Savremene teorije vlasti

Prof. Esad Zgodi

Vlast i mo

O biti politike

Figuriraju tri temeljne teorije o biti politike:

1. u prvoj se tvrdi da je sutina politike u djelatnosti drave, a politologija bi bila-koristio se taj termin u politoligiji ali nije bio opeprihvaen STATOLOGIJA (znanost koja prouava nastanka, strukture i funkcionisanje drave. U statologiji, dakle, primarni intres nije koncentrisan na izuavanje vlasti uopte - nego dravne vlasti). 2. u drugoj se teoriji smatra kako je vlast sama sutina politike, a politologija bi bila KRATOLOGIJA (znanost koja prouava porijeklo, prirodu, temelje, obim, dosege i ouvanje dravne vlasti). Sinteza ova dva stajalita rezultira uvidom po kojemu je bit politike u djelatnosti i vrenju dravne vlasti, a to znai vrenju javne vlasti:to je vlast koja primjenjuje sankcije preko dravnog aparata kao najrazvijenoijeg aparata fizike prinude. U ovoj varijanti, znanost o politici definirana je kao kombinacija statologije i kratologije. Kako se ovdje jo uvijek operira kao spoznajno vodeim kategorijama vlasti i drave to, onda , i ne svrstavamo ovu sintezu u zasebnu teoriju o biti politike.

3. a u treoj tzv. Regulativnoj teoriji politike tvrdi se kako politika jeste ...sveobuhvatno reguliranje i oblikovanje drutvenog ivota, koje poiva na vlasti, a politologija bi bila REGULATOLOGIJA. Politika je, dakle, djelatnost na izmirenju drutvenih sukoba i odravanju ravnotee izmeureda, slobode i vasti kako bi se odrala drutvena cjelina. I u regulatologiji figurira fenomen politike vlasti, ali sada je ona tu: i kao izvorite politikih konflikata i kao kljuni faktor njihovog preovladavanja, odnosno osmiljavanja i prakticiranja politike ravnotee, harmoniziranja i funkcionaliziranja poretka.

Kako god poimali samu sutinu politologije(bilo kao statologiju, kratologiju ili regulatologiju) i politike vano je akcentirati:

fenomen vlasti bio je, i jeste predmetna preokupacija znanosti o politici i ima najvii rang u kratologiji.Politika i vlast

Unutar kratologije, dakle unutar politologije koja je preokupirana fenomenom vlasti veze i odnosi i to prvenstveno izmeu njihovih razina, domena, formi i odnosa izmeu politike i vlasti se razliito odreuju.U jednoj verziji politika je vrenje vlasti vlasti u drutvu, i to bez obzira o kojj se drutvenoj zajednici radi(crkva, dreva itd.);

U drugoj je politika javna vlast koja primjenjuje sankcije fizike prinude;

U treoj verziji poimanja politike, ona varira od cjelokupne dravne vlasti, do ueg smisla, da se politika sastoji iz slobodnih dravnih djelatnosti(slobodna je ona koja je suverena , pa kao takva nije nuno regulirana niti podlona pravnim normama);

U etvrtoj opciji, politika ne obuhvata vrenje dravne vlasti, nego samo djelatnost politikih snaga koje ova vlast vre a te snage su partije i neorganizirane politike grupacije.Bez obzira na varijatete ovih poimanja vlasti ovo je isuvie skuen pristup za posmatranje multiverzuma vlasi, jer izvan njegovog vidokruga ostaju mnogobrojni likovi kojima dravna vlast moe asistirati (npr. Todori, Lijanovi), ali koji ipak svojom autonomnom snagom oblikuju vlastodrake prakse.

Prema tome, dravna vlast je stoeran lik vlasti u multiverzumu vlasti, ali se fenomenologija vlasti u savremanom svijetu ne moe u nju reducrati, pa zato i ne govorimo o univerzumu vlasti, nego o multiverzumu vlasti.

Poimanja moiPorijeklo termina mo: ''Engleska rije power potie od francuske pouvoir, koja je derivacija latinskog termina potestas ili potentia to znai sposobnost, mo.''

Mnogi teoretiari tvrde da je bit politike mo, te se zbog toga u drutvenim naukama termini vlast i mo nalaze u tijesnim i kompliciranim vezama.

Weberova definicija moi: ''Mo predstavlja izglede da se u okviru jednog drutvenog odnosa sprovede sopstvena volja uprkos otporu, bez obzira na to na emu se zasnivaju ti izgledi.'' Mo predstavlja izglede sa se u okviru jednog drutvenog odnosa sprovede sopstvena volja uprkos otporu, bez obzira na to na emu se ona zasnivaju ti izgledi. Mo je dakle, u sutini, nametanje volje koja moe poivati na uticaju, prestiu, nagovoru, autoritetu,maniulaciji u golom nasilju. Da bi se shatilo samo poimanje moi neophodno je razlikovati temelje i izvore moi: Temelji se nlaze u onome to nositelj socijalne uloge posjeduje a to mu daje njegovu mo: mo prinude (koja se oslanja na strah), mo nagrade (temelji se na oekivanju neke koristi od nositelja moi), mo uvjeravanja (poiva na alokaciji i manipulaciji simbolikim nagradama), mo znanja (zasniva se na posjedovanju i kontroli relevantnih informacija). Izvori moi govore otkuda dratelj moi dobiva svoje temelje moi. To e rei da se izvori moi odnose na to kako je postignuta kontrola nad temeljima moi.

Prema Stephanu postoje 4 izvora moi: mo poloaja (u formalnim grupama i organizacijama), osobna mo (koja proizlazi iz karakternih osobina), struna mo (proizlazi iz specijaliziranih informacija i saznanja s kojima se moe manipulisati radi kontrole drugih) i mo prilika. (biti u pravo vrijeme na pravom mjestu).

Za pojam moi u Weberovom miljenju vezan je i pojam RACIONALNE DISCIPLINE. Racionalna disciplina predstavlja izglede da e se veliki broj ljudi, zahvaljujui ustaljenoj navici, brzo, automatski pokoriti nekoj naredbi. Racionalna disciplina, predstavlja planski uvjebano, precizno izvoenje primljene zapovijedi koje bezuvjetno iskljuuju svaku osobnu kritiku, kao i neprekidnu unutranju usmjerenost iskljuivo na ovaj cilj.Da bi mo postojala kao neto efektivno potrebna su joj efikasna sredstva: vlast i discilina su po Weberu najpouzdanija takva sredstva.Endru Hejvud rezimira: ''U politici mo se shvata kao odnos tj.sposobnost da se utie na ponaanje drugih na nain koji oni nisu odabrali. Ona se shvata kao ''mo nad'' ljudima. Mo se moe dovesti u vezu sa sposobnou kanjavanja ili nagraivanja, pribliavjui je prinudi ili manipulaciji.

Manipulacija oznaavava u drutvenom podruju uticaje na ljude za tue privredne ili politike svrhe, i moe se poduzeti na razliite naine. Kako god tumaili fenomen moi vana je temeljna spoznaja: efektivna vlast uvijek poiva na kombinacijama razliitih likova moi, a ne na jednoj ma koliko djelotvornoj vrsti moi. Na drugoj strani, vlast koja iza sebe nema stvarnu mo neminovno jest slaba vlast, a sa gubljenjem moi, dakle sa gubljenjem svoje legitimnosti i efektivnosti, ona se pretvara u golu silu s kojom e na koncu propasti i nestati.Shvatanja vlastiWeber iz mnogobrojnih historijskih tipova vlasti izdvaja 2 suprotna tipa. Prvi naziva vlau u najirem smislu, a drugi poima kao vlast u uem smislu rijei i pojma. On govori o istim tipovima vlasti i o istim suprotnostima izmeu njih. VLAST U NAJIREM SMISLU je vlast na temelju konstelacije interesa.

Najistiji tip je monopolistika vlast natritu, zasniva se na uticaju koji proizlazi iz nekog osiguranog posjeda.

VALST U UEM SMISLU je vlast po sili autoriteta.

Najistiji tip ove vlasti zasniva se na apsolutnoj obvezi poslunosti koja se zahtjeva bez obzira na motive i interese.

Prema tome, pod pojmom vlasti u uem smislu je po Weberu potrebno podrazumjevati injenino stanje da jedna ili vie osoba koje vladaju eli utjecati na ponaanje drugih. Ovako pojmljenu vlast u uem smislu vee Weber za sferu uprave.

Endru Hejvud vlast definie kao legitimnu mo. Mo je SPOSOBNOST da se utie na ponaanje drugih, a vlast je PRAVO da se to uini.

Meksiki autor Sanchez Adolfo Vazquez odrereuje prije svega to vlast nije. Vlast nije stvar ili svojstvo nekog predmeta koje bi se moglo osvojiti, posjedovati i sauvati. Vlast nije ni svojstvo ili sposobnost koju bi posjedovala neka osoba, budui da ovjek raspolae njome samo u odreenim okolnostima koje omoguavaju njegovu vlast.

Vlast nije svojstvena nekom predmetu ili osobi. Ona postoji u vezi s onim to se nalazi izvan ovjeka. Vlast nije imanentna. Neto to je izvan ini je moguom, nunom.

Vlast je poseban odnos meu ljudima (osobama, gurpama, drutvenim klasama, nacijama) u kojem jedni dominiraju i podreuju druge, a ovi su zavisni i potinjeni. Kada se dominacija vri, namee se volja jednih drugima i to nezavisno od toga da li se proturjenost prihvata ili ne, da li postoji unutranja ili vanjska poslunost ili neposlunost i da li vanjska neposlunost poprima neke oblike borbe i otpora. Teorija o vie lica vlasti U odnosima moi sposobnost uticaja pa i primoravanja moe da se manifestira i ozbiljuje na razliite naine te se govori o vie lica vlasti. Jedna od varijanti teorija o vie lica vlasti jest i dvidimenzionalna teorija vlasti. Ona potencira ono to se nasuprot javne vlasti naziva nevidljiva vlast. Vlast ima i drugo, skriveno lice, ona se u nekim sluajevima moe vriti prikriveno i na naine koji nisu direktno primjetni. Naprimjer, C moe vriti vlast kontrolirajui dnevni red, ime ograniava diskusiju, debatu i odluivanja na sigurna pitanja koja ne ugroavaju njegove interese. injenica da ne postoje primjetni izazovi niti otvoreni pokuaji pokazivanja vlasti ne znai nuno da se vlast ne vri. Upravo suprotno, to moe znaiti da se vlast vri ak i djelotvornije.

Redukcija moi i vlasti

Redukcije moi i vlasti vezane su za politike s graanskim angamanom.

Klaus von Beyme iznosi svoje politike uvide u mogunosti i naine redukcije i ograniavanja moi. On tvrdi kako se iskustveno pokazalo da ni trodjelna podjela vlasti (zakonodavna, izvrna i sudska), kao ni federalizam kao naelo demokratske distrubicuje vlasti nisu dovoljni za ograniavanja koncentracije moi i vlasti u rukama pojedinaca ili institucija. Razvoj demokratije, pluralizma i parlamentarizma doveo je do uspona politikih partija kao novih oblika i nadzornika politike moi i dravne vlasti, pa je sada potrebno kontrolirati i mo vlastodrake pozicije partija. Ta borba se mora voditi ve u strankama i to preko poboljanja komunikacije izmeu vodstva i lanova i preko izgradnje unutarstranake demokratije.

Razvoj industrijske, odnosno ekonomske demokratije (participacija i radniko suodluivanje) jeste takoer jedan oblik redukcije moi u privredi, ograniavanje moi u kartelima, trustovima, multinacionalnim kompanijama. U obzir dolazi i zakonsko ograniavanje njihovih monopola i prisiljavanje na drutvenu odgovornost. Borba za redukciju moi u sferi politike i drave moe se voditi i vodi se procesom prosvjeivanja graana o ovisnostima, o odnosima manipulacije i demokratski nelegitimnih odnosa moi preko drutvene odbrane i nenasilne akcije; preko revolucionarnog dokidanja moi. Veliku nadu u borbi za ograniavanje moi polae se u akcije pokreta graanske neposlunosti. Svi oblici pokreta graanske neposlunosti stvaraju novu drutvenu mo koja se moe stabilizirati odranjem intenzivne svijesti konflikata, izgradnjom drutvenih uloga, naputanjem dotadanjih poloaja od strane vladajuih ili otvaranjem novih poloaja za one koje protestiraju. Tako je programska ideja graanske neposlunosti temeljna snaga prevencije divljanja moi i vlasti. Meutim, javlja se pitanje ta e se sa politikom redukcije moi onda kada graani smatraju postojei reim vlasti svojim vlastitim interesom, oni ne prihvataju nikakva ogranienja pa i odbijaju participaciju u graanskim protestima spram vlasti. Teorija redukcije moi i vlasti rjeenje vidi u tome da se ti graani osvijeste i prosvijetle kako bi poimili svoje stvarne interese, jer su moda u zabludi, moda je njihova svijest lana, izmanipulirana. Vlast u korelacijama

Prinuda je sastavni dio vlasti. Vlast je djelimino fenomen sile, prisile, zakonske prinude. Postoji u fenomenu vlasti fizika, ekonomska (vlast klase, imunih, bogatih) i difuzna prisila okoline (itava grupa vri pritisak u smislu pokoravanja vlasti). Kao bitan faktor vlasti pojavljuje se i propaganda a s njom se vri psiholoka prisila.

Svaka vlast tei da razvije masovno vjerovanje u samu sebe. Za vezu izmeu vlasti i vjerovanja, po Divereu, bitno je to to svaka vlast elei da se podanicima uini prihvatljivom, mora raditi na tome da stekne potovanje.

Sa vezama vlasti i vjerovanja Divere dolazi do pojma legitimiteta. Pod legitimnou se podrazumijeva sposobnost sistema da stvori i odri vjeru da su postojee politike institucije najpodesnije za drutvo.

Divereovo poimanje legitimnosti vodi ka pojmu konsenzusa. Konsenzus je sporazum koji postoji u datom drutvu u pogledu njegovih struktura, njegove hijerarhije, njegovog usmjeravanja. Sporazum o autoritetu, o vladi, o vlasti je svakako jedan od fundamentalnih elemenata konsenzusa. Govoriti o vlasti znai isticati da konsenzus nije spontan ni automatski, da prinuda i sila igraju veliku ulogu u tom pogledu. Vlast i konsenzus: rije je zakljuuje Divere, o dva razliita aspekta istog fenomena.

Vlast i legitimnost su u tijesnoj vezi sa ideologijom. Ideologija se moe pojmiti kao misaoni sistem legitimacije. Svaka vlast proizvodi vlastitu ideologiju i njom se opravdava. Drutvene znanosti ukazuju na nacionalizam kao najmoniju ideologiju legitimacije.

U vezama egzistiraju vlast i dominacija. Prevlast ili dominacija je naziv za injenicu da su unutar drutvene grupe izvjesni elementi jai od drugih, te manje ili vie nameu svoja stanovita. Dominacija u Divereovom uvidu izraava injenicu da je drutvo poprite borbe i suparnitva jakih i slabih, pojedinaca i nejednakih grupa, razlika u spretnosti, inteligenciji, bogatstvu, organiziranosti i sl. Osoba koja dominira nije bilo ko ko posjeduje snagu. Odnos se snaga mora ustaliti kako bi subjekt tog odnosa zapovijedao onima koji su mu objekti. Taj subjekt mora i sam biti uvjeren u svoje pravo i sposobnost da trai i postigne poslunost. Dominacija pretpostavlja odreeni stepen institucije.

Vlast se javlja u korelacijama i sa drugim socijalnim i politikim fenomenima. Otud se u politologiji govori i o odnosima izmeu moi, vlasti, jaine, snage i sile. Jaina je, svojstvo pojedinca i nedjeljiva je dok je mo djeljiva. Jaina pojedinca je uvijek u opasnosti da bude anulirana superiornom moi veine-mnoine. Aron Raymond definira snagu (silu) kao: potencijalno upravljanje, uticanje ili prisile kojom raspolae pojedinac u odnosu na druge. Meutim, stei ili zadobiti snagu ne znai zauzeti vlast u dravi ili stei pravo upravljanja.

Kao politiki pojam, snaga, sila oznaava odnos izmeu ljudi ali budui da istodobno znai i mogunost, a ne in, snagu, silu moemo odrediti kao mogunost pojedinca ili skupine da uspostavi odnose sukladno svojoj elji s drugim ljudima ili skupinama.

Bez obzira kako definirali sve ove pojmove, izvjesno je da e svaka vlast kada joj zatreba upotrijebiti sve raspoloive resurse za ostvarenje svojih ciljeva. Svi se ovi momenti u zavisnosti od okolnost i prirode vlasti u razliitoj mjeri aktiviraju, kombiniraju i prakticiraju.

OhlokratijaNadolaskom evropskog graanstva kao novog i noseeg aktera oblikovanja historije i vladavina volja naroda postaje najvei politiki ideal. Iz nje potie i na njoj poiva vlast, reim, drava. U savremenom svijetu narod sa svojom voljom je na tronu najviih politikih vrijednosti.

Iako je vladavina naroda normativni imperativ, koji se zapisuje u poveljama o ljudskim pravia i slobodama, postoje predstave koje o tome imaju negativan stav, gledajui na narod kao na vanrazumni vulgus.

Izraz ohlokratija oznaava neposrednu vladavinu rulje ili mase, te njenu efektivnu sposobnost da posredno utie na vlast. U tok kontekstu se nadalje navodi kako zapravo i ne postoji volja naroda kakvom se predstavlja, ve postoje samo individue, pojedinci, ljudske jedinke koje rade, misle i osjeaju.

Dakle, ne postoji neto kao drutveni individuum, socijalna linost koja bi proizvodila zajedniki duh i posjedovala volju i kolektivnu rasudnu mo. Sve ono to se smatra voljom naroda ili narodnom uopte, nije nita drugo nego vulgus i njegova volja. Vulgu oznaava svjetinu, kao neodreeni skup ljudi, gomilu, masu, neto nestalno razuzdano. Za razliku od populusa, odnosno demosa, kao politike zajednice, vulgus je nepismena politika masa podlona demagozima.

U ovom kontekstu vaan je stav francuskog sociologa ora Gurvia koji elaborira dva uvida o prirodi mase. S jedne strane, masa je veliki neorganizirani entitet, utemeljen na povrnom i slabom stapanju, pa ona za razliku od zajednice pripada nestalnim oblicima drutvenosti. S druge strane masa je entitet koji se pomaa kao sila izvan pojedinaca i vri snaan pritisak na individue.

Kritike

Meu evropskim filozofima se Hegel istie kao mislilac koji najvie kritikuje narodnu volju. On brani koncepciju staleke monarhije, te iz te perspektive smatra kako narod kao vulgus ne moe biti sudionik oblikovanja supstancijalne volje drave.

Samo narod kao socijalno struktuiran narod, kao staleki raslanjena cjelina sa svojom vladom i monarhom moe da uestvuje u oblikovanju dravne volje. Hegel zato preferira narod kao populus. On je ono supstancijalno u dravi vidio u onima koji poznaju optu volju drave, u birokratiji, odnosno u kompetentnoj upravi i adminsitraciji. Na taj nain on je stao u odbranu aristokratiji. Demokratija se smatra prividom, odnosno regulativnim i proceduralnim okvirom u kome na vlast dolaze oni najgori, ohlokrate. Ohlokratija se odrava demagogijom, kriptopolitikim djelatnostima, parapolitikim djelatnostima i nastoji svim silama da se predstavi kao autentina demokratija naroda i njegova suverena volja.

Kako je ohlokratija vladavina veine, ona se smatra tiranijom na politikim ili etnikim manjinama. Manjinama se priznaju samo ona prava koja korespondiraju sa voljom veine. Zbog toga etika i politika manjinskih prava istupaju protiv ohlokratije.

I u teolokom miljenju se ohlokratija diskreditira. Budui da, prema tom miljenju svaka vlast dolazi od Boga, a ne od naroda, jasno je da ni demokratska vlast, ali ni ohlokratija nemaju teokratsku legitimaciju.

I u diskursu desnice ohlokratija je kompromitirana. Desnica ne eli ni demokratiju, nego vladavinu nacionalne aristokratije, odnosno naciokratskih elita. Tehnokratija

Iako postoje razliiti stavovi o tome postoji li tehnokratija uopte i veliki broj onih koji je negiraju, na osnovu injenica se moe zakljuiti da je u svijetu na djelu globalno carstvo tehnokratije.

Odnos izmeu kapitala i rada vie nije osnovni odnos i ne proizvodi drutvene sukove, ve biva zamjenjen konfliktnim odnosom izmeu tehnokratije (tj. posjednika vanih informacija i znanja u korporacijama i dravama) i razliitih djelova civilnog drutva (graana i potroaa).

ta je tehnokratija?

Tehnokratija je oblik oligarhijske vlasti i vladavine, ili sistem organizacije drutva, politike i drave gdje sve odluke donose visoko obrazovani, eksperti, profesionalci i strunjaci. Na osnovu toga se moe zakljuiti da je tehnokratija vlast i vladavina strunjaka.

Tehnokrate smatraju da je donoenje odluka od strane strunjaka superiornije u odnosu na sve druge metode, posebno demokratske metode donoenja odluka. Tehnokratija se rukovodi znanjem i primjenom naunih, tehnikih i tehnolokih otkria. Ona uspostavlja specifine politike odnose u sferi vlasti, gdje dominiraju tehnike inteligencije a marginaliziraju se demokratske ustanove. Meutim, tehnokratija ne ostaje samo u sferi vlasti, nego pretenduje da oblikuje sve sfere drutvenog ivota i odreuje procese odluivanja u svom formama socijalnih asocijacija, ukljuujui graanska udruenja, nevladine organizacije i sl.

Pohvale

Zagovarai tehnokratije ovaj drutveni idela opisuju kao pozitivan oblik vladavine istiui kako je to vladavina u kojoj se efikasno depolitizira sama politika. Oni dalje istiu da je vrijednost tehnokratije u tome to sutinu zajednikog dobra vidi u stvaranju realnosti u kojo e mase biti sigurne, kontrolirane, zatiene i voene vizijom i praksom tehnokrata.

Tehnokrate demokratiju i politiku smatraju neproduktivnim i neracionalnim praksama u kojima graani uestvuju. Oni dozvoljavaju uee graana u politici, ali samo na lokalnom novou. Tehnokrate ostvarenju profesionalnih vlada, koje nisu optereene ideologijama i politikama. Tehnokratske vlade su osloboene od iracionalizma, agresivnosti, nacionalizma i sl. Favoriziraju se tipini tehnokratski politiari skloni ka menadersko-tehnokratskom pristupu u uspostavi i vrenju vlasti. Kritike

Tehnokratija ipak obiluje peorativnim karakteristikama i znaenjima. U negativnim konotacijama ona je predstavljena kao vladavina u kojoj dominira tip strunjaka i politiara koji, ostavljajui po strani sve etike, socijalne, humane i druge vrijednosti demokratije, drutveni svijet promoviraju iskljuivo sa stanovita svoje struke. U tehnokratskim normativnim idejama se govori o kraju politike, o tome kako ona nema vie nikakvog smisla. Doba je postpolitike, a i sama demokratija postaje tehnokratija. Demokratsko javno mnijenje i parlamentarne institucije smatra prostorom vladavine iracionalizma i neporduktivnih kalkulacija. Demokratija je za nju vladavina nerazumnih masa.

Tehnokratija se predstavlja kao neto ideoloki neutralno, a zapravo je i sama ideologija i obavlja ideoloke funckije. Tehnokratija je optereena profitom, imanjem, te posjedovanjem. Kao ideologija tehnokratija rtvuje etiku porfesije i razdvaja moral i znanje poeljno je samo ono to donosi direktnu korist i profit, a sve ljudsko i humano je odbaeno ukoliko nema trinu cijenu.

Vizija tehnokratske drave

Poznati teoretiar tehnokratije, sociolog H. elski razvija umjerenu viziju tehnokratske drave. Prema njegovoj teoriji, kontsrukcijom nauno-tehnike civilizacije stvara se novi temeljni odnos meu ljudima. Vlast gubi svoj stari odnos moi nad osobama, a na mjesto politikih normi i zakona dolaze objektive zakonitosti. U tako poimljenoj tehnokratskoj dravi, tehnokratija ne anulira demokratiju u njenim sutinskim vrijednostima i praksama i ne postaje antidemokratski oblik vlasti, ve hoe da oslobodi demokratiju nepotrebnih diskusija, iracionalnosti i demagokih retorika u procesu donoenja odluka.

Sen Simonovo poimanje tehnokratije

Sen Simon je oblikovao jednu tehnokratsku viziju drutva, politike i drave. Treba da vladaju umjetnici, naunici, industrijalci, a ivot treba znanstveno planirati. Iako je njegov projekat uspunjen utopistikim, njegova zamisao je preijela i danas je zadobila svoje uoblienje u modernom poimanju tehnokratije.

Tehnokratija je uz scijentokratiju jedan od oblika tehnike meritokratije i zato sve kritike upuene meritokratiji vae i za tehnokratiju. Militokratija Odreenje

Prema S. Andreskom militokratije su reimi gdje postoji suprematija vojne oligarhije nad civilnim drutvom.

Pod militarizacijom podrazumijeva drutvene procese u kojima se ostvaruje vojna kontrola nad drutvom i potinjavanje cjelokupnih potreba drutva vojnim potrebama. To za posljedicu ima oblikovanje drutva i njegovih najvanijih dimenzija na naelima i principima same vojne organizacije. Militolatrija je velianje, sakraliziranje vojnih vrijednosti i vojnog poretka.

Postoji etatistiko, aksioloko, ideoloko, institucionalistiko i socijalno-klasno poimanje fenomena militarizma:

Etatistiko: drava je vodei subjekt militaristike i vanjske politike. Karakterie ga: ekspanzionizam, agresivna realpolitika i favoriziranje oruanog nasilja u meunarodnim odnosima. Glavni cilj je teritorijalna ekspanzija drave.

Aksioloko: Zajednica hipostazira vojnu vrlinu kao najveu vrijednost. Sakralizuju se vojne vrijednosti. A. Vagts formulira aksioloku teoriju militarzima i razlikuje vojni i militaristiki model konstitucije i funkcionisanja drave. Kada je institucionalni poredak u ogranienom opsegu izloen uticaju i moi armije koja je organizirana na vojni nain, onda je rije o militaristiki kostituiranoj armiji. U tom smislu Vagts podvlai kako se vojni naini konstitucije i odravanja armija odlikuje koncetracijom ljudi i sredstava radi postizanja specifinih ciljeva moi sa najveom efikasnou (sa najmanje prolivene krvi i najmanje troenja bogatstva. Ideoloki: Militarizam se poima kao vojna ideologija u iju bit ulazi hipostaza vojne vladavine, vojnog treninga i vojnog poretka i to s recepcijom vojnih tradicija unutar kojih se preferiraju duh i mentalitet vojnih harizmi.

U ideolokom diskursu militarizam je i politika jaanja vojne moi drave ili ideologija racionalizacije upotrebe oruane sile u meunarodnim odnosima, kako bi se jedna drava pripremila za osvajaki rat ili rat uopte.

Institucionalni: Pod militarizmom podrazumijeva egzistenciju vojnih vlada i vojnih reima. Vojne institucije imaju nadmo nad civilnim. Institucionalna struktura vlasti zasnovana je na vojnoj vladavini, a vojska politizirana.

Socijalno-klasni: Prema E. Kuuku militarizam je historijski odreenom klasnom strukturom determinisan drutveni odnos imeu vojne organizacije drave, s jedne strane i ostatka drutva s druge strane, koji se odlikuje struktuiranjem politikog sistema globalnog drutva i meunarodnih odnosa na principima organizovanja koja su svojstvena dravnom vojnom ustrojstvu.

Politika kultura militarizam Prema S. E. Fineru, karakter politike kulture u nekom drutvu bitno odreuje pretpostavke njegove militarizacije i konstituiranja militantskog reima.

Hoe li jedno drutvo biti sklono recepciji militarizma i uspostavi militokratije zavisi i od toga ta jedna politika kultura podrazumijeva pod legitimnim pravom na vladavinu, odnosno od onog to jeste iroko rasprostranjeno osjeanje i uvjerenje na kome je zasnovano pravo vladanja. Zavisno od ovih osjeanja i uvjerenja drutvo e definirati i svoj odnos prema priznavanju ili poricanju prava vojske da vlada drutvom. Karakter i razmjere odanosti civilnim institucijama jeste temeljni kriterij za razlikovanje etiri tipa politike kulture. Prema Fineru postoje etiri tipa politike kulture: visoko razvijene, razvijene, niske i minimalne. Visoko razvijena politika kultura podrazumijeva egzistenciju sloenog, pluralistikog, diferenciranog, strukturiranog i mobilnog graanskog drutva. Postoji masovno uvjerenje i osjeanje o osnovama na kojima vladaoci zasnivaju svoje moralno pravo da vladaju. Unutar ovakve politike kulture reducirane su mogunosti za instaliranje militarizma. Smatra se da je prenos civilne vlasti na vojni establiment ilegitiman i izazvao bi jak masovan i javni otpor.

Razvijena politika kultura: Drave sa razvijenim demokratskim institucijama i etabliranim ustanovama graanskog drutva. Prenos vlasti sa civilnog na vojni sektor bio bi u najmanju ruku sporan, pa bi najvjerovatnije izazvao jak otpor.

Nisko razvijena politika kultura: Relativno slabo organizovano civilno drutvo i relativno nerazvijen pluralizam, javno mnjijenje nije sklono da apsolutno odbaci instalaciju vojnih struktura u javnu vlast i otpor ne bi bio jak.

Minimalna politika kultura: Zemlje sa nerazvijenom pluralistikom strukturom, a politika kultura indolentna prema militaristikom mentalitetu, pa vlade mogu bez relevantnog otpora praktikovati militarizam.

S ovom tipologijom treba biti oprezan. Po njoj. savremene liberalne demokratije imaju razvijenu politiku kulturu i ne bi trebalo da dolazi do instaliranja militaristikih praksi, to kritiki gledano nije istina. U evroatlanskim demokratijama egzistentne su prakse i militarizma i militokratije.

Historijsko pojavni oblici militarizma

Egzistirali su kroz historiju i figuriraju u savremenom svijetu : vojniki, civilni i vojniko-civilni militarizam.

Vojniki militarizam: Strukturiranje politikog sistema i drutva na principima imanentnim dravnom vojnom ustrojstvu (Krsti). Line vojne diktature i kolektivne vojne diktature (oligarhije). Direktni oblici militarizma mogu da se zasnivaju na simbiozi vojne hunte i pseudocivilnih vlasti ili eksperata. Takoe oligarhija moe da se oslanja na jednu politiku partiju koju kontrolie ili ju je osnovala sama oligarhija. Moe figurirati i unutar politikog pseudopluralizma. Vojni militarizam u formi militokratske apologije totalitarnih i autokratskih reima zasniva se na destrukciji graanskog drutva , ato znai anuliranju pluralizma , parlamentarne demokratije, ljudskih prava i graanskih sloboda.

Civilni militarizam: Vladajue politike garniture posredstvom kontrole nad dravnim vojnim institucijama vre institucionalnu penetraciju u tkivo politikog sistema i druge sfere drutva. Te se politike elite koriste vojskom kao fizikom silom pomou koje i po ugledu na koju strukturiraju politiki sistem i druge sfere drutva. Ne manifestuje se u izraenoj moi ni uticaju vojske. Posrtoji rigidna politika kontrola nad dravnom vojnom organizacijom. Primjer civilnog militarizma je Hitlerov militarizam.(Krsti) Civilno-vojni militarizam : Njegovi su akteri i vojnici i civili. Zasniva se na uticaju kompilativno-hibridnih civilnih i vojnih grupa za strukturiranje i funkcionisanje politikog sistema. Manifestuje se kroz permanentne procese fuzionisanja civilne, politike i vojne sfere koji se odvijaju u uslovima sve izraenije dominacije egzekutive nad legislativom. Proizvode korporacije,naune i obrazovne institucije inkorporirane su u vojno-industrijski kompleks i vojno-dravnu strukturu. (Krsti). Ovaj vid militarizma obiljeava evroatlanske reime liberalne demokratije. Samo se mimikrira i pojavljuje kao kriptokratija, korporokratija, tehnokratija, biokratija gmokratija i medijakratija. Sveti trougao Drava, vojska i korporacije iz njega se pojavljuje pemrmanentna prijetnja liberalnoj demokratiji u raznim likovima. Korporokratija Korporokratija predstavlja vlast korporacija, planetarnu panvladavinu korporacija. To je oblik vlasti koji egzistira unutar drava-nacija, ali i na razini svjetskog poretka drava.

Unutar globalizacijskih proces korporacija stjeu do sada nezabiljeenu mo. U ovom trenutku od stotinu ekonomskih subjekata, vie od polovice njih nisu drave, nego korporacije.

Korporacijska mo nije nita lokalno, ona je planetarna mo, jer kada se radi o aktivnostima multinacionalnih kompanija, nacionalne granice se briu. Korporacije su u stanju djelovati u svim podrujima trgovine i nadzirati sve razine distribucije, od jeftine manifakture u zemljama u razvoju do trita zapada, koje pokree potroaki mentalitet.

Unutar nacija-drava, ova pojava je najvea prijetnja liberalnoj demokratiji, te se promicanjem suvereniteta sa drave na korporaciju uruavaju sami temelji demokratije. Svoju planetarnu mo korporacije stiu na osnovu niza zajednikih osbina kao to su: opsjednutost profitom i vrijednoi dionica, pohlepa, nedostatak brige za druge i sklonost ka krenju zakona (Bakan).

Njen temelj jeste HTIJENJE PROFITA I MEGAPROFITA. Korporacije ne poznaju moral, jedini cilj im je dobit i prelaze sve granice da ostvare taj cilj. Zato se korporokratija opisuje kao psihopatska.

Korporokratija & demokratija Koporacije esto optuuju da nagrizaju demokratiju svojim novcem i uticajem, ali one zapravo nemaju izbora: One moraju stei uticaj radi zatite i promicanja svojih interesa. Dunost direktoa korporacije nije da titi demokratiju, nego da iskoristi njene nepoznanice i da izbjegava prepreke koje ona postavlja.

Kojim se vjetinama i stilovima djelovanja korporokratija koristiU procesima nagrizanja i deformiranja liberalne demokratije sudjeluju, u simbolinim vezama, dravne vlasti i koporokratija (korporacije) 1. Korporacijsko pravo ono je superiorno u odnosu na druga prava. Ono obavezuje svoje dunosnike da snosi njene trokove. Sve to nije njihov troak, zove se EKSTEMALIJA, odnosno trokovi tete, ona donose odluku koja e npr. zagaditi tlo, i svu tetu plaa zajednica, a nita ona sama, za sve to ona nije odgovorna.

2. Metod lobiranja tj. metod utjecaja na dravnu vlast, prakse lobiranja prednjae u likovima vlasti koje zovemo biokratija i gmo-kratija. Ciljevi lobiranja su da se izbjegne regulacija rada korporacije, zaustavljanje vlade da pravi nove i stroge propise, cilj joj je da sprijei i dravu da joj oduzima nezavisnost, odnosno eli samostalnost. Lobiranje djeluje tajno, tj. u pol. podzemlju, pa tu govorimo i o korupciji. Saveznici su sada kapital, lobiji i vladini ljudi, svako od ovoga ima dobit.

Zakonodavna vlast lobisti ulaze u tu sjenu, ak je dolo do toga da umjesto kongresmena i senatora prave nacrte zakona.

Izvrna vlast kako se vlada tajno, onda korporacije ulaze i u ovu sferu, one preusmjeravaju odluke u skladu sa svojim interesima.

3. Kadrovska vrtuljka, rotacija ili kruenje korporacije uspostavljaju svoje reprezente. Direktori, lobisti i sl. ulaze u strukture dravne vlasti, izvrne, birokratske, zakonodavne, korporacijska se mo, dakle, moe personalizirati, pa ti funkcioneri sa zavretkom svoga mandata u dravnoj instituciji dolaze na visoke pozicije u korporacijskim upravama. Na taj se nain stapaju javni dunosnici sa direktorima firmi, gdje, naravno, postoji materijalni interes.

4. Korporacijske donacije- one u izbornim kampanjama pomau demokratiji, tako se tvrdi unutar ideologije partnerstva izmeu drave, drutva i korporokratije. Ta je ideologija opasna jer je vrlo zavodljiva. Ljudi smatraju da korpo. i drava imaju partnerske odnose i da dravna vlast mora biti partner korporacijama. Kritiari ove ideologije upozoravaju na to da je dem. hijerarhijska, ona zahtjeva suverenost naroda nad korporacijama. Jer, ako su korporacije i dravna vlast stvarno partneri, onda to znai da je drava odustala od suvereniteta.

5. Korporativni mediji su oni koji pokuavaju da prevladaju prepreke koje im stalno pravi javna sfera.

6. Komercijalizacija drutva predstavlja ideoloki arsenal korporokratije. Sa komercijalizacijom korporacija ulaze u sfere ivota koje tradicionalno nisu pipadale teritoriju na kojem su djelovale. Posjedovanjem tih prostora one uvruju svoju mo. One graanstvu plasiraju priu kako su komercijalne vrijednosti neto vrhunsko i u skladu s tim govore da treba da im se omogui sloboda iskoritavanja svega i svaega u tu svrhu. Upravo su megakorporokratijom ugroeni temelji lib. dem. Nema vie irokog sudjelovanja javnosti, ogr. je na povremeno glasanje, oko polovine stanovnitva ne glasa uopte, pod pritiskom i uticajem korp. novca politiari gube mo u donoenju odluka, a privatizacija i deregulacija umanjuju dravne ovlasti.

7. Meunarodni kontext korporokratije U ovom kontekstu se pokazuje velika mo korporacija. Dominaciju oblikuju oslanjajui se na svjetske financijske centre moi (WB, MMF, WTO) i sl. u kojima uveavaju svoj kapital. Vladavinsku poziciju uspijevaju ouvati tako to ignoriu tradicionalne suverene ovlasti drave, one minimiziraju autonomiju drave (npr. WTO je tokom kratkog djelovanja uspio znaajno ograniiti sposobnosti pojedinih drava da tite svoje graane od korporokratije. Korporacije u starim dravama uspijevaju da se razvijaju i uz pomo samih tih drava (tj. vlasti) upotrebljavajui metod npr. represije.

8. Domicilna vojska uva fabrike, nadzire radnike, gui trajkove, rastura pokrete. Koporacijska. mo se uveava u totalitarnim i diktatorskim reimima. Korporokratije. posveduje i u ratovima, pa ima veze i sa militokratijom. One uestvuju i u radikalnijim politikama npr. u izvravanju dravnih udara.

9. pijunaa jedna od metoda, koristi se u pol podzemlju, unajmljuje dravnu vlast, ali i sama vri pijunske poslove. Tako je ona i kriptokratija. Ona je i kleptokratija kleptokratija ljudi, drutva i prirode.

KORPOROKRATIJA vs DRAVA

Glavno pitanje da li je mogue u unutranjosti drava obuzdati expanzivnu mo koporokratije, a da se pri tome ne dirne u njen temelj, tj. kapital. Racionalno promiljanje alternativne politike kae da postojanje koporokratije potpuno zavisi od drave, pa su tako one nadohvat dravnoj kontroli. Bez drave koporacija nije nita. Ali, potrebno je reaktivirati njenu mo da bi kontrolisala koporokratiju na pravi nain. Potrebno je ostvariti humaniji i demokratskiji svjetski poredak. Zakonske norme mora donositi drava (koje su u svezi sa K. prije svega), jer je njen cilj ouvanje i promicanje javnog interesa. Zakonski bi propisi prisilili K. da interanailziraju (plate trokeve) koje bi inae externalizirali (prebacili na drutvo i okoli. Oni bi smanjili tetu i iskoritavanja pojedinca, okoline, zajednice.

Predlae se npr. javno finansiranje izbora, org. lobiranje, limitiranje seobe osoblja, tjecaj K. svesti na onu mjeru kakav imaju sindikati, ek. i potroaka udruenja, borci za ljudska prava. Reforme izbornog sistema bi na taj nain ohrabrile i potaknule razoarane birae da mu se vrate. Javnost je mona i moe pruiti ozbiljan otpor.

KORPORACIJSKO LICEMJERSTVO drutvena odgovornost korporacija raste sa njihovim licemjerstvom. Korporokratija prihvata etiku odgovornosti ukoliko ona koresponidira s njihovim ciljem (stvaranje profita).

KORPORACIJSKI ZLOIN su pokazatelji da su one hipokratske. Odgovornost K. iri se pria zbog zadobivanja javnog mnijenja. Strategije javljaju se pod idejom moralistikog diskursa (kapitalistiki manifest) i idejom nadmoi drave.

Korporokratija unitava ideju i praksu jednakosti. Jer, kada ona ima ista prava kao i pojedinci u pol. procesu, dolazi do nejednakosti.

GMO-kratija - Bioloki imperijalizam

Skraenica GMO iznaava genetski modificirane organizme, a oni su rezultat genetskog ininjeringa, a kao robni porizvod djelo su megakorporacija.

GMO-kratija je vlast koja se uobliava preko proizvodnje i upotrebe genetski modificirane hrane sjemena, plodova i ivotinja.

Njen temeljni organizacijski oblik je multinacionalna korporacija, te je zbgo toga jedan od likova koporokratije.

Iza praksi gmo-kratije stoji strateki plan megadravne realpolitike. Tako Henri Kisinder pie: Kontroliraj naftu i kontrolirat e zemlju. Kontroliraj hranu i kontrolirat e ljude. Dakle, cilj je jasan preuzimanje kontrole nad proizvodnjom hrane u ciljanim zemljama nerazvijenog svijeta, a ne, navodno, eliminiranje gladi u siromanim dijelovima planete.

Neki autori smatraju da smo stupili u eru biolokog imperijalizma jer bogate ne zanima i ne brine glad siromanih, nego nain kako da proire trite i steknu jo vee bogatstvo. Smatra se da biologija i hemija postaju poluge superkapitalizma, a sve to radi profita.

Zbilje i konsekvence biolokog imperijalizma su mnogostruke:

- unitava se genska raznolikost u svijetu, te je na djelu biopiratstvo koje gmo-kratija tretira kao svoje prirodno pravo. Praktino, u drutvenoj stvarnosti, biopiratstvo se sastoji u tome da megatransnacionalne korporacije prisiljavaju bioloki bogate zemlje da prihvate patentiranje biljaka i ivotinja s njima pripadajuim genima, proizvoda koji ti organizmi stvaraju u biotehnoloke metode koje se koriste za njihovu manipulaciju.

- s gmo-kratskim piratstvom na djelu je i ekonomsko eksploatiranje, porobljavanje i osiromaivanje cijelih naroda unutar nerazvijenog svijeta: prinudni korisnici genetskim ininjeringom proizvedenih sjemena i genetski modificiranih ivotinja, zbog njihovog hendikepa doivljavaju ekonomski krah.

- Istovremeno na djelu je unitavanje tradicionalnih kultura, vjetina, umijea i formi znanja. Molekularna biologija postaje jedan od glavnih izvora tehnika biotehnoloku industriju, dok istovremeno druge bioloke discipline venu i izumiru.

- U najzastraujue posljedice biolokog imperijalizma spada ugoravanje zdravlja ljudi i cijelih naroda, jer se dokazalo da su genetski modificirani proizvodi tetni, kako po zdravlje ivotinja, tako i po zdravlje ljudi.

Borba protiv gmo-kratije U svjetski osmiljenoj borbi protiv biopiratstva i gmokratije, a posebno one koja se uz podrku amerike vlade afirmirala na tlu SAD, treba prije svega odbaciti i anulirati prakse bioimperijalizma kao vjerovanja. Uz to treba raditi na uspostavi BIODEMOKRATIJE pod kojom se podrazumijeva vjerovanje da su svi sustavi znanja i proizvodnje, koji se koriste u biolkim organima, imaju jednaku vrijednost. Religijski autoriteti takodjer mogu igrati znaajnu ulogu u borbi protiv gmo-kratskih mitova koje proizvodi propagandna mainerija biotehnolokih korporacija. Oni e djelovati na raarivanje gmo-kratskih zabluda i prevara.

Dravno zakonodavstvo ima takoer bitnu ulogu u toj borbi. Mnoge zemlje su zabranile proizvodnju i koritenje genetski modificiranih entiteta, to se pokazalo efikasnim nainom.

Rauna se i na revolt i proteste onog graanstva koje je shvatilo da genetski ininjering i gmo-kratija ne donose nita dobor ovjeanstvu.

U politici odbrane liberalne demokratije i ljudskih prava se vjeruje u mo civilnog drutva koje e se zalagati za suzbijanje imperijalnih htjenja gmo-kratije. Hijerokratija Pod hijerokratijom se podrazumijeva odnos izmeu drave i crkve. Crkva je po definiciji hijerokratska organizacija i instuticija, to definie i Maks Veber koji kae: Jednu grupu koja ima vlast treba nazvati hijerokratskom grupom ako se u cilju garantovanja njenih poredaka primjenjuje psihika prinuda putem davanja ili uskraivanja sredstava spasenja (hijerokratska prinuda). Crkvom treba nazvati hijerokratsku organizaciju sa karakterom ustanove ako njen upravni aparat polae pravo na monopol legitimne hijerokratske prinude.

Hijerokratija se definie kao vladavina svetenstva. Ona bi prema tome znaila unutarcrkvenu vlast, ali ona nastoji da izae u vancrkvene prostore, u politiku i drutvenu vlast. Ona u ovu sferu ulazi autonomnom voljom, ali joj u tome pomae i drava sa svojim birokratskim aparatom. Prije svega, u njenom instaliranju potpomae izvrna vlast, javna uprava i dravna administracija, odnosno, oni dravni aparati koji promoviu ustav, tj. razdvojenost crkve i drave.Njeni uplivi u dravnu vlast nisu samo formalni, nego i neformalni, parapravni i parapolitiki. Tako figurira fenomen kriptohijerokratije. Uz zakonodavnu, sudsku i izvrnu vlast i etvrta vlast ima uticaja.

Treba razlikovati pojam hijerokratije od pojma teokratije. Hijerokratija nastoji da politiku vlast pretvori u vazala vlasti i da joj smanji pretenzije moi, dakle ona nema neposrednu vlast. Dok teokratija jeste oblik gdje svetenstvo ima neposrednu vlast.

Savremene liberalne demokratije deklariu se kao pravne drave promovirajui princip jednakosti pred zakonom, te kao sekularne drave, u kojima dolazi do odvajanja crkvene od dravne vlasti, gdje obje imaju autonomiju.

Graanski zakon vs kanonsko pravo

Problem koji se javlja jeste to crkva hoe da rijei spor prema kanonskom pravu, u skladu sa svojom aksidogijom. Na drugoj strani imamo graanski zakon sekularne drave, a koji crkva smatra kao preuzak zakon. Sada svjetovna vlast moe da kolaborira sa hijerokratijom u tumaenju zakona, nee kruti legalizam, pa se tako civilni zakon adaptira, rastee, fleksibilno postavlja. Tako se stvara prostor za primjenu kanonskog prava.

Tako poputa naelo jednakosti pred zakonom, hijerokratija ima povlaten status, superiorna je u odnosu na dravne objekte graanskog zakona. Ono to u zakonu vai za sve, ne vrijedi za hijerokratiju. Hijerokratija hoe da uspostavi crkvu kao matinu, titularnu crkvu, gdje ne vrijedi jednakost svih vjera i vjerskih organizacija. Ona eli ekskluzivni status, a drava joj izlazi u susret, sklapaju se specijalni ugovori, odnosno KONKORDACIJSKI PAKTOVI (npr. Vatikan), pa domicijalne sekularne drave s kojima su crkve u vjerskoj organizaciji, garantuju joj specijalan status. Ona je sada ekskluzivitet. Time se degradira sekularizam, hijerokratija dobija svoje bez da je birana, tj. nelegalnim putem. Teokratija

Teokratija izvorno znai Boija vlast, Bog je i politiki vladar. Teokratija je dakle, bogovladavina. U najirem znaenju (u hrianskom svijetu) se pod teokratijom podrazumijeva i HRISTOKRATIJA. No pojam teokratija u sadinskom smislu oznaava svaku vlast koja hoe vladati sa boanskim autoritetom. To je dravni poredak u kojem ne postoji podjela na duhovnu (religijsku) i svjetovnu vlast. Sva vlast se temelji na striktnoj interpretaciji i prakticiranju vjere kao doktrine, ideologije, politike i aksiologije.

Ovdje svetenstvu pripada neposredna i politika vlast, koju obavljaju vjerski slubenici, a pri tome je i sama vjerska organizacija iz koje se regrutuju vlastodrci stopljena sa dravom.

U Hejvudovom poimanju teokratije kao politikog reima vlasti Teoktratija jeste naelo po kome vjerske vlasti imaju prednost nad politikom vlau. Samim tom teokratija je reim u kome se poloaj u vlasti odreuje na osnovu poloaja koji ta osoba zauzima na vjerskoj hijerarhiji.U savremenom svijetu teokratskim dravama se smatraju: Vatikan, Iran, Saudijska Arabija, Izrael. Meutim, Izrael je demokratski, ali kao drava judaizma naklonjena je fundamentalizmu. Etnika pripadnost i religija su neodvojivi. Kada posmatramo Iran i arapske zemlje, ovo ne funkcionie, jer islam ne moe biti teokratija, jer ne zagovara teokratsku dravu (drava i vjerska institucija se ne bore za vlast).

U savremenoj politokratiji esto se koristi izraz EKLESIOKRATIJA, odnosno vladavina crkve, odnosno vlast vjerskog lidera ili vjerskog tijela. U teokratiji vjerska vlast ima prednost nad politikom vlau. Religija ima dominatnu ulogu.

TEOKRATIJA

kada vlada tvrdi da vlada u ime Boga

kada su naela dravne pol. jednaka religijskim

kada vjerska naela utjeu na politiku

kada je dravni poglavar istovremeno i vjerski poglavar

kada pol. i drava nemaju autonomiju

Teokratija po svom obliku organizacije moe biti monistika ili dualistika

U monistikoj administrativna struktura i hijerarhija u dravi su identine sa religijskom strukturom i hijerarhijom.

U dualistikom postoje dvije paralelne i odvojene strukture i hijerarhije, ali religijska struktura dominira na administrativnom strukturom drave.

Ipak se moe rei kako u evroatlanskim liberalnim demokratijama ne moe se govoriti o monistikoj formi teokratije: identiteta hijerarhije unutar javne vlasti i crkevene hijerarhije faktiki nema. To je razumljivo budui da je monokratska teokratija nespojiva sa demokratijom u dvostrukom smislu: ona je protuliberalna i ona je prototalitarna.

Hejvud: teokratska vlast je neliberalna u dva smisla.

Prvo naruava razliku izmeu sfere privatnog i javnom, time to prihvata vjerska naela i nalae da se po njima vodi i lini politiki ivot.

Drugo, prua politikoj vlasti potencijanlo neogranienu mo, jer u ovoj vrsti reima svjetovna vlast proizilazi iz duhovne mudrosti, te se ne moe zasnivati na pristanku naroda....Dualistiki model uspijeva da doe do rijei na tlu liberalnih demokratija.

Takva praksa se moe predstaviti na primjeru Amerike gdje figuriraju teokratski modeli. Kranska kapitalistika desnica koja praktikuje kranski i trini fundamentalizam se javlja kroz religioznu kransku desnicu. Ona ima pravo veta nad politikom. Republikanske stranke, politiari se ne smiju kaiti sa kranskom desnicom jer ona ima primat u stranci. Kako je Amerika dominantna u svjetskoj politici, onda je ova religijska desnica problem svih nas. U amerikoj realpolitici egzistiraju: konzervativni, fundamentalistiki i evangelistiki protestantizam. Popularni sekularizam, sve vie postaje nepopularan.

Generalno, liberalna demokratija se mora protiviti neoteokratskim politikama. Religiozna sloboda se treba praktikovati i privatno i javno, ali ne i politiki. (SAD DUALISTIKA)

Kada teokratije postanu osnova dravnog ivota, one su (realpolitike) i NEKROKRATIJE. Ovaj lik vladavine unitava proivotne vrijednosti, proaktivnu socijalnu etiku, slobodu individue, te nastupaju: nekrofilijske pseudo vrijednosti uzvienost, svetost, ljepota smrti, rata, dunosti, rtvovanja i sl.

Teokratija, dakle, ivi i uiva u nepominom, smrtnom, iracionalnom. Teokratija je neprijatelj demokratije kojeg se najvie treba bojati.

Odnos izmeu demokratije i teokratije demokartija ivi od promjena, pokreta, ugovorom utvrenih ureenja, permanentnih dinamika. Ona se stvara, ivi, mijenja, preobraava, gradi imajui u vidu jedno htjenje proizalo iz ivih snaga. Ona pribjegava upotrebi razuma, dijalogu izmeu uesnika, komunikativnom djelovanju, diplomatiji isto toliko koliko pregovaranju. Teokratija funkcionie obratno: ona nastaje, ivi i uiva u nepominosti, smrti i iracionalnom. Teokratija je neprijatelj demokratije kojeg se najvie treba bojati... (Onfre)

PARTITOKRATIJAPartije su uvijek bile jedan od osnovnih stubova predstavnike demokratije. Postpolitika najavljuje historijski kraj politikih stranaka i tradicionalne diferencijacije na ljevicu i desnicu, ali to je nemogue. Partije jo uvijek vrsto postoje. Reimi partitokratije su dominirajui oblik vladavine u zemljama postsocijalistike tranzicije. U ovim zemljama demokratske institucije postoje, meutim one su tek pravni i formalni okvir, ambijent prakticiranja partitokratske politike.

Opis partitokratije tj. partitokratskih reima na postsocijalistikim prostorima bive Jugoslavije:

Polazei od uvida da partitokratija predstavlja sofisticiran oblik izopaene i lane demokratije i da se poziva na demokratska naela, te da se, pri tome, u formalnom smislu odvija kroz demokratske procedure i prakticira u demokratskim institucijama, u ovom se opisu razlikuju dva (dominirajua) tipa partitokratije:

1.PARTITOKRATIJA KAO ODSTUPANJE (odstupajua partitokratija) kao odstupanje unutar demokratski konstituisanog sistema vlasti. Demokratski sistemi se u osnovi mogu uspjeno nositi sa odstupajuom partitokratijom i to ne samo u sluajevima kada se ona javlja u prolaznim i ogranienim oblicima, nego ak i onda kada poprima izrazito otre forme.

2.SUSTAVNA PARTITOKRATIJA to je devijantni oblik i nedemokratski nain vladanja, koji podrazumijeva partitokratsko konstituisanje i obnaanje dravne vlasti, te gubitak relacije prema opem dobru (ovi). ovi umjesto pojma TRANZICIJA uvodi i govori o pojmu HUMUSNO TLO (misli se na postkomunistiku haotizaciju), na kojem se formira i instalira partitokratija.

Uz pojmove odstupajue i sustavne partitokratije spoznajno relevantan je i pojam puzajue partitokratije. O njoj govori Popovi i kae da je to postepena, ali temeljita SUSPENZIJA parlamenta, ustava, izbora i volje graana od strane partijskih oligarhija.

Partitokratija kao reim zamjenjuje pravni poredak oholom partitokratskom politokratijom, mentalitet prisvajanja i ima dvostruko htijenje posjedovanja.

PARTIJSKE ELITE su na sebe preuzele definiranje opteg dobra, te se instaliraju kao entiteti koji posjeduju opu volju demosa, etnosa ili naciona, kao i znanje zajednikih, opedrutvenih svrha i vrijednosti. Logika njihove vladavine jeste logika pseudoteleokratije. Meutim, u stvarnosti na djelu je trivijalna ideoloka fikcija. Znanje partikularnog predstavlja se kao ope, zajedniko, svenacionalno, time se unitava dinamino-konfliktna dimenzija politike. Partitokratija hoe beskonfliktnu politiku kao politiku benignog administriranja i upravljanja stvarima, u ime navodnog opeg dobra.

Partitokratija hoe da sve bude partijsko vlasnitvo i da je podreeno njihovoj volji, tj. da su politike institucije, javna preduzea, drutvene ustanove, pravne strukture, medijske formacije pokrivene partijskim politikama, te kroz koalicijske i meupartijske dogovore, popunjene partijskim kadrom. Partitokratski sistem se manifestira i u profiliranju odnosa sa drugim partijama, a pri tome se uspostavljaju satelitske veze i odnosi sa drugim partijama. Bez POLITIKIH SATELITA partitokratija se ne bi mogla ni instalirati. Partije uspostavljaju satelitske veze, to su esto neformalne veze, ali mogu biti i formalne koalicijske. Npr. KOALICIJSKI KONSOCIJATIVNI ARANMANI gdje se sklapaju konsocijativni ugovori. Konsocijativnu demokratiju, prema Arendu Lajphartu, karakteriu etiri obiljeja:

1. na vlasti je velika koalicija politikih voa, koja je u parlamentarnom sistemu ima vrlo znaajnu ulogu;

2. meusobni veto ili naelo veine istomiljenika, koje slui kao dodatna zatita vitalnih manjinskih interesa;

3. proporcionalnost kao mjerilo pri imenovanju dravnih inovnika i raspodjelu javnih fondova;

4. visok stepen samostalnosti svakog segmenta u odluivanju o unutarnjim pitanjima.

Partitokratija ne figurira samo u tranziijskim zemljama, nego i u liberalnim demokratijama evroatlantskog svijeta. Gdje god postoji dravni monopol na regulaciji drutvenih institucija, veza i odnosa, tu su i vee anse da partije na vlasti partitokratskom voljom interveniu i oblikuju svijet ivota.

Partije stupaju u simbiotike veze sa razliitim likovima vlasti, kao to su npr. Korporokratija, ideokratija, kriptokratija, politokratija, kleptokratija i slino.MONOKRATIJA

Marsel Prelot razlikuje klasine i savremene monokratije. Unutar klasinih pojavljuju se tri historijska lika monokratije:

1. apsolutna monokratija

2. tiranija

3. diktatura

Monokratije koje su se oblikovale u prvoj polovini 20. stoljea u Italiji, Njemakoj i Sovjetskom Savezu naziva NARODNIM MONOKRATIJAMA. Narodne monokratije se razlikuju po ideolokom odreenju: npr. Hitlerov nacizam utemeljen je na ideologiji rasima, Musolinijev faizam zasnovan je na ideologiji dravne diktature, a sovjetska narodna monokratija kao klasna i jednopartijska diktatura inspirisana je ideologijom marksizma. Sada imamo faistiku, hitlerovsku i diktaturu proletarijata.

Monokratija se razlikuje od oligarhije to su forme vlasti koje se nalaze izmeu monokratije (kao vladavine jednog) i demokratije (kao vladavine veine). U oligarhijama najmanje nekolicina ima vlast, odnosno frakcija koja je manjinska u odnosu na zajednicu obnaa vlast. Prelot razlikuje tri temeljna oblika oligarhije:

1. aristokratiju kao vladavinu jedne povlatene klase

2. cenzusnu plutokratiju kao vladavinu imunih osoba

3. stranaku oligarhiju kao kolektivnu vladavinu lanova jedne stranke, nazivajui tu vladavinu i diktaturom.KARAKTERISTIKE MONOKRATIJE

Monokratije karakterizira:

monopol ujedinjen u jednoj ruci, monopol vlasti i ideologije; njihova pretenzija je da, odbacujui pluralizam, osiguraju jedinstvo i jedinstvenost vlasti. one praktikuju KULT LINOSTI (postoji samo jedan duh koji razmilja, samo jedna volja koja odluuje). Monokratije su i ideokratije. Razlikuju se od demokratije po tome to daje pravo osobi na vlasti da zagovora jednu doktrinu i po njoj se ponaa.

MONOKRATIJA I DEMOKRATIJADemokratskim naelima slobode, jednakosti, univerzalnosti i veine suprotstavljaju se monokratska naela autoriteta, osobnosti, ortodoksnosti i iskljuivosti. Monokratija priziva totalitarizam.Naelo personaliteta opreno je demokratskom naelu univerzalnosti. Ono podrazumijeva da se koncepcija drave, vlasti i politikih preferencija ne podvrgavaju slobodnoj graanskoj raspravi, nego naprotiv u monokratijama vrijedi pravilo da politiki izbor zavisi od obnaatelja vlasti, zbog njegovog linog, najvieg i ekskluzivnog poloaja. On razmatra i odluuje sam u tajnosti svoje svijesti i svojih savjetnika.

Demokratskom principu veine, monokratije suprotstavljaju naelo autoriteta. Poto jedan ovjek dri vlast u mnogo je boljem poloaju da odluuje nego masa rastrgana izmeu mnigobrojnih gledita.

Monokratsko naelo ortodoksnosti anulira demokratsko naelo jednakosti. Osobna efova odluka koja se smatra najboljom, prestaje biti miljenje i postaje politiki aksiom. Tako je monokratija istovremeno i ideokratija.

Monokratsko naelo ekskluzivnosti totalno je opreno demokratskom naelu slobode. U monokratijama nema slobode na graansko izraavanje miljenja o javnoj vlasti, o onima koji vladaju. Kako je samo jedna doktrina dobra, drugi se moraju ukloniti. Monokratija je reim bez slobode.

PLUTOKRATIJAO plutokratiji govori i Aristotel u svom djelu Politika, dakle govori o tri oblika drave i razlikuje njihova tri lika, a kriterij za to jeste: ko ima vlast jedan graanin ili nekolicina ili mnoina; da li se vlada po zakonu, i da li se vlast vri za opte dobro. Svaki od ovih oblika ima dva lika: jedan valjani, tj. oblik u kojem se postie opte dobro i lo oblik u kome korist imaju iskljuivo oni koji su na vlasti.

Dobri oblici vladavine su: kraljevstvo tu vlast ima jedan, on je najbolji jer vlada zakonima; aristokratija ovdje vlast imaju oni koji posjeduju ne samo najvie umne sposobnosti nego se odlikuju i najviim etikim vrlinama te, uz to, vladaju po zakonu; republika to je vladavina svih graana koji hoe to veu pravnu jednakost.

Loi oblici vlasti i vladavine su: tiranija to je izopaanje kraljevine u vladavinu samovolje, mimo zakona i u linu korist; aristokratija izopaena je kada se pojavljuje kao oligarhija, a to je vladavina najbogatijih, to je zapravo plutokratija; izopaena republika je demokratija to je vlast i vladavina najirih narodnih masa, ona tu vlast koristi u interesu siromanih, a ne u ime dobra cijele zajednice.Plutokratija kao jedna od savremenih formi vlasti se smatra sastavnim dijelom moderne korporokratije. Kritika politika misao tvrdi kako je plutokratija uspostavljena injenicom ne samo kada bogati vladaju dravom, nego i kada vladaju kompanijom i fabrikom. Kada ove vrste vladavine idu zajedno, obino prva slui svrhama druge. Sjedinjenim Amerikim Dravama vlada plutokratija, njena ekonomska, vojna i politika mo uveava se i u obliku korporativnih asocijacija i na temelju korporokratske plutokratije. Plutokratija se definie kao vladavina bogatih. Dravna mo i mo bogatstva se sve vie ujedinjuju u jedno jedino ueno upravljanje tokovima novca i naroda. Oni zajedno nastoje smanjiti politiki prostor.U tom pribliavanju na djelu je dominacija korporacija nad dravnom vlau. Zog sve vee ovisnosti vlada od mjerodavnosti i miljenja uprava multinacionalnih kompanija i velikih poduzetnika, te ovisnosti stranaka od njihovog finansiranja, kreemo ka formiranju nove dominantne politike i vlasnike klase, iji sastavni dijelovi ne samo da imaju mo i bogatstvo, nego su zadobile i privilegovanu politiku ulogu, koja je uvijek bila znak dominirajue klase.Radei na destrukciji demokratije, plutokratija nastupa u simbolikoj zajednici sa drugim protivdemokratskim likovima vlasti, kao to su korporokratija, medijakratija, politokratija, militokratija, kleptokratija, itd.

Liberalne demokratije, zapravo ve i jesu privid i prazna forma, u njima ne vlada suvereni narod, ve korporokratska plutokratija.

Kerc govori o KAPITALIZMU SA LJUDSKIM LICEM koji e stati u kraj plutokratiji. On figurira s vizijom demokratskog socijalizma, humanizma, samog kapitalizma i drutva liberalne demokratije.

To je mogue postii unutar dravnih institucija, ali uz asistenciju samih graana. Ukoliko ova kampanja protiv plutokratije ne potuje pun obim drutvenih dobara, vjerovatno e zavriti u tiraniji. Potrebno je, dakle, organizovati ustanove demokratskog socijalizma, dravu blagostanja, ograniiti trita, nezavisnih javnih kola, sudjelovanje u tekom radu, ali sve to uz graane koji e se u ustanovama osjeati kao kod kue i koji e biti spremni da ih brane.

AUTOKRATIJA

Autokratija je jedna od varijanti monokratije. Autokratija to je vladavina manjine, vlast je u rukama vrilaca vlasti, ne zavisi od naroda. Autokratija se koristi raznim aparatima za prinudu na poslunost veine stanovnika. Ovi reimi ukidaju svaki uticaj graanstva. Politiki narod srozan je na masu, rulju. Farid Zakarije uvodi razlikovanje izmeu liberalne i neoliberalne demokratije.

1. Liberalna demokratija za ljude na zapadu znai politiki system, koji je obiljeen samo slobodnim i potenim izborima i vladavinom prava, razdvajanjem vlasti i zatitom slobode govora, okupljanja, religije i imovine. Liberalna demokratija se oslanja na filozofsku lozu koja poinje sa Grcima i Rimljanima i naglaava slobodu pojedinca. Vladavina zakona se stavlja u sredite politike. Liberalna demokratija je sinteza dvije historijske silnice: prva je da vlada mora da bude u stanju da kontrolie one kojima vlada; a druga je da kontrolie sebe.

2. Neoliberalne demokratije su reimi izabrani irom svijeta koji rutinski ignoriu ustavna ogranienja svoje vlasti i liavaju svoje graane osnovnih prava. Nema slobode, budui da se demokratskim metodama stvaraju autokratski reimi. Autokratija je samovlada manjine suprotna demokratiji, to je politiki reim gdje formalno nema demokratije. Tu vlast pripada onima koji je vre ili manjini, dravni organi ne zavise od naroda, narod ih ne bira. Izraz samovladati ukljuuje vlast i vladavinu.

KLASIFIKACIJA DRAVA PO SLJEDEA ETIRI KRITERIJA:I KRITERIJ - prema sredstvima za proizvodnju i vrsti vlasnitva nad tim sredstvima1. ROBOVLASNIKE (privatno vlsnitvo nad robovskom radnom snagom)

2. FEUDALNE (privatno vlasnitvo nad zemljom i kmetovskim radom)

3. KAPITALISTIKE (privatno vlasnitvo nad tehnoloko tehnikim sredstvima i slobodnim najamnim radom)

4. SOCIJALISTIKE (privatno vlasnitvo nad proizvodnim snagama)

II KRITERIJ drave po porijeklu, integracijama i statusu efova drava

1. MONARHIJE (ef drave koji dolazi nasljedstvom na prijesto)

2. REPUBLIKE (ef drave je transpersonalna institucija)

III KRITERIJ dravno ureenje

1. PROSTE, JEDNOSTAVNE UNITARNE

2. SLOENE, FEDERALNE DRAVE

IV KRITERIJ po politikom reimu

1. DEMOKRATIJE (konstituiu se izbornim procedurama)

2. AUTOKRATIJE (ne formira se voljom demosa).

Robovlasnike i feudalne drave jesu drave sa autokratijom. Drave sa kapitalistikom privatnom svojinom mogu imati i imale su autokratske politike reime poput nacistikih i faistikih politiih reima. Militokratska autokratija oslonjena je na kriptokratiju, hoe punu kontrolu nad svim drutvenim i politikim vezama i odnosima, pa je identina s autokratskim diktaturama. Autokratija dijeli kljunu stvar sa revolucijama nasilno preuzimanje vlasti nuno producira dehumanizirajue destruktivnosti. Dodatne sumnje u stvarnosti autokratskih praksi unutar demokratskih reima stavlja i harizmatski voa. Poseban tip autokratije predstavlja harizmatski tip vlasti, on se moe pojaviti i u demokratskom ambijentu. Veza sa demokratijom: voa stvarno odluuje sam, ali pri tome trai pokrie u odlukama institucija demokratske vlasti. Barbare Kallerman navodi 7 tipova loeg voe i loih sljedbenika: nesposobno, kruto, neumjereno, bezobzirno, korumpirano, izolacionistiko i zloinako vodstvo. Kada se sva vlast koncentrie u rukama jednog voe i kada je ona neograniena na djelu je AUTOKRATSKI TIP RUKOVOENJA. Meritokratija Pod mertitokratijom se podrazumijeva najpravedniji drutveni poredak u kojem vlast imaju oni koji imaju najvie znanja, zasluga, postignua, dostignua, oni koji su najsposobniji i najkvalitetniji. Meritokratija se odreuje kao vlast na osnovu vrlina.

Socioloka teorija strukturalistikog funkcionalizma

Unutar teorija drutvene satisfakcije promoviraju se naela meritokratije kao temeljni principi vertikalne drutvene pokretljivosti. Kako su moderna drutva u sutini hijerarhijska drutva, drutva pluralizma sukobljenih interesa, konkurentskih htjenja moi i uticaja, tako se sposobnost, zasluge i postignua tretiraju kao mjerilo i temeljno izvorite napredovanja u socijalnoj hijerarhiji, a time i u prisvajanju drutvenih poloaja, uloga, nagrada, ugleda i slino.

Funckionalistika sociologija preferira meritokratiju kao superiornu vrijednost. U meritokratskoj kulturi stvarna inovativna mo je u posjedu onih koji imaju najbolje ideje. Meritokratska kultura i politika smatraju da kole trebaju biti drutveni mehanizmi selekcije najsposobnijih pojedinaca, koji e kasnije zauzimati najvanije poloaje u drutvu. Vrednovanja meritokratije u politici

Preferencija meritokratije javlja se u ideologiji liberalizma, a tu se promatra u vezi sa idejama individualizma i jednakosti.

E. Hejvud otkriva tu vezu: Individualizam podrazumjeva vjerovanje u fundamentalnu jednakost: Svi ljudi su roeni jednaki, makar u smislu moralne vrijednosti.

Meritokratski reim vlasti smatra se za praktini model drutvenog ustrojstva i politikog ureenja koji se utemeljuje kroz naelo jednakih mogunosti za sve ljude. Uz to, meritokratski reim vlasti osigurava da na vodee pozicije budu izabrani najbolji, vlast koju obavljaju najbolji jeste i najsigurnija garancija uspjeha politike i drutva.

Meritokratija uva slobodu znanja, kreativnost inteligencije, sferu privatnosti i granice politikih i vlastodrakih intervencija u civilno drutvo.

Meritokratija i partitokratija su dva modela upravljanja drutvom i razvojem. Dok u meritokratiji, bar se normativno zamilja napredovanje i zauzimanje pozicija u institucijama vlasti, dolaze na osnovu sposobnosti i zasluge, dotle se u partitokratiji poloaji prisvajaju prema politikoj, stranakoj i ideolokoj opredjeljenosti. Meritokratija i partitokratija produciraju dva tipa elita:

meritokratija favorizira i proizvodi stunjake,

partitokratija prema politikim zaslugama i partijskoj odanosti stvara ne kreativne, esto prosjene politike oligarhije.

Meritokratija i politokratija: Kljune prednosti meritokratije u odnosu na politokratiju: ona uva slobodu znanja, kreativnost inteligencije, i granice politikih i vlastodrakih intervencija u civilno drutvo. Zato se i s pravom moe ustvrditi da moderna drutva, ukoliko hoe biti demokratska i uspjena moraju osigurati da meritokratija naslijedi politokratiju i partitokratiju kao jedan od njenih likova. Meritokratija je u historiji bila kljuna pretpostavka oblikovanja graanske klase a ova je klasa donijela sa sobom i prakse liberalne demokratije.

Meritokratija i aristokratija: Ideolozi meritokratije priznjau da je meritokratija jedan od oblika svjetovne hijerarhije (hijerokratije), da se na hijerokratskoj skali poloaja dolazi radom, sposobnou, znanjem i kvalifikacijama. Na drugoj strani, aristokratija favorizira svim ljudima nedostupne anahrone vrijednosti. Aristokratija hoe trijumf plave krvi, porijekla, pedigrea, dakle, sve vrijednosti koje se kreu s onu stranu kompetencije. Meritokratija i populizam/narodnjatvo: Meritokratija jeste brana iracionalizma i masovnih mobilizacija to ih sa sobom donosi radraeni populizam. Meritokratija racionalizira javni ivot, a sferu stvarne politike preputa instrumentalnom umu znanja i struke.

Meritokratija i demokratija: Pohvale meritokratije dolaze iz samog demokratskog diskursa. Meritokratija je u historiji kljuna pretpostavka oblikovanja graanske klase, a ova je klasa sa sobom donijela prakse liberalne demokratije pa je i u savremenim euroatlanskim pluralistikim demokratijama apologija i vladavina meritokratije i dalje njihova supstancijalna dimenzija.

KRITIKA MERITOKRATIJE (Dahrendorf)

Meritokratija, uz sav svoj uspjeh, ima i loe osobine i izvjesno je kako ona, u drutvima, koja sve vie postaju drutva znanja ne participiracju u prisvajanju slobode slobode koju Dahrendorf poima kao stvarnost djelatnog otkrivanja ivotnih prilika, koje pripadaju svim ljudima.

Budui da cilj politike slobode jeste izgradnja drutva koje osigurava najbolje ivotne prilike najveeg broja ljudi, u kritikom diskursu se o meritokratiji moe rei: jo uvijek je posve otvoreno pitanje moe li drutvo znanja biti uinkoviti nasljednik drutva rada. Sigurno je da u obliku meritokratije mora voditi ka novim napetostima, koje teko mogu doprinjeti ivotnim prilikama veine. (Dahrendorf)

Jedna od najpoznatijih kritika meritokratije sadrana je u djelu Uspon meritokratije objavio je Lord Young od Daringtona, ije je pravo ime Michael Young, 1958. godine.

On iz laburistike politike filozofije u ovoj knjizi satiriki opisuje meritokratsku elitu budunosti, koja e ukljuivati samo najsposobnije, one koji e djeijom jednostavnou usvajati i potvrivati na ispitima nova znanja. U svojoj satirikoj fantaziji oslikao je meritokratsko drutvo izrazitih nejednakosti, sa tehnokratskom superklasom na vrhu i mrzovoljnom klasom potinjenih. Nova britanska elita u budunosti (rije je o 2033. godini) nee biti samo nereprezentativna, ve e se sve vie zanimati za kosolidaciju vlasti, nego za unapreenje opten tj zajednikog dobra. Nastavljajui se na jangove uvide, Dahrendorf e imajui u vidu ne samo domicilne mase onih koji nemaju nikakve anse da postanu neko i neto, nego i na mase uskraenih imigranata iz procesa meritokratski pojmljenog napredovanja i prisvajanja statusa i uloga rei: Zaista, meritokratija danas izgleda kao druga verzija nejednakosti, koja karakterie sva drutva. Ona ustvari moe biti izrazito surov oblik nejednakosti, poto oni koji ne uspiju ne mogu tvrditi da su bili nesretni ili da su ih na dnu drali ljudi koju su na vlasti. Umjesto toga, oni moraju zakljuiti da su promaili kao pjednici, da ih nikakav napor ne moe spasiti.

Druge kritike meritokratije:

Vladajua elita se sve vie odvaja od svojih biraa ostaje samo poslunost. Meritokratije rigorozno kontrolira drutvene nejednakosti

Ideologije meritokratije u sebi skriva staru maksimu: gdje nema kapitalizma, tamo nema ni demokratije ni napretka.

Meritokratski oblik ureenja i vladavine proizvodi i hiperracionalnost, neprestanu fleksibilnost i opsesiju modernizacijom, to sve vodi do dehumanizacije ljudskih veza i odnosa. Ideologija meritokratije skriva u sebi moralno licemjerje, ona je zapravo demagoka kompenzacija klasnih nejednakosti. Meritokratija treba biti osnova odluivanja u liberalnim demokratijama, odnosno u sistemu demokratski legitimirane dravne vlasti. Meritokratske institucije ne mogu efektivno djelovati bez stvarnog demokratskog miljea kako bi ouvale nezavisnost. Meritokratija za razliku od drugih oblika vlasti nema zasebnu organizaciju, ali se instalira u razliite likove vladavine. Ideologija meritokratije je zavodljiva i privlana. Kada su u pitanju institucije, ne treba dopustiti da bilo koji kriterijum odluuje o tome ko e doi na vrh, a ko nee. Raznovrsnost je bolja od samih zasluga, jer garantira otvorenost, a otvorenost je stvarni peat liberalnog poretka.

Ideokratija Pod ideokratijom podrazumijevamo onaj oblik vlasti koji se temelji na recepciji i vladavinskom statusu jedne ideologije, koja je istovremeno i dravna ideologija i etablirana sveobavezujua norma. Dakle, kategoriki obrazac, orijentir i imperativ u miljenju i javnim praksama.

Ernst Gelner termin iedokratija upotrebljava kao jednu od kljunih atribucija kada govori o politikim reimima socijalistikih drava. U tom kontekstu Glener, o Sovjetskom Savezu govori kao o prvoj svjetskoj ideokratiji i o marksizmu kao o prvoj sekularnoj etabliranoj religiji svijeta, koja stoji na temeljima ideokratije. I reim socijalistike Jugoslavije kvalificira se kao tvorevina ideokratije, odnosno kao reim ideokratije.

Ono t je injenica jeste da su zemlje tzv. realnog socijalizma, pa i jugoslovenska drava, bile zemlje sa vladavinskim statusom ideokratije.

Ideokratija moe povremeno biti i stanje oficijelne politike i preovladavajue politike kulture u liberalnim demokratijama. U svojoj idejnoj sadrini ideokratije se meusobno razlikuju, ali u temeljnim postulatim one sijele zajednike karakteristike. Budui da se fenomen ideokratije vee za ideologiju, treba prije svega odrediti njene sutinske ciljeve. Zadatak ideologije je da neki poseban interes prikae kao opi drutveni interes i tako pojedincima obezbjedi odreene privilegije u vlasti i omogui podrku za stabilno funkcionisanje i eventualnu legitimnu upotrebu sile. Ideologija sebe nastoji prikriti i uvijek nastupa kao istina, jer samo ako uspijeva prikriti sebe i svoju bit ona moe biti djelotvorno sredstvo manipulacije.

Odreenja ideokratije

Ideokratija prije svega je oblik vlasti u drutvima koja su utemeljena na panpolitici. To su drutva kojima politika ureuje i odreuje sve ljudske, odnosno drutvene veze i odnose.

Nadalje, ideokratija kao izraz i praksa panpolitike jeste jedan od likova panpolitikog fundamentalizma i poiva na fundamentalistiki pojmljenoj ideologiji. Zbog toga je ideokratija totalitarna ideokratija. To je hegemonijska vladavina sekularnih ideologija koje se percipiraju i prakticiraju kao svjetovne pseudoreligije.

U ideokratskim reimima i dravama figuriraju i razliiti oblici liderokratije, jer ideokratski reimi ne mogu funkcionirati ako u njima ne postoji institucija voe. Pored liderokratija ideokratija ne moe funkcionirati bez reklamokratije. Pod reklamokratijom se podrazumijeva mo razliitih ideolokih aparata vlasti i njenih propagandnih servisa.

Ideokratija i demokratija

Idekoratija unitava temeljne pretpostavke i kljune atribucije demokratije. Prije svega ona unitava slobodu i pravo ljudi na politeizam, htjenje razliitosti i potrebu ljudi za pluralizmom u socijalnom, kulturnom, politikom i svakom drugom smislu, jer ideokratiju uspostavlja reim dominacije jedne jedine ideje, ideologije, morala i vjere. Ona se predstavlja kao neto to je superiornije u odnosu na egzistencijalne interese samog drutva. Svoja nastojanja ideokratija ostvaruje putem partijskih nadzornika i razliitih presija ideolokih aparata vlasti. U ideokratiji su prisutne i tajne slube koje kontroliu svakodnevni ivot. U najradikalnijim izrazima, ideokratija se javlja kao tiranija nad ljudskim pravima i slobodama. Birokratija

Karl Manhajm

Raspravljajui o protivnicima politologije kao autnomne nauke o politici Karl Manhajm identificira historijski konzervativizam i birokratski konzervativizam kao njene neprijatelje. 1. Historijski konzervativizam politiku shvata kao prostor djelovanja svoga mistinog navodnog duha i sve to se tu stvara ne stvara se razumom, znanjem i umjeem racionaliziranja, nego se stvara organskim snagama tradicije, gdje nema mjesta nauci o politici. Kao vidove ovog konzevativizma on navodi nacionalizma, entocentrizam i sl.

2. Pod birokratskim konzervativizmom Manhajm podrazumijeva poseban odnosno modelski nain i stil miljenja, koji je iz principijelnih razloga protivnik politologie. Kao historijsko-politiki tip percepcija birokratski konzervativizam karakterie pretvaranje politikih problema u probleme upravne... On ignorie ono do ega je nauci o politici stalo: da istrauje i ono politiko to se pokazuje kao izvansistemsko, to jeste izvan pravnih institucija i drugih ustanova statikih dimenzija poretka. Smatrao je da je i svakodnevna, rutinska birokratska svijest protivnik politologije. Max Weber

U klasino tivo o birokratiji spadaju analize, uvidi i elaboracije Maxa Webera. Meutim u ssavremenoj nauci o drutvu i polici dovedene su u pitanje vane komponente u njegovom poimanju birokratije, a posebno je problematizirana njegova kljuna teza po kojoj svojstva birokratije dovodi do maksimuma administrativne djelotvornosti. Uz to, se problematizira i teza da postoji jedan birokratsko-administrativni model primjenjiv na sve organizacije. Kritiziralo se stanovite da je mogue osmilsiti jedan koncept birkoratije koji bi funkcionirao u naunim opservacijama razliitih tipova, svrha i ciljeva savremenih organizacija.

Termin birokratija

Termin birokratija je nastao od francuske rijei bureau, koja znai kancelarija ili ured i rijei krater vladati. Prema tome, u bukvalnom znaenju, birokratija je takav oblik vladavine iji su nosioci ljudi kancelarije, inovnici, odnosno birokrate. Pojam birokratija se primarno vee za sferu drave i u tom kontekstu oznaava

a) Drutveni sloj profesionalnih upravljaa, koji nastaje i opstaje na osnovu funkcije koju vre u dravi i drugim organizacijama

b) Sistem drutvenih i politikih odnosa u kome dominira ovaj sloj profesionalnih upravljaa, relativno odvojen od drutva i van domaaja demokratske kontrole

c) Ponekad, pogreno, sam nain djelovanja birokratije (birokratizam).

Najbitnije karakteristike birokratije su:

1. Hijerarhijska organizacija Svaka birokratska organizacija predstavlja jednu piramidu vlasti sa jasno utvrenim odnosima nadreenosti i podreenosti.

2. Bezlinost (depersonalizacija) linost birokrata znai samo ono to znai javna funkcija.

3. Specijalizacija U svakoj birokratskoj organizaciji postoji striktna podjela nadlenosti i kompetencija sa specijalizacijom za odreene vrste djeliminih operacija. Dakle, podjela nadlenosti na osnovu specijalizacije.

4. Formalizam itava aktivnost birokratije izraava se i ostvaruje kroz jedan seistem pisanih pravila i formalizovanih postupaka.

Pored navedenih, osnovnih karakteristika, jo se navode i:

Strunost koju zahtijeva radno mjesto

Nefleksibilnost

Sporost

Privrenost mnotvu pravila

Rutinerstvo

Zagarantovanost plata

Sigurnost radnih mjesta

Mogunost napredovanja u hijerarhiji

Nedostaci birokratije

Prisutnost protekcije, samovolje i nepredvidljivosti u vladavini naznauje da drutvo moe patiti od premalo birokratije, ali i od previe. Birokratija je ambivalentna, a ne potpuno negativna pojava. Dravna birokratija funkcionira u frustrurajuim ambivalencijama. Tako birokratije, a naroito dravne, postoje u mnogim varijantama. Mogu se racionalno vladati, ali i naginjati samovolji. Mogu struno i precizno obavljati poslove, ali i nestruno i aljkavo. Birokratija moe biti potena, ali i potkupljiva. Birokratija kao cjelina moe drati vlasti u svojim rukama, ali usljed hijerarhijske strukture udio u vlasti moe biti i nejednako rasporeen.

Dakle, podvostruenost dravne birkoratije se ogleda u tome to ona zna da po zvaninim normama slijedi univerzalne svrhe drave izraavanje i zatita optih interesa, ali istovremeno i sama sudjeluje krei, zloupotrevljavajui ili neadekvatno primjenjujui zakone, u koritenju javnih slubi u privatne svrhe, odnosno u praksama preusmjeravanja javnog dobra korupcijom, podmiivanje, nagodbama i sl.

Birokratija i demokratija

Negativne implikacije birokratije mogue su u vidukontrole politiara i manipulacije njihovom voljom. Smatra se da je ovo najvea prijetnja, koju birkoratija moe predstavljati demokratij. U tom kontekstu, Beatham izdvaja dva teorijska koncepta demokratije unutar kojih se defiira mogunost politika prevencije birokratske moi.

Prvi koncept se pojavljuje unutar elitistiki usmjerenih teorija demokratije: one naglaavaju ulogu politikog vostva i zastupaju mjere kojima je svrha da osiguraju politiku kontrolu nad birokratijom, kao to su politiki izbor dravnih slubenika na vrhu i sl.

Drugi koncept plediraju teoretiari otvorene vladavine, koji zagovaraju javni pristup vladinim dokumentima, te se zalau za ukljuivanje naroda u smislu kontrole i uticaja na administraciju na mjesnoj razini.

Birokratija je organizacija s izriitom svrhom postizanja odreenih rezultata, te je njezino organizacijsko naelo upravna efikasnost.

Demokratija je organizacija koja nastoji ostvariti zajednike ciljeve na temelju volje veine. Njeno je organizacijsko naelo sloboda miljenja koje je veni potrebno da bi oblikovala svoj stav.

Birokratija je vezana sa nepotizmom, klijentizmom, kleptokratijom i sl.

Jasno je da moderna demokratija ne moe funkcionisati bez birokratije, meutim treba biti jednako oprezan u sagledavanju birokratije i njene moi, kroz forme raznovrsnih graanskih pokreta i nevladinih organizacija za zatitu ljudskih prava i sl.

Eurokratija

Percepcijie i miljenja o Evropskoj uniji se kreu od ekstremno pozitivnih do ekstremno negativnih. S jedne strane o EU se govori kao o velianstvenom transnacionalnom upravljanju koi e ovjeanstvu donijeti potrebne smjernice za put u globaliziranom svijetu. Potencira se ukljuenost, raznolikost, univerzalna ljudska prava i sl. S druge strane, ipak, podvrgavajui projekt EU radikalnoj kritici, nacionalsuverenisti tvrde kako je ovaj projekt jedna od najveih kolektivnih obmana 20. stoljea.U konvencionalnoj retorici medija, publicistike i znanosti izraz eurokratija se upotrebljava kao oznaka za gigantsku administraciju EU. Ta administracija ukljuuje sve evropske institucije: parlament, vijee, komisiju, odbore, direkcije itd. Uy politiko-administrativnu megastrukturu EU, eurokratiju, prema sudu kritike javnosti, karakterie REIM PRIVILEGIJA. Evropski dunosnici su, naime, visokoprvilegirane i skupo plaene eurokrate. Uzevi u obzir svestrane pogodnosti eurokrata, te enormno visok standard njihovog ivljenja u odnosu na ostale, s pravom se moe rei kako eurokratija slijedi imoralistiki diskurs.

Pored finansijske moi i sklonosti ka uivanju privilegija, koje naglaavaju kritiari, tu su i prakticirana mo i vlastodrake metode eurokratije. U nastojanju to jasnijeg prezentiranja pojmova eurokratija i eurokrate, prezentira se nekoliko kljunih atribucija.

Prije svega, za ove pojmove se vee svojevrsna EVROKRATSKA PSIHOLOGIJA. U njenim opisima akcentira se eurokratska prepotentnost, bahatost i arogancija, nezasitost zahtijeva, htjenja komocije i privilegija, nefleksibilnostprodukcija iluziornih slika o evropskoj slozi, jedinstvu itd.

Pored eurokratske psihologije, produciraju se i deskripcije njihove politike kulture. U tom kontekstu se naglaava njena sklonost ka transformaciji po potrebi. Kada zatreba, na djelu je neodluna eurokratija, a provjerena eurokratska metoda u politici jeste metoda malih koraka u rjeavanja konflikata. Zatim, odugovlaenja i zavlaenja.

Za eurokratiju su najvaniji politiki, geopolitiki i vojnostrateki kriteriji u oblikovanju politike, dakle, realpolitika je kljuna, a ne moral.

Nadalje eurokratija kooperura s razliitim lobistikim grupama, sklona je prekoraenju nadlenosti koje joj pripadaju, nepotizmu, samovolji i sl. Pored toga eurokrate sebe doivljavaju kao misionare, protagoniste kultiviranja, liberaliziranja i socijaliziranja onih, koji su, navodno, manje vrijedni.

Izrazito peorativno termine eurokratija i eurokrate upotrebljavaju, prije svih euroskeptici i nacionaldravni suverenisti. Prema njihovim miljenjima eurokratija u evropsko graanstvo unosi jednu kontroverznu viziju koja se tie sudbine nacionalne drave. Nadalje, naglaavaju kako aurokratija nije samo struktura birokratskih i tehnokratskih tenji, ve ima i svoju ideologiju, ija je osnovna teza da su suverenost i nacionalna drava zastarjeli, da su morale egzistirati u izolaciji, a da Evropa, navodno sarauje!

Evropski protagonisti zastupaju stav da je nacija zastarjeli oblik drutvenog ureenja, te da nije spreman odgovoriti izazovima modernog svijeta. Kreui se u okvirima takve ideologije eurokratija nastoji biti internacionalizam. Eurokrate ak pretendiraju stvaranju evropskog nacionalizma ili evropske nacije sa kojima e nacionalne drave i nacionalni pokreti biti diskreditirani.

Kritici je podvrgnuto i nastojanje eurokratije da izvri centralizaciju i uniformizaciju svijeta ivota po formi evropskog jedinstva. Dakle, univerzaliziranje se ne odnosi samo na dravne politike, ve i na sve oblasti ivota (ekonomija, poljoprivreda, socijalna zatita..) Nastajanjem ovakve standardizacije vri se nasilje nad evropskim drutvima. Eurokratija i demokratija MEDIJAKRATIJAUz izvrnu, zakonodavnu i sudsku vlast, postoji i etvrta vlast. Pod njom se podrazumijevaju razliiti entiteti (ustavni sudovi, nacionalne banke, lobiranje, hijerokratija, ...), a takoer i mediji. Ali, ovdje se nee koristiti ovaj pojam kao etvrta vlast. Vlast i njenu stvarnu vladavinu nazivamo MEDIJAKRATIJA. Dakle, medijakratija je vladavina medija (hipervladavina). Ona nije izabrana, ona je samozvana i relativno nezavisna, podlona je samo uticaju vlasnika i superiornih politikih interesa. Zato je ona sila i mo bez kontrole, a moe prerasti i u silu, nasilje, teror. Niko je ne smije kritikovati, ometati ili nadzirati. Ali, nisu svi mediji uivaoci hipermoi, to su uglavnom velike multinacionalne i nacionalne medijske korporacije. U normativnom smislu imamo 5 IDEALNIH FUNKCIJA komunikacijskih medija:

1. moraju INFORMISATI GRAANE, OBRAZOVATI, DAVATI INJENICE

2. moraju pruiti PLATFORMU koja e olakati oblikovanje javnog mnijenja

3. daju PUBLICITET dravnim i politikim institucijama

4. mediji slue kao KANAL ZA ZAGOVARANJE politikih stavova.

5. kao zagovaranje, to moe biti i funkcija UVJERAVANJA.

Pored ovog normativnog idealnog tipa, potreban je idealan novinar. On mora biti poeljan, da ima i neke kvalitete svetenstva, tj. da govori istinu, da obezbijedi formu za debatu, da dri mo u tom drutvu stalno budnom. To je anglosaksonski model novinarstva, kako ga naziva britanski novinar John Lloyd, koji interpetira svijet zajednici, koji nudi prostor sukobu miljenja, posebno onih koji koji se razlikuju od vladajueg. Ali ovi idealni oblici nisu prisutni u praksi.

POJAM MEDIJSKA DEMOKRATIJA je ustvari pojava deskriptivnih i normativnih diskursa u stvarnosti. Tvorba politike volje i donoenje odluka su procesi gdje medij ima posebnu ulogu. Kada mediji djeluju s tih pozicija, to se naziva (prema Majeru) KOLONIZACIJA POLITIKE preko medijskog sistema. To je jedan od elemenata medijakratije.

I ovaj oblik vlasti, iako egzistira na tlu liberalne demokratije, radi na njenoj destrukciji.

ODNOS MEDIJAKRATIJE I KORPOROKRATIJE

Ta je veza dvostruka, prvo to se mediji organizuju u formi korporacija, a drugo to su na djelu globalne medijske korporacije.

S medijakratijom mediji vie nisu savjest drutva i uvari demokratije, nego su vladari, pa dolazi do bolesne simbioze: POLITIKA, MEDIJI I VLASNICI. Kada se pojavljuje u liku KORPORACIJSKE MEDIJAKRATIJE, ona je i sama KORPOROKRATIJA. Ona je u vezama i sa POLITOKRATIJOM, PARTITOKRATIJOM, MILITOKRATIJOM, TELEOKRATIJOM.

Primjer za odnos medijakratije sa militokratijom: npr. ameriki mediji su navijali za rat protiv Iraka. Stvar je u tome da je u tom ratu jedna firma prodavala mnogo oruja, a bila je u dobrim odnosima sa TV kuom. Na TV-u su novinari izvjetavali iz perspektive boraca i pilota, intervjui su bili o tome kakav je osjeaj voziti avion i sl., a rijetko kada su pitali kakav je osjeaj ivjeti u strahu.

MEDIJAKRATIJA I KRIPTOPOLITIKA

Mediji pijuniraju privatne ivote vlastodraca, ali te informacije koriste da izvuku novac, prijete i ne objavljuju snimke i slike ako su plaeni za to, a uvaju ih ako im, ipak, zatrebaju. Time unitavaju demokratiju.

Ameriki autor Pol Kerc upozorava na prakse unificiranja. Amerika podrava slobodu ideja, ali je pitanje da li e drugaija miljenja biti zaustavljena. Deavalo se da novinari sa razliitim miljenjima doive pad u karijeri i jo se zamjere sa pogrenim ljudima. U Americi postoji jo jedan problem sukob izmeu zabave i informacija, izmiljotine i znanja, a ba ova medijakratija je pretvorila Ameriku u svijet zabave. Dalje, ona potkopava normativne autentine slike demokratije i njene prakse.

U svakodnevnom ivotu politika i politiari gube na vrijednosti, autonomiji i integritetu. Ako su politiari postali osjetljivi na javno mnijenje (anketno ispitivanje), onda su postali i zatoenici javnog mnijenja, koje sada dominira u procesima odluivanja. Imid voe, sada vie vrijedi nego njegove sposobnosti i sada je problem da se politika predstavi onakvom kakva jeste, jer bi kao takva bila neomiljena.

Medijakratija je u odnosu i sa sudstvom. Njihovi se interesi poklapaju. Sudstvo (istrano) ima koristi od medija jer mu oni pruaju podrku i zatitu, a i mediji su u dobroj poziciji ako ih sudstvo titi. Pozitivan rezultat je to ova dva fenomena oblika vladavine potiu da se prikupi to vie podataka, a negativan rezultat je taj to svaki sluaj biva izloen kritici od strane javnosti, tj. javnost sudi prije nego to sluaj zavri. To znai da se igra izmeu vlasti i protiv snaga, ne deava vie meu institucijama, nego meu graanima. To znai da se mo javnog mnijenja pretvara u tiraniju.

Novinari i njihove organizacije su kljuni igrai hegemonijskih procesa, a predstavljaju graanske poglede u skladu s statusom quo.

Realpolitika

Prepoznajemo dvije kljune atribucije koje ulaze u odreenje realpolitike.

Prvo, to je politika trenutka sasvim pragmatiki koncetrirana oko strategiskih pozicija i interesnih kalkulacija.

Drugo, to je politika podreivanja , odnosno rtvovanja obiajno-konvencionalnih i meunarodnopravno ozakonjenih principa, naela ili normi me. odnosa i svjetskog poretka uope.

Bit politikog realizma kae, kategorije interesa i sile postavljene su kao klju opteg razumevanja gotovo svih meunarodnih problema i postupno se pretvaraju u krajnji cilj koji drave trebaju postii. Za realiste mo temeljena na vojnoj sili oblikuje svjetski poredak. Stabilnost i napredak zavise o distribuciji moi izmeu lanica meunarodne zajednice a glavnu ulogu imaju velike i jake drave. Snana vojne sila jamac je nacionalne sigurnosti.Savka drava samo na osnovu sile moe ostvariti svoje interese. Meunarodni odnosi se vide kao borba za silu.

Realpolitika je uvijek preferirajua politika dravnog razloga kao njenog neupitnog apriorija kojem je sve drugo podreeno. On se pojavljuje kao apsolutno naelo realpolitike u doba ratova. Prema realistikom shvatanju rat je opravdan kada slui nacionalnom interesu, neopravdan je kada slui protiv ovog interesa. Realpolitika je sutinski antivoluntaristika. To znai da je ona u svojoj biti antisubjektivistika.

Realisti insistiraju da se obrazac sukoba i saradnje unutar sistema drava u mnogome povinuje zakonima ravnotee snaga. realisti uvode jo jedan vaan aspekt realpolitike: naelo hijerarhije kao dominirajue naelo odnosa u svjetskom sistemu drava. U toj hijerarhiji koja se zasniva na nejednakoj distribuciji moi, bogatstva i prirodnih resursa, njene elne pozicije zauzimaju velike sile , a drava kao velika drava jeste ona drava, koja se u hijerarhijskom smislu drava ubraja meu najmonije.

U bitna odreenja fenomena i pojma relpolitike uvrtavamo i njenu strategisku metodu. Politika kompromisa to je jedna od kljunih metoda njene samorealizacije. S tom metodom-politikom relpolitika je uspjenija i efikasnija od idealpolitike.Realpolitika moe biti iznuena, dogaa se to onda kada nije mogue dosei prihvatljiva rjeenje logikom idealpolitike. Tada dolazi do izraaja politika kompromisa-metoda. Realpolitika kompromisa po svojoj prorodi je racionalno kolebljiva , nema vrsta saveznitva, priklanja se jaim i snanijim. U metodi-politici kompromisa sposobniji dominiraju,