INFRASTRUKTURA: SUSTAVI PLAĆANJA

SEMINARSKI RAD

1

Općenito govoreći, sustavi plaćanja sastoje se od institucija i tehnologija koje se upotrebljavaju kako bi se vrijednost s jednog korisnika prebacila na drugog. U modernim ekonomijama, vrijednost se prebacuje u gotovini ili kroz potraživanja banaka. Potraživanja banaka mogu se prebacivati Potraživanja banaka mogu se prebacivati različitim sredstvima , uključujući čekove, kreditne kartice i elektroničkim prijenosom. Naš fokus u ovom poglavlju je na transferima velikih vrijednosti električnim prijenosom, budući da predstavljaju najvažnija plaćanja u međunarodnim financijskim transakcijama. Svaka veća zemlja ima svoj veliki sustav vrijednosti, ali dolarski sistem ima izrazit međunarodni, kao i domaću važnost, zbog važnosti korištenja dolara kao rezervne valute i veličini Eurodolarskog tržišta. Tako US sustav prijenosa velikih vrijednosti ima ključnu ulogu u međunarodnim financijskim transakcijama.

Ovo poglavlje prvo ispituje rad US sustava transfera velikih vrijednosti, Fedwire-a i CHIPS, u smislu kako oni djeluju , koji rizik predstavljaju, i trenutni trud koji ulažu kako bi se ti rizici kontrolirali. Čitatelji bi trebali biti svjesni da CHIPS sistem je doživio fundamentalne promjene u siječnju 2001. , kako bi dodatno smanjio rizik.Ove promjene obuhvatiti će se u dijelu B2 ovog poglavlja. Poglavlje se zatim okreće prema „Herstatt risk“-u i nekim aspektima prekogranične i offshore platnog sustava. Zaključuje se s ispitivanjem problema pranja novca.

UPOTREBA U.S SISTEMA PLAĆANJA ZA INTERNACIONALNE TRANSAKCIJE

H. SCOTT, GDJE SU DOLARI? – OFFSHORE PRIJENOSI SREDSTAVA

Postoje brojne metode dolarskih plaćanja u Sjedinjenim Državama, kao što su gotovina, kreditne kartice, dokumenti (čekovi ili mjenice) ili elektronička sredstva (žičani prijenos). Ja ću se usredotočiti na elektronički prijenos, način za plaćanja velikih dolarskih transakcija. Plaćanja „žičanim prijenosom“ se prenose putem banaka ili drugih deponentnih institucija. “Žičani prijenos“ je općeniti izraz kako bi se opisale transakcije u kojima trasant, koji može biti induvidualac, korporacija ili banka, upućuje svoju banku (telefonom, računalom ili pisanom uputom) da tereti njegov račun i prebaci sredstva na račun remitenta. Remitent na svoj račun prima uplatu u obliku kredita.

Postoje tri načina elektroničkog plaćanja putem kojih se transferi mogu izvršiti: (1) unutar kuće (in-house) ili korespodentnim transferom.; (2) Fedwire-om; ili (3) CHIPS- ovima. Ovaj odlomak raspravlja o upotrebi ovih metoda za čiste domaće transakcije, i zatim pokazuje kako se mogu koristi za prijenos dolara od i prema strankama koje imaju račune u bankama koje su locirane izvan Sjedinjenih Država.

IN-HOUSE WIRE TRANSFERI ILI KORESPODENTNI TRANSFERI

2

Ukoliko trasant (stranka od koje kreće transakcija) i remitent (korisnik transfera) imaju račun u istoj banci , banka samo čini knjižni transfer s računa na teret računa trasanta i knjiži na račun remitenta. Cijela transakcija se rješava u knjigama jedne banke i stoga se naziva in-house prijenos.

Ukoliko računi stranaka su u različitim bankama, mogu se koristiti korespodentni transferi kako bi za izvršavanje uplate i podmirenje računa između izdavačka banke (banka koje drži trasantov račun) i prihvatne banke (banka koja ima račun od remitenta).

KORESPODENTNI ELEKTRONIČKI TRANSFER – I

Izdavačka banka tereteći račun trasanta prema uputama o plaćanju, može koristiti komunikacijski sistem, kao što je teleks, kako bi se uputila prihvatna banka radi uplate na račun remitenta. Namirenje računa između banaka može se izvršiti uplatom izdavačke banke na račun remitenta držeći ih u prihvatnoj banci. To obvezuje izdavačku banku da održi dostatnu ravnotežu sa prihvatnom bankom kako bi se plaćanja pokrila.

Alternativno, prihvatna banka (RB) može posjedovati račun sa izdavačkom bankom (OB). U tom slučaju pravilo zauzima mjesto. OR banka tereti račun svog klijenta i kreditira račun rb, vrsta in-house transfera. RB zauzvrat, kreditira račun svoj klijenta. Nije potrebno održavati ravnotežu od RB sa OB.

KORESPODENTNI ELEKTRONIČKI TRANSFER – II

U slučaju kada OB i RB ne posjeduju zajednički račun, OB može iskoristiti korespondenta za prijenos sredstava RB-i. Jedna od mogućnosti je koristiti posredničku banku („IB“) koja posjeduje račun za oboje OB i RB. U tom slučaju, OB tereti trasantov račun, IR tereti OB-e račun i kreditira račun RB-, i RB je obaviještena od strane IB o kreditiranju u korist primatelja, kreditiranje primateljevog računa. Transakcija zahtjeva da OB održava dovoljnu ravnotežu za IB-u kako bi se pokrila plaćanja.

KORESPONDENTSKI ELEKTRONIČKI PRIJENOS – III W/POSREDNIK

Postoje mnoge varijacije na temu posredničkih transfera. Druga mogućnost je ta da IB-X posjeduje račun sa OB-om i također posjeduje račun sa RB-om. U tom slučaju, pravilo može preuzeti ulogu putem unosa računa. OB zadužuje trasanta i kreditira IB-X, IB-X kreditira RB, i RB kreditira remitenta, U ovom slučaju, nema potrebe da se održava određena ravnoteža jednih s drugima.

KORESPONDENTSKI ELEKTRONIČKI PRIJENOS – IV W/POSREDNIK

In-house i korespondentski transferi u Sjedinjenim Državama mogu se koristiti za strance kako bi prebacili dolare u Ujedinjene Države ili stranim remitentima. Pretpostavimo da londonski trasant („LD“) želi prebaciti dolare iz svoje banke u Londonu („LOB“) remitentu (NYP“) koji posjeduje račun u Banci u New York-u („NYRB“). Ako i LOB i NYRB posjeduju dolarske račune u istoj New York-skoj banci „NYIB“), LOB zadužuje LD, NYIB zadužuje LOB i kreditira NYRB, i NYRB kreditira NYP. To je in-house transfer i NYIB, koja je korespondent i LOB i NYRB.

3

Sada pretpostavimo da NY želi prenijeti dolare sa svojeg LOB računa londonskom remitentu („LP“) koji bankari sa drugom London Bank-om („LRB“). Ako LOB i LRB posjeduju račun sa NYIB-om, transakcija je jednaka kao gore, osim što LRB, nakon primanja kredita od NYIB-e, kreditira LP u svojim knjigama u Londonu. Ponovno, postoje mnoge varijacije na ovu temu , ali sve dok postoje međusobno povezani računi mogu se koristiti transferi. Ne prikupljaju se podaci o ukupnoj upotrebi in-house ili korespondentnih transfera u sustavu dolarskog plaćanja u Sjedinjenim Državama, ali dolarska vrijednost i broj transakcija mora bit značajan s obzirom na činjenicu da korespondentni saldo u Ujedinjenim Državama prekoračio $31 bilijun.

(ii) FEDWIRE

Fedwire je komunikacije i sistem izvršenja transakcija koji se nalazi u vlasništvu 12 Banaka Federalnih Rezervi Sjedinjenih Država. Fedwire se koristi na sljedeći način. Nakon što je terećen trasant prema uputama za isplatu, izdavačka banka upućuje Federal Reserve Bank („FRB“) da prenese sredstva na račun remitenta u prihvatnoj banci. Ako FRB posjeduje račun i za izdavačku i prihvatnu banku, zadužuje bivšeg i kreditira potonjeg, i obavještava prihvatnu banku o kreditiranju. Prihvatna banka tada kreditira račun remitenta

Ako prihvatna banka posjeduje račun sa različitom Reserve Bank-om, FBR (prihvatna banka rezervne banke), FRB-O (izdavačka banka rezervne banke) tereti izdavačku banku i prenosi uputu FRB-R. FRB-R kreditira račun prihvatne banke i obavještava prihvatnu banku o kreditu Prihvatna banka zatim kreditira račun remitenta. Dvije rezervne banke zatim uređuju svoje vlastite račune.

Fedwire ja često prikladniji nego korespondentski transferi zato jer veliki broj banaka Sjedinjenih Država posjeduje Federal Reserve račune. U 1995. bilo je otprilike 4000 rezervnih računa. Federal Reserve Banks, zajedno, izvršavaju ulogu IB-e. Budući da u većini slučajeva Fed će posjedovati i račun OB-e i RB-e, nema potrebe za privatne posrednike za svaku transakciju. Fedwire se može upotrebljavati u povezivanju sa korespondentnim transferima. Ako prihvatna banka ne posjeduje račun Fedwire-a, izdavačka banka može poslati Fedwire korespondentu prihvatne banke, koji posjeduje Fed-ov račun, za daljnje kreditiranje prihvatne banke i njezinih klijenata.

Fedwire se također može upotrebljavati za transakcije koje uključuju inozemne kupce. Ako LD želi prebaciti sredstva iz LOB u NYP preko NYRB-E, i LOB posjeduje račun sa svojim New York korespondentnom bankom („NYCB1“), LOB zadužuje LD, NYCBI zadužuje LOB i šalje Fedwire NYRB za NYP. Fed zadužuje NYCBI i kreditira NYRB, i NYRB kreditira NYP. Kada bi transferi bili za LP kod LRB, i LRB posjeduje račun sa svojim New York korespondentom („NYCB2“), NYCB1 bi poslao Fedwire NYCB2. NYCB2 bi kreditirao LBR, i LBR bi kreditirao LB u svojim knjigam u Londonu. Tako, New York korespondent služi kao posrednik između dvije londonske banke i koriste Fedwirw kao sredstvo komunikacije za prebacivanje sredstava i namiruju njihove račune.

(iii) CHIPS

4

The Clearing House Interbank Payment System („CHIPS“) je u vlasništvu i upravljan je od strane New York Clearing House Association, organizacije sastavljene od najvećih New York City banaka.

CHIPS je komunikacija i mreža naplate za plaćanja i do dvije kategorije sudionika banaka lociranih u New York City-u; članovi “sudionici u sustavu namire“ i „ne-sudionici u sustavu namire“. Svi sudionici … međusobno si mogu poslati instrukcije za plaćanje tijekom dana prebacivanjem na centrale CHIPS-a koje su povezane sa njihovim vlastitim terminalima i računalima.

CHIPS transferi funkcioniraju na sljedeći način. Banka OB, član CHIPS-a, šalje instrukcije za plaćanje, na ime Klijenta D, putem CHIPS računala i komutacijskog sustava prema Bank RSB (prihvatnoj banci koja je sudionik sustava za namiru). Instrukcije govore Bank RSB da kreditira račun Klijenta P.

CHIPS se redovito primjenjuje za transakcije koje uključuju inozemne banke. Radije se koriste nego Fedwire, LOBs Ney York korespondent NYCBI može poslati CHIPS-ov transfer NYRB-ci ili New York korespondentu ili LRB, NYCB2, za kreditiranje LBR, i u konačnici LP-u. Procijenjeno je da oko 90 posto CHIPS instrukcija za plaćanje povezana su sa inozemnim transakcijama.

CHIPS je često upotrebljavan u povezivanju sa korespondentnim transferima radi plaćanja, posebno u slučajevima kada su uključene inozemne banke. Izdavačka banka može poslati teleks svom korespondentu za prebacivanje sredstava remitentu u prihvatnoj banci. Izdavačka banka i njezin korespondent će podmiriti kroz zaduženje na računu izdavačke banke i sa korespondentom. Ali korespondent tada koristi CHIPS kako bi prebacio sredstva remitentu u prihvatnoj banci.

G. JUNCKER, B. SUMMERS AND F. YOUNG: POČETNICA NA NAPLATE PLAĆANJA U UJEDNINJENIM DRŽAVAMA

77 Federal Reserve Bullitin (1991)

U posljednjih nekoliko godina, sigurnost U.S. sustava plaćanja, koji se mogu mjeriti sa točnošću u najvećoj mjeri su plaćanja po planu, oni su postali ključno pitanje javne politike. Plaćanje, odnosno prijenos vrijednosti uputom koje proizlazi iz transakcije u gospodarstvu, i plaćanja, ili konačni i bezuvjetni prijenos vrijednosti navedenih u platnim uputama, ne trebaju, i općenito se ne, pojavljuju istovremeno. Prema tome, primatelj uplate može se suočiti sa nekim nesigurnostima o primitku vrijednosti iako je isplata izvršena za nju ili njega. Trudu u smanjivanju jaza u vremena između uplate i podmirenja, ili kako bi se osiguralo konačno podmirenje uplate, pridonosi integriranost sustava plaćanja i učinkovitost tržišne ekonomije.

U Sjedinjenim Državama četiri promjene dovele su do povećane brige od javnog interesa kako bi se integrirao sustav uplata i namirenja računa. Prvi, dnevna vrijednost uplata znatno je povećana radi porasta ekonomskih aktivnosti, raste sofisticiranost i promet finalnih proizvoda, i oportunitetni troškovi povezani s držanjem ne-kamatnih depozita nosive potražnje. Drugo, sudionici sustava plaćanja postaju svjesniji rizika kreditiranja i likvidnosti koji su povezani sa kliringom i podmirenje plaćanja. Treće, proces plaćanja postao je složeniji radi naprednih tehnologija većeg naglaska na djelotvorne procese plaćanja i njihovih

5

temeljnih transakcija. Konačno, nova tehnike namirenja računa uključuju mreže i sve više zaposlenosti kako bi se smanjili tekući zahtjevi i kontrolirao rizik.

UPLATE I PLAĆANJA

U modernoj ekonomiji, obveze se podmiruju putem transfera prihvaćenih monetarnih sredstava. U ranijim vremenima, monetarna imovina mogla poprimiti oblik neke robe, kao što je zlato i srebro. Danas, mnogo suverenih nacija izdaju fiat novac koji je izražen u nacionalnoj valutnoj jedinici. Fiat novac služi kao skladište vrijednosti i sredstvo razmjene jer ima povjerenje javnosti.

U Sjedinjenim državama, depoziti kod banaka svojih klijenata, uz depozita kod banaka saveznih banaka, jesu novčana sredstva koja se najčešće upotrebljavaju za izvršenje obveza plaćanja. Prema tome, banke i bankarski sustavi su integrirani za proces plaćanja.Na značajne načine, sigurnost bankarskog sustav je sam vezan za integritet platnog sustava.

Velik dio gospodarskih obveza su ispuštanja prvenstveno kroz prijenosa depozitnih potraživanja na bankovnim knjigama. Iz razloga što banka može podbaciti, njezini štediše mogu snositi neke propuste i rizik likvidnosti kao rezultat odluka za držanje bankovnih salda. Banke se ne suočavaju sa rizikom kod držanja depozita direktno sa Federalnim Rezervama, međutim od kada centralna banka održava državni status- imuna je na likvidnost ili probleme kreditiranja. Dakle, saldo održan s Federalnim rezervama, koji su naveden kao "novac središnje banke", ima poseban značaj kada se koristi od strane komercijalnih banaka za podmirenje njihove isplate. Namirenje računa u centralnoj banci je univerzalno prihvaćeno jer nema pologa za depozit i rizika likvidnosti.

Banke i federalne rezerve zajedno osiguravaju platnu infrastrukturu za nacionalni sustav plaćanja. Komercijalne banke posjeduju račune putem kojih su javna plaćanja snimljena i vrednovana. Na tisuće plaćanja koje klijenti banaka čine svaki dan rezultiraju transferima koji su uravnoteženi između banaka, i zatim utjecaj bankovne pozicije sa svakim i sa centralnom bankom.Naravno, banke također izvršavaju uplate koje su povezane sa provođenjem bankarskih poslova. Mogu se dodati, a često su glavni izvori, veliki tokovi dnevnih plaćanja između banaka. Banke mogu podmiriti međubankarska plaćanja putem račune koji se drže jedni s drugima ili putem računi koji drže sa korespondentom banke. Međutim, mnoga međubankarska plaćanja, osobito plaćanja velikih vrijednosti, vrši se kroz prijenos salda u knjigama Federalnih rezervi.

Kada banka zaprimi uplatu na ime svog kupca, vlasnik računa dobije potvrdu o depozitu. Ako banka prima uplatu i uvjerena je da će se plaćanje podmiriti, banka može sredstva učiniti dostupna svojim klijentima , tj., to će omogućiti kupcima da opozovu , ili se sredstva u pravilu re-transferiraju. Kada banka daje sredstva na raspolaganju svojim klijentima prije uplate, ona je izložena kreditnom riziku, jer vlasnik računa može povući sredstva, a ako se naplate ne izvrši, banka ne može povratiti sredstva. Banke ponekad jamčiti bezuvjetna korištenje sredstava svojim klijentima na temelju primitka plaćanja prije uplate. U tom slučaju, banka je pruža kreditnu usluga, kao i usluga platnog prometa za svoje kupac uz pretpostavku rizika da se uplata neće izvršiti kao što je planirano. Kada se izvršenje transakcije javlja u isto vrijeme kad i uplate, ipak, rizik je otklonjen za banku i njezin klijenta.

6

IZVRŠENI NAČINI PLAĆANJA

Dva elektronička sustava prijenosa sredstava -Fedwire, kojim upravlja Federal Reserve

Banks, i Clearing House Interbank Payment (CHIPS), rukovani od strane New Yorku Clearing House - račun za manje od 0,1 posto svih plaćanja u SAD-u; međutim, oni čine više od 80 posto vrijednosti plaćanja. Kada je plaćanje putem Fedwire-a izvršeno, Federal Reserve tereti račun izdavačke banke i kreditira račun prihvatne banke. Upute za plaćanje su za neposrednu isporuku "središnjeg bankovnog novca ", a Fedwire plaćanja obavljena su kada iznos plaćanja je kreditiran za prihvatnu putem računa Federal Reserve ili kada prihvatna banka je obaviještena o plaćanju. Federal Reserve "jamči" plaćanja prihvatnoj banci primajući Fedwire i preuzima kreditni rizik, ukoliko ne postoji dovoljno sredstava izdavačke banke na računu kod Federal Reserve-a.

Uplate izvršene preko CHIPS-a, obavljene su samo kada sudionici CHIPS-a na kraju radnog dana podmire svoje neto obveze proizašle iz cjelodnevnih uputa za uplate putem CHIPS-a. Plaćanje CHIPS obveza pojavljuje se od Fedwire transfera koji su pokrenuti od strane onih koji su neto dugovnoj poziciji za dnevne CHIPS aktivnosti. Ako banka prima CHIPS uplate i daje sredstava na raspolaganje svojim klijentima prije nego što uplata javlja na kraju dana, ona je izložena nekim rizicima od gubitka ako se CHIPS uplata ne može dogoditi. Kako bi osigurala izvršenje uplate New York Clearing House je uveo mehanizam kontrole rizika (vidi opis u nastavku).

Kao što je navedeno, Federal Reserve Banks proširuju dnevne kredite bankama u kombinaciji sa plaćanjem usluga koje pružaju. Slično tome, banke često proširuju dnevne kredite kada se izvršavaju plaćanja u ime svojih klijenata. Tako, obje Federal Reserve i privatne banke izložene su kreditnom riziku u izvršenju platnih transakcija. Privatne banke su također izložene riziku likvidnosti.

Banke obično kontroliraju svoj rizik uspostavom dnevnih kreditnih limita za svoje klijente i praćenje upotrebe takvih kredita od svojih klijenata. U nekim slučajevima, banke traže svoje klijente zalog pokrića za dnevne izloženosti riziku. Federal Reserve Banks su također usvojile procedure kontrole rizika: Oni koriste "Neto količinsko ograničenje transfera sredstava" (ili granice za neto dugovanja) na ograničenjima iznosa kredita produženih do induvidualnih banaka koje koriste usluge plaćanja Federalni Reserve. The Reserve Banks prati korištenje dnevnih Federal Reserve kredita radi „zdravlja“ banke, u većini slučajeva, prema ispitivanju povijesnih podataka putem ex post sustava praćenja. On- line, real-time praćenje računa se koristi za kontinuiranu kontrola dnevnih kredit za određene institucije, osobito one koje su pod financijskim stresom. Real-time praćenje omogućuje Federal Reserve-u odbaciti ili zadržite fondove prijenosa zahtijevajući dostupnost sredstava koko bi ih pokrili.U nekim slučajevima, Reserve Bank također mogu zahtijevati da banke založe pokriće kako bi osigurali dnevne kredite koje koriste.

GROSS VERSUS MREŽA PLAĆANJA

Podmirenje plaćanja javlja se na ili bruto ili neto osnovi. Kada se plaćanja podmiruju

7

na bruto načelu, svaka transakcija podmirena je pojedinačno. Na primjer, Fedwire je bruto sustav podmirenja. Kad plaćanja se podmiruju na neto osnovi, sudionici plaćanja prebijaju iznose koje su dužni platiti i primaju ih jedan od drugog (ili sa središnjom strankom, ili od klirinške kuće) i održavati tekuću ravnotežu netiranim iznosima. Prebijanje plativih i naplativih iznosa može se pojaviti između dviju stranaka (bilateralna mreža) ili među mnogim stranama(multilateralne mreže).

Na tržištima koje karakterizira visoki volumen ili visoka vrijednost transakcija između fiksnih skupina sudionika, saldiranje obično poboljšava učinkovitost obrade plaćanja; smanjuje potrebe za likvidnošću, a, ovisno o vrsti pravnih temelja i kontroli rizika koja se koristi, može se kontrolirati kreditna izloženost. Saldiranje se može primijeniti u mnogim stvarnim i financijskim tržištima. Na primjer, naftne tvrtke sudjeluju u trgovanju sirovom naftom, bilateralno su saldirale svoju djelatnost proizvodnje nafte dugi niz godina i također su sudjelovale u multilateralnim saldiranjima. Mnoge organizirane razmjene roba i vrijednosni papiri također zapošljavaju oblike saldiranja, obično preko formalnih razmjena. Banke same aktivno sudjeluju u razmjeni kroz koje se razmjenjuju i neto platne transakcije.

Bilateralna saldiranja

Međubankovna plaćanja često su objašnjena i smještena u bilateralnim sporazumima. Na primjer, dvije banke koje razmjenjuju velike količine plaćanja mogu se dogovoriti za razmjenu određene vrste plaćanja, kao što su čekovi i ACH stavke, te podmiriti neto vrijednost za plaćanja između sebe na određeno vrijeme. Ova vrsta ugovora smanjuje vrijednost plaćanje između te dvije banke koje sudjeluju u razmjeni zato što može iznositi neto vrijednosti od transakcije klijenta plaćene i potraživane jedna od druge i zamijeniti jednim manjim neto plaćanjem (vidi okvir 1). Dvije banke također mogu sklopiti sporazum o neto financijskih ugovora, poput onih koji uključuju devize i podmiriti neto iznos koji proizlazi iz trgovanja.

Okvir 2. prikazuje jednostavan numerički primjer za prijenos sredstava netiranjem aranžmana koji uključuje četiri sudionika ; to ilustrira plaćanje iz perspektive kliringa. U ovom primjeru, ako četiri banke nisu sudjelovali u klirinziranju , oni zajedno trebaju ukupno deset namirenja za uplate plaćanja sa ukupnom vrijednošću $800 koji su vezani sa temeljnim plaćanjima kupaca. Kao rezultat multilateralne mreže, samo jedan sudionik (Banka D) ima obvezu za prijenos novca na klirinšku kuću , a klirinška kuća mora prenijeti novac do tri sudionika. Multilateralno netiranje i upotreba klirinške kuće dopustili su da sa ova učinkovitost ostvari.

1. Utjecaj netiranja i plaćanja

Slijedeći primjer prikazuje razliku između razliku između razmjene niza velikih plaćanja i bilateralnog i multilateralnog netiranja serija plaćanja sa stanovišta jednog od organizatora. Pretpostavka je da Banka A izvršava plaćanje i prima plaćanje od9 drugih banaka na određeni dan. To sadržava 10 $100 uplata i 9 primanja $95 od svake banke. Također sadržava 10 $95 plaćanja i 10 uplata $100 svake od četiri banaka. Aktivnost plaćanja u svakom od tri slučaja je kao što slijedi:

Velika plaćanja

Banka A izvršava 90 plaćanja vrijednih $ 8.800 i prima plaćanje vrijedno $ 8.750.

8

Ukupan broj uplata i isplata Banke A 180Ukupna vrijednost uplat i isplata Banke A koja se moraju obaviti $17, 550Dnevne naplate koje utječu na Banku A - $50

Bilateralno netiranje

Banka A netira plaćanje sa svakom od 9 protustranaka tijekom dana i uređuje na kraju dana sa svakom od njih. Banka A plaća svakoj od 5 banaka $50 sveukupno $250 i prima $50 od svake od njih sveukupno $200

Ukupan broj plaćanja izvršenih i primljenih od Banke A 9Ukupna vrijednost plaćanja izvršenih i primljenih Banke A $50Dnevne naplate koje utječu na Banku A -$50

Multilateralno netiranje

Banci A netira uplate sa svih devet klijenata kao skupina tijekom dana i utvrđuje na kraju dana preko zajednički posrednik za multilateralne mrežearanžman. To čini jednu uplatu od $50 kao obvezu zastupniku.

Ukupan broj plaćanja izvršenih od Banke A 1Ukupna vrijednost plaćanja izvršenih od Banke A $50Dnevne naplate koje utječu na Banku A -$50

U svakom slučaju, rezultat naplate na kraju dana za banke je isti (dok se neto plaćanje javlja normalno), međutim, broj i vrijednost za namiru plaćanja znatno padaju s netiranjem. U bilateralna mreže, broj uplata na žiro-a protustranke je smanjen na samo devet od 180 bruto plaćanja. U multilateralne mreže, potreba banaka je jednokratno zadovoljiti svoju obvezu prema skupini. Jer mnogo manji iznos novca zapravo mijenja ruke, potrebe za likvidnošću također su znatno smanjene.

3. Rizik u neting aranžmanima

Dvije vrste rizika nastaju u bilateralnim i multilateralnim aranžmanima netiranja : naime, kreditni i likvidni rizik. Treća vrsta rizika, sistemski rizik, također može biti prisutna u multilateralnim aranžmanima netiranja. Ove tri vrste rizika opisane su u okviru tri.

U slučaju bilateralnih aranžmana netiranja , banke moraju ocijeniti kreditni i likvidni rizik koji je pretpostavljen od banke na drugoj strani bilateralnog aranžmana netiranja "druge ugovorne strane." Ako postoji sumnja o drugoj strani, banka prima uplate od suprotne stranke na ime kupca i može odlučiti da ne dopušta klijentu pristup fondovima dok ne dođe do namirenja.

Mutualiziranje od kreditnog rizika javlja se kada je više od dvije banke sudjeluju u aranžman netiranja. Konkretno, pravovremeni završetak svih predmetnih bruto transakcija koje su uključene u multilateralne aranžmane ovise o sposobnosti svake stranke da ispuni svoje samostalne obveza netiranog podmirenja koje proizlaze iz netiranja. Ako ni jedan sudionik ne ispuni svoje neto obvezu podmirenja, plaćanje za sve transakcije moglo bi biti

9

odgođeno ili poremećeno , stvarajući kreditni i rizike likvidnosti za sudionike. Doista, čak i banka koja ne posluje sa sudionicima u multilateralni netiranju može biti izložena riziku. Na primjer, u situaciji opisano u kutiji 2, sudionik nema izravno poslovanje sa sudionikom D: ne izvršava uplate D-u, niti prima isplate od D. Ipak, sudionik D ima neto obvezu prema klirinškoj kući od 150 dolara, a sudionik A je netira kredit od 75 dolara kojim će se financirati sudionik D's nagodbom. Prema tome, sudionik A ovisi o sudionik D ispunjenju njegovih obvezu naplate, iako njih dvoje nisu razmijenili plaćanja.

Rizici stvoreni od privatnih netiranih aranžmani ne mogu se otkloniti, ali oni mogu biti učinkovito kontroliranii i ograničeni. Rizici ne mogu biti eliminiran zbog proširenja kredita između privatno posjedovanih institucija koje su sastavni dio takvih aranžmana, a to proširenja kredita ovisi o nekom stupnju rizika neplaćanja. Dvije vrste rizika sustava kontrole su korišteni-decentralizirana i centralizirana. U netiranim aranžmane temeljenih na sustavu decentralizirane kontrole, pojedini sudionici su odgovoran za kontrolu njihovog rizika vis-a-vis ostali sudionici sa kojima djeluju, komitentima u pojedinačnim transakcijama (CHIPS je primjer decentraliziranog aranžmana kontrole rizika). Nasuprot tome, sustavi s centraliziranom kontrolom obično se oslanjaju na središnje tijelo te postaje komitenti klirinškoj kući za svaku odstranjenu transakciju u sustavu. Središnja suprotna stranka postaje"kupac" za svakom prodavatelj i "prodavatelj" svakom kupcu (klirinških tijela u budućnosti i mogućnosti tržišta su primjeri centraliziranih aranžmana kontrole rizika).

3. Rizik neting aranžmanima

Rizik likvidnosti uključuje mogućnost da sudioniku u klirinškom aranžmanu će imati dovoljno sredstava za plaćanje kako bi pokrio svoje obveze. Ako se ova situacija događa, ostali sudionici mogu negativno utjecati ako su planirali za koristiti sredstava iz plaćanja za pokrivanje drugih obveza ili, u očekivanju plaćanja, već su dopustili svojim kupcima korištenje takvih sredstava. Dakle, ostali sudionici mogu pronaći alternativne izvore financiranja kako bi pokrili svoje obveze, dok oni čekaju "nepouzdan" sudionik izvrši plaćanje kako bi ispunio svoju obavezu.

Kreditni rizik podrazumijeva mogućnost da sudionik u klirinškom aranžmanu neće biti u stanju ispuniti svoju obvezu naplate, bilo u cijelosti ili djelomično, radi njegove insolventnosti. U ovom slučaju, ostali sudionici ne samo da se suočavaju s problemom likvidnosti, nego može izazvati i stvarne gubitke.

Sistemski rizik uključuje mogućnost da jedan od sudionika nema mogućnost podmirenja klirinškog aranžmana, što će uzrokovati da ostalim sudionicima u toj klirinškoj skupini neće biti u stanju ispuniti svoje obveze ili svojim klijentima ili drugim bankama.Vrijednost transakcije koja se razmjenjuju između sudionika u klirinškom aranžmanu izravno utječe na stupanj sustavnog rizika povezanih sa aranžmanom. Kad visoke vrijednosti isplate se razmjenjuju i promet sredstvima unutar aranžmana je također visok, stupanj sustavnog rizika općenito je visok. Dakle, visoki sustavna rizik obično se povezuje s privatnim sredstvima velikih vrijednosti i sigurnošću transfernih sustava.

Klirinški aranžmani koji koriste ili decentralizirano ili centralizirano upravljanje rizicima koriste kombinacije nekih od sljedećih tehnika. Da bi zaštitili sudionike od kreditnog rizika, mnoge klirinške organizacije izrađuju standarde za članstvo, koji se koristi za osiguranje sudionika kada podnesu zahtjev za sudjelovanje u dogovoru i koji se prate na trajnoj osnovi. Neke klirinških organizacija zahtijevaju da svaki sudionik uspostaviti

1

bilateralne granice kreditne sa svakim drugim sudionik pri čemu obujam plaćanja koji primaju jedan od drugog može prelaziti volumen međusobno poslanih do predodređen iznos. Bilateralni kreditni limiti time osiguravaju mehanizam za kontrolu rizika tako sudionici ugovora o dijeljenju rizika su povezani međusobno. Opseg o kojem se sudionici dogovaraju radi podijele gubitka zadanog od jednog ili više sudionika ugovorom o dijeljenju gubitka povezan je sa bilateralnim kreditnim limitima, a poticaji su stvorene sa motivacijom za svakog sudionika kako bi upravljao svojim bilateralnim kreditnim pozicijama oprezno.

Kreditni i likvidni rizici također mogu biti kontrolirani nametanjem ograničenja na položaj neto zaduženja svakog sudionika. Takve granice smanjuju rizik koji bilo koji sudionik može nametnuti na skupine i može se u načelu se odnosi sa sposobnošću svakog sudionika da podmiri svoje dnevne obveze. Pod pretpostavkom da su takve granice, ili neto debitne kape, postavljene realno, njihova upotreba smanjuje mogućnost da pojedinac sudionik neće biti u stanju se naplatiti sa svoje pozicije na kraju poslovanja.

Kako bi mogli upravljati zadanim plaćanjima, neke klirinške skupine oslanjaju se preinačena i pokrenute postupke neto namire. U preinačenju, svakog nepouzdan sudionik brišu iz plaćanja, a neto namire pozicije preostalih sudionika su preračunate. Kao posljednji izbor, ako klirinška grupa nije u stanju postići nagodbu nakon preinačenja više od jednog preraditi, onda to može odlučiti da odvije sve transakcije. Ovaj postupak u suštini zahtijeva da svi sudionici podmiriti plaćanja neovisno jedni o drugima.

Za aranžmane malih vrijednosti, preinačavanje plaćanja može izazvati rizik likvidnosti i kreditni rizik bez ozbiljnih sistemskih implikacija. Ako sudionik zahtijeva, klirinška skupina oslanja se na resurse svakog preostalog sudionika za financirati svoje prilagođene naplate na obračunski dana. Nadalje, uklanjanjem svih transakcije kod nepouzdanog sudionika, plaćanje automatski alocira gubitke koji su povezani sa zadanim sudionicima koji su radili s nepouzdanim sudionika. Takva pristup rješavanja naplate je održiva samo ako vrijednost razmijenjenih plaćanja je relativno niska i potencijalno namirenje obveza sudionika je relativno mala i može se financirati lako od ostalih sudionika.

U neting aranžmanima velikih vrijednosti, preinačena plaćanja mogu ukloniti značajna kreditiranja ostalih sudionika su oslanjajući se na teret njihove vlastite obveze, a to može dovesti do nemogućnosti njihovog namirivanja. Stoga, preinačavanje ili pokretanje postupka neto namira može biti značajan izvor sistemskog rizika.

Kako bi se neželjeni učinci preinačavanja izbjegli, multilateralni aranžmani plaćanja velikih vrijednosti - kao što je CHIPS- može osigurati posebna "uvjeravanja" plaćanja koja su srodna "jamstvima". Sudionici koji ne ispunjavaju obveze mogu, na primjer, mogu unaprijed dogovoriti podjelu tereta za sudionike koji ne ispunjavaju obveze, kako bi se plaćanja mogla izvršiti prema planu. Kreditne linije ili udruženi računi kolaterala mogu se održati, tako da bilo koji on njih se može koristiti kao preko-noćni zajam kako bi se osigurala plaćanja na dan nastajanja. U takvim aranžmanima sudionici koji ne ispunjavaju obveze će podijeliti gubitke nakon što je plaćanje izvršeno, na temelju nekih unaprijed postignutih dogovora. Takvi dogovori će spriječiti nagli tržišni poremećaje koji bi inače javljaju s peinačenjem ili postupcima neto namire.

Zakonska osnova za netiranje

1

Netiranje mora imati dobru pravnu osnovu kako bi za plaćanja bila sigurana. Konkretno, u slučaju kada sudionik plaćanja postaje insolventan, važno je da su neto obveze sudionika legalno priznate, tako da primatelj plaćanja nesolventnog sudionika nije u mogućnosti "pokupiti trešnju", koja je, zapravo, primanje uplata dok se isplate izbjegavaju-

Razni pravni pristupi mogu se koristiti za neto obveze. Na primjer, plaćanje zamjenom (tj, zamjena jedne obveze novom zamjenom)će zamijeniti novu zakonsku obvezu svaki put kada je uputa za nadoplata poslana ili primljena. Netiranje između nekoliko sudionika u planu može se postići postavljanjem posrednik između ugovornih strana, tako da sve obveze nastaju zbog ili novog posrednika. Ovi pristupi su primjenjivi na netiranju financijskih ugovora, kao što su inozemni ugovori o razmjeni, kao i za plaćanja. Nedavni rad skupina od deset središnjih banaka naglasio je potrebu za značajni netirani aranžmani moraju imati zvuk pravne osnove.

NETING ARANŽMANI ZA PLAĆANJE

Trenutačno, CHIPS je samo "čisto" plaćanje netiranih aranžmana za transfere velikih vrijednost koji djeluju u Sjedinjenim Državama. To je najisplativiji netirani sustav plaćanja u svijetu i sa procesima iznosi gotovo trilijun dolara dnevno. Ima oko 130 sudionika, od kojih su većina podružnice ili agencije izvan banaka SAD-a. Samo 20 U.S. sudionika su, članovi za namiru koji zapravo šalju ili primaju neto plaćanja koja podmiruju za sebe i u ime drugih, ne-namirni sudionici.

Od svog osnutka 1970, CHIPS je usvojilo razne mjere za kontrolu i smanjenje kreditai rizika likvidnosti. Trenutno provode stnadarde kontole pristupa; bilateralni kreditni limiti, koji se korišteni od svakog sudionika kako bi uspostavili svoj maksimalnu jedni spram drugih u običajenim događajima;gornja granica neto dugovnog salda, koja se temelji na svim bilateralni kreditnim limitima utvrđenim za svakog sudionika; jasnim pravilima za dijeljenje gubitka, koja se temelje na bilateralnim granicama, i kolateralnim zahtjevima kako bi se osiguralo pravovremeno podmirenje.

Budući da je pokrenut istog dana kad je i osnovan 1981., CHIPS je koristio posebne naplate računa s Federal Reserve Bank-om of New York, svakodnevne uplate. Odmah nakon zatvaranja sustava za dan u 16:30 prema istočnom vremenu, sudionici su obaviješteni o njihovom konačnom plaćanju neto obveza. Namiri plaćanja za dvadeset američkih banaka koje podmiruju izravno sami, i ostali sudionika su preko Fedwire u posebnom računu za namiru u Federal Reserve Bank of New York.

Ako bilo koji sudionik ne izvrši naplatu, pozivaju se pravila za dijeljenje gubitka . U suštini, dodatne obveze plaćanja (ASO) izračunavaju se za svakog sudionika koji taj dan posluje s nepouzdanim članom, kako bi se članu koji ima neplaćenu obvezu, i sudionicima moglo dati razumno vremensko razdoblje za pokriće ovog Aso-a. Ako svaki sudionik nije ispunilo svoj Aso,vladina jamstva držana u specijalnom CHIPS kolateralnom računu kod Federal Reserve Bak-e biti će predložena za kolateriziranje kredita na tržištu kako bi se osiguralo pravovremeno plaćanje. Dostatna pokrića čuvaju se u posebnim CHIPS-oviim računima kako bi se pokrili potencijalna nepokrivena neto zaduženja bilo kojeg člana. U određenim slučajevima,će niti dovoljno sredstva kako bi se pokrila više istodobnih neplaćanja zadanih od sudionika sa manjim neto nepokrićima. Dakle, CHIPS kolateralni račun osigurava povremeno podmirenje za sve ali kataklizmičke zadane situacije.

1

CHIPS promjene u 2001.

U 2001. došlo je temeljnih promjena u djelovanju CHIPS sistema. Sljedeći opis tih promjena polako se oslanjaju na Payment Risk Committe (Federal Reser Bank-e New York-a), Menadžment dnevne likvidnosti u dimamici sustava plaćanja: Studija utjecaja euro-a, CLS Bank and CHIPS Finallyt, Izvještaj Intradsay Liquidity Management Task Force (April 2000)(PRC Report). CHIPS se promijenio od multilateralnih neto plaćanja na načelu na kraju dana u onaj koji opskrljuje dnevne namire, i nedvojbeno će eliminirati većinu rizika od prestanka plaćanja. Napravljene su dvije esencijalne promjene. Prvo, CHIPS je zamijenio aktualan Treasury kolateralne vrijednosne papire, na temelju ASO sistema, sa predfinancijskim saldom sadržanim u „ predfinancijskim saldo računu“ koji se nalazi na knjigama Federal Reserve Bank of New York (FRBNY). Predfinancijska saldo treba biti okvirno ekvivalentan $3 bilijuna trezorskih zaloga koji se nalaze u ostojećem ASO sistemu. Drugo, CHIPS koristi kompjuterski program „saldo oslonjen na algoritme“, kako bi se kontrolirala distribucija uplata od i prema sudionicima. Uplate se distribuiraju samo radi stvarnih salda i

Svaki sudionik je dužan uplatiti početni zahtijevani polog na račun FRBNY-a i to ne kasnije od 9:00. Normalno to će biti napravljeno putem Fedwire-a. Iznos salda biti će uvjetovan od klirinške kuće na temelju protekle aktivnosti sudionika. Sudionici ne smiju izvršavati bilo kakve dodatne uplate pologa ili isplate sa salda računa u vremenu od uplate pa do obračuna računa na kraju dana.

Saldo korisničkog računa sudionika varirati će tijekom dana ovisno o platnim porukama drugih sudionika. Ni u kojem slučaju, ali može se dogoditi, da saldo može ići ispod nule ili može rasti više od dva puta od početnog salda računa. Ove posljednje granice sprječavaju svakog sudionika da apsorbira sistemsku likvidnost skupljanjem preko-mjerenog računa. Platne poruke biti će puštene u serijama, uključivanjem dva ili više sudionika (bilateralno ili multilateralno netiranje). Račun objavljen algoritmima osmišljen je kako se kako se ne bi dugovanje i kreditiranje na računu sudionika ne bi bilo ispod nule ili kako se ne bi prekoračio maksimum. Sistem bi trebao pokazati više fleksibilnosti od starog računa gdje su transferi morali ostati unutar bilateralnih i neto granica debitnih gornjih granica. Plaćanje i slanje zaduženja i kreditiranja čine konačno plaćanje svih platnih poruka u svakoj grupi. CHIPS platne poruke više nisu predmet konačnih plaćanja na kraju dana. Oni će konačno biti poravnati po primitku.

CHIPS se zatvara u 17:00. U tom vremenu, CHIPS radi na „početnom zatvaranju plaćanja i oslobođenja“. U ovom procesu, CHIPS uklanja maksimalni mogući ograničenii saldo i pokreće saldo otpuštajući algoritam još jednom. Ovo bi trebalo osoboditi dodatna plaćanja. Procijenjeno je da je nakon ove procedure 99,6% svih CHIPS-evih poruka koji uključuju 97,5% svih vrijednosti koje su bile oslobođene i riješene. Ostati će još samo $30 bilijuna u plaćanjima.

To bi moglo uzrokovati oslobađanje dodatnih sredstava. Procjenjuje se da će nakon ovog postupka 99,6% svih ČIP poruka koje čine 97,5% svih vrijednosti će biti objavljeno Ostati će samo oko 30 milijardi dolara u sredstvima.

Čipovi zatim izračunavaju mrežnu ravnotežu svakog sudionika bez objavljivanja preostalih plaćanja. Ovakva mrežna bilanca sada se smanjuje za preostali dio dostupnih

1

bilanci dostupnih sudionicima kako bi mogli ostvariti pravo na „zahtjev financiranje konačne bilance unaprijed." Sudionici imaju 30 minuta da pronađu taj iznos. Više nema posebne klase sudionika u mirovanju. U slučaju da jedan ili više sudionika ne pošalju konačnu bilancu unaprijed, Čipovi će pokrenuti algoritam za otpuštanje bilance posljednji put i objaviti sve uplate koje mogu biti umrežene sa bilancama na raspolaganju. Svakoj još neobjavljenoj poruci će isteći rok i čipovi će obavijestiti pošiljatelja o tome. Kakav će biti učinak?

Sve u svemu, u slučaju sudionikva neplaćanja konačne bilance unaprijed, učinak je vjerojatno takav da će obaveza plaćanja pasti na sudionika koji nije ulagao, na nekoliko manjih sudionika će to imati značajan utjecaj, a mala vjerojatnost da će sudionici morati preusmjeriti isplate s bruto vrijednost u više sadašnje debitne kape. Ovi učinci su u suprotnosti s onim što se danas pretpostavlja, ako sudionik ne plati svoju neto zaduženu bilancu. Svako od preostalih sudionika će morati uzeti komad sudionikova neto zaduženja bilance (sudionik koji nije podmirio obveze). Ako preostali sudionik drži na svom ASO, njegova kolateralna bi biti prodana za svoje nagodbe sudionik ispuni svoju obvezu. Ako je sudionici ne podmire više od dvije glavne, „podjela – gubitak dogovor“ ne može razdijeliti sva namirenja obveza propalog sudionika ostalim, i u tome može ležati neuspjeh te sve poruke o (ne)plaćanju obveza mogu biti objavljene.

Simulacija pokazuje da ako dva sudionika s najvećom unaprijed financiranom konačnom bilancom nisu podmirili obveze, iznos neobjavljenih dolara bio bi oko $ 2 - 2,8 milijarde. Da li bi predstavljalo rizik za banke nedospijeće tih plaćanja?

Bilješke i pitanja

1. Fedwire je u stvarnom vremenu bruto platni sustav. Nema mreže, svaka transakcija utvrđuje se odvojeno u Fed knjigama. To je u vlasništvu i upravljano od strane 12 Federal Reserve Banaka, a 2002 prošlo je oko 1,62 trilijuna dolara po danu, kroz otprilike 450, 000 transakcija dnevno, s prosječnom veličinom transakcije s oko 3,5 milijuna dolara. Sve institucije depozitorija mogu imati pristup, uključujući i podružnice stranih banaka. Preko 9000 depozitarnih institucija koristi fedwire u 2002.

2. Čipovi u vlasništvu CHIPo-a, dioničari poput Citibank, ABN AMRO Bank, Njujorška Banka; Tokijska Banka, Mitchubischi, Morgan Chase & Company, Njemačka Banka, HSBC Banka SAD i UBS AG u 2002. godini imali su transfer od oko 1.3 triliuna dolara dnevno. Prosječna transkacija iznosila je oko 5 mil. dolara (više od Fedwire). Trenutačno ne postoji više od 54 redovnih sudionika od kojih su većina stranci. Pad broja članova utječe na broj udruživanja banaka te također na broj banaka koje indirektno odlučuju o pristupanju čipovima, pomoću korespondencije češće nego održavanjem sistema za direktan pristup. Čipovi su navodno objavili 95% uplata velike međunarodne vrijednosti, ali samo 5% domaće. Znatna porcija volumena čipova je strana razmjena transakcije dolara, ali ovo bi moglo biti zamijenjeno pojavom novih poravnanja aranžmana za takve transkacije, kao što je objašnjeno ispod.

Banke često šalju fedwire s nalogom za isplatu koji nema dovoljno pokrića svojih računa. Ukupnost svih banaka koje su imale neprekrivana prekoračenja dnevno iznosilo je oko 130 milijarde dolara u 1993., dok je prosjek prekoračenja 70 milijardi dolara. U 2002. vrhunac prekoračenja bio je rangiran između 70 i 91 milijarde dolara, a prosječno prekoračenje iznosi 25 do 31 milijarde dolara. Ako banka ne uspije pokriti izvanredna prekoračenja, fed je u gubitku. Fed ne uzima nazad novac od banaka koje dobivaju uplate od neuspjelih banaka.

1

Glavni razlog toga je taj što su Fedwire-i zadnji primaoci, oni su „dobri financieri“. Banke koje primaju uplate trebale bi znati da su sredstva iz dobrih izvora da bi mogle dopustiti primaocima korištenje tih sredstava. U Ekonomiji se zapravo podržava se brzina transakcije, posebice u financijskom sustavu. Bi li Fed jednostavno mogao zabraniti prekoračenja? To bi moglo rezultirati rizikom usporavanja ekonomije i vjerojatnom gužvom. Npr. Citibank ne bi bila u mogućnosti posalti sredtva Morgan dok Chase ne pošalje sredstva Citibank, ali Chase ne može poslati sredstva Citibank dok ne dobije sredstva od Morgan, ali opet Morgan ne može poslati sredstva Chase dok ih ne dobije od Citibank. Da li prekoračenje u Fedwire uzrokuju rizične probleme tj moguću lančanu reakciju stečajeva banaka?

Prekorašenja na Fed računima mogu se javiti kao rezultat različitih transakcija, uključujući transfere knjiga ulaznih papira. Kadea knjigu ulaznih papira kupi diler npr. Salomon Brothers, elektronički im je posalno da je bankovni račun s Fedom poravnat. CB-esov račun vrijednosnih papira zaslužan je za terećenje sredstava. CB zatim čini odgovarajuće unose na svojim knjigama fondova i vrijednosnih papira na računima Salomona. isporuka knjige ulaznih papira tijekom dana je održiva i uzrokuje održivo prekoračnje računa poravnanja banaka. U 1993. maksimalno prekoračenje bilo je oko 130 milijardi doalra, vrijednosni papiri bili su blizu iznosa od 100 milijardi dolara. Prekoračenja se gase krajem dana kada diler proda ili financira svoju poziciju. Da li je za fed isti rizik od prekoračenja uzrokovanog prijenosom sredstava u usporedbi od ispruke knjige vrijednosnih papira?

3. Pogledajmo primjer mrežnih naplata ispitivnjem hipotetskog primjera Juncker piece. Kakva je situacija? Fedwire predstavlja sistem obračuna platnog prometa u SAD, koji se bazira na visoko razvijenoj elektronskoj mreži, a koji omogućuje kako prenos transakcija velikih vrednosti, tako i prenos transakcija sa hartijama od vrednosti.. Nova naplata pozicija banaka bila bi:

A B C D Net Pre 75 25 50 -150 0 Post 75 -50 -25 xx 0

Kakav bi ovo utjecaj imalo na A, B i C? Što bi Fed učinio u ovakvoj situaciji?

4. Sustav federalnih rezervi je autor izvješća raznih mogućnosti za svoje uloge u platnom sustavu uključujući mogućnost povlačenja iz prerađivačke uloge u maloprodaji platnim sustavima, posebno u pružanju potvrdne zbirke ili Automated Clearing House (ACH) usluge. FED (Federal Reserve District) ili Sustav federalnih rezervi je privatna institucija koja je ovlaštena za regulaciju i kontrolu financijskih i monetarnih institucija i tržišta u SAD-u. Utemeljen je 1913. godine Zakonom o FED-u. Isprva nije bio dobro prihvaćen jer je smatran oblikom centralizirane vlasti. U to vrijeme SAD-om su vladali bankovni bankroti, gubitci deponenata, a 1907. bili su toliko izraženi da je potreba za stvaranjem središnje banke bila neminovna. U vrijeme kad je osnovan FED, većina zemalja već je imala emisijsku banku (Engleska i Švedska od 17. stoljeća), ali su te banke bile različitog porijekla od FED-a. Te su banke bile privatne i bavile su se financiranjem problema kraljeva da bi se tijekom vremena razvile u moderne emisijske banke, te postale javne institucije. FED je konstituiran u emisijsku banku koja vodi monetarnu politiku SAD-a decentralizirano koliko god je to moguće. Treba li uzeti u obzir Fedwire-ovu odluku o tome da svoje operacije stavi u privatni sector?

1

5. Za nešto više o problemima platnog sistema pogledajte D. Folkerts- Landau, P. Garber and D. Schoenmaker. The reform of Wholesale Payment systems and its Impact on financial markets, Occasional Paper No. 51, Group of Thirty (1996.)

B. FEDWIRE i CHIPS: MJERE SMANJIVANJA RIZIKA

1. Fed je donio dvostruku strategiju za kontrolu neprekrivenog prekoračenja Fedwire, stropoae na i prodora prekoračenja. Prodor je efektivan od 14. travnja 1996.

a. STROPOVI

ODBOR GUVERNERA SUSTAVA FEDERALNIF REZERVI, POLITIKA FEDERALNIH REZERVI, STAV O RIZIKU PLATNOG PROMETA

D. Mrežne kape zaduženja

Da bi se ograničili ukupni neprekriveni iznosi produljeni od strane rezervnih banaka, svaka institucija koja stvara neprekrivena prekoračenja u svom računu federalnih rezervi mora usvojiti mrežnu kapu zaduženja tj. Strop u ukupnom mrežnom zaduženju, istitucija se mora staviti u poziciju da određene obveze riješi u danom intervalu. Predstavljaju kupovinu ili prodaju američkih državnih vrijednosnica kojima FED utječe na novčanu posudbu. Ako FED prodaje državne vrijednosnice plaćaju se bankovnim depozitima i rezervama, te se stvaraju složeni monetarni kreditni uvjeti, banke smanjuju rezervu, manje posuđuju novac i podižu kamatnu stopu. Ako FED kupuje državne vrijednosnice, plaća ih dodanim rezervama banaka, te tako poboljšava kreditne uvjete. Dodatnim rezervama banke povećavaju svoje posudbe, kredite i smanjuju kamatnu stopu.

Prenos transakcija velikih vrednosti preko Fedwire-a bazira se na principima bruto obračuna u realnom vremenu, pri čemu postoji kreditna podrška od strane FED-a:

Do 1988. godine ovi iznosi prekoračenja na računima nisu bili limitirani, da bi se od tada, a u cilju kontrole rizika, uvelo njihovo limitiranje. Članice Fedwire-a mogu preko ovog sistema da vrše transfer sredstva na račune drugih institucija Banke federalnih rezervi, i to ili u korist primaoca ili u korist trećeg lica (što mogu biti korporacije, druge institucije ili, pak, fizička lica), u znak priznanja da fluktuacije ja plaćanja može doći iz dana u dan.

Dijeljenje zaduženja mrežnih kapa

1

Svrha više jednodnevne kape je limitiranje prevelikog prikazanog prekoračenja u puno dana i uvjerenje da su institucije razvile međunarodnu kontrolu koja se koncentrira na izlaganje svakog dana.

Pri tom, transfer sredstava preko Fedwire-a primarno se odnosi za plaćanja na relaciji međubankarskog »over night« kreditiranja, zatim za međubankarski obračun transakcija koji se odnosi na plaćanja između korporacija i na kraju za kliring hartija od vrednosti. Pored toga, ovaj sistem omogućuje još i obavljanje čekovnog kliringa između banaka članica i to na bazi depozita koje one drže kod 12 banaka FED-a, kao i kliring posebnih lokalnih i privatnih klirinških centara (CHIPS i Bankwire odnosno Bankwire II). Svaka transakcija se i obračunava i izvršava individualno, s tim što su nalozi za plaćanje bezuslovni, neopozivi i finalni u trenutku procesiranje.

Sami nalozi za plaćanje šalju se preko komunikacione mreže Fedwire-a, koja povezuje 12 banaka Federalnih rezervi sa njegovim članicama, pri čemu pošiljalac uvek šalje instrukcije za plaćanje u obradu lokalnoj Federalnoj banci. Kada su u pitanju rizici ovog sistema, sredinom 80-tih godina prošlog veka u SAD-u usvojena je politika redukcije rizika, koja se odnosi ne samo za FEDWIRE sistem u celini, već i na CHIPS sistem, celokupni bankarski sistem, ali i na celokupnu ekonomiju SAD-a. Integralna komponenta ove politike bilo je uvođenje cenovnog mehanizma za prekoračenje banaka na svojim računima. Uvođenje naknade za intradnevno prekoračenje imalo je za cilj stvaranje motiva i inicijative da institucije kontrolišu mogućnost korišćenja intradnevnog kreditiranja od strane Federal Reserve Bank, odnosno da ovu mogućnost koriste na objektivnoj osnovi.

Pored ovoga, u cilju upravljanja rizicima, odnosno osiguranja tj. obezbeđenja intradnevnog kreditiranja banke Federalnih rezervi su mogle i da zahtevaju polaganje kolaterala i to od svih onih institucija koje su izložene specijalnim rizicima. To je jedan od najvećih platnih telekomunikacionih sistema u svetu u okviru privatnog sektora, koji je osposobljen za obavljanje klirinških platnoprometnih usluga. Početak njegovog funkcioniranja vezan je za 1970. godinu i za Njujoršku klirinšku asocijaciju (tzv. New York Clearing House Association - NYCHA), a cilj njegovog uvođenja je elektronska zamena postojećeg kliringa baziranog na papirnoj osnovi. Za razliku od FEDWIRE sistema, ovaj sistem je organiziran na principima multilateralnog neto obračuna, pri čemu se samo izvršavanje neto obračuna vrši na kraju dana.

1

Kategorija kape U prosjeku 2 tjedna Svaki dan

visoko 1.5 2.25

iznad prosjeka 1.125 1.875

prosječno 0.75 1.125

minimalno 0.20 0.20

$10 milijuna $10 milijuna

Oslobođen od plaćanja

(0.20) (0.20)

Nula 0.0 0.0

1. Kapa samoprocjene

Mora uspostaviti neto zaduženje od visoke do iznad prosjeka ili prosječne objave samoprocjene vlastite kreditne sposobnosti. Debitna kartica je vrlo slična kreditnoj kartici, s tom razlikom da kupac mora u trenutku kupnje imati na računu novac. Trgovac tada preko on-line veze s bankom istodobno provjerava valjanost kartice i odmah prebacuje novac s računa kupca na svoj račun. Debitne kartice obično su zaštićene 4-znamenkastim PIN brojem, tako da u slučaju krađe lopov ne može njome neovlašteno trošiti. Četveroznamenkasti PIN dovoljan je sigurnosni element u slučaju kada ga se mora osobno ukucavati na tipkovnici bankomata, no u slučaju kada se on predaje elektronički sasvim sigurno nije dovoljan. Način plaćanja debitnom karticom ne omogućava naknadno "stopiranje" uplate, kao što je to kod kreditnih kartica. Debitna kartica ne predstavlja rizik za trgovca, no zahtijeva da se cijeli proces provjere i prijenosa novca obavi prije isporuke robe kupcu. Uz već spomenuti rizik kupca, ovo debitnu karticu čini nepraktičnom za korištenje na Internetu.

U literaturi najčešće spominjani modeli e-gotovine su Chaumov model i Brandsov model. Oba ova modela ispunjavaju zahtjeve iz točaka 1 – 4. Chaumov model predviđa detekciju dvostruke potrošnje, a Brandsov njezino sprječavanje hardverskim sklopom. Samo Brandsov model omogućava i usitnjavanje (točka 7). Ni jedan ni drugi model ne predviđaju mogućnost prijenosa između osoba, već nakon svakog utrška primalac mora novac položiti u banku, te ga ponovo podizati za daljnja plaćanja. Kod prijenosa e-gotovine između dva učesnika pojavljuju se dva problema: Očito, sustav koji će omogućavati prenosivost mora počivati na fizičkom sprječavanju dvostruke potrošnje, pošto sama detekcija nije dovoljno dobra. Osim Chaumovog i Brandsovog modela, u literaturi se spominje i Fergusonov model, koji međutim ima propust u sigurnosnom sustavu, te Okamotov model, koji je nadogradnja na Brandsov i zadovoljava točke 1–7, ali je suviše složen i zahtjevan.

Točka 8 posebno je problematična. Ne interaktivnost podrazumijeva da je moguće poslati e-gotovinu samo posredstvom jedne jedine poruke, bez povratne poruke ili dodatne interakcije među korisnicima. Ranije predložene sheme predviđaju iterativni postupak između kupca i banke pri podizanju novca, i/ili između kupca i trgovca prilikom plaćanja. Ovakav model, međutim, ponudio je P. Morin, no model predviđa javnu svima dostupnu bazu svih izdanih novčanica s njihovom cjelokupnom povijesti, u kojoj bi svi mogli provjeravati ispravnost novčanica, naravno samo dok imaju on-line vezu s bazom.

E-gotovina se sastoji od e-novčanica koje su ekvivalenti papirnatih novčanica i kovanica. Prije nego što može raspolagati s e-gotovinom, kupac je mora podignuti u banci. Prilikom plaćanja trgovcu mora biti omogućena provjera autentičnosti novčanice, pošto trgovac ne može biti siguran u poštenje kupca. Postoje dva modela, ovisno o tome da li trgovac ima on-line vezu s bankom u trenutku plaćanja ili ne. E-gotovina nije ništa drugo do digitalni podaci na disku računala ili u memoriji kartice. Kao takvi, podložni su kopiranju. Kupac bi mogao jednom podignutu novčanicu iskopirati i potrošiti je dva puta u dvije različite trgovine, a trgovac to ne bi mogao ustanoviti. Trgovac bi saznao što se dogodilo tek nakon pokušaja polaganja novca u banku. Isto tako, trgovac bi nakon što je primio e-novčanicu od kupca istu mogao umnožiti, i položiti je na svoj račun više puta. Problem dvostruke potrošnje može se riješiti na dva načina.

1

Osim duljine ključa, potrebno je obratiti pažnju i na samu vrijednost ključa. Pojedini algoritmi imaju određen broj tzv. slabih ključeva (weak keys), kod kojih je razbijanje kriptirane poruke znatno jednostavnije nego kod ostalih. Kod sustava s trajnim ključem treba povremeno mijenjati ključ. Pritom treba paziti da se koristi pouzdan način razmjene novog ključa.

ODBOR FEDERALNIH REZERVI ZA SMANJENJE RIZIKA

Procedure samoprocjene

Općenito se smatra da je ranjivost sustava kriptiranja puno veća na nivou implementacije nego na nivou dizajna. Algoritmi za kriptiranje koji se smatraju sigurnim poznati su javnosti više godina i vjeruje se da nemaju u sebi propusta. Ipak, svaka pojedina implementacija algoritma u sebi nosi rizik od degradacije sigurnosti sustava uslijed nepravilnog korištenja algoritma. Na primjer, ako je funkcija za kriptiranje izdvojena u posebnom modulu, glavni program mora generirati ključ te ga proslijediti funkciji za kriptiranje zajedno s porukom. Ako se programer nakon toga nije pobrinuo da izbriše sve tragove ključa i originalne poruke iz memorije sustava, ostavio je potencijalnom napadaču širom otvorena vrata.

Algoritmi, sklopovski sustavi i programska oprema u usporedbi sa korisnicima koji ih koriste vrlo su pouzdani. U praksi se pokazalo da su korisnici najslabija karika u sigurnosnim sustavima. Nema nikakve koristi ako je odabran najbolji algoritam, s dugačkim ključem, i ako je sustav vrhunski dizajniran i implementiran, ako korisnik svoj tajni ključ neprikladno pohrani, na mjestu na kojem je napadaču dostupan. Isto tako, raznim vidovima društvenog inženjeringa – lažnim predstavljanjem, nagovaranjem i slično, često je moguće navesti korisnika da sam napadaču preda svoju lozinku, zahvaljujući kojoj napadač lako dolazi u posjed njegovog tajnog ključa.

Vlastoručni potpis stoljećima je prihvaćen kao element identifikacije osobe i vjerodostojnosti dokumenta. Transakcije elektroničkog novca gubile bi svoj smisao kad bi ih se moralo potpisivati ručno, stoga elektronički potpisi, koji su uz algoritme za kriptiranje najvažniji element u protokolima za korištenje e-novca, moraju zakonski biti priznati ekvivalentnima vlastoručnom potpisu. U nekim su državama već doneseni zakoni koji ovo omogućavaju, prvenstveno zbog sustava plaćanja među pravnim osobama.

 

U drugim državama stanje je slično. U SAD-u je donesen sličan zakon 24. 1. 2000. godine. Infrastruktura je više ili manje razvijena, ovisno o kojoj se saveznoj državi radi. U nekim državama već postoji, i moguće je slati dokumente tijelima državne uprave i tvrtkama (npr. u Utahu). U nekim državama, međutim, još ne postoji, ili nije niti propisana, već se digitalni potpisi priznaju i bez certifikata (npr. u Kaliforniji).

1

2. US Agencije za strane banke

Iako su dostignuća u kriptografiji pokrila sve sigurnosne i praktične zahtjeve za sve oblike elektronskih plaćanja i elektronskog novca, rasprostranjenost ovih načina plaćanja zanemariva je u odnosu na klasična plaćanja. Najprirodnije bi bilo da elektronički novac dostigne svoju renesansu upravo za on-line kupnje na Internetu, no, u usporedbi s plaćanjima kreditnim karticama, uporaba elektroničkog novca na Internetu gotovo ne postoji. Kompanije koje su u devedesetim godinama ušle na područje elektroničkog novca uglavnom su bankrotirale, a one malobrojne koje se još drže vjerojatno čeka ista sudbina. Druga generacija koja se pojavila krajem devedesetih nešto je uspješnija.

Koncept kreditnih kartica star je gotovo 50 godina, u mnogim situacijama su nepraktične i usto nedostupne velikom dijelu populacije (maloljetnici, nezaposleni itd.). Plaćanje kreditnim karticama je preskupo, pre komplicirano i previše izloženo zlouporabama. Posve je neupotrebljivo za male pojedinačne iznose. Trgovac dobiva svoj novac tek nakon 30 do 90 dana, a usto plaća i 3–6% naknade.

Iako su dostignuća u kriptografiji pokrila sve sigurnosne i praktične zahtjeve za sve oblike elektronskih plaćanja i elektronskog novca, rasprostranjenost ovih načina plaćanja zanemariva je u odnosu na klasična plaćanja. Najprirodnije bi bilo da elektronički novac dostigne svoju renesansu upravo za on-line kupnje na Internetu, no, u usporedbi s plaćanjima kreditnim karticama, uporaba elektroničkog novca na Internetu gotovo ne postoji. Kompanije koje su u devedesetim godinama ušle na područje elektroničkog novca uglavnom su bankrotirale, a one malobrojne koje se još drže vjerojatno čeka ista sudbina. Druga generacija koja se pojavila krajem devedesetih nešto je uspješnija.

Koncept kreditnih kartica star je gotovo 50 godina, u mnogim situacijama su nepraktične i usto nedostupne velikom dijelu populacije (maloljetnici, nezaposleni itd.). Plaćanje kreditnim karticama je preskupo, pre komplicirano i previše izloženo zlouporabama. Posve je neupotrebljivo za male pojedinačne iznose. Trgovac dobiva svoj novac tek nakon 30 do 90 dana, a usto plaća i 3–6% naknade. S druge strane, e-novac počiva na briljantnom modernom i fleksibilnom konceptu i pruža sve mogućnosti sigurnosti i privatnosti koje se mogu poželjeti, male troškove i veliku brzinu obrade. Postoji niz usluga koje bi se preko Interneta mogle prodavati, ali se ne prodaju jer nije moguće ostvariti odgovarajuću naplatu. Osim toga, velik dio populacije nema pristup kreditnim karticama, iako ima kupovnu moć. Koji su razlozi da se toliko bolji koncept pokazao neuspješnim pred mastodontom iz prošlosti?

 Jedan od razloga je taj što je digitalna ekonomija još uvijek vrlo mali dio opće ekonomije,

tako da veliki sustavi (banke, kartičari), koji su po prirodi konzervativni, nisu zainteresirani za ovo područje i ne smatraju ga prijetnjom. Manje od 2% svih transakcija kreditnim karticama su transakcije vezane za kupnju preko Interneta. Drugi mogući razlog su patenti koji štite kriptografske algoritme. Patenti na algoritme za identifikaciju, slijepi potpis i slično još su na snazi. Patente na radove Davida Chauma, Stefana Brandsa i drugih poznatijih kriptografa drže tvrtke eCash Techologies, Zero Knowledge Systems i RSA. Prema američkim zakonima, ovi patenti istječu nakon 17 godina i svi su još na snazi. Naknade za korištenje ovih patenata otežavaju malim tvrtkama da koriste napredne i fleksibilne modele elektroničkog novca, a velike nisu dovoljno zainteresirane. Treći razlog leži u nedovoljnoj zakonskoj regulativi koja se odnosi na pravnu valjanost elektroničkih transakcija i na paralelni monetarni sustav koji bi stvorila e-gotovina.

 

2

Devedesetih se godina u Americi pojavilo nekoliko tvrtki koje su implementirale sustave e-novca. Praktički sve su se pokazale neuspješnima, sve do kraja devedesetih, kada se pojavilo nekoliko uspješnijih tvrtki. Slijede kratki opisi njihovih djelatnosti.

DigiCash je pionir na području elektroničkog novca. Osnivač tvrtke je poznati kriptograf

David Chaum, čiji radovi su u samom temelju tehnologije elektroničkog novca. Tvrtka je osnovana 1990, no zbog lošeg poslovnog upravljanja i neuspješnih pregovora s investitorima (među kojima su bili Visa, Microsoft, Netscape, Citibank, ABN Amro i drugi), bankrotirala je 1998, prodala svojih 16 patenata tvrtki eCash Technologies (koja je također u problemima, otpustila je nedavno 25 od 65 zaposlenih).

ZABILJEŠKE I PITANJA

1. Da li ima smisla koristiti glavnicu kao osiguranje od prekoračenja?

2. Zašto bi se kapital trebao ulagati u svijetske banke?

ODBOR FEDERALNIH REZERVI ZA SMANJENJE RIZIKA, SUSTAV PRODIRANJA U NEPRIKAZANA PREKORAČENJA

Sada pretpostavimo da NY želi prenijeti dolare sa svojeg LOB računa londonskom remitentu („LP“) koji bankari sa drugom London Bank-om („LRB“). Ako LOB i LRB posjeduju račun sa NYIB-om, transakcija je jednaka kao gore, osim što LRB, nakon primanja kredita od NYIB-e, kreditira LP u svojim knjigama u Londonu. Ponovno, postoje mnoge varijacije na ovu temu , ali sve dok postoje međusobno povezani računi mogu se koristiti transferi. Ne prikupljaju se podaci o ukupnoj upotrebi in-house ili korespondentnih transfera u sustavu dolarskog plaćanja u Sjedinjenim Državama, ali dolarska vrijednost i broj transakcija mora bit značajan s obzirom na činjenicu da korespondentni saldo u Ujedinjenim Državama prekoračio $31 bilijun. Fedwire je komunikacije i sistem izvršenja transakcija koji se nalazi u vlasništvu 12 Banaka Federalnih Rezervi Sjedinjenih Država. Fedwire se koristi na sljedeći način. Nakon što je terećen trasant prema uputama za isplatu, izdavačka banka upućuje Federal Reserve Bank („FRB“) da prenese sredstva na račun remitenta u prihvatnoj banci. Ako FRB posjeduje račun i za izdavačku i prihvatnu banku, zadužuje bivšeg i kreditira potonjeg, i obavještava prihvatnu banku o kreditiranju. Prihvatna banka tada kreditira račun remitenta

Fedwire ja često prikladniji nego korespondentski transferi zato jer veliki broj banaka Sjedinjenih Država posjeduje Federal Reserve račune. U 1995. bilo je otprilike 4000 rezervnih računa. Federal Reserve Banks, zajedno, izvršavaju ulogu IB-e. Budući da u većini slučajeva Fed će posjedovati i račun OB-e i RB-e, nema potrebe za privatne posrednike za svaku transakciju. Fedwire se može upotrebljavati u povezivanju sa korespondentnim transferima. Ako prihvatna banka ne posjeduje račun Fedwire-a, izdavačka banka može poslati Fedwire korespondentu prihvatne banke, koji posjeduje Fed-ov račun, za daljnje kreditiranje prihvatne banke i njezinih klijenata.

2

Fedwire se također može upotrebljavati za transakcije koje uključuju inozemne kupce. Ako LD želi prebaciti sredstva iz LOB u NYP preko NYRB-E, i LOB posjeduje račun sa svojim New York korespondentnom bankom („NYCB1“), LOB zadužuje LD, NYCBI zadužuje LOB i šalje Fedwire NYRB za NYP. Fed zadužuje NYCBI i kreditira NYRB, i NYRB kreditira NYP. Kada bi transferi bili za LP kod LRB, i LRB posjeduje račun sa svojim New York korespondentom („NYCB2“), NYCB1 bi poslao Fedwire NYCB2. NYCB2 bi kreditirao LBR, i LBR bi kreditirao LB u svojim knjigam u Londonu. Tako, New York korespondent služi kao posrednik između dvije londonske banke i koriste Fedwirw kao sredstvo komunikacije za prebacivanje sredstava i namiruju njihove račune

C) Colateracija

Velik dio gospodarskih obveza su ispuštanja prvenstveno kroz prijenosa depozitnih potraživanja na bankovnim knjigama. Iz razloga što banka može podbaciti, njezini štediše mogu snositi neke propuste i rizik likvidnosti kao rezultat odluka za držanje bankovnih salda. Banke se ne suočavaju sa rizikom kod držanja depozita direktno sa Federalnim Rezervama, međutim od kada centralna banka održava državni status- imuna je na likvidnost ili probleme kreditiranja. Dakle, saldo održan s Federalnim rezervama, koji su naveden kao "novac središnje banke", ima poseban značaj kada se koristi od strane komercijalnih banaka za podmirenje njihove isplate. Namirenje računa u centralnoj banci je univerzalno prihvaćeno jer nema pologa za depozit i rizika likvidnosti.

2. CHIPS

Usluge koje banke nude korisnicima neprestano se proširuju, jer banke moraju udovoljiti tržišnim zahtjevima i stalno privlačiti nove korisnike. Na taj način one proširuju svoje

2

djelovanje i povećavaju broj računa kojima upravljaju. Zbog svih tih noviteta koji se nude, i informacijski sustavi banaka nužno moraju doživjeti promjene. U sustav se dodaju nove aplikacije. Pri tome se teži približavanju sučelja aplikacija korisniku i povećanju sigurnosti sustava.

Komunikacijske mreže imaju ključnu ulogu u ponudi novih elektroničkih proizvoda na tržište, bez obzira koristili mi usluge od kuće, iz ureda, lokalne podružnice ili čak samo povezali dvije susjedne sobe iste zgrade. Banke, također, instaliraju i privatne mreže, koje same održavaju i kontroliraju, iskorištavajući ih za posluživanje niza zahtjeva vanjskih korisnika, kao i za vlastite, unutarnje potrebe.

Sigurnost poslovanja preko mreže mora biti glavna odrednica svake banke, odnosno svake usluge koju banka pruža. Provaljivanjem u informacijski sustav banke, napadač može doći do financijskih sredstava na nezakonit način, kao i do osjetljivih podataka koji se tamo nalaze.

Iz studije se može zaključiti da je sistem bruto naplate skuplji, rezultat je intuitivan. Da bi dokazale da je ovakav sustav plaćanja osuđen na neuspjeh, banke moraju svoja sredstva pokriti kolateralnim rezervama. Cijena održavanja dovoljnih zaloga ili rezervi ulazi u obzir

2

pod uvjetom bruto naplate. U suprotnom cijena dokazivanja mogućih rizika mrežnih zavjera za menadžment treba se utvrditi da je umjerena.

Bilješke i pitanja

1. Nova verzija CHAPS-a postala je upotrebiljiva 1996. Slažete li se s pristupom UK? Bi li bilo bolje imati oba sustava plaćanja, bruto i neto?

2. Da li Vas Schoenmakerova studija uvjerava da Engleska banka ima krivi pristup? Kakva je to posljedica za Phauda-Schioppovu zamisao da su oba sistema usporedno poželjni? Jedan autor je karakterizirao kompromis između neto naplate i RTGS sustava ovako: Neto naplata povećava vjerojatnost zadane ili „abnormalne naplate“ podizanjem troškova povezanih sa potencijalnim zadanim i bruto (RTGS) naplatama koje povećavaju troškove povezane s držanjem pričuva. Relativna zakonska prava ovih dvaju tipova naplata ovise o relativnoj veličini ovih dvaju troškova. C. Kahn i R. Roberds, Dizajn veleprodaje mrežnih sredstava, Transferability, Finality and Debt Settlement." C. Kahn, W. Roberds, Journal of Monetary Economics. Kako će nove promjene u CHIPS utjecati na natjecanje između CHIPS i Fedwire?

3. Odbor za sustave plaćanja i naplata, BIS je formulirao temeljne principe važnosti sistema plaćanja, Siječanj 2001. Uz principe stoji i potreba da sistemi u kojima multilaterarno umreženje zauzima glavno mjesto maraju biti amrem minimalno sposobni za osiguranje vremenskog završetka dnevnih naplata u situaciji nesposobnosti učesnika da podmiri najveću obvezu naplate. Da li novi CHIPS sistem zadovoljava ovu potrebu?

D. HERSTATT RIZIK

Važan rizik u sistemu plaćanja je rizik naplate stranih transakcija. To se često naziva Herstatt rizik po uzoru na njemačku banku koja je propala 1974. Smanjivanje ovog rizika je od vrhovne važnosti za centralne banke.

BANKE ZA MEĐUNARODNE NAPLATE, RIZIK NAPLATA STRANIH TRANSKACIJA

5-9, 15-17, 22-24, 36-38 (1996.)

Tržište, i posebice korespondentne banke u svakoj državi, sada su shvatile da je svaka individualna komercijalna banka osjetljiva na neočekivane endogene i egzogene pojave, koje mogu prouzročiti dovljne razloge da još banaka postane nesposobno da naplati svoje strane trgovinske obaveze bilo kada.

Ljestvica ovih potencijalnih problema naplate je demonstriran je u najnovijem pregledu FX tržišta prometa. BIS je procijenio prosječsn dnevni promet od globalnih deviznih otvorenih tržišta, i stranih deviznih ugovora razmjena na US $ 1,230 milijarde u

2

travnju 1995. Budući da je svaka trgovina mogla uključiti dvije ili više vrsta plaćanja, dnevni tokovi naplate su vjerojatno zbroj višekratnika ove cjeline, iako o tome nema dostupnih sveobuhvatnih podataka.

S naglaskom na ozbiljnu domaću i inozemnu posljedicu prekida spomenute FX naplate na tržištu ovakve veličine, banke bi mogle povjerovati da javni autoriteti nekih država neće odbiti većinu učesnika FX tržišta kroz dan ili proces naplate. Ovo uvjerenje moglo bi banku natjerati na želju da ne reducira svoje sadašnje izlaganje naplata ili čak prouzročiti nehtijenje da preuzme čak veće izlaganje naplate svojih protustranaka. U nastavku da je ovo uvjerenje objeručke prihvaćeno na tržištu, već je prouzročilu neprihvatljivu rainu rizika u financijkom sustavu.

Više nego ikad, povećanje ovog rizika u realnosti je bitno veće nego što na to ukazuju marketinški savjetnici prometa i toka naplate. Definicija metodologije za mjerenje FX naplate izlaganja, ako što je rečeno u ovom izvješću, treba postati jasno da ov nije samo povremeni fenomen, u praksi, FX izlaganje naplate je tipičan pokazatelj nenadanog rizika, može trajati nekoliko poslovnih dana i zato će biti prisutno vikendima i blagdanima. Nadalje, u svakoj točci vremena FX izaganje naplata banaka može jako iznenaditi njihov kapital.

Također to je slučaj uvjerenja da veći sudionik FX tržišta neće biti zatvoren tijekom dana ako je u loše zasnovan. Zapravo, ne postoji vrijeme, dok tarje slabi dan, u kojem sistemi palćanja visoke vrijednosti, bilo koje glavnije valute bivaju obustavljeni. U nastavku, komercijalne banke posjeduju ovo uvjerenje, nepotreban i zaobilazan element rizika ostaje na tržištu.

U nastavku ispod, nalaze se kratki sažeci 5 studija slučaja koji demonstriraju potencijalne pojave problema naplate. Oni također pokazuju da, unatoč koracima koji su poduzeti od 1974. za poboljšanja koordinacije između bankovnih supervizora i početka uvođenja mjera kontrole rizika u velikim financijskim centrima, mogućnost banke u neuspjehu ili mogućnost zatvaranja tijekom radnog dana ostaje. Propast će se gotovo neizbježno dogoditi tijekom radnog dana u jednom financijskom središtu ili nekom drugom. Iako se vrijeme povlačenja bankarskog odobrenja može u nekim okolnostima kontrolirati kako bi se smanjili šokovi na tržištu, tu će biti i drugi slučajevi u kojima bankarski nadzornik može imati puno izbora da na vrijeme poduzme određene akcije. Ako, na primjer, bankarski nadzornik postaje svjestan da je banka pretrpjela velike gubitke, dovoljno ozbiljne da imparira svojoj kapitalnoj osnovici, možda će morati poduzeti hitnu akciju u svrhu zaštite deponenata. Tajming ove akcije također može biti pod utjecajem potreba da se osigura da banka ne nastaviti poslovati, a po potrebi, u takvim okolnostima mora djelovati brzo kako činjenica da je institucija u teškoćama ne bi postala javno poznata. U nekim zemljama je legalno nemoguće da se banku stavi u likvidaciju izvan radnog vremena suda koji mora imenovati likvidatora.

2.2.1.Neuspjeh bankarske kuće Herstatt 1974. godine

Dana 26. lipnja 1974. godine Federalni ured za nadzor banaka povukao je bankarsku dozvolu bankarske kuće Herstatt, male banke u Kölnu koja djeluju na deviznom tržištu, i naredio likvidaciju tijekom bankovnog dana, ali nakon zatvaranja sustava međubankarskog platnog prometa u Njemačkoj. Prije objave Herstattovog zatvaranja, nekoliko njihovih klijenata je u svojim podružnicama ili kod dopisnika, neopozivo uplatilo njemačke marka u Herstattu na taj

2

dan kroz njemački platni sustav prema očekivanim primicima američkih dolara kasnije istog dana u New Yorku u pogledu sazrijevanja i terminskih transakcija.

Nakon prestanka poslovanja Herstattsa u 10:30 prema vremenu u New Yorku na 26. lipnja (15:30 u Frankfurtu), Herstatts New York korespondentna banka suspendirala je izlazna plaćanja američkog dolara iz Herstatts računa. Ova akcija je ostavila Herstattsove dužnike banke izložene i isporučene u punoj vrijednosti njemačkoj marki (kreditni rizik i rizik likvidnosti). Štoviše, banke koje su ušle u naprijed u trgovinu s Herstattom nisu uspjele za nagodbu izgubljeni novac dati u zamjenu za ugovore na tržištu (zamjena rizika), a drugi su imali depozite s Herstattom (tradicionalna strana kreditnog rizika).

2.2.2 DrexeJ Burrham Lambert (1990.) – izostavljen

2.2.3 BGGI (1991.)Imenovanje likvidatora za BCCI SA na 5. srpnja 1991. izazvao je glavne gubitke Velikoj

Britaniji i japanskoj strani razmjene komitenata od propalih institucija.

Institucija u Londonu je podmirila 5. srpnja 1991. godine dolar/funta devizna transakcija u koju je ušla dva dana ranije s BCCI SA, London. Pravo plaćanje uredno je napravljeno u Londonu 5. srpnja. BCCI je poslao poruku svojem korespondentu u New Yorku 4. srpnja (državni praznik u Sjedinjenim Američkim Državama) kako bi se napravilo odgovarajuće plaćanje američkih dolara za uplatu vrijednosti na 5. srpnja. Poruka za plaćanje je kasnila izvan vremena korespondentnih banaka u početnom puštanju uplata (u 07:00) prema poslovanju bilateralnog kreditnog limita postavljenog na BCCI izvjestitelju od strane člana primatelja čipova. Plaćanje je bilo u redu do malo prije 16:00 (prema vremenu u New Yorku), kada je otkazano od strane BCCI dopisnika, nedugo nakon što je dopisnik primio poruku od BCCI privremenih likvidatora u Londonu na temu akcije koju treba poduzeti s obzirom na nalog za plaćanje iz BCCI Londona. Na taj način, BCCI ugovorna strana je izgubila iznos glavnice ugovora.

Glavna japanska banka također je pretrpjela veliki gubitak u odnosu dolar/jen zbog rješavanja nagodbi 5. srpnja, od kada je jen bio uplaćen u BCCI SA Tokiju taj dan, kroz Devizni jen klirinški sustav, a imovina BCCI SA u državi New York je bila zamrznuta prije nagodbe o stavljanju američkog dolara u transakcije.

Gubitak UK institucija ilustrira određeni aspekt teškoća koje susreću privatni sektor pod trenutnim okolnostima u svakom pokušaju da se koordinira vrijeme plaćanja: u ovom slučaju, gubitci se gotovo sigurno ne bi dogodili, da se mjerama u mjestu smanji rizik. Štoviše, zatvaranje BCCI strane bankarskog supervizora pokazuje da općenito nije moguće zatvoriti banku koja je aktivna na deviznom tržištu u vrijeme kada su svi relevantni sustavi plaćanja namješteni na transakcije na određeni dan. U ovom slučaju, zatvaranje je zahtijevao Luxemburški sud koji je imenovao likvidatora.

2.2.4 Pokušaj Sovjetskih prevrata (1991.) - izostavljeno2.2.5 Baring kriza (1995.) – izostavljeno

2.3 Definiranje i mjerenje vanjske izloženosti razmjeni naplate

2

Za sadržavanje sistemskog rizika svojstvenog aktualnim aranžmanima za podmirenje devizne transakcije, prvo je neophodno razviti realno razumijevanje naravi i opsega izloženosti deviznim nagodbama. Na temelju razgovora s tržišnim sudionicima, CPSS je usvojila slijedeću definiciju vanjske izloženosti deviznoj nagodbi:

Aktualna izloženost banke - iznos na rizik - kad se prepusti deviznoj trgovini jednak kupljen cjelokupni iznos valute i traje sve od trenutka kada se plaćanja upute za valutu, prodano više ne može biti otkazano jednostrano dok je vrijeme kupljene valute primljeno s pravomoćnošću. Važno je napomenuti da je ova definicija dizajniran za rješavanje veličina i trajanje kreditne izloženosti koje mogu nastati tijekom procesa devizne nagodbe. To ništa ne govori o vjerojatnosti nastanka stvarnog gubitka.

Definicija se također posebno odnosi na sposobnost banke za mjerenje i kontroliranje svoje devizne naplatne izloženosti u određenom trenutku. Za razvoj praktične metodologije za mjerenje trenutne i buduće devizne nagodbe izloženosti u skladu s gornjom definicijom, banka će morati prepoznati promjenu statusa i stoga, mijenjati potencijal nagodbe izloženosti - svaki od njegovih obrta tijekom obračunskog procesa. Iako rješavanje trgovina uključuje brojne korake, iz nagodbe, perspektive rizika trgovačkog statusa mogu se svrstati prema pet širokih kategorija:

Status R: opoziv. Bankine instrukcije za plaćanje valuta ili nisu izdane ili su jednostrano otkazane bez suglasnosti banke ugovorne strane od bilo kojeg drugog posrednika. Banka suočava bez trenutne naplate izloženost za ovu trgovinu.

Status I: neopoziv. Bankine instrukcije za plaćanje valuta više ne mogu biti otkazane jednostrano jer je konačno obrađeno od strane sustava relevantno plaćanje, ili zbog nekih drugih faktora ( interne procedure, dopisnički bankarski aranžmani, pravila lokalnog platnog sustava, zakoni) čini otkaz ovisnim o suglasnosti druge ugovorne strane; drugi posrednik, konačna potvrda od kupnje valute još nije dospjela. U ovom slučaju, kupnja iznosa je jasno u opasnosti.

Status U: Neizvjestan. Bankine instrukcije za plaćanje valuta više ne mogu biti otkazane jednostrano, primitak od kupljene valute proizlazi, ali banka ne znam da li je u konačnosti dobila ta sredstva. U normalnim okolnostima, banka očekuje primitak sredstava na vrijeme. Međutim, budući da je moguće da se kupnja valuta nije dobila na, kupnja iznosa, u stvari, je još uvijek u opasnosti.

Status F: Neuspjeh. Banka je utvrdila da nije primila kupljenu valutu iz svoje ugovorne strane. U tom slučaju iznos kupnje je prezadužen i ostaje jasno u opasnosti.

Status S: Obavljeno. Banka zna da je dobila kupnju valute u konačnosti. Iz perspektive naplate rizika trgovina se smatra obavljenom i kupnja iznosa više nije u opasnosti.

2

Bilateralne mreže usluga. FXNET, S.W.I.F.T. i VALUNET trenutno pružaju bilateralne mrežne usluge mnogim bankama. U prosincu 1995. FXNET pruža ovu uslugu za 29 institucija od 57 ureda koji su u devet lokacija, uključujući New York, London, Zurich, Tokio, Singapur i dodatnih 19 ureda koji su bili u procesu pridruživanja sustavu. Tri nove lokacije (Geneva, Sydney i Toronto) će se upoznati s planiranim ekspanzija Accorda kojim upravlja S.W.I.F.T. (Društvo za svjetske međubankarske financijske telekomunikacije) koje osigurava potvrdu podudaranja bilateralne obveze mrežnih usluga. Kao što je u prosincu 1995. godine 370 korisnika zaposleno od Accord odgovarajućih usluga. Uključujući 27 pretplatnika na svojim mrežnim uslugama. VALUNET, najmanji od pružatelja usluga, spada pod međunarodno čišćenje sustava. U prosincu 1995. godine VALUNET pruža bilateralne obaveze mrežnih usluga prema 10 institucija koje djeluju iz 17 ureda koji su u pet lokacija. Osim što koriste ove industrijske usluge, mnogi parovi banaka su postavili bilateralne mrežne aranžmane na vlastitu odgovornost, često koristeći standardizirane Ugovore poput međunarodnog deviznog Master Ugovora (IFEMA).

Međutim, usprkos potencijalnim rizicima smanjenja naknada, tržišni pregled naznačuje da nisu sve banke koriste bilateralnu obvezu namirenja ugovora. Kada su u mreži, više nego često se njihova mreža limitirano zatvori (uglavnom se iskoristi kapital tretmana mrežnog položaja ili se unaprijede njihovi dobiveni omjeri), dok se rutinske nagodbe i dalje provode na veliko, na bazi trgovina-po-trgovina. Obveza mreža je uglavnom na najvećim bankama i njihovim najvećim klijentima. Banke navode troškove i operativne sposobnosti kao prepreku korištenju bilateralne mreže ili drugim metodama obveza namirenja. U nekoliko zemalja banke također izražavaju zabrinutost zbog nedostatka pravne sigurnosti za mrežne aranžmane.

Neke od rasprava predlažu moguću ulogu Europske Komisije ili za nekih individualnih glavnih banaka u namirenju ugovora. S druge strane, neke banke smatraju da je efektivna cijena neformalno podmirila njihove devizne obrte plaćanjem i primanjem svojih obveza na neto osnovi. Međutim, nesigurnost u pogledu pravne utemeljenosti takvih aranžmana mogla bi povećati sistemski rizik.

Multilateralne mreže i usluge namirenja. ECHO je počela s operacijama u kolovozu 1995. godine, a predložena je od MultiNet Međunarodne banke i nada se da će početi s radom u 1996. godini. Oba sustava su dizajnirana kako bi transformirali bilateralno dogovorene pojedinačne devizne obrte u multilateralne neto namirene obveze i pružili kontrolu rizika da bi se osiguralo pravovremeno podmirenje tih obveza. U biti, ove kontrole su dizajnirane radi smanjenja kreditiranja i rizika likvidnosti uvjeravajući sudionike da će se konačni obračun svake valute održati čak i ako je sudionik u skupini sam po sebi u stanju podmiriti svoje obveze na dan dospijeća.ECHO je počela s radom sa 16 sudionika korisnika u osam zemalja obrta namirenja u 11 valuta. ECHO se nada da će proširiti svoje usluge banaka u više od 90 zemalja i u 25 valuta. MultiNet planira u početku pružati usluge za osam banaka u sjevernoj Americi za svoje obrte u američkim i kanadskim dolarima i drugim valutama unutar prve godine. MultiNet se također nada da će dodati još valuta i sudionika u drugim zemljama tijekom vremena.

Ostali multi-valutni mehanizmi namirenja. Još nedavno, novoosnovana "Grupa 20", aktivno je istraživala druge moguće multi-valutne mehanizme namirenja. Umjesto izravnog namirenja temeljnih deviznih obrta, modeli trenutno mogu biti namijenjeni za podršku rješavanja pojedinačnih obrta ili djelatnosti koje su već umreženi pod drugim bilateralnim ili multilateralnim obvezama aranžmana namirenja. Iako ova multi-valutna namirenja ne bi sama po sebi osigurala smanjeni rizik prednosti obveza namirenja, mogli su smanjiti kreditne rizike uvjeravajući sudionike da konačni prijenos jedne valute će nastati ako i samo ako se konačni

2

prijenos druge relevantne valute također pojavljuje. Multi-valutno namirenje može također, ako je dizajnirano u skladu s tim, osigurati niže likvidnosti rizika sudionicima i ako će podmiriti svoje obveze plaćanja onda će oni dobiti njihova očekivana sredstva na vrijeme.

Izgledi za kolektivne akcije. Iako su neke od tih industrija širokih inicijativa u punom tijeku, mnoge banke su i dalje skeptične o poslovnoj aktivnosti za upotrebu sredstava u svrhu napora za smanjenje izloženosti deviznim namirenjima. Kao rezultat toga, mnoge pojedinačne banke su spore u odluci da se pridruže ovim nastojanjima. Bez adekvatne motivacije za dovoljnim brojem deviznih tržišnih sudionika da podrži i koristi jedan ili više od ovih sadašnjih ili potencijalnih industrijskih poduzeća na razini službi više valuta, njihova kratkoročna (a kamoli dugoročna) održivost je neizvjesna.

CLS Usluge, Ltd je uspostavio novi sustav nazvan Kontinuirana nagodba (CLS) da se bavi Herstattovim rizikom, koji je završio s radom u rujnu 2002. godine, nakon godina planiranja. Sudjeluje 70 najvećih svjetskih banaka, kao i sve svjetske glavne središnje banke. Godine 1997., tvrtke MultiNet i ECHO spojile su se s CLS Servisom. U načelu, CLS dopušta simultane transfere inozemnih transakcija razmjena preko postojećih nacionalnih platnih sustava. IBM je razvio sustav Swift koji omogućava sustav mrežne komunikacije. Troškovi projekta procjenjeni na 60 milijuna dolara popeli su se na 300 milijuna dolara, a koštat će više od milijun dolara godišnje za rad. Podiže se pitanje je li Herstatt rizik vjerodostojan takvih izdataka.

CLS banka, koja je ovlašteni kao SAD Edge korporacija (ograničena svrha banke) rješava devizne transakcije čiji temelji su obveze. Banka utvrđuje uplate za transakcije u stvarnom vremenu na mrežnoj osnovi, prijenos sredstava na obje valute transakcije u isto vrijeme po postovima na računima svojih članova, tzv. plaćanje protiv platnog sustava. CLS Banka je ugovorna strana na obje strane plaćanja, članovi plaćaju zemljište CLS banki. Članovi drže multinacionalne račune u Banci. Prvi val operacija će uključivati sedam valute: australski dolar, kanadski dolar, curo, japanski jen, funtu, švicarski franak i američki dolar. Član banke balansira u svakoj valuti i banka pruža članovima da imaju dovoljnu ukupnu neto ravnotežu, biti će i transakcije u bilo kojoj valuti. Kao i novi čipovi sustava, algoritam je zaposlen kako bi se postiglo maksimalno namirenje korištenja stanja. CLS banka drži svoje račune u bankama u valutama, članovi su u stanju platiti fondove i primati namirenje kroz nacionalnih platnih sustava.

Svaki član je dužan platiti u bilanci na CLS banci da pokrije kratke valutne pozicije unutar određenih granica. Prije svakog dana obračunskog razdoblja, koje traje pet sati (tri sata u azijsko-pacifičkoj regiji) da se RTGS sustavi plaćanja u svim vremenskim zonama preklapaju. Tijekom obračunskog ciklusa, novi fondovi su uzeti u transakcije namirenja, a sredstva se isplaćuju. Banke mogu ostvariti prekoračenja do određene granice u pojedinim valutama, ali moraju imati pozitivne bilance u ukupnom poretku, uzimajući u obzir promjene tečaja. CLS banka drži kreditne linije pružatelja likvidnosti (stvarni članovi) da pokrivaju pojedine valute prekoračenja.

Na 29. listopada 2002, CLS banka je namirila 15.200 transakcija, ukupno 395 milijardi dolara, što je zahtijevalo samo $ 17 milijardi plaćanja između članova. Dva se glavna poboljšanja CLS banaka trenutno razmatraju. Prvo, CLS će dopustiti podmirenje deviznih transakcija za svoje klijente za upravljanje fondovima. Drugo, banke traže aktivnije ciljeve središnjih banaka, tako da bi banka mogla ostvarivati sa svojim središnjim bankama

2

zaduživanja iz drugih središnjih banaka. Npr. Bank of Japan bi mogla posuditi dolare iz Federal Reserve Bank of New York.

Neki aspekti međunarodnog platnog prometa

Vrste domaćeg platnog sustavaCHIPS (neto) i / ili Fedwire (bruto) vrste sustava postoje u valutama glavnih zemalja, kao

što je navedeno u tablici prilagođenoj iz Banke za međunarodna poravnanja, Odbor za platni sustav i sustav namirenja, statistika o platnim sustavima u skupini Deset zemalja.

3. Međunarodni Platni sustavi

Osim domaćih sustava, postoje platni sustavi koji su postavljeni da rade na prekograničnoj osnovi.

Odbor guvernera središnjih banaka država članica Europske ekonomske zajednice, Ad hoc radna skupina na EZ platnim sustavima, Platnim sustavima u državama članicama EZ-a.

3.2.1. Mrežni mehanizmi

FX NET Limited je komanditno društvo formirano po engleskom zakonu, u vlasništvu Velike Britanije, podružnice 12 velikih banaka. To olakšava bilateralnu mrežu za devizne obveze između banaka sudionica, koristeći koncept mreže po novome. Banke su u mogućnosti sudjelovati u FX NET pribavljanju potrebnog softverskog paketa (priredio Quotron) pod licencom FX NET za ugradnju u vlastite in-house sustave.

Kroz sudjelovanje u FX NETu banke su u mogućnosti smanjiti svoje kreditne rizike likvidnosti iz bruto bilateralnih neto pozicija za svaku od njihovih grana koje sudjeluju u službi, vis-a-vis grane drugih banaka.

Nakon što banka instalira FX-NET Quotron softver, slobodno pregovara s ostalim sudionicima na mreži sa i na kojim valutama. U tom procesu, FX NET pruža dobro dokumentiran model mreže sporazuma koji njegovi sudionici mogu odabrati za korištenje, iako je svaki sudionik odgovoran za dobivanje nezavisnih pravnih savjeta o učinkovitosti tih sporazuma.

U veljači 1992. godine 31 bankovna podružnica u Londonu, New Yorku, Los Angelesu, Tokiju i Singapuru su sudjelovale u FX NETu, mreži unutar svakog centra i između različitih centara. Osim toga, još 16 podružnica, kao i nove članice banke, pripremaju se pridružiti FX NETu u ovim financijskim centrima .

3.2.2. Središnje banke za nadzor

Početkom 1986. prije nego je FX NET prvi put proveden u formu, formalno odobrenje je tražio od Bank of England i Federal Reserve Bank of New York (FRBNY). Bank of England RFO je odobrenje dala u sljedećim terminima (slične onima od FRNBYa):

1. Svaki sudionik banke očekuje da se uvjeri o pravnoj valjanosti mreže u Velikoj Britaniji, te u

3

zemlji podrijetla svakog od svojih klijenata koji sudjeluju;

2. Razmjerno smanjenje se očekuje za svakog sudionika u granici ugovorne strane;

3. Ovi aspekti sudjelovanja su bili teme za raspravu tijekom rutinskih bonitetnih intervjua između svakog sudionika u Velikoj Britaniji i Bank of Englanda u svojoj ulozi bankovnog supervizora.

I Bank of England i FRBNY je formalni odgovori sastavni dio paketa za pravnu dokumentaciju koja FX NET trenutno pruža svojim sudionicima.Drugi važan dio međunarodnog platnog sustava je SWIFT. Društvo za Worldwide Interbank Financial telekomunikacije (SWIFT) je privatna tvrtka, stvorena u Belgiji 1973., koja se bavi prijenosom financijskih poruka za dobrobit svojih banaka dioničarskih članica i drugih odobrenih; kategorije financijskih institucija.

SWIFT prenosi financijske poruke između 7000 financijskih institucije spojenih na tvrtke vlasničkih mreža koja pokriva 192 zemlje. Jezgra usluga koje nudi SWIFT se sastoji od razmjene financijskih poruka preko svoje vlasničke mreže (sastavljene od računalnih objekata, prebacivanja opreme, iznajmljenih linija i softvera). Mrežne funkcije obuhvaćaju prihvat, provjeru, čuvanje i isporuke poruka. Mreža, koja je dostupna 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu, rukuje ukupnim prometom poruka od 1,2 milijarde u 2000. godini.

Da bi se osigurala povjerljivost, svaka poruka se automatski šifrira u SWIFTu kada ulazi u mrežu, a korisnici imaju mogućnost šifriranja protoka poruka između svojih in-house terminala i njihove SWIFT pristupne točke. Svaka poruka također sadrži Autentifikator koji dopušta identifikaciju pošiljatelja i primatelja, a koji jamči da tekst poruke nije promijenjen tijekom prijenosa. Provjera se temelji na zajedničkom algoritmu koje SWIFT mrežni operativni sustav generira kroz široki spektar automatiziranih izvješća o pojedinim korisnicima, poruka prometa, korisnici mogu zatražiti posebna izvješća, terminala izvješća o pogreškama i dostave izvješća o statusu.

S obzirom na poruke prometa, SWIFT mreža se može koristiti za prekogranične i unutarnje domaće transakcije koje uključuju banke članice ili sudionike. Udio domaćeg prometa u ukupnom znatno se razlikuje od zemlje do zemlje, dijelom ovisno o pravilima nacionalnog telekomunikacijskog tijela, a dijelom o vrstama alternativnih objekata međubankovnih telekomunikacijskih raspolaganja.

SWIFT poruka sadrži nalog za plaćanje koji se razlikuje od elektroničkih poruka koje prolaze kroz domaće velike vrijednosti za prijenos sredstava sustavima jer SWIFT nalog, sam po sebi ili po SWIFT pravilima, stvara neopozivu obvezu na poruke šalje banci. Financijske institucije razmjenu SWIFT poruka moraju dogovoriti poravnanjima i / ili namirenjima dolaznih naloga, ili oslanjajući se na bilateralne odnose koje imaju jedni s drugima ili prosljeđivanje dolaznih naloga za prijenos sredstava domaćih međubankovnih sustava.

3. Off-shore platni sustavi dolara

Drugi aspekt međunarodnog platnog sustava je off-shore namirenje. Na primjer, postoje razne metode kojima banke mogu očistiti dolar plaćanja izvan Sjedinjenih Američkih Država kroz formalne sustave. Na primjer, postoje London Dollar klirinška shema (LDC) i klirinški Tokio dolar sustav.

3

3