Abba Justin Ćelijski

ŽITIJE PREPODOBNOG OCA NAŠEG

SERAFIMA SAROVSKOG

Prepodobni Searfim, starac Sarovski, rodio se u gradu Kursku, u Rusiji, od blagočestivih i imućnih roditelja, Isidora i Agatije. Otac mu je bio trgovac. Rodio se 19. srpnja1759 godine, i na svetom krštenju dobio ime Prohor. Njegov otac imao je veliko srce prema hramovima Božjim, a mati njegova bila je, više nego njezin muž, poštovana zbog svoje pobožnosti i dobrotvorstva. U trećoj godini svojoj Prohor izgubi oca, te mu kao jedina učiteljica ostade njegova pobožna mati Agatija. Pod njenim rukovodstvom, on odraste u kršćanskoj pobožnosti i ljubavi prema molitvi u hramu Božjem.

Od ranog djetinjstva nad blaženim se pokazivalo neobično staranje Božje, koje je iskazivalo u njemu blagodatnog izabranika Božjeg. Jednom, kada je mati njegova razgledala građevinu crkve, koju je započeo još njezin muž, ona povede sa sobom sedmogodišnjeg Prohora na sam vrh zvonare koja se još zidala. Nesmotrenošću dijete padne sa zvonare na zemlju. Agatija se u užasu strča sa zvonare, misleći da se sin njen razbio na mrtvo. No sa čuđenjem i radošću ona ga ugleda gdje stoji na nogama, čitav i neozlijeđen. Tako se na blagodatnom djetetu ispuniše riječi Svetog Pisma: Zlo te neće zadesiti, i udarac neće dosegnuti do tijela tvog, jer će anđelima svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju na svim putovima  tvojim. Na ruke će te uzeti da negdje ne zapneš za kamen nogom svojom (Psal. 90,10- 12).

U desetoj godini Prohora počeše se učiti pismenosti, i on počne brzo shvaćati crkveno pismo, objelodanjujući svijetli um i pamćenje, i u isto vrijeme ukrašujući sebe krotošću i smirenjem. Ali

on se iznenada teško razboli, tako da se ukućani njegovi nisu nadali da će ozdraviti. U to teško za  njega vrijeme, Prohor vidi u snu Presvetu Bogorodicu, koja mu obeća da će ga posjetiti i iscijeliti  od bolesti. Riječi Bogorodice se uskoro i dogode. U to vrijeme dogodi se u Kursku litija, na čelu sa čudotvornom ikonom Znamenske Presvete Bogorodice. Zbog kiše i blata, litija, da bi skratila put, uputi se preko dvorišta Prohorove kuće. Blagočestiva Agatija pohita te iznese bolnoga sina i prinese ga k čudotvornoj ikoni Bogorodice, poslije čega dečko potpuno ozdravi.

Pobožni dječak se vrlo truđaše u učenju, izučavajući Sveto Pismo i druge božanstvene i knjige korisne za dušu,  usmjerujući sav um svoj k Bogu, prema kome je s ljubavlju plamtjela njegova čista duša. Međutim, njegov stariji brat, koji se bavio trgovinom, stade pomalo učiti Prohora na nju. Ali ovaj posao ne bijaše Prohoru po srcu; njegova je duša žudjela da stekne sebi blago netruležno i nepotrošivo. Nemajući mogućnosti da za radnih dana posjećuje božanstvenu liturgiju. Prohor nije propuštao gotovo niti jedan dan, a da rano ujutro  ne otiđe u hram Božji na jutrenje. Nedjeljom pak i praznikom on je naročito volio da se bavi čitanjem duhovno poučnih knjiga. Pri tome on je ponekad čitao na glas i svojim vršnjacima, ali je više volio da čita povučen u tišini. Od majke se Prohorove nije skrilo čemu teži duša njenog sina, no ona se nije protivila njegovoj želji. I kada pobožni mladić navrši sedamnaest godina, on donese čvrstu odluku da uz blagoslov majke napusti svijet i posveti se monaškom životu. Majka mu uz blagoslov pokloni metalni križ, od koga se on nikada kasnije nije odvajao.

Ostavivši svijet, blaženi mladić se najprije uputi na bogomolje u Kijevo - Pečersku lavru. Tamo jedan vidovit zatvorenik, po imenu Dositej, vidjevši u Prohoru dobrog podvižnika Kristovog, blagoslovi ga da ide i da se spasi u Sarovskoj pustinji. Idi, dijete Božje! - govoraše vidovit starac mladom podvižniku, - i ostani u Sarovskoj obitelji; to će ti mjesto biti na spasenje, pomoću Božjom ti ćeš tamo završiti svoje zemno stanovanje. Sveti Duh, Riznica dobara, rukovodit će život tvoj u svetinji.    

Poslušavši savjet vidovitoga starca, Prohor otputova u Sarovsku pustinju. Tamo ga s ljubavlju primi nastojatelj pustinje, starac Pahomije, monah krotak i smireno mudar, koji se puno podvizavaše u postu i molitvi, i bijaše primjer ostalim monasima. Uvidjevši dobru namjeru Prohorovu, Pahomije ga uvrsti među poslušnike i preda ga pod rukovodstvo starcu, jeromonahu Josifu, manastirskom blagajniku. Nalazeći se u kelejnom poslušanju kod starca, Prohor  je ispunjavao sva manastirska pravila i ustave i  poslušanja bratska; u kuhinji i u stolarnici. Osim toga on je u hramu vršio dužnost crkvenjaka. Nikada on nije bio besposlen, nego se stalnim zapošljavanjem trudio da sačuva sebe od mrzovolje, koju je smatrao kao najopasnije iskušenje za monaha. Bolest ova, govoraše on kasnije na osnovu vlastitog iskustva, liječi se molitvom, uzdržanjem od praznoslovlja rukodijeljenjem, čitanjem Svetog Pisma i trpljenjem, zato što se mrzovolja i javlja iz malodušnosti, nehaja i praznoslovlja.

Na crkvena bogosluženja Prohor je odlazio prije svih, nepokretno stojeći cijelo bogosluženje, bez obzira koliko ono bilo dugo. Izvan crkve on je volio da se povlači u svoju keliju. Baveći se rukodijeljem ili ma kojim drugim poslušanjem, on je neprestano imao na pameti i u srcu Isusovu molitvu, silom njenom savlađujući razna vražja iskušenja. Ne zadovoljavajući se tišinom i bezmolvijem Sarovske obitelji, mladi podvižnik, ugledajući se na neke manastirske starce, koji se sa nastojateljevim blagoslovom bijahu iz manastirske ograde  povukli u potpunu samoću, u dubini manastirske šume, sa blagoslovom svoga starca Josifa također se u slobodnim satima povlačio u gustu šumu, radi molitvenog usamljeničkog tihovanja. Sa molitvom je on spajao uzdržanje i post: srijedom i petkom nije uopće jeo, a u druge dane jeo je samo jedanput dnevno.

Svi su gajili poštovanje i ljubav prema neobičnom podvižniku, čiji se neprekidni i upadljivi podvizi nisu mogli sakriti, bez obzira na njegovo duboko smirenje. Naročitu ljubav i povjerenje pokazivahu prema njemu, kao prema svome rođenom djetetu, starci: Pahomije i Josif. Ta ljubav i poštovanje Sarovskih monaha prema mladom podvižniku Kristovom osobito se jasno vidješe u sljedećem slučaju.

Godine 1780 Prohor se teško razboli. Cijelo mu tijelo nateče, i on, trpeći žestoke muke, nepomično ležaše na svojoj tvrdoj postelji. Doktora nije bilo, i nikakvi lijekovi nisu pomagali; kako izgleda, to je bila vodena bolest. Bolest je trajala tri godine, od kojih je godinu i šest mjeseci Prohor proveo u postelji. I za sve to vrijeme iz njegovih usta ne iziđe riječ roptanja; on svega sebe, i tijelo i dušu, bijaše predao Gospodu, i neprestano se molio, suzama svojim natapajući postelju svoju. Njegov duhovni otac i nastavnik, starac Josif su  mu služili u vrijeme bolesti kao običan poslušnik; nastojatelj obitelji, starac Pahomije, ne odmicaše se od njega; starac Isaija i drugi starci i bratija također se mnogo truđaše oko njega. Na kraju, bojeći se za sam bolesnikov život, nastojatelj Pahomije odlučno predloži bolesniku da se pozove doktor. Ali blaženi još odlučnije odbi doktorovu pomoć. Oče sveti, reče on starcu, ja sam predao sebe istinskom Doktoru, duša i tijela, Gospodu Našem Isusu Kristu i Prečistoj Majci Njegovoj; a ako ljubav vaša nađe za dobro, Gospoda radi, izliječite mene ubogog nebeskim lijekom (= svetom Pričesti).

Tada starac Josif, na molbu bolesnika i po svojoj savjesti, odsluži noćno bdijenje i liturgiju; na bogosluženje se bratija sastadoše iz ljubavi da se pomole za stradalnika. Poslije liturgije  Prohor se na svom bolesničkom odru ispovjedi i pričesti svetim Tajnama Kristovim. I gle, po pričesti, njemu se javi u neiskazanoj svjetlosti Presveta Djevica Marija, praćena svetim apostolima: Jovanom Bogoslovom i Petrom. Okrenuvši se svojim božanskim likom prema Bogoslovu, Ona reče, ukazujući prstom na Prohora: Ovaj je našega roda. - Potom ona metnu desnu ruku svoju na Prohorovu glavu, i istog trena tečnost, koje je ispunjavala njegovo tijelo, stade curiti kroz otvor koji se načini na desnoj slavini. Prohor se ubrzo i potpuno iscijeli, samo ožiljci rane, kroz koju tečnost isteče, ostadoše zauvijek na njegovom tijelu, kao neki svjedok čudesnog iscjeljenja.

Ubrzo zatim na mjesto ovog javljanja Bogorodice, po pomisli Božjoj, bi podignuta dvokatna crkva sa dva prijestolja, i kraj nje bolnica, na mjestu porušene kelije Prohorove. Prohor je, po nalogu nastojatelja, skupljao priloge za to građenje, i svojim rukama izradio je u donjoj bolničkoj crkvi presto od kiparskog  drveta. Pošto je taj presto bio osvijetljen, prepodobni Serafim se do kraja života svoga pričešćivao svetim Tajnama prvenstveno u tom hramu, radi neprestanog sjećanja na veliko dobročinstvo Božje, ukazano mu na tom mjestu.

Provevši u Sarovskoj pustinji osam godina kao poslušnik, Prohor se 18. kolovoza 1786 godine, u dvadeset i sedmoj godini života udostoji postriga u monaški  obraz, pri čemu dobi novo ime - Serafim. Monaški čin, i samo značenje novoga imena(2), sjećajući Serafima na čistoću i plameno služenje Anđela Bogu, pojačavahu sve više i više u njemu želju  i svetu revnost da služi Gospodu. Serafim udvoji svoje trudove i podvige i stane živjeti još usamljenije, roneći u unutarnje bogom  misleno sazrijevanje.

Za godinu dana i nešto više poslije toga, prepodobni bi preimenovan u čin jerođakona(3). Od toga vremena on je oko šest godina gotovo neprekidno služio u tom činu, radeći trud na trud, podvig na podvig, goreći duhom i plamteći božanskom ljubavlju. Noću uoči nedjelje i praznika

on je provodio u bdijenju i usrdnoj molitvi, bez odmora, stojeći na molitvenom pravilu do same liturgije. A po završetku službe Božje, on je još dugo ostajao u hramu, dovodeći u red utvari i starajući se o čistoći oltara Gospodnjeg. I pored svega toga, blaženi Serafim, gotovo nije osjećao trudove, nije se zamarao, nije se poslije njih duže odmarao, često puta sasvim zaboravljajući na hranu i piće. I kada je odlazio na odmor, on je žalio što čovjek ne može, slično Anđelima, neprekidno služiti Bogu.

Duša Serafimova je sve više i više uzlazila po ljestvici vrlina i bogom mislenih sazrijevanja; i kao odgovarajući na njegovu plamenu svetu revnost, Gospod ga je u njegovim podvizima tješio i krijepio blagodatnim viđenjima nebeskim. Sazrijevajući, on je oslobodio sebe, zbog čistoće duše, na neprekidno uzdržavanje i postojano uzvišavanje duše k Bogu. Tako je ponekad za vrijeme bogosluženja u crkvi, on promatrao svete Anđele kako u obliku mladića, obučenih u bijele zlatotkane odjeće, slušaju i pjevaju sa bratijom. Pjevanje njihovo nemoguće je ni riječju izraziti, i ma kakvoj melodiji zemaljskoj usporediti. i srce se moje otopiše kao vosak (Psal. 21,15), govorio je on kasnije riječima psalmopjevca, sjećajući se one neiskazane radosti, koju je osjećao pri tim nebeskim javljanjima. I od te radosti on se tada ničeg sjećao nije. Samo se sjećao ovog ulaska u crkvu, i izlaska iz nje.   

No izuzetno blagodatnog i značajnog viđenja prepodobni se udostoji jednom Velike Nedjelje za vrijeme božanstvene liturgije, i to na Veliki Četvrtak. Liturgiju su služili bogobojažljivi starci, Pahomije i Josif, zajedno sa blaženim Serafimom, jer je Pahomije bio duboko zavolio mladog, no iskusnog u dobru, monaha, i božanstvenu   službu gotovo je uvijek služio sa njim. Kada Searfim poslije malog hoda razglasi: Gospodi, spasi blagočestive, i, izišavši na carske dveri sa riječima: i po vijeku vjekova, podiže ruku sa orarem k prisutnima, njega iznenada obasja odozgo neobična svjetlost, kao od sunčanih zraka. Podigavši oči u pravcu svjetlosti, blaženi Serafim ugleda Gospoda Isusa Krista u obliku Sina Čovječjeg, koji jače od sunca sijaše neiskazanom svjetlošću i bijaše kao pčela okružen Nebeskim Silama: anđelima, arhaanđelima, heruvimima, i serafimima. On iđaše od zapadnih vrata crkvenih, zaustavi se prema amvonu, i podigavši ruke svoje, blagoslovi svoje sluge i  sve prisutne. Zatim On uđe u ikonostasnu ikonu pored carskih dveri. - Srce blaženog prepuni se neiskazanom radošću u slatkoj plamenoj ljubavi ka Gospodu, i ozari se božanskom svjetlošću nebeske blagodati. I od tog tajanstvenog viđenja on se sam za tren sav izmjeni po izgledu, te se ne mogaše ni pomaći s mjesta ni progovoriti. Mnogi su to primjetili , ali nitko nije znao pravi razlog tome. Tada, ava jerođakona odmah priđoše k Serafimu, i uvedoše ga u oltar. No i poslije toga, on je oko dva sata stajao nepomično na jednom mjestu; samo mu se lice svakog trena mijenjalo: te ga je pokrivala neka bjelina, slična snijegu, ta se razlijevalo po njemu neko rumenilo. Služačkim starcima, Pahomiju i Josifu, izgledalo je da je Serafimu pripala muka, što se prirodno moglo dogoditi njemu na Veliki Četvrtak, poslije dugog posta, pogotovo kada se ima u vidu ljubav koju je blaženi Serafim odavno gajio prema Velikom Postu. Ali su potom shvatili da mu se dogodilo viđenje. Kada Serafim dođe k sebi, starci ga upitaše što se to dogodilo s njim. Serafim im krotko, djetinjski povjerljivo ispriča svoje viđenje. Okrenuti k duhovnom životu starci složiše u srcu svom njegovo kazivanje; pa savjetovaše Serafima da se ne uobrazi i ne da u duši svojoj mjesta pogrdnoj misli o nekoj svojoj vrijednosti pred Bogom. I nitko osim spomenutih  staraca, ne doznaše tada kakve divne posjete Božje bi udostojen  blaženi Serafim.

I svetitelj poslije toga blagodatnog nebeskog viđenja, ne uobrazi se zbog nekih svojih duhovnih darova, nego se još više utvrdi u smirenom mudrovanju. Ograđen dubokim smirenjem, on se penjao iz sile u silu i, podvizavajući se neprestano u duhovnom samoponižavanju, on je

vjerno i čvrsto išao carskim putem Krista Gospodnjeg. Od toga vremena Serafim počne još više iskati bezmolvije i češće se udaljavati radi molitve u Sarovsku šumu, gdje mu je bila načinjana pustinjska kelija. Provodeći dane od jutra do večeri u manastiru sudjelovanjem u bogosluženjima i ispunjavanjem manastirskih pravila i poslušanja, on se uvečer povlačio u pustinjsku keliju radi noćne molitve, a ujutro rano opet se vraćao u manastir radi vršenja svojih dužnosti.

Godine 1793 prepodobni Serafim bi u svojoj trideset i petoj godini rukopoložen u čin jeromonaha. I u tom činu on je, kao i do tada, ali sa još većom ljubavlju, nastavio neprekidno svećeničko služenje, svakodnevno se sa vjerom i bogobojažljivošću pričešćujući svetim Tajnama Kristovim.

Uskoro poslije toga prepodobni Serafim uze na sebe još veći podvig i dobrovoljno se udalji u pustinju. To on učini po smrti svog ljubljenog starješine i nastavnika, blaženog starca Pahomija, koji ga pred svoju smrt i blagoslovi na ovaj podvig. Sa gorkim plačem isprativši u zemlju tijelo svoga nastavnika, i dobivši blagoslov za taj svoj novi podvig od novog nastojatelja, starca Isaije, svoga duhovnog oca, Serafim ostavi obitelj radi bezmolvnih, usamljeničko - molitvenih podviga u pustinji.

Kelije prepodobnog Serafima nalazila se u neprohodnoj borovoj šumi, na obali rijeke Sarovke, na visokom brežuljku, na šest do sedam kilometara daljine od manastira, i sastojala se iz jedne drvene sobe sa peći. Pokraj kelije prepodobni napravi maleni vrt, a potom i pčelinjak koji ogradi ogradom. Nedaleko od prepodobnog Serafima življahu u usamljenosti drugi sarovski pustinjaci; i sva okolina koje se sastojala iz raznih brežuljaka, načičkanih šumom, žbunjem i pustinjačkim kelijama, podsjećala je na neki način, na Svetu Goru Atonsku. Zato prepodobni nazva svoje novo prebivalište Atonskom Gorom, davši i drugim, najusamljenijim mjestima u šumi, imena raznih svetih mjesta: Jerusalim, Vitlejem, Jordan, Kedronski potok, Golgota, Maslinska gora, Tavor, da bi što življe predstavljao sebi događaje iz zemaljskog života Spasiteljevog, kome on konačno predade svu volju svoju i sav život. Neprestano upražnjavajući čitanje svetog  Evanđelja, on je naročito volio da na ovim mjestima čita o evanđeoskim događajima koji su odgovarali nazivima ovih mjesta. U svome Vitlejemskom vrtu pojao evanđelsko slavoslovlje; Slava na visini Bogu, i na zemlji mir, među ljudima dobra volja.(Lk. 2,14). Na obali Sarovke, kao na obalama Jordana, on se sjećao propovjedi svetog Jovana Krstitelja i Spasiteljevog krštenja. Spasiteljevu propovijed na gori o blaženstvima, on je slušao na jednoj gori koja se dizala pored Sarovke; a na drugoj gori, nazvanom Gora Preobraženja, on je, zamišljajući svete Apostole prisutnima, slavio preobrazivšeg  se Gospoda. Zavukavši se u najveću gustoću neprohodne šume, on se sjećao Spasiteljeve molitve u Getsimanskom vrtu i, dignut do dna duše unutarnjim patnjama njegovim, on je lio suzne molitve za svoje spasenje. Na takozvanoj Maslinskoj Gori on je proslavljao slavu Uznesenja Kristova na nebo i Njegovo sjedenje s desne strane Oca.

Prepodobni Serafim je stalno nosio jednu odjeću, prostu, tj. ubogu; na glavi - iznošenu kamilavku, na sebi poderanu mantiju od bijeloga platna,  na rukama - kožne rukavice, na nogama - kožne čarape i opanke; na polu kaputu na leđima uvijek mu je visio onaj križ koji mu je majka blagoslovila ispraćajući ga od kuće u svetu obitelj; na leđima mu je bila torba, u koje je neizostavno nosio sveto Evanđelje, koje ga je podsjećalo na spasonosno nošenje blagog jarma  i lakog bremena Kristovog. Revnosnom podvižniku Kristovom sve je vrijeme prolazilo u neprestanim molitvama i psalmopjenijima, čitanju svećeničkih knjiga i u tjelesnim trudovima.

Za vrijeme hladnih dana prepodobni je skupljao granje i suho drveće i svojom sjekiricom sjekao drva radi zagrijavanja svoje uboge kelije. Ljeti je radio u svojem malom vrtu, koju je on sam obrađivao, i čijim se povrćem neprestano hranio. Radi polijevanja zemlje on je u vrijeme toplih ljetnih dana odlazio u  mjesta gdje je bilo bara po mahovinu. U te baruštine je ulazio gol, samo opasan oko bedara. Komarci i drugi insekti, kojih je tamo bilo jako puno, žestoko bi mu izjeli tijelo, tako da je ono često puta, ne samo otjecalo, nego čak i poplavilo i krvlju se zalijevalo.    

No podvižnik Božji dobrovoljno je trpio te mučne rane, Gospoda radi, pa im se čak i radovao, jer kao što je on kasnije govorio: strasti si istrebljuju stradanjem i mukom, ili  proizvoljnom ili šiljanom Promislom. I zato je on, radi potpunog i sigurnog očišćenja duše, uzimao na sebe dobrovoljna stradanja. Pošto bi na takav način nakupio mahovinu, ugodnik Božji je sadio sjeme, zalijevao ga, plijevio  i brao povrće, neprestano proslavljajući Boga  i izazivajući svoju tihu, svetu radost kroz pjevanje svetih pjesama, pomoću kojih je osvježavao duh svoj usred jednolikih tjelesnih poslova. Raspolažući svetim pamćenjem, i od djetinjstva  pobožno pažljiv prema crkvenim bogosluženjima, Serafim je znao napamet mnoštvo crkvenih pjesama. On je volio da ih pjeva za vrijeme rada, u svojoj bezmolvnoj, usamljenoj pustinji. Pri tome su neki, najbliži prepodobnome, ljudi primjećivali da su mnoge od tih pjesama odgovarale mjestu, i njegovom usamljeničkom monaškom dobrom djelu. Tako, sveti Searfim je naročito volio da često pjeva: Vsemirnuju slavu(4), u čast Bogorodice, koju je smatrao Pokroviteljkom svoje pustinje; Pustinjim  neprestano je božanstveno je želanije bivajet, mira suščim sujetnago kromje(5), antifon koji izobražava pustinjački život i okriljuju dušu pustinjakovu ka božanstvenim predmetima; tako isto i pjesme koje dušu čovjekovu uznose ka velikom dijelu ljubavi Božje, ka stvaranju svijeta i čovjeka, kao: Iže ot nesuščih vsja privedij, Slovom sozidajemaja, soveršajemaja Duhom;(6) Vodruzimaj  na ničesomže zemlju poveljenijem tvojim(7), itd.

I tako, usred te trudbeničke molitve, na poslu u vrtu, i pčelinjaku, u šumi, prepodobni se pogružavaše u tako duboko slavljenje duhovnih tajni, da je, neprimjetno za sebe, prekidao rad, alat mu je ispadao iz ruku, ruke se opuštale, oči davale licu naročiti, blagodatni izraz samo udubljenosti. Starac se svom dušom pogružavao u sebe, umom bio na nebu i lebdio u slavljenju Boga. I ako bi se kome u tim trenucima desilo da bude pored prepodobnoga, ili da prođe pored njega, nitko nije smio narušiti njegovu blagodatnu tišinu i spokoj, i svatko se tiho skrivao od njega. U svakom predmetu, u svakom radu sveti Serafim je vidio prikriveni odnos njihov prema duhovnom životu, i iz toga se poučavao, i oči uma svog podizao gore. Tako, pri cijepanju drva, odrubivši jedno ili tri, on se udubljivao u slavljenje velike Tajne Jednoga Boga, slavljenog u Trojici.

Pored tjelesnih trudova, prepodobni Serafim da bi sve više i više napredovao u duhovnom usavršavanju, predavao se uzvišenim radovima uma i srca i čitao mnogo knjiga, naročito - Sveto Pismo, svetootačka djela i bogoslužbene knjige. Za njega najvažnija knjiga bilo je Sveto Evanđelje, koje je uvijek nosio sa sobom, i nikad se nije rastajao sa njim. Podvižnički život, čistoća srca, molitveni razgovori sa Bogom, duhovna samo udubljenost i ogromna načitanost u Svetom Pismu i duše korisnim knjigama - ozariše njegov um takvom svjetlošću, da on jasno poimaše i svom dušom pronicaše u smisao riječi Božjih. U pustinji on sebi postavi kao neko stalno pravilo; da svakodnevno pročita i objašnjava sebi po nekoliko odlomaka iz Evanđelja i Apostola. Dušu treba snabdijevati riječju Božjom - govorio je on kasnije, - jer je riječ Božja kruh anđeoski, kojim se hrane duše, gladne Boga. Iznad svega treba upražnjavati čitanje Novoga Zavjeta i psaltira. Od čitanja Svetoga Pisma biva prosvjećenje u razumu, koji se od toga

izmjenjuje božanstvenom izmjenom. Treba tako obučiti sebe, da um naprosto pliva u zakonu Gospodnjem, pod čijim rukovodstvom treba da usmjeravati i život svoj. Vrlo je korisno baviti se čitanjem riječi Božje u samoći i pročitati cijelu Bibliju razumno. Za jedan takav podvig, osim drugih dobrih djela, Gospod neće ostaviti čovjeka Svojom milošću, nego će ga ispuniti darom razumijevanja. I sveti starac od neprestanog upražnjavanja u čitanju Riječi Božje stječe takav blagodatni dar razumijevanja, a ujedno s njim mir duševni i uzvišeni dar miloga srca. U Svetom Pismu on je tražio ne samo istinu, nego i toplinu duha, i nerijetko su za vrijeme čitanja iz njegovih očiju tekle suze umilenja, od kojih se čovjek, po vlastitom priznanju starčevom, sav zagleda i ispuni  duhovnim darovima, koji na neizreciv način naslađuju um i srce.      

Prepodobni je svakodnevno po Sljedovanoj Psaltiri vršio monaško molitveno pravilo, prema propisu najstarijih kršćanskih pustinjaka. U svoje vrijeme on je pjevao i čitao Prvi, Treći, Šesti i Deveti  sat, večernje, malo povečerje, molitve pred spavanje;   pri čemu je također često, umjesto večernjeg pravila, pravio po hiljadu poklona odjedanput; ponoćku  i druge crkvene službe. Izučivši sve oblike molitve, on se popeo ne samo do podviga  takozvane umne molitve, nego i do najviše na zemlji visine molitvenog slavlja, kada um i srce bivaju sjedinjeni u molitvi, pomisli nisu rasijane i srce se zagrijava duhovnom toplinom, u kojoj isijava svjetlost Kristova, ispunjavajući mirom i radošću cijelog unutrašnjeg čovjeka.

Spašavajući se tako u pustinji u toku nedjelje, sveti Serafim je uoči nedjelje i praznika dolazio u Sarovsku obitelj, prisustvovao večernjoj misi, noćnom bdijenju ili jutrenju, i na ranoj liturgiji pričešćivao se Svetim Tajnama. Poslije toga je do večernje mise primao bratiju koji su mu dolazili po raznim nevoljama svojim, pa se zatim, uzevši sa sobom kruha za nedjelju dana, vraćao u svoju pustinjsku keliju. Cijelu prvu nedjelju Velikog Posta on je provodio u manastiru, i u te dane spremao se za svetu Pričest, ispovijedao se i  pričešćivao svetim Tajnama.

Sa molitvenim podvizima blaženi starac sjedinjavaše podvige velikog uzdržanja i posta. U početku svoga pustinjačkog života, on se hranio tvrdim i suhim kruhom, koji nedjeljom uzimaše sa sobom iz manastira za cijelu sedmicu. No i od te količine kruha on je udjeljivao dobar dio pustinjskim životinjama i pticama, koje su ga veoma voljele i često obilazile mjesto njegovih molitvenih podviga. Čak i divljim zvijerima starac  ulijevaše strahopoštovanje. Tako, k njemu često dolažaše ogromni medvjed, koga on hranjaše; na njegovu riječ medvjed je odlazio u šumu i potom ponovno dolazio, i starac ga je hranio, a nekad davao i svojim posjetiocima da ga hrane. Kasnije prepodobni Serafim još više pojača svoj post; odreče se kruha, i naviknu sebe na takvo uzdržanje, da sebe hranjaše, po riječima svetog apostola: Radeći svojim rukama (1 Kor. 4,12), samo povrćem iz svoje gradine. U toku pak prve nedjelje Velikog Posta on uopće nije uzimao hranu do pričesti Svetim Tajnama u subotu. Prestavši potpuno da uzima kruh iz obitelji, on je u toku dvije i pol godine živio bez ikakvog izdržavanja od strane manastira. I bratija bijaše u nedoumici, čime se to starac morao hraniti za cijelo to vrijeme, ne samo ljeti nego i zimi. Tek na kratko vrijeme pred smrt starac ispriča nekim svojim bliskim licima da se on oko tri godine hranio samo odvarom od trave snić(8), koju je ljeti skupljao i sušio za zimu.

Međutim mnogi stadoše narušavati bezmolvije, usamljeničko molitveno tihovanje blaženog pustinjaka, posjećujući ga radi duhovne pouke i utjehe. Mnogi od sarovske bratije su dolazili k njemu za savjete i pouke, ili da ga samo vide. Umijući da prepoznaje i razlikuje ljude, starac se od nekih sklanjaše, držeći se molitve. One pak kojima stvarno bijaše potrebna njegova duhovna pomoć, on rado primaše i s ljubavlju ih rukovođaše svojim savjetima, poukama i duhovnim razgovorima. Takvi bijahu, na primjer, njegovi stalni posjetioci, shimonah Mark i jerođakon

Aleksandar(9). No i oni, zatičući ponekad starca potpuno pogruženog u razmišljanju o Bogu, nisu se usuđivali da ga uznemire, nego su, ili sačekali kraj njegovih molitvenih podviga, ili, sačekaše neko vrijeme, tiho se udaljivši od njega. Bivalo je kod prepodobnog i stranih posjetioca. Kada bi pak starac, van svoje pustinjske kelije, neočekivano sreo nekoga u šumi, on obično nije stupao u razgovor, nego mu se smireno klanjao i odlazio dalje. Jer, govorio je on kasnije u svojim poukama, nitko se nikada nije kajao zbog šutnje. No prepodobnom Serafimu posjetioci bijahu teški, jer mu narušavaše bezmolviju. Naročito mu bijaše teško, kada su mu dolazile žene; no da im ne da pouke nije mogao, jer je smatrao takav postupak nedragim Bogu. Ali, pošto je ženama zabranjen pristup u svetu Goru Atonsku, sveti starac riješi da tu zabranu proširi i na svoju goru, koju je on nazvao tim istim imenom. I jednom, došavši u manastir za vrijeme svete liturgije, prepodobni zatraži za to blagoslov od sarovskog starca Isaije, koje, poslije izvjesnog razmišljanja(10), dade mu na to blagoslov ikonom Bogorodice. Zajedno sa tim starac Serafim se plamenom molbom obrati Bogu i Presvetoj Bogorodici: da mu ispune želju, i ženama bude zabranjen pristup u njegovu pustinjsku goru, da ne bi dolazak žena bio kamen spoticanja i sablazni za neke od bratije i još više za mirjane. Kao dokaz Božjeg pristanka na ovu molbu, prepodobni zamoli od Boga ovo znamenje: da polegnu po stazi grane drveta, pored koga on ima proći, vraćajući se poslije Božićnih praznika iz Sarova u svoju pustinjsku keliju.

I zaista, kada  prepodobni noću uoči 26. prosinca, pođe u Sarov na božansku liturgiju, i dođe do mjesta gdje se zemljište okomice spušta na niže, on ugleda gdje su sa obje strane staze ogromne grane vjekovnih borova zatrpale putanju i zakrčile prolaz ka njegovoj keliji, od čega do tada nije bilo ni traga. Tada sveti starac, prepun blagodarnosti Bogu, pade na koljena, vidjevši   iz ovoga da je njegova želja ugodna Gospodu. I sam on pohita te natrpa na stazu granje. I tako od tada bi potpuno zatvoren pristup k njemu ne samo ženama nego i svim ostalim stranim licima.

Vidjevši takve podvige velikoga starca, iskonski vrag roda ljudskoga naoruža se protiv njega svemogućim iskušenjima i zamkama. I stade navoditi na podvižnika razne strahote: malo se čulo zavijanje divljih zvijeri, malo je izgledalo da gomila naroda lomi vrata njegove kelije, izbija vrata, baca se drvljem na starca, i tome slično; ponekad danju, a osobito noću, u vrijeme molitvenog bdijenja starca Serafima, njemu se iznenada pričinjavalo da se njegova kelija ruši, i sa svih strana provaljuju u nju s jarosnim urlanjem strašne zvijeri; ponekad su se odjednom pojavljivali pred njim otvoreni grobovi iz kojih ustaju mrtvaci. I kada ga je kasnije, jedan mirjanin u prostoti srca svog upitao: jesi li viđao zle duhove? On je sa osmijehom odgovorio: Oni su odvratni. Kao što je grješnome nemoguće pogledati u svjetlost anđela, tako je užasno i zle duhove vidjeti, jer su odvratni.

Na sva ta strašna viđenja, užase i iskušenja, praćena ponekad i tjelesnim stradanjima, blagodatni starac je izdržavao usrdnom molitvom i pobjeđivao silom životvornog Krista Gospodnjeg. Ne jedanput, starac Serafim je bio kušan duhom častoljubiva, jer je bio biran za igumana i arhomandrita   raznih manastira. Ali je on u takvim slučajevima uvijek sa nepokolebljivom odlučnošću, prožetom dubokim smirenjem, odbijao ta postavljenja, strepeći ka istinskom podvižništvu i ištući u monaškom životu samo spasenje duši svojoj i bližnjima.

Vidjevši smiren um svetoga starca, đavo povede protiv njega silan misleni rat, vodeći ga sa takvom silom, od koje su padali i neki od najvećih podvižnika. Tada se starac Serafim, u teškoj nevolji duševnoj, obrati srdačnom molitvom Gospodu Isusu Kristu i Njegovoj  Prečistoj Djevici Mariji. I u isto vrijeme, da bi odstranio i istrijebio đavolje zamke, on odluči da uzme na sebe novi i viši molitveni podvig, po ugledu na stare kršćanske stanovnike. U dubini neprohodne

šume, u noćno doba, ni od koga neviđen, on se popeo na visok granitni kamen, da bi pojačao svoj molitveni podvig, i dugo se, stojeći ili klečeći na njemu, molio govoreći iz dubine duše carinikovu   molitvu:  Bože, milostiv budi meni grješnom!

Ovaj ugodnik postavi i  u keliji svojoj osrednji kamen, na kome se molio od jutra da mraka. Sa tog kamena on je silazio dolje samo radi odmora od krajnje izmorenosti ili radi malenog okrjepljenja sebe ubogom hranom. U tom velikom podvigu prepodobni Serafim provede tisuću dana i tisuću noći.  Đavo bi konačno pobijeđen, i misleni rat prestade. Ali od takvog neobičnog molitvenog podviga i skoro trogodišnjeg stajanja na nogama, starac krajnje izmori svoje tijelo i dobi teške rane na nogama, koje ga nisu napuštale sve do smrti njegove. I tek tada on prekinu svoj nepodnošljivi teški podvig stolpništva, na koji su se kasnije i ostali odlučivali samo vrlo rijetki podvižnici.

No za života starčeva nitko nije znao za ovaj neobičan molitveni podvig njegov, koji je on znao sakriti od radoznalog pogleda ljudskog. Igumanu Nifontu, nasljedniku starca Isaije, bi od strane prosvijećenog episkopa tambovskog  upućeno povjerljivo pismeno pitanje o prepodobnom Serafimu, na koja nastojatelj sarovski odgovori: O podvizima i životu oca Serafima, mi znamo; no o nekim tajnim djelovanjima, kao o stajanju 1000 dana i noći na kamenu, nikome ništa nije poznato. - Tek pred blaženu smrt svoju prepodobni Serafim, po primjeru mnogih drugih podvižnika, ispriča nekima od Sarovske bratije, između ostalog i o ovom svom divnome podvigu. Jedan od prisutnih uvidi tom prilikom, da taj podvig prelazi ljudske sile. Na to sveti starac uzvrati sa smirenjem vjere: Sveti Simeon Stolpnik, stajao je na stepenici četrdeset godina, pa zar su moji trudovi slični njegovom podvigu? A kada  sugovornik reče da je starac u to vrijeme, vjerojatno, osjećao pomoć blagodati koja ga je krepila, prepodobni odgovori: .Da, inače ljudske sile ne bi bile dovoljne.Unutrašnje ja sam se krijepio i tješio tim nebeskim darom koji silazi odozgo od Oca svjetlosti. Zatim, zašutjevši malo, dodaše: Kada u srcu stanuje smirenje, onda Bog stanuje s nama.

Posramljeni đavo stade plesti nove zamke svetome starcu, da bi ga udaljio od pustinje. On posla na njega zle ljude. Oni presretoše prepodobnog  u šumi, i stadoše tražiti od njega novac, koji on tobože dobiva od mirjana - posjetilaca. Starac odgovori da on ni od koga ne dobiva novac. Ali mu oni ne povjerovaše, i jedan od zločinaca poleti na njega, no sam padne. Prepodobni Serafim je raspolagao tjelesnom snagom te je, sa sjekirom u rukama, morao zaštiti sebe od triju razbojnika. Ali on se opomenu Spasiteljevih riječi: Svi koji se late noža, od noža će izginuti. (Mt. 26,52), pa ispustivši sjekiru, prekriži ruke na grudi i krotko reče: Činite što vam je potrebno:

Jedan zločinac, dohvati sjekiru, tako silno udari starca ušicama od sjekire po glavi, da svetom starcu poteče krv iz usta i ušiju, i on se onesviješten sruši. Zločinci nastaviše da ga jarosno tuku ušicama od sjekire, rukama i nogama. Na kraju, primijetivši  da on ne diše, i vjerujući da je mrtav, oni mu užetom svežu i ruke i noge, sa namjerom da ga bace u rijeku, i na taj način sakriju svoj zločin, pa sami poletješe u starčevu keliju po zamišljeni plijen. Na kada brižljivo pregledaše, ispreturaše i polomiše sve u keliji, oni ništa ne nađoše osim svete ikone i nekoliko krumpira. Tada ih spopadne strah i kajanje što, bez ikakve koristi za sebe, ubiše svetog, siromašnog čovjeka Božjeg, pa se dadoše u bijeg. Međutim prepodobni Serafim, osvijestivši se i nekako si odvezavši ruke, uznese Bogu molitvu da oprosti njegovim ubojicama,  i sa mukom se dovuče do svoje kelije, gdje cijelu noć provede u strašnim mukama.

Sutradan prepodobni sa najvećim naporom dotetura do manastira u vrijeme svete liturgije. Izgled je njegov bio strašan: kosa pokrivena krvlju, zamršena i puna prašine i blata; lice i ruke izubijani; uši i usta sa osušenom krvlju; nekoliko zuba izbijeno. Na pitanja zaprepaštene bratije starac je šutio, samo je zamolio da mu pozovu nastojatelja, starca Isaiju, i manastirskog duhovnika, te njima dvojici ispriča što mu se dogodilo. I tako, na zlu radost đavola, prepodobni Serafim bi prinuđen da ostane u manastiru. U nepodnošljivim mukama on ležaše jedva živ, ne primajući nikakvu hranu. Tako on provede osam dana. Tada, uplašeni za njegov život, poslaše po doktore. Pregledavši prepodobnog, doktori vidješe da mu je glava razbijena, rebra polomljena, grudi izgažene, cijelo tijelo na mnogim mjestima prekriveno smrtonosnim ranama, i divljahu se kako je starac mogao ostati na životu poslije takvih batina.

Bratija se skupiše u keliji prepodobnoga na savjetovanje  što da se poduzme, da bi se prepodobnome pomoglo. Poslaše i po nastojatelja. I baš u vrijeme kada javiše da  nastojatelj dolazi, prepodobni  Serafim se zanese i zaspa tankim, lakim spokojnim snom. U snu vidje on divno viđenje, slično onom koje je ranije vidio kao poslušnik za vrijeme svoje bolesti. K njemu priđe Presveta Bogorodica, u carskoj porfiri, okružena nebeskom slavom; za njom iđaše apostoli Petar i Jovan Bogoslov. Zaustavljajući se kraj odra, Presveta Djevica prstom desne ruke ukaza na bolesnika i, obraćajući se prečistim licem svojim na stranu gdje stajahu doktori, reče: Što se mučite?  Zatim, , obraćajući se opet licem k starcu Serafimu izgovori: Ovaj je od moga roda!

Poslije toga viđenja, o kome prisutni ni slutili nisu, završi se. A kad nastojatelj uđe u keliju, bolesnik već bijaše došao k sebi. Starac Isaija ga stade uporno i s ljubavlju nagovarati da se koristi savjetima i pomoći doktora. No bolesnik, bez obzira na svoje očajno stanje, odlučno odgovori da on sada ne želi nikakvu pomoć od ljudi, i moljaše nastojatelja da mu dopusti da svoj život prepusti Bogu i Presvetoj Bogorodici. Nastojatelj bi prinuđen da ispuni želju starcu, koja se od divne božanstvene posjete nalazila u toku nekoliko sati u neiskazanoj, nezemaljskoj radosti. Potom se sveti starac umiri, bolovi popustiše i snaga mu se počne postepeno vraćati. Poslije kratkog vremena on već ustade iz postelje, stade pomalo hodati po keliji, i uvečer se potkrijepi hranom. Od tog istog dana on se opet stade postepeno predavati duhovnim podvizima.

Od dana oboljenja starac provede u manastiru oko pet mjeseci. Bolest ga napravi pogrbljenim, što se još i ranije primjećivalo kod njega, pošto ga jednoga dana, kada je sjekao drva, jedno drvo bijaše prikliještilo. No, osjetivši ponovno u sebi snagu, za vođenje pustinjačkog života, prepodobni Serafim se obrati nastojatelju sa molbom da ga otpusti u pustinju. Starac Isaija  i bratija moljahu ga da zauvijek ostane u manastiru. Ali prepodobni odlučno odgovori da on ni u što ne smatra napade, slične onima koje je doživio, i da je spreman po cijenu života podnijeti  sve nevolje koje ga snađu. Tada otac Isaija blagoslovi njegovu želju, i prepodobni se vrati u svoju pustinjsku keliju.

Uskoro poslije toga razbojnici, koji bijahu izubijali starca, biše pronađeni. To bijahu spahijski ljudi nekog mjesnog spahije Tatiščeva. Tada prepodobni Serafim, oprostivši im s ljubavlju, moli nastojatelja i spahiju da ih ne kažnjavaju, izjavljujući da će u protivnome napustiti Sarovsku obitelj i tajno se udaljiti u druga daleka sveta mjesta. Na molbu starca razbojnicima oprostiše, ali ih Bog nakaza za svog ugodnika: uskoro silan požar potpuno uništi njihove kuće. Tada razbojnici dođoše u pokajanje, i sa suzama zamoliše prepodobnog Serafima za oproštaj i svete molitve. I po blagoslovu njegovom oni se vratiše na put vrlinskog života.

Za svoje visoke podvige i bogougodni život sveti starac se udostoji od Boga blagodatnog dara pronicljivosti. No toliko više on je izbjegavao slavu ljudsku i žudio ka bezmolviju, usamljeničkom molitvenom podvizavanju. Godine 1806 nastojatelj Sarovske obitelji, starac Isaija, ukloni se sa starješinstva zbog bolesti i starosti, i bratija jednodušno izabraše na njegovo mjesto prepodobnog Serafima. Ali on se ukloni od toga, kako zbog dubokog smirenja svog, tako i zbog krajnje ljubavi svoje prema pustinji i bezmolviju. Tada za nastojatelja bi izabran otac Nifont, od djetinjstva poznat svetome Serafimu. Međutim, starac Isaija nedugo i zbog slabih sila svojih, ne bijaše u stanju da prevaljuje put od šest kilometara do pustinje prepodobnog Serafima, i tješi sebe razgovorom sa njim. I to ga vrlo rastužiše. Tada bratija stadoše iz ljubavi voziti starog Isaiju k prepodobnom serafimu, pošto obojica bijahu tjelesno slabi. No uskoro i ovaj posljednji od najmilijih prijatelja serafima, po duhovnom životu ode k Gospodu. Ovaj gubitak duboko ražalosti Sreafima, i od toga vremena on stade više i češće razmišljati o prolaznosti ovog privremenog života, o budućem životu i Strašnom Sudu Kristovom. Ujedno s tim on se stade moliti za upokojenje duša dragih mu srcu; blaženog Pahomija, Josifa i Isaije. I prolazeći pored manastirskog groblja, on je uvijek na njihovim grobovima uznosio plamene molitve Svevišnjemu za njih i za druge sarovske starce i podvižnike, nazivajući ih, po plamenosti i uzvišenosti molitava, ognjenima od zemlje do neba. Starac je i drugima savjetovao da ih češće spominju u molitvama. Tako jednoj poznatoj monahinji, koja je ne rijetko bivala u Sarovu i posjećivala prepodobnog Serafima, on dade ovakvu zapovijed; Kada dolaziš k meni, svrati na groblje, načini tri poklona, podsjeti Boga da upokoji duše slugu Svojih: Isaije, Pahomija, Josifa, Marka, i ostalih; i potom govori za sebe: oprostite oci sveti, i pomolite se za mene.

Po smrti starca Isaije prepodobni Searfim ne promjeni način svog pustinjačkog života, nego doda novu osobnost svome podvižništvu, naloživši na sebe teški podvig molčaništva. K njemu u pustinju su dolazili posjetioci, ali on nije izlazio k njima. Ako mu se desilo da sretne nekoga u šumi, on je padao  na zemlju i nije podizao oči dok dotični ne bi prošao. U takvom bezmolviju, u takvom pustinjačkom molitvenom podvizavanju proživi on oko tri godine. Ne dugo od toga on prestade  posjećivati Sarovsku obitelj nedjeljom i praznikom. Jedan brat nosaše mu i hranu u pustinjsku keliju njegovu, osobito zimi, kada kod starca ne bijaše njegovog povrća. Hrana mu je nošena jedanput tjedno, i to u nedjelju. Kada je brat ulazio u predsoblje, starac je rekavši za sebe Amen, otvarao vrata glave spuštene k zemlji. I tek pošto bi brat otišao, starac je stavljao u posudu na stolu kruh ili malo kupusa, i time davao na znanje bratu što da mu iduće nedjelje donese.    

No sve to bijahu samo vanjski znaci molčalništva, molitvene šutnje. Suština pak mnogo trudnog podviga starčevog stvarno se sastojala ne u  uklanjanju od razgovaranja, nego u bezmolviju uma, u odricanju od svake žitijske pomisli, radi najčistijeg, najsavršenijeg posvećenja sebe Bogu.

Mnogi od bratije veoma su žalili  zbog takvog udaljenja blagodatnog starca od razgovaranja s njima i zbog uzimanja na sebe podviga molčalništva. A neki ga čak i opominjaše što se povukao u samoću, dok bi, razgovarajući sa bratijom, hranio riječju i primjerom, ne  škodeći blago ustrojenju svoje duše. No na sve te prekore starac je odgovarao riječima prepodobnog Isaka Sirina: Zavoli bezmolvije, jer ono više vrijedi nego hraniti gladne u svijetu., i riječima svetog Grigorija Bogoslova: Divno je bogoslovstvovati radi Boga, ali je bolje od toga, ako čovjek očišćuje sebe radi Boga.

Mnogo trudnim podvigom molčalništva prepodobni Serafim na najsavršeniji način očišćavaše i prosvjećivaše pravednu dušu svoju, i još je bolje i više uvođaše u tajne Božje slave, potpuno razoružavajući đavola za borbu sa pustinjo žiteljem. Kakve plodove duha donošaše ovaj podvig blaženom Serafimu, može se jasno vidjeti iz pouka svetog starca o bezmolviju, koje su nesumnjivo zasnovane i na osobnom primjeru. Kada boravimo u molčaniju, - govorio je kasnije prepodobni Serafim,. Onda vrag, đavo, ništa ne uspijeva protiv tajnoga čovjeka srca; a ovo treba shvatiti o molčaniju i razumu. Molčanije rađa u duši molčanika razne plodove duha. Od usamljenosti i molčanija rađaju se smirenje i krotost. Sjedinjeno sa drugim djelovanjima duha, molčaništvo, molitvena šutnja uzdiže čovjeka k pobožnosti. Molčanije približava  čovjeka  Bogu i učini ga kao zemnog anđela. Ta samo sjedi u svojoj keliji u straženju i molčaniju, i trudi se na sve moguće načine da sebe približiš Gospodu, a Gospod je gotov da te od čovjeka načini anđelom: Na koga ću pogledati? Samo na krotkog i molčaljivog i tko dršće od riječi mojih (Is. 66,2). Osim drugih duhovnih tečevina, plodom molčanija biva mir duše. Molčanije uči bezmolviju i neprekidnoj molitvi, a uzdržanje čini pomisao nerasijanom. Na kraju, onoga koji stekne molčanije očekuje mirno raspoloženje. - Tako je prepodobni Serafim provodio podvig molčaništva i, dostižući najveće duhovne darove, dobivao i nove blagodatne utjehe, osjećajući u srcu neiskazanu  radost u Duhu Svetom (Rim14,12).

Penjući se dalje po ljestvici vrlina i monaškog podvižništva, prepodobni uze na sebe još veći podvig: zatvorništvo. To se dogodi na sljedeći način. U vrijeme o kome je riječ, nastojatelj sarovski bijaše otac Nifont, čovjek bogobojažljiv, pun vrlina, bratoljubiv i veliki poštovatelj crkvenog ustava i poretka. A otac Serafim, od smrti starca Isaije, uzevši na sebe zavjet molčanija, življaše u svojoj pustinji bezizlazno, kao u zatvoru. Ranije je on nedjeljom i praznikom odlazio u obitelj radi svete pričesti. Na sada, poslije molitvenog podviga na kamenu, noge ga boljahu, i on nije mogao da ide. Mnoge monahe sablažnjavaše nedoumica, tko prepodobnog Serafima pričešćuje Svetim Tajnama. Zbog toga strojitelj sazva manastirski sabor od najstarijih jeromonaha, i iznese pred njih pitanje o pričešćivanju Serafima. Poslije vijećanja starci riješiše: predložiti ocu Serafimu da, kao i ranije, dolazi u manastir radi pričešćivanja Svetim Tajnama, ako ga  noge služe; a ako ga pak noge ne služe, onda da dođe i stalno živi u manastirskoj keliji. Na vijeću bi riješeno da se odluka dostavi starcu Serafimu preko brata koji mu nedjeljom nosi hranu, pa neka izabere što želi. Brat tako i napravi, ali mu prvi put starac ne odgovori ni riječi. Brat bi rečeno da iduće nedjelje po drugi put postavi ocu Searfimu prijedlog manastirskog sabora. Tada sveti starac, blagoslovivši brata, zajedno s njim uputi se pješke u manastir. Prihvativši drugi prijedlog manastirskog sabora, prepodobni dokaza da zbog bolesti nije bio u stanju dolaziti u manastir nedjeljom i praznikom, kao što je to činio ranije. Ovo se dogodi 8. svibnja 1810 godine, kada prepodobni Serafim bijaše pedeset godina.

Povrativši se u obitelj poslije petnaestogodišnjeg boravka u pustinji, otac Serafim se, ne svraćajući u svoju keliju, uputi u bolnicu. To se dogodilo danju, prije početka cijelo noćnog bdijenja. Kada zazvoniše zvona za bdijenje, otac Serafim se pojavi na bdijenju u hramu Uspenija Bogorodice. Sva se bratija začudiše, kada se među njima u tren oka prenese glas da je otac Serafim odlučio da se nastani u manastiru. Sutradan, 9. svibnja, na dan svetog Nikolaja Čudotvorca, otac Serafim dođe, po običaju svom, u bolničku crkvu na ranu liturgiju, i pričesti se Svetim Tajnama Kristovim. Iz hrama on ode u keliju Nifonta i, uzevši od njega blagoslov, nastani se u svojoj staroj manastirskoj keliji. Tu on nikoga nije primao, nikuda nije izlazio, i ni sa kim nije ni riječi progovorio, tj. uzeo je na sebe novi, težak podvig zatvoreništva.

O podvizima oca Serafima u zatvoru zna se vrlo malo, jer on nikoga nije puštao k sebi, niti je sa kim razgovarao. U keliji svojoj on nije imao ništa, čak ni od najneophodnijih stvari. Ikona Bogorodice, pred kojom je stalno gorjela svijeća, i jedno drvo, koje je zamjenjivalo stolicu, - to bijaše sve. Za sebe pak, strogi podvižnik ne upotrebljavaše  čak ni vatru. U to vrijeme on je nosio pod košuljom na leđima veliki željezni križ, radi umrtvljavanja tijela, da bi se duh spasio (1 Kor. 5.5). No verige i  Kostret otac Serafim nije nosio nikada, niti je drugima savjetovao da ih nose. Tko nas uvjeri riječju ili djelom, - govorio je on - , i ako mi evanđeoski   podnesemo uvrede, - eto nam veriga, eto i kostreti! Ove duhovne verige i kostret su iznad željeznih! Odjeću prepodobni nosaše istu, kao i u pustinji. Voda mu bijaše jedino piće; a hrana - tucano, nesamljeveno  brašno od ovca, i bijeli rezani kupus kiseli. Vodu i hranu donosio mu je monah Pavle, koji je živio u njegovom susjedstvu. Izmolivši molitvu pred kelijom starčevom, brat je ostavljao hranu pred vratima. A zatvorenik je,  da ga nitko ne bi vidio, pokrivao sebe velikom plahtom, i uzevši posudu klečeći, unosio je u svoju keliju, kao da ju je primao iz ruku Božjih. Zatim, okrijepivši se on je ostavljao posudu na prijašnje mjesto, opet sakrivajući lice svoje plahtom, po ugledu na drevne pustinjo žitelje, koji su isto tako sakrivali lice svoje.

Molitveni podvizi oca Serafima u zatvoru bijahu vrlo teški, veliki i raznovrsni. On i ovdje, kao i u pustinji ispunjavaše  svoje pravilo i sva svakodnevna bogosluženja osim božanstvene liturgije. Pored toga, on se predavaše podvigu umne molitve(11), govoreći u srcu naizmjenično te Molitvu Isusove te Bogorodičinu. Ponekad se sveti starac, stojeći na molitvi, pogružavao u dugotrajno umno slavljanje Boga: stajao je pred svetom ikonom, ne čitajući nikakvu molitvu i ne praveći poklone, već samo  umom u srcu slaveći Gospoda.

U toku nedjelje otac Serafim je pročitao cijeli Novi Zavjet, ovim redom: u ponedjeljak - evanđelje po Mateju, utorak - po Mraku, srijeda - po Luki, - četvrtak - po Jovanu, a u ostale dane - Djela i Poslanice svetih Apostola. Ponekad se kroz vrata čulo kako on, čitajući, tumači za sebe Evanđelje i Djela svetih Apostola. Djela svetih apostola on je tumačio na glas, i to dosta dugo vremena. Mnogi su dolazili i slušali riječi njegove sa nasladom, utjehom i duhovnom korišću. Nekad je on sjedio nad knjigom, ne prevrćući listove, sav utonuo u slavljenje čiste uzvišene misli Svetoga Duha.  Ni jedan mu se dio tijela nije micao: oči su stalno bile uperene na jedan predmet.

Potpuno udubljivanje oca Searfima u evanđeoske istine ne ostade nenagrađeno odozgo. Najvažnije svjedočanstvo o tome je to što on bi udostojen nedokučive uznesenosti u nebeske obitelji, slično sv. Apostolu Pavlu, sv. Andreju Jurodivom i prepodobnom Varsanufiju, koji bijahu uzneseni do trećega neba.

O tome, neshvatljivom za običan ljudski razum, viđenju ili otkrivenju, poslušnik Jovan Tihonov (kasnije jeromonah Joasaf) kazuje ovo: Jednom, poslije izlaska oca Serafima iz zatvoreništva, posjeti me jedan bogoljubivi brat, sa kojim sam obično dijelio svaku radost i utješnu riječ, izrečenu ocem Serafimom. U toku razgovora on me iznenada upita, da li mi je otac Serafim otkrio veliku tajnu o tome kako je bio uznesen u nebeske obitelji. Ja mu odgovorih da ništa čuo nisam o toj velikoj milosti Božjoj. I stadoh ispitivati brata da mi on što više kaže o tome, ali on, pri svoj želji svojoj, nije mi mogao ništa jasno reći o tome. Ispitujući brata, ja sam s nestrpljenjem čekao da se spusti večer, pa da otiđem k ocu Serafimu i zamolim ga da mi ublaži dušu govorenjem o toj velikoj milosti Božjoj. Ja to i učinih čim pade večer. Starac me dočeka kao otac, i odmah za mnom zaključa vrata. Kad smo sjeli, i ja taman htjedoh da ga upitam za tajnu, on mi tog trenutka rukom svojom zatvori usta, i reče: Ogradi sebe šutnjom. I onda mi stade izlagati sa svojstvenom mu prostotom povijest Proroka, Apostola, Svetih Otaca i Mučenika. Svi

Sveti, govoraše on, koje Crkva Kristova proslavlja, ostavili su nam svoj život kao primjer za podvižavanje; svi su oni bili poznati nama ljudi, ali su točnim ispunjenjem zapovjedi Kristovih dostigli savršenstvo i spasenje, našli blagodat, udostojali se raznovrsnih darova Svetoga Duha i naslijedili Carstvo Nebesko. A pred Carstvom Nebeskim sva slava ovoga svijeta je  ništa; sve naslade ovoga svijeta nemaju ni sjenku onoga što je u nebeskim obiteljima ugotovljeno onima koji Boga ljube, jer tamo je vječna radost i slavlje. No da bi naš duh stekao slobodu da se uznosi tami i hrani slatkim razgovorom sa Gospodom, nužno je smirivati sebe neprestanim bdijenjem, molitvom i imanjem na umu Gospoda. Eto ja, ubogi Serafim, radi toga prelazim Evanđelje svaki dan. U ponedjeljak čitam Matejevo od početka do kraja; u utorak - Markovo, u srijedu - Lukino, u četvrtak - Jovanovo; i u ostale pak dane pročitam Apostolska djela i Poslanice; i niti jedan dan ne propustim, a da ne pročitam dnevno Evanđelje i Apostol, i svetome. Time se ne samo duša moja, nego i samo tijelo moje naslađuje i oživljava; time što razgovaram sa     Gospodom, što držim u pameti svojoj život i stradanja Njegova, što dan i noć slavoslovim, hvalim i blagodarim Iskušitelja mog za sve milosti Njegove, izlijevane na pod ljudski i na mene nedostojnog.   

Poslije toga starac mi ponovno reče: Radosti moja! Molim te, stekni duh mirni, i onda će se tisuće duša spasiti oko tebe. I ovo on ponovi još dva puta. Onda, u neopisanoj radosti, povišenim glasom starac reče: Evo, ja ću ti kazati o ubogom Serafimu. Pa spustivši glas, nastavi: Milinom mi ispuni dušu riječ Gospoda mog Isusa Krista: Mnoge su obitelji u domu oca moga (Jov. 14,2), tj. za one koji služe Njemu i proslavljaju sveti Ime Njegovo. Na ovim riječima Krista Spasitelja zadržah  se ja ubogi, i poželjeh da vidim te nebeske obitelji. I Gospod ne liši mene ubogog Svoje milosti, ispuni mi želju i molbu; i ja bih uznesen u nebeske obitelji, samo ne znam, sa tijelom ili osim tijela, Bog zna, to je nedokučivo. A o toj radosti nebeskoj, koju tamo osjećah, nemoguće je da ti iskažem.

I sa ovim riječima otac Serafim zašuti. U to vrijeme on se malo nagne naprijed, glava mu se sa zatvorenim očima preklopi, i on otvorenu šaku desne ruke sasvim polako i ravnomjerno kretaše prema srcu. Lice mu se postepeno mijenjaše i izdavaše divnu svjetlost, i na kraju toliko zasja, da je bilo nemoguće gledati u njega; a na usnama i u cijelom izrazu njegovom bijaše takva radost i nebesko ushićenje, da ga je zaista bilo moguće u to vrijeme nazvati zemaljskim anđelom, i nebeskim čovjekom. Za sve to vrijeme tajanstvene šutnje, on kao da je slavio nešto sa smirenjem i slušao nešto sa zaprepaštenjem. No sa čime se upravo naslađivala duša pravednikova, jedino Bog zna.

Pravednik Božji, po nemoći ljudskog jezika, ne bijaše u stanju da mi riječima objasni čudesno uznesenje svoje u nebeske obitelji, ali mi to pokaza neobičnom svjetlošću lica svoga i tajanstvenom šutnjom svojom. A ja, ma da sam bio očevidac ovog divnog događaja, uvijek ću reći jedno te isto: Bog zna kako se sve to odigra.

Poslije prilično duge šutnje, koje, po mome mišljenju, potraja oko pola sata, otac Serafim stade ponovno govoriti, i u najradosnijim osjećanjima, uzdahnuvši, sa smirenjem reče: Ah, premili moj oče Jovane, kada bi ti znao kakva je to radost, kakva slatkost očekuje dušu pravednikovu na nebu, ti bi se onda odlučio da u ovom privremenom životu, sa blagodarnošću podnosiš sve muke, gonjenja i klevete, pa čak kada bi i sama ova kelija naša (pri tome on pokaza na svoju keliju) bila puna crva, i kada bi crvi jeli tijelo naše u toku cijelog zemaljskog života našeg, i onda bi svim srcem trebali pristati na to samo da ne budemo lišeni one nebeske radosti, koju Bog ugotovi onima koji Ga ljube. Tamo nema ni bolesti, ni žalosti, ni uzdisanja; tamo je neiskazana radost ; tamo će pravednici zasijati kao sunce. No kada tu nebesku slavu i radost nije

mogao iskazati ni sam sveti Apostol Pavle (2 Kor. 12,4), kakav će onda drugi jezik ljudski biti u stanju da izrazi krasotu nebeskih naselja, u kojima će se nastaniti duše pravednih.

U toku svih godina svoga zatvoreništva prepodobni se starac svake nedjelje i praznika pričešćivao Svetim Tajnama Kristovim, koje mu iz bolničke crkve donosili u keliju poslije rane liturgije. A da nikada ne bi zaboravio na sat smrtni, i da bi ga što jasnije  i neposrednije zamišljao, sveti Serafim zamoli da mu naprave mrtvački sanduk i metnu u predsoblje njegove zatvoreničke kelije. Želja svetog starca bi ispunjena. U jednom cijelom komadu hrastovom izdubiše mu mrtvački sanduk sa poklopcem, koji neobojen je stalno stajao u predsoblju. Tu se starac često molio, spremajući se za odlazak iz ovoga života. U razgovorima sa sarovskom bratijom, otac Serafim je često govorio o sanduku: Kada budem umro, molim vas, položite me u moj mrtvački sanduk.

Duhovnim podvizima svojim sveti podvižnik je dodavao i tjelesni rad, osvježujući ponekad zamorene staračke grudi svježim zrakom. Rano prije zore, kad sve još spava, sveti starac je, govoreći molitvu Isusovu, prenosio između nadgrobnih spomenika neveliku količinu drva sa jednog mjesta na drugo, bliže njegovoj keliji. Kada ga jednom manastirski iskušenik - buditelj - primijeti i, obradovan, baci se pred njega cjelivajući  mu noge i proseći blagoslov, otac Searfim ga blagoslovi i reče mu: Ogradi sebe šutnjom, i pazi na sebe.

Provevši u zatvoreništvu oko pet godina, sveti starac potom izmjeni u nekoliko prijašnjih izgled svoga zatvoreništva: vrata kelije njegove bijahu otvorena, i svatko je mogao dolaziti k njemu, ali on nije odgovarao na pitanja, držeći se svog zavjeta molčanija, i produžujući svoja duhovna zanimanja. Tadašnji episkop Tamborski Jona, koji je često posjećivao Sarovsku obitelj, zaželi jednom da osobno vidi oca Serafima. U tom cilju on dođe k njegovoj keliji, ali prepodobni otac, čvrsto ispunjavajući svoje zavjete pred Bogom, i čuvajući se čovjekove  ugode, ne naruši on ovoga puta svoje molčanije i zatvoreništvo. Očigledno, za prepodobnog Serafima još ne bijaše nastupilo vrijeme da ostavi zatvoreništvo. Tako je to shvatio i prosvijećeni vladika, koji odbi prijedlog igumana Nifonta, da se vrata od kelije skinu sa njihovih kuka, rekavši: Da nekako ne pogriješimo. I ostavi starca na miru.

No ubrzo poslije toga za prepodobnog Serafima stvarno nastupi sat da sasvim ostavi podvig svoga zatvoreništva i molčaništva. Sa potpunim samo odricanjem, trpljenjem, smirenjem i nestidnom vjerom prolazeći put monaha, pustinjaka, stolpnika, molčalnika, i zatvorenika, on steče sebi veliku čistoću duševnu, i udostoji se od Boga viših blagodatnih darova duhovnih. I tada, po volji Svevišnjega, on moraše ostaviti bezmolvije, i produžujući sav život u Bogu i za Boga, život ispunjen najuzvišenijeg odricanja od svijeta, stupiti na služenje tom istom svijetu - svojom ljubavlju, bogodanim blagodatnim darovima učiteljstva, vidovitosti, čudesa i iscjeljenja, svojim duhovnim rukovodstvom, molitvom, utjehom i savjetima. Na taj način prepodobni Serafim uze na sebe previsoki podvig takozvanog starčestva (= staraštva) ,  kome i okonča svoj mnogo trudni i pravedni život.(12)     

Ovaj podvig starac započne tako što počne razgovarati sa posjetiocima, a prije svega sa monasima. Monasima je savjetovao da strogo drže sva monaška pravila: da crkvena bogosluženja vrše neizostavno po crkvenom ustavu; da nepopustljivo prisustvuju bogosluženjima u hramu; da budno prate sva bogosluženja; da se neprestano bave umnom molitvom; da živo i usrdno obavljaju sa smirenjem svoja poslušanja; da za stolom sjede sa

strahom Božjim; da bez opravdanog razloga ne izlaze iz manastira; da se uzdržavaju od samovolje i samo djelovanja; da trpeljivo podnose sva iskušenja; da čuvaju međusobni mir, itd.

Poslije toga sveti starac počne primati i mirjane. Vrata njegove kelije bijahu otvorena svima - od rane liturgije do osam navečer. Sve je primao rado, svakome davao blagoslov i kratke potrebne pouke. Posjetioce je primao odjeven, kao i obično, u bijelu podpasu i polu mantiju; nedjeljom i praznikom imao je na sebi još narukvice, pošto se tih dana pričešćivalo. Sa naročitom je ljubavlju sveti starac primao one kod kojih je primjećivao iskreno i smireno kajanje, i one koji su pokazali plameno usrđe sa duhovnim životom. Poslije razgovora sa takvima, on je na njihove priklonjene glave stavljao kraj od epitrahilja, i svoju desnu ruku i predlagao im da izgovaraju za njim ovu  molitvu za pokajanje: Sagriješih ja, Gospode, sagriješih dušom i tijelom, riječju i djelom, umom i pomišlju i svima svojim osjetilima: vidom, sluhom, mirisanjem, ukusom, pipanjem, voljno i nevoljno, svjesno i nesvjesno. Zatim je on sam čitao molitvu kojom je razrješavao  od grijehova, što je  posjetiocima davalo olakšanje savjesti i neku duhovnu nasladu. Poslije toga on je krtio i pomazivao čelo posjetilaca jelejem iz svijeće pred  ikonom Božje Majke, Smirenje, koju on nazivaše: Radost svih radosti. A ako je to bilo dopodne, davao je svetu bogojavljensku vodicu i blagoslivljao komadom nafore ili svetoga kruha, posvećenog na cijelo noćnom bdijenju. Potom, cjelivajući posjetioca, govorio je u svako vrijeme: Krist Uskrsne! I davao im da cjelivaju ikonu Majke Božje ili križ koji je visio na njegovim grudima.

Posjetioce koji su mu otkrivali neke svoje naročite duševne muke i patnje, sveti starac je očinski tješio, i davao im potrebne savjete i lijekove duhovne. U drugim slučajevima on je predlagao kršćanske pouke, naročiti ih upućujući na sjećanje na Boga, na molitvu i cijelo mudrenost. U svim takvim slučajevima on je osobito zagovarao da se uvijek ima na jeziku i srcu: Molitva Gospodnja - Oče naš, molitva Arhanđelska - Bogorodice Djevo, raduj se, Simbol vjere i Molitva Isusova: Gospode Isuse Kriste, Sine Božji, pomiluj me grješnoga. U tome neka bude, govorio je on, sve tvoje bdijenje i obučavanje! Išao ili sjedio, odlazio ili dolazio, radio ili u crkvi stajao prije početka bogosluženja, to imaj neprestano u ustima i u srcu svom. Takvim prizivanjem Imena Božjeg, tu ćeš naći spokoj, dostići ćeš čistoću duhovnu i tjelesnu, i u tebe će se useliti Sveti Duh, izvor svih dobara, i On će te rukovoditi u svetinji i u svakoj pobožnosti i čistoći.

Svetog starca posjećivali su ugledni ljudi, i visoki državni činovnici, i članovi carske obitelji. No naročito mu je dolazio prost svijet, i tražio od njega ne samo pouke, nego i žiteljske pomoći. Jer, vjerujući u njegovu svetost i vidovitost, oni su tražili od njega pomoć u  čisto žiteljskim nevoljama, i on im je usrdno pomagao. Tako jednom dotrča u manastir prost seljak, sa kapom u rukama, razbarušene kose, i sav očajan upita prvog monaha kojega sretne: Jesi li ti otac Serafim? A kada mu pokazaše gdje je otac Serafim, on poleti k njemu, pade mu pred noge, i uvjerljivo mu stade govoriti: Meni su ukrali konja, i ja sam sada bez njega potpuni siromah; ne znam sa čime ću porodicu hraniti. A kažu da ti pogađaš. Otac Serafim ga umiljato uhvati za glavu, i privukavši je k svojoj glavi, reče mu: Ogradi sebe šutnjom i pohitaj u to selo (kaže mu koje). Kada budeš ulazio u njega, ti svrati sa puta na desno, zaobiđi četiri kuće, pa ćeš ugledati kapiju; uđi na njih, odveži svoga konja sa drveta i izvedi konja šutke. Seljak odmah sa vjerom i radošću, potrča prema dobivenim uputama, nigdje se ne zaustavljajući. Poslije se u Sarovu pronese glas da je on stvarno našao konja na ukazanom mjestu.

Drugi, sličan slučaj, kazivao je otac Pavle, monah Sarovski. Jednom, govorahu oni, privedoh k ocu serafimu, mladog seljaka sa uzdom u rukama, koji je plakao, jer bijaše izgubio konje i ostavio ih same. Poslije pak nekog vremena ja opet sretoh tog seljaka i upitah ga: Što, dakle? - jesi li našao svoje konje? Kako da ne, našao sam - odgovori seljak. Gdje i kako? Upitah ga ja dalje. A on odgovori: Otac Serafim reče mi da idem na trg, da ću ih tamo  vidjeti. Ja odem, i zaista tamo vidjeh svoje konjiće, uzmem ih i odvedem svojoj kući.

Nerijetko, sveti starac je također iscjeljivao nedužne, pomazujući ih jelejem, iz svijeće što je visjela u njegovoj keliji pred spomenutom ikonom Majke Božje. No i pored svega toga, prepodobni Serafim još ne bijaše potpuno ostavio svoje zatvoreništvo. Iako je bio skinuo sa usta pečat molčanija i primao posjetioce, ipak on sam nije nikuda izlazio iz svoje kelije.

Uskoro za prepodobnog Serafima nastupi vrijeme da potpuno ostavi svoje zatvoreništvo. Ali prije nego što se odluči na to, on se molitvom obrati k Bogu da mu otkrije Svoju volju po toj stvari. I gle, noću uoči 25. studenog 1825. godine, njemu se u snovima javi Božja Mati, zajedno sa svetiteljima toga dana: Klimentom Rimskim i Petrom Aleksandrijskim, i reče mu da iziđe iz zatvora i da posjećuje pustinju. Sutradan, ustavši od sna i završivši svoje uobičajeno molitveno pravilo, on saopći svoju želju igumanu Nifontu, od koga i dobi blagoslov za to. Od toga vremena prepodobni stade posjećivati svoju pustinjsku keliju i moliti se u njoj.

Sveti starac naročito često je išao na tzv. Bogoslovni izvor. Ovaj se izvor nalazio na dva kilometra od manastira i postojao je od davnih vremena; ali je bio zapušten:  izvorište mu je bilo pokriveno nadstrešnicom  od drveta, zasutom zemljom, voda mu je otjecala samo kroz jednu cijev. U blizini izvora stajaše na stubama ikona sv. apostola i evanđelista Jovana Bogoslova, po čemu je izvor i dobio svoj naziv.. ovo mjesto se sviđalo svetom Serafimu. Po njegovoj želji izvor je bio očišćen i obnovljen, nadstrešnica uklonjena, i umjesto nje napravljen nov krov sa cijevi. Tu starac stade najviše provoditi vrijeme, baveći se mišljenjem o Bogu i tjelesnim radovima, jer zbog bolesti on već nije mogao da odlazi u svoju keliju. Prepodobni skupljaše kamenčiće po rijeci Sarovki, i njima popločavaše izvor. Načini kraj izvora i vrt za sebe, i tu uzgajaše povrće. Na brežuljku blizu izvora bi načinjena za starca malena brvnara bez prozora, pa čak i bez vrata, sa zemljanim ulazom pod malim zidom. Uvlačeći se u brvnaru, prepodobni otac se u tom ubogom skloništu odmarao poslije rada, sklanjajući se od podnevne žege. Kasnije mu bi napravljena nova kelija sa vratima i peći, ali bez prozora. Tu, u svojoj pustinji, on provođaše sve radne dane, a navečer se vračaše u manastir. To mjesto stadoše nazivati donjom pustinjom oca Serafima, a izvor - studencem oca Serafima.

Dirljivo je bilo vidjeti ovog smirenog, pogrbljenog starca, koji se podupire motikom ili sjekirom, u pustinji, kako sječe drva ili obrađuje vrt, sa ubogom kamilavkom na glavi, u pohabanoj mantiji, sa torbom na leđima u kojoj se nalazilo Evanđelje, i kamenje i pijesak radi mučenja tijela. Na pitanja nekih, radi čega on to nosi na leđima, sveti starac je odgovorio riječima svetog Jefrema Sirina: Mučim onoga koji mene muči.

Broj posjetilaca blagodatnog starca se stade naglo povećavati. Jedni ga očekivahu u manastiru, drugi su mu dolazili u pustinju, željeli su da ga vide i dobiju od njega blagoslov i pouku. Potresno je bilo vidjeti kada se sveti otac vraća u svoju pustinju poslije svete Pričesti - u mantiji, epitrahilju i naružvicama. Gomile naroda su se tiskale oko njega i usporavale mu hod. No u to vrijeme nije ni sa kim govorio, nikome nije davao blagoslov, i kao da nikoga nije vidio, sav udubljen u razmišljanje o blagodatnoj sili Svete Tajne. Iguman Nifont, koji je duboko

poštovao i volio blagodatnog starca, govorio je povodom mnoštva posjetilaca svetome Serafimu: Kada otac Serafim življaše u pustinji (prvoj i dalekoj), onda on drvećem zakrči sve prilaze k njemu, da mu narod ne bi dolazio; a sada stade primati sve, te do ponoći nemam mogućnost da se manastirska vrata zatvore.

Od toga doba u prepodobnom ocu Serafimu Bog otkri vjernicima istinu i veliko dragocjeno blago. Naročito bijaše sladak, utješan i koristan za dušu razgovor blagodatnog starca, prožet nekom osobitom ljubavlju, i prepun neke tihe, životvorne vlasti. I cjelokupno njegovo ophođenje sa posjetiocima odlikovaše se prije svega dubokim smirenjem, i opraštajućom, djelatnom ljubavlju kršćanskom. Riječi njegove zagrijavahu srca, čak i ona okorjela i hladna, ozariše  duše  dubokim razumijevanjem,  potičući ih na suzno i skrušeno pokajanje, izazivahu radost i nadu na mogućnost popravka i spasenja čak i kod okorjelih i izgubljenih grješnika, ispunjavahu dušu blagodatnim mirom. Ma tko došao k njemu, bijednik ili bogataš u raskošnim haljinama, sa ma kakvim mukama na duši, grijesima, potrebama, i sa ma kakvim savjestima - sve ih on s ljubavlju grljaše, svima se do zemlje klanjaše, i blagoslivljajući ih, sam im ruke cjelivaše. Nikoga on surovo ne koraše niti strogo izobličavaše; ni na kog ne nalagaše teški teret, sam noseći križ Kristov,  sa svim tugama. Ponekad je on i izobličavao, ali krotko, razblažujući riječ svoju smirenjem i ljubavlju. Starajući se da savjetima probudi glas savjesti, on je pokazivao put spasenja, i često puta tako, da slušalac nije odmah ni shvatio, da je riječ o njegovoj duši; no potom je sila riječi, začinjenih blagodaću, neizostavno vršila svoj utjecaj. Od njega nisu izlazili bez stvarne pouke, ni bogati, ni siromašni, ni prosti, ni učeni, ni velikaši, ni obični ljudi: za sve njih bilo je dosta žive vode, koja je tekla iz usta molčanika, smirenog i ubogog starca. Naroda je kod njega dolazilo svakodnevno na tisuće, naročito u toku posljednjih deset godina njegovog života. Svakodnevno je pred njegovom kelijom u Sarovu bilo oko dvije tisuće ljudi, i više. Njemu to nije bilo teško, i on je za svakog nalazio vremena da porazgovara na korist duše. U nekoliko riječi on je objašnjavao svakome ono što mu je upravo bilo najpotrebnije, otkrivajući često puta najskrivenije pomisli posjetioca.       

Riječi svoje, kao i sav život svoj i sva djela svoja, prepodobni otac Serafim dobivaše  na Svetom Pismu, na spisima svetih Otaca, i na poučnim primjerima iz života svetitelja, ugodnika Božjih. Pri tome blagodatni starac naročito je uvažavao one svetitelje, koji se pokazaše najhrabriji pobornici i najsjajniji nosioci pravoslavne vjere, kao: Vasilija Velikog, Grigorija Bogoslova, Jovana Zlatousta, Klimenta papu Rimskog, Atanasija Velikog, Kirila Jeruzalemskog, Ambrosija Mediolanskog, i njima slične. Sveti Serafim je sa osobitim žarom čuvao i branio čistoću Pravoslavlja. Tako, kada ga jednom prilikom upita neki raskolnik - koja je vjera bolja crkvena ili staroobrajdačka, on mu odgovori kao onaj koji vlast ima: Ostavi svoja buncanja. Naš život je more, naša sveta Pravoslavna Crkva je lađa, a sam Spasitelj je Krmanošem, zbog svoje grješne nemoći, sa mukom preplivavaju more života, i svi se ne spašavaju od davljenja, kuda ti onda hoćeš sa svojim čamcem, i na čemu zasnivaš svoju nadu - da se spasiš bez krmanoša?

Zbog čistoće duše dobivši od Boga dar vidovitosti, sveti Serafim je često davao ponekim posjetiocima pouke koje su odgovarale njihovim najtajnijim osjećanjima i najskrivenijim mislima, iako mu ih oni nisu govorili. Evo jednog takvog primjera. Jednom prilikom dođe iz radoznalosti u Sarov general - lajtnant L. razgledavši manastir, on htjede da otputuje, ne dobivši ništa za svoju dušu. No njega zaustavi spahija Prokućin, nagovarajući ga da svrati kod starca Serafima. General u početku odbijaše, ali na uporno navaljivanje Prokućinovo on pristade. I čim stupiše u keliju, starac Serafim, idući mu u susret, pokloni se generalu do nogu. Ovakva smirenost porazi gordog generala. A Prokućin, vidjevši da ne treba da ostane u keliji, iziđe u

predsoblje. General pak, okićen  ordenima, ostade oko pola sata u razgovoru sa starcem. Za nekoliko minuta začuje se plač iz starčeve kelije; general je plakao kao malo dijete. Za pola sata otvoriše se vrata, i sveti Serafim izvede generala ispod ruke, koji je i dalje plakao, prekrivši lice rukama. Ordene i kapu general bijaše zaboravio u keliji. Otac Searfim mu iznese, i zakači mu ordene na mantil. Kasnije je taj general pričao da je proputovao cijelu Europu, da poznaje mnoštvo ljudi, ali da je prvi put u životu vidio onakvu smirenost s kakvom ga je susreo zatvorenik sarovski, i da do tada nije znao za takvu vidovitost s kakvom mu je starac otkrio sav njegov život do najtanjih pojedinosti. A kada su mu za vrijeme razgovora sa ocem Serafimom poispadali ordeni sa grudi, vidoviti starac mu je rekao: To je zato što si ih ne zasluženo dobio.

Ljubav blagodatnog starca bila je prosto sveobuhvatna i bezgranična. Izgledalo je da on voli sve i svakoga više nego što majka voli svoga milog sina jedinca. Nije bilo stradanja, nije bilo nevolje u bližnjega, a da ih on ne osjeti, ne primi u svoju dušu, i ne nađe odgovarajuće lijekove. I na taj način on postade u očima pravoslavnog ruskog naroda, utočište, duhovni oslonac, i utjeha svima koji stradaju i pate, svima koji su natovareni i jadni, svima kojima je potrebna milost Božja i pomoć blagodatna. Lica svih uzrasta, zvanja i stanja, obadva spola, djetinjski povjerljivo, iskreno i prostosrdačno, otvarali su pred njim svoju dušu i srce, svoje sumnje i nedoumice, svoje duhovne potrebe i muke, svoje grijehe i grijehe promisli. A da sve to posjetilac ispovjedi bez lažnog stida i prikrivanja, nekome je priticao u pomoć sam starac, vidovito čitajući u duši njegovoj i na glas mu govoreći njegove grijehe i pomisli. Sa ljubavlju prebogati sveti starac sve je umirivao, i nitko nije odlazio od njega bez olakšanja i duševnog umirenja, bez stvarne pouke i blagodatne utjehe, - nitko: ni bogati, ni siroti, ni prosti, ni učeni, ni poniženi, ni ugledni. I svi su osjećali njegovu veliku ljubav i njezinu blagodatnu silu; i nerijetko se događalo da potoci suza krenu iz očiju tvrda i okamenjena srca.

Često je prepodobni otac Searfim izazivao kod mnogih zavist, prijekore ili nedoumice, što on prima sve bez razlike, što svima podjednako čini dobro, što sve u istoj mjeri pažljivo sluša, tješi i poučava, ne razlikujući ni spol, ni zvanje, ni imovno stanje, ni moralne odlike svojih posjetilaca. Povodom toga prepodobni je otac ne jedanput govorio: pretpostavimo da ja jedanput zatvori vrata svoje kelije. Posjetioci, kojima je potrebna utješna riječ, zaklinjat će me Bogom da im otvorim vrata, no, ne dobivši od mene odgovor, oni će sa tugom odlaziti svojoj kući ..kakvo opravdanje ja mogu dati Bogu na Strašnom sudu Njegovom?

Drugom prilikom kada jedan inok upita starca: što ti sve učiš?, on odgovori: ja se držim učenja Crkve koja pjeva: Ne skrivaj riječ Božju, već objavljuj čudesa Njegova(13).

Tako je sveti starac smatrao za svoju savjest, za dužnost svoga života, da prima sve koji mu dolaze, i da će za to dati odgovor na Strašnom sudu Božjem. A kada bi primijetio da posjetioci slušaju njegove savjete, drže se njegovih pouka, i sa put grijeha i propasti stupaju na put vrline i spasenja, on se nije veselio tome kao plodom svoje djelatnosti, niti je to pripisivao sebi, nego je blagoslivljajući za sve Dobrotvora - Boga, govorio u takvim slučajevima: Ne, nama, Gospode, ne nama, nego imenu Svome daj slavu (Psal. 113,9). Mi smo dužni udaljavati od sebe svaku radost zemaljsku, slijedeći učenju Gospoda Krista, koji je rekao: Ne radujte se tome što vam se duhovi pokoravaju, nego se radujte što su imena vaša napisana na nebesima (Lk. 10,20).

Jednom prilikom jednovremeno dođoše k ocu Serafimu u njegovu manastirsku keliju strojitelj Vladimirske pustinje jeromonah Antonije i jedan trgovac iz Vladimirske guberije. Otac Serafim zamoli strojitelja da sjedne i pričeka, a sa trgovcem stane odmah razgovarati. Milostivo, blago i

nježno, izobličavao je njegove poroke i davao mu savjete: Svi tvoji nedostaci i nevolje, - govoraše mu on, - posljedice su tvoga strasnoga života. Ostavi takav život, ispravi putove svoje. Opširna riječ starčeva o toj stvari bijaše prožeta tako dirljivom srdačnošću i toplinom, da i trgovac, na koga se to odnosilo, i slučajno prisutni otac Antonije, bijahu dirnuti do suza. A kada trgovac iziđe iz kelije, onda se otac Antonije dugogodišnji poznanik i poštovatelj oca Serafima, usudi reći svetom starcu: Pred vama je duša ljudska otkrivena kao live u ogledalu; na moje oči, još ne saslušavši duhovne potrebe i nevolje ovoga bogomoljca, vi mu već sve sami kazaste. Sada ja vidim, da je um vaš tako čist, da on njega ništa nije sakriveno u srcu bližnjega.

No otac Serafim mu metne na usta svoju desnu ruku, kao zatvarajući ih, i reče: Ne govoriš kako treba, radosti moja. Srce čovječje je otkriveno jedino Gospodu, i samo je Bog jedini koji pozna srce; a srce u čovjeka duboko je (Ps. 63,7).

Otac Antonije ga ponovno upita: Pa kako vi to, ni jednu riječ ne upitaste trgovca, a kazaste mu sve što mu je potrebno? Tada mu sveti Serafim smireno odgovori: on je išao k meni, kao i drugi, kao i ti, išao je kao ka sluzi Božjem; ja grješni Serafim, tako i mislim da sam ja grješni sluga Božji, što mi naređuje Gospod kao sluzi Svome, to ja i predajem onome kome treba ono što je korisno. Prvu pomisao, koja se pojavi u duši mojoj, ja smatram kao ukazanje Božje, ne znajući što je na duši moga sugovornika, već samo vjerujući da mi tako ukazuje volja Božja, radi sugovornikove koristi.   Kao željezo kovaču, tako sam ja predao sebe i svoju volju Gospodu Bogu: kako je Njemu ugodno, tako i radim, svoje volje nemam, nego što je Bogu ugodno, to i predajem..

Međutim, ova blagodatna vidovitost prepodobnog oca Serafima bila je uistinu neobična. Dobivajući pisma, on je često, ne otvarajući ih, znao njihov sadržaj i davao odgovore: Evo, reci ovo od ubogog Serafimama, itd. poslije blažene smrti njegove nađeno je mnogo takvih neotvorenih pisama, na koja je on u svoje vrijeme odgovorio. Duhom je sveti starac bio u zajednici sa mnogim podvižnicima, koje nikada nije viđao  i koji su živjeli na tisuće kilometara daleko od njega. Kada se u zatvoreniku Zadonskog Bogorodičnog manastira Georgiju pojavi misao, da promjeni svoje prebivalište i povuče se još usamljenije, i nitko osim njega to nije znao, odjednom k njemu dođe nekakav stranik(14), iz Sarovske pustinje od oca Serafima i reče mu: Otac  Serafim mi je naredio da ti kažem: Toliko godina boraviš u zatvoreništvu, sramota je da te savladavaju đavolje misli - i da ostaviš svoje mjesto. Nikuda ne odlazi! Presveta Bogorodica zapovjeda ti da tu ostaneš. - Rekavši to, stranik se pokloniše i ode. A kada ga stadoše tražiti, ne mogaše ga naći ni u manastiru ni oko manastira.

Dok se još ništa nije znalo o ugodniku Božjem Mitrofanu, prvom episkopu Voroneškom, i o njegovom predstojećem proslavljenju, pošto još nije bilo nikakvih otkrivenja ni znamenja, prepodobni Serafim  je sa nekoliko svojeručno napisanih riječi čestitao arhiepiskopu  voroneškom Antoniju otkrivanje svetih moštiju ugodnika Božjeg Mitrofana.

Jednom mirjaninu, nekom A. G. Borotilovu, sveti starac je ne jedanput govorio, da će na Rusiju ustati tri države i mnogo je porušiti; ali će je i Gospod zbog Pravoslavlja pomilovati i sačuvati. U to vrijeme ove su riječi bile nepojmljive; no kasnije su se događaji obistinili, i vidjelo se da je starac govorio o Krimskom ratu.

Od 1831 godine prepodobni je otac mnogima govorio o nadolazećoj gladi, i Sarovska se obitelj po njegovom savjetu, snabdjela hranom za šest godina, te vjerujući tome, u njoj nije bilo

gladi. Kada se u Rusiji prvi put pojavila kolera, prepodobni je otvoreno izjavljivao da nje neće biti ni u Sarovu ni u Divjejevu, što se u potpunosti i obistinilo, jer od prve kolere nije umro niti jedan čovjek ni u Sarovu ni u Divjejevu.

Po svom blagodatnom daru vidovitosti sveti starac je podjednako vidio i prošlost i budućnost, sa nekoliko riječi ocrtavao je predstojeći život čovjeku, i govorio riječi i davao savjete, koji su izgledali čudni, ali su ih kasniji događaji opravdali, i time ih objelodanili kao pune duha vidovitosti.

Svojim darom vidovitosti sveti Serafim je donosio raznovrsne koristi bližnjima. Tako, jednom doputova iz Penze u Sarov pobožna udovica đakona, po imenu Evdokija. Želeći da uzme blagoslov od prepodobnog oca, ona ga sa mnoštvom naroda doprati iz bolničke crkve, i stane iza svih, podaleko od njegove kelije, čekajući svoj red. međutim, sveti starac, ostavivši sve, odjednom je viknu: Evdokija, dođi ovamo brže! Evdokija se začudi što je on pozva po imenu, kada je još nikada nije ni vidio. I priđe mu sa osjećanjem strahopoštovanja i trepeta. Otac Serafim je blagoslovi, da joj svetu naforu i reče joj: Treba da požuriš kući, da bi sina zatekla kod kuće. Evdokija požuri, i stvarno jedva zateče svog sina kod kuće: u njenom odsustvu uprava Penzenske sjemenarije izabrala je njenog sina za studenta Kijevske Duhovne Akademije, i pošto je Kijev daleko od Penze, trebalo ga je što prije ispratiti. I ovaj njen sin, po završetku Akdemije, postade monah, dobivši ime Irinarh; zatim je bio nastavnik po sjeminarijama, rektor i na kraju episkop.

Blagočestiva udovica Pelagija Ivanovna Škarina, stanovnica grada Arzamasa, još od malena imala je želju da stupi u monaštvo. No otac Serafim, na pet godina do svoje smrti, pretkaza joj da će biti sirota, da će se udati, da će imati sedmoro djece, - pri čemu ih vidoviti starac sve nazva po imenu -, i da će zatim izgubiti muža. Mada je ovo rano predviđeno, ona su se u potpunosti obistinila.

Varošanski Balahin Zajajeboj prepodobni otac je savjetovao da neizostavno stupi u manastir; ali ona je odbijala. On joj kaza i razlog zašto joj to govori. Biti ćeš nesretna u braku, - reče joj-, imati ćeš mnogo djece; ali ćeš muža izgubiti, i ostat ćeš udovica; i trpit ćeš još veću oskudicu nego prije braka. - Zajajeva  ne posluša starčev savjet, uda se i poslije je gorko žalila, jer se sve riječi oca Serafima ispuniše na njoj.

Nadežda Teodorovna Ostrovska govoraše sljedeće: moj rođeni brat, potpukovnik B. T. Ostrovski, po poruci naše tetke, koja je imala veliku vjeru prema ocu Serafimu, ode u Sarovsku pustinju k tome vidovitom starcu. Otac Serafim primi moga brata vrlo milostivo i, između ostalih pouka, odjednom mu reče: Ah, brate Vladimire, kakav ćeš ti biti pijanica! Ove riječi silno ogorčiše i ožalostiše moga brata. On je imao od Boga mnoge darove, i sve ih je upotrebljavao na slavu Božju; prema ocu Serafimu gajio je duboku odanost, a prema podčinjenima bio je kao nježni otac. Zato je on sebe smatrao dalekim od pijanstva, koje ne dolikuje njegovom zvanju i načinu života. Vidoviti starac, primijetivši njegovu smućenost, reče mu i ovo: uostalom, nemoj da se smućuješ, i nemoj se žalostiti;  Gospod ponekad pušta da ljudi usrdni k Njemu zapadnu u užasne poroke, i to radi toga da oni ne bi zapali u još veći grijeh - visokoumlje, uobraženost. Tvoje će iskušenje proći, milošću Božjom, i ti ćeš smireno provoditi ostale dane svoga života; samo ne zaboravljaj svoj grijeh. - ovo čudno viđenje starca Božjeg stvarno se potom i zbi. Zbog raznih okolnosti moj brat zapade u tu nesretnu strast - pijanstvo i, na opću žalost svih srodnika, on provede nekoliko godina u tome stanju. No na kraju, zbog molitava oca Serafima i zbog svoje

prostosrdačnosti, on bi pomilovan od Gospoda; ne samo ostavi svoj porok, nego i sav način svoga života potpuno izmjeni, trudeći se da živi po evanđeoskim pravilima, kao što i dolikuje kršćaninu.

Godine 1832 neki spahija Bogdanov udostoji se vidjeti prepodobnog oca Serafima u Sarovskoj pustinji. U razgovoru, pored ostaloga, Bogdanov upita blaženoga starca, što bi mu on rekao da čita. Sveti otac odgovori: Evanđelje po četiri glave dnevno, od svakog evanđelja po jednu, i još život pravednoga Jova. Jer, iako mu žena govoraše da je bolje da umre, on ipak sve trpljaše i spasi se. Uz to, nemoj zaboravljati da šalješ darove onima koji ti nepravdu nanesu.

Na pitanje Bogdanova, treba li se liječiti u bolestima, i kako uopće provoditi život, bogom  mudri podvižnik odgovori: Bolest očišćuje grijehe. Ipak, kako ti je volja. Idi srednjim putem; ne uzimaj na sebe ono što je iznad tvojih moći - past ćeš, i đavo će ti se nasmijati; ako si mlad, uzdržavaj se. Jednom đavo predloži nekom pravedniku da skoči u provaliju, na što ovaj pristade, ali ga Grigorije Bogoslov zadrži. Evo što da radiš: kada te ruže - ne ruži; kad te gone - trpi; kada te sramote - hvali; osuđuj sam sebe, pa te Bog neće osuditi; podčinjavaj volju svoju volji Gospodnjoj; nikada ne laskaj; znaj što je dobro i zlo u tebi; - blažen je čovjek koji to zna; ljubi bližnjega svoga, bližnji tvoj je - tijelo tvoje. Ako živiš po tijelu, izgubit ćeš i dušu i tijelo; ako pak po Bogu, spasit ćeš ih oboje. Ovi su podvizi veći nego ići na bogomolju u Kijev, ili i dalje. - Posljednje riječi oca Serafima odnosile su se na moju želju da otputujem na bogomolju u Kijev i dalje, ako to on blagoslovi. No, stvar je u tome, što ja ovu svoju želju nisam rekao ocu Serafimu, a on je saznao za nju jedino darom vidovitosti, koji je imao po blagodati Božjoj.

Osim dara vidovitosti Gospod bijaše obdario prepodobnog Serafima  blagodaću iscjeljenja tjelesnih bolesti. Još ranije, u 1823 godini, prije nego što on konačno ostavi svoj zatvor, on učini jedno poražavajuće čudo: iscijeli od neizlječive bolesti susjednog zemljoposjednika M. V. Mantorova. Kada bolest ovoga uzme prijeteće razmjere, te mu par kostiju počne ispadati iz nogu, i svaka nada u pomoć medicine bijaše izgubljena, rođaci i poznanici posavjetovaše Mantorova da ode k ocu Serafimu, o čijem se svetom životu slava već bijaše pronijela širom cijele Rusije. I Mantorova, čije imanje bijaše udaljeno četrdeset kilometara od Sarova, odvezoše k ocu u Sarov. Sa velikom mukom Mantorov bi unesen pred ulaz zatvorenikove kelije, koga sa suzama stane moliti da ga iscijeli od užasnih nevolja. Tada ga starac sa očinskom ljubavlju i srdačnim suosjećanjem upita, da li on vjeruje u Boga. I kada mu bolesnik ispovjedi svoju čvrstu i potpunu vjeru u Boga, prepodobni mu umiljato reče: Radosti moja! Ako ti tako vjeruješ, onda vjeruj i u to, da je sve moguće od Boga onome koji vjeruje, pa soga vjeruj da će Gospod i tebe iscijeliti, a ja, ubogi Serafim, pomolit ću se.

Poslije toga on se povuče u svoju keliju, i nakon kratkog vremena iziđe otuda sa svetim jelejem iz svijeće pred ikonom  Majke Božje Umilenje naredi Mantorovu da obnaži noge, i on pomaza bolesna mjesta. I tog trena, kraste od rana što pokrivahu tijelo, za tren oka otpadoše, i Mantorov dobi iscjeljenje, i bez ičije pomoći sam iziđe iz kelije sarovskog čudotvorca. A kada se Mantorov, osjetivši da je iscijeljen, od radosti baci prepodobnom  pred noge, cjelivajući  ih i blagodareći za iscjeljenje, starac ga podiže i strogo mu reče: Zar je Serafimovo djelo da umrtvljuje i oživljava, uvodi u pakao i izvodi, - što je tebi, prijatelju? To je djelo Jedinoga Gospoda, koji ispunjava  volju onih  koji Ga se boje i sluša molitvu njihovu. Gospodu svemogućem i Prečistoj Majci Njegovoj odaj blagodarnost. - Sa tim riječima smireno, mudri ugodnik Božji otpusti Mantorova.

Ne manje iscjeljenje izvrši sveti starac 1827 godine nad nekom ženom Aleksandrom Lebeđevom. Ona je više od godinu dana patila od nekih strašnih neobjašnjivih nastupa, praćenih povraćanjem, škrgutom zuba, grčenjem cijeloga tijela, poslije čega je ona potpuno padala u nesvijest. Takvi nastupi događali su joj se svakodnevno. Lijekovi nisu ništa pomagali. Jedan iskusan, vjerujući i čestit ljekar, koji upotrijebi sve svoje umijeće, na kraju joj dade savjet da se osloni na volju Svevišnjega i da od Njega moli pomoć i zaštitu, jer je nitko od ljudi izliječiti ne može. To izazva duboku tugu kod bolesničinih rođaka, a nju baci u očajanje. No jedne noći njoj se javi jedna nepoznata žena, vrlo stara, i kada prestravljena bolesnica stane čitati molitvu svetome Kristu, žena joj reče: Ne plaši se mene; i ja sam tako isto ljudsko biće, samo sada nisam iz ovoga svijeta, već sam iz carstva mrtvih. Ustani sa postelje svoje i pođi što prije u Sarovsku obitelj k ocu Serafimu; on te sutra očekuje kod sebe i iscijeliti će te. Bolesnica se usudi da ju upita: A tko si ti i odakle si? Starica odgovori: Ja sam iz Divjevskog manastira, prva nastojateljica - Agatija.

Sutradan rođaci povezoše bolesnicu u Sarov, pri čemu ona putem dobi strahovite nastupe i grčeve. U Sarov stigoše poslije kasnije liturgije u vrijeme trapeze bratije, kada se prepodobni otac Serafim zatvarao i nikoga nije primao. No približivši se k njegovoj keliji, bolesnica još ne bijaše uspjela da pomoli uobičajenu molitvu, a starac iziđe k njoj, uze je za ruku i uvede ju u svoju keliju. U keliji joj metnu epitrahiv na glavu, tiho izgovori molitve Gospodu i Presvetoj Bogorodici, zatim je napoji bogojavljenskom vodom, dade joj dijelić nafore, i tri dvopeka i reče joj: Svaki dan uzimaj po dvopek sa svetom vodom; i otiđi u Divjejevo na grob sluškinje Božje Agatije, uzmi sebi zemlje i napravi koliko možeš poklona, Agatija te sažalijeva i želi ti iscjeljenje. Onda doda: kada ti bude teško, ti se pomoli Bogu i reci: oče Serafime, spomeni me na molitvu i pomoli se za mene grješnu, da ne bih opet zapala u bolest od protivnika i neprijatelja Božjeg. Tada od bolesnice otiđe primjetno sa nekim šumom. I bolest joj se više nije vraćala. I poslije toga ona rodi četiri sina i pet kćeri.

U rujnu 1831 godine doputova iz Simbirske i Nižegorodske guberije Nikolaj Motovilov, sav bolestan, i bijaše čudesno iscijeljen od oca Serafima. U svojim bilješkama, koja se čuvaju u Divjejervkom  manastiru, on ovako piše o svom iscjeljenju: Veliki starac Serafim iscijeli me od teških i nepovratnih, velikih reumatičnih i drugih bolova i bolesti; cijelo mi tijelo bijaše oduzeto, noge zgrčene i u koljenima otečene, na leđima rane; od svega toga neizlječivo sam patio tri godine. Moje iscjeljenje dogodi se na sljedeći način. Petog rujna 1831 godine ja bih dovezen u Sarovsku pustinju; 7 i 8 rujna, na dan roždestva  Majke Božje, bih počašćen biti na dva razgovora sa ocem Serafimom u njegovoj manastirskoj keliji, ali iscjeljenje još ne dobih. A 9 rujna mene odvezoše k njemu u obližnju pustinju njegovu, u blizini njegovog studenca, i četiri čovjeka koji me na rukama nosaše, a peti mi pridržavaše glavu, prinesoše me k njemu, okruženom masom posjetilaca sa kojima je on razgovarao; moji nosioci me smjestiše na njegovoj livadici, pored jednog ogromnog i vrlo debelog bora na obali rijeke Sarovske. Na moju molbu da mi pomogne i da me iscijeli, on mi reče: Pa nisam ja doktor; treba ići doktoru onaj koji hoće da se riješi bolesti. Ja mu onda potanko ispričah svoje patnje, i kako sam isprobao sve vrste liječenja, ali iscjeljenja ne dobih. Meni već ni u čemu nema spasa, a nemam druge nade za iscjeljenje mojih   bolesti, osim blagodati Božje. Ali pošto sam grješan i sam nemam slobode k Gospodu Bogu, to molim njegove svete molitve, da bi me Gospod iscijelio. On me onda upita: A vjerujete li Vi u Gospoda Isusa Krista  da je on Bogočovjek, i u Njegovu Prečistu Majku Božju, da je ona Prisnodjeva? Ja odgovorih: Vjerujem. A vjeruješ li, nastavi on da me pita, - da Gospod , koji je ranije sve negdje po ljudima iscjeljivao trenutno i jednom riječju svojom ili dodirom svojim, može i sada tako isto lako i trenutno iscijeliti jednom riječju svojom one što

trebaju Njegovu pomoć, i da je zauzimanje za nas Majke Božje pred Njim svemoćno, i da vas na Njeno zauzimanje Gospod Isus Krist može i sada isto tako trenutno i jednom riječju potpuno iscijeliti? Ja odgovorih, da svemu tome istinski i od sve duše i srca vjerujem, i da kad ne bih vjerovao, ne bih ni naredio da me dovezu ovdje kod njega. Ako dakle vjerujete, - završi on, - onda ste vi već zdravi! Kako zdrav, - upitah ja, - kada me moji ljudi i Vi držite na rukama? Ne, - reče mi on, - vi ste sada svim tijelom svojim već potpuno zdravi. I on naredi ljudima koji su me držali na svojim rukama da odstupe od mene, a on me sam uze za ramena, podiže me sa zemlje i stavivši me na noge, reče mi: Sigurnije stojte, čvršće se držite nogama na zemlji! Eto tako! Ne plašite se, vi ste sada potpuno zdravi. I zatim dodaše, radosno me promatrajući: Eto, vidite li kako vi sada dobro stojite. Ja odgovorih: htio ili ne htio ja sada dobro stojim, zato što me Vi   dobro i čvrsto držite. Tada on, odvojivši svoje ruke od mene, reče: E pa eto, sada vas već niti ja ne držim, a vi i bez mene čvrsto stojite. Hodajte smjelo, Gospod vas iscijeli; hajde krenite sad smjesta. I uzevši me za ruku jednom svojom rukom a drugom me pomalo gurajući s leđa, on me povede po travi i po neravnoj zemlji oko velikog bora govoreći: Eto vaše bogoljublje, kako ste vi dobro krenuli! Ja odgovorih: zato što me vi umijete dobro voditi. Ne, - reče mu on na to, odvojivši od mene svoju ruku: Sam Gospod je htio da vas potpuno iscijeli, i sama Mati Božja Ga umoli za to. Vi ćete i bez mene sada krenuti, i svagda će te tako ići; hajde, pokrenite se. I stade me gurati, da bih ja išao. Pa tako ću pasti i povrijediti se.Ne, - reče mi, - nećete se povrijediti nego ćete čvrsto poći. Ikada ja osjetih u sebi nekakvu silu koja me tu osjeni odozgo, ohrabrih se malo i pođoh sigurnim korakom.    On me onda odjednom zaustavi i reče mi: Dosta je! Pa me upita: Što dakle, jeste li se sada uvjerili da vas Gospod iscijeli u svemu, i to potpuno? Uze Gospod bezakonja vaša i grijehe vaše očisti. Vidite li kakvo čudo Gospod učini s vama. Stoga nesumnjivo vjerujte u Njega - Krista  Spasitelja Našeg, i čvrsto se uzdajte u Njegovo milosrđe prema vama; zavolite Ga svim srcem, priljubite se uz Njega svom dušom svojom, i nepokolebljivo se nadajte u Njega, i blagodarite Carinu Nebesku za Njenu veliku milost prema vama. No pošto vas je vaše trogodišnje stradanje silno iznurilo, to vi sada nemojte naglo da hodate mnogo, nego postepeno; malo po malo navikavajte se na hodanje i čuvajte svoje zdravlje kao dragocjeni dar Božji. I još dosta razgovarajući sa mnom, on me otpusti u sobu za goste potpuno zdrava. A pošto mnogi bogomoljci bijahu sa mnom pri iscjeljenju mom, i bijahu se prije mene vratili u manastir, to oni već bijahu razglasili svima o velikom čudu ovom.

Poslije svog iscjeljenja Motovilov postade vrlo čest posjetilac manastira. Za vrijeme jednog svog razgovora sa ocem Serafimom krajem studenog 1831 on je imao sreću da vidi svetog starca ozarenog Blagodaću i obasjanog svjetlošću. Tada mu je starac rekao da život kršćanina treba da bude život u Svetom Duhu.

Evo što priča Nikola Motovilov u svojoj zabilješci, koja se čuva u arhivi manastira Divjejeva, a koju je zabilješku objavila  1903. godine njegova udovica Jelena Motovilova(15).  

Dan je bio oblačan, priča Motovilov ; zemlja bijaše pokrivena debelim snijegom, koji je stalno padao, kada me otac Serafim postavi da sjednem pored njega na jedno porušeno stablo. Gospod mi je otkrio, reče mi, da ste vi u djetinjstvu željeli da saznate koji je cilj kršćanskog života. Ali vas taj odgovor nije mogao da zadovolji. Stvarno, molitva, post, noćna bdijenja, kao i svi drugi kršćanski podvizi, dobri su kao takvi; ali cilj našeg života nije samo da  to ispunjavamo, jer su to samo sredstva. Pravi cilj kršćanskog života je da zadobijemo Duha Svetoga. Morate znati da samo ono dobro djelo donosi plodove Duha Svetoga, koje je učinjeno iz ljubavi prema Kristu. Prema tome, zadobivanje ovog Duha je cilj našeg života. - U tom smislu vi govorite da treba zadobiti Duha Svetoga, zapitah oca Serafima; ja to dobro ne razumijem. -

Zadobiti znači steći, reče mi on. Vi sigurno znate što znači steći novac. To isto važi i za Svetog Duha. Cilj zemaljskog života za običnog čovjeka je da zaradi novac, ili da stekne počasti, odlikovanja ili nagrade. Sveti Duh je također kapital, i to vječiti kapital i jedno blago koje nikada ne prestaje. Svako djelo učinjeno iz ljubavi prema Kristu donosi blagodat Svetoga Duha; u svakom slučaju, molitvom se to najlakše postiže, jer je ona oružje kojim uvijek raspolažemo. Može se dogoditi da želite ići u crkvu, ali da ta crkva nije blizu, ili da je služba završena. Ili imate želju da udijelite prosjaku, ali njega nema; ili želite da budete neporočni, ali za to nemate snage. Ali molitva, za nju uvijek ima mogućnosti, ona je dostupna kako bogatom tako i siromahu, kako učenom tako i prostom, jakom kao i slabom, zdravom kao i bolesnom, pravednom kao i grješnom. Snaga molitve je ogromna i, više nego sve drugo, ona daje Duha Svetoga. - Oče, rekoh, vi sve vrijeme govorite o blagodati Duha Svetog, koju treba zadobiti, ali kako i gdje je mogu vidjeti? Dobra djela su vidljiva, a zar Duh Sveti može biti vidljiv? Kako mogu znati da li je On sa mnom ili nije? - blagodat Duha Svetoga koja nam je dana prilikom svetoga krštenja, sja u našem srcu usprkos našim grijesima i tami koji nas okružuje. Ona se pojavljuje u neiskazanoj svjetlosti onima preko kojih Gospod najavljuje svoju prisutnost. Sveti Apostoli su opipljivo osjetili prisutnost Duha Božjeg. - Zapitah ga: Kako bi ja mogao da postanem svjedok? - Tada otac Serafim obavi ruku oko mene i reče mi: Prijatelju, mi smo sada obojica u Duhu, i ti i ja. Zašto ne gledaš u mene? - Oče, ne mogu da vas gledam jer je vaše lice postalo svjetlije od sunca, i oči su mi zasjenjene. - N plašite se, vaše Bogoljublje, jer ste i vi sada postali svijetli kao i ja. I vi ste sada ispunjeni Duhom Svetim, inače ne bi vam bilo moguće da me vidite takvim. - I nagnuvši se prema meni, šapnu mi blago na uho: Svim srcem molio sam Gospoda da vas udostoji da vidite, tjelesnim očima, ovaj silazak Njegovoga Duha. I evo, uzvišena milost utješila je vaše srce kao što majka tješi svoju djecu. Dakle, prijatelju, zašto me ne pogledate? Ne bojte se ničega, Gospod je s vama! - Ja ga tada pogledah i sav pretrnuh. Zamislite: u sredini sunce, pri njegovom najsjajnijem  blistanju podnevnom, vidite lice čovjeka koji sa vama razgovara. Vidite pokrete njegovih usana, izraz njegovih očiju, čujete njegov glas, osjećate da jedna njegova ruka leži na vašem ramenu, ali ne vidite ni tu ruku, ni to lice, već jedino tu zasljepljujuću svjetlost koja se rasprostire svuda oko nas, i koja obasjava svojim sjajem snježni pokrivač kojim je prekriven proplanak, kao i snježne pahuljice koje padaju poput bijelog praha. - Što osjećate? Zapita otac Serafim. - Tišinu i mir koju ne mogu izraziti, rekoh. - Što još osjećate? Pitaše on. - Neiskazanu radost koja ispunjava moje srce, odgovorih. - Ta radost koju osjećate ništavna je kada se usporedi sa onom radošću za koju je rečeno da oko još ne vidi, i uho ne čuje, i u srce čovjeku ne dođe, što ugotovi Bog onima, koji ga ljube (I Kor. 2,9). Nama su dati samo nagovještaji ove radosti, ali što kazati o pravoj radosti? Što još osjećate, vaše Bogoljublje? - Neiskazanu toplinu, rekoh ja. - kakvu, prijatelju! Mi smo u šumi, sada je zima i svuda je snijeg oko nas. Kakva je to toplina   koju osjećate? Odgovorih: Kao kada bih se kupao u toploj vodi. Osjećam također miris, kakav nikada do sada nisam osjetio. - Znam, znam, reče on, ja vas hotimično pitam. Taj miris koji osjećate je blagouhanije Duha Božjeg. A ta  toplina o kojoj govorite nije u zraku, već u vama. Zagrijani njom, pustinjaci se nisu bojali zime, jer su bili odjeveni blagodatnom haljinom, koja im je zamjenjivala odjelo. Carstvo Božje nalazi se unutra u nama. Stanje u kome smo sada dokaz je za to. Eto što znači biti ispunjen Svetim Duhom. - Da li ću se sjećati ove milosti koja nas je posjetila?  Zapitah ja. Vjerujem da će vam Gospod pomoći da shvatite ovo u svom srcu, jer to nije dano samo radi vas jednoga, nego preko vas ostalome svijetu. Idite sa mirom, i neka Gospod i Njegova Presveta Majka   budu sa vama! - Kada sam ga napustio, završava Motovilov, viđenje nije prestajalo: starac je bio u istom položaju koji je imao u početku razgovora i neiskazana svjetlost koju sam vidio svojim očima, produžavala je da ga i dalje obasjava.

Bjesomučne prepodobni otac Serafim iscjeljivaše svojim prisutnošću, križem i molitvom. Ja sam svjedok, - kazivao je seljak Lihačevski, koji je radio u Sarovu, - kada nekolicina ljudi privedoše ka pustinjskoj keliji oca Serafima jednu bjesomučnu ženu, koja se cijelim tijelom odupirala, a pred samom kelijom i pala i, zabacivši glavu natrag, vikala: Sažeći će, sažeći će! Otac ASerafim iziđe iz kelije i pošto žena ne htjede da otvori usta, on joj silom ubaci nekoliko kapljica svete vode. Ja, i svi mi, ugledasmo gdje tog trenutka iz njenih usta iziđe kao nekakav oblak od dima. A kad je starac odmah zatim ogradi krsnim znakom i sa blagoslovom napravi nad njom molitvu, bjesomučnica se osvijesti i sama se stade moliti. Ugledavši je sarovskoj sabornoj crkvi potpuno zdravu, ja je upitah, što ona sada osjeća. Hvala Bogu, odgovori ona, sada ne osjećam prijašnju bolest.

Mnogo raznih čudesa napravi otac Serafim nad teškim bolesnicima; mnoga su od njih i zapisana, a mnoga su ostala urezana samo na tablicama srca iscijeljenih. Mi smo, samo neka spomenuli. I u svim tim slučajevima starac je imao običaj da bolesnike pomazuje uljem iz svijeće, koja je gorila pred njegovom kelijom Majke Božje Umilenje. I kada su ga upitali, zašto on to radi, odgovorio je: Mi čitamo u Svetom Pismu da su apostoli mazali uljem mnoge bolesnike i iscjeljivali ih. A mi, koga ćemo slijediti ako na apostole? I bolesnici, pomazivani prepodobnim, dobivaše  iscjeljenje.  

Vrijeme, koje prepodobnom ostajaše od sna i poslovanja sa posjetiocima, on provođaše u molitvi. Vršeći sa svom točnošću i  usrđem molitveno pravilo radi spasenja svoje duše, on bijaše u isto vrijeme i veliki molitvenik i posrednik pred Bogom za sve žive i pokojne pravoslavne kršćane. Radi toga je on pri čitanju Psaltira na svakoj Slavi nepropustljivo uznosio od sveg srca sljedeće molitve:

1. Za žive:  Spasi Gospode, i pomiluj sve pravoslavne kršćane, i one koji na svakom mjestu vladavine Tvoje žive pravoslavno; podaj im, Gospode, duševni mir i tjelesno zdravlje i oprosti im svaki grijeh voljni i nevoljni; i svetim molitvama njihovim pomiluj i mene jadnoga.

2. Za pokojne:  Uspokoj, Gospode, duše preminulih slugu Tvojih; praotaca, otaca i braće naše koji ovdje počivaju i svugdje preminule pravoslavne kršćane; podaj im Gospode, carstvo i učešće u Tvom beskonačnom  i blaženom životu, i oprosti im, Gospode, svaki grijeh voljni i nevoljni.

U molitvi za pokojne i žive kod prepodobnog oca Serafima naročiti značaj su

imale voštane svijeće, koje su u njegovoj keliji gorjele pred svetinjom. To objasni u studenom 1831 godine sam sveti podvižnik otac Serafim u razgovoru sa Nikolajem Motovilovim. Motovilov kazivaše: Vidjevši kod oca Serafima mnoge svijeće, naročito voštane, i velike i male, na raznim okruglim poslužavnicima, na kojima se od mnogo godišnjeg kapanja svijeća bijahu napravili čitavi voštani brežuljci, ja pomislih u sebi: Zašto li to otac Serafim pali toliko svijeća, te stvara u svojoj keliji nepodnošljivu vrućinu? A on kao primoravajući moje misli da prestanu, reče mi: vi želite znati, vaše bogoljublje, zbog čega ja palim toliko svijeća pred ikonama Božjim. Evo dakle zbog čega. Ja imam, kao što vam je poznato, mnogo osoba koje su raspoložene prema meni i čine mnoga dobra vodeničnim siroticama mojim.(16) Oni mi donose svijeće i mole me da se molim za njih. I kada čitam svoje pravilo, ja ih u početku spomenem jedanput. A pošto je mnogo imena, i ja ne mogu da ih ponavljam na svakom mjestu pravila gdje treba, i vremena bi mi nedostajalo za vršenje moga pravila, to ja i palim sve te svijeće za njih na žrtvu Bogu, za

svakog po jednu svijeću, za neke pak po jednu veliku svijeću za nekoliko njih, za neke opet stalno palim svijeće; i gdje treba po pravilu da ih spomenem, ja govorim: Gospode, spomeni sve te ljude, sluge Tvoje, za čije duše ja ubogi pripalih Tebi ove svijeće. A da to nije moj izum, ljudski izum oca Serafima, ili prosto neka moja revnost, ni na čemu božanstvenom nezasnovana, ja ću vam kao potvrdu navesti riječi Božanstvenoga Pisma. U Bibliji se kaže da Mojsije  ču glas Gospoda koji mu govoraše: Mojsije, Mojsije! Reci bratu svom Aronu, da pali ispred mene svijeću i danju i noću, jer mi je to po volji, i ta mi je žrtva blago prijatna. - Eto, vaše bogoljublje, zbog čega je sv. Crkva Božja primila kao običaj da se u svetim hramovima i u domovima kršćana, pale svijeće pred svetim ikonama Gospoda, Majke Božje, svetih Anđela, i svetih ljudi koji su ugodili Bogu. 

Jednom je veliki molitvenik, prepodobni otac naš Serafim, primjećen gdje za vrijeme molitve stoji u zraku. O tome kneginja E. S. Š. kazuje ovo. K njoj doputova iz Pertograda njezin bolesni brat. Ne oklijevajući dugo, ona ga odveze u Sarov k ocu Serafimu. Mladi čovjek je patio od takve slabosti, da su ga na krevetu unijeli u manastirsko dvorište. U to vrijeme otac Serafim stajaše na vratima svoje manastirske kelije, kao da očekuje bolesnika. I odmah naredi da bolesnika odvedu u njegovu keliju. I obrativši se bolesniku, on mu reče: Ti se, radosti moja, moli; i ja ću se moliti za tebe; samo pazi, lezi kako ležiš, i na drugu stranu se ne okreći. Bolesnik dugo ležaše, pokoravajući se riječima starca. No trpljenje mu oslabi, i radoznalost  ga natjera da pogleda što starac radi. I on, osvrnuvši se, ugleda oca Serafima gdje stoji na zraku u molitvenom stavu, i od neočekivanosti i neobičnosti zbog onoga što vidi on vrisnu. Pošto završi molitvu, otac Serafim mu priđe i reče: Eto, ti ćeš sada svima pričati da je otac Serafim - svetac, moli se na zraku. Gospod će te pomilovati. No ti pazi, ogradi sebe šutnjom i ne pričaj to nikome do dana moga prestanka života, inače će ti se bolest tvoja vratiti. Bolesnik stvarno ustane sa postelje, mada oslanjajući se na druge, ipak on na svojim nogama iziđe iz kelije. U manastirskoj gostoprimnici ga sa svih strana salijetahu    pitanjima, kako je i što radio otac Serafim, i što je govorio. Ali on, na čuđenje svih, ne reče ni riječi. I mladi čovjek, iscijelivši se potpuno, otputova u Petrograd. A poslije izvjesnog vremena on opet doputova kod kneginje. Tu sazna da se blaženi starac otac Serafim upokojio od trudova svojih. I tada ispriča o njegovom moljenju na zraku.

A o Bogoslovskom izvoru koji dobi naziv Serafimov studenac, sveti starac pričaše kasnije: Ja se moljah da ova voda u studencu iscjeljuje od bolesti. - I tada voda ovog izvora dobi naročita, neobična svojstva, koja se i do danas održavaju. Ta se voda ne kvari, makar godinama stajala u zatvorenim posudama. Njome se u svako doba godine, čak i za vrijeme najjačih mrazova, polijevaju i umivaju bolesni i zdravi, i to im koristi. Mnogima koji su patili od strašnih rana, prepodobni Serafim je naređivao da se umiju vodom iz tog studenca - i svi su od toga dobivali iscjeljenje. Neki su, umivši se vodom, progledali; drugi su, pijući od nje, brzo se iscjeljivali od unutrašnjih neduga i sa odra teških bolesti ustajali zdravi.

Za vrijeme kolere tridesetih godina prošlog stoljeća dolazilo je na Serafimov studenac puno vjernih,  čak iz najudaljenijih pokrajina, i po vjeri svojoj dobivali od njegove neobične vode olakšanje i iscjeljenje. Tako i konjički kapetan Teplov, čije se imanje nalazilo u Ekaterinoslavskoj guberiji, gdje je kolera stala kositi, opomenu se da mu je prepodobni serafim ranije, kao usput, govorio: Kada te bude snašla neka nevolja, ti navrati k ubogom Serafimu, on će se pomoliti za tebe. I ovo sjećanje natjera ga da se  sa svojom ženom iz daljine obrate starcu serafimu, da ih izbavi od bolesti. I gle, iduće noći sveti starac se javi u snu ženi i naredi joj da    se uputi na Bogoslovski izvor, da uzme vode iz njega, da se napije i umije od nje ona, njezin muž, ukućani i sva posluga. Sa potpunom vjerom u moć molitvenog ugodnika Božjeg Serafima,

ona otputova na izvor, napiše se vode i umiše, pa vodom napuniše čitavo bure i odvezoše ga na svoje imanje. I stvarno, oboljeli ljudi na imanju, od kojih mnogi već bijahu na samrti, čudesno se iscijeliše, upotrijebivši ovu vodu, i od tada na tom imanju nitko više ne umre od kolere.

Utjecaj blagodatnog starca nije se ograničavao samo na Sarovsku pustinju. Izuzetni značaj on je imao za razvitak ženskog monaštva. Naročito su dirljivi bili odnosi prepodobnog Serafima prema Divjejevskom sestrinstvu, osnovanom oko 1780, udovicom pukovnika Agatijom Meljgunom. Ostavši udovica u mladim godinama, ona počne gajiti nadu da svoj život posveti Bogu. Sa tim ciljem ona obiđe mnoga sveta mjesta. I gle, odmarajući se na dvadeset  kilometara od Sarovske obitelji u selu Divjejevu, ona u polu snu vidje Majku Božju, koja joj naloži da ostane na tom mjestu i podigne hram u čast Kazanske čudotvorne ikone Njezine. Kasnije se Meljgunovoj, koja primi monaštvo sa imenom Aleksandra, pridružiše i druge podvižnice, te tako bi položen početak Divjejevskoj obitelji, sa kojom je vezano ime prepodobnog Serafima Sarovskog. Još sama osnivačica Divjejevske obitelji, umirući, povjeri buduću sudbinu sestara prepodobnom Serafimu, tada jerođakonu.

I blaženi starac Pahomije, iguman sarovski, ostavljajući ovaj svijet, povjeri ocu Serafimu, staranje i Divjejevskoj zajednici. Prepodobni Serafim se staraše o njoj sa pravom očinskom ljubavlju i brigom. Divjejevske sestre su odlazile k njemu za blagoslov i pomoć u raznim teškoćama i nedoumicama. Starac im je starateljski davao dobre i korisne za dušu savjete, svom dušom se unoseći u njihov život i poredak.

Molitvama prepodobnog i sredstvima dobrotvora, iscijeljenih prepodobnim, Divjejevsko je sestrinstvo raslo. Zajedno sa tim, sveti  Serafim razdjeli obitelj na dvije polovine, no pod zajedničkom upravom i rukovodstvom, tako da se na izvjesnom odstojanju, pod zasebnom ogradom, podizaše nove kelije sa posebnim hramom, te se pojavi kao novi manastir. Ovo je, govoraše prepodobni, po volji Gospoda i Majke Božje. Tako uradi ugodnik Božji, jer je smatrao da je nezgodno da čiste djeve žive zajedno sa udovicama, koje su neko vrijeme provele u braku. Po ukazanju Presvete Bogorodice starac izabra za ovo jedno mjesto, nedaleko od Kazanske Divjejevske  crkve, na poklonjenom imanju. I tu podiže vodenicu za Divjejevske sestre. Na taj način prepodobni otac Serafim obrazova naročito, tzv. Serafimovsko- Divjejevsko sestrinstvo, odvojeno od prijašnjeg, koje osnova gorespomenuta Agatija Meljgunova.

Brinući se o sestrama Divjejevskim, naročito o svojim vodeničnim sestrama, kako je prepodobni Serafim nazivao sestre nove odvojene zajednice, on ih je neumorno tješio i bodrio u svim teškoćama i nevoljama mnogo trudnog monaškog života. No, blagodareći blagodatnom utjecaju prepodobnog oca, Divjejevska obitelj stade privlačiti k sebi sve više i više sestara, koje su pod očinskim rukovodstvom svetog starca tražile bogougodan monaški život. Neke su posvećivale svoj život Bogu u Divjejevskoj obitelji iz zahvalnosti za iscjeljenje, dobiveno molitvama svetoga starca. Druge pak on je, po svojoj vidovitosti, od djetinjstva kao pred određivao za ovo, i izvana ih rukovodio ka stupanju u manastir. A kada bi sestre, bojeći se za budućnost, stale tugovati zbog materijalne nezbrinutosti i neosiguranosti manastira, on ih je tješio govoreći im da je ovo mjesto izabrala za njih sama Carica Nebeska, i Ona će im u svemu pomoći, tako da će u njih biti i svoj kruh, i svoje crkve, i svoj ustav crkveni, kao u Sarovu. I dodavao je, da će i on ubogi serafim, stalno preklinjati za njih koljena na molitvu. Sestre Divjejevske obitelji bijahu u potpunom slušanju prepodobnom Serafimu. Bez starčevog blagoslova one nisu ništa poduzimale. Kada bi koja sestra na izvjesno vrijeme odlazila iz

manastira, ona se i pred odlazak iz obitelji i po povratku u obitelj javljala prepodobnom po blagoslov.

Starica Divjejevske obitelji Matrona Plješčejeva kazivala je o sljedećem čudesnom događaju. Stupivši u Divjejevski manastir, ja sam, po blagoslovu oca Serafima, imala kao poslušanje, da sestrama spremam hranu. Jednom, zbog slabunjavosti i zbog vražjeg iskušenja, ja zapadoh u takav duševni nemir i utučenost, da odlučih da nečujno i bez blagoslova napustim manastir, - toliko mi se učinilo teško i nepodnošljivo ovo poslušanje. Bez sumnje otac Serafim je providio moje iskušenje, jer me je iznenada pozvao da dođem do njega. Ja dođoh k njemu trećeg dana po Petrovu, i sav put sam plakao. Došavši do njegove Sarovske kelije, ja pred vratima napravim, po običaju molitvu. Odgovorivši: Amen, starac me sretne kao brižljiv otac i, uhvativši me za obje ruke, uvede me u keliju. Onda reče: Eto, radosti moja, ja te očekivah cijeloga dana. Ja mu sa suzama odgovorih: tebi je poznato kakvo je meni poslušanje; ranije mi je bilo nemoguće za doći; i čim sestrama dadoh objed, ja odmah krenuh k tebi, i sav put sa plakao. - Tada mi otac Serafim svojom maramicom obrisa suze, govoreći: suze tvoje ne kaplju uzalud na pod. Pa zatim, prikloni se,  i cjelivaj, Carica Nebeska utješit će te. Ja načinih poklon i cjelivah svetu ikonu, i osjetih  takvu radost na duši, da naprosto potpuno oživim. Poslije toga otac Serafim mi reče: Sada idi u sobu za goste, a sutra dođi u daljnju pustinju. No ja mu na to odgovorih: Ja se bojim da sama idem u daljnju pustinju. - A otac Serafim na to reče: Ti putem do pustinje čitaj na glas neprestano: Gospode, pomiluj! I pri tome, sam otpjevaj nekoliko puta: Gospode, pomiluj!

Ja tako i uradih: sutradan sam cijelim putem govorila na glas: Gospode, pomiluj! I ne samo da nisam osjećala nikakav strah, nego sam u srcu osjećala najveću radost, po molitvama oca Serafima. Prilazeći k dalekoj pustinji, odjednom ugledam gdje otac Serafim sjedi blizu svoje kelije na drvetu, a pored njega stoji užasno veliki medvjed. Ja se uplaših i povikah na sav glas: umrijet ću! - i padoh. Otac Serafim, čuvši moj glas udari medvjeda i mahnu mi rukom. Medvjed, kao neki razumni stvor, odmah pođe u gustu šumu na onu stranu na koju mu otac Serafim pokaza rukom. A ja, vidjevši sve to, drhtah od užasa; ipak kad mi otac Serafim priđe sa riječima: Ne užasavaj se! Ne boj se! Ja nastavih da vičem: umrijet ću! - Na to mi starac reče: Ne, nećeš umrijeti; smrt je daleko od tebe; a ovo je radost. I onda me odvede k onom istom drvetu na kojem je maloprije sjedio, pa, pomolivši se Bogu, posjedne me na njega, i onda i sam sjedne. No tek što smo sjeli, odjednom se iz guste šume pojavi onaj isti medvjed, pa prišavši k ocu Serafimu legne kraj njegovih nogu. Ja pak, nalazeći se u blizini takve strašne zvijeri, ispočetka bijah u najvećem užasu. No zatim, vidjevši da se otac Serafim ophodi sa njim bez ikakvog straha kao sa krotkim janjetom, pa ga pak iz svojih ruku nahrani kruhom, ja se postepeno smirih i živnuh vjerom. Tada mi čudesno izgledaše lice velikog oca mog: ono bijaše svjetlo i radosno kao u anđela.

Na početku, kada se potpuno smirih, a starac već bijaše skoro čitav kruh dao medvjedu, on mi pruži preostali dio kruha i naredi mi da ja sama nahranim medvjeda. No ja mu odgovorih: Bojim se, on će mi i ruku odgristi. - A otac Serafim, pogledavši u mene, osmjehnu se i reče mi: vjeruj da ti on neće odgristi ruku. Tada ja uzeh pruženi mi komad kruha, i nahranih njime medvjeda, jer zvijer bijaše krotka i prema meni grješnoj, zbog molitve oca Serafima. Vidjevši me spokojnom, otac serafim mi reče: sjećaš li se, prepodobnom Gerasimu na Jordanu služio je lav, a ubogom Serafimu služi medvjed. Eto, i zvijeri nas slušaju, a ti si, klonula duhom. Pa zbog čega da mi padamo duhom? Evo, da sam ponio škare, ja bih ga sada i oštrigao. - Tada ja u prostoti svojoj rekoh: kada bi ovog medvjeda vidjele sestre, one bi umrle od straha. - No on odgovori: Ne, sestre ga neće vidjeti. Ja onda rekoh: A ako ga netko zakolje, meni će ga biti žao. Starac odgovori: Ne

neće ga ni zaklati; osim tebe nitko ga neće ni vidjeti. Ja još razmišljah kako ću ispričati sestrama o ovom čudu. A otac Serafim odgovori na moje misli: Ne, do jedanaest godina poslije moje smrti ti nikome ne pričaj o ovome. A onda će ti volja Božja otkriti kome ćeš to kazati.

Poslije dosta vremena starica Matrona dođe nekim poslom u keliju, gdje se, sa blagoslovom oca Serafima, bavio životopisom seljak Efim Vasiljev, poznat po svojoj odanosti i ljubavi prema starcu. I vidjevši da on piše o ocu Serafimu, odjednom mu reče: Bilo bi zgodno da tu napišeš o ocu Serafimu sa medvjedom. Efim Vasiljev je upitao, zbog čega ona tako misli. I ona njemu prvome ispriča o onome čudesnom događaju. A tada se baš bijaše navršilo jedanaest godina od starčeve smrti.

Za sestre Divjejevske obitelji  prepodobni otac Serafim ostavi naročito molitveno pravilo, i dade im potrebna uputstva o čuvanju riznice i crkvene imovine. Ispočetka sestre vodenične zajednice ne imaše posebni hram, što im pričinjavaše značajne teškoće. Ali kad ugodnik Božji čudesno iscijeli spomenutog Mantorova, onda ovaj iz blagodarnosti prema čudotvornom starcu, i po savjetu njegovom, prodaše svoje imanje i  dade sve za zidanje velikog kamenog hrama za vodenične sestre. Hram bi podignut sa dva prijsetolja, jedan u ime Roždestva Kristova, drugi u ime Rožderstva Presvete Bogorodice, i osvećen 1829. godine.

Što se tiče rada, prepodobni otac Serafim  je osim vodeničnih poslova, zagovarao Divjejevskim sestrama da se bave radom koji je svojstven prostim ljudima. A crtanje, šivanje svilom i zlatom, i drugi slični poslovi, koji su zahtijevali udubljivanje umno i spadaju u umjetnost, on nije htio dopustiti. Uvijek vjeran svome načelu, on je ovakvo zavještavanje zasnivao na pravilima sv. Vasilija Velikog i sv. Grigorija Bogoslova, koji preporučuju da se u manastiru bave isključivo poslovima koji zadovoljavaju manastirske potrebe. No pri svim radovima, otac Serafim je savjetovao držati se strogo pravila: posao u rukama - molitva u ustima.

Sva ova starčeva zavještavanja strogo su ispunjavana u Divjejevskom sestrinstvu. A skretanja od njih obično su povlačila za sobom neprijatne posljedice po obitelji; no sveti Serafim ju je čuvao od nevolja i bijede. Tako, prepodobni je zavještavao da u podignutom hramu Roždestva Kristova, gdje se stalno imao za čitati psaltir, gori neugasiva svijeća pred ikonom Spasitelja, a pred ikonom Majke Božje isto. I protom je dodao, da ako se ovo njegovo zavještanje bude ispunjavalo točno, Divjejevsko sestrinstvo neće trpjeti nevolje i bijede, i da za ovu svrhu neće nedostati ulja. Ali jednom crkvenica, kada svi bijahu izišli iz hrama, ugleda da se svijeća ugasila i da je zejtin sav izgorio, a to je bio i zadnji zejtin. Tada se ona sjeti zavještavanja prepodobnog Serafima, i pomisli da se, eto, riječi njegove nisu ispunile, i da stoga ni drugim pretkazivanjima njegovim ne treba poklanjati vjere. Vjera u vidovitost blagodatnog starca stade je napuštati. No odjedanput, ona ču prasak i, podigavši glavu, ona vidi da se svijeća upalila, da je puno zejtina, i da u njemu plove dvije male novčanice. Zbunjena, ona pohita k starici Jeleni Mantorovoj, kod koje bijaše na poslušanju, i ispriča joj što se dogodilo. Na putu je sretne seljak i dade joj 300 rublja u novčanicama za zejtin u neugasivoj svijeći za pokoj duša njegovih roditelja.

Ne ograničavajući se na zavještanja dana Divjejevskim monahinjama, prepodobni Serafim ode mnogo dalje; još za života svog on spremi mjesto za zidanje saborne crkve, pošto su tada, kao i ranije, sestre koristile parohijski hram za bogosluženja. U nas će - govorio je on jednoj divjejevskoj starici tješeći je, - biti i saborna crkva. Na našoj zemlji bit će i nama stada, i ovčice i volovi. Zašto onda tugovati? Sve će u nas biti naše. Sestre će i orati, i žito sijati.

Tako prepodobni otac naš Serafim obrazova posebno, tzv. Serafimsko - Divjejevsko sestrinstvo, odvojeno od prijašnjeg, osnovano gorespomenutom Agatijom Meljgunovom. Ali po duhu on nije odvajao vodenično sestrinstvo od Divjejevskog, i kao osnivača obojice smatrao je monahinju Agatiju, čiju je uspomenu duboko poštivao. Pokroviteljem pak novo obrazovane zajednice sveti podvižnik je priznavao Presvetu Majku Božju. Eto, znajte, - govoriše on jednoj starici - , ovo mjesto izabra sama Carica Nebeska za proslavljanje Njezinog imena: Ona će nam biti bedem i zaštita.      

Sa istom takvom brigom i ljubavlju prepodobni Serafim se brinuo još i o Ardatovskoj obitelji i o Zelengorskom sestrinstvu, ispunjavajući blagodatni zavjet Majke Božje, koja mu u divnom viđenju povjeri ove tri ženske obitelji na rukovodstvo i uređenje.

Pri kraju svoga zemaljskoga života sveti podvižnik se udostoji od Boga neobičnih divnih darova blagodati. Sva ličnost njegova odisala je svetom krotošću i smirenim umom. Njegove riječi, pouke, savjeti, razgovori u svojoj čudesnoj prostoti vršili su neobičan utjecaj; i neuki i učeni, i bogati i siromasi, i mirjani i monasi dobivali su od dodira i razgovora sa njim, velike duhovne koristi i utjehe. Čak su se i nevjerni i malo vjerni obraćali na put spasonosnog pokajanja. Dar vidovitosti i čudotvorstva rastao je u blagodatnom starcu sve više i više. On je čitao u duši svojih posjetioca pitanja, prije no što su ih oni izrekli, i davao na njih odgovore. Duša ljuska bila je otkrivena pred njim kao lice u ogledalu.

Neiscrpna iscjeljenja lila su se iz svetog podvižnika. Kada su neki na to ukazivali, on je sa smirenjem odgovarao da to čini ne on ubogi, već molitveno posredovanje Presvete Majke Božje i svih svetih Apostola Kristovih. Svi koji su pili i umivali se sa Serafimovog studenca, iscjeljivali su se od svojih neduga. Jednom monahu kome ruke bijahu potpuno oduzete, sveti starac dade posudu sa svetom vodom i reče mu: Uzmi i pij! Ovaj popi vodi i iscijeli se. Žena nekog Borotilova bijaše na samrti. Muž njezin, gajeći veliku vjeru k prepodobnome, obrati mu se sa suzama da pomogne njegovoj bolesnoj ženi; no prepodobni izjavi da njegova žena mora umrijeti. Tada Borotilov, sav u suzama, pripade k nogama njegovim preklinjući ga da se pomoli da ženi njegovoj bude vraćen život i zdravlje. Prepodobni se pogruzi na deset minuta u umnu molitvu; zatim otvori oči, podiže Borotilova na noge, i radosno mu reče: Radosti moja. Gospod daruje supruzi tvojoj život. Idi sa mirom k domu svom. Borotilov s radošću pohita doma, i tamo saznaše da je njegovoj ženi nastupilo olakšanje upravo u onim trenucima kada se prepodobni Serafim nalazio u molitvenom podvigu. Ubrzo zatim žena potpuno ozdravi.

Nekima je sveti starac predvidio blisku smrt, želeći da oni ne bi prešli u vječnost bez kršćanske pripreme; drugima je pak predvidio smrt, da bi ih pobudio na pokajanja, jer ih bez pokajanja i ispravljanja života očekuje kazna Božja u onom svijetu.

Približavajući se kraju svoga mnogo trudnog života, ovaj slavni borac Kristov ne samo ne umanji svoje  trudbeništvo, nego prijašnjim podvizima doda nove trudove i podvige. Posljednjih godina svoga života, on je spavao sjedeći na podu, naslonjenih leđa uza zid i ispruženih nogu, a ponekad je prislanjao glavu na kamen ili na srušeno drvo, ili se ispružio na vreću, na cigle, na cjepanice koje su se nalazile u njegovoj keliji. Približavajući se pak času svoga odlaska sa ovoga svijeta, on se spuštao na koljena i spavao ničice k podu na laktovima, pridržavajući glavu rukama. Hranu je uzimao jedanput na dan, uvečer, odjeću je nosio ubogu i bijednu. Na pitanje jednoga bogatog čovjeka, zašto nosi takve dronjke, blaženi starac odgovori: Joasaf carević

smatrao je mantiju, koju mu dade pustinjak Varlaam, uglednijom i dragocjenijom od carske porfire.

Prepodobni Serafim iako već bijaše umro za svijet, ipak ne prestajaše da i uz to vrijeme sa bezgraničnom ljubavlju molitveno posreduje za one što žive na ovom svijetu. Nebo mu postade sasvim srodno. Kada posjetioci iz Kurska pitahu oca Serafima, ima li nešto da poruči svojim rođacima, on ukazujući na likove Spasitelja i Majke Božje, s osmijehom reče: Evo mojih rođaka, a za žive moje rođake ja sam već živi mrtvac.

Na godinu i devet mjeseci pred svoju smrt prepodobni Serafim bi udostojen posjete od strane Presvete Majke Božje. To se dogodi rano ujutro na Blagovjesti, 25. ožujka, 1831. godine. Na dva dana ranije, - kazivaše starca divjejevskog sestrinstva Evpraksija -, starac mi naredi da dođem kod njega na taj dan. Kada ja dođoh, starac objavi: imamo viđenje Majke Božje. I poklopivši me ničice, on me prekri svojom mantijom, i čitaše nada mnom po knjizi. Potom, podigavši me reče: evo, sada se drži za mene i ničega se ne boj. U to vrijeme nastade huka, slična onoj kada puše vjetar. Kada se huka utiša, začuje se pjevanje, slično crkvenom. Onda se vrata od kelije sama otvoriše, postade svjetlo, svjetlije od dana, i mir ispuni keliju. Starac stajaše na koljenima, sa rukama podignutim k nebu. Ja se uplaših. Starac ustade i reče mi: ne plaši se, dijete, ovo nije opasnost, nego nam se od Boga šalje milost. Evo, Preslavna, Prečista Vladarica naša Presveta Bogorodica ide k nama! - Naprijed iđahu dva anđela, držeći, jedan u desnoj, a drugi u lijevoj ruci, po grančicu sa tek rascvjetanim cvjetovima. Kaosa im bijaše zlatno- žuta, i padaše im po ramenima. Oni stadoše naprijed. Za njima iđaše sv. Jovan Preteča i sv. Jovan Bogoslov. Haljina na njima bijahu bijele, blistave od čistoće. Za njima iđaše Majka Božja, a za njom dvanaest djeva. Carica Nebeska imaše na sebi mantiju, sličnu onoj koja se viđa na ikoni Tužne Majke Božje; mantija bijaše blistava, ali kakve boje ne umijem reći, neiskazano lijepa; zakopčana ispod grla velikom okruglom kopčom, trakom ukrašenom divnim čudesno ukrašenim krstićima, ali čime ukrašena ne znam, samo se sjećam da je sijala neobičnom svjetlošću. Riza,  preko koje bijaše mantija, bijaše zelena, visoko opasana pojasom. Preko mantije bijaše kao epitrahilj, a na rukama narukvice, koje kao i epitrahilj , bijahu ukrašene krstovima. Rastom Ona izgledaše viša od svih djeva. Na glavi Joj bijaše uzvišena kruna, raznoliko ukrašena krstićima, predivna, čudesna, a blistala je takvom svjetlošću da je bilo nemoguće gledati očima u nju, isto kao i u kopču, traku i samo lice Carice Nebeske. Kosa Joj bijaše raspuštena po leđima i bijaše duža i ljepša nego u anđela. Djeve iđahu za Njom po dvije i dvije; u vijencima, u haljinama raznih boja; bijahu raznoga rasta, raznih lica, i razne boje kose, koja im se također spuštala po leđima; sve bijahu velike ljepote, i stadoše u krug oko sviju nas. Carica Nebeska bijaše u sredini. Kelija postade prostrana i vrh se sav ispuni plamena kao od gorućih svijeća. Bijaše svjetlije nego u podne; svjetlost bijaše naročita, ne slična dnevnoj svjetlosti, bijaše svjetlije i vidljivije nego od sunčane svjetlosti. Ja se uplaših i padoh. Carica Nebeska priđe k meni i, dodirnuvši me desnom rukom, reče mi: Ustani, djevice, i ne boj se nas. Takve djeve, kao što si ti dođoše ovdje sa mnom. Ja ne osjetih kako ustadoh. Carica Nebeska ponovi: Ne boj se, mi smo došli da vas posjetimo. Otac Serafim već ne stajaše na koljenima nego na nogama pred Presvetom Majkom Božjom, i Ona govoraše s njim tako umiljato, kao sa svojim bliskim. Obuzeta velikom radošću, ja upitah oca Serafima, gdje smo mi. Mislila sam da više nisam živa. Potom kada ga zapitah: Tko su ovo? Presveta Majka Božja naredi mi da priđem k djevama i da ih sama upitam. One stajahu sa obje strane po redu kako su i došle. Na prvim mjestima stajahu sv. veliko mučenica Varvara i Ekaterina, na drugim - sv. prvomučenici Tekla i sv. veliko mučenica Marina, na trećim - veliko mučenica carica Irina i prepodobna Evpraksija, na četvrtim - sv. veliko mučenica  Pelagija i Doroteja, na petim - prepodobna Makrina i mučenica Justina, na šestim - veliko mučenica

Julijana i mučenica Anisija. Ja stanem prilaziti svakoj od njih, i svaka mi kazivaše svoje ime i podvige mučeništva i života Krista radi, shodno onome što je napisano o njima u Žitijama svetih; sve govorahu: Nije nam Bog tek ovako darovao ovu slavu, nego za stradanje i podviženje. I ti ćeš postradati.

Presveta Majka Božja je mnogo toga govorila ocu Serafimu što učesnica u viđenju nije mogla čuti. A evo što je čula: Ne ostavljaj moje djeve ( divjejevske). Otac Serafim odgovori: O, Carice, ja ih prikupljam, ali ne mogu sam od sebe da ih rukovodim. Na to mu Carica Nebeska reče: Ja ću ti, ljubimče moj, u svemu pomagati. Naredi im poslušanje; ako ga izvrše, onda će biti s tobom u blizini mene, a ako izgube mudrost, onda će se lišiti udjela ovih bližnjih djeva mojih, ni mjesta, ni vijenca takvog neće biti. Tko im učini nepravdu, bit će poražen od mene; tko im posluži Gospoda radi, bit će spomenut pred Bogom. Zatim, obraćajući se meni reče mi: Eto, pogledaj na ove moje djeve i na vijence njihove, neke od njih ostaviše zemaljsko carstvo i bogatstvo, zaželjevši carstvo vječno i nebesko; zavolješe dobrovoljno siromaštvo; zavolješe Jedinog Gospoda, i zato se, vidiš, udostojiše ovakve slave i časti. Kako je bilo ranije, tako je i sada. Samo su prijašnje mučenice stradale javno, a sadašnje - tajno, mukama srca, i nagrada će im biti takva ista.   

Viđenje se završi time što Presveta Majka Božja reče ocu Serafimu: Uskoro ćeš, ljubimče moj, biti s nama, i blagoslovi ga. Oprostiše se sa njim i svi sveti: sv. Jovan Preteča i Jovan Bogoslov blagosloviše ga, a djeve se cjelivaše s njim ruka u ruku. Meni bi rečeno: Ovo viđenje je tebi dano radi molitava  oca Serafima , Marka, Nazarija, i Pahomija. I potom u tren oka sve postane nevidljivo.    

Viđenje je trajalo jedan sat. Starac, obraćajući se meni, reče: Eto, kakve blagodati udostoji Gospod nas uboge. Meni je na ovakav način bilo već dvanaest javljanja od Boga. Gospod sada udostoji i tebe. Eto kakvu radost doživjesmo! Imamo razloge zbog kojih treba da imamo vjeru i nadu u Gospoda. Pobjeđuj neprijatelja đavola, i budi u svemu mudra protiv njega, jer Gospod će ti pomoći u svemu. Prizivaj sebi u pomoć Gospoda i Majku Božju, svetitelje, i mene ubogog spominji. Pamti i govori u molitvi: Gospode, kako ću umrijeti? Kako ću, Gospode, na strašni sud doći? Kako ću, Gospode, odgovor dati za djela svoja? Carice Nebeska, pomozi mi!

Uzlazeći sve više i više po ljestvici vrlina i podviga monaških, prepodobni otac Serafim se, približi k odlasku svom iz ovoga svijeta. Još godinu dana prije smrti on osjeti svoju iznemoglost. U to vrijeme on napuni sedamdeset i dvije godine. U svoju pustinju on već nije odlazio često; bijaše mu čak teško da u Sarovu prima mnogobrojne posjetioce. Noge su ga stalno boljele, što bijaše posljedica neprestanih bdijenja njegovih, molitvenih podviga i premlaćenosti od strane razbojnika. Iz rana na nogama neprestano je curio neki sok. Ali u licu prepodobni je ostajao svijetao i radostan, osjećajući duhom onu nebesku radost i slavu, koju ugotovi Bog onima koji Ga ljube.

Iscjeljujući kao i ranije mnoge vjerne, i čudesnim darom vidovitosti pomažući mnoge u njihovom preporodu i spasenju, prepodobni otac naš stane često proricati svoju blisku koncinu. Dajući nekima posljednje pouke, on je uporno tvrdio: Mi se više nećemo vidjeti! Nekim monasima, a i mirjanima, preporučivao je da se ubuduće sami brinu o svome spasenju, primjećujući da se oni neće više nikada vidjeti, i opraštajući se sa njima molio ih je da se   mole za njega. Često su viđali svetog starca gdje stoji kraj svog mrtvačkog sanduka, razmišljajući o zagrobnom životu, i ponekad gorko plačući. Nekim divjejevskim sestrama je otvoreno govorio:

Sile moje malaksaju; živite sada same, ostavljam vas..Gospodu i Prečistoj Majci Njegovoj. Neki su tržili od njega blagoslov da ga idućeg Velikog Posta posjete u Sarovu, no on je odgovarao: Tada će se vrata moja zatvoriti, i vi me nećete vidjeti.

I po tjelesnom izgledu dalo se vidjeti da se život svetog podvižnika brzo gasi, ali je duhom bio još bodriji nego ranije. Nagovještavao je on o bliskoj koncini svojoj i najbližim prijateljima i sa podvižnicima svojim, na primjer, blaženom jeromonahu Timonu, vjernom učeniku svom, koji se podvizavao u Nadjejevskoj pustinji. Pri tome mu je dao i posljednje dušom korisne pouke: Posadi, oče Timone, posadi danju pšenicu. Posadi je na dobroj zemlji, posadi je i na pijesku i na kamenju, posadi kraj puta, u trnju, da bi negdje proklijala, i uzrasla, i plodove donijela, makar i ne brzo. I dani ti talant ne skrivaj u zemlji, da ne bi bio istjazavan od Boga tvog, nego ga podaj trgovcima, neka trguju njime. 

Svome kelejniku prepodobni je ne jedanput govorio, ciljajući na svoju blisku smrt: uskoro ću umrijeti. Jednome od sarovskih staraca, davši mu pouku, on naredi da puhne u svijeću; i kada se ona ugasi on reče: Eto, tako ću se i ja ugasiti. A nekima je od bratije govorio: Život se moj skraćuje, duhom kao da sam se ovog trenutka rodio, a tijelom sam po svemu već mrtav.

Vidjevši istinski podvižnički život prepodobnog Serafima, jedan od sarovske bratije, pouke radi, upita starog podvižnika na kratko vrijeme pred njegovu blaženu smrt: Zašto mi ne provodimo ovako strogi život, kakav su provodili prijašnji podvižnici blagočešća? Zato, - odgovori sveti starac - , što nemamo odlučnosti. Kada bismo imali odlučnosti, onda bismo živjeli kao i Oci, koji u starini prosijaše podvizima i pobožnošću: jer je blagodat i pomoć Božja i vjernima i onima koji svim srcem traže Gospoda i sada ista kakva je i bila ranije; jer, po riječi Božjoj, Isus Krist je jučer i danas onaj isti i zauvijek (Jevr.13,8). - Ova duboka i sveta istina, koju je otac Serafim shvatio na osnovu svog vlastitog iskustva životnog, bijaše, tako reći, zaključna riječ njegovih usta i pečat njegovih podviga.

Pred početak 1833 godine prepodobni izmjeri sebi grob sa strane oltara Uspenske crkve. Na nedjelju dana do svog odlaska, na Božić 1832 godine, otac Serafim bijaše na svetoj liturgiji i pričesti se svetim Tajnama Kristovim. Poslije liturgije razgovarao je sa igumanom, ocem Nifontom. Između ostalog on ga je molio da se brine o bratiji, naročito o mladima. Tom prilikom mu ostavi zavještanje da ga sahrane u grob koji je on sebi spremio. U nedjelju, prvog siječnja  1833 godine sveti starac dođe posljednji put u bolničku Zosimo - Saratijevsku crkvu, cjelivaše   sve ikone i svuda pripali svijeće, pa se potom, po običaju  svom, pričesti Svetim Tajnama. Po završetku liturgije on se oprosti sa svom prisutnom u crkvi bratijom, sve ih blagoslovi i cjeliva, i tješeći ih govoraše im: Spašavajte se, ne padajte duhom, bdite, danas vam se vijenci spremaju. Pošto se oprosti sa svima, sveti starac cjeliva Križ i ikonu Majke Božje, zatim obilazeći oko svetog prijestolja, on učini uobičajeni poklon, i iziđe iz oltara na sjeverne dveri.

Toga dana brat Pavle, susjed blagodatnom starcu po keliji, koji je često vršio dužnost njegovog kelejnika i donosio mu hranu, primijeti gdje sveti otac tri puta odlazi na spremljeni mu grob i dugo ostajaše gledajući na zemlju.  Uvečer taj isti monah  ču kako starac u svojoj keliji pjeva uskršnje pjesme, proslavljajući Uskrsenje Kristovo.

Sutradan, drugog siječnja, otac Pavle u šest sati ujutro iziđe iz svoje kelije za ranu liturgiju i ispred kelije oca Serafima, osjeti miris dima. U keliji bogougodnog starca uvijek je gorilo mnogo svijeća; upozoravan da od toga može nastati požar, on je obično odgovarao: Dok sam ja živ,

požara neće biti; a kada ja umrem, moj će kraj biti objavljen požarom. Tako i bi. Otac Pavle, pomolivši uobičajenu molitvu, zakuca na vrata starčeve kelije, no odgovor ne dobi, a vrata bijahu iznutra zatvorena. On onda, držeći da je starac otišao u svoju pustinju i da u njegovoj keliji nešto gori, pozva bratiju. Kada otvoriše vrata, vidješe da vatre nema, samo su knjige ležale na klupi kraj vrata u neredu i neke platnene stvari, koje su mnogi posjetioci donosili starcu. Ove su stvarčice tinjale, vjerojatno od iskre sa svijeća, čiji je svijećnjak tu stajao, ali vatre nije bilo. Stvari što su tinjale, ugasiše. Vani je još bio mrak, tek se razdanjivalo, a u keliji je još bilo mračno, te ni oca Serafima nisu mogli primijetiti. Zatim bratija, obaviještena o svemu, naiđoše sa rane liturgije. Upalivši svijeću, oni ugledaše oca Serafima gdje gologlav u svojoj običnoj bijeloj odjeći, kleči na koljenima na svojem mjestu molitvenih podviga pred ikonom Majke Božje Umilenje. Na vratu mu je visio metalni križ sa Raspećem, ruke su mu bile prekrižene na grudima, na analoju pred ikonom ležala je otvorena knjiga po kojoj je on vršio svoje molitveno pravilo pred ikonom Majke Božje. Misleći da je starac zaspao, monasi ga stadoše oprezno buditi, no odgovora ne bi: starac je završio svoj podvižnički život na zemlji. Oči su mu bile zatvorene, lice oživljeno i oduhovljeno razmišljanjem o Bogu i molitvom, tijelo još toplo, kao da je tog trena duh njegovo napustio svoje zemno prebivalište.

Sa blagoslovom nastojatelja, igumana Nifonta, bratija na rukama prenesoše tijelo blaženog starca Serafima i položiše ga u susjednoj keliji jeromonaha Evstatija. Tu mu umiše čelo i koljena, odjenuše ga po monaškom činu, i položiše u već poznati  nam hrastov mrtvački sanduk, i odmah prenesoše u sabornu crkvu.

Vijest o smrti starca brzo se pronese, i naglo se u manastir skupa sva okolina. Svi su tugovali i gorko plakali zbog smrti prepodobnog pravednika, naročito sestre Divjejevske, jer su u njemu gubile svog duhovnog oca i staraoca. Njihov je plač bio toliko neutješan, zato što nije bilo čovjeka koji bi bio u stanju da ga zamijeni kao duhovnog rukovodioca.

U noć blažene smrti prepodobnog Serafima jeromonah Filaret, koji se podvizavao u Glinskoj pustinji, izlazeći sa jutrenja iz hrama, ukaza bratiji na neobičnu svjetlost na nebu i reče: Eto kako duše pravednih uzlaze na nebo! Sada se duša oca Serafima uznosi na nebo.

Osam dana stajalo je tijelo prepodobnog Serafima u sarovskoj crkvi Uspenja. Grobnicu blaženome starcu spremiše na onom mjestu koje je on sam bio izabrao. Sarovska obitelj bijaše još prije dana sahrane preplavljena tisućama naroda, koji se stjecaše sa svih strana, iz susjednih pokrajina i guberija. Svi su jednodušno oplakivali smrt svetog starca, i svaki se tiskao da cjeliva velikog ugodnika Božjeg. Na sam dan sahrane, na liturgiji za pokojnika bijaše toliko mnogo naroda u crkvi, da su se svijeće na svijećnjacima oko pokojnika gasile od zapare. Sahranu izvrši iguman sarovski otac Nifont, uz pomoć mnogobrojne bratije. Tijelo prepodobnog bi sahranjeno sa desne strane oltara sarovske crkve, pokraj groba Marka zatvorenika. Kasnije nad grobom bi podignut metalni spomenik u obliku grobnice, sa natpisom: Živio u slavu Božju 72 godine, 6 mjeseci i 12 dana.

I poslije blaženog odlaska sa ovog svijeta  prepodobni Serafim davao je razna iscjeljenja i čudesa svima koji su mu se sa vjerom obratili. On je produžio da i iz onog svijeta pokazuje ljudima svoju čudesnu samilosnu ljubav, koju je neprestano pokazivao za života svog na zemlji, kada se svakome, po neiskazanoj dobroti svojoj, obraćao sa riječima radosti moja. Naročito se on često javljao sarovskim i divjejvskim sestrama radi njihovog iscjeljenja i utjehe.

Tako, na šest mjeseci poslije blažene smrti oca Serafima jedna sestra Divjejevske obitelji razboli se od bjesomučnosti. I jedne noći ona u snu vidi kao da se nalazi u Divjejevskoj crkvi, gdje i prepodobni Serafim; starac je, sa još jednom sestrom koja se također nalazila tu, uzima za ruke, uvodi u oltar, obilazi sa njom oko prijestola, i ona se odjednom osjeti dobro i lako. Probudivši se, ona se prekriži i potpuno dođe k sebi; probudi se ona potpuno zdrava, i od tada više nikada nije imala nastupe bjesomučnosti.

Druga sestra Divjejevske obitelji razboli se slično od očiju. Uoči Nove 1835 godine vidi ona ovakav san; kao nalazi se u crkvi Tihvinske Majke Božje, iz carskih dveri izlazi u bijeloj rizi prepodobni Serafim, daje joj zraka i naređuje da njime obriše oči, a ona ga upita: Jesi li to ti? , a on joj odgovori: radosti moja, kako si ti nevjerna! Sama si me molila a ne vjeruješ. Pa ja kod vas liturgiju služim. Poslije toga starac postade nevidljiv. - Od toga vremena monahinji prestane bolest očiju.

Poznati i od svih poštovan ruski podvižnik sa Atona jeromonah Serafim, poznat pod imenom Svetogorac, u svojim kelejnim zabilješkama govori sljedeće: Godine 1849. ja se razboljeh. Bolest moja bijaše ubitačna, ja nisam mislio da ću ostati živ. Nikakva mi sredstva ne mogaše povratiti zdravlje i snagu. Bio sam u očaju. No kasno navečer na Novu godinu 1850, odjednom mi netko tiho progovori: Sutra je dan smrti oca serafima, sarovskog starca; odsluži za njega liturgiju za pokojnike, i on će te iscijeliti. Ovo me silno utješi. Iako nisam osobno znao za oca Serafima, ali sam 1838 godine, boraveći u sarovu, stekao prema njemu ljubav i vjeru. Ova se osjećanja u meni još više učvrstiše kada 1839 godine sanjah kako od sve duše služim molitve ocu serafimu i gromko pjevam: Prepodobni oče Serafime moli za nas!. Samo kada mu je poslije šeste pjesme valjalo pjevati Evanđelje, i ja nisam znao koje, dali Evanđelje prepodobnome ili neko drugo, odjednom netko mi odgovori: čitaj trideset i šesto začalo od Mateja. Pri ovim riječima tajanstvenoga glasa ja se probudih. Od tog doba, i sada, ja iskreno vjerujem da je otac Serafim ugodnik Božji. No da se vratim na moju bolest u 1849 godini. Prema tajanstvenom nagovještenju, koje mi je preporučivalo spomen ocu Serafimu, ja zamolih, pošto sam ne bijah u stanju, da se za njega odsluži liturgija. I čim to uradih - bolest me prođe, i ja osjetih neobično spokojstvo, izbavih se od nasilja zlog. I od tog vremena ja sam pomoću blagodati Božje zdrav.

U srijedu pete nedjelje Velikog Posta 1858 godine divjejevska monahinja Evdokija, zajedno sa drugim sestrama, punjaše ledom ogromnu ledenicu, koja bijaše duboka tri metra. No okliznuvši se iznenada, ona padne na samo dno ledine, gdje je bilo nekoliko gomila oštrog komada leda. Od silnog pada ona ni ne jauknu. Jedva je izvukoše onesviještenu. Vidjevši da je još živa, poslaše u selo po doktora. Kada poslije nekoliko sata dođe k sebi, duhovnik ju ispovijedi i pričesti. Jadnica se žaljaše na smrtne muke i slabost u glavi, na kojoj bijaše mnogo modrica. Od najmanjeg dodira ona je padala u nesvijest. Došavši, doktor shvati da je njezino stanje vrlo opasno. Poslije dvije nedjelje, od kojih ona gotovo da nije ni spavala od bolova, u ponoć na Veliki Četvrtak ona zaspa površnim snom, u kome vidi ovo: prepodobni otac Serafim uđe k njoj u keliju i reče joj: Došao sam da posjetim moje sirotice; odavno nisam bio ovdje; ona mu gorko plačući reče: o kako me boli slabina! Starac onda, sastavivši tri prsta desne ruke, prekriži triput povrijeđeno mjesto, govoreći: stavljam ti flaster i zavoj. Poslije toga on postade nevidljiv. Evdokija se probudi i otvori oči, - u keliji bijaše savršena tišina, i ona ponovno zaspa.- Probudivši se u pet sati ujutro, ona vidi da leži na bolesnom kuku ne osjećajući nikakvu bol. Prisjetivši se javljanja njoj, ona reče: dugo sam osjećala kao da flaster stoji na ozlijeđenom mjestu. I tog dana ona sama, bez ičije pomoći, ustane sa kreveta i ispriča svima o svome čudesnom iscjeljenju.    

Mnogima je prepodobni davao iscjeljenje, savjetujući im da piju vodu sa njegovog studenca i da se njome umiju. Tako, dvije godine poslije smrti starca, jedna sestra Divjejevske obitelji teško se razboli od tifusa i bijaše na samrti; pritom joj se potpuno oduze jedna ruka. I gle, ona vidi u snu prepodobnog oca Serafima, koji je upita, zašto ona ne dođe k njemu na studenac; i uzevši je za bolesnu ruku, podiže je, naređujući joj da to neizostavno učini. - Probudivši se, monahinja osjeti da joj je ruka iscijelila. A kada je sestre odvezoše u Sarov  na Serafimov studenac i poliše je vodom iz njega, ona dobi potpuno iscjeljenje.

Konjički kapetan Teplov, koji gajaše osobito poštovanje prema starcu, dođe 1834 godine u Sarov sa trogodišnjom kćerkom koja bolovaše od nogu. Pomolivši se na starčevom grobu, ponese dijete na Serafimov studenac, čvrsto vjerujući da će se Gospod radi starčevih molitava smilovati  na nju. Napivši djevojčicu vodom sa studenca i  umivši joj noge, oni ponesoše vode sa sobom u manastira namjerom da nad njom odsluže liturgiju sa vodo posvećenjem. No pri ulazu u manastir djevojčica se otrže iz dadiljinih ruku i otrča naprijed kao zdrava, i dobi potpuno iscjeljenje.

U 1856 godini jedinac sin viceguvernatova Kostromske guberije A. A. Borzko, osmogodišnji dečko, stade patiti od grčeva u stomaku. To se pretvori u strašnu bolest, sa užasnim napadajima, tako da se roditelji stadoše bojati za život svog jedinca. U to vrijeme rasoforna monahinja Kostromskog ženskog manastira C. D. Davidova pokloni majci bolesnog dječaka Opis života i podviga Serafima Sarovskog. Ovaj Opis stadoše čitati dječakovi i otac i majka, diveći se djelovanju blagodati Božje, koja se pojavila u prepodobnome. Jedne noći dečko vidi u snu Spasitelja, okruženog Anđelima, koji mu obeća iscjeljenje, ako on izvrši ono što mu bude naredio starac koji će doći k njemu. Potom mu se javi starac, koji mu reče da se zove Serafim, i reče mu: Ako hoćeš da ozdraviš, uzmi vode sa studenca, koji se nalazi u Sarovskoj šumi, i zove se Serafimov , na njome tri dana ujutro i uvečer umivaj glavu, grudi, ruke i noge, i pij od nje.

Ujutro dečko ispriča svoj san roditeljima; i oni bijahu u nedoumici kako da nabave tu vodu, i tugovahu zbog toga. Sutradan ujutro dečko ispriča roditeljima drugi san; javi mu se okružena Anđelima Majka Božja, i sa ljubavlju mu naređivaše da napravi ono što mu je naredio starac. - Tog baš dana vrati se sa puta gospođa Davidova, i roditelji je dječakovi zamoliše da im da malo vode sa Serafimova studenca. Ona im odmah posla bocu te vode. I kada dečko postupi po uputama starčevim, on se stane postepeno oporavljati, i potpuno ozdravi.

Neke je prepodobni Serafim spašavao od razbojnika i lopova, na čudesan način javljajući se i prijeteći ovima. Tako, jednom je neka bogomoljka išla Muromskom šumom. Čuvši na jednom mjestu zapomaganje i viku, ona izvadi ikonu od starca koju je sa sobom imala, pa prekriži njome sebe i mjesto odakle se čulo zapomaganje. Uskoro su nedaleko pronađena dva izmrcvarena čovjeka, koji ispričaše kako su ih razbojnici htjeli ubiti, ali su odjedanput pobjegli. Uhvaćeni kasnije, ovi razbojnici kajući se za učinjeno, govoraše ovo: kada su se spremali da svojim žrtvama zadaju posljednji udarac, odjedanput istrča iz šume sijed, pogrbljen, u pokidanoj bijeloj mantiji monah, koji prijeteći prstom viknu: Sad ću vam ja pokazati! a za njim trčaše gomila naroda sa motikama. - Kada ovim razbojnicama pokazaše ikonicu prepodobnog serafima, uzetu od ove bogomoljke, oni izjaviše da je to taj monah.

Mladu seljanku napadoše neke strašne bolesti, koje bijahu praćene štucanjem, zijevanjem, pogoršanjem vida i bjesnilom. Ona je kidala sebe, vikala, pokazivala neprirodnu snagu i trgala haljinu na sebi na komadiće. Njena stradanja trajala su osam godina. Godine 1858 ona sa trima

bogomoljkama - skitačicama krenu u Sarov i Divjejevo. Putem je ponekad osjećala nastupe, ali je još mogla ići. Ukoliko se više približavala Sarovu, toliko su nastupi bili češći. A kada ugleda Sarov, ona leže na put, i nipošto nije htjela dalje. Jedva su je sa najvećim naporom doveli u Sarov. Poslije liturgije Carici Nebeskoj i za oca Serafima, ona se sa svojim suputnicima, uputi na njegov studenac. No tu napad bijaše izuzetno strahovit; ona se kidala što me ti daviš! Ja sam jak, što me ti zavezuješ? Izaći ću, izaći ću! nekoliko puta ju je udarilo na zemlju na mrtvo; dva sata ona bijaše slijepa i nijema. Na kraju ipak zli duh povika: Tri izađoše, jedan ostade. Poslije dvadeset i četiri sata u Sarovu ona se i pričesti svetim Tajnama i krenu u Divjejevo. Ali na pola kilometra do manastira ona padne na zemlju. Nekoliko puta putem je nju okretalo kao točak. Sa velikim naporom dovedoše bolesnicu do gostoprimnice predvečer. Cijelu noć ona provede u nemiru, i pobjegla bi da je nisu držali. Ujutro, ne kazavši joj, povedoše ju u crkvu Preobraženja Gospodnja, gdje je pustinja oca Serafima, pretvorena  u sveti oltar i čuva se sva njegova odjeća. Kada su je vukli u crkvu, neprirodna snaga protivljaše se snazi nekolicine ljudi. Zao duh deraše se: izaći ću, izaći ću! Šutjet ću! sa rasprostrtim rukama i nogama, i sa nabreklim vratom i stomakom odvukoše je do kamena Serafimovog. Položivši je na njega, oni je pokriše mantijom, metnuše na nju epitrahilj svetoga starca; bolesnica se stalno derala; a kada joj na ruke navukoše rukavice oca Serafima, ona postade kao mrtva. Malo po malo, vrat, stomak i ostali dijelovi tijela stadoše se vraćati u normalno stanje; provevši sat i pol vremena u nesvijesti, bolesnica dođe k sebi potpuno, i moljaše se sa suzama, i blagodariše Gospoda i ugodnika Njegovog za svoje iscjeljenje. No pošto bijaše veoma izmorena, ona nije mogla govoriti mnogo; njene suputnice su pričale o njoj, a ona je potvrđivala. Tvrdila je i to, da joj nije nikada bilo tako lako i ugodno kao sada. Nastojateljica obitelji blagoslovi je na put slikom oca Serafima i djelićem od njegovog kamena. Idućeg dana, stojeći na  cijeloj liturgiji otputova u Moskvu.  

Iscjeljenje muromskog trgovca Ivana Zasuhina, sina njegovog i kćeri opisano je u časopisu Graždanin za listopad 1884 godine. Muromski trgovac Ivan Ivanov Zasuhin 21 ožujka 1882 godine doputova iz Urjupina kući svojoj u Murom teško bolestan. U Urjupinu se on razbolio od trbušnog tifusa. Mjesni doktor u  Urjupinu u nekoliko mu olakša bolest, ali mu savjetova da ide u svoje rodno mjesto, što on i učini. Putovanje vrlo umori bolesnika i on doputova u Murom vrlo slab. Tu pozvaše doktora Stabrovskog. I no ga stade liječiti od trbušnog tifusa. Bolest popusti, temperatura spadne. Ne prođe puno dana i bolesnik se stane oporavljati. Ali se za vrijeme bolesti kod njega pojavi otok za ušima, pa zatim na vrhu desne noge. Doktor kaže da je potrebno da se otok rasiječe, da bi izašla tekućina koja se tamo nakupila. Ali to ne ispadne dobro, jer tekućina nije izlazila, a otok je rastao sve više i više. Ni doktor, a ni drugi liječnik u ovoj bolesti mu nisu mogli pomoći. Tada oni predložiše bolesniku da otputuje u Petrograd, smatrajući da će mu tamo moći pomoći pomoću operacije. Bolesnik otputova u Petrograd. Konzilij petrogradskih profesora, Bogdanovskog i Multanovskog, smatraše da je operacija nemoguća, i oni mu posavjetovaše da se vrati kući. Po povratku u Murom, u njegovoj bolesti nastade novi zaplet; on dobije zapaljenje plućne maramice i rastrojstvo stomaka. Bolesnik konačno oslabi. Pozvaše i druge doktore i oni ustanoviše da je bolesnikovo stanje bez izlazno, pa mu čak i dan smrti odrediše. Poslije takve izjave doktora, bolesnik se stade pripremati za smrt. Pozvaše svećenika, kao duhovnog ljekara. On zateče bolesnika vrlo slabog, ali pri svijesti. Kao pravi kršćanin, on se iskreno ispovjedi i udostoji svete pričesti. Ne prođe mnogo dana, opet pozvaše svećenika. Svećenik dođe i opet zateče bolesnika pri svijesti, ali potpuno slabog. I pročita mu molitvu za dušu. No trećeg dana bolesniku bi bolje. Razlog bijaše u ovome: susjeda, ugledna gospođa, žaleći što joj umire tako dobar susjed, donese bolesnikovoj ženi vode, zahvaćene sa studenca oca Serafima i zamoli je da bolesniku da te vode. Žena prinese mužu vodu, ali on već ne bijaše u stanju ni usta otvoriti; žena je jedva uspjela da mu sa kašikom ubaci nekoliko kapi, a ostalu vodu

ona mu izli na glavu. Od tog trenutka, bolesnik se potpuno umiri, tako da žena već pomisli da umire, i stade ga pažljivo promatrati. No bolesnik, na njezino čuđenje, zaspa tihim snom; i spavaše nekoliko sati. Probudivši se, bolesnik zatraži da nešto popije. Ovaj neočekivani zahtjev potpuno zbuni ženu, te ona nije znala što da mu da, a da mu ne bi škodilo. Padne joj na pamet, da mu da mlijeko i ona to učini. Ali se potom sjeti da mu je mlijeko zabranjeno, stoga stade strepiti od mogućih posljedica. Popivši mlijeko, bolesnik osjeti da mu je dobro. Stomak je počeo da radi, i nema onoga što se ranije dešavalo. Od tih trenutaka njemu bi bolje. Sutradan pregleda ljekar njegove grudi i ustvrdi poboljšanje. No kuku mu je i dalje ostao bolestan, rane se nisu zatvarale. Tada bolesnik ne obazirući se na svoju krajnju iznemoglost od bolesti,  izjavi da želi da sam otputuje u Sarov i da se pokloni ovom ugodniku Božjem. Spremajući se za put, žena njegova uze sa sobom, za svaki slučaj, sve što je potrebno za sahranu. Povedoše i djecu, da bi bolesnik, u slučaju žalosnog ishoda, vidio svoju djecu u posljednjim trenutcima svoga života. Položaj bolesnika bijaše vrlo težak: sjediti u kolima on nije mogao, pošto mu je bolesna noga bila savijena, a truckanje kola pričinjavalo mu je nepodnošljive bolove. Pri svakom zadržavanju njega su na rukama iznosili iz kola. U takvom bolesnom stanju, on stiže u Serafimsko - Divjejevski manastir. Tu je bolesnik imao namjeru da malo odahne od teškog putovanja i da tu provede dvadeset i četiri sata. To je bilo na sam dan Duhova. Nastupi vrijeme sve noćnoga bdijenja, a bolesnik odluči da bude na služenju, bez obzira na silne bolove. Žena i njegov sluge, prenesoše ga na nosilima iz gostoprimnice do crkve. Kada poslije bdijenja sav narod pristupi i cjelivaše  ikonu Svete Trojice, pođe sa velikim naporom i bolesnik na svojim štakama, uz pomoć žene i drugih, da se pokloni i da ga pomažu svetim jelejem. Kada cjeliva ikonu i dobije pomazanje, on nehotice baci pogled na ikonu Majke Božje u ikonastasu, koja je ranije bila u keliji oca Serafima i pred kojom se on tako silno molio, i u tom trenutku osjeti kako mu noga čvrsto stade na pod i prestade mu bol. On ostavi svoje štake i bez njih, na čuđenje svih prisutnih ode na svoje mjesto. Kada se služba završi, on ustade smjelo na noge i iziđe iz crkve, gdje su ga sluge očekivale sa nosilima. No, pošto mu njihova pomoć nije bila potrebna, on im predade čak i svoje štake, pa bez ičije pomoći prođe put, oko četrdeset kilometara, do gostoprimnice. Sutradan on opet pješke ode u crkvu, gdje se i pričesti Svetim Tajnama. Tog istog dana on pohita u Sarov, i tamo na grobu oca Serafima se pomoli. Sutradan ujutro, poslije bogosluženja, on požuri na studenac, čijom vodom on bi onako čudesno spašen od smrti. Studenac je od manastira udaljen oko dva kilometra. No bolesnik lako prijeđe taj put. Putem je razmišljao, da li da sa bolesnog mjesta izvuče drenažu ili ne. Mnogi ga savjetovahu da to ne čini; i on ih posluša. Kada dođe do studenca, on se skinu gol, priđe pod sami studenac, i čim osjeti na sebi hladnu vodu njegovu - kroz  njegovo tijelo prostruja kao neka prijatna vrelina i nova snaga. Izišavši, on vidi da jedne drenaže nema na otoku, a drugu onda izvuče sam. Idućeg dana, on se na sv. liturgije pričesti Svetim Kristovim Tajnama. Zatim postane potpuno zdrav.

U sina Zasuhina, mališana od osam godina, sva glava bijaše prekrivena krastama, i silno ga boljaše. Vodili su ga poznatome doktoru za kožne bolesti, Polotebnovu. Pregledavši mališana, on izjavi da se njegova bolest mora liječiti najmanje dvije godine. Zasuhin povede mališana u Sarov. Na putu u Sarovsku pustinju, petoga jutra, na Svetu Trojicu, oni se zaustaviše da se odmore u Serafimsko - Divjejevskoj obitelji. Tu saznaše da treba da po zapovjedi blaženoga starca sa umnom molitvom prolaze po jarku, koji sestre iskopaše po njegovom uputstvu, po kome je, prema njegovim riječima, prošla sama Majka Božja. Zasuhin pođoše sa cijelom porodicom da ispune zapovijed svetoga starca. Bolesni mališan, po savjetu monahinje koja ga vođaše, spuštao se na dno jarka, kidao travu i cvijeće, i stavljao ih cijelo vrijeme na svoju glavu. Došavši u Sarov, on se okupa u Serafimovom studencu. I kada se 15 lipnja vratiše doma, u grad Murom, glava se mališanova ne samo potpuno očistila, nego je i obrasla divnom gustom kosom.

- Treće čudo milosrđa Božjeg desilo se sa kćerkom Zasuhina, kojoj povrijeđeni prst bi iscijeljen jelejem iz svijeće nad grobom oca Serafima.

Mnogo i drugih čudesnih znamenja i iscjeljenja činjaše prepodobni otac naš Serafim poslije svog blaženog prestanka života. Od dana njegove smrti neprestano se dešavaju iscjeljenja na onima koji mu prilaze sa molitvom i vjerom za njegovo posredovanje pred Gospodom. U godini 1891 nad grobnicom prepodobnog Serafima bi podignuta kapela.

Uspomena na uzvišeni podvižnički život starca i vjera  u moć njegovog molitvenog posredovanja, u toku vremena ne samo da nije oslabila, nego je sve više i više rasla i utvrđivala se kod svih slojeva pravoslavnog naroda. Potpuno dijeleći tu narodnu  vjeru u svetost oca Serafima , Sveti Sinod Ruske Crkve je već nekoliko puta priznao kao potrebu da se poduzmu potrebne mjere za pravoslavljenje ugodnika Božjeg. Godine 1895 preosvjećeni  vladika Tamborski podnio je Svetom Sinodu izvještaj sa materijalom naročite komisije koja je ispitala dvadeset i četiri slučaja čudesnih znamenja i iscjeljenja, učinjenih molitvama starca Serafima. Poslije toga vladika Tamborski podnio je Svetom Sinodu, početkom i krajem 1897 godine, dvije zbirke kopija pismenih izjava raznih lica o čudesnim iscjeljenima, koja su se zbila na molitve oca Serafima. Na kraju 1902 godine 19 srpnja, na rođendan starca Serafima, Njegovo Veličanstvo car Nikolaj Aleksandrović , imajući u vidu molitvene podvige ugodnika Božjeg, i sve narodno usrđe prema uspomeni njegovoj, izrazi želju da se privede kraju Svetim Sinodom već započeta stvar, o proslavljenju bogougodnog podvižnika. U početku 1903 godine Sveti Sinod, potpuno uvjeren u istinitost i točnost čudesa, koja su se zbivale na molitvu oca Serafima, donese odluku da ga prizna u liku Svetih, blagodaću Božjom proslavljenih, a svečane ostatke njegove - svetim moštima. Za svete mošte bi napravljen o trošku cara i carice kivot od srebra i pozlaćen. Svečano proslavljanje novo javljenog   ugodnika Božjeg bi izvršeno 19 srpnja 1903 godine u prisutnosti cara, carice i drugih članova carske obitelji, i mnogo tisuća ljudi. Tom prilikom se dogodiše mnogobrojna iscjeljenja na molitveno posredovanje prepodobnog Serafima Sarovskog čudotvorca. Molitvama njegovim neka Gospod Bog sačuva i nas od svake bijede i nevolje! A Bogu, divnome u Svetima Njegovim, neka je scaka čast, slava i poklonjenje - uvijek, sada i zauvijek, i kroza sve vjekove, amen.

NAPOMENE:

1. Sarofska pustinja nalazi se u Tamborskoj guberiji, srez Temnikovski, udaljena od grada Temnikova 40 kilometara, na ušću rijeke Sarovke u rijeku Satis. Ovo mjesto bilo je još ranije poznato podvizima vrlinskih podvižnika; najprije inioka Teodosija, i zatim Gerasima. Oni su imali blagodatna viđenja i pretkazali su budući značaj ove pustinje. Sarovska se pustinja odavno slavila strogim držanjem monaških ustanova i podvižničkim životom svojih pustinjaka. U njoj se nalazi sedam hramova; znamenita riznica, puna prekrasnih i izvanrednih bogoslužbenih prinadležnosti.

2. Jevrejska riječ Serafim znači - plamen, gorenje. Ustvari, ovo je ime anđelsko, kojim se nazivaju svijetli duhovi nebeski, koji pripadaju jednome od najbližih Bogu činova Nebeske ljestvice i zauzimaju pred prestolom Svevišnjega prvo mjesto u prvom liku.

3. To je bilo u prosincu 1787. godine.

4. Dogmatik prvoga glasa

5. Uskrsni antifon prvoga glasa, na jutrenju.

6. Irmos treće pjesme Kanona voskresnog, trećeg glasa.

7. Irmos treće pjesme Kanona voskresnog, osmog glasa.

8. Trava snić rasprostranjena je u Rusiji; pušta mnogo korijenja u zemlju; narod je upotrjebljava kao lijek za neke bolesti; mlado lišće se ponekad upotrebljava kao povrće u čorbi.

9. Mark je dolazio kod starca dvaput mjesečno, a Aleksandar jedanput. S njima je prepodobni Serafim rado razgovarao o dušespasonosnim predmetima.

10. Blagoslovljujući prepodobnog Serafima, Isaija primjeti u nedoumici: Pa kako mogu ja sa pet kilometara daljine paziti da tamo ne prilaze žene? ali, Serafim odgovori na to  sa vjerom i ubjeđenjem: vi samo blagoslovite, pa niti jedna od njih neće doći na moju goru.

11. Umnom molitvom se kod podvižnika naziva sozercajna bogomislena molitva, kada se podvižnik u bezmolviju svom dušom pogružava u nju.

12. Staraštvo predstavlja jedan od najuzvišenijih podviga monaštva, za koji su sposobni samo malobrojni izabranici. To je duhovno rukovodstvo i liječenje od strane starca sviju monaha dolaznika, kojima je potrebna duhovna utjeha i savjet. Dobrovoljni učenici, dolazeći k starcu, otvaraju pred njim svu svoju dušu i predaju mu se na potpuno poslušanje, a starac uzima na sebe preteški podvig ljubavi kršćanske i veliku odgovornost pred Bogom za njihove duše.

13. Stihira na Gospodi vovzvah na večernju utornika Strasne sedmice.

14. Stranik je skitnica vjerska, koja iz nekih razloga vjerskih stalno putuje od jednog svetog mjesta do drugog, od jedne svetinje do druge.

15. Tu zabilješku je štampao pisac Segrije Nil u Moskovskim Vjedomostima od 1903. godine.

16. Tako je sveti Serafim  nazivao sestre Serafimo - Divjejevskog manastira.