1

Mr.sc. Vildana Peenkovi, v.ass.

Pedagoki fakultet Univerzitet u Bihau

JUNOSLAVENSKE KNJIEVNOSTI (P R I R U N I K)

1. SREDNJOVJEKOVNA KNJIEVNOST JUNOSLAVENSKIH NARODA

STARIJA JUNOSLAVENSKA KNJIEVNOST Knjievnost pisana na:

bosanskom hrvatskom slovenakom srpskom makendonskom bugarskom jeziku

1.1. Uvjeti nastanka

Vrijeme poetka srednjovjekovne kulture na ovim prostorima, IX st. je znaajna prekretnica za sve slavenske narode na drutveno-historijskom, ekonomskom, a naroito kulturno-prosvjetnom i knjievnim planu. Od VII. st. kad su Slaveni naselili odgovarajue teritorije na Balkanu, protekla su dva stoljea u borbi za opstanak. Veina slavenskih naroda formira samostalne dravice, a Slaveni, koji su doli u dodir sa Bizantom (Vizantijom), imali su potekoa sa monim susjedima koji su imali osvajake aspiracije.

VII-IX v., vrijeme naseljavanja Slavena na dananje prostore

U tom su smislu zanimljivi drutveni preobraaji koji daju sliku IX . st. vezanu za stare Slavene: u nekim je sredinama situacija povoljna za razvoj, a u drugim je

nepovoljna. Meutim, za sve je karakteristino da proivljavaju prijelaz sa stadija vojnog naina ivota u stadij feudalnih odnosa i tako preskau robovlasniko ureenje koje je bilo karakteristino za razvoj drugih naroda u svijetu. U posljednjem stadiju tog prelaza meu Slavenima se javljaju tendencije stvaranja vlastitih drava. Sve to

2

pokazuje kako su historijski uvjeti u kojima se razvijala srednjovjekovna knjievnost bili teki i sloeni.

U takvim uslovima se javlja junoslavenska grupa jezika na kojoj se temelje junoslavenske knjievnosti, a koju ine bosanski, srpski, hrvatski, slovenaki, makedonski i bugarski jezik. Njima treba dodati jo jedan jezik, makedonski dijalekat kojim se u srednjem vijeku govorilo u junoj Makedoniji, u okolini Soluna. Na ovom jeziku javila se krajem IX st. slavenska pismenost, a kasnije knjievnost i kultura nakon to je irilo sastavio prvo slavensko pismo i preveo sa grkog najpotrebnije crkvene knjige koje su se kasnije prepisivale na itavom podruju junoslavenskih govora, pa ak i meu esima i Rusima. Tako je ovo junoslavensko podruje postalo prvim knjievnim jezikom ne samo junih Slavena, nego je ono najstariji slavenski knjievni jezik uope.

Jezik koji su stvorili irilo i Metodije se zvao staroslavenski jezik (staroeki, crkvenoslavenski) koji je izumro krajem XI st. Knjievnost koja se na tom jeziku razvijala od IX do XI st. sadri crkvena djela prevedena sa grkog jezika. Tu su evanelja (sastavi o Hristovu ivotu i djelima), obredne knjige knjige za crkvenu slubu: misal, trebnik (obrednik), asoslov (brevijar), psaltir (zbirka psalama religio-znih pjesama) i drugi spisi. Ova djela su do danas sauvana veinom u odlomcima i ine spomenike staroslavenskog jezika i knjievnosti. Pisana su glagoljicom i irilicom. Od glagoljskih spomenika je znaajno Zografsko jevanelje naeno u bugarskom manastiru Zografu, zatim Asemanovo jevanelje, Sinajski psaltir i dr. a od irilskih Savina knjiga. Iz vremena rada irila i Metodija potiu dva najstarija dokumenta staroslavenske knjievnosti, a to su dvije Panonske legende starija i mlaa. Neki smatraju da je stariju pisao irilov uenik Metodije, a mlau neko od Metodijevih uenika.

Iz tog doba poznata je i rasprava kaluera Crnorisca Hrabra "O pismeneh"(O slovima) koja je pisana polemikim tonom, protiv onih koji su pobijali injenicu da su irilo i Metodije sastavili glagoljsko pismo. U tekstu je navedena i godina kad je nastala slovenska azbuka, a to je poetak moravske misije 863. godine. Sauvana je u vie irilskih rukopisa koji se meu sobom znatno razlikuju. Vrlo je stara, jer u njoj pie da su jo ivi ljudi koji su vidjeli irila i Metodija, po emu se moe zakljuiti da je i Hrabar bio Klimentov, Naumov i Konstantinov savremenik, a svojim djelom jedan

od njihovih izravnih nastavljaa. Ime uz naslov (O pismenh rnorizca Hrabra) odnosi se na sastavljaa spisa, kako je pretpostavljeno jo poetkom XIX veka, kada je djelo postalo predmet filolokih prouavanja.

Historiari knjievnosti, istraivai njegovog djela, traili su pod sinonimom Crnorisca Hrabra autoritete irila Filozofa, Klimenta, Nauma Ohridskog, cara Simeona, Jovana Egzarha, a vei broj slavista smatra da se pod tim imenom skriva srednjovekovna linost, nov i nedovoljno rasvijetljen autor, monah u crnoj rizi, visokoobrazovan kao to su bili Kliment, Naum ili Konstantin.

Glagoljica je prvo slavensko pismo. Sastavio je irilo prije odlaska u Moravsku prema grkom pismu, a poslije njihove smrti njihovi uenici su je donijeli natrag meu June Slavene. Na glagoljici su pisane vjerske knjige koje su sluile za bogosluje i iz kojih su slavenski sveenici itali propovijedi.

Kako je glagoljica bila teka za upotrebu nju je brzo kod Bugara, Srba i Makedonaca zamijenila jednostavnija irilica koju je prema grkom sveanom pismu

3

napisao jedan od uenika irila i Metodija (pretpostavlja se da je to bio Kliment) i iz potovanja prema svom uitelju nazvao je irilica.

Poseban tip irilice predstavlja bosansko-dalmatinska irilica nazvana bosanica.

Prvo slavensko pismo, 863.g.

Uz glagoljicu se kod Hrvata od kraja XII st. javlja irilica, a od polovine XIV st. i latinica koja vremenom potiskuje prva dva pisma tako da glagoljica u svom izvornom

obliku ostaje u upotrebi jedino u crkvama i do XIII stoljea. Kod Srba je, meutim, staroslavenski jezik bio ne samo u crkvama, nego i knjievni jezik sve do kraja XVIII st. Jedino su javne isprave (povelje, ugovori, zakoni i propisi) pisani jezikom u kom je

bilo vie elemenata narodnog govora.

Historiari junoslavenskih knjievnosti koji istrauju ovo podruje smatraju da je IX st. na drutveno historijskom, ekonomskom, a osobito kulturno prosvjetnom i knjievnom planu znaajna prekretnica za sve slavenske narode. Naime, od VII st. kad su stari Slaveni iz svoje pradomovine iza Karpata naselili Balkanski poluotok i dio

Evrope, bila su to podruja koja su sa jedne strane graniila sa vrlo razvijenom Vizantijom ili Bizantom, sa druge latinskom, odnosno rimskom kulturom, koji su sa

sobom nosili dva razliita vjerska uticaja, a sa tree njemakim carstvom. Stoga su bila potrebna dva stoljea za odravanje i opstanak, a onda su se posvetili svom ekonomskom i kulturnom uzdizanju. Dolazili su u manjim i veim grupama i u uzastopnim valovima bjeei pred vojniki jaim narodima (Avarima), neki su napredovali kao dijelovi njihove vojske i ostajali u osvojenim krajevima.

To je vrijeme (IX st.) kad veina slavenskih naroda pokazuju elju za osnivanjem svojih drava.

Stari Slaveni su doli u neposredni dodir sa Vizantijom ili Bizantom i njegovim tematskim ureenjem1

Period od VII do IX stoljea se smatra prelazom iz vojne demokratije u feudalne odnose preskaui tako robovlasniko ureenje koje je trebalo biti u jednoj fazi razvoja kao i kod drugih naroda.

1 Tema znai provincija, prostor, podruje u Vizantijskom carstvu

4

Poeci pismenosti kod junih Slavena neki povezuju sa njihovim prelazom na kranstvo. Naime, njihovim dolaskom na Balkan u poinje njihovo pokrtavanje od strane naroda u iju su sredinu dolazili: Grci, Talijani, Nijemci. inili su to na vlastitim jezicima ili na latinskom. Nova se religija meu junoslavenskim narodima potpuno uvrstila u IX i X st. kad su meu njima djelovali uenici vjerskih misionara irila i Metodija, na slavenskom jeziku. Tada su nastali i prvi spomenici njihove pismenosti,

to ne znai da se Slaveni nisu nastavili boriti protiv utjecaja susjeda. June Slavene odlikuje vjeita borba protiv odnaroavanja to su provodile grka i rimska crkva. Oni su teili za crkvenom samostalnou i duhovnom nezavisnou. Najsnaniji otpor su pruali bogomili. U Bosni je bogomilstvo bilo i neka vrsta dravne vjere, a smisao je bio otpor tuinu, nastojanje ouvanja vlastitog identiteta i vlastitih moralnih vrijednosti. Bogumila je nestalo tek propau samostalne bosanske drave u XV st. kad su bogomili preli na islam.

Drutveno-politika situacija

Stari Slaveni su prvo doli na prostor dananje Makedonije i susreli se sa starosjedioca koji su se, nakon velikih borbi, povukli u nepristupana podruja ili se pomijeali sa Slavenima. Dokumenti o tom vremenu su pisma Teofana Konfesora (760-818), a Vizantijski car Mihail II govori o pismu upuenom Ludviku Pobonom (814-840) o Slavenima koji su naseljavali Makedoniju, Trakiju i Solun. Makedonski

Slaveni su u vie navrata pokuavali osvojiti izuzetno dobro utvren Solun, ali nisu uspjeli. Oni su bili neovisni o Vizantiji i Bugarskoj i najvie ih je ivjelo u Moravskoj i Panoniji, pa se smatra da su Panonski Slaveni preci dananjih Slavena. To je vrijeme kad je bugarski car Boris primio hrianstvo od Carigradske patrijarije koja je nastala podjelom Rimskog Carstva na Istono i Zapadno i kad se stvaraju crkvene zajednice.

Za vrijeme vladavine bugarskog vladara Simeona (893-927) srednjovjekovna se

bugarska drava proirila i na ostale makedonske teritorije, a njegov sin Petar je sve te krajeve uz blagoslov Vizantije pripojio Bugarskoj. Iz Klimentovog itija saznajemo da su Slaveni davali poreze vladarima, da se u X st. u vrijeme bugarskog cara Petra

javio heretiki vjerski i socijalni bogumilski pokret. Makedonski Slaveni su dizali ustanke protiv Vizantije i Bugarske. U X st. na elu

ustanka su bila etiri brata od kojih je jedan Samuilo (969-1018) osnovao makedonsku srednjovjekovnu dravu koja je 1018. godine, nakon Samuilovog poraza, potpala pod vizantijsku vlast, njeno administrativno i vojno ureenje. Ohridska crkva osnovana u vrijeme cara imala je znaajnu ulogu u slijedeim stoljeima Samuila. I Srbi su imali aspiracije prema Makedoniji, pa je zabiljeeno osvajanje nekih dijelova 1282. godine od strane kralja Milutina, te krunisanje cara Duana u Skoplju 1346. godine. Poslije smrti cara Duana 1355. njegovo se carstvo raspalo.

Meu feudalcima u Makedoniji su jo poznati braa Vukain i Ugljea Mrnjavevi. To je vrijeme dolaska osmanskog carstva kad su feudalci 1371. godine poraeni na rijeci Marici, a turska vojska poela osvajati Balkan krajem XIII i u XIV stoljeu.

Znaaj rada irila i Metodija

Taj historjski period oznaava vrijeme glagoljake pismenosti koja je u IX st. znatno doprinijela kulturnom razvitku i ponovnom zbliavanju Slavena. Naime, moravska misija je imala epohalno znaenje zato to je utjecala na snano zbliavanje

5

slavenskog svijeta Taj dio slavenske historije je znatno uticao na stvaranje nove

kulturne historije Slavena i u toj historiji nezaobilazno mjesto ima rad brae irila i Metodija. Glagoljaka pismenost je znaajan civilizacijski dogaaj i doprinosi kulturnom razvitku i ponovnom zbliavanju Slavena na ovim prostorima. Moravska misija koja je poduzeta na inicijativu moravskog kneza Rastislava je imala epohalno

znaenje zato to je utjecala na slano zbliavanje slavenskog svijeta. Taj period poinje radom brae irila i Metodija.

Moravski knez Rastislav (Velika Moravska prostor dananje eke i Slovake) je 1862. godine uloio mnogo truda da uvrsti Moravsko kneevstvo u grevitoj borbi protiv Nijemaca koji su napadali Moravsku zajedno sa Bugarima, jer Franaka drava i ostali susjedi nisu skrivali aspiracije prema tom teritoriju na kom je bio veliki broj njemakih i latinskih kolonija.

To je vrijeme borbe Carigradske patrijarije i Rimske Svete Stolice (katolici i pravoslavci), pa je Rastislav 863. godine poslao vizantijskom imperatoru Mihajlu III

pismo sa slijedeim tekstom: "Nai su ljudi napustili poganstvo i opredijelili se za kranski zakon, ali

nemaju takva uitelja koji bi im objasnio na naem jeziku pravu kransku vjeru u kojoj bi nas slijedile i ostale zemlje ugledajui se u nas. Zbog toga nam poalji gospodaru, takva episkopa i uitelja"

Car im alje Konstantina Filozofa-irila, (roen 827.) koji je bio bolestan putujui po slinim misijama, ali vrlo sposoban, iskusan i koji se dokazao ranije u takvim poslovima, pa sa bratom Metodijem ide u moravsku misiju u ime vizantijskog

cara.

irilo i Metodije su odrasli u poznatoj solunskoj obitelji u kojoj su zajedno sa ostalim lanovima porodice rano doli u doticaj sa knjigom. Poznavali su dostignua srednjovjekovne pedagogije, literature i kulture. O njihovom ivotu opirno govore Panonske legende u kojima se na vrlo zanimljiv nain prati konstantinovo djetinjstvo, rano iskazana sklonost prema nauci i knjievnosti, odrastanje, odlazak u razne misije i dolazak na Balkan.. irilov omiljeni pisac i uitelj bio je pisac i pjesnik Grigorije Bogoslov, pa je prvo irilovo djelo bilo Molitva Grigoriju. Studirao je sa tada maloljetnim vizantijskim carem Mihajlom III u vrijeme kad vizantijska kultura doi-vljava svoj procvat na temelju grke tradicije. Poznavao je grku kulturu, Homera, brojne druge naune discipline. Kao izuzetno nadaren ak zadran je u Carigradu kao bibliotekar Carske patrijarije, zaredio se i dobio ime irilo. Zbog teke situacije u Vizantijskom carstvu irilo se jedno vrijeme povukao u osamu u jedan manastir na Bosporu, a zatim je predavao filozofiju u Carigradu i od tada je poznat pod imenom

Konstantin Filozof. U 24. godini ide u prvu misiju meu arapska plemena, pokazao se kao vrstan diplomata i politiar, pa ga alju na druge misije dok se nije povukao u manastir na Olimpu u Maloj Aziji.(nije onaj Olimp na kom su ivjeli grki bogovi iz Homerove Ilijade).

Dostupni izvori pokazuju i o zanimljivom ivotu njegovog brata Metodija. U nauci se tvrdi da je desetak godina stariji od irila i da je roen izmeu 810. i 820. godine. Poslije zavrenog kolovanja postavljen je vrlo mlad za upravitelja jedne slavenske oblasti i to negdje oko Strumice ili negdje u Moravskoj. Puno je pisao i poznat je

njegov Zakon za laike napisan grkim alfabetom. U nauci postoje oprena miljenja o porijeklu ove brae: jedni smatraju da su

grkog, drugi slavenskog, trei grko-slavenskog, a etvrti zastupaju tezu njihovom o idovskom porijeklu.

6

Solunska braa

Veliko Vizantijsko Carstvo je imalo dosta neprijatelja uzdu granice naroito od Rusa, pa je bio potreban prosvjetiteljski rad sa narodom, jer je Vizantija

neprijateljske drave pridobilava pokrtavanjem stanovnitva, a irilo i Metodije su bili u takvim misijama, kojima je osnovni cilj, irenje kranstva i odbrana od idovskih i muslimanskih misionara. Nakon brojnih misija i Metodije se povukao u manastir Polihron na Olimpu kao iguman (starjeina i pravoslavnim manastirima). Primajui poslanstvo moravskog kneza Rastislava vizantijski car je znao da e tu misiju najbolje obaviti provjereni misionari, solunska braa irilo i Metodije. Prihvatajui se tog posla irilo je poeo da vri priprema, a meu prvima su bile lingvistike pripreme. Stvorio je slavensku azbuku, u kojoj je za svaki element slavenskog glasovnog sistema pronaao odgovarajui grafijski znak, pa se 863. godina smatra godinom nastanka glagoljske slavenske azbuke. Staroslavenski jezik su digli na

razinu knjievnog jezika, a kao osnova im je posluio dijalekt makedonskih Slavena iz okolice Soluna. Tako je u IX st. stvoren staroslavenski jezik koji je bio razumljiv i

jasan gotovo svim Slavenima. Na tom jeziku se pojavio prvi slavenski prijevod iz

grkog jezika, a to su stihovi iz Ivanova Evanelja: "U poetku bijae Rije i Rije bijae od Boga i Bog bijae Rije.

Braa su za kratko vrijeme prevela i ostale knjige za bogosluje, pa sa pedesetak uenika koje im je dodijelio panonski knez Kocelj kreu u misiju. Knjige su imali na tri

7

jezika: latinskom, grkom i hebrejskom u skladu sa poznatom trojezinom dogmom prema kojoj se na Kristovom kriu nalazio natpis na trima od boga izabranim jezicima

Optueni od strane njemakog svetenstva da ire krivovjerje, braa polaze u Rim da se pred papom opravdaju. Papa je prihvatio njihovo uenje koje je znailo suzbijanje vizantijskog uticaja u Moravskoj, pa je odobrio njihov rad i postavio

Metodija za srijemsko-panonskog nadbiskupa2

Prvo su se javili u Rim papi Hadrijanu II koji je odobrio njihove slavenske knjige,

kao i slubu na slavenskom jeziku, pa kreu nazad. irilo je umro u Rimu 14. februara 869. i sahranjen u crkvi sv. Petra, a Metodije odlazi u Panoniju s popratnim pismom za

Rastislava i Kocelja u kom stoji odobrenje da nastave rad. Metodije je imenovan

moravsko-panonskim biskupom kako bi mogao imenovati duhovnike. U radu je imao

problema od njemakog biskupa i moravskog kneza Svatopulka, proveo jedno vrijeme u zatvoru odakle ga je oslobodio novi papa Ivan VIII. Uz sve probleme, Metodije je

intenzivno radio na organizaciji slavenske crkvene slube i neumorno je prevodio. Kruna njegovog rada je prevod Biblije to je pred kraj ivota uinio pomou svetenika brzopisaca, osim Knjige o Makabejcima koju je smatrao heretikom. Tako je ostavio Slavenima prvu verziju biblijskog teksta.

Slutei skori kraj odabrao je za svog nasljednika uenika Gorazda i umro 6. 3. ( po starom kalendaru) 885. godine u Moravskoj.

Njihov rad je znaajan zbog stvaranja slavenske pismenosti i afirmacije staroslavenskog knjievnog jezika koji se nazvao staroslavenski jezik (jezik starih Slavena) iako je nauka dokazala da je to bio jezik makedonskih Slavena, ostao mu je

naziv staroslavenski, a to je sve pokazalo originalnost njegove stvaralake linosti. Za stare Slavene je to bilo vrijeme njihovog uzdizanje meu kulturne i civilizirane narode. O irilovom ivotu i radu govore Panonske legende u kojima su osim irilovih molitvi i brojni drugi spisi, polemike, prevodi, borba za staroslavenski jezik. Poznat je

njegov tekst upuen osporavateljima staroslavenskog jezika: Ne pada li kia od Boga jednako po svima? A ne grije li sunce isto tako za sve? Zar

ne udiemo svi zrak jednako? Pa onda, kako se ne stidite priznati samo tri jezika, a svima drugim narodima elite da budu slijepi i gluhi U toku X i XI st. staroslavenski tekstovi su se irili prepisivanjem kod slavenskih naroda i tako je staroslavenski jezik jedno vrijeme bio zajedniki govorni i knjievni jezik svih Slavena. Kako su ga vremenom u XI i XII st. potiskivali drugi jezici i pisma, prepisivai su u tekstove unosili osobine svoga kraja, staroslavenske gla-sove mijenjali i prilagoavali glasovima svoga jezika. Ta prilagoavanja se zovu redakcijama ili recenzijama staroslavenskog jezika, pa danas postoji eko - moravska, panonska, srpska, hrvatska, bugarska i ruska redakcija staroslavenskog jezika.

Nastavljai njihovog rada

Meu najznaajnija ostvarenja irila i metodija ubraja se njihov dalekovidni plan okupljanja sljedbenika i uenika. Bez tog okupljanja njihovo bi djelo ostalo bez nastavljaa.

Poslije Metodijeve smrti 885. godine godine njemaki svetenici su se potrudili da se ne ispuni njegova elja o Gorazdu kao nasljedniku. Pobrinuli su se da unite i protjeraju njegove uenike, jer su u njima vidjeli veliku opasnost i nastavljae djela

2 Panonija je obuhvatala dananju Maarsku zapadno od Dunava, zemlje izmeu Save i Drave i Bosansku Posavinu. U Gornjoj Panoniji su bili i gradovi Emona (Ljubljana) i Siscia (Sisak),a u Donjoj

Marsonia (Slavonski brod), Mursa (Osijek) i Cibale (Vinkovci), Sirmium (Mitrovica)...

8

velikog uitelja. Mukotrpne dane uenika najslikovitije prikazuje najopirniji izvor i tim epizodama Opirno Klimentovo itije koje je u XI st. sastavio ohridski arhiepiskop Teofilakt koji je bio grkog porijekla. Izmeu ostalog, prikazao je muenje, zatvaranje i progon Metodijevih uenika iz Moravske:

Vojnici, ljudi prijeki, bili su Nijemci koji su po prirodi estoki, a sad im se estina uveala i zbog nareenja prema kojem su naveli svece, izveli ih iz grada gdje su ih svukli i gole poeli vui. I jednim su im samo postupkom priinjavali dva zla: beae i stradanje i stradanje od hladne magle koja se uvijek nadvijala nad dunavskim zemljama. Uz to su im stavljali maeve pod grlo, spremni da ih zarinu, i koplja do grudiju, spremna da ih raskrvare, da ne bi umrli samo jednom, nego da

oekuju smrtni as onoliko puta koliko su oekivali udaraca.

Poslije Metodijeve smrti 885. godine uenici su protjerani iz iz Moravske zbog neslaganja i sukoba s latinskim svetenstvom i franakom politikom i vojnom dominacijom. Sudbine su im razliite. Jedni su prodavani u evropskim gradovima (najee u Veneciji) kao robovi, drugi su krenuli uzdu Jadranske obale (gdje su se zadrali i stoljeima njegovali u Istri, nekim otocima i priobalnim mjestima glagoljicu), dok je trea skupina krenula prema Beogradu, da bi zavrila na dvoru bugarskog kneza Borisa.

Oni imaju veliki broj nastavljaa, jer su intenzivno radili na okupljanju sljedbenika i uenika kako njihovo djelo ne bi ostalo bez nastavljaa. Rastislavov nasljednik Svatopulk je zanemario vjersko pitanje u svojoj dravi elei miran ivot sa Nijemcima, pa je napustio misao o samostalnoj crkvi sa slavenskim jezikom. To

poputanje su iskoristili njemaki svetenici i poeli jo jae napadati Metodija i njegov rad, a ni papa tome pitanju nije poklanjao nikakve panje. U takvim prilikama umire Metodije ostavljajui za nasljednika Gorazda kog papa nije potvrdio nadbiskupom, nego je jo i zabranio bogosluenje na slavenskom jeziku.

Osim Klimenta Ohridskog znaajni su i Naum Ohridski, zatim Crnorizac Hrabar, episkop Konstantin i dr.

Drutvene prilike u doba feudalizma kod junoslavenskih naroda

Doba feudalizma kod junoslavenskih naroda poinje od IX st. kad su Slaveni ve bili na Balkanu i vodili ogorenu borbu za opstanak protiv domaeg stanovnitvam, Bugara i Vizantijskog carstva. U to vrijeme su kod junoslavenskih naroda bila brojna previranja i na vojnom i crkvenom i kulturnom planu. Kod Srba se vodila borba za

ureenje drave koja je bila podijeljena u vie oblasti, meu kojima su se isticale Duklja i Zeta.

Konano je Stevan Nemanja (1169-1196) kad se oslobodio vizantijskog uticaja ujedinio obje srpske oblasti u jednu dravu i proglasio s 1180. godine samostalnim kraljem. Istonu pravoslavnu crkvu je uinio dravnom crkvom u emu mu je mnogo pomogao sin Rastko (Sava Nemanji) koji je boravio na Sv. Gori (Atos) gdje je sa ocem osnovao manastir Hilandar koji je bio arite srpske kulture, vjere i prosvjete itav srednji vijek.

9

Manastir Hilandar (Sveta Gora, Atos u Grkoj)

Do najveeg procvata dola je srpska drava u vrijeme cara Stefana Duana (1331.-1355.) koji je prenio svoju prijestolnicu u Skoplje. Poznat je njegov Zakonik iz

1349. godine. U najteim prilikama su bili Slaveni u alpskim zemljama, jer su bili u stalnim borbama sa divljim osvajakim narodima. Ve u VIII st. su osnovali svoju dravu i dali je pod zatitu Bavarcima od kojih su primili i kranstvo. Nijemci su svojatali sve te krajeve, useljavali svoje stanovnitvo na prostore gdje su ivjeli Slaveni, vrili germanizaciju stanovnitva. Naroito su na udaru bili Slovenci koji su se stoljeima odupirali germanizaciji - sve do pada habsburke monarhije. Oni su jedini jo u VII st. imali vlastitu kneevinu, ali su ve u VIII st. pali pod njemaku vlast i pod njom bili sve do 1918. godine. Hrvatska drava se tek u X st. razvila iz kneevine u kraljevinu koja je propala 1102. godine priznavi za vladare maarske kraljeve i zadravajui donekle karakter drave. Bila je dio Habsburke monarhije i kasnije Austrougarske. Osobito je bila jaka srednjovjekovna srpska drava pod dinastijom Nemanjia, ali su u nju kasnije uli Turci, kao i u Crnu Goru i Bosnu. Drutveni sastav junoslavenskih zemalja se u toku vremena mijenjao. Doavi u sadanje svoje zemlje s plemenskim ureenjem, bez vrste sredinje vlasti, junoslovenski narodi su postepeno primali feudalizam prema zapadnoevropskim uzorima.

U feudalnom ureenju najvei je njihov dio pripadao potlaenima seljatvu. U slovenskim zemljama feudalci su bili njemakog porijekla, a u hrvatskoj su bili domai ljudi. Kako je slubeni jezik sve do 1848. bio latinski, kao i u cijelog Ugarskoj, jaz izmeu plemstva i seljakih masa bio je dubok. Junoslavenski narodi su u novu domovinu doli sa vlastitom kulturom, ali su pali pod snaan uticaj grko-rimske kulture i religije. Podjela izmeu te dvije religije bila je za junoslavenske narode nepovoljna: uavi u sklop franake drave Slovenci i Hrvati su postali katolici,a Srbi, blii Vizantiji su postali pravoslavci. Dolaskom Turaka neki slavenski narodi primaju islam.

10

Poezija, hagiografija, apokrifi, romani i pripovijetke

U srednjovjekovnoj knjievnosti su njegovani i u svjetovnoj i onoj za crkvenu upotrebu razliiti anrovi: poezija, apokrifi, romani i pripovijetke, historijski i pravni spisi, prijevodi popularnih djela iz stranih knjievnosti, zatim hagiografije i biografije koje su se naroito razvije kod Srba i crkvene drame kojih opet ne pozna srpska knjievnost ve se njeguju hod Hrvata, te natpisi na stecima specifini za prostor Bosne. Kod Hrvata utjee na razvoj knjievnosti uglavnom zapadna crkva (Rim), a kod Srba istona (Vizantija).

Poezija

Njegovana kod junoslavenskih naroda u svim krajevima za crkvene i potrebe obinog puka. Ima vjerski karakter i brzo se uili i irila iz jednog kraja u drugi. U junoslavenske krajeve dola sa istoka i zapada , pa ima dosta prevedenih pjesama iz grke i latinske tradicije. Poznato je Siluanovo slovo o sv. Savi, Legenda o Jerolimu i sl.

Poezija je u srednjem vijeku slabo prouena oblast, ali ima nekih podataka koji govore o njenom nastanku i razvojnoj liniji. Ona je pisana u duhu konvencija vremena

u kom je nastala, ali je bilo malo pjesama sa snanijim emotivnim nabojem. Historiari knjievnosti su utvrdili da je navei broj pjesama vezan za historijske linosti, i govori o njihovom ivotu, o svecima i dogaajima. Na poeziju su uticali rimski i vizantijski kanonski obrasci i to poezija Jovana Damaskina, Kozme Jerusalemskog i Grka

Dimitrija Kantakuzina. Historiari su istraivali tu poeziju i utvrdili da je to poezija smrti i enje za njenim prevazilaenjem, poezija u kojoj se mijenjaju oajanje i nada. Ona govori o uzbuenoj savjesti koja uvijek trai milost i oprost za uinjene grijehe. Nekad se pretvaraju u molitve, tubalice i pohvale.

Apokrifna knjievnost

Kad je crkva (od II do IV v.) od mnogih kranskih spisa koji su se do tada pojavili, odabrala one na kojima e zasnivati uenje nove vjere, priznala je jedne kao prave spise i nazvala ih k a n o n i m a, a svi ostali, koji nisu uli u kanon, nazvani su a p o k r i f i m a, tj. lanim crkvenim knjigama. Apokrifi se po sadraju veu za biblijske linosti, ali su motivi u njima obino fantastini. U njima ima esto ivota i poezije. Kod nas su se takvi spisi odrali dosta dugo, a kasnije su ih najvie irili bogumili (patareni).

Nama su doli najvie iz Bugarske, a uli su u crkvenoslavensku knjievnost iz grkih, rjee iz latinskih vrela. Mnogo tragova tim priama nalazimo i u naoj narodnoj knjievnosti: lirskim i legendarnim epskim pjesmama Dijelimo ih na s t a r o z a v j e t n e i n o v o z a v j e t n e. Od starozavjetnih bilo je pria o Adamu, o prorocima, Josipu i sl, a od novozavjetnih najvei dio obrauje fantastine zgode iz ivota Hristova i Marijina, ima i apokrifnih jevanelja (Protojevanelje Jakovljevo, Nikodemovo jevanelje i sl.) i konano vienja (apokalipse) u kojima su sadrana proricanja o kasnijem ivotu, opisa neba i pakla i djela apostolskih

Biografije, hagiografije i pohvale

Uz apokrifne spise razvija se prema kraju sr. vijeka i bogata biografska i

hagiografska knjievnost koja je osobito cvjetala kod Srba. Vezana je za domae historijske linosti, a kod Hrvata su spisi te vrste stranoga porijekla i tiu se tuih

11

svetaca. Tako je kod Hrvata prevedena iz latinsko talijanskih vrela legenda o Ivanu Zlatoustom, koja se pojavljuje u glagoljskom rukopisu iz XIV st. zatim legenda o

Jeronimu Dalmatinu i dr.

Stare srpske biografije ine najvaniju granu irilske srednjovjekovne knjievnosti. To su ivotopisi starih srpskih vladara i poglavara. Mnogim je piscima biografija bilo do toga da prikau pojedine linosti kao pobone i svete ljude, pa pretrpavaju svoja djela opirnim opisima udesa, ali pored svega toga ti spisi ipak imaju i kulturno-historijsku i jezinu, a neki i knjievnu vrijednost. Oni su vaan izvor za poznavanje prolosti i dopunjavanje srednjovjekovne likovne umjetnosti koja je sauvana u starim zadubinama na bogatim freskama.

Rad na biografijama traje od XIII. do XVII. st.

Prvi biograf i po vremenu i po vanosti je Rastko Nemanji, po kaluerskom imenu S a v a (1169-1235). Iza njega dolaze Stefan Nemanji (brat Savin), zatim kalueri Domentijan, Teodosije, Danilo Stariji, Danilo Mlai, Gligorije Camblak, Konstantin Filozof, a posljednji znaajni biograf je pop Pajsije iz XVII v.

ivotopisi su pisani uglavnom u XIII i XIV st. Teko je dokazati njihovu izvornost, jer su uticaji sa svih strana bili snani, ali ima i elemenata svarnosti u kojoj su pisci ivjeli. To znai da su knjievnosti raznih naroda bile u dodiru, da izraavaju karakteristike feudalnog poretka u kom su nastali, elje i potrebe crkve za koju su napisani. To su djela nastala kao prirodan nastavak staroslavenske knjievnosti, pa predstavljaju vii stepen transformacije stranih knjievnosti na domaem tlu. Sve knjievne vrste tog doba su bila najmanje beletristike naravi, a osnovna im je misija bila didaktinost.

Pored biografija znaajne su i p o h v a l e pisane u ast nekih znaajnih linosti. Poznata je Jefimijina pohvala caru Lazaru pisana za njegov pokrov. JEFIMIJA (druga pol. 14.vijeka), despotica Jelena, bila je ena Ugljee Mrnjavevia. Kada su joj umrli otac, sin i suprug, ona se zaredila i uzela ime Jefimija. Njena tri zapisa spadaju u prva ostvarenja ena-pisaca na evropskom tlu : Tuga za mladencem Ugljeom, Zapis na Hilandarskoj zavjesi, Pohvala knezu Lazaru.

Pohvala knezu Lazaru izvezena je na pokrivau zlatnim koncem

12

Monahinja Jefimija je izvezla 1402. ovu pohvalu "velikom knezu Lazaru" na tkanini

veliine 67 x 49 cm koristei zlatni konac. Ovaj pokrov je bio namjenjen kneevim motima i moe se vidjeti u muzeju Srpske pravoslavne crkve u Beogradu.

Pohvala Sv. knezu Lazaru

U krasotama ovog sveta vaspitao si se od mladosti svoje,

O novi muenie knee Lazare, I krepka ruka Gospodnja meu svom zemaljskom gospodom Krepkog i slavnog pokaza te.

Gospodstvovao si zemljom otaastva ti I u svim dobrotama uzveselio si uruene ti hriane I muastvenim srcem i eljom pobonosti Izaao si na zmiju I neprijatelja boanstvenih crkava, Rasudivi da je neistrpljivo za srce tvoje Da gleda hriane otaastva ti Ovladane Izmailanima, Ne bi li kako ovo postigao:

Da ostavi propadljivu visotu zemaljskog gospodstva I da obagri krvlju svojom I sjedini sa vojnicima nebeskog cara. I tako dve elje postigao jesi: I muenja venac primio jesi od Boga. Sada ne predaj zaboravu voljena ti eda Koja si sirota ostavio prelaskom tvojim,

Jer otkako si ti u nebeskom veselju venom, Mnoge skrbi i bolezni obuzee voljena ti eda I u mnogim skrbima ivot provode, Poto su ovladani Izmailanima. I svima nam je potrebna pomo tvoja, Te se molimo zajednikom Vladiki Za voljena ti eda, I za sve koji im s ljubavlju i verom slue. Tugom su mnogom zdruena voljena ti eda, Jer oni to jedoe hleb podigoe na njih bunu veliku I tvoja dobra u zaborav stavie, O muenie. No ako si i preao iz ivota ovoga, Skrbi i bolezni eda svojih zna I kao muenik slobodu ima pred Gospodom, Prekloni kolena pred Vladikom koji te je venao, Moli da mnogoletni u dobru ivot Voljena ti eda provode bogougodno, Moli da pravoslavna vera hrianska Neoskudno stoji u otaastvu ti, Moli pobeditelja Boga

Da pobedu podari voljenim ti edima, Knezu Stefanu i Vuku,

Za nevidljive i vidljive neprijatelje,

Jer ako pomo primimo s Bogom, Tebi emo pohvalu i blagodarenje dati. Saberi zbor svojih sabesednika, svetih muenika, I sa svima se pomoli proslavitelju Bogu,

Izvesti Georgija,

Pokreni Dimitrija,

Ubedi Teodore,

Uzmi Merkurija i Prokopija

13

I etrdeset sevastijskih muenika ne ostavi, U ijem muenitvu vojuju eda tvoja voljena, Knez Stefan i Vuk,

Moli se da im se poda od Boga pomo, Doi, dakle, u pomo nau, ma gde da si. Na moja mala prinoenja pogledaj I u mnoga ih uraunaj, Jer tebi ne prinesoh pohvalu kako prilii, Ve koliko je mogue malome mi razumu, Pa zato i male nagrade ekam. No nisi tako ti, o mili moj gospodine i sveti muenie, Bio malodaran u propadljivom i malovenom, Koliko vie u neprolaznom i velikom, to primio jesi od Boga, Jer telesno stranu mene u tuini Ishranjivao jesi izobilno,

Te sada te molim oboje:

Da me ishrani I da utia buru ljutu due i tela mojega. Jefimija usrdno prinosi ovo tebi sveti

Pohvala se strukturalno sastoji iz tri cjeline: u prvom dijelu Jefimija velia "novog muenika", kneza Lazara. U sredinjem dijelu Pohvale, moliteljka trai od kneza da se zauzme i od Boga izmoli pomo za svoja eda,a u posljednjem, treem dijelu, Jefimija se mrtvome knezu zahvaljuje na njegovoj dobroti: on je nju, strankinju,

primio i ishranjivao "izobilno", sada ga moli da je ponovo ishrani i da utia "buru ljutu due i tela mojega".

Ako se ivotopis tie kojega sveca zove se h a g i o g r a f i j a ili i t i j e. Poznate su hagiografije Panonske legende.

Romani i pripovijetke

Umjetnika proza srednjeg vijeka ima svoje specifinosti po kojima se razlikuje od proznog stvaralatva kasnijeg perioda, osobito od proze naega doba. Opta je karakteristika da se glavni junaci romana i pripovijedaka nisu mnogo oslanjali na ivot u kom su ivjeli, ve su svi teili ljepem zagrobnom ivotu poslije smrti. Kako nisu ivjeli u zatvorenom prostoru, nego u stvarnosti, pisci su morali opisivati i stvarnost tog doba. Stoga imamo veliki broj podataka o vremenu u kom su neki junaci

ivjeli, o obiajima, vjeri i sl. Pratei prozu moe se uoiti da su se pisci esto oslanjali na prolost, na neto to su uli, proitali, znali i sl. To znai da proza ima kontinuitet u razvoju. Prozu odlikuju svije osobine: realnost koja se nalazi u vjerskom podtekstu i knjievna dimenzija koje ima negdje manje, negdje vie, ali je opak prisutna. Osim toga puna je pouka, poruka, savjeta, uputa, ima dijelova u kojima uliva itaocima strahopotovanje i sl.

Uski dodir s mletakim krajevima gdje su se u XIII i XIV st. rairile zapadnoevropske naroito francuske viteke legende uinio je da se i u naoj knjievnosti pojave romani i pripovijedni spisi. Srbima dolaze iz Grke i Vizantije, tako da neke od njih nalazimo i u glagoljskoj i u irilskoj redakciji, koje se razlikuju poneto u jeziku, naroito u tome, to su irilski rukopisi po jeziku blii staroslovenskom crkvenom jeziku, a u glagoljskim rukopisima prevladava isti narodni jezik.

14

To su uglavnom p r e r a d e t u i h m o t i v a u kojima prevladava fantazija, pa se neki motivi javljaju i u varijantama. Tako nalazimo motive o

trojanskom ratu u irilskoj i glagoljskoj redakciji hrvatska iz XIV st., a srpska iz XV st. U nekoliko varijanti javlja se motiv o Aleksandru Velikom, jer je on davao fantaziji

slobodna krila, pa se uz linost toga srednjovjekovnog junaka povezuju najasnije zgode.

Roman o Aleksandru Velikom vrlo se rano pojavio na slavenskom tlu, odakle je

preao u rusku srednjovjekovnu knjievnost, pod imenom Srpska Aleksandrida. Jedan od rukopisa, pisan bosanskom irilicom kojeg je objavio Van den Berk pod nazivom Berlinska Aleksandrida, najvjerovatnije je prerada nastala na bosanskom tlu. Kodeks je

najvjerovatnije bio u posjedu neke porodice u Bosni, a na njemako je podruje dospio u XVII vijeku. To je jedini svjetovni bosanski kodeks iz tog vremena.

irilska knjievnost toga doba ima i mnogo pripovijedaka koje dijelimo, prema tome, odakle su dole, na pripovijetke grkoga izvora gdje spadaju oba spomenuta motiva i pripovijetke vizantijskog porijekla (Fiziolog, Muka blaenog Grozdija, Teofana krmarica, Pria o djevojci bez ruku i sl. Orijentalnog su porijekla Varlaam i Jasaf (zapravo, ivot Budin), Pria o premudrom Akiru, tefanit i Ihnilat i dr. Meu pripovijetkama uz zapadnoevropske knjievnosti najznaajnija je ljubavna pria o Tristanu i Izoldi.

Starohrvatska crkvena prikazanja

Vrlo omiljena knjievna vrsta bila su u sr. vijeku crkvene drame ili crkvena prikazanja. Kao i kod starih Grka, razvila se drama i kod drugih naroda u Evropi,

naroito kod francuza, Nijemaca i Talijana iz crkvenih obreda. Crkveni obredi imaju skoro kod svih religija u sebi elemente drame, a to su dijalog i akcija (radnja) koji su se

osobito razvili kod bogosluja kranske crkve, jer su svetenici nastojali da vanjskim sjajem privuku panju publike. Kad su crkveni ljudi opazili da to privlai narod, poeli su prireivati takva prikazanja i izvan crkvenih obreda i to najrpije u crkvi,a zatim i van crkve, na trgovima, u posebno graenim barakama i sl. Najstariji sauvali tekstovi tog anra potiu s kraja XV st. i rairili se po Dalmaciji. Pisali su ih svetenici koji se nisu potpisivali na djelima smatrajui taj posao dijelom svoga duhovnog rada i obaveze. Tehnika im je primitivna, pa je takvo bilo i prikazanje, a prema grai koju obrauju, razlikujemo: - m i s t e r i j e, ako obrauju neto iz ivota Hristova, - m i r a k u l e, ako obrauju momente iz ivota svetaca., i - m o r a l i t e t e, ako obrauju kakav slobodniji motiv, kojemu je cilj samo moralno odgajanje.

Tekstovi su pisani u stihovima, i to u osmercima, imaju prolog, koji govori

aneo, i tri nejednako duga ina. Prikazivali su ih sveenici, klerici i crkveno osoblje; enskih uloga nije bilo, a ako ih je bilo, glumio ih je mukarac. Time to su se prikazanja prenosila iz crkve , dana je mogunost da se uvode i svjetovni elementi, pa tako vremenom iz prikazanja nastaje dananja drama.

Mirakul - Muke svete Margarite

Latinska legenda o svetoj Margariti nastala je u srednjem vijeku, a potom se u

prijevodima irila. Hrvatski je prijevod sauvan u Parikom zborniku iz 1375. godine te u Oxfordskom zborniku s poetka 15. stoljea, u oba na glagoljici. Dramatizacija legende ouvana je u latininim rukopisima u osmerakim dvostisima, a najstariji je

15

rukopis biblioteke Laurenziane iz 15/16. stoljea. Motiv poetka pastoralan je, a temelj je narodna pjesma Ovce pase Zadarkinja Mare. Po vrsti ovo je dramatizirana svetaka legenda ili mirakul.

* * *

Ugledavi Margaritu kako napasa ovce, Olimbriju se djevojka svidi i on zapovjedi slugama da je uhvate i njemu dovedu, ali ona ga moli da je pusti:

Nisam raba zakupljena, da ja jesam prosta ena, i kransku veru slidim, a tve boge nenavidim

Odgovori Olibri svetoj Margariti:

Koga Boga, rec' mi, slove, km imenom njega zove? Svaki strasi sad ostavi

ter istinu meni pravi!

Odgovori sveta Margarita:

Slavim, zovem gospodina

Isukrsta boja sina, k proklinje boge tvoje i uzdri divstvo moje. Do ovoga, znaj, vrimena

ne pogrdim ja imena;

ime hou t' povidati i kako se inim zvati: ja sam roda plemenita,

ime mi je Margarita,

(...)Istinu ste svu sliali a ste mene upitali.

U nastavku Olibri nagovara Margaritu da se uda za njega i prihvati njegove

bogove, ali ona ne eli da se odrekne Isusa Krista i na kraju zbog toga umire te postaje blaena.

16

Ludovico Carracci, Muke sv. Margarite, 1616.g.

Moraliteti : Javljaju se u XV vijeku

To je alegorijska rasprava apstraktnih likova (mana i vrlina, anela i avola, dobra i zla, ili personifikacija pojedinih moralnih i teolokih kategorija), s naglaenom didaktikom funkcijom, nekad komino intoniran. Namjera moraliteta je da se prui moralna pouka slino kao u basni. Tako se usamljeni junak( veinom portretira svakog ovjeka) kree svijetom kroz vanvremenske predjele dok mu se obraaju personifikacije poroka, vrlina, zla, mudrosti, ludosti.

Sedam smrtnih grijeha se esto pojavljuju kao likovi, ili, bolje reeno, kao predstavnici snaga koje oliavaju. Kao junaci odreenih komada oni dobivaju imena po svojim kvalitetama: Ponos, Zavist, Pouda, Pohlepa... Oni su apstrakcije, isti simboli u alegorijskoj prii, kao to su i njihove suprotnosti i protivnici Najpoznatiji moraliteti su bili Zamak istrajnosti, Osuda krkanluka, Svako

Svako tokom XIV i XV st. bili razvijeni, prvo u Engleskoj, Francuskoj i Njemakoj, gdje je naroito bio rairen motiv Svatkovia (Jedermann, Everyman), koji utjelovljuje sve ljude, suoava se s dolaskom smrti, a na njegovom putu u onaj svijet nailazi na personificirane, alegorijske likove vrlina i poroka koji se bore za njegovu

duu, odbijaju ili pristaju pomoi mu, pratiti ga i poi s njime sve do kraja njegova puta. Didaktina uloga - Svatkovi na putu u onaj svijet spoznaje svoje grijehe i propuste, pokaje se za njih, izvri pokoru i iste due doe pred Boga.

Historijski i pravni spisi

Isprave:

Vinodolski zakon iz 1288.god. sauvan u prijepisu iz XVI v. najstariji je poznati zakon pisan hrvatskim jezikom.Sauvani prijepis Zakonika pisan je kurzivnom glagoljicom i ima 17 stranica i 75 lanaka. Napisan je kao rezultat dogovora devet vinodolskih opina, u prisutnosti kneza Leonarda Frankopana.

Ovo je drugi po starosti zakonik u slavenskom svijetu i time jedan od

najvanijih pravnih spisa srednjovjekovnog europskog prava.

17

Sauvani dio Vinodolskog zakona

lanci 27. i 28. Vinodolskoga zakona govore o kanjavanju za nasilno skidanje enskoga pokrivala za glavu i kanjavanju za uvredu (psovku), a u lancima 61. i 62. odreuje se pred kim se moe izvriti prijava te koja je kazna za pale.

Istarski razvod3 - To je skup isprava iz XIII i XIV st. o utvrivanju granica izmeu

posjeda feudalnih gospodara Istre: Akvilejske patrijarije, Pazinske kneije i Venecije. Isprave su bile pisane na latinskom, njemakom i hrvatskom jeziku, a sauvan je hrvatski prijepis to ga je glagoljicom sastavio pop glagolja Mikula Gologoriki.

Ve je spomenuto da je glagoljica prodrla u javni ivot, pa ve i u najstarije vrijeme nalazimo, pored latinskih pisanih histoprijskih i pravnih spisa, i hrvatske i

srpske spomenike takve vrste. U drugim krajevima junoslavenskih zemalja ih je bilo manje.

Ima ih pisanih glagoljicom, i to u onom kraju gdje je najbolje cvala glagoljica i

slavenska sluba u crkvi. To su u prvom redu bile o s t a v i n e, d a r o v n i c e i o p o r u k e, a ima i zakonika, statuta i kroniarskog rada. Prvi su poticaj za takav rad dali nai kroniari koji su pisali jo latinskim jezikom: splitski arhiakon Toma, gorini arhiakon Ivan i hrvatski kroniari imun Koii, imun Klimatovi i dr. Meu prvim spisima je najvaniji D u a n o v z a k o n i k. Duanov zakonik (Zakon Blagovjernaga Cara Duana), najvaniji zakon feudalne Srbije, donijet na saborima crkvenih velikodostojnika i vlastele 1349. i dopunjen 1354. godine.

Zakon je usvojen s ciljem da se osigura vladajui poloaj i povlastice vlastele i uvrsti vlast u osvojenim oblastima stvaranjem jedinstvene balkanske drave. Zakonik se sastoji od 135 do 201. lana (u zavisnosti od verzije sauvanog manuskripta).

3 Razvoenje je stari slavenski pravni obiaj kojim se utvruju granice terenskom ophodnjom.

18

Zakonik (Prizrenski prijepis iz 15. vijeka) se danas uva u Narodnom muzeju u Beogradu

Prvi starohrvatski spomenik pisan glagoljicom, otprilike iz 1100. godine i pronaen u crkvi sv. Lucije na Jurandvoru kod Bake na otoku Krku je Baanska ploa, koja svjedoi o suverenitetu hrvatskog kralja Zvonimira, kao donatora zemljinog posjeda. Osim B a a n s k e p l o e , u kojoj se prvi put spominje ime vladara Zvonimira, znaajni dokumenti su Istarski razvod, Zakon vinodolski, Poljiki statut i dr.

Slika 6.: Baanska ploa, 1100.g. Crkva sv. Lucije u Jurandvoru (Baka na otoku Krku)

Ja, u ime oca i Sina i Svetoga Duha. Ja, opat Driha pisah ovo o ledini koju dade Zvonimir, kralj hrvatski u dane svoje svetoj Luciji. Svjedoe mi upan Desimir u Krbavi, Martin u Lici, Piribineg u Vinodolu i Jakov na otoku. Da tko poree, nega ga prokune i Bog i 12 apostola i 4 evanelista i sveta Lucija. Amen. Neka onaj tko ovdje ivi, moli za njih Boga. Ja opat Dobrovit zidah crkvu ovu sa svoje

19

devetero brae u dane kneza Kosmata koji je vladao cijelom Krajinom. I bijae u te dane Mi- kula u Otocu sa svetom Lucijom zajedno. 4

Hronike, ljetopisi i rodoslovi

Ljetopis popa Dukljanima je jedan od najznaajnijih spisa sa prostora dananje Bosne i Hercegovine. Ima tri osnovna dijela: prvi je u literaturi nazvan gotsko-

slavenska genealogija, sa dijelovima Gotski uvod, Trebinjski rodoslov ili kronika,

Trebinjski ljetopis i dr. Drugi dio je legenda o sv. Vladimiru, a samo trei dio je prava dukljanska hronika XI i XII st.

I u irilskoj knjievnosti ima, osim ve spomenutih biografija i genealogija (rodoslova), kratkih ljetopisa koji se po vizantijskom uzoru piu od kraja XIV do kr. XVII st Rije je uglavnom o preradama strane literature i to tako to su o domaim linostima i dogaajima pisci pisali po tano utvrenom obrascu kako se pisalo kod drugih naroda koji su uticali na domae pisce. Tako se prati itav redoslijed, samo to se mijenjaju imena i dogaaji. Kad se govori o sv. Savi, prvo se govori o nastanku svijeta, o prvim ljudima, pa o prolosti njegove porodice, pa o njemu i sl. Uz to se govori o dravi u kojoj pisac pie, vladarima, crkvenim ljudima. Problem hronika, ljetopisa i rodoslova je to su do nas doli u dijelovima, pa se ne moe dati sud o njima kao zaokruenim cjelinama.

To su dogaaji koji govore o nekom kontinuitetu u ivotu jednog ovjeka, porodice, dinastije i sl. Njegovane su u svim krajevima, pa i u Bosni i Hercegovini gdje

je poznat T r e b i n j s k i l j e t o p i s iz XI st. To je najstarije poznato literarno djelo

na podruju dananje BiH koji je kao cjelina uao u Ljetopis popa Dukljanina. Predstavlja jednu vrstu kataloga dukljanskih, trebinjskih i zahumskih vladara. Trebi-

njski ljetopis ima 4 vee i niz manjih, epizodnih cjelina. Prvi je je gotski ili neslavenski dio u kom su neki zapadnoevropski tekstovi o provalama Gota i govori o

doseljavanju Slavena na Balkan. Drugi dio se odnosi na djelovanje sv. irila i Metodija i na rad Dukljanskog sabora, a trei govori o povijesti i odumiranju stare trebinjske drave. Trebinjski ljetopis ima vie epizodnih cjelina od kojih svaki ima zaokruenu radnju, misao i funkciju. Tu su prie, legende, historijski i pouni spisi koji su nastajali neovisno jedan od drugoga, a pop Dukljanin ih je gotove ugraivao u svoje djelo.

Kad je rije o r o d o s l o v i m a ista je situacija: prvi dio pisac pie po emi kako su pisali ostali pisci, a onda unosi neto materijala o konkretnim linostima i dogaajima. Rodoslovi govore o porijeklu neke porodice, i pisci se toga najee pridravaju.

Karakteristike i znaaj srednjovjekovne knjievnosti na junoslavenskim prostorima

To je knjievnost koja se zove srednjovjekovna, jer njeno trajanje se podudara s trajanjem srednjega vijeka, tj. traje do kraja 15. st.

Ope su karakteristike: 1.Junoslovenski narodi nisu razvili jedinstvenu knjievnost jer je svaki imao svoju dravu, pa se knjievnost individualno razvijala prema uvjetuma u kojima su ti narodi ivjeli. Padali su pod razliite drutvene, vjerske i kulturne uticaje. Tako se hrvatska knjievnost tog doba razvija jedino u Sjevernom primorju, na Kvarnerskim otocima i u

4 Zapis na Baanskoj ploi pisan hrvatskim jezikom i prijelaznim oblikom glagoljice s oble na uglatu sa nekoliko irilinih slova

20

Istri, srpska u manastirima i njom se bave kalueri, Slovenci u to doba nisu imali svoju dravnu samostalnost, a u Bosni su bili bogumili. 2.Pismo, kojim je pisana knjievnost tog doba je kod Hrvata glagoljica koju vremenom potiskuje latinica iz latinskih crkvenih knjiga. Srbi su ve u X st. primili irilicu koja se upotrebljavala i u narodu i u crkvi, pa se dijelila na crkvenu i graansku irilicu. 3.Jezik tih knjiga je kod Hrvata starohrvatski i to akavsko narjeje ikavskog govora, kod Srba srpski, a kod Slovenaca slovenaki. 4.Sadraj tih knjiga je preteno crkveni, ali ima i djela svjetovnog karaktera. 5.Po karakteru je ta knjievnost feudalna, jer slui feudalcima, tj. crkvi i plemstvu. 6.U srednjovjekovnoj knjievnosti su njegovani za crkvenu upotrebu razliiti anrovi: poezija, apokrifi, romani i pripovijetke, historijski i pravni spisi, prijevodi popularnih

djela iz stranih knjievnosti, zatim hagiografije i biografije koje su se naroito razvijene kod Srba i crkvene drame kojih opet ne pozna srpska knjievnost ve se njeguju hod Hrvata, te natpisi na stecima - specifini za prostor srednjovjekovne Bosne.

Srpska biografska knjievnost

Sava Nemanji, Stevan Prvovjenani

Osobito se knjievnost razvijala u doba dinastije Nemanjia i za vrijeme cara Duana. Za razliku od drugih krajeva Srbijom su upravljali domai ljudi i u crkvenom i svjetovnom ivotu. Poznat je Rastko koji se zakaluerio i dobio ime Sava Nemanji, sin Stevana Nemanje. Otiao je na Sv. Goru, a kad se vratio organizovao crkveni ivot i izborio se za samostalnost srpske pravoslavne crkve. S njim je zapoeo i intenzivniji knjievni rad kod Srba. O ivotu, znaaju i knjievnom djelu sv. Save ima mnogo napisanih tekstova i studija. Kad je rije o njegovom knjievnom djelu historiari knjievnosti smatraju da je kao vrlo mlad prvo napisao Karejski tipik (1199.) u 25. godini ivota. Pisao je o isposnicima koji su u raznim pustinjama ivjeli isposnikim ivotom, pa je i sam imao elju da to isproba. To opisuje Savin ivotopisac Teodosije. Kasnije odlazi na Svetu goru Atos i gradi manastir Hilandar. Kako je za manastir trebalo uraditi statut i druge

akte, on se bacio na posao. Napisao je kako je gradio manastir i to je prvi srpski spis.

Drugi je Hilandarski tipik, a to je prevod jednog grkog spisa o nainu ivota i ponaanja u manastiru. Posao je bio velik, a vremena malo, pa je u radu imao pomagae. Kasnije je napisao Studeniki tipik, u kom je opisan i ivot sv. Simeona. Osim toga Sava je nadgledao i pomagao u radu na freskama u manastirima, koje su

danas snani dokazi o vrijednosti umjetnikog rada tog doba. Historiari knjievnosti smatraju da su Savina djela: Hilandarska povelja,

Karejski tipik, Hilandarski i Studeniki tipik, ivot Simeona Nemanjia, Sluba sv. Simeonu, Pismo Spiridonu, Uputstvo onome ko hoe da ita ovaj psaltir i dr.

21

Sv. Sava

Savin Nomokanon - Zakonopravilo ili Nomokanon5 je zbornik crkvenih i graanskih

propisa vizantijske drave, koje je odabrao i preveo Sveti Sava poetkom 13. vijeka.

irei se na zemljitu s mnogobrojnim otocima stare grko-rimske kulture i u neposrednom dodiru s visoko razvijenom Vizantijom, srednjovjekovna je Srbija u

vrijeme svoje pune samostalnosti postala centar kulturnog i vjerskog ivota. Bili su razvijeni knjievnost, slikarstvo i arhitektura, a sve je nosilo vizantijske crte i uticaje.

Srpski manastiri su bila mjesta knjievne djelatnosti. Kalueri su bili kolovani ljudi i pisali su razliite anrove za potrebe crkve i za svjetovnu upotrebu.

U poetku je ta knjievnost imala iskljuivo prevodilaki karakter, a kasnije se javljaju originalna djela. Pisane su obredne knjige, filozofske, moralistike i govornika djela, te historijski anrovi (ljetopisi, hronike, hronografi), te hagiografije, legende i sl. Poznata djela svjetovnog karaktera su romani i novele o Aleksandru Velikom,

Trojanski rat, Varlaam i Joasaf,a ima i aljivih pria (Muke blaenoga Grozdija). U razdoblju IX-XV st. u vrijeme postojanja srpske feudalne drave razvija se

knjievnost u Srba. Kulturni i knjievni ivot se razvija u crkvama i manastirima (ia, Hilandar, Deani), a nosioci pismenosti su bili kalueri. Pomagali su im srpski vladari.

U poetku se upotrebljavala glagoljica, a kasnije, ve od XII st. irilica, a umjesto staroslavenskog se javlja srpska redakcija tog jezika.

U toj knjievnosti se razlikuju crkveni i svjetovni tekstovi. Meu crkvenim su najbrojniji misali, brevijari, psaltiri i evanelja, a meu svjetovnim hagiografije i biografije. Prvi poznati biograf je Sava Nemanji i njegova biografija o ocu Stevanu Nemanji, a poznati su i pisci Teodosije, Domentijan, Konstantin Filozof i drugi.

U skupini srednjovjekovnih srpskih tekstova posebno mjesto pripada

pohvalama. To su tekstovi o srpskim vladarima i visokim srpskim dostojanstvenicima

koji su pomagali crkvu i knjievnost. Najvie ih je posveeno Svetom Savi i knezu Lazaru.

Srpsko srednjovjekovno pjesnitvo predstavlja despot Stefan Lazarevi i njegova pjesma "Slovo ljubve" gdje iskazuje religiozne osjeaje.

5 gr. nomos graanski zakon, kanon crkveno pravilo

22

Domentijan, Teodosije, Grigorije Camblak, Konstantin Filozof

Mada je to uglavnom vizantijska knjievnost, bilo je i originalnih djela i to o ivotu srpskih svetaca i vladara. Poznata su djela svetog Save, zatim Domentijana, Teodosija, Danila...

Sava je na po. XIII v. napisao biografiju oca Stevana Nemanje, o njegovom ivotu, odlasku u manastir Hilendar i njegovu smrt.

Domentijan je pisao pol. XIII st. i napisao djela ivot sv. Save i ivot Stevana Nemanje. Te biografije je kasnije dotjerao Teodosije i oslobodio ih patosa.

Historiari tvrde da se Domentijan rodio negdje prvih godina XIII st. ali se ne zna ni gdje ni kad. O njemu nema mnogo podataka, ve su ostala brojna djela koja se smatraju znaajnim ostvarenjima srpske srednjovjekovne knjievnosti. Napisao je biografiju o Sv. Savi 1253. godine, 18. godina iza Savine smrti. Neki smatraju da ga

nije poznavao, ali je mnogo putovao i istraivao njegov ivot. Pisao je u tradiciji grkih itija i drao se njihovih obrazaca. Proao je Savinim stazama, bio isposnik kao i on kako bi to vjernije napisao itije tog velikog ovjeka. Jedno vrijeme bio je u Hilandaru i kako je bio jako potovan, izabran je za duhovnika cijelog hilandarskog bratstva. Djelo je napisano u stilu vizantijskih retorskih itija i u njemu potpuno osvjetljava Savinu linost.

Teodosije je pisac za kog historiari knjievnosti kau da je kaluer - umjetnik. Bio je monah, ivio u Hilandaru krajem XIII st. mnogo je itao teoloka djela i pisao. Opisivao je ivot kao niz komeanja, kretanja, sudara, nesporazuma i kao svakodnevnu borbu za opstanak. Napisao djelo itije sv. Save koje ima sve elemente hagiografije, jer govori o monakom i isposnikom ivotu. Njegov znaaj je to, za razliku od ostalih, sputa sveca u svakodnevni ivot i meu svakodnevne ljude. Smatra se da se sluio Domentijanovom knjigom, ali ju je umjetniki uobliio.

Grigorije Camblak je napisao djelo itije Stefana Deanskog. U njemu sam Stefan pria o sebi, svom porijeklu i svijetu u kom ivi. Pisac koristi i druge izvore da bi popunio praznine koje su postojale u toj biografiji. Neki smatraju da je Camblak

napisao tu knjigu, jer su svi srpski velikai imali svoje knjige, a Camblak je ivio u manastiru Deani kog je izgradio Stefan Deanski, pa je bio obavezan napisati tu knjigu u kojoj e glorifikovati tog dobrotvora. Po knjievnoj vrijednosti se smatra jednom od najljepih biografija.

Camblak je roen oko 1364. negdje u Bugarskoj gdje je proveo i mladost, a zatim dolazi u Srbiju jer je Bugarska 1393. pala pod tursku vlast. U svojoj knjizi govori o

porijeklu porodice Stefana Deanskog. Poznato mu je u djelo Skazanije o sv. Petku. U djelima esto poredi Srbiju i Bugarsku, pa je i to dokaz da je porijeklom iz Bugarske, smatraju historiari knjievnosti.

Arhiepiskop Danilo je pisao u XIV st. o ivotu srpskih vladara, a po. XV st. je pisao Konstantin Filozof. Napisao je ivot despota Stefana, najznaajnijeg srpskog vladara poslije bitke na Kosovu.

Konstantin Filozof ima slinosti sa Camblakom, jer je i on tuinac i knjievnik. Roen je u II pol. XIV st i o njemu postoji malo podataka, tek toliko da je iz Bugarske gdje je proveo mladost ( u Trnovu), doao u Srbiju gdje je bio uitelj, gramatik i filozof. Osnovao je uvenu resavsku kolu, knjievnu i pravopisnu u kojoj su prepisivana stara djela i tako uvana od propadanja i zaborava. Ima i Knjigu o pravopisu u kojoj govori o pravilnom pisanju. ivio je u manastiru Manasiji, a zatim u Beogradu. Mnogo je putovao, sluao ljude i to unosio u svoja djela.

Po nastanku srpske biografije su u stvari hagiografije. Govore kako se najvei broj srpskih vladara proslavio diui crkve i druge zadubine, pa ih je crkva hvalila i

23

proglaavala svetima. Pored crkvene i historijske vrijednosti srpske biografije imaju i veliko nacionalno znaenje. Srpski biografi nisu pisali sa knjievnim namjerama; oni su samo vrili svoje crkvene dunosti. Osniva srpske srednjovjekovne knjievnosti i organizator srpske crkve nije bio po znanju pisac, ve vjerski radnik, crkveni i dravni organizator koji je prije svega htio ojaati srpsku dravu i religiju. Sa tim ciljem je i pisao svoje djela.

Srpska je srednjovjekovna knjievnost bila na svom vrhuncu kad i srednjovjekovna drava. Poslije smrti cara Duana poela se ta drava raskidati. Odvajali su se pojedini feudalci, postali nezavisni od sredinje vlasti, a u takvom stanju su je okupirali i Turci.

Hrvatska srednjovjekovna knjievnost: vrijeme, jezik i pismo

Povijesno je utvrena injenica da su Hrvati svoju dananju postojbinu naselili u VII st. zatekavi romanizirano ilirsko-keltsko stanovnitvo s latinskom romanskom kulturom. Ipak, nema podataka o njihovom ivotu na ovom prostoru sve do IX. st. Prvi poznati spomenik njihovog postojanja na ovom prostoru je uklesano ime kneza

Trpimira (vladao u 9. st.) na latinskom jeziku. Trpimir je ureivao crkve i dovodio b e n e d i k t i n c e - prve nositelje srednjovjekovne kulture, na tom prostoru kao izvorite latinske pismenosti s tradicijom antike kulture.

Na obali Jadranskog mora Hrvati su zatekli Ilire i Traane. Od tada do XIV st. napisan je veliki broj tekstova, ali nije u njima bilo umjetnikog, nego su pisani za potrebe crkve, a govore o burnim dogaajima na politikom i ekonomskom planu. To je vrijeme borbe za opstanak.

Ve u IX st. Hrvati su imali neka podruja na kojima su vladali njihovi knezovi: Neretljanska oblast, Dubrovnik, Zahumlje i dr. To je vrijeme dolaska u Moravsku

brae irila i Metodija koji su sastavili pismo glagoljicu i donijeli jezik koji danas nazivamo staroslavenskim ili crkvenoslavenskim. Nakon njihove smrti i progonstva

neki uenici su ostali u Hrvatskoj, uglavnom u Dalmaciji i na otocima i tamo irili pismenost. Poznat dokumenat iz tog perioda koji govori o hrvatskoj knjievnosti je Baanska ploa iz XI st. naena u Bakoj na otoku Krku. Glagoljska knjievnost se razvijala naroito u XIV st. i tada tekstovi crkvenog karaktera ustupaju mjesto tekstovima svjetovnog karaktera.

Poetke te knjievnosti obiljeava apokrifna literatura, tj. lani ivotopisi svetaca u kojima su anonimni autori davali volju svojoj mati da se razbukta do nesluenih granica. Crkva te spise nije priznavala. To su prie o Adamu, Evi, Mariji, Isusu i sl.

Bila je razvijena i prijevodna literatura sa grkog, latinskog, njemakog i talijanskog jezika. (Lucidar). Od proznih tekstova svjetovnog karaktera pisani su

m o r a l i z a t o r s k o d i d a k t i k i spisi, te srednjovjekovni romani (Rumanac Trojski i Aleksandar Veliki). Junaci su vitezovi, carevi i kraljevi.

P o e z i j a se u hrvatskoj knjievnosti takoe javila rano, mada prvi zapisani stihovi potiu iz XIV st. U poetku bila crkvenog, a kasnije svjetovnog karaktera. Mada je bila crkvenog karaktera bilo je i satirinih pjesama. Najstarija pjesma iz tog vremena pisana narodnim govorom, akavtinom i latinicom smatra se IBENSKA MOLITVA landa (pohvalna pjesma) IBENSKA MOLITVA recitativna, rimizirana proza i pripada najstarijim latininim zapisima na naem prostoru; tekst pjesme zapisao je fra Pavle ibenanin, a tvorac je

24

nepoznati glagolja tema pjesme je molitva upuena Blaenoj Djevici Mariji; ponavljanja na poetku stihova (Gospoje ti si) i zazivi kao to su: O blaena, o prosveena, o umiljena, o preista divo Marije daju pjesmi oblik litanije u kojoj se velia Marijina ljepota, uzvienost i dostojanstvo; gospa je majka, kraljica i tjeiteljica; u pjesmi je prisutna rima, kao i element crkvenoslavenskog jezika: vzviena, muenikov, vsih, isplnjen je... to daje ritminost pjesmi U tom periodu nastala je i satirina pjesma SVIT SE KONA, koja kritizira pojavu simonije (trgovanje crkvenim dobrima) i inkvizicije; posebno se u njoj kritizira ivot klera, visokoga i niega, ukljuujui i ake. Pjesma je zabiljeena u Parikom zborniku s kraja 14. st.; nastala je vjerojatno potkrat 13.st. u vrijeme uzastopnih tenji za reformama u Katolikoj crkvi. Autor je zainjavac knjievnici koji stvaraju prijelaz s pobonih pjesama na pjesme sa svjetovnom tematikom. Pjesma podsjea na poeziju verberanata (bievalaca) i talijanske laude iz 13 vijeka. Budui da se u njoj spominju brojni crkveni redovi, smatra se da je nastala posljednjih decenija 13 vijeka, a zbog

mijeanja ikavskog i ekavskog govora, mjesna lokacija je sjeverozapadna Hrvatska. Sastoji se od deset katrena i tri tercije koje su pisane dvanaestercima.

Svet se kona i slnce jur zahodi Pravda gine, ljubav stine, tma ishodi.

Djaval jure svoju vojsku kupno vodi,

Gda se svri Sveto pismo dan prihodi.

(...) V redovnicih ki tu sveto evan'jelje Imela bi prav da biti i svren'je A sada je opaenje i prevraen'je

I vsakomu dobru delu razoren'je.

(...) Grdinali, biskupi i opati Misle, Boga ostavive, le o zlati Duhovna re ot njih se ne more imati Ako im se penezi prije ne plati.

U XV st. se javljaju s v e t a k e l e g e n d e pisane dvanaestercima, a autori su anonimni i o njima govori Marko Maruli koji prve pjesnike na narodnom jeziku zove z a i n j a v c i m a.

Njegovano je i svjetovno puko pjesnitvo koje spominje Petar Hektorovi u svom Ribanju. Imajui jo u IX st. vlastitu dravu, Hrvati su, naprotiv, mogli objeruke primiti glagoljicu sa staroslavenskim jezikom. Za manje od jednog stoljea to se pismo proirilo na cijelu teritoriju tadanje hrvatske kraljevine. Knjievnost, s predlocima na staroslovenskom jeziku, stala se naroito gajiti u brojnim samostanima, u sjevernim hrvatskim krajevima Istri, Hrvatskom primorju i na otoku Krku. U jezik, primljen od irilovih i Metodijevih uenika, stali su prodirati elementi ivoga narodnog govora. Glagoljsko pismo s narodnim jezikom nije se u Hrvatskoj smjelo slobodno

upotrebljavati u crkvi. Dalmatinski su gradovi jo uvijek bili romanski, s crkvenim obredima na latinskom jeziku. Kako su se rimski pape uglavnom protivili upotrebi

slavenskog jezika u crkvama, i vlast je zabranjivala upotrebu slavenskog jezika i

forsirala latinski. Meutim, nikakve zabrane nisu mogle skriti otpor hrvatskih sve-tenika, tzv. glagoljaa koji su uporno drali propovjedi na narodnom jeziku sve do vremena dolaska ugarske vlasti, pa je i i papa takav vid obreda dozvolio. Ugarski

kraljevi u XII st. su u crkve uveli ponovo latinski jezik, pa je glagoljica bila stijenjena izmeu irilice sa istoka i latinice sa zapada.

25

U hrvatskoj glagoljskoj knjievnosti su nastale prvo knjige za crkvene obrede: misali, brevijari, zbirke molitvi, pjesme, propovijedi. Poznata su djela u kojima ima i umjetnike vrijednosti: Misal kneza Novaka iz XIV st., Misal vojvode Hrvoja s poetka XIV st... Bile su i tamparije s glagoljskim slovima u Senju i Rijeci. Prvi glagoljski misal je tampan 1483. godine.

Uporedo sa upotrebom u crkvi, glagoljica je postala i opte pismo u narodu, pa je u tekstove prodirao ivi narodni jezik, akavsko narjeje zapadnih hrvatskih krajeva.

U hrvatskoj su glagoljskoj knjievnosti stvoreni razliiti zbornici za odgoj, pouku, o ivotu svetaca, crkvene pjesme i sl.

Veina djela srednjovjekovne hrvatske knjievnosti su prerade i prevodi stranih djela koja su bila poznata u tadanjim srednjoevropskim literaturama. Prevoena su sa grkog, latinskog i talijanskog jezika. Znaaj tih djela je to se poeo izgraivati hrvatski knjievni jezik.

U srednjovjekovnoj hrvatskoj knjievnosti stvoreni su i poeci hrvatskog stiha koji je u poetku bio namijenjen samo crkvenim potrebama, a kasnije imaju svjetovni karakter. Prvi takvi stihovi su u pomenutom Misalu kneza Novaka, a prve umjetniki izgraenije pjesme nastale su u XIV i XV stoljeu. U njima nije izraena samo pobo-nost, nego i ire osjeanje.

Od XVI st. glagoljska knjievnost u Hrvata slabi, knjige su rjee tampane, a nosioci su nii svetenici bez dovoljne teoloke i opte naobrazbe. U 19. st. glagoljica je svedena samo u okvire crkve.

U povijesti hrvatskog naroda glagoljica je imala trostruko znaenje: knjievno, narodno i drutveno.

Knjievno je njezino znaenje u tome to je na njoj, na osnovu staroslovenskih jezikih tekstova, stvoren i dalje izgraivan hrvatski knjievni jezik.

Nacionalne su zasluge glagoljaa to su oni u stoljeima tekog politikogh i kulturnog pritiska, koji se pomou crkve sa talijanske strane vrio u Istri. Dalmaciji i Hrvatskom primorju, postali neprobojan zid svakom uticaju.

Drutveno je znaenje glagoljske knjievnosti u injenici to je to bila literatura nieg svetenstva i irih narodnih slojeva. Dok su se feudalci i vie svetenstvo kulturno uzdizali na latinskom ili talijanskom jeziku, na glagoljici su pisana djela za

obine ljude. Prepisivanje glagoljskih knjiga za crkvene potrebe nastavili su popovi glagoljai

koji su tim pismom davali svom vremenu slavensko obiljeje i odvajali ga od latinskog uticaja. Ti tekstovi imaju lijepo izraena slova, jasan stil i narodni jezik, jer su prepisivai unosili u tekstove i neke osobine svoga vremena, podneblja i karaktera.

Kad su stari Slaveni doli na Balkan na njih su vreni snani uticaji sa istoka i zapada, od strane Vizantije i Rima, pa je to imalo za posljedicu sasvim razliit knjievni, kulturni i vjerski put junoslavenskih naroda. Nije tano utvreno kad su Hrvati doli u direktan dodir sa slavenskim knjigama i slavenskim bogosluenjem, ali se pretpostavlja da je to bilo u vrijeme irila i Metodija ili neposredno iza njihove smrti.

U primorskoj Hrvatskoj je udaren temelj i prvoj dravnoj hrvatskoj organizaciji i samostalnoj crkvenoj upravi sa sjeditem u Ninu. Ve 925. godine je Splitski sabor morao razmatrati pored ostalih, i pitanje bogosluenja u crkvama i uticaju latinskog jezika na hrvatski narod. Hrvati su vodili borbu protiv uticaja latinskog i rimskog

sveenstva, a Srbi protiv uticaja grko- vizantijske crkve. Kod Hrvata se redakcija staroslavenskog jezika upotrebljavala u crkvi i u

knjievnosti do XIII st. Od toga vremena ona ostaje samo kao crkveni jezik, a sva knjievna djela, zatim javne i privatne isprave (darovnice, ugovori, statuti, zakoni) piu

26

se istim narodnim jezikom i to akavskim dijalektom. Tako je narodni jezik akavskog narjeja ve od krajem XIII i poetkom XIV st. postao kod Hrvata knjievnim jezikom. Uskoro se javila knjievnost na tokavskom, a krajem XVI st. i na kajkavskom dijalektu.

U razvoju te knjievnosti razlikujemo tri glavna razdoblja: I - Prvo doba od druge polovine IX do XIII st. koje karakterizira upotreba glagoljice i slavenskog jezika.

II - Drugo doba od 1248. do 1483. godine kad je tampana prva glagoljska knjiga za potrebe popova glagoljaa. To je doba razvoja glagoljske knjievnosti u raznim dijelovima Hrvatske, naroito u Dalmaciji i oko Dubrovnika. III - Tree doba od 1483. do 1630 kad je Rimska crkva konano, pritisnuta reformacijom, dozvolila upotrebu hrvatskih knjiga za crkvene potrebe.

Prvi znaajni pjesniki tekstovi se javljaju po. XIV st. kad je ivi govor ve prevladao staroslavenski jezik. U poetku poezija ima poboni, a kasnije svjetovni karakter. Motivi su vezani za crkvene praznike. Poznata je pjesma ibenska molitva pisana istim narodnim jezikom, akavskim, latinicom.

Krajem XV st. javljaju se i prvi dramski tekstovi u izvedbama poznatim pod

nazivom prikazanja ili skazanja. To su dramatizacije svetakih legendi i dijaloke pjesme s biblijskim motivima iji je sredinji junak Isus Krist prikazan u tri faze ivota: raanje, muke i uskrsnue. Drame su obino prikazivane prilikom neke crkvene sveanosti u crkvenim predvorjima ili na glavnim trgovima.

Osim tih strogo crkvenih knjiga treba napomenuti i one zabiljeke i knjige koje su vodili popovi glagoljai po svojim upama, a u kojima se takoer nalazi bogata graa za izuavanje jezika.

Srednji vijek u hrvatskoj knjievnosti se smatra vrijeme od poetka pismenosti, pa do kraja XV st. U politikoj povijesti Hrvata to je doba od stvaranja hrvatskog kraljevstva poetkom X st. do turskog dolaska na Balkan u XV st.

Prevodilaka i preraivaka srednjovjekovna knjievnost

Srednjovjekovna knjievnost je vrijeme kad su se njegovali brojni anrovi uglavnom crkvenog karaktera. Meutim, skoro svi junoslavenski narodi su svojim dolaskom naili na ve razvijenu knjievnost i kulturu koja se irila iz stare Grke i Rima. Tako su oni njegovali vlastito pismo koje su donijeli irilo i Metodije, glagoljicu, ali istovremeno i prevodili djela iz drugih knjievnosti, za crkvene i svjetovne potrebe. Njegovao se roman, odnosno pripovijetka u XV st.,poezija,

hagiografije, biografije, itija svetaca i dr. Pisci tog doba su bili vjeti pisci, ali i kompilatori, prevodioci i prepisivai koji

su koristili strana dostignua za svoje potrebe. Najee su bili svetenici koji su pripremali djela za potrebe crkve, a podupirani su od vladara u svim sredinama, kako

bi se lake narod drao u vlasti. Najdue su glagoljicu njegovali i uvali popovi glagoljai koji su sluili vjerske obrede na staroslavenskom jeziku, jer nisu ni znali latinski. Oni su i pisali djela, a glavni likovi su bili kraljevi, carevi i velikai. Najstarija djela su pisana staroslavenskim jezikom. U jednom periodu katoliki crkveni ljudi u hrvatskoj bili su u vroj vezi sa pravoslavnim popovima na istoku, ali je ta veza vremenom nestajala i vjere su se udaljavale, pa tako i knjievno stvaranje. Svako je imao svoje teme i svoj nain obrade da ih prilagodi vlastitim prilikama.

27

Makedonska srednjovjekovna knjievnost (Ohridska kola, Kliment Odhridski)

Izvori o slavenskoj kolonizaciji Makedonije govore da se taj proces odvijao od

osamdesetih godina VI st. i to, kao i kod drugih, postupno, uz dugotrajne borbe.

Najee su se sputali moravsko-vardarskom dolinom i tako potiskivali starosjedioce dovodei do velikih etnikih i socijalnih promjena u kojima su poeli dominirati slavenski narodi to su doli iza Karpata.

Makedonske Slavene koji su naseljavali prostor oko Trakije, Makedonije i

Soluna spominju Teodor Konfesor iz VIII st., te Vizantijski car Mihail II u jednom

pismu. Dolaze i u Bugarsku i vode borbe sa starosjediocima Bugarima. Vremenom

Slaveni formiraju svoje oblasti Solun i Dra. Mirom izmeu Vizantije u Bugarske neki slavenski krajevi padaju pod vlast Bugarske. Bugarski vladar Boris prihvata

krianstvo od Carigradske patrijarije koja je nastala nakon podjele Rimskog carstva na Istono i Zapadno, pa im se razlikovala i liturgija. U Makediniji dolazi do buna protiv bugarske dominacije, pa u X. st. Samuil (969-1018) stvara makedonsku

srednjovjekovnu dravu koja je 1018. pala pod Bizantsku vlast. Meutim, i sa sjevera su Makedonci stalno napadani od Srba na ijem je elu bio kralj Milutin to je zavrilo srpskim odvajanjem Makedonije i krunisanjem kralja Duana u Skoplju 1346. godine. To je vrijeme irenja osmanske vladavine koja je bila u blizini Balkana.

Knjievni rad u Makedoniji zapoinje u IX st. Prvi poznati knjievnik tog doba je bio Kliment Ohridski. Napisao je itije Metodijevo, te veliki broj molitvi i moralistikih pouka neobrazovanom puku. Meu njegovim znaajnijim djelima se smatra osnivanje O h r i d s k e k n j i e v n e k o l e, ali i sastavljanje irilskog pisma. Uenik i sljedbenik ideja irila i Metoda, uitelj i prosvjetitelj Bugara, prevoditelj i autor starobugarskih djela, utemeljitelj Ohridske knjievne kole, prvi bugarski episkop i graditelj bugarskih manastira i crkvi to je Ohridski udotvorac, kako je postao poznat episkop Kliment iz Ohridske legende Kratko itije sveca, koju je napisao Dimitar Homatijan.

Kliment Ohridski potjee od bugarskih Slavena. Taj na veliki otac i bugarski luonoa rodom bjee od europskih Mizijaca, koje mnogi zvae Bugari (iz Ohridske legende). Pretpostavlja se da je bio iz jugozapadne Bugarske. Od svoje najranije

mladosti prikljuio se Svetoj Brai prvouiteljima i sudjelovao u njihovim misijama. Poslije Metodove smrti 885.g., kad su zapoeli progoni irilo-metodskih uenika, Kliment, Naum i Angelarij uputili su se prema Bugarskoj.

Osim crkvene i prosvjetne djelatnosti, Kliment Ohridski naveliko je razvijao i

manastirsku i crkvenu gradnju. Uz pomo cara Simeona osnovao je manastir Sv. Pantelejmon, koji je postao sreditem knjievne djelatnosti u Ohridu. Dao je da se izgrade i dvije male crkve, nemjerljive po svojoj umjetnikoj ljepoti.

Kliment Ohridski dao je svoj doprinos i razvoju bugarske knjievnosti. Njegov knjievni rad bogat je i raznolik u anrovskom smislu. Pisao je itija, poune i pohvalne napise, ode. Veina njegovih himni su u akrostihu s njegovim imenom. Prema znanstvenicima, Kliment Ohridski napisao je od 15 do 50 raznih djela. Na zavretku svog ivota Ohridski je udotvorac preveo i Cvjetni triod (bogoslune knjige koje se itaju prije i poslije Uskrsa).

Kliment Ohridski umire 27. jula 916. godine. Sahranjen je u predvorju

manastirske crkve Sv. Pantelejmon. Poslije smrti, zbog svojih je djela kanoniziran.

28

On je jedan od Svetih Sedmoislenika, uz slavenske Prvouitelje irila i Metoda i njihovih uenika Gorazda, Nauma, Angelarija i Save.

irilica je stupila u upotrebu u nekim krajevima krajem 9. i po. 10. st., mada u Ohridskim rukopisima i iz 12. st. ima glagoljice. Tako je Asemanovo jevanelje napisano oblom glagoljicom u kojoj preovladava irilica, a govori o slavenskim svetiteljima Sv. irilu, sv. Metodiju i sv. Klimentu Ohridskom. U Ohridskoj koli su nastali i Zoografsko jevanelje, Makedonski iriliki listi, Jevanelje popa Jovana, Bolonjski psaltir i dr.

Zografsko jevanelje Asemanovo jevanelje (naeno u bugarskom manastiru Zografu)

Kao anrovi su naroito njegovani apokrifi i to i starozavjetni i novozavjetni. Poznata je Knjiga Abrahamova u kojoj su i tekstovi o prvim ljudima Adamu i Evi. Njegovane su i hagiografije o sv. oriju Kapadoksijskom, sv. Alekseju "bojem ovjeku" i sl. Veliki broj tih djela pripadaju Klimentu Ohridskom i predstavljaju ga kao znaajnog utemeljitelja makedonske knjievnosti, prvog pjesnika i prozaistu i vrsnog poznavaoca stare i savremene vizantijske knjievnosti. Smatra se da je njegovo djelo temelj srednjovjekovne makedonske knjievnosti, a on vjerouitelj i vjeiti zatitnik Ohrida i Ohriana. O njemu postoje i slavenski i grki i latinski izvori. Poznata je knjiga Klimentovo itije kao i druga itija nastala u IX i X st. Najznaajnije je Teofilaktovo itije u kom je kronolokim redom opisao Klimentov ivotni put i djelo. Svi izvori poinju njegovim progonstvom iz Moravske, kad je sa Naumom Ohridskim doao na Ohrid u Makedoniju. Tamo je, navodi se u izvrima istovremeno uio oko 300 uenika koji e nastaviti rad irila i Metodija, pa se Ohridska knjievna kola smatra prvim slavenskim sveuilitem na Balkanu.

Naum Ohridski

Spominje se kao prvi uenik irila i Metodija. Njegov ivotni put i rad tee uporedo sa Klimentovom djelatnou, za koga se istie da je njegov brat. Proao je istu golgotu kao Kliment poslije Metodijeve smrti. Radio je u bugarskom centru gdje je dao svoj

29

doprinos u organizaciji bugarske crkve. Kad je bugarski car imenovao Klimenta za

prvog slavenskog episkopa, Naum Ohridski je 893. preuzeo njegovo mjesto u

Kutmievici i Ohridu. Za ivota je podigao manastir Ohrid uz Ohridsko jezero nasuprot Klimentovom manastiru gdje je umro i pokopan 910. godine.

O Naumovom knjievnom radu se i danas raspravlja. Iz Pounog jevanelja episkopa Konstantina saznajemo da je Naum napisao dosta djela, ali je malo sauvano. Dva sauvana itija govore o svestranosti ovog uitelja, prosvjetitelja, lijenika i autora brojnih drugih djela. Pretpostavlja se da je porijeklom iz Makedonije,

najvjerovatnije iz okoline Soluna. Roditelji su im bili imuni, ali oni odbacuju njihova dobra i prikljuuju se irilu i Metodiju.

Episkop Konstantin

Jedan od irilovih i Metodijevih uenika koji je doivio moravsku odiseju poslije Metodijeve smrti 885. godine zajedno sa Klimentom i Naumom, je i episkop

Konstantin. Malo je djela koja osvjetljavaju njihov rad, a osobito malo o episkopu

Konstantinu mada je bio znaajna linost kulturnog i vjerskog ivota tog doba. Zna se da je nakon protjerivanja uenika irila i Metodija jedno vrijeme u Veneciji prodan kao rob, ali ga je na sreu kupio neki vizantijski poslanik i doveo u Carigrad. Odatle je preao u bugarsku dravu kao svetenik, a kasnije je napredovao do episkopa. Ostavio veliki broj knjievnih djela. Meutim, nauka ima razliite pretpostavke o njegovom radu i mjestu boravka. Smatra se da je njegovo djelo Pouno jevanelje oko 894. godine. U njemu je poznata pjesma pod nazivom Azbuna molitva 40 stihova s poetnim slovima slavenske azbuke.

Crnorizac Hrabar

Brzi razvitak slavenske pismenosti, knjievnosti i kulture koji su inicirali irilo i Metodije aktivnou u moravskoj misiji nastavlja poznati pisac i polemiar pod imenom Crnorizac Hrabar. O njegovom ivotnom putu, djelu i djelatnosti, nema skoro nikakvih podataka, a neki misle da je to pseudonim irila ili Metodija, ili Klimenta i sl. Da je bio vrlo obrazovan znamo po njegovom teksto O pismeneh (O slovima) koji je i

jedino njegovo sauvano djelo. Taj vaan dokument ima samo tri stranice, ali daje znaajan pogled na slavensku pismenost toga doba. Djelo se kompozicijski sastoji iz dva dijela: prvi se dio odnosi na razvitak i

historijat slavenske pismenosti u kom se kae da Slaveni nisu prije pokrtavanja imali knjige , te da su se u poetku sluili crtama i rezama, a zatim su prihvatili grku i latinsku grafiju. Pisanje im je bilo teko, pa Hrabar kae da im se bog smilovao i poslao uenog uitelja Konstantina (irila), mua pravednoga i istinoljubiva, koji im je stvorio 38 slova, jedne po uzoru na grku azbuku, a druge prema slavenskoj rijei

Jer ako upita knjievnike grke, govorei: 'Ko vam je pismena uinio, ili knjige preveo, ili u koje vreme?' - to retki od njih znaju. Ako li upita slovenske pismene ljude, govorei: 'Ko vam je pismena uinio ili knjige preveo?' - to svi znaju i, odgovorivi, rei e: 'Sveti Konstantin Filosof, nazvani iril, taj nam pismena naini i knjige prevede, i Metodije, brat njegov.' Jer ima jo ivih koji su ih videli. A ako upita: 'U koje vreme?' - i to znaju, i rei e: 'U vreme Mihaila, cara grkog, i Borisa, kneza bugarskog, i Rastica, kneza moravskog, i Kocelja, kneza panonskog, godine od

stvaranja sveta 6363'."

30

Ne zaboravlja istaknuti da su se i Grci pri sastavljanju vlastite azbuke ugledali na

hebrejsku. Zatim sledi, u razliitim sauvanim prepisima ovoga dela, sama azbuka.

Drugi dio Hrabrova teksta je polemiki. Protivnici slovenske pismenosti, zastupnici trojezinosti koji su stali na put irilu i Metodiju, postavljaju pitanje zbog ega Sloveni imaju 38 slova, a ne 24 kao Grci. Crnorizac dokazuje da i Grci imaju 38 slova, zajedno s jedanaest dvoglasa i tri za brojeve 6, 90 i 900.

Trojezina hereza postavlja pitanje zbog ega je potrebna slavenska pismenost kad je natpis na Hristovu krstu bio ispisan samo na tri jezika: hebrejskom, grkom i latinskom. I u ovom sluaju autor ima odgovor, jer istie: zar ne znaju da Bog nije stvorio prvo ni hebrejski, ni latinski, ni grki, nego sirijski... kojim je govorio Adam, i od Adama do potopa, i od potopa do vremena kad je Bog

razdelio jezike kod podizanja stuba...

Dalje se u tekstu naglaava da jo uvek ima ivih ljudi koji su videli irila i Metodija, po emu se moe zakljuiti da je i Hrabar bio Klimentov, Naumov i Konstantinov suvremenik, a svojim djelom jedan od njihovih izravnih nastavljaa. U tekstu je navedena i godina kad je nastala slovenska azbuka, a to je poetak moravske misije 863. godine. Ime uz naslov (O pismenh rnorizca Hrabra)

odnosi se na sastavljaa spisa, kako je pretpostavljeno jo poetkom XIX veka, kada je delo postalo predmet filolokih prouavanja.

Izvorni, staroslovenski tekst Hrabrova spisa nije sauvan. Danas se, meutim, irom Srbije, Jadranskog primorja, Rumunije i Rusije nalazi osamdeset prepisa (od XIV do XIX veka) u svim slovenskim redakcijama. Tradicija Hrabrove rasprave vrlo rano je

prihvaena u srednjovekovnoj Srbiji. Od dva sauvana srpska prepisa, jedan, stariji (Pivski) iz XVXVI veka, u tekstolokom pogledu ide u red dobrih prepisa. Pored osnovnog Hrabrovog teksta, kod Srba je bila poznata i dosta retka prerada O

pismeneh (Maranska varijanta), slina sa jednom bugarskom.

Poeci knjievnosti kod Slovenaca

Doselivi se u dananju postojbinu, Slovenci su u VII i VIII. st. osnovali samostalnu dravu, ali ve sredinom VIII. st. padaju pod vlast Bavaraca. Krajem VIII st. ukljueni su u Franaku dravu kao njezin sastavni dio. Ta drava je bila tipino feudalno organizirana i u njoj je rimska crkva imala jak uticaj. Te su okolnosti utjecale

na kulturni i nacionalni ivot Slovenaca. Nakon nestanka Karantanije, oko 840.godine, stvorena je nova slovenaka

drava Panonska kneevina, iji je osniva Pribina, vladao kao franaki vazal.Poslije njegove smrti 861.god. naslijedio ga je Kocelj koji je uspio da se oslobodi franakog vazalstva i povee sa moravskim knezom Rastislavom.

Iz Panonskih legendi (itije sv. Metodija) saznajemo da je Metodije ivio u Panonskoj kneevini, ali nakon njegove smrti, slovencima su za javnu i crkvenu upotrebu ostala dva jezika: latinski i njemaki.I crkveno bogosluenje se obavljalo na latinskom.

Prvi zapisi na slovenskom jeziku nastali su oko 800. godine i uglavnom su

crkvenog karaktera. Osim crkvene pismenosti razvija se i usmeno narodno stvaralatvo na slovenskom jeziku. Crkvena pismenost obuhvaa tekstove crkvenog karaktera: molitve, ispovijedi, pridike o grijehu i pokori, crkvene pjesme Bile su u stihu organizirane u strofe po uzoru na latinske i njemake crkvene pjesme.

31

Usmena narodna knjievnost obuhvaa balade i romanse, legendarne pjesme, ljubavne, aljive i sl.

Najpoznatiji spomenik slovenske srednjovjekovne knjievnosti su Briinjski spomenici s kraja X. i po XI st. , Celoveki rukopis iz 1380. godine i Stiki rukopisi iz XV st.

Briinjski spomenici su dobili naziv po bavarskom mjestu Freisingu (Briinj). To je zbornik srednjovjekovnih latinskih tekstova meu kojima su i tri zapisa na s l o v e n s k o m jeziku. Rije je o tri listia teoloke sadrine, koji su oko 1000.god. zabiljeila dvojica svetenika, na liturgijskom rukopisu briinskog biskupa Abrahama. Pronaeni su 1803.god. Kada su preneseni u minhensku biblioteku, a prvi ih je tampao Jernej Kopitar u knjizi Glagolita Clozianus (1836.) To je zbornik liturgijsko-homoletikog sadraja koji ima tri zapisa: prvi i trei su ope ispovjedi za molitvu, dobivanje oprosta od grijeha...a drugi zapis je homilija openje, pouka, propovijed, koja tematizira grijeh, pokajanje i in ispovijedi. Istraivanja su pokazala da su I i III spomenik zanimljivi zbog jezikih razloga a drugi spomenik posjeduje i literarne kvalitete. Iako su pisani na tadanjem slovenakom jeziku, utvreno je da ih nisu pisali Slovenci, nego svetenici njemakog porijekla.

U drugom periodu od X do XV vijeka sauvano je malo spomenika na slovenakom jeziku.

Celoveki rukopis takoe sadri tri molitve na slovenskom jeziku, a Stiki rukopis sadri molitve i tekst crkvene pjesme. To je prva zapisana pjesma na slovenskom jeziku.

Neke tragove glagoljske pismenosti pronalazimo u tri kodeksa iz Istre, naena u Sloveniji, a potjeu iz XIV i XV vijeka. Suprasalski zbornik oko 1000.g. Makedonskog porijekla

Uporedo sa skromnim zapisima na slovenskom jeziku razvija se u slovenskim

samostanima knjievnost na latinskom jeziku, ali je dostupna obrazovanim svetenicima i uem krugu bogatijih ljudi. To su djela izrazito filozofskog karaktera, viteki romani i trubadurska poezija.

Historijska sudbina Slovenaca nije dugo dozvoljavala knjievni rad na narodnom jeziku, tako da je i pozni srednji vijek ispunjen djelatnou na latinskom i njemakom jeziku.Tek e krupna zbivanja u XVI vijeku, protestantizam, omoguiti stvaralatvo na narodnom jeziku. Peat tom vremenu, dao je i prvi slovenaki knjievnik Primo Trubar (1508-1586). Pored crkvenog, nastajalo je i narodno stvaralatvo, koje se oslanja na stare slavenske legende, ime se potvruje teza o zajednikoj pradomovini svih Slavena.

U narodu su njegovane lirske i epske pjesme, bajke i basne, balade i romanse.

Prie o lijepoj Vidi, o sirotici Jerici, o vitezu Barodu...

Poeci knjievnosti u naroda Bosne i Hercegovine

Nalazei se u poloaju krajnje zemlje istoka istovremeno izloene zapadu i krajnje zemlje zapada okrenute istoku, Bosna je oduvijek bila raskrsnica raznih interesa i na

razmei raznovrsnih uticaja. Takva njena situacija odrazila se i u njenoj staroj pismenosti, knjievnosti i umjetnosti. U koje je vrijeme prije XII st. poeo knjievni rad u Bosni teko je danas znati. Pretpostavlja se da je uporedo sa grkim i latinskim pismom, poslije pokrtavanja domaeg stanovnitva poeo prodor slavenske knjievnosti, polagano rasprostiranje knjievnosti u irilometodskom duhu, te razvijanje vlastite knjievnosti u takvoj tradiciji. Po oskudnim spomenicima koji su

32

sauvani do danas potvreno je prisustvo etiri pisma kojim su se sluili stanovnici bosansko-humskog podruja: grkog, latinskog, glagoljice i irilice.

Vjerovatno su prva dva pisma poela osvajati pozicije veoma rano, a ostala kasnije. Grko pismo ostavilo je vie tragova u Humu,a latinsko u Bosni. Latinski tragovi su evidentirani na brojnim crkvenim graevinama, novcima i peatima bosanskih vladara, na nadgrobnim ploama kraljeva itd. Humski kneevi u XII st., a bosanski banovi i kraljevi u XIV i XV st. imali su posebne latinske kancelarije za diplomatske prepiske

sa drugim zemljama.

Vremenom sa slavenskim slubama u crkvama i meu narodom se iri slavensko pismo, glagoljica i irilica. Veliki broj tekstova napisan je bosanskom glagoljicom. Kasnije se glagoljica gubi i ostaje samo u upotrebi u crkvama. Latinica se takoe koristila u jednom periodu, kao i irilica. irilica je bila rasprostranjena u ovim krajevima. O tome svjedoi natpis na Humakoj ploi u Hercegovini s kraja X i po. XI st. i Miroslavljevo jevanelje, nastalo u XII st. irilinim pismom su pisani apokrifi i molitve.

Crkvene knjige su sadravale uglavnom prijevode Novog zavjeta u kojem istaknuto mjesto imaju jevanelja, djela apostolska, poslanice i apokrifni tekstovi.

Specifinost bosanskih tekstova je u tome to su bogumili afirmisali heretika uenja o dualistikom pogledu na svijet, to nisu priznavali ostale crkve i uenja i tako su doli u sukob i sa katolikom i pravoslavnom crkvom.

Po konciznosti i nekim formalnim osobinama zapisima su slini natpisi koji se pojavljuju najvie na stecima i govore o ovjeku i svijetu tog vremena. Pisani po strogo odreenim formularima, kratki su, snani i misaoni. Lapidarni natpisi poinju obino frazom: A se neka se znaili A se leiOn obavjetava prolaznika o neemu. (Ja sam bio to si sada ti, ti e biti to sam sada ja) To se zovu lapidarna pisma, a najvie ih je u starom Humu i u sadanjoj Bosni. Ukl