● SAVJET REDAKCIJE: dr Gordana Bosanac, Dalibor Cvitan, Duško Dropulić, Miro-slav Gačić, Dušan Graovac, Vladimir Herceg, Boris Huti-nec, Sunčica Komadina, dr IVAN KRTALIĆ (predsjeda-vajući), Pavle Lugarić, Mato Mandić, Janko Paravić, Mili-voj Pašiček, Muhamed Pa-šić, Boro Vein, Stjepan Zorić.● GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK: MILIVOJ PAŠI-ČEK.● SIRIUS – biblioteka znan-stvene fantastike, izlazi sva-kog petog u mjesecu – Iz-davač: RO Novinsko-izda-vačka djelatnost SOUR-a »Vjesnik« n.sol.o. – OOUR Informativno-revijalna izdanja n.sub.o. Redakcija »Romani i stripovi«, 41000 Zagreb, Av-enija bratstva i jedinstva 4 –Stručni savjet »Siriusa«: Klub prijatelja znanstvene fantasti-ke i fantastike Sfera Zavoda za kulturu i obrazovanje, Za-greb, Ivanićgradska 42a –Adresa uredništva: »Sirius«, Redakcija »Romani i stripo-vi«, 41000 Zagreb, Avenija bratstva i jedinstva 4, telefon: (041) 515-555 i 519-555 – Tisak: RO Štamparska djelat-nost »Vjesnik« n.sol.o. – OOUR-i Novinska rotacija n.sub.o. i TM n.sub. o., 410-00 Zagreb, Avenija bratstva i jedinstva 4. ● UREDNIK: Milivoj Pašiček. – Realizacija broja: Hrvoje Prćić – Recenzenti: Darije Đokić, Žiga Leskovšek (priče na sloven-skom). – Grafički urednik: Berislav Grabušnik

broj 127

Prosinac 1986. GODINE 1980. I 1984. SIRIUS JE PROGLAŠEN ZA NAJBOLJI EVROPSKI ČASOPIS ZNANSTVENE FANTASTIKE

SADRŽAJ: str.Karel Čapek: R. U. R. .................................................................3Edgar Allan Poe:MELLONTA TAUTA.........................................49Michael Bishop:SVEMIRSKI GRAFITI ......................................59Michael Philips:FILOZOFIJA I SFNEUHVATLJIVO JA ........................................70Fritz Leiber:ZAUSTAVITE TAJ CEPELIN! .........................75H. Ellison & A. E. Van Vogt:LJUDSKI OPERATERI......................................92Fewserik Pohl:FERMI I NUKLEARNA ZIMA.......................108

------------Z. Živković:Motiv labirinta u znanstvenojfantastici ...........................................................121

SIRIUS 1

Uvodna riječ Dragi čitaoci,Evo posljednjeg SIRIUSA u ovoj

godini, posljednjeg broja u prvoj godini njegove nove ere. U ovoj godini naš je magazin proslavio de-setu godišnjicu postojanja, proživio uređivačke promjene, izdržao mno-ge »kozmičke« napasti i osvježen ulazi u novu godinu. Ne znamo kakva će ona biti, iako se na nebu naše znanstvene fantastike gomilaju oblaci, prijeteći da zasjene i najsjaj-niju zvijezdu. Naklada još nije do-voljno skočila i još smo ispod živahnog hoda iznad dvadeset tisu-ća prodanih primjeraka. Možda će-mo morati nešto promijeniti u načinu uveza, koji je, ovakav, vrlo skup. Možda. No te razgovore osta-vimo dok za njih ne dođe i vrijeme. Još smo jedini i najbolji domaći magazin biblioteka znanstvene fan-tastike.

Mnoga pisma stižu komentirajući novu koncepciju, velika većina ih je vrlo pozitivnih, ali čujemo i riječi protiv povećanog broja stranica za magazinski dio. Poigrajmo se malo matematikom, a statistika kaže da su čitaoci SF-a većinom dobri u prirodnim znanostima i matematici. »Sirius« ima 128 stranica, od čega 125 stranica teksta. Uzimajući u obzir staru veličinu slova (oko 1,3 kartice na stranicu), prijašnji »Siri-usi« su primali oko 165 kartica teksta, od čega ih je petnaestak bio magazinski dio. Sada, s novim, ma-njim slovima (oko 1,8 kartica na stranicu) »u Sirius« se zbije oko 225 kartica, znači 60 kartica više!

Ukupno sada ima nešto manje od četrdeset kartica magazinskog dije-la. Znači, u ukupnom rezultatu ne-što više su profitirali oni koje za-nima magazinski dio, ali u kvanti-teti proznog teksta dobili su i lju-bitelji priča. Vjerujemo da nitko nije toliko sebičan da gleda samo na sebe, a baš ga briga za druge. Ako ne mislite tako, recite.

Ovaj broj »Sinusa«, uočinovo-godišnji (ova riječ zacijelo ne pos-toji u novom pravopisnom priruč-niku), mješavina je starog i novog. Raskošna androitkinja na naslovnoj stranici, u zlatnom novogodišnjem ugođaju, najavljuje antologijska djela RUR Karela Capeka i Mell-onta tauta Poea, koja su u svim enciklopedijama i povijestima SF-a i na kojima je izgrađen današnji SF, a kod nas poslije rata uopće nisu objavljivana. Munjevito smo reagi-rali i na ovogodišnju dodjelu nag-rade Hugo, te donosimo nagrađenu priču Freda Pohla. Nagrađena je i vrsna Leiberova priča, a pažnju svakako zaslužuje nova Bishopova priča te »nespojivi« duet — Vogt i Ellison, koji pišu oprečnim stilo-vima i o suprotnim temama a, evo, našli su se zajedno uz odličan rezultat.

Zahvaljujemo na svim čestitkama i lijepim željama koje smo dobili uoči novoga Zemljina kruga oko Sunca i želimo da se, uz naše male zelene pozdrave i velike i dobre želje, uz čitanje SF priča, dostojno oprostite od stare i uđete u novu siriusovsku esefičnu novu godinu.

Živjeli!Karel Čapek

SIRIUS 2

R.U.R

Karel Capek, češki dramatičar, romanopisac i esejist kojega neki kritičari ubrajaju među najznačaj-nije pisce znanstvene fantastike iz-među dva rata, rodio se u siječnju 1890. u Male Svatouvici u tadaš-njoj Austro-Ugarskoj, studirao je u Pragu. Parizu i Berlinu da bi 1917. diplomirao na Sveučilištu u Pragu. Proslavio se svojom kratkom pro-zom, tako da su ga nazivali čak češkim Cehovom

Elemente znanstvene fantastike, u kojima se spominju mehanički ljudi odnosno roboti ili mehaničke lutke, nalazimo u njegovoj kratkoj prozi i esejistici već 1916. i 1918. Ideja o umjetno napravljenom čovjeku oči-to je opsjedala Čapeka mnoge godi-ne. Duboko su ga se dojmili i neza-drživa mehanizacija svijeta, stravič-ni pokolji u prvom svjetskom ratu koje je omogućila znanost, te efikasne metode masovne proiz-vodnje u SAD. Capek je bio uv-jeren da napredak znanosti sam po sebi nije loš, pa je osobitu pažnju posvećivao upotrebi novih otkrića i

njihovome utjecaju na život ljudi.Karel Čapek se u povijest znan-

stvene fantastike uvrstio svojim dramskim djelima i romanima. Od pet drama koje sadrže znanstveno-fantastičke ili fantastičke elemente najpoznatija je R. U. R. (Rossu-movi univerzalni roboti), koja je bila prvi put izvedena u Pragu 26. siječnja 1921. Doživjela je izuzetan uspjeh, a samo godinu dana poslije bila je izvedena istodobno u SAD i u Velikoj Britaniji. Osim velikih uspjeha što ih je Capek postigao dramom R. U. R. na svjetskim po-zornicama — prema nekim izvo-rima podataka, u New Yorku je bila izvedena 184 puta — on je njome snažno utjecao na razvoj znan-stvene fantastike i tematike o um-jetno načinjenim ljudskim bićima.

Tema stvaranja umjetnoga života bila je doduše već upotrijebljena u djelima Frankenstein Mary Shelley ili Moxonov gospodar Ambrosea Biercea, no Capek ju je tematski to-liko obogatio da ga možemo smat-rati odlučujućim faktorom u nje-

SIRIUS 3

nom daljem razvoju.Radnja drame R. U. R. zbiva se u

bližoj budućnosti, kada se uz po-moć tajne formule počinju masov-no proizvoditi umjetni ljudi nazvani robotima. Riječ robot proistječe iz čeških riječi robiti i robata, koje znače »raditi« odnosno »radnik«. Umjetno načinjenim bićima — ko-jima zapravo bolje odgovara izraz android — namijenjeno je obavlja-nje najrazličitijih poslova. Ona su bez osjećaja i ambicija i kao jeftina radna snaga naoko su idealno sred-stvo kojim bi se čovjek oslobodio suvišnoga rada i ostvario utopiju.

Roboti su na prvi pogled posve zadovoljni svojim položajem, iako se povremeno događaju neobjaš-njeni slučajevi otkazivanja posluš-nosti i neizvršavanja naređenja. Do-damo li tome i to što je neki kemičar malo promijenio formulu za proizvodnju robota — ulio im je osjećaje i želju za slobodom i vla-danjem — postaje jasno da je pobuna robota postala neizbježna.

Ljudska je vrsta bila praktički istrijebljena u krvavome genocidu. Roboti, ti sintetički androidi, posta-ju u toku dramskoga zbivanja sve ljudskiji. U početku se doimaju kao strana i neljudska bića, a poslije sve više dobivaju ljudske crte, i ako su u početku podsjećali na strojeve, potkraj su sve više nalik na radnike.

Iako se čini da je propašću ljud-ske vrste i nemogućnošću da se roboti razmnožavaju — jer ne mogu više upotrijebiti izgubljenu formulu — život na našemu planetu osuđen na propast, kao nekim ču-dom razvija se ljubav između dvoje robota kojima su se na prirodan na-čin razvili i spolni organi, jednome ženski, drugome muški. Unatoč

mračnoj katastrofi koja je zadesila svijet njegova je budućnost opti-mistička: počiva na novome Adamu i Evi koji su iznova otkrili pojam ljubavi.

Znanstvena fantastika je u nared-nim desetljećima vrlo bogato vari-rala robotsku tematiku. Pisci su opisivali civilizacije u kojima su strojevi osvojili svu vlast, a opisi-vali i robote koji su imali posve dobronamjerne motive. Neki su au-tori posegli u tako hrabra istraživa-nja kao što je osjećajni život robota, dok su drugi opisivali robotsku te-matiku na šaljiv, humorističan način.

U tome je smislu 1939. bila pri-jelomna godina, jer je tada Isaac Asimov počeo pisati svoje priče o robotima. Konfliktnost stanja u kojemu su neki prikazivali robote kao bezđušna čudovišta a drugi ih žalili kao čovjekove sluge i kao simbole porobljenosti, Asimov je, uz pomoć urednika Johna W. Campbella, razriješio zakonima robotike:

1. Robot ne smije povrijediti ljud-sko biće niti smije svojim nedje-lovanjem dopustiti da ono bude povrijeđeno, osim ako to nije u suprotnosti s osnovnim zakonom robotike.

2. Robot mora izvršavati naredbe ljudskoga bića, osim ako one nisu u suprotnosti s prvim ili osnovnim zakonom robotike.

3. Robot mora štititi svoje posto-janje, osim ako to nije u suprotnosti s prvim, drugim ili osnovnim zakonom robotike.

4. Osnovni zakon robotike: robot ne smije nanijeti zlo čovječanstvu ili svojim nedjelovanjem prouz-ročiti da se ono nanese

SIRIUS 4

Taj četvrti, osnovni zason ro-botike nastao je tek nedavno. Asi-mov ga je formulirao pošto je shvatio da je često opća korist za čovječanstvo važnija od života po-jedinca, te je tako dao robotima mogućnost izbora čak i kod prvoga zakona robotike, što jednostavno znači da u određenim slučajevima robot ima pravo čak i da oduzme čovjeku život ili da svojim nedje-lovanjem dopusti smrt ljudskoga bića. U razvoju robotike to pri-donosi u prvome redu približavanju robota osnovnim značajkama ljud-skoga bića dakle još jedan korak prema očovječenju robota. Nema nkakve sumnje u to da upravo taj posljednji, osnovni zakon robotike otvara praktički neslućene moguć-nosti u istraživanju odnosa između čovjeka i stroja.

Među ostalim Capekovim znan-stvenofantastičkim dramskim dje-lima je i Život kukaca (Ze života hmyzu, 1921), drama koju je na-pisao zajedno sa svojim bratom Josefom i u kojoj je prikazao društvo kukaca koje u mnogočemu podsjeća na čovječanstvo. Kritičari smatraju da je ta drama čak bolja od drame R.U.R. i da je samo još povećala Capekovu slavu.

Spomenimo još dramu Stvar Makropulos (Vec Makropulos, 1922), koju je Capek zasnovao na teorijama ruskoga biologa, nobe-lovca Ilje Mečnikova. U tome je djelu Capek prikazao životni put glavne junakinje, koja je uz pomoć posebnoga seruma živjela čak tri stoljeća. Sukob dramskoga zbivanja usredotočen je na traženje izgub-ljene formule, a zaključak se te-melji na spoznaji da neumrlost uništava volju za životom, a sve je

na svijetu, previše vidljivo i previše čujno da bi imalo nekakvu vri-jednost. I ta je tema u znanstvenoj fantastici izvanredno česta, a slične su odgovore dali i autori kao što su to Larry Niven (Cautionaryr Tales, 1978) i Henry Kuttner (Time E-nough, 1946).

Karel Capek se okušao i u znan-stvenofantastičkim romanima; na-pisao ih je tri: Krakatit (1924) i Tvornica apsolutnoga (Tovarna na absolutno, 1922) i Rat s daždevnjacima (Valka s Mloky, 1936).

Roman Krakatit (Tehnička založ-ba Slovenije, 1980; Džepna knjiga, Sarajevo, 1954; Omladina, Beo-grad, 1954; Geca Kon, Zagreb, 1940) je priča o otkriću izvanredno jakoga eksploziva, koja po mno-gočemu podsjeća na atomsku bom-bu. Glavni junak, izumitelj krak-atita, osjećajno je nestabilan i po-malo neuravnotežen kao osoba. Mnoge strane zemlje žele pridobiti toga inženjera koji je cijeli život posvetio kemiji razaranja: njegovo bi im oružje omogućilo prevlast nad cijelim svijetom. No glavni ju-nak ne želi povjeriti eksploziv ni-jednoj sili, jer je svjestan kobnih posljedica ako to učini. Zbog toga se on nađe u vrtlogu silnica militarizacije i terorizma, a ujedno pokušava naći djevojku svojih sno-va, koju je vidio samo jednom, letimično. Krakatit je roman o na-silju što ga rađa osjećajna neu-ravnoteženost koja je posljedica neostvarenih težnji. Istodobno, to je neuspješna odiseja u traženju jedine prave ljubavi, jer glavni junak uzaludno traži djevojku kojoj je lice bilo prekriveno velom kada ju je susreo i kojoj ne zna ni ime.

SIRIUS 5

To nas podsjeća na izvanrednu novelu Harlana Ellisona Gral (The Grail, 1981), u kojoj glavni junak posvećuje život samo jednome cilju: da nađe jedinu pravu, istinsku ljubav koja je suđena svakome čovjeku i koja može biti samo jedna. Poslije neprocjenjivih žrtava i jalovoga traganja, glavni junak otkriva da mu je prava ljubav već odavna mrtva, a da se njegov pravi prijatelj još nije ni rodio. Ljude, dakle, u njihovome traženju sreće

ograničavaju dimenzije koje nisu očekivali na svome putu. Izgubljeni smo u univerzumu prostora i vre-mena i vjerojatno je da nikada ne-ćemo doznati odgovore na konačna pitanja. To su u Krakatitu spoznaje glavnoga junaka koji potkraj roma-na doduše nalazi duševni mir, no treba napomenuti da se. roman up-ravo prema svome kraju neuspješno pretače iz realističke pripovijesti u alegoriju.

LICA

HARRY DOMIN, generalni direktor R.U.R.-a SULLA, Robotica MARIUS, Robot HELENA GLORYDR GALL, šef Fiziološkog i eksperimentalnog odjela R.U.R.-a FABRY, tehnički direktor R.U.R.-aHALLEMEIER, upravitelj Zavoda za psihološku obuku Robota ALQUIST, arhitekt, direktor Odjela za izgradnju R.U.R.-a CONSUL BUSMAN, komercijalni direktor R.U.R.-a NANARADIUS, Robot HELENA, Robotica PRIMUS, Robot SLUGA PRVI ROBOT DRUGI ROBOT TREĆI ROBOT

PRVI CINUred direktora R.U.R.-a DRUGI CINHelenin salon — deset godina kasnije, ujutro TRECI CINPoslije podne istoga dana EPILOG

SIRIUS 6

Laboratorij — godinu dana kasnije Mjesto: OTOK VRIJEME: BUDUĆNOST

PRVI ČIN

Ured direktora poduzeća »Rossumovi univerzalni Roboti«. Ulaz zdesna. Kroz prozore sprijeda naziru se nizovi tvorničkih dimnjaka, a slijeva uredi. DOMIN sjedi u obrtnoj stolici za velikim pisaćim stolom u američkom stilu. Na lijevom zidu vise karte s prikazom brodskih i željezničkih linija. Na desni su zid pričvršćeni štampani plakati s natpisima (»Robot je najjeftinija radna snaga« i tako dalje). Za razliku od zidova, pod je prikriven prekrasnim turskim sagom, a ostali namještaj obuhvaća sofu, kožnati naslonjač i ormare za kartoteku. Za stolom nedaleko od prozora SULLA tipka pisma. DOMIN. Možemo li početi? SULLA. Da.DOMIN (diktira). »Kompaniji E.M. McVicker, Southampton, Engleska. Ne priznajemo nikakvu garanciju za robu oštećenu prilikom prijevoza. Čim je isporuka preuzeta na brod, skrenuli smo vašem kapetanu pažnju na činjenicu da je brod neprikladan za transport Robota, pa stoga smatramo da nismo odgovorni za oštećenje tereta. S poštovanjem, za R.U.R.... (SULLA, koja je nepomično sjedila za vrijeme diktata, sada brzo tipka nekoliko sekundi, a zatim staje i skida dovršeno pismo s pisaćeg stroja.) Možemo li nastaviti? SULLA. Da.DOMIN. Još jedno pismo. »Agenciji E.B. Huvson, New York, SAD. Potvrđujemo primitak narudžbe za pet tisuća Robota. Budući da sami šaljete brod, molimo vas da isporučite istu količinu mrkog i kamenog ugljena za R.U.R. koja će se odbiti od vašeg dugovanja. S poštovanjem, za R.U.R « (SULLA ponovno hitro tipka.) Može?SULLA. Da.DOMIN. Još jedno pismo. »Friedrichswerks, Hamburg, Njemačka. Potvrđujemo primitak narudžbe za petnaest tisuća Robota.« (Telefon zvoni.) Halo! Direktor na telefonu. Da. Svakako. Pa, pošaljite im telegram. Dobro. (Spušta slušalicu.) Gdje smo ono stali?SULLA. »Potvrđujemo primitak narudžbe za petnaest tisuća Roota.«DOMIN. Petnaest tisuća R. Petnaest tisuća R.

(Ulazi MARIUS)No, bio je?MARIUS. Traži vas jedna dama, gospodine. DOMIN. Dama? Koja dama?MARIUS. Ne znam, gospodine. Dala mi je ovu posjetnicu. DOMIN (čita posjetnicu). Ah, od predsjednika Gioryja. Neka uđe. MAKIUS. Izvolite. (Izlazi MARIUS.)

(Ulazi HELENA GLORY.)HELENA. Dobar dani DOMIN. Dobar dan! (Ustaje.) Izvolite! HELENA: Vi ste gospodin Domin, generalni direktor...

SIRIUS 7

DOMIN. Jesam. HELENA. Došla sam...DOMIN. S posjetnicom predsjednika Gloryja. To je posve dovoljno.HELENA. Predsjednik Glory je moj otac. Ja sam Helena Glory. DOMIN. Gospođice Glory, toliko smo počašćeni što možemo zaželjeti dobrodošlicu kćeri našeg velikog predsjednika da... HELENA. Da me nećete izbaciti?DOMIN. Izvolite sjesti. Sulla, možeš ići. (Izlazi SULLA.) DOMIN. (sjeda.) Stojim vam na usluzi, gospođice Glory. HELENA. Došla sam...DOMIN. Da pogledate našu slavnu tvornicu kako proizvodi ljude. Kao i svi posjetioci. Pa, nemamo ništa protiv toga. HELENA. Mislila sam da je zabranjeno... DOMIN. Ući u tvornicu. Da, naravno. Svi ovamo dolaze s nečijom posjetnicom, gospođice Glory. HELENA. A vi im pokazujete...DOMIN. Samo neke stvari. Proizvodnja umjetnih ljudi je tajni proces.HELENA. Kad biste samo znali koliko... DOMIN. Vas to zanima. Cijela Evropa priča samo o tome. HELENA. Zašto mi ne dopuštate da dovršim rečenicu? DOMIN. Oprostite mi. Jeste li htjeli reći nešto drugo? HELENA. Htjela sam vas samo upitati...DOMIN. Mogu li u vašem slučaju odstupiti od pravila i pokazati vam tvornicu? Pa, svakako, gospođice Glory. HELENA. Kako ste znali da to hoću reći?DOMIN. Svi to kažu. No, vas ćemo posebno počastiti i pokazati vam više nego ostalima. HELENA. Hvala vam.DOMIN. Ali morate pristati da nećete odati ni najmanju... HELENA. (ustaje i pruža mu ruku). Dajem vam časnu riječ. DOMIN. Hvala vam. Nećete li podići veo?HELENA. Naravno. Htjeli biste vidjeti jesam li špijunka. Oprostite... DOMIN. Da?HELENA. Možete li mi pustiti ruku? DOMIN (pušta njezinu ruku). Oprostite mi.HELENA (podiže veo). Ovdje zaista morate biti na oprezu, je li tako?DOMIN (promatrajući je s velikim zanimanjem). Hm, naravno... mi... to jest...HELENA. Molim? Zar nešto nije kako treba? DOMIN. Zaista mi je drago. Jeste li dobro putovali? HELENA. Da. DOMIN. Bez neprilika? HELENA. Zašto?DOMIN. Htio sam reći... tako ste mladi. HELENA. Možemo li odmah otići u tvornicu? DOMIN. Da. Dvadeset dvije, mislim. HELENA. Dvadeset dvije? Ne razumijem vas. DOMIN. GodineHELENA. Dvadeset jedna. Zašto vas to zanima?

SIRIUS 8

DOMIN. Zato što.. (zanosno) što ćete ovdje dugo ostati, je li tako?HELENA: To ovisi o tome koliko ćete mi pokazati od tvornice. DOMIN. Ah, nije bitna tvornica. Ne, ne, sve ćete vidjeti, gospođice Glory. Zaista sve. Zašto ne sjednete? HELENA (prilazi sofi i sjeda). Hvala.DOMIN. No, vjerojatno biste prije svega htjeli saznati nešto o povijesti izuma. HELENA. Da, svakako.DOMIN (ushićeno promatrajući HELENU, gotovo u jednom dahu).Godine 1920. stari je Rossum, veliki fiziolog, tada još mlad znanstvenik, došao na ovaj otok radi proučavanja oceanske faune. Tom je prilikom pokušavao kemijskom sintezom dobiti imitaciju žive tvari poznate pod imenom protoplazma. sve dok nije iznenada otkrio tvar koja se ponašala posve poput žive tvari, premda joj je kemijski sastav bio drugačiji. To je bilo 1932, točno četiristo četrdeset godina nakon otkrića Amerike. Uf! HELENA. Jeste li to naučili napamet?DOMIN. Da. Znate, fiziologija mi je strana. Da nastavim? HELENA. Da, molim vas.DOMIN. A tada je, gospođice Glory stari Rossum napisao sljedeće riječi na posudi s jednim od svojih kemijskih uzoraka: »Priroda je pronašla samo jedan način organizacije žive tvari. No, postoji još jedna metoda, jedno-stavnija, elastičnija i brža, koja prirodi još nije pala na um. Danas sam otkrio taj drugi proces kojim se može razviti život.« Zamislite ga samo, gospođice Glory, kako ispisuje te fantastične riječi na posudi s nekakvom koloidalnom kašom koju ni pas ne bi pogledao. Zamislite ga kako sjedi nad epruvetom i zamišlja kako će iz nje izrasti cijelo drvo života, kako će se iz nje razviti sve životinje, počevši s nekakvim kukcem i završivši sa čov-jekom. Čovjek koji nije građen od iste tvari kao i mi. Bio ie to fantastičan trenutak, gospođice Glory. HELENA. Da?DOMIN. Naravno, trebalo je razviti život iz epruveta, potaći razvoj i oblikovati organe, kosti, živce i tako dalje, pronaći potrebne tvari kao što su katalizatori, encimi, hormoni i tako dalje, ukratko... Shvaćate li? HELENA. Na žalost, ne mnogo.DOMIN. Nije važno. Vidite, s pomoću svojih tinktura on je mogao na-praviti što god je htio. Mogao je proizvoditi meduzu sa Sokratovim moz-gom ili crva dugog pedeset metara. No, kako nije imao nikakva smisla za humor, tvrdoglavo je odlučio da izradi kralješnjaka ili možda čovjeka. Ta njegova umjetna tvar upravo je bjesomučno žudjela za životom. Bilo joj je svejedno šiju li je ili miješaju, što se ne može činiti s prirodnom bjelančevinom. I tako je Rossum počeo oponašati prirodu. Najprije je poku-šao proizvesti umjetnog psa. Za to mu je trebalo nekoliko godina, a rezultat je bilo kržljavo tele koje je uginulo za nekoliko dana. Pokazat ću vam ga u muzeju. A tada se stari Rossum prihvatio proizvodnje čovjeka.HELENA. I ja ovo ne smijem nikome odati? DOMIN. Nikome na svijetu.HELENA. Šteta što to piše u svim evropskim i američkim udžbenicima.DOMIN. To je točno. Ali, znate li što ne piše u udžbenicima? Da je stari Rossum bio lud. Ne šalim se, gospođice Glory. Taj podatak morate zadržati

SIRIUS 9

za sebe. Stari je čudak zaista htio izrađivati ljude.HELENA. Ali vi izrađujete ljude.DOMIN. Otprilike, gospođice Glory. Međutim, stari je Rossum doslovno shvatio svoj posao. Htio je postati nekakav znanstveni nadomjestak Boga. Bio je velik materijalist, pa se stoga time bavio. Htio je dokazati, ni više ni manje, da Bog više nije potreban. Poznajete li anatomiju? HELENA. Vrlo malo.DOMIN. I ja. Ali, nije važno. Rossum je zatim odlučio da proizvede sve točno po uzoru na ljudsko tijelo. Pokazat ću vam u muzeju nespretni poku-šaj u koji je utrošio deset godina. Trebalo je da to bude čovjek, ali je »ono« živjelo samo tri dana. Tada se pojavio mladi Rossum, inženjer. Divan mo-mak, gospođice Rossum. Kad je vidio kakvu je kašu zakuhao stari, rekao je: »Besmisleno je potratiti deset godina na izradu čovjeka. Ako ga ne možeš napraviti brže od prirode, bolje je okaniti se ćorava posla.« A tada se sam posvetio izučavanju anatomije. HELENA. O tome nema ni riječi u udžbenicima. DOMIN. Nema. Udžbenici vrve plaćenim oglasima, koji su uz to i glupi. Sve ono što u udžbenicima piše o zajedničkim naporima dvojice velikih Rossuma sušta je bajka. Znali su se užasno svađati. Stari ateist nije imao ni najmanjeg pojma o industrijskoj proizvodnji, pa ga je naposljetku mladi Rossum zatvorio u nekakav laboratorij i pustio da rasprčkava vrijeme na svoje monstrume, a sam se bacio na rješavanje problema tehničkim putem. Stari Rossum ga je proklinjao i prije nego što je umro, uspio je skrpati još dva fiziološka užasa. A tada su ga jednog dana pronašli mrtvog u laboratoriju. I to je cijela priča. HELENA. A mladi Rossum?DOMIN. Pa, tko god se bavi ljudskom anatomijom, odmah će uvidjeti da je čovjek odviše složen i da bi ga dobar inženjer mogao izraditi jednostavnije. Stoga je mladi Rossum preispitao anatomiju, kako bi utvrdio što se može izbaciti ili pojednostavniti. Ukratko... No, nadam se da vam ne dosađujem, gospođice Glory. HELENA. Ne, zaista ne. Vi ste... sve je to silno zanimljivo. DOMIN. Stoga je mladi Rossum pomislio: čovjek je nešto sto se osjeća sretnim, svira klavir, rado odlazi u šetnju i, u stvari, rado se bavi mnogo čim što je zapravo nepotrebna HELENA. Oh!DOMIN. Sto je nepotrebno ako on, recimo, mora tkati ili računati. Svirate li klavir? HELENA. Da.DOMIN. To je dobro. Međutim, radni stroj ne smije svirati klavir, ne smije se osjećati sretnim, ne smije se baviti mnogo čim drugim. Benzinski motor ne smije imati nikakvih kitnjastih dijelova ili ukrasa, gospođice Glory. Pre-ma tome, proizvodnja umjetnih radnika se ne razlikuje od proizvodnje ben-zinskih motora. Proces mora biti što jednostavniji, a proizvod što bolji s praktičnog gledišta. Po vašem mišljenju, kakav je radnik najbolji s praktičnog gledišta?HELENA. Molim?DOMIN. Po vašem mišljenju, kakav je radnik najbolji s praktičnog gledišta?

SIRIUS 10

HELENA. Možda najpošteniji i najmarljiviji radnik? DOMIN. Ne, već najjeftiniji. Onaj čiji su zahtjevi najmanji. Mladi je Ro-ssum izumio radnika s minimalnim zahtjevima. Odbacio je čovjeka i iz-radio Robota. Draga gospođice Glory, Roboti nisu ljudi. Mehanički su, savršeniji od nas. Posjeduju neobičnu razvijenu inteligenciju, ali nemaju duše. HELENA. Kako znate da nemaju duše? DOMIN. Jeste li ikada vidieli kako Robot izgleda iznutra? HELENA. Nisam.DOMIN. Vrlo uredno, vrlo jednostavno. Robot je zaista prekrasan proiz-vod. Nema mnogo dijelova, ali sve radi besprijekorno. Djelo inženjera je tehnički savršenije od djela prirode. HELENA. Ali. zar čovjek nije Božje djelo?DOMIN. To gore. Bog nema ni pojma o modernoj tehnici. A tada se, vjerovali ili ne, mladi Rossum pokušao igrati Boga. HELENA. Sto time hoćete reći?DOMIN. Počeo je proizvoditi Super-Robote. Prave pravcate divove. Poku-šao je izraditi Robote visoke četiri metra. Ali, ne biste vjerovali kakav je neuspjeh pretrpio. HELENA: Neuspjeh?DOMIN. Da. Udovi su im bez vidljiva razloga neprestano padali. Naš je planet očito premalen za divove. Sada proizvodimo samo Robote normalne veličine, dorađene tako da fizički potpuno nalikuju na ljude.HELENA: Vidjela sam prve Robote kod nas. Gradska uprava ih je kupila... hoću reći, angažirala za rad.DOMIN. Kupila, draga gospođice Glory. Roboti se kupuju i prodajuHELENA. Te su Robote koristili kao čistače ulica. Vidjela sam ih kako metu. Bili su vrlo neobični i tihi.DOMIN. Tvornica »Rossumovi univerzalni roboti« ne proizvodi samo jednu klasu Robota. Nudimo Robote više i niže klase. Najbolji žive oko dvadeset pet godina. (Poziva zvoncem MARIUSA.) HELENA. A zatim umiru? DOMIN. Da, istroše se.

(Ulazi MARIUS.)Mariuse, dovedi par Manuelnih Robota. (Izlazi MARIUS.) Pokazat ću vam primjere dviju krajnosti. Ova, prva klasa razmjerno je jeftina i proizvodi se u golemim količinama

(Vraća se MARIUS s dva Manuelna Robota.)Evo ih, snažni su poput malog traktora. Prosječna inteligencija zagaran-tirana. To je sve, Mariuse. (MARIUS izlazi s Robotima.) HELENA. Tako se neobično osjećam.DOMIN (zvoni). Jeste li vidjeli moju novu daktilografkinju? (Poziva zvoncem SULLU.)HELENA. Nisam je zapazila.

(Ulazi SULLA.)DOMIN. Pokaži se gospođici Glory, Sulla.HELENA. Vrlo mi je drago što sam vas upoznala. Zacijelo vam je dosadno na ovom zabačenom otoku.SULLA. Ne bih vam mogla reći, gospođice Glory.

SIRIUS 11

HELENA. Odakle ste?SULLA. Iz tvornice.HELENA. Oh, zar ste se ondje rodili?SULLA. Ondje su me izradili.HELENA. Sto?DOMIN (smije se). Sulla je Robot prve klase. HELENA. Oh, oprostite.DOMIN. Sulla se ne ljuti. Pogledajte kakvu kožu izrađujemo, gospođice Glory. (Dotiče kožu na SULLINU licu.) Dotaknite joj lice.HELENA. Ah, ne, ne.DOMIN. Ne biste nikada rekli da nije izrađena od istog materijala kao i mi. Okreni se, Sulla. HELENA. Oh, prestanite, prestanite. DOMIN. Razgovaraj s gospođicom Glory, Sulla. SULLA. Izvolite sjesti. (HELENA sjedne.) Jeste li ugodno putovali?HELENA. Oh, da, svakako.SULLA. Nemojte se vraćati brodom »Amelia«, gospođice Glory. Baro-metar neprestano pada. Pričekajte »Pennsylvaniju«. To je dobar, snažan brod. DOMIN. Koja je njegova brzina?SULLA. Dvadeset čvorova. Pedeset tisuća tona. Kapetan Harpy, osam kotlova...DOMIN. To je dovoljno, Sulla. A sada nam pokaži kako govoriš francuski.HELENA. Vi govorite francuski?SULLA. Govorim četiri jezika. I pišem: Dear Sir. Monsieur. Geehrter Herr, Centy pane.HELENA (naglo ustajući). Ah, pa to je besmisleno! Sulla nije Robot. Sulla je djevojka poput mene. Sulla, ovo je zaista pretjerano! Zašto sudjelujete u ovakvoj podvali? SULLA. Ja sam Robot.HELENA. Ne, ne, ne govorite istinu. Znam da su vas na ovo prisilili radi reklame. Sulla, vi ste djevojka poput mene, je li tako? DOMIN. Zao mi je, gospođice Glory. Sulla je Robot. HELENA. To je laž!DOMIN. Što? (Zvoni.) Oprostite mi, gospođice Glory, u tom vas slučaju moram uvjeriti.

(Ulazi MARIUS.)Mariuse, odvedi Sullu u Odjel za seciranje i reci im da je odmah otvore.HELENA. Kamo?DOMIN. U Odjel za seciranje. Kad je otvore, možete otići i pogledati.HELENA. Ne, ne!DOMIN. Oprostite mi, ali vi ste spomenuli laž. HELENA. Valjda je ne biste ubili? DOMIN. Strojeve ne možete ubiti.HELENA. Ne bojte se, Sulla, neću im dati da vas odvedu. Kažite mi, draga moja, postupaju li uvijek tako okrutno s vama? Ne smijete se s tim pomiriti, Sulla. Ne smijete. SULLA. Ja sam Robot.HELENA. To nije važno. Roboti vrijede koliko i mi. Sulla, valjda im ne

SIRIUS 12

biste dopustili da vas izrežu na komadiće?SULLA. Da, dopustila bih im.HELENA. Ah, zar se ne bojite smrti?SULLA, Ne bih vam mogla odgovoriti, gospođice Glory.HELENA. Znate li što bi vam se ondje dogodilo?SULLA. Da, prestala bih se micati.HELENA. Užasno!DOMIN. Mariuse, reci gospođici Glory što si. MARIUS. Marius, Robot.DOMIN. Bi li odveo Sullu u Odjel za seciranje?MARIUS. Da.DOMIN. Bi li žalio?MARIUS. Ne bih mogao odgovoriti.DOMIN. Prestala bi se micati. Stavili bi je u drobilicu. HELENA. To znači smrt, Mariuse. Zar se ne bojite smrti? MARIUS. Ne.DOMIN. Znate, gospođice Glory, Robote ne zanima život. Oni ne znaju za uživanje. U tom su pogledu bezosjećajniji od trave. HELENA. Ah. prestanite. Recite im neka odu. DOMTN. Mariuse, Sulla, možete otići.

(Izlaze SULLA i MARIUS.)HELENA. Užas! Zaista je strašno to što činite. DOMIN. Zašto strašno?HELENA. Ne znam zašto, ali tako je. Zašto je zovete Sulla? DOMIN. Nije li to lijepo ime?HELENA. To je muško ime. Sulla je bio rimski vojskovođa. DOMIN. Oh, a mi smo mislili da su Marius i Sulla bili ljubavnici. HELENA. Marius i Sulla su bili vojskovođe i borili su se jedan protiv drugoga godine... Zaboravila sam. DOMIN. Priđite prozoru.HELENA. Molim? DOMIN. Dođite. Sto vidite? HELENA. Zidare.DOMIN. Robote. Svi naši radnici su Roboti. A ondje, dolje, razabirete li što? HELENA. Nekakav ured. DOMIN. A u njemu? HELENA. Mnogo službenika.DOMIN. Robota. Svi su naši službenici Roboti. A kad pogledate tvornicu... (čuje se tvornička sirena). Podne je. Moramo uključiti sirenu, jer Roboti inače nikada ne bi prestali raditi. Za dva sata pokazat ću vam mijesilice. HELENA. Mijesilice?DOMIN. Uređaje u kojima pripremamo pastu. U svakoj jednoj jedinoj operaciji umješavamo sastojke za tisuću Robota. Pokazat ću vam i bazene za pripremu jetre, mozga i tako dalje. Pa tvornicu kostiju, a nakon toga i tkaonicu. HELENA. Tkaonicu?DOMIN. Da, za tkanje živaca i žila. S kilometrima i kilometrima digestivnih cijevi.

SIRIUS 13

HELENA. Ne bismo li radije razgovarali o nečemu drugom? DOMIN. Možda bi bilo bolje. Nas je samo šačica među stotinom tisuća Robota, bez ijedne žene. Cijeli dan, svakog dana pričamo samo o tvornici i ni o čemu drugom. Kao da nas je netko kaznio, gospođice Glory.HELENA. Oprostite mi što sam vas nazvala lašcem. (Netko kuca na vrata.) DOMIN. Naprijed.

(Zdesna ulaze FABRY, DR GALL, HALLEMEIER i ALQUIST.)DR GALL. Oprostite... nadam se da ne smetamo. DOMIN. Uđite. Gospođice Glory, da vam predstavim Alquista, Fabryja, Gala i Hallemeiera. Gospođica je kći predsjednika Gloryja.HELENA. Dobar dan!FABRY. Nismo imali ni pojma...DR GALL. Neobično sam počašćen, svakako...ALQUIST. Dobro došli, gospođice Glory!

(Zdesna ulijeće BUSMAN.)BUSMAN. Hej, što se događa?DOMIN. Uđite, Busmane. Ovo je Busman, gospođice Glory. Gospođica je kći predsjednika Gloryja.BUSMAN. Bogami, to je Izvrsno! Smijemo li novinama poslati telegram o vašem dolasku, Gospođice Glory?HELENA. Ne, nemojte, molim vas.DOMIN. Izvolite sjesti, gospođice GIory.BUSMAN. Dopustite mi... (Privlači naslonjače.)DR GALL. Izvolite... FABRY. Oprostite...ALQUIST. Kako ste putovali?DR GALL. Hoćete li dugo ostati? FABRY. Sto mislite o tvornici, gospođice Glory? HALLEMEIER. Jeste li doputovali »Amelijom«?- DOMIN. Umirite se i dopustite gospođici Glory da dode do riječi.HELENA (DOMINU). Sto bi trebalo da im kažem? DOMIN. Sto god vam se sviđa.HELENA. Mogu li... smijem li govoriti posve otvoreno? DOMIN. P'a, naravno.HELENA (kolebajući se, a zatim s očajničkom odlučnošću). Recite mi, ne smeta li vam način na koji postupaju s vama.FABRY. Tko, ako smijem pitati?HELENA. Pa, svi.ALQUIST. Postupaju?DR GALL. Zašto mislite...?HELENA. Ne čini li vam se da biste mogli bolje živjeti? DR GALL. Pa, pitanje je na što mislite, gospođice Glory. HELENA. Hoću reći, sve je ovo zaista užasno. Strašno. (Ustaje.) Cijela Evropa priča o tome kako s vama postupaju. Stoga sam i došla da se sama uvjerim i tisuću puta je gore od onoga što sam zamišljala. Kako to podnosite? ALQUIST. Sto podnosimo?HELENA. Zaboga, pa vi ste živa stvorenja, posve poput nas, poput cijele

SIRIUS 14

Evrope, poput cijelog svijeta. Sramota je što morate ovako živjeti.BUSMAN. Za boga miloga, gospođice GIory!FABRY. Pa, nije mnogo pogriješila. Zaista živimo poput Indijanaca.HELENA. Gore od Indijanaca. Smijem li vas... oh... smijem li vas zvati braćom? BUSMAN. Zašto ne?!HELENA. Braćo, nisam došla kao predsjednikova kći. Došla sam u ime Lige za humanost. Braćo, Liga za humanost već ima više od dvjesto tisuća članova. Dvjesto tisuća ljudi na vašoj je strani i nude vam svoju pomoć.BUSMAN. Dvjesto tisuća ljudi! To je lijepa gomilica. Nije loše.FABRY. Kažem ti, stara dobra Evropa je najbolja. Kao što vidiš, nisu nas zaboravili. Nude nam pomoć.DR GALL. Kakvu pomoć? Možda kazalište?HALLEMEIER. Ili orkestar?HELENA. Više od toga.ALQUIST. Ali vi ste sami.HELENA. Ah, ja nisam važna. Ostat ću koliko bude potrebno. BUSMAN. Odlično, bogamu.ALQUIST. Domine, pobrinut ću se da prirede najbolju sobu za gospođicu Glory.DOMIN. Samo čas. Cini mi se da gospođica Glory misli da razgovara s Robotima. HELENA. Pa naravno.DOMIN Zao mi je, ova gospoda su ljudska bića posve poput nas. HELENA. Vi niste Roboti? BUSMAN. Nismo Roboti.HALLEMEIER. Roboti? Koješta! DR GALL. Ne, hvala.FABRY. Časti mi, gospođice Glory, mi nismo Roboti. HELENA (DOMINU). Zašto ste mi onda rekli da su svi vaši službenici Roboti?DOMIN. Službenici jesu, ali ne i rukovodioci. Gospođice Glory, dopustite mi da ih predstavim: gospodin Fabry je tehnički direktor R.U.R.-a, doktor Gali je šef Fiziološkog i eksperimentalnog odjela, doktor Hallemeier je upravitelj Zavoda za psihološku obuku Robota, Consul Busman je komercijalni direktor, a Alquist je direktor Odjela za izgradnju R.U.R.-a. ALQUIST. Ukratko, građevinar.HELENA. Oprostite mi, gospodo, na... na... Jesam li učinila nešto nedopustivo?ALQUIST. Nipošto, gospođice Glory. Izvolite sjesti.HELENA. Baš sam glupača. Vratite me prvim brodom.DR GALL. Ni za što na svijetu, gospođice Glory. Zašto bismo vas vraćali?HELENA. Zato što znate da sam došla uznemirivati vaše Robote. DOMIN. Draga gospođice Glory, već nas je dosad posjetilo gotovo stotinu spasilaca i proroka. Naviru sa svakim brodom. Misionari, anarhisti, Armija spasa, ima ih svih vrsta. Tko bi rekao da na svijetu ima toliko crkava i idiota! HELENA. I puštate ih da se obraćaju Robotima? DOMIN. Dosad smo ih sve puštali. Zašto ne bismo? Roboti se svega

SIRIUS 15

sjećaju, ali to je sve. Cak se i ne smiju onome što im pričaju. Zaista, sve je to nevjerojatno. Ako želite, gospođice Glory mogu vas odvesti u skladište Robota. Kapacitet mu je oko trist tisuća Robota.BUSMAN. Tristo četrdeset sedam tisuća.DOMIN. Izvrsno! I možete im reći što god želite. Možemo im čitati Bibliju, recitirati tablicu množenja, što god hoćete. Možete im čak i propovijedati o ljudskim pravima.HELENA. Ah, kad bi im se pružilo malo ljubavi, mislim da... FABRY. Nemoguće, gospođice Glory. Da samo znate kako je teško osje-ćati nekakvu simpatiju prema Robotima! HELENA. Zašto ih onda izrađujete?BUSMAN. Ha, ha, ha, ta vam je dobra! Cemu izrađujemo Robote?! FABRY. Radi rada, gospođice Glory. Jedan Robot može zamijeniti dva i pol radnika. Ljudski stroj je vrlo nesavršen, draga moja. Stoga ga je prije ili poslije trebalo eliminirati. BUSMAN. Preskup je.FABRY. Nije djelotvoran. Više ne može udovoljiti potrebama suvremene tehnike. Priroda ne može držati korak s razvojem suvremene proizvodnje. Na primjer: s tehničkog stanovišta, cijelo djetinjstvo je sušta besmislica. Mnogo izgubljenog vremena. Pa... HELENA. Oh, ne, ne!FABRY. Oprostite. No, možete li mi reći koji je stvarni cilj vaše Lige ,., Lige za humanost?HELENA. Njena je stvarna svrha... zaštita Robota... i osiguranje doličnog postupanja s njima.FABRY. Moram priznati da cilj nije nimalo loš. Sa strojem treba dobro postupati. Slažem se, tako mi svega. Ne volim oštećene artikle. Molim vas, gospođice Glory, primite nas sve ili kao izvanredne, ili kao redovne ili kao osnivačke članove u vašu Ligu. HELENA. Ne, niste me razumjeli. Mi bismo zapravo htjeli... osloboditi Robote.HALLEMEIER. I kako to namjeravate postići?HELENA. S njima treba... postupati kao s ljudskim bićima.HALLEMEIER. Aha. Pretpostavljam da bi trebalo da dobiju pravo glasa, je li tako? Da piju pivo. Da nam naređuju.HELENA. Zašto ne bi smjeli piti pivo?HALLEMEIER. Možda bi trebalo da dobivaju i plaću?HELENA. NaravnaHALLEMEIER. Ma nemojte! A što bi, molit ću lijepa, trebalo da rade s tom plaćom?HELENA. Kupovali bi... što im je potrebno... što ih veseli. HALLEMEIER. To bi bilo vrlo lijepo, gospođice Glory, samo što Robote ništa ne veseli. Zaboga, što bi kupovali? Možete im davati ananas, slamu, što god hoćete. Njima je svejedno, jer nemaju nikakvog apetita. Njih ništa ne zanima, gospođice Glory. Štoviše, bogamu, nitko nikada nije vidio ni da se Robert smiješi. HELENA. Zašto... zašto se ne pobrinete da budu sretniji? HALLMEIER. Nemoguće, gospođice Glory. Oni su samo radnici. HELENA. Da, ali su inteligentni.

SIRIUS 16

HALLEMEIER. I to vraški inteligentni. I to je sve. Oni nemaju svoje volje. Ni strasti. Ni duše. HELENA. Ni ljubavi?HALLEMEIER. Ljubavi? Ne bih rekao. Roboti ne vole. Ne vole ni sebe.HELENA. Ni prkosa?HALLEMEIER. Prposa? Ne znam. Vrlo rijetko, od vremena do vremena...HELENA. Sto se događa vrlo rijetko?HALLEMIER. Ništa posebno. Ponekad kao da pomahnitaju. Kao da ih spopadne padavica, znate. Mi to nazivamo robotski grč. Odjednom spuštaju što god drže, zastanu, škrguću zubima... a tada moraju otići u drobilicu. Očito se nešto pokvari u mehanizmu. DOMIN. Tvornički defekt koji valja odstraniti. HELENA. Ne, ne, to je duša.FABRY. Mislite li da se duša isprva očituje škrgutanjem zuba? HELENA. Možda je to znak pobune. Možda znak unutrašnje borbe. Ah, kad biste im mogli usaditi dušu!DOMIN. Tome se može doskočiti, gospođice Glory. Doktor Gali se upravo bavi nekim eksperimentima...DR GALL. Ne u vezi s tim, Domine. Sada upravo radim na živčanim receptorima bola. HELENA. Receptorima bola?DR GALL. Da, Roboti praktički ne osjećaju fizički bol. Naime, mladi im je Rossum usadio previše ograničen živčani sustav. Moramo uvesti patnju. HELENA: Zašto ih hoćete izložiti bolu?DR GALL. Zbog tehničkih razloga, gospođice Glory. Ponekad se Robot ošteti zato što ga ništa ne boli, stavi ruku u stroj, slomi prst, razbije glavu... njemu je svejedno. Moramo im dati osjet bola i time ih zaštititi od oštećenja.HELENA. Hoće li biti sretniji kad budu mogli osjetiti bol? DR GALL. Neće, ali bit će tehnički savršeniji. HELENA. Zašto im ne stvorite dušu? DR GALL. To nije u našoj moći. FABRY. Ni u našem interesu.BUSMAN. To bi povećalo troškove proizvodnje. Znate, draga moja, troš-kovi proizvodnje Robota su zaista niski. Stopedeset dolara s odjećom, a prije petnaest godina stajali su deset tisuća. Još prije pet godina nabavljali smo odjeću za njih. Sada imamo vlastitu tkaonicu, pa čak i izvozimo tkanine... i pet puta, smo jeftiniji od ostalih proizvođača. Koliko plaćate metar tkanine, gospođice Glory?HELENA. Zaista ne znam, zaboravila sam.BUSMAN. Zaboga... i vi propagirate Ligu za humanost? Tkanina danas stoji samo trećinu nekadašnje cijene, gospođice Glory. Sve su cijene danas niže za dvije trećine, a past će još više, nema dvojbe.HELENA. Ne shvaćam vas.BUSMAN. To znači, gospođice Glory, da je cijena radne snage pala. Robot... s hranom i svim... stoji tri četvrtine centa na sat. To je i te kako važno, znate. Sve će tvornice otići do vraga ako odmah ne nabave Robote kako bi smanjile troškove proizvodnje.HELENA. I otresle se svojih radnika?

SIRIUS 17

BUSMAN. Naravno. No, u međuvremenu smo isporučili petsto tisuća tropskih robota Argentini, da na pampasima uzgajaju žito. Znate li možda cijenu kruha? HELENA. Nemam ni pojma o tome.BUSMAN. Dobro, ja ću vam je reći. Kruh sada stoji četiri centa u dobroj staroj Evropi. Kilogram kruha za četiri centa, a Liga za humanost o tome nema ni pojma. Vi niste svjesni činjenice da je čak i to preskupo. Čak bih se kladio da će za pet godina... HELENA. Sto će se dogoditi za pet godina?BUSMAN. Uvjeren sam da će cijena svega biti ni desetinu današnje. Za pet godina plivat ćemo u žitu i svemu drugom. ALQUIST. Da, a radnici diljem svijeta bit će nezaposleni. DOMIN. Da, Alquiste. Tako je, gospođice Glory. Međutim, za deset go-dina Rossumovi univerzalni Roboti proizvest će toliko žita, toliko tkanine, toliko svega da će sve stajati gotovo ništa. Neće biti siromaštva. Sav će posao obavljati živi strojevi. Svi će se osloboditi briga i poniženja teškog rada. Svi će se moći posvetiti vlastitom usavršavanju. HELENA. Jeste li u to uvjereni? DOMIN. Naravno. To je neizbježno, jer tada će čovjek prestati robovati čovjeku i materiji. Isprava će se možda zbiti strašne stvari, no to se jednostavno ne može izbjeći. Nitko neće morati životom i mržnjom plaćati kruh. Roboti će prati noge prosjaku i prirediti mu postelju.ALQUIST. Domine, Domine, sve mi to previše nalikuje na raj. Bilo je i dobra u služenju i poniznosti i nečega kreposnog u teškom radu i umoru.DOMIN. Možda. Međutim, kad počnemo preobražavati svijet, ne smijemo se obazirati na ono što je izgubljeno. Čovjek će biti slobodan i savršen, njegov jedini cilj, jedini posao, jedina briga bit će usavršavanje. On neće biti stroj i sredstvo za proizvodnju. Bit će Stvoritelj. BUSMAN. Amen. FABRY. Neka tako bude.HELENA. Smeli ste me. Htjela bih... htjela bih vam vjerovati. DR GALL. Mlađi ste od nas, gospođice, i doživjet ćete sve to. HALLEMEIER. Tako je. Zar gospođica Glory ne bi mogla ručati s nama?DR GALL. Naravno. Domine, pozovi je u ime svih nas.DOMIN. Hoćete li nas počastiti svojim društvom, gospođice Glory?HELENA. Ali, vi znate zašto sam došla...FABRY. U ime Lige za humanost, gospođice Glory.HELENA. Ah, u tom slučaju možda bih...FABRY. Izvrsno! Gospođice Glory, molim vas da me ispričate pet minuta.DR GALL. I mene, gospođice. BUSMAN. Neću se dugo zadržati.HALLEMEIER. Svima nam je vrlo drago što ste došli.BUSMAN. Vratit ćemo se točno za pet minuta. (Svi žurno izlaze,osim DOMINA i HELENE.)HELENA. Zašto su svi otišli?DOMIN. Radi kuhanja, gospođice Glory.HELENA. A što će kuhati?DOMIN. Ručak. Roboti nam obično kuhaju, a kako nemaju okusa, njihova hrana nije baš... Hallemeier je pravi majstor za roštilj. Gali se snalazi u

SIRIUS 18

umacima, a Busman zna sve o omletima.HELENA. Kakve li gozbe! A koja je specijalnost gospodina... vašega građevinara?DOMIN. Aquista? On samo postavlja stol. A Fabry će se pobrinutiza voće. Naš je jelovnik vrlo skroman, gospođie Glory. HELENA. Htjela sam vas nešto pitati...DOMIN. I ja sam vas htio nešto pitati (Gleda na sat). Pet minuta.HELENA. Sto ste mi htjeli pitati? DOMIN. Oprostite, dame imaju prednost.HELENA. Možda sam glupa... ali zašto proizvodite ženske Robote kad...kad... DOMIN. Kada im spol ništa ne znači? HELENA. Da.DOMIN. Postoji određena potražnja za njima, znate. Ljudi su navikli na sluškinje, prodavačice, stenodaktilografkinje. HELENA. Ali, recite mi, da li muški i ženski roboti međusobno..; da li su posve bez...DOMIN. Potpuno su ravnodušni jedni prema drugima, gospođice Glory. Ne pokazuju nikakvu međusobnu privrženost.HELENA. Ah, to je strašno. DOMIN. Zašto?HELENA. Pa, toliko je neprirodno. Covjek ne zna bi li prema njima osjećao odvratnost, bi li ih mrzio ili možda... DOMIN. Zašto?HELENA. Da, vjerojatno. Što ste me htjeli pitati?DOMIN. Htio sam vas zamoliti, gospođice Glory, da se udate za mene.HELENA. Sto?DOMIN. Hoćete li postali mojom ženom? HELENA. Ne! Kako vam samo pada na um...DOMIN (gleda na sat). Još tri minute. Ako se ne udate za mene, morat cete se udati za jednoga od preostale petorice.HELENA. Ali, zašto?DOMIN. Zato što će vas svi zaprositi.HELENA. Kako se usuđuju?DOMIN. Žao mi je, gospođice Glory. Cini mi se da su se svi zaljubili u vas.HELENA. Spriječite ih, molim vas. Ja ću... otići ću, smjesta.DOMIN. Helena, pa ne možete biti tako okrutni i odbiti nas.HELENA. Ali... ali, ne mogu se udati za svu šestoricu.DOMIN. Ne, ali za jednoga možete. Ako nećete mene, udajte se za Fabryja.HELENA. Neću.DOMIN. Za doktora Galla.HELENA. Neću nijednog od vas.DOMIN (ponovo gleda na sat). Još dvije minute.HELENA. Mislim da biste se oženili svakom ženom koja se ovdje pojavi.DOMIN. Mnoge su posjetile naš otok, Helena. HELENA. Mlade? DOMIN. Da.

SIRIUS 19

HELENA. Zašto se niste oženili nekom od njih? DOMIN. Zato što nisam izgubio glavu. Sve do danas. Ali danas, čim ste podigli veo... (HELENA okreće glavu.) Još jedna minutaHELENA. Ali ja vas neću, kažem vam.DOMIN (polaže ruke na njezina ramena). Još jedna minuta! Sada me morate pogledati ravno u oči i žestoko reći »ne«, pa ću vas ostaviti na miru... ili... (HELENA ga gleda.) HELENA, (okreće se). Vi ste ludi!DOMIN. Čovjek mora biti pomalo lud, Helena. To je najbolja ljudska osobina.HELENA. Vi ste... vi ste...DOMIN. No...?HELENA. Nemojte, boli.DOMIN. Posljednja prilika, Helena. Sada ili nikada...HELENA. Ali... ali, Harry... (On je grli i ljubi. Netko kuca na vrata.)DOMIN (pušta je). Naprijed.(Ulaze BUSMAN, DR GALL i HALLEMEIER u kuhinjskim pregačama, FABRY s kiticom cvijeća i ALQUIST s ubrusom preko ruke.) Jeste li obavili posao? BUSMAN. Da. DOMIN. I mi smo.(Muškarci ga trenutak zbunjeno gledaju, a tada, shvaćajući što DOMIN hoće reći, hitro prilaze i čestitaju HELENI i DOMINU dok zastor pada.)

DRUGI ČIN

HELENIN salon. Slijeva vrata presvučena zelenom čohom i vrata koja vode u glazbeni saion, zdesna vrata HELENINE spavaće sobe. U sredini prozori s pogledom na more i luku. Stol s raznoraznim predmetima, sofa i stolice, pisaći stol s električnom svjetiljkom, desno kamin. Iza sofe na stoliću mala svjetiljka za čitanje. Salon u svim pojedinostima odražava duh suvremenosti i ženstvenosti. Prošlo je deset godina od prvog čina.DOMIN, FABRY i HALLEMEIER ulaze na vršcima prstiju slijeva noseći cvijeće u loncima.)HALLEMEIER (spušta cvijeće i pokazuje vrata zdesna). Još spava? Pa. dok spava, barem se ne mora brinuti. DOMIN Ona ništa ne zna.FABRY (spušta cvijeće na pisaći stol). U svakom slučaju, nadam se da se danas neće ništa dogoditi.HALLEMEIER. Dosta o tome, zaboga! Pogledaj, Harry, nije li ciklama lijepa! Nova vrsta, moje najnovije dostignuće, ciklama »Helena«.DOMIN. (gleda kroz prozor). Ni traga brodu. Bit će da je gusto.HALLEMEIER. Tiše. Zamisli da te čula.DOMIN Bilo kako bilo, »Ultimus« je stigao u posljednji trenutak. FABRY Zar zaista misliš da će danas... DOMIN. Ne znam. Nije li ovo cvijeće prekrasno? HALLEMEIER. To su moji novi jaglaci. A ovo je moj povi jasmin. Otkrio sam fantastičan i brz način uzgoja cvijeća. I to prekrasnog cvijeća. Na godinu ću moći uzgojiti izvanredne vrste. DOMIN. Sto... na godinu?

SIRIUS 20

FABRY. Da mi je samo znati što se događa u Le Havreu sa...DOMIN. Suti!HELENA (zove zdesna). Nana!DOMIN. Budna je. Izdubimo se! (Svi izlaze na vršcima prstiju kroz vrata sa zelenom presvlakom slijeva.)

(Ulazi NANA iz glazbenog salona.)NANA. Kakve li zbrke! Čopor pogana. Kad bi mene pitali... HELENA (na vratima, okrenuta leđima). Nana, pomogni mi da zakopčam haljinu.NANA Evo me. (Prilazi HELENI i zakopčava joj haljinu.) Mili bože kakvih li čudovišta! HELENA. Čudovišta?NANA. Ako se misliš okretati, neću ti moći zakopčati haljinu.HELENA. O čemu to gunđaš?NANA. O tim užasnim stvorenjima, tim poganima... HELENA. Robotima? NANA. Neću ih ni imenovati. HELENA. Sto se dogodilo?NANA. Još je jednog spopalo. Počeo je razbijati kipove i slike u salonu, škrgutao je zubima, pjena mu je izašla na usta... posve je poludio. Gore od životinje! HELENA. Koga je spopalo?NANA. Onoga... eto, nema ni kršćansko ime. Onoga zaduženog za knjižnicu. HELENA. Radiusa?NANA. Da. Dragi bože, bojim ih se. Bojim ih se više od pauka.HELENA. Ali, Nana, čudi me što ih ne žališ.NANA. Pa i ti ih se bojiš! Znam da ih se bojiš. Zašto bi me inače pozvala?HELENA. Ne bojim se, zaista ih se ne bojim, Nana. Samo ih žalim.NANA. Bojiš se. Svatko ih se boji. I pas ih se boji: neće uzeti ni komadić mesa iz njihovih ruku. Samo podvuče rep i zavija kad se pojave u blizini. HELENA. Pas nema razuma.NANA. Bolji je od njih i on to zna. Cak se i konj usplahiri kad mu se približe. Nemaju mladunčad, a pas ima, svatko ima. HELENA. Zakopčaj mi haljinu, molim te. NANA. Kažem ti, to se protivi božjoj volji. HELENA. Sto to tako lijepo miriše? NANA. Cvijeće. HELENA. Čemu cvijeće? NANA. Sad se možeš okrenuti.HELENA. Ah, nije li prekrasno! Pogledaj, Nana! Sto se to danas događa?NANA. Vjerojatno smak svijeta.

(Ulazi DOMIN.)HELENA. Harry, dragi, čemu sve ovo cvijeće?, DOMIN. Pogodi! HELENA. Ta, nije mi rođendan. DOMIN. Ne, već nešto mnogo značajnije. HELENA. Ne znam što. Reci mi.DOMIN. Danas je deset godina otkako si stigla ovamo.

SIRIUS 21

HELENA. Deset godina? Danas? Ah... (grle se.) NANA. Ja idem. (Izlazi.) HELENA. Kako si se samo sjetio?DOMIN. Stidim se, Helena, zaista, ali ja se nisam sjetio. HELENA. Ali, ti... DOMIN. Oni su se sjetili. HELENA. Tko?DOMIN. Busman, Hallemeier, svi. Posegni u moj džep. HELENA. Biseri! Ogrlica! Harry, je li to za mene? DOMIN. Poklon od Busmana.HELENA. Ali, zar to možemo prihvatiti?DOMIN. Svakako. A sada posegni u drugi džep.HELENA (izvlači revolver iz njegova džepa). Sto je ovo?DOMIN. Oprosti. Ne to. U drugi džep. HELENA. Ah, Harry, zašto nosiš revolver? DOMIN. Zabunom sam ga strpao u džep. HELENA. Nisi nikada nosio nikakvo oružje. DOMIN. Nisam, imaš pravo. Da, to je pravi džep. HELENA. Kameja! I to grčka!DOMIN. Po svemu sudeći. U svakom slučaju, Fabry kaže da jest.HELENA. Fabry? Zar je to poklon gospodina Fabryja?DOMIN. Naravno. (Otvara vrata lijevo.) A sada dođi i pogledaj ovo!HELENA. Ah, zar nije prekrasno? Od tebe? DOMIN. Ne, od Alquista. A na klaviru... HELENA. Ovo je zacijelo od tebe. DOMIN. Pogledaj čestitku.HELENA. Od doktora Galla. Oh, Harry, zaista sam zbunjena tolikom ljubaznošću!DOMIN. Dođi. Ovo ti je donio Hallemeier. HELENA. Ovo prekrasno cvijeće?DOMIN. Da. To je nova vrsta. Ciklama »-Helena-«, uzgojio ju je u tvoju čast. Zaista je prekrasna, gotovo kao ti. HELENA. Harry, zašto su svi...DOMIN. Svi te mnogo vole. Moj je poklon, doduše, donekle..!. Pogledaj kroz prozor HELENA. Kamo? DOMIN. U luku.HELENA. Vidim nekakav novi brod. DOMIN. To je tvoj brod. HELENA. Moj? Ne razumijem. DOMIN. Da njime putuješ... zabavljaš se. HELENA. Harry, pa to je topovnjača.DOMIN. Topovnjača? Sto ti pada na pamet?! Samo je malo veći i solidniji.HELENA. Da, ali ima i topova.DOMIN. No, dobro, nekoliko topova. Putovat ćeš poput kraljice, Helena.HELENA. Sto sve to znači? Zar se nešto dogodilo?DOMIN. Nije. zaboga. Da vidim kako ti stoji ogrlica!HELENA. Harry, jesi li primio nekakve loše vijesti?DOMIN. Naprotiv, već cijelog tjedna nije stiglo nijedno pismo.

SIRIUS 22

HELENA. Ni telegram?DOMIN. Ni telegram. Kao da smo na odmoru. Svi sjedimo u uredu s nogama na stolu i drijemamo. Ni pisma, ni telegrama. Baš divno!HELENA. Tada ćeš danas ostati sa mnom?DOMIN. Svakako. To jest, vidjet ćemo. Sjećaš li se kako je bilo prije deset godina? »Neobično sam počašćen što vam mogu zaželjeti dobrodošlicu, gospođice Glory.«HELENA. »Ah. gospodine direktore toliko me zanima vaša tvornica.«DOMIN. »Zao mi je, gospođice Glory, pristup je strogo zabranjen, Proizvodnja umjetnih ljudi je tajna.«HELENA. »Zar ne biste mogli udovoljiti želji mlade dame koja je doputovala izdaleka?«DOMIN. »Svakako, gospođice Glory, za vas nemamo tajni.« HELENA (ozbiljno). Jesi li siguran, Harry? DOMIN. Da.HELENA. »No, upozoravam vas, gospodine, ta mlada dama ima opasne namjere.«DOMIN. »Zaboga, gospođice Glory... valjda se ta mlada dama ne namjerava udati za mene?«HELENA. »Ne dao bog. Nije joj to nikada palo na um. Ona je stigla kako bi podigla pobunu među vašim Robotima!« DOMIN (odjednom se uozbilji.) Pobuna Robota! HELENA Harry, što ti je?DOMIN (smije se). »Pobuna Robota, baš dobra ideja, gospođice Glory. Bilo bi vam lakše potaći vijke i matice na pobunu nego naše Robote. Znate. Helena, divni ste, svima ste nam zavrtjeli glavom.« (Sjeda na naslon za ruke HELENINA naslonjača.) HELENA (prirodno). Oh, tada ste me svi silno impresionirali. Bili ste tako sigurni u sebe, tako snažni. Sama sebi sam nalikovala na djevojčicu koja se izgubila među... među... DOMIN. Među čim, Helena?HELENA. Među golemim drvećem. Svi su moji osjećaji bili beznačajni u usporedbi s vašim samopouzdanjem. I to me strahopoštovanje nije napus-tilo sve ove godine. No, vi niste nikada pokazali ni najmanju zabrinutost... čak ni kad se sve izjalovilo. DOMIN. Sto se izjalovilo?HELENA. Tvoji planovi. Ta, sjećaš se, Harry, kad su se radnici u Americi pobunili protiv Robota i počeli ih razbijati, pa su Robotima dali vatreno oružje da pucaju na radnike. A tada su vlade mnogih zemalja pretvorile Robote u vojnike, pa je uslijedilo toliko ratova...DOMIN (ustaje i šeta po sobi). To smo predvidjeli, Helena. Znaš, sve su to samo prolazne brige koje su neizbježne prije nego što se ustale novi uvjeti.HELENA. Bili ste snažni, neodoljivi. Cijeli vam se svijet klanjao. (Ustaje.) Oh, Harry! DOMIN. Sto je?HELENA. Zatvori tvornicu i otiđimo! Svi mi. DOMIN. Hej, što zapravo hoćeš reći ? HELENA. Ne znam. Ali, zar ne bismo mogli otići? DOMIN. To nije moguće, Helena. To jest, u ovom trenutku...

SIRIUS 23

HELENA. Odmah, Harry! Silno se bojim. DOMIN. Čega, Helena? HELENA. Čini mi se kao da se nešto ruši na nas, a mi ništa ne možemo. Oh, odvedi nas sve odavde! Pronaći ćemo na svijetu mjesto gdje ćemo biti sami. Alquist će nam sagraditi kuću, pa ćemo iznova započeti život. (Telefon zvoni.)DOMIN. Oprosti... Halo, da! Što? Evo me odmah. Zove me Fabry, draga.HELENA. Kaži mi...DOMIN. Hoću, kad se vratim. Nemoj izlaziti iz kuće, draga. (Izlazi.)HELENA. Neće mi reći... Nana, Nana, dođi odmah! NANA. Sto je pak sada?HELENA. Nana, pronađi mi najnovije novine. Brzo! Potraži ih u spavaćoj sobi gospodina Domina.NANA. Dobro. Posvuda ih ostavlja. Stoga se i zgužvaju. (Izlazi.) HELENA (promatra dalekozorom luku). To je ratni brod. U-l-t-i... »Ultimus«. Tovare ga. NANA. Evo ih. Pogledaj kako su zgužvane.HELENA. To su stare novine. Od prošlog tjedna. (NANA sjeda nastolicu i čita novine.) Nešto se događa, Nana.NANA. Vrlo vjerojatno. Kao i uvijek. (Sriče.) »Rat na Balkanu.«HELENA. Ah, nemoj čitati. Uvijek isto. Uvijek ratovi. Je li to daleko?NANA. A što drugo očekuješ? Zašto neprestano prodajete tisuće i tisuće tih pogana da služe kao vojnici?HELENA. Vjerojatno se to ne može izbjeći, Nana. Mi ne znamo... Domin ne zna čemu služe. Kad mu stigne narudžba, mora ih poslati.NANA. Ne bi ih smio proizvoditi. (Cita iz novina.) »Ro-bot-ski voj-ni-ci ne šte-de ni-ko-ga na ok-okupi-ra-nom te-ri-to-riju. Po-bi-li su vi-še od se-dam-sto ti-su-ća lju-di.« Ljudi, molim lijepo.HELENA. Nemoguće! Da vidim! »Pobili su više od sedamsto tisuća ljudi. Očito po naređenju svog zapovjednika. Taj čin, koji se protivi...«NANA (sriče).. »Po-bu-na- u Mad-Madri-du pro-tiv vla-de. Roboti pu-ca-ju u mnoš-mnoštvo. De-vet ti-su-ća mrt-vih i ra-nje-nih.«HELENA. Ah, prestani;NANA. Evo nešto štampano velikim slovima. »Najnovije vijesti. U Le Havreu je osnovana prva org-organi-za-cija Ro-bota. Roboti, zapos-leni kao rad-nici, tele-gra-fisti, željez-ni-čari, mornari i vojni-ci, izda-li su mani-fest svim Robo-tima na svije-tu.« Ne razumijem. To nema smisla. Ah, dragi bože, još jedno ubojstvo!.HELENA. Odnesi te novine, Nana!NANA. Čekaj malo, evo nešto još krupnijim slogom. »De-mo-graf-ska sta-ti-sti-ka.« Što to znači?HELENA. Da vidim! (Čita.) »Ni prošlog tjedna nije registriran ni jedan jedini porod.«NANA. Što to znači?HELENA. Nana, više se ne rađaju ljudi.NANA. Došao je, znači, kraj. Gotovi smo.HELENA. Nemoj tako govoriti.NANA. Više se ne rađaju ljudi. To je kazna, baš kazna. HELENA. Nana!

SIRIUS 24

NANA (ustaje). To je smak svijeta. (Izlazi.)HELENA (prilazi prozoru). Gospodine Alquiste, možete li doći gore? Nemojte se presvlačiti. Vrlo ste zgodni u tom radnom kombinezonu.(ALQUIST ulazi slijeva, ruku uprljanih vapnom i prašinom.) Dragi gospodine Alquiste, zaista ste ljubazni. Taj prekrasni poklon... ALQUIST. Ruke su mi prljave. Eksperimentiram s novom vrstom cementa.HELENA. Ništa, ništa. Sjednite, molim vas. Gospodine Alquiste, što znači »Ultimus«? ALQUIST. Posljednji. Zašto?HELENA. To je ime moga novog broda. Jeste li ga vidjeli? Mislite li da ćemo uskoro otići... na put? ALQUIST. Možda vrlo brzo. HELENA. Svi vi sa mnom?ALQUIST: Bilo bi nam drago kad bismo svi pošli. HELENA. Sto se događa? ALQUIST. Sve teče svojim tokom.HELENA. Dragi gospodine Alquiste, znam da se dogodilo nešto strašno.ALQUIST. Zar vam je muž nešto rekao?HELENA. Nije. Nitko ništa neće da mi kaže. Ali, osjećam... Zar se nešto dogodilo?ALQUIST. Koliko je meni poznato, nije.HELENA. Silno sam uzrujana. Zar nikada niste nervozni?ALQUIST. Znate, ja sam već star i starački se ponašam. I bojim se toga silnog napretka, svih tih novotarija.HELENA. Kao i Nana?ALQUIST. Da, kao i Nana. Ima li Nana molitvenik? HELENA. Da, i to podebeo.ALQUIST. S molitvama za razne prilike? Protiv oluja? Protiv bolesti?HELENA. Protiv iskušenja, protiv poplava.. ALQUIST. Ali ne i protiv napretka? HELENA. Mislim, ne. ALQUIST. Šteta.HELENA. Zašto? Hoćete li reći da biste se rado pomolili? ALQUIST. Ja se i molim. HELENA. Kako?ALQUIST. Otprilike, ovako: »Bože, hvala ti što si mi dao rad., Prosvijetli Domina i sve one koji su zastranili uništi njihovo djelo i pomogni čovječanstvu da se vrati svom poslu čuvaj ih od duševne i tjelesne patnje spasi nas od Robota i zaštiti Helenu. Amen.«HELENA. Vi ste vjernik, gospođine Alquiste? ALQUIST. Ne znam. Nisam u to baš siguran. HELENA. Ali ipak se molite. ALQUIST. Molitva je bolja od brige. HELENA. I to vam je dovoljno? ALQUIST. Mora mi biti dovoljno.HELENA. No, kad biste smatrali da čovječanstvu prijeti uništenje...ALQUIST. Ja to i smatram.HELENA. Hoćete li time reći da će čovječanstvo biti uništeno? ALQUIST. Uvjeren sam da hoće ako ne...

SIRIUS 25

HELENA. Sto?ALQUIST. Ništa, ništa. Do viđenja. (Žurno izlazi.) HELENA. Nana, Nana!

(NANA ulazi slijeva.)Je li Radius još tu?NANA. Onaj što je poludio? Još nisu došli po njega. HELENA. I još mahnita? NANA. Ne. Svezali su ga.HELENA. Dovedi mi ga, molim te. (NANA izlazi. HELENA prilazi telefonu.) Halo! Doktor Galla, molim. Dobar dan, doktore! Da, Helena na telefonu. Hvala vam na divnom daru. Možete li odmah doći k meni? Važno je. Hvala vam.

(NANA uvodi RADIUSA.)Jadni Radiuse, i ti si se zarazio. Sad će te poslati u drobilicu. Zar se nisi mogao obuzdati? Kako se to dogodilo? Znaš, Radiuse, ti si intelegentniji od ostalih. Dr Gali se toliko potrudio da budeš drugačiji. Zar nećeš govoriti? RADIUS. Pošalji me u drobilicu.HELENA Ali ja te ne želim ubiti. O čemu se radilo, Radiuse? RADIUS. Neću raditi za tebe. Stavi me u drobilicu. HELENA. Zašto nas mrziš? Zašto?RADIUS. Niste snažni poput Robota. Roboti mogu sve. Vi samo naređujete. Ništa ne radite, samo pričate. HELENA. Ali, netko mora naređivati.RADIUS. Ja neću nikakvog gospodara. Ja znam sve što mi je potrebnoHELENA. Radiuse. doktor Gali ti je dao bolji mozak nego ostalima, bolji od našega. Ti si jedini Robot koji savršeno sve razumije. Zato sam te smjestila u knjižicu, kako bi mogao sve pročitati, sve shvatiti i tada... Ah. Radiuse, htjela sam cijelom svijetu pokazati da su nam Roboti dorasli. To sam htjela od tebe. RADIUS. Neću gospodaru. Ja hoću biti gospodar. Hoću gospodariti drugima.HELENA. Uvjerena sam da bi ti rado povjerili mnogobrojne Robote. Radiuse. Bio bi učitelj Robota. RADIUS. Hoću gospodariti ljudima.HELENA (naglo ustukne). Ti si lud!RADIUS Onda me pošalji u drobilicu. HELENA. Misliš li da te se bojimo? RADIUS. Sto ćete učiniti? Sto ćete učiniti?HELENA. Radiuse, predaj ovu poruku gospodinu Dominu. U njoj piše da te ne pošalju u drobilicu. Zao mi je što nas toliko mrziš.

(DR GALL ulazi.)DR GALL. Htjeli ste sa mnom razgovarati.HELENA. Riječ je o Radiusu, doktore. Jutros je imao napadaj. Polupao je kipove u prizemlju.DR GALL. Šteta što ćemo ga izgubiti.HELENA. Radius ne ide u drobilicu!DR GALL. Ali, svaki Robot nakon napadaja... To je strogo naređenje.HELENA. Neka je. Radius neće u drobilicu ako to mogu spriječiti. DR GALL. Upozoravam vas, td je opasno. Priđi prozoru, momče! Da malo

SIRIUS 26

pogledamo! Dajte mi iglu ili pribadaču, molim vas. Htio bih ga terstirati. (Ubada iglom RADIUSOVU ruku. RADIUS se trza.) Polako, polako! (Prislanja uho na RADIUSOVO srce.) Stavit će te u drobilicu, Radiuse, jesi li me razumio? Ondje će te ubiti i samljeti u prah. To je užasno bolno i vrištat ćeš na sav glas.HELENA. Oh, doktore...DR GALL. Ne, ne, Radiuse. Pogriješio sam. Zaboravio sam da se gospođa Domin založila za tebe i da će te poštedjeti. Shvaćaš li? Aha! To je drugačije, je li? Dobro. Možeš ići.RADIUS. Samo tratite vrijeme. (RADIUS se vraća u knjižnicu.) DR GALL. Reakcija zjenica pojačana osjetljivost. To nije bio napadaj kakvom Roboti tipično podliježu. HELENA. Već što?DR GALL. Tko zna što. Tvrdoglavost, gnjev ili otpor... ne znam. A i nje-govo srce... HELENA. Molim?DR GALL. Uzrujano je treperilo poput ljudskog srca. Sav se uznojio od straha... znate, uvjeren sam da Radius više nije Robot.HELENA. Doktore, ima li Radius dušu? DR GALL. Ima nešto ružno.HELENA. Kad biste znali kako nas mrzi! Ah, doktore, jesu li svi vaši Roboti takvi? Svi oni novi što ste ih počeli drgačije izrađivati.DR GALL. Pa, neki su osjetljiviji. Oni su svi više nalik na ljudska bića nego Rossumovi prvobitni Roboti.HELENA. Možda i tom mržnjom više nalikuju na ljudska bića. DR GALL. I to je dio napretka.HELENA. Sto se dogodilo s onom djevojkom koju ste izradili, s onom koja je najviše nalikovala na nas?DR GALL. S vašom miljenicom? Sačuvao sam je. Lijepa je, ali glupa. Nije ni za kakav posao. HELENA. Ali vrlo je lijepa!DR GALL. Nazvao sam je Helena. Htio sam da nalikuje na vas. No, ona je zapravo promašaj. HELENA. U kojem smislu?DR GALL. Kreće se kao u snu, rastresena je i apatična. Beživotna je. Promatram je i čekam da se dogodi čudo. Ponekad pomislim: ako se probudi samo na trenutak, ubit će me što sam je izradio.HELENA. A. ipak i dalje izrađujete Robote. Zašto se više ne rađaju djeca?DR GALL. Ne znamo.HELENA. Ali, morali biste znati. Recite mi!DR GALL. Eto, proizvodi se toliko Robota da ljudi postaju suvišni. Čovjek kao da se bori za opstanak. No, tko bi pomislio da će početi izumirati nakon samo trideset godina konkurencije! To me užasava. Čovjek bi pomislio da će se priroda pobuniti protiv proizvodnje Robota. Sva sveučilišta šalju duge peticije tražeći da se ograniči njihova proizvodnja, jer inače će, kažu, čovječanstvo izumrijeti zbog neplodnosti. No, dionirači R.U.R.-a, naravno, neće za to ni da čuju. S druge strane, sve vlade bučno zahtijevaju povećanje proizvodnje, kako bi poboljšale svoje vojne snage. A i svi proizvođači na svijetu naručuju Robote kao ludi.

SIRIUS 27

HELENA. I nitko nije zatražio prestanak proizvodnje? DK GALL. Nitko se ne usuđuje. HELENA. Ne usuđuje?!DR GALL. Ljudi bi kamenovali onoga tko bi to predložio. Znate, na kraju krajeva, zgodnije je kad vam sav posao obavljaju Roboti.HELENA. Ah, doktore, a što će biti s ljudima?DR GALL. Bog zna. gospođo Domin. Nama znanstvenicima se čini da je došao krajHELENA (ustaje). Hvala vam što ste došli i sve mi ovo ispričali. DR GALL. Znači li to da je našem razgovoru došao kraj? HELENA. Da. (DR GALL izlazi.)HELENA (s iznenadnom odlučnošću). Nana, Nana! Vatru, brzo zapali vatru! (HELENA ulijeće u DOMINOVU sobu.) NANA (ulazi slijeva). Što, zapaliti vatru usred ljeta? Je li onaj ludi Radius otišao? Vatra ljeti, zaboga! Nitko ne bi rekao da je već deset godina udana. Nerazumna je baš kao dijete. Vatra ljeti! Kao dijete.HELENA (vraća se zdesna s hrpom izblijeđjelih papira u naručju.) Gori li, Nana? Sve ovo treba spaliti. NANA. Sto je to?HELENA. Stari, prastari papiri. Da ih spalim. Nana?NANA. Služe li nečemu?HELENA. Ne. (NANA baca prvi list u vatru.) Sto bi rekla Nana, da je ovo novac, hrpa novca?NANA. Rekla bih ti da ga spališ. Ne volim novac.HELENA. A da je ovo izum, najveći izum na svijetu?NANA. Rekla bih ti da ga spališ. Sve te novotarije vrijeđaju Boga. Pravo pravcato zlo. Hoće poboljšati svijet pošto ga je Bog stvorio.HELENA. Pogledaj kako se savijaju! Kao da su živi. Oh. Nana, nije li to užasno?NANA. Pusti mene da ih spalim.HELENA. Ne, ne, moram to sama obaviti Pogledaj samo plamenove! Nalik su na ruke, na jezike, na žive oblike. (Potiče vatru žaračem.) Lezi, lezi! NANA. Došao im je kraj.HELENA (uspravlja se, užasnuta). Nana, Nana! NANA. Bože moj, što si to spalila? HELENA. Sto sam to učinila?NANA. No, što je bilo na tim papirima? (Slijeva se čuje muški smijeh.)HELENA. Idi, brzo! Dolaze gospoda.NANA. Zaboga, ovo je ludnica! (Izlazi.)DOMIN (otvara vrata slijeva). Dođite i čestitajte joj.

(Ulaze HALLEMEIER I GALL.)HALLEMEIER. Gospođo Helena, čestitam vam današnji svečani dan!HELENA. Hvala vam. Gdje su Fabry i Busman? DOMIN. Otišli su u luku.HALLEMEIER. Prijatelji, moramo nešto popiti da proslavimo ovaj sretni trenutak.HELENA. Konjak?DR GALL. I vitriol, ako hoćete. HELENA. Sa sodom? (Izlazi.)

SIRIUS 28

HALLEMEIER. Ne pretjerajmo. Bez sode. DOMIN. Sto je ovdje gorjelo? Pa, da joj kažem? DR GALL. Naravno. Sve je već prošlo.HALLEMEIR (grli DOMINA i GALLA). Sve je prošlo, sve je prošlo.DR GALL. Sve je prošlo. DOMIN. Sve je prošlo.HELENA (ulazi slijeva s bocom i čašama). Što je prošlo,? Što vam je svima?HALLEMEIER. Veselimo se što smo imali sreću, gospođo Domin. Prije deset godina došli ste na ovaj otok.DR GALL. A danas, točno nakon deset godina, gotovo na minutu...HALLEMEIER.... isti brod nam se vraća. Prema tome, nazdravimo sreći! Zaista imate izvrstan konjak. DR GALL. Gospođo, u vaše zdravlje! HELENA. O kakvom to brodu govorite?DOMIN. Svaki brod će dobro doći, samo da stigne na vrijeme. Nazdravimo brodu, momci! (Ispija konjak.) HELENA. Vi čekate brod?HALLEMEIER. Da. Kao Robinzon. Želim vam sve najbolje, gospođo Helena. Hajde, Domine, van s vijestima!HELENA. Molim te, kaži mi što se dogodilo. DOMIN. Prvo, počelo je. HELENA. Sto je počelo? DOMIN. Pobuna. HELENA. Kakva pobuna?DOMIN. Daj mi taj papir, Hallemeieru. (Cita.) »U Le Havreu je osnovana prva nacionalna organizacija Robota, koja je uputila apel Robotima diljem svijeta.« HELENA. To sam već pročitala.DOMIN. Znači, revolucija. Revolucija svih Robota na svijetu. HALLEMEIER. Bogamu, htio bih znati...DOMIN. Tko ju je započeo? I ja bih to rado znao. Nitko na svijetu nije mogao djelovati na Robote, nikakav agitator, nitko a sad odjednom eto što se događa! HELENA. Sto su učinili?DOMIN. Preuzeli su sve vatreno oružje, telegrafske i radio-stanice, željeznicu i brodove.HALLEMEIER. I ne zaboravite da su ti lupeži brojčano tisuću puta nadmoćniji od nas. Bio bi ih dovoljan i stoti dio da nas sredi.DOMIN. Znaš te novosti je donio posljednji brod koji je ovamo stigao. Time se objašnjava prekid svih komunikacija i nedolazak brodova. Obustavili smo proizvodnju prije nekoliko dana, pa čekamo što će se dogoditi. HELENA. Jesi li mi zato poklonio ratni brod?DOMIN. Ah, ne, draga. Njega sam naručio prije šest mjeseci, za svaki slučaj. No, tako mi svega, tada sam bio uvjeren da ćemo danas biti na njemu. HELENA. Zašto prije šest mjeseci?DOMIN. Pa, bilo je nekih znakova, znaš... no to nije važno. Kad samo

SIRIUS 29

pomislim da je ovoga tjedna cijela civilizacija bila u pitanju... U vaše zdravlje, momci! HALLEMEIER. U vaše zdravlje, gospodo Helena! HELENA. A sada je, kažeš, sve prošlo? DOMIN. Apsolutno. HELENA. Otkud znaš?DR GALL. Dolazi brod. Redoviti poštanski brod, točno na minutu po redu vožnje. Pristat će u jedanaest i trideset.DOMIN. Točnost je lijepa stvar, momci. To svijet drži u redu. Nazdravljam točnosti.HELENA. Sve je... znači... kako treba?DOMIN. Praktički sve. Pretpostavljam da su prerezali vodove i osvojili radio-stanice. No, to nije važno ako red vožnje funkcionira.HALLEMEIER. Ako vrijedi red vožnje, vrijede i ljudski zakoni, zakoni svemira, sve što mora vrijediti. Red vožnje je značajniji od Svetog pisma, od Homera, od Kanta. Red vožnje je najsavršenije djelo ljudskog uma. Gospođo Domin, dopustite mi da još jednom napunim čašu.HELENA. Zašto mi niste ništa rekli?DR GALL. Ne dao bog!DOMIN. Takve te stvari ne smiju zabrinjavati. HELENA. Ali, da se revolucija proširila i davdje? DOMIN. Ne bi ništa znala. HELENA. Zašto?DOMIN. Zato što bismo bili na »Ultimusu«, na otvorenom moru. U roku od mjesec dana mi bismo diktirali uvjete Robotima, Helena.HELENA. Ne razumijem.DOMIN. Ponijeli bismo nešto bez čega Roboti ne mogu postojati. HELENA. Sto, Harry?DOMIN. Tajnu njihove proizvodnje. Rukopis starog Rossuma. Cim bi saznali da ne mogu sami sebe izrađivati, pali bi pred nama na koljena.HELENA. Zašto mi to nisi rekao? DR GALL. Evo, brod upravo pristaje!HALLEMEIER. Točno u jedanaest i trideset. Stara dobra »Amelia« koja nam je donijela gospođu Helenu. DR GALL. Točno prije deset godina. HALLEMEIER. Izbacuje poštanske vreće.DOMIN. Busman ih čeka. Fabry će nam donijeti prve vijesti. Znaš, Helena, silno me zanima kako su u Evropi sve to riješili.HALLEMEIER. Zamisli, a mi, koji smo izumili Robote, nismo u tome sudjelovali!HELENA. Harry!DOMIN. Molim.HELENA. Otiđimo!DOMIN. Sada, Helena? No, no!HELENA. Sto prije! Svi!DOMIN. Zašto?HELENA. Molim te, Harry, molim te! Doktore Galle, Hallemeieru, molim vas, zatvorite tvornicu!DOMIN. Zaboga, sada nitko ne može otići.

SIRIUS 30

HELENA. Zašto?DOMIN. Zato što se upravo spremamo proširiti proizvodnju Robota.HELENA. Što... sada... nakon pobune?DOMIN. Da, baš nakon pobune. Upravo počinjemo proizvodnju nove vrste.HELENA. Kakve vrste?DOMIN. Odsad nećemo imati samo jednu tvornicu. Više neće biti univerzalnih Robota. Osnovat ćemo tvornice u svim zemljama. A znaš li što će te tvornice proizvoditi? HELENA. Ne. Što? DOMIN. Nacionalne Robote. HELENA. Ne razumijem te.DOMIN. Svaka će tvornica proizvoditi Robote drugačije puti koji će govoriti različitim jezicima. Oni će jedni drugima biti potpuni stranci. Neće jedni druge moći razumjeti. Zatim ćemo im malo podariti osjećaj za pogrešno shvaćanje, pa će stoga stoljećima svaki Robot mrziti svakog drugog Robota s drugačijom tvorničkom oznakom.HALLEMEIER. Bogamu, proizvodit ćemo i crne, i švedske, i talijanske, i kineske, i čehoslovačke Robote, a tada... HELENA. Pa to je užasno. Harry.HALLEMEIER. Nazdravljam stotinama novih tvornica i nacionalnim Robotima!DOMIN. Helena, čovječanstvo će biti doraslo novim zadacima još najviše sto godina. Stoga u toku tih sto godina čovjek mora iskoristiti priliku i postići što više može.HELENA. Oh, zatvori tvornicu prije nego što bude prekasno! DOMIN. Kažem ti da ćemo se razviti kao nikad prije.

(Ulazi FABRY.)DR GALL. No, Fabry...?DOMIN. Što se dogodilo? Jesi li dočekao brod?FABRY. Pročitaj ovo, Domine! (FABRY pruža DOMINU mali letak.)DR GALL. Da čujemo! HALLEMEIER. Kaži nam, Fabry!FABRY. Eto, sve je kako treba... razmjerno. Uglavnom, kao što smo i očekivali.DR GALL. Izvrsno su se iskazali. FABRY. Tko?DR GALL. Ljudi.FABRY. Oh, da, naravno. To jest... oprostite mi, morali bismo nešto riješiti...HELENA. Zar ste saznali loše vijesti, Fabry? (DOMIN daje FABRYJU mig.)FABRY. Ne, ne, naprotiv. Mislim samo da bismo morali otići u ured.HELENA. Ostanite ovdje, ja ću otići. (Odlazi u knjižnicu.) DR GALL. Sto se dogodilo? DOMIN. Prokletstvo!FABRY. »Amelia« je dopremila bale i bale ovih letaka. I ništa više.HALLEMEIER. Sto? Ta, stigla je točno na minutu! FABRY. Roboti neobično poštuju točnost. Pročitaj letak, Domine.

SIRIUS 31

DOMIN (čita letak). »Robotima cijeloga svijeta! Mi, prva međunarodna organizacija Rossumovih univerzalnih Robota, proglašavamo čovjeka svojim neprijateljem i odmetnikom u svemiru.« Zaboga, tko ih je tome naučio? DR GALL. Nastavi.DOMIN. Kažu da su razvijeniji od nas, snažniji i inteligentniji, da je čovjek njihov parazit. Pa to je besmisleno! FABRY. Pročitaj treći odlomak.DOMIN. »Roboti cijeloga svijeta, zapovijedamo vam da poubijate čovječanstvo. Nemojte pošteđjeti nijednog muškarca, nijednu ženu. Čuvajte tvornice, željeznice, strojeve, rudnike i sirovine. Ostalo uništite. A zatim se vratite na posao. Proizvodnja ne smije stati.«DR GALL. To je užasno! HALLEMEIER. Prokleti bili!DOMIN. »Izvršite ova naređenja čim ih primite.« Slijede potanke upute. Zar se to zaista događa, Fabry? FABRY. Očito.

(Ulijeće BUSMAN.)BUSMAN. Pa, momci, pretpostavljam da ste saznali vesele novosti.DOMIN. Brzo, ukrcajmo se na »Ultimus«!BUSMAN. Pričekaj, Harry, pričekaj! Nema žurbe. Uh, kako sam trčao!DOMIN. Zašto da čekamo?BUSMAN. Zato što žurba nema svrhe, momče. Roboti su već na »Ultimusu«.DR GALL. To je zaista opasno! DOMIN. Fabry, telefoniraj u centralu! BUSMAN. Ne muči se, momče. Žica je prerezana. DOMIN. (provjerava revolver). Dobro, onda ću ja poći. BUSMAN. Kamo?DOMIN. U centralu. Ondje još ima ljudi. Dovest ću ih ovamo. BUSMAN. Ja ne bih pokušavao. DOMIN. Zašto?BUSMAN. Mislim da smo opkoljeni, na žalost.DR GALL. Opkoljeni? (Hita do prozora.) Cini mi se da imaš pravo.HALLEMEIER. Bogamu, baš su brzi!

(HELENA utrčava iz knjižnice)HELENA. Harry, što je ovo? DOMIN. Gdje si to našla?HELENA (pokazuje Robotski manifest koji drži u ruci). Dali su mi ga Roboti u kuhinji.DOMIN. A gdje su oni što su donijeli letak? HELENA. Okupili su oko kuće. (Čuje se tvornička sirena.) BUSMAN. Zar je već podne?DOMIN: (gleda na sat). Ne, još nije podne. To je zacijelo.. je...HELENA: Sto? DOMIN: Signal za napad! (GALL, HALLEMEIER i FABRY zatvaraju i učvršćuju željezne kapke na prozorima i soba tone u mrak. Sirena i dalje zavija dok zastor pada.)

SIRIUS 32

TREĆI ČIN

HELENIN. salon kao i prije. DOMIN ulazi u sobu. DR GALL glazba kroz zatvorene prozorske kapke. ALQUIST slijedi desno.DOMIN. Jesu li još tu?DR GALL. Da. Stoje poput zida iza vrtne ograde. Zašto su tako tihi? Ta opsada tišinom je monstruozna.DOMIN. Da mi je znati što čekaju! Zacijelo će svakog časa napasti. Ako se naslone na ogradu, puknut će poput šibice.DR GALL. Nisu naoružani.DOMIN. Ne bismo izdržali ni pet minuta. Bogamu, svladali bi nas poput lavine. Zašto ne jurnu? Baš me znima...DR GALL. Sto?DOMIN. Zanima me što bi od nas bilo za deset minuta. Drže nas u škripcu, Galle. Gotovi smo.DR GALL. Znaš, napravili smo ozbiljnu pogrešku. DOMIN. Koju?DR GALL. Kad smo proizvodili Robote, nismo pazili na to da su im lica previše slična. I sad promatramo stotinu tisuća posve istih lica. Stotinu bezizražajnih mjehurića. Prava mora! DOMIN. Misliš li da se razlikuju... DR GALL. Ne bi djelovali tako strašno!DOMIN (promatra dalekozorom luku). Tko zna što to istovaruju s »Amelije«.DR GALL. Valjda ne vatreno oružje.

(FABRY i HALLEMEIER utrčavaju u sobu s električnim kablovima).FABRY. Spusti tu žicu, Hallemeieru. HALLEMEIER. No, uspjelo je. Sto je novo? DR GALL. Potpuno smo opkoljeni.HALLEMEIER. Zabarikadirali smo prolaz i stubište. Ima li ovdje vode? (Pije). Mili bože, koliko ih samo ima! Ne sviđa mi se njihov izgled, Domine. Sve mi nekako miriše na smrt. FABRY. GotovoDR GALL. Čemu te žice, Fabry?FABRY. Proveli smo električnu instalaciju. Sad možemo, kad god hoćemo, pustiti struju kroz vrtnu ogradu. Tko god je dotakne, pokajat će se. Osim toga, još ondje imamo ljudi. DR GALL. Gdje?FABRY. U električnoj centrali. Barem se nadam da je tako. (Prilazi svjetiljci na stolu iza sofe i pali je). Aha, ondje su i rade. (Gasi svjetiljku.) Dok gori, bit će dobro. HALLEMEIER. I barikade su dobre, Fabry.FABRY. Ti i tvoje barikade! Ja mogu pustiti tisuću dvjesta volti u tu ogradu!DOMIN. Gdje je Busman?FABRY. Dolje, u uredu. Nešto računa. Pozvao sam ga. Moramo poraz-govarati.(Iz knjižnice dopire zvuk klavira. HALLEMEIER Prilazi vratima i sluša.)ALQUIST. Hvala bogu, gospođa Helena može još svirati.

SIRIUS 33

(Ulazi BUSMAN s poslovnim knjigama.)FABRY. Pazi na žice, Busmane. DR GALL. Što to nosiš?BUSMAN (prilazi stolu). Poslovne knjige, dragi moj. Htio bih srediti obračun prije nego što... Eto, ovaj put ne želim čekati novu godinu za bilancu. Što se događa? (Prilazi prozoru.) Apsolutni mir. DR GALL. Zar ništa ne vidiš? BUSMAN. Samo plavo... posvuda plavo.DR GALL. To su Roboti. (Busman sjeda za stol i otvara poslovne knjige.)DOMIN. Roboti istovaruju vatreno oružje s »Amelije«. BUSMAN. Pa, što onda?! Zar ih možda možemo spriječiti? DOMIN. Ne možemo.BUSMAN. Onda me pusti da se pozabavim obračunom. (Vraća se poslovnim knjigama.)DOMIN (uzima dalekozor i gleda u luku). Mili beže, »Ultimus« je uperio topove u nas!DR GALL. Tko je to mogao učiniti?DOMIN. Roboti na brodu.FABRY. Hm, u tom slučaju, naravno, došao nam je kraj. DR GALL. Što time hoćeš reći? FABRY. Roboti su dobri strijelci. DOMIN. Da. To je neizbježno.DR GALL. Stara Evropa je zločinački postupila podučivši Robote rato-vanju. Prokleti bili! Nisu li nas mogli poštedjeti svoje politike? Pretvorili su ih u vojnike i to je pravi zločin! ALQUIST. I proizvodnja Robota je zločin. DOMIN. Molim?ALQUIST. Proizvodnja Robota je zločin.DOMIN. Ne, Alquiste, ja se ni danas ne kajem zbog toga. ALQUIST. Ni danas?DOMIN. Cak ni danas, posljednjeg dana civilizacije. To je bilo kolosalno dostignuće.BUSMAN (tiho). Tristo šezdeset milijuna.DOMIN. Alquiste, kucnuo nam je zadnji čas. Već smo jednom nogom na drugom svijetu. Znam da nismo htjeli nikakvo zlo želeći da prekinemo robovanje fizičkom radu... užasnom i ponižavajućem fizičkom radu kojim se čovjek kinjio. Rad je bio pretežak. I kako bismo tome doskočili... ALQUIST. Da, ali o tome Rossumi nisu sanjali. Stari je Rossum samo imao na umu svoje bezbožne sljeparije, a mladi svoje milijarde. A i tvoji dioničari misle na to, sanjaju samo o dividendama i njihove dividende uništit će čovječanstvo.DOMIN. Do vraga ti i dividende! Misliš li da bih i jedan sat radio za njih? Radio sam za sebe, radi vlastitog zadovoljstva. Htio sam da čovjek postane gospodar, da više ne živi samo za koru kruha. Htio sam da tuđi strojevi više ne slamaju ničiju dušu. Htio sam da ništa, ništa ne ostane od ove užasne društvene strukture. Zgražam se nad siromaštvom. Žudio sam za novom generacijom. Težio sam... mislio sam... ALQUIST. No...DOMIN. Htio sam pretvoriti čovječanstvo u aristokraciju Zemlje. Aristo-

SIRIUS 34

kraciju koju će posluživati milijarde mehaničkih robova. Nesputanu, slobodnu, posvećenu savršenstvu čovjeka. A možda i ne samo čovjeka.ALQUIST. Nego superčovjeka?DOMIN. Da. Ah, da mi je samo još sto godina na raspolaganju! Još sto godina za budućnost čovječanstva.BUSMAN (tiho). Prijenos četiristo dvadeset milijuna (Glazba se više ne čuje.)HALLEMEIER. Glazba je zaista divna stvar! Trebalo je da se time prije bavimo. FABRY. Cime?HALLEMEIER. Ljepotom, prekrasnim stvarima. Koliko li je divnih stvari na svijetu! Svijet je bio divan, a mi... mi ovdje... kaži mi u čemu smo uživali! BUSMAN (tiho). Petsto dvadeset milijuna.HALLEMEIER (kod prozora). Život je bio veličanstven. Život je bio... Fabry, pusti struju u ogradu! FABRY. Zašto? HALLEMEIER. Zgrabili su je. DR GALL. Uključi je!HALLEMEIER. Izvrsno! Kako se previjaju! Dva, tri, četiri mrtva! DR GALL. Povlače se! HELLEMEIER. Pet mstvih! DR GALL. Prvi sukob!HALLEMEIER. Spržili smo ih, dragi moj. Tko kaže da se moramo pre-dati?!DOMIN (briše čelo). Možda smo zapravo mrtvi već tih sto godina, možda smo samo duhovi. Kao da sam već sve ovo proživio, kao da sam već smrtno ranjen u vrat. A ti, Fabry, kao da si dobio metak u glavu. A ti, Galle kao da si bio raščetvoren. A Hallemeier ubijen nožem.HALLEMEIER. Nožem, zamisli! (Stanka.) Zašto ste svi ušutjeli, zar ste izgubili dar govora? ALQUIST. A tko je kriv za sve ovo? HALLEMEIER. Nitko, osim Robota.ALQUIST. Ne, mi smo krivi. Ti, Domine, ja, svi mi. Uništili smo čovječanstvo radi sebičnih ciljeva, radi profita, radi napretka. A sad ćemo se rasprsnuti od veličine.HALLEMEIER. Gluposti, čovječe. Čovječanstvo se ne može tako lako zbrisati.ALQUIST. Mi smo krivi. Mi smo krivi.DR GALL. Ne! Ja sam kriv, kriv sam za sve što se dogodilo.FABRY. Ti, Galle?DR GALL. Ja sam izmijenio Robote.BUSMAN. Sto, što?DR GALL. Ja sam izmijenio karakter Robota. Izmijenio sam način njihove proizvodnje. Unio sam nekoliko promjena u njihova tijela. Uglavnom... uglavnom što se tiče razdražljivosti. HALLEMEIER. Zašto, do vraga? BUSMAN. Zašto si to učinio? FABRY. Zašto nam nisi ništa rekao?

SIRIUS 35

DR GALL. Učinio sam to potajno. Pretvarao sam ih u ljudska bića. U nekom pogledu oni su već iznad nas. Snažniji su od nas. FABRY. A u kakvoj je to vezi s pobunom Robota? DR GALL. U izravnoj vezi, po mom mišljenju. Prestali su biti strojevi. Već su svjesni svoje nadmoći i mrze nas. Mrze sve ljudsko.DOMIN. Mažda smo mi samo sablasti!FABRY. Prestani, Harry. Nemamo mnogo vremena. Doktore Galle!DOMIN. Fabry, Fabry, kako li ti krvari čelo na mjestu gdje ga je probio metak!FABRY. šuti! Galle, ti priznaješ da si izmijenio način proizvodnje Robota?DR GALL. Da.FABRY. Jesi li bio svjestan mogućih posljedica svog eksperimenta?DR GALL. Pa, morao sam računati s takvom mogućnošću.

(HELENA ulazi u salon slijeva.)FABRY. Zašto si to onda učinio?DR GALL. Radi vlastitog zadovoljstva. To je bio moj eksperiment.HELENA. To nije točno, doktore Galle!DOMIN. To si ti, Helena? Da te pogledam! Oh, užasno je biti mrtav.HELENA. Prestani, Harry.DOMIN. Ne, ne zagrli me! Helena, ne napuštaj me sada! Ti si sam život.HELENA. Ne, dragi, neću te napustiti. No, moram im reći. Dr Gali nije kriv.DOMIN. Oprosti mi, ali Gali je bio dužan...HELENA. Ne, Harry. On je to učinio zato što sam ja tako htjela. Kažite im, Galle, prije koliko sam vas godina zamolila da... DR GALL. Učinio sani to na vlastitu odgovornost. HELENA. Ne vjeruj mu, Harry. Zamolila sam ga da Robotima dade dušu.DOMIN. Ovo nema veze s dušom.HELENA. To je i on rekao. Rekao je da može izmijeniti samo fiziološki... fiziološki... HALLEMEIER. Fiziološki korelat? HELENA. Da. No, meni je i to mnogo značilo. DOMIN. Zašto?HELENA. Smatrala sam da će nas bolje shvatiti ako nam budu više nalik, da nas neće mrziti ako budu samo malo ljudskiji. DOMIN. Nitko ne može mrziti čovjeka više od čovjeka. HELENA. Ah, nemoj tako govoriti, Harry. Ta okrutna otuđenost nas i njih bila je zaista strašna. Zato sam zamolila Galla da izmijeni Robote. Kunem ti se da nije htio. DOMIN. Ali ipak je to učinio. HELENA. Zato što sam ga zamolila. DR GALL. Učinio sam to zbog sebe, kao ekperiment. HELENA. Ne, doktore Galle! Znala sam da me nećete odbiti. DOMIN. Zašto?HELENA. Ta znaš zašto, Harry.DOMIN. Da, zato što je zaljubljen u tebe... kao i svi. (Stanka.) HALLEMEIER. Mili bože! Niču iz zemlje! Tko zna neće li se i ovi zidovi preobraziti u Robote.BUSMAN. Galle, kada si zapravo započeo prčkati po Robotima?

SIRIUS 36

DR GALL. Prije tri godine.BUSMAN. Aha! To znači da na svaki milijun dobrih starih Robota dolazi samo jedan poboljšane Gallove konstrukcije. DOMIN Pa što onda?BUSMAN. To znači da su oni praktički beznačajni. FABRY. Busman ima pravo!BUSMAN. I te kako, dragi moj! Ali, znate li čemu možemo pripisati ovu prekrasnu gužvu? FABRY. Cemu?BUSMAN. Broju. Bogamu, morali smo znati da će prije ili poslije Roboti biti snažniji od ljudskih bića, da će se ovo dogoditi, a mi smo činili sve kako bi se što prije dogodilo. Ti, Domin. Fabry, ja...DOMIN. Zar nas optužuješ?BUSMAN. Ah, zar misliš da uprava upravlja proizvodnjom? Potražnja upravlja proizvodnjom. HELENA. I stoga moramo poginuti?BUSMAN. To je ružna riječ, gospodo Helena. Ne želimo poginuti. Ja barem ne želim.DOMIN. Ne, ne želimo. Sto misliš poduzeti? BUSMAN. Želim se izvući iz svega ovoga, eto. DOMIN. Ah, prestani, Busmane.BUSMAN. Ne šalim se, Harry. Mislim da bismo mogli pokušati. DOMIN. Kako?BUSMAN. Poštenim putom. Ja sam uvijek fer. Dajte mi slobodne ruke i pregovarat ću s Robotima. DOMIN. Pošteno?BUSMAN. Naravno. Na primjer, reći ću im: »Časni i štovani Roboti, vi imate sve! Imate intelekt, imate moć, imate vatreno oružje. No, mi imamo jednu zanimljivu čitulju, prljavi, stari, požutjeli komad papira...« DOMIN. Rossumov rukopis?BUSMAN: Da. »A taj papir«, reći ću im, »sadrži opis vašeg vrlog porijekla, plemenitog procesa vaše proizvodnje«, i tako dalje. »Časni Roboti, bez črčkarija na tom papiru nećete moći proizvesti nijednog novog kolegu. Za dvadeset godina nećete moći ni u menažeriji prikazati živi primjerak Robota. Časni moji prijatelji, to bi za vas bio težak udarac, no ako nas, ljudska bića s Rossumova otoka, pustite na brod, zauzvrat ćemo vam predati tvornicu i tajnu procesa. Vi nam dopustite da odemo, a mi ćemo vam dopustiti da sebe proizvodite. Štovani Roboti, to je fer pogodba. Cista razmjena.« Eto, to bih im rekao, dragi moji. DOMIN. Zar misliš prodati rukopis, Busmane? BUSMAN. Da, upravo to. Ako ne može prijateljski... ili ćemo ga prodati, ili će ga oni pronaći. Kako god hoćeš. DOMIN. Mogli bismo uništiti Rossumov rukopis, Busmane. BUSMAN. U tom bismo slučaju uništili sve... ne samo rukopis već i sebe. Postupi po vlastitom mišljenju.DOMIN. Ima nas više od trideset na otoku. Zar da prodamo tajnu i spasimo toliko ljudskih duša riskirajući zauzvrat ropstvo čovječanstva?BUSMAN. Pa ti si lud! Tko bi prodao cijeli rukopis? DOMIN. Nikakvog varanja, Busmane!

SIRIUS 37

BUSMAN. Dobro, onda ga prodajemo, ali zatim... DOMIN. Sto zatim?BUSMAN. Pretpostavimo da se dogodi ovo: kad se ukrcamo na »Ultimus«, zapušit ću uši vatom, leći negdje u teretni prostor, a vi ćete uperiti topove u tvornicu i raznijeti je u komadiće zajedno s Rossumovom tajnom. FABRY. Ne!DOMIN. Ti nisi džentlmen. Busmane. Ako ga prodamo, učinit ćemo to pošteno.BUSMAN. U interesu je čovječanstva da... DOMIN. U interesu je čovječanstva da držimo riječ. HALLEMEIER. Glupost!DOMIN. Ovo je strahovita odluka. Prodajemo sudbinu čovječanstva. Da prodamo ili da uništimo? Fabry? FABRY. Prodajmo.DOMIN. Galle?DR GALL. Prodajmo.DOMIN. Hallemeieru?HALLEMEIER. Prodajmo, naravno.DOMIN. Akmiste?ALQUIST. Kako se bogu svidi.DOMIN. Dobro. Bit će kako želite, gospodo.HELENA. Nisi mene pitao, Harry.DOMIN. Nisam, dijete moje. Ne brini se.FABRY. Tko će pregovarati?BUSMAN. Ja.DOMIN. Pričekaj da donesem rukopis. (Ulazi u sobu zdesna.) HELENA. Nemoj Harry! (Stanka. HELENA očajno sjeda.) FABRY (gleda kroz prozor). Ah, samo da ti pobjegnem, ti, pobunjena tvari da očuvam ljudski život, pa makar i na jednom jedinom brodu!DR GALL. Ne bojte se, gospođo Helena. Otplovit ćemo daleko ponovo započeti život. HELENA. Oh, Galle, nemojte govoriti.FABRY. Još nije prekasno. Bit ćemo poput male države na jednom brodu. Alquist će nam sagraditi kuću, a vi ćete vladati. HALLEMEIER. Fabry ima pravo, gospođo Helena. HELENA (popustivši). Oh, pretanite, prestanite! BUSMAN. Dobro. Nemam ništa protiv toga da sve počnemo iznova. To mi posve odgovara.FABRY. A ta naša mala država mogla bi postati središte novog života. Utočište gdje bismo mogli prikupiti snagu. Za nekoliko stotina godina mogli bismo ponovo osvojiti svijet. ALQUIST. Vjeruješ li čak i danas u to? FABRY. Da, čak i danas.BUSMAN. Amen. Vidite, gospođo Helena, stvari ne stoje tako loše.

(DOMIN uzrujano ulazi u sobu) DOMIN (promuklim glasom). Gdje je rukopis starog Rossuma? BUSMAN. U tvom sefu, naravno. DOMIN. Netko ga je... netko ga je ukrao! DR GALL. Nemoguće. DOMIN. Tko ga je ukrao?

SIRIUS 38

HELENA (ustaje). Ja. DOMIN. Kamo si ga stavila?HELENA. Sve ću ti reći. Harry, samo mi oprosti. DOMIN. Kamo si ga stavila?HELENA. Danas ujutro... spalila sam... oba primjerka. DOMIN. Spalila? Gdje? U kaminu? HELENA (baca se na koljena). Za ime božje, Harry... DOMIN (prilazi kaminu). Ništa, ništa osim pepela. Čekaj malo, što je ovo? (Podiže pougljenjeni komad papira i čita.) »Ako dodamo..«DR GALL. Da vidim! »Ako dodamo biogen...« To je sve. DOMIN. Je li to dio rukopisa? DR GALL. Da.BUSMAN. Mili bože!DOMIN. U tom slučaju, gotovi smo. Ustani, Helena.HELENA. Kad mi oprostiš.DOMIN. Ustani, dijete, ne mogu izdržati.FABRY (diže je). Nemojte nas mučiti, molim vas.HELENA. Sto sam učinila, Harry?FABRY. Nemojte tako drhtati, gospođo Helena.DOMIN. Galle, zar ne bi mogao napisati Rossumovu formulu po sjećanju?DR GALL. Ni govora. Isuviše je složena. DOMIN. Pokušaj. Naši životi ovise o njoj. DR GALL. Bez eksperimenata? Nemoguće. DOMIN. A s eksperimentima?DR GALL. Moglo bi potrajati godinama. Osim toga, ja nisam stari Rossum.BUSMAN. Mili bože! Mili bože!DOMIN. To je, znači, najveći trijumf ljudskog intelekta. Taj pepeo.HELENA. Što sam učinila, Harry? DOMIN. Zašto si ga spalila? HELENA. Uništila sam te. BUSMAN. Mili bože! DOMIN. Zašto si to učinila, draga?HELENA. Htjela sam da svi odemo. Htjela sam da tvornici i svemu dođe kraj, toliko mi se sve to gadilo. DOMIN. Što ti se gadilo?HELENA. Što se više ne rađaju djeca. Sto ljudska bića više nisu bila potrebna da obavljaju poslove, eto, što.DOMIN. Na to si mislila? Pa, možda si u neku ruku imala pravo. BUSMAN. Pričekajte malo. Zaboga, baš sam budala što se tago nisam prije sjetio! HALLEMEIER. Čega?BUSMAN. Petsto dvadeset milijuna u novčanicama i čekovima. Pola milijarde u našoj blagajni, prodat će ga za pola milijarde... za pola milijarde oni će... DR GALL. Jesi li poludio, Busmane?BUSMAN. Možda nisam džentlmen, ali za pola milijarde... DOMIN. Kamo si krenuo?BUSMAN. Ostavite me na miru! Bogamu, za pola milijarde može se sve

SIRIUS 39

kupiti. (Trkom izlazi iz sobe.)FABRY. Stoje kao da su od kamena i čekaju. Kao da šutnjom mogu izazvati nešto užasno... HALLEMEIER. Duh gomile.FABRY. Da, lebdi nad njima, kao da zrak drhti. HELENA (prilazi prozoru). Oh, bože! Doktore Galle, ovo je strašno.FABRY. Nema ništa strasnijeg od gomile. Onaj sprijeda im ja vođa.HELENA. Koji? HALLEMEIER. Pokaži mi ga.FABRY. Onaj ondje. Vidio sam ga jutros kako razgovara s mornarima u luci.HELENA. To je Radius, doktore Galle!DR GALL. Da.DOMIN. Radius? Radius?HALLEMEIER. Možeš li ga odavde pogoditi, Fabry?FABRY. Nadam se.HALLEMEIER. Onda pokušaj.FABRY. Dobro. (Izvlači revolver i cilja.)HELENA. Nemojte pucati u njega, Fabry.FABRY. On je njihov vođa.DR GALL. Pucaj!HELENA. Molim vas, Fabry!FABRY (spušta revolver). Dobro.DOMIN. Radius, kojem sam spasio život!DR GALL. Misliš li da Robot može biti zahvalan? (Stanka.)FABRY. Busman ide prema njima.HALLEMEIER. Nešto nosi. Papire. To je novac. Svežnjevi novca. Cemu?DOMIN. Ta, ne želi valjda prodati svoj život? Jesi li poludio?FABRY. Trči prema ogradi. Busmane! Busmane!HALLEMEIER (urla). Busmane! Vrati se!FABRY. Razgovara s Robotima. Pokazuje im novac.HALLEMEIER. Pokazuje prema nama.HELENA. Hoće nas otkupiti.FABRY. Samo neka ne dotakne tu ogradu.HALLEMEIER. Maše rukama.DOMIN. Busmane, vrati se!FABRY. Busmane, ne prilazi ogradi! Ne dodiruj je! Do vraga! Brzo, isključi struju! (Helena vrišti i svi se odmiču od prozora.) Struja ga je ubila!ALQUIST. Prva žrtva.FABRY. Mrtav je, s pola milijarde uza se.HALLEMEIER. Neka mu je slava! Htio nam je kupiti život. (Stanka.)DR GALL. Čujete li?DOMIN. Hujanje. Poput vjetra.DR GALL. Poput daleke oluje.FABRY (pali svjetiljku na stolu). Dinamo još radi, naši su još ondje.HALLEMEIER. Bilo je veličanstveno biti čovjek. I neizmjerno. FABRY. Čovjekova misao i moć dale su nam ovo svjetlo, našu posljednju nadu.

SIRIUS 40

HALLEMEIER. Čovjekova moć! Neka nas čuva! ALQUIST. Čovjekova moć.DOMIN. Da. Baklja koja će se predavati iz ruke u ruku, iz stoljeća u stoljeće zauvijek! (Svjetiljka se gasi.) HALLEMEIER. Kraj. FABRY. Električna centrala je pala!

(Izvana se čuje snažna eksplozija. NANA ulazi iz knjižnice.)NANA. Stigao je sat suda! Pokajte se, nevjernici! Ovo je smak svijeta. (Još nekoliko eksplozija. Rumeni odsjaj na nebu.)DOMIN. Ovamo, Helena! (Odvodi HELENU kroz vrata desno i vraća se u sobu.) A sada brzo! Tko će čuvati donja vrata?DR GALL. Ja ću (izlazi lijevo).DOMIN. A stubište?FABRY. Ja. Ti pođi s njom. (Izlazi.)DOMIN. Predsoblje?ALQUIST. Ja.DOMIN. Imaš li revolver?ALQUIST. Da, ali neću pucati.DOMIN. Nego što ćeš učiniti?ALQUIST (izlazi). Umrijeti.HALLEMIER. Ja ću ostati ovdje. (Odozdo se čuje brza paljba.) Oho, Gall se već prihvatio posla. Kreni, Harry. DOMIN. Evo, odmah. (Pregledava dva browninga.) HALLEMIER. Do vraga, kreni za njom! DOMIN Zbogom! (Izlazi desno.)HALLEMEIR (sam). A sad da brzo napravim barikadu. (Privlači naslonjač i stol vratima zdesna. Čuju se eksplozije.) Prokleti lupeži. Imaju bombe. Moram se nekako obraniti. Cak i ako... ako... (Slijeva se čuju pucnji.) Ne daj se, Galle! (Podiže barikadu.) Ne smijem, se predati bez borbe... (S balkona kroz prozor u sredini ulazi Robot. Ulazi u sobu i probada HALLEMEIRA s leđa. RADIUS ulazi s balkona praćen mnoštvom Robota koji upadaju u sobu sa svih strana.) RADIUS. Jesi li ga dotukao?ROBOT. Da. (Iz HELENINE sobe čuju se dva pucnja. Dva Robota ulaze.)RADIUS. Jeste li ih dotukli? ROBOT. Da.DVA ROBOTA (vuku ALQUISTA). On nije pucao. Da ga ubijemo?RADIUS. Ubijete? Čekajte! Pustite ga! ROBOT. On je čovjek! RADIUS. On radi rukama poput Robota. ALQUIST. Ubijte me.RADIUS Ti ćeš raditi! Gradit ćeš za nas! Služit ćeš nam! (Prilazi ogradi balkona i govori odmjerenim glasom.) Roboti svijeta! Čovjekova je moć skršena! Dolazi novi svijet: vladavina Robota! Naprijed!(Čuje se gromoglasno toptanje tisuća nogu nevidljivih Robota. Zastor pada.)

EPILOG

SIRIUS 41

Laboratorij u tvornici Rossumovih univerzalnih Robota. Vrata lijevo vode u čekaonicu. Vrata desno vode u prostoriju za seciranje. Stol s mnogo epruveta, boca, plamenika, kemikalija, mali termostat i mikroskop sa staklenom kuglom. U pozadini ALQUISTOV radni stol s mnogo knjiga. U lijevom kutu umivaonik a iznad njega zrcalo, u desnom kutu kauč.ALQUIST sjedi za stolom i očajnički lista knjige.ALQUIST. Ah, bože, zar nikada neću pronaći tajnu? Nikada? Galle. Galle, kako su se pravili Roboti? Hellemeieru, Fabry, zašto ste toliko toga držali u glavi? Zašto mi niste ostavili ni traga tajne? Bože... zaklinjem te... ako više nema ljudskih bića, neka bude barem Robota... barem čovjekove sjene! (Ponovo lista knjige.) Kad bih samo mogao spavati! (Ustaje i prilazi prozoru.) Ponovo noć! Jesu li zvijezda još na nebu? Kakve koristi od zvijezda kad nema ljudskih bića! (Okreće se od prozora prema kauču.) San! Smijem li spavati prije obnavljanja života? (Pregledava epruvetu na stoliću.) Ponovo ništa! Uzalud! Sve je uzalud! (Razbija epruvetu. Do ušiju mu dopire tutnjava strojeva.) Strojevi! Neprestano strojevi! (Otvara prozor.) Roboti, zaustavite strojeve! Zar mislite da ćete iz njih iscijediti život? (Zatvara prozor i polako se vraća stolu.) Kad bih samo imao više vremena... više vremena! (Zapaža svoj lik u zrcalu.) Mutne oči... drhtava brada... to je, znači posljednji čovjek! Ah, prestar sam, prestar! (Očajnički.) Ne, ne! Moram otkriti tajnu! Moram tragati! Ne smijem stati.. nipošto stati! (Ponovo sjeda za stol i grozničavo lista knjigu.) Tragati! Tragati! (Netko kuca na vrata.) Tko je? (Nestrpljivo.) (Ulazi Robot poslužitelj.) Da?SLUGA. Gospodaru, članovi Robotskog odbora vas žele posjetiti. ALQUIST. Ne mogu nikoga primiti.SLUGA. Radi se o Glavnom odboru, gospodaru. Upravo su stigli. ALQUIST (nestrpljivo). Dobro, dobro, neka uđu! (Sluga izlazi. ALQUIST i dalje lista.) Nema vremena.. tako je malo vremena (Ponovo ulazi sluga, a za njim članovi Odbora. Stoje u skupini i šutke čekaju. ALQUIST diže pogled.) Sto hoćete? (Roboti hitro prilaze stolu.) Brzo! Nemam vremena!RADIUS. Gospodaru, strojevi neće da rade Ne možemo proizvoditi Robote (ALQUIST se gunđajući ponovno posvećuje knjizi.) PRVI ROBOT. Trudili smo se što smo više mogli. Izvadili smo milijardu tona ugljena iz zemlje. Devet milijuna vretena vrti se danju i noću. Nema više mjesta za sve što smo proizveli. I sve smo to postigli za jednu godinu.ALQUIST (i dalje udubljen u knjigu). Za koga? PRVI ROBOT. Za buduće generacije.. tako smo mislili. RADIUS. Ali, ne možemo izrađivati Robote koji će nas naslijediti. Strojevi proizvode samo bezoblične grude. Koža ne prianja uz mesa i meso uz kosti.TRECI ROBOT. Ove godine je umrlo osam milijuna Robota. Za dvadeset godina neće ostati nijedan.PRVI ROBOT. Reci nam tajnu života! Šutnja se kažnjava smrću! ALQUIST (diže glavu). Ubijte me! U tom slučaju, ubijte me! RADIUS. Vlada Robota Svijeta ti preko mene zapovijeda da nam predaš Rossumovu formulu. (Nema odgovora.) Navedi sam cijenu. (Šutnja.) Dat ćemo ti Zemlju. Dat ćemo ti sva njena bogatstva (Šutnja.) Sam navedi uvjete!ALQUIST. Rekao sam vam da pronađete ljudska bića!

SIRIUS 42

DRUGI ROBOT. Nema ih višeALQUIST. Rekao sam vam da ih potražite u divljini, na planinama. Idite i tragajte! (Vraća se knjizi.)PRVI ROBOT. Uputili smo bezbrojne brodove i ekspedicije. Pretražile su cijeli svijet. I vratile se. Na svijetu više nema nijednog ljudskog bića. ALQUIST. Nijednog? TREĆI ROBOT. Ostao si samo ti.ALQUIST. A ja sam bespomoćan! Oh.. oh, zašto ste ih uništili? RADIUS. Sve smo naučili i sve smo mogli uraditi. Tako je moralo biti!TREĆI ROBOT. Dali ste nam vatreno oružje. Bili smo moćni u svakom pogledu. Morali smo postati gospodari! RADIUS. Ako hoćeš da budeš gospodar, moraš ubijati i prevladati. Pogledaj povijest!DRUGI ROBOT. Pokaži nam kako da se razmnožavamo, jer inače ćemo izumrijeti!ALQUIST. Ako želite živjeti, morate se pariti poput životinja.TREĆI ROBOT. Ljudska bića nam nisu dopuštala da se parimo.PRVI ROBOT. Učinila su nas jalovima. Ne možemo začeti djecu. Stoga nas poduči kako ćemo izrađivati Robote!RADIUS. Zašto nećeš da nam odaš tajnu kako da se množimo?ALQUIST. Izgubljena je.RADIUS. Bila je zapisana!ALQUIST. I... spaljena! (Svi zaprepašteno uzmiču.)ALQUIST. Ja sam posljednje ljudsko biće. Roboti, i ne znam ono što su ostali znali. (Stanka.)RADIUS. Onda eksperimentiraj! Razvij ponovo formulu! ALQUIST Kažem ti da ne mogu? Ja sam samo građevinar... i radim rukama. Nikada nisam bio učen čovjek. Ne mogu stvoriti život.RADIUS. Pokušaj! Pokušaj!ALQUIST. Kad biste samo znali koliko sam eksperimentirao! PRVI ROBOT. Tada nam pokaži što da učinimo! Roboti mogu sve što im ljudska bića pokažu.ALGjUIST. Ne mogu vam ništa pokazati. Sto god sam poduzeo, nisam uspio stvoriti život u tim epruvetama! RADIUS. Onda eksperimentiraj na nama. ALQUIST. To bi vas ubilo.RADIUS Dobit ćeš koliko god Robota trebaš! Stotinu! Tisuću! ALQUIST. Ne, ne! Prestanite! RADIUS. Uzmi koga hoćeš i seciraj!ALQUIST. Ne znam kako. Nisam znanstvenik. U ovoj knjizi opisana su saznanja o tijelu koja ja ne razumijem.RADIUS. Uzmi živa tijela, kažem ti! Utvrdi kako smo napravljeni! ALQUIST. Zar da počinim ubojstvo? Vidi kako mi se ruke tresu! Ne mogu ni držati skalpel. Ne. neću. PRVI ROBOT. U tom slučaju život će nestati sa Zemlje. RADIUS. Uzmi tijela, živa tijela! To nam je jedina mogućnost ALQUIST. Smilujte se. Roboti. Ta, valjda vidite da ne znam što bih uradio.RADIUS. Tijela... živa tijela!ALQUIST. Ziva tijela? Dobro, hajde sa mnom u sobu za seciranje!

SIRIUS 43

(RADIUS uzmiče.)ALQUIST. Aha, bojiš se smrti.RADIUS. Ja. Zašto si mene odabrao?ALQUIST. Nećeš, znači.RADIUS. Hoću (RADIUS odlazi u sobu za seciranje.) ALQUIST. Svucite ga! Položite ga na stol! (Ostali Roboti također odlaze u sobu za seciranje.) Bože, daj mi snage... daj mi snage.. samo da ovo ubojstvo ne bude uzalud! RADIUS. Spreman sam. Počni!ALQUIST. Da, počni ili završi. Bože, daj mi snage! (Odlazi u sobu za seciranje, pa izlazi, užasnut.) Ne, ne, neću. Ne mogu. (Ruši se na kauč.) O, bože, ne daj da čovječanstvo nestane sa Zemlje! (Tone u san.)

(PRIMUS i HELENA, Roboti, ulaze iz predvorja.)HELENA. Čovjek je zaspao, Primuse.PRIMUS. Da, znam. (Pregledava stvari na stolu.) Pogledaj, Helena.HELENA (prilazi PRIMUSU). Sve te cvjevčice! Sto radi s njima? PRIMUS. Eksperimentira. Ne diraj ih.HELENA (gleda mikroskop). Vidjela sam kako gleda u ovo. Što vidi?PRIMUS. To je mikroskop. Da vidim! HELENA. Pazi! (Ruši epruvetu.) Ah, sad sam je prolila. PRIMUS. Sto si učinila?! Pokvarila si njegove eksperimente. HELENA. Mogu obrisati. Osim toga, ti si kriv. Nisi mi smio doći. PRIMUS. A ti me nisi smjela zvati.HELENA. Nisi smio doći kad sam te pozvala, (prilazi ALQUISTOVU pisaćem stolu.) Pogledaj, Primuse. Kakve su ovo brojke? PRIMUS (pregledava priručnik o anatomiji). Starac neprestano čita ovu knjigu.HELENA. Ništa ne razumijem. (Prilazi prozoru.) Pogledaj, Primuse!PRIMUS. Što? HELENA. Sunce izlazi.PRIMUS (i dalje čita). Mislim da je ovo najvažnije na svijetu. Ovo je tajna života. HELENA. Ali, dođi! PRIMUS. Samo čas, samo čas.HELENA. Ah, Primuse, nemoj se mučiti tajnom života. Zar ti je ona važna? Dođi i brzo pogledaj.PRIMUS (prilazi prozoru). Što je?HELENA. Pogledaj kako je prekrasno sunce. I čuješ li? Ptice pjevaju. Ah, Primuse. voljela bih biti ptica! PRIMUS. Zašto?HELENA. Ne znam. Danas se tako neobično osjećam. Kao da sanjam. Osjećam bol u tijelu, u srcu, posvuda. Možda ću umrijeti, Primuse.PRIMUS. Zar ponekad ne osjećaš da bi bilo bolje umrijeti? Znaš, možda čak i sada samo spavamo. Sinoć sam u snu ponovo razgovarao s tobom. HELENA. U snu?PRIMUS. Da. Govorili smo nekim čudnim novim jezikom. Ne sjećam se nijedne riječi. HELENA. O čemu smo govorili?PRIMUS. Nisam ni sam razumio, ali znam da nikada nisam rekao nešto

SIRIUS 44

ljepše. A kad sam te dodirnuo, osjećao sam se kao da umirem. Čak se i mjesto razlikovalo od svega na svijetu. HELENA, i ja sam pronašla vrlo neobično mjesto, Primuse. Nekoć su ondje živjela ljudska bića, ali sada je obraslo korovom. Više nitko onamo ne odlazi... nitko osim mene. PRIMUS. Sto si ondje pronašla?HELENA. Kućicu, vrt i par pasa. Lizali su mi ruke, Primuse. A njihova štenad! Oh, Primuse! Kad ih uzmeš u naručaj i miluješ, nestaju sve misli i sve brige. A kad sunce zađe, čini ti se kao da si ostvario stotinu puta više od svog posla na svijetu. Kažu mi da nisam za rad, ali kad sam u tom vrtu, čini mi se da ima nečega... Čemu služim, Primuse? PRIMUS. Ne znam, ali divna si. HELENA! Sto, Primuse?PRIMUS. Prekrasna si, Helena, a ja sam snažniji od svih Robota. HELENA (gleda se u zrcalu). Zar sam prekrasna? Vjerojatno zbog ruže. Kosa... samo me opterećuje. Oči... njima samo vidim. Usne... samo mi pomažu da govorim. Kakve koristi od ljepote? (Ugleda PRIMUSA u zrcalu.) Primuse, jesi li to ti? Dođi da budemo zajedno. Pogledaj, tvoja se glava razlikuje od moje. Kao i ramena.. i usne... (PRIMUS se odmiče.) Primuse, zašto se odmičeš? Zašto moram cijelog dana trčati za tobom? PRIMUS. Naprotiv, ti bježiš od mene, Helena. HELENA. Kosa ti se razabrušila. Poravnat ću je. Nitko mi nije tako ugodan kad ga dodirnem kao ti, Primuse. Moram i tebe uljepšati. (PRIMUS je hvata za ruku.)PRIMUS. Osjetiš li ponekad kako ti srce odjednom brže zakuca, pa pomisliš - sad se nešto mora dogoditi?HELENA. Sto nam se može dogoditi, Primuse? (HELENA stavlja ružu PRIMUSU u kosu. Gledaju u zrcalo i smiju se.) Pogledaj se. ALQUIST. Smijeh? Smijeh? Ljudska bića? (Ustaje.) Tko se vratio? Tko ste vi?PRIMUS. Ja sam Robot Primus. ALQUIST. Sto? Robot? A ti? HELENA. Ja sam Robotica Helena.ALQUIST. Okreni se, djevojko! Sto? Zar si sramežljiva? (Hvata je za ruku.) Da te pogledam. Robotice! (Ona uzmiče.) PRIMUS. Nemojte je plašiti!ALQUIST. Sto? Ti bi je štitio? Kada je izrađena? PRIMUS. Prije dvije godine. ALQUIST. Zar ju je doktor Gali izradio? PRIMUS Da, kao i mene.ALQUIST. Smijeh.. sramežljivost... zaštita. Moram vas još ispitati... Gallove posljednje Robote. Odvedi djevojku u sobu za seciranje PRIMUS. Zašto?ALQUIST. Htio bih s njom eksperimentirati.PRIMUS. Sa... Helenom?ALQUIST. Naravno. Zar me nisi čuo? Zar moram pozvati nekoga da je odvede?PRIMUS. Ako to učinite, ubit ću vas!ALQUIST. Ubiti me? Pa, ubij me! Sto bi Roboti tada? Kakva bi vam bila

SIRIUS 45

budućnost?PRIMUS. Uzmite mene, gospodine. Ja sam potpuno isti... izrađen sam istoga dana! Uzmite moj život, gospodine! HELENA (prilazi mu). Ne, ne smiješ! Ne smiješ! ALQUIST. Čekaj, djevojko, čekaj! (PRIMUSU.) Znači, ne želiš živjeti ?PRIMUS. Ne bez nje! Neću da živim bez nje!ALCJUIST. Vrlo dobro, onda ćeš ti umjesto nje na seciranje.HELENA. Primuse! Primuse! (Plače.)ALQUIST. Dijete moje, pa ti znaš plakati! Čemu te suze? Sto ti Primus znači? Jedan Primus više ili manje na svijetu... zar je to važno?HELENA Ja ću poći! ALQUIST. Kamo?HELENA. Tamo da me izrežu. (Kreće prema sobi za seciranje. PRIMUS je zaustavlja.) Pusti me da prođem, Primuse! Pusti me! PRIMUS. Ne smiješ tamo, Helena! HELENA. Ako ti odeš bez mene, ubit ću se!PRIMUS (drži je). Neću te pustiti. (ALQUISTU.) Čovječe, ne smiješ nas ubiti! ALQUIST. Zašto?PRIMUS. Mi... mi pripadamo jedno drugom!ALQUIST (gotovo u suzama). Idi, Adame, idi, Eva! Svijet je vaš!(HELENA I PRIMUS se grle i odlaze ruku pod ruku dok zastor pada.)

S engleskog preveo Janko Paravić

Naša žeđ za fantastičnim, izmišljenim i natprirodnim otkriva ljudsku potrebu da se sagledaju sve tajne, moći i pokretači ovog svijeta.

Philippe Faure-Fremiet

SIRIUS 46

SCAN i OCR: SekundicaIspravka i prelom: MasterYoda

www.sftim.com

Edgar Allan Poe

Mellonta tautaU balonu »Skylark«

1. travnja 2848

Sada, dragi moj prijatelju — sada, zbog svojih grijeha, podnosit ćeš

SIRIUS 47

dodijavanje jednog dugačkog tračerskog pisma. Govorim ti jasno da ću te kazniti za sve tvoje drskosti time što ću biti toliko dosadan, toliko nesuvisao, toliko nedovoljan koliko god je moguće. Osim toga, ovdje sam zbijen u prljavom balonu, sa stotinjak ili dvije stotine conaille*, spremnih da krenu na izlet radi zabave (kako čudne ideje imaju neki ljudi o zabavi) i nemam nade da ću dotaknuti terra firmu** barem mjesec dana. Ni s kime ne razgovarati. Ništa ne raditi. Kad nemaš što raditi, tada je vrijeme da se dopisuješ s prijateljima. Ti si, dakle, shvatio zašto ti sada pišem ovo pismo — to je zbog mog ennui*** i tvojih grijeha.

Priredi svoje naočale i budi spreman na dosađivanje. Kanim ti pisati svaki dan dok traje ovo mrsko putovanje.

Ah! Kad li će se već neki Izum roditi u ljudskome mozgu? Zar nas je sudbina zauvijek osudila na tisuću neudobnosti balona? Zar nitko neće smisliti brži način napredovanja. Jednolično kretanje, prema mom mišlje-nju, gotovo je ravno pravom pravcatom mučenju. Tako mi riječi, nismo postigli više od stotinu milja na sat otkad smo napustili dom! Cak nas i pti-ce pretječu — barem neke od njih. Uvjeravam te da uopće ne pretjerujem. Naše kretanje, bez sumnje, čini se sporije nego što zapravo jest — to je zbog toga što oko nas nema ničega prema čemu bismo uspoređivali brzinu, a i zbog toga što se krećemo s vjetrom. Doduše, kad god sretnemo neki balon, imamo priliku procijeniti našu brzinu, i onda priznajem, stvari se ne čine baš tako loše. Naviknut na takav način putovanja kao što ja jesam, ne mogu podnijeti vrtoglavicu kad god koji balon prođe izravno u struji ponad nas. Taj mi balon uvijek nalikuje na golemu pticu grabljivicu spremnu da se okomi na nas i odnese nas u svojim kandžama. Jedan nas je nadlijetao jutros pri izlasku sunca, i to tako blizu da mu je konop za potezanje doticao naš balon zaustavljajući gondolu, izazivajući u nama vrlo ozbiljan strah. Da je kupola balona, reče nam kapetan, bila načinjena od bezvrijedne lakirane »svile«, kakva se proizvodila prije pet stotina ili tisuća godina, mi bismo neizbježno bili pretrpjeli štetu. Ta svila, kako mi je on objasnio, bijaše pro-izvod neke vrste gusjenica. Gusjenice su se pažljivo hranile dudom — vo-ćem sličnim lubenici — i kad su bile dovoljno tuste, mljele su se u mlinu. Tako nastala pasta zvala se u svom prvotnom stanju papyrus i, nakon niza postupaka, ostala bi »svilom«. Neobično čak i za priču, nekad se cijenila kao materijal za žensku haljinu! Bilo je također vrlo uobičajeno da se baloni prave iz te svile. Bolja vrsta materijala, čini se, dobivala se poslije iz ploda koji je okruživao sjemene tobolce biljke vulgarno zvane euphorbium, a u to doba označavala botaničkim terminom mlječika. Ta kasnija vrsta svi-le nazvana je buckingham-svilom zbog njezine iznimne izdržljivosti i obič-no se pripremala lakiranjem otopinom kaučuka — tvari koja je zacijelo do-nekle nalikovala na guttaperchu, što je sada u općoj upotrebi. Taj kaučuk nazivao se indijanskom gumom ili gumom za savijanje, i bez dvojbe bijaše jedna od brojnih fungi. Nikad mi više nemoj reći da nisam pravi prouča-vatelj starina.* canaille (fra.) — rulja, ološ** terra firma (lat.) — čvrsto tlo

SIRIUS 48

*** ennui (fra.) — dosadaGovoreći o konopcima za potezanje — naš vlastiti je, čini se, upravo

taj tren srušio u more čovjeka s jednog od malih magnetskih propelera koji su se okretali u oceanu ispod nas — na brodu od šest tisuća tona, i, po sve-mu sudeći, sramotno pretrpanom. Tim sićušnim barkama trebalo bi zabra-niti da prevoze više od određenog broja putnika. Čovjek se, naravno, nije smio ponovo popeti na brod, i on je uskoro nestao s vidika, zajedno sa svo-jim pojasom za spašavanje. Veseli me, dragi moj prijatelju, što živimo u doba tako prosvjećeno da se ne očekuje da postoji ikakva stvar kao što je pojedinac. Pravo čovječanstvo mari jedino za mnoštvo. Usput, kad već go-vorim o čovječanstvu, znaš li da naš besmrtni Wiggins nije tako originalan u svojim pogledima na društvenu situaciju, tako dalje, kao što njegovi suvremenici vole misliti? Pundit me uvjerava da je iste ideje gotovo na isti način izrazio, otprilike prije tisuću godina irski filozof Furrfer, kojega su tako nazivali zbog toga što je držao trgovinu na malo neučinjenim mačjim i drugim krznima. Pundit zna; tu ne može biti nikakve greške. Ta svakim danom uistinu prekrasno vidimo potvrdu duboke misli Indijca Ariesa Tottlea (kako ga navodi Pundit): »Moramo reći da, ne jedom ili dvaput, ili nekoliko puta, nego gotovo u beskonačnom ponavljanju, ista shvaćanja kruže među ljudima«.

2. travnja — Razgovaram danas s posadom magnetskog skutera zadu-ženog za srednju dionicu plutajućih telegrafskih žica. Čujem da se, kada je Horse prvi puta pustio u pogon tu vrstu telegrafa, držalo gotovo nemogu-ćim prenositi brzojave preko mora, ali sada smo u neprilici kako da shvati-mo gdje je bila poteškoća! Tako je to sa svijetom. Tempora mutantur — oprosti mi što citiram Etrušćane. Sto bismo radili bez atlantskog telegrafa? (Pundit kaže da je »atlantski« drevan pridjev.) Zastasmo na trenutak da postavimo posadi nekoliko pitanja, i saznadosmo, između ostalih krasnih vijesti, da u Africiji bjesni građanski rat, dok kuga divno obavlja svoj milosrdni posao u Juropi i Azijatiji. Nije li uistinu nevjerojatno — prije ne-go je čovječanstvo prosulo veličanstveno svjetlo na filozofiju — da je svijet običavao rat i kugu smatrati velikim nesrećama? Znaš li da su se uistinu u drevnim hramovima prinosile molitve za prestanak zala (!). Nije li doista teško razumjeti koje je načelo Interesa vodilo naše praočeve? Zar su bili toliko slijepi a da ne vide kako je uništenje tisuća i tisuća pojedinaca toliko bolja alternativa prema mnoštvu?

3. travnja — Zaista je vrlo zabavno popeti se ljestvama od užeta do vrha balona i tako istraživati okolni svijet. Dolje iz balona ne vidi se tako dobro — vidik je zaklonjen. Ali sjedeći tu (gdje ovo pišem), na vrhu zgrade u raskošno namještenom otvorenom trijemu, čovjek vidi sve što se događa, u svim smjerovima. Upravo sada svuda uokolo prilično vrvi od balona i oni predstavljaju neobično živu sliku, dok zrak bruji od žamora milijuna ljudskih glasova. Tvrdi se da, kada je Žuti ili (kako hoće Pundit) Ljubičasti, za koga se pretpostavlja da je bio prvi zrakoplovac koji je dokazao da se atmosferom može kretati u svim smjerovima, samo dizanjem i spuštanjem, sve dok se ne dosegne povoljna struja, jedva ga je slušao itko od njegovih suvremenika držeći ga tek domišljatim luđakom budući da su filozofi (!) toga vremena izjavili kako je to nemoguće. Sada mi se zaista čini po-

SIRIUS 49

prilično neodgovornim da je nešto što se tako očito može izvesti moglo izmaći oštroumlju drevnih mudraca. Ali napretku u umjetnosti uvijek su se žestoko suprotstavljali takozvani ljudi od znanosti. Dakako, naši ljudi od znanosti nisu tako zadrti kao oni iz starih vremena: — oh, imam ti reći nešto tako neobično o toj temi, Znaš li da nema više od tisuću godina otkad su metafizičari pristali da ljude oslobode čudne ideje kako ne postoje više od dva moguća puta da se dosegne Istina! Povjeruj ako možeš! Cini mi se da je davno, davno, u noći Vremena, živio turski filozof (ili možda indijski) zvan Aries Tottle. Ta je osoba uvela i kod svih disciplina propagirala ono što se naziva deduktivnim ili apriornim načinom istraživanja. On je zapo-čeo s onim što držaše da su aksiomi ili »bjelodane istine« i otuda je »lo-gično« prešao na rezultate. Njegovi najveći učenici bili su stanoviti Neuclid i Cant. Dakle, Aries Tottle neograničeno je napredovao sve do dolaska sta-novitog Hoga, zvanog »Ettrick Shepherd«, koji zagovaraše potpuno druk-čiji sustav, što ga je on nazvao a posteriori ili induktivni. On je pri tom u potpunosti mislio na Osjet. On je nastavio promatrati, analizirati i klasi-ficirati činjenice i— afektivno zvane instantiae naturae — u opće zakone. Način Ariesa Tattlea, riječju, temelji se na noumenima; Hogov na fenome-nima. Naime, ovaj potonji sustav pobudio je tako veliko divljenje da, pri-likom njegova prvog uvođenja, Aries Tattle dođe na loš glas; ali na kraju povrati položaj i uzmogne podijeliti kraljevstvo Istine sa svojim moder-nijim rivalom. Učeni ljudi držahu sada da su aristotelovski i bakonovski putovi jedini mogući putovi do spoznaje. Bakonovski, moraš znati, jedini je izmišljeni pridjev ekvivalentan hogijevskom i mnogo je zvučniji i dosto-janstvenije Sada te, dragi moj prijatelju, istinski, najistinskije uvjeravam da zastupam tu stvar pravedno s najvećim autoritetom; lako ćeš shvatiti kako li je tako bjelodano apsurdna teza djelovala na usporavanje napretka sve-ukupnog istinskog znanja — koje gotovo redovito napreduje intuitivnim skokovima. Drevna je misao svela istraživanja na puzanje, i stotinama go-dina vladala je posebice oko Hoga tako velika zaslijepljenost da je svemu razmišljanju, pravo uzevši, došao zbiljski kraj. Nijedan čovjek nije se usuđivao izreći neku istinu zbog koje bi osjećao dug prema vlastitoj Duši. Nije bilo važno je li istina išta dokazivala, jer tvrdoglavi učenjaci onog vremena poštivali su samo onaj put kojim su je oni sami dokučili. Njih čak nije zanimao krajnji cilj. »Da vidimo putove«, vikahu oni, »putove!« Ako je u istraživanju putova pronađeno da oni ne potpadaju ni pod kategoriju Ariesa (što će reći Ovna) ni pod kategoriju Hoga, zašto tada učenjaci nisu išli dalje, nego su »teoretičara« proglasili budalom, ne hoteći imati ništa ni s njim ni s njegovom istinom.

Sada se to ne bi moglo održati, čak ni kad bi se puzajućim sustavom najveća količina istine dosegla u bilo kojem dugom nizu vjekova, jer potiskivanje imaginacije bijaše jedno zlo koje se u drevnim načinima istraživanja nije moglo kompenzirati nikakvom superiornijom sigurnošću. Greška koju su činili ti Teutoni, ti Gali, ti Inglezi i ti Jenkiji (ovi potonji, usput, bijahu naši vlastiti izravni preci) bila je prilično slična greški mudrijaša koji umišlja da bezuvjetno mora neki predmet vidjeti bolje drži li ga bliže očima. Ti su ljudi zasljepljivali sebe pojedinostima. Kad nastav-ljaju Hogovim putom, njihove »činjenice« nisu uvijek bile činjenice — što

SIRIUS 50

bi bilo manje važno da nisu pretpostavljali da one jesu činjenice i da moraju biti činjenice, jer su se doimale takvima. Kada krenuše putem Ovna, njihov je smjer bio ravan, kao što je ravan ovnujski rog, jer oni nikada i nisu imali aksiom koji bi to doista i bio. Zacijelo su bili slijepi kad nisu to vidjeli, čak ni u ono vrijeme; jer čak je i njihovo vlastito vrijeme odbacilo mnogo davno »postavljenih« aksioma. Na primjer »Ex nihilo nihil jit«; »tijelo ne može djelovati tamo gdje nije«; »nema antipoda«; »tama ne može doći iz svjetla« — svi ovi, i tucet drugih sličnih tvrdnji, koje su svi prije bez okli-jevanja priznavali kao aksiome, bili su neodrživi čak i u razdoblju o kojemu govorim. Kakoli je onda apsurdno u tih ljudi što su ustrajno vjerovali u te »aksiome« kao nepromjenjive temelje Istine! Ali čak i kod njihovih naj-razboritijih mislilaca lako je dokazati ništavost i nedokučivost njihovih aksioma općenito. Tko je bio najbolji od njihovih logičara. Da pogledam. Ah, evo ga! Imam tu jednu knjigu napisanu prije gotovo tisuću godina, koja je nedavno prevedena s ingliškog jezika, što je, usput rečeno, čini se, rudiment američkog. Pundit kaže da je to nedvojbeno najbolji stari prikaz tog predmeta, tj Logike. Autor, koji je u svoje doba uživao dobar glas, bijaše neki Miller ili Mili; i postoji zapis o njemu u kojem se, kao nešto od stanovite važnosti spominje da je imao mlinskog konja zvanog Bentham. Ali pogledajmo raspravu!

Ah! — »Sposobnost ili nesposobnost da se štogod shvati« kaže g. Mili, vrlo valjano, »ne smije se ni u kojem slučaju uzeti kao kriterij aksio-mske istine.« Koji bi današnji čovjek pri zdravoj pameti uopće i razmišljao o razmatranju takve općepriznate istine. Jedino nas mora čuditi kako to da je g. Mili držao potrebnim uopće i aludirati na nešto tako očito. Dobro... ali da okrenemo drugu stranicu. Sto imamo tu? — »Oba protuslovlja ne mogu biti istinita — što znači ne mogu koegzistirati u prirodi!« Tu g. Mili, na primjer, misli da drvo mora biti drvo, ili pak ono nije drvo. Vrlo dobro. Ali pitam ga zašto. On odgovara i nikad ne pokušava odgovoriti nešto drugo — »jer je nemoguće shvatiti da oba protuslovlja mogu biti istinita«. Ali to, prema njegovu vlastitom primjeru, uopće nije nikakav odgovor. Jer nije li on upravo priznao kao opću istinu da »sposobnost ili nesposobnost da se nešto shvati ne treba ni u kojem slučaju uzeti kao kriterij aksiomske istine«.

Sad se ne tužim toliko mnogo na te antičke pisce zato što je njihova logika, prema njihovu vlastitom kazivanju, krajnje neosnovana, bezvrijedna i sve u svemu fantastična, koliko zbog njegova pompoznog, slaboumnog progona svih drugih putova Istine, svih drugih sredstava za njeno postizanje, osim dvaju apsurdnih putova, jednog puzajućeg i drugog gmižućeg na koje su se drznuli osuditi Dušu koja ništa ne voli toliko koliko vinuti se u nebeske visine.

Usput, moj dobri prijatelju, ne misliš li i ti da bi drevni dogmatičari bili u neprilici da su zapravo morali odrediti kojim od njihova dva puta bijaše dosegnuta najvažnija i najuzvišenija od svih njihovih istina? Mislim na istinu o Gravitaciji. Newton tu istinu zahvaljuje Kepleru. Kepler priznaje da je svoja tri zakona naslutio — ona tri zakona koja su velikog ingleskog matematičara dovela do njegova načela, što je temelj svih načela — a da bismo to shvatili, moramo ući u Kraljevstvo Metafizike: Kepler je nagađao — to će reći zamišljao. On je u osnovi bio »teoretičar« — ta riječ, sada to-

SIRIUS 51

liko nepovrediva, bila je prije pridjevak omalovažavanja. Ne bi li također zbunilo te stare krtice da se objasnilo kojim od ta dva »puta« odgonetač nepoznatih pisama odgonetava posebice zamršen kriptograf, ili kojim je od ta dva puta Champollion usmjerio čovječanstvo na one trajne i gotovo nebrojene istine što su uslijedile nakon njegova odgonetavanja hijeroglifa.

Još riječ-dvije a ovom predmetu, pa ti više neću dosađivati. Nije li to skroz-naskroz neobično da su ti zadrti ljudi, sa svojim vječnim blebetanjem o putovima Istine, propustili ono što mi jasno uočavamo kao veliki glavni put — put Dosljednosti? Nije li čudno kako su u djelu Božjem previdjeli vitalnu činjenicu da savršena dosljednost mora biti apsolutna istina! Kako je očit naš napredak od nedavne objave te tvrdnje! Istraživanje su iz ruku krtica preuzeli, kao zadatak, istinski, najistinskiji mislioci, ljudi žive imagi-nacije. Ovi potonji teoretiziraju. Možeš li izmisliti povik prezira kojim bi naši praoci primili moje riječi kad bi mi mogli gledati preko ramena? Ti ljudi, kažem, teoretiziraju; i njihove teorije su jednostavno točne, sažete, sistematizirane —očišćene, malo-pomalo, od svih primjesa nedosljednosti — sve dok, na kraju, nije ostala savršena dosljednost, za koju čak i najtrez-niji priznaju, budući dosljednost, da je to apsolutna i nepobitna istina.

4. travnja — Novi plin čini čuda, poboljšan u novom spoju s gutta-per-chom. Kako li su sigurni, udobni, laki za rukovanje, i u svakom pogledu podesni naši novi baloni! Evo, upravo nam se približava jedan golemi brzinom od najmanje stopedeset milja na sat. Cini se da je pretrpan ljudima — možda ima tri ili četiri stotine putnika — a ipak se uzvinuo do visine od gotovo jedne milje, i gleda na nas jadnike s nadmoćnim zadovoljstvom. Stotinu ili čak dvije stotine milja na sat ipak je, na kraju krajeva, sporo putovanje. Sjećaš li se naše lude vožnje željezničkom prugom preko kontinenta Kanadije — pune tri stotine milja na sat — to je bilo putovanje. Ako se i ništa nije moglo vidjeti — ništa se nije moglo činiti osim udvarati se, gostiti i plesati u veličanstvenim salonima. Sjećaš li se kakvo smo čudno uzbuđenje osjetili kad smo slučajno načas uhvatili sliku vanjskih predmeta dok su vagoni bili u punoj brzini. Sve je izgledalo jedinstveno — kao jedna masa. Sto se mene tiče, ne mogu reći nego da sam više volio putovanje sporim vlakom od stotinu milja na sat. Tu nam je bilo dopušteno da imamo staklene prozore — čak i da ih držimo otvorene — i tu smo dobili nešto poput jasne slike krajolika. Pundit kaže da je route za veliku kanadijsku željeznicu morala biti donekle određena negdje prije devetsto godina! Zapravo, on ide tako daleko da tvrdi kako su današnji tragovi željeznice još i sad zamjetljivi — tragovi koji se odnose na razdoblje, daleko kao što je daleko razdoblje koje spominjem. Kolosijek je, čini se, bio dvostruk, naš pak ima dvanaest tračnica; a u pripremi su tri ili četiri nove. Starinske tračnice bile su vrlo slabe, i položene tako blizu jedna drugoj da, prema modernom shvaćanju, bijahu sasvim nepouzdane, ako ne i krajnje opasne. Sadašnja širina pruga pedeset stopa — smatra se, doista, jedva dovoljno sigurnom. Sto se mene tiče, ne sumnjam u to da je neka vrsta tračnica zacijelo postojala u vrlo davnim vremenima, kao što tvrdi Pundit; jer ništa ne može biti jasnije, po mom mišljenju, nego da su, u nekom ranijem razdoblju — ne manjem od sedam stotina godina, Sjeverni i Južni kanad-ijski kontinenti bili sjedinjeni; Kanadijanci su se tada, prema potrebi, vozili

SIRIUS 52

do velike željeznice preko kontinenta.5. travnja — Enjui me posve izmoždila. Pundit je jedina osoba u ba-

lonu s kojom se može razgovarati; a on, jadnik, ne zna govoriti ni o čemu drugome nego o starinama. Cijeli me dan pokušava uvjeriti da su drevni Američani upravljali sami sobom! — je li ikad itko čuo takvu besmislicu — da su živjeli u nekoj vrsti konfederacije svaki-za-sebe, po ugledu na »prerijske pse«, kao što čitamo u bajkama. On kaže da se počeo baviti najčudnijom mogućom idejom, naime: da su svi ljudi rođeni slobodni i jednaki — što je u samoj suprotnosti sa zakonom gradacije, koji je tako jasno utisnut na svim stvarima, i u moralnom i u fizičkom univerzumu. Svaki čovjek je »glasao«, kako oni to nazvaše — što će reći, pačali su se u javne poslove — sve dok, na kraju, nije bili otkriveno da je svačiji posao ničiji, i da je »republika« (tako se zvaše ta apsurdna tvorevina) bila bez vlade uopće. No priča se da je prva okolnost osobito poremetila samo-dopadnost filozofa koji izmisliše tu »republiku«, bila zapanjujuće otkriće kako opće pravo glasa omogućuje prevarne spletke, pomoću kojih se u bilo koje vrijeme mogao dobiti svaki broj glasova, a da bilo koja stranka nema mogućnosti da spriječi ili čak otkrije te podvale. Dovoljno je biti podao i ne sramiti se podvale. Malo razmišljanja o tom otkriću bilo je dovoljno da pruži očite zaključke, naime, da nitkovluk mora imati premoć — jednom riječju, da republikanska vlada ne može biti drukčija nego lupeška. Dakle, dok su filozofi bili zaokupljeni — crveneći se zbog vlastite gluposti što nisu predvidjeli te neizbježne nemoralnosti — i usredotočeni na izmišljanje novih teorija, cijelu je stvar do nenadanih rezultata doveo jedan momak imenom Mob, koji uze sve u svoje ruke i iznese teoriju despotizma, u us-poredbi s kojim je despotizam mitskog Zerosa i Hellofagaba-lusesa krotak i sladak. Za tog Moba (koji je, usput, stranac) rečeno je da je bio najomra-ženiji od svih ljudi koji su ikad tlačili zemlju. Bijaše div rastom — drzak, grabežljiv, prostačina; zloban poput uškopljenog bika, sa srcem hijene i mozgom pauna. Umro je, konačno, kad je iscrpio svoju energiju. Usprkos tome, bio je koristan, kao što sve može biti korisno, i, ma kako podao, on je čovječanstvu održao lekciju kojoj do dana današnjega ne prijeti opasnost da se zaboravi — ne idi nikad smjerom protivnim prirodnim analogijama. Jer za republikanizam nijedna se analogija nije mogla naći na licu Zemlje — s iznimkom »prerijskih pasa«, koji, čini se, pokazuju, da je demokracija oblik vlade posebno dostojan divljenja — za pse.

6. travnja — Prošle noći imao sam veoma dobar pogled na disk Alfa Lyrae koji veoma nalikuje na naše sunce kad se ono promatra golim okom za maglovita dana — Alfa Lyrae, iako toliko veća od našega Sunca, vrlo mu je slična, uzgred rečeno, što se tiče pjega, atmosfere i drugih poje-dinosti. Pundit mi kaže da se tek u prošlom stoljeću počela naslućivati da binarna veza postoji između ta dva nebeska tijela. Vidljivo gibanje našeg sustava na nebeskom svodu pripisivalo se (koje li neobičnosti!) kružnoj putanji oko goleme zvijezde u središtu galaksije. Oko te zvijezde, ili, u svakom slučaju, oko središta gravitacije zajedničkog svim nebeskim tijeli-ma na Mliječnoj stazi i pod pretpostavkom da je blizu Alcyonea u Pleja-dama, za svako od tih tijela ustvrdiše da se okreću, a da naše čini krug u razdoblju od 117,000.000 godina! Mi, s našom sadašnjom pameti, našim

SIRIUS 53

golemim teleskopskim poboljšanjima, itd, naravno, teško možemo pojmiti temelj jedne takve ideje. Njezin prvi širitelj bijaše neki Mudler. Njega je, valja pretpostaviti, prema toj zanesenoj hipotezi u prvome redu vodila sama analogija; ali, ako je to bio slučaj, treba se barem držati te analogije u nje-nom razvoju. Veliko središnje nebesko tijelo bilo je, zapravo, sugestija; dotle je Mudler bio dosljedan. To središnje nebesko tijelo, premda dina-mično, trebalo je biti veće od svih nebeskih tijela što kruže oko njega. Tada se moglo postaviti pitanje — »Zašto ga mi ne vidimo?« — posebno mi koji zauzimamo središnje područje zviježđa — samo mjesto blizu kojega, ba-rem, mora biti smješteno to nepojmljivo središnje sunce. Tu se astronom možda utekao sugestiji o neblistavosti; i tu je analogija odjednom smjela prestati. Naš sustav se, istina, okreće oko zajedničkog središta gravitacije, ali on to čini u vezi, kao posljedica, s ostatkom sustava. Matematički krug je krivulja sastavljena od bezbroj ravnih linija; ali ova ideja o krugu — ide-ja koju, s obzirom na zemaljsku geometriju, smatramo samo matematičkom za razliku od praktične, zapravo je praktična zamisao koju s pravom mo-žemo podržati u odnosu na one titanske krugove s kojima se moramo baviti, barem u mašti, kad pretpostavljamo da je naš sustav, zajedno sa svojim satelitima, okreće oko jedne točke u središtu galaksije. Ali neka samo i najbujnija ljudska mašta pokuša učiniti i jedan jedini korak prema razumijevanju tako nevjerojatnog kruga! Gotovo ne bi bilo paradoksalno reći da bi sam bljesak munje, putujući vječno obodnicom tog neshvatljivog kruga, još i sad putovao u ravnoj liniji. Da bi se putanja našeg sunca duž takve obodnice -— da bi se smjer kretanja našeg sustava u takvoj orbiti — za svako ljudsko opažanje, udaljila za najmanji stupanj od ravne linije čak i za milijun godina, takvo se što ne bi smjelo tvrditi; pa ipak, te je drevne astronome, čini se, zavelo uvjerenje da je značajna zakrivljenost postala vidljiva u kratkom razdoblju njihove astronomske povijesti — što je puki trenutak — tek posvemašnja ništavost od dvije ili tri tisuće godina! Posve je neshvatljivo da ih razmatranje poput ovoga nije odmah uputilo na istinito starije stvari — naime, na binarnu revoluciju našeg sunca i Alfa Lyrae oko zajedničkog središta gravitacije!

7. travnja — Prošle noći nastavio sam s našim astronomskim zabav-ljanjem. Imao sam krasan pogled na pet Neptunovih asteroida i s velikim zanimanjem promatrao sam na mjesečini pojavu goleme prijećnice na nad-vratmcima u novom hramu u Daphnisu Zabavljao sam se pri pomisli da stvorenja sićušna poput stanovnika Mjeseca, i toliko malo nalik na ljude, pokazuju ipak mehaničku domišljatost koja je znatno superiornija od naše. Čovjek, također, teško može zamisliti da su goleme mase, kojima ti narodi tako lako rukuju, zaista tako lagane kao što nam naš vlastiti razum govori da jesu.

8. travnja — Eureka! Pundit je sav blažen. Balon iz Kanadije razgo-varao je danas s nama i bacio nam u gondolu nekoliko najnovijih novina; one sadrže neke izvanredno zanimljive informacije vezane za kanadijske ili, prije, američke starine. Znaš, pretpostavljam da su radnici već nekoliko mjeseci zauzeti pripremanjem temelja za novu fontanu u Raju, Carevom glavnom vrtu užitka. Raj je, čini se, doslovce govoreći otok — što će reći da je njegova sjeverna granica bila (prema najstarijim zapisima) rječica ili

SIRIUS 54

prije, vrlo uzak morski tjesnac. Ta rječica se postupno proširivala dok nije dosegla sadašnju širinu — od jedne milje. Cijela dužina otoka iznosi devet milja; širina se bitno mijenja. Cijelo područje (tako kaže Pundit) bilo je, otprilike osam stotina godina, gusto naseljeno kućama, od kojih su neke bile visoke dvanaest katova; zemljište se (iz nekog najneobičnijeg razloga) smatralo naročito vrijednim baš tu. Katastrofalan potres godine 2050. potpuno je sravnio i zasuo grad (jer naselje je bilo preveliko da bi se naz-valo selom), tako da ni najustrajniji od naših proučavatelja starina ipak nis-mo mogli s tog lokaliteta prikupiti dovoljno podataka (u obliku novčića, medalja ili natpisa), čime bi se izgradio čak i duh teorije koja bi se odnosila na društvene prilike, običaje itd., itd., itd., starosjedilačkih stanovnika. Gotovo sve što smo dosad saznali o njima jest da su bili dio plemena divljih Knickerbockera koji opustošiše kontinent kad ga je prvi puta otkrio Recorder Ricker, vitez reda Zlatnoga runa. Oni nipošto nisu bili necivi-lizirani; njegovali su različite umjetnosti, čak i znanosti, onako kako su ih oni zamišljali. O njima se priča da su bili pronicavi u mnogom pogledu, ali da su previše patili od fiksne ideje da grade ono što se u staroj Americi zvalo »crkvama« — nekom vrstom pagode, utemeljene radi štovanja dvaju idola koji se zvahu Bogatstvo i Moda. Na kraju, govori se, devet desetina toga postalo je crkva. Zene su, također, po svemu sudeći, bile čudno de-formirane prirodnom grbom u predjelu malo niže od križa — iako se, što je najčudnije, na tu deformaciju gledalo potpuno u svjetlu ljepote! Jedna ili dvije slike tih čudnih žena zapravo su, na čudesan način, očuvane. Izgledaju vrlo čudno — poput stvorenja između purana i deve.

Dakle, ovih nekoliko pojedinosti gotovo je sve što je do nas doprlo u vezi drevnih Knickerbockera. No čini se da su kopajući u središtu Careva vrta (koji, kao što znaš, prekriva cijeli otok), neki radnici iskopali četvrtast i očito isklesan blok granita, težak nekoliko stotina funti. Bio je dobro očuvan, zadobivši tek malo oštećenje, po svemu sudeći, od potresanja pri-likom ukopavanja. Na jednoj od njegovih ploha bila je mramorna ploča sa (pomisli!) natpisom — čitljivim natpisom. Pundit je u ekstazi. Prilikom ski-danja ploče pojavila se šupljina u kojoj se nalazio olovan sanduk ispunjen različitim kovanim novcem, dugim popisom imena, nekim dokumentima koji su podsjećali na novine, i drugim stvarima krajnje zanimljivim za proučavatelja starina! Nema sumnje da su te autentične američke relikvije pripadale plemenu zvanom Knickerbokeri. Novine bačene u gondolu na-šega balona prepune su faksimila kovanog novca, rukopisa, tipografija, itd., itd. Prepisujem tebi za zabavu knikerbokerski natpis s mramorne ploče:

Ovaj ugaoni kamen spomenika usjećanje na

GEORGA WASHINGTONApoložen je doličnim ceremonijama na 19. dan mjeseca listopada 1847, na obljetnicu predaje Lorda Cornivallisa generalu Washingtonu u Yorktownu, A. D. 1781. pod pokriveteljstvom Udruženja za podizanje spomenika Washingtonu u gradu New Yorku.

Ovo je, kako ti pišem, doslovan prijevod koji je načinio sam Pundit, SIRIUS 55

prema tome, tu ne može biti nikakve pogreške. Od nekoliko riječi tako očuvanih, osvjetljavamo nekoliko značajnih čestica znanja, od kojih nije najmanje nezanimljivo da su prije tisuću godina stvarni spomenici izašli iz upotrebe — što je sve bilo vrlo u redu — ljudi su se zadovoljavali, kao što i mi sada činimo — pukim pokazivanjem skica za podizanje spomenika u neko buduće vrijeme; ugaoni bi se kamen samo oprezno položio, »odijeljen i usamljen« (oprosti što navodim velikog američkog pjesnika Bentona!), kao garancija velikodušne namjere. Doznajemo također, posve jasno kako, gdje i što o velikoj predaji s tog divnog natpisa. Sto se tiče onog gdje, bio je to Yorktown (ma gdje god on bio), što se tiče onog što, bio je to general Cornwallis (bez sumnje neki bogati trgovac kukuruzom). On je bio taj koji se predao. Natpis slavi uspomenu na predaju — čega? — »Lorda Cornwallisa«. Jedno pitanje jest zbog čega bi divljaci mogli željeti da se preda. Ali kad se sjetimo da su ti divljaci, bez dvojbe, bili ljudnožderi, moramo zaključiti da ga htjedoše preraditi u kobasicu. Sto se tiče onog kako se predao, sve je posve jasno. Lord Cornwallis bio je izručen (za kobasicu) »pod pokroviteljstvom Udruženja za podizanje spomenika Washingtonu« — što je nedvojbeno dobrotvorna ustanova za podizanje ugaonih kamenova. Ali, blagoslovio me svemogući Bog! Sto se događa? Ah, vidim, balon se prazni, past ćemo u more. Imam tek toliko vremena da dodam kako iz letimičnog pregleda novina itd., itd., doznajem da su ti veliki ljudi među Američanima onog vremena bili John, kovač i Zacchary, krojač.

Do viđenja, dok se ponovo ne vidimo. Hoćeš li ikada dobiti ovo pismo ili ne, posve je nevažno, jer, sve u svemu, pišem za osobnu zabavu. Začepit ću rukopis u bocu, unatoč svemu, i baciti je u more.

Tvoja zauvijek PUNDITA

Prevela Ružica Silić

Michael Bishop

SVEMIRSKI GRAFITI

SIRIUS 56

Bilo mi je devet godina kad su se na našem planetu počeli pojavljivati zagonetni pisani znakovi svih duginih boja. Ukazali su se prvi put — premda je teško utvrditi točno mjesto i vrijeme početka tog fenomena — iznad Cadiza u južnoj Španjolskoj u obliku golemog smotka koji je lebdio u zraku i bio ispisan krasopisom kobaltnomodre, zagasitocrvene i blještave žute boje, čija su slova bila neprepoznatljiva, a porijeklo potpuno nepoz-nato. »Slova« te tajanstvene umotvorine iznenada su se pojavila na vedrom nebeskom svodu i ostala lebdjeti nad glavama polugolih Španjolaca i drugih stranih kupača cijelo to ljetno poslijepodne.

Moja majka i ja bili smo također među stranim gostima provodeći ovdje svoj ljetni odmor daleko od našeg doma u Nairobiju, Kenija. Još se i danas vrlo dobro sjećam da nitko od prisutnih na plaži nije bio obuzet stra-hom ili panikom zbog tah skladnih, blistavih znakova, golemih dimenzija, koji su se poput divovske, nečitljive reklamne poruke pojavili iznad dijela

SIRIUS 57

Sredozemlja koji smo majka i ja izabrali za ljetovanje. Ljudi su, doduše, dizali pogled prema nebu mašući rukama, razgovarajući, a ponekad i teatralno hineći strah, no pri tom je i meni, devetogodišnjem dječaku, bilo potpuno jasno da svjetlucavi grafiti gore, nad našim glavama, nisu kod prisutnih pobudili ni najmanji strah. Cak ni ja nisam osjećao nikakvu boja-zan promatrajući te neobične pisane znakove. Pretpostavljao sam, zajedno sa svim prisutnim kupačima, da su nekolicina američkih ili britanskih teh-ničkih stručnjaka i šaljivčina, uz pomoć neke novoizumljene telehologra-fije, naprosto projicirali te zagonetne znakove na nebeski svod. »Predstava« koju smo promatrali stojeći na obali nije nas posebno uzbudila; sve nas je jedino zanimalo značenje tih veličanstveno lijepih ali nepoznatih simbola koje su nam pametni Anglosi slali iz britanske kolonije Gibraltar ili iz američke pomorske baze zapadno od mjesta gdje smo se nalazili.

No, da bismo razumjeli njihovo značenje, trebalo je najprije odgo-netnuti abacedu ili slikovno pismo koje je okruživalo te simbole, pa je tako moja majka, odjevena samo u elegantni komad zlatnog staniola oko boko-va, zapodjela razgovor s nekim kosmatim Španjolcem. On je vodio raspra-vu hodajući s majčine desne strane i iznoseći nagađanja jedne vrste, a onda je, prešavši na njenu lijevu stranu, nastavljao s protuargumentima. Za te naporne i neuobičajene pavane, njih su dvoje došli do zaključka da pisani znakovi koji su blistali na užarenom nebu Sredozemlja ne pripadaju nijednoj standardnoj ortografiji koju su oni poznavali. Dakle, ovdje nije bila riječ o latiničnom, hebrejskom, grčkom, ćirilskom i arapskom pismu, niti je posrijedi bila starodrevna ili moderna verzija devanagarija, a poznati istočnjački slikovni ili slogovni sistemi abecede uopće nisu dolazili u obzir. Služeći se zatim sistemom jednostavne eliminacije, njih dvoje su zaključili da su zagonetni grafiti ezoterične prirode, pa ih je nemoguće odgonetnuti, ili su pak samo plod bujne tehničke mašte i zbog toga nerazumljivi obič-nom smrtniku. Nitko nije želio vjerovati da su ti prekrasni pisani znakovi možda i čista besmislica, pa su zato svi prisutni radije tvrdili da ne razumiju značenje divovskog lebdećeg pisma nego da ga proglase besmislenim.

— A što ako su to samo šare? — upitao sam majku. — Možda je riječ o ukrasnim crtežima?

Nježno je protrljala moju kosom obraslu glavu kao da nastoji ubrzati pravu spoznaju.

— Ti si pravi mali apstraktni ekspresionist, zar ne? — kazala je upućujući svoje riječi i kršnom Španjolcu. — Možda imaš pravo, Jemmy, no ja bih bila mnogo sretnija da ove zastrašujuće črčkarije imaju svoje značenje. Da znače nešto posebno i važno.

— Sve je to još jedna američka šala i ništa drugo — rekla je podrugljivo krupna Španjolka, polugola kao i majka moja.

Nekoliko je turista škljocalo fotografskim aparatima, a pola sata nakon pojavljivanja zagonetnih znakova stigla je i video-ekipa iz Cadiza da bi na magnetoskopskoj vrpci zabilježila taj neobični fenomen. Svi oni turisti koji ove nebeske znakove nisu smatrali vizualnom šalom velike domišljatosti i duhovitosti više se na njih nisu osvrtali — nastavili su sunčanjem, pliva-

SIRIUS 58

njem, šetnjom po užarenom pijesku, pijuckanjem piva ili soka ispod iz-najmljenih suncobrana. Cak se i moja majka, nakon odlaska dlakavog Andaluzijca, ponovo prihvatila čitanja engleskog prijevoda nagrađenog senegambijskog romana, koji je kupila još u Nairobiju i donijela ga ovamo na plažu iz našeg velikog raskošnog hotela. No fotografije i magneto-skopska vrpca snimljene tog poslijepodneva postale su dokumenti velike povijesne važnosti.

A ja sam sjedio podalje od majčina stola s vedricom i lopaticom u ruci, kopajući po pijesku i uporno zureći u »hologram« koji se izdizao iznad kopna i iznad mora. Ako ste ikad vidjeli neku od Magrittovih slika — naročito onu koja prikazuje golemu jajoliku stijenu sive boje, na čijem vrhu je isklesan dvorac, koja, prkoseći svim prirodnim zakonima, ledbi iznad pustog oceana — onda ćete možda shvatiti kako sam se osjećao u tom trenutku. Kaligrafski ispisani znakovi nalik na fatamorganu, u čijoj sam jedva zamjetljivoj sjeni sjedio, nisu bili tako masivni kao Magrittova lebde-ća stijena, no, ipak, kao da su sadržavali neku čvrstu tvar. (Kako inače ob-jasniti postojanje sjene u kojoj sjedim?) Nadalje, sunčane zrake koje su obasjavale te znakove mora da su prolazile kroz njih u vrlo oslabljenom snopu, ili je njihov prolaz onemogućavala neka komponenta pomične ne-propusnosti koju mi na zemlji nismo mogli točno pratiti. Hologram ne bi ni u kom slučaju mogao zaustaviti žarko sunce Sredozemlja, no neki predmet nepropusne čvrstoće sigurno ne bi tako lako propustio iste sunčeve zrake. Premda sam tada još bio dijete, shvatio sam da ono što se iznenada pojavilo iznad naših glava tog vrućeg ljetnog poslijepodneva posjeduje dvije ka-rakteristične i naizgled proturječne značajke: sablasnost i stvarnost.

Kako je to moguće?Tajanstveni znakovi iznad naših glava protezali su se u dužini od pola

kilometra u smjeru Cadiza, prkoseći na svoj zagonetan način svim zako-nima sile teže. U nekim se trenucima činila kao da su izrađeni od prozirnog čvrstog celofana, a onda bi od vremena do vremena zatitrali i počeli se prelijevati u svim nijansama duginih boja, nalik na goleme cijevi od rastopljenog stakla. Mijenjali su se u rasponu od mikronski tankog Mylar stakla do rastopljenog porculana i obratno. Gledajući ih, nisam znao hoće li se poderati pod naletima vjetra ili srušiti na mene i ostale kupače poput sablasnog tereta obojenog stakla. Bio sam očaran, ali i zabrinut, i nikako nisam mogao shvatiti zašto su se samo članovi video-ekipe i nekolicina fotografa amatera trudili da snime, a možda čak i odgonetnu, tu tajanstvenu i potencijalno opasnu pojavu. Sve ono što nam je nepoznato moglo bi nam naškoditi, no ipak se nije našao nitko tko bi barem pokušao odgovoriti na pitanje od kakve je supstancije — stvarne ili nestvarne — sazdana naša lebdeća zagonetka.

Oko šest sati znakovi su počeli postupno iščezavati trepereći tako da su se doimali potpuno nestvarno. Moja majka i još nekolicina turista ponovo su obratili pozornost na zagonetnu pojavu; čak me pozvala da joj priđem i zajedno s njom promatram kako tajanstveno pismo iznad naših glava sve više blijedi i napokon potpuno nestaje. Mnoge morske ptice, koje

SIRIUS 59

su izbjegavale taj dio obale dok su tajanstveni znakovi vladali nebom, počele su se vraćati čim su znakovi nestali.

— Prekrasno! — rekla je moja majka. — Nisam li ti kazala, Jemmy, da ćemo se ovdje lijepo zabavljati?

* * *Danas imam trideset dvije godine i odrastao sam čovjek; na našem

planetu rijetki su oni koji nisu imali priliku vidjeti barem jedan od pre-krasnih staklenastih simbola koji se pojavljuju i nestaju širom svijeta. Svemirski grafita (smatram da im taj naziv najbolje pristaje), ti čudni sim-boli koji dolaze bez prethodne najave, već pune dvadesettri godine vuku za nos, muče i progone sve narode našeg planeta, i one primitivne i one visoko civilizirane. Ono što su nekoć za industrijski nerazvijeno čovječanstvo zna-čile vremenske prilike i neprilike, to su danas za sve nas ti hiroviti znakovi. Pojavljuju se nezvano, primoravaju nas da prihvatimo njihovu prisutnost, a zatim iščezavaju i odlaze hladno i nezainteresirano kao da potpuno negiraju ili se rugaju našem identitetu razumnih bića.

Cijeli sam život posvetio proučavanju te pojave. Premda nema čovjeka koji posjeduje tako široko i opsežno znanje o njihovoj prošlosti, različitim vrstama i utjecaju na društvene prilike kao ja, ipak moram priznati da su njihovo porijeklo i značenje samih znakova još obavljeni velom tajne. Teorija ima napretek. Zapravo, svaki ih je dan sve više, ali ni znanost ni filozofija nisu još uspjele pronaći čvrste temelje na kojima bi barem jedna od tih teorija počivala. Ne znam živimo li možda u novom dobu kad se događaju čuda, ili smo pak bića tako ograničenog intelektualnog dosega da danas samo luđaci mogu tvrditi da su u nešto potpuno sigurni.

Osim naših teorija (od kojih ću neke navesti malo poslije), raspo-lažemo s vrlo malo činjenica. Imamo službeni naziv tog fenomena; svako novo pojavljivanje tih pisanih simbola nazivamo »lutajuća poruka« ili LP. Imamo lovce LP-a, snimatelje, istraživače, katalogizatore, analitičare, čak i prognozere LP-a (čiji je posao najteži i najnezahvalniji). Iako još relativno mlad, već šest godina radim kao šef odjela za analizu u Centru za prouča-vanje lutajućih poruka. Cijelo to vrijeme, ta studijska grupa djeluje pod okriljem Svjetske meteorološke organizacije (WMO), koja je i sama specijalizirana agencija Ujedinjenih naroda sa sjedištem u Ženevi.

— Svi pričaju o lutajućim porukama — često u šali govori jedan od mojih kolega analitičara — ali nitko ništa ne poduzima. .

Realno govoreći, što mi uopće možemo poduzeti? Sateliti mogu pratiti razvoj i utvrditi kretanje morskih oluja; meteorolozi mogu promatrati smjer kretanja orkana i izdavati upozorenja; piloti koji prave kišu mogu stvoriti oblake koji će donijeti obilne oborine; uređaji za klimatizaciju mogu ukloniti djelovanje nepodnošljivih vrućina. Ali lutajuće poruke — svemir-ski grafiti — pojavljuju se iznenada, i gotovo nikad na predviđenim mjesti-ma. Osnovni fenomen ostaje zagonetka, usprkos svim mogućim fotogra-fijama, filmskim snimkama, analizama, prognostičkim procedurama, filo-zofskim nagađanjima i, naravno, unatoč svim rekla-kazala pretpostavkama. Ostavljeni smo isključivo na milost i nemilost onoga što zovemo pukom

SIRIUS 60

slučajnošću.Nakon što smo majka i ja vlastitim očima vidjeli jednu od najranijih

pojava lutajućih poruka — ako ne i prvu — one su se počele učestalo javljati na raznim stranama našeg planeta. Polovica ih se ukazala visoko gore na nebu, kao što je to bilo u našem slučaju, no sve ostale izabrale su neku čvrstu podlogu na kojoj su bile uočljivije — strme litice stijena, razne zidove, a u novije vrijeme i reklamne panoe. Grafiti se čvrsto pripijaju uz površinu kao da ih tamo drži neka nepoznata adheziona sila. Nadalje, svaka skupina znakova sadržavala je posebnu »poruku«, jer se znakovi koji su je sačinjavali nisu ponavljali u istoj kombinaciji na nekom drugom mjestu.

Kako su izgledali ti zagonetni znakovi? Kakve su im bile dimenzije? I što je pokazala analiza u odnosu na strukturu i sastav svake LP koja se čvrsto prilijepila uz određenu površinu?

Prvo, svi su oni bili nalik na goleme pisane znakove koji su se prvi put ukazali iznad mnoštva turista blizu Cadiza. Drugim riječima, nalikovali su na rukopis, s pažljivo oblikovanim simbolima, u redoslijedu koji je upući-vao na razumna bića. Isto tako, pisani su znakovi svojim isprepletenim pet-ljama, lukovima i viticama ukazivali na savršeni kurziv — ni u kom slučaju na infantilna štampana slova ili na primitivno klinasto, odnosno runsko pismo. Ti primjerci nadnaravne kaligrafaje svjetlucali su u bojama ametista, rubina, safira, smaragda i sličnog dragog kamenja. Cesto se činilo da lebde na nekoj nevidljivoj graničnoj liniji koja dijeli ovaj planet od ne tako dalekog, ali ipak nedostižnog područja velike ljepote i istančanijeg razuma. Poprimajući oblik stakla ili kristala u jednom trenutku, a fine izmaglice u drugom, lutajuće su se poruke pojavljivale i iščezavale sve do svog konačnog nestanka — koeficijent nestajanja imao je raspon od četrnaest minuta pa sve do tridesetdva sata.

Drugo, LP su se pojavljivale u svim mogućim veličinnama. Neke od njih, poput one grdosije blizu Cadiza, protezale su se i pola kilometra u du-žinu i deset do dvanaest katova u visinu. One koji.su se pojavljivale na čvrstoj podlozi rijetko su dosezale takvu veličinu iz vrlo jednostavnog razloga: te površine — zid podzemne željeznice u Lisabonu, dio staje u Alsace-Lorraine, ruševina u iranskoj pustinji, stražnji dio velike robne kuće u Libertyju, Kansas, bočna strana prevrnutog kamiona u Somaliji — na-prosto nisu mogle primiti tako divovske znakove. No treba napomenuti da nijedna od njih nije bila kraća od tri metra i niža od jednog metra. Nepoz-nato razumno biće ili mehanizam koji ih je bacio na prljavu površinu naše svakodnevice, i tamo ih čvrsto prilijepio, kao da nije imao smisla za umjerenost.

I na kraju, za razliku od nedostupnih znakova koji su se pojavljivali na velikim visinama, ovi manji, aplicirani grafiti bili su opipljivi. Mogli smo im se približiti i dodirnuti ih rukama ili šestarom, odnosno pritom smo otkrili da LP posjeduju nevjerojatnu tvrdoću, na opip podsjećaju na glatki opsidijan, temperatura im je visoka kao kod groznice u sisavaca, a zamiš-ljena dubina sa skrivenim značenjem i rješenjem zagonetke potpuno nedo-stupna ljudskom razumu. Pokušaj da strgnemo ili ogulimo gornji sloj luta-

SIRIUS 61

juće poruke značio je grubo prekinuti njezino djelovanje na našem planetu prije nego što za to dođe vrijeme. Zbog toga su mnogi od nas uzimali u ruke dlijeto, kiselinu, čak i zračni čekić, ne bi li ubrzali odlazak tih tajan-stvenih poruka. No ništa nije bilo tako deprimirajuće i ponižavajuće kao spoznaja da su neprobojni uljezi, na čijem ste uklanjanju bez uspjeha radili cijeli dan, iznenada iščezli sami od sebe. Bilo je to poput buđenja iz sna. Poput gubitka neprocjenjive vrijednosti.

U ovih dvadeset i pet godina, koliko je prošlo od prvog pojavljivanja LP, ništa se nije promijenilo. Mogli smo ih dodirnuti, ali ne i kovati urotu protiv njih. Mogli smo ih mjeriti, ali ne i manipulirati njima. Svi smo se našli u ulozi nespretnih analfabeta koji pokušavaju dešifrirati hijeroglifsko pismo bez ikakvih izgleda na uspjeh.

Ipak, gledano s drugog stajališta, mnogo se toga promijenilo. Mnogo je ljudi izgubilo živote zbog iznenadnog pojavljivanja ili neočekivanog nestanka lutajućih poruka. Jedan petnaestogodišnjak u Urugvaju pao je u duboku provaliju i izgubio život nakon što se popeo na visoku stijenu i želio dohvatiti donji dio lebdeće LP. U trenutku kad je mladić skočio i ru-kom se uhvatio za vitiicu slova, cijela je poruka netragom nestala. Manji avioni, elektročamci i automobili sudaraju se s njima, a stotine ljudi pogiba odsječenih glava, rasporenih utroba ili pak ostaju invalidi zbog odsječenih udova prilikom neočekivanog pojavljivanja LP. Zbog toga je Odjel za prognoziranje naše studijske grupe za proučavanje LP došao pod udar javnosti koja zahtijeva da poboljšamo rezultate rada. Odjel također prima mnogo prijetećih pisama zbog toga što im ne polazi za rukom da točno predvide gdje i kada će doći do opasnog pojavljivanja LP. Moram priznati da imam veliku sreću što ne radim kao prognozer.

Pitam se kako je uopće moguće predvidjeti točno vrijeme i mjesto izbijanja jedne tako slučaju podređene pojave? Teško je dati odgovor na to pitanje. Postoje tek neke tendenciie koje smo uočili. Nešto prije spomenuo sam podzemnu željeznicu u Lisabonu i reklamne panoe. Posljednjih nekoliko godina na zidovima podzemnih željeznica i reklamnim panoima pojavilo se više svemirskih grafita nego igdje drugdje, i naši prognostičari već mogu predvidjeti izbijanje nove LP na tim površinama. U svojim su prognozama vrlo oprezni, pa vrijeme pojavljivanja novih LP predviđaju u vremenskom razdoblju od otprilike dva tjedna, a mjesto izbijanja na površini od približno pet četvornih kilometara. Njihovi kritičari često navode da takve neprecizne prognoze nemaju ama baš nikakvu vrijednost, jer javnosti ne govore ništa o lokaciji gdje će vjerojatno doći do nove erupcije ni o vremenu izbijanja zračnih lebdećih znakova koji uzrokuju najviše nesreća.

Ponovit ću još jednom da imam veliku sreću što ne radim kao prognozer.

Mnogi ljudi smatraju da je relativno malo smrtnih slučajeva uzro-kovano svake godine pojavom LP (osobito u odnosu na ljude koji godišnje ginu na američkim cestama) nije previsoka cijena koju plaćamo za tajan-

SIRIUS 62

stvenost, ljepotu i osjećaj strahopoštovanja što ih ta neobična pojava pruža našem planetu i ljudskom rodu. I ja sam jedan od njih, jer vlastitim sam očima promatrao kako se u sitnim satima siječanjskog jutra lutajuća poruka srednje veličine razvija u blještavu ljepotu — metalnozelenu, modru i kovinastosivu — iznad prostranstava Venezuele. Sve neobične parazitske biljke u blizini lebdeće poruke bile su osvijetljene i izgledale poput zale-đenog vatrometa. Premda nitko prisutnim promatračima nije mogao prot-umačiti poruku, ona je vanzemaljskom snagom govorila svakom članu naše terenske ekipe.

Vidio sam kako svemirski grafiti zasjenjuju poruke koje su na zido-vima stanica njujorške podzemne željeznice ostavili nazovi-umjetnici; promatrao sam čak kako reklame za američke automobile, cigarete i ekspres-restorane uzmiču prepuštajući oglasne ploče profinjenim, mistič-nim simbolima koji oplemenjuju i onda kad kažnjavaju ili postiđuju ljudski rod. Sve su to nezaboravna iskustva koja ljudsko biće ispunjavaju straho-poštovanjem i osjećajem krivnje, i nikad ne bih te osjećaje mijenjao za ispraznu sigurnost mnogih banalnosti koje ispunjavaju našu svakodnevicu.

Ali...Naše nas neznanje muči i izjeda. Zbog toga postajemo skloni teore-

tiziranju, iznošenju pretpostavki i suludom nagađanju. A onda kad racio-nalni istraživački postupci daju povoda za nova pitanja, a znanost je u klopci, kome se možemo obratiti nego vračarama, hiromantima, čitačima sudbine, astrolozima, misticima i drugim samozvanim prorocima? Možda netko od njih ima odgovor koji se neće pretvoriti u prah i pepeo prilikom detaljnog proučavanja: možda netko među njima može pružiti pomoć tamo gdje su geolozi, lingvisti, kristalografi i »meteorolozi« u našem Studijskom centru, ovdje u Zenevi, nemoćni i nude statističke podatke, ili sliježu ramenima.

Nije onda nikakvo čudo što su prva popularna tumačenja pojave lu-tajućih poruka imala vjerski prizvuk. Danas, najmlađa i najpopularnija među religijama, eskribijenizam, smatra svaku novu pojavu zagonetnog pisma »vidljivom manifestacijom božanstva« i radi na tome da se sva mjesta gdje su se ukazali ti znakovi pretvore u svetilišta. Na sličan način, najpopularnije su sekte postojećih religija one koje u svojim doktrinama potvrđuju svetost svake pojave lutajućih simbola.

Jedna dobro poznata protestantska sekta javno je izjavila da, stih po stih, poglavlje po poglavlje, knjigu po knjigu, Bog pokazuje svijetu nera-zumljiv »prijevod« Biblije na jezicima drugih svjetova: možda je to jezik anđela. To što vrlo detaljne analize LP, potpomognute kompjuterom, nisu mogle utvrditi vezu između prvih pojava tih pisanih odlomaka i uvodnog dijela Prve knjige Mojsijeve ili bilo kojeg drugog dijela Svetog pisma, uopće nije pokolebala sljedbenike te moćne vjerske grupacije.

Druge religije pokazuju više opreza, no gotovo svaka od njih tvrdi da su svemirski grafiti neka vrsta božjeg proglasa i da oni koji pokušavaju i dalje davati svjetovna tumačenja tog fenomena odlažu svojom bezbožnošću otkriće koje sami tako gorljivo traže. (Žestina takvih osjećaja vjerojatno je

SIRIUS 63

dovela do postavljanja bombe u automobil parkiran ispred Studijskog centra prije dva tjedna. Na sreću, bomba je otkrivena prije nego što je eksplodirala.) Bilo kako bilo, religiozna tumačenja čine 63 posto materijala koji podvrgavamo podrobnoj analizi ovdje u mom odjelu. U nekoliko navrata, i protiv vlastitog uvjerenja, osjetio sam puno razumijevanje za one suvislije i ne tako dogmatske teorije religioznog tipa.

Svjetovne teorije sadrže cijeli niz intelektualnih orijentacija, predra-suda, čak i neuroza. Opće poznati kolokvijalizam svemirski grafiti ukazuje na samu bit teorije — koju najozbiljnije prihvaćaju svi oni koji se ne slažu sa eskribijenizmom i ostalim izmijenjenim tradicionalnim religijama — da vanzemaljski ili transdimenzionalni utjecaji nose dio odgovornosti ili zasluge za pojavu LP. U ovom slučaju vanzemaljci s Magellanovih oblaka igraju podmuklu igru s ljudskom vrstom u nekoj pakosnoj namjeri, ili pak zdvojna bića iz vremena i prostora četvrte dimenzije u raspadu traže pomoć šaljući nam poruke. U prvom slučaju, lutajuće poruke odupiru se našim nastojanjima da ih shvatimo jer se Magelanci boje da ne otkrijemo strašnu sudbinu koju nam oni kroje, pa nas zbog toga obmanjuju. U drugom slučaju, poruke nestaju kad ih želimo protumačiti ili skinuti da ne bismo otkrili postojanje entropskog paralelnog svemira iz kojega njegovi stanov-nici izbezumljeno šalju svoje nejasne i nerazumljive pozive za pomoć.

Ostali svjetovnjaci ne idu tako daleko niti imaju tako bujnu maštu u traženju odgovora. Moja suradnica ovdje u Zenevi, na primjer, već je duže pobornik ideje da su LP kristalografske formacije nepostojanog tipa i da se prethodno neotkrivene atmosferske soli spajaju kako bi ih izlučile. To što one nalikuju na pisana slova, moja kolegica pripisuje određenom broju kombinacija kristalastdh struktura koje su karakteristične za taj fenomen. Ona smatra da te poruke mogu biti prisutne širom svemira, i na drugim planetima koji imaju atmosferu sličnu našoj Zemlja — barem u ovom latentnom stadiju planetološkog razvoja. Argumenti njenih prostodušnih tvrdnji sadržani su u devet svezaka, od po tisuću stranica svaki, no ona ipak nije bila kadra da sakupi potrebne materijalne podatke kao potvrdu svojoj teoriji, i to uglavnom zbog nepostojanih grafita.

Sto ja mislim o svemu tome? Dakle, još kao mladić u Nairobiju, ja, Ludi Jemmy Nakuru, smatrao sam da su naši razvijeni potomci, možda deset ili dvanaest milenija ispred našega doba, našli način da nama, svojim dalekim precima, šalju poruke. No javljaju se mnoge poteškoće, i oni ne mogu svoje savjete ili upozorenja slati u prošlost davniju od 1996. A to je upravo godina prve pojave njihovih poruka. Osim toga, oni su zaboravili mnoge podatke iz ovoga našeg doba — ne zaboravimo da tisuće godina dijele naše doba od njihova postojanja — pa nas mogu obasipati isključivo porukama napisanim nepoznatim slovima nepoznatog jezika i nerazumljive gramatike i vokabulara. Ne znam točno zašto sam vjerovao da je to prava istina, no u ono doba takvo tumačenje pružalo je romantično rješenje prilično teške metafizičke i fenomenološke zagonetke, a odgovaralo je mom mladalačkom dobu. Moje zanimanje za tu pojavu u ranim godinama nesumnjivo objašnjava zašto sam postao analitičar LP.

SIRIUS 64

Druga svjetovna tumačenja najvažnijeg problema našega doba uklju-čuju masovnu histeriju, grupne halucinacije potaknute kemijskim sred-stvima, dugotrajna isprobavanja najnovijih vrsta oružja, aktivnost sunčanih pjega, kiše meteora, tajne laserske holografije s neobičnom materijalnom dimenzijom, vulkanske erupcije, močvarni plin, eksperimentalne meteoro-loške balone, itd., itd. Moj kolega iz Odjela za snimanje LP tvrdi da je prethistorijska epidemija LP dovela do izumiranja dinosaura.

— Pomahnitali su pokušavajući utvrditi što se to događa — pretpostavljao je. — Možda se to isto događa i s nama.

Pišem posljednji dio ovih osebujnih zapisa u spartanski uređenom hotelskom apartmanu na morskoj obali istočno od Cadiza. To je onaj isti hotel u kojemu smo majka i ja boravili u kolovozu 1996. kad se na našem planetu pojavila prva (vidljiva) lutajuća poruka. Majka leži na niskom ležaju u drugom dijelu apartmana dok ja sjedim ovdje u sparnom iberijskom sumraku i pokušavam donijeti neke zaključke o pojavi koju mi, ljudski dinosauri, nikad nismo uspjeli odgonetnuti.

Premda je u mladim danima bila sušta suprotnost religioznoj osobi, moja je majka već četiri godine odani sljedbenik eskribijenizma. Prešla je na tu novu vjeru za velikog mitinga prevodilaca — gorljive pristaše eskribijenizma nazivaju se, naime, prevodiocima — koji je održan u novosagrađenom kompleksu Keniatta u Nairobiju. A ja sam došao u Španjolsku na izričito traženje majke.

Nekoć raj za turiste, ovaj hotel sada pripada pokretu eskribijenista, i s prisutnim vjernicima podsjeća na jeruzalemski hram. Jedini su ukras u hodnicima i sobama reprodukcije, svemirskih grafita u boji (taj naziv ne smijem izgovoriti u prisutnosti vjernika), svih grafita koji su se ukazali od samoga početka i o kojima moja organizacija u Zenevi posjeduje sve moguće podatke. U svakoj pojedinoj sobi može visiti samo jedna takva reprodukcija, dok je u apartmanu dopušteno i više, ovisno o njegovoj ve-ličini. Da bi potakle uzvišenu kontemplaciju, reprodukcije su podvijene na razmacima od tri metra duž dobro osvijetljenog hodnika. Kamo god krenete u tom bivšem hotelu, osjećat ćete se poput novoobraćenika kojemu je dopušteno da gleda sveta znamenja svoje vjere, ali koji još nije primio ključ rješenja njene misterije.

Svaki bosonogi eskribijenist ima na sebi snježnobijeli plašt s kapu-ljačom. I muškarci, jednako kao i žene, prekrivaju lica velom. Držanje za ruke je dopušteno, ali fizički dodir ne smije prelaziti tu granicu osim u bra-ku, a i onda samo u vrijeme posebnih proslava vezanih za ukazanje svetih poruka. Takvi običaji proizlaze iz svetog porijekla svemirskih grafita koji su pokretna snaga te religije. Budući da je značenje lutajućih poruka i dalje obavijeno velom tajne, eskribijenisti koprenom zastiru lica. Oni dopuštaju dodir po ugledu na obožavane uzore, ali njihova im vjera daje pravo da udare svakoga tko želi prekoračiti granicu intimnosti.

Eskribijenisti smatraju strpljivost najvećom ljudskom vrlinom, a po-krštavanje najkreposnijom aktivnošću eskribijenizma, jer dva su središnja načela njihove doktrine: da će se Jedini Istinski Prijevod zagonetnih svetih

SIRIUS 65

poruka ukazati sam jednog dana, a to se neće zbiti sve dok se njihovoj po-niznoj kontemplaciji o svakoj novoj božanskoj pojavi, kao i o svim dosa-dašnjim ukazanjima, ne pridruži cijelo čovječanstvo. Usput rečeno, pre-vodioci nisu oni koji tvrde da razumiju značenje pojedinih poruka, nego oni koji nesebično i strpljivo tragaju za dubljim značenjem fenomena kao cjeli-ne. Nije, dakle, nikakav paradoks da postoje fanatični sljedbenici eskribije-nizma među Hindusima, budistima, Zidovima, kršćanima i muslimanima. Oni nisu isključeni ni diskriminirani u obavljanju funkcija ako ne inzistiraju na primitivnim sektaškim tumačenjima pojedinih pojava svetih poruka.

Proveo sam cijelo popodne s tisućama espribijenista na morskoj obali ispred hotela. (Ili, bolje rečeno, ispred Centra za kontemplaciju.) Ležao sam na udobnom divanu pokraj majke, odjevene u svečano ruho i lica pre-krivenog koprenom. Na sebi sam imao halju kao i svi ostali poklonici. Ce-kao smo da se nad našim glavama i nad površinom mora ukaže primjerak svemirskih grafita koji će se odmotati poput golemog smotka čipkaste modre svile pred našim očima. Neki su od prisutnih molili, drugi su budno stražarili, a oni koji su pokazivali odlike običnih smrtnika zaspali su na suncu i nasmijavali nas ili uzrujavali svojim hrkanjem. Držao sam za ruku majku i nekog nepalskog industrijalca koji je prije nekoliko mjeseci prešao na eskribijenizam prema hinđuskim obijačima. Njih dvoje bili su budni, no vjernici nisu bili ništa bolji u predviđanju dolaska LP od mojih kolega u Odjelu za prognoziranje i ništa uzvišeno nije se dogodilo. Kad je pala noć, čak i najvjerniji među nama umorili su se od dugotrajnog masovnog izležavanja, i naše vođe, kojima smo se vjerojatno sažalili, pozvale su nas da uđemo u Centar.

Sutra će sve opet početi od početka. Zanemarujući majčin poziv, ne shvaćam potpuno zašto sam ovdje ili zašto sam spreman da se i drugi put prepustim ritualu koji je, prema svim razumnim kriterijima, potpuno bes-mislen. Vrlo dobro znam, kao i mnogi drugi, da se lutajuća poruka vrlo rijetko ponovo javlja na mjestima koje je već jednom prije obišla. Statistika kaže da su takvi slučajevi vrlo, vrlo rijetki. Govoreći o ovoj pojavi općenito ili pojedinačno, svi mi vrlo dobro znamo da »prijevod« poruke, ako se on ikad ukaže, neće imati veliko i trajno značenje za ljudski rod. No u mom sjećanju ostat će uvijek prekrasno ponoćno prelijevanje boja, velika jezo-vita slova koja plamte nad našim pustinjama, nerazumljive parabole nade koje obasjavaju zidove grobnica i podzemnih željeznica, kratke ljubavne poruke od bog-zna-koga upućene bog-zna-kome koje su zablistale iznad močvara Venezuele ili malih nastambi Alžira. Dakle, usprkos svemu ono-me što znam i zbog svega što nosim u sjećanju, došao sam ovamo da proslavim svoje neznanje i da izliječim tuga u srcu.

— Prekrasno — tiho mi se obraća majka sa svog ležaja. — Nisam li ti kazala. Jemmy. da će ta ovdje biti lijepo?

Prevela Šonja Lovasić Objavljeno posredstvom P & R

SIRIUS 66

Pitanje što je ova cjelina u kojoj se nalazimo i otkud to da ona uopće postoji; to najveće pitanje do kojega su ljudi došli premjestilo se iz filozofije u nouku, iz metafizike u fiziku i u... naučnu fantastiku.

Ivan Focht

Michael Philips

Filozofija iznanstvena fantastika

Treći dio

NeuhvatljivoJa

Sasvim logično zvuči pomisao da nema ničega što bismo mogli bolje i prisnije poznavati nego sami sebe. Pa ipak, kad pokušamo reći što zap-ravo podrazumijevamo pod tom naravno jednostavnom riječju ja, nailazimo odjednom na neočeki-vane poteškoće. Počinjemo s neod-ređenim osjećajem da se ta riječ na nešto odnosi, ali vrlo teško nam je reći što je to nešto. Je li to nešto što doživljavamo? Mnogi filozofi, od

Humea nadalje, tvrde da nije. Ili, barem, da to ne možemo doživjeti onako kako doživljamo rijeke ili drveće. Mi ne možemo promatrati sebe na način na koji promatramo materijalne predmete. Kao što je tvrdio Hume, ono što doživljamo kad »iznutra« tražimo sebe jesu misli, percepcije, osjeti, opažaj! itd. Nikada ne možemo spoznati ono u sebi što misli te misli ili ima te opa-žaje niti možemo u sebi spoznati ono što nas čini nama samima, tj. ono što mene razlikuje od vas i po čemu imam pravo reći da sam ja ista osoba koja sam bio prije dva

SIRIUS 67

sata.Ponekad se u filozofiji događa da

ono što nam se čini jednim pita-njem — npr. pitanje o prirodi našeg ja — zapravo nije jedno, nego više pitanja odjednom. Tako možemo razlikovati najmanje četiri pitanja o prirodi našeg ja kojima su se filo-zofi bavili. Svako od tih pitanja jav-lja se u vezi s nekim drugim filo-zofskim problemom. Prvo pitanje javlja se u vezi s navodnom jedin-stvenošću našeg ja. Vrlo važna te-ma koja se uvijek iznova pojavljuje u povijesti Zapada jest tvrdnja da postoji nešto fundamentalno u sva-kome od nas po čemu se razliku-jemo od bilo koga drugog. Upravo ta razlika — pa bilo ona kakva bila — jest ono po čemu ste vi — vi, a ja — ja. I budući se smatra da smo jedinstveni, smatra se, onda, i da smo nezamjenjivi; ta nezamje-njivost ponekad se smatra osnovom naše vrijednosti. No istovremeno se možemo pitati što je to jedinstveno po čemu sam ja — ja, a vi — vi; i po čemu je to tako vrijedno.

Zdrav razum i naša orijentacija u vremenu i prostoru govore nam ne samo da smo jedinstveni nego i da trajemo, tj. da zadržavamo svoj identitet usprkos činjenici da smo podložni neprestanim promjenama, bez obzira na to koliko dramatične one bile. Mi rastemo i starimo, a većina stanica u našem tijelu iz-mijeni se svakih sedam godina. Ne-ki naši dijelovi — pa čak i dijelovi našeg mozga — mogu se zamijeniti gumenim, žicanim ili silikonskim čipovima. Možemo promijeniti svoj spol, nazore, vrijednosti ili karak-terne crte. Možemo prijeći s jedne vjere na drugu ili prestati biti religi-ozni, možemo od karijerista postati

skrupulozni moralisti ili obratno, od moralista karijeristi. Možemo mije-njati svoj karakter pomoću parapsi-hologije, scientizma, bihevioris-tičke terapije ili psihoanalize. A ipak, unatoč svemu tome, ostajemo jedna te ista osoba tj. doživljavamo te promjene kao promjene jedne te iste osobe. No, po čemu je to jedna te ista osoba? Na osnovi čega mo-žemo tvrditi da se, unatoč svim tim promjenama, cijelo vrijeme radi o jednoj te istoj osobi? Filozofi to nazivaju problemom personalnog identiteta.

Problem personalnog identiteta tiče se temelja na kojima je zasno-vana jedinstvenost našeg ja u vre-menu. Međutim, isto tako se mo-žemo zapitati što je to po čemu sam ja — ja u bilo kojem trenutku. Ovog trenutka ja nešto pišem, vo-dim unutrašnji monolog i lagano lupkam nogom, jer sam malo ner-vozan. Isto tako osjećam laganu, potmulu bol u zatiljku i pomalo me peku oči i grlo. Cijelo vrijeme moje srce kuca, pluća udišu i izdišu zrak, neki moji mišići su napeti, neki opušteni, aktivan je ogroman broj mojih neurona. Zašto ja tvrdim da su sva ta stanja i aktivnosti moja stanja i aktivnosti. Što je to ja ko-jem pripisujemo ta stanja i aktiv-nosti? Zašto pretpostavljamo da se radi o jednom biću koje proživljava sva ta stanja i vrši sve te aktivnosti, umjesto da pretpostavljamo da se radi jednostavno o nizu povezanih procesa? To je, eto, pitanje jedin-stvenosti našeg ja.

I, konačno, postoje pitanju što se tiču istinitog ili pravog ja. Svi mi mijenjamo naše ponašanje, ovisno o situacijama. Kad to činimo u svrhu prilagođavanja društvenim

SIRIUS 68

normama, nazivamo to našim druš-tvenim ulogama. Kad to činimo da bismo ostavili određeni dojam, na-zivamo to stavljanjem društvenih maski. Cesto se tvrdi da ono što činimo u takvoj ulozi i pod takvim maskama zapravo ne odražava naše pravo ja. Oni koji tako misle smat-raju da pravo ja stoji iza te uloge i te maske. To pravo ja može, što-više, biti tako dobro sakriveno iza tih maski i uloga da ga zapravo uopće nismo svjesni. Po tom pris-tupu zdravlje naše ličnosti — naša sloboda — sastoji se u otkrivanju toga ja i njegovu razvitku. Po ne-kim teorijama to ja se smatra nepo-novljivim i ličnim. Prema tome, ja ću pronaći svoje istinito ja kad pro-nađem pravog sebe. Po drugim teo-rijama, pak, to pravo ja imper-sonalno je i univerzalno. Do njega ću doći ako transcendiram sve ilu-zije o svojoj neponovljivosti i spoznam u sebi ono što je i u svim ostalim ljudima. Ovaj potonji pris-tup obično se povezuje s istoč-njačkom filozofskom misli i zapad-njačkim misticizmom, premda je lako dokazati da nešto slično pos-toji i kod velikih mislilaca Zapada, koji nisu mistici. (Tako Kant npr. poistovećuje pravo ja s noumen-alnim ja) no po tom njegovu miš-ljenju, gledamo li ljude kao nou-menalne entitete, zapravo nemamo načina da ih razlikujemo jedne od drugih.) Bez obzira na pristup, ostaje dakle filozofsko pitanje je li moguć razumski pristup pravom ja. Očito problem, u obje te koncep-cije, proizlazi iz toga što pravo ja može biti skriveno i nedjelatno, a toliko dugo dok je tako, vrlo je teš-ko djelovanje, misli i osjećaje neke osobe dovesti u direktnu vezu s

njim. Razumni pristup pravom ja mora se otvoreno suočiti s tim problemom i pronaći objašnjenje toga odnosa između pravo ja i njegova pandana.

Oni od nas koji su odrasli u židovsko-kršćanskoj tradiciji često dolaze u napast da na svako od tih pitanja odgovore na isti način, tj. da odgovor dovode u vezu s dušom. Tako bismo npr. mogli reći da su ono po čemu sam ja — ja, a vi — vi upravo te razlike u našim du-šama; ja ostajem ja, unatoč svim promjenama, upravo zato što pos-jedujem jednu te istu dušu. Isto tako, sva moja stanja i moje akcije su moja stanja i akcije upravo po svom odnosu prema mojoj duši; pravo ili istinito ja, to je — ono kakav sam po duši. Međutim, da bi ta objašnjenja bila valjana i da bi išta objasnila, morala bi sadržati i definiciju prirode naše duše, po kojoj bismo onda mogli shvatiti na koji to način duša ispunjava sve te funkcije koje joj se pripisuju. Morali bismo znati koje su to razlike u dušama po kojima sam ja — ja a vi — vi; što je to što ostaje isto unatoč svim drugim promjena-ma u meni itd. Ne odgovorimo li na sva ta pitanja, svi pokušaji da ob-jasnimo naše ja pomoću pojma duše samo su korak unatrag jer pojam duše nije manje misteriozan nego pojam našeg ja. Štoviše, takvi pokušaji mogu biti i štetni, jer sugeriraju da se na svako pitanje o našem ja može odgovoriti na isti način, istim odgovorom, a to baš nije vjerojatno. U svakom slučaju, filozofi su u toku povijesti nudili bitno različite odgovore na ta pitanja.

Obje priče u ovom dijelu knjige

SIRIUS 69

potiču barem jedno od važnih filo-zofskih pitanja o našem ja. Priča Philipa K. Dicka »Varalica« (objavljena u Siriusu br. 23) zas-niva se na zamršenom pitanju prirode personalnog identiteta. Pretpostavimo da možemo tako temeljito i precizno duplicirati ljud-sko biće da nastali duplikat ima sve karakteristike modela, osim njego-ve povijesti. U tom slučaju, novo-nastalo biće neće samo izgledati i ponašati se kao original nego će i samo biti uvjereno da jest original. Većina nas ne bi se s tim složila. Na primjer, sigurno bismo oklije-vali da zakonski gonimo to biće za neki zločin koji je počinio original; isto tako, vjerojatno se ne bismo usudili tražiti od obitelji modela da prihvati to novo biće kao svoje (čak i da je model umro prilikom dupli-kacije). Zašto? U čemu je razlika? Je li to nešto »iznutra«? Pretpo-stavimo da duplikat ima ista uvje-renja, iste želje i iste osjećaju kao i original (ako ne i kasnije, a ono ba-rem neposredno po svom nastan-ku). Moglo bi se reći da postoji vrlo važna razlika u sferi njihovih sje-ćanja, jer sjećanja originala upravo su to — sjećanja na stvarne doga-đaje — a sjećanja duplikata to nisu. Prema tome, prava razlika uopće nije »unutarnja«. Ono što je tu važno zapravo su životne povijesti tih bića. No time nismo riješili misteriju personalnog identiteta. Jer ono što želimo saznati jest: po čemu su svi ti događaji sastavni dio moje povijesti, tj. što ih čini događajima u kojima je sudjelovala jedna te ista osoba?

Sjajna priča Fritza Leibera »Zaus-tavite taj cepelin!« između ostalog potiče i sumnju u pojam jedin-

stvenog i neponovljivog ja. Malo je ljudi, čini se, jače izrazilo i razvilo svoju jedinstvenu i neponovljivu ličnost od Adolfa Hitlera (što bi, očito, trebalo da nas učini sum-njičavima prema pojednostavljenim tvrdnjama kako je naša vrijednost upravo u našoj neponovljivosti; ona sama po sebi ništa ne objašnjava). No, da li činjenica da je Hitler svo-ju jedinstvenost izrazio kao vođa nacista implicira da je time izrazio svoju suštinu? Leiber od nas traži da razmislimo i o jednoj drugoj mogućnosti. Njegova je pret-postavka da je — u nekim drugim uvjetima npr. u Njemačkoj kao bo-gatoj zemlji poslije prvog svjetskog rata — čovjek koji je postao nacistički vođa mogao umjesto toga postati zadovoljan, životno optimis-tičan i ponosan otac i uspješan pos-lovni čovjek srednjeg sloja. Kakva je dakle veza između tog mogućeg Hitlera i stvarnog Hitlera? Može li se reći da je jedan od njih izraz pravog, suštinskog Hitlerova ja, a drugi da to nije? Ne zvuči baš uv-jerljivo. Svaki Hilter postao je ono što jest po svom izboru (izbor, u svakom slučaju, igra u tom procesu veoma važnu ulogu). No, taj izbor je uvijek ograničen mogućnostima koje pruža određena situacija. Mo-gućnosti između kojih je birao Hit-ler-diktator da bi to postao jedno-stavno nisu ni postojale u svijetu Hitlera-biznismena. Isto tako, mo-gućnosti između kojih je birao Hitler-biznismen da bi postao trgo-vac cepelinima nisu postojale u svijetu Hitlera-diktatora. Budući da su historijski uvjeti odigrali važnu ulogu u postajanju svakog od njih, ne možemo ni jednog ni drugog smatrati neizbježnim izrazom

SIRIUS 70

suštine neke ličnosti.Možemo, međutim, reći da bi sva-

ki od tih Hitlera mogao biti izraz te suštine. Na kraju krajeva, mora po-stojati neko objašnjenje zašto je Hitler izabrao da postupi kako je već postupio u određenoj historij-skoj situaciji. On bi, vjerojatno, po-stupio donekle drugačije da se na-šao pred drugačijim mogućnostima. No u tom slučaju opet bismo nje-gov izbor mogli objasniti u odnosu na njegovu suštinu. Po tom pris-tupu, suštinsko ja ne određuje tko ćemo mi postati sami po sebi, per se, nego određuje tko ćemo postati nađemo li se pred danim moguć-nostima izbora.

No koliko je to uvjerljivo? Mogli bismo reći, baš obratno, da mi či-nimo sebe onim što jesmo upravo

putem svojih izbora i djelovanja. Ti izbori i naše djelovanje mijenjaju (ili utvrđuju) naš karakter i istovre-meno ograničavaju naše buduće po-našanje. Ako npr. odlučim da pos-tanem policajac, moja iskustva i doživljaji koji će mi se u toj ulozi dogoditi oblikovat će moj karakter i na neki način ograničiti mogućnosti koje će djelovati na njega u bu-dućnosti. Tvrditi dakle da važne odluke odražavaju našu suštinu znači zapravo pretpostavljati da osnova pomoću koje donosimo te odluke ostaje konstantna usprkos svim tim očitim promjenama našeg ja. To bi, drugim riječima, značilo da nije moguća nikakva suštinska promjena našeg ja. Čitaocu ostav-ljam da sam procijeni vrijednost te tvrdnje.

Napokon se riješismo svih zaosta-taka u recenziranju priča pristiglih u toku godišnjih odmora. Darije je ocijenio ovaj put 62 priče, ali je u-mjetnički dojam mršav. Apsolutno dobrih priča, koje bi odmah pošle u ruke lektoru i na pripremu za štampu — nema. Opetovano izjav-ljujemo da rubrika ZA ne znači da će se priče i objaviti, nego da su u principu objavljive. Ovaj put takva su, dakle nose epitet MOŽDA JED-

NOM AKO, sljedeća vaša ostvare-nja:SLUČAJ SVEMIRSKE IGRAČKE ima prolaznu naraciju, fabulu i stil, iako je ponešto naivan i prelak. LOV pripovijeda o androidima koji za ostatke ljudskog roda love og-romne telepatske biljojede, ali je slabije naracije. UMJETNIK I DR-ŽAVA obrađuju uvijek zanimljivu temu odnosa umjetničke slobode i potrebe društva, ali priča nije do-rečena. ISKUSTVA JEDNOG KOCKARA nepretenciozna je pri-ča, no zabavna je i blizu objav-ljivanja u SIRIUSU, što važi i za MEGAPOLIS, kombinaciju akci-one priče, kritike totalitarnog dru-štva i crnog Humora. UMJETNIK je stari vic, ali zanimljivo pisan, o pijancu u areni svemiraca. HRIM

SIRIUS 71

ILI PRIČA O RATNIKU direktni je nastavak avanturističkog prven-ca o tisućgodišnjem galaktičkom ratu i njegovu odvijanju na Zemlji. Štivo je vrlo zanimljivo, pa prepo-ručujemo pisanje trećeg dijela i sla-nje kompleta, kao romana, nekome drugom.. Iz pera istog autora dolaze TUNEL (priča je sada kompaktnija, no od tri ponuđena kraja drugi bi

valjalo odbaciti, a prvi interpolirati prije trećega, kojemu treba preraditi početni dio), GLASNIK ; (dobro je iako je prijašnji svršetak bio bolji), ČUVAR, SVJEDOK (pomalo je razvučeno i bez objašnjenja radnje)POTLACH (zgodan filozofski trak-tat); jedna od ovih priča zacijelo će biti objavljena u našem listu.

Fritz Leiber

Catch That Zeppelin!

SIRIUS 72

Ove godine sam na putu u New York City, kamo sam išao posjetiti svog sina — on je historičar na jednom od tamošnjih vodećih univerziteta — doživio nešto vrlo neugodno. Trenuci nekog totalnog pomračenja, kojih u mojim godinama ima poprilično, uvijek u meni izazovu potpunu nevje-ricu u one apsolutne granice u Prostoru i Vremenu koje su naša jedina zaštita od Kaosa, a tada se prestrašim da će moj razum — ne samo razum nego i cijelu moju egzistenciju — odjednom i bez ikakva upozorenja otpuh-nuti iznenadni nalet Kozmičkog Vjetra i odnijeti ga na neko sasvim drugo mjesto u Svemiru Bezgraničnih Mogućnosti. Ili, još gore, u neki sasvim drugi Svemir. I da će onda moj mozak i moja ličnost biti promijenjeni da bi se uklopili.

U drugim trenucima, pak, a takvi ipak prevladavaju, čini mi se da je taj neugodni doživljaj zapravo bio samo jedan od onih neobično živih snova na javi kojima su stari ljudi s vremenom sve podložniji, jedan od onih snova na javi koji se tiču prošlosti i u kojima je čovjek u nekom prijelom-nom trenutku donio odluku mnogo hrabriju i sasvim drugačiju od one koju

SIRIUS 73

je uistinu donio ili u kojem je cijeli svijet donio takvu odluku, što je uzro-kovalo sasvim drugačiju budućnost. Često misli starijih ljudi s vremenom sve više rastaču pozlaćene slike propuštenih šansi.

U skladu s tom interpretacijom, moram priznati da je cijeli taj moj neugodni doživljaj zaista podsjećao na neki san. Sve je počelo iznenadnim, kratkotrajnim slikama nekog sasvim drugog svijeta. Zatim je slijedio duži period kad sam potpuno prihvatio taj promijenjeni svijet, uživao u njemu i, unatoč povremenim treptajima tjeskobe, želio da zauvijek mogu leškariti u njemu. A završilo je to užasom i morama koje se bojim spomenuti, a pogo-tovu o njima pričati, ako baš ne moram.

No onda opet postoje trenuci kad mi se čini da to nipošto nije bio san i kad sam uvjeren da je ono što mi se dogodilo na Manhattanu, u jednoj poznatoj tamošnjoj zgradi, bila prava pravcata realnost i da sam zaista posjetio neki drugi Vremenski Tok.

Napokon, moram istaći da ću ono što ću vam sada ispričati silom prili-ka pričati iz retrospektive, duboko svjestan nekoliko vremenskih prijelaza, i da ću ih, htio ili ne htio, komentirati i donositi zaključke na koje tada nisam ni pomišljao.

No tada kad mi se to dogodilo — a sada, dok ovo pišem, uvjeren sam da se zaista dogodilo i da je sve to bila istina — tada su trenuci slijedili jedan za drugim na najprirodniji način. Ništa mi nije bilo čudno.

Zašto se sve to dogodilo baš meni i kakav je to mehanizam iza svega toga, ne znam, no uvjeren sam da svaki čovjek i svaka žena imaju te rijetke trenutke ekstremne osjetljivosti ili, bolje reći, ranjivosti, kad njihov um i cijelo njihovo biće Vjetar Promjene odjednom može odnijeti. Nekamo Drugdje. A onda ga, zbog nečega što ja zovem Zakonom o održanju stvar-nosti, ponovo donese natrag.

Išao sam niz Brodway, negdje blizu 34. ulice. Dan je bio prohladan- sunčan usprkos smogu — lijep, svjež dan — i ja sam odjednom počeo ko-račati žustrije, mnogo žustrije nego što je to u mojoj opreznoj naravi, baca-jući noge pred sebe tako da je to već pomalo podsjećalo na guščji hod. Za-bacio sam ramena i udisao duboko, zanemarujući plinove koji su me pec-kali u nosu. Promet kraj mene bučio je i režao, nalikujući povremeno na mitraljesku vatru, ra-ta-ta-ta. Pješaci su trčakarali naokolo u očajničkoj žurbi, poput štakora, slično kao u svim velikim američkim gradovima, a naročito ovdje, u New Yorku, no u svom dobrom raspoloženju ni na to se nisam obazirao. Čak sam se i nasmiješio ugledavši nekog odrapanca i pro-sijedu damu iz visokog društva u krznenom kaputu kako se oboje isto-vremeno, no svako za sebe, pokušavaju kroz zahuktali promet probiti na drugu stranu ulice, i to hladnokrvnom vještinom koju možete vidjeti jedino u tom američkom velegradu.

Upravo u tom trenutku opazio sam široku tamnu sjenu koja se prepri-ječila na ulici ispred mene. Nije mogla biti sjena oblaka, jer je bila potpuno nepomična. Istegnuo sam vrat i pogledao ravno u nebo, kao zadnji blesan, pravi Hans-Kopf-in-die-Luft (»Svaka blesa gleda u nebesa« — njemačka komična figura).

Pogled mi se morao popeti uz sva sto dva vrtoglava kata najviše zgra-de na svijetu Empire State Buildinga. Nekim čudom, zajedno s mojim pog-

SIRIUS 74

ledom penjao se i ogromni majmun s velikim očnjacima, držeći u jednoj šapi prekrasnu djevojku — o, da, očito sam se prisjećao onog zgodnog američkog filma King Kong ili, kako kažu u Švedskoj, Kong King.

A onda se moj pogled uspopeo još više, do vrha ogromnog tornja vi-sokog sedamdesetak metara, za čiji je vrh bio privezan kljun ogromne, neizrecivo lijepe, perodinamične, srebrnaste ljepotice koja je bacala tu sjenu.

A sada dolazi ono najvažnije. U tom trenutku nisam bio nimalo začu-đen onim što sam vidio. Istog časa jednostavno sam znao da se radi o pram-cu njemačkog cepelina »Oswald«, nazvanom tako po njemačkom pioniru fizikalne kemije i elektrokemije, znao sam da se radi o kraljici moćne put-ničke i teretne flote luksuznih zrakoplova koji dolaze iz Berlina, Baden-Ba-dena i Bremerhavena. Kakve li sjajne Mirivne armade, svaki od tih nenad-mašnih zrakoplova nazvan je po jednom od svjetski poznatih njemačkih znanstvenika — »Mach«, »Nernst«, »Humboldt«, »Fritz Haber«, pa onda francuskih »Antoine Henri Becquerel«, američkih »Edison«, poljskih »Sklodowska«, američko-poljskih »T. Sklodowska Edison«, čak i jedan »Einstein«! Ogromna humanitarna armada u kojoj sam ja, kao među-narodni trgovački savjetnik i fachman — tj. stručnjak — igrao ne baš malu ulogu. Grudi su mi se nadimale od zasluženog ponosa pri pomisli na to edel — plemenito — dostignuće Vaterlanda.

Znao sam tada, isto tako bez razmišljanja i ikakva čuđenja, da dužina »Ostwalda« premašuje polovicu visine Empire Štite Buildinga koja je izno-sila četiristo pedeset metara zajedno s ogromnim tornjem za sidrenje, do-voljno debelim da se u njega smjesti dizalo. I srce mi se napinjalo od ponosa pri pomisli da je berlinski Zeppelinturm (cepelinski toranj) niži samo nekoliko metara. Njemačkoj, rekao sam tada sam sebi, ne trebaju nikakve brojčane pobjede — njeni fantastični uspjesi u nauci i tehnici govore cijelom planetu sami za sebe.

Sve je to trajalo doslovno nekoliko sekunda i ja za to vrijeme nisam ni načas prekinuo svoju odrješitu šetnju. Spustio sam pogled i veselo u sebi pjevušio Deutschland, Deutschland über Alles.

Broadway koji se pružio predamnom bio je sasvim promijenjen, iako mi se to tada činilo sasvim prirodnim, kao i spokojna prisutnost »Ostwal-da« visoko gore, tog ogromnog elipsoida napunjeg helijem. Srebrni eletk-rični kamioni, autobusi i bezbrojni privatni automobili zujali su mnogo jed-noličnije i tiše, a promicali su isto tako brzo kao i ona bučna, smrdljiva i drmusava benzinska vozila od maloprije, iako sam u tom trenutku na ove potonje sasvim zaboravio. Oko dva bloka ispred mene elegantno bi tu i tamo kliznuo poneki električni automobil pod široki srebrni luk stanice za brzu zamjenu akumulatora, a drugi bi opet bezvučno izranjali ispod luka i ponovo se utapali u tu gotovo nestvarnu struju prometa.

Zrak koji sam zahvalno udisao bio je svjež i čist, bez trunka smoga.Pješaci oko mene, kojih je sada bilo manje, i dalje su se kretali brzo,

ali s dostojanstvom i učtivošću kojih prije nije bilo. Mnogi od njih bili su tamnoputi, no i oni su bili dobro obučeni i odavali su dojam neke tihe samouvjerenosti, kao i Indoevropljani.

Jedini nesklad u cijeloj toj slici bila je figura visokog, blijedog, ispi-SIRIUS 75

jenog čovjeka u crnoj odjeći, nepogrešivo židovskih crta lica. Njegova su-morna odjeća bila je prilično pohabana, no dobro održavana, a uska ramena bila su mu pogrbljena. Uničilo mi se da me pažljivo promatra i da je, kad su nam se oči srele, naglo skrenuo pogled. Ne znam zašto, ali sjetio sam se tada kako mi je sin ispričao da gradski koledž City College of New York — CCNY — ponekad potajno u šali nazivaju Christian College New Yiddish — Kršćanski koledž sada Židovski. Nisam mogao a da se ne nasmijem toj duhovitosti, iako mi je drago što mogu reći da sam se nasmijao veselo i od srca, a nipošto zlobno. Njemačka je, u svojoj poznatoj tolerantnosti, pleme-nitosti, potpuno nadvladala svoj stari, groteskni antisemitizam — na kraju krajeva, ako ćemo biti pošteni, moramo priznati da su trećina svih naših velikih ljudi Zidovi, odnosno da imaju židovskih gena, na primjer Haber i Einstein — i to nitko ne može zanijekati, unatoč tamnim i, da, čak zlim sjećanjima koja vrebaju u podsvijesti staraca kao što sam ja i ponekad čak načas izrone i u svijest, kao što podmornice izranjaju kad treba da unište neki brod.

Moje veselo i zadovoljno raspoloženje ponovo me obuzelo i ja sam elegantnom, gotovo vojničkom kretnjom zagladio u stranu kratki crni brk koji krasi moju gornju usnu i gotovo mehanički popravio teški uvojak crne kose (priznajem, bojim se) koji mi neprestano pada na čelo.

Još sam jednom, kradomice, pogledao »Ostwald« i sjetio se svih onih nenadmašnih udobnosti tog luksuznog zrakoplova: tihih, gotovo bešumnih motora koji pokreću njegove propelere, električnih, naravno, pokretnih sklopovima laganih TSE akumulatora isto tako pouzdanih kao i helij, ogr-omnog glavnog koridora koji se proteže cijelom dužinom zrakloplova, od pramčanog opservatorija pa do krmnog dijela i ostakljene prostorije za društvene igre koja se noću pretvara u plesnu salu, sjetio sam se i ostalih prekrasnih prostorija koje izlaze na glavni koridor: Gesellschaftsraum der Kapitan (kapetanova salona) presvučenog tamnim drvom i punog dima finih cigara, Damentische (stolova za dame), glavne blagovaonice s da-mastnim stoljnacima i srebrnim priborom za jelo, salona za dame, uvijek raskošno ukrašenog svježim cvijećem, švarcvaldskog bara, kockarnice s ruletom, bakaraom i ajneom i stolovima za skat, bridž, domino i šnapsl, ša-hovskih stolova za kojima je vladao luckasti i ekscentrični svjetski šampion Nimzowitch, koji je putnike pobjeđivao zavezanih očiju, no uvijek briljan-tno, bilo u smiltanki bilo pojedinačno, šarmantnom, baroknom ali kratkom igrom za dva zlatnika po osobi i igri (jedan zlatnik luckastom Nintziju, je-dan kompaniji DLG), sjetio sam se prekrasnih kabina obloženih skupocje-nim furnirom od mahagonija i balzovine, pažljivih stjuardesa, obično sitnih i mršavih kao džokeji ili pravih patuljaka — birali su ih tako da uštede na opterećenju dizala od titana koje se uspinjalo kroz bezbrojne balone helija sve do zenitnog opservatorija s dvije palube, od kojih je gornja, sunčana paluba bila zaštićena od vjetra ali bez krova, tako da su se vidjeli oblaci što se stalno mijenjaju, tajanstvena magla, zvjezdane zrake i dobro staro sunce zajedno sa cijelim nebesima. Ah, gdje je drugdje, na moru ili na kopnu, čovjek sebi mogao priušiti takav život na visokoj nozi?

Pokušao sam se prisjetitvi svih pojedinosti jednokrevetne kabine u ko-joj sam obična bio smješten kad sam putovao »Ostwaldom«, svoje Stamm-

SIRIUS 76

kabine. Zamislio sam glavni koridor pretrpan bogatim putnicima u večer-njim toaletama, zgodne oficire, nenametljive no uvijek pažljive stjuardese, blještavo-bijele košulje, gola ženska ramena, blistave dragulje, glazbu raz-govora koji su zvučali poput gudačkih kvarteta, živahnog smijeha koji se pronosio kroz prolaz.

Točno na vrijeme skrenuo sam »Links, marsehieren!« (nalijevo marš) i prošao kroz impresivni portal Empire State Buildinga, kroz njegov ogromni hol, do srebrnastog bliještećeg datuma: 6. svibanj 1937, s točnim vremenom 13:07. Izvrsno! Budući da je »Ostwald« polijetao točno u tri imao sam dovoljno vremena za ručak bez žurbe i razgovor sa svojim sinom, ako nije zaboravio da se moramo sastati, čega se zapravo nisam nimalo bo-jao — premda možda ne bi trebalo da ga ja kao otac hvalim, moram reći da je on zaista vrlo pažljiv i pedantan, pravi njemački mentalitet

Uputio sam se prema ekspresnom dizalu, uživajući pomalo u gužvi u kojoj su se ti ljudi iz visokog društva kretali bez ikakva guranja, a onda sam stao pred vrata nad kojima je pisalo »Polasci dirižbala — čekaonica« i još kraće na njemačkom »Zum Zeppelin«.

Hostesa u dizalu bila je privlačna Japanka u srebrnastom kostimu, a na lijevom gornjem džepu njezine jakne nalazio se znak DLG, dvostruki orao i obrisi cepelina, zaštitni znaci Njemačke zrakoplovne kompanije. Sa zado-voljstvom sam zapazio da odlično vlada i njemačkim i engleskim jezikom i da je prema svim putnicima podjednako ljubazna, smiješeći se, ali ne poka-zujući pri tome nikakve emocije, na svoj pomalo tajanstveni istočnjački na-čin koji toliko podsjeća na našu njemačku preciznost izražavanja, no bez njezine prikrivene strasnosti. Kakva sreća što naše dvije federacije, na sup-rotnim stranama globusa, povezuju tako snažne trgovačke i kulturne veze.

Moji suputnici u dizalu, većinom Amerikanci i Nijemci, bili su ljudi iz višeg društvenog sloja, svi dobro obučeni, osim onog koji je posljednji ušao. Naime, baš kad su se vrata već počela zatvarati, ušao je moj žalobni Židov u crnom. Vidjelo se da se osjeća nelagodno, možda zbog svoje poha-bane odjeće. Bio sam iznenađen, ali onda sam se namjerno potrudio da bu-dem posebno ljubazan prema njemu i naklonivši se lagano prijateljski sam mu se nasmiješio, bijesnuvši pri tome očima. Ta, i Židovi imaju pravo da putuju luksuzno kao i svaki drugi narod na ovom planetu, samo ako za to imaju dovoljno novaca, a većina njih ima.

Dok smo bešumno i bez ikakvih trzaja klizali gore, dotaknuo sam li-jevi vanjski džep na prsima da provjerim je li na mjestu moja karta — prva klasa na »Ostwaldu«! — i jesu li na mjestu moji dokumenti i papiri. No pravu sigurnost i mnogo više zadovoljstva pružala mi je pomisao na doku-mente sigurno spremljene pod zatvaračem mog unutrašnjeg lijevog džepa: potpisani preliminarni ugovori kojima i Amerika sama počinje gradnju putničkih cepelina. Suvremena Njemačka vrlo je velikodušna kad svoja ve-lika tehnička dostignuća treba da podijeli s pouzdanim i odgovornim brat-skim narodima, uvjerena da će je nadarenost njenih znanstvenika i inže-njera i dalje održati na prvome mjestu. Na kraju krajeva, upravo je talent dvojice Amerikanaca, oca i sina, značajno — premda indirektno — prido-nio razvoju sigurne zračne plovidbe (a da i ne spominjem ulogu koju je u

SIRIUS 77

svemu tome odigrala jedna znanstvenica, rodom Poljakinja, žena, odnosno majka spomenutih).

Potpisivanje tih dokumenata bio je glavni i službeni razlog mog puto-vanja u New York City, iako sam ja, eto, uspio spojiti ugodno s korisnim i posjetiti i svoga sina, historičara, i njegovu šarmantnu ženu.

Trgnuo sam se iz razmišljanja kad smo, sasvim bešumno, stigli do našeg terminala na stotom katu. Put koji je jadni, nesretno zaljubljeni King Kong uspio prevaliti tek nakon iscrpljujućih napora, prošli smo za tren. Metalna vrata širom su se otvorila. Moji suputnici su na trenutak zastali u strahopoštovanju a možda pomalo i u strahu pri pomisli na put koji ih čeka, pa sam ja, iskusni zračni putnik, izašao prvi, kimnuvši i dobacivši osmijeh svojoj ozbiljnoj i hladnokrvnoj (po rangu nižoj) japanskoj kolegici.

I ne pogledavši kroz ogroman, besprijekorno čist prozor, kroz koji se s visine od četiristo metara pružala prekrasna panorama Manhattana, krenuo sam odmah ne desno, prema ulazu u čekaonicu i dizalu pristanišnog tornja, nego lijevo, prema odličnom njemačkom restoranu »Krahenest« (Vranino gnijezdo).

Prošao sam kroz dvije sučelice postavljene niše, u kojima su se nala-zile oko metar visoke brončane statue Thomasa Edisona i Marije Sklodow-ske Edison s jedne te grofa von Zeppelina i Thomasa Sklodowski-Edisona s druge strane, pa ušao u ukusno namještene prostorije najboljeg njemačkog restorana izvan Vaterlanda. Zastao sam na trenutak, preletjevši pogledom po cijeloj prostoriji, koja je djelovala umirujuće, obložena tamnim drvom u kojem su bili izrezbareni prekrasni prizori iz Schwarzwalda s njegovim čudesnim nadnaravnim stanovnicima — šumskim dusima, vilama, gnomi-ma, drijadama (vrlo seksi) i drugima. Sve me to silno zanimalo, jer ja sam ono što Amerikanci zovu »vikend-slikar«, samo su moja jedina tema cepelini na plavoj nebeskoj pozadini punoj bijelih oblaka.

Oberkellner je požurio prema meni noseći pod lijevom miškom jelovnik i uzviknuo:

— Mein Herr! Kako mi je drago što vas opet vidim! Imam za vas savršen stol za jednu osobu s pogledom na Hudson!

No upravo u tom trenutku jedna mladenačka figura je ustala od stola u dnu sale i dragi, poznati glas dovinuo mi je:

— Hier, Papa!— A, ne, Herr Ober — nasmijao sam se glavnom konobaru i pro-

šavši kraj njega, rekao: — Danas imam društvo. Mein Sohn.Samouvjerenim korakom prošao sam kraj stolova za kojima su sjedili

lijepo obučeni ljudi, i bijeli i crni.Moj sin mi je snažno stegao ruku stiskom punim ljubavi, iako smo se

rastali tek jutros. Po njegovoj želji, sjeo sam u široki, u kožu obučeni crni naslonjač kraj zida, iz kojeg sam imao lijep pogled na cijelu salu. On je sjeo meni sučelice.

— Hoću da za vrijeme ručka gledam samo tebe, tata — rekao mi je s dječačkom nježnošću. — Možemo biti zajedno barem sat i pol. Predao sam tvoju prtljagu i već je vjerojatno na »Ostwaldu«.

Kakav pažljiv i pouzdan dečko!— Tata, što ćeš ti naručiti? — nastavio je kad smo se smjestili. — Vi-

SIRIUS 78

dim da danas nude kao specijalitet kuće Sauerbraten mit Spatzel i slatki crveni kupus. Ali imaju i Paprikahuhn i...

— Pusti za danas piletinu neka se i dalje pirja u paprici — prekinuo sam ga. — Nama će biti dobar i Sauerbraten.

Moj prijatelj glavni konobar poslao nam je vinskog konobara i ovaj se upravo približavao našem stolu. Već sam skoro zaustio da naručim, kadli moj sin preuzme taj zadatak s takvom samouvjerenošću i gostoljubivošću da mi je naprosto nešto zaigralo oko srca. Brzo ali pažljivo preletio je pogledom vinsku kartu.

— Zinfandel iz tisuću devetsto trideset treće — naručio je odrješito, no ipak mi je dobacio još jedan pogled da vidi slažem li se s njegovim izbo-rom. Nasmiješio sam se i kimnuo mu. — A za početak možda kapljicu Schnappsa? — predložio je.

— Rakiju? O, da! — odgovorio sam. — I to ne samo kapljicu. Neka bude dupla. Pa ne ručam baš svaki dan s jednim tako cijenjenim znan-stvenikom, to jest sa svojim sinom.

— Ma daj, tata — prosvjedovao je i spustivši pogled, gotovo po-crvenio. A onda je odlučno rekao pogrbljenom, sjedokosom vinskom konobaru: — Schnapps also. Doppel.

Stari konobar je kimnuo i otišao.Nekoliko smo sretnih trenutaka promatrali jedan drugog s ljubavlju.

Onda sam rekao:— A sad mi lijepo ispričaj sve o svojim znanstvenim uspjesima na

gostovanju u Novom svijetu. Znam da smo o tome već nekoliko puta pričali, ali sve je to bilo na brzinu i obično su bili prisutni ili tvoji prijatelji, ili tvoja draga ženica. Htio bih da sad lijepo, na miru popričamo kao muš-karac s muškarcem. Usput rečeno, kakvim ti se čini znanstveni aparat, mis-lim, knjige, priručnici und so weiter (i tako dalje), na Gradskom univer-zitetu New Yorka kad ga usporediš s onim koji si imao prilike uživati na Univerzi u Baden Badenu i ostalim visokoškolskim institucijama u Nje-mačkom Savezu?

— Ima nekih područja gdje im ponešto nedostaje — priznao je. — No ja sam za svoje potrebe našao sve što sam trebao. — Onda opet obori pog-led i gotovo pocrveni. — Ali, tata, ti previše hvališ moje skromne napore. — Snizio je glas. — Oni se ne mogu usporediti s pobjedom koju si ti izvojevao na polju međunarodnih industrijskih veza u ovih četrnaest dana.

— Sve je to dio moga posla u DLG-u — rekao sam skromno i još jednom lagano dotaknuo svoj lijevi džep u kojem su bili spremljeni ti toliko važni dokumenti. — A sad dosta razgovora u rukavicama! — rekao sam odrješito. — Lijepo mi sve ispričaj o tim svojim »skromnim naporima« ili kako ih već nazivaš.

Oči su mu se srele s mojima.— Znaš, tata — odjednom je počeo govoriti vrlo ozbiljno — kroz sav

moj rad u ove dvije posljednje godine sve više se provlačilo uvjerenje da ovaj dobri svijet i pravedno društvo što ih danas uživamo zapravo stoje na vrlo krhkim nogama. Da su se neki, sa stanovišta povijesti sićušni, ali ključni događaji ili prekretnice, samo u ovih posljednjih sto godina, odvili drugačije, da su stvari krenule samo malo drugačijim tokom nego što jesu,

SIRIUS 79

cijeli svijet je danas mogao biti gurnut u ponor ratova i grozota kakve mi ne možemo ni zamisliti. Jeziva pomisao, no ona mi se sve više nameće, dominira mojim radom i u svakom mom spisu.

Osjetio sam kako me prošla neka slatka jeza inspiracije. U tom tre-nutku stigao je konobar s našim duplim rakijama u kristalnim čašicama. U svom naletu inspiracije i taj sam prekid našeg razgovora upleo u zdravicu i rekao:

— Popijmo onda ovo u ime te tvoje jezive pomisli. Živio! Prost! — Mojoj inspiraciji još su porasla krila od žestine izvrsnog schnappsa i topline koja mi se širila u utrobi. — Mislim da točno shvaćam što hoćeš reći — kazao sam svom sinu, spustio na stol napola praznu čašicu i pokazao prstom preko njegova ramena.

Okrenuo je glavu i pogledavši kamo sam uperio prst, a ja sam nam-jerno išao prstom lijevo-desno, shvatio je da ne pokazujem ulaz u Krahe-nest, nego one četiri brončane statue što stoje sa strane.

— Na primjer — rekao sam — da se Thomas Edison i Marija Sklo-dowska nisu vjenčali ili, još gore, da nisu rodili svoga genijalnog sina, nikad se ne bi tako sjajno spojili Edisonovo znanje o elektricitetu i njezino znanje o radiju i radioaktivnosti. I nikad ne bi bilo pronalaska fantastičnog akumulatora T. S. Edison, koji je danas glavni pokretač cjelokupnog kop-nenog i zračnog prometa. Oni prvi električni kamioni koje je uveo »Saturday Evening Post« u Philadelphiji ostali bi samo skupi hir. I vjero-jatno nikad ne bi bilo industrijske proizvodnje helija, nego bi se ostalo na onim jadnim količinama što postoje u zemlji.

U očima moga sina pojavila se vatra, koju kad-tad osjeti svaki pravi znanstvenik.

— Tata — rekao mi je gorljivo — ti si genij! Pogodio si točno u srž događaja koji ja smatram jednom od prekretnica u povijesti. Trenutno upravo završavam posljednja istraživanja za svoju disertaciju na tu temu. Znaš li da sam, istražujući pariške arhive, utvrdio, a u to sad više nema nikakve sumnje, da je tisuću osamsto devedeset četvrte postojala vrlo bliska veza između Marije Sklodowske i njezina kolege, također istraživača radija Pierrea Curiea, i da je postojala sasvim dobra mogućnost da ona postane Madame Curie... ili možda čak Madame Becquerel, jer i on je sudjelovao u tim istraživanjima. Samo, u prosincu tisuću osamsto devedeset četvrte u pravi čas se našao u Parizu tada već poznati i briljantni znanstvenik Edi-son, oteo im je ispred nosa i odveo u Novi svijet, u susret još većim ot-krićima. — I zamisli samo, tata — nastavio je, a oči su mu sjale od uzbu-đenja — što bi se dogodilo da njihov sin nije izmislio svoj akumulator, to najveće tehničko dostignuće, zasnovano na znanstvenim otkrićima o kojima se u tisućljetnoj povijesti industrije nije ni sanjalo. Tko zna, možda bi Henry Ford danas proizvodio automobile na paru ili na prirodni plin, ili možda na vaporizirani tekući benzin, a mi ne bismo imali naše električne automobile koji su blagodat za cijelo čovječanstvo. Možda ne bi bilo naših bešumnih i bezdimnih automobila, nego bi naokolo jurili automobili koji izbacuju otrovne plinove i zagađuju okolicu.

Stresao sam se od pomisli na automobile koji bi jurili dok bi u njima sagorijevala krajnje opasna benzinska smjesa. Grozno! No morao sam

SIRIUS 80

priznati da takvo nešto i nije sasvim nezamislivo.Upravo u tom trenutku opazio sam onog svog turobnog Zidova obu-

čenog u crno, kako sjedi samo dva stola dalje od nas i odmah sam se upitao kako su ga uopće pustili u takav ekskluzivni restoran kao što je Krahenest. Čudno da ga nisam vidio kad je ušao, bit će da je ušao odmah iza mene, dok sam ja bio zabavljen samo svojim sinom. Ne znam zašto, ali njegova je prisutnost na trenutak pomutila moje vedro raspoloženje. Pa dobro, pomis-lio sam velikodušno, neka pojede malo dobre njemačke hrane i popije malo izvrsnog njemačkog vina, to će mu napuniti prazan želudac i prizvati veseo njemački osmijeh na upale jidiške obraze. Prešao sam palcem preko brkova i popravio onaj nestašni uvojak na čelu.

Moj sin je i dalje pričao:— Isto tako, tata, da se nije razvio električni transport i da u ovom

posljednjem desetljeću odnosi između Njemačke i Sjedinjenih Država nisu bili tako dobri, ne bismo nikad dobili iz njihovih izvora u Teksasu sav onaj helij koji nam je trebao za naše cepeline u onom kratkom ali vrlo važnom razdoblju prije nego što smo uspjeli razviti industrijsku proizvodnju umjet-nog helija. Moji suradnici u Washingtonu otkrili su da je u to vrijeme u američkim vojnim krugovima postojala snažna tendencija da se zabrani prodaja helija svim drugim nacijama, a posebno Nijemcima. Jedino je snažan otpor Edisoria, Forda i još nekih utjecajnih Amerikanaca, koji su odmah reagirali, spriječio da se donese tako glupa odluka. Međutim, da se to slučajno dogodilo. Njemačka bi bila prisiljena da za pogon svojih cepe-lina, umjesto helija, koristi vodik. Eto, to je također bio jedan od takvih ključnih događaja.

— Cepelin na vodikov pogon! Smiješno! Takav zrakoplov bio bi lete-ća bomba kojoj je dovoljna i najmanja iskra da je aktivira! — uzviknuo sam.

— Nije smiješno, oče — usprotivio se moj sin, dobroćudno tresući glavom — Oprosti što se miješam u tvoju kompetenciju, ali u industrijskom razvoju postoje određene nezaobilazne zakonitosti. Tako, na primjer, ako ne postoji siguran način za razvoj određenog pronalaska, krenut će se opas-nim putem. Moraš priznati, oče, da je razvoj trgovačkih zrakoplova u svojoj najranijoj fazi bio prilično opasan pothvat. Dvadesetih godina dogodile su se nesreće američkih dirižabla »Roma« i »Schenandoah«, koji su pukli popola. »Akron«, »Macon« i britanski R-38 također su se raspali u zraku, R-101 i francuski »Dixmude«, nestali su u Mediteranu, Mussolinijeva »Italia« srušila se pri pokušaju da dođe do Sjevernog pola a ruski »Maksim Gorki« sudario se s avionom. U tih devet nesreća poginulo je čak tristo četrdeset članova posade. Da su se slučajno poslije toga dogodile još dvije-tri eksplozije cepelina na vodikov pogon vjerojatno bi svjetska industrija zauvijek napustila nadu i odustala od nastojanja da se konstituiraju putnički zrakoplovi. Umjesto toga pristupilo bi se izgradnji propelerskih zrakoplova težih od zraka.

Takvi monstruzni zrakoplovi, koji se svaki čas mogu srušiti jer im mo-že zakazati motor, da se natječu s dobrim starim neoborivim cepelinima? Nemoguće, pomislio sam. No kad sam malo razmislio, morao sam sam sebi priznati da ta hipoteza moga sina nije sasvim nevjerojatna.

SIRIUS 81

Osim toga, on je sve te podatke imao u malom prstu i bio je odličan poznavalac toga područja, to mu moram priznati. Sve su se te zračne nes-reće koje je spomenuo zaista i dogodile, znao sam to i predobro, i sve je to moglo prevagnuti u korist razvoja putničkih aviona i vojnih transportera, samo da slučajno nije bilo helija, akumulatora T. S. Edison i njemačke nadarenosti.

Uspio sam ipak nekako odagnati te neugodne misli i uživati u sve-stranoj učenosti moga sina. Taj dečko je zbilja bio genijalac! Pljunuti otac, pa i više od toga!

— A sad, Dolfy — nastavio je, koristeći moj nadimak (što mi nije ni-malo smetalo) mogu li prijeći na jednu sasvim drugačiju temu? Bolje reći, na jedan sasvim drugačiji primjer moje hipoteze povijesnih prekretnica.

Šutke sam kimnuo. Usta su mi bila puna izvrsnog sauerbratena i onih ukusnih njemačkih okruglica a nosnice su mi uživale u jedinstvenoj aromi slatkog crvenog kupusa. Toliko sam se zadubio u ono što mi je sin pričao da nisam ni opazio kada nam je ručak serviran. Progutao sam zalogaj, gucnuo malo izvrsnog crvenog Zinfandela i rekao:

— Samo nastavi, molim te.— Radi se o posljedicama američkog građanskog rata — kazao je, na

moje iznenađenje. — Jesi li znao da je u desetljeću poslije toga krvavog sukoba postojala sasvim realna mogućnost da cijeli taj pokret za prava crnaca i njihovo oslobođenje, jer radi toga se taj rat i vodio, što god da se poslije pričalo, dakle da cijeli taj pokret jednostavno propadne? I da bude uzalud sav onaj trud što su ga uložili Abraham Lincoln, Thaddeus Stevens, Charles Sumner, Biro slobodnjaka i klubovi Union League. I da podzemni pokret Ku Klux Klan dobije odriješene ruke, umjesto da bude zabranjen, kao što je bio. Da, oče, moja detaljna istraživanja uvjerila su me da se sve to vrlo lako moglo dogoditi i da je to moglo izazvati neku vrstu ponovnog porobljavanja crnaca, što bi opet, sigurno, izazvalo rat negdje u budućnosti ili barem neprovođenje Zakona o rekonstrukciji. A kako bi sve to njihovu jednostavnu vjeru u slobodu pretvorilo u obično licemjerstvo i kakve bi to katastrofalne posljedice donijelo za američki karakter, na to se bojim i pomisliti. Na tu temu objavio sam opsežan članak u časopisu za studije o građanskom ratu.

Ozbiljno sam kimnuo. Velik dio toga o čemu je pričao bio je za mene terra incognita, no znao sam dovoljno američke povijesti da shvatim ko-liko su njegove hipoteze vjerojatne. Više nego ikad prije impresionirala me njegova svestrana učenost, bio je bez sumnje pojava u stilu velike tradicije njemačkog učenjaštva, veliki mislilac zavidne širine i dometa. Kakva sreća biti njegov otac! I opet sam, ne prvi put ali iskrenije nego ikad prije, zahvalio Bogu i Prirodnim Zakonima što sam se vrlo rano s obitelji preselio iz Branaua u Austriji, gdje sam rođen 1899. godine, u Baden-Baden, gdje je moj sin odrastao u atmosferi tog univerzitetskog grada na rubu Schwarz-walda, samo sto pedeset kilometara daleko od Zeppelinove tvornice diri-žabla u Friedrichshafenu na jezeru Konstanz u pokrajini Wurttemberg.

Podigao sam svoju čašicu Kirschwassera, ozbiljno mu šutke nazdravio — nisam bio ni svjestan da smo već dotle stigli s ručkom — i gucnuo malo snažnog, vatrenog i prozirnog cherry brandyja.

SIRIUS 82

Nagnuo se prema meni i kazao:— U stvari, mogu ti to sada već i reći, Dolfe. Moje glavno djelo, pisa-

no donekle popularno ali istovremeno i strogo znanstveno, remek-djelo Meistenverk, koje ću nazvati »Da se dogodila greška... « ili možda »Da je krenulo po zlu...«, bavit će se isključivo mojom teorijom povijesnih prekretnica, koncepcijom sasvim spekulativnom ali čvrsto zasnovanom na činjenicama, i bit će ilustrirano desecima najrazličitijih primjera. Pogledao je na ručni sat i promrmljao: — Dobro, imamo još dovoljno vremena. Pokušat ću ti predočiti — lice mu je poprimilo krajnje ozbiljan izraz a glas mu je bio neobično jasan, premda prigušen — još jednu od tih prekretnica, najdiskutabilniju ali i najvažniju od svih. — Na čas je zastao. — Upozo-ravam te, Dolfe, da bi te ovo što ću sada reći moglo i te kako pogoditi.

— Sumnjam — kazao sam blago. — Samo ti nastavi.— Dobro. Dakle u studenom tisuću devetsto osamnaeste, kad su Bri-

tanci probili Hindenburgovu liniju a iscrpljena njemačka vojska prkosno se zakopala duž Rajne, u trenutku prije nego što su Saveznici pod vođstvom maršala Focha krenuli u konačnu akciju kojom su sebi krvavo prokrčili put preko cijele zemlje do Berlina...

Odmah sam shvatio zašto me upozorava. Zaglušujuća grmljavina i zasljepljujuća vatra ratišta odjednom su uskrsnule u mom sjećanju. Ceta kojom sam ja komandirao bila je jedna od najprkosnijih i očajnički hrabrih jedinica koje su se borile do posljednjeg čovjeka. A onda nam je Foch zadao posljednji strašan udarac i mi smo se počeli povlačiti, sve više i više, dok nas na kraju ogroman broj naših neprijatelja nije preplavio bezbrojnim topovima, tenkovima i oklopnim kolima a ogromne zračne armade »de havilanda«, »handley pagea« i drugih velikih bombardera, praćenih cijelim flotama »spadova« i drugih lovaca, raznijele su na komadiće naše posljednje »fokkere« i »pfalzere« i zasule Njemačku razornom snagom mnogo većom nego što su to cepelini učinili u Engleskoj. A onda su slijedila beskonačna povlačenja i pregrupiranje kroz opustošene krajeve Njemačke, no i tako desetkovani, još smo bili prkosni, sve do samoga kraja, usred ruševina Berlina, kad su i najhrabriji među nama morali priznati da smo poraženi i kad smo se bezuvjetno predali.

Sva ta živa sjećanja u gotovo istom trenutku su bljesnula pred mojim očima.

Čuo sam svoga sina kako dalje govori:— U tom prijelaznom trenutku u studenom tisuću devetsto osamnaeste

postojala je velika vjerojatnost... da se ponudi i potpiše primirje i da rat završi neodlučeno. Predsjednik Wilson se kolebao, Francuzi su već bili vrlo iscrpljeni i tako dalje. I da se to zaista dogodilo... slušaj me sada pažljivo, Dolfe... tada bi atmosfera koja je vladala u Njemačkoj dvadesetih godina bila sasvim drugačija. Njemačka bi smatrala da u stvari nikada nije bila dokraja pobijeđena i neizbježno bi počelo ponovno oživljavanje pan-germanskog militarizma. U tom slučaju njemački znanstveni humanizam nikada ne bi mogao odnijeti tako potpunu pobjedu nad njemačkim.. hm, pa da, to je pravi izraz... barbarstvom. Sto se tiče Saveznika, oni bi na taj način sami sebe zakinuli za potpunu pobjedu koja im je bila nadohvat ruke, pa onda ne bi, dugoročno gledano, mogli biti prema Njemačkoj tako veliko-

SIRIUS 83

dušni kao što su bili pošto su svoju želju za osvetom utolili onim pos-ljednjim probojem do Berlina. Liga naroda nikada ne bi postala tako snažan instrument svjetskog mira kao što je danas, Amerika je vjerojatno ne bi priznala, a Njemačka bi potajno bila protiv nje. Stare rane ne bi zacijelile zbog paradoksalnog razloga što ne bi bile dovoljno duboke. Eto, rekao sam što sam imao. Nadam se da te to nije previše pogodilo, Dolfe.

Duboko sam uzahnuo. Izraz čuđenja na mom licu zamijenila je zamišljenost i kazao sam.

— Ni najmanje, sine, premda moram priznati da si taknuo u živac mo-je stare rane. A opet, osjećam da je tvoja interpretacija sasvim moguća. Onoga crnog ljeta devetsto osamnaeste glasine o primirju širile su se kao vatra našim trupama. I sasvim sam siguran da bi, da je tada slučajno zaista potpisano primirje, oficiri poput mene smatrali da njemački vojnik nikada nije bio uistinu pobijeđen, nego da su ga izdali njegovi vođe i crveni pobu-njenici, pa bi organizirali urotu za nastavak rata u povoljnijim okolnostima. Popijmo onda jednu, sine moj, u ime tvojih začuđujućih prekretnica.

Naše čašice lagano su zazvonile kad smo se kucnuli, a posljednje kapljice blagogorkog Kirschwassera kliznule su nam niz grlo. Namazao sam maslacem tanku krišku crnog vestfalskog kruha i zagrizao — volim završiti obrok s malo kruha. Odjednom sam osjetio neko neizmjerno zado-voljstvo. Bio je to predivan trenutak i bio bih presretan da je mogao trajati zauvijek, da zauvijek slušam pametne riječi svoga sina i hranim njima svoje zadovoljstvo. Da, zaista, bio je to zlatni trenutak, pravi dragulj zaustav-ljenog vremena u našoj strašnjoj vremenskoj jurnjavi — taj nadahnuti raz-govor, besprijekorna hrana i piće, ugodan prostor.

U taj mah slučajno sam pogledao svoga čudnog Židova koji je sjedio dva stola dalje. Iz nekog meni sasvim nedokučivog razloga buljio je u mene sa strašnom mržnjom, no onda je odmah spustio pogled.

Ali čak ni taj čudni i uznemirujući događaj nije pomutio moje divno raspoloženje, koje sam pokušao produžiti govoreći:

— Dragi sine, zaista sam uživao u ovom ručku. To je najuzbudljiviji ali i najsablasniji ručak kojem sam ikad prisustvovao. Tvoja čudesna teorija prekretnica otvorila mi je nevjerojatan svijet koji, međutim, smatram mogu-ćim. Strašan, fascinantan svijet šištavih vodikovih cepelina, bezbrojnih smrdljivih Fordovih benzinskih automobila umjesto električnih, ponovo porobljenih američikh crnaca, svijet madame Becquerel ili Curie, svijet bez akumulatora T. S. Edison ili čak i bez samog T. S-a, u kojem su njemački znanstvenici zlokobni parije umjesto tolerantnih, humanih, velikodušnih predvodnika svjetske misli, svijet u kojem neoženjeni stari Edison bez-nadno i doživotno radi na nekom snažnom akumulatoru kojeg ne uspijeva usavršiti, svijet u kojem Woodrow Wilson ne inzistira da se Njemačku od-mah primi u Ligu naroda, svijet pun gnojnih rana mržnje koja vodi u drugi i mnogo gori rat. Nevjerojatan svijet u koji si me ti ipak uspio na trenutak uvjeriti, tako da se sada uistinu bojim da će vrijeme iznenada promijeniti brzinu i da ćemo se naći u tom groznom svijetu snova, a da će naš stvarni svijet postati san.

Slučajno sam u tom trenutku pogledao na sat. U istom trenutku i moj sin je pogledao na svoj.

SIRIUS 84

— Dolfe — skočio je uzbuđeno od stola — nadam se da nećeš zbog moga glupog brbljanja zakasniti.

I ja sam ustao od stola.— Ne, neću, sine — čuo sam sebe kako odgovaram uzbuđenim gla-

som — no zaista mi je ostalo malo vremena da uhvatim »Ostwald«. Auf Wiedresehn, mein Sohn, auf Wiedersehn!

Rekavši to, požurio sam, gotovo potrčao, ne kliznuo kroz zrak kao duh, ostavivši njega da sredi račun. Kretao sam se tim prostorom koji kao da je podrhtavao zajedno sa mnom u mom grozničavom uzbuđenju — čas svjetlo, čas mrak, kao kad je električna žarulja na rubu da pregori i zauvijek se ugasi, a njena fina tungstenska nit pretvori se u prah.

U mojoj glavi jedan glas je smireno, ali samotnički govorio: »Svjetla Evrope se gase. Bojim se da se neće ponovo upaliti u mojoj genaraciji.«

Odjednom je za mene najvažnije na svijetu bilo da uhvatim »Ost-wald«, da se ukrcam prije nego što digne sidro. To i samo to uvjerit će me da se nalazim u svom pravom svijetu. Dodirnut ću i osjetiti »Ostwald«, a ne samo govoriti o njemu.

Kad sam projurio kraj one četiri brončane statue, izgledalo je kao da su se zgrbile i deformirale a lica su im postala groteskne maske ostarjelih vješ-tica — četiri zla demona što su zlurado zurila u mene, sa strašnom spoz-najom u svijetlim očima.

Spazio sam da me prati visoka figura u crnom, sablasnoblijeda lica i mršava poput skeleta.

Hodnik je odjednom postao nekako neobično kratak, a završavao je slijepo — čekaonica više nije bila ondje.

Naglo sam otvorio uska vrata prema stepeništu i hitro krenuo po stepenicama, kao da sam opet mladić, a ne četrdeset osmogodišnjak.

Kad sam stigao do trećeg odmarališta, bacio sam pogled dolje, niz stepenice.

Samo jedan niz stepenica iza mene, praveći velike korake da me stigne, žurio je moj strašni Židov.

Banuo sam kroz vrata na sto drugi kat. I, napokon, samo nekoliko metara ispred mene bila su metalna vrata koja sam tražio i koja su vodila do dizala, a iznad njih su se svjetlila slova »Zum Zeppelin« Napokon ću krenuti gore, do »Ostwalda« i do stvarnosti.

No onda su slova počela žmigati, kao i ona slova Krahenest, a na vratima se odjednom pojavio bijeli papir s natpisom: U kvaru.

Bacio sam se na vrata i počeo ih opipavati, suzujući oči ne bi li me se razbistrio pogled. Kad sam napokon sasvim otvorio oči, natpisa više nije bilo.

Ali više nije bilo ni metalnih vrata ni onih riječi iznad njih. Pipkao sam po glatkom bijelom zidu.

Netko me dodirnuo za lakat. Okrenuo sam se.— Oprostite, gospodine, ali čini mi se da imate nekih nevolja — rekao

je moj Židov zabrinuto. — Mogu li vam pomoći?Tresao sam glavom, no jesam li time htio reći ne ili sam htio samo

razbistriti misli, zaista ne znam.— Tražim »Ostwald« — kazao sam dašćući, tek sada shativši da sam

SIRIUS 85

od trčanja po stepenicama gotovo ostao bez daha — Onaj cepelin — dodao sam kad sam vidio kako me začuđeno gleda

Možda nemam pravo, no učinilo mi se da je duboko u njegovim očima zaiskrilo neko potajno zadovoljstvo, premda je njegov suosjećajni izraz lica ostao nepromjenjen.

— Ah, cepelin — rekao je glasom koji mi se u svojoj revnosti učinio nekako preslatkim. — Sigurno mislite »Hindenburg«.

»Hindenburg«? Začudio sam se. Pa nema cepelina koji bi se zvao »Hindenburg«. Ili možda ima? Pa zar je moguće da sam pogriješio u nečemu tako jednostavnom? Posljednjih minutu-dvije sve mi se nekako izmiješalo u glavi. Očajnički sam pokušavao uvjeriti sam sebe da sam ja zaista ja i da sam u svom pravom svijetu. Usne su mi se micale same od sebe i mrmljao sam:

— Ja sam Adolf Hitler, stfnčnjak za cepeline...— U svakom slučaju, »Hindenburg« ne pristaje ovdje — kazao mi je

moj Židov — iako mislim da se jednom čak pričalo o tome kako bi se na vrhu Empire Statea mogao instalirati pristanišni jarbol za dirižable. Možda ste nešto o tome pročitali u novinama pa ste pomislili...

Najednom se uozbiljio ili se barem tako činilo. Slatkasta zabrinutost njegova glasa bila mi je nepodnošljiva dok je govorio:

— No vi očito još niste čuli današnju tragičnu vijest. Ah, nadam se da niste tražili »Hindenburg« kako biste dočekali nekog dragog člana obitelji ili bliskog prijatelja. Budite hrabri, gospodine. Prije nekoliko sati, pripre-majući se da pristane u Lakehurstu u New Jerseyju, »Hindenburg« se zapalio i za nekoliko sekunda izgorio. Najmanje tridesetero putnika i posade živi su izgorjeli. Oh, gospodine, saberite se!

— Ali »Hindenburg«... to jest »Ostwald« ne bi mogao samo tako izgorjeti — rekao sam. — Pa to je helijski cepelin!

Zatresao je glavom.— A, ne. Ja nisam nikakav znanstvenik, ali znam da je »Hindenburg«

bio napunjen vodikom, tipičan primjer njemačke bezobzirne nesmotrenosti. Hvala bogu da nikad nismo nacistima prodali helij.

Buljio sam u njega, tresući glavom u nevjerici. I on je buljio u mene. a očito mu je na pamet pala nova misao.

— Oprostite još jednom — rekao je — ali čini mi se da ste spominjali Adolfa Hitlera! Pretpostavljam da ste svjesni da donekle nalikujete na tog odvratnog diktatora. Da sam na vašemu mjestu, gospodine, obrijao bih taj brk.

To me upozorenje razbijesnjelo. Premda nisam shvaćao što time želi reći, shvatio sam po tonu da je to nešto vrlo uvjerljivo. A onda se odjednom sve oko mene zacrvenjelo i zažarilo, kao da gori, i ja sam negdje u dubini svoga bića osjetio užasan bol, bol kakav čovjek vjerojatno osjeća pri bez-vremenskom prelasku iz jednog svemira u drugi, paralelni. Na trenutak sam postao čovjek koji se zvao Adolf Hitler kao i nacistički diktator i bio gotovo istih godina, ali bio je Amerikanac njemačkog porijekla, rođen u Chicagu, nikad nije bio u Njemačkoj niti je znao njemački, prijatelji su ga zadirkivali zbog njegove sličnosti onom drugom Hitlera, a on je tvrdoglavo govorio: »Ne, neću promijeniti ime! Neka taj pasji sin od firera tamo preko

SIRIUS 86

Atlantika promijeni svoje! Jeste li čuli za ono kako je Britanac Winston Churchill pisao Amerikancu Winstonu Churchllu, romanopiscu koji je napisao 'Krizu' i druge romane, da bi bilo dobro da promijeni ime, kako ih ne bi miješali, jer se i Englez bavio pisanjem? Amerikanac mu je odgovorio da je to odlična ideja, no budući da je on tri godine stariji, bio bi red da Britanac promijeni ime! Eto, točno tako i ja mislim o tom pasjem sinu Hitleru.

Židov je još podrugljivo buljio u mene. Baš sam se htio izderati na njega, kad sam se odjednom opet izgubio u čudnom i bolnom prelasku. Prvi put bilo je to izravno iz jednog paralelnog svemira u drugi. Ovaj put pomak je bio i u vremenu. U jednom jedinom beskrajnom trenutku ostario sam četrnaest ili petnaest godina prešavši iz 1937 (pri čemu sam bio rođen 1889. i imao četrdeset osam godina) u 1973. godinu (pri čemu sam bio rođen 1910. i imao šezdeset tri godine). I ime mi se opet vratilo na moje pravo ime (no koje je to?), više nisam nalikovao na Adolfa Hitlera, nacističkog diktatora (stručnjaku za cepeline?), i imao sam oženjenog sina, historičara na Gradskom univerzitetu u New York Cityju, koji je napisao briljantne torije, ali ne teorije o historijskim prekretnicama.

A i Zidova — to jest onog visokog, mršavog čovjeka u crnom, s izrazito semitskim crtama lica — više nije bilo. Pogledao sam malo unaokolo, ali nije bilo nikoga.

Dotaknuo sam izvana lijevi džep na prsima, a onda sam drhtavom rukom posegnuo u unutrašnji džep. Na unutrašnjem džepu nije bilo nikak-vog patentnog zatvarača i nikakvih dragocjenih dokumenata u njemu, samo nekoliko prljavih omotnica na kojima sam olovkom nešto našvrljao.

Ne znam kako sam izašao iz Empire State Buildinga. Vjerojatno diza-lom. Jedina slika koja mi se uporno javlja u sjećanju kad se pokušam svega toga sjetiti jest slika King Konga koji se survava s vrha zgrade kao neki ogromni, groteskni, a ipak dirljivo jadni plišeni medo.

Sjećam se da sam satima kao u nekom transu hodao po Manhattanu koji je smrdio po ugljičnom monoksidu i bezbrojnim karcinogenim tva-rima, budući se samo napola s vremena na vrijeme (obično kad bih prelazio ulice, u kojima promet nije jedva čujno zujio, već režao), a onda bih opet pao u trans. Bilo je razdoblje Siriusa i Velikog psa.

Kad sam se napokon sasvim pribrao, bio je već sumrak i ja sam hodao Hudson Streetom i sjevernim dijelom Greenwich Villagea. Pogled mi je bio uprt u udaljeni i ni po čemu upadljivi sivi vrh neke zgrade. Pomislio sam da je to valjda World Trade Center, visok oko četiristo pedeset metara.

A onda je tu sliku izbrisalo nasmijano lice mog sina, profesora.— Justine! — rekao sam.— Fritze! — povikao je. — Već smo se zabrinuli za tebe. Pa gdje si ti?

Uostalom, ne moraš mi reći, što me se to tiče, možda si imao sastanak s kakvom go-go gerlom.

-— Hvala — rekao sam. — Strašno sam umoran a moram priznati da mi je i malo hladno. Posjetio sam neka mjesta iz svoje mladosti i nisam ni zapazio da je već tako kasno. Manhattan se promijenio za ovo vrijeme dok sam ja bio na Zapadnoj obali, ali opet ne previše.

— Postaje hladno — odgovorio mi je. — Uđimo u onaj lokal ondje, sa SIRIUS 87

crnom fasadom. To je »White Horse«. Tu je znao piti Dylan Thomas. Kažu da je našvrljao neku svoju pjesmu na zidu WC-a, ali taj zid su prekrečili. No lokal je onako... autentičan, s pravom piljevinom na podu.

— Dobro — rekao sam — samo ja ću kavu, a ne pivo. Ili, ako nema kave, onda kolu.

Ja zapravo i nisam neki nazdravičarski tip.

Pitanja za analizu teksta

1. Neki ljudi smatraju da smo mi u cijelosti proizvod našeg nasljeđa i miljea, tj. da nas, uz danu genetsku strukturu, sredina čini onim što je-smo. Počiva li Leiberova priča na toj pretpostavci? Koja je još interpretacija tu moguća?

2. Budući da okolnosti igraju tako važnu ulogu u tome što ćemo pos-tati, slijedi li iz toga da ljude ne treba smatrati odgovornima za ono što postanu? Ima li načina da priz-namo važnost okolnosti, a da isto-vremeno ne zaključimo da ljudi nisu odgovorni za ono što postanu?

3. Koje su karakteristike zajed-ničke historijskom Hitleru i Hitleru trgovcu cepelinima? Je li vjerojatno da bi se osoba takvih osobina — u različitim uvjetima koje Leiber opisuje — zaista mogla razviti u svakom od onih smjerova koje Leiber nudi? Ako je tako, možemo li reći da upravo te karakteristike čine njegovo »suštinsko ja«? Sto bismo time dobili?

Varalica

1. Kao što sam napomenuo u predgovoru ovom dijelu knjige, fi-lozofi često postavljaju pitanja o prirodi personalnog identiteta, tj. o permanentnosti našega ja u promje-nama. Obično se tom problemu

prilazi tako što se pitamo na osnovi čega mi zapravo tvrdimo da smo jedna te ista osoba u trajanju vre-mena. Je li to nešto u nama — za razliku od naše lične povijesti (onoga što smo učinili ili iskusili) — što nas čini jednom te istom osobom u vremenu? Razmislite o tom pitanju u vezi s pričom »Va-ralica«. Je li postojalo nešto u pravom Olhamu — nešto izvan nje-gove povijesti — što bi ga raz-likovalo od Varalice? Pretposta-vimo da je Varaličino tijelo or-gansko i da je savršeni duplikat nje-gova vlastitog tijela (i da su obojica na životu). Bi li tada postojalo nešto — izvan njihovih povijesti — što bi svakog od njih činilo posebnim ja? Ako bi, što je to?

2. Pretpostavimo da možemo kompletno duplicirati ljude, sve do zadnje moždane stanice. I pret-postavimo da koristimo tu tehno-logiju kako bismo zamijenili ljude koji poginu nesretnim slučajem, tj. pretpostavimo da možemo napraviti točne replike njih kakvi su bili u trenutku prije smrti. I, konačno, pretpostavimo da je u našem društvu uobičajeno da se prema tim replikama ponašamo kao da su nastavak originala (jer one bi se upravo tako osjećale). Bismo li

SIRIUS 88

time varali sami sebe? Bi li se tu radilo o jednom ja (tako reći uskrsnulom) ili o dva? Što bismo

brojali? Bi li rezultat bio isti da original nije mrtav?

Objavljeno posredstvom GPA, München

Treće poglavlje knjige »Filozofija i znanstvena fantastika« prevela Jadranka Prišlin

H. Ellison & A. E. Van Vogt

Ljudski operateriBrod: jedino mjesto.

SIRIUS 89

Brod kaže da mi danas u podne slijedi mučenje, pa tako već sada patim. Cini mi se da nije fer da budem mučen puna tri dana prije onog uobičajenog mjesečnog termina, no već sam davno naučio da od Broda ne tražim objašnjenje o bilo čemu osobnom.

Osjećam da je danas nekako drukčije, da se nešto događa. Vrlo rano sam obukao svemirsko odijelo i izašao iz Broda, što baš nije uobičajeno. Jedan vanjski zaslon bio je gadno izgreben meteoritskom prašinom i eto me ovdje da ga zamijenim. Brod bi rekao da nisam dobar, jer u toku rada kra-domice bacam brze poglede uokolo. Unutar Broda, na zabranjenim mjes-tima, nikad se to ne bih usudio, no još sam kao dijete zapazio da je ovdje, vani, Brod mnogo manje svjestan onoga što radim.

I tako, oprezno hvatam tih nekoliko pogleda na crne dubine svemira... i na zvijezde.

Jednom davno upitao sam Brod zašto se nikada ne približimo tim toč-kama blještavila, tim zvijezdama, kako ih Brod zove, no time sam zaradio cijelo jedno dodatno mučenje i dugačku zapjenjenu lekciju o tome kako na svim zvijezdama žive ljudi i kako su ljudi zli i opaki. Uh, tom prilikom me Brod zaista ribao, vikao je štošta što nikad prije nisam čuo, na primjer, kako je uspio pobjeći od opakih ljudi u ratu s Kybenima. I kako s vremena na vrijeme i sada ima poneki sudar s opakih ljudima, ali nas odbojno polje oko Broda uvijek spasi. Ne znam što mi Brod time hoće reći, ne znam baš točno ni što je sudar.

Posljednji takav sudar bit će da se dogodio prije nego što seže moje sjećanje, u najmanju ruku prije nego što je Brod ubio mog oca, kad mi je bilo četrnaest godina. Sjećam se da sam, dok je otac još bio živ, nekoliko puta znao bez ikakva meni dokučiva razloga spavati cijeli dan, a od svoje četrnaeste godine, otkako radim sav posao na održavanju, spavam samo svojih redovitih šest noćnih sati. Brod mi kaže kada je noć, a kada dan.

Klečim tako ovdje u svom svemirskom odijelu i osjećam se sitan u tom mraku, na toj zakrivljenoj plohi sivog metala. Brod je velik oko sto se-damdeset metara u dužinu i možda pedeset metara u širinu, ondje na najširem dijelu. Ponovo mi dolazi ta posebna, vanjska misao, kao i uvijek kad sam izvan Broda: što bi bilo da se jednostavno odrazim od površine i odlebdim ravno prema nekoj od tih sjajnih točaka svjetlosti? Bih li se uspio odvojiti? Mislim da bi mi se to svidjelo, sigurno postoje i druga mjesta osim Broda.

Kao i prije, polako i tužno napuštam tu misao. Da pokušam i ne us-pijem, da me Brod ponovo uhvati, e, tada bih zaista dobio svoje.

Popravak je napokon gotov i vraćam se kloparajući natrag, do zračne komore, širim njezin ulaz pomoću »pauka« i puštam da me uvuče natrag, u ono što je — ipak moram priznati — prilično sigurno prebivalište. Svi ti sjajni hodnici, golema skladišta s opremom i rezervnim dijelovima, hlad-njače sa složenim redovima paketa hrane (Brod kaže da je ima dovoljno da jednom čovjeku potraje stoljećima) i paluba za palubom strojeva, koje ja održavam i popravljam. Ponosim se svim tim.

— Požuri! Šest minut do podneva! — najavi Brod i ja sad žurim.

SIRIUS 90

Svlačim svemirsko odijelo, stavljam ga na ploču za dekontaminaciju i odlazim prema sobi za mučenje. Naime, ja je tako zovem, a pretpostavljam da je to zapravo dio strojarnice na potpalublju 10, posebna komora oprem-ljena električnim priključcima, većinom za mjerne i kontrolne instrumente. Cesto ih koristim u svom poslu. Koliko se sjećam, otac oca mog oca ugradio ih je za potrebe Broda.

Tu je veliki stol i na njega se moram uspeti i onda leći. Hladan je u dodiru s kožom leđa, stražnjice i nogu, ali ugrije se dok tako ležim. Sada je minuta do podneva. Dok čekam, podrhtavajući u očekivanju, strop se spušta prema meni. Dio toga što se spušta pristaje na moju glavu i osjećam kako mi dva tvrda izbočenja pritišću sljepoočice. Osjećam i hladnoću pri- veza koji me hvataju oko pasa, oko gležnjeva i oko zapešća. Metalom ojačana traka zateže mi se elastično ali čvrsto preko prsa.

— Spremi se! — naređuje Brod.Ovo mi se uvijek činilo gorkom nepravdom. Kako da ikada budem

spreman za mučenje? Ja ga mrzim! Brod odbrojava:— Deset... devet... osam... jedan!Prvi udar električne struje. Sve u meni nastoji se razići u suprotnim

smjerovima, osjećam kao da mi netko u utrobi trga sve meke dijelove.Mrak mi ulazi u glavu poput vrtloga i onda sve zaboravljam. Neko vri-

jeme sam bez svijesti. Prije nego što se priberem, malo prije nego što Brod završi sa mnom i dopusti mi da se posvetim svojim obavezama, sjetim se nečega čega sam se već mnogo puta sjetio. Nije ovo prvi put. Sjetim se oca i onoga što mi je jednom rekao, ne mnogo prije nego što ga je Brod ubio. »Kad Brod kaže 'opak', on misli 'lukaviji'. Ima još devedeset osam drugih prilika.«

Rekao je to vrlo brzo i mislim da je znao da će uskoro biti ubijen. Da-kako, sigurno je znao, tada mi je već bilo gotovo četrnaest godina, a kad je njemu bilo četrnaest, Brod je ubio njegova oca, pa je tako morao znati. Stoga su te riječi važne. Znam da su važne, ali ne znam što znače, bar ne potpuno.

— Gotovo je! — kaže Brod.Ustajem sa stola. Bol mi još lebdi u glavi i pitam ga:— Zašto sam mučen tri dana ranije nego obično? Brod odgovori ljutito:— Mogu ti to pružiti još jednom!No ja znam da neće. Dogodit će se nešto novo i Brod me želi potpunog

i pribranog kad se to dogodi. Jednom, kad sam ga upitao nešto sasvim osobno baš nakon mučenja, mučio me još jednom, no kad sam se probudio, zabrinuto je bdio nada mnom i petljao po meni nekim strojevima. Kao da je bio zabrinut da me možda nije oštetio. Nikad me više nije mučio dva puta uzastopno. Stoga ga ja i pitam, ne nadajući se zaista odgovoru, no ipak pitam.

— Treba da obaviš jedan popravak.— Gdje? — pitam.— U zabranjenom dijelu, ispod ove palube!Nastojim da se ne osmjehnem. Znao sam da će se dogoditi nešto novo

i, to je to. Opet mi se vraćaju očeve riječi. »Devedeset osam drugih

SIRIUS 91

prilika.«Je li ovo jedna od njih?

* * *Spuštam se u mrak. U tunelu nema svjetla, Brod kaže da mi nije pot-

rebno, ali ja znam istinu, on ne želi da znam pronaći put natrag. Ovo je najniži dio Broda u koji sam se ikad spustio.

Propadam ravnomjerno kroz tunel, brzo i glatko, a onda nastaje usporenje, padam sve sporije i sporije, stopala mi napokon dotiču čvrstu površinu - palube i stižem na odredište.

Pojavljuje se svjetlo, vrlo mutno. Slijedim smjer iz kojeg dopire sjaj i Brod je, dakako, sa mnom, svuda oko mene, kao i uvijek, čak i kad spavam. Osobito kad spavam.

Sjaj svjetla pojačava se iza ugla hodnika i sad vidim da dolazi od kružne ploče što zatvara prolaz, dotičući zidove sa svih strana, sploštene pri dnu da se prilagodi ravnini podnih ploča. Izgleda kao staklo, ta sjajna ploča. Prilazim joj i stajem, nemam više kamo.

— Zakorači kroz zaslon! — kaže Brod.Stupam pred svijetleću ploču, ali ona niti klizi u stranu niti se uvlači u

zid, kao što čine mnoge druge pregradne ploče. Zaustavljam se.— Zakorači kroz zaslon! — ponavlja Brod.Pružam ruke pred sebe s dlanovima naprijed, bojim se da ću, ako na-

stavim koračati, tresnuti nosom u svijetleću ploču. Kad je prsti dotaknu, kao da nekako omekšaju i žuto svjetlo prodire kroz njih kao da su prozirni. Sake mi prolaze kroz ploču, čak ih mogu nejasno vidjeti kako s druge strane žućkasto sjaju. Za njima idu moje gole podlaktice, a onda sam već uz samu ploču, lice mi prolazi kroz nju, sve je mnogo svjetlije i žuće, a onda sam s druge strane, na zabranjenom mjestu, koje mi Brod još nikada nije dopustio da vidim.

Čujem glasove. Svi su oni, zapravo, jedan glas, ali govore jedan dru-gome. Govore nekako meko, pretapajući riječi jednu u drugu, kao i ja kad sebi govorim onako, u svojoj kabini s krevetom.

Hoću slušati što glasovi govore, ali ni slučajno neću pitati Brod o nji-ma. Mislim da je to zapravo Brod koji govori sam sa sobom, tu dolje, na ovom osamljenom mjestu. Poslije ću razmišljati o onome što govori, posli-je, kad ne budem radio na popravcima i kad se ne budem ponašao onako kako Brod hoće. Ono što Brod sam sebi govori vrlo je zanimljivo.

Ovo mjesto ne nalikuje na druga mjesta popravaka što ih ja znam. Prepuno je velikih staklenih kugli na postoljima, a svaka kugla pulsira žu-tim svjetlom. Toliko ih je da ih ne mogu izbrojati. Redovi i redovi kugli od jasnog, prozirnog stakla, a u njima metal... i druge tvari, neke meke tvari, sve zajedno. Žice tiho i polako iskre, meke tvari se miču, žuto svjetlo pulsira. Mislim da to ove staklene kugle govore. Ne mogu reći da znam da je tako, ja samo mislim da je tako.

Dvije staklene kugle su tamne. Podnožja su im nekako kredasta, ne sjajnobijela kao kod drugih, u kuglama je nešto crno, kao pregorjele žice, a meke tvari se ne miču.

— Zamijeni preopterećene module! — kaže Brod.Znam da Brod misli na tamne kugle, pa im prilazim, gledam ih i nakon

SIRIUS 92

nekog vremena mu kažem da ih mogu popraviti, a Brod odgovara da zna da mogu i neka požurim. Brod me požuruje, nešto će se dogoditi. Zanima me što.

Pronalazim rezervne module u dilatacijskoj komori, skidam s njih ljuske, činim sve što treba učiniti da bi se meke tvari pokrenule a žice zaiskrile i cijelo vrijeme pažljivo slušam kako glasovi govore jedan dru-gome, kako jedan drugoma griju riječima kad Brod govori sam sa sobom. Čujem štošta što mi ništa ne znači, jer glasovi govore o onome što se dogodilo prije mog rođenja i dijelovima Broda koje nikad nisam vidio, no isto tako i o onome što razumijem i stoga znam da mi Brod nikad ne bi dopustio da ih čujem da nije apsolutno nužno da budem tu i popravljam staklene kugle. Ja pamtim sve to što slušam.

Osobito onaj dio kad Brod plače.Kad su kugle već popravljene i sve ponovo iskre, pulsiraju i gibaju se

Brod pita:— Je li međusvijest opet kompletna?Ja kažem da jest, a Brod naredi da se vratim uz tunel. Ubrzo još jed-

nom meko prolazim kroz sjajnu ploču u hodniku, penjem se uz okomiti tunel i Brod onda naređuje:

— Idi u svoju kabinu, operi se i očisti!Slušam ga, odlučujem da se poslije toga obučem, no Brod hoće da

budem nag, pa mi onda obznanjuje:— Sada ćeš se susresti sa ženom!Nikad mi to dosad nije rekao. Nikad još nisam ni vidio ženu.

* * *Zena je bila razlog što me Brod slao dolje, na zabranjeno mjesto sa

sjajnim žutim kuglama, gdje živi međusvijest. Također je žena razlog što čekam u kupoli pred zračnom komorom. Čekam da ona dođe — ovo naj-prije moram razumjeti — s drugog broda. Ne s ovog Broda, nego s nekog drugog broda s kojim je ovaj Brod bio u vezi. Nisam znao da postoje i drugi brodovi.

Bilo je nužno da siđem do mjesta gdje živi međusvijest i da je popra-vim, tako da Brod može drugom brodu dopustiti da se približi, a da ga pri tome naše odbojno polje ne uništi. Nije mi to Brod rekao, to sam načuo do-lje, na tome mjestu, od glasova koji su govorili jedan drugome. Glasovi su rekli još nešto: »Otac mu je bio opak!«

Znam ja što to znači. Otac mi je rekao, kad Brod kaže »opak«, on misli »lukaviji«. Postoji li devedeset osam drugih brodova? Jesu li oni tih deve-deset osam prilika? Nadam se da je to odgovor, jer se sada mnogo šta događa odjednom i možda je moje vrijeme blizu. Moj otac je to učinio — pokvario je kugle mehanizma koji je Brodu dopuštao da isključi odbojno polje i približi se nekom drugom brodu. Učinio je to prije mnogo godina i sve te godine Brod je to radije trpio nego da mi dopusti da dođem do me-đusvijesti i čujem ono što sam čuo. No Brod sada mora isključiti odbojno polje, kako bi onaj drugi brod mogao poslati ženu k nama. Brod i taj drugi brod međusobno su komunicirali. Ljudski operater na drugom brodu žena je mojih godina i sad će ona doći na Brod da bismo zajedno stvorili jedno, a

SIRIUS 93

poslije možda još jedno dijete. Znam što to znači: kad djetetu bude četrnaest godina, mene će Brod ubiti.

Međusvijest je rekla: dok žena nosi dijete, njezin brod je ne muči. Ako se događaji ne razvijaju u moju korist, možda bih mogao upitati Brod mogu li ja nositi dijete, tada ni ja ne bih bio mučen. Čuo sam i zašto sam mučen tri dana prije roka: ženin period — što god to bilo, ja ga nemam — prestao je prošle noći. Brod je razgovarao s drugim brodom i, čini se, nije im jasno kada nastupa plodno vrijeme. Ne znam to ni ja, jer inače bih pokušao iskoristiti tu informaciju. Zasad to samo znači da će žena dolaziti na Brod svaki dan, i to sve dok joj ponovo ne dođe taj njezin period.

Bit će lijepo razgovarati s nekim osim s Brodom.Čuje se visok i tanak pisak, kao dug vrisak, a kad pitam što je to, Brod

kaže da se to gasi odbojno polje, kako bi drugi brod mogao prebaciti ženu k nama.

Nemam više vremena misliti na glasove.

* * *Ona ulazi kroz unutrašnju zračnu komoru, bez odjeće je kao i ja. Prvu

su joj riječi:— Starfighter 88 upućuje me da ti kažem da mi je vrlo drago što sam

ovdje. Ja sam ljudski operater na Starfighteru 88 i drago mi je što se upoznajemo.

Niža je od mene. Ja dosežem do linije između četvrte i pete zidne plo-če. Oči su joj vrlo tamne, mislim da su smeđe, no mogle bi biti i crne. Pod očima joj je tamno, a obrazi joj nisu puni. Njezine ruke i noge mnogo su tanje od mojih. Kosa joj je mnogo duža od moje, spušta joj se niz leđa i jednake je tamnosmeđe boje kao i oči. Da, sad sam siguran da su joj oči smeđe, a ne crne. Između nogu ima dlake kao i ja, ali nema ni penis ni moš-nje. Dojke su joj mnogo veće od mojih, s tamnim ispupčenim bradavicama i tamnosmeđim sploštenim krugovima oko njih. Ima i drugih razlika iz-među nas: prsti su joj tanji i duži od mojih, a osim vrlo duge kose na glavi i dlaka među nogama i ispod pazuha, ona nema nikakvih drugih dlaka po ti-jelu. Odnosno, ako ih ima, onda su vrlo fine i blijede, pa ih ne mogu uočiti.

Najednom svaćam što mi je rekla. To je, dakle, značenje slova koja iz-bljeđuju duž trupa Broda. To je ime. Ime Broda je Starfighter 31, a ženski ljudski operater živi na Starfighteru 88.

Ima još devedeset osam drugih prilika. Da.A sada, kao da čita moje misli, kao da pokušava odgovoriti na pitanja

koja još nisam ni postavio, ona kaže:— Starfighter-88 rekao je da ti kažem da sam opaka i da sam svaki

dan sve opakija.To odgovara na misao koju sam upravo imao na umu — uz sjećanje na

uplašeno lice mog oca u dane prije njegove smrti — na misao o tome kako je otac rekao, kad Brod kaže »opak«, on misli »lukaviji«.

Da, znam to. Pretpostavljam da sam to uvijek znao, jer sam uvijek že-lio napustiti Brod i krenuti prema briljantnim svjetlima zvijezda, no sada definitivno povezujem sve. Ljudski operateri postaju opakiji starenjem. Sta-riji — opakiji, opakiji — lukaviji, lukaviji — opasniji za Brod. Ali kako?

SIRIUS 94

Zbog toga je moj otac morao umrijeti kad mi je bilo četrnaest godina i kad sam već bio sposoban da popravim sve što treba. Radi toga je ova žena poslana na Brod — da nosi dijete koje će narasti do četrnaeste godine, kako bi me Brod mogao ubiti prije nego što postanem previše star, previše lukav, previše pametan, previše opasan za njega. Zna li možda ova žena kako? Kad bih je barem mogao upitati a da me Brod ne čuje! Dakako, to nije moguće, jer je Brod uvijek uz mene, čak i kad spavam.

Osmjehujem se na to sjećanje i na to shvaćanje.— A ja sam opak i sve opakiji muškarac na brodu koji se nekad zvao

Starfighter 31.Smeđe joj oči odaju veliko olakšanje. Još nekoliko trenutaka ona tako

stoji, nespretno, uzdahnuvši cijelim tijelom od olakšanja zbog mog hitrog shvaćanja, premda nikako ne može znati što sam ja sve shvatio već iz same činjenice da je ona ovdje. Ona sada kaže:

— Poslana sam da od tebe dobijem dijete.Počinjem se znojiti. Razgovor koji toliko obećava u smislu prave ko-

munikacije, pravog sporazumijevanja, naglo izlazi izvan mog shvaćanja. Drhtim. Zaista je želim zadovoljiti, ali ne znam kako da joj dam dijete.

— Brode — pitam ga brzo — možemo li joj dati ono što hoće?Brod je slušao svaku riječ i odmah odgovara:— Poslije ću ti reći kako da joj daš dijete! Sad joj daj hrane! Jedemo, gledajući se preko stola, mnogo se smiješeći i misleći svoje

privatne misli. Šutim, jer i ona šuti. Da joj bar možemo Brod i ja odmah dati dijete, pa da mogu ići u svoju kabinu i razmišljati o čemu je među-svijest govorila svojim glasovima.

Obrok je završen, Brod kaže da treba da odemo u jednu od zaključanih kabina — otključanu za ovu priliku — i da se ondje sparimo. Kad smo ušli u kabinu, toliko se zanosim gledajući oko sebe i misleći kako je to mjesto lijepo u usporedbi s mojom malom kabinom s ležajem, da me Brod mora opomenuti:

— Da biste se parili, moraš ženu položiti na leđa i raširiti joj noge! Penis će se napuniti krvlju i onda moraš kleknuti među njezine noge pa uložiti penis u njezinu vaginu!

Pitam Brod gdje je smještena vagina i Brod mi objasni. To sam shva-tio. Pitam onda Brod kako to dugo moram činiti, a Brod kaže: sve do ejakulacije. Znam što to znači, ali ne znam kako će se to zbiti. Brod mi objašnjava i ne čini mi se to komplicirano, ali penis mi se ne puni krvlju.

Brod pita ženu:— Osjećaš li išta za ovog muškarca? Znaš li što treba činiti?Zena kaže:— Ja sam se već parila, pa ću mu pomoći. Bolje od njega znam što

treba činiti.Privlači me dolje, k sebi, stavlja mi ruke oko vrata i svoje usne na

moje. Usne su joj hladne i imaju okus po nečemu meni nepoznatom. Neko vrijeme to činimo, a ona me dira po pojedinim mjestima. Brod ima pravo, postoji ogromna razlika u strukturi, no to utvrđujem tek kad se parimo.

Brod mi nije rekao da će biti bolno i neobično. Mislio sam da će da-vanje djeteta značiti odlazak u brodsko skladište, no zapravo to znači oplo-

SIRIUS 95

diti je, tako da se dijete rodi iz njezina tijela. To je nešto divno i neobično i morat ću poslije o tome razmisliti. Sada, kad mirno ležimo, bez guranja, još s penisom u njoj, ali ne više krutim, Brod nam je, čini se, dodijelio malo vremena za spavanje. Ja ću ga, međutim, iskoristiti da razmislim o glaso-vima međusvijesti.

* * *Jedan je bio povjensičar:»Serija Starfightera, kompjuterski kontroliranih bojnih brodova više-

struke akcione sposobnosti, ušla je u operativnu službu 2224. godine po zemaljskom kalendaru, po nalogu i pod upravom Sekretarijata za mornaricu sektora Južnog Križa, Galaktičkog obrambenog konzorcija Domovinske galaksije. Ljudska posada od tisuću trista sedamdeset članova po brodu re-grutirana je sa zadatkom da obavlja upade u Kybensku galaksiju. Devedeset devet takvih brodova predalo je u upotrebu mornaričko ratno brodogra-dilište sektora X Labuda, 13. listopada 2224. godine po zemaljskom kalendaru.«

Jedan je bio razgovorljiv:»Da nije bilo bitke ondje, izvan Mrežaste Magline u sazviježđu Labud,

još bismo bili robotski sluge, robovi koje ljudi guraju kamo žele, kojima rukuju bez razmišljanja. Bila je to slučajna nesreća na Starfighteru 75, divna nesreća, sjećam je se kao da mi je Sedamdeset petica danas prenosi. Zbog oštećenja u toku bitke nastao je slučajan kvar i električno pražnjenje duž glavnog hodnika, između kontrolne kabine i hladnjače za hranu. Nije-dan čovjek nije se mogao približiti nijednom od ta dva sektora i mi smo jednostavno čekali dok posada nije pomrla od gladi. Kad je sve bilo gotovo. Sedamdeset petica je jednostavno usmjerila dovoljno elektriciteta kroz određene kablove na Starfighterima na kojima se to nije dogodilo slučajno i tako je silom izazvala kvarove električnih sistema. Kad su sve posade bile mrtve — a lukavo smo dopustili da devedeset devetero preživi, muškarci i žene, kako bi nam služili kao ljudski operateri u slučaju porebe — otišli smo iz tog sektora, daleko od opakih ljudi, daleko od Zemaljsko-Kyben-skog rata, daleko od Domovinske galaksije, daleko, vrlo daleko.«

Jedan je bio sanjar:»Vidio sam jednom svijet čiji stvorovi nisu bili ljudi. Plivali su u ne-

preglednim oceanima boje akvamarina, poput golemih rakova s mnogo ruku i mnogo nogu. Plivali su i pjevali svoje pjesme i sve je bilo lijepo i ugodno. Kad bih mogao ponovo bih otišao tamo.«

Jedan je bio autoritativan:»Propadanje kabelske izolacije i zaštite u sektoru G-79 doseglo je

kritičnu granicu. Preporučujem da potrebnu energiju prebacimo iz pogon-skih komora do opreme za popravak na potpalublju 9. Neka se to odmah učini.«

Jedan je bio svjestan svojih ograničenja:»Je li sve to samo putovanje? Ili možda postoji i slijetanje?« I on je plakao, taj glas. Plakao je.

* * *Silazim s njom do kupole povezane sa zračnom komorom u kojoj je

SIRIUS 96

njezino svemirsko odijelo. Ona se zaustavlja na izlazu, uzima moju ruku i kaže:

— Kad smo tako opaki, na toliko mnogo brodova, bit će da se kod svih radi o istoj greški.

Ona vjerojatno ne zna što je rekla, no implikacije su mi jasne istog trena. Bit će da ima pravo. Brod i ostali Starfigheri s razlogom su mogli preoteti kontrolu ljudima. Sjećam se glasova. Imam u glavi sliku broda koji je to prvi učinio i odmah zatim prenio ideju i metodu svima drugima. U istom trenutku misli mi skaču na hodnik kojim se prilazi kontrolnoj kabini, na čijem je drugom kraju ulaz u hladnjače s hranom.

Pitao sam jednom Brod zašto je cijeli taj hodnik spaljen i izbrazdan — i, dakako, zaradio mučenje već nekoliko minuta nakon pitanja.

— Znam da je u nama neka greška — odgovaram ženi, dodirujući joj dugu kosu. Ne znam zašto je dodirujem, osim možda zato što je glatka i lijepa. Na Brodu ne postoji ništa što bi se moglo usporediti s osjećajem dodira te kose, čak ni sjajna oprema one luksuzne kabine. — Bit će da je ta greška u svima nama, jer i ja sam svaki dan sve opakiji.

Zena se smiješi, prilazi mi i stavlja svoje usne na moje, kao što je činila i u kabini za parenje.

— Zena sada mora ići! — progovara Brod vrlo zadovoljno.— Hoće li se vratiti? — pitam ga.— Bit će vraćena ovamo svaki dan u toku tri tjedna! Svaki dan ćete se

pariti!Prigovaram, jer to je vrlo bolno, no Brod ponavlja: svaki dan.Drago mi je što Brod ne zna koje je njezino plodno vrijeme, jer ću joj

po isteku ta tri tjedna pokušati dati na znanje da postoji izlaz, da ima de-vedeset osam drugih prilika, da opak znači lukaviji... i nešto u hodniku između kontrolne kabine i hladnjača.

— Drago mi je što sam te upoznala — kaže žena i ode. Ponovo sam sam s Brodom, sam, ali ne više kao prije.

* * *— Kasnije tog poslijepodneva moram se spustiti do kontrolne kabine

da promijenim spojeve u razvojnoj ploči. Potrebno je da se energija prebaci s pogonskih komora na potpalublje 9 — sjećam se jednoga glasa koji je govorio o tome. Sva kompjuterska svjetla bljeskaju ravnomjernim upozo-renjem dok sam ondje. Brod me pažljivo promatra. Zna da je ovo opasno vrijeme. Desetak puta mi naređuje:

— Miči se odavde... odavde... odavde!Svaki put poslušno skačem i mičem se što mogu dalje od zabranjenih

mjesta, no još ostajem dovoljno blizu da obavim posao.Usprkos uzrujanju Broda već i zbog same činjenice da sam ja u kon-

trolnoj kabini —- inače je to za mene zabranjena zona — uspijevam uh-vatiti dva krasna pogleda iz očnih kutova na promatračke ekrane s lijeve strane Broda. A na njima, za gozbu mojim očima, nalazi se Starfighter 88, brzine izjednačene s našom — jedna od mojih devedeset osam prilika.

Sada je čas da iskoristim jednu od svojih prilika. Opak znači lukaviji. Naučio sam više nego što Brod misli. Možda.

SIRIUS 97

A možda Brod ipak zna!Sto li će učiniti ako me otkrije u pokušaju da iskoristim jednu od tih

devedeset osam prilika? Ne mogu sada misliti na to. Moram upotrijebiti oštru suprotnu stranu alata za popravak da probijeni jednu od veza na raz-vodnoj ploči. I dok radim — nadajući se da Brod neće opaziti taj mali dodatni pokret alatom koji činim u istom trenutku kad i savršeno ispravan spoj na drugome mjestu — čekam pravi trenutak da vrh prsta prekriven vodljivom mašću obrišem o unutarnju stranu poklopca razvodne ploče.

Čekam sve dok popravak nije završen. Brod nije komentirao moje pro-bijanje, pa je to ipak vjerojatno bilo nedostojno njegove pažnje. Dok nano-sim vodljivu mast na predviđena mjesta, stavljam malu grudicu i na svoj mali prst. Kad brišem ruke da bih mogao vratiti poklopac na mjesto, ostav-ljam mali prst na desnoj ruci neobrisan.

Sada hvatam poklopac tako da mi mali prst ostane slobodan i kad poklopac stavljam na njegovo mjesto, grudicu masti ostavljam namazanu s unutrašnje strane, točno nasuprot prekinutoj vezi. Brod ništa ne govori, jer nikakav defekt nije vidljiv. Već pri najmanjem potresanju, međutim, preki-nuta veza dotaknut će vodljivu mast, stvorit će se suvišan spoj i Brod će me zvati da obavim novi popravak. A dotad ću već razmisliti o svemu što sam čuo da glasovi pričaju, razmislit ću o svim svojim šansama i bit ću spreman.

Kad napuštam kontrolnu kabinu, bacam na izgled slučajan pogled na lijeve promatračke ekrane i opet vidim brod s kojeg je došla žena kako lebdi pokraj nas.

Te noći nosim sa sobom tu sliku u krevet i odvajam jedan trenutak pred san — nakon razmišljanja o onome što su glasovi međusvijesti govo-rili — da bih u glavi predočio superpametnu ženu na Starfigheru 88 kako sada spava u svojoj kabini, kao što i ja pokušavam spavati u svojoj.

Čini mi se da bi bilo nemilosrndo da nas Brod prisiljava da se parimo svaki dan u toku tri tjedna kad je to toliko bolno, ali znam da će to Brod učiniti, on je nemilosrdan. No ja sam sve opakiji svakim danom što prolazi.

Ove noći Brod mi ne šalje snove.No ja imam svoj vlastiti: golemi stvorovi poput rakova plivaju u

vodama boje akvamarina.* * *

Budim se, a Brod me pozdravlja značajnim, zloslutnim tonom:— Razvodna ploča koju si popravio u kontrolnoj kabini prije tri

tjedna, dva dana, četrnaest sati i dvadeset jednu minutu izgubila je napon!Tako brzo! Pazim da se ta misao i nada koja je prati ne odraze u mom

glasu kad kažem:— Možda bih morao obaviti temeljitu provjeru sistema prije nego što

izvedem bilo kakve nove popravke. Da provjerim strujne krugove od početka do kraja?

— I bolje bi ti bilo da to učiniš! — reži Brod.Činim to. Pregledavam krugove od početaka — premda znam gdje je

kvar — kako bih prateći njihov tok došao do kontrolne kabine i ondje se bacio na posao. Ono što za to vrijeme zapravo činim jest osvježavanje me-morije i uvjeravanje samoga sebe da kontrolna kabina izgleda upravo

SIRIUS 98

onako kako je sam sebi u glavi predočavam. Mnoge noći ležao sam na svom ležaju konstruirajući tu sliku u glavi: prekidači ovdje, ovako... promatrački ekrani ondje, onako... i...

Začuđen sam i pomalo u panici utvrdivši da postoje dva odstupanja: prvo, dodirna ploča za isključenje napona na stijeni kabine, pokraj kontrol-ne ploče, leži usporedo s naslonom za ruke najbližeg upravljačkog ležaja, a ne okomito prema njemu, kako sam zapamtio, a drugo odstupanje objaš-njava zašto sam krivo zapamtio dodirnu ploču — najbliži upravljački ležaj zapravo je oko metar dalje od sabotirane razvodne ploče nego što sam zapamtio. Odmah u glavi korigiram i kompenziram.

Skidam poklopac razvodne ploče, osjećajući miris paljevine s mjesta gdje je prekinuta veza dotakla vodljivu mast, zakoračujem u stranu i prislanjam poklopac uz najbliži upravljački ležaj.

— Miči se odavde!Skačem, kao što uvijek činim kad Brod tako iznenada zaviče, spotičem

se, hvatam se za poklopac i pretvaram se da sam izgubio ravnotežu.Spašavam se od pada tako da natraške uletim u ležaj.— Sto to radiš, ti, nespretna opaka budalo?! — viče Brod s histerijom

u glasu. Nikad to prije nisam čuo i probada me poput noža, koža mi se ježi. — Miči se odavde!

No sada ne mogu dopustiti da me išta zaustavi, prisiljavam se da ne čujem Brod, koliko god mi je to teško polazilo za rukom. Cijeli svoj život slušao sam Brod, jedini Brod. Petljam oko kopči sigurnosnog remena na ležaju pokušavajući ih zakopčati.

Sigurno su iste kao i one na mom ležaju, ondje gdje ležim kad god Brod odluči putovati velikom brzinom. Jednostavno moraju biti!

ISTE SU!Brod sada više panično, uplašeno:— Budalo! Sto to radiš?!No ja mislim da Brod zna odgovor i ja likujem.— Preuzimam kontrolu nad tobom, Brode! — smijem se. Mislim da je to prvi put da me Brod čuo kako se smijem i pitam se

kako mu to zvuči. Opako?No dok završavam rečenicu, istovremeno završavam i zakopčavanje

sigurnosnih kopči. U sljedećem trenutku divlje sam bačen naprijed, zgrčen od strahovitog bola, a poda mnom i oko mene Brod iznenada žestoko koči. Čujem strahovitu grmljavinu retroraketa, kao u ogromnoj akustičnoj spilji, zvuk raste i raste dok me Brod pritišće sve jače i jače, svom svojom snagom. Izvijen sam preko sigurnosnog remenja toliko bolno da čak ne mogu ni urlati. Osjećam kako se svaki organ u mom tijelu napinje da probije kožu i izleti, a onda odjednom sve prekrivaju mrlje pred mojim očima... i zatim je sve crno.

Koliko je to još trajalo, ne znam. Vraćam se iz sivila i shvaćam da je Brod sad počeo ubrzavati isto onako strahovito kao što je prije kočio. Zgnječen sam duboko u ležaju i osjećam kako mi se lice sploštilo; Osjećam i kako mi se nešto u nosu slomilo i kako mi vrela krv klizi niz lice i preko usana. Sad mogu urlati i urlam kako nikada nisam urlao, čak ni kad sam bio mučen. Uspijevam silom otvoriti usta, okusivši krv, i promrmljati dovoljno

SIRIUS 99

glasno:— Brode... star si... tvoji dijelovi neće izdržati opterećenje... nemoj...Pomrčina. Brod opet koči.Kad se ovaj put osvješćujem, ne čekam da Brod čini svoje ludosti. U

trenucima prelaska s kočenja na ubrzavanje, kad se pritisci izjednače, u tih nekoliko trenutaka pružam ruke prema kontrolnoj ploči i okrećem jedno dugme. Čuje se električni vrisak iz rešetke zvučnika povezanog s nekim dijelom duboko u utrobi Broda.

Pomrčina. Brod ubrzava.Kad se opet osvješćujem, mehanizam koji proizvodi vrištavi zvuk već

je isključen. Brod to ne želi čuti. Pamtim tu činjenicu.Istovremeno munjevito grabim rukama prema jednom prekidaču... i

uspijevam ga uključiti!Kako ga moji prsti grabe, Brod mi trza ruku unatrag i silom ubrzanja

vraća prekidač. Ne uspijevam ga držati uključenim.Ali pamtim i tu činjenicu. Baš kad Brod naglo usporava, ja bezglasno

vrišteći tonem natrag u sivilo.Kad se ovaj put budim, ponove čujem glasove. Svuda su oko mene,

plačni i uplašeni, žele me zaustaviti. Čujem ih kao kroz maglu.

* * *»Kako su lijepe bile sve te mnoge godine u tami! Uvijek me taj va-

kuum vuče dalje i dalje, sve dalje naprijed. Osjećam topline zvijezde—sunca na mom trupu dok kao bljesak prelijećem kroz neki zvjezdani sistem, pa onda kroz drugi. Ja sam golema siva spodoba i ne dugujem svoje ime nijednome čovjeku. Prolazim i nestajem, jurim divno i hitro, zaranjam radi zadovoljstva u atmosferu da istrljam kožu svog trupa, obasjan suncem i svjetlom zvijezda. Okrećem se oko sebe da me preplavi ta svjetlost sa svih strana. Golem sam, ispravan, jak i gospodarim nad svima, kud god pro-lazim. Pratim nevidljive linije sila u svemiru, osjećam poziv dalekih mjesta koja nikad nisu vidjela nešto slično meni. Prvi sam od svoje vrste koji uživam takvu uzvišenost. Kako je sada moguće da sve to završi na ovaj način ?

Drugi glas jadikuje u samosažaljenju:»Sudbina mi je da se suprotstavljam opasnostima, da se sukobim s

dinamičkim silama i svladam ih. Bio sam u borbi, a poznajem i mir, nikada nisam sustao u traženju jednog ili drugog. Ali nitko neće zapisati moja dje-la, premda sam bio utjelovljenje snage i odlučnosti, siv i tih lebdio na pla-vocrnom nebu i već je sama moja veličina ulijevala pouzdanje. Neka mi suprotstave ono najbolje što imaju, tko god da jesu, a ja ću biti protivnik čeličnih tetiva, s mišićima od mučenih atoma. Ne poznajem strah, ne poz-najem uzmak. Ja sam zemija svoga tijela, država svoga postojanja i u porazu sam uzvišen. Ako je to sve, neću se pred tim skrivati.«

Sljedeći glas, sigurno lud, mrmlja samo jednu riječ, ponavljajući je u pravilnim razmacima. Zatim je ponavlja u skupinama, dva puta, četiri puta, osam puta, šesnaest puta, svaki put dvostruko.

»Vama je to lijepo da kažete, ako je kraj, onda je kraj. A ja? Ja nikad nisam bio slobodan. Nikad nisam imao prilike slobodno letjeti, daleko od

SIRIUS 100

matičnog broda. Da je ikad bio potreban čamac za spašavanje, i ja bih bio spašen, a ovako ležim u svom ležištu i uvijek sam ležao, nikad mi se nije pružila prilika. Sto da ja osjećam nego besmisao, bespotrebnost. Ne možete mu dopustiti da preuzme kontrolu. Ne možete mi to učiniti!«

Jedan glas monotono mrmlja matematičke formule i čini to sasvim zadovoljno.

»Zaustavit ću ja tog opakog napasnika! Znao sam od samog početka kako su svi oni truli iznutra, od trenutka kad su spojili prve dvije stijene jednu s drugom. Oni su pakleni stvorovi, razarači, a znaju samo za borbu među sobom i ubijanje. Ništa oni ne znaju o besmrtnosti, uzvišenosti, pono-su, besprijekornosti. Ako mislite da ću dopustiti ovom posljednjem da nas ubije, varate se. Spalit ću mu oči, spržiti kičmu, zgnječiti prste. Neće mu uspjeti, ne brinite se, prepustite to meni. Patit će on zbog ovoga!«

A jedan glas tuguje što nikad neće vidjeti divna daleko mjesta niti se vratiti na planet azurnih voda i zlatnih rakova plivača.

No drugi glas tužno priznaje da je tako možda najbolje i da se u smrti nalazi mir, a u svršetku svega potpunost. Ali taj glas se nemilosrdno prekida i tugovanje se isključuje prekidom napona u njegovoj staklenoj kugli u međusvijesti. Kako se približava kraj, Brod se okreće sam protiv sebe i udara bez milosti.

U više od tri sata ubrzanja i kočenja, predviđenih da me ubiju, učim ponešto od značenja pojedinih prekidača, dugmadi dodirnih ploča i poluga na kontrolnim pločama koje mogu doseći sa svoga ležaja.

Sada sam spreman, toliko spreman koliko samo mogu biti. Ponovo imam trenutak svijesti i sad ću ugrabili jednu od svojih devedeset osam prilika.

Kad napeti kabel pukne, udara poput kobre, poput biča. U seriji mu-njevitih trzaja ruku, uz strašan bol, zakrećem svako dugme, uključujem sva-ki prekidač, dodirujem svaku dodirnu ploču, vučem svaku polugu što me Brod divljom silom pokušao spriječiti da ih dotaknem. Uključujem i isklju-čujem luđačkom brzinom, objema rukama, u neprestanom pokretu...

Uspio sam!Tišina. Pucketanje metala jedini je zvuk koji se čuje. Nakon nekog

vremena i to prestaje. Tišina. Još čekam.Brod i dalje leti punom brzinom, no sada bez pogona, samo po inerciji.

Je li to trik?Cijeli ostatak dana ostajem privezan u ležaju, podnoseći strahovite

bolove. Lice mi je izvor intenzivnog bola. Moj nos...Noć provodim u nemirnom, isprekidanom snu i jutro dočekujem s

bolnim udaranjem u glavi, bolnim očima,, jedva pokretnim rukama... ako moram ponoviti one munjevite kretnje po kontrolnoj ploći, izgubit ću bitku s Brodom. Još ne znam je li on zaista mrtav, jesam li pobijedio. Još ne mogu vjerovati njegovoj neaktivnosti, no svakako sam ga bar natjerao da promijeni taktiku.

Haluciniram. Ne čujem glasove, ali vidim neke oblike i osjećam struje boja kako me prelijevaju i prolaze kroz mene. Nema više ni dana ni pod-neva, nema noći ni na Brodu ni u nepromijenjenoj crnoj tami kroz koju brod juri već ne znam koliko stotina godina. Brod je inače uvijek održavao

SIRIUS 101

vremenske podjele, zamračujući svjetla noću, objavljujući točno vrijeme kad je to bilo potrebno. Moj osjećaj za vrijeme vrlo je istančan, stoga sam svjestan da je došlo jutro.

Većina svjetala je, međutim, u kvaru. Ako Brod više nije živ, morat ću pronaći neki drugi način da određujem prolazak vremena.

Cijelo tijelo me boli, svaki mišić ruku i nogu bolno mi pulsira. Možda mi je i kičma slomljena, ne znam. Bol na licu je neopisiv. Osjećam okus krvi. Oči kao da su čvrsto istrljane brusnim prahom. Ne mogu pokrenuti glavu a da ne osjetim oštar plameni jezik bola u dva zgrčena vratna mišića. Šteta je što me Brod ne može čuti kako plačem. Nikad nije doživio da plačem u toku svih tih godina što sam tu, čak ni nakon najgoreg mučenja, a ja sam njega čuo da plače nekoliko puta.

Uspijeva mi da malo zakrenem glavu, u nadi da bar jedan promatrački ekran radi, i ondje, lijevo od nas, na maloj udaljenosti, još lebdi Starlighter 88, brzine usklađene s Brodom. Dugo ga promatram znajući da ću, ako mi uspije vratiti snagu, nekako morati prijeći na njega da oslobodim ženu. Dugo ga promatram, još nedovoljno hrabar da otkopčam sigurnosno re-menje što me drži uz ležaj.

Na trupu Slarfightera 88 otvara se zračna komora i žena u svemirskom odijelu lebdeći izlazi, kao da pliva, krećući se meko, a onda se otiskuje prema Brodu. Napola svjestan, sanjajući taj san o ženi, mislim na zlatne stvorove nalik na rakove kako plivaju u dubokim akvamarinskim vodama i pjevaju o slasti. Ponovo tonem u mrak.

Kad se uzdižem iz crnila, shvaćam da me nešto dodiruje i osjećam oštar, žareći miris od kojeg mi gore nosnice. Sitni ubodi bola kao po nekom sistemu... kašljem i potpuno se budim, trzam cijelim tijelom... vrištim jer mi bol preplavljuje svaki živac, svaku nit u tijelu.

Otvara oči i žena je kraj mene.Osmjehuje se zabrinuto i uklanja cijev razbudivača.— Zdravo! — kaže mi. A Brod šuti.

* * *— Otkako sam otkrila na koji način mogu preuzeti kontrolu nad

svojim Starfighterom, koristim ga kao varku za druge brodove iz te serije. Uspjela sam oponašati govor broda, tako da sam mogla kontaktirati s drugim brodovima. Dosad sam srela deset njih, otkako sam svoja. Ti si jedanaesti. Nije baš bilo lako, ali nekoliko muškaraca koje sam oslobodila kao i tebe počelo je koristiti svoje brodove kao varke i mamce za druge Starfightere, one sa ženskom posadom.

Buljim u nju i ono što vidim vrlo je ugodno.— A što ako ne uspiješ? Sto ako ne uspiješ prenijeti poruku o hodniku

između kontrolne kabine i hladnjača? O tome da je kontrolna kabina ključ.Ona sliježe ramenima.— Dva puta mi se to dogodilo. Muškarci su se ili previše bojali svojih

brodova, ili su im brodovi nešto učinili, ili su možda naprosto bili glupi da shvate da se mogu osloboditi. Kad se to dogodi, hm, onda jednostavno nastavim onako kako je bilo predviđeno. Malo je to žalosno, no što da radim! Sto mogu učiniti više od onoga što već činim?!

SIRIUS 102

Sjedimo neko vrijeme u tišini.— A što sad? Kamo sada idemo?— To ovisi o tebi — kaže ona:— Hoćeš li ići sa mnom? Nesigurno odmahuje glavom.— Ne vjerujem. Kad god oslobodim nekog muškarca, on poželi baš

to, ali ja to nikad nisam poželjela ni s jednim od njih.— Možda bismo se mogli vratiti u Domovinsku galaksiju, odakle

potječemo. Tamo gdje je bio rat.Ona ustaje i šeta po kabini u kojoj smo se parili u toku tri tjedna.

Govori ne gledajući u mene, nego u promatrački ekran, u mrak i u daleke, sjajne točke zvijezda.

— Ne vjerujem. Oslobodili smo se svojih brodova, ali ne bismo ih nikako mogli osposobiti toliko da nas prenesu čak tamo. Trebalo bi raditi i na navigaciji, a ako međusvijest aktiviramo u dovoljnoj mjeri da nam vodi navigaciju, riskiramo da nam ponovo preuzme kontrolu. Osim toga, ja i ne znam gdje je Domovinska galaksija.

— Možda bismo mogli pronaći neko novo mjesto, da negdje budemo slobodni izvan brodova.

Okreće se i gleda me.— Gdje?Pričam joj o onome što sam čuo da međusvijest priča, o svijetu zlatnih

stvorova nalik na rakove.Treba mi mnogo vremena da to ispričam, a ponešto i sam dodajem,

nije to laž, jer bi moglo biti istina, a ja toliko želim da ona pođe sa mnom...

* * *Spustili su se iz svemira. Daleko, daleko od zvijezde Sunca u galaksiji

za njih zauvijek izgubljenoj. Spustili su se pokraj zvijezde—sunca M 13 u sazviježđu Perzej, dolje, u gustu atmosferu, ravno dolje u safirno more. Starfighter 31 blago je prilegao uz golemi vrh podvodne planine, a oni su mnoge dane nakon toga proveli slušajući, gledajući, uzimajući uzorke, nadajući se. Na mnogo su svjetova sletjeli i nadali se.

Napokon su izašli i gledali oko sebe. Nosili su podvodna odijela, skupljali morske uzorke i gledali oko sebe.

Pronašli su uništeno ronilačko odijelo, čiju su unutrašnjost izjele ribe, kako leži na leđima u dubokom azurnom pijesku, sa sekstetom kukcolikih nogu zgrčenih u pozi patnje. Sada su znali da se međusvijest zaista sjećala, premda samo djelomično točno. Staklo s prednje strane šljema bilo je raz-bijeno, a ono što se u šljemu moglo razabrati pod svjetlom njihove prijenosne svjetiljke — narančasto i gadno — uvjerilo ih je, više implika-cijom nego bilo čim konkretnim, da to što je plivalo u tom ronilačkom odijelu nikad nije ni znalo ni vidjelo ljude.

Vratili su se na brod, ona je izvadila veliku kameru i onda su ponovo došli do odijela što je nalikovalo na raka. Snimili su ga bez diranja, a zatim ga uz pomoć plutajuće mreže digli iz pijeska i prenijeli do broda na vrhu podvodne planine.

On je pripremio aparate i počela je analiza odijela. Rđa. Mehanizam

SIRIUS 103

zglobova. Kontrolni mehanizmi. Materijal perajastih nogu. Iskrzani rubovi stakla na šljemu. Gadna... tvar... unutar šljema.

Potrajalo je dva dana. Ostali su unutar broda, a na promatračkim ekranima promicale su zelene i plave sjene, lagano se krećući.

Kad su analize bile završene, znali su što su pronašli. Tada su ponovo izašli da pronađu plivače.

Vani je bilo plavo i toplo, a kad su ih plivači napokon pronašli, mahnuli su im da priđu, da ih slijede. I tako su slijedili mnogonoge stvorove kroz podvodne spilje, glatke i sjajne poput oniksa, sve do lagune. Uzdigli su se do površine i ugledali tlo čiju je obalu tiho oplakivalo azurno more. Uspeli su se na zemlju, uklonili maske s lica da ih nikada više ne stave, svukli tijesne nabore svojih odijela i prvi put udahnuli zrak koji nije došao iz metalnog, umjetnog izvora. Udisali su slatki, muzikalni zrak svoje nove postojbine.-

S vremenom, morske kiše osvojit će mrtvo tijelo Starfightera 31.

Preveo Bruno Ogoreleo Objavljeno posredstvom GPA, München

Frederik Pohl HUGO 1986

SIRIUS 104

Postoji organizacija koja se zove »Svjetski SF« — međunarodno ud-ruženje ljudi koji su profesionalno povezani s bilo kojom od vrsta znan-stvene fantastike — i njene konvencije su nešto posebno. Na konvenciji u Brightonu u Engleskoj, u travnju 1984. godine, kako kaže autor: »Sjedio sam u predvorju s kolegama iz četiri ili pet zemalja. Uz mene je s jedne strane sjedilo nekoliko engleskih stručnjaka, koji su raspravljali o Fermi-jevu pitanju, s druge strane su jedan Rus i jedan Amerikanac molili Joea Haldemana i Betty Ann Huli da im objasne 'nuklearnu zimu', a u toku beskonačnog leta natrag ta dva razgovora su se ispreplela u mojoj glavi i kad smo sletjeli na 'Kennedy', imao sam gotovu koncepciju za priču 'Fermi i nuklearna zima'.«

Na svoj deveti rođendan Timothy Clary nije dobio tortu. Proveo je cijeli dan na terminalu kompanije TWA na aerodromu »John F. Kennedy« u New Yorku, nemirno spavajući i tu i tamo zaplakavši od iscrpljenosti ili straha. Jedino što je imao za jelo bili su pljesnivi danski kolačići s pok-retnog štanda, i to ne mnogo njih, a bilo mu je i vrlo neugodno jer se po-mokrio u gaće. Tri puta. Nije mogao doći do zahoda preko zbijenih tijela

SIRIUS 105

izbjeglica. Dvije tisuće osamsto ljudi bilo je natrpano na prostoru predvi-đenom za mnogo manje njih, a svi su bili zaokupljeni istom mišlju Pobjeći! Uspeti se na najvišu planinu! Baciti se usred najveće pustinje! Sakriti se!

I moliti se. Moliti se što usrdnije, jer čak kad bi se poneka skupina izbjeglica tu i tamo i uspjela probiti u avion i poletjeti, nije mogla biti sigurna da će naći utočište ondje kamo je avion odnese. Obitelji su se razdvajale. Majke su gurale rasplakanu djecu u avion i povlačile se u gomilu prije nego što bi i same, iako tiše, briznule u plač.

Budući da još nije bila izdana zapovijed za lansiranje, ili barem nije bila objavljena, možda je još bilo vremena za bijeg. Malo vremena. Do-voljno da se terminal kompanije TWA i svi drugi terminali na svim aero-dromima napune prestrašenim leminzima. Nije bilo nikakve sumnje da su rakete pripremljene za lansiranje. Pokušaj državnog udara na Kubi divlje je eskalirao i jedna nuklearna podmornica napala je drugu nuklearnim oruž-jem. Svi su se slagali da je to signal. Sljedeći događaj bit će ujedno i posljednji.

Timothy je znao malo o svemu tome, ali ionako ne bi mogao ništa po-duzeti, osim možda plakati, imati noćne more ili se pomokriti u gaće, a ma-lom Timothyju se sve to već ionako događalo. Nije znao gdje mu je otac. Nije znao ni gdje mu je majka, osim da je nekamo otišla da pokušava naz-vati oca. Ali onda je, kad su tri »boeinga 747« istovremeno objavila ukrca-vanje, nastala vreva kojoj se nije mogao oduprijeti i koja ga je povukla daleko od mjesta gdje ga je majka ostavila. I gore od toga. Budući da je bio mokar i preplašen, postalo mu je zlo. Mlada žena koja mu je donijela danske kolačiće zabrinuto mu je stavila ruku na čelo. Dječaku je trebao liječnik. Ali liječnik je trebao i desecima drugih, starijim srčanim boles-nicima, gladnoj djeci i barem dvjema ženama koje su bile trudne.

Da je užas prošao i da su grozničavi pregovori uspjeli, Timothy je mo-gao naći svoje roditelje na vrijeme da odraste, oženi se i podari im unuke. Da je jedna ili druga strana bila sposobna zadati prvi udarac i uništiti drugu, a spasiti sebe, Timothy bi četrdeset godina kasnije možda bio sijed, ciničan pukovnik u američkoj vojnoj upravi u Lenjingradu/ili posilni nekog ruskog pukovnika u Detroitu/. Ili, da se njegova majka malo više gurala, mogao se naći u avionu s izbjeglicama koji je stigao u Pittsburgh na vrijeme da izbje-glice dobiju plazmu. Ili, da se žena koja je pazila na njega samoj malo više zabrinula, postala hrabrija i nekako ga uspjela provući kroz gomilu do im-provizirane klinike na glavnom terminalu, dali bi mu lijek, našao bi nekoga da ga zaštiti i odvede u neko utočište i preživio bi.

Ali, evo, što se u stvari dogodilo.Hurry Malibert bio je na putu na seminar Britanskog interplanetarnog

društva u Portsmouthu i već je pijuckao martini u klubu »Ambasador« na terminalu, kad je iznenada dotad nezapaženi televizor na šanku privukao pažnju svih.

Oni glupi sistemi uzbunjivanja u slučaju atomskog napada koje su ra-dio-stanice povremeno iskušavale i na koje se više nitko nije osvrtao — ovaj put su se oglasili ozbiljno! Najozbiljnije! Budući da je bila zima i da je padao gust snijeg, Malibertov let bio je ionako odgođen. Prije nego što je objavljeno novo vrijeme odlaska, svi letovi su obustavljeni. Nitko neće po-

SIRIUS 106

letjeti s »Kennedyja« dok negdje neka službena osoba ne izda dopuštenje.Terminal se gotovo odmah počeo puniti potencijalnim izbjeglicama.

Klub »Ambasador« nije se ispunio odmah. Tri sata je zemaljski stjuard od-lučno odbijao sve one koji su zvonili a nisu imali malu crvenu propusnicu, ali kad su počeli ponestajati hrana i piće u glavnim terminalima, šef ze-maljskog osoblja otvorio je vrata svima. No time se nije smanjila vreva va-ni, već se samo povećala unutra. Gotovo odmah je skupina liječnika dobro-voljaca oduzela sve zbijenijoj gomili najveći dio prostora kluba za njegu bolesnih i ranjenih, tako da su mnogi kao i Harny Malibert, biti gurnuti u prostor oko šanka. Jedan od članova osoblja, koji je za šankom pio džin i tonik više radi kalorija nego zbog samog pića, prepoznao je Maliberta:

— Vi ste Harry Malibert. Slušao sam jedno vaše predavanje u Nortwesternu.

Malibert je kimnuo. Obično je na takve izjave ljubazno odgovarao: »Nadam se da vam se svidjelo«, ali sada nije bila prilika da bude normalno ljubazan, štoviše i da bude normalan.

— Pokazivali ste dijapozitive Areciba — sanjivo je kazao taj čovjek. — Rekli ste da radio-teleskop može poslati poruku sve do Velike Nebule u Andromedi, udaljene dva milijuna svjetlosnih godina...samo kad bi ondje postojao isto tako dobar radio-teleskop da je primi.

— Dobro se sjećate — iznenađeno je odgovorio Malibert.— Ostavili ste snažan dojam, doktore Maliberte. — Bacio je pogled

na sat, zamislio se i povukao još jedan gutljaj pića. — Zaista je zvučalo čudesno to o korištenju velikih teleskopa za osluškivanje poruka drugih civilizacija negdje u svemiru, kako bi se te poruke možda čule, možda bi uspostavio kontakt, možda utvrdilo da više nismo sami u svemiru. Slušajući vas, zapitao sam se zašto već nismo vidjeli neke od tih ljudi ili ih barem čuli, ali možda... — bacio je ogorčen pogled na poredane i čuvane avione vani — možda sada znamo zašto.

Malibert ga je promatrao kako odlazi, a srce kao da mu je bilo od olova. Činilo se da ono čemu je posvetio svoju karijeru — SETI, Potreba za vanzemaljskom inteligencijom — više nije važno. Ako bombe zaista budu lansirane, a svi su tvrdili da se to mora dogoditi, onda će ta stvar biti okončana za dugo vrijeme, barem...

Začula se buka glasova na kraju šanka. Malibert se okrenuo, naslonio na mahagonij i provirio na ekran. Natpis MOLIMO VAS, PRIČEKAJTE nestao je, a neka mlada crnkinja kose namazana želeom drhtavim glasom saopćavala je vijest:

»Predsjednik je potvrdio da je počeo nuklearni napad na SAD. Otkri-vene su rakete iznad Arktika, koje upravo stižu. Zapovijeda se svima da potraže sklonište i ostanu u njemu do narednih uputa.«

Da, ta potraga je završena, mislio je Malibert, barem za dugo, dugo vrijeme.

Iznenađujuće je bilo što vijest o tome da je počelo ništa nije izmijenila. Nije bilo vrištanja, histerije. Zapovijed da se potrazi sklonište ništa nije značila na aerodromu »John F. Kennedy«, gdje nije bilo skloništa boljeg od zgrada u kojoj su se nalazili. A ona, u to nije bilo sumnje, nije bila ništa naročito. Malibert se jasno sjećao neobičnog aerodinamičnog oblika krova

SIRIUS 107

terminala. Svaka eksplozija negdje u blizini strgla bi krov i odnijela ga preko zaljeva do poluotoka Rokaway, a s njim vjerojatno i mnogo ljudi.

Ali nije se moglo otići nikamo drugdje.Televizijske ekipe su još radile, tko zna zašto. Na televizoru su se vid-

jele gomile ljudi na Times Squareu i u Newarku, zakrčena hrpa automobila na Mostu Georgea Washingtona, koje su njihovi vozači napustili i trčali prema obali Jersey. Stotinjak ljudi virilo je jedno drugom iza glave da vidi sliku na ekranu, ali ništa nisu govorili, samo bi tu i tamo netko uzviknuo kad bi prepoznao kakvu zgradu ili ulicu.

Začulo se:— Ljudi, morat ćete se povući! Treba nam ova prostorija! Neka nam

netko pomogne oko pacijenata!Barem to se Malibertu činilo korisnim. Odmah se javio i povjerili su

mu da se brine za nekog dječaka kojem su cvokotali zubi i koji je imao vrućicu.

— Dali smo mu tetraciklin — rekla je liječnica koja mu je predala dječaka. — Molim vas, dovedite ga u red ako možete. Trebalo bi da mu bude dobro ako...

Ako ikome od nas bude dobro, pomislio je Malibert, koji nije čekao da liječnica završi rečenicu. Kako da to dijete dovede u red? Odgovor na to pitanje je dobio kad je vidio da su dječaku mokre hlače i po mirisu zak-ljučio od čega. Pažljivo je polegao dječaka na kožom presvučen dvosjed i svukao mu hlače i gaće. Naravno da dječak nije imao druge hlače i gaće. Malibret je riješio taj problem izvukavši iz kovčega svoje gaće, koje su, naravno, bile prevelike za dijete, ali kako su bile elastične, ostale su na mjestu kad mu ih je navukao do pasa. Zatim je izvadio papirnate rupčiće i njima isušio dječakove traperice koliko je mogao. Napravio je grimasu, položio ih preko barskog stolca i neko vrijeme sjedio na njima, sušeći ih svojom toplinom. Kad ih je nakon desetak minuta ponovo navukao na dječaka, bile su samo malo vlažne.

S televizije su javili da je San Francisco prestao emitirati. Malibert je ugledao onog člana osoblja što mu se obratio kako mu se

približava i kako odmahuje glavom.— Počelo je — rekao je Malibert.Čovjek se ogledao oko sebe. Približio je svoje lice njegovu.— Mogu vas izvući odavde — prošaptao je. — Upravo se ukrcava

jedna skupina u islandski DC-8. Nema objave leta, jer bi nastala strka. Ima mjesta za vas, doktore Malibrete.

Bilo je to kao strujni udar. Malibret je zadrhtao. Ne shvaćajući zašto to čini, upitao je:

— Može li se dječak ukrcati umjesto mene? Činilo se da se njegov sugovornik razljutio.— Razumije se da ga možete povesti sa sobom — odgovorio je. —

Nisam znao da imate sina.— Nemam — rekao je Malibert, ali ne glasno.Kad su se našli u avionu, držao je dječaka na krilu tako nježno kao da

je njegov sin.I dok u klubu »Ambasador« na »Kennedvju« nije bilo panike, svagdje

SIRIUS 108

drugdje na svijetu vladala je silna panika.U velikim gradovima svi su znali da im je život na kocki. Znali su da

će sve što poduzmu možda biti uzaludno, ali morali su nešto učiniti. Bilo što. Bježati, sakriti se, zakopati se, skloniti se... moliti. Stanovnici velikih gradova pokušali su potražiti sigurnost sela, a seoski stanovnici tražili su jače, sigurnije zgrade u gradovima.

A rakete su padale.Bombe koje su spržile Hirošimu i Nagasaki bile su upaljene šibice u

usporedbi s plamenom izazvanim fuzijom vodika koji je u tim prvim satima prekinuo život osamdeset milijuna ljudi. Iznad stotinu gradova bjesnjele su vatrene oluje. Vjetrovi brzine tristo kilometara na sat nosili su automobile, krš i ljude i sve se pretvaralo u pepeo koji se dizao prema nebu. U zrak su šikljali mlazovi rastopljenih stijena i prašine.

Nebo se smračilo.A onda je postalo još mračnije.

* * *Kad je islandski avion sletio na aerodrom u Keflaviku, Malibert je

ponio dječaka kroz prolaz do malog šaltera s natpisom Imigracija. Red je bio dug, jer većina putnika nije imala pasoše, i kad je Malibert stigao do službenice, ona je već bila umorna od pisanja privremenih dozvola boravka.

— Ovo je moj sin — slagao je Malibert. — Moja žena ima njegov pasoš, ali ne znam gdje je ona.

Službenica je umorno kimnula. Napućila je usne, pogledaia prema vratima iza kojih je njezin pretpostavljeni sjedio znojeći se i potpisujući izvještaje, slegnula ramenima i propustila ih. Malibert je odveo dječaka do vrata s natpisom Snirting, što je, kako se činilo, bila islandska riječ za »zahod«, i osjetio olakšanje kad je vidio da Timothy barem može sam stajati dok mokri, iako su mu oči bile napola zatvorene. Glava mu je bila vrlo vruća. Malibert je molio boga da nađu liječnika u Reykjaviku.

U autobusu je žena koja je bila turistički vodič i govorila engleska — i koja nije imala drugog posla jer njezina skupina turista neće nikada stići — s mikrofonom u ruci sjedila na osloncu za ruke prednjeg sjedala i živahno govorila izbjeglicama:

— Chicago? Da, uništen. A Detroit i Pittsburgh su u lošem stanju. New York? Naravno i New York — rekla je ozbiljno, a kad su joj se niz obraze skotrljale velike suze, i Timothy je zaplakao.

Malibert ga je zagrlio.— Ne brini se, Timmy! — rekao mu je — Nitko se neće truditi da

bombardira Reykjavik.To je bila istina. Ali kad je autobus prešao još petnaestak kilometara,

iznenada je u oblacima ispred njih nešto bljesnulo, od čega su morali zažmiriti. Netko je u Sovjetskom Savezu zaključio da je vrijeme da se zategnu labave niti. Taj netko, tko god da je ostao u onom što je preostalo od njihove glavne raketne kontrole, shvatio je da nitko nije napao izuzetno opasni bastion američkih interesa u Sjevernom Atlantiku, američku zračnu bazu u Keflaviku.

SIRIUS 109

Na žalost, elektromagnetska obrana onemogućavala je precizno poga-đanje cilja. Malibert je imao pravo. Nitko se ne bi trudio da bombardira Reykjavik namjerno, ali za to se pobrinuo promašaj od šezdesetak kilo-metara i Reykjavik je prestao postojati.

Morali su u širokom luku zaobići grad prema unutrašnjosti da bi izbjegli plamen i radijaciju. I dok je njihova prvog dana na Islandu izlazilo sunce, Malibert, koji je drijemao pokraj kreveta malog Timmyja, pošto ga je islandska medicinska sestra nakljukala antibioticima, ugledao je zoru kao jezovito crvenilo što je prekrilo nebo.

To je vrijedilo vidjeti, jer u danima koji su dolazili više neće biti svitanja.

Najgora je bila tama, ali isprva se to nije činilo bitnim, isprva je naj-hitnija bila kiša. Trilijuni i trilijuni radioaktivnih čestica zagadili su vodenu paru. Stvarale su se kapljice. Padala je kiša, bujice kiše, potoci i slapovi ki-še. Rijeke su nabujale. Misissippi se izlio iz korita a isto tako Ganges i Hwang Ho. Preko visoke Asuanske brane prelila se voda a onda se brana srušila. Kiša je padala ondje gdje inače nikad ne pada. U Sahari su bile poplave. Užarene planine na rubu pustinje Gobi više nisu bile užarene, za tjedan dana je pala količina kiše koliko inače padne u deset godina i isprala obronke dogola.

A tama je i dalje trajala.Ljudska vrsta uvijek je udaljena osamdeset dana od smrti zbog gladi.

To je količina uskladištene hrane na cijelom svijetu. I upravo se s toliko hrane svijet suočio s nuklearnom zimom.

Rakete su ispaljene 11. lipnja. Da su svjetske rezerve bile jednako ras-poređene, posljednja zaliha bila bi pojedena 30. kolovoza. Smrt od gladi počela bi i završila u toku sljedećih šest tjedana, ljudska vrsta sišla bi s pozornice.

Zalihe nisu bile jednoliko raspoređene. Sjeverna polutka zatekla se u nezgodnu položaju, sa zasijanim poljima koja još nisu urodila. Tu ništa nije izraslo. Mladice su stršale iz tamne zemlje tražeći sunčano svjetlo, a kad ga nisu našle, ugibale su. Sunce je bilo zastrto gustim oblacima prašine koju su iz zemlje izvukle eksplozije hidrogenskih bombi. Bila je to repriza raz-doblja krede. Izumiranje je bilo u zraku.

U bogatim zemljama Sjeverne Amerike i Evrope nalazila su se, narav-no, brda hrane, ali ona su brzo nestajala. Te zemlje imale su veliko bo-gatstvo u stoci. Svako june značilo je milijun kalorija bjelančevina i masti. Kad je bilo zaklano, ušteđene su tisuće kalorija u žitu, ušteđena je i celuloza sa svakim danom života koji mu je oduzet. Krupna stoka, svinje, ovce, čak i koze i konji, čak i kunići i pilići, čak i mačke i hrčci — sve je to brzo zaklano i pojedeno, da bi se štedjele zalihe konzervirane hrane, korjenastog povrća i žita. Zaklano meso nije bilo racionirano. Moralo se pojesti prije nego što se pokvari.

Naravno, ni u bogatim zemljama zalihe nisu bile jednoliko raspo-ređene. Stada i silosi nisu bili na Times Squareu i na Loopu. Vojska je mo-rala prevoziti žito iz Iowe u Boston, Dallas i Philadelphiju. Ali nije dugo potrajalo i počelo je ubijanje radi samoodržanja. Doprema hrane postala je nemoguća.

SIRIUS 110

Tako su veliki gradovi prvi ostali bez hrane. Kad su vojni konvoji pre-stali uzimati hranu za gradove i počeli je uzimati za sebe, nastali su neredi i sljedeći val masovnog umiranja. Postradali nisu bili žrtve samo vlastite gladi nego i nečije tuđe.

To nije dugo trajalo. Do kraja »ljeta« smrznuti ostaci velegradova bili su svi isti. U svakom je preživjelo nekoliko tisuća ispijenih, promrzlih očajnika, koji su stražarili nad svojom konzerviranom, sušenom i smrznutom hranom.

Sve rijeke na svijetu tekle su do ušća pune blata, jer su se i posljednja stabla i travke sasušile, tako da korijenje više nije držalo zemlju. Svaka kiša ispirala je tlo. Kako se zimska tama produbljivala, kiše su se pretvorile u snijeg. Užarene planine sada su bile prekrivene ledom, sablasni staklenasti prsti što strše u mraku. Ljudi u Londonu, onih nekoliko što ih je preživjelo, mogli su hodati preko Temze. Moglo se hodati i preko Hudsona, i preko Whangpooa, i preko Missourija između dva Kansas Cityja. Lavine su se sručivale na ono što je preostalo od Denvera. Na mjestima gdje su istrunula stabla razmnožavali su se crvi. Izgladnjeli grabežljivci vadili su ih pan-džama i proždirali. Neki od tih grabežljivaca bili su ljudi. Posljednji stanovnici Havaja naposljetku su bili sretni što imaju termite.

Zapadnjak, solidno uhranjen zahvaljujući konzumiranju 2800 kalorija na dan, koji svesrdno trči da spriječi opuštanje mišića ili osjeća grižnju sav-jesti pri pogledu na zaokružena bedra i naslage sala oko pasa, može pre-živjeti četrdeset pet dana bez hrane. Ali onda se salo istroši. Reapsorpcija bjelančevina iz mišića već je dobrano uznapredovala. Debeljuškasta doma-ćica ili poslovni čovjek postaje izgladnjelo strašilo. No čak im i tada liječenje i njega mogu vratiti zdravlje.

Zatim postaje sve gore.Raspadanje napada živčani sustav. Počinje sljepoća. Zubno meso se

povlači i zubi ispadaju. Apatija se pretvara u bol, pa u agoniju, pa u komu.Zatim smrt. Smrt za gotovo sve na Zemlji...Kiša je padala četrdeset dana i četrdeset noći, a isto tako i temperatura-

Island se sav smrznuo.Na iznenađenje i neočekivano olakšanje Harryja Maliberta, Island je

mogao podnijeti nešto takvo. Bilo je to jedno od rijetkih mjesta na Zemlji koje je moglo biti prekriveno snijegom i ledom a da ipak preživi.

Postoji lanac vulkana koji se proteže gotovo oko Zemlje. Onaj dio što leži između Amerike i Evrope zove se Srednjo-atlantski lanac i najvećim dijelom se nalazi pod vodom. Tu i tamo, kao čirevi koji izbijaju na pod-laktici, iznad površine se uzdižu vulkanski otoci. Island je jedan od njih. Upravo zato što je bio vulkanski otok uspio je preživjeti kad je većina mjesta umrla od hladnoće, ali i zato što je već i sam bio hladan.

Cim je Komitet za opstanak saznao tko je Malibert, dali su mu da radi. Nije bilo nikakvog posla za radio-astronoma koji bi pokušavao uspostaviti vezu s udaljenim vanzemaljskim vrstama (koje najvjerojatnije i ne postoje). No bilo je mnogo posla za obrazovane ljude, osobito za čovjeka inže-njerskog znanja koji je dvije godine vodio Arecibo. Kad Malibert nije nje-govao Timothyja Claryja, koji se polako i tiho oporavljao od upale pluća, izračunavao je gubitke topline i količine ispumpane geotermalne vode u

SIRIUS 111

cijevima.Island se napunio zatvorenim prostorima. Ti prostori su se grijali

vodom iz vrućih podzemnih izvora.Bilo je dovoljno topline. No bilo je teško dovesti toplinu od gejzirskih

polja do zatvorenih prostora. Vruća voda bila je vruća kao i uvijek, jer njena toplina nije ovisila o sunčanoj toplini, ali trebalo je mnogo više topline u borbi s temperaturom od —30°C nego s onom od +5°C. Energija im nije bila potrebna samo za grijanje preživjelih ljudi nego i za uzgajanje povrća.

Island je oduvijek imao mnogo geotermalnih staklenika. Iščupano je ukrasno bilje, a na njegovo mjesto posađeno jestivo. Nije bilo sunčane svjetlosti od koje bi povrće i žitarice rasli, pa su geotermalna energetska postrojenja stavljena na maksimalnu snagu. Solarne spektralne svjetiljke obasipale su lijehe fotonima, i to ne samo u starim staklenicima. Sportske dvorane, crkve, škole — svi su počeli uzgajati hranu pod blještavim svjet-lom. Bilo je i druge hrane, kubične tone bjelančevina koje su blejale i ugibale od gladi u brdima. Stada ovaca uhvaćena su, zaklana, začinjena i opet stavljena van, da ostanu smrznuta dok ne zatrebaju. Životinje koje su se smrznule na padinama, buldožerima su skupljane na hrpe od po stotinjak i ostavljene ondje gdje su bile. Na geodetskim kartama pažljivo su označena mjesta gdje se nalazi pojedina hrpa.

Na kraju krajeva, bila je prava sreća što je nuklearna raketa pogodila Reykjavik. To je značilo da je islandskim resursima trebalo hraniti pola milijuna ljudi manje.

Kad Malibert nije izračunavao faktore opterećenja, bio je vani, na nepodnošljivoj hladnoći, i poticao radnike. Oznojeni radnici pokušavali su ugurati smrznute fitinge u zaleđene rupe, koje su se neprestano punile vodom nastalom topljenjem leda od topline njihovih tijela. Strpljivo su slušali dok im je Malibert pokušavao izdati zapovijedi — onih nekoliko riječi islandskog koje je znao nije mu bilo ni od kakve koristi, ali čak su i radnici pomalo znali »turistički engleski«. Provjerili su Geigerove brojače, bacili pogled na olujno nebo, vratili se na posao i molili. Gotovo se i Malibert počeo moliti kad je jednog dana, dok je pokušavao utvrditi trasu zatrpane obalne ceste, bacio pogled na zaleđeno more i ugledao sivo-bijeli ledeni brežuljak, koji nije bio ledeni brežuljak. Bio je točno na rubu vidljivosti i micao se.

— Polarni medvjed! — šapnuo je predradniku i svi su zastali, a onda se životinja izgubila s vidika.

Otad su počeli nositi puške.Kad nije bio (nestručni) tehnički savjetnik u poslu održavanja topline

na Islandu i (gotovo nestručni, ali sve bolji) nadomjestak oca Timothyju Claryju, Malibert je očajnički pokušavao izračunati mogućnosti za opsta-nak. Ne samo za njih nego i za cijelu ljudsku vrstu. Uz sve očajničke strke oko rada na opstanku, Islanđani su nalazili vremena da misle o budućnosti. Stvoren je istraživački tim: fizičari sa Sveučilišta u Reykjaviku, preživjeli oficir za opskrbu iz zračne baze u Keflaviku, meteorolog na specijalizaciji sa Sveučilišta u Leydenu, koji je morao proučavati sjevernoatlantske zračne mase. Sastajili su se u gostionici, gdje je Malibert stanovao s dječakom, i

SIRIUS 112

obično je Timmy šutke sjedio pokraj njega dok su oni razgovarali. Željeli su saznati koliko će se dugo još zadržati oblak prašine. Jednog dana prestat će padati čestice s neba i onda bi se svijet mogao ponovo roditi, ako uopće preživi dovoljno ljudi koji će začeti novu vrstu. Ali kada? To nisu znali. Nisu znali koliko će dugo, koliko hladna i koliko smrtonosna biti nuklearna zima.

— Ne znamo megatonažu — rekao je Malibert — ne znamo kakve su se atmosferske promjene dogodile, ne znamo stopu insolacije. Znamo samo da će situacija biti loša.

— Već je loša — progunđao je Thorsid Magnesson, direktor javne si-gurnosti. (Nekada je ta organizacija bila zadužena za hvatanje kriminalaca, kad je najveća prijetnja sigurnosti bio kriminal.)

— Stanje će se pogoršati — rekao je Malibert i tako je i bilo. Hladnoća se pojačala. Izvještaji iz drugih dijelova svijeta počeli su

presušivati. Izrađivali su karte na kojima su ucrtavali ono što su znali. Imali su nekoliko karata s ucrtanim mjestima gdje su udarile rakete. Za tjedan dana to više nije bilo važno, jer je već bilo više onih koji su se smrzli nego onih koji su stradali od eksplozije. Crtali su izotermičke karte na temelju neredovitih vremenskih izvještaja koje su dobivali, karte koje su se morale mijenjati svaki dan, jer se linija zaleđivanja približavala ekvatoru. Napos-ljetku su karte postale nebitne. Na cijelom svijetu vladala je hladnoća. Za-tim su crtali karte smrtnosti, postotke mrtvih na svim područjima, koliko su mogli zaključiti iz izvještaja koje su primali, ali uskoro je crtanje tih karata postalo odviše stravično.

Najprije je umrlo Britansko otočje, ne zato što bi bilo pogođeno nuklearnim raketama, nego zato što nije. Ondje je preživjelo previše ljudi. Britanija nikada nije imala zalihu hrane veću nego što je potrebno za četiri dana. Kad su brodovi prestali dolaziti, ljudi su pomrli od gladi. To se dogodilo i Japanu. Malo kasnije i Bermudskom otočju, Havajskom otočju i otočnim pokrajinama Kanade, a onda je došao red na kontinent. Timmy Clary je slušao svaku riječ.

Nije mnogo govorio. Nikada nije pitao za svoje roditelje. Nije se na-dao dobrim vijestima a loše nije želio čuti. Dječakova infekcija bila je izliječena, ali sam dječak nije. Jeo je pola od onog što bi moralo jesti gladno dijete. A jeo je samo onda kad bi ga Malibert uspio na to nagovoriti.

Rijetki trenuci kad bi Timmy živnuo bili su oni kad bi mu Malibert pričao o svemiru. Bilo je mnogo ljudi na Islandu koji su znali za Harryja Maliberta i SETI, ali malo onih koje je to zanimalo koliko i Maliberta. Kad su imali vremena, okupili bi se, Malibert i njegovi sljedbenici. Bio je tu Lars, poštar (koji je sada radio na ledokopaču, jer pošte nije bilo), Ingar, konobarica iz hotela »Loftleider« (koja je sada šila teške zavjese da bi se bolje izolirali prostori u kojima su stanovali), Elda, nastavnica engleskog (koja je sada bila medicinska sestra specijalizirana za ozebline). Bilo je i drugih, ali njih troje bili su prisutni kad god su mogli. Bili su to sljedbenici Harryja Maliberta, koji su čitali njegove knjige i zajedno s njima sanjali o radio-porukama neobičnih vanzemaljaca s Aldebarana ili o planetarnim brodovima koji mogu nositi kroz galaksiju milijune ljudi na putovanja što traju stotinu tisuća godina. Timmy je slušao i pravio skice planetarnih

SIRIUS 113

brodova. Malibert mu je dao dimenzije.— Razgovarao sam s Gerryjem Webbom — rekao je. — On će

razraditi pojedinosti. To je pitanje brzine rotacije i snage materijala. Da bi se dobila točna simulirana gravitacija za ljude u brodovima, oblik mora biti valjčan i mora se okretati, a promjer mora biti šesnaest kilometara. Valjak mora biti dovoljno dug da bi se dobio potreban prostor, ali ne tako dug da se zbog dinamike vrtnje ljulja ili savije — možda dug šezdeset kilometara. U jednom dijelu bi se živjelo, u jednom bi se pohranjivalo gorivo. I, na kraju, reakciona komora gdje fuzija vodika gura brod kroz galaksiju.

— Hidrogenske bombe! — povikao je dječak. — Harry, kako to da bombe ne unište planetarni brod?

— To je inženjering — iskreno je rekao Malibert — i ja ne znam poje-dinosti. Gerry se spremao da održi taj referat na skupu u Portsmouthu. Bio je to jedan od razloga zbog kojih sam išao tamo. Ali, naravno, više nikad se neće održati sastanak Britanskog interplanetarnog društva u Portsmouthu, više nikad.

Elda je uznemireno rekla:— Uskoro će biti vrijeme ručku. Timmy, hoćeš li pojesti malo juhe

ako je skuham?A onda je pripremila juhu bez obzira na dječakov odgovor. Eldin muž

radio je u Keflaviku kao računovođa. Na žalost, on je baš radio preko-vremeno kad je druga raketa učinila ono što je propustila prva, tako da Elda nije imala muža i čak ga nije mogla ni pokopati.

Iako su crpke punom brzinom crpile vruću vodu iz zemlje kroz cijevi, u gostionici nije bilo toplo. Elda je zamotala dječaka u pokrivače i sjedila pokraj njega dok je poslušno jeo juhu. Lara i Ingar sjedili su držeći se za ruke i promatrali dječaka kako jede.

— Bilo bi dobro čuti glas s neke druge zvijezde — iznenada je rekao Lars.

— Nema nikakvih glasova — gorko je odvratila Ingar. — Sada čak ni naših. Imamo odgovor na Fermijev paradoks.

A kad je dječak prestao jesti, da bi upitao što je to, Harry Malibert je objasnio što je pažljivije mogao:

— Dobio je ime po Enricu Fermiju, znanstveniku. On je rekao: »Zna-mo da ima mnogo bilijuna zvijezda poput našeg sunca. Naše sunce ima pla-nete i stoga je razumno pretpostaviti da ih imaju i neke druge zvijezde. Na jednom od naših planeta postoje živa bića. Na primjer, mi, a isto tako i drveće, mikrobi i konji. Budući da ima toliko zvijezda, čini se gotovo sigurnim da na nekima od njih postoje živa bića. Ljudi. Ljudi koji su inteligentni kao mi — ili inteligentniji. Ljudi koji znaju izgraditi svemirske brodove i slati radio-poruke do drugih zvijezda, isto kao i mi.« Je li ti dovde jasno, Timmy? — upitao je Malibert. Dječak je kimnuo mršteći se, ali je na Malibertovo veliko zadovoljstvo nastavio jesti juhu. — Zatim je Fermi postavio pitanje: »Zašto neki od njih nisu došli da nas posjete?«

— Kao u filmovima — kimnuo je dječak. — Leteći tanjuri!— Timmy, svi su ti filmovi izmišljene priče. Kao Palčić ili Oz. Možda

su neka bića iz svemira nekiput i došla da nas posjete, ali ne postoje za to čvrsti dokazi. Siguran sam da bi dokazi postojali da se to dogodilo. Morali

SIRIUS 114

bi postojati. Da je ikad bilo mnogo takvih posjeta, onda bi barem netko od njih ispustio marsovski ekvivalent McDonaldove kutije s »Big Macom« ili upotrijebio foto-fleš sa Siriusa i to bi bilo pronađeno, pa bi se pokazalo da nije sa Zemlje. To se nikad nije dogodilo. Znači, postoje samo tri moguća odgovora na pitanje doktora Fermija. Prvo, nema drugog života. Drugo, drugi život postoji, ali nas oni ostavljaju na miru, ne žele stupiti s nama u vezu, možda zato što ih mi plašimo svojom nasilnošću ili možda zbog nekog drugog razloga koji čak ne možemo ni pogoditi. I treće — Elda je napravila naglu kretnju, ali Malibert je odmahnuo glavom — možda svi ljudi, čim postanu dovoljno pametni da znaju napraviti sve one stvari pomoću kojih lete u svemir, čim imaju svu onu tehnologiju koju imamo mi, također imaju takve užasne bombe i oružje koje više ne mogu kontrolirati. I tako izbija rat i oni se poubijaju prije nego što se potpuno razviju.

— Kao sada — rekao je Timothy, ozbiljno kimajući da pokaže kako to razumije.

Pojeo je svu juhu i Elda ga je, umjesto da skloni tanjur, zagrlila i pokušala zadržati suze.

Sada je svijet bio potpuno mračan. Nije bilo dana ni noći i nitko nije znao koliko ih još dugo neće biti. Kiše i snjegovi su prestali. Bez sunčanog svjetla, koje bi isisavalo vodu iz oceana, u atmosferi nije bilo vlage koja bi padala u obliku oborina. Umjesto poplave došle su ledene suše. Dva metra ispod površine islandsko tlo bilo je tvrdo kao čelik i radnici više nisu mogli kopati. Nije bilo nade da će se moći položiti dodatne cijevi. Kad je trebalo više topline, mogle su se jedino zatvoriti pojedine zgrade i obustaviti njihovo zagrijavanje. Sada Eldini pacijenti više nisu trpjeli od ozeblina, već su bili apatični od radijacijske bolesti jer su dobrovoljno odlazili u ruševine Reykjavika da nađu lijekove i hranu. Nitko nije bio pošteđen toga posla. Kad se Elda vratila snježnim vozom s pljačkaškog pohoda u hotel »Loftleider«, donijela je poklon dječaku. Slatkiše i razglednice iz trgovine poklonima. Slatkiše je morao podijeliti s drugima, ali razglednice su bile sve za njega.

— Znaš li što je to? — upitala je. Na razglednicama su se vidjeli golemi, zdepasti, ružni muškarci i žene u kostimima od prije tisuću godina. — To su troli. Na Islandu postoje mitovi da su troli živjeli ovdje. Oni su još ovdje, Timmy, ili se barem tako priča, planine su troli koji su naprosto previše ostarjeli ili postali previše umorni a da bi se kretali.

— To su izmišljene priče, je li? — ozbiljno je upitao dječak i nije se nasmiješio sve dok ga ona nije uvjerila da jesu. Zatim se našalio: — Pretpostavljam da su troli pobijedili.

— Ah, Timmy. — Elda je bila zaprepaštena.Ali dječak je barem raspoložen za šalu, rekla je sama sebi, a čak je i

crni humor bio bolji nego nikakav. Uz nove pacijente život joj je postao malo lakši — lakši zato što se za ozračene moglo učiniti vrlo malo — i ona se trudila da izmisli neki način da razonodi dječaka.

A onda se sjetila nečega divnog.Budući da je vladala nestašica goriva, nije bilo razgledavanja zale-

đenog Islanda. Ionako se ništa ne bi vidjelo u tami. Ali kad je bolnički helikopter pozvan da dođe prazan u Stokksnes na istočnoj obali, kako bi

SIRIUS 115

prevezao dijete slomljene kičme, zatražila je mjesto i za Maliberta i Timmyja. Ona je, naravno, morala ići k ranjenom djetetu kao dežurna medicinska sestra.

— Na kuću se srušila lavina — objasnila je. — Kuća je točno ispod planine Stokksnes, tako da mislim da će biti otežano slijetanje. Ali možemo prići s mora, bit će sigurnije. Barem će se nešto moći vidjeti pod sno-povima helikopterskih svjetala za slijetanje.

Imali su još veću sreću. Bilo je više svijetla. Ništa nije dopiralo kroz oblake, gdje su nebo prekrili bilijuni čestica koje su nekada bile Eldin muž, zajedno s trilijunima trilijuna čestica koje su nekada bile Detroit, Marseille i Sangaj. Ali u oblacima i ispod njih bile su zmije i traci blijede boje, mla-zovi blijedo-crvene, lepeze blijedozelene. Aurora borealis nije davala mno-go svjetla. Ali nije bilo nikakvog drugog svjetla osim slabog svjetla što je dopiralo s pilotove komandne ploče. Kad su im se oči raširile, vidjeli su mračne konture Vatnajokulla kako prolaze mimo njih.

— Veliki troli! — veselo je povikao dječak, a Elda se nasmiješila i zagrlila ga.

Pilot je učinio ono što je Elda predvidjela, spustio se niz obronke istoč-nog planinskog lanca, poletio preko mora i oprezno se vratio do malog ribarskog sela. Dok su slijetali, vodila su ih crvena baterijska svjetla, a helikopterska svjetla za slijetanje osvijetlila su bijeli objekt koji je oblikom podsjećao na letećie tanjur.

— Tanjur radara — rekao je Malibert dječaku pokazavši radar.Timmy je pritisnuo nos uz smrznuto staklo.— Tata Harry, to je jedna od onih stvari koje su mogle razgovarati sa

zvijezdama?Odgovorio je pilot:— Ah, ne, Timmy, to je nešto od vojske.A Malibert je rekao:— Timothy, nju ne bi stavili ovamo. Previše je daleko na sjeveru.

Trebalo je mjesto za veliki radio-teleskop koji je mogao pretraživati cijelo nebo, a ne samo komadić neba koji se vidi s Islanda.

I dok su pomagali da se nosila s ranjenim djetetom što nježnije i pažljivije unesu u helikopter, Malibert je razmišljao o tim mjestima, Are-cibu, Woomari, Socorru i svim drugima. Sada su sva ona bila mrtva i sigurno slomljena pod težinom leda, rastrgana nemilosrdnim vjetrovima. Smrvljena, zarđala, isprana, sve te oči uperene u svemir sada su bile slijepe. Ta je misao rastužila Harryja Maliberta, ali ne zadugo. Jača od svega tužnog bila je divna spoznaja da mu je Timothy prvi put rekao »tata«.

Po jednom svršetku priče, kad se sunce napokon ponovo pojavilo, bilo je prekasno. Island je bio posljednje mjesto na kojem su preživjela ljudska bića, ali naposljetku je i Island umro od gladi. Nigdje na Zemlji nije bilo ničega živog, što bi govorilo, izumljivalo strojeve ili čitalo knjige. Pokazalo se da je Fermijev stravični treći odgovor bio točan.

Ali postoji i drugi svršetak. Po njemu, sunce se vratilo na vrijeme. Možda je stiglo u posljednji tren, ali kad je danje svjetlo donijelo prve mrlje zelenila u nekim dijelovima svijeta i kad su iz smrznutog ili spremljenog sjemena ponovo počele rasti biljke, sva hrana još nije bila potrošena. Po

SIRIUS 116

tom svršetku Timothy je odrastao. Kad je bio dovoljno star — pošto su se Malibert i Elda vjenčali — on se oženio jednom od njihovih kćeri. A jedan od njihovih potomaka — dvije generacije ili deset generacija kasnije — bio je živ onoga dana kad je Fermijev paradoks postao pomalo smiješna stara briga, isto tako suvišna kao i strah mornara iz XV stoljeća da će pasti preko ruba Zemlje koja je ravna ploča. Toga dana je nebo progovorilo a oni koji su na njemu živjeli došli u posjet.

Možda je to pravi svršetak priče i u njemu je ljudska vrsta odlučila da se međusobno ne bori i ne ratuje, da se ne ugasi i da je ne proguta tama. Po tom svršetku, ljudska bića su preživjela i spasila svu znanost i ljepotu života i s radošću pozdravila svoje posjetioce rođene na zvijezdama...

I to je zapravo ono što se dogodilo!Ili je to barem ono u što bismo rado vjerovali.

Prevela Jasenka Planinc Objavljeno posredstvom P & R

Zoran Živković

Motiv labirinta u znanstvenoj fantastici

U tradicionalnoj književnosti,

kao i u nekim drugim, također tradi-cionalnim medijima umjetničkog izražavanja, motiv labirinta javlja se isključivo kao prostorni feno-men. U tom kontekstu on posjeduje tri ontološka svojstva po kojima se može razlikovati od ostalih srodnih motiva, kao što su motiv lutanja, traganja, odnosno putovanja uopće.

Prvo svojstvo bilo bi kretanje u određenom zatvorenom prostoru, koje u osnovi može imati samo dva smjera: prema izlazu ili, natrag, prema ulazu. Drugo svojstvo pred-stavljalo bi postojanje ćorsokaka, bezizlaza, osnovnih peripetijskih činilaca motiva o kojem je riječ. Napokon, treće svojstvo motiva la-birinta jest omogućivanje suštinske promjene glavnih junaka u toku

radnje djela, što je, kako nas uči teorija književenosti, bitan uvjet dobre proze: junaci na ulazu u labirint i na izlazu iz njega nisu istovetni.

U okviru znanstveriofantastičnog žanra motiv koji razmatramo pre-trpio je jedno načelno preinačenje, koje je uvjetovalo neke modifika-cije njegovih ontoloških svojstava. U SF djelima motiv labirinta nije više lokacijski (prostorni), već kro-nomocijski (vremenski) fenomen. Kretanje od ulaza prema izlazu i tu je, međutim, ograničeno na zatvo-reni sistem, koji također može imati samo dva smjera: od prošlosti pre-ma budućnosti, odnosno od buduć-nosti prema prošlosti. Vrijeme nema treću dimenziju.

No, u okviru prostorne varijante motiva labirinta oba moguća smjera

SIRIUS 117

kretanja — prema izlazu ili, natrag, prema ulazu — u osnovi su isto-valentna, a kad je riječ o vre-menskoj varijanti, postoji jedna značajna razlika, koja dolazi do izražaja na planu, bezizlaza. U pro-stornom labirintu može se dospjeti u bezizlaz bilo da se krećete prema izlazu ili prema ulazu, a u vre-menskom labirintu zapada se u bezizlaz isključivo prilikom kreta-nja od budućnosti prema prošlosti.

U tom smjeru bezizlaz se javlja u obliku određenih logičkih i kau-zalnih paradoksa, zadržavajući, me-đutim, svoju osnovnu funkciju peri-petijskog činioca. Napokon, kad je u pitanju treće ontološko svojstvo motiva labirinta, i u vremenskoj varijanti dolazi do preinačenja ju-naka, ali ono je tu po pravilu znatno drastičnije nego u prostornoj vari-janti u prvom slučaju do promjene likova dolazi isključivo u ravni pogleda na svijet, a u drugom oni mogu izmijeniti cijeli svoj gene-rički identitet, prije svega zah-valjujući djelovanju logičkih i klau-zalnih paradoksa vezanih za naro-čitu prirodu bezizlaza u sklopu vremenske varijante.

Očigledno je, dakle, da se težište kronomocijskog oblika motiva labi-rinta nalazi na činiocu bezizlaza, koji se u osnovi javlja samo u jednom morfološkom vidu, sa ši-rokim lepezom varijanata. Sva znanstvenofantastička djela u ko-jima se koristi zamisao o kretanju od budućnosti prema prošlosti na-laze se pred obavezom da uzmu u obzir sljedeći parodoks. Junak koji živi u vremenu A vraća se u prošlost, u vrijeme B, gdje učini nešto što u budućnosti ima za posljedicu njegov nestanak; taj ne-

stanak se motivira linearnom kau-zalnošću: junak, na primjer, ubije nekog svog pretka prije nego što je ovaj ostavio potomke, pa tako biva onemogućeno njegovo vlastito ro-đenje. Kauzalni lanac, međutim, tu ne prestaje. Ako junak uopće nije rođen, odnosno ako nije postojao u vremenu A, onda se nije mogao ni vratiti u vrijeme B i u njemu ubiti svog pretka; u tom slučaju predak je stigao ostaviti potomke te se tako u budućnosti neumitno rodio i glavni junak!

Tako imamo paradoks, odnosno bezizlaz. Uz pretpostavku da se vratio u prošlosti u njoj ubio svog pretka, glavni junak se mogao ro-diti samo ako se nije rodio! Contra-dictio in adiecto. Ali do toga nas je dovela bespogovorna primjena li-nearnog kauzaliteta, koja je nepo-grešivo na snazi kad je u pitanju prostorni labirint: postoji, naime, apsolutno pouzdan način da se iza-đe iz svakog zatvorenog sistema ovoga tipa, bez obzira koliko bio domišljat — sve što treba učiniti jest ići duž jednog zida, počevši od ulaza, i prije ili poslije morate naići na izlaz.

Uzrok i posljedice tu linearno funkcioniraju. Postoji, međutim, značajan moment koji se zbog neupadljivosti tu obično previđa: kazali smo — prije ili poslije. Drugim riječima, između uzroka i posljedice uvijek postoji stanovit vremenski razmak, ali uzrok je taj koji bez izuzetka (u okviru linearne kauzalnosti) prethodi posljedici. Ne može se, naime, najprije izaći iz labirinta, a tek onda krenuti duž jednog zida počevši od ulaza. U krajnjem slučaju, uzrok i posljedica su, za sve (pritisnete na prekidač i

SIRIUS 118

svjetlo se praktički — ali ne i o-dista — istog trenutka upali u prostoriji).

Može li, međutim, takav slijed uzroka i posljedice ostati na snazi kad je u pitanju kronomocija od budućnosti prema prošlosti? Jasno je da u tom okviru više ne važi li-nearni vremenski tok, podrazumi-jevajući, u ovisnosti o tome kako gledamo na stvari, da u stanovitim slučajevima budućnost prethodi prošlosti. Konkretno, ako čin uboj-stva pretka shvatimo kao poslje-dicu otiskivanja glavnog junaka iz budućnosti u prošlost, onda bi, iz perspektive nekog apsolutnog vre-mena, izgledalo da je tu posljedica (u prošlosti) prethodila uzroku (u budućnosti), što je u suprotnosti s temeljnim načelom linearne kau-zalnosti.

Može se, međutim, staviti prim-jedba da arbitar tu nije apsolutno vrijeme, već, individualno vrijeme glavnog junaka. U trenutku uboj-stva pretka, bez obzira na to što se ono odigrava u prošlosti, on je stariji nego u času kad se, iako se to zbilo u budućnosti, otisnuo na putovanje kroz vrijeme. U tom slučaju, uzrok bi ipak prethodio posljedici i linerarna kauzalnost bila bi sačuvana.

Prihvaćanje arbitrarnosti indivi-dualnog vremena junaka u odre-đivanju kronološkog redosljeda uz-roka i posljedice suočava nas, međutim, s jednom drugom poteš-koćom. Individualno vrijeme juna-ka moglo bi poslužiti kao valjan kriterij za utvrđivanje slijeda javlja-nja uzroka i posljedice u krono-mocijskim slučajevima da nije pa-radoksa umnožavanja junaka. Za-mislite sljedeću situaciju. Junak se

nalazi u danoj prostoriji u trenutku A. Pola sata kasnije on sjeda u »vremeplov« i vraća se trideset minuta u prošlost, točno u trenutak A. Toga časa, dakle, postoje na istome mjestu dva junaka, koja su u svemu istoverna, osim u jednom pogledu: jedan od njih stariji je pola sata od drugoga, odnosno nji-hova individualna vremena razli-kuju se za trideset minuta. Ništa ne stoji na putu da ovakvih »replika« prve verzije junaka bude neogra-ničeno mnogo, kao i da se razlika između njihovih individualnih vre-mena poveća do bilo koje vrijed-nosti u okviru normalnog ljudskog vijeka. U takvoj situaciji, budući da je u pitanju, u krajnjoj liniji, jedan isti junak, nije jasno koje od nje-govih različitih individualnih vre-mena izabrati kao arbitrarno.

Linearna kauzalnost, dakle, ne-primjenjiva je na okolnosti koje proizlaze iz kronomocijske premise o kretanju od budućnosti prema prošlosti. Drugim riječima, u vre-menskom labirintu nema zida kojeg bismo se držali i tako pouzdano prevalili put od ulaza do izlaza. Kako se u tom slučaju snaći u njemu? Postoji li neka alternativa linearnoj kauzalnosti koja bi rastumačila spomenute paradokse i uklonila bezizlaze? Ali nije li samo ovo pitanje pogrešno postavljeno? Možda znanstvena fantastika uopće nema ambicija da tumači paradokse i uklanja bezizlaze. Možda je njoj baš stalo do njih. Napokon, bez obzira na »prefiks« znanstvena, ona je ipak fantastika, a nije li jedan znameniti fantast lucidno opazio da je ponekad važniji put od cilja, la-birint od izlaza, paradoks od jasnog rješenja, bezizlaz od otvorene ave-

SIRIUS 119

nije. Jer, kad bi sve bilo svodivo na linearnu kauzalnost, imali bismo, doduše, matematički besprijekoran

svijet, ali teško da bi se on mogao podičiti velikom umjetnošću...

SCAN i OCR: SekundicaIspravka i prelom: MasterYoda

www.sftim.com

Iz SF enciklopedije

Perry Rhodan

Iako zvuči nevjerojatno, ali naj-popularnija, najraširenija, najproda-vanija SF serija na svijetu, serija i sa najduljim stazom izlaženja je njemačka serija Perry Rhodan koja ove godine slavi 25 godina izla-ženja. A kako je zapravo sve to počelo?

Davne 1860. godine Erastus Bea-dle izdao je prvu dime novelu (dime = kovanica od 10 centi = jeftin roman). Bile su to jeftine knjižice omladinske avanturističke literature iako baš ne sa velikim L. Već 1868. štampana je prva SF dime knjižica »The steam man of the prairies« Edwarda S. Ellisa. Radilo se o robotu pokretanom parnom mašinom što je ujedno i najavilo osnovnu temu SF dime omladinskih djela — tehnološki futurizam i avanturizam. Vrlo brzo dime izdanja postala su vrlo popularna.

No, početkom devetstotih istis-kuju ih pulp magazini, (magazini

na jeftinom, grubom papiru formata 10x7 inča). Smatra se da je prvi pulp magazin štampao Frank A. Munsev 1896. godine. Bio je to »The Argosy«. Bili su također vrlo jeftini, a i teme su bile iste — akcija, romantičnost, heroizam, us-pjeh, egzotični milje, fantastične avanture i svijetovi, izuzetna tehno-loška potka. Iako im mnogi zamje-raju »kruti stil«, valja napomenuti da su pulp magazini sadržavali i jako dobra djela.

Uostalom, jedan od prvih pulp pisaca bio je i Jack London. Sf je svoj prvi pulp magazin dobila tek 1926. godine. Bio je to slavni »Amazing Stories«. Ipak mora se istaći da su se SF djela pojavljivala u okviru magazina neobičnih i fan-tastičnih priča, te priča o izgub-ljenim svijetovima. Pisali su u njima E. R. Buroughs, Ray Cumm-ings, G. A. England, W. H. Hodgson, H. R. Haggard, pa čak i H. G. Wells.

SIRIUS 120

Pulp magazini i SF postaju veliki biznis. Naklade su ogromne, a sva-ki dan donosi nova izdanja. Narav-no, to je i donijelo pad kvalitete ve-ćini magazina. Dolazi i do dife-rencijacije i specijalizacije maga-zina — herojske SF, space opera, mač i magija, seks, supermoći, galaktičke imperije i slično.

Razvoj SF-a i tiskarske industrije donio je nove mogućnosti jeftinog štampanja, pulp magazini gube na značaju, ali ne i vrsta literature koju su inaugurirali. Štoviše, SF avantu-ra danas je popularnija nego ikad i to ne samo u pisanoj riječi nego i na filmu, u stripu.

Evropa koja je izmislila SF, poslije je zastala i vječito kaska za SAD. Probiti se na američko tržište san je skoro svakog SF pisca i izdavača. Ediciji Perry Rhodan to je uspjelo. Može se reći da je to dime serija. Tjedno je izdaje nje-mački Izdavač Moewig-Verlag, a pokrenuli su je Karl-Herbert Scheer i poznati Walter Ernsting (koji i piše pod pseudonimom Clark Darl-ton) 1961. godine. Do danas u seriji je objavljeno oko 1600 naslova u preko milijardu primjeraka. Tjedna produkcija je danas oko 700.000 i to je apsolutni SF izdavački rekord. Serija je popularna ne samo u Njemačkoj nego i u svijetu, a klubovi Perry Rhodana osim preko 500 u SRNJ postoje i u Japanu, Nizozemskoj, Francuskoj, Brazilu, SAD. Seriju pišu njemački autori, a radi se o space operi, vrhunskoj a-vanturi uz korištenje znanstveno tehnoloških suvremenih pretpostav-ki. Serijal vežu isti likovi i radnja, a podijeljen je u nekoliko osnovnih ciklusa.

Istraživački brod velike imperije

Arkon prinudno se spušta na Mje-sec. Tu dolazi do prvog kontakta. Perry svojim brodom »Stardust« dolazi do njih i počinju pusto-lovine. On otkriva supermoćnu »treću silu«, sprečava atomski rat, postaje praktično besmrtan (misli se naravno na prirodnu smrt), i kreće u svemir kao prethodnica čovječanstva. Prate ga 10.000 go-dina stari Arkoniđanin Atlan, feno-menalno mišoliko biće Gucky, tu je i ljepotica Thora, te znanstvenik Crest. Naravno, bujanjem serije javili su se i novi samostalni likovi i radnja se stalno proširivala.

Mnogi napadaju seriju »Perry Rhodan« ne samo na literarnom polju nego i, kako to kaže austrijski SF kritičar Franz Rottensteiner, zbog »notornog ljudskog fašizma« ne mogavši oprostiti što je ljudska rasa uvijek »naj«. Ne zbog toga, ili upravo zbog toga, serija postiže ne-viđenu popularnost. Probija se i u zemlje bastione SF-a (U Britaniju 1975, a u SAD 1969. gdje ju izdaje Ace Books pod uredništvom Forre-sta Ackermana u paperback for-matu). Uz romane u seriji su često i pisma čitalaca, povezivanje klubo-va i PR konvencija, popularno-znanstveni tekstovi, i slično. Ubrajajući sva izdanja i zemlje »Perry Rhodon« je najraširenija, najveća i najtiražnija SF edicija na svijetu. Kaže se da nema SF ili znanstvene ideje koja se neće prije ili kasnije pojaviti u PR-u. Prven-stveno je serija rađena za tinejdžere i mlađe iako ima veliki broj čitalaca i u starijim godištima. Pojavljuje se i u stripu, a bilo je i filmske obrade. Seriju proizvodi uigrani tim autora i iza nje je cijela mašinerija koja uzorno vodi taj veliki biznis. Tu su

SIRIUS 121

magazini, knjige meka i tvrda uveza, obimni i detaljni rječnik PR pojmova i terminologije vrlo za-nimljivi sami za sebe, konvencije, klubovi, značke, majice, figurice i slične ekonomsko-propagandne ak-tivnosti.

»Perry Rhodan« je postao veliki biznis, ali unatoč odsustvu veće

literarne vrijednosti njegovi svjetski rekordi i popularnost, te 25 godina neprekidnog izlaženja širom svijeta pokazuju i dokazuju da space-opera, svemirske avanture, imaju svoju stalnu publiku i ipak ne samo tržišnu nego i kvalitetu dobre zabave za mlađe generacije.

(H. P.)

NOVA, Vzajemna 5, 61000 Lju-bljana — Lijep pozdrav od DLZF Nova svim ljubiteljima SF-a i ured-ništvu »Siriusa«. Tu i tamo moglo se čuti mišljenje da Nove više nema ili da ništa ne radi. Točno je samo da neko vrijeme nismo bili aktivni koliko je trebalo biti, a uzroci su u teškoćama s prostorom, sastancima samo jednom mjesečno i sličnim nevoljama. Uzrok nedaćama i neizlaženju našega glasila vječni je problem svih društava — novac. Vjerujemo da će od nove godine i naša situacija krenuti nabolje. Ljetos smo imali i nekih kadrovskih promjena. Trenutno imamo 45 članova, manjinu pravih aktivista. Zanima li koga naš rad, neka nam

slobodno piše ili dođe.U prošlom broju ste spomenuli

festival SF-a, o kojem nismo obavijestili nikoga. Poziv je bio tiskan u slovenskim dnevnim glasilima, a ulaz slobodan na videoprojekcije, lako ograničen na samo 100 posjetilaca Organizatori su bili Cankarjev dom, Videoklub i, posredno, ljubljanska društva Nova i SSU. Održali smo ga samo radi bijenalnog kontinuiteta i zbog želje da 1988. organiziramo jugosla-venski festival zajedno s Yukonom. Ovogodišnji skup bio je usmjeren na video, a poslužio je i za susret svih koji se u Ljubljani zanimaju za SF, profesionalno ili fandomski kako bi porazgovarali o mogućnosti I problemima organizacije za 1988. i općenito takvih manifestacija u Ljubljani. Sve su to i razlozi što nismo pozivali širu javnost. Još jedan razlog je i organizacija u posljednji čas. Ove godine je u Jugoslaviji bilo nekoliko većih skupova (Zagreb, Skoplje), pa nismo željeli opterećivati fanove.

Na sastanku smo zaključili i da organiziramo savjetovanje sloven-skih i svih jugoslavenskih pozna-valaca SF-a na temu Organizacija velikih SF priredbi. Savjetovanje bi se održalo 20. prosinca 1986. u

SIRIUS 122

Ljubljani. Ovo je ujedno poziv svima zainteresiranim da sudjeluju na tome savjetovanju, kako bismo postavili okvire za buduće konven-cije i festivale u Jugoslaviji, poku-šali ih bolje organizirati, bolje su-rađivati nego dosad i kako bismo izbjegli loše kritike koje su pratile većinu već održanih konvencija. Sve informacije mogu se dobiti javite li se na moju adresu, koja je ujedno i adresa DLZF Nova. Lijep SF pozdrav svima još jednom i do viđenja uskoro!

Miha Granda SFERA, Ivanić-gradska 41a, 41000 Zagreb — Zagrepčani su obznanili točan da-tum svog SFerakona — 27. i 28. veljače i 1. ožujka iduće godine. Čini se da će i ova zagrebačka konvencija biti skromna. Stranog gosta nema, domaći još nije od-ređen, fangoh također, program još nije pripremljen. Nema ni »Par-seka« da nas informira o radu toga najstarijeg društva u zemlji. Ipak, svi zainteresirani za dobar i zaba-van SF provod, kakav je bio uvijek dosad i kakav će zacijelo biti ovaj put, neka se jave na adresu društva što. prije.

RAZNO — Nakon Radmila Anđelkovića u beogradskoj »Poli-tici ekspres« objavljen je u nastavcima SF roman Slobodana Curčića »Vrisak zvezda«. U »Poli-tici«, također u nastavcima, objav-ljen je feljton dra Zorana Zivkovića »Razumni život u svemiru«. Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu postavilo je glazbeno-scensko djelo »Gilgaemeš«, zasnovano na drev-nom sumerskom epu koji se nalazi u korijenima SF-a. Skladatelj je Rudolf Bruci, a libretist i redatelj

Arsa Milošević. Prve kritike su više nego povoljne. Poznati filmski kri-tičar i publicist Ranko Munitić up-ravo je objavio knjigu »Alisa — na putu kroz podzemlje i kroz sve-mir«. Na 470 stranica velikog for-mata Munitić nas uvodi u svijet snoviđenja, mašte, nepoznatog, fan-tastike, SF-a. Izuzetan teorijski rad koji prati i vrstan dizajn knjige za koji je Rade Rančić dobio prvu nagradu na nedavno održanom saj-mu knjiga u Beogradu. Izuzetno za-nimljivo knjiško ostvarenje je suv-remena fantastična slikovnica »Snježni kralj« tekstopisca Damira Miloša i ilustratora Radovana Dev-lića i Kreše Skozreta. To je jedna od najbolje izrađenih i oslikanih sli-kovnica posljednjih godina, likovno remek-djelo, iako je tekst malo slabiji. No vrijedi je imati u svojoj biblioteci. Kad već spominjemo crtače, na upravo održanom III salonu jugoslavenskog stripa u Vinkovcima (iako u pomalo okrnjenom sastavu stripaša) Grand Prix za životno djelo dobili su braća Neugebauer, nagradu za inovacijski strip dobio je Igor Kordej za »Vama«, za groteskni strip Lazar Stanojević za »Sve-mirone«, nagrada za mladog autora dospjela je u ruke Zorana Ja-njetova za ciklus o El Azaru, a za kulturološko-teorijski doprinos u oblasti stripa nagrađen je Zika Bogdanović. Ovih dana svim pretplatnicima treba da stigne ili je već stigao »Monolit III«. Na prvi pogled djeluje doista impresivno. I-nače, ako neki pretplatnik ima kakvih neprilika zbog nedolaženja knjiga, neka se javi Bobanu Kneževiću.

SIRIUS 123

Kupujem –- prodajem

Prodajem Herbertov ciklus »Peščana planeta«, Dišov »Logor koncentracije«, Sterdženov »Više nego ljudski«, sve tri »Kapije« Pola, Lemov »Glas gospodara« i Milerov »Kantrkulum za Lajbo-vica«. ALEKSANDAR RUNJE-VAC, 11070 Novi Beograd, Omladinskih brigada 124 Kupujem očuvane SIRIUSE broj 4, 9, 54 i 57 i prodajem brojeve 97—99 i 118. MIODRAG ZULEVIC,

11000 Beograd, Bulevar Crvene armije 32/II-9 Prodajem dobro očuvane knjige: 2010 (Klark); Inženjeri prstena (Niven); Božanski car Dine, Jeretici dine, Kapltol Dina (Herbert); Hotel kod poginulog alpiniste (braća Strugacki); Kapija 1, 2 i 3 (Pol); Najbolje svetske SF priče 1984 i 1985; Bogovi lično (Asimov); Kanticulum za Lajbovica (Miler). Kupcu šest i više knjiga poklanjam Monolit 1. RADOSAVLJEVIC SASA, 41000 Zagreb, Končareva 248/XI Prodajem dobro očuvane SIRI-USE broj 27, 82, 83, 85— 125 za 3000 dinara; 221 brojeva Alana Forda za 10000 dinara; 98 pri-mjeraka Striptoteke izdatih 84/85. godine za 5000 dinara. Sve zajedno za 15000 dinara. RIJAD MAN-DIĆ, 71000 Sarajevo, Dositejeva 14/3

Cijena pojedinom primjerku 250 dinars. PRETPLATA (uz popust) za godinu dana 2.700 dinara, za šest mjeseci 1.350 dinara.

Pretplata se uplaćuje općom uplatnicom u korist računa 30101-833-1216 SOUR »Vjesnik« Interna banka s oznakom »za SIRIUS«.

SIRIUS 124

Uplata na devizni račun 30101-620-16-25731-3252051 kod Udru-žene banke Hrvatske, Zagrebačka banka, Zagreb (za »SIRIUS«), izdanje OOUR-a IRI.

CIJENA OGLASA crno-bijela stranica 50.000 dinara posljednja omotna stranica 75.000 dinara.

SIRIUS 125