29

BiBliografska skica o životuMustafe ejuBovića-Mostarca

Mustafa ejubović – Šejh jujo je, izvjesno, naj-značajniji i najplodotvorniji mislilac musli-manskog kruga u kulturnom životu Bosne

i Hercegovine od druge polovine XVII stoljeća. Izraziti je predstavnik bošnjačkih intelektualaca koji su, uglavnom, sva svoja djela pisali na orijentalnim jezicima.6 Zahvaljujući brižljivo pisanim biografijama njegovih učenika muderri-sa Ibrahima (Muskirija) Opijača i pjesnika-kadije Mustafe Huremija7 te autorskim bio-bibliografskim podacima sa-mog Ejubovića, koji su jedna vrsta kritičkog instrumentari-ja uz svako njegovo djelo, bilo je moguće u glavnim crtama rekonstruirati njegov životni put i enciklopedijsko stvara-laštvo. Ta djela predstavljala su primarne izvore kako za istraživanja koja su poduzimali naši prvi istraživači Salih Sidki – Muvekkit, Ibrahim-beg Bašagić, Mehmed-Hulusi, a nešto kasnije i Safvet-beg Bašagić, pa zatim Mehmed Han-džić i drugi, tako i za djela koja su nastajala u najstarijim radovima europske orijentalistike.

Njegovo je puno ime, zabilježeno u starim izvorima i arapskoj grafiji, Musãafā ibn Yúsuf ibn Murād Eyyúbi-zāde al-Mostārí al-Bosnawí – Šayê Yúyo.8

6 Hazim Šabanović, Književnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Sarajevo, 1973., str. 390.

7 Mustafa ibn hadži Ahmad ibn Huremi /poznat kao pjesnik Mustafa Huremi/, Niëām al-‘ulamā’ i (Biografija o Šejh Juji; citirano prema H. Šabanović, Ibid., str. 409.)

8 Ibrahim (Muskiri) Opijač, Risāla fi Manāqib al-fāñil al-muõaqqiq Mustafa ibn Yũsuf al-Mostari, R-487, III, Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa GHB, sv. VI, str. 64-65, London-Sarajevo, 1420/1999. Ovo bigrafsko djelo preveo je na bosanski jezik Muhamed

30

Rođen je 1061/1651. g. u veoma obrazovanoj mostarskoj porodici. Osnovno i srednje obrazovanje stekao je u rod-nom Mostaru pred uglednim profesorima šejh-Ahmedom Opijačem, hadži Ismailom, muftijom Hasanom-Mostarcem i kadijom Ismail-ef.9

Zamijetivši kod svog učenika veliku intelektualnu da-rovitost i naglašeno zanimanje za obrazovanjem, uvaženi profesori su mu u cijelosti posvetili svoju pažnju podstičući kod njega te karakterne vrline. Ohrabren takvom brižnošću svojih muderrisa, zatim motiviran vlastitom unutarnjom čežnjom za visokom izobrazbom, krenuo je u Carigrad, du-hovni centar osmanske Turske, 1677. godine.

Prema raspoloživim podacima, diplomirao je, najvje-rovatnije, 1681/1682. g., četiri godine nakon što je stigao u Istanbul. Sukladno tadašnjem sustavu obrazovanja, nakon okončanja studija, bio je obavezan odraditi pripravnički staž (mulāzama), poslije čega je dobio status profesora na jednoj od prestižnih carigradskih srednjih škola (madrasa) što je za njega predstavljalo veliko priznanje od tamošnjih obrazovnih institucija i ulemanskih krugova.

U Carigradu je proveo petnaest godina i proživio naj-plodnije razdoblje svoje životne dobi ispoljavajući velike in-telektualne i spisateljske sposobnosti. Upravo tih dana, kada je očekivao još jedno promaknuće i verifikaciju svog uspješ-nog profesorskog i spisateljskog djelovanja – postavljenje za redovnog profesora na jednoj od najuglednijih visokih obrazovnih institucija tadašnje Otomanske carevine – sti-gao mu je poziv iz rodnog Mostara da se vrati nazad i preuz-me položaj muftije za Hercegovački sandžak, nakon smrti

Mujić, Glasnik Vrhvnog islamskog starješinstva, Sarajevo, 1956., br. I-III, str. 1-22.

9 Dr. Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hecregovci u islamskoj književnosti (reprint), Sarajevo, 1986., str. 160.

31

njegova muderrisa i mostarskog muftije Hasan-ef. Mostar-ca. “Uzavrela je u meni čežnja prema rodnoj grudi…, jer da nije ljubavi prema domovini, ona bi propala”, pisao je i govorio tim povodom Šejh Jujo.10 U Mostar se vratio nakon petnaestogodišnjeg (+ 1 mjesec dana) boravka u Carigradu, u 43. godini svoje životne dobi. Iz Otomanske prijestolnice krenuo je u ponedjeljak, a u Mostar stigao u subotu mjeseca rebi‘u ’l-ahira 1104./1692. g. 11

S preuzimanjem položaja muftije prihvatio je i poziv da u Karađoz-begovoj medresi drži nastavu iz ključnih predmeta: ‘ ilm al-tafsir, ‘ ilm al-manãiq, u¥ũl al-fiqh, arapski i/ili osman-ski jezik i dr. Petnaest posljednih godina proživjelih u Mo-staru proveo je u punom angažiranju na prosvjetnom planu tj. u školskim i van školskim predavanjima, reformi školstva, pisanju i komentiranju udžbenika i djela općeg karaktera u oblastima koje su ga posebno privlačile poput arapskog jezika i njegovih disciplina, logike i disputacije, islamske tradicije, egzegeze Kur’ana, islamske filozofije, te osnova/filozofije še-rijatskog prava.

Razbolio se u subotu, a umro u ponedjeljak u rodnom gradu rabi‘u’l-ahira/16. jula 1119/1707. g. u 56. godini život-ne dobi kao relativno mlada osoba gdje je i ukopan.12

Ne nalazimo detaljniji opis Ejubovićeva fizičkog izgleda u Opijačevu Manakibu osim da je bio osoba srednjeg rasta, pravilnog lica bez karakterističnih crta, uredne brade obične dužine, uvijek krijeposnog i raspoloženog lica blagog smi-ješka, po prirodi skroman i srdačan, uzornog morala i ka-

10 Hazim Šabanović, Književnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Sarajevo, 1973., str. 396.

11 Ibrahim Opijač, Ibid., l. 110b-111a 12 Ibrahim Opijač, Ibid. Njegov povratak u Mostar i bolest dogodili su

se u subotu, u čemu njegov učenik Ibrahim Opijač nalazi znakove profesorova evlijanskog stupnja.

32

raktera, dostojanstvenog stasa i izgleda, društven, prijatan i duhovit u društvu. Nikada nije djelovao mrzovoljno niti kao osoba koja se može naljutiti ili, pak, zavidjeti, umiljatog i melodičnog glasa, ponekad je ispoljavao znakove tuge (na vijest o smrti njegova profesora Kara-Bekira) i zabrinutosti (na vijest o lošem razvoju situacije u Cerstvu i na njegovim granicama). Bijaše vrlo pobožan i predan namazima, propi-sanim vjerom (¥āõib al-tartíb) i dobrovoljnim. Iza sebe nije ostavio djece, da li zbog toga što se nije ženio ili što djecu nije mogao imati on ili njegova hanuma – nije nam poznato.

Bez obzira na činjenicu da su, osobno Ejubović u svo-joj bio-bibliografiji i dvojica njegovih prednje spomenutih učenika i biografa, zabilježili naslove i broj djela iz njegove ostavštine, ne možemo s pouzdanošću tvrditi da su sva i objelodanjena te da poneki autograf ili prijepis rukopisa ne leže još uvijek neotkriveni13 ili su, čak, zauvijek izgubljeni za našu duhovnu baštinu. Štaviše, nekoliko djela, za koje se zna da njemu pripadaju, još uvijek nisu pronađeni niti ka-taloški obrađeni, pa je i njihova sudbina zasada neizvjesna. U kojoj od stotine privatnih kolekcija i zbirki, lokalnih arhi-va ili biblioteka širom Bosne i Hercegovine i diljem svijeta, čame skriveni od pogleda istraživača, ostaje kao primaran istraživački zadatak da se utvrdi.

Ejubovićev biograf Ibrahim Opijač u svojoj spominjanoj biografiji bilježi da je njegov učitelj napisao dvadeset sedam djela iz različitih znanstvenih disciplina i prepisao za svoju biblioteku šezdeset djela za vrijeme svog petnaestogodišnjeg boravka u Carigradu.14

U kontekstu ovog eseja kratko ćemo se analitički osvr-nuti na njegova djela, a ukazat ćemo i na činjenicu da je

13 Dr. Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Sa-rajevo, 1986., str. 161. te Hazim Šabanović, Ibid., str. 399.

14 Ibrahim (Muskiri) Opijač, Ibid. R-4871, III, l., Katalog GHB, sv. VI

33

Mustafa Ejubović svoju angažiranu misaonost iskušavao u širokim filozofsko-teološkim književnim obzorjima, aktu-alnim u prilikama njegova vremena. Premda je vrlo često u svojim predavanjima i posijelima služio se poezijom i kazi-vanjima didaktičkog karaketra (õikāya), nije nam poznato da li se i sam bavio pisanjem poezije, pripovijedaka ili neke vrste romana.

Najzastupljenije književne forme u njegovu bogatom opusu jesu eseji u oblasti disputacije, komentari, glose i superglose u oblastima islamske teologije i prava, jezika i jezičkih disciplina, islamske filozofije, opće filozofije i logi-ke.15 Zbog toga se ne bismo mogli suglasiti sa istraživačima koji ovog Bošnjaka primarno svrstavaju među logičare i fi-lozofe.16 Smatramo da se takvim situiranjem Šejh Juje u kor-pusu bošnjačko-muslimanske duhovne tradicije utire jedna neprimjerena predrasuda u kojoj on nije usamljen slučaj. Takvu sudbinu prije njega doživjeli su Hasan Kafi Pruščak, Ali-dede Bošnjak i neki drugi muslimanski književnici.

Mustafa Ejubović je ostao na tragu specifične tradicije istočnog stvralačkog duha napisavši bio-bibliografiju vlasti-tih djela, koju ćemo mi u našem prijevodu priložiti u kon-tekstu ovog rada.

Uzimajući u obzir obim, tematsku raznolikost, misaonu ozbiljnost i duhovnu lucidnost Ejubovićeva djela, mogu-će je s punom istraživačkom odgovornošću tvrditi da ovaj bošnjački mislilac pripada krugu najeminentnijih ne samo muslimansko-bošnjačkih nego i europskih mislilaca svoga vremena.

15 Smail Balić, Kultura Bošnjaka, Wien, 1973., str. 78.16 Primjerice Amir Ljubović u izvrsnom tekstu pod naslovom „Na margi-

nama rukopisnih djela Mustafe Ejubovića“, Hercegovina, br. IV, Mostar, 1985.

34

Orijentalna zbirka Arhiva Jugoslovenske akademije Rukopis No.1407, list 7a

Prilog: Faksimil bio-bibliografije

35

Bio-BiBliografija djelaMustafe ejuBovića

Iz ostavštine do koje sam s vremenom došao u posjed ja, siromah, koji Boga potrebuje, Salih, sin Mustafin zvani Qapi-zade17, Gospodar im obojici oprost Svoj

darovao”.

Ova bilješka u lijevom gornjem uglu ispod koje su dva pečata Saliha, sina Mustafe Kapića kao vlasnika, zabilježena je na listu koji sadrži bio-bibliografiju djela Mustafe Ejubo-vića od nama još uvijek nepoznatog prepisivača.18

Napisao sam sljedeća djela:Komentar traktata o disputaciji – 1. Šaraõtu awwalan Risāla al-ādāb19;Zatim sam napisao Komentar Glose na Komentar spome-2. nute rasprave - Ïumma šaraõtu Õawāší Šarõ al-Risāla al-maèkũra;

17 Pravo mu je ime Salih, sin Mustafe – Qapi-zade (Kapić), koji je bio vlasnik bio-bibliografije Mustafe Ejubovića.

18 Orjentalna zbirka Arhiva Jugoslovenske akademije znanosti, Zagreb, R-1407, list 7a

19 Najpopularnija tradicionalna književna forma i Ejubovićeva vremena, koja je predstavljala originalan oblik filozofskog, logičkog, islamsko-teološkog, pravnog, lingvističkog i svakog drugog rada. Kao takvu prakticirali su je mnogo ranije muslimanski klasičari islamskog Istoka i klasičari Zapada, ravnomjerno u oblastima dijalektičkog kalama, falsafe i gnose svake islam-ske provenijencije poput falsafa maššaiyya, tasawwuf sunnitski i ši’itski, falsafa išraqiyya, perenijalne filozofije (hikma), egzegeze i hermeneutike Kur’ana, u djelima islamske tradicije i jezičkim znanostima.

Poznata je i u književnima tradicijama: grčko-helenskoj, perzijskoj, egipatskoj, indijskoj, a također, i u književnom stvaralaštvu suvremenih civilizacija u standardiziranim formama pozitivne i negativne književne kritike te interpretativnih analiza i valorizacije književnog opusa uopće. U svim profilacijama, kao takva, tretirana je originalnim doprinosom duhovnoj kulturi čovječanstva.

“

36

potom sam uradio fragmentarni Komentar na Glosu 3. Šayh al-Islam al-Hurawiya, - Ïumma ‘allaqtu nubuèa ‘alā Õawāší Šayê al-islam al-Hurawi;zatim sam napisao Komentar Rasprave o logici - 4. Ïumma šaraõtu Risāla al-manãiq;nešto kasnije napisao sam Interpretaciju za Glosu ovog 5. Komentara al-Fannariya, - Ïumma ‘allaqtu Õawāší ‘alā Šarõiha li al-Fannāri;

potom dovršio sam Raspravu o disputaciji - 6. Thumma harrartu Risala fi al-adab;

nakon toga napisao sam dva Komentara ovog mog rada 7. (proširivao tekstualni sadržaj) – Wa šaraõtuha marratayni;

zatim sam napisao Komentar Zmahšeriyevu djelu o jeziku8. - Ïumma šaraõtu Unmũzağ al-Zamaõšari fí al-naõwi;

uslijedio je polemički Komentar na Superglosu Aïiriyeve 9. disputacije o filozofiji religije – Wa ‘allaqtu Õawāší ‘alā Õawāši al-Ādāb al-Aïíriyya;

pa potom Komentar Glose za Komentar Mas’udiyeve raspra-10. ve - Wa ala Hawaši Šarh al-Adab al-Mas’udi;

zatim sam napisao vlastiti Komentar na Komentar 11. Mas’udiyeve disputacije - Wa ‘alā Šarõ al-Ādāb al-Mas‘ũdí;

napisao sam poslije toga Komentar poeme al-Lamiyya (o 12. teološko-filozofskom razumijevanju religije) – Ïumma šaraõtu al-Qasída al-Lāmiyya;

potom je uslijedio moj Komentar Glose na Komentar te iste 13. poeme - Ïumma ‘allaqtu Õawāši ‘alā Šarõiha;

Svako razdoblje duhovne stagnacije i neinventivnosti u povijesnom ra-zvitku ljudskog duha i duhovne kulture redovno je praćeno pojavom imita-torskih književnih djela, plagijata i kompilata.

Uprkos stanovitih formalnih sličnosti književne forme šarõ, tafsir, õāšiya i õāšiya ‘alā õāšiya ne mogu se identificirati s plagijatima, kompilatima i či-stim imitacijama drugih – s tim formama neinventivnog kvazi-znanstvenog stvaralaštva.

37

pristupio sam pisanju i dovršio Komentar djeli al-Risala al-14. Šamsiyya o logici - Ïumma šaraõtu Šamsiyya al-manãiq;

napisao sam kasnije Komentar Glosi na Komnetar Rasprave 15. o semiotici Ïumma ‘allaqti Õawāši ‘alā Šarõ Risāla al-wad‘ i;

uradio sam Komentar Glosi na Hanefiyevo djelo o disputa-16. ciji - Ïumma ‘allaqtu Õawāši ‘alā al-Õanafiyya fi al-Ādāb;

pa potom Komentar djela al-Mir’at – 17. Ïumma šaraõtu al-Mir’āt;

18. pa zatim al-Mirqat – Wa al-Mirqāt;

uslijedio je poslije Komentar djela al-Mugni – 19. Ïumma al-Mugni;

pa potom Komentar djela al-Muntahab o filozofiji islamskog 20. prava - Ïuma al-Muntaêab fi al-Usũl;

napisao sam poslije njega Komentar Knjige o nasljednom 21. pravu (Lubb al-fara’id) - Ïumma šaraõtu Risāla al-farāid;

pristupio sam zatim dopuni ovog Komentara – 22. Ïumma amla’tu Libb al-farāid;

potom sam napisao prošireni Komentar na prednji Ko-23. mentar radeći na njoj intezivno osam dana i noći – Wa šaraõtuhu fi tis’ati ayyām;

i konačno napisao sam Komentar Taftazaniyevu djelu o 24. logici i filozofiji religije - Ïumma šaraõtu Tahèíb al-manãiq wa al-kalām.

“Ovo je bio-bibliografija veleumnog Mustafe Ejubovića Mo-starca, oprostio mu grijehe i smilovao mu se Milostivi Stvoritelj. Preselio je u Vječnu kuću, prosvijetlio mu Allah Svojim nurom onosvjetski smještaj, 06. rabi’u ‘l-ahira 1119. h.g., tj. u drugoj po-lovici augusta 1707. g., da blaženo uživa u Božijim počastima”.