skripta - srednjovjekovna arheologija 2 - do 302.pdf

7/25/2019 Skripta - Srednjovjekovna Arheologija 2 - Do 302.pdf

http://slidepdf.com/reader/full/skripta-srednjovjekovna-arheologija-2-do-302pdf 1/310

Srednj ovj ekovna

arheologij a II



BIJAĆI

U Bijaćima je (antički Siculi) , u sklopu prostrane antičke villae rusticae na položaju Stombrate

početkom 9. st. nastao vladarski posjed (predium, curtis) hrvatskih knezova Trpimirovića koji

postupno prerasta u jedan od većih feuda kraljevskog teritorija (territorium regale). Trpimirovići

obnavljaju starokršćansku crkvu (vjerojatno sv. Ivan) s baptisterijem te je posvećuju sv. Marti.

Crkva se spominje u ispravi kneza Muncimira iz 892. kao mjesto izdavanja vladarskih povelja i u

natpisu na ciboriju crkve.

Jačanjem kraljevskog feuda villa na Stombratama i crkva sv. Marte postaju središtem gusto

naseljenog prostora o čemu svjedoče tri dosad otkrivena ranosrednjovjekovna naseobinska groblja

(oko sv. Marte, Stombrate, Lepin)

od 9. do 10. st.

Crkva

Arheološkim istraživanjima

otkriveni su ostaci trobrodne

crkve s jednom četvrtastom

apsidom i bogati fundus kamenih

spomenika od starokršćanskog do

predromaničkog doba (6.-10. st.).

Pri obnovi crkve na mjestustarokršćanske porušene

polukružne apside, uz novu

četvrtastu apsidu postavljen je

sarkofag u kojem su pronađene naušnice žminjskog tipa koje se datiraju u 9. st. Ranokršćanski

baptisterij uz južnu stranu crkve prilagođen je i ostaje u funkciji.

Crkva pripada tipu trobrodnih građevina s istaknutom središnjom pravokutnom apsidom i dvije

bočne u ravnom završetku ziđa bočnih brodova. Brodovi su odijeljeni zidanim stubovima izduženog pravokutnog presjeka, kao u većini crkava 1. pol. 9. st. (Koljani, Žažvić, Biskupija-Crkvina). Na

sredini pročelja je zvonik (poput onoga u Koljanima ili zvonika biogradske katedrale). Najbliže

tipološke analogije nalazimo u sjevernoj Italiji, na prostoru akvilejske patrijaršije. Titular crkve

ukazuje na karolinško porijeklo, kao i ime svećenika Gumpertusa koji gradi crkvu, te namještaj koji

se natpisom i dekoracijom veže uz akvilejski prostor. Nalazi četverostranog ciborija i ulomaka

nadvratnika s natpisom arheološke su potvrde izravnih veza Trpimirovića s franačko-akvilejskim

kulturnim krugom u razdoblju kristijanizacije.

s karakterističnim grobnim nalazima dalmatinsko-hrvatske grupe

3



Kameni spomenici

Arheološkim iskopavanjima 1902.-1905. pronađeni su arhitektonski dijelovi šest nadvratnika s

natpisima uklesanima na prednjoj strani. Dva su otkrivena na prostoru ranosrednjovjekovne crkve, a

ostali kao spolia u zidu porušene barokne crkvice istog titulara. Svi nadvratnici su preklesani od

rimskih stupova te osim jednoga. Iako ni jedan nije sačuvan u cijelosti, natpisi na njima uklesani

mogu se smislom i sadržajem povezati. U njima se isključivo spominju klerici, đakon i prezbiter

Gumpert te prezbiter Gracijoz, kao osobe zaslužne za izgradnju crkve. Kod sv. Marte bilo je središte

kneževa gospodarskog imanja - villae, u sklopu šireg vladarskog posjeda u kliškoj županiji.

Svećenici koji se spominju zacijelo su vodili upravu kneževa imanja, pa su davali naloge i nadzirali

tijek izgradnje objekata namijenjenih kršćanskom kultu. Posebnu grupu čini pet dijelova nadvratnika

s imenom misionara Gumperta, koji se spominje četiri puta, a koji se kao klerik za svoje misionarske

službe u sv. Marti uzdigao od ranga đakona do ranga prezbitera. Nadvratnici koji spominju

Gumperta su nastali u relativno kratko vrijeme, između 830ih i 840ih. Nadvratnik s imenom

prezbitera Gracijoza mogao je biti postavljen desetljeće ili dva poslije Gumpertovih nadvratnika.

^ Na ulomku lijeve strane

nadvratnika (slika desno) nalazi se

početak natpisa u kojem se

spominje đakon Gumpert koji je

prvi imenom posvjedočeni misionar u hrvatskoj kneževini. Ime mu je germanskog porijekla. Sufiks

-pert osobito je raširen u antroponimiji Langobarda pa je možda đakon Gumpert misionar

langobardskog etničkog podrijetla, koji je kao svećenik akvilejske patrijaršije u službi franačkog

cara, stigao u Hrvatsku. Grafijska obilježja datiraju natpis u rano 9. st.

Na dijelu desnog kraja nadvratnika je natpis koji pojašnjava ulogu đakona u izgradnji (izgradnja je

očigledno pokrenuta po nalogu Gumperta, dok je još kao đakon službovao pri sv. Marti).

Njegovo ime se spominje na

još tri nadvratnika, od kojih

se na jednom spominje kao

prezbiter (slika lijevo).

^ Na još jednom ulomku nadvratnika (slika lijevo),

natpis svjedoči o svećeniku, kršćanskog latinskog

imena Gratiosus ili možda Gratianus, kao jednom od

crkvenih dostojanstvenika koji je sudjelovao u

izgradnji crkve ili dijela sakralnog kompleksa

sv. Marte.

4



^ Od trabeacije oltarne pregrade sačuvan je zabat i dva arhitrava (slika dolje). Trabeacija je ukrašena

pasjim skokom na obodu i pletenicom u dnu, a među njima je natpis. Arhitrave dijeli anepigrafski

zabat. Prvi je natpis imao tekst molitvenog Sanctusa (Svet, Svet, Svet), a drugi je bio posvetnog

karaktera od kojega je sačuvan završni dio sa spomenom žene i sinova nepoznatog donatora.

^ Pronađen je još jedan zabat (slika desno) sasredišnjim poljem oivičenim uskim pojasom s

kukama na vrhu i širokim lučnim pojasom na

donjem dijelu. Kuke su zbijene, a lučni je pojas

ispunjen ritmički raščlanjenim nizom uzlova od

troprutih vrpci. U središnjem polju su dva sučeljena

pauna koji u kljunovima drže grozd. Iznad paunova i

ispod grozda je po jedna šesterolatična rozeta. U

samim uglovima središnjeg polja su dvije manje ptice. Datiran je u 1. pol. 9. st.

^ Pronađen je i plutej (slika lijevo) čija se prednja ploha sastoji od središnjeg polja i istaknute rubne

letve na gornjem dijelu. Na letvi je vodoravni motiv

dvoprute lozice. Na središnjem polju je veliki višepruti križ

oko kojega je s jedne strane motiv dvoprute lozice koja se

povija oko vodoravne haste, a s druge su dvije rozete

(virovita i višelatična). Ispod drugog kraka vodoravne haste

ostaci su triju palmeta s obrubljenim i zaobljenim listovima.

^ Rekonstruiran je luk oltarne ograde (slika desno),

kojemu je ukrasno polje ispunjeno četveroprutom

pletenicom s križevima u sredini. Na tjemenu luka

pletenicu prekida križ raširenih krakova.

5



^ Dva ulomka četvrtastih stupica od dovratnika portala (slika lijevo) imaju ukrasna

polja raspoređena na jednu širu i jednu užu, bočnu plohu, na kojima su troprute

pletenice.

^ Pilastar oltarne ograde (slika desno), čije je ukrasno polje

ispunjeno troprutom mrežom od udvojenog niza učvorenih

kružnica prepletenih mrežom rombova, datiran je u 1. pol.

9. st.

^ Rubni dio pluteja iz

7./8. st. je kasnije, u

1. pol. 9. st., prerađen u

pilastar (slika desno). Na

ranijem licu pluteja je

ornament višeprutih kružnica u koje je upisan obrubljeni križ.

Nakon preklesavanja, ukrašena mu je i druga strana - u

središnjem polju je niz učvorenih kružnica prepletenih

nepravilnom troprutom mrežom udvojenih rombova.

^ Još jedan, veći ulomak pilastra datiran je u 1. pol. 9. st. Ima

ukrasno polje s troprutom pleternom mrežom (slika desno).

^ Tijekom istraživanja 1902.-1905. pronađen je niz ulomaka

ciborija. Najveći broj ulomaka otkriven je na prostoru nekadašnje

ranokršćanske i predromaničke krstionice. Na temelju

pronađenih fragmenata rekonstruiran je četverostranični ciborij (slika dolje).

Ciborij se sastoji se od četiri

monolitne stranice koje se spajaju

u košaru nad kojom je piramidalni

krov (rekonstruiran), s originalnim akroterijem.

Visok je 4,5 m. Konstrukcija je postavljena na

četiri stupa s kapitelima. Stranice su ispunjene

predromaničkim plitkoreljefnim ukrasom sa

stilskim odlikama ranog 9. st. Uz rubove svake

stranice provlači se natpis koji teče vanjskim i

unutarnjim plaštem ciborija.

6



Vanjske strane ciborija:

• Središnju kompoziciju, omeđenu motivom užeta,

ispunjavaju dva pauna s grozdom u kljunu (analogije na

ciboriju iz crkvi S. Andrea Cata Barbara na Eskvilinu iz

ranog 9. st.). Č itavim rasponom luka pruža se široki pojas

nasuprotno postavljenih i učvorenih pereca. Rupe na

prednjim i bočnim krajevima služile su za pridržavanje

zavjesa (vela) i svjetiljki. Na luku stranice je loše sačuvan

i prilično manjkav latinski natpis koji se nastavlja na

sljedećim dvjema stranicama. Natpis započinje

simboličkom invokacijom u znaku križa, a slijedi tekst

koji se obraća vjernicima, s isticanjem Svetog Trojstva.

• I na sljedećoj strani je u gornjem pojasu vijenac s

kukama koje su oslonjene na niz stiliziranog kimatija.

Pod njim je motiv užeta i pojas troprutih, međusobno

prekriženih polukružnica. U uglovima središnje

kompozicije je motiv troprute učvorene vrpce. Luk

ispunjava tropruta pletenica (analogija je rimski ciborij iz

crkve sv. Bazilija, iz doba pape Grgura IV. (827-844.)).

Na rubu luka su vrlo skromni ostaci natpisa gdje se

raspoznaje ime sv. Ivana. Navod Krstiteljeva imena

povezan je uz raniju tradiciju baptisterija, što je prilikom

postavljanja novog, predromaničkog ciborija ponovno

osnaženo i u sadržaju natpisa.

• Gornji friz sljedeće stranice istovjetan je prethodnima

- kuke i kimatij. U gornjim je uglovima središnje

kompozicije, obrubljene motivom užeta, prikaz dvaju lavova. Luk arkade ispunja mrežasti uzorak

troprute vrpce (analogija je lučni otvor ciborija katedrale u Puli, izrađen u doba biskupa Antonija, u

ranom 9. st.). U natpisnom polju završava prva tekstovna cjelina. Natpis govori o obnovi koja je

načinjena u čast sv. Marte.

Isticanje dvaju svetaca - titulara: sv. Ivana (Krstitelja) i sv. Marte, otkriva dva vremenska i kulturna

sloja kršćanskog kulta na lokalitetu, od kojih je sv. Ivan kasnoantički, a sv. Marta predromanički.

• Č etvrta vanjska strana je gotovo u cijelosti rekonstruirana po uzoru na nasuprotnu. Natpis je

sadržajno različit od sakralnog teksta s prethodnih stranica. Taj dio natpisa odgovara formulidatiranja, s imenom vladara, vjerojatno hrvatskoga kneza. Pretpostavlja se da je riječ o knezu

Mislavu, iz čega se predlaže i vrijeme oko 835.-845., kao najkasnija granica izrade ciborija.

7



Unutarnje stranice ciborija:

U sredini gornjeg ruba unutrašnje stranice

izrezan je usjek koji stvara dva bočna

udubljenja, a slični se nalaze na unutrašnjim

plohama sve četiri strane ciborija. Služili su

za međusobno povezivanje stranica pomoću

uglavljivanja trokutastih ploča i ugaonih

držača, te za naslanjanje oktogonalne

piramide krova. Stranica je bez ukrasa, s

natpisnim poljem na rubu luka, razdijeljenim

motivom užeta. Natpis je prilično krnj, bez

ijedne cjelovito sačuvane rijeci. Ispod je

početak drugog tekstovnog odlomka koji se

nastavlja na trima ostalim stranama

unutrašnjosti košare.

Druga stranica je gotovo u cijelosti

rekonstruirana, s dva manja ulomka u lijevoj

i desnoj stopi. Neukrašena je, slično

prethodnima, s motivom užeta koje omeđuje

gornji rub natpisnog pojasa.

Treća i četvrta stranica su slične prethodnoj.

Natpis završava ideogramom, tj. uklesanim

motivom zmije koji je mogao biti kopiran iz

kakvog iluminiranog karolinškog liturgijskog

rukopisa da istakne kraj teksta, ili je nastao

po uzoru na slične zoomorfne stilizacije koje

u predromaničkoj skulpturi karolinškog doba

već od kraja 8. i početka 9. st. prate

geometrijske plohorezbe. Jedan od

ikonografski bliskih primjera, možda čak i

izravni likovni predložak, uklesan je na

pilastru oltarne ograde iz vremena patrijarha Maksencija (811.-838.) za katedralu u Akvileji. Osim

toga, motiv se i simbolički uklapa u smisao poruke na ciboriju, jer se može povezati uz izvatke iz

evanđelja koji se odnose na Ivana Krstitelja i krštenje. U natpisu na ovoj stranici sadržana je porukakoja krštenika upozorava na život u vječnosti, koji se prima činom krštenja.

8



BIOGRAD

BIOGRAD U SREDNJEM VIJEKU

Biograd su početkom 9. st. osnovali Hrvati, a u izvorima se prvi put spominje sredinom 10. st. u

djelu Konstantina Porfirogeneta De administrando imperio, pod imenom Belgradon. Biograd je bio

središte Sidraške župe, a od 1018. i sijelo biskupije (prijestolni grad). Petar Krešimir IV. (1058.

1074.) izdao je u Kninu povelju iz koje saznajemo kako je biogradska biskupija osnovana sredinom

11. st. No Stjepan Antoljak drži, na osnovu povelje Krešimira I. iz 950. i podataka Konstantina VII.

Porfirogeneta, kako je to bilo sredinom 10. st., nakon drugog crkvenog sabora u Splitu 928.

Petar Krešimir IV. izdao je 1060. u Biogradu darovnicu u korist muškog benediktinskog samostana

sv. Ivana Evanđelista, koji je dao sagraditi. Ferdo Šišić drži kako se tada Biograd uzdigao u status

slobodnog autonomnog grada, po uzoru na dalmatinske gradove. Samostanu je darovana sloboda i

oslobođenje od nekih poreza, kraljevske zemlje u okolici Biograda (otok Žirje i Rogovo) i izuzeće

od uprave sidraške župe i tadašnjeg župana Jurana. Biogradom je tada upravljao prior Dragoslav, a

biskup je bio Teodozije. Biograd tako postaje jedna od istaknutih prijestolnica hrvatskih vladara.

Petar Krešimir IV. je osnovao i ženski benediktinski samostan sv. Tome (a ne biskupija kako se prije

držalo). Njega je kralj u više navrata darovao posjedima u sidraškoj župi, a 1069. darovao mu je

kraljevsku slobodu i posjed Rosohaticu kod Tinja.

Poslije smrti Petra Krešimira IV. povijest Biograda nam je nejasna - ne znamo je li potpao pod vlast

Normana (Ferdo Šišić, zajedno sa Splitom, Trogirom, Ninom), ili je pod Mlečanima (povelja).Početkom 1075. u bazilici sv. Petra u Solinu izabran je Dmitar Zvonimir za kralja, a papa Grgur VII.

poslao mu je kraljevske znakove po svojim legatima, opatu Gebizonu i biskupu Fulkoinu. U znak

vjernosti Zvonimir poklanja papi samostan sv. Grgura u Vrani s njegovim blagom imovinom.

Zvonimir također potvrđuje 1076. privilegije samostanu sv. Ivana Evanđelista i daruje mu nove

posjede. Iste se godine u Biogradu posvećuje crkva samostana sv. Ivana, čemu su prisutni bili

splitski nadbiskup Lovro s papinim poslanicima i biogradskim biskupom Prestancijem II. Biskup

Prestancije poklonio je istom samostanu sv. Ivan Evanđelista crkvu sv. Kuzme i Damjana naPašmanu.

Poslije gubitka hrvatske državne samostalnosti, prvi ugarsko-hrvatski kralj Koloman u Biogradu je

1102. okrunjen za hrvatskog kralja. On je Biograd proglasio kraljevskim gradom.

U stalnim borbama između ugarsko-hrvatskih kraljeva i Mlečana Biograd gubi značenje, i nikad ga

više neće vratiti.

POVIJEST ISTRAŽIVANJA

Kamene srednjovjekovne spomenike u Biogradu i okolici prvi je, krajem 19. st., počeo sakupljati V.

Škarpa, učitelj iz Biograda. Taj je posao početkom 20. st., a posebno između dva svjetska rata

9



nastavio svećenik Kazimir Perković.

Jedina istraživanja prije I. sv. rata poduzeo je Luka Jelić. Bilo je to manje pokusno istraživanje na

položaju Vrbice na zapadnom rubu Vranskog polja, te istraživanje ruševina katedrale u Biogradu

1902. Nakon 2. sv. rata izvedena su istraživanja na manjoj srednjovjekovnoj jednobrodnoj crkvici na

položaju Malenica u Biogradu, dok je na samom poluotoku Janko Belošević istraživao i konzervirao

ostatke crkve muškog benediktinskog samostana sv. Ivana Evanđelista iz 11. st.

Osim toga, niz slučajnih nalaza srednjovjekovnih kamenih ulomaka arhitekture i crkvenog

namještaja, te grobnih nalaza potječe s niza lokaliteta u Biogradu, Č okovcu, Kraju, Tukljači i Tinju.

U Biogradu se 1969. otvara Arheološka zbirka, koja danas djeluje u sklopu Zavičajnog muzeja.

SREDNJOVJEKOVNI SPOMENICI U BIOGRADU

KATEDRALA

Biogradska katedrala nalazila se u središtu grada, na položaju Glavica, istočno od današnje župne

crkve sv. Anastazija. To je bila monumentalna izdužena trobrodna

bazilika s 3 apside. Na pročelju je imala zvonik kvadratne osnove.

Katedralu je od 1902. do 1905. istraživao Luka Jelić (slika desno).

Sudbina njegovih nalaza nije nam poznata, ali znamo kako je izdvojio

tri faze:

^ do sredine 9. st., bizantsko vrijeme - mala jednoapsidalna crkvica s

unutarnjim lezenama^ sredina 9. st. - nastaje troapsidalna bazilika s oblim vanjskim

kontraforima, trima vratima na pročelju, te jednim vratima na sjevernoj

strani, bačvasti svod od sedre

^ s vremenom južna bočna lađa dobiva krstionicu i

odgovarajuća bočna vrata, na pročelju se dograđuje

portal i zvonik, a zazidavaju pročelna vrata južne bočne

lađe i vrata na sjevernoj strani, žbukom se zamazuje podni pločnik bazilike iz druge građevinske faze.

Frane Buškariol je preuzeo Jelićeve bilješke te je

izdvojio tri stilske skupine namještaja od sredine 8. st.

do sredine 11. st., te četiri graditeljske faze (od 8. do

11./12. st., slika desno).

^ Najstarija skupina arhitektonske ukrasne plastike

sastoji se od ploča oltarne pregrade, pilastra oltarne

pregrade, ulomaka rozete s konopastom profilacijom i

dijelova tranzene. Ova se faza datira u 7.-8. st.

10



^ Sljedećoj ukrasnoj fazi pripadaju dijelovi pregrade sa zabatom, pilastrima, pločama i gredama,

imposti i dijelovi ciborija. Ova se plastika datira u posljednju četvrtinu 9. st.

^ Trećoj skupini arhitektonskih ukrasnih komada koja se sastoji od dijelova manje pregrade s

pločama, dvostruke obrađene grede, konzola i komada keramičkih ukrasnih ploča, datira se oko

sredine 11. st.

Gusto poredani obli kontrafori na vanjskim stranama zidova imali su statičnu funkciju, a s unutarnje

strane, bliže apsidi, nalazile su se četvrtaste lezene. Cijela crkva bila je natkrivena masivnim

svodovima od kamena i sedre. U lađi na južnoj strani (bočnoj) nalazila se krstionica.

Biogradska stolnica pripada skupini sakralnih objekata s oblim kontraforima i zvonikom na pročelju

tj. ima značajke ranoromaničkog graditeljstva. Analogije su uočljive s crkvom sv. Cecilije na

Stupovima u Biskupiji, crkvom na Lopuškoj glavici, crkvom sv. Spasa i crkvom na Bukorovića

podvornici, koje su različito datirane od 9. do 11. st. Petricioli ih, analizom pleterne plastike u

crkvama s oblim kontraforima, datira u 9. st. (predromanika, Branimirovo doba), a Karaman ih

datira u 11. st. jer se tada spominje biogradski biskup).

SAMOSTAN SV. IVANA

Muški benediktinski samostan sv. Ivana utemeljio je Petar Krešimir IV. 1059. Iste mu je godine dao

privilegije kraljevske slobode, izuzevši ga od vlasti grada i biskupa, oslobodio ga je svakog osobnog i

zemljišnog poreza, te ga je obdario posjedima od kojih je na kopnu najvažniji bio Rogovo. Kralj

Dmitar Zvonimir je 1076. potvrdio samostanu privilegije, a kraljica Jelena mu je darovala zemlje pod brdom sv. Kuzme i Damjana, dok mu je biskup Prestencije darovao crkvu sv. Kuzme i Damjana. Zbog

mletačkog razaranja grada, redovnici 1125. sele na Čokovac u samostan sv. Kuzme i Damjana.

Sustavno istraživanje temeljnih ostataka ovog objekta započeto je 1969., a završilo je 1971.

Istraživanja je vršio Janko Belošević. Crkva je bila velikih dimenzija, 29 x 12,5 m, s predvorjem.

Trobrodna je s tri apside, a zidovi su s vanjske strane raščlanjeni lezenama. U apsidalnom su dijelu

pronađeni ulomci fresaka i nekoliko ulomaka crkvenog namještaja s motivom pletera. Oko crkve je

pronađeno nekoliko starohrvatskih grobova.

SAMOSTAN SV. TOME

U blizini samostana sv. Ivana Evanđeliste i katedrale, sagrađen je u 11. st. (oko 1069.) ženski

benediktinski samostan sv. Tome. Na temelju apsidalnog dijela može se nazrijeti kako je crkva bila

trobrodna (B. Juraga). Nakon rušenja samostana (Mlečani 1125.), redovnice sele u Zadar, prvo u

samostan sv. Marije, a kasnije u sv. Dimitrija.

POLOŽAJ MALENICAJ. Belošević je 1963. na položaju Malenica, ispred ostataka predromaničke crkve sv. Nediljice, istražio

starohrvatske grobove. Od materijala su spašene dvije srebrne četverojagodne naušnice (11. st.).

11



LOKALITETI U BIOGRADSKOJ OKOLICI

ROGOVO

S desne strane ceste sv. Filip i Jakov - Sikovo nalaze se ostaci srednjovjekovnog naselja Rogovo.

Ono se razvilo oko gospodarskog dvora zajedno s crkvom sv. Mihovila koju su vjerojatne sazidali

benediktinci samostana sv. Ivana Evanđeliste u 2. pol. 11. st., kada su dobili rogovski posjed.

Gospodarski je dvor označen u darovnici Petra Krešimira IV. na nizbrdici kose Biograda s burne

strane. Rogovska opatija bila je čisto hrvatska i obavljala je bogoslužje starohrvatskim jezikom.

Ondje su glagoljicom napisane 1369.-1400. Regule reda sv. Benedikta.

Tlocrt dvora je pravokutan, 29 x 21 m, s pročeljem na istoku. Na jugoistočnom kutu nalazi se

četverokutna kula. Arhitekt Iveković razlikuje tri faze razvoja

dvora. Najstarijem razdoblju pripada sjeverna polovina zgrade,

drugom južna, a trećoj gornji sloj zidova južne polovine i kula.

Nedaleke od dvora nalazi se crkva sv. Roka (slika desno),

srednjovjekovni sv. Mihovil. Današnja jednobrodna crkvica ima

dvije faze: romaničku i gotičku s dograđenom apsidom. Crkva je

srušena za ratova s Turcima, te je popravljena tek u novije doba.

Crkva dijelom stoji na temeljima druge zgrade.

Rogovski su benediktinci imali posjede u trima srednjovjekovnim selimasjeverno odVrane:

Jagodnje, Ceranje i Miranje. Najveći dio plodnog posjeda rogovske opatije prostirao seizmeđu mora

s jedne te Vranskog jezera i Nadinskog blata s druge strane.

TUKLJAČA

Uz more, zapadno od Turnja, na položaju Tukljača

(slika lijevo), nalazi se jednobrodna predsvođena

crkva s apsidom. Romanička crkva Blažene Gospe

bila je zadužbina plemena Mogorovića, te je nastala

na temeljima starije građevine.

VRANA

Sjeveroistočne od Vranskog jezera nalazi se selo Vrana u kojem su u različitim vremenskim

razdobljima djelovale tri redovničke zajednice: benediktinci, templari i ivanovci. Samostan se

spominje u ispravi Zvonimirove krunidbene zakletve. Kralj Dmitar Zvonimir je prilikom krunjenja

darovao samostan sv. Grgura papi Grguru VII., i rimskoj crkvi zajedno s njegovim posjedima i

riznicom (srebrna škrinja u kojoj se nalaze moći sv. Grgura Velikog, dva križa, kalež s pliticom,

dvije krune ukrašene draguljima...).

Vranski je samostan sv. Grgura kao kraljevska zadužbina postojao je već potkraj 10. ili početkom

12



11. st. Tijekom 12. st. zadužbina prelazi u posjed templara koji ga drže do ukinuća reda 1312., a

1345. hrvatsko-ugarski kralj Ljudevit Anžuvinac predaje ga redu ivanovaca. Turci 1538. zauzimaju

Vranu i ona postaje važna turska utvrda u ovom dijelu Dalmacije.

VRBICA

Luka Jelić drži kako je Vrbica poviše Vranskog jezera, 2 km jugoistočno od crkve sv. Mihovila bila

rogovski ratarski posjed s mlinom i žitnicom. Tu su otkriveni starohrvatski grobovi, koji su po

posudi od pečene zemlje datirani u rani sloj hrvatskih ranosrednjovjekovnih grobalja.

TINJ

Godine 1069., u jednoj povelji kralja Petra Krešimira IV. spominje se "mons Tinj" kao granica

kraljevskog posjeda Rosohatice, koji je isti vladar darovao samostanu sv. Tome. Tinj je u 11. st.

bogata podžupa sidraške župe, u kojoj su bila mnoga krunska dobra. Na Tinjskoj je gradini i danas ufunkciji crkva sv. Ivana, koja je sagrađena uz srednjovjekovni kaštel. Crkva je predromaničkog

karaktera. S tog lokaliteta potječe nekolike ulomaka crkvenog namještaja ukrašenog pleternim

ornamentom.

MEĐINE

Južno od Tinjske gradine, nalazi se u polju lokalitet Međine, gdje je pronađen ulomak pluteja, a

vidljivi su i ostaci zidova, a u jednom se vinogradu uočavaju temeljni ostaci sakralnog objekta

kružnog oblika. U blizini ovog položaja pronađeno je groblje s posudama od pečene zemlje.

DRAČICE

Jugozapadno od Tinjske gradine, na lokalitetu Dračice, vidljivi su ostaci jednobrodne

srednjovjekovne građevine s apsidom. Ispod ovog objekta vide se srednjovjekovni grobovi od

kamenih ploča, koji su zbog urušavanja uništeni.

RAŠTANE

U Raštanima Donjim na položaju Crkvina utvrđeni su ostaci sakralnog objekta, dok se na položaju

Crkvina u Raštanima Gornjim vide ruševni zidovi s apsidom crkve sv. Jure i kasnosrednjovjekovno

groblje oko nje. Ispod sela evidentirano je još jedno groblje na položaju Njive.

GORICA

U selu Gorici nalazi se crkva sv. Ivana Krstitelja. Crkva je manjih dimenzija i nepravilnog tlocrta.

BIČINA

Na gradini Bičina, u Polači, pronađeni su temelji četvrtaste ili pravokutne građevine s apsidom

(možda je to crkva sv. Martina).

13



VRGADA

Na sjevernoj strani uvale Pržina na Vrgadi, smještena je crkva sv. Andrije. Jednobrodna crkva s

polukružnom apsidom nalazi se pod samom bizantskom utvrdom. M. Domijan pretpostavlja kako je

najraniji kultni objekt na tom mjestu sagrađen u 6. st., a današnja građevina, sačuvana gotovo u

cijelosti, potječe iz 9. st.

PAŠMAN

Kada su 1125. Mlečani porušili Biograd, benediktinci samostana sv. Ivana sklanjaju se na Pašman,

na vrh brda Č okovac. Na ovom su mjestu posjedovali kapelu sv. Kuzme i Damjana (dar biogradskog

biskupa Prestencija). Uz tu kapelu oni tada grade samostan. Samostan je imao oblik jake tvrđave pa

je u kasnijim razdobljima imao i stratešku važnost zbog svog položaja nad uskim Pašmanskim

kanalom. Crkva sv. Kuzme i Damjana građena je 1367.-1418. Tijekom 14. st. samostan je u više

navrata rušen od strane Mlečana i ponovno obnavljan. Ukinut je 1808. za francuske vladavine.

Samostan je najduže zadržao glagoljicu i bio je rasadište slavenskog bogoslužja i glagoljaške

književnosti. U samostan su uzidani arhitektonski ulomci iz starijeg doba, vjerojatno od kaštela i

crkve, koji se spominje već u 2. pol. 11. st.

U Tkonu se nalazila crkva sv. Marije. Smatra se da se u temeljima i zidu današnje tkonske crkve

sv. Tome nalazila crkva sv. Marije, te da je crkva tijekom 12. st. promijenila titular. Oko crkve se i

danas nailazi na grobove koji se u 11. st. spominju oko crkve sv. Marije. Crkva je u svojoj jezgri

starija bazilika s tri lađe odijeljene arkadama, s punim lukom.Sjeverno od benediktinskog samostana

na Ć okovcu nalazi se franjevački

samostan sv. Dujma u Kraju. Samostan

je osnovan krajem 14. st.

Između sela Mrljana i Neviđana nalaze

se ostaci predromaničke crkve

sv. Mihovila. Crkva je s vremenomdoživljavala preinake. Svetište je bile

srednjovjekovno, a preostali zidovi su

iz doba baroka.

Srednjovjekovni lokaliteti u

biogradskoj okolici

14



BISKUPIJA

Selo Biskupija nalazi se 7 km jugoistočno od Knina, i spada među najvažnije lokalitete hrvatskog

srednjovjekovlja. Današnja Biskupija je povijesno selo koje se od 11. do 18. st. zvalo se Kosovo, što

je čest toponim hrvatskog srednjovjekovnog prostora. Nalazilo se u (Petrovom) Polju i bilo je

kraljevsko dobro (villa regalis). Pod imenom Biskupija prvi put se spominje nakon oslobođenja od

Turaka, kada dobiva ime po nekadašnjem posjedu hrvatskog odnosno kninskog biskupa.

Prva arheološka istraživanja započeo je L. Marun 1886., i vodio ih je do 1908., a S. Gunjača je

proveo revizijska istraživanja 1950.-1952. Tijekom 1983. i 2000. provedena su manja zaštitna

iskopavanja (Maja Petrinec se posljednja bavila Biskupijom-Crkvinom u svojoj doktorskoj

disertaciji).

Na Biskupiji se istraživalo na više položaja, a otkrićem arheoloških ostataka pet

ranosrednjovjekovnih crkava utvrđena je vjerodostojnost pisanog povijesnog podatka iz 12. st. oko

položaja pet crkava u mjestu Kosovu (v Petih crikvah v Kosovi) koji se javlja u vezi sa zborovanjem

i ubojstvom hrvatskog kralja Zvonimira. Ostaci crkvenih objekata otkriveni su na položajima:

• Crkvina

• Stupovi

• Lopuška glavica

• Bukorovića podvornica

• sv. Trojica (neistražena).Srednjovjekovna naseobinska groblja -

Lopuška glavica, Bukorovića podvornica,

Bračića podvornice, Dolovi - govore o gustoj

demografskoj slici, a veličinu i značenje

naselja ilustriraju nalazi iz najvećeg istraženog srednjovjekovnog groblja oko sv. Marije na Crkvini.

1. CRKVINA

BAZILIKA SV. MARIJE

Crkvina je najveće arheološko nalazište u Biskupiji. Nalazi se na današnjem katoličkom groblju. Od

1886. do 1908. Lujo Marun je na ovom lokalitetu iskopavao dvadesetak puta. Tu je u 1. pol. 9. st.

postojala velika bazilika posvećena sv. Mariji (slika gore). Crkva je bila trobrodna sa zidanim

izduženim stubovima (četiri pilona pravokutnog presjeka) koji dijele crkvene brodove. Središnji je

brod bio širi od bočnih. Svetište čine tri pravokutne apside upisane u začelni zid. Na zapadnoj strani

je predvorje koje je sudeći po bogatim grobnim nalazima, zidanim presvođenim grobnicama i

sarkofazima služilo kao mauzolej kneževske porodice. Neki autori smatraju kako je to razvijeni

trodijelni westwerk. Tu se nalazio i zvonik. Crkva je služila kao mauzolej vladarske obitelji

15



Trpimirovića u ranom 9. st. o čemu svjedoče arheološki nalazi grobova kneževske obitelji u

kamenim sarkofazima u predvorju crkve.

Bazilika je predromaničkog porijekla (S. Gunjača) pa bi njeno tlocrtno rješenje ukazivalo na

koncepcije koje se javljaju u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi zapadnog kulturnog kruga, svojstvene

prostorima pod jurisdikcijom akvilejskog i milanskog patrijarhata (M. Jurković).

No postoje i pretpostavke o starokršćanskom porijeklu objekta na Crkvini (V. Klaić) u kojem se po

hrvatskom naseljavanju obnavlja crkvena tradicija, vjerojatno stolne crkve ranije kasnoantičke

biskupije Ludrum.

U 11. st. (1075., Petar Krešimir IV.) u

kraljevskoj se villi Kosovo smješta središte

hrvatskog dvorskog biskupa koji se oko

1040. javlja u pratnji hrvatskog kralja.

Bazilika sv. Marije postaje njegovom

katedralom. U tu svrhu crkvi se dograđuje

sklop sa sjeverne strane za potrebe

katedralnog kaptola. Unutar prezidane

građevine nađeni su grobovi ranog

srednjovjekovnog horizonta koji su nekoć

bili ukopani uz samu crkvu. Crkva dobiva

novi namještaj, a o tradiciji štovanja sv. Marije

svjedoče ranoromanički zabat s likom Madone i

popratnim natpisom (slika gore), te posvetni natpis s

imenom sv. Marije i sv. Stjepana, glavnih titulara

bazilike.

Od 1. pol. 9. do kraja 11. st. nekoliko se puta mijenja

crkveni namještaj bazilike. Utvrđeni su ostaci

predromaničkih oltarnih pregrada iz četiri stilske,

odnosno tri epigrafičke faze, dva ciborija.

Najpoznatiji su dijelovi ranoromaničkog namještaja

iz 2. pol. 11. st. - likovna tranzena s prikazom

Maiestas Virginis i likom hrvatskog dostojanstvenika

(slika desno), četverostrani oltarni ciborij, te zabat s

likom Madone (datira se u doba Zvonimira, oko

1078.).

16



Veći šesterostranični (vjerojatno krstionički) ciborij datira se

na početak 9. st. Od krstioničkog ciborija nađeni su akroterij i

kapitel, a od košare je sačuvano samo nekoliko ulomaka.

Stjepan Gunjača je rekonstruirao ciborij, no Nikola Jakšić drži

kako je ta rekonstrukcija upitna jer kapitele i akroterij pripisuje

"majstoru koljanskog pluteja", a košara ciborija ne pokazuje

iste karakteristike.

Oltarni ciborij je jedan od najljepših takvih spomenika iz

Hrvatske, a nastao je u 2. pol. 11. st. i vjesnik je romaničkog

stila (slika lijevo). Rekonstruiran je, ima četiri arkade

zatvorene u četvorinu nad kojom je četverokutni piramidalni

krov s ljuskastim crijepovima. Na samom vrhu je kitnjasti

akroterij. Kapiteli su ukrašeni životinjskim likovima (orlovi,

golubovi, sove). Inače prevladava šahovnica, dvoprute i

troprute vrpce.

Prema sačuvanim ukrasnim elementima, oprema crkve

sv. Marije u Biskupiji kod Knina uglavnom je proizvod radionica koje su u to vrijeme djelovale na

širem kninskom području (djelo majstora koljanskog pluteja).

U turskom se razdoblju središnji brod prezidava u manju crkvu sv. Luke, koja je uklonjena u

arheološkim istraživanjima 1886.

GROBNI NALAZI

U istraživanjima koja su oko crkve sv. Marije s prekidima vođena od kraja 19. st. otkopan je veliki

broj ranosrednjovjekovnih grobova, s vrlo različitim i značajnim predmetima u njima. Prema

nalazima iz grobova položaj je kao ukopište kontinuirano korišten od kasne antike, a djelomično se

kao groblje upotrebljava i danas. Nalazi iz ranosrednjovjekovnog sloja grobova određuju ga kao

najvažniji arheološki lokalitet tog razdoblja.Prva iskopavanja koja je od 1886. do 1908. vršio Lujo Marun iznjedrila su najveću količinu

najznačajnijih nalaza, no, na žalost vođena su bez kvalitetne i dostatne dokumentacije.

Revizijska istraživanja od 1950. do 1952. obavio je Stjepan Gunjaca, a najnovija tijekom 2000. Ante

Milošević i Ljubo Gudelj.

Prilikom prvih istraživanja Luje Maruna sigurno se nailazilo na grobove, no njihov spomen

nalazimo tek u trećoj kampanji istraživanja 1888. Tada je istraženo šest grobova.

Godine 1891. istraživanje je nastavljeno, a iz Marunovih dnevnika i objavljenih Izvještaja vidimo

kako je morao pronaći velik broj starohrvatskih grobova (stotinjak naušnica i prstenova, jedan oveći

nož, dvije ostruge). U najdonjem sloju, u predvorju bazilike, nađen je sarkofag od bijelog vapnenca.

17



Na pročelju sarkofaga uklesana su

dva morska konja okrenuta jedan

prema drugome, a na poklopcu,

koji je načinjen na dvije vode,

urezan je križ (slika lijevo).

Sarkofag i poklopac nisu

istovremeno izrađeni. Sarkofag je rimskog porijekla, a poklopac je vjerojatno kasnije načinjen. Kod

stopala pokojnika u sarkofagu pronađene su bogato ukrašene pozlaćene ostruge s garniturom (6

komada) za zakopčavanje. Uz lijevu ruku nađen je zlatni novac bizantskog cara Bazilija I. (867.

886.), a iznad ramena jedno jajoliko ukrašeno dugme. Povrh glave nađena su dva manja mletačka

novca iz 2. pol. 12. st. Smatra se kako su ti mletački novci dospjeli u sarkofag kroz pukotinu

poklopca, ili su upali prilikom podizanja poklopca.

Blizu sarkofaga otkrivena je jedna presvođenagrobnica koja je načinjena od pažljivo zidanog

kamenjaoblijepljenog malterom. Do stopala mrtvacanađenesu bogato ukrašene i pozlaćene ostruge

s garniturom za zakopčavanje. U položaju trbuha nađene su dvije pređice. Po dimenzijama ostruga

može se zaključiti da su pripadale mlađoj osobi.

Daljnjim iskopavanjem na Crkvini otkriveno je i istraženo vrlo mnogo grobova. Njihov broj sigurno

se penje i na više stotina. Po nekim procjenama na Crkvini je otkriveno oko 1000 grobova.

Na Crkvini su bila četiri tipa grobova:

• grobovi od neobrađenih kamenih ploča (mrtvac se polagao bez lijesa, pokrov je činilo

nekoliko ploča poklopnica, nad grobove se obično postavljala veća kamena ploča - stećak, u

gotovo svim grobovima nađeno je mnogo naušnica, prstenja, novca i drugih predmeta

ukrasnog karaktera, kao i ostruga)

• sarkofazi koje su Hrvati uzimali s rimskih nekropola i u njih ukapali svoje odličnije

pokojnike

• zidani grobovi oblijepljeni malterom u koje bi mrtvace polagali bez lijesa, pokrili

poklopnicama, a razinom zemlje postavili stećak (relativno vrlo malo nalaza, poneka

naušnica, prsten i novac)

• zidani etažni grobovi (dosta duboki, neki su bili presvođeni, a neki pokriveni povećom

obrađenom debelom kamenom pločom, obično je bilo pokopano više mrtvaca, jedan iznad

drugoga na katove, bili su međusobno odijeljeni kamenim pločama, najčešće su bila tri, a

rjeđe dva kata grobova, pronađeno je oko dvadesetak ovakvih grobova, a nalazili su se u

bazilici i na svim krajevima nekropole, u ovom tipu grobova nalaza uopće nije bilo).

Godine 1950. i 1951. na Crkvini je provedena revizija prijašnjih istraživanja. Na velikom je prostoru (većinom u jugoistočnom i južnom dijelu) pronađeno 88 netaknutih starohrvatskih grobova.

Po tipu grobovi su podijeljeni u tri vrste:

18



• grobovi u jednostavnoj raki s ostatkom lijesa (jedan grob, u njemu lagane brončane

karolinške ostruge s priborom za zakopčavanje)

• grobovi u jednostavnoj raki bez ostataka lijesa (osam grobova, orijentirani istok-zapad)

• grobovi obzidani običnim kamenjem i pokriveni pločama (79 grobova ovalnog, pravokutnog

i prijelaznog tipa, orijentacija istok-zapad).

U oba ova tipa grobova nađeni su prilozi i nalazi. Posebno se ističu predmeti nakitnog karaktera

(obične karičice, karičice s koljencem, naroskane karičice, S-karičice, jednojagodne naušnice,

trojagodne naušnice, četverojagodne naušnice, razno prstenje, ukrasne aplike, ogrlica od 1040

raznobojnih staklenih perlica) i 6 komada mletačkog novca. Prema ovim nalazima, kao i po

nalazima karolinških ostruga, zaključuje se da otkriveni grobovi na Crkvini u Biskupiji potječu od 8.

do početka 14. st.

Najvažniji pojedinačni grobovi

Grob 1 (slika desno)

Grob se datira na kraj 8. ili početak 9. st.

Istražen je 1892. i nalazi se južno od predvorja

crkve, na dubini od oko 3 m. U grobu u kojemu

je bio drveni sanduk nađeni su: dvosjekli

željezni mač (pripada K tipu, ima kratku

nakrsnicu, jabučicu s pet režnjeva odvojenihsrebrnom žicom, na dvosjeklom damasciranom

sječivu jetkanjem je izvedena radi oni čka

signatura VLFBERHT), dijelovi pojasne

garniture (brončani jezičac štitastog oblika s

završetkom u obliku pupoljka, dva brončana

jezičca srcolikog oblika, dvije brončane kopče,

dvije brončane pređice), bojni nož, par ostruga,dijelovi garniture za zakopčavanje ostruga (dva jezičca, dvije kopče, dvije petlje), vjedrica, tava i

solidus Konstantina V. Kopronima i Lava IV. (751.-775.).

Grob 2 (slika lijevo)

Otkriven je 1892. Datiran je na kraj 8. ili početak 9. st.

U zemljanoj raci nađeni su ostaci drvenog lijesa. Uz

desnu ruku nađen je željezni nožić, uz noge ostruge, a u

ustima bizantski zlatnik Konstantina V. Kopronima i

Lava IV.

19



Grob 4 (slika gore)

Grob 4 je datiran na kraj 8. ili početak 9. st. Otkriven

je 1892. Bio je ukopan u zemlju s ostacima drvene

konstrukcije ili lijesa, djelomično ispod pregradnog

zida u južnoj prostoriji narteksa. Kod lijeve ruke

pronađen je bojni nož s okovom korica, koji su danas

izgubljeni, a kod nogu ostruge s dijelovima jedne

garniture za zakopčavanje (jezičac srcolikog oblika,

kopča, četvrtasta petlja s ukrasom urezanog križića na

gornjoj strani). Na kosturu su bili i ostaci tekstila.

Ostruge su izrađene lijevanjem od srebra s pozlatom.

Ukrašene su motivom spiralnih vitica i križića. Na

lučnom spoju krakova obiju ostruga je ornament

spiralnih vitica.


Grob je datiran na kraj 8. ili početak 9. st. Otkriven je

1892. Bio je ukopan u zemljanu raku u kojoj su nađeni

ostaci drvenog lijesa. Uz lijevu ruku pokojnika bio je

mač (dvosjekli željezni mač, jabučica s pet režnjeva, pripada K-tipu) s dijelovima okova pojasa

(kopča od pozlaćene bronce, četiri okova od kojih je jedan križoliki) koji su bili obavijeni navlakom

od tkanine, uz noge par ostruga i dijelovi jedne garniture za njihovo zakopčavanje (štitasti jezičac,

kopča, petlja), pored glave ostaci vedrice, a u ustima bizantski zlatnik Konstantina V. i Lava IV.

(751.-775.).

20



Grob 7

U tzv. grobu 7, datiranom na kraj 8. i početak

9.

dijela crkve Sv. Marije 1892., pronađen je par

željeznih ostruga (baza trna, vanjske plohe

krakova i pločice sa zakovicama ukrašene su

nizovima spiralnih vitica) s dijelovima

garniture za sapinjanje (dvije kopče, jezičac

U-oblika ukrašen srebrnim tauširanim

viticama raspoređenim u obliku križa,

četvrtasta petlja s motivom vitica

raspoređenim u obliku križa) kod stopala

pokojnika, veća željezna kopča u predjelu

pojasa i zlatnik bizantskog cara Konstantina V. Kopronima u ustima.

Grob je bio u masivnom drvenom sanduku.

Grob 8 (slika desno)

Grob se datira na kraj ili početak 9. st. Otkriven je 1891. Pokojnik je

bio pokopan u drvenom lijesu, u zemljanoj raci omeđenoj kamenjem. S

lijeve strane pokojnika pronađen je mač (pripada K-tipu) s ostacimadrvenih korica, a na pojasu dijelovi garniture za zakopčavanje mača

(kopča, dvije petlje) i kresivo, a uz noge ostruge i vjedrica.


Grob 88 se datira na kraj

8. ili početak 9. st.

Otkriven je 1950. na

prostoru tzv. Male

Crkvine ispod ostataka

naknadno dograđenog

samostanskog objekta uz

baziliku. U drvenom lijesu u zemljanoj raci, uz noge pokojnika su

pronađene ostruge s dijelovima garnitura za zakopčavanje (dva jezičca

štitastog oblika, dvije kopče, dvije četvrtaste petlje), na predjelu pojasa polukružna pojasna kopča, a

u grobnoj raci šest željeznih čavala lijesa.

21



Grob u zidanoj presvođenoj grobnici u južnom brodu bazilike

Tijekom arheoloških iskopavanja 1892. u južnom brodu bazilike otkrivena je zidana presvođena

grobnica. Grob je datiran u 1. pol. 9. st. Unutar grobnice zamijećeni su ostaci drvenoga lijesa i

tkanine. Oko pojasa i oko nogu nazirali su se ostaci pozlate s odjeće. Na predjelu pojasa bile su dvije

kopče i dvije petlje, a uz noge par ostruga s dijelovima garnitura za zakopčavanje.

Na krajevima krakova nalaze se

pravokutno raskovane pločice sa po osam

srebrnih zakovica optočenih zrnatim

nizom. Poduži trnovi, stožastog oblika,

imaju baze obavijene oplatom, na oba kraja

omeđene zrnatim nizom. Č itava je površina

ukrašena pozlaćenim cizeliranim rozetama.

Pronađena je i cijela garnitura za

zakopčavanje:

• dva brončana jezičca, površina im

je bogato ukrašena cizeliranim

pozlaćenim rozetama

• dvije brončane kopče, s polukružnim pređicama ukrašenim vegetabilnim motivima

• dvije brončane petlje, četvrtastog oblika s ovalnim proširenjem koje je bogato ukrašeno

pozlaćenim, cizeliranim rozetama.

Grob u zidanoj presvođenoj grobnici ispod južnog pregradnog zida mauzoleja

Uspoređujući rezultate revizije iz 2000. i podatke iz Marunovih Starinarskih dnevnika, moguće je s

približnom točnošću rekonstruirati tloris ranosrednjovjekovnog groblja uz crkvu sv. Marije, i to onaj

dio koji je iznjedrio izuzetno važne dostojanstveničke grobove s najraskošnijim predmetima

karolinškog obilježja u Hrvatskoj.

U prostranom zidanom presvođenom grobu, otkrivenom 1983. otkopan je dječji skelet, a uz njega

par ostruga s garniturom za zakopčavanje, četiri praporca i pet malih brončanih karičica.

Neusklađenost velikog groba u odnosu na mali skelet pronađen u njemu, svjedoči ponovnu upotrebu

grobnice koja je tu već otprije stajala, a sudeći prema sitnim ulomcima keramičkih i staklenih

posuda, te fragmentima željeza, najvjerojatnije još od kasnoantičkog vremena.

Na krajevima krakova su pravokutno raskovane ploćice sa po šest srebrnih zakovica optočenih

granulama. Vanjske strane krakova su u izmjeničnom slijedu ukrašene ugraviranim deltoidima

ispunjenima crticama i kružnicama s točkicom u sredini, te s rovašenim viticama. Baze stožastihželjeznih trnova obavijene su srebrnom pozlaćenom oplatom, na kojoj se nalaze rovašeni nasuprotni

trokuti ći.

22



Uz ostruge je pronađena i cjelokupna garnitura za

zakopčavanje:

• dva srebrna u vatri pozlaćena jezičca

štitastog oblika

• dvije srebrne u vatri pozlaćene kopče, koje

se sastoje od pravokutnih pređica, čiji je

okov ukrašen nasuprotno ugraviranim

trokutićima, te srebrnih neukrašenih okova,

• dvije srebrne u vatri pozlaćene petlje

trapezoidnog oblika ukrašene rovašenim

viticama.

Nalaz malih luksuznih ostruga u ovom grobu, nastalih pod nesumnjivim karolinškim utjecajima,

treći je par dječjih ostruga do sada pronađen na ovom groblju. To svjedoci o izgrađenoj društvenoj

strukturi onodobne Hrvatske, u kojoj odrasli velikodostojnici na isti način odijevaju sebe i svoje

potomke, odgajajući ih i pripremajući za dužnosti koje im pripadaju po nasljednom pravu.

Grob u sarkofagu u sjevernom dijelu mauzoleja

(1. pol. 9. st.)

U sarkofagu je otkriven kostur muškarca. Od predmeta

koji su pripadali pokojniku sačuvane su samo u vatri

pozlaćene brončane ostruge s priborom za zakopčavanje.

U grobu je još bila željezna pojasna kopca, privjesak od

jaspisa, polomljeni pougljenjeni štapić s rupom po

sredini, zlatni bizantski novac i dva srebrna novca

kasnijeg vremena koji su s vodom naknadno unešeni u

sarkofag. Na izgubljenoj željeznoj pojasnoj kopči bila su

sačuvana tri sloja tkanine (jedan sloj svile i dva sloja

platna), pa se zaključuje kako je pokojnik pod svilenim plaštom nosio još nekoliko odjevnih

predmeta. Na nogama je imao kožnu obuću, koja je prigodom otvaranja sarkofaga bila u potpunosti

sačuvana, a kako se navodi i svilenu kapu na glavi, premda je lubanja bila znatno oštećena.

Na krajevima ostružnih krakova (slika gore) nalaze se pravokutno raskovane pločice sa po osam

srebrnih zakovica čije su glavice okružene zrnatim nizom. Gornji dijelovi ramena ostruga i pločice

sa zakovicama su vrlo bogato ukrašene rovašenom ornamentikom motiva spiralnih kuka i rombova,

te stiliziranim vegetabilnim ukrasom. Trnovi su izduženi i stožastog su oblika. Iznad je rovašeni

ukras trokutića iznad kojih je smješten motiv utisnutih križića proširenih krajeva.

23



Uz ostruge u grobu je pronađena i brončana, pozlaćena garnitura za zakopčavanje koja se sastoji od:

• dva jezičca ovalnog oblika sa završecima u obliku pupoljka čija je površina ukrašena

rovašenjem izvedenim spiralnim viticama, rombovima i križevima proširenih krajeva,

• dvije kopče s pređicama koje imaju narebreni okvir i ukrašene su rovašenim viticama, a

okovi su četvrtasti i pri dnu imaju smještene po dvije zakovice,

• dvije petlje četvrtastog oblika s ovalnim proširenjem ukrašenim rovašenim rombovima,

spiralnim viticama i križevima proširenih krajeva.

Grob u sarkofagu u središnjem dijelu mauzoleja (1. pol. 9. st.)

Okolnosti otkrića nisu posve jasne. U literaturi je

isprva točno navedeno kako se radi o oštećenom

sarkofagu u atriju, gdje je uz slabo sačuvani kostur

bio otkriven par ostruga. Kasnije je taj nalaz

pogrešno povezan s oštećenim sarkofagom u

južnoj prostoriji mauzoleja.

Na krajevima ostružnih krakova su pravokutno

raskovane pločice sa po šest zakovica, optočenih zrnatim nizom (slika gore). Pločice su bogato

ukrašene rovašenjem. Luk je ukrašen motivom prekriženih spiralnih vitica u tehnici rovašenja. Uz

ostruge su pronađeni i dijelovi garniture za zakopčavanje:

• jedan brončani u vatri pozlaćeni jezičac sa završetkom u obliku pupoljka i tri zakovice, bogato je ukrašen rovašenim motivom rombova i spiralnih vitica,

• dvije brončane u vatri pozlaćene kopče s četvrtastim pređicama koje imaju narebreni obod i

koje su ukrašene rovašenim ornamentom prekriženih spiralnih vitica,

• dvije brončane u vatri pozlaćene petlje četvrtastog oblika s pločastim proširenjem ukrašenim

rovašenim ornamentom prekriženih spiralnih vitica.

2. STUPOVI Na zaravnatoj glavici zvanoj Stupovi otkriveni su

temelji predromaničke bazilike sv. Cecilije iz

Branimirova doba, 2. pol. 9. st. Ova bi bazilika bila

najmonumentalnija starohrvatska crkvena

građevina (35 x 13 m) s oblim kontraforima iz tog doba. Bazilika je trobrodna i troapsidalna, sa

središnjom apsidom većom od bočnih. Dva niza zidanih pilona križnog presjeka dijelila su crkvene

brodove, podupirući pojasnice i svodove. Na zapadnoj strani je trodijelni westwerk i istureni zvonik.

Obli su kontrafori raspoređeni na vanjskom perimetralnom ziđu, a manja kapela s polukružnom

apsidom s južne strane.

24



Među ostacima oltarne pregrade nalazi se i epigraf sa sačuvanim ostatkom imena sv. Cecilija koji

predstavlja potvrdu titulara. Stjepan Gunjača uz crkvu veže zborovanje i pogibiju hrvatskog kralja

Zvonimira 1088.

3. LOPUŠKA GLAVICA

Usred Biskupijskog polja, uz samu rječicu Kosovčicu, na brežuljak

koji se zove Lopuška glavica, istraženi su i konzervirani temeljni zidovi manje uzdužne jednobrodne

crkve, nepoznata titulara, sagrađene sredinom 9. st. (slika gore). Crkva ima nepravilno trolisno

svetište, jednostavni westwerk (ne dao Bog ovo reći na ispitu!) te oble kontrafore na zapadnom

dijelu. Pronađeni su ostaci kamenog liturgijskog namještaja - zabata i arhitrava bez natpisa.

Oko crkve je istraženo groblje koje se razvilo krajem 11. st. i na njemu se ukapalo do kraja 13. st.

Ukupno su otkrivena 54 groba. Njihova orijentacija bila je različita. Najviše grobova orijentirano je

istok-zapad, pa sjeveroistok-jugozapad, a nekoliko ih je bilo okrenuto u pravcu sjever-jug. Naišlo se

na dvije vrste grobova:

• grobovi u običnoj zemljanoj raci bez obložnica i poklopnica (dva groba)

• grobovi od nepravilnih kamenih ploča (obložnica) ili zidani s tesanom sedrom, a poneki su

bili načinjeni u kombinaciji. Svi su bili pokriveni s dvije, tri ili više nepravilnih ploča.

Oblici grobova su bili različiti (ovalni, pravokutni, trapezoidni).

Grobne nalaze činile su: obične karičice, jedna tordirana karičica, karičice s koljencima, dvije

naroskane karičice, dvije jednojagodne naušnice, četiri obična i jedan ukrašeni prsten, jedna strelica.

4. BUKOROVIĆA PODVORNICA

Na ovom su lokalitetu otkriveni temelji tzv. "četvrte" predromaničke

crkve u Biskupiji (Lujo Marun 1889., slika lijevo).1To je bila skromna

jednobrodna građevina s polukružnom apsidom i dva traveja.

Unutrašnjost je raščlanjena lezenama, a izvana kontrafor ima.2

Vjerojatno je bila presvođena. Tlocrtom i namještajem ubraja se u istu grupu crkava kao i ona naLopuškoj glavici pa se datira u 2. pol. 9. st.

Uokolo crkve bilo je groblje 10.-12. st. (možda i paljevinski grobovi). Ukupno su (1939., 1951.)

otkrivena 123 starohrvatska groba. Većina ih je orijentirana su u uobičajenom pravcu istok-zapad. U

svim grobovima, osim u dva, bili su kosturi, a u nekima je bilo i po više ukopanih. Otkrivena su i tri

dvojna groba(istovremeno ukopano više osoba). U dva groba bila su dva mrtvaca ukopana jedan

iznad drugoga, a u trećem su dva položena jedan pored drugoga. Mrtvaci u grobovima bili su

položeni na leda s ispruženim rukama niz tijelo. U dosta grobova primijećeni su tragovi paljevine,

1Ponovno je istraživao 1929. Godine 1939. istražuje Stjepan Gunjača, te ponovno 1951.2 Kontrafore su imale i crkve na Lopuškoj Glavici i na Stupovima.

25



koja se rasprostirala od glave do sredine tijela, a prema nogama rjeđe.

Grobovi su podijeljeni u četiri tipa:

• obična zemljana raka bez kamenih obložnica (27 grobova, kod nekih se iznad mrtvaca

stavljao sloj maltera ili gline, datirani su u 8. st.)

• grobovi ovalnog oblika od tesane sedre ili običnih ploča od vapnenca (51, datirani 9.-12. st.)

• grobovi pravokutnog oblika od sedre ili nepravilnih kamenih ploča (18, kasniji su od

prethodnih)

• grobovi trapezoidnog oblika (21, 13.-15. st.).

Od priloga najviše se ističe nakit (obične karičice, karičice s koljencima, S-karičice, jednojagodne

naušnice, trojagodne naušnice, prstenje, kresivo, kremenje, strelica, zemljane posude.

5. SV. TROJICA

Na položaju sv. Trojica nalazi se ranosrednjovjekovna crkva koja nije istražena jer se nalazi pod

pravoslavnom crkvom. Iz pisanih vrela znamo kako je bila centralnog tlocrta. Njeni su ostaci

postojali sve do 18. st. kad je nad njom sagrađena današnja crkva. Nađeni su ulomci kamene

predromaničke skulpture i fragmenti natpisa.

BRAČIĆA PODVORNICE

Lokalitet je istraživao Lujo Marun. Pronađeno je 50ak grobova, a većina je pokojnika sahranjena u

drvenim lijesovima. Od priloga su pronađeni: željezni noževi, strelice, igle, šila, kresiva, kremenje,

praporci, koplje, češalj, puce, ogrlice od staklenih perli, prstenje, naušnice.

Radi se o starohrvatskim grobovima 7. i 8. st. - stariji horizont starohrvatskih grobova, a možda čak

među njima ima grobova iz vremena seobe naroda.

Marun je 1902. otkrio nekoliko grobova. Između tih grobova otkrivene su tri duboke okrugle jame u

kojima je bilo dosta zbijenih krhotina keramičkog posuđa, kalupa od gline za lonce, paljevine i

jedno željezno koplje.

DOLOVI

Na ovom su lokalitetu pronađena tri kosturna groba, a možda i paljevinski grob. Grobovi su bili

jednostavne zemljane rake. Jedan je pokojnik bio sahranjen u lijesu, a uz njega su nađeni željezna

ostruga, glinena posuda i željezni nožić. U drugom grobu su nađeni željezni nož, strelice, kresiva i

kremen. Marun grobove datira u 8. st.

26



BRIBIR

Bribirska se glavica nalazi na istočnom rubu Ravnih kotara. Na njoj se može pratiti kontinuitet

naseljenosti od starijeg neolita, preko brončanog i željeznog doba, antike do srednjeg vijeka. Bribir

je za vrijeme antike nosio naziv Varvaria. Bilo je to naselje tipa castrum na čije se bedeme kasnije

nadovezuje i nadograđuje srednjovjekovni Bribir. U 9. st. Bribir postaje središte jedne od politi čko-

teritorijalnih jedinica - Bribirska županija. Procvat

doživljava krajem 13. i početkom 14. st. za vrijeme

vladavine slavnih knezova bribirskih - Šubića. Život na

Bribirskoj glavici traje do kraja 17. i početka 18. st. (do

tursko - mletačkih ratova).

POVIJEST ISTRAŽIVANJA (slike dolje)

Nakon osnivanja Kninskog starinarskog društva 1887. (od 1893. Hrvatskog starinarskog društva)

počinje se razmišljati o istraživanju Bribira. Prva iskopavanja na Bribirskoj glavici započela su

1910. pod vodstvom fra Luje Maruna, te su nastavljena do prvog svjetskog rata. Od 1959. počinju

istraživanja pod vodstvom Stjepana Gunjače, čiji su se radovi uz prekide nastavili do 1980. (uz

Gunjaču istraživali su i J. Korošec, Mate Suić, Šime Batović, Davor, Ida, Berislav, Ljubo, Andrija,

Jure, Marko, Marko...).

27



ARHITEKTURA

Uz određene nadogradnje Bribir antičku urbanističku shemu nasljeduje u srednjem vijeku. Ona se

mijenja nizom pregradnji, ali se u osnovi zadržava osnovni raspored.

Fortifikacije

Osnova obrambenog sustava Bribira je suhozidni

bedem, rađen u monumentalnoj megalitskoj tehnici

koji se datira u sredinu 1. st. pr. Kr. (slika desno). Ti su

bedemi štitili grad s tri strane, osim južne koja je imala

prirodnu obranu u obliku strmih litica. U sam grad

ulazilo se na dvoje vrata. Jedna su bila na istoku, a

druga na zapadu (na položaju Vratnice), a postojala su i manja vrata. U srednjem vijeku bedemi

doživljavaju samo manje preinake i nadogradnje (nadogradnje bedema na jugozapadnoj strani,

četvrtasta kula iz 13./14. st. uz istočni bedem, kula na južnom perimetru grada iz 16. i 17. st.).

Profana arhitektura

Na Bribiru je pronađeno relativno malo stambenih objekata iz srednjeg vijeka. Tu nisu pronađene

nastambe iz ranog srednjeg vijeka, ali se pretpostavlja da su oni koristili kasnoantičke građevine

koje su adaptirali za svoje potrebe.

Sakralna arhitektura

Sakralna srednjovjekovna zdanja otkrivena na

Bribirskoj glavici odnose se na četiri crkve i

franjevački samostan na Dolu.

1. Polikonhalna crkva ispod današnje pravoslavne

crkve sv. Joakima i Ane

Od četiri crkve samo je ova nastala u ranom srednjem vijeku. To je polikonhalni objekt (šesterolisna

ili osmerolisna), dijelom istražen, a dijelom pod današnjom crkvom (slika gore). Nađeni su nalazi

predromaničke skulpture, a smatra se kako je ona pripadala još jednoj crkvi. Stoga je za pretpostaviti

da je starokršćanska crkva (koja nije nađena) imala još jednu pregradnju i u njoj je postavljen novi

predromanički namještaj.

2. Romanička crkva na Vratnicama

U blizini glavnog ulaza na Vratnicama sačuvana je manja jednobrodna crkva s oblom apsidom koja

se okvirno datira u romaničko doba.

3. Gotička crkva sv. IvanaŠirenjem gotičkog stila u arhitekturi na našoj obali i na Bribiru nastaje intenzivna gradnja sakralnih

građevina. To ujedno korespondira s najvećim usponom bribirske dinastije Šubića, početkom 14. st.

28



kada nastaje jednobrodna crkva s pravokutnom apsidom posvećena sv. Ivanu (znamo iz pisanih

izvora), te franjevački kompleks na Dolu (crkva i samostan). Uz te sakralne objekte odmah se

formiraju i nove nekropole.

4. Crkva sv. Marije i samostanski kompleks na Dolu

Samostanski kompleks na Dolu (slika desno) se u

dokumentima prvi put spominje 1327., a u crkvi

sv. Marije je pokopan ban Pavao Šubić i članovi

njegove obitelji, pa je ta crkva ujedno i mauzolej

bana i njegovih nasljednika. Stoga se izgradnja crkve

i samostana datira na prijelaz 13. u 14. st.

Crkva je longitudinalna, jednobrodna bazilika s

pravokutnom apsidom. Kontrafori su dozidani u

tursko vrijeme. Sjeverno od crkve je samostanski kompleks s klaustrom, oko kojeg se nižu druge

prostorije i vrt. Kao dio šireg sklopa samostana pruža se i više srednjovjekovnih zgrada južno od

crkve. Tu je otkrivena veća uzdužna prostorija s četiri postamenta za drvene grede koje su nosile

krov. Postoji indicija kako je to bila kovačnica. Stoga se taj južni dio kompleksa može nazvati i

gospodarski dio. Tu je oko crkve razvijena i nekropola.

SKULPTURA

Srednjovjekovna skulptura s Bribira isključivo pripada sakralnim objektima. Stilski se možerazvrstati u tri skupine. Najraniji su ulomci predromaničkog namještaja. Slijedi nekoliko fragmenata

ranoromaničkog oblika koji pripada vanjskim arhitektonskim elementima. Najbrojnija je skupina

nalaza rane gotičke skulpture iz franjevačke crkve i samostana na Dolu.

1. Predromanička skulptura

Predromanički su ulomci dosta oštećeni i malobrojni. Pretežno su to dijelovi oltarne pregrade. Na

njima su dekorativni oblici geometrijskih kompozicija, kvadrata i romba. Datiraju se od 2. pol. 9. st.

do 1. pol. 10. st.2. Ranoromanička skulptura

Ranoromanička skulptura je sačuvana u manjem broju, ali su ulomci

cjelovitiji. Tu prevladavaju ulomci nadvratnika s motivom lozice, a

posebno je zanimljiv ulomak (možda luneta portala) s heraldičkim

prikazom drveta života i antitetički postavljenih zvijeri (slika desno).

Datira se u sredinu 11. st.

3. Gotička skulptura

Na prostoru franjevačkog samostana i crkve nađen je veliki broj ulomaka

gotičke skulpture koja je uglavnom datirana u 14. st., dok ostataka druge nadogradnje crkve iz 15. st.

29



gotovo i nema. Osim dekorativnih elemenata nađen je i velik broj arhitektonskih elemenata -

lukova, okvira i stupova. Načinom obrade se veže uz raniju romaniku iako je to u stvari gotika, pa to

ide u prilog starijoj dataciji. U drugu skupinu spadaju ulomci dviju bifora, masivni ugaoni kapiteli,

te ulomci kapitela s bogatim vegetabilnim ukrasom. Nadalje posebnu pažnju privlače i ulomci

heraldičkih obilježja. Središnji dio je u obliku trokutastog štita, dok rubni okvir ima oblik "riblje

kosti", a središnji dio orlovo krilo - grb Šubića. Tu su još i dijelovi triju kamenica koje su

oblikovane kao poluloptaste zdjele.

SREDNJOVJEKOVNE NEKROPOLE

Unutar i neposredno izvan zidina nađeno je pet srednjovjekovnih nekropola. Dvije su nastale izvan

bedema (Vratnice i Novi put), a tri su vezane uz sakralne objekte unutar grada (Groblje, Tjeme i

Dol).

1. VRATNICE

Nekropola Vratnice nalazi se pred glavnim vratima

antičke Varvarie. Ova nekropola se nastavlja u

srednji vijek na temelju pet grobova kasne antike.

Grobovi su ovalnog i pačetvorinastog oblika, a

strmo i litičasto tlo uvjetuje nepravilnu orijentaciju.

Nađena su 123 groba, od koji su 64 sadržavala

priloge. Među prilozima najčešće je zastupljen

nakit, u prvom redu obične karičice, zatim karičice sa

završnom petljom, par S-karičica, karičice od pletene žice,

naušnice s tri koljenca, više inačica jednojagodnih naušnica,

aplike okruglog oblika, prstenje te željezne ostruge s

priborom za zakopčavanje. Prvotno je nekropola datirana u

10. i 11. st., no prema novijim podacima nekropola se datira

od kraja 8. do početka 10. st.

2. NOVI PUT

Prilikom trasiranja pristupnog puta uz istočnu padinu glavice

nađeno je 13 grobova, od kojih je u 10 nađeni prilozi. Prilozi

su: obične karičice, S-karičice, karičice od pletene žice s

petljom ili bez, naušnice s tri koljenca, više tipova jednojagodnih naušnica, okrugle aplike, prstenje i

jedna igla. Nekropola se datira od kraja 8. do 1. pol. 9. st., kada se kult pokapanja nastavlja naVratnicama (slika gore).

30



3. GROBLJE

Izgradnjom višekonhne crkve unutar grada početkom 10. st., nastaje novo ukopi šte, a postepeno

odumire nekropola Vratnice. Č itava površina seoskog groblja prepuna je gusto poredanih

starohrvatskih grobova.

Pred zvonikom su nađena četiri groba, a samo u jednom su nađeni prilozi (prsten od pletene srebrne

žice i jednoj agodna naušnica). Ispred stare mrtvačnice nađeno je sedam grobova, a u dvama je

nađeno više brončanih karičica. Na rubnim dijelovima nekropole otkriveno je 88 grobova. Većina je

ovalna oblika, a orijentacija je istok-zapad. U 46 grobova nađeni su prilozi. Najčešći su: obične

karičice, naušnice s tri koljenca, tordirana karičica četvrtastog presjeka s raskucanim S-završetkom,

par jednojagodnih naušnica, jednojagodna naušnica ukrašena filigranom i granulacijom, naušnica s

granuliranim koljencima, par privjesaka u obliku jagode, prstenje te trojagodna naušnica

perforiranih jagoda. Posebno su zanimljiva dva groba u kojima su nađene ljuske jaja, a u jednome i

kosti ptice. Nekropola se datira od 10. do 13. st.

4. DOL

Oko crkve sv. Marije istražena je nekropola sa 172 groba. Nema pravilne orijentacije, a grobovi su

po konstrukciji svrstani u dvije grupe:

• grobovi prekriveni manjim kamenim pločama s plitkom rakom ovalna ili pačetvorinasta

oblika, uglavnom oko crkve

• grobovi u unutrašnjosti crkve i samostana, građeni na dva ili tri kata i prekriveni monolitnimkamenim pločama (običaj u 15. i 16. st.).

Smještaj grobova izvan zidova ili u unutrašnjost crkve ukazuju na stalešku raslojenost pokojnika.

Iz sačuvanih oporuka poznato je kako su se Šubići koristili crkvom sv. Marije kao svojim

mauzolejom, pa nalaz groba s obrađenom monolitnom kamenom pločom s motivom orlova krila na

njoj samo to potvrđuje. U tom grobu je nađen jedan kostur, uz njega jedna ostruga, dvije okrugle

kopče bez trna i sedam privjesaka od srebrnog lima u obliku lista bršljana. Od ostalih nalaza nađeno

je prstenje raznih oblika (vitice, obični prsten s ovalnom valjkastom površinom, prsteni s okom...),okrugle, pačetvorinaste i ovalne kopče, zrnolika puceta s ušicom, nekoliko srednjovjekovnih

novčića, nekoliko varijanti trojagodnih naušnica, naroskane naušnice s tri granulirana koljenca te

jedan mač s gotičkim karakteristikama. Nekropola se datira se od 2. pol. 13. st. (izgradnja crkve i

samostana) do 16. st. (novac).

5. TJEME

Na zapadnom rubu nekropole Groblje gradi se u 14. st. crkva s pravokutnom apsidom. Oko nje se

razvija nova nekropola, jednim dijelom prekrivajući nekropolu Groblje, te se tu grobovi nalaze u dva

sloja ukopa. Nađeno je 78 grobova, čiji oblik nije ustaljen, ali prevladavaju oni ovalna i

31



pačetvorinasta tipa. Orijentacija je nepravilna. Nađeno je malo priloga. Među prilozima ističu se

kopče koje se ovalno šire prema lučnom dijelu s dva trna, brončane i srebrne obične karičice,

naušnice s tri granulirana koljenca, troj agodna naušnica s jagodama ukrašenim granulacijom,

poneko zrnoliko puce, prstenje te par ostruga. Ovdje su posebno značajne naušnice s tri jagode koje

se datiraju u kasniji srednji vijek, pa se nekropola datira od 14. do početka 16. st.

KERAMIKA

Dugotrajan tok razvoja naselja na Bribiru, ostavio je za

sobom obilje keramičkih ostataka. Otkrivena je

keramička građa prapovijesnog, antičkog i

srednjovjekovnog razdoblja (slika desno).

Iz 6. i 7. st. vide se začetci ranosrednjovjekovne

keramike (lokalitet Tjeme, kuće na Dolu). Tehnike

izrade ove keramike očituje se u jednostavnijoj i grubljoj izradi na manjim loncima koji su tada

česti. Posude su rađene na lončarskom kolu sa ukrasima kao što su nepravilna valovnica i vodoravna

crta, te kosi ubodi i lončarski pečat na dnu posude iz čega je vidljivo da su se posude dorađivale

rukom. Ovi se oblici posuđa vežu uz slične primjere rane slavenske keramike istovremenog

kulturnog horizonta.

U mlađem sloju ranosrednjovjekovne keramike (8./9. st.) uočava se trbušni kružni oblik sa najvećim

promjerom u gornjem dijelu trbuha, blago izvučenog vrata i koso odrezanog oboda. Ukras jeizveden valovnicama na dijelu ramena i vrata.

Grubu keramiku 11. i 12. st. teže je izdvojiti. Tehnički usavršeniji oblici primjećuju se na lončariji

od 12. st. na dalje. Uz valovnicu upotrebljava se ukras uboda na vratu i ramenu posude.

Na neglaziranim posudama 13. i 14. st. vidi se tehnološki napredak - pročišćenija glina, finija

struktura, stjenke jednake debljine, ravnomjerno nanesen ornament, pečati u vidu ispupčenja na

sredini dna. Glazirana stolna keramika pojavljuje se tek potkraj 13. st. Tehnika glaziranja imala je

funkcionalni i dekorativni karakter - nanos sjajnog staklastog premaza sa dodatcima metalnih oksidaza boju. Posuđe tipično za ovo razdoblje su vrč i stolna zdjela. Javljaju se i primjerci importirane

majolike s područje Italije u stilu arhajske majolike čija proizvodnja traje do sredine 15. st. kada je

zamjenjuje višebojna renesansna majolika.

STAKLO

Među arheološkim materijalom srednjovjekovnog razdoblja pojavljuju se i ostaci predmeta rađenih

od stakla. Uglavnom se radi o inventaru kućnog, stolnog stakla pronađenih u kući sjeverno od

današnjeg groblja i kule na podnožju Dola, te samostanu sv. Marije. Najveći dio fragmenata pripada

skupini čaša s apliciranim plastičnim ukrasom na stjenkama (gotički stil).

32



METALNI PROIZVODI

Raznovrsni metalni predmeti nađeni su u srednjovjekovnom sloju Bribira. Najbrojniji nalazi su oni

koji karakteriziraju gospodarski život, a dijele se na poljodjelsko oruđe i predmete praktične

namjene.

Sačuvan je raznovrstan poljodjelski alat - srpovi, motike, kose i lopate, čiji su oblici karakteristični

za cijelo srednjovjekovno razdoblje. Tu se nalaze kopačice neznatno proširene oštrice koje se

datiraju od 8. do 10. st.

Nađeno je više primjeraka škara (škare s lukom i jakim krakovima - 8.-10. st., škare s

poluprstenastim lukom - 13.-14. st.). Nađeni su i noževi koji su se koristili i kao oružje i oruđe,

ključevi za otključavanje...

Od ostalih metalnih predmeta tu su pronađeni i dijelovi opreme konja i konjanika - nalazi željeznog

stremena (10. st.), konjskih žvala (10. st.) te ostruga i potkova (od 10. do 14. st.).

Tu su još i strelice, osnovno oružje slavenskog i hrvatskog ratnika. Vrhovi su bili uglavnom oblika

izduženog lista i pripadaju vremenu od 9. do 12. st., dok su one piramidalna vrha datirane u 14. st.

Pronađen je i kovački alat koji pokazuje kako je Bribir u srednjem vijeku bio veliko kovačko i

metaloprerađivačko središte, dok su predmeti koji su bili kvalitetnije izrađeni (ostruge, buzdovani,

mačevi i prstenje) bili importirani iz jačih trgovačkih središta, uglavnom iz primorskih gradova.

NUMIZMATIKA

Javlja se bizantski novac 8. st. (zlatni solid Konstantina V. Kopronima). U 13. st. javljaju se srebrnikovani novci do 15. st. Dolaskom Dalmacije pod vlast Venecije 1409. javljaju se mletački novci koji

su u opticaju do dolaska Turaka, do 16. i 17. st. kada se javlja i upliv turskog novca.

Posebnu ulogu imaju novci bribirskih knezova Šubića koji su nađeni u malom broju.

SFRAGISTIKA

U Zadru je 1961. nađen pečatnjak bribirskog kneza bana

Pavla Šubića (objavio ga je Belošević, slika lijevo). Na

njemu je natpis: PAULUS DE BREBERIO BANUS

CROATORUM D(omi)N(u)S ET BOSNE. Nacrtan je

štit sa orlovim krilom - simbol Šubića, te kaciga sa

perjem i cvijetom.

33



KNIN

Knin (Tenen, Tenenum, Tnin...) je od prapovijesti do danas važan prometni i strateški punkt na

glavnom i najpogodnijem prirodnom putu koji spaja Podunavlje s Jadranom. U ranom srednjem

vijeku razvio se od povremenog u stvarno političko i upravno središte Primorske Hrvatske pa je

Knin s okolicom najbogatije arheološko područje srednjovjekovne hrvatske arheologije.

U srednjem vijeku Knin je bio županijsko, kraljevsko i crkveno središte Hrvatske - sjedište

hrvatskog vladara, kralja ili bana, jako vojno uporište te sjedište hrvatskog ili kninskog biskupa.

Ranosrednjovjekovni se grad razvio iz kasnoantičkog utvrđenog naselja čija je jezgra bila na južnoj

zaravni brda Spas. Na današnjem prostoru triju polja: Kninskom, Kosovu i Petrovu polju nalazili su

se vladarski posjedi i naselja. Organizirani razvitak kninske aglomeracije jača od kralja Držislava u

2. pol. 10. st., a u Zvonimirovo doba Knin postaje stalnom vladarskom prijestolnicom Hrvatske. U

11. st. u blizini se, u kraljevskoj villi Kosovo, današnjoj Biskupiji, osniva sjedište hrvatske biskupije.

S prvim Arpadovićima, početkom 12. st. Knin ostaje kraljevski grad, ali gubi niz institucija.

ISTRAŽIVANJA

Prva arheološka istraživanja na kninskom području provedena su krajem 19. st. i vezana su uz

tadašnje župnike - fra Lujo Marun, fra Dane Klarić, fra Stjepan Zlatović. U Kninu je 1885. osnovan

Odbor za istraživanje starina u kninskoj okolici. Istraživački rad je bio uspješan pa je 1887.

osnovano Kninsko starinarsko društvo, te je sagrađena zgrada Prvi muzej hrvatskih spomenika. To

su počeci nacionalne arheologije. Nakon Marunove smrti, njegov rad nastavio je Stjepan Gunjača.

SREDNJOVJEKOVNI LOKALITETI

KNIN-GREBLJE

Na sjeveroistočnoj padini brda Sv. Spas u Kninu nalazi se lokalitet Greblje. Godine 1964. prilikom

građevinskih radova na tom položaju naišlo se na više grobova, koji su uništeni, ali je ipak jedan dio

nalaza dospio u MHAS u Splitu. Sustavna istraživanja provedena su u više arheoloških kampanja od1966. do 1971.

Na nekropoli Knin-Greblje ukupno je istraženo 218 grobova, poslaganih na redove, koji najvećim

dijelom pripadaju kasnoantičkom autohtonom stanovništvu, a tri se groba sa sigurnošću mogu

pripisati Istočnim Gotima (47, 55, 173).

KNINSKA TVRĐAVA

Kninska tvrđava je prvi i najznačajniji starohrvatski položaj na području grada Knina. Počeci njene

gradnje sežu u 9. st. Tu je bilo administrativno i vojno središte. Na sjevernom dijelu, u njenom

produžetku nalazi se brdo Spas sa starohrvatskom nekropolom.

34



KNIN-SPAS

Spas je brijeg koji se uzdiže zapadno od Knina. Zajedno s kninskom tvrđavom (odvojeni su u 18. st.)

čini jedinstven i lako branjiv kompleks. Naseljen je još od prapovijesti - gradinsko naselje Ninia

koje je uništeno pri rimskim osvajanjima. Obnovljeno je u kasnoj antici kao castrum i bilo je važno

za bizantsko-gotskih ratova. Arheološkim istraživanjima 1977.-1982. otkriveno je na njemu

naseobinsko groblje sa 228 starohrvatskih grobova, te predromanički reljefi i fragmenti latinskog

natpisa iz predromaničke crkve 9. st., za koju se pretpostavlja kako je bila posvećena sv. Spasu.

TVRĐAVA-PODGRAĐE

Ovaj se lokalitet nalazi pod kninskom tvrđavom. Istraživanja na njemu još traju, a radi se o

srednjovjekovnom kompleksu profanog karaktera.

KAPITULKapitul se nalazi nadomak Kninu, na maloj uzvisini uz Krku. U toponimu se očuvao spomen na

nekadašnji katedralni kaptol kninske biskupije. Tu su 1885. počela prva sustavna arheološka

istraživanja srednjovjekovne nacionalne arheologije.

U ranom srednjem vijeku na kompleksu starijeg rimskog vojničko-veteranskog naselja, sagrađen je

vladarski benediktinski samostan sv. Bartolomeja, a na istom položaju u 13. st. romanička katedrala

kninskog biskupa. Samostan je vjerojatno osnovan sredinom 9. st., za Trpimira, u vrijeme širenja

benediktinskog reda na hrvatskom prostoru. Podaci o samostanskim opatima u ispravama iz doba

Petra Krešimira IV. i Zvonimira svjedoče o važnosti samostana u političkom životu Hrvatske u

2. pol. 11. st.

Ostaci ranosrednjovjekovne crkve nisu sačuvani, ali predromanička skulptura ukazuje na postojanje

veće predromaničke bazilike. Kod crkvenog namještaja utvrđene su tri stilske faze, od sredine 9. do

kraja 11. st. Najvažniji dio kamenog namještaja su natpisne ploče s imenima knezova Svetoslava i

Držislava iz 10. st. Stjepan Gunjača je crkvu sv. Bartolomeja doveo u vezu s prvotnim mjestom

pokopa kralja Zvonimira. Nestankom hrvatske narodne dinastije kraljevski samostan se gasi, a Gejza

II. ga sredinom 12. st. predaje splitskoj nadbiskupiji. U 13. st. na mjestu samostana gradi se kninska

katedrala - stolnica kninskog biskupa.

PLAVNO

Sjeverno od Knina nalazi se selo Plavno. Arheološka istraživanja tu je u nekoliko navrata poduzeo

Lujo Marun (1902.-1906.) na lokalitetu Međine-Đ urića groblje. Uz metalne nalaze iz

srednjovjekovnih grobova pronađen je i manji broj ulomaka starokršćanske skulpture te brojni

ulomci iz predromaničkog doba. Nisu otkriveni arhitektonski ostaci crkve. Predromanički ulomci pokazuju dvije faze uređenja crkve (sredina 9. st., 11. st.). Iz natpisa se saznaje kako je crkva, nama

nepoznata titulara, podignuta kao zavjetna crkva, a zatim i kako je obnovljena.

35



BISKUPIJA

Lokalitetu na području sela Biskupija obrađeni su posebno.

GOLUBIĆ

Prisutnost avarskog etnikuma otkriva zlatna garnitura

mediteransko-bizantskih obilježja koja potječe iz Golubića

kod Knina (slika desno). Izrađena je tehnikom na proboj, te

je vjerojatno izrađena u radionicama jednog od dalmatinskih

gradova.

UZDOLJE

Na južnom kraju Kosova polja nalazi se Uzdolje. Tu

je među ostacima stare crkve sv. Luke na seoskomgroblju pronađen natpis s imenom kneza Muncimira.

U ranom srednjem vijeku to je vjerojatno bila crkva

sv. Ivana - jednobrodna građevina s polukružnom

apsidom. Izvorno je vjerojatno starokršćanska crkva.

Uzdolje je vjerojatno bio vladarski posjed s crkvom

sv. Ivana koju 895. obnavlja knez Muncimir (zabat s njegovim imenom na slici gore) kao svoju

vladarsku zadužbinu i oprema je predromaničkim liturgijskim namještajem. To potvrđuju brojni

ostaci kvalitetno izrađenog skulptiranog predromaničkog septuma od kojih su najznačajniji zabat i

arhitrav s natpisom o Muncimirovoj donaciji.

ORLIĆ

Ovdje su u uništenim grobovima pronađena dva mača (1924., 1927.), a oba su dugo vremena u

literaturi bila povezivana s drugim lokalitetima. Jedan je bio pripisivan nalazištu Vrpolje kod Knina,

a drugi nalazištu Biskupija-Crkvina.

Jedan mač predstavlja prijelazni oblik iz posebnog tipa 1 u tip H. Vrh jabučice trokutasto je

oblikovan, a na jabučici se nalaze jedva zamjetni tragovi triju poljakoja su nekad bila ukrašena.

Nakrsnica je kratka i masivna. Oštrica je dvosjekla. Po sredini sječiva je kanal za otjecanje krvi.

Jabučica drugog mača izrađena je od dva dijela (slika desno).

Gornji dio je trokutastog oblika i podijeljen je na tri polja, koja su u

potpunosti platirana pozlaćenom mjedi. Bočna polja ukrašena su

graviranim motivom jelinih grančica, dok je središnje polje

ukrašeno dvjema viticama. Donji dio jabučice je ovalnog oblika,dosta je oštećen, ali vidi se kako je i on bio ukrašen graviranim

jelinim grančicama i viticama. Nakrsnica je kratka i masivna. I ona je platirana pozlaćenom mjedi.

36



Sječivo je dvosjeklo, damascirano i po sredini ima kanal za otjecanje krvi. Ovaj ukras sličan je

ukrasima na mačevima pronađenima na Baltiku i u Nizozemskoj, ali nema izravne analogije.

Mačevi se datiraju u posljednju četvrtinu 8. st., u ranokarolinško doba i najvjerojatnije predstavljaju

proizvod franačkih radionica u Porajnju. Do nas su vjerojatno stigli trgovačkim putovima iz sjeverne

Italije na početku 9. st.

ĐEVRSKE

Godine 1897. povjerenik V. Ardalić je u svom vrtu u Đ evrskama kod Kistanja naišao na

srednjovjekovne grobove, a u nekima od njih pronašao je i naušnice. Rezultati istraživanja nisu

poznati, osim što u zbirci Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika iz Đ evrsaka potječe: 37 običnih

karičica, 23 naušnice s jednom jagodom, 28 naušnica s tri jagode, dvije naušnice sa četiri jagode, te

dvije kasnosrednjovjekovne željezne ostruge.

ĐEVRSKE-LEŽAJIĆA GLAVICA

Godine 1896. istraživana je nekropola na Ležajića glavici u okolici Đ evrsaka kod Kistanja.

Otkriveno je 10 srednjovjekovnih grobova u kojima je, osim u dva groba, bilo dosta priloga (najviše

naušnica i prstenja). Svi otkriveni grobovi bili su izrađeni od kamena zidanog usuho, a pokriveni su

debljim nepravilnim kamenim pločama.

IVOŠEVCI-BURNUM

U Burnumu u selu Ivoševcima kod Kistanja, gdje je bio logor XI rimske legije, slučajno je nađen

jedan starohrvatski grob, izrađen od dvaju velikih rimskih nadgrobnih natpisa. To je navelo Luju

Marun 1897. da počne sustavno istraživati to zemljište. Istražio je oko tridesetak starohrvatskih

grobova, koji su većinom bili izrađeni od kamenja uzetog iz porušenih antičkih kuća i od ulomaka

rimskih kamenih natpisa. Od priloga u njima se našlo naušnica, prstenja, srnećih i jelenjih rogova.

Početkom 1899. Marun nastavlja iskopavati u Burnumu. Ovaj put počeo je istraživati jednu veću

gomilu. Tu je otkrio više starohrvatskih grobova (točan im se broj ne zna) u kojima se našlo

naušnica i prstenja raznih tipova, od kojih jedan zlatni s privjeskom, a vjerojatno je tom prilikom

nađena i ostrogotska fibula.

PAĐENE

Selo Pađene se nalazi 12 km sjeverozapadno od Knina. Tu nikad nisu provedena arheološka

istraživanja, ali su nađeni brojni kameni ostaci koji ukazuju na predromaničku crkvu.

Niz ulomaka arhitrava i luka predromaničke oltarne pregrade nađeni su pod zidovima apside

pravoslavne crkve sv. Đ urđa, u njenom ziđu, te na okolnom groblju. Prema natpisima crkva je u

ranom srednjem vijeku izgrađena kao privatna donacija hrvatskog dostojanstvenika Rastimira, i bila

je posvećena sv. Mariji, sv. Jakovu, a možda i Kristu Spasitelju.

37



LOKALITETI NA ŠIBENSKOM PODRUČJU

ZAZVIC

Jedno od prvih arheoloških istraživanja na šibenskom području poduzeo je u Žažviću 1896. Lujo

Marun. Otkrivena je veća trobrodna bazilika s polukružnom apsidom, narteksom i zvonikom na

pročelju. Grobovi su pronađeni i unutar i oko bazilike. Marun je datira 8.-11. st.

Radi se o ranokršćanskoj jednobrodnoj crkvi, velike

polukružne apside s narteksom na zapadnoj strani

koja je u karolinško doba pregrađena tako da je

postavljanjem dva para zidanih stubova izduženog

pravokutnog presjeka postala trobrodna (slično kao Sv. Mandaljena na Gorici u Stonskom polju). Na

zapadnoj je strani ispred narteksa podignut zvonik. Prema analizi skulpture, adaptacija se datira u

sredinu 9. st., u doba kneza Trpimira.

Miljenko Jurković drži kako je tada narteks gotovo sigurno podignut za jedan kat, čime je dobio

funkcije westwerka (nemojte biti ludi i to reći na ispitu). Zidani stubovi izduženog pravokutnog

presjeka javljaju se i kod sv. Marte u Bijaćima, u crkvi u Koljanima, te kod sv. Marije na Crkvini u

Biskupiji, što se pokazuje gotovo kao standard u artikulaciji nosača karolinških crkava.

DUBRAVICE

Dubravice se nalaze 5 km sjeveroistočno od Skradina. Ranosrednjovjekovno groblje otkriveno je

slučajno 1986. na padini pred župnom kućom i kapelicom.

Otkriveno je 56 grobova - 50 kosturnih i šest paljevinskih. Kosturni su bili

složeni u redove. Grobovi su građeni od nepravilnih kamenih ploča (slika

desno), poklopljeni sa poklopcima, a javljaju se i grobovi s drvenom

konstrukcijom koji su smješteni na istoj dubini kao i glavnina grobova s

kamenom arhitekturom. U objema skupinama grobova, uz ostatke

pokojnika, pronađeni su posve slični grobni prilozi.

Kod šest paljevinskih grobova radilo se o žarama ispunjenim garom i

pepelom. Godine 1989.

pronađena je čitava žara in situ, ispunjena ostacima

spaljenih ljudskih kostiju, a bila je poklopljena

kamenim poklopcem (slika lijevo). Smatra se kako je

treba datirati u 7. st., odnosno prva desetljeća 8. st.

38



Što se tiče priloga, nema razlike među

grobovima s kamenom i drvenom

arhitekturom. Najbrojniji su bili keramički

lonci (27 komada, grob 37 na slici desno). Oni

su se uglavnom nalazili u grobovima, uz glavu

ili stopala pokojnika, ali ih je nekoliko

otkriveno i izvan raka, na grobnim poklopcima. Sljedeća najbrojnija skupina predmeta željezni su

noževi (18, od toga u dva slučaja riječ je o bojnim noževima).

Osim keramičkih posuda i željeznih noževa otkriveni su i okovi triju drvenih vedrica za vodu, tri

željezna kresiva, željezni vršak strelice, željezni okov, korica jednog noža, dva željezna okova

neutvrđene namjene, te još nekoliko željeznih predmeta koje nije bilo moguće identificirati. Nađena

su dva komadića kremena, jedan pravilno rezani komad mramora, jedan keramički pršljen, ostaci

kožne vrećice još neutvrđena sadržaja i jedna brončana pojasna kopča.

Pored tih uporabnih, u grobovima je pronađen čitav niz nakitnih predmeta: četiri

srebrne i dvije pozlaćene naušnice, četiri brončana i jedan srebrni prsten i dvije

na osobit način oblikovane ogrlice. Nađen je i jadan zlatni i dva brončana

novčića, te dijelovi ljuske jednog jajeta.

Za datiranje su nam važni sljedeći predmeti. Srebrna naušnica zvjezdolikog tipa (slika gore)

pronađena u grobu 15 vrlo je slična paru bizantskih zvjezdolikih naušnica otkrivenih u Golubiću kod

Knina, pa bi početak pokapanja trebalo datirati najkasnije u

početak 8. st. Pronađeni zlatnik (solidus) bizantskog cara

Konstantina V. Kopronima i sina mu Lava (751.-775., slika

lijevo), otkriven u neposrednoj blizini usta pokojnika u grobu

34, kao i neki drugi nalazi, potvrđuje uporabu groblja tijekom cijelog 8. st.

Prisutnost para pozlaćenih naušnica žminjskog

(odnosno buzetskog) tipa u grobu 11 (slika desno)

upućuje na trajanje pokapanja do u 9. st.

DONJE POLJE-SV. LOVRE

Sv. Lovre se nalazi 9 km istočno od Šibenika, u polju

koje predstavlja najplodniji kraj u šibenskoj okolici. Na

tom je lokalitetu između dva svjetskog rata istražen 61

grob - četiri u samoj unutrašnjosti crkve, jedan iza

apside, a ostali na zapadnoj strani groblja. Datiraju se

od 9. do 12. st.

39



Godine 1977. za revizijskih istraživanja istraženo je 20 grobova (Zlatko Gunjača), a među nalazima

se ističe par srebrenih pozlaćenih sljepoočničarki (9.-10. st.).

Istraživanje se istočno od crkve nastavlja 1995. (Željko Krnčević). Istraženo je 16 grobova.

Pronađeni su ulomci srebrene trojagodne filigranske naušnice, karičice, jednojagodne naušnice (9.

11. st.). Najzanimljiviji je nalaz dviju keramičkih žara sa spaljenim ostacima pokojnika -

starohrvatske žare s kraja 7. i početka 8. st.

Godine 1996.-1997. provedena sustavna istraživanja sjeverno od crkve otkrila su grobove u tri sloja

od 9. do 12. st. Između ostalog nađen je par srebrenih pozlaćenih sljepoočničarki te tri ulomka

crkvenog kamenog namještaja (9.-11. st.).

Ukupno je na lokalitetu istraženo 136 starohrvatskih grobova od 9. do 15. st., a zbog paljevinskih

grobova pretpostavlja se kako je pokapanj

VRPOLJE-KOSA

Na ovom su lokalitetu 1965.-1970.

otkrivena 123 starohrvatska groba (slika

desno). Istraživanja je vodio Zlatko

Gunjača (Muzej grada Šibenika).

Grobovi su ukopani vrlo plitko

(30 cm). Prilikom kopanja raka

izdubljena je litica kako bi se dobilaveća dubina, pa je kamen živac ujedno i dno groba. Svi su grobovi načinjeni od nepravilnih kamenih

lomljenaca u jednom ili u dva reda, neki su bili oblijepljeni glinom kako ne bi puštali vodu (to je

uočeno i u Dubravicama, Majdanu i Biskupiji od Knina). Iako su se grobovi smještali na litičastom

terenu, njihova je orijentacija pretežno pravilno usmjerena istok-zapad. Oblik im je različit.

Prevladavaju ovalni oblici, a ima ih pravokutnih i trapezoidnih. U grobovima je uglavnom bio

pokopan jedan mrtvac, a samo u nekoliko grobova bilo je po više ukopa. Ruke svih mrtvaca su bile

ispružene niz tijelo. Nađeno je jako mnogo priloga, posebno je brojan nakit - naušnice i prstenje karakteristično za

dalmatinsko-hrvatsku kulturnu grupu 9. i 10. st. Predmeti su uglavnom izrađeni od srebra, a zatim

od bronce, bakra, željeza i pozlaćenog srebra. Pronađeno je 47 običnih karičica, dvije S-karičice,

dvije karičice s koljencima, 44 jednojagodne (dvije imaju karičice sa savijenim petljama), dvije s

izduženom jagodom i koljencima sa strane, dvije trojagodne (s izduženom srednjom i dvije manje

jagode sa strane), dvije četverojagodne, 22 prstena, puce, aplika, četiri željezna noža, dva glinena

pršljena, dvije životinjske kosti, zrnje pšenice (ostaci poganskih običaja pokapanja).

e počelo krajem 7. st.

40



Grob 112 (slika lijevo) je

označen kao "grob plemenske

odličnice". U njemu su

nađene dvije srebrene

četveroj agodne naušnice,

srebreno puce, dva srebrena

prstena te nož za čišćenje ribe

(slika desno).

Groblje se datira u 9.-10. st.,

konzervirano je i prezentirano.

PIRAMATOVCI-VRBICA

U cijelosti istraženo starohrvatsko groblje, no rezultati još nisu objelodanjeni. Istraženo je 120

grobova na redove (9.-10. st.).

Nakit je najbrojniji - 18 karičica, 4 S-karičice, 31 jednojagodna, dvije trojagodne, dvije

četverojagodne naušnice, 21 prsten, aplike, nožići, željezne kopče, puce, ključić.

Treba izdvojiti tzv. "pšeničaste" naušnice od srebra s tragovima pozlate (slične na lokalitetu

Biskupija-Bukorovića podvornice).

PIRAMATOVCI-SV. LOVRE

Uz crkvu sv. Lovre u Piramatovcima u slučajno otkrivenom ranosrednjovjekovnom grobu nađeni su

željezni ostaci tobolca, željezna ostruga i željezni nož. Od tobolca su se sačuvala tri željezna okova

koja su činila konstrukciju oko koje je bila prevučena koža. Okovi su izduženog, pravokutnog oblika

(slika lijevo). Na jednom okovu nalazi

se ovalno proširenje, dok je na drugom

pravokutno ojačanje u čijem se središtu

nalazi pravokutni okvir. Na krajevima

okova nalaze se kalotasta proširenja

koja su bolje sačuvana samo na jednom okovu. U središtu kalotastih proširenja nalazi se po jedan

otvor za zakovicu, oko kojeg je zrakasti ukras.

ŠIBENIK-SV. MIHOVIL

Nalaz ulomka sa pleterom i legenda o dolasku Kolomana kad je trogirski biskup držao misu u

crkvici u kastrumu idu u prilog postojanju crkvice. Na temelju dokumenata saznaje se kako je

crkvica bila podignuta na rubu brijega, izvan istovremenih zidina. Zaključuje se kako su prvisrednjovjekovni stanovnici Šibenika naselili upravo na gradinu sv. Mihovila i odatle grad širili

prema moru i kopnu.

41



SIBENIK-GOSPA VANKA GRADA

O grobnoj se arhitekturi ne može ništa reći, ali su pronađene 22 trojagodne naušnice, sedam

naušnica s koljencima, puceta, kopče, noževi, prstenje. Nalazi se datiraju od 12. do 15. st.

DANILO-SEMATORIJ

Lokalitet Danilo-Šematorij nalazi se na

sjeveroistočnom rubu plodnog Danilova polja,

blizu zaseoka Danilo Gornje, kod župne crkve

sv. Danijela. Otkrića antičke arhitekture (slika

desno) prilikom kopanja vodovoda bila su povod

za arheološka istraživanja pod vodstvom Duje

Rendića-Miočevića. Sustavna istraživanja počela

su 1958. i s prekidima su trajala sve do 1970.

Na tom platou, osim temeljnih ostataka

kasnoantičke profane i srednjovjekovne sakralne

arhitekture, otkriven je velik broj grobova na

dubini od 2 do 3,50 m. Bili su isprepleteni među

zidovima arhitekture u više slojeva, što je

uvjetovalo veliku zbrku u orijentaciji i visinskom

položaju pojedinih grobova. Ukupno su na tom relativno malom prostoru otkrivena 403 groba, odkojih su 32 kasnoantička. Ostali se grobovi, njih 370, datiraju od 9. do 15. st.

Iako su se grobovi isprepletali u više slojeva, ipak je pretežan broj imao pravilnu orijentaciju istok-

zapad. Grobna arhitektura varira od suhozidova, nepravilnih kamenih ploča (obložnica), do zidanih

grobnica s obrađenim pokrovnim pločama, od kojih su neki ulomci ranijih (antičkih) grobnih

spomenika. Oblici grobova su ovalni, pravokutni i trapezoidni.

U mnogim grobovima, pogotovu u gornjem horizontu, bilo je ukopano više mrtvaca (3-4 pokojnika).

Ruke su im bile pružene niz tijelo ili prekrižene na prsima.Grobni nalazi su vrlo siromašni, a sastoje se od malobrojnog

srebrnog ili brončanog nakita (obične karičice, naušnice buzetskog

tipa (slika desno), jednoj agodne i trojagodne naušnice, naušnice s

koljencima, prstenje (slika desno), željezne pređice, kresiva,

nekoliko glinenih pršljena, pojasne kopče, srebreni privjesci, dva

para ostruga). S ovog položaja potječe i slučajni nalaz jedne

naušnice karantansko-ketlaške kulturne grupe. To je karičica kojoj je

donji dio savijen u nekoliko petljica s kojih vise resice od tanke žice.

42



Godine 1981. istraženo je još 29 grobova, od čega su nalazi nađeni u šest grobova (tri trojagodne

naušnice, dvije obične karičice, par naušnica s tri koljenca, četiri prstena te soldin mletačkog dužda

Andrea Dandola iz sredine 14. st.).

DANILO-ERACI

Arheološka ekipa koja je istraživala položaj Danilo-Šematorij, istražila je 1971. i nekropolu Danilo-

Eraci u zaseoku Danilo Gornje (Marija Šmalcelj, Z. Gunjača), gdje je na seoskom putu virilo je iz

zemlje nekoliko grobnih obložnica.

Na malom prostoru otkrivena su 32 starohrvatska groba. Grobovi su bili načinjeni od nepravilnih

vapnenastih ploča postavljenih vertikalno, a ovalnog su ili pravokutnog oblika. Oblik je diktirala

konfiguracija terena jer su grobovi polagani u škrape ili između stijena. Usprkos tome većina ih ima

pravilnu orijentaciju istok-zapad, a samo su 4 groba bila okrenuta u pravcu sjever-jug.

U svakom se grobu nalazio po jedan kostur. Mrtvaci su ležali na leđima s rukama ispruženim niz

tijelo. U jednom grobu kostur je bio u zgrčenu položaju.

Od priloga najviše je nađeno jednojagodnih naušnica (11 komada), zatim običnih karičica (3

komada), običnog prstenja (3 komada) i 1 dugme.

Groblje se datira u 9.-11. st.

DANILO-LUGUŠE

Na ovom su lokalitetu otkrivena tri groba, od kojih su dva potpuno uništena. Bili su orijentirani u pravcu sjever-jug, a građeni su od pravilnih obložnica. Pronađena su dva brončana prstena. Kasnije

je pronađen još jedan sličan grob sa dvije naušnice i prsten.

SKRADIN-MORPOLAČA

U Morpolačkom polju, oko 300 m od Tubića kuća, blizu crkve sv. Petra, nađeni su 1906. grobovi.

Groblje s grobovima na redove u običnim zemljanim rakama je devastirano, a niz predmeta je

otkupljen. Prema zabilješkama Luje Maruna u jednom grobu nađen je željezni mač (slika dolje) i

gotovo sasvim istrunule ostruge, a

odmah do njega nađen je drugi grob

u kojemu su bile brončane ostruge pozlaćene sa odgovarajućim saponima, te jedan zemljani lončić, a

na pojasu jedan mali sapon. U još jednom grobu nađen je jedan bardak (drvena vedrica). Uz druge

mrtvace pronađena su dva fragmentirana željezna srpa, veći i manji noževi, nekoliko komada od žice

prostih naušnica. Od tih predmeta danas je moguće identificirati samo jedan mač i jednu ostrugu.

Marun 1908. počinje istraživati groblje kod crkve sv. Petra. U neposrednoj blizini crkve, u

najdonjem sloju, otkriveni grobovi imali su po jednog mrtvaca, a njihova orijentacija je bila od

zapada na istok. Dalje od crkve grobovi su se ponegdje nalazili u dva, a bliže crkvi i u tri reda. Uz

43



naušnice je u tri slučaja nađen mrtvacu oko pojasa ili na grudima po jedan srebrni mletački novac

koji najdonje grobove datira u 12. st. Grobovi su većinom na površini zemlje bili pokriveni

jednostavnim stećkom.

SKRADIN-SMRDELJI

Povjerenik V. Ardalić je 1896. vršio arheološka istraživanja u selu Smrdeljima kod Skradina. Točan

položaj istraživanja nije poznat, kao ni broj otkrivenih grobova. Zna se samo to da je radio na dvama

položajima sa po više srednjovjekovnih grobova. U mnogim je grobovima našao po više komada

lijepo izrađenih naušnica i krasnih pozlaćenih urešenih brončanih predmeta.

U zbirci Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika s ovih položaja ima 20 običnih karičica, 11

jednoj agodnih naušnica, 143 trojagodne, dvije naušnice karantansko-ketlaškog kulturnog kruga i

četiri prstena. To je materijal koji se na osnovi raznih zabilješki, starih fotografija i objelodanjenog

popisa u Starohrvatskoj prosvjeti mogao identificirati. Vjerojatno je materijala nađeno mnogo više.

U neposrednoj blizini jednog od ovih položaja,

1895. je u zemlji nađena poznata brončana

garnitura avarske provenijencije (slika lijevo)

koja je bila pomiješana s ugljenom i pepelom,

a sljedeće je godine u drugoj jami s nagorenim

drvom i pepelom nađeno još pet predmeta

zajedno s ulomcima razbijene keramike (slikadolje desno).

SKRADIN-ZDRAPANJ

Godine 1891. L. Marun je izvršio pokusno istraživanje

kod crkve sv. Bartola u Ždrapnju kod Skradina. Otkrio je

ostatke temelja jedne crkvice, čiji su zidovi bili dosta

masivno građeni. Marun 1909. nastavlja istraživati te je

tada otkrio i nekoliko grobova. Neki su grobovi bili

sagrađeni suhozidom, a u njima nije bilo nalaza. U

jednom zidanom grobu, gdje su bila pokopana tri

mrtvaca, pronašla su se dva izlomljena kaleža od kositra.

S ovog lokaliteta potječe nekoliko iznimnih komada crkvenog namještaja. Pronađeni su ulomci

dvaju arhitrava i zabata oltarne pregrade te plutej. Natpis na arhitravu svjedoči kako je crkvu kao

obiteljski zavjet dao podići bribirski župan Pristina sa suprugom u vrijeme vladanja kneza Branimira

44



("Branimero ducem Clavitnorum"). U gornjem pojasu arhitrava su kuke, ispod kojih je profilirano

rebro s kimatijem na unutrašnjoj strani, a u donjem

pojasu teče natpis (slika gore). Kuke i natpis se

nastavljaju na zabatu kojem nedostaju donji krajevi. U

središtu zabata (slika lijevo) je križ sa sučelice

postavljenim dvjema pticama pod krakovima križa.

Površina pluteja oltarne ograde je ispunjena je s

trideset troprutih medaljona, pet u visinu i po šest u

širinu (slika dolje). Dijagonalno ih prepliće tropruta

traka koja na bokovima pluteja prelazi u čvorove i mijenja smjer pod pravim kutom te završava na

dnu pluteja. Plutej ima vijenac na kojem je jednostavni ukras troprutih arkada koje se presijecaju.

Osnovni je motiv u cjelini koncipiran dosta primitivno. Troprute medaljone ne povezuju čvorovi i ne

tvori ih beskonačna tropruta traka, kako je to uobičajeno u

predromaničkoj skulpturi. Ovako koncipirani ornamenti najčešći

su na reljefima jedne klesarske radionice iz 2. pol. 9. st., koja je

djelovala u vrijeme kneza Branimira na brojnim lokalitetima u

srednjoj i sjevernoj Dalmaciji te u zapadnoj Bosni.

BRATISKOVCI KOD

SKRADINA

U slučajno otkrivenom grobu prigodom vađenja gline 1897.

pronađen je par ostruga (slika lijevo). Imaju ravne krakove

trokutastog presjeka i završavaju ušicama. Poduži stožastitrnovi u donjoj su polovici obavijeni mjedenom oplatom,

koja je pri vrhu i dnu optočena nizom zrnaca i ukrašena

urezanim motivom jelinih grančica.

BILICE

OTOK PRVIĆ

Lokaliteti na prostoru Bribira - na Bribirskoj Glavici i Otres - iako pripadaju šibenskom području,obrađeni su posebno.

45



NIN

POVIJEST NINA

Nin je smješten u laguni, usred plitkog zaljeva. Odličan strateški i privredni položaj Nina u dnu

duboko uvučenog zaljeva, omogućavao je kroz povijest dobru obranu s morske i kopnene strane.

Oko 300 m južnije od naselja, uz južni rub solane nađeno je naselje iz starog neolita. To je jedno od

rijetkih nalazišta starijeg neolita, a i jedino nalazište u kome se našla potpuno izolirana faza starijeg

neolita u Dalmaciji. Nakon starijeg neolita, Nin je, sa sigurnošću, ponovno naseljen tek u željezno

doba, od 9. st. pr. Kr. U to vrijeme Nin postaje liburnsko središte.

Liburnska općina od 1. st. pr. Kr. postaje dijelom Rimskog carstva. Od 2. pol. 3. st. prodire

kršćanstvo (prvotno u Saloni i Parentiumu). Prva kršćanska općina okupljala se u doba progona

kršćana u kući nekog imućnog člana zajednice južno od kasnije izgrađene crkve Sv. Anselma. Od

Konstantina Velikog (4. st.) kršćanstvo ulazi u kasnoantičko rimsko društvo. Adaptirana je ova

kuća, prva domus ecclesia, u malu crkvu, pravokutnu prostoriju s polukružnom apsidom na istoku.

Najkasnije u 6. st. dograđuje se vjersko središte uspostavom kršćanskog kompleksa s dvojnim

paralelnim crkvama.

Godine 509. Nin ruše barbari. U Justinijanovo vrijeme na sjevernom rubu grada podignuta je

trobrodna crkva Sv. Marije i trobrodna crkva Sv. Andrije u gradskoj luci kod Zatona.

Ljeti 597. Slaveni i Avari provaljuju u Dalmaciju, a nakon toga sve češće. U početku 7. st. pada pod

njima i Nin, ali je izbjegao potpuno razaranje. Započinje stvaranje župa kao vojničko-upravnih prostornih jedinica ranosrednjovjekovne Hrvatske. Mlada Hrvatska država kao vazal, odnosno

federat bizantske imperije smješta centar u Ninu u blizini Zadra, kao središta dalmatinske teme. U

9. st. Franci zauzimaju dalmatinsku Hrvatsku. Nakon Aachenskog mira 812. Zadar sa svim otocima

ostaje pod bizantskom vlasti, a preostali dio sjeverne Dalmacije ulazi u franačku interesnu sferu s

hrvatskom vlašću. U to je vrijeme uslijedilo i pokrštavanje Hrvata od strane franačkih misionara

posredstvom Akvilejske patrijaršije. Nin se izgrađuje kao središte franačke Hrvatske i tada se gradi

novi gradski centar s bazilikom, vladarevim dvorom, biskupskom palačom i druge javne građevine.Potpuno okretanje hrvatske crkve Rimu i osamostaljenje države postignuto je 879. s dolaskom kneza

Branimira na vlast, a iste godine imenovan je i prvi ninski biskup Teodozije. Za ninsku biskupiju

saznajemo iz pisma oko 860. koje upućuje papa Nikola I. kleru i puku ninske crkve. Stara je župska

crkva, sada katedrala, posvećena Sv. Anselmu đakonu.

Za vrijeme Tomislava hrvatski su dostojanstvenici morali u borbi za političko osamostaljenje države

žrtvovati instituciju hrvatskog (ninskog) biskupa i narodni jezik u liturgiji (crkveni sabori u Splitu

925. i 928.). Nin ne gubi samo sakralno nego i određeno administrativno-političko značenje, tim više

što hrvatski vladari stoluju sve češće i u drugim gradovima (Knin, Biograd). Za vladanje kralja Petra

Krešimira IV (1058-1075) Nin je bio njegova rezidencija i sjedište države. Ninski biskup Andrija

46



pokušao je izdvojiti prostor ninske biskupije iz jurisdikcije splitske nadbiskupije, ali je onemogućen

crkvenim saborom u Splitu 1059. Godine 1075. ninska biskupija je ponovno uspostavljena, ali su

njene granice svedene na prostor ninske i lučke županije te na polovicu Like, jer su u međuvremenu

osnovane kninska i biogradska biskupija. Za kralja Dmitra Zvonimira (1075.-1089.), Nin je značajno

središte hrvatske flote. Početak 12. st. označio je novo ustrojstvo hrvatske države u sklopu hrvatsko-

ugarskog kraljevstva.

CRKVE U NINU

1. Sv. Marija

Bazilika sv. Marije se nalazila na sjeverozapadnoj strani ninskog

otočića, neposredno uz gradske bedeme. Crkvu je istraživao Eynar Dyggve 1928. To je trobrodna

crkva s tri apside. Glavna apsida je iznutra polukružna, a izvana je poligonalna - kao apside

ravenatskih bazilika 5. i 6. st. I kapiteli ciborija rađeni su po uzoru na ravenatsku plastiku. Svi

kapiteli glavne kolonade su isti, ukrašeni lišćem palmi kombinirani s akantusom bodljikava oblika

(acantus spinosa) - sličnost s kapitelima 11. st. rapskih crkava u akvilejskoj katedrali itd., ali ne

isključuje se mogućnost kako su kapiteli iz 6. st. Datira se u 11. st., ali je bazilika nastala na ranijem

starokršćanskom objektu iz 6. st.

Pokraj ove crkve 948. nastaje ženski benediktinski samostan sv. Marcele.

2. Sv. Križ

Zahvaljujući konstrukciji svojih svodova crkva sv. Križa uspjela je

odoljeti vremenu. Građena je u jednom građevnom zahvatu na ravnom

terenu. Građena je jednostavnom tehnikom, svojstvenom iz vremena

narodnih vladara. Temelji su se oslonili na ostatke antičkih zidova.

Crkvu je arheološki istraživao početkom 20. st. Luka Jelić. Vremenski se

smješta u 11. st. i najvrjednija je sačuvana građevina iz tog doba.

Osnova crkvice je jednokraki grčki križ, s dosta nepravilnosti u tlocrtu. Svi su joj krakovi

presvođeni kubastim svodom. Vanjski je plašt ukrašen nizom slijepih arkada - po tri na pročelju i

na začelju, a po jedan na svakom poprečnom kraku. Kupola je nepravilnog izduženog elipsoidnog

oblika i prema vrhu se sužava. Vanjska strana kupole također je ukrašena nizom slijepih arkada. S

istočne strane na poprečne krakove križa se naslanjaju polukružne apside. Nad pročeljem nalazi se

preslica za jedno zvono. Portal se nalazi na zapadnom kraku i dosta je rustično konstruiran.

Nadvratnik s plitkim reljefom isklesan je od sivog mramora. Ima oblik nepravilnog pravokutnika.

Ornament se sastoji od dva friza. Gornji friz se sastoji od pletenice koja tvori deset kružnica. Unutar

kružnica je prikazano šest rozeta i četiri križa. Donji friz je od gornjeg odijeljen reljefnim rubom i

sastoji se od biljne vitice. Donja strana nadvratnika sadrži natpis, napisan nespretnim slovima.

47



Natpis je nečitak, jedino je sigurno kako se radi o posvetnim natpisu župana koji se zvao Godečaj.

Vrlo fina obrada reljefa koji odudara od rustične tehnike zidanja i drugih nepravilnosti, a neobičan je

i položaj natpisa. Njegova epigrafička svojstva su dosta starija od vremena u koje se datira crkva pa

se često postavlja pitanje njegove izvornosti u funkciji nadvratnika.

Datacija nadvratnika je upitna, a time se pokreće i pitanje datacije crkve. Belošević drži kako je

nadvratnik dosta stariji od vremena nastanka crkve. Luka Jelić ih datira od 9. do 12. st., Ljubo

Karaman oko 800., pa u 11. st., a Ivo Petricioli u 11. st.

3. Sv. Ambroz

Uz Gornja gradska vrata nalazio se nekadašnji benediktinski samostan sv. Ambroza. Danas na tom

mjestu stoje ruševni ostaci srednjovjekovne crkve romaničko-gotičkih osobina iz 13. i 14. st., dok od

samostanskog zdanja što su se nekad nalazila u sklopu crkve, vidljivih tragova više nema.

Bio je to muški benediktinski samostan o kome ima spomen iz 941. Bez sumnje na čelu ovog

samostana bio je opat Teudebert koji je dao izraditi oltarnu pregradu u doba kneza Branimira.

Prilikom istraživanja antičkog hrama nad kojim se dizala crkva sv. Mihovila (crkva je porušena

1912.). Prilikom rušenja crkve pronađeni su fragmenti arhitrava oltarne pregrade s karakterističnim

predromaničkim ornamentom. Fragmente je Jelić složio i rekonstruirao natpis. Dao ih je uzidati u

zid crkve sv. Križa, gdje su oni radi posolice gotovo sasvim uništeni, a slova natpisa su se izbrisala

(sačuvana su dva veća fragmenta s imenom kneza Branimira). Natpis govori kako je doba kneza

Branimira (879.-892.) opat Teudebert nešto dao sagraditi ili podignuti. Taj nalaz omogućuje pretpostavku kako benediktinski samostan sv. Ambroza potječe iz doba kneza Branimira, a njegov

opat Teudebert je po tome prvi poznati samostanski predstojnik u Hrvatskoj.

4. Sv. Nikola u Prahuljama

Ova se crkva nalazi u blizini Nina, a sagrađena je na prapovijesnom tumulu.

Trolisnog je tlocrta, a svodovi oblikuju četverolist. Naime, pravokutni ulazni

krak presvođen je kalotom, koja se upire na trompe u uglovima. Zidana je uslojenim malim

kamenjem. Vanjske plohe nisu raščlanjene nišama ni lezenama. U svakoj konhi nalazi se po jedan

lučni prozor. Ulazni portal ima romaničke karakteristike. Kupola je s unutrašnje strane

poduhvaćena dvjema ukrštenim pojasnicama koje se dižu na spojevima triju apsida. Pojava

ukrštenih pojasnica nagovještava gotičke križno rebraste svodove, a datira se u europskoj arhitekturi

na kraj 11. st. Po tome je crkvica jedini sačuvani primjerak starohrvatske protoromaničke

arhitekture.

Nad kupolom se diže zidano obrambeno krunište s osam zubaca koje je sekundarno dograđeno kad

se crkvica zbog istaknutog položaja koristila kao izvidnica.

Oko crkve je nađeno 170 grobova koji se datiraju od 8. do 13. st.

48



SPOMENICI UMJETNIČKOG OBRTA

Iz vremena pokrštavanja Hrvata (početak 9. st.) sačuvani su povijesni značajni i umjetnički vrijedni

spomenici. Na mjestu današnje župne crkve u ranom srednjem vijeku nalazila se katedrala sv. Asela

od koje se do danas nije sačuvalo gotovo ništa. Riznica župne crkve je riznica nekadašnje katedrale,

i jedna je od najvrjednijih na tlu Dalmacije - bogata riznica zlatarskog umijeća od 8. do 14. st.

Nin je rano postao istaknuto vjersko središte. Franački misionari, benediktinci, donose iz Milana,

središta karolinške kraljevine Italije, moći Sv. Ambroza čuvenog milanskog biskupa iz 4. st., a s

njima i moći sv. Marcele, njegove starije sestre. Tako sv. Ambroz postaje zaštitnikom

benediktinskog samostana u Ninu. Ženski benediktinski samostan koji je osnovan uz staru trobrodnu

baziliku sv. Marije dobiva za zaštitnicu sv. Marcelu. Bazilika ženskog samostana obnovljena je već

tijekom 11. st. Po uzoru na druge benediktinske crkve s trobrodnim svetištem i s kapitelima stupova

urešenih palmetama.

1. Relikvijar sv. Asela

Relikvijar sv. Asela, koji se čuva u riznici župne crkve u Ninu,

sastavljen je od drvenog okvira sa svih strana prekrivenog srebrnim

pozlaćenim limom koji je na poleđini i na uskim bočnim stranama

ukrašen iskucanim geometrijskim i biljnim ornamentima. Oplata na

bočnim i dijelom na prednjoj strani vjerojatno je iz 14. st., kada je

relikvijar bio popravljan. Glavni figuralni prikaz na prednjoj stranisložen je u dvije zone. U gornjoj je, u kvalitetnijoj izvedbi, u

mandorli iskucan lik Krista Pantokratora na ukrašenom prijestolju

koji desnom rukom blagoslivlja, a lijevom pridržava knjigu.

U donjem pojasu su tri sveca: sv. Ambroz (milanski biskup, umro 397.), njegova starija sestra sv.

Marcela i sv. Anselmo (đakon, vjerojatno također iz Milana). Likovi svetaca, ujednačene veličine,

iskucani su u plićem reljefu s naglašenije stiliziranim crtama lica, ruku i naborima odjeće. Sv.

Marcela, prikazana kao djevica, i sv. Ambroz stoje uzdignutih ruku, dok sv. Anselmo s tonzurom naglavi (kao i Ambroz), stoji odjeven u dalmatiku držeći u desnoj ruci kadionicu (vidljiva je na starim

fotografijama relikvijara, a taj dio danas nedostaje). Oblik kadionice gotovo nema tipoloških

sličnosti s onom, otprilike istovremenom, pronađenom kod izvora Cetine. Kadionica u Anselmovoj

ruci je dvodijelna (s poklopcem), okruglog oblika i po načinu izvedbe vrlo masivna.

Sva tri svetačka lika stoje pod arkadama (motiv višestrukih, najčešce trostrukih, arkada u karolinškoj

umjetnosti je vrlo omiljen, slično je koncipirana prednja strana srebrnog pozlaćenog relikvijara-

burse iz Engera (oko 780.), te relikvijar iz riznice katedrale u Cividaleu, okvirno iz 9. st.). U

Hrvatskoj se u to doba arhitektonski motiv višestrukih arkada posebno često koristi u skulpturi tj. na

49



plutejima oltarnih ograda i na sarkofazima. Motiv trostruke arkade nalazi se i na lopudskom

relikvijaru i na kadionici s izvora Cetine.

Za datiranje i kulturno određenje relikvijara zanimljiva je i njegova poleđina na kojoj su isključivo

geometrijski, plitko iskucani ornamenti. Isto kao i na prednjoj strani, raspoređeni su u dvije zone, no

na poleđini su obje zone jednako tretirane - imaju po četiri krizno raspoređene rozete. Ovakav

koncept ukrašavanja zadanih površina prisutan je i na drugim proizvodima, najčešće u 8. i 9. st.,

(nakit - kružne fibule merovinškog razdoblja, skulptura - pluteji iz Valbandona, proizvodi

zlatarskog obrta - relikvijar iz Ellwangena). Ninskom relikvijaru, zbog naglašene jednostavnosti i

stilizacije u obradi ljudskih likova, nije moguće pouzdanije odrediti vrijeme nastanka ni radioničko

ishodište. No, s obzirom da sadržava moći sv. Anselma (vjerojatno đakona iz Milana), kao i

prisutnost drugih milanskih svetaca na reljefima, biskupa sv. Ambroza i sestre mu sv. Marcele,

pretpostavlja se kako je u Dalmaciju dospio posredstvom tamošnjih misionara, dakle kao proizvod

sjevernoitalskih zlatarskih radionica, nakon propasti Deziderijeve langobardske države. S obzirom

da je sv. Ambroz postao i zaštitnikom prvog benediktinskog samostana u Ninu, kojemu je opat

Teudebert oko 880. uredio svetište nad nekadašnjim poganskim hramom, vjerojatno je da su upravo

benediktinci iz milanske opatije sv. Ambroza u 1. pol. 9. st. u ovom dijelu Dalmacije obavljali

misionarsku djelatnost.

2. Relikvijar nepoznatog sveca

U riznici župne crkve u Ninu čuva se i relikvijarizrađen od drva u obliku sarkofaga s pokrovom na

dvije vode (slika desno). Cijeli moćnik je obložen

srebrnim limom na koji su aplicirani različiti ukrasi, a

dominantne su iskucane šesterolatične i osmerolatične

pozlaćene rozete različitog izgleda (četiri osnovna tipa), nacrtane šestarom. Po tri su raspoređene na

dužim stranama i na poklopcu, a po jedna na kraćim stranama. Među rozetama je bilo aplicirano 12

srebrnih, ovalnih, tordiranom filigranskom žicom oivičenih kasetica u koje je bilo umetnuto dragokamenje ili raznobojna staklena pasta. Većina ih nedostaje. Na uglovima prednje strane relikvijara i

na poklopcu četiri su male četvrtaste kasetice s umetcima iz staklene paste. Danas nedostaju dvije.

Na sljemenu poklopca pravilno su raspoređena tri poliedarska ukrasa izrađena od kristala. Cijeli

relikvijar stoji na četiri brončane nožice u obliku krnje piramide. Oblikom (škrinjica s dvoslivnim

krovom) i izborom ornamenata ovaj mali ninski relikvijar konceptualno je sličan tzv. Mumminom

relikvijaru iz opatijske crkve Saint Benoit na Loari, datiranom u 8. st. Rozete slične ovima s

moćnika čest su dekorativni element u kamenoj plastici merovinške i karolinške umjetnosti.

Zanimljiv ukras, važan za datiranje, su i poliedarski kristali na sljemenu poklopca, kakve u metalnoj

izvedbi nerijetko nalazimo kao privjeske na kasnoantičkim i ranosrednjovjekovnim nakitnim

50



predmetima. Svi ukrasi na ovom relikvijaru zanatski su nevješto izrađeni, a kako se dugo

upotrebljavaju nemaju jasnih stilskih odlika, pa to otežava preciznije datiranje. Zbog primitivne

izrade i apliciranih rozeta izrađenih pod utjecajem kasnoantičke i merovinške umjetnosti, datacija

mu se pretpostavlja u rasponu od 7. do 9. st. Međutim, s obzirom na analogije i na aplicirane umetke

dragog kamenja i raznobojnog stakla, najvjerojatnije ga treba datirati u 2. pol. 8. st.

3. Škrinjica - moćnik sv. Jakova, Krševana i Aroncija

Moćnik ima oblik izduženog sarkofaga s poklopcem u obliku zakošene piramide, jer je namijenjen

kostima ruke. Lim je ispunjen okruglim medaljonima koji su povezani kružnom kopčom i po dva

stilizirana lista. Na kraćim stranama nalazi se motiv sa simetrično postavljenim pticama i drvom

života. U donjem dijelu duž bočne strane imaju naizmjence po jedan medaljon s cvijetom i jedan s

likovima. Na prednjoj strani središnje je položen medaljon s poprsjem Krista, a sa svake strane

likovi serafina koji drže kuglu i trozub. Na stražnjoj strani postoje također tri medaljona s likovima.

Sa strana poprsje likova nalazi se natpis s njihovim imenima - Sv. Jakov, Sv. Krševan i Sv.

Aroncije. Na kraćim stranama između cvjetnih medaljona nalaze se likovi arhanđela u dvorskom

bizantskom odijelu. Od ostalih ukrasa valja još spomenuti geme, za koje još nije utvrđeno jesu li

pravi dragulji ili staklena masa (nekoliko ih je sačuvano). Ninski moćnik i zadarski moćnik

Dvanaestoro braće izrađeni su u istoj radionici. Potječu iz radionice zadarskog "majstora Sv.

Aroncija", vjerojatno Sergija Medij evca. Ninski moćnik je izrađen otprilike u osmom desetljeću

11. st.

4. Krstionica kneza Višeslava

Krstionica iz vremena kneza Višeslava dugo je

vremena predstavljala ključni arheološki

spomenik ne samo za pokrštavanje Hrvata, već

i za organizaciju crkvene vlasti u prvom

političkom i vjerskom središtu Hrvata, u Ninu.

No, u stručnoj se literaturi osporila njena rana

datacija i postavilo pitanje njenog podrijetla.

Krstionica, koju je dao izraditi svećenik Ivan, otkrivena je u sklopu župne crkve u Ninu, prigodom

rušenja baptisterija te crkve 1746. Prenesena je u Veneciju, gdje je 1853. otkrivena u kapucinskom

samostanu Redentore na Giudecchi, a odatle je prenesena u Museo Correr na Canalu Grande u

Veneciji. Godine 1942., razmjenom kulturnih dobara između NDH i Italije, krstionica je dospjela u

Zagreb u palaču HAZU, te je 1958. prenesena u MHAS u Splitu. Kopija se nalazi u područnoj zbirci

zadarskog arheološkog muzeja u Ninu.

51



Krstionica je zapravo šesterostrani krsni zdenac za imerziju isklesan iz monolitnog bloka mramora.

Visoka je 90 cm, i ima promjer od 120 cm. Uz brid svake stranice reljefno je isklesan po jedan

tordirani stupić sa stiliziranim kapitelom. Po sredini prednje strane zdenca nalazi se reljef

procesionalnog križa ispunjenog troprutom pletenicom s okulusom u sredini i manjim voluticama na

završecima triju krakova. U višestruko profiliranom gornjem rubnom pojasuteče motiv plastičnog

astragala i epigrafičko polje s natpisom. Natpis teče preko svihstranica i nastavlja seu jednom retku

na plohi pete, a završava s dva retka na polju neukrašene šeste stranice. Radi se o posvetnom natpisu

s naglašenom zavjetnom komponentom. Pisan je u metričkoj formi. Iz natpisa se saznaje kako je

zdenac dao izraditi i postaviti svećenik (prezbiter) Ivan na čast sv. Ivanu Krstitelju u vrijeme kneza

Višeslava.

Prema sačuvanom natpisu starija historiografija datirala je zdenac obično oko 800., kad je došlo do

pokrštavanja Hrvata, povezujući ga s hrvatskim knezom Višeslavom koji je u pisanim povijesnim

izvorima nepoznat, ali ga se smatralo prvim krštenim hrvatskim vladarom. Nepostojanje

historiografskih podataka, osim onih u natpisu krsnog zdenca, koji bi se vezali uz Višeslava i

pomanjkanje čvršćih stilsko-umjetničkih pokazatelja u ukrasu krsnog zdenca, rezultirali su u našoj

historiografiji različitim i nejedinstvenim mišljenjima o datiranju tog spomenika. Dakle, uz

spomenik se veže nekoliko problema:

• problem datacije (od 8. do 11. st.)

• problem porijekla (je li nađena u Ninu ili nije)

• problem historičnosti kneza Višeslava (je li on zaista postojao jer nije potvrđen u povijesnim

izvorima, je li to Visan, vođa polapskih Bijelih Hrvata).

No unatoč svim historiografskim i povijesno-umjetničkim nejasnoćama, dvojbama vezanim uz

mjesto nalaza, te točno datiranje i historičnost kneza Višeslava, čini se kako ukupan izgled zdenca:

oblik, stilsko-likovno rješenje kamenih ploha, te sadržajne komponente natpisa govore o datiranju

spomenika u prva desetljeća 9. st., s pretpostavljenom radioničkom provenijencijom na tlu sjeverne

Italije.

NEKROPOLE

1. Sv. Križ

Arheološka istraživanja crkve i okoliša vođena su u tri kampanje 1968., 1969. i 1970. Radove je

vodio Janko Belošević.

Oko crkve otkrivena su 202 groba s relativno malobrojnim grobnim prilozima koji se mogu šire

datirati od 8. do 15. st. Otkrivene su i dogradnje i pregradnje porušene antičke arhitekture izvedene u

suhozidnoj tehnici s čime je dobiveni stambeni prostor dispozicijski jasno uočen. U tim prostorijama

su otkrivena kućna ognjišta, a uz njih su nađeni ostaci materijalne kulture iz 8. st.

52



Srednjovjekovni nalazi su malobrojniji od antičkih, a od sitnih nalaza brojno je zastupljena

ranosrednjovjekovna naseobinska keramika kao i renesansno glazirano stolno posude, talijanska

majolika te hispano-maurska keramika. Ranosrednjovjekovna naseobinska keramika iz okoliša sv.

Križa predstavlja vrijednu arheološku gradu i po svojim tehnološko tipološkim osobinama ima sve

bitne karakteristike svojstvene za slavensku keramiku uopće.

Istraženi srednjovjekovni grobovi u okolišu sv. Križa ležali su u tri sloja. Prvi najgornji sloj grobova

nalazio se na samoj površini zemlje, imao je kamenu grobnu arhitekturu i pretežno je bio uništen. To

je recentan sloj bez arheološke vrijednosti.

Drugi sloj se nalazio na dubini od 0,25 do oko 1 m i bio je najveći. Tu je otkriveno preko 100

grobova. Grobnice su zidane, raznih oblika, a prevladava ovalni. Svi grobovi su od kamena, a većina

ih ima popločano dno i pokrivene ploče. U njima je sahranjivano više pokojnika. Orijentacija je

raznolika što je karakteristično za starohrvatske grobove uz crkve. Prilozi su malobrojni, tipološki

poznati oblici starohrvatskog nakita 10. do 13. st. Po karakteristikama i arheološkim nalazima

spadaju među tipična starohrvatska groblja na području Dalmatinske Hrvatske i datiraju se od 10. do

12. st. Od nalaza su zastupljeni nakitni predmeti i to najviše naušnice i prstenje te pokoji uporabni

predmet. Pronađene su i pređice, a u grobu 188 pronađen je i relikvijarni križ - jedini nalaz

bizantskog relikvijarnog pektoralnog križa otkrivenog u zatvorenoj grobnoj cjelini na

starohrvatskom groblju na području Dalmacije. Prvi i drugi sloj mogu se datirati u 10. st. pa i dalje.

Treći sloj se nalazio od 1 do 1,5 m. Ležao je na niveleti antičke Aenone, a pojedini grobovi bili su

ukopani i u ilirski sloj. Ovaj se sloj razlikovao od prethodnog sloja grobova po arhitekturi i načinu

53



sahranjivanja, po orijentaciji i grobnim prilozima. Grobovi su bili u običnim zemljanim rakama,

osim što je kod pojedinih pokojnika uz kostur bilo postavljeno više ili manje neobrađenih kamenja

ili ulomaka rimskih tegula. U grobu je bio sahranjen uvijek samo po jedan pokojnik. Pokojnici su

ležali na leđima, s rukama ispruženim uz tijelo. Glava je bila na sjeverozapadu, noge na jugoistoku s

manjim odstupanjem od tog pravca. Grobovi su bili dosta rijetki, njihov raspored je uvjetovan

ostacima antičke arhitekture, ali nisu bili ni u kakvoj vezi s crkvom sv. Križa, koja je mlađa od tog

sloja. Vjerojatno su grobovi uvjetovali gradnju te crkve. Grobni prilozi su rijetkost. Od 55 grobova

samo su u četiri nađeni prilozi. To su uglavnom nakitni predmeti (jedna zlatna karičica, dvije obične

brončane karičice (jedna s petljom kasnoantičkog tipa), jedan brončani prsten i u muškom grobu

(140) zlatnik bizantskog cara Konstantina V. Kopronima (741.-775.) kao obol.

Grobovi trećeg sloja predstavljaju zasebnu nekropolu koja je vjerojatno nastala krajem 8. st., a u

uporabi je vjerojatno bila kratko (mali broj grobova). Zbog oskudnosti i atipičnosti grobnih nalaza

teško je reći nešto određenije o etničkoj pripadnosti populacije sahranjene u trećem sloju - možda je

to kasnoantičko autohtono stanovništvo koje je sa slavenskim došljacima živjelo u simbiozi, ali se u

pogrebnim običajima željelo izdvojiti. Ovaj sloj ima izuzetnu arheološku vrijednost.

2. Nin-Materiza

Humak Materiza nalazi se oko 1 km jugoistočno od Nina. Mate Suić je 1948. počeo istraživati

humak. U 15 dana istraživanja na jugoistočnoj periferiji humka otkriveno je 16 starohrvatskih

grobova. Od 1955. počinje druga kampanja pod vodstvom Mate Suića i Šime Batovića. Istražen jecijeli humak s okolišem. Na sjeverozapadnoj strani otkriveno je još 9 starohrvatskih grobova. Tim

istraživanjem je ispitana prva starohrvatska nekropola iz poganskog razdoblja Hrvata na području

Dalmacije. Istraženo je ukupno 29 grobova, od čega tri groba (3, 5 i 8) ne pripadaju starohrvatskoj

nekropoli, nego su naknadni ukopi na humku. Na mjestu groba 4 nađene su samo dvije keramičke

posude bez tragova ljudskih kostiju, pa se taj nalaz nije registrirao kao grob.

Dubina grobova je od 0,70 do oko 1 m, a otkriveni su s jugoistočne i sa sjeverozapadne strane

humka. Unutar granica humka ne nalazi se niti jedan grob. Veličina grobne rake ovisila je o veličini pokojnika. Javljaju se dva tipa groba: grobovi u običnim zemljanim rakama i grobovi s kamenom

grobnom arhitekturom. Najviše grobova bilo je ograđeno s jedne ili više strana, a samo grobovi 27 i

29 su bili ograđeni s svih strana. Ni jedan grob nije imao popločano dno, niti je bilo grobova

pokrivenim pločama. Dosta kostura je bilo loše sačuvano i mnogi grobovi su bili oštećeni prilikom

obrade zemlje. Grobovi su bili orijentirani sjeverozapad-jugoistok i obrnuto s većim ili manjim

otklonom. Svi pokojnici su bili na leđima, s rukama ispruženim niz tijelo. Nađena su i dva dvojna

groba 6 i 9. S desne strane nogu, uz grob 15 u kojem je bio sahranjen muškarac s bojnim nožem,

nalazio se grob tek rođena djeteta, koji je registriran kao 15a (vjerojatno otac i dijete).

54



Imamo ostatke paljevine (grobovi 16, 20 i 21) na grobu i pokraj njih što je poganski običaj. To je bio

ritualni čin kojim se pokojnici oslobađaju zlih duhova. U grobnom inventaru zastupljena je

keramika, oružje, oruđe i nakit. Grobni prilozi su nađeni u 13 grobova. Nađeno je 16 keramičkih

posuda. Osim u grobovima, posude su nađene i izvan grobova. Visina posuda kreće se od 11 do 16

cm. Prevladavaju više trbušasto-kružni nego jajoliko-kružni oblici posuda. Sve posude sačinjene su

od dobro pročišćene gline pomiješane s pijeskom i sitnim zrncima kalcita. Izrađene su na

primitivnom lončarskom kolu. Vanjska površina je glatka, a unutrašnje stjenke su neravne. Posude

su dobro i jednoliko pečene. Boja posuda je crvenosiva, sivosmeđa, a prevladava crvenkastosmeđa.

Ova skupina spada u red najstarije slavenske keramike dosad otkrivene na području Dalmacije.

Nađena su tri željezna kresiva, tri željezna noža, jedan kameni brus, jedan željezni čavao s krupnom

glavom, dva bojna noža, dvije željezne strelice, brončani prsten, tri zrna ogrlice od staklene paste.

Ova nekropola po svojim arheološkim značajkama pripada najstarijem horizontu starohrvatskih

nekropola otkrivenih na tlu Dalmacije, a datiramo je okvirno u 8. st.

Humak Materiza nije usamljena pojava u ovom prostoru. Tu su još humak Pekinica i humak na

kojem je starohrvatska crkvica sv. Nikole s kraja 11. st. Ti humci svojom veličinom dominiraju

mirnom konfiguracijom terena i

3. Nin-Ždrijac

Nekoliko stotina metara od

Nina, na obali muljevitog i plitkog Ninskog zaljeva, na

lokalitetu Ždrijac nalazi se

starohrvatska nekropola.

Tragovi keramike, fragmenti

željeznih noževa i kresiva

upućivali su na postojanje

nekropole. Janko Belošević je1967. izvršio sondažni zahvat

kojim je otkrio tri groba.

Nakon toga je 1969.

Arheološki muzej u Zadru

započeo sustavna istraživanja

koja je vodio Janko Belošević.

Istraživanja su provedena u

šest istraživačkih kampanja (1969., 1970., 1971., 1974., 1975., i 1979.). Za treće kampanje 1971. na

terenu je boravila i antropološka ekipa iz Biološkog instituta u Ljubljani pod vodstvom T. Pogačnika.

55

privlače pažnju.



Na lokalitetu Ždrijac je u šest kampanja istraženo preko 5000 m2 terena i istražena su ukupno 334

starohrvatska groba. Tijekom istraživanja ustanovljeno je kako postoje dvije zasebne nekropole -

zapadna sa 278 grobova i istočna sa 56 istraženih grobova.

Na terenu uz obalu mora uzduž jedne i druge nekropole propao je manji broj grobova. Na početku

zapadne nekropole, u četiri najzapadnija bloka uz more, ispod starohrvatskih grobova otkriveni su

ilirski grobovi koje je istražio Šime Batović, a na istočnoj strani nekropole otkriven je samo jedan

ilirski grob na površini zemlje, s bogatim grobnim prilozima. To nam govori o korištenju starijeg

kultnog mjesta sahranjivanja.

Na površini zapadne nekropole, u nekoliko najzapadnijih blokova u gornjim plićim slojevima,

nalazilo se oko 20 starohrvatskih grobova horizonta 10.-11. st. s kamenom grobnom arhitekturom

(naknadni ukop u već postojeću starohrvatsku nekropolu).

Registrirana su tri osnovna tipa grobova:

• grobovi u običnim zemljanim rakama

• grobovi s kamenom grobnom arhitekturom

• grobovi u drvenim lijesovima.

Trećina grobova su bile obične zemljane rake, dok ih je najviše (dvije trećine) s kamenom grobnom

arhitekturom. Pokojnik je bio ograđen neobrađenim kamenjem, a imamo primjere sa samo jednim

kamenom (najviše pored glave ili nogu). Kod groba 313 pokojnik ima kamen ispod glave.

Najbrojniji su grobovi s većim brojem kamenja oko pokojnika. Naknadni ukop (horizont 10.-11. st.)

imao je kamenu grobnu arhitekturu od jednog ili dva reda pomno poslaganog kamenja oko

pokojnika. Nađeno je 20 grobova u kojima je pokojnik bio ukopan u primitivni drveni lijes (ostaci

čavala i istrunulog drva).

Svi grobovi su kosturni, na dubini 0,10 do 1,40 m. Svi su pokojnici ležali na leđima, s rukama

ispruženim niz tijelo, a samo je u ponekim grobovima položaj ruku bio različit. U 27 grobova su bila

sahranjena po dva pokojnika, a u dva groba čak tri pokojnika. Na zapadnoj nekropoli otkrivena su

22 dvojna i jedan trojni grob, a na istočnoj pet dvojnih i jedan trojni grob.

Orijentacija grobova bila je istok-zapad (s glavom na zapadu) s većim ili manjim otklonom.

Gotovo u svim grobovima nalaženi su sitni ulomci slavenske keramike korištene u ritualne svrhe,

posuti po grobnoj raci. Pet posuda je bilo pokriveno ili kamenom pločicom ili ulomkom rimskog

crijepa. To nam potvrđuje da se u keramičke posude stavljala popudbina (jelo i piće).

Značajan ritualni čin predstavljaju i ploče namjerno stavljene na kostur pokojnika (grobovi 13, 237,

278 i 310). Grob 76 uz keramičku posudu smještenu uz noge pokojnika ima 20 ulomaka razbijenog

rimskog stakla. U grobu 173 (majke s djetetom) na kostur majke bilo je postavljeno u stanovitom

redu 30 puževih kućica. U grobu 62 (majka s djetetom) nađen je u ustima pokojnice novacfranačkog cara Lotara (840.-885.), kao obol.

56



Prilozi u grobovima bili su brojni i tipološki raznoliki. U 235 grobova nađeni su prilozi. U

istraženim grobovima nađeno je gotovo 1000 predmeta starohrvatske materijalne kulture, od oružja,

nakita, ukrasnih dijelova nošnje do predmeta dnevne upotrebe, alata i novca. Pored općeslavenske

komponente, održavaju se razni kulturni utjecaji kulture autohtonog romaniziranog ilirskog

pučanstva, te bizantski i franački utjecaji.

Od oružja se ističe dvosjekli željezni mač karolinškog tipa otkriven u grobu hrvatskog

dostojanstvenika. Treba spomenuti i željezna koplja, dvadesetak bojnih noževa, te veći broj

željeznih vrhova strelica različitih tipova i veličina. Nađeno je 11 primjeraka ostruga karolinškog

tipa.

Među nakitom zastupljene su: naušnice, ogrlice od zrnca staklene paste, srebrni torkves, privjesci,

prsteni od srebrnog i brončanog lima, te pređice i kopče koje su imale upotrebnu i ukrasnu funkciju.

Od nakita se ističu naušnice grozdolikog tipa izrađene tehnikom granulacije i filigrana (bizantski

import). Zanimljiv je i lijevani brončani pozlaćeni križić s prikazom stiliziranih ljudskih likova na

krakovima križa koji je služio kao ukras na odjeći. Nalaz potječe iz karolinškog kulturnog kruga i

vjesnik je kristijanizacije Hrvata početkom 9. st.

Grobna keramika je tehnologijom izrade, strukturom i načinom pečenja vrlo jednostavna i

predstavlja regionalnu varijantu s utjecajima keramičke proizvodnje autohtonog etničkog življa na

njen razvoj. Nađeno je preko 150 keramičkih posuda i to najbrojniji nalaz starohrvatske kultne

keramike.

Među uporabnim predmetima rijedak nalaz predstavlja drvena vedrica sa željeznim okovima,

željezni srp, željezni ključevi, noževi britve, željezna šila, kameni brusevi i kresiva s kremenjem. U

jednostavne nalaze spadaju koštani češljevi, iglenici, jelenji parošci s likovima prikazanih lovačkih

prizora iz šamanističkog kulta.

Starohrvatsko groblje na Ždrijacu po arheološkim značajkama najveće je i najznačajnije

starohrvatsko groblje ranog horizonta na području Dalmacije. Okvirno se može datirati od 7. do

sredine 9. st.

STAROHRVATSKI BRODOVI

Posebnu pozornost na samom kraju treba dati nalazima dva starohrvatska broda otkrivena na ulazu u

ninsku luku 1966. Oni su potopljeni kamenjem, a datiraju se oko 1040. (Z. Brusić).

57



SINJ I CETINA U STAROHRVATSKO DOBA

SINJ

Sinj je smješten u središnjem dijelu Dalmatinske zagore, na sjeverozapadnom kraju prostranog

Sinjskog polja, na raskrižju važnih prometnih pravaca koji iz priobalja vode u unutrašnjost.

Najstariji tragovi života na području Sinja potječu iz bakrenog doba. U antičko doba na južnim

padinama sinjskog Grada podignuto je naselje delmatskih Osinijata. Tijekom 6. i početkom 7. st. tu

se podiže kasnoantička utvrda, castell Asinio, a podno njega nekoliko većih stambenih objekata i

starokršćanska crkva. Od kada na sinjskom Gradu postoji srednjovjekovno naselje nije poznato.

Spomen crkve sv. Mihovila unutar njegovih zidina upućuje na pretpostavku kako se to moglo

dogoditi već u ranom srednjem vijeku, no Sinj se u povijesnim ispravama spominje tek u 14. st.

Nakon Knina, ugledna hrvatska velikaška porodica Nelipičića utvrđuje u Sinju svoje novo stalno

središte te Sinj u 2. pol. 14. i početkom 15. st. postaje jednim od značajnijih političkih središta

Hrvatske. Nelipčiće u Sinju u 15. st. nakratko smjenjuju Frankopani, a zatim hrvatski banovi

Talovci. Turci osvajaju grad 1516. i drže ga do 1689.

CETINSKA KRAJINA

Cetinska krajina obuhvaća prostrani teritorij uz srednji tok Cetine, a u sredini joj je široko i plodno

Sinjsko polje.

Na nekoliko prapovijesnih gradina na istočnom rubu Sinjskog polja nađeni su ostaci kasnoantičkih

utvrđenja. Te se gradine pružaju u istom smjeru. Jedne nadziru tri prometna pravca koji dolaze iz

unutrašnjosti, a druge su u polju i brane prijelaze preko rijeke. Tu se radi o kasnoantičkom limesu

koji je branio prostor Sinjskog polja, vjerojatno u doba avaro-slavenskih prodora 2. pol. 6. i 1. pol.

7. st. Ove pretpostavke o romansko-slavenskoj graničnoj međi na Cetini potvrđene su i drugim

nalazima. Najranije slavenske (starohrvatske) nalaze, posebno grobove ranog srednjeg vijeka,

nalazimo samo na prostoru s lijeve strane Cetine (Jabuka, Otok, Bajagić, Jasensko, Č itluk), a takvi

nalazi na desnoj obali potpuno nedostaju (tu su brojniji kasnoantički predmeti ranobizantske

pripadnosti). Također s lijeve strane Cetine nema preživjelih predslavenskih toponima, a ti su

toponimi učestaliji s desne strane rijeke.

Prema vijestima iz 10. st. čini se kako je taj limes u početku ispunio svoju zadaću, odolijevši prvom

avaro-slavenskom naletu na početku 7. st. (De administrando imperio).

Značajniji integracijski procesi događaju se na ovom prostoru tek krajem 9. st., u doba kneza

Branimira, vjerojatno pod utjecajem splitske nadbiskupije, koja kao sljednik kasnoantičke

salonitanske biskupije nastoji obnoviti svoj nekadašnji teritorij. Tada, nakon smrti nadbiskupa

Marina, splitski nadbiskup postaje ninski biskup Teodozije, čime je sjedinjena vlast dalmatinskog i

hrvatskog biskupa. Tada se gradi šesterolisna crkva na temeljima starokršćanske memorije na

58



Mijoljači u Brnazama. U ta nastojanja splitske nadbiskupije uklapa se i nekoliko značajnih

ranosrednjovjekovnih nalaza - pojedinačni nalazi i ostave bizantskog novca iz triljske okolice, zlatni

nakit iz ranosrednjovjekovnog groba otkopanog na današnjem mjesnom groblju u Trilju. Ti nalazi

odaju bizantsku provenijenciju.

Organizacijom prve hrvatske države u ranom srednjem vijeku, u međurječju Cetine i Zrmanje,

nastaje prvo županijsko, teritorijalno i upravno ustrojstvo Hrvatske. Prema podacima iz 10. st.

znamo kako je na prostoru Sinja i uz srednji tok Cetine uspostavljena jedna od 11 hrvatskih

županija, koja je po rijeci nazvana Cetinskom županijom. Županijom su kao vladarevi namjesnici

vladali župani. U izvorima su zabilježeni: Dragomir (1069.), Vučina (1070.), Pribina (1076.-1080.),

Višen (1088.), Mirat (1145.)... Cetinska je županija na sjeveru graničila s kninskom, na istoku s

livanjskom i imotskom, na jugu s primorskom, a na zapadu s bribirskom županijom.

VAŽNIJI RANOSREDNJOVJEKOVNI NALAZI U CETINSKOJ KRAJINI

BAJAGIĆ KOD SINJA

Iz Bajagića kod Sinja potječe niz nalaza iz

uništenih grobova koji se datiraju u 1. pol. 9. st.

(slika desno). Grobovi su iskopani uz istočni rub

seoskog groblja Sv. Nikole Putnika. U

grobovima su nađeni različiti prilozi (željezna

ostruga, dva srpa, željezna strelica trobridnim

vrškom i tuljcem za nasad, pet željeznih noževa,

tri glinene posude, željezno koplje, zlatni solidus

Konstantina V. Kopronima i Lava IV. (751.

775.)). Pouzdanijih podataka o položaju priloga

u grobovima nema.

BRNAZE KOD SINJA-MIJOLJAČA

Ostaci predromaničke crkvice istraženi su

tijekom 1947. i 1948. kada su otkriveni temelji građevine centralnog oblika. Ustanovljeno je kako je

predromanička crkva sagrađena na temeljima ranokršćanske memorije od koje su sačuvani samo

skromni ostaci zida i ulomci ranokršćanskog reljefa sa simboličkim prikazima morske faune.

Crkva pripada tipu građevine sa šest konhi grupiranih oko središnjeg prstena, poput crkve Sv.

Trojice u Splitu. Konhe su bile presvođene polukalotama, a središnji je prsten nadvišen kupolom

skrivenom u cilindričnom tamburu. Sačuvani su ostaci popločenja s utorima za učvršćivanje oltarneograde koja je rotondu dijelila točno po sredini povezujući čeone zidove suprotnih konhi u smjeru

sjever-jug.

59



Oltarna se ograda sastojala od pilastara i pluteja, a bila je nadvišena arhitravima s tri luka nad

prolazima u svetište. Ulomci natpisa s trabeacije upućuju kako je bila posvećena Sv. Mihovilu

Arhađelu, o čemu posredno svjedoci i sačuvani toponim Mijoljača.Crkvici je pred zapadnim

ulazom tijekom ranog srednjeg vijeka bilo prigrađeno i predvorje kvadratne osnove.

Oko crkvice formiralo se manje srednjovjekovno groblje, a ukopavanje je nastavljeno i nakon što je

rotonda već u 13. st. bila porušena, pa su pojedini ukopi 14. st. grobnom arhitekturom presjekli

zidove crkve.

Ova je rotonda bila najveća među do sada

uočenima u Zadru, Trogiru i Splitu ili u

Kaši ću, Pridrazi i Škabrnji nedaleko Zadra.

Šesterokonhalne rotonde najosebujniji su

arhitektonski tip u hrvatskoj predromaničkoj

arhitekturi, zastupljen jednako u gradovima

Dalmacije kao i na prostoru hrvatske

kneževine. Izneseno je mišljenje da svoje

osebujno prostorno rješenje ove crkvice duguju ranokršćanskoj krstionici zadarske katedrale čiji je

koncept donekle srodan, no potonja se od spomenutih predromaničkih rotondi izdvaja drugačije

riješenim vanjskim oplošjem raščlanjene heksagonalne osnove, a osobito svodom od šest isječaka

nad visokim poligonalnim, a ne kružnim tamburom. Izražena su i različita gledišta o datiranju ovih

rotondi u rasponu od 7/8. do 10. st. Č vršće kronološko uporište za sada nude samo reljefi njihovih

oltarskih ograda, od kojih su neki nastali u sredini 9. st. (Pridraga, Kašić), datirani prema srodnom

reljefu na kojem je ubilježeno ime kneza Trpimira, pronađenom u Rižinicama kod Solina.

Ulomci iz porušene crkvice u Brnazama pokazuju pak mnogo srodnosti s nekim reljefima iz

sjevernog Jadrana s prostora Venecije, Grada, Aquileje i Istre, a datiraju se čak u prva desetljeća

9. st. Stoga se crkva u Brnazama s oprezom može datirati i u 1. pol. 9. st.

Trabeacija oltarne

ograde sastojala se od

četiri arhitrava (slika

lijevo) i tri luka nad

prolazima u svetište.

Sačuvani su skromni

dijelovi dvaju lukova i dvaju arhitrava s natpisima. Trabeacija je u stilskom smislu vrlo srodna onoj

na lokalitetu Stombrate u Bijaćima kod Trogira. Natpis je posvetnog karaktera. Datacija je bila

izražena vremenom vladavine nekog kneza, čije ime nije sačuvano. Sačuvan je dio natpisa kojispominje Sv. Mihovila kao titulara objekta.

60



Arhitrav je ukrašen kukama na obodu i troprutom pletenicom u dnu, a između je

natpisno polje. Luk je ukrašen motivom pasjeg skoka

na obodu i natpisom u dnu (slika lijevo). Sačuvani dio

natpisa govori o posveti prvaku među anđelima, sv.

Mihovilu (...(princi)PE(m) ANGE(lorum)...).

Pilastar oltarne ograde ima žlijeb na lijevoj strani (slika

desno). Ukrasno polje ispunjeno mu je gustom

troprutom pleternom mrežom. Na vrhu je bio uski

vodoravni pojas u kojemu je tanka dvopruta pletenica,

koji je naknadno uništen.

Dvije prozorske tranzene imaju lučni

završetak, a rešetku oblikuju mali romboidni

otvori (slika lijevo). Veća je čitava, nađena kao

spolija u kasnosrednjovjekovnom grobu, a manja je

rekonstruirana s okvirom ukrašenim troprutom pletenicom.

CETINA KOD VRLIKE-SV. SPAS

Crkva Sv. Spasa nalazi se u selu Cetini, na vrelu istoimene

rijeke. Najbolje je sačuvana crkva karolinškog doba u hrvatskoj

kneževini (jedina stojeća gotovo do krovišta) pa je vrlo duga

povijest njena istraživanja crkve, ali i groblja oko nje. Arheološki je istraživana između 1948. i

1953.

Groblje oko crkve je jedno od najvećih istraženih

srednjovjekovnih grobalja u Hrvatskoj, a broji 1162

otkrivena groba i oko 700 nadgrobnih spomenika,

uglavnom iz kasnog srednjeg vijeka. Tada je crkva

Sv. Spasa postala župna crkva i povećano joj je svetište

gradnjom velike pravokutne apside na mjestu starije

polukružne.

Crkvu je osamdesetih godina 9. st. dao sagraditi župan

Gostiha, kao privatnu crkvu na svome posjedu. To je

jednobrodna troapsidalna građevina trolisno postavljenog

svetišta, s predvorjem na zapadnoj strani koji neki autori drže westwerkom. Oni smatraju kako se na

njoj mogu raspoznati i konstruktivni elementi samog westwerka.

Troapsidno trolisno svetište od broda dijeli oltarna ograda od koje su sačuvani arhitravi i dio zabata,

koji rekonstruirani daju točnu širinu crkve.

61



Prizemlje predvorja (kripta ako bi ovo bio westwerk) bilo je

presvođeno (kod westwerka kripta bi bila namijenjena postavljanju

capse s relikvijama sv. Spasitelja, i/ili pak ukopu dostojanstvenika

kojima svjetovnost ne dopušta ukop u koru, no ovdje nije pronađen

takav ukop jer su svi grobovi kasnijeg postanka, no zagovornici

westwerka drže kako su grobovi mogli biti nadzemni - sarkofazi).

Kat predvorja crkve otvoren je na katu prema svetištu crkve s

jednim velikim lučnim otvorom i dva manja bočna. Zagovornici

westwerka drže kako je to mjesto s kojega je dostojanstvenik, u

ovom slučaju župan Gostiha, mogao pratiti liturgiju na glavnom oltaru crkve čime bi ona dobila

značenje Eigenkirche - privatne crkve feudalca.

Sačuvani natpis s oltarne pregrade svjedoči kako je crkvu dao opremiti župan Gostiha.

Komparativnom analizom dekorativnih motiva na ulomcima ove ograde, s onima na kojima su

Branimirovi natpisi, oltarna ograda Sv. Spasa datira se u doba kneza Branimira, kao proizvod jedne

"dvorske" klesarske radionice.

Oltarna ograda crkve

rekonstruirana je od 17

ulomaka arhitrava (slika

lijevo), zabata, kapitela,

pluteja i pilastara.

Primjer je oltarne

ograde u jednobrodnoj crkvi, u kojoj se ritmički izmjenjuju po dva pilastra i dva pluteja (uži i širi).

Pilastri su izrađeni u monolitnom bloku sa stupom i kapitelom. Donji dijelovi ograde imaju ukrasna

polja ispunjena raznimgeometrijskim mrežama troprutih vrpci. Ukrasno polje arhitrava

kompozicijski jeraščlanjeno u dva uzdužna pojasa razdijeljena istaknutim profiliranim rebrom. U

gornjem pojasu protežu se dva nasuprotno položena niza kuka odvojena manjim križićem, a u

donjemu teče donatorski natpis župana Gostihe. Istovrsne kuke pružaju se i vanjskim rubnim

pojasom zabata, čije središnje ukrasno polje sadrži uobičajenu ikonografsku kompoziciju križa pod

čijim hastama su dvije nasuprotno položene ptice s grozdom u kljunu.

Crkva Sv. Spasa na vrelu Cetine nezaobilazan je spomenik jer je gotovo jedina od monumentalnih

novoizgrađenih predromaničkih crkava sačuvana u većoj mjeri, a bez bitnih kasnijih intervencija u

njeno tkivo. Tlocrtom i prostornom dispozicijom vrlo je slična crkvi na Lopuškoj glavici u Biskupiji,

predvorjem je slična trobrodnoj bazilici Sv. Cecilije u Biskupiji, a grupi se još priključuje trobrodna

biogradska katedrala. Sve ih povezuju tri apside, predvorje (po nekim autorima westwerk) i oblikontrafori, koji pokazuju da su sve djelo jedne graditeljske radionice aktivne u 2. pol. 9. st.

62



CETINA KOD VRLIKE-RUNJAVICA

Kadionica (thuribulum ili incensorium) s izvora Cetine slučajni je nalaz van ikakvog arheološkog

konteksta. Nađena je 1925. na položaju Runjavica na zapadnom rubu Cetinskog polja, nedaleko od

mjesta gdje će se kasnije, tijekom 9. st., oblikovati starohrvatsko naselje Vrh Rika, a u njegovom

arealu sagraditi crkva sv. Spasa. Kadionica je unikatni predmet u cjelokupnoj karolinškoj ostavštini.

Izrađena je od lijevanog srebra, i relativno je bogato ukrašena i djelom pozlaćena. Geometrijskim

ornamentima u tehnici dubokog rovašenja ukrašena joj je noga i zdjelica, a niello tehnikom, između

arkada na zdjelici, izvedeni su u obrisima stilizirani cvjetni ornamenti.

Na gornjem rubu zdjelice su tri alke kroz koje su provučeni lančići koji se prema gore spajaju na

zajedničkom trokrakom hvatištu sa "S" kukom na vrhu. Na svakom od tri završetka gornjeg nosača

lijevanjem i rovašenjem izvedene su stilizirane ptičje glave.

Zdjelica je podijeljena u tri pojasa (slika dolje):

• gornji pojas - dva reda rovašenih

usporednih rombičnih polja, a s donje

strane oivičen uskom crtom u niellu

• srednji pojas - najširi, četiri

polukružne arkade spojene poprečnim

trakama proširenih krajeva (u njima

rombovi), između arkada su cvjetovi

• donji pojas - nešto uži, rovašeni

naizmjenični trokuti, s gornje strane

oivičen posrebrenom duboko

urezanom crtom.

Kadionicu s izvora Cetine morfološki se najčešće dovodi u vezu s uobičajenim oblikom onodobnih

kaleža s jajolikim recipijentom koji stoje na nozi u obliku krnjeg stošca (Cundpaldov kalež, Tassilov

kalež, Grimfridov kalež). Njima se, kao i cetinskoj kadionici, tipološko ishodište pretpostavlja u

sličnim oblicima kasnoantičkog, poglavito bizantskog liturgijskog pribora s istočnog Mediterana, što

je i razumljivo jer je praksa kađenja u liturgiji najprije tamo uvedena. U početku kadionice služe kao

kandila (za spomen pokojnika pri pokapanju ili obješene na oltar) ili zavjetni darovi, a od 9. st.

isključivo u liturgijske svrhe.

U karolinškom razdoblju, izravnu tipološku analogiju cetinska kadionica ima u jednoj istovremenoj

s Gradišta nad Bašljem (sjeverno od Kranja) u Sloveniji.

Oblikom, kompozicijom ukrasa, tehnikom ukrašavanja i kolorističkim efektom djelomične pozlate,

cetinska je kadionica kao cjelina, iako manje i jednostavnije ukrašena, najsrodnija poznatomTassilovom kaležu koji je vjerojatno izrađen oko 777. Prema natpisu na podnožju kaleža, smatra se

kako ga je upravo te godine, u prigodi osnutka benediktinske opatije u Kremsmunsteru dao izraditi

63



prostora. Ima vrlo elegantan, damasciranjem ukrašeni šiljak u obliku

lovorova lista i izduženi, kanelirama izbrazdan tuljac okruglog presjeka.

U donjem dijelu tuljca dva su nasuprotna krilca, na krajevima također

ukrašena kanelirama. Krilca su usporedna sa šiljkom koplja. Ispod

krilaca su rupice za klinove koji su pridržavali drvenu motku na koju je

bilo nasađeno. Prema tipologiji koju je za ovu vrstu oružja predložio J.

Petersen, koplje iz Cetine pripadalo bi tipu B. U tuljcu cetinskog koplja

bio je sačuvan dio drvene motke na koju je bilo nasađeno (jasen,

radiokarbonskim mjerenjima datiran u 1160±135). Na hrvatskim

prostorima, koplja tipološki podudarna cetinskome do sada su

pronađena na pet nalazišta, od kojih dva pokazuju izravniju sličnost

(Mogorjelo kod Č apljine i Hatelji kod Stoca). Okolnosti nalaza nisu

poznate, pa ih se analogijama datira u posljednju trećinu 8. st. Ovakvih

kopalja ima i drugdje u Europi. Gotovo potpuno identična ovome

cetinskome su koplja sa slavenskog groblja u selu Dornach, nedaleko od

Linza u Austriji te sa velikog ranosrednjovjekovnog groblja u Birki u

Švedskoj. Njima je bez sumnje moguće pretpostaviti isto radioničko

ishodište. Koplje iz Dornacha datirano je u 2. pol. 8. st., a ono iz Birke u

zadnju četvrtinu 8. st., pa bi to mogao biti i vremenski okvir za dataciju

karolinškog koplja iz Cetine. Sva koplja s krilcima do sada pronađena u

hrvatskim krajevima potječu iz nalazišta s relativno malog prostora

omeđenog rijekama Cetinom i Neretvom, pri čemu iznenađuje

nedostatak ovakvih nalaza u središnjim prostorima onodobne hrvatske

države, gdje je inače pronađen najveći broj karolinškog oružja (mačevi)

i ratničke opreme (ostruge).

TRILJ KRAJ SINJA, GROBLJE SV. MIHOVILASlučajni nalaz iz oštećenog groba na današnjem triljskom groblju

objavio je Karaman 1921. Grobnoj cjelini pripadaju tri para zlatnih

naušnica s ukrasom u obliku grozda, zlatna ogrlica, dva puceta, prsten s plavom staklenom pastom i

zlatni solid Konstantina V. Kopronima i Lava IV. (751.-775.).

Grozdoliki ukrasi kod tri para naušnica načinjeni su od zrnaca. Na bočnim stranama karike nalaze se

vijenci od zrnaca. Površina karike između vijenaca i grozdolikog ukrasa, kao i polovica gornjih

dijelova karika, ukrašeni su tordiranom filigranskom žicom kod dva para, a kod trećeg para ta je

površina neukrašena.

65



Na ogrlicu su bile nanizane 24 bikonične jagodice od kojih su četiri glatke i neukrašene površine.

Sve su jagodice izrađene u tehnici tiještenja. Površina dvadeset ukrašenih jagodica prekrivena je

ukrasom u obliku lire, izvedenim od filigranske žice. Spojevi polutki jagodica optočeni su

filigranskom žicom.

Puceta su kuglastog oblika i izrađena u

tehnici tiještenja. U donjoj polovici

ukrašeni su gusto raspoređenim

zrncima. Pri vrhu imaju ušicu za

pričvršćivanje na odjeću.

Zlatni prsten ima krunu sastavljenu od

rozete s ukovnim modrim uloškom i

pojedinim detaljima izrađenim u

tehnici tiještenja, filigrana i

granulacije.

Grobna cjelina se datira u 1. pol. 9. st.

KOLJANE GORNJE-CRKVINA

Godine 1890. i 1891. obavljena su prva arheološka istraživanja na položaju Crkvina u Gornjim

Koljanima. Otkriveni su ostaci starohrvatske crkve u kojoj je nađeno dosta fragmenata dekorativne

kamene plastike iz 9. st. Oko crkve pronađeno je i istraženo mnoštvo grobova u kojima nije bilonikakvih priloga. Svi su grobovi izrađeni od kamenih običnih ploča, i ni jedan nije bio zidan.

Istraživanja ovog položaja bila su potpuno završena 1897. Tada su u cijelosti su otkriveni temeljni

ostaci trobrodne crkve, a ne jednobrodne kako se to prije mislilo. Brodove

dijele zidani stubovi izduženog presjeka. U njezinu atriju pronađena su i dva

groba s prilozima ostruga. S istočne strane bazilike otkriveno je još mnogo

grobova u kojima se našlo srebrnih naušnica sličnih onima iz drugih

starohrvatskih grobalja.Prilikom krčenja zemljišta 1936. opet se naišlo na grobove. Istraživanja su

provedena nestručno pa se nikakav podatak o njima nije sačuvao. Zbog toga je

1956. provedena revizija iskopavanja. Tada je uočeno kako su zidovi crkve

1936. većim dijelom iz temelja povađeni. Unutar crkve u prevrtanoj zemlji

nađena je jedna zlatna jednoj agodna naušnica, a pronađena su i dva groba. Jedan grob je bio

načinjen od nepravilnih kamenih ploča vertikalno naslaganih uokolo mrtvaca, ovalnog oblika, a u

drugom je mrtvac bio pokopan u običnu zemljanu raku bez ikakve grobne ograde. Kulturnog

inventara u njima nije bilo.

Nađeni su dijelovi portala crkve i dijelovi oltarne ograde iz 1. pol. 9. st. Ovo je jedna je od rijetkih

66



predromaničkih crkava sa sačuvanim dekoriranim okvirom vrata. Od portala je sačuvan lijevi

dovratnik i nadvratnik koji su prerađeni dijelovi rimskih arhitektonskih elemenata. Dovratnik je

ispunjen gustom troprutom mrežom s križem na vrhu, a nadvratnik ima ukrasno polje s nizom

prekriženih polukružnih troprutih arkada u sredini kojih je križ, te još po jedan sa svake strane.

Oltarna ograda je rekonstruirana od ulomaka pronađenih u ruševinama predromaničke crkve

istražene krajem 19. st. Pluteji su velikih dimenzija, dvostruke duljine u odnosu na visinu s

naglašenim vijencem. Površina im je ukrašena mrežom od tročlanih učvorenih medaljona u

dvostrukom kvadratu, dakle po šest medaljona u tri reda. Jednog presijecaju dvostruke troprute

dijagonale, a drugi u medaljonima ima motive rozeta, čvorova i golubica. Cijela je ograda pripisana

majstoru koji je prema njezinom raskošnom pluteju s golubicama nazvan "Majstor koljanskog

pluteja". Njegovom se dlijetu pripisuju i ulomci oltarne ograde pronađeni na Crkvini u Biskupiji kod

Knina te u Galovcu kod Zadra. U potonja je dva slučaja klesar realizirao vladarske narudžbe. Reljefi

mu se odlikuju izostankom motiva biljne inspiracije i vrlo nemirnim duktusom linija u klesanju

stereotipnih geometrijskih motiva čime se naglašava kompleks horror vacui. Kapiteli su vrlo

razvijene forme i izrazitog plasticiteta pa to majstora svrstava među najkvalitetnije klesare svojeg

doba u Hrvatskoj.

Ova je oltarna ograda uskoro doživjela prepravke, još zasigurno tijekom 9. st. Dva su joj pilastra sa

stupićima pod zabatom zamijenjena novim koje je klesao neki drugi majstor. Prepravljanje ograde se još jasnije uočava na samoj trabeaciji koja je imala natpis svojom cijelom dužinom. Natpis je znatno

oštećen i nije ga moguće restituirati u cijelosti.

67



Uz crkvu se nalazi ranosrednjovjekovno groblje. Predmeti potječu iz grobova koji su istraživani

1897. i 1936. O tim istraživanjima, osim nekoliko općenitih zabilješki, nije vođena nikakva

dokumentacija.

KOLJANE GORNJE-VUKOVIĆA MOST

Oko 400 m zapadno od položaja Crkvina i oko 100 m sjeveroistočno od Vukovića mosta, s lijeve

strane Cetine, slučajno su 1897. otkrivena tri groba orijentirana istok-zapad.

Grob 1 bio je zemljana raka, u kojoj

je pokojnik sahranjen u drvenom

lijesu oblijepljenom bijelom glinom.

Uz lijevi bok pokojnika otkriven je

mač s pripadajućom garniturom. U

istom su grobu uz noge pokojnika

otkrivene ostruge s garniturama za

zakopčavanje (jedna garnitura danas

nedostaje). Na pojasu pokojnika

nalazio se željezni cjevasti pojasni

okov, a iznad glave ulomak željeza,

koji bi mogao biti dio kresiva. Oba

su predmeta također izgubljena. Pokojnik u grobu 2 bio je sahranjen u zemlju bez lijesa, a poredlijeve bedrene kosti otkriveni su kresivo i kremen. Od trećeg groba sačuvale su se samo

potkoljenične kosti pokojnika.

68



STAROHRVATSKI SOLIN

UVOD

Starohrvatski Solin nastao je na rubu Salone, od Gospina otoka u Jadru do Sućurca i Putalja na kraju

starog gradskog područja. Polazeći od samog jezika, Solin je riječ slavenskog porijekla, nastala na

korijenu Salona. Pripovijest o osvajanju ovog grada može se naći kod Popa Dukljanina (Goti i

Slaveni), Konstantina Porfirogeneta (Avari i Slaveni), Tome Arhiđakona (čak spominje Hrvate).

Prema njima to se zbilo u 1. pol. 7. st. Pad Salone označava početak nove povijesne epohe s novim

življem koji će postati glavnim etničkim predstavnikom Dalmacije srednjeg vijeka i nosiocem nove

kulture. Hrvati, nenavikli na urbani način života, naseljavaju se na obližnjim brdima uz rijeku Jadro,

obnavljajući život rimskih villa rustica, a nakon pokrštavanja grade svoje crkvice na ranokršćanskim

kompleksima adaptirajući već postojeći prostor.

Ranosrednjovjekovna izgradnja na prostoru Solina počinje od 9. st. Dakle, starohrvatski je Solin

podignut na rubu stare Salone, a njegove granice idu od Gospina otoka u Jadru s vanjske strane

gradskog zida do Sućurca i Putalja, na istoku je selo Prosik, na sjeveru Rižinice, na jugu poluotok

Vranjic, te do kaštelanskog polja na zapadu. Na tom prostoru prvi knezovi vladarske obitelji

Trpimirovića ustaljuju jedno od središta svoje kneževine, u sklopu starohrvatske županije Primorje

(Parathalassia) zvane još i kliška po središtu, kastrumu Klis.

U kliškom polju, solinskom Majdanu, Bijaćima i Podstrani već prvi Trpimirovići, Mislav (oko 835.

845.) i Trpimir (845.-864.), obnavljaju kasnoantičke ville rusticae kao svoja gospodarstva (curtis). Otome postoji već u 9. st. brojni pisani i arheološki izvori. Mnoge starokršćanske crkve doživljavaju

preinake, a dolina rijeke Jadro postaje okosnica oko koje se nižu kneževske zadužbine dinastije

Trpimirovića. U Rižinicama sredinom 9. st. Trpimir uređuje starokršćanski sklop za benediktinski

samostan. Preuređuje se kasnoantička crkva na Gradini. Gradi se crkva sv. Stjepana na otoku, a

kompleks starokršćanske arhitekture se pregrađuje za benediktinski samostan i crkvu sv. Petra i Mojsija.

Prestankom ranosrednjovjekovnog hrvatskog kraljevstva početkom 12. st., solinske crkve i

samostani prelaze u vlasništvo splitske nadbiskupije.

IZVORI

^ Liber pontificialis, u njemu saznajemo o prijenosu kostiju mučenika iz Dalmacije i Istre u Rim

^ Konstantin VII. Porfirogenet, De administrando imperio, govori o ostacima antičkih građevina u

Saloni, pad Salone 614.

^ Toma Arhiđakon, Historia salonitana, opisuje povijest Solina i Splita, salonitanske i splitske

crkve do1266., pad Salone 614.

^ Korčulanski kodeks iz 12. st. (oko 1130.)

^ Kartular samostana sv. Stjepana u Splitu (13. st.)

69



LOKALITETI

SV. JURAJ NA PUTALJU U KAŠTEL SUĆURCU1

Lokalitet Putalj na južnim padinama Kozjaka naseljen je od prapovijesti (Iliri), a dolaskom Hrvata u

7. st. ovaj prostor postaje territorium regale tj. zemlja hrvatskih vladara.

Crkvu sv. Jurja podigao je knez Mislav u 1. pol. 9. st. (839.) i obdario ju je posjedima u Lažanama i

Tugarima u Poljicama. Mislavova isprava nije sačuvana, a za nju znamo iz Trpimirove darovnice

izdane 4. ožujka 852. u Bijaćima. Trpimir poklanja crkvu sv. Jurja zajedno sa svim posjedima te

crkve splitskom nadbiskupu Petru kao protuuslugu što mu je ovaj posudio srebro za izradu crkvenog

posuđa. To je bio najvažniji posjed splitskog nadbiskupa. Granice tog posjeda crkve označene su i u

Zvonimirovoj ispravi iz 1075. To je zanijekao ninski biskup Aldefred tvrdeći kako to nije posjed

splitske crkve nego joj je samo dan na privremeno uživanje. Tako nastaje spor kojeg 892. Muncimir

(892.-910.), "po milosti božjoj vladar Hrvata", rješava u korist splitske crkve (ispred sv. Marte u

Bijaćima).

Crkva iz 9. st. nije sačuvana, ne zna joj se

oblik, porušena je početkom 17. st., a

kasniji je oblik dobila 1927. Apsida iz

kasnog srednjeg vijeka (obnovljena) je

pravokutna oblika s krovom na dvije

vode. Ispred crkve su otkriveni grobovi

koje Karaman datira od 11. st. pa do

kasnog srednjeg vijeka (12.-15. st.).

Orijentirani su istok-zapad. Sazidani su

od kamenih ploča s poklopnicama. Etažni grobovi su bili u tri sloja.

1 Sućurac dolazi od lat. sut + ime sveca = sveti Juraj ^ Sućuraj ^ Sućurac. Putalj možda dolazi od lat. puteus - bunar.

70



Na pročelju, uzidano je 10 fragmenata pleterom ukrašenog namještaja stare crkve sv. Jurja. Ulomci

su od mramora, vjerojatno donesenog iz ruševina Salone i dijelovi su oltarne pregrade, septuma.

Imamo dva pilastra s troprutim pleterom. Na jednom su troprute kružnice s trakama, a na drugom su

troprute osmice (rijedak motiv - Italija) na čijem je vrhu križ sa četiri rozete (sličan plutej hrvatskih

vladara). Pleterna plastika sv. Jurja je specifična pojava. Samo pojedini primjerci su slični onima iz

Splita i Biskupije-Crkvine, te više pokazuju odlike Istre, Venecije, Akvileje. Stoga Tonči Burić veže

ovu skulpturu za Istru i sjevernu Italiju, a kronološki je smješta u 1. pol. 9. st. što se podudara sa

dokumentima. On misli kako su je izradili talijanski majstori, najvjerojatnije iz Aquileje.

Burić je u nekoliko kampanja (1988., 1991.-1995.) potpuno istražio crkvu i groblje oko nje. Prema

njemu rušenje starokršćanskog kompleksa na Putalju u avarsko-slavenskim provalama tijekom

1. pol. 7. st. označava kraj kasne antike na tom lokalitetu. Najranija stoljeća srednjeg vijeka, 7. i

8. st., nisu ostavila arheoloških tragova, a početku 9. st. pripada osam starohrvatskih grobova. U to

doba obnavlja se crkva u kasnoantičkim gabaritima, a to potvrđuju darovnica kneza Trpimira (4.

ožujka 852.) i ostaci kamenog crkvenog namještaja. Burić smatra kako je crkvu dao obnoviti

Trpimirov otac, knez Mislav. Krajem 11. i početkom 12. st. oko crkve se počinje formirati novo

groblje. Istraženo je ukupno 278 grobova (zajedno s onima koje je istražio Bulić 1926., te uzevši u

obzir neistraženi prostor, može se pretpostaviti kako je bilo oko 400 grobova). Stariji, donji sloj

grobova (80 grobova) datiran je u 12. i 13. st., a mlađi u 14. i 15. st.

SUSTJEPAN U KAŠTEL SUĆURCUSustjepan je mali poluotok zapadno od Kaštel Sućurca čije ime upućujenasveto mjesto posvećeno

sv. Stjepanu, no ne zna se točna lokacija crkve. U antičko doba tu je biomauzolej skriptom s tri

sarkofaga, a kasnije se sigurno gradi trobrodna crkva.

Ovaj lokalitet se povezuje s nalazom luka oltarne

pregrade (slika desno). Taj luk je pronađen 1935.

kao spolium u jednoj kuli u Kaštel Sućurcu. On

pripada najstarijim ranosrednjovjekovnimspomenicima naših krajeva. U presjeku je

osmerokutni, a tri prednje stranice su dekorirane.

Gornja strana je ukrašena kukama, a donja

listovima palme. Na prednjoj strani je natpis (rombičan oblik slova o).

Po Gunjači luk je namijenjen za katedralu u Splitu, ali dospijeva ovdje (u Kaštel Sućurac). Karaman

i Bulić ga datiraju u 8., a Katić u 9. st. Miho Barada ga datira na kraj 7. st. jer ga povezuje sa

sarkofagom Ivana Ravenjanina (po slovima i dekoraciji). On, na osnovu Tome Arhiđakona i

Konstantina Porfirogeneta, drži kako luk potječe iz crkve koju obnavlja biskup Ivan Ravenjanin u

2. pol. 7. st.

71



SV. MIHOVIL ”DE ARENA” ILI ”DE SLANO”

Ova je crkva poznata jedino iz povijesnih izvora. Prvi put se spominje 9. veljača 994. kad se govori

kako je neki bugarski plemić Pinčo, rođak bugarskog cara Samuila, pribjegao te se sklonio kod

hrvatskog vladara Stjepana Držislava koji mu je poklonio neke posjede. On tada podiže crkvu

posvećenu sv. Mihovilu, sv. Petru i sv. Martinu, a Držislav mu dopušta da za izgradnju upotrijebi

kamenje iz ruševina obližnjeg teatra. Šišić i Karaman smatraju izvor falsificiranim, a Lučić, Rački i

Katić ih drže za kasnije prerađene prijepise.

RIŽINICE

Rižinice se nalaze sjeveroistočno od Solina, na granici solinskog i kliškog područja, zapadno od

starog puta Solin-Klis-Muć. Otkriće ovog lokaliteta potaknuo je slučajan nalaz dijela zabata oltarne

pregrade s natpisom pro duce Trepime(ro) 1891. u polju između Klisa i Solina. Ovaj nalaz je Buliću

bio putokaz za ubiciranje samostana koji je podigao Trpimir (845.-864.).

Trpimir je bio pobožan vladar, u dobrim odnosima sa splitskim nadbiskupom Petrom, za spas svoje

duše sagradio je samostan i doveo zbor redovnika (to znamo iz njegove darovnice). Na njegovom je

dvoru oko 846.-848. boravio čuveni benediktinski redovnik Gottschalk, koji je bio prognan zbog

učenja o predestinaciji.

Samostan istražuje društvo Bihać 1895./96., 1898.,

1908. (slika lijevo). Ovaj prvi benediktinski

samostan u našim krajevima sastojao se od jednobrodne crkve orijentirane sjever-jug i opkoljene

s više zgrada.

Crkva je jednobrodna sa širokom polukružnom

apsidom, dužine 16 m i širine 7,4 m. Prostor

prezbiterija od prostora namijenjenog vjernicima dijelila je oltarna pregrada (septum). Sve je vrlo

malih dimenzija što upućuje kako je bila namijenjena vršenju samostanskog bogoslužja redovnika.

Dyggve je smatrao kako je tu prvotno bila villa rustica, pa oratorij dok ju u 9. st. nije obnovioTrpimir i adaptirao postavljanjem oltarne pregrade.

Zapadno od crkve bile su dvije prostorije. U jednoj je bila kuhinja na što upućuju ulomci

srednjovjekovne keramike i ugljena, fragmenti zemljane posude sa soljenim maslinama. Prostorija

uz istočni zid crkve kao da je bila pogrebna kapela - u njoj su pronađena dva zidana groba

pokrivena pločama razbijenih rimskih sarkofaga.

Grobovi su pronađeni i u samoj crkvi iispred nje, s južne strane (sjever-jug). Pronađeno je 10

čitavihstarohrvatskih grobova, ovalnog oblika, ograđenih pločama oko tijela pokojnika i

prekrivenih kamenim pločama što ukazuje na kontinuitet pokapanja. Osim jednog pršljena, većina

72



predmeta je ukrasne namjene, a prevladavaju naušnice (obične karičice, jednojagodne naušnice, par

sljepoočničarki, trojagodna naušnica) i prstenje.

U samoj crkvi nađeni su dijelovi

oltarne pregrade (pilastri, pluteji

s motivom prepleta krugova i

kvadrata), među ostalima i dio

trokutnog zabata (tegurija) koji je

stajao nad ulazom u svetište (slika

lijevo). U donjem, lučnom dijelu

teče natpis pro duce Trepime(ro)

- za kneza Trpimira. Natpis je

nabožnog, a ne posvetnog

karaktera. Na fragmentu je vidljiv

dio repa pauna (dugi rep u obliku

riblje kosti)., koji su bili

nasuprotno postavljenisa stranekriža u sredini i ukrašavalisusredišnje polje zabata (sličan je nađen

u sv. Marti u Bijaćima). Uz rub jemotiv kuke i kimation. Zabat se datira u 9. st.

Jelić, Kržanić, Barač i Vasić interpretiraju kompleks u Rižinicama kao utvrđeni dvor hrvatskih

vladara s pogrebnom kapelom. Jelićev je argument kako je crkva mala za samostansku bogomolju, a

grobovi u njoj kao i natpis koji je pogrebnog, a ne posvetnog karaktera određuju je kao pogrebnu

kapelu u kojoj je možda sahranjen i Trpimir. Ovdje je najvjerojatnije bio benediktinski samostanski

kompleks kojeg spominje Trpimirova darovnica iz 852., te starokršćanski samostanski kompleks

preuređen u predromaničku samostansku crkvu predstavlja početak samostanskog života u

starohrvatsko doba.

GOSPIN OTOK U SOLINU (SV. STJEPAN)

Sv. StjepanGospin otok se nalazi na rijeci Jadro, na mjestu gdje se više rukavaca rijeke ulijevalo u more

stvarajući deltu sa 13 otočića. Gospin otok je najveći. S njegove južne strane u antičko i

ranosrednjovjekovno doba prolazila je komunikacija iz Traguriona za Aspalatos i Epetion. Otok je

danas povezan s kopnom Gospinim mostom na četiri luka. Dyggve pretpostavlja kako su otok,

nakon uništenja Salone u 7. st., novopridošli Hrvati iskoristili kao prvu naseobinu.

U središte pozornosti Otok dolazi krajem 19. st. kada je don Frano Bulić pronašao sarkofag kraljice

Jelene i crkvu sv. Stjepana (on je mislio kako je to crkva sv. Marije).

Prilikom kopanja temelja za zvonik Gospe od Otoka 1880. naišlo se na zidove starohrvatske crkve.

73



Istraživanja su započela 1898. od

strane Bulića i Društva Bihać uz

sjeverni bočni zid crkve (slika

lijevo). Zbog plitkog tla (10

15 cm), u samo nekoliko dana

otkriveni su temelji starohrvatske

crkve cijelom površinom. Sva su

tri broda taracirana (žbuka,

pijesak i stučena opeka).

Crkva je mala bazilika sa tri lađe

međusobno odijeljene sa tri para

četverokutnih zidanih pilona.

Cijela bazilika je dugačka 23, a

široka 10 m. Bazilika je položena

u smjeru istok-zapad. U

unutrašnjosti su zidovi bili

ojačani kontraforima, a izvana su

f bili raščlanjeni lezenama

(kontrafori se poklapaju sa

pilonima, ali se ne poklapaju sa lezenama). Istočni dio iznutra završava polukružnom apsidom, dok

je izvana pravokutna. Dva para pilona, bliže apsidi, podupirali su kupolu četverokutna izgleda

(slično sv. Eufemija, sv. Nikola u Velom Varošu u Splitu, sv. Barbara u Trogiru). Do ulaza se

nalazio narteks, na njega se nastavljao atrij u čijem je sjevernom dijelu bio sarkofag na suhozidnom

zidiću. Ispred atrija bio je prostor raščlanjen u dva dijela. Po Buliću istočni je dio bila krstionica, a

sjeverni zvonik, dok Dyggveu drži kako je bilo obrnuto.

Na dubini od 30 cm u lijevom

prostoru atrija nađen je sarkofag

kraljice Jelene (976., slika desno).

Uz 90 ulomaka sarkofaga koji su

pokazivali tragove paljevine,

nađeno je pepela, tri noža te ribljih

i životinjskih kostiju. Natpis na

sarkofagu kao izvor prvog reda,

značajan je jer je pomogao popuniti praznine u genealogiji hrvatske narodne dinastije, a precizan datum je važan i za datiranje

trobrodnih bazilika sa kupolom i kamenog pleternog namještaja. Za kraljicu Jelenu se zna iz vijesti

74



Tome Arhiđakona gdje se spominje kako je sagradila i obdarila crkve sv. Stjepana i sv. Marije. Ona

je 976. sahranjena, a bila je žena kralja Mihajla Krešimira I. i majka Stjepana I. Držislava.

Sv. Marija (?)

Ispod pločnika današnje crkve Blažene Djevice Marije Dyggve je otkrio ostatke starije crkve, po

njemu istovremene s bazilikom. To je bila mala jednobrodna crkva s pravokutnom apsidom i

velikim predvorjem. On i Karaman smatraju kako je to crkva sv. Marije, a ona otkopana 1898.

sv. Stjepan, mauzolej hrvatskih kraljeva. Dyggve je iznio tezu kako se radi o dvostrukoj crkvi,

kasnoj replici paralelnih građevina u Saloni (sv. Stjepan bi bila grobišna crkva hrvatskih kraljeva, a

sv. Marija zborna kongregacijska crkva).

Godine 1972. ponovno se istraživalo pod

vodstvom Željka Rapanića i Dušana

Jelovine oko i u sadašnjoj župnoj crkvi

(slika desno). Kako ostaci zidova ne

pokazuju elemente 10. st., po njima je u

10. st. postojala samo jedna crkva i to

mauzolej hrvatskih kraljeva - sv. Stjepan, a

druga crkva je izgrađena u 17. st., nakon

odlaska Turaka (to bi bila sv. Marija). Ona

je izgorjela 1875. Tako je pobijena teza ogeminama na Otoku, ali nije riješeno

pitanje crkve sv. Marije koja se spominje u srednjovjekovnim spisima.2

Grobovi

U atriju i narteksu bazilike, na istom mjestu gdje je pronađen sarkofag kraljice Jelene, kao i s

vanjske strane bazilike, otkriveno je ukupno još 26 grobova u kojima nije bilo priloga. Svi ovi

grobovi, osim jednog, načinjeni su od kamenih ploča obzidanih naokolo. Jedino je jedan grob (br.

15), koji se nalazio ispod polomljenog sarkofaga kraljice Jelene, bio izrađen od opeka. Po mišljenju

F. Bulića ovaj grob je iz rimskog vremena, dok su svi ostali iz dosta kasnijeg razdoblja.

CRKVA NA GRADINI

Gradina leži na desnoj obali rijeke Jadro. To je utvrda trapezoidnog oblika sa četiri kule u kutovima.

Sagrađena je u kasnom srednjem vijeku. U sjeveroistočnom dijelu građevine pronađeni su ostaci

crkve neobična tlocrta. Lokalitet se istraživao 1909.-1911., 1923.-1925. i 1925.-1927. (društvo

Bihać). Godine 1924. otkriveni su temelji crkve, a crkva je 1926. otkopana u cjelini.

2 Po Rapaniću i Jelovini to bi mogla biti crkva na Gradini.

75



Crkva na Gradini je građevina centralnog tipa u obliku nepravilnog kvadrata (12 x 15 m). Na

istočnoj strani se nalazi svetište s tri apside. Središnja ima pet polukružnih niša, polukružna je i

veća je od ostalih. Crkva je djelomično ležala na zidovima neke starije rimske zgrade. Centralni prostor crkve čini osam stupova poredanih u obliku oktogona, sa četiri stupa u kutovima kvadrata.

Stupovi su držali centralnu kupolu, a stupovi u kutovima imali su ulogu rasterećenja pritiska

tambura kupole. Svi stupovi su iz rimskog doba. Izrađeni su od egipatskog granita, no samo su dva

nađena u građevini. Kapitele Weigand i Karaman datiraju u 2. pol. 11. st.

U predvorju uz zapadno pročelje bio je prostor za pokapanje koji je naknadno pridodan crkvi, dok je

ona još bila u funkciji (12. st.).

Katić je pretpostavljao kako jedan od grobova pripada sultanovoj kćeri Mihri Mah i kako je možda

crkva bila pretvorena u džamiju.

Bulić je smatrao kako je ovo crkva sv. Petra u kojoj je 1075. okrunjen Zvonimir. Željko Rapanić i

Dušan Jelovina smatraju kako bi to mogla biti crkva sv. Marije koja se spominje u srednjovjekovnim

spisima.

Jerko Marasović je u doktorskoj disertaciji pretpostavio izvorni oblik. Stupovi su u centralnom,

oktogonalnom prostoru bili povezani lukovima, i nosili su tambur s kupolom. Sistem svodova

između tambura i zida gdje su postavljena četiri stupa horizontalno je prenosio pritisak kupole na

zidove crkve.

Zaključuje se kako je nastala u 6. st. na izmaku života stare Salone po uzoru na forme Justinijanova

doba. Kasnije, u srednjem vijeku, na prijelazu u 11. st. bila je obnovljena te joj je pridodan

pravokutni narteks sa starohrvatskim namještajem. Najvjerojatnije stradala 1242., za provale Tatara.

CRKVA SV. PETRA I MOJSIJA (ŠUPLJA CRKVA)

Crkva se nalazi na desnoj obali Jadra, sjeveroistočno od Gospina otoka. Prva probna iskopavanja

započela su 1927., a sustavna 1931. (društvo Bihać i Dyggve). Pronađeni su ostaci najvećestarohrvatske bazilike na području Solina.

76



Crkva je sagrađena na ostacima ranokršćanske

cemeterijalne bazilike (slika lijevo). Bila je velikih

dimenzija 26,3 x 13,6 m. Pet pari stupova dijelilo

je baziliku na tri broda. Raščlanjena je lezenama, a

možda je unutrašnjost bila presvođena. Na istočnoj

vanjskoj strani bazilika je ravna, a iznutra srednji

brod završava kvadratnom apsidom gdje se nad

oltarom dizao ciborij, dok bočni brodovi

završavaju polukružnim apsidama. Sa zapadne

strane je uži narteks sa zvonikom i stubištem na

južnoj strani. To je trobrodna troapsidna crkva, a najsličnija joj je crkva sv. Nediljice u Zadru.

Datira oko sredine 11. st., a vjerojatno ju je podigao hrvatski vladar. Imala je i tri oltara, u svakoj

apsidi po jedan. Prezbiterij je bio odijeljen oltarnom pregradom (slika gore) koja se nalazila iza

četvrtog reda stupova u cijeloj širini bazilike. Pregrada je imala tri ulaza sa tri zabata (svaki brod je

imao poseban ulaz u prezbiterij). Na zabatu je križ, sa strana dva pauna, na luku je natpis: "Presveti

Petre primi dar časnog Moj sije sluge tvoga". Ovdje je kralj Dmitar Zvonimir početkom listopada

1075. primio krunu od legata apostolske stolice Gebizona i zakleo se na vjernost papi Grguru VII.

Pronađeni su i dijelovi ciborija. Lik životinje pokazuje sličnost sa ciborijem prokonzula Grgura iz

Zadra. Najinteresantnija su četiri fragmenta pluteja s prikazima ljudskog lika. Na jednom fragmentu

prikazana je glava Krista s aureolom, na drugom glava bradata muškarca s velikim (ne nije ono što

se mislili!) bademastim očima, na trećem je sačuvan gornji dio glave i natpis S MOISE(S), a na

četvrtom je prikaz nogu nekog lika i donji rub haljina s naborima.

Dyggve smatra kako su ploče iz splitske krstionice pluteji oltarne pregrade iz ove crkve, i da lik

vladara prikazuje kralja Zvonimira. Drugi autori drže kako te ploče ne pripadaju toj crkvi, već su

samo rad iste radionice.

77



Ova opatija je bila monasterium regale, usko vezana uz hrvatski vladarski dvor što potvrđuju

diplomatički izvori koji samostanske opate spominju u kraljevoj pratnji. Prvi povijesni dokument o

samostanskoj crkvi je darovnica Petra Krešimira IV. iz 1069.

GROBLJA

• Gajine - uz Glavičine najstarija starohrvatska nekropola 9.-11. st. na ovom prostoru

• Glavčine-Mravinci - uz Gajine najstarija starohrvatska nekropola 9.-11. st. na ovom prostoru

• Majdan - najvažnija nekropola

• Zapadna salonitanska nekropola

• Crkvine-Ilijino vrelo

• Groblje kod Rike

GAJINE U KAŠTEL SUĆURCUUz Glavičine u Mravincima, nekropola na položaju Gajine, na sjeverozapadnoj strani Kaštel-

Sućurca je najstarija nekropola starohrvatskog doba na ovom prostoru. Nalazi iz grobova se datiraju

od 9. do 11. st. kada prestaje pokapanje na ovom mjestu, a nastavlja se od 11. st. oko župne crkve

sv. Juraja na Putalju.

Na ovom je položaju ukupno otkopano preko 160 grobova. U otkrivenim grobovima bio je

uglavnom po jedan kostur položen glavom na zapadu (gledajući na istok). Grobovi su načinjeni od

nepravilnih vapnenastih plača, a i dna su im bila popločana tanjim pločicama. Od priloga u njima

nalazilo se raznih naušnica (obične karičice i jednojagodne naušnice, par velikih sljepoočničarki sa

jagodama u obliku badema), prstenja, probušenog rimskog novca... Sve predmete je otkupilo

društvo Bihać. U jednom su grobu nađena dva jaja kod nogu pokojnika (Karaman misli kako je

običaj stavljanja jaja u grob kao popudbine na drugi svijet poganskog karaktera).

Groblje se protezalo od istoka na zapad na prostoru dugom 120 m, a širokom 25 m, i predstavlja

tipično starohrvatsko groblje na redove.

GLAVIČINE-MRAVINCE

Ispod sela Mravinaca iznad Solina, na položaju Glavičine, slučajno je 1937. otkrivena starohrvatska

nekropola. Iduće godine društvo Bihać (Društvo za istraživanje domaće povijesti) poduzelo je

arheološko istraživanje pod vodstvom Ljube Karamana. Ukupno je otkriveno i istraženo 115

grobova, koji su bili gusto poredani i orijentirani uglavnom prema istoku (tipično groblje na redove).

Južno od toga 1939. je otkopano još 15 grobova.

Pokojnici su bili sahranjivani u zemlju u jednostavnim grobovima oblika nepravilnog pravokutnika

jer su suženi kod nogu, a u srednjem dijelu su izbočeni pa se približavaju ovalu. Grobovi suizgrađeni od nepravilnog kamenja (niz kamenih klinova oko mrtvaca, i nekoliko većih i plosnatih

ploča kao grobni poklopac). Dubina grobova bila je dosta mala (oko 50 cm).

78



U grobovima je bio samo jedan mrtvac, a samo u nekoliko (11 grobova) bilo je više ukopanih.

Otkrivena su i dva dvojna groba, jedan pored drugog ili jedan iznad drugog. Svi mrtvaci su ležali na

leđima ispruženih nogu i ruku niz tijelo.

Nađeno je u grobovima ukupno 105 raznih predmeta, od čega je najbrojniji nakit, naušnice i

prstenje. Naušnica je sveukupno nađeno 68 komada (jednostavnih karičica, S-karičica, karičica s

koljencima, jednoj agodne naušnice, četveroj agodne naušnice). Bilo je i mnogo prstenja (26,

prevladavaju jednostavni oblici). Ostale nalaze čine: jedan željezni nož, sedam brončanih ukrasnih

pločica (aplika), jedan glineni pršljen i ljuska jajeta.

Nekropola se datira u 9. i 10. st.

SOLIN-MAJDAN

Nedaleko od izvora rijeke Jadro, na

položaju Majdan, radnici cementare su

se 1933. naišli na starohrvatske

grobove. Tom je prilikom uništeno

mnogo grobova (oko 100). Dio

predmeta iz tih grobova, naušnica i

drugog nakita pokupljen je od radnika i

predan društvu Bihać. Sljedeće je

godine društvo Bihać na još nedirnutom terenu počelo arheološka istraživanja. Na terasi, ispred ostataka ville rustice omeđene s istočne strane zidom, s južne rubom terase s oblim

nišama i latrinom otkopano je 26 starohrvatskih grobova. Groblje je bilo u dva sloja, orijentirano od

zapada prema istoku, poredani su više ili manje u pravilne redove. Grobovi su rađeni u obliku

nepravilnog pravokutnika, suženi na krajevima, a izbočeni u središnjem dijelu tako da se

približavaju ovalu. Zidani su od nepravilnog kamenja vezanog glinom, a pokriveni su pravilnijim

pločama. Od nalaza su pronađeni: dva para naušnica s filigranski izrađenom jagodom od čistog

zlata, od srebra (četiri para s jednom jagodom i jedan par s četiri jagode), ogrlica od osam pozlaćenih privjesaka, prstenje.

Ovo je najbogatija starohrvatska nekropola ovog kraja. Datira se od 9. do 11. st. Osim grobova s

nakitom pronađeni su i fragmenti starohrvatskog crkvenog namještaja ukrašeni pleternom

ornamentikom koji se datiraju u 2. pol. 11. st.

ZAPADNA SALONITANSKA NEKROPOLA

Tijekom zaštitnih iskopavanja 1986.-1987. pored antičkih, pronađeno je 17 srednjovjekovnih

grobova sa 21 kosturom. Antropološka analiza ukazuje na Slavene iz prve faze naseljavanja.

Nekropola se koristila vrlo kratko i to unutar jedne zatvorene populacije.

79



ISTRA I SJEVERNOJADRANSKI PROSTOR U RANOM SREDNJEM VIJEKU

Na kraja antike u Istri, kao i u ostatku Carstva, dolazi do značajnih promjena - napuštaju se

gospodarske vile, podižu se naselja zbijenog tipa, između veleposjednika i seljaka uspostavljaju se

kolonatski odnosi, a kao nova društvena snaga javlja se Crkva.

Povoljni geografski položaj južno od glavnih smjerova kretanja barbara očuvao je Istru od većih

razaranja, ali je razdoblje istočnogotske vladavine (493.-538.) ostavilo

materijalne dokaze (pozlaćena lučna fibula ukrašena rovašenom viticom iz

Pule, srebrni novčić kralja Vitigesa iz Kortine, okrugla fibula s glavama

ptica grabljivica, slika desno). Langobardima pripadaju nalazi na brežuljku

Brežac, ispod Buzeta datirani oko 600.

Avaro-slavenski napadi u Istru (599.-611., karta lijevo), usprkos

razaranjima, nisu prekinuli kontinuitet života, ali su

prouzrokovali niz bitnih promjena, između ostalog i u etničkom

sastavu stanovništva.

Stalna prisutnost Slavena uz istočnu i sjevernu granicu Istre, i

blizina langobardske Furlanije (grobovi langobardskih vojnika u

Biljama, u donjoj Vipavskoj dolini i u Solkanu - langobardskom

kaštelu Siliganum datirani su u 2. pol. 7. st.), osnovni su razlozi

koji su uvjetovali vojničku organizaciju poluotoka s mrežomkaštela i pokretnim konjaničkim odredima.

Smanjeni broj stanovnika prouzrokovao je i smišljeno

naseljavanje novih žitelja, a kao takvi dolaze u obzir

prvenstveno Slaveni, o čemu svjedoče barbarizirana groblja 7. i 8. st. u sjevernoj i srednjoj Istri.

Obiteljsko sahranjivanje, tipična pojava u grobovima romanskog kršćanskog stanovništva manje je

zastupljeno. Među nalazima susreću se naušnica s kockom i naušnica s košaricom, kopča sa

staklenim ulošcima, ukosnica i masivne pređice.Groblja 7. i 8. st. smještena su prvenstveno na vrhovima brežuljaka, a ima ih i na padinama iznad

dolina i na područjima antičkih ruševina. Pripadaju tipu groblja na redove. Nema crkve, a česta je

pojava naknadno podignutih, uglavnom romaničkih i čak mlađih kapela. U najstarijim dijelovima

javljaju se jednostavne grobne jame. Najbrojniji su grobovi s djelomičnom oblogom od kamena ili

ploča, a sasvim nedostaju zidani grobovi i grobovi s krovom na dvije vode. Antički i kasnoantički

utjecaji očituju se u čestom pojavljivanju kamenih jastuka ispod glava i nogu, u označavanju

grobova stelama, u omeđivanju grupe grobova suhozidom i popločavanju površina iznad pojedinih

grobova. Pokojnici susahranjivani pojedinačno, a naknadni ukopi i istovremena sahrana više

pokojnika je iznimna pojava. Prevladava pravilna orijentacija pokojnika s pogledom prema istoku.

80



Poganski pogrebni običaji očituju se u stavljanju priloga u grobove, što je uočeno na gotovo svim

grobljima 7. i 8. st. Na pogansko vjerovanje ukazuju i pojedini predmeti koji su imali magičnu snagu

(prošupljeni zubi divlje svinje na Mejici kod Buzeta, grob goveda u Velom Mlunu kod Buzeta).

Među izrazite poganske običaje spada polaganje kamenih ploča iznad raznih dijelova pokojnika,

čime se nastojao spriječiti povratak mrtvaca (Mejica, Veli Mlun i Sovinjska Brda). Zli duhovi

istjerivani su od groblja i grobova paljenjem vatre u samim grobovima i oko njih. Ritualna je

dekapitacija ustanovljena u Celegi, Velom Mlunu i na Mejici.

Oružje je zastupljeno dugim i kratkim bojnim noževima, bojnim sjekirama i ponajviše željeznim

strelicama. Od oruđa su nađeni i u muškim i u ženskim grobovima brojni noževi. Željezna kresiva i

kamenje za kresanje vatre nalaze se uglavnom u muškim, a iznimno i u ženskim grobovima. Koštani

i zemljani pršljeni iskopani su u ženskim grobovima. Brojni su u grobovima oba spola trodijelni

koštani češljevi sa zupcima u dva reda. Među oruđe treba uvrstiti još igle, šilo, škare, pilu i pribor za

čišćenje uha i noktiju. Dio keramičkih nalaza nadovezuje se na grubo lokalno posuđe 6. st.

Najbrojniji su i veoma značajni nalazi nakita i metalnih dijelova

nošnje. Uz jednostavne karičice javljaju se još dva tipa naušnica:

• razne varijante naušnica s košaricom (slika desno, Č elega

kod Novigrada)

• "buzetske" naušnice - regionalna osebujnost, budući da je

u Istri nađeno najviše primjeraka tog tipa, a izvan njenih

granica javljaju se samo sporadično (slika dolje lijevo, Polačine kod Ferenci).

Posebnu pažnju zaslužuje nalaz para zvjezdolikih

naušnica iz Velog Mluna (slika dolje), datiranih u 2. pol.

8. st. Zvjezdolike naušnice svoje porijeklo vuku iz

pontskih radionica,

pa su vjerojatno

mlunske naušnice

obiteljski nakit izrađen u 7. st., koji je putovima

južnoslavenske ekspanzije došao sve do Istre.

Brončane i željezne narukvice imaju nesastavljene, različito

oblikovane i katkada ukrašene krajeve. Ogrlice su veoma čest

nalaz u ženskim grobovima. Bogato ukrašene srebrne i brončane te jednostavne željezne ukosnice,

javljaju se katkada i u muškim grobovima. Fibule su veoma rijetke.

Prstenja ima mnogo, a različitog je izgleda. Najizrazitije je ono s proširenom pločicom, ukrašenom

urezanim križem, oblikovanim na različite načine.

81



Lijevane brončane kopče (slika lijevo),

trodijelne i dvodijelne, mediteranskog su izvora,

a susreću se kao proizvod široke potrošnje od

Krima do Sicilije i Sardinije. Ukrašene su

biljnim uzorcima, kršćanskim simbolima,

ljudskim i životinjskim likovima, koji su veoma

shematični i stilizirani kada je u pitanju izrada

kopči za potrebe pripadnika barbarskih

plemena.

Većina nakita i metalnih dijelova nošnje

izrađeni je u Istri i u njenoj neposrednoj blizini.

Radionice u Konstantinopolu, Egiptu i na

Bliskom Istoku ne dolaze u obzir, jer su Arapi

onemogućili od 640. do kraja 8. st. bilo kakav

trgovački promet po Sredozemlju. U Brkaču je

iskopana brončana matrica za tiještenje koja

predstavlja matricu za izradu aplika na konjskoj ormi, a stilski je bliska sličnim predmetima iz

Pliskova kod Knina, koji su datirani u 1. pol. 7. st. Ona ukazuje na grob putujućeg zlatara koji je

serijski izrađivao ukrasne predmete od tankih pločica u tehnici tiještenja.

Etnička anonimnost Slavena, po predmetima materijalne kulture, ne predstavlja nikakvu iznimku.

Slavenski paljevinski grobovi svugdje su vrlo siromašni grobnim nalazima, koji su uz to atipični, a

njihovu etničku pripadnost Slavenima određuju isključivo keramika "praškog" tipa i tipa Korčak, te

pogrebni ritus spaljivanja. Do sada u Istri još nisu nađeni staroslavenski paljevinski grobovi, iako na

njihovo postojanje ukazuju djelomično spaljeni kostur u grobu 21 u Velom Mlunu, nalazi iz groba

15 u Žminju i pretpostavljeni ustrinum u Babinoj brajdi.

Nalazišta s keramikom "praškog" tipa smještena su zapadno i južno od područja s grobljima 7. i

8. st., pa su Slaveni nakon dolaska u Istru (odmah nakon 611.) preuzeli od starosjedilaca kosturno

sahranjivanje pokojnika već u toku druge generacije. Također su vrlo brzo prihvatili materijalnu

kulturu starosjedilaca, kao što se u toku 6. st. dva puta dogodilo Langobardima (za 20-40 godišnjeg

boravka u Panoniji i drugi put nakon dolaska u Italiju 568.), dok su starosjedioci preuzeli od Slavena

dio njihovih pogrebnih običaja. Na taj način oblikovala se u 7. i 8. st., u zaklonjenoj unutrašnjosti

Istre, osebujna kulturna cjelina etnički miješanog stanovništva. Kraj barbariziranih groblja podudara

se sa završetkom bizantske vladavine u Istri (788.), kada Istra ulazi u sastav Franačke države.

Uključivanje Istre u franačku državu široko je otvorilo vrata slavenskoj kolonizaciji, koju uz pisaneizvore potvrđuje i arheološka građa. Naseljavanje Slavena bilo je u skladu s tadašnjom franačkom

politikom: zemlju treba koristiti kako bi država imala veće prihode. Groblja slavenskog

82



stanovništva, datirana u 9. i 10. st., došla su na vidjelo u Žminju, Goleševu kod Barbana, Dvigradu,

Buzetu i u Predloci kod Crnoga Kala, a ona iz 11. st. u Rimu kod Roča, oko porušene kapele sv.

Bartula kod Bresta i oko kapele sv. Lovre kod Ferenci. Analiza pogrebnih običaja upozorila je na

postojanje triju slojeva, koji se mogu uočiti s obzirom na manje ili više izraženu prisutnost tradicija

prethodnih kulturnih horizonata i poganskih, odnosno kršćanskih vjerovanja:

^ starohrvatski sloj

^ staroslavenski sloj

^ sloj romaniziranog slavenskog stanovništva.

U Žminju je na prostoru istočno od naselja istraženo prostrano starohrvatsko groblje na redove s

nalazima starijeg (840.-870.) i mlađeg (900.-950.) kulturnog sloja.

Iako na žminjskom i susjednom dvigradskom i barbanskom području postoje staroslavenski nalazi

koji idu u 8. st., može se s obzirom na kulturni inventar, izgled nošnji i pogrebne običaje ipak tvrditi

kako su nosioci intenzivne agrarne kolonizacije dolazili prije svega iz Hrvatskog primorja, na što

upućuju srodnosti sa starohrvatskim nalazima u Križišću i u Stranču kod Crikvenice. Oni su

zaposjeli prostor koji je bio rijetko naseljen romanskim starosjediocima i Slavenima najstarijeg vala

seobe. Novo stanovništvo ne dolazi u dodir samo s njima, nego i s feudalnim uređenjem

srednjoevropskog tipa i misionarskom djelatnošću Crkve. Tako se početkom 9. st. ili obnavljaju

stare crkve ili grade nove - predromaničke. Uspješnost Crkve u pokrštavanju doseljenika očituje se

u drukčijem pogrebnom ritualu i arheološkoj građi. Tragovi poganskih pogrebnih običaja u Žminju

odraz su njihova nekadašnjeg postojanja u kraju iz kojeg su doselili, a očituju se u tri najstarija

groba.

Donekle srodnu sliku pruža i nalazište Predloka kod Črnoga Kala, gdje su osim sloja

barbariziranih grobova starosjedilaca otkriveni i grobovi iz 9. i 10. st. s ketlaškim, starohrvatskim i

bjelobrdskim naušnicama od bronce i srebra. No većina priloga pripada mlađem sloju materijalne

kulture alpskih Slavena (850.-950.), a najbliže analogije su nađene na groblju oko crkve sv. Jurja u

Batujama u Vipavskoj dolini.

U nekim pojedinostima podudaraju se sa žminjskim grobljem i staroslavenski grobovi iskopani

ispod samog Buzeta. U jednom su se nalazile ispod svakog uha po dvije bizantske naušnice. Srebrni

novčić Lotara I. (840.-855.), kod zgloba lijeve ruke, datira grob u sredinu 9. st. Nalaz ovoga groba u

Buzetu značajan je oslonac datiranju niza nalaza sličnih naušnica: grobovi 93 i 192 u Žminju,

grobovi 9 i 80 na Stranču u Vinodolu, grob 125 u "Gredama" kod Kašića i grobovi 241 i 549 na

"Begovači" kod Biljana u sjevernoj Dalmaciji, a pratećim tipom naušnica s tri jagode ukazuje na

određenu etničku povezanost Jadranskog prostora od Istre na sjeveru do rijeke Krke na jugu.

Sloj grobova romaniziranog slavenskog stanovništva ograničen je uglavnom na periferna područjaPuljštine, koja je zadržala manje više nepromijenjen etnički sastav romanskog življa. U najmlađem

dijelu dvigradskog groblja, oko crkve sv. Petra, iskopani su zidani obiteljski grobovi, u kojima su

83



otkrivene uz ostale nalaze, i ketlaške naušnice (slika dolje, Kacavanac). Tri brončane i jedna srebrna

završavaju čunjevima, na jednoj je brončana jagoda od bijele paste, dok su dvije brončane ovijene

žicom. Pojedine enklave romanskih starosjedilaca uočene su s obzirom na pogrebne običaje i u

unutrašnjosti Istre.

Proces kristijanizacije slavenskog stanovništva završen je krajem 10. st. Groblja 11. st. smještenasu oko novoizgrađenih grobnih crkvi, grobovi su zbijeni jedan do drugoga, sahranjivanje je

pojedinačno, a u značajnoj mjeri javlja se naknadno korištenje istog groba i njihovo prekopavanje.

Grobne konstrukcije su različite - uz obične zemljane jame iskopani su i grobovi obloženi

djelomično kamenjem i pločama. Grobni nalazi su rijetki, atipični i pripadaju uglavnom nakitu i

nošnji pokojnika.

Kronološki pregled doseljavanja Slavena na sjeverni Jadran

568. Seoba Langobarda iz Panonije u Italiju

582. Pad Sirmiuma - značajna prekretnica za slavensko-avarsko nadiranje u istočne Alpe

587-588. Propast biskupije u Celeji (Celje) i Emoni (Ljubljana)

588. Langobardska provala u Istru

598. Slaveni i Avari upadaju u bizantsku Istru

600. Slaveni ulaze kroz "istarska vrata" (Vipavska dolina) u Italiju

602. "Vječiti mir" između Langobarda i Avara

611. Slaveni i Avari razaraju Forum Iulii (Cividale-Cedad) i haraju širom bizantske Istre

641. Ivan IV. šalje u Dalmaciju i Istru opata Martina da otkupi robove i prenese relikvije u Rim

788. Istra dolazi pod franačku vlast

791-803. Slaveni učestvuju u franačkom ratu s Avarima

799. Na povratku iz rata protiv Avara i Hrvata dux Erik je ubijen kod Vranja (?) ispod Učke

804. Sudski skup u dolini rijeke Rižane; franačku vlast zastupa dux Ivan

820-822. Knez Borna širi svoj utjecaj iz Hrvatskog primorja do rijeke Raše

875-878. Hrvatski knez Domagoj opljačkao je Rovinj, Novigrad, Umag i Sipar.

84



STRANČE - GORICA

Nalazište Gorica smješteno je ispred ulaza u selo Stranče, oko 4 km od Crikvenice. Istraživanja je

proveo Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja iz Rijeke (Radmila Matejčić, Željka Cetini ć)

od 1974. do 1997.

Istraženo je 186 grobova, a među njima su izdvojena dva bitno različita sloja:

^ stariji s keramikom, datiran od kraja 8. do sredine 9. st., vremenski sukladan s ranim (poganskim)

horizontom starohrvatskih groblja (grobova) u Dalmaciji

^ mlađi datiran od sredine 9. do 11. st., ujednačen s ostalim

starohrvatskim grobljima tog doba.

Nastanak groblja predstavlja izdvojen sloj grobova na

sjeveroistočnom dijelu lokaliteta koji se na temelju arheološke

građe i uočljivih poganskih tradicija datira od sredine 8. do

sredine 9. st. Poganski se ritus posebno očituje u polaganju

keramičkih posuda u grobove (slika desno), zasipanju groba

ulomcima ritualno razbijene keramike, ali i tragovi paljenja vatre

nad grobovima, te pojavom kostiju ptica i domaćih životinja.

Na najstariju jezgru nadovezuju se grobovi koje obilježava

izostanak poganskih pogrebnih običaja s kulturnim inventarom

primjerenijem mlađem horizontu starohrvatskih kršćanskih groblja.

Nema razlike u tipologiji grobova između dva

horizonta. Grobovi su postavljeni u redove, kod kojih

dolazi do izvjesnih nepravilnosti zbog konfiguracije

tla. U cjelini ili djelomice ograđeni su neobrađenim

kamenjem, ali ima i ukopa u običnu zemljanu jamu.

Nad grobovima su rjeđe hrpe kamenja. Pretežno se radi

o pojedinačnim ukopima, ali su ustanovljeni i grobovi

sa više ukopa i to uglavnom s naknadnim

sahranjivanjem. Orijentacija grobova je I-Z s većim ili

manjim otklonom. Pokojnici su polagani na leđa s

rukama uz tijelo, u nekoliko varijanti. Polagani su u

odjeći o čemu svjedoče ostaci tekstila očuvani u sedam

grobova.

Nalazi su nađeni u 105 od 186 grobova (60%). Prilozi

u grobovima su brojni i raznoliki. U starijem sloju javljaju se: keramika, kresiva i kamenje za kresanje, britve, noževi i ostruge (vrijedan nalaz ostruge s

garniturom za zakopčavanje karolinških tipoloških oznaka, slika gore).

85



Tipološki raznolika kultna keramika, iako

istodobna s nalazima keramike

dalmatinsko-hrvatskih groblja ranog

horizonta, pokazuje drugačija svojstva,

posebno izražena u oblicima posuda.

Raznolikost grobnog inventara

upotpunjuju recipijenti od kosti i roga,

neodređene namjene (slika dolje),

pripisani općenito avarskom kulturnom

krugu, te arheološki vrijedan i rijedak

nalaz estetski prestižne ogrlice od

staklenih i srebrenih zrna (slika lijevo).

U mlađem je sloju najbrojniji nakit: prstenje i naušnice. Međutim,

zastupljeni su i privjesci, perle, noževi i koštani predmeti (recipijenti od

kosti i roga, slika lijevo).

Nakit je izrađen od bakra, bronce, srebra, a neki primjerci su i

pozlaćeni, a izveden je najčešće u tehnici lijevanja, iskucavanja,

filigrana i granulacije. Među nakitom najbrojnije su naušnice s preko

160 primjeraka različitih tipoloških i kulturnih obilježja, a slijedi

prstenje sa 76 primjeraka.

U starijem sloju izdvajaju se bogati grobovi u kojima su, treba

pretpostaviti, bili pokopani pripadnici ranofeudalnog hrvatskog

plemstva.

86



Nakit s lokaliteta Gorica nosi različite

kulturne oznake. U većem je broju

zastupljen nakit hrvatsko-dalmatinske

skupine (slike lijevo, trojagodne i

četveroj agodne naušnice), jedan dio nakita

pripada bjelobrdskoj (rustikalne naušnice

tzv. volinjskog tipa, slika dolje) i

karantansko-ketlaškoj kulturnoj grupi, a

pojedini primjerci sadrže bizantske značajke

(slika dolje).

87



ZMINJ

U Žminju je od 1955. do 1957. istraženo groblje na redove sa 227 kosturnih grobova. U njima je

sahranjivano, od 830. (-20) do 950. (+30), hrvatsko seljačko stanovništvo kojem je franačka vlast,

nakon završenih avarsko-franačkih ratova, dopustila naseljavanje Istre.

Groblje se sastoji od tri dijela, a

svaki je dio pripadao jednoj

velikoj porodici. Nakon 900.

priključuje se na periferiji groblja i

četvrta porodica (slika lijevo).

U tri grupe utvrđeni su grobni

nalazi i starijeg (840.-870.) i

mlađeg (900.-950.) kulturnog

sloja, dok su u četvrtoj grupi

iskopani predmeti koji su tipični

isključivo za mlađi sloj.

Grobovi su obloženi kamenim

pločama, izvedbe su različite, od

djelomične obloge sve do pravog

sanduka od kamenih ploča, a

kronoloških razlika nema (slika

dolje). Pokojnici su pokapani u

pravilu pojedinačno, a ima i 40

grobova u kojima je utvrđeno

naknadno pokapanje, odnosno

istovremena sahrana više pokojnika.

Sahranjivani su na isti način - položeni na leđa,

ruke uglavnom ispružene uz tijelo, pogled

prema istoku. Dječji kosturi iskopani su u 100

grobova, dok su ukopi starijih osoba razmjerno

rijetki.

Grobni nalazi su razmjerno rijetki. Grobnih

priloga u pravom smislu riječi nema, ako se

izuzmu tri lonca, kremeni amulet i kamen za

kresanje. Zanimljiv je nalaz spaljene letvicetrodijelnog koštanog češlja, koji ukazuje na postojanje starijeg kulturnog sloja.

88



Ostali iskopani predmeti

pripadaju nakitu, a ograničeni

su uglavnom na srebrne i

brončane naušnice, te prstenje.

Osnovno obilježje dala je

groblju u Žminju sjeverna

varijanta starohrvatsko-

dalmatinskog kulturnog kruga,

obogaćena sadržajima iz

mediteransko-bizantske tradicije

i staroslavenskih subalpskih

utjecaja (slika lijevo). Najstariji

su grobovi 157 i 192, a najmlađi

je grob 126.

U 153 groba (68%) nema

nikakvih nalaza predmeta

materijalne kulture.

Najviše naušnica pripada tipu

jednostavnih starohrvatskih

naušnica s jednom šupljom

jagodom. Naušnice s dvije

jagode su u starohrvatskom

kulturnom krugu rijetke, dok je

naprotiv tip s tri jagode bio vrlo

omiljen, a javlja se u varijanti s dvije bočne, uzdužno postavljene jagode i jednom središnjom,

okomito postavljenom bademastom jagodom, što predstavlja iznimnu pojavu, ograničenu na

pojedinačne nalaze u sjevernoj Dalmaciji i u Vinodolu. Najraskošnije

i najveće su naušnice s četiri jagode.

U grobovima 93, 158, 188, 192 i 193 iskopano je više srebrnih

bizantskih naušnica. Među njima naročito se ističe jedna velika (slika

desno) s privjeskom od pet međusobno spojenih obručića, koji su

raspoređeni u dva reda i ukrašeni zrncima. U istom grobu 193 nađena je

slična naušnica s tri obručića na donjoj strani karičice, te još jednim nasuprot

srednjem i uz to ukrašena i šupljom jagodom (lijeva na slici gore). One predstavljaju, skupa s naušnicom iz groba 93 (slika lijevo), razvijeniji oblik

89



"buzetskih" naušnica, kakve su poznate još u Vinodolu. Izrađivane su

najvjerojatnije u sjevernojadranskim zlatarskim radionicama za potrebe novog

stanovništva, na što upućuju i primijenjene tehnike i ukrasni uzorci iz

repertoara starohrvatsko-dalmatinskog nakita.

Bizantskoj skupini pripadaju i naušnica s privjeskom

od dva koncentrična kruga, između kojih se nižu

kružići, iskopana u grobu 188 (slika lijevo) i dvije

naušnice s dva nasuprot postavljena srcolika lista od

tanke žice, nađene u grobu 192 (slika desno, tzv.

naušnica žminjskog tipa).

U Žminju su zastupljene još tri skupine naušnica.

Najbrojnijoj pripadaju inače atipične srebrne i

brončane karičice koje završavaju na tri načina - s

odebljanom žicom, s uškom i kukicom i s dvije

kukice. U tri slučaja karičica je pojačana s tri

koljenca, između

kojih je ovijena

žica (slika gore). Ketlaškoj kulturi pripadaju srebrne karičice koje

završavaju čunjevima (slika desno) i jedna brončana naušnica s

lunulom (slika lijevo). Bjelobrdska kultura zastupljena je jednom srebrnom

grozdolikom naušnicom.

Prstenje okruglog i spljoštenog presjeka, a katkada i nesastavljenih krajeva,

ukrašeno je na različite načine - udubljenim točkicama, urezanim okomitim

crtama, lemljenim okvirima sa staklenim ulošcima, a u jednom slučaju

urezan je natpis PAX, koji ukazuje na misionarsko djelovanje Crkve.

Keramički nalazi nadovezuju se po fakturi i oblicima na staroslavensku

keramiku 7. i 8. st. U grobu 158 iskopane su, osim zemljanog lonca

ukrašenog bogato utisnutim valovnicama (slika desno) i dvije srebrne

naušnice - jedna pripada tipu starohrvatskih

naušnica s jednom jagodom (slika dolje desno), a

druga je grozdolika sa zrnastim klipom (slika

lijevo). Grobna cjelina datira nalaz u sredinu 9. st.

90



BJELOBRDSKA KULTURA

Općenito o bjelobrdskoj kulturi

Bjelobrdska kultura je naziv kojim se označavaju razni predmeti zajedničkih obilježja kojima

tragove nalazimo u ranosrednjovjekovnim grobljima južne i jugoistočne Slovačke, Mađarske,

jugoistočne Austrije, sjeverne Hrvatske i Slovenije, te zapadne Rumunjske i Vojvodine. Naziv je

prvi put 1920ih upotrijebio češki arheolog Lubor Niederle (1865.-1944.) kako bi označio slavensko

podrijetlo niza arheoloških predmeta, pretežno grobnih nalaza datiranih u 10. i 11. st., te naglasio

udio i doprinos njihovih slavenskih nosilaca arheološkoj ostavštini srednjeg Podunavlja i sjevernih

predjela jugoistočne Europe. Ime je dobila po naselju Bijelo brdo smještenom u istočnoj Slavoniji

dvadesetak kilometara istočno od Osijeka, gdje je u nekoliko navrata tijekom 1895.-1897., ali i

kasnije (1907.) iskopano poveće ranosrednjovjekovno groblje s pokojnicima ukopavanima potkraj

10., i tijekom većeg dijela 11. st. (Brunšmid).

Tada je to bilo samo jedno od mnogih ranosrednjovjekovnih grobalja sličnih obilježja, no

raznolikost i obilje arheoloških nalaza - srebreni, brončani i željezni predmeti (obične karičice, S-

karičice i O-karičice, grozdolike naušnice, torkvesi, narukvice, prstenje, polumjesečasti privjesci,

praporci), ogrlice od kamenih i staklenih perli, brončani privjesci, praporci, rimski carski brončani

novac, kauri puževi, te keramički lonci i nevelik broj srebrnog novca mađarskih kraljeva (Petar,

1038.-1041., i 1044.-1046., Andrija I., 1046.-1060., Bela I., 1060.-1063.) - bili su presudni da baš to

nalazište postane eponimno.Bjelobrdska kultura traje od 10. do 12. st., a ishodište ima u panonskoj nizini. Glavni pokretači i

nosioci su joj Panonski Slaveni koji kasnije iščezavaju pod mađarskom vlašću.

No nakon II. svjetskog rata javljaju se i bitno drugačija mišljenja. Posebno se od kraja 1950ih i

početka 1960ih, stalo sve češće negirati isprva slavensku ili pretežno slavensku ulogu u stvaranju te

kulture, te dovoditi u pitanje i samo njeno ime. U isto se vrijeme u mađarskoj literaturi javila

tendencija u kojoj se kao nosioce bjelobrdske kulture prepoznavalo jedino ili gotovo jedino

"mađarski prosti puk" (Dienes, Szoke, Torok). Toj se tezi odlučno suprotstavilo jedino u hrvatskojarheološkoj literaturi (Z. Vinski).

Č eški arheolog Zdenek Vana (1924.-1994.) je 1950ih postojeću bjelobrdsku građu razvrstao i

kronološki podijelio u tri faze od oko 970. do oko 1200.

Uočeno je kako je stvaranje bjelobrdske kulture bio složen proces. Udio lokalnog elementa, a

posredno i kulturnog naslijeđa prethodnih razdoblja zasvjedočen je mnogim primjerima. Očit je i

bizantski utjecaj, iako je slabo istražen. U pozadini svega je prožimanje raznih ranosrednjovjekovnih

etnika i njihovo prerastanje u srednjovjekovne narode. Nosioci su podjednako Slaveni i Mađari, ali

slavenski udio nije istoznačan, jer su sjeverna područja pripadala Slovacima, istočna Bugarima, a

južna Hrvatima.

91



Početkom 1980ih ponovno je razmatrana kronologija, a usporednom analizom horizontalne

stratigrafije velikih i dobro istraženih nekropola unaprijeđeno je razumijevanje odnosa

"staromađarske" grupe (Hempel, grupa IVa) i na nju naslonjene bjelobrdske grupe (Hempel, grupa

IVb).

Nastanak bjelobrdske kulture od

tada se smješta bliže 950.,

proučavaju se lokalne značajke

pojedinih prostornih cjelina

unutar bjelobrdske kulture te se

uočavaju etničke raznolikosti.

Do danas je poznato pedesetak

nalazišta bjelobrdske kulture, od

kojih većina nikad nije sustavno istražena. Najznačajnija nalazišta su: Bijelo Brdo, Kloštar

Podravski, Sisak, Popovec kalnički, Svinjarevci, Veliki Bukovec, Vinkovci, Vukovar... Dakle

međurječje Save, Drave i Dunava.

Lijeva bara

Lijeva bara je arheološki lokalitet u blizini Vukovara. Prvo masovnije prikupljanje predmeta s tog

lokaliteta uslijedilo je od Josipa Brunšmida. I kasnije dolazi do otkupa predmeta: torkves od

ispletene žice, glinene perle od ispečene zemlje, staklo te dvodijelni privjesci. Svi su oni pronađenina položaju Lijeva bara (Jankovićev gradac ili Bašćine).

Prvim istraživanjima tog lokaliteta se pristupa tek nakon II. svjetskog rata. Iskopavanja traju 1951.

53. pod vodstvom Zdenka Vinskog i Marcela Gorenca. Uz nekropolu iz kasnog brončanog i starijeg

željeznog doba te groblje bjelobrdske kulture iz ranog srednjeg vijeka, otkriveni su i tragovi dvaju

naselja - jedno eneolitsko (kostolačka grupa) i jedno iz mlađeg željeznog doba. Ta su naselja kao i

veliki dio prapovijesne nekropole gotovo posve

uništeni kasnijim ukapanjem mnogobrojnihranosrednjovjekovnih grobova (slika desno). Istraženo

je 438 srednjovjekovnih1i 9 prapovijesnih grobova.

Od nalaza iz 1951. važan je dječji grob br. 1jer je bio

datiran probušenim pažljivo radiranim solidusom

Konstantina VII. Porfirogeneta (945.-959.). Godine

1952. istražen je zanimljivi muški grob s prvim nalazom luka i strijele zajedno s bjelobrdskim

nakitom u istom grobu (karičice, narukvice - rijedak prilog u muškom grobu, prsten i dva noža). Iz

1953. važna su četiri muška groba s više ili manje sačuvanim tobolcima s jednom ili više strelica.

1Istraženo je 435 grobova, a još su tri djelomice istražena tijekom rekognosciranja nalazišta.

92



Groblje je uobičajeno ranosrednjovjekovno groblje na redove bjelobrdske kulture - najveća

srednjovjekovna nekropola na sjeveru Hrvatske. Razmak između pojedinih grobova bio je 2 ili 3 m.

Odstupanja od okomite stratigrafije su izuzetno rijetka, ali grobna arhitektura nije ustanovljena jer su

grobovi zemljane rake kojima se u zemlji nije mogao odrediti trag. Mrtvaci su polagani u zemlju bez

tragova grobne opreme - bez daske i lijesa. Pokojnici su orijentirani u pravcu zapad-istok. Skeleti su

na leđima s različitim položajem ruku i ispruženih nogu. Pojedini grobovi su imali životinjske, ptičje

i riblje kosti. Groblje se datira u 2. pol. 10. st. i u prva desetljeća 11. st.

Više od 50% svih grobova nije sadržavalo nikakve priloge (243 groba od 438). Od grobova s

prilozima 60ak ih je imalo značajnije ili bogatije priloge. U muškim grobovima prevladavaju

predmeti dnevne upotrebe, pribor i dijelovi pojasa - noževi, kresiva, kremeni,. .. okovi, jezičci i

pređice. U samo nekoliko grobova su zabilježeni nalazi bojne opreme - luk, vršci strelica, tobolci.

Nakitni predmeti u muškim grobovima su rijetki (karičice, O-karičice i S-karičice).

U ženskim grobovima prevladava nakit - karičice, O-karičice, S-karičice i grozdolike naušnice,

ogrlice od perli i metalnih privjesaka, torkvesi, narukvice, prstenje. Pribor dnevne upotrebe je

rijedak (pršljeni). U dječjim grobovima se osim privjesaka pojavljuju i ogrlice-talismani.

A) Predmeti dnevne upotrebe i pribor

1. Noževi

Noževi su najčešći u muškim grobovima. Zastupljena su sva tri oblika uobičajena za bjelobrdsku

kulturu 2. pol. 10. i početak 11. st. (s ravnim gornjim rubom sječiva; s ravnim gornjim rubom sječivai vrhom zakošenim prema dolje; sa zaobljenim gornjim rubom sječiva).

2. Kresiva i kremeni

Najviše je kresiva u obliku lire (2. pol. 10. st.). Njihovo prilaganje možda bi trebalo dovesti u vezu s

magičnim značenjem vatre (život, pročišćavanje, vječnost).

3. Pršljeni

B) Predmeti bojne opreme

1. Luk i vršci strijela

Složeni ili refleksni luk je u grobovima djelomično sačuvan. Obično su to rožnate ili koštane

prekrivne pločice ušiju i rukohvata, a organski dijelovi nisu sačuvani. Nađen je jedan primjerak bez

strelica u grobu 92.

Refleksni ili složeni luk se sastoji od:

^ rukohvat ili drška - dio koji zauzima ruka dok drži luk (pokriven koštanim pločicama)

^ ramena ili ruke - dio između drške i vrha

^ urez - udubljenje na ušima luka, namijenjeno povezivanju luka i tetive

93



^ uši - završni dio ramena luka s urezom i

zakovicom za pričvršćivanje (prekrivene koštanim

pločicama)

^ leđa - strana luka nasuprot tetive (pokrivena

žilom)

^ trbuh - strana luka okrenuta tetivi (pokriven

rogom)

Dužina je razmak između krajeva prije napinjanja

luka, a raspon je razmak između krajeva napetog

luka. Rađen je od elastičnog drveta. Drvena jezgra je

zagrijavana i savijena u oblik C.

Složeni se luk javlja u 1. pol. 1. tisućljeća pr. Kr. kod

stepskih boraca srednje Azije, širom tajge i Pribajkalja.

Najelegantnija forma se javlja u 6. st. pr. Kr. u

euroazijskoj stepi - skitski luk. Koriste ga i rimski strijelci, ali su ga proslavili Huni (pa Avari,

Mađari . ) .2Bizant već krajem 6. st. u potpunosti preuzima naoružanje svojih nomadskih susjeda, dok

je na Zapadu, u ranom srednjem vijeku, složeni luk rijetkost (sporadičan u 6. i 7. st. u franačkim,

alemanskim ili langobardskim grobovima), a ni u karolinško vrijeme situacija nije bitno izmijenjena.

Na staromađarskim nalazištima u Slovačkoj složeni je

luk sastavni dio grobnog inventara konjaničkih grobova,

a slično se može kazati i za staromađarske nalaze iz

1. pol. 10. st. s područja Mađarske i Vojvodine. Sredinom

10. i u 2. pol. 10. st. najprije prestaje ukop konja, te

jahaće opreme, a u desetljećima što slijede izostaje i

dotad uobičajena ratnička oprema (kristijanizacija).

Strelice imaju trn za nasad,3 a najbrojnije su romboidne i

deltoidne, dok su listolike rijetke.

2. Tobolci (slika desno)

Ostaci tobolca su zabilježeni u četiri groba - rezbarene

koštane pločice tobolca (inače rijedak ukras mađarskih

tobolaca, one su češće ukrašavale avarske tobolce

drugačijih oblika).

Komplet koštanih pločica hunskog luka obično čini sedam (2+3+2), mađarskog šest pločica (2+2+2), a avarskog jedanaest komada (4+3+4) .3Obilježje istočnog podrijetla.

94



C) Nakit

1. Naušnice i sljepoočničarke

Zastupljeno je svih pet osnovnih grupa naušnica:

^ Obične karičice

Obične karičice su najbrojnije (čine oko 70% naušnica). Izrađene su od

brončane ili srebrena žice, a ponekad imaju privjesak (glinena perla ili

savijen brončani lim). Po nekima traju do početka 12. st. (tada nikad u

paru), a neki smatraju da im uporaba prestaje već oko 970. (rijetko u

muškim grobovima).

^ S-karičice

^ O-karičice

S-karičice, i nešto manje brojne i starije O-karičice su rijetke i rijetko su

nađene u paru. One se u Panonskoj nizini javljaju već u 1. pol. 9. st.

Njihova slaba zastupljenost veže ovo groblje snažnije uz 2. pol. 10. st. i

početak 11. st. nego uz kasnije datume.

^ Grozdolike naušnice

^ Naušnice sa spiralnim privjeskom

Ovaj tip naušnica se javlja već u avarsko-slavenskom krugu kasnog 8. i početka 9. st., te tijekom

9. st. Dobro su zastupljene u istočnoj Austriji i zapadnoj Mađarskoj, a malobrojni bjelobrdski

primjerci su nešto drugačiji od tih.

Najviše su zastupljene na grobljima istočne Slavonije (Bijelo brdo), zapadnog Srijema (Vukovar),

istočnog Srijema (Novi Banovci) i zapadne Vojvodine (Bogojevo-Gambos). Č este su od kraja

10. st., vjerojatno zbog blizine proizvodnog centra (zacijelo negdje uz Dravu, možda na hrvatskoj

strani).

2. Torkvesi (slika lijevo)

Torkves je posebna vrsta ogrlice u obliku obruča, rađena uvijanjem

jedne ili više žica. Poznata je još u prapovijesti (od brončanog doba

nadalje), a posebno je bila omiljena kod Kelta, te u doba kasnog

Carstva i ranog Bizanta. Tijekom 8. st., u kasnoavarskom razdoblju,

javljaju se jednostavni torkvesi s kukama za zakopčavanje u

Slovačkoj i Mađarskoj. Pojedinačni nalazi iz 1. pol. 9. st., često vrlo

raznorodnih obilježja, registrirani su u trokutu između južne

Slovačke, južne Hrvatske (Nin-Ždrijac), Hercegovine (Višići i

Grborezi) te sjeverne Albanije. Istovremeno su u upotrebi i usjevernoj Europi (Danska, Skandinavija).

95



U bjelobrdskoj kulturi torkvesi se javljaju sredinom 2. pol. 10. st., a razvijajući svoje tri osnovne

inačice opstaju do oko sredine 11. st. Većinom su rađeni od trostruke, rjeđe četverostruke žice.

Izostanak torkvesa od žice debelog promjera s upletenom finom i tankom žicom nadoknađuju neki

za bjelobrdski kulturni krug rijetki i atipični primjerci, kojima uzori nisu isključivo avarsko-

slavenski iz kasnog 8. i početka 9. st. - torkvesi od žice okruglog presjeka s neraskucanim (1) ili

trakasto (2) raskucanim kukama za zakopčavanje, te jedan, vrlo rijedak za ove krajeve, torkves sa

"S" završecima (3).

3. Ogrlice od perli, perli i metalnih privjeska i ogrlice-talismani

Ovo je nedovoljno razjašnjena bjelobrdska nakitna grupa (slika dolje). S obzirom da neki metalni

privjesci nisu rađeni za ogrlice, već su

naknadno dodani, njima se pripisuje

posebno značenje - ogrlice-talismani (npr.

privjesak od probušenog zlatnika

Konstantina VII. Porfirogeneta).

Na vukovarskim primjercima

prevladavaju kamene ovalne ili

prstenaste perle, najčešće smeđe, sivosmeđe ili žutosmeđe boje, a rjeđe bijele ili svjetlije boje. One

smeđe boje su katkad ukrašene bijeložutim valovnicama ili ovalima. Ponekad se kao dopuna javljaju

staklene perle. / $

4.

Dvodijelni privjesci

Dvodijelni su privjesci jedan od najdekorativnijih nakitnih /l

oblika bjelobrdskog kulturnog kruga (slika desno). Nastali su na

tradiciji jednodijelnih mađarskih privjeska, koji su ovješeni na tf 'S

žičani lanac činili dio bogatih ženskih pektorala 1. pol. 10. st.

Od njih su zadržali srcoliki ili listoliki oblik, ali je vanjska

površina obogaćena najčešće stiliziranim vegetabilnim,

zoomorfnim ili čak antroporfnim ukrasom. Donji dio privjeska najčešće nosi kapljičasti dodatak,

dok se u gornjem dijelu pojavila prečka te četvrtasta ili ovalna alka za ovjes.

Značajna novina je pojava gornjeg dijela s kukom za ovjes, po čemu dobivaju naziv dvodijelni.

Gornji dio je ispupčena okrugla pločica s dvije alke za našivanje na stražnjoj strani. Zbog male

površine ukras uglavnom čine nizovi zaobljenih traka ili pseudogranulacija oko središnjeg

ispupčenja.

Najčešće su ukrašavali gornji dio odjeće (oko vrata ili prsa), a ponekad glavu ili obuću. Na

nalazištima južno od Drave javljaju se kao dodatni ukras na ogrlicama od perli. Datiraju se u sredinu10. st., odnosno početak 2. pol. 10. st.

96



5. Križ-privjesak

Na nekropoli su, u dječjim grobovima, nađena dva križa.

Jedan je jednostavan olovni, a drugi je brončani križ s

motivom raspetog Krista (slika lijevo). Analogije ga

smještaju na početak 11. st.

6. Novac-privjesak

Novac je pronađen u pet grobova - jedan bizantski zlatnik

iz sredine 10. st., i četiri rimska brončana novca 3.-4. st.

svih pet komada je probušeno i iskorišteno kao privjesci ogrlica.

7. Ostali privjesci

Među privjescima preuzetim iz staromađarskog

horizonta, u bjelobrdskom se kulturnom krugu 2. pol.

10. st. i ranog 11. st. mogu, osim nekoliko primjeraka

dugmadi-privjesaka, naći i nekoliko neuobičajenih

izrađevina - kasnoavarski završetak remena sekundarno

upotrijebljen kao ukrasni dodatak ogrlice od staklenih

perli ili brončani zvončić (na slici desno zajedno s

ostalim vrstama privjesaka).

8. Narukvice

Narukvice su česte u grobovima staromađarskog i bjelobrdskog kulturnog kruga tijekom 10. i u

1. pol. 11. st. Na Lijevoj bari je nađeno pedesetak komada. Najbrojnije su otvorene narukvice s

okruglim presjekom (najduže traju, od sredine 10. do sredine 11. st., ponekad polukružni ili

četvrtasti presjek). Ostali tipovi zastupljeni na nekropoli su: otvorene narukvice od iskucanog lima

sa spiralno izvijenim završecima, narukvice od tordirane žice s kukicom, zatvorene narukvice od

tordirane žice s upletenim srebrenim žicama, zatvorene i otvorene sa završecima u obliku

životinjskih glava (slika lijevo, u obliku zmije).

Narukvice od tanjeg lima su starije, a kasnije se

povećava težina i javljaju se plemeniti metali (kraj

10. i prva desetljeća 11. st.). Narukvice sa

životinjskim glavama su uobičajene u južnim i

jugoistočnim mađarskim županijama, istočnoj

Slavoniji (BijeloBrdo), Srijemu(Vukovar) i Vojvodini. Osim ovih, po izradi su izuzetne dvije

masivne narukvicezatvorenogtipa odčetverostruke upletene žice (dvije debele, dvije tanke).

Najstarijim primjercima se smatraju narukvice od lima sa spiralno izvijenim završecima, tenarukvice od tordirane žice s kukom (prve već tijekom 1. pol. 10. st., a druge nešto kasnije).

97



9. Prsteni (slika desno)

Prstenje s 120 primjeraka predstavlja najbrojniju nakitnu

grupu. Dijele se u tri osnovne grupe: otvoreni, zatvoreni i

prsteni s krunom.

Najvrjedniji je srebreni prsten sa stožastom krunom

ukrašenom filigranom. Njegove su inačice česte u

susjedstvu Bizanta (središnja Bosna, južna Hrvatska -

Solin, Knin, Biskupija), a primjerci srodni vukovarskim

zabilježeni su među bjelobrdskim nalazima. Datira se na početak 11. st.

Zanimljiv je prsten s krunom od spiralno namotane žice (slika lijevo) i tip

s četvrtastom pločicom s utisnutim krugom s točkom u sredini.

Najčešće je otvoreno prstenje, dok je zatvoreno bez krune rjeđe. Zatvoreno

prstenje trokutastog ili kružnog presjeka javlja se posljednjih desetljeća

10. st. i traje duboko u 11. st.

D) Dijelovi i ukrasi pojasa

1. Okovi i aplikacije

među rijetke nalaze spadaju sekundarno iskorišteni dijelovi kasnoavarskih pojasnih garnitura (okov

s grifonom) te dijelom staromađarskih pojasnih garnitura.

2. Pojasne kopče i pređiceKopče i pređice spadaju među rijetke grobne priloge.

E) Keramika (slika desno)

Na nekropoli su nađeni samo fragmenti posuda. Bjelobrdski grobovi s

keramičkim posudama obično se datiraju u sredinu 11. st., ali postoje i raniji nalazi (ukrašeni

valovnicama, horizontalnim linijama).

Vrijeme nastanka i korištenja groblja

Uvriježilo se mišljenje i vjera u podatak notara Bele III. (12. st.) kako je Vukovar jedna od tri utvrde

(Zabrag, Požega) koje su Mađari osvojili na svom povratku iz Italije. To se dogodilo negdje oko

sredine 10. st. (vrijeme pohoda mađarskog princa Taksonya 947.-954. koje prethodi mađarskoj

katastrofi kod Augsburga).

U blizini Lijeve bare nalazilo se prostrano kasnosrednjovjekovno naselje kojem je možda prethodio

jedan ranoslavenski Jurjevac s crkvom sv. Jurja.

Nalaz jednog složenog ili refleksnog luka te nekoliko tobolaca uz strelice, kresiva i noževe povezujese s najranijim razdobljima bjelobrdske kulture. Imamo pojavu prilaganja popudbine u keramičke

posude te ogrlica-talismana, ali i križeva privjesaka - pouzdanih znakova kršćanstva. Rijetki su

98



nalazi filigranskog srebrenog prstena, srebrenih lijevanih grozdolikih naušnica ili jedne srebrene

otvorene narukvice te sve masivniji i teži privjesci koji su svojstveni početku 11. st. čime se kao

doba ukapanja na ovoj nekropoli prepoznaje 2. pol. 10. i prva desetljeća 11. st.

BIJELO BRDO

Bijelo Brdo je selo 15 km jugoistočno od Osijeka. Prije pada pod Osmanlije tu je bilo selo Trnovac.

Lokalitet je važan po arheološkim nalazima iz neolitika i brončanog doba (transdanubijska kulturna

skupina) i dvjema srednjovjekovnim nekropolama. Jedna je avarsko-slavenska iz 8.-9. st., a druga je

bjelobrdska iz 10. st.

Iskopavanja su vršena 1895./96., 1897. i 1907., a vodili su ih Josip Brunšmid i Josip Purić iz

Hrvatskog arheološkog društva iz Zagreba i Karlo Nuber iz Osijeka. Avarsko-slavenska nekropola

je otkrivena 1947./1948. na staroj dravskoj obali, a istražena su 64 groba na redove iz prijelaznog

između 1. i 2. avarskog kaganata (2. pol. 7. st.).

Nekropola bjelobrdske kulture ima 236 grobova na redove,

među kojima je nađeno nekoliko žarnih i kosturnih grobova

iz srednjeg brončanog

doba koji su oštećeni

pokapanjem u srednjem vijeku. Grobovi panonskih Slavena

bjelobrdske kulturne pripadnosti imaju tipičnu orijentaciju istok-

zapad, s glavom pokojnika na zapadu i licem okrenutim premaistoku.

U grobovima je nađen niz

nalaza i priloga - keramičke

zdjele (slika gore), nakit

(obične karičice, S-karičice,

O-karičice, grozdolike

naušnice, torkvesi (lijevo), narukvice (lijevo), prstenje, polumjesečasti privjesci (slika dolje), praporci, ogrlice od

kamenih i staklenih

perli), oruđe (srpovi,

noževi, žlica, škare), novac (rimski carski brončani

novac, srebrni novac mađarskih kraljeva)...

99



KARANTANSKO-KETLAŠKA KULTURA

Karantansko-ketlaški kulturni krug predstavlja kulturu alpskih Slavena od 7. do 11. st. Taj je

kulturni krug egzistirao u razdoblju naseljavanja i samostalne državnosti u okviru kneževine

Karantanije, a zatim se malo pomalo gubi što je povezano s više-manje nametnutim pokrštavanjem i

uključenjem u njemački feudalni sustav.

Karantansko-ketlaški kulturni krug zauzima prostor današnje Slovenije, austrijske Koruške i

Štajerske, dijelom Gornje i Donje Austrije i talijanske Furlanije. Pojedini elementi ovog kulturnog

kruga mogu se naći i na mnogo širem prostoru.

Paola Korošec podijelila je vremenski i stilski karantansko-ketlaški krug na tri faze:

• grupa s keramikom

• karantanska faza

• ketlaška faza.

Vremensko i kulturno opredjeljivanje određuju prvenstveno različiti nakitni predmeti i dijelovi

nošnje. Groblja pojedinih grupa su negdje odvojena, a češće, na osnovu priloga u grobu i vertikalne i

horizontalne stratigrafije, izlučujemo pojedine kulturne grupe na istoj nekropoli. Ostaci naseobina su

istraživani na Tinju kod Žusma u Štajerskoj, Bled-Pristavi i bledskom otoku, a tadašnja se politička i

upravna jezgra nalazila na Gosposvetskom polju u današnjoj austrijskoj Koruškoj.

Dio Slavena, predaka današnjih Slovenaca, krajem 6. st., pod pritiskom, a i uz podršku Avara,

naselio se u dva vala na prostoru koji sa zapada omeđuje istočni rub Furlanske nizine (izvori Drave iMure, rijeke Aniža (Ennsa) i Trauna), sa sjevera Dunav, s juga Kupa i Jadransko more, a sa istoka

Blatno jezero. Na zapadu su im susjedi bili Langobardi, na sjeverozapadu Franci i Bajuvari, na

sjeveru Moravljani, a na istoku Avari. Na prostoru koji su naselili Slaveni, živjeli su i ostaci

romaniziranih starosjedilaca.

Arheološki, razdoblje naseljavanja najslabije je poznato. U potpunosti nedostaju arheološki nalazi

neposredno nakon doseljenja, odnosno bilo kakvi elementi koje su Slaveni donijeli iz pradomovine.

1. GRUPA S KERAMIKOM (sredina 7.-sredina 8. st.)

U 2. pol. 7. st. i početkom 8. st. pojavljuje se grupa s keramikom. Ta grupa nije bila rasprostranjena

samo na prostoru karantanskog kruga, već i na širem prostoru (groblja ili grobne cjeline na prostoru

Slovačke, Č eške, Slavonije, Dalmacije i Istre).

Grupa s keramikom javlja se na većim grobljima u skupini grobnih cjelina (npr. pored Šempetrske

crkve u Ljubljani, u Kranju uz župnu crkvu, na Bled-Brdu, na Ptujskom gradu) ili na odvojenom

manjem groblju (Bled-vila Bled, Srednje Bitnje kod Kranja, mnoga groblja u donjoj Austriji).

100



U takvim su grobovima, pored keramičkog lonca, položeni i nož i kresivo, a ponekad i šilo. Nakitni

predmeti su rijetki. Mogu se naći samo karičice s petljom i kukicom kao i naušnice u obliku

polumjeseca, ispletene od tanke brončane žice.

Relativno brz i samostalan društveni i ekonomski razvoj naseljenim Slavenima omogućilo je:

^ odmaknutost i brdovit predalpski kraj izvan neposrednog pritiska Avara s istoka

^ odnosi s germanskim susjedima na zapadu,

^ neposredan dodir sa starosjediocima.

Do sredine 7. st., kad su se u okviru Samovog plemenskog saveza uspjeli otresti avarskog jarma, od

"pokrajine Slavena" nastala je Karantanija sa sjedištem na Krnskom gradu, u neposrednoj blizini

antičkog Virunuma na Gosposvetskom polju. Karantanija je ostala samostalna skoro cijelo stoljeće.

No, nagli razvoj ubrzao je društveno raslojavanje među Karantancima i jačao vlast kneza koji se

oslanjao na plemstvo.

2. KARANTANSKA FAZA (sredina 8.-sredina 9. st.)

Zbog ugrožavanja koje im je prijetilo od strane Avara, Karantanci su se povezali s Bavarcima, a

zbog neuspjelih obračunavanja Bavaraca s Francima, i sami Karantanci morali su se podvrći

franačkoj vrhovnoj vlasti (oko 745.), i to kao poluvazalna kneževina. Uz podršku domaćih knezova i

plemstva počelo se širiti kršćanstvo koje je istovremeno značilo i prodiranje tuđe vlasti, a time i

feudalnog poretka. Širenje kršćanstva i pokrštavanje Slavena olakšavala je misionarska metoda

salzburške biskupije, koja je vodila računa i o starim običajima i o narodnom jeziku. Kad su krajem8. st. Franci uništili Avare, podčinili su potpuno Slavene u Posavlju, Panoniji i uz Dunav. Poslije

vojno-upravne reforme 828., zbog sudjelovanja Karantanaca u ustanku donjopanonskih Slavena,

slovenske su kneževine reorganizirane u granične grofovije pod vlašću njemačkih grofova. To je

vremenski i povijesni okvir u kojem se formirala karantanska faza karantansko-ketlaške kulture.

Za ovu fazu karakteristični su nakitni predmeti izrađeni od tučenog brončanog lima, okrugle

plosnate fibule, jednakokrake lučne fibule, tanko kovane polumjesečaste naušnice, raznovrsni oblici

naušnica od brončane žice, brončane i srebrne karičice i prstenje.Plosnate fibule u ovom se razdoblju pojavljuje na vrlo

širokom prostoru. Poznajemo ih još iz antike, a popularne

su i u doba seobe naroda i u ranom srednjem vijeku

(nalazimo ih u starosjedilačkim kulturama Kalaj e

Dalmaces u Albaniji, Kestheljskom oko Blatnog jezera i

Pečuha, i u germanskom kulturnom krugu). Karantanske

plosnate fibule izrađene su od tankog brončanog lima

(neke za podlogu imaju čvršću željeznu jezgru). Po obliku

su okrugle (slika lijevo, samo ih je nekoliko pravokutnih).

101



Ukrašene su uglavnom tehnikom kucanja, s

tim što rub fibule ima izgled granulacije.

Č esti su stilizirani biljni motivi, ponekad sa

slikom križa, jaganjca (agnus Dei, slika

lijevo) ili orla (slika desno), a ponekad

imitiraju pleternu ornamentiku (slika desno

dolje). Ornamentika tako nosi poruku antičkih duhovnih predstava

prilagođenih tadašnjem vremenu (kentaur, ptice na drvetu života),

kršćanstva (janje, orao, krst) ili imitiranja ornamentike drvenih ili

kamenih arhitektonskih dijelova (pleter).

Č est inventar su jednakokrake fibule čiji su okrugli krakovi ukrašeni

motivom ljiljana. One su se razvile od lučnih fibula, i nalazimo ih u

starosjedilačkom horizontu 6. i 7. st. u istarsko-venecijanskom prostoru,

a pojedine primjerke i na mnogo širem arealu (merovinško-karolinški i vikinški krug) sve do 12. st.

Tanko kovane polumjesečaste naušnice, obično

brončane, a ponekad i srebrne, ukrašene su urezanim

vegetabilnim ili geometrijskim ornamentima. Samo

rijetke imaju neki drugi ornament (lik životinje,

palmete). Naušnice u obliku polumjeseca nalazimo već

u antičko doba. U bizantskom kulturnom krugu 6. i

7. st. od osnovnog p

više varijanti naušnica. Nalaze se i u starosjedilačkom

horizontu, a masovnu upotrebu i popularnost stekle su

upravo u karantansko-ketlaškom kulturnom krugu

(slika gore).

Najviše varijanti razlikujemo kod naušnica od tanke

brončane žice koje imaju različito oblikovan donji

dio. Najjednostavnije imaju samo jedan zavoj s donje

strane, dok su bogatije izrađene s tri ili više petlji iz

kojih vise tanki lančići (slika desno). Sljedeću

varijantu predstavljaju naušnice s horizontalno ili

vertikalno udjenutom jednom ili tri staklene ili

kovane jagode. U istovremenim kulturama slične

oblike ne poznajemo, dok u starosjedilačkimkulturama možemo pratiti idejne uzore za ovakav tip.

102



Prstenje, od tankog brončanog lima i ono žljebasto kovano, možemo s koliko-toliko sigurnosti

pripisati karantanskoj grupi. Neke predmete iz ove grupe nailazimo i na mnogo širem prostoru.

U karantansku grupu nekropola spadaju Bled-Brdo, dijelom Bled-Pristava, Kranj-župna crkva, Ptuj

grad, groblja Hohenberg i Krungl u Austriji, te pojedini grobovi iz manjih groblja.

Karantanska kulturna grupa traje od sredine 8. do sredine 9. st. i paralelna je s kasnim razdobljem

avarske dominacije i stilskim krugom Blatnice.

3. KETLAŠKA FAZA (sredina 9.-11. st.)

Poslije 828. sve se više učvršćuje njemački feudalni poredak. Nakon prodora Mađara u Donju

Panoniju, slovenske kneževine su ukinute i organizirane kao granične grofovije pod njemačkim

grofovima pa su do početka 11. st. združene u okviru vojvodstva Karantanija. Njemački feudalni

sustav je postupno apsorbirao začetke domaćeg plemstva. U okviru tih povijesnih zbivanja formirala

se ketlaška faza karantansko-ketlaške kulture.

Najtipičnija karakteristika novog razdoblja kod nakitnih predmeta je upotreba emajla. U karolinško-

otonsko vrijeme pod utjecajem inzularnog kulturnog kruga (Irska, Britanija), upotrebno posuđe,

relikvijari, dijelovi crkvene opreme, nakitni predmeti i inicijali u knjigama se ukrašavaju dragim ili

poludragim kamenjem i staklenom pastom, ali je vrlo često primjenjivan emajl, zbog većeg efekta u

boji, jeftinosti i dostupnosti. U to su vrijeme vrlo aktivne porajnske umjetni čko-zanatske radionice

koje izrađuju predmete u tehnici jamičastog emajla kakav se upotrebljava i na ketlaškim nakitnim

predmetima, a kao takav izlazi iz tipa bizantskog umjetničkog ukrašavanja predmeta. Brojčano serepertoar predmeta ni u ketlaškoj fazi ne povećava, čak se i smanjuje. Neki nakitni oblici očuvali su

se još iz karantanske grupe. Vodeći nakitni oblici - lijevane naušnice u obliku polumjeseca i okrugle

plosnate fibule, imaju u tehnici jamičastog emajla izvedene stilizirane biljne ili geometrijske

ornamente, kao i likove pantera, orla, janjeta ili križa. Istodobno su još uvijek prisutne i gravirane

polumjesečaste naušnice, ali i veće karičice s petljom u obliku slova S i kukicom, i karičice sa

zadebljanim krajevima. U pojedinim elementima vidi se i velikomoravski kulturni utjecaj koji

možemo vezati s vjerskom misijom braćeĆ irila i Metodija. Na kraju ketlaške faze, tj.

pred kraj 11. st., pojavljuju se i bjelobrdski

utjecaji (grozdaste naušnice, dvodijelne

ogrlice).

Veća groblja ketlaške faze su: Bohinjska

Srednja vas, Bled-Pristava, Kranj-župna

crkva, Mengeš (slika lijevo), Beljak-Judovska

vas (Villach, Judendorf), eponimno nalazište

Kottlach (Kotlje) u Donjoj Austriji...

103



' ■ .^ ‘ - " ' W . - f ' . .

> \ . - ’> - -*T

* ‘r fc

•-------------- .. ^ : -% -

f £; £ %s g ' ‘-^ p s p '?:; < 1r . rt \ 4r. •>: > -v *~ *y#vi*

- ?•*, i «Jć* ' . • * •:. />*/ *.' «»»>»•

• '* ? -3 > v # r. i •* .r v . ?>?-* _ • '



GROBLJA POGANSKOG HORIZONTA

Uvod

Dalmatinsko-hrvatska groblja ranog horizonta dosad su najbrojnije istražena na području sjeverne

Dalmacije, na prostoru između Zrmanje i Krke (središnji dio matičnog područja Dalmatinske

Hrvatske). Najznačajnija istražena groblja na tom području su: Nin-Materiza, Nin-Ždrijac, Kašić-

Maklinovo brdo, Kašić-Razbojine, Stankovci-Klarića kuće, kao i mnoga manja. Sa

sjevernodalmatinskog područja treba spomenuti arheološki vrijedno i zanimljivo, ali tek djelomice

istraženo groblje ranog horizonta u Dubravicama kod Skradina. Na tlu srednje Dalmacije, između

Krke i Cetine, dalmatinsko-hrvatska groblja ranog horizonta mnogo su rjeđa, većim su dijelom

uništena i samo su djelomice istražena. S tog područja najznačajnije je groblje u Biskupiji kod

Knina, s južne strane crkve sv. Marije, s nalazima karolinških mačeva i ostruga, otkriveno još

krajem 19. st. Uz to valja još spomenuti groblja ranog horizonta na području Cetinske krajine, gdje

su otkrivena na više lokaliteta, ali su nažalost većim dijelom uništena, a tek manjim dijelom

sustavno istražena.

Razvoj i osnovne značajke starohrvatskih grobalja horizonta 7.-9. st. na povijesnim

prostorima Hrvata (Janko Belošević, RFFZd 2000.)

Vrijeme nazočnosti Hrvata tijekom 7. i 8. st. znanstveno je najslabije osvijetljeno razdoblje hrvatske

prošlosti. Starohrvatska se groblja dijele na ona ranog i kasnog horizonta. Za određivanje vremena

doseljenja Hrvata, uz malobrojna raspoloživa povijesna vrela, relevantan materijal predstavlja

arheološka građa otkrivena u starohrvatskim grobovima ranog horizonta (7. i 8. st.). Međutim, ta

arheološka građa nije u dovoljnoj mjeri iskorištena u osvjetljavanju doseljenja Hrvata. Mnogo je

jasnija slika hrvatske povijesti i kulture kraja 8. i 9. st. To je vrijeme u kome se razvoj zbivanja može

pratiti na temelju povijesnih vrela, kao i na osnovi arheološke građe. Iz 9. st. poznata su brojna

starohrvatska groblja, u kojima je uz kršćanski kult pokapanja, unatoč već izvršenoj kristijanizaciji

pučanstva, još uvijek zastupljen i poganski način pokapanja. Deveto je stoljeće najznačajnije

razdoblje ranosrednjovjekovne hrvatske povijesti.

Razvoj najstarije materijalne kulture Hrvata nije bio ravnomjeran na svim područjima koje su Hrvati

naselili. Uzrok tome je autohtoni rimsko-ilirski supstrat tj. antika i kršćanska kultura s kojom su

Hrvati došli u dodir nakon naseljenja. Krajem 8. i tijekom 9. st. veliki utjecaj imaju Franci, a u 10. i

11. st. staromađarska kultura. Svi ti čimbenici koji su utjecali na genezu i razvoj materijalne i

duhovne kulture Hrvata u ranom srednjem vijeku, mogu se pratiti na temelju grobne ostavštine, jer

naseobinski nalazi iz toga razdoblja još gotovo u potpunosti nedostaju, a tu problematiku tek dijelom

osvjetljuje raspoloživa povijesna izvorna građa.

105



Razvoj starohrvatskih grobalja horizonta 7.-9. st. na prostoru između Raše i Cetine, tipološki je

karakterističan. Razlikuje se od hrvatskih grobalja tog vremena na ostalim područjima naseljenim

Hrvatima po načinu gradnje grobova, po grobnim prilozima, i po načinu pokapanja. Ova se groblja

mogu tipološki i kronološki razvrstati na:

1. Groblja spaljenih pokojnika sa zemljanim urnama - 7. st.

2. Kosturna groblja na redove s poganskim načinom pokopa - okvirno datirana od kraja 7. do

sredine 9. st. s prijelaznim periodom od kraja 8. do sredine 9. st. obilježenim izrazito

karolinškim kulturnim utjecajem u grobnom inventaru.

3. Kosturna groblja na redove s kršćanskim načinom pokopa i tipičnom dalmatinsko-hrvatskom

kulturom bez crkava, sa sporadičnim tragovima karantansko-ketlaške i bjelobrdske kulture -

9.-11. st.

4. Istodobna kosturna groblja na redove s kršćanskim načinom pokopa i tipičnom dalmatinsko-

hrvatskom kulturom oko crkava - 9.-11. st., a traju do u razvijeni srednji i novi vijek.

1. GROBLJA SPALJENIH POKOJNIKA SA ZEMLJANIM URNAMA

Poznata je činjenica kako su Slaveni primjenjivali incineraciju i inhumaciju. Nije moguće dati

kronološke i prostorne granice između ta dva osnovna načina pokapanja kod Slavena, jer se oni nisu

jednakomjerno upotrebljavali kod svih Slavena. Tako u Rusiji obred spaljivanja traje do u 12. st., u

Bugarskoj do u 9. st., a u Moravskoj prestaje oko 800. Napuštanje je vezano za kršćanstvo, no to ne

znači da se primanjem kršćanstva obred odmah zaustavio jer nisu svi odmah pokršteni.Sve donedavno postojalo je opće prihvaćeno mišljenje kako na prostorima koje su naselili Hrvati, ne

postoje arheološki dokazi o obredu spaljivanja, no u posljednjih nekoliko desetljeća, došlo je na više

mjesta u Dalmaciji, a sporadično i na ostalim prostorima naseljenim Hrvatima u ranom srednjem

vijeku, do otkrića arheoloških tragova o pokapanju spaljenih pokojnika u zemljanim urnama.

Postojanje incineracije kod nas u 7. st. ruši Margetićevu tezu kako Hrvati

u novu postojbinu dolaze tek krajem 8. i početkom 9. st. Najznačajniji

nalaz tih grobova su urne na Maklinovu brdu u selu Kašić (slika desno).Otkrivene su 1967. nepunih 100 m jugoistočno od starohrvatskog

kosturnog groblja ranog horizonta datiranog u kraj 8. i početak 9. st.

Dubinskim oranjem uništeno je groblje sa zemljanim urnama od kojih su

spašene četiri gotovo cijele, a devet ih se na osnovi prikupljenih ulomaka

dalo gotovo egzaktno grafički rekonstruirati.

Ukopane su na dubini 0,5 m, a bile su ispunjene pepelom i spaljenim

ljudskim kostima. Nalazile su se na razmacima od nekoliko metara.

Načinom pokapanja, i ostalim okolnostima koje prate taj obred kod

Slavena, groblje na Maklinovu brdu vrlo je srodno s grobljima s urnama

106



na području Č eške i Slovačke, kao i sa slavenskim grobljima u Mađarskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj.

Urne su izrađene od slabo pročišćene gline pomiješane s pijeskom i zrncima kalcita. Izrađene su

rukom uz uporabu primitivnog lončarskog kola. Neke su ukrašene valovnicama i brazdama, tipičnim

ukrasom slavenske keramike. Oblik im je trbušasto-kružni. Oblikom, tehnologijom izrade i ukrasom

pokazuju veliku srodnost s urnama avarsko-slavenske nekropole u Devinjskoj Novoj Vesi kod

Bratislave. Dakle urne imaju opća slavenska obilježja. Analogije se ne mogu uzeti za uže datiranje

jer je razvoj materijalne i duhovne kulture Hrvata u prvim stoljećima na tlu Dalmacije bio drugačiji

od razvitka slavenske kulture u srednjoj Europi. U nas je u 7., 8. i 9. st. proces razvoja bio brži nego

kod ostalih Slavena, jer je bio pod jakim utjecajem autohtonog, više ili manje romaniziranog ilirskog

življa.. Dakle, ovo groblje se datira u 7. st. i ne bi trebalo prelaziti okvire tog stoljeća budući da se u

8. st. javljaju brojna kosturna groblja na redove, od kojih su se neka mogla pojaviti već u 7. st. Ta se

groblja ne mogu tumačiti kao sporadična pojava niti se mogu pripisati autohtonom romaniziranom

ilirskom pučanstvu, kako se to u posljednje vrijeme pokušalo protumačiti u stručnoj literaturi, ali bez

dostatne znanstvene argumentacije.

Drugi nalaz grobova spaljenih pokojnika sa zemljanim

urnama otkriven je 1986. na starohrvatskom groblju u

Dubravicama kod Skradina (slika lijevo). Tu je otkriveno 50

kosturnih i 6 grobova spaljenih pokojnika u zemljanim

urnama. Kosturni se grobovi datiraju u 8-9. st., a grobovi

spaljenih pokojnika u 7. st. Urne su bile ukopane u zemlju

plitko, oko 25 cm. Kosturno groblje 8-9. st. je preslojilo ovo iz 7. st. pa je stanoviti broj grobova i

uništen. Drugačija okolnost je u Maklinovu brdu gdje su dvije nekropole udaljene.

Sljedeći trag je sv. Lovre u Donjem polju kod Šibenika. Tu je dosada otkriveno višeslojno

starohrvatsko groblje s više od 100 grobova, okvirno datiranih od 9. do 15. st. te dvije zemljane urne

s ostacima tragova spaljenih ljudskih kostiju.

Podaci o tragovima paljevinskih grobova na više položaja u selu Biskupiji kod Knina nalaze se u

bilješkama Luje Maruna. No, ti su lokaliteti najvećim dijelom nestručno istraženi i nedostaje im

potrebna dokumentacija o rezultatima istraživanja. Prema tim terenskim zapisima arheološki tragovi

sa spaljenim pokojnicima nađeni su na položajima Bračića podvornice, Dolovi i Tatomirove

bašte. Ti su podaci, bez sačuvanih nalaza i bez bilo kakve popratne dokumentacije, pa se ne mogu

upotrijebiti kao relevantni arheološki izvorni podaci. No s obzirom na sveukupnu arheološku sliku

tih lokaliteta ne bi trebalo u potpunosti odbaciti svaku mogućnost da su na tim lokalitetima doista i

otkriveni starohrvatski grobovi sa spaljenim pokojnicima. Tu pretpostavku potkrjepljuje i nalaz

groblja s urnama u Dubravicama, gdje je terenska situacija analogna biskupijskoj, kako je opisujeMarun, gdje su ranije grobove sa spaljenim pokojnicima preslojili kosturni grobovi i djelomice ih

uništili.

107



Na području srednje Dalmacije postoji još jedan vrlo indikativan arheološki trag o eventualnom

postojanju grobova sa spaljenim pokojnicima. Nedaleko od izvora Cetine u zaseoku Totići uništen

je obradom zemlje veći broj starohrvatskih kosturnih grobova s prilozima zemljanih lonaca. Na tom

je lokalitetu uz ulomke keramike iz uništenih starohrvatskih kosturnih grobova nađeno i ulomaka od

zemljanih posuda koje su bile znatno veće od kultne keramike iz kosturnih grobova, a nađeni su i

tragovi gara i pepela. Ti su keramički ulomci po svojim tehnološkim svojstvima i veličinom

vjerojatno dijelovi urni.

Treba još spomenuti i grob iz Smrdelja kod Skradina, koji Lj. Karaman spominje kao starohrvatski

paljevinski grob iz 8. st. J. Kovačević ispravlja Karamanovo mišljenje i smatra kako se radi o

avarskom grobu 8. st. nad kojim je paljena kultna vatra.

Jedan od glavnih uzroka sporadičnosti, odnosno malom broju grobova sa spaljenim pokojnicima sa

zemljanim urnama je nedovoljna istraženost, a i način pokapanja ima utjecaja na to stanje.

Spaljivanje pokojnika je vršeno izvan mjesta ukopa, a zatim su se ostaci spaljenog pokojnika stavili

u zemljanu urnu i relativno plitko (30-50 cm) ukapali u zemlju. Običaj je bio kod grobova spaljenih

pokojnika kod Slavena da su se nad ukopanim urnama podizali veći ili manji zemljani humci koji su

vjerojatno postojali u Kašiću i Dubravicama. Oni su bili vanjski znak o postojanju groblja, a štitili su

urne od devastacije.

Rijetkost nalaza grobova s urnama je uvjetovana kratkom uporabom toga čisto poganskog obreda

pokapanja, koji su Hrvati neposredno nakon doseljenja pod utjecajem antičke baštine napustili. To

mišljenje potkrjepljuju i brojna starohrvatska kosturna groblja na redove s poganskim

karakteristikama u načinu pokapanja, koja su (neka od njih) vrlo vjerojatno, nastala već u 7. st.

Izvan područja Dalmacije tragovi paljevinskih grobova vrlo su rijetki i bez relevantne

dokumentacije. U Istri do sada još nisu pronađeni slavenski tj. starohrvatski grobovi sa spaljenim

urnama, premda na njihovo postojanje upućuje pretpostavljeni ustrinum na lokalitetu Babina

brajda kod Žminja i djelomično spaljeni kostur u jednom grobu u Velikom Mlunu.

U Bosni i Hercegovini grob pod tumulom u Sutlićima kod Konjica, P. Anđelić tumači kao

paljevinski grob i datira ga u 8. st. No nalaz iz Sutlića više upućuje na postojanje kultnog mjesta

nego na paljevinski grob. Treba spomenuti i uništene grobove sa spaljenim pokojnicima sa

zemljanim urnama s položaja Žarovica na rijeci Buni kod Mostara, koje je objavio W. Radimsky.

Prema njegovim podacima na površini od jednog hektara nalazile su se zemljane urne ispunjene

pepelom i nagorenim ljudskim kostima. Urne su bile izrađene rukom i neke od njih bile su ukrašene

valovnicom, tipičnim ukrasnim motivom slavenske keramike. Radimsky smatra kako su to grobovi

iz rimskog vremena, ali ne isključuje mogućnost da bi mogli biti i slavenski. Podaci su suviše škrti

da bismo sa sigurnošću mogli utvrditi radi li se o slavenskim ili starohrvatskim grobovima spaljenih pokojnika sa zemljanim urnama.

Treba spomenuti još nekoliko slučajnih grobnih nalaza spaljenih pokojnika sa zemljanim urnama:

108



• nalaz iz Bosanske Rače

• nalaz iz Trnovice kod Zvornika

• Dvorine kod Bijeljine.

Uz navedene treba spomenuti dva izolirana nalaza paljevinskih grobova sa zemljanim urnama u

sklopu kosturnih nekropola horizonta 9.-12. st. - na nekropoli u Petoševcima kod Banjaluke i

Gomjenici kod Prijedora (tumače se kao prežitci obreda pokapanja spaljenih pokojnika).

Treba spomenuti i nedavno otkrivene grobove s urnama na područja Vinkovaca, koji potvrđuju

slavensku, a možda i starohrvatsku nazočnost tijekom 7. st. u Donjoj Panoniji.

2. GROBLJA NA REDOVE S KOSTURNIM POKAPANJEM

Kosturna groblja ranog horizonta najbrojnija su na teritoriju omeđenom Zrmanjom i Cetinom.

Najveća je koncentracija ranog horizonta na području sjeverne Dalmacije. To je:

1. Nin sa širom okolicom - Materiza s 25 grobova, Ždrijac s 337 grobova (najveće i arheološki

najznačajnije groblje ranog horizonta)

2. Područje Ravnih kotara: Kašić-Maklinovo brdo, Kašić-Razbojine, Kašić-Glavčurak, Smilčić-

Kulica, Biljane Donje-Trljuge, Stankovci-Klarića kuće.

3. Južni rubni prostor Bukovice: Rodaljice, Lišani Ostrovički, Burnum-Ivoševci, Dubravice kod

Skradina.

4. Između Krke i Cetine: Biskupija-Crkvina (7-16. st.), Biskupija-Bračića podvornice,

Biskupija-Bukorovića podvornice, Biskupija-Dolovi, Biskupija-Lopuška Glavica, Zduš kod

Vrlike, Gornji Koljani-Crkvina, Gornji Koljani-Vukovića most.

U bogatom priobalnom području između Trogira i Splita nije otkrivena ni jedna nekropola ranog

horizonta poganskog karaktera. Tu su pak otkrivena brojna groblja s kršćanskim načinom pokopa.

Ta groblja su datirana u 9. i 10. st. Najznačajnija su: Mravinci-Glavičine, Bijaći-Stombrate, Bijaći-

Pišćina, Lepuri, Sućurac-Gajine, Solin-Majdan. Starohrvatska groblja istog kulturnog obilježja

nalaze se i na ostalim područjima srednje i sjeverne Dalmacije, u Hrvatskom primorju i Istri

(Danilo-Eraci, Vrpolje-Kosa, Bribir-Vratnice, Vrbica kod Bribira, Kašić-Grede, Veli Dol kod

Križišća, dok nekropola Stranče-Gorica samo djelomično pripada tom horizontu starohrvatskih

grobalja, te groblje u Žminju u Istri.

Kulturna groblja s poganskim obredom nalazimo i u Bosni i Hercegovini: Grborezi i Rešetarica kod

Livna, Rudići kod Glamoča, Mogorjelo.

Na području Istre groblja tog horizonta također su rijetka, ukoliko se ne uzmu u obzir barbarizirane

nekropole 7. i 8. st. koje etnički pripadaju miješanom stanovništvu bizantskih graničara, među

kojima su se u značajnom broju nalazili romanizirani starosjedioci, što potvrđuju grobni nalazi, a nanove uglavnom slavenske tj. starohrvatske doseljenike upućuju poganski običaji i dio keramičkih

nalaza na tim grobljima. Uključenjem Istre u Franačku državu 788. dolazi do intenzivne kolonizacije

109



Istre od strane Hrvata što je u skladu s franačkom politikom. To dokazuju starohrvatska (kršćanska)

groblja u: Žminju, Gološevu kod Barbana, Dvigradu, Buzetu. Datirani su u 9. i 10. st.

U Donjoj Panoniji groblja ranog ili poganskog horizonta su: Velika Gorica, Stari Ć ić (po grobnom

inventaru srodna su grobljima na tlu Dalmacije). Ostala groblja tog horizonta su po svom

arheološkom karakteru avaroslavenska, s materijalnom kulturom I. i II. avarskog kaganata, a u

manjoj mjeri zastupljenom slavenskom odnosno starohrvatskom materijalnom kulturom. Tu se jasno

uočava avarsko-slavenski suživot u 8. i ranom 9. st. Takva su groblja u Otoku i u Privlaci kod

Vinkovaca.

Na ranosrednjovjekovnom groblju u Brodskom Drenovcu s početka 9. st. tj. poslije avarske prevlasti

pokapani su panonski Hrvati opremljeni na avarski način (jedinstvena pojava među grobljima ranog

9. st. na tlu Donje Panonije).

S područja Panonije treba spomenuti osamljene ratničke grobove s nalazima karolinškog oružja kao

Podsused kod Zagreba, Cirkovljan u Međimurju, Medvedička kod Đ urđevca koji se mogu pripisati

Hrvatima - sudionicima u zajedničkom ratu Franaka protiv Avara.

Poganski način pokapanja okvirno je datiran od 7. do kraja 8. st., ali se on nastavlja i dalje do

sredine 9. st. U tom periodu imamo jedno prijelazno doba koje se izdvaja izrazitim karolinškim

utjecajem (traje od kraja 8. do početka 2. pol. 9. st.). Taj prijelazni period uvjetovan je ekspanzijom

Franaka na jugoistoku Europe. Njihovim posredstvom Hrvati su pokršteni, društveno i politički

konsolidirani. U prijelaznom periodu s karolinškim kulturnim obilježjem u grobnom inventaru,unatoč provedenoj kristijanizaciji Hrvata preko franačkih misionara i akvilejske patrijaršije, u

obredu pokapanja pokojnika i dalje se u velikoj mjeri zadržao poganski način pokapanja. To

potvrđuje nalaz groba 62 na nekropoli Nin-Ždrijac, u kojem je bila pokapana majka s djetetom. U

grobu je, uz nakit i uporabne predmete, u ustima pokojnika nađen srebrni novac franačkog cara

Lotara (840.-855.) u svojstvu obola, a u grobnoj raci bila je ritualno razbijena zemljana posuda.

Tijekom 1. pol. 9. st. kod Hrvata je uslijedila politička i društvena konsolidacija. Podižu se crkvene

građevine. Tada nastaju brojna groblja. Ona se po:• arheološkom karakteru

• smještaju

• grobnoj arhitekturi

• načinu pokopa

• sadržaju grobnih nalaza

.b itn o razlikuju od ranog horizonta s poganskim obredom. Pod utjecajem kršćanstva nestaju

poganski kultni običaji.

110



U grobovima više nema:

• keramičkih posuda s popudbinom

• priloga oružja i raznih uporabnih predmeta

• novca u svojstvu obola.

Sad je uglavnom zastupljen nakit, naušnice, prstenje i drugi ukrasni predmeti za obuću, odjeću i

tijelo. To je nakit svekolikog pučanstva, a ne samo povlaštenih društvenih slojeva.

OSNOVNE ZNAČAJKE STAROHRVATSKIH GROBALJA

Najstariji horizont s poganskim načinom pokapanja spada u red grobalja na redove, što je

najkarakterističniji način pokapanja u ranom srednjem vijeku na čitavom prostoru Europe. Ta su

groblja najbrojnije istražena na prostoru Dalmacije, i to sjeverne Dalmacije, dok su u ostalim

krajevima rijetka i neistražena.

Groblja ranog horizonta s poganskim načinom pokapanja smještena su u najplodnijim područjima

sjeverne Dalmacije, u blizini prapovijesnih i antičkih lokaliteta ili izravno na njima (Kašić-

Maklinovo brdo ili Burnum) ili su se smjestila na mjestima prapovijesnih i antičkih nekropola (Nin-

Ždrijac gdje je starohrvatsko groblje preslojilo ilirsko, Biljane Donje-Pržine gdje je djelomice

preslojeno prapovijesno i antičko groblje, Kašić-Glavčurak gdje je preslojena kasnoantička

nekropola s pojedinim istočnogotskim grobovima). Smještaj starohrvatskih kosturnih grobalja ranog

horizonta i na ostalim područjima Dalmacije i izvan nje gotovo je srodan s primjerima iz sjeverne

Dalmacije. Neka su smještena uz grobne humke (Nin-Materiza) ili su ukopana u humke (Krnezi kod Nina). Tu

se nameće pitanje radi li se samo o preuzimanju starog kultnog mjesta za lokaciju groblja ili su

Hrvati sami nakon doseljenja podizali grobne humke? To je zbog nedovoljne istraženosti još

neodgovoreno.

Starohrvatska groblja nastala nakon kristijanizacije tijekom 1. pol. 9. st. bitno se razlikuju od

grobalja ranog horizonta s poganskim načinom pokapanja, prema se ponekad smještaju na istim

lokacijama, ali su uglavnom zasebno locirana.Groblja nastala tijekom 9. st. s kršćanskim načinom pokapanja velikim dijelom spadaju među

groblja na redove i bez crkvenog su objekta, a najbrojnije su istražena na području Dalmacije, a

izvan tog područja javljaju se sporadično. Pojedina groblja tog kulturnog obilježja prostorno se vežu

na groblja ranog horizonta s poganskim obredom pokapanja, a druga nastaju na zasebnim

lokacijama tijekom 1. pol. 9. st. i kontinuirano traju do u razvijeni srednji vijek.

Uz starohrvatska groblja s kršćanskim načinom pokapanja i bez crkvene arhitekture postoje i brojna

groblja smještena uz crkve (Biskupija-Crkvina, Gornje Koljane-Crkvina, groblje oko sv. Marte u

Bijaćima, Biljane Donje-Begovača, Galovac-Crkvina).

111



U ranom horizontu pet je osnovnih tipova grobova (slika dolje):

1. grobovi sa spaljenim pokojnicima u zemljanim urnama

2. grobovi u zemljanoj raci

3. grobovi u zemljanoj raci s upotrebom kamena

4. grobovi s kamenom grobnom arhitekturom

5. grobovi u drvenim ljesovima.

Grobovi spaljenih pokojnika u

zemljanim urnama zasada su

rijetka pojava, a grobovi u

običnoj zemljanoj raci i oni s

djelomičnom upotrebom kamena

su brojni na starohrvatskim

grobljima ranog horizonta. Oni

predstavljaju osnovne tipove

grobova koji su bili u upotrebi

kod raznih naroda od antike do

srednjeg vijeka.

Uz ove osnovne tipove, treba spomenuti i zidane presvođene

grobnice, koje su u sklopu starohrvatskih kosturnih grobalja

ranog horizonta otkrivene na više položaja u Biskupiji kod Knina

(slika lijevo, Biskupija-Crkvina, ispod južnog pregradnog zida

mauzoleja) i Crkvini u Galovcu. Te zidane i presvođene grobnice pripadaju starokršćanskom,

odnosno kasnoantičkom vremenu i bile su ponovno upotrebljavane u ranom srednjem vijeku.

112



U ranom srednjem vijeku treba spomenuti i uporabu

kamenih sarkofaga u kojima su pokapani pripadnici višeg

društvenog sloja. Ukopi u ponovo upotrijebljenim antičkim

sarkofazima, kao i u sarkofazima isklesanim od antičkih

spolija, dijelova monumentalnih antičkih građevina

registrirani su samo na nekoliko najznačajnijih

starohrvatskih kompleksnih lokaliteta s kontinuitetom

trajanja od starokršćanskog vremena do ranog srednjeg

vijeka - Biskupija-Crkvina, Kapitul kod Knina, sv. Luka na

Uzdolju, Rižinice kod Solina, sv. Marta u Bijaćima,

Bribirska glavica, Crkvina u Žažviću kod Bribira, katedrala

u Biogradu, crkve sv. Marije i sv. Asela u Ninu, te Begovača u Biljanima Donjim. Sarkofazi iz

Crkvine u Galovcu i Crkvine u Biskupiji, izrađeni od antičkih spolija, rijetki su nalazi sepulkralnih

spomenika te vrste, a nastali su u prijelaznom razdoblju kasne antike u rani srednji vijek, te

potvrđuju tradiciju kulta pokapanja u sarkofazima koju u ranom srednjem vijeku prihvaćaju Hrvati

za pokapanje osoba najvišeg društvenog sloja.

Starohrvatska groblja u Dalmaciji iz 9. st. s kršćanskim načinom ukopa imaju kamenu grobnu

arhitekturu, koja je specifična za cijelu primorsku regiju, Istru i šire priobalno područje. Grobne rake

rađene su od neobrađenih kamenih ploča ili su zidane od grubo lomljenog i samo djelomice

obrađenog kamena i bile su pokrivene kamenim pločama. Osnovni su ovalni, pačetvorinasti i

trapezoidni oblik. Najzastupljeniji su grobovi ovalnog i pačetvorinastog tipa.

Dušan Jelovina je utvrdio kako se kronologija grobova ne može odrediti po tipu grobova jer isti

tip grobova traje kroz duži period, već se na temelju grobnog inventara mogu donositi određenije

kronološke determinante grobalja.

Dubina ukopa grobova na grobljima ranog horizonta bila je raznolika i ovisila je o konfiguraciji

terena, a najveći broj grobova nalazio se na dubini od oko jednog metra, a starohrvatski grobovi s

kršćanskim načinom pokopa i kamenom grobnom arhitekturom bili su neznatno plići.

Orijentacija grobova na nekropolama ranog horizonta bila je pretežno istok-zapad, tj. pokojnik je u

grobu ležao tako da mu je glava bila na zapadu, a noge pružene prema istoku, s većim ili manjim

otklonom od tog pravca. Uz tu najbrojniju orijentaciju na pojedinim grobljima bila je zastupljena

orijentacija grobova u različitim pravcima, no to nije učestala pojava.

S pojavom kršćanstva orijentacija postaje ujednačenija, a odstupanja su minimalna. Izuzimaju se

groblja uz crkve, gdje se taj princip nije poštivao.

Način pokapanja tj. ritualno polaganje pokojnika u raku na grobljima ranog horizonta bio je jednak kod svih ranosrednjovjekovnih starohrvatskih grobalja, istodobnim i mlađima, i na tlu Hrvatske, ali i

kod Slavena uopće. Pokojnik se polagao u grobnu raku na leđa, s ispruženim nogama i rukama

113



spuštenim uz tijelo. Bilo je i drugih načina, ali oni su sporadične pojave.

Pojava pokapanja dviju ili više individua u jedan grob ustanovljena je na više starohrvatskih

grobalja ranog horizonta (Nin-Materize, Nin-Ždrijac, Kašić-Maklinovo brdo, Smilčić-Kulica...). U

starohrvatskim grobovima ranog horizonta ukop je vršen istodobno dok to nije slučaj s kršćanskim

horizontom (tu se radi o obiteljskim grobnicama u koje se pokapalo tijekom dužeg vremena). Pojavu

istodobnog pokopa imamo na grobljima iz doba seobe naroda te na avarsko-slavenskim na tlu

Karpatske doline i Panonije.

U poganskom periodu postojali su i složeni poganski obredni čini. Pri pokopu se vršila pogrebna

gozba što dokazuju prilozi keramike kao i razbijene posude nad grobovima. U posude se stavljalo

jelo ili piće kao popudbina za zagrobni život. One su nekad pokrivene kamenim pločama. Osim

cijelih posuda u grobovima su se nalazili i ulomci ritualnog razbijanja posuda nad grobom, pri

pogrebnim gozbama (daća). Primjer kultnog razbijanja zemljanih posuda pruža nam grob 62 sa

nekropole Nin-Ždrijac, u kojem se na razini kostura pokojnice nalazila razbijena zemljana posuda u

više krupnih ulomaka, od kojih je naknadno sastavljena cijela posuda.

Na istoj nekropoli u grobu 76 nađen je ulomak rimskog stakla. U grobu 173, u kojem je bio pokopan

muškarac i dijete, na kosturu muškarca u stanovitom redu bilo je postavljeno 30 puževih kučica,

vjerojatno u praznovjerju kako puževi imaju magičnu moć.

Značajan ritualni čin je postavljanje kamene ploče na tijelo pokojnika, otkriveno na nekoliko

grobova na nekropolama Nin-Ždrijac i Kašić-Maklinovo brdo. Među poganske običaje spada i

paljenje vatre nad grobovima, što je ustanovljeno na nekropolama Nin-Materize, vatrište na

nekropoli Stankovci-Klarića kuće. Značajnu pojavu poganskog vjerovanja predstavlja i djelomice

spaljen grob 77 na groblju Nin-Ždrijac. Uz spomenute pojave poganskog rituala treba spomenuti i

nalaz novca kao obola u grobu 62 na groblju Nin-Ždrijac.

U grobljima ranog horizonta pokojnike su pokapali u odjeći, o čemu svjedoče ostaci tekstila nađeni

u grobovima, a taj je običaj poznat i kod ostalih Slavena.

U grobove poganskog horizonta stavljani su predmeti kojima su se pokojnici za života služili.

Grobne nalaze s obzirom na namjenu možemo podijeliti na:

• predmete koji su stavljani u grob s određenom kultnom namjenom (npr. zemljani lonac u

koji se stavljala popudbina)

• predmete koji su se u grobu našli bez određene kultne namjene (npr. ukrasni dijelovi nošnje).

U poganskom horizontu grobni su prilozi vrlo brojni i tipološki raznoliki, a mogu se podijeliti

prema funkciji:

• predmeti dnevne uporabe, sitni alat i ostali razni uporabni predmeti

• oružje i nakit• ukrasni dijelovi nošnje.

114



U bogatom i tipološki raznolikom repertoaru grobnih nalaza, uz temeljnu općeslavensku

komponentu, odražavaju se razni kulturni utjecaji pod kojima se razvijala materijalna i duhovna

kultura Hrvata u novoj postojbini. To su u prvom redu utjecaji kulture autohtonog više ili manje

romaniziranog ilirskog pučanstva, te bizantski i franački kulturni utjecaj.

Od oružja otkriveni su karolinški mačevi (spathae), koplja s krilcima, te listolika koplja, vršci

željeznih strjelica raznih oblika i kraći bojni noževi, a od opreme konjanika ostruge karolinškog tipa

s garniturom za zakopčavanje na obuću.

Među uporabnim predmetima brojni su željezni noževi, dok su noževi-britve dosta rijetki, kao i

željezna kresiva s kremenjem. Željezna šila i ključevi, željezne sjekire, željezni okovi drvenih

vjedrica, željezni srpovi i kameni brusovi spadaju u rjeđe grobne nalaze. Relativno brojni nalazi su

glineni pršljenovi (utezi vretena za predenje).

Od predmeta vezanih uz kult osobitu pozornost zavrjeđuje brojna i tipološki raznolika grobna

keramika. Ona je tehnologijom izrade, strukturom, načinom pečenja i ukrašavanja vrlo rustična i

jednostavna, i predstavlja regionalnu varijantu keramike s neospornim retencijama keramičke

proizvodnje autohtonog življa na njezin razvoj.

Od koštanih predmeta nađeni su češljevi, iglenici, jelenji parošci ukrašeni geometrijskim i

likovnim lovačkim prizorima, kao i prizorima šamanističkog kulta. Spomenuti koštani predmeti

jedinstveni su nalazi te vrste u ranom horizontu starohrvatskih grobalja.

Među unikatne nalaze spadaju dvije staklene čaše i boca, otkrivene na groblju Nin-Ždrijac.

Nakitni predmeti i ukrasni dijelovi nošnje malobrojni su nalazi na grobljima poganskog

horizonta. Od naušnica zastupljene su obične karičice, te više varijanata lijevanih grozdolikih

naušnica, a među naušnicama posebno valja istaknuti naušnice grozdolika tipa izrađene od

plemenitog metala u tehnici filigrana i granulacije. Te su naušnice bizantski import u starohrvatskim

grobovima ranog horizonta. Zastupljeno je i prstenje, ogrlice od staklene paste, srebrni torkvesi i

privjesci, te ukrasni dijelovi nošnje, kao što su praporci, kopče i pređice.

Za upoznavanje materijalne i duhovne kulture Hrvata nastale nakon pokrštavanja tijekom 9. st. podatke nam pružaju groblja tog vremena. Ona su pretežno bila smještena uz crkve, a bilo ih je i bez

crkava, i po svom se karakteru, a ponajviše sadržajem grobnih nalaza, bitno razlikuju od grobalja

poganskog horizonta. Na grobljima tog vremena pod utjecajem kršćanstva nestaju poganski kultni

običaji, pa se u tim grobljima nalaze samo nakitni predmeti od bronce, srebra, pozlaćene bronce, a

vrlo su rijetki zlatni predmeti. Najbrojnije su bile naušnice, prstenje, ogrlice od staklene paste i

dijademe. Naušnice su zastupljene u više tipova i varijanti, od jednostavnih karičica, karičica s

koljencima i naroskanih karičica, pa do bogato izrađenih pimjeraka u tehnici filigrana i granulacije,

od plemenitih kovina, kao što su naušnice s jagodama. Taj je nakit izrađen u domaćim radionicama

prema bizantskim uzorima.

115



NIN-SV. KRIŽ

Arheološka istraživanja crkve i okoliša vođena su u tri kampanje 1968., 1969. i 1970. Radove je

vodio Janko Belošević.

Oko crkve otkrivena su 202 groba s relativno malobrojnim grobnim prilozima koji se mogu šire

datirati od 8. do 15. st. Otkrivene su i dogradnje i pregradnje porušene antičke arhitekture izvedene u

suhozidnoj tehnici s čime je dobiveni stambeni prostor dispozicijski jasno uočen. U tim prostorijama

su otkrivena kućna ognjišta, a uz njih su nađeni ostaci materijalne kulture iz 8. st.

Srednjovjekovni nalazi su malobrojniji od antičkih, a od sitnih nalaza brojno je zastupljena

ranosrednjovjekovna naseobinska keramika kao i renesansno glazirano stolno posude, talijanska

majolika te hispano-maurska keramika. Ranosrednjovjekovna naseobinska keramika iz okoliša sv.

Križa predstavlja vrijednu arheološku gradu i po svojim tehnološko tipološkim osobinama ima sve

bitne karakteristike svojstvene za slavensku keramiku uopće.

Istraženi srednjovjekovni grobovi u okolišu sv. Križa ležali su u tri sloja. Prvi najgornji sloj grobova

nalazio se na samoj površini zemlje, imao je kamenu grobnu arhitekturu i pretežno je bio uništen. To

je recentan sloj bez arheološke vrijednosti.

Drugi sloj se nalazio na dubini od 0,25 do oko 1 m i bio je najveći. Tu je otkriveno preko 100

grobova. Grobnice su zidane, raznih oblika, a prevladava ovalni. Svi grobovi su od kamena, a većina

ih ima popločano dno i pokrivene ploče. U njima je sahranjivano više pokojnika. Orijentacija je

raznolika što je karakteristično za starohrvatske grobove uz crkve. Prilozi su malobrojni, tipološki

poznati oblici starohrvatskog nakita 10. do 13. st. Po karakteristikama i arheološkim nalazima

spadaju među tipična starohrvatska groblja na području Dalmatinske Hrvatske i datiraju se od 10. do

12. st. Od nalaza su zastupljeni nakitni predmeti i to najviše naušnice i prstenje te pokoji uporabni

predmet. Pronađene su i pređice, a u grobu 188 pronađen je i relikvijarni križ - jedini nalaz

bizantskog relikvijarnog pektoralnog križa otkrivenog u zatvorenoj grobnoj cjelini na

starohrvatskom groblju na području Dalmacije. Prvi i drugi sloj mogu se datirati u 10. st. pa i dalje.

Treći sloj se nalazio od 1 do 1,5 m. Ležao je na niveleti antičke Aenone, a pojedini grobovi bili su

ukopani i u ilirski sloj. Ovaj se sloj razlikovao od prethodnog sloja grobova po arhitekturi i načinu

sahranjivanja, po orijentaciji i grobnim prilozima. Grobovi su bili u običnim zemljanim rakama,

osim što je kod pojedinih pokojnika uz kostur bilo postavljeno više ili manje neobrađenih kamenja

ili ulomaka rimskih tegula. U grobu je bio sahranjen uvijek samo po jedan pokojnik. Pokojnici su

ležali na leđima, s rukama ispruženim uz tijelo. Glava je bila na sjeverozapadu, noge na jugoistoku s

manjim odstupanjem od tog pravca. Grobovi su bili dosta rijetki, njihov raspored je uvjetovan

ostacima antičke arhitekture, ali nisu bili ni u kakvoj vezi s crkvom sv. Križa, koja je mlađa od tog

sloja. Vjerojatno su grobovi uvjetovali gradnju te crkve. Grobni prilozi su rijetkost. Od 55 grobovasamo su u četiri nađeni prilozi. To su uglavnom nakitni predmeti (jedna zlatna karičica, dvije obične

116



brončane karičice (jedna s petljom kasnoantičkog tipa), jedan brončani prsten i u muškom grobu

(140) zlatnik bizantskog cara Konstantina V. Kopronima (741.-775.) kao obol.

Grobovi trećeg sloja predstavljaju zasebnu nekropolu koja je vjerojatno nastala krajem 8. st., a u

uporabi je vjerojatno bila kratko (mali broj grobova). Zbog oskudnosti i atipičnosti grobnih nalaza

teško je reći nešto određenije o etničkoj pripadnosti populacije sahranjene u trećem sloju - možda je

to kasnoantičko autohtono stanovništvo koje je sa slavenskim došljacima živjelo u simbiozi, ali se u

pogrebnim običajima željelo izdvojiti. Ovaj sloj ima izuzetnu arheološku vrijednost.

NIN-MATERIZA

Humak Materiza nalazi se oko 1 km jugoistočno od Nina. Mate Suić je 1948. počeo istraživati

humak. U 15 dana istraživanja na jugoistočnoj periferiji humka otkriveno je 16 starohrvatskih

grobova. Od 1955. počinje druga kampanja pod vodstvom Mate Suića i Šime Batovića. Istražen je

cijeli humak s okolišem. Na sjeverozapadnoj strani otkriveno je još 9 starohrvatskih grobova. Tim

istraživanjem je ispitana prva starohrvatska nekropola iz poganskog razdoblja Hrvata na području

Dalmacije. Istraženo je ukupno 29 grobova, od čega tri groba (3, 5 i 8) ne pripadaju starohrvatskoj

nekropoli, nego su naknadni ukopi na humku. Na mjestu groba 4 nađene su samo dvije keramičke

posude bez tragova ljudskih kostiju, pa se taj nalaz nije registrirao kao grob.

Dubina grobova je od 0,70 do oko 1 m, a otkriveni su s jugoistočne i sa sjeverozapadne strane

humka. Unutar granica humka ne nalazi se niti jedan grob. Veličina grobne rake ovisila je o veličini

pokojnika. Javljaju se dva tipa groba: grobovi u običnim zemljanim rakama i grobovi s kamenomgrobnom arhitekturom. Najviše grobova bilo je ograđeno s jedne ili više strana, a samo grobovi 27 i

29 su bili ograđeni s svih strana. Ni jedan grob nije imao popločano dno, niti je bilo grobova

pokrivenim pločama. Dosta kostura je bilo loše sačuvano i mnogi grobovi su bili oštećeni prilikom

obrade zemlje. Grobovi su bili orijentirani sjeverozapad-jugoistok i obrnuto s većim ili manjim

otklonom. Svi pokojnici su bili na leđima, s rukama ispruženim niz tijelo. Nađena su i dva dvojna

groba 6 i 9. S desne strane nogu, uz grob 15 u kojem je bio sahranjen muškarac s bojnim nožem,

nalazio se grob tek rođena djeteta, koji je registriran kao 15a (vjerojatno otac i dijete).Imamo ostatke paljevine (grobovi 16, 20 i 21) na grobu i pokraj njih što je poganski običaj. To je bio

ritualni čin kojim se pokojnici oslobađaju zlih duhova. U grobnom inventaru zastupljena je

keramika, oružje, oruđe i nakit. Grobni prilozi su nađeni u 13 grobova. Nađeno je 16 keramičkih

posuda. Osim u grobovima, posude su nađene i izvan grobova. Visina posuda kreće se od 11 do 16

cm. Prevladavaju više trbušasto-kružni nego jajoliko-kružni oblici posuda. Sve posude sačinjene su

od dobro pročišćene gline pomiješane s pijeskom i sitnim zrncima kalcita. Izrađene su na

primitivnom lončarskom kolu. Vanjska površina je glatka, a unutrašnje stjenke su neravne. Posude

su dobro i jednoliko pečene. Boja posuda je crvenosiva, sivosmeđa, a prevladava crvenkastosmeđa.

Ova skupina spada u red najstarije slavenske keramike dosad otkrivene na području Dalmacije.

117



Nađena su tri željezna kresiva, tri željezna noža, jedan kameni brus, jedan željezni čavao s krupnom

glavom, dva bojna noža, dvije željezne strelice, brončani prsten, tri zrna ogrlice od staklene paste.

Ova nekropola po svojim arheološkim značajkama pripada najstarijem horizontu starohrvatskih

nekropola otkrivenih na tlu Dalmacije, a datiramo je okvirno u 8. st.

Humak Materiza nije usamljena pojava u ovom prostoru. Tu su još humak Pekinica i humak na

kojem je starohrvatska crkvica sv. Nikole s kraja 11. st. Ti humci svojom veličinom dominiraju

mirnom konfiguracijom terena i privlače pažnju.

NIN-ŽDRIJAC

Nekoliko stotina metara od Nina, na obali muljevitog i plitkog Ninskog zaljeva, na lokalitetu Ždrijac

nalazi se starohrvatska nekropola. Tragovi keramike, fragmenti željeznih noževa i kresiva upućivali

su na postojanje nekropole. Janko Belošević je 1967. izvršio sondažni zahvat kojim je otkrio tri

groba. Nakon toga je 1969. Arheološki muzej u Zadru započeo sustavna istraživanja koja je vodio

Janko Belošević. Istraživanja su provedena u šest istraživačkih kampanja (1969., 1970., 1971.,

1974., 1975., i 1979.). Za vrijeme treće kampanje 1971. na terenu je boravila i antropološka ekipa iz

Biološkog instituta u Ljubljani pod vodstvom T. Pogačnika.

Na lokalitetu Ždrijac je u šest kampanja istraženo preko 5000 m2 terena i istražena su ukupno 334

starohrvatska groba. Tijekom istraživanja ustanovljeno je kako postoje dvije zasebne nekropole -

zapadna sa 278 grobova i istočna sa 56 istraženih grobova.

Na terenu uz obalu mora uzduž jedne i druge nekropole propao je manji broj grobova. Na početkuzapadne nekropole, u četiri najzapadnija bloka uz more, ispod starohrvatskih grobova otkriveni su

ilirski grobovi koje je istražio Šime Batović, a na istočnoj strani nekropole otkriven je samo jedan

ilirski grob na površini zemlje, s bogatim grobnim prilozima. To nam govori o korištenju starijeg

kultnog mjesta sahranjivanja.

Na površini zapadne nekropole, u nekoliko najzapadanijih blokova u gornjim plićim slojevima,

nalazilo se oko 20 starohrvatskih grobova horizonta 10.-11. st. s kamenom grobnom arhitekturom

(naknadni ukop u već postojeću starohrvatsku nekropolu).Registrirana su tri osnovna tipa grobova:

• grobovi u običnim zemljanim rakama


• grobovi u drvenim lijesovima.

Trećina grobova su bile obične zemljane rake, dok ih je najviše (dvije trećine) s kamenom grobnom

arhitekturom. Pokojnik je bio ograđen neobrađenim kamenjem, a imamo primjere sa samo jednim

kamenom (najviše pored glave ili nogu). Kod groba 313 pokojnik ima kamen ispod glave.

Najbrojniji su grobovi s većim brojem kamenja oko pokojnika. Naknadni ukop (horizont 10.-11. st.)

imao je kamenu grobnu arhitekturu od jednog ili dva reda pomno poslaganog kamenja oko

118



pokojnika. Nađeno je 20 grobova u kojima je pokojnik bio ukopan u primitivni drveni lijes (ostaci

čavala i istrunulog drva).

Svi grobovi su kosturni, na dubini 0,10 do 1,40 m. Svi su pokojnici ležali na leđima, s rukama

ispruženim niz tijelo, a samo je u ponekim grobovima položaj ruku bio različit. U 27 grobova su bila

sahranjena po dva pokojnika, a u dva groba čak tri pokojnika. Na zapadnoj nekropoli otkrivena su

22 dvojna i jedan trojni grob, a na istočnoj pet dvojnih i jedan trojni grob.

Orijentacija grobova bila je istok-zapad (s glavom na zapadu) s većim ili manjim otklonom.

Gotovo u svim grobovima nalaženi su sitni ulomci slavenske keramike korištene u ritualne svrhe,

posuti po grobnoj raci. Pet posuda je bilo pokriveno ili kamenom pločicom ili ulomkom rimskog

crijepa. To nam potvrđuje da se u keramičke posude stavljala popudbina (jelo i piće).

Značajan ritualni čin predstavljaju i ploče namjerno stavljene na kostur pokojnika (grobovi 13, 237,

278 i 310). Grob 76 uz keramičku posudu smještenu uz noge pokojnika ima 20 ulomaka razbijenog

rimskog stakla. U grobu 173 (majke s djetetom) na kostur majke bilo je postavljeno u stanovitom

redu 30 puževih kućica. U grobu 62 (majka s djetetom) nađen je u ustima pokojnice novac

franačkog cara Lotara (840.-885.), kao obol.

Prilozi u grobovima bili su brojni i tipološki raznoliki. U 235 grobova nađeni su prilozi. U

istraženim grobovima nađeno je gotovo 1000 predmeta starohrvatske materijalne kulture, od oružja,

nakita, ukrasnih dijelova nošnje do predmeta dnevne upotrebe alata i novca. Pored općeslavenske

komponente, održavaju se razni kulturni utjecaji kulture autohtonog romaniziranog ilirskog

pučanstva, te bizantski i franački utjecaji.

Od oružja se ističe dvosjekli željezni mač karolinškog tipa otkriven u grobu hrvatskog

dostojanstvenika. Treba spomenuti i željezna koplja, dvadesetak bojnih noževa, te veći broj

željeznih vrhova strelica različitih tipova i veličina. Nađeno je 11 primjeraka ostruga karolinškog

tipa.

Među nakitom zastupljene su: naušnice, ogrlice od zrnca staklene paste, srebrni torkves, privjesci,

prsteni od srebrnog i brončanog lima, te pređice i kopče koje su imale upotrebnu i ukrasnu funkciju.

Od nakita se ističu naušnice grozdolikog tipa izrađene tehnikom granulacije i filigrana (bizantski

import). Zanimljiv je i lijevani brončani pozlaćeni križić s prikazom stiliziranih ljudskih likova na

krakovima križa koji je služio kao ukras na odjeći. Nalaz potječe iz karolinškog kulturnog kruga i

vjesnik je kristijanizacije Hrvata početkom 9. st.

Grobna keramika je tehnologijom izrade, strukturom i načinom pečenja vrlo jednostavna i

predstavlja regionalnu varijantu s utjecajima keramičke proizvodnje autohtonog etničkog življa na

njen razvoj. Nađeno je preko 150 keramičkih posuda i to najbrojniji nalaz starohrvatske kultne

keramike.Među uporabnim predmetima rijedak nalaz predstavlja drvena vedrica sa željeznim okovima,

željezni srp, željezni ključevi, noževi britve, željezna šila, kameni brusevi i kresiva s kremenjem. U

119



jednostavne nalaze spadaju koštani češljevi, iglenici, jelenji parošci s likovima prikazanih lovačkih

prizora iz šamanističkog kulta.

Starohrvatsko groblje na Ždrijacu po arheološkim značajkama najveće je i najznačajnije

starohrvatsko groblje ranog horizonta na području Dalmacije. Okvirno se može datirati od 7. do

sredine 9. st.

Pojedini važniji grobovi

Grob 62, sredina 9. st. (slika gore)

U grobu su nađena dva para naušnica s grozdolikim

privjeskom i dva zadebljanja na luku. Izrađene su u

tehnici granulacije. Nađen je ulomak brončanog

prstena, denar Lotara I. (840.-855.), glinena posuda

trbušastog oblika i dva noža.

Grob 74, 1. pol. 9. st.

U grobu je nađena glinena posuda, dva noža, željezna

ostruga, kopča i kresivo s dva kremena.

Grob 161, kraj 8. i/ili početak 9. st. (slika lijevo)U grobu je nađen par ostruga, dijelovi garnitura za

zakopčavanje ostruga (dvije kopče, dva jezičca i

dvije petlje), sedam vršaka strelica, jedan obični i

jedan bojni nož, kopča, kresivo, jelenji parožak,

zakovica i željezni predmet nepoznate namjene. Na

parošku je stilizirani prikaz stabla života i likovi

konja s kultnim maskama.

120



Grob 166, 1. pol. 9. st.

U grobu je pronađen par ostruga, dva jezičca garniture za

zakopčavanje ostruga, bojni nož, vršak strelice i pršljen.

Grob 167, 1. pol. 9. st. (slika lijevo)

U grobu je pronađen par ostruga, dijelovi garniture za

zakopčavanje ostruga (dvije kopče, dva jezičca i dvije petlje),

glinena posuda, dva noža, vršak strelice, ostaci vedrice,

kresivo i dva kremena, brončani kolut i predmet nepoznate

namjene.

Grob 216, 1. pol. 9. st.

U grobu je nađena glinena posuda, nož i privjesak.

Privjesak je izrađen u tehnici

lijevanja. Kružnog je oblika s

nazubljenim plastičnimrubnimokvirom i alkicom za vješanje. U

središnjem polju s obiju strana je prikaz dvaju heraldički

postavljenih ljudskih likova (slika desno).


U grobu su nađeni vršak strelice, dvije karičice, dvije perlice od

staklene paste, dva noža, tri čavla i čaša. Č aša je plavozelene prozirne

boje. Ima kružnu stopu, izduženi vrat s polukružnim zadebljanjem i

ljevkasti recipijent. Površina

recipijenta je plitko kanelirana i

ukrašena premazom od žute

staklene paste, a taj ukras teče

ispod oboda.

Grob 312, 1. pol. 9. st. (slika desno)

U grobu je nađen par ostruga, dijelovi garnitura za

zakopčavanje ostruga (dvije kopče, dva jezičca i dvije petlje),

nož s okovom korica, cjevasti pojasni okov i sklopivi nož.

121



Grob 322, 1. pol. 9. st.

U grobu je nađen dvosjekli mač (tip H), koplje, par ostruga, dijelovi garniture za zakopčavanje

ostruga (dvije kopče, dva jezičca i dvije petlje), sedam čavala, nož s koricama, još dva željezna

noža, cjevasti pojasni okov, ogrlica (torgues) od srebrne žice četvrtastog presjeka, ogrlica od

staklene paste, dva praporca, kopča, aplika, kresivo i tri kremena, staklena boca, staklena čaša, dvije

glinene posude i novac-privjesak.

Boca je izrađena tehnikom slobodnog puhanja. Od tankog je

žućkastozelenog prozirnog stakla. Tijelo je loptastog oblika s

izduzenim koničnim vratom. Vrat je ukrašen prstenasto

nanesenim plastičnim valovnicama.

Č aša je načinjena od vrlo tankog plavkastozelenog prozirnog

stakla. Tijelo recipijenta plitko je kanelirano horizontalno i

paralelno postavljenim premazom od žute staklene paste.

Privjesak je nečitak rimski brončani novac.

Grob 324, 1. pol. 9. st.

U grobu su nađeni, pored zanimljivog brončanog pozlaćenog križića, četiri brončane karičice, tri

srebrna prstena, brončano polukuglasto dugme, dva željezna noža, dva keramička pršljena i ogrlica

od 28 staklenih perlica.

Jednokraki križić izrađen je tehnikom lijevanja. Na vrhovima krakova s obje strane nalazi se po jedna ušica s rupicom za pričvršćivanje. Na spojevima krakova, po sredini križa, nalaze se cetiri

ušice s rupicama, koje su služile za pričvršćivanje križića. Po sredini završetaka krakova su plastično

izvedene ljudske maske sa stiliziranim tijelom i naglašenom kosom, a

četiri ljudske maske nalaze se i po sredini samih krakova.


U grobu je nađen par naušnica s grozdolikim privjeskom. Izrađene su

u tehnici granulacije. Po sredini luka karike s vanjske strane nalazi se

grozdoliki privjesak sa središnjim krupnim zrnom, a s unutarnje

strane jedno krupno zrno optočeno sitnim granulama. S bocnih strana

karike nalaze se koljenca od sitnih zrnaca. Nađena je i brončana igla,

ogrlica od staklene paste, dva željezna noža, dva brončana prstena i

dva čavla.

Na prednjem dijelu jednog prstena je ugraviran pentagram, a kod

drugog je ugraviran točkasti motiv i motiv križa.

122



KAŠIĆ-MAKLINOVO BRDO

Kašić se nalazi oko 15 km sjeveroistočno od Zadra. Od 1954. do 1967. istraženo je na širem

području sela sedam srednjovjekovnih lokaliteta, na kojima je otkriveno preko 1000 grobova (7.

13. st.) i tri spomenika starohrvatske crkvene arhitekture.

Na položaju Maklinovo brdo otkrivena je najstarija nekropola na području Dalmacije. Sustavno

istraživanje djelomice ugroženog lokaliteta provedeno je 1955. pod vodstvom Mate Suića. U tri

kampanje (1955, 1957. i 1967.) otkriveno je ukupno 55 starohrvatskih grobova.

Na nekropoli su zastupljena dva osnovna tipa grobova: grobovi u jednostavnim zemljanim rakama

(12 grobova) i grobovi s upotrebom kamena (43 groba). Grobovi s upotrebom kamena međusobnose razlikuju po količini i načinu upotrebe kamena.

Svi su grobovi bili kosturni. Na nekropoli nije bilo ni jednog dječjeg groba. Većina je pokojnika

ležala na leđima, s rukama ispruženim niz tijelo, a samo kod nekoliko grobova ruke su bile neznatno

savijene i položene na karlicu. U dva groba zastupljena je dvojna sahrana.

U vezi s pogrebnim običajima sigurno su dvije odsječene glave, bez drugih kostiju, nađene uz

grobove 23 i 26. Značajnim ritualnim činom mogu se smatrati manje ili veće kamene ploče

namjerno postavljene na kostur pokojnika, i to na grudi i noge. Takva je pojava uočena kod tri grobai to nije usamljen slučaj ni na ostalim starohrvatskim nekropolama poganskog horizonta na području

Dalmacije.

Orijentacija grobova bila je pretežno istok-zapad (glava na zapadu) i s većim ili manjim otklonom

prema sjeveru ili jugu.

U grobnom inventaru zastupljeni su brojni, tipološki raznoliki grobni prilozi - oružje, oruđe, razni

upotrebni predmeti, nakit, ukrasni dijelovi nošnje i keramika. Od 55 otkrivenih grobova 43 groba

imala su grobne priloge, dok je 12 grobova bilo bez priloga.

Nekropola se okvirno datira u 8. st., a trajala je do u 1. pol. 9. st.

123



KAŠIĆ-MAKLINOVO BRDO, POLOŽAJ VINOGRAD S. DRČE - ŽARNO GROBLJE

Janko Belošević je 1967. u neposrednoj blizini kosturnog groblja na položaju Maklinovo brdo otkrio

slavensko žarno groblje. Nepunih 50 m jugoistočno od položaja na kojem se nalazila starohrvatska

nekropola s kosturnim grobovima, na svježe izoranoj površini uočeni su tragovi paljevine i pepela

pomiješani s ulomcima spaljenih ljudskih kostiju i s fragmentima keramike. Te su se tamne mrlje,

njih oko 20, jasno uočavale na svježe izoranoj pješčanoj površini, a nalazile su se na međusobnoj

udaljenosti od nekoliko metara. Pretraživanjem je sakupljen velik broj ulomaka slavenske keramike

od razbijenih posuda te ulomaka spaljenih ljudskih kostiju, pepela i komadića ugljena.

Na osnovi prikupljenog keramičkog materijala moglo se zaključiti kako se radi o većim keramičkim

posudama koje je plug traktora uništio i izbacio na površinu. Okolnosti nalaza kao i sam nalaz,

ulomci izgorjelih ljudskih kostiju pomiješanih s pepelom i ugljenom, koji su nađeni na mjestima

gdje su ležale razbijene keramičke posude (žare), bili su jasan dokaz da se radi o urnama u kojima su

bili sahranjeni spaljeni pokojnici. Od prikupljenih keramičkih ulomaka uspjelo je sastaviti nekoliko

cijelih keramičkih žara i izdvojiti ulomke više posuda.

Urne su se nalazile na nepravilnoj međusobnoj udaljenosti od nekoliko metara. Pokojnici se nisu

spaljivali na mjestu ukopa žare, nego je to činjeno na lomači dalje od mjesta ukopa, a zatim bi se

pepeo s ostacima spaljenoga stavio u keramičku žaru koju bi tada relativno plitko ukopali u zemlju i

nad njom napravili manji ili veći humak (da humaka nije bilo, žare bi zbog plitkog ukopa na

pješčanom terenu najvjerojatnije bile već prije uništene i bez obrade zemljišta).

Način žarnog sahranjivanja pokojnika u Kašiću (dubina ukopa žara, njihov raspored, i sve ostale

okolnosti koje prate taj obred sahranjivanja) ima obilježja koje imaju žarna slavenska groblja u

Č eškoj i Slovačkoj i ostalim slavenskim zemljama u kojima su u ranom srednjem vijeku obitavali

Slaveni i svoje mrtve, spaljene sahranjivali u keramičkim žarama (Mađarska, Rumunjska).

Ovaj nalaz predstavlja zasada najstariji arheološki trag Slavena, odnosno Hrvata na tlu Dalmacije.

Nalaz se datira okvirno u 7. st., a predstavlja i prvi arheološki dokaz o sahranjivanju spaljenih

slavenskih pokojnika u keramičkim urnama u Dalmaciji i šire.

KAŠIĆ-RAZBOJINE

Nekoliko stotina metara jugoistočno od lokaliteta Mastirine na kojem je otkrivena starohrvatska

crkva šesterolisnog tlocrta i groblje s njene južne strane, nalazi se položaj Razbojine.

Za vrijeme druge kampanje arheoloških radova na istraživanju starohrvatske crkve i groblja na

susjednom položaju Mastirine 1956., pristupilo se zaštitnom istraživanju ostataka nekropole na

položaju Razbojine. Otkriveno je 37 grobova.

Spašeni grobovi zapravo su periferni dio nekropole koja se većim dijelom protezala na južnoj i

jugoistočnoj strani lokaliteta. Svi su grobovi imali kamenu grobnu arhitekturu od neobrađenih

kamenih ploča. Kamene su ploče vertikalno postavljene uz kostur pokojnika, i to s bočnih strana

124



dvije do tri, a uz uzglavlje i stopala po jedna. Od 37 otkrivenih grobova 32 groba imala su pokrivene

ploče. Većina je grobova imala popločano dno sa po nekoliko manjih i tanjih ploča. Ta zanimljiva i

moglo bi se kazati gotovo jedinstvena kamena grobna arhitektura, otkrivena kod poganskog

horizonta starohrvatskih grobova u Dalmaciji, po tehnici

gradnje i obliku može se podijeliti u nekoliko tipova.

Prevladavaju uglavnom ovalni oblici grobova, a zastupljeni

su pačetvorinasti i trapezoidni oblici kamenih grobnih raka.

Dubina grobova bila je različita. Orijentacija grobova bila

je istok-zapad (glava na zapadu), s većim ili manjim

otklonom od zapada prema sjeveru, ili jugu.

Svi grobovi bili su kosturni, i u svim grobovima bila je

sahranjena samo po jedna odrasla osoba, osim u grobu 37, u

kojem se nalazilo dijete. Pokojnici su ležali na leđima, s

rukama ispruženim niz tijelo, osim u grobu 8, gdje je lijeva

noga pokojnika bila u koljenu savijena i prebačena preko

desne noge, a u grobu 14 obje noge pokojnika bile su u

koljenima savijene.

Niti u jednom grobu na Razboj inama nije bila uočena bilo kakva pojava vezana uz ritualni cin

sahranjivanja, što inače nije rijetkost kod tog horizonta starohrvatskih grobova u Dalmaciji.

KAŠIĆ-GLAVČURAK

Na širem području sela Kašić nalazi se pješčani humak zvan Glavčurak. Prilikom obrade zemlje i

kopanja pijeska nailazilo se na grobove koji su uništavani. Grobovi su bili u jednostavnim

zemljanim rakama, s kamenom grobnom arhitekturom, a nalazili se na dubini od oko 1 metar. U tim

su grobovima mještani nalazili ponajviše glinene posude. Kopanjem pijeska s južne strane humka

gotovo je u potpunosti uništena starohrvatska nekropola s preko 200 grobova. Arheološki muzej u

Zadru pod vodstvom Janka Beloševića poduzeo je 1965. zaštitna istraživanja pri kojima je istraženo25 grobova, od kojih je 10 pripadalo epohi seobe naroda, a 15 grobova je bilo iz starohrvatskog

vremena. Na lokalitetu su, dakle, postojale dvije vremenski i etnički različite nekropole, koje su se

na dijelu terena međusobno miješale.

Starohrvatska nekropola protezala se sa svojim većim dijelom na površini južno od humka, kao i

preko samog humka gdje se miješala s grobovima iz vremena seobe naroda. Od mlađeg horizonta

starohrvatske nekropole otkriveno je ukupno 13 grobova, koji su ležali plitko na periferiji humka.

Grobovi starijeg sloja nalazili su se na širem arealu humka i bili su bez grobne arhitekture, ukopani

na dubini od oko 1 m. Od tog sloja grobova zaštitnim istraživanjem otkrivena su samo dva groba,

dok su ostali grobovi, kojih je moglo biti i više od 50, tijekom vremena bili uništeni. Ta su dva

125



spašena groba bila orijentirana istok-zapad, a istu orijentaciju imali su i ostali grobovi koji su

uništeni. Među nalazima starijeg horizonta zastupljena je keramika (dva željezna noža, ulomci

željeznih obruča i držak od vedrice, željezni srp).

Na lokalitetu je postojala kompleksna nekropola. Najstarija faza se okvirno datira u 6. st., a

pripadala je kasnoantičkom autohtonom življu, s pojedinačnim ukopima Istočnih Gota.

Starohrvatska nekropola, koja se jednim dijelom miješala s nekropolom iz vremena seobe naroda,

imala je dva horizonta. Stariji horizont se datira u 2. pol. 8. st. do u 1. pol. 9. st., i po svom

arheološkom obilježju uklapa se u poganski horizont starohrvatskih nekropola na području

Dalmacije. Mlađi sloj grobova s kamenom grobnom arhitekturom pripada vremenu od 10. do 11. st.

SMILČIĆ-KULICA

Oko 1 km jugoistočno od sela Smilčić, na položaju Kulica prilikom krčenja zemlje 1931. i 1932.

otkriveni su i uništeni brojni grobovi, zapravo cijela starohrvatska nekropola. Svi grobovi su imali

kamenu arhitekturu, a nailazilo se na brojne željezne predmete i keramičke posude kao grobne

priloge. Spašeno je nekoliko željeznih noževa, željezni držak i više ulomaka obruča drvene vedrice,

fragmentarno sačuvane željezne ostruge i nekoliko većih ulomaka keramike.

Arheološki muzej u Zadru istražio je 1973., pod vodstvom Janka Beloševića, pet preostalih grobova

što su se nalazili po sredini poljskog puta.

Grobovi su bili načinjeni od kamenih ploča vertikalno postavljenih oko kostura. Dva su groba imala

popločano dno, a četiri su imala pokrivne ploče. Najvjerojatnije su svi grobovi na ovoj nekropoliimali kamene pokrivne ploče. Grobovi su bili trapezoidni i pačetvorinasti.

Grobovi su bili orijentirani sjeverozapad-jugoistok (glava na sjeverozapadu), i najvjerojatnije je da

je uništeni dio nekropole imao istu ili sličnu orijentaciju. Položaj pokojnika u grobovima također je

bio uobičajen.

Grobni su prilozi nađeni u četiri groba (dva željezna noža, jedna keramička posuda, keramički

pršljen, ulomak željeza od neutvrđena predmeta i dvije puževe kućice).

Nekropola se ubraja među starohrvatske nekropole poganskog razdoblja i okvirno se datirati u 8. st.,a vjerojatno je trajala do u 1. pol. 9. st.

BILJANE DONJE-TRLJUGE, POLOŽAJ PRŽINE

Selo Biljane Donje nalazi se oko 18 km istočno od Zadra. Istočno od zaselka Trljuge, na položaju

Pržine, iskapanjem pijeska došlo je do otkrića i devastacije većeg broja grobova iz raznih epoha.

Arheološki muzej u Zadru 1973. poduzima zaštitna arheološka istraživanja s ciljem spašavanja

preostalih starohrvatskih grobova na još neuništenim površinama lokaliteta, i revizije istraživanja na

uništenom dijelu terena na kojem su se nalazili ilirski, rimski i srednjovjekovni grobovi. Pod

vodstvom Janka Beloševića istražena su 23 starohrvatska groba, a kako je godinu prije spašeno pet

126



grobova, ukupan broj grobova je 28. Od toga 17 je pripadalo 8. i 1. pol. 9. st., a 11 grobova 10. i

11. st.

Kod starijeg sloja starohrvatskih grobova nekoliko je grobova bilo

u običnim zemljanim rakama, dok su ostali imali kamenu grobnu

arhitekturu. Kod mlađeg sloja grobova, koji je djelomice ukopan

na stariji horizont grobova, zastupljena je bila raznolika kamena

grobna arhitektura.

Ni jedan grob starijeg horizonta nije imao pokrivenih ploča ni

popločanog dna. Dubina grobova bila je različita. Orijentacija

grobova bila je istok-zapad (glava na zapadu), s većim ili manjim

otklonom prema sjeveru ili jugu. Svi su grobovi bili kosturni, i u

grobu se nalazio samo po jedan pokojnik. Uglavnom su bili

ravnomjerno zastupljeni muški i ženski pokojnici, dok ukopa

djece nije bilo. Nezastupljenost dječjih grobova je pojava

svojstvena za stari horizont starohrvatskih grobova u Dalmaciji. Pokojnici su ležali na leđima, s

rukama ispruženim niz tijelo.

Grobni prilozi nađeni su u 10 grobova starijeg horizonta (pet keramičkih posuda, sedam željeznih

noževa).

Stariji horizont grobova dio je veće, ali najvećim dijelom već uništene kompleksne nekropole

(ilirska, rimska i starohrvatska) koja se protezala na širem arealu terena, a na dijelu terena bila je

međusobno izmiješana. Taj se horizont starohrvatskih grobova može šire datirati u 8. st., a nekropola

je vjerojatno s prekidima trajala sve do u 11. st., što nam potvrđuju otkriveni grobovi mlađeg sloja.

STANKOVCI-KLARIĆA KUĆE

Na krajnjem jugozapadnu Ravnih kotara, 2 km južnije od centra sela Stankovci nalazi se zaselak

Klarići, a nekoliko stotina metara sjeverno njega kopanjem pijeska dolazilo je u više navrata do

otkrića i uništavanja starohrvatskih grobova. Arheološki muzej u Zadru je 1972. pod vodstvom2 .Janka Beloševića poduzeo zaštitna istraživanja. Istražena je površina od oko 300 m terena i spašeno

ukupno 13 starohrvatskih grobova.

Otkriveni grobovi zapravo su periferni dio veće

starohrvatske nekropole, koja je najprije obradom

zemlje, a potom kopanjem pijeska u potpunosti

uništena.

Arheološki karakter otkrivenih starohrvatskih

grobova ima pogansko obilježje, po načinu

sahranjivanja i po grobnim prilozima. Zastupljena su dva osnovna tipa grobova: grobovi u običnim

127



zemljanim rakama i grobovi s kamenom grobnom arhitekturom u suhozidnoj tehnici od neobrađena

kamena u nekoliko slojeva, bez pokrivnih ploča i bez popločana dna. Prevladavali su ovalni oblici

grobova. Relativna dubina grobova iznosila je oko 1 m. Orijentacija grobova raznolika je i razlikuje

se od uobičajene orijentacije istok-zapad kod starohrvatskih grobova tog horizonta na tlu Dalmacije.

Nekoliko grobova bilo je orijentirano suprotno, tj. sjeveroistok-jugozapad, glava na sjeveroistoku.

Pokojnici su ležali na leđima, s rukama ispruženim niz tijelo, osim u grobu 6 gdje su ruke pokojnika

bile savijene na karlici, a u grobovima 3 i 5 noge su bile savijene ispod koljena.

Među grobovima je otkriveno vatrište, koje je bez sumnje služilo za paljenje kultne vatre pri obredu

sahranjivanja. To je ujedno i prva pojava te vrste nalaza na starohrvatskim nekropolama tog

horizonta na području Dalmacije.

Među grobnim prilozima zastupljeno je oružje, oruđe, keramika, jedan toaletni predmet i nekoliko

neindentificiranih metalnih ulomaka.

Grobovi se okvirno datiraju u 8. st.

BURNUM-IVOŠEVCI

Na položaju Šupljaja, u arealu nekadašnjeg rimskog logora Burnum, krajem 19. i početkom 20. st.

otkopano je više ranosrednjovjekovnih grobova. Nekoliko nalaza iz tih grobova otkupio je 1894.

Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, no danas je većina izgubljena.

U Burnumu u selu Ivoševcima kod Kistanja Lujo Marun je 1897. istražio oko tridesetak

starohrvatskih grobova, koji su većinom bili izrađeni od kamenja uzetog iz porušenih antičkih kuća iod ulomaka rimskih kamenih natpisa. Od priloga u njima se našlo naušnica, prstenja, srnećih i

jelenjih rogova.

Početkom 1899. Marun nastavlja iskopavati u Burnumu. Ovaj put počeo je istraživati jednu veću

gomilu. Tu je otkrio više starohrvatskih grobova (točan im se broj ne zna) u kojima se našlo

naušnica i prstenja raznih tipova, od kojih jedan zlatni s privjeskom, a vjerojatno je tom prilikom

nađena i ostrogotska fibula.

DUBRAVICE KOD SKRADINA

Dubravice se nalaze 5 km sjeveroistočno od Skradina. Ranosrednjovjekovno groblje otkriveno je

slučajno 1986. na padini pred župnom kućom i kapelicom.

Otkriveno je 56 grobova - 50 kosturnih i šest paljevinskih. Kosturni su bili složeni u redove.

Grobovi su građeni od nepravilnih kamenih ploča, poklopljeni sa poklopcima, a javljaju se i grobovi

s drvenom konstrukcijom koji su smješteni na istoj dubini kao i glavnina grobova s kamenom

arhitekturom. U objema skupinama grobova, uz ostatke pokojnika, pronađeni su posve slični grobni

prilozi.

128



Kod šest paljevinskih grobova radilo se o žarama ispunjenim garom i pepelom. Godine 1989.

pronađena je čitava žara in situ, ispunjena ostacima spaljenih ljudskih kostiju, a bila je poklopljena

kamenim poklopcem. Smatra se kako je treba datirati u 7. st., odnosno prva desetljeća 8. st.

Što se tiče priloga, nema razlike među grobovima s kamenom i drvenom arhitekturom. Najbrojniji

su bili keramički lonci (27 komada). Oni su se uglavnom nalazili u grobovima, uz glavu ili stopala

pokojnika, ali ih je nekoliko otkriveno i izvan raka, na grobnim poklopcima. Sljedeća najbrojnija

skupina predmeta željezni su noževi (18, od toga u dva slučaja riječ je o bojnim noževima).

Osim keramičkih posuda i željeznih noževa otkriveni su i okovi triju drvenih vedrica za vodu, tri

željezna kresiva, željezni vršak strelice, željezni okov, korica jednog noža, dva željezna okova

neutvrđene namjene, te još nekoliko željeznih predmeta koje nije bilo moguće identificirati. Nađena

su dva komadića kremena, jedan pravilno rezani komad mramora, jedan keramički pršljen, ostaci

kožne vrećice još neutvrđena sadržaja i jedna brončana pojasna kopča.

Pored tih uporabnih, u grobovima je pronađen čitav niz nakitnih predmeta: četiri srebrne i dvije

pozlaćene naušnice, četiri brončana i jedan srebrni prsten i dvije na osobit način oblikovane ogrlice.

Nađen je i jadan zlatni i dva brončana novčića, te dijelovi ljuske jednoga jajeta.

Za datiranje su nam važni sljedeći predmeti. Srebrna naušnicu zvjezdolikog tipa pronađena u grobu

15 vrlo je slična paru bizantskih zvjezdolikih naušnica otkrivenih u Golubiću kod Knina, pa bi

početak pokapanja trebalo datirati najkasnije u početak 8. st. Pronađeni zlatnik (solidus) bizantskog

cara Konstantina V. Kopronima i sina mu Lava (751.-775.), otkriven u neposrednoj blizini usta

pokojnika u grobu 34, kao i neki drugi nalazi, potvrđuje uporabu groblja tijekom cijelog 8. st.

Prisutnost para pozlaćenih naušnica žminjskog (odnosno buzetskog) tipa u grobu 11 upućuje na

trajanje pokapanja do u 9. st.

BISKUPIJA-CRKVINA

U istraživanjima koja su oko crkve sv. Marije s prekidima vođena od kraja 19. st. otkopan je veliki

broj ranosrednjovjekovnih grobova, s vrlo različitim i značajnim predmetima u njima. Prema

nalazima iz grobova položaj je kao ukopište kontinuirano korišten od kasne antike, a djelomično sekao groblje upotrebljava i danas. Nalazi iz ranosrednjovjekovnog sloja grobova određuju ga kao

najvažniji arheološki lokalitet tog razdoblja.

Prva iskopavanja koja je od 1886. do 1908. vršio Lujo Marun iznjedrila su najveću količinu

najznačajnijih nalaza, no, na žalost vođena su bez kvalitetne i dostatne dokumentacije.

Revizijska istraživanja od 1950. do 1952. obavio je Stjepan Gunjaca, a najnovija tijekom 2000. Ante

Milošević i Ljubo Gudelj.

Broj grobova na Crkvini se sigurno penje i na više stotina, a po nekim je procjenama na Crkvini

otkriveno oko 1000 grobova.

Na Crkvini su bila četiri tipa grobova:

129



• grobovi od neobrađenih kamenih ploča (mrtvac se polagao bez lijesa, pokrov je činilo

nekoliko ploča poklopnica, nad grobove se obično postavljala veća kamena ploča - stećak, u

gotovo svim grobovima nađeno je mnogo naušnica, prstenja, novca i drugih predmeta

ukrasnog karaktera, kao i ostruga)

• sarkofazi koje su Hrvati uzimali s rimskih nekropola i u njih ukapali svoje odličnije

pokojnike

• zidani grobovi oblijepljeni malterom u koje bi mrtvace bez lijesa polagali, poklopnicama

pokrili, a razinom zemlje postavili stećak (relativno vrlo malo nalaza, poneka naušnica,

prsten i novac)

• zidani etažni grobovi (dosta duboki, neki su bili presvođeni, a neki pokriveni povećom

obrađenom debelom kamenom pločom, obično je bilo pokopano više mrtvaca, jedan iznad

drugoga na katove, bili su međusobno odijeljeni kamenim pločama, najčešće su bila tri, a

rjeđe dva kata grobova, pronađeno je oko dvadesetak ovakvih grobova, a nalazili su se u

bazilici i na svim krajevima nekropole, u ovom tipu grobova nalaza uopće nije bilo).

Godine 1950. i 1951. na Crkvini je provedena revizija prijašnjih istraživanja. Na velikom je

prostoru (većinom u jugoistočnom i južnom dijelu) pronađeno 88 netaknutih starohrvatskih grobova.

Po tipu grobovi su podijeljeni u tri vrste:

• grobovi u jednostavnoj raki s ostatkom lijesa (jedan grob, u njemu lagane brončane

karolinške ostruge s priborom za zakopčavanje)

• grobovi u jednostavnoj raki bez ostataka lijesa (osam grobova, orijentirani istok-zapad)

• grobovi obzidani običnim kamenjem i pokriveni pločama (79 grobova ovalnog, pravokutnog

i prijelaznog tipa, orijentacija istok-zapad).

U oba ova tipa grobova nađeni su prilozi i nalazi. Posebno se ističu predmeti nakitnog karaktera

(obične karičice, karičice s koljencem, naroskane karičice, S-karičice, jednojagodne naušnice,

trojagodne naušnice, četverojagodne naušnice, razno prstenje, ukrasne aplike, ogrlica od 1040

raznobojnih staklenih perlica) i 6 komada mletačkog novca. Prema ovim nalazima, kao i po

nalazima karolinških ostruga, zaključuje se da otkriveni grobovi na Crkvini u Biskupiji potječu od 8.

do početka 14. st.

BISKUPIJA-BUKOROVIĆA PODVORNICA

Na ovom su lokalitetu otkriveni temelji tzv. "četvrte" predromaničke crkve u Biskupiji (Lujo Marun

1889.). Uokolo crkve bilo je groblje 10.-12. st. (možda i paljevinski grobovi). Ukupno su (1939.,

1951.) otkrivena 123 starohrvatska groba. Većina ih je orijentirana su u uobičajenom pravcu istok-

zapad. U svim grobovima, osim u dva, bili su kosturi, a u nekima je bilo i po više ukopanih.

Otkrivena su i tri dvojna groba (istovremeno ukopano više osoba). U dva groba bila su dva mrtvaca

ukopana jedan iznad drugoga, a u trećem su dva položena jedan pored drugoga. Mrtvaci u

130



grobovima bili su položeni na leda s ispruženim rukama niz tijelo. U dosta grobova primijećeni su

tragovi paljevine, koja se rasprostirala od glave do sredine tijela, a prema nogama rjeđe.

Grobovi su podijeljeni u četiri tipa:

• obična zemljana raka bez kamenih obložnica (27 grobova, kod nekih se iznad mrtvaca

stavljao sloj maltera ili gline, datirani su u 8. st.)

• grobovi ovalnog oblika od tesane sedre ili običnih ploča od vapnenca (51, datirani 9.-12. st.)

• grobovi pravokutnog oblika od sedre ili nepravilnih kamenih ploča (18, kasniji su od

prethodnih)

• grobovi trapezoidnog oblika (21, 13.-15. st.).

BISKUPIJA-BRAČIĆA PODVORNICE

Lokalitet je istraživao Lujo Marun. Pronađeno je 50ak grobova, a većina je pokojnika sahranjena u

drvenim lijesovima. Od priloga su pronađeni: željezni noževi, strelice, igle, šila, kresiva, kremenje,

praporci, koplje, češalj, puce, ogrlice os staklenih perli, prstenje, naušnice.

Radi se o starohrvatskim grobovima 7. i 8. st. - stariji horizont starohrvatskih grobova, a možda čak

među njima ima grobova iz vremena seobe naroda.

BISKUPIJA-DOLOVI

Na ovom su lokalitetu pronađena tri kosturna groba, a možda i paljevinski grob. Grobovi su bili

jednostavne zemljane rake. Jedan je pokojnik bio sahranjen u lijesu, a uz njega su nađeni željezna

ostruga, glinena posuda i željezni nožić. U drugom grobu su nađeni željezni nož, strelice, kresiva i

kremen. Marun grobove datira u 8. st.

VRLIKA-ZDUŠ

Oko 1 km jugoistočno od Vrlike, na blago uzdignutom humku, radnici su vadeći pijesak 1902.

slučajno otkrili grobove. Koliko se grobova tom prilikom pronašlo nije poznato. Grobovi su bili u

običnoj zemlji.

Godine 1957. na tom istom položaju, ili možda u neposrednoj blizini, prilikom krčenja zemlje za

vinograda naišlo se na grobove, pa su poduzeta zaštitna istraživanja, koja je vodio D. Jelovina.

Istraživanja su trajala samo dva dana. Otkriveno je ukupno 5 ranosrednjovjekovnih grobova. U četiri

groba kod glave pokojnika nadena je po jedna keramička posuda. Drugih nalaza nije bilo.

KOLJANE GORNJE-CRKVINA

Godine 1890. i 1891. obavljena su prva arheološka istraživanja na položaju Crkvina u Gornjim

Koljanima. Otkriveni su ostaci starohrvatske crkve u kojoj je nađeno dosta fragmenata dekorativne

kamene plastike iz 9. st. Oko crkve pronađeno je i istraženo mnoštvo grobova u kojima nije bilo

nikakvih priloga. Svi su grobovi izrađeni od kamenih običnih ploča, i ni jedan nije bio zidan.

131



Istraživanja ovog položaja bila su potpuno završena 1897. Tada su u cijelosti su otkriveni temeljni

ostaci trobrodne crkve, a ne jednobrodne kako se to prije mislilo. Brodove dijele zidani stubovi

izduženog presjeka. U njezinu atriju pronađena su i dva groba s prilozima ostruga. S istočne strane

bazilike otkriveno je još mnogo grobova u kojima se našlo srebrnih naušnica sličnih onima iz drugih

starohrvatskih grobalja.

Prilikom krčenja zemljišta 1936. opet se naišlo na grobove. Istraživanja su provedena nestručno pa

se nikakav podatak o njima nije sačuvao. Zbog toga je 1956. provedena revizija iskopavanja. Unutar

crkve u prevrtanoj zemlji nađena je jedna zlatna jednojagodna naušnica, a pronađena su i dva groba.

Jedan grob je bio načinjen od nepravilnih kamenih ploča vertikalno naslaganih uokolo mrtvaca,

ovalnog oblika, a u drugom je mrtvac bio pokopan u običnu zemljanu raku bez ikakve grobne

ograde. Kulturnog inventara u njima nije bilo.

KOLJANE GORNJE-VUKOVIĆA MOST

Oko 400 m zapadno od položaja Crkvina i oko 100 m sjeveroistočno od Vukovića mosta, s lijeve

strane Cetine, slučajno su 1897. otkrivena tri groba orijentirana istok-zapad.

Grob 1 bio je zemljana raka, u kojoj je pokojnik sahranjen u drvenom lijesu oblijepljenom bijelom

glinom. Uz lijevi bok pokojnika otkriven je mač s pripadajućom garniturom. U istom su grobu uz

noge pokojnika otkrivene ostruge s garniturama za zakopčavanje (jedna garnitura danas nedostaje).

Na pojasu pokojnika nalazio se željezni cjevasti pojasni okov, a iznad glave ulomak željeza, koji bi

mogao biti dio kresiva. Oba su predmeta također izgubljena. Pokojnik u grobu 2 bio je sahranjen uzemlju bez lijesa, a pored lijeve bedrene kosti otkriveni su kresivo i kremen. Od trećeg groba

sačuvale su se samo potkoljenične kosti pokojnika.

GRBOREZI

Tijekom 1954., 1955. i 1956. na položaju Mramorje u Grborezima kod Livna otkopano je veliko

kasnosrednjovjekovno groblje 14.-15. st. s ukupno 266 istraženih grobova. Nekoliko grobova

pripada starijem vremenu i vjerojatno je dio groblja na redove 8.-9. st., djelomično uništenog

kasnijim pokopima.

PODGRADINA-REŠETARICA KOD LIVNA

Niz predmeta potječe iz slučajno otkrivenih grobova 1987., koji su se nalazili u sklopu manjeg

groblja s ukopima u zemljanim rakama, u ruševinama starokršćanske crkve.

132



KAROLINŠKI UTJECAJ NA RAZVOJ KULTURE HRVATA U RANOM SREDNJEM VIJEKU

Karolinški politički i crkveni utjecaj počinje na početku 9. st., kada je Karlo Veliki proširio franačku

moć na dalmatinske Hrvate, a posebno je povećan za njegova sina i nasljednika Lotara (širi vlast na

Dalmaciju). Utjecaj se prvenstveno vidi u oružju i ratničkoj opremi, a u nakitu rijetko. Sakralni

predmeti i jezičac s natpisom iz Gornjih Vrbljana upućuju na činjenicu kako Hrvati primaju

kršćanstvo od Franaka putem akvilejske patrijaršije. U prilog tome govori i kult franačko-akvilejskih

svetaca (Asel, Martin, Krševan, Ludovik, Ambroz, Mogor, Marta, Eufemija, Marcela), te franačka

imena svećenika uklesana na starohrvatskim kamenim spomenicima (Theudebertus, Gumpertus ...).

Karolinški je trgovački put vodio s lotarinško-luksemburškog prostora (bogat kvalitetnom željeznom

rudom) preko donjeg Dunava i prijevoja Alpa u dalmatinsko zaleđe. Hrvati od Karolinga uglavnom

preuzimaju oružje i ratničku opremu, dok su ostali nalazi malobrojni.

Karolinški se utjecaj očituje i u starohrvatskoj arhitekturi. Javlja se već u 9. st., i nastavlja se kroz

otonsko razdoblje. Marasović navodi dva vida tog utjecaja: zvonici i westwerk (možda je ovo bolje

prešutit, držite se radije naprava za prolijevanje krvi - mačevi, sje kire .) .

Karolinški utjecaj jenjava u kasnom 9. st. za vladavine Zdeslava i Branimira, jer tada prestaje

karolinško vrhovništvo. Iz poslijekarolinškog doba ima manje nalaza (mačevi, ostruge, koplja), i oni

svjedoče o očuvanom kontaktu sa zapadnom Europom, samo u znatno manjem omjeru nego ranije.

1. ORU ŽJE I OPREMA RATNIKA

MAČEVI

Hrvati od vremena doseljenja do širenja franačkog utjecaja ne dolaze ili vrlo rijetko dolaze u doticaj

s ovakvom vrstom oružja (potpuni izostanak mačeva na lokalitetima datiranim prije kraja 8. st.). Pod

franačkim utjecajem počinju se na prostor hrvatske kneževine importirati dugi dvosjekli mačevi

(spathe), koji su proizvedeni u porajnskim kovačnicama.

Na prostoru Dalmatinske Hrvatske dosad je pronađeno 19 mačeva, a uz njih postoje još dva s

lokaliteta koji su usko geografski, društveno i privredno povezani s teritorijem Dalmatinske

Hrvatske. To je mač s lokaliteta Č airi-Stolac na istočnoj obali Neretve, te mač iz sela Divoselo na

Velebitu. Nalazi uglavnom potječu iz uništenih grobova, a rjeđe sa sustavno istraženih nekropola.

Mačeve nalazimo u ratničkim grobovima i vezuju se uz vladajući sloj (znak digniteta). Dospjeli su u

zemlju u 9. st. (oni iz 2. pol. 8. st. kovani su u Porajnju, a oni iz 9. st. u Porajnju i drugdje).

Povezanost ovih mačeva s nekropolama ili pojedinačnim grobovima vrlo je zanimljiva jer nalazi

mačeva iz zapadne i srednje Europe najčešće potječu iz ostava ili su pronađeni u koritima rijeka. To

ukazuje na još uvijek jak poganski običaj ukapanja među Hrvatima krajem 8. i u 1. pol. 9. st. (kad je

datirana većina mačeva).

Mač se sastoji od dva dijela: balčaka i sječiva, a balčak se dijeli na jabučicu, rukohvat i nakrsnicu.

133



Na prostoru Dalmatinske Hrvatske dosad su pronađeni mačevi:

• tipa H, • poseban tip 1

• tipa K, • tip X

• prijelazni tip K-O (O-III) • tip a.

Uz mačeve pronađene u zatvorenim grobnim cjelinama u pravilu se pronalaze i dijelovi garniture za

zakopčavanje koja se sastoji od dvije kopče, dva jezičca i dvije petlje.

1. MAČ EVI POSEBNOG TIPA 1

Mačeve posebnog tipa 1 vrlo često obilježava trodijelno izvedena kruna jabučice, s povišenim

srednjim dijelom. Oni nemaju jednoobrazno oblikovanu jabučicu, tako da u ovaj tip spadaju i

mačevi sa izrazito otupljenim vrhom jabučice, ali i prijelazni oblici ka tipu H tj. tipu K. Nakrsnica je

u pravilu kratka, ravna i masivna. Sječivo je u većini slučajeva damascirano, a gotovo uvijek se na

sredini sječiva nalazi žlijeb za otjecanje krvi.

U Hrvatskoj je dosad pronađeno pet mačeva posebnog tipa 1 sa četiri lokaliteta:

1. Morpolača-Tubića kuće

Ovaj mač potječe s uništenog ranosrednjovjekovnog groblja. Dugo se vjerovalo kako je riječ o

ostacima dva različita mača. Jabučica se u literaturi povezivala s lokalitetom Plavno kod Knina, a

sječivo s lokalitetom Gračac kod Skradina.

Jabučica mača je dvodijelna, s gornjim trokutasto i donjim ovalno oblikovanim dijelom te na njoj

nisu vidljivi nikakvi ostaci ukrašavanja. Nakrsnica je kratka i masivna, dok je sječivo dvosjeklo i posredini ima kanal za otjecanje krvi.

2. Orlić kod Knina

Ovdje su u uništenim grobovima pronađena dva mača, ali jedan je dugo bio pripisivan nalazištu

Vrpolje kod Knina, a drugi nalazištu Biskupija-Crkvina.

Jeda n m ač predstavlja prijelazni oblik iz posebnog tipa 1 u tip H. Vrh jabučice trokutasto je

oblikovan, a na jabučici su tragovi triju polja koja su nekad bila ukrašena. Nakrsnica je kratka i

masivna. Oštrica je dvosjekla. Po sredini sječiva je kanal za otjecanje krvi.Jabučica drugog mača izrađena jeod dva dijela (slika lijevo). Gornji dio je trokutastog oblika i

podijeljen je na tri polja, u potpunosti platirana pozlaćenom

mjedi. Bočna polja ukrašena su graviranim motivom jelinih

grančica, dok je središnje polje ukrašeno dvjema viticama.

Nakrsnica je kratka i masivna. I ona je platirana

pozlaćenom mjedi. Sječivo je dvosjeklo, damascirano i po

sredini ima kanal za otjecanje krvi.

Ovaj ukras sličan je ukrasima na mačevima pronađenima na

Baltiku i u Nizozemskoj, ali nema izravne analogije.

134



Ova tri mača datiraju se u posljednju četvrtinu 8. st., u ranokarolinško doba i predstavljaju proizvod

franačkih radionica u Porajnju. Do nas su vjerojatno stigli trgovačkim putovima iz sjeverne Italije na

početku 9. st., ali treba ostaviti otvorenu mogućnost kako je neki od njih na ovaj prostor dospio u

vrijeme franačko-avarskih ratova.

3. Prelog-Cirkovljan (Cirkovljani-Diven, Međimurska Podravina)

Ovaj mač predstavlja prelazni oblik iz posebnog tipa 1 u tip K. Jabučica ima pet režnjeva.

4. Medvedička kraj Đ urdevca

Ovaj mač predstavlja prelazni oblik iz posebnog tipa 1 u tip H.

Ove podravske spate su dospjele u zemlju u vrijeme pohoda Karla Velikog na Avare oko 800., dok

su primjerci iz Dalmatinske Hrvatske dospjeli u zemlju kasnije, u 1. pol. 9. st. (iz sjeverne Italije).

2. MAČ EVI TIPA H

Unutar mačeva tipa H Petersen je izdvojio dvije varijante:

• stariju, kasnog 8. i ranog 9. st. - obrubljeni hrbat na bazi jabučice i na nakrsnici

• mlađu, od 9.-11. st., hrbat je jedva vidljiv.

Nalazi mačeva ovog tipa razasuti su na velikom području europskog kontinenta,

od ušća Loire na zapadu, do Volge na istoku. Porijeklo tipa treba lokalizirati u

Porajnje. U 9. st. širi se upotreba ovih mačeva i na ostalu srednju Europu.

Tijekom 10. st. pojavljuju se i u staromađarskim grobovima, a šire se i na

Ukrajinu i Rusiju. Najveća koncentracija im je u Skandinaviji, gdje su od kraja9. pa kroz cijelo 10. st. Vikinzi sami proizvodili ovaj tip.

Ovaj tip odlikuje trokutasta jabučica sa zaobljenim rubom. Jabučica i nakrsnica

su često ukrašene tauširanjem, ali nisu rijetki ni neukrašeni primjerci. Sječivo je

obično dvosjeklo (poznati su i jednosjekli) i često je izrađeno damasciranjem.

1. Gradac kod Drniša c radni-

Mač ima dvodijelnu jabučicu, kojoj je gornji dio trokutasto oblikovan. Jabučica i nakrsnica su

ukrašene tauširanjem. Na bazi jabučice i na nakrsnici uočljiv je hrbat, koji govori o ranijoj varijanti.Sječivo je dvosjeklo, damascirano i po sredini ima kanal za otjecanje krvi.

2. Katuni kraj Omiša

Mač ima dvodijelnu jabučicu. Jabučica i nakrsnica su ukrašene tauširanjem tj. gusto

raskovanom mjedenom žicom. Na bazi jabučice i na nakrsnici vidljiv je hrbat.

Sječivo je dvosjeklo i ima kanal za otjecanje krvi.

3. Nin -Ždrijac

Mač je pronađen u obiteljskom grobu 322 (slika lijevo). Uz mač, kraj kojeg su

pronađeni ostaci drvenih korica na kojima su bili uočljivi tragovi kože i tekstila,

pronađeno je, od ratničke opreme, i koplje te par ostruga.

135



Mač ima dvodijelnu jabučicu. Nisu vidljivi tragovi ukrašavanja. Sječivo je

dvosjeklo, iskovano od kvalitetnog čelika tehnikom damasciranja. Po sredini

sječiva je plitak žlijeb za otjecane krvi.

4. Rudići kod Glamoča

Na lokalitetu Grebnice su, u jednom od uništenih grobova, nađeni mač i dva

koplja (slika desno). Jabučica mača je dvodijelna. Nakrsnica je kratka. Po

sredini sječiva se ističe kanal za otjecanje krvi.

Nastanak dva tauširanjem ukrašena mača s nalazišta Katuni i Gradac datira se na

kraj 8. st., a pod zemlju su došli vjerojatno u prvoj četvrtini 9. st. Na ninskom

maču hrbat se jedva uočava pa je mač vjerojatno proizveden na početku 9. st.

Sva četiri mača su vjerojatno proizvod radionica u Porajnju i predstavljaju

franački import.

3. MAČ EVI TIPA K

Ovaj tip mača nastao je u radionicama Porajnja, u 2. pol. 8. st. Razvio se iz

kasnomerovinških mačeva sa zoomorfnim završecima na jabučicama. Nalazi ovih mačeva

najzastupljeniji su na prostoru Norveške, Sjeverne Irske i Hrvatske, dok su u srednjoj i zapadnoj

Europi rijetki, a u istočnoj Europi uopće nisu poznati.

Ovaj tip ima raščlanjenu krunu jabučice - najčešće pet, rijetko šest ili sedam režnjeva. Režnjevi su

odvojeni žljebovima ispunjenima žicom. Oni su ili jednake širine ili je srednji režanj širi i povišeniji

od ostalih. Nakrsnica ima kraću i dužu varijantu. Nisu rijetki primjerci kojima je jabučica bogato

ukrašena tauširanjem, a nakrsnica platiranjem. Dvosjeklo sječivo je često damascirano i u pravilu

ima žlijeb za otjecanje krvi. Unutar tipa možemo razlikovati i prijelazni tip K-O, koji ima jabučicu

identična kao i tip K, dok nakrsnica umjesto zaobljenih ima zašiljene krajeve, što je odlika tipa O.

1. Biskupija - Crkvina

Godine 1891. i 1892. pronađena su tri mača ovog tipa.

U grobu 1 (slika lijevo), južno od predvorja crkve sv. Marije,

pronađen je željezni dvosjekli mač s kratkom nakrsnicom. Jabučica

a je ukrašena s pet režnjeva odijeljenih srebrnom žicam. Na

dvosjeklom damasciranom sječivu uočljiv je kanal za otjecanje

krvi. Rendgenskim snimanjem otkriveno je kako se na oštrici nalazicpseooj * . . . . . .

jetkanjem izvedena radionička signatura VLFBERTH.

Uz mač je pronađena i ranokarolinška brončana garnitura za

zakopčavanje, koja se sastoji od tri jezičca, dvije kopče i dvije

petlje. Jedan jezičac je štitastog, a dva su srcolikog oblika. KopčeI136



su nejednakih dimenzija. Petlje su pravokutnog oblika, a gornja im je površina ukrašena narebrenim

ukrasom.

U grobu 6 (slika desno), južno od predvorja crkve sv. Marije,

pronađen je željezni dvosjekli mač. Mač ima kratku masivnu

nakrsnicu i jabučicu ukrašenu s pet režnjeva. Baza jabučice i bočne

strane nakrsnice tauširane su gusto ukovanom pozlaćenom

mjedenom žicom, dok su gornja i donja strana nakrsnice ukrašene

platiranom pozlaćenom mjedi. Sječivo je damascirano i ima kanal

za otjecanje krvi.

Uz mač su pronađeni i dijelovi garniture za zakopčavanje koja se

sastojala od četiri okova i jedne kopče. Jedan okov je križolikog

oblika, a tri su duguljastog oblika. Sva četiri okova izrađena su od pozlaćene bronce tehnikom

lijevanja. Kopča je također izrađena od pozlaćene bronce te ima pravokutnu pređicu s narebrenim

obodom i trapezoidni okov.

U grobu 8 (slika lijevo) nađen je željezni dvosjekli mač. Mač ima

podužu nakrsnicu i oštećenu jabučicu na kojoj se vjerojatno nalazilo

pet režnjeva. Sječivo je damascirano i ima kanal za otjecanje krvi.


sastoji od jedne kopče i dvije petlje.

Uz mačeve iz Biskupije-Crkvine (grob 1 i 6) nađen je solid bizantskih

careva Konstantina V. i Lava IV., koji je kovan 760.-775., pa se ukop

datirati na kraj 8. ili početak 9. st. Na osnovu ove datacije mač iz groba

1 predstavlja najstariji sačuvani primjerak mača s radioni čkom signaturom VLFBERTH.

2. Kninsko polje-Gugine kuće

Radi se o željeznom dvosjeklom maču s kratkom nakrsnicom i jabučicom ukrašenom sa sedam

režnjeva. Sječivo je damascirano, a po sredini se nalazi kanal za otjecanje krvi.

3. Koljane Gornje-Vukovića most

Na udaljenosti od oko 400 m od lokaliteta Koljane-

Crkvina, s lijeve strane rijeke Cetine, slučajno je

1897. otkrivena mala nekropola koju su činila tri

groba. Zbog blizine lokaliteta Crkvina često se u

literaturi, pogreškom, nalazi sa lokacije Vukovića

most pripisuju tom lokalitetu.

Dvosjekli željezni mač (slika desno) pronađen je uzlijevi bok pokojnika u grobu 1. Mač ima podužu

137



nakrsnicu i jabučicu s pet režnjeva. Žljebovi su ukrašeni rovašenom srebrnom žicom. Sječivo je

dvosjeklo sa kanalom za otjecanje krvi. Mač se svrstava u prijelazni tip K-O.

Uz mač su pronađen i dijelovi brončane garniture za zakopčavanje, koja se sastoji od jezičca, kopče

i četiri okova. Jezičac ima oblik izduženog pravokutnika s polukružnim završetkom. Kopča ima

četvrtasti okov te pređicu polukružnog oblika i narebrenog oboda. Jedan okov je trolisnog oblika, a

tri su ovalnog oblika i ojačanog hrpta.

4. Mogorjelo

Mač najvjerojatnije treba dovesti u vezu s prostorom kasnoantičkog kastruma, gdje su osim mača

pronađeni kopča, jezičac i koplje s krilcima franačke provenijencije. Mač ima relativno kratku

nakrsnicu i jabučicu sa sedam režnjeva. Dvosjeklo sječivo je damascirano, osobito u kanalu za

otjecanje krvi.

5. Podgradina kraj Livna-Rešetarica

Godine 1987. slučajno je pronađena manja nekropola s ukopima u zemljanim rakama, među

ruševinama starokršćanske crkve. Željezni dvosjekli mač pronađen je u grobu 4. Mač ima tanku,

podužu nakrsnicu i jabučicu sa sedam režnjeva.

6. Stolac-Č airi

Mač potječe iz uništenog groba. Riječ je o željeznom

dvosjeklom maču koji ima dugu nakrsnicu i jabučicu

podijeljenu na pet podjednako visokih režnjeva.

7. Poletnica kod Zadv arja

Mač potječe iz uništenog ratničkog groba u kojem je

pronađeno i koplje s krilcima (slika desno). Riječ je o

željeznom dvosjeklom maču koji ima izrazito dugu

nakrsnicu i jabučicu s pet režnjeva. Bočne strane

nakrsnice i jabučice bile su ukrašene gusto tauširanom

srebrnom žicom. Tauširana srebrna žica je nakon

ukivanja još dodatno raskovana. Na tako priređenim

srebrnim podlogama na nakrsnici su potom ugravirani

različiti ornamenti. Na bočnim stranama nakrsnice

nalazi se jednostavan motiv biljne vitice, dok se na

strani nakrsnice okrenutoj ka sječivu nalazi motiv dva

nasuprotna "sidrasta križa". Na dijelu nakrsnice

okrenutom prema rukohvatu tragovi su ugraviranog natpisa od kojeg su se sačuvala slova:

.A....ERTUS. Ovo je dio osobnog imena germanskog podrijetla. Natpis najvjerojatnije ne označavaradioničko podrijetlo već ime nositelja, vlasnika mača. Time se otvara pitanje je li u grobu pokopan

German ili Hrvat koji je na neki način došao u vlasništvo ovog mača.

138



8. Prozor kraj Otočca-Gornja Luka

Mač ima jabučicu s pet režnjeva. Sječivo je damascirano i ima kanal za otjecanje krvi, a na

njegovom gornjem dijelu sačuvana je radionička signatura ULFBREHT.

9. Podsused kraj Zagreba

Dvosjekli mač čija jabučica ima pet režnjeva ukrašenih srebrenom naroskanom žicom. Sječivo je

damascirano i ima kanal za otjecanje krvi. Pripada prijelaznom K-O tipu.

Uz mač je pronađena pojasna garnitura koja se sastoji od dvije pređice, dva jezičca i dva okova.

4. MAČ EVI TIPA X

Petersen je vrijeme ovih mačeva datirao u 10. i 11. st., a Arbman je upozorio kako je pojedine

mačeva ovog tipa moguće datirati i u kasno 9. st. Prvi mačevi ovog tipa nastali su u zapadnoj i

srednjoj Europi, u radionicama franačkih oružara u srednjem i donjem Porajnju, u kasnom 9.

stoljeću. Početkom 10. st. ovaj tip preuzimaju i Skandinavci, koji ga počinju kovati u svojim

radionicama. Velik je broj ovih mačeva pronađen na prostoru Velike Moravske.

Glavne karakteristike ovog tipa su polukružna ili poluelipsoidna jabučica, te duža, uglavnom,

vodoravna nakrsnica.

1. Koljane

Iz uništenog groba s nepoznate lokacije potječe željezni dvosjekli mač (vjerojatno Crkvina). Mač

ima podužu, masivnu nakrsnicu te poluelipsoidnu jabučicu iskovanu u jednom komadu. Na dobro

očuvanom sječivu nalazi se jedva vidljiv žlijeb za otjecanje krvi. Okvirno se datira u 10. st.2. Brodski Drenovac

Z. Vinski nastanak ovog mača datira u kasno 9. st.

3. Dabar

Ovaj se mač, kao i primjerak iz Koljana, okvirno datira u 10. st.

OSTRUGE

Ostruge po svojoj osnovnoj funkciji ne spadaju među oružje, no one u pravilu sačinjavaju dio

opreme ratnog konjaništva. Prvi su ih počeli upotrebljavati Kelti tijekom srednjolatenskog doba. U

antičko doba one dobivaju savršenije oblike, te se sve više upotrebljavaju. U ranom srednjem vijeku

dobivaju nove osobine - obilježava ih kratki šiljak konusnog oblika i znatno duži krakovi ostružnih

lukova, te završavaju ušicama koje su paralelno postavljene u odnosu na ostružne krakove.

Ove ostruge su u merovinško doba nošene pojedinačno uz petu lijeve noge. Početkom 8. st. ostruge

se pojavljuju u parovima. U 2. pol. 8. st. u porajnskim kovačnicama se uz ostruge s ušicama počinju

proizvoditi i ostruge s malo kraćim krakovima i sistemom za zakopčavanje koji je koristio pločice sa

zakovicama, smještene na kraju ostružnih krakova. Obje varijante imaju kratak trn.

139



Nakon 800. izgled ostruga se ne mijenja previše, osim što postaju masivnije, a trnovi im se

produžuju. Veće promjene na ostrugama zamjećuju se u 11. st. One se u prvom redu odražavaju na

šiljku koji se s obzirom na os krakova svija, za razliku od prijašnjih gdje šiljak uvijek nalazi u istoj

osi s ostružnim lukom i krakovima. Ove su promjene bile uvjetovane uvođenjem oklopa u opremu

ratnika. Mijenja se i oblik šiljka kod kojeg sad prevladavaju piramidalni i pupoljasti oblici, dok se u

sistemu zakapčanja počinje na krajevima krakova koristiti dvostruki otvor na okomitim ušicama.

U arheološki istraženim grobovima uz ostruge se u pravilu pronalaze i dijelovi garniture za

zakopčavanje (dva jezičca, dvije kopče ili pređice, dvije petlje).

Ostruge se na ovom području pojavljuju pod franačkim utjecajem, te ubrzo postaju omiljeni dio

ratničke opreme hrvatskih dostojanstvenika. One na matičnom području ranofeudalne hrvatske

kneževine predstavljaju, uz vrške strelica, najbrojniji nalaz ratničke opreme. S prostora Dalmatinske

Hrvatske dosad su objavljena 42 para te 29 pojedinačnih primjeraka. S lokaliteta Biskupija-Crkvina

potječe 35, s lokaliteta Koljani-Crkvina 12, s nekropole Nin-Ždrijac 11 prim je ra ka. Izvan

matičnog prostora hrvatske kneževine ostruge predstavljaju izrazito rijedak nalaz.

Prva značajnija rasprava o tipološkoj podjeli i datiranju ostruga djelo je LJ. Karamana, koji ih je

podijelio na osnovu načina oblikovanja završetaka ostružnih krakova - ostruge čiji ostružni krakovi

završavaju ušicama (po Karamanu ranija varijanta) i ostruge čiji ostružni krakovi završavaju sa

pločicama s zakovicama (kasnija varijanta). Z. Vinski je pokazao kako među njima nema nikakvih

kronoloških razlika - oba se tipa upotrebljavaju kroz cijelo 9. i 10. st. On laganije ostruge rađene od

bronce i iznimno od srebra, s tanjim krakovima i kraćim šiljcima, pripisuje ranokarolinškim, a

masivnije ostruge izrađene od bronce i ponekad od željeza, s debljim krakovima i s dužim šiljcima,

pripisuje karolinškim radionicama. Jednostavne željezne ostruge smatra produktom domaćih

radionica, nastalih po uzoru na karolinške modele. Ovu podjelu prihvatio je i D. Jelovina, dok je J.

Belošević nalaze ostruga s nekropola Nin - Ždrijac i Kašić - Maklinovo brdo, na osnovu stilskih i

tipoloških obilježja podijelio u tri grupe.

Možemo izdvojiti pet osnovnih tipova ostruga:• ostruge s paralelnim ušicama

• ranokarolinške lagane ostruge

• karolinške masivne, raskošno ukrašene ostruge

• masivne, jednostavno rađene ostruge

• ostruge 11. stoljeća.

1. OSTRUGE S PARALELNIM UŠICAMA

Glavna karakteristika ovog tipa ostruga su ušice, kroz koje se provlačio kožni remen, smještene

paralelno u odnosu na ostružne krakove. U pravilu se na vanjskom rubu ostružnih krakova nalazi

140



rjeđe ili gušće izvedeni narebreni ukras, a ostružni luk i krakovi su trokutasta presjeka, ravni su i u

osi sa šiljcima.

Na našem području ove ostruge predstavljaju izuzetno rijedak nalaz. Dosad je jedan primjerak u

pronađen prilikom istraživanja ranosrednjovjekovne tvrđave u Gornjim Vrbljanima (Grad) te jedna

na lokalitetu Gradac kod Posušja kojoj nedostaju joj završeci krakova te trn, ali se na osnovu ukrasa

i oblika koji je donekle sličan ostruzi pronađenoj u Gornjim Vrbljanima, smatra kako je i ona na

kraju krakova imala paralelno izvedene ušice.

Ostruga iz Gornjih Vrbljana (slika desno) je lagana brončana ostruga ravnih

krakova, trokutastog presjeka, na čijim se krajevima nalaze ušice paralelne s

lukom, a napravljene su savijanjem produžetka krakova prema unutra. Trn je

kratak, stožastog oblika i na dnu ukrašen sa dva prstenasta rebra.

Ove ostruge, na osnovu analogija s ostrugama zapadne Europe, predstavljaju

prijelazni oblik iz merovinških u ranokarolinške ostruge. Kako je u

neposrednoj blizini ostruge s lokaliteta Gornji Vrbljani-Grad pronađen i

brončani jezičac s natpisom TETGIS FABER ME FECIT, koji eksplicitno potvrđuje nazočnost

franačkih misionara na ovom području, smatra se kako je i nosilac ove ostruge također franački

misionar. Ostruga je izrađena u 2. pol. 8. st.

2. RANOKAROLINSKE LAGANE OSTRUGE

Ovdje spadaju ostruge izrađene od plemenitih metala čiji ostružni luk i krakovi u pravilu imaju tankitrokutasti presjek. Na kraju ostružnih krakova nalaze se pravokutno ili štitasto raskovane pločice na

kojima su zakovice, pomoću kojih su se na ostruge pričvršćivali kožni remeni. Ove ostruge imaju

ravne ostružne lukove i krakove, u osi s trnovima ostruga. Na prostoru Dalmatinske Hrvatske dosad

je pronađeno pet pari ostruga ovog tipa, od čega četiri para potječu s lokaliteta Biskupija-Crkvina.

Biskupija-Crkvina

U grobu 1 uz noge pokojnika pronađen je par

laganih, brončanih i pozlaćenih, ostruga sgarniturom za zakopčavanje. Ostružni luk i

krakovi trokutasta su presjeka, a na krajevima

krakova su pravokutne pločice sa po šest

zakovica.

Brončana pozlaćena garnitura za zakopčavanje se sastoji od dva jezičca ptičjeg oblika sa završecima

u obliku pupoljka, dvije kopče kojima su se sačuvale pređice (obod ukrašen rebrastim ukrasom,

okovi nedostaju), te dvije petlje pravokutnog oblika.

Uz noge pokojnika u grobu 4 pronađen je par laganih srebrnih, dijelom pozlaćenih ostruga. Na

krajevima krakova nalaze se pravokutno raskovane pločice sa po šest zakovica koje su optočene

141



zrnatim nizom. Na jednoj ostruzi sačuvana je mjedena

oplata baze trna, koja je u donjem dijelu omeđena zrnatim

nizom, ukrašena urezanim motivom šrafiranih trokuta.

Ostružni lukovi ukrašeni su motivom spiralnih vitica.

Uz ostruge je pronađena i djelomično sačuvana garnitura

za zakopčavanje. Izrađena je od srebra i pozlaćena, a

sastoji se od jezičca srcolikog oblika s pupoljkastim završetkom, kopče s pređicom četvrtastog

oblika, trnom i trapezoidnim okovom, i petlje četvrtastog oblika s urezanim križićem i spiralnim

viticama. Srebrom tauširani križevi na pločicama krakova i na petljama garniture za zakopčavanje

potvrđuje veliku franačku ulogu u širenju kršćanstva među hrvatskim življem.

U grobu 7 pronađen je par željeznih ostruga, od kojih je

jedna prelomljena i nedostaje joj dio kraka. Na krajevima

krakova smještene su pravokutno raskovane pločice sa po

šest zakovica. Baza trna, krakovi i pravokutne pločice

ukrašene su tauširanom srebrnom žicom, kojom je

izveden ukras spiralnih vitica.

Uz ostruge su pronađeni i dijelovi garniture za

zakopčavanje: dvije željezne kopče izduženog

pravokutnog oblika, željezni jezičac U oblika ukrašen

srebrenim tauširanim viticama raspoređenim u obliku

križa, te željezna petlja četvrtastog oblika.

Uz noge pokojnika u grobu 88 pronađen je par laganih brončanih ostruga načinjenih lijevanjem. Na

krajevima krakova smještene su srcoliko raskovane pločice.

Garnitura za zakopčavanje se sastoji od dva jezičca štitastog oblika, dvije

brončane kopče, te dvije brončane petlje četvrtastog oblika.

Ove su ostruge proizvod porajnskih radionica u ranokarolinškom periodu.

Grobovi 1, 4 i 7 s nalazišta Biskupija-Crkvina pripadaju najranijem

horizontu ukopa, te se datiraju na kraj 8. i početak 9. st. Stoga nastanak

ovih ostruga treba datirati u zadnju četvrtinu 8. st. To nam potvrđuju

solidusi Konstantina V. Kopronima i sina mu Lava IV., kovani od 760.

775., iz grobova 1 i 7.

Mostar-Vukodol

Dvije različite brončane ostruge potječu iz uništenog ranosrednjovjekovnog

groba, a uz njih i jedan željezni mač. Obje imaju ostružni luk i krakove trokutastog presjeka, dok imtrnovi nedostaju. Razlikuju se po načinu oblikovanja pločica na kraju krakova - jedna ima

pravokutno raskovanu pločicu s četiri zakovice, a druga trokutasto raskovane pločice s tri zakovice.

142



Dvije različite ostruge govore o dugoj vremenskoj upotrebi jedne od ostruga, tijekom kojeg je

ostruga ostala bez svog para pa je vlasnik nabavio novu. Stoga je ovaj ukop nešto kasniji od onih iz

Biskupije, te ga se okvirno datira u prvu četvrtinu 9. st.

Ove se ostruge nisu koristile u vojne svrhe, već predstavljaju tzv. paradne ostruge - ukazuju na

visoki društveni rang osobe koja ih nosi.

3. KAROLINŠKE MASIVNE, RASKOŠNO UKRAŠENE OSTRUGE

Ovo su ostruge izrađene od plemenitih metala čiji se ostružni luk i krakovi odlikuju masivnim

trokutastim presjekom. Imaju mehanizam za zakopčavanje kao i prethodne - na krajevima ostružnih

krakova su pravokutno raskovane pločice sa šest ili osam zakovica, te također imaju ravne ostružne

lukove i krakove u osi s trnovima. Osim po masivnosti, ove ostruge se razlikuju od prethodne

skupine još bogatijim i raskošnijim ukrasom. Zbog vrhunske kovačke i zlatarske izrade spadaju

među najljepše primjerke karolinškog tipa i vremena.I one su proizvod porajnskih radionica te nisu služile u vojne svrhe, već se također radi o ostrugama

koje su ukazivale na moć pojedinca koji ih nosi. Nosioci ostruga s lokaliteta Biskupija-Crkvina vrlo

vjerojatno su bili članovi same vladarske obitelji (kneževski grobovi).

Na području Dalmatinske Hrvatske dosad je nađeno sedam pari ostruga ovog tipa, od čega četiri

para potječu s lokaliteta Biskupija-Crkvina.

Biskupija-Crkvina

1. Par brončanih i u vatri pozlaćenih ostruga pronađen je u

kamenom sarkofagu unutar bazilike Sv. Marije (slika desno).

Na krajevima ostružnih krakova su pravokutno raskovane

pločice sa po osam srebrnih zakovica čije su glavice

okružene zrnatim nizom. Gornji dijelovi ramena ostruga i

pločice sa zakovicama su vrlo bogato ukrašene rovašenim

spiralnim kukama i rombovima, te stiliziranim vegetabilnim

ukrasom. Trnovi su izduženi i stožastog su oblika. Na

donjem dijelu trna nalazi se prstenasto zadebljanje s ukrasom od stiliziranih vegetabilnih motiva. Iznad

je rovašeni ukras trokuti ća iznad kojih je smješten motiv utisnutih križića proširenih krajeva.




• dvije kopče s pređicama koje imaju narebreni okvir i ukrašene su rovašenim viticama,

• dvije petlje četvrtastog oblika s ovalnim proširenjem ukrašenim rovašenim rombovima,spiralnim viticama i križevima proširenih krajeva.

143



2. U zidanoj presvođenoj grobnici u južnom brodu bazilike

pronađen je par brončanih posrebrenih ostruga (slika lijevo). Na

krajevima krakova nalaze se pravokutno raskovane pločice sa

po osam srebrnih zakovica optočenih zrnatim nizom. Poduži

trnovi, stožastog oblika, imaju baze obavijene oplatom, na oba

kraja omeđene zrnatim nizom. Č itava je površina ukrašena

pozlaćenim cizeliranim rozetama. Pronađena je i cijela

garnitura za zakopčavanje:

• dva brončana jezičca, platirana srebrom, polukružnog završetka sa po četiri srebrne zakovice,

čitava im je površina bogato ukrašena cizeliranim pozlaćenim rozetama

•dvije brončane kopče, platirane srebrom, s polukružnim pređicama ukrašenim vegetabilnim

motivima i trapezastim okovom,

• dvije brončane petlje, platirane srebrom, četvrtastog oblika s ovalnim proširenjem koje je

bogato ukrašeno pozlaćenim, cizeliranim rozetama.

3. U razbijenom sarkofagu unutar bazilike sv. Marije

pronađen je par brončanih pozlaćenih ostruga (slika desno).

Na krajevima krakova su pravokutno raskovane pločice sa po

šest zakovica, optočenih zrnatim nizom. Pločice su bogato

ukrašene rovašenjem. Luk je ukrašen motivom prekriženih

spiralnih vitica. Uz ostruge su pronađeni i dijelovi garniture za zakopčavanje:

• jedan brončani pozlaćeni jezičac sa završetkom u obliku pupoljka i tri zakovice, bogato je

ukrašen rovašenim motivom rombova i spiralnih vitica,

•dvije pozlaćene kopče s četvrtastim pređicama ukrašene rovašenim ornamentom prekriženih

spiralnih vitica,

• dvije pozlaćene petlje četvrtastog oblika s pločastim proširenjem ukrašenim rovašenim

ornamentom prekriženih spiralnih vitica.

4. Ispod južnog pregradnog zida crkve pronađena je

presvođena grobnica u kojoj je pronađen dječji skelet uz

čije noge se nalazio par srebrnih u vatri pozlaćenih ostruga

(slika lijevo). Na krajevima krakova su pravokutno

raskovane ploćice sa po šest srebrnih zakovica optočenih

granulama. Vanjske strane krakova su u izmjeničnom

slijedu ukrašene ugraviranim deltoidima ispunjenima

crticama i kružnicama s točkicom u sredini, te s rovašenimviticama. Baze stožastih željeznih trnova obavijene su

144



srebrnom pozlaćenom oplatom, na kojoj se nalaze rovašeni nasuprotni trokutići.

Uz ostruge je pronađena i cjelokupna garnitura za zakopčavanje:

• dva srebrna pozlaćena jezičca štitastog oblika s naglašenim trokutastim rebrom po sredini, na

jednom kraju završavaju ispupčenjem u obliku stilizirane ptičje glave, a na drugom trima

zakovicama optočenima granulama, cijela gornja površina ukrašena je rovašenim viticama.

• dvije srebrne pozlaćene kopče, koje se sastoje od pravokutnih pređica, čiji je okov ukrašen

nasuprotno ugraviranim trokutićima, te srebrnih neukrašenih okova,

• dvije srebrne pozlaćene petlje trapezoidnog oblika ukrašene rovašenim viticama.

Nastanak ostruga s lokaliteta Biskupija-Crkvina datira se u prva

desetljeća 9. st.

Koljane Gornje-Crkvina

Na ovom su lokalitetu pronađena su dva para identičnih,

masivnih, brončanih ostruga (slika desno).

To su masivne i teške brončane ostruge, načinjene lijevanjem.

Na krajevima krakova nalaze se pravokutno raskovane pločice

sa po osam srebrnih zakovica okruženim zrnatim nizom. Baze

dužih stožastih šiljaka ukrašene su urezanim motivom jelinih grančica. Uz ostruge su pronađeni i

dijelovi garniture za zakopčavanje:

• dva brončana jezičca štitastog oblika sa po šest srebrnih zakovica,

• dvije brončane petlje četvrtastog oblika.

Drugi par ostruga je identičan prethodnim kao i dijelovi garniture za zakopčavanje - dva jezičca i

dvije petlje samo što kod ovih jezičac ima pet, a ne šest zakovica.

Ove se ostruge datiraju nešto kasnije - 2. pol. 9. st.

Sultanovići-Gorica

Iz uništenog groba potječe nalaz para brončanih,

pozlaćenih ostruga s pravokutno raskovanim

pločicama. Lukovi ostruga i pločice ornamentirani su

nizom od po dvije koso izdignute spirale okrenute jedna

od druge. Ishodište spirala nalazi se u istoj točci.

Pronađeni su i dijelovi garniture za zakopčavanje:

• dva brončana, pozlaćena jezičca srcolikog

oblika čija je površina ukrašena motivom spirala,

• dvije brončane, pozlaćene kopče s četvrtastim pređicama ukrašenim motivom spirala,

• jedna brončana, pozlaćene petlja četvrtastog oblika s ovalnim proširenjem ukrašenimspiralama.

145



4. JEDNOSTAVNO RAĐ ENE ZELJEZN E OSTRUGE

Ova grupa ostruga, u literaturi često marginalizirana, izrazito je heterogena. Mogu se izdvojiti dvije

osnovne grupe, no dio ostruga, na osnovu stilsko-tipoloških obilježja, nije moguće smjestiti unutar

prethodne dvije grupe, ali ih i zbog međusobne različitosti nije moguće izdvojiti kao zasebnu skupinu.

1. Ostruge prve grupe uvijek su izrađene od željeza. Ostružni luk i krakovi uvijek su im trokutastog

presjeka, te su ravni i u osi s trnom. Izostaje bilo kakav ukras, osim na brončanoj oplati gdje se

uvijek nalazi ukras s geometrijski motivima.

Ove ostruge su nađene na velikom broju lokaliteta: Biskupija-

Crkvina, Koljane-Crkvina, Ostrovica, Nin-Ždrijac (slika

lijevo), Biljane Donje-Begovača, Podgrađe kod Benkovca,

Koljane-Vukovića most, Stranče-Gorica, Kašić-Maklinovo

brdo, Podgradina kod Livna-Rešetarica, Morpolača-Tubića

kuće, Bratiškovci kod Skradina.

2. Drugu grupu čine ostruge na čij

nalaze kalotasta proširenja načinjena lijevanjem, a ukrašena zrakastim ukrasom (slika desno). Trnovi

su im nešto izduženiji. Ostružni luk i krakovi

su im trokutastog presjeka, te su ravni i u osi

sa šiljcima ostruga.

Nađene su na lokalitetima: Gradac kod

Posušja, Mogorjelo, Varivode kod Kistanja,

Bribir-Vratnice, Biskupija-Crkvina.

Ostruge prve grupe predstavljaju dosad

najbrojniju skupinu registriranu na hrvatskom

tlu. One se na našem području pojavljuju krajem 8. st. i svoj vrhunac doživljavaju u 1. pol. 9. st., a

tek se za manji broj može ustvrditi kako se upotrebljavaju i tijekom 2. pol. 9. st.

Još je uvijek neodgovoreno pitanje predstavljaju li ove ostruge izravni karolinški import ili se radi o

izrađevinama lokalnih kovačkih radionica po uzoru na karolinške ostruge. Unutar svake podskupine

postoje ostruge, one najranije datirane, koje vjerojatno predstavljaju karolinški import, te su kao

takve predstavljale prototip domaćim radionicama.

Ostruge druge grupe nastale su krajem 9. ili početkom 10. st., te su se upotrebljavale kroz čitavo

10. st.

KOPLJA

Na osnovu načina upotrebe, razlikujemo dva osnovna tipa koplja:

• lako koplje za bacanje

• masivno koplje za blisku borbu.

146



No koplja se u literaturi obično dijele na:

• listolika koplja i

• koplja s krilcima.

Između ostalog, jačanje franačkog utjecaja na prostoru hrvatske kneževine,

odražava se i na ratničkoj opremi. Pod franačkim utjecajem počinju se hrvatski

ratnici, obično pripadnici višeg sloja, oboružavati ratničkom opremom izrazitih

karolinških obilježja. To su, uz duge dvosjekle mačeve (spatha) te ostruge, i

koplja s krilcima.

Glavno obilježje ovakvih kopalja su dva nasuprotno postavljena krilca,

uglavnom trapezoidnog ili trokutastog oblika, na donjem dijelu tuljca i uvijek su

usporedna s oštricom. Riječ je o masivnom bojnom koplju koje najčešće koristi

konjaništvo, a uloga krilaca je bila zaustavljanje vrha koplja prije nego što u

potpunosti prođe kroz tijelo protivnika, čime se kopljaniku olakšavalo izvlačenje

koplja iz tijela, pa je raspon krilaca uvijek veći od širine sječiva.

Koplja s krilcima se pojavljuju kao karolinški import na slavenskim

nekropolama 9.-11. st., i to na području Poljske, Č eške, Slovačke, a često i na

mađarskim, te na lokalitetima ketlaške kulture.

Možemo govoriti o 11 primjeraka s osam poznatih i dva nepoznata nalazišta:

1. Cetina kod Trilja (slika desno)Željezno koplje pronađeno je u koritu rijeke Cetine i dosada je najbolje

sačuvani primjerak koplja ove vrste. Oštrica je oblika lovorova lista, ukrašena ______ [________

je damasciranjem, a po sredini je naglašeno rebro. Tuljac s obje strane ima po dva paralelna,

izdužena, kanelurama izvedena elipsasta polja. Na dnu tuljca smještena su dva nasuprotna

trapezoidna krilca, usporedna s oštricom koplja. Krajevi krilaca također su ukrašeni linijama, a ispod

bio sačuvan dio drvene motke koji je radiokarbonskim mjerenjem datiran od 770. do 990.2. Rudići - Glamoč

3. Hatelji kod Stoca

oba krilca nalaze se zakovice koje su služile za pričvršćivanje koplja na drvenu motku. U tuljcu je

je ukrašen izbrazdanim ukrasom četiri izdužena okomita niza

Koplje je dosta loše sačuvano, ali se odlikuje izvanrednom izradom,

oblikom i proporcijama. Oštrica je izrađena u obliku lovorova lista,

koja blago prelazi u razmjerno dugi i vitki tuljac. Sa dna tuljca

izdvajaju se dva nasuprotna kratka krilca, trapezoidnog oblika. Tuljac

eliptičnih motiva, dok su krilca ukrašena sa dvije paralelne okomite

Mogorjelo Mogorjelo 147



4. Mogorjelo

U Mogorjelu su nađena dva koplja. Jedno se ističe svojom izduženom,

izuzetno vitkom linijom s oštricom u obliku vrbina lista (lijevo na slici

s prethodne stranice). Kod drugog je oštrica u obliku lovorova lista i

ukrašena je damasciranjem (desno na slici).

5. Nin - Ždrijac

Riječ je o željeznom koplju, jedinom dosad nađenom u zatvorenoj

grobnoj cjelini - grob 322 (slika lijevo).

6. Poletnica kod Zadva rja

7. Stolac - Č airi

8. Vir kod Posušja

9. i 10. Nepoznata nalazišta

S područja Hercegovine potječu još dva koplja s krilcima o čijim

mjestima nalaza ne postoje nikakvi podaci, niti je o njima sačuvana

dokumentacija. Kod jednog se oštrica na prijelazu u tuljac naglo širi te se prema vrhu blago sužava,

što koplju daje izrazito izdužen oblik, a na bočnim stranicama, iznad krilaca, ukrašen je cizeliranim

srcolikim ukrasom. Drugo koplje ima oštricu sličnog oblika, samo joj je središnje rebro slabije

naglašeno. Na dnu oštrice urezan je križ jednakih krakova, dok na suprotnoj strani ukras nije

dovršen, pa je urezana samo vodoravna hasta.

Među ovim kopljima možemo uočiti dvije varijante:

• koplja izrađena od kvalitetna željeza, nerijetko tehnikom damasciranja, imaju listoliku

oštricu, ukrašeni tuljac i oblikovana su na isti način (drugo koplje iz Mogorjela, Hatelji,

Rudići, Poletnica, Cetina, dva koplja s nepoznatih nalazišta).

• jednostavnija koplja od željeza lošije kvalitete, izdužene listolike oštrice i neukrašena tuljca

(Nin, prvo koplje iz Mogorjela, Stolac).

Na osnovu ostalih nalaza uz koplja, načina oblikovanja i analogija, ova koplja su proizvedena

tijekom prve četvrtine 9. st., a pod zemlju su došla tijekom druge četvrtine ili početkom 2. pol. 9. st.

BOJNINOŽEVI

U grobovima ranog srednjeg vijeka, na starohrvatskim nekropolama, najbrojnije grobne nalaze

predstavljaju željezni noževi. Najveći dio tih noževa pripada oruđu, iako je vrlo teško razlučiti

granicu između noževa koji predstavljaju oruđe i onih koji su oružje, a pojedini su se primjerci

koristili u obje svrhe. U suvremenoj arheologiji prihvaćena je podjela kod koje noževi kraći od

20 cm predstavljaju oruđe, a duži od 20 cm predstavljaju oružje. Uz dužinu, u pravilu se to odnosi

na noževe dužine 20-25 cm, jako je bitan cjelokupan arheološki kontekst (je li pronađen u grobu

muškarca, jesu li uz nož nađeni ostaci još kakvog oružja).

148



Svi bojni noževi bili su uglavnom istog oblika. Hrbat im je ravan, oštrica se lagano povija prema

vrhu noža. Širina oštrice iznosi 2 do 5 cm.

Iako su dugi i kraći bojni nož predstavljali vrlo rašireno oružje u vrijeme seobe naroda, posebno kod

germanskih plemena, ali i u kasnijem razdoblju unutar merovinškog i karolinškog kulturnog kruga,

ova vrsta oružja na slavenskim nekropolama predstavlja izuzetnu rijetkost. Najviše ih je nađeno u

nekropolama Panonskih Slavena. Njihova nam malobrojnost ukazuje na činjenicu kako su slavenska

plemena od nekog drugog naroda preuzela u upotrebu bojni nož, ali od koga i u kojem vremenu nije

riješeno. U merovinško i ranokarolinško doba nož je bio najobičnije oružje, no bojni se nož

upotrebljavao i na Balkanu još u krugu raznih ilirskih kultura, ali se oni ipak po obliku međusobno

znatno razlikuju.

Bojni noževi nađeni na prostoru Dalmatinske Hrvatske datiraju se od sredine 8. st. (Nin-Materiza)

do sredine 9. st. Na osnovi ovakvog datiranja možemo pretpostaviti kako Hrvati ovu vrstu oružja

počinju upotrebljavati prije seobe na ovaj prostor (dakle, bojni noževi u njihovo naoružanje ne ulaze

pod karolinškim utjecajem). Samo nalaze dugih bojnih noževa iz okolice Knina i s lokaliteta

Biskupija-Crkvina (grob 1) možemo nastankom, dužinom i kvalitetom izrade vezati uz karolinški

kulturni krug, te njihov nastanak datirati u sam kraj 8. odnosno početak 9. st.

POJASNI JEZIČ CI

1. Gorn ji Vrb ljani kod izvora Sane

U kasnoantičkom kaštelu u Vrbljanima pronađen je pojasni jezičac koji predstavlja izuzetan i vrlorijedak arheološki nalaz. Jezičac su objavili I. Bojanovski i Z. Vinski.

Jezičac je izduženog pravokutnog oblika s polukružnim završetkom. Na užem ravnom kraju su četiri

zakovice kojima je bio pričvršćen za pojas. Zakovice su bile optočene nizom zrnaca. Izrađen je od

bronce1s tragovima pozlate na vatri, i srebra. Dužina mu je 16 cm, a širina 2,1-2,4 cm.

Obje strane jezičca su ukrašene. S prednje strane jezičca su križevi u medaljonima i bočna

pravokutna polja, sve izvedeno ukivanjem srebrnih pločica na kojima su aplicirana reljefna slova.

1Hrvati i Karolinzi, Katalog, str. 259., u Beloševićevu članku stoji "od bakrene legure".

149



Na stražnjoj strani jezičca oba bočna i prednja polja izvedena su u obliku pravokutnika, također

ukivanjem srebrnim pločica, a na njima su aplicirani natpisi reljefnim slovima (rovašenje). Natpis na

aversu jezičca čine sigle, odnosno abrevijature - čitajući od polukružnog prema ravnom završetku -

SCS SCS DNS SB. Njihovo razrješenje glasi: S(an)C(tu)S, S(an)C(tu)S, S(an)C(tu)S, D(omi)N(u)S,

S(a)B(aoth). To je formula iz Svetog pisma, jedna od aklamacija Svetoga Trojstva ili svevišnjega

Boga (hymnus gloriae sancti Domini). Natpis je, dakle, votivnog karaktera.

Č itav prostor između srebrenih pločica ukrašen je rovašenim pozlaćenim viticama i životinjskom

ornamentikom izvedenom u stilu Tasilova kaleža.

Isti rovašeni ornamenti nalaze se i na stražnjoj strani jezičca, kombinirani s glatkim i šrafiranim

trokutima. I s ove su strane ukovane četiri srebrene pločice s reljefnim slovima. Jedna je kvadratna,

nalazi se na vrhu polukružnog završetka i na njoj se nalazi istokraki križ. Ostale tri su izduženog

pravokutnog oblika i na njima je natpis. On glasi: TETGIS FABER ME FECIT, što znači: Tetgis me

izradio ili ukrasio.

Sastav kovine i tehnika izrade svojstvena je karolinškim artefaktima. Oblik slova sigla i natpisa

tipičan je za 8. st. Liturgijska formula natpisa primijenjena je na jezičcu s votivnom namjenom.

Natpis na reversu predstavlja signaturu majstora izrađivača jezičca, a vlastito ime Tetgis je franačko

ime iz 8. ili 9. st. Životinjska ornamentika inzularnog je stilskog obilježja iz 2. pol. 8. st., kakva je u

upotrebi u ranokarolinškim kontinentalnim samostanskim radionicama koje su bile pod jakim

inzularnim utjecajem s britanskog otočja. Biljna ornamentika sredozemnog podrijetla upotrebljavala

se u merovinškom i karolinškom stvaralaštvu. Sve ovo datira jezičac u drugu pol. 8. st., a izradio ga

je franački majstor za vladanja Karla Velikoga (768.-814.), i to po svoj prilici negdje u Porajnju.

Jezičac je, s obzirom na sakralni sadržaj, najvjerojatnije bio u upotrebi crkvenog lica, odnosno

misionara, prije i po svoj prilici nešto poslije 800. Uz jezičac, u Gornjim Vrbljanima nađena je i

ranokarolinška ostruga istovremena s jezičcem, koja je mogla pripadati ambulantnom misionaru ili

nekom od njegove pratnje. Kod pitanja kako su i kada jezičac i ostruga dospjeli na kasnoantički

refugij na izvoru Sane Z. Vinski pretpostavlja da su baš oni misionari koji su ostavili kadionicu na

izvoru rijeke Cetine kod crkve sv. Spasa pošli dalje, zaobišli masiv Dinare, doprli do kaštela na

izvoru rijeke Sane, s namjerom da pokrste i tamošnje Slavene u susjedstvu mlade hrvatske

kneževine.

Uglavnom, kadionica iz Stare Vrlike, dva moćnika iz Nina i jezičac iz Gornjih Vrbljana na Sani

predstavljaju dragocjene karolinške izrađevine.

2. Mogorjelo kod Č apljine

U okrugloj kuli kastruma pronađena je pojasna garnitura koja se sastoji od kopče i jezičca, a u

blizini je pronađen mač, koplje s krilima i ulomci slavenske keramike. Pojasna je garnitura

istovremena i stilski srodna jezičcu iz Vrbljana i datira se u 2. pol. 8. st. Ona kvalitetom ukrasa

150



predstavlja jedan od najboljih proizvoda tzv. ranokarolinškog insularnog stila nastalog sjeverno od

Alpa (vjerojatno nije došla s Apeninskog poluotoka, već preko Istre i dalmatinske obale).

Skupocjeni karolinški nalazi iz Mogorjela govore o postojanju istog ranofeudalnog slavenskog

rodovskog plemstva na Neretvi, koje se u 2. pol. 8. st. može dokazati i u Biskupiji kod Knina.

Kopča

Kopča od pozlaćene bronce je dvodijelna (slika lijevo). Sastoji

se od profilirane pređi ce koja prema osovini za iglu završava

dvjema stiliziranim ptičjim glavama (urezima naznačene oči i

kljun). Stiliziranom životinjskom glavom završava i igla

pređice. Oko osovine igle je brončani okov, za pločicu spojen s

četiri srebrne zakovice oivičene nizom zrnaca. Štitolika pločica

s tragovima pozlate na gornjoj strani u ukrasnom polju ima jednog četveronošca izvedenog

rovašenjem u otočkom životinjskom stilu s naglašenim urezima u predjelu vrata.

Jezičac

Jezičac je dvodijelan s ušicom za provlačenje remena s

donje, neukrašene strane (slika desno). Dijelovi jezičca

međusobno su spojeni šarnirom kojega pridržavaju četiri

srebrne zakovice oivičene nizom zrnaca. S tri iste takve

zakovice bio je pričvršćen za remen. Dio jezičca bliži

remenu pravokutnog je oblika s profiliranim dužim

stranicama. U otočkom životinjskom stilu, na ovom dijelu

jezičca rovašenjem je izveden lik četveronošca koji se

osvrće. Drugi dio jezičca je štitolikog oblika sa

stiliziranim pupoljkom na vrhu. Glavni ukrasni motiv na ovome dijelu su dvije isprepletene

životinje, vrlo shematski prikazane, te geometrijski ukras nasuprotnih šrafiranih trokuta.

Jezičac pojasa mača

Sa Mogorjela potječe još jedan pojasni jezičac (slika lijevo), a

datira se na početak 9. st. Jezičac je U-oblika sa završetkom u

obliku izrazito stilizirane životinjske glave. Pripada remenu pojasa

mača za koji je bio pričvršćen ravnim dijelom na kojemu je pet

srebrnih zakovica oivičenih nizom zrnaca. Ukrašen je na obje

strane. Na licu, s tragovima pozlate, u dva četvrtasta polja nalazi se

po jedna osmerolatična rozeta (ornament je lijevan i naknadno rezan). Na glatkome naličju ugraviran

je motiv jelove grančice, a na stiliziranoj životinjskoj glavi dvostruka cik-cak crta. Jezičac je nađenu prostoriji sa zapadne strane okrugle kule.

151



Konturom pripada grupi pojasnih jezičaca 9. st. koji su u izvjesnom broju zastupljeni na

južnoslavenskom prostoru (Biskupija, Podsused). Werner smatra kako je, kao jezičac s pupoljkom

na završetku, nastao u dalmatinskim ili talijanskim radionicama (u 9. st.) prema karolinškim

uzorcima (strogi geometrijski uzorak govori protiv nastanka u franačkim radionicama).

3. Medvedička kod Đ urđevca

U pojedinačnom slučajno otkrivenom

grobu, uz dvosjekli mač, sjekiru i

nož, nađen je i jednodijelni brončani pozlaćeni pojasni jezičac (slika gore). S obje je strane ukrašen

duboko rovašenim motivima životinjskog prepleta anglo-karolinškog, odnosno inzularnog stila. Na

gornjem su dijelu tri srebrene zakovice, a ispod njih je pojas ukrašen šrafiranim trokutima. Datira se u

2. pol. 8. st., a oko 800. dospio je u Podravinu.

2. UPORABNI PREDM ETI

BRITVE

Uporabni predmeti su rijetki u nekropolama. Uz to

se, u njima razni utjecaji jako teško očituju. Jedan

od predmeta dnevne upotrebe čija je upotreba očito

franački utjecaj su britve.

To su zapravo noževi koji imaju korice od savijenog željeznog lima unutar kojih je na užoj strani

zakovicom pričvršćena oštrica. Kod nas su zastupljena dva tipa oštrice: s ravnim hrptom i neznatnosavijenim sječivom pri vrhu (lijevo na slici gore) i oštrice sa unatrag savijenim vrhom sječiva (desno

na slici gore).

Nađene su na nekropolama Nin-Ždrijac (pet komada), Kašić-Maklinovo brdo (jedna), Kašić-

Razbojine (tri komada). Sve su nađene u muškim grobovima, a nošene su u kožnoj ili platnenoj

torbici. Najbrojnije analogije nalazimo u horizontu velikomoravskih nekropola na tlu Moravske i

Slovačke. Britve su se kod Slavena pojavile kao zapadni utjecaj krajem 8. i početkom 9. st. Č este su

u merovinškim nekropolama 7.-8. st., u franačkim i drugim germanskim grobovima.Britve iz starohrvatskih grobova s područja Dalmacije datiramo u 2. pol. 8. st. do početka 9. st.

Njihova pojava nesumnjivo je rezultat zapadnog franačkog utjecaja.

Javljaju se na nekropolama i u grobovima mlađeg horizonta (Plavno-Međine kod Knina, Cetina-

Sv. Spas, Biljane Donje-Begovača...).

3. NAKIT

Nakitni predmeti u grobovima karolinškog doba u Hrvatskoj su vrlo rijetki.

152



PRIVJESCI

Među rijetke ukrasne predmete u starohrvatskim nekropolama horizonta 8. i početka 9. st. spadaju

privjesci. Nađeni su na nekropoli Nin-Ždrijac, u starohrvatskom naseobinskom sloju s istočne strane

crkve sv. Križa u Ninu, na nekropoli Kašić-Maklinovo brdo... Privjeske nalazimo i u mlađem

horizontu starohrvatskih nekropola.

Možemo izdvojiti nekoliko primjeraka kod kojih se očituje franački utjecaj.

1. Biskupija-Crkvina

Iz kneževskog groba u antičkom sarkofagu u crkvi sv. Mariji potječe zlatni privjesak jajolikog

oblika. Središnji uložak od jaspisa pridržavaju četiri niza prepletenih filigranskih niti i granulacije, a

na gornjem kraju je alkica za vješanje sa dvostrukim šarnirom.

Sa nekropole Nin-Ždrijac potječe medaljon i križić.

Medaljon se datira na kraj 8. i početak 9. st. Nađen je u

ženskom grobu 216 (slika lijevo). Lijevan je od lošeg

srebra. Ovalnog je oblika, s malom ušicom za koju je

pričvršćena alkica za nošenje medaljona. Oivičen je

tordiranim zadebljanjem, a u središnjem polju na objema

stranama medaljona prikazane su shematizirane tri

ljudske figure okrenute jedna drugoj (predstavljaju Trojstvo).

Na temelju grobne cjeline datira se na kraj 8. ili sam početak 9. st. Po svome stilskom obilježju

pripada više zapadnoeuropskom kulturnom krugu nego mediteransko-bizantskim radionicama. Zbog

čega se ne isključuje mogućnost kako potječe iz ranokarolinških radionica.

Pozlaćeni križić je nađen u dječjem grobu 324 (slika desno).

Križić je jednakih krakova, izrađen od bronce u tehnici

lijevanja i pozlaćen. Na svakom kraku križa prikazan je

rustično modeliran ljudski lik s naglašenim očima i nosom,

shematiziranim prikazom kose i jako stiliziranim tijelom.

Središnji prostor križa ispunjen je rozetom komponiranom od

četiri ljudske obrazine. Na vrhu svakog kraka križa su po dvije

ušice s rupicama, a s vanjske strane po sredini križa, u

uglovima između krakova, po jedna. Na osnovi toga može se

zaključiti kako se križić zakovicama pričvršćivao na željeno mjesto, možda na pojas, drvenu

škrinjicu, ili neko drugo mjesto na kojem je nošen pa se zapravo radi o križolikoj aplici.

Dječji grob 324 sa nekropole Nin-Ždrijac se, s obzirom na ostale nalaze, datira na prijelaz 8. u 9. st.,možda prije na sam početak 9. st., u vrijeme kada Hrvati u Dalmatinskoj Hrvatskoj dolaze u ovisnost

od Franaka, a njihova materijalna i duhovna kultura pod utjecaj franačkog kulturnog stvaranja.

153

2. Nin-Ždrijac



Križić se smatra izravnim franačkim importom, a ujedno je još jedan od arheoloških dokaza o

širenju kršćanstva kod dalmatinskih Hrvata putem franačkih misionara u osvit 9. st.

OGRLICE

U ranom horizontu starohrvatskih nekropola (8. i 1. pol. 9. st.) ogrlice predstavljaju važan nakitni

predmet i gotovo sve su izrađene od sitnih zrnaca staklene paste raznih oblika i boja. Na nekropoli

Nin-Ždrijac nađene su u 24 groba, na nekropoli Kašić-Maklinovo brdo u 9 grobova, na nekropolama

Nin-Materize i Biljane Donje-Pržine u jednom g ro b u . U starohrvatskim grobovima mlađeg

horizonta (9.-12. st.) nađen je relativno mali broj predmeta koji bi činili nizove ogrlica.

Ogrlice je teško etnički i vremenski opredijeliti. Posebno su ogrlice od zrnaca staklene paste dugo u

upotrebi i široko su rasprostranjene. Što se tiče zrnja od ogrlice pronađenih na teritoriju Dalmatinske

Hrvatske, vjerojatno je ono u naše krajeve dospjelo kao import pretežno iz mediteransko-bizantskih

zlatarskih radionica ili nešto manje kao import iz karolinškog kulturnog kruga. U prilog tome govori

njihov relativno vrlo mali broj u nekropolama ovog područja. Po grobnim cjelinama datirane su u 8. st.

4. NOVAC

U starohrvatskim nekropolama 8. i 1. pol. 9. st. u Dalmaciji novac kao grobni prilog (obol) dosta je

rijetka pojava. U najstarijem sloju grobova nekropole uz crkvu sv. Križa u Ninu, u muškom grobu

140 u šaci desne ruke nađen je zlatnik bizantskog cara Konstantina V. Kopronima (741.-775.), a na

nekropoli Nin-Ždrijac, u grobu 62 (grob majke s djetetom) u ustima pokojnice nađen je srebrni

novac franačkog cara Lotara (840.-855.). To su prva dva sustavno otkrivena i dokumentirana nalaza

novca u funkciji obola (tj. ritualno stavljena u grob pokojniku) na tlu sjeverne Dalmacije.

Osim grobnih nalaza (4 primjerka s lokaliteta Biskupija-Crkvina, Trilj kod Sinja) novac Konstantina

V. Kopronima nije ni inače rijetka pojava na tlu Dalmatinske Hrvatske gdje je služio kao platežno

sredstvo u ranom srednjem vijeku. Daleko veća rijetkost je srebrni novac franačkog cara Lotara I.

Novac potječe iz nepoznate kovnice koja se nalazila najvjerojatnije negdje na tlu sjeverne Italije.

U ženskom grobu 62 nađena su i dva para grozdolikih naušnica (jedan par od zlata, a drugi od

pozlaćena srebra), fragmentarno sačuvan prsten od srebrnog lima, dva mala željezna nožića, i jedna

keramička posuda koja je bila ritualno razbijena u više krupnih ulomaka i posuta po grobu. Grob se

okvirno datira u 1. pol. 9. st., u vrijeme kada je Lotar I. postao potpuno nezavisan vladar u Kraljevini

Italiji (833.) pod čijom se političkom vlašću tada nalazila Hrvatska kneževina.

Dva franačka novca nađena su u Istri - Lotarov

na nekropoli Žminj, a srebreni denar Karla

Velikog na Brijunima (slika desno). Anonimni

srebreni denar nađen je i u mjestu Rose u Boki

Kotorskoj.



5. SAKRALNI PREDMETI

1. Kadionica iz stare Vrlike

Kadionica (thuribulum ili incensorium) s izvora Cetine slučajni je nalaz van ikakvog arheološkog

konteksta. Nađena je 1925. na položaju Runjavica na zapadnom rubu Cetinskog polja, nedaleko od

mjesta gdje će se kasnije, tijekom 9. st., oblikovati starohrvatsko naselje Vrh Rika, a u njegovom

arealu sagraditi crkva sv. Spasa. Kadionica je unikatni predmet u cjelokupnoj karolinškoj ostavštini.

Izrađena je od lijevanog srebra, i relativno je bogato ukrašena i dijelom pozlaćena. Geometrijskim

ornamentima u tehnici dubokog rovašenja ukrašena joj je noga i zdjelica, a niello tehnikom, između

arkada na zdjelici, izvedeni su u obrisima stilizirani cvjetni ornamenti.

Na gornjem rubu zdjelice su tri alke kroz koje su provučeni lančići koji se prema gore spajaju na

zajedničkom trokrakom hvatištu sa "S" kukom na vrhu. Na svakom od tri završetka gornjeg nosača

lijevanjem i rovašenjem izvedene su stilizirane ptičje glave.

Zdjelica je podijeljena u tri pojasa (slika dolje):

• gornji pojas - dva reda rovašenih

usporednih rombičnih polja, a s donje

strane oivičen uskom crtom u niellu

• srednji pojas - najširi, četiri

polukružne arkade spojene poprečnim

trakama proširenih krajeva (u njima

rombovi), između arkada su cvjetovi

• donji pojas - nešto uži, rovašeni

naizmjenični trokuti, s gornje strane

oivičen posrebrenom duboko

urezanom crtom.

Kadionicu s izvora Cetine morfološki se najčešće dovodi u vezu s uobičajenim oblikom onodobnih

kaleža s jajolikim recipijentom koji stoje na nozi u obliku krnjeg stošca (Cundpaldov kalež, Tassilov

kalež, Grimfridov kalež). Njima se, kao i cetinskoj kadionici, tipološko ishodište pretpostavlja u

sličnim oblicima kasnoantičkog, poglavito bizantskog liturgijskog pribora s istočnog Mediterana, što

je i razumljivo jer je praksa kađenja u liturgiji najprije tamo uvedena. U početku kadionice služe kao

kandila (za spomen pokojnika pri pokapanju ili obješene na oltar) ili zavjetni darovi, a od 9. st.

isključivo u liturgijske svrhe.

U karolinškom razdoblju, izravnu tipološku analogiju cetinska kadionica ima u jednoj istovremenoj

s Gradišta nad Bašljem (sjeverno od Kranja) u Sloveniji.

Oblikom, kompozicijom ukrasa, tehnikom ukrašavanja i kolorističkim efektom djelomične pozlate,cetinska je kadionica kao cjelina, iako manje i jednostavnije ukrašena, najsrodnija poznatom

Tassilovom kaležu koji je vjerojatno izrađen oko 777. Prema natpisu na podnožju kaleža, smatra se

155



kako ga je upravo te godine, u prigodi osnutka benediktinske opatije u Kremsmunsteru dao izraditi

bavarski knez Tassilo i žena mu Liutpirc, kći posljednjeg langobardskog kralja Deziderija. Bez

obzira na jasno izraženu komponentu životinjske ornamentike, koju su njegovale otočke, uglavnom

anglosaksonske radionice na kontinentu, ovom se vrijednom primjerku karolinške umjetnosti

pretpostavlja dvojako radioničko ishodište. Jedni drže kako je Tassilov kalež (i niz drugih stilski

srodnih metalnih predmeta nastalih u njegovom umjetničkom okruženju, za koje se često rabi naziv

stil Tassilovog kaleža), produkt zlatarskog obrta onodobne Bavarske, te kako je najvjerojatnije

nastao u samom Salzburgu u vrijeme kada je tamo biskupovao Irac Virgilije (745.-784.). Drugi, što

je vjerojatnije, pretpostavljaju njegovu pripadnost sjevernoitalskim radionicama, koje su također

koristile životinjsku ornamentiku iz repertoara otočke umjetnosti, ali se nisu ustručavale dodavati i

dekorativne elemente biljnog i geometrijskog porijekla, te motive pletera kojima su uzore nalazili u

antičkoj i kasnoantičkoj umjetničkoj baštini. Dekor s Tassilovog kaleža, gdje su izmiješani rovašeni

biljni i pleterni ornamenti sa životinjskim ukrasima (koje su na kontinentu u ranom srednjem vijeku

širili najprije irski monaški pokreti od kasnog 6. do sred. 8. st., a potom i misionari iz

anglosaksonskog umjetničkog kruga od kasnog 7. do kasnog 9. st.) nedostaje na cetinskoj kadionici.

Na njoj se kao jedina vrsta ukrasa javljaju čisti geometrijski oblici (rovašene trake s nizovima

trokuta i rombova), pa potpun izostanak životinjskih motiva možda govori kako je ona nešto mlađa

od Tassilovog kaleža (nastala kad je životinjska ornamentika otočke umjetnosti već posve izišla iz

mode). Vrlo je vjerojatno nastala u zadnjoj četvrtini 8. st. i bliska je razdoblju tzv. "karolinške

obnove" kada Karlova dvorska škola u Aachenu samostalno ili putem brojnih drugih samostanskih

škola i umjetničkih radionica diljem carstva, potiče i nastoji dosljedno provoditi obnovu stare

rimske, napose kršćanske umjetnosti.

Stoga je cetinska kadionica vjerojatno zakašnjeli proizvod radionica, najvjerojatnije iz sjeverne

Italije, koje su u tehnološkom postupku još uvijek njegovale tzv. stil Tassilovog kaleža no, bez

dotada uobičajene životinjske ornamentike. Takve tradicije jasno očituje arhitektonska raščlamba

ornamenta na površini, nizovi perli, cvjetni motivi među arkadama izvedeni u niello tehnici,

naglašena polikromija dobivena djelomičnom pozlatom na srebrnoj podlozi, te posebno nizovi s

rovašenim romboidima i trokutićima.

U Dalmaciju je kadionica dospjela po svoj prilici na samom kraju 8. ili početkom 9. st., kada su

franački misionari (i oni iz sjeverne Italije), provodeći pokrštavanje, uvodili franačku crkvenu

liturgiju (pokrštavanje koje nastoji provesti Karlo Veliki nakon 803.).

2. Relikvijar sv. Asela

Relikvijar sv. Asela, koji se čuva u riznici župne crkve u Ninu, sastavljen je od drvenog okvira sa

svih strana prekrivenog srebrnim pozlaćenim limom koji je na poleđini i na uskim bočnim stranama

ukrašen iskucanim geometrijskim i biljnim ornamentima. Oplata na bočnim i dijelom na prednjoj

156



strani vjerojatno je iz 14. st.,kada je relikvijar bio popravljan. Glavni figuralni prikaz na prednjoj

strani složen je u dvije zone. U gornjoj je, u kvalitetnijoj izvedbi, u mandorli iskucan lik Krista

Pantokratora na ukrašenom prijestolju koji desnom rukom blagoslivlja, a lijevom pridržava knjigu.

U donjem pojasu su tri sveca: sv. Ambroz (milanski biskup, umro

397.), njegova starija sestra sv. Marcela i sv. Anselmo (đakon,

vjerojatno također iz Milana). Likovi svetaca, ujednačene veličine,

iskucani su u plićem reljefu s naglašenije stiliziranim crtama lica,

ruku i naborima odjeće. Sv. Marcela, prikazana kao djevica, i sv.

Ambroz stoje uzdignutih ruku, dok sv. Anselmo s tonzurom na glavi

(kao i Ambroz), stoji odjeven u dalmatiku držeći u desnoj ruci

kadi oni cu (vidljiva je na starim fotografijama relikvijara, a taj dio

danas nedostaje). Oblik kadionice gotovo nema tipoloških sličnosti s

onom, otprilike istovremenom, pronađenom kod izvora Cetine.

Kadionica u Anselmovoj ruci je dvodijelna (s poklopcem), okruglog

oblika i po načinu izvedbe vrlo masivna.

Sva tri svetačka lika stoje pod arkadama (motiv višestrukih, najčešce trostrukih, arkada u karolinškoj

umjetnosti je vrlo omiljen, slično je koncipirana prednja strana srebrnog pozlaćenog relikvijara-

burse iz Engera (oko 780.), te relikvijar iz riznice katedrale u Cividaleu, okvirno iz 9. st.). U

Hrvatskoj se u to doba arhitektonski motiv višestrukih arkada posebno često koristi u skulpturi tj. na

plutejima oltarnih ograda i na sarkofazima. Motiv trostruke arkade nalazi se i na lopudskom

relikvijaru i na kadionici s izvora Cetine.

Za datiranje i kulturno određenje relikvijara zanimljiva je i

njegova poleđina (slika desno) na kojoj su isključivo

geometrijski, plitko iskucani ornamenti. Isto kao i na prednjoj

strani, raspoređeni su u dvije zone, no na poleđini su obje zone

jednako tretirane - imaju po četiri krizno raspoređene rozete.

Ovakav koncept ukrašavanja zadanih površina prisutan je i na

drugim proizvodima, najčešće u 8. i 9. st., (nakit - kružne fibule

merovinškog razdoblja, skulptura - pluteji iz Valbandona,

proizvodi zlatarskog obrta - relikvijar iz Ellwangena). Ninskom

relikvijaru, zbog naglašene jednostavnosti i stilizacije u obradi

ljudskih likova, nije moguće pouzdanije odrediti vrijeme

nastanka ni radioničko ishodište. No, s obzirom da sadržava

moći sv. Anselma (vjerojatno đakona iz Milana), kao i prisutnost drugih milanskih svetaca nareljefima, biskupa sv. Ambroza i sestre mu sv. Marcele, pretpostavlja se kako je u Dalmaciju dospio

posredstvom tamošnjih misionara, dakle kao proizvod sjevernoitalskih zlatarskih radionica, nakon

157



propasti Deziderijeve langobardske države. S obzirom da je sv. Ambroz postao i zaštitnikom prvog

benediktinskog samostana u Ninu, kojemu je opat Teudebert oko 880. uredio svetište nad

nekadašnjim poganskim hramom, vjerojatno je da su upravo benediktinci iz milanske opatije

sv. Ambroza u 1. pol. 9. st. u ovom dijelu Dalmacije obavljali misionarsku djelatnost.

3. Relikvijar nepoznatog sveca

U riznici župne crkve u Ninu čuva se i

relikvijar izrađen od drva u obliku

sarkofaga s pokrovom na dvije vode

(slika desno). Cijeli moćnik je obložen

srebrnim limom na koji su aplicirani

različiti ukrasi, a dominantne su

iskucane šesterolatične i osmerolatične

pozlaćene rozete različitog izgleda

(četiri osnovna tipa), nacrtane šestarom. Po tri su raspoređene na dužim stranama i na poklopcu, a po

jedna na kraćim stranama. Među rozetama je bilo aplicirano 12 srebrnih, ovalnih, tordiranom

filigranskom žicom oivičenih kasetica u koje je bilo umetnuto drago kamenje ili raznobojna staklena

pasta. Većina ih nedostaje. Na uglovima prednje strane relikvijara i na poklopcu četiri su male

četvrtaste kasetice s umetcima iz staklene paste. Danas nedostaju dvije. Na sljemenu poklopca

pravilno su raspoređena tri poliedarska ukrasa izrađena od kristala. Cijeli relikvijar stoji na četiri brončane nožice u obliku krnje piramide. Oblikom (škrinjica s dvoslivnim krovom) i izborom

ornamenata ovaj mali ninski relikvijar konceptualno je sličan tzv. Mumminom relikvijaru iz

opatijske crkve Saint Benoit na Loari, datiranom u 8. st. Rozete slične ovima s moćnika čest su

dekorativni element u kamenoj plastici merovinške i karolinške umjetnosti. Zanimljiv ukras, važan

za datiranje, su i poliedarski kristali na sljemenu poklopca, kakve u metalnoj izvedbi nerijetko

nalazimo kao privjeske na kasnoantičkim i ranosrednjovjekovnim nakitnim predmetima. Svi ukrasi

na ovom relikvijaru zanatski su nevješto izrađeni, a kako se dugo upotrebljavaju nemaju jasnihstilskih odlika, pa to otežava preciznije datiranje. Zbog primitivne izrade i apliciranih rozeta

izrađenih pod utjecajem kasnoantičke i merovinške umjetnosti, datacija mu se pretpostavlja u

rasponu od 7. do 9. st. Međutim, s obzirom na analogije i na aplicirane umetke dragog kamenja i

raznobojnog stakla, najvjerojatnije ga treba datirati u 2. pol. 8. st.

4. Lopudski relikv ijar

Relikvijar je kutijica u obliku kvadra, od srebrenog lima sa djelomičnom pozlatom. Na prednjoj

strani su tri arkade pod kojima su križevi. Na poklopcu je jedna arkada sa križem, a na užim bočnim

stranama je po jedan križ. Postoji natpis koji datira nalaz u karolinško vrijeme - 2. pol. 8. st.

158



NAKIT

NAKIT POGANSKOG (STARIJEG) HORIZONTA (8. st. - sredina 9. st.)

U starohrvatskim nekropolama iz 8. i 1. pol. 9. st. nakitni predmeti kojima se ukrašavalo tijelo ili

odjeća vrlo su malobrojni u odnosu na ostale grobne priloge. Među nakitnim predmetima otkrivenim

na starohrvatskim nekropolama tog horizonta u sjevernoj Dalmaciji zastupljene su: naušnice,

ogrlice, torkvesi, prsteni, privjesci, kopče, pređice i jezičci.

NAKIT MLAĐEG HORIZONTA (sredina 9. st. - 12. st.)

U grobljima 9.-12. st. nakita ima mnogo, a po umjetničkoj vrijednosti izvedbe dragocjeniji je od

ostalih predmeta. Velik broj nakita u grobovima nesumnjivo govori kako su Hrvatice, kao i žene

njihovih susjeda, voljele nakit. Nakit 9.-12. st. D. Jelovina je podijelio na dvije velike grupe:

• predmeti koji su služili isključivo ukrašavanju glave, ruku ili odjeće (naušnice, dijademi,ogrlice, razni privjesci i prstenje)

• nakit koji osim ukrasne ima i neku drugu praktičnu funkciju (pređice, kopče, dugmad).1

Što se tiče porijekla nakita, centralno područje ranofeudalne hrvatske države bilo je u to vrijeme pod

jakim utjecajem razvijenih proizvođačkih centara, u prvom redu Bizanta, odakle su putem trgovine

dospijevale razne metalne izrađevine vrlo luksuzne izradbe (zlatni nalaz iz Trilja, nalaz iz groba u

Biskupiji-Crkvina...). Bizantski utjecaj je posebno dao impuls tipološkim tendencijama u formiranju

pojedinih tipova nakita, a sam nastanak i razvoj tih tipova treba pripisati lokalnim radionicama koje

počinju stvarati svoj vlastiti stil u izradbi pojedinih tipova nakita, a možda i oružja. Bogati fond

nalaza nakita, ratničke opreme i oruđa na prostoru između Zrmanje i Cetine nesumnjivo govori o

postojanju domaćih radionica. Koliko je tih radionica bilo i kako su bile na ovom prostoru

razmještene, teško je reći. Na temelju arheoloških nalaza do danas je utvrđeno kako je takav jedan

centar postojao u okolici Knina, dok bismo za neke centre, na osnovi brojnosti nalaza, mogli

nagađati kako su bili u okolici Nina, Benkovca, Trilja i Solina. Postojanje domaćih radionica

potvrđuju nam vijesti u sačuvanim poveljama.

Ipak je sigurno kako je manji dio nakita donesen trgovinom, bilo sa zapada ili s istoka. Najsnažniji

je utjecaj za izradu domaćeg nakita dolazio iz Bizanta. Mnogi primjerci nakita, pogotovo naušnice,

oponašaju bizantske uzore.

NAUŠNICE

Naušnice su vrsta nakita koji se nosio na uhu. Međutim nađen je znatan broj velikih naušnica s

debelom karikom, za koje je teško zamisliti kako su se mogli nositi provučene kroz rupicu na uhu.

1 U prvo vrijeme vjerojatno je u ovoj grupi bila i ravna igla s glavicom, koja se u 9-11. st. pred pređicom i dugmetom potpuno povukla. U grobovima toga vremena nalazimo igle koje su umjesto glavice imale ušicu i koje su služile za praktičnu namjenu, ali i takve su vrlo rijedak grobni nalaz.

159



Takve se naušnice obično zovu ukosnicama ili sljepoočničarkama, što znači da su poput privjesaka

bile obješene o nekakvu vrpcu, dijadem ili su se upletale u pletenice kose.

NAUŠNICE POGANSKOG HORIZONTA (8. i 1. pol. 9. st.)

Brojniji nakitni predmeti u nekropolama ranog horizonta jesu naušnice. Te se naušnice bitno

razlikuju od starohrvatskih naušnica iz starohrvatskih grobova 9.-11. st. koje su rađene po

bizantskim uzorima u domaćim zlatarskim radionicama, dok su naušnice iz starohrvatskih grobova

iz 8. i 1. pol. 9. st. izrazito bizantskog karaktera i nesumnjivo predstavljaju izravni bizantski import.

Među starohrvatskim naušnicama 9.-12. st. na tlu Dalmatinske Hrvatske zastupljeni su tipovi kao što

su: karičice, karičice sa S nastavkom, karičice od uvijene žice, karičice s koljencima, naroskane

karičice te naušnice s 1, 2, 3 i 4 jagode, a još je svaki od spomenutih glavnih tipova zastupljen u

nekoliko varijanata. Međutim, u starohrvatskim nekropolama 8. i 1. pol. 9. st. zastupljena su samo

dva tipa:

• obične karičice

• grozdolike naušnice.

Obične karičice

Jednostavne karičice su među dosta rijetkim ostalim nakitnim

predmetima u ovom horizontu starohrvatskih grobova ipak najbrojnije.

Načinjene su od brončane, pretežno srebrne, srebrne pozlaćene, a u

jednom slučaju i od zlatne žice. Nalazimo nekoliko varijanti, a

najbrojniju varijantu čine karičice kod kojih se jedan kraj završava u

obliku ušice, a drugi je savijen u kukicu (slika desno). Zatim imamo

karičice sa čvorom i ušicom na jednom i kukicom na drugom kraju

karičice (slika desno) te karičice s tragovima ukrasne aplikacije (slika

desno). Zanimljivu varijantu predstavljaju karičice kojima se jedan

kraj završava u obliku stiliziranog slova S. One su vrlo rijetke i

najkvalitetnije izrade (slika desno).

Karičice kao najjednostavniji oblici naušnica široko su rasprostranjene kod raznih naroda u dugom

vremenskom razdoblju - od kasne antike do punog srednjeg vijeka. Na nekropoli Nin-Ždrijac

nađene su u 11 grobova.

Kad se usporede karičice nađene u starohrvatskim nekropolama poganskog horizonta s karičicama iz

starohrvatskih grobova 9.-12. st. na području Dalmacije, gdje ih je bilo neusporedivo više, uočavaju

se stanovite razlike. U nekropolama poganskog horizonta karičice su uglavnom načinjene od tanke

srebrne žice kružnog presjeka (daleko ih je manje od brončane žice, od pozlaćena srebra, zlatne

žice), dotle su karičice iz grobova 9.-12. st. većim dijelom izrađene od obična metala, bakrene i

160



brončane žice, a mnogo manje od plemenite kovine.

Veličina karičica 9.-12. st. kreće se od 0,5 do preko 5 cm u promjeru, a u poganskom horizontu

veličina im je ujednačenija i iznosi 1-2 cm u promjeru. Među karičicama poganskog horizonta nema

najobičnijeg tipa karičica, tj. onih sa ravno odsječenim krajevima bez nastavaka, koje su u

grobovima 9.-12. st. dosta brojne. Nema ni karičica s raskucanim S nastavkom, tipičnih za slavenski

nakit 10.-11. st. uopće. U starohrvatskim grobovima poganskog horizonta imamo karičice sa

stiliziranim S nastavkom (Kašić-Maklinovo brdo, Nin-

Ždrijac, slika desno). Međutim, taj S završetak razlikuje

se od onog na karičicama 9.-12. st. (on je raskucan, a

ovaj nije). Kašić-Maklinovo brd o Žd rijac

Karičice nađene u grobovima 8. i 1. pol. 9. st. predstavljaju import mediteransko-bizantskih

radionica i najstariji su poznati primjerci nakita koje su nosile stare Hrvatice u Dalmaciji.Okvirno ih

datiramo u 8. st., a neke od njih, npr. karičice sa stiliziranim S završetkom, možemo uže datirati u

1. pol. 8. st. Taj se najjednostavniji tip naušnice u obliku jednostavne karičice zadržao u nakitu kod

Hrvata tijekom cijelog srednjeg vijeka, a od 10. st. izrađivan je s ostalim starohrvatskim naušnicama

u domaćim zlatarskim radionicama.

Grozdolike naušnice

Naušnice grozdolikog tipa nalazimo u nekoliko podtipova i više

varijanata, a sve su izrađene kvalitetnom zlatarskom tehnikom od plemenita metala: srebra, pozlaćena srebra i zlata. Nađene su u

malom broju (Nin-Ždrijac, Kašić-Maklinovo brdo, Ivoševci-Burnum).

Belošević ih je podijelio u četiri podtipa:

^ Naušnice kasnoantičkog obilježja iz groba 227 na nekropoli Nin-

Ždrijac (slika desno). Na tankoj karičici kružnog presjeka (na jednom

kraju ušica, a na drugom kukica) nalazi se s vanjske strane na donjem

dijelu grozdoliki privjesak od sitnih granula izvedenih u tehnicilijevanja. Grob se s obzirom na ostale nalaze u grobu (npr. koštani

iglenik) može ubrojiti među najstarije grobove na nekropoli, a naušnice okvirno možemo smjestiti u

1. pol. 8. st.

^ Par srebrnih lijevanih grozdolikih naušnica iz groba 48 nekropole Nin-Ždrijac (slika gore). Po

sredini donjeg dijela karičice nalazi se između dva zrnasta odebljanja stilizirani grozdasti privjesak.

Ovaj ženski grob datiramo okvirno u 1. pol. 8. st.

^ Par srebrnih naušnica iz groba 104 s nekropole Nin-Ždrijac (slika gore). Izrađene su od srebra u

finoj zlatarskoj tehnici filigrana i granulacije (jedine, ostale su izrađene u tehnici lijevanja). Donji

dio luka naušnice polukružno je savijen i optočen tordiranom filigranskom niti. S unutrašnje strane

161

Nin



donjeg dijela luka nalazi se ukras od tri granule. Po sredini s obiju strana luka nalazi se po jedna

šuplja bikonična jagoda. Grob spada među najstarije grobove na nekropoli., a datira se u sredinu

8. st.

^ U četvrti podtip ubrojene su ostale grozdolike naušnice između kojih su

izdvojene dvije varijante.

U prvu varijantu spada par naušnica s privjeskom u obliku stiliziranog

klasa, koje su nađene u grobu 15 na nekropoli Nin-Ždrijac (lijeva na slici).

Njima bliže paralele nalazimo na lokalitetu Biksupija-Crkvina kod Knina gdje je nađen par

analognih naušnica, ali bez podataka o okolnostima nalaza. Biskupijski primjerci potvrđuju

rasprostranjenost ovakvih naušnica na širem dalmatinskom području, gdje su dospjele kao izravni

import iz bizantskih zlatarskih radionica. Grob 15 se okvirno datira u 2. pol. 8. st. do u početak 9. st.

U drugu varijantu spadaju naušnice s tipičnim (klasičnim) grozdolikim privjeskom (desna na slici

gore). Naušnice te varijante nađene su na nekropolama Nin-Ždrijac (četiri primjerka u grobu 62),

Kašić-Maklinovo brdo, Ivoševci-Burnum.

Naušnice ove varijante tipološki su gotovo potpuno identične, a razlikuju se samo u najsitnijim

detaljima izrade ili u vrsti materijala (srebro, pozlaćeno srebro i zlato). Napravljene su u kvalitetnoj

zlatarskoj tehnici filigrana i granulacije. Sastoje se od glatke karičice kružnog ili četvrtastog presjeka

na kojoj su sa strana koljenca, a po sredini luka grozdoliki privjesak koji se proteže s obiju strana.

I ove naušnice su bez sumnje izravni bizantski

import u starohrvatskim grobovima ovog horizonta.

Uže paralele za grozdolike naušnice ove varijante

nalazimo među zlatnim grozdolikim naušnicama s

lokaliteta Biskupija-Crkvina, a osim njih najvažniji

nalaz bizantskih zlatnih naušnica grozdolikog tipa s

područja Dalmacije predstavljaju naušnice iz groba

hrvatske odličnice u Trilju (slika lijevo) datirane

zlatnikom cara Konstantina V. Kopronima (741.

775.) u 2. pol. 8. st. Premda zlatne naušnice iz Trilja

ne pripadaju u istu tipološku varijantu grozdolikih

naušnica kojoj pripadaju ovi primjerci, ipak su s njima vrlo srodne. Izvjesne razlike postoje u

dataciji - triljski su primjerci nekoliko desetljeća stariji od primjeraka ove druge varijante podtipa

grozdolikih naušnica.

Kao najstariji primjerak bizantske naušnice s klasičnim grozdolikim privjeskom iz poganskog

horizonta mogli bismo uzetizlatnu naušnicu iz Ivoševaca kod Knina, koja se okvirno datira u 2. pol.8. st. Ona bimogla biti istovremena ili nešto mlađa od zlatnih naušnica iz Trilja.

162



Među nalazima grozdolikih lijevanih naušnica

od plemenita metala bizantske provenijencije iz

starohrvatskih grobova ranog horizonta posebnu

pažnju zaslužuju naušnice iz groba 62 s

nekropole Nin-Ždrijac (slika lijevo). U tom je

grobu s jedne i druge strane lubanje nađen par

tipoloških međusobno gotovo u potpunosti

srodnih grozdolikih naušnica. Jedan je par od

zlata, a drugi od pozlaćena srebra. Grob 62

(majka s djetetom) datiran je srebrnim novcem

franačkog cara Lotara I. (840.-855.) u sredinu

9. st.

Hrvatske da je luksuzni bizantski nakit u starohrvatskim grobovima datiran novcem. U prvom

slučaju to je bio zlatni nakit iz groba hrvatske odličnice u Trilju. Raskošne, zlatne i od srebra

pozlaćene naušnice iz groba 62 s nekropole Ždrijac u Ninu najmlađi su primjerci finog bizantskog

nakita iz starohrvatskih grobova na području Dalmatinske Hrvatske.

Tipološki srodne primjerke grozdolikih naušnica bizantskog karaktera nalazimo relativno brojno

zastupljene u velikomoravskim nekropolama na području Č eške i Slovačke, a isto tako ima ih i u

slavenskim nekropolama u Mađarskoj. Grozdolike naušnice iz nekropola u Č eškoj, Slovačkoj i

Mađarskoj nešto su mlađe od naših primjeraka, i datiraju se u 2. pol. 9. st., a u upotrebi su kroz

gotovo cijelo 10. st.

NAUŠNICE MLAĐEG HORIZONTA (sredina 9.-12. st.)

Naušnice u ovom horizontu su mnogo brojnije, ali su još više raznovrsnije po tipovima i izradbi.

Najčešće se nalazi po jedna naušnica sa svake strane lubanje, a rjeđe po dvije ili više komada. Po

tome možemo zaključiti kako su se naušnice, pogotovu one manjeg formata, najčešće nosile na

ušima, a ne isključuje se mogućnost kako su se nosile i na neki drugi način (npr. obješene o vrpcu

koja se obavijala oko glave i visjele u razini sljepoočnica, ili se upletale u pletenice kose), posebno

kod naušnica većeg formata. Na našim nekropolama, osim vrlo rijetko, nije nađeno po više komada

istih karičica ili naušnica, kako je to često u drugim slavenskim nekropolama, gdje se u pojedinim

grobovima našlo više od desetak karičica s nastavkom u obliku slova S ili drugih naušnica. Po tomu

se donosio zaključak kako su se one morale nositi na vrpci obavijenoj oko glave. J. Korošec je na

temelju nalaza na nekropoli u Ptujskom gradu utvrdio kako se karičice nisu nosile samo na glavi,

nego su služile i kao privjesci ili kao prsteni.

163



Jelovina je podijelio naušnice u devet glavnih tipova:

• Obične karičice (mogu se podijeliti na nekoliko varijanata s obzirom na završetak krajeva)

• Karičice s nastavkom u obliku slova S

• Karičice od dvije ili tri uvijene (tordirane) žice

• Karičice s koljencima (ima više varijanata)

• Naroskane karičice (ima nekoliko varijanata)

• Naušnice s jednom jagodom

• Naušnice s dvije jagode (najrjeđe)

• Naušnice sa tri jagode

• Naušnice sa četiri jagode.

Većina naušnica što pripadaju starohrvatskoj kulturnoj grupi izrađena je kvalitetnom tehnikom

filigrana i granulacije. Po Niederleu je sav taj nakit, naročito onaj od plemenitog materijala, pretežno

bizantski import. Ljubo Karaman je smatrao kako su naušnice nađene u nekropolama Dalmatinske

Hrvatske, koje se datiraju prije 9. st., nesumnjivo bizantske, ali one koje se brojno javljaju u 9. i

10. st. bez sumnje predstavljaju proizvod domaćih zlatarskih radionica koje slobodno oponašaju,

prerađuju i dalje kreiraju samo nekoliko bizantskih uzoraka u mnoge vlastite varijante. Postojanje

domaćih zlatarskih radionica na teritoriju Dalmatinske Hrvatske sigurno je ustanovljeno na temelju

odbačenih neuspjelih lijevanih naušnica i pronađenih kamenih kalupa.

Naušnice starohrvatske kulturne grupe se mogu podijeliti na dvije grupe.

gore). Na osnovi tipološke analize i rezultata arheoloških istraživanja nekropola ove bi naušnice mogle

spadati u prve proizvode domaćih radionica. One se mogu ubrojiti među najstarije naušnice

starohrvatske kulturne grupe i mogu se datirati od samog početka 9. st. i traju u 10. st.

^ U drugu nešto mlađu grupu ušle bi sve naušnice izrađene od plemenitijeg metala (srebro,

pozlaćeno srebro i zlato). Tu bi bili ovi tipovi: karičice s koljencima, naroskane karičice, naušnice s

jednom, dvije, tri i sa četiri jagode. Kao i u prvoj grupi oblik jagoda je jajolik, okrugao ili bikoničan.

Najbrojnije su naušnice s tri i s jednom jagodom. Razlika se ne ogleda samo u materijalu već i u

^ U prvu grupu spadaju najtipičnije naušnice starohrvatske

kulturne grupe - naušnice s jajolikim, okruglim ili bikoničnim

jagodama. Izrađene su uglavnom od bronce ili bakra, manje od

srebra, a kroz jagode su im provučene jednostavne karike

kružnog, ovalnog ili srcolikog oblika. Jagode su glatkih površina,

bez ukrasa, a iznimno u nekih primjeraka jagode su po sredini

obavijene dvostrukom pletenom tankom žicom. Oblici jagodauglavnom su ovalni ili bikonični, a manje okrugli. Naušnice ove

grupe imaju jednostavnije elemente izradbe i nisu ukrašene (slika

164



tehničkoj izradbi, u preciznosti i dotjeranosti pojedinih

izrađevina - i upotrebi pravog filigrana i granulacije. Vrlo

luksuzne izrade su zlatne naušnice iz Trilja, datirane po

zlatniku bizantskog cara Konstantina V. Kopronima. Za

njima ne zaostaju ni one iz starohrvatskih grobova u Majdanu

kod Solina, te Biskupije-Crkvine. Tu spada još par luksuzno

rađenih naušnica sa tri jagode iz Vrlike, nekoliko pozlaćenih

naušnica iz Koljana (slika lijevo) i naušnica sa četiri jagode

iz Nina.

OBIČNE KARIČICE

Najjednostavniji tip naušnica jesu brončane, bakrene ili srebrne karičice. Prema načinu

zakopčavanja možemo ih podijeliti u dvije osnovne varijante:

^ Karičice bez nastavka (gornje na slici desno) su najjednostavniji oblici

naušnica. Izrađene su od jednog komadića odrezane obične žice i savijene

u oblik kruga.

^ Karičice kojima se jedan kraj savio prema vani, u obliku petlje, a na

drugom u kukicu (donje na slici desno).

Kao najjednostavniji oblici, obične karičice su doživjele široku primjenu

na vrlo velikom prostoru i u vrlo dugom razdoblju. Bile su produkt lokalne proizvodnje pa se pojavljuju u nizu varijanata (materijal, dimenzije, oblik karike, završetak krajeva i stanovite

aplikacije). U nekropolama Dalmatinske Hrvatske u pojedinom grobu najčešće su se nalazila po dva,

rjeđe po jedan primjerak, a u pojedinim slučajevima bilo ih je i po četiri. Č esto su u jednom grobu

bile zastupljene različite varijante, a nalazile su se i u kombinaciji s naušnicama drugih tipova.

Najčešće su ovalnog oblika, a najrjeđe pravilnog kružnog oblika.

Nalazimo ih u grobovima od 9. do 12. st., pa ih nije ni moguće preciznije datirati, osim onih koje se

pronađu s drugim predmetima kao grobna cjelina. One su bez sumnje prvi proizvodi domaćihzlatarskih radionica, što znači kako su se izrađivale početkom 9. st., a trajale su sve do 12. st. Poslije

toga one se u grobovima javljaju samo sporadično.

KARIČICE S NASTAVKOM U OBLIKU SLOVA S

Među jednostavne naušnice ubrajaju se i karičice sa S-nastavkom (slika

desno). Za njih se obično smatralo kako pripadaju bjelobrdskoj

kulturnoj grupi, no one su jako česte i na prostoru između Zrmanje i

Cetine, te se završetak karičica u obliku slova S na tom prostoru javlja

na nekim mnogo ranijim primjercima nakita. Također se na

165



nekropolama ovog prostora našlo još naušnica koje se pripisuju bjelobrdskoj odnosno ketlaškoj

kulturnoj grupi, ali su ti primjerci u odnosu na karičice sa S-nastavkom jako malobrojni, pa se s

pravom drži kako su došli putem trgovine.

Bez obzira na to što su karičice sa S-nastavkom tipične za slavenski nakit u 10. i 11. st., takva S

petlja se nalazi već na paru luksuzno izrađenih zlatnih naušnica iz Golubića kod Knina koje su

datirane u 6.-7. st. Sličnih primjeraka naušnica i karičica sa S-petljom ima još dosta na merovinško-

bajuvarskom području. Iz svega proizlazi kako su S-petlje postojale i prije bjelobrdske kulture, tj.

dosta prije u bizantskim radionicama Sredozemlja. Stoga je vjerojatno kako su domaće radionice

izrađivale i ovaj tip karičica, ali ni u kojem slučaju one ne bi mogle biti starije od 10. i 11. st. (neke

karičice sa S-nastavkom nađeni su u nekropolama za koje se po njihovim općim značajkama smatra

kako nisu mlađe od 10. st. - Bribiru-Novi put, Bribir-Vratnice, Kašić-Grede, Kašić-Mastirine,

Biskupija-Lopuška glavica, Mravinci-Glavičine).

Č eški arheolozi, kao i Karaman, smatraju kako su one proizvod stranih radionica. No, ako su se u

domaćim radionicama izrađivale naušnice i drugi ukrasni predmeti koji su zahtijevali mnogo veće

umijeće (npr. poznate naušnice iz Biskupije-Crkvina, Koljana..., koje datiraju u 9. i 10. st.), onda su

se i ove naušnice, koje su mnogo jednostavnije tehničke i umjetničke izradbe, mogle izrađivati u

domaćim radionicama.

Velik broj znanstvenika smatra karičice sa S-nastavkom tipičnim slavenskim nakitom 10.-12. st.

Ovakva datacija za taj tip karičica na području Panonije i istočnih Alpi je točna. No na području

Dalmatinske Hrvatske pronađeni su pojedini primjerci naušnica koji su mogli nastati nešto prije

nego je to bio slučaj u sjevernim krajevima, gdje je ta vrsta nakita inače mnogo zastupljenija.

Dakle, većina S-karičica produkt je domaćih zlatarskih radionica koje su nastale uglavnom u 10. st.,

a manji broj ih je iz 11. ili 12. st., a čini se kako su domaće radionice nakita mogle izrađivati

pojedine varijante tih karičica i nešto prije 10. st.

KARIČICE OD UVIJENE (TORDIRANE) ŽICE

U najjednostavnije naušnice koje čine starohrvatsku kulturnugrupu ubrajaju se i karičice izrađene od dvije, rjeđe tri uvijene

(tordirane) žice u obliku užeta (slika desno). Uglavnom su rađene od bronce i bakra, a vrlo rijetko od

srebra. Posebnu varijantu predstavljaju one kojima je jedan krajzavršavao okruglom malom

petljom, a drugi zavrnutom kukicom kojom su se zakopčavale na uho.

Tip je rasprostranjen na čitavu području Dalmatinske Hrvatske. Najveći broj tordiranih karičica

pronađen je u grobovima na nekropoli Biskupija-Crkvina (13 primjeraka), a nađene su i na

nekropolama Bribir-Vratnice, Podgrađe kod Benkovca, Bribir-Novi p u t .

Uglavnom ih možemo smatrati proizvodom domaćih radionica koje su ih proizvodile dosta rano -

9. st. ili najkasnije od samog početka 10. st.

166



KARIČICE S KOLJENCIMA

Po zastupljenosti karičice s koljencima pripadaju standardnom

materijalu starohrvatskog nakita. Njihova brojnost govori koliko

su bile omiljene. Izrađene su uglavnom od srebra, a često i s

pozlatom. Na donjem dijelu su ukrašene s nekoliko

pseudogranuliranih zrnaca na jednom ili na više skupova, tj.

koljenaca (gornje na slici). Koljenca mogu biti načinjena i od

uvijene filigranske niti (donje na slici). Po broju koljenaca i po

načinu izrade koljenaca (zrnca ili filigran) mogu se podijeliti na

više varijanata. Najčešća je varijanta karičice s tri grozdasta ili kolutasta koljenca od zrnaca.

Karičice s jednim i sa dva koljenca vrlo su rijetke. One pružaju jako raznoliku sliku što se tiče

dimenzija tiče, i debljine karika. Uglavnom su pravilnog kružnog oblika.

Takve se naušnice javljaju na mnogobrojnim lokalitetima na matičnom području stare hrvatske

države. U nešto manjem broju javljaju se i izvan ovog područja (Bosna i Hercegovina, Lika, Istra).

Naušnice s tri koljenca iz grobova Dalmatinske Hrvatske Jelovina datira od 9. do 11. st.

NAROSKANE KARIČICE

Ovaj tip naušnica je zapravo razvojna ukrasna varijanta karičica s

tri koljenca. To su u stvari karičice s koljencima, samo im je

prostor između koljenaca, gušće ili rjeđe ispunjen filigranom,granuliranim zrncima ili njihovom imitacijom (slika desno). Neki

primjerci naroskanih naušnica spadaju među najljepše primjerke

starohrvatskog nakita Dalmatinske Hrvatske zbog kićenosti i

izrade u tehnici filigrana i granulacije ili u njihovoj kombinaciji,

kao i zbog skupocjenog materijala. One, kao i karičice s koljencima, pripadaju standardnom

inventaru starohrvatskih naušnica koje su najraširenije na središnjem prostoru stare hrvatske države,

i samo se sporadično nalaze i u drugim krajevima. Datiraju se od 9. do kraja 11. st., ali se neisključuje i mogućnost duljeg trajanja.

NAUŠNICE S JEDNOM JAGODOM

Naušnice s jednom jagodom sastoje se od jagode i karike. Dosta se gusto javljaju na čitavom

području nekadašnje ranofeudalne hrvatske države, a naročito na njegovu središnjem dijelu između

Zrmanje i Cetine. Najveći je broj pronađen na ovim lokalitetima: Biskupija-Crkvina, Biskupija-

Bukorovića podvornice, Koljane-Crkvina, Benkovac-Podgrađe, Kašić-Mastirine, Kašić-Grede,

Biljane Donje-Begovača...

167



Po tipološkim karakteristikama možemo ih podijeliti u dvije grupe.

^ Naušnice čije su jagode izrađene od dvije glatke spojene polutke, pa najčešće imaju bikoničan

oblik. Jagode su im bez ukrasa, potpuno glatke, samo im je preko sredine te na krajevima kroz koje

ulazi karika ovijena tanka pletena filigranska nit. Pretežno su od bronce, bakra, a manje od srebra.

^ Naušnice s većim ili manjim, jajolikim ili okruglim jagodama, bogato ukrašenima tehnikom

filigrana i granulacije. Pretežno su od srebra, pozlaćenog srebra, a manje od bronce, bakra i zlata.

Brojne naušnice s jednom jagodom, kao i inače naušnice sa šupljim jagodama (s jednom, dvije, tri i

sa četiri) na području Dalmatinske Hrvatske Karaman je datirao od 9. do 11. st. Držao je 9. st. za

vrijeme cvata tog nakita, s težištem na 10. st., i s mogućnošću upotrebe i u 11. st.

NAUŠNICE S DVIJE JAGODE

Medu najrjeđe naušnice koje čine sastavni dio

starohrvatskog kruga ubrajaju se naušnice s dvije

jagode. Nađene su na lokalitetima Biskupija-

Crkvina (5 komada, slika desno), Knin-Golubić (jedna), Benkovac-Podgrađe (jedna) i Trilj-

Latinčeve kuće (dva komada), u Ž m in ju .

Po ukrasnim osobinama možemo ih grupirati u dvije varijante.

^ Naušnice kojima su bikonične ili jajolike jagode načinjene od dvije glatke, neukrašene spojene

polutke su brojnije.

^ Naušnice izrađene od pozlaćena srebra, čije su jajolike jagode ukrašene apliciranom filigranskomžicom i granuliranim zrncima.

One nisu bile omiljene i prihvaćene pa je kontinuitet njihova trajanja bio vrlo kratak, no ostaje istina

kako one čine karakterističan dio starohrvatskog nakitnog inventara 9. i 10. st. U prilog tome govori

i činjenica kako se taj tip naušnica izvan Dalmatinske Hrvatske, osim u Istri, gotovo nigdje više ne

javlja.

NAUŠNICE S TRI JAGODE

Najrašireniji tip naušnica s prostora između Zrmanje i Cetine su naušnice sa tri jednako velike

jagode. Nalazimo ih u grobovima gotovo na svim dosada istraživanim nekropolama na spomenutom

području, i to u mnogobrojnim varijantama. Njihov osnovni tip uglavnom je svugdje isti - karičica

sa tri šuplje jagode jednake veličine, smještene na istoj udaljenosti, a ukrašene filigranom i

granulacijom koji varira od jednostavnih do vrlo kićenih. Rađene su različitim tehnikama: "a jour",

"na proboj" ili tehnikom lijevanja pri čemu se imitira filigran i granulacija.

Izvan užeg područja stare hrvatske države raširene su i u sjevernoj Hrvatskoj, te posebno zapadnoj i

jugozapadnoj Bosni. U različitim varijantama nađene su u velikom broju i u drugim slavenskim

zemljama. Naušnice pronađene u Č eškoj, Poljskoj i Rusiji u osnovi su slične naušnicama iz

168



Dalmatinske Hrvatske. Posebno su, po tehnici i luksuznoj izradbi, slične naušnice sa čeških i

slovačkih nalazišta. U Poljskoj su poznate naušnice tzv. kijevskog tipa, koje su datirane na kraj 10. i

početak 11. st. Najbrojnije trojagodne naušnice zastupljene su na nalazištima iz okolice Kijeva u

Ukrajini, po čemu se i nazivaju naušnicama kijevskog tipa. Te se naušnice ističu brojnim

varijantama, ali i luksuznom izradom od plemenitih metala, zlata i srebra, a datirane su u 10. i 11. st.

U Ugarskoj su pronađene naušnice tzv. "tokajskog tipa", a nalazimo ih još i u Bugarskoj, Srbiji i

Makedoniji. Ovaj tip naušnica karakteriziraju na bočnim stranama karike dvije manje jagode, pa se

tako razlikuju od naših kojima su osnovne karakteristike jednakost svih triju jagoda.

Karaman je i ovaj tip naušnica datirao od 9. do 10. st., a zatim je iznio kako su one mogle trajati i

kroz 11. st., te u pojedinim (vrlo rijetkim) slučajevima sve do u kasni srednji vijek.

Karaman je upozorio na naušnice tog tipa prikazane na jednoj konzoli splitskog zvonika sv. Duje iz

14. st. Istražujući kasnosrednjovjekovno groblje u Brnazima kod Sinja, S. Gunjača je u grobu (br.

88) pronašao par luksuzno rađenih trojagodnih naušnica zajedno s novcem Ludovika Anžuvinskog

(1342.-1382.). Naušnice iz Brnaza, kao i ostale trojagodne naušnice s tog područja, slične su

naušnicama tzv. kijevskog tipa s prošupljenim jagodama ukrašenim granulama, a između jagoda

imaju dva radijalno postavljena kolutića. Izrađene su od

pozlaćena srebra (gornje na slici lijevo).

Ova varijanta trojagodnih naušnica, kao i ona kojima se

srednja jagoda preobražava u oblik piramide (donje na

slici) pripada dosta mlađem vremenu. S. Gunjača drži

kako se takve naušnice kod nas javljaju tek u kasnom

srednjem vijeku, tj. u 14. st. No Jelovina drži kako

pojedini primjeri samo mogu potvrditi njihovo duže

trajanje, ali ih ne smijemo odvajati od ostalog

starohrvatskog nakita iz vremena 9.-11. st., iako one

mogu ići i kasnije u 13., pa čak i u 14. st.

Svi tipovi nakita sigurno nisu jednako trajali. Pojedini tipovi su bili manje, a pojedini duže u

upotrebi. To jenajvjerojatnije ovisilo o omiljelosti i modi tog vremena, a naušnice trojagodnog tipa

su bile vrloomiljennakit i vrlo dugo su se upotrebljavale. Na najvećem dosad istraženom groblje na

ovom području - sv. Spas na vrelu rijeke Cetine - u ukupno 1162 otkrivena groba pronađeno je 149

primjeraka naušnica tipa sa tri jagode, unutar kojih ima čitav niz raznih varijanata. Po općim

karakteristikama i značajkama, ovo groblje ukazuje na vrlo dug kontinuitet, ali isto tako jasno se

očituje i prilično kasni početak (masovnijeg) ukopavanja, za koje se pretpostavlja kako nije moglo

nastati prije početka 10. st. S druge strane, za ranija pokapanja govore nam pojedini tipovi naušnicanađeni u grobovima čiji je cvat trajanja bio u 9. i 10. st. Međutim, njihov je broj u odnosu na

169



naušnice trojagodnog tipa vrlo malen, pa nas to upućuje na zaključak da se na groblju sv. Spas

možda pokapalo čak i u 9. st., ali ne tako intenzivno kao što je to bilo u 10.-11. st. i dalje.

U istražena groblja ovog područja koja imaju iste ili slične karakteristike spadaju još nekropole

istražene u Smrdeljima kod Skradina, te istražena kasnosrednjovjekovna nekropola u Brnazima kod

Sinja, nekropola Bribir-Dol i Biljane Donje-Begovača. U svim tim nekropolama prevladava nalaz

trojagodnih naušnica, među kojima ima mnogo baš onih varijanti koje se na osnovi popratnih nalaza

datiraju od 12. do 14. st.

Nikola Jakšić je u svom radu Crkve na Begovači i problem starohrvatskih nekropola (Diadora 11,

1989.) vezao nakitne oblike s Begovače uz umjetničke stilove predromanike, romanike, gotike,

renesanse i baroka. Trojagodne naušnice determinira produktom gotičkih obilježja, te ih datira u 14.

i 15. st.2 Tim je radom Jakšić podvrgao temeljitoj reviziji kronološku shemu srednjovjekovnih

grobova. Dataciju trojagodnih naušnica u kasni srednji vijek ponavlja i u radu

Kasnosrednjovjekovno groblje kod crkve sv. Spasa u Vrh Rici (SHP 23/1996.).

Tonči Burić je u knjizi Sv. Juraj od Putalja odbacio Jakšićevu kronološku shemu i ostao je pri

tradicionalnoj, navodeći tome tri razloga (strati grafija i kronologija putaljskog groblja i analogije,

opći povijesno-civilizacijski okvir našeg srednjeg vijeka, te ponovna analiza lokaliteta na

Begovači).3

Ovaj tip starohrvatskih naušnica bio je najomiljeniji nakit, zbog čega se i mogao dugo održati u

upotrebi. Jelovina navodi kako je vrijeme trajanja ovih naušnica bilo od 9. do 15. st. One su u

velikom broju zastupljene na gotovo svim nekropolama ovog prostora, pogotovo na grobljima na

kojima je ustanovljen dug kontinuitet trajanja (npr. Biskupija-Crkvina, Smrdelji, Cetina-Sv. Spas,

Biljane Donje -Begovača.) . One su proizvod domaćih radionica i majstora zlatara koji su bizantske

prototipove razvijali i izrađivali prema potrebama i domaćem ukusu u vrijeme cvata stare hrvatske

države.

NAUŠNICE SA ČETIRI JAGODE

Po Karamanu naušnice s četiri jagode su se razvile od bizantskih grozdolikih naušnica, ali su se uizradi i varijantama oblika toliko udaljile od uzora da ga s pravom možemo smatrati najspecifičnijim

primjerom starohrvatskih naušnica, najvjerojatnije izrađenih od domaćih zlatara u dalmatinsko-

hrvatskim radionicama.

2 Na osnov i horizontalne stratigrafije nekropole, ostatke koje su Dasen Vrsalović i Dušan Jelovina tumačili kako zidove antičkog ruralnog objekta, Jakšić interpretira kao stariji crkveni objekt, prethodnik manje srednjovjekovne crkve s

bočnim kapelicama.3 Burić u temeljima na Begovači vidi ostatke antičke profane arhitekture, a ne veliku starokršćansku baziliku (u apsidi vidi samo uobičajenu antičku egzedru). Tome navodi dva razloga - vrlo rijetke nalaze starokršćanskog crkvenog namještaja te dva groba s ranokarolinškim ostrugama u apsidi moguće crkve što nije moguće jer je prostor apside rezerviran za oltar i tu mogu doći samo svetačke relikvije.

170



Naušnice sa četiri jagode najbrojnije su zastupljene u matičnom području stare hrvatske države -

između Zrmanje i Cetine, ali nisu toliko brojne, kao što su to npr. naušnice s jednom i s tri jagode.

Nađene su na nekropolama: Biskupija-Crkvina (13 komada), Biljane Donje-Begovača (4 komada),

Bribir-Vratnice (dva komada), Đ evrske (dva komada), Devrske-Ležajića glavica (dva komada),

Solin-Majdan (dva komada), Mravinci-Glavičine, Prvić-Luka (5 komada). Pronađene su i u Lici

(Lešće-Otočac), u Gornjoj Hrvatskoj (Sisak), u Sloveniji (Ptuj, vjerojatno velikomoravski import), te

u Bosni i Hercegovini (Mihaljevići, Mogorjelo i Višići), ali

uvijek kao sporadični nalazi (tj. kao import iz Dalmatinske

Hrvatske). Slične naušnice nalazimo i u srednjoj i istočnoj

Evropi, i to uglavnom iz ostava, a manje iz grobova.

Naušnice sa četiri jagode datiraju se od 9. do 11. st., a kod

pojedinih varijanti ne možemo isključiti i duže trajanje. To

se u prvom redu odnosi na varijantu naušnica kojima je na

gornjem kraju okomite osi nataknut na karičici umjesto

četvrte jagode ukras u obliku polumjeseca (slika lijevo).

NAUŠNICE KARANTANSKO-KETLAŠKE I BJELOBRDSKE KULTURNE SKUPINE

Č esto se na slavenskim nekropolama zapaža miješanje pojedinih predmeta koji pripadaju različitim

kulturnim grupama. Tako su npr. sporadični bjelobrdski i karantansko-ketlaški nalazi dospijevali do

lokaliteta u Dalmatinskoj Hrvatskoj, a isto se tako u sjevernoj Sloveniji, unutar karantansko-ketlaškeskupine, javljaju nalazi bjelobrdske skupine. To vrijedi i za Bosnu i Hercegovinu, pogotovu njezin

zapadni dio, gdje se unutar dalmatinsko-hrvatske nakitne skupine miješaju predmeti bjelobrdskog i

ketlaškog kruga (Mihaljevići, Č ipuljić kod Bugojna, Gomjenica kod Pr ijed ora .) .

Naušnice karantansko-ketlaške kulturne grupe

U starohrvatskim grobovima između Zrmanje i Cetine pronađen je i određen broj naušnica koje se

po tipološkim osobinama razlikuju od starohrvatskih. Najveći broj tih nalaza pripada karantansko-

ketlaškoj kulturnoj skupini koja se prostirala na istočnom alpskom području sa središtem u Sloveniji

i dijelom u Austriji, gdje su obitavali karantanski Slovenci. Ova je kulturna skupina nastala u 8. st. i

trajala je do 10. st., te ima vrlo bliske dodirne točke s dalmatinsko-hrvatskom kulturnom skupinom.

Sličnost se očituje ne samo zbog njihova približno zajedničkog početka u toku 8. st., nego i po nizu

zajedničkih osobina brojnih nekropola na redove obiju skupina s mnoštvom grobnih priloga 9. i

10. st.

Naušnice nađene u grobovima Dalmatinske Hrvatske koje pripadaju raznim tipovima karantansko-

ketlaške kulturne skupine možemo podijeliti na nekoliko tipova.

171



^ Najbrojnije su brončane naušnice kojima je na donjem

dijelu okrugle karičice umetnuto jedno, ili češće, dva

raznobojna staklena zrnca (perle), a između njih omotana je

tanka mrežasta žica (desna na slici), ili su nanizani mali

žičani kolutići (lijeva na slici).

^ Drugom tipu pripadaju brončane (ili bakrene) naušnice sa

tri okrugle jagode načinjene od pletene tanke žice u obliku

kolutića (slika desno). Jagode su smještene na donjem dijelu

tankih okruglih karičica, koje na jednom kraju završavaju s

okruglom uškom, a na drugom kukicom.

^ Najtipičnije naušnice za krajeve Karantanije jesu karičice od brončane žice, kojima

se donji dio višestruko savija u petlje (obično tri do pet), s kojih opet vise privjesci od

tordirane tanje žice, poput resa (slika lijevo).

^ Č etvrti tip čine naušnice s privjeskom, načinjene obično od tanke bakrene ili

brončane žice, a neke su dosta masivne i izrađene od lijevane bronce. Tri primjerka

ovakvih naušnica su nađena u Plavnu kod Knina.

Svi navedeni tipovi naušnica karantansko-ketlaške kulturne skupine sasvim sigurno

importirani su iz Karantanije na područje Dalmatinske Hrvatske, a pripadaju periodu od 8. do 10. st.

Naušnice bjelobrdske kulturne grupeU susjedstvu ovih kulturnih skupina, sa središtem

u Bijelom brdu kod Osijeka, oko 950. nastala je

treća kulturna skupina - bjelobrdska kulturna

grupa. Ona se razlikuje od dalmatinsko-hrvatske

skupine po vremenu nastanka i prostoru prve

pojave, kao i po kulturnim prilozima. Međutim u jednom vremenskom razdoblju te se dvije skupine

susreću, i neko vrijeme zajedno egzistiraju (jer dalmatinsko-hrvatska skupina traje nešto iza 1000.).Dosad najveći broj naušnica bjelobrdskog kulturnog kruga u grobovima na području Dalmacije

potječe s nekropole: Biskupija-Crkvina (7 komada, tu su još Šopot kod Benkovca, Biočino Selo kod

Kistanja...). Sve naušnice su izlivene od bronce, a pretežno su četverojagodnog tipa ili sa srednjim

produžetkom u obliku privjeska. Navedeni se tipovi vrlo rijetko javljaju u grobovima na području

Dalmatinske Hrvatske (ne računajući karičice sa S-nastavkom i tordirane) pa su vjerojatno dospjele

trgovinom iz bjelobrdskog kulturnog kruga. Njihovu pojavu na tlu Dalmatinske Hrvatske možemo

okvirno postaviti u vrijeme od 2. pol. 10. do 12. st.

172



PRSTENJE

PRSTENJE STARIJEG HORIZONTA (8. st. - sredina 9. st.)

U starohrvatskim nekropolama horizonta 8. i početka 9. st. prstenje je nađeno samo u ženskim i

dječjim grobovima, i to u relativno malom broju u odnosu na ostale grobne nalaze. Na nekropoli

Nin-Ždrijac nađena su 23 prstena (u pet grobova bila su po dva prstena, a u jednom tri), na nekropoli

Nin-Materiza jedan prsten i na nekropoli Kašić-Maklinovo brdo četiri prstena u tri groba. Većina tog

prstenja razlikuje se oblikom, ukrasom, materijalom i načinom izradbe od prstenja iz starohrvatskih

grobova 9.-11. st., gdje su prsteni daleko raznolikiji i brojniji. J. Belošević je prstenje ovog horizonta

podijelio u dvije grupe:

• obično lijevano ili kovano i neukrašeno prstenje, polukružnog ili trokutastog presjeka,

• prstenje od tankog brončanog, pretežno srebrnog lima, s proširenjem na prednjoj strani.

^ Obično lijevano ili kovano i neukrašeno prstenje, polukružnog ili trokutastog presjeka, sa

sastavljenim ili prebačenim krajevima jedan poviše drugoga, karakteristično je za

ranosrednjovjekovna groblja raznih kulturnih i etničkih grupacija. Na nekropoli Nin-Ždrijac ovakvi

su prsteni nađeni u tri groba (u ženskom grobu 48 (slika desno), u grobovima

18 i 95) koja predstavljaju najstarije grobove na nekropoli, i datiramo ih u

1. pol. 8. st. Porijeklo im treba tražiti u kasnoantičkim radionicama, odakle je

kao import dospjelo u starohrvatske grobove poganskog horizonta, za razliku od sličnog prstenjaiz

starohrvatskih grobova 9.-11. st., koji su rad domaćih zlatarskih radionica.^ Prstenje od tankog brončanog ili srebrnog lima, s proširenjem na prednjoj strani u obliku romba,

pravokutnika, a najčešće izduženo ovalnog oblika, gotovo je uvijek ukrašeno raznolikim punciranim

i graviranim ukrasom. Ovo je karakterističan tip za starohrvatska groblja ranog horizonta sjeverne

Dalmacije. Taj tip prstenja nije nađen među brojnim i tipološki raznovrsnim prstenjem

starohrvatskih grobova 9.-11. st., kao što nema ni bizantskih grozdolikih naušnica. Tipološko

srodnih primjeraka nalazimo među prstenjem kulturne grupe 10.-11. st.

Prstenje od brončanog ili srebrnog lima s proširenim prednjim dijelom nađeno je na nekropolama Nin-Materiza, Nin-Ždrijac i Kašić-Maklinovo brdo. Ovo se prstenje može šire datirati u 8. st. pa sve

do sredine 9. st. (gornja granica je određena na temelju cjelokupne arheološke slike nekropola, a

donja je granica datirana novcem franačkog cara Lotara iz groba 62 (majka s djetetom) s nekropole

Nin-Ždrijac). Ovo prstenje je izravni import bizantskih zlatarskih radionica, je r je teško pomisliti

kako su Hrvati već u 8. st., tj. neposredno po doseljenju, mogli sami proizvoditi tako kvalitetan i

raskošan nakit.

Analogije za ovo prstenje nalazimo u grobovima Koman kulture - nazvane po poznatoj nekropoli

7.-8. st. nalazišta Koman u sjevernoj Albaniji. Ta je kultura pripadala pretežno starosjedilačkom

stanovništvu s jakim bizantskim utjecajem, a u stanovitoj je mjeri bila i pod avaro-slavenskim

173



Žljebasti (kanelirani) prsteni

Žljebasti prsteni su rađeni od manje vrijednih metala, uglavnom od bronce, a samo neki od bakra, a

još su rjeđi od pozlaćene bronce. S unutrašnje strane uvijek su ravni, a uzduž čitave vanjske površine

teku im po dvije paralelne kanelure. Ukrasni motiv paralelnih žljebića izrađen je tehnikom

iskucavanja, odnosno otiskivanja, a vrlo često i lijevanjem.

Ovaj je tip zastupljen na gotovo svakoj dosad istraživanoj nekropoli u Dalmaciji, pa je bio vrlo

omiljen. Zbog toga, i zbog jednostavnosti u izradi bio je dosta dugo u upotrebi (čak do 15. st.).

Proizvod je domaćih radionica.

Obični kovani ili lijevani prsteni

Na drugom mjestu po zastupljenosti je jednostavno prstenje načinjeno lijevanjem ili kovano od

tanke šipke trokutastog presjeka ili u obliku slova D. Krajevi su ili zašiljeni i u prijelazu jedan preko

drugog zalemljeni, ili su spojeni malom zakovicom. Neki primjerci su i ukrašeni, pa ih po tome

možemo i razvrstati u nekoliko varijanata:

• prstenje koje je na bočnim stranama ukrašeno tehnikom punktiranja ili cizeliranja u obliku

malih trokutića

• prstenje s vertikalnim gušćim ili rjeđim kanelurama ili cik-cak urezima koji teku po čitavoj

vanjskoj površini.

Ove varijante su isto tako vrlo česte i na nekropolama izvan našeg područja (Bijelo brdo, Kloštar,

Ptujski grad, Gomjenica kod Prijedora.), a datira se od 9. do 12. st.Ovakvo jednostavno prstenje uvrštavamo u standardni nakitni materijal. On se javlja u svim

srednjovjekovnim grobljima različitih kulturnih grupacija.

Lijevani masivni prsteni

Vrlo masivni prsteni polukružnog presjeka izrađeni su lijevanjem od dosta loše legure olova i cinka

(ili srebra i olova) pa su često loše sačuvani. Sudeći po rijetkim nalazima, i po općim značajkama

nekropola s kojih potječu (Bribir-Vratnice, Bribir-Novi put, Kašić-Grede, Biljane Donje-Begovača),

nisu bili dugo u upotrebi - najkasnije do kraja 10. st.

Lijevano masivno prstenje ima standardni oblik. Potječe još iz antike. To su jednostavni kolutići

presjeka u obliku slova D, bez ikakvih ukrasa, a karakteristični su za slavenske kulture 10. do 11. st.

Ovakvu dataciju za naše prstenje potvrđuju popratni grobni nalazi.

Prsteni s ukrasom

U starohrvatskim grobovima nalazimo i dosta fino rađenog prstenja. U prvom redu to su oblici koji

su nastali pod antičkim utjecajem. Takvo je prstenje izrađeno od bronce, bakra, srebra, srebra s pozlatom i zlata, u različitim tehnikama i s raznim ukrasima. Obično su na prednjoj strani ukrašeni

rozetama u koje je umetnuto raznobojno staklo ili kamen. Ima i takvih kojima je umjesto rozete

175



plosnata pločica, četverokutna ili kružna oblika, na kojoj je urezan monogram ili neka druga

figurativna oznaka. U ovu se grupu ubrajaju i oni koji umjesto pločice imaju visoku kupolu ukrašenu

granulacijom ili malim zrncima od staklene paste. Zbog raznovrsnosti oblika ovu grupu prstenja vrlo

je teško klasificirati u pojedine varijante. Jelovina ga dijeli na četiri varijante:

• prstenje od tanjeg lima s proširenom prednjom stranom, izvedeno je tehnikom iskucavanja

(vrlo čest oblik ukrasnog prstenja - Biskupija-Crkvina, Biskupija-Bukorovića podvornice,

Cetina-Sv. Spas, Bribir-Vratnice, Kašić-Grede, Kašić-Mastirine, Biljane Donje-Begovača...,

jako uobičajen nalaz na mnogim slavenskim grobljima različitih kulturnih grupa, najviše su

zastupljeni među materijalom bjelobrdske kulture, a ponešto i u ketlaškom kulturnom krugu)

datira se od 9. do 12. st.

• prstenje kojemu su koluti od tankog lima, a na proširenoj prednjoj strani zalemljene su

poligonalne ćelije u kojima su umetnuta staklena raznobojna zrna, većinom bijele, crvene ili

tamnoplave boje (nisu rijetki, nalazimo ih na gotovo svim nekropolama Dalmatinske

Hrvatske, najvjerojatnije vode porijeklo iz kasne antike, a bilo je u upotrebi i u Bizantu,

odakle su ga preuzeli Slaveni), dva zlatna s lokaliteta Biskupija-Crkvina (grob 29), poznati

zlatni prsten iz Trilja, prsten s ažuriranom krunom iz Biljana Donjih-Begovača (grob 549).

• prstenje od debljeg brončanog ili srebrnog lima, čiji krajevi su zalemljeni ili spojeni

zakovicom, vanjska površina koluta ukrašena je pletenicom ili geometrijskim motivom

iskucanih ili graviranih kuglica, kvadratića. (Glavičine, Biskupija-Crkvina, Cetina-

Sv. Spas, Solin-Crkvina, Biljane Donje-Begovača).

• lijevano prstenje koje imitira jednostavnije oblike, a sastoji se od proširene i ojačane prednje

strane na kojoj su udubljene rupice za ukrasna staklena zrna (tu spada i prstenje koje na

prednjem proširenom dijelu ima različite plastične motive kao ukras, npr. motiv stisnutih

šaka, Cetina-Sv. Spas i Biljane Donje-Begovača), potječu iz kasnijeg razdoblja, nisu nastali

prije 11. ili 12. st.

OGRLICE (ĐERDANI)

Prema oblicima i materijalu, ogrlice možemo podijeliti u dvije grupe:

• nizovi od metala i

• nizovi od perla.

U ranom horizontu starohrvatskih nekropola (8. i 1. pol. 9. st.) ogrlice predstavljaju važan nakitni

predmet i gotovo sve su izrađene od sitnih zrnaca staklene paste raznih oblika i boja. Zastupljene su

u ženskim i dječjim grobovima. Na nekropoli Nin-Ždrijac nađene su u 24 groba, na nekropoli Kašić-

Maklinovo brdo u 9 grobova, na nekropolama Nin-Materize i Biljane Donje-Pržine u jednomgrobu. U starohrvatskim grobovima mlađeg horizonta (9.-12. st.) nađen je relativno mali broj

predmeta koji bi činili nizove ogrlica.

176



Metalni nizovi su vrlo rijetki. Najpoznatija je zlatna ogrlica pronađena u jednom grobu u Trilju,

koja se sastoji od 24 jajolika zrna ukrašena filigranom (datirana u 2. pol. 8. st.). Na nekropoli

Glavičine u Mravincima kod Splita nađena je ogrlica koja se sastoji od osam jajolikih privjesaka od

pozlaćenog srebra. Privjesci su šuplji, otraga zatvoreni ravnom pločicom, dok im je prednja strana

konveksna i ukrašena tehnikom filigrana i granulacije. Na vrhu privjeska je mala uška kroz koju se

provlačila nit kojom se đerdan vješao oko vrata. Slična ogrlica od istog materijala nađena je na

nekropoli Crkvina u Biskupiji, ali nema podataka o okolnostima nalaza. Na Majdanu kod Solina

nađena je ogrlica od srebrenih i pozlaćenih zrnaca.

Drugu grupu ogrlica čine nizovi od perla izrađenih uglavnom od stakla ili

staklene paste, a katkad i s privjeskom. Boja i oblici zrnaca su raznoliki.

Prevladava bijela, plava i siva boja. Zrnca su većinom jednobojna, a neka imaju

više boja. Ni ovu vrsta ogrlica nije česta u inventara starohrvatskih grobova.

Nađene su u Biskupiji-Crkvina, na nekropoli Biljane Donje-Begovača (tri

komada) (slika lijevo), Kašić-Mastirine (jedan komad). Najveći dosad pronađeni

đerdan od niza perlica, koji se sastoji od 1040 zrnaca i metalnog privjeska, nađen

prilikom revizije iskopavanja 1951. na lokalitetu Biskupija-Crkvina u ženskom

grobu zajedno s dva para četverojagodnih naušnica i dva zlatna prstena. Na osnovi analognih

đerdana iz Slovačke, S. Gunjača ga je datirao u 9.-10. st. dok Karaman taj đerdan pripisuje

direktnom importu iz bjelobrdske kulturne grupe i datira ga u 2. pol. 10. ili 11. st. Potpuno sličan

đerdan, koji pokazuje veliku istovjetnost s biskupijskim, i po broju zrnaca i materijalu te po

naušnicama nađenim u istom grobu jest nalaz na nekropoli u Mihaljevićima. Razlika je samo u

tome što su naušnice nešto jednostavnije izradbe.

Na nekropoli Stranče-Gorica pronađene su u 4 groba. Ogrlica nađena u ženskom grobu 120 bila je

sastavljena od 47 perli od staklene paste, različitih po veličini, obliku i boji. Pretežito su zelene boje,

srebrnasto bijele ili kao biser sive, ponekad su obojene u nijansama smeđe, radij alno-trakastog

izgleda, staklaste do sedefaste sjajnosti. Perle poligonalna oblika, zelenkaste i plave boje, oble perle,

te dvije dvočlane perle činile su dio inventara groba 3. U grobu 18 evidentirana su dva primjerka.

Jedna perla cilindričnog oblika plave boje i druga jagodastog oblika.

U dječjem grobu 127 otkrivena je ogrlica sastavljena od kombinacije staklenih i metalnih perli -

99 perli od stakla i staklene paste različitih oblika, pretežno plave i žute boje, i 16 srebrnih zrna

sačinjenih od dviju polutki spojenih ornamentalnim uzorcima kružna oblika izvedenim od

filigranske niti kojim su bili optočeni i krajevi zrna. Položaj nalaza upućuje kako se radilo o jednoj

ogrlici, sačinjenoj kombinacijom staklenih perli i srebrnih zrna (jagoda), kakve su nađene na

ranosrednjovjekovnim grobljima u Kaši ću na Maklinovom brdu i Grborezima kod Livna. Ova segrobna cjelina okvirno datira u 8. st.

177



Drugi nalazi ogrlica ili dijelova ogrlica s metalnim zrnima, s nalazišta Kašić-Maklinovo brdo,

rimske vile u Višićima i srednjovjekovne nekropole u Grborezima, ili su neornamentirani ili se

javljaju s drugačijim ukrasnim motivima. Ogrlica iz Grboreza, sastavljena od 8 srebrnih

jednostavnih zrna i 9 perliod staklene paste, kao i druga iz Višića nastale su u okviru bizantskog

zlatarstva, odnosno dalmatinsko-hrvatskog nakita. Izvan navedenog područja ogrlice s ukrašenim

zrncima od pozlaćenog srebra javljaju se u inventaru grobalja velikomoravskog kulturnog horizonta,

datiranog na kraj 8., odnosno u 9. st., te s lokaliteta Zalavar u Mađarskoj (9. st.).

, U Golubiću kod Knina nađena je ogrlica datirana u 7. st.

(slika lijevo). Ukrasni motiv s ogrlice iz groba 127 s

nekropole Stranče-Gorica izvedbom i rasporedom gotovo

je sukladan ukrasnom uzorku s golubićkog nalaza,

preciznije zrnima bez polumjesečastih privjesaka. Ukrasni

uzorci s triljskog nalaza su drugačiji. Izvedeni su

filigranskom niti oblika spone ili lire. Nalaz se ogrlice iz

Trilja, kao i nalaz iz Golubića, drže se nasljeđem

bizantskog zlatarstva, odnosno tradicijom antike. Za nakit

iz Golubića Z. Vinski navodi kako je izrađen u radionicama jednog od dalmatinskih gradova koji su

tada bili pod bizantskom vlašću.

Na prostoru Istre ogrlice od staklenih perli predstavljaju omiljen ženski ukras od kasne antike do kraja

8. st., a u starohrvatskom horizontu 9. i 10. st. nisu poznate pa kod pripadnika drugog vala slavenskog

naseljavanja Istre, poslije 788., ogrlica vjerojatno nije bila standardni element ženske nošnje.

Prema obliku zrnaca đerdane je teško etnički i vremenski opredijeliti, jer su isti oblici i materijal

od kojega su načinjeni bili dugo u upotrebi u mnogih naroda. Brunšmid smatra kako su one dospjele

iz Indijskog mora, a Poulik porijeklo zrnaca sa slavenskih nalazišta traži u crnomorskim

radionicama. J. Korošec smatra kako su bisere izrađivali sami Slaveni u svojim radionicama jer su

ogrlice od stakla ili staklene paste na ovom prostoru poznate i prije doseljenja Slavena (nalazimo ih

u grobovima raznih ilirskih kultura).

Zrnje ogrlica pronađenih na teritoriju Dalmatinske Hrvatske vjerojatno je u naše krajeve dospjelo

kao import iz mediteransko-bizantskih zlatarskih radionica ili karolinškog kruga. U prilog tome

govori njihov relativno vrlo mali broj u nekropolama. Pretežito su izvedene od staklene paste, i

tipološki su srodne ogrlicama koje pripadaju širem vremenskom rasponu i koje su prisutne u svim

slavenskim grobljima ranog srednjeg vijeka. Zastupljene su i u grobljima karantansko-ketlaškog

kulturnog kruga, gdje češća uporaba ogrlica od staklenih perli počinje u II. fazi, ali se u najvećem

broju i kao specifičan nakitni element javljaju na području bjelobrdskog kulturnog kompleksa.Đ erdani s područja Dalmatinske Hrvatske, pronađeni su zajedno sa četverojagodnim naušnicama

(Biskupija-Crkvina) i naušnicama sa tri koljenca (Begovača), pa se datiraju od 9. do 12. st.

178



TORKVESI

Torkvesi su jednostavne ogrlice izrađene od višestruko pletene (tordirane) brončane žice. Ovom

vrstom nakita obiluje bjelobrdski i ketlaški kulturni krug, a među nakitom starohrvatskog kulturnog

kruga su rijetki. Iz ranog horizonta starohrvatskih grobova potječe jedan torkves s nekropole Kašić-

Maklinovo brdo (grob 53), jedan s nekropole Nin-Ždrijac, jedan iz Grboreza pokraj Livna..

Torkves iz Kašića izrađen je od srebra, masivan

je i tordiran gotovo cijelom dužinom. (slika

lijevo) Krajevi su mu stanjeni i okruglog su

presjeka. Jedan kraj završava malom spljoštenom

ušicom, a drugi je savijen u kukicu.

Srodan mu je torkves s nekropole Grborezi kod

Livna, a tipološki mu je srodan i torkves iz groba

iz vremena seobe naroda iz Ptuja.

Oblikom i veličinom različit je torkves s

nekropole Nin-Ždrijac koji je nađen na vratu

djeteta u grobu 322 (slika dolje) koji je pripadao

hrvatskom dostojanstveniku. Izrađen je od brončane žice četvrtastog presjeka koja se prema

krajevima stanjuje i završava

kružnim presjekom. Gotovo

cijelom dužinom ukrašen je

graviranim kružićima i volutama.

Torkvese kao ženski nakit

nalazimo od prapovijesnih

balkanskih kultura preko antike i

doba velike seobe naroda do

slavenskih grobova ranog srednjeg

vijeka gdje su rijetka pojava jer su

ih nosile samo izuzetne ličnosti, a

to nam potvrđuje i nalaz s

nekropole Nin-Ždrijac.

Svi ovi torkvesi vjerojatno

predstavljaju nakit u sekundarnoj

upotrebi. Oni su prava rijetkost ne samo u starohrvatskim grobovima na tlu Dalmacije, već i u

slavenskim grobovima uopće.

179



DIJADEMI I UKRASNE APLIKE

Ukrasne aplike i dijademi su rađeni od pozlaćenog srebra, pozlaćene bronce, a često od brončanog

ili bakrenog lima. Najčešće su ukrašeni filigranom ili granulacijom. Dijademi su ukrasne čeone trake

koje se sastoje od niza metalnih pločica raznih oblika koje su ili bile prišivene na vrpcu od kože ili

tkanine, ili su međusobno povezane koncem, ili žičanom kvačicom. Slične pločice mogle su služiti i

kao ukras na pojasu, ili su se prišivale na razna mjesta po odjeći, kako nam to ilustrira lik hrvatskog

dostojanstvenika na transeni iz Biskupije.

Po broju i kvalitetnoj tehničkoj izradbi, najviše se

ističu nalazi s lokaliteta Biskupija-Crkvina (slika

lijevo). Brojne metalne ukrasne pločice iz grobova

sa Crkvine mogle su oblikom jednako pripadati

nizu dijadema kojima se kitila glava, i nizovima koji su se pričvršćivali za odjeću ili na pojas.

Naročito se ističe jedan niz iz Biskupije, koji bez sumnje pripada dijademu iako su njegovi dijelovi

nađeni razasuti pod vratom ženskog kostura (na čeonoj je kosti, gdje je dijadem bio obavijen, ostala

tamnozelena oksidacija od pločica dijadema od pozlaćene bronce). Dijadem se u izvornom obliku

sastojao se od 14 komada četvrtastih pločica s piramidalnim ispupčenjem i ukrasom od nizova sitnih

bradavica. Na svakom kraju pločice imaju po jednu rupicu, koja je služila za spajanje u niz.

Na Crkvini je nađeno još dosta metalnih ukrasnih pločica pravokutnog oblika izrađenih tehnikom

tiještenja i iskucavanja, također od tankog pozlaćenog srebrnog lima. Površina tih pločica uglavnom

je ukrašena nizovima većih i manjih ispupčenja, a na krajevima imaju rupicu za spajanje ili

prišivanje na odjeću (ne znamo jer nemamo točne podatke o okolnostima nalaza).

Ovakve ili slične ukrasne metalne pločice nisu rijedak nalaz u starohrvatskim grobovima. Osim na

Crkvini, gdje su najbrojnije i najkvalitetnije, nalazimo ih u grobovima na nekropolama: Glavičine u

Mravincima kod Splita, Bribir-Novi put, Bribir-Vratnice, Kašić-Mastirine, Biljane Donje-Begovača,

Stranče-Gorica. (te niz pojedinačnih slučajnih nalaza). Svi su oni po materijalu i po izradi mnogo

skromniji i jednostavniji od primjeraka pronađenih u grobovima na Crkvini. Prema položaju u grobu

te ukrasne pločice, uglavnom okruglog oblika od manje vrijednog materijala, sigurno nisu služile

kao dijademi već su ukrašavale pojaseve ili su se prišivale na druge dijelove odjeće.

Ta je vrsta nakita uobičajena u ukrasnom inventaru starih Slavena. Iako bi se ovaj nakit pronađen na

prostoru Dalmatinske Hrvatske mogao pripisati bizantskim radionicama, postoji dosta razloga za

pretpostavku kako je izrađivan u domaćim zlatarskim radionicama 9.-11. st., i to baš u Biskupiji kod

Knina gdje je konstatirano postojanje radionice nakita. Osim brojčane zastupljenosti te vrste nakita,

to potvrđuje i nekoliko kamenih kalupa koji su nađeni na tom nalazištu.

Nekolicina aplika pronađena je u grobovima nekropola Biljanje donje-Begovača, Stranče-Gorica iBribir zajedno s karakterističnim starohrvatskim nakitom (npr. naušnice s jednom jagodom), pa se

one datiraju od 2. pol. 9. kraja 10. st. s vjerojatnošću kako su i kasnije u upotrebi.

180



DUGMAD

Unutar skupine nakita dugmad pripada onoj kategoriji nalaza koja uz ukrasnu ima i uporabnu

namjenu. Dugmad se često nalazi u dalmatinsko-hrvatskim srednjovjekovnim grobljima. Nalazimo

ih i u grobovima za odrasle i dječjim grobovima. Po načinu izradbe možemo ih grupirati u dvije

osnovne skupine:

• jednostavna dugmad bez ikakva ukrasa

• dugmad luksuzne izradbe, ukrašena filigranom i granulacijom.

Na prostoru Dalmatinske Hrvatske prevladavaju najobičniji tipovi dugmadi. To su jednostavne

okrugle ili nešto spljoštene, odnosno izdužene kuglice sastavljene od dvije po sredini spojene glatke

polutke od srebra, rjeđe bronce ili bakra ili pozlaćena srebra. Na gornjoj polutki prilemljena je manje

ili više izdužena ušica. Neki primjerci imaju na sredini donje polutke kao ukras malu bradavicu ili

više zrnaca u obliku grozdića. Takva je dugmad nađena na mnogim starohrvatskim nekropolama

(Biskupija-Crkvina, Cetina-Sv. Spas, Bribir-Dol, Malj kovo-Greb lje, Kašić-Grede, Biljane Donje-

Begovača, Stranče-Gorica...). Ovako jednostavna dugmad inače se brojno javlja i na širem

području, posebice pak u bjelobrdskoj i karantansko-ketlaškoj kulturnoj grupi, a postoji dakako i u

drugim slavenskim zemljama. Općenito se tretira kao slavenski element u nošnji pri zakopčavanju

gornjeg dijela odjeće.

U drugu skupinu spada luksuzna dugmad pronađena zajedno s ostalim zlatnim nakitom bizantskog

podrijetla u jednom grobu u Trilju. Ta se dugmad ubraja među najljepše primjerke izrađene od

plemenite kovine. Okruglog je oblika, a čitava im je površina ukrašena stiliziranim biljnim motivom.

Karaman ovu dugmad, na temelju novca Konstantina V. Kopronima, datira na kraj 8. st. Na

nekropoli Stranče-Gorica pronađeno je sedam komada dugmadi, od kojih pet spada među luksuzne

primjerke, bogato ukrašene granulacijom i filigranom. Osim oblika, naglašenog ornamentalnim

motivom, svih pet primjeraka izdvaja tipološka pojedinost - karakterističan dočetak na donjoj

polutci. Prema dočecima u središnjem dijelu donje polutke unutar starohrvatske se kulturne skupine

luče dvije vrste dugmadi:

• dugmad ukrašena tuljkom u koje je umetnuto zrno

• dugmad kojima se na dnu nalazi apliciran zrnolik ukras.

Svih je pet primjeraka s Gorice izvedeno od plemenitih metala. Ukrašena dugmad spada u rijetke

nalaze u starohrvatskim grobovima.

Najveći broj dugmadi luksuzne izrade nađen je na nekropolama na prostor Č eške i Slovačke, a datira

se od 9. do 10. st. No dugmad ove tipološke skupine, starohrvatskog kulturnog obilježja, drugačija je

po obliku i racionalnijem ukrasnom izrazu.

Većina dugmadi u starohrvatskim grobovima proizvod je domaćih radionica rađenih po bizantskimuzorima od 9. do 12. st., pa i kasnije. Dugmad iz Trilja je vjerojatno import iz bizantskoga kulturnog

kruga, posredstvom gradova pod bizantskom upravom na Jadranu u 2. pol. 8. st.

181



PRIVJESCI

Među malobrojne grobne nalaze u nekropolama Dalmatinske Hrvatske ubrajaju se ukrasni predmeti

u obliku privjeska. Jelovina ih tipološki svrstava u tri grupe:

• privjesci u obliku praporca

• privjesci u obliku križa

• dvodijelni privjesci.

Belošević također navodi grupu privjesaka u obliku praporca, a uz nju izdvaja srebreni lijevani

privjesak u obliku medaljona s nekropole Nin-Ždrijac (grob 216) te polumjesečasti privjesak s

nekropole Kašić-Maklinovo brdo (grob 54) koji Ante Milošević svrstava među brončane perforirane

polukružne pojasne privjeske komanske kulture. Među posebnu varijantu privjeska mogli bi ubrojiti

probušeni (rimski) novac, koji se nizao o koncu i vješao oko vrata ili se prišivao za odjeću. Isto je

tako moguće da je više takvih novčića u nizu moglo poslužiti i kao ogrlica. U nas su takvi privjesci

nađeni na nekropoli Gajine u Kaštel-Sućurcu (15 komada), na nekropoli Nin-Ždrijac, na

Mastirinama u Kašiću (1 komad), na nekropoli Stranče-Gorica (4 komada), u Dubravicama kod

Skradina. Upotreba raznog novca za privjeske, posebice runskog što su ih Slaveni pronašli na

nekadašnjim rimskim naseljima, posebno je vrlo česta u bjelobrdskoj kulturi.

Pojava probušenog novca u grobovima osobito je svojstvena bjelobrdskoj kulturnoj skupini, gdje je

ustanovljeno da se novac javlja kao element ogrlice, ogrlice-talismana, običan ukrasni predmet ili

kao element bjelobrdskog kulturnog kruga na kulturno kompleksnim grobljima, opet kao dio ogrlice

(privjesak). Bušeni antički novac u funkciji privjeska u sklopu ogrlice poznat je i na tlu Istre, iz

inventara ranosrednjovjekovnih groblja 7. do 9. st. Pojava se sekundarne uporabe rimskog novca kao

elementa ogrlice unutar bjelobrdskog kulturnog kruga pripisuje odrazu široko rasprostranjenog

običaja i mode ukrašavanja tijekom 10. i 11. st.

Privjesci u obliku praporca su najbrojniji. Pronađeni su na grobljima: Stombrate-Sv. Marta u

Bijaćima (dva komada), Biskupija-Bukorovića podvornica (jedan komad), Nin-Ždrijac (tri komada),

u starohrvatskom naseobinskom sloju istočno od crkve sv. Križa u Ninu (tri komada), u slučajno

otkrivenom grobu u Žrnovnici kod Splita (jedan komad).

Praporci su obično načinjeni od lijevane bronce, a rjeđe od željeza. Kruškolikog su ili ovalnog

oblika s prilemljenom uškom koja je služila za pričvršćivanje. Donja strana obično je prorezana u

obliku latica, a služi za proizvodnju zvuka (unutar nje bi se umetnuo okrugli mali kamenčić).

Praporci su u nakitu poznati još od Ilira, ali i kod drugih naroda od prapovijesti do srednjeg vijeka.

Tipični su za materijalnu kulturu Slavena u ranom srednjem vijeku. Rijetki su u oba starohrvatska

horizonta (7.-9. st., 9.-12. st.) na prostoru Dalmatinske Hrvatske. Najbrojniji su u bjelobrdskoj

kulturi (Bijelo brdo), a nisu rijetki ni u karantansko-ketlaškoj kulturi na području istočnih Alpa(Ptujski grad).

182



Što se tiče privjesaka u obliku križa postoji ih nekoliko u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika

ali bez ikakvih podataka o nalazu. Dva su takva križa pronađena u grobovima Stombrate-Sv. Marta i

jedan na nekropoli Cetina-Sv. Spas. Izrađeni su od tankoga srebrnog ili brončanog lima i nisu

ukrašeni. Na gornjem kraku imaju rupicu kroz koju se provlačila vrpca koja je visjela oko vrata.

Ovakvi privjesci su vrlo rijetki i u susjednim kulturama. U bjelobrdskoj kulturi poznati su takvi

križevi iz Kloštra i Vukovara, a isto tako i u ketlaškoj je pronađen u Ptujskom gradu.

Treća grupa tzv. dvodijelnih privjesaka je mnogo brojnija u bjelobrdskoj kulturi (Kloštar, Vukovar

i Junuzovci). Primjerci iz Dalmatinske Hrvatske su sporadični nalazi i nedostaju im gornji dijelovi.

Tri takva privjeska potječu iz grobova u Lišanima kod Benkovca i sa starohrvatske nekropole na

brdu Spas u Kninu. Nedostaju im gornji dijelovi, a izrađeni su od srebra i duguljastog su oblika. Na

njima je reljef koji podsjeća na lik konjske glave.

183



MAČEVI

Hrvati od vremena doseljenja do širenja franačkog utjecaja ne dolaze ili vrlo rijetko dolaze u doticaj

s ovakvom vrstom oružja (potpuni izostanak mačeva na lokalitetima datiranim prije kraja 8. st.). Pod

franačkim utjecajem počinju se na prostor hrvatske kneževine importirati dugi dvosjekli mačevi

(spathe), koji su proizvedeni u porajnskim kovačnicama.

Na prostoru Dalmatinske Hrvatske dosad je pronađeno 19 mačeva, a uz njih postoje još dva s

lokaliteta koji su usko geografski, društveno i privredno povezani s teritorijem Dalmatinske

Hrvatske. To je mač s lokaliteta Č airi-Stolac na istočnoj obali Neretve, te mač iz sela Divoselo na

Velebitu. Nalazi uglavnom potječu iz uništenih grobova, a rjeđe sa sustavno istraženih nekropola.

Povezanost ovih mačeva s nekropolama ili pojedinačnim grobovima vrlo je zanimljiva jer nalazi

mačeva iz zapadne i srednje Europe najčešće potječu iz ostava ili su pronađeni u koritima rijeka. To

ukazuje na još uvijek jak poganski običaj ukapanja među Hrvatima krajem 8. i u 1. pol. 9. st. (kad je

datirana većina mačeva) - uz pokojnika se polažu uporabni predmeti (noževi, k re siv a .) , pa tako i

oružje (mačevi, ostruge, koplja.). Mač se u grobu, uz pojedine iznimke, u pravilu nalazi uz lijevi

kuk odnosno lijevu nogu pokojnika.

Mač se sastoji od dva dijela: balčaka i sječiva, a balčak se dijeli na jabučicu, rukohvat i nakrsnicu.

Na prostoru Dalmatinske Hrvatske dosad su pronađeni mačevi:

• tipa H, • poseban tip 1

• tipa K, • tip X

• prijelazni tip K-O (O-III) • tip a.

Uz mačeve pronađene u zatvorenim grobnim cjelinama u pravilu se pronalaze i dijelovi garniture za

zakopčavanje koja se sastoji od kopči, jezičaca i petlji.

1. MAČEVI POSEBNOG TIPA 1

Za Hrvatsku je posebno zanimljiv Petersonov posebni tip 1 (odgovara prvoj i drugoj Anerovoj

skupini s obzirom na tipologiju balčaka mačeva posebnog tipa).1

Mačeve posebnog tipa 1 vrlo često obilježava trodijelno izvedena kruna jabučice, s povišenimsrednjim dijelom. Oni nemaju jednoobrazno oblikovanu jabučicu, tako da u ovaj tip spadaju i

mačevi sa izrazito otupljenim vrhom jabučice, ali i prijelazni oblici ka tipu H tj. tipu K. Vrlo često se

prakticira ukrašavanje jabučice i nakrsnice tehnikom tauširanja. Nakrsnica je u pravilu kratka, ravna

i masivna, a u uzdužnom presjeku slična obliku leće. Sječivo je u većini slučajeva damascirano, a

gotovo uvijek se na sredini sječiva nalazi žlijeb za otjecanje krvi.

U Hrvatskoj je dosad pronađeno pet mačeva posebnog tipa 1 sa četiri lokaliteta:

1 Aner je mačeve podijelio u četiri skupine i to: 1. mačevi bez ukrasa iz 8. st., 2. ukrašeni mačevi iz 2. pol. 8. st., 3. mačevi tipa Manheim pretežno ukrašeni iz 2. pol. 8. i ranog 9. st. i 4. skandinavski mačevi posebnog tipa 2 iz ranog 9. st.

184



1. Morpolača-Tubića kuće

Ovaj mač potječe s uništenog ranosrednjovjekovnog groblja. Dugo se vjerovalo kako je riječ o

ostacima dva različita mača. Jabučica se u literaturi povezivala s lokalitetom Plavno kod Knina, a

sječivo s lokalitetom

Gračac kod Skradina.

Jabučica mača je

dvodijelna, s gornjim trokutasto i donjim ovalno oblikovanim dijelom te na njoj nisu vidljivi nikakvi

ostaci ukrašavanja. Nakrsnica je kratka i masivna, dok je sječivo dvosjeklo i po sredini ima kanal za

otjecanje krvi.

2. Orlić kod Knina

Ovdje su u uništenim grobovima pronađena dva mača, a oba

su dugo vremena u literaturi bila povezivana s drugim

lokalitetima. Jedan je bio pripisivan nalazištu Vrpolje kod

Knina, a drugi nalazištu Biskupija-Crkvina.

Jedan mač predstavlja prijelazni oblik iz posebnog tipa 1 u

tip H (desni mač na slici). Vrh jabučice trokutasto je

oblikovan, a na jabučici se nalaze jedva zamjetni tragovi triju

polja koja su nekad bila ukrašena. Nakrsnica je kratka i

masivna. Oštrica je dvosjekla. Po sredini sječiva je kanal za otjecanje krvi.Jabučica drugog mača izrađena je od dva dijela (lijevi mač na slici gore, slika dolje). Gornji dio je

trokutastog oblika i podijeljen je na tri polja, koja su u potpunosti platirana pozlaćenom mjedi.

Bočna polja ukrašena su graviranim motivom jelinih grančica, dok je središnje polje ukrašeno

dvjema viticama. Donji dio jabučice je ovalnog oblika, dosta je oštećen, ali vidi se kako je i on bio

ukrašen graviranim jelinim grančicama i viticama.

Nakrsnica je kratka i masivna. I ona je platirana pozlaćenom

mjedi. Sječivo je dvosjeklo, damascirano i po sredini imakanal za otjecanje krvi.

Ovaj ukras sličan je ukrasima na mačevima pronađenima na

Baltiku i u Nizozemskoj, ali nema izravne analogije.

Ova tri mača datiraju se u posljednju četvrtinu 8. st., u

ranokarolinško doba i najvjerojatnije predstavljaju proizvod franačkih radionica u Porajnju. Do nas

su vjerojatno stigli trgovačkim putovima iz sjeverne Italije na početku 9. st., ali treba ostaviti

otvorenu mogućnost kako je neki od njih na ovaj prostor dospio u vrijeme franačko-avarskih ratova.

185



3. Prelog-Cirkovljan (Cirkovljani-Diven, Međimurska Podravina)

Ovaj mač predstavlja prelazni oblik iz posebnog tipa 1 u tip K. Jabučica ima pet režnjeva, a srednji

je povišen. Oni su odijeljeni srebrenom rovašenom žicom.

4. Medvedička kraj Đurdevca

Ovaj mač predstavlja prelazni oblik iz posebnog tipa 1 u tip H.

2. MAČEVI TIPA H

Mačeve tipa H prvi je izdvojio Petersen, te je unutar njih izdvojio i dvije varijante:

•stariju, kasnog 8. i ranog 9. st. - obrubljeni hrbat na bazi jabučice i na nakrsnici

•mlađu, od 9.-11. st., hrbat je jedva vidljiv, tj. u potpunosti nestaje.

Nalazi mačeva ovog tipa razasuti su na velikom području europskog kontinenta, od ušća Loire u

Atlantik na zapadu, do gornjeg toka rijeke Volge na istoku. Porijeklo tipa treba lokalizirati uPorajnje. Dokaz tome je pojava mačeva tipa H već u 2. pol. 8. st. na lokalitetima u zapadnom dijelu

srednje Europe. U 9. st. širi se upotreba ovih mačeva i na ostalu srednju Europu, pretežno u Veliku

Moravsku i manjim dijelom u Gornju Austriju, gdje se najčešće nalaze kao grobni prilozi u

slavenskim grobljima 9. st. Tijekom 10. st. pojavljuju se i u staromađarskim grobovima, a također se

šire i na prostor Ukrajine i Rusije, gdje su u upotrebi do u 11. st. Najveća koncetracija nalaza ovog

tipa je u Skandinaviji, gdje su od kraja 9. pa kroz cijelo 10. st. Vikinzi sami proizvodili ovaj tip.

Mačeve tipa H odlikuje trokutasta jabučica sa zaobljenim rubom, kruna

jabučice u poprečnom presjeku je konusnog oblika. Jabučica i nakrsnica se

dosta često ukrašavaju tauširanjem, ali nisu rijetki ni neukrašeni primjerci.

Sječivo je u pravilu dvosjeklo (poznati su i jednosjekli) i često je izrađeno u

tehnici damasciranja.

1. Gradac kod Drniša

Mač ima dvodijelnu jabučicu, kojoj je gornji dio trokutasto oblikovan.

Jabučica i nakrsnica su ukrašene tauširanjem. Na bazi jabučice i na nakrsnici

uočljiv je hrbat, koji govori o ranijoj varijanti mača tipa H. Sječivo je

dvosjeklo, damascirano i po sredini ima kanal za otjecanje krvi.

2. Katuni kraj Omiša

Mač ima dvodijelnu jabučicu, kojoj je gornji dio trokutasto oblikovan, dok

je donji dio ovalnog oblika. Jabučica i nakrsnica su ukrašene tauširanjem tj.

gusto raskovanom mjedenom žicom. Na bazi jabučice i na nakrsnici vidljiv

je hrbat koji govori o ranijoj varijanti mača tipa H. Sječivo je dvosjeklo i

ima kanal za otjecanje krvi.

186



3. Nin -Ždrijac

Mač je pronađen u obiteljskom grobu 322. Uz mač,

kraj kojeg su pronađeni ostaci drvenih korica na

kojima su bili uočljivi tragovi kože i tekstila,

pronađeno je, od ratničke opreme, i koplje te par

ostruga.

Mač ima dvodijelnu jabučicu, kojoj je gornji dio

trokutasto oblikovan, a donji je ovalnog oblika (slika

lijevo). Ni na jabučici ni na kratkoj nakrsnici nisu

vidljivi tragovi ukrašavanja. Sječivo je dvosjeklo,

iskovano od kvalitetnog čelika tehnikom

damasciranja. Po sredini sječiva je plitak žlijeb za otjecane krvi.

4. Rudići kod Glamoča

Na lokalitetu Grebnice su, u jednom od uništenih grobova, nađeni mač i dva

koplja (slika desno).

Jabučica mača je dvodijelna i ima trokutasto oblikovan vrh. Nakrsnica je

kratka i uska te ima blago facetirane krajeve. Dvosjeklo sječivo je dosta

oštećeno. Po sredini sječiva se ističe kanal za otjecanje krvi.

Nastanak dva tauširanjem ukrašena mača s nalazišta Katuni i Gradac, na osnovu izrazito izvedenog

hrpta na bazi jabučice i nakrsnici (glavna odlika starije varijante), datira se na kraj 8. st., a pod

zemlju su došli vjerojatno u prvoj četvrtini 9. st. Na ninskom maču hrbat na bazi jabučice i na

nakrsnici jedva se uočava pa je mač vjerojatno proizveden na početku 9. st., a pod zemlju je dospio

krajem prve četvrtine 9. st. Jednostavni primjerak iz Rudića nema vidnih značajki starije varijante,

ali na osnovu kratke nakrsnice Z. Vinski smatra kako je neznatno mlađi od prethodnih, a pod zemlju

je došao prije sredine 9. st. Sva četiri mača su vjerojatno proizvod radionica u Porajnju i

predstavljaju franački import.

3. MAČEVI TIPA K

Ovaj tip mača nastao je u radionicama Porajnja, u 2. pol. 8. st. Razvio se iz kasnomerovinških

mačeva sa zoomorfnim završecima na jabučicama. Nalazi ovih mačeva najzastupljeniji su na

prostoru Norveške, Sjeverne Irske i Hrvatske, dok su u srednjoj i zapadnoj Europi rijetki i rasuti na

velikom prostoru, a u istočnoj Europi uopće nisu poznati. Razloge malog broja nalaza na prostoru

srednje i zapadne Europe treba tražiti u činjenici da se kršćanstvo na tom prostoru uveliko proširilo iučvrstilo svoje korijenje, čime je istisnut poganski obredni običaj stavljanja priloga u grobove.

187



Ovaj tip ima raščlanjenu krunu jabučice - najčešće pet, rijetko šest ili sedam režnjeva. Režnjevi su

odvojeni žljebovima ispunjenima srebrenom ili mjedenom žicom. Oni su ili jednake širine ili je

srednji režanj širi i povišeniji od ostalih. Nakrsnica ima kraću i dužu varijantu s donekle zaobljenim

kutovima. Nisurijetki primjerci kojima je jabučica bogato ukrašena tauširanjem (srebro i mjed), a

nakrsnica platiranjem (srebroi mjed). Dvosjeklo sječivo je često damascirano i u pravilu na sredini

ima žlijeb za otjecanje krvi. Unutar tipa možemo razlikovati i prijelazni tip K-O, koji ima jabučicu

identičnu kao i tip K, dok nakrsnica umjesto zaobljenih ima zašiljene krajeve, što je odlika tipa O.

1. Biskupija - Crkvina

Godine 1891. i 1892. pronađena su tri mača ovog tipa.

U grobu 1 (slika lijevo), južno od predvorja crkve sv. Marije, uz

lijevu stranu pokojnika pronađen je željezni dvosjekli mač. Mač

ima kratku nakrsnicu, a jabučica je ukrašena s pet režnjeva

odijeljenih srebrnom žicam. Na dvosjeklom damasciranom sječivu

uočljiv je kanal za otjecanje krvi. Rendgenskim snimanjem

otkriveno je kako se na oštrici nalazi jetkanjem izvedena radioni čka

signatura VLFBERTH.

Uz mač je pronađena i ranokarolinška brončana garnitura za

zakopčavanje, koja se sastoji od tri jezičca, dvije kopče i dvije petlje. Jedan jezičac je štitastog

oblika s naglašenim završetkom u obliku pupoljka. Dva jezičca su srcolikog oblika, i na stražnjojstrani imaju po tri zakovice. Kopče su nejednakih dimenzija, manja ima narebrenu pređicu i četvrtast

okov na kojem su se nalazile dvije zakovice, dok se od veće sačuvala samo narebrena pređica. Petlje

su pravokutnog oblika, a gornja im je površina ukrašena narebrenim ukrasom.

U grobu 6 (slika desno), južno od predvorja crkve sv. Marije, pronađen je uz lijevu stranu pokojnika

željezni dvosjekli mač. Mač ima kratku masivnu nakrsnicu i jabučicu ukrašenu s pet režnjeva između

kojih je upletena mjedena žica. Baza jabučice i bočne strane nakrsnice tauširane su gusto ukovanom

pozlaćenom mjedenom žicom, dok su gornja i donja strana nakrsnice ukrašene platiranom pozlaćenommjedi. Sječivo je damascirano i ima kanal za otjecanje krvi.


sastojala od četiri okova i jedne kopče. Jedan okov je križolikog

oblika - ima tri ovalna i ispupčena kraka, a od središnjeg

ispupčenja ih odjeljuju tri zakovice optočene filigranskom žicom.

Č etvrti krak je manji i ima oblik pupoljka. Tri okova su

duguljastog oblika. Sva četiri okova izrađena su od pozlaćene

bronce tehnikom lijevanja. Kopča je također izrađena od

pozlaćene bronce te ima pravokutnu pređicu s narebrenim obodom i trapezoidni okov.

188



U grobu 8 (slika lijevo) uz lijevu stranu pokojnika nađen je

željezni dvosjekli mač. Mač ima podužu nakrsnicu i oštećenu

jabučicu na kojoj se vjerojatno nalazilo pet režnjeva. Sječivo je

damascirano i ima kanal za otjecanje krvi.


sastoji od jedne kopče i dvije petlje. Od kopče se sačuvala samo

pravokutna pređica, kojoj je obod ukrašen narebrenim ukrasom

(trn i okov nedostaju). Petlje su pravokutnog oblika i također su

ukrašene narebrenim ukrasom.

2. Kninsko polje-Gugine kuće

Radi se o željeznom dvosjeklom maču (slika dolje) s kratkom nakrsnicom i jabučicom ukrašenom sa

sedam režnjeva. Sječivo je damascirano, a po sredini se nalazi kanal za otjecanje krvi.

3. Koljane Gornje-Vukovića most

Na udaljenosti od oko 400 m od lokaliteta

Koljane-Crkvina, s lijeve strane rijeke Cetine,

slučajno je 1897. otkrivena mala nekropola kojusu činila tri groba. Zbog blizine lokaliteta

Crkvina često se u literaturi, pogreškom, nalazi

sa lokacije Vukovića most pripisuju tom

lokalitetu.

Dvosjekli željezni mač pronađen je uz lijevi bok

pokojnika u grobu 1 (slika desno). Mač ima podužu nakrsnicu i jabučicu s pet režnjeva. Žljebovi su

ukrašeni rovašenom srebrnom žicom. Sječivo je dvosjeklo sa kanalom za otjecanje krvi. Mač se, naosnovu načina oblikovanja nakrsnice, svrstava u prijelazni tip K-O.

Uz mač su pronađen i dijelovi brončane garniture za zakopčavanje, koja se sastoji od jezičca, kopče

i četiri okova. Jezičac ima oblik izduženog pravokutnika s polukružnim završetkom i ojačanim

hrptom. Kopča ima četvrtasti okov te pređicu polukružnog oblika i narebrenog oboda. Jedan okov je

trolisnog oblika, a tri su ovalnog oblika i ojačanog hrpta.

4. Mogorjelo

Mač najvjerojatnije treba dovesti u vezu s prostorom kasnoantičkog kastruma, gdje su osim mača

pronađeni kopča, jezičac i koplje s krilcima franačke provenijencije.

189



Mač ima relativno kratku nakrsnicu i jabučicu sa sedam režnjeva. Dvosjeklo sječivo je damascirano,

osobito u kanalu za otjecanje krvi.

5. Podgradina kraj Livna-Rešetarica

Godine 1987. slučajno je pronađena manja nekropola s ukopima u zemljanim rakama, među

ruševinama starokršćanske crkve. Željezni dvosjekli mač pronađen je u grobu 4. Mač ima tanku,

podužu nakrsnicu i jabučicu sa sedam režnjeva. Sječivo je damascirano i po sredini ima smješten

kanal za otjecanje krvi.

6. Stolac-Čairi

Mač potječe iz uništenog groba. Riječ je o željeznom

dvosjeklom maču koji ima dugu nakrsnicu i jabučicu

podijeljenu na pet podjednako visokih režnjeva.Sječivo ima kanal za otjecanje krvi.

7. Poletnica kod Zadvarja

Mač potječe iz uništenog ratničkog groba u kojem je

pronađeno i koplje s krilcima (slika desno). Taj se

grob nalazi na području sela Poletnica, a ne kako se u

starijoj literaturi navodi u Žeževici kod Omiša. Riječ

je o željeznom dvosjeklom maču koji ima izrazito

dugu nakrsnicu i jabučicu s pet režnjeva. Bočne strane

nakrsnice i jabučice bile su ukrašene gusto tauširanom

srebrnom žicom, dok su režnjevi bili odvojeni

debljom srebrnom žicom. Tauširana srebrna žica je

nakon ukivanja još dodatno raskovana. Na tako priređenim srebrnim podlogama na nakrsnici su

potom ugravirani različiti ornamenti. Na bočnim stranama nakrsnice nalazi se jednostavan motiv

biljne vitice, dok se na strani nakrsnice okrenutoj ka sječivu nalazi motiv dva nasuprotna "sidrasta

križa". Na dijelu nakrsnice okrenutom prema rukohvatu tragovi su ugraviranog natpisa od kojeg su

se sačuvala slova: .A....ERTUS. Ovo je dio osobnog imena germanskog podrijetla. Natpis

najvjerojatnije ne označava radioničko podrijetlo već ime nositelja, vlasnika mača. Time se otvara

pitanje je li u grobu pokopan German ili Hrvat koji je na neki način došao u vlasništvo ovog mača.

8. Prozor kraj Otočca-Gornja Luka

Mač ima jabučicu s pet režnjeva između kojih je nepravilno rovašena srebrena žica. Sječivo je

damascirano i ima kanal za otjecanje krvi, a na njegovom gornjem dijelu sačuvana je radionička

signatura ULFBREHT.

190



aa

9. Podsused kraj Zagreba

Dvosjekli mač čija jabučica ima pet režnjeva ukrašenih srebrenom naroskanom

žicom (slika lijevo). Sječivo je damascirano i ima kanal za otjecanje krvi.

Pripada prijelaznom K-O tipu.

Uz mač je pronađena pojasna garnitura koja se sastoji od dvije pređice, dva

jezičca i dva okova.

Uz mačeve iz Biskupije-Crkvine (grob 1 i 6) nađen je solid bizantskih careva

Konstantina V. i Lava IV., koji je kovan 760.-775. Po tom i ostalim nalazima

možemo vrijeme ukopa datirati na kraj 8. ili početak 9. st., što ukazivalo na

kovanje mačeva u zadnjoj četvrtini 8. st. Na osnovu ove datacije mač iz groba 1

predstavlja najstariji sačuvani primjerak mača s radioničkom signaturom

VLFBERTH. Mač s lokaliteta Prozor-Gornja Luka je datiran nešto kasnije -

sredina 9. st.

Mačevi s lokaliteta Biskupija-Crkvina (grob 8) i Koljane-Vukovića most nastali

su početkom 9. st., a pod zemlju su došli oko 825. U 1. pol. 9. st. treba datirati i

nastanak mačeva iz Poletnice i Podgradine. Oni su vjerojatno ukopani početkom

2. pol. 9. st.

4. MAČEVI TIPA X

Petersen je vrijeme ovih mačeva datirao u 10. i 11. st., a Arbman je upozorio

kako je pojedine mačeva ovog tipa moguće datirati i u kasno 9. st. Prvi mačevi ovog tipa nastali su u

zapadnoj i srednjoj Europi, u radionicama franačkih oružara u srednjem i donjem Porajnju, u

kasnom 9. stoljeću. Početkom 10. st. ovaj tip preuzimaju i Skandinavci, koji ga počinju kovati u

svojim radionicama. Velik je broj ovih mačeva pronađen na prostoru Velike Moravske pa se

pretpostavlja kako se proizvodio i u kovačkim radionicama koje su djelovale na tom prostoru. S

najviše nađenih mačeva prednjače Češka, Slovačka, Mađarska i skandinavske zemlje, napose

Finska.

Glavne karakteristike ovog tipa su polukružna ili poluelipsoidna jabučica, rađena iz jednog dijela, te

duža, uglavnom, vodoravna nakrsnica. Na osnovu dužine i debljine nakrsnice moguće je razlikovati

stariju varijantu, kasnog 9. i većeg dijela 10. st., te mlađu kasnog 10. i cijelog 11. st.

1. Koljane

Iz uništenog groba s nepoznate lokacije potječe željezni dvosjekli mač. Najvjerojatnije potječe s

lokaliteta Crkvina. Mač ima podužu, masivnu nakrsnicu te poluelipsoidnu jabučicu iskovanu u jednom komadu. Na dobro očuvanom sječivu nalazi se jedva vidljiv žlijeb za otjecanje krvi.

Ovaj mač pokazuje odlike starije varijante pa se okvirno datira u 10. st.

191



2. Brodski Drenovac

Z. Vinski nastanak ovog mača datira u kasno 9. st.

3. Dabar

Ovaj se mač, kao i primjerak iz Koljana, okvirno datira u 10. st.

5. TIPOLOŠKI NEDEFINIRANI MAČEVI

1. Divoselo na Velebitu

Mač je loše sačuvan (nedostaju mu jabučica i gornji dio trna drška te vrh oštrice). Mač ima izrazito

dugu nakrsnicu, a nasječivu se nalazi jasno naznačen žlijeb za otjecanje krvi. Na donjem dijelu

sječiva sačuvaose tragdrvenih korica. Na osnovu dužine nakrsnice Z. Vinski smatra da se radi o

maču tipa a ili prijelaznom tipu X-a te ga okvirno datira u 11. st.

2. Humac-Sv. Mihovil

S ovog lokaliteta potječe željezni dvosjekli mač pronađen u ruševinama crkve sv. Mihovila, a

najvjerojatnije potječe iz uništenog groba. Mač je izrazito loše sačuvan. Na osnovu sačuvane kratke i

masivne nakrsnice, i oblika tipična za to doba, okvirno se datira u 9. st.

3. Mostar-Vukodol

U uništenom grobu nađen je mač, par različitih ostruga i metalni okovi

vojničkog stijega (slika lijevo).Željezni dvosjekli mač je izrazito loše sačuvan (nedostaju mu jabučica,

vrh oštrice, sječivo mu je prelomljeno na dva dijela). Vrlo zanimljiva je

pojava dviju rupica za zakovice na željeznom trnu rukohvata, što ukazuje

na to da je, nakon što mu je otpala jabučica, na mač naknadno pričvršćen

drveni držak.

Nastanak ostruga datira se u kraj 8. st., pa se tako i nastanak mača može

datirati oko 800. Kako su tokom vremena dvije različite ostruge postale par, a i na maču je postavljen novi rukohvat, možemo zaključiti kako su se ovi predmeti nalazili u

dugoj vremenskoj upotrebi, pa se grob datira u kraj 1. pol. 9. st.

4. Zvonigrad

U bližoj okolici gradine Zvonigrad pronađen je željezni dvosjekli mač. Od mača je potpuno očuvano

sječivo, na kojem se ističe plitki uzdužni kanal za otjecanje krvi, te željezni trn rukohvata. Nedostaju

mu glavni tipološki i databilni elementi - nakrsnica i jabučica, no Z. Vinski smatra kako se

najvjerojatnije radi o maču iz 9. st.

192



5. Biskupija-Crkvina

S lokaliteta Biskupija-Crkvina, vjerojatno iz uništenog groba, jabučica mača. Jabučica je kovana u

jednom komadu, elipsoidno je oblikovana, a na vrhu joj se nalazi otvor za umetanje željeznog trna

rukohvata. Na osnovu jabučice, uz veliku rezervu, moguće

je ovaj mač tipološki opredijeliti u tip a, te ga Z. Vinski

okvirno datira u 11. st.

Biskupij a-Crkvina6. Bijaći-Stombrate

S ovog lokaliteta, iz oštećenog groba obloženog kamenim „Bij aci-Mom brate

pločama, potječe brončani okov najdonjeg dijela korica mača. Okov je izrađen od brončana lima,

rađenog na proboj. Na okovu se nalazi ukras trolisne palmete. Paulsen smatra kako je riječ o okovu

varjaškog podrijetla, te ga datira u rano 11. st. Z. Vinski pak smatra da može biti riječ i o okovu koji

potječe s normanskog mača, a koji je na ovo područje stigao za vrijeme normanskih pohoda na

istočnu jadransku obalu oko 1075.

193



OSTRUGE

Ostruge po svojoj osnovnoj funkciji ne spadaju među oružje, no one u pravilu sačinjavaju dio

opreme ratnog konjaništva, pa se kao takve obrađuju unutar oružja. Prvi su ih počeli upotrebljavati

Kelti tijekom srednjolatenskog doba (male dimenzije, kratki brončani ili željezni trn). U antičko

doba one dobivaju savršenije oblike, te se sve više upotrebljavaju. U ranom srednjem vijeku ostruge

dobivaju nove osobine - obilježava ih kratki šiljak konusnog oblika i znatno duži krakovi ostružnih

lukova, te završavaju ušicama koje su paralelno postavljene u odnosu na ostružne krakove.

Ove ostruge su u merovinško doba nošene pojedinačno uz petu lijeve noge. Početkom 8. st. ostruge

se pojavljuju u parovima. U 2. pol. 8. st. u porajnskim kovačnicama se uz ostruge s ušicama počinju

proizvoditi i ostruge s malo kraćim krakovima i sistemom za zakopčavanje koji je koristio pločice sa

zakovicama, smještene na kraju ostružnih krakova. Obje varijante imaju kratak trn.

Nakon 800. izgled ostruga se ne mijenja previše, osim što postaju masivnije, a trnovi im se

produžuju. Veće promjene na ostrugama zamjećuju se u 11. st. One se u prvom redu odražavaju na

šiljku koji se s obzirom na os krakova svija, za razliku od prijašnjih gdje šiljak uvijek nalazi u istoj

osi s ostružnim lukom i krakovima. Ove su promjene bile uvjetovane uvođenjem oklopa u opremu

ratnika. Mijenja se i oblik šiljka kod kojeg sad prevladavaju piramidalni i pupoljasti oblici, dok se u

sistemu zakapčanja počinje na krajevima krakova koristiti dvostruki otvor na okomitim ušicama.

U arheološki istraženim grobovima uz ostruge se u pravilu pronalaze i dijelovi garniture za

zakapčanje (dva jezičca, dvije kopče ili pređice, dvije petlje). Ti su dijelovi uglavnom izrađeni od

iste kovine i gotovo s istim ukrasom kao i ostruge.

Ostruge se na ovom području pojavljuju pod franačkim utjecajem, te ubrzo postaju omiljeni dio

ratničke opreme hrvatskih velikodostojanstvenika. Ostruge na matičnom području ranofeudalne

hrvatske kneževine predstavljaju, uz vrške strelica, najbrojniji nalaz ratničke opreme. S prostora

Dalmatinske Hrvatske dosad su objavljena 42 para te 29 pojedinačnih primjeraka. S lokaliteta

Biskupija-Crkvina potječe 35, s lokaliteta Koljani-Crkvina 12, s nekropole Nin-Ždrijac 11

prim je raka. Izvan matičnog prostora hrvatske kneževine, ostruge na području sjeverne Bosne i

Hercegovine te središnje i sjeverne hrvatske predstavljaju izrazito rijedak nalaz.

Prva značajnija rasprava o tipološkoj podjeli i datiranju ostruga djelo je LJ. Karamana, koji ih je

podijelio na osnovu načina oblikovanja završetaka ostružnih krakova - ostruge čiji ostružni krakovi

završavaju ušicama (Schlaufen, po Karamanu ranija varijanta) i ostruge čiji ostružni krakovi

završavaju sa pločicama s zakovicama (Nietplatten, kasnija varijanta). Z. Vinski je pokazao kako

među njima nema nikakvih kronoloških razlika - oba se tipa upotrebljavaju kroz cijelo 9. i 10. st. On

laganije ostruge rađene od bronce i iznimno od srebra, s tanjim krakovima i kraćim šiljcima,

pripisuje ranokarolinškim, a masivnije ostruge izrađene od bronce i ponekad od željeza, s debljim

krakovima i s dužim šiljcima, pripisuje karolinškim radionicama. Jednostavne željezne ostruge

194



smatra produktom domaćih radionica, nastalih po uzoru na karolinške modele. Ovu podjelu

prihvatio je i D. Jelovina, dok je J. Belošević nalaze ostruga s nekropola Nin - Ždrijac i Kašić -

Maklinovo brdo, na osnovu stilskih i tipoloških obilježja podijelio u tri grupe.

Možemo izdvojiti pet osnovnih tipova ostruga:

• ostruge s paralelnim ušicama

• ranokarolinške lagane ostruge

• karolinške masivne, raskošno ukrašene ostruge

• masivne, jednostavno rađene ostruge

• ostruge 11. stoljeća.

1. OSTRUGE S PARALELNIM UŠICAMA

Glavna karakteristika ovog tipa ostruga su ušice, kroz koje se provlačio kožni remen, smještene paralelno u odnosu na ostružne krakove. Također kod ovog tipa ostruga se u pravilu na vanjskom

rubu ostružnih krakova nalazi rjeđe ili gušće izvedeni narebreni ukras, a kao i kod većine

ranosrednjovjekovnih ostruga i kod ovog tipa vrijedi pravilo da su ostružni luk i krakovi trokutasta

presjeka, te da su ravni i u osi sa šiljcima ostruga.

Na našem području ove ostruge predstavljaju izuzetno rijedak nalaz. Dosad je jedan primjerak u

pronađen prilikom istraživanja ranosrednjovjekovne tvrđave u Gornjim Vrbljanima (Grad) te jedna

dosta loše očuvana ostruga na lokalitetu Gradac kod Posušja kojoj nedostaju joj završeci krakova te

trn, ali se na osnovu ukrasa i oblika koji je donekle sličan ostruzi pronađenoj u Gornjim Vrbljanima,

smatra kako je i ona na kraju krakova imala paralelno izvedene ušice.

Ostruga iz Gornjih Vrbljana (slika desno) je lagana brončana ostruga

ravnih krakova, trokutastog presjeka, na čijim se krajevima nalaze

ušice paralelne s lukom, a napravljene su savijanjem produžetka

krakova prema unutra. Trn je kratak, stožastog oblika i na dnu

ukrašen sa dva prstenasta rebra.

Ove ostruge, na osnovu analogija s ostrugama zapadne Europe

(Nizozemska, južna Njemačka), predstavljaju prijelazni oblik iz

merovinških u ranokarolinške ostruge. Kako je u neposrednoj blizini

ostruge s lokaliteta Gornji Vrbljani-Grad pronađen i brončani jezičac

s natpisom TETGIS FABER ME FECIT, koji eksplicitno potvrđuje

nazočnost franačkih misionara na ovom području, smatra se kako je i nosilac ove ostruge također

franački misionar. Ostruga je izrađena u 2. pol. 8. st., a pod zemlju je dospjela pred sam kraj 8. tj.

samom početku 9. st.

195



2. RANOKAROLINSKE LAGANE OSTRUGE

Ovdje spadaju ostruge izrađene od plemenitih metala čiji ostružni luk i krakovi u pravilu imaju tanki

trokutasti presjek. One imaju identičan mehanizam za zakopčavanje - na kraju ostružnih krakova

nalaze se pravokutno ili štitasto raskovane pločice na kojima su smještene zakovice, pomoću kojih

su se na ostruge pričvršćivali kožni remeni. One imaju i ravne ostružne lukove i krakove, u osi s

trnovima ostruga. Na prostoru Dalmatinske Hrvatske dosad je pronađeno pet pari ostruga ovog tipa,

od čega četiri para potječu s lokaliteta Biskupija-Crkvina.

o

Biskupija-Crkvina

U grobu 1 uz noge pokojnika pronađen je par

laganih, brončanih i pozlaćenih, ostruga s

pripadajućom garniturom za zakopčavanje.

Ostružni luk i krakovi trokutasta su presjeka, a

na krajevima krakova su pravokutne pločice

sa po šest zakovica.

Brončana pozlaćena garnitura za zakopčavanje se sastoji od dva jezičca ptičjeg oblika sa završecima

u obliku pupoljka, dvije kopče kojima su se sačuvale pređice (obod ukrašen rebrastim ukrasom,

okovi nedostaju), te dvije petlje pravokutnog oblika.

Uz noge pokojnika u grobu 4 pronađen je par

laganih srebrnih, dijelom pozlaćenih ostruga. Nakrajevima krakova nalaze se pravokutno

raskovane pločice sa po šest zakovica koje su

optočene zrnatim nizom. Na jednoj ostruzi

sačuvana je mjedena oplata baze trna, koja je u

donjem dijelu omeđena zrnatim nizom, ukrašena

urezanim motivom šrafiranih trokuta. Ostružni lukovi ukrašeni su motivom spiralnih vitica.

Uz ostruge je pronađena i djelomično sačuvana garnitura za zakopčavanje. Izrađena je od srebra i pozlaćena, a sastoji seod jezičca srcolikogoblika s pupoljkastim završetkom (ukrašen motivom

rombova i spiralnih vitica), kopče s pređicom četvrtastog oblika, trnom i trapezoidnim okovom, i

petlje četvrtastog oblika s urezanim križićem i spiralnim viticama. Srebrom tauširani križevi na

pločicama ostružnih krakova i na petljama garniture za zakopčavanje potvrđuje veliku franačku

ulogu u širenju kršćanstva među hrvatskim življem.

U grobu 7 uz noge pokojnika pronađen je par željeznih ostruga, od kojih je jedna prelomljena i

nedostaje joj dio kraka. Na krajevima krakova smještene su pravokutno raskovane pločice sa po šest

zakovica. Baza trna, krakovi i pravokutne pločice ukrašene su tauširanom srebrnom žicom, kojom je

izveden ukras spiralnih vitica.

196



Uz ostruge su pronađeni i dijelovi garniture

za zakopčavanje: dvije željezne kopče

izduženog pravokutnog oblika s prečkom na

sredini, a na njoj trn i okov, željezni jezičac U

oblika s vanjske strane ukrašen srebrenim

tauširanim viticama raspoređenim u obliku

križa, željezna petlja četvrtastog oblika.

Uz noge pokojnika u grobu 88 pronađen je

par laganih brončanih ostruga načinjenih

lijevanjem. Na krajevima krakova smještene

su srcoliko raskovane pločice.

Uz ostruge je pronađena i garnitura za

zakopčavanje koja se sastoji od dva jezičca štitastog oblika, dvije brončane kopče, te dvije brončane

petlje četvrtastog oblika.

Mostar-Vukodol

Dvije različite brončane ostruge potječu iz uništenog

ranosrednjovjekovnog groba s ovog lokaliteta, a uz njih i jedan

željezni mač. Obje imaju ostružni luk i krakove trokutastog presjeka,dok im trnovi nedostaju. Razlikuju se po načinu oblikovanja pločica

na kraju krakova - jedna ima pravokutno raskovanu pločicu s četiri

zakovice, a druga trokutasto raskovane pločice s tri zakovice.

Ove su ostruge proizvod porajnskih radionica u ranokarolinškom

periodu. Grobovi 1, 4 i 7 s nalazišta Biskupija-Crkvina pripadaju

najranijem horizontu ukopa, te se datiraju na kraj 8. i početak 9. st.

Stoga nastanak ovih ostruga treba datirati u zadnju četvrtinu 8. st. To nam potvrđuju i nalazi solidusa

Konstantina V. Kopronima i sina mu Lava IV., kovani od 760.-775., iz grobova 1 i 7. Ostruge iz

groba 88 pripadale bi istom vremenu. Dvije različite ostruge s lokaliteta Mostar-Vukodol govore o

dugoj vremenskoj upotrebi jedne od ostruga, tijekom kojeg je ostruga ostala bez svog para pa je

vlasnik nabavio novu. Stoga je ovaj ukop nešto kasniji od onih iz Biskupije, te ga se okvirno datira u

prvu četvrtinu 9. st.

Ove se ostruge nisu koristile u vojne svrhe, već predstavljaju tzv. paradne ostruge - ukazuju na

visoki društveni rang osobe koja ih nosi.

197



3. KAROLINŠKE MASIVNE, RASKOŠNO UKRAŠENE OSTRUGE

Ovo su ostruge izrađene od plemenitih metala čiji se ostružni luk i krakovi odlikuju masivnim

trokutastim presjekom. Imaju mehanizam za zakopčavanje kao i prethodne - na krajevima ostružnih

krakova su pravokutno raskovane pločice sa šest ili osam zakovica, te također imaju ravne ostružne

lukove i krakove u osi s trnovima. Osim po masivnosti, ove ostruge se razlikuju od prethodne

skupine još bogatijim i raskošnijim ukrasom, i na ostrugama i na garniturama za zakopčavanje. Zbog

vrhunske kovačke i zlatarske izrade spadaju među najljepše primjerke karolinškog tipa i vremena.

Na području Dalmatinske Hrvatske dosad je nađeno sedam pari ostruga ovog tipa, od čega četiri

para potječu s lokaliteta Biskupija-

Crkvina.

Biskupija-Crkvina

1. Par brončanih i u vatri pozlaćenih

ostruga pronađen je kod stopala

pokojnika pokopanog u kamenom

sarkofagu unutar bazilike Sv. Marije.

Na krajevima ostružnih krakova nalaze

se pravokutno raskovane pločice sa po

osam srebrnih zakovica čije su glavice

okružene zrnatim nizom. Gornjidijelovi ramena ostruga i pločice sa

zakovicama su vrlo bogato ukrašene

rovašenom ornamentikom motiva

spiralnih kuka i rombova, te

stiliziranim vegetabilnim ukrasom.

Trnovi su izduženi i stožastog su oblika. Na donjem dijelu trna nalazi se prstenasto zadebljanje s

ukrasom od stiliziranih vegetabilnih motiva. Iznad je rovašeni ukras trokutića iznad kojih jesmješten motiv utisnutih križića proširenih krajeva.




• dvije kopče s pređicama koje imaju narebreni okvir i ukrašene su rovašenim viticama, a

okovi su četvrtasti i pri dnu imaju smještene po dvije zakovice,

• dvije petlje četvrtastog oblika s ovalnim proširenjem ukrašenim rovašenim rombovima,

spiralnim viticama i križevima proširenih krajeva.

198



2. U zidanoj presvođenoj grobnici u

južnom brodu bazilike uz noge pokojnika

pronađen je par brončanih posrebrenih

ostruga. Na krajevima krakova nalaze se

pravokutno raskovane pločice sa po osam

srebrnih zakovica optočenih zrnatim

nizom. Poduži trnovi, stožastog oblika,

imaju baze obavijene oplatom, na oba

kraja omeđene zrnatim nizom. Č itava je

površina ukrašena pozlaćenim cizeliranim

rozetama. Pronađena je i cijela garnitura

za zakopčavanje:

• dva brončana jezičca, platirana srebrom, polukružnog završetka sa po četiri srebrne zakovice,

čitava im je površina bogato ukrašena cizeliranim pozlaćenim rozetama

• dvije brončane kopče, platirane srebrom, s polukružnim pređicama ukrašenim vegetabilnim

motivima i trapezastim okovom,

• dvije brončane petlje, platirane srebrom, četvrtastog oblika s ovalnim proširenjem koje je

bogato ukrašeno pozlaćenim, cizeliranim rozetama.

3. U razbijenom sarkofagu

unutar bazilike sv. Marije uz

noge pokojnika pronađen je par

brončanih i u vatri pozlaćenih

ostruga. Na krajevima krakova

su pravokutno raskovane pločice

sa po šest zakovica, optočenih

zrnatim nizom. Pločice su bogato

ukrašene rovašenjem. Luk je

ukrašen motivom prekriženih

spiralnih vitica u tehnici rovašenja. Uz ostruge su pronađeni i dijelovi garniture za zakopčavanje:

• jedan brončani u vatri pozlaćeni jezičac sa završetkom u obliku pupoljka i tri zakovice,

bogato je ukrašen rovašenim motivom rombova i spiralnih vitica,

• dvije brončane u vatri pozlaćene kopče s četvrtastim pređicama koje imaju narebreni obod i

koje su ukrašene rovašenim ornamentom prekriženih spiralnih vitica,

• dvije brončane u vatri pozlaćene petlje četvrtastog oblika s pločastim proširenjem ukrašenimrovašenim ornamentom prekriženih spiralnih vitica.

199



4. Ispod južnog pregradnog zida crkve pronađena je presvođena grobnica u kojoj je pronađen dječji

skelet uz čije noge se nalazio par srebrnih u vatri pozlaćenih ostruga. Na krajevima krakova su

pravokutno raskovane ploćice

sa po šest srebrnih zakovica

optočenih granulama.

Vanjske strane krakova su u

izmjeničnom slijedu ukrašene

ugraviranim deltoidima

ispunjenima crticama i

kružnicama s točkicom u

sredini, te s rovašenim

viticama. Baze stožastih

željeznih trnova obavijene su

srebrnom pozlaćenom

oplatom, na kojoj se nalaze

rovašeni nasuprotni trokuti ći.

Uz ostruge je pronađena i

cjelokupna garnitura za

zakopčavanje:

• dva srebrna u vatri pozlaćena jezičca štitastog oblika s naglašenim trokutastim rebrom po

sredini, te na jednom kraju završavaju ispupčenjem u obliku stilizirane ptičje glave, a na

drugom trima zakovicama optočenima granulama, cijela gornja površina ukrašena je

rovašenim viticama.

• dvije srebrne u vatri pozlaćene kopče, koje se sastoje od pravokutnih pređica, čiji je okov

ukrašen nasuprotno ugraviranim trokutićima, te srebrnih neukrašenih okova,

• dvije srebrne u vatri pozlaćene petlje trapezoidnog oblika i prednjom stranom ukrašenom

rovašenim viticama.

Koljane Gornje-Crkvina

Na ovom su lokalitetu pronađena su dva para

identičnih, masivnih, brončanih ostruga.

To su masivne i teške brončane ostruge, načinjene

lijevanjem i presvučene plemenitom zelenom

patinom. Na krajevima krakova nalaze se

pravokutno raskovane pločice sa po osam srebrnih

zakovica okruženim zrnatim nizom. Baze dužih

200



stožastih šiljaka ukrašene su urezanim motivom jelinih grančica. Uz ostruge su pronađeni i dijelovi

garniture za zakopčavanje:

• dva brončana jezičca štitastog oblika sa po šest srebrnih zakovica,

• dvije brončane petlje četvrtastog oblika.

Drugi par ostruga je identičan prethodnim kao i dijelovi garniture za zakopčavanje - dva jezičca i

dvije petlje samo što kod ovih jezičac ima pet, a ne šest zakovica.

Sultanovići-Gorica

Iz uništenog groba potječe nalaz para brončanih, pozlaćenih ostruga s pravokutno raskovanim

pločicama. Lukovi ostruga i pločice ornamentirani su nizom od po dvije koso izdignute spirale

okrenute jedna od druge. Ishodište spirala nalazi se u istoj točci. Pronađeni su i dijelovi garniture za

zakopčavanje:

s ovalnim proširenjem ukrašenim spiralama.

I ove su ostruge proizvod franačkih radionica. Nastanak ostruga nađenih na lokalitetu Biskupija-

Crkvina datira se u prva desetljeća 9. st., kao i ostruga s lokaliteta Sultanovići-Gorica. Ostruge s

lokaliteta Koljane-Crkvina datiraju se nešto kasnije - 2. pol. 9. st. I ovaj tip ostruga nije služio u

vojne svrhe, već se također radi o ostrugama koje su ukazivale na moć pojedinca koji ih nosi.

Nosioci ostruga s lokaliteta Biskupija-Crkvina vrlo vjerojatno su bili članovi same vladarske obitelji

(kneževski grobovi).

4. JEDNOSTAVNO RAĐ ENE ŽELJEZN E OSTRUGE

Ova grupa ostruga, u literaturi često marginalizirana, izrazito je heterogena. Mogu se izdvojiti dvije

osnovne grupe, no dio ostruga, na osnovu stilsko-tipoloških obilježja, nije moguće smjestiti unutar prethodne dvije grupe, ali ih i zbog međusobne različitosti nije moguće izdvojiti kao zasebnu

skupinu.

• jedna brončana, pozlaćene

petlja četvrtastog oblika

• dva brončana, pozlaćena

jezičca srcolikog oblika

čija je površina

ukrašena motivom

spirala,

• dvije brončane, pozlaćene

kopče s četvrtastim

pređicama ukrašenimmotivom spirala,

201



1. Ostruge prve grupe uvijek su izrađene od željeza. Ostružni luk i krakovi uvijek su im trokutastog

presjeka, te su ravni i u osi s trnom. Izostaje bilo kakav ukras, osim na brončanoj oplati gdje se

uvijek nalazi ukras s geometrijski motivima, najčešće cik-cak linijama, šrafiranim trokuti ćima ili

rombo vim a. Glavna razlika među pojedinim primjercima uočljiva je na osnovu izvedbe

mehanizma za zakopčavanje na kraju ostružnih krakova.

Ove ostruge su nađene na velikom broju

Nin-ŽdrijacGrob 167

lokaliteta: Biskupija-Crkvina, Koljane-Crkvina,

Ostrovica, Nin-Ždrijac (slika lijevo), Biljane

Donje-Begovača, Podgrađe kod Benkovca,

Koljane-Vukovića most, Stranče-Gorica, Kašić-

Maklinovo brdo, Podgradina kod Livna-

Rešetarica, Morpolača-Tubića kuće, Bratiškovci

kod Skradina.

2. Drugu veliku grupu unutar ove skupine čine

ostruge na čijim krajevima krakova se nalaze

kalotasta proširenja načinjena

lijevanjem, a ukrašena zrakastim

ukrasom (slika desno). Trnovi su im

nešto izduženiji. Ostružni luk ikrakovi su im trokutastog presjeka, te

su ravni i u osi sa šiljcima ostruga.

Ove ostruge su nađene na

lokalitetima: Gradac kod Posušja,

Mogorjelo, Varivode kod Kistanja,

Bribir-Vratnice (grob 76), Biskupija-Crkvina.

3. Niz ostruga koje nije moguće uvrstiti u ove dvije grupe potječu s lokaliteta:

Bajagić kod Sinja (slika lijevo), Biskupija-Crkvina, Lukar kod Oklaja,

Piramatovci-Sv. Lovre, Podgradina kod Livna-Rešetarica.

Ostruge uvrštene unutar prve grupe predstavljaju dosad najbrojniju skupinu

registriranu na hrvatskom tlu. One se na našem području pojavljuju krajem

8. st. i svoj vrhunac doživljavaju u 1. pol. 9. st., a tek se za manji broj može

ustvrditi kako se upotrebljavaju i tijekom 2. pol. 9. st.

Još je uvijek neodgovoreno pitanje predstavljaju li ove ostruge izravni karolinški import ili se radi o

izrađevinama lokalnih kovačkih radionica po uzoru na karolinške ostruge. Unutar svake podskupine

202



postoje ostruge, one najranije datirane, koje vjerojatno predstavljaju karolinški import, te su kao

takve predstavljale prototip domaćim radionicama.

Ostruge druge grupe nastale su krajem 9. ili početkom 10. st., te su se upotrebljavale kroz čitavo

10. st.

5. OSTRUGE 11. ST.

Tijekom 11. st., a poglavito za vrijeme prvog križarskog rata, počinje se upotrebljavati novi tip

ostruga koji se po tipološkim obilježjima uvelike razlikuje od ranosrednjovjekovnih. Glavna

promjena je svijanje šiljka u odnosu na os ostružnog luka i krakova, što je uvjetovano početkom

upotrebe oklopa kao dijela ratne opreme. I sam oblik šiljka doživljava promjene - počinju

prevladavati pupoljasti i piramidalni oblici u odnosu na prethodni dominantni stožasti oblik. Kod

ostružnih lukova i krakova počinje prevladavati D-presjek u odnosu na prethodni trokutasti, a

promjene se uočavaju i na mehanizmu za zakopčavanje ostruga gdje počinju prevladavati

pravokutno raskovane pločice na kojima se nalaze po dva paralelna otvora kroz koje se provlačio

kožni remen. Uz ove promjene svakako treba navesti i jednu bitnu karakteristiku po kojoj ove

ostruge možemo razlikovati od kasnosrednjovjekovnih, a to je da ostružni luk još ne pokazuje

tendenciju savijanja prema gore, što je glavna odlika kasnosrednjovjekovnih ostruga, već ostaje u

horizontalnoj osi.

Dosada je na našem području registrirano pet parova te pet pojedinačnih primjeraka ovih ostruga.

Kod svih ovih ostruga luk, krakovi i pravokutne pločice na kraju krakova izvedeni su gotovoidentično, a razlike se uočavaju samo po načinu oblikovanja šiljka - pupoljasti vrh šiljka (Koljane-

Crkvina, Radučić, Biskupija-Crkvina, Koljane kod Vrlike), izduženi šiljak kružnog presjeka (Gorica

kod Gruda, Zvirići kod Humca).

203



KOPLJA

Na osnovu načina upotrebe, razlikujemo dva osnovna tipa koplja:

• lako koplje za bacanje

• masivno koplje za blisku borbu.

No koplja se u literaturi obično dijele na:

• listolika koplja i

• koplja s krilcima.

LISTOLIKA KOPLJA

Prema povijesnim izvorima, dva do tri laka koplja predstavljaju kod Slavena osnovno naoružanje

ratnika, ali oni također poznaju i upotrebljavaju i masivno koplje za blisku borbu. Povijesni izvori

jednostavna listolika koplja navode, uz luk i strijelu, kao najtipičnija slavenska oružja. No to nam

arheološka slika sa slavenskih, pa tako i hrvatskih, nekropola ne pokazuje. Koplja se vrlo rijetko ili

nikako ne polažu u grobove. Velik je problem i činjenica što se ovaj tip koplja koristi u velikom

vremenskom periodu, na vrlo velikom području, pa ih je vrlo teško vremenski opredjeljivati ako su

pronađeni izvan grobne cjeline ili drugog arheološkog konteksta. Dosada je na ovom području

pronađeno tek osam ovakvih kopalja na šest lokaliteta:

1. Bajagić - Sinj (željezno koplje pronađeno na mjestu uništene ranosrednjovjekovne nekropole,

oštrica je izvedena u obliku izrazito izdužena vrbina lista, romboidnog je presjeka i po sredini ima

naglašeno plastično rebro, tuljac je u odnosu na oštricu izrazito kratak).2. Knin - Spas (pronađeno u grobu 38, uz nadlakticu desne ruke pokojnika, željezna oštrica je

pravilno oblikovana u obliku lovorova lista, a po sredini joj teče blago naglašeni središnji brid, tuljac

je kružnog presjeka i u odnosu na oštricu izuzetno kratak).

3. Nin - Ždrijac (masivno željezno koplje pronađeno je u grobu 175, oštrica je izvedena u obliku

lovorova lista, tuljac je kružnog

presjeka).

4. Rudići - Glamoč (potječe suni štene ranosrednj ovj ekovne

nekropole, ima izrazito vitku

oštricu u obliku vrbina lista).

5. Biskupija - Bračića podvornica (dva koplja, jedno je pronađeno u grobu uz desni bok pokojnika,

a drugo u jednoj od tri jame koje su pronađene između grobova).

6. Vrlika - Zduš (dva koplja na mjestu uništene ranosrednjovjekovne nekropole).

Koplje s nekropole Knin - Spas jedino je dosad pronađeno lagano koplje za bacanje tj. sulica. Iako u

grobu osim koplja nije pronađen nikakav drugi prilog možemo ga okvirno datirati u 9. st. Koplja

204



pronađena na lokalitetima Bajagić, Rudići i Nin - Ždrijac predstavljaju masivna bojna koplja, koja

su listolika, ali nemaju drugih dodirnih tipoloških točaka. Sva tri koplja se, na osnovu datiranja

ostalih nalaza, datiraju u 1. pol. 9. st. Ostala četiri koplja dosad nisu objavljena.

KOPLJA S KRILCIMA

Između ostalog, jačanje franačkog utjecaja na prostoru hrvatske kneževine,

odražava se i na ratničkoj opremi. Pod franačkim utjecajem počinju se hrvatski

ratnici, obično pripadnici višeg sloja, oboružavati ratničkom opremom izrazitih

karolinških obilježja. To su, uz duge dvosjekle mačeve (spatha) te ostruge, i

koplja s krilcima.

Njihovo glavno obilježje su dva nasuprotno postavljena krilca, uglavnom

trapezoidnog ili trokutastog oblika, na donjem dijelu tuljca i uvijek su

usporedna s oštricom. Riječ je o masivnom bojnom koplju koje najčešće koristikonjaništvo, a glavna uloga krilaca je bila zaustavljanje vrha koplja prije nego

što u potpunosti prođe kroz tijelo protivnika, čime se kopljaniku olakšavalo

izvlačenje koplja iz tijela. Stoga je raspon krilaca uvijek veći od širine sječiva.

Možemo govoriti o jedanaest kopalja s osam poznatih i dva nepoznata nalazišta:

1. Cetina kod Trilja (slika desno)

Željezno koplje pronađeno je u koritu rijeke Cetine i dosada je najbolje

sačuvani primjerak koplja ove vrste. Oštrica je oblika lovorova lista, ukrašena je damasciranjem, a po sredini je naglašeno rebro. Tuljac je kružnog presjeka i

s obje strane ima po dva paralelna, izdužena, kanelurama izvedena elipsasta

polja. Na dnu tuljca smještena su dva nasuprotna trapezoidna krilca, usporedna

s oštricom koplja. Krajevi krilaca također su ukrašeni linijama, a ispod oba

krilca nalaze se zakovice koje su služile za pričvršćivanje koplja na drvenu

motku. U tuljcu je bio sačuvan dio drvene motke koji je radiokarbonskim

mjerenjem datiran od 770. do 990.

2. Hatelji kod Stoca

Koplje je dosta loše sačuvano, ali se odlikuje izvanrednom izradom,

oblikom i proporcijama. Oštrica je izrađena u obliku lovorova lista,

koja blago prelazi u razmjerno dugi i vitki tuljac, kružnog presjeka. Sa

dna tuljca izdvajaju se dva nasuprotna kratka krilca, trapezoidnog

oblika. Tuljac je ukrašen izbrazdanim ukrasom četiri izdužena okomita

niza eliptičnih motiva, dok su krilca ukrašena sa dvije paralelne

okomite izbrazdane linije.

3. Rudići - Glamoč

205



4. Mogorjelo

U Mogorjelu su nađena dva koplja. Jedno se ističe svojom izduženom,

izuzetno vitkom linijom s oštricom u obliku vrbina lista (lijevo na

slici). Kod drugoga je oštrica u obliku lovorova lista i ukrašena je

damasciranjem (desno na slici).

5. Nin - Ždrijac

Riječ je o željeznom koplju, jedinom dosad nađenom u zatvorenoj

grobnoj cjelini - grob 322 (slika lijevo).

6. Poletnica kod Zadvarja

U starijoj se literaturi se kao mjesto pronalaska navodila Žeževica kod

Omiša, no mjesto nalaza je selo Poletnica. Koplje potječe iz uništenog

groba u kojem je pronađen i mač tipa K.

7. Stolac - Čairi

8. Vir kod Posušja

9. i 10. Nepoznata nalazišta

S područja Hercegovine potječu još dva koplja s krilcima o čijim mjestima nalaza ne postoje nikakvi

podaci, niti je o njima sačuvana dokumentacija.

Kod jednog koplja oštrica se na prijelazu u tuljac naglo širi te se prema vrhu blago sužava, što

koplju daje izrazito izdužen oblik, a na bočnim stranicama, iznad krilaca, ukrašen je cizeliranim

srcolikim ukrasom. Drugo koplje ima oštricu sličnog oblika, samo joj je središnje rebro slabije

naglašeno. Na dnu oštrice urezan je križ jednakih krakova, dok na suprotnoj strani ukras nije

dovršen, pa je urezana samo vodoravna hasta.

Koplja s krilcima se pojavljuju kao karolinški import na slavenskim nekropolama 9.-11. st., i to na

području Poljske, Č eške, Slovačke, a često i na mađarskim, te na lokalitetima ketlaške kulture.

Od ovdje spomenutih kopalja samo je ono iz Nina pronađeno u zatvorenoj grobnoj cjelini, a ujedno

je i jedini ovakav nalaz zapadno od Cetine. Možemo uočiti dvije varijante:• koplja izrađena od kvalitetna željeza, nerijetko tehnikom damasciranja, imaju listoliku

oštricu, ukrašeni tuljac i oblikovana su na isti način (drugo koplje iz Mogorjela, Hatelji,

Rudići, Poletnica, Cetina, dva koplja s nepoznatih nalazišta).

• jednostavnija koplja od željeza lošije kvalitete, izdužene listolike oštrice i neukrašena tuljca

(Nin, prvo koplje iz Mogorjela, Stolac).1

Na osnovu ostalih nalaza uz koplja, načina oblikovanja i analogija, ova koplja su proizvedena

tijekom prve četvrtine 9. st., a pod zemlju su došla tijekom druge četvrtine ili početkom 2. pol. 9. st.

1 Kod koplja iz Vira riječ je o tipološki modificiranom karolinškom koplju, koje pripada kasnijem vremenu - kraj 9. ili sam početak 10. st.

206



BOJNI NOŽEVI

U grobovima ranog srednjeg vijeka, na starohrvatskim nekropolama, najbrojnije grobne nalaze

predstavljaju željezni noževi. Najveći dio tih noževa pripada oruđu, iako je vrlo teško razlučiti

granicu između noževa koji predstavljaju oruđe i onih koji su oružje, a pojedini su se primjerci

koristili u obje svrhe. U suvremenoj arheologiji prihvaćena je podjela kod koje noževi kraći od

20 cm predstavljaju oruđe, a duži od 20 cm predstavljaju oružje. Uz dužinu, u pravilu se to odnosi

na noževe dužine 20-25 cm, jako je bitan cjelokupan arheološki kontekst (je li pronađen u grobu

muškarca, jesu li uz nož nađeni ostaci još kakvog oružja).

Svi bojni noževi bili su uglavnom istog oblika. Hrbat im je ravan, oštrica se lagano povija prema

vrhu noža. Širina oštrice iznosi 2 do 5 cm.

Iako su dugi i kraći bojni nož predstavljali vrlo rašireno oružje u vrijeme seobe naroda, posebno kod

germanskih plemena, ali i u kasnijem razdoblju unutar merovinškog i karolinškog kulturnog kruga,

ova vrsta oružja na slavenskim nekropolama predstavlja izuzetnu rijetkost. Najviše ih je nađeno u

nekropolama Panonskih Slavena. Njihova nam malobrojnost ukazuje na činjenicu kako su slavenska

plemena od nekog drugog naroda preuzela u upotrebu bojni nož, ali od koga i u kojem vremenu nije

riješeno. U merovinško i ranokarolinško doba nož je bio najobičnije oružje, no bojni se nož

upotrebljavao i na Balkanu još u krugu raznih ilirskih kultura, ali se oni ipak po obliku međusobno

znatno razlikuju.

Noževi se javljaju u muškim i u ženskim grobovima na mnogim nekropolama u svim kronološkim

fazama pa je, ako se izuzmu nalazi u zatvorenim grobnim cjelinama, vrlo teško donositi bilo kakve

zaključke u vezi s atribuiranjem i ulogom koju su noževi mogli imati.

Bojni noževi nađeni na prostoru Dalmatinske Hrvatske datiraju se od sredine 8. st. (Nin-Materiza)

do sredine 9. st. Na osnovi ovakvog datiranja možemo pretpostaviti kako Hrvati ovu vrstu oružja

počinju upotrebljavati prije seobe na ovaj prostor (dakle, bojni noževi u njihovo naoružanje ne ulaze

pod karolinškim utjecajem). Samo nalaze dugih bojnih noževa iz okolice Knina i s lokaliteta

Biskupija-Crkvina (grob 1) možemo nastankom, dužinom i kvalitetom izrade vezati uz karolinški

kulturni krug, te njihov nastanak datirati u sam kraj 8. odnosno početak 9. st.

Noževi se unutar grobova u pravilu pronalaze uz lijevi ili desni bok, a ponekad se nož nalazio uz

lakat, bedra ili na trbuhu mrtvaca.

Unutar samih bojnih noževa možemo razlikovati dva osnovna tipa:

• kratki bojni noževi

• dugi bojni noževi.

1. KRATKI BOJNI NOŽEVI (SCRAMASAX)

Kratki bojni noževi, izuzimajući nekropole Nin-Ždrijac (dvadeset primjeraka) i Kašić-Maklinovo

brdo (sedam primjeraka), predstavljaju rijedak nalaz na ranosrednjovjekovnim nekropolama.

207



Svi ovi noževi su po načinu izrade i oblikovanja vrlo slični - imaju ojačan i ravan hrbat, oštricu koja

se blago savija prema vrhu noža, te kraći ili duži trn za nasad drvenog rukohvata. Dužina im se kreće

od 20 do 40 cm, a širina 2,5-4 cm. Noževi koji odgovaraju ovom opisu registrirani su u zatvorenim

grobnim cjelinama na lokalitetima: Biskupija-Crkvina (grob 1), Kašić-Razbojine, Knin-Spas,

Stranče-Gorica, Dubravice kod Skradina, Nin-Ždrijac i Kašić-Maklinovo brdo. Osim u zatvorenim

grobnim cjelinama, tri su primjerka nađena na uništenoj ranosrednjovjekovnoj nekropoli Bajagići-

Sinj, a jedan je primjerak nađen na nekropoli Biljane Donje-Trljuge-Pržine izvan grobne cjeline.

Na pojedinim većim primjercima se uzduž gornjeg zadebljanog dijela sječiva nalazi žlijeb, koji je

služio za otjecanje krvi (Blutrinne). Ova pojava je registrirana na jednom primjerku iz Bajagića, te

na noževima pronađenim na nekropoli Nin-Ždrijac (grobovi 166, 195 i 328).

Uz četiri noža nađeni su ostaci željeznih okova koji su bili sastavni dio korica. Ostaci okova

utvrđeni su na nekropolama Stranče-Gorica (grobovi 3A i 135) i Nin-Ždrijac (grobovi 20 i 217).

2. DUGI BOJNI NOŽEVI (SAX)

Riječ je o noževima dužim od 40 cm, koji predstavljaju izrazito rijedak nalaz na nekropolama ranog

srednjeg vijeka (do sada su pronađena četiri primjerka).

1. Nin-Materiza

Sa ovog lokaliteta potječu nalazi dva bojna noža. Jedan je pronađen u grobu 12, a drugi u grobu 15.

Oba su bila položena uz desnu ruku, s njene vanjske strane. Osim noževa u oba groba kraj nogu

pokojnika pronađena je po jedna keramička posuda, a u grobu 12 s unutarnje strane desne podlaktice

i kameni brus, koji je vjerojatno bio u uskoj vezi s bojnim nožem pronađenim u tom grobu.

2. Knin

Nije poznat točan položaj ni okolnosti nalaska ovog noža. Riječ je o dugom bojnom nožu dužine

66,8 cm. Oštrica i hrbat su mu pri šiljku blago povijeni

(slika gore).

3. Biskupija-Crkvina Nož je pronađen u grobu 4, s vanjske strane lijeve ruke

pokojnika. Riječ je o dugom bojnom nožu dužine 51 cm.

Ima blago zaobljenu oštricu, ravan hrbat te šiljasti trn za

nasad. Uz nož je pronađen dosta loše sačuvan brončani

okov korica koji je na jednom kraju bio povijen u luk, dok

je na drugom prelomljen. Kraj nogu pokojnika pronađen

je i par pozlaćenih laganih karolinških ostruga s 1$garniturom za zakopčavanje te ostaci srme protkane zlatnim nitima. Na temelju cjelokupnog nalaza,

posebno ostruga, nož se datira u 9. st.

208



SJEKIRE

Iako sjekire ulaze u osnovno naoružanje Slavena, što potvrđuju pisani izvori i velik broj nalaza na

srednjoeuropskim slavenskim nekropolama, one na našem prostoru predstavljaju izuzetno rijedak

nalaz. Dosada je registrirano petnaestak nalaza, od čega samo jedna u zatvorenoj grobnoj cjelini.

Ostale su ili slučajni nalazi ili ne postoji dokumentacija o okolnostima nalaza (najvjerojatnije su i

primjerci iz Biskupije pronađeni u zatvorenim grobnim cjelinama, ali o tome nema nikakvih

podataka).

Sjekire su imale dvostruku funkciju - mogle su služiti i kao oružje i kao oruđe. Bez većeg broja

nalaza iz zatvorenih grobnih cjelina ili neporemećenih arheoloških slojeva, teško je odrediti je li

pojedina sjekira ili tip sjekire služio isključivo kao oružje ili oruđe ili u obje svrhe.

Sve su sjekire rađene su od željeza, a na osnovu izvedbe dva osnovna dijela sjekire, ušice i sječiva,

moguće ih je podijeliti u dva osnovna tipa:

• sjekire uskog sječiva

• bradate sjekire.

Iako kod nas izostaju, one su dosta čest nalaz na slavenskim nekropolama velikomoravskog

horizonta u Č eškoj i Slovačkoj, te na avaroslavenskom i slavenskim nekropolama u Mađarskoj. Na

osnovu tih nalaza, sjekira sličnih onima s naših nalazišta, datiramo ih od 9. do 11. st., s tim da se

javljaju i ranije, čak i u 7. st., u prostorima gdje su Slaveni nakon doseljenja stupili u kontakt s

drugim narodima.

Najranije datirani nalaz predstavlja sjekira iz Vedrina, koja se na osnovu analogija s nalazima

ovakvih sjekira u Albaniji datira u 7. ili 1. pol. 8. stoljeća. Ante Milošević je povezuje sa zbivanjima

oko pada Salone. Ova sjekira je najvjerojatnije produkt bizantskih kovačkih radionica, ali kako je

riječ o slučajnom nalazu ne može se ništa reći o etničkoj pripadnosti vlasnika.

SJEKIRE USKOG SJEČIVA

Sjekire uskog sječiva predstavljaju oblik sjekire koji se s manjim izmjenama koristi od prapovijesti

do srednjeg vijeka. Sjekire ovog tipa, na slavenskim nekropolama su vjerojatno proizvod domaćihradionica po uzoru na kasnoantičke oblike. Ovdje spomenute sjekire se na osnovu analogija s

nalazima na panonskim nekropolama datiraju od 8. do početka 10. st.

Sjekire ovog tipa odlikuje izduženo usko sječivo, pravokutnog ili blago lepezastog oblika. Na

osnovu načina izvedbe završetka ušice moguće je razlikovati dva podtipa:

• sjekire sa čekićastim završetkom i

• sjekire s ravnim završetkom na kraju ušice.

Sve sjekire nađene na ovim prostorima imaju čekićasti završetak na kraju ušice. One se odlikuju

niskim ili visokim ojačanjem na kraju ušice, u pravilu pravokutnog presjeka, a ono je predstavljalo

udarnu tupu površinu nasuprotnu sječivu.

209



Dosada je registrirano sedam sjekira ovog tipa (slika desno):

1. Krka - Bilušića buk (dvije sjekire)

2. Otres

3. Biskupija - Crkvina (jedna sjekira sigurno, a možda još dva loše

očuvana primjerka)

4. Morpolača

5. Nin

6. okolica Knina.

BRADATE SJEKIRE

Bradate sjekire predstavljaju tipični nalaz na slavenskom nekropolama,

a malobrojne su ili u potpunosti izostaju na prostorima koje naseljavaju

drugi europski narodi. One su nastale unutar slavenskog kulturnog

kruga, a na našem području registrirane su tri sjekire ovog tipa.

Ove sjekire imaju jednostrano, u pravilu prema dolje, izrazito prošireno sječivo, dok se gornji hrbat

najčešće blago izvija prema gore. Na osnovi izvedbe završetka ušice možemo razlikovati:

• sjekire sa čekićastim završetkom na kraju ušice i

• sjekire s ravnim završetkom na kraju ušice.

Sjekire sa čekićastim završetkom na kraju ušice

I ove se sjekire odlikuju visokim ili niskim ojačanjem na kraju ušice, u pravilu pravokutnog

presjeka, a koje je predstavljalo udarnu tupu površinu nasuprotnu sječivu.

Na ovom području dosad je registrirana samo jedna sjekira ovog tipa - Kašić-Maklinovo brdo

(slika gore desno). To je zasad jedini nalaz sjekire na sustavno istraženoj nekropoli, u zatvorenoj

grobnoj cjelini - grob 20. Pronađena je na lijevom koljenu pokojnika, a kraj drške se nalazio uz

lijevi dlan pokojnika. Sjekira ima srednje dugi vrat iz kojeg pod pravim kutom izlazi bradato

proširenje, pravokutnog oblika, koje završava sječivom. Na stražnjoj strani ušice nalazi se izdužena,

uska čekićasta ploha. U grobu je uz sjekiru pronađen željezni nožić, bojni nož, željezno šilo, srp i

dvije keramičke posude. Datira se u 2. pol. 8. st., odnosno na sam početak 9. st.

Sjekire s ravnim završetkom na kraju ušice

Ova vrsta sjekira odlikuje se ravnim tj. oblim završetkom ušice, koja

svojim oblikom prati oblik stražnjeg dijela otvora za nasad drške. Znamo

za dvije sjekire ovog tipa, a one potječu s lokaliteta Biskupija-Crkvina

(slika desno). Ove se sjekire svojim oblikom dosta razlikuju. Analogije prvoj nalazimo na području Panonije (Novo Č iče, Velika Gorica, datirane

u početak 9. st.).

210



OSTALE SJEKIRE

Dvije sjekire ne možemo svrstati u ove tipološke grupe.

Sjekiru iz Vedrina (slika lijevo) kod Trilja krasi izrazito

polumjesečasto raskovano sječivo te izdužena, uska,

četvrtasta čekićasta ploha. Na oba kraja vrata, te na

početku čekićastog produžetka urezan je ornament sa po

tri, odnosno četiri okomito urezane pruge. Analogije joj

nalazimo u Albaniji (nekropole Kruje i Kalaj Dalmaces,

datirane u 7. i 8. st.). Iz Strmice (slika dolje) kod Knina

potječe malu sjekira kratkog i uskog vrata na koji se

nastavlja izrazito trokutasto

oblikovano sječivo. S

obzirom na veličinu ova sjekira nije služila u bojne svrhe, ali ostaje

otvoreno pitanje je li uopće služila i kao oruđe.

211



ŽELJEZNI VRŠCI STRIJELA

Luk i strijela spadaju među osnovno naoružanje starih Slavena, pa tako i Hrvata. O omiljenoj

uporabi ovog oružja kod Slavena postoji čitav niz potvrda kod bizantskih izvora (Tactica cara Leona

VI., Miracula S. Demetri...) . Potvrda značajne uporabe ove vrste oružja kod Slavena je i velik broj

nalaza vrhova strijela na prostorima koje su naseljavali.

Na prostoru Dalmatinske Hrvatske dosad je registriran relativno velik broj željeznih, te jedan

brončani vršak strijele. Većinom se radi o slučajnim nalazima ili o nalazima s istraživanja s kraja 19.

i početka 20. st. gdje, osim imena lokaliteta sa kojeg potječu, nemamo pobližih podataka o

okolnostima nalaza. Ostaci drvene drške strijela dosada nisu registrirani na niti jednom lokalitetu.

Također nije registriran niti jedan nalaz ostataka luka, što nam govori kako su Hrvati koristili obični

drveni luk (nisu koristili refleksni luk). Željezni ostaci tobolca dosada su registrirani samo u slučajno

otkrivenom grobu u Piramatovcima kod Skradina, što bi upućivalo na zaključak kako je kod većine

tobolaca konstrukcija oko koje se natezala koža bila od drveta.

Sve se strijele pronađene na prostoru Dalmatinske Hrvatske, osim jedne s lokaliteta Jojića Glavica,

datiraju od 2. pol. 8. do početka 10. st., kad pod utjecajem kršćanstva u potpunosti nestaje običaj

polaganja upotrebnih predmeta u grobove. No listolike strijele i strijele tipa lastin rep koriste se sve

do kraja 11. odnosno početka 12. st., kad se zbog novina u naoružanju (masovnija upotreba oklopa)

drastično mijenjaju oblici metalnih vršaka strijela.

Tipološki gledano željezne vrhove strijela možemo, na osnovu načina nasađivanja na držak (da li se

vršak strijele usađuje ili nasađuje na držak) razvrstati u dvije osnovne skupine:

• željezni vršci strijela s trnom

• željezni vršci strijela s tuljcem.

1. ŽELJEZNI VRŠCI STRIJELA S TRNOM

Kod vršaka strijela ovog tipa poduži trn s kraja strijele bi se usadio u drvenu dršku.

Na prostoru Dalmatinske Hrvatske nalazi ovih strijela su izuzetno rijetki, za razliku

od susjednih prostora (Istra, a posebno prostor bjelobrdske kulture). Zasada suregistrirana samo tri vrška strijela ovog tipa i to sva tri tipološki različita.

Trobridni željezni vršci strijela s trnom

Na lokalitetu Jojića glavica kraj Civljana pronađen jetrobridni vršakstrijele strnom (slika gore).

Riječ je o željeznom vršku s izrazito naglašenim bridovima.Analogijama sašireg srednjoeuropskog

prostora moguće ju je okvirno datirati u 7. st.

Listoliki željezni vršci strijela s trnomListoliki vršak strijele s trnom pronađen je na lokalitetu Biljane Donje-Begovača (slika gore), u

zatvorenoj grobnoj cjelini - grob 276, uz lijevu ruku pokojnika. Rađen je od bronce i srcolikog je

212



oblika s izduženim vrhom. Na dnu strijele nalazi se trn koji je potpuno skrivljen prema vrhu.

Donekle slične primjerke pronalazimo u krugu Bjelobrdske kulture, gdje prevladavaju listoliki vršci

strijela s trnom, ali kojima je list u pravilu deltoidnog ili romboidnog oblika.

Šiljasti željezni vršci strijela s trnom

Na nekropoli Nin-Ždrijac, u grobu 161, nađen je šiljasti vršak strijele s trnom. Rađen je

od željeza, šiljastog je oblika te ovalnog presjeka, a na kraju je smješten kratki trn. U

istom grobu pronađena su još dva gotovo identična vrška strijela, ali oni umjesto trna

imaju tuljac za nasad.

Na osnovu ostalih grobnih priloga, možemo ovu strijelu datirati na kraj 8. ili početak 9. st.

2. ŽELJEZNI VRŠCI STRIJELA S TULJCEM

Vršci strijela ovog tipa spajali su se s drvenom drškom tako što bi se tuljac nasadio na dršku. Ovajtip nalaza je zastupljeniji od prethodnog i kod nas i na čitavom srednjoeuropskom prostoru (prostor

koji naseljavaju Slaveni). Unutar ove skupine mogu se izdvojiti četiri tipološki različite podskupine:

• trobridni željezni vršci strijela

• šiljasti željezni vršci strijela

• listoliki željezni vršci strijela

• željezni vršci strijela tipa lastin rep.

Trobridni željezni vršci strijela

U uništenom grobu u Bajagiću kod Sinja (slika desno) pronađen je željezni vršak strijele

s trobridnim vrhom i tuljcem za nasad, kružnog presjeka. Na osnovu ostalih nalaza datira

se oko sredine 8. st.1

Šiljasti željezni vršci strijela

Na prostoru Dalmatinske Hrvatske dosad je nađeno sedam primjeraka

ovog tipa, od čega pet na nekropoli Nin-Ždrijac (grob 50, dva primjerka u grobu 161, grobovi 225 i 248, slika lijevo), i dva

primjerka na lokalitetu Nin-Materize (grobovi 6 i 27). Svi su izrađeni

od željeza, šiljastog su oblika, a na dnu se nalazi tuljac za nasad.

Riječ je o jednoj potpuno atipičnoj vrsti strijela za koje nemamo analogija ni na širem prostoru te je

možda ovaj tip produkt lokalne ninske kovačke radionice. Datiraju se od 2. pol. 8. do 1. pol 9. st.

1 Trobridne strijele, ova i ona s lokaliteta Jojića Glavica, predstavljaju tipično nomadsko oružje. Vršak strijele s Jojića glavice, na osnovu analogija datiran je u 7. st., ne možemo sa sigurnošću pripisati određenoj etničkoj grupi, ali vršak iz Bajagića pronađen je na mjestu uništene starohrvatske nekropole, te nam pokazuje kako i Hrvati, iako u manjoj mjeri, poznaju i koriste ovaj tip.

213



Listoliki željezni vršci strijela

Na prostoru Dalmatinske Hrvatske

pronađen je razmjerno velik broj

vršaka strijela ovog tipa, ali one su se

one koristile u dugom vremenskom

razdoblju (od željeznog doba do

kasnog srednjeg vijeka) pa ih je teško

datirati. S obzirom na zatvorene

grobne, ranom srednjem vijeku

možemo atribuirati 11 vršaka ovog

tipa. Pet ih je pronađeno na lokalitetu

Nin-Ždrijac (u grobu 161 četiri primjerka, slika gore, i u grobu 50 jedan). Na lokalitetu Kašić-

Maklinovo brdo nađen je jedan primjerak u grobu 39, a dva primjerka su pronađena na lokalitetu

Stranče-Gorica (grob 1A i grob 145), kao i na nekropoli Knin-Spas, ali izvan grobnih cjelina.

Svi su vršci strijela izrađeni od željeza i imaju listoliku oštricu te kraći ili duži tuljac, najčešće

kružnog presjeka. Na jednom vršku iz groba 161 na nekropoli Nin-Ždrijac, na dnu tuljca sačuvao se

ostatak željezne zakovice koja je služila za ojačano pričvršćivanje vrška strijele na drveni držak.

Dužina kod većine strijela varira od 5 do 8,5 cm, a dužina strijela iz groba 161 s nekropole Nin-

Ždrijac je 10 do 11,5 cm pa se možda radi o vrhovima laganih koplja tj. sulica.

Ove strijele datiramo od kraja 8. do kraja 9. st., no one se nastavljaju koristiti do kasnog srednjeg

vijeka. Niz strelica nalažen je na drugim lokalitetima (Biskupija-Bukorovića podvornica, Cetina-

Sv. Spas, Bribir, Kistanje, Burnum...), ali o njima nemamo nikakvih podataka, niti su nam poznate

okolnosti nalaza.

Željezni vršci strijela tipa "lastin rep"

Ovo je najbrojnija skupina vršaka strijela, i

zasad iz zatvorenih grobnih cjelina potječe petnaest komada. Riječ o tipičnom

ranosrednjovjekovnom obliku pa se tom

dobu mogu pripisati i pojedini slučajni

nalazi. Najviše ih potječe s nekropole Nin-Ždrijac (devet komada, slika gore), a slijede lokaliteti

Biskupija-Crkvina (tri strijele), Stankovci-Klarića kuće (dvije), Knin-Spas, Sinj-Grad (dvije),

Đ evrske (dvije), Plavno, Gornji Otišić, Jojića glavica, Koljane-Crkvina, Koljane-Sajmište, Poljanak-

Otišić i Šimići-Glavice.

Svi vršci strijela izrađeni su od željeza. Središnje tijelo izduženog je stožastog oblika, a gornji dio

završava šiljkom iz kojeg se prema natrag šire dva bočna krilca, koja podsjećaju na lastavičji rep.

214



Kod pojedinih vršaka strijela (Šimići-Glavice, Plavno i dva primjerka iz Biskupije-Crkvina) gornji

dio središnjeg tijela je ukrašen tordiranim ukrasom.

Ove vrške strijela datiramo u kraj 8. i čitavo 9. st., ali strijele ovog tipa se nastavljaju upotrebljavati i

u 10. i 11. st.

NALAZ TOBOLCA IZ PIROMATOVACA

Uz crkvu sv. Lovre u Piramatovcima u slučajno otkrivenom ranosrednjovjekovnom grobu nađeni su

željezni ostaci tobolca, željezna ostruga i željezni nož. Od tobolca su se sačuvala tri željezna okova

koja su činila konstrukciju oko

koje je bila prevučena koža. Okovi

su izduženog, pravokutnog oblika

(slika lijevo). Na jednom okovu

nalazi se ovalno proširenje, dok je

na drugom pravokutno ojačanje u

čijem se središtu nalazi pravokutni okvir. Na krajevima okova nalaze se kalotasta proširenja koja su

bolje sačuvana samo na jednom okovu. U središtu kalotastih proširenja nalazi se po jedan otvor za

zakovicu, oko kojeg je zrakasti ukras.

Na lokalitetu Vukovar-Lijeva Bara pronađeni su ostaci četiri tobolca, ali su oni drugačije izrade i

načina ukrašavanja pa nije moguće povlačiti analogije. Mogu se povući analogije s ostrugama, i one

se odnose na kalotasta proširenja na okovima, jer gotovo potpuno identična kalotasta proširenja sidentičnim ukrasom nalazimo na krajevima krakova ostruga pronađenih na lokalitetima Biskupija-

Crkvina, Bribir-Vratnice, Varivode kod K is ta nja . Ostruge ovog tipa su vjerojatno produkt domaćih

radionica, te se datiraju u 10. st. Na osnovu toga možemo i okove za tobolac pripisati domaćim

radionicama, te ih datirati u 1. pol. 10. st.

215



A rhitek tur a



BENEDIKTINSKI SAMOSTANI U DALMACIJI

Benediktinci su katolički monaški red koji je osnovao Benedikt iz Nursije 529. u Montecassinu.

Prvotni im je razvoj bio ometen provalom Langobarda, a veliki su procvat doživjeli u karolinško

doba kada su postali nositelji crkvene i kulturne obnove. Ženski red benediktinki osnovala je, prema

predaji, Benediktova sestra Skolastika.

Prvi benediktinski samostani na našem tlu nastali su u Istri u 6. st. Prvi papin izaslanik Hrvatima bio

je benediktinac opat Martin (640.-642.), a na dvoru kneza Trpimira boravio je učeni benediktinac

Gottschalk (846.-848.). Do 11. st. benediktinci kod nas dolaze uglavnom iz franačkih samostana,

zatim iz Montecassina, a poslije samostane osnivaju pretežno domaći redovnici i redovnice.

Najstariji samostani na tlu ranosrednjovjekovne hrvatske države bili bi samostan u Rižinicama kojeg

je poveljom osnovao Trpimir 852. i samostan sv. Bartolomeja na Kapitulu kod Knina. Iz 10. st. su

samostani sv. Krševana u Zadru (918.), sv. Marije u Solinu (975.), sv. Mihovila u Istri (990.), sv.

Maksima na Korčuli, sv. Ambroza u N in u . Najviše je samostana nastalo u 11., 12. i 13. st. U 12. i

13. st. benediktinci dolaze u sjeverne krajeve. U 14. st. hrvatski benediktinci glagoljaši odlaze u

Prag, Šlesku i Krakov i tamo osnivaju samostane. S dolaskom prosjačkih redova postupno se

smanjivao broj benediktinskih samostana. U sjevernoj su Hrvatskoj nestali za provale Turaka u

16. st., a u Dalmaciji su posljednji muški samostani ukinuti za francuske okupacije, dok je sačuvano

samo nekoliko ženskih samostana. Jedini muški benediktinski samostan, otvoren 1945., nalazi se na

Ć okovcu kraj Tkona na Pašmanu.

Neki muški benediktinski samostani

Sv. Bartolomej na Kapitulu kod Knina

Rižinice kod Solina (852.)

opatija sv. Krševana u Zadru (918.)

Sv. Ambroz u Ninu (10. st.)

Sv. Ivan Evanđelist u Biogradu (1059. Petar Krešimir IV., 1185. seli kod crkve sv. Kuzme i

Damjana na Ćokovac)

Sv. Stjepan na jugozapadnom rtu splitske luke (Sustipan, 11. st.)

Sv. Ivan u Trogiru (1108.)

Sv. Stjepan i Mojsije u Solinu

Sv. Ivan u Medulinu (1115.)

Sv. Marija u Rožatu kraj Dubrovnika (prije 1123.)

Sv. Marija na Mljetu (1151.)

Sv. Mihovil u Kotoru (prije 1166.)

Sv. Jakov u Dubrovniku (1222.)

217



Sv. Nikola kraj Šibenika (1240.).

Neki ženski benediktinski samostani

Sv. Benedikt u Splitu (1060./61.)

Sv. Toma u Biogradu (sagrađen u 11. st., kad je porušen seli u Zadar kod crkve sv. Marije (1066.)

Sv. Marija u Zadru (1066.)

Sv. Platon u Zadru (1070.)

Sv. Marcela u Ninu

Samostan u Trogiru (1064.)

Veze hrvatskih redovničkih zajednica s poznatim europskim opatijama i samostanima

Ranosrednjovjekovni samostani kod nas su općenito malo sačuvani, ali i malo istraženi. Rijetki

samostani koje spominju povijesni izvori su ili porušeni ili radikalno obnovljeni.

SV. BENEDIKT U SPLITU

Samostan je podignut blizu sjevernog zida Dioklecijanove palače uz već postojeću istoimenu crkvu,

za koju se kasnije uobičajio naziv sv. Arnir ili sv. Eufemija.

218



SV. STJEPAN NA SUSTIPANU

Muški benediktinski samostan sv. Stjepana spominje se

početkom 11. st., a nalazio se na zapadnom rtu splitske luke

(Sustipan). Istražen je 1958.-1962. prilikom uklanjanja ostatka

groblja. Iako su ostaci velike bazilike i samostana vrlo mali i

jedva identificirani među novijim grobnicama, moglo se

zaključiti kako se radi o tipu samostana s klaustrom oko crkve,

okruženog sa zapadne i južne strane samostanskim stambenim

prostorima, doksu ostali prostori vjerojatno bili na istočnoj strani.

Taj tipsamostanske dispozicije poznat je po brojnim sačuvanim kasnijim primjerima iz vremena

romanike, gotike i renesanse, a razlikuje se od samostanskih stambenih sklopova koje poznamo po

oskudnim ostacima iz starokršćanskog razdoblja na našoj obali (Rižinice, Stipanska, Majsan...).

BISKUPIJA-CRKVINA

Istom tipu, kao i samostan na Sustipanu, pripadao je, čini se,

samostan uz baziliku na Crkvini u Biskupiji kod Knina,

otkriven prilikom revizije 1950. Taj dio arheološkog lokaliteta

presječen je seoskim putem, pa su na južnoj strani ostali ostaci

bazilike, a na sjevernoj veći dio samostanskog kompleksa.

Prema tlocrtu cjeline ipak se može zaključiti kako je po sredinimogao biti veći otvoreni prostor (klaustar ili dvorište), dok su

stambene prostorije bile na sjevernoj strani.

Crkva posvećena sv. Mariji bila je trobrodna sa zidanim

izduženim stubovima (četiri pilona pravokutnog presjeka) koji

dijele crkvene brodove. Središnji je brod bio širi od bočnih.

Svetište čine tri pravokutne apside upisane u začelni zid. Na zapadnoj strani je predvorje koje je

sudeći po bogatim grobnim nalazima, zidanim presvođenim grobnicama i sarkofazima služilo kaomauzolej kneževske porodice.Tu se nalazio i zvonik. Crkva je služila kao mauzolej vladarske

obitelji Trpimirovića u ranom 9. st. o čemu svjedoče arheološki nalazi grobova kneževske obitelji u

kamenim sarkofazima u predvorju crkve.

Bazilika je predromaničkog porijekla (S. Gunjača) pa bi njeno tlocrtno rješenje ukazivalo na

koncepcije koje se javljaju u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi zapadnog kulturnog kruga, svojstvene

prostorima pod jurisdikcijom akvilejskog i milanskog patrijarhata (M. Jurković).

No postoje i pretpostavke o starokršćanskom porijeklu objekta na Crkvini (V. Klaić) u kojem se po

hrvatskom naseljavanju obnavlja crkvena tradicija, vjerojatno stolne crkve ranije kasnoantičke

biskupije Ludrum.

219



SV. LOVRE U STOBREČU

Starokršćanska bazilika sv. Lovre u Stobreču adaptirana je u

ranom srednjem vijeku u benediktinski sklop. Od velike

trobrodne bazilike s upisanom polukružnom apsidom nastala je

mala predromanička crkvica i samostanski sklop koji je

zapremio prostor prvobitnog narteksa. Između samostana, koji

je bio jednostavna zgrada pravokutnog tlocrta karakteristične Pr*-‘dmmilI”ckBcrkvica, u

tehnike gradnje i crkvice na mjestu izvorne apside, nalazilo se samostansko dvorište. Ostaci

samostanske zgrade sačuvali su se i u gornjem katu (jedini samostan kod nas na dva kata).

SAMOSTAN SV. BARTOLOMEJA NA KAPITULU

Na Kapitulu nadomak Knina, u ranom srednjem vijeku na kompleksu starijeg rimskog vojničko-

veteranskog naselja, sagrađen je vladarski benediktinski samostan sv. Bartolomeja, a na istom

položaju u 13. st. romanička katedrala kninskog biskupa. Samostan je vjerojatno osnovan sredinom

9. st., za Trpimira, u vrijeme širenja benediktinskog reda na hrvatskom prostoru. Podaci o

samostanskim opatima u ispravama iz doba Petra Krešimira IV. i Zvonimira svjedoče o važnosti

samostana u političkom životu Hrvatske u 2. pol. 11. st. Stjepan Gunjača je crkvu sv. Bartolomeja

doveo u vezu s prvotnim mjestom pokopa kralja Zvonimira.

Nestankom hrvatske narodne dinastije kraljevski samostan se gasi, a Gejza II. ga sredinom 12. st.

predaje splitskoj nadbiskupiji. U 13. st. na mjestu samostana gradi se kninska katedrala - stolnica

kninskog biskupa.

SAMOSTAN SV. IVANA U BIOGRADU

Muški benediktinski samostan sv. Ivana utemeljio je Petar Krešimir IV. 1059. Iste mu je godine dao

privilegije kraljevske slobode, izuzevši ga od vlasti grada i biskupa, oslobodio ga je svakog osobnog i

zemljišnog poreza, te ga je obdario posjedima od kojih je na kopnu najvažniji bio Rogovo (Petar

Krešimir IV. izdao je 1060. u Biogradu darovnicu u korist muškog benediktinskog samostana sv.Ivana Evanđelista). Kralj Dmitar Zvonimir je 1076. potvrdio samostanu privilegije, a kraljica Jelena

mu je darovala zemlje pod brdom sv. Kuzme i Damjana, dok mu je biskup Prestencije darovao crkvu

sv. Kuzme i Damjana. Zbog mletačkog razaranja grada, redovnici 1125. sele na Čokovac u samostan

sv. Kuzme i Damjana.

Sustavno istraživanje temeljnih ostataka ovog objekta započeto je 1969., a završilo je 1971.

Istraživanja je vršio Janko Belošević. Crkva je bila velikih dimenzija, 29 x 12,5 m, s predvorjem.

Trobrodna je s tri apside, a zidovi su s vanjske strane raščlanjeni lezenama. U apsidalnom su dijelu

pronađeni ulomci fresaka i nekoliko ulomaka crkvenog namještaja s motivom pletera. Oko crkve je

pronađeno nekoliko starohrvatskih grobova.

220



SAMOSTAN SV. TOME U BIOGRADU

Petar Krešimir IV. je osnovao i ženski benediktinski samostan sv. Tome (a ne biskupija kako se prije

držalo). Njega je kralj u više navrata darovao posjedima u sidraškoj župi, a 1069. darovao mu je

kraljevsku slobodu i posjed Rosohaticu kod Tinja.

Samostan je sagrađen u blizini samostana sv. Ivana Evanđeliste i katedrale. Na temelju apsidalnog

dijela može se nazrijeti kako je crkva bila trobrodna (B. Juraga). Nakon rušenja samostana (Mlečani

1125.), redovnice sele u Zadar, prvo u samostan sv. Marije, a kasnije u sv. Dimitrija.

RIŽINICE

Rižinice se nalaze sjeveroistočno od Solina, na granici solinskog i kliškog područja, zapadno od

starog puta Solin-Klis-Muć. Otkriće ovog lokaliteta potaknuo je slučajan nalaz dijela zabata oltarne

pregrade s natpisom pro duce Trepime(ro) 1891. u polju između Klisa i Solina. Ovaj nalaz je Buliću

bio putokaz za ubiciranje samostana koji je podigao Trpimir (845.-864.).

Trpimir je bio pobožan vladar, u dobrim odnosima sa splitskim nadbiskupom Petrom, zaspas svoje

duše sagradio je samostan i doveo zbor redovnika (to znamo iz njegove darovnice).

Samostan istražuje društvo Bihać 1895./96., 1898., 1908. (slika

lijevo). Ovaj prvi benediktinski samostan u našim krajevima

sastojao se od jednobrodne crkve orijentirane sjever-jug i

opkoljene s više zgrada.

Crkva je jednobrodna sa širokom polukružnom apsidom, dužine16 m i širine 7,4 m. Prostor prezbiterija od prostora

namijenjenog vjernicima dijelila je oltarna pregrada (septum). Sve je vrlo malih dimenzija što

upućuje kako je bila namijenjena vršenju samostanskog bogoslužja redovnika.

Dyggve je smatrao kako je tu prvotno bila villa rustica, pa oratorij dok ju u 9. st. nije obnovio

Trpimir i adaptirao postavljanjem oltarne pregrade.

Zapadno od crkve bile su dvije prostorije. U jednoj je bila kuhinja na što upućuju ulomci

srednjovjekovne keramike i ugljena, fragmenti zemljane posude sa soljenim maslinama. Prostorijauz istočni zid crkve kao da je bila pogrebna kapela - u njoj su pronađena dva zidana groba

pokrivena pločama razbijenih rimskih sarkofaga.

Grobovi su pronađeni i u samoj crkvi i ispred nje, s južne strane (sjever-jug). Pronađeno je 10

čitavih starohrvatskih grobova.

U samoj crkvi nađeni su dijelovi oltarne pregrade (pilastri, pluteji s motivom prepleta krugova i

kvadrata), među ostalima i dio trokutnog zabata (tegurija) koji je stajao nad ulazom u svetište. U

donjem, lučnom dijelu teče natpis pro duce Trepime(ro) - za kneza Trpimira. Natpis je nabožnog, a

ne posvetnog karaktera. Na fragmentu je vidljiv dio repa pauna (dugi rep u obliku riblje kosti)., koji

221



su bili nasuprotno postavljeni sa strane križa u sredini i ukrašavali su središnje polje zabata (sličan je

nađen u sv. Marti u Bijaćima). Uz rub je motiv kuke i kimation. Zabat se datira u 9. st.

Jelić, Kržanić, Barač i Vasić interpretiraju kompleks u Rižinicama kao utvrđeni dvor hrvatskih

vladara s pogrebnom kapelom. Jelićev je argument kako je crkva mala za samostansku bogomolju, a

grobovi u njoj kao i natpis koji je pogrebnog, a ne posvetnog karaktera određuju je kao pogrebnu

kapelu u kojoj je možda sahranjen i Trpimir. Ovdje je najvjerojatnije bio benediktinski samostanski

kompleks kojeg spominje Trpimirova darovnica iz 852., te starokršćanski samostanski kompleks

preuređen u predromaničku samostansku crkvu predstavlja početak samostanskog života u

starohrvatsko doba.

SAMOSTAN SV. AMBROZA U NINU

Uz Gornja vrata u Ninu nekad se nalazio benediktinski samostan sv. Ambroza. Danas su tu ruševine

crkve iz 13./14. st., a ostataka samostana nema.

Novigrada pokazuje sličan raspored samostanu na Crkvini

u Biskupiji. Zidovi koji uokviruju radne i stambene

Pridrazi i Kašiću (ne spadaju među benediktinske

prostorije tvore tri krila kompleksa, a može se

SAMOSTANI U PRIDRAZI I KAŠIĆU

Ostaci ranosrednjovjekovnih samostana otkriveni su u

samostane). Kompleks zidova koji je identificiran kao

samostan na lokalitetu Mijovilovac u Pridrazi kod

pretpostaviti četvrto krilo. U sredini kompleksa

vjerojatno se nalazio klaustar ili drugi veći otvoreni

prostor. Uz istočni je ugao samostanskog sklopa

šesterokonhni oratorij sv. Mihovila.

Ostaci stambenog sklopa otkriveni su i uz još jedan

šesterokonhni oratorij u selu Kašiću. Novijim

istraživanjima protumačen je taj sklop kao antička

stambena arhitektura na kojoj je podignuta

starohrvatska crkvica. Valja ipak upozoriti na to da

tlocrt pronađenih ostataka uz oratorij pokazuje isti

tip samostanske arhitekture s dvorištem i uokolo

postavljenim stambenim prostorima.

222



BRANIMIROVI NATPISI

Muć Gornji

U Muću Gornjem, u crkvi sv. Petra pronađeno je više ulomaka trabeacije oltarne pregrade. Oni se

ističu kvalitetom izrade, bogatim epigrafičkim sadržajem i vrsnim latinitetom. Povijesnim i

kronološkim podacima izdvaja se ulomak krajnjeg desnog arhitrava s imenom kneza Branimira i

888. godinom. Taj je ulomak pronađen 1871. u krugu crkve, dok su ostali pronađeni revizijskim

istraživanjima 1975.-1987.

Arhitravi su oblikovani u tri pojasa:

• kuke u gornjem pojasu,

• pleterni ornament (troprute petlje) u srednjem pojasu i

• natpis u donjem pojasu.

Natpis na desnom arhitravu prelazi

prednju stranu i završava na donjoj,

užoj strani grede. Natpis govori o

vremenu gradnje i uređenju crkve

sv. Petra i pri tome navodi ime kneza Branimira - " . U vrijeme gospodara kneza Branimira 888.

Godine od kada je Krist uzeo Sveto Tijelo od Svete D je v ic e .". Od početnog zaziva Isusa Krista do

završne formule datacije, natpis je prožet izrazom punim poetske duhovnosti.

L. Margetić, a zatim i Mate Zekan, povezali su ovaj natpis s graditeljskom aktivnošću hrvatskog biskupa Teodozija, koji 886., u doba najveće Branimirove moći, preuzima i splitsku nadbiskupiju.

Šopot kod Benkovca

Prva istraživanja na lokalitetu Crkvina u Šopotu provedena su 1928., te je pronađen lijevi arhitrav i

zabat oltarne pregrade s natpisom. Kasnije su pronađena još dva ulomka - ulomak desnog arhitrava

te ulomak lijevog arhitrava koji je nedostajao između arhitrava i zabata.

U gornjem pojasu

arhitrava su kuke,

kratkih drški i

kugličastih zavojnica,

a u donjem je natpis.

Kuke se nastavljaju

rubom zabata i tako

zatvaraju trokutno

polje u kojem je

simbolički prikaz Uskrsnuća - križ s pticama ispod i rozetama iznad hasta, s obje strane. Donacijski

223



natpis s arhitrava prelazi na zabat te se nastavlja na desnom arhitravu. Branimir se u natpisu navodi

kao donator crkve, a navodi se imenom i vladarskim naslovom - comes dux Cruatorum - pa je ovo

najstariji spomenik sa spomenom hrvatskog imena.

Nin-Sv. Mihovil

Prije rušenja crkve sv. Mihovila u Ninu 1912., u njoj su, kao spoliji, nađeni ulomci dvaju arhitrava

oltarne pregrade.

Kompozicija prednje strane podijeljena je na tri pojasa:

• niske kuke troprutih drški u gornjem pojasu

• profilirano rebro s nizom troprutih petlji u sredini i

• posvetni natpis u donjem pojasu.

Natpis svjedoči o djelatnosti opata Teudeberta, očito nadstojnika benediktinskog samostana

sv. Ambroza, koji kao donator sudjeluje u gradnji ili opremanju crkve sv. Mihovila u Ninu. Učinio

je to u vrijeme vladanja Branimira, kneza Slavena (Hrvata). Branimirovo ime zabilježeno je u

natpisu u formuli datacije uz vladarski naslov dux Slcauorum (= Sclavorum) i uz počasnu oznaku

dominus. Sastavljač natpisa je vjerojatno sam opat Teudebert, čije ime svjedoči o germanskom

podrijetlu. Tako su lakše shvatljive i jezično-fonetske netočnosti (Slcauorum umjesto Sclavorum),

kao i uporaba samog imena Slavena umjesto Hrvata, što svjedoči o sudjelovanju stranog latinskog

klera u kulturnom i vjerskom životu hrvatske kneževine.

U prilog živih tradicija i međusobne povezanosti s europskim svijetom govori i jedna sitna

pojedinost u grafijskom izgledu natpisa. Tu se među slovima rustične kapitale i pokojim

minuskulnim oblikom, specifičnim likom izdvaja grafem m kakav nije poznat u natpisima s

hrvatskih prostora. Oblikom upućuje na kaligrafirane majuskulne uzore koji se na zapadu susreću u

karolinškim iluminiranim rukopisima 8.-9. st., a koji su nastali pod utjecajem iluminiranih irsko-

anglosaksonskih predložaka s kraja 7. i početka 8. st.

224



Otres kod Bribira-Lukačuša

Arheološkim istraživanjima 1911.-1912., te 1977. i 1984. otkrivena je predromanička crkva u Otresu

na lokalitetu Lukačuša. Pronađeno je više ulomaka arhitrava i zabata na temelju čega je

rekonstruiran taj dio oltarne pregrade.

Gornji pojas arhitrava i zabata ispunjaju kuke. Ispod njih na arhitravu slijedi nit troprutih petlji, a na

zabatu dvoprutih. U donjem pojasu uklesan je donacijski natpis. On svjedoči kako je u doba kneza

Branimira ("domno Brannimero duci") neki donator (neutvrđena imena, možda Zdedrag) izgradio ili

vjerojatnije obnovio crkvu (ili oltarnu pregradu) u srednjovjekovnom Otresu, u blizini županijskog

sjedišta Bribira. Pri tom ju je posvetio šestorici svetaca i svetom Križu (sv. Petru, sv. Mariji,

sv. Jurju, sv. Stjepanu, sv. Martinu i sv. Krševanu).

Ždrapanj kod Skradina-Sv. Bartul

Arheološkim istraživanjima na položaju predromaničke crkve sv. Bartula pronađeni su 1911. ulomci

dvaju arhitrava i zabata oltarne pregrade. U gornjem pojasu arhitrava su kuke, ispod kojih je

profilirano rebro s kimatijem na unutrašnjoj strani, a u donjem pojasu teče natpis. Kuke i natpis se

nastavljaju na zabatu kojem nedostaju donji krajevi. U središtu zabata je križ sa sučelice

postavljenim dvjema pticama pod krakovima križa.

Natpis svjedoči kako je crkvu kao obiteljski zavjet dao podići bribirski župan Prištine sa suprugom u

vrijeme vladanja kneza Branimira (" Branimero ducem Clavitnorum"). Sastavljač natpisa je

obrazovani klerik, vjerojatno stranac, čemu se mogu pripisati jezične pogreške pri transkripciji

hrvatskih jezičnih oblika (Clavitnorum umjesto Sclavorum).

225



CIBORIJI

Ciborij je arhitektonski element koji se diže nad oltarom. Obično četiri ili šest stupova koji nose

krov različita oblika u različitim razdobljima.1 Javlja se u starokršćanskim bazilikama, a potom i u

predromaničkim, romaničkim i gotičkim crkvama te u baroku. Funkcionalno je sličan zabatu, ali

ciboriji se mogu postaviti samo u većim i prostranijim građevinama, u širokim srednjim lađama dok

zabati stoje u sasvim reduciranim i malim prostorima malih crkava kakve su dalmatinske

predromaničke građevine. U njima oltarna pregrada sa zabatom, sa svojim središnjim dijelom,

zamjenjuje ulogu četverostranog ili katkad šesterostranog ciborija. Nedostatak ciborija i mnoštvo

zabata oltarnih ograda su bitna specifičnost dalmatinske predromanike.

Time se objašnjava i nedostatak zabata na pregradama u Italiji. Tamo se u mnogim crkvama ranog

srednjeg vijeka, pretežnim dijelom još iz starokršćanskog doba, u prostrani srednji brod postavljao

veliki četverostrani ili neki slični ciborij. U Korpusu talijanske ranosrednjovjekovne skulpture

registrirana su 23 fragmenta ciborija što uz čitav niz onih koji su još u funkciji svjedoči o njihovoj

brojnosti.

Broj ciborija kod nas je znatno manji. Cijeli ciboriji, te veći i brojniji ulomci koji su omogućili

rekonstrukciju ciborija pronađeni su u:

• šesterostrani krsti oni čki ciborij u katedrali sv. Pelagija u Novigradu u Istri

• četverostrani ciborij prokonzula Grgura iz Zadra

• četverostrani ciborij iz crkve sv. Tome u Zadru• poligonalni ciborij nad oltarom rapske katedrale

• šesterostrani oltarni iz crkve sv. Bartula u Galovca

• četverostrani krstionički iz crkve sv. Bartula u Galovca

• šesterostrani krstionički iz crkve sv. Marije u Biskupiji kod Knina

• četverostrani oltarni iz crkve sv. Marije u Biskupiji kod Knina

• četverostrani ciborij iz krstionice crkve sv. Marte u Bijaćima.

Veći fragmenti ciborija potječu iz:• arkada ciborija iz sv. Ivana u Puli

• arkada ciborija iz crkve sv. Krševana u Zadru

• stranica ciborija iz kotorske katedrale sv. Tripuna

• arkada ciborija iz crkve sv. Spasa u Ulcinju.

Manji fragmenti ciborija nađeni su u Betiki u Istri, u Trogiru, u Komolcu, na Kapitulu kod Knina, u

crkvi sv. Petra i Mojsija u Solinu, te u Novalji na Pagu gdje su nađeni fragmenti dvaju ciborija.

1 Srednjovjekovni imaju ravni ili piramidalni krov, renesansni obično imaju kupolu, barokni volute. ..

226



CIBORIJ IZ NOVIGRADA

U krstionici novigradske katedrale nad šesterostranim

bazenom za krštenje u koji se silazilo trima

stepenicama stajao je šesterostrani ciborij. Njegova

rekonstrukcija nije posve sigurna, jer je tijekom

vremena postao jako ruševan i nije se sačuvao u

cijelosti. Nedostaju mu stupići koji su nosili lukove.

Nakon novih istraživanja u kripti novigradske

katedrale izašao je na vidjelo jedan od kapitela

ciborija. Kapitel u donjoj zoni ima niz jednostavnih

listova preklopljenog vrha. U gornjoj su zoni istovrsni

listovi samo nešto veći. Košara ciborija također nije

sačuvana čitava - nedostaje jedna stranica. Raspored

stranica ciborija utvrđuje se po natpisu koji teče pod

gornjom rubnom letvom. Natpis spominje biskupa

Mauricija, naručitelja ciborija, koji je kao istarski

biskup zabilježen u pismu pape Hadrijana Karlu

Velikom (datirano 776.-780.), što datira i ciborij.

Reljefni ukras na stranicama ciborija podijeljen je u

tri pojasa. U gornjem uokolo svih stranica teče natpis.

Pod natpisom teče niz zubaca koji ga odvajaju od

središnjih trokutastih polja iznad luka na kojima su

izvedeni različiti zoomorfni i vegetabilni motivi.

Donja, polukružna obodna traka omeđena je s vanjske

strane astragalom, a s unutarnje rubnom letvicom. U

lučnoj su traci izvedeni različiti motivi. Na prvom

luku to je vegetabilna geometrizirana vitica, a u

drugom i trećem luku to je dvopruta pletenica kojoj se

središta ispunjavaju naizmjence grozdom i listom. Na četvrtom luku isti prostor ispunja jednostavna

tropruta pletenica, a na petom je to dvopruta pletenica složena od četiri trake.

Središnja su trokutasta polja ispunjena različitim motivima. Na prvom luku to su sučeljeni jednorog

i lav, a između njih su stilizirani trolisti. Na drugom luku su dva nasuprotna jelena, a uski prostor

između ispunjavaju stilizirani listovi u obliku lukova, a zapravo posve stilizirani motivi školjke. Na

trećem luku su dva ukrižena ljiljana koje flankiraju ptice, a na četvrtom su stilizirani listovi akantusakoji ispunjaju čitav slobodan prostor. Na petom su luku dva sučeljena pauna dugih vratova.

Kompozicija i izbor motiva vrlo su karakteristični za ciborij e općenito, a poglavito za ciborij e

227



Veneta i Friulija. Ciborij biskupa Mauricija gradila je radionica kojoj je sjedište čini se bilo u

Cividaleu.

CIBORIJ PROKONZULA GRGURA

Ciborij je pronađen 1891. za vrijeme dogradnje zvonika katedrale sv. Stošije. Pronađeno je jedanaest

fragmenata ciborija koji su spojeni, pa je ciborij djelomično rekonstruiran.

Ciborij se sastojao od četiri pravokutne

stranice koje su nosila četiri stupa s

kapitelima, a iznad je bila višestrana

piramida s akroterijem na vrhu.

U donjem pojasu koji prati luk prednje

strane (slika desno) nalazi se složeni

preplet troprute vrpce s petljama koje su

podvrgnute obliku kružnice. Trokutaste

kompozicije u uglovima ispunjene su s

dvije različite kompozicije. Na lijevoj strani su dva heraldički postavljena psa (ili vuka), a iza

svakog psa nalazi se još jedan mali psić. Na desnoj strani je prikazan grifon okrenut ulijevo koji davi

janje, a prema njemu je okrenuta ptica.

Stražnja je stranica dosta rustičnije obrađena od ostalih strana. Pojas uz luk je ispunjen pleterom od

učvorenih tročlanih kružnica, kroz koje se provlače dvije tročlane vrpce koje tvore rombove.Trokutne površine ispunjaju dva pauna, po jedan na svakoj strani.

U luku desne bočne strane je pojas dvoprutih vrpca koje se prepliću u pravokutne ornamente. U

lijevom uglu je motiv grifona koji davi janje, a prema grifonu je okrenuta ptica sa savijenim

dugačkim vratom (možda labud). Na desnoj strani je prikaz dva pauna koji piju iz kaleža.

U luku lijeve bočne strane je mrežasti pojas koji se sastoji od šest dvoprutih vrpca. U svakom uglu je

po jedan lav koji prednjim šapama davi janje.

Na prednjoj strani ciborija nalazio se korniž s natpisom u dva reda. Ostale strane ciborija imale suornamentirani korniž. Na gornjoj plohi je motiv kuka, a na donjoj motiv šahovskih polja.

Na ciboriju se nalaze ostaci polikromije. Pletenice su bile žute boje, okviri pletenica i unutarnje

plohe lukova crvene, a pozadina plave boje.

Smatra se kako je prokonzul Grgur, donator ciborija, pripadao zadarskoj patricijskoj obitelji

Madijevaca koja je bila u srodstvu s vladajućom dinastijom hrvatske države. Bio je brat Vekenege,

majke opatice Čike, koja je osnovala benediktinski samostan sv. Marije u Zadru.

Ciborij se datira između 1033. i 1036., a važan je jer je osnova za datiranje drugih spomenika ove

grupe (zadarsko-splitska grupa: fragmenti ciborija iz sv. Tome, pluteji iz sv. Nediljice, ploče u

krstionici splitske katedrale i fragmenti ciborija i oltarne pregrade iz sv. Petra i Mojsija u Solinu).

228



CIBORIJ IZ ZADARSKE CRKVE SV. TOME

Godine 1956. prilikom radova u blizini crkve

sv. Tome nađena su dva veća kamena ulomka

ukrašena reljefom s pleternim motivima koji su

pripadali dvjema stranama ciborija. Sačuvani

životinjski lik što je podsjećao na psa po svom

oblikovanju glave, ušiju, oka i krzna te način

klesanja pleterne vrpce jasno su dokazivali kako je

riječ o ciboriju vrlo srodnom onome s natpisom

prokonzula Grgura koji ima veliko značenje u

datiranju određene stilske grupe skulptura u

Dalmaciji 1. pol. 11. st. Mnogo spolija koji su

pripadali ciboriju pronađeno je 1970.

Ciborij je bio četverostraničan, a bilo je moguće

rekonstruirati tri strane, a od četvrte su pronađena

samo dva komada. Krov je bio osmerobridni

piramidalni. Najbolje je rekonstruirana strana koja

kao ukras luka ima friz od kružnica kroz koje se

provlače dvije troprute vrpce tvoreći rombove i dva

pauna, u svakom uglu po jednog.

Paunovi su zbog horror vacui okruženi virovitim

rozetama i biljnim viticama. Na ciboriju prokonzula

Grgura paunovi su vrlo površno izrađeni, a na ovom

su pomno isklesani. Jedna bočna strana je ukrašena pletenicama, a u uglovima je stablo sa dva

simetrična, heraldički suprotstavljena psa (ili vuka). Taj je motiv sličan onom na lijevom uglu

prednje strane Grgureva ciborija, ali su tamo psi veći i nedostaje stablo u sredini. Potpuno je jednaka

obrada njihovih tijela s krznom, žljebovi na vratu, oko butina, modelacija ušiju, crtež oka.

Druga bočna strana je ukrašena križolikim petljama, osmicama, a u uglovima su se nalazili likovi

lavova koji dave janjad. Kompozicije su neobično slične onima na bočnoj strani Grgureva ciborija.

Glave lavova prikazane su enface, obrađene poput ljudskih lica na drugim reljefima te stilske grupe

(pluteji sv. Nediljice, reljef kralja u Splitu, ulomci iz Šuplje crkve u Solinu). Razlika je u položaju

janjeta i obliku brkova. Lavovi na Grgurevu ciboriju imaju obješene, a lav na ciboriju iz sv. Tome

ima uzdignute brkove. Umjesto ptica iza lava, na Grgurevu ciboriju je petlja od dvoprute vrpce.

Prednja strana je najslabije sačuvana, ali prema Grgurevu ciboriju, tu bi se trebali očekivati grifonikoji dave janjad ili što je manje vjerojatno dva pauna pored kaleža.

229



Kapitel stupa ciborija je bogato ukrašen, korintskog tipa. On i baza imaju veliku vrijednost jer

nedostaju takvi dijelovi s ciborija prokonzula Grgura. Kamen ciborija iz sv. Tome je mekan (poput

muljike) dok je Grgurev ciborij isklesan od tvrdog zrnatog vapnenca. Grgurev ciborij djeluje kao

grublja replika Tominog.

CIBORIJI IZ CRKVE SV. MARIJE U BISKUPIJI

Prema sačuvanim ukrasnim elementima, oprema crkve sv. Marije u

Biskupiji kod Knina uglavnom je proizvod radionica koje su u to

vrijeme djelovale na širem kninskom području (djelo majstora

koljanskog pluteja).

Postojala su dva ciborija. Veći šesterostranični (vjerojatno

krstionički) sa početka 9. st. i nešto kasniji četverostranični koji se

izdizao nad glavnim oltarom.

Od krstioničkog ciborija nađeni su akroterij (slika desno) i kapitel, a

od košare je sačuvano samo nekoliko ulomaka. Stjepan Gunjača je

rekonstruirao ciborij, no Nikola Jakšić drži kako je ta rekonstrukcija upitna jer kapitele i akroterij

pripisuje "majstoru koljanskog pluteja", a košara

ciborija ne pokazuje iste karakteristike.

Oltarni ciborij (slika lijevo, i slika dolje) je jedan od

najljepših takvih spomenika iz Hrvatske, a nastao je u

2. pol. 11. st. i vjesnik je romaničkog stila.

Rekonstruiran je, ima četiri arkade zatvorene u

četvorinu nad kojom je četverokutni piramidalni krov s

ljuskastim crijepovima. Na samom vrhu je kitnjasti

akroterij. Kapiteli su ukrašeni životinjskim likovima

(orlovi, golubovi, sove). Inače prevladava šahovnica,

dvoprute i troprute

vrpce.

230



CIBORIJI IZ GALOVCA (SV. BARTUL)

Položaj Crkvina u Gal ovcu istraživao je Janko Belošević u pet

istraživačkih kampanja (1979., 1988.-1991.). Tu su otkriveni

ostaci više građevinskih objekata antičke, ranokršćanske

(sakralne, sepulkralne i stambene) arhitekture. Oko se nalazilo

groblje s 521 istraženim grobom, datirano od 6. do 17. st.

Poganska kultna građevina s apsidom je tijekom 5. st. pretvorena

u ranokršćanski oratorij koji je prethodio izgradnji ranokršćanske

crkve s pastoforijama u 6. st. Crkva je sa stanovitim preinakama i

dogradnjama ostala u funkciji i tijekom srednjeg vijeka. Nađeni

su brojni dijelovi ranokršćanske i ranosrednjovjekovne

(predromaničke) kamene plastike i skulpture. To su u manjem

broju razni ukrasni i funkcionalni dijelovi ranokršćanske crkve, a

u daleko većem broju ulomci ranokršćanskog i predromaničkog

crkvenog namještaja. Među njima su i fragmenti dvaju ciborija

koji su omogućili njihovu

rekonstrukciju.

Šesterostranični oltarni ciborij

(slika gore) bio je visok oko 5 m. Imao je po jedan akroterij na

kutovima košare i središnji na vrhu piramidalnog

dvanaesterostraničnog krova. Poligonalnu košaru nosi šest

stupova s bogato ukrašenim kapitelima. Datira se u ranu fazu

predromaničke umjetnosti - početak 9. st.

Č etverostranični krstionički ciborij je nešto manji (4,5 m, slika

desno). Sastojao se od četiri stranice koje sastavljene čine

kvadratnu košaru nad kojom je osmerostraničan piramidalni

krov s akroterijem na vrhu. Košara ovog ciborija je bogatije

ukrašena (paunovi sa strana križa). Izrađen je u istoj klesarskoj

radionici u Zadru u ranom 9. st.

CIBORIJ IZ CRKVE SV. MARTE U BIJAĆIMA

Tijekom istraživanja 1902.-1905. pronađen je niz ulomaka

ciborija. Najveći broj ulomaka otkriven je na prostoru

nekadašnje ranokršćanske i predromaničke krstionice. Na

temelju pronađenih fragmenata rekonstruiran je četverostranični

ciborij.

231



Ciborij (slika lijevo) se sastoji se od četiri monolitne stranice

koje se spajaju u košaru nad kojom je piramidalni krov

(rekonstruiran), s originalnim akroterijem. Visok je 4,5 m.

Konstrukcija je postavljena na četiri stupa s kapitelima. Stranice

su ispunjene predromaničkim plitkoreljefnim ukrasom sa

stilskim odlikama ranog 9. st. Uz rubove svake stranice provlači

se natpis koji teče vanjskim i unutarnjim plaštem ciborija.

Vanjske strane ciborija:

• Središnju kompoziciju, omeđenu mo

dva pauna s grozdom u kljunu. Č itavim rasponom luka pruža se

široki pojas nasuprotno postavljenih i učvorenih pereca. Na luku

stranice je loše sačuvan i manjkav latinski natpis koji se

nastavlja na sljedećim dvjema stranicama. Natpis započinje

simboličkom invokacijom u znaku križa, a slijedi tekst koji

se obraća vjernicima, s isticanjem Svetog Trojstva.

• I na sljedećoj strani je u gornjem pojasu vijenac s kukama

koje su oslonjene na niz stiliziranog kimatija. Pod njim je

motiv užeta i pojas troprutih, međusobno prekriženih

polukružnica. U uglovima središnje kompozicije je motiv

troprute učvorene vrpce. Luk ispunjava tropruta pletenica.

Na rubu luka su vrlo skromni ostaci natpisa gdje se

raspoznaje ime sv. Ivana.

• Gornji friz sljedeće stranice istovjetan je prethodnima -

kuke i kimatij. U gornjim je uglovima središnje

kompozicije, obrubljene motivom užeta, prikaz dvaju

lavova. Luk arkade ispunja mrežasti uzorak troprute

vrpce. U natpisnom polju završava prva tekstovna cjelina.

Natpis govori o obnovi koja je načinjena u čast sv. Marte.

Isticanje dvaju svetaca - titulara: sv. Ivana (Krstitelja) i

sv. Marte, otkriva dva vremenska sloja kršćanskog kulta

na lokalitetu, od kojih je sv. Ivan kasnoantički, a sv. Marta

predromanički.

• Č etvrta vanjska strana je gotovo u cijelosti

rekonstruirana po uzoru na nasuprotnu. Natpis jesadržajno različit od sakralnog teksta s prethodnih

232



stranica. Taj dio natpisa odgovara formuli datiranja, s imenom vladara. Pretpostavlja se da je riječ o

knezu Mislavu, pa se kao najkasnija granica izrade ciborija predlaže vrijeme oko 835.-845.

Unutarnje stranice ciborija:

U sredini gornjeg ruba unutrašnje stranice

izrezan je usjek koji stvara dva bočna

udubljenja, a slični se nalaze na unutrašnjim

plohama sve četiri strane ciborija. Služili su za

međusobno povezivanje stranica pomoću

uglavljivanja trokutastih ploča i ugaonih

držača, te za naslanjanje oktogonalne piramide

krova. Stranica je bez ukrasa, s natpisnim

poljem na rubu luka, razdijeljenim motivom

užeta. Natpis je prilično krnj, bez ijedne

cjelovito sačuvane rijeci. Ispod je početak

drugog tekstovnog odlomka koji se nastavlja

na trima ostalim stranama unutrašnjosti košare.

Druga stranica je gotovo u cijelosti

rekonstruirana, s dva manja ulomka u lijevoj i

desnoj stopi. Neukrašena je, slično

prethodnima, s motivom užeta koje omeđuje

gornji rub natpisnog pojasa.

Treća i četvrta stranica su slične prethodnoj.

Natpis završava ideogramom, tj. uklesanim

motivom zmije koji je mogao biti kopiran iz

kakvog iluminiranog karolinškog liturgijskog

rukopisa da istakne kraj teksta, ili je nastao po

uzoru na slične zoomorfne stilizacije koje u

predromaničkoj skulpturi karolinškog doba već

od kraja 8. i početka 9. st. prate geometrijske

plohorezbe. Jedan od ikonografski bliskih

primjera, možda čak i izravni likovni

predložak, uklesan je na pilastru oltarne ograde

iz vremena patrijarha Maksencija (811.-838.) za katedralu u Akvileji. Osim toga, motiv se i

simbolički uklapa u smisao poruke na ciboriju, jer se može povezati uz izvatke iz evanđelja koji seodnose na Ivana Krstitelja i krštenje. U natpisu na ovoj stranici sadržana je poruka koja krštenika

upozorava na život u vječnosti, koji se prima činom krštenja.

233



CENTRALNE CRKVE

Predromaničku dalmatinsku crkvenu arhitekturu s obzirom na morfologiju možemo podijeliti na:

• centralne građevine

• longitudinalne građevine

• longitudinalne građevine s kupolom.

Ranosrednjovjekovne centralne građevine u Dalmaciji mogu se svrstati u dvije tipološke grupe:

• crkve s jedinstvenim kružnim ili pravokutnim centralnim prostoromoko kojeg se radijalno

nižu apside, odnosno konhe (ima veći broj tipova i tipskih varijanti),

• crkve raščlanjenog prostornog oblika koji se sastoji od jedinstvenogsredišnjeg prostora i

dvokatnog vanjskog prstena (samo jedna takva građevina u Dalmaciji - sv. Donat uZadru).

CRKVE NERAŠČLANJENOG CENTRALNOG PROSTORAPrva tipološka grupa - neraščlanjeni centralni prostor - zastupljena je u Dalmaciji sa pet tipova. Oni

se uglavnom razlikuju po broju radijalno postavljenih konhi.

1. jednoapsidni centralni tip (dvije varijante: kružna i pravokutna)

2. križno-četverokonhni tip

3. križno-troapsidalni tip

4. šesterokonhni tip

5. osmerokonhni tip.

1. JEDNOAPSIDNI CENTRALNI TIP

Ovaj se tip javlja se u Dalmaciji u dvije varijante: kružnoj i pravokutnoj.

a) Kružna varijanta

^ sv. Marija u Malom Ižu

Ovaj najjednostavniji geometrijski oblik tlocrta kružnice s

polukružnom apsidom pokazuje crkva sv. Marije u Malom

Ižu (slika desno). Kružni prostor, presvođen kupolom i pokrivenim čunjastim krovom, ima

polukružnu apsidu na istočnoj strani, presvođena polukupolom.

b) Pravokutna varijanta

^ sv. Pelegrin kod Savra na Dugom otoku

^ sv. Viktor kod Telašćice na Dugom otoku

^ sv. Juraj u Ravanjskoj

Crkva sv. Pelegrina kvadratnog je tlocrta s kupolom koja prekriva čitav crkveni prostor. Prijelaz iz

kvadratne osnove na kružnu kupolu čine trompe u uglovima koje su izvana obilježene trokutastimkrovićima. Nad kupolom je čunjasti krov.

234



Crkva sv. Viktora kod

Telašćice se sačuvala samo u

donjim dijelovima zida te se

oblikom i dimenzijama

podudara s crkvom

sv. Pelegrina.

Crkva sv. Jurja u

Ravanjskoj se od drugih

objekata ovog tipa razlikuje

Sv. Juraju Ravanjskoj pravokutnomosnovom

(umjesto kvadratne). Zbog toga jeoblik kupole morao biti eliptičan. Prijelaz od pravokutnika na

elipsu čine trompe. Na istočnoj se strani sačuvala polukružna apsida presvođena polukupolom.

Također, adaptacijom antičke eksedre u Sudanelu kod Segeta, postignut je u predromaničkoj crkvi

sv. Danijela isti tipski oblik.

2. KRIŽNO-ČETVEROKONHNI TIP

Ovaj se tip javlja se u tri osnovne varijante:

a) trolist

^ sv. Krševan kod Glavotoka na Krku

^ sv. Nikola na Prahuljama kod NinaOko kružne osnove, presvođene kupolom, nižu se tri polukružne apside, presvođene polukalotama,

dok je ulazni prostor kvadratnog tlocrta, ali također presvođen polukupolom s trompama. Ovoj

varijanti pripadaju dvije crkve koje su datiraju na kraj starohrvatskog razdoblja. Sv. Krševan ima

tlocrt deformiranog trolista s četvrtastim ulaznim prostorom. U osnovi istog je oblika i crkva

sv. Nikole kod Nina. Ona spada u ranoromaničko doba. U kasnom srednjem vijeku dograđena joj je

nad kupolom poligonalna kula koja je služila kao promatračnica.

Trolisni tip zastupljen je u brojnim rimskim objektima aulične i termalne arhitekture, kao i ustarokršćanskim memorijama preko kojih se Sv. Nikola kraj Nina

prelazi u ranosrednjovjekovno graditeljstvo.

b) četverolist y fS 'V J ^

krstionica u Ninu ..

sv. Petar u Muću Sv. Krševan na Krku

Arhitektura pravog četverolista još uvijek nije

potvrđena u Dalmaciji. Pretpostavljalo se kako je taj oblik imala krstionica u Ninu i crkva sv. Petra

u Muću. Novijim istraživanjima doveden je u pitanje taj oblik kod obiju crkava.

235



c) četverolistu blizak tip sa dva nasuprotna kvadratna prostora

^ sv. Donat u Puntu na Krku.

Kod ove crkve iz središnjeg četvrtastog prostora izlazi na zapadnoj strani

kvadratni ulazni prostor, na sjevernoj i južnoj strani po jedna polukružna

konha, a na istočnoj strani pravokutna apsida.

Zadru

3. KRIŽNO-TROAPSIDALNI TIP

^ sv. Križ u Ninu

^ sv. Vid u Zadru

Ova varijanta morfološki predstavlja daljnju razvojnu fazu

četverokonhnog tipa. Za tu je varijantu karakterističan osnovni

križni tlocrt koji se približava obliku četverokonhe jer su sva četirikraka križa izvana uglata, a iznutra presvođena kupolama. Glavna

apsida je na istočnoj strani, i iznutra je polukružna. Središnji

prostor, u osnovi četvrtast, presvođen je kupolom pomoću trompi.

Vanjština kupole je kružna, pokrivena ćunjastim krovom. Na

istočnoj strani crkve uz sjeverni i južni krak križa još je po jedna

polukružna apsida čineći tako troapsidalno svetište. Porijeklo se

može objasniti križanjem križnog tlocrta (javlja se u

starokršćanskoj arhitekturi), četverokonhe i troapsidnog

prezbiterija. Primjer ovog tipa je crkva sv. Križa u Ninu (slika

dolje desno). Ona na vanjskim zidovima ima plitke niše - po tri na pročelju i na istočnoj strani, a po

jedna na sjevernoj i južnoj strani. Plitkim nišama raščlanjena je i

kupola.

Istog oblika, sličnih dekorativnih detalja i nešto većih dimenzija

bila je crkva sv. Vida u Zadru koja je porušena 1877.

Tlocrt crkve u Begovači kraj Kašića pokazuje tri usporedna

uzdužna prostora s polukružnim apsidama na istočnoj strani, od

kojih je srednja više isturena. Srednji prostor znatno je dulji od

bočnih, koji se doimaju kao kapele troapsidnog prezbiterija.

Sporna je njena tipološka pripadnost i datiranje u

predromaničko doba. Ako crkva pripada ranosrednjovjekovnom razdoblju, moglo bi je se, zajedno s

morfološki sličnim primjerima - sv. Tomaž kraj Rovinja, sv. Martin kraj Martinščice na Cresu -

tipološki vezivati uz osnovni koncept križnog tlocrta i naći određene sličnosti s tipom koji

predstavlja crkva sv. Križa u Ninu.

236



4. SESTEROKONHNI TIP

^ sv. Trojica u Splitu

^ sv. Marija u Trogiru

^ sv. Mihovil na lokalitetu Mijoljača u Brnazama kod Sinja

^ sv. Marija u Zadru - Stomorica

^ sv. Krševan na Kolovarama

^ sv. Mihovil na lokalitetu Mijovilovac u Pridrazi

^ crkva na lokalitetu Mastirine u Kašiću

^ crkva u Škabrnji

^ crkva u Kakmi

^ crkva u Rogači ćima kod Blažulja u Bosni

Ovo je najizrazitiji tip u skupini centralnih

građevina ranosrednjovjekovne arhitekture

Dalmacije. Karakterizira ga šesterolisni tlocrt, poznat do sada na osam (ili čak deset?) primjera u

Dalmaciji od kojih su tri grupirane u splitskoj, a pet (ili čak sedam) u zadarskoj regiji.

Crkva sv. Trojice u Splitu najbolje je sačuvani primjer. Sačuvana je sve do krova središnjeg dijela,

uključujući svodove i krovove svih šest konhi. Središnji kružni prostor presvođen je kupolom i oko

njega se radijalno niže šest konhi nejednake veličine i nepravilnog polukružnog tlocrta, presvođene

polukalotama. Tri istočne konhe pripadaju prezbiteriju. U svakoj od njih je po jedan prozor. Konhe

su s vanjske strane raščlanjene trima plitkim nišama, osim jugozapadne koja ima samo jednu nišu i

zapadne koja je bez niša.

Crkva sv. Marije u Trogiru je porušena sredinom 19. st. Bila je uglavnom istog oblika i dimenzija

kao i crkva sv. Trojice, s time što je njen tambur nešto viši i raščlanjen plitkim nišama, kao i konhe

na kojima je bilo po pet niša.

Šesterolisni tlocrt crkve sv. Mihovila u

Brnazama ustanovljen je samo u naj donjim

redovima zida. Sa zapadne strane bio joj je

pridodan atrij.

Crkva sv. Mihovila u Pridrazi ima čisti

sesterolisni tlocrt i na zapadnoj strani pridodan

atrij koji potječe iz ranog srednjeg vijeka, ali ne

pripada izvornoj koncepciji crkve. Istog je

oblika i dimenzija crkva na lokalitetu Mastirine

u Kašiću.

237



Sv. M arija (Stomorica) u Zadru

Crkva sv. Marije u Zadru (Stomorica, S. Maria de Pusterla) bila

je ranije poznala pod imenom sv. Ursula. Specifičnost joj je

peterolisni tlocrt, odnosno pravokutni oblik zapadnog prostora

umjesto polukružne konhe i ispred njega kvadratna osnova

zvonika, s pravokutnim ulaznim prostorom prema sjeveru. Za

razliku od većine drugih šesterolista, nije izvana raščlanjena

nišama. Crkva sv. Krševana na Kolovarama također je imala

^ pravokutni ulazni prostor.

Šesterokonhnim crkvama zadarskog područja priključuje se iSv. Krševan Ška brnjana Kolovarama davno porušena crkvica u selu Kakmi u Ravnim Kotarima.

Šesterolisnog je tlocrta i crkva u Škabrnji.

Č ini se da se šesterokonhni oblik u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi širio i izvan opsega današnje

Dalmacije, jer su tragovi jedne crkve istog lipa otkriveni u Rogačićima kod Blažulja u Bosni.

Sve navedene građevine imaju šesterolisni tlocrt, osim zadarske varijante peterolista s ulaznim

pravokutnim prostorom te osnovni konstruktivni sistem srednje kupole, podržane od šest uokolo

postavljenih konhi. Sve se podudaraju u dimenzijama, rustičnoj tehnici gradnje, raščlanjenosti

vanjskih zidova plitkim nišama (kod većine), u zajedničkim elementima, postavi i oblicima

kamenog namještaja, te konačno u vremenu gradnje ranog srednjeg vijeka (8.-10. st.). Radi se o

izrazitom građevnom tipu koji se u Dalmaciji širio vjerojatno na osnovi uzora u glavnim centrima

kao što su Zadar i Split. Prema Marasoviću iako šesterokonhni oblik nalazimo u rimskoj

cemeterijalnoj arhitekturi, u ranobizantinskim građevinama, na brojnim objektima slične armenske

tipološke grupe, i među sličnim polikonhnim rotondama u drugim slavenskim zemljama, neposredni

prototip za razvitak oblika u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije treba tražiti u

starokršćanskoj krstionici u Zadru koja nastaje kao rezultat mnogostrukih utjecaja lokalne i

adriobizantinske arhitektonske baštine.

5. OSMEROKONHALNI TIP

^ crkva u Ošlju

Crkva u Ošlju ima tlocrt osmerolista s pravokutnim produžetkom na

zapadnoj strani. Oko kružne osnove, prvobitno presvođene kupolom,

niže se osam polukružnih konhi, od kojih je zapadna samo s vanjske

strane pravokutna, a iznutra je raščlanjena sa po jednom polukružnom

nišom sa svake strane ulaza. Na spojevima među konhama su plitke

lezene. Konhe su, osim ulazne, raščlanjene izvana sa po pet plitkih niša i otvorene s jednim uskim prozorom. Sa zapadne strane crkva se produžuje pravokutnim prostorom koji na zapadnom kraju

ima podebljanu bazu zvonika, a sa strane prostore za stubište. Cjelokupna kompozicija vrlo je slična

238



varijanti peterolisnog tlocrta koju pokazuje zadarska crkva Stomorica.

Ovom tipu trebalo bi možda priključiti još nepotpuno istraženu

višekonhnu crkvu na Bribiru, ali kako su ispod pravoslavne crkve

sv. Joakima i Ane vidljive samo tri konhe možda se tu radi i o

šesterolisnom tlocrtu.

TIP RAŠČLANJENOG CENTRALNOG PROSTORA

Ovaj je tip u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije zastupljen s

crkvom sv. Donata u Zadru (koja je izvorno bila posvećena sv.

Trojstvu). Crkva je kružne osnove, odijeljena pilonima i stupovima u

dva osnovna prostorna dijela:

• središnji, koji zaprema čitavu visinu zgrade i

• vanjski prsten, koji je horizontalno podijeljen na prizemlje i

gornji kat.

Tri polukružne apside, radijalno postavljene i vezane na istočnoj

strani uz vanjski kružni prsten. također su dvokatno riješene. Na

suprotnoj zapadnoj strani je narteks koji je također podijeljen u dva

kata. Gornjem katu pristupa se stubištem na vanjskom kružnom dodatku sa sjeverne strane. Crkva je

imala u svojoj kasnijoj predromaničkoj fazi pravokutni južni dodatak koji je velikim bifornim

otvorima bio komunikacijski vezan s vanjskim kružnim prostorom gornjeg kata.Unutrašnje rješenje prizemlja u mnogim se elementima ponavlja na gornjem katu. Raspored

perforacije središnjeg dijela sa šest pilona i dva stupa prema središnjoj apsidi, te polukupolne

svodove apsida nalazimo na oba kata. Kružni prstenasti prostor u

prizemlju presvođen je bačvastim svodom, dok je na katu danas

drvena krovna konstrukcija. Kružni tambur nad središnjim dijelom

ima drvenu krovnu konstrukciju koja nosi čunasti krov.

Unutrašnje zidne plohe vanjskog prostora raščlanjene su u prizemlju polukružnim nišama, a vanjski plašt u čitavoj visini lezenama koje

na apsidama oblikuju uobičajene plitke niše. Crkva je podignuta na

antičkom forumu, a dijelovi rimskih građevina upotrijebljeni su za

njene temelje.

Složenim tipom centralnih građevina trebali bismo smatrati i crkve

četvrtastog tlocrta s unutrašnja četiri stupa koja nose središnju

kupolu. Dva takva primjera, sačuvana samo u temeljima, nalaze se

na području Boke Kotorske - crkva sv. Tome u Prčanju i najstarija

kotorska katedrala sv. Tripuna.

239



LONGITUDINALNE CRKVE

Longitudinalne crkve iz ranog srednjeg vijeka u Dalmaciji su jako brojne i raznolike, a možemo ih

podijeliti u tri osnovne tipološke grupe:

• jednobrodne (mnogi tipovi i varijante)

• dvobrodne (vrlo rijetko)

• trobrodne (u brojnim različitim varijantama).

JEDNOBRODNI TIPOVI

Sve su jednobrodne građevine presvođene bačvastim svodom, a tipovi i varijante se razlikuju na

temelju obrade zidova te oblika apside i prezbiterija u cjelini. Uglavnom su to crkvice vrlo malih

dimenzija, datirane u ranosrednjovjekovno razdoblje na temelju morfoloških karakteristika,

dekorativnih elemenata namještaja i načina gradnje, a rjeđe na osnovi povijesnih izvora.

Neraščlanjeni jednobrodni tip

Neraščlanjeni jednobrodni tip predstavlja najjednostavniji oblik longitudinalne bazilike koji čini

pravokutni prostor, presvođen bačvastim svodom i pokriven dvostrešnim krovom, te polukružna

apsida na istočnoj strani.

^ Sv. Mihovila ”in ripa maris” (na obali) u Splitu.

Podignuta je u 7.-8. st. nedaleko od istočnog zida

Dioklecijanove palače, tada na samoj morskoj obali.

Ima izrazito široku apsidu koja se nastavlja na

jednobrodni prostor. U svojoj drugoj predromaničkoj

fazi (9.-10. st.) crkva je učetverostručila svoj prostor

produženjem do samog zida Dioklecijanove palače u

kojem je udubljena njena apsida.

^ Sv. Juraj na rtu Marjana u Splitu (prije nego joj

je dograđen šiljasti gotički svod). Zidovi su joj sasvim neraščlanjeni na vanjskoj i unutrašnjoj strani,

a polukružna apsida presvođena je polukalotnim svodom.

^ Sv. Martin kod Neviđana na Pašmanu

^ Sv. Kuzma i Damjan na Ugljanu

240



Jednobrodni tip s raščlanjenom unutrašnjošću

Jednobrodnom tipu s raščlanjenom unutrašnjošću pripadaju brojne crkve koje pokazuju i različite

varijante. Zajedničke su oznake toga tipa pravokutni tlocrt s apsidom (polukružna, četvrtasta ili

iznutra polukružna, a izvana četvrtasta), te plitke niše na bočnim zidovima u unutrašnjosti odijeljene

lezenama, a katkada još i jedan ili dva para lezena koje - međusobno spojene pojasnicama -

učvršćuju bačvasti svod.

^ Sv. Izidor na Sućidru u Splitu. Imala je plitke niše i

jedan par lezena s pojasnicom po sredini, i polukružnu

apsidu.

^ Sv. Petar na Lopudu. Imao je slično unutrašnje

raščlanjenje s jednom pojasnicom i četiri plitke niše, a

karakterizira ga, kao i većinu crkvica na elafitskim otocima,

iznutra polukružna, a izvana pravokutna apsida.

^ Sv. Ciprijan na Lastovu i Sv. Pankracije na Mljetu.

Obje crkve imaju jednu pojasnicu po sredini bačvastog svoda,

te po dvije niše na bočnim zidovima.

^ Sv. Andrija na Vrgadi. Crkva ima dva para dubljih

lezena koje, spojene sa suprotnim parom, pojačavaju bačvasti

svod i međusobno vezane lukovima oblikuju po tri dublje

niše na bočnim zidovima.

^ Crkvica na Ošljaku kod Preka na otoku Ugljanu ima

sličan oblik.

^ Sv. Ivan u Stivanjem polju kod uvale Telaščica na

Dugom otoku pripadao je istom tipu. Crkvi je sa zapadne

strane pridodan narteks.

^ Sv. Nikola kod Povljane na Pagu ima po četiri niše na £v> i\ jkola

bočnim zidovima i tri para pojasnica koje ne izlaze iz lezena na Pagu

nego iz samog svoda.

^ Sv. Juraj, sjeverno od grada Paga, pripadao je istom tipu, ali ima po tri niše na bočnim

zidovima.

^ Sv. Petra kod naselja Kamen u splitskom polju trebalo bi ubrojiti u istu tipsku grupu. Crkva

ima polukružnu apsidu, a dva para polupilona uz bočne zidove sačuvani su samo u donjim

dijelovima. Datirana je tek u 12. st., ali je zadržala sve osobine predromaničkog graditeljstva.

Predromaničke crkvice na Braču tipološki su homogena cjelina koju čini velik broj građevina.Većina pripada istom tipu raščlanjenih unutarnjih, a golih vanjskih zidnih ploha.

241



^ Sv. Kuzma i Damjan na Smrčeviku i Sv. Nedjelja (izvorno sv. Marija) uz staro porušeno

naselje Gradac pokazuju jednostavni pravokutni, bačvasto presvođeni prostor s polukružnom

apsidom i unutrašnjost raščlanjenu nišama bez pojasnica.

^ Sv. Martin nad Boboviščem pripada istoj varijanti s tri niše na bočnim zidovima.

Sv Martin Toma između Gornjeg Humca i Selacatakođer je bez

kraj Bobovišća pojasnica, ali sa četvrtastom apsidom. Nekoliko crkava na Braču

pripadaju varijanti s nišama i pojasnicama koje prate bačvasti

svod.

^ Sv. Mihovil nad Dolom ima polukružnu apsidu, tri niše nad

bočnim svodovima i dva para pojasnica koje prate bačvasti svod.

Novi nalazi tragova kupole svrstavaju ovu crkvicu u jednobrodni

kupolni tip.

^ Sv. Juraj u Straževniku kod Gornjeg Humca ima polukružnu

apsidu te je sačuvao izvorni zvonik na preslicu nad pročeljem,

jedan od najstarijih u našoj srednjovjekovnoj arhitekturi.

^ Sv. Ilija zapadno od Donjeg Humca istog je osnovnog

oblika, ali pripada varijanti građevina s pravokutnom apsidom.

^ Sv. Klement kod Pražnica pripada istoj varijanti.

U istu grupu objekata trebalo bi ubrojiti i jednobrodne crkvice na Pelješcu bez obzira što su možda

sagrađene po isteku ranosrednjovjekovnog razdoblja.

^ Sv. Juraj u Ponikvama i sv. Filip i Jakov kod Prvih Ponikava . Obje imaju pravokutni prostor

presvođen bačvastim svodom, bočne zidove raščlanjene iznutra nišama i pojasnicama, te pravokutnu

apsidu jedva istaknutu iz linije istočnog zida, a iznutra oblikovanu polukružnom nišom i dvjema

manjim bočnim nišama.

U okviru ovog tipa izdvaja se i posebna varijanta kojoj je svojstven srednji povišeni dio krova, što

izvana stvara dojam trobrodnog prostora.

^ Sv. Ivan u Bolu na Braču

^ Sv. Mihovil u Igranima kod Makarske također ima povišeni srednji dio krova, bočne zidove

raščlanjene sa po dvije plitke niše, duboku četvrtastu apsidu koja završava polukružnom nišom,

istaknutom i na istočnom zidu apside.

^ Crkva na Sušcu pripada istoj tipskoj varijanti. Imala je povišeni srednji dio krova, po tri niše na

unutrašnjim bočnim zidovima, te izvana pravokutnu, a iznutra polukružnu apsidu.

Jednobrodne crkve s raščlanjenim vanjskim i unutrašnjim zidovima

Pojava ovog tipa u ranosrednjovjekovnom graditeljstvu Dalmacije dovedena je u vezu s utjecajem

lokalne starokršćanske arhitektonske baštine, u prvom redu Mauzoleja sv. Staša, koji se nalazi u

242



cemeterijalnom kompleksu Marusinac u Solinu. Značajka tog tipa je pravokutni tlocrt s lezenama na

vanjštini i s pravokutnom apsidom koja je u unutrašnjosti obično polukružna.

U jednoj varijanti tog tipa, svojstvenoj Dalmatinskoj zagori, te su lezene elementi konstrukcije i

ujedno specifičnog raščlanjenja, a javljaju se kao kontrafori u različitim tipovima longitudinalnih

građevina.

^ Tzv. Četvrta crkva u Biskupiji kod Knina. Apsida je polukružnog

tlocrta. Unutrašnje plohe raščlanjene su lezenama. Istaknute lezene na

vanjskim zidovima ne podudaraju se s onima u unutrašnjosti.

^ Sv. Luka u Uzdolju sa širokom polukružnom apsidom vezuje se uz

starokršćanske uzore. Unutrašnjost je raščlanjena lezenama i nišama,

dok su na vanjštini istaknutije lezene odnosno kontrafori.

Kod primorske varijante ovog tipa nestaje konstruktivne uloge lezena

koje postaju vrlo plitke i međusobno lučno spojene, pa se i prvobitni

motiv dominantnih izbočenih elemenata u starokršćanskoj arhitekturi pretvara u motiv plitkih

udubljenih niša, kao načina izrazito dekorativnog raščlanjenja zidova koji smo sreli već u centralnih

građevina.

^ Sv. Luka na Lastovu ima lezene koje su još uvijek vrlo

istaknute, naročito na vanjštini, i pravokutnu apsidu plitko

izbočenu iz istočnog zida.

^ Sv. Petar u Ublima na Lastovu vjerojatno je pripadao istom

tipu.

^ Sv. Juraj u Radunu kod Kaštel-Staroga pokazuje dekorativni

karakter plitkih lezena i niša na vanjskim plohama. Unutrašnjost je

raščlanjena sa tri para lezena koje podupiru bačvasti svod i dijele

ga u četiri polja. Plitke niše raščlanjuju sva četiri vanjska zida isto

kao i tri zida apside.

^ Crkva Gospe kraj mora na Čiovu u Trogiru pripada istom tipu, ali je nešto kraćih proporcija, pa

ima samo dva para lezena s pojasnicama u unutrašnjosti, dok su vanjske zidne plohe također

potpuno ispunjene plitkim nišama.

^ Sv. Juraj kod Nerežišća vezuje se po svim elementima uz bračku tipološku grupu, ali ima

raščlanjene vanjske zidove plitkim nišama. Pripada varijanti s polukružnom apsidom.

^ Sv. Ivan u Podaci kod Makarske istog je tipa.

Raščlanjene vanjske plohe imaju i dvije crkve iz južnodalmatinske regije koje inače po svemu

pripadaju karakterističnom kupolnom tipu, ali se danas ne vide ostaci kupole.

Sv. Luka na Lastovu

Sv. Juraj u Radunu kod Kaštel Staroga

Sv. Juraj kodNerežišća

243



Sv. Ivan u Šilovu Selu na Sipanu izgubila je prilikom dogradnje svoje

.Ivan izvorno pročelje, ali je sačuvala bočne zidove i bačvasti svod isto kao iSipanu

apsidu, izvana uglatu, a iznutra polukružnu. Vanjština je raščlanjena sa po

v. Kazna tri plitke niše na bočnim zidovima i s jednom na apsidi,

a Korčuli v‘ itar u Konavlima ima isto rješenje unutrašnjeg prostora slezenama, pojasnicama i nišama te vanjske plohe raščlanjene lezenama na

bočnim zidovima i na apsidi koja je izvana pravokutna, a iznutra 1V I ; h

polukružna.

Sv. Mitar u Gabrilima Sv. Kuzma i Damjan kraj Blata na Korčuli je jedna od zanimljivijih

građevina jednobrodnog tipa s raščlanjenim zidnim plohama. Ima pravokutnu apsidu. Na zapadnom je

pročelju istaknuti portal presvođen polukružnim lukom i natkriven dvostrešnim krovom, što je rijetko

u arhitekturi Dalmacije ranog srednjeg vijeka. Specifičnost toj crkvi daje i raspored lezena i niša na

vanjskim i unutrašnjim zidnim plohama. Unutrašnji bočni zidovi raščlanjeni su plitkim lezenama koje

su oblikovale po tri plitke niše na svakom zidu. Unutar tih niša je i po jedna uska niša. Uske niše

raščlanjuju i sve vanjske zidne plohe: bočne zidove, pročelje i sva tri zida apside. Za razliku od drugih

crkava raščlanjene vanjštine i unutrašnjosti, ovdje očita relacija unutrašnjih elemenata i vanjskog

raščlanjenja, ali ne tako da unutrašnjim lezenama odgovaraju vanjske lezene, što je karakteristika

romanike, već unutrašnjoj lezeni odgovara vanjska niša i obratno.

Posebni jednobrodni tip čine crkve s troapsidnim prezbiterijem. Porijeklo tog tipa treba tražiti u

trikonhnim crkvama s produženim zapadnim dijelom iz starokršćanske arhitekture (crkva u

Bilicama, sv. Martin u Pridrazi).

^ Sv. Spas na Vrelu Cetine pokazuje ranosrednjovjekovnu

varijantu tog tipa - tlocrt izduženog pravokutnika s troapsidnim

prezbiterijem trolisnog rasporeda. Dvokatni predbrod

ukomponiran je u jedinstveni pravokutni tlocrt crkve i po

Marasoviću je izrazit primjer karolinškog "westwerka" ispred

kojeg je baza zvonika. Unutarnje raščlanjenje pokazuju lezene na Sv. Spa s na v re lu C e t ine

bočnim zidovima i na zidu sa strana ulaza, što se ponavlja i na zapadnom zidu narteksa. Vanjske

plohe bočnih zidova raščlanjene su sa po pet kontrafora koji su zaobljeni i blago se sužavaju prema

vrhu. Oni su inače karakteristični za veću grupu trobrodnih bazilika, u Dalmatinskoj zagori i

zadarskom kraju. Zvonik je kao rijetko sačuvani i najstariji primjer u ranosrednjovjekovnoj

arhitekturi Dalmacije posebno dragocjen.

^ Crkva na Lopuškoj glavici u Biskupiji istog je tipa, ali u nešto reduciranim dimenzijama. Tlocrt

je izduženi pravokutnik s predbrodom, ali bez zvonika, dok je trikonhni prezbiterij nepravilan jer je južna bočna apsida uvučena i pravokutnog je umjesto polukružnog oblika. Kontrafori su ostali samo

na zapadnom dijelu crkve.

244



DVOBRODNI I DVOAPSIDNI TIP

Dvobrodne dvoapsidne crkve općenito su rijetka pojava. U Dalmaciji taj tip ima tradiciju u rijetkom

dvoapsidnom obliku koji pokazuje crkva u Dikovači kraj Imotskog.

^ Sv. Petar Stari u Zadru ranosrednjovjekovni je dvobrodni dvoapsidni primjer. Crkva je nastala

adaptacijom predromaničkog prostora, pridodanog starokršćanskoj crkvi sv. Andrije. Prvobitni

ranosrednjovjekovni longitudinalni prostor također je u predromaničkom razdoblju presvođen

dvama redovima križnih svodnih polja koji se naslanjaju na lezene uz zidove, a po sredini na dva

stupa i zidani pilon. Zid na istočnoj strani dijeli svetište u dvije apside upisane u pravokutnik. Na

čelu tog pregradnog zida među apsidama je polukružna niša. Vanjske su plohe crkve neraščlanjene,

osim istočne na kojoj su iznad dvaju prozora apside tri uske niše.

^ Sv. Platon kod Osora na Cresu, iako jednobrodan, morfološki vezuje uz dvobrodni tip. Ostali su

samo donji dijelovi zida na kojem se jasno vide dvije

usporedne polukružne apside na istoku.

Sv. Petar Stari u Zad ru Sv. Platon na Cresu

TROBRODNI TIPOVI

Skupinu trobrodnih crkava čine dvije tipske grupe: jednoapsidne i troapsidne bazilike.

Trobrodne jednoapsidne crkve

Trobrodne jednoapsidne crkve u

ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije u

pravilu su ranije od troapsidnih, sagrađene u

tradiciji starokršćanske arhitekture.

^ Benediktinska crkva sv. Stjepana na

Sustipanu u Splitu je primjer velike trobrodne

jednoapsidne crkve. Ona ima deformirani tlocrt

s narteksom na zapadu (perforiran stupovima ili

pilonima na pročelju) i s polukružnom apsidom na istoku. Dva reda od pet stupova, zajedno s

pilonima uz zapadni i istočni zid, dijelili su crkvu u tri broda. Na zapadnoj strani, na početku bočnih

brodova, nalazi se po jedna odijeljena pravokutna prostorija. Crkva je bila pokrivena drvenom

krovnom konstrukcijom, a pripadala je uobičajenom bazilikalnom tipu s povišenim srednjim

brodom. Zvonik uz sjeverozapadni dio dograđen je u 13. st.

^ Crkva u Žažviću pokazuje tlocrt trobrodne bazilike s polukružnom apsidom na istoku, te

narteksom i pravokutnom bazom zvonika na zapadu. No, odnedavno se upozorava na starokršćansko

porijeklo te crkve, vjerojatno s karolinškom pregradnjom zapadnog korpusa.

^ Sv. Marta u Bijaćima varijanta je trobrodne bazilike s uglatom apsidom na istoku. Ona je

podignuta na mjestu veće starokršćanske bazilike.

245



Trobrodne troapsidne bazilike

Trobrodne bazilike sa tri apside u Dalmaciji pretežno su većih dimenzija, a mogu se svrstati u

nekoliko tipskih varijanti.

^ Baziliku sv. Marije na Crkvini u Biskupiji karakteriziraupisani prezbiterijs trimaizduženim

pravokutnim apsidama. Zapadno od crkve su dva izdužena pravokutna prostorastragovima zvonika

i westwerka.

Drugu varijantu čine bazilike s kontraforima.

^ Sv. Cecilija na lokalitetu Cecela u Biskupiji,

poznatija je još pod imenom Stupovi, spada

među veće predromaničke bazilike u Dalmaciji,

a karakterizira je pravokutni prostor u koji je na

zapadnoj strani uključen predbrod te na istoku

prezbiterij s tri polukružne apside, od kojih su

dvije bočne uvučene u odnosu na veću srednju.

Č etvrtasti prostor na zapadnom pročelju je baza

zvonika, a predbrod upućuje na karolinški

"westwerk". Masivni zidani piloni koji dijele

unutrašnji prostor u tri broda križnog su tlocrta. Masivni vanjski zidovi pojačani su nizom kontrafora.

Gusto postavljeni kontrafori zaobljeni su poput onih na jednobrodnim troapsidnim crkvama.

^ Katedrala u Biogradu bila je sličnog oblika i dimenzija, a njeni su ostaci u blizini današnje

župske crkve. Za razliku od bazilike u Biskupiji, nije imala predbrod, a podjelu unutrašnjeg prostora

činili su pretežno stupovi uz samo tri zidana pilona. Izvorno presvođenje unutrašnjeg prostora i u

ovom slučaju dokazuju masivni zidovi pojačani kontraforima koji su istog oblika kao i u crkvi

sv. Cecilije.

^ Sv. Marija u Ninu predstavlja posebnu varijantu trobrodnih troapsidnih građevina, utoliko što je

bez vanjskih potpornjaka i znatno tanjih zidova, pa je vjerojatno bila pokrivena drvenom krovnom

konstrukcijom. Crkva je i bez narteksa i baze zvonika, a njenu morfološku specifičnost čini i

poligonalni oblik glavne apside.

^ Sv. Petar i Mojsije u Solinu na lokalitetu Šuplja crkva čini posebnu morfološku varijantu

troapsidnih bazilika na zalazu predromanike. Ona je za starohrvatsku povijest značajna kao

krunidbena bazilika kralja Zvonimira. Tlocrt karakterizira pravokutnik u okviru kojeg je oblikovan i

prezbiterij sa srednjom pravokutnom i bočnim polukružnim apsidama. Bočni zidovi raščlanjeni su

lezenama kojima odgovaraju lezene s vanjske strane. Ta podudarnost jedna je od izrazitih osobina

nastupajuće ranoromaničke arhitekture, premda je kameni namještaj ukrašen još uvijek izrazitom predromaničkom skulpturom. Sa zapada je nešto uži pravokutni prostor predbroda koji i ovdje

upućuje na westwerk, ali sada već u otonskoj fazi svog razvitka.

246



LONGITUDINALNE CRKVE S KUPOLOM

Znatan broj predromaničkih crkava u Dalmaciji nosi u sebi osobine i longitudinalnih i centralnih

građevina - longitudinalni prostor uz centralni naglasak ostvaren kupolom. Ta se prostorna

koncepcija javlja i kod jednobrodnih i kod trobrodnih građevina, ali i kod tlocrta upisanog križa

odnosno transepta.

JEDNOBRODNI KUPOLNI TIP

Jednobrodne crkve s kupolom čine, uz šesterokonhne građevine, najizrazitiji tip u

ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije. Poznato je petnaestak građevina smještenih pretežno na

području južne Dalmacije (najsjevernija je sv. Petar u Omišu, otuda "regionalni južnodalmatinski

kupolni tip". Brojne su na Elafitskim otocima. Tako je samo na Koločepu sačuvano pet crkava, na

Lopudu i Šipanu po tri.

Sve crkvice koje pripadaju toj grupi vrlo su malih dimenzija. Karakterizira ih pravokutan tlocrt i

izvana četverokutna apsida koja je obično iznutra polukružna, a rjeđe pravokutna. Bočni zidovi

raščlanjeni su plitkim nišama bilo na unutrašnjim i vanjskim zidnim plohama bilo samo u

unutrašnjosti. Ovdje se kao naglašeni prostorni element javlja kupola smještena po sredini svoda,

redovito u obliku kalote, izvana uokvirena četverostranim kubusom i pokrivena čunjastim krovom.

Vanjske zidne plohe kupole obično su raščlanjene nišama, a rjeđe neraščlanjene. Prijelaz iz

kvadratne osnove na kružnicu kupolne kalote čine trompe (a iznimno i pandantivi).

Ovaj se tip javlja u dvije varijante: neraščlanjenih i raščlanjenih vanjskih zidnih ploha.

Jednobrodne kupolne crkve neraščlanjene vanjštine manje su

brojne od raščlanjene varijante.

^ Sv. Nikola kod Selaca na Braču je jedna od rijetkih građevina

ovog tipa na srednjodalmatinskom području. Crkva ima plitke niše na

bočnim zidovima u unutrašnjosti odijeljene lezenama. Apsida je

pravokutna, tako da su za prijelaz na polukupolu upotrijebljene

trompe, isto tako kao i na prijelazu iz svoda na kalotu kupole. Vanjske

plohe su gole i neraščlanjene. Jedini naglasak na eksterijeru čini zabat nad ulazom.

^ Sv. Ilija u Lopudu. Za razliku od golih ploha vanjštine, unutrašnjost je raščlanjena plitkim

nišama na bočnim zidovima i pojasnicama koje podupiru bačvasti svod. Apsida je pravokutna

izvana i iznutra.

^ Sv. Đurd (poslije nazvana sv. Antun Padovanski) na Koločepu. Njene su ravne vanjske plohe i

svi vanjski zidovi goli i neraščlanjeni.

^ Sv. Srđ na Koločepu također ima raščlanjenu unutrašnjost i gole vanjske zidove.

^ Crkva Sikurata u Dubrovniku pripada istom tipu, unatoč njenim znatnim kasnijim preinakama.

247



Brojnije su jednobrodne crkvice s kupolom i raščlanjenim vanjskim zidovima .

^ Sv. Petar u Priku u Omišu je najbolje sačuvani primjer ovog tipa. Unutrašnjost je raščlanjena

lezenama koje dijele svod u tri polja. U srednjem polju je kupola koja se diže nad pandantivima.

Prvo i treće polje presvođeno je križnim svodom. Bočni zidovi raščlanjeni su plitkim nišama.

Vanjština je potpuno raščlanjena. Vanjski bočni zidovi raščlanjeni su nišama koje završavaju

dvostrukim lukom, a vanjske plohe kupole uskim, ali dubljim nišama, te trokutastim krovnim

zabatima.

^ Sv. Mihovil nad Dolom na Braču.

^ Sv. Nikola Grčki na Lopudu

^ Sv. Barbara na Koločepu

^ Sv. Ivan Krstitelj na Lopudu . I kod nje

nalazimo široke plitke i uske polukružne niše u

unutrašnjosti, križne svodove i kupolu u srednjem

svodovnom polju nad trompama. te potpuno

raščlanjene vanjske zidne plohe plitkim nišama

običnog polukružnog završetka.

^ Sv. Nikola na groblju na Koločepu

^ Sv. Mihovil u Pakljeni (Sv. Mihajlo) na

Šipanu. Vanjske plohe raščlanjene su plitkim

nišama. Niše na apsidi imaju neuobičajeni

raspored u dva horizontalna dijela. U

unutrašnjosti je uobičajeni raspored lezena, plitkih lukova i pojasnica. Apsida, koja pripada varijanti

vanjskog i unutrašnjeg pravokutnog tlocrta, presvođena je polukupolnim svodom.

^ Sv. Petar u Velom vrhu iznad Luke Šipanske

^ Sv. Mihajlo u Stonu. I u toj građevini nalazimo na unutrašnjim bočnim zidovima lezene s

pojasnicama, te plitke i dublje polukružne niše. Apsida pripada najbrojnijoj varijanti vanjskog

pravokutnog, a unutrašnjeg kružnog tlocrta. Specifičnost vanjskog raščlanjenja čine plitke lučno

presvođene niše koje se na bočnim zidovima javljaju u dva vertikalna reda.

^ Sv. Toma u Kutima u Boki kotorskoj najjužniji je primjer ovog tipa. Unutrašnje plohe bile su

raščlanjene sa dva para plitkih lezena.

^ Sv. Nikola u Dubrovniku. Novija istraživanja pokazala su da je ta crkva uobičajenih proporcija

sa dva para lezena u unutrašnjosti i s plitkim nišama na unutrašnjim i vanjskim zidnim plohama.

Pojavu ovog tipa u ranosrednjovjekovnom graditeljstvu Dalmacije može se objasniti križanjem

dvaju osnovnih utjecaja, odnosno djelovanjem dviju tradicija: longitudinalnog prostora kojikontinuira iz starokršćanske arhitekture, te centralne koncepcije izražene prisutnošću kupole koju se

mora dovesti u vezu s prisutnošću Bizanta.

248



CRKVE S UPISANIM TRANSEPTOM

Bizantska komponenta dolazi do izražaja i u drugom tipu ove skupine kojemu je svojstven

longitudinalni tlocrt s upisanim križem i kupolom. Taj se tip javlja u tri različite varijante, zastupljen

u dvjema predromaničkim crkvama u Splitu i u jednoj u Dubrovniku.

^ Sv. Mikula u Velom Varošu u Splitu pravokutnog je tlocrta s pravokutnom apsidom na istočnoj

strani. Č etiri stupa po sredini crkve čine središte svodnog sustava. Uzdužni bačvasti svodovi

naslanjaju se, osim na stupove, i na bočne svodove. Nad središnjom četvrtastom osnovom diže se

konstrukcija, što po vanjskom izgledu sliči kupoli, no koju po načinu gradnje treba smatrati niskim

zvonikom.

^ Gospe do Zvonika u Splitu. Iste

je konstrukcije, iako znatno viši,

zvonik Gospe od Zvonika. Ostaje

otvoreno pitanje je li taj niski

zvonik izvoran s gradnjom crkve ili

predstavlja kasniju pregradnju. Po

rezultatima detaljne analize

građevine koja ima dvije različite

srednjovjekovne faze, predromaničku i romaničku, moglo bi se pretpostaviti kako zvonik pripada

ovom drugom razdoblju i kako je osnovna konstrukcija s karakterističnim ranosrednjovjekovnim

stupovima izvorno podržavala pravu kupolu, nižu od današnje rekonstruirane konstrukcije.

^ Sv. Petar u Dubrovniku pokazuje posebnu varijantu trobrodne bazilike s transeptom.

Istraživanja su pokazala da od izvorne crkve, unatoč mnogim kasnijim pregradnjama, još uvijek

stoje ostaci vanjskih zidova. Dobro je sačuvana kripta koja dokazuje povišeni prostor prezbiterija.

Upisani transept i ovdje je bio izražen u svodovnom i krovnom sustavu s kupolom u sredini. Apsida

je unutrašnjeg polukružnog, a vanjskog pravokutnog tlocrta. Posebnost crkve dolazi do izražaja i u

pilonima pred apsidom, što će kasnije biti osobina južnojadranske i raške arhitekture.

^ Sv. Benedikt (nazvana još Sv. Eufemija, Sv. Arnir) u Splitu predstavlja izrazitu trobrodnu

varijantu tlocrta s upisanim transeptom. Izvorni oblik je gotovo u cijelosti poznat zahvaljujući

Eitelbergerovu presjeku te crtežima Braglije i Zaitcheka, jer je crkva uništena požarom 1878. Po

tlocrtu to je prava trobrodna bazilika sa tri polukružne apside na istočnoj strani. Jedino dva para

lezena na bočnim zidovima, koji odgovaraju prvim dvama parovima stupova (računajući od istoka

prema zapadu), pokazuju i u tlocrtu stvarni oblik upisanog križa. Uzdužni srednji brod i transept bili

su presvođeni bačvastim svodovima. Bočni brodovi bili su neuobičajeno presvođeni na vanjskoj

polovini bačvastim, a na unutarnjoj križnim svodom. Kupola se dizala na križanju uzdužnog broda itransepta.

249



Pojavu ovog tipa u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije treba također tražiti u križanju

utjecaja bizantske i predromaničke bazilikalne arhitektonske komponente, pri čemu je u slučaju

sv. Mikule u Splitu prva jače izražena u vertikalnom naglasku čitave kompozicije, dok kod

sv. Benedikta prevladava longitudinalni naglasak.

TROBRODNE BAZILIKE S KUPOLOM

U trećem tipu ove skupine koji označava prava trobrodna bazilika s kupolom, prevladava

longitudinalno rješenje prostora, dok je kupola podređeni element. Zajednička crta svih objekata

ovog tipa u Dalmaciji jest naglašena srednja apsida koja je redovito vanjskog pravokutnog oblika, uz

embrionalnu pojavu bočnih apsida u nekim varijantama.

^ Sv. Stjepan na Otoku, mauzolej hrvatskih kraljeva u 10. st., trobrodni je pendant jednobrodnom

kupolnom tipu, odnosno njegovoj raščlanjenoj varijanti. Iz pravokutnog okvira izlazi na istočnoj

strani pravokutna apsida koja je iznutra polukružnog tlocrta. Bočni zidovi raščlanjeni su lezenama, a

u unutarnji prostor podijeljen zidanim pilonima u tri broda. Vanjština je sasvim raščlanjena plitkim

lezenama koje su bez sumnje predstavljale okvir plitkim nišama što se nižu također i na vanjskim

plohama apside. U pravokutni tlocrt ove crkve uključeno je sa zapadne strane predvorje u kojemu je

nađen sarkofag kraljice Jelene, a po nekim autorima osebujni je primjer westwerka, s jednim, ili čak

dva zvonika na pročelju.

^ Sv. Martin (Sv. Barbara) u Trogiru mala je

trobrodna bazilika s apsidom koja ima izvana iiznutra pravokutni tlocrt. Dva reda stupova dijele

unutrašnjost na tri broda. Drugo polje svodno

polje (do apside) nema svoda i na tome se mjestu

prvobitno nalazila kupola. Kupola je kasnije

zamijenjena zvonikom. Unutrašnjost je

raščlanjena lezenama i polukružnim nišama.

Dvije niše u osi bočnih brodova možemosmatrati embrionalnim pojavama bočnih apsida.

Vanjština crkve također je raščlanjena plitkim

nišama obrubljenim lezenama.

^ Sv. Lovre u Zadru je također mala trobrodna bazilika. Morfološkim se i dekorativnim

elementima približava ranoromaničkim formama. U okviru osnovnog pravokutnika uklopljena je

pravokutna apsida, dok su male bočne niše znatno uvučene pa su iza njih ostale male pravokutne

prostorije. Č etiri stupa dijele unutrašnjost na tri broda koja, s obzirom na svodovni sistem crkve, i

nisu pravi brodovi jer ti bočni prostori podupiru srednji povišeni svod, podijeljen u tri polja. Prvo i

treće polje ima križne svodove, dok se nad srednjim dizala kupola, iznad četiri stupa (tzv. quincunx)

250



koja se nije sačuvala. Vanjština crkve raščlanjena je lezenama koje se podudaraju s unutrašnjim

raščlanjenjem, a pri vrhu su spojene trostrukim lukovima. Na zapadnoj je strani dvokatno predvorje,

što je izrazita osobina karolinškog oblikovanja zapadnog korpusa crkve.

^ Sv. Stjepan u Trogiru se spominje samo u povijesnim vrelima, i možda je izgledao poput sv.

Lovre u Zadru. Po opisu bi crkva mogla pripadati i tipu quincunxa (očituje se bizantinski utjecaj).

^ Sv. Ivan u Zadru (poznatiju po kasnijem imenu Sv. Nedjeljica). Izvorni izgled crkve poznat je

samo po starim crtežima. Možda je u izvornom obliku crkva imala kupolu, no crkva se s pravom

vezuje uz tip protoromaničkih bazilika, pa joj je najbliža morfološka usporedba sv. Petar i Mojsije u

Solinu. Ipak u zadarskoj crkvi nema podudaranja vanjskog i unutarnjeg raščlanjenja, što je jedna od

osnovnih razlika između predromanike i protoromanike.

^ Baziliku otkrivenu ispod romaničke dubrovačke katedrale sv. Marije također valja svrstati u

tip trobrodnih crkava s kupolom.

251



PREDROMANIČKE CRKVE U ZADRUSv. Vid u Zadru

SiCRKVA SV. VIDA

Sv. Vid u Zadru pripada varijanti neraščlanjenih centralnih crkava -

križno-troapsidalni tip. Ima osnovni križni tlocrt koji se približava obliku

četverokonhe jer su sva četiri kraka križa izvana uglata, a iznutra

presvođena kupolama. Glavna apsida je na istočnoj strani, i iznutra je polukružna. Središnji prostor,

u osnovi četvrtast, presvođen je kupolom pomoću trompi. Vanjština kupole je kružna, pokrivena

čunjastim krovom. Na istočnoj strani crkve uz sjeverni i južni krak križa još je po jedna polukružna

apsida čineći tako troapsidalno svetište. Porijeklo se može objasniti križanjem križnog tlocrta (javlja

se u starokršćanskoj arhitekturi), četverokonhe i troapsidnog prezbiterija. Istog je tipa crkva

sv. Križa u Ninu, samo je nešto manja. Crkva sv. Vida je porušena 1877.

SV. MARIJA U ZADRU (STOMORICA)

Crkva sv. Marije u Zadru (Stomorica, S. Maria de

Pusterla) bila je ranije poznata pod imenom

sv. Ursula. Pripada varijanti šesterolisnih crkava.

Specifičnost joj je peterolisni tlocrt, odnosno

pravokutni oblik zapadnog prostora umjesto

polukružne konhe i ispred njega kvadratna osnova

zvonika, s pravokutnim ulaznim prostorom prema

sjeveru. Za razliku od većine drugih šesterolista,

nije izvana raščlanjena nišama.

SV. KRŠEVAN

Sv. Krševana na Kolovarama istog je tipa kao i

Stomorica. Također je imala pravokutni ulazni

prostor.

SV. DONAT

Crkva sv. Donata u Zadru (izvorno bila posvećena sv. Trojstvu) pripada tipu raščlanjenih centralnih

crkvi. Crkva je kružne osnove, odijeljena pilonima i stupovima u dva osnovna prostorna dijela:

• središnji, koji zaprema čitavu visinu zgrade i

• vanjski prsten, koji je horizontalno podijeljen na prizemlje i gornji kat.

Tri polukružne apside, radijalno postavljene i vezane na istočnoj strani uz vanjski kružni prsten.

također su dvokatno riješene. Na suprotnoj zapadnoj strani je narteks koji je također podijeljen u dva

kata. Gornjem katu pristupa se stubištem na vanjskom kružnom dodatku sa sjeverne strane. Crkva je

252



imala u svojoj kasnijoj predromaničkoj fazi pravokutni južni

dodatak koji je velikim bifornim otvorima bio

komunikacijski vezan s vanjskim kružnim prostorom

gornjeg kata.

Unutrašnje rješenje prizemlja u mnogim se elementima

ponavlja na gornjem katu. Raspored perforacije središnjeg

dijela sa šest pilona i dva stupa prema središnjoj apsidi, te

polukupolne svodove apsida nalazimo na oba kata. Kružni

prstenasti prostor u prizemlju presvođen je bačvastim

svodom, dok je na katu danas drvena krovna konstrukcija.

Kružni tambur nad središnjim dijelom ima drvenu krovnu

konstrukciju koja nosi čunasti krov.

Unutrašnje zidne plohe vanjskog prostora raščlanjene su u

prizemlju polukružnim nišama, a vanjski plašt u čitavoj

visini lezenama koje na apsidama oblikuju uobičajene plitke

niše. Crkva je podignuta na antičkom forumu, a dijelovi

rimskih građevina upotrijebljeni su za njene temelje.

SV. PETAR STARI

Sv. Petar Stari u Zadruranosrednjovjekovni je dvobrodni Sv. Petar star i „ Zađr„

Tlocrt gornjeg dijela rotonde dvoapsidni primjer longitudinalnih crkvi. Crkva je nastala

adaptacijom predromaničkog prostora, pridodanog starokršćanskoj crkvi sv. Andrije. Prvobitni

ranosrednjovjekovni longitudinalni prostor je dvama stupovima i jednim zidanim pilonom podijeljen

na dva brodai presvođen križnim svodovima. Zid na istočnoj strani dijeli svetište u dvije apside

upisane u pravokutnik. Među apsidama je polukružna niša. Vanjske su plohe crkve neraščlanjene,

osim istočne na kojoj su iznad dvaju prozora apside tri uske niše.

SV. LOVRE

Sv. Lovre je mala trobrodna bazilika s kupolom. Morfološkim se i

dekorativnim elementima približava ranoromaničkim formama

(11. st.). U okviru osnovnog pravokutnika uklopljena je pravokutna

apsida, dok su male bočne niše znatno uvučene pa su iza njih ostale

male pravokutne prostorije. Č etiri stupa dijele unutrašnjost na tri

broda koja, s obzirom na svodovni sistem crkve, i nisu pravi brodovi jer ti bočni prostori podupiru

srednji povišeni svod, podijeljen u tri polja. Prvo i treće polje ima križne svodove, dok se nad

253



Na plastičnom rubu je ornamentalni friz što ga naizmjence tvore vitice dvoprutog pletera i stilizirane

fantastične ptice i životinje.

Glavno polje je podijeljeno u

devet arkada. Prve dvije

arkade prikazuju navještenje

(nedostaju na gornjoj slici). U

prvoj je lik anđela, u drugoj

Marije. U trećoj arkadi je

vizitacija. Slijedi Kristovo

rođenje, Marija leži. U

gornjem dijelu su jaslice s

glavama životinja i

deveterokrakom zvijezdom, a

u donjem scene Kristova

pranja. U zadnjim trima

arkadama je prikaz poklonstva

mudraca.

Na gornjem dijelu drugog

pluteja je reljefni pojas

ukrašen troprutim pletenicama u obliku kružnica unutar kojih su stilizirane životinje, rozete.

Glavno polje drugog pluteja podijeljeno je u osam arkada. U prve četiri su smješteni likovi s

kompozicijom pokolja djece. Pod prvom arkadom je Herodot, a u drugoj je krvnik koji s lijevom

rukom drži dijete. U trećoj i četvrtoj arkadi su dvije bespomoćne majke. Tri iduće arkade prikazuju

bijeg u Egipat. U pretposljednjoj je Ivan koji drži Kristovu glavu u času krštenja, čija figura

nedostaje.

CRKVA NA PUNTAMICI Na gradskoj periferiji antička je cisterna pregrađena u predromaničku dvokatnu crkvu.

SAMOSTANSKE CRKVE

U Biogradu je, u blizini samostana sv. Ivana Evanđeliste i katedrale, sagrađen u 11. st. (oko 1069.)

ženski benediktinski samostan sv. Tome. Nakon rušenja samostana (Mlečani 1125.), redovnice sele

u Zadar, prvo u samostan sv. Marije (crkva je posvećena 1091.), a kasnije u sv. Dimitrija.

Crkva sv. Krševana, posvećena 1175., pripadala je muškom benediktinskom samostanu.

255



PREDROMANIČKA SKULPTURA

Iz ovog razdoblja još su tri crkve dobile elemente predromanike:

• katedrala - ciborij prokonzula Grgura

• sv. Krševan - arkada ciborija

• sv. Toma - ciborij.

Ciborij prokonzula Grgura

Ciborij je pronađen 1891. za vrijeme dogradnje zvonika katedrale sv. Stošije. Ciborij se sastojao od

četiri pravokutne stranice koje su nosila četiri stupa s kapitelima, a iznad je bila višestrana piramida

s akroterijem na vrhu.

U donjem pojasu koji prati luk

prednje strane (slika desno) nalazi se

složeni preplet troprute vrpce s

petljama. Trokutaste kompozicije u

uglovima ispunjene su s dvije različite

kompozicije. Na lijevoj strani su dva

heraldički postavljena psa (ili vuka), a

iza svakog psa nalazi se još jedan

mali psić. Na desnoj strani je prikazan grifon okrenut ulijevo koji davi janje, a prema njemu je

okrenuta ptica.Stražnja je stranica dosta rustičnije obrađena od ostalih strana. Pojas uz luk je ispunjen pleterom od

učvorenih tročlanih kružnica. Trokutne površine ispunjaju dva pauna, po jedan na svakoj strani.

U luku desne bočne strane je pojas dvoprutih vrpca koje se prepliću u pravokutne ornamente. U

lijevom uglu je motiv grifona koji davi janje, a prema grifonu je okrenuta ptica sa savijenim

dugačkim vratom (možda labud). Na desnoj strani je prikaz dva pauna koji piju iz kaleža.

U luku lijeve bočne strane je mrežasti pojas koji se sastoji od šest dvoprutih vrpca. U svakom uglu je

po jedan lav koji prednjim šapama davi janje. Na prednjoj strani ciborija nalazio se korniž s natpisom u dva reda. Ostale strane ciborija imale su

ornamentirani korniž. Na ciboriju se nalaze ostaci polikromije. Pletenice su bile žute boje, okviri

pletenica i unutarnje plohe lukova crvene, a pozadina plave boje.

Smatra se kako je prokonzul Grgur, donator ciborija, pripadao zadarskoj patricijskoj obitelji

Madijevaca koja je bila u srodstvu s vladajućom dinastijom hrvatske države. Bio je brat Vekenege,

majke opatice Čike, koja je osnovala benediktinski samostan sv. Marije u Zadru.

Ciborij se datira između 1033. i 1036., a važan je jer je osnova za datiranje drugih spomenika ove

grupe (zadarsko-splitska grupa: fragmenti ciborija iz sv. Tome, plutej i iz sv. Nediljice, ploče u

krstionici splitske katedrale i fragmenti ciborija i oltarne pregrade iz sv. Petra i Mojsija u Solinu).

256



Ciborij iz crkve sv. Tome

Godine 1956. prilikom radova u blizini crkve sv. Tome

nađena su dva veća kamena ulomka ukrašena reljefom s

pleternim motivima koji su pripadali dvjema stranama

ciborija. Sačuvani životinjski lik što je podsjećao na psa te

način klesanja pleterne vrpce jasno su dokazivali kako je

riječ o ciboriju vrlo srodnom onome s natpisom

prokonzula Grgura. Mnogo spolija koji su pripadali

ciboriju pronađeno je 1970.

Ciborij je bio četverostraničan, a bilo je moguće

rekonstruirati tri strane, a od četvrte su pronađena samo

dva komada. Krov je bio osmerobridni piramidalni.

Najbolje je rekonstruirana strana koja kao ukras luka ima

friz od kružnica kroz koje se provlače dvije troprute vrpce

tvoreći rombove i dva pauna, u svakom uglu po jednog.

Paunovi su zbog horror vacui okruženi virovitim

rozetama i biljnim viticama. Na ciboriju prokonzula

Grgura paunovi su vrlo površno izrađeni, a na ovom su

pomno isklesani. Jedna bočna strana je ukrašena

pletenicama, a u uglovima je stablo sa dva simetrična,

heraldički suprotstavljena psa (ili vuka). Taj je motiv sličan onom na lijevom uglu prednje strane

Grgureva ciborija, ali su tamo psi veći i nedostaje stablo u sredini.

Druga bočna strana je ukrašena križolikim petljama, osmicama, a u uglovima su se nalazili likovi

lavova koji dave janjad. Kompozicije su neobično slične onima na bočnoj strani Grgureva ciborija.

Prednja strana je najslabije sačuvana, ali prema Grgurevu ciboriju, tu bi se trebali očekivati grifoni

koji dave janjad ili što je manje vjerojatno dva pauna pored kaleža.

Kapitel stupa ciborija je bogato ukrašen, korintskog tipa. Kamen ciborija iz sv. Tome je mekan

(poput muljike) dok je Grgurev ciborij isklesan od tvrdog zrnatog vapnenca. Grgurev ciborij djeluje

kao grublja replika Tominog.

257



NASELJA I NASTAMBE

Dosadašnja istraživanja nisu donijela nikakvih čvršćih podataka o srednjovjekovnim naseljima. Ne

znamo točan izgled naselja ni tip stambene kuće, nije nam poznat razmještaj kuća i gospodarskih

zgrada, kao ni njihovo unutrašnje uređenje.

Slavenima je, a među njima i Hrvatima, u pradomovini drvo služilo kao osnovni materijal za

gradnju kuća. Vjerojatno su taj način izgradnje nastojali zadržati i u novoj domovini, osobito tamo

gdje su to omogućavali prirodni uvjeti - sjeverna Hrvatska, između Save i Drave, a vjerojatno su se

u početku i u Dalmaciji gradili objekti od drva, što nam donekle može objasniti i nedostatak nalaza

najstarijih naselja.

Hrvati su po doseljenju u ove krajeve nailazili su na starosjedilačko stanovništvo

poluromaniziranih Ilira, koji su se s vremenom s njima potpuno stopili. Kako su Iliri gradili svoja

naselja (gradišta) i grobove u tehnici suhozida, vjerojatno su na isti način izgrađivali i nastambe.

Stoga se može pretpostaviti kako Hrvati, po ugledu na zatečene Ilire preuzimaju njihovu vještinu i

način gradnje stambenih objekata te počinju graditi svoje kuće kamenim suhozidom.

Osnovni oblik stambene ilirske arhitekture na ovom području bila je prizemna kuća pravokutnog

tlocrta s jednom prostorijom, građena od kamena u suhozidnoj tehnici, s dvoslivnim krovom

pokrivenim slamom, trstikom ili kamenim pločama. Imala je zemljani pod, a u jednom dijelu bilo je

ognjište. Uz taj osnovni tip, sporadično se javljaju i drugi oblici primitivnih nastamba od trošnog

materijala, koji su tehnikom gradnje i oblicima identični neolitskim stambenim objektima. Njihova je pojava opravdana ako uzmemo u obzir stočarsko-zemljoradničko privređivanje, koje je

karakteristično i za autohtone stanovnike i za novopridošle Hrvate, koji su bili na gotovo istom

društveno-razvojnom stupnju rodovsko-plemenske organizacije. Polazeći od sličnosti u društveno-

organizacijskom obliku kao i u stupnju gospodarskog i kulturnog razvoja, asimilacija Hrvata s

autohtonim Ilirima, tekla je brzo. No vrlo je teško odrediti u kakvom je obliku kontinuitet prenesen,

odnosno što su Slaveni zatekli i kako su nađeno preuzeli i usvojili. Kod pojedinih predmeta,

najčešće željeznih artefakata (pređice, kresiva, noževi.), koji imaju analogije u predslavenskimkulturama, nije lako utvrditi jesu li ih Slaveni donijeli iz pradomovine kao konvergentne pojave,

nastale pod sličnim okolnostima, ili su ih preuzeli od starosjedilaca nakon doseljenja.

Hrvati su po doseljenju naselili mnogobrojna gradinska naselja. Njihovu prisutnost u

prapovijesnim gradinskim naseljima potvrđuju starohrvatska groblja na njima, ili u njihovoj blizini

(Bribirska glavica), a na drugima nalazimo površinske arheološke tragove koji potvrđuju prisutnost

Hrvata na njima.

Dva najočitija primjera kontinuiteta ilirsko-rimske kulture u srednjovjekovnu nacionalnu kulturu su

u prvom redu ta naselja, smještena pretežno na visokim brežuljcima, a zatim grobna arhitektura.

Osobito to vrijedi za naselja u zaleđu dalmatinske obale, daleko od urbanih središta (Radovin,

258



Bribir). Sva ova gradinska naselja obično su smještena na istaknutim, izoliranim i utvrđenim

brežuljcima, na važnim strateškim punktovima, redovito uz plodna polja u blizini vode. Rjeđa su

naselja smještena u nizinskim položajima i uz Jadransku obalu.

Do danas nije bilo moguće konstatirati autentične arhitektonske nalaze nastamba ne samo iz

vremena doseljenja, nego sve do 9. st. Razlog treba tražiti u načinu njihove gradnje i stanovanja - u

primitivnoj tehnici suhozida, kao i vjerojatnoj djelomičnoj upotrebi drva, šiblja i ševara. Drvena

grada vrlo brzo propada i podložna je požarima, a suhozid se lako ruši i vrlo često ga je teško točnije

datirati. To je moguće postići isključivo na temelju nalaza materijalne kulture (keramika, razni

predmeti kućne upotrebe, nakit, o ružje.) .

Izgled najranijih kuća i nastambi, koje su Slaveni preuzeli od ilirsko-rimskog stanovništva, nije

dobro poznat. Nešto svjetla u sliku o naseljima unijela su arheološka istraživanja ilirsko-rimskih

nalazišta i obrada njihovih ostataka. Istraživanja na Bribirskoj glavici (stara Varvaria), u Danilu i na

Beretinovoj gradini u selu Radovin kod Nina dala su vrijedne podatke na osnovi kojih se može

pratiti razvoj, oblici i tehnika gradnje kuće ilirsko-rimskog vremena, ali, na žalost izostali su podaci

0 životu Hrvata na tim gradinama. U Danilu su pronađeni tlocrti ilirskih kuća usječeni u živac čiji je

prvotni izgled još uvijek teško rekonstruirati, no u Radovinu se može jasno pratiti evolucija, oblici i

tehnika gradnje, pa i sistem naselja. Istraživanja na Bribirskoj glavici iznijela su na vidjelo nešto

temeljnih arhitektonskih ostataka koji se pripisuju srednjovjekovnom naselju, no to naselje nije biti

starije od 13. st.

Vjerojatno najzanimljivije starohrvatske naseobinske tragove pružila su istraživanja u Ninu, istočno

od crkve sv. Križa. Tu su otkrivene suhozidne adaptacije ruševne antičke arhitekture, čime su se

dobile nove jednoprostorne pravokutne stambene prostorije. U dvjema takvim prostorijama

otkrivena su kućna ognjišta, a u jednoj je otkrivena, najvjerojatnije, kultna sahrana djeteta, uz koje je

kao grobni prilog nađena i keramička posuda. Od ostalih arheoloških nalaza na površini

novonastalih stambenih objekata uz nalaze rimske materijalne kulture otkriven je veći broj ulomaka

slavenske keramike i nekoliko cijelih posuda. Osim keramike, unutar tog prostora nađena su i tri

brončana praporca i jedan avarski jezičac, ukras pojasa. Spomenuti se nalazi okvirno datiraju u 8. st.

čime potvrđuju prisutnost slavenskog etničkog elementa u to vrijeme na tom prostoru, a to su bili

Hrvati, koji su na ruševinama antičkog Nina podigli svoje domove. Nin je za vrijeme seobe naroda

bio porušen, a Hrvati ga neposredno po doseljenju naseljavaju i obnavljaju, a već početkom 9. st.

postaje centar franačke Hrvatske.

1 u Bosni je otkriveno nekoliko slavenskih naselja (tragovi slavenskih nastambi u Žabljaku kod

Doboja, u Mušićima kod Višegrada unutar ostataka rimskih građevina i izvan njih pronađeni su

ostaci vrlo primitivnih slavenskih nastambi, u Tutnjevcu kod Tuzle, te u Batkovici kod Bijeljine).Vjerojatno su se Hrvati, kao i drugi Slaveni, u pradomovini i u novim krajevima nastanjivali po

rodovima, a veličina naselja ovisila je o veličini roda. Zasad još ne znamo kolika su bila pojedina

259



starohrvatska naselja. Po broju otkrivenih grobova na pojedinim nekropolama čini se kako su u

Dalmatinskoj Hrvatskoj naselja bila vrlo mala. Ovo vrijedi i za ona dosad najveća istražena groblja

(Sv. Spas u Cetini, Crkvina u Biskupiji i Begovača u Biljanima Donjim), samo što su ona bila

mnogo duže u upotrebi.

Među otkrivenim starohrvatskim nekropolama iz 8. i 1. pol. 9. st. nigdje nisu uz nekropole otkriveni

i tragovi naselja. O smještaju naselja zasad možemo samo pretpostavljati kako su se nalazila u

neposrednoj blizini nekropola, a nije isključeno da je svako naselje imalo svoju nekropolu. O

izgledu tih naselja nemamo nikakvih podataka. Na najplodnijim područjima središnjeg dijela

Ravnih kotara, gdje je gustoća starohrvatskih nekropola najveća (Kašić, Smilčić, Biljane Donje)

nalaze se i relativno brojni ostaci još neistraženih villa rustica, a u neposrednoj blizini tih antičkih

gospodarskih zdanja locirana su starohrvatska groblja. Na tom su terenu uočeni i tragovi ruralne

stambene arhitekture izvan kompleksa villa rustica, nastale najvjerojatnije u nesigurnim vremenima

kasne antike. Uz autohtoni element tom su se arhitekturom koristili i Hrvati kao što su se

najvjerojatnije koristili i ostacima villa rustica. To nam sugeriraju lokacije starohrvatskih groblja.

Pored ilirsko-rimskih gradinskih naselja, i drugih antičkih urbanih i ruralnih aglomeracija koje su

nastanili Hrvati po doseljenju, nisu na tlu Dalmacije otkrivena čisto slavenska gradišta, koja

predstavljaju osnovni tip utvrđenog naselja kod Slavena. Na tlu Dalmacije tih naselja vjerojatno nije

ni bilo, njih su na tom području zamijenila ilirsko-rimska gradinska naselja, koja su imala istu

funkciju.

Od početka 9. do završetka 11. st. dolazi do stabilnijeg načina izgradnje arhitektonskih objekata, koji

su se podizali u vrijeme snažnijeg ekonomskog i političkog kontakta hrvatskog područja s

gradovima bizantskog temata. Tako u 1. pol. 9. st., posredstvom benediktinaca i franačkih misionara

prodire kršćanstvo sve dublje u zaleđe obale, što se odrazilo na gradnju sakralnih objekata.

Osim brojnih sakralnih objekata izgrađenih na području Dalmatinske Hrvatske od sred. 9. do 12. st.,

građene su u to vrijeme, iako rijetko, i monumentalnije stambene građevine. O tome svjedoči

nekoliko kamenih nadvratnika s imenima đakona odnosno prezbitera Gumpertusa koji su nađeni u

neposrednoj blizini crkve sv. Marte u Bijaćima kod Trogira, a bez sumnje su pripadali stambenim

zgradama.

260



VIŠESLAVOVA KRSTIONICA

Uvod

Krstionica iz vremena kneza Višeslava dugo je vremena predstavljala ključni arheološki spomenik ne

samo za pokrštavanje Hrvata, već i za organizaciju crkvene vlasti u prvom političkom i vjerskom

središtu Hrvata, u Ninu. No, u stručnoj se literaturi osporila njena rana datacija i postavilo pitanje

njenog podrijetla.

Pronalazak

Krstionica iz vremena kneza Višeslava, koju je dao izraditi svećenik Ivan otkrivena je u sklopu

župne crkve u Ninu, prigodom rušenja baptisterija te crkve 1746. Prenesena je u Veneciju, gdje je

1853. otkrivena u kapucinskom samostanu Redentore na Giudecchi, a odatle je prenesena u Museo

Correr na Canalu Grande u Veneciji. Godine 1942., razmjenom kulturnih dobara između NDH iItalije, krstionica je dospjela u Zagreb u palaču HAZU, te je 1958. prenesena u MHAS u Splitu.

Kopija se nalazi u područnoj zbirci zadarskog arheološkog muzeja u Ninu.

Materijalni opis

Krstionica je zapravo

šesterostrani krsni zdenac

za imerziju isklesan iz

monolitnog bloka

mramora. Visoka je

90 cm, i ima promjer od

120 cm. Uz brid svake

stranice reljefno je

isklesan po jedan tordirani

stupić sa stiliziranim

kapitelom. Po sredini

prednje strane zdenca

nalazi se reljef procesionalnog križa ispunjenog troprutom pletenicom s okulusom u sredini i

manjim voluticama na završecima triju krakova. U višestruko profiliranom gornjem rubnom pojasu

teče motiv plastičnog astragala i epigrafičko polje s natpisom. Natpis teče preko svih stranica i

nastavlja se u jednom retku na plohi pete, a završava s dva retkana polju neukrašene šeste stranice.

Radi se o posvetnom natpisu s naglašenom zavjetnom komponentom.Pisan je u metričkoj formi. Iz

natpisa se saznaje kako je zdenac dao izraditi i postaviti svećenik (prezbiter) Ivan na čast sv. IvanuKrstitelju u vrijeme kneza Višeslava.

261



Natpis

+ HEC FONS NE(m)PE SVM(m?)IT INFIRMOS VT REDDAT

ILLVMINATOS HIC EXPIANT SCELERA SVA QVOD

[de primo] SVMPSERVNT PARENTE VT EFFICIANTV

R CHR(ist)ICOLE SALVBRITER CONFITENDO TRINV(m) P(er)

HENNE(m) HOC IOH(annes) PR(es)B(iter) SVB TE(m)PORE VVISSAS

CLAVO DVCI OPVS BENE CO(m)PSIT DEVOTE IN HONORE VIDELICET S(an)C(t)I

IOH(ann)IS BAPTISTE VT INTERCEDAT P(ro) EO CLIENTVLOQVE SVO

Qte4-ea/Ni\UMW\mH)

SIero m rp

mmši jmiocjjBvo

Ovo (vrelo) izvor prima naime nemoćne, da ih prosvijetli. Ovdje se čiste od svojih zločina što ih

primiše od prvoga roditelja, da postanu kršćani spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo je

djelo vješto (majstorski) napravio svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava, iz pobožnosti pak u čast

Sv. Ivana Krstitelja, da posreduje za nj i njegova štićenika.

Problematika

Prema sačuvanom natpisu starija historiografija datirala je zdenac obično oko 800., kad je došlo do

pokrštavanja Hrvata, povezujući ga s hrvatskim knezom Višeslavom koji je u pisanim povijesnim

izvorima nepoznat, ali ga se smatralo prvim krštenim hrvatskim vladarom. Nepostojanje

historiografskih podataka, osim onih u natpisu krsnog zdenca, koji bi se vezali uz Višeslava i

pomanjkanje čvršćih stilsko-umjetničkih pokazatelja u ukrasu krsnog zdenca, rezultirali su u našoj

262



historiografiji različitim i nejedinstvenim mišljenjima o datiranju tog spomenika. Dakle, uz

spomenik se veže nekoliko problema:

• problem datacije (od 8. do 11. st.)

• problem porijekla (je li nađena u Ninu ili nije)

• problem historičnosti kneza Višeslava (je li on zaista postojao jer nije potvrđen u povijesnim

izvorima, je li to Visan, vođa polapskih Bijelih Hrvata).

Mnogi su se znanstvenici, domaći i strani, bavili problematikom ovog spomenika, bilo s povijesne,

povijesno-umjetničke, epigrafsko-paleografske te na koncu lingvističke strane - Zadranin Giusepe

Ferrari-Cupilli, Ivan Kukuljević-Sakcinski, Franjo Rački, Luka Jelić, Cattaneo, Stuckenberg, Ferdo

Šišić, Ljubo Karaman, M. Šeper, Mate Suić, Nada Klaić, Stjepan Gunjača, Vedrana Delonga, Ivo

Petricioli, Stjepan Pantelić i drugi.

Kronološki pregled problematike

Podaci vezani uz Višeslavov zdenac i njegovu prvotnu ubikaciju provlače se u literaturi od sredine

19. st. Na temelju pretpostavke zadarskog povjesničara Giuseppea Ferrari-Cupillija (1860.), koji se

oslanja na danas izgubljeno rukopisno djelo tzv. Anonim Filippi, ustalilo se mišljenje kako zdenac

potječe iz Nina odakle je odnesen, vjerojatno u Veneciju, 1746., prilikom rušenja zgrade ninskog

baptisterija.

Kad je krstionica otkrivena 1853. u kapucinskom samostanu o tome su pisali lokalni venecijanski

listovi. U mnogim nagađanjima kome pripada ime VVISSASCLAVO mislilo se kako se radi oruskim knezovima koji su bili u doticaju s rimskom crkvom.

U domaćoj historiografiji na krstionicu je prvi ozbiljnije upozorio Ivan Kukuljević (1857.), a kneza

iz natpisa identificirao sa zahumskim "velikim županom" Višeslavom. U isto je vrijeme Zadranin

Ferrari-Cupilli (1860.) reagirao na venecijanske članke tvrdeći kako se radi o hrvatsko-

dalmatinskom knezu. On je 1860. u časopisu La Voce Dalmatica iznio svoje mišljenje o zdencu,

oslanjajući se na danas izgubljeno djelo tzv. Anonim Filippi koje je napisano krajem 18. st. To je

djelo sadržavalo dosta vrijednih podataka o arheološkim spomenicima u Ninu i o prvimistraživanjima, a piše i o rušenju baptisterija ninske katedrale 1746. U djelu je stajalo kako je

baptisterij bio okrugao, presvođen, te je imao četiri niše, a u sredini ukopan zdenac do koga se

silazilo preko pet stepenica. Prilikom rušenja krstionice, netko je kriomice odnio kamenu posudu

(vasea) "s isklesanim grbovima i natpisima". Prema ovim spisima Ferrari-Cupilli zaključuje kako se

radi upravo o Višeslavovoj krstionici, te kako je ona u to vrijeme i mogla biti odnesena jedino u

Veneciju. Što se tiče navedenih grbova, Ferrari-Cupilli smatra kako je ovaj pisac iz 18. st. ukrase

mogao smatrati grbovima (jer je rušenje bilo 1746., a djelo je napisano pedesetak godina kasnije).

Prema Anonimu baptisterij ninske katedrale imao je ukopanu kamenu posudu gdje se nekad vršilo

krštenje uranjanjem. Podaci iz tzv. Anonima Filippa, koje Ferrari-Cupilli koristi, imaju potvrde u

263



dva znatno starija svjedočanstva - iz 16. st. i s početka 17. st. Tada su papinski vizitatori posjetili

Nin i opisali sakralne objekte u Ninu. Vizitator iz 16. st. Agostino Valier spominje kako se u

katedrali u staroj sakristiji nalazi velika kamena posuda za krštenje, a vizitator Michiel Priuli iz

17. st. kaže kako je krstionica s lijeve strane glavnog oltara u kapeli te kako je u obliku cisterne.

Ferrari-Cupilli je krstionicu datirao potkraj 9. st., povezujući svećenika Ivana spomenutog na zdencu

s osobom istog imena i funkcije koja se spominje u papinom pismu knezu Branimiru.

Franjo Rački prihvaća teoriju Ferrari-Cupillija, ali smješta Višeslava između Mutimira (892.-910.)

i Tomislava (910.-930.).

Potaknut datacijom obojice inozemnih istraživača, R. Cattanea (1891.) i F. Stuckelberga (1909.),

koji su krstionicu obradili sa stilskog gledišta i smjestili je na prijelaz 8. u 9. st., Luka Jelić (1902.)

je u potpunosti prihvatio Ferrari-Cupillijev stav o ninskom porijeklu krstionice. Po Jeliću, Višeslav

je suvremenik Karla Velikog koji živi u doba kad Karlo Veliki širi prema istoku svoje granice, ali i

kršćanstvo. Tako bi Višeslav bio prvi poznati i pokršteni knez Primorske Hrvatske.

To je mišljenje podržao Ferdo Šišić (1914.) i unio ga je u hrvatsku historiografiju pa se ono i

najviše proširilo. Ljubo Karaman je također unio to mišljenje u svoju sintezu ranosrednjovjekovne

hrvatske umjetnosti (1930.), a te je stavove i kasnije višekratno branio (1943., 1960.) tumačeći

stilske elemente zastupljene na spomeniku karakteristikom ranijeg predromaničkog razdoblja, tj. 8. i

početka 9. st.

Suprotno Karamanu i krugu njegovih istomišljenika, M. Šeper je (1957.) pokušao dokazati nastanak

zdenca u 11. st., temeljeći svoje stavove na stilsko-umj etničkoj analizi, te posebice na jezičnim i

paleografičkim pokazateljima u natpisu. On uspoređuje ovaj natpis s natpisom na ciboriju

prokonzula Grgura, na kojem se susreću slične osobine pri skraćivanju riječi. Poznato je kako je

Grgur živio 1033., 1036. godine, pa je zato i smješta u Grgurovo vrijeme.

U novijoj hrvatskoj historiografiji Šeperovu mišljenju priklonila se Nada Klaić (1971., 1990.) i

odbacila Višeslavov krsni zdenac kao arheološki izvor za pokrštavanje Hrvata.

Karaman pobija to mišljenje, pozivajući se na autoritet Cattanea i Stuckelberga (koji su datirali

krstionicu na osnovi svog velikog iskustva u proučavanju skulpture ranog srednjeg vijeka). Istaknuo

je pojavu astragala na krstionici što je klasičan motiv koji se češće susreće u ranijem razdoblju

predromanike. Uzima u obzir i pojavu produžene vertikalne haste nekih slova što je karakteristična

pojava za natpise 9. st., a što se ne susreće na Grgurevu ciboriju. Također naziv "dux" se ne javlja u

našim dokumentima 11. st.

Stjepan Gunjača (1973.) vidi u ovom spomeniku arheološki dokaz o procesu hrvatskog

pokrštavanja koji, započet za kneza Borne početkom 9. st., traje i dalje u vrijeme kneza Višeslava,

pa time određuje nastanak krstionice pred kraj trećeg desetljeća 9. st.Daljnji doprinos temi dao je Mate Suić koji je donio nove i znanstveno fundirane argumente za

dataciju krstionice na početak 9. st. jer je kontrakciju copsit pravilno razriješio sa compsit (como, 3.

264



= ukrasiti) umjesto sa compsuit (compono, 3. složiti, pomiriti) kako su kontrakciju rješavali ostali

autori.

Na brojne nejasnoće vezane uz porijeklo Višeslavova krsnog zdenca, točnije njegova pretpostavljena

prvotna položaja u okviru ninske krstionice potanko je upozorio Ivo Petricioli (1984.). On se

priklanja dataciji spomenika u 9. st., ali ostavlja pitanje ubikacije zdenca u okviru ninskog

baptisterija upitnim. On navodi kako sva ova mišljenja nisu čvrsto utemeljena jer se argumenti u

vezi s datiranjem oslanjaju na arbitrarna mišljenja Cattanea i Stuckelberga (prijelaz 8. na 9. st.), a o

mjestu nalaza se raspravlja samo na temelju pretpostavke Ferrari-Cupillija.

Petricioli smatra kako se pitanje prvotnog položaja krstionice može riješiti samo revizijskim

arheološkim istraživanjima u krugu episkopalnog kompleksa u Ninu, a također se osvrće na Jelićeva

istraživanja.

Jelić je 1902. pretpostavio kako se baptisterij nalazio na površini današnje, nove sakristije. On 1910.

vodi arheološka istraživanja te nailazi na zidove baptisterija na mjestu gdje ih je opisao Priuli, lijevo

od glavnog oltara, gledajući od ulaza, ali nije im posvetio mnogo pažnje (tlocrt je unio u skicu

nalaza). On se povodio za Anonimovim opisom okruglog baptisterija sa četiri niše, te je nastavio

kopati zapadno od pronađenog zida gdje je nacrtao veliku kružnu građevinu sa četiri prostrane niše.

No fotografije njegovih arheoloških sondi se ne poklapaju s tim - na tim fotografijama nema zida

koji bi odgovarao tom tlocrtu. Suić i Perinić su 1960. izvršili revizijska istraživanja te su također

potvrdili kako nema takvih zidova.

Petricioli na Jelićevu nacrtu (slika desno)

izdvaja jednu pravokutnu prostoriju koja

ima dva dulja zida koja su dovoljno

debela za nošenje svoda, a u njima se

nalaze i četiri niše, po dvije u svakome.

Osvrćući se na Anonimov tekst

zaključuje kako se opis zgrade

baptisterija - okrugao, presvođen sa

četiri niše - ne treba doslovno shvatiti jer

je tekst napisan pedesetak godina nakon

što je baptisterij srušen (isti argument

kod zamjene ukrasa s grbovima).

Petricioli pretpostavlja kako bi se tu

mogli naći ostaci krstionice.

Željko Rapanić krstionicu određuje kao predromaničku, i navodi kako se pri

265



datiranju polazi od nepotvrđenih povijesnih pretpostavki. Likovni elementi na njoj se podređuju

povijesnim zaključcima koji su nedovoljno argumentirani.

Najnoviji rad vezan uz Višeslavovu krstionicu je knjiga Hrvatska krstionica Stjepana Pantelića

(2000.) koji spomen kneza iz natpisa razlučuje kao Vissi Slavo duci - Visan, kralj Polabljanja. Visan

se u franačkim izvorima spominje tri puta. U njima se navodi kako su slavenskog vojskovođu

Visana ubili Sasi. Istraživanja su pokazala kako Visan potječe od polapskih Slavena ili Obodrita oko

Visle i Odre. To su Bijeli Hrvati koji su u Polablje došli još u 6. st.

Zaključak

Unatoč svim historiografskim i povijesno-umjetničkim nejasnoćama, dvojbama vezanim uz mjesto

nalaza, te točno datiranje i historičnost kneza Višeslava, čini se kako ukupan izgled zdenca: oblik,

stilsko-likovno rješenje kamenih ploha, te sadržajne komponente natpisa govore o datiranju

spomenika u prva desetljeća 9. st., s pretpostavljenom radioničkom provenijencijom na tlu sjeverne

Italije.

266



WESTWERK

Westwerk je oblikovanje posebnog dvoetažnog prostora ispred glavnog broda, na zapadnoj strani

crkve. On predstavlja najizrazitiju inovaciju karolinške arhitekture. Istraživači još nisu suglasni koja

je njegova funkcija, ali ga prepoznaju u pojedinim crkvama karolinškog doba.

Što se tiče funkcije izdvojile su se dvije osnovne teze. Njemački autori drže kako je westwerk u

prvom redu Kaiserkirche, odnosno prostor koji je služio kako bi car ili drugi dostojanstvenik

nadgledao i sudjelovao u liturgiji, zbog čega je gornja prostorija otvorena prema glavnom brodu. Po

tezi C. Heitza on bi u osnovi služio liturgičkom komemoriranju i glorifikaciji Spasitelja.

Westwerk izvana djeluje monumentalno zahvaljujući snažnom srednjem tornju iznad oltarnog

prostora i dvama stubištima koji flankiraju pročelje. U prizemlju se nalazi središnja prostorija koja

povezuje zdanje s crkvom, a na katu je kultni prostor s oltarom.

Pojedini autori prepoznaju westwerk i kod hrvatskih crkava, kao još jedan element koji pokazuje

snažan udio karolinške komponente u razvoju umjetnosti na ovom prostoru.1 No s obzirom kako se

taj prostor kod crkava koje oni izdvajaju razlikuje od onog koji se javlja u Zapadnoj Europi, pojava

westwerka u predromaničkom graditeljstvu u Hrvatskoj ostaje upitna.

Prvi je kod nas tu pojavu uočio Vladimir Gvozdanović (koji je u međuvremenu postao Peter

Vladimir Goss). Zatim se tim pitanjem bavio Miljenko Jurković, koji je specifičnosti sličnog

arhitektonsko-liturgičkog oblikovanja dalmatinskih ranosrednjovjekovnih crkava nazvao

"reduciranim" ("atrofiranim") westwerkom. On je također iznio hipotezu kojim je putem ta pojavadospjela u ove krajeve davši glavnu posredničku ulogu saskom teologu i filozofu Gottschalku koji je

boravio na dvoru kneza Trpimira, zbog analogija u tlocrtu bazilike u Petersbergu kraj Fulde i

bazilike na Crkvini u Biskupiji. No, i autori koji prihvaćaju postojanje westwerka u hrvatskoj

predromanici, kao što je Tomislav Marasović, smatraju kako to nije uvjerljivo te je potrebno

potražiti i druge dodire i prodore utjecaja. Gottschalka je teško povezati s arhitektonskim oblicima

jer se on bavio drugim stvarima.

Westwerk u hrvatskoj predromanici vide i: Ante Milošević, Vedrana Delonga, Ivo Petricioli, NikolaJakšić, Radomir Jurić. Autori koji smatraju kako se westwerk ne javlja kod predromaničkih crkvi u

Hrvatskoj su: Dušan Jelovina, Janko Belošević, Ante Uglešić.

Autori koji drže kako se westwerk javlja u Hrvatskoj, kao ključne građevine navode dvije crkve:

^ sv. Spas na vrelu Cetine

^ sv. Lovre u Zadru.

1 Drugi arhitektonski element u kojem se vidi franački utjecaj bilo bi oblikovanje zvonika na zapadnom pročelju crkvi,

organski vezanih s predvorjem i crkvom. Sačuvani zvonici su kod crkvi: sv. Spas na Vrelu Cetine (najstariji je, iz 9. st.), sv. Teodor u Splitu (Gospe od Zvonika) i sv. Lovre u Zadru. Temelji zvonika sačuvani su kod sljedećih crkvi: sv. Marija (Stomorica) u Zadru, crkva u Ošlju, crkva u Žažviću, crkva u Koljanima, sv. Marta u Bijaćima, sv. Cecilija (Stupovi) u Biskupiji, katedrala u Biogradu, sv. Marija na Crkvini, sv. Martin u Splitu. Sa slika i crteža su poznati sljedeći zvonici: zvonik splitske krstionice, sv. Mihajlo u Stonu, sv. Nedje ljica (sv. Ivan) u Zadru.

267



SV. SPAS NA VRELU CETINE

Sv. Spas je troapsidalna jednobrodna crkva trolisno postavljenog

svetišta s westwerkom na zapadnoj strani (slika dolje i lijevo).

Ima zvonik na pročelju. Prizemlje westwerka je svodovima i

lučnim nadvojima trodijelno segmentirano. Prema Marasoviću

taj donji dio je odgovarao "kripti", no tu nisu nađeni grobovi i

Marasović samo pretpostavlja kako su se tu nalazili grobovi

ktitora župana Gastike i njegove obitelji (majke Nemire i

sinova).

Na katu se središnji

prostor široko lučno otvara prema crkvi (tri otvora rema

glavnom brodu). Gornji je kat imao poseban pristup kroz

ulaz izvan zgrade. Ovo ide u prilog tumačenju takvih

prostora kao mjesta odakle su vladar (u ovom slučaju bi to

bio župan Gastika) i drugi uglednici pratili misu.

SV. LOVRE U ZADRU

Crkva sv. Lovre u Zadru druga je ključna građevina za

proučavanje westwerka na našem području (slika dolje). Postoje crteži zvonika koji su bili spojeni s

predbrodom. Zapadni dio prizemlja podijeljen je s tri niše. U južnoj niši bilo je stubište za gornji kat.Preostali dio prizemlja bio je podijeljen trodijelnim

bačvastim svodom. Sličan raspored je i na gornjem

katu. Na istočnom zidu među stupovima je bio otvor

prema samoj crkvi (loža za uglednika). Gradnja

zapadnog dijela se datira u 2. pol. 11. st.

Sama crkva pripada trobrodnim građevinama s

kupolom i pravokutnom upisanom apsidom. Kupolanije sačuvana, ali je ostao njen donji zid u središnjem

kvadratu što ga čine četiri stupa što pokazuje

karakterističnu konstrukciju quincunxa2

2 Arhitektonski tip kojem je osnovna značajka četiri stupa koja nose središnju kupolu, te se tako formira devet svodovnih polja, među kojima je najveće četvrtasto središnje polje oslonjeno na četiri stupa, a presvođeno središnjom kupolom.

268



Pojedini autori westwerk prepoznaju i kod slijedećih crkvi:

^ Sv. Cecilija (Stupovi) u Biskupiji - istovjetno oblikovanje zapadnog korpusa kao i crkva

sv. Spasa, te vanjsko raščlanjenje kontraforima. To je trobrodna troapsidalna crkva.

^ Sv. Marija na Crkvini u Biskupiji - trobrodna troapsidana građevina kojoj se westwerk pripisuje

na osnovi ostataka predbroda i zvonika, te na osnovi grobova dostojanstvenika čime se westwerk

kao zapadni element skladno uklopio u funkciju građevine - mauzolej.

^ Sv. Stjepan na Otoku u Solinu - tu je najpouzdanije u Hrvatskoj ustanovljena funkcija westwerka

kao kripte - mauzolej vladara sudeći po nalazu sarkofaga kraljice Jelene (umrla 976.).

^ Crkva u Žažviću - ranokršćanska crkva preuređena u ranom srednjem vijeku. Zna se kako je

imala zvonik na pročelju. Narteks je vjerojatno izvorno ranokršćanski, pa je gradnjom zvonika

podignut na kat i pretvoren funkcionalno u westwerk.

^ Sv. Petar i Moj sije u Solinu - ovdje je 1075. okrunjen kralj Zvonimir, crkva pokazuje znake

westwerka, ali ona po arhitektonskim osobinama izrazito pripada protoromanici.

^ Osmerokutna crkva u Ošlju kod Dubrovnika - rotonda s pravokutnim predbrodom koji nije

organski vezan s centralnim prostorom (ide u prilog tezi kako je westwerk zasebna crkva, što je

ovdje i arhitektonski potvrđeno).

^ Sv. Marija (Stomorica) u Zadru -

slične je kompozicije kao i crkva u

Ošlju, ali ovdje se radi o peterokonhnoj - T T

crkvi.

269



Povij est



POČECI KRŠĆANSTVA

O pokrštenju Hrvata tijekom dugogodišnjih diskusija razlučila su se dva osnovna mišljenja. Prema

jednom, Hrvati su pokršteni u 7. ili 8. st., a kršćanstvo su prihvatili od svećenika koji su djelovali iz

dalmatinskih gradova dok su zastupnici drugog mišljenja tvrdili su kako su Hrvate pokrstili franački

svećenici u 9. st. Tek se u najnovije vrijeme počinje se isticati gledanje prema kojem je prihvaćanje

nove vjere višestoljetni niz utjecaja što su dopirali naizmjenično i s oscilirajućim intenzitetom iz raznih

vjerskih središta (slika dolje), pri čemu valja razlikovati prihvaćanje kršćanstva od strane elite ili

zajednice od istinskog usvajanja vjere. Č ak i nakon više stoljeća formalnog prihvaćanja kršćanstva,

mnogi su se vjernici držali starih, poganskih običaja i vjerovanja, kako u nas, tako i u Europi.

Prvi dodiri s kršćanstvom

Prve dodire s kršćanstvom Hrvati su ostvarili po doseljenju. Posljedice razaranja tijekom seobe nisu

bile onakvih razmjera kakvim ih je prikazivala starija historiografija, te se kršćansko stanovništvo

održalo ne samo u priobalnim gradovima i na otocima nego i u enklavama u zaleđu.

271



No kako nemamo pouzdanih saznanja o stupnju kristijanizacije antičkog stanovništva u Dalmaciji i

Panoniji teško je procijeniti koliku su ulogu njegovi ostaci igrali u preobraćivanju Hrvata. Veći broj

sačuvanih kasnoantičkih crkava upućuje na intenzitet kontakata Hrvata s kršćanstvom.

Poticaj širenju kršćanstva među Hrvatima davala su i organizirana nastojanja rimske Crkve i carstva.

Dosad se redovito sumnjalo u ulogu Heraklija, a u novije vrijeme i Ivana Ravenjanina, u

pokrštavanju Hrvata, no Radoslav Katičić je pokazao kako u vijestima Konstantina Porfirogeneta i

Tome Arhiđakona postoji povijesna jezgra kojoj treba pokloniti povjerenje.

Nakon avaro-slavenskog poraza, Bizant u Dalmaciji preuzima inicijativu zahvaljujući diplomatskoj

vještini, ali i prevlasti na moru koja mu omogućuje kontrolu obale i otoka. S Hrvatima se sklapa

ugovor kojim oni dolaze u položaj federata, što se može vidjeti iz njihova kasnijeg odnosa prema

carevima. U vrijeme smirivanja prilika na istočnoj jadranskoj obali, Bizant je kontrolirao i situaciju

u Rimu. Pape su ovisili o ravenskom egzarhu, a upravo u vrijeme misije Ivana Ravenjanina

bizantska se vlast u Italiji nakon pobuna i nemira konsolidirala. Koordiniranju djelovanja Carigrada

kao političkog središta i Rima kao crkvenog potpomogla je činjenica da je papa u to vrijeme bio

Ivan IV., rodom iz Salone. On je 641. u Dalmaciju i Istru poslao opata Martina sa zadaćom da od

Slavena otkupljuje sužnjeve, i da sakuplja svetačke relikvije. Misija je završila s uspjehom, što bi

bilo nemoguće da odnosi između carstva i Slavena nisu bili uređeni.

U sklopu te opće djelatnosti na sređivanju prilika u Dalmaciji, u Split je upućen i Ivan iz Ravene.

Nakon smrti nadbiskupa Teodora i pljačke Salone, a možda i prije nje, salonitanska Crkva seli u

carsku palaču. U palaču je bio upućen i Ivan Ravenjanin, sa zadatkom da ponovno organizira

salonitansku nadbiskupiju. Širenje kršćanstva među Hrvatima nije mogao biti primarni Ivanov cilj,

no nezamislivo je da poduzetan svećenik kakav je bio Ivan ne pokuša barem donekle širiti vjeru

među onim Hrvatima koji su živjeli nadomak dalmatinskih gradova i na otocima. On je i u tome

morao uživati potporu Rima, što vidimo iz pisma pape Agatona (678.-681.).

No svemu tome ne treba pridavati preveliku važnost. Kontakti Rima i Carigrada bili su po svoj

prilici održavani samo s Hrvatima između Zrmanje i Cetine, a kako ni tamo nije postojala središnja

vlast, i te su se veze nužno svodile na kontakte s nekim od glavara. Tako su susreti Hrvata s

kršćanstvom u to vrijeme sporadični.

Arheoloških potvrda za pokrštavanje u 7. st. nema, ali je izvjestan pokazatelj i vrlo mali broj

paljevinskih grobova. Kasniji skeletni grobovi s grobnim prilozima pokazuju kako je kršćanstvo

prihvaćano formalno i sporo, ali je stanovita promjena do početka 9. st. već bila provedena.

Intenzivno pokrštavanje - franački misionari

Razdoblje intenzivnog pokrštavanja Hrvata, u kojemu je novu vjeru prihvatila ne samo elita nego i

čitava zajednica, započelo je nakon franačkog osvajanja Liburnije i Dalmacije. Godine 812. sklopljen

je Aachenski mir, kojim su uspostavljene stoljetne granice na istočnom Jadranu. Dalmacija je politički

272



podijeljena između Franaka i Bizanta. Crkvena jurisdikcija nije u aachenskom ugovoru nigdje

spomenuta, ali odgovor nam nudi Trpimirova darovnica, odnosno veze što su postojale između

hrvatskih knezova (Mislava i Trpimira) i salonitanskog nadbiskupa. Vidljivo je kako je salonitanska

nadbiskupija i dalje nadležna za središnji dio hrvatske kneževine (Trpimir nadbiskupu potvrđuje sve

posjede na hrvatskom području, i daruje mu neko zemljište i prihod desetine s kliškog posjeda).

Tada počinje intenzivno pokrštavanje Hrvata koje su provodili franački misionari, što je vidljivo u

materijalnoj kulturi. Petricioli je u istraživanju zadarskog ambona ukazao na jedan element

franačkog misionarenja - prikaz sv. Luke kao teleta, a ne vola, tipičan za irske rukopise. To bi

moglo upućivati na miroljubive metode pokrštavanja, kakvima su se koristili irski misionari, zbog

čega u Hrvatskoj (koliko znamo) pokrštavanje nije izazvalo otpora.

Uspjesi franačkih misionara, pojačani utjecajima iz priobalnih gradova, odrazili su se najjasnije u

intenzivnoj gradnji i opremi crkava sredinom 9. st. Osim Trpimirove zadužbine u Rižinicama,

namijenjene glavnom nositelju zapadnih utjecaja - benediktincima, u tu skupinu možemo ubrojiti i

crkve na Lopuškoj glavici, crkvu u Vrpolju kod Knina, Žažvicu kod Bribira i Kašiću kod Zadra.

Njima valja pribrojiti i samostan sv. Bartolomeja u Kninu. Crkve u blizini Knina, Klisa i Bribira -

odreda važnih političkih središta - mogle su nastati samo ako je kršćanstvo bilo konačno prihvaćeno

od vodećeg hrvatskog sloja.

Građevinska i skulptorska djelatnost nesmanjenim se intenzitetom nastavlja u 2. pol. 9. st., u doba

kneza Branimira. Prihvaćanje liturgijskih obrazaca ambrozijanskog ritusa potvrđuje premoć

franačkih misionara nad drugim utjecajima. Zapadni obred i latinsko pismo u to su vrijeme

prihvaćeni kao "državni" oblik iskazivanja vjere. Glagoljica na Kvarneru u 10. i 11. st. ipak je samo

periferna pojava u granicama hrvatske države.

Osnivanje ninske biskupije

Osnivanje Ninske biskupije

važan je trenutak u hrvatskoj

crkvenoj povijesti, jer se tada prvi put na hrvatskom

području organizira crkvena

hijerarhija. Danas prevladava

mišljenje kako je ninska

biskupija osnovana u vrijeme

pontifikata Nikole I., nakon

što je dalmatinsko svećenstvo

pristalo uz Focija, a Domagoj

postao knezom (864.-867.).

273



Nin je bio važno crkveno središte u kasnoj antici, a barem tri sakralna objekta preživjela su

razdoblje Seobe i ušla u rani srednji vijek (kasnija katedrala, sv. Marija, sv. Andrija u Zatonu). Nin

je zbog toga bio očito jedno od jačih kršćanskih središta na području kojim su vladali Hrvati. Dakle,

crkvenu organizaciju u Ninu nisu uspostavili tek Franci, jer je ona zasigurno postojala i prije. No

Nin je očito bio središte preko kojeg su franački misionari dolazili u Hrvatsku (o tome svjedoče

kultovi franačkih svetaca, imena svećenika i ostaci materijalne kulture).

Nin je bio najvažnije crkveno središte na hrvatskom prostoru, čak i kada su nastali važni centri

poput crkve Sv. Marije u Biskupiji.

NALAZI VEZANI UZ POČETKE KRŠĆANSTVA KOD HRVATA

Uz početke kršćanstva u Hrvata možemo vezati raznu arheološku građu. Tako ćemo spomenuti:

• nalaze materijalne i duhovne kulture otkrivene u ranom horizontu dalmatinsko-hrvatskih

nekropola (okvirno datiranih od 7. do sredine 9. st.)

• predmeti umjetničkog obrta, liturgijsko posuđu, relikvijari i još neke izrađevine karolinške

kulturne provenijencije

• ranosrednjovjekovni kameni spomenici.

1. Dalmatinsko-hrvatska groblja ranog horizonta, tipologija

grobova, način pokapanja, grobni nalazi i vrijeme trajanja

U ranom horizontu dalmatinsko-hrvatskih grobalja postojala su dva

načina pokapanja pokojnika: ritus incineracije i ritus inhumacije. Ritus

incineracije, kao izrazito poganski način pokapanja, arheološki je utvrđen

samo na dva lokaliteta na području Dalmacije: na položaju Kašić-

Maklinovo brdo i u Dubravicama kod Skradina.1

Način žarnog pokapanja spaljenih pokojnika u Kašiću na položaju

Maklinovo brdo, dubina ukopa zemljanih urni (slika desno), njihov

raspored, i ostale okolnosti koje prate obred pokapanja, imaju ista obilježja koja imaju žarna

slavenska groblja u srednjoj Europi i u ostalim slavenskim zemljama u kojima je ritus incineracije

bio u uporabi, i trajao duže ili kraće vrijeme. Ovo se groblje pripisuje Hrvatima i okvirno datira u

7. st. Mala je vjerojatnost da bi to groblje moglo biti mlađe, jer već tijekom 2. pol. 7. st. na području

Dalmacije prevladavaju starohrvatska groblja s ritusom inhumacije.

Kao žarni grobovi tumače se i posude otkrivene u Dubravicama kod Skradina, koje se također mogu

okvirno datirati u 7. st. No zemljane posude pronađene na tom groblju možda nisu služile kao

grobne žare, jer su relativno malene, te su možda dio pogrebnih običaja u sklopu utvrđenog

kosturnog groblja.

1Treba dodati i zemljane posude otkrivene uz crkvu sv. Lovre u šibenskom Donjem polju., koje se drže za grobne žare.

274



Hrvati su neposredno po doseljenju u Dalmaciji, pod utjecajem novih kulturnih prilika, napustili

izrazito poganski ritus incineracije i prešli na ritus inhumacije u grobljima na redove. Taj najstariji

horizont dalmatinsko-hrvatskih kosturnih grobalja po svom arheološkom karakteru i načinu

pokapanja ima pretežito pogansko obilježje i pripada vremenu prije nego što je izvršena definitivna

kristijanizacija Hrvata i bitno se razlikuje po svom arheološkom i kulturnom obilježju od

dalmatinsku-hrvatskih grobalja iz vremena nakon pokrštavanja Hrvata. Taj rani horizont kosturnih

grobalja okvirno datiramo od 7. do u 1. pol. 9. st.

U dalmatinsko-hrvatskim kosturnim nekropolama ranog horizonta zastupljena su četiri osnovna

tipa grobova (redom na slici dolje). To su:

• grobovi u običnoj zemljanoj raci

• grobovi u zemljanoj raci s djelomičnom upotrebom kamena


• grobovi s primitivnim drvenim ljesovima, zbijenim kovanim željeznim čavlima.

®. Dubina grobova tog horizonta je

raznolika, od 0,5 do 2 m.

Orijentacija grobova uglavnom je

istok - zapad, s glavom na zapadu.

Pogrebni običaji su složeni, a

prevladava poganski način

pokapanja. Kod pojedinih grobova

uočeni su tragovi paljenja vatre nad

njima ili izvan njih. Zastupljeni su

običaji ritualnog posipanja grobne rake sitnim ulomcima razbijenih zemljanih posuda, te stavljanje

zemljanih posuda u grob pokojnika. Neke od posuda nađene su u grobu pokrivene kamenim

pločicama, što je dokaz kako se u njima nalazilo jelo ili piće. Zastupljeni su i drugi nalazi kojima se

potvrđuje poganski pogrebni obredni čin, kao što su npr. drvene vedrice, stakleno posuđe, važna je

pojava naknadno spaljivana pokojnika, što je utvrđeno kod groba 77 na Ždrijacu u Ninu, koje je

naznačajnije i najveće dalmatinsko-hrvatsko groblje ranog horizonta, s 334 istražena groba. Treba

spomenuti i stavljanje kamenih ploča na tijelo pokojnika u grobu i puževih školjaka u grob s

uvjerenjem da ti predmeti imaju magičnu moć. Valja spomenuti i srebrni novac franačkog cara

Lotara (840.-855.), nađen u ustima pokojnice u grobu 62 na Ždrijacu u Ninu (slika dolje), kao i

zlatnike bizantskog caraKonstantinaV. Kopronima sCrkvine u Biskupiji kod Knina. U grobljima

ranog horizonta zastupljeni su brojni i tipološki raznoliki grobni

prilozi: nakit i ukrasni dijelovi nošnje, oružje, predmeti dnevneuporabe, sitni alat, novac, kultna keramika, predmeti od kosti i roga i

stakleno posuđe.

275



Među nakitom zastupljeni su: naušnice, ogrlice, srebrni torkvesi, privjesci, prstenje od srebrnog i

brončanog lima, a ljepotom se ističu naušnice tzv. grozdolikog tipa, izrađene od plemenitog metala,

u kvalitetnoj zlatarskoj tehnici filigrana i granulacije. One su izravni bizantski import u dalmatinsko-

hrvatskim grobljima ranog horizonta. Među nalazima nakita s kršćanskom simbolikom, u grobu 53

na Maklinovu brdu nađen je prsten od srebrnog lima (slika desno). Ima rombično

proširenje na prednjoj strani i ugraviran križ. U istom grobu nađen je srebrni torkves,

ogrlica od staklene paste i tiještena zlata, par grozdolikih srebrnih naušnica i glineni uteg vretena za

predenje. Ovaj nakit je bizantski import iz 2. pol. 8. ili ranog 9. st. S obzirom na to, prsten s

ugraviranim križem ne može se tumačiti kao djelovanje Bizanta na kristijanizaciju hrvatskog življa

tog vremena, već je to samo nakitni predmet s kršćanskom simbolikom koji je kao trgovačka roba

dospio u grob u Kašiću.

Jedinstven nalaz ukrasnog karaktera je brončani križić iz dječjeg

groba 324 na Ždrijacu u Ninu (slika lijevo). Izrađen je lijevanjem,

pozlaćen na vatri, a na svakom kraku križa prikazan je rustično

modeliran ljudski lik s naglašenim očima i usnom. Služio je kao

ukras na odjeći, jer na krakovima ima rupice za pričvršćivanje

zakovicama. Potječe iz karolinškog kulturnog kruga i vjesnik je

kristijanizacije hrvatskog pučanstva iz početka 9. st.

Od oružja u ranom horizontu dalmatinsko-hrvatskih nekropola zastupljeni su mačevi, bojni noževi,

koplja, vršci strijela i ostruge. Mačevi, koplja i ostruge oružje su karolinškog tipa i vremena,

najvećim dijelom su import, a manjim dijelom je izrađeno u domaćim radionicama, po franačkim

uzorima. Na tlu Dalmatinske Hrvatske registrirano je 13 karolinških mačeva, od ukupno 24, koliko

ih je poznato na tlu Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine. Među najznačajnije starohrvatske

grobove s prilozima karolinškog oružja spada grob 322 s nekropole Nin-Ždrijac (slika lijevo), a

posebnu pozornost zavređuje karolinški mač otkriven u ratničkom grobu

1, s južne strane crkve sv. Marije u Biskupiji (gdje je otkriveno više

starohrvatskih ratničkih grobova s karolinškim oružjem) koji na oštrici ima

žig franačke radionice Ulfberht. U tom grobu nađen je i kratki bojni nož,

lagane brončane ostruge izrazito karolinškog tipa s garniturom za

zakopčavanje, brončana patera, drvena vedrica sa željeznim okovima i

zlatnik Konstantina V. Kopronima (741.-755., slika dolje). To je jedan od

najznačajnijih ratničkih grobova na tlu Dalmatinske Hrvatske koji

argumentirano potvrđuje franački

kulturni i politički utjecaj kodHrvata u osvitu 9. st.

276



Među ostrugama karolinškog tipa i

vremena važan je i par laganih brončanih

ostruga iz tzv. groba 4 (slika lijevo), s južne

strane crkve sv. Marije u Biskupiji. One su

karolinški import sa početka 9. st., a imaju

srebrom tauširane križeve na pločicama

ostružnih krakova i na petljama garnitura

za zakopčavanje te potvrđuju franačko

djelovanje na kristijanizaciju hrvatskog življa. Jedan par raskošno izrađenih teških karolinških

ostruga iz kneževskog groba u sarkofagu,

otkrivenog u atriju crkve sv. Marije u Biskupiji

(slika desno), izrađen je od lijevane bronce,

pozlaćene na vatri, sa zakovicama na pločicama

ostružnih krakova. Uz njih je nađena i garnitura,

bogato ukrašena raskošnom ornamentikom u

tehnici rovašenja. Trnovi ostruga i jezičci

garnitura imaju ukras križeva.

Posebno arheološki značajna i brojno

zastupljena je kultna keramika, a rijetke i

znakovite nalaze predstavljaju drvene vedrice.

Zastupljeni su i razni uporabni predmeti, kao

što su srpovi, brusevi, noževi, britve, kresiva s

kremenjem, ključevi, šila, igle, čavli, pršljeni,

predmeti od kosti i roga (češljevi, iglenici, recipijenti za sol), ostaci tekstila i kože, te novac.

Uz temeljnu općeslavensku komponentu odražavaju se mnogi kulturni utjecaji. To su u prvom redu

utjecaji autohtonog, više ili manje romaniziranog ilirskog življa, zatim bizantski kulturni utjecaji, te

franački, čija je arheološka nazočnost najevidentnija u naoružanju i opremi hrvatskih ratnika, a izvan

nekropola odražava se na liturgijskom posuđu i drugim sakralnim predmetima.

Nekropole ranog horizonta traju od 7. do u sredinu 9. st., i na njima je franački kulturni utjecaj

arheološki dokumentiran od kraja 8. pa do sredine 9. st. - završna fazu trajanja tih nekropola s

izrazito franačkim kulturnim utjecajem Unatoč tome što s Francima dolazi kristijanizacija, poganske

tradicije u ritusu pokapanja kod Hrvata u 1. pol. 9. st. još traju, što nam zorno potvrđuje grob 62 iz

najznačajnije nekropole tog horizonta, Nin-Ždrijac, datiran srebrnim novcem franačkog cara Lotara

(840.-855.) u sredinu 9. st., u kome je otkrivena ritualno razbijena zemljana posuda i posuta pogrobu.

277



2. Predmeti umjetničkog obrta pretežito sakralna karaktera i karolinškoga kulturnog

obilježja

Među najznačajnije nalaze umjetničkog

obrta karolinškog kulturnog kruga s

područja Dalmacije spada kadionica iz

Stare Vrlike (slika desno). Rađena je od

srebra, tehnikom lijevanja. Ukrašena je

ornamentom izvedenim u tehnikama

rovašenja, pozlate i niela. Radionički je

blisko povezana s raskošnim Tasilovim

kaležom iz Kremsmunstera u Austriji koji

je nastao od oko 768. do 778. Vjerojatno je s njime istovremena i po svoj prilici nije od njega nimalo

starija, kako to tumači K. Vinski-Gasparini. Za razliku od Tasilova kaleža kojemu su geometrijski

ukrasni motivi pod utjecajem anglosaksonske umjetnosti 8. st., ukrasni motivi na kadionici rađeni su

pod utjecajem umjetnosti seobe naroda na prostoru od Italije i srednjeg Podunavlja do Rajne. U

Dalmatinsku zagoru je mogla dospjeti jedino karolinškim posredstvom. Terminus antequem non je

po K. Vinski-Gasparini 803., a postquem non 888., kada u Dalmatinskoj Hrvatskoj prestaje

karolinški crkveni utjecaj. Karolinški politički i crkveni utjecaj počinje na početku 9. st., kada je

Karlo Veliki proširio franačku moć na dalmatinske Hrvate i radio na njihovu pokrštavanju. To su

provodili franački misionari posredstvom Akvileje, prenijevši tako kult franačko-akvilejskih

svetaca, kao što su: sv. Asel, Martin, Chrisogon (Krševan), Ludovik, Ambroz, Mogor

(Hermagoras), Marta, Eufemija, Marcela, koji se javljaju na starohrvatskim spomenicima. U prilog

franačkog utjecaja govore i franačka imena svećenika uklesana na starohrvatskim kamenim

spomenicima (Theudebertus na kamenoj gredi iz Nina), Gumpertus na nadvratnicima iz Bijaća

(slika dolje, iz 9. st.). Treba spomenuti i spomenik iz Zadra s uklesanim franačkim imenom

Anselmo, te ranosrednjovjekovne kamene epigrafičke nalaze iz crkve sv. Martina u Lepurima kod

Benkovca. U Ninu, prvom političkom i vjerskom središtu Hrvata u novoj domovini, imamo biskupa

Aldefreda (Aldefrida) iz

892.

Kadionica je nađena na

vrelu rijeke Cetine, gdje

se nekad nalazila stara

Vrlika (Vrhrika), a gdje su danas ostaci crkve sv. Spasa. Ta je crkva poslužila kao baza franačkim

misionarima krajem 8. ili na početku 9. st., koji su kadionicu tu donijeli i ostavili. Ti misionari nisuutemeljili bogomolju na početku 9. st., već je ta crkva postojala i po svoj prilici je starokršćanski

objekt koji se uz mnoge preinake sačuvao do danas. Datira se od 9. do 14. st. Zlatko Gunjača navodi

278



kako se tlocrtom vezuje uz starokršćanske trikonhalne bazilike, a pojava gljivastih prozora i otvora,

te način gradnje čvrsto vezuju ovaj objekt uz kasnoantičku arhitekturu u Dalmaciji. Zatim navodi

kako su crkva i zvonik sv. Spasa sagrađeni odjednom i to u 9. ili najkasnije u 10. st. čime se

suprotstavlja manje-više svim građevinskim detaljima koje

je prethodno uočio i iznio. Dataciju potkraj 9. st., koju je

predložio I. Petricioli, treba uzeti samo kao pretpostavku.

Od nalaza karolinške provenijencije spomenut ćemo još

jedan izuzetan i vrlo rijedak arheološki nalaz - ukrasni

pojasni jezičac iz kasnoantičkog kaštela u Vrbljanima na

izvoru Sane (slika dolje). Jezičac je izduženog pravokutnog

oblika s polukružnim završetkom. Na užem ravnom kraju su

četiri zakovice kojima je bio pričvršćen za pojas. Zakovice

su bile optočene nizom zrnaca. Izrađen je od br once s

tragovima pozlate na vatri, i srebra. Dužina mu je 16 cm.

Obje strane jezičca su ukrašene. S prednje strane jezičca su križevi u medaljonima i bočna

pravokutna polja. Na stražnjoj strani jezičca oba bočna i prednja polja izvedena su u obliku

pravokutnika, također ukivanjem srebrnim pločica, a na njima su aplicirani natpisi reljefnim slovima

(rovašenje). Natpis na aversu jezičca čine sigle, odnosno abrevijature - SCS SCS DNS SB. Njihovo

razrješenje glasi: S(an)C(tu)S, S(an)C(tu)S, S(an)C(tu)S, D(omi)N(u)S, S(a)B(aoth). To je formulaiz Svetog pisma, jedna od aklamacija Svetoga Trojstva ili svevišnjega Boga.

Č itav prostor između srebrenih pločica ukrašen je rovašenim pozlaćenim viticama i životinjskom

ornamentikom izvedenom u stilu Tasilova kaleža. Isti rovašeni ornamenti nalaze se i na stražnjoj

strani jezičca. I s ove su strane četiri srebrene pločice s reljefnim slovima. Natpis glasi: TETGIS

FABER ME FECIT, što znači: Tetgis me izradio ili ukrasio.

Sastav kovine i tehnika izrade svojstvena je karolinškim artefaktima. Oblik slova sigla i natpisa

tipičan je za 8. st. Liturgijska formula natpisa primijenjena je na jezičcu s votivnom namjenom.

2 Hrvati i Karolinzi, Katalog, str. 259., u Beloševićevu članku stoji "od bakrene legure".

279



Natpis na reversu predstavlja signaturu majstora izrađivača jezičca, a vlastito ime Tetgis je franačko

ime iz 8. ili 9. st. Životinjska ornamentika je iz 2. pol. 8. st. Jezičac se datira u 2. pol. 8. st., a izradio

ga je franački majstor za vladanja Karla Velikoga (768.-814.), i to po svoj prilici negdje u Porajnju.

Jezičac je, s obzirom na sakralni sadržaj, najvjerojatnije bio u upotrebi crkvenog lica, odnosno

misionara, prije i po svoj prilici nešto poslije 800. Uz jezičac, u Gornjim Vrbljanima nađena je i

ranokarolinška ostruga istovremena s jezičcem. Z. Vinski pretpostavlja da su baš oni misionari koji

su ostavili kadionicu na izvoru rijeke Cetine kod crkve sv. Spasa pošli dalje, zaobišli masiv Dinare,

doprli do kaštela na izvoru rijeke Sane, s namjerom da pokrste i tamošnje Slavene u susjedstvu

mlade hrvatske kneževine.

Dragocjene karolinške izrađevine predstavljaju dva moćnika iz Nina.

Općenito se tumači kako su doneseni od franačkih misionara oko 800.,

prigodom pokrštavanja Hrvata.

Moćnik-bursa sv. Marcele, Asela i Ambroza (slika lijevo) sastoji se od

drvenog okvira prekrivena pozlaćenim srebrnim limom. Izrađen je

tehnikom iskucavanja i ima oblik torbice (burse). Takav oblik

relikvijara vrlo je čest u merovinškoj i karolinškoj umjetnosti. Jelić ga

datira u 8. st., Ljubo Karaman oko 800., a I. Petricioli na kraj 8. st.

Drugi ninski relikvijar nepoznata sveca ima oblik škrinjice, također je

od drva, obložen je srebrnim

limom, izrađen tehnikom iskucavanja (slika desno). Na

donjoj strani prikucane su mu četiri nožice. Primitivna

ornamentika i aplicirani gorski kristal upućuju na rani srednji

vijek. Primitivan ornament dopušta samo širu dataciju.

3. Ranosrednjovjekovni kameni epigrafički spomenici

Za pojedine spomenike se smatralo kako

predstavljaju prvorazrednu arheološku izvornu

građu za osvjetljavanje problema pokrštavanja

Hrvata - mramorni sarkofag nadbiskupa Ivana

Ravenjanina iz Splita (slika gore), mramorni

luk s natpisom iz Kaštel Sućurca (slika lijevo),

nadvratnik crkve sv. Križa u Ninu s uklesanim

imenom župana Godečaja i krstionica iz

vremena kneza Višeslava iz Nina.

280



Janko Belošević navodi kako su najnovija znanstvena dostignuća na proučavanju navedene

arheološke građe pokazala kako su svi ti spomenici, osim krsnog zdenca iz vremena Višeslava, bez

izvorne arheološke vrijednosti za osvjetljavanje problema pokrštavanja.

Arheološka izvorna vrijednost sarkofaga nadbiskupa Ivana Ravenjanina znanstveno je

obezvrijeđena, a čak je i u pitanje dovedena povijesnost nadbiskupa Ivana Ravenjanina.

Stjepan Gunjača je dokazao kako mramorni luk s natpisom iz Kaštel Sućurca nema nikakve

znanstvene vrijednosti za dokazivanje pojave početka kršćanstva kod Hrvata.

Natpis župana Godečaja s nadvratnika crkve sv. Križa u Ninu također nema izvorne vrijednosti za

problem pokrštavanja.

Krstionica iz vremena kneza Višeslava (slika

desno) dugo je vremena predstavljala ključni

arheološki spomenik ne samo za pokrštavanje

Hrvata, već i za organizaciju crkvene vlasti u

prvom političkom i vjerskom središtu Hrvata,

u Ninu. No, u stručnoj se literaturi osporila

njegova rana datacija i postavilo pitanje

njegova podrijetla.

Krstionica iz vremena kneza Višeslava iz

Nina, koju je dao izraditi svećenik Ivan otkrivena je u sklopu župne crkve u Ninu, prigodom rušenja

baptisterija te crkve 1746.. Prenesena je u Veneciju, gdje je 1853. otkrivena u kapucinskom

samostanu Redentore, a odatle je prenesena u Museo Correr na Canalu Grande u Veneciji. Godine

1941. vraćena je u Hrvatsku.

Krstionica je isklesana iz monolitnog bloka mramora i ima šesterostranični oblik (visina 90 cm i

promjer otvora 120 cm). Uz brid svake stranice reljefno je isklesan po jedan tordirani stupić sa

stiliziranim kapitelom. Po sredini prednje stranice prikazan je procesionalni križ ispunjen troprutom

pletenicom i sa zavojnicama na kraju triju krakova. Poviše višestruke profilacije nalazi se rubno

polje s uklesanim natpisom koji teče preko svih stranica i nastavlja se u jednom retku na plohi pete,

a završava s dva retka na polju šeste stranice. Iz natpisa saznajemo kako je svećenik Ivan dao

napraviti krsni zdenac u vrijeme hrvatskog kneza Višeslava.

Krstionica se u pomanjkanju nepotvrđenih povijesnih podataka o knezu Višeslavu, na osnovi

stilsko-umjetničkih karakteristika uglavnom datirala na početak 9. st., no na osnovi stilsko-

umjetničke analize ukrasa i epigrafičkih osobina i sadržaja natpisa M. Šeper je krstionicu datirao u

11. st. I. Petricioli daje kronološkim slijedom sažetu kroniku vijesti o krstionici i iznosi sažeta

tumačenja i mišljenja pojedinih autora koji su se bavili problemom krstionice, no pritom on nijekoristio rad Mate Suića koji donosi nove i znanstveno fundirane argumente za dataciju krstionice na

početak 9. st.

281



PODR IJETLO HRVATA

Evo nešto o literaturi. Osnova je članak Radoslava Katičića: Opodrijetlu Hrvata, Hrvatska i Europa

- Rano doba hrvatske kulture, Zagreb 1997. Nadopunjeno je iz sljedećih knjiga i članaka:

Mate Suić - Pristupana razmatranja uz problem etnogeneze Hrvata, u: Etnogeneza Hrvata, Zagreb

1995.

Mladen Švab - Današnje stanje historiografije o pojavi Hrvata na istočnoj obali Jadrana, u:

Etnogeneza Hrvata, Zagreb 1995.

Walter Pohl - Osnove hrvatske etnogeneze: Avari i Slaveni, u: Etnogeneza Hrvata, Zagreb 1995.

Radoslav Katičić. Počeci hrvatske povijesti kao filološki problem, u: Etnogeneza Hrvata, Zagreb

1995.

Ivo Rendić-Miočević - U potrazi za hrvatskom kolijevkom, Split 2000.

UVOD

Etnogeneza Hrvata je jedno od najproblematičnijih pitanja rane povijesti srednje i jugoistočne

Europe. Ona se još i danas datira oko 600. ili 800., pripisuje Slavenima, Irancima ili Avarima, svodi

na velike seobe ili regionalni razvoj te objašnjava utjecajem avarske ili franačke veselile.

Očito je kako se to pitanje može rješavati samo interdisciplinarnim istraživanjima - historiografiji se

u tome prva pridružila arheologija1, a u novije vrijeme i lingvistika, filologija, fizička

antropologija.U tumačenju etnogeneze Hrvata, posebno na osnovi pisanih vrela, iznijete su mnoge teorije i

hipoteze s mnoštvom varijanti, s razlikama od najmanjih do potpunih. Te hipoteze (Katičić govori o

modelima) možemo podijeliti u nekoliko skupina:

•germanistički modeli (unutar kojih se porijeklo izvodi od Gota u Dalmaciji ili nekih drugih

Gota, ili pak nekih drugih Germana)

• iranistički model (iransko porijeklo)

• modeli socijalnog dualizma (porijeklo se izvodi od određene socijalne grupe)• slavenski modeli

• model slavističkog autohtonizma (već antički stanovnici Dalmacije i Panonije bili su Slaveni,

ali opet u varijantama s obzirom je li ugrađen jezični kontinuitet, ili su jezik dobili od

doseljenika sa sjevera)

• slavističko-autohtonistički model (podrijetlo Hrvata izvodi se i izkontinuiteta antičkog

domorodačkog etničkog supstrata i iz doseljavanja Slavena sa sjevera).

1Arheologija je dala manje rezultata od očekivanog, no i to se često zanemaruje.

282



GERMANISTIČ KI MODELI

Radikalno suprotni slavističkom modelu jesu neslavistički, osobito germanistički i iranistički.

Argumentacija za takve modele nalazi pored Porfirogenetovih vijesti o posebnoj i kasnijoj doseobi

Hrvata najjače uporište u činjenici da ime samih Hrvata i imena onih petero braće i dvije sestre što

su doveli narod u Dalmaciju sigurno nisu slavenska.

No koliko god je gotsko razdoblje važno i za hrvatsku etnogenezu, već time što su Dalmacija s

Liburnijom i Savska Panonija baš tada prvi put postale jedno upravno, pa je time postavljen kalup, u

kojem će se poslije izliti hrvatski narod, ostaje činjenica da se počeci hrvatske povijesti, pa time niti

podrijetlo Hrvata ne mogu vezati za germansko doseljavanje i gotsku vlast u Dalmaciji jer je poslije

nje restaurirana rimska, te između gotske vlasti u Dalmaciji i slavenske/hrvatske nema kontinuiteta.

Svi koji žele podrijetlo Hrvata povezati s Gotima u Dalmaciji (Kelemina, Rus, Šegvić) moraju

nekako premostiti taj diskontinuitet, a za to nema podataka, pa se moraju služiti kojekakvim

domišljanjima.

Nije ništa bolje ni onda kada se podrijetlo Hrvata izvodi od nekih drugih Gota, a ne od onih u

Dalmaciji, ili kakvih drugih Germana koji nepoznati i neprimijećeni dolaze iz prostranstava istočne

Europe. I opet su to sve tek pretpostavke.

IRANISTIČ KI MODEL

S iranističkim modelima je nešto bolje. Od svih dosada predloženih etimologija hrvatskog imena

one što pretpostavljaju njegovo iransko podrijetlo najmanje su nevjerojatne. No ni tu nema jedinstvenog mišljenja (Vesmer: iranski (fšu-)haurvata- "pastir" ili na hu-urvatha- "prijatelj"; har-

vat- "u kojem su žene, ženski" (Trubačev) i bio bi to iranski glasovni lik riječi koja u indijskom glasi

sar-mat — tako bi indijski oblik te riječi kao Sarmati postao isto kao i iransko Hrvati imenom

n aro da , te niz drugih etimologija, no ni jedna nije pouzdana, čak ni osobito vjerojatna).

Upravo na prostoru po kojem su se kretali iranski nomadi nađeni su u grčkoj naseobini Tanaisu

(današnjem Azovu na ušću Dona) natpisi iz 2.-3. st. po. Kr. s osobnim imenom Horoatos, Horuatos.

U tome se prepoznavalo ime Hrvata i smatralo se da je taj naziv za narod tamo postao osobno ime. I jezični okoliš u kojem se javlja to negrčko ime i njegov glasovni lik upućivali su na to da se ono

može smatrati iranskim. To što se u tom osobnom imenu vidi neizravan trag hrvatskog narodnog

imena ozbiljna je i načelno uvjerljiva pretpostavka. Nije manje, ali nije ni više od toga.

Onima koji tragaju za iranskim podrijetlom Hrvata, a ne snalaze se u iranistici, ponudilo se i ime

perzijske satrapije Harauvatiš. Lako je pomisliti kako Hrvati potječu iz te satrapije. No takvu

zaključivanju stoje na putu ozbiljne zapreke. Ime zemlje Harauvatiš zapravo znači "ona koja se

razlijeva u bare". To je ime rijeke po kojoj se prozvala zemlja, a ne po narodu koji živi u njoj. Naziv

za njezina stanovnika mora biti izveden iz imena zemlje, a tako i jest. Na natpisu kralja Artakserksa

283



potvrđeno je kako se zove čovjek iz te zemlje - Harahuvatiya - i kad bi Hrvati doista bili potomci

ljudi koji su se tako zvali, njihovo bi ime moralo imati takav dočetak, a tome nema nikakva traga.

Iransko podrijetlo pokušavalo se dokazivati i time što su se u ostacima poganske vjere Hrvata htjeli

prepoznati tragovi zoroastrizma. U starim slavenskim ritualnim tekstovima ima nekih elemenata koji

se mogu učiniti kao da izražavaju dualizam, ali niti je to pravi dualizam kakav je zoroastrijski, niti je

obilježje po kojem bi se hrvatska duhovna predaja razlikovala od ostale slavenske.

Kao trag iranskog podrijetla spominje se i predaja o petero braće i boje kao oznake strana svijeta

(Bijela i Crvena Hrvatska). To doista odražava mitsku sliku svijeta srednjoazijskih nomada, ali nije

nikakva isključivo iranska baština. Kada se radi o Hrvatima, najprije će se tu misliti na Avare

(predaja o petero braće potvrđena je u turkijskih je (proto-)Bugara, a trag joj se razabire i u Srba).

Osim toga, veze starih Slavena s iranskim nomadima (Skitima, Sarmatima, Alanima) na području

gdje šuma prelazi u stepu bile su trajne i prisne, pa je odatle lako mogao nastati narod koji je, kao

Hrvati kakvima se opisuju u Porfirogeneta, bio dorastao borbi s Avarima. Iranistički je model

prihvatljiviji nego germanistički, no daleko od toga da bismo ga mogli smatrati čvrsto zasnovanim.

O jednome nema dvojbe - i Konstantinu, i Dukljaninu, i Tomi Arhiđakonu, Hrvati su Slaveni.

Njihovo neslavensko ime i neslavenska imena ono sedmero braće što su ih po jednoj tradiciji doveli

u Dalmaciju znače da taj gentilno organiziran narod ima neslavenski sloj u svojoj tradiciji, i ništa

više. Kada se pak zna kako su u ranom srednjem vijeku nastajale gentes, onda se shvaća da to još iz

daleka ne znači da taj narod nije bio slavenski.

Neslavistički modeli nemaju jakih argumenata u specifičnim povijesnim podacima. Jači su kada se

stave u okvir hipoteze o prvobitnom socijalnom dualizmu kod Hrvata. Zato je, pošto su istočnjačka

vrela svojim potvrdama vratila vjeru u Bijelu Hrvatsku cara Konstantina (Westberg, Marquart,

Niederle), više autora zastupalo mišljenje da su prvobitno Hrvati neslavenskog podrijetla vladali kao

plemstvo nad Slavenima avarskim podanicima, koje su, pošto su pobijedili Avare, podvrgli sebi

(Gumplowicz, Zupanič, Hauptmann). No uza svu učenost i oštroumnost nisu se mogle u

dokumentima naći potvrde za takav socijalni dualizam kod Hrvata.

MODELI SOCIJALNOG DUALIZMA

Neslavistički modeli nemaju jakih argumenata u specifičnim povijesnim podacima. Jači su kada se

stave u okvir hipoteze o prvobitnom socijalnom dualizmu kod Hrvata. Zato je, pošto su istočnjačka

vrela svojim potvrdama vratila vjeru u Bijelu Hrvatsku cara Konstantina (Westberg, Marquart,

Niederle), više autora zastupalo mišljenje da su prvobitno Hrvati neslavenskog podrijetla vladali kao

plemstvo nad Slavenima avarskim podanicima, koje su, pošto su pobijedili Avare, podvrgli sebi

(Gumplowicz, Zupanič, Hauptmann). No uza svu učenost i oštroumnost nisu se mogle u

dokumentima naći potvrde za takav socijalni dualizam kod Hrvata.

284



Otto Kronsteiner smatra kako su prvobitni Hrvati bili konjanici-nomadi, vodeći sloj u avarskom

kaganatu. Omeljan Pritsak drži kako se radi o merkantilno-političkoj skupini.

Walter Pohl smatra kako hrvatsko ime iz 7. st. ne bi bilo etnonim, već socijalna oznaka. Možda se

radilo o počasnoj tituli ili znaku časti, ili je pak to bila oznaka za one skupine ratnika koje su

upravljale pokorenim stanovništvom na rubovima carstva, a tek nakon propasti avarske države ime

je tijekom vremena izgubilo svoje socijalno ili funkcionalno značenje i počelo služiti kao oznaka

lokalnih skupina (ratnika) te konačno dalo ime etnogenetskim procesima kojih su nosioci oni bili.

SLAVISTIČ KI MODELI

Kod kritičkog povijesnog rasuđivanja pisanih izvora prednost cara Konstantina u odnosu na Tomu

Arhiđakona i Popa Dukljanina je očita, čim se obrati pozornost na to kako je iz pouzdanih izvora

poznato da gotska vladavina u Dalmaciji ne znači niti razorenje Salone niti kraj rimskoga reda u

Dalmaciji, nego je on, pošto je car Justinijan 555. konačno skršio Gote, u njoj obnovljen. Nasuprot

tomu, u 1. pol. 7. st., upravo za cara Heraklija, prestaju vijesti pisanih vrela o Dalmaciji i gube se

prepoznatljivi tragovi rimskog života.

Još od Ivana Lučića Luciusa (De regno Dalmatiae et Croatiae) preko barokne historiografije,

dosljedno se razlikovalo doseljenje i osvajanje Avara i Slavena, koji su uništili rimski red i razorili

Salonu, od kasnijeg doseljenja Hrvata, koji su pobijedili Avare i njihovu vlast zamijenili svojom.

Promijenilo se to tek u 19. st., kad je slavistika počela crtati cjelovitu i podrobnu sliku slavenske

drevnosti na temelju svih raspoloživih podataka. U njoj je seoba Slavena sa sjevera na jug prekoDunava imala veliko značenje, a vijesti cara Konstantina o naknadnoj hrvatskoj seobi učinile su se

neznatne i premalo vjerodostojne. Konstantinove vijesti počele su se smatrati nehistorijskima (F.

Rački, V. Jagić, T. Smičiklas). S druge strane su bili oni kojima je bilo stalo ne toliko do pučkog i

narodnog slavenskog identiteta Hrvata, nego do državnopravnog i nacionalnog, pa su rado prihvaćali

vijesti o kasnijoj posebnoj doseobi Hrvata (V. Klaić, N. Nodilo). Može se tako govoriti o modelu

kroatističkog slavizma nasuprot modelu čistog slavizma.

MODEL SLAVISTIČ KOG AUTOHTONIZMA

Nasuprot modelima doseljenja dugo je stajao model autohtonizma. Još u 18. i na početku 19. st.

imao je uglednih zastupnika (Katančić, Gaj, Pribojević). Po tom su modelu već antički stanovnici

Dalmacije i Panonije bili Slaveni, a oni na sjeveru potekli su od njih i raselili se po velikim

prostranstvima srednje i istočne Europe. Hrvati su kao potomci starih stanovnika svojih zemalja u

njima starosjedioci i kao takvi dio ne u ranom srednjem vijeku doseljenog, nego iz prapovijesti i

antike još autohtonog južnog Slavenstva. Takav se model oko sredine 19. st. pokazao neodrživim i

potpuno su ga prestali zastupati. Pri tome je daleko najvažnije to što su se jezični tragovi antičkih

domorodaca u ilirskim provincijama pokazivali neslavenskima. Jezični kontinuitet između starog

285



stanovništva i slavenskih Hrvata nije se više mogao iznositi kao ozbiljno tumačenje njihova

podrijetla.

Dakako, model autohtonizma ne mora se konstruirati u tom najjačem njegovu obliku. U nj ne mora

biti ugrađen jezični kontinuitet. Postoji shvaćanje kako su Hrvati svoj slavenski jezik dobili od

doseljenika koji su ga donijeli sa sjevera, ali se time bitno ne određuje njihovo podrijetlo jer je za nj

važniji kontinuitet života na jadransko-podunavskom prostoru, kontinuitet koji se očituje u fizičkom

tipu, mentalitetu, materijalnoj i duhovnoj kulturi (Šižgorić). Arheologija i etnologija, povijest

umjetnosti i glazbe te usmena književnost daju mnogo podataka koji upućuju u tom pravcu. Za

slabiju varijantu autohtonističkog modela doista ima razloga, no postoji također obilje podataka koji

pokazuju kako je praslavenska baština u Hrvata jako prisutna, kako su oni svojom tradicijskom

kulturom autentični pripadnici izvornog slavenstva.

Time se otvorila mogućnost konstruiranja SLAVISTIČ KO-AUTOH TONISTIČ KOG MODELA,

u kojem će se podrijetlo Hrvata izvoditi i iz kontinuiteta antičkog domorodačkog etničkog supstrata i

iz doseljavanja Slavena sa sjevera. Mnogo toga govori za konstruiranje takva složenog modela.

PISANA VRELA

Pisana su vrela razmjerno obilna i dovoljna za zasnivanje cjelovite i uglavnom pouzdane povijesne

slike za sva razdoblja rimske provincije Dalmacije do sloma antičkog života. U to doba nema traga

Hrvatima u njoj. A Slaveni se javljaju na samom kraju, na prijelazu iz 6. u 7. st., kao opasan

neprijateljski narod. O tome kako su Slaveni Dalmaciju konačno osvojili razabire se tek nešto maloiz zapisa u španjolskim i etiopskim ranosrednjovjekovnim kronikama. Te slabo određene i u

pojedinostima teško razumljive vijesti dolaze dakle iz velike prostorne daljine, dok bizantska vrela

šute zabavljena sudbonosnim zbivanjima, a domaćih uopće nema. Tek u 9. st. progovaraju franačka i

s njima domaća vrela. Tada je u nekadašnjoj rimskoj Dalmaciji već prisutan gentilno organiziran

narod Hrvata (gens Chroatorum), kojim vlada knez, a zove se još i Slaveni (Sclavi) i Dalmatinci

(Dalmatini). O tome kako su se tamo našli nema iz 9. st. nikakve vijesti.

Tek oko sredine 10. st. zapisao je bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet vijesti o tome. Iznjegova kazivanja proizlazi da su se doselili u rimsku Dalmaciju u 1. pol. 7. st., tamo skršili avarsku

vlast i osnovali svoju. U Konstantinovu djelu, kojem su humanisti dali naslov De administrando

imperio, povjerljivu priručniku za vođenje vanjske politike Bizantskoga carstva, to se pripovijeda u

dvije verzije. U jednoj (u 29. i 31. glavi) se kaže da se to dogodilo u sporazumu s bizantskim carem

Heraklijem (610.-641.), a u drugoj (u 30. glavi) taj se sporazum ne spominje, a ističu se veze Hrvata

s Francima: kako su im u prvo vrijeme bili u novoj domovini podložni kao i u staroj, a onda su se u

teškim i krvavim borbama oslobodili njihove vlasti.

U prvoj verziji potječu Hrvati koji su došli u Dalmaciju od nekrštenih Hrvata u velikoj Hrvatskoj,

koja leži sjeverno od Mađarske i u blizini Franačke, te oni tamo žive nekršteni još i u doba kada

286



pisac to piše, a u drugoj dolaze iz zemlje što leži onkraj Bavarske i na području gdje se osjeća

franačka moć, a potječu od Bijelih Hrvata, što žive u toj zemlji još i dok pisac to piše. Prema prvoj

verziji pokrstili su se odmah poslije doseljenja,a prema drugoj tek pošto su se otresli franačke vlasti.

Po prvojverziji doveo je Hrvateu Dalmaciju knez, a po drugoj petorica braće i dvije sestre.

Obje se vijesti nalaze u istoj

knjizi, ali su im autori različiti -

prva potječe od cara Konstantina,

a druga, nešto malo mlađa, bila bi

naknadno uvrštena u njegov tekst. No moguće je kako su tu podaci koje je dobivao iz različitih izvora

ostali nesređeni i bez usklađivanja preuzeti u konačni tekst. Bio bi to tada samo nedostatak redakcije.

To kazivanje, koje po duhu i stilu ne pripada učenoj bizantskoj historiografiji, nosi nedvojbena

obilježja pučke naive i raspoznaju se u tome tragovi usmene predaje. Osim toga se u tom

pripovijedanju prepoznaje osobita književna vrsta - origo gentis - kazivanje o podrijetlu naroda,

kakvima su se u ranom srednjem vijeku novi gentilno organizirani narodi predstavljali obrazovanim

baštinicima antičkog svijeta. Odatle se vidi da Konstantin svoje podatke nije crpio iz starijih, danas

izgubljenih bizantskih vrela nego, ili preko svojih obavještajaca iz same zemlje Hrvata, ili iz

najstarijih spisa koji su (oslanjajući se na hrvatsku usmenu predaju) Romanima u gradovima carske

Dalmacije predstavljali hrvatsku origo gentis. Odatle proizlazi da je vrijednost tih zapisa za povijest

hrvatske književnosti izvanredno velika, ali kao vjerodostojno svjedočanstvo o povijesti naroda

znatno slabija. Doista se u onom što donosi car Konstantin razabiru protuslovlja i nedosljednosti

koje dolaze odatle što se origo gentis preoblikovala u raznim verzijama da bi se legitimirala razna

stanja koja su nastajala između 7. i 10. st.

Drugo je po vremenskom redu pisano vrelo o postanku hrvatske vlasti na području rimske Dalmacije

Ljetopis popa Dukljanina. Nastao je u 12. st. Prema njegovu se kazivanju nisu Hrvati kao takvi

uopće ni doselili u Dalmaciju. Došli su samo Goti pod braćom Totilom i Ostroilom. Osvojili su

najprije Panoniju. Onda je Totila s jednim dijelom vojske krenuo u Italiju, opustošio je i tamo umro,

a Ostroilo je osvojio Dalmaciju i vladao njome kao kraljevstvom Gota. Ostroilov unuk, Selimir,

naselio je u Dalmaciji mnoštvo Slavena. Govoreći poslije o kraljevstvu Gota u Dalmaciji kaže da su

se oni zvali još i Slaveni. Kraljevstvo Gota postalo je tako i kraljevstvo Slavena. Tek kada se

potanko opisuje kako je Svetopelek, osmi Selimirov nasljednik, koji se prvi pokrstio i preveo narod

u kršćanstvo, uredio svoju državu, spominje se prvi put Hrvatska kao ime kojim je nazvao dvije od

pokrajina na koje je podijelio svoje kraljevstvo. Jednoj je od njih nadjenuo ime Bijela Hrvatska, a

zvala se i Donja Dalmacija, a drugoj Crvena Hrvatska, a zvala se i Gornja Dalmacija. U Dukljanina

nema nikakvoga dolaska Hrvata, a i dolazak Slavena pod gotskim okriljem ostaje sasvim nejasan.Kazivanje Dukljaninovo o povijesti Gota u Dalmaciji puno je povijesno nepouzdanih podataka.

29. i 31. glava 30. glavaSporazum s Heraklijem Veze s FrancimaSjeverno od Mađarske Onkraj BavarskePokrštenje poslije dolaska Nakon franačke vlastiDoveo ih knez Doveli ih petero braće i dvije sestre

287



Uvršteni su i mnogi podaci s valjanom povijesnom pozadinom, ali cjelovit prikaz događanja se

nikako ne može smatrati autentičnim, to je očito iskićena konstrukcija autora.

Treće po vremenskom redu vrelo o podrijetlu Hrvata povijesno je djelo Historia Salonitana Tome

Arhiđakona, nastalo oko sredine 13. st., dakle punih 6. st. poslije vremena o kojem izvješćuje. Toma

pripovijeda kako je Salona razorena u doba Gota. Tada su Goti pod vojvodom Totilom krenuli u

Italiju i na tom putu napali Salonu. S njim je došlo sedam ili osam rodova plemića iz Poljske.

Njima se dopala Hrvatska, planinska zemlja u zaleđu Dalmacije, i njihov im je vojvoda dopustio da

je zaposjednu i da ostanu ondje. Prema Tominu kazivanju Hrvati se zovu po starim Kuretima, a

Hrvatska po staroj Kureciji. Oni se zovu i Slaveni jer su njihovu vlast osnovali plemeniti rodovi

doseljeni iz Poljske i Č eške, a zovu se i Goti je r su ti doseljenici došli u Dalmaciju s Totilom.

Između Tomina i Dukljaninova kazivanja postoji, unatoč očitim razlikama, velika sličnost. U obama

je razorenje rimske vlasti u Dalmaciji i uspostavljanje slavenske vezano za pohod Gota pod Totilom.

U obama su Slaveni u Dalmaciji uklopljeni među gotske osvajače, bilo da su onamo došli kao dio

gotske vojske, bilo da ih je onamo doselio gotski kralj. Najznatnija je razlika u tome što je

Dukljaninovo pripovijedanje jako iskićeno očito nepovijesnim podacima (gotskim se osvajačima

suprotstavlja kralj Dalmatinaca, a saveznik mu je kralj provincije Istre, rodoslovlje gotskih vladara).

U Tome su pak pri kazivanju o padu Salone i o uspostavljanju slavenske-hrvatske vlasti na njezinu

polju i u njegovu zaleđu, anakronistički povezani i stavljeni među se, u bližu vezu, događaji koji su

svi povijesni, ali ni vremenski ni uzročno nemaju bliže veze. To su: 1. pohod Istočnih Gota 493. pod

Teodorikom u Italiju, gdje su osnovali svoje kraljevstvo; 2. rat koji je bizantski car Justinijan vodio

535-552. s Totilom, pri čemu je Salona prelazila iz ruku jednih u ruke drugih; 3. zauzeće Dalmacije i

razaranje Salone od Avara i Slavena u 1. pol. 7. st.

Takav odnos između Tomina i Dukljaninova kazivanja pokazuje kako su se obojica držala istoga

vrela u kojem se slavenska vlast u Dalmaciji izvodila iz gotskoga osvajanja, samo je Dukljaninova

verzija jako iskićena nepovijesnim dodacima. Tomina, iako mlađa, bolje čuva prvotni sadržaj.

Uspoređujući vijesti triju pisaca o počecima hrvatske vlasti u Dalmaciji, može se dakle doći do tri

njihova vrela. To su:

1. Hrvati su došli iz zemlje što leži sjeverno od Mađarske i blizu Franačke došli u Dalmaciju pod

jednim svojim vladarom na poziv i uz odobrenje cara Heraklija te se u njoj nastanili pošto su iz nje

istjerali Avare - prva verzija cara Konstantina (31. glava)

2. Hrvatsku vlast u Dalmaciji osnovalo je sedam (ili osam) rodova što su sa sjevera, iz zemlje blizu

Bavarske, odnosno iz Č eške i Poljske, došli u Dalmaciju, pobijedili Avare što su vladali njome i

sami uspostavili svoju vlast u njoj - druga verziji cara Konstantina (30. glava) i Toma Arhiđakon

(uklopljeno u vijesti trećeg vrela)3. Dalmaciju su od Rimljana osvojili Goti što su došli i uspostavili svoju vlast, od koje potječe

slavenska (pa i hrvatska) vlast u Dalmaciji - Ljetopis popa Dukljanina, Toma Arhiđakon.

288



SEOBA HRVATA U DE ADMIN ISTRANDOIM PERIO

Ovo je skriptiran članak Milenka Lončara: Porfirogenetova seoba Hrvata pred sudom novije

literature, Diadora sv.14, 1992. Č lanak se bavi pojedinim autorima koji su analizirali djelo. Lončar

u prvom redu ocjenjuje korektnost interpretacije djela kod pojedinih autora, a ne povijesnu

vrijednost pojedinih prijedloga. Pojedine autore sam izostavio jer nije izneseno ništa novo pa nisu

važni za raspravu o doseljenju ili su se bavili samo dijelom koji se odnosi na Crvenu Hrvatsku

(Vinko Foretić, Bruna Zelić Bučan, Ivo Goldstein). Pokušao sam gdje je to bilo moguće usporedno u

tablici dati argumente i kontraargumente koje navodi sam Lončar.

UVOD

Pojava Hrvata postaje jasnija od 9. st., no tek sredinom 10. st. nastaje djelo koje je obojilo praznine

u hrvatskoj pretpovijesti. Problem je u tome što se čini kako to djelo - De administrando imperio

cara Konstantina VII. Porfirogeneta - proturječi i sebi i drugim vijestima pa se postavlja pitanje

njegove vjerodostojnosti.

O Hrvatima su sačuvana dva izvještaja, koji su u mnogo čemu slični, ali imaju i dosta razlika, i iz

tumačenja tih razlika nastaje niz teorija, hipoteza i varijanti u tumačenju seobe Hrvata.

R. J. H. JENKINS

Jenkins je zajedno s mađarskim bizantologom Gyulom Moravcsikom izdao prvo kritičko izdanje

djela De administrando imperio 1949., te knjigu komentara uz carev tekst. Jenkins je pokazao dva

horizonta u gradnji teksta, različita po vremenu i svrsi, i time je omogućio da se shvate mnoge

nedosljednosti u kompoziciji, ponavljanja, vremenske praznine.

Opća podjela djela

Jenkins ukazuje na četiri velika tematska bloka, koja je u uvodu najavio i sam Porfirogenet:

• dio spisa o sjevernim narodima

• poduka iz diplomacije s tim narodima

• pregled većine naroda što okružuju Carstvo, od Saracena na jugoistoku preko Sredozemnog i

Crnog mora do Armenije

• sažetak novije unutrašnje povijesti, politike i organizacije, unutar granica Carstva.

Način sastav ljan ja djela

Carski je sastavljač sakupio brojne dokumente, izvješća i povijesne priče te ih je svrstao prema

određenom redu. On sam je napisao predgovor i kratke paragrafe koji povezuju jedan blok s drugim,

no nije ponovno pokušao napisati vlastitim riječima dokumente koje izabrao kao bi ispunio glavninu

knjige. Stoga je dio knjige iz pera samog cara vrlo mali, i time se objašnjavaju stilske

mnogostrukosti prisutne u raznim poglavljima.

289



Dva kronološka horizonta

U Jenkinsovoj analizi izdvojile su se dvije naslage građe:

• stariji sloj - treći blok, poglavlja 14-42, zamišljen kao spis O narodima (povijest i zemljopis

naroda uokrug Carstva)

• mlađi sloj - uveden u knjigu 952., i tom dijelu pristaje naslov O upravljanju carstvom.

Mlađi dio dopisan je na dva načina:

• čitavi blokovi dodani su ispred i iza već postojećeg O narodima

• unutar spisa O narodima umetnuti su manji dodaci sa svježim vijestima.

Jenkins izdvaja pet ovakvih umetnutih dodataka u dalmatinskim poglavljima (npr. odlomak o

donosima Bizanta i Dalmacije u 9. st. u 29. glavi, ili cijelu 30. glavu.).

BOGO GRAFENAUER

Grafenauerov Prilog kritici izvještaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata predstavlja

duboku i široku analizu vijesti o hrvatskoj seobi u spisu De administrando imperio.

Grafenauer je nakon kratkog osvrta na prethodna tumačenja, krenuo u jezikoslovnu, a zatim u

historiografsku analizu. Svjestan postojanja dvaju izvještaja o dolasku Hrvata, jednom u 30. glavi, a

drugom u 29. i 31. glavi, Grafenauer ih uspoređuje i ocjenjuje njihovu vrijednost. U tome daje

prednost 30. glavi, te seobu postavlja u 622.-623. zbog Samova ustanka kojem bi odlučujući poticaj

bio upravo prolaz Hrvata.

Filologija

Analizirajući 30. glavu, uspio je izolirati tri narodna predanja, jedno romansko, o padu Salone, i dva

hrvatska, o borbi s Avarima te o franačkoj epizodi u hrvatskoj povijesti.

U datiranju 30. glave, Grafenauer odlazi dalje od Ljudmila Hauptmanna, te na osnovu toga što je

Heraklije jako prisutan u glavama 31.-36., a ne spominje se na početku 30. glave gdje se također

govori o dolasku i pokrštavanju Hrvata i Srba, smatra kako je nepatriotska verzija - 30. glava -

napisana tak nakon smrti Konstantina Porfirogeneta 959.

U želji da učvrsti uvjerenje o kasnijem nastanku 30. glave, Grafenauer ga uspoređuje s

odgovarajućim dijelom 29. i 31. glave. Iz tih usporedbi Grafenauer je došao do zaključka kako je 30.

glava, umetnuta od nekog neznanca, jedini izvor točnih vijesti o dolasku Hrvata, jer je logičnija od

29. glave, bogatija podacima od 29. i 31. glave te lišena probizantskog navijanja u odnosu na glave

29., 31. i 32. Uslijedila je detaljna analiza 30. glave kako bi izdvojio čistu narodnu tradiciju.

Grafenauer se oslanja na Hauptmanna, ali ide i dalje te izdvaja tri zdrava zrna:

• romansku predaju o padu Salone

• hrvatsku predaju o borbi s Avarima

• hrvatsku predaju o životu s Francima.

290



U skladu s tim on dijeli 30. glavu u četiri dijela:

1. povijesni uvod o Dalmaciji (retci 6-14, pripisan anonimu)

2. priča o padu Salone (retci 14-61)

3. priča o dolasku Hrvata i borbi s Avarima (retci 61-78)

4. Hrvati i Franci (retci 78-90).

Pad Salone se u obje verzije opravdava avarsko-slavenskim lukavstvom pa je to dokaz kako je

nastala u dalmatinskoj romanskoj sredini, a uz je dokaz niz potankosti vezanih uz primorske gradove

u doba prije osvajanja od strane Avara i Slavena.

Treći dio 30. glave s prethodnim nema nikakve veze, ni po sadržaju ni po obliku, pa se tu radi o

hrvatskoj narodnoj predaji.

Č etvrti dio, hrvatski odnos s Francima, bio bi sasvim novi kompleks narodne tradicije, jer bi bio dva

stoljeća udaljen od prethodnih događaja. Grafenauer to potkrepljuje narativnim karakterom

izvještaja (prikaz prvog romanskog napada preko Dunava, zauzeće Salone, hrvatski etnonimi, opis

franačkog nasilja te nedostatak neprirodnih skokova prisutnih u prethodnom poglavlju).

U analizi 30. glave Grafenauer izdvaja i niz dodataka narodnoj predaji te ih iz ovih ili onih razloga

odbacuje (napomenu o Saloni kao glavnom gradu Dalmacije zbog suvremenosti; lokalizaciju onkraj

Bavarske zbog toga što je taj opis znatno mlađi i očito je dobiven iz Venecije, a ne iz Dalmacije;

eliminira i ostatke Avara iz predaje jer je to vijest etnografskog karaktera).

Rečenica o franačkoj vlasti nad Hrvatima i prije, u njihovoj zemlji, je samo autorovo stilističko

povezivanje, i to pogrešno, s vijesti o položaju Bijele Hrvatske prema Franačkoj i pokornosti Otonu.

Historija

I romansko i hrvatsko predanje govore o dvjema seobama. Grafenauer uočava razlike među njima.

Izostanak spomena borbe s Romanima u hrvatskoj priči prvi je Grafenauerov argument naknadnom

hrvatskom dolasku, a drugi je razlika u polaznom prostoru iz kojeg su došli osvajači.

Smještaj Bijele Hrvatske s one strane Mađarske u hrvatskom predanju dio je hrvatske tradicije (da

potječe iz Carigrada ne bi bilo potrebe za novim podacima iz 30. glave o Bijeloj Hrvatskoj s onestrane Bavarske. Još je Hauptmann dokazao postojanje Bijele Hrvatske na gornjoj Visli i Odri.

Drugi argument je živo sjećanje na pradomovinu u Dalmaciji - navod Tome Arhiđakona o sedam ili

osam plemena iz Poljske.

Grafenauer drži kako su Hrvati došli u malom broju. Po njemu su došli poslije Avara i drugih

Slavena jer tako govore i romanska i hrvatska predaja, i obje redakcije (Porfirogenet, anonim).

Hrvatsko se ime nije moglo proširiti dolaskom raspršenih hrvatskih djelića zajedno s drugim

Slavenima, ali nije mogla doći ni kompaktnija masa jer bi se to moralo vidjeti u njihovu jeziku.

291



Najvjerojatnije su došli 622./623., i to preko avarske Panonije, a dokazi za to su:

• Avari se tada koncentriraju na jugoistoku radi napada na Bizant

• 623. izbija ustanak Slavena pod vodstvom Sama, olakšan avarskom pripremom napada na Bizant,

a potaknut vjerojatno prolaskom Hrvata.

Nakon 623. Avari ratuju sa Samom na zapadu, a nakon poraza pod Carigradom 626. premješta im se

središte u Panoniju što čini prolaz Hrvata manje vjerojatnim.

Lončar: Grafenauer je dobro uočio dvije tradicije - romansku i hrvatsku, ali prenaglasio je

vrijednost druge verzije priče o padu Salone. Dobro je prihvatio Hauptmannovo uvjerenje kako

vijesti o krštenju pod Porinom u 30. glavi i pod Porgom u 31. glavi imaju isti izvor. No redaktor 31.

glave mijenjao je tekst izvora - nema Franaka, a ulogu začetnika pokrštenja dao je Herakliju - što bi

bila bizantska diplomatska propaganda. Lončar drži kako je osim toga možda riječ o

Porfirogenetovu krivom razumijevanju izvora.

LUJO MARGETIĆ

Margetić drži kako su Hrvati došli krajem 8. st., i smatra kako njegovi prethodnici nisu dobro

razumjeli De administrando imperio.

FilologijaPo Margetiću dolazak Hrvata ima veze s avarsko-

franačkim ratom krajem 8. st. Autor De administrando

imperio ne govori koliko je vremena prošlo izmeđuavarskog zauzeća Salone i hrvatskog dolaska, a uz to

izvještaj je baš tu prelomljen - o zauzeću Salone govori

se u 29. glavi, a o dolasku Hrvata u 31. glavi. Nepoznati

pisac 30. glave spojio je te dvije priče i zbog toga su po

Margetiću dosadašnji čitatelji bili zavedeni naoko tečnim

tekstom te su pod utjecajem krivotvorenih riječi 31.

glave zamišljali hrvatsku seobu u Heraklijevo doba.

Kontrargumenti

No ovim Margetić pripisuje autoru 30.

glave više nego što sam tekst pokazuje, jer po 30. glavi vjerojatniji je hrvatski

dolazak nedugo po padu Salone, nego u

vrijeme franačkog približavanja.

Margetić u imenima Porina i Porge prepoznaje Bornu.

Vijest kako su Hrvati u Dalmaciji podređeni Francima,

"kao i prije u svoj zemlji", Margetić shvaća u smislu da

su Hrvati od početka u Dalmaciji pod Francima, a kako

su i u staroj domovini bili pod njihovom vlašću, vrijeme

pojave Hrvata ne može biti starije od dolaska Franaka u

ove krajeve - prijelaz iz 8. u 9. st. Po tome i hrvatski rat s

Avarima nije stariji od Franaka.

Lončar smatra kako je riječ o piščevoj

nespretnosti - daje vremensku, a ne

prostornu usporedbu koja bi bila

logičnija, ili još vjerojatnije, kako je

ispao grčki član čime se rješava

vremenska razlika. No u svakom slučaju

dva dijela rečenice nisu u svemu logički

koordinirana.

292



Margetić drži kako 30. glava nije mlađa od 29. i 31. glave,

te razlike među njima tumači različitim namjenama

njihovih autora.

Povijesni, arheološki i toponomistički dokazi

Analizirajući iste bizantske izvore kao i Grafenauer,Margetić dokazuje suprotno - na avarsko-bizantskoj

granici vladao je mir i manja grupa Hrvata nije se mogla

probiti u Dalmaciju preko avarskog teritorija.

No Margetić zanemaruje drugi dioGrafenauerova dokazivanja - uspješan

slavenski ustanak i to na avarskom

teritoriju.

Franačko-avarski rat počeo je 791. Po Margetiću, Avari su

malo prije toga pozvali Hrvate da ih zamijene u

dalmatinskim vojnim postajama.

No za taj poziv nema dovoljno dokaza.

Margetić pomoću toponima Obrov dokazuje širinu i

dužinu avarske vlasti.

No još je Suić osporio povezanost tog

toponima s Avarima.

Nepostojanje nalaza bizantskog novca i poganski grobovi u

7. i 8. st., po Margetiću, govore o odsutnosti bizantske vlasti

i utjecaja na zapadnom Balkanu, a postojanje male hrvatske

kneževine u susjedstvu Avara nezamislivo je bez bizantske

pomoći. Stoga su Hrvati još uvijek u sklopu Avarije.

Suić drži kako to što Hrvati nisu

pokršteni do 9. st. nije dokaz da Bizant

de iure nema suverenitet nad

Hrvatskom, odnosno da je ona pod

Avarima.

Margetić govori o dolasku ratnika Hrvata koje ne spominju

ni bizantski ni franački izvori 7. i 8. st., i stoga nisu u vezi

sa seobom, vjerojatnije su došli na avarsku nego na vlastitu

inicijativu.

Tako Margetić čitajući 30. glavu dolazak Hrvata smješta

na kraj 8. st. Odlomak 30. glave o franačkoj epizodi u

povijesti dalmatinskih Hrvata ne bi odgovarao

Branimirovu vremenu (što zagovara Nada Klaić).

Margetić prigovara Grafenauerovu stavu prema narodnoj

tradiciji te se pita kako ona točno zna da su Hrvati

pobijedili Avare (rano 7. st.) i da su Hrvati neko vrijeme

bili pod Francima (9. st.), a prelazi šutke preko događaja 7.

i 8. st.

Odgovor leži u tome što tada nije bilo

značajnih događaja kao što je

osvajanje zemlje ili oslobađanje od

okrutna vrhovništva.

Margetić se odnosi prema De

administrando imperio kao prema

drugorazrednom izvoru, što je

opovrgnuo Katičić.

293



Margetić svojom tezom jednostavno ukida dva "tamna" Pri tom se zaboravlja raniji arheološki

stoljeća hrvatske rane povijesti. Zbog toga je zagovornika materijal.

našla u Željku Rapaniću koji arheološke nalaze 9. st.

tumači Margetićevom tezom bez čega bi čitava zgrada

ostala u zraku.

MATE SUIĆ

Suić također drži ulogu Heraklija u De amdministrando imperio prenaglašenom, ali ne daje za pravo

Margetiću kad Heraklija potpuno zanemaruje kod datiranja seobe. I Suić, kao i Grafenauer, vijest o

franačkoj vlasti u pradomovini, shvaća kao osobni zaključak autora 30. glave.

Suić drži kako to što Hrvati nisu pokršteni do 9. st. nije dokaz da Bizant de iure nema suverenitet

nad Hrvatskom, odnosno da je ona pod Avarima.

Toponomijske dokaze Suić odbacuje jer se toponimi tipa Obrov (u značenju opkop) javljaju i u

gradovima gdje nikad nije bilo Avara, čak i ako toponim ima veze s Avarima to može biti u vezi sa

zaostalim pripadnicima koje spominje 30. glava.

Suić je bitno umanjio Margetićevu arheološku argumentaciju.

NADA K LAIĆ

Nada Klaić je u početku slijedila Grafenauera, a zatim Margetića, ali s Karantanijom kao

pretposljednjim hrvatskim boravištem.

U svom prvom radu o doseljenju Hrvata Nada Klaić je zaključila kako nije ispravno govoriti o

dvostrukoj slavenskoj seobi, već o hrvatskoj i avaro-slavenskoj, jer na to misli i Grafenauer kada

govori o dvostrukom dolasku. Dvostruku seobu podupire rasprostranjenost imena Hrvat.

U djelu Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku oslanja se na Grafenauera i Hauptmanna pa 30.

glavi daje prednost, a to povlači Heraklijevu odsutnost pri dolasku i pokrštenju, koje se dogodilo tek

po dolasku Franaka.

Ona navodi kako je hrvatska seoba u 30. glavi nedatirana, što je kasnije iskoristio Margetić kao

temelj za svoju tezu.

Odgovor Nade Klaić na vijest franačkoj vlasti u

Dalmaciji kao i prije u njihovoj zemlji iz 30.

glave jest smještaj zemlje iz koje su došli Hrvati

u Karantaniju (time je ispunila dva uvjeta: tamo

ima Hrvata i njima vladaju Franci).

Margetić je odbacio Karantaniju kao premali

prostor za pleme čiji je jedan dio poslije zauzeo

Dalmaciju. Zbog toga je Nada Klaić prisiljena

relativizirati vijest o porijeklu Hrvata iz Bijele

Hrvatske, tumačenjem kako to ne mora značiti

njihov izravni dolazak odatle. No najveći

nedostatak ove pretpostavke su praznine u

franačkim zapisima.

294



Drugu franačku vijest iz 30. glave, o hrvatsko-

franačkom sukobu u novoj postojbini, smješta u

Branimirovo doba (prema Šišiću, suprotno od

Garfenauera).

Smještaju rata u to doba nedostaje povijesni trag.

Također ona vijest o seobi sedmero braće, tevijest o Avarima drži carevim dodatkom,

izmišljotinom koja uljepšava neugodne bizantske

uspomene.

Potpuno je krivo kad se vijesti iz tog djelaodbacuju kao "lažna propaganda", ili ako se

govori da car pišući ovo ili ono "sebe tješi". De

administrando imperio nije napisan kao

propagandni sastavak i ne sadrži razmatranja za

vlastite potrebe. Sastavljen je kao strogo

povjerljiva spomenica s podacima koji su važni

pri zacrtavanju vanjske politike carstva i mogu

poslužiti kao argumenti za potkrepljivanje

bizantskog stajališta pri diplomatskim

pregovorima. Takvi argumenti ne smiju biti

zasnovani na lažima jer bi od toga izgubili svaku

vrijednost. Ali morali su biti tendenciozni da bi

mogli poslužiti pri ostvarivanju bizantskih

interesa. To pak vrijedi podjednako za obje

verzije. Obje potječu iz istoga djela.

Nakon Margetićeve hipoteze njeni se stavovi mijenjaju.

Ona drži kako nema razloga vjerovati u pad

Salone početkom 7. st. jer za to nema

arheoloških potvrda, a proces odumiranja morao

je biti postepen.

No arheološki dokazi nisu do te mjere sigurni da

bi razlikovali pad i odumiranje, a to što pad nije

nigdje zapisan također nije odlučujuće.

Nada Klaić prigovara Margetiću netočno prepričavanje carevih vijesti.

Lončar drži kako upravo ona iskrivljuje carevevijesti, no slaže se s njom kako je Margetićeva

ocjena Porfirogeneta oštra i nepravedna.

N. Klaić se slaže s Margetićem u pogledu vremena hrvatskog dolaska, ali ne i u ostalim pitanjima.

Slika koju Nada Klaić izlaže u knjizi Povijest Hrvata u srednjem vijeku mogla bi se ovako sažeti:

• Salona nije osvojena već je postepeno izumrla

• Avari su se nakon poraza 626. oporavili i zajedno s Bizantom zadržali vlast nad Dalmacijom u 7. i

8. st.

• Hrvati su došli početkom 9. st. iz Karantanije.

295



Po Lončaru cijela ta teorija počiva na rečenici o franačkoj vlasti u Dalmaciji i u njihovoj zemlji pa je

Nada Klaić tu zemlju našla u Karantaniji, jer se u njoj u 10. st. spominje hrvatska župa (glavni

prigovor Hauptmannovoj Bijeloj Hrvatskoj je to što je njeno postojanje dokazao tek u 10. st.). Kako

je nemoguće uskladiti franačku vlast u Dalmaciji s avarsko-hrvatskim odnosima, potonji su izbačeni

kao Porfirogenetova izmišljotina. Time Hrvati nisu pobijedili Avare, njihov poraz pod Carigradom

nije bio strašan, pa su mogli zadržati vlast nad Dalmacijom. Nada Klaić posvuda vidi kontinuitet

između antike i srednjeg vijeka te ne uočava kako su svi primjeri koje navodi u uskom obalnom

pojasu ili na otocima, kako kultna mjesta nisu dokaz naseljenosti te zanemaruje otkup kršćana po

Dalmaciji i Istri.

Točno je da izvorima 7. i 8. st. nema podataka o tome da su Hrvati nadvladali Avare, no nema ih ni

o dolasku Hrvata početkom 9. st. ni o dotadašnjoj vlasti nad Slavenima.

RELJA NOVAKOVIĆ

U usporedbi dvije paralelne priče o padu Salone u dva susjedna poglavlja Novaković je pogriješio

ne poštivajući riječ i duh izvora - tražio je finese u prijevodu, a ne u originalu.

Novaković nastoji uvjeriti kako 29. poglavlje nije djelo samo jednog autora čime samo pokazuje

kako ne razlikuje redakciju (dijelovi koje autor preuzima iz izvora) i autorstvo (dijelovi koje je

napisao sam autor).

Novaković također tvrdi kako je u 30. glavi upravo tu i mjesto, zanemarujući nelogičnost da se u

dva poglavlja za redom u istoj knjizi pripovijeda u biti ista priča. Novaković je iznio i kako se u prvoj verziji ne radi o sukobu na Dunavu, već na Cetini (što Lončar

drži vjerojatnim). On je također prigovorio Grefenauerovu "malom broju" Hrvata. Njegovo datiranje

pada Salone prije Heraklija je nategnuto. Novaković srednjovjekovnu Srbiju na osnovu 30. glave

smješta u zaleđe Duklje, Travunije i Zahumlja, no njenu granicu s Hrvatskom smješta previše na

zapad, na prostor hrvatskih županija Imotski, Livno i Pliva.

NIKOLA JAKŠIĆ

Jakšić prihvaća i dopunjava Novakovićevo čitanje priče o padu Salone te ga osvjetljava s

geostrateške strane. Oba drže prvi izvještaj o padu Salone istinitijim zbog dobre upućenosti u

lokalnu topografiju. Kad neimenovanu rijeku poistovjetimo s Cetinom (a ne Dunavom) čitava priča

postaje razumljiva.

B. FERJANČ IĆ

Od suvremenih tumača Ferjančić je najbliži Grafenaueru, te se razlikuje samo na ponekom mjestu.

Ferjančić ne sumnja kako je izvještaj o seobi točan pa bi Slaveni dakle došli u dva vala, oba zavrijeme Heraklija. Prvi val je zajedno s Avarima porušio dalmatinske gradove, a u drugom su došli

Hrvati i Srbi i naselili su se u Dalmaciji nakon hrvatske pobjede nad Avarima.

296



FRANCIS DVORNIK

Dvornik je podrobnije rasvijetlio odnose i događaje na širem području Bijele Hrvatske, on iznosi

istočni put kojim bi Hrvati došli i skladno ga povezuje s vijestima iz De administrando imperio. Po

Dvorniku bi 30. glava, s obzirom na Bijelu Hrvatsku, nastala nakon 955.

Dvornik nepostojanje Heraklija u 30. glavi tumači time što su ga Hrvati bez straha ispustili iz priče,

a u 31. glavi se naglašava zahtjev za bizantskim vrhovništvom nad Hrvatskom pa je razumljivo

isticanje Heraklija.

Po njegovoj varijanti hrvatskog puta na more to se odvijalo od Karpata prema bizantskim posjedima

koji graniče s Dalmacijom, a najpogodnije vrijeme bi bilo oko 626.

Hrvati su pod Franke došli nakon mira u Konigshofenu 803., kad je završen rat s Bizantom, a

ugovor je potvrđen 812. u Aachenu. Opis 30. glave vjerojatno je Koceljeva borba protiv Hrvata 876.

(još Šišić). Kod pokrštenja Hrvata, istina je kako je s Francima kršćanstvo pustilo duboki korijen, ali

nije s njima počelo što pokazuju dvije činjenice:

• hrvatska crkva ne poznaje franački sustav posjedničkih crkava koji je uveden u svim zemljama

gdje su misionarili Franci

• hrvatska crkva nije priključena akvilejskoj ili salzburškoj provinciji, već ima svoju biskupiju u

Ninu, izravno podređenu Rimu.

H. KUNSTMAN

Kunstman je pokušao dokazati kako Slaveni nisu selili sa sjevera na jug, već obrnuto. Dokaz mu jenit etnoetimologija, ali pri tome zanemaruje malobrojne povijesne iskaze o seobi.

Kunstman Bijelu Hrvatsku smješta u Karantaniju, i time odbacuje teorije o pradomovini u Poljskoj i

sjevernoj Č eškoj, a time i dolazak sa sjevera na jug.

No pri tome je zanemario smještaj Bijele Hrvatske s one strane Mađarske, činjenicu da je napadaju

Pečenezi, i to što graniče s nekrštenim Srbima.

RADOSLAV KATIČ IĆ

Katičićevo opće mišljenje je kako se mnoge stvari lakše razumiju ako se Porfirogenetov izvještaj

prihvati kao istinit. On nastoji pronaći vanjske potvrde njegovu izvještaju. Katičić zastupa klasičnu

tezu o padu Salone 614. pod naletom Avara i Slavena te o hrvatskom rušenju avarske vlasti u

Dalmaciji uz neku vrstu sporazuma s Bizantom. Dvjesto godina bez vijesti o Hrvatima, po Katičiću

je samo potvrda neke vrste njihova pakta s Bizantom. Federati se u 7. i 8. st. ponašaju prema

dogovoru - uklonili su avarsku opasnost i gradove su ostavili na miru pa nema potrebe za vijestima.

Na takvo stanje ukazivalo bi i pisanje Tome Arhiđakona.

297



Time postaju razumljiva i crkvena pitanja - federati su oslobođeni religiozne discipline i crkvenog

poreza pa prava kristijanizacija počinje tek s uspostavom kneževine franačkog tipa, no time se ne

odbacuju vijesti o ranijim pokušajima.

Franački pisci Hrvate ne zovu nacionalnim imenom što Katičić objašnjava time što je 812. Hrvatska

ostala na franačkoj strani. Francima podložni vladari u Dalmaciji izražavali su svoju vlast naslovom

dux Croatorum, prizivajući se na prvotni ugovor s Heraklijem, a u franačkom sustavu vlasti sasvim

je dovoljno dux Dalmatiae ili dux Sclavorum.

Što se tiče krštenja, ono je arheološki potvrđeno tek u 9. st. pa se po Katičiću Porfirogenetova vijest

odnosi na obnovu salonitanske crkve, a konačna kristijanizacija u Hrvatskoj povezana je s

vremenom najvećeg franačkog utjecaja.

U procjeni starijih mišljenja, Katičić drži kako je odbacivanje drugog izvještaja kod Hauptmanna,

Grafenauera i Nade Klaić jednostrano, a Margetićeva hipoteza je još jedan korak dalje. Margetić

drži kako se smije oslanjati samo na opis u 30. glavi, a odbacuje njegov kontekst po kojem je

hrvatsko doseljavanje slijedilo ubrzo nakon pada Salone i povezuje ga s avarskim ratovima Karla

Velikog.

Prvo mjesto Hrvata u bizantskom protokolu, ispred ostalih jadranskih Slavena, po Katičiću se može

objasniti jedino okolnostima naseljavanja kako ih opisuje Porfirogenet. Kasnije, u doba Bazilija I.,

Srbi su za Bizant imali veću važnost, pa je hrvatsko prvenstvo moralo potjecati iz vremena Heraklija

te je zadržano i u promijenjenim prilikama. Katičić je uočio nekoliko doslovnih podudarnosti

između Tome i Porfirogeneta, što ukazuje na zajedničke izvore starije od obojice. Tomin izvještaj o

Hrvatima/Gotima, rušenje Salone i naseljavanje Splita Katičić je naveo da progovori smislenim i

sadržajnim jezikom.

VLADIMIR KOŠČ AK

Koščak iransku teoriju ocjenjuje više nego pukom hipotezom. Vjerujući Porfirogenetovu odvojenom

dolasku Hrvata autor pretpostavlja kako su oni u krilu antskog plemenskog saveza odoljeli avarskom

zakarpatskom naletu 562.-566. Za razliku od Grafenauera pretpostavlja jednokratnu hrvatsku seobuiz Zakarpaća, 620ih ili 630ih. Time su Bijeli Hrvati odoljeli avarskim naletima, a nisu pred njima

pobjegli na jug kako je držao Grafenauer. Odgovarajući tezama Margetića i Nade Klaić, Koščak je

stvarao svoju viziju prvih hrvatskih stoljeća. Avari i Slaveni zauzeli su gotovu svu Dalmaciju 637.

638., a Hrvati su došli godinu poslije i zauzeli prostor od Karantanije do Epira. Pravilno drži kako se

u tamnim stoljećima skrivaju upravo oni Hrvati koju će se pojaviti u stoljeću svojih knezova.

Odlikuje ga odlično poznavanje izvora i historiografije. Koščak drži kako je Salona vjerojatno pala

637.-638., dok su dvije najveće neistine o Hrvatima u De administrando imperio Heraklijeva uloga

pri pokrštenju i stalna podložnost Bizantu, a obje su opovrgnute u samom spisu.

298



Rečenica o ranijoj franačkoj vlasti nad Hrvatima može se razumjeti na tri načina:

• to je bilo moguće u Panoniji (Ferjančić)

• to bi bila Karantanija (Klaić).

• to je anonimov zaključak (Suić, Koščak se slaže).

Koščak potpuno niječe teoriju Nade Klaić po kojoj bi anonimova sitna glosa od pet riječi bila jedina

istina, a sve ostalo lažno.

Odgovor na pitanje kada i odakle su došli Hrvati daju suglasno sve tri glave De administrando

imperio, Toma Arhiđakon i papinska pisma iz 10. st. Imena sedmero braće bila bi alanska, dakle

stara, a oko 800. imena su već slavenska.

Grafenauerovu dataciju dolaska 622.-623. oborio je već Margetić, te bi po Koščaku Heraklijev poziv

poslavenjenim "alansko-antskim" ratnicima stigao 638.

A. N. STRATOS

Po njemu je bizantski dvor potaknuo pobunu dvaju sarmatskih ili slavenskih plemena protiv Avara,

pomogao im vojskom i naselio ih između Drača i Drave. Ona su pokorila zatečene Slavene, priznala

bizantsko gospodstvo. Hrvati i dio Srba ubrzo su pokršteni, a sve se to dogodilo za cara Heraklija,

između 626. i 640.

Stratos ne shvaća zašto se prihvaća vijest o hrvatskom naseljenju za Heraklija, a odbacuje vijest o

bizantskoj vrhovnoj vlasti. No podređenost se ne prihvaća, već je nameće jači pa ako su bili

podložni Avarima, ne znači automatski kako su bili podložni i Bizantu.

ZAKLJUČ AK

U nastajanju djela uočavaju se dvije vremenski odijeljene namjene:

• starija historiografska

• mlađa diplomatsko-didaktička.

Dalmatinska su poglavlja sastavljena od starijeg sloja, s nekoliko mlađih umetaka. Potpuno

drugačija bi bila 30. glava.

Priča o Hrvatima nalazi se u 30. i 31. glavi, a u širi kontekst ponajprije ulazi 29. glava.

U prvom odlomku 29. glave govori se o slavensko-avarskom zauzeću Salone, a ista priča drugačijim

riječima ponavlja se na početku 30. glave. Zatim slijedi opis hrvatskog dolaska i pobjede nad

Avarima. Treća tematska cjelina te glave govori o odnosima Hrvata i Franaka. U 31. glavi još je

jednom riječ o dolasku Hrvata, ovaj put na Heraklijev poziv.

299



Pitanj a



PITANJA IZ SREDNJOVJEKOV NE ARHEO LOGIJE II

1. Biskupija - sve, lokaliteti, povijest istraživanja, nalazi, ostruge, tip pokopa, sve o crkvi sv.

Marije, ostale crkve samo nabrojit i tlocrt, sv. Cecilija - analogija sa sv. Stjepanom u Solinu,

crkva ispod sv. Trojice (u zadnje vrijeme Biskupijom se bavila Maja Petrinec)

2. Groblja ranog horizonta (Kašić, Dubravice, ostalo: sv. Lovre i ostale pretpostavke + nabrojit

nalazišta u Bosni), ovdje osim paljevinskih grobova spadaju i poganski kosturni grobovi za

razliku od pitanja br. 10

3. Karolinški utjecaj

4. Ostruge

5. Mačevi

6. Koplja

7. Bje lobrdska kul tura - Bijelo Brdo, Lijeva bara - nabroji nalazišta, ne puno8. Bran imirovi natpisi - pet natpisa

9. Jezičak sa Sane (Beloševićev članak Počeci kršćanstva.)

10. Paljevinski grobovi - vidi pitanje br. 2

11. Bribir - koje crkve i nekropole, tip grobova, natpis na grbu Šubića

12. Biograd - pita katedralu i samostan

13. Solin - Rižinice (jednobrodna crkva, samostan), crkva na Gradini (sv. Marija), Šuplja crkva

(ciborij, izgled, starokršćanska), Gospin Otok 14. Karantansko-ketlaška kul tu ra - tri faze, rasprostiranje, kad koja faza, u 3. fazi emajlirani ukras,

naušnice

15. Nin - katedrala, Ždrijac (Belošević, dvije nekropole, grobovi 62, 322, 324), Materize, sv. Križ

(crkva, groblje, tri sloja grobova - nebitan, zatim starohrvatski 8-10. st., te onaj s novcem

Konstantina Kopronima), burse, mačevi, Branimirov natpis (sv. Ambroz)

16. Višeslavova krs tionica - problematika datacije i smještaja, Beloševićev članak i teorija Pantelića

iz 2000. (Vissi Slavo duci - kralj Polabljanja)

17. Šesterolisne i osmerolisne crkve (u Ošlju) - Marasović, i pretpostavke Škabrnja, Kakma, Bribir

18. Naselja - nema ih, pričati o Ninu, pregradnje rimskih kuća suhozidom - dvije prostorije

19. Ciboriji (lokaliteti) - Istru ne pita (N ovig ra d.) iako su važni, Biskupija x 2, Galovac x 2, Bijaći,

ulomak iz Šuplje crkve, prokonzula Grgura, sv. Toma, južna skupina: Kotor, Ulcinj, Komolac,

fragmenti

20. Westwerk - što je to, za koje se crkve smatra kako ga imaju, tko tvrdi da postoje, kripta + skale +

zvonik, prostor na tri dijela, srednji za uglednike, atrofirani westwerk - uvodi Gvozdanović,

prihvaćaju Jurković, Marasović, Jakšić, Milošević, Uglešić i Belošević ne

21. Žminj - koliko grobova, prilozi (153 bez priloga), tip, nalazi, karantansko-ketlaški nalazi



22. Stranče-G orica - dvije vrste pokopa (8-9, 9-11. st.), materijal sličan žminjskom

23. Lokaliteti na šibenskom području - Danilo, Dubravice, sv. Lovre; nekropole iz Jelovine

24. Teorije o dolasku Hrvata i problematika - članak Lončara iz Diadore, u 7. st., Margetić govori

gluposti

25. Počeci kršćanstva (dokazi, n a la z i.) - Beloševićev članak, križić, jezičak, kadionica

26. Benediktinci - Biograd pa Rogovo pa Č okovac, Rižinice (vjerojatno prvi u Hrvatskoj), Stobreč -

sv. Lovre (jedini na kat), Brnaze, Pridraga (oba uz šesterolisne crkve), vjerojatno Biskupija

27. Sinj - Brnaze, sv. Mihovil, Trilj (naušnice, ogrlice, novčić Konstantina Kopronima)

28. Trojagodne naušnice - problematika

29. Centralne crkve - Marasović, šesterolisne, osmerolisne, longitudinalne

30. Predrom aničke crkve u Zadru

31. Predromaničke crkve u Splitu

32. Knin - Tvrđava, nekropole (Spas), nalazišta u okolici (Uzdolje, Golubić, Plavno, Orlić, Pađene,

Burnum, Đ evrske), o svakom kratko

33. Bizantske naušnice u ranom horizontu - četiri nalaza: Nin-Katedrala (sv. Asel), Golubić kod

Knina, Trilj, te jedan neobjavljeni Lepuri-sv. Martin

302



ARHE OLOGIJA SRED NJEG VIJEKA II

4. VRIJEME FORMIRANJA PRVIH SLAVENSKIH DRŽAVA NA

SREDNJOEUROPSKOM I BALKANSKOM PROSTORU

Osvrt na povijesna zbivanja od 7.-10. st. Središta s jačim arheološkim odrazom od 800. god. i dalje:

starohrvatsko u zaleđu istočne obale Jadrana, karantansko-ketlaško u istočnim Alpama, dva

panonska: posavsko-sisačko (Sisak) i blatno-jezersko (Zalavar), te velikomoravsko u slivu rijeke

Morave (Stare Mesto, Mikulčice, Pohansko). Nekropole, njihove glavne karakteristike, tipološke

značajke grobova - način pokapanja i grobne arhitekture, grobni inventar i njegove specifičnosti.

Pitanje domaćih radionica, stranih utjecaja i importa (kasnoantičke autohtone tradicije i utjecaji

bizantskog i karolinškog kulturnog kruga). Problemi crkvene, profane i fortifikacione arhitekture i

naselja, te važnija nalazišta.

LITERATURA:

Anto1jak S., Izvori etc., Zadar 1978.

Beloševic J., Materijalna kultura Hrvata 7.-9. st., Zagreb 1980.

Borkovsky I., Staroslavenska keramika ve sredini Europe, Praha 1940.

Cibulka J., Velkomoravsky kostel v Modre u Velehradu a začetku krestanstvi na Morave, Praha

1958.

Dostal B., Slovanska pohrebište ze sredni doby hradištni na Morave, Praha 1966; Breclav -

Pohansko, Velkomoravsky velmožsky dvorec, Brno 1975.

Enciklopedija Jugoslavije i ELU (odgovarajuće natuknice)

Grafenauer B., Ustoličevanje koroških vojvod, Ljubljana 1952.; Zgodovina slovenskega naroda I,

Ljubljana 1964.; Pomembnejši novi rezultati v starejši zgodovini jugoslovenskih narodov, ZC

XVIII, Ljubljana 1965.; Die etnische Gliederung und geschichtliche Rolle der westlichen

Sudslawen in Mittelalter, Ljubljana 1966.

Gunjača S., Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji, I, II, III, IV, Zagreb 1973.-1978.

Enzyklopadisches Handbuch zur Ur- und Friihgeschichte Europas (Jan Filip) I i II, 1966.-1969.

Horvat A., O Sisku u starohrvatsko doba na temelju pisanih izvora i arheoloških nalaza, SHP,

ser. III, sv. 3, Zagreb 1954.

Hruby V., Stare Mesto velkomoravske pohrebište "Na Valach", Praha 1955.; Stare Mesto -

Velkomoravsky velehrad, Praha 1965.

Kolousek F., Breclav - Pohansko I (Velkomoravske pohrebište u kostela), Brno 1971.Karl der Grosse - Werke und Wirkung (Katalog der Ausstellung), Aachen 1965.

304



Karaman Lj., Iz kolijevke hrvatske prošlosti, Zagreb 1930.; O spomenicima VII. i VIII. st. u

Dalmaciji i o pokrštenju Hrvata, Vjesnik Zagreb, n. s. XXII-XXIII, Zagreb 1942/43.; A propos

de L'eglise de Pribina a Blatnograd - ville de Balaton, AJ I, Beograd 1954. (vidi bibliografiju Lj.

Karamana u Peristilu 14-15, Zagreb 1971 /72).

Kastelic J., Staroslovanski Kranj - 1900-let Kranja, Kranj 1960.

Klaić N., Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1971. i 1990.

Klanica Z., Grossmehren - Ausstellungkataloge I (Romisch-Germanisches Zentralmuseums Meinz),

Meinz 1966.

Korošec P., Zgodnjosrednjoveška arheološka slika Karantanskih Slovanov, Ljubljana 1979.

Kurnatowska Z., Slowianszczyzna poludniova, Wroclaw-Warszawa-Krakow-Gdansk 1977.

Ostrogorski G., Istorija Vizantije, Beograd 1959. i 1970.

Poulik J., Staroslovanska Morava, Praha 1948.; Jižni Morava zeme davnych Slovanu, Brno 1948

50.; Mikulčice - sidlo a pevnost knizat velkomoravskych, Praha 1975.

Prijatelj K., Izabrana djela, Književni krug Split.

Sos A., Die slawische Bevolkerung Westungarns im 9. Jahrhundert, Munchen 1973.

Slovenija - Arheološka karta

Šišić F., Povijest Hrvata etc., Zagreb 1925.

Vinski Z., Nešto o datiranju starohrvatskih arheoloških nalaza, Peristil I, Zagreb 1954.; O nekim

zajedničkim značajkama slavenskih nekropola s područja Dalmatinske Hrvatske i Moravske u 9.

stoljeću, Peristil II, Zagreb 1957.

5. VRIJEME SAMOSTALNOSTI HRVATSKE DRŽAVE 9. DO 12. STOLJEĆA

Posebna pažnja posvećuje se Dalmatinskoj Hrvatskoj. Osvrt na povijesna zbivanja i društveno

uređenje. Historijat istraživanja ranosrednjovjekovne arheološke ostavštine u Dalmaciji i njen značaj

u razvoju materijalne i duhovne kulture Slavena na Balkanu. Osnovni zadaci i specifičnosti razvoja.

Problemi stranih utjecaja s vidnim arheološkim tragovima, kao npr. intenzitet i trajanje

kasnoantičkih autohtonih tradicija, te utjecaj bizantsko-karolinškog kulturnog kruga.

Nekropole i značajke grobnog oblikovanja, novac u grobovima, tipologija nakita, oružja, keramike i

ostalog kulturnog grobnog inventara, sakralna arhitektura i njene glavne značajke i usporedbe s

arhitektonskim spomenicima toga vremena u drugim zemljama. Teorija o porijeklu, morfološka

zastupljenost, stilske karakteristike i rasprostranjenost. Problemi profane arhitekture, naselja i

fortifikacija. Predromanička kamena plastika i skulptura (crkveni namještaj i arhitektonska

dekoracija). Stilske osobine, teorija o porijeklu i datiranju.Epigrafika - natpisi s uklesanim imenima hrvatskih vladara i dostojanstvenika (latinski i glagolski).

Epigrafska analiza i povijesni značaj. Za svu tu sumarno spomenutu spomeničku ostavštinu

305



potrebno je znati sva nalazišta s poznavanjem arheološko-historijske problematike pojedinih

lokaliteta s karakterom nalaza i historijati istraživanja.

LITERATURA:

Antoljak S., Izvori etc., Zadar 1978.

Arheološka istraživanja u Kninu i kninskoj krajini, Izdanje HAD, sv. 15, Zagreb 1992.

Beloševic J., Materijalna kultura Hrvata etc, Zagreb 1980.; usp. radove objavljene u Radovima Fil.

fak. u Zadru od br. 15-22.

Bulić F., Hrvatski spomenici u Kninskoj okolici, uz ostale suvremene dalmatinske iz doba hrvatske

narodne dinastije I, Zagreb 1888.; Razvoj arheoloških istraživanja i nauka u Dalmaciji kroz

zadnji milenij, Zbornik MH, Zagreb 1925.; Izabrani spisi, Književni krug Split 1984.

Delonga V., Latinski epigrafički spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, Split 1996.

Dyggve E., History of salonitan christianity, Oslo 1951.; Izabrani spisi, Split 1989.

Gunjača S., Revizija iskopina u Biskupiji kod Knina, Ljetopis JAZU 57, Zagreb 1953.; Novi naučni

rezultati u hrvatskoj arheologiji, Zagreb 1958.; Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji I-III,

Zagreb 1973., 1975. i 1977.; Izbor iz djela, Split 1991.; članci S. Gunjače u časopisu SHP ser.

III, sv. 1-10.

Gunjača S.-Jelovina D.-Grčević M., Starohrvatska baština (katalog), Zagreb 1978.

Gušić B., Starohrvatsko naseljenje Ravnih Kotara, Vranski zbornik, Zadar 1971.

Hrvati i Karolinzi, Katalog izložbe, I.-II., Split 2001.

Jelić L., Povijesno-topografske crtice o biogradskom primorju, Vjesnik Zagreb, n. s., br. II, Zagreb

1898.

Jelovina D., Starohrvatske nekropole, Split 1976. (vidi bibliografiju istog autora u cit. djelu); Mačevi

i ostruge karolinških obilježja u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika, Split 1986.;

Starohrvatsko kulturno blago, Zagreb 1989.

Jurišić K., Fra Lujo Marun osnivač hrvatske arheologije, Zbornik "Kačić" XI, Split 1979.

Klaić N., Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1971. i 1990.

Karaman Lj., Iz kolijevke hrvatske prošlosti, Zagreb 1930.; Starohrvatsko groblje na "Majdanu" kod

Solina, Split 1936.; Iskopine društva "Bihaća" u Mravincima i starohrvatska groblja, Zagreb

1940.; Osvrt na neka pitanja iz arheologije i povijesti umjetnosti, SHP, ser. III, sv. 2, Zagreb

1952.; Odabrana djela, Split 1986. Uz navedene, potrebno je konzultirati i ostale brojne radove u

kojima se obraduje arheološka problematika (vidi i bibliografiju Lj. Karamana u Peristilu 14-15,

Zagreb 1971/72); Izabrana djela, izbor K. Prijatelja, Književni krug Split, 1986.

Katić L., Rasprave i članci iz hrvatske povijesti, u izboru Ž. Rapanića, Književni krug Split 1993.Marasović T., Prilog morfološkoj klasifikaciji ranosrednjovjekovne arhitekture u Dalmaciji (Prilozi

istraživanju starohrvatske arhitekture), Split 1978. U cit. djelu navedeni su i ostali brojni radovi

306



istog autora, kao i radovi drugih autora (V. Gvozdenović i A. Mohorovičić); Graditeljstvo

starohrvatskog doba u Dalmaciji, Split 1994.

Marušić B., Starohrvatska nekropola u Žminju, pos. izd. "Histriae archeologicae", sv. 1, Pula 1987.

Petricioli I., Pojava romaničke skulpture u Dalmaciji, Zagreb 1960.; Osvrt na ninske građevine i

umjetničke spomenike srednjeg i novog vijeka (Povijest grada Nina), Zadar 1969. (samo

ranosrednjovjekovni spomenici); Od Donata do Radovana, Split 1990. Radovi u časopisima

SHP ser. III, sv. 2 (1953), sv. 3 (1954), sv. 8-9 (1963); Peristil 4 (1961.); Diadora 4 (1968) i 5

(1969); Srednjovjekovnim graditeljima u spomen, Split 1996.

Prelog M., Između antike i romanike, Peristil I, Zagreb 1954.; Djela I-II, Zagreb 1991. i 1993.

Rapanić Ž., Predromaničko doba u Dalmaciji, Split 1992.

Rapanić Ž.-Katić L., Prošlost i spomenici Solina, Split 1971. Od Nina do Knina (katalog izložbe),

Zagreb 1992.

Skok P., Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima, Zagreb 1950.

Starohrvatski Solin (rad skupine autora), Split 1992.

Suić M., Prilog tumačenju latinskih srednjovjekovnih natpisa: composuit ili compsit?, Zbornik

Narodnog muzeja IX-X, Beograd 1979.

Šeper M., Der Taufstein des croatischen Fursten Višeslav aus dem fruhen Mittelalter, Nachrichten

des Deutsches Instituts fur merowingischkarolingische Kunstforschung 14-16 (1957/58).

Šišić F., Priručnik izvora hrvatske historije I, Zagreb 1914.; Povijest Hrvata, Zagreb 1925.

Vinski-Gasparini K., Ranosrednjovjekovna kadionica iz Stare Vrlike, SHP, ser. III, sv. 6, Zagreb

1959.

Vinski Z., Oružje na području starohrvatske države do godine 1000-te (I Miedzynarodowy kongres

arheologii slowianskiej, Warszawa 1965., T. III, 1970.; Novi karolinški nalazi u Jugoslaviji,

Vjesnik Arh. muzeja u Zagrebu, ser. III, sv. X-XI, Zagreb 1977/78.; O nalazima karolinških

mačeva u Jugoslaviji, SHP ser. III, sv. II, Split 1981.; Razmatranja o poslijekarolinškim

mačevima 10. i 11. stoljeća u Jugoslaviji, SHP, ser. III, sv. 13, Split 1983.; Ponovno o

karolinškim mačevima u Jugoslaviji, Vjesnik Arh. muzeja u Zagrebu, ser. III, sv. XVII-XVIII,

Zagred 1983/84.

Vodiči po pojedinim muzejima i značajnim arheološkim lokalitetima: Muzej hrvatskih arheoloških

spomenika u Splitu, Arheološki muzej u Splitu, Arheološki muzej u Zadru, Arheološki muzej Istre u

Puli, Arheološki muzej u Zagrebu, Nin, Biograd, Zadar, Solin

Uz navedenu literaturu potrebno je konzultirati i mnoge druge radove objavljene po brojnim

arheološkim i historijskim časopisima u Hrvatskoj (Starohrvatska prosvjeta, Vjesnik Arheološkog

muzeja u Splitu, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, Diadora, Radovi Filozofskog fakulteta u

Zadru, Izdanja HAD i dr.), kao i časopise iz susjednih zemalja.

307



6. SLAVENSKI ARHEOLOŠKI MATERIJAL SREDNJEG VIJEKA NA PODRUČJU

SUSJEDNIH DRŽAVA (Republika BiH, Savezna republika Jugoslavija, Makedonija)

Pretežno se obuhvaća razdoblje 9.-12. st. Stanje i historijat istraživanja u Sloveniji, Bosni i

Hercegovini, Srbiji s Vojvodinom i Kosovom, Crnoj Gori i Makedoniji. Važnija nalazišta

(nekropole, naselja i arhitektura). Istraživanje gradišta (gradište kod Kikinde, gradište nad Bašljem u

Sloveniji i dr.). Uz navedenu problematiku daje se i opći osvrt na dolazak Mađara u Podunavlje i

stvaranje mađarske države na ovom tlu. Društveno-ekonomski odnosi u ranoarpadovskom vremenu.

Osebujnost slavensko-mađarskog etničkog ispreplitanja i arheološki odraz tog procesa u

nekropolama bjelobrdske kulture. Slavenski značaj bjelobrdske kulture, njezina rasprostranjenost u

Karpatskoj kotlini, glavna nalazišta i problem njene periodizacije.

U sklopu navedene problematike daje se samo u sažetom pregledu društveno-historijska slika i

arheološka ostavština kasnijeg srednjeg vijeka (13.-14. st.) na navedenom području. Razvoj

feudalnih utvrđenih gradova, značajke i važnija groblja sa stećcima, kao i pregled materijalne

kulture (prvenstveno nakita i keramike) toga vremena s usporedbom na etnografska istraživanja.

LITERATURA:

Aleksova B., Demir Kapija, Beograd 1966.; Materijalna kultura na slovenite vo Makedonija,

Slovenska pismenost, Ohrid 1966.

Anđelić P., Doba srednjovjekovne bosanske države, Kulturna istorija BiH, Sarajevo 1966.; Bobovac

i Kraljeva Sutjeska, Sarajevo 1973.

Bajalović-Birtašević M., Srednjovekovna nekropola u Mirjevu, Beograd 1962.

Bešlagić Š., Grborezi, Sarajevo 1964.

Brunšmid J., Hrvatske srednjovječne starine, Vjesnik HAD, n. s., VII, Zagreb 1903/4.

Bihalji-Merin O.-Benac A., Stećci, Beograd 1962.

Enciklopedija Jugoslavije i ELU (odgovarajuće natuknice)

Feher G., Die landnehmenden Ungarn und ihr Verhaltnis zu den Slawen des mittleren Donaubekens,

Stud. Slav. 3, Budapest 1957.

Grbić M., Gradište kod Kikinde, Starinar I, II, Beograd 1950., 1951.

Karaman Lj., Starohrvatska umjetnost u Bosni i Hercegovini, Povijest BiH I, Sarajevo 1942.

Korošec J., Uvod v materijalno kulturo zgodnjeg srednjeg veka Slovanov, Ljubljana 1952.

Korošec P., Zgodnjosrednjoveška arheološka slika Karantanskih Slovanov, Ljubljana, 1979.

Koco D., Trikonhalnite crkvi vo Klimentovo vreme, Slovenska pismenost, Ohrid 1966.

Kovačević J., Istorija Crne Gore I, Beograd.

308



Ljubinković M., Naušnice tzv. tokajskog tipa, RVM 3, Novi Sad 1954.; La necropole slave de

Brestovik, AJ II, Beograd 1956.

Maneva E., Srednovekovan nakit od Makedonija, Skopje 1992.

Miletić N., Ranoslovensko doba (Kulturna istorija BiH), Sarajevo 1966. i 1984.; Slovenska

nekropola u Gomjenici, GZM 21/22, Sarajevo 1967.; Stećci, Beograd-Zagreb-Mostar 1984.

Minić D., Najnovja proučavanja etničke pripadnosti nosilaca belobrdske kulture, Starinar, n. s. XIX,

Beograd 1969.

Mole V., Umetnost juznih Slovanov, Ljubljana 1965.

Szabo Đ ., Srednjovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920.

Tomičić Ž., Nova istraživanja bjelobrdske kulture u Hrvatskoj, Prilozi Instituta zaarheologiju u

Zagrebu, sv. 9, Zagreb 1992. (vidi i cit. djela ovog autora u navedenom radu).

Valič A., Staroslovansko grobišče na Blejskom gradu, Situla 7, Ljubljana 1964.

Vana Z., Mad'ari a Slovane ve svetle archeologickyh nalezu X-XII stoleti, Slov. arch. II, 1,

Bratislava 1954.

Vinski Z., Prilog poznavanju gradišta s osvrtom na jedan nalaz u Podravini, HZ II, Zagreb 1949.

Vinski Z.-Vinski-Gasparini K., Gradište u Mrsunjskom lugu, Zagreb 1950.

Wenzel M., Ukrasni motivi na stećcima, Sarajevo 1965.

Napomena: Gradivo obuhvaćeno u poglavljima 4-6 ovog programa polaze se kao godišnji ispit -

Srednjovjekovna arheologija II i dio je diplomskog ispita iz predmeta SREDNJOVJEKOVNA

ARHEOLOGIJA.

309

skripta - srednjovjekovna arheologija 2 - do 302.pdf

Documents