UNIVERZITET U SARAJEVU

FAKULTET ZA SAOBRAĆAJ I KOMUNIKACIJE

SEMINARSKI RADOVI IZ ŠPEDITERSKOG POSLOVANJA

PLASTO ELMA

1.pojam i vrste špedicije..........................................................................3.

2.osnovni poslovi međunarodnog špeditera.............................................7.

3.specijalni poslovi međunarodnog špeditera........................................14.

4.funkcije špedicije u vanjskotrgovinskom l prometnom sustavu.........22.

5.uloga međunarodnog špeditera u carinskom posredovanju................27.

6.carinjenje i carinski postupak..............................................................30.

7.transportno osiguranje.........................................................................45.

8.uloga špedicije u sajamskim poslovima..............................................54.

9.lizing poslovi.......................................................................................61.

10. Obaveze, prava i odgovornosti špeditera iz ugovora o špediciji.....68.

11.Međunarodni savez špediterskih udruženja ( FIATA )......................78.

2

POJAM I VRSTE ŠPEDICIJE

1.Pojam špedicije i špeditera

Riječ špedicija potječe od latinske riječi „expedire“, odnosno „expeditio“, što doslovno znači „odriješiti“, „urediti“, dok se u praksi prevodi kao „otpremiti“, „otposlati“. Prof. Dr Ante Turina definiše špediciju kao specijaliziranu privrednu dijelatnost koja se bavi organizacijom otpreme robe i drugim poslovima koji su s tim u vezi. Špediciju obavlja špediter, a to je privrednik, pravna ili fizička osoba koja se isključivo i obrtimice bavi organizacijom otpreme robe svojih komitenata pomoću vozara i drugim poslovima koji su s tim u vezi.

Pojam klasične špedicije i klasičnog špeditera

Klasičnu špediciju možemo posmatrati kao znanost i kao aktivnost.

Klasična špedicija kao znanost je skup interdisciplinarnih i multidisciplinarnih znanja koja izučavaju i primjenjuju zakonitosti brojnih i složenih aktivnosti koje djelotvorno omogućavaju otpremu, dopremu i provoz materijalnih dobara svim prijevoznim sredstvima, svim prijevoznim putovima, u konvencionalnom, kombiniranom i multimodalnom transportu.

Klasična špedicija kao aktivnost je skup specifičnih funkcija, poslova, operacija, pravila, vještina, itd. koje djelotvorno omogućuju otpremu, dopremu i provoz materijalnih dobara svim prijevoznim sredstvima, svim prijevoznim putovima, u konvencionalnom, kombiniranom i multimodalnom transportu.

Klasični špediteri su privrednici, pravne ili fizičke osobe koje se isključivo i u obliku stalnog zanimanja bave organizacijom otpreme, dopreme i provoza robe svojih nalogodavatelja pomoću prijevoznika, te drugim poslovima koji su u vezi sa otpremom, dopremom i provozom robe.

Pojam međunarodne klasične špedicije i međunarodnog klasičnog špeditera

Međunarodna klasična špedicija kao znanost je skup interdisciplinarnih i multidisciplinarnih znanja koja izučavaju i primjenjuju zakonitosti brojnih i složenih vanjskotrgovinskih i prometnih aktivnosti koje djelotvorno omogućuju otpremu robe iz vlastite u strane države (izvozna špedicija), dopremu robe iz stranih u vlastitu državu (uvozna špedicija) i provoz robe između stranih država preko vlastite države (provozna ili tranzitna špedicija).

Međunarodna klasična špedicija kao aktivnost je skup specifičnih funkcija, poslova, operacija, pravila, itd. koje djelotvorno omogućavaju otpremu robe iz vlastite u strane države, dopremu robe iz stranih u vlastitu državu i provoz robe između stranih država preko vlastite države.

Međunarodni klasični špediter je privrednik, pravna ili fizička osoba registrirana za obavljanje poslova vanjskotrgovinskog prometa , koja isključivo i u obliku stalnog zanimanja sklapa u svoje ime i za tuđi račun (kao komisionar), u tuđe ime i za tuđi račun (kao agent) i u svoje ime i za svoj račun (kao samostalni privrednik) ugovore potrebne pri organiziranju otpreme (izvoza), dopreme (uvoza) i provoza (tranzita) robe svojih nalogodavatelja pomoću vozara i obavlja druge propisane ili uobičajene specijalne, sporedne poslove i radnje u vezi s otpremom, dopremom i provozom robe.

3

Podšpediter je drugi špediter (pravna ili fizička osoba) na kojeg je glavni špediter prenio u cjelini izvršenje špediterskog posla. Špediter je ponekad iz opravdanih razloga (preopterećenost poslom ili zbog toga što nema organizovanu vlastitu radnu jedinicu u nekom mjestu iz kojeg treba otpremiti ili dopremiti robu ili pak nekih drugih razloga: ekonomskih ili recipročnih i sl.) prisiljen prenositi na podšpeditera izvršenje komitentova naloga, s tim da ga podšpediter zamijeni u čitavom poslu.

Međušpediter je drugi špediter (pravna ili fizička osoba) na kojeg je glavni špediter prenio djelomično izvršenje špediterskog posla. Špediter obično povjerava međušpediteru otpremu, dopremu ili provoz robe na određenoj relaciji ili određenim prijevoznim sredstvima. Špediter može angažovati i više međušpeditera u istoj državi i pri organiziranju otpreme i dopreme jedne te iste pošiljke. U slučaju izuzetno složenih otprema i doprema robe (najčešće interkontinentalnih), špediter povjerava svakom od međušpeditera izvršenje onih poslova za koje određenog korespodenta smatra najstručnijim i najsposobnijim.

2.Vrste špedicije

U literaturi se pominje više različitih kriterija prema kojima se klasificiraju specijalističke špedicije i špediteri, a to su:

1. teritorijalni djelokrug poslovanja: nacionalna i međunarodna špedicija

2. osnovno obilježje poslovanja: lučka (pomorska) cestovna željeznička zračna riječna, itd.

3. obim poslovanja (mega i niša špediteri): velika, mala i srednja špediterska poduzeća

4. najčešće korišteno prijevozno sredstvo: pomorska, cestovna (kamionska) željeznička, riječna, zrakoplovna špedicija

5. vrsta prijevoza: brzovozna, sporovozna, ekspresna,

4

vagonska, denčana (komadasta pošiljka), masovna

čarterska konvencionalna kombinirana multimodalna špedicija, itd.

6. predmeti otpreme: špedicija generalnih tereta špedicija živih životinja špedicija hemijskih proizvoda špedicija kontejenera špedicija industrijskih proizvoda, itd.

Nacionalna špedicija

Nacionalna špedicija je specijalizirana gospodarska djelatnost, odnosno skup specifičnih poslova, funkcija, operacija, pravila (...) koje djelotvorno omogućuju otpremu i dopremu nalgodavateljeve robe unutar granica jedne države, u pravilu, nacionalnim prevoznim sredstvima. Nacionalna špedicija organizira otpremu i dopremu robe:

u istom smjeru (tzv. loko špedicija; nacionalna špedicija u užem smislu) iz jednog mjesta u drugo (tzv. međumjesna ili unutarnja špedicija

Međunarodna špedicija

Međunarodna špedicija je mlađa od nacionalne i ima veliko privredno i društveno značenje za svaku nacionalnu privredu. U mnogim zemljama oko 95% cjelokupnog izvoza, uvoza i tranzita obavlja se putem specijaliziranih špediterskih preduzeća. Svaki špediter je upravo zbog oštre međunarodne konkurencije i obima složenosti špediterskih aktivnosti, složenih odnosa na domaćem i ino-tržištu, te sve većih zahtjeva korisnika špediterskih usluga nastojao da pruži svojim nalogodavcima nešto viši i kvalitetniji paket usluga nego što je mogu pružiti drugi špediteri. Tako je došlo do podjele međunarodne špedicije na 3 vrste:

1. lučku (pomorsku)2. kontinentalnu3. graničnu špediciju

Lučka (pomorska) špedicija

Lučka špedicija je špedicija koja se isključivo ili pretežno bavi organiziranjem otpreme i dopreme robe pomorskim prijevoznim sredstvima. Poslovi lučke špedicije obavljaju lučki špediteri. Lučki špediteri izvršavaju svoje brojne poslove, odnosno organiziraju brojne manipulacije na morskim lukama s ciljem da koordiniranjem rada svih sudionika u otpremi i dopremi robe ubrzaju te radnje i da smanje prijevozne troškove na najmanju moguću mjeru. Da bi uspješno izvršio svoje brojne obaveze u okviru lučkog prometa, lučki špediter mora dobro poznavati tehničko – tehnološko i pravno – ekonomske mogućnosti, uslove prava i obaveza svih sudionika koji su direktno ili indirektno povezani poslovima u morskim lukama.

5

Kontinentalna špedicija

Kontinentalna špedicija se može podijeliti na željezničku, riječno – kanalsko – jezersku, cestovnu i zračnu (zrakoplovnu) špediciju. To je špedicija koja se isključivo ili pretežno bavi organizacijom otpreme i dopreme robe kopnenim prijevoznim putevima. Poslove kontinentnalne špedicije izvršavaju kontinentalni špediteri.

Granična špedicija

To je specijalizirana privredna djelatnost koja se pretežno bavi carinskim poslovima oko otpreme izvozne, dopreme uvozne i tranzitne robe, te drugim poslovima koji su u vezi sa prelazom robe preko državne granice (carinske crte). Poslove granične špedicije obavljaju granični špediteri.

Granični špediter posluje po propisima koji vrijede za opšti, a ne za pogranični carinski i dr. režim. Zbog toga, kao što se carinarnice koje obavljaju svoju djelatnost na granici nazivaju granična carinarnica, treba i špeditere koji organiziraju prijelaz robe preko granice nazivati granični, a ne pogranični špediteri.

Špedicija i špediteri u konvencionalnom, kombiniranom i multimodalnom transportu

Konvencionalni ili unimodalni prijevoz (ili transport) jeste prijevoz (transport, prijenos, premještanje...) predmeta prijevoza (npr. tereta) s jednog mjesta na drugo, ali samo prijevoznim sredstvom jedne grane prijevoza (npr. morskim brodom ili vagonom ili kamionom...). Za ovaj prijevoz je karakteristično da se on odvija na temelju jednog ugovora o prijevozu i jedne jedinstvene isprave o prijevozu (npr. teretnice ili teretnog lista). Može biti i nacionalni i međunarodni.

Kombinirani transport se obavlja sa najmanje dva različita prijevozna sredstva iz dvije različite prometne grane, te se sklapa onoliko ugovora o prijevozu koliko je sudjelovalo različitih transportnih sredstava.

Za multimodalni transport je karakteristično da se „operator multimodalnog transporta“ i primatelj robe nalaze u različitim državama, roba se prevozi koristeći najmanje dva različita prijevozna sredstva, ali se cjelokupni pothvat međunarodnog multimodalnog transporta temelji na samo jednom ugovoru o prijevozu, a sve to organizuje jedan operator (tj. MTO – Multimodal Transport Operator).

Mali, srednji i veliki špediteri

Za veliko špeditersko preduzeće (megašpeditera) je karakteristično: da ima godišnji prosjek više od 500 zaposlenika, da godišnje kvalitetno obradi više od milion pozicija (ugovora o špediciji), da se bavi svim vrstama špedicije, da godišnje ostvaruje prihod veći od 50 miliona eura, da je vrijednost špediterskog preduzeća, uključujući i intelektualni kapital veća od 20 miliona eura, da godišnje ostvaruje dobit veću od 5 miliona eura, te da značajno sudjeluje u nacionalnom i međunarodnom špediterskom poslovanju. Ove uvjete nije jednostavno zadovoljiti, pa male države često nemaju nijednog mega špeditera, a veće imaju barem jednog.

6

Srednje špeditersko preduzeće ima godišnji prosjek iznad 50 zaposlenika, godišnje kvalitetno obradi preko 100 hiljada pozicija, uglavnom obavlja temeljne špediterske poslove, ostvaruje prihod veći od 10 miliona eura godišnje, vrijednost preduzeća je preko 2 miliona eura, ima godišnju neto dobit preko 1 milion eura.

Mala špediterska preduzeća („niša“ špediteri) imaju godišnji prosjek do 50 zaposlenika, godišnje obrade do 10 000 pozicija, ostvaruju prihod do 10 miliona eura godišnje, vrijednost preduzeća je do 2 miliona eura, te godišnje ostvaruje neto dobit veću od 500 000 eura. Premda se većina „niša“ špeditera bavi samo carinskim posredstvom, oni su zbog svoje izrazite fleksibilnosti i konkurentnosti našli svoje mjesto u tranzicijskim gospodarstvima.

Može se utvrditi da u ukupnim logističkim uslugama veliki špediteri participiraju do 70%, srednji špediteri do 20 % i mali („niša“) do 10 %.

OSNOVNI POSLOVI MEĐUNARODNOG ŠPEDITERAOsnovni je zadatak međunarodnog špeditera da oslobodi svog nalogodavca (izvoznika, uvoznika, proizvođača) cjelokupnog napora i brige oko otpreme, dopreme i prevoza robe u međunarodnom prometu, kako bi nalogodavac mogao svu svoju pažnju koncentrisati na svoju osnovnu djelatnost. U izvršenju toga zadatka međunarodni se špediter susreće s raznovrsnim, kompleksnim i brojnim poslovima bez kojih ne bi mogli optimalno funkcionirati savremeni vanjskotrgovinski i prometni sistemi.

Poslovi međunarodnog špeditera, s obzirom na njihovo značenje u špediterskom, vanjskotrgovinskom i prometnom sistemu, mogu se sistematizirati u osnovne i specijalne. Skupinu osnovnih poslova čine oni poslovi bez kojih ne može ni zamisliti funkcionisanje sistema međunarodne špedicije, a to su:

1. stručni savjeti i sudjelovanje u pregovorima radi zaključivanja ugovora o međunarodnoj kupoprodaji,

2. instradacija,3. doziv robe,4. zaključivanje ugovora o prijevozu robe na klasičan način – upotreba prijevoznog sredstva

jedne prometne grane,5. zaključivanje ugovora o multimodalnom transportu robe i organiziranje transporta ″od

vrata do vrata″,6. prihvat robe radi otpreme,7. otprema, doprema i prevoz robe u užem smislu,8. zaključivanje ugovora o utovaru, istovaru i pretovaru robe,9. zaključivanje ugovora o transportnom osiguranju,10. zaključivanje ugovora o uskladištenju i uskladištenje robe,11. ispostavljanje ili pribavljanje prijevoznih i drugih isprava,12. obavljanje poslova u vezi sa carinjenjem robe,13. kontrola ispravnosti dokumenata i obračun vozarine, carine i drugih taksi i troškova,14. informiranje nalogodavca.

7

STRUČNI SAVJETI I SUDJELOVANJE U PREGOVORIMA RADI ZAKLJUČIVANJA UGOVORA O MEĐUNARODNOJ KUPOPRODAJI

Međunarodni špediter ima izuzetno značenje u pravilnom zaključivnju međunarodnih ugovora. On treba da sudjeluje odnosno da se pravodobno uključi, jer može bitno utjecati na smanjenje troškova manipuliranja i transporta, na sigurnost i brzinu transporta robe u vanjskotrgovinskom prometu.

Špediteru bi trebalo dati potpuno ovlaštenje da vlada cjelokupnim transportnim procesom, odnosno prijevozom robe od proizvođača do potrošača. A to praktično znači da bi špediter trebao biti ne samo „nositelj cjelokupnog transportnog pothvata“, već i aktivan sudionik u izradi predkalkulacije za prodaju i kupovinu robe. Jer, dobra kalkulacija transportnih troškova u mnogo slučajeva je pretpostavka za uspješan plasman robe u vanjskoj trgovini.

INSTRADACIJA

Instradacija je najsloženiji, najteži, najodgovorniji i najvažniji osnovni posao međunarodnog špeditera.

Pod instradacijom se podrazumjeva određivanje (izbor) optimalnoog prijevoznog puta; određivanje (izbor) optimalnog prijevoznog sredstva ; određivanje najpovoljnijeg načina prijevoza, odnosno tehnologije transporta i određivanje najpovoljnijeg vremena u kojemu robu treba otpremiti, dopremiti ili tranzitirati od otpremnog do odredišnog mjesta.

Značenje instradacije u prometnom i vanjskotrgovinskom sustavu

Udio troškova manipuliranja i transporta u cijeni koštanja robe različit je u pojedinim zemljama . Dok ti troškovi, npr. U industrijski razvijenim zemljama Zapada sudjeluju s 10 – 12% u cijeni koštanja robe, u našoj zemlji oni sudjeluju s više od 20 % (do 25). Međunarodni špediteri kao dobri poznavatelji svih vidova transporta, pri izboru prijevoznog puta i prijevoznog sredstva imaju na umu prijevozne cijene u pojedinim granama prometa, pa će u svim slučajevima kada mogu koristiti više vidova transporta, usmjeravati nalogodavčevu robu prijevoznim sredstvom najekonomičnije prometne grane. U pravilu je najekonomičniji pomorski transport, a zatim slijede : željeznički, cestovni pa zračni transport.

Uspjesi u vanjskoj trtgovini izravno zavise od uspjeha instradacije, a uspjesi vanjskotrgovinskih aktivnosti i instradacije najizravnije zavise od sposobnosti špediterskih tarifera.

Činitelji koji utječu na instradaciju

Na izbor prijevoznog puta, prijevoznog sredstva, načina i vremena otpreme, dopreme i provoza robe utječu brojni činitelji. Ovdje ćemo navesti devet najznačajnijih činitelja:

1. Oblici racionalizacije manipuliranja i prijevoza robe ili suvremene tehnologije transporta - Špediteru u većini slučajeva stoje na raspolaganju, osim konvencionalnih, ovi oblici manipuliranja i transporta robe: paletizacija, kontejnerizacija, RO-RO, LO-LO, RO-LO, FO-FO ili LASH, HUCKEPACK i BIMODALNA transportna tehnologija.

2. Troškovi otpreme, dopreme i provoza robe - Visina prijevoznih

troškova zavisi o ovim glavnim činiteljima:

8

a) vrijednost robe

b) količina robe

c) tarife za prijevoz robe

Na ukupne troškove otpreme, dopreme, i provoza robe, osim prijevoznih troškova, utječu i drugi kao što su: premija za transportno osiguranje; troškovi ukrcaja, prekrcaja, iskrcaja, sortiranja, signiranja; skladišnine; troškovi ugovorne kontrole; troškovi doleđivanja; troškovi pojenja i hranjenja živih životinja; naknada za korištenje puteva itd.

3.Brzina otpreme, dopreme i provoza robe - Međunarodni špediter mora izabrati onaj prijevozni put ( a time i prijevozno sredstvo) na kojemu će pod ostalim jednakim uvjetima najmanje trajati otprema, doprema i provoz robe. U određenim slučajevima špediter će se odlučiti čak i za skuplji, ali brži prijevozni put (npr. u slučajevima prijevoza lakopokvarljive robe).

4.Kvaliteta otpreme, dopreme i prevoza robe - zavisi od mogućnosti pružanaj usputnih usluga i o sigurnom i urednom prijevozu robe.

5.Priroda robe - Kada je riječ o prirodi robe kao činitelju koji utiče na instradaciju, obično se misli na veću ili manu, lakšu ili težu, odnosno bržu ili sporiju pokvarljivost robe, koja se mora transportirati u specijalnim prijevoznim sredstvima.

6.Geografski (zemljopisni) položaj otpremnog i odredišnog mjesta - Od međunarodnog špeditera se zahtjeva da prije instradacije izradi manje i srednje elaborate i studije uz primjenu matematičkih metoda da bi se postigao ekonomičniji proces prijevoza.

7.Devizni izdaci - Međunarodni špediter treba da nastoji, kad je to moguće, da spriječi nepotreban odliv deviznih sredstava i da uposli nacionalne prijevozne kapacitete.

8.Politička situacija - Primjer utjecaja političke situacije na prijevozni put i prijevozno sredstvo je slučaj zatvaranja Sueckog kanala (1956. i 1967.) kada su svi pomorski putovi između Atlantskog i Indijskog okeana bili usmjereni oko Rta Dobre Nade. Zbog toga se izbjegava instradiranje robe preko zemalja u kojima su česti štrajkovi, oružani sukobi ili koje su izložene ratu.

9.Prometno - pravni izvori - Međunarodni špediter mora pratiti, poznavati i uspješno koristiti sve nacioinalne, bilateralne (dvostrane) , i multilateralne (višestrane) prometnopravne izvore koji reguliraju odnose između sudionika međunarodnog prometnog sustava, a to znači sve nacionalne i međunarodne propise u pomorskom, željezničkom, cestovnom, riječnom i zračnom prometu.

DOZIV ROBE

Kada međunarodni špediter organizira otpremu robe morskim putem, on je dužan izvršiti tzv. Doziv robe. Špediter „doziva“ takvu robu iz unutrašnjosti. Odnosno, on daje potrebne upute pošiljatelju kad će i na koji način uputiti robu u luku, a pri tome se uskljađuje prispječe ili pristizanje robe sa dolaskom broda u luku. Pravodobrim dozivanjem robe vrši se brži protok robe, bolje skladištenje, manervisanje robom, a također se smanjuje zadržavanje robe u nekom od lučkih skladišta, jer velika zadržavanja robe predstavljaju gubitak u novcu. Kod „doziva“

9

robe, špediter ne obavlja izbor prevoznog sredstva, već samo daje pošiljatelju upute kako i kad će i u kojem utovarnom mjestu utovarit robu, kako bi se vrijeme dolaska robe u luku sinhroniziralo s planiranim vremenom utovara u brod.

Da bi špediter mogao pravilno dozvati robu u luku, on mora dobro poznavati ili barem predviđati veoma važne činioce kao što su : dan prispječa broda u luku, mjesto ukrcaja robe, količinu robe, zatim propusnu moć pruge kojom će roba prispjeti u luku, vrijeme potrebno za prijevoz robe od pošiljatelja do ukrcajne luke i sl.

Doziv robe može biti dvojak, i to : izravan i neizravan.

a) Izravni ili direktni način „doziva“ robe prestavlja doziv određene količine robe koja se mora ukrcat u brod i to direktno iz kopnenog vozila, a

b) Neizravan ili doziv putem skladišta, predstavlja neizravno dozivanje robe ne iz kopnenog vozila, nego iz skladišta.

ZAKLJUČIVANJE UGOVORA O PRIJEVOZU ROBE NA KLASIČAN NAČIN – UPOTREBA PRIJEVOZNOG SREDSTVA JEDNE PROMETNE GRANE

Izvršavanje glavnog špediterskog zadatka tj. organiziranje otpreme, dopreme i prevoza nalogodavčeve robe uvjetovano je zasnivanjem ugovornih odnosa između špeditera i trećih osoba. Od posebne važnosti je zaključivanje ugovora između međunarodnog špeditera i vozara bilo kojeg vida transporta.U novije vrijeme zaključivanje ugovora vrši se sa agentom. Zaključivanje ugovora zakonom je regulisano. Postoje dva načina ugovaranja i to evropski i američki.

Evropski način zaključivanja ugovora predstavlja komisioni posao koji radi u svoje ime, a za tuđi račun, dok kod američkog načina ugovaranja, to je agentski posao koji se obavlja za tuđe ime i tuđi račun.

ZAKLJUČIVANJE UGOVORA O MULTIMODALNOM TRANSPORTU ROBE I ORGANIZIRANJE TRANSPORTA ″OD VRATA DO VRATA″

U međunarodnom multimodalnom transportu jedan od osnovnih problema, s obzirom na brojne sudionike u njemu, jeste izbor poduzetnika prevoza, tj. organizatora i kordinatora cijelokupnog „paketa usluga“ u prijevoznom procesu. Na osnovu mongih analiza, došlo se do zaključka da jedino špediter ima i zadovoljava sve uvjete obavljanja takvih poslova.

Međunarodni špediter zadovoljava slijedeće uvjete i činjenice : On je i de iure i de facto od svih sudionika, jedini je pravi specijalist i profesionalac, Od svih sudionika u M.T. jedini prati,poznaje i gotovo svakodnevno primjenjuje sve tehničke, tehnološke, ekonomske, i organizacijske zakonitosti u međunarodnom prometnom sistemu, On prati i poznaje sve prednosti i nedostatke savremenih tehnologija transporta, Dobro su itnerdisciplinarno i transdisciplinarno obrazovani, osposobljeni i sl., Međunarodni špediter upotrebljava mnoga savremena sredstva i pomagala, informatičke tehnologije i sl., Oni vrlo često izdaju FIATA – teretnicu za multimodalni transport i time preuzimaju obavezu da će izvršit ili osigurat izvršenje međunarodnog multimodalnog transporta robe.

Osnovni pravni izvor o regulisanju odnosa između sudionika u multimodalnom prijevozu je Konvencija Ujedinjenih naroda o međunarodnom multimodalnom prevozu robe iz 1980.

10

godine. Takođe organiziran je multimodalni prevoz robe i fizičke distribucije robe po sistemu „od vrata do vrata“.

PRIHVAT ROBE RADI OTPREME

Jedna od osnovnih obaveza špeditera jeste da izvrši prihvat robe i da upozori nalogodavca na nedostatke pakiranja, oštećenja ambalaže, ošetćenja ili manjka sadržaja. Robu koju špediter prihvaća radi otpreme mora u pravilu biti spremna za transport, a obaveza nalogodavca jeste da pripremi robu za transport.

Sa špediterskog stajališta, roba je spremna za transport ako je:

a) Propisno upakovana b) Stavljanje robe na raspolaganje špediteru i to na dva načina, i to efektivno tj.

predajom same robe, i simboličko tj. dostavom isprava o ovlaščenju špeditera na raspolaganje robom.

c) Prihvat robe od nalogodavca, predstavlja obavezu špeditera da prihvaćenu robu otpremi u onakvom stanju u kakvom je primljena, da se o njoj vodi računa i dužna pažnja kako se ne bi oštetila, time se gradi veliki ugled određenih špediterskih preduzeča

d) Prihvat robe od trećih lica u praksi je to najčešći slučaj. On prema njima ima obaveza koje bi imao i u slučaju da je prima direktno od komitenta.

OTPREMA, DOPREMA I PREVOZ ROBE U UŽEM SMISLU

Zadaci špeditera su vrlo slični u otpremi, dopremi i prevozu robe ,ali se zbog određenih specifičnosti posebno analiziraju zadaci:

a) otpreme, zahtjeva od špeditera da otpremi robu do krajnjeg korisnika, kupca ili potrošača, uz predhodno odabranim sredstvom prevoza. Postoje dvije osnovne vrste otpreme robe i to : otprema robe morskim brodom i otprema robe kontinentalnim vozilima. Prilikom otpreme robe brodom vodi se računa o nalogu utovara, teretnici, kontroli broda, kontroli robe, načinu dostave, kontroli podataka u vezi sa ukracajom robe,vremena ukracaja i pristizanja robe i sl. Kod otpreme robe kontinentalnim vozilima vodi se računa o naruđbi vozila,vremenu postavljanja i ukrcaja robe, utovaru, teretnom listu, nalogu utovara i sl.b) dopreme, također je jedan od osnovnih zadataka špeditera. Također vrijede ona dva načina otpreme i kod dopreme. Kod dopreme robe morskim putem vodi se računa o preuzimanju tereta, utvrđivanju stanja robe, kontroli podataka u vezi sa iskrcajom robe, izvještaju o prispječu broda i o pripravnosti za predaju i sl. Kod dopreme robe kontinentalnim vozilima također se vodi računa kao i kod dopreme morskim putem.

c) prevoz robe zahtjeva od špeditera da obavlja sve one zadatke koje obavlja prilikom otpreme i dopreme robe morskim ili kontinentalnim putem. Također obavlja i druge razne funkcije za koje je ovlašten i osposobljen, kao naprimjer ukrcaj, iskrcaj, pretovar, skladištenje, ugovaranje, popis, i sl.

- Ukrcaj, iskrcaj i prekrcaj robe, ti se izrazi upotrebljavaju ako se radi o brodovima.- Utovar, istovar i pretovar robe, ti se izrazi koriste ako se radi o kopnenim

prevoznim sredstvima.

11

ZAKLJUČIVANJE UGOVORA O UTOVARU, ISTOVARU I PRETOVARU ROBE

Ovaj ugovor zaključuju špediter i agent. U njemu su direktno sadržani oni zahtjevi, funkcije i zadaci za koje su saglasni i špediter i agent. Taj ugovor, najčešće se sastoji od slijedećeg: vremena prihvata robe, doziva robe, vremena ukrcaja ili iskrcaja robe, vrsti, obliku i stanju robe što direktno utiće na vrijeme ukrcaja i iskrcaja i mehanizaciji koja će se koristit, kako je roba upakovana, ambalažirana i označena, tovarnom listu, stanju broda, vremenu pravovremenog pristizanja broda na zadato mjesto, dr.

Svaki zastoj, kašnjenje i sl. pri ukrcaju, iskrcaju ili prevozu predstavlja novčani gubitak nalogodavca, jer u ugovoru između njega i špeditera tačno je navedeno određeno vrijeme ukrcaja ili iskrcaja, što agent potvrađuje. Zbog toga ako se kasni sa robom u bilo kojem smislu, nalogodavac u tom trenutku gubi na tržišnoj cijeni, i to neko mora nadomirit novčano. I u tom slučaju špediter je odgovoran za nastalu situaciju i sl.

ZAKLJUČIVNJE UGOVORA O TRANSPORTNOM OSIGURANJU

Špediter, u pravilu, sklapa ugovor o osiguranju kao zastupnik ugovaratelja osiguranja, i to u ime, po nalogu i na račun nalogodavca. On međutim može sklapati ugovore o osiguranju i kao ugovaratelj osiguranja, i to u svoje ime, po nalogu i na račun nalogodavca.

Kada se špediter u međunarodnom multimodalnom transportu pojavljuje u funkciji poduzetnika cjelokupnog transportnog pothvata ili kada sa nalogodavcem ugovori izvršavanjem svojih i tuđih poslova po tzv. Forfaitnom stavu, špediter može ako je o tome postigao sporazum s nalogodavcem sklopiti ugovor o osiguranju u svoje ime i za svoj račun, kao osiguranik. Kada se razmatra problematika sklapanja ugovora o transportnom osiguranju i uloga špeditera u sustavu transportnog osiguranja, postavlja se pitanje: je li špediter obavezan osigurati pošiljku nalogodavca, koja mu je stavljena na raspolaganje radi organizacije otpreme i dopreme, bez njegovog izričitog naloga? Opće je pravilo da špediter nije obavezan osigurati nalogodavčevu pošiljku bez njegovog izričitog naloga.

ZAKLJUČIVANJE UGOVORA O USKLADIŠTENJU I USKLADIŠTENJE ROBE

U vezi sa zaključivanjem ugovora o uskladištenju i samom uskladištenju robe, potrebno je obratiti posebnu pozornost na. 1.obavezu špeditera da zaključuje ugovore o uskladištenju robe, 2.izbor skladišta, 3. odgovornost za uskladištenu robu i 4.pristup uskladištenoj robi i raspolaganje njome.

Obaveza špeditera da zaključuje ugovore o uskladištenju robe

Špediter obavlja uskladištenje robe posebno u dva slučaja, i to:

- ako se priljev robe u luku ne može sinhronizirati s dolaskom broda - ako je u robu prije daljnje otpreme potrebno sortirati, pakirati, prepakirati, mješati ili

podvrći drugim manipulacijama.Uskladištenje robe obuhvaća manipulacije ’vozilo-skladište’ i obrnuto ’skladište- vozilo’, tj.iskladištenje robe. Pri tome špediter kao ostavodavatelj robe, zaključuje ugovor o uskladištenju sa skladištarom, kojem je osnovni zadatak da smjesti i čuva robu ostavodavatelja.

12

Izbor skladišta za uskladištenje robe

Špediter je obavezan da s pažnjom dobrog privrednika izvrši izbor skladišta i kao stručnjak odredi način čuvanja. Da bi on uskladištio robu, predhodno mora izabrati odgovarajuće skladište a to može biti: vlastito i skladište treće osobe.

Odgovornost špeditera za uskladištenu robu

U vezi s odgovornosti špeditera za uskladištenu robu, iskristalizirala su se ova pravila:

1.Sa nalogodavčevom robom koju uskladišti u vlastito skladište, špediter je dužan postupati s pažnjom dobrog privrednika.

2.Za robu uskladištenu u skladište treće osobe, špediter odgovara nalogodavcu samo za izbor skladišta ili skladištara, i to s pažnjom dobrog privrednika.

3.Kada se roba ili ambalaža ošteti krivnjom špeditera,taj je dužan da na svoj trošak otkloni štetu.

4.Kada je do štete došlo tada roba je nedovoljno i neadekvatno pakirana, a pakiranje nije izvršio špediter, ovaj ne odgovara za štetu.

5.Kada je šteta nastala uslijed uskladištenja na otvorenom skladištu ako je uobičajeno da se roba uskladištava u takva skladišta, ili ako štetu snosi nalogodavac.

Pristup uskladištenoj robi i raspolaganje robom

Špediterov nalogodavac ima pravo pristupa u skladište. On može pregledavati uskladištenu robu. Nalogodavac može i prepakirat uskladištenu robu i vaditi uzorke.

ISPOSTAVLJANJE ILI PRIBAVLJANJE PRIJEVOZNIH I DRUGIH ISPRAVA

Prijevozne isprave igraju u vanjskotrgovinskom prometu jednu od najvažnijih uloga. Pod prijevoznim ispravama podrazumjevaju se dokumenti koji se izdaju prilikom zaključivanja ugovora o prijevozu. S obzirom na specifična obilježja prijevoznih isprava, u pojedinim prometnim granama treba razlikovati prijevozne isprave u: 1) pomorskom ( teretnica ), 2)željezničkom ( teretni list ), 3) cestovnom (teretni list ), 4) riječnom (teretni list ) i 5) zračnom prijevozu (teretni list ).

OBAVLJANJE POSLOVA U VEZI SA CARINJENJEM ROBE

Kada se razmatra obavljanje špediterskih poslova u vezi sa carinjenjem robe, potrebno je posebnu pažnju obratiti na ova pitanja: 1) mora li nalogodavčev nalog biti izričit ili može biti i prešutan, 2) kakav je pravni položaj špeditera u postupku obavljanja carinskih radnji, 3) na temelju kojih podataka i isprava špediter obavlja carinske radnje, 4) u kojem se mjestu obavljaju carinske radnje, 5) koje radnje špediter može poduzimati u postupku carinjenja, 6) da li špediter, osim carinjenja robe, može obavljati i druge radnje u vezi sa carinskim postupkom, 7) je li špediter obavezan platiti carinu i druge uvozne takse za račun nalogodavca.

KONTROLA ISPRAVNOSTI DOKUMENATA I OBRAČUNA VOZARINE, CARINE I DRUGIH DADŽBINA I TROŠKOVA

Špediter ne odgovara za netačno obrčunate vozarine, carinske dadžbine i druge troškove. On nije dužan reklamirati više naplaćenu vozarinu i druge troškove, ukoliko za to nije dobio izričit nalog

13

nalogodavca. To, međutim, ne znači da špediter neće kontrolirati ispravnost dokumenata i obračuna vozarine, carine i drugih dadžbina i troškova. Zadatak je špeditera, kao specijaliste za organizaciju otpreme i dopreme i zaštitnika nalogodavčevih interesa, da kontrolira ispravnost svih dokumenata u vezi s otpremom i dopremom nalogodavčeve robe kao i ispravnost obračuna prijevoznih troškova, carine i drugih dadžbina i troškova.

Kada se radi o kontroli i reklamaciji ispravnosti dokumenata i obračuna, posebno treba razmotriti ova tri pitanja: 1) kontrola ispravnosti dokumenata, 2)kontrola obračuna i naplate vozarine i 3) kontrola obračuna i naplate carine i drugih troškova.

INFORMIRANJE NALOGODAVCA

S obzirom na redovite i izvandredne radnje i događaje koji se zbivaju s robom za vrijeme njezine otpreme, dopreme i prevoza, a koji su od posebnog značenja za nalogodavca, dužnost je špeditera da svoga nalogodavca posebno informira o ovim činjenicama:

1) O kretanju robe, 2) O izvanrednim događajima, i3) O konačnom izvršenju nalog

SPECIJALNI POSLOVI MEĐUNARODNOG ŠPEDITERASkupinu specijalnih poslova međunarodnog špeditera, čine slijedeći poslovi:

1. Zaključivanje ugovora o pakiranju i signiranju i obavljanje tih poslova;2. Zaključivanje ugovora o vaganju i sortiranju i obavljanju tih poslova;3. Izdavanje garantnih (jamčevnih) pisama;4. Izdavanje špediterskih potvrda i drugih FIATA- isprava;5. Uzorkovanje robe;6. Zastupanje nalogodavca u regresnom postupku prema trećim osobama;7. Zasupanje nalogodavca u slučaju zajedničke (generalne) havarije;8. Ugovorna kontrola kvalitete i kvantitete robe u međunarodnom prometu;9. Hranjenje i pojenje živih životinja;10. Doleđivanje robe;11. Sajamski poslovi;12. Lizing (leasing) poslovi;13. Konsignacijski poslovi;14. Međunarodni pomorski prometnoagencijski poslovi;15. Kreditiranje nalogodavca;16. Otprema, doprema i prevoz zbirnog prometa;17. Drugi propisani ili uobičajeni poslovi u vezi s otpremom, dopremom i prevozom robe.

1.1.Zaključivanje ugovora o pakiranju i signiranju i obavljanje tih poslovaIako pakiranje robe ustvari ne predstavlja posao špeditera, već posao kojim se kao osnovnom djelatnošću bave specijalizirana preduzeća, savremeno organizirani i kadrovima ekipirani, međunarodni špediteri posvećuju veliku pozornost pakiranju robe. Šperditer je dužan provjeriti ispravnost pakiranja i u slučaju kada mu to nije izričito naređeno upozoriti svog nalogodavca na

14

nedostatke u pakiranju. U vanjskotrgovinskoj, međunarodnoj prometnoj i špediterskoj praksi, međunarodni špediter se može, kada je riječ o pakiranju robe, pojaviti u dvostrukoj ulozi:

da zaključuje ugovor o pakiranju i da sam obavi pakiranje.

Danas postoji posebni instituti koji intezivno rade na usavršavanju sredstava i metoda pakiranja robe, a međunarodni špediter treba poznavati suvremenu ambalažu, tehniku i tehnologiju pakiranja robe, kao i to da ambalaža odgovara i sredstvima savremene mehanizacije koja će se koristiti pri manipuliranju i prijevozu robe.

U najužoj vezi sa špediterskim poslom – zaključivanje ugovora o pakiranju i vršenju pakiranja, predstavlja zaključivanje ugovora o signiranju i posao signiranja. Pod signiranjem (obilježavanjem, označavanjem) pošiljaka podrazumjeva se stavljanje određenih obilježja i oznaka na robne pošiljke koje se otpremaju u unutarnjem ili međunarodnom prometu. Signiranje predstavlja sastavni dio pakiranja.

1.2.Zaključivanje ugovora o vaganju i sortiranju i obavljanju tih poslovaU razmatranju ovog špediterovog posla, potrebno je posvetiti posebnu pažnju:

1. zaključivanju ugovora o vaganju i poslu vaganja i2. zaključivanju ugovora o sortiranju i poslu sortiranja.

Vaganje, mjerenje i brojenje stvari i koleta, špediter je obavezan obaviti na zahtjev nalogodavca i u slučaju očitog oštećenja i manjka robe, uz naplatu troškova i dodatne naknade. Ako je nalogodavčeva roba koju je potrebno vagati, mjeriti, ili brojiti, uskladištena u špediterovom skladištu, on može sam izvršiti potrebne manipulacije. U takvom slučaju ima obaveze, prava i odgovornosti kao i specijalizirano preduzeće, što predpostavlja da međunarodni špediter raspolaže suvremenim vagama.

Sa stajališta međunarodne špedicije pod sortiranjem robe podrazumijeva se razvrstavanje robe po vrstama i podvrstama u vezi s njenom otpremom, dopremom i prijevozom, može se obavljati nakon prihvata, za vrijeme skladištenja ili prije daljnje otpreme. Važno je reći da špediter nema obavezu da organizira ili provodi sortiranje, to će učiniti samo na temelju izričitog nalogodavčevog naloga.

1.3.Izdavanje garantnih (jamčevnih) pisamaPod garantnim pismom podrazumjeva se svaka isprava koja sadrži obavezu jamca (garanta) i uvjete uz koje se jamstvo (garancija) pruža, a to znači da jamac jamči samo u okviru sadržaja jamstvenog pisma. Zbog toga jamstveno pismo mora sadržavati: predmet jamstva, ime pravne ili fizičke osobe za koju se jamči, uvjete uz koje se jamac obavezuje ispuniti obvezu osobe za koju jamči, dospjeće jamčevne obveze, i rok vrijednosti jamčevnog pisma.

U vanjskotrgovinskom prometu vrlo često se dešava da isprave kojima je uvjetovano preuzimanje robe ne prispiju na vrijeme, špediter može u takvim slučajevima preuzeti robu uz jamstvo brodaru ili njegovom agentu. Takvo jamstvo može biti špediterovo, bankovno, ili soloidarno jamstvo špeditera i banke. Međunarodnim špediterima se preporučuje da se u slučajevima iskupa robe na temelju jamčevnog pisma traže odgovarajuće pokriće u jamstvu nalogodavca, po potrebi potpisano i od banke.

15

1.4.Izdavanje špediterskih potvrda i drugih FIATA- ispravaMeđunarodni špediteri vrlo često izdaju špediterske potvrde i druge isprave. To su isprave koje je izdala FIATA - Međunarodni savez špediterskih udruženja. Te isprave su:

Špediterska potvrda primitka; Špediterska transportna potvrda; FIATA teretnica za multimodalni transport; FIATA skladišna potvrda i Potvrda pošiljatelja o prijevozu opasne robe.

1.5.Uzorkovanje robePod uzorkovanjem se podrazumjeva manja količina robe uzeta iz veće (npr. kod ruda, žitarica, tekućina, pamuka, kaučuka itd.), odnosno mali dio velikog komada robe. Da bi zaključci o čitavoj masi bili na temelju uzorka bili što tačniji, uzorak mora biti reprezentativan, što znači da mora biti identičan osnovnom skupu. Uzrokovanje robe odnosno vađenje konkretnog uzorka u najvećem broju predstavlja stručan, složen i odgovoran posao, i stoga osoba koja vadi prosječan uzorak mora biti kvalificirana za taj posao. Razlikuju se dvije glavne vrste vađenja prosječnog uzorka:

1. Prosto uzorkovanje – vađenje uzorka za podatke i dokumentaciju i2. Kontradiktorno uzorkovanje - vađenje uzorka za regulisanje odnosa između prodavaoca i

kupca.Možemo još reći da nalogodavac može povjeriti svome špediteru uzorkovanje robe.

1.6.Zastupanje nalogodavca u regresnom postupku prema trećim osobamaPod regresom ili regresnim (odštetnim) zahtjevima podrazumjeva se pravo špediterovog nalogodavca da zahtjeva naknadu štete koju je pretrpio time što je pošiljka stigla na odredište u oštećenom ili manjkavom stanju ili što uopće nije stigla na odredište. Špediter nije odgovoran za štetu nastalu krivnjom vozara, skladištara, slagača i ostalih sudionika u vanjskotrgovinskom i prometnom sistemu, međutim obavezan je u slučaju takve štete poduzeti sve porebne mjere radi osiguranja nalogodavčevog prava na naknadu štete. Ove mjere i radnje mogu se sistematizirati u dvije skupine: 1) pripremne mjere i radnje i 2) vođenje samog regresnog postupka.

1.7.Zasupanje nalogodavca u slučaju zajedničke (generalne) havarijeZa svaku štetu i trošak koji predstavljaju zajedničku havariju bitna su četiri elementa koja moraju biti zajednička i istovremeno zastupljena kod svakog događaja, a to su:

1. Izvanrednost okolnosti u kojima se taj događaj zbio 2. Namjernost i razloženost izvanrednog troška i štete učinjene od zapovjednika ili druge

osobe koja ga zamjenjuje 3. zajednička opasnost za cjelokupnu imovinu u pomorskom poduhvatu 4. Zajedničko spašavanje cjelokupne imovine kao uzrok namjernog i razložnog žrtvovanja

Zajednička havarijska šteta označava povredu, odnosno gubitak imovinskih dobara u okviru čina zajedničke havarije, a obuhvata štete broda ili štete tereta, ili štete broda i tereta, a najčešće štete generalne havarije su: Izbacivanje tereta; Popratne štete; Štete pri gašenju požara; Namjerno

16

nasukanje broda; Štete na dijelovima brodskih postrojenja; Štete i troškovi nastali prilikom odsukanja broda; Upotrebe brodske opreme, zaliha i tereta umjesto pogonskog goriva.

Zajednički havarijski trošak označava gotovinsko plaćanje, gubitak određene novčane zarade ili preuzimanje obaveze za podmirenje izdataka uzrokovanih činom generalne havarije, a najčešći troškovi generalne havarije su: 1) troškovi spašavanja; 2) troškovi luke zakloništa; 3) zamjenljivi troškovi; 4) gubici zarade i ostali troškovi.

1.8.Ugovorna kontrola kvalitete i kvantitete robe u međunarodnom prometuU razmatranju djelatnosti ugovorene kontrole kvalitete i kvantitete robe u međunarodnom prometu, potrebno je naročitu pažnju posvetiti sljedećim osnovnim terminima:

1. značenju (ugovorene) kontrole robe u vanjskotrgovinskom prometu;2. javnopravnoj i ugovorenoj kontroli robe;3. pojmu ugovorenoj kontrole robe;4. osnovnim i specijalnim (sporednim) poslovima kontrolnih organizacija;5. pravnom regulisanju djelatnosti ugovorene kontrole kvalitete i kvantitete robe u međunarodnom prometu;6. ispravama kontrolnih organizacija o izvršenom radu (certifikat);7. ulozi međunarodne špedicije u obavljanju poslova ugovorene kontrole kvalitete i kvantitete robe u međunarodnom prometu.I prodavac i kupac imaju brojne koristi od ugovorene kontrole. Prodavcu je u interesu da angažira kontrolnu organizacju jer mu ona pregledom i mišljenjem o tome da njegova (ne)odgovara uvjetima kupoprodajnog ugovora, (ne)omogućuje da isporuči ugovorenu količinu robe odgovarajućeg sadržaja i da na taj način izbjegne eventualne sporove s kupcem, odnosno da na vrijeme zamjeni robu koja ne odgovara kupoprodajnim uvjetima s robom odgovarajućeg kvaliteta. Osnova javnopravne kontrole robe je zakonska obaveza, a ona se ne obavlja ni za račun prodavca ni za račun kupca, nego je ustanovljena radi zaštite zdravlja stanovništva, ekonomske zaštite potrošača, zaštite ugleda zemlje u poslovima izvoza i zaštite domaćih kupaca i potrošača u poslovima uvoza.

Osnovni zadatak kontrolnih organizacija je da oslobode svojeg nalogodavca (najčešće kupca uvoznika) cjelokupnog napora i brige, te udovoljiti uslovima ugovora zaključenog između kupca i prodavca kako bi on svu svoju pažnju mogao koncentrisati na svoju djelatnost. Poslovi kontrolnih organizacija, s obzirom na njihovo značenje, mogu se sistematizirati u:

1. Osnovne poslove: 2. Specijalne poslove:

1.9.Hranjenje i pojenje živih životinjaKao specijalni špediterski posao, ovaj posao obuhvaćen je u skupini propisanih ili uobičajenih sporednih poslova. Međunarodni špediteri organizuju hranjenje i pojenje živih životinja posebno kada se one transportuju u međunarodnom prometu, na većim udaljenostima. Takve se životinje prevoze svim prijevoznim sredstvima (pomorskim, željezničkim, cestovnim, riječnim i zračnim).

Kada je riječ o organizaciji hranjenja i pojenja živih životinja, sa stajališta špeditera, posebnu pažnju treba posvtiti:

17

1. uslovima kojima moraju udovoljavati morske luke, riječna i zrakoplovna pristaništa i željeznički kolodvori za ukrcaj, iskrcaj i prekrcaj živih životinja,2. uslovima kojima moraju udovoljavati prijevozna sredstva za prijevoz živih životinja,3. načinu dezinfekcije prijevoznih sredstava kojima se prevoze žive životinje,4. načinu ukrcaja i prekrcaja živih životinja i5. hranjenju i pojenju živih životinja u tijeku prijevoza.Prijevozna sredstva kojima se transportuju životinje moraju udovoljiti određenim uslovima i biti ispravna.

Pod dezinfekcijom i čišćenjem prijevoznih sredstava kojima se prevoze žive životinje podrazumijeva se dezinfekcija i čišćenje samoga prijevoznog sredstva te pribora za vezivanje, čišćenje, hrabnjenje, pojenje i istovar (rampa) životinja koji se stalno nalaze u prijevoznom sredstvu. Nakon temeljitog čišćenja prijevoznih sredstava i korištenja pribora obavlja se na propisan način dezinfekcija, koja može biti obična i pojačana.

Prije ukrcaja životinje se moraju nahraniti i napojiti. Međunarodni špediteri, kada organizuju otpremu, dopremu i prijevoz živih životinja, organizuju i obavezni pregled. Tim pregledom utvrđuje se: da li postoje smetnje za ukrcaj i otpremu pošiljaka, provjerava se njihov indetitet i sposobnost za prijevoz, da li su izvršena sva prethodna ispitivanja koja su predviđena međunarodnim ugovorima sa zemljama u koje se pošiljka izvozi ili preko koje se provozi. Obavezni pregled pošiljaka koje se uvoze obavlja se na graničnom prijelazu, a i na mjestu iskrcaja, odnosno prekrcaja, ako je prekrcaj obavezan.

1.10.Doleđivanje robeMeđunarodni špediter organizuje doleđivanje lahkokvarljive robe, kao na primjer mesa, voća, povrća, mliječnih prizvoda i slične robe, posebno kada se takva roba transportuje u toplije doba godine na većim udaljenostima.

1.11.Sajamski posloviSpecifičnosti špediterskih sajamskih poslova mogu se sagledati kroz obradu ovih osnovnih tema:

1. osnovna obilježja savremenih međunarodnih sajmova,2. tržišna politika (marketing) špediterskih organizacija,3. mehanizacija ukrcaja, iskrcaja i prekrcaja tereta,4. prihvat i smještaj sajamskih eksponata,5. pakiranje i organiziranje otpreme sajamskih eksponata i6. obračun špediterskih usluga.

Klasični sajmovi izdiferencirali su se u savremene sajmove uzoraka, i to opće sajmove uzoraka i specijalizirane sajmove uzoraka. Na općim sajmovima uzoraka izlagači mogu izlagati različite vrste robe, dok na specijaliziranim sajmovima uzoraka izlagači mogu izlagati samo određene vrste robe kao npr. automobile, tekstil, vina itd. Sajmovi mogu biti stalni (održavaju se svake godine u određeno vrijeme i na određenom mjestu), povremeni (specijalizirani sajmovi koji se održavaju u najpovoljnije vrijeme i mjestu gdje je veliki interes za određenu vrstu robe). Poseban oblik sajmova uzoraka je i tzv. Stalna izložba, a može biti i kolektivna i pokretna.

Špediterske organizacije svu svoju pozornost koncentriraju na istraživanja izlagača na određenim međunarodnim sajmovima, prije svega, stranih izlagača na domaćim tržištima.

18

Osnovni cilj marketing-aktivnosti je ugovoriti što veći broj sajamskih poslova, odnosno zastupiti što veći broj stranih izlagača.

Špediteri koji obavljaju sajamske špediterske poslove moraju raspolagati različitom mehanizacijom za ukrcaj i pekrcaj tereta. Trebaju posjedovati: obična kolica, električna akumulatorska kolica, ručna i električna kolica za automatsko prenošenje i premještanje tereta, autodizalice za vodoravno i uspravno premještanje i dizanje tereta, dizalice.

Na sajmu se izlaže roba koja je stigla direktno iz inozemstva ili carinskog skladista. Kada carinska roba prijeđe carinsku crtu, ulazna sarinarnica pod carinskim nadzorom upućuje tu robu carinarnici nadležnoj za određeni sajam. Ako se roba prevozi željeznicom, ulazni granično željeznički kolodvor stavlja na teretni list pečat s tačno propisanim sadržajem u kojeg carinski i željeznički radnik unose potrebne podatke. Ako se izložbena roba prevozi brodom, kamionom ili zrakoplovom, ulazna carinarnica je upućuje carinarnici na sajam uz carinsku popratnicu.

Sajamska roba koja stigne u mjesto gdje se održava sajam, prijavljuje se nadležnoj carinarnici na temelju propisanog obrasca. Na temelju odgovarajuće dokumentacije špediter podnosi carinarnici deklaraciju za sajamsku robu. Nakon obavljanja carinjenja robe špediter predaje dotičnu robu izlagaču. Na posebnom obrascu on mu potvrđuje primitak određenog eksponata. Prilikom raspakiranja i smještaja, odnosno postavljanja eksponata na izložbena mjesta, špediter koristi raspoloživu mehanizaciju. Postavljanjem eksponata špediter nije završio svoje poslove. On mora biti stalno na raspolaganju svom nalogodavcu. Špediter evidentira sve obavljene poslove na posebnim obrascima.

Nakon zatvaranja sajma, špediter treba u najkraćem vremenu obaviti brojne poslove oko organiziranja otpreme sajamskih eksponata. Mnoge eksponate potrebno je prije otpreme propisno pakirati. Špediter će ili sam obaviti pakiranje ili će to isto organizirati pomoću specijaliziranih službi za pakiranje.

Nakon pakiranja eksponata obavlja se ponovni carinski pregled. Na taj se način razdužuje deklaracija za sajamsku robu. Špediter je, kao podnositelj deklaracije, dužan robu vratiti u inozemstvo, odnosno vratiti u konsignacijsko skladište.

Sajamski međunarodni špediteri imaju iste obaveze, prava i odgovornosti kao i špediteri koji obavljaju standardne špediterske poslove. Kada je riječ o obračunu špediterskih usluga, treba imati na umu nekoliko činjenica

1. špediter ima pravo na naknadu troškova i predujam ,2. špediter ima pravo zaloga,3. špediter ima pravo zadržavanja,4. špediter ima pravo na naknadu za svoje usluge.

Svoje usluge sajamski špediter obračunava na temelju Tarife za špediterske usluge na međunarodnim sajmovima, samostalnim i specijaliziranim izložbama i sličnim priredbama.

19

1.12.Lizing (leasing) posloviLizing posao, odnosno posao zakupa, kao specijalni špediterski posao, ne spominje se u Zakonu o vanjskotrgovinskom poslovanju ali je u tom Zakonu obuhvaćen u skupinu “...propisanih ili uobičajnih sporednih poslova...“ u vezi sa otpremom i dopremom robe.

U razmatranj lizing poslova, odnosno poslova zakupa, sa stajalista međunarodnog špeditera, naročitu pažnju zahtijevaju ove osnovne teme:

1. osnovna obilježja lizinge poslova,2. lizing prijevoznih sredstava 3. lizing kontejnera.

Osnovna obilježja lizing poslova

S obzirom na vrijeme trajanja zakupa i konačan status zakupodavatelja stvari, razlikuju se četiri vrste lizing poslova:

1. Lizing posao bez opcije zakupca da stvar otkupi nakon isteka ugovorenog roka o zakupu ili da rok zakupa produzi jedanput ili više puta2. Lizing posao s obavezom zakupca da stvar otkupi nakon ugovorenog roka o zakupu3. Lizing posao o mogućnosti produžavanja ugovorenog roka o zakupu4. Lizing posao za posebne uvjete

Lizing prijevoznih sredstava

Prema Zakonu o vanjskotrgovinskom poslovanju mogu se uvoziti osnovna sredstva (npr. prijevozna sredstva, strojevi, aparati, uređaji) po osnovu zakupa radi koristenja u procesu proizvodnje i davanja usluga. Zakupodavatelji takvih prijevoznih sredstava mogu biti domaće i strane osobe.

Kao zakupac kontejnera špediter se može pojaviti u dvostrukoj ulozi, i to: kao komisionar i kao samostalna kategorija privrednika.

1.13.Konsignacijski posloviU regulisanju obaveza, prava i odgovornosti između nalogodavca i zastupnika postoje tri pravna odnosa koji se reguliraju s tri ugovora:

1) ugovorom o zastupanju,

2) ugovorom o poslovima držanja konsignacijskih skladišta i

3) ugovorom o poslovima obavljanja usluga.

Ugovorom o trgovinskom zastupanju obavezuje se zastupnik da se stalno brine da treće osobe zaključuju ugovore s njegovim nalogodavcem, i da u tom smislu posreduje između njih i nalogodavca, kao i da po dobivenom ovlaštenju zaključuje ugovore u ime i za račun nalogodavca, a ovaj se obvezuje da mu za svaki zaključeni ugovor isplati određenu naknadu (proviziju).

20

Ugovor o poslovima držanja kosignacijskih skladišta proizilazi iz ugovora o zastupanj. U vanjskotrgovinskom prometu svake zemlje poslovi zastupanja stranih firmi i pružanje srodinih usluga ima veliko značenje. Usluge poduzeća koje zastupa stranu firmu daje preko vlastitih servisa. Ako zastupnik ne može osigurati usluge preko vlastitih servisa, može osigurati usluge preko specijalizovanih poduzeća ili zanatskih radnji s kojima obavezno zaključuje posebne ugovore o davanju određenih usluga. Zastupnik je, također, dužan osigurati potreban broj stručnih kadrova s određenom kvalifikacijskom strukturom za organiziranje servisa i davanje tehničkih usluga.

1.14.Međunarodni pomorski prometnoagencijski posloviMeđunarodni pomorski prometnoagencijski poslovi imaju veliko značenje u vanjskotrgovačkom sistemu, a naročito u pomorskom prijevozu. Te poslove obavljaju specijalizovani pomorski agenti. Pod međunarodnim pomorskim prometnoagencijskim poslovima podrazumijevaju se poslovi zastupanja i posredovanja u prijevozu robe i putnika u međunarodnom pomorskom te obavljanje propisanih ili uobičajenih sporednih poslova u vezi s tim prijevozom. Pojam međunarodnog pomorskoprometnog agenta je najjednostavije definisati kao specijalizovanu pravnu ili fizičku osobu koja zastupa ili posreduje u pomorskom poslovanju. Pomorske agente prema njihovim osnovnim djelatnostima dijelimo na četiri osnovne vrste: lučke agente, agente posrednike, agente tereta i agente osiguratelja.

Međunarodnim prometnoagencijski poslovima smatraju se: osiguranje mjesta u prijevoznom sredstvu za robu nalogodavca, osiguranje potrebne količine robe da bi se iskoristilo sredstvo nalogodavca, osiguranje sredstava za prijevoz robe i putnika, prodaja voznih isprava i slični poslovi. Skupinu osnovnih poslova pomorskih agenata čine poslovi zastupanja, posredovanja i pomaganja. Za razliku od osnovnih poslova, specijalne (sporedne) posloveobavljaju povremeno, tj. samo u posebnim prilikama. Skupinu specijalnih poslova pomorskih agenta čine ovi polovi: upravljanje brodovima za račun brodara, kvalitativno i kvantitativno utvrđivanje stanja tereta, turističkoagencijski, mjenjački poslovi itd. Osnovne poslove pomorski agenti obavljaju u tuđe ime i za tuđi račun, a specijalne poslove uglavnom u svoje ime i za tuđi račun.

1.15.Kreditiranje nalogodavcaU praksi špeditera postoje tri osnovna načina kreditiranja nalogodavaca i to: 1) kada špediter vlastitim finansijskim sredstvima za račun nalogodavca plaća nužne i korisne troškove nastale u vezi s organizovanjem otpreme, dopreme i prevoza njegove robe, 2) kada špediter ustupa prava na korištenje deviznih sredstava svojim nalogodavcima i 3) kada špediter ulaže vlastita finansijska sredstva u razvojne programe svojih nalogodavaca.

Špediter kreditira nalogodavca plaćanjem njegovih troškova na taj način što vlastitim sredstvima za njegov račun plaća nužne i korisne troškove, carine i carinske pristojbe nastale u vezi s organiziranjem otpreme, dopreme i prevoza robe. Špediterovo kreditiranje nalogodavca ustupanjem deviznih prava funkcioniše na taj način što mu ustupa prava na korištenje ili prodaju deviznih sredstava. Špediter također kreditira nalogodavca ulaganjem vlastitih sredstava u njegove razvojne programe.

21

1.16.Otprema, doprema i provoz zbirnog prometaKada se razmatra obavljanje špediterskih poslova u vezi s otpremom, dopremom i transportom zbirnog prometa, pažnju treba posvetiti osnovnim temama:

1) pojam i vrste zbirnog prometa,

2) prednosti zbirnog prometa, i

3) organiziranje otpreme, dopreme i transporta zbirnog prometa.

Zbirni promet se obično definiše kao suma komadnih pošiljaka jednog ili više nalogodavaca koje špediter otprema jednim prijevoznim sredstvom i na temelju jedne prijevozne isprave. S obzirom na prijevozno sredstvo kojim se obavlja otprema, doprema ili transport zbirnih pošiljki, zbirni promet se može podijeliti na: željeznički, cestovni, pomorski, riječni, zračni, multimodalni i kombinovani zbirni promet.Prednosti zbirnog prometa u odnosu na korisnika prijevoza se ogledaju u dvije osnovne prednosti: brzini prijevoza i u kvaliteti prijevoza. Kako se većina zbirnog prometa obavlja željeznicom onda se govori o prednostima koje pruža željeznica. To su svakako racionalno korištenje vagonskog prostora, brzo i ekonomično rukovanje robom, rasterećenje kolodvorskih i drugih skladištai eliminisanje konkurencije cestovnog prometa. Osnovna prednost zbirnog prometa u odnosu na špeditera koji ga organizira jeste u tome što primjena posebne povlaštene prijevozne tarife na pošiljku u zbirnom prometu omogućuje ekonomičniji prijevoz robe.

Organiziranje zbirne otpreme robe provode špediterski radnici izvozne organizacijske jedinice na taj način da planski prikupe više komadnih pošiljkiod raznih pošiljatelja i otpreme ih kao zbirnu pošiljku svojojo špediterskoj vezi u inostranstvu koja ih dalje raspodjeljuje. Postupak organiziranja zbirne dopreme robe provode špediterski radnici tako što daju dopis inostranom dobavljaču robe da preda robu njihovoj vezi koja će je transportovati do naručioca.

1.17.Drugi propisani ili uobičajeni poslovi u vezi s otpremom, dopremom i provozom robe.Pored brojnih osnovih i specijalnih poslova, međunarodni špediteri obavljaju i druge propisane ili uobičajene poslove, u vezi s otpremom, dopremom i prijevozom robe. Od svih predhodno nabrojanih drugih propisanih ili uobičajenih špediterskih poslova nažnija je špediterska služba. Najveća, najrazvijenija i najposlovnija špediterska služba je DHL Worldwide Express. DHL za Evropu ima sjedište u Bruxellesu.

FUNKCIJE ŠPEDICIJE U VANJSKOTRGOVINSKOM l PROMETNOM SUSTAVU

Kada se govori o funkcijama međunarodne špedicije, misli se na zadatke što ih ona obavlja u vanjskoj trgovini i međunarodnom prometu, te na ulogu koju ona igra u vanjskotrgovinskom i prometnom sustavu, a ne na brojne poslove što ih međunarodni špediter poduzima u ostvarivanju svojih funkcija.

Osnovna privredna funkcija međunarodne špedicije, koja slijedi iz pojma međunarodne špedicije, ogleda se u tome da ona - kao djelatnost organizacije otpreme, dopreme i provoza robe

22

- pronađe i osigura najbolje ekonomske uvjete za otpremu, dopremu i provoz robe, kako bi cjelokupni proces transporta bio izvršen na siguran, stručan i ekonomičan način.

To znači da je špedicija, prije svega, ekonomski pojam, a potom pravna kategorija. Iz toga proizlazi i osnovna ekonomska funkcija međunarodne špedicije, a ta je da je ona - djelatnost organizacije, otpreme, dopreme i provoza u međunarodnom robnom prometu - dio vanjske trgovine, a ujedno i viši oblik prometa.

Osnovna funkcija međunarodne špedicije može se raščlaniti na veći ili manji broj konkretiziranih (pod)funkcija. Carić raščlanjuje ulogu špedicije na ove funkcije: prostornu, vremensku, kvantitativnu, kvalitativnu, kreditnu i propagandnu.

On pri tome s razlogom naglašava da sve špediterske organizacije ne obavljaju sve navedene funkcije, ali da pojedine špediterske organizacije obavljaju u novije vrijeme i poslove koji ne predstavljaju ostvarivanje navedenih funkcija špedicije. To, dakle, znači da su značajnije privredne funkcije međunarodne špedicije u vanjskotrgovinskom i prometnom sustavu ove: 1) prostorna, 2) vremenska, 3) kvantitativna, 4) kvalitativna, 5) kreditna i 6) propagandna.

Špediterska prostorna funkcija

Špediterska prostorna funkcija sastoji se u njezinom aktivnom sudjelovanju u savladavanju prostornih udaljenosti između mjesta proizvodnje i mjesta potrošnje pa se zato ovo posredovanje naziva interlokalnim (interlokalna funkcija). Udaljenost između proizvođača i potrošača može biti veća ili manja, ali je uvijek potrebno da se robom na toj relaciji manipulira, odnosno da se organizira racionalno manipuliranje i transport. To organiziranje u međunarodnom prometu obavlja međunarodni špediter. U savlađivanju geografske udaljenosti između proizvođača i potrošača dolazi do čvrste sprege (ekonomske, pravne, tehničko-tehnološke) vanjske trgovine, međunarodnog transporta i međunarodne špedicije. U toj međuzavisnosti odnosa vanjska trgovina izvršava brojne aktivnosti, na primjer: istražuje tržište, uspostavlja poslovne veze s inozemnim partnerima, organizira poslovne razgovore, zaključuje kupoprodajne ugovore, surađuje s proizvođačima, izvršava zaključene ugovore, likvidira ekonomske i pravne odnose sudionika u vanjskotrgovinskom sustavu i sl.

Vanjska trgovina i međunarodna špedicija u ostvarivanju ove funkcije pojavljuju se kao organizatori, koordinatori i izvršitelji vanjskotrgovinskog prometa, a međunarodni transport obavlja fizički prijenos robe s jednog na drugo mjesto. Te djelatnosti zajednički utječu na uspostavljanje ravnoteže cjelokupne ponude i cjelokupne potražnje. Izvršavanje te funkcije nosi brojne rizike: transportne, financijske, političke, rizike od eventualnih elementarnih nepogoda i sl. Prostorna je funkcija špedicije u tijesnoj i uzajamnoj povezanosti s drugim njezinim funkcijama, a one determiniraju međunarodnu špediciju kao dio vanjske trgovine i viši oblike međunarodnog prometa.

Špediterska vremenska funkcija

Špediterska vremenska funkcija sastoji se u njezinom sudjelovanju u savladavanju vremenske razlike između proizvodnje i potrošnje roba. To se savladavanje ostvaruje, prije svega, fizički. Radi se, u stvari, o funkciji intertemporalnog posredovanja, koja se odvija u uvjetima neujednačenosti vremena proizvodnje i vremena potrošnje. Vrlo tijesno i funkcionalno stoji s

23

prostornom funkcijom. U praksi je, naime, vrlo rijedak slučaj da se proizvedena roba izravno po završenom proizvodnom procesu dostavlja na tržište i odmah prodaje potrošaču. Najčešće se proizvedena roba kupuje, transportira, uskladištava u javna, specijalizirana, konsignacijska i druga skladišta, u slobodnim carinskim i carinskim zonama i izvan njih, ponovo transportira do prerađivača ili krajnjeg potrošača, što zavisi o namjeni i svojstvima robe.

Međunarodni špediter tu funkciju najčešće ostvaruje svojim brojnim aktivnostima u vezi s manipuliranjem i skladištenjem robe, kao što su na primjer: organizacija iskrcaja, prekrcaja i ukrcaja ili obavljanja tih radnji u vlastitim skladištima vlastitim sredstvima rada i radnom snagom. Isto tako, oni u okviru te funkcije obavljaju carinske formalnosti oko izvoza, uvoza i provoza robe te organiziraju i omogućuju pregled robe sanitarnim, veterinarskim i fitosanitarnim organima. Ali, oni mogu obavljati i druge poslove, kao na primjer: pojenje i hranjenje živih životinja, doleđivanje lakopokvarljive robe, kontrolu kvalitete i kvantitete robe, organiziranje zbirnog prometa i sl. U izvršenju te funkcije špediter se može pojaviti u ulozi savjetodavatelja, organizatora, koordinatora ali i realizatora brojnih aktivnosti koje omogućuju da se na siguran, pravodoban i racionalan način premosti vremenska razlika između proizvodnje u jednoj i potrošnje u drugoj zemlji. I u toj funkciji do punog izražaja dolazi do povratne ekonomske, pravne i organizacijske sprege odnosa međunarodne špedicije, vanjske trgovine i međunarodnog transporta, i na taj način zajednički utječu na uspostavljanje ravnoteže cjelokupne ponude i cjelokupne potražnje.

Špediterska kvantitativna funkcija

Špediterska kvantitativna funkcija sastoji se u njezinom aktivnom sudjelovanju u organizaciji otpreme (izvoza), dopreme (uvoza) i provoza (tranzita) najvećeg dijela vanjskotrgovinske razmjene, ali i u racionalnom manipuliranju i transportu robe. Međunarodni špediter kao specijalist za organizaciju otpreme, dopreme i provoza robe, velik poznavatelj prednosti i nedostataka svih oblika racionalizacije manipuliranja i transporta robe, tj. paletizacije, kontejnerizacije, RO-RO, LO-LO, RO-LO, FO-FO ili LASH, HUCKEPACK i BIMODALNE transportne tehnologije i organizator u kombiniranom, odnosno multimodalnom transportu, može bitno pridonijeti snižavanju manipulativnih i transportnih troškova. Ostvarivanjem te svoje funkcije, međunarodni špediter, bilo da se pojavljuje kao organizator manipuliranja i transporta zbirnog ili masovnog tereta ili istodobno i kao prijevoznik, skladištar, pomorski agent i sl., izravno ili neizravno pruža ekonomske koristi brojnim sudionicima u vanjskotrgovinskom i prometnom sustavu.

Međunarodni špediter pravodobnim izvršavanjem brojnih aktivnosti u okviru te funkcije učvršćuje ekonomsku međuzavisnost s vanjskom trgovinom i međunarodnim transportom, omogućujući im pri tome da svu svoju pozornost posvete izvršavanju svojih osnovnih zadataka i da zajedničkim rezultatima pridonose uspostavljanju ravnoteže između ponude i potražnje.

Najbitnija značajka kvantitativne funkcije je u tome da oni svojim aktivnostima izravno i bitno participiraju u organizaciji otpreme, dopreme i provoza najvećeg dijela svjetske robne razmjene, ali i u nacionalnom manipuliranju, transportu i distribuciji predmeta transportovanja.

Međunarodni špediteri ostvarivanjem svoje kvantitativne funkcije, bez obzira u kojoj se funkciji javljaju ( organizator konvencionalnog transporta, kombiniranog ili multimodalnog transporta, prijevoznika, skladištara, pomorskog agenta ) direktno ili indirektno omogućuju brojne i

24

značajne tehnološke, organizacijske, ekonomske i pravne koristi i učinke brojnim učesnicima globalnih, makro i mikro vanjskotrgovinskih, transportnih i privrednih sistema.

Špediterska kvalitativna funkcija

Špediterska kvalitativna funkcija sastoji se u špediterovim brojnim aktivnostima kojima se omogućuje optimalno manipuliranje i transport robe. Međunarodni špediter u ostvarenju te funkcije obavlja brojne poslove, a naročito; instradaciju, pakiranje, poboljšanje ambalaže, poboljšanje vanjskog stanja robe, signiranja, uzorkovanje, sortiranje, timarenje, pojenje i hranjenje živih životinja, doleđivanje lakopokvarljive robe i druge poslove u mjestu otpreme i za vrijeme prijevoza radi osposobljavanja robe za prijevoz. Od kvalitete izvršenja ove špediterske funkcije najizravnije zavisi kvaliteta izvršavanja aktivnosti vanjske trgovine i međunarodnog prometa.

Stručnim i pravodobnim izvršenjem te funkcije međunarodni špediter može pridonijeti povećanju vrijednosti robe i njezinoj konkurentnoj sposobnosti na inozemnom tržištu. To će, na primjer, učiniti na taj način, što će izabrati najpovoljnije prijevozno sredstvo (npr. domaći brod), najpovoljniji prijevozni put (npr. morski put), način i vrijeme prijevoza određene robe na određenoj relaciji uz istodobnu primjenu najpovoljnijih tarifskih kombinacija, suvremene mehanizacije i sl. Osim toga, međunarodni špediter može biti uključen i u organizaciju obrade, dorade ili prerade, tj. oplemenjivanje robe, i tako će aktivno sudjelovati u bržem privođenju proizvoda njegovoj upotrebnoj vrijednosti. To se može, na primjer, postići kroz: čišćenje, miješanje, ljuštenje, guljenje, prženje (kave), prepakiranje, brisanje oznaka i hlađenje u reeksportnim poslovima. I tom funkcijom špediter trajno uspostavlja i jača ekonomsku međuzavisnost s vanjskom trgovinom i međunarodnim prometom.

Špediterska kreditna funkcija

Zbog oštre konkurencije između špediterskih organizacija, ali i drugih razloga, na primjer, niske akumulativnosti proizvođača (prodavatelja, izvoznika), prerađivača i krajnjih potrošača (kupaca, uvoznika), te činjenice da su međunarodni špediteri, i de jure i de facto, postali vrlo značajni sudionici u vanjskotrgovinskom i prometnom sustavu, Špediterska kreditna funkcija posljednjih dvadesetak godina postala je jedan od najvažnijih špediterskih funkcija. Ta se špediterska funkcija sastoji u kreditiranju proizvođača koji proizvode robu za izvoz ili koji uvoze reprodukcijski materijal potreban u procesu proizvodnje, odnosno nalogodavca (izvoznika, uvoznika). U praksi hrvatskih međunarodnih špeditera postoji nekoliko načina kreditiranja:

1) Kreditiranje nalogodavca, najčešće izvoznika i uvoznika ali i proizvođača, na taj način što za njegov račun plaća nužne i korisne troškove, carine i carinske pristojbe nastale u vezi s organiziranjem otpreme, dopreme i provoza robe. To su razni troškovi, kao na primjer, troškovi manipuliranja, transporta, osiguranja, pakiranja, signiranja, ugovorne kontrole i sl., koje špediter pravodobno plaća izvršiteljima pojedinih radnji i usluga, a tek nakon završene otpreme, dopreme i provoza te troškove zaračunava nalogodavcu. U špediterskom poslovanju česti su slučajevi da proces otpreme, dopreme i provoza robe traje i mjesec-dva, u kojem vremenu špediter vlastitim sredstvima plaća za račun nalogodavca pojedine troškove, bez angažiranih nalogodavčevih sredstava, te na taj način angažiranjem vlastitih sredstava kreditira nalogodavca i stječe pravo na posebnu proviziju,odnosno propisane kamate. Špediter, naime, ima

25

zakonsko pravo da zahtijeva naknadu troškova od nalogodavca odmah pošto su učinjeni. To znači da špediter stječe pravo na naknadu troškova neovisno o njegovom pravu na naknadu za svoje usluge.

Špediter nije obvezan da kreditira nalogodavca, jer je on dužan da na zahtjev špeditera predujmi potreban iznos za troškove izvršenja naloga o otpremi robe (čl. 841, st. 3. ZOO). On ima pravo da zahtijeva predujmove i u slučajevima kada to nije posebno ugovoreno. Nalogodavac treba pravodobno staviti špediteru na raspolaganje potrebna sredstva za plaćanje troškova koji će nastati pri organiziranju otpreme, dopreme i provoza robe, jer će u protivnom snositi posljedice (čl. 9, st. 2. Općih uvjeta). Špediter nema pravo da zahtijeva od nalogodavca nepotrebno visoke predujmove, jer on može i kasnije tražiti dopunu primljenih predujmova. Na primljeni predujam špediter nije obvezan plaćati kamate. Špediter nije obvezan da za svoja kupuje devizna sredstva radi isplate troškova pri izvršenju naloga o otpremi. Međutim, kada špediter izvrši isplatu u stranoj valuti, ima pravo refundirati od nalogodavca sredstva u dotičnoj valuti. Kada nalogodavac ne isplati troškove špediteru u roku ili mu pravodobno ne predujmi potrebna sredstva, špediter ima pravo na naknadu štete (čl 262. ZOO). U slučaju da špediter ne zahtijeva predujam, pretpostavlja se da je prešutno pristao kreditirati nalogodavca, pa tada ima pravo na posebnu proviziju na angažirana vlastita sredstva čija se visina utvrđuje tarifom ili sporazumom s nalogodavcem (čl. 37, st. 9. Općih uvjeta).

2) Ustupanjem prava na korištenje deviznih sredstava ili prodaju deviznih sredstava svojim nalogodavcima. Špediterske organizacije, posebno one koje organiziranjem provoza (tranzita) robe ili obavljanjem drugih špediterskih poslova za račun inozemnih nalogodavaca ostvaruju znatna devizna sredstva iznad vlastitih potreba, često za višak tih sredstava ustupaju pravo na korištenje ili pak prodaju ta devizna sredstva svojim domaćim nalogodavcima, najčešće izravnim proizvođačima robe za izvoz. Na taj način međunarodni špediteri bitno učvršćuju ekonomsku međuzavisnost s proizvođačima koji proizvode robu za izvoz i kao takvi predstavljaju važan element vanjskotrgovinskog sustava.

Sasvim je razumljivo da ti proizvođači u potpunosti povjeravaju svojim "kućnim" špediterima sve poslove oko organiziranja otpreme i dopreme čime špediteri učvršćuju i ekonomsku međuzavisnost s vozarima koji obavljaju prijevoz izvozne i uvozne robe. Ustupanjem prava na korištenje deviznih sredstava, međunarodni špediteri kreditiraju svoje nalogodavce. Isto tako, prodajom vlastitih deviznih sredstava špediteri protuvrijednošću tih sredstava kreditiraju svoje nalogodavce. U oba slučaja oni stječu prava na propisane kamate.

3) Ulaganjem nacionalnih financijskih sredstava u razvojne programe špediterskih poslovnih partnera. Velike špediterske organizacije ponekad, pored organiziranja otpreme i dopreme robe i kreditiranja nalogodavca plaćanjem korisnih troškova u vezi s otpremom i dopremom robe, ulažu vlastita financijska sredstva u razvojne programe svojih poslovnih partnera. Kreditiranje nalogodavaca od strane međunarodnih špeditera zavisi, uz ostalo, od dva činitelja: 1) o akumulativnosti, odnosno o visini obrtnih (novčanih) sredstava kojima raspolaže pojedina špediterska organizacija i 2) o tome da li je špediterov nalogodavac, najčešće proizvođač, koji traži kreditiranje, orijentiran na izvoz ili uvoz većih količina roba i na duže vremensko razdoblje. Špediterska kreditna funkcija naročito je značajna za velike špediterske sustave, koji ostvarivanjem te funkcije trajno učvršćuju poslovnu suradnju s velikim proizvodnim sustavima, osiguravajući na taj način sigurne i značajne poslove, a izvršenjem tih poslova ostvaruju siguran i značajan dobitak koji im omogućuje proširenu reprodukciju.

26

Špediterska propagandna funkcija

Špediterska propagandna funkcija sastoji se u propagiranju špediterske djelatnosti uopće i djelatnosti vlastite špediterske organizacije, ali i u propagiranju vanjskotrgovinske i prometne djelatnosti uopće i djelatnosti pojedinih vanjskotrgovinskih i prometnih organizacija. U razmatranju funkcija međunarodne špedicije, potrebno je imati na umu: 1) da funkcije i poslovi međunarodne špedicije nisu identični pojmovi, 2) da organizacije za međunarodnu špediciju obavljaju i moraju obavljati osnovnu privrednu funkciju (ulogu) djelatnosti međunarodne špedicije, tj. funkciju organiziranja otpreme, dopreme (i provoza) robe u međunarodnom robnom prometu, 3) da međunarodni špediteri stručnim i pravodobnim izvršavanjem svojih funkcija učvršćuju ekonomsku međuzavisnost s vanjskom trgovinom i međunarodnim prometom, a iz čega rezultira zajednički utjecaj na optimalno funkcioniranje špediterskog, vanjskotrgovinskog i prometnog sustava i 4) da sve špediterske organizacije ne obavljaju i ne moraju obavljati sve one funkcije određenog karaktera na koje se raščlanjuje osnovna funkcija međunarodne špedicije.

ULOGA MEĐUNARODNOG ŠPEDITERA U CARINSKOM POSREDOVANJU

Šta znači „djelatnost carinskih posrednika?“ U hrvatskom pravnom sustavu, a slično je i u pravnim sustavima većine evropskih država, u carinskom postupku se koristi pojam ovlašteni carinski otpremnik, odnosno u špediterskoj praksi ovlašteni carinski špediter, koji u tom postupku može zastupati svoje nalogodavatelje: u svoje ime i za račun druge osobe ( kao komisionar), u ime i za račun druge osobe ( kao agent), i u svoje ime i za svoj račun ( kao samostalni gospodarstvenik).

U skupinu osnovnih poslova međunarodng špeditera ulazi i izvršenje radnji u vezi sa carinjenjem robe. Takve radnje stoje u izravnoj vezi sa organizacijom otpreme i dopreme robe u međunarodnom prometu, a međunarodni špediter je jedina specijalizirana osoba u vanjskotrgovinskom i prometnom sistemu za obavljanje poslova koji su u vezi sa takvom otpremom i dopremom.

Carinsko posredovanje podrazumjeva sve aktivnosti koje špediter poduzima za nalogodavca u vezi sa izvozom, uvozom ili tranzitom robe. To zanči da nalogodavac sklapanjem ugovora predaje sva ovlaštenja na špeditera. Špediter u smislu nalogodavca organizuje prevoz robe, priprma svu potrebnu dokumentaciju za prevoz robe, carinjenje robe i izvršava sam proces carinjenja. Nalogodavac može da zahtjeva od špeditera da obavi carinjenje robe ili da sam to obavi.

Carinsko posredovanje je širi i sve obuhvatniji pojam od carinskog postupka, jer obuhvata:

Ugovor o špediciji; Organizovanje dopreme, otpreme ili tranzita robe; Dokumentacija za carinjenje robe; Sam carinski postupak ( koji ne provodi špediter); Pretovarne manipulacije robom; Evnetualno skladištanje robe.

27

Ugovor o špediciji

Svaki špediterski posao započinje sklapanjem ugovora o špediciji. Ugovor o špediciji je dvostrani ugovor na temelju kojeg se špediter obavezuje da će nalogodavcu izvršiti jedan ili više špediterskih poslova svim prijevoznim  putovima i sredstvima, a nalogodavac se obvezuje da će svom špediteru za obavljenu uslugu platiti određenu naknadu.Ugovor između špeditera i nalogodavca se na temelju zaključenih pregovora za izvoz ili uvoz daje u pismenoj formi ili faksom ispunjavajući jedini obrazac DISPOZICIJA. Dispozicija je štampani obrazac špediterske kuće koji sadrži podatke važne za otpremu, dopremu za međunarodnog špeditera, a podaci se unose u dispoziciju na temelju zaključenog kupoprodajnog posla. Dispoziciju popunjava nalogadavac (kupac, prodavatelj, izvozno-uvozno poduzeće, organizacija).

Organizovanje dopreme, otpreme ili tranzita robe

Podrazumjeva zapravo sve radnje koje špediter poduzima da bi transportovao robu sa jednog mjesta na drugo, a to je zapravo sam proces transprota.

Dokumentacija za carinjenje robe

Nalogodavac je duzan pravovremeno predati špediteru sve isprave potrebne za izvršenje naloga, a to podrazumjeva i sve isprave potrebne za carinjenje robe. Sve posljedice koje mogu nastati zbog pogrešnih podataka, neispravnih dokumenata ili nepravovremeno primjenjenih dokumenata snosi nalogodavac.

Prema carinskom pravu carinjenje robe se sastoji iz više međusobno povezanih radnji i to: podnošenja deklaracije, prijema deklaracije, pregleda robe, svrstavanja robe po carinskoj tarifi, utvrđivanje carinske osnovice, svote carine i drugih uvoznih dadžbina.

Carinjenje se obavlja na temelju carinske dekleracije koja se popunjava na propisanom formularu. Deklaraciju podnosi špeditersko preduzeće koje izvozi/uvozi robu, tj. koje ima pismeno ovlaštenje i dispoziciju nalogodavatelja. Carinjenje se može obaviti u prijevoznom sredstvu ( ukoliko se roba otprema tim sredstvom do krajnijeg korisnika) ili u carinskim skladištima, a u iznimnim slučajevima u prostorima krajnijeg korisnika ili uvoznika.

Rokovi za podnošenje carinske deklaracije i ostale dokumentacije kod carinjenja u prijevoznom sredstvu vrlo su kratki i kreću se od 3 do 5 sati od prijema obavijesti o prispijeću pošiljke. Kod carinjenja u skladištu rokovi su nešto duži i iznose 3 dana od prijema obavijesti s time da rok počinje teći prvog narednog dana.

Uvoznoj carinskoj delaraciji prilažu se slijedeći dokumenti:

Orginalna faktura inozemnog dobavljača; Orginalna prijevozna isprava; Deklaracija o carinskoj vrijednosti uvezene robe; Potvrda o porijeklu robe; Prijava o zaključenom poslu; Polica osiguranja; Certifikat o kvalitetu robe( ako je izvršena kontrola kvaliteta robe); Sanitarni, veterinarski ili fitopatološki pregled robe- potvrda o izvršenom pregledu;

28

Potvrda o eventualnom oslobađanju ili smanjenju carinske stope i poreza na promet; Ostali dokumenti.

Roba se može ocariniti na nekoj carinarnici u unutrašnjosti ili na pograničnoj carinarnici, što zavisi od odredbe pošiljatelja, tj. špeditera.

Roba se carini prema carinskim tarifama koje su razvrstane po skupinama roba koje su u carinskoj klasifikaciji razvrstane po svojstvima i obilježjima, te su svrstane u odjeljke kojih ima 21. Odjeljci imaju glave u kojima se temeljna grupa proizvoda razvrstava u podskupine.

Na osnovu deklaracije provjerava se da li se stvarno radi o navedenoj količini, vrsti i vrijednosti robe koja se upućuje u inozemstvo, odnosno iz inozemstva. Podaci o deklaraciji moraju se u potpunosti slagati sa činjeničnim stanjem robe, kao i s podacima u drugim dokumentima koji se prilažu uz deklaraciju ( tovarni list, faktura,...) . Carinaska deklaracija podnosi se u 6 primjeraka. Kada su u pitanju isprave potrebne za carinjenje, špediter se mora pobrinuti da ih pravovremeno nabavi od nalogodavca, a neke i sam da ispostavi.

Prijava o zaključenom poslu sastavlja izvoznik/uvoznik nakon sklopljenog ugovora s inozemnim kupcem na posebnom formularu i on mora biti ovjeren od nadležne banke, a dostavlja se zajedno sa dispozicijom.

Prijavu o izvozu/uvozu robe sastavlja špediter u propisanom broju primjeraka, a podaci se moraju slagati s prijavom o zaključenom poslu i dokumentacijom.

Fakturu ispostavlja u propisanom broju primjeraka izvoznik/uvoznik i dostavlja obično zajedno s dispozicijom.

Kada carinarnica primi izvoznu/uvoznu carinsku deklaraciju ona utvrđuje da li je deklaracija uredno i pravilno popunjena. Ako je sve po propisu, carinski organ uvodi deklaraciju u poseban kontrolnik te pristupa pregledu robe, kojemu mora prisustvovati podnosilac deklaracije. Nakon izvršenog pregleda roba se stavlja pod carinski nadzor, tj. ona postaje "carinska roba" i takva ostaje sve do izlaska iz zemlje. Kao dokaz da je roba ocarinjena služi žig carinarnice: "ocarinjeno po carinskoj deklaraciji broj...od..." koji se stavlja na prijevoznu ispravu. Ocarinjenu robu carinarnica predaje prijevozniku uz potpis na deklaraciji. Sa prijevoznom ispravom predaje mu i jedan primjerak deklaracije koji se podnosi izlaznoj graničnoj carinarnici radi kontrole izlaza robe u inozemstvo. Ako se carinjenje obavlja na pograničnoj carinarnici, onda se prijevozniku ne predaje takav primjerak deklaracije, već prijevoznik ispostavlja tzv. prijavu za izvoz/uvoz robe i predaje carinarnici na ovjeru.

Carinski postupak

Carinjenje robe izvršava državna institucija. To je postupak na koji špediter nema nikakvog uticaja. Postupak provode carinici, stručnjaci specijalizovani za carinjenje robe. Na kraju svakog carinskog postupka slijedi plaćanje određene carinske tarife za robu koju uvozimo, a ta tarifa se određuje upravo carinskim postupkom a na osnovu robe o kojoj se radi i u kakvom je stanju roba. Carinski postupak u sebi uključuje i pregled robe.

Špediter je dužan da uputi transportno sredstvo prema mjestu carinjenja neposredno nakon ulaska sredstava sa robom na teritoriju države konačne destinacije. Nesmije se izvrštiti nikakva

29

manipulacija na sredstvu niti na robi prije završetka postupka carinjenja, osim ako se radi o skladištenju robe u prostorijama carinskog skladišta i to uz pristustvo carinskih službenika.

Mjesto carinjenja određuje špediter ako ga nije odredio nalogodavac ili ako nije propisima određeno. Nakon izvršenog pregleda robe, carinarnica obračunava i naplačuje carinu i druge uvozne dadžbine. Podnositelj deklaracije ne može podići robu ispod carinskog nadzora prije nego što carinarnici, kojoj je podnio deklaraciju, plati carinu i druge uvozne dadžbine. U vezi s tim nameće se pitanje: Da li je špediter obavezan platiti carinu i druge uvozne dadžbine? Zbog toga će špediter u većini slučajeva trebati ugovorom isključiti svoju obavezu plaćanja carine i drugih uvoznih dadžbina, jer se u protivnom može primjeniti zakonska odredba prema kojoj je on obavezan takvu isplatu izvršiti. Prilikom popunjavanja deklaracije spediter u nju naznaćuje odgovarajucu sifru na temelju koje se racun za placanje carine dostavlja spediteru ili uvozniku.

Pretovarne manipulacije robom

Pretovarne manipulacije robom podrazumjevaju utovar robe na polaznom odredištu, istovar i ponovni utovar nakon eventualnog skladištenja robe i istovar robe na konačnoj destinaciji transporta.

Skladištenje robe

Nekada je iz raznih razlog neophodno uskladištiti robu u toku samog transportnog procesa. To se najčešće događa nakon prispjevanja robe u carinski terminal kada se pojave određenje poteškoće u vezi sa carinjenjem robe, pa da nebi transportno sredstvo stajalo roba se uskladišti u carinsko skladište sve do okončanja procesa skaldištenja i dobijanja dozvole za izvoz robe iz skladišta, tj. uvoza robe u državu.

CARINJENJE I CARINSKI POSTUPAK

1.Carinjenje robe

Carinjenje robe je jedan veoma složen proces koji se obavlja prilikom svakog uvoza ili izvoza neke robe koja ima neku određenu vrijednost. Carinjenje obavljaju carinske službe u carinskom sistemu. Obavljanje carinskih poslova zahtijeva stručnost i pouzdanost carinskih službenika, kako bi se carinski poslovi obavili brzo i efikasno. Carinjenje se obavlja na osnovu CARINSKE DEKLARACIJE (radnja ili isprava kojom osoba u propisanu obliku i na propisan način zahtijeva da se roba stavi u neki od carinskih postupaka) koja se popunjava na propisanom formularu. Carina predstavlja svojevrstan porez države na neku uvezenu robu i veoma je važna u vanjskotrgovinskoj razmjeni.

Carine i carinski sistem svake države, pa i Bosne i Hercegovine, imaju veliki značaj pri otvorenoj međunarodnoj robnoj razmjeni, koja se sa pravom očekuje za našu zemlju, nakon pristupanja CEFTi i približavanja zemlje EU. Iz tih razloga, a posebno iz razloga bržeg uključivanja naše privrede u međunarodne robne tokove, bitno je da carina i carinski sistem naše zemlje, budu savremeni sa nizom usvojenih međunarodnih rješenja koje imaju razvijene države. Vođenje zaštitne carinske politike i njena konkretizacija u Carinskoj tarifi svake zemlje je vrlo osjetljivo pitanje i ljudi koji vode carinsku politiku moraju biti posebno obazrivi pri konkretizaciji zaštitne carinske politike u carinskim tarifama. Ta obazrivost bi se ogledala, prije

30

svega. u tome da zacrtana carinska politika u carinskim tarifama ne smije da bude ni suviše visoka - da sprečava uvoz roba, putem zacrtanih visokih carinskih stopa, kao ni obrnuto, da carinske stope budu suviše niske i da se suviše liberalizuje uvoz, ne vodeći računa pri tome o razvoju domaće proizvodnje. Rješenja treba tražiti kroz jedan srednji pristup, da carine budu u pogledu svoga nivoa realno odmjerene, tj. da ne budu ni pretjerano visoke, ni pretjerano niske, tj. da budu tako postavljene da omogućavaju razumnu konkurenciju i razuman uvoz inostranih roba.

Carine naše zemlje, ne smiju biti barijera otvorenim robnim razmjenama sa inostranstvom, niti uvozu, jer se radi i o zavisno uvoznoj privredi (pa se ni izvoz ne može ostvariti bez neophodnog uvoza, posebno reprodukcionog materijala i sirovina, što će omogućiti proizvodnju roba za izvoz), već naprotiv, one moraju biti u funkciji takvih robnih razmjena. S druge strane, carine ne mogu biti zabrana uvozu iz inostranstva, jer autarhična i zatvorena privreda jedne države, pa čak i onih razvijenijih država, nije poželjna i ekonomski opravdana. Stoga carina, u svakom carinskom sistemu, pogotovu kod mladih privreda u razvoju, mora da omogući i razuman uvoz, ali da i instrumenti carina i instituti carinskog sistema omoguće i pospješe izvozne tokove privreda u tranziciji i razvoju. To se, uostalom, sa pravom, očekuje i od naših carina i carinskog sistema Bosne i Hercegovine.

Carine možemo podjeliti prema pet kriterija :

1) s obzirom na pravac kretanja

1.uvozne 2.izvozne 3.tranzitne

2) s obzirom na cilj uvođenja

1.financijske (fiskalne)

→ glavni cilj je prikupiti sredstva za podmirenje javnih rashoda.2.

2.ekonomske (zaštitne)

→ cilj je zaštiti domaće gospodarstvo, domaće proizvođače.

3.represivne (returzivne)

→ one su protumjera na štetnu mjere neke druge države.

3) s obzirom na način određivanja carinske obveze

1.vrijednosne (ad valorem)

→ obveza se utvrđuje u postotku od vrijednosti robe.

2.specifične

→ obveza se utvrđuje po mjernim jedinicama.

4)s obzirom na način uvođenja carine

31

1.ugovorne

→ u dogovoru sa nekom zemljom (npr. bilateralni dogovor o uvođenju smanjenje carinske stope na određeni proizvod iz druge zemlje).

2.autonomne

→ država uvodi carine po svojoj vlastitoj odluci.

5)s obzirom na visinu opterećenja

1.preferencijalne

→ kad se koristi niža stopa od opće.

2.diferencijalne

→ kad se primjenjuje najviša stopa.

Mjesto carinjenja određuje špediter ako ga nije odredio nalogodavac, ili ako nije propisima određeno. Kada zbog određivanja nepogodnog mjesta izvršenja carinskih radnji nastanu štetne posljedice, pravilo je da ih snosi ona osoba koja je takvo mjesto odredila, ako je zakonom određeno takvo mjesto, posljedice treba snositi nalogodavac. Carinjenje se u pravilu vrši kod carinarnice kojoj je roba prijavljna za carinjenje. Postoji zakonska mogućnost da se u pojedinim slučajevima isključe neke granične carinarnice kod kojih se ne može cariniti. Carinjenje robe, kao najvažniji institut carinskog sistema, predstavlja samu suštinu carinskog postupka. Da bi se tačno regulisali odnosi podnosioca carinske deklaracije kao stranke u postupku i carinarnice kao organa koji sprovodi postupak, odgovarajućim odredbama carinskog zakona i pratećim propisima donijetim na osnovu tog Zakona definisane su faze postupka carinjenja i detaljno propisan i razrađen redoslijed radnji, obaveza i prava učesnika u carinskom postupku. U carinskom postupku utvrđuju se sve relevantne činjenice od značaja za pravilnu primjenu čitavog niza instrumenata carinskog, spoljnotrgovinskog, deviznog i poreskog sistema.Otuda, zbog značaja ovog pitanja carinsko zakonodavstvo materiji carinjenja robe posvetilo je dosta pažnje i prostora sa precizno određenim pravilima postupanja.

Carinski sistem

Carinjenje robe prilikom uvoza obavljaju carinarnice koje se mogu nalaziti na graničnim prijelazima ili negdje u u nutrašnjosti zemlje. Čitav carinski sistem je u nadležnosti države Bosne i Hercegovine i neovisan je od entiteta i kantona. Carinskim sistemom upravlja Upravni odbor, a uz odobrnje Vijeća ministara i Parlamenta.

Donošenjem Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine stvorene su predpostavke za funkcionisanje jedinstvenog carinskog područja Bosne i Hercegovine na kojem će se jedinstveno primjenjivati carinski propisi. Carinske propise donose:

Parlament Bosne i Hercegovine Vijeće ministara Bosne i Hercegovine Upravni odbor

32

u skaldu sa propisima koji se primjenjuju u Europskoj uniji. Pojedine odredbe Zakona mogu se primjenjivati i van carinskog područja Bosne i Hercegovine, u skladu sa propisima kojima se regulira određena oblast ili na osnovu međunarodnih konvencija.

Carinski sistem predstavlja skup propisa kojima se reguliraju carinski instituti. Predmet carinskog sistema je oblast društvenih odnosa i djelatnosti u okviru razmjene dobara i usluga s inozemstvom.

Njegova je uloga da sferu ekonomskih odnosa uredi tako, što će učesnici u carinskom postupku unaprijed znati svoja prava i obaveze, da pospješuje razvoj domaće privrede, uravnoteženje platnobilansne pozicije itd. Ipak, najznačajnija uloga carinskog sistema je zaštita domaće proizvodnje od iznozemne konkurencije, s tim da ta zaštita bude u funkciji razvoja, produktivnosti i kvaliteta proizvodnje.

Carinski sistem BiH reguliran je autonomnim i međunarodnim propisima. Najvažniji autonomni izvori carinskog sistema su:

- Zakon o carinskoj politici BiH,- Zakon o carinskoj službi,- Zakon o carinskoj tarifi BiH,Međunarodni izvori carinskog sistema su: bilateralni i multilateralni ugovori, sporazumi, protokoli, konvencije i sl. u literaturi je poznat i pojam "carinsko pravo".

Carinsko pravo je dio carinskog sistema kojim se reguliraju prava i obaveze učesnika u carinskom postupku. To su odredbe procesnog prava, odnosno upravnog i prekršajnog postupka.

2.Carinski postupci

Redovni postupak Redovan carinski postupak se koristi kada se na robi čija se vrsta, količina, vrijednost i kvalitet ne mogu utvrditi u tzv. skraćenom ( posebnom ) postupku. Redovan postupak carinjenja sastoji se iz sljedećih faza:

1. podnošenje carinske prijave i propisanih isprava 2. prijem cariske prijave3. pregled robe4. svrstavanje robe po carinskoj tarifi5. utvrđivanje carinske osnovice6. obračunavanje i naplata carine

Podnošenje carinske prijave i propisanih isprava

Prijave u pisanoj formi sačinjavaju se na obrascu koji je propisan provedbenim propisima zakona o Carinskoj politici BiH . Prijave moraju sadržavati sve podatke koji su neophodni za primjenu propisa kojima se regulira carinski postupak za koji se roba prijavljuje i biti potpisane . Uz prijavu se prilažu svi dokumenti potrebni za primjenu propisa kojima se regulira carinski postupak za koji je roba prijavljena.

Podnošenje Jedinstvene carinske isprave ili carinske prijave je obaveza uvoznika ili ovlaštenog lica. Pravilnikom je predviđeno da preduzeće ili drugo pravno liceregistrovano za poslove međunarodne špedicije može organizovati otpremanje i dopremanje robe u međunarodnom

33

saobraćaju u svoje ime, a po nalogu i za račun komitenta, kao i zastupati i obavljati poslove u vezi sa carinjenjem robe. Carinski obvezik ili ovlašteni špediter je odgovoran za pravilnost preduzetih radnji u carinskom postupku, kao i za tačnost podataka koji unijeti u JCI i druge isprave. Carinsku prijavu može podnijeti svako lice koje može pokazati predmetnu robu ili naložiti da se ona pokaže nadležnom carinskom organu, zajedno sa svom dokumentacijom koju treba priložiti radi primjene propisa o carinskom postupku za koji je roba prijavljena.

Deklarantu se, na njegov zahtjev, odobrava da izvrši izmjenu jednog ili više podataka u prijavi nakon što je carina prihvati. Izmjena ne smije imati takav učinak koji bi prijavu učinio primjenjivom na drugu robu od one koju je prvobitno obuhvatala.

Prijave, koje su u skladu s uslovima i pravilima o carinskom postupanju carinski organi odmah prihvataju, pod uslovom da je roba na koje se odnose pokazana carini.

Prijem carinske prijave

Prva faza u postupku carinjenja robe koju obavljaju carinski organi , a na osnovu podnijete carinske prijave jeste prijem carinske prijave. Ako nije drukčije izričito propisano, datum koji treba da se koristi s ciljem primjene svih propisa kojima se regulira carinski postupak za koji je roba prijavljena je datum prihvatanja carinske prijave od strane carinskih organa. Radi provjere prijava koje su prihvatili, carinski organi mogu:

- pregledati dokumenta koji potkrepljuju prijavu i prateća dokumenta. Carinski organi mogu zahtijevati od deklaranta da predoči i neka druga dokumenta u svrhu provjere tačnosti podataka sadržanih u prijavi.

- pregledati robu i uzeti uzorke na analizu ili detaljno ispitivanjePo prijemu carinske prijave carinarnica utvrđuje da li je carinska prijava pravilno i uredno popunjena i da li dodatne isprave sadrže potrebne podatke za carinjenje robe. Radi sigurnijeg vođenja postupka carinjenja robe, podnosilac carinske prijave ima pravo da prije podnošenja prijave pod nadzorom carinarnice obavi predhodni pregled robe i utvrdi količinu , vrstu i kvalitet robe, kao i da uzm euzorke robe u potrebnoj količini.

Pregled robe

Pregledom robe treba da se utvrdi faktičko stanje robe prema podacima iz carinske prijave priloženih isprava. Tom prilikom carinarnici utvrđuju da li podaci navedeni u prijavi i drugim priloženim ispravama odgovaraju stvarnom stanju. Pregled robe od strane carinskih organa obavlja se u utvrđenim rokovima i u prisustvu podnosioca prijave. Carinarnica prerduzima sve mjere potrebne za utvrđivanje stvarnog stanja robe, uzima uzorke, mjeri robe idr.

Prevoz robe do mjesta pregleda i uzimanja uzoraka te svako rukovanje s robom koje iziskuje takav pregled ili uzimanje uzoraka obavlja deklarant ili se obavlja na njegovu odgovornost. Nastale troškove snosi deklarant. Deklarant ima pravo biti prisutan prilikom pregleda robe i uzimanja uzoraka. Kada smatraju da je to potrebno, carinski organi zahtijevaju od deklaranta da prisustvuje ili da bude zastupljen prilikom pregleda robe ili uzimanja uzoraka kako bi im pružio pomoć koja je potrebna za olakšavanje takvog pregleda ili uzimanja uzoraka. Pod uslovom da su uzorci uzeti u skladu s važećim propisima, carinski organi nisu dužni platiti bilo kakvu naknadu za njih, ali snose troškove analize ili ispitivanja. Kada se obavlja pregled samo dijela robe

34

obuhvaćene prijavom, rezultati djelimičnog pregleda primjenjuju se na svu robu koja je obuhvaćena tom prijavom.Međutim, deklarant može zahtijevati detaljniji pregled robe ako smatra da rezultati djelimičnog pregleda nisu valjani u pogledu preostale prijavljene robe. Carinski organi preduzimaju neophodne mjere za identifikaciju robe kada je identifikacijapotrebna kako bi se osiguralo postupanje u skladu s uslovima kojima se regulira carinski postupak za koji je navedena roba prijavljena.

Svrstavanje robe po carinskoj tarifi

Najčešće organi carinske službe kontrolu svrstavanja robe obavljaju paralelno sa pregledom robe , jer je svrstavanje robe u odrđen tarifni broj, odnosno oznaku, logičan nastavak pregleda robe. Svrstavanje robe po carinskoj tarifi je složen postupak, potrebno je poznavati robu, njene tehničke karakterisitke i namjenu, također i osnovna pravila za primjenjivanje Carinske tarife kao i komentare o svrstavanju robe u Carinskoj tarifi.

Cilj svrstavanja i kontrole svrstavanja robe po Carinskoj tarifi jeste da se tačno utvrdi koju stopu carine iz Carinske tarife treba primijeniti. Carinska služba mora pravilno i jednoobrazno da primjenjuje propise iz svoje nadležnosti, što znači da se ista roba koju uvozi više uvoznika za istu namjenu mora svrstati u isti tarifni broj i na nju primijeniti ista stopa carine.

Raspon carinskih stopa u Carinskoj tarifi je od 1 do 30%, pa visina carinske stope koja se primjenjuje dosta utiče na materijalne troškove preduzeća, a time i na uslove privređivanja. Carinska služba je od strane nadležnih državnih organa ovlaštena da u postupku carinjenja robe koja se uvozi obračunava i naplaćuje i akcize i PDV(porez na dodanu vrijenost).

Utvrđivanje carinske osnovice

Carinska osnovica je vrijednost robe na koju se primjenjuju stope carine iz Carinske tarife i druge uvozne dadžbine. Carinska osnovica se najčešće utvrđuje na osnovu ugovorene, odnosno transakcijske cijene. Ugovorenom cijenom smatra se stvarno plaćanje cijena za robu koja se uvozi.

Pored fakturne vrijednosti robe koja se uvozi , carinsku osnovicu čini i niz dodatnih troškova nastalih u vezi sa kupovinom do državne granice: troškovi prevoza, osiguranja, provizije posrednicima u prodaji robe, troškovi pakovanja i korištenja kontejnera, troškovi utovara, pretovar i istovara nastali u inostranstvu i sl.

Stavke koje ne opterećuju carinsku osnovicu su: kamate na kredit, sva sniženja cijena ugovorena i ostvarena prije uvoza, troškovi prijevoza, osiguranja nastali u državi u koju se vrši uvoz.

Robna dokumentacija na osnovu koje se utvrđuje carinska osnovica su: faktura, specifikacija robe, lista pakovanja robe. Transportna dokumentacija na osnovu koje se utvrđuju transportni troškovi kao dio carinske osnovice su: tovarni list, prevozni list i sl.

Carinska osnovica za upotrebljavanu robu utvrđuje se na isti način kao i za novu robu, s tim što se kao vrijednost njena realna vrijednost u trnutku carinjenja. Carinska vrijednost za robu koja je oštećena u toku prevoza ili dok se nalazila pod carinskim nadzorom umanjuje za procenat oštećenja.

35

Obračunavanje i naplata carine

Osnovni princip u našem carinskom sisitemu je „plati pa nosi“ . Na osnovu stvarne carinske osnovice primjenjuje se odgovarajuća stopa carine i drugih uvoznih dadžbina , pri čemu organi carinske službe obračunavaju i naplačuju i akcizu i porez na robukoja se uvozi. Poresku osnovicu za obračun poreza čine: carinska osnovica, iznos carine, carinske dadžbine i iznos akcize. Carinska osnovica se izražava u konvertibilnim markama.

Obračunatu carinu i uvozne dadžbine carinski obveznik je dužan da plati u roku od osam dana od dana prijema Obračuna carinskog duga. Roba se ne možepodići ispod carinskog nadzora prije nego što obveznik plati sve uvozne dadžbine. Na iznos carine i uvoznih dadžbina koje nisu plaćene u propisanom roku, obračunava se kamata za svaki dan zakašnjenja.

Kada prihvatanjem carinske prijave nastane carinski dug, roba obuhvaćena prijavom ne pušta se ako se carinski dug ne izmiri ili ako se ne položi garancija za njegovo plaćanje. Kada, u skladu s propisima kojima se regulira carinski postupak za koji je roba prijavljena, carinski organi zahtijevaju polaganje garancije, pomenuta roba ne stavlja se u taj carinski postupak dok se ne položi takva garancija.

Sve potrebne mjere, uključujući zapljenu i prodaju, preduzimaju se u vezi s robom koja:

a) se ne može pustiti zbog toga što:

- nije bilo moguće preduzeti ili nastaviti pregled robe u roku koji su predvidjeli

carinski organi iz razloga koji se pripisuju deklarantu; ili

- dokumenta koja moraju biti podnesena prije nego što roba može da se stavi u

traženi carinski postupak, nisu podnesena; ili

- uplate ili garancije koje je trebalo izvršiti ili osigurati u pogledu uvoznih ili

izvoznih dažbina nisu izvršene ili osigurane u propisanom roku; ili

- podliježe zabranama ili ograničenjima;

b) nije preuzeta u razumnom vremenskom roku nakon puštanja.

Pojednostavljeni postupak

Da bi se u što većoj mjeri pojednostavile radnje i procedure, a uz osiguravanje pravilnog vođenja postupka, carinski organi, pod uslovima predviđenim u provedbenim propisima zakona zakona o Carinskoj politici BiH, dopuštaju:

- da carinska prijava ne sadrži određene podatke, te da uz nju ne moraju biti priložena određena dokumenta

- da se neki trgovački ili administrativni dokument, koji prati zahtjev da se roba stavi u

određeni carinski postupak, podnese umjesto carinske prijave

36

-da se roba stavi u taj postupak zavođenjem u evidenciju korisnika; u tom slučaju carinski organi mogu odustati od zahtjeva da deklarant pokaže robu carini.

Pojednostavljena prijava, trgovački ili administrativni dokument, odnosno upis u evidenciju moraju sadržavati minimum podataka potrebnih za identifikaciju robe.Kada se roba zavodi u evidenciju, mora se naznačiti datum takvog zavođenja.

Osim u slučajevima koji se određuju u skladu s provedbenim propisima zakona, deklarant podnosi dodatnu prijavu koja može biti općeg, periodičnog ili rekapitulativnog karaktera. Za dodatne prijave i pojednostavljene prijave gore navedene ovog smatra se da čine jedinstveni, nedjeljivi instrument koji postaje pravosnažan danom prihvatanja pojednostavljenih prijava, upis u evidenciju ima istu pravnu valjanost kao i prihvatanje prijave o carinjenju. Posebni pojednostavljeni postupci za postupak provoza propisuju se u provedbenim propisima zakona o carinskoj politici određene države.

Posebni postupci

Zajedničke odredbe za nekoliko posebnih postupaka

Zakon o carinskoj politici BiH potpuno drugačije postavlja određena postupanja sa robom, koja su do sada smatrana i kao faze carinskog nadzora ili kao različiti spoljnotrgovinski poslovi u okviru postupka carinjenja. U Zakonu o carinskoj politici BiH predviđeni su posebni carinski postupci koji carinski organ odobrava pod propisanim uslovima i koji se moraju završiti na propisani način prije započinjanja novog carinskog postupka.

(a) kada se koristi pojam “postupak”, podrazumijeva se da se, u slučaju robe koja nije bh.

roba, primjenjuje na sljedeće aranžmane:provoz; carinsko skladištenje; unutrašnju obradu po sistemu obustave plaćanja; obradu pod carinskom kontrolom; privremeni uvoz.

(b) kada se koristi pojam “carinski postupak s ekonomskim učinkom”, podrazumijeva se

da se primjenjuje na sljedeće aranžmane:carinsko skladištenje; unutrašnju obradu; obradu pod carinskom kontrolom; privremeni uvoz; vanjsku obradu.

“Uvozna roba” znači robu koja je stavljena pod postupak obustave plaćanja, te robu koja je, prema postupku unutrašnje obrade po sistemu povrata, prošla radnje i postupke za stavljanje u slobodan promet i radnje i postupke predviđene članom 122. ovog zakona.

“Roba u nepromijenjenom stanju” znači uvoznu robu koja, u postupku unutrašnje obrade ili u postupcima za obradu pod carinskom kontrolom, nije prošla bilo koji oblik obrade.

U daljem izlaganju biće obrađen svaki od posebnih postupaka. Njihova zajednička karakteristika je da su to carinski dozvoljeni postupci, a ne vrste carinjenja ili faze carinskog nadzora.

Posebno treba imati u vidu, kao zajednički uslov za ove postupke da se oni mogu voditi samo na osnovu odobrenja carinskog organa , koje mora da sadrži uslove propisane za njegovu primjenu. Vlada može propisati uslove za sprovođenje ovih postupaka.Lice kome je odobreno sprovođenje nekog od ovih postupaka, koje zakon poznaje kao nosioca odobrenja, dužno je da se pridržava

37

uslova iz dobijenog odobrenja i da položi odgovarajuće obezbeđenje za plaćanje carinskog duga, koji bi mogao nastati u vezi sa robom stavljenom u neki od ovih postupaka.

Prije svega važno je napomenuti da novi carinski dozvoljeni postupak može započeti samo ako se okonča prethodno dozvoljeni carinski postupak. To znači npr. da se postupak prerade pod carinskim nadzorom može započeti samo ako se okonča postupak carinskog skladištenja. Postupak se smatra okončanim kad se odobri novi carinski dozvoljeni postupak za robu koja je bila predmet prethodnog postupka ili koja je dobijena preradom, odnosno oplemenjivanjem, i kada se podnošenjem nove isprave razduži deklaracija, podnijeta za prethodni postupak.

Tranzit- provoz

Carinski zakon definiše tranzit kao kretanje robe pod carinskim nadzorom ili carinskom kontrolom između dva mjesta unutar carinskog područja i to strane robe koja nije nacionalizovana i domaće robe namijenjene izvozu. Postupak tranzita počinje prijavljivanjem robe ulaznoj graničnoj carinarnici ili carinarnici gdje je roba prethodno prijavljena, a završava se predajom robe i propisanih isprava odredišnoj carinarnici. Deklarant koji je podnio tranzitnu deklaraciju odgovoran je za predaju robe odredišnoj carinarnici u nepromijenjenom stanju i dužan je da položi garanciju za plaćanje carinskog duga, koja može biti:

-pojedinačna (za jedan carinski postupak) ili

-generalna odnosno sveobuhvatna (za više tranzitnih postupaka) uz odobrenje direktora.

Izuzev u slučajevima koje, kada je to potrebno, utvrđuje Upravni odbor, nije potrebno da se garancija polaže za:

a) putovanja zrakom;

b) prijenos cjevovodom;

c) radnje koje vrše željeznička preduzeća BiH.

Domaća roba nakon izvoznog carinjenja se pod carinskim nadzorom i carinskom kontrolom zajedno sa propisanim ispravama upućuje izvoznoj carinarnici radi izvoza u inostranstvo.Domaća roba se može uputiti pod carinskim nadzorom između dva mjesta na domaćoj teritoriji preko stranog područja u okviru tranzitnog postupka.

Carinska skladišta

Carinsko skladištenje je poseban carinski dozvoljeni postupak, radi smještaja robe u carinsko skladište. Carinski organ odobrava smještaj robe u carinsko skladište nakon čega se podnosi deklaracija za smeštaj robe.

Postupkom carinskog skladištenja dozvoljava se da se u carinsko skladište smjesti:

(a) roba koja nije domaća roba, bez podlijeganja takve robe plaćanju uvoznih dažbina ili mjerama trgovinske politike;

38

(b) domaća roba, kada se zakonskim propisima kojima se reguliraju određene oblasti predviđa da smještaj robe u carinsko skladište povlači primjenu mjera koje se obično povezuju s izvozom takve robe.

“Carinsko skladište” znači svako mjesto koje odobre carinski organi i koje se nalazi pod njihovim nadzorom gdje se roba može smjestiti prema predviđenim uslovima.

Carinsko skladište može biti javno ili vlastito skladište.

(a) “Javno skladište” znači carinsko skladište koje je na raspolaganju svakom licu za skladištenje robe;

(b) “Vlastito skladište” znači carinsko skladište rezervirano za skladištenje robe od strane držaoca skladišta.

Važno je napomenuti da zakon pravi razliku između držaoca skladišta i korisnika skladišta ili deponenta na slijedeci način :

-držalac skladišta je lice koje je ovlašteno da vodi carinsko skladište.

-deponent je lice obavezano prijavom kojom se roba stavlja u postupak carinskog skladištenja ili lice na koje su prenijeta prava i obaveze tog lica.

Rad carinskog skladišta uslovljen je izdavanjem odobrenja od carinskih organa, osim ako navedeni organi sami ne vode carinsko skladište. Svako lice koje želi voditi carinsko skladište sačinjava pisani zahtjev koji sadrži podatke neophodne za davanje odobrenja, a naročito one koje pokazuju da postoji ekonomska potreba za skladištenjem.

U odobrenju se navode uslovi za držanje carinskog skladišta. Držalac skladišta odgovoran je za:

a) osiguravanje da se roba ne izuzima ispod carinskog nadzora dok se nalazi u carinskom skladištu.

b) ispunjavanje obaveza koje proizilaze iz skladištenja robe obuhvaćene postupkom carinskog skladištenja; i

c) postupanje u skladu s posebnim uslovima koji su precizirani u odobrenju.

Deponent je u svakom trenutku odgovoran za ispunjavanje obaveza koje proizilaze iz smještaja robe prema postupku carinskog skladištenja.

Unutrašnja obrada

Postupkom unutrašnje obrade dozvoljava se da se sljedeća roba koristi u carinskom području BiH u jednom ili više procesa obrade:

a) roba koja nije bh. Roba, a koja je namijenjena za ponovni izvoz iz carinskog područja BiH u obliku kompenzacionih proizvoda, bez podlijeganja takve robe plaćanju uvoznih dažbina ili mjerama trgovinske politike;

39

b) roba stavljena u slobodan promet uz povrat ili odustajanje od naplate uvoznih dažbina koje se naplaćaju na tu robu ako se izveze s carinskog područja BiH u obliku kompenzacionih proizvoda.

Carinski organi određuju rok u kojem kompenzacioni proizvodi moraju biti izvezeni ili ponovno izvezeni ili u kojem im se mora odrediti drugo carinski odobreno postupanje ili upotreba. U taj rok uračunava se i vrijeme koje je potrebno da se izvrše procesi obrade i isporuče kompenzacioni proizvodi. Carinski organi određuju normativ proizvodnje procesa obrade ili, kada je to potrebno, način određivanja takvog normativa. Normativ proizvodnje određuje se na osnovu stvarnih okolnosti u kojima se proces obrade vrši ili treba da se vrši. Neki ili svi kompenzacioni proizvodi ili robe u nepromijenjenom stanju mogu se privremeno izvesti s ciljem daljnje prerade van carinskog područja BiH ako to odobri carinski organ u skladu sa uslovima predviđenim u propisima koji se odnose na vanjsku obradu.

Kada carinski dug nastane u pogledu ponovno uvezenih proizvoda, naplaćuje se sljedeće:

(a) uvozne dažbine na kompenzacione proizvode ili robu u nepromijenjenom stanju

(b) uvozne dažbine na proizvode koji su ponovno uvezeni nakon obrade van carinskog područja države, čiji se iznos obračunava u skladu s propisima kojima se regulira vanjska obrada, pod istim uslovima koji bi se primijenili da su ti proizvodi, koji se izvoze po postupku vanjske obrade, stavljeni u slobodan promet prije vršenja takvog izvoza.

Sistem povrata dažbina može se koristiti za svu robu. Međutim, ne može se koristiti ako u trenutku prihvatanja prijave za stavljanje u slobodan promet:

a) uvozna roba podliježe količinskim uvoznim ograničenjima;

b) kada se na uvoznu robu primjenjuje tarifna mjera u okviru kontigenata.

Obrada pod carinskom kontrolom

Postupkom za obradu pod carinskom kontrolom dopušta se upotreba robe koja nije domaća roba u carinskom području države u procesima kojima se mijenja njihov karakter ili stanje, bez njihovog podlijeganja plaćanju uvoznih dažbina ili mjerama trgovinske politike, te da se proizvodi koji nastanu iz tih postupaka stave u slobodan promet prema njima odgovarajućim stopama uvoznih dažbina. Takvi proizvodi nazivaju se obrađenim proizvodima. Slučajevi u kojima se i posebni uslovi pod kojima se može koristi postupak za obradu podcarinskom kontrolom utvrđuju se u provedbenim propisima Zakona o carinskoj politici BiH.

Odobrenje za obradu pod carinskom kontrolom daje se na zahtjev lica koje vrši obradu ili koje organizira da ona bude izvršena.

Odobrenje se daje samo:

a) licima registriranim u BiH;

b) kada se uvozna roba može identificirati u obrađenim proizvodima;

c) kada se roba nakon obrade ne može na ekonomičan način vratiti pod svoj opis i stanje u kojem je bila kada je bila stavljena u postupak;

40

d) kada upotreba postupka ne može dovesti do kršenja propisa koji se odnose na ograničenja u vezi s porijeklom i količinom i koji se primjenjuju na uvezenu robu; i

e) kada su ispunjeni neophodni uslovi za vršenje postupka (ekonomski uslovi) kako bi se pomoglo stvaranje ili održavanje proizvodne aktivnosti u BiH, a da to nije suprotno suštinskim interesima proizvođača slične robe iz BiH. Slučajevi u kojima se smatra da su ekonomski uslovi ispunjeni mogu se odrediti u provedbenim propisima ovog zakona.

U slučaju nastanka carinskog duga u vezi s robom u nepromijenjenom stanju ili u vezi s proizvodima koji su u prijelaznoj fazi obrade u poređenju s onom koja je predviđena u odobrenju, iznos tog duga utvrđuje se na osnovu elemenata za obračun dažbina koji odgovaraju uvoznoj robi u trenutku prihvatanja prijave za stavljanje robe u postupak za obradu pod carinskom kontrolom. Kada se uvozna roba kvalificirala za preferencijalno tarifno postupanje prilikom stavljanja u postupak za obradu pod carinskom kontrolom, a takvo preferencijalno tarifno postupanje može se primijeniti na proizvode koji su identični onima koji su obrađeni i stavljeni u slobodan promet, uvozne dažbine kojima podliježu obrađeni proizvodi obračunavaju se primjenom carinske stope koja se može primijeniti prema tom preferencijalnom postupanju. U tom slučaju, količina uvezene robe koja je stvarno iskorištena u proizvodnji obrađenih proizvoda stavljenih u slobodan promet naplaćuje se po tarifnim kontigenatima ili gornjim tarifnim limitima koji su važeći u trenutku prihvatanja prijave za stavljanje u slobodan promet, a nikakve količine se ne obračunavaju po tarifnim kontigenatima ili gornjim tarifnim limitima određenim u pogledu proizvoda koji su identični obrađenim proizvodima.

Privremeni uvoz

Privremeni uvoz kao carinski dozvoljeni postupak se potpuno odvojeno reguliše od aktivnog oplemenjivanja i treba ga razlikovati tako što se radi o carinski odobrenom postupku u okviru koga se strana roba koristi u zemlji uz obavezu ponovnog izvoza u neizmenjenom stanju, osim zbog uobičajenog smanjenja vrednosti zbog njene upotrebe. Na robu koja se privremeno uvozi ne plaća se carina ili se plaća po sniženoj stopi i na nju se ne primenjuju mjere komercijalne politike (spoljnotrgovinska ograničenja), osim ako posebnim propisima nije drugačije regulisano.

Kao i kod ostalih posebnih postupaka, privremeni uvoz se može obaviti samo na osnovu podnetog zahteva i dobijenog odobrenja od strane carinskog organa, s tim što se privremeni uvoz može odobriti samo ako je moguće utvrditi istovetnost uvezene robe.

Novi Carinski zakon ne propisuje rok za privremeni uvoz, već ostavlja carinskom organu da u odobrenju sam utvrdi ovaj rok, polazeći od ugovorenih uslova i ispunjavanja svrhe privremenog uvoza. Za razliku od dosadašnjeg obračunavanja carinskih dažbina, u novom Carinskom zakonu je propisano, da se uvozne dažbine plaćaju u visini od 3% od iznosa uvoznih dažbina koje bi se platile da je roba stavljena u slobodan promet, i to od dana prihvatanja deklaracije za privremeni uvoz za svaki mesec dokle taj privremeni uvoz traje.

Ako se privremeno uvezena roba stavi u slobodan promet, a plaćen je ukupan iznos uvoznih dažbina smatraće se da je izmiren carinski dug, a u slučaju da nije naplaćen ukupan iznos, carinski organ naplaćuje razliku do ukupnog iznosa. Carinski zakon propisuje, da ako privremeno uvezena roba stavi u slobodan promet, nosilac odobrenja je dužan da plati kompezatornu kamatu na iznos utvrđenog carinskog duga i to od momenta prihvatanja deklaracije za privremeni uvoz do stavljanja robe u slobodan promet.

41

Vanjska obrada

Postupkom vanjske obrade dopušta se, da se domaća roba privremeno izveze iz carinskog područja države kako bi prošla procese obrade, te da se proizvodi nastali iz tih procesa stave u slobodanpromet uz potpuno ili djelimično oslobađanje od plaćanja uvoznih dažbina.

Privremeni izvoz robe iz BiH uključuje naplatu izvoznih dažbina, primjenu mjera trgovinske politike i drugih radnji i postupaka za istup robe iz BiH iz carinskog područja BiH.

Postupak vanjske obrade nije dozvoljen za robu iz BiH:

(a) čiji izvoz dovodi do vraćanja ili odustajanja od naplate uvoznih dažbina,

(b) koja je, prije izvoza, bila stavljena u slobodan promet uz potpuno oslobađanje od plaćanja uvoznih dažbina na osnovu krajnje upotrebe, onoliko dugo dok se uslovi za davanje takvog oslobađanja nastavljaju primjenjivati.

Odobrenje za korištenje postupka vanjske obrade izdaje se na zahtjev lica koje organizira vršenje procesa obrade.

Odobrenje se daje samo:

a) licima registriranim u BiH;

b) kada se smatra da će biti moguće da se utvrdi da su kompenzacioni proizvodi nastali obradom robe za privremeni izvoz. Slučajevi u kojima se mogu primijenjivati odstupanja, te uslovi pod kojima se takva odstupanja primjenjuju utvrđuju se u provedbenim propisima ovog zakona; i

c) kada odobrenje za korištenje postupka vanjske obrade ne škodi ozbiljnije suštinskim interesima prerađivača iz BiH (ekonomski uslovi).

Carinski organi određuju rok u kojem se kompenzacioni proizvodi moraju ponovo uvesti u carinsko područje BiH. Taj rok mogu produžiti nakon što imalac odobrenja podnese dobro obrazložen zahtjev. Carinski organi određuju normativ proizvodnje ili, kada je to potrebno, metod njegovog određivanja.

Kada je svrha procesa obrade popravak robe za privremeni izvoz, ona se stavlja u slobodan promet uz potpuno oslobađanje od plaćanja uvoznih dažbina kada se carinskim organima dokaže da je roba popravljena besplatno, bilo zbog ugovorne ili zakonske obaveze koja proizilazi iz garancije ili zbog greške u proizvodnji.

Izvoz

Postupkom izvoza dopušta se da domaća roba napusti carinsko područje države. Izvoz uključuje primjenu izvoznih radnji i postupaka uključujući i mjere trgovinske politike, a gdje je potrebno, i naplatu izvoznih dažbina. S izuzetkom robe stavljene u postupak vanjske obrade, sva domaća namijenjena za izvoz stavlja se u postupak izvoza. Izvozna prijava mora se podnijeti carinskom uredu koji je nadležan za nadzor nadmjestom u kojem je izvoznik registriran ili u kojem se roba pakuje i tovari za izvoznu otpremu. Odstupanja od ovoga utvrđuju se u provedbenim propisima ovog zakona. Slučajevi kada i uslovi pod kojima roba koja napušta carinsko područje BiH ne

42

podliježe izvoznom prijavljivanju, određuju se u provedbenim propisima zakona. Puštanje robe za izvoz odobrava se pod uslovom da predmetna roba napušta carinsko područje BiH u istom stanju u kojem je bila prilikom prihvatanja izvozne prijave.

Stavljanje robe u slobodan promet

Ukoliko su ispunjeni svih uslovi za podgvrgavanje robe određenoj carinskoj proceduri, i pod uslovom da roba ne podliježe mjerama zabrane ili mjerama ograničenja, s tim da se osigurava garancija za plaćanje carinskog duga, ukoliko prihvatanje carinske prijave dovede do nastanka carinskog duga, carinarnica stavlja robu u slobodan promet odmah nakon izvršenog pregleda robe.Prema tome, stavljanje robe u slobodan promet podrazumjeva primjenu mjera trgovinske politike (propisi vanjskotrgovinskog poslovanja), završetak svih radnji i postupaka propisanih za uvoz robe, obračun i naplatu uvoznih dadžbina.Roba puštena u slobodan promet, slobodno se kreće na cijelom carinskom području BiH bez primjene bilo kakvih daljih mjera carinskog nadzora na bilo koji način.

Izuzetno od odredaba Zakona (primjena svih propisa kojima se regulira carinska procedura, se određuje prema datumu prihvatanja carinske prijave), ako je carinska stopa smanjena nakon prihvatanja prijave, ali prije samog stavljanja robe u slobodan promet, deklarant može zahtijevati primjenu povoljnije carinske stope. Ova odredba se ne primjenjuje u slučaju, gdje robu nije bilo moguće staviti u slobodan promet iz razloga koji se isključivo pripisuje deklarantu.

Kada je pošiljka sastavljena od različitih roba koje se svrstavaju u različite tarifne stavove Carinske tarife, a gdje bi svrstavanje robe u različite tarifne stavove bilo neproprocionalno vremenu i troškovima u odnosu na iznos uvoznih dadžbina koje se trebaju platiti za ovu robu, na zahtjev deklaranta, cijela pošiljka se može svrstati u tarifni stav robe koja podliježe plaćanju carine po najvišoj carinskoj stopi.

Roba stavljena u slobodan promet po sniženoj ili oslobođajućoj (nultoj) carinskoj stopi na račun njene upotrebe u određene svrhe, ostaje pod carinskim nadzorom. Carinski nadzor nad ovom robom prestaje:

prestankom primjene uslova koji su propisani za utvrđivanje tako smanjene ili oslobađajuće carinske stope, ili

izvozom robe, ili uništenjem robe, ili korištenjem robe u drugačije svrhe od onih koje su propisane za primjenu snižene ili

oslobađajuće carinske stope I pod uslovom, da su plaćene sve uvozne dadžbine.Za robu za koju je carina plaćena prema sniženoj ili oslobađajućoj carinskoj stopi na račun njene upotrebe u određene svrhe, carinarnica može zahtjevati polaganje garancije, kako bi se osiguralo plaćanje uvoznih dažbina u vezi s tom robom.

U skladu sa uslovima koje propišu Entiteti, prava i obaveze lica koja su koristila sniženu ili oslobađajuću carinsku stopu na ime njene upotrebe u određene svrhe, mogu se prenijeti na druga lica koji ispunjavaju propisane uslove za primjenu snižene ili oslobođajuće carinske stope na račun njene upotrebe u određene svrhe.

Roba stavljena u slobodan promet gubi status robe porijeklom iz BiH u slučajevima:

43

1. kada je prijava za stavljanje robe u slobodan promet poništena, ili

2. kada je iznos uvoznih dadžbina vraćen ili se odustalo od njegove naplate:

prema proceduri za unutarnju obradu u obliku sistema povrata carine, ili u slučajevima kada je uvezena roba sa nedostacima

Slobodne zone

Carinskim zakonom je takođe predviđeno da se osnivanje slobodnih zona, upravljanje u njima i obavljanje privrednih aktivnosti u slobodnim zonama utvrđuje posebnim zakonom. Carinskim zakonom se samo precizira koje su dozvoljene aktivnosti sa stranom robom koja se smješta u slobodnu zonu. Ove aktivnosti su: stavljanje u slobodan promet robe prethodno smještene u slobodnu zonu, njeno podvrgavanje uobičajnom rukovanju, proizvodnja pod carinskom kontrolom, ustupanje u korist države i uništenje pod carinskom kontrolom. Carinski zakon takođe predviđa da carinski organ može, imajući u vidu konkretne okolnosti vezane za određenu slobodnu zonu, da prilagodi mjere carinske kontrole i carinskog nadzora ovim okolnostima.

Posebno označeni i zakonom određeni dijelovi teritorije države, sa odgovarajućom poslovnom infrastrukturom, u kojima se privredna djelatnost obavlja u povoljnijim uslovima označeni su imenom „slobodna zona”. Također postoji definicija da je slobodna carinska zona dio teritorije jedne države koji je izuzet iz njenog carinskog područja. U slobodnoj carinskoj zoni dozvoljeno je vršiti sve materijalne radnje potrebne za transport, oplemenjivanje i čuvanje robe. S tranzitnom robom moguće su samo tranzitne operacije. Pravni promet robom dozvoljen je samo na malo, i to radi podmirenja službi slobodne carinske zone. Carinjenje robe se vrši pri prelasku carinske granice. Suština slobodnog carinskog područja je u tome što se na njemu primjenjuju posebne mjere carinskog nadzora i posebne olakšice u carinskom postupku, koje se redovno sastoje u slobodnom prometu strane robe bez naplate carina i carinskih taksa. Osnovna kakrakteristika slobodnih zona je niz povlastica i privilegija koje se mogu koristiti na ostalom području države, na kojoj je zona locirana.Često se koristi i slijedeće podjela slobodnih zona:

1. klasične slobodne carinske zone (reeksportne zone) koje služe za olakšanje tranzita robe iz inostranstva namjenjene inostranim tržištima. Uloga i značaj ovih zona optada i one postepeno prerastaju u jedan od slijedećih dva oblika;

2. uvozne slobodne carinske zone postoje uglavnom u visoko razvijenim zemljama. U njima se roba dorađuje ili prerađuje prije upućivanja na domaće tržište zemlje na čijem je području slobodna zona locirana;

3. izvozne slobodne carinske zone su locirane najvećim dijelom u zemljama u razvoju. U njima se vrši proizvodnja gotovih proizvoda ili njihovih dijelova koji su namjenjeni inostranim tržištima, prvenstveno tržištima visoko razvijenih zemalja.

TRANSPORTNO OSIGURANJE

POJAM I VRSTE TRANSPORTNOG OSIGURANJATransportna osiguranja su osiguranja različitih materijalnih interesa involviranih u transportnom lancu. Pojam je širok te obuhvaća sva pomorska osiguranja, osiguranja u zračnom prometu, osiguranja u cestovnom i željezničkom transportu.

44

Pod pomorskim osiguranjem podrazumijeva se pak osiguranje brodova i ostalih plovnih objekata (pomorskih, riječnih i jezerskih) njihovih strojeva, uređaja, osiguranje robe u prijevozu brodom ili drugim prijevoznim sredstvom kao i u multimodalnom transportu, uključujući i dok se radi transporta nalazi u skladištima ili stovarištima, osiguranje brodova u gradnji, kontejnera, platformi za istraživanje i eksploataciju podmorja, zatim osiguranje odgovornosti za štete u vezi s iskorištavanjem brodova i ostalih plovnih objekata, osiguranje odgovornosti za štete nanesene brodu primljenom na popravak, osiguranje vozarine, prevoznine, troškova opskrbe broda, zajedničke havarije, nagrade za spašavanje, očekivanog dobitka, osobnog dohotka posade, založnih i ostalih prava i materijalnih koristi koje postoje ili se opravdano mogu očekivati u vezi s plovidbom ili prijevozom robe i putnika brodom.

Osiguranja u zračnom prometu podrazumijevaju osiguranje zračnih letjelica, njihovih strojeva, uređaja i opreme, osiguranje odgovornosti zračnih prijevoznika, osiguranje robe i pošte u zračnom prometu, osiguranje odgovornosti zračnih luka, itd. Pod transportnim osiguranjima podrazumijevaju se i osiguranja odgovornosti cestovnog prijevoznika, odgovornosti željeznice, odgovornosti špeditera te odgovornosti izdavaoca TIR i ATA karneta.

RAZVOJ OSIGURANJA

Transportno osiguranje je prva vrsta osiguranja koja se pominje još prije naše ere.Rodski zakon sadržao je odredbu da štete koje nastaju tereta u more, za spašavanje broda i ostale imovine, imaju snositi svi učesnici u dotičnom pomorskom poduhvatu.Oredbe Rodskog zakona prihvatili su Grci i Rimljani, a unijete su i u moderne zakone prilagođene duhu našeg vremena. Najstariji, istina primitivni oblici transportnog osiguranja i snošenja rizika rijekama potiču iz Kine još 3000 godina prije nove ere, odnosno Vavilona prije više od 2000 godina prije nove ere.Da bi lakše savladali teškoće transporta robe rijekom Jangce, kineski trgovci su se udruzivali i dogovorili da robu raspoređuju po svim čamcima, tako da ni jedan trgovac u svom čamcu nije imao svu robu, nego samo jedan dio. Gubitnik je predstavljao samo dio robe koji se nalazio na čamcu koji je na putu stradao.

U Starom Rimu se umjesto rizika ili zajedničkog snošenja rizika javlja prenošenje rizika. Ovo je regulisano ugovorom o Pomorskom zajmu. Brodar je uzimao zajam za brod i opremanje broda, uključujući i nabavku robe, ugovarajući da će, ukoliko poduhvat uspije, vratiti zajam sa visokom kamatom, a ako brod na putovanju propadne nema obaveza da plati zajam.Početkom XIV vijeka u Italiji se javljaju prvi ugovori o pomorskom osiguranju. Pojedini trgovci su počeli da uz naknadu od brodovlasnika ili vlasnika robepreuzimaju osiguranje dio vrijednosti broda ili robe, a posto je osiguranje bila njihova profesionalna dijelatnost, prihvatili su u osiguranje veći broj djelova brodova i roba i na taj nacin kod sebe djelimično izjednačavali rizik.

Smatra se da je najstariji zakon o osiguranju na svijetu dubrovacki zakon iz 1568. Godine, poznat pod nazivom“ Uredba o osiguravačima“. U njemu je propisana forma ugovora o osiguranju, utvrđen je način kontrole rada odiguravača ograničena je visina premije, određen je limit pokrića koji svaki osiguravač može da pruži, regulisana je obaveza osiguravača da osigurniku nadoknadi štetu,ali mu je dato pravo da ako posumnja da je prevaren, traži od osiguranika da kod suda položi određeni iznos kao garanciju, ukoliko je osiguravač u roku tri mjeseca uspio da dokaže da je prevaren, osiguranik je bio dužan da mu vrati cjelokupan iznos naknade, uvećan za 20% kamate.

45

Sa razvojem trgovine na kopnu i moru, razvijalo se i transportno osiguranje.Moderni sistem pomorskog osiguranja vezan je za londonski „Lioyd's“. On predstavlja sinonim organizacije za osiguranje i reosiguranje.Ova vodeća osiguravajuća kuća u svijetu je izradila niz pravila i normi po kojima se provodi cjelokupno pomorsko osiguranje u svijetu.Svoj historijski razvoj „Loyd's“ je počeo 1687. god u Londonu, kada je Edward Lloyds otvorio“Lloyd's Coffee House“ u kome se se okupljali trgovci, mornari,vlasnici brodova i drugi ljudi zainteresovani za pomorski transport. Vremenom ova kafana je stekla reputaciju mjesta za dobijanje pouzdanih informacija u vezi sa brodovima i pomorskim transportom i u kojoj su se počeli zaključivati poslovi pomorskog osiguranja. Potonućem „Titanika“, 1912.god. „Lloyd's“ je pretrpio veliku štetu.Danas, poslije više od dva vijeka bavljenja osiguranjem pomorkog transporta, vazdušnih letova i dr.,“Lloyd's“ direktno ili indirektno zapošljava 60000 ljudi, a više od 6 % svijetskog reosiguranja plasira preko ove kompanije.

SUBJEKTI OSIGURANJA

U subjekte osiguranja spadaja sva fizička ili pravn alica koja direktno ili indirektno pokazuju interes za pružanje ili korištenje osiguranja, a to su:osiguranik,osiguravač,ugovarač osiguranja, korisnici osiguranja, posrednici u osiguranju i dr.

Osiguranik je subjekt osiguranja koji najčešće pokazuje interes za osiguravajućom zastitom.Osiguravač je pravno lice koje se ugovorom o osiguranju obavezuje da će nadoknaditi štetu tj. Isplatiti ugovorenu vrijednost osiguranja kada nastane osigurani slučaj. Ugovarač osiguranja je subjekt koji u svoje ime a za račun osiguranika sklapa ugovor o o osiguranju. Ugovarač osiguranja i osiguranik može biti isti subjekt, ako osigurava svoju robu. Zastupnici-posrednici su veoma prisutni u osiguranju a to su: agenti, brokeri, havarijski komesar.Veliko mejsto u osiguranju zauzimaju posrednici za sklapanje poslova osiguranja i obavljanje nekih srugih poslova koji se mogu podjeliti na agente osiguravačeni nezavisne posrednike-brokere.Broker zaključuje i potpisuje ugovor za svog nalogodavca samo kao agent, čime ostaje izvan odgovornosti za neizvršenje ili prekršaj ugovora od strane osiguravača, izuzev ako je osnovna dužnost da na nepristrasan način utvrdi prirodu i obim štete, kao i sve okolnosti pod kojima se šteta dogodila, a koej su važnosti za utvrđivanje obaveza osiguratelja.

Prava i obaveze između osiguranika i ugovarača potvrđuju se ugovorom o osiguranju tj. kada osiguravači potpišu polisu osiguranja ili listić pokrića. U našem pravu,smatra se da je ugovor zaključen onog časa kada ponudilac primi izjavu ponuđenog da prihvati ponudu.

TRANSPORTNI RIZICI

Rizik je jedan od bitnih elemenata obaveznog odnosa iz osiguranja. U okviru tog odnosa pod pojmom rizik podrazumjeva se buduci neizvjestan događaj nastao neizvjesno od iskljucive volje osiguranika zbog koje osiguranik može pretrpjeti materijalnu štetu. Izraz „svi rizici“ prema tome obuhvaća sve iznenadne događaje. Sklapanjem ugovora o osiguranju osiguratelj preuzima na sebe snošenje štetnih posljedica ostvarenog rizika. Pojam osigurani rizik treba razlikovati od pojma osigurani slučaj. Osigurani slučaj je dogadjaj nastao ostvarenjem osguranog rizika.Osigurani slučaj nije budući neizvjesni događaj, nego dogadjaj koji se vec ostvario.

U okviru transportnog osiguranja osiguravaju se transportni rizici. Pod tim se podrazumjevaju one opasnosti kojima su izlozena prevozna sredstva i roba za vrijeme prevoza.

46

Elementi rizika

Iz definicije rizika kao budućeg neizvjesnog dogadjaja nastalog neizvjesno o iskljucivoj volji osiguranik proizilaze ovi bitni elementi rizika:

Mora se raditi o događaju-Pod događajem se podrazumjeva spoljni događaj odnosno nezgoda ,koja ima za posljedicu gubitak ili oštećenje osiguranog predmeta.

Događaj mora biti budući-Mora se ostvariti nakon trenutka izrade ugovora ili nakon trenutka od kojeg prema ugovoru osiguravatelj snosi rizik. Nastanak događaja u budućnosti jedna je od pretpostavkinizvjesnosti.Ostvareni rizik više nije neizvjestan.

Događaj mora biti neočekivan-Da bi rizik bio podoban za osiguranje neizbježan je uslov da se raddi o događaju koji je neočekivan.

Događaj mora biti nezavisan o isključivoj volji osiguranika-Pojmom rizik u poslu osiguranja nije obuhvaćen događaj koji je nastao isključivo voljom osiguranika.

Vrste rizika

Za vrijeme transporta roba je izložena brojnim i raznovrsnim rizicima.Neki su od njih posljedica odvijanje transportnog procesa, dok su drugi rezultat radnji odnosno propusta stranaka i trećeih osoba ili su u vezi sa svojsvima same robe. Svi rizici se mogu podjeliti u četiri osnovne grupe:

a) Osnovni rizici,b) Dopunski rizici,c) Specijalni rizici,d) Ratni i politički „rizici“.

U OSNOVNE RIZIKE ubrajaju se : Saobraćane nezgode, Elementarne nepogode, Požar, Eksplozija, Razbojništvo, Otplavljenja robe sa palube broda.

DOPUNSKE RIZIKE moguće je podjeliti na :

Krađa i neisporuka-redovno se zajedno osiguravaju jer jedino tako ne ostaju praznine u pokriću.

Manipulativni rizici-su rizici kojim aje izložena roba za vrjeme rukovanja, utovara, istovara ili pretovara s jednog transportnog sredstva na drugo, kao i lom robe, oštećenje ambalaže, curenje i rasipanje sadržaja zbog štećenja ambalaže,ogrebotine i ulupljenja zbog udara u drugu robu ili vozilo i sl.

Ostali dopunski rizici-u ovu grupu rizika ubrajaju se oni dopunski transportni rizici kojima je zajednička karakteristika da je nastanak štete vezan za osobinu same robe a njen uzrok potiče iz okruženja.

SPECIJALNI RIZICI

U okviru ovog osiguranja na temelju izričito ugovornih odredbi mogu se osigurati i one opasnosti kojima je izložena roba za vrijeme transporta, koje nemaju osobine rizika u smislu

47

vanrednh spoljnih događaja. To su oni rizici kog kojih uzrok nastanka štete nije vanredan spoljni događaj. Uzrok nastanka štete potiče iz samog osiguranog predmeta, zbog njegove unutrasnje mane ili prirodnog svojstva, ili so štete dolazi uprkos normalnim uslovima osvijanja prevoza. Najčesci specijalni rizici su: odbijanje, naduvavanje konzervi, oštećenje etikete iz bilo kojeg uzroka,rasipanje,curenje,rđa, oksidacija i korozija iz bilo kojeg uzroka...

RATNI I POLITIČI RIZICI

Ratni ritici-od osiguranja ratnih rizika pokriće se pruža za oštećenje ili gubitak osigurane robe uslijed rata, građanskog rata, revolucije, pobune, ustanka... U pomorskom ili vazdušnom transportu pokriće rizika rata ograničeno je samo na vrijeme dok se osigurana roba nalazi na brodu ili avionu, a u kopnenom prevozu traje od 'vrata do vrata'.

Politički rizici-uz ratne rizike mogu biti obuhvaćeni i politički rizici u koje spadaju: aktivnosti vojnih i oilitičkih vlasti kao što su zaplijena prevoznog sredstva i stvari koje se prevoze, zabrane isplovljenja broda ili polaska drugog prevoznog sredstva, zadržavanja prevoznog sredstva i robe.

Procjena težine rizika

Sklapanju ugovora o osiguranju predhodi procjena rizika. Tu radnju obavlja isključivo osiguranik na osnovu podataka dobijenih od ugovaraač osiguranja. Postupak procjene rizika obuhvata:

a) Procjenu stepena vjerovatnoće nastupanja osiguranog slučaja,b) Procjenu moguće visine štete.

TRANSPORTNE ŠTETE

Pod pojmom šteta u transportnom osiguranju robe se podrazumjeva materijalno oštećenje i gubici osigurane robe uslijed ostvarenja osiguranih rizika.

U transportnom osiguranju postoje slijedeće vrste šteta:potpuni gubitak osiguranog predmeta, djelimični gubitak i oštećenje osiguranog predmeta, troškovi spašavanja i troškovi neposredno prouzrokovani osiguranjem slučaja,zajedničke havarije, nagrade za spašavanje, obaveze naknade štete trećim licima i troškovi konstacije i likvidacije štete.

Stvarni potpuni gubitak je potpuni materijalni gubitak cjelog osiguranog predmeta. Do stvarnog potpunog gubitka obično dolazi uslijed: propasti odnosno uništenja cjelog predmeta npr.ako roba igori u požaru, ako potone sa brodom bez mogućnosti vađenja...

Izvedeni potpuni gubitak je ekonomski gubitak robe za osiguranika , tj.osigurana roba i dalje fizički postoji, ali za osiguranika više ne predstavlja nikakvu ekonomsku vrijednost.

Zajednička havarija je svaki namjeran i razložan vanredan trošak i svaka namjern ai razložna šteta koju napravi odnosno prouzrokuje zapovjednik broda ili drugo lice koje ga zamjenjuje ,preduzeti radi spašavanja imovinskih vrijednosti učesnika u istom pomorskom poduhvatu.

48

Zasebna partikulna havarija je djelimični gubitak ili oštećenje osiguran erobe kao neposredna posljedica ostvarenja osiguranog rizika, izuzev djelimičnih gubitaka ili oštećenja koji se priznaju u zajedničku havariju.

Konstatacija i likvidacija štete

Troškovi konstatacije i likvidacije štete nadoknađuju se iz osiguranja u potpunosti i ako je šteta na koju se odnose pokrivena osiguranjem. Ukoliko osiguranik odbije da plati havarijskom komesaru troškove konstatacije štete, pa se ovaj obrati osiguravaču, osiguravač će platiti ove troškove u ukoliko šteta na koju se odnosi nije pokrivena osiguranjem. U troškove konstatacije štete uvršćuju se i troškovi prodaje oštećenog predmeta, a sa ciljem utvrđivanja visine štete.

Odštetni zahtjev

Da bi osiguranik ostvario svoje pravo na naknadu štete podnosi osiguravaču odštetni zahtjev. Svoje pravo na naknadu štete osiguranik dokauje dokumentima koje prilaže uz odštetni zahtjev. U svakom u govoru o transportnom osiguranju kao i polisi , osiguraniku se daje pismeno upustvo o konstataciji eventualnih šteta i komplementiranju odštetnih zahtjeva.Po pravilu, uz odštetni zahtjev moraju biti priloženi slijedeći dokumenti kod osiguranja robe:

1. Original polise osiguranja,2. Original prevozne isprave,3. Kopija fakture pošiljke,4. Odgovarajući zapisnik o šteti,5. Protest vozaru i njegov odgovor na protest,6. Ostali dokumenti koje ugovarač u postupku likvidaciej štete zatraži od osiguranika a

relevantni su za utvrđivanje prava na naknadu štete.

ZAKLJUČIVANJE UGOVORA O TRANSPORTNOM OSIGURANJU

U sustavu transportnog osiguranja općenito, a posebice u osiguranju robe u međunarodnom transportu, važnu ulogu imaju međunarodni špediteri, koji gotovo redovito sklapaju ugovore o osiguranju robe. Iz analize ugovora o osiguranju, može se analogno definirati i ugovor o transportnom osiguranju.

Ugovorom o osiguranju obavezuje se ugovaratelj osiguranja da na načelima uzajamnosti i solidarnosti udružuje određena financijska sredstva (plaćanjem premije osiguranja) u fondove osiguratelja, a osiguratelj se obavezuje da, ako se ostvari događaj koji predstavlja osigurani slučaj, isplati osiguraniku ili nekoj trećoj osobi naknadu, odnosno osiguranu svotu (osigurninu) i učini nešto drugo. Kod sklapanja ugovora o transportnom osiguranju postavlja se pitanje: sklapa li takav ugovor špediter u statusu ugovaratelja osiguranika ili u statusu zastupnika (punomoćnika)? U većini slučajeva špediter sklapa pravne poslove u svoje ime, po nalogu i za račun nalogodavca (tj. izvoznika i uvoznika). Tada špediter ima status komisionara. Ugovorom o špediciji moguće je odstupiti od tog pravila, pa špediter može sklapati poslove i u statusima: agenta, kada obavlja poslove u ime i za račun svojega nalogodavca, odnosno samostalnog privrednika, kada obavlja poslove u svoje ime i za svoj račun.

Špediter, u pravilu, sklapa ugovor o osiguranju kao zastupnik ugovaratelja osiguranja (tj. zastupanog – izvoznika i uvoznika), i to u ime, po nalogu i za račun nalogodavca. On, međutim,

49

može sklapati ugovore o osiguranju i kao ugovaratelj osiguranja, i to u svoje ime, po nalogu i za račun nalogodavca (tj. za račun određene osobe – izvoznika i uvoznika). Špediter nije obavezan izjasniti se prilikom sklapanja ugovora o osiguranju da li ga sklapa za svoj račun ili za račun treće određene osobe. Ali, ako tom priliko izričito ne navede da ugovor o osiguranju sklapa u ime i za račun nalogodavca, smatrat će se ugovarateljem osiguranja. U praksi savremenog transportnog osiguranja špediteri najčešće sklapaju ugovore o osiguranju robe u međunarodnom prometu u statusu ugovaratelja osiguranja, pa kao takvi imaju određena prava i obaveze iz sklopljenog osiguranja saglasno prinudnopravnim i autonomno pravnim izvorima.

Kada se špediter u međunarodnom multimodalnom transportu pojavljuje u funkciji poduzetnika cjelokupnog transportnog poduhvata, ili kada s nalogodavcem ugovori izvršavanje svojih i tuđih poslova po tzv. „forfaitnom“ stavu, špediter može, ako je o tome postigao sporazum s nalogodavcem, sklopiti ugovor o osiguranju u svoje ime i za svoj račun, kao osiguranik. U takvim slučajevima špediter ima određena prava, obaveze i odgovornosti ne samo iz ugovora o špediciji nego i iz ugovora o transportnom osiguranju, ali sve u okviru zakonskih propisa, općih uvjeta, običaja, sudske prakse i sklopljenih ugovora.

Kada se razmatra problematika sklapanja ugovora o transportnom osiguranju i uloga špeditera u sustavu transportnog osiguranja, postavlja se pitanje: je li špediter obavezan osigurati pošiljku nalogodavca, koja mu je stavljena na raspolaganje (efektivno ili simbolički) radi organizacije otpreme i dopreme, bez njegovog izričitog naloga? Opće pravilo je da špediter nije obavezan osigurati nalogodavčevu pošiljku bez njegovog izričitog naloga.

Špediter je obavezan osigurati nalogodavčevu pošiljku samo ako je tako ugovoreno, odnosno samo onda kada to od njega izričito nalogodavac zahtijeva. Kad ugovorom nije određeno koje rizike treba obuhvatiti osiguranjem, špediter je obavezan osigurati nalogodavčevu pošiljku od uobičajenih rizika.

Oznaka vrijednosti pošiljke u dispoziciji nije sama po sebi dovoljna da bi se smatrala nalogom za osiguranje. Isto tako, nalogom za osiguranjem jedne pošiljke ne nastaje obaveza špeditera da osigurava sve kasnije pošiljke istog nalogodavca.

Ako nalogodavac u dispoziciji nije naznačio posebne rizike koje treba pokriti osiguranjem, špediter je obavezan pokriti samo osnovne transportne rizike. Kada nalogodavac nije dao nalog za osiguranje, ili je dao nalog samo za djelimično osiguranje, sve štetne posljedice koje bi uslijed toga nastale terete nalogodavca.

S tim u vezi postavlja se pitanje: šta će biti u slučaju ako je roba izvrgnuta i drugim opasnostima koje nisu pokrivene osiguranjem osnovnih transportnih rizika, a špediter je dobio nalog da pokrije samo osnovne rizike, ili je u nedostatku posebnog naloga, dužan pokriti samo takve rizike? U takvom će slučaju špediter savjetovati svog nalogodavca da pokrije i druge rizike.

Treba praviti razliku između osiguranja pošiljaka koje špediter obavlja pri organizaciji otpreme i dopreme robe i osiguranja špedicije, odnosno odgovornosti špeditera kao organizatora transportnih procesa, posebice u kombiniranom i međunarodnom multimodalnom transportu, gdje se špediter pojavljuje kao poduzetnik cjelokupnog transportnog poduhvata, kada odgovara i za izbor i za rad svih sudionika u transportnom lancu. I to drugo osiguranje zauzima značajno mjesto u pravnim i gospodarskim sustavima većine evropskih država. Kod te vrste osiguranja

50

veći dio premije tereti nalogodavca, a manji dio špeditera. Tim se osiguranjem ograničava i isključuje ugovorna odgovornost špeditera.

OSIGURAVATELJNOLOGISTIČKA ŠPEDICIJA I OSIGURAVATELJNOLOGISTIČKI ŠPEDITERI

Prije elaboriranja posebnih fenomena osiguravateljnologističke špedicije i osiguravateljnologističkih špeditera, potrebno je nekoliko misli posvetiti osiguravateljnoj logistici. Osiguravateljna logistika kao znanost i osiguravateljna logistika kao aktivnost su zasigurno jedne od najvažnijih logistika i to ne samo u kvintarnologističnome sustavu, nego i u drugim logističkim sustavima: primarnologističnome sustavu, sekundarnologističnome sustavu, terciarnologističnome sustavu i kvartarnologističnome sustavu. Temeljna misija osiguravateljne logistike jeste da ona na načelima uzajamnosti i solidarnosti pruža ekonomsku zaštitu od određenih opasnosti (tj. rizika) koje ugrožavaju imovinu i osobe. Ta logistika ima izuzetno veliku važnost u gospodarstvu svake države, koje se očituje u sljedećim temeljnim područjima: pokriću i izravnjanju rizika koji se ne mogu izbjeći, kvalitetnom preuzimanju rizika i poduzimanju mjera za smanjenje rizika, te akumulaciju sredstava koja se koriste za razvoj i rast gospodarstva. Osim gospodarske vaznosti, osiguravateljna logistika ima ima posebno socijalno i psihološko značenje jer garantuje materijalnu sigurnost pojedinca.

Sklapanjem ugovora o osiguranju osiguranik svoje varijabilne troškove pretvara u fiksne troškove plaćanjem premije osiguranja, a ekonomske posljedice nastupanja određenog događaja, koji izaziva štete, on prenosi na osiguravatelja. U izučavanju fenomena osiguravateljne logistike treba imati na umu i činjenicu da se osiguranjem ne može provesti ekonomska zaštita od svih opasnosti.

Na osnovi spoznaja o bitnim značajkama osiguranja i logistike meže se definirati pojam osiguravateljne logistike: Osiguravateljna logistika kao znanost i osiguravateljna logistika kao aktivnost je posebna kvintarna logistika koja pomoću odgovarajućih elemenata proizvodi osiguravateljnologističke proizvode.

Osiguravateljnologistički proizvodi unidisciplinarna, interdisciplinarna i multidisciplinarna znanja, aktivnosti, vještine, pravila, načela, koja podupiru oblikovanje, organiziranje i upravljanje procesa proizvodnje osiguravateljnih proizvoda. To, zapravo, znači da takva znanja i aktivnosti podupiru cjelokupno poslovanje osiguravatelja i reosiguravatelja.

Bitne odrednice o sustavima općenito, a posebice o logističkim i osiguravateljnim sustavima, mogu predstavljati znanstvenu paradigmu za definiranje pojma osiguravateljnologističkog sustava: Osiguravateljnologistički sustav je sustav međusobno povezanih i međuutjecajnih (pod)sustava, znanja, aktivnosti, načela i pravila koji pomoću određenih elemenata proizvodnje u osiguravateljnoj industriji, omogućuju proizvodnju osiguravateljnologističkih proizvoda.

Prema prostornim i vremenskim dimenzijama procesa proizvodnje osiguravateljnologističkih proizvoda, osiguravateljnologistički sustavi mogu biti: mikroosiguravateljni, makroosiguravateljni, globalnoosiguravateljni i megaosiguravateljni logistički sustavi. Svaki od ovih sustava u pravilu, predstavlja visokosofisticiranu inteligentnu i financijsku tvornicu koja proizvodi osiguravateljnologističke proizvode. Takvi proizvodi izravno podupiru proizvodnju mnogobrojnih i različitih osiguravateljnih proizvoda. Naime, svaki osiguravatelj se bavi

51

različitim vrstama osiguranja, pa sukladno tome i mokrosustavi osiguranja mogu imati složenu organizacijsku strukturu.

Kako se osiguravateljnologistička špedicija izravno odnosi na sustav transportnog osiguranja, tome se logističkom sustavu posvećuje nekoliko ciljanih misli.

Sustav transportnog osiguranja obuhvata: pomorsko osiguranje, cestovno osiguranje, željezničko osiguranje, zračno osiguranje, riječno osiguranje, poštansko osiguranje, telekomunikacijsko osiguranje, cjevovodno osiguranje, žičarsko osiguranje, svemirsko osiguranje, osiguranje u kombiniranom transportu i osiguranje u multimodalnom transportu.

Svaki sustav transportnog osiguranja ima svoje specifične vrste osiguranja. Tako, naprimjer, sustav pomorskog osiguranja obuhvata ove vrste osiguranja: osiguranje pomorske infrastrukture, osiguranje pomorske suprastrukture, osiguranje robe u pomorskom transportu, osiguranje prtljage u pomorskom transportu, osiguranje putnika u pomorskom transportu, osiguranje pomoraca (tj. članova posade broda), osiguranje brodova u gradnji, osiguranje od odgovornosti brodara i ostale vrste pomorskog osiguranja. I svaki drugi sustav transportnog osiguranja (tj. sustav cestovnog osiguranja, sustav željezničkog osiguranja...) obuhvata slične vrste osiguranja, kao što je navedeno za sustav pomorskog osiguranja.

Osiguranje robe u pomorskom transportu

Pomorsko osiguranje je uslovilo razvoj ostalih vrsta osiguranja. Pomorsko osiguranje je ugovor o obeštećenju po kome se osiguravač obavezuje da osiguranika obešteti u slučaju gubitka, štete ili izdatka u vezi sa osiguranim rizicima navedenim u ugovoru, a osiguranik se obavezuje da osiguravaču plati premiju osiguranja.

Osiguranje riječnog transporta

Osiguranje robe u riječnom transportu veoma je slično osiguranju robe u pomorskom transportu. Osiguranje robe u domaćim rijekama, kanalima i jezerima vrši se na bazi generalne polise ili pojedinačnih osiguranja. Ipak, obično se vrši na bazi generalne polise što je, u svakom slučaju za osiguranika povoljnije. Osiguravač pokriva štete koje nastanu kao poslijedica sudara, udara, nasukanja,požara,potonuća... Osiguranjem nisu pokrivene štete uslijed nepravilne, neuobičajne ambalaže, uslijed propusta imaoca prava ili njegovog predstavnika, uslijed gamadi,insekata,prirodnih mana robe i ratnih događaja.Kod nastanka osiguranog slučaja brodar je dužan da sastavi zapisnik o nastaloj šteti, da je prijavi osiguravaču i, po mogućnosti, da pokuša da spriječi dalje oštećenje osigurane robe.

Pri podnošenju odštetnog zahtjeva osiguranik, odnosno vlasnik robe je dužan da priloži polisu, odnosno navede broj generalne polise, tovarni list, račun za čitavu pošiljku, protest brodaru, havarijski zapisnik, kao i ostala dokumenta koja će omogućiti osiguravaču da štetu bez većih teškoća reši.

Osiguranje transporta na rijekama, kanalima i, eventualno, jezerima u međunarodnom saobračaju vrši se na osnovu uslova osiguranja, osnovnih rizika,AAR bez franšize i sa franšizom, kao i na osnovu ostalih rizika.

52

Osiguranje robe u željezničkom transportu

Prilikom osiguranja robe u železničkom transportu postavlja se, najčešće, problem pakiranja. Zahtjevi željeznice za što boljim pakovanjem robe kako bi se mogućnosti oštećenja i gubitka svele na minimum, kose se sa interesom pošiljaoca iz ekonomskih razloga upotrebe skupih pakovanja. Iz tih razlog, željeznica od pošiljaoca zahtjeva priznanje nedovoljnog pakiranja u tovarnom listu, čime ne priznaje štete, pa je osiguranje robe u vom slučaju slobodnog stava. Osoguravajuća društva ne priznaju štete nastale uslijed prirodnog kaliranja ili kvara osim ako su nastale uslijed prekoračenja roka isporuke. Također,ne priznaje se ni šteta nastala uslijed netačne ili nepotpune deklaracije robe koja se prevozi od strane pošiljaoca.

Osiguranje robe u drumskom transportu

Osiguranik podnosi ponudu za osiguranje prije započetog transporta i plaća premiju prilikom uručenja polise tako da ugovor o osiguranju stupa na snagu u trenutku kada osiguravajuće društvo primi ponudu za osiguranje. Osiguranik stiče pravo osiguranja ako predhodno ispuni uslove:

Pouzdanog upravljanja vozilom, Pridržaanja maksimalne dozvoljene nosivosti, Ispravnog tovarenja i zaštite robe, Obezbjeđenje pratioca vozača prilikom transporta, Čuvanja robe prilikom prekida putovanja.

Osiguranik gubi pravo na odstetu ako je do štete došlo zbog zle namjere, grube nepažnje ili izazivanja osiguranog slučaja.

Osiguranje robe u vazdušnom transportu

Osiguravaju se avioni, helikopteri, jedrilice i paraglajderi od rizika u toku ljeta i na zemlji kao i zakonska odgovornost vlasnika ili korisnika vazduhoplovaa prema trećim licima. U vazduhoplovnom transportu uglavnom se osiguravaju svi osnovni i dopunski rizici kao što su :avionske nesreće i nezgode, viša sila,požar, neisporuka, krađa...Ako nije posebno dogovoreno ne priznaju se rizici kao što su :prirodna svojstva robe, hladnoća,promjena stmosferskog pritiska, zakašnjenje...

ULOGA ŠPEDICIJE U SAJAMSKIM POSLOVIMA

Specifičnosti špediterskih sajamskih poslova mogu se sagledati kroz obradu ovih osnovnih tema: 7. osnovna obilježja sajamskih poslova,8. tržišna politika (marketing) špediterskih organizacija,9. mehanizacija ukrcaja, iskrcaja i prekrcaja tereta,10. pakiranje i organiziranje otpreme sajamskih eksponata i11. obračun špediterskih usluga.

Osnovna obilježja sajamskih poslova

Sajamski poslovi obuhvataju uglavnom izlaganje i prodaju određenih sajamskih eksponata na organizovanim sajmovima koji mogu biti opći i specijalizirani. U početku su to bili klasični

53

sajmovi, koji su vremenom se izdiferencirali u savremene sajmove uzoraka, i to opće sajmove uzoraka i specijalizirane sajmove uzoraka. Na općim sajmovima uzoraka izlagači mogu izlagati različite vrste robe, dok na specijaliziranim sajmovima uzoraka izlagači mogu izlagati samo određene vrste robe kao npr. automobile, tekstil, vina itd. Sajmovi mogu biti:

o stalni održavaju se svake godine u određeno vrijeme i na određenom mjestu,o povremeni (specijalizirani sajmovi koji se održavaju u najpovoljnije vrijeme i

mjestu gdje je veliki interes za određenu vrstu robe).Danšnji špediteri uz ponudu osnovnih špediterskih usluga nude i određene posebne usluge, a jedna od takvih usluga su upravo sajamski poslovi, odnosno organizacija sajmova i sve druge aktivnosti vezane za tu organizaciju. Kompletan niz izlagačkih usluga koje nude špediteri osigurava sjajnu prezentaciju. Bez obzira da li se vrsi iylaganje umjetničkih djela ili velikih industrijskih mašina, ili klijent vec ima štand na sajmu, klijenti mogu se osloniti na speditera kad je u pitanju dostava eksponata, štandova i promotivnih materijala, na vrijeme i na svakom mjestu u svijetu. Njihove sveobuhvatne usluge u smislu sajmova i drugih manifestacija ostavlja klijentu prostor da se fokusira na posjetioce i klijente. Korisnici sami mogu izabrati preferentni način transporta - cestovni, zračni ili pomorski – do sajma i sa sajma, a potom spediteru prepustiti svu dokumentaciju, carinjenje i formalnosti vezane za uvoz i izvoz kod međunarodnog transporta. Osobito vaznu ulogu u sajamskim poslovima igra sajamski prostor. Savremeni Sajamski proctor mora biti prema odredjenim pravilima uredjen. Uređenje sajamskog prostora ne smije se više uzimati zdravo za gotovo, prošla su vremena kada je sajamski prostor imao isključivo izložbenu ulogu, statičnog štanda. Danas su izložbe na sajmovima sastavni dio promidžbene strategije tvrtke te s time u skladu moraju zadovoljiti temeljne estetske i ostale promidžbene kriterije. Sajmovi su značajni poslovni inkubatori i punktovi sklapanja novih suradnji, ali i održavanja postojećih, zato se prilikom odluke izlaganja na sajmu treba definirati cilj izlaganja. Postoje tri osnovna cilja izlaganja:

o razvoj imagea tvrtkeo predstavljanje proizvodao prodaja proizvoda ili usluga

Sukladno odabranom cilju razvija se promidžbeni, prodajni i izlagački koncept sajamskog prostora. Razvoj imagea tvrtke. Ukoliko izlagač na sajmu želi predstaviti image tvrtke, izlaganje će biti usmjereno prema njegovim baznim karakteristikama prepoznatljivosti. Uređenje sajamskog prostora pratit će kućna boja, slogan, zaštiti znak te dodatni promotivni sadržaj kojim će se predstaviti i razvijati image tvrtke tj. značajke njegovog imagea. U zadnje vrijeme je moderno sukladno eksternoj komunikaciji tvrtke uspostaviti neposredni kontakt sa korisnikom. Stoga mnoge tvrtke uređuju sajamski prostor “otvorenog tipa” gdje uspostavljaju neposrednu komunikaciju sa sudionicima. Takvi “štandovi otvorenog tipa” opremljeni su “chill out” prostorijama ili konzolnim punktovima gdje posjetitelji provode vrijeme te se upoznaju sa misijom, vizijom i ciljem tvrtke. Ovakav pristup uređenja sajamskog prostora posebno njeguju tvrtke IT industrije koje na ovaj način razvijaju plemena korisnika sa kojima imaju neposrednu komunikaciju.

Predstavljanje proizvoda. Uređenje sajamskog prostora za predstavljanje proizvoda ovisi zapravo o vrsti proizvoda. U svakom slučaju ako je to osnovni cilj, uređenje prostora mora odisati svim važnim obilježjima proizvoda. Vitrine ili izložbene police trebale bi sadržavati

54

makete i uzorke proizvoda, boja i logo moraju dominirati prostorom, a ukoliko je moguće i to dozvoljavaju propisi organizatora sajma svakako bi bilo dobro urediti prostor u kojem će se moći isprobati, testirati ili konzumirati proizvod.Prodaja proizvoda ili usluga. Ovo je najkomercijalniji vid izlaganja i zapravo ne zahtjeva neki poseban dizajn, najčešće se radi o usluzi ili proizvodu koji ima svoju potrošačku grupu i na izlagaču je da samo dobro obavijesti posjetitelja o postojanju svog izložbenog prostora. Ovakvi, prodajni prostori podrazumijevaju štand otvorenog tipa sa skladišnim prostorom. Postupak primjene i uređenja sajamskog prostora

Kada se odredio cilj nastupa na sajmu i samim time neki osnovni princip uređenja sajamskog prostora, potrebno je odrediti i naručiti temeljne tehničke odrednice štanda, sekundarne tehničke uvjete štanda, smještaj štanda te razmotriti dodatne usluge i potrebe koje zahtjeva izlaganje na sajmu kao i koje ustanove ili odjeli unutar organizacije sajma mogu pomoći pri realizaciji posebnih uvjeta izlaganja. Faze realizacije i uređenja sajamskog prostora:

1. Narudžba za promociju izlagača ili prijava izlagača – ova narudžba / prijava provodi se u pisanom obliku i sadržava detaljne uvjete i potrebe izlagača. Većina organizatora sajmova narudžbe / prijave već ima standardizirane u obliku obrasca koji izlagač samo popuni sukladno svojim zahtjevima.

2. Prihvaćenje i razmatranje uvjeta izlaganja i organizatora – uvjeti izlaganja predočeni su izlagaču u pisanoj formi i oni su uvjet temeljne suradnje izlagača – organizatora. Prikazani su u obliku pravilnika kojeg se stranke pridržavaju obostrano prilikom realizacije posla.

3. Osnovne i sekundarne tehničke usluge – sukladno narudžbi koja već definira osnovne tehničke zahtjeve izlagača (oblik štanda i dimenzija štanda), ovim putem se definira cijena tih usluga. Cijena se definira sukladno veličini štanda. Osnovne tehničke usluge podrazumijevaju još:

o električne usluge koje se vrednuju po jačini priključka i razvodne ploče. o mogućnost zasebnog telefona,o priključak vode koji se vrednuje od klasičnog ulazno-izlaznog priključka vode do

zahtjevnijih modela koji uključuju priključke za perilicu suđa ili bojler. 4. Odabir materijala za izradu štanda – iako se oni također ubrajaju u tehničke uvjete

izlagača, nisu primarno uvjet koji treba osigurati organizator sajma jer poneki izlagači konstruiraju i dizajniraju štandove od materijala koji nisu u standardnoj ponudi organizatora sajma. Temeljna ponuda organizatora podrazumijeva aluminijske, pleksi i iver profile. Naravno da sukladno prethodno navedenim uvjetima korištenja izložbenog prostora izlagač može urediti izložbeni prostor materijalom kojim on želi. Kao npr. tvornica drva ili namještaja kao temeljni materijal izgradnje štanda, sukladno svojoj djelatnosti, izbrat će drvo te će na taj način biti prepoznatljiva potrošaču.

5. Dizajn štanda i emocionalni efekt štanda – kada se utvrde formalni uvjeti tehničkih potreba štanda potrebno ga je urediti u skladu sa potrebama tvrtke izlagača, ali zapravo primarno s emocionalnim potrebama kupaca. Cijeli izložbeni prostor mora biti funkcionalan, ali isto tako zanimljiv te privlačan potrošaču. Kako je pravilo kod proizvoda da je privih 5 sekundi najvažnije za privlačenje pažnje kupca ista poruka vrijedi i za uređenje sajmišnog prostora. U ovom kontekstu iznimno je važno “poigrati se” glazbom, rasvjetom, bojama i događanjima na štandu. Osnovno pravilo je privući i

55

zainteresirati što više ljudi jer kako se kaže: “Masa privlači masu”. Ovo su neki od prijedloga koji mogu privući pažnju posjetitelja:

organizacija zabavnih događanja, poput: nagradnih igara, zabavnih skečeva i degustacija,

glazba – sukladno imageu vaše tvrtke odaberite glazbu koja će svirati na štandu. Opće je poznato da ljude privlači glazba i zvukovi, dobro je odabrati što specifičnije zvukove, a ako to prostor i djelatnost odobrava mogu se koristiti i zabavni glazbeni hitovi,

boje – pored prepoznatljivosti kućnih boja, prostor je dobro istaknuti bojama koje svakako privlače pozornosti poput: narančaste, crvene, ili se možete poigrati svijetlom pa od nekih neutralnih boja poput bijele napraviti blještavi prostor.

rasvjeta je ključni element u privlačenju pozornosti, što više svijetla iz različitih kutova i na različitim mjestima štanda to bolje. Ukoliko to prostor i djelatnost dozvoljava možete se instalirati svijetlo različitih boja.

U svakom slučaju najveću pozornost privlače štandovi koji zadovoljavaju temeljne ljudske potrebe Maslovljeve ljestvice:

fiziološke potrebe (osigurajte na štandu grickalice, promotivne čokoladice, sokiće i sl.), sigurnost (koristiti što više postojanih materijala poput drva i aluminija kako bi se

izbjegao efekt “krhkosti”), socijalizacija (osigurati razne zabavne sadržaje, druženja ili “chill out” prostor), samopotvrđivanje (omogućiti posjetitelju osjećaj “win-win” efekta puta nagradnih igara,

tombola i sl.).

Specifični uvjeti izlaganja Ponekada izlagač koristi dio izložbenog materijala ili programa koji nema domaće porijeklo. Ovo je najčešće primjer tvrtki koje su predstavništvo neke strane korporacije u tuzemstvu te stoga sukladno svom asortimanu imaju potrebu uvesti izloške iz inozemstva od strane matične tvrtke. Osim navedenog ista problematika prisutna je tijekom organizacije međunarodnih sajmova gdje strani izlagač uvozi promidžbenu robu bez tržišne komercijalne osnove u zemlju organizatora sajma. U ovim slučajevima izlagaču je potrebna usluga “sajamskih poslova”. Specifičnost sajamskog posla upravo je u tome što dokumentacija i cjelokupan proces prati robu koja nema svoje tržišne vrijednosti tj. nije namijenjena daljnjoj distribuciji, nego ima reprezentativnu ulogu, za razliku od ostalih unosa robe na sajam gdje roba ima daljnju trgovačku vrijednost i namijenjena je daljnjoj distribuciji na tržištu kojem se plasira. Uslugu sajamskih poslova u većini slučajeva danas nude razni špediteri u okviru organizacije sajmova, stoga je potrebnu prilikom ugovaranja izlaganja s organizatorom dogovoriti i tu mogućnost kako sam izlagač ne bi gubio vrijeme na carinske i druge propise koji uređuju sajamske poslove. Unutar osnovne ponude, organizator sajma nudi dodatne usluge poput:

izdavanje kataloga izlagača, konferencijske usluge, gastronomske usluge, press organizacije.

56

Veliki broj izlagača nije upoznat sa ovim specifičnim uvjetima izlaganja pa je vrlo važno napomenuti i njih, jer u većini slučajeva njihovo korištenje u okviru cjelokupne organizacije znatno umanjuje cijenu umjesto da izlagač neku od tih djelatnosti izvodi sam u svojoj režiji. U skladu s predstavljenom temom može se istaknuti da je sajamska promocija vrlo čest oblik promocije u svijetu, no većina izlagača ili potencijalnih izlagača ne zna kako i na koji način realizirati i urediti sajamski prostor i izložbu. Svjesni tih problema postanu tek u trenutku kada se uhvate u koštac sa samom organizacijom. Iako na oko jednostavan proces promocije, on je vrlo kompleksan pa je ponekad dobro, ukoliko tvrtka nema sektor koji se isključivo bavi promocijom, da uređenje i realizaciju sajamske promocije prepusti stručnjacima i agencijama koje se bave tim poslom. Za sve one koji smatraju da im je uređenje sajamskog prostora i realizacija sajamske promocije jedan novi izazov, neka prvo dobro razmotre svoje ciljeve i mogućnosti, a zatim neka krenu u realizaciju. Sarajevski Sajam danas organizuje preko 20 specijalizovanih sajmova na 27.000 metara kvadratnih izložbenog prostora. Svojim kvalitetom, sajamske manifestacije zauzimaju veliki značaj u privrednim dešavanjima ovog dijela Evrope.

Tržišna politika (marketing) špediterskih organizacija.

Špediterski marketing je skup planiranih, koordiniranih reguliranih i kontroliranih špediterskih aktivnosti kojima se u partnerskim odnosima s aktivnim sudionicima logističkih lanaca povezuju svi djelotvorni procesi savladavanja prostornih i vremenskih udaljenosti brzih, sigurnih i racionalnih transformacija materijala, dobara, (polu)proizvoda, repromaterijala, živih životinja(...) od sirovinske baze do potrošača, od pošiljatelja do primatelja, od prodavatelja do kupca, od skladišta do skladišta, ''od vrata do vrata'', uključujući i pripadajuće informacije, a da se pri tome maksimalno zadovolje potrebe i zahtjevi aktivnih sudionika u logističkim lancima. Špediteri kao logističi operatori trebaju svoje ponude usluga prilagoditi potražnji potencijalnih komitenata i time uključiti u logističke procese, odnosno u logističke lance.

Mehanizacija ukrcaja, iskrcaja i prekrcaja tereta.

Da bi se sajamski eksponati od proizvodaca dopremili do sajmova i nazad, te da bi se utovarali, istovarali na transportna sredstva, potrebno je koristiti određenu pretovarnu i transportnu mehanizaciju. Ta mehanizacija obuhvata: obična kolica, električna akumulatorska kolica, ručna i električna kolica za automatsko prenošenje i premještanje tereta, autodizalice za vodoravno i uspravno premještanje i dizanje tereta, dizalice.Ovisno o tome koja je vrsta transportiranih sajamskih eksponata u pitanju, mogu se koristiti i viljuskari, veće autodizalice te različite druge vrste pomoćnih pretovarnih sredstava.

Pakiranje i organiziranje otpreme sajamskih eksponata.

Na sajmu se često izlaže roba koja je stigla direktno iz inozemstva ili carinskog skladista. Kada carinska roba prijeđe carinsku crtu, ulazna sarinarnica pod carinskim nadzorom upućuje tu robu carinarnici nadležnoj za određeni sajam. Ako se roba prevozi željeznicom, ulazni granično željeznički kolodvor stavlja na teretni list pečat s tačno propisanim sadržajem u kojeg carinski i željeznički radnik unose potrebne podatke. Ako se izložbena roba prevozi brodom, kamionom ili zrakoplovom, ulazna carinarnica je upućuje carinarnici na sajam uz carinsku popratnicu.

Sajamska roba koja stigne u mjesto gdje se održava sajam, prijavljuje se nadležnoj carinarnici na temelju propisanog obrasca. Na temelju odgovarajuće dokumentacije špediter podnosi

57

carinarnici deklaraciju za sajamsku robu. Nakon obavljanja carinjenja robe špediter predaje dotičnu robu izlagaču. Na posebnom obrascu on mu potvrđuje primitak određenog eksponata. Nakon zatvaranja sajma, špediter treba u najkraćem vremenu obaviti brojne poslove oko organiziranja otpreme sajamskih eksponata. Mnoge eksponate potrebno je prije otpreme propisno pakirati. Špediter će ili sam obaviti pakiranje ili će to isto organizirati pomoću specijaliziranih službi za pakiranje.Nakon zatvaranja sajma, špediter treba u najkraćem vremenu obaviti brojne poslove oko organiziranja otpreme sajamskih eksponata. Mnoge eksponate potrebno je prije otpreme propisno pakirati. Špediter će ili sam obaviti pakiranje ili će to isto organizirati pomoću specijaliziranih službi za pakiranje.Nakon pakiranja eksponata obavlja se ponovni carinski pregled. Na taj se način razdužuje deklaracija za sajamsku robu. Špediter je, kao podnositelj deklaracije, dužan robu vratiti u inozemstvo, odnosno vratiti u konsignacijsko skladište. Kada je pakovanje i zastita eksponata u pitanju, spediteri vrse tri vrste pakovanja:

o Unutrasnjeo Vanjskoo Pakovanje specijalnih stvari

Unutrašnje pakovanje. Kada je u pitanju unutrasnje pakovanje, evo nekoliko karakteristika pakovanja koje krase medjunarodne speditere. Preporucljivo je ostaviti najmanje 5 cm prostora između vanjske ambalaže i upakovanog proizvoda. Ovaj prostor treba popuniti nekom vrstom obloge, bilo da se radi o zgužvanim novinama ili starim komadima tkanine. Najčešći namjenski proizvodi koji se mogu pronaći na tržištu su:

o Oblogeo Ploče, umeci i rolne

Obloge. Dostupne su razne vrste obloga, od nenabijenih “ivera”, “krpica”, i “sitno rezanih” materijala do rolni plastičnih anti-lomljivih folija. Nenabijene obloge obično se prave od veoma laganih materijala – koriste se za popunjavanje uglova, zadržavaju proizvode u središtu kontejnera te pružaju zaštitu od udaraca i oštećenja. Čiste su i pogodne za višekratnu upotrebu ali su glomazne i nekada nezgodne za čuvanje. Većina takvih punjenja dostupnih na tržištu proizvode se od recikliranih proizvoda. Potrebno je izbjegavati upotrebu stiropora, obzirom da se u mnogim zemljama smatra da ovaj materijal nije ekološki prihvatljv te postoji mogućnost da je zabranjen na konačnoj destinaciji ili se za upotrebu istog plaća kazna. Preferiraju se biorazgradivi i materijali na biljnoj bazi.Mnogo je materijala koji se koriste u kući i koji se mogu koristiti za ovu namjenu – stare novine, krpice od stare odjece, punjenje iz jastuka, sve su to materijali idealni za obloge.Plastično anti-lomljivo pakovanje pravi se punjenjem zračnih džepova na plastičnom filmu. Pruža odličnu zaštitu od šoka, vibracija i ogrebotina, a također je lagano i fleksibilno.

Ploče, umeci i rolne. Prilikom pakovanja više predmeta i slaganja istih, pozeljno je uvijek koristiti umetke za razdvajanje, koji pružaju zaštitu od udara. Najčešći umeci su ploče od rebraste ljepenke, ploče od iverice, ili listovi običnog smeđeg pakpapira. Rolne rebraste ljepenke,

58

rezane po mjeri, odlično su rješenje za ekonomično oblaganje. Preporučuje se korištenje spužvastih traka za umotavanje lomljivih predmeta.

Vanjsko pakovanjePrilikom transporta, pošiljka može biti izložena nepovoljnim uticajima usljed vremenskih uslova i turbulencija prilikom transporta, tako da je adekvatno pakovanje od ključnog značaja. Proizvodi koji se mogu koristiti za optimalno pakovanje pošiljki su: vreće, koverte, kutije, tubetrake ,trake i film za umotavanje, bandažiranje.Vreće. Veoma je preporučljivo koristiti zaštitne vreće, postavljene ili obložene zaštitnom folijom, za pakovanje disketa, traka, ključeva i manjih elektronskih dijelova. Ove vreće pokazuju odličnu otpornost na udarce i potrese. Dostupne su u vodootpornoj i antistatičnoj verziji također.Koverte. Bez obzira na to koje vanjsko pakovanje se koristi, pakovanje pošiljaka u standardne koverte je obavezno kako bi pojednostavili procedure sortiranja pošiljki širom spediterske mreže. Primjer koverti spediterskog preduzeca DHL, DHL koverte su dostupne u slijedećim veličinama:

1. Express Document dokumenti (A4 format)

2. Express Flyer Maksimalna težina: 4 kg dokumenti manje fascikle manje kutije

3. Large Express Flyer Maksimalna težina: 5 kg dokumenti velike fascikle ravne kutije srednje veličine

Kutije. Kutije se najčešće koriste kao pakovanje. Raspon veličina i oblika, različite kombinacije materijala, te velika ponuda pratećeg pribora za jačanje i pakovanje čine kutije najpogodnijim načinom pakovanja vaših pošiljaka. Ako su u pitanju drvene kutije, potrebno je osigurati da su ivice adekvatno zaštićene i provjeriti da kutija nije napuknuta, obzirom da to može uzrokovati povrede kada osoblje rukuje njima. Drvena ambalaža je naročito prikladna za slanje težih predmeta, obično smještena na platforme i spremna za mašinsko rukovanje. Nekada je otporni višeslojni karton pogodna i jeftinija alternativa drvenom pakovanju.

Tube. Nije preporucljivo koristiti okrugle cilindrične tube, zato što se kotrljaju ova su pakovanja komplikovana za rukovanje i ne mogu se koristiti na opremi za automatizovano sortiranje koja se općenito koristi za ekspresno slanje pošiljki. Trouglaste tube su namjenski dizajnirane za slanje mapa, crteža i svih vrsta velikih savitljivih dokumenata. Maksimalna težina pune tube iznosi 5.5 kg.

Trake. Svi paketi moraju biti adekvatno zapečaćeni da njihov sadržaj ne bi ispadao. Dobra traka pomoći će da se ojaca paket; međutim, potrebno je naglasiti da svaka pošiljka može biti otvorena

59

radi kontrole od strane carinskih vlasti ili organa sigurnosti za vrijeme tranzita unutar mreže. U tom slučaju, spediter je odgovoran da ponovo zapečati paket u skladu sa najvišim standardima. Uvijek koristiti jake i čvrste trake – DHL spediter preporučuje polipropilensku ili vinilsku ljepljivu traku. Izbjegavajti korištenje celofanskih traka, koje jesu jeftinije ali su obično nedovoljno jake i pogodne samo za kancelarijsku upotrebu. Mogu se koristiti i druge vrste traka, kao što je papirna traka ojačana vlaknima. Ne preporučuje se umotavanje paketa užetom, jer uže može prorezati karton i oštetiti paket. Ukoliko koristite traku preporučljivo je zatvoriti kutiju sa šest komada trake, kako je prikazano na slikama:Ukoliko se odlučite za pojačanu papirnu traku, kutija se može zatvoriti sa samo dva sloja trake. Ne zaboravite da traka mora biti duža od ivica kutije za 80 mm ili 32 inča.

Papir za umotavanje i folije. Korištenje papira za umotavanje kutija ili neupakovanih predmeta preporučuje se samo za predmete kao što su tekstilni proizvodi, kako bi se spriječilo nanošenje štete od prašine. Papir za umotavanje može se također koristiti kao materijal za oblaganje tako što se pogužva i ravnomjerno složi u unutrašnjost kutije.Termoskupljajuća folija koristi se za uvezivanje više kutija na platformi radi stabilnosti i zaštite od prljavštine, vode, masnoće itd. Folija nije pogodna za sve vrste roba zato što tehnologija skupljanja folije može oštetiti sadržaj vaše pošiljke. Prilikom korištenja folija, naljepnice se stavljaju na kutije a ne na folije. Folija se često mora razrezati kako bi se skenirao bar kod na svakoj pošiljci.Bandažiranje. Ako se primjenjuje na adekvatan način i uz pravi pritisak, bandažiranje je idealan način da se ojača pošiljka. Labavo bandažiranje je beskorisno dok prejako može oštetiti kutiju i prorezati je. Na tržištu su dostupne različite vrste traka za bandažiranje:

Polipropilen je pristupačne cijene i jednostavan za rukovanje, ali maksimalna snaga koju može podnijeti prije pucanja nije baš velika.

Trake od poliestera manje se rastežu od polipropilenskih na visokim temperaturama, jače su i zadržavaju svoja svojstva u vlažnom stanju. Mogu zamijeniti čelik u mnogim primjenama zbog niže cijene.

Metalne trake za bandažiranje su najbolje za veoma teške pošiljke, i ne rastežu se. Preporučuje se njihovo korištenje samo za drvene sanduke.

Pakovanje specijalnih stvari. Pojedini predmeti su osjetljiviji i podložniji oštećenjima od drugih, te može lako doći do oštećenja ako nisu adekvatno upakovani. Takvi predmeti koji zahtjevaju specijalno pakovanje sun pr. Leci I dokumenti, knjige, praškasti proizvodi, tekućine, viskozne tekućine, mape i crteži, fotografske kopije, makaze i noževi, električna/elektronska oprema, sportski reketi, igračke i igre.

Obračun špediterskih usluga.

Sajamski međunarodni špediteri imaju iste obaveze, prava i odgovornosti kao i špediteri koji obavljaju standardne špediterske poslove. Kada je riječ o obračunu špediterskih usluga, treba imati na umu nekoliko činjenica:

5. špediter ima pravo na naknadu troškova i predujam, 6. špediter ima pravo zaloga,7. špediter ima pravo zadržavanja,8. špediter ima pravo na naknadu za svoje usluge.

60

Svoje usluge sajamski špediter obračunava na temelju Tarife za špediterske usluge na međunarodnim sajmovima, samostalnim i specijaliziranim izložbama i sličnim priredbama. Spediteri shodno dogovoru i sklopljenom ugovoru imaju pravo traziti naknadu za ucinjene usluge, ostvarene troskove pri transportu, a isto tako i klijenti imaju pravo za naknadu ukoliko kojim slucajem dodje do ostecenja transportovanih sajamskih eksponata.

LIZING POSLOVI

Općenito o lizingu

Lizing industrija je danas veoma razvijena u svijetu. U mnogim zemljama se putem lizinga finansira oko četvrtine nabavke poslovne opreme. Samo u zemljama u razvoju se godišnje putem lizinga finansira nabavka nove opreme i vozila u vrijednosti prekom 40 milijardi dolara.

Zašto lizing?

Finasnijski razlozi- nije svako preduzeće ili pojedinac u mogućnosti da kupi novu opremu neophodnu za pokretanje, proširenje i modernizaciju sopstvenog poslovanja. Ne raspolažesvako preduzeće adekvatnim sredstvima koje bi moglo da ponudi mkao obezbjeđenje za bankarske kredite. Lizing predstavlja odgovor na takvo probleme tako što pruža mogućnosti primaocima lizinga da pribave neophodnu opremu.

Ekonomičnosti i pogodnosti- preduzeće ili pojedinac plaćaju lizing naknade iz profita ostvarenog po osnovu korištenja predmeta lizinga. Veoma često lizing obezbjeđuje 100% finansiranja za projekat. Korištenjem lizinga moguće je ostvariti određene poreske prednosti-puni iznos lizing naknade se može odbiti od osnovice za porez na dobit.

Da bi lizing kompanija uspješno poslovala, potrebno je da ima razvijeno planiranje, kako na dugoročnom, tako i na kratkoročnom planu. Finansijsko planiranje predstavlja oblik iskazivanja raznih vrsta planova u finansijskim pokazateljima. Ti planovi tiču se nabavke, proizvodnje, prodaje i razvojne funkcije. U finansijskim planovima se cilj finansijske politike (tj. finansijska snaga) u vrijednsosnom izrazu stavlja vrijeme i prostor. Iz finansijskih planova se vidi: šta se namjerava učiniti, kako, ko će cilj ostvariti, gdje i kada.

Finansijsko planiranje ima informativno-koordinirajući značaj na bazi informacija na finansijskom poslovanju organizacije preduzeća, jer se na njemu koordiniraju sve finansijske aktivnosti u procesu i donose mnoge finansijske odluke. Poslovi finansijskog planiranja obuhvataju izradu mjesečnih, kvartalnih, godišnjih, petogodišnjih (srednjoročnih) i dugoročnih finansijskh planova, utvrđivanje planova materijalnih troškova i amortizacije, planova reaalizacije, planova prihoda i rashoda, planova investicija, kreditnih planova, zatim,a raznih predračuna (poreza i doprinosa, cijena, i ostalih zakonskih i ugovorenih obaveza). Postoje principi koji se moraju pridržavati finansijski stručnjaci prilikom procedure finansijskog planiranja: princip sistematičnosti, sistem jasnosti, princip potpunosti, princip elastičnosti, princip vremenske tačnosti i princip tačnosti iznosa.

U razmatranju lizing poslova, odnosno poslova zakupa, sa stajališta međunarodnog špeditera, naročitu pažnju zahtijevaju ove osnovne teme:

61

osnovna obilježja lizing poslova, lizing prijevoznih sredstava i lizing kontejnera.

Osnovna obilježja lizing poslova

Zakupljivanje (iznajmljivanje i unajmljivanje) pokretnih stvari pojavilo se najprije u industriji razvijenih zemaljama Zapada. Za europsku privrednu praksu, naročito u vanjskotrgovinskom saobraćaju, ova se vrsta poslova počela u novije vrijeme prakticirati. Predmeti zakupa su oprema i razne vrste trajnih potrošnih dobara, kao što su na primjer: elektronski računari, birotehnička oprema, građevinska mehanizacija, želeljznički vagoni, cestovna teretna iputnička vozila, brodovi,a vioni, kontejneri i drugo. Predmeti zakupa mogu biti i nepokretne stvari, kao štu su naprimjer: silosi, skladišta, javne garaže, hladnjače, poslovne prostorije, prodajni prostor u robnim kućama i drugo.

Nositelji ponuda stvari zakup (lizing) jesu najčešće proizvođači, koji u traženju novih načina prodaje svojih proizvoda nude te proizvode u zakup. Od poslova zakupa stvari u inozemstvu, brojne su koristi za nacionalnu privredu u cjelini, kao na primjer sposobnost: 1) proizvođača usljed korištenja savremene opreme, 2) prate se i primjenjuju racionalna tehnička dostignuća, 3) osigurava se neprekidan i trajan radni proces savremene opreme, 4) povećava se stepen likvidnosti u privredi, jer se likvidna sredstva ne moraju odmah angažirati, što je slučaj kod kupoprodajne opreme, a zakupljena se oprema se stavlja u proces rada i 5) ne umanjuju se kreditna sredstva postojećih izvora kreditiranja. Obje stranke, tj. zakupodavatelj (najmodavatelj) i zakupoprimatelj (najmoprimatelj, zakupac) u savremenim uvjetima poslovanja nalazesvoj materijalni interes za lizing poslove.

S obzirom na vrijeme trajanja zakupa i konačan status zakupodavatelja stvari, razčikuju se četiri vrste lizing poslova:

1) lizing posao bez opcije zakupca (zakupoprimatelja) da stvar otkupi nakon isteka ugovorenog roka o zakupu ili da rok zakupa produži jedanput ili više puta. Ti je zapravo, oročeni lizing posao, kod kojeg se nakon isteka ugovorenog roka o zakupu predmet zakupa vraća vlasniku na način i pod uvjetima utvrđenim ugovorom.

2) Lizing posao o obavezom zakupca da stvar otkupi nakon isteka ugovorenog roka o zakupu. Ustvari, ne radi se samo o obavezi zakupca, već i o krajnoj namjeri da određenu stvar otkupi pod povljnim uvjetima. To je tzv. „prodaja kroz zakup“ („lease purchase“). Takvi lizig poslovi naročito su pogodni u slučajevima nedostatnih sredstava za investicije. Najčešće se posao dovršava na ta taj način što se kroz rok zakupa produžava do isplate zakupljene stvari u cijelost, a nakon toga predaje se u vlasništvo zakupcu. Zakupac je obavezan obaviti carinjenje dotične stvari, nakon čega evidentira (knjiži) kao vlastito osnovno sredstvo.

3) Lizing posao o mogućnosti produživanja ugovorenog roka o zakupu. Takav posao zakupcu omogućuje da stvar zadrži na korištenju tako dugo dok mu to poslovno odgoovara.

4) Lizing posao uz posebne uvjete. Prakticira se kod zakupa nekretnina, kao na primjer: silosa, skladišta, javnih garaža, hladnjača i drugih nekretnina. Uvjeti zakupa nekretnina mogu biti veoma različiti, a zavise od smještaja objekta, infrastrukture prometne mreže, stepena tehničkotehnološke opremljenosti i slično.

62

Lizing prijevoznih sredstava

Prma Zakonu o vanjskotrgovinskom poslovanju mogu se uvoziti osnovna sredstva (npr. prijevozna sredstva, strojevi, aparati, uređaji i dr.) po osnovi zakupa radi korištenja u procesu proizvodnje i davanja usluga. Zakupodavatelji akvih prijevoznih sredstava mogu biti domaće i strane osobe.

Lizing kontejnera

U razmatranju zakupa (lizinga) kontejnera, sa stajališta međunarodnih špeditera, potrebno je posebno obraditi ove tri teme: 1) špediter u ulozi zakupca primatelja kontejnera, 2) relevantna obilježja ozakupodavateljima kontejenera i 3) vrste ugovora o lizingu kontejnera.

Špediter u ulozi zakupoprimatelja kontejnera

Danas se tek može govoriti o organiziranim špediterskim lizing poslovima kontejnera. Izvjesno je da će se špediterski poslovi u budućnosti biti tretirani adekvatno svom značenju u vanjskotrgovinskom i saobraćajnom sistemu. Kako su špediterski lizing poslovi kontejnera zapravo poslovi zakupa kontejnera, tj. poslovi primanja i predaje kontejnera u zakup, i eventualno u podzakup, to se u određenim slučajevima zakupa kontejnera mogu na odnose zakupodavatelja-zakupca- podzakupca primijeniti opće odredbe.

Zakupac kontejnera se može pojaviti u dvostrukoj ulozi:

1) Špediter kao komisionar u ulozi zakupoprimatelja ili zakupca kontejnera, dakle kao posrednik koji zakupljuje kontejnere u svoje ime, a za račun nalogodavca (tj. za račun svoga nalogodavca), pojavljuje se u slučaju kada bi po nalogu i za račun svoga nalogodavca zakupljiuje kontejnere da bi mogao organizirati otpremu ili dopremu (ili tranzit) robe nalogodavca. Zakupodavatelj takvih kontejnera može biti i strana i domaća osoba.

2) Špediter kao samostalna kategorija privrednika u ulozi zakupoprimatelja ili zakupca kontejnera, dakle kao privrednik koji zakupljuje kontejnere u vlastito ime i za vlastiti račun, pojavljuje se, u pravilu, u tri slučaja, i to: prvo, u slučaju kada poslove s trećim osobama ugovara za svoj račun, a nalogodavcu određuje paušalnu cijenu u obliku tzv. „forfaitnog“ stava, drugo, u slučaju kada se špediter pojavljuje u ulozi poduzetnika cjelokupnog transportnog pothvata, tj. kada organizira multimodalni transport i izdaje FIATA – teretnicu za multimodalni transport i treće, u slučaju kada kontejnere koje je špediter zakupio prima i predaje u podzakup, tj. trećoj osobi – podzakupcu. Ova prva dva slučaja su sama po sebi razumljiva pa ih stoga nije potrebno komentirati. To je, međutim, pottrebno učiniti za treći slučaj, tj. kada špediter kao zakupac predaje kontejnere u podzakup. Špediter za zakupac, kontejnere ima pravo izdati, odnosno predati kontejner u podzakup trećoj osobi (tj. korisniku). Međutim, od tog pravila ima odstupanja, kao što su na primjer: prvo, odstupanje koje se sastoji u tome štose ugovorom ozzakupu kontejnera može ograničiti ili potpuno isključiti podzakup, drugo, odstupanje od pravila izdavanja kontejnera u podzakup koje nije ugovorom isključeno niti zakonom zabranjeno, u onim slučajevimau kojima bi uslijed izdavanja kontejnera u podzakup koje se sastoji kada je ugovorom o zakupu kontejnera predviđeno da zakupac nemmože izdati zakupljeni kontejner trećoj osobi u podzakup bez prethodne dozvole zakupodavatelja.

63

Kada je riječ o lizingu kontejnera, potrebno je spomenuti da se vrlo često u kontejnerskom prometu prakticira i tzv. „lizing kontejnerske opreme“. Zapravo radi se o lizingu specijalnih dizalica, prijenosnika, autoliftova, generatora i itd. Sve što je navedeno za lizing kontejnera vrijedi i za kontejnersku opremu. U obavljanju lizing poslova međunarodni špediteri se mogu pojaviti u ulozi komisionara i agenta. To im omogućuje da svojemnalogodavcu u svakoj prilici pruže cjelokupni paket usluga i da na taj način, u ekonomskoj međazavisnosti sistema međunarodne špedicije učine manipuliranje i prijevoz nalogodavčeve robe sigurnim, brzim i racionalnim.

Relevantna obilježja o zakupodavateljima kontejnera

U posljednih dvadesetak godina naglog razvitka kontejnersko prometa razvile su se velike leasing kompanije, kao što su: Genstar Container Corporation Tiplook Group, Transamerika Leasing, Triston Container, Trans Ocean, itd. Zanimljivo je spmenuti podatak da su početkom 1994. godine sve tvrtke – iznajmitelji kontejnera raspolagali s ukupnim kontejnerskim parkom od 3.574.571 TEU ili više za 3.7% nego početkom prethodne godine (1993.).

Lizing kontejnera važan je dio svjetskog sustava industrije transportiranja kontejnera i postaoje važna ggospodarska djelatnost koju danas obavlja nekoliko velikih svjetskih speciajliziranih lizing preduzeća. Vodećih deset svjetskih poduzeća za lizing kontejnera raspolaže s blizu 90% kontejnera i više od 85% uloženog kapitala u svjetski lizing kontejnerski park. Najveće svjetsko preduzeće za lizing kontejnera je: Genstar Container Corporation iz San Francisca u SAD, koje raspolaže s blizu 33% i s više od 27% kapitala uložženog u kontejnerski park lizing poduzeća.

Osnovni cilj poslovanja leasing kompanija je da svojim potencijalnim zakupcima (tj. korisnicima) osiguraju potreban broj odgovarajućih kontejnera, i to u prano vrijeme i na pravom mjestu i da ih izdaju u zakup na rok koji najviše odgovara zakupcima. Veliki zakupci kontejnera su, prije svega, sami vozari, naročito brodovlasnici, pa oni koji posjeduju određenu količinu odgoovarajućih kontejnera. U praksi se, naime, pokazalo vrlo opravdano da i veliki korisnici kontejnera, koji posjeduju vlastite kontejnere, zakupljuju odgovarajuću količinu (tuđih) kontejnera. To se opravdanje ogleda u tome što se vlastitm kontejnerima osigurava uposlenost kapaciteta i u vrijeme pomanjkanja kontejnera na tržištu, a povoljnim ugovorima o zakupu kontejnera omogućuje se otkazivanje zakupljenih kontejnera za koje nema posla. Zakupljivanje kontejnera od vlastitih leasing kompanija ima velike ekonomske koristi i prednosti u odnosu na male korisnike kontejnera koji bi eventualno mogli raspolagati manjim brojem vlastitih kontejnera. Ta prednost može se uočiti na samo dva ailustrativna primjera.

Prvi primjer: izvoznik koji posjeduje vlastiti kontejner, otprema svoju robu u tom kontejneru iz Varaždina za Sidney, a kako nema robe u povratku, njegov se kontejner vraća prazan u Varaždin. U takvom se slučaju vlastiti kontejner ne koristi nekoliko mjeseci, a uz to se plaća prijevoz praznog kontejnera.

Ništa manje nije ilustrativan i drugi primjer: izvoznik koji ne posjeduje vlastiti kontejner i koji ne može zakupiti kontejner ood neke leasing kompanije koja svojom organizacionom mrežom pokriva njegovo područje, prinuđen je da zakupi, na primjer, u Njemačkoj, praznog preveze do Varaždina, primi i otprema u Sidney, itd. Prilikom zakupljivanja kontejnera međunarodni špediteri trebaju imati na umu osnovne elemente koji utječu na formiranje cijena, a to su: 1) rok

64

trajanja ugovora o zakupu kontejnera. Što je rok dulji, u pravilu, cijena je ralativno niža, i obrnuto, što je rok kraći, cijena je relativno viša. 2) potražnja, ponuda kontejnera na određenompodručju na kojem se zakupljuje kontejner. Što je potražnja veća, i cijene su veće i obrnuto. 3) potražnja, odnosno ponuda kontejnera na određenom području na koje se namjerava vratiti prazan kontejner. Osim tih elemenata na visinu cijene zakupa kontejnera utječu i drugi elementi,kako što su na primjer: visina premije osiguranja kontejnera i tko obavlja osiguranje, stimulativne stavke koje nudi zakupodavatelj ako zakupoprimatelj preda nakon korišteje prazan kontejner u određenom mjestu (luci, terminalu) u kojemu ga možeodmah dati u zakup i destimulativne stavke koje plaća zakupoprimatelj zakupoprimatelj ako nakon korištenja preda prazan kontejner u određenom mjestu u kojemu ga zakupoprimatelj ne može u optimalnom vremenu dati u zakup.

Vrste ugovora o lizingu kontejnera

Najčešće se koriste ove vrste ugovorao lizingu kontejnera: „Master Lease Agreement“ i „Lease Agreement Short Form“.

1) Master Lease Agreement (Generalni ugovor o zakupu). To je okvirni ugovor ozakupu kontejnera koji zaključuje leasing kompanija i korisnik a tomgu biti: brodovlasnici, brodari, i drugi prijevoznici, špeditei, pomorski agenti, izvoznici, uvoznici. Takav ugovor, međutim ne obavezuje zakupodavatelja da preda zakupopriamatelju u zakup određen broj kontejnera niti zakupoprimatelja da primi u zakup određen broj kontejnera.u njemu su predviđeni svi bitni elementi pod kojima će se kontejner dati, odnosno pri u zakup ako do toga dođe. Ono se, prije svega ogleda utome što se u trenutku zakupa kontejnera ne treba pregovarati o brojnim uvjetima zaupljivanja, nego sa posebnom primopredajnom ispravom „MADR“ („Master Agreement Delivery Receipt“) dok su svi ostali uslovi već utvrđeni ugovorom. Ovaj principu svom osnovnom dijelu sadrži odredbe o: zakupnini, količini i vrsti kontejnera, roku zakupa, predaji i vraćannjukontejnera, troškosvima rukovanja, izravnoj predaji kontejnera jednog zakupca drugom zakupcu, načinu plačanja svih troškova, nadoknadi protuvrijednosti kontejnerau slučaju gubitka ili kupnje kontejnera, načinu zaključivanja podugovora na temelju osnovnog ugovora o zakupu kontejnera.

Standardni uvjeti sadrže odredbe o: isporuci i vraćanju kontejnera, plaćanjuzakupnine, troškovima rukovanja na „depou“, paritetu troškova, izravnoj predaji kntejnera između zakupaca, zaštiti od šteta, zakašnjenju plaćanja, općim uvjetima, održavanju i gubitku kontejnera, odgovornosti za izgubljenje poslove, višoj sili, obavijseti zakupca, prenošenju prava, odgovornosti zakupodavatelja, postupku vođenja sporova itd. Drugi prilog osnovnom dijelu ugovora sadrži odredbe o paritetu troškova i varaćanju kontejnera i rokovima vraćanja. Uz taj ugovor zaključuje se i poseban ugovor o zaštiti, odnosno osiguranju kontejnera od oštećenja.

2) Lease Agremeent (Short Form). Kraći oblik ugovora o zakupu kontejnera sadrži najbitnije odredbe standardnih ugovora o zakupu kontejnera, koje se uglavnom navedene i u „Master Lease Agreement“. Zaključuje se između zakupodavatelja (leasing kompanije) i zakupoprimatelja (korisnika) kntejnera: može i posredovanjem prometnopomorskih agenata, u svakom konkretnom slučaju davanja kontejner u zakup.

65

Za leasing kompanije, kao zakupodavatelja, najpovoljnje je zaključivanje tzv. „one way“ ugovora o zakupu kontejnera na najkraći rok, na primjer: zakup kontejnera od luke ukrcaja do luke iskrcaja s vremenom za pujenje i pražnjenje. Najčešće su u takvom slučaju zakupnina i drugi prateći troškovi najviši. Za zakupodavatelja je mnogo povoljnije zaključivanje tzv. round trip ugovora o zakupu kontejnera, jer je putovanje traje dulje vremena, a nakon ugovorenog roka kontejneri se vraćaju na polazni „depo“ gdje su dati u zakup. Može se, međutim, ugovoriti i drugi „depo“ na koji će se vratiti kontejneri nakon isteka roka zakupa. Još je za zakupodavatelja povoljnije zaključivanje tzv. lease i long term lease ugovora o zakupu kontejnera, kod kojih jrok zakupa može biti i do pet godina, a obično se radi o zakupljivanju veće količine kontejnera. Značajno je spomenuti da se kod zaključenih tzv. „long Term Lease“ ugovora o zakupu kontejnera ne mogu, u prailu, vratiti zakupljeni kontejneri prije isteka ugovorenog roka. Ovako strogo reguliranje odnosa zakupodavatelja i zakupoprimetelja osigurava zakupodavatelju da i uz znatno niže cijene izdaju kontejneri na dulji rok i da mu tokom ugovorenog roka neće biti stavljeni na raspolaganje. Međutim, i kod ovakvih ugovora o zakupu kontejnera postoji mogućnost vraćanja zakupljenih kontejnera i prije isteka ugovorenog roka. No, takvu mogućnost treba ugovorom predvidjeti, odnosno pobliže ugovoriti. Razumljivo je da je odredba o mogućnosti vraćanja zakupljanih kontejnera prije konačnog ugovorenog roka utjecati na povećanje cijene zakupa kontejnera.

Kad se razmatra zakupljivanje kontejnera kako specijalnih špediterskih posao, vrijejdno je spomenuti da preduzeća koja raspolažu kontejnerima za davanje u zakup objavljuju Opće uvjete za zakup i upotrebu kontejnera. Ti uvjeti uglavnom sadrže odredbe: primjeni uvjeta, predaji i isporuci kontejnera, stanju zakupljenog kontejnera, korištenju zakupljenog kontejnera, osiguranju, održavanju i popravci kontejnera, vraćanju kontejnera, trajanju zakupa, zakupnini, odgovornosti zakupca i ograničenju odgovornosti.

Vrste lizinga

Lizing kao model prvobitno je zamišljen za finansiranje pravih osoba, ali danas je dostupan i fizičkim osobama. Ovisno o tome da li neko posreduje između davatelja i primatelja lizinga, razlikujemo izravni i neizravni lizing.

Izravni lizing porazumijeva lizing između davatelja i primatelja lizinga. Kod izravnog lizinga davatelj ispočetka sam finasnira imovinu u zakupu, te se najčešće mora zadužitit za novu proizvodnju.

Neizravni lizing podrazumijeva dva ugovora:

1. Ugovor između davatelja lizinga i lizing preduzeća2. Ugovor između lizing preduzeća i primatelja lizinga

Bez obzira je li lizing izravan ili neizravan, primatelj se nalazi u istom položaju. Davatelj lizinga je u povoljnijem položaju u slučaju kada se koristi neizravni lizing, zato jer je lizing preduzeća odmah isplaćuju vrijednost imovine u zakupu. Kada davatelj lizinga želi u kraćem vremenu prikupiti novčana sredstva od lizinga, svoja potraživanja može ponuditi bankama i faktoring preduzećima.

Tehnički, razlikujemo dvije vrste lizinga:

66

1. Finansijski i 2. Operativni lizing.

Finansijski lizing je ona vrsta lizinga u kojoj primatelj otplaćuje ukupnu vrijednsot imovijne u zakupu, a vrijednsoz imovine se amortizira. Finasnijski lizinga se za vrijeme njegovog trajanja ne može otkazati.

Operativni lizing je kratkoročan posao za razliku od finansijskog: može se prekinuti u bilo kojem trenutku. Kod operativnog lizinga u konačnici predmet lizinga neće promijeniti vlasnika. Na ovaj način daje se u zakup oprema koja se koristi povremeno i sezonski (vozni park, građevinski strjevi, ...)

Lizing naknada

Razlikujemo pet vrsta lizing naknade, a to:

1. Fiksna ili linearna – znači da se ujednakim vremenskim intervalima plaća davatelju jednaki novčani iznos te ga se štiti od poslovnih rezultata koji može imati primatelj lizinga

2. Naknada s pravom revizije - najčešće se ugovara na tržištu kada su uslovi na tržištu izrazito promjenjljivi (koristi se metod klizne skale)

3. Visoka prva i smanjena ostale rate – oristi se u slučaju kada se podrazumijeva da će se predmet lizinga preći u vlasništvo primatelja lizinga

4. Niska prva, a ostale visoke rate – daje se prilika korisniku lizinga da se privikne na njegovo korištenje

5. Prema intenzitetu korištenja – kada se može utvrditi postotak korištenja neke imovine koristi se ovaj model

Prednosti i nedostaci lizing poslova

Osnovne prednosti lizing poslova su sljedeći:

Preduzeće ne treba unaprijed izdvojiti velika osnovna sredstva u gotovini već se sredstva za taj posao ostvaruju i nadoknađuju radom u budućnosti. To je izuzetno važno u uslovima skromnog privredog procvata, skromnih vlastitih sredstava, kao i u uslovima restrikcije kod dobivanja bankarskih kredita,

Naknada koja se plaća iz lizing poslanponekad premašuje kupovnu cijenu proizvoda. Bit je da se ista otlaćuje iz prihoda, koje se ostvaruju upotrebom navedene opreme, a to je opet jako bitno jer omogućava konstantnu likvidnost.

Pomaže u stvaranju konkurentskog položaja na tržištu, Proširuje se proizvodnja i modernizira. Ovakav način omogućava konstantsnost praćenja

i izmjena u tehnologijama čije cijene ne omogućavaju nabavku, ali u praćenju napretka, kao i samim tim konkurentnost na strogim tržištima,

Brzina rješavanja nabavke sredstava. Pripreme u nabavci potrebne dokumentacije za ostvarenje pravo na kredit kod banke i njegovo odobrenje predstavaljaju dug period. U odnosu na proces sam posao lizinga ne traži toliko formalni radnji i zaključuje se jednim ugovorom,

67

Novo stanje bilanse ne iskazuje nove kreditne obaveze. Stavlja se dojam sigurnog poslovanja bez kreditnih zaduženja s uvjerenjem da se radi o sigurnoj i solidarnoj čiji se poslovni rezultati očekuju. Sredtva otplate su trošak poslovanja poslovne godine.

Nedostaci:

Konačne cijene lizinga koje na kraju pada na korisnika je mnogo većajer se u uplaćenoj naknadi nalazi cijena dobra,

Ako fiskalna politika nije takva da daje prednosti korisniku lizinga, tada se lizing poskupljuje,

Nepovoljan ugovor koji je rezultat ekonomske razlike zemalja i superiornost davaelja lizinga stavlja u neravnopravan i nedovoljno korektan odnos šrema korisniku lizinga,

Posao lizinga je naročito nepovoljan ukoliko tržišni uslovi plasmana proizvoda naglo dožive promjenu tj. nastanu poteškoće u prodaji proizvoda ili usluga koje su vezanu za opremu iz lizing posla jer nam dogovorene rate dospijevaju, a prestaju tekući doprinosi. Ukoliko korisnik nije u stanju vratiti opremu, nastupi će bankrot.

Cijena lizinga

Cijena lizinga = vrijednost imovine + kamata + administrativni troškovi

Vrijednost imovine – je tržišna cijena imovine za koju za koju se može od dobavljača kupiti predmetna imovina za novac, abez odgode plaćanja,

Kamata – u ovom slučaju je segment ukupne cijene lizinga koja se sastoji od:- Cijene novca koja mora platiti sama lizing kuća na tržištu kapitala- Uvećanje za rizik da klijent neće servisirati obavezu prema lizing kući- Trošskovi lizing kuće vezani za davanje lizing

Administrativni troškovi – izdvojeni segment troškova koji lizing kuća prenosi na samog kupca.

Najčešći predmeti leasinga:Vozila,Strojevi , Plovila, Nekretnine, Aeronautika, Vlakovi, Brodovi

Teško utrživa roba (namještaj, uredska oprema, informatička oprema, ugostiteljska oprema, sitni inventar, roba specifične namjene)

Oprema koju je teško povratno uzeti u posjed (velika i teška postrojenja, te oprema ugrađena u prostor u vlasništvu treće osobe)

Leasing kuće i u ovim slučajevima rade izuzetke ako procijene da je korisnik leasinga dobar klijent s dobrim garancijama.

OBAVEZE, PRAVA I ODGOVORNOSTI SPEDITERA IZ UGOVORA O SPEDICIJI

Vaznost I slozenost problematike pravnih odnosa speditera I njegovog nalogodavca (izvoznika I uvoznika) iz ugovora o spediciji namece potrebu da se posebna paznja posveti :

68

1) obavezama speditera iz ugovora iz spediciji,2) pravima speditera iz ugovora o spediciji3) odgovornostima speditera iz ugovora o spediciji te4) obavezama, pravima I odgovornostima speditera u posebnim slucajevima otpreme

dopreme I prevoza robe.

Obaveze speditera iz ugovora o spediciji

Obaveze speditera iz ugovora o spediciji predstavljaju prava nalogodavatelja, a prava speditera predstavljaju obaveze nalogodavatelja. Obaveze speditera mogu se sistematizirati prema slicnim obiljezjima pojednih spediterskih obaveza. To su:

1) obaveza speditera da postupa sa paznjom dobrog privrednika2) obaveza speditera da upozori nalogodavatelja na nedostatke naloga3) obaveza speditera da postupa po uputama nalogodavatelja4) obaveza speditera da obavi instradaciju nalogodavatelja 5) obaveza speditera da prihvati ( I preda) robu I upozori nalogodavatelja na nedostatke

pakiranja, ostecenja ambalaze, ostecenja ili manjka sadrzaja 6) obaveza speditera da obavi radnje u carinskom postupku I da plati carinu7) obaveza speditera da cuva stvari 8) obaveza speditera da bira trece osobe 9) obaveza speditera da sklapa odredjene ugovore10) obaveza speditera da osigura stvari11) obaveza speditera da odredi kolicinu I vadi uzorke 12) obaveza speditera da obavjestava nalogodavatelja I cuva njegove interese 13) obaveza speditera da polaze racun nalogodavatelju

Obaveza speditera da postupa sa paznjom dobrog privrednika

Temeljna duznost speditera je da u svakoj prilci postupa kako to zahtijevaju interesi nalogodavatelja I s paznjom dobrog privrednika

Svaki ucesnik u obaveznom odnosu duzan je ispunjavati svoje obaveze I posupati sa paznjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajucoj vrsti obaveznih odnosa, a to je paznja dobrog privrednika, odnosno paznja dobrog domacina.

Interesnatno je spomenuti jos nekoliko temeljnih pravnih nacela kojih se moraju pridrzavati spediteri u ispunjavnju svojih obaveza, I to:

- duznost saradnje - zabrana zloupotrebe prava- nacelo jednake vrijednosti - zabrana prouzrokovanja stete

69

- duznost ispunjenja obaveze

Na pitanje : Sta znaci paznja dobrog privrednika, ne moze se opcenito odgovoriti. Jer, odgovor na ovo pitanje zavisi od vrste posla I drugih okolnosti (poslovnih obicaja I slicno).

Obaveza speditera da upozori nalogodavatelja na nedostatke naloga

Spediter je duzan upozoriti nalogodavatelja na nedostatke u njegovom nalogu, posebno na one koji ga izlazu vecim troskovima ili steti. Ta obaveza speditera se zasniva na cinjenici da je spediter, kada je u pitanju organizacija otpreme I dopreme, strucniji od svog nalogodavatelja pa je kao takav duzan prije primitka robe da temeljno prouci dispoziciju nalogodavatelja. Kada nalog nije potpun, jasan ili je protivrjecan, spediter je duzan da pravovremeno trazi od nalogodavatelja potrebna objasnjenja. Ako spediter zbog odredjenih okolnosti nije u mogucnosti da to pravovremeno ucini, a izvrsenje naloga ne trpi odlaganja, duzan je postupiti kao dobar privrednik, stiteci interese nalogodavatelja, s time da ga odmah obvijesti.

Obaveza speditera da postupa po uputama nalogodavatelja

Zakon posebno obavezuje speditera da se pridrzava uputa nalogodavatelja o odredjivanju (izboru) prevoznog puta I prevoznog sredstva kojim ce se roba otpremiti, odnosno o odredjivanju vremena u kome ce spediter organizovati otpremu ili dopremu robe od posiljaoca do primaoca robe.

Ako nije moguce postupiti po uputama nalogodavatelja, spediter je duzan traziti nove upute. Kada nalogodavatelj u svom nalogu nije odredio nacin prevoza tj prevozni put I prevozno sredstvo, spediter ce to sam uraditi ali samo na nacin da je to u interesu nalogodavatelja. Spediter treba na isti nacin postupiti I u nedostatku bilo koje upute nalogodavatelja.

Ako je spediter odstupio od dobivenih uputa, odgovara I za stetu nastalu zbog vise sile, izuzev ako se ne dokaze da bi se steta dogodila I da se drzao danih uputa.

Obaveza speditera da obavi instradaciju nalogodavatelja

Od svih obaveza posebno je naglasena obaveza speditera da se pridrzava uputa nalogodavatelja o odredjivanju prevoznog puta, prevoznog sredstva I nacina prevoza. Ako ne postoje te upute tada spediter kombinira one elemente koji ce biti najpovoljniji za nalogodavatelja. Tu treba ukljuciti mjesto carinjenja I granicni prelaz preko kojeg ce roba biti upucena. Za neku vrstu roba nuzno je planirati one granicne prelaze na kojima osim carinskih postoje I druga ovlasten tijela, npr: sanitarna, fitosanitarna I veterinarska.

Obaveza speditera da prihvati ( I preda) robu I upozori nalogodavatelja na nedostatke pakiranja, ostecenja ambalaze, ostecenja ili manjka sadrzaja

70

Da bi spediter mogao organizovati otpremu robe, odnosno predaju robe vozarima, ima obavezu da je sam prethodno primi (prihvati). Spediter moze robu primiti od nalogodavatelja, ali I od trecih osoba (skladistara, drugih speditera, vozara, agenata).

1) Prihvat robe od nalogodavatelja.

Obaveza speditera je da preda robu u istom stanju u kojem ju je primio..Spediter nema obavezu da kontrolise kvalitet, sadrzaj, tezinu, obim I vrijednost robe, koju prima od nalogodavatelja. Ako je vanjska ambalaza ostecena u toj mjeri da se moze osnovano sumnjati da je I sadrzaj ostecen ili manjkav, spediter nema obavezu raspakovati I odredjivati stvarno stanje sadrzaja. Tada spediter treba u saradnji sa nalogodavateljem utvrditi da je posiljka ostecena a prema potrebi spediter moze izvrsiti ili organizovati I vaganje ostecene ili manjkave robe.

Ako spediter uoci da roba nije pakirana u odgovarajucu ambalazu, ili da nije pripremljena za prevoz kako treba(neuredna I nedovoljna ambalaza), spediter je duzan obavijestiti nalogodavatelja o tome.

Odgovor na pitanje :kada se predaja robe smatra zvrsenim? Daju hrvatski Opci uvjeti koji propisuju da je spediter robu primio kada je istu preuzeo radi otpreme. A samo preuzimanje robe moze biti efektivno – predajom same robe I simbolicno – dostavom dokumenata koji ovlascuju speditera na raspolaganje robom.

Hrvatski opci uvjeti daju I odgovor na pitanje Kada se predaja robe smatra zavrsenom? A taj je :”Smatra se da je predajom prevozniku izvrsena predaja stvari.” Medjutim ako je spediter sam izvrsio prevoz, ima I prava I obaveze vozara.

2) Prihvat robe od trecih osoba

Kada spediter prihvata robu od trecih osoba, a u praksi je to najcesci slucaj, on ima iste obaveze koje bi imao I u slucaju da prihvata robu direktno od nalogodavatelja. Spediter je obavezan izvrsavati ili organizovati vaganje, mjerenje I brojenje stvari, u koletu samo onda ako je izvana vidljivo ocito ostecenje I manjak robe, uz naplatu troskova I dodatne naknade od nalogodavatelja. Obaveza speditera je da osigura sto pouzdanije dokaze o ostecenju robe (ambalaze I sadrzaja posiljke).

Obaveza speditera da obavi radnje u carinskom postupku I da plati carinu

Smatra se da je davanjem naloga spediteru za organizovanje otpreme ili dopreme robe izdan I nalog za izrsavanje radnji u carinskom postupku, ako nije izricito ugovoreno I napisano drukcije. Prema carinskom pravu carinu I carinske pristojbe placa carinski obveznik (nalogodavatelj) ili njegov pomocnik (spediter)

Spediter obavlja radnje u carinskome postupku na temelju podataka I dokumenata nalogodavatelja ili njegovog poslovnog partnera. Ako se na temelju primljenih podataka I

71

dokumenta ne mogu izvrsiti potrebne carinske radnje, spediter ima obavezu obavijstiti nalogodavatelja I od njega zatraziti objasnjenje I odredjene upute. Spediter nema pravo ispitivati tacnost podataka I ispravnost (pravovaljanost) dokumenta.

Obaveza speditera da cuva stvari

Nakon prihvata stvari, a prije njezine predaje vozaruspediter ima obavezu cuvati stvri s paznjom dobrog privrednika. Na temelju ugovora o spediciji spediter je ovlasten uskladistiti robu uvijek kada smatra da to dogovara najboljoj zastiti nalogodavateljevih interesa. Medjutim, ako mu nalogodavatelj izricito zabrani da uskladisti robu, onda spediter nema takvo ovlastenje. Obaveza speditera je uskladistiti robu kada to od njega zahtijeva nalogodavatelj. Osim toga, on je obavezan s paznjom dobrog privrednika odabrati skladista I kao strucnjak odrediti nacin cuvanja. Osnovni cilj uskladistenja I cuvanja nalogodavateljeve robe je daljnja otprema ili osposobljavanje posiljke za prevoz, pa u pravilu, ona ono ne traje dugo vremena.

Obaveza speditera da bira trece osobe

Spediter kao organizator otpreme, dopreme I prevoza robe u medjunarodnome prometu, duzan je stupati u ugovorne odnose s trecim osobama koje obvljaju odredjene usluge oko otpreme, dopreme, I provoza robe. Pri stupanju u takve odnose, obaveza je speditera da bira trece osobe vodeci racuna o interesima nalogodavatelja. U vecini slucajeva spediter angazuje vozare, luke, pristanista, osiguravajuca drustva, pmorske agente, kontrolne kuce, itd. Medjutim kada spediter ne moze izabrati primjerene osobe zbog monopolistickog polozaja nekih preduzzeca, ustanova, institucija u pojednim djelatnostima, on je duzan pri izboru trecih osoba procijeniti jesu li odredjene osobe u dovoljnoj mjeri strucne, savjesne I pouzdane. Jer, ne moze3 se spediter osloboditi svoje obaveze zbog nepoznavanja odredjenih osoba I uslova na pojedinim trzistima.

Obaveza speditera da sklapa odredjene ugovore

Nakon izbora prevoznog sredstva, prevoznog puta I trecih osoba, spediter je obavezan u svoje ime a za na racun nalogodavatelja ili u ime I za racun nalogodavatelja, sklapati potrebne ugovore s trecim sosbama. Najcesce on sklapa ugovore o prevozu robe, o ukrcaju, o prekrcaju I iskrcaju robe, o transpotrnom osiguranju, o uskladistenju, pakiranju, sortiranju I vaganju robe, o iznajmljivanju konjtejnjera, specijalnih prevoznih sredstava. Uz neke ugovore spediter, je obavezan predati I potrebne dokumente sa odgovarajucim podacima. Spediter neke dokumente prima od nalogodavatelja ili njegovog poslovmog partnera, a neke dokumente sam ispunjava na temelju podataka iz nalogodavateljeve dispozicije. Spediter nije obavezan provjeravati tacnost podataka koje je primio od nalogodavatelja ili negovog poslovnog partnera.

Obaveza speditera da osigura stvari

Spediterova obaveza je da osigura stvari(posiljku) samo ako je tako ugovoreno, odnosno samo kada to od njega izricito nalogodavatelj zahtjeva. Osiguranjem jedne posiljke ne nastaje obaveza

72

speditera da osigurava sve kasnije posiljke istoga nalogodavatelja.kada nalogodavatelj nije dao nalog za osiguranje, ili je dao nalog samo za djelimicno osiguranje, sve stetne posljedice koje bi zbog toga nastale terete nalogodavatelja.

Obaveza speditera da odredi kolicinu I vadi uzorke

Ako nije drukcije ugovoreno, spediter preuzima komadnu robu po broju komada, a robu u rasutom stanju prema navodima nalogodavatelja ili prema prevoznim dpkumentima, bez odgovornosti za tezinu, sadrzaj I druge osobine robe. Kada nalogodavatelj dispozicijom zahtjeva vadjenje uzoraka, spediter je obavezan uciniti takav nalog. Troskove vadjenja I otpreme uzorka I dodatnu spediterovu naknadu snosi nalogodavatelj.

Obaveza speditera da obavjestava nalogodavatelja I cuva njegove interese

Obaveza je speditera postupati na nacin kako to zahtijevaju interesi nalgodavatelja. Osim toga obaveza je speditera da obavjestava svoga nalogodavatelja, a ta njegova obaveza proizilazi iz biti spediterske djelatnosti jer je to djelatnost povjerenja. Nalogodavatelj povjerava spediteru svoju robu koja je u mnogo slucajeva iznimno velike vrijednosti. Obaveza speditera je da poduzima sve potrebne mjere I radnje radi ocuvanja nalogodavateljevih prava pema odgovornoj osobi.

I prema Opcim uvjetima spediter je obavezan obavjestavati nalogodavatelja o glavnim fazama transporta njegove robe.

Obaveza speditera da polaze racun nalogodavatelju

Obaveza speditera je da nakon zavrsenoga posla polozi racun nalogodavatelju. On je to duzan uraditi I tokom obavljanja naloga, ako to od njega zahtijeva nalogodavatelj. Spediter je obavezan poloziti racun nalogodavatelju bez odlaganja, I to na pregledan, uredan I dokumentiran nacin. Ako tako nije postupio, nalogodavatelj je ovlasten od speditera zatraziti dopunska objasnjenja I dokumente. Spediterovo polaganje racuna istovremeno je obvjestavanje nalogodavatelja da je njegov nalog potpuno zavrsen.

Prava speditera iz ugovora o spediciji

Ugovor o spediciji stvara spediterskim trgovackim drustvima brojne obaveze. Ostvarivanjem ugovornih obaveza, spediter stvara I pravnu osnovu za neka svoja prava. Ta spediterova prava mogu se sisitematizirati u pet njegovih osnovnih prava:

1) pravo speditera za naknadu za svoje izvrsene usluge2) pravo speditera za naknadu troskova I predujam /avans3) pravo speditera da ga nalogodavatelj pravovremno obavijesti o opasnim stvarima I

dragocijenostima4) spediterovo zalozno pravo5) spediterovo zadrzajno pravo (pravo retencije)

73

Pravo speditera za naknadu za svoje izvrsene usluge

Spediter ima pravo na naknadu za obavljene usluge prema ugovoru sa nalogodavateljem. Ako naknada nije odredjena ugovorom, nalogodavatelj je obavezan isplatiti naknadu koja je odredjena tarifom ili nekim drugim opstim aktom speditera. Ako naknada za usluge speditera nije odredjena na bilo koji nacin, nju odredjuje sud. Ako je ugovoreno da ce spediter naplatiti svoja potrazivanja od primatelja robe, spediter zadrzava pravo da trazi isplatu naknade za svoje usluge od nalogodavatelja ako mu je primatelj odbije isplatiti. Da bi spediter ostvario to svoje pravo, on treba provesti svoje obaveze iz ugovora o spediciji. S tim u vezi potrebno je dati odgovor na pitanje: Kada spediter moze zahtijevati naknadu za svoje usluge? Odgovor na to pitanje glasi:” otpremnik moze zahtijevati naknadu kad ispuni svoje obaveze iz ugovora o otpremi.”

Pravo speditera za naknadu troskova I predujam /avans

Spediter ima pravo na naknadu troskova nastalih u toku izvrsenja naloga o otpremi, dopremi ili provozu robe. To njegovo pravo zasniva se na cinjenicama: da je sam nalog za otpremu, dopremu ili provoz robe istovremeno I ovlastenje spediteru da moze placati sve troskove I pristojbe za provodjenje naloga, jer ako ne bi imao takvo ovlastenje ne bi mogao ni izvrsiti nalog.

Troskovi za izvrsenje naloga imaju drugacije znacenje nego naknada za spediterove usluge. Tu se ubrajaju npr vozarina, carina, troskovi uskladistenja, ukrcaja, prekrcaja, iskrcaja, pakiranja, osiguranja I drugi nuzni I korisni troskovi. Spediter nije obavezan kreditirati nalogodavatelja jer je on duzan na zahtjev speditera predujmiti potreban iznos za troskove koje zahtijeva izvrsenje naloga o otpremi robe. Spediter ima pravo zahtijevati predujmove I u slucajevima kada to nije posebno ugovoreno. Ako spediter ne zahitjeva predujam pretpostavlja se da je presutno pristao kredititrati nalogodavatelja.

Pravo speditera da ga nalogodavatelj pravovremno obavijesti o opasnim stvarima I dragocijenostima

Spediterovo je pravo da ga nalogodavatelj pravovremeno obavijesti o svojstvima robe kojom moze biti ugrozena sigurnost osoba ili dobara ili nanesena steta. Manipulisanje I prevoz opsanih stvari mora se obaviti u skladu sa Zakonom o prevozu opasnih stvari jer se od takvih stvari mora zastiti zivot I zdravlje ljudi, covjekova okolina, materijalna dobra I sigurnost prometa.

Nalogodavatelj je obavezan propisno pakirati ili osigurati propisno pakiranje opasnih stvari a prevozna sredstva moraju biti posebno oznacena.

Kada predaje opasnu stvar na prevoz, spediter je duzan, uz dokument o prevozu, predate vozacu I posebnu uputu o sigurnosnim mjerama sto se pri prevozu moraju poduzimati. Pravo speditera je dag a nalogodavatelj pravovremeno obavijesti o vrijednosnim papirima I drugim skupocjemin

74

stvarima koja se nalaze u posiljci. Ako spediter nije upoznat sa sadrzajem posiljki u kojoj su skupocjene stvari, nalogodavatelj koji je propustio obavijestiti speditera, odgovarat ce za stetu.

Spediterovo zalozno pravo

Radi osiguranja naplate svojih potrazivanja nastalih u vezi sa ugovorom o spediciji, spediter ima pravo zaloga. Ono se sastoji u spediterovom pravu da naplati svoja potrazivanja iz ugovora o spediciji iz zalozene robe. Ono se odnosi, osim na sva spediterova potrazivanja, I na naknadu troskova u vezi s izvrsenjem zaloznoga prava.

Kako bi zakonsko spediterovo zalozno pravo bilo konstituirano, potrebno je da se steknu ova dva uslova: prvo, da je odredjen ugovor o spediciji zakonit I drugo, da je spediter u posjedu objekta zalaganja na temelju nalogodavateljeve volje.

Izvrsenje zaloznog prava moze se provesti na tri nacina:

- sudskom prodajom zaloznog objekta koja se prvodi na temelju presude donesene na osnovi tuzbe zaloznog vjerovnika

- sudskom prodajom zaloznog objekta bez prethodne presude- prodajom zaloznog objekta bez posredovanja suda

Spediter ostvaruje naplatu potrazivanja prodajom zaloznog objekta pram pravilima odredjenim u zakonu o vlasnistvu I drugim stvarnim pravima. Kada u organizovanju otpreme, dopreme ili provoza robe ucestvuje vise osoba pravilno je da posljednja osoba ima obavezu uciniti zalzona prava svojih prethodnika.

Spediterovo zadrzajno pravo (pravo retencije)

U Opcim uslovima poslovanja predvidjeno je da spediter ima I zadrzajno pravo (pravo retencije). Spediter kao posjednik nalogodavateljeve stvari ima pravo zadrzati tu stvar iz nekog ugovora o spediciji sve dok mu ne bude ispunjena potraznja. Ako je spediterov nalogodavatelj kao duznik postao nesposoban za placanje, spediter ima zadrzajno pravo I u slucaju da njegovo potrazivanje nije dospjelo. Spediter nema pravo kada njegov nalogodavatelj zahtijeva da mu se stvar vrati koja je izasla iz njegovog posjeda protiv njegove volje, ili kada nalogodavatelj zahtijeva da mu se vrati stvar koja je predana spediteru na cuvanje. Spediter koji drzi nalogodavateljevu stvar na osnovu zadrzajnog prava ima pravo, da naplati svoja potrazivanja iz vrijednosti duznikove stvari.

Osnovna obiljezja tog spediterovog prava su:

- ono djeluje samo izmedju speditera I nalogodavatelja- nije bitno jesu li spediterova potrazivanja koneksna - spediterova potrazivanja moraju biti dospjela - nalogodavatelj mora biti vlasnik robe

75

- nalogodavatelj mora svojom slobodnom voljom predati robu sprediteru s odredjenim ciljem koji mu je I priopcio

- spediter ima pravo retencije dok efektivno posjeduje robu, cim izgubi takvo posjedovanje izgubio je I pravo retencije

- spediter mora podmiriti svoja potrazivanja I prodajom zadrzane robe, ali uz uslov da ima izvrsni sudski nalog za naplatu svojih potrazivanja od nalogodavatelja

- spediter je duzan prihvatiti I druge nacine osiguranja svojih potrazivanja ako mu oni sigurno stite njegova prava.

Odgovornosti speditera iz ugovora o spediciji

Organizujuci otpremu, dopremu I provoz robe spediter ima I odredjene odgovornosti. Potrebno je razlikovati:

1) odgovornosti speditera za vlastite postupke2) odgovornosti speditera za rad podspeditera I medjuspeditera 3) odgovornost speditera za rad drugih osoba (osim drugoga speditera)

Odgovornosti speditera za vlastite postupke

Opce je pravno pravilo da svaka osoba ogovara za svoje radnje I postupke. Ako spediter, npr, ne ispuni bilo koju svoju obavezu preuzetu ugovorom o spediciji, ili zakasni sa izvrsenjem svoje obaveze, nalogodavatelj stice pravo da zahtijeva naknadu stete koju je zbog toga pretrpio. Spediter se moze osloboditi odgovornosti ako dokaze da stetu nije prouzrokovao namjerno ili nepaznjom.

Spediter se moze osloboditi odgovornosti za stetu I kada dokaze da nije mogao izvrsiti svoju obavezu ili da je zakasnio s izvrsenjem obaveze zbog okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora koje nije mogao sprijeciti, otkolniti ili izbjeci.

Odgovornosti speditera za rad podspeditera I medjuspeditera

Opcenito je prihvaceno pravilo da spediter odgovara za izbor vozaca I drugih osoba s kojima je u izvrsavanju nalogodavateljeve dispozicije sklopio ugovor, ali da ne odgovara za njihov rad osim ako je tu odgovornost preuzeo ugovorom. To se pavilo razlicito primjenjuje u nekim pravnim sistemima evropskih drzava kada je u pitanju odgovornost speditera za rad podspeditera I medjuspeditera.

U zakonu obaveznim odnosima odredjeno je da spediter koji izvrsenje naloga povjeri drugom spediteru umjesto da ga sam obavi odgovara za njegov rad. Takva se spediterova odgovornost ne moze ugovorom iskljuciti ni ograniciti.

Odgovornost speditera za rad drugih osoba (osim drugoga speditera)

76

U pravnom sistemu spediter odgovara za izbor prevoznika I izbor drugih osoba s kojima je u izcrsenju naloga sklopio ugovor, ali ne odgovara za njihov rad, osim ako je tu odgovornost preuzeo ugovorom. Spediter ce odgovarati samo ako trecu osobu nije izabrao s paznjom dobrog privrednika. Medjutim, on nece odgovarati ako je trecu osobu izabrao nalogodavatelj.

Spediter ne odgovara za stetu ako se nalogodavateljev partner ne pridrzava njegovih uputa. Isto tako, spediter ne odgovara za posljedice koje bi nastale ako se nalogodavatelj ili njegov partner ne pridrzavaju odredbi iz kupoprodajnog ugovora o pakiranju I obiljezavanju robe.

Spediter ne odgovara za smetnje I zakasnjenja u prekrcaju robe koje su posljedica propusta vozara, pretovarnih I drugih poduzeca I vise sile. On, takodjer, ne odgovara za nepravovremeno postavljanje prevoznih sredstava od vozaca, te za nepravovremeno prispijece robe zbog zastoja u prometu I drugih smetnji. Kada spediter ne obavi svoju obavezu, odnosno ako pravovremeneo ne obavijsti nalogodavatelja o ostecenju robe I o svim dogadjajima znacajnim za njega onda spediter odgovara nalogodavatelju za stetu.

Obaveze, prava I odgovornosti speditera u posebnim slucajevima otpreme, dopreme I provoza robe

Spediter ima obaveze, prava, I odgovornosti I u posebnim slucajevima otpreme, dopreme I provoza robe koje bi se mogle sistematizirati u cetiri skupine;

1) U vezi s otpremom, dopremom ili provozom robe s fiksnom naknadom 2) U vezi sa zbirnom otpremom, dopremom ili provozom robe3) Kada se spediter javlja u funkciji operatora cjelokupnog pevoznog pothvata4) Kada spediter sam obavlja prevoz robe ili druge poslove

Otprema, doprema ili provoz robe s fiksnom naknadom

Kada je ugovorom o spediciji odredjena jedna ukupna svota za izvrsenje naloga o otpremi, dopremi I provozu robe, ona obuhvata cjelokupnu naknadu za sve usluge po osnovi spedicije, naknadu za prevoz te naknadu svih ostalih troskova. Tada spediter odgovara I za rad pevoznika I drugih osoba kojima se na temelju ovlastenja iz ugovora o spediciji koristio.

Zbirna otprema, doprema ili provoz robe

Spediter moze u izvrsavanju dobivenih naloga organizovati zbirnu otpremu, dopremu ili provoz robe. Ako spediter takvom organizacijom postigne razliku u vozarini u korist nalogodavatelja, on ima pravo na posebnu dodatnu naknadu. Spediter , dakle, nema pravo ustedu u vozarini zadrzati za sebe jer on obavlja poslove za racun nalogodavatelja. Suprotno takvoj zakonskoj odredbi, Opci uvjeti daju spediteru pravo na ustedu u vozarini koju je ostvario organizovanjem zbirne otpreme, dopreme I provoza robe zadrzi za sebe, ali tada nema pravo na posebnu dodatnu naknadu. Kada spediter organizuje zbirnu otpremu, dopremu I provoz robe, odgovara za gubitak

77

ili ostecenje robe nastale za vrijeme prevoza. Spediter moze komadne posiljke otpemiti, dopremiti ili provoziti u zbirnom prometu ako nije primio pismeni nalog.

Kada se spediter javlja u funkciji operatora cjelokupnog pevoznog pothvata

Kada se medjunarodni spediter javlja u funkciji operatora medjunarodnog multimodalnog prevoza (MTO), on odgovara za izbor I rad svih osoba koje je angazovao u cjelokupnom transportnom pothvatu. Takva njegova proizilazi prije svega iz Konvencije UN-a o medjunarodnom multimodalnom transport, ali iz nacionalnih autonomnih pravnih akata kao npr: Opcih uvjeta poslovanja medjunarodni otpremnika Hrvatske, ali I Opcih uvjeta poslovanja speditera vecine zemalja u svijetu a posebno evropskih speditera.

Kada spediter sam obavlja prevoz robe ili druge poslove

Spediter moze I sam obavljati potpuno ili djelimicno prevoz robe koja mu je povjerena radi otpreme, dopreme ili provoza. Kada spediter sam obavlja pevoz ili dio prevoza, ima obaveze prava I odgovornosti pevoznika pa mu u tom slucaju pripada I odgovarajuca naknada za pevoz osim naknade za spediterske usluge oko organizovanja otpreme, dopreme Ili provoza I naknade troskova oko te organizacije. Isto vrijedi I onda kada spediter obavlja I druge uobicajne ili nalogom obuhvacene poslove (npr. poslove skladistara, poslove ambalaznih servisera, pomorskih agenata, izvrsitelja ugovorne kontrole kvaliteta I kvantiteta robe I sl).

MEĐUNARODNI SAVEZ ŠPEDITERSKIH UDRUŽENJA ( FIATA )

Organizacija FIATA – e

Međunarodni savez špediterskih udruženja - FIATA-u čine njezini članovi, a to su:

Nacionalna špediterska udruženja. Takva udruženja predstavljaju sva i samo dio špediterskih poduzeća koja aktivno djeluju u nacionalnim špediterskim sistemima;

Skupine članova. Koje mogu biti: međunarodne organizacije koje predstavljaju špediterske podružnice skupine država, međunarodne špediterske skupine koje predstavljaju iste ili slične interese FIATA - e i međunandna udruženja čiji su članovi aktivni samo u određenim podsektorima špediterskih podružnica.

Pojedinačni članovi. To su špediterska preduzeća ili drugi pravnisubjekti koji aktivno sudjeluju u špediterskoj industriji.

Počasni članovi. To su pravni subjekti koji profesionalno sudjelujuu funkcioniranju FIATA-e ili u procesima špediterske industrije.

Svako aktivno špeditersko preduzeće može postati članom FIATA-e. Postoje tri kategorije članova: članstvo kategorije A (to su špediterska preduzeća koja su članovi nacionalnih špediterskih udruženja kao članova FIATA-e), članstvo kategorije B (to su špediterska preduzeća onih država čija nacionalna špediterska udruženja nisu članovi FIATA-e) i članstvo kategorije C (to su ostali korporativni subjekti koji su usko povezani sa špediterskom strukom).

78

Organizacijsku strukturu FIATA-e čine:

Generalna skupština. Generalna skupština, u kojoj svi članovi mogu sjedjelovati (redoviti i pridruženi), bira predsjednika i članove upravnog odbora, ratificira financijske odluke (izvještaje) te obavlja sve poslove propisane statutom FIATA-e. Generalna skupština sastaje se po potrebi, a u pravilu na kongresima FIATA-e.

Šema organizacijske strukture FIATA – e:

Izvršni komitet. Izvršni komitet sastavljen je od najviše četiri delegata iz svake države članice, odobrava primanje novih članica, budžet i bilancu i kontrolira rad svih tijela FIATA-e.

Upravni odbor. Upravni odbor, s predstavnicima sa svih kontinenata, kontrolira rad i definira. generalnu politiku FIATA-e. Izvršava sve poslove koje je na njega prenijela Generalna skupština, ako takvi poslovi nisu u nadležnosti ostalih organa FIATA-e, te upravlja FIATA - om u smislu odredaba statuta FIATA-e. Upravni odbor određuje gospodarsku politiku FIATA-e i kontrolira rad instituta i savjetodavnih tijela FIATA-e.

Upravni odbor FIAT A-e sastaje se obično dva do tri puta godišnje, na sjednicama glavnog ureda u Cirihu i kongresima FIATA-e.

Šema Instituta radnih skupina i savjetodavnih tijela FIATA – e:

79

Predsjedništvo. Čine: predsjednik, kandidat za sljedećeg predsjednika, prethodni predsjednik, glavni tajnik, blagajnik i još tri osobe (tj. viši dopredsjednici). Ono se sastaje redovno i zajedno s generalnim direktorom sekretarijata FIATA - e vode svakodnevno poslovanje FIATA - e.

Generalno vijeće. Generalno vijeće je upravljačko tijelo FIATA - e. Ima ovlaštenje da izrađuje sve akte i rješava sva pitanja iz djelokruga rada FIATA - e, osim onih izuzetih zakonom i statutom FIATA - e.

Temeljna pravila FIATA – e

Međunarodni savez špediterskih udruženja - FIATA donijela je Ogledna pravila FIATA - e za špediterske usluge. Ta pravila treba shvatiti kao preporuku, kao potencijalni izvor autonomnog prava koja mogu postati dio ugovora o špediciji, ako tako ugovore špediter i njegov nalogodavatelj.

Pravila špediterskih usluga FIATA - e špediteri, odnosno nacionalna špediterska udruženja mogu modificirati i objaviti kao nacionalne opće uvjete poslovanja međunarodnih špeditera.

U nastavku se navode Ogledna pravila FIATA - e za špediterske usluge, koja su podjeljena na djelove:

DIO 1 - Opće odredbe: Primjenjivost Definicije Osiguranje Zapreke Metode transporta i trasnportni put

DIO 2 – Odgovornost špeditera: Odgovornost špeditera (osim kao nalogodavca)

80

Špediterova dužna pažnja - Špediter snosi odgovornost ukoliko temeljito i s dužnom pažnjom ne provede svoju djelatnost, te ne poduzme razumne korake u obavljanju špediterskih usluga u kojem će slučaju, skladno čl. 8, podmiriti nalogodavcu, odnosno kupcu odštetu za gubitak ili oštećenje robe kao i za izravne financijske gubitke koji proizlaze iz njegova nemara.

Neobveza za treće osobe - Špediter nije odgovoran za postupke i propuste trećih osoba, kao što su isključivo, prijevoznici, skladištari, slagači brodskog tereta, lučke vlasti i drugi špediteri, ukoliko je s dužnom pažnjom odabrao, podučio ili nadzirao slične treće osobe.

Špediterova odgovornost kao nalogodavcaŠpediterova odgovornost kao prijevoznika - Špediter je odgovoran kao nalogodavac ne samo kada samostalno obavlja prijevoz vlastitim transportnim sredstvom, već također ukoliko je izdavanjem vlastitih dokumenata koji pokrivaju prijevoz izravno ili neizravno preuzeo odgovornost za prijevoz robe. Špediterova odgovornost kao nalogodavca za druge usluge - S obzirom na usluge osim prijevoza robe poput skladištenja, rukovanja, pakiranja ili distribucije robe kao i dodatnih usluga povezanih s navedenim, špediter će biti odgovoran kao nalogodavac kako slijedi:

- kada je osobno obavio slične usluge koristeći se vlastitim sredstvima ili zaposlenicima ili- ukoliko je izravno ili neizravno preuzeo odgovornost kao nalogodavac.

Osnove špediterove odgovornosti kao nalogodavca - Špediter kao nalogodavac će, skladno čl. 8, biti odgovoran za postupke i propuste trećih osoba koje je uposlio radi provođenje ugovora o prijevozu ili za druge usluge, a njegova prava i dužnosti ovisit će o odredbama zakona primjenjivog načinu transporta ili načinu pružanja usluga, kao i o dodatnim izravno utvrđenim uvjetima ugovora ili, ukoliko uvjeti nisu izravno utvrđeni, uobičajenim uvjetima za sličan način transporta ili pružanja usluga.

Izuzetci, procjena i monetarna ograničenja odgovornostiIzuzetci - Špediter neće ni u kojem slučaju biti odgovoran za dragocjenosti i opasnu robu ukoliko nije primio deklaraciju u vrijeme sklapanja ugovora, gubitke koji proizlaze iz zakašnjenja ukoliko to nije izričito napismeno dogovoreno i neizravne ili posljedične gubitke poput gubitka profita ili tržišta.

Procjena kompenzacije - Vrijednost robe bit će utvrđena sukladno trenutnim cijenama na robnoj burzi ili, ukoliko ne postoji slična cijena, sukladno trenutnoj tržišnoj cijeni ili, ukoliko ne postoje cijene utvrđene na robnoj burzi ili trenutna tržišna cijena, odnošenjem na uobičajenu vrijednost robe podjednake vrste i kvalitete.

Monetarna ograničenja:

Gubitak ili oštećenje robe, Ograničenje odgovornosti za zakašnjenje i Druge vrste gubitaka.

ObavijestiUkoliko špediter od primatelja robe ne primi pisanu obavijest o gubitku ili oštećenju robe koja navodi opću prirodu sličnog gubitka ili štete, slično predavanje robe je prima facie dokaz o isporuci robe u dobrom stanju.

81

S obzirom na sve druge vrste gubitaka ili štete, svako potraživanje kupca prema špediteru koje proizlazi iz bilo koje usluge pružene kupcu ili koju je preuzeo špediter, bit će utvrđeno napismeno i najavljeno špediteru unutar četrnaest dana od datuma od kojeg je kupac uočio ili trebao uočiti događaj ili slučaj koji ga je naveo na slično potraživanje.

Vremenski okvirŠpediter će, ukoliko drugačije nije izričito dogovoreno, biti oslobođen svake odgovornosti okvirno ovih Pravila ukoliko se ne podigne optužnica unutar devet mjeseci nakon isporuke robe ili datuma kada je roba trebala biti isporučena ili pak datuma kada bi propust u isporuci robe dao primatelju robe pravo tretirati robu izgubljenom.

Primjenjivost za kaznena djela Odgovornosti službenika ili drugih osoba

DIO 3 – Kupčeve obaveze i odgovornost Nepredviđene okolnosti Nenamireno potraživanje i dugovanje Opće pravo zapljene do isplate duga Informacije Dužnost isplate odštete

- Opća dužnost isplate odštete- Dužnost isplate odštete sukladno općem prosjeku

Kupčeva odgovornost DIO 4 – Sporno potraživanje i mandatni zakon

Nadležna tijela i primjenjivi zakonUkoliko nije na drugi način dogovoreno, postupci protiv špeditera mogu se pokrenuti jedino na mjestu glavnog poslovanja špeditera, te će se odlučiti skladno zakona države tog mjesta.

Mandatni zakonOva pravila stupit će na snagu jedino do mjere prema kojoj se ne kose s mandatnim odredbama međunarodnih konvencija ili nacionalnog prava primjenjivog uslugama špeditera.

82