Značenje nekih običaja vezanih za novoređenče u hrišćanstvu i islamu

Od davnina su životne faze kroz koje čovjek prolazi, a među kojima su najznačajnije: rođenje,

ženidba i smrt obavijene obredima i ritualima koji trebaju da obezbjede i osiguraju Božiju pomoć i

Njegov blagoslov neophodan da sve bude kako treba. Sve religije i kulture svijeta posjeduju, manje ili

više, razvijen sistem običaja, tabua i obreda koji prate dijete od njegovog začeća do inicijacije u svijet

odraslih. Hrišćanstvo i islam nisu iznimka od ovog pravila. I jedna i druga religija imaju kodekse i zakone

vezane za rođenje djeteta iz kojih su se protokom vremena razvili različiti običaji, sa različitom svrhom i

značenjem.

Običaji vezani za rođenje dijeteta u hrišćanstvu

Nakon rođenja djeteta obavljali su se obredi i rituali koj su pratili dijete sve do krštenja i inicijacije

u širu društvenu zajednicu. Majka i njeno tek rođeno dijete smatrali su se nečistima. Zbog toga porodilja

nije smijela da objeduje sa ostalim ukućanima. Odmah poslije porođaja neko od ukućana odlazio je

svešteniku koji u posudi „osveti vodu.“ Dijete se svaki dan kupalo, a u vodu koja se koristila za kupanje

stavljalo se po malo „osveštene vode“. Majka se smatrala nečistom četrdeset dana, a dijete do krštenja.

Ako bi dijete umrlo pre krštenja nije se sahranjivalo u groblju, jer se smatralo da je ono nečisto i u vlasti

zlih sila i demona. Krštenje djeteta zavisilo je od njegovog zdravlja i blizine blagdana. Požurilo bi se sa

krštenjem ako bi dijete bilo slabo i ako se rodilo pred Božić ili Vaskrs. Smatralo se neprikladnim da

nekršteno dijete dočekuje ove praznike. Nakon godinu dana kum je obavljao prvo šišanje djeteta. Svrha

krštenja i šišanja je da se dijete uvede u porodični kult, čime je postajalo punopravan član društevene

zajednice. Dijete se tada normalno razvija, a zle sile su mu mogle nauditi kao i svakom drugom čovjeku.

Vjerovalo se da nije dobro da dijete umre nekršteno jer tada nije bilo primljeno u društvenu

zajednicu, pa će takvo ostati i na drugom svijetu. Smatralo se da će mu duša vječno lutati i da će se

živima svetiti za svoju zlu sudbinu.

Prema narodnom vjerovanju djetetu su tri noći poslije rođenja dolazile suđenice koje su

zamišljane kao tri lijepe djevojke. Svake večeri one su, jedna po jedna, izricale djetetu sudbinu.

Odlučujuću riječ imala je najmlađa koja je sudbinu izricala posljednje noći.

Islamski običaji pri rođenju djeteta

Islam zastupa potpuno suprotno mišljenje u vezi sa prirodnom, duhovnom čistoćom

novorođenčeta. Muhammed Pejgamber, a.s., je rekao: „Svako dijete se rodi u čistoj prirodnoj vjeri, pa ga

njegovi roditelji nakon toga učine jevrejom, hrišćaninom ili vatropoklonikom.” Čini se da su hrišćanski

teolozi znali za ovo predanje Božijeg Poslanika, a.s., pa stoga smatraju nekršteno dijete nečistim za

hrišćanstvo. Nekršteno dijete, dijete koje roditelji još nisu učinili hrišćaninom, je po islamskom učenju u

čistoj, prirodnoj vjeri – islamu. S druge strane, porodilja se, istina, za vrijeme postporođajnog krvarenja

(čišćenje – nifas) smatra nečistom, ali samo za izvršavanje određenih vjerskih propisa (namaz, post,

učenje Kur'ana...), a ne duhovno nečistom i prepuštenom zlim silama.

Zaštita od zlih duhova i traženje Božijeg blagoslova i napretka za novorođenče, prema islamskom

učenju, postiže se nizom obreda koje je činio ili preporučio Muhammed, a.s. Interesntno je, prije nego što

prijeđemo na analizu nekih islamskih obreda vezanih za rođenje djeteta, napomenuti da i po islamskom

učenju zli duhovi, šejtani, đavoli ili nečastivi nastoje uticati na dijete. U jednom sigurnom predanju

navodi se da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Ne postoji ni jedno novorođenče a da ga šejtan nakon rađanja

ne dodirne. Svako dijete zaplače od dodira šejtana. Jedino Isaa, sina Merjemina, i njegovu majku nije

dotakao.”

Prva zaštita od zlih duhova postiže se učenjem ezana na desno uho novorođenčeta, a ikameta na

njegovo lijevo uho. Muhammed, a.s., je o tome rekao: „Kome se rodi dijete, pa mu na desno uho prouči

ezan, a na lijevo ikamet, neće mu nauditi vještica (ummu sibjan – zli duh).“

Nakon toga, sedam dana po rođenju djeteta žrtvuje se poseban kurban (akika) za novorođenče.

Ovaj kurban (akika) žrtvuje se iz zahvalnosti Uzvišenom Allahu što nam je podario dijete. Uz to, kurban

(akika) je zalog Svemogućem Bogu za naše dijete. Nudeći žrtvu Uzvišenom Bogu mi otkupljujemo svoje

dijete od Njega, kao što je Ibrahim, a.s., sa kurbanom kojeg je žrtvovao otkupio svoga sina Ismaila, a.s. i

tražimo od Allaha da našem djetetu podari zdravlje i napredak. Prijevod dove koja se uči prilikom

žrtvovanja kurbana (akike) dovoljno govori o cilju koji se tim činom želi postići. U dovi stoji: „Bože moj,

ovo je kurban (spomene se ime djeteta i njegovog oca) i molimo Te da otkupiš krv djetetovu za krv

kurbana, meso djetetovo za meso kurbana, kosti djetetove za kosti kurbana, kožu djetetovu za kožu

kurbana, i kosu djetetovu sa dlaku kurbana, od džehennemske vatre.“

Muslimani u Bosni i Hercegovini, kao i hrišćani, praktikuju šišano kumstvo novorođenčeta.

Kumovi su najčešće rođaci i komšije s kojima se na taj način još više učvršćuju prijateljske veze. Vjeruje

se da se dijete može “baciti na kuma”, pa se za kumove djeci biraju čuveni i cijenjeni ljudi dobrog

karaktera. Postojanje obreda šišanog kumstva i kod hrišćana i kod muslimana u Bosni i Hercegovini

ukazuje na predislamsko porijeklo ovog običaja što znači da je do nas došao iz dva različita izvora. S

jedne strane imamo obred striženog kumstva, za kojeg dr. Hadžijahić tvrdi da je staroslavenskog

porijekla, te da se nalazi prisutan i kasnije kod bogumila, dok s druge strane, islamska tradicija također

baštini običaj šišanja djece prilikom rođenja. Prema predanju, kada je Hazreti Fatima rodila sina Hasana,

Muhammed, a.s., joj je kazao: “Fatima, ošišaj ga i podijeli sadake u srebru onoliko koliko je teška

njegova kosa.” Po narodnim običaju kosa se zakopa ispod mlade voćke ili se stavi u njene grane sa željom

da i dijete zdravo raste kao i ta voćka.

Što se suđenica tiče, prema islamskom vjerovanju sudbinu djeteta ne određuju suđenice koje mu

dolaze tri dana nakon rođenja u liku tri lijepe djevojke, već sudbinu djeteta određuje Svemogući Bog, a

zapisuje je melek četrdeset dana nakon začeća. Božiji Poslanik, a.s., kaže: „Kad sjemenoj tekućini prođe

četrdeset i dvije noći, Allah joj pošalje jednog meleka pa je on oblikuje i načini joj sluh, vid, kožu, meso i

kosti a zatim upita: - Gospodaru, muško ili žensko? Tvoj Gospodar odredi šta hoće, a taj melek zapiše.

Zatim upita: -Gospodaru, kad će umrijeti? Tvoj Gospodar rekne šta hoće i melek to zapiše. Zatim upita: -

Gospodaru, kakva će mu biti nafaka? Tvoj Gospodar odredi koliko hoće, a melek zapiše. Potom taj melek

izađe s tim listom u ruci i na to se više ništa niti doda niti oduzme!"

Svrha i cilj islamskih obreda i običaja vezanih za rođenje djeteta jeste traženje Božijeg blagoslova

(bereketa) za dijete, osiguravanje sigurnog razvoja i napretka djeteta, te čuvanje djeteta od zlih sila i

uticaja koje nastoje da negativno utiču na njega.

mr. hfz. Elvir Duranović