● SAVJET REDAKCIJE: Jo-sip Adaković, Ljudevit Bauer, prof. dr. ADOLF DRAGIĆE-VIĆ (predsjedavajući), Vesna Gazdag, Igor Golik, Ana Hra-stović, Marija Jurela, Želimir Koščević, Milivoj Pašiček, Nada Šoljan, Ismet Voljevica.● GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK: MILIVOJ PAŠIČEK.● SIRIUS – biblioteka znan-stvene fantastike, izlazi sva-kog petog u mjesecu – Iz-davač: RO Novinsko-izda-vačka djelatnost SOUR-a »Vjesnik« n.sol.o. – OOUR Informativno-revijalna izdanja n.sub.o. Redakcija »Romani i stripovi«, 41000 Zagreb, Av-enija bratstva i jedinstva 4 –Stručni savjet »Siriusa«: Klub prijatelja znanstvene fantasti-ke i fantastike Sfera Zavoda za kulturu i obrazovanje, Za-greb, Ivanićgradska 42a –Adresa uredništva: »Sirius«, Redakcija »Romani i stripo-vi«, 41000 Zagreb, Avenija bratstva i jedinstva 4, telefon: (041) 515-555 i 519-555 – Tisak: RO Štamparska djelat-nost »Vjesnik« n.sol.o. – OOUR-i Novinska rotacija n.sub.o. i TM n.sub. o., 410-00 Zagreb, Avenija bratstva i jedinstva 4. ● UREDNIK: Milivoj Pašiček. – Realizacija broja: Igor Man-dić, (inozemne priče), Ana Hrastović (domaće priče) Re-cenzenti: Darije Đokić, Žiga Leskovšek (priče na sloven-skom). – Grafička oprema: Berislav Grabušnik – Lektor: Đuro Šnajder ● Naslovna stranica: Zoran Škrlin-Hrle

broj 118

Travanj 1986. GODINE 1980. I 1984. SIRIUS JE PROGLAŠEN ZA NAJBOLJI EVROPSKI ČASOPIS ZNANSTVENE FANTASTIKE

SADRŽAJ: str.

John Varley: PRITISNI »ENTER«...........................3

Walter M. Miller, jr.:PO TUĐOJ ZAPOVIJEDI...................65

Predrag Raos:BIJELO............................................83

Slobodan Petrovski:EFEMERIDI...................................115

--------------------SFerakon ’86 Jukon.....................123

Pročitali smo za vas.....................125

Vijesti .........................................127

SIRIUS 1

Riječ urednika Dragi čitatelji!

Naša komunikacija pismima opet se polako pojačava. Dobili smo desetak pisama—pohvala zbog uvođenja mini— romana, što nas je veoma obradovalo. No što misle tisuće ostalih čitalaca SIRIUSA? Naš magazin će napredovali samo ako ne bude imao jednog auto-kratskog urednika, nego čitalačko uredništvo od nekoliko tisuća čla-nova. Dakle očekujemo ne dijalog, nego polilog. Zbog toga ćemo i uvesti rubriku vaših pisama, da se malo napravimo važni, odgova-ramo i na sva vaša pitanja.

Naše je prvo pitanje: što mislite o eventualnoj promjeni izgleda SIRI-USA? Već smo spominjali moguć-nost prelaska na ofset tehniku tis-kanja, koja bi donijela više teksta (za oko 50 kartica) na istom broju stranica, uz čistiji slog, velike gra-fičke mogućnosti, a i veći format (oko 5 mm sa svake strane) i uz zamjenu knjiškog uveza klama-njem. Recite nam biste li prihvatili takvu izmjenu našega magazina?

Na nedavno održanom Jukonu mnogi su se ljubitelji SIRIUSA iz Makedonije, Vojvodine, čak Beograda, Dalmacije i BiH tužili da često ne mogu nabaviti primjerak jer u njihovo mjesto, u njihov kiosk, ne stigne dovoljno komada. Na žalost, to je točno i, još više na

žalost, tu se mnogo ne može pomoći. Po nekim vrlo složenim zakonitostima pi odaje i plasmana određuje se broj odaslanih primjeraka u pojedino mjesto i kiosk. Rješenje je jedino pretplata. Njene su prednosti u tome što ćete sigurno dobiti svoj list (pakiramo ga u lijepe kuverte tako da ne može nastati oštećenje), što ćete dobiti popust od 10 posto (malo, ali čovjeka veseli) i što u vrijeme pretplate na cijenu ne djeluju poskupljenja (u povjerenju, uskoro ćemo morati poskupjeti možda čak u dva maha zbog teške financijske situacije). Možda će vam u odluci pomoći i podatak da se u SAD časopisi SIRIUSA profila prodaju čak do 80 posto tiraže pretplatom. Kako se pretplatiti, pročitajte na posljednjoj stranici.

Naš nagradni natječaj s naslov-nim stranicama teče više nego us-pješno. Moćnog mačevaoca jahača na gigantskom mravu autora Darka Stefanca dobila je Tatjana Antolić iz Aleje pomoraca 17 u Novom Zagrebu. Čestitamo! Pozivamo vas u novo kolo ove naše nagradne igre (danas sam raspoložen za odavanje tajni — pripremamo i nove nagradne igre) i ujedno vas podsjećamo na zajedničku akciju SIRIUSA i SFere u izboru vama najdražih domaćih pisaca, prevodilaca, stranih autora

SIRIUS 2

MILIVOJ PAŠIČEKJohn Varley

Press Enter

Pritisni »Enter«Preveo Goran Pavelić

Iako američki SF-pisac John Var-ley, koji se rodio 1947. godine u Texasu, pripada mlađoj generaciji stvaralaca tog žanra, on se u nekoliko godina probio u sam vrh svjetske SF-proze. Kolovoz 1974, kad su u dva različita SF-časopisa izašle prve dvije njegove priče označava početak jedne od naj-zanimljivijih karijera u svijetu SF-a. U sljedeće tri godine, u kojima često nije prošlo ni mjesec dana a da nije objavio novu priču, mladi je pisac stekao glas jednog od naj-boljih autora kraćih SF-proznih tekstova. Možemo slobodno napi-sati da je John Varley bio otkriće sedamdesetih godina i da je svojim kvalitetnim pričama suvremenom SF-u udahnuo svježinu i uzdigao ga na zreliji stupanj razumijevanja čovjeka i njegove okoline. Ako je najizrazitija odlika njegova književ-nog kolege Georga R. R. Martina poetičnost izraza, Varleyjevo pisa-nje odlikuje izuzetna inventivnost, prava zasićenost idejama i odlične karakterizacije ženskih protago-nista. Iako je Varley u sedam-desetim godinama bio još razmjer-no nepoznat pisac, već mu se u prvim godinama rada ime počelo pojavljivati i u najužem izboru

kandidata za nagrade Hugo, Nebula i Locus. Budući da su mu baš sve priče koje je objavio na početku karijere bile izuzetno kvalitetne i da su izlazile u relativno kratkim vremenskim razmacima, činilo se kao da se dugo pripremao za prodor na tržište kratke SF-proze, a zatim revijalnu štampu doslovno zasuo svojim najboljim ostvarenjima. Upravo je zato danas potpuno nejasno kako je bilo moguće da čitaoci uvrštavaju Varleyjeve nove-le medu kandidate za nagrade, a potpuno su zaboravili na njega prilikom podjele nagrade za naj-boljeg novog SF-pisca. U jednom kritičkom napisu iz onog vremena može se naći misao da Varley nije imao pravo na tu nagradu, koja nosi ime slavnog urednika Johna W. Cambella, jer da je prije više godina objavio neku SF-priču, što ga je diskvalificiralo kao novog SF-pisca. Zbog te tvrdnje izvršeno je opsežno istraživanje, koje nije razjasnilo stvarno stanje, i zato svi bibliografski izvori i poznavaoci SF-a navode da je Varleyjeva karijera počela 1974. godine. To je, dakle, u suprotnosti sa činjenicom da bi Varley morao dobiti to priznanje, ali nije isključeno da su

SIRIUS 3

ljubitelji, koji su u ono doba dodjeljivali nagradu, bili u zabludi u pogledu njegovih književnih početaka.

Razlog što je SF-revijalna štampa bila iznenada puna kvalitetnih Var-leyjevih priča mnogo je jedno-stavniji. On je, naime, rođeni pri-povjedač, pa je čak i kao početnik mogao objavljivati sve kratke priče i novele koje je napisao. Jedini je izuzetak roman Gas Giant, koji je napisao 1973. godine, a ostao mu je u ladici sve do danas. Razlog je, sudeći prema Varlezjevim riječima, to što je loše napisan, jer je na njemu učio zanat pisanja. Unatoč tomu taj mu je rad mnogo koristio i u tematskom pogledu, jer roman čini osnovu njegove povijesti budućnosti, kojoj pripada većina priča. Izbor najboljih Varlezjevih književnih ostvarenja izuzetno je težak. Usprkos tomu što nije primi-la nijednu nagradu i što ju je kritika gotovo prešutjela, spomenimo jed-nu od vjerojatno najboljih SF-no-vela zadnjih deset godina. Gotta Sing, Gotta Dance (Galaxy, srpanj 1976), koju je velikom umjet-ničkom snagom likovno dopunio Stephen Fabian. Godina 1978. napokon je Johnu Varlezju donijela i nagradu. Noveli The Persistance of Vision pripale su čak tri: Hugo, Nebula i Locus. Spomenimo još samo kratku priču Pusher, za koju je 1982. godine primio još jednog Huga i u kojoj je s izvanrednim osjećajem prikazao osamijenost svemirca što se ne želi izgubiti u vremenskon toku i koji nesmiljeno briše smisao svoga postojanja i veze s rodnim planetom, te u teškoj duševnoj napetosti traži prijatelja što će ga se sjećati i poslije

nekoliko desetljeća, koja će potrošiti na kratkotrajni povratak kući.

Izuzetan uspjeh i značaj kratke SF-proze Johna Varleyja možemo učiniti zornima tvrdnjom mnogih kritičara da je prva njegova zbirka kratkih priča s naslovom The Persistance of Vision (1978) najbolja zbirka desetljeća. Druga zbirka kratkih priča, s naslovom The Barbie Murđers (1980), nešto mu je slabija. Spomenimo i to da je prvi intervju s njim bio objavljen već 1977. u Science Fiction Review, a drugi 1979. u reviji Future Life. Revija Megavore, koja objavljuje kritičke tekstove i bibliografske podatke o popularnoj književnosti, već je 1980. godine objavila potpunu bibliografiju djela Johna Varleyja. Takvo nešto neki pisci moraju čekati desetljećima.

Uspjeh koji je Varley postigao kraćim proznim tekstovima potakao ga je da opet piše romane. Dosad je izašlo pet romana. Prvi je bio The Ophiuchi Hotline (1977), zatim je napisao trilogiju Titan (1979), Wizard (1980) i Demon (1984), a najuspješniji je, vjerojatno, roman Millenium, koji je lani kandidirao za nagradu Hugo. Prema njemu se čak snima i film. Bez obzira na to što su baš svi Varleyjevi romani visoko iznad prosjeka SF-žanra i što se odlikuju mnogim kvalitetama umjetničkog djela, njegov povratak pisanju kratke proze, koju je posljednjih godina donekle zapus-tio, sve obradovao. U svibnju 1984. izašla je izuzetno kvalitetna novela s naslovom Press Enter, koja se bavi problemima kompjutorizacije i zloupotrebom moći. Ta je novela jedno od Varleyjevih najboljih

SIRIUS 4

djela i ljubitelji SF-a je prilikom podjele ovogodišnjih nagrada ne bi

nipošto smjeli zaobići. (Ž. L.)

— Ovo je snimka. Ne prekidajte dok...Toliko sam jako lupio slušalicom, da je telefon pao na pod.

Ostao sam stajati potpuno mokar, ljuto se tresući. Onda je telefon počeo zujati, što je znak da slušalica nije na mjestu. Taj je zvuk dvadeset puta glasniji od bilo kojeg zvuka što ga stvara telefon; uvijek sam se pitao zašto je to tako. Kao da je to neka tragedija: »Uzbuna! Slušalica nije na mjestu!«

Telefonski uređaji za odgovaranje jedna su od malih neprilika u životu. Priznajte, da li vam se stvarno sviđa razgovarati s uređajem? Ali ono što mi se upravo dogodilo bilo je nešto više od sitnog nerviranja. Upravo me pozvao automatski uređaj za nazivanje.

To je prilično nova stvar. Imao sam dva ili tri takva poziva mjesečno. Većinu od osiguravajućih zavoda. Prvo puste dvominutni govor i zatim daju broj, ako ste zainteresirani. (Jednom sam im telefonirao da im kažem što ih ide, a oni su me pustili da čekam i emitirali mi ljigavu glazbu.) Koriste se popisima. Ne znam odakle ih nabavljaju.

Vratio sam se u kupaonicu, obrisao kapljice vode s plastičnih korica knjige iz knjižnice i pažljivo se spustio natrag u vodu. Bila je prehladna. Natočio sam još vruće i baš kad mi se krvni pritisak počeo vraćati na normalu, telefon je ponovo zazvonio.

Sjedio sam kroz petnaest zvonjava, pokušavajući ga ignorirati.Jeste li ikada pokušali čitati dok telefon zvoni?Kod šesnaestog signala sam ustao. Obrisao sam se, obukao

ogrtač i polako i odmjereno došetao do dnevne sobe. Neko sam vrijeme zurio u telefon:

Kod pedesetog signala podigao sam slušalicu.— Ovo je snimka. Ne prekidajte dok poruka ne završi. Ovaj

poziv dolazi iz kuće vašeg prvog susjeda, Charlesa Klugea. Ponavljat će se svakih deset minuta. Gospodin Kluge zna da nije bio baš najbolji susdjed i unaprijed se ispričava zbog uznemiravanja. Traži da odmah pođete k njegovoj kući. Ključ je ispod otirača. Uđite i uradite ono što treba. Za vaše usluge bit ćete nagrađeni. Hvala. Klik. Pozivni ton.

Nisam čovjek koji žuri. Deset minuta kasnije kad je telefon ponovo zazvonio, još sam sjedio i razmišljao. Podigao sam slušalicu i pažljivo slušao.

SIRIUS 5

Poruka je bila ista. Kao i prije, nije to bio Klugeov glas. Bilo je to nešto sintetizirano, sa svom ljudskom toplinom aerodromske najave.

Poslušao sam još jednom i spustio slušalicu kad je poruka završila.

Razmišljao sam da zovem policiju. Charles Kluge je živio kraj mene deset godina. Za to vrijeme možda smo razgovarali desetak puta, nijednom duže od minute. Nisam mu ništa dugovao.

Razmišljao sam da sve to ignoriram. Dok sam mislio o tome, telefon je ponovo zazvonio. Pogledao sam na sat. Deset minuta. Podigao sam slušalicu i odmah je spustio.

Mogao sam isključiti telefon. Život mi se ne bi znatno promijenio.

Naposljetku sam se obukao i izišao na prednja vrata, skrenuo lijevo i krenuo prema Klugeovoj kući.

Susjed preko puta, Hal Lanier, kosio je travnjak. Mahnuo mi je, a ja sam mu odvratio pozdrav. Bilo je oko sedam sati predivne večeri u kolovozu. Sjene su bile dugačke. U zraku se osjećao miris pokošene trave. Uvijek mi se sviđao taj miris. Vrijeme je da pokosim svoj travnjak, mislio sam.

O toj stvari Kluge nikad nije mislio. Njegova je trava bila smeđa i visoka do koljena, zagušena korovom.

Pozvonio sam. Kad se nitko nije pojavio, pokucao sam. Uzdahnuo sam, pogledao pod otirač i ključem koji sam tu našao, otvorio sam vrata.

— Kluge? — pozvao sam ga, gurnuvši glavu unutra.Prošao sam kratkim hodnikom, s nelagodnošću koju ljudi

osjećaju kada nisu sigurni da su dobrodošli. Kao i uvijek, zavjese su bile navučene, tako da je bilo mračno, ali u onom što je nekad bilo dnevna soba, deset televizijskih ekrana davalo je dovoljno svjetla da vidim Klugea. Sjedio je u stolici ispred stola, licem na tastaturi, a cijela strana glave bila mu je raznesena.

Hal Lanier radi na kompjuteru u losangeleskoj policiji, pa sam mu rekao što sam našao i on je pozvao policiju. Zajedno smo čekali da se pojave prva kola. Hal me stalno zapitkivao jesam li što dirao, a ja sam mu uporno odgovarao da nisam, osim kvake na ulaznim vratima.

Bolnička kola stigla su bez uključene sirene. Uskoro su i policajci sve preplavili, a susjedi su stajali u dvorištima ili su

SIRIUS 6

razgovarali ispred Klugeove kuće. Ekipe nekih TV stanica stigle su na vrijeme da snime tijelo, umotano u plastični pokrov, dok su ga iznosili. Muškarci i žene su dolazili i odlazili. Pretpostavljao sam da obavljaju rutinski policijski posao, uzimaju otiske, prikupljaju dokaze. Htio sam otići kući, ali su mi rekli da ostanem.

Naposljetku su me doveli do detektiva Osbornea koji je vodio slučaj. Uveli su me u dnevnu sobu. Svi televizijski ekrani još su bili uključeni. Rukovao sam se s Osborneom. Promotrio me prije nego je išta rekao. Bio je to nizak, proćelav tip. Djelovao je vrlo umorno sve dok nije ugledao mene. I tada, iako mu se izraz uopće nije promijenio, više nije djelovao umorno.

— Vi ste Victor Apfel? — upitao je. Rekoh da jesam. Pokazao je na sobu. — Gospodine Apfel, možete li reći da li je išta uzeto iz ove sobe?

Ponovo sam pogledao sobu, kao da rješavam zagonetku.Bio je ondje kamin, a preko prozora su bile navučene zavjese.

Na podu sag. Osim tih stvari, nije bilo više ničega što biste očekivali u dnevnoj sobi.

Uza sve zidove bili su stolovi koji su činili uski prolaz kroz sredinu sobe. Na stolovima su bili monitori, tastature, čitači disketa — sve sjajne igračke novog doba. Bili su međusobno povezani debelim kablovima i žicama. Pod stolovima je bilo još kompjutera i kutija punih elektronske opreme. Iznad stolova bile su police koje su dosizale do stropa, pretrpane kutijama vrpci, disketa, kazeta... Postoji riječ za sve to, koje se tada nisam mogao sjetiti. Riječ je software.

— Namještaja nema, zar ne? Izuzev njega...— Djelovao je zbunjeno.— Mislite da je tu prije bilo namještaja?— Otkud bih to mogao znati? — Onda sam shvatio u čemu je

nesporazum. — Oh, mislite da sam ovdje već bio. Prvi put sam stupio u ovu sobu prije jedan sat.

Namrštio se i to mi se nije dopalo.— Istražni liječnik kaže da je čovjek mrtav otprilike tri sata.Kako to da ste došli kad ste došli, Victore?Nije mi se dopalo što me zove imenom, ali protiv toga nisam

mogao ništa učiniti. I znao sam da mu moram ispričati o telefonskom pozivu.

Djelovao je sumnjičavo. Postojao je samo jedan način da se to provjeri i tako smo uradili. Hal, Osborne, ja i nekoliko drugih ljudi otišli smo do moje kuće. Dok smo ulazili, telefon je zvonio.

SIRIUS 7

Osborne je podigao slušalicu i slušao. Na licu mu se pojavio vrlo kiseli izraz. Kako se noć oduljivala, taj je izraz bio sve gori i gori.

Čekali smo deset minuta da telefon ponovo zazvoni. To je vrijeme Osborne iskoristio da pregleda sve u mojoj dnevnoj sobi. Bio sam sretan kada je telefon ponovo zazvonio. Snimili su poruku i zatim smo se vratili u Klugeovu kuću.

Osborne je otišao u stražnje dvorište da pregleda Klugeovu šumu antena. Cini se da je bio impresioniran.

— Gospoda Madison, s kraja ulice, misli da je pokušavao stupiti u vezu s Marsovcima — reče Hal smijući se. — A ja mislim da je besplatno gledao programe kablovskih TV stanica.

Bila su tamo tri parabolična tanjura. Bilo je i šest visokih jarbola i par onih stvari koje vidite na poštanskim zgradama, a služe za prijenos ultrakratkih valova.

Osborne me ponovo uveo u dnevnu sobu. Tražio je da mu opišem što sam našao. Nije mi bilo jasno ima li to smisla, ali sam poslušao.

— Sjedio je u onoj stolici koja je bila ispred ovog stola. Vidio sam revolver na podu. Ruka mu je visila nad njim.

— Mislite da je to bilo samoubojstvo.— Pa, čini mi se da sam to pomislio. — Čekao sam njegov

komentar, ali nije rekao ništa. — Mislite li i vi tako?Uzdahnuo je. — Nema nikakve poruke.— Ne ostavljaju uvijek poruke — istakne Hal.— Ne, ali ostavljaju ih dovoljno često da me nos počne svrbiti

kada ih ne ostave. — Slegne ramenima. — Vjerojatno ništa od toga. — Onaj poziv — rekoh — možda je to poruka samoubojice.Osborne kimne. — Jeste li još nešto zapazili?Prišao sam stolu i pogledao tastaturu. Proizvod »Texas

instruments«, model TI-99/4A. Na desnoj strani bila je velika krvava mrlja, gdje mu je bila glava.

— Samo to da je sjedio pred ovom napravom. — Dodirnuo sam tipku i monitor iza tastature iznenada se ispuni slovima. Brzo sam povukao ruku i zabuljio se u poruku na ekranu.

NAZIV PROGRAMA: ZBOGOM STVARNI SVIJETEDATUM: 20. 08.SADRŽAJ: POSLJEDNJA ZELJA I OPORUKA; RAZNO PROGRAMER: »CHARLES KLUGE«

SIRIUS 8

PRITISNI »ENTER« ■

Crni kvadrat na kraju se palio i gasio. Poslije sam saznao da se zove kursor.

Svi su se okupili. Hal, stručnjak za kompjutere, tumačio je kako se velik broj kompjutera isključi nakon deset minuta neaktivnosti, tako da se riječi ne bi utisnule na televizijski ekran. Ovaj je bio zelen dok ga nisam dodirnuo, a zatim su se pojavila crna slova na plavoj pozadini.

— Da li su traženi otisci na ovoj tastaturi? — upita Osborne. Nitko nije znao, pa je Osborne uzeo olovku i s gumicom na vrhu pritisnuo tipku »ENTER«.

Ekran se očistio, za trenutak je ostao plav, a zatim se ispunio malim ovalnim oblicima koji su se pojavljivali na vrhu ekrana i padali poput kiše. Bilo ih je na stotine različitih boja.

— To su tablete — rekao je jedan od pajkana začuđeno. — Gledajte, ovo su sigurno quaaludi. Evo i nembutala. — Ostali žace prepoznali su i druge vrste. Opazio sam jasnu crvenu crtu po sredini bijele kapsule koja je zacijelo bila dilantin. Uzimao sam ih svaki dan već godinama.

Napokon su tablete prestale padati i prokleta stvar nam je zasvirala »Bliže tebi, Bože moj« u trodijelnoj harmoniji.

Nekoliko se ljudi nasmijalo. Mislim da to nikome od nas nije bilo smiješno — bilo je potpuno sablasno slušati tu jezovitu grobnu tužaljku — ali je zvučala kao da je skladana za zviždaljku, okarinu i ćešalj. Što drugo nego smijati se?

Dok je glazba svirala, mali lik sastavljen u cijelosti od kvadratića, ušao je s lijeve strane ekrana i isprekidanim, grčevitim pokretima krenuo prema sredini. Nalikovao je na jednu od onih sličica čovjeka u video-igrama, ali ne toliko detaljno prikazan. Trebalo je upotrijebiti maštu da povjerujete da je to čovjek.

Drugi oblik pojavi se na sredini ekrana. »Čovječuljak« stane ispred njega. Presavio se i ispod njega se pojavi nešto nalik na stolicu.

— Što je to?— Kompjuter, zar ne?Mora da je to bio kompjuter, jer je čovječuljak ispružio ruke

koje su poskakivale kao da Liberače svira klavir. Kucao je. Iznad njega se pojave riječi.

SIRIUS 9

NEGDJE NA PUTU SAM NEŠTO PROPUSTIO. SJEDIM OVDJE DANJU I NOĆU. PAUK U SREDIŠTU KOAKSIJALNE MREŽE, GOSPODAR NAD SVIME... I TO NIJE DOVOLJNO. MORA BITI I VIŠE OD TOGA.

UPIŠITE SVOJE IME OVDJE — ENTER ■

— Isuse Kriste — reče. — Ne mogu vjerovati. Interaktivna samoubilačka poruka.

— Da vidimo i ostatak.Bio sam najbliži tastaturi; nagnuo sam se i otipkao svoje ime.

Ali kada sam pogledao što sam otipkao, pisalo je VICT9R.— Kako tumačite ovo? — upitao sam.— Samo upiši — reče Osborne. I preko mog ramena pritisne

ENTER.

IMAŠ LI KADA TAJ OSJEĆAJ, VICT9RE? RADIŠ CIJELI ŽIVOT NA BI BIO NAJBOLJI U ONOME ŠTO RADIŠ, I JEDNOG SE DANA PROBUDIŠ PITAJUĆI SE ZAŠTO TO RADIŠ? TO SE DOGODILO MENI.

ŽELIŠ LI SAZNATI VIŠE, VICT9RE? Y/N ■ Od tog mjesta poruka je bila prilično nejasna. Čini se da je

Kluge bio svjestan toga, jer se stalno ispričavao, a na kraju svakog odlomka nalazila se mogućnost YES/NO.

Stalno sam pogledavao s ekrana na tastaturu, sjećajući se presavijena Klugea. Zamislio sam ga samog kako piše poruku.

Napisao je da je klonuo duhom. Osjećao je da više ne može. Uzimao je tablete (na tom mjestu još su padale niz ekran) i da nema više cilja. Učinio je sve što je želio učiniti. Nismo razumjeli što je time mislio. Napisao je da više ne postoji. Mislili smo da je to govorna figura.

JESI LI PAJKAN, V1CT9RE? AKO NISI, PAJKAN ĆE UBRZO BITI OVDJE. I ZATO TEBI ILI PAJKANU: NISAM PRODAVAO NARKOTIKE. LIJEKOVE U SVOJOJ SPAVAĆOJ SOBI UPOTREBLJAVAO SAM SAMO JA: UPOTREBLJAVAO SAM IH MNOGO. A SADA MI VIŠE NECE TREBATI.

SIRIUS 10

PRITISNI ENTER ■

Osborne je učinio tako i štampač na drugom kraju sobe počeo je lupati. Dobro nas je prestrašio. Gledao sam glavu kako se kreće naprijed-natrag i štampa u oba smjera, kada je Hal pokazao na ekran i viknuo.

— Gledajte! Gledajte ovo!Kompjuterski iscrtan čovjek ponovo je stajao. Licem prema

nama. U ruci je držao nešto nalik na pištolj i uperio ga u glavu.— Nemoj! — vikne Hal.Čovječuljak nije poslušao. Začuo se prigušen zvuk nalik pucnju

iz pištolja i čovječuljak padne na leđa. Na ekranu se pojavi crvena crta. Zelena pozadina promijenila se u plavu, štampač ušuti i nije ostalo ništa osim malog crnog tijela, palog, i riječ GOTOVO na dnu ekrana.

Duboko sam uzdahnuo i pogledao Osbornea. Bilo bi malo reći da se doimao nesretno.

— Što je s tim tabletama u spavaćoj sobi? — reče. Gledali smo Osbornea kako izvlači ladice iz ormarića kraj kreveta. Ništa nije našao. Pogledao je pod krevet i u ormar. Kao i sve ostale sobe u kući, i ova je bila puna kompjutera. U zidovima su bile probušene rupe za debele snopove kablova.

Stajao sam kraj velike okrugle kartonske kutije, jedne od nekoliko u sobi. U takve se kutije stavljaju stvari prilikom selidbe. Poklopac je bio podignut, pa sam ga skinuo. Činilo mi se da bi bilo bolje da to nisam učinio.

— Osborne — rekoh. — Bolje pogledajte ovo.U kutiji je bila plastična vreća za smeće. I bila je do dvije trećine

puna quaaluda.Skinuli su poklopce s ostalih kutija. Našli smo kutije

amfetamina, nembutala, valiuma i drugih stvari.Otkrićem narkotika na scenu se vratilo još policajaca. S njima su

stigle i televizijske ekipe.U svoj toj aktivnosti nitko se nije zanimao za mene, pa sam se

odšuljao kući i zaključao vrata. Povremeno sam provirivao kroz zavjese. Vidio sam novinare kako intervjuiraju susjede. Bio je ondje i Hal, i čini se da se dobro zabavljao. Dvaput su novinari zakucali na moja vrata, ali ja se nisam javljao. Naposljetku su otišli.

Natočio sam vruće vode u kadu i namakao se sat vremena. Onda

SIRIUS 11

sam uključio grijanje na najjače i otišao u krevet pod pokrivače.Drhtao sam cijelu noć.

Osborne je navratio sljedećeg jutra oko devet. Pustio sam ga unutra. S njim je ušao Hal koji je djelovao vrlo potišteno. Shvatio sam da su bili na nogama cijelu noć. Natočio sam im kave.

— Prvo pročitajte ovo — reče Osborne i pruži mi list kompjutorskog ispisa. Razmotao sam ga, izvadio naočale i počeo čitati.

Stvar je bila štampana onim groznim točkastim kompjuterskim slovima. Moj je običaj da takvo smeće nepročitano bacim u kamin, ali ovaj put to nisam učinio.

Bila je to Klugeova oporuka. Na sudu će se dobro pozabaviti njome.

Ponovo je izjavio da ne postoji i da zato nema rođaka. Odlučio je svu svoju imovinu ostaviti nekome tko to zaslužuje.

Ali tko to zaslužuje? Kluge nije bio siguran. Svakako ne Perkinsonovi, četiri kuće dalje niz ulicu. Bili su mučitelji djece. Naveo je sudske zapisnike iz Buffala i Miamija i lokalni postupak u toku.

Gospođa Radnor i gospođa Polonski, koje su živjele jedna

nasuprot drugoj, pet kuća niz ulicu, bile su tračerice. Najstariji sin Andersonovih je kradljivac automobila. Marian Flores je varala u testu iz matematike u srednjoj školi.U blizini je stanovao tip koji je varao gradsku upravu u vezi s

izgradnjom auto-puta. U susjedstvu je bila i žena koja se ljubakala s trgovačkim putnikom i istovremeno imala veze još s dva muškarca, a nijedan joj nije bio muž. Bio je tu i tinejdžer čija je cura zatrudnjela; tada ju je ostavio i time se hvalio svojim prijateljima.

U okolini je bilo, ni manje ni više, nego devetnaest parova koji nisu prijavili prihode, ili su ih lažno prijavili poreznom uredu.

Klugeov susjed iza kuće imao je psa koji laje cijelu hoću. Da, o psu je točno. I meni često nije dao da zaspim. Ali sve ostalo je bilo ludo! Kao prvo, otkud tipu s desetak kilograma narkotika pravo da tako oštro osuđuje susjede. Mislim, mučitelji djece su jedno, ali da li je pravedno blatiti cijelu obitelj zato što im je najstariji sin kradljivac automobila? Kao drugo... otkuo je znao sve to?

Bilo je još toga. Konkretno, četiri nevjerna muža. Jedan od njih bio je i Harold »Hal« Lanier, koji je već tri godine viđao žensku

SIRIUS 12

imenom Toni Jones, kolegicu iz policije. Radila je na obradi podataka. Tjerala ga je da se razvede; on je čekao »pravi trenutak« da kaže ženi.

Pogledao sam Hala. Njegovo crveno lice je bilo priznanje koje sam čekao.

Onda me pogodilo. Što je Kluge otkrio o meni?Spustio sam pogled niz list, tražeći svoje ime. Našao sam ga u

posljednjem odlomku.»... već trideset godina gospodin Apfel plaća za grešku koju nije

ni počinio. Ne tvrdim da je svetac, ali zbog nedostatka činjenica — ako zbog ničeg drugog — ostavljam sve pravo na svoju imovinu i korištenje njome Victoru Apfelu.«

Pogledao sam Osborea, a njegove su me umorne oči odmjeravale.

— Ali ja to ne želim!— Mislite li da je to nagrada koju je spomenuo u telefonskom

pozivu?— Sigurno je to — rekoh. — Što bi drugo mogli biti?Osborne uzdahne i ponovo se zavali u stolicu. — Bar vam nije

ostavio narkotike. Još tvrdite da ga niste poznavali?— Optužujete me za nešto?Raširio je ruke. — Gospodine Apfelu, samo pitam. U

samoubojstva ne možete biti sto posto sigurni. Možda je to bilo ubojstvo. Ako je bilo, onda i sami shvaćate da ste jedini za kojeg znam da je time nešto dobio.

— Za mene je on bio stranac.Kimnuo je, kuckajući po svojoj kopiji kompjuterskog ispisa. Ja

sam pogledao svoju, želeći da nestane.— Koja je to... greška koju niste počinili? Bojao sam se da će to biti iduće pitanje.— Bio sam ratni zarobljenik u Sjevernoj Koreji — rekoh.Osborne se malo zamisli nad time.— Isprali su vam mozak?— Jesu. — Udario sam po naslonu stolice i odjednom sam

morao ustati i kretati se. U sobi je bilo sve hladnije. — Ne. Nisu... Bilo je dosta zbrke oko te riječi. Da li su mi »isprali mozak«? Da. Da li su uspjeli? Jesam li priznao svoje zločine i optužio vladu SAD? Nisam.

Još jednom sam osjetio kako me ispituju te prividno umorne oči.— Čini se da vas se to... još jako doima.

SIRIUS 13

— Tako nešto se ne zaboravlja.— Hoćete li još nešto reći o tome?— Bilo je to tako... ne. Nemam više što reći. Ni vama, niti ikom

drugom.— Morat ću vam postaviti još pitanja u vezi s Klugeovom smrti.— Mislim da ću za to pozvati svog advokata. — Bože. Nisam

znao što da počnem.Osborne samo ponovo kimne. Ustane i krene prema vratima.— Bio sam spreman to proglasiti samoubojstvom — reče. —

Jedina stvar koja me je smetala jest što nije bilo poruke. Sada imamo i poruku — pokazao je u smjeru Klugeove kuće i počeo se ljutiti.

— Taj tip nije samo napisao, nego je i uprogramirao jebenu poruku u svoj kompjuter, skupa s posebnim efektima iz »Pac-Mana«.

— Znam da ljudi čine ludosti. Vidio sam ih dosta. Ali kada sam čuo da komjuter svira himnu, znao sam da je to ubojstvo. Iskreno rečeno, gospodine Apfel ne mislim da sle ga vi počinili. U ovom ispisu ima dva tuceta motiva za ubojstvo. Možda je ucjenjivao ljude u susjedstvu. Možda je tako i kupio sve te naprave. A ljudi s tolikom količinom narkotika obično umiru nasilnom smrću. Na ovom ću dosta raditi i riješit ću taj slučaj. — Promrmljao je nešto o tome da ne napuštam grad i da ćemo se još vidjeti, a onda je otišao.

— Vic... — reče Hal. Pogledao sam ga.— U vezi s ovim ispisom — reče napokon. — Bio bih

zahvalan... no, rekli su da je to povjerljiva stvar. Znaš na što mislim. Imao je pogled kao tužni jazavčar. To nisam prije zapazio.

— Hal, samo idi kući, ne moraš ni o čemu brinuti. Kimnuo je i odbrzao prema vratima.— Mislim da se o ovome neće saznati — reče.

Naravno da se sve saznalo.Saznalo bi se i bez pisama koja su počela stizati nekoliko dana

nakon Klugeove smrti; sva su imala poštanski žig Trentona, država New Jersev, a sva su bila kompjuterski ispisana strojem koji nitko nije mogao pronaći. U pismima su se iznosili detalji koje je Kluge naveo u oporuci.

To onda nisam znao. Nakon Halova odlaska proveo sam dan ležeći u krevetu pod električnim pokrivačem. Nisam mogao ugrijati stopala. Ustao sam jedino da se namočim u kadi ili da napravim sendvič.

SIRIUS 14

Novinari su kucali na vrata, ali se nisam javljao. Drugog dana sam telefonirao advokatu za krivične slučajeve — Martinu Abramsu, prvom kojeg sam našao u imeniku — i angažirao ga. Rekao mi je da će me vjerojatno pozvati na policiju radi saslušanja. Rekao sam mu da neću ići, progutao dva dilantina i otrčao u krevet.

Nekoliko puta sam čuo sirene u susjedstvu. Čuo sam i jednu žučljivu svađu na ulici. Odupro sam se iskušenju da pogledam. Priznajem bio sam radoznao, ali znate što se događa ako gurate nos gdje ne treba.

Čekao sam da se Osborne vrati, ali njega nije bilo. Dani su se produživali u tjedne. Za to vrijeme dogodile su se samo dvije zanimljive stvari.

Prvo se čulo kucanje na vratima. Bilo je to dva dana nakon

Klugeove smrti. Provirio sam iza zavjese i ugledao srebrni »ferari« parkiran na ulici. Nisam mogao vidjeti tko je na trijemu, pa sam pitao.

— Zovem se Lisa Foo — reče. — Pozvali ste me.— Ne sjećam se.— Je li ovo kuća Charlesa Klugea?— To je iduća kuća.— Oh. Oprostite.Odlučio sam upozoriti je da je Kluge mrtav, pa sam otvorio

vrata. Okrenula se i nasmiješila. Zaslijepila me.Čime početi opis Lise Foo? Sjećate li se novinskih stripova u

nastavcima u kojima su se pojavljivali Hirohito i Tojo kada su u »Timesu« koristili riječ »Japanezer« bez skanjivanja? Mali tipovi s glavama kao nogometne lopte, uši kao ručke na loncu, naočale s debelim staklima, dva velika zečja sjekutića i tanki brčići...

Izostavivši brčiće, bila je slika i prilika Toja iz stripa. Imala je takve naočale, uši i zube. Na zubima i žičanu protezu, tako da su doimali kao klavirske tipke povezane bodljikavom žicom. Nije bila viša od metar i pedeset i nije imala više od pedeset i pet kilograma. Rekao bih pedeset, ali dodajte pet kilograma na grudi koje su izgledale nevjerojatno velike na njezinu mršavom tijelu, tako da sam od poruke na majici mogao pročitati samo »POCK ŽlV«. Tek kad se okrenula sa strane, mogao sam vidjeti slova S i I na početku i kraju.

Ispružila je tanku ruku.— Čini se da ću vam neko vrijeme biti susjeda — reče. — Bar

dok se ne očisti ono zmajevo gnijezdo. — Ako je i imala naglasak,

SIRIUS 15

bio je iz San Fernanda.— Baš fino.— Jeste li ga poznavali? Mislim, Klugea. Tako se bar zvao.— Mislite da mu to nije bilo pravo ime?— Sumnjam. Klug na njemačkom znači pametan. To je i izraz iz

hakerskog slenga za lukavca. A on je bio stvarno lukava lopuža. Definitvno je imao brazde u mokroj masi. — Kucnula se značajno po sljepoočici. — Virusi, fantomi i demoni stalno iskaču kada se pokušava uključiti stvar, software trune, a hamperi bitova cure na pod...

Brbljala je još neko vrijeme u tom stilu. Zvučalo mi je kao suahili.

— Rekli ste da su u njegovim kompjuterima demoni?— Točno.— Čini se da im treba egzorcist.Palcem je pokazala na svoje grudi i pokazala još pola hektara

zubi.— To sam ja. Slušajte, moram ići. Navratite koji put.

Drugi zanimljivi događaj tjedna desio se idućeg dana. Stigao je izvještaj iz banke. Bile su tri uplate na računu. Prva je bila redovna uplata od Udruženja ratnih veterana — 847 dolara. Druga uplata bile su kamate na svotu koju su mi roditelji ostavili prije petnaest godina — 392,54 dolara.

Treća svota uplaćena je dvadesetog, na dan kada je Kluge umro. Iznosila je 700.083,04 dolara.

Nekoliko dana kasnije navratio je Hal Lanier.— Čovječe, kakav tjedan — reče. Zatim se zavalio u kauč i sve

mi ispričao.U četvrti se desio drugi smrtni slučaj. Pisma su napravila mnogo

nevolja, policija je išla od kuće do kuće, ispitujući sve. Neki su ljudi priznali kada su osjetili da ih policija tjera u škripac. Žena koja je usrećivala trgovačkog putnika dok joj je muž bio na poslu, priznala je svoju nevjeru i muž ju je ustrijelio. Sada se nalazio u oblasnom zatvoru. To je bio najteži incident, ali je bilo i drugih, od tučnjava do razbijanja prozora kamenjem. Kako je Hal rekao, u poreznom uredu su razmišljali da otvore podružnicu u našem susjedstvu, toliko je ljudi bilo ispitano.

Mislio sam o sedmsto tisuća i osamdeset i tri dolara.I četiri centa.

SIRIUS 16

Nisam ništa rekao, ali stopala su mi se počela hladnjeti.— Pretpostavljam da te zanima situacija kod mene i Betty —

reče napokon. Nije me zanimalo. Nisam želio čuti ništa o tome, ali sam pokušao navući suosjećajan izraz.

— Gotovo je s time — reče sa zadovoljnim uzdahom. — Između mene i Toni, mislim. Rekao sam sve Betty. Nekoliko je dana bilo grozno, ali mislim da je sada naš brak čvršći. — Šutio je neko vrijeme, uživajući u značajnosti tih riječi. Znao sam zadržati ozbiljan izraz i u gorim situacijama i mislim da sam uspio.

Želio mi je ispričati sve što su saznali o Klugeu i želio me pozvati kući na večeru, ali sam izbjegao obje stvari, rekavši da me muče ratne rane. Baš sam ga dopratio do vrata kada je zakucao Osborne. Nisam ga mogao ne pustiti da ude. I Hal se zadržao.

Osbornea sam ponudio kavom što je sa zahvalnošću prihvatio. Doimao se drukčije. Isprva nisam bio siguran u čemu je razlika. Isti stari umorni pogled... ne, nije bio. Najveći dio tog izgleda bila je ili gluma ili pajkanski ugrađeni cinizam. Danas je taj izraz bio stvaran. Umor se preselio iz lica u ramena, u ruke, u način hoda i način na koji se zavalio u stolicu. Oko njega je lebdio gorak osjećaj poraza.

— Jesam li još sumnjiv? — pitao sam.— Mislite, trebate li zvati advokata? Nemojte se gnjaviti, velim

vam. Dobro sam vas provjerio. Ona oporuka neće vrijediti, tako da je vaš motiv prilično bezvezan. Kako ja gledam na stvar, svaki diler kokainom iz Marine imao je bolji razlog od vas da ucmeka Klugea. — Uzdahne. — Imam nekoliko pitanja. Možete odgovoriti, a i ne morate.

— Pokušajte.— Sjećate li se kakvih neobičnih Klugeovih posjetilaca? Ljude

koji su dolazili i odlazili po noći?— Jedini posjetioci kojih se sjećam su dostavljači. Poštari.

Špediteri... takvi. Pretpostavljam da su narkotici mogli doći u bilo kojoj pošiljci.

— Tako i mi mislimo. Zacijelo nije bio sitni diler. Vjerojatno je bio posrednik. Doneseno, odneseno. — Malo se zamislio nad time i pijuckao kavu.

— Pa, napredujete li uopće? — upitah.— Hoćete čuti istinu? Slučaj ide k vragu. Imamo previše motiva,

ni jedan ne odgovara. Koliko znamo, nitko u četvrti nije imao pojma da Kluge zna sve one podatke. Provjerili smo njihove račune u banci, nema traga ucjenjivanju.Tako se susjedi ne uklapaju u sliku. Iako, da

SIRIUS 17

je još živ, većina ljudi ovdje rado bi ga sada ubila.— Potpuno točno — reče Hal.Osborne se pljesne po nozi. — Da je gad živ i ja bih ga ubio —

reče. — Ali počinjem misliti da nikada i nije živio.— Ne razumijem.— Da nisam vidio prokleti leš... — malo se ispravio. — Rekao

je da ne postoji. Pa stvarno i nije postojao. U Elektro-distribuciji nikad nisu čuli za njega. Prikopčan je na njihove linije, inkasator je očitavao brojilo svakog mjeseca, ali mu nisu naplatili ni jedan kilovat. Isto je i s telefonom. Imao je u kući aparat koji je kupio od telefonske kompanije, koji su mu oni ukopčali, ali ga nemaju nigdje na popisu. Razgovarali smo s tipom koji je napravio cijeli posao. Dao nam je svoje popise, a kompjuterska provjera nije pokazala ništa. Pronašli smo stotine poduzeća koja su mu prodala robu, dopremila ovamo i onda su njegov račun zaključili kao plaćen ili su zaboravili da su mu išta prodali. Neka od njih imaju brojeve čekova i tekućih računa u knjigovodstvu, za tekuće račune, pa i banke koje ne postoje.

Ponovo se zavalio u stolicu, pjeneći se nad takvom perfidnošću.— Jedini čovjek kojeg smo pronašli, a koji je znao za njega, jest

tip koji mu je isporučivao hranu jednom mjesečno. Iz male trgovine u Sepulvedi. Nemaju kompjuter, samo papirnate priznanice. Plaćao je čekom. »Wells Fargo« ih je prihvaćao, čekovi nikad nisu bili odbijeni. Ali u »Vells Fargu« nikad nisu čuli za njega.

Razmislio sam o tome. Čini se da je očekivao da na ovom mjestu nešto kažem, pa sam pokušao.

— To je sve radio pomoću kompjutera?— Tako je. Dobro, razumijem kako je varao trgovinu živežnim

namirnicama. Ali Kluge je uglavnom ulazio u bazično programiranje kompjutera i izbrisao se. Struju nikad nije platio, ni čekom, nikako, jer što se njih tiče, nisu mu ništa ni prodavali. Nijedna vladina ustanova nije znala za njega. Provjerili smo od pošte do CIA-e.

— Kluge mu vjerojatno nije bilo pravo ime? — rekoh.— Točno. Ali u FBI-u nemaju njegove otiske prstiju. S

vremenom ćemo saznati tko je on bio. Ali to nam neće pomoći da pronađemo da li je stvarno bio ubijen.

Priznao je da postoji pritisak da se slučaj zaključi, da se zaboravi krivična strana cijele stvari i da se proglasi samoubojstvom. Ali Osborne nije u to vjerovao. Naravno, istraga će se nastaviti još neko vrijeme, dok budu istraživali sve Klugeove prevare.

— Sve je na zmajskoj dami — reče Osborne. Hal frkne.

SIRIUS 18

— Malo sutra — reče Hal i promrmlja nešto o ljudima sa čamaca.

— Ona cura? Još je tamo? Tko je ona?— Nekakva genijalka s Kalifornijskog tehnološkog fakulteta.

Telefonirali smo im i rekli da imamo problema, a oni su poslali nju. — Po Osborneovu licu bilo je jasno što misli o njezinoj pomoći.

Napokon sam ih se uspio riješiti. Dok su odlazili, pogledao sam Klugeovu kuću. Naravno, pred njom je bio parkiran srebrni »ferrari« Lise Foo.

Nisam imao pošto ići tamo. Znao sam to bolje od ikoga.Prionuo sam na pripremu večere. Napravio sam složenac od tune

— nije baš bez okusa kao što se čini, kada ga ja pripremim — stavio ga u pećnicu i izišao u vrt da uberem povrće za salatu. Rezao sam male rajčice i razmišljao da ohladim bocu bijelog vina, kada mi je palo na um da je večera dovoljna za dvoje.

Kako ništa ne radim na brzinu, sjeo sam i neko vrijeme razmišljao o tome. Napokon su odlučila moja stopala. Prvi put toga tjedna bila su topla. I tako se uputih prema Klugeovoj kući.

Ulazna vrata bila su otvorena. Čudno kako se uznemiravajući i nebranjeno doima širom otvoren stan. Stao sam na verandi i zavirio unutra, ali sam vidio i samo hodnik.

— Gospođice Foo? — pozvah. Nije bilo odgovora. Posljednji put kada sam bio ovdje našao sam mrtvaca. Požurio sam unutra.

Lisa Foo je sjedila na klavirskom stolcu ispred kompjuterske tastature. Vidio sam je u profilu, vrlo ravnih leđa, smeđih nogu u lotos položaju, prstiju položenih na tipke, dok su se na ekranu pred njom riječi brzo izmjenjivale. Podigla je pogled i zabljesnula me svojim zubima.

— Netko mi je rekao da se zovete Victor Apfel — reče.— Da. Ovaj, vrata su bila otvorena...— Vruće je — razumno je izjavila, primivši okovratnik majice i

mašući njime, kako čovjek radi kada je znojan. — Mogu li vam pomoći?

— Ne treba. — Ušao sam u tamu i spotaknuo se o nešto. Bila je to kartonska kutija, velika i plosnata, u kakvu se stavlja naručena velika pizza.

— Baš sam pripremao večeru i čini mi se da je ima dovoljno za dvoje, pa sam mislio ako želite... — ušutio sam, jer sam opazio još nešto. Mislio sam da ima kratke hlače. Zapravo, sve što je imala na

SIRIUS 19

sebi bila je majica i ružičaste bikini gaćice. Čini se da se zbog toga nije osjećala nelagodno.

— ... pridružiti mi se?Još se šire nasmijala.— Izvrsno — reče. Bez poteškoća je otplela noge i ustala, prošla

kraj mene, ostavljajući zapuh znoja i mirisava sapuna. — Gotova sam za minutu.

Ogledavao sam se po sobi, ali sam stalno mislio na nju. Uz pizzu je pila »Pepsi«; bilo je na desetke praznih limenki. Imala je duboke ožiljke na koljenu i bedru. Pepeljare su bile prazne... a dugi mišići njezinih nogu poskakivali su dok je hodala. Kluge je zacijelo pušio, ali Lisa nije, i imala je lijepe mekane dlačice po vratu što su se jedva nazirale na zelenom svjetlu kompjutera. Čuo sam kako u kupaonici teče voda, pogledao sam u žuti notes ispunjen krasnopisom kakvog nisam vidio već desetljećima i sjetio sam se žuto-smede kože i laka koraka.

Pojavila se u hodniku u podrezanim trapericama, sandalama i novoj majici. Na staroj je pisalo UREDSKI SISTEMI BURROUGHS. Ova je imala sliku Mickey Mousea i Snjeguljičina dvorca i mirisala je na svježe izbijeljen pamuk. Mickeyjeve uši preklapale su se preko gornjeg dijela njezinih bujnih grudi.

Slijedio sam je van. Zvončica je zvonila u vilinskoj prašini na pozadini majice.

— Sviđa mi se ova kuhinja — reče.Ne obraćate pažnju na stvar dok vam netko ne ukaže na nju.Kuhinja je bila vremenska kapsula. Doimala se kao da je iz

»Lifea« štampanog pedesetih godina. Bio je tu trbušasti hladnjak »Frigidaire«, iz doba kada je ta riječi bila generički pojam. Pločice u kuhinji bile su žute, kakve danas vidite samo u kupaonicama. Umjesto stroja za pranje suda bio je tu dvostruki sudoper i stalak za sušenje. Nije bilo električnog otvarača za konzerve, gnječilice smeća ili mikrovalne pećnice. Najnovija stvar u cijeloj prostoriji bio je petenaest godina stari mikser.

Imam dobre ruke. Volim popravljati stvari.— Kruh je izvrstan — reče.Sam sam ga ispekao. Gledao sam kako čisti tanjur komadićem

kruha, a onda je tražila još.Kažu da je nepristojno pomazati tanjur kruhom. Baš me briga, i

sam to radim. Osim toga, ponašanje za stolom joj je bilo besprije-korno. Smazala je tri tanjura složenca i kad je završila tanjur nije

SIRIUS 20

trebalo prati. Imao sam osejćaj da jedva suspreže divovski apetit.Zavalila se u stolici i ponovo napunila svoju čašu bijelim vinom.— Sigurni ste da nećete još graška?— Puknula bih — zadovoljno se potapšala po trbuhu. — Stoput

hvala, gospodine Apfel. Nisam jela domaću hranu stoljećima.— Možeš me zvati Victor.— Obožavam američku kuhinju.— Nisam znao da postoji tako nešto. Mislim, ne kao kineska

ili. . ti jesi Amerikanka, zar ne? ;— Samo se nasmiješila. — Hoću reći...

— Znam što misliš Victore. Imam državljanstvo, ali nisam rođena ovdje. Oprosti, samo trenutak. Znam da je nepristojno odmah ustati od stola, ali zbog ove proteze moram smjesta oprati zube.

Čuo sam je dok sam raščišćavao stol. Natočio sam vode u sudoper i počeo prati suđe. Ubrzo mi se pridružila, uzela krpu i počela brisati oprano suđe dok sam ja bezuspješno protestirao.

— Živiš sam? — pitala je.— Da. Otkako su mi umrli roditelji.— Jesi li se ikad ženio? Samo pitam, jer me se to ne tiče.— U redu je. Ne, nikad se nisam ženio.— Dobro ti ide s obzirom da nema ženske ruke u kući.— Imao sam dosta prakse. Mogu li ja tebe nešto pitati?— Samo naprijed.— Odakle si? S Tajvana?— Imam sklonost za jezike. Kod kuće sam govorila iskrivljeni

američki, ali sam ga ovdje dotjerala. Govorim loši francuski, nepravilni kineski u četiri ili pet varijanti, prizemni vijetnamski i dovoljno tajlandskog da mogu urlati: »Ja hoću vidim američki konzul, vrlo brzo, k vragu ti!«

Nasmijao sam se. Kad je to rekla, imala je jaki naglasak.— Ovdje sam već osam godina. Jesi li otkrio odakle sam?— Vijetnam?— Pločnici Sajgona, naravski. Ili Ho Ši Mina, kako su ga nazvali

pidžamci, neka im muda istrunu i neka im napune riti šiljatim bambusovim štapovima. Ispričavam se zbog svog francuskog.

Postiđeno je pognula glavu. Ono što je počelo kao zafrkancija brzo je postala ozbiljna stvar. Osjetio sam da je u dubini ranjena, kao i ja, te smo oboje ostavili takav razgovor.

— Mislio sam da si Japanka — rekoh.— Da, nije li to grozno? Pričat ću ti o tome jednog dana.

SIRIUS 21

Victore, je li ono tamo praonica? S električnim strojem za pranje rublja?

— Točno.— Hoće li ti smetati ako donesem jednu hrpu?

Nije mi smetalo. Imala je sedam pari izblijedjelih traperica, neke s podrezanim nogavicama i otprilike dva tuceta majica s kratkim rukavima. Kao da je to bila odjeća nekog dječaka, izuzev čipkastog donjeg rublja.

Otišli smo u stražnje dvorište da sjedimo na posljednjim zrakama sunca, a onda je željela vidjeti moj vrt. Prilično sam se ponosio njime. Kad se osjećam dobro, provedem četiri-pet sati dnevno radeći u njemu, kroz cijelu godinu, obično ujutro. U južnoj Kaliforniji možete raditi tako. Imam i mali staklenik koji sam sam napravio.

Svidio joj se, iako nije bio u najboljem stanju. Veći dio tjedna proveo sam u krevetu ili u kadi. Rezultat je bio korov koji je niknuo posvuda.

— I mi smo imali vrt kada sam bila mala — reče.— A provela sam i dvije godine na rižinim poljima.

— To mora da je sasvim drukčija stvar.— Potpuno točno. Nisam jela rižu nekoliko godina poslije toga.Pronašla je biljne uši, te smo čučnuli da ih uništimo. Čučala je

na onaj poznati azijski seljački način kojeg sam se tako dobro sjećao, ali ga nikad nisam uspio oponašati. Imala je dugačke i tanke prste i uskoro su joj jagodice bile zelene od zgnječenih kukaca.

Razgovarali smo o svemu i svačemu. Ne sjećam se kako smo došli do toga, ali rekao sam joj da sam se borio u Koreji. Saznao sam da joj je dvadeset i pet godina. Pokazalo se da nam je rođendan istog dana, što znači da sam ja prije nekoliko mjeseci bio točno dvaput stariji od nje.

Kluge je samo jednom spomenut kad je rekla kako voli kuhati. To u Klugeovoj kući nije mogla.

— U garaži ima zamrzivač pun gotovih obroka — reče. — Imao je jedan tanjur, jednu viljušku, jednu žlicu i jednu čašu. Ima najbolju mikrovalnu pećnicu koja se može naći na tržištu. I to je to, čovječe. Više ničeg nema u kuhinji. — Odmahnula je glavom i pogubila jednu uš. — Bio je čudan frajer.

Kada je njezino rublje bilo oprano, već je bila kasna večer, gotovo potpuni mrak. Stavila je rublje u pletenu košaru i odnijeli smo

SIRIUS 22

je do užeta. To je trebala biti igra. Morao sam uzeti majicu i pogoditi što predstavlja slika ili poruka. Ponekad bih pogodio, ponekad ne. Bilo je tu slika rock-grupa, karta Los Angelesa, motivi iz »Star Treka«... svega pomalo.

— Što je to »Društvo L5«? — pitao sam je.— To su tipovi koji žele izgraditi goleme farme u svemiru. Pitala

sam ih da li će uzgajati rižu i rekli su da po njihovu mišljenju riža nije baš najbolja kultura za nultu gravitaciju, pa sam kupila majicu.

— Koliko ih imaš?— Uh, negdje oko četiri ili pet stotina. Obično nosim majicu

dva-tri puta i onda je ostavim.Uzeo sam drugu majicu i iz nje ispadne grudnjak. Nije ličio

onim koje su djevojke nosile kada sam odrastao. Bio je jako proziran, no istovremeno i praktičan.

— Voliš to, Amer? — Imala je jaki naglasak. — Da viš moju sestru!

Pogledao sam je i ona se uozbilji.— Žao mi je, Victore, — reče. — Ne moraš crvenjeti. — Uzela

mi je grudnjak i objesila ga na uže.Mora da je krivo protumačila moj izraz. Istina, bio sam smeten,

ali istovremeno i zadovoljan na neki čudan način. Već dugo me nitko nije zvao drukčije nego Victor ili gospodin Apfel.

Idućeg dana poštom je stiglo pismo od odvjetničke firme iz Chicaga. Radilo se o sedam stotina tisuća dolara. Novac je došao od zakupljenog dijela kompanije u Delawareu koja je osnovana 1933. da mi osigura starost. Kao osnivači su navedeni moj otac i majka. Određene dugoročne investicije su se isplatile, a rezultat je bila ta ostavština. Iznos koji se nalazio u banci već je bio oporezovan.

Sve je to bilo smiješno. Moji roditelji nikad nisu imali toliki novac. Nisam ga želio. Vratio bih ga kada bih znao kome ga je Kluge ukrao.

Odlučio sam da ako iduće godine u ovo vrijeme ne budem u zatvoru, sav taj novac poklonim u dobrotvorne svrhe. Društvu »Spasite kitove« ili možda »Društvu L5«.

Jutro sam proveo u vrtu. Poslije sam odšetao do tržnice i kupio svježe samljevene govedine i svinjetine. Osjećao sam se dobro dok sam kući nosio namirnice u svojoj staroj žicanoj košari. Kad sam prošao kraj srebrnog »ferrarija«, nasmiješio sam se.

SIRIUS 23

Nije pokupila rublje. Skinuo sam ga s užeta i složio, a onda sam zakucao na Klugeova vrata.

— Ja sam, Victor.— Ulazi, Amer.Nalazila se na istom mjestu kao i prije, ali ovaj put je bila

pristojno obučena. Nasmiješila mi se, a onda se lupila po čelu kad je ugledala košaru s rubljem. Požurila je da ga uzme.

— Žao mi je, Victore. Htjela sam ga pokupiti...— Ne brini — rekoh. — Nije bilo teško. Osim toga, pruža mi se

prilika da te pitam da li bi htjela ponovo večerati sa mnom.Na licu joj se pojavio izraz koji je brzo uspjela maknuti. Možda

baš i nije toliko voljela »američku« kuhinju kao što je rekla. Ili je možda kuhar u pitanju.

— Naravno, Victore, bilo bi mi drago. Pusti da uzmem ovo. Zašto ne razgrneš zavjese? Ovdje je kao u grobu.

Brzo je otišla. Bacio sam pogled na monitor kojim se služila. Bio je prazan, osim jedne riječi: međuodnos-p. Pretpostavio sam da je to neki simbol.

Razgrnuo sam zavjese točno u trenutku kada je Osborne parkirao auto na pločniku. Lisa se vratila s novom majicom. Na ovoj je pisalo PROMJENA HOBBITA, a sličica je prikazivala zgureno dlakavo stvorenje s velikim stopalima. Pogledala je kroz prozor i ugledala- Osbornea kako se približava.

— Svega mi, Watsone — reče. — Evo Lestradea iz Yarda. Uvedite ga.

To nije bilo lijepo od nje. Sumnjičavo me pogledao dok je ulazio. Prasnuh u smijeh. Lisa sjedne na klavirsku stolicu s ozbiljnim izrazom na licu. Nemarno se zavalila, a jedna ruka joj se nalazila kraj tastature.

— Pa, Apfelu — počne Osborne — napokon smo otkrili tko je Kluge zapravo bio.

— Patrick William Gavin — reče Lisa.Prošlo je dosta vremena prije nego li je Osborne mogao zatvoriti

usta. Zatim ih je odmah otvorio.— Kako ste to, do vraga, otkrili? Lijeno je pogladila tastaturu.— Naravno da sam to saznala čim je obavijest stigla u vaš ured

ovog jutra. U vašem je kompjuteru sakriven mali špijunski program koji mi šapne svaki put kada se spomene Klugeovo ime. Ali nije mi to trebalo. Otkrila sam sama prije pet dana.

SIRIUS 24

— I zašto... zašto mi niste to rekli?— Niste me pitali.Neko su vrijeme zurili jedno u drugo. Nisam imao pojma što se

zbivalo prije ovog trenutka, ali bilo je očito da se nisu ni najmanje simpatizirali. Lisa je sada bila na vrhu i činilo se da uživa u tome. Tada je pogledala na ekran, začudila se i brzo pritisnula tipku. Riječ što se tamo nalazila je išćeznula. Zagonetno me pogledala i ponovo se okrenula Osborneu.

— Ako se još sjećate, pozvali ste me zato što su vaši momci dobivali samo hrpu neupotrebljivih stvari. Ovaj je sistem bio sasvim uništen, praktički katatoničan. Vaši momci nisu ni u čemu uspjeli. — Tu se morala nasmiješiti.

— Odlučili ste da ja ne mogu raditi lošije od vaših momaka. I zato ste me tražili da pokušam razbiti Klugeove kodove, a da ne spržim cijeli sistem. Pa, napravila sam tako. Sve što ste trebali učiniti jest da svratite i uključite se, pa bih vam sasula u krilo tone papira.

Osborne je mirno slušao. Možda je čak i on znao da je pogriješio.

— Što ste dobili? Mogu li to sada vidjeti?Kimnula je i pritisnula par tipki. Riječi su počete ispunjavati

ekran kraj nje i jedan blizu Osbornea. Ustao sam i počeo čitati s Lisina terminala.

Bila je to kratka biografija Klugea/Gavina. Bio je otprilike mojih godina, ali dok su mene upucavali u stranoj zemlji, on se probijao kroz tek rođenu kompjutersku industriju. Bio je u njoj od samog početka, radeći na mnogim vrhunskim mjestima. Iznenadio sam se što je trebalo čak tjedan dana da ga se identificira.

— Ovo sam sakupila fragmentarno — reče Lisa dok smo čitali. — Prva stvar koja vam mora biti jasna u vezi s Gavinom jest da ne postoji ni u jednom kompjuteriziranom informacijskom sistemu. Počela sam nazivati ljude po cijeloj zemlji— uz put, stvorio je zanimljiv telefonski sistem; za svaki poziv stvara novi broj, tako da ne možete nazvati natrag ili slijediti poziv — i počela ispitivati tko su bili vrhunski ljudi pedesetih i šezdesetih godina. Dobila sam mnogo imena. Poslije toga, trebalo je samo naći koga od njih više nema u dokumentaciji. Lažirao je svoju smrt 1967. Otkrila sam članak o tome u novinarskoj kartoteci. Svi oni s kojima sam razgovarala i koji su ga poznavali, znali su za njegovu smrt. Postoji i rodni list u Floridi. To je jedini preostali dokaz koji sam pronašla. Bio je jedini tip u tom poslu kojeg je poznavalo mnogo ljudi, a koji nije ostavio skoro nikakav trag iza sebe. To mi je bilo odlučujuće.

SIRIUS 25

Osborne završi čitanje i digne pogled.— U redu, gospođice Foo. Što ste još pronašli?— Razbila sam neke od njegovih kodova. Imala sam i dosta

sreće; ušla sam u njegov razbijački program koji je napisao da napadne programe drugih ljudi i uspjela sam ga upotrijebiti protiv nekoliko njegovih. Otkrila sam popis lozinki s bilješkama odakle dolaze. I naučila sam nekoliko njegovih trikova. Ali to je samo vrh sante.

Mahnula je rukom prema tihim metalnim mozgovima u sobi.— Ono što nisam nikom rekla jest što je ovo. Ovo je

najotkačenije elektronsko oružje ikad izumljeno. Oklopljeno je poput bojnog broda. I mora biti; ima vrlo spretnih programa vani koji zgrabe upadača i objese se o njega poput terijera. Da su stigli do toga, Kluge bi ih skrenuo s puta. Ali obično nisu ni znali kada su provaljeni. Kluge bi uletio poput krstarećeg projektila, nisko, brzo i krivudavo. I planirao je svoj napad kroz desetak rezova.

Imao je mnogo prednosti. Današnji veliki sistemi jako su zaštićeni. Koriste se lozinkama i vrlo kompliciranim kodovima. Ali Kluge je sudjelovao u izmišljanju većine njih. Treba vam prokleto dobra brava da bi spriječili bravara da uđe. Pomagao je i u instaliranju većine važnijih sistema. Za sobom je ostavio doušnike skrivene u softwareu. Ako su se kodovi mijenjali, sam kompjuter bi poslao informaciju u sigurnosni sistem koji je Kluge poslije mogao pročitati. To je kao da kupite najvećeg, najopasnijeg, najbolje dresiranog psa čuvara. I jedne noći dođe tip koji je dresirao psa. pogladi ga po glavi i opljačka vas do gole kože.

Bilo je još takvih stvari. Bojim se da mi devedeset posto mozga nije radilo kada je Lisa govorila o kompjuterima.

— Željela bih nešto znati. Osborne — reče Lisa.— Što to?— Koji je moj status? Trebam li ja rješavati ovaj zločin za vas ili

samo pokušati sastaviti ovaj sistem tako da ga kompetentni korisnik može ponovo upotrijebiti?

Osborne razmisli o tome.— Ono što me brine — doda ona — jest da ulazim u mnoge

banke podataka s ograničenim pristupom. Bojim se da netko ne zakuca i stavi mi lisičine. I vi biste trebali biti zabrinuti. Neke od tih službi ne bi voljele da im pajkan ubada nos u njihove stvari.

Na to Osborne plane. Možda je to i željela.— Što da uradim? — zareži on. — Da vas molim da ostanete?

SIRIUS 26

— Ne. Samo ovlaštenje. Ne mora biti napisano. Samo recite da stojite iza mene.

— Gledajte, što se tiče oblasti grada Los Angelesa i države Kalifornija, ova kuća ne postoji. Ova parcela nije ubilježena. Nema je u popisu procjenitelja poreza. Ovo je mjesto pravi limb. Ako vas itko može ovlastiti da se koristite ovim stvarima, onda sam to ja, jer vjerujem da je ovdje učinjeno ubojstvo. I zato nastavite ovo što radite.

— To baš nije neko ovlaštenje — zamišljeno će ona.— To je sve što ćete dobiti. Pa, što još imate?Okrenula se prema tastaturi i neko je vrijeme tipkala. Uskoro je

proradio štampač i Lisa se odmakne. Pogledao sam na njezin monitor. Pisalo je »oskuliraj gluteus«. Sjetio sam se da »osculare« latinski znači poljubiti. No, ovi ljudi stvarno imaju svoj jezik. Lisa me pogleda i nasmije se.

— Ne ti — reče tiho. — On.Nisam imao blagog pojma o čemu govori.Osborne je uzeo ispis i bio spreman otići. I opet nije mogao

izdržati, a da se ne okrene na vratima i izda posljednje naređenje.— Ako pronađete išta što bi upućivalo da nije samoubojstvo,

javite mi.— U redu. Nije samoubojstvo. Osborne na trenutak nije shvatio— Želim dokaz!— Pa, imam ga, ali ga vjerojatno ne možete iskoristiti. On nije

napisao onu smiješnu samoubilačku poruku.— Otkud to znate?— Znala sam to već prvog dana kada sam došla ovdje. Naredila

sam kompjuteru da mi ispiše program. Onda sam ga usporedila s Klugeovim stilom. On to nikako nije napisao. Njegovi su programi potpuno nepropusni. Nemaju ni jednog slobodnog retka. Kluge nije nasumce izabrao svoj pseudonim. Znate što to znači?

— Pametan — rekoh.— Doslovce. Ali to znači i... nešto potpuno zakučasto. Nešto što

radi, ali zbog krivih povoda. »Klugiraju« se bube u programu. To je vazelin za hakere.

— I? — želio je znati Osborne.— Klugeovi programi su bili stvarno mutni. Bili su puni zvona i

zviždaljki za koje se nikad nije potrudio da ih iščisti. On je bio genije i njegovi su programi radili, ali čovjek se pita zašto? Imao je tako

SIRIUS 27

nezgodne rutine da vam se koža naježi. Lukavo postavljene zamke. Ali dobro programiranje je tako rijetko, da su njegove črčkarije bile bolje od tuđih superhakova.

Pretpostavljao sam da Osborne od ovog razumije koliko i ja.— Znači, vaše se mišljenje temelji na njegovu stilu

programiranja.— Da. Na žalost, proći će kojih deset godina prije nego to bude

priznato na sudu, kao što se dogodilo s grafologijom ili otiscima prstiju. Ali ako znate imalo o programiranju, dovoljno je da samo bacite pogled i stvar je jasna. Netko drugi je napisao samoubilačku poruku — netko vrlo dobar, uz put rečeno. Taj je program pozvao njegovu posljednju želju i oporuku kao sub-rutinu. A njih je on sigurno napisao. Njegovi su otisci posvuda. Posljednjih pet godina hobi mu je bio špijuniranje susjeda. Upucao se u vojne dosjee, školske dosjee, radne dosjee, porezne registre i bankovne račune. Svaki je telefon u krugu od tri bloka pretvorio u prislušni uređaj. Bio je veliko njuškalo.

— Da li je igdje spomenuo zašto je to radio? — upita Osborne— Mislim da je bio dosta lud. Vjerojatno je bio i suicidalni tip

Zacijelo mu nisu koristile sve one tablete što ih je uzimao. Ali spremao se na smrt, a Victor je bio jedini koga je držao vrijednim da mu sve ostavi. Bila bih vjerovala da je počinio samoubojstvo da nema one poruke. Ali on je nije napisao. U to se kunem.

Nekako smo ga se riješili i ja sam otišao kući pripremiti večeru. Lisa mi se pridružila kada je večera bila gotova. Ponovo je imala velik apetit.

Napravio sam limunadu i sjedili smo na mojem malom trijemu i promatrali večer kako nas okružuje.

Probudio sam se usred noći sav oznojen. Sjeo sam, razmislio, a zaključci do kojih sam došao nisu mi se dopali. Ogrnuo sam se, obuo papuče i otišao do Klugeove kuće.

Prednja vrata bila su opet otvorena. Ipak sam pokucao. Lisa isturi glavu.

— Victore? Nešto nije u redu?— Nisam siguran — rekoh. — Mogu li ući?Ona mahne rukom i ja pođoh za njom do dnevne sobe. Otvorena

limenka »Pepsija« stajala je kraj konzole. Sjela je na stolac; oči su joj bile crvene.

— U čemu je stvar? — reče i zijevne.— Kao prvo, trebala bi se naspavati — rekoh.

SIRIUS 28

Slegnula je ramenima i kimnula.— Da. Čini se da ne mogu uhvatiti ritam. Sada sam u danjoj fazi.

Ali, Victore, naučena sam da radim u neuobičajeno vrijeme, da radim dugo, a ti nisi došao da bi mi dijelio savjete o tome, zar ne?

— Ne. Kažeš da je Kluge ubijen.— On nije napisao svoju samoubilačku poruku. Čini se da

preostaje samo umorstvo.— Pitao sam se zašto bi ga netko ubio. Nikad nije izlazio iz

kuće, što znači da je to zbog nečeg što je radio pomoću kompjutera. A sada ti... no, ne znam što radiš, iskreno rečeno, ali čini mi se da se petljaš u iste stvari. Nema li opasnosti da i tebe potraže neki ljudi?

— Ljudi? — podigla je obrvu.Osjećao sam se bespomoćnim. Moja strahovanja još nisu bila

uobličena da bi imala nekog smisla.— Ne znam... spomenula si ustanove...— Opazio si kako je Osborne bio impresioniran time? Misliš da

je Kluge nabasao na kakvu zavjeru, ili da ga je CIA ubila jer je saznao previše o nečem ili...

— Ne znam, Lisa. Ali brinem se da bi se tebi moglo dogoditi isto.

Začudo, nasmiješila mi se.— Puno ti hvala, Victore. Nisam to željela priznati Osborneu, ali

i mene to brine.— Pa, što ćeš uraditi?— Želim ostati ovdje i nastaviti posao. I zato sam razmislila

kako se mogu zaštititi. Shvatila sam da nema načina.— Zacijelo postoji nešto.— No, imam pištolj , ako na to misliš. Ali razmisli malo. Kluge

je ukokan usred bijela dana. Nitko nije vidio da netko ulazi ili izlazi iz kuće. Zato sam se pitala kako bi netko mogao ući u kuću po danu, ubiti Klugea, programirati samoubilačku poruku i otići ne ostativši nikakva traga za sobom?

— Netko vrlo vješt.— Vraški vješt. Tako vješt da nema šanse da ga mala žuta može

spriječiti da se ne otarasi i nje.Šokirala me riječima i očitom odsutnošću zabrinutosti za vlastiti

život. Ali bila je rekla da je zabrinuta.— Onda moraš ostaviti ovaj posao. Otići odavde.— Nitko mi neće naređivati — reče ona. U njezinu se glasu čula

završna nota. Mislio sam što bih joj mogao reći i sve sam odbacio.

SIRIUS 29

— Mogla bi bar... zaključati ulazna vrata — nespretno sam zaključio.

Nasmijala se i poljubila me u obraz.— Učinit ću tako, Amer. Drago mi je što brineš. Stvarno. Gledao sam kako zatvara vrata za mnom, slušao kako ih

zaključava, a zatim sam se odvukao kroz mjesečinu prema svojoj kući. Napol puta sam stao. Mogao sam joj predložiti da bude u mojoj slobodnoj spavaćoj sobi. Mogao sam joj predložiti da ostanem s njom u Klugeovoj kući.

Ne, odlučio sam. Vjerojatno bi to krivo shvatila.Već sam bio u krevetu kada sam zlovoljan shvatio, podosta se

zgražajući nad samim sobom, da bi imala puno pravo da me krivo shvati.

Dvostruko sam stariji od nje.Proveo sam jutro u vrtu, planirajući večernji jelovnik. Uvijek

sam volio kuhati, ali večera s Lisom davala je smisao mom danu. Ne samo to; večeru sam već shvaćao obaveznom. I zato me teško pogodilo kada sam oko podneva pogledao i vidio da nema njezina auta.

Požurio sam do Klugeovih ulaznih vrata. Bila su otvorena. Na brzinu sam pretražio kuću. Ništa nisam našao; tek u glavnoj spavaćoj sobi ugledao sam uredno složenu hrpu njezine odjeće na podu.

Dršćući sam pokucao na Lanierova vrata. Betty mi otvori i odmah spazi da sam uznemiren.

— Djevojka u Klugeovoj kući — rekoh. — Bojim se da nešto nije u redu. Možda bi trebali pozvati policiju.

— Što se dogodilo? — upita Betty, gledajući preko mog ramena. — Telefonirali ti? Vidim da se još nije vratila.

— Vratila?— Vidjela sam je prije jedan sat kako se odvezla. Ima fini auto.Osjećajući se kao glupan, pokušao sam zataškati stvar, ali sam

opazio kako me Betty gleda. Mislim da me željela potapšati po glavi. To me ljutilo.

Ali, ostavila je odjeću, znači da se sigurno vraća.Stalno sam si to govorio, a onda sam natočio vodu u kadu, vruću

koliko sam mogao izdržati.Kada sam otvorio vrata, stajala je s vrećicama punim namirnica

u svakoj ruci i svojim uobičajenim zasljepljujućim osmijehom na licu.

— Htjela sam to napraviti jučer, ali sam se sjetila tek kada si

SIRIUS 30

navratio, znam da sam te trebala prvo pitati, ali sam te htjela iznenaditi, pa sam otišla i kupila par sitnica koje nemaš u vrtu i na polici sa začinima...

Nastavila je govoriti dok smo u kuhinji praznili vrećice. Nisam rekao ništa. Nosila je novu majicu. Veliko slovo V i pod njim slika vijka, pa rastavna crta i malo p. Razmišljao sam o tome dok je ona brbljala. V, vijak — p. Odlučio sam da ne pitam što to znači.

— Voliš li vijetnamsku kuhinju?Pogledao sam je i napokon opazio da je vrlo nervozna.— Ne znam — rekoh. — Nisam je nikad kušao. Ali sviđa mi se

kineska, japanska i indijska. Volim kušati nove stvari. — Ovo posljednje bila je laž, ali ne tako strašna. Iskušavam nove recepte, a moji su ukusi u kulinarstvu katolički. Očekivao sam da neću imati većih problema s kuhinjom jugoistočne Azije.

— No, kad završim, ni onda nećeš znati — nasmijala se. — Moja je mama bila napol Kineskinja. I zato ćeš dobiti džukelu. Podigla je pogled, vidjela mi lice i nasmijala se.

— Zaboravila sam. Bio si u Aziji. Ne, Amer, neću servirati pseće meso.

Bila je tu samo jedna neizdržljiva stvar — štapići za jelo. Služio

sam se njima dokle sam mogao, a onda sam ih odložio i uzeo viljušku

— Žao mi je — rekoh. — Štapići su mi problem.— Služiš se njima vrlo dobro.— Imao sam dosta vremena da naučim.Hrana je bila vrlo ukusna i to sam joj rekao. Svako je jelo bilo

novo otkriće i nije bilo nalik ničem što sam prije kušao. Negdje pri kraju napokon sam popustio.

— Da li V znači »victory«? — upitao sam.— Možda— Beethoven? Churchill? Drugi svjetski rat? Samo se nasmiješila.— Shvati to kao izazov, Amer. Da li te plašim, Victore?— U početku jesi.— To je zbog mog lica, zar ne?— To je uopćena fobija od istočnjaka. Pretpostavljam da sam

rasist. Ali ne zato što to želim biti.U tami polako je kimnula. Bili smo ponovo na trijemu, ali sunce

je već odavno zašlo. Ne sjećam se o čemu smo sve pričali u tih

SIRIUS 31

nekoliko sati. U svakom slučaju, vrijeme nam je prolazilo.— I ja imam isti problem — reče ona.— Strah od istočnjaka? — Mislio sam da se šali.— Od Kambodžanaca. — Pustila me da malo razmislim o tome.

a onda je nastavila. — Kada je pao Sajgon, pobjegla sam u Kambodžu. Trebalo mi je dvije godine, s pauzama, a onda su me Crveni Kmeri strpali u radni logor. Imam sreće što sam uopće živa.

— Mislio sam da se to sad zove Kampućija. Pljunula je. Mislim da toga čak nije bila svjesna.— To je Narodna republika sifilističnih pasa. Sjeverno-korejci

su loše postupali s tobom, zar ne, Victore?— Točno.— Korejci su lizači gnoja. — Vjerojatno sam izgledao

iznenađen, jer se nasmijala.— Vi Amerikanci se osjećate toliko krivima zbog rasizma. Kao

da ste ga samo vi izmislili, i kao da ga nitko drugi, — osim, možda, Južnoafrikanaca i nacista — nije tako ogavno prakticirao kao vi. Ne možete razlikovati jedno žuto lice od drugog, pa mislite da su žuti homogena cjelina. Istočnjaci su zapravo među najrasističkijim narodima na zemlji. Vijetnamci mrze Kambodžance već tisuću godina. Kinezi mrze Japance. Korejci mrze sve. A svi mrze »čiste Kineze«. Kinezi su Židovi istoka.

— To sam čuo.Kimnula je udubljena u vlastite misli.— A ja mrzim sve Kambodžance — napokon je rekla. — Poput

tebe, ni ja to ne želim. Većina ljudi koji su patili u logorima bili su Kambodžanci. Trebala bih mrziti genocidne vođe, gadove kao Pol Pot — pogledala me je. — Ali ponekad nemamo baš izbora u takvim stvarima, zar ne, Amer?

Sljedećeg dana posjetio sam je oko podne. Bilo je zahladilo, ali je u njezinu tamnom skrovištu bilo toplo. Nije promijenila majicu.

Rekla mi je nekoliko stvari o kompjuterima. Kada me pustila da pokušam nešto na tastaturi, brzo sam se izgubio. Odlučili smo da ne moram planirati karijeru kao kompjuterski programer.

Jedna od stvari koju mi je pokazala bio je telefonski modem pomoću kojeg je mogla stupiti u vezu s drugim kompjuterima u cijelom svijetu. Povezala se s nekim na Stanfordu, koga nikad nije srela i koga je poznala samo kao »Razvrstavač Mjehura«. Otipkavali su jedno drugom poruke.

SIRIUS 32

Na kraju je Razvrstač Mjehura napisao »zdravo-p«. Lisa je otipkala I.

— Što znači I? — pitao sam.— Istina. Znači »da«, ali to bi bilo preobično za hakera.— Rekla si mi što je byte. A što znači zdravo-p? Ozbiljno me

pogledala.— To je pitanje. Dodaj p nekoj riječi i imaš pitanje. Zdravo-p

znači da me Razvrstač Mjehura pitao da li se želim odznačiti. Prekinuti razgovor.

Razmislio sam o tome.— I kako prevodiš »oskuliraj gluteus-p?— Hoćeš me poljubiti u dupe? Ali, sjeti se, to je bilo za

Osbornea.Ponovo sam pogledao njezinu majicu, pa oči koje su bile

potpuno ozbiljne i smirene. Čekala je ruku savijenih u krilu. Međuodnos-p.

— Da — rekoh. — Volio bih.A ona je stavila naočale na stol i skinula majicu preko glave. Vodili smo ljubav na Klugeovu velikom vodenom krevetu.Bio sam dosta napet oko izvedbe — prošlo je toliko vremena.

Nakon toga sam bio tako osvojen njezinim dodirom, mirisom i okusom da sam malo poludio. Njoj to nije smetalo.

Napokon smo završili, okupani znojem. Otkotrljala se, ustala i otišla do prozora. Otvorila ga je i zapuhnuo me je zrak. Onda je stavila jedno koljeno na krevet, nagnula se preko mene i uzela kutiju cigareta sa stolića. Zapalila je jednu.

— Nadam se da nisi alergičan na dim — reče.— Nisam. Moj otac je pušio. Ali nisam znao da ti pušiš.— Samo poslije — reče ona brzo se osmjehnuvši. Duboko je

uvukla dim. — Mislim da su u Sajgonu svi pušili. — Ispružila se poleđuške kraj mene i ležali smo, potpuno mokri, držeći se za ruke. Raširila je noge i golim je stopalom dotakla moje. Gledao sam kako joj se od desne ruke diže dim.

— Nije mi bilo toplo već trideset godina — rekoh. — Bilo mi je vruće, ali mi nikad nije bilo toplo. Sada mi je toplo.

— Pričaj mi o tome — reče ona.Pričao sam joj koliko sam mogao, pitajući se da li će ovaj put to

nešto vrijediti. Nakon trideset godina moja priča više ne zvuči tako strašno. Kroz to vrijeme toliko smo toga vidjeli. U zatvorima ovog

SIRIUS 33

trenutka sjede ljudi, u isto tako lošim uvjetima kao što sam bio i ja. Sredstva ugnjetavanja su još manje-više ista. Ništa mi se fizički nije dogodilo što bi bilo razlogom mojeg tridesetogodišnjeg samovanja.

— Bio sam gadno ranjen — rekoh joj. — Imao sam napuklu lubanju. Još... imam problema zbog toga. U Koreji zna biti vrlo hladno, nikad mi nije bilo dovoljno topio. Ali u pitanju je bila druga stvar. Danas to zovu pranjem mozga.

Nismo znali što je to. Nismo mogli razumjeti da to nastavljaju čak i kad im čovjek kaže sve što zna. Držali su nas budnima. Zbunjivali nas. Neki su momci potpisali priznanja, svašta su izmislili, ali ni to im nije bilo dovoljno. Stalno su to nastavljali.

Nikad nisam uspio to shvatiti. Pretpostavljam da nisam mogao razumjeti da postoji nešto tako zlo. Ali kada su nas slali natrag, neki od zatvorenika nisu htjeli ići... stvarno nisu željeli ići, stvarno su vjerovali...

Tu sam morao stati. Lisa je sjela, tiho se pomakla prema kraju kreveta i počela mi masirati stopala.

— Iskusili smo ono što su poslije doživjeli momci u Vijetnamu. Samo, za nas je to bilo obrnuto. Vojnici—povratnici bili su heroji, a zarobljenici su bili,..

— Nisi se slomio — rekla je. Bilo je to pitanje.— Ne, nisam.— Bilo bi to još gore.Pogledao sam je. Pritisnula je moje stopalo na svoj ravni trbuh,

držeći mi petu dok je drugom rukom masirala prste.— Zemlja je bila šokirana — rekoh. — Nisu razumjeli što je to

pranje mozga. Pokušavao sam ljudima ispričati kako to izgleda. Mislim da su me čudno gledali. Nakon nekog vremena prestao sam pričati o tome. A nisam imao pričati o čemu drugom. Prije par godina vojska je promijenila politiku. Sada ne očekuju od čovjeka da izdrži psihološko kondicioniranje. Zna se da možeš reći ili potpisati bilo što.

Samo me pogledala, i dalje masirajući moje stopalo i lagano je kimnula. Napokon je progovorila.

— U Kambodži je bilo vruće — rekla je. — Stalno sam si govorila da ću kad dođem u SAD živjeti u Maineu ili nekom sličnom kraju, gdje pada snijeg. I otišla sam u Cambridge, ali sam otkrila da mi se snijeg ne sviđa.

Pričala mi je o tome. Posljednje što sam čuo bilo je da je tamo umrlo milijun ljudi. Cijeloj je zemlji izbijala pjena na usta i grizla je

SIRIUS 34

štogod se micalo. Slično onim morskim psima o kojima ste čitali, koji se okrenu i žderu sami sebe kada im je trbuh rasparan.

Pričala mi je kako su ih natjerali da grade piramidu od odsječenih glava. Dvadeset njih radilo je cijeli dan po jakom suncu, i podigli su je uvis tri metra prije nego se srušila. Da je bilo tko od njih prestao raditi njegova bi se glava pridružila gomili.

— Nije mi to ništa značilo. Bio je to samo još jedan posao. Već sam bila prilično luda. Nisam se počela izvlačiti iz ludila dok nisam prešla granicu s Tajlandom.

Čudo je da je uopće preživjela. Prošla je kroz više strave nego što mogu zamisliti. I izišla je iz toga u sasvim dobrom stanju. Osjećao sam se malenim. Kada sam ja bio njezinih godina već sam uvelike počeo graditi zatvor u kojem otada živim. To sam joj i rekao.

— Dio toga je pripremanje — reče ona kisela lica. — Što očekuješ od života, kakav ti je život do tada bio. I sam si to rekao. Koreja je za tebe bila nešto novo. Ne kažem da sam bila spremna za Kambodžu, ali moj dotadašnji život se ne bi mogao nazvati zaštićenim. Nadam se da nisi mislio da sam zarađivala za život na ulicama prodajući jabuke.

I dalje je trljala moje stopalo, zureći u prizore koje nisam mogao vidjeti.

— Koliko ti je godina bilo kada ti je majka poginula?— Ubijena je za vrijeme ofenzive Tet, 1968. Bilo mi je deset

godina.— Jesu li je Vijetkongovci ubili?— Tko to zna? Puno je metaka letjelo, mnogo se granata bacalo.Uzdahnula je, pustila moje stopalo, sjedeći poput mršava Bude

bez odjeće.— Spreman za ponovo, Amer?— Mislim da ne mogu, Lisa. Ja sam star čovjek. Pomakla se preko mene i spustila se bradom tik ispod moje

prsne kosti, smjestivši svoje grudi na najbolje moguće mjesto— Vidjet ćemo — rekla je i zahihotala, — Postoji jedan

alternativni spolni čin koji prilično dobro izvodim i prilično sam sigurna da bi te to pomladilo. Ali to ne mogu raditi već godinu dana iz ovog razloga. — Pokuckala se po protezi. — Bilo bi to kao da ga stavljaš pred cirkular. Zato sada izvodim ovo. To zovem »razgledavanje silicijske doline«.

Počela je micati tijelo gore-dolje, svega nekoliko centimetara. Nevino je trepnula nekoliko puta i onda se nasmijala.

SIRIUS 35

— Napokon te mogu vidjeti — reče. — Strašno sam kratkovidna.

Pustio sam ie da to radi neko vrijeme, a onda sam dignuo glavu— Rekla si silicijska?— A-ha. Nisi valjda mislio da su prave? Priznao sam da jesam.— Mislim da ni sa čim što sam kupila nisam toliko sretna. Čak

ni s autom.— Zašto si to učinila?— Smeta te?Nije me smetalo i tako sam joj rekao. Ali nisam mogao sakriti

znatiželju.— Bila je to dobra stvar. U Sajgonu sam uvijek bila ljuta što se

nisam dobro razvila. Bila bih dobro živjela kao prostitutka, ali sam bila previsoka, premršava i preružna. Zato sam u Kambodži imala sreće. Neko sam se vrijeme uspjela pretvarati da sam dječak. Da toga nije bilo, bila bih silovana više puta nego što sam bila. A u Tajlandu sam znala da ću doći na zapad na bilo koji način i da ću, kada stignem, nabaviti najbolji auto koji postoji, jesti što budem htjela i kad budem htjela i nabaviti najbolje sise koje se mogu kupiti. Ne možeš zamisliti kako zapad izgleda iz logora. Mjesto gdje možeš kupiti sise!

Pogledala je na njih, a zatim mene.— Čini se da je to bila dobra investicija — reče.— Da. sasvim su u redu — morao sam še složiti. Složili smo se

da će noći provoditi kod mene. Bilo je stvari koje je morala obavljati kod Klugea, jer se radilo o opremi koju je trebalo fizički opsluživati, ali mnogo je stvari mogla raditi pomoću daljinskog terminala i hrpom softwarea. I tako smo izabrali jedan od Klugeovih najboljih kompjutera i otprilike tucet perifernih jedinica i instalirali sve na stoliću za kavu u mojoj spavaćoj sobi.

Mislim da smo oboje znali da to nije baš neka zaštita ako se ljudi koji su smaknuli Klugea odluče da uklone i nju. Ali znam da sam se osjećao bolje, a i ona se tako osjećala.

Drugog dana njezina boravka kod mene pred kućom se zaustavio kamion za dostavu i dva su tipa počeli istovarivati vodeni krevet kraljevske veličine. Kada je vidjela moje lice samo se nasmijala.

— Čuj, valjda se ne koristiš Klugeovim kompjuterima za...— Smiri se, Amer. Što misliš, kako sam došla do »ferrarija«?

SIRIUS 36

— Zanima me to.— Ako stvarno dobro pišeš software. možeš mnogo zaraditi.

Imam svoju vlastitu kompaniju. Ali svaki haker kupi trikove. Ja sam iskoristila nekoliko Klugeovih.

— Ali to više ne radiš?Slegnula je ramenima — Jednom lopov uvijek lopov, Victore.

Rekla sam ti da nisam mogla sastavljati kraj s krajem prodajući svoje tijelo

Lisi nije trebalo mnogo sna. Ustajali smo u sedam, a ja sam svakog jutra pripravljao doručak,

Onda bismo proveli sat-dva u vrtu. Ona je odlazila do Klugeove kuće, a ja bih joj donosio sendvič u podne i svratio još nekoliko puta u toku dana. To sam radio da umirim samog sebe; nisam ostajao duže od minute. Ponekad bih poslijepodne odlazio u kupovinu ili radio nešto po kući, a u sedam uvečer netko od nas dvoje spremio bi večeru Mijenjali smo se. Učio sam je »američkoj« kuhinji, a ona je mene učila svemu pomalo. Žalila se na nedostatak važnih sastojaka u američkim trgovinama. Ne pasa, naravno, ali je tvrdila da zna izvrsno pripremati majmune, zmije i štakore. Nikad nisam otkrio koliko me zafrkava, a nisam je to ni pitao.

Poslije večere ostala bi u mojoj kući. Razgovarali bismo, vodili ljubav, kupali se.

Sviđala joj se moja kada. To je zapravo jedina stvar koju sam promijenio u kući, moj jedini luksuz. Stavio sam je 1975. i morao sam zbog toga proširiti kupaonicu, ali nikad nisam požalio. Namakali bismo se dvadeset minuta ili jedan sat, otvarajući i zatvarajući mlaznice i uređaj za mjehuriće, prali jedno drugo, smijuljeći se poput klinaca. Jednom smo uzeli pjenu za kupanje i napravili metarsku planinu od mjehurića, a zatim smo je srušili, prskajući vodu posvuda. Najčešće noću ona bi me puštala da joj perem dugu crnu kosu.

Nije imala nezgodnih navika, bar ne onih koje bi se sukobljavale s mojima. Bila je uredna i čista, mijenjala odjeću dvaput dnevno, a ponekad bi samo ostavila prljavu čašu u sudoperu. U kupaonici nikad nije ostavljala nered. Dvije čaše vina bile su njezina granica.

Osjećao sam se poput Lazara.U sljedeća dva tjedna Osborne je naišao tri puta. Lisa ga je

čekala u Klugeovoj kući i predala mu ono što je pronašla. Popis je bio sve duži.

— Kluge je jednom imao na računu u Njujorškoj banci devet

SIRIUS 37

triliona dolara — rekla mi je poslije jednog Osborneova posjeta. — Mislim da je to uradio samo da vidi može li to stvarno učiniti. Ostavio je novac da leži jedan dan, pokupio kamate i prebacio ih u banku na Bahamima, a zatim poništio glavnicu, koja ionako nije postojala.

Zauzvrat, Osborne ju je obavještavao što je novo u istrazi ubojstva — nije bilo ničeg novog — i o statusu Klugeove imovine koji je bio kaotičan. Razne ustanove slale su ljude da pogledaju mjesto. Došli su neki ljudi iz FBI-a i htjeli preuzeti istragu. Kada bi govorila o kompjuterima, Lisa je imala moć da zamagli umove muškaraca To je radila tako da prvo objasni točno ono što radi takvim nerazumljivim pojmovima da je nitko nije razumio. Ponekad bi to bilo dovoljno. Ako nije, ako su počeli bivati grubi, jednostavno se maknula iz komandne stolice i pustila ih da pokušaju upravljati Klugeovom čudnom napravom. Pustila ih je da zgranuti gledaju kako ni iz čega iskaču zmajevi i jedu sve podatke na disku i zatim napisu na ekranu »Ti glupavi telče!«

— Varam ih — priznala mi je. — Dajem im stvari za koje znam da će upasti u njih, jer sam i sama već upala. Izgubila sam oko četrdeset posto podataka koje je Kluge pohranio. Ali drugi su izgubili sto posto. Trebao si vidjeti njihova lica kada im Kluge ubaci logičku bombu u posao. Jedan je frajer bacio štampač vrijedan tri tisuće dolara u drugi kraj sobe i onda me pokušao podmititi da šutim o tome.

Kad je neka federalna ustanova poslala stručnjaka sa Stanforda koji je izgledao savršeno zadovoljan što će uništiti sve što može, čvrsto vjerujući da će prije ili poslije morati otkriti u čemu je stvar. Lisa mu je pokazala kako je Kluge ušao u kompjuter poreznog ureda u Washingtonu, ali mu je zaboravila spomenuti kako je Kluge izišao. Tip se upetljao u neki stražarski program. Čini se da je za vrijeme borbe izbrisao sve bilješke o poreznim prijavama od slova »S« do »W«, Lisa ga je pustila da razmišlja o tome kojih pola sata

— Mislila sam da je dobio srčani udar — rekla mi je. — Sva mu je krv nestala iz lica i nije mogao govoriti Onda sam mu pokazala gdje sam — svojim uobičajenim predviđanjem — uredila da ti podaci budu zabilježeni, rekla mu kako da ih vrati gdje su i bili i kako da umiri stražara. Nestao je iz kuće na mlazni pogon. Uskoro će mu biti jasno da se ne može uništiti toliko podataka, osim dinamitom, zbog podrške i zbog ograničenja koliko stvari može proteći u zadanom vremenu. Ali mislim da se neće vratiti

— Meni to izgleda kao zabavna video igra — rekoh.

SIRIUS 38

— Na neki način i jest. Ali više je nalik »Zmajevima i tamnicamn« To je beskrajna serija zatvorenih prostorija u kojima se nalaze opasnosti Ne usuđuješ se napredovati korakom. Napreduješ stotinkom koraka u jednom trenutku. Pitanja nalikuju ovom; »No, ovo nije pitanje, ali ako bi mi i palo na um da pitam to pitanje — a to neću učiniti — i koje se tiče onoga što bi se dogodilo kad bih pogledao kroz ova vrata — a ja ih ne diram, ja čak nisam ni u susjednoj sobi — što pretpostavljaš da bi učinio?« A program razmišlja nad time, odlučuje da li si ispunio uvjete da dobiješ veliku tortu sa šlagom u lice, i onda ti je baci ili ti dopušta da se pomakneš s točke A na točku A-l. Onda ti kažeš: »Pa, možda i gledam kroz ta vrata.« A ponekad program kaže: »Pogledao si, pogledao si, ti prljavi lopove!« I onda počne vatromet.

Kolikogod to glupo zvučalo, to je otprilike najbolje objašnjenje koje mi je dala o onome što je radila.

— Da li si mi rekla sve, Lisa? — pitao sam.— Pa, ne baš sve. Nisam spomenula četiri centa. Četiri centa? Oh, moj bože.— Lisa, ja to nisam želio, nisam to tražio, htio bih da nikad

nije...— Smiri se, Amer. Sve će biti u redu.— I to je imao zablježeno, zar ne?— To radim veći dio vremena. Dekodiram njegove zabilješke.— Koliko dugo već to znaš?— O sedamsto tisuća dolara? Bilo je to na prvom disku koji sam

odgonetnula.— Htio bih vratiti taj novac.Razmislila je to tome i onda zatresla glavom.— Victore, bilo bi opasnije riješiti ga se, nego zadržati. Ionako je

to izmišljen novac. Ali sada ima svoju povijest. Porezni ured misli da zna odakle je stigao. Na njega su plaćeni porezi. Država Delaware uvjerena je da ga je isplatila zakonski ovlaštena korporacija. Advokatskoj kancelariji iz Illinoisa je plaćen postupak oko isplate. Tvoja banka je plaćala kamate na njega. Ne kažem da bi bilo nemoguće vratiti se i izbrisati sve to, ali ne bih željela pokušati. Ja sam dobra, ali nemam Klugeov osjećaj.

— Kako je mogao uraditi sve to? Kažeš da je to izmišljen novac. Mislio sam da novac ne funkcionira na taj način. Jednostavno ga je stvorio iz zraka?

— Takav je novac, Amer, — reče ona, a oči su joj svjetlucale.

SIRIUS 39

Noću je radila uz svijeću, tako da me ne smeta. To je bilo ono što me uvalilo u nevolju. Tipkala je naslijepo, a svijeća joj je trebala samo da nađe software.

I tako bih zaspao svake noći, gledajući njezino vitko tijelo obasjano svjetlošću svijeće. To me stalno podsjećalo na putar koji se topi na klipu pečenog kukuruza. Zlatno svjetlo na zlatnoj koži.

Govorila je da je ružna. Mršava. Istina, bila je vitka. Mogao sam joj vidjeti rebra dok je sjedila savršeno ravnih leđa, uvučena trbuha, uzdignute brade. Radila je gola, sjedeći u lotos-položaju. Dugo se ne bi micala, ruku spuštenih u krilu, a onda bi zauzela stav kao da će udariti po tipkama. No, dodir joj je bio lak, gotovo nečujan. Nalikovalo je to više na jogu nego na programiranje. Rekla je da za svoj najbolji učinak ulazi u meditativno stanje.

Očekivao sam koščatu uglatost, same oštre laktove i koljena. Ali nije bila takva. Potcijenio sam njenu težinu za pet kilograma, ali mi još nije bilo jasno kamo ih je smjestila. Bila je meka i zaobljena, i jaka ispod toga.

Nitko joj ne bi lice nazvao prekrasnim. Svega bi nekoliko ljudi reklo da je lijepa. Bilo je to zbog proteza, čini mi se. One bi privukle pogled i zadržale pažnju tim ružnim neredom.

Ali, imala je predivnu kožu. Imala je ožiljke. Ne toliko mnogo kao što sam očekivao. Vjerojatno su joj brzo zacjeljivali, i to dobro.

Mislio sam da je prekrasna.

Upravo sam završio svoja noćna pregledavanja kada mi je pogled privukla svijeća. Pogledao sam je i pokušao odvratiti pogled.

Svijeće ponekad tako djeluju. Ne znam zašto. Na mirnom zraku, okomita plamena, počinju treptati. Plamen poskoči i zatim čučne, gore-dolje, gore-dolje, svjetliji i svjetliji, u pravilnom ritmu, dva ili tri drhtaja u sekundi...

... i pokušao sam je pozvati, htio sam da svijeća prestane pravilno titrati, ali već nisam mogao govoriti...

... mogao sam samo teško disati, i još sam jednom pokušao, kolikogod sam mogao, vrisnuti, reći joj da ne brine i osjetio sam mučninu kako raste...

Okusio sam krv. Pokušao sam udahnuti i nisam osjetio ni traga

izbljuvku, pišači ili izmetu. Nada mnom su bila upaljena svjetla.Lisa je bila nagnuta nad mene, na rukama i nogama, lice joj je

SIRIUS 40

bilo blizu. Na čelo mi je kapnula suza. Ležao sam na leđima, na sagu.— Victore, čuješ me?Kimnuo sam. U ustima mi je bila žlica. Ispljunuo sam je.— Što se dogodilo? Hoće li ti biti dobro? Ponovo sam kimnuo i borio se da progovorim.— Samo lezi. Kola hitne pomoći stižu.— Ne. Ne treba mi.— Stižu. Samo polako i...— Pomozi mi da ustanem.— Još ne. Još ne možeš.Imala je pravo. Pokušao sam sjesti i odmah pao. Neke sam

vrijeme duboko disao. Onda je zazvonilo zvono na vratima.Ustala je i krenula prema vratima. Uspio sam je samo uhvatiti

oko članka. Ponovo se nagnula nad mene širom otvorenih očiju.— Što je? Nešto nije u redu?— Obuci nešto — rekoh joj. Iznenađeno se pogledala.— Oh, imaš pravo.Riješila se hitne pomoći. Lisa se dosta smirila pošto je skuhala

kavu i kad smo sjeli za kuhinjski stol. Bio je jedan sat, a ja sam se još osjećao mučno. Ipak, nije bilo tako strašno.

Otišao sam do kupaonice i uzeo bočicu dilantina koju sam sakrio kad se ona uselila. Pustio sam da me vidi kako uzimam jednu tabletu.

— Zaboravio sam to uraditi danas — rekoh.— Zato što si ih sakrio. To je bilo glupo.— Znam. — Vjerojatno je postojalo nešto drugo što sam mogao

reći. Nije mi baš bilo drago vidjeti kako je uvrijeđena. Bila je uvrijeđena zato što se nisam branio od njezina napada, što mi je bilo malo preteško nakon onog ozbiljnog napadaja.

— Možeš se odseliti, ako želiš — rekoh. Baš sam bio neke volje.Bila je i ona. Nagnula se preko stola i prodrmala mi ramena.

Bijesno me pogledala.— Više ne želim slušati takvo sranje — rekla je, a ja sam

kimnuo i počeo plakati. .Pustila me. Mislim da je to bilo najbolje. Mogla mi je pristupiti

kao bebi, ali to već sam dobro radim.— Koliko to već dugo traje? — napokon je pitala. — Zato si

živio u svojoj kući trideset godina?Slegao sam ramenima. — Vjerojatno je i to uzrok. Kada sam se

vratio, išao sam na operaciju, ali su se stvari samo pogoršale.

SIRIUS 41

— U redu. Bijesna sam na tebe jer mi nisi ništa rekao o tome, pa nisam znala što da učinim. Želim ostati, ali moraš mi reći kako da ubuduće postupim. Onda se više neću ljutiti.

Na tom sam mjestu mogao zeznuti cijelu stvar. Čudim se da nisam. Kroz godine razvio sam vrlo dobre metode za tako nešto. Ali izvukao sam se kad sam vidio njezino lice. Stvarno je htjela ostati. Nisam znao zašto, ali to mi je bilo dovoljno.

— Žlica je bila greška — rekoh. — Ako ima vremena i ako to možeš uraditi, a da he riskiraš prste, možeš mi strpati komad krpe. Komad plahte ili nečeg sličnog. Ali ništa tvrdo. — Prstom sam opipao po ustima. — Mislim da sam slomio zub.

— Tako ti i treba — reče ona. Pogledao sam je, nasmiješio se i oboje smo se počeli smijati. Došla je oko stola i poljubila me, a onda mi je sjela na koljena.

— Najveća opasnost je ugušenje. U početku napada svi mišići se ukrute. To ne traje dugo. A onda se nasumce počnu opuštati i stezati. To je vrlo jako.

— Znam. Vidjela sam to i pokušala te držati.— Nemoj to raditi. Položi me postrance. Budi iza mene i čuvaj

se lamatajućih ruku. Ako možeš, stavi mi jastuk ispod glave. Drži me podalje od predmeta kojima bih se mogao ozlijediti. — Pogledao sam je ravno u oči. — Ovo ti naglašavam. Samo pokušaj sve ove stvari učiniti. Ako postanem prenasilan, bolje je da staneš na stranu. Bolje za nas oboje. Ako te onesvijestim, nećeš mi moći pomoći počnem li se gušiti izbljuvkom.

I dalje sam je gledao u oči. Zacijelo mi je čitala misli jer se lagano nasmiješila.

— Žao mi je. Amer. Nisam šiznula. Mislim, kužiš, to je čuj, fil ludo, kužiš, fura me do maksimuma, mogao si se...

— ... ugušiti onom žlicom, znam. U redu, znam da sam bio glup. I to je otprilike to. Mogao sam se ugristi za jezik ili obraz. Ne brini o tome. Ima još jedna stvar.

Čekala je, a ja sam se pitao koliko da joj kažem. Ne bi mogla baš puno učiniti. Ali ako umrem kraj nje, ne bih želio da se osjeća kao da je to njezina greška.

— Ponekad moram ići u bolnicu. Ponekad jedan napadaj slijedi drugi. Ako to potraje, neću moći disati i mozak će mi odumrijeti zbog nedostatka kisika.

— Za to treba samo pet minuta — rekla je uznemireno.— Znam. To će biti problem samo ako počnem često dobivati

SIRIUS 42

napadaje, zato bolje da isplaniramo stvari ako se to dogodi. Ako me ne pusti prvi napadaj i drugi odmah počne, ili ako ne možeš otkriti da dišem tri ili četiri minute, bolje pozovi hitnu pomoć.

— Tri ili četiri minute? Bit ćeš mrtav prije nego stignu.— Ili to, ili život u bolnici. Ne sviđaju mi se bolnice.— Ni meni.

Sljedećeg dana provezla me svojim »ferrarijem«. Bio sam nervozan zbog toga, pitajući se da li će učiniti nešto ludo. No, bila je čak i prespora. Ljudi iza nje su trubili. Vidio sam da dugo nije vozila po pretjeranoj pažnji koju je morala posvetiti svakom pokretu.

— Nije »ferrari« za mene, bojim se — priznala je u jednom trenutku. — Nikad ne vozim brže od osamdeset.

Otišli smo do jednog dekoratera na Beverly Hillsu, gdje je kupila vrlo skupu niskovatnu dugoljastu svjetiljku.

Te noći bilo mi je teško zaspati. Pretpostavljam da sam se bojao novog napadaja, iako ga Lisina nova svjetiljka ne bi mogla izazvati.

Smiješno je s tim napadajima. Kada sam ih počeo dobivati, svi su ih zvali naletima. I tada su polako to postali napadaji, sve dok nalet nije postao ružna riječ.

Mislim da je znak starenja kada ti se jezik počne mijenjati.Pojavile su se hrpe novih riječi. Velik broj bio je za stvari koje

nisu čak ni postojale kada sam ja odrastao. Kao software. Za to sam si uvijek predočio mlitavi ključ.

— Što te privuklo kompjuterima, Lisa? — pitao sam je.Nije se pomakla. Kad je sjedila pred strojem, koncentracija joj je

bila strahovita. Okrenuo sam se na leđa i pokušao zaspati.— Tu je moć, Amer. — Otvorio sam oči. Okrenula se licem

prema meni.— Jesi li sve to pokupila kada si došla u Ameriku?— Prošla sam prije početnički kurs. Nisam ti pričala o svom

Kapetanu, zar ne?— Mislim da nisi.— Bio je čudan, to mi je bilo jasno. Imala sam oko četrnaest

godina. On je bio Amerikanac i zainteresirao se za mene. Našao mi je lijep stan u Sajgonu. I poslao me u školu.

Proučavala me, očekujući reakciju. Nije ju dočekala.— Zacijelo je bio pedofil i imao homoseksualne sklonosti, jer

sam izgledala kao mršavi dječačić.Ponovo je čekala. Ovaj put se nasmiješila.

SIRIUS 43

— Bio je dobar prema meni. Naučila sam dobro čitati. I od toga dalje, sve je moguće.

— Nisam te pitao za tvog Kapetana. Pitao sam te zašto su te privukli kompjuteri.

— Točno. To si pitao.— Je li to način zarađivanja za život?— Tako je počelo. To je budućnost, Victore.— To sam već puno puta pročitao.— To je istina. To je već ovdje. To je moć, ako znaš kako je

iskoristiti. Vidio si što je Kluge mogao. Možeš time stvoriti novac. Ne mislim zaraditi, mislim stvoriti, kao da imaš tiskarski stroj. Sjećaš se da je Osborne spomenuo da Klugeova kuća ne postoji? Jesi li razmislio što to znači?

— Da ju je izbrisao iz banke podataka.— To je bio prvi korak. Ali ta parcela postoji u oblasnim

zemljišnim dokumentima, ne misliš li tako? Mislim, u ovoj zemlji papir nije potpuno odbačen.

— Znači, u oblasti stvarno imaju zabilježenu tu kuću.— Ne. Stranica je istrgnuta iz knjige.— Ne shvaćam. Kluge nikad nije izlazio iz kuće.— Najstariji način na svijetu, prijatelju. Kluge je pregledao

dokumentaciju losangeleske policije dok nije našao momka imenom Sammy. Poslao mu je ček na tisuću dolara, zajedno s pismom u kojem je pisalo da može zaraditi dvostruko ako ode u Gradski katastar i nešto učini. Sammy nije zagrizao udicu, kao ni McGee, ni Molly Unger. Ali je mali Billy Phipps zagrizao i dobio je ček. baš kao što je stajalo u pismu, a on i Kluge su razvili divan poslovni odnos kroz mnogo godina. Sada mali Billy vozi novi »cadiliac« i nema blage veze tko je Kluge bio ili gdje je živio. Klugeu nije bilo važno koliko je trošio. Izvlačio je novac iz šešira.

Malo sam razmislio o tome. Pretpostavljam da je istina da s dovoljno novca možete učiniti gotovo sve, a Kluge je posjedovao sav novac svijeta.

— Jesi li rekla Osborneu o malom Billyju?— Izbrisala sam taj disk, baš kao što sam izbrisala i tvojih sedam

stotina tisuća. Nikad ne znaš kada će ti zatrebati netko poput malog Billyja.

— Ne bojiš se da ćeš upasti u neprilike zbog toga?— Život je rizik, Victore. Najbolje stvari ostavljam za sebe. Ne

zato što ih želim upotrijebiti, nego što bih se osjećala kao budala

SIRIUS 44

kada bi mi gadno zatrebale, a ja ih ne bih imala.Nakosila je glavu i stisnula oči, tako da su praktički nestale.— Reci mi nešto, Amer. Kluge te izabrao od svih susjeda zato

jer si trideset godina bio dobri »Baća izviđač«. Kako te pogađa ovo što radim?

— Veselo si amoralna, tip koji preživljuje, a u osnovi si poštena. I žalim svakog tko ti stane na put.

Nacerila se, protegla i ustala.— Veselo amoralna. To mi se sviđa. — Sjela je kraj mene,

načinivši veliku udubinu u krevetu. — Hoćeš ponovo biti amoralan?— Još samo malo — počela mi je masirati grudi. — Znači,

prihvatila si se kompjutera jer su oni val budućnosti. Ne brineš li nekad zbog njih... Ne znam, vjerojatno to zvuči konzervativno... misliš li da će oni nadvladati?

— Svi to misle dok ih ne počnu upotrebljavati — reče ona. — Moraš shvatiti koliko su glupi. Bez programa ništa ne vrijede. A ono što vjerujem jest da će nadvladati ljudi koji gospodare kompjute-rima. To su već i učinili. Zato ih i proučavam.

— Mislim da nisam to želio reći. Vjerojatno se ne mogu pravilno izraziti.

Namrštila se. — Kluge je bio na tragu nečeg. Prisluškivao je laboratorije za istraživanje umjetne inteligencije i čitao dosta istraživanja u neurologiji. Mislim da je pokušao naći zajedničku nit.

— Između ljudskog mozga i kompjutera?— Ne baš. Mislio je na kompjutere i neurone. Stanice u mozgu

— pokazala je na svoj kompjuter. — Ova stvar, ili bilo koji drugi kompjuter, udaljena je od ljudskog mozga nekoliko svjetlosnih godina. Ne može uopćavati, zaključivati, kategorizirati ili izmišljati. Uz dobro programiranje može se nekome učiniti kao da radi neke od tih stvari, ali to je samo privid.

Postoji stara spekulacija o tome što bi se dogodilo kada bi napokon načinili kompjuter koji bi imao toliko tranzistora koliko i ljudski mozak neurona. Da li bi posjedovao samosvijest? Mislim da je to glupost. Tranzistor nije neuron i kvantilijun tranzistora nije ništa bolji od desetak tranzistora.

I zato je Kluge — koji je, čini se, mislio slično — počeo tražiti moguće sličnosti između neurona i 8-bitnog kompjutera. Zato je u kući i imao sve one kompjutere namijenjene širokoj potrošnji, sve one »Trash-80«, »Atarije« i »TI«-je i »Sinclaire«. On je navikao na puno jače instrumente. Kućne kompjutere je proždirao za doručak.

SIRIUS 45

— I što je otkrio?— Čini se, ništa. Jedna 8-bitna jedinica kompleksnija je od

neurona, i nijedan kompjuter ne može se usporediti s organskim mozgom. Ali vidiš, tu riječi postaju netočne. Rekla sam da je jedan »Atari« kompleksniji od neurona, ali teško ih je stvarno usporediti. To je kao da uspoređuješ pravac s udaljenošću ili boju s masom. Jedinice su različite. Postoji samo jedna sličnost.

— A to je?— Veze. Ponavljam, i to je različito, ali je koncept povezanosti

isti. Neuron je povezan s gomilom drugih neurona. Njih ima na trilijune i način na koji poruke pulsiraju kroz njih određuje što smo i što mislimo i čega se sjećamo. A s ovim kompjuterom mogu se povezati s milijunima drugih. To je veće od ljudskog mozga, jer sadrži više informacija nego što bih cijelo čovječanstvo moglo obraditi kroz milijun godina. Sistem se proteže do »Pionira 10«, iza Plutonove orbite, u svaku sobu koja ima telefon. S ovim kompjuterom možeš dobiti tone podataka koji su prikupljeni, ali nitko ih nije imao vremena proučiti.

To je ono što je zanimalo Klugea. Stara ideja o »kritičnoj masi«, kompjuter koji postaje svjestan, ali s novog aspekta. Možda to nije veličina kompjutera, već broj kompjutera. Prije ih je bilo na tisuće. Sada ih ima na milijune. Stavljaju ih u automobile. U ručne satove. Ima ih nekoliko u svakom domu, od jednostavnog automata na mikrovalnoj pećnici do video igre ili kućnog terminala. Kluge je pokušao saznati ako se kritična masa može postići na taj način.

— I što je mislio?— Ne znam. Tek je počeo — pogledala me. — Ali, znaš što,

Amer? Mislim da si postigao kritičnu masu dok nisam gledala.— Mislim da imaš pravo. — Posegnuo sam za njom. Lisa se voljela maziti. Ja u početku nisam pošto sam pedeset

godina prospavao sam. Ali vrlo brzo mi se to dopalo. To smo upravo radili kada smo se ponovo vratili temi o kojoj smo prije razgovarali. Ležali smo zagrljeni i razgovarali o svemu i svačemu. Još nitko nije spomenuo ljubav, ali sam znao da je volim. Nisam znao što da učinim u vezi s tim, ali već ću se nečeg sjetiti.

— Kritična masa — rekoh. Nosom mi je trljala vrat i zijevnula.— Što s njom?— Kakva bi bila? Čini se da bi to bila i te kako golema

inteligencija. Tako brza, tako sveznajuća. Božja.— Možda.

SIRIUS 46

— Ne bi li... upravljala našim životima? Vjerojatno postavljam ista pitanja kao i na početku. Da li bi nadvladala?

Dugo je o tome razmišljala.— Pitam se nad čime bi imala nadvladati. Mislim, da li bi uopće

marila za to? Kako bismo mogli otkriti koji bi bili njeni stavovi? Da li bi željela da je obožavamo, na primjer? Sumnjam. Da li bi željela »racionalizirati« cjelokupno ljudsko ponašanje da ukloni sve osjećaje, kako su sigurno govorili kompjuteri u naučno-fantastičnim filmovima iz pedesetih godina nekoj uplašenoj ljepotici.

Možeš se koristiti riječju kao što je svijest, ali što to znači? I ameba je zacijelo svjesna. Vjerojatno i biljke. Možda nekakva razina svijesti postoji u neuronu. Možda čak i u čipu integriranog kruga. Ne znamo čak ni što je naša vlastita svijest. Nikad je nismo uspjeli osvijetliti ili je secirati, otkriti odakle dolazi ili kamo odlazi kada umremo. Pripisivati ljudske vrijednosti toj hipotetskoj kompjuterskoj svijesti bilo bi prilično glupo. Ali ne vidim kako bi uopće mogla interaktivno djelovati s ljudskom sviješću. Možda nas čak ne bi ni zapazila, kao što ni mi ne zapažamo stanice u našem tijelu ili neutrine što prolaze kroz nas ili vibracije atoma u zraku oko nas.

Morala mi je objasniti što je to neutrino. Nešto što sam joj uvijek mogao omogućiti bila je neobrazovana publika. Poslije toga sam zaboravio na naš mitski hiperkompjuter.

— Što je s tvojim Kapetanom? — pitao sam je mnogo kasnije.— Hoćeš stvarno znati, Amer? — promrmljala je pospano.— Ne bojim se saznati.Sjela je i potražila cigarete. S vremenom sam otkrio da ih

ponekad puši u trenucima napetosti. Rekla mi je da puši nakon voljenja, ali taj prvi put bilo je i jedini put. Upaljač je zasvijetlio u mraku. Čuo sam je kako je izdahnula.

— Zapravo, moj Major. Kasnije je dobio čin. Hoćeš znati njegovo ime?

— Lisa, ne želim znati ništa o tome ako mi ne želiš pričati. Ali ako mi ispričaš, želim znati da li je bio uz tebe.

— Nismo se vjenčali, ako na to misliš. Kada je saznao da odlazi, rekao je da ćemo se vjenčati, ali sam ga odgovorila od toga. Možda je to bila najplemenitija stvar koju sam učinila, a možda i najgluplja.

— Ne izgledam slučajno kao Japanka. Moju je baku 1942. silovao japanski okupacijski vojnik. Ona je bila Kineskinja, živjela je u Hanoju. Tamo se rodila moja majka. Otišle su na jug poslije Dien Bien Phua. Baka mi je umrla. Majci je bilo teško. Biti Kinez bilo je

SIRIUS 47

dosta teško, ali biti pola Kineskinja, a pola Japanka bilo je još gore. Otac mi je bio pola Francuz, pola Anamit. Još jedna loša kombinacija. Nikad ga nisam upoznala. Ja sam neka vrsta povijesti Vijetnama.

Kraj njezine cigarete ponovo je zasvijetlio.— Lice mi je na jednog djeda, stas na drugog. Sise su od

»Goodyeara«. Sve što sam propustila je samo nekoliko američkih gena, ali radila sam na tome za svoju djecu.

Kada je padao Sajgon, pokušala sam doći do američke ambasade. Nisam uspjela. Ostatak znaš, sve dok nisam došla do Tajlanda i dok napokon nisam uspjela da Amerikanci obrate pažnju na mene, a onda se pokazalo da me moj Major još traži. Omogućio mi je da dođem ovdje i stigla sam na vrijeme da ga gledam kako umire od raka. Bila sam s njim dva mjeseca, cijelo vrijeme u bolnici.

— Bože — pomislio sam nešto strašno. — To nije valjda od rata, zar ne? Mislim, priča o tvom životu...

— ... je priča o silovanju Azije. Ne, Victore. Nije to bio rat, bar ne taj. Ali on je bio jedan od onih momaka koji gledaju eksplozije atomskih bombi izbliza negdje u Nevadi. Bio je previše vojnički tip da bi se žalio na to, ali mislim da je znao što ga je ubilo.

— Jesi li ga voljela?— Što hoćeš da ti kažem? On me izvukao iz pakla. Cigareta je ponovo zasvijetjela i onda ju je ugasila.— Ne — reče — nisam ga voljela. Znao je to. Nikad nisam

nikog voljela. Bio je vrlo drag, za mene vrlo poseban. Za njega bih bila učinila gotovo sve. Bio mi je kao otac. — Osjetio sam kako me promatra u tami. — Nećeš me pitati koliko mu je bilo godina?

— Pedesetak — rekoh.— Točno. Mogu li ja tebe nešto pitati?— Pretpostavljam da je na tebi red.— Koliko si djevojaka imao otkad si se vratio iz Koreje?Podigao sam ruku i pretvarao se da brojim prste.— Jednu — rekoh napokon.— Koliko si ih imao prije nego što si otišao u Koreju?— Jednu. Prekinuli smo prije nego što sam otišao u rat.— Koliko u Koreji?

— Devet. Sve u veselom malom kupleraju Madame Park u Pusanu.

— Znači, vodio si ljubav s jednom bijelkinjom i devet Azijkinja.

SIRIUS 48

Kladim se da nijedna nije bila visoka kao ja.— Korejske djevojke imaju deblje obraze, ali imaju iste oči kao

ti.Ponovo me nosom protrljala po vratu, duboko udahnula i

izdahnula.— Baš smo vraški par, zar ne?Zagrlio sam je i osjetio njezin vrući dah na grudima. Pitao sam

se kako sam uopće mogao živjeti tako dugo bez jednostavnog čuda kao što je ovo.

— Da. Mislim da jesmo.

Osborne je ponovo naišao otprilike poslije tjedan dana. Doimao se potišteno. Bez mnogo zanimanja slušao je stvari za koje je Lisa odlučila da mu ispriča. Uzeo je papire koje mu je Lisa dala i obećao da će ih predati odjelima koji se bave tim stvarima. Ali nije ustao i otišao.

— Mislim da vam moram reći, Apfelu. — napokon je rekao. — Slučaj Gavin je zatvoren.

Morao sam neko vrijeme misliti dok se nisam sjetio da je Klugeu pravo ime Gavin.

— Mrtvozornik je već odavno to proglasio samoubojstvom. Uspio sam slučaj držati otvorenim samo na temelju svojih sumnji — kimnuo je prema Lisi. — I na temelju onog što je ona rekla o samoubilačkoj poruci. Ali jednostavno nisam imao dokaza.

— Vjerojatno se to zbilo brzo — reče Lisa. — Netko ga je ulovio i slijedio ga natrag — to se može; Kluge je dugo bio sretan — i uklonio ga isti dan.

— Vi ne mislite da je to bilo samoubojstvo? — pitao sam Osbornea.

— Ne. Ali tkogod je to učinio, slobodan je, osim ako se nešto novo ne pojavi.

— Javit ću vam bude li nečeg — reče Lisa.— Ima još nešto — reče Osborne. — Više vam ne mogu dati

dozvolu da ovdje radite. Oblasne vlasti preuzele su ovu kuću i stvari u njoj.

— Ne brinite o tome — reče Lisa tiho.Zavladala je nakratko tišina, dok se ona nagnula da uzme

cigaretu iz kutije na stoliću. Zapalila je, udahnula i stala kraj mene, gledajući Osbornea svojim najtajanstvenijim pogledom. Uzdahnuo je.

SIRIUS 49

— Ne bih volio igrati s vama poker, damo, — reče. — Što mislite pod tim »Ne brinite o tome«?

— Kupila sam kuću prije četiri dana. I njen sadržaj. Ako se pojavi išta što bi vam pomoglo da ponovo otvorite istragu o umorstvu, javit ću vam.

Osborne je bio previše poražen, a da bi bio ljut. Neko vrijeme ju je mirno promatrao.

— Volio bih znati kako ste to izveli?— Ništa ilegalno. Slobodno provjerite. Platila sam u gotovini.

Kuća se pojavila na prodaji. Ja sam ponudila dobru cijenu.— Kako bi vam bilo ako bih odredio svoje najbolje ljude da

ispitaju tu transakciju? Možda pronađu neki čudan novac? Možda je nešto krivotovreno. A ako pustim da i FBI pogleda sve to?

Hladno ga je pogledala.— Samo izvolite. Iskreno rečeno, detektive Osborne, mogla sam

ukrasti ovu kuću, Griffith Park i Harbor Freeway mislim da me ne bi ulovili.

— I gdie sam onda ja u ovom slučaju?— Ondje gdje jeste Sa zatvorenim slučajem i mojim obećanjem.— Ne sviđa mi se što imate tu opremu, ako se s njom može

učiniti ono što ste rekli da može.— Nisam ni očekivala da će vam se to dopasti. Ali to nije vaše

područje, zar ne? Oblasne vlasti su na neko vrijeme konfiscirale kuću Nisu znali što su dobili, pa su je ostavili.

— Možda bih mogao potegnuti krivotvorenje i zaplijeniti vaš software. U njemu ima krivičnih dokaza

— Možete pokušati — složila se ona.Neko su vrijeme zurili jedno u drugo. Lisa je pobijedila. Osboine

je protrljao oči i kimnuo. Zatim je stao na noge i krenuo prema vratima.

Lisa je ugasila cigaretu. Slušali smo ga kako odlazi niz ulicu— Iznenađen sam da se tako lako predao — rekoh. — Je li

stvarno? Misliš li da će krenuti u akciju?— Ne vjerujem. Zna kakvi su izgledi.— Reci meni kakvi su.— Kao prvo, to nije njegovo područje, i on to zna.— Zašto si kupila kuću?— Trebao bi pitati kako.Pažljivo sam je pogledao. Iza pokerskog izraza naslućivao se

tračak zabavljanja.SIRIUS 50

— Lisa, što si učinila?— To se i Osborne pitao. Dobio je točan odgovor jer zna što

Klugeove sprave mogu napraviti. I zna kako se moga srediti stvari. Nije se Klugeova kuća pojavila slučajno na prodaji i nije slučajno da sam ja bila jedina zainteresirana. Iskoristila sam jednog od Klugeovih omiljenih vijećnika.

— Podmitila si ga? Nasmijala se i poljubila me.— Mislim da sam te napokon uspjela šokirati, Amer. To je

zacijelo najveća razlika između mene i rođenog Amerikanca. Ovdje prosječni građanin ne troši mnogo na mito. U Sajgonu svako podmićuje.

— Jesi li ga podmitila?— Nisam učinila ništa tako prosto. Ovdje čovjek mora ulaziti na

mala vrata. Nekoliko potpuno legalnih priloga za kampanju pojavilo se na računu državnog senatora, koji je spomenuo određenu situaciju nekome tko je slučajno na položaju da legalno učini ono što sam željela da se učini — Pogledala me postrance. — Naravno da sam ga podmilila, Victore. Bio bi iznenađen kada bi znao koliko je jeftin. Da li te to smeta?

— Smeta — priznao sam. — Ne sviđa mi se podmićivanje.— Ja sam ravnodušna prema njemu. Ono postoji kao i

gravitacija. To možda nije baš lijepo, ali pomaže da se obave stvari.— Pretpostavljam da si se zaštitila;— Prilično dobro. Nikad se ne možeš potpuno zaštititi od toga

zbog ljudskog faktora. Vijećnik bi mogao propjevati ako ga postave pred veliku porotu. Ali to se neće dogoditi, jer Osborne neće slijediti dalje taj slučaj. To je drugi razlog što je otišao bez borbe. On zna kako se svijet okreće, zna kakvu silu sada posjedujem i zna da se ne može boriti protiv nje.

Nakon toga je zavladala duga tišina. Imao sam misliti o mnogo čemu i nisam se najbolje osjećao u vezi s većinom stvari. U jednom je trenutku Lisa posegnula za kutijom cigareta, ali se predomislila. Čekala je dok sam razmišljao.

— To je stravična moć, zar ne — napokon sam rekao.— Zastrašujuća — složi se ona. — Nemoj misliti da me ne plaši.

Nemoj misliti da nisam fantazirala o sebi kao o superženi. Moć je strahovito iskušenje i nije ga lako odbaciti. Toliko bih toga mogla učiniti.

— Hoćeš li?

SIRIUS 51

— Ne govorim o krađi ili obogaćivanju...— Nisam to ni mislio.— To je politička moć. Ali ne znam upravljati njome..: znam da

zvuči otrcano, ali koristila bih se njome za dobro. Vidjela sam toliko mnogo zla koje nastaje iz dobrih namjera. Ne mislim da sam toliko mudra da učinim nešto dobro. A šanse su da završim mrtva kao Kluge velike. Ali nisam dovoljno mudra da se ostavim te moći. Još sam uličarka iz Sajgona, Amer. Dovoljno sam pametna da se njome ne koristim, osim ako to nije potrebno. Ali ne mogu je ostaviti i ne mogu je uništiti. Je li to glupo?

Za to nisam imao dobar odgovor. Ali sam imao loš osjećaj.Sumnje su me mučile još tjedan dana. Nisam došao ni do kakvih

velikih moralnih zaključaka. Lisa je znala za neka nedjela i nije ih javila nadležnima. To me nije toliko smetalo. Pod prstima su joj bile mogućnosti da počini još nedjela i to me je dosta smetalo. Ipak, nisam mislio da je planirala išta učiniti. Bila je dovoljno pametna da se koristi stvarima koje ima za obranu — ali kod Lise je ta riječ imala prošireno značenje.

Kada se jedne večeri nije pojavila, otišao sam do Klugeove kuće i našao je zaposlenu u dnevnoj sobi. Tri metra polica bilo je čisto. Diskovi i vrpce bili su naslagani na stolu. Imala je veliku plastičnu kantu za smeće i magnet veličine teniske loptice. Promatrao sam kako vrpcom prelazi preko magneta i zatim je- baca u kantu koja je bila već gotovo puna. Podigla je pogled, zatim ponovila postupak s tucetom diskova i onda skinula naočale i obrisala oči.

— Da li se sada osjećaš bolje, Victore? pitala je.— Kako to misliš? Osjećam se dobro.— Nije istina. Ni ja se nisam osjećala dobro. Ne volim što to

radim, ali moram. Hoćeš mi donijeti drugu kantu?Učinio sam to i pomogao joj skinuti još softwarea s polica.— Nećeš valjda izbrisati sve?— Ne. Brišem samo bilješke i... još nešto.— Hoćeš li mi reći što je to?— Ima stvari za koje bolje da ne znaš — rekla je tmurno. Napokon sam je uspio uvjeriti da mi priča o tome za večerom.

Rekla je malo, samo je jela i odmahivala glavom. Na kraju je popustila.

— Stvar je prilično crna — reče. — Kopkala sam po nekim osjetljivim mjestima posljednjih nekoliko dana. Ima mjesta u koja je

SIRIUS 52

Kluge ulazio kako je htio, ali mene grdno plaše. Prljavih mjesta. Mjesta gdje znaju stvari za koje sam mislila da me zanimaju.

Zadrhtala je i oklijevala nastaviti.— Govoriš o vojnim kompjuterima? CIA?— Sa CIA-om počinje. To je najlakše. Zavirila sam i u NORAD

— to su tipovi koji će voditi idući rat. Zadrhtim kada vidim kako je lako Kluge ušao ondje. Izmislio je način kako da započne Treći svjetski rat, onako, za vježbu. To je jedna od stvari koju smo upravo izbrisali. Posljednja dva dana obilazila sam oko velikih tipova. Obrambena obavještajna služba i Nacionalna sigurnost DIA i NSA. Svaka od njih je veća od CIA-e. Nešto je znalo da sam ondje. Neki čuvarski program. Čim sam to shvatila, pobjegla sam i provela pet sati provjeravajući da me ne slijedi. Sada sam sigurna i uništila sam i te zabilješke.

— Misliš da su oni ubili Kiugea?— Oni su najvjerojatniji počinioci. Imao je na tone njihovih

stvari Znam da je pomogao u stvaranju najvećih instalacija u NSA i muvao se ondje godinama. Dovoljan je bio samo jedan pogrešan korak

— Jesi li uspjela? Mislim, da li si sigurna?— Sigurna sam da me nisu slijedili. Nisam sigurna da sam

uništila sve bilješke. Sad ću se vratiti da provjerim to posljednji put.— Idem s tobom.Završili smo nakon ponoći. Lisa bi pregledala vrpcu ili disk, i

ako je imalo posumnjala, bacila bi je meni na magnetski tretman. U jednom trenutku kad je bila nesigurna, uzela je magnet i prešla njime preko cijelog reda softwarea na polici.

Zapanjujuće je misliti o tome. Jednim je pokretom izbrisala milijarde bitova informacija. Nešto od toga možda ne postoji nigdje na svijetu. Suočio sam se s još težim pitanjima. Da li je imala pravo to učiniti? Ne postoji li znanje zbog svih ljudi? Priznajem, nije mi bilo teško zatomiti svoje proteste. Uglavnom sam bio sretan što su nestale te stvari. Stari reakcionar u meni lako je povjerovao da postoje stvari koje nam nije suđeno znati.

Bili smo skoro gotovi kada se ekran njezina monitora počeo kvariti. Čak je nekoliko puta zapištao i zapucketao, te se Lisa odmakla od njega, a onda je ekran počeo treperiti. Neko sam vrijeme gledao u njega Činilo mi se kao da se pokušava stvoriti neka slika. Nešto trodimenzionalno. Počeo sam razaznavati što je to i pogledao sam Lisu, a ona je gledala mene. Lice joj je treperilo. Došla je do

SIRIUS 53

mene i stavila mi ruku preko očiju.— Victore, ne bi smio to gledati— U redu je — rekoh joj. I kada sam to rekao, bilo ie u redu, ali

tek što su riječi izišle, znao sam da više nije u redu. I to je posljednja stvar koje sam se sjećao dugo vremena.

Rekli su mi da su to bila dva vrlo loša tjedna. Malo se od toga sjećam. Držali su me jako drogiranog, a nekoliko lucidnih perioda slijedili su uvijek novi napadaji.

Prva stvar koje se jasno sjećam jest da sam gledao u lice doktora Stuarta. Bio sam u bolničkom krevetu. Poslije sam saznao da sam u bolnici na Cedars-Sinaiu, a ne u bolnici za ratne veterane. Lisa je platila privatnu sobu.

Stuart mi je postavio uobičajena pitanja. Uspio sam odgovoriti na njih, iako sam bio jako umoran. Kada je napokon postao zadovoljan mojim stanjem, počeo je odgovarati na neka moja pitanja Saznao sam koliko sam dugo u bolnici i kako se sve dogodilo.

— Pogodio vas je niz napadaja — potvrdio je. — Iskreno rečeno, ne znam zašto. Niste im bili skloni desecima godina. Mislio sam da vam je odavno dobro. Ali ništa nije uvijek stabilno, pretpostavljam.

— Znači, Lisa me dopremila na vrijeme.— Učinila je i više od toga. Isprva mi nije željela objasniti. Čini

se da je nakon prvog napadaja kojem je prisustvovala, pročitala sve što je mogla pronaći. Od tog dana imala je pripremljenu injekciju i dozu valijuma. Kada je vidjela da ne možete disati, dala vam je 100 miligrama valijuma, bez sumnje, spasila vam život.

Stuart i ja smo se znali dugo vremena. Znao je da nemam recept za valijum, iako smo o tome razgovarali kada sam posljednji put bio na bolničkom liječenju. Kako sam živio sam, ne bi bilo nikoga tko bi mi mogao dati injekciju ako doživim nezgodu.

Više su ga zanimali rezultati, a ono što je Lisa učinila donijelo je željen rezultat. Bio sam živ.

Nije dopustio da taj dan imam posjet. Protestirao sam, ali sam ubrzo zaspao. Došla je idućeg dana. Nosila je novu majicu. Na njoj je bio nacrtan robot s plastom i zidarskom daskom, a pisalo je »Generacija 11111000000.« Ispada da je to godina 1984. u binarnim brojkama.

Imala je velik osmijeh na licu i rekla je: — Bok, Amer! — kad je sjela na krevet, a ja sam se počeo tresti. Uznemirila se i pitala da li da zove doktora.

SIRIUS 54

— Nije to — uspio sam reći. — Samo bih htio da me zagrlišSkinula je cipele i uvukla se pod pokrivač. Čvrsto me zagrlila. U

jednom trenutku ušla je sestra i pokušala je otjerati. Lisa joj je uputila nekoliko prostota na vijetnamskom, kineskim i nekoliko zapanjujućih na engleskom, a onda je sestra otišla. Kasnije sam opazio da je doktor Stuart zavirio u sobu.

Osjećao sam se mnogo bolje kad sam napokon prestao plakati. I Lisine oči su bile vlažne.

— Dolazila sam svakog dana — rekla je. — Izgledaš očajno, Victore.

— Osjećam se puno bolje.— No, izgledaš bolje nego prije. Ali tvoj doktor kaže da je bolje

da ostaneš ovdje još nekoliko dana, za svaki slučaj.— Mislim da ima pravo.— Planiram veliku večeru za tvoj povratak. Misliš da pozovemo

i susjede?Šutio sam neko vrijeme. Bilo je toliko stvari s kojima se još

nismo suočili. Koliko će dugo trajati to između nas? Koliko dugo prije nego ne postanem zajedljiv, zato što sam tako nekoristan? Koliko dugo prije nego se ona umori biti sa starim čovjekom? Ne znam kada sam počeo o Lisi razmišljati kao o stalnom dijelu svog života. I pitao sam se kako sam to uopće mogao pomisliti.

— Želiš li provesti još nekoliko godina u bolnici, čekajući da čovjek umre?

— Što hoćeš, Victore? Udat ću se za tebe ako hoćeš. Ili ću živjeti s tobom u grijehu. Draži mi je grijeh, ali ako će te usrećiti...

— Ne znam zašto bi se opterećivala s padavičarskim starim kenjkalom.

— Zato što te volim.Bilo je prvi put da je to rekla. Mogao sam nastaviti pitanja —

ponovo spomenuti njezina Majora, na primjer — ali nisam imao volje za to. Drago mi je da nisam. Promijenio sam temu.

— Jesi li dovršila posao?Znala je o kojem poslu govorim. Spustila je glas i staviia mi usta

na uho.— Nemojmo o tome na ovom mjestu, Victore. Ne vjerujem

nijednom mjestu koje nisam, pregledala radi prisluškivača. Ali da te smirim, završila sam; bilo je to nekoliko mirnih tjedana. Nitko nije ništa pametniji i više se neću petljati u takve stvari.

Osjećao sam se puno bolje. Bio sam i iscrpljen. Pokušao sam

SIRIUS 55

prikriti zijevanje, ali je osjetila da je vrijeme da ode. Poljubila me još jednom, obećala mi još mnogo poljubaca i otišla. Tada sam je vidio posljednji put.

Te večeri oko deset sati Lisa je ušla u Klugeovu kuhinju s odvijačem i još nekim alatom i počela raditi na mikrovalnoj pećnici.

Proizvođači takvih naprava vrlo su pažljivi i osiguravaju da se te naprave ne uključe dok su im vratašca otvorena, jer zrače smrtonosnom radijacijom. Ali s jednostavnim alatom i pameću mogu se preraditi sigurnosni uređaji. Lisa nije imala problema s njima. Otprilike deset minuta pošto je ušla u Klugeovu kuhinju, stavila je glavu u pećnicu i uključila je. Teško je reći koliko je dugo držala glavnu unutra. Dovoljno dugo da bi joj oči postale kao kuhana jaja. U jednom trenutku je izgubila kontrolu nad mišićima_i pala na pod, povukavši pećnicu za sobom. Došlo je do kratkog spoja i planula je vatra.

Plamen je uključio komplicirani alarm protiv provale, koji je instalirala prije mjesec dana. Betty Lanier je ugledala vatru i pozvala vatrogasce, dok je Hal pretrčao ulicu i upao u goreću kuhinju. Izvukao je ono što je ostalo od Lise na travnjak. Kad je vidio što je vatra učinila od gornjeg dijela njezina tijela, posebno od grudi povratio je.

Hitno su je prebacili u bolnicu. Liječnici su joj amputirali jednu ruku i odrezali zastrašujuće količine vulkanizirana silicija, izvadili joj sve zube, ali nisu znali što će s očima. Priključili su je na umjetna pluća.

Tek je jedan stažist spazio crnu i krvavu majicu koju su odrezali s nje. Dio poruke bio je nečitljiv, ali je počinjala ovako: »Ne mogu više ovako nastaviti... «

Ne bih to mogao drukčije ispričati. Otkrio sam stvar malo-pomalo, počevši s uznemirenim izrazom na licu doktora Stuarta kad se Lisa nije pojavila sljedećeg dana. Nije mi ništa htio reći i uskoro sam imao još jedan napadaj.

Idućih tjedan dana je maglovito. Sjećam se da su me otpustili iz bolnice, ali se ne sjećam puta kući. Betty je bila vrlo dobra prema meni. Dali su mi umirujuće sredstvo, tranxene, bili su jako dobri. Jeo sam ih kao bombone. Tumarao sam u drogiranoj magli, jeo sam samo kad je Betty inzistirala, spavao sam sjedeći u stolici, budeći se, ne znajući ni gdje sam ni tko sam. Vratio sam se mnogo puta u zarobljenički logor. Sjećam se da sam jednom pomogao Lisi slagati odrubljene glave.

SIRIUS 56

Kad sam se vidio u ogledalu, na licu mi je bio slabi smiješak Bilo je to od tranxena koji mi je milovao prednje režnjeve mozga. Znao sam, — ako poživim još dugo — da ću postali vrlo dobar prijatelj tranxenu.

S vremenom sam postao sposoban za nešto što bi se moglo nazvati racionalnim razmišljanjem. Uz put mi je pomogao i Osborneov posjet. U to sam vrijeme pokušavao naći razloge za život i pitao sam se da li mi ih možda on može pružiti.

— Žao mi je — počeo je. Ništa nisam rekao. — Ovo je privatan posjet — nastavio je. — Odjel ne zna da sam ovdje.

— Je li to bilo samoubojstvo? — pitao sam ga.— Donio sam kopiju... poruke. Naručila ju je od proizvođača

majica u Westwoodu, tri dana prije... nesreće.Pružio mi je poruku i ja sam je pročitao. Spomenula je i mene,

ali ne imenom. Ja sam bio »čovjek koga volim«. Napisala je da ne može rješavati moje probleme. Bila je to kratka poruka. Ne možete mnogo napisati na majicu. Pročitao sam je pet puta i vratio mu je

— Rekla vam je da Kluge nije napisao svoju poruku. A ja vam kažem da ona nije napisala ovo.

Kimnuo je, oklijevajući. Osjećao sam veliku smirenost iza koje se krila urlajuća noćna mora. Hvala tranxenu.

— Možete li to nečim opravdati?— Bila je kod mene u bolnici prije nego je to učinila. Bila je

puna života i nade. Kažete da je naručila majicu tri dana prije. Osjetio bih to. A ova je poruka patetična. Lisa nikad nije bila patetična.

Ponovo je kimnuo.— Ima nekoliko stvari koje vam želim reći. Nije bilo tragova

borbe. Gospođa Lanier je sigurna da nitko nije ušao u kuću. Kriminalistički laboratorij je pregledao cijeli stan i sigurni su da ondje nije bilo više nikog. Kladim se na svoj život da nitko nije ušao, niti izišao iz kuće. Ali, ni ja ne vjerujem da je to bilo samoubojstvo , ali imate li kakve ideje?

— NSA — rekoh.

Objasnio sam mu posljednje stvari koje je rekla dok sam ja još

bio tamo. Ispričao sam mu o njezinu strahu od vladinih špijunskih službi. To je bilo sve što sam mu mogao reći.

— Pretpostavljam da bi oni mogli učiniti tako nešto, ako bi

SIRIUS 57

netko uopće mogao. Ali, velim vam, teško mi je to progutati. Ne znam zašto. Vi možda vjerujete da takvi ljudi ubijaju kao što mi pljesnemo muhu. — Njegov je izraz bio upitan.

— Ne znaiii što da vjerujem.— Ne kažem da ne bi ubili zbog nacionalne sigurnosti ili nekog

sličnog sranja. Ali oni bi uzeli i kompjutere. Ne bi je ostavili na miru. ne bi je čak ni pustili blizu tih stvari pošto su ubili Klugea.

— To što ste rekli ima smisla.Mrmljao je o svemu tome još neko vrijeme. Napokon sam mu

ponudio vino. Sa zahvalnošću je prihvatio. Mislio sam da mu se pridružim u piću — bio bi to brz način umiranja — ali nisam. Popio je cijelu bocu i bio je ugodno pijan kada je predložio da odšetamo onamo i pogledamo sve još jednom. Kanio sam posjetiti Lisu idućeg dana i znao sam da se odnekud moram početi pripremati za to, te sam pristao poći s njim.

Pregledali smo kuhinju. Vatra je nagorila neke ormariće i rastopila nešto linoleuma, ali ništa više. Voda je napravila nered. Na podu je bila smeđa mrlja koju sam mogao pogledati bez osjećaja.

Ušli smo u sobu za dnevni boravak, a jedan od kompjutera bio je uključen. Na ekranu je pisala kratka poruka.

AKO ŽELITE SAZNATI VIŠE PRITISNITE »ENTER« ■

— Nemojte to učiniti — rekao sam mu. Ali učinio je. Stajao je dostojanstveno trepćući, dok su se riječi izbrisale i pojavila se nova poruka.

POGLEDALI STE

Ekran je počeo svjetlucati, a ja sam se već nalazio u svom automobilu, u tami, s tabletom u ustima i drugom u ruci. Ispljunuo sam tabletu, sjedio neko vrijeme, slušajući stari motor kako radi. U drugoj ruci sam imao plastičnu bočicu s tabletama. Osjećao sam se vrlo umorno, ali sam otvorio vrata i ugasio motor. Napipao sam put do vrata od garaže i otvorio ih. Vanjski zrak bio je svjež i sladak. Pogledao sam bočicu s tabletama i požurio do kupaonice.

Kada sam završio s onim što je trebalo učiniti, u zahodskoj školjci plutalo je tucet tableta koje se nisu čak ni rastopile. Bilo je tu praznih ampula i još koječega što neću opisivati. Pobrojao sam

SIRIUS 58

tablete u bočici, sjetio se koliko ih je bilo prije i pitao se da li ću se izvući.

Otišao sam do Klugeove kuće, ali nisam mogao naći Osbornea. Bio sam umoran, ali sam se odvukao do svoje kuće i ispružio na krevetu, čekajući da preživim ili umrem.

Sljedećeg dana u novinama sam pronašao članak. Osborne je otišao kući i raznio si mozak svojim revolverom. Članak nije bio velik. Pajkanima se to stalno događa. Nije ostavio poruku.

Sjeo sam na autobus i odvezao se do bolnice, i proveo tri sata pokušavajući vidjeti Lisu. Nisam uspio. Nisam joj bio rođak, a doktori su bili odlučni u tome da ne prima posjete. Kada sam se razljutio bili su nježni koliko su mogli. Tek sam tada saznao kakve su joj ozljede. Hal mi je prešutio najgore. Nije više bilo važno, ali su se doktori zaklinjali da joj u glavi nije ostalo ništa. I tako sam otišao kući.

Umrla je poslije dva dana.Na moje iznenađenje ostavila je oporuku. Ostavila mi je kuću i

stvari. Čim sam to saznao, uzeo sam telefon i pozvao službu za otpatke. Dok su bili na putu, posljednji sam put ušao u Klugeovu kuću.

Isti kompjuter bio je uključen, a poruka je bila također ista.

PRITISNI »ENTER« ■

Pažljivo sam potražio prekidač i pritisnuo ga. Smetlarima sam naredio da pokupe sve, do golih zidova.

Pažljivo sam pregledao vlastitu kuću, tražeći išta što bi moglo biti prvi rođak kompjutera. Bacio sam radio. Prodao sam auto, frižider, štednjak, mikser i električni zidni sat. Ispraznio sam vodeni krevet i bacio grijalicu.

Onda sam kupio plinsku bocu i zatim sam dugo tražio, i napokon našao, staru kutiju s ledom. Garažu sam do vrha napunio ogrjevnim drvom. Očistio sam dimnjak. Uskoro će zahladiti.

Jednog sam se dana odvezao autobusom do Pasadene i osnovao Memorijalnu stipendiju Lise Foo za vijetnamske izbjeglice i njihovu djecu. Poklonio sam im sedamsto tisuća osamdeset i tri dolara i četiri centa. Rekao sam im da novac mogu iskoristiti za sve, osim za kompjuterske znanosti. Vidio sam da me drže ekscentrikom.

Stvarno sam mislio da sam siguran dok nije zazvonio telefon. Dugo sam razmišljao prije nego odgovorim. Na kraju sam znao da će

SIRIUS 59

zvoniti sve dok se ne javim. Podigao sam slušalicu.Nekoliko sekundi se čuo pozivni ton, ali to me nije prevarilo.

Držao sam slušalicu na uhu i napokon je ton prestao. Samo tišina. Pažljivo sam slušao. Čuo sam one daleke glazbene tonove koji žive u telefonskim žicama. Jeke razgovora udaljenih tisuće milja. I nešto beskrajno udaljenije i hladno.

Ne znam što se to začelo u NSA-i. Ne znam da li su to namjerno učinili ili se to jednostavno dogodilo, ili da li je to uopće imalo kakve veze s njima, na kraju krajeva. Ali znam da je to tamo, jer sam mu čuo dušu kako diše u žicama. Pažljivo sam progovorio.

— Ne želim više saznati — rekao sam. — Neću nikome ništa reći. Kluge, Lisa i Osborne su počinili samoubojstvo. Ja sam samo usamljen čovjek i više neću smetati.

Čuo se klik i zatim pozivni ton.

Bilo je lako riješiti se telefona. Natjerati ih da maknu sve instalacije bilo je teže, jer kada su jednom instalacije uvedene, očekuju da će tu stalno i ostati. Gunđali su, ali kada sam ih počeo čupati sam, popustili su, iako su me upozorili da će to stajati.

Kod struje i plina bilo je teže. Oni su, čini se, vjerovali da postoji propis po kojem svaka kuća mora imati priključke. Isključit će mi struju i plin — iako nisu bili baš zadovoljni s tim — ali nikako neće povaditi i instalacije. Popeo sam se na krov sa sjekirom i uništio četiri priključka dok su buljili u mene. Onda su smotali svoje žice i otišli.

Izbacio sam svjetiljke, sve što je bilo na struju. Čekićem, dlijetom i ručnom pilom navalio sam na zid iznad podruma.

Dok sam čupao instalacije, pitao sam se zašto to radim. Ima li smisla? Nije mi preostalo još puno godina prije nego me posljednji napadaj dovrši. Te godine neće biti baš zabavne,

Lisa je bila tip koji preživljava. Ona bi znala zašto sam to učinio. Jednom je rekla da sam i ja tip koji preživljava. Preživio sam logor. Preživio sam smrt majke i oca i uspio srediti svoj usamljenički život. Lisa je preživjela gotovo sve. Ni od koga se ne očekuje da sve preživi. Ali dok je bila živa, radila je na tome da ostane živa.

A to sam i ja učinio. Izvadio sam sve žice iz zidova, prošao po kući magnetom da vidim ako mi je promaklo nešto metalnog, zatim sam proveo tjedan dana čisteći, puneći rupe koje sam napravio u zidovima, stropu i u podrumu. Zabavljala me pomisao kako će trgovac nekretninama pokušati prodati kuću, Kada me više ne bude.

Lijepa, mala kućica, narode. Nema struje...SIRIUS 60

Sada živim mirno, kao i prije.Veći dio dana radim u vrtu. Znatno sam ga proširio, pa tak nešto

uzgajam i u prednjem dvorištu.Živim uz svijeće i kerozinsku svjetiljku. Uzgajam najveći dio

onog što jedem.Trebalo mi je dugo vremena da se skinem s tranxena i dilantina,

ali sam uspio, a napadaje prihvaćam kako dolaze. Obično iza toga ostanu ožiljci.

Usred velikog grada, ja sam se isključio. Više nisam dio sistema koji raste brže nego što mogu pojmiti. Ne znam čak ni da li je opasan za obične ljude. Primijetio me, kao i Klugea i Osbornea. I Lisu. Otjerao je naše umove kao što ja tjeram komarca i nikad ne gledam da li sam ga zgnječio. Samo sam ja preživio.

Ali, pitam se.Bilo bi vrlo teško...Lisa mi je rekla kako može ući kroz instalacije. Postoji nešto što

se zove val-nosač, koji se može kretati i kroz žice u kojima teče struja za kućanstvo. Zato sam se morao riješiti elektrike.

Za vrt mi treba voda. Ovdje, u južnoj Kaliforniji, nema dovoljno kiše, a ne znam kako bih drukčije došao do vode. Mislite li da bi mogao doći kroz vodoinstalacije?

Objavljeno prema dogovoru s GPA München

SIRIUS 61

SCAN i OCR: SekundicaIspravka: Elite

Prelom: MasterYodawww.sftim.com

Walter M. Miller, jr.

Command Performance

Po tuđojSIRIUS 62

zapovijediPrevela Jasenka Planinc

Tiho nezadovoljstvo u mračnoj sobi. Sat se oglasio devet puta hladnim brončanim glasom. Stajala je nepomično, naslonjena na zavjese kraj prozora — sama. Noć je bila mračna, kuća prazna i tiha

— Hajde, Lisa! —rekla je sama sebi. — Ne umireš!Bile su joj trideset i četiri godine. Još je bila lijepa. Imala je

vitko bijelo tijelo i kratku gustu crvenu grivu. Imala je dobrog, pouzdanog muža, troje djece i sigurnost. Imala je prijatelje, hobije, društveni život. Slikala je osrednje, za svoje zadovoljstvo, dosta dobro svirala klavir i pisala prilično dobru poeziju za sveučilišni književni list. Bila je načitana, svestrana, dobro informirana. Voljela je i bila voljena.

Otkud onda taj osjećaj nezadovoljstva?Želeći nešto, ne očekujući ništa, zurila je u tamu vrta okruženog

kamenim zidom. Noć je također bila tiha. Daleka ulična svjetiljka poigravala je u granama brijesta dok je brijest bacao sjenu na drugo krilo kuće. Neko je vrijeme promatrala sjenu kako putuje. Usamljeni je automobil projurio niz ulicu i nestao. Negdje u daljini začula se sirena.

U čemu je problem? Tisuću puta do sada, još od djetinjstva, osjetila je taj nemir, to treperenje duha koji je tražio neki još neotkriveni izraz. Taj je osjećaj bio osobito snažan posljednjih tjedana.

Pokušala je analizirati stvar. Što se promijenilo posljednjih tjedana? Što se dogodilo: Frank je morao službeno otputovati na mjesec dana; djeca su bila kod majke; gradsko vijeće predložilo je izdavanje obveznica; otpustila je kućnu pomoćnicu; neki je pijanac zadavio svoju ženu; sveučilište je otvorilo nov laboratorij za psihofiziku; završio joj je tečaj slikarstva.

Tu nije bilo ničega. Nikakva ključa za razumijevanje neobjaš-njivog, besciljnog poticaja koji je zvučao kao povik iz duhovne divljine: Dođi, podijeli sa mnom, zadovolji, izrazi u potpunosti!

Što da izrazi? Što da zadovolji? Kako?

SIRIUS 63

Dijete koje bi majka napustila odmah nakon poroda i koje bi umiralo bez hrane osjetilo bi strašnu glad No, ako nikada nije okusilo mlijeka, ne bi znalo značenje te gladi ni kako da je utaži.

— Moram povezati ovaj osjećaj s nečim drugim, s nečim u svom vlastitom iskustvu ili u iskustvu drugih: — Pokušala je zadovoljiti tu težnju ciljevima drugih gladi: svojom djecom, vođenjem ljubavi s mužem, hranom, pićem, umjetnošću, prijateljstvom. No, ta je čežnja bila nešto drugo, nešto što je zahtijevalo zadovoljenje, a zazdovoljenja nije bilo.

— Po čemu sam drukčija od ostalih? — pitala se. No, bila je drukčija samo onoliko koliko se svako ljudsko biće normalno razlikuje od statističkog prosjeka Bila je vrlo inteligentna, ne genijalna, ali svakako natprosječna. U izvrsnoj je mjeri osjećala zov kreativnosti. U fizičkom je pogledu bila nježna i lijepa. Jedine specifičnosti kojih se mogla sjetiti bile su smiješno nebitne: taman madež na bedru, meka fontanela na vrh dugog i uskog čela, kao meko mjesto na lubanji novorođenčeta. Smiješne male razlike!

A velika je razlika bilo tiho nezadovoljstvo neutažene gladi.Odjednom su na stazi u vrtu, na travi i kroz lišće brijesta

zašumjele velike kišne kapi. Nekoliko je kapi palo na zaštitnu mrežu, poprskalo joj licie i ruke i rashladilo kožu. Prije toga bilo je neizdrživo sparno. Sada se u noći osjetio dah svježine.

Nevoljko je zatvorila prozor. U kući je postalo još sparnije. Došetala je do vrata što su vodila u zatvoreni vrt.

Budući da se spremala u krevet, na sebi je imala samo negliže. Odsutno, polako, odvezala je čvor na pojasu oko struka. Negliže se rastvorio. Osjetila je hladne sitne kapi kiše na koži

Vrt je bio mračan, sjene boje tinte, a najbliži susjed udaljen jedan stambeni blok. Zid ju je štitio od znatiželjnih očiju. Rukama je prešla preko ramena; rukavi su spali niz ruke. Oljuštivši se od odjeće, osjećajući se kao oslobođena životinja, otvorila je vrata sa zaštitnom mrežom, izišla ispod natkrovlja i stala na topli kameni puteljak.

Kiša je šumila u živici i padala svuda oko nje, hladeći joj vitke listove. Obujmila se i koraknula u kišu. Osjećala je ugodne udarce mlazova kiše; nasmijala se i potrčala niz puteljak prema brijestu. Kapi su je udarale u prsa. slijevale se niz lice, tekle niz bokove i noge.

Uživala je u kiši. Pokušala je plesati i smijala se sama sebi. Potrčala je. A onda se umorna bacila na vlažni travnjak, raširila ruke i noge i počela se polako valjati po travi. Oči su joj bile zatvorene, a

SIRIUS 64

vjeđe teške. Tiho se smijala i zamišljala kako se igra s kišom.Kapi su se pretvorile u čelične ose što su dolijetale iz tame, no

ona ih je rastapala svojim duhom, pretvarala ih u meke, nježne i hladne kapi. Kapi su joj milovale tijelo, a ona se okrenula na trbuh i ležala na travi mekoj od kiše.

— Još sam bljedolika zvijer — mislila je sretno — još sam potomak svoje majke majmunice koja je plesala po drveću i brbljala kad je padala kiša. Kako bi život bio prazan da nisam bljedolika zvijer!

Zavukla je prste u mokru travu, zbacila papuče, pritisnula čelo o zemlju i zarežala kao mala životinja. To joj se svidjelo, i ponovo se nasmijala. Čučnula je, spustila se na ruke i koljena, zgrbila i iskesila zube. Zafrktala je poput mačke i skočila na zaspalu pticu, ščepala je i zadavila.

Zatim je ponovo legla na travu i počela se smijati.— Kad bi Frank bio ovdje i vidio što radim — pomislila je —

stavio bi me u krevet, dao mi tablete za spavanje i pozvao onog uobraženka doktora Mensleyja da me pregleda. A doktor Mensley bi analizirao moju ambivalentnost i potisnute osjećaje, i moje narcisoidne, voajerske, mazohističke pobude. Zategao bi mi vijke i ponovo me prilagodio stvarnosti, strpao me u odgovarajući utor, istjerao iz mene bljedoliku zvijer i pretvorio me u lutku koja govori.

To je učinio već nekoliko puta. Dok je mislila na dra Mensleyja, Lisa se pokušala sjetiti najokrutnije riječi koju zna. Kad se dosjetila, glasno ju je izgovorila i osjetila olakšanje

Kiša je polako prestajala. U daljini se čula sirena. Policija. Zakikotala je i zamislila naslov u sutrašnjim novinama: ŽENA IZ VISOKOG DRUŠTVA UHAPŠENA ZBOG POVREDE JAVNOG MORALA A članak bi glasio ovako: »Gospođa Lisa Weverly jučer je uhapšena pošto su susjedi obavijestili policiju da trči po vrtu potpuno gola Gospoda Heinehoffer, koja je pozvala policiju, izjavila je: Bilo je grozno Gledala me kao da ima napadaj ludila. Kad je gospodin Heinehoffer zamoljen da da izjavu, on je jednostavno zatvorio oči i zadovoljno se nasmiješio.

Lisa je umorno uzdahnula. Zvuk sirene se izgubio. Kiša je prestala, samo što je i dalje kapala s brijesta Bila je umorna, emocionalno iscrpljena a ipak neobično sjetna. Polako je sjela na travu i obgrlila potkoljenice.

A onda ju je postupno obuzeo taj osjećaj— Netko me je promatrao!

SIRIUS 65

Polako se ukočila ali je ostala sjediti i uperila pogled u sjene. Kad bi bar prestalo to kapanje, mogla bi osluhnuti! Pogledom je prešla po živici i sjenama uza zid vrta prema mračnim prozorima kuće, do izmaglice slabo osvijetljene uličnim svjetlima. Ništa se nije čulo ni vidjelo. Ništa se nije kretalo u noći. Pa ipak, taj je osjećaj nije napuštao, iako se rugala sama sebi.

— Ako je netko ovdje — pomislila je — tiho ću ga pozvati, i ako se pojavi, zavrištat ću tako glasno da će me čuti Heinehofferova.

— Hej! — rekla je tiho, ali dovoljno glasno da se čuje u obližnjim sjenama.

Nikakvog odgovora. Prekrižila je ruke iza glave i ponovo progovorila tiho i senzualno.

— Dođi i uzmi me!Nikakvo se crno čudovište nije pojavilo iza živice da je proguta.

Nikakva pantera nije skočila s brijesta. Nikakav se demon nije pojavio iz vlažne tame. Zakikotala je.

— Dođi i ugrizi me!Nije se pojavio nikakav orangutan da je razdere. Samo je zamišljala da je netko promatra. Lijeno se protegnula i

ustala, zastala da otrese vlati trave koje su joj se prilijepile za vlažnu kožu. Neobični obred obožavanja kiše bio je završen. Umorna polako se uputila prema kući.

A onda je začula slab krckajući zvuk, isprekidan, dalek. Zastala je u crnoj sjeni kuće osluškujući. Pucketanje papira zatim krckanje onda šum komadića papira bačenih na ulicu. To se ponavljalo u kratkim razmacima.

Počela je nervozno i isprekidano disati i na prstima se uputila prema kamenom vrtnom zidu koji je bio visok skoro dva metra, no uz njega nalazila se betonska klupa. Zvuk je dolazio iza zida Čučnula je na klupu, a onda se, skrivajući lice iza vinove loze, podigla i izvirila preko zida.

Ulična je svjetiljka bila pola bloka dalje, no ona je nejasno ipak vidjela ulicu. Na drugoj strani ulice, u sjeni, stajao je neki muškarac i, po svemu sudeći, čekao autobus. Jeo je kikirikije iz papirnate vrećice i bacao ljuske na ulicu. Dakle, otuda je dolazio taj krčkajući zvuk!

Pogledala ga je prijeteći iza lišća.— Iskopat ću ti oči — pomislila je — ako si došao i virio preko

mog zida.

SIRIUS 66

— Dobra večer! — pozdravio ju je muškarac.Lisa se ukočila na mjestu. Bilo je nemoguće da je vidi. Bila je u

sjeni, ispred pozadine. Da li ju je maloprije čuo kako bulazni na travi?

Možda uopće nije ništa rekao, možda se samo iskašljao.— Dobra večer! — ponovio je muškarac.Lice joj je bilo skriveno u vinovoj lozi i nije se mogla pomaći, a

da ne izazove šuštanje. Ostala je nepomična i nastavila zuriti. Vidjela je vrlo malo. Tamna kišna kabanica, tamni šešir, vitka sjena. Da li gleda prema njoj? Bila je strašno preplašena.

Odjednom je muškarac bacio papirnatu vrećicu u kanalizacijski otvor, sišao s pločnika i polako se uputio preko ulice prema zidu. Skinuo je šešir, i plava mu je kosa zasjala na svjetlu udaljene svjetiljke. Zaustavio se tri metra od zida i počeo se nesigurno smiješiti prema zidu.

Lisa je drhtala, zgranuto zureći u neznanca. U sebi je osjetila valove nekih čudnih, potpuno nepoznatih osjećaja. Nešto što se ne da opisati, što se ne može shvatiti.

— Na-našao sam vas — promucao je bojažljivo. — Da li vi znate što je to?

— Znam te — mislila je. — Imaš mali ožiljak na potiljku i madež među nožnim prstima. Oči su ti plave, imaš umnjak koji raste koso, bole te noge jer si ovamo došao pješice čak od sveučilišta, a ja sam gotovo dovoljno stara da ti budem majka. No, nemoguće je da te znam jer te nikada prije nisam vidjela!

— Nije li to čudno? — upitao ju je nesigurno. Držao je šešir u ruci i ljubazno nakrenuo glavu

— Što? — prošaptala jePomaknuo se, a onda zagledao u zemlju.— Mora da je to neka vrst opipljivog biofiziološkog oblika ener-

gije koja se analitički može definirati samo ako bismo imali dovoljno podataka. Bog mi je svjedok da nisam mistik. AKO to postoji, mora se moći matematički definirati. No, zašto se to dogodilo nama?

Potaknuta strahom i znatiželjom Lisa je koraknula u stranu, naslonila se rukama na zid i nastavila buljiti u njega. On je stidljivo podigao pogled, i u tom su mu se trenutku raširile zjenice.

— O?— Što je? — upitala ga je mršteći se.— Lijepi ste!

SIRIUS 67

— Što hoćete? — upitala ga je ledenim glasom. — Odlazite odavde!

— Ja — zastao je i polako zatvorio usta. Promatrao ju je poluotvorenim očima i rukom pritisnuo sljepoočicu kao da se pokušava koncentrirati.

Za trenutak se potpuno izbezumjela. Promatrala je svoje vlastito sjenovito lice kako je promatra kroz oči stranca koji uopće nije bio stranac. Osjećala je umor u nožnim člancima, i bol u nosu koja je nalikovala na prehladu i neobičnu tugu u znatiželjnom srcu — tugu suviše sličnu njezinoj vlastitoj tuzi.

Zavrtjelo joj se u glavi. Bilo je to kao da je istovremeno na dva mjesta, kao da za trenutak nosi nečije tuđe tijelo.

Onda je taj osjećaj nestao.— To se nije dogodilo! — rekla je sama sebi.— Nema smisla da poričete — rekao joj je tiho. — I ja sam

pokušao odagnati taj osjećaj, ali čini se da je to s nama nešto jedinstveno. Bilo bi zanimljivo to proučiti. Da li mislite da smo nas dvoje nekakav rod?

— Tko ste vi? — gušila se. Njegovo je pitanje čula samo napola.— Znate mi ime — rekao je — samo se morate potrudili da ga

se sjetite. Vi se zovete Lisa — Lisa O'Brien ili Lisa Waverly — nikada nisam sasvim siguran koje je od toga dvoga točno Ponekad mi se čini jedno, ponekad drugo

Progutala je pljuvačku. Djevojačko joj je prezime bilo O'Brien— Ne poznajem vas — obrecnula se.U glavi joj se polako počelo slagati njegovo ime. Usprotivila se

Mladić je uzdahnuo.— Ja sam Kenneth Grearly, ako zaista ne znate. — Koraknuo je

unatrag i podigao šešir prema glavi. — Mislim da je bolje da odem. Vidim da vas ovo uznemiruje. Nadao sam se da ćemo moći razgovarati o tome, ali, dobro, laku noć, gospodo Waverly

Okrenuo se i krenuo.— Čekajte! — povikala je protiv svoje volje. Ponovo se zaustavio.— Da?— Da li ste me... promatrali... kad je padala kiša? Otvorio je usta i zamišljeno zurio niz ulicu prema svjetiljci.— Mislite da li sam vas promatrao vizualno? Vi stvarno

potiskujete taj osjećaj, zar ne? Mislio sam da vam je jasno. — Pogledao ju je oštro, beznadno. — Veli se da je nemogućnost

SIRIUS 68

komunikacije osnova svih tragedija. Da li mislite da u našem slučaju...?

— Što?— Ništa. — Uznemireno se premjestio s noge na nogu. — Laku

noć.— Laku noć — prošaptala je nekoliko sekundi pošto je otišao.Njezina je spavaća soba bila vruća i pusta. Prevrtala se po

krevetu osjećajući sve veći nemir! Da je bar Frank kod kuće! No, njega neće biti još dva tjedna. Djeca se vraćaju u ponedjeljak, ali to je tek za tri puna dana Da poludiš! Jednostavno da poludiš!

Da li je taj čovjek stvarno postojao — kako se ono zove? — Kenneth Grearly? Ili je to bila samo utvara koju je izmislio um — njezin vlastiti um? Gola je plesala na kiši! Dozivala sjenovite oblike u grmlju! Razgovarala s utvarom na ulici! Sindrom šizofrenije — ono što se događa u snovima. Ne može biti drukčije, jer ako nije izmislila Kennetha Grearlyja. kako je znala da ga bole noge, da ima zarasli umnjak i da je prehlađen Ne samo da je znala te stvari, već ih je i osjećala.

Zagnjurila je lice u prašnjavi jastuk i zajecala. Sutra će morati telefonirati dru Mensleyju.

No plašeći se da će se utvara vratiti, ustala je nakon nekoliko minuta i zaključala sva kućna vrata. Kad se vratila u krevet, pokušala je moliti, ali joj se činilo kao da je netko promatra. Netko je slušao, prisluškivao izvana

Kenneth Grearly pojavio joj se u snu. Stajao je polu-pogrbljen u magli Zurio je u nju nagnuvši glavu na jednu stranu, smiješeći se, držeći s poštovanjem šešir u rukama.

— Zar ne shvaćate, gospođo Waverly, da smo mi možda mutanti? — pristojno ju je upitao

— Ne! — vrisnula je — ja sam udata i imam troje djece i svoje mjesto u društvu! Nemojte mi se približavati!

On se polako izgubio u magli. No, od nevidljivih brda i dalje se odbijala jeka: mutant, mutant, mutant...

Došla je zora, prolijevajući ružičastu boju preko neba na istoku. Svjetlo ju je probudilo; osjetila je glavobolju i tjeskobu. Umorno je ustala i uputila se u kuhinju da si skuha šalicu kave

— Bože! Možda je sve to bila samo noćna mora?U hladnom svjetlu ranog jutra ono što se dogodilo prošle noći

postalo je nekako daleko, nestvarno. Pokušala je objektivno analizirati.

SIRIUS 69

Taj osjećaj da s nekim dijeliš duh, svijest, i to sa strancem koji je došao iz sjena — kako je on nazvao taj osjećaj? — »neka vrst opipljivog biofizikalnog oblika energije, koja se može analitička definirati.«

— Ako sam izmislila tog stranca — pomislila je — onda sam morala izmisiti i te riječi.

No, gdje je već čula te riječi?Otišla je do telefona i počela listati imenik. Ne, u njemu nije bilo

imena Grearly. Ako on uopće postoji, vjerojatno negdje živi kao podstanar. Sveučilište — sinoć je mislila da ima nekakve veze sa sveučilištem. Podigla je slušalicu i okrenula broj.

— Sveučilište. Koji broj? — upitao je telefoiist.— Ja, ovaj — ne znam kućni broj. Možete li mi reći da li je kod

vas neki Kenneth Grearly?— Student ili profesor, gospođo?— Ne znam.— Ostavite mi svoj broj pa ću vas obavijestiti— Lawrence 4750. Hvala vam.Sjela je i čekala. Ubrzo nakon toga telefon je zazvonio.— Halo?— Gospođo Waverly, vi ste me zvali? — Bio je to muški glas.

Njegov glas.— Ne, ne. Znao sam da me zovete. U stvari, nadao sam se tako

da sam vas naveo da to učinite.— Naveli? Slušajte, gospodine Grearly, ja...— Pokušali ste objasniti naš fenomen kao nešto sumanuto, a ne

kao telepatiju. Nisam htio da se to dogodi pa sam vas svojom nadom naveo na to da mi telefonirate.

Lisa je ostala bez riječi.— O kakvom to fenomenu govorite? — upitala ga je nakon

nekoliko sekundi zbunjenosti.— Dakle, vi to i dalje potiskujete? Slušajte, mogu se uključiti u

vaš mozak kad god hoću, sada kad znam gdje ste i tko ste. Bilo bi najbolje da se konačno suočite s tom činjenicom. A vi se isto tako možete uključiti u moj mozak, samo ako želite. Do sada ste — da tako kažem — namjerno zatvarali svoj um.

Lisa se naježila. Cijela joj se stvar učinila odurna.— Ne znam što namjeravate, gospodine Grearly, no željela bih

da to prekinete. Priznajem da se događa nešto neobično, ali vaše je objašnjenje smiješno — čak uvredljivo.

SIRIUS 70

Neko vrijeme je šutio— Pitam se da li je pravi čovjek-majmun smatrao da je njegov

palac kojim je mogao hvatati stvari smiješan. Pitam se da li je mislio da je uvredljivo ako ruke upotrebljava za dohvaćanje stvari.

— Što želite reći ?— Da mislim da smo mutanti. Nismo mi prvi. Isto to doživio

sam kad sam jednom bio u Bostonu. Mora da je i tamo jedan od nas, no odjednom sam osjetio da se sam ubio. Nikada ga nisam vidio. Nas dvoje smo vjerojatno prvi koji smo otkrili jedno drugo

— Boston? Ako je to što govorite točno, kakve veze ima udallenost?

— Ovako: ako telepatija postoji, ona zacijelo uključuje prijenos energije s jednog mjesta na drugo. Istina ne znam kakvu vrst energije Moguće je da je riječ o elektromagnetskoj energiji. Čini mi se vjerojatnim da taj prijenos podliježe zakonu inverznog kvadrata. Došao sam u grad otprilike prije tri tjedna. Nisam vas osjetio sve dok vam se nisam približio.

— To se podudara — pomislila je Lisa. Zar se nije pitala zašto posljednja tri tjedna osjeća takvu tjeskobu.

— Ne znam o čemu pričate — odgovorila je ledenim glasom. Ja nisam nikakav mutant. Ne vjerujem u telepatiju. Nisam luda. A sada me ostavite na miru !

Zalupila je slušalicu i udaljila se od telefona.Bilo je očito da se on ljuti; odjednom je ustanovila da ponovo

komunicira s njim.Zavrtjelo joj se, pokušala se uhvatiti za zid, jer se istovremeno

našla na dva mjesta, i ta su se dva mjesta u njezinu mozgu spojila i preklopila kao dvostruka ekspozicija. Bila je u vlastitom predsoblju i u nekom uredu, promatrala tastaturu računara, čula lupanje stakla s druge strane hodnika, osjetila miris formaldehida. Na zidu iza pisaćeg stola nalazio se nekakav čudan dijagram — shematski prikaz nekih živčanih lukova. Bio je to ured laboratorija za psihofiziku. Zatvorila je oči i njezino je predsoblje nestalo.

Osjetila je bijes — njegov bijes.— Moramo se suočiti s time. Ako je to novi pravac evolucije

ljudske vrste, onda bi bilo bolje da ga proučimo i vidimo što možemo učiniti. Znao sam da sam drukčiji od ostalih, i postao sam psihofizičar zato da utvrdim o čemu se radi. Do sada nisam uspio otkriti mnogo, ali sada uz Lisinu pomoć...

SIRIUS 71

Pokušala ga je isključiti iz svog mozga. Otvorila je oči, skupila svu snagu i pokušala ga otjerati. Zurila je u svijetla vrata, ali u glavi je još vidjela onaj dijagram na zidu. Borila se, no njegov je mozak još bio u njezinu.

— ... možda možemo do kraja ispitati o čemu se radi. Znam da je moj encefalogram abnormalan, a sada ga mogu usporediti s njezinim. Neke korelacije će mi pomoći. Drago mi je da znam za njezinu meku fontanelu. Čudio sam se kad sam je uočio kod sebe. Sada mislim da ispod te fontanele leži specijalizirani živčani...

Lisa se spustila na pod hodnika i počela glasno brbljati:— En-ten-tini-savaraka-tini-savaraka-tika-taka...On se polako povukao. Više nije vidjela laboratorij. Napustile su

je njegove misli. Ležala je na podu užurbano dišući. Je li ga nadvladala?Ne, ne bi imalo nikakva smisla vjerovati da je pobijedila. Nije ga

otjerala. Povukao se sam čim je osjetio da ona govori brojalice. Znala je da se povukao dobrovoljno, zato što je osjetila njegovo raspoloženje na odlasku — tugu. Prestao ju je prisiljavati na kontakt jer je osjećao sažaljenje, a u tom je sažaljenju bio i tračak prezira.

Polako je ustala, gledajući oko sebe divljim pogledom, dodirujući zidove i dovratak da se uvjeri da je još u svojoj kući. Oteturala je u dnevnu sobu i drhteći sjela na kauč.

Sinoć! To ludovanje na kiši! On je kriv za to. On ju je natjerao da to učini, možda samo zato da vidi kako izgleda gola, i ona je podsvjesno zadovoljila njegovu znatiželju. On joj je ubacio u glavu tu ideju — možda bez ikakvih primisli — i onda ga je, ne sluteći, ništa, poslušala.

Mogao je biti s njom kad god želi! Bio je s njom dok se kao luda valjala po mokroj travi! Možda je s njom i sada.

S kim da porazgovara? Gdje da potraži pomoć? Od dra Mensleyja? On bi to odmah nazvao halucinacijom, a možda bi je prisilio da se podvrgne psihijatrijskoj analizi ako ne bi htjela sama otići u bolnicu.

Policiji?— Naredniče, htjela bih prijaviti telepatsko remećenje mira.

Neki je čovjek provalio u moj mozak.Svećenika? On bi se zgrozio i uputio je psihijatru.Po svemu sudeći, svi su putovi vodili u ludnicu. Frank joj ne bi

vjerovao. Nitko joj ne bi vjerovao.

SIRIUS 72

Taj je dan Lisa hodala naokolo kao zvijer u kavezu. Obukla je svoju najljepšu ljetnu haljinu, koketni slamnati šešir, i otišla u grad. Lutala je kroz gomilu ljudi u poslovnom središtu grada, gledala izloge. Ali, bila je sama. Gomila ljudi samo je prolazila. Ispred neke trafike neki je muškarac zazviždao za njom. Kad se uputila preko jednog raskršća, prometnik joj je mahnuo rukom da se vrati na pločnik.

— Probudite se, gospođo! — doviknuo joj je ljutito. Oko nje je bilo toliko ljudi, a ona nikome nije mogla reći ni

objasniti što joj se dogodilo. Bila je sama. Pozvala je taksi i otišla posjetiti prijateljicu, ženu jednog engleskog učitelja. Pijuckala je ledeni čaj u njezinoj dnevnoj sobi, pričala o nebitnim stvarima, a kad joj je prijateljica rekla da izgleda umorna, priznala je da se tako i osjeća. Kad se vratila kući, sunce je bilo na zalasku.

Nazvala je međugradsku i razgovarala s majkom, a onda i s djecom. Upitala ih je da li se žele vratiti kući, no oni su htjeli ostati kod bake još tjedan dana. Molila su je da im dopusti da ostanu, i ona je pristala, iako protiv volje. Bilo bi bolje da im uopće nije telefonirala. Sada ih neće vidjeti još dulje vremena.

Pokušala je telefonirati Franku u St. Louis ali joj je hotelski službenik rekao da je upravo otišao. Lisa je znala da to znači da je nastavio put.

— Možda bi bilo dobro da odem k majci i posjetim djecu — pomislila je. Ali Frank je htio da ostane kod kuće jer je očekivao preporučeno pismo iz Chicaga, koje je, čini se, bilo važno, tako da se morala pobrinuti za to.

— Pozvat ću nekoga k sebi — pomislila je. No, sve su žene bile kod kuće sa svojim muževima, a ne bi baš bilo pametno da pozove neki bračni par kad joj muža nema kod kuće. To je uvijek završavalo tako da su dvije žene razgovarale dok bi usamljeni muškarac sjedio i dosađivao se, povremeno se usprotivio nečem što bi rekla njegova žena, samo zato da joj pokaže da je još prisutan, da je nervozan i da mu je dosadno, i da se pita zašto ne odu kući? Druga je stvar ako poslovna udovica posjeti neki bračni par. Tada muž može otići na drugi kraj kuće i ne mora slušati ženske razgovore.

No, Lisa je shvatila da ne želi društvo. Trebala joj je pomoć. A nije bilo nijednog mjesta gdje bi je mogla dobiti.

Kad je dopustila da joj misli odlutaju prema Kennethu Grearlyju, bilo je to kao da je uključila radio na određenoj stanici. On je ručao u sveučilišnoj kantini s nekom brinetom iz laboratorija. Lisa je

SIRIUS 73

zatvorila oči i uključila se u njegove misli. Bio je koncentriran na razgovor i ručak i nije odmah opazio njezinu prisutnost. To ju je ohbrabrilo.

Jeo je švicarski odrezak i pečene krumpire. Lisa je osjetila njihov okus. Čula je lupkanje pribora za jelo, mrmljanje i osjetila miris hrane. Bila je zadivljena. Sada je znala kako da se koristi tom svojom neobičnom sposobnošću.

— Naš je rad suviše empirijski — govorio je Grearly. — Proučavali smo fenomene, skupljali podatke, tražili korelacije. No, ta je metoda ograničena. Morali bismo pronaći kako da pristupimo psihologiji odozdo. Kao što je invarijantni pristup u fizici.

Djevojka je odmahnula glavom.— Živčani je sustav previše složen, da bi se o njemu postavljala

teoretska pitanja. Najbolje što možemo učiniti jesu empirijske jednadžbe.

— Ali, Sarah, one nisu dovoljno dobre. Pomoću njih možemo predvidjeti rezultate samo u granicama njihove preciznosti. No, njih ne možeš dobro ekstrapolirati niti ih povezati u jednoj integriranoj strukturi. A kad proučavaš neko novo područje, ne možeš ih više primijeniti. Potrebna nam je široka matematička teorija koja pokriva sve hipotetski moguće kombinacije živčevlja. To bi nam omogućilo ne samo da predvidimo rezultate već da predvidimo i obrasce mogućih kombinacija.

— Meni se čini da je broj mogućih kombinacija neograničen.— Nije, Sarah. Broj kombinacija ograničen je karakterom

sastavnih elemenata — neurona, sinaptičkih spojeva i tako dalje. Ograničenje materijala nameće strukturalna ograničenja. Neboder se ne može napraviti od gline. A postoji i konačan broj načina na koji se atomi mogu graditi od elektrona, protona i neutrona. Slično tome, i mozgovi su podvrgnuti ograničenjima svog sastava. Potrebna nam je široka teorija kojom ćemo odrediti te granice.

— Zašto?— Zato što... — zastao je. Lisa je osjetila njegovu želju da

objasni zašto je to potrebno, osjetila je kako potiskuje svoju želju, kako za trenutak osjeća svoju usamljenost zbog toga jer je različit od drugih, a zato i usamljen.

— Ako ti se čini da nedostaje takav teoretski pristup—nastavila je djevojka — moraš naći nov pristup. Ja jednostavno ne mogu zamisliti invarijantni pristup psihologiji ili skup zakona kojima bi se definiralo sve. Zašto trebaš takvu psihološku »relativnost«?

SIRIUS 74

Grearly je oklijevao, namršteno promatrajući muhu što je puzala po rubu tanjura.

— Zanimaju me kvantitativni aspekti živčanih impulsa. Mislim da bi mogla postojati živčana rezonancija.

Djevojka se ljubazno nasmiješila i odmahnula glavom.— Ja ću se radije držati svog skupljanja empirijskih podataka.Lisa je osjetila kako on razmišlja.— Shvatila bi kad bi joj mogao pokazati podatke. No, moji su

podaci svi subjektivni, eksperimentalni, osobni. Dijelim tu sposobnost s onom Waverly, ali ona razmišlja o stvarima zato što je to u modi, analitički je plitka, ne želi čak prepoznati ni činjenice. Zašto tu sposobnost dijelim baš s njom? Hirovita je, emotivna, u kulturnoj kolotečini. Ako odudara od sredine, misli da je luda. No, bar je žena i ako je ovo stvarno mutacija, morat ćemo se pobrinuti za djecu..,

Lisa je zinula i uspravila se. Kad se trgnula, on je osjetio njezinu prisutnost. Ispala mu je viljuška.

— Lisa.Naglo se otrgla od njega. Ljutito je koračala po kući, lupala vra-

tima i gnjevno gunđala. Kako se samo usuđuje! Odurna, preten-ciozna, neodgojena, egocentrična, pretjerano obrazovana seljačina!

Pobrinuti se za djecu! Nevjerojatno!Kako je u njoj rastao bijes, ponovo je uspostavila vezu s njim,

kao zmija u napadu. Misao je bila grom iz crnog oblaka.— Ja sam pristojna i ugledna žena, gospodine Grearly! Imam

muža i troje lijepe djece i volim ih, a vi idite k vragu! Ne želim vas više nikada vidjeti niti vam dopuštam da opsjedate moje misli. Odlazite i ne vraćajte se! A ako me ikada više budete uznemiravali, ja... ja... ubit ću vas.

Grearly je već bio vani i koračao preko dvorišta. Vidjela je sive zgrade utonule u sumrak, osjećala vjetar na njegovu licu i mrzila ga. Nije mislio ni o čemu, samo je slijedio tok njezinih gnjevnih misli. Kad je završila, njegove su misli počele kao strasno preklinjanje pjesnika.

Zamišljao je ljudsku vrstu s telepatskim sposobnostima, u gotovo savršenoj komunikaciji. Toliko se teškoća može objasniti nesavršenošću komunikacije, nesporazumima.

Zatim se na trenutak sjetio Sarah — neugledne djevojke iz laboratorija koju je pozvao na ručak — i Lisa je shvatila da je

SIRIUS 75

zaljubljen u Sarah. Osjećao je tugu i ogorčenost. Sada nije mogao imati Sarah jer želi biti siguran da će, ako želi, produžiti vrstu mutanata. Waverlyjeva bi morala biti u stanju roditi troje ili četvero djece prije no što prestane biti sposobna za rađanje.

Lisa je bila paralizirana od šoka. A onda se u svojim mislima obratio njoj.

— Žao mi je. Vi ste lijepa i inteligentna žena, ali vas ne volim. Nas dvoje nismo slični, ali smo vezani jedno za drugo zato što sam odlučio da tako mora biti. Ne mogu vas nagovoriti jer imate ukalupljeni način mišljenja, tako da uopće neću ni pokušavati. Žao mi je što to mora biti protiv vaše volje, ali nemam nikakva izbora. A sada kad znam kakvi ste, ne usuđujem se čekati. Plašim se da ćete učiniti nešto što bi upropastilo cijelu stvar.

— Ne! — vrisnula je promatrajući stvari koje su prolazile ispred njegovih očiju.

Izišao je iz sveučilišta i uputio se niz ulicu — prema njezinoj kući. Hodao je kao netko tko točno zna što hoće. Išao je prema njezinoj kući.

— Pozovi policiju! — pomislila je i pokušala ga isključiti iz svojih misli.

No, ovaj put ju je slijedio, uhvatio se za njezine misli i nije ju puštao. Bili su kao svjetlo iz dvije džepne svjetiljke koje se igra po zidu, pri čemu jedno pokušava pobjeći dok ga drugo slijedi.

Zateturala je i potražila izlaz u predsoblje, koji je bio zamućen slikom pločnika i ulice po kojoj je hodao Grearly. Fantomski automobil pojavio se kroz vrata predsoblja, prošao kroz nju i nestao. Dvostruka ekspozicija. On je zurio u uličnu svjetiljku, i to ju je zaslijepjelo. Naposljetku je našla telefon. Grearly joj se smijao.

— Osam sedam šest pet dvadeset i jedan... Eci-peci-pec -ti-si-mali-zec-sedam šezdeset i sedam jučer je bio svibanj ožujak travanj...

Namjerno joj je unosio zbrku u misli. Ona je prelistavala imenik, pokušavajući pronaći broj policije, no u glavi joj je bila zbrka brojeva i simbola, koji su joj zamućivali vid.

Posegnula je za brojčanikom i pokušala se povezati s telefonskom centralom, no Grearly je nešto radio prstima, tako da nije mogla okrenuti broj.

Uspjela je tek nakon trećeg pokušaja.— Informacije — javio se ugodan glas. Morala je dobiti policiju.

Morala je reći...

SIRIUS 76

— Polica — pošta — potvrda — poklon — polako... On joj je ometao centre za govor besmislenim brbljanjem, tako

da je u slušalicu govorila nepovezane riječi.— Molim vas da budete razumljiviji, gospođo. Ne razumijem

vas.— Polica. Polici...Gomila isprepletenih zvukova i slika zamračila joj je um. Zatim

se začuo muški glas.— Narednik Harris.Ugledala je jasan put usred te zbrke i zasoptaia:— Tri-nula-nula-tri Wilow Drive — hitno — dođite brzo —

čovjek — hoće...— Tri-nula-nula-tri Willow. Provjerit ćemo. Poslat ćemo vam

kola.Brzo je spustila slušalicu — odnosno pokušala je spustiti — ali

nije mogla pronaći viljušku telefona. Zatim joj se slika pred očima razbistrila. Vrisnula je. Uopće nije bila u predsoblju! Umjesto telefona držala je u rukama viljušku za lupanje snijega!

Uspaničena začula je njegov glas.— Bilo bi bolje da se prestanete braniti — rekao joj je s

prizvukom tuge u glasu. — Kao što vidite, znam kako da vam pobrkam misli. A još niste naučili kako da mi se osvetite. Morat ćemo se pokoriti ovom evolucijskom trendu, sviđalo vam se to ili ne. No bilo bi bolje da se s time pomirite.

— Ne!— Dobro, ja svejedno dolazim. Nadao sam se da to neće

izgledati ovako. Želio sam vas postupno nagovoriti. Sada znam da je to nemoguće.

Bio je deset stambenih blokova od nje. Još je imala nekoliko minuta za bijeg. Jurnula je prema vratima. Tamna sjena stajala je u sumraku, raširila ruke i zarežala poput majmuna.

Vrisnula je i potrčala natrag, pojurila sumanuto prema prednjem izlazu. U hodniku je ležao smotani udav; počeo je puzati prema njoj. Ponovo je vrisnula i potrčala prema stepenicama.

Dotrčala je na vrh stepenica i osvrnula se. Dnevna se soba polako punila prljavom vodom. Utrčala je u spavaću sobu i zabravila vrata.

Zatim je osjetila miris dima. Haljina joj se zapalila! Obavili su je plameni jezici i počeli joj pržiti kožu.

SIRIUS 77

Kao luda počela je derati haljinu, skinula je. Zatim su joj se zapaline gaćice. Strgnula ih je sa sebe, pokupila zapaljenu odjeću, otvorila prozor i bacila je. Plameni su joj jezici i dalje gutali tijelo, pa se zamotala u plahtu i počela kotrljati po krevetu da ih ugasi.

Začuo se tihi smijeh.— Novi sindrom — začula je Grearlyjev glas. — Pacijent brka

nečiju maštu sa svojom stvarnošću. To nije shizofrenija, možda duojrenija?

Obuzeta histeričnim očajem, zajecala je. U tom se trenutku pojavio on, u njezinoj ulici. Koračao je brzo. Kraj njega je polako prošao neki automobil. Osjetio je njezin teški očaj i sažalio se. Mučenje je prestalo.

Stajala je sopćući i skupljajući hrabrost. Približavao se raskršću samo dva stambena bloka južno od njezine kuće. Svojim je ušima čula užurbana vozila.

Odjednom je zatvorila oči i zaškripala zubima. On je sišao s pločnika i uputio se preko...

Zamislila je vatrogasna kola kako jure prema njoj i čula zavijanje sirene. Zamislila je još jedan automobil kako juri prema raskršću, i sebe između ta dva utomobila. Zamislila je ženu kako viče: »Pazite, gospodine!«

Zatim je uhvatila sebe obuzetu užasom, a to nije bilo teško zamisliti. On je trčao prema drugom uglu. Zamislila je treći automobil iz drugog smjera i upravila ga prema Grearlyju. On se izmakao fantomskom automobilu i vrisnuo.

A onda se u sliku umiješao stvarni automobil.Začula je njegov vrisak. Za trenutak je osjetila strašnu bol, a

onda je slika nestala. Dva bloka od njezine kuće još se čulo škripanje kočnica. Netko je trčao po pločniku. Dijelom svog mozga čula je udarac i lom. Osjetila je strašnu mučninu.

Iznenadan osjećaj potpune usamljenosti rekao joj je da je Grearly mrtav. Iz daljine se začula sirena.

Glasovi s pločnika: »... dobio je napadaj nasred ulice... trčao je naokolo kao lud i vikao... kamion... smrskao mu je lubanju... nitko drugi nije ozlijeđen...«

Kad se stanje na ulici normaliziralo, Lisa je ustala i uputila se po čašu vode. Zastala je pred ogledalom i zabuljila se u svoje izmučeno beskrvno lice. Opazila je bore u uglovima očiju. Koža joj je izgledala ostarjelo, gotovo kao koža sredovječne žene.

SIRIUS 78

Bilo je čudno da to opaža tek sada, u toj neobičnoj situaciji. Upravo je ubila čovjeka u samoobrani. A kad bi nekome i rekla istinu, nitko joj ne bi vjerovao. Nije bilo razloga da osjeća grižnju savjesti. Ili?

Frank će se uskoro vratiti i sve će opet biti isto: mir, sigurnost, divna djeca, lijepa kuća, dobar muž. Isto kako je bilo i prije.

No, nešto se promijenilo. Osjećala je prazninu. Osjećala je da je usamljenija nego ikada. Neprestano se ogledavala da vidi je li to svjetlo postalo slabije, da li je prestao kucati sat ili je prestalo kapati iz slavine.

Međutim, ništa se od toga nije promijenilo. Ta je strašna tišina bila u njoj.

Oprezno je dodirnula neko mjesto na vrhu glave i osjetila potpunu usamljenost. Zatvorila je oči i u mislima uputila beznadnu molbu u svemir:

— Postoji li još netko kao ja? Da li me netko čuje?Vladala je potpuna tišina, tišina potpune praznine.Prvi put u svom životu osjetila je što zapravo znači potpuna

izolacija.

Objavljeno prema dogovoru s GPA München

SIRIUS 79

Predrag Raos

Bijelo

Malo je domaćih autora za koje se može reći da su SF-pisci. Danas su to Miha Remec (dobitnik nagra-de »SFera za roman »Prepozna-vanje« 1981. godine) i Predrag Raos, ovogodišnji dobitnik nagrade »SFera« za najbolji SF roman »Mnogo vike niza što«.

Rođen je 1951 godine u Zagrebu, tu je završio gimnaziju i studirao anorgansku kemiju na PMF-u te već godinama, kako sam kaže u šali. pokušava magistrirati. Nikada

SIRIUS 80

nije radio u struci, nego se bavi književno-prevodilačkim radom.

Pisanjem se bavi još od đačkih dana. Uređivao je i pisao za gim-nazijski knjigotisni list »Pogledi«, tada mu izlazi i prvi esej u časopisu zagrebačke Zvjezdarnice »Zemlja i svemir«, objavljuje članke, prikaze, karikature, pjesme, aforizme i priče u »Omladinskom tjedniku«, sura-đuje u »Studentskom listu«, publi-cistički radovi mu se pojavljuju u »Večernjem listu«, »Vikendu«, »Fokusu«, »Smibu«. »Tini«, »Fo-rumu«, osječkoj »Reviji«, na Radio-televiziji Zagreb i u »Sir-iusu«. Član Društva književnika Hrvatske postao je 1980. godine.

Dosad su mu objavljene knjige »22. rujna«, kronika jednog matu-ranta, 1978. godine, dvotomni »Brodolom kod Thule« 1979. go-dine. »Mnogo vike nizašto«, prošle godine, »Ubijte Hamleta« prošle godine u ediciji »Trag« pod pse-udonimom Astor Petz, a u pripremi su -Doživljaji super-mačka Cicija. Kraljevskog Muholovca« i zbirka priča »Veliki tetraedar«, obje stimulirane od RSIZA za kulturu, uz mnogo priča i prijevoda. Upravo je i njegova SF radio-igra »Nema povišice« dobila drugu nagradu na natječaju Radio-Zagreba za radio-komediju. Izdavača će tek potražiti zbirka »Blesave priče«, romani »Lov«. »Nul effort«, »Zov krvi«. »Kapetan Olafson« i dječji roman »Knjiga o njima«.

U cijelom njegovu opusu znan-stvena fantastika zauzima domi-nantni dio. Prirodoslovno obrazo-vanje, erudicija, SF-fandom u kojem je aktivan od 1980. kad je postao član SFere održavajući

predavanja i tribine, sudjelujući u svim SF-manifestacijama i učla-njujući se u svjetsko udruženje SF-profesionalaca »World SF«. naklonost i ljubav prema tom žanru izvrsna su potka za muzu znanstvene fantastike, koja ga je potpuno osvojila.

Možda se čini nevjerojatno, ali u našem poslijeratnom razdoblju romani pune spisateljske dužine, oko tisuću kartica, mogu se nabrojati na prste. Tu je Krleža. Pekić i... Predrag Raos sa svojim monumentalnim SF-romanom »Brodolom kod Thule«. Thula je u davnim vremenima bila otok na kraju svijeta, granica iza koje je bilo nepoznato, početak nade. Planet istog imena ima iste karakteristike u romanu. Idealno društvo budućnosti nosi nezado-voljstvo u svom stabilnom sa-vršenstvu, nosi želju za promjenom i otkrićima novog, novog u prirodi i novog u duhu, želju za nesigur-nošću i uzbuđenjem nepoznatog i nesavršenog. Tanana psihološka analiza likova, filozofija bliska mladom, našem čovjeku, avantura i sociologija, precizni tehnički hard SF-elementi i suptilna literatura — sve je to objedinjeno u konglo-meratu storije romana koji opisuje epopeju putovanja gigantskog bro-da »Gea« s posadom pandorista, pobunjenika i radoznalaca, revo-lucionara, idealista i krutih realista, fatalista i emotivnih vizionara. To je roman koji svoju veličinu ne nosi samo u SF-žanru nego i u knji-ževnosti općenito, a kao prvo veliko ostvarenje Predraga Raosa, nagovijestio je i upoznao nas s njegovim epskim, narativnim sti-

SIRIUS 81

lom pisanja, s lakoćom kojom ispunjava stranice jezikom bliskim svakidašnjem, a ipak jezikom koji donosi filozofske metafore, s obiljem riječi, možda na trenutke i pretjeranim, s humorom, zajed-ljivošću. satirom i ironijom koja mu je i u životu svojstvena

»Mnogo vike nizašto« je roman napisan 1974 godine, stimuliran 1976. godine (inače prvi SF-roman koji je napisao), a objavljen prošle godine i, rekosmo već. nagrađen nagradom »SFera«. Krase ga sve odlike Raosova osebujnog stila, još naglašene godinama kad je djelo pisano. Najviše se ističe kompo-nenta humora, kojem je Raos vrto sklon. U romanu se on poigrava kvazi-znanstvenim pretpostavkama o vanzemaijskom porijeklu Mars-ovih mjeseca i kontaktu sa sve-mircima, izruguje se utrci velikih sila u osvajanju svemira, njihovim sukobima na Zemlji, senzaci-onalizmu novinskog praćenja svjet-skih zbivanja, ljudskom karakteru općenito. Koristio se metodom novinskih izvještaja i naratorskog

pričanja, ne bježi od domaćih likova i prostora, ideje su, iako već znane, originalno obrađene, lice je stalno razvučeno u osmijeh, a iza imena likova u romanu čitalac lako može prepoznati poznate svjetske ličnosti. Iako poodavno napisan, »Mnogo vike nizašto« još je svjež i zabavan, što dokazuje i zainte-resiranost ljubitelja SF-a za nj.

»Veliki tetraedar«, zbirka SF-priča. koja će uskoro biti objavljena i iz koje donosimo priču »Bijelo«, na neki način je analogan Thuli. U jednoj gradaciji znanstveno-fan-tastičnih tema, u usponu čovjeka od igračke kojom se nepoznata priroda proizvoljno igra do božanskog vladara univerzuma, Raos u ti-pičnom SF-miljeu prodire u sve kutke čovjekove svijesti i analizira sve njegove nagone, strasti, želje i moći. »Bijelo« je samo jedan kafkijanski kamenčić u tom mo-zaiku, iako netipičan za zbirku u kojoj je svaka priča i zaokruženi roman osebujna stila i storije.

H. P.

Sve je bijelo.bijelo je bijelo bijelo bijelo bijelo bijeloOkrećem se. Ne vidim ništa. I papir po kojem pišem bijel je. I

olovka je bijela. Samo je njen trag crn. Kao da oskvrnjujem bjelinu.Gdje je kraj? Kraja nema. Sve je bijelo.Bjelina je praznina. Bijelo je prazno.Blanc je kratko i oštro, strmoglavo. Albus je dostojanstven,

candidus je smiren. Weiss je opako i resko, smrtonosno, Bianco je iskričavo, lakomisleno. White je ozbiljno, klasicistički pretenciozno kao frigidna aristokratska melodrama. Bjeloe je tišina.

SIRIUS 82

Samo je bijelo praznina.Pokušavam očima prodrijeti u bjelinu. Što je iza te bjeline, ima li

ičega? Pokušavam objasniti — ništa ne mogu objasniti.Papir po kojem pišem stvorio se isto onako neobjašnjivo kao i

sve ostalo. Otvorio sam oči i on je bio tu. Papir i olovka. Bilježnica s bijelim tvrdim koricama i velikim bijelim listovima. Popustio sam nagovoru i počeo pisati. Za koga? Ne znam. Pišem jer tako sebe uvjeravam da postojim.

Već danima lutam — ne znam koliko lutam. Dan ovdje ne postoji, a sata nemam. Posve sam gol — sve su mi oduzeli. Osim moga golog tijela ne postoji ništa — samo zrak i bjelina. I bilježnica. Predosjećam da će i ona nestati kako je i došla. Trebao bih pisati sporije, ovako se gubim. Sve je konfuzno.

Moram napisati nešto — što više bilo čega — dok me san ne svlada i bilježnica ne nestane.

Nikakvi osjećaji, ništa, ništa. Samo bjelina u svim pravcima jednolično ista, svud jednako gusta. Gladi nema, nema fizioloških potreba. San me hvata naglo i traje neodređeno dugo. Od svih osjećaja samo osjećaj nemoći, nesavladiv i beskonačan kao ova bjelina. Tko je neprijatelj i gdje je on? I zašto mi je neprijatelj, i je li mi uopće neprijatelj?

Moram opisati sve što se dogodilo prije no što bjelina iz mene ne izluži sve prijašnje događaje i ne ostane sama. I dok je bilježnica tu.

Jučer, ili prekjučer, ili prije godinu dana, ili prije tisuću godina, bio sam na brodu »Rigel«. Dvadesetoro nas bilo je u misiji: Adela, Peter, Migucu, Marija, Kleo, Matilda, Fut-Jen, Toporov, Ana Fjo-dorovna... Tko još? Sebastijani, Ce-Kung, Siat-Tung, Lada, Krov-skaja... To je četrnaest — još šest. Jesam li spomenuo Kleemanna? To je petnaest. Bila je još, da, Klotilda, Toporova sam već spome-nuo, do đavola... Sjetio sam se Willkinsona. To je sedamnaest. I ja, naravno, i ja — osamnaest. I još dvojica. Moram se prisiliti, poslije će se biti teže prisjetiti.

Ili nas je bilo samo osamnaest? Ne smijem dangubiti. Sjetit ću se naknadno.

»Rigel« je bio brod za preliminarne međuzvjezdane ekspedicije. Ovo mu nije bila prva, ali nikad prije čovjek nije bio u Delti Labuda. Nismo se — osim izuzetno — trebali spuštati na novootkrivena tijela, trebali smo samo konstatirati njihovo postojanje i odrediti osnovne parametre. Čitav posao trebao je potrajati oko šest mjeseci, nakon toga bismo se, skokom kroz četvrtu dimenziju, vratili na

SIRIUS 83

Zemlju. Za nama bi došla prava ekspedicija s instrumentima prilagođenim poslu koji se očekuje i s dobro izbalansiranom ekipom.

Meni je ovo bio četvrti izlet izvan Sunčeva sistema, prvi put u preliminarnoj ekspediciji. To mi je bilo draže. Nisam znanstvenik, pilot sam. U ovakvim ekspedicijama nema rutine, mnogo je uzbudljivije. Jest. mnogo je vjerojatnije da čovjek dođe u sasvim novu situaciju Dokaz je oko mene. Nevidljiv. Bijel.

Spuštam kapke i pokušavam pred oči dozvati »Rigel«. Elegantan je, izdužen, rešetkast, s rezervoarima, motorima, naseljenim dijelom, pomoćnim letjelicama i sletnim modulom upletenim u metalnu rešetku. Krcat veličanstvenom zbirkom instrumenata Vidim ga kako lebdi u crnom vakuumu, daleko ili blizu od ove beskrajne bjeline.

Koliko je boja bilo u tom brodu! Bio je šaren.»Rigel« se uredno materijalizirao, na urednoj udaljenosti, i u

početku je sve bilo uredno. Zapravo, sve do pred sam kraj.Materijalizirali smo se i počeli ono što se u žargonu naziva

»ljuštenjem sistema«. Ljuštenje iznutra, to jest. Najprije bismo širokokutnim kamerama posnimali čitavu nebesku sferu i tako otkrili najsvjetlije planete — one najbliže centralnoj zvijezdi. Zatim bismo im odredili elemente putanje, i sve to ubacili u računar. Tu bi redovito nastalo neslaganje rezultata mjerenja i teoretskih predviđanja, što bi značilo da neki još neotkriveni planet izaziva svojom masom poremećaje u gibanju poznatih. Na temelju toga pokušalo bi se grubo predvidjeti njegovo mjesto, i pošto bi se otkrio, ponovio bi se čitav postupak: sve tako, ljusku po ljusku, od centralne zvijezde prema periferiji.

Nalik na osvajanje tvrđave, koja pada obrambeni krug po obrambeni krug, svaki sve tvrđi, no svaki napadnut sa sve više entuzijazma. Razlika je samo u smjeru napadanja — od ruba prema središtu ili obratno.

Četiri mjeseca trajao je ovaj rad, no onda se, otkrićem Gimneja, sve savršeno poklopilo: u sistemu više nije bilo niti jednog planeta spomena vrijedne mase. Ni na jednom nije bilo ničega što bi upućivalo na bilo kakav oblik života. Nalazi sondi potvrdili su ovakva predviđanja. Nije se više imalo što tražiti, sve bitno bilo je registrirano. Zbog svega je toga Matilda, »Rigelov« kapetan, na sastanku posade predložila da se vratimo brže no što je planirano.

— Ni govora — rekla je Krovskaja. — Moja ekipa nije dovršila ni polovicu posla. Nama bi tih dodatnih mjesec dana značilo strahovito mnogo s obzirom na...

SIRIUS 84

— To je besmisleno — prekinula ju je Adela. — Istraživanje asteroida ipak je samo sporedan zadatak.

— Da, uvijek se svi prema našem poslu odnose kao nečem sporednom, gotovo suvišnom. Zato što se bavimo tijelima. Kao da veličina tijela...

— Nitko to nije rekao — kazala je Adela odlučno.— Ne znam tko je što rekao, samo vidim kako se svi ponašate. A

to što, recimo, ovaj sistem ima izuzetno velik broj asteroida, više no što je ikad igdje opaženo, što postoje upravo tri asteroidna pojasa, i to postavljena u različitim ravninama rotacije, što se radi zapravo o jednom fenomenu, fenomenu... A planetarni je sistem sasvim skroman i zapravo...

— Ne znam čime to dokazujete — rekao je s negodovanjem Toporov, šef astronomske ekipe, inače planetolog. — Vi mislite da se upravo brojem tijela određuje njihova zanimljivost. Dakle, svemir vam je, recimo, manje zanimljiv od milijun ameba! Vi kao da zanemarujete da su na planetima, bez obzira na njihov ne suviše velik broj, opaženi neki fenomeni koji u najmanju ruku...

— Ja sam svoja istraživanja planirala prema onom što je u samom početku bilo rečeno. Golemi dijelovi neba nisu ni najpovršnije istraženi. Ako ste mi to mislili napraviti, mogli ste me bar na vrijeme upozoriti.

— Krovskaja, ne gnjavite — odmahnuo je Toporov rukom. — Ništa od toga neće propasti. Kad dođe glavni brod s odgovarajućim instrumentima i opremom, on će sve što biste još napravili za tih tridesetak dana u najgorem slučaju obavili za nekoliko dana.

— Mi mu moramo pripremiti teren! — rekla je Krovskaja tvrdoglavo.

— Ali ne moramo raditi njihov posao! I ne mora zbog vaših fiks-ideja čitava ekipa zijati u prazno čitav mjesec. Vama nije jasno da se ljudima ide kući?

U Krovskajinu pogledu sunula je ljuta iskra. Shvatila je kakve su podle namjere stajale iza tih riječi, i stara mržnja između nje i Toporova ponovno je buknula.

Ona i on bili su posve suprotni ljudi i antipatija je među njima već od prvog trenutka bila veoma jaka. Među slabije obrazovanim ljudima zacijelo bi vrlo brzo dovela do fizičkog obračuna. Ovako se sve svodilo na podla podmetanja — ili bar na postupke koji su se mogli tako protumačiti.

Krovskaja je bila sitna ženica, zbrčkana i ružna. Nesimetrično SIRIUS 85

lice, prljavožuta boja kose, sićušne grudi, spljošten nos. Tome treba dodati pačji kratke noge i piskav. Tragikomično visok glas.

Toporov pak, iako već debelo zašao u pedesete, bio je naočit muškarac, bistar, energičan, ugodna baritona i spretan kao akrobat u svakoj vrsti razgovora, uspješan u svakom poslu kojeg bi se prihvatio. Iako se njegova gavranski crna kosa na sljepoočicama već pretvarala u sijede zaliske, još je često znao uhvatiti sanjarski pogled kakva ženskog stvorenja koje bi mu sasvim lako moglo biti kći. To ipak ne znači da je bio ženskar bio je naprosto prekomotan za to. Za dugih godina braka svoju je ženu prevario samo nekoliko puta — kad su prilike bile posebno povoljne i kad se sve to moglo obaviti bez mnogo truda. To je dovelo do neizbježne posljedice: s vremenom je, unatoč relativnom formalnom čistunstvu, zbog same te aure što se oko njega stvarala, počeo u sebi gledati neodoljivi primjerak savršenog muškarca, a u svakom ženskom stvorenju osobu naprosto zgromljenu njegovom pojavom. No u tom je shvaćanju bila bar polovica istine. Njegovo (makar i bez mnogo razloga) sigurno držanje djelovalo je gromovito na žene, napose mlađe, a to je pojačavalo ionako pretjeranu samouvjerenost. Začarani krug u kojem je sve veća sigurnost bogato nadoknađivala sve ono što su godine odnosile.

Sličan takav krug, iako s izvrnutim predznacima, djelovao je i u slučaju Krovskaje. Onako ružna — i svjesna toga — bila je sasvim nesigurna, i zbog te nesigurnosti još ružnija. Na koncu se i sasvim opustila i zapustila. Gledala je muškarce pogledom nezadovoljene ženke, željela ih i ubijala tu želju nasilno, sviješću o vlastitoj odbojnosti. Voljela ih je i mrzila istodobno, voljela jer ih je idealizirala, i mrzila, da bi mogla podnijeti to neizdrživo stanje. Muškarci su osjećali na sebi taj gladni pogled, osjećali su se kao predmet njenog maštanja, i zato se prema njoj ophodili hladno, samo da ne bi pobuđivali lažne nade. A ona se na kraju, bolesna već od lažnih nada i svjesno sanjanih snova, naprosto zapustila, prestala paziti na svoj izgled. To je muškarce odbijalo dvostrukim mehanizmom — zbog toga je postajala još ružnija, a depresivan i plačljiv izraz njezina lica, spojen s njenom groznom zapuštenošću, pokazivao je da je riječ o osobi koja se odrekla svake nade, izgubila volju za životom. A kako takvo držanje utječe na muškarce, znaju i oni koji to nisu.

Kad su se ona i Toporov našli na istom brodu, dogodilo se neizbježno. Toporov ju je šarmirao iz navike i izazvao u nje straho-vitu reakciju. Dugo suzbijanje želje naprosto su planule i u njoj je

SIRIUS 86

podivljala upravo luđačka želja da osjeti muškarca. Ta je želja gra-ničila s ludilom, činilo joj se da su sve te godine čekanja imale smisla, jer je na njihovu kraju čekao takav muškarac. No kad je Toporov vidio što se dogodilo, naprosto se užasnuo. Ne zato što je poremetio još ono malo mira što ga je sirota žena imala, nego zbog uvrijeđenog samoljublja. Zar je takva ženska ikad mogla pomisliti da bi mogla imati takvog muškarca? Svjesno ili nesvjesno, počeo ju je poslije toga kažnjavati, spuštajući je kao jo-jo do devetog paklenog kruga i dižući je ponovno do sedmog neba. Kako je to na nju djelovalo, nije teško zaključiti. Mrzila bi ga do bezumlja, pa ipak, kad bi joj se samo nasmiješio, bila mu je spremna sve oprostiti, pa čak i dati život za njega.

Eto, tako je to izgledalo između njih dvoje, i više-manje svi su za to znali. Vjerojatno bi simpatije stalno bile na njenoj strani da ih ona, možda i s pravom, nije doživljavala kao samilost, i zato ih ponosno i s gnušanjem odbacivala. No da u ovom trenutku baš to sažaljevanje nije bilo na njenoj strani, vjerojatno bismo svi podržali Toporova. Ovako je Marija ustala i rekla:

— Predlažem kompromis — ni odmah krenuti, ni ostati ovdje još mjesec dana. Hoće li vam deset do petnaest dana biti dovoljno, ako malo skratite postupak?

— Deset će biti dosta — rekla je Krovskaja velikodušno. Osjećala je da je dobila moralnu pobjedu i željela ju je potvrditi. Zatim se glasalo. Dobila je pristojnu većinu. Toporov je s prezirom odmahnuo rukom kao da želi kazati da ovdje nisu pobijedili argumenti, već emocije i pristranost. Očito nije mogao shvatiti da smo između logike i čovjeka izabrali ovog posljednjeg, da ga smatramo neusporedivo važnijim.

Krovskaja je s jedva primjetnim trijumfalnim smiješkom otišla u opservatorij. Radila je zaista danonoćno, spadajući s nogu, kao da nam želi zahvaliti na onom što smo za nju učinili.

Osmi dan zakasnila je na ručak i ušla mašući fotografskom pločom. Bila je crvena od uzbuđenja.

— Nešto za Nobelovu nagradu — upitao je Todorov ironično.Ona ga je pogledala u oči: — Ovaj sistem ima još jedan planet.Toporov se nacerio kiselo: — Malo se stisnuo pri pranju, nije li

tako?— Ako se je stisnuo — odgovorila je Krovskaja — zacijelo je

bio vraški velik — veći od Jupitera.— Slušajte, Krovskaja, gravitacijska jednadžba svih tijela u

SIRIUS 87

sistemu savršeno se poklapaju. Bilo kakvo veće tijelo izazvalo bi poremećaj. To bi se vidjelo.

— Sudeći po bljesku, prilično je veće od Zemlje.— Ali bez mase! Da nije od flogistona?— Hipoteze ne izmišljam.— Što rekoste vi i Newton! On je otkrio da masa stvara

gravitaciju, a vi da je Newton bio budala!— Ako baš želite hipotezu, mogu vam je i dati: počinili ste neku

tešku i grubu grešku.— Ma slušajte, Krovskaja, ne bi li vam bilo pametnije da se

držite svojih asteroida?— Ja se držim samo činjenica, i mislim tako nastaviti i u

budućnosti.— Odakle vam smjelost da mene učite što su planeti!— Profesore Toporov, ne morate tako glasno vikati. Bojim se da

si stvarate iluzije ako mislite da ćete drekom poplašiti činjenice.Toporov je poskočio: — Ne dopuštam vam da tako sa mnom

govorite!— Ja vama neću zabranjivati da se na mene derete — ne želim

raditi posao koji bi morao preuzeti vaš kućni odgoj.Toporov je bio zelen: — Vi, vi jedna...— Bolje da to ne izgovorite, jer bi time ljudi više doznali o vama

nego o meni.— Molim vas — umiješala se napokon i Matilda — ja u

znanstveni dio rasprave ne ulazim, no dok sam ja kapetan ovdje...— Ovdje je bitan baš znanstveni dio! Ako ova, ova... dama

govori budalaštine, onda je moja dužnost kao starijeg i iskusnijeg, i usuđujem se reći, bar malo pametnijeg...

— Ako smatrate da iza svega što govorite stoji pamet, onda moram priznati da taj pojam definirate na prilično neortodoksan način — rekla je Krovskaja.

— Ja vas opet moram upozoriti da na takav ton...— Zašto ga onda tako uporno upotrebljavate ako niste na nj

navikli? Meni se, naprotiv, čini da drugi ne biste ni razumjeli.Toporov je bio zelen od bijesa.— Naređujem vam da ušutite — oboje! — podigla je najednom

Matilda glas. Djelovao je tako autoritativno da je za trenutak zavladala tišina. Zatim se okrenula ženici: — Krovskaja, najprije ćete

SIRIUS 88

vi kazati sve što imate reći, a za to vrijeme vi ćete, Toporov, šutjeti. Zatim će biti obratno. Krovskaja, izvolite.

— Nema se što govoriti. Tu je ploča i na njoj je trag što ga je ostavilo veliko svijetlo tijelo, trag među točkama zvijezda stajaćica. Položaj na nebu, smjer rasprostiranja pruga, sve to dovoljno govori za sebe.

Toporov je uzeo ploču, preletio je pogledom i zatim s prezirom bacio na stol: — Pogreška u emulziji.

— Tako pogreške ne izgledaju.— To pogreška jest, i pogreške izgledaju upravo tako.— Ovo je — izvadila je Krovskaja drugu ploču — ploča iz

druge serije, snimljena na drugom instrumentu. I tu je »pogreška« — baš sasvim ista.

Toporov ih je uzeo i s podrugljivim smješkom stavio jednu preko druge. Trag na jednoj nastavljao se — uz mali prekid — na trag na drugoj.

— To je slučajnost — rekao je i namrštio se.— Je li i ovo slučajnost? — upitala je Krovskaja i gurnula mu

pod nos treću ploču. Na njoj se, uz mali prekid, pruga dalje nastavljala.

— Ali ne može postojati planet bez mase! — rekao je Toporov kao nečim ustrašen.

— Ja ne tvrdim da može postojati, tvrdim samo da postoji.— Vi, Krovskaja, vi podvaljujete — ne znam zašto...— Vjerojatno zato da vas navedem da još jednom pokažete svoj

krasni rječnik i besprijekorni način ophođenja, što ste ga stekli kućnim odgojem.

Toporov je bez riječi ustao i otišao u opservatorij. Vratio se pola sata poslije:

— U čemu je stvar, u čemu je — do đavola?— Otiđite tamo pa vidite. Newton i ja ne pravimo hipoteze. I

usput, poučena prijašnjim iskustvom, ne očekujem da ćete se na kraju svega ispričati. Čini se da su vas propustili naučiti neke elementarne stvari, i sumnjam da ćete to u ovim godinama još stići nadoknaditi, iako vam, ako želite poduku, stojim na raspolaganju. Usput vam mogu pomoći i da ispravite posve krivu predodžbu što ste je stekli o sebi.

Tonorov ju je gledao krvavo.Odakle najednom tolika glad za detaljima? Zašto naprosto ne

SIRIUS 89

napišem: kad smo stigli tamo i tamo, dogodilo se to i to? Koga to može zanimati?

No pišem li ja to za drugoga, i vjerujem li da će to ikada stići u ičije ruke? Ne želim rastjerati bijelo. Ponovno vidim ljude oko sebe, šareni »Rigel« u crnom vakuumu. Sve blijedi. Je li se zaista sve dogodilo kako sam napisao?

Moram pisati, ne razmišljati o pitanjima na koja nema odgovora. Pisat ću dok me san ne svlada, a onda, znam, kad se probudim, bilježnice neće više kraj mene biti, ni olovke, ništa. Vratit ću se na početak, sav je trud uzaludan, sve će nestati. Produžujem jer ne mogu stati.

Toporov ju je gledao krvavo. Da, a poslije se sve izmijenilo — i ako je Krovskaja sada počela njega gledati tako, imala je na to puno moralno pravo. Kad je napokon shvatio, a shvatiti je morao, jer nije bio glup, da u svemu tome »ima nešto«, naprosto je prisvojio čitavo otkriće. Najprije je govorio o »tijelu na koje me upozorila kolegica Krovskaja«, zatim o »planetu koji je opazio jedan od mojih suradnika«, pa o »zvjezdanom pratiocu kojega smo otkrili ja i moja ekipa«. Znalo se i što na koncu dolazi — Toporov je uvijek bio takav: galantno će ponuditi Krovskaji da bude supotpisnik rada koji će, razumije se, izaći pod njegovim imenom. Već nas je i duševno počeo na to pripremati, započinjući rasprave o »neutralnim« temama. »Nije teško doći do nekakvog važnog znanstvenog podatka — nije teško, a ne zahtijeva ni neko naročito znanje ili inteligenciju«, znao bi nas ponekad beskrupulozno gnjaviti satima. »Na koncu konca, svako je takvo opažanje ponajprije plod slučaja, a da se nekom priznaje nekakav genij samo zbog nečega izvan njega i izvan kontrole... Pogledajmo povijest znanosti — slave se veliki teoretičari, veliki sintetički umovi... Tko danas iz šire publike zna kako su se zvali autori eksperimenta na temelju kojeg je Einstein razvio svoju teoriju relativnosti?«

Već sam u prvom trenutku osjetio manjkavost takve argumen-tacije, no naprosto nisam znao formulirati svoje tvrdnje. Danas bih znao, ali nemam koga da mu ih izreknem. Trebao sam reći: »Možda je Einsteinov rad važniji i veći od Michelson-Morleyjeva pokusa, ali on zbog toga nije potpisao radove svojih prethodnika.«

Zapravo, ono što je Toporov nazivao »teorijom« bila su samo nagađanja, nabadanja u prazno, da baš ne kažem prazna naklapanja. Za Krovskaju se bar moglo reći, zajedno s velikim Pasteurom, da slučaj pomaže samo spremnim umovima. Toporov je zapravo samo mljeo sve što bi mu palo na um: to je tijelo moglo biti sazdano od

SIRIUS 90

vodikova leda, moglo je biti nekakav planetoid zažaren od vlastite radioaktivnosti ili naprosto planet sasvim običan, čiji su gravitacijski poremećaji na malo vjerojatan ne ipak moguć način kompenzirani nekakvim nepoznatim, još neotkrivenim planetom. Moglo se, napokon, raditi i o nekondenziranom oblaku, sličnom bezrepom kometu. Naravno, kako smo mu se približavali (a približavali mu se jesmo, sad na Toporovljevo inzistiranje), pokazivala se pogrešnost jedne pretpostavke za drugom. Na koncu smo doznali istinu — bez ikakve veze s bilo kojom Toporovljevom hipotezom — tek kad smo mu se sasvim primakli. U svemu tome, dakle, profesor nije imao nikakve zasluge — otkrila ga je Krovskaja, a objasnile oči same — no on se već toliko unio u ulogu genija da naprosto nije mogao natrag. Nikad mi prije nije bilo tako odvratan.

Nakon mjesec i pol dana leta i beskonačnih praznih priča ušli smo u orbitu tog neobičnog tijela. Masa mu je zaista bila ispod svih očekivanja mala — brzina obilaženja u niskoj putanji bila je samo stotinjak metara u sekundi. Tijelo s volumenom malo većim od Zemljina bilo je od nje šest tisuća puta lakše!

Druge stvari bile su bar podjednako zagonetne. Njegova mala masa upućivala je na nedostatak atmosfere (gravitacija nije bila dovoljno jaka da bi je zadržala), a kasnija su spektroskopska mjerenja u rubnim područjima diska to i nepobitno dokazala. Dalje, planet je imao albedo praktički jednak jedinici, to jest na njega palo svjetlo potpuno se reflektiralo. Nije imao reljefa, bar takav koji bi se na bilo koji način — optički, radarski, laserski — mogao utvrditi. Površina mu je bila čvrsta i kompaktna.

— To ne može biti prirodno tijelo — rekala je Krovskaja. — Mislim da smo otkrili djelo razumnih stvorova.

— Ta što vam pada na pamet — odgovorio je Toporov. — U čitavom sistemu nismo naišli na trag života, a niti je na nj naišla ijedna dosadašnja ekspedicija — mislim, bilo gdje.

— Profesore, vi uvijek imate pravo — rekla je Krovskaja zajedljivo. — Ako se poslije pokaže suprotno, to je samo zato što činjenice ne poštuju dovoljno vaš autoritet.

Toporov se ugrizao za usnu, no ipak se pokušao suzdržati: — Vi ih toliko volite i cijenite da ih naprosto nemate srca prečesto upotrebljavati. Ja sam neuk i ne znam misliti pa bih vas molio da mi ukratko objasnite što bi to moglo biti i tko je to izgradio — ovdje u sistemu bez života.

— Bića iz drugog sistema, razumije se. To može biti nekakav

SIRIUS 91

komunikacijski sistem pasivnog tipa, napuhani balon od kojeg se odbijaju signali.

— Kao kod satelita »Eho« serije? Naša ih je civilizacija gradila u dvadesetom stoljeću — i nikada više. Našli su bolja rješenja. A ovi lete između sistema, i još se uvijek drže toga. Zanimljivo. I još nešto — ako je to takva opna, zašto je meteori nisu probili i već odavno ispuhali?

— Opna se možda drži napeta elektrostatskim silama ili nečim sličnim. Ne mora biti napuhana. Tada proboj meteorita ne bi značio ništa. No to je samo jedna od hipoteza. Možda je to samo kupola, kupola, recimo...

— Radarska?— Da, možda i radarska.— Radarska kupola od materijala koji potpuno odbija elektro-

magnetske, pa dakle i radarske zrake? Radarska kupola — kroz koju one ne prolaze?

— Nisam rekla baš radarske. Možda je posrijedi koji drugi instrument...

— Krovskaja, nešto bih vam savjetovao: možda bi vam bilo pametnije ponekad posumnjati u svoje zaključke nego neprestano pokušavati uloviti u gluposti svoje pretpostavljene, koji, ako ništa drugo, imaju bar nešto malo više znanja i životnog iskustva.

Krovskaja nije ništa odgovorila: šutjela je sve dok sat poslije nismo sletnim modulom krenuli prema površini bijelog planeta. Viseći na prigušenim retromotorima i neprestano mjereći udaljenost radarskim i laserskim daljinomjerom, spuštali smo se sve sporije i sporije, zureći kroz okulare brodskih teleskopa, ali su naše nade bile uzaludne: što smo se više približavali, površina je postajala sve nevidljivija, dok nije ostala čista, ničim ne poremećena bjelina — bijela ploha bez rubova, bez sjene, bez ijednog razlučivog detalja.

— Visina dvije stotine metara. Neka dobrovoljac uđe u izlaznu komoru — rekao je Toporov. Dobrovoljac sam bio ja. Ušao sam u komoru i navukao šljem. Vezao sam se uzicom ispod pazuha i zatim otvorio izlazna vrata.

— Visina stotinu metara. Krenite.Sletni modul se zaustavio — ostao je lebdjeti na jedva vidljivu

žaru svojih motora. Zakoračio sam u prazninu i uže se počelo polako odmotavati.

— Dvadeset, osamdeset, sedamdeset... dvadeset, deset, pet...

SIRIUS 92

Zaustavljamo. Vidite li išta? Ne? Spuštamo vas još dva metra, još jedan. Pazite, površina je pod vašim nogama, još vam samo pola metra preostaje između nogu i površine. Još ne vidite ništa.

— Ne.— Pokušajte s ticalom.Uzeo sam ticalo, tri metra dugačak štap s crnim vrškom krcatim

senzorima. Spuštao sam ga polako i onda zastao. Obuzeo me najednom neobjašnjivi strah, i sve se zamutilo. Zatitralo mi je pred očima, bijela površina kao da se počela komešati, kliziti mi ispod nogu, pulsirajući, ritmički mi se približavati i udaljavati se od mene. Kao da sam naišao na puls kakve goleme zvijeri, osjetio njeno disanje. Kao da sam u trenutku shvatio da je ta bijela površina strahovito osjetljiva, da je to nekakva tanka opna koju svaki dašak može probiti, da će je dodir ticala proderati i da će iz nje prokuljati nešto gnojno, odvratno, krvavo i strašno, ili me, naprotiv, usrkati kao plankton. Osjećao sam pod sobom osjetljivo tkivo nekakve užasne životinje, osjetio strahovitu bol koja će moj dodir izazvati, i provalu neobuzdane, podivljale boli koja će potom uslijediti.

— Čini mi se da se površina miče — rekao sam što je bilo moguće mirnijim glasom.

— Ne govorite gluposti. Doplerometar bi to opazio.— Meni se ipak čini...— Čujte, nije sada vrijeme za diskusije. Ako niste sposobni

obaviti nešto tako jednostavno, povući ću vas gore i doći na vaše mjesto.

Postidio sam se i gurnuo ticalo, gotovo nadajući se da će se dogoditi nešto strašno, nešto što će mene u hipu ubiti — jer sam bliži — no što će udaljenog Toporova nemilosrdno mučiti sve dok ne uvidi koliko je blesav bio (a to bi moglo potrajati i danima). Gurnuo sam ticalo, i ono je tako neočekivano naišlo na zapreku da mi se mali trzaj učinio kao snažan udarac.

Ništa se nije dogodilo Površina je bila ravna, tvrda.— Sve je u redu — čuo sam Toporovljev glas — površina vas

može nositi Spustite se na nju i pokušajte nešto doznati.Okrenuo sam se strmoglavce i nastavio se spuštati centimetar po

centimetar. Nisam se usuđivao prvi doticaj prepustiti nozi. Htio sam to učiniti mnogo osjetljivijim prstima, čiji sam rad nesmetano mogao pratiti pogledom.

Ništa nisam vidio. Polagano sam krenuo prstom prema površini

SIRIUS 93

što se činila tisuće kilometara dalekom. Dodir je bio tako nagao, površina tako tvrda, da sam refleksno povukao prste.

— Dobro je — rekao sam. — Dotakao sam je.— Kakva je?— Glatka kao staklo, tvrda kao kvarc. Nevidljiva, posve bijela.— Pipajte. Možda napipate štogod.Pipam. Površina je savršeno glatka, sasvim jednolična. Nesvjes-

no me iznenađuje što je ravna. U svijesti je još velika kugla i ra-cionalno objašnjenje tu ne pomaže. Nema vida koji bi mi vratio osjećaj za prostor. Oko mene je bjelina, sve do horizonta. Bjelina kojoj ne mogu odrediti širinu, bijeli krug neodređenih dimenzija. Ne vidim čak ni vlastitu sjenu. Možda se ne radi o jednostavnom refleksu, možda čitava površina fosforescira.

— Sve je glatko — javljam. — Nema neravnina, ispupčenja, nijansi, ničega.

— U redu je. Stižem s instrumentima. Dolje sam za minutu.Spustio se brzo, bez bojazni, i prislonio dijamantno svrdlo na

površinu. Punih se deset minuta -— na naše zaprepaštenje — vrtjelo, i tek su onda instrumenti javili da je skupljena desetinka miligrama, minimum potreban za analizu.

— Od čega je to pravljeno, za ime božje?— Što mi znamo kakvim sve materijalima oni raspolažu. Mislim

da je Krovskaja i ovaj put slučajno imala pravo.'Toporov ne odgovara. Osjećam da mu tema postaje neugodna.

4.Minutu poslije analizator je izbacio rezultat: »C — 100 posto«.— Ugljik? — rekao je začuđeno Toporov. — Kugla je

napravljena od dijamanata?— Od dijamanata ne može biti tako bijela.— Odakle onda ugljik?— Od svrdla. Svrdlo se istrugalo.— Koješta — rekao je Toporov.— Provjerimo.— Ne treba ništa provjeravati. Zar rezultat nije dovoljno jedno-

značan?— Nije — rekao sam i uzeo laserski evaporizator povezan sa

spektrometrom. Ako je dijamant, zbog zagrijavanja bi morao pocrnjeli, pretvoriti se u grafit. A budu li se pri tom pojavile kakve

SIRIUS 94

pare, spektrograf će utvrditi njihov sastav. Nanišanio sam i pritisnuo okidač. Ništa se nije dogodilo — površina ne samo da nije pocrnjela — nije se ni zagrijala.

— Uređaj vam je pokvaren — rekao je Toporov uvjereno. Ni-sam ga mogao neposredno razuvjeriti, jer u vakuumu nema vidljive zrake. Uzeo sam stoga ticalo, nanišanio i okinuo. Snaga je zrake bila tako velika da je u djeliću sekunde isparila metal, pretvorila ga u bijeli oblak raspli-nute kovine i naglim širenjem plinova izazvala eksploziju koja je naprosto raznijela završetak štapa. »Aparat je ispravan«, rekao sam mirno.

— To ne može biti! Takav materijal niti postoji, niti može postojati.

— Ja ne tvrdim da on može postojati, ja samo tvrdim da on postoji — parafrazirao sam Korovskaju. Ne vjerujem da je to popravilo Toporovljevo raspoloženje prema meni. Očito je htio nešto odgovoriti, no za to naprosto nije bilo zgode, jer se u tom trenutku za njegovim leđima stvorila crna mrlja. U tom beskrajnom bjelilu, djelovala je savršeno nestvarno.

— Gledajte!Trenutak šutnje, i zatim: — Što je to?— Pogledajmo, pa ćemo vidjeti.— Treba biti oprezan.— Oprezni su ostali na Zemlji — odgovorio sam jetko. Toporov

je popustio provokaciji. Krenuli smo prema crnoj mrlji, bez ikakve predodžbe o njenoj veličini i udaljenosti — u toj beskonačnoj bjelini naprosto nije bilo repera.

Nakon stotinjak koraka došli smo do nje. Da, bila je to rupa, crno obojena, hvat široka i oko dva metra duboka. Crnilo nije bilo tako potpuno kao okolno bjelilo — mogla se nazreti unutrašnjost.

— Zovu nas — rekao sam. — Ovo nam je možda jedina i posljednja šansa. Kroz materijal ne možemo silom — neuništiv je.

— Jeste li sigurni da zovu baš nas? I jeste, li baš sigurni zašto nas zovu?

— Ako ne zovu nas — koga zovu? I da su nas željeli uništiti, vjerojatno bi našli zgodniji i jednostavniji način. Možda je unutra tajna njihove civilizacije.

— Gluposti! Prilično melodramatičan način da nam ostave poruku.

— Ja ću ipak krenuti. Preuzimam svu odgovornost na sebe.

SIRIUS 95

— Ne.Da nije bilo tog »ne«, tko zna bi li ikada ušao. Ali taj »ne«...

Nije to bilo »ne, nemojte« niti »uvjeravam vas da to nema smisla«, »možda bi bilo bolje promisliti još jednom«, niti »a da se prije posavjetujemo s nekim?« Bilo je to kao zapovijed psu, biću niže inteligencije. »Ne« bez ikakva obrazloženja, izrečeno bez sumnje da bi se moglo i ne poslušati.

Prokleti Toporov i prokleta njegova arogancija!Ali ne mogu više, san mi iznenada dolazi na oči. Želim zaspati.

5.Zašto sam ikada povjerovao da je postojao nekakav »Rigel«?

Sve je to prosanjano. Ja zapravo ne znam ni tko sam ni što sam, ni odakle sam došao, ni kako će se sve to završiti. Sanjam da ne bih poludio, i od tih snova ludim sve više. Nisu nikad postojala nikakva druga bića, postojao sam samo ja s prazninom oko sebe, prazninom ispunjenom snovima.

Bilježnica je ponovno u mojim rukama. Dugo je nije bilo, dugo. Koliko? Ne znam. Dana nema, noći nema, brada mi ne raste, ne uriniram. Sve se događa izvan mene, bez moga znanja — ako i to nisam sanjao. Možda haluciniram da su mi potrebne hrana i voda, da mi moraju rasti nokti i brada. Možda je to iluzija.

Ne znam koliko spavam, a koliko bdijem. Izgubio sam svaki osjećaj vremena. Znam samo da se nervoza i tjeskoba najčešće prekidaju snima, i da me poslije hvata nekakav takav osjećaj nemoći da bih, da bih... Ali tada nemam volje išta učiniti.

Noćas sam u polusnu osjetio kako me stežu noge nekakvog groznog čeličnog kukca. Zabio mi je elastičnu cjevčicu u grlo, iz nje je izlazila nekakva slatkasta tekućina. Nešto mi se debelo zavuklo u čmar i sisalo, sisalo...

Ali kad sam se počeo trzali, zgrožen time što se zbivalo, san je naglo postao gust, pa sve gušći, dok se nisam paralizirao kao u zagrljaju kakvog odvratnog pauka.

Odvratnog, odvratnog, odvratnog pauka...Dani su bjeline za mnom. Pokušao sam se boriti protiv nje

zatvaranjem očiju, ali se ništa nije izmijenilo. Bjelina je samo postala tamnija — i to je sve. Ugodnije je oči držati otvorenima. Spustiti kapke kad čovjek nije pospan iziskuje napor.

Sve je bijelo.Bilježnica je opet tu, po drugi put čudom došla, nakon što je

SIRIUS 96

jednom čudom nestala. Probudio sam se i nisam je našao. Probudio sam se još jednom, i ona je opet bila tu. Pipam je. Ona postoji. Ali što je s ostalim? S »Rigelom«, s Toporovom, sa... Njih ne mogu napipati, oni postoje samo u mojoj mašti. Postoje li, ne postoje li, nije li to akademsko pitanje? Ja se iz ovog neću izvući, nema nade da ih ikad ponovno vidim. Kakva je razlika ako su oni »stvarno« postojali? Povijest svega počinje od onog »ne«, od trenutka kad sam dobio bilježnicu, od ovog trenutka ovdje.

Toporov je rekao »ne« i ja sam skočio u crnu rupu. Poklopac se nada mnom naglo zatvorio, i pod se poda mnom naglo otvorio. To je ono što se zaista dogodilo. Sve prije toga sam izmislio — sve prije toga nije ni važno.

I tada sam ugledao bijelo, savršeno bijelo kao i ono bijelo napolju. Samo što je ono bilo svuda oko mene, svuda, svuda. Opipao sam površinu, prinio lice da je bar naslutim, i kad sam se okrenuo, otvora kroz koji sam ušao nije više bilo. Sve je bilo jednolično, nevidljivo i bijelo. Bijelo kao Weiss, kao ujed nenadana straha. Trgnuo sam se od zaprepaštenja, i kako sam se trgnuo, odvojio sam se od površine. Nikada je više nisam dotaknuo.

Unutra nije bilo gravitacije koja bi me mogla privući k površini — što se moglo i očekivati od šuplje kugle. Nikakve privlačnosti, čak nikakva orijentira, ništa. U trenutku sam shvatio da sam zauvijek izgubljen, i od tog se trenutka odrekao svake nade. Ono što mi se u tom trenutku učinilo kao panika, očaj, histerija, bilo je samo veliko čuđenje, velika nedoumica.

Nema nade da ću ikada ugledati površinu — ona je posve nevidljiva. Možda sam u ovom trenutku samo metar udaljen od nje, možda je ona tek nekoliko centimetara daleko od mojih ispružnih prstiju. Ispružam ruku — ne nalazim je. Sve je uzaludno, bijelo, beznadno. Ne mogu ni naslutiti u kojem mi je smjeru najbliža. Kad bi samo ona fosforescirala, lako bi to bilo utvrditi. Stotine i tisuće kilometara zraka pomračile bi daleke plohe. Trebalo bi samo ići prema svjetlu , sigurno bih došao do površine. Ali je bijelo, svud jednako bijelo. Mogu ići samo nasumce.

Pokušao sam izračunati koliko bi mi vremena trebalo da nasumce napipam površinu. Kad bih uspijevao čitav sat grubo održavati jedan smjer i kretati se brzinom od šest ili sedam kilometara na sat, trebalo bi mi tisuću sati — četrdeset dana bez odmora — da uz vjerojatnost jedan naprama deset na sto i šezdesetu stignem do površine. Da bih imao šansu jedan naprama jedan, trebao bih utrošiti deset na sto pedeset i devetu godina. Svemir je star pet

SIRIUS 97

puta deset na osamnaestu sekundi. Toliko vremena nemam.Treba tome dodati još i to da bih teško mogao čitav sat održavati

pravac. Čovjek je asimetrično građen — najvjerojatnije bih se počeo okretati u krugu, i tako se vrtio do smrti, jedva se pomaknuvši s mjesta, živeći u nadi, laži i neizvjesnosti.

Napokon, kad bih se i domogao površine, što bih imao od toga? Ne bih li je ponovno izgubio, jer se nemam za što prihvatiti? I kad ne bi bilo tako, što dalje? Silom ne mogu napolje, a kad bih i mogao, što bih napolju? Skafandera nemam, netko mi ga je skinuo još prve noći. Bez njega ne mogu napolje. No kad bih i mogao izaći, i kad bi se odnekud i mogao nabaviti skafander, što dalje? Što dalje, sam, na površini većoj od Zemljine, nekoliko puta većoj od površine njezina kopna? Situacija je beznadna. Treba se prepustiti, zaboraviti nadu, pokušavati živjeti samo svojim, zatvorenim životom.

Ipak ne mogu podnijeti. Nisu me pobijedili, naprosto su me zgazili.

Zašto sam ovdje, ima li štogod bijelo u toj kugli? Ili je i to iluzija, ili je sve ispunjeno... Što se u tom bjelilu krije, i krije li se išta?

Što je u ovoj kugli? Postoji li neka tajna koju moram riješiti da bih mogao napolje?

Bijelo je, sve je bijelo.

6.Oni me mogu ubiti. Koji »oni«? Oni. Svejedno mi je, ne osjećam

strah. Oni mogu sve, sve što hoće. Ne bojim se. Smrt nije gora od života, ukoliko mu nije slična.

Ove zidove ne može razoriti ni hidrogenska bomba, ova je bjelina vječna. I postoji li ovdje uopće vrijeme, ili se sve događa istovremeno?

Što je s »Rigelom«, što s njegovom posadom? Pokušavaju li me spasiti, ili ih više nema?

Tko me drži ovdje i zašto? Čemu služi moje ropstvo? Kome?Osjećam kako bjelina iz mene izvlači, kako postajem sve

prozirniji. Nešto se u meni otapa. Ne znam što.Dodirujem svoje tijelo, ali ni njega više ne osjećam. Uvijek je

isto, uvijek nestvarno, tako hladno.Zašto su mi poslali ovu bilježnicu? Što time žele postići? Time

se ništa ne želi postići.Pokušavam zaspati, pokušavam zaspati, pokušavam za-

SIRIUS 98

spati... .Iz ove bjeline nema izlaka. I suviše je bijela.

7.Bila je tu, siguran sam. Još jučer sam je dodirivao — ovim

rukama, ovim prstima.Još osjećam njen dodir, i još mi se ježi koža. Dodirnuo sam tuđe

tijelo!Otvorio sam oči i ona je bila tu, čitavo njeno tijelo, opruženo i

vitko, bez težine, u bijeloj sumaglici, usred bijele kugle. Duga joj se crna kosa lelujala u mirnom zraku.

Uplašio sam se kad sam je ugledao, uplašio se tog stranog tijela nakon toliko dana ili tisućljeća samoće. Nije me gledala. Lice joj je bilo skrenuto negdje u stranu. Gledalo me samo njeno tijelo.

Pomislio sam da je mrtva, no tijelo je bilo sasvim opušteno, bez stupora. Samo blaga opuštenost, opuštenost koja upija, uvlači u sebe kao i sva ova bjelina.

Nisam je pokušao zazvati, u ovoj beskrajnoj bjelini zvuk je izgubio svaki smisao. Znao sam da zna da sam ovdje, da me dugo gledala dok sam spavao. Ne znam odakle to znam.

Približio sam joj se polako, laganim zaveslajima dlanova. Opružio sam se uz njeno tijelo, i dugo čekao tako. Tada sam položio ruku na nju. Osjetio sam blagi trzaj, trzaj olakšanja. Milovao sam njeno tijelo, dugo i opušteno. Bio sam dugo nježan prije no što sam postao agresivan. Želio sam u tom opuštenom, bijelom tijelu izazvati grč, grč koji kao jecaj oslobađa. Izazvao sam grč u sebi. U savršenoj tišini, narušenoj tek mojim dahtanjem, sve je bilo gotovo... Sve je bilo gotovo. Njeno tijelo ostalo je i dalje opruženo i opušteno, njeno tijelo u tišini tako poslušno.

Lice joj nisam gledao, nisam ga želio vidjeti. Sleđeno lice nije govorilo — govorilo je njeno tijelo, rastopljeno u bjelini.

Uhvatio sam njeno tijelo želeći uzbuditi staru strast, no strasti nije više bilo. Želio sam ga odgurnuti od sebe, to bijelo, tiho tijelo, želio sam ga uništiti.

Želio sam proderati njegovo bljedilo, pustiti da crveni mlazovi prsnu u bjelinu. Želio, sam se uvući u to tijelo, u njegove mirise i njegove smradove, u njegovu toplinu i njegov mrak. U carstvo mraka i opipa. Ali tijelo nije ništa željelo.

Pograbio sam tijelo za ramena i okrenuo ga k sebi. Oči su gledale kroz mene. Ne, nisu bile slijepe, vidjele su. Vidjele su moje

SIRIUS 99

tijelo i beskrajnu bjelinu oko mene. "Samo mene nisu vidjele — ako ja još postojim.

Okrenuo sam se leđima. Nisam ga želio gledati. Želio sam da nestane. Tijelo žene. Da nestane, i da opet sve bude bijelo, bijelo, bijelo...

Želio sam samoću. Želio sam bijeli mir.Okrenuo sam se naglo, svladan najednom užasnim osjećajem

samoće i nemoći. Ovo je tijelo jedino što se može dodirnuti u beskrajnom bijelom svijetu.

Još je bila tu. Oči su i dalje bile uprte u mene. Njen je pogled prolazio kroz moje čelo i nestajao u bjelini.

— Ženo — rekao sam. Uplašio sam se vlastitog glasa. Bio je hrapav i promukao od duge šutnje. — Ženo...

Je li to lice Adele, liječnika s »Rigela«? Ja to ne znam. Više se ne sjećam kako je izgledalo Adelino lice. Izbrisala ga praznina. Kako je izgledao »Rigel«?

— Ženo, ženo, ženo...Na njenom se licu ništa nije izmijenilo. Moje su riječi ulazile u

njene uši kao prazni, bijeli zvuk.— Ženo, ime ti je žena... Adela? Adela?Jesu li i nju uvukli, je li iz nje bjelina sve izvukla? Adelina

ljuštura, prazna zmijska košuljica. Možda je spavala manje, možda sam ja spavao godinama dok je bjelina iz nje izvlačila, izvlačila,izvlačila?

— ADELA. ADELA. ADELA. Ne, to nije Adela. Tko je to?— Ženo, ja živim. Ženo, ja odista postojim. Ženo, probudi se.

Ženo, moje riječi zaista nešto znače, ja im znam značenje.I tada sam se prvi put upitao znače li moje riječi uopće išta.

Osim meni. U ovoj bjelini. Ili ni meni ne znače ništa. Možda sam sve izmislio. Ispuštam li zvuk koji ništa ne znači? Možda svaki put isti pojam izražavam sasvim različitim zvukom.

— Ženo, ja postojim.Ne znam koliko sam govorio, pokušavajući bujicom riječi

iznuditi izraz u tim mrtvim očima. Ne, ne, ja ne govorim nikakvim njoj stranim jezikom. Ona me čuje, ali riječi nemaju značenja. Nikakve riječi nemaju nikakva značenja.

I tada sam shvatfb što me na kraju čeka. Riječi lišene značenja.— Ženo, ako riječi nemaju značenja, izmislimo ga!

SIRIUS 100

Oči nisiu odgovorile. Protiv čega se borim, i čime — protiv beskonačne bjeline i tišine riječima koje nemaju značenja?

— Ženo, želim te spasiti, dati značenje. Pokušaj... zvuk pokušaj razumjeti.

Kako je brzo nestalo bijele tuposti iz moje glave. U prvom trenutku nisam joj želio vidjeti lice, zaviriti joj u oči. Poslije sam želio da nestane. Sad sam joj želio izazvati u očima bar nešto, ali ničeg nije bilo.

Ušutio sam. Privio sam je k sebi, obgrlio je rukama, čvrsto pritegao. Njene su me ruke omotale, lagano i paučinasto, kao da lebde u mlakoj vodi. Želio sam osjetiti njen dah, svaki otkucaj srca. Želio sam prodrijeti u sve tajne njene utrobe. Želio sam biti unutra.

— Ženo, ženo, ja te volim.Znao sam da lažem. To je bila ludost, to je bio vapaj.— Nećemo se rastati, nikada, nikada. Ženo, budi uz mene,

pokušaj razumjeti značenje mojih riječi.To jest Adela, liječnik s »Rigela«.— ADELA. ADELA. ADELA.Ona nije bila u modulu, ostala je na brodu. Sve je progutala

bijela kugla. Zar sva posada lebdi tako, u bijeloj praznini, sa stotinama i stotinama kilometara između ljudi? Ovo jest Adela, osjećam je, opipavam, vidim, njušim... Brod je zaista postojao, prije ove bjeline bilo je nečeg što nisam prosanjao.

— »Rigel«. »Rigel«. »Rigel« — govorim joj. — »Rigel«.»Rigel« je ime. Imena su na svim jezicima isto.— Deset, devet, osam, sedam, šest, pet, četiri, tri, dva, jedan,

nula — brrrum! Countdown. Countdown. Rigel. Countdown. Deset, devet, osam, sedam... Adela. Adela. Adela...

Dugo sam joj ponavljao ove riječi, dugo ponavljao i onda zaspao

8.Kad sam otvorio oči. nije je više bilo, sve je ponovno bilo bijelo.San je došao prebrzo, nisam stigao pomisliti da bi nas san mogao

razdvojiti. Već sam se bio navikao na bijelo, i sada sve se nanovo uzbudilo, nanovo pokrenulo. Obuzeo me je očaj: zar je to posljednje biće koje sam sreo u životu? I je li ovo bio posljednji susret?

Onda sam je ugledao. Pomislio sam da haluciniram. Sitna točkica pojavljivala se iz magle i zatim ponovno nestajala u sitnim zrncima bjeline. Pohitao sam prema njoj krupnim zaveslajima, gubio

SIRIUS 101

je iz vida i ponovno nalazio. Ne znam koliko sam plivao. Znoj me oblijevao dok je moj napor prelazio u histeriju.

Slabašni povjetarac u ovom golemom prostoru, blago strujanje zraka, sve to može poništiti moje napore. Nose li je strujanja k meni ili od mene? Ostajala je ista, uvijek ista, činilo se, jednako daleka. Želio sam tada odustati. Netko se sada smije mom grozničavom trčanju za mamcem koji mi stalno izmiče. Netko se iživljava. Nekoga veseli moja nemoć.

Osjećao sam koliko bi mi se povećao ponos kad bih se umirio, ali nisam odustao. Želja je bila jača.

Ne znam kako sam je dostigao. Udaljenost se najednom počela naglo smanjivati. Zaplivao sam još bješnje, uspaničen mišlju da bih je u posljednji trenutak mogao izgubiti.

Nisam je izgubio. Kad sam joj se napokon primaknuo, zgrabio sam je grčevito. Nisam želio da mi izmakne. Disao sam teško, mnogo je znoja bilo na meni... Znoja. Moje je tijelo ponovno počelo na moje oči nešto lučiti. Ponovno je počelo postojati.

— Ženo, ženo, ženo...Pogledao sam je u oči, prvi put sam u njima vidio nekakvo,

značenje. Slutnja neke daleke radosti što me opet vidi, što sam ponovno tu.

— Ženo, ženo, ne smijemo se razdvojiti. Moramo ostati zajedno. Inače ćemo oboje poludjeti.

I tada, opijen osjećajem vraćene realnosti, počeo sam sanjati. Nešto je ipak bilo moguće — naći nekoga u ovoj bjelini. Naći ga, izgubiti i ponovno naći. Vlastitim naporom. Nešto se ipak dalo učiniti.

I u njenim očima vidio sam da je shvatila da postojim. Prvi put. Zbog mog napora. Trebalo ga je uložiti još mnogo, mnogo, ali se toga nisam plašio. Moći činiti! Znati da postojiš!

Govorit ću joj mnogo, učit ću je ponovno značenju riječi — kao malo dijete. Natjerat ću je da me razumije, a onda, onda će sve biti moguće.

Stavio sam joj ruku pred oči, raširio prste. — Ruka — rekao sam — ruka.

Zatim sam uzeo njenu ruku i ponovio. Onda sam pokazao na sebe i na nju: — Ja. Ti.

U njenim očima ipak nije bilo razumijevanja. A onda sam shvatio da su dvije osobe nedovoljne za objašnjavanje. Ako na

SIRIUS 102

čitavom svijetu postoji tako malo stvari — samo dva tijela i njihovi dijelovi, jezik postaje besmislica.

— Ženo, slušaj me, ženo — zapao sam u brzorječicu, pokušavajući množinom nadoknaditi manjak smisla. — Ti si Adela, shvaćaš, Adela s »Rigela«. »Rigel« je svemirski brod.

I tada sam otkrio da i sam počinjem sumnjati da je taj brod ikada postojao. Sumnju sam ugušio tiradom:

— Adela, ti si Adela. Ja sam prvi dospio ovamo, zato ti moraš znati više. Što je bilo s brodom, što s posadom? Jesu li svi ovdje? Pokušajmo ih naći. Adela, Adela, Adela...

Ali ja više uopće nisam bio siguran da je ona Adela.— Je li brod unutra? Ako jest, neki izlaz mora postojati.

Možemo izvesti skok kroz četvrtu dimenziju, ne moramo prolaziti kroz zidove. Možemo skupiti posadu. Ako se dočepamo broda. Ako se itko dočepa broda, sve nas može otkriti radarom. Sve, sve... To uopće ne bi bilo teško, to...

Vidio sam da me ne razumije. Počeo sam se tresti.— Razumij me, razumij me... Shvati da ti govorim, reci sve što

znaš. Ovakve se ljuske ne grade ni oko čega. U ovoj kugli mora postojali nešto, nekakva tajna, bilo što... Ako je odgonetnemo... Sloboda! Sloboda!

Nisam više ni u to bio siguran. Rješavanje zagonetke i sloboda kao nagrada... To je melodramatsko, to je Edip. Da li se zvao baš Edip?

— U ovoj su kugli velika čuda, veliki strojevi. Bijeli i zato nevidljivi. Možda upravo sada prolazimo kroz njih, provlačimo se između njihovih krakova. Možda treba samo posegnuti, dotaknuti velike strojeve, uvući se u njihove bijele pukotine, ući u njihove utrobe u kojima bijelog više nema. U njima se kriju čudesni svjetovi puni ljudi i slobode. Zašto bi netko gradio toliku kuglu bez ikakva razloga? Zašto bi nas netko zatvarao i ubijao?

— Adela, ovo je samo neki glupi eksperiment, kad doznaju što žele, pustit će nas. Što će im naš život? Oni nas hrane, oni se brinu. Slučajno smo zalutali ovamo, kao muhe u kakvu veliku dvoranu. Kao i one možemo se spasiti, samo trebamo shvatiti što se dogodilo. Mi smo u kućištu golemog stroja. Oni nas ne žele ubiti, oni žele da izađemo. I mi to želimo. Na koncu će nas ipak spasiti, vidjet ćeš.

Ali tko su ti »oni«? Tada sam otkrio da vjerujem u postojanje samo nas dvoje.

SIRIUS 103

— Razumij me, razumij... Ne smijemo dati da nas slude. Ušutio sam. Kako je misao opet bila bistra. Njeno je tijelo, samo

njezina pojava istisnula bjelinu. Progutala ju je naprosto. Ne, treba vjerovati u svoja sjećanja. Treba vjerovati u »Rigel«, koji je zaista postojao. Treba vjerovati da su postojali i Toporov, i Krovskaja, i Matilda, Adela i... i tko još? Tko je još postojao, do đavola?

Ova bjelina uništava prošlost, razdvaja čovjeka od svih ljudi u sadašnjosti i prošlosti. I budućnosti, zacijelo, da. Učit ću napamet sve što znam, sve što želim zapamtiti, složit ću to u stihove, nijednu riječ neću izgubiti.

Milovao sam njeno tijelo, ljubio njene nepomične oči. I opet sam joj mnogo, mnogo govorio.

Poželio sam da je udarim, udarim iz sve snage, da vidim kako se trgnula, kako se pomiče. Da vidim kako shvaća da postojim ja, da postoji vanjski svijet. Da se prestane tako prazno, glupo, infantilno ceriti. Bože, što je sada u njenoj glavi.

Nisam je udario. Nisam mogao udariti to tijelo.Želio sam da san više nikad ne dode, san koji bi nas mogao

razdvojiti. Razmišljao sam grozničavo što da poduzmem da se to nikad više ne dogodi. Spleo sam svoju kosu s njenom, povezao ih bezbrojnim čvorovima. Ako san dođe, strujanje zraka neće nas razdvojiti. To ipak ništa ne znači. Ali bar isključuje slučaj. Barem to.

9.Opet sam zaspao i ponovno se probudio. Ona je bila tu, vezana

mojom kosom. Gledala me. Znatiželjno, prepoznajući me. Pogledi su nam se sreli, no u tom trenutku bjelina se vratila. Oči su gledale kroz mene, ja više nisam postojao.

Bio sam istovremeno oduševljen i zgromljen time što se dogo-dilo. Tko ima takvu vlast nad njom, sposobnost da joj prema potrebi ukapčava ili iskopčava svijest? Entuzijazam me preplavio. Govorio sam opet, opet sam govorio. Pričao sam o svemu što se dogodilo, prepričavao sve, sve... Pričao sam joj sve dok nisam zaspao. I tada, u polusnu, osjetio sam njene znatiželjne prste. Ta se spoznaja prelila preko moje svijesti kao topli val i odvukla me u dubinu...

Kad sam se probudio, nje više nije bilo. Na glavi više nisam imao kose. S kosom je otišla i ona.

U početku je bila samo tupost, koja je prerasla u čuđenje, i zatim u rezignaciju. Bijelu.

Kraj sebe sam zatekao bilježnicu, velikih bijelih listova. Uz nju

SIRIUS 104

je bila vezana olovka. Da, ponovno se pojavila. Prevrćem njene listove i zatim pišem. Sada pišem.

Pročitao sam sve što se do sada dogodilo. Rukopis je moj, sjećam se kad sam što pisao. Zaista, postojao je jednom brod »Rigel« — zapis je tu. Brod s dvadeset članova posade. Osamnaest sam znao nabrojiti tada. Preostale se dvojice nikad neću prisjetiti. Zauvijek su nestali iz moje svijesti.

Zapis je tu. Realnost ipak postoji. Ali tko nam je nametnuo ovo bjelilo umjesto realnosti?

Ne osjećam tugu zato što je otišla. Ne znam zašto. Morao bih osjećati, ali ne osjećam. U bijelom sve je mirnije.

Ne znam što da pišem, iako bih želio. Izvući ću iz memorije sve čega se još sjećam, ostaviti zapis, da ne zaboravim. Ali se plašim, ne usuđujem se pisati.

Neću više pisati.10.

Očaj dolazi u grčevima, a onda je opet mir. Sve je bijelo. Želim da mi se vrati, ali njen povratak znači borbu. Ne želim borbu, ne želim njen povratak, neka sve bude bijelo.

Bilježnica je opet tu, netko želi da u nju pišem. Tko želi i zašto — ne znam.

Bilježnica je tu da u nju pišem.Sve što se dogodilo u ovoj bjelini, dogodilo se u bilježnici.

Čitam bilježnicu. Ponovno živim sve što se dogodilo. Želim pisati još, da mogu čitati. Želim čitati.

Opisat ću što se zbiva. Oko mene je sve bijelo. Bijeli se, sa svih strana jednako. Sve je bijelo. Samo moje golo tijelo nije bijelo. Želio bih opisati tu bjelinu, a mogu reći samo — bijelo. Ali zato to mogu reći mnogo puta:

bijelo je bijelo je bijelo bijelo bijelo bijelo bijeloNišta nisam rekao.U toj bjelini kriju se čudni strojevi. U toj je bjelini Adela. Evo je

tu, osjećam je pod prstima, samo što je bijela. Zato je ne vidim. Sve je puno nje, sve bijelo oko mene je ona. Ja sam napokon u njenoj utrobi, kao što sam i želio. Grije me svojom toplinom, hrani svojom krvlju... Ja sam njeno čedo.

Bijelo je lijepo. Vidim bijelo.Čitam ponovno sve što sam napisao. Zašto nisam više pisao o

bijelom?

SIRIUS 105

Molim, zašto sve ne bi bilo bijelo? Zašto ja nisam bijel?

11.Adela, gdje si, Adela! Zašto se kriješ, bijela, u ovoj bjelini? Dodi

da ti kažem, da ti pokažem što je bilo... Nešto sam vidio. Vidio sam katedrale; mnogo ih je bilo.

U središtu kugle bile su katedrale, vrlo šarene. Tornjevi su crveni, a kupole modre. To su bile čudne katedrale, tornjevi su im bili visoki.

Njihove su kupole bile okrugle.Plovio sam između njih, sve je najednom postalo prozirno. Vidio

sam čitavu kuglu kako izgleda iznutra. U njoj su gradili katedrale. Sve je bilo bijelo — nisu željeli da se išta vidi dok sve ne bude gotovo. Htjeli su nas iznenaditi.

Meni su dali vidjeti prije roka jer sam bio dobar, Bio sam dobar i zato sam smio vidjeti katedrale. Vidio sam i »Rigel«, bio je velik. Imao je vesla, svi su veslali.

Adela, zašto se kriješ, pokazao bih ti toliko zanimljivih stvari!Sve će se vratiti. U bijelom piše da će se sve vratiti, da će sve

biti kako je prije bilo. Da ćemo biti zajedno. U krevetu, ja na tebi, u bijeloj posteljini.

Vidim čudne boje. One su oduvijek postojale, samo sam ja bio slijep, slijep na boje, zato ih nisam vidio.

Listam po bilježnici.»Sve je glatko«, javljam. »Nema neravnina, nema ispupčenja,

nijansi, ništa.«»U redu je. Stižem s instrumentima. Dolje sam za minutu.«Zašto sam to pisao? Koji su to ljudi?Što sam sve napisao! A istina je jednostavna — postoji samo

bijelo, stvari iz njega nastaju i vraćaju se u nj. Bijelo si i u bijelo ćeš se vratiti. Volim bijelo, ljubim ga.

12.Pokušavam pisanjem skupiti misli. Pokušavam pobijediti ludilo,

osjećam ga, ne dopustiti iracionalnom da nadvlada.Sve što sam napisao istina je. Sve što sam napisao uistinu se

dogodilo.Vjerujem da je postojao »Rigel«.Vjerujem da je postojala Zemlja.Vjerujem da je postojao Toporov i da je postojala Krovskaja.

SIRIUS 106

Vjerujem da je postojala žena izgubljena u bjelini. Vjerujem da postojim.

Vjerujem da postojim da bih mogao postojati.Bjelina me briše, moram se boriti, ne dopustiti da me proguta. Ja

sam u probavi nekakvog golemog morskog mekušca. Bijelo je njegov želučani sok, sok što me probavlja još živog — ta mentalna zvijer probavlja moje misli. Ona asimilira strukturu mog intelekta. Ona probavlja moje iskustvo, probavlja i taloži kao masno tkivo. Moje tijelo pretvara u svoje, i ja neprimjetno prestajem postojati. Moju svijest pretvara u svoju, a moju briše.

Ne dam svoje misli, svoja znanja, svoja sjećanja, iskustva svoja, svoje ljubavi i mržnje. Ne dam ono što je bilo između Adele i mene nikome. To je moje i to ne dam.

Ako budem dovoljno čvrst, neću popustiti. Ako budem dovoljno čvrst, neću popustiti.

Nitko mi ne može oduzeti misli ako mu ih ja ne dam. Misli se ne mogu oteti. Samo ih u slabosti mogu nekome dati. Ali ja ih ne dam.

Bjelina me neće sluditi, ova bjelina ima granicu, konačna je. Ovaj trenutak ima prošlost, čitav niz trenutaka koji su do njega doveli. Vrijeme postoji, i ono teče. Nije se zaustavilo.

Ova je bjelina mjerljiva. Velika je, ali mjerljiva. Ona ispunjava kuglu s promjerom od trinaest tisuća kilometara, a izvan nje je svemir. Crna nebeska sfera, i zvijezde. I delta Labuda. A svjetlosne godine dalje, Zemlja. Na Zemlji su ljudi, stvorovi slični meni. Misli su im slične mojima. Pate zbog istih stvari. I raduje ih što i mene raduje. Oni razumiju moje riječi. Ja im mogu pokazati ruku i kazati »ruka«. Oni ce podići ruku i kazati »ruka«. To su dvije ruke, dvije ljudske ruke, koje znače isto.

Nisam sam u svemiru. Osim mene postoje još milijarde ljudi, sposobnih da misle, sposobnih da razumiju, da se vesele i da osjećaju, da se nadaju i da umiru.

Ovo nije rat između dva tijela, ovo je rat između dva intelekta. Ja ga mogu dobiti. Ne mogu probiti neslomljivu ljusku svog zatvora, ali mogu pobijediti. Mogu nadvladati duh svoga proždirača. Ne smijem mu dozvoliti da se nametne. Ne smijem dopustiti da me natjera da povjerujem u bijelo.

Ne smijem vjerovati u bijelo. Moram ga spriječiti da me asimilira, neću se dati probaviti. Natjerat ću ga da me ostavi, natjerati ga da crkne. Ubit ću ga zlom probavom. Od mene će dobiti apendicitis, mentalni. Crknut će, a ja ću biti slobodan. Sa

SIRIUS 107

skafanderom i svim ostalim. S ljudima.Ubit ću ga svojim prkosom, rasporit ću mu utrobu oštrinom

svoje misli i čvrstoćom svoje vjere. Iz rasporenog trbuha prokuljati će svi: i Toporov, i Krovskaja, i... Svi, svi će prokuljati!

Zašto on želi moje iskustvo? Zato što je prevelik da ga ima? Zato što nije dovoljno ljudski da ga ima? Zato što je njegov intelekt nadišao iskustvo? Zato što je prepametan da bi išta mogao iskusiti?

Ja mu ne dam svoje iskustvo. Bez njega prestajem živjeti. Moje iskustvo, to sam ja.

Odvratni bijeli stroju, makni svoje pohlepne pipke s mog mozga!Ne, ja još vjerujem i u mojoj me vjeri nećeš pokolebati.

Vjerujem da je postojao »Rigel«.Vjerujem da postoji Zemlja.Vjerujem da je postojao Toporov i da je postojala KrovskajaVjerujem da je postojala žena izgubljena u bjelini. Vjerujem da

postojim.Vjerujem da postojim da bih mogao postojati. Da, ja prkosim, ja

izazivam. Izazivam jer sam svjestan svoje moralne snage. Izazivam...Vjerujem, vjerujem, vjerujem...Moj je prkos svet. Možete me pobijediti samo snom, samo

oduzimanjem bilježnice, posljednjeg što je ostalo iz materijalnog svijeta. Ali to je kukavički...

Ne skrivajte se tako kukavički, iziđite na čistinu! Ja vjerujem, prkosim vam svojom vjerom...

Ne navlačite mi na oči taj san, zlotvori, to nije poštenolUništite moju vjeru mukama i iskušenjem — pokušajte je

uništiti. Ne gurajte me u san, vi zlotvori, vi ubojice, vi kukavice...Kukaviceeeeeeeeee!!!

13.Bijela je žena opet bila tu. Jebao sam je. Bijela žena opet nije tu.

Jebat ću je kada dođe. Oko mene sve je bijelo.Bilježnica je opet tu. Dali su mi je da pišem. Oni su mi je dali da

u nju pišem.Oni žele znati je li ikad postojao brod imenom »Rigel«. Zato su

mi dali bilježnicu. Da u nju pišem. I bijelu ženu. Da je jebem.Volim pisati u bijelu bilježnicu. Volim jebati bijelu ženu.Volim ići crnim po bijelom. I bijelim po crnom.»Rigel« je postojao, mislim, valjda je postojao. To ovdje piše.

SIRIUS 108

Ali sada je sve bijelo. I nema smisla ni da »Rigel« postoji.Kako je »Rigel« mogao postojati, a sada je sve bijelo? To je

kontradikcija. Tu kontradikciju treba jebati.Postoji li vanjski svijet? Kako, kad je sve bijelo?Postoji li vrijeme? Vrijeme se ne da mjeriti.Ja mislim ovako. Ja mislim ovako.Ja mislim da bijelu ženu treba jebati. To ja mislim.Ja sanjam, ili sam sanjao, ili sanjam. Nešto od ovog dvoga jest

san, a nešto od toga dvoga nije san. Bitno je da postojim. Ja želim bijelu ženu. Ona je u bijelom svijetu. Ona nije u šarenom svijetu. Ja pripadam bijelom svijetu. Bijeli svijet je realni svijet. Sve ostalo je san.

Ne vjerujem da sam ikad išta doživio. Ne vjerujem da je ikad išta bilo. Vjerujem da je sve oko mene bijelo.

Vjerujem da ću opet dobiti bijelu ženu da je jebem.Nešto se dogodilo, nešto se nije dogodilo. Nešto je realno, nešto

postoji samo u mojoj glavi. Ali to nije bitno. Bitno je da postojim.Ovo bijelo traje vječno. Ono zaustavlja vrijeme. Ono me hrani.

Ono mi daje bijelu ženu. Ono će mi često, često davati bijelu ženu. Ono će biti bijela žena.

Bijela je žena svuda oko mene. Osjećam njen dodir. On me uzbuđuje.

Jebat ću te, bijelo!Ne, nešto je od svega toga san, valjda nije sve bijelo... Evo, ova

bilježnica, u njoj je sve zapisano, u njoj sam sve zapisao, ona je dokaz...

Pokrenut ću dokazni postupak.U bilježnici piše:»U stvari, ono što je Toporov nazivao 'teorijom' bila su samo

nagađanja, nabadanja u prazno, da baš ne kažem prazna naklapanja. Za Krovskaju se bar moglo reći zajedno s velikim Pasteurom da slučaj pomaže samo spremnim umovima. Toporov je zapravo samo mljeo sve što bi mu palo na um...«

Dakle, postojao je nekakav Toporov, postojala je Krovskaja i Pasteur. Postojale su teorije, nagađanja, nabadanja u prazno, naklapanja...

Postojalo je ševljenje.Tu sve piše. Ja znam čitati. To sam ja napisao. Bijelo je

izmišljotina. Ja sam se u bijelom našao...Čitam bilježnicu. Neću više pisati. Čitat ću bilježnicu.

SIRIUS 109

14.Otkrivam da ne postojim. Sve je bijelo.Postoje samo zapisi, postoji samo bilježnica. I postoji samo

bijelo oko mene, po kojemu jest sve što jest.I ja postajem sve bjelji. Sve teže uočavam svoje tijelo. Sve je

bjelje. Stapa se s okolinom.Črčkam u bilježnicu. Za koga črčkam?Bijela žena dolazi. Dolazi često, ali se često ne vidimo. Bijela je

i sve je oko nje bijelo, i ja sam bijel, pa se teško nalazimo.Ova bjelina oko mene sazdana je od ljudi. Njihove su se misli

stopile zajedno, da bi se dobila jedna velika, bijela misao.Ja im želim biti jednak. Želim biti bijel.Ja ne želim biti sam. Želim biti bijel kao i svi drugi.Izmislio sam prošlost, izmislio budućnost. To ne postoji.

Vrijeme ne postoji. Postoji samo ono što je sada.U toj su bilježnici priče o drugim svjetovima, o drukčijim

svjetovima. Ne postoje drugi i drukčiji svjetovi. Postoje samo svjetovi koji su sada i ovdje.

Bilježnica me sprečava da postanem bijel. Ona me sprečava da se oslobodim. Pisanje me uništava.

Prkosim razumu. Ako je sve uokolo bijelo, zašto da ne priznam da je sve okolo bijelo?

Zato što još vjerujem da ovo što sam napisao ima neko značenje. Značenje za koga?

Ne postoji nitko tko bi ovo mogao pročitati. Bijelo ne čita. To nema značenja ni za koga. To ima značenje samo za mene.

Postajem sve bjelji. Ne raspoznajem više dobro ni svoje ruke ni svoje noge. Želim postati bijel.

Zašto još želim pisati? Zašto se još olovka muči po papiru? Zato što vjerujem da to za mene ima nekakvo značenje.

Moje pisanje nema nikakvo značenje.Znakovi koje pišem izmišljeni su. Ja samo haluciniram da oni

nešto znače.Odakle da znam čita li se to upravo tako? Otkud da znam da to

ne čitam svaki put drukčije? Otkud da znam da je to značilo upravo to u trenutku pisanja?

Ja to ne mogu znati. Moje pisanje nema nikakva značenja.Ne postoji ništa osim bijelog. Bijelo je svuda oko mene. I ja

postajem sve bjelji. Jede me bijelo.Veselim se što sam sve bjelji. Olakšanje dolazi s tom bjelinom.

Nestalo je napora, nestalo je grča. Opušten sam.

SIRIUS 110

Opušten kao bijela žena.Dobit ću bijelu ženu zauvijek kad jednom postanem bijel. Želim

postati bijel. Želim da sve bude bijelo. Želim da nestane svega što nije bijelo. I svega što nije bilo bijelo. Postajem bijel.

Prestajem pisati. Želim da i ovaj papir ostane bijel.Slobodan Petrovski

Efemeridi

Gledao je kako ih muči tema kojoj je on posvetio cijeli svoj život: »Šta znate o alkemiji?«...

Samo kad bi njemu netko postavio to pitanje... Ali on je na njega već davno odgovorio u svojoj debeloj knjizi »Povijest alkemije«, što ju je izdao o svome trošku, a koja se malo prodavala i vjerojatno još manje čitala. Naravno, stotine drugih pisalo je o toj temi mnogo zanimljivije, jednostavnije, mnogo bliže onom duhu vulgarizacije tako dragom današnjoj lijenoj i nezainteresiranoj publici koju privlači samo senza-cionalizam.

Nije pronašao Kamen Mudrosti, ali mu se zato kroz sve te godine neuspjeha srce pretvorilo u kamen. U 62. godini i poslije četrdesetak godina predavanja, profesor Adams postao je neizlječiv mizantrop.

Kako je samo mrzio te svoje studente... I pitao se kako će izdržati tu posljednju školsku godinu prije mirovine. Više se nije nadao nikakvom ugodnom iznenađenju ni od onih s prve godine koji su se upisivali na njegov tečaj puni znatiželje i iluzija.

Nije ih mogao više gledati. Pogled mu je odlutao kroz otvoren prozor zaustavljajući se ovlaš na vedrom jesenjem nebu da bi se najzad smirio na šarenilu lišća u parku.

Kad bi bar to mogao sebi priuštiti: mirnu starost negdje u prirodi, daleko od ljudi, sam sa svojim knjigama; kad bi se samo mogao potpuno posvetiti onome što ga je zanimalo...

Obitelji nije imao, i zapravo, osim jedne neuspjele veze iz studentskih dana, nije imao drugih avantura sa ženama. Ženomrzac je postao mnogo prije nego mizantrop, i u neku ruku to mu je poslužilo

SIRIUS 111

kao uvod u svijet samoće. Uostalom, i da je imao obitelj, zar ne bi i onda bio sam ili bi opet u najboljem slučaju završio u nekom luksuznijem staračkom domu?

Takva su, tužna vremena.Nestrpljivo je čekao da se oglasi zvono koje je označavalo kraj

jutarnje nastave. Onda je imao pauzu od dva sata. I kao i uvijek radovao se što će je provesti na omiljenoj klupi u dnu parka gdje bi pojeo svoj sendvič hraneći golubove.

Koliko već generacija golubova..., i koliko generacija studenata. Golubovi su ipak bili zahvalniji. Svojim veselim gugutanjem uzvraćali su mu za mrvice koje im je dijelio.

I, naravno, golubovi su ga čekali. Sletjeli su bez straha čim je sjeo na klupu i počeo odmotavati vrećicu s jelom... Zapravo, igra s golubovima bila je samo paravan za sanjarenja kojima se volio prepuštati u samoći. Više je volio da ga smatraju malo čudnim - uostalom i bio je malo čudan. Sve te godine provedene nad starim rukopisima pretvorile su ga u čudaka, a i to je bilo bolje nego slika starca ti depresivnoj pozi razmišljanja o smrti na koju bi asocirao sjedeći sam na toj klupi.

O smrti zapravo nikada nije ni razmišljao iz jednostavnog razloga što smrt za njega nije postojala, bar ne u smislu totalnog fizičkog i psihičkog nestanka. Smrt je za profesora predstavljala samo velika vrata u nešto drugo, drukčije. Vrata smrti značila su sve one, istina nepoznate, ali otvorene mogućnosti čovjekova bića po dalekim putovima duha.

No, radije je razmišljao o životu u onom, kako je on to zvao, faustovskom smislu.

Faust! Nikako nije mogao oprostiti Goetheu što je iskrivio legendu i dao joj sladunjav, melodramatičan kraj. Koliko je samo uzvišeniji i misteriozniji Don Juanov predložak kraja! U nekim je trenucima vjerovao da je epilog Fausta nakalemljen iz romantičarskih potreba epohe u kojoj je živio Goethe. Uostalom, šta je drugo mogao taj ženski duh, Goethe, pisac Werthera, nego stvoriti i nametnuti bledunjavi lik Margarite, lik problematične spasiteljice, zemaljski lik, nasuprot zračnom Faustovom liku?

Kako bilo da bilo, njemu se nikada neće pružiti Faustova šansa. Mefisto se ne šeće američkim ulicama, a niti bi imao ponuditi nešto što već nije na tržištu. Danas je svijet pun ljudi koji imaju ono što žele, a svakako ne žele ili ne znaju zaželjeti ništa toliko da bi prodali dušu đavolu.

Svijet je postao previše racionalan a iskušenja nemoguća. Zato i

SIRIUS 112

ima toliko nasilja, droge i seksa, toliko nepotrebnih gubljenja duša, mislio je profesor Adams.

Njegovo razmišljanje prekinu dolazak nekog mladića. Pomisli da je to jedan od njegovih studenata, no bio je to samo poštar koji, pošto je jednostavno upitao: »Profesor Adams?« i dobio potvrdan odgovor, zatraži potpis i uruči brzojav nestajući isto tako brzo kao šo se i pojavio i ostavljajući profesora potpuno zbunjenog.

Nikada u svome životu profesor Adams nije primio brzojav. Bilo je u tome i nešto čudno kad čovjek dobro promisli: brzojavi su danas zamjenili glas sudbine. A sudbina se do tada nije obraćala profesoru. Šta je sada htjela od njega? Nije poznavao nikoga tko bi imao dovoljno razloga da mu šalje brzojav. Tekst poruke bio je precizan i ujedno tajanstven. Netko ga je molio da se poslijepodne u 18 ili sutradan u 9 sati javi u advokatsku kancelariju (slijedila je adresa) zbog službenog saopćenja...

Život profesora Adamsa bio je siromašan uzbuđenjima iako ne i onim posebnim i krhkim uzbuđenjima mašte, te je sadržaj primljenog brzojava svojom tajanstvenošću toliko uzbudio profesora da je ostao skoro bez daha.

Prvi put u svom radnom vijeku profesor je molio da ga se oslobodi jedno poslijepodne od nastave. I da ga je upravitelj kojim slučajem upitao zašto mu to treba, ne bi mu znao odgovoriti jer ni samom sebi nije znao objasniti značenje »službenog saopćenja«.

Zapravo njegova zbunjenost je samo porasla kada mu je odvjetnik Smith iz tvrtke »Smith i Smith« priopćio da je naslijedio lijepi ranč i 100.000 dolara od — a to je bilo najveće iznenađenje — jednog nekadašnjeg studenta kojega se profesor jedva i sjećao.

Donator je objašnjavao u svojoj oporuci da se na taj način želi zahvaliti profesoru jer mu je ovaj prije toliko godina otvorio horizonte jednog novog svijeta i novih shvaćanja, te da se on, osuđen da se oprosti od života zbog jedne opake bolesti i pošto nije imao drugih nasljednika, sjetio jedinoga čovjeka za kojega je znao da će njegovu ostavštinu iskoristiti na najbolji mogući način, odnosno profesora Adamsa... Testament je bio napisan prije više od godinu dana i u njemu je bila uvrštena klauzula da donacija vrijedi i u slučaju nestanka donatora u trajanju dužem od jedne godine.

Istoga dana kada je načinjena oporuka, donator je nestao tako da mu se nikada nije ušlo u trag, odnosno smatralo se da je negdje izvršio samoubojstvo, tajanstvenost koja je odgovarala njegovoj ličnosti po riječima samoga Smitha. I tako je s pravne strane oporuka postala punomoćna te se profesor Adams mogao smatrati vlasnikom

SIRIUS 113

velikog ranča i zanimljive svote od 100.000 dolara.Smith ga je odmah upoznao s ponudama za otkup ranča, no

profesor je, usprkos iznosima koji su bili nuđeni, odbio bez razmišljanja: zar nije cijeloga života sanjao o nekom samotnom kutku gdje bi proveo svoj vijek.

Sa zadovoljstvom je napustio studente i kolege koji su mu pomalo zavidjeli na sreći. Oprostio se od golubova. Investirao je malo novaca u kupnju staroga »forda« i utovario svu svoju imovinu, koja je stala u tri ne baš velika kovčega.

S osmjehom koji se na njegovu licu nije pojavljivao ni on sam nije znao otkada, pozdravio se s gospođicom Susanne, stanodavkom, u čijim se očima vidjelo nekoliko suza, koje su potekle zbog toga jer se trideset godina udvarala profesoru, a da on to nije ni opazio.

* * *Ranč je bio mnogo izoliraniji nego što je profesor mogao i

zamisliti. I dok mu se približavao obraslom, zapuštenom cestom, zamišljao je neku malu brvnaru — kao na filmu — koja ga je čekala na kraju puta...

Put se dalje nastavljao kroz šumu i kada je najzad prošao kroz razvaljena vrata ranca »D«, pitao se zašto je taj šumski posjed uopće nazvan rančem.

Kuća jest bila drvena, ali ne onako mala kako je očekivao. Mora da ju je gradio neki holuvidski arhitekta. Potpuno se uklapala u ambijent i bila je prostrana kao neka raskošna vila iz Sunset bulevara, ili mu se bar tako činilo.

Drveni kapci bili su zatvoreni iznutra a vrata zaključana, no imao je ključ. Znao je da ga unutra čeka mnogo prašine i naravno posla dok ne pokrene generator i sve uredi. No imao je vremena, zapravo sve vrijeme mu je sada pripadalo.

Toga dana namjeravao se samo odmarati od dugog putovanja, mrak se i onako počeo spuštati. Ništa nije raspremao, pronašao je jedan krevet, preokrenuo madrac, isprašio pokrivač i odjeven legao da bi odmah usnuo sav sretan.

Probudile su ga prve sunčeve zrake i ptičji pjev, a negdje iz blizine neko ugodno, poznato zujanje: mirno sklupčan pored njegovih nogu drijemao je predući golemi šareni mačak. Radovao se tom nenadanom društvu. Mačak je vjerovatno pripadao starom vlasniku, a ostao je poslije njegova odlaska, prehranjujući se valjda poljskim miševima. Čudno je bilo samo to što u takvim uvjetima nije podivljao.

I mačak se probudio, dobroćudno ga je pogledao i prijateljski

SIRIUS 114

mijauknuo. Zajedno su doručkovali na terasi, svaki po šalicu mlijeka, a onda se profesor pun energije posvetio sređivanju kuće.

Dani su mirno tekli. Nekoliko puta išao je do najbližeg naselja i dogovorio se s trgovcima da mu svaka tri mjeseca dovoze određene namirnice i potrepštine. Trgovci se nisu čudili tom zahtjevu. Samo su konstatirali kako je jedan luđak naslijedio drugog. No, zar je to važno ako poslovi idu.

* * *Sada je u velikoj brvnari bilo sve u redu, profesor je bio spreman

za dugu zimu. Najzad je raspakirao i dragocjeni sanduk u kojem su bile njegove najdraže knjige i bilješke o istraživanjima kojima je želio posvetiti ostatak života.

Namjeravao je — svjestan pretencioznosti te nakane — otkriti princip dugovječnosti: nije mogao kao Frust zamijeniti dušu za mladost i zlato, ali je zato želio produžiti svoj vijek što je više mogao, i to bez onih gubljenja u mladenačkim zahtjevima koji su upropastili pomlađenog Fausta.

Princip koji je odlučio da otkrije temeljio se na jedinstvenom pitanju: zašto neki životni oblici traju kao jedinstvene strukture i po nekoliko tisuća godina, a drugi po tisuću ili milijun puta manje, ili, zašto čovjek živi u prosjeku 70 a ne, na primjer, 700 godina? Naravno, imao je već razrađenu ideju o tome, trebalo mu je samo njegovo znanje alkemije, mali laboratorij i vremena — kojega je sada imao napretek — da ispita svoje hipoteze.

Mačak mu je pomogao da dođe do labaratorija. Naime, dok je sređivao kuću, profesor Adams se nikada nije penjao uskim stepeništem što je vodilo na tavan jer je vjerovao da je tavan prašan i prazan. Ali zato je mačak svakodnevno odlazio gore pa je profesor zaključio da je tavan mačkovo omiljeno lovište.

No, jednoga je dana mačak toliko mijaukao odozgo da se profesor uplašen i zbunjen ipak odlučio da pogleda što se to zbiva gore. Popeo se na tavan i jednostavno nije mogao vjerovati svojim očima: ugledao je laboratorij o kojem je sanjao i, štoviše — kad je širom otvorio kapke dvaju velikih prozora — spazio je brdo knjiga. Odmah je ustanovio da su tu i najrjeđa izdanja najskupocjenijih primjeraka s područja alkemije, o kojima je mogao samo sanjariti, a i rariteti kojima se nisu mogle pohvaliti ni velike svjetske knjižnice

* * *Zimu je proveo uz ognjište proučavajući zadivljen to bogatstvo,

dok je mačak zadovoljno drijemao pokraj njegovih nogu. Uz knjige pronašao je i još nešto: gomilu listova ispisanih pravilnim rukopisom

SIRIUS 115

svoga bivšeg studenta, neku vrst dnevnika istraživanja kojem se posvetio. Znao je da je osuđen na skoru smrt. Provodio je život u toj samoći posvetivši se proučavanju procesa metempsihoze, odnosno seljenju duše iz jednog životnog oblika u drugi, naravno, poslije smrti. Činilo se da je došao do nekih pozitivnih rezultata i do definitivnog zaključka da se pod određenim obrednim uvjetima duša spašava od putovanja svijetom praznine i seli u tijelo životnog oblika što se u trenutku smrti nađe najbliže prosvijetljenom koji umire.

Profesor nije znao što da misli o svemu tome, demonstracija je bila prihvatljiva, obredne formule — koliko je mogao zaključiti — bile su ispravne, a cijeli postupak je dopuštao, teoretski, kontrolu krotiteljske snage i antičko znanje vladanja silama. Trebalo je prak-tično ustanoviti da li to stvarno funkcionira, no nije bilo moguće za-misliti neki eksperiment koji bi to potvrdio ili negirao. S velikim poštovanjem razmatrao je dostignuća svoga učenika, ali morao se posvetiti vlastitom istraživanju, problemu dugovječnosti. Namje-ravao se časno odužiti svome predhodniku i objaviti njegove radove čim ih sredi. Imao je vremena, sada je za sve imao vremena...

* * *Budući da je sada imao laboratorij, vratio se svom istraživačkom

projektu.U osnovi, njegova je zamisao bila vrlo jednostavna: sekvoje,

koje su rasle u šumama tog područja, žive i četiri tisuća godina. Trebalo je samo ustanoviti kako i zašto, otkriti njihovu tajnu i okultne sile koje njome upravljaju, a zatim princip primjeniti. ako je primjenjiv — a profesor Adams je vjerovao da jest — na druge oblike života.

Znao je da odgovor neće naći rušenjem tih veličanstvenih stabala i prebrojavanjem krugova na njihovim panjevima, pa je izmislio mnogo jednostavniju metodu da bi otkrio njihovu tajnu i postavio je pod svoj mikroskop i svoju okultnu dominaciju. Jednostavno je namjeravao upotrijebiti pčele kao najvrednije sabiračice prirodnih tajni. Pčele donose pelud i nektar sa svih biljaka, tako će mu donositi nadohvat ruke i supstancije mamutovca. Nabavio je košnice i čekao proljeće.

* * *Tri je godine neumorno proučavao i uspoređivao pod mikro-

skopom matrijal koji su mu pčele donosile i zahvaljivao je nebu što ne pati od peludne hunjavice. No, to je bio samo vanjski dio istraživanja, najveći dio je zapravo bio nevidljiv i ticao se njegova produhovljenja i usklađivanja s prirodnim silama po učenju alkemije.

SIRIUS 116

Poslije pet godina izdvojio je kompleksnu tvar koju je nazvao mamutin i koja je po njemu sadržavala tajnu dugovječnosti. Eksperimenti s mušicama bili su u neku ruku uspješni: produživao je vijek mušicama, ali je morao prekinuti eksperiment jer su se mušice pretvarale u golema čudovišta: dugovječnost je, čini se, bila povezana s neprestanim rastom živoga bića.

Morao je na neki način eliminirati taj popratni efekt gigantizma u funkciji trajnosti, vrijeme divova odavno je prošlo na Zemlji.

U slijedeće dvije godine uspio je izdvojiti iz mamutina supstanciju koju je nazvao kronosin i kojom je dokazao da se dugovječnost može ostvariti i bez gigantizma. Ponovljeni eksperimenti s mušicama potvrdili su hipotezu.

Spremao se za veliki dan u očekivanju sljedećeg proljeća kad će mu pčele iz pedeset košnica, koliko ih je sada imao, sakupiti dovoljno materijala da pripremi napitak dugovječnosti i za sebe

Stiglo je i proljeće. Bilo mu je 70 godina. Mačak i on, oba ostarjeli, gotovo i nisu napuštali tavan.

Ljeto je prošlo, došao je i veliki dan. U alambiku se destilirao čudnovati napitak, puneći kap po kap posudu. Proračunao je da će mu trebati dva decilitra te čarobne tekućine da bi u sebi osigurao životne procese koji će od njega napraviti Metuzalema.

Kapi su sporo padale u posudu. Trajalo je to od rana jutra, a bilo je već podne. Sve to vrijeme sjedio je za stolom i završavao rukopis svog učenika o seljenju duša. Upravo je bio na posljednjoj stranici gdje se nalazila odlučujuća obredna formula. Ispisivao ju je na papir dok je jednim okom motrio alambik.

Priznavao je samome sebi da je bio previše nestrpljiv ali tko i ne bi na njegovu mjestu?

Najzad je u posudi bilo dovoljno tekućine. Profesor Adams nalazio se na pragu vječnosti. Ali kada se pokušao dići sa stolice, kao da ga je napustila sva snaga. Nije se mogao ni pomaknuti. Srce mu je ludo kucalo i najzad je, gotovo izgubivši svijest, klonuo na papire razbacane po stolu.

Dok je smrt dolazila, mogao je još jednim okom promatrati tekućinu života što je nastavljala kapati iz alambika, tako blizu, gotovo nadohvat ruke, ali za njega nedostižna.

Onda se nešto spustilo tik uz njegovo oko, neka bijela sjena u kojoj je prepoznao leptira iz roda efemerida.

Izdišući, ponavljao je obrednu formulu seljenja duše s mišlju kako se okrutno sudbina poigrala njime: mogao je živjeti još nekoliko stotina godina, a sada će živjeti još možda samo jedan dan u

SIRIUS 117

tijelu tog krhkog insekta. Izdahnuo je s tom mišlju.* * *

Leptir uzdrhta kao pod daškom vjetra, poletje i spusti se na rub posude u koju je i dalje kapala tekućina iz alambika, te isisa malo tog slatkastog napitka.

Mačak privučeni leptirom skoči na stol. Pošto leptira više nije bilo, ponjuši posudu s tekućinom i otpi nekoliko gutljaja. U vidokrugu mu se opet pojavi leptir koji je tražio izlaz iz prostorije, pojuri za njim rušeći sve na stolu; i dok su leptir i mačak nestajali kros otvoren prozor laboratorij zahvati vatra.

* * *Kada je snabdjevač mazutom došao s isporukom, na mjestu

brvnare našao je samo zgarište. Pomisli kako je time nešto i zaradio, jer mu je narudžba bila plaćena unaprijed.

Nije ni opazio u okolnoj gustoj travi golemog, šarenog mačka koji je jurio za malim bijelim leptirom . .

Objavljeno prema dogovoru s GPA München

SCAN i OCR: SekundicaIspravka: Elite

Prelom: MasterYodawww.sftim.com

Sferakon ’86 JukonVeljača, najkraći mjesec, najzna-

čajniji je za SF-zbivanja u zemlji. Prije deset godina u tom je mjesecu osnovan prvi SF-klub u nas, zagre-

bačko Društvo za znanstvenu fan-tastiku »SFera, a posljednjeg tjedna u veljači redovito se u Zagrebu održava SF-konvencija SFerakon i

SIRIUS 118

dodjeljuju nagrade za najbolja SF ostvarenja.

Ovogodišnji Dani znanstvene fantastike — SFerakon održani su od 21. do 23. veljače, kao i dosad u Zagrebačkom Centru za kulturu Peščenica, Ivanićgradska 41a, i očekivani su s posebnom pažnjom jer je to istovremeno bio i Jukon, konvencija koja okuplja ljubitelje iz cijele zemlje i predstavnike svih klubova, a očekivala se i svečanija proslava desete obljetnice najsta-rijeg kluba u zemlji.

NESLAVNA PROSLAVANa žalost, prosječno oko tri stoti-

ne sudionika SFerakona djelomično je ostalo razočarano, pa i otud, i zbog izostanka pravodobne i šire informacije, nije bilo više posje-tilaca, kako se očekivalo.

Prvu nevolju organizatorima je najavio počasni gost Sam Lundwall nekoliko dana prije konvencije oba-vijestivši ih da ne može doći. Tako je prvi put SFerakon ostao bez GOH-a. Možda se izlaz ipak mogao pronaći, kao i uvijek i svagdje, u domaćim rezervama.

Izostao je i natječaj među osnov-cima, SF-podmlatku, koji je lani pobudio veliku pažnju.

Nije bilo ni svečarskog ugođaja u povodu jubileja.

Atmosferu, onu uobičajenu, kon-vencijsku, prijateljsku, SF-eteričnu, otkačenu, povremeno i ponegdje stvarali su sami sudionici, oni pravi fanovi, zaljubljenici u SF. Doma-ćini kao da su bili nekako zbunjeni onim što se događa oko njih. Osim priznanja zaslužnim na svečanoj skupštini, priznanja za rad tokom pionirskih deset godina SFere, o obljetnici više ništa nismo čuli. Ipak treba reći da je obljetnicu oslikao i izvrsni plakat Igora Kordeja.

Slab je bio i popratni program predavanja i tribina također uobi-čajen na ovakvoj konvenciji. Osim dva razgovora, zapravo dva »ok-rugla stola« koje su održali Predrag Raos i Igor Kordej, ozbiljnijih programa nije bilo.

Naravno, mora se pohvaliti stan-dardno izvrstan video-program (uz nikakav izbor filmova u kino-dvo-rani) i uvijek atraktivna kompju-torska igraonica. Solidna je bila i izložba likovnih radova članova kluba.

Najbolji dio SFerakona bila je izložba »SF-teme« Tomislava Bala-žina u Galeriji »Događanja«. Nje-govi maestralni radovi na staklu bili

SIRIUS 119

su pravo likovno osvježenje koje je oduševilo posjetioce. Jednu od njegovih slika vidjet ćete uskoro i na naslovnoj strani »Siriusa« u okviru našeg nagradnog natječaja.

Vrijedi istaknuti i entuzijastički rađenu SF-jednočinku »Teatra G«, pripremljenu prema poznatoj Bradburyjevoj priči »Kompjutor koji je dobio rat«. Amaterski ali simpatično.

NAGRADESvaki dan program i druženje tra-

jali su nekoliko sati poslije ponoći, ali najviše se očekivala subota i dodjela nagrada i povelja »SFera«. Sjetimo se dosadašnjih laureata Gorana Hudeca, Radovana Devlića, Biljane Mateljan, Slobodana Ćurči-ća, Hrvoja Prćića, Mihe Remca, Branka Belana, Zvonimira Furtin-gera, Dušana Vukotića, Branka Do-mitrovića, Galerije Studentskog centra, »Siriusa«, Bobana Kneže-vića, Radio-Zagreba i njegove SF-priče, Željka Pa-heka.

Nagradu za na.ibolju prošlo-godišnju priču dobio je Slobodan Petrovski iz Pule. priču »Most« ob-javljenu u »Sinusu« broj 114. Bila je doista bez prave konkurencije, iako su glasove dobili i Živko Pro-danović za »Sanhenba«, Miha Remec za »Opnu« i »Stupove«, pa Mirta Stupin, Vesna Gorše, Zdrav-ko Valjak i još neke dobre priče. »Most«, vjerojatno ne baš po ukusu ortodoksnih ljubitelja hard SF-a. priča koja je u čistoj SF-maniri analizira čovjeka i njegove porive, njegove životne odrednice i koš-marni unutarnji svijet.

Nagrada za roman došla je u ruke Predraga Raosa, kojem je lani ob-javljen u »Kentauru« roman »Mnogo vike nizašto«. Nije to najbolje djelo koje je Raos napisao,

i Pekićeva »1999.« te Remčeva »Mana« zacijelo su bolji romani od njega, ali esefičnost i čitljivost, zanimljivost i domaća originalnost donijeli su mu popularnost i nagradu.

Zasluge Borivoja Jurkovića za razvoj SF-a u Jugoslaviji nisu samo u desetogodišnjem uređivanju »Si-riusa«, nego i u poticanju domaćih autora, sudjelovanju na raznim SF-ma nifestacijama i populariziranju znanstvene fantastike na svim nivoima, tako da zasluženo dobiva i SFerainu povelju.

Tehnički muzej u Zagrebu vri-jednost je ne samo glavnog grada Hrvatske nego i cijele naše zemlje. Ne uzimajući u obzir zaintere-siranost ljubitelja SF-a za tehniku, tako da već i temeljnom djelatnošću zaslužuje SF-priznanje. Tehnički muzej organizirao je brojne SF-izložbe, priredbe, tribine, razgovore i time zadužio SF-fandom i dobio ovogodišnju povelju.

Napokon, vrijedilo je poveljom nagraditi i Centar za kulturu Peš-čenica, koji je ovih godina pružao utočište Društvu »SFera«, pomagao njegove akcije, bio suorganizator brojnih SF-manifestacija, a i samostalno, svojim radom, poticao širenje znanstvene fantastike.

Iako su ovogodišnjem Jukonu prisustvovali predstavnici klubova i fanova iz Beograda, Ljubljane. Ni-ša. Skoplja, Osijijeka, Titova Vele-sa, Novog Sada, Zagreba, više njih nego na nekoliko prošlih jugo-slavenskih konvencija, ukupan je dojam također siromašan. Bez pra-vog dnevnog reda i plana rada, razgovaralo se oko slobodnog ok-ruglog stola uglavnom o starim, svima znanim pitanjima — konač-no pokretanje fanzina Jusfan, su-

SIRIUS 120

radnja među klubovima i razmjena informacija, financijski problemi. Ključnih, vrijednih razgovora nije uopće bilo, ničeg novog, a sve je bilo jako kratko. Usuđujem se pro-cijeniti da je najvrednija na Jukonu bila odluka da se iduća konvencija prvi put održi u Nišu, u organizaciji »Lire«, koja broji tridesetak vrsnih entuzijasta SF-a. Inače, iz »Pul-sara« su najavili stalnu lokalnu konvenciju Skopkon, predstavili su se svojim fanzinim članovi novog titovoveleškog kluba, »Komarčić« se jedini podičio sa 12 prošlo-godišnjih klubzina, Osječani dobro rade, mala je stagnacija u Ljubljani. Sve u svemu, bilo je to vrlo malo za službeni dio Jukona, dok je ne-službeni zacijelo bio plodniji i djelotvorniji uz razgovore pored šanka ili po kuloarima.

No domaćinima se dio slabije or-ganizacije ipak mora oprostiti zbog Eurokona. U Zagrebu se naime početkom ljeta održava taj veliki međunarodni skup ljubitelja SF-a i već je prijavljeno nekoliko stotina sudionika iz inozemstva, a i mnogo poznatih pisaca, izdavača, fanova. Priprema se bogat i raznovrstan program, koji će cijeli Zagreb obojiti SF-bojama. Bit će to u stvari prava proslava desete obljetnice SF-a u Jugoslaviji i »SFere«, pravi Jukon, i zbog toga je ovaj SFerakon bio siromašan. Iduće godine bit će opet po starom. Ali i ovako su pravi fanovi uživali. Tako smo rijetko skupa. Hrvoje Prćić

Pročitali smo za vasNajznačajnije mjesto među do-

sada objavljenim radovima Johna Varleyja zauzima »Geina trilogija«. Slijedeći dobru staru tradiciju pisa-ca znanstvene fantastike, Varley se

relativno rano odlučio stvoriti svijet — Geu. »Titan«, prvi dio trilogije, bio je tek drugi njegov roman, a već se njime upustio u tako opsež-nu avanturu da bi i mnogo iskus-nijem piscu zadrhtala ruka pri sa-moj pomisli na zadatak koji ga očekuje. U novijoj povijesti žanra sličan pothvat napravili su jedino Stephen Donaldson i Julian May.

Nasuprot sličnim umjetno stvore-nim svjetovima, Gea je živo biće, jedan od pripadnika rase živih svje-tova koji već milijunima godina lu-taju svemirom. U vrijeme kada Ci-rocco »Rocky« Jones, glavna juna-kinja trilogije i kapetan svemirskog broda, zajedno sa svojom posadom otkriva Geu u orbiti Saturna, Gea je već senilni ostarjeli entitet na kraju svog životnog doba, iako svijet mjeren ljudskom skalom vremena ima još čitavu budućnost pred sobom.

Osnovna Varleyjeva preokupacija jest transformacija lika glavne juna-kinje. Cirocco Jones počinje kao istraživač koji otkriva dio po dio novog svijeta, da bi se na kraju prve knjige suočila sa sviješću bića koje je ujedno i čitav svijet. Čitav koncept svijeta u kojem je on sam ujedno i vrhovni svemogući gospodar svega što se u njemu nalazi dovoljno je zanimljiv da drži čitaoca u napetosti u prvom dijelu trilogije. Varley se tu pokazuje kao majstor alkemičar koji ni iz čega stvara nešto. Radnja je gotovo ne-postojeća, a Varley je vješto odr-žava skidajući pločicu po pločicu sa skrivenog mozaika tajne. Studija brižljivo izabranih likova osnovna je Varleyjeva čarolija; on je svjes-tan toga i obilno se time koristi. Ta-ko je i drugi dio trilogije, »Čarob-njak«, samo nastavak Varleyjevih

SIRIUS 121

varijacija teme. Uvodeći nove liko-ve (Chrisa i Robin) uz one stare, Varley do kraja otvara zastor, dok Cirocco Jones sada kao Gein opu-nomoćenik stvara čuda u fantas-tičnom svijetu unutar Gee. Među-tim, ni ovaj svijet nije idealan i Cirocco Joncs nakon niza pusto-lovina shvaća da je bila prevarena. Od najbližeg suradnika Gee, kako to obično u životu i biva, ona se pretvara u njenog najljućeg protiv-nika — Demona! »Demon« kao završetak trilogije ispunjava sva očekivanja, dobro trijumfira nad zlim, sva pitanja dobivaju svoje odgovore, svi glavni junaci prijaš-njih knjiga ponovo se pojavljuju, uz neke nove (Conal — koji je za-cijelo zaslužio Oscara za najbolju sporednu ulogu u trilogiji), a Varley opet izvodi svoj literarni salto mortale stvarajući od tanke radnje napet roman. Priča su za sebe stanovnici Gee, genetskim inženjeringom stvorena bića koja obitavaju na ovom svijetu. Samo nabrajanje svih čudnih oblika flore i faune oduzelo bi više od pola strane teksta. Dovoljno je reći da su Titanidi, kentaurima slična bića, jedna od najljepše izmaštanih rasa u znanstvenoj fantastici.

Ako bi se tražio podžanr ove trilogije, onda je to svakako space opera, i to u svom najboljem iz-danju. Varley nije bez razloga po-kupio sve one nagrade dodijeljene mu za njegove kratke, ali plodne karijere. On je majstor pripovije-danja, što potvrđuje svakim svojim novim djelom. »Geina trilogija« je samo jedan dokaz u nizu.

Neven Antičević

Za SIRIUS...

Dok je prošlog mjeseca bilo po-prilično prihvatljivih, pa i dobrih priča, ovaj nas je razočarao — sa-mo dvije priče s tek prolaznom oc-jenom. To su LA MADDELENA i NEVIDLJIVOST MARTINA BRAUNA.

Pretpostavljamo da je to poslje-dica hladne zime, pa zato s više na-de očekujemo proljeće, koje će vam, dragi autori, vjerojatno doni-jeti više inventivnosti i energije pri smišljanju i pisanju.

...nije za SIRIUSIGRA DETEKCIJE svježom je i

aktualnom tematikom iz zagrebač-kog TV-kviza zaintrigrirala, no ipak radnja priče nije vođena do-voljno vješto, a i u stanovitom smislu nije se pridržavala zakona robotike. POSLEDNJI STRELAC možda bi bio dobar kad bi se ponešto skratio, naročito prve kartice (između 2—4) i ako bi se izbacila ideja da kroz filtere gas-maske prolaze mirisi. I pričica CI-CERONE mogla bi biti prihvatljiva s obzirom na njen neobičan ali dobar tekst kad bi se dodale dvije ili tri rečenice koje bi ostatak po-vezale s nečim nama poznatim. TI SI MOJA TAMNA ZVIJEZDA — priča ima dobru ideju i naraciju, no u karakterizaciji likova, posebno glavnog lika, počinjena je neopros-tiva greška — čovjek koji bi se tre-bao brinuti o visokonaučnoj ekipi ne može se ponašati nedoraslo poput pubertetlije. PURPURNE LIVADE... lijepi su primjer dobre pismenosti sedamnaestogodišnjaka, ali na žalost priča ima malo SF-elemenata (svemirska »scenogra-fija« nije dovoljna da je svrsta u SF, a i SF-element o tomu kako su stvorene prostitutke dosta je labav i

SIRIUS 122

bez mnogo logike). Prihvatite se čvršćih SF-tema ako se želite naći na stranicama SIRIUSA; uvjereni smo da biste to mogli!

A. H.

Vijesti• Frank Herbert nije jedini SF-

pisac koji je nedavno umro. Srčani udar pokosio je L. Ron Hubbarda, jednog od velikana znanstvene fan-tastike iz Zlatnog doba SF-a. Od 1938. do 1950. objavio je glavninu svojih radova u časopisima kao što su »Astaunding«, »Unknown« i »Startling Stories«, u društvu s Heinleinom, Wiliamsonom, Kurtt-nerom, Van Vogtom i Sturgeonom. Njegovo posljednje značajnije djelo objavljeno je sredinom pedesetih godina, kad je odlučio zaraditi no-vac osnivanjem vlastite religijske sekte, i tako je stvorio »Scien-tiologiju«, metodu liječenja mental-nih oboljenja. Slijedećih tridesetak godina Hubbard je iskoristio da bi postao milijunaš, ali je uvijek zadržao ljubav prema znanstvenoj fantastici. Povukavši se potpuno iz javnog života, 1980 je napisao roman »Bojno polje Zemlja« (»Battlefield Earth«), koji je ob-javljen 1982. i ubrzo je došao na sam vrh lista bestselera u SAD. Roman koji ce uskoro biti objavljen i u nas nema nikakve veze s Hubbardovim religioznim djelova-njem. To je prava stara space-opera

napisana u duhu tridesetih i četrdesetih godina. Želeći mladim piscima pružiti šansu da objave svoje prve radove, pokrenuo je novi časopis »To the Stars« (što je ujedno i naslov jednog ođ njegovih romana) i organizirao najveći nat-ječaj za mlade talente na području znanstvene fantastike. Hubbardov posljednji roman izdan je 13. ožuj-ka ove godine, 48 dana nakon nje-gove smrti; bio je to drugi dio zamašnog projekta »The Invaders Plan« (prvi dio »Misija Zemlja«, drugi »Crna geneza«), koji je zamišljen kao dekalogija (serija od deset nastavaka). Hubbard je umro u sedamdeset i petoj godini i nakon kremiranja njegov je pepeo rasut nad Tihim oceanom.

• Časopis »Amazing Stories« dobio je novog urednika. Jedan od najomiljenijih urednika znanstvene fantastike, umirovljeni pukovnik George Scithers, ostao je bez posla nakon što je tri godine uređivao ovaj najstariji SF-magazin u svije-tu. Prvi broj »Amazinga« izašao je u travnju 1926, a uređivao ga je legendarni Hugo Gernsback, po kojemu se danas zove glasovita nagrada što je dodjeljuje publika na svjetskoj konvenciji SF-a — Worldconu. Dok vi budete čitali ove retke »Amazing« će slaviti šezdeset godina postojanja pod novim urednikom Patrickom Priceom. ( N. A.)

------------------------------------------------------NATJEČAJ

Redakcija »Romani i stripovi«(»Sirius« br. 118)41000 ZAGREB

Avenija bratstva i jedinstva 4SIRIUS 123

---------------------------------------------------------

ŽELITE LI NA POKLON ORIGINALNU NASLOVNU STRANICU SIRIUSA, IZREŽITE OVAJ KUPON, NALIJEPITE GA NA DOPISNICU I POŠALJITE U REDAKCIJU NAJKASNIJE DO 20. IV. 1986.

Cijena pojedinom primjerku 150 dinars. PRETPLATA (uz popust) za godinu dana 1.620 dinara, za šest mjeseci 810 dinara.

Pretplata se uplaćuje općom uplatnicom u korist računa 30101-833-1216 SOUR »Vjesnik« Interna banka s oznakom »za SIRIUS«.

Uplata na devizni račun 30101-620-16-25731-3252051 kod Udru-žene banke Hrvatske, Zagrebačka banka, Zagreb (za »SIRIUS«), izdanje OOUR-a IRI.

CIJENA OGLASA crno-bijela stranica 40.000 dinara posljednja omotna stranica 55.000 dinara.

SIRIUS 124