru. Na kraju završne riječi tužilac, osim uobičajenog prijedloga da se optuženi oglasi krivim, može predložiti i izricanje bilo koje krivičnopravne sankcije u skladu sa zakonom, jer nema zakonskih ograničenja u tom pogledu.

U toku završne riječi tužilac može odustati od optužnice, jer glavni pretres još nije završen i tada sud donosi presudu kojom se optužba odbija. Praktično, postoji i mogućnost da tužilac u završnoj riječi predloži da sud donese presudu kojom se optuženi oslobađa od optužbe, što je najpovoljniji ishod krivičnog postupka za optuženog. U tom slučaju sud bi trebao udovoljiti prijedlogu tužioca, jer bi u suprotnom prekoračio optužbu i učinio bitnu povredu odredaba kriv. postupka.

Završna riječ oštećenog je ograničena na analizu dokaza koji potvrđuju osnovanost prijedloga za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva koji se može odnositi na naknadu štete, povrat stvari ili poništenje određenog pravnog posla.

Završna riječ je obavezna za stranke i branioca, ali optuženi ne mora dati završnu riječ ako to ne želi. Međutim, uskraćivanje optuženom prava na završno izlaganje predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, jer je ovo pravo sastavni dio prava na odbranu.

Što se tiče redoslijeda završnih riječi iste prvo daje tužilac, zatim oštećeni, branilac i optuženi. Tužilac ima pravo da dadne repliku, a posljednje riječi uvijek pripadaju optuženom.

195

Više tužilaca ili branilaca mogu dati završnu riječ, tako da po međusobnom dogovoru mogu govoriti svi ili samo neki od njih, ali se ne smiju ponavljati u svojim izlaganjima.

Ako svi daju završnu riječ, vrši se podjela izlaganja npr. analiza iskaza svjedoka, analiza nalaza i mišljenja vještaka, analiza elemenata krivičnog djela, krivične odgovornosti ili okolnosti od kojih zavisi izricanje vrste i visine krivičnopravne sankcije itd.

ZAVRŠETAK GLAVNOG PRETRESA (čl. 293.)

Nakon završnih riječi, sudija, odnosno predsjednik vijeća objavljuje da je glavni pretres završen, a sud se povlači na vijećanje i glasanje radi donošenja presude.

Prema tome, nakon završnih riječi i objave da je glavni pretres završen mora se donijeti presuda, jer više ne postoji zakonska mogućnost ponovnog otvaranja glavnog pretresa.

Povlačenje suda na vijećanje i glasanje radi donošenja presude u smislu ove odredbe znači da se ova procesna radnja obavlja u prisustvu sudije pojedinca, odnosno članova vijeća i zapisničara. Zbog toga se sud može povući u posebnu prostoriju namijenjenu za donošenje odluka ili ostati u sudnici iz koje će udaljiti stranke, branioca i publiku do izricanja i objavljivanja presude.

Glava XXII – PRESUDA

Presuda je sudska odluka kojom se raspravlja krivičnopravni zahtjev iznesen u optužnom aktu. Postoje 4 vrste prvostepenih presuda koje sud donosi i samo sud može donijeti sankciju, presudu.

Presuda se izriče i objavljuje u ime Federacije Bosne i Hercegovine.

VEZANOST PRESUDE ZA OPTUŽBU (čl. 295. Stav 1.)

U zakonu je predviđeno da se presuda može odnositi: samo na osobu koja je optužena (SUBJEKTIVNI

IDENTITET) i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u

potvrđenoj optužnici, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici (OBJEKTIVNI IDENTITET).

Dakle, između presude i optužnice mora postojati objektivni i subjektivni identitet, a što je u skladu sa načelom akuzatornosti (tužilac u optužnici određuje protiv koje osobe se treba voditi krivični postupak i za koje djelo).

PRAVNI IDENTITET PRESUDE (čl. 295. Stav 2.)

U pogledu pravnog identiteta između presude i optužnice, jasno je da on ne mora postojati, jer je u zakonu izričito navedeno da sud nije vezan za

196

prijedloge tužioca iz optužnice u pogledu pravne ocjene djela. Ovo znači da sud ne mora prihvatiti pravnu kvalifikaciju djela iz optužnice, već činjenični opis djela može pravno kvalifikovati na način koji smatra ispravnim.

Npr. ako je neke radnje iz optužbe tužilac pravno kvalifikovao kao krivično djelo teške krađe, sud može na osnovu ocjene činjeničnog opisa djela zaključiti da se radi o kriv. djelu krađe i dosljedno tome izvršiti prekvalifikaciju djela.

Zahvaljujući obaveznosti postojanja subjektivnog identiteta, sud presudom može obuhvatiti samo onu osobu koja je optužena. Ukoliko se u toku glavnog pretresa pojavi sumnja da je neka druga, a ne optužena, osoba izvršila određeno krivično djelo, sud će donijeti oslobađajuću presudu. Istovremeno, sud ne bi mogao donijeti presudu kojom bi oglasio krivom tu drugu osobu, jer ona nije obuhvaćena optužnim aktom.

Objektivni identitet između optužbe i presude je posljedica akuzatornog ili optužnog principa. Zbog objektivnog identiteta između optužbe i presude, sud u presudi mora riješiti predmet tužiočevog zahtjeva i istovremeno ne smije prekoračiti njegove granice. Dakle, identitet optužbe i presude mora postojati: u obimu , što znači da presuda mora obuhvatiti i riješiti predmet

optužbe u cjelini, tj. sve tačke u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici,

u sadržaju , što znači da se presuda mora odnositi na konačan sadržaj optužnice, tj. na ono što je obuhvaćeno potvrđenom, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenom optužnicom.

Postupajući suprotno, sud bi učinio bitnu povredu odredaba kriv. postupka i presuda će se ukinuti, ako u tom smislu bude izjavljena žalba.

Postavlja se pitanje šta sud u činjeničnom opisu djela optužbe može izmijeniti, a da ne povrijedi objektivni identitet presude i optužbe? To su one situacije kada tužilac propusti da izmijeni neke činjenice i okolnosti koje je trebao izmijeniti, pa sud dođe u situaciju da to uradi. U ovim slučajevima, sud može:a) mijenjati one činjenice i okolnosti koje ne predstavljaju konstitutivna

obilježja krivičnog djela ( npr. umjesto činjenica i okolnosti obijanja kod krivičnog djela teške krađe, može navesti činjenice i okolnosti koje predstavljaju provaljivanje kod krivičnog djela teška krađe) ,

b) u činjenični opis djela unijeti neke privilegirajuće elemente ( npr. tako da se djelo može kvalifikovati kao krivično djelo krađe umjesto krivičnog djela teške krađe).

Nasuprot tome, sud u činjenični opis nikad ne može unijeti kvalifikatorne okolnosti i dovesti optuženog u teži položaj od onoga u kome je bio. Ako bi to uradio, to bi predstavljalo bitnu povredu odredaba kriv. postupka. Npr. ako se radi o optužnici za kriv. djelo krađe, sud ne može dodavati činjenice i okolnosti koje bi to djelo kvalifikovale kao kriv. djelo teške krađe. Obrnuta situacija je moguća, odn. da sud iz činjeničnog opisa djela iz optužnice ispusti kvalifikatorne okolnosti zbog kojih je djelo pravno ocjenjeno kao kriv. djelo teške krađe. Sud ovo može uraditi pod uslovom da ustanovi da takve okolnosti nisu dokazane, te djelo kvalifikovati kao krivično djelo krađe. U

197

suprotnom, ako sud povrijedi objektivni identitet presude i optužnice, radiće se o prekoračenju optužnice, što čini bitnu povredu odredaba kriv. postupka.

U postupku prema maloljetnicima identitet između presude i optužbe rješava se na način da je sudija za maloljetnike ovlašten da i bez prijedloga tužioca donese odluku na osnovu činjeničnog stanja koje je izmijenjeno na glavnom pretresu (čl. 385. st. 4. ZKP FBiH).

DOKAZI NA KOJIMA SE ZASNIVA PRESUDA (član 296.)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su

izneseni na glavnom pretresu. Prema tome, dokazi koji nisu neposredno izvođeni tokom pretresa i

podvrgnuti ocjeni suda ne mogu se koristiti prilikom donošenja presude. Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s

ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Sud može odstupiti od neposrednog izvođenja dokaza na glavnom pretresu samo onda ako je to predviđeno u zakonu, kao npr.:

1. postoji mogućnost saslušanja svjedoka ili vještaka van suda ako oni nisu u mogućnosti da dođu, a njihovo svjedočenje je važno za konkretni krivični predmet,

2. da se zapisnici o iskazima svjedoka, vještaka ili osumnjičenog iz istrage čitaju na glavnom pretresu,

3. odredbe o radnjama dokazivanja, kao što su uviđaj, pretresanje stana, prostorija ili osoba, privremeno oduzimanje predmeta, imovine ili dokumentacije,

4. izuzetnu upotrebu kao dokaza ovjerenih kopija umjesto originala pismena, zapisa ili fotografije.

VRSTE PRESUDA (član 297.)

U zavisnosti od toga da li sud meritorno odlučuje o optužbi tužioca , zakon izdvaja 2 (dvije) vrste presuda koje sud donosi u prvom stepenu:

1. procesna (formalna presuda) i 2. meritorne presude.

1. U procesnu ili formalnu presudu spada

PRESUDA KOJOM SE OPTUŽBA ODBIJA (čl. 298.).

2. Meritorne presude po svom obliku mogu biti: a) PRESUDA KOJOM SE OPTUŽENI OSLOBAĐA OD OPTUŽBE, b) PRESUDA KOJOM SE OPTUŽENI OGLAŠAVA KRIVIM, c) tzv. UTVRĐUJUĆA PRESUDA – donosi se kod neuračunljive osobe.

1. PROCESNA (FORMALNA) ili PRESUDA KOJOM SE OPTUŽBA ODBIJA - (član 298.)

198

Kada je riječ je o presudi kojom se optužba odbija, za istu se zbog njene specifičnosti, pored zakonskog naziva, koriste izrazi formalna ili procesna presuda.

Sud je na prijedlog stranaka ili po službenoj dužnosti obavezan da vodi računa da li su ispunjeni uvjeti za donošenje ovakve presude.

Zakonodavac nije slučajno na prvom mjestu pomenuo ovu presudu, jer ako su ispunjeni uvjeti za njeno donošenje, onda ne postoji mogućnost da se sud upušta u meritum stvari, već mora donijeti presudu kojom se optužba odbija.

Ta presuda se donosi u slijedećim slučajevima:1) ako sud nije stvarno nadležan, 2) ako je tužitelj od započinjanja pa do završetka glavnog pretresa odustao

od optužnice, 3) ako nije bilo potrebnog odobrenja državnog organa za vođenje postupka ili

je ono naknadno povučeno, 4) ako je optuženi za isto krivično djelo već pravomoćno osuđen, oslobođen

od optužbe ili je postupak protiv njega rješenjem obustavljen, osim ako se podnesu novi dokazi ili ako je postupak obustavljen zbog odustanka tužitelja od krivičnog gonjenja, a do odustanka tužitelja je došlo zbog kriv. djela zloupotreba službenog položaja i

5) ako je optuženi aktom amnestije ili pomilovanja oslobođen od gonjenja ili se gonjenje ne može preduzeti zbog zastarjelosti ili postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje.

Pošto je u pitanju procesna ili formalna presuda potpuno je jasno da njezino obrazloženje treba biti kratko. Ovo je prvenstveno posljedica toga što se sud nakon donošenja ove presude ne može upuštati u meritum stvari, ocjenu izvedenih dokaza i slično. Tako, npr ukoliko tužitelj na glavnom pretresu odustane od optužbe onda se u obrazloženju samo napiše kratko da je optužnica broj taj i tada od tada i tada podnesena protiv optuženog zbog krivičnog djela. Npr. ubistva iz člana 166. stav 1. KZFBIH, odbijena, a onda se u novom redu samo napiše da je tužitelj na održanom pretresu odustao od optužbe, pa je sud na osnovu člana 298. tačka c. ZKPFBIH odlučio kao u izreci.

2. MERITORNE PRESUDE

2.a PRESUDA KOJOM SE OPTUŽENI OSLOBAĐA OD OPTUŽBE (član 299.)

Ova presuda se donosi u 3 (tri) slučaja predviđena u zakonu:1. ako djelo za koje se optuženi optužuje nije zakonom propisano kao

krivično djelo. To će biti onda ako u djelu opisanom u optužnici:a) nedostaje neki od elemenata opšteg pojma krivičnog djela , a KZ kao

elemente opšteg pojma krivičnog djela predviđa: da djelo mora biti zakonom propisano kao kriv. djelo, da su njegova obilježja propisana zakonom i propisana sankcija, da je djelo protivpravno (tj, da ne postoji neki od zakonom

predviđenih osnova koji isključuju protivpravnost, kao što su: 1.

199

nužna odbrana, 2. krajnja nužda, 3. djelo malog značaja, 4. pristanak povrijeđenog, pod određenim uslovima, 5. preduzimanje određenih građanskih ili službenih dužnosti ili obavljanje određenih radnji na osnovu zakonskog ovlaštenja), i

b) nedostaje neki od elemenata konkretnog krivičnog djela, c) ako je u činjeničnom opisu optužnice naveden neki građansko-pravni

odnos, upravno-pravni odnos ili pravno-irelevantan odnosd) da ne postoji uzročnost-kauzalitet (u smislu da je radnja uzrok

posljedice) . 2. ako postoje okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost. Osnovi

koji isključuju krivičnu odgovornost su: 1. nehat (isključena je krivična odgovornost kad se neko krivično djelo može izvršiti samo sa umišljajem, a kod optuženog se utvrdi nehat), i 2. stvarna zabluda.

3. ako nema dovoljno dokaza da je optuženi učinio krivično djelo za koje se optužuje. Ovim je konkretizovano načelo in dubio pro reo. Dakle, sud je dužan donijeti oslobađajuću presudu, kako onda kad je sa sigurnošću utvrđeno, tj. dokazano da optuženi nije izvršio kriv. djelo za koje se optužuje, tako i onda kad sud ostane u sumnji da li je optuženi učinio kriv. djelo. Također, sve činjenice koje su in peius optuženog moraju se sa sigurnošću utvrditi, tj. dokazati, a ako se to ne postigne uzima se kao da one i ne postoje. I, treće, sve činjenice koje su in favorem optužene osobe uzimaju se kao da postoje i onda kad su utvrđene sa vjerovatnošću.

2.b PRESUDA KOJOM SE OPTUŽENI OGLAŠAVA KRIVIM (član 300.)

Ona može imati sljedeće pojavne oblike: 1) osuđujuća presuda - kojom se osoba glašava krivom i osuđuje na

određenu vrstu i visinu kazne, ili 2) uslovna osuda - kojom se osobi utvrđuje kazna bez njenog izvršenja, ili 3) oslobođanje od kazne - presuda kojom se optuženi koji je oglašen krivim

za određeno kriv. djelo oslobođa od kazne, ili 4) kazneni nalog - presuda kojom se optuženom koji je oglašen krivim za

određeno krivično djelo izdaje kazneni nalog.

U presudi kojom se optuženi oglašava krivim, sud će navesti slijedeće:

1. za koje se krivično djelo optuženi oglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela i od kojih zavisi primjena određene odredbe Krivičnog zakona. (Ovaj dio presude mora biti jasan i određen, kao i potpun. Dakle, sud mora utvrditi postojanje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, i zatim ih mora unijeti u izreku svoje presude.)

2. zakonski naziv krivičnog djela i koje su odredbe Krivičnog zakona primijenjene. ( Ako je djelo sadržano u sporednom krivičnom zakonodavstvu, tj. u drugom zakonu, navodi se naziv djela - ako je u

200

zakonu dat takav naziv, kao i naziv posebnog zakona o kojem je riječ, te odredba zakona koja propisuje određeno ponašanje kao krivično djelo).

3. kakva se krivičnopravna sankcija izriče optuženom ili se po odredbama Krivičnog zakona oslobađa od krivičnopravne sankcije . ( U izreci osuđujuće presude mora se jasno odrediti vrsta i visina krivičnopravna sankcije koja se izriče, i to kako glavne, tako i sporedne. Za krivična djela koja su izvršena u sticaju, u izreku presude se unose krivičnopravne sankcije utvrđene za svako pojedinačno krivično djelo, a zatim jedinstvena krivičnopravna sankcija koja je izrečena za sva djela u sticaju. Zajednička krivičnopravna sankcija koja se odmjerava osuđenoj osobi odmjerava se po istim pravilima kao i krivičnopravna sankcija za krivična djela izvršena u sticaju).

4. te odluke o: 1) uslovnoj osudi, 2) mjerama sigurnosti, 3) oduzimanju imovinske koristi, 4) vraćanju predmeta (ako predmeti dotad nisu vraćeni vlasniku/. držatelju), 5) uračunavanju pritvora ili već izdržane kazne, 6) troškovima krivičnog postupka, 7) imovinskopravnom zahtjevu, 8) objavi pravosnažne presude putem sredstava javnog informiranja.

Svaka osuđujuća presuda ili neki drugi gore navedeni oblik presude kojom se optuženi oglašava krivim neće uvijek obuhvatiti sve navede podatke, jer se uvijek ne donose sve taksativno navedene odluke.

Ako je optuženom izrečena novčana kazna, u presudi će se odrediti rok u kojem se novčana kazna ima platiti i način zamjene izvršenja novčane kazne u slučaju da se novčana kazna ne plati.

OBJAVLJIVANJE PRESUDE

VRIJEME I MJESTO OBJAVLJIVANJA PRESUDE (član 301.)

1) Pošto je presuda izrečena sud će je odmah objaviti. Ako sud nije u mogućnosti da istog dana po završetku glavnog pretresa izrekne presudu, odložit će objavljivanje presude najviše za tri dana i odredit će vrijeme i mjesto objavljivanja presude.

2) Sud će u prisutnosti stranaka, branitelja, zakonskih zastupnika i punomoćnika javno pročitati izreku i priopćiti ukratko razloge presude.

3) Objavljivanje presude će se izvršiti i kad stranka, branitelj, zakonski zastupnik ili punomoćnik nije prisutan. Sud može odlučiti da optuženom koji je odsutan, presudu usmeno priopći sudija, odnosno predsjednik vijeća ili da mu se presuda samo dostavi.

4) Ako je javnost na glavnom pretresu bila isključena, izreka presude će se uvijek pročitati u javnom zasjedanju. Vijeće će odlučiti hoće li i koliko isključiti javnost prilikom objavljivanja razloga presude.

5) Svi prisutni saslušaće čitanje izreke presude stojeći.

201

POUKA O PRAVU NA ŽALBU I DRUGA UPOZORENJA (član 303.)

1) Po objavljivanju presude, sudija, odnosno predsjednik vijeća, će poučiti optuženog i oštećenog o pravu na žalbu, kao i o pravu na odgovor na žalbu.

2) Ako je optuženom izrečena uvjetna osuda, sudija, odnosno predsjednik vijeća upozorit će ga na značaj uvjetne osude i na uvjete kojih se mora pridržavati.

3) Sudija/predsjednik vijeća će upozoriti optuženog da je do pravosnažnog okončanja postupka dužan obavijestiti sud o svakoj promjeni adrese.

PISANA IZRADA PRESUDE (čl. 304. - 306.)

Presuda koja je objavljena mora se pisano izraditi u roku od 15 dana po objavljivanju, a u složenim stvarima, izuzetno u roku od 30 dana.

Ako presuda nije izrađena u tim rokovima sudija, odnosno predsjednik vijeća je dužan obavijestiti predsjednika suda zbog čega to nije učinjeno. Predsjednik suda će, po potrebi, poduzeti mjere da se presuda što prije izradi.

Glava XXIII – REDOVNI PRAVNI LIJEKOVI

ŽALBA NA PRVOSTEPENU PRESUDU

PRAVO NA ŽALBU I ROK (član 307.)

U ZKP-u je predviđen rok za žalbu od 15 dana od dana dostavljanja presude.

Pri tome se u zakonu ništa ne navodi o kakvoj se presudi radi, što znači da se žalba može podnijeti protiv svih meritornih i procesnih presuda.

Pomenuti rok za žalbu predstavlja pravo sui generis, što znači da stranke i branitelj (svako od njih) imaju svoj rok za žalbu od 15 dana, koji počinje teći od dana dostavljanja prijepisa presude.

Kada su u pitanju osobe koje mogu izjaviti žalbu u korist optuženog (bračni, vanbračni drug, roditelj ili dijete i usvojitelj, odn. usvojenik) njima se rok za žalbu računa od dana kada je optuženi primio presudu.

Postoji mogućnost da u složenim stvarima stranke i branitelj traže produženje roka za žalbu i isti se iz opravdanih razloga može produžiti još najviše 15 dana. Kada stranke ili branitelj podnesu zahtjev za produženje žalbenog roka onda od toga dana pa do donošenja odluke suda ne teče rok za žalbu, a kada sud donese odluku rok za žalbu se nastavlja za preostali vremenski period, a u slučaju da je dozvoljeno produženje žalbenog roka onda dolazi do zbrajanja preostalih dana sa novih 15 dana žalbenog roka. Ako je produženje žalbenog roka tražila jedna strana i to bude dozvoljeno onda produženje žalbenog roka važi i za suprotnu stranu.

Blagovremeno podnesena žalba odlaže izvršenje presude.

202

SUBJEKTI ŽALBE (član 308.)

Zakonodavac je odredio ko može podnijeti žalbu, a to su: 1. optuženi i njegov branitelj, 2. tužitelj, koji može podnijeti žalbu kako na štetu, tako i u korist optuženog

(ovo se nikad nije desilo),3. roditelj ili dijete i usvojitelj, odnosno usvojenik (samo u korist optuženog), 4. oštećeni zbog troškova krivičnog postupka i odluke o imovinskopravnom

zahtjevu i 5. osoba čiji je predmet oduzet ili od koje je oduzeta imovinska korist

pribavljena krivičnim djelom.

Branitelj i druge osobe koje mogu izjaviti žalbu u korist optuženog, istu mogu podnijeti bez posebnih ovlaštenja, ali ne i protiv njegove volje, osim ako je optuženom izrečena kazna dugotrajnog zatvora.

ODRICANJE I ODUSTAJANJE OD ŽALBE (član 309.)

Nakon što sud donese presudu, prestaju njegova ovlašćenja u smislu eventualnog žalbenog postupka, pa jedino od volje stranaka ovisi da li će doći do žalbenog postupka. Kada se ovo ima u vidu onda je jasno da je zakonodavac poštovao dispoziciju volje stranaka što je sve povezano sa njihovim pravom da se odreknu ili odustanu od već izjavljene žalbe pod propisanim uvjetima.

Odricanje od prava na žalbu se sastoji od izjave ovlaštene osobe da neće koristiti žalbu protiv presude, a odustajanje od žalbe znači da je ovlaštena osoba dala izjavu da povlači blagovremeno podnesenu žalbu. Pravno dejstvo imaju samo kod ovlaštenih osoba. Tako npr. kako branitelj, tako ni druge osobe koje mogu izjaviti žalbu u korist optuženog ne mogu dati izjavu da odustaju od žalbe uključujući i onu žalbu koju su te osobe napisale.

Optuženi se može odreći prava na žalbu tek nakon što mu je presuda dostavljena.

Od toga je napravljen izuzetak tako da se optuženi može odreći od prava na žalbu i prije toga ukoliko su ispunjena dva uvjeta a to su:

1) ako se i tužitelj odrekao prava na žalbu i 2) ako optuženi po presudi ne bi trebao izdržavati kaznu zatvora . To će biti u

slučaju ako mu je izrečena novčana kazna, uvjetna osuda, ako je oglašen krivim, a oslobođen je od kazne i ako je izrečenu kaznu zatvora izdržao u pritvoru ( npr bio je u pritvoru 6 mj., a izrečena mu kazna zatvora od 6 mj.).

Do donošenja odluke vijeća apelacionog odjeljenja optuženi može odustati od svoje žalbe kao i žalbe koja je izjavljena u njegovu korist .

Optuženi jedino ne može odustati od žalbe koju je izjavio tužitelj u njegovu korist (nikada se to nije desilo).

Tužitelj se može odreći od prava na žalbu odmah nakon objavljivanja presude, a može odustati od izjavljene žalbe prije nego što apelaciono vijeće donese odluku.

203

SADRŽAJ ŽALBE I OTKLANJANJE NEDOSTATAKA ŽALBE (član 310.)

U zakonu je propisano šta žalba treba da sadrži, pa je tako navedeno da ona treba da sadrži 5 sastojaka i to:

1. označenje presude protiv koje se podnosi žalba (naziv suda, broj predmeta i datum donošenje presude),

2. osnov za pobijanje žalbe (obavezan sastojak), 3. obrazloženje (obavezan sastojak), 4. žalbeni prijedlog, 5. potpis (obavezan sastojak).

Od ovih sastojaka žalbe obavezni su: osnov za pobijanje žalbe, obrazloženje i potpis.

Ako je žalbu podnio optuženi koji nema branitelja ili oštećeni koji nema punomoćnika, a žalba ne sadrži sve ono što je potrebno i što je navedeno u zakonu, onda sud poziva žalitelja da žalbu dopuni. Ukoliko ne postupi tako i ne dopuni žalbu, a žalba ne sadrži obavezne sastojke onda će sud njegovu žalbu rješenjem odbaciti. To će isto uraditi ako ne može utvrditi na koju se presudu njegova žalba odnosi.

Kada je u pitanju žalba u korist optuženog (bez obzira ima li optuženi branitelja ili ne), sud takvu žalbu sa takvim nedostacima ne može odbaciti i dostavlja je drugostepenom sudu na rješavanje. Žalbu optuženog može odbaciti jedino u slučaju ako se ne može utvrditi na koju presudu se odnosi.

Odbacivanje žalbe oštećenog ili optuženog zbog toga što nisu ni na poziv suda naveli na koju se presudu odnosi njihova žalba može uslijediti samo nakon što sud pokuša to utvrditi kroz upisnike i imenike.

Zakonodavac postupa vrlo rigorozno u odnosu na žalbu tužitelja koja ne sadrži obavezne sastojke, kao i u odnosu na žalbu oštećenog koji ima punomoćnika, jer u slučaju ako te žalbe ne sadrže obavezne sastojke ista se odbacuje, a to se čini i u slučaju ako se ne može utvrditi na koju presudu se odnosi žalba.

ŽALBENI OSNOVI (član 311.)

Presuda se može pobijati: 1. zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, 2. zbog povrede Krivičnog zakona, 3. zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, 4. zbog odluke o krivičnopravnim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi,

troškovima krivičnog postupka, imovinskopravnom zahtjevu, kao i zbog odluke o objavljivanju presude putem sredstava javnog informiranja.

1. BITNE POVREDE ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA (član 312.)

204

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka mogu biti: 1. apsolutne i 2. relativne.

Apsolutno bitne povrede odredaba krivičnog postupka su taksativno nabrojane i neoboriva je pretpostavka da su one negativno utjecale na zakonitost i pravilnost izrečene presude, pa je u pogledu njihovog postojanja isključeno bilo kakvo dodatno ocjenjivanje vijeća apelacionog odjeljenja. Valja imati u vidu, da apelaciono vijeće nakon što ustanovi opravdanost žalbenih prigovora u pogledu postojanja bitnih povreda krivičnog postupka koje se odnose samo na povredu propisa krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa , kao i u slučaju prekoračenja optužbe , ne može ukinuti prvostepenu presudu već je mora preinačiti (čl. 329. st.1. ZKP). Ovo, naravno, samo pod uslovom, da nema nekog razloga za ukidanje prvostepene presude zbog postojanja neke druge bitne povrede odredaba kriv. postupka ili pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Apsolutno bitne povrede odredaba krivičnog postupka, taksativno su nabrojane u zakonu, i to su:a) ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude

učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravomoćnom odlukom izuzet od suđenja,

b) ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti, c) ako je glavni pretres održan bez osobe čija je prisutnost na glavnom

pretresu po zakonu obavezna ili ako je optuženom, branitelju ili oštećenom protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa,

d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu, e) ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnom pretresu, f) ako je sud povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju

odobrenja nadležnog organa - preinačava presudu , g) ako je sud donio presudu, a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno

odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti - preinačava presudu , h) ako sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe, i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog

zakona ne može zasnovati presuda,j) ako je optužba prekoračena - preinačava presudu, i k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima

presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZKP-a, a to je bilo ili moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude (relativno bitne povrede odredaba krivičnog postupka) .

Dakle, relativno bitne povrede odredaba krivičnog postupka se svode na neprimjenjivanje ili pogrešno primjenjivanje neke procesne odredbe.

Kada je u pitanju relativno bitna povreda odredaba krivičnog postupka, potrebno je da se žalbom ukazuje ne samo na radnje i propuste

205

u kojima se ogleda neprimjenjivanje ili nepravilno primjenjivanje određene odredbe procesnog zakona, nego i da se žalbom ukazuje i u kom smislu i zbog čega je to bilo ili moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude. U protivnom, ispitivanje o tome da li je učinjena relativno bitna povreda odredaba krivičnog postupka bi se pretvorilo u ispitivanje po službenoj dužnosti.

Za postojanje relativno bitne povrede odredaba krivičnog postupka nije potrebno da se pogrešno postupanje sudije ili vijeća krivičnog odjeljenja kumulativno odrazilo kako na zakonito, tako i na pravilno donošenje presude, već je dovoljno postojanje jedne od tih posljedica.

2. POVREDE KRIVIČNOG ZAKONA (član 313.)

Povreda kriv. zakona postoji ako je KZ FBiH povrijeđen u pitanju:1. da li je djelo za koje se optuženi goni krivično djelo, 2. postoje li okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost, 3. postoje li okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a naročito da li je

nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja ili je gonjenje isključeno usljed amnestije ili pomilovanja ili je stvar već pravomoćno presuđena,

4. da li je u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti,

5. da li je odlukom o kazni ili uvjetnoj osudi, odnosno odlukom o mjeri sigurnosti ili o oduzimanju imovinske koristi prekoračeno ovlaštenje koje sud ima po zakonu,

6. da li su pravilno primij. odredbe o uračunavanju pritvora i izdržane kazne.

Ako sud u žalbenom postupku utvrdi da su u naprijed navedenom smislu u prvostepenom postupku povređene odredbe KZ FBiH, ne može doći do ukidanja presude, jer se ista preinačuje.

3. POGREŠNO ILI NEPOTPUNO UTVRĐENO ČINJENIČNO STANJE (čl 314.)

Presuda se može pobijati zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (postoji kad je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio) ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (postoji kad sud neku odlučnu činjenicu uopšte nije utvrdio). Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kad na to ukazuju nove činjenice ili novi dokazi.

4. ODLUKE O KRIVIČNOPRAVNOJ SANKCIJI, TROŠKOVIMA POSTUPKA, IMOVINSKOPRAVNOM ZAHTJEVU I OBJAVLJIVANJU PRESUDE (član 315.)

1. Presuda se može pobijati zbog odluke o kazni i uvjetnoj osudi kad tom odlukom nije prekoračeno zakonsko ovlaštenje, ali sud nije pravilno odmjerio kaznu, s obzirom na okolnosti koje utiču da kazna bude veća ili manja i zbog toga što je sud primijenio ili nije primijenio odredbe o

206

ublažavanju kazne, o oslobađanju od kazne, ili o uvjetnoj osudi, iako su za to postojali zakonski uvjeti.

2. Odluka o mjeri sigurnosti ili o oduzimanju imovinske koristi može se pobijati i ako odlukom o mjeri sigurnosti ili o oduzimanju imovinske koristi nije prekoračeno ovlaštenje koje sud ima po zakonu, ali je sud nepravilno donio ovu odluku ili nije izrekao mjeru sigurnosti, odnosno oduzimanje imovinske koristi, iako su za to postojali zakonski uvjeti. Iz istih razloga može se pobijati odluka o troškovima krivičnog postupka.

3. Odluka o imovinskopravnom zahtjevu, kao i odluka o objavljivanju presude putem sredstava javnog informiranja može se pobijati kad je sud o ovim pitanjima donio odluku protivno zakonskim odredbama.

PODNOŠENJE ŽALBE (član 316.) Žalba se podnosi sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud, kao i za

protivnu stranku i branitelja, radi davanja odgovora. Neblagovremenu, nedopuštenu i žalbu izjavljenu od neovlaštene osobe,

odbacit će rješenjem sudija, odnosno predsjednik vijeća.

ODGOVOR NA ŽALBU (član 317.) Primjerak žalbe dostavlja se protivnoj stranci i branitelju, koji mogu u roku

od 8 dana od dana prijema podnijeti sudu odgovor na žalbu. Žalba i odgovor na žalbu, sa svim spisima i prepisom zapisnika sa glavne rasprave, dostavlja se apelacionom odjeljenju.

SUDIJA IZVJESTITELJ (član 318.) Kad spis po žalbi stigne apelacionom sudu, predsjednik apelacionog suda dostavlja spis predsjedniku apelacionog vijeća koji određuje sudiju izvjestitelja.

Sudija izvjestitelj može, po potrebi, od sudije, odnosno predsjednika vijeća koje je donijelo pobijanu presudu, pribaviti izvještaj o povredama odredaba krivičnog postupka, a može i provjeriti navode žalbe u pogledu novih dokaza i novih činjenica ili pribaviti potrebne izvještaje ili spise. Kada sudija izvjestitelj pripremi spis, predsjednik vijeća će zakazati sjednicu vijeća.

SJEDNICA VIJEĆA (član 319.) O sjednici vijeća obavijestit će se tužilac, optuženi i njegov branilac.Ako se optuženi nalazi u pritvoru ili na izdržavanju kazne osigurat će se

njegova prisutnost.Sjednica vijeća počinje izlaganjem podnositelja žalbe, a nakon toga druga

stranka izlaže odgovor na žalbu. Vijeće može od stranaka i branioca koji su prisutni sjednici zatražiti potrebno objašnjenje u vezi sa žalbom i odgovorom na žalbu. Stranke i branilac mogu predložiti da se pročitaju pojedini spisi i mogu, po dopuštenju predsjednika vijeća, dati potrebna objašnjenja za svoje stavove iz žalbe, odnosno odgovora na žalbu, ne ponavljajući ono što je sadržano u objašnjenjima. Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprječava održavanje sjednice vijeća.

207

Na sjednici vijeća kojoj su prisutne stranke i branitelj javnost se može isključiti samo pod uslovima određenim ovim zakonom (čl. od 250. do 252).

Zapisnik o sjednici vijeća priključuje se spisima. Rješenja o odbacivanju žalbe kao neblagovremene ili kao nedopuštene,

mogu se donijeti i bez obavještavanja stranaka i branioca o sjednici vijeća.

ODLUČIVANJE U SJEDNICI VIJEĆA ILI PRETRESU (Član 320.) Vijeće apelacionog odjeljenja donosi odluku u sjednici vijeća ili na osnovu

održanog pretresa.

GRANICE ISPITIVANJA PRESUDE (Član 321.)

Vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom.

Sud uvijek mora voditi računa o osnovama i razlozima žalbe, jer mu to ukazuje koji dio presude je ovlašten da preispituje u smislu podnesene žalbe. Nema preispitivanja presude po službenoj dužnosti ni u kojem pravcu.

Ukoliko sud uvaži žalbu iz osnova bitne povrede odredaba krivičnog postupka i ukine presudu, sud se u ovom slučaju ne upušta u preispitivanje ostalih žalbenih osnova (pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje....)

Ako nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka sud se može upustiti u ispitivanje činjeničnog stanja, pa ako utvrdi da je žalba osnovana ukida presudu, ali se ni tada kao ni u prethodnom slučaju ne upušta u ocjenu nižih žalbenih osnova (povrede krivičnog zakona i odluka o kazni).

Ukoliko je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, tek se tada sud upušta u ocjenu nižih žalbenih osnova i to povrede krivičnog zakona u odnosu na koje, ukoliko su opravdane, ne može doći do ukidanja presude jer se ista preinačuje.

ZABRANA REFORMATIO IN PEIUS (član 322.)

Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.

Ovo podrazumijeva i slučajeve i ako je tužitelj izjavio žalbu, ali npr. samo zbog odluke o kazni pa dođe do ukidanja presude, onda nakon donošenja presude u ponovljenom postupku tužitelj može izjaviti žalbu samo zbog odluke o kazni.

Jednom ukinuta presuda po žalbi optuženog uslovljava zabranu reformatio in peius i više se presuda ne može izmijeniti na njegovu štetu.

BENEFICIO COHESIONIS (član 323.)

Ako žalbeno vijeće povodom žalbe jednog od saoptuženih ocijeni da su razlozi zbog kojih je uvažena njegova žalba od koristi i za saoptuženog koji se nije žalio ili se žalio, ali ne u tom pravcu, onda će sud uzeti kao da takva žalba postoji .

208

Uvođenjem ovog pravnog instituta, zakonodavac nastoji da se spriječi mogućnost da se sudi dvojici ili više optuženih, koji su u istoj pravno situaciji, a da u žalbenom postupku dođe do razlika. Npr. ako je neki od optuženih u žalbi naveo da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu, pa drugostepeni sud uvaži tu njegovu žalbu, onda se po službenoj dužnosti ovo proširuje i na saoptuženog koji nije izjavio žalbu ili je nije izjavio u tom pravcu.

Najbolji primjer za pravni institut beneficio cohesionis jeste situacija kada se jedan optuženi žalio zbog odluke o kazni u kojoj navodi da mu prilikom odmjeravanja kazne nije uzeto u obzir da je u vrijeme učinjenja krivičnog djela bio smanjeno uračunljiv. Ukoliko sud uvaži takvu njegovu žalbu i odmjeri mu kaznu u kraćem vremenskom trajanju, onda će u smislu ovog pravnog instituta to biti prošireno i na optuženog koji se nije žalio ili nije izjavio žalbu u tom pravcu, pod uslovom da je i on u vrijeme učinjenja krivičnog djela bio bitno smanjeno uračunljiv. ODLUKE PO ŽALBI (član 325. – 331.)

Vijeće apelacionog odjeljenja može u sjednici vijeća: 1) rješenjem odbaciti žalbu kao neblagovremenu - ako se utvrdi da je

podnijeta nakon proteka zakonskog roka za njeno podnošenje.2) rješenjem odbaciti žalbu kao nedopuštenu - ako se utvrdi da je žalbu

podnijela osoba koja nije ovlaštena za podnošenje žalbe ili osoba koja se odrekla prava na žalbu ili osoba koja je odustala od žalbe ili ako žalba po zakonu nije dopuštena ( npr. žalba optuženog na vlastitu štetu, ili žalba oštećenog ili njegovog punomoćnika izvan okvira propisanih u zakonu).

3) presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu - kad utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija žalbom.

4) preinačiti prvostepenu presudu - ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene, ali da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i po pravilnoj primjeni zakona, trebala donijeti drukčija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju bitnih povreda odredaba krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa, zatim ako je sud donio presudu, a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti, te ako je optužba prekoračena

5) ukinuti presudu i održati pretres - ako utvrdi da postoji neka od bitnih povreda odredaba kriv.postupka ( osim povrede odredaba krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa ili prekoračenja optužbe ) ili da je presuda zasnovana na pogrešno ili nepotpunom utvrđenom činjeničnom stanju, jer nema ovlaštenja da na sjednici vijeća ispravlja činjenično stanje. U obrazloženju takve presude, u dijelu kojim se ukida I st. presuda ili u rješenju kojim se ukida I st. presuda, navest će se samo kratki razlozi za ukidanje.

O svim žalbama protiv iste presude vijeće apelacionog odjeljenja odlučuje jednom odlukom.

209

PRETRES PRED VIJEĆEM APELACIONOG ODJELJENJA (član 332.)

Zakon propisuje da će se odredbe o glavnom pretresu u I. st. postupku shodno primijeniti i na pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja.

Na tom pretresu, vijeće apelacionog odjeljenja je obavezno da izvede procesne radnje određene u prvostepenoj odluci i da raspravi sva sporna pitanja na koja je u njoj ukazano. Pri tome valja posebno naglasiti, da se zakazani pretres ponavlja samo u onom dijelu u kome se ponovo sudi , a to može biti u cjelini ako je rješenjem ukinuta prvostepena presuda ili u pojedinim dijelovima kada je presuda ukinuta djelimično.

Na sjednici vijeća apelacionog odjeljenja nije moguće izvoditi dokaze, a niti se može nakon ukidanja presude predmet dostaviti I st. sudu na ponovno suđenje, već to vijeće mora odrediti održavanje pretresa na kome je dozvoljeno izvoditi dokaze.

Prema ovoj odredbi zakonska određenja iz stava 2. se ne odnose na osobe koje mogu odbiti svjedočenje iz člana 97. ovog zakona.

ŽALBA NA DRUGOSTEPENU PRESUDU

USLOVI ZA PODNOŠENJE ŽALBE I POSTUPAK PO ŽALBI (član 333.)

Predviđena je mogućnost podnošenja žalbe ako sud koji odlučuje u drugom stepenu preinači presudu prvostepenog suda kojom je optuženi oslobođen od optužbe, te mu izrekne presudu kojom ga oglašava krivim, ili je po žalbi na oslobađajuću presudu na raspravi donijelo presudu kojom ga oglašava krivim.

Protiv navedene drugostepene presude dozvoljena je žalba sudu trećeg stepena, a to je Vrhovni sud FBiH.

Žalba protiv drugostepene presude podnosi se prvostepenom sudu, koji žalbu zajedno sa spisima predmeta dostavlja drugostepenom sudu. Nakon toga, drugostepeni sud treba ispitati blagovremenost i dopuštenost žalbe, pa tek onda spise predmeta dostaviti trećestepenom sudu (Vrhovnom sudu FBiH).

Vrhovni sud ima mogućnost da ispituje samo pravilnost drugostepene presude, a ne i prvostepene presude. Upravo zbog toga, ako žalitelj iznosi opravdane prigovore, Vrhovni sud može ukinuti samo drugostepenu presudu, a neće dirati prvostepenu presudu.

Što se tiče sastava tročlanog vijeća, treba naglasiti da u njemu ne mogu sudjelovati sudije koje su učestvovale u donošenju presude koja se pobija žalbom.

ŽALBA NA RJEŠENJE

Dopuštenost žalbe na rješenje (Član 334.) Protiv rješenja suda donesenog u prvom stepenu stranke, branitelj i osobe

čija su prava povrijeđena mogu podnijeti žalbu uvijek kad u ovom zakonu nije izričito određeno da žalba nije dopuštena.

210

Protiv rješenja vijeća donesenog u toku istrage nije dopuštena žalba, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Rješenja koja se donose radi pripremanja glavnog pretresa i presude mogu se pobijati samo u žalbi na presudu.

Opći rok za podnošenje žalbe (Član 335.) Žalba se podnosi sudu koji je donio rješenje.Ako ovim zakonom nije drugačije određeno, žalba na rješenje podnosi se

u roku od tri dana od dana dostavljanja rješenja.

Suspenzivno djelovanje žalbe (Član 336.) Ako u ovom zakonu nije drugačije određeno, podnošenjem žalbe na rješenje odlaže se izvršenje rješenja protiv koga je podnesena žalba. Odlučivanje o žalbi na rješenje (Član 337.)

O žalbi protiv rješenja donesenog u prvom stepenu odlučuje vijeće apelacionog odjeljenja višeg suda, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. O žalbi protiv rješenja donesenog u prvom stepenu pred Vrhovnim sudom Federacije odlučuje vijeće apelacionog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH.

O žalbi protiv rješenja SPP, odnosno SPS odlučuje vijeće istog suda, osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Odlučujući o žalbi sud može rješenjem odbaciti žalbu kao neblagovr. ili kao nedopuštenu, odbiti žalbu kao neosnovanu ili uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti i, po potrebi, predmet uputiti na ponovno odlučivanje.

Glava XXIV – VANREDNI PRAVNI LIJEK

PONAVLJANJE POSTUPKA (član 340.)

Krivični postupak koji je dovršen pravomoćnim rješenjem ili pravomoćnom presudom, može se na zahtjev ovlaštene osobe ponoviti samo u slučajevima i pod uslovima predviđenim u ovom zakonu.

NEPRAVO PONAVLJANJE POSTUPKA (član 340a.)

Pravosnažna presuda može se preinačiti i bez ponavljanja krivičnog postupka, ako je u dvije ili više presuda protiv istog osuđenika pravosnažno izrečeno više kazni, a nisu primjenjene odredbe o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u sticaju. U tom slučaju, sud će ovom presudom preinačiti ranije presude u pogledu kazni i izreći jedinstvenu kaznu.

Nadležnost za izricanje ove presude zavisi od toga koji je sud izrekao težu kaznu, a presudu donosi u sjednici vijeća, i to na prijedlog tužitelja ili osuđenog, odnosno branitelja, uz prethodno saslušanje protivne strane.

NASTAVLJANJE KRIVIČNOG POSTUPKA (član 341.) Ako je krivični postupak rješenjem pravomoćno obustavljen ili je presudom

optužba pravomoćno odbijena zato što nije bilo potrebnog odobrenja, postupak

211

će se na zahtjev tužioca nastaviti čim prestanu uzroci zbog kojih su donesene navedene odluke.

PONAVLJANJE POSTUPKA ZAVRŠENOG PRAVOMOĆNIM RJEŠENJEM(član 342.)

Ako je izvan slučajeva iz člana 341. ovog zakona krivični postupak pravomoćno obustavljen prije početka glavnog pretresa, može se dopustiti ponavljanje krivičnog postupka na zahtjev tužitelja, ako se podnesu novi dokazi na osnovu kojih se sud može uvjeriti da su se stekli uvjeti za ponovno pokretanje krivičnog postupka.

Krivični postupak pravomoćno obustavljen do početka glavnog pretresa može se ponoviti kad je tužitelj odustao od gonjenja, ako se dokaže da je do odustanka došlo usljed krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja tužitelja.

U pogledu dokazivanja krivičnog djela tužitelja primjenjivat će se odredbe člana 343. stava 2. ovog zakona.

PONAVLJANJE POSTUPKA U KORIST OSUĐENOG (član 343.)

Krivični postupak završen pravomoćnom presudom može se ponoviti u korist osuđenog:

a) ako se dokaže da je presuda zasnovana na lažnoj ispravi ili na lažnom iskazu svjedoka, vještaka ili tumača,

b) ako se dokaže da je do presude došlo usljed krivičnog djela sudije ili osobe koja je vršila istražne radnje,

c) ako se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu, a koji su sami za sebe ili u vezi s ranijim dokazima podobni da prouzrokuju oslobađanje osobe koja je bila osuđena ili njezinu osudu po blažem krivičnom zakonu,

d) ako je neka osoba za isto krivično djelo više puta osuđena ili ako je više osoba osuđeno zbog istog djela koje je mogla učiniti samo jedna osoba ili neka od njih,

e) ako se u slučaju osude za produženo krivično djelo ili za drugo krivično djelo koje po zakonu obuhvaća više istovrsnih ili više raznovrsnih radnji iznesu nove činjenice ili podnesu novi dokazi koji ukazuju da osuđeni nije učinio radnju koja je obuhvaćena djelom iz osude, a postojanje ovih činjenica bi bilo od bitnog uticaja na odmjeravanje kazne,

f) ako Ustavni sud Bosne i Hercegovine ili Evropski sud za ljudska prava utvrdi da su u toku postupka kršena ljudska prava i osnovne slobode i ako je presuda zasnovana na tom kršenju, i

g) ako je odlukom Ustavnog suda Federacije ili Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prestao važiti zakon ili drugi propis na osnovu kojeg je bila donesena pravomoćna osuđujuća presuda.

U slučajevima iz tač. a) i b) mora se pravomoćnom presudom dokazati da su navedene osobe oglašene krivim za odnosna krivična djela. Ako se

212

postupak protiv ovih osoba ne može provesti zbog toga što su umrle ili što postoje okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, te činjenice mogu se utvrditi i drugim dokazima.

PONAVLJANJE POSTUPKA NA ŠTETU OPTUŽENOG (član 344.)

Krivični postupak se može ponoviti na štetu optuženog ako je presuda kojom se optužba odbija donesena zbog odustanka tužitelja od optužbe, a dokaže se da je do ovog odustanka došlo usljed krivičnog djela korupcije ili krivičnog djela protiv službene i druge dužnosti tužitelja.

OSOBE OVLAŠTENE NA PODNOŠENJE ZAHTJEVA (član 345.)

Zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka mogu podnijeti stranke i branitelj, a poslije smrti osuđenog, zahtjev u njegovu korist mogu podnijeti tužitelj i zakonski zastupnik, bračni, odnosno vanbračni drug optuženog, roditelj ili dijete i usvojitelj, odnosno usvojenik .

Zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka u korist osuđenog, može se podnijeti i pošto je osuđeni izdržao kaznu i bez obzira na zastarjelost, amnestiju ili pomilovanje.

Ako sud sazna da postoji razlog za ponavljanje krivičnog postupka, obavijestit će o tome osuđenog, odnosno osobu koja je ovlaštena da u korist osuđenog podnese zahtjev.

POSTUPANJE PO ZAHTJEVU (član 346.)

O zahtjevu za ponavljanje krivičnog postupka odlučuje vijeće krivičnog odjeljenja sastavljeno od trojice sudija

U zahtjevu se mora navesti po kojem se zakonskom osnovu traži ponavljanje i kojim se dokazima potkrjepljuju činjenice na kojima se zahtjev zasniva. Ako zahtjev ne sadrži ove podatke, sud će pozvati podnositelja da u određenom roku zahtjev dopuni.

Prilikom rješavanja o zahtjevu, u vijeću neće učestvovati sudija koji je učestvovao u donošenju presude u ranijem postupku.

ODLUČIVANJE O ZAHTJEVU (član 347.)

Sud će rješenjem zahtjev odbaciti ako na osnovu samog zahtjeva i spisa ranijeg postupka utvrdi da je zahtjev podnijela neovlaštena osoba ili da nema zakonskih uvjeta za ponavljanje postupka ili da su činjenice i dokazi na kojima se zahtjev zasniva već bili izneseni u ranijem zahtjevu za ponavljanje postupka koji je odbijen pravomoćnim rješenjem suda ili da činjenice i dokazi očigledno nisu podobni da se na osnovu njih dopusti ponavljanje ili da podnositelj zahtjeva nije u zahtjevu naveo pravni osnov za ponavljanje postupka, ili ga nije potkrijepio dokazima niti je nepotpun zahtjev dopunio po zahtjevu suda.

Ako sud ne odbaci zahtjev dostavit će se prijepis zahtjeva protivnoj stranci koja ima pravo u roku od osam dana odgovoriti na zahtjev. Kad sudu stigne

213

odgovor na zahtjev ili kad protekne rok za davanje odgovora, predsjednik vijeća odredit će da se izvide činjenice i pribave dokazi na koje se poziva u zahtjevu i u odgovoru na zahtjev.

Poslije provedenih izviđaja sud će rješenjem odmah odlučiti o zahtjevu za ponavljanje postupka na način iz člana 348. Stav (2) ovog zakona .

DOPUŠTENJE ZA PONAVLJANJE POSTUPKA (član 348.)

Sud će, ako ne odredi da se izviđaj dopuni, na osnovu rezultata izviđaja zahtjev uvažiti i dopustiti ponavljanje krivičnog postupka ili će zahtjev odbiti, ako novi dokazi nisu podobni da dovedu do ponavljanja krivičnog postupka.

Ako sud nađe da razlozi zbog kojih je dopustio ponavljanje postupka u korist optuženog postoje i za nekog od saoptuženih koji nije podnio zahtjev za ponavljanje postupka, postupit će po službenoj dužnosti kao da takav zahtjev postoji.

U rješenju kojim se dopušta ponavljanje krivičnog postupka, sud će odlučiti da se odmah zakaže novi glavni pretres.

Ako je zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka podnesen u korist osuđenog, a sud, s obzirom na podnesene dokaze, smatra da osuđeni može u ponovljenom postupku biti osuđen na takvu kaznu da bi se uračunavanjem već izdržane kazne imao pustiti na slobodu, ili da može biti oslobođen od optužbe ili da optužba može biti odbijena, odredit će da se izvršenje presude odloži, odnosno prekine.

Kad rješenje kojim se dopušta ponavljanje krivičnog postupka postane pravomoćno, obustavit će se izvršenje kazne, ali će sud, po prijedlogu tužitelja, odrediti pritvor ako postoje zakonski razlozi za pritvor.

PRAVILA PONOVLJENOG POSTUPKA (član 349.)

Na ponovljeni postupak koji se vodi na osnovu rješenja kojim je dopušteno ponavljanje krivičnog postupka, primijenjuju se iste odredbe kao i na prethodni postupak. U ponovljenom postupku sud nije vezan za rješenja donesena u prethodnom postupku.

Ako se ponovljeni postupak obustavi do početka glavnog pretresa, sud će rješenjem o obustavljanju postupka ukinuti i raniju presudu.

Kad sud u ponovljenom postupku donese presudu izreći će da se prethodna presuda djelimično ili u cjelini stavlja van snage ili da se ostavlja na snazi . U kaznu koju odredi novom presudom sud će optuženom uračunati izdržanu kaznu, a ako je ponavljanje određeno samo za neko od djela za koje je optuženi bio osuđen, sud će izreći novu jedinstvenu kaznu.

Sud je u ponovljenom postupku vezan zabranom iz člana 322. ovog zakona („ Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu “).

Glava XXV – POSTUPAK ZA IZDAVANJE KAZNENOG NALOGA

214

OPĆA ODREDBA (član 350.)

Postupak za izdavanje kaznenog naloga za prevashodni cilj ima izbjegavanje glavnog pretresa.

Da bi tužilac bio u mogućnosti da zahtijeva pokretanje i provođenje postupka za izdavanje kaznenog naloga, moraju biti ispunjeni određeni preduslovi:

1) da je za predmetno kriv. djelo propisana kazna zatvora do 5 godina ili novčana kazna kao glavna kazna.

2) da tužilac raspolaže sa dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće tvrditi da je osumnjičeni počinio predmetno krivično djelo.

Tužilac zahtjev za pokretanje postupka za izdavanje kaznenog naloga

dostavlja sudu u formi optužnice. U takvoj optužnici, tužilac je dužan da izričito navede koja se

krivičnopravna sankcija traži da bude izrečena optuženom bez provođenja glavne rasprave. Tužilac ni u kom slučaju ne može tražiti u optužnici da se u postupku za izdavanje kaznenog naloga, optuženom izrekne kazna zatvora, bez obzira na činjenicu da je za predmetno krivično djelo predviđena kazna zatvora kao krivičnopravna sankcija.

Tužiocu su taksativno pobrojane vrste krivičnopravnih sankcija i mjera koje može zahtijevati da budu izrečene optuženom, a to su:

1) novčana kazna, 2) uslovna osuda mjere sigurnosti, i to: zabrana vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije ili

oduzimanje predmeta, te mjera oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.

NEPRIHVATANJE ZAHTJEVA ZA IZDAVANJE KAZN. NALOGA (član 351.)

O optužnici koja sadrži zahtjev za izdavanje kaznenog naloga odlučuje sudija pojedinac.

Optužnicu tužioca sa zahtjevom za izdavanje kaznenog naloga, sudija pojedinac će odbaciti u 3 (tri) zakonom izričito propisana slučaja: 1. ukoliko se ustanovi da postoji osnov za spajanje postupka, a to se

prije svega odnosi na situaciju gdje imamo: a) da je optuženi u isto vrijeme optužen za više krivičnih djela, b) da se protiv iste osobe pred sudom vode odvojeni postupci za više

kriv. djela, te c) kad se za predmetno krivično djelo vode odvojeni postupci za više

osoba.2. kad se utvrdi da za predmetno krivično djelo nije moguće postaviti

takav zahtjev u smislu propisane kazne , (propisana kazna zatvora veća od 5 godina, odnosno nije predviđena novčana kazna kao glavna kazna)

215

3. ako zatražena krivičnopravna sankcija ili mjera nije predviđena među dopuštenim krivičnopravnim sankcijama i mjerama (ako bi tužilac tražio npr. kaznu zatvora).

Na rješenje sudije o odbacivanju zahtjeva za izdavanje kaznenog naloga, tužilac ima pravo žalbe vanraspravnom vijeću, koje je dužno odlučiti o žalbi u roku od 48 sati.

U slučaju da optužnica koja sadrži zahtjev za izdavanje kaznenog naloga ispunjava formalne uvjete, a sudija ocijeni da podaci sadržani u optužnici ne pružaju dovoljno osnova za izdavanje kaznenog naloga, postupit će sa optužnicom kao da je ista podnijeta na potvrđivanje, te će je proslijediti u dalji postupak, prema članu 243. ZKP ( potvrđivanje optužnice ).

PRIHVATANJE ZAHTJEVA ZA IZDAVANJE KAZNENOG NALOGA (član 352.)

Ako se složi sa zahtjevom za izdavanje kaznenog naloga, sudija će potvrditi optužnicu i zakazati saslušanje optuženog, bez odlaganja, a najkasnije u roku od 8 dana od dana potvrđivanja optužnice.

Prilikom saslušanja sudija će:a) utvrditi da li je ispoštovano pravo optuženog da ga zastupa branilac, b) utvrditi da li je optuženi razumio optužnicu i zahtjev tužioca za izricanje

krivičnopravne sankcije ili mjere,c) pozvati tužitelja da upozna optuženog sa sadržajem dokaza koje je

prikupio tužilac i pozvati ga na davanje izjave o predočenim dokazima,d) pozvati optuženog da se izjasni o krivnji, e) pozvati optuženog da se izjasni o predloženoj krivičnopravnoj sankciji ili

mjeri.Na saslušanju je potrebno prisusutvo stranaka i branitelja.

IZDAVANJE KAZNENOG NALOGA (član 353.) Ako optuženi izjavi da nije kriv ili stavi prigovor na optužnicu, sudija će

proslijediti optužnicu zbog zakazivanja glavnog pretresa u skladu sa ovim Zakonom. Glavni pretres biće zakazan u roku od 30 dana.

Ako optuženi izjavi da je kriv i da prihvata krivičnopravnu sankciju ili mjeru predloženu u optužnici, sudija će prvo utvrditi krivnju i onda presudom izdati kazneni nalog u skladu s optužnicom.

Glava XXVI - POSEBNE ODREDBE O IZRICANJU SUDSKE OPOMENE

Izricanje sudske opomene (Član356.) Sudska opomena izriče se rješenjem. Ukoliko u ovoj glavi nije nešto drugo

predviđeno, odredbe ovog zakona, koje se odnose na presudu kojom se optuženi oglašava krivim, primjenjuju se i na rješenje o sudskoj opomeni.

Objavljivanje i sadržaj rješenja o sudskoj opomeni (član 357.) Rješenje o sudskoj opomeni objavljuje se odmah po završetku glavnog

pretresa s bitnim razlozima. Tom prilikom predsjednik vijeća upozorit će optuženog da mu se za kriv. odjelo koje je učinio ne izriče kazna jer se očekuje da će i sudska opomena na njega dovoljno uticati da više ne vrši krivična djela.

216

U izreci rješenja o sudskoj opomeni, pored ličnih podataka o optuženom, i odluke o mjerama sigurnosti, o oduzimanju imovinske koristi i odluke o vraćanju predmeta ako predmeti do tada nisu vraćeni vlasniku, odnosno držatelju, te odluka o troškovima krivičnog postupka, o imovinskopravnom zahtjevu, kao i o tome da se pravomoćna presuda ima objaviti putem sredstava javnog informisanja, navest će se samo da se optuženom izriče sudska opomena za djelo koje je predmet optužbe i zakonski naziv krivičnog djela. U obrazloženju rješenja sud će iznijeti kojim se razlozima rukovodio pri izricanju opomene.

Pobijanje rješenja o sudskoj opomeni (Član 358.) Rješenje o sudskoj opomeni može se pobijati zbog: 1. bitne povrede

odredaba krivičnog postupka, 2. povrede KZ-a, 3. netačno/nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i 4. zbog toga što nisu postojale okolnosti koje opravdavaju izricanje sudske opomene.

Ako rješenje o sudskoj opomeni sadrži odluku o mjerama sigurnosti, o oduzimanju imovinske koristi, o troškovima krivičnog postupka ili o imovinskopravnom zahtjevu, ova odluka se može pobijati iz razloga što sud nije pravilno primijenio mjeru sigurnosti ili oduzimanje imovinske koristi, odnosno što je odluku o troškovima krivičnog postupka ili imovinskopravnom zahtjevu donio protivno zakonskim odredbama.

Povreda Krivičnog zakona (Član 359.) Povreda Krivičnog zakona u slučaju izricanja sudske opomene postoji,

ako djelo za koje se optuženi goni nije krivično djelo, ako postoje okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost, ako postoje okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, kada je u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, i kada je odlukom o sudskoj opomeni, mjeri sigurnosti ili oduzimanju imovinske koristi prekoračeno ovlaštenje koje sud ima po zakonu.

Odluke povodom žalbe (Član 360.) Ako je žalbu protiv rješenja o sudskoj opomeni izjavio tužilac na štetu

optuženog, drugostepeni sud može donijeti presudu kojom se optuženi oglašava krivim i osuđuje na kaznu ili kojom se izriče uvjetna osuda, ako nađe da je prvostepeni sud pravilno utvrdio odlučne činjenice, ali da po pravilnoj primjeni zakona dolazi u obzir izricanje kazne.

Povodom bilo čije žalbe protiv rješenja o sudskoj opomeni drugostepeni sud može donijeti presudu kojom se optužba odbija ili se optuženi oslobađa od optužbe ako nađe da je prvostepeni sud pravilno utvrdio odlučne činjenice i da po pravilnoj primjeni zakona dolazi u obzir izricanje jedne od ovih presuda.

Glava XXVII - POSTUPAK PREMA MALOLJETNICIMA

OPĆE ODREDBE

Primjena drugih odredbi ZKP-a u postupku prema maloljetnicima (Čl. 361.)

217

Odredbe ove glave primjenjuju se u postupku prema osobama koje su učinile krivično djelo kao maloljetnici, a u vrijeme pokretanja postupka, odnosno suđenja nisu navršile dvadeset jednu godinu života. Ostale odredbe ovog zakona primjenjuju se ukoliko nisu u suprotnosti s odredbama ove glave.

Primjena odredbi prema djeci (Čl. 362.) Kad se u toku postupka utvrdi da maloljetnik u vrijeme učinjenja krivičnog

djela nije navršio četrnaest godina života, krivični postupak će se obustaviti i o tome će se obavijestiti organ starateljstva.

Obazrivo postupanje (Čl. 363.) Pri preduzimanju radnji kojima je prisutan maloljetnik, a naročito pri

njegovom ispitivanju, svi koji učestvuju u postupku dužni su postupati obazrivo, vodeći računa o duševnoj razvijenosti, osjetljivosti i osobnim svojstvima maloljetnika, kako vođenje krivičnog postupka ne bi štetno uticalo na razvoj maloljetnika.

Obavezna odbrana (Čl. 364.) Maloljetnik mora imati branitelja od početka pripremnog postupka.

Ako sam maloljetnik, njegov zakonski zastupnik ili srodnici ne uzmu branitelja, njega će postaviti po službenoj dužnosti sudija za maloljetnike.

Oslobođenje od dužnosti svjedočenja (Čl. 365.) Od dužnosti svjedočenja o okolnostima potrebnim za ocjenjivanje duševne

razvijenosti maloljetnika, upoznavanje njegove ličnosti i prilika u kojima živi, oslobođeni su samo 1. roditelj, 2 . staratelj, 3. usvojitelj, 4. socijalni radnik, 5. vjerski ispovjednik, odnosno vjerski službenik i 6. branitelj.

Spajanje i razdvajanje postupka (Čl. 366.)

Kad je maloljetnik učestvovao u učinjenju krivičnog djela zajedno s punoljetnom osobom, postupak prema njemu će se razdvojiti i provesti po odredbama ove glave. Postupak prema maloljetniku može se spojiti s postupkom protiv punoljetne osobe i provesti po općim odredbama ovog zakona samo ako je spajanje postupka neophodno za svestrano razjašnjenje stvari. Rješenje o tome donosi SZM, na obrazloženi prijedlog tužitelja. Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba.

Provođenje jedinstvenog postupka (Čl. 367.) Kad je osoba učinila neko krivično djelo kao maloljetna, a neko kao punoljetna, provest će se jedinstven postupak po članu 32. ovog zakona pred vijećem koje sudi punoljetnim osobama.

Pozivanje i dostavljanje pismena (Čl. 369.) Maloljetnik se poziva preko roditelja, odnosno zakonskog zastupnika. Dostavljanje odluka i drugih pismena maloljetniku vrši se shodno

218

odredbama člana 185. ovog zakona s tim da se maloljetniku neće dostavljati pismena isticanjem na oglasnoj ploči suda.

Objavljivanje toka krivičnog postupka (Čl. 370.)

Ne smije se objaviti tok krivičnog postupka prema maloljetniku, ni odluka donesena u tom postupku. Pravomoćna odluka suda može se objaviti, ali bez navođenja osobnih podataka maloljetnika iz kojih se može utvrditi njegov identitet.

Dužnost hitnog postupanja (Čl. 371.) Organi koji učestvuju u postupku prema maloljetniku, kao i drugi organi i

ustanove od kojih se traže obavještenja, izvještaji ili mišljenja dužni su najhitnije postupiti - kako bi se postupak što prije završio.Sastav suda (Čl. 372.)

U prvom stepenu sudi sudija za maloljetnike (SZM) koji vodi i pripremni postupak i obavlja i druge poslove u postupku prema maloljetnicima, u skladu s ovim zakonom.

Vijeće za maloljetnike u sastavu od trojice sudija odlučuje po žalbama protiv odluke sudije za maloljetnike u slučajevima predviđenim ovim zakonom.

POKRETANJE POSTUPKA (Čl. 373. i 374.)

Primjena načela oportuniteta i odgojne preporuke

Za krivična djela s propisanom kaznom zatvora do tri godine ili novčanom kaznom tužitelj može odlučiti da ne zahtijeva pokretanje krivičnog postupka, iako postoje dokazi da je maloljetnik učinio krivično djelo, ako smatra da ne bi bilo cjelishodno da se vodi postupak prema maloljetniku, s obzirom na prirodu krivičnog djela i okolnosti pod kojima je učinjeno, raniji život maloljetnika i njegova osobna svojstva. Tužitelj može zatražiti mišljenje organa starateljstva o cjelishodnosti pokretanja postupka prema maloljetniku.

Prije donošenja ove odluke tužitelj je dužan razmotriti mogućnost i opravdanost izricanja odgojne preporuke

Ako za donošenje takve odluke treba da se ispituju lična svojstva maloljetnika tužitelj može, u dogovoru s organom starateljstva, uputiti maloljetnika u prihvatilište ili u ustanovu za ispitivanje ili vaspitanje, ali najduže na 30 dana.

Kad je izvršenje kazne ili odgojne mjere u toku, tužitelj može odlučiti da ne zahtijeva pokretanje krivičnog postupka za drugo krivično djelo maloljetnika ako s obzirom na težinu tog krivičnog dijela, kao i na kaznu, odnosno odgojnu mjeru koja se izvršava, ne bi imalo svrhe vođenje postupka i izricanje krivičnopravne sankcije za to djelo.

PRIPREMNI POSTUPAK

219

Odgojne preporuke i zahtjev za pokretanje postupka (Čl. 375.)

Tužitelj podnosi zahtjev za pokretanje pripremnog postupka SZM-u. Prije donošenja odluke o tome hoće li se složiti s ovim zahtjevom koji se odnosi na krivična djela s propisanom kaznom zatvora do tri godine ili novčanom kaznom, SZM je dužan razmotriti mogućnosti i opravdanost izricanja odgojne preporuke u skladu s odredbama KZFBiH. Ako odluči da izrekne odgojnu preporuku, SZM će odlučiti da se postupak prema maloljetniku ne pokrene. Ako se SZM ne složi sa zahtjevom za pokretanje pripremnog postupka, zatražit će da o tome odluči vijeće za maloljetnike.

Pribavljanje podataka o osobnosti maloljetnika (Čl. 376.) U pripremnom postupku prema maloljetniku, pored činjenica koje se

odnose na krivično djelo, posebno će se utvrditi godine života maloljetnika, okolnosti potrebne za ocjenu njegove duševne razvijenosti, ispitat će se sredina u kojoj živi i prilike pod kojima maloljetnik živi, kao i druge okolnosti koje se tiču njegove osobe.

Podatke o osobnosti maloljetnika pribavlja SZM. SZM može zatražiti da te podatke prikupi određena stručna osoba (socijalni radnik, defektolog, psiholog i dr.), a može njihovo pribavljanje povjeriti i organu starateljstva.

Osobe koje prisustvuju radnjama u pripremnom postupku (Čl. 377.)

SZM sam određuje način izvođenja pojedinih radnji držeći se odredaba ovog zakona u onoj mjeri koja osigurava prava maloljetnika na odbranu, prava oštećenog i prikupljanje dokaza potrebnih za odlučivanje.

Radnjama u pripremnom postupku mogu biti prisutni tužitelj i branitelj. Ispitivanje maloljetne osobe, kad je to potrebno, obavit će se uz pomoć pedagoga ili druge stručne osobe .

SZM može odobriti da radnjama u pripremnom postupku bude prisutan predstavnik organa starateljstva i roditelj, odnosno staratelj maloljetnika.

Smještaj maloljetnika (Čl. 378.) SZM može narediti da se maloljetnik u toku pripremnog postupka smjesti

u prihvatilište, odgojnu ili sličnu ustanovu, da se stavi pod nadzor organa starateljstva ili da se preda drugoj obitelji, ako je to potrebno radi izdvajanja maloljetnika iz sredine u kojoj je živio ili radi pružanja pomoći, zaštite ili smještaja maloljetnika.

Određivanje pritvora (Čl. 379.)

Izuzetno, SZM može maloljetniku odrediti pritvor ako se 1. krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, 2. ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični

220

postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače i 3. ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje pet godina ili teža kazna,

Na osnovu rješenja o određivanju pritvora koje je donio SZM, pritvor može trajati najduže mjesec dana . Vijeće za maloljetnike dužno je obaviti kontrolu neophodnosti pritvora svakih 15 dana.

Vijeće za maloljetnike može u slučaju postojanja zakonskih razloga produžiti pritvor za još dva mjeseca . Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.

Nakon završetka pripremnog postupka, pritvor može da traje najduže još šest mjeseci, s tim da vijeće za maloljetnike vrši kontrolu opravdanosti ove mjere svakih mjesec dana.

Obrazloženi prijedlog (Čl. 381.) Nakon što ispita sve okolnosti koje se odnose na učinjenje krivičnog djela i

na osobu maloljetnika, SZM dostavlja spise tužitelju koji je dužan u roku od 8 dana zahtijevati da se pripremni postupak dopuni ili podnijeti obrazloženi prijedlog SZM za izricanje odgojne mjere ili kazne ili izjaviti da odustaje od postupka i podnijeti prijedlog za obustavu postupka.

Ako tužitelj ne podnese zahtjev da se pripremni postupak dopuni niti stavi obrazloženi prijedlog SZM za izricanje odgojne mjere ili kazne maloljetničkog zatvora ni u roku od dva mjeseca od dostave spisa od strane SZM - smatrat će se da je odustao od krivičnog gonjenja.

Obustava postupka (Čl. 382.) Ako u toku pripremnog postupka tužitelj nađe da nema osnove za vođenje

postupka prema maloljetniku ili se kazna/odgojna mjera već izdržavaju, stavit će prijedlog SZM da obustavi postupak. Ako se SZM ne složi s prijedlogom tužitelja, zatražit će da o tome odluči vijeće za maloljetnike, koje može odlučiti da se potupak obustavi ili nastavi pred SZM.

Kontrola postupka (Član 383.) SZM obavještava predsjednika suda svakih 15 dana koji predmeti maloljetnika nisu okončani i o razlozima zbog kojih je po pojedinim predmetima postupak još u toku. Predsjednik suda će, po potrebi, preduzeti mjere da se postupak ubrza.

PRVOSTEPENI POSTUPAK

Zakazivanje ročišta ili glavnog pretresa (Član 384.) Kad primi prijedlog tužitelja, SZM zakazuje ročište ili glavni pretres. Kazna maloljetničkog zatvora i zavodske mjere izriču se samo po

održanom glavnom pretresu. SZM će saopćit maloljetniku odgojnu mjeru koja mu je izrečena.

221

Odlučivanje na glavnom pretresu (Član 385.)

Kad se odlučuje na osnovu glavnog pretresa, shodno će se primjenjivati odredbe ovog zakona o glavnom pretresu, rukovođenju glavnim pretresom, o odlaganju i prekidanju glavnog pretresa, o zapisniku i o toku glavnog pretresa, ali SZM može odstupiti od ovih pravila, ako smatra da njihova primjena u konkretnom slučaju ne bi bila cjelishodna.

Pored osoba čije je prisustvo obavezno na glavnom pretresu, na glavni pretres pozvat će se i roditelji maloljetnika, odnosno staratelj i organ starateljstva. Nedolazak roditelja, staratelja ili predstavnika organa starateljstva ne sprječava sud da održi glavni pretres.

Osim maloljetnika glavnom pretresu mora biti prisutan tužitelj kad je podnio prijedlog za izricanje odgojne mjere ili kazne i branitelj.

Na ročište će se pozvati tužitelj, maloljetnik, branitelj, roditelj/staratelj. Branitelj i tužitelj su dužni prisustvovati. Ako ne dođu, SZM će obavijestiti ured tužitelja i advokatsku komoru.

Isključenje javnosti (Član 386.) Kad se sudi maloljetniku, javnost je uvijek isključena. SZM može dopustiti da glavnom pretresu budu prisutne osobe koje se

bave zaštitom i odgojem maloljetnika ili suzbijanjem maloljetničkog kriminaliteta, kao i naučnici.

U toku glavnog pretresa SZM može narediti da se, osim tužitelja, branitelja i predstavnika organa starateljstva, sa zasjedanja udalje sve ili pojedine osobe.

Za vrijeme izvođenja pojedinih dokaza ili govora stranaka SZM može narediti da se maloljetnik udalji sa zasjedanja .

Zakazivanje gl. pretresa ili održavanje ročišta i donošenje odluke (Čl. 388.)

SZM dužan je zakazati glavni pretres ili održati ročište za izricanje odgojne mjere u roku od osam dana od dana prijema prijedloga tužitelja ili od dana kad je na ročištu odlučeno da se održi glavni pretres .

Odlaganje ili prekidanje glavnog pretresa određuje se samo izuzetno. SZM dužan je da pisano izradi presudu, odnosno rješenje u roku od

osam dana, a u posebno složenim slučajevima u roku od 15 dana od dana objavljivanja presude, odnosno rješenja.

Odluke SZM (Član 389.)

SZM nije vezan za prijedlog tužitelja pri odlučivanju hoće li prema maloljetniku izreći kaznu ili će primijeniti odgojnu mjeru, ali ako je tužitelj odustao od prijedloga, SZM ne može maloljetniku izreći kaznu nego samo odgojnu mjeru.

SZM će rješenjem obustaviti postupak u slučajevima kad sud na osnovu člana 298. tač. od d) do f) ovog zakona donosi presudu kojom se optužba odbija ili kojom se optuženi oslobađa od optužbe (član 299.), kao i kad sudija nađe da nije cjelishodno izreći maloljetniku ni odgojnu mjeru, niti kaznu.

222

SZM donosi rješenje i kad izriče odgojnu mjeru maloljetniku. U izreci ovog rješenja navodi se samo koja se mjera izriče, ali se maloljetnik ne oglašava krivim za krivično djelo koje mu se stavlja na teret.

U obrazloženju rješenja navest će se opis djela i okolnosti koje opravdavaju primjenu izrečene odgojne mjere.

Presuda kojom se maloljetniku izriče kazna maloljetničkog zatvora donosi se u obliku iz člana 300. ovog zakona.

Troškovi postupka i imovinskopravni zahtjev (Član 390.) SZM može maloljetnika obavezati na plaćanje troškova krivičnog postupka

i na ispunjenje imovinskopravnog zahtjeva samo ako je maloljetniku izrekao kaznumaloljetničkogzatvora .

PRAVNI LIJEKOVI

Žalba protiv presude i rješenja (Član 391.) Protiv presude kojom je maloljetniku izrečena kazna maloljetničkog

zatvora, protiv rješenja kojim je maloljetniku izrečena odgojna mjera i protiv rješenja o obustavljanju postupka (član 283. stav 2.) mogu podnijeti žalbu sve osobe koje imaju pravo na žalbu protiv presude (član 308.) i to u roku od 8 dana od dana prijema presude, odnosno rješenja.

Branitelj, tužitelj, bračni odnosno vanbračni drug, srodnik po krvi u pravoj liniji, usvojitelj, staratelj, brat, sestra i hranitelj mogu podnijeti žalbu u korist maloljetnika i protiv njegove volje.

Žalba protiv rješenja kojim se izriče odgojna mjera koja se izdržava u ustanovi zadržava izvršenje rješenja ako SZM, uz saglasnost s roditeljima maloljetnika i po saslušanju maloljetnika, ne odluči drugačije.

Odluke Vijeća za maloljetnike i zabrana reformatio in peius (Član 392.)

Vijeće za maloljetnike može preinačiti prvostepenu odluku i izreći težu mjeru maloljetniku samo ako je to predloženo u žalbi tužitelja .

Ako prvostepenom odlukom nije izrečena kazna maloljetničkog zatvora ili zavodska mjera, vijeće za maloljetnike može tu kaznu, odnosno mjeru izreći samo ako održi pretres .

Izmjena odluke i obustava izvršenja (član 395.)

Kad su ispunjeni zakonom propisani uvjeti za izmjenu odluke o izrečenoj odgojnoj mjeri, odluku o izmjeni donosi SZM koji je donio rješenje o odgojnoj mjeri ako sam nađe da je to potrebno, ili na prijedlog tužitelja, upravnika ustanove ili organa starateljstva kome je povjeren nadzor nad maloljetnikom.

Prije donošenja odluke SZM će saslušati tužitelja, maloljetnika, roditelja ili staratelja maloljetnika ili dr. osobe, a pribavit će i potrebne izvještaje od ustanove u kojoj maloljetnik izdržava zavodsku mjeru, od organa starateljstva i dr.

223

Glava XXVIII – POSTUPAK ZA KRIVIČNA DJELAPROTIV PRAVNIH OSOBA

Jedinstvenost postupka (član 396.)

Zbog istog krivičnog djela, protiv pravne osobe se, po pravilu, pokreće i vodi krivični postupak zajedno s postupkom protiv učinitelja.

Postupak samo protiv pravne osobe se može pokrenuti, odnosno voditi kada protiv učinitelja krivični postupak nije moguće pokrenuti, odnosno voditi iz zakonom propisanih razloga ili ako je protiv njega krivični postupak već proveden. U jedinstvenom postupku se protiv optužene pravne osobe i optuženog podiže jedna optužnica i izriče jedna presuda.

Cjelishodnost pokretanja krivičnog postupka (član 397.)

Tužitelj može odlučiti da protiv pravne osobe ne zahtijeva pokretanje krivičnog postupka kada okolnosti slučaja ukazuju da to ne bi bilo cjelishodno jer je doprinos pravne osobe učinjenju krivičnog djela bio neznatan ili pravna osoba nema imovine ili ima tako malo imovine da ne bi bila dovoljna ni za pokriće troškova postupka, ili ako je protiv pravne osobe započet stečajni postupak ili kada je učinitelj krivičnog djela jedini vlasnik pravne osobe protiv kojeg bi se krivični postupak inače pokrenuo.

Zastupnik pravne osobe u krivičnom postupku (član 398.)

Svaka pravna osoba u krivičnom postupku mora imati svog zastupnika koji je ovlašten za preduzimanje svih radnji za koje je po ovom zakonu ovlašten osumnjičeni, odnosno optuženi i osuđeni. Pravna osoba u krivičnom postupku može imati samo jednog zastupnika. Sud mora svaki put utvrditi identitet zastupnika pravne osobe i njegovo ovlaštenje za zastupanje.

Određivanje zastupnika (član 399.)

Zastupnik pravne osobe u krivičnom postupku je onaj ko je ovlašten zastupati pravnu osobu po zakonu, aktu nadležnog državnog organa ili po statutu, osnivačkom aktu ili drugom aktu pravne osobe.

Zastupnik može ovlastiti za zastupanje nekog drugog (pismenim aktom ili usmeno na zapisnik u krivičnom postupku) .

Izuzeće zastupnika i Troškovi zastupnika (čl. 400. i 402)

Zastupnik pravne osobe u krivičnom postupku ne može biti osoba koja je pozvana kao svjedok .

Zastupnik pravne osobe u krivičnom postupku ne može biti ni osoba protiv koje teče postupak zbog istog krivičnog djela, osim ako je jedini član pravne osobe.

Troškovi zastupnika pravne osobe u kr. postupku su troškovi kr. postupka .

224

Dostavljanje pismena (član 401.) Pismena, namijenjena pravnoj osobi, dostavljaju se pisarnici i zastupniku.

Branitelj pravne osobe u krivičnom postupku (član 403.) Pravna osoba može, pored zastupnika, imati branitelja. Pravna i fizička

osoba, kao i osumnjičeni, odnosno optuženi ne mogu imati istog branitelja.

Sadržaj optužnice (član 404.)

Optužnica protiv pravne osobe u krivičnom postupku, pored sadržaja propisanih ovim zakonom, sadrži   :

1. naziv pod kojim pravna osoba nastupa u pravnom prometu, 2. sjedište pravne osobe, 3. opis krivičnog djela i 4. osnov odgovornosti pravne osobe.

Presuda pravnoj osobi (član 406.)

Pored sadržaja propisanog u članu 300. ovog zakona pisana presuda pravnoj osobi mora sadržavati:

a) u uvodu presude - naziv pod kojim pravna osoba u skladu s propisima nastupa u pravnom prometu i sjedište pravne osobe, kao i ime i prezime zastupnika pravne osobe koji je bio prisutan na glavnom pretresu,

b) u izreci presude - naziv pod kojim pravna osoba u skladu s propisima nastupa u pravnom prometu i sjedište pravne osobe, kao i zakonski propis po kojem je optužena, po kojem se oslobađa optužbe za to djelo ili po kojem se optužba odbija.

Mjera osiguranja ( član 407.) Za osiguranje izvršenja kazne, oduzimanja imovine ili oduzimanja

imovinske koristi, sud može, na prijedlog tužitelja, protiv pravne osobe u krivičnom postupku odrediti privremeno osiguranje. U ovom slučaju shodno se primjenjuju odredbe člana 216. ovog zakona.

Glava XXIX - POSTUPAK ZA PRIMJENU MJERA SIGURNOSTI, ZA ODUZIMANJE IMOVINSKE KORISTI PRIBAVLJENE

KRIVIČNIM DJELOM I ZA OPOZIVANJE UVJETNE OSUDE

POSTUPAK U SLUČAJU NASTUPANJA DUŠEVNE BOLESTI ( Član 409.)

Moguće su situacije da nakon učinjenja krivičnog djela kod optuženog nastupi duševno oboljenje. U tom slučaju stranke i branilac se mogu obratiti sudu sa prijedlogom da se prekine krivični postupak, s obzirom da optuženi nije sposoban u njemu učestvovati .

225

Obaveza je suda da, u tom slučaju, zatraži psihijatrijsko vještačenje kako bi se zaista utvrdilo da li je optuženi duševno obolio i da li je sposoban učestvovati u krivičnom postupku. Ako se takvim vještačenjem ispostavi kao tačno da je kod optuženog nastupila duševna bolest nakon učinjenog krivičnog djela i da nije sposoban učestvovati u postupku, sud rješenjem prekida postupak i optuženog upućuje organu nadležnom za pitanje socijalnog staranja . Nakon što se eventualno poboljša zdravstveno stanje optuženog, što se mora provjeriti preko vještaka neuropsihijatra, krivični postupak će se nastaviti.

POSTUPAK U SLUČAJU NEURAČUNLJIVOSTI ( Član 410.)

Postoje situacije kada neka teško duševno bolesna osoba kojoj je potrebno liječenje, i koja je opasna za sebe i za okolinu, u stanju neuračunljivosti učini protivpravno djelo.

Odredbe krivičnog zakona pokazuju da je zakonodavac izmijenio shvatanje u odnosu na ranija zakonodavna rješenja po pitanju da li osoba sa navedenim osobinama može učiniti krivično djelo. Krivični zakon izričito predviđa da se učiniocu krivičnog djela za koje je krivično odgovoran izriče krivičnopravna sankcija. Međutim, kada su u pitanju neuračunljive osobe, krivični zakon više ne predviđa mogućnost izricanja krivičnopravne sankcije.

Zakonodavac je zauzeo stanovište da neuračunljive osobe ne mogu učiniti krivično, već samo protivpravno djelo . Ovdje se polazi od toga da je uračunljivost (smanjena uračunljivost i bitno smanjenja uračunljivost) pretpostavka za krivnju. Budući da kod neuračunljivih osoba ne postoji krivnja, samim tim nedostaje jedan od elemenata općeg pojma krivičnog djela (subjektivni elemenat).

Tužilac protiv neuračunljivih osoba podnosi sudiji optužnicu na potvrđivanje, ali se takve osobe ne izjašnjavaju o krivnji, s obzirom da je krivnja u tom slučaju isključena (adversarni sistem).

Tužilac je u ovoj optužnici dužan staviti dva prijedloga:1) da sud utvrdi da je osumnjičeni učinio protivpravno djelo u stanju

neuračunljivosti;2) da sud privremeno odredi prisilini smještaj u zdravstvenoj ustanovi, uz

izvještavanje zdravstvene ustanove.

Protiv osumnjičenog/optuženog može se odrediti i pritvor, koji se izvršava u zdravstvenoj ustanovi.

U toku suđenja se mora utvrditi da je neuračunljiva osoba učinila djelo, a ne samo da se radi o osobi sa navedenim osobinama.

Nakon toga, sud donosi utvrđujuću presudu koja sada u našem krivičnom postupku predstavlja četvrti oblik prvostepene presude . Pošto je prethodno podignuta optužnica, sud ne može odlučivati rješenjem, jer na glavnom pretresu optužnicu može konzumirati samo presuda.

Kada se donese utvrđujuća presuda, sud mora donijeti i rješenje o privremenom prisilnom smještaju u zdravstvenoj ustanovi u trajanju od 6 mjeseci.

226

Ukoliko se na glavnom pretresu ustanovi da nije riječ o neuračunljivoj osobi, tužilac će odustati od svojih prijedloga ( da je optuženi učinio protivpravno djelo u stanju neuračunljivosti i da se predmet uputi organu nadležnom za pitanja socijalnog staranja). Zatim se suđenje nastavlja kao i za svakog drugog optuženog.

Ako tužitelj ne odustane od svog prijedloga iz optužnice da je djelo učinjeno u stanju neuračunljivosti, sud će donijeti presudu kojom se optužba odbija.

Postupak u slučaju obaveznog liječenja od ovisnosti ( Član 411.)

O primjeni mjere sigurnosti obaveznog liječenja od ovisnosti sud odlučuje pošto pribavi nalaz i mišljenje vještaka. U svom nalazu i mišljenju vještak treba da se izjasni i o mogućnostima za liječenje optuženog.

Ako je pri izricanju uvjetne osude učinitelju određeno liječenje na slobodi, a on se nije podvrgao liječenju ili ga je samovoljno napustio, sud može, po službenoj dužnosti ili na prijedlog ustanove u kojoj se učinitelj liječio ili je trebao da se liječi, a po saslušanju tužitelja i učinitelja, odrediti opozivanje uvjetne osude ili prinudno izvršenje sigurnosne mjere obaveznog liječenja od ovisnosti.

Oduzimanje predmeta ( Član 412.) Predmeti koji se po KZFBiH moraju oduzeti oduzet će se i kad se

krivični postupak ne završi presudom kojom se optuženi proglašava krivim, ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti o čemu se donosi posebno rješenje.

Rješenje o oduzimanju predmeta donosi sudija, odnosno vijeće, u trenutku kad je postupak završen, odnosno kad je obustavljen, kao i kad je u presudi kojom je optuženi proglašen krivim propušteno da se donese takva odluka.

Oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom ( Član 413.) Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom utvrđuje se u krivičnom

postupku po službenoj dužnosti.Tužitelj je u toku postupka dužan prikupljati dokaze i izviđati okolnosti koje

su od važnosti za utvrđivanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.

Postupak oduzimanja imovinske koristi pribavljene kriv. djelom ( Član 414.) Kad dolazi u obzir oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim

djelom, osoba na koju je imovinska korist prenesena, kao i predstavnik pravne osobe pozvat će se na glavni pretres radi saslušanja.

Predstavnik pravne osobe saslušat će se na glavnom pretresu poslije optuženog. Na isti način postupit će se u odnosu na osobu na koju je imovinska korist prenesena, ako nije pozvana kao svjedok.

Osoba na koju je imovinska korist prenesena, kao i predstavnik pravne osobe, ovlašten je da u vezi s utvrđivanjem imovinske koristi predlaže dokaze i da, po dopuštenju sudije, odnosno predsjednika vijeća, postavlja pitanja optuženom, svjedocima i vještacima.

227

Ako sud u toku glavnog pretresa utvrdi da dolazi u obzir oduzimanje imovinske koristi, prekinut će glavni pretres i pozvat će osobu na koju je imovinska korist prenesena, kao i predstavnika pravne osobe.

Utvrđivanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom ( Član 415.) Sud će visinu iznosa imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom utvrditi

po slobodnoj ocjeni ako bi inače njeno utvrđivanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama ili sa znatnim odugovlačenjem postupka.

Privremene mjere osiguranja ( Član 416.) Kad dolazi u obzir oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim

djelom, sud će po službenoj dužnosti, po odredbama koje važe za izvršni postupak, odrediti privremene mjere osiguranja.

Sadržaj odluke kojom se izriče mjera oduzim. imovinske koristi ( Član 417.) Oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom sud može izreći

u presudi kojom se optuženi oglašava krivim i u rješenju o primjeni vaspitne mjere. U izreci presude ili rješenja sud će navesti koji se predmet, odnosno novčani iznos oduzima.

Postupak opozivanja uvjetne osude ( Član 421.)

Kad je u uvjetnoj osudi određeno da će se kazna izvršiti ako osuđeni ne vrati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, ne nadoknadi štetu ili ne ispuni druge obaveze, a osuđeni u određenom roku nije ispunio te obaveze, sud će provesti postupak za opozivanje uvjetne osude na prijedlog tužitelja ili po službenoj dužnosti.

Sud je obavezan da zakaže saslušanje radi utvrđivanja činjenica, na koje će pozvati tužitelja, osuđenog i oštećenog. Ako sud utvrdi da osuđeni nije ispunio obavezu koja mu je bila određena presudom, donijet će presudu kojom će opozvati uvjetnu osudu i odrediti da se utvrđena kazna izvrši ili produžiti rok za ispunjenje obaveze ili je zamijeniti drugom odgovarajućom obavezom ili osloboditi osuđenog ispunjenja izrečene obaveze. Ako sud nađe da nema osnova za donošenje koje od tih odluka, rješenjem će obustaviti postupak za opozivanje uvjetne osude.

Glava XXX - POSTUPAK ZA DONOŠENJE ODLUKE O BRISANJU OSUDE ILI PRESTANKU MJERA SIGURNOSTI I PRAVNIH

POSLJEDICA OSUDE

Rješenje o brisanju osude ( Član 422.)

Kad po zakonu brisanje osude nastupa protekom određenog vremena i pod uvjetom da osuđeni u tom vremenu ne učini novo krivično

228

djelo, rješenje o brisanju osude donosi po službenoj dužnosti organ nadležan za vođenje poslova kaznene evidencije.

Prije donošenja rješenja o brisanju osude, izvršit će se potrebna provjeravanja, a naročito će se prikupiti podaci o tome da li je protiv osuđenog u toku krivični postupak za neko novo krivično djelo učinjeno prije isteka roka predviđenog za brisanje osude.

Prijedlog osuđenog za brisanje osude ( Član 423.)

Ako nadležni organ ne donese rješenje o brisanju osude, osuđeni može tražiti da se utvrdi da je brisanje osude nastupilo po zakonu.

Ako nadležni organ ne postupi po zahtjevu osuđenog u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva, osuđeni može tražiti da sud donese rješenje o brisanju osude.

Sudsko brisanje uvjetne osude ( Član 424.)

Ako uvjetna osuda ne bude opozvana ni poslije jedne godine od dana proteka vremena provjeravanja, sud će donijeti rješenje kojim se utvrđuje brisanje uvjetne osude. Ovo rješenje dostavit će se osuđenom, tužitelju i organu nadležnom za vođenje kaznene evidencije.

Postupak brisanja osude na osnovu sudske odluke ( Član 425.)

Postupak za brisanje osude na osnovu sudske odluke, shodno odredbama KZFBiH, pokreće se na molbu osuđenog, koja se podnosi sudu. Zaduženi sudija zakazat će i provesti saslušanje tužitelja i osuđenog, a o ponašanju osuđenog može zatražiti izveštaj od policijskog organa, a može takav izveštaj tražiti i od uprave ustanove u kojoj je osuđeni izdržavao kaznu.

Ako sud odbije molbu zato što osuđeni svojim ponašanjem nije zaslužio brisanje osude, osuđeni može molbu ponoviti po isteku jedne godine od dana pravomoćnosti rješenja o odbijanju molbe.

U uvjerenju koje se građanima izdaje na osnovu podataka iz krivične evidencije, brisana osuda i brisane pravne posljedice osude ne smiju se spominjati.

Glava XXXI - POSTUPAK ZA PRUŽANJE MEĐUNARODNE PRAVNE POMOĆI I IZVRŠENJE MEĐUNARODNIH UGOVORA U

KRIVIČNOPRAVNIM STVARIMA (čl. 428. – 434.)

«   Međunarodna kriv. pr. pomoć pruža se po odredbama ovog zakona, ukoliko zakonom BiH ili međunarodnim ugovorom nije što drugo određeno. » (čl 428)

Molbe suda, odnosno tužitelja za pravnu pomoć u krivičnim predmetima dostavljaju se inozemnim organima diplomatskim putem, tako

229

što sud, odnosno tužitelj molbe dostavlja Federalnom ministarstvu pravde koje ih dostavlja nadležnom ministarstvu Bosne i Hercegovine. (član 429.)

Postupanje po molbi inozemnih organa ( Član 430.) Kada Federalno ministarstvo pravde primi, putem nadležnog ministarstva

Bosne i Hercegovine, molbu inozemnog organa za pravnu pomoć, dužno je molbu dostaviti nadležnom tužitelju.

O dopuštenosti i načinu izvršenja radnje koja je predmet molbe inozemnog organa odlučuje sud, odnosno tužitelj po zakonima Bosne i Hercegovine i u skladu sa svojom nadležnošću.

Izvršenje presude inozemnog suda (član 431.)

Sud neće postupiti po molbi inozemnog organa kojom se traži izvršenje krivične presude inozemnog suda .

Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, sud će izvršiti inozemnu pravomoćnu presudu u odnosu na sankciju koju je izrekao inozemni sud ako je to predviđeno međunarodnim ugovorom, i ako sankciju izrekne i sud prema krivičnom zakonodavstvu Federacije. U izreku presude našeg suda unijeće se potpuna izreka i naziv suda iz inozemne presude, te sankcija. U obrazloženju presude iznijet će razloge kojima se rukovodio prilikom izricanja sankcije. Protiv presude mogu izjaviti žalbu tužitelj i osuđeni ili njegov branitelj, u skladu s odredbama ovog zakona.

Ustupanje krivičnog gonjenja stranoj državi (član 433.)

Ako je na teritoriji Federacije krivično djelo učinio stranac koji ima prebivalište u stranoj državi, toj državi se mogu, izvan uvjeta za izručenje osumnjičenih odnosno optuženih osoba predviđenih u Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, ustupiti svi krivični spisi radi krivičnog gonjenja i suđenja, ako se strana država tome ne protivi.

Ustupanje krivičnog gonjenja i suđenja nije dopušteno ako se njime stranac može izložiti nepravednom postupku, nehumanom i ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.

Prije podizanja optužnice, odluku o ustupanju donosi tužitelj. Nakon podizanja optužnice, a do ustupanja predmeta sudiji, odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavnog pretresa - odluku donosi SPS, na prijedlog tužitelja.

Ako je oštećeni državljanin Bosne i Hercegovine, ustupanje nije dopušteno ako se on tome protivi, osim ako je dato osiguranje za ostvarivanje njegovog imovinskopravnog zahtjeva.

Preuzimanje krivičnog gonjenja od države (član 434.) Federalno ministarstvo pravde će zahtjev strane države da se u Federaciji

preduzme krivično gonjenje državljanina Bosne i Hercegovine ili osobe koja ima prebivalište u Bosni i Hercegovine za krivično djelo iz nadležnosti Federacije izvršeno izvan teritorije Bosne i Hercegovine, dostaviti sa spisima nadležnom

230

tužitelju. O odluci kojom se odbija da se preduzme krivično gonjenje, kao i o pravnomoćnoj odluci donesenoj u krivičnom postupku, obavijestit će se, diplomatskim putem, strana država koja je uputila zahtjev.

GLAVA XXXII - POSTUPAK ZA NAKNADU ŠTETE, REHABILITACIJU I OSTVARIVANJE DRUGIH PRAVA OSOBA

NEOPRAVDANO OSUĐENIH I NEOSNOVANO LIŠENIH SLOBODE (čl. 435. – 444.)

Naknada štete zbog neopravdane osude (član 435.)

Pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude ima osoba kojoj je bila pravomoćno izrečena krivičnopravna sankcija ili koja je oglašena krivom, a oslobođena od kazne, a kasnije je povodom vanrednog pravnog lijeka ponovljeni postupak pravomoćno obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena od optužbe, ili je optužba odbijena osim u sljedećim slučajevima:

1. ako je do obustave postupka ili presude kojom se optužba odbija došlo zbog toga što je u ponovljenom postupku tužitelj odustao od krivičnog gonjenja, a do odustanka je došlo na osnovu sporazuma s osumnjičenim, odnosno optuženim,

2. ako je u ponovljenom postupku presudom optužba odbijena zbog nenadležnosti suda, a ovlašteni tužitelj je preduzeo krivično gonjenje pred nadležnim sudom.Osuđeni nema pravo na naknadu štete ako je svojim lažnim priznanjem ili

na drugi način namjerno prouzrokovao osudu, osim ako je na to bio prinuđen.

Zastarjelost potraživanja za naknadu štete (član 436.)

Pravo na naknadu štete zastarijeva protekom tri godine od dana pravomoćnosti presude kojom je optuženi oslobođen od optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti rješenja tužitelja ili suda kojim je postupak obustavljen , a ako je povodom zahtjeva za podnošenje vanrednog pravnog lijeka podnesena žalba vijeću apelacionog odjeljenja od dana prijema odluke tog vijeća.

Prije podnošenja sudu tužbe za naknadu štete, ostećeni je dužan da se svojim zahtjevom obrati Federalnom ministarstvu pravde radi postizanja sporazuma o postojanju štete i vrsti i visini naknade.

Podnošenje tužbe nadležnom sudu za naknadu štete (član 437.)Ako zahtjev za naknadu štete ne bude usvojen ili po njemu Federalno

ministarstvo pravde ne donese odluku u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, oštećeni može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete.

Ako je postignut sporazum samo u dijelu odštetnog zahtjeva, oštećeni može podnijeti tužbu u pogledu ostatka zahtjeva.

231

Tužba za naknadu štete podnosi se protiv Federacije. U slučaju da Federacija naknadi štetu zbog neosnovanog lišenja slobode ili neopravdane osude ona stiče pravo regresa od kantona čijim je zakonom osnovan sud koji je donio pravomoćnu presudu, odnosno rješenje.

Pravo nasljednika na naknadu štete (član 438.)

Nasljednici oštećenog nasljeđuju samo pravo oštećene osobe na naknadu imovinske štete . Nasljednici oštećene osobe mogu poslije njegove smrti nastaviti postupak za naknadu štete, odnosno pokrenuti postupak ako je oštećena osoba umrla prije isteka roka zastarjelosti a da se zahtjeva nije odrekla.

Ostale osobe kojima pripada pravo na naknadu štete (član 439.)Pravo na naknadu štete pripada:

a) osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja krivičnog postupka ili je postupak obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena od optužbe ili je optužba odbijena,

b) osobi koja je izdržavala kaznu lišenja slobode, a povodom ponavljanja krivičnog postupka izrečena joj je kazna lišenja slobode u kraćem trajanju od kazne koju je izdržala ili joj je izrečena krivičnopravna sankcija koja se ne sastoji u lišenju slobode ili je oglašena krivom, a oslobođena od kazne,

c) osobi koja je usljed pogreške ili nezakonitog rada organa, neosnovano lišena slobode ili je zadržana duže u pritvoru ili ustanovi za izdržavanje kazne ili mjere, osobi koja je u pritvoru provela duže nego što traje kazna zatvora na koju je osuđena. Osobi koja je lišena slobode bez zakonskog osnova pripada pravo na

naknadu štete ako joj nije određen pritvor, niti joj je vrijeme za koje je lišena slobode uračunato u izrečenu kaznu za krivično djelo ili za prekršaj . Naknada štete ne pripada osobi koja je svojim nedopuštenim postupcima prouzrokovala lišenje slobode.

Naknada štete prouzrokovane sredstvima javnog informiranja (član 440.)Ako je slučaj na koji se odnosi neopravdana osuda ili neosnovano lišenje

slobode neke osobe prikazan u sredstvima javnog informiranja i time bio povrijeđen ugled te osobe, sud će, na njen zahtjev, objaviti u novinama ili drugom sredstvu javnog informiranja saopćenje o odluci iz koje proizilazi neopravdanost ranije osude, odnosno neosnovanost lišenja slobode . Ako slučaj nije prikazan u sredstvu javnog informiranja, ovakvo saopćenje će se, na zahtjev te osobe, dostaviti organu, privrednom društvu ili drugoj pravnoj osobi u kojoj je ta osoba zaposlena, a ako je to za njenu rehabilitaciju potrebno i političkoj stranci ili U.G.

Osobe kojima pripada pravo podnošenja odštetnog zahtjeva (član 441.)Poslije smrti osuđene osobe pravo na podnošenje odštetnog zahtjeva

pripada njenom bračnom odnosno vanbračnom drugu, djeci, roditeljima, braći i sestrama. Zahtjev se može se podnijeti i kad je povodom vanrednog pravnog lijeka izmijenjena pravna kvalifikacija djela, ako je usljed pravne kvalifikacije djela

232

u ranijoj presudi bio teže povrijeđen ugled osuđene osobe. Zahtjev se podnosi sudu u roku od šest mjeseci. O zahtjevu odlučuje vijeće.

Rehabilitacija (član 442.)

Sud će po službenoj dužnosti donijeti rješenje kojim se poništava upis neopravdane osude u kaznenoj evidenciji. Rješenje se dostavlja organu nadležnom za vođenje kaznene evidencije. O poništenom upisu ne smiju se nikom davati podaci iz kaznene evidencije.

Pravo na naknadu štete u vezi sa zaposlenjem (član 444.) Osobi kojoj je zbog neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode

prestao radni odnos ili svojstvo osiguranika socijalnog osiguranja, priznaje se radni staž, odnosno staž osiguranja kao da je bila na radu za vrijeme za koje je zbog neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode staž izgubila . Prilikom svakog rješavanja o pravu na koje utiče dužina radnog staža, odnosno staža osiguranja, nadležni organ ili pravna osoba uzet će u obzir staž priznat odredbom stava 1. ovog člana. Na zahtjev organa ili pravne osobe kod koje se ovo pravo ostvaruje, isplatit će se iz sredstava budžeta Federacije propisani doprinos za vrijeme za koje je odredbom stava 1. ovog člana staž priznat. Staž osiguranja priznat odredbom stava 1. ovog člana u cjelini se uračunava u mirovinski staž.

GLAVA XXXIII - POSTUPAK ZA IZDAVANJE POTJERNICE I OBJAVE

Traženje adrese (član 445.) Ako se ne zna prebivalište ili boravište osumnjičenog/ optuženog, kad je to

po odredbama ovog zakona neophodno, tužitelj, odnosno sud će zatražiti od policijskih organa da osumnjičenog/optuženog potraže i da tužitelja, odnosno sud obavijeste o njegovoj adresi.

Uvjeti za izdavanje potjernice (član 446.) Izdavanje potjernice može se narediti kad se osumnjičeni/optuženi protiv

kojeg je pokrenut krivični postupak zbog krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna nalazi u bjekstvu, a postoji naredba za njegovo dovođenje ili rješenje o određivanju pritvora. Izdavanje potjernice naređuje sud.

Izdavanje potjernice naredit će se i u slučaju bjekstva osuđenog iz ustanove u kojoj izdržava kaznu , bez obzira na visinu kazne ili bjekstva iz ustanove u kojoj izdržava zavodsku mjeru vezanu s lišenjem slobode. Naredbu u takvom slučaju izdaje upravnik ustanove.

Izdavanje objave (član 447.) Ako su potrebni podaci o pojedinim predmetima koji su u vezi s krivičnim

djelom, ili ove predmete treba pronaći, a naročito ako je to potrebno radi ustanovljenja istovjetnosti pronađenog nepoznatnog leša, naredit će se izdavanje objave kojom će se zatražiti da se podaci ili obavještenja dostave organu koji vodi postupak.

233

Policijski organi mogu objavljivati i fotografije leševa i nestalih osoba ako postoji osnovana sumnja da je do smrti, odnosno nestanka tih osoba došlo usljed krivičnog djela.

Povlačenje potjernice ili objave (član 448.) Organ koji je naredio izdavanje potjernice ili objave dužan je da je odmah

povuče kad se pronađe tražena osoba ili predmet ili kad nastupi zastarjelost krivičnog gonjenja ili izvršenja kazne ili drugi razlozi zbog kojih potjernica ili objava nije više potrebna.

Ko raspisuje potjernicu ili objavu (član 449.) Potjernicu i objavu raspisuje nadležni policijski organ koga određuje sud u

svakom pojedinom slučaju, odnosno ustanova iz koje je pobjegla osoba na izdržavanju kazne ili zavodske mjere.

Ako je vjerovatno da se osoba za kojom je izdata potjernica nalazi u inozemstvu, nadležno ministarstvo Bosne i Hercegovine može raspisati međunarodnu potjernicu.

KRAJDODATI – PROČITATI ZOBS

234