ISTORIJSKE ČINJENICE

Ruska carska porodica Romanov - car Nikolaj Drugi, njegovasupruga Aleksandra Fjodorovna i deca Aleksej, Olga, Tatjana, Marijai Anastasia - pogubljena je 1918. godine.

Car Nikolaj Drugi je abdicirao nakon februarske revolucije 1917.godine, a privremena vlada stavila je celu porodicu u kućni pritvor uAleksandrovoj palati u Carskom selu u Sankt Peterburgu. VladaAleksandra Kerenskog u avgustu je evakuisala carsku porodicu ugrad Tobolsk na Uralu da bi ih navodno zaštitila od "crvenog terora".Posle Oktobarske revolucije uslovi u zatvoru su pooštreni, a zbogopasnosti od udara kontrarevolucionarnih snaga, Romanovi suaprila i maja 1918. godine prebačeni Ekaterinburg, uporišteboljševika.

Carska porodica, lekar i troje sluga pogubljeni su 17. jula 1918.godine čime je okončana 300-godišnja istorija loze Romanovih.Tela Nikolaja, Aleksandre, troje dece i njihovih četvoro sluga

ekshumirana su 1991. godine, a ostaci Romanovih ponovosahranjeni 1998. godine u carskoj grobnici u crkvi Svetog Petra iPavla u Sankt Peterburgu. Budući da su nedostajala tela dvoje dece,mnogi ljudi - rojalisti i zagovornici raznih teorija zavere - spekulisalisu da loza Romanovih pogubljenjem ipak nije prekinuta.

DOBA JE STALJINOVA REŽIMAInspektor Pekala poznat kao Smaragdni, nekoć je bio najpoznatiji

detektiv u cijeloj Rusiji i miljenik samog Cara. Sada je zatvorenik čovjekakojeg je nekoć progonio.U Ekaterinburgu, 17. srpnja 1918. godine, boljševički vojnici hladnokrvno

pogubljuju obitelj cara Nikolaja Romanova. Njihova tijela odnose i skrivajuna mjestu poznatome samo sovjetskom obaveštajcu.Deset godina poslije, nekoć najpovjerljiviji tajni agent obitelji Romanov i

desna ruka samog cara, Inspektor Pekala, živi u sibirskoj šumi kaozatvorenik. U nemilosrdnim uvjetima gulaga to je jednako smrti. Noiznenadna ponuda za pomilovanje dolazi mu od samog Staljina, potrebanje državi posljednji put. Dobiva zadatak otkriti ubojice carske obitelji,pronaći gdje je skriveno obiteljsko blago i saznati je li carev sin još uvijekživ. Pronađe li gdje su skrivena tijela, iskupit će se. Pronađe li dijete kojeje preživjelo krvavu noć, promijenit će povijest...Radnjom smještenom u paranoidnu i brutalnu zemlju kakvom je Rusija

postala pod Staljinovim režimom, ovaj roman donosi nam napetu ineizvjesnu priču i upoznaje nas s novim likom inspektorom Pekalom kojiće morati upotrijebiti sve svoje sposobnosti ne bi li liješio slučaj i otkrionajčuvaniju tajnu svoje države.

Balkandownload

PROLOGOčima zamagljenim krvlju car je gledao kako čovjek ponovno puni pištolj.

Prazne čahure, koje su ostavljale magličaste padobrane dima, ispale su izbubnja pištolja. Zvekećući i zvoneći, pale su na pod gdje je ležao. Car jeteško uvukao dah osjećajući komešanje mjehurića koji su mu izlazili izizbušenih pluća.Ubojica je zatim kleknuo pokraj njega. "Vidiš li ovo?" Čovjek je primio

carevu čeljust i okrenuo mu glavu s jedne strane na drugu. "Vidiš li na štosi spao?"Car nije vidio ništa, bio je zaslijepljen velom koji mu je prekrivao pogled,

ali je znao da oko njega leži njegova obitelj. Njegova žena. Djeca."Hajde", rekao je čovjeku. "Dokrajči me."Car je osjetio kako mu ruka tapše lice prstima skliskim od njegove krvi.

"Već si dokrajčen", rekao je ubojica. Nakon toga čuo se tih škljocaj kada jenapunio bubanj.Zatim je začuo još nekoliko zaglušljivih prasaka. "Moja obitelj!" pokušao

je viknuti, ali je samo zakašljao i zgrčio želudac. Nije mogao učiniti ništada im pomogne. Nije mogao čak ni dignuti ruku da bi sebe zaštitio.Čovjek je zatim cara vukao po podu. Ubojica je gunđao dok je dizao tijelo

uza stube, psujući jer su pete carevih čizama zapinjale za svaku stubu.Vani je bio mrak.Car je na licu osjetio kišu. Uskoro nakon toga čuo je pokraj sebe zvuk

bacanja tijela. Beživotne glave lomile su se o kameno tlo.Motor se uključio. Vozilo. Škripa kočnica, a zatim lom rušećeg pokrivala

za kamion. Jedno za drugim, dizali su tijela u stražnji dio kamiona. Zatimsu na gomilu leševa bacili i samoga cara. Pokrivalo se spustilo uz tresak.Dok je kamion kretao, bol u carevim prsima pogoršavao se. Svaki trzaj

preko ceste pune rupa postao je nova rana, a njegova je agonija bljeskalapoput munje u gustoj tami koja se vrtjela oko njega.Odjednom, bol je počeo blijedjeti. Činilo se da se crnilo slijeva u oči

poput tekućine. To je uništavalo sve njegove strahove, ambicije,uspomene, sve dok nije ostalo ništa osim drhtave praznine u kojoj nijeznao ni za što.

***

Balkandownload

SIBIR 1929.Čovjek se uspravio i uzdahnuo. Bio je sam u šumi.San ga je ponovno probudio.Maknuo je u stranu stari konjski pokrivač. Tkanina je bila vlažna od rose.

Osovivši se ukočeno na noge, zaškiljio je zbog jutarnje magle i sunčanihzraka koje su se naginjale kroz drveće. Zamotao je pokrivač i svezao mukrajeve komadom sirove kože. Potom je smotuljak prebacio preko glavetako da mu se tkanina rasprostrla preko prsa i leda. Iz džepa je uzeoosušen komad dimljenog jelenjeg mesa i počeo ga polako jesti, zastavšida čuje miševe koji su brzali pod sagom od mrtvog lišća, ptice koje su gagrdile odozgo i vjetar koji je šuštao kroz vrhove borova.Čovjek je bio visok, širokih ramena, ravna nosa i snažnih bijelih zuba.

Oči su mu bile zelenkasto-smeđe, a šarenice čudnovato srebrnaste, što biljudi opažali samo kad je gledao ravno u njih. Prijevremeno posijedjelevlasi prolazile su mu kroz dugu tamnu kosu, a gusta brada prekrivala muje obraze opaljene suncem.Taj čovjek više nije imao ime. Sada je bio poznat samo kao zatvorenik

4745-P radnog logora Borodok.Uskoro se ponovno kretao prolazeći kroz lug borova čije se tlo blago

spuštalo i vodilo do potoka. Hodao je pomoću velikog štapa na čijem jevrhu bio kvrgav korijen. Na njemu su se kostrlješili potkivački čavli spravokutnom glavom. Sa sobom je još nosio i kabao s crvenom bojom.Njome je označavao stabla šume Krasnagoljane koja su drugi zatvorenicilogora trebali posjeći. Umjesto da se koristi četkom, čovjek bi grimiznuboju promućkao prstima pa na deblu ostavio otisak. Većini drugihosuđenika te su oznake bile jedini njegov trag koji su vidjeli.Prosjek života označivača stabala u Krasnagoljani bio je šest mjeseci.

Radeći sami, bez izgleda za bijeg i daleko od bilo kakva dodira s ljudima,ti su muškarci umirali od nezaštićenosti, gladi i usamljenosti. One koji bise izgubili ili pali i slomili nogu obično bi proždrli vukovi. Označavanjestabala u Borodoku, govorilo se, bio je jedini zadatak gori od smrtnekazne.Sada, u devetoj godini tridesetogodišnje kazne zbog zločina protiv

države, zatvorenik 4745-P bio je označivač koji je izdržao dulje od bilokoga drugoga u cijelom sustavu Gulaga. Ubrzo nakon što je stigao,upravitelj logora poslao ga je u šumu bojeći se da bi drugi logoraši mogliotkriti njegov identitet. Svi su pretpostavljali da će umrijeti do kraja godine.Namirnice su mu ostavljali tri puta na godinu na kraju ceste koja vodi do

stabala za sječu. Petrolej. Limenke s mesom. Čavli. Za ostalo se morao

snaći sam. Samo rijetko, viđale su ga ekipe koje su dolazile sjeći drveće.Ono što bi vidjeli teško se moglo opisati kao čovjek. Kruta crvena bojaprekrivala mu je zatvoreničku odjeću, a duga kosa rubila mu je lice poputgrive pa je nalikovao na zvijer kojoj su oderali meso i ostavili je da ugine,ali koja je nekako uspjela preživjeti. O njemu su kružile sulude glasine: dajede ljudsko meso, da nosi prsni oklop izrađen od kosti onih koji su nestaliuBalkandownloadšumi, da nosi kapu od povezanih skalpova.Zvali su ga čovjek s krvavim rukama. Nitko osim zapovjednika Borodoka

nije znao odakle je došao taj zatvorenik niti tko je bio prije negoli je stigao.Ljudi koji su se bojali prepriječiti mu put nisu znali da je to bio Pekala,

onaj čije su ime nekoć zazivali onako kao što su njihovi preci zazivalibogove.Probio se kroz potok i zatim izašao iz hladne vode što mu je sezala do

struka te nestao u šumi bijelih breza koje su rasle na drugoj obali.Skrivena medu njima, napola ukopana u zemlju, nalazila se zemunica.Pekala ju je izgradio vlastitim rukama. U njoj je podnosio sibirske zime,čija najgora strana nije bila hladnoća, nego tišina. Bila je toliko potpuna dase činilo kao da ima vlastiti zvuk: žurni cvilež, poput buke planeta koji jurisvemirom.Približavajući se zemunici, Pekala je zastao i omirisao zrak. Nešto u

njemu nagonski je uzdrhtalo. Stajao je vrlo mirno, poput čaplje nadvodom, a bosa stopala potonula su mu u tlo obraslo mahovinom.Dah mu je zastao u grlu.U kutu čistine, na panju je sjedio muškarac. Bio je leđima okrenut Pekali.

Nosio je maslinasto-smeđu vojnu odoru i visoke crne čizme do koljena. Tonije bio običan vojnik. Tkanina njegove odore nježno se sjajila poputgabardena. To nije bio grubi materijal za pokrivače koji su nosili ljudi izobližnjega garnizona, koji su katkad u ophodnji zalazili u šumu do početkaceste, ali nikad ovako duboko.Nije izgledao izgubljeno. Nije bio ni naoružan. Pekala je to uočio. Jedina

stvar koju je donio sa sobom bila je aktovka. Bila je vrsna, s uglačanimmjedenim kopčama koje su ovdje u šumi izgledale kao da su na posvepogrešnome mjestu. Čovjek je izgledao kao da čeka.Tijekom sljedećih nekoliko sati, dok se sunce uspinjalo iznad drveća, a

miris crnogorične smole lebdio zrakom, Pekala je proučavao neznancabilježeći kut pod kojim drži glavu, kako križa i razdvaja noge, kakopročišćava grlo zbog peludi. Muškarac se u jednom času osovio na noge iprošetao čistinom mahnito mašući zbog roja komaraca. Kada se okrenuo,

Pekala je ugledao rumene obraze mladića koji je tek zašao u dvadesete.Bio je krhke grade, tankih listova i nježnih ruku.Pekala se nije mogao oduprijeti nagonu te ih je usporedio s vlastitim

žuljevitim dlanovima, s kožom na kostima šake, sasušenom i ispucanom,te sa svojim nogama, čiji su mišići bili nabrekli kao da su mu se zmije ovileoko kosti.Pekala je razabrao crvenu zvijezdu zašivenu za obje podlaktice odore

gimnastirke koja je poput ovješene seljačke košulje prekrivala čovjeka dopolovice bedara. Prema crvenim zvijezdama Pekala je znao da je čovjekdosegao čin komesara, političkog časnika Crvene armije.Cijelog dana, tijekom kojeg su ga mučili kukci, komesar je čekao na

čistini sve dok posljednje, jedva vidljivo dnevno svjetlo nije iščezlo. Usumrak je izvadio lulu s dugačkim drškom i napunio je duhanom iz vrećicekoju je držao oko vrata. Zapalio ga je mjedenim upaljačem i zadovoljnootpuhnuo držeći komarce po strani.Pekala je polako udahnuo. Zamaman, sladak miris duhana preplavio mu

je osjetila. Primijetio je kako mladić često vadi lulu iz usta da bi je proučio ikako stišće držak zubima, koji bi zatim tiho škljocnuli, poput ključa koji seokrenuo u bravi.Nema dugo lulu, rekao je Pekala u sebi. Odabrao je lulu umjesto cigareta

jer tako izgleda starije.Komesar bi povremeno bacio pogled na crvene zvijezde na

podlakticama kao da ga je njihova nazočnost iznenadila, a Pekala jeshvatio da je taj mladić tek primljen u službu.No što ga je više upoznavao, to je manje shvaćao što komesar radi tu, u

šumi. Nevoljko je priznao da poštuje tog čovjeka jer nije ušao u zemunicu,nego je umjesto toga ostao na tvrdom sjedalu od panja.Kad je pala noć, Pekala je približio ruke ustima i huknuo topao zrak u

prazninu između dlanova. Naslonivši se na drvo, odlutao je u mislima, azatim se prenuo i otkrio da ga je okružila magla koja je mirisala na uvelolišće i zemlju i koja je kružila naokolo poput čudnovate grabežljiveživotinje.Bacivši pogled prema zemunici, vidio je da se komesar nije pomaknuo.

Sjedio je prekriženih ruku, a brada mu je počivala na prsima. S čistine jedopiralo tiho hrkanje.Ujutro će otići, mislio je Pekala. Dignuvši izlizani ovratnik kaputa,

ponovno je sklopio oči.No kad je svanulo, Pekala se zaprepastio vidjevši komesara još ondje.

Bio je pao s panja te je ležao na leđima, a jedna mu je noga još bila gore.

Izgledao je poput kakva kipa u pobjedničkom položaju koji se skotrljao spostolja.Komesar je naposljetku šmrknuo i sjeo, ogledavajući se kao da se ne

može sjetiti gdje je.Sada će doći k sebi, mislio je Pekala, i ostaviti me na miru. Komesar je

ustao i stavio ruke na leda. Trgnuo se i zastenjao. Zatim se odjednomokrenuo i pogledao ravno prema mjestu gdje se skrivao Pekala. "Hoćeš liveć jedanput izaći odande?" upitao je.Riječi su Pekalu zapekle poput pijeska bačenog u lice. Potom je nevoljko

iskoračio iz zaklona iza stabla oslanjajući se o štap s čavlima na vrhu."Što želiš?" Toliko je rijetko govorio da mu je vlastiti glas zvučao čudno.Na komesarovu su licu bili crveni ožiljci na mjestima gdje su se komarči

bili poslužili. "Trebaš poći sa mnom", rekao je."Zašto?" upitao je Pekala."Zato što ćeš to htjeti kad čuješ što ću ti reći.""Optimističan si, komesare.""Ljudi koji su me poslali da te dovedem...""Tko te je poslao?""Ubrzo ćeš ih upoznati.""Jesu li ti ljudi rekli tko sam ja?"Mladi je komesar slegnuo ramenima. "Znam samo da si ti Pekala i da su

tvoje vještine, koje god one bile, negdje potrebne." Osvrnuo se posumornoj čistini."Mislio sam da ćeš objeručke prihvatiti priliku da napustiš ovo mjesto

koje je i Bog zaboravio.""Vi ste zaboravili Boga."Komesar se osmjehnuo. "Rekli su da si naporan čovjek.""Čini se da me poznaju", odgovorio je Pekala, "tko god oni bili.""Također su mi rekli", nastavio je komesar, "da ćeš me, dođem li u ovu

šumu naoružan puškom, ubiti prije negoli te moje oči ugledaju." Komesarje dignuo prazne ruke. "Kao što vidiš, poslušao sam njihov savjet."Pekala je zakoračio na čistinu. U krpama koje su mu bile odjeća stajao je

golem, poput pretpovijesnog diva, iznad dotjeranog komesara. Prvi put uposljednjih nekoliko godina postao je svjestan smrada svojeg neopranatijela."Kako se zoveš?" upitao je Pekala."Kirov." Mladić se uspravio. "Poručnik Kirov.""Koliko si dugo poručnik?""Mjesec i dva dana." Zatim je tišim glasom dodao: "Uključujući današnji

dan."

"A koliko imaš godina?" upitao je Pekala."Gotovo dvadeset.""Mora da si nekoga poprilično uzrujao, poručniče Kirove, kada si dobio

zadatak naći mene."Komesar se počešao po mjestima gdje su ga ugrizli komarči.

"Pretpostavljam da si ih i ti nekolicinu uzrujao kada si završio u Sibiru.""U redu, poručniče Kirove", rekao je Pekala. "Dostavio si poruku. Sada

se možeš vratiti onamo odakle si došao i ostaviti me na miru.""Rekli su mi da ti dam ovo." Kirov je dignuo aktovku koja je stajala pokraj

panja. "Što je unutra?""Nemam pojma."Pekala je primio ručku omotanu kožom. Bila je teža nego što je očekivao.

Držeći aktovku, nalikovao je na križanca strašila i poslovnog čovjeka kojičeka vlak.Mladi je komesar krenuo natrag. "Imaš vremena do sutrašnjeg zalaska

sunca. Automobil će te čekati na početku ceste."Pekala je promatrao kako se Kirov vraća putem kojim je došao. Grančice

su dugo pucketale odajući znakove njegova prolaska šumom. Zvuk jenaposljetku izblijedio i Pekala je ponovno ostao sam.Držeći aktovku, ušao je u zemunicu. Sjeo je na vreće ispunjene borovim

iglicama, koje su mu bile krevet, i postavio aktovku na koljena. Njezin jesadržaj teško lupnuo. Rubovima palaca Pekala je otkopčao mjedenekopče na oba kraja.Kada je dignuo poklopac, ustajao vonj zapuhnuo mu je lice. U aktovki je

ležao debeo kožnat pojas omotan oko smeđe korice u kojoj je bio pištolj.Odmotavši pojas s korica, izvadio je pištolj Webley, izrađen u Engleskoj.Bio je to uobičajeni vojni primjerak, osim što mu je ručka bila mjedenaumjesto drvena.Pekala je ispružio pištolj zureći kroz nišan. Poplavjeli metal svjetlucao je

na mutnom svjetlu zemunice.U kutu aktovke nalazila se kartonska kutija s mecima na kojoj je pisalo

nešto na engleskom. Razderao je izlizani papirnati paket i napunioWebley. Otvorio je pištolj tako da se bubanj zavrtio i pokazao šupljine zašest metaka. Meci su bili stari, kao i pištolj, pa je Pekala obrisao punjenjeprije negoli ga je stavio u bubanj.Našao je i pohabanu knjigu. Na njezinu zgužvanu hrptu bila je jedna

jedina riječ: Kalevala.Stavivši predmete na stranu, Pekala je uočio još jednu stvar u aktovci.

Bila je to pamučna torbica zatvorena kožnatom uzicom. Otpustio je vrh iispraznio je.

Oštro je izdahnuo vidjevši što je unutra.Pred njim se nalazio težak zlatni kolut promjera njegova malog prsta.

Preko središta prelazila je pruga bijele emajlirane intarzije koja jepočinjala kao točka, širila se napredujući prema polovici, a potom sesužavala u točku na drugoj strani. U sredini bijelog emajla bio je uglavljenvelik okrugao smaragd. Bijeli emajl, zlato i smaragd zajedno su tvorilinepogrešiv oblik oka. Pekala je vrškom prsta prešao preko koluta,protrljavši glatku izbočinu dragulja poput slijepca koji čita Brailleovopismo.Pekala je sada znao tko je poslao po njega i znao je da je to poziv koji ne

može odbiti. Nije očekivao da će ponovno vidjeti te stvari. Do tog jetrenutka mislio da pripadaju svijetu koji više ne postoji.

***Rodio se u Finskoj u vrijeme kad je ta zemlja još bila ruska kolonija.

Odrastao je okružen dubokom sumom i bezbrojnim jezerima pokraj gradaLappeenrante.Otac mu je bio pogrebnik, jedini na tom području. Ljudi koji su živjeli

miljama daleko donosili su mu svoje mrtve. Gurkali su se šumskimputeljcima vozeći tijela u škripavim kolima ili, zimi, vukući ih na sanjkamapreko smrznutih jezera, pa bi trupla stigla tvrda kao kamen.U očevu ormaru visjela su tri identična crna kaputa i tri para crnih hlača

koje su im pristajale. Čak su i njegovi rupci bili crni. Na sebi nije želio sjajmetala. Mjedena puceta, koja su bila na kaputu kada je kupljen,zamijenjena su pucetima od ebanovine. Rijetko se smijao, a kada jest,pokrio bi usta poput osobe koja se srami svojih zuba. Sumornost jepotpuno njegovao znajući da je zahtijeva njegov posao.Majka mu je bila Laponka iz Rovaniemija. Nosila je u sebi neprekidan

nemir. Činilo se da ju je zaposjela neka čudnovata vibracija zemlje koju jeostavila za sobom na Arktiku, gdje je provela djetinjstvo.Imao je starijeg brata Antona. Prema očevoj želji, kada je Anton navršio

osamnaest, otišao je u Sankt Peterburg kako bi se unovačio u Carskufinsku pukovniju. Za Pekalina oca nije bilo veće časti od službe u toj elitnojskupini koja je činila carev osobni kadar.Kada se Anton ukrcao na vlak, otac je plakao od ponosa i brisao oči

crnim rupcem. Majka je samo bila zapanjena. Nije mogla pojmiti da jojdijete šalju daleko.Uredno počešljane kose, Anton se nagnuo kroz prozor vagona. Lice mu

je odavalo zbunjenost jer je želio ostati, iako je znao da mora otići.Stojeći pokraj roditelja na peronu, Pekala, koji je tada imao samo

šesnaest godina, osjetio je bratovu odsutnost kao da je vlak već davno

otišao.Kada je vlak iščezao iz vida, otac je zagrlio ženu i sina. " Ovo je velik

dan", rekao je očiju crvenih od suza. "Velik dan za našu obitelj. " Tijekomsljedećeg razdoblja, dok bi obavljao poslove po gradu, nikad nijezaboravio napomenuti da će Anton uskoro biti član pukovnije.Kao mladi sin, Pekala je oduvijek znao da će ostati kod kuće i biti očev

šegrt. Na kraju će se od njega očekivati da preuzme obiteljski posao.Očeva tiha suzdržanost postala je dio Pekale dok mu je pomagao u poslu.Sušenje tjelesnih tekućina i njihova zamjena prezervativima, odijevanje,održavanje frizure, ubadanje lica iglama radi opuštenog i spokojnogizraza, sve je to Pekali postalo prirodno dok je učio očevo zanimanje.Otac se najviše brinuo zbog mrtvačeva izraza lica. Mrtvi su trebali biti u

ozračju mira, kao da se raduju tom novom obliku postojanja. Izraz licaloše pripremljenog tijela mogao bi pokazivati tjeskobu ili strah ili, još gore,mogao bi biti takav da tijelo izgleda kao posve druga osoba.Pekalu bi oduševljavalo kada bi iz ruku i lica pokojnika iščitao način na

koji su proveli život. Njihova tijela, poput niza odjevnih predmeta, odavalasu tajne o njezi ili zapuštenosti. Kada je Pekala držao učiteljevu ruku,osjetio je kvrgu na kojoj je običavalo počivati nalivpero, što je urezalobrazdu u kost. Ruke ribara bile su pune odebljale kože, a stare posjeklinenožem izbrazdale su kožu tako da je nalikovala na zgužvani komadpapira. Bore oko očiju i usta govorile su jesu li čovjekovim danimaupravljali optimizam ili pesimizam. Za Pekalu nije bilo užasa u mrtvima,samo velika, nerješiva zagonetka.Zadatak pokapanja nije bio ugodan, to nije bila vrsta posla koju bi čovjek

volio. No mogao je voljeti važnost tog posla. To nije svatko mogaoodraditi, a trebalo je biti odrađeno. Bilo je to nužno; ne za mrtve, nego radiuspomena živima.Njegova je majka mislila drugačije. Nije htjela sići u podrum, gdje se

pripremalo mrtve. Umjesto toga, zaustavila bi se na pola puta niza stubekako bi prenijela poruku ili dozvala muža i sina na večeru. Pekala senavikao na prizor njezinih nogu na stubama, oblih, mekih koljena, dok biostatak tijela ostao izvan pogleda. Upamtio je zvuk njezina glasaprigušenog tkaninom namirisanom uljem od lavande. Držala bi je na licukad god bi stajala na stubama. Činilo se da se boji formaldehida, kao dabi joj mogao procuriti u pluća i ugrabiti joj dušu.Majka je vjerovala u takve stvari. Njezino djetinjstvo na neplodnoj tundri

naučilo ju je nalaziti značenje čak i u dimu koji se diže iz vatre. Pekalanikad nije zaboravio njezine opise skrovišta kamenjarke skrivenog medukamenjem osutim lišajem, kamenja pocrnjelog u vatri čiji su ugarci ugasli

prije tisuću godina, niti blage udoline koja je označavala mjesto groba, abila je vidljiva samo kada bi večernje sjenke pale preko nje.Pekala je od majke naučio uočavati i pamtiti najsitnije detalje, čak i one

koje nije vidio, koji su bili onkraj osjetila, a koji bi mu ostali u duhu. Od ocaje naučio kako biti strpljiv i opušten medu mrtvima.Vjerovao je da će zauvijek obitavati u tom svijetu, unutar njegovih

granica označenih imenima poznatih ulica i jezerima smeđe boje čaja kojaodražavaju blijedoplavo nebo i obzor nazubljen borovima koji se dižu izšume iza njih.No stvari nisu ispale tako.

***Jutro poslije komesarova posjeta Pekala je zapalio zemunicu. Stajao je

na čistini dok se crni dim odmatao prema nebu. Pucketanje i zviždanjevatre ispunilo mu je uši. Vrućina je išla prema njemu. Iskre su mu slijetalena odjeću, a on bi ih uklonio kvrcnuvši ih prstom. Kablovi s bojomposlagani uza zemunicu počeli su plaziti prljavožute vatrene jezike kadasu se kemikalije u njima zapalile. Gledao je kako se krov ruši na pažljivoizrađen krevet, stolac i stol koji su mu bili sudruzi toliko dugo da se vanjskisvijet činio više nalik na san nego na javu.Jedina stvar koju je sačuvao od vatre bila je torba od losove kože. Koža

je bila štavljena životinjskim mozgom, a zatvarala se pucetom izrađenimod roga. U torbi je bio pištolj u koricama, knjiga i smaragdno oko koje jenetremice gledalo.Kada je preostala samo gomila greda iz kojih se dizao dim, Pekala se

okrenuo i krenuo prema početku ceste. Za trenutak više ga nije bilo.Nestao je medu stablima poput duha.Nekoliko sati poslije izbio je iz šume, u kojoj nije bilo puta, na cestu

kojom se dolazilo do stabala za sječu. Posječena stabla bila su složenajedno iza drugoga u skupinama po deset, spremna za prijevoz do pilaneGulag. Komadi kore stvorili su sag na tlu, a kiseli vonj svježe posječenihstabala punio je zrak.Pekala je našao automobil, baš kao što je komesar rekao. Taj model

dotada nije vidio. Zaobljenog poklopca motora, malog vjetrobranskogstakla i rešetke hladnjaka zaobljene poput obrve, vozilo je imalo gotovobahat izraz. Plavo-bijeli branik na rešetki odavao je da je markaautomobila Emka.Vrata automobila bila su otvorena. Poručnik Kirov spavao je ležeći na

stražnjem sjedalu, a noge su mu stršile van.Pekala je uhvatio Kirovljevo stopalo i protresao ga.

Kirov je viknuo i izvukao se iz automobila. Isprva je uzmaknuo predbradatim odrpancem koji je stajao pred njim. "Nasmrt si me preplašio!""Hoćeš li me odvesti natrag u logor?" upitao je Pekala. "Ne, ne u logor.

Tvoji su zatvorenički dani gotovi." Kirov je mahnuo Pekali neka sjedne nastražnje sjedalo. "Barem zasad."Nizom iznenadnih okreta Kirov je vozilom krenuo unatrag te počeo dugu

vožnju natrag do Orešeka. Nakon sata punog proklizivanja i udaranja pogrbavoj cesti izbili su iz šume na čistinu čija je prostranost punila Pekalubezimenom tjeskobom.Tijekom vožnje Kirov je uglavnom šutio i motrio Pekalu u retrovizoru,

poput taksista koji se brine može li putnik platiti vožnju.Prošli su kroz ruševine sela. Slamnati krovovi ruskih potleušica bili su

potonuli poput leda umornih konja. Gola zemlja nazirala se na zidovimakroz presvlaku od starog izbjeljivača. Kapci su labavo visjeli sa šarka, a tloje bilo prošarano tragovima životinja koje su tražile hranu. Iza njih su seprostirala uzorana polja. Golemi zalutali suncokreti dizali su se nad tlomkoje je gušio korov."Što se dogodilo ovome mjestu?" upitao je Pekala."To je djelo kontrarevolucionara i profitera takozvane Američke

administracije pomoći, koja se infiltrirala sa Zapada kako bi nastavilasabotirati Novu ekonomsku politiku." Riječi su letjele iz Kirovljevih ustakao da nikad nije čuo za interpunkciju."Ali što se dogodilo?" ponovio je Pekala."Sada svi žive u Orešeku."Kada su napokon došli u Orešek, Pekala je pogledao u na brzinu

izgrađene barake nanizane uz cestu. Premda su građevine izgledale kaonove, krovovi od katrana i papira već su se gulili. Većina tih zgrada bila jeprazna, no ipak, činilo se da je tu jedini posao bio građenje novih baraka.Radnici, muškarci i žene, zastali su da vide automobil u prolazu. Krinke odprašine prianjale su im uz ruke i lica. Neki su gurali tačke. Drugi su nosilinešto nalik na prevelike lopate na koje su natovarili cigle.Na poljima su rasli pšenica i ječam, ali zacijelo su bili posađeni prekasno

u godini. Biljke koje su sada trebale biti visoke do koljena jedva su sezaledo iznad gležnja.Automobil se zaustavio ispred male policijske postaje. Bila je to jedina

zgrada izgrađena od kamena, s rešetkastim prozorčićima nalik na zrnatesvinjske oči i teškim drvenim vratima koja je držalo metalno remenje.Kirov je ugasio motor. "Stigli smo", rekao je.Dok je Pekala izlazio iz automobila, nekoliko je ljudi bacilo pogled na

njega i brzo ga svrnulo. Kao da bi, poznavajući ga, mogli inkriminirati

sebe.Uspeo se trima drvenim stubama do glavnih vrata i zatim poskočio u

stranu kada je čovjek u crnoj odori s obilježjima Policije za unutarnjusigurnost izjurio iz postaje. Za šiju je vukao starca. Starčeva stopala bilasu zamotana u lopte , i sandale od brezine kore. Policajac ga je bacio sastuba i starac je raširenih nogu pao na stražnjicu dignuvši u zrak oblakprašine boje šafrana. Iz stisnute šake prosulo mu se kukuruzno zrnje. Dokje starac tapkao po zemlji da ih pokupi, Pekala je shvatio da su to zapravostarčevi polomljeni zubi.Starac je ustao i zurio u časnika, nijem od bijesa i straha. Kirov je položio

ruku na Pekalina leda i blago ga gurnuo prema stubama. "Još jedan?"proderao se policajac. Stisnuo je Pekalinu ruku zarivši mu prste u biceps."Odakle su ovog iskopali?"

***Šest mjeseci nakon što je Pekalin brat otišao pridružiti se Finskoj

pukovniji, iz Sankt Peterburga stigao je brzojav. Bio je naslovljen naPekalina oca, a potpisao ga je zapovjednik Finskoga garnizona. Ubrzojavu je pisalo samo pet riječi: Pekala Anton suspendirani kadetikadra.Pekalin je otac pročitao tanani komadić papira. Lice mu nije odavalo

nikakav osjećaj. Potom je papir pružio ženi."Ali što to znači?" upitala je ona. "Suspendiran? Nikad prije nisam čula

za to." Brzojav joj je drhtao u ruci."Znači da su ga izbacili iz pukovnije", rekao je otac. "Sada će se vratiti

kući." Sljedećeg je dana Pekala upregnuo jednog od obiteljskih konja umale sanjke za dvije osobe, odvezao se na postaju i čekao vlak.Sljedećeg dana učinio je isto, kao i dan nakon toga. Pekala je cijeli tjedanproveo idući do željezničke postaje i natrag, promatrajući putnike kakoizlaze iz vagona, pretražujući gomilu, a onda, kada bi vlak otišao, ponovnobi ostao sam na peronu.Tijekom tog iščekivanja Pekala je postao svjestan trajne promjene u

svojem ocu. Čovjek je postao poput sata čiji se mehanizam iznenadapokvario. Izvana se malo toga promijenilo, no iznutra bio je slomljen. Nijebilo važno zašto se Anton vraća. Pojedinost povratka promijenila jebrižljivo planiran tijek života koji je Pekalin otac predvidio za obitelj.Nakon dva tjedna, tijekom kojih se Anton nije javio, Pekala više nije

odlazio na postaju.Kada je prošao jedan mjesec, bilo je jasno da se Anton neće vratiti.

Pekalin je otac poslao brzojav Finskom garnizonu kako bi pitao za sina.Ovaj su put

odgovorili pismom da su tog i tog dana odveli Antona do glavnih vratabaraka, dali mu kartu za vlak i novac za hranu te da ga odonda nisuvidjeli.Na drugi brzojav kojim je otac zahtijevao razlog Antonova otpusta nije

dobio nikakav odgovor. Kada se Pekalin otac bio povukao tako duboko usebe da je izgledao kao obična čovječja ljuska. U međuvremenu, majka jemirno ustrajala u tome da će se Anton vratiti kada bude spreman, alidržeći se tog uvjerenja, napor ju je izlizao poput komada morskogkamenčića koji naposljetku nestane pod valovima koji ga trljaju o pijesak.Jednog dana, kada su prošla gotovo tri mjeseca otkad se Anton nije

vratio, Pekala i njegov otac obavljali su završne pripreme na tijelu koje jebilo na redu zapromatranje. Otac je bio nagnut nad mrtvom ženom i pažljivo joj brisao

trepavice vršcima prstiju. Pekala je čuo očev iznenadan uzdah. Vidio je damu se leda ispravljaju kao da mu se mišići grče. "Odlaziš", rekao je."Kamo odlazim?" upitao je Pekala." U Sankt Peterburg, pridružiti se Finskoj pukovniji. Već sam ispunio

obrasce za novačenje. Za deset dana prijavit ćeš se garnizonu. Zauzetćeš njegovo mjesto. "Antona više nije mogao zvati imenom."Stoje s mojim šegrtovanjem? Što je s obiteljskim poslom?""Sve je uređeno, mali. Nemamo o čemu raspravljati."Deset dana poslije Pekala se nagnuo kroz prozor vlaka koji je išao na

istok i mahao roditeljima dok im lica nisu postala ružičasta točka u daljini,a borovi zastrli kućicu na postaji.Pekala je pogledao službenika u oči.Čovjek je za trenutak oklijevao pitajući se zašto bi se zatvorenik usudio

odvratiti pogled. Čeljust mu se stisnula. "Vrijeme je da naučiš pokazivatipoštovanje", prošaptao je."On je pod zaštitom Biroa za posebne operacije", rekao je Kirov.

"Zaštita?" nasmijao se policajac. "Za ovog skitnicu? Kako se zoveš?""Pekala", odgovorio je Kirov."Pekala?" policajac ga je pustio kao da je uhvatio vruće željezo. "Kako to

misliš? Onaj Pekala?"Starac je još klečao na zemlji i promatrao raspravu na stubama policijske

postaje. "Idi!" viknuo je policajac.Starac se nije pomaknuo. "Pekala", promrmljao je, a dok je govorio, krv

mu je procurila iz kutova usana."Rekao sam da se gubiš odavde, dovraga!" viknuo je policajac

zacrvenjevši se. Starac je ustao i krenuo cestom. Svakih nekoliko korakaokrenuo je glavu i pogledao u Pekalu.

Kirov i Pekala progurali su se pokraj policajca i prošli hodnikomosvijetljenim samo sumornim dnevnim svjetlom koje se probijalo krozrešetkaste prozore bez stakla.Dok su hodali, Kirov se okrenuo Pekali. "Tko si ti, dovraga?" upitao je.

Pekala nije odgovorio. Slijedio je mladog komesara prema vratima nakraju hodnika. Vrata su bila napola otvorena. Mladić je zakoraknuo ustranu.Pekala je ušao u prostoriju.Za stolom u kutu sjedio je čovjek. Osim stolca na kojem je sjedio, to je

bio jedini komad pokućstva. Na odori je nosio čin zapovjednika Crvenearmije. Tamna kosa bila mu je uredno počešljana i zalizana unatrag, soštrim razdjeljkom koji se protezao preko glave poput posjekline nožem.Čovjek je držao ruke uredno prekrižene na stolu kao da čeka da ga tkoslika."Anton!" zgranuo se Pekala."Dobro došao natrag", odgovorio je on.Pekala je zinuo i zapiljio se u čovjeka koji ga je strpljivo promatrao.

Napokon se uvjerivši da ga oči ne varaju, Pekala se okrenuo na peti iotišao je iz prostorije."Kamo ideš?" upitao je Kirov potrčavši da ga dostigne. "Bilo kuda, samo

ne ovdje", odvratio je Pekala. "Mogao si biti toliko pristojan da mi tokažeš.""Da ti kažem što?" komesarov se glas povisio od uzrujanosti. Policajac je

još stajao na pragu gledajući nervozno lijevo i desno niz ulicu. Kirov jestavio ruku na Pekalino rame. "Nisi čak ni govorio sa zapovjednikomStarekom.""Tako li se sada zove?""Sada?" komesarovo se lice iskrivilo od zbunjenosti.Pekala se okomio na njega. "Starek nije njegovo pravo ime. Izmislio ga

je. Poput Lenjina! I Staljina! Ne zbog toga što to nešto znači, nego samozato što zvuči bolje nego Uljanov ili Dugašvili.""Shvaćaš li", izvalio je komesar, "da bih te mogao dati strijeljati zbog toga

što si sada rekao?""Nadi nešto zbog čega me ne možeš strijeljati", odgovorio je Pekala. "To

bi bilo dojmljivije. Ili, još bolje, neka to učini moj brat umjesto tebe.""Tvoj brat?" Kirov je zinuo. "Zapovjednik Starek je tvoj brat?" Starek je

tada izašao kroz vrata."Niste mi rekli", pobunio se Kirov. "Naravno, trebali ste me obavijestiti...""Sada te obavještavam." Anton se okrenuo Pekali.

"To nije doista on, zar ne?" upitao je policajac. "Samo se šalite, je li?"Pokušao se osmjehnuti, ali nije uspio. "Taj čovjek nije Smaragdno oko. Onje mrtav godinama. Čuo sam ljude kako govore da nije ni postojao, da jesamo mit." Anton se nagnuo i šapnuo nešto u policajčevo uho.Policajac se nakašljao. "Ali što sam učinio?" Pogledao je u Pekalu. "Što

sam učinio?" ponovno je upitao."To bismo mogli upitati onog čovjeka kojeg si izbacio na cestu",

odgovorio je Pekala.Policajac je zakoračio na prag. "Ali ovo je moja postaja", prošaptao je.

"Ovdje ja zapovijedam." Pogledao je Antona šutke tražeći pomoć.No Antonovo je lice ostalo tvrdo. "Predlažem da nam se makneš s puta

dok još možeš", rekao je tiho.Policajac se nesigurno udaljio kao da se pretvorio u sjenu. Očiju uprtih u

Pekalu, Anton je tada mahnuo glavom prema hodniku. "Brate", rekao je,"vrijeme je da razgovaramo."

***Prošlo je deset godina otkad su se posljednji put vidjeli na osamljenome,

smrznutom željezničkom peronu predodređenom za prijevoz zatvorenikau Sibir.Obrijane glave, još noseći tanku pamučnu bež pidžamu koju su mu dali u

zatvoru, Pekala se zbio među druge osuđenike koji su čekali konvojETAP-61. Nitko nije govorio. Novi su zatvorenici nakon dolaska zauzimalimjesto na peronu pripijajući se uz masu promrzlih muškaraca poput slojalukovice.Sunce je bilo zašlo. Ledene sige duge kao ljudska noga visjele su s

krova postaje. Vjetar je puhao niz tračnice kovitlajući snijeg. Na svakomkraju perona bili su stražari s puškama na leđima. Stajali su oko bačve suljem u kojoj je bila zapaljena vatra. Iskre su frcale u zrak i osvjetljavale imlica.Vlak je napokon stigao kasno u noći. Dvojica stražara stajala su pokraj

svakih vrata vagona koja su sva redom bila otvorena. Dok se Pekalaukrcavao, bacio je pogled na željezničku zgradu. Ondje, na svjetlu vatre izbačve s uljem, vojnik je držao ružičaste ruke nad plamenom.Pogledi su im se susreli.Pekala je imao samo trenutak da prepozna Antona prije negoli ga je

jedan od stražara gurnuo u tamu vagona prekrivenog mrazom.***

Pekala je držao britvu iznad bradatog obraza pitajući se kako početi.Prije se brijao jedanput na mjesec, ali jednog je dana stara britva koju ječuvao pukla napola dok ju je brusio o unutarnju stranu pojasa. To je bilo

prije nekoliko godina. Odonda bi katkad uzeo nož i rezao busenje kosesjedeći gol u ledenom potoku ispod zemunice. No sada, dok je stajao uprljavoj kupaonici policijske postaje, sa škarama u jednoj ruci i britvom udrugoj, zadatak mu se činio nemogućim.Gotovo jedan sat rezao je i strugao, ribao bolne zube i trljao lice zrnatim

komadom sapuna za rublje koji su mu posudili s britvom. Pokušavao je neudisati oštar smrad loše usmjerene mokraće i dima starog duhana, koji jepotonuo u cement između blijedoplavih pločica, te medicinski vonjtoaletnog papira koji je nabavljala vlada.U zrcalu se polako počelo frizirati lice koje je Pekala jedva prepoznavao.

Kada je naposljetku odrezao svu bradu, krv mu je tekla s obraza, gornjeusnice i ispod ušiju. Izvukao je nešto paučine iz prašnjavog kuta prostorijei utisnuo je u rane da zaustavi krvarenje.Izašavši iz zahoda, vidio je da su uklonili njegovu staru odjeću poprskanu

bojom. Na njezinu mjestu našao je drugu odjeću: bio je zapanjen otkrivšida su to isti odjevni predmeti koje je nosio kada su ga uhitili. Sačuvali sučak i njih. Odjenuo je sivu košulju bez ovratnika, teške crne hlače odčvrste tkanine i crnu vunenu vestu s četirima džepovima. Pod stolcem suse nalazile njegove čizme koje su sezale do gležnja. Portjanki, koji suomatali stopala, bili su uredno smotani u svakoj.Dignuvši pojas za pištolj, zakopčao ga je oko struka.Namještao ga je sve dok držak pištolja nije ležao točno ispod rebara na

lijevoj strani, tako da je mogao potegnuti Webley i opaliti a da ne prekinegladak tijek pokreta. Ta mu je metoda više puta spasila život.Posljednji odjevni predmet bio je uzak kaput izrađen od iste crne vune

kao i vesta. Preklop mu se protezao preko lijeve strane prsa kao nadvorednu kaputu, osim što su puceta kojima se kopčao bila skrivena takoda se nisu vidjela dok se kaput nosio. Kaput je sezao lakat ispod koljena,a ovratnik je bio kratak, za razliku od širokog revera uobičajenoga ruskogvojnog zimskog kaputa. Naposljetku je Pekala pričvrstio smaragdno okoispod ovratnika kaputa.Ponovno je pogledao lice u zrcalu. Grubim vršcima prstiju oprezno je

dodirnuo kožu ispod očiju koju je išibao vjetar, kao da nije siguran tko gato gleda iz zrcala.Potom se vratio do ureda. Vrata su bila zatvorena. Pokucao je.

"Naprijed!" čulo se oštro.Anton je pušio cigaretu, s nogama na stolu. Pepeljara je bila gotovo

puna. Nekoliko se opušaka još dimilo. Oblak plavog dima visio je uprostoriji.

Nije bilo drugog stolca osim onoga u kojem je sjedio njegov brat pa jePekala ostao stajati."Bolje", rekao je Anton stavljajući stopala natrag na pod. "Ali ne mnogo."

Prekrižio je ruke i položio ih na stol. "Znaš tko je poslao po tebe.""Drug Staljin", rekao je Pekala. Anton je kimnuo."Je li istina", upitao je Pekala, "da ga ljudi zovu Crveni car?""Ne pred njim", odgovorio je Anton, "ako žele živjeti.""Ako je on razlog zašto sam ovdje", ustrajao je Pekala, "pusti me da

govorim s njim."Anton se nasmijao. "Ne možeš tražiti razgovor s drugom Staljinom!

Čekaš dok on ne zatraži razgovor s tobom, a ako se to ikada dogodi, dobitćeš priliku. U međuvremenu ima posla koji valja obaviti.""Znaš što mi se dogodilo u Butirki.""Da.""Za to je odgovoran Staljin. Osobno.""Odonda je učinio velike stvari za ovu zemlju.""Ti si", odgovorio je Pekala, "također odgovoran." Antonove prekrižene

ruke stisnule su se u čvor od mesa i kosti. "To možeš gledati na različitenačine.""Misliš na razliku između mučenika i mučitelja." Anton je pročistio grlo

želeći ostati miran. "Ono što mislim jest da smo na različitim putovima, ti ija. Moj je mene doveo na ovu stranu stola." Lupnuo je po drvu kako binaglasio to što govori. ,A tvoj je tebe doveo do toga da stojiš tamo. Sadasam časnik Biroa za posebne operacije.""Što želite od mene?"Anton je ustao i zatvorio vrata. "Želimo da istražiš zločin.""Je li državi ponestalo detektiva?""Ti si taj kojeg trebamo za ovo,""Je li riječ o ubojstvu? upitao je Pekala. "O nestaloj osobi?""Možda", odgovorio je Anton tišim glasom, još okrenut prema vratima.

"Možda ne.""Moram li rješavati tvoje zagonetke prije negoli riješim tvoj slučaj. Tada

se Anton okrenuo prema njemu. "Govorim o Romanovima. O caru.Njegovoj ženi. Djeci. O svima njima."Na njihov su se spomen pojavile stare more u Pekalinoj glavi. "Ali oni su

pogubljeni", rekao je. "Prošle su godine otkad je slučaj zatvoren.Revolucionarna vlada čak je preuzela zasluge za njihovo ubojstvo!"Anton se vratio za stol. "Istina je da smo tvrdili da smo ih mi pogubili. No,

kao što znaš, ni jedno tijelo nije predočeno kao dokaz."

Povjetarac je puhnuo kroz otvoren prozor unoseći ustajali mirisnadolazeće kiše. "Hoćeš reći da ne znaš gdje su tijela?" Anton je kimnuo."Tako je.""Znači riječ je o slučaju nestale osobe?" upitao je Pekala. "Govoriš li mi

da bi car još mogao biti živ?" Krivnja što je Romanove prepustio njihovojsudbini mučila ga je poput metka u prsima. Unatoč tome što je čuo opogubljenjima, Pekalina sumnja nije potpuno iščezla. No čuti to sada izusta vojnika Crvene armije, to nikada ne bi očekivao.Anton je nervozno gledao po prostoriji kao da bi mogao vidjeti kakva

slušatelja kako se materijalizira iz zraka začinjenog dimom. Ustao je iotišao do prozora te se zagledao u uličicu pokraj zgrade. Zatim je zatvorioprozorske kapke. Tama, koja je postajala sve ljubičastija, spustila se naprostoriju poput sumraka."Car i njegova obitelj premješteni su u grad Ekaterinburg, koji se sada

zove Sverdlovsk.""To je samo nekoliko dana vožnje odavde.""Da. Sverdlovsk smo izabrali zbog njegove izoliranosti. Ako ih tko pokuša

spasiti, neće imati izgleda. Tako smo barem mi mislili.Kada je obitelj stigla, smještena je u kuću mjesnog trgovca zvanog

Ipatijev.""Što ste namjeravali učiniti s njima?""Nije nam bilo jasno što bi trebalo učiniti s njima. Od trenutka kada je

obitelj Romanov uhićena u Petrogradu, postala je teret. Dokle god je carbio živ, pružao je nadu onima koji su se borili protiv Revolucije. No da smoga se jednostavno riješili, svjetsko mišljenje moglo se okrenuti protiv nas.Odlučeno je da se Romanovi trebaju držati na životu dok se ne uspostavičvrsta nova vlada. Caru bi se potom sudilo. Došli bi suci iz Moskve. Cijelastvar bila bi javna koliko je to moguće. Novine bi izvještavale o postupku.U svakom seoskom području bili bi na raspolaganju područni komesari daobjasne pravni postupak.""A cara bi se proglasilo krivim."Anton je na tu zamisao odmahnuo rukom. "Dakako, ali suđenje bi dalo

legitimitet postupku.""Što ste zatim namjeravali s carem?""Strijeljati ga, vjerojatno. Ili ga objesiti. Nismo odlučili o pojedinostima.""A njegovu ženu? Njegove četiri kćeri? Sina? Njih biste također objesili?""Ne! Da smo ih htjeli ubiti, ne bismo se mučili s odvođenjem Romanova

skroz doSverdlovska. Posljednje na pameti bilo nam je da od djece napravimo

mučenike. Željeli smo dokazati da Revoluciju ne vode barbari."

"Što ste onda namjeravali s ostatkom obitelji?""Predali bismo ih Britancima u zamjenu za njihovu službenu podršku

novoj vladi." Lenjinu se to zacijelo činilo kao jednostavan plan. No upravotakvi uvijek pođu po zlu, mislio je Pekala. "Što se dogodilo umjesto toga?"Anton je polako izdahnuo. "Nismo sasvim sigurni. Cijela divizija vojnika

poznatih kao Češkoslovačka legija pobunila se u lipnju 1918. kada im jenova vlada naredila da predaju oružje. Bili su to uglavnom Austrijanci iMađari koji su dezertirali na rusku stranu u ranoj fazi rata. Ti su vojnici bilina bojišnici više od jedne godine. Nisu htjeli pustiti oružje i pridružiti seCrvenoj armiji.Umjesto toga oformili su posebnu jedinicu.""Bijeli", rekao je Pekala. U godinama nakon Revolucije tisuće časnika

Bijele armije preplavile su logore u Gulagu. Uvijek su bili izdvojeni zanajgori položaj. Malo ih je preživjelo prvu zimu."Budući da su ti ljudi bili dezerteri", nastavio je Anton, "nisu se mogli

vratiti u svoju domovinu. Umjesto toga odabrali su slijediti Transsibirskuželjeznicu preko cijele Rusije. Bili su teško naoružani. Njihova je vojnadisciplina ostala netaknuta. Ništa nismo mogli učiniti da ih zaustavimo. Usvakom gradu u koji su došli idući istočno niz željeznicu, garnizoni Crvenearmije ili su se istopili ili su pokidani u komadiće.""Željeznica prolazi malo južnije od Sverdlovska", rekao je Pekala. Tada je

počeo uviđati gdje je plan krenuo po zlu."Da", odgovorio je Anton. "Bijeli bi zaposjeli grad. Romanovi bi bili

oslobođeni.""Pa je Lenjin naredio da ih se ubije?""Mogao je, ali nije." Anton je izgledao kao da ga je preplavio dojam

događaja koje opisuje. Samo poznavanje takvih tajni dovodilo je ljudskiživot u opasnost. Izgovarati ih naglas bilo je ravno samoubojstvu. "Bilo jetoliko lažnih uzbuna: za jedinice Crvene armije pogreškom su mislili da suBijele, stada krava zamijenili su za konjicu, grmljavinu za topovsku paljbu.Lenjin se bojao da će se, naredi li carevo pogubljene, čuvari Romanovauspaničiti. Strijeljali bi cara i njegovu obitelj bilo da ih Česi pokušaju spasitiili ne." Anton je vršcima prstiju pritisnuo sklopljene vjeđe. "Na kraju nijebilo važno.""Što se dogodilo?" upitao je Pekala. Kišilo je, kapljice su udarale o

kapke. "Netko je nazvao kuću gdje su odsjeli Romanovi. Čovjek koji sepredstavio kaočasnik Crvene armije rekao je da Bijeli prilaze predgrađu. Dao je

naredbe stražarima da postave barikade, a za sobom ostave dvojicunaoružanih ljudi koji će čuvati kuću. Nisu imali razloga preispitivati

naredbe. Svi su znali da su Bijeli blizu. Stoga su, u skladu sazapovijedima, postavili barikade na periferiji. No Bijeli se nisu pojavili.Poziv je bio lažan. Kada su se vojnici Crvene armije vratili u Ipatijevljevukuću, otkrili su da su Romanovi nestali. Dvojicu stražara koji su bili ostalinašli su u podrumu ustrijeljene.""Kako znaš sve to?" želio je znati Pekala. "Kako znaš da to nije još jedna

od izmišljotina koje su svijet trebale izbaciti iz takta?""Jer sam bio ondje!" razdražio se Anton kao da je to bila jedina tajna za

koju se nadao da će je zadržati za sebe. "Bio sam se pridružio unutarnjojpoliciji dvije godine prije toga."Čeka , pomislio je Pekala. Formirana početkom Revolucije pod

zapovjedništvom plaćenog ubojice, Poljaka Feliksa Dzeržinskog, Čeka jebrzo postala poznata kao vod smrti, odgovoran za ubojstva, mučenja inestanke. Odonda, poput Lenjina i Staljina, Čeka je promijenila ime.Isprva u GPU, a zatim u OGPU, no njezina je krvava zadaća ostala ista.Mnoge izvorne članove Čeke progutale su podzemne komore gdje sumučitelji radili svoj posao."Dva mjeseca prije nego što su Romanovi nestali", nastavio je Anton,

"dobio sam naredbu dovesti časnika zvanog Jurovski u Sverdlovsk. Ondjeje skupina nas od mjesne milicijske jedinice preuzela čuvanje Romanova.Otad smo bili zaduženi za cara i njegovu obitelj. One noći kada su nestali,nisam bio na dužnosti. Bio sam u krčmi kada sam čuo da je došao poziv.Otišao sam ravno na mjesto gdje su postavili barikadu. Kada smo sevratili u Ipatijevljevu kuću, Romanovi su već bili nestali, a dvojica stražarakoja su ostala bila su mrtva.""Jesi li proveo istragu?""Nije bilo vremena. Bijeli su napredovali prema gradu. Morali smo izaći.

Kada je dva dana poslije Bijela armija ušla u grad, provela je vlastituistragu, no Romanove nisu našli, ni žive ni mrtve. Kada su Bijeli krenulidalje, a mi napokon vratili Sverdlovsk pod svoju vlast, tragovi su ishlapjeli.Cijela carska obitelj jednostavno je nestala.""Stoga je Lenjin, umjesto priznanja da su Romanovi pobjegli, objavio da

su ih ubili."Anton je umorno kimnuo. "No onda su počele glasine: zabilježena su

njihova pojavljivanja u cijelom svijetu, osobito djece. Svaki put kada biiskrsnula kakva priča, poslali bismo agenta da je istraži. Shvaćaš li dasmo poslali čovjeka čak na Tahiti jer se jedan pomorski kapetan zakleo daje vidio nekoga tko je izgledao točno kao carevna Marija? No pokazalo seda su sve te glasine lažne. Stoga smo čekali. Svakog smo dana iščekivalivijest da su se Romanovi pojavili u Kini ili Parizu ili Londonu. Činilo se da

je to samo pitanje vremena. No godine su prolazile. Broj pojavljivanja sesmanjio. Novih glasina nije bilo. Pomislili smo da smo čuli posljednjeglasine o Romanovima. Zatim, prije dva tjedna, pozvali su me iz Biroa.Obavijestili su me da je neki čovjek izjavio da su tijela Romanovih bačenau napušteno rudarsko okno nedaleko od Sverdlovska. Kaže da je tomesam svjedočio.""A gdje je taj čovjek?"Sada je kišilo jače. Kiša je neprekidno tutnjila na krovu, poput vlaka koji

vozi zrakom iznad njihovih glava."Na mjestu zvanom Vodovenko. U ustanovi za duševno bolesne.""Duševno bolesne?" progunđao je Pekala. "Postoji li uopće to okno?""Da, locirali smo ga.""A tijela? Jesu li njih našli?" Pekala se stresao pomislivši na kosture

nagomilane na dnu okna. Mnogo je puta sanjao ubojstvo carske obitelji,ali te su noćne more uvijek završavale u trenutku smrti. Sve dosad, nikadaga nisu mučile slike njihovih nezakopanih kosti."Okno je otpečaćeno čim je vijest stigla u Biro. Koliko mi znamo, mjesto

zločina nitko nije dirao.""Još ne razumijem zašto trebaju mene za taj slučaj", rekao je Pekala. "Ti

si jedina živa osoba koja je osobno poznavala Romanove, a koja je izučilaza detektiva. Ti možeš identificirati tijela. Ne može doći do pogreške."Pekala je oklijevao prije negoli je odgovorio. "To objašnjava zašto je Staljinposlao po mene, ali ne i što ti radiš ovdje."Anton je rastvorio dlanove i lagano ih ponovno sklopio. "Biro je mislio da

bi pomoglo kada bi njihovu ponudu prenijelo poznato lice.""Ponudu?" upitao je Pekala. "Kakvu ponudu?""Nakon uspješnog završetka istrage, bit ćeš pomilovan. Bit ćeš slobodan.

Smjet ćeš napustiti zemlju. Moći ćeš otići kamo god želiš."Pekalin prvi nagon govorio mu je da ne vjeruje. U prošlosti su mu previše

puta lagali, da bi ponudu shvatio ozbiljno. "Što ti dobivaš time?""Ovo promaknuće je moja nagrada", odgovorio je Anton. "Otkad su

Romanovi nestali, bez obzira na to koliko teško radio, koliku odanostpokazivao, zaobilazili su me. Do prošlog tjedna bio sam kaplar u nekommoskovskom uredu bez prozora. Moj je posao bio otvarati pisma parom ibilježiti sve što zvuči kao kritiziranje vlade. Činilo se da nikada neću bitiništa više od toga. A onda me nazvao Biro." Ponovno je sjeo na stolac."Ako istraga uspije, obojica ćemo dobiti drugu priliku.",A ako ne uspijemo?" upitao je Pekala."Vratit ćeš se u Borodok", odgovorio je Anton, "a ja otvaranju pisama.""Što je s komesarom? Što on radi ovdje?"

"Kirov? On je samo dječak. Učio je za kuhara dok nisu zatvorili školukoju je pohađao i premjestili ga na političku akademiju. Ovo mu je prvizadatak. Službeno, Kirov je naša politička veza, no on trenutačno i ne znašto se istražuje.""Kada mu namjeravaš reći?""Čim pristaneš pomoći.""Politička veza", rekao je Pekala. "Tvoj Biro očito ne vjeruje ni jednome

od nas.""Pomiri se s tim", rekao je Anton. "Nikome se više ne vjeruje." Pekala je

u nevjerici polako zatresao glavom. "Čestitam.""Na čemu?""Na rusvaju koji ste napravili od ove zemlje."Anton je ustao. Stolac je strugnuo po podu. "Car je dobio što je zaslužio.

Kao i ti." Stajali su oči u oči, a stol između njih bio je poput barikade. "Otacbi se ponosio tobom", rekao je Pekala ne mogavši prikriti gađenje. Naspomen njihova oca nešto je puklo u Antonu. Bacio se preko stola i,izbacivši šaku, iz profila udario Pekalu u glavu.Pekali je bljesnulo pred očima. Zaljuljao se unatrag, a potom vratio

ravnotežu. Anton je zaobišao stol i ponovno zamahnuo udarivši brata uprsa.Pekala je zateturao. Zatim je, zaurlavši, zgrabio Antona za ramena i

pritisnuo mu ruke o tijelo.Dvojica muškaraca otkotrljala su se unatrag i tresnula o uredska vrata,

čije je tanko drvo popustilo i prsnulo. Pali su u uski hodnik. Anton je prviudario o tlo.Pekala se srušio na njega.Za trenutak obojica su bili zapanjeni. Onda je Anton zgrabio Pekalu za

vrat. Zurili su jedan u drugoga očima punim mržnje."Rekao si mi da su stvari sada drugačije", rekao je Pekala, "no varaš se.

Medu nama se ništa nije promijenilo."Ne mogavši suspregnuti bijes, Anton je istrgnuo pištolj iz pojasa i krajem

cijevi udario brata u sljepoočnicu.***

Onog dana kada je stigao u Sankt Peterburg, Pekala se prijavio zakadeta Finskog pješadijskog puka.Ubrzo je otkrio zašto su njegova brata izbacili iz odreda. Antona su

optužili za kradu novca iz ormarića drugog kadeta. Isprva je to poricao.Protiv njega nisu mogli iznijeti nijedan drugi dokaz osim onog da je

odjednom imao novac, i to u isto vrijeme kada je novac drugoga kadetanestao. No te večeri, dok je kadet prepričavao svoj gubitak regrutu u

susjednom krevetu, kadet je primijetio nešto na svojem noćnom ormariću.Bio je sjedio na rubu kreveta nagnuvši se da ne mora podignuti glas. Dokje govorio, topao dah prelazio mu je po ulaštenoj površini ormarića, gdjese tada zaljeskao sablastan otisak ruke. Otisak nije bio njegov niti jepripadao ijednom od šestorice drugih kadeta koji su spavali u toj prostoriji.Pozvali su narednika i on je naredio da se Antonov otisak usporedi s onimna ormariću.Kada se vidjelo da se otisci podudaraju, Anton je priznao krivicu, ali se

također pobunio rekavši da je to mali iznos.Iznos nije bio važan. Prema odredbama Finske straže, unutar čijih

baraka nijedna vrata nisu zaključavali, a ključevi nisu postojali, svaka sekrađa kažnjavala snižavanjem vojnog položaja. Kada se Anton vratio sasaslušanja kod zapovjednika pješadijskog puka, njegove su torbe već bilespakirane.Dva starija časnika otpratila su Antona do glavnih vrata baraka, a zatim

mu bez pozdrava okrenula leda i vratila se u vojarne. Vrata su se zatvorilai zakračunala.Prvog kadetskog dana Pekalu su pozvali u komandantov ured. Još se

nije znao predstaviti višem časniku niti je znao salutirati. Pekalu je tobrinulo dok je hodao preko paradnog trga. Vodovi novih regruta gegali suse pokraj njega i učili stupati. Narednici su išli pokraj njih kreštavopodvikujući i psujući i njih i njihovu obitelj sve do početka loze.U čekaonici ga je čekao visok, besprijekorno odjeven stražar. Stražareva

je odjeća bila svjetlija od one koju su nosili regruti. Preko odore nosio jepojas u čiju je tešku mjedenu kopču bio utisnut carski dvoglavi orao. Kapauska oboda pokrivala mu je polovicu lica.Kada je stražar dignuo glavu i pogledao ga u oči, osjećao se kao da ga

je zaslijepio. Glasom jedva glasnijim od šapta, stražar je podučio Pekaluda drži leda uspravno ipete zajedno kada stane pred zapovjednika pukovnije."Da vidimo kako ti to radiš", rekao je stražar. Pekala je napravio najbolje

što je znao."Ne naginji se natrag", rekao je stražar.Pekala to nije mogao spriječiti. Svi su mu mišići bili toliko stisnuti da se

jedva micao.Stražar je palcem i kažiprstom primio sivu tkaninu na vrhovima Pekalinih

ramena i poravnao grubu vunenu odoru. "Kada zapovjednik nešto kaže, tikažeš: 'Zapovjedniče.' Razumiješ li?""Da, naredniče."

Stražar je odmahnuo glavom. "Mene ne zoveš tako. Ja nisam časnik. "Pravila ovog čudnovatog svijeta jurila su Pekalinom glavom poput pčelačiju jekošnicu netko prodrmao. Činilo se da ih nikad neće sve svladati. Da mu

je u tom trenutku tko ponudio priliku otići kući, prihvatio bi je. Istodobno sebojao da je upravo to razlog zašto ga je zapovjednik pozvao.Stražar kao da je znao što Pekala misli. "Nemaš se čega bojati", rekao

je. Zatim se okrenuo i pokucao na vrata zapovjednikova ureda. Nečekajući odgovor, otvorio je vrata i, trznuvši bradom, pokazao Pekali daude.Zapovjednik se zvao Parainen. Bio je visok i mršav. Čeljust i jagodice bile

su mu tako oštre da je lubanja izgledala kao da je sklepana od slomljenastakla. " Ti si brat Antona Pekale?""Da, zapovjedniče. ""Je li ti se javio?""Ne u posljednje vrijeme, zapovjedniče. "Zapovjednik se počešao po vratu. " Trebao se vratiti ovdje prije jednog

mjeseca."" Trebao se vratiti?" upitao je Pekala. "Ali mislio sam da su ga izbacili'.""Nisu ga izbacili, nego udaljili. To nije isto.""Što to onda znači?" upitao je Pekala, a onda dodao, "zapovjedniče." To

je samo privremeni otpust", objasnio je Parainen. "Kada bi se takvo štoponovilo, izbacivanje bi bilo trajno. No u slučaju prvog prijestupa skloni

smo biti blagi prema kadetima. ""Zašto se onda nije vratio?"Zapovjednik je slegnuo ramenima. "Možda je zaključio da takav život nije

za njega."" To ne može biti istina, zapovjedniče. Na cijelom svijetu samo je to

želio." Ljudi se mijenjaju. Osim toga, ti si sada tu da preuzmeš njegovomjesto. "Zapovjednik je ustao. Otišao je do prozora koji je preko baraka gledao na

grad iza njih. Svjetlo metalne boje oružja osvijetlilo mu je lice u zimskomposlijepodnevu. "Želim da znaš da nećeš biti odgovoran za ono što jeučinio tvoj brat. Dobit ćeš istu priliku kao i svi drugi. Stoga, ako ne uspiješ,nećeš uspjeti zbog sebe, a ako uspiješ, bit će to zbog tebe samoga, nizbog koga drugoga. Zvuči li to pošteno?""Da, zapovjedniče", rekao je Pekala. "Zvuči pošteno."U tjednima koji su uslijedili Pekala je naučio stupati, pucati i živjeti na

mjestu gdje nije bilo privatnosti, osim u mislima koje je držao zaključane uglavi. Unutar granica baraka Finske pukovnije, bačen medu mladiće iz

Helsinkija, Kauhave i Turkua, bilo je gotovo moguće zaboraviti da jenapustio rodnu zemlju. Mnogi od njih nisu sanjali ni o kakvom drugačijemživotu, nego samo o tome da postanu članovi Finskih postrojba. Kodnekih je to bila obiteljska tradicija.Katkad se Pekala osjećao kao da se probudio i našao u koži drugog

čovjeka. Osoba koja je bio pretvarala se u sjenku, poput mrtvih čija jeposljednja putovanja nadgledao kod kuće.Jednog se dana sve to promijenilo.

***Dok mu je cijev Antonova pištolja dubla sljepoočnicu, Pekala je polako

sklopio oči. Na licu mu nije bilo nikakva užasa, samo neko tiho iščekivanjekao da je taj trenutak dugo čekao. "Hajde", prošaptao je.U hodniku su se začuli koraci. Bio je to Kirov, mladi komesar. "Policajac

je pobjegao", rekao je ulazeći u prostoriju. Zastao je ugledavši Antonovpištolj uperen u Pekalinu glavu.Nerazgovijetno opsovavši, Anton je popustio stisak na bratovu grlu.

Pekala se otkotrljao gušeći se.Kirov je zapanjeno zurio u njih. "Kada se prestanete tući, zapovjedniče",

rekao je Antonu, "bi li mi jedan od vas objasnio zašto su, dovraga, zbogvašeg brata svi nervozni?"

***Pekalina karijera počela je s konjem.Na polovici obuke u pukovniji kadete se odvelo do staja radi poduke iz

jahanja. Premda je Pekala dobro znao upravljati konjem upregnutim uočevu kočiju, nikad nije bio jahao.No ta ga pomisao nije brinula. Naposljetku, rekao je samome sebi, nisam

znao ništa ni o pucanju i stupanju prije nego što sam došao ovdje, a ipakmi nisu bili nimalo teži nego drugima.Obuka je isprva išla glatko dok su regruti učili kako osedlati konja,

uzjahati i sjahati te upravljati životinjom oko niza bačvi. Samim konjima toje bilo toliko poznato da je Pekala morao samo paziti da ne padne.Sljedeći zadatak bio je preskočiti s konjem preponu postavljenu u

velikom zatvorenom trkalištu. Narednik koji je vodio tu vježbu bio je novna tom poslu. Zapovjedio je da se nekoliko bodljikavih žica rastegne prekovrha prepone i zabije u stupove na krajevima. Rekao je kadetima da nijedovoljno samo držati se za konja dok životinja izvodi zadatke koje radi istotako lagano i bez jahača."Mora postojati povezanost između konja i jahača", rekao im je,

zadovoljan odjekom svoga glasa unutar zatvorenog trkališta. "Dok to nepokažete, neću vas pustiti da postanete vojnici ove pukovnije. "

Čim su konji ugledali svjetlucanje bodljikave žice koja je išla uz vrhprepone, preplašili su se, nervozno se izmicali i zubima zveckali o žvale.Neki nisu htjeli skočiti. Propinjući se pred žicom, zbacili bi kadete koji su ihjahali. Pekalin se konj okrenuo u stranu, udario bokom o preponu tako daje Pekala odletio u zrak. Pao je na rame i otkotrljao se na ugaženo tlo.Kada je ustao prekriven ostacima stare slame, narednik je već radiobilješke u bilježnici.Satno je nekoliko životinja uspjelo preskočiti prvi put. Većinu njih žica je

porezala po potkoljenicama ili trbuhu.Narednik je zapovjedio kadetima da pokušaju ponovno. Sljedeći sat,

nakon nekoliko pokušaja, samo je polovica razreda uspjela navestikonje da preskoče preponu. Tlo je bilo poprskano krvlju i izgledalo je kao

da je netko na njega prevrnuo kutiju sa staklenom crvenom pucadi.Kadeti su stajali mirno držeći uzde konja koji su drhtali. Narednik je tada

već bio shvatio da je pogriješio, ali više nije mogao prekinutivježbu a dane izgubi obraz. Glas mu je bio ispucan od silnog vikanja.

Sada kada je oštro vikao, podsjećao je manje na vodu, a više na čovjekana rubu histerije.Svaki put kada bi se konj sudario s preponom, pri šupljem tresku

životinjskog boka o drvene trupce i struganju kopita, te kada bi jahačuzviknuo zbog teškog pada, ostali konji i kadeti zajednički bi ustuknuli kaoda im je električna struja prošla kroz tijela. Jedan je mladić nijemo plakaočekajući svoj red. Bit će to njegov šesti pokušaj. Poput Pekale, ni jednomnije preskočio preponu.Kada je ponovno bio red na Pekalu, on se vinuo u sedlo. Preko glave

konja pogledao je udaljenost između njega i prepone. Vidio je uleknuća nanižim trupcima, mjesta gdje su se kopita utisnula u drvo.Narednik se odmaknuo u stranu i pripremio bilježnicu. Pekala samo što

nije zabio pete u konjske slabine i počeo još jednu trku premapreponi. Nije sumnjao da će pasti; prepustio se. Bio je odlučan, no onda

odjednom više nije bio spreman jahati prema preponi i njezinu krvavuvijencu od željezne žice. Lako, kako se uspeo u sedlo, spustio se s njega." Vrati se na konja", rekao je narednik."Ne", odgovorio je Pekala. "Neću. "Krajičkom oka ugledao je olakšanje u

očima drugih kadeta. Olakšanje jer se vježba ne može nastaviti iolakšanje što oni neće biti odgovorni ako se ne nastavi.Ovaj put narednik nije dreknuo i opsovao kao što je to činio cijelog dana.

Što je mirnije mogao, zatvorio je bilježnicu i umetnuo je u džep odore naprsima. Stavio je ruke straga i prišao Pekali tako da su im se lica gotovododirivala. "Dat ću ti još jednu priliku", rekao je glasom suhim poput šapta.

"Ne", ponovno je rekao Pekala.Tada se narednik još više približio i primaknuo usta Pekalinu uhu.

"Slušaj", rekao je, "tražim od tebe samo da pokušaš skočiti. Ako neuspiješ, neću ti zamjeriti. Čak ću današnju vježbu završiti nakon tvojegskoka. No uspet ćeš se na tog konja i učiniti što sam ti rekao ili ću sepobrinuti da te izbrišu iz redova. Osobno ću te provesti kroz vrata ipobrinuti se da ih zaključaju za tobom, baš kao što je to bilo s tvojimbratom. To mi neće biti teško, Pekala, jer ljudi očekuju tvoj neuspjeh."U tom trenutku Pekala je zadrhtao. Kao da je osjetio udarac metka,

samo što nije bilo zvuka. Bio je to najčudniji osjećaj koji je osjetio, no nijebio sam u tome.Pekala i narednik okrenuli su se istodobno i ugledali čovjeka koji je

stajao u sjeni pokraj stajskog prolaza u trkalište. Došljak je nosiotamnozelenu odoru i plave hlače s crvenom prugom po strani. Bila je tojednostavna odora, ali ipak, činilo se da boje trepere. Čovjek nije nosiošešir. Zbog toga su jasno vidjeli da je to bio sam car.

***Vatrica je pucketala u kaminu ureda policijskog upravitelja. "Detektiv?"

Hodajući prostorijom, Kirov je dignuo ruke i pustio ih da padnu. "Želite lireći da vam je brat radio za carevu tajnu policiju?" Pekala je sjedio zastolom i čitao blatnjav, smeđ dosje o slučaju, preko čije je stranice biladijagonalna crvena pruga. Na njoj je crnim slovima pisalo:STROGO POVJERLJIVO.Sama riječ "povjerljivo" izgubila je svoje značenje. Tih je dana sve bilo

povjerljivo. Oprezno je okretao stranice, lica udaljenog od stola samojedan lakat. Bio je tako zadubljen u misli da se činilo kao da ne čujekomesarovo zanovijetanje."Ne." Anton je sjedio pokraj vatre, s rukama ispruženima prema

plamenu. "Nije radio za Okhranu.""Za koga je onda radio?""Rekao sam ti. Za cara."Pričali su o Pekali kao da nije nazočan."U kojoj struci?" upitao je Kirov."On je bio struka za sebe", objasnio je Anton. "Car je stvorio

jedinstvenog istražitelja, čovjeka s neograničenim ovlastima, koji jeodgovarao samo njemu. Čak ga ni Okhrana nije mogla ispitivati. Zvali suga Carevo oko; nisu ga mogli podmititi, kupiti niti mu prijetiti. Nije bilovažno tko si, koliko bogat ili povezan. Nitko nije bio iznad Smaragdnogoka, čak ni sam car."

Pekala je dignuo pogled s teksta. "Dosta", promumljao je. No njegov jebrat nastavio govoriti. "Pamćenje mojeg brata je savršeno. Pamtio je licesvake osobe koju bi susreo. Strpao je đavoljeg Grodeka iza rešetaka.Ubio je atentatoricu Mariju Balku!" Upro je prstom u Pekalu. "On je bioCarevo oko!""Nikada nisam čuo za njega", rekao je Kirov."Pretpostavljam da kuhare nisu podučavali", rekao je Anton, "tehnikama

istrage zločina.""Glavne kuhare!" Kirov ga je ispravio. "Školovao sam se za glavnog, a ne

običnog kuhara.""A postoji razlika?""Postoji ako ste glavni kuhar, što bih sada već bio da nisu zatvorili školu.""Dobro onda, druže gotovo-pa-glavni kuhare, ne znaš za njega jer mu je

identitet zataškan nakon Revolucije. Nismo mogli dopustiti da se ljudipitaju što se dogodilo Carevu oku. Nije važno. Odsad ga jednostavnomožeš zvati Oko Crvenog cara.""Rekao sam dosta!" zarežao je Pekala.Anton se osmjehnuo i polako izdahnuo, zadovoljan učinkom svojeg

mučenja. "Moj je brat posjedovao moć kakva se pojavi jedanput u tisućugodina. No sve je odbacio. Zar ne, brate?""Idi kvragu", rekao je Pekala.

***Narednik je skočio u položaj mirno.Kadeti su jednim pokretom udarili petama u znak pozdrava. Trkalištem je

to odzvonilo poput pucnja.Čak su se i konji čudnovato umirili dok je car hodao preko trkališta do

mjesta gdje su stajali kadeti.Tada ga je Pekala prvi put vidio. Regruti koji su trenirali obično ga ne bi

vidjeli do dana kada se uručivala diploma. Tada bi stupali ispred obiteljiRomanov u novim, lijepo skrojenim odorama. No dotad je car bio daleko.No sada je bio tu, bez uobičajenih osobnih čuvara, bez pratnje časnika iz

pukovnije: čovjek srednjeg stasa, uskih ramena, čvrsta koraka, koji je,hodajući, postavljao jednu nogu točno ispred druge. Imao je široko, glatkočelo, a brada mu je bila podrezana i oblikovana tako da je licu davalasvojevrsnu uglatost. Bilo je teško išta pročitati iz carevih skupljenih očiju.Izraz mu nije bio neljubazan, ali ni prijateljski. Činilo se da je zatvorenizmeđu zadovoljstva i želje da bude negdje drugdje.Više obrazina nego lice, pomislio je Pekala.Pekala je znao da ne bi trebao gledati izravno u cara. Unatoč tome, nije

mogao prestati zuriti. Kao da je oživjela slika: dvodimenzionalna slika

izbila je u treću dimenziju živih.Car se zaustavio ispred narednika i neobavezno salutirao. Nadzornik je

također salutirao.Car se okrenuo Pekali. "Čini se da tvoj konj krvari. "Nije podignuo glas,

no ipak se doimalo kao da se čuje na cijelom prostranom vježbalištu."Da, Ekscelencijo.""Čini mi se da većina ovih životinja krvari. " Pogledao je u narednika.

"Zašto moji konji krvare?""Dio obuke, Ekscelencijo", narednik je odgovorio susprežući dah. "Konji

su već obučeni", odgovorio je car.Narednik je govorio gledajući u tlo. Nije se usuđivao dignuti glavu. "

Obuka za regrute, Ekscelencijo. ""Ali regruti ne krvare. " Car je prošao rukom kroz bradu. Na njoj se

isticao težak pečatnjak koji je nalikovao na zlatni zglob prsta."Ne, Ekscelencijo.""A što je problem s ovim regrutom?" upitao je car bacivši pogled na

Pekalu. " Odbija skočiti."Car se okrenuo Pekali. "Je li to istina? Odbijaš li preskočiti prepone?""Ne, Ekscelencijo. Skočit ću preko prepone, ali ne na ovom konju. "

Careve su se očina trenutak raširile, a zatim uobičajeno zaškiljile. "Nisam siguran da je

tvoj narednik to imao na umu. ""Ekscelencijo, neću dalje ozljeđivati tog konja samo kako bih dokazao da

mogu preskočiti preponu."Car je duboko udahnuo poput čovjeka koji se priprema zaroniti pod vodu.

" Onda žalim što si se našao u dvojbi. " Bez dodatnih riječi, car je prošaopokraj Pekale te niza konja i jahača koji su mirno stajali. Jedini zvuk pravilisu njegovi koraci.Kada je car okrenuo leda, narednik je dignuo glavu i pogledao Pekalu u

oči. Bio je to pogled pun mržnje.Car je prošao pokraj prepone, gdje je zastao kako bi proučio krvave

izdanke bodljikave žice.Došavši na drugi kraj trkališta, okrenuo se na peti prema vojnicima. "

Vježba je gotova", rekao je. Zatim je zakoračio natrag u sjenu i nestao.Čim je car nestao iz vida, narednik je zarežao na Pekalu: "Znaš li što je

još gotovo? Tvoja karijera u ovoj pukovniji. Sada se vrati u staju, iščetkajkonja, obriši sedlo, smotaj deku i otiđi. "Dok je Pekala odvodio konja, narednikove kreštave naredbe drugim

kadetima odzvanjale su trkalištem.

Odveo je konja u staju. Konj je dobrovoljno ušao u svoj obor, gdje jePekala otkopčao sedlo i maknuo uzde. Četkao je životinju gledajući kakomišići podrhtavaju ispod svilenastog smeđeg pokrova. Htio je izaći dauzme kabao vode i krpu kojom bi zavio ozlijeđene konjske cjevanice kadaje ugledao ljudski obris kako stoji na suprotnom kraju staje, na mjestu gdjese otvarala prema barakama.Bio je to car. Vratio se. Ili možda uopće nije otišao. Pekala nije vidio ništa

osim obrisa boje tinte. Kao da se car vratio u dvodimenzionalnom obliku,onako kako ga je Pekala prije zamišljao. "Bio je to skup potez", rekao je. "Tvoj će te narednik izbaciti.""Da, Ekscelencijo.""Da sam bio na tvojem mjestu, i ja bih odbio", rekao je car. "Nažalost,

nije na meni da osporavam metode tvoje obuke. Kada bi to trebao učinitijoš jedanput, bi Li skočio s konjem preko prepone?""Ne, Ekscelencijo.""No sam bi se uspeo preko nje. ""Da."Car je pročistio grlo. "Radujem se što ću prepričati tu zgodu. Kako se

zoveš, kadete?""Pekala.""Ah, da. Došao si preuzeti bratovo mjesto u pukovniji. Pročitao sam tvoj

dosje. Pisalo je da imaš odlično pamćenje."" Ono je došlo samo po sebi, Ekscelencijo. Ne mogu primiti nikakve

zasluge za njega.""Svejedno, pisalo je. Pa, Pekala, žao mi je što je naše poznanstvo bilo

tako kratko. " Okrenuo se da ode. Puceta na njegovoj odori zasvjetlucalasu na suncu. No, umjesto da ode, car je napravio puni krug vrativši se utamu staje. "Pekala.""Da, Ekscelencijo?""Koliko je puceta na mojoj odori?"" Odgovor je dvanaest. ""Dvanaest. Dobar pokušaj, ali... "car nije dovršio rečenicu. Obris se

promijenio kada je razočarano spustio glavu. "Pa, zbogom, kadetePekala." To nije bio pokušaj, Ekscelencijo. Na vašoj je odori dvanaestpuceta, uključujućiona na manšetama. "Car je naglo dignuo glavu. "Zaboga, imaš pravo! A što je na tim

pucetima, Pekala? Koji si grb vidio?""Nikakav grb. Puceta su jednobojna. "

"Ha!" Car je ušao u staju. "Ponovno točan odgovor!" rekao je. Sada jeizmeđu dvojice muškaraca bio samo metar udaljenosti.Pekala je prepoznao nešto u carevu izrazu: neku okoštalu rezignaciju,

zakopanu tako duboko da je postala njegov sastavni dio, poput boje očiju.Tada je Pekala shvatio da car; kao ni on sam, ne ide putem koji je samodabrao, nego putem koji je naučio prihvatiti. Gledati u carevo lice bilo muje kao da proučava vlastiti odraz na kakvoj budućoj slici.Car je, čini se, dokučio tu povezanost. Na trenutak je izgledao zbunjeno,

no brzo je vratio prisebnost. "A moj prsten?" upitao je. "Jesi li moždaprimijetio...?""Neka vrsta dugovrate ptice. Možda labud. ""Ždral", promrmljao je car. " Taj je prsten nekoć pripadao mojem djedu

Kristijanu IX., kralju Danske. Ždral je bio njegov osobni amblem. ""Zašto mi postavljate ta pitanja, Ekscelencijo?""Zato", odgovorio je car, "što mislim da je tvoja sudbina ipak s nama."

Anton je zurio u vatru. "Moj se brat odrekao svega što je imao, nosvejedno se nije odrekao svega.""Što bi to trebalo značiti?" obrecnuo se Kirov."Kolaju glasine da je on posljednji živući čovjek koji zna gdje su careve

tajne zalihe zlata.""To nije glasina", rekao je Pekala. "To je bajka.""Kakve zalihe zlata?" upitao je Kirov, potpuno zbunjen. "U školi sam

naučio da je sva careva imovina zaplijenjena.""Samo ono čega su se mogli dokopati", rekao je Anton. "O kojoj količini

zlata pričamo?" upitao je Kirov."Čini se da nitko ne zna točnu količinu", odgovorio je Anton. "Neki ljudi

tvrde da ima više od deset tisuća poluga."Kirov se okrenuo Pekali. "A ti znaš gdje su?"Pekala se razdraženo nagnuo unatrag na stolcu. "Vjerujte što želite, ali

govorim vam istinu. Ne znam gdje su.""Dobro", rekao je Kirov važnim glasom, "nisam ovdje da nadzirem

potragu za zlatom. Ovdje sam da pazim da radiš prema protokolu,inspektore Pekala.""Protokolu?""Da. Ne budeš li to činio, ovlastili su me da te ubijem.""Da me ubiješ", ponovio je Pekala. "Jesi li ti ikad ikoga ustrijelio?""Ne", odgovorio je Kirov, "ali sam pucao na streljani.""U mete. Od čega su bile izrađene?""Ne znam", odbrusio je Kirov. "Od papira, pretpostavljam."

"Nije toliko lako kada je meta od krvi i mesa." Pekala je preko stolagurnuo izvještaj prema mladom komesaru. "Pročitaj taj izvještaj pa akoćeš me nakon toga i dalje htjeti ustrijeliti", posegnuo je u kaput, izvukaopištolj i položio ga na stol pred Kirova, "možeš za tu prigodu posuditi ovo."

***Prema carevim naredbama, Pekala je počeo raditi u Petrogradskoj

redovitoj policiji; poslije se prebacio u Državnu policiju, poznatu kaožandarmerija, a zatim završio u Okhrani i njihovim uredima u UliciFontanki.Ondje je služio pod bojnikom Vasiljevim, veselim čovjekom okrugla lica

koji je prije deset godina u bombaškom napadu izgubio desnu podlakticu ilijevu potkoljenicu. Vasiljev je više posrtao nego što je hodao naokolo.Neprestano na rubu pada, uspravio bi se netom prije nego što bi sestropoštao na pod. Umjetna noga zadavala mu je velik bol na batrljku, pabi često uklonio protezu dok je sjedio u uredu. Pekala se navikao na prizorlažnog uda odjevenog u čarapu i cipelu te naslonjenog na zid zajedno sVasiljevljevim štapom za hodanje i kišobranom. Bojnikova umjetna rukabila je drvena. Prije nego što bi upotrijebio protezu, ponajprije za držanjecigarete, lijevom bi rukom prilagodio njezine mjedene šarke. Markacigareta koje je pušio zvala se Markov. Cigarete su se prodavale ucrveno-zlatnoj kutiji, a iza Vasiljevljeva stola bila ih je puna polica.Na zidu iza Vasiljevljeva stola, izložena u crnoj kutiji sa zatamnjenim

staklom, nalazila se i britva rastvorena napola, u obliku slova V." To je Occamova britva", objasnio je Vasiljev.Pekala je, osjetivši se glupavo, priznao da nije čuo za Occama. Zatim je

pretpostavio da je to neki teški kriminalac koji je zbog Vasiljevljevadetektivskog rada završio iza rešetaka.Čuvši to, Vasiljev se nasmijao. "Nije posrijedi Occamova britva. Ona je

samo pojam. " Vidjevši Pekalinu zbunjenost, počeo je objašnjavati. " Usrednjem je vijeku franjevački redovnik zvan William od Occamaformulirao jedno od osnovnih načela detektivskog rada, koje glasi: običnoje točno najjednostavnije rješenje u skladu s činjenicama. ""Ali zašto se zove Occamova britva?" upitao je Pekala. "Ne znam",

priznao je Vasiljev. "Vjerojatno zbog toga što zasijeca ravno u istinu. Toćeš morati naučiti raditi ako želiš preživjeti kao istražitelj. " Vasiljev je

volio testirati Pekalu šaljući ga u grad s uputama da hoda određenimputem. Vasiljev bi na toj ruti postavio ljude koji bi zabilježili koje su sve

reklame zalijepljene na zidovima i koje novinske naslove dječaci skapama izvikuju na uličnim uglovima. Nijedan detalj nije bio premalen.Kada se Pekala vratio, Vasiljev bi mladića ispitivao o svemu što je vidio.

Bit je bila zabilježiti što više pojedinosti, objasnio je Vasiljev, osobito ondakada čak i ne znaš što tražiš.Svrha vježbe bila je uvježbati Pekalin um da sve pohrani i onda pusti

nesvjesnom da prosije podatke. Pekala bi se naposljetku oslonio isključivona nagon koji bi ga upozorio kada nešto ne bi bilo u redu, objašnjavao jeVasiljev.Drugi bi put Pekala dobio zadatak izbjeći raznovrsne agente koji bi ga

tražili dok se on prerušen kretao kroz grad. Naučio je glumiti taksista,svećenika i konobara.Proučavao je učinke otrova, deaktivaciju bomba, umorstva nožem. Kao

dodatak poduči iz pucanja iz raznovrsnog oružja, koje je sve trebalorastaviti,ponovno sastaviti i napuniti vezanih očiju, Vasiljev je Pekalu naučio

prepoznavati zvukove koje je radilo oružje različitog kalibra, pa čak izvukove različitih modela istog kalibra koji su varirali.Pekala bi sjedio na stolcu iza ciglenog zida dok bi Vasiljev, posađen na

stolac s druge strane zida, pucao iz različitog oružja i tražio od Pekale dasvako prepozna. Tijekom tih sati Vasiljev je rijetko kada bio bez cigaretestisnute između drvenih prstiju. Pekala je naučio promatrati tanku sivu nitdima koja se dizala iza zida te njezino mreškanje kada bi Vasiljev zagrizaocigaretu točno prije nego što bi povukao okidač oružja.Na početku treće godine obuke Vasiljev je pozvao Pekalu u svoj ured.

Umjetna noga bila je na radnom stolu. Vasiljev je dlijetom počeo dupstitvrdi komad drveta koji je činio bedreni dio proteze."Zašto to radite?" upitao je Pekala."Pa, nikad ne znaš kad će ti zatrebati mjesto za skrivanje dragocjenosti.

Osim toga, prokletinja mi je preteška. " Vasiljev je odložio dlijeto i pažljivoskupio piljevinu u dlan. "Znaš li zašto te car odabrao za ovaj posao?""Nikad ga nisam pitao", odgovorio je Pekala."Rekao mi je da te je odabrao jer, od svih ljudi koje je upoznao, tvoje je

pamćenje najbliže savršenom. I zato što si Finac. Nama Rusima Fincinikad nisu izgledali sasvim kao ljudi.""Ne izgledamo kao ljudi?"" Vještci. Vještice. Čarobnjaci", objasnio je Vasiljev. "Znaš li da mnogi

Rusi još vjeruju da Finci mogu bacati čini. Zbog toga se car okružiopukovnijom finskih vojnika. A zbog toga je i odabrao tebe. No ti i ja znamoda nisi čarobnjak.""Nisam ni tvrdio da jesam. ""Svejedno", odgovorio je Vasiljev, "skloni su tome da te tako gledaju. Čak

i sam car. Ne smiješ zaboraviti razliku između onoga što doista jesi i

onoga što ljudi vjeruju da jesi. Car te treba i više nego što je svjestan.Dolaze mračna vremena, Pekala. U vrijeme kada su me raznijeli ukomade, pokvarenjaci su još pljačkali banke. Sada su naučili kako ukrasticijelu banku. Neće proći mnogo, i već će upravljati zemljom. Ako imdopustimo da odu tako daleko, Pekala, ti i ja jednoga ćemo se danaprobuditi i otkriti da smo mi kriminalci. A onda ćeš trebati vještine kojesam te naučio radi običnog preživljavanja."

***Sljedećeg jutra, kad su se crvene zrake zore prostrle preko neba,

Pekala, Kirov i Anton uspeli su se u službeno vozilo marke Emka.Kapci na okolnim kućama još su bili spušteni, a njihovi stanari i dalje

unutra. Zgrade su zbog rebrenica izgledale kao da spavaju, ali bilo jenešto zlokobno na njima i svaki od trojice muškaraca osjećao se kao daga promatraju.Kirov je sjeo za upravljač. Ostavši budan pola noći kako bi čitao tajni

izvještaj, mladi je komesar izgledao potpuno šokirano.Pekala je odlučio da trebaju poći ravno do okna gdje su bačena tijela. Na

Antonovu je zemljovidu mjesto bilo označeno pa je rekao da je rudnik upredgrađu Sverdlovska, dokud je trebalo otprilike dva dana vožnje.Vozili su se tek nekoliko minuta kada je iz napuštene kuće u predgrađu

grada pred njih isteturala neka osoba. Bio je to policajac kojega je Antonotjerao dan ranije. Odjeća mu je bila prljava jer se cijelu noć skrivao.Kližući se, Emka se zaustavila.Policajac je stajao nasred ceste, u lokvi koja mu je dopirala do gležnja.

Bio je pijan. Kretao se poput čovjeka na palubi broda koji plovi nemirnimmorem."Nije me briga je li on Smaragdno oko ili ne!" povikao je. "Vodite me sa

sobom." Doteturao je do automobila, izvukao službeni pištolj i s cijevipokucao o staklo."Svi van", rekao je Anton tiho.Trojica muškaraca okupila su se na blatnoj cesti."Moramo pobjeći odavde!" povikao je policajac. "Po cijelom se gradu

priča da me Pekala ispituje!" Zamahnuo je pištoljem unatrag premaseoskim krovovima."Ali neće to dočekati.""Imamo važnijeg posla nego tebe staviti pod istragu", rekao je Anton ne

skidajući pogled s pištolja."Sada to više nije važno!" ustrajao je policajac. "Ako se vratim u grad,

ljudi će me rastrgati!"

"O tome si trebao misliti prije negoli si počeo izbijati zube starcima",rekao je Anton. "Tvoj je posao da budeš u postaji. A sada se makni sceste i vrati se na dužnost.""Ne mogu." Policajčev prst čvrsto je obavio okidač. Trebao je samo

stisnuti ruku i pištolj bi opalio. S obzirom na to kako je izgledao, činilo seisto tako vjerojatnim da bi to napravio slučajno, kao i namjerno. "Nećudopustiti da me ostavite ovdje!""Neću ti pomoći da dezertiraš", odgovorio je Anton."To ne bi bilo dezertiranje!" tanak mu je glas podrhtavao na mirnom

jutarnjem zraku. "Mogao bih se vratiti s pojačanjem.""Ne mogu ti pomoći", rekao je Anton. "Imamo drugog posla.""To je vaša krivica! Vi ste doveli tu sablast u moj grad", trznuo je glavom

premaPekali, "i izvukli na vidjelo stvari koje su trebale ostati zakopane.""Vrati se na svoje mjesto", naredio je Anton. "Ne ideš s nama." Policajac

je drhtao kao da mu se trese tlo pod nogama. Odjednom je ispružio ruku.Anton je zurio u plavo oko cijevi pištolja. Korice su mu bile privezane zastruk, ali je znao da ih ne može dohvatiti na vrijeme. Stajao je nepokretnos rukama uz bok. "Hajde", izazvao ga je policajac. "Daj mi izliku."Tada je Kirov zgrabio kopču korica, izvukao pištolj, ali je odmah ispustio

ručku. Pištolj mu je skliznuo kroz prste. Rukama je stisnuo prazninu dok jeTokarev, okrećući se, padao u blato. Izraz strave preplavio mu je lice.Policajac to nije ni primijetio. Držao je pištolj uperen u Antona. "Hajde",

rekao je, "ionako ću vas ubiti pa..."Iznenadan prasak odjeknuo je zrakom. Kirov je vrisnuo od

zaprepaštenosti. Anton je zbunjeno gledao kako pijani policajac pada nakoljena. Bijela posjeklina prelazila mu je preko vrata, nakon čega je izrupe na vratu počeo curiti potočić krvi. Polako i svjesno, policajac jedignuo ruku da pokrije ranu. Krv je izbijala između prstiju. Brzo je treptaokao da pokušava pročistiti vid. Zatim se prevalio naprijed u lokvu na cesti.Anton je skrenuo pogled na brata.Pekala je spustio Webley. Dim je još izlazio iz cijevi. Zataknuo je pištolj

natrag u korice ispod kaputa.Kirov je dignuo svoj pištolj iz blata. Obrisao je nešto prljavštine i pokušao

vratiti pištolj u korice, ali ruke su mu se toliko tresle da je odustao.Pogledao je u Antona pa u Pekalu. "Žao mi je", rekao je. Zatim je otišaodo ruba ceste i povratio u grmlje.Emkin motor još je radio. Iz ispušne se cijevi dimilo."Hajdemo", Anton im je rukom pokazao da se vrate u automobil. "Trebali

bismo poslati izvještaj", rekao je Pekala.

"Ovo se nije dogodilo", rekao je Anton. Ne gledajući Pekalu u oči, prošaoje pokraj njega i ušao u automobil."Što ćemo s tijelom?" Kirov je rukavom obrisao usta."Ostavi ga!" povikao je Anton. Kirov je sjeo za upravljač. Pekala je zurio

u leš na cesti. Lokva je pocrvenjela poput vina prolivenog iz boce.Pekala se potom vratio u automobil.Nastavili su dalje. Šutjeli su.Ni jedna od cesta nije bila asfaltirana, a putem su naišli na mali broj

automobila. Cesto su prestizali konje upregnute u kola i ostavljali ih uoblaku žute prašine ili usporavali da zaobiđu mjesta gdje je od lokvenastalo jezerce.U toj prostranoj, napuštenoj prirodi naposljetku su se izgubili. Brda i

doline pokraj kojih su prolazili postali su im isti. Činilo se kao da su sveoznake na cesti nasilu uklonjene te da su ostali samo polomljeni stupovina kojima su nekoć bili zakucani znakovi. Kirov je imao zemljovid, ali činilose da nije točan."I ne znam u kojem smjeru idemo", uzdahnuo je Kirov. "Zaustavi se",

rekao je Pekala. Kirov ga je pogledao u retrovizoru. "Ako zaustavišautomobil, reći ću ti kuda idemo.""Imaš li kompas?""Ne još", odgovorio je Pekala.Kirov je nevoljko popustio pritisak na papučici gasa. Automobil se

zaustavio nasred ceste. Kirov je isključio motor.Tišina se spustila na njih poput prašine. Pekala je otvorio vrata i izašao.

Kroz visoku travu puhao je vjetar. Pekala je otvorio kovčeg. "Što radi?"želio je znati Kirov."Samo ga pusti na miru", odgovorio je Anton.Pekala je izvadio željeznu polugu iz nereda koji su činili spremnici za

gorivo, užad za vuču i limenke vojne hrane koje su se slobodno kotrljalepo prtljažniku.Otišao je u polje i zabio polugu u zemlju. Tlom se protegnula duga

sjenka. Potom, prolazeći prstima kroz travu, Pekala je iz zemlje izvukaopar blatnjavih kamenčića. Jedan je položio na kraj sjenke. Drugi je staviou džep. Okrenuvši se prema ljudima koji su čekali u automobilu, rekao je:"Deset minuta." Zatim je prekriženih nogu sjeo pokraj poluge namjestivšilakat na koljeno, a bradu na dlan.Obojica su kroz prozor zurila u Pekalu. Na toj praznoj, pustoj zemlji

njegov tamni oblik nalikovao je na kakav drevni obelisk."Što radi?" upitao je Kirov."Izrađuje kompas."

"Zna napraviti kompas?""Nemoj me pitati što zna.""Žao mi ga je", rekao je Kirov."On ne želi tvoje sažaljenje", odgovorio je Anton."On je posljednji od svoje vrste.""Što se dogodilo s ljudima koje je poznavao prije Revolucije?""Nestali su", odgovorio je Anton. "Svi osim jednoga.""Lijepa je", rekao je car.

***Pekala je stajao pokraj njega na verandi velike plesne dvorane, škiljeći

pod suncem ranog ljetnog poslijepodneva.Uja je upravo provela svoje učenike Dvorcem carice Katarine te je sada

dvanaestero djece, koja su se držala za ruke, u parovima prolaziloKineskim mostom.Uja je bila visoka žena, očiju plavih poput stare delfijske lončarije i

prljavo-plave kose koja joj je padala preko smeđega baršunastogovratnika kaputa.Car je odobravajući kimnuo. "Sanii se sviđa." Tako je zvao svoju ženu,

caricu Aleksandru. Ona je pak njemu dala neobičan nadimak – PlavoDijete – prema liku iz romana autorice Florence Barclay koji su obojevoljeli.Kada su prešli Kineski most, Uja je malu, ali urednu procesiju usmjerila

prema Griboškim vrtovima. Išli su prema Kineskom kazalištu, čiji su zabatina prozorima nalikovali na brkove mongolskih careva."Koliko ona takvih obilazaka obavi?" upitao je car."Jedan za svaki razred, Ekscelencijo. To je za njih vrhunac godine. ""Je li te ponovno našla kako spavaš na stolcu, s nogama na jednom od

mojihneprocjenjivih stolova?"" To je bilo prošli put. ""Jesi li se zaručio?"Zbunjen pitanjem, Pekala je pročistio grlo. "Ne, Ekscelencijo.""Zašto ne?"Osjetio je kako mu krv navire u lice. "Bio sam prezaposlen obukom,

Ekscelencijo." To bi mogao biti razlog", odgovorio je car, "ali ne bih ganazvao opravdanjem.Osim toga, obuka će uskoro završiti. Namjeravaš li se oženiti njome?""Pa, da, Ekscelencijo.""Onda je to bolje napraviti prije nego što te netko prestigne. " Car je

izgledao kao da krši ruke, kao da ga muči kakva uspomena koja se

progurala na površinu misli. "Izvoli. " Utisnuo je nešto u Pekalinu ruku."Što je to?" upitao je Pekala."Prsten."Tada je Pekala shvatio da je car bio skidao pečatnjak. " Vidim što je",

rekao je, "ali zašto mi ga dajete?"" To je dar, Pekala, ali i upozorenje. Nema vremena za oklijevanje. Kada

se oženiš, trebat ćeš nositi prsten. Mislim da će taj biti prikladan. Ona ćetakođer trebati prsten, ali taj dio prepuštam tebi.""Hvala vam", rekao je Pekala."Drži ga na nekom sigurnom mjestu. Eno ! Gledaj!" Upro je prstom kroz

prozor i ona ih je vidjela kako stoje na prozoru. Mahnula je.Obojica su odmahnula i osmjehnula se."Pustiš li je da ode", rekao je car kroz stisnute zube dok se osmjehivao,

"nikada si nećeš oprostiti. A neću ni ja, kada smo kod toga. "***

Anton je bacio pogled na bijeli krug svojeg prevelikog ručnog sata inagnuo glavu kroz prozor. "Deset minuta!" viknuo je.Pekala se osovio na noge. Sjena poluge bila je odšetala udesno. Pekala

je iz džepa uzeo drugi kamen i postavio ga na mjesto dokle je sjenka sadadopirala. Zatim je zabio petu u zemlju i urezao crtu između dva kamena.Stao je na kraj druge sjenke i ispružio ruku usporedno s crtom koju jeurezao u zemlji. "Tamo je istok, rekao je.Ni jedan od dvojice u automobilu nije doveo u pitanje njegovo rješenje.

Dobivena niotkuda, i to vještinama koje su nadilazile njihovo poimanje,stvar je bila neobična i apsolutna.Vozili su se cijeli dan i zaustavljali samo da napune spremnik gorivom iz

jedne od limenki koje su nosili u prtljažniku. Te su se noći zaustavili podkrovom napuštenog štaglja.Parkirali su Emku na zemljano tlo štaglja kako bi je sakrili od pogleda

ako mjesto ne bude pusto kao što se činilo. Potom su na tlu zapalili vatru idodavali u nju cjepanice koje su izvukli iz stare konjske staje.Anton je otvorio limenku vojne porcije mesa na kojoj je bila otisnuta riječ

TUSONKA.Žlicom koju je izvukao iz čizme napunio je usta, potom je zabio u limenku

i proslijedio je Kirovu, koji je iskopao grudu mesa i strpao je u usta, azatim se okrenuo i ispljunuo ga."Ovo je odurno!""Navikni se", rekao mu je Anton. "Imam tri kutije te stvari." Kirov je

snažno zatresao glavom poput psa koji otresa vodu s dlake. "Da steponijeli nešto pristojne hrane, rado bih nam je skuhao.

Anton je iz džepa izvukao plošku. Bila je staklena i umotana u kožu, a nadnu je imala kositrenu čašku. Odvrnuo je metalni čep i potegnuo. "Razlogzašto su zatvorili tvoju školu za kuhare...""Glavne kuhare! Školu za glavne kuhare!"Anton je zakolutao očima. "Razlog zašto su je zatvorili, Kirove, jest taj što

u ovoj zemlji nema dovoljno pristojne hrane da bi se pripremio pravi objed.Vjeruj mi, bolje ti je biti zaposlen u vladi. Barem nećeš gladovati.""Hoću", rekao je Kirov, "budem li morao jesti ovo." Pružio je limenku

Pekali. "Što je car volio jesti?"S krovnih greda na njih su gledali golubovi, u čijim se raširenim i

znatiželjnim očima odražavao plamen."Uglavnom jednostavnu hranu", odgovorio je Pekala. "Pečenu svinjetinu.

Kuhani kupus. Palačinke. Šašlik. Sjetio se ražnjića, ljutih papričica, luka igljiva posluženih uz porciju riže i zalivenih teškim gruzijskim vinom. "Bojimse da bi te njegov ukus malko razočarao.""Naprotiv", rekao je Kirov, "ta je jela najteže pripremiti. Kada se glavni

kuhari sastanu na objedu, odaberu tradicionalne recepte. Karakteristikadobroga glavnog kuhara jest da pripremi jednostavno jelo koje ima okuskakav svi očekuju.""Što je s običnim kuharima?" upitao je Anton. Prije negoli je Kirov

odgovorio, Anton mu je bacio plošku u krilo. "Što je unutra?" Kirov jeodmjerio plošku kao da je granata koja će mu eksplodirati u lice."SAMAHONKA!" uzviknuo je Anton."Kućna radinost", promrmljao je Kirov vraćajući plošku. "Sretni ste što

niste oslijepjeli.""Napravio sam je u svojoj kadi", rekao je Anton. Otpio je još jedan gutljaj

i stavio plošku u džep. "Nećete li bratu ponuditi piće?"Anton je legao položivši glavu na tajni izvještaj. "Detektiv ne smije piti na

dužnosti. Nije li tako, brate?" Navukao je težak kaput preko sebe isklupčao se u loptu. "Odmorite se. Još valja prijeći dalek put."Mislio sam da smo se zaustavili samo radi obroka", rekao je Kirov.

"Mislite da bismo ovdje trebali prenoćiti? Na ovom golom tlu?""Zašto ne?" promrmljao je Anton kroz veo zamućene svijesti. "Prije sam

imao krevet", rekao je Kirov ozlojeđeno. "Prije sam imao vlastitu sobu."Izvukao je lulu iz džepa. Nervozno i nestrpljivo napunio ju je duhanom."Premlad si za lulu", rekao je Anton.Kirov ju je ispružio diveći se. "Glava je izrađena od engleskog bijelog

vrijesa.""Lule su za starce", zijevnuo je Anton.

Kirov ga je bijesno pogledao. "Drug Staljin puši lulu!" No opaska nijedoprla do Antona. Zaspao je, a ravnomjerno disanje zvučalo je poputnjihala koje se polako ljuljalo u zraku iznad njih.Pekala je zadrijemao. Čuo je škljocaj Kirovljevih zuba o držak lule i

udahnuo miris balkanskog duhana. Mirisao je poput novog para kožnatihcipela kada ih se tek izvadi iz kutije. Tada ga je prenuo Kirovljev glas."Razmišljao sam", rekao je mladić."O čemu?" zarežao je Pekala."Ako su Romanovi dolje, na dnu tog rudnika, ta tijela leže ondje

godinama.""Da.""Od njih nije ostalo ništa. Kako možeš istraživati umorstvo kada nemaš

ostataka koje bi istražio?""Uvijek postoji nešto što se može istražiti", odgovorio je Pekala, a dok je

izgovarao te riječi, u glavi mu je iskrsnulo lice doktora Bandelajeva.***

"Nema boljeg od njega", rekao je Vasiljev Pekali, "za posao koji ni jedannormalan čovjek ne bi želio raditi. "Doktor Bandelajev bio je potpuno ćelav. Glava mu je nalikovala na

blještavu ružičastu žarulju. Kao da to želi nadoknaditi, nosio je debelebrkove poput morževih.Jednog vrućeg, sparnog poslijepodneva krajem srpnja Vasiljev je doveo

Pekalu u Bandelajevljev laboratorij.Ondje je vladao miris koji je istog trenutka prepoznao: oštar, sladak vonj

koji mu je prodro ravno kroz osjetila. Poznavao ga je iz očeva podruma,gdje je pokojnike pripremao za pogreb.Vasiljev je stavio rupčić preko usta i nosa. "Zaboga, Bandelajeve, kako

izdržiš ovdje?"" Udahnite!" naredio je Bandelajev. Nosio je laboratorijsku kutu duljine do

koljena na kojoj je crvenim slovima bilo izvezeno njegovo ime i riječosteolog. " Udahnite miris smrti. "Vasiljev se okrenuo Pekali. "Sada je tvoj", rekao je bojnik glasom koji je

prigušio rupcem. Zatim je izašao iz prostorije što je brže mogao.Pekala se ogledao po laboratoriju. Premda su prozori na jednom zidu

gledali na glavno četverokutno dvorište Petrogradskog sveučilišta, pogledje bio prepriječen policama sa staklenkama. U njima su bili dijeloviljudskog tijela, očuvani u smećkastoj tekućini koja je nalikovala na čaj.Vidio je ranjavane ruke i stopala kroz čije su ispucano meso stršili b atrij cikosti. U drugim staklenkama vidio je navoje crijeva zavinute jedan dodrugog, nalik na sićušna tornada. Na drugoj strani tog uskog hodnika, na

metalnim su pladnjevima bile izložene kosti, koje su izgledale kao dijelovislagalice."Doista su slagalice!" rekao je Bandelajev kada mu je Pekala to

spomenuo. "Sve ovo, sve što radim, jest disciplina slagalice."Tijekom dana koji su uslijedili Pekala se trudio držati korak s

Bandelajevljevim podučavanjem."Smrad čovjeka koji trune nije drugačiji od smrada mrtvog jelena koji leži

pokraj ceste", rekao je Bandelajev, "i zbog toga ne vjerujem u Boga. "Doktor je govorio brzo, lijepeći riječi jednu za drugu dok naposljetku ne biostao bez daha. Tada bi morao zastati, udahnuti i napuniti pluća svježimzrakom.No u Bandelajevljevu laboratoriju nije bilo svježeg zraka. Prozori su

uvijek bili zatvoreni i zapečaćeni nepropusnom folijom."Kukci!" napomenuo je Bandelajev kao objašnjenje. "Ovo nije obična

trgovina pokvarenim mesom, kako su laboratorij opisali neki od mojihkolega. Ovdje se nadziru svi oblici raspadanja. Jedna jedina muha moglabi upropastiti tjedne rada. "Bandelajev nije volio sjediti. Sjedenje mu sečinilo kao lijenost. Stoga je, podučavajući Pekalu, stajao iza visoka stolaprekrivenog kostima. Kosti bi dignuo s pladnja i ispružio ih prema Pekali,koji ih je onda trebao identificirati.Ili bi uronio ruku u staklenku, izvadio blijedi čvor mesa i naredio Pekali da

ga imenuje dok bi mu smeđa tekućina za konzerviranje tekla po prstima icurila niz rukav.Jednom je Bandelajev uzeo lubanju na čijem je čelu bila pravilno

oblikovana okrugla rupica, ishod ispaljivanja metka u žrtvu. "Znaš li da seu ljetnim mjesecima muhe zujare skupe na tijelu za nekoliko minuta.Skupit će se u ustima, nosu, očima ili na rani." Bandelajev je gurnuo maliprst u rupicu na čelu. "Za nekoliko sati na les se može položiti i do polamilijuna jajašaca. U jednom jedinom danu crvi koji se izlegnu iz tihjajašaca mogu pojesti polovicu odrasla čovjeka. Za jedan tjedan", trgnuoje glavom ustranu pokretom koji je upotrebljavao za naglašavanje, ali kojije više izgledao kao nehotičan živčani trzaj, "ostale bi samo kosti."Budući da je na očevoj mramornoj radnoj ploči vidio mnoga izložena

tijela, Pekala nije bio gadljiv. Nije ustuknuo kada mu je Bandelajev baciopluća u ruke niti kada mu je pružio kutiju s kostima prstiju. Najteži dio zaPekalu, koji je navikao na očevu šutnju i poštovanje prema tijelima koja sumu povjerili, bila je Bandelajevljeva potpuna nebriga za leševe. Tijela jenaizmjence rastavljao i sastavljao, puštao da trunu ili ih kiselio u tekućiniza konzerviranje.

Njegovu se ocu Bandelajev ne bi svidio, zaključio je Pekala. Bilo je neštou Bandelajevljevu zadihanu entuzijazmu što se ocu ne bi činiloplemenitim.Kada je Pekala napomenuo da mu je otac pogrebnik, činilo se da ni

Bandelajev nije bio pod dojmom. "Zanimljivo", rekao je doktor bez nekogpoštovanja, "i, naposljetku, nevažno.""A zašto?" upitao je Pekala."Pokapanje", rekao je Bandelajev, "jest stvaranje opsjene. To je

mađioničarska predstava. Učiniti da mrtvi izgledaju spokojno. Da izgledajuusnulo." Pogledao je Pekalu gotovo kao da pita: i koja je svrha toga?"Osteologija je istraživanje smrti. " Bandelajev je te riječi izgovorio čvrsto,kao da nijedna osoba ne bi mogla odoljeti nagonu da rastavi tijelo golimrukama i oštricom."Dok si živ", nastavio je, "nećeš me mnogo zanimati, Pekala. Ali ako mi

se vratiš mrtav, obećavam ti da ćemo se upoznati kako treba. "Pekala je naučio razlikovati ženske lubanje (uska usta, isturena brada,

elegantno čelo, oštri rubovi gdje očne duplje prelaze u čelo) od muških,koje bi odmah prepoznao prema koštanoj kvrgi u dnu lubanje."Identitet!" rekao je Bandelajev. "Spol, dob, položaj." Natjerao je Pekalu

da to pjeva poput brojalice."Vanjska zatiljna izbočina!" najavio je Bandelajev kao da predstavlja

velikodostojnika na carskom primanju.Pekala je naučio razlikovati isturene zube Afrikanaca od zuba bijelaca,

koji su rasli okomito na čeljust.Proučavao je crte spojeva šavova na glavi, koje su išle cik-cak dižući se

poput munje preko oblog vrha lubanje. Bandelajev mu se naginjao prekoramena i mrmljao: "Što ti ona govori? Sto ti kaže?"Na kraju svake lekcije Bandelajev bi Pekali preporučio knjige autora

poput Rimljanina Vitruvija, od kojeg je Pekala doznao da je duljinaispruženih ruku jednaka čovjekovoj visini i da je duljina podlaktice jednakadesetini duljine tijela.Drugog dana Bandelajev ga je poslao kući s prijevodom knjige Sunga

Cua, kineskog liječnika iz trinaestog stoljeća. U svojem djelu Ispravljanjenepravdi opisao je kako crvi proždiru tijelo, i to izrazima za koje je Pekalaprije mislio da su predodređeni samo za vjerski zanos.Uskoro mu smrad smrti više nije smetao, premda je vonj ostajao na

odjeći dugo nakon što bi Pekala napustio Bandelajevljev laboratorij.Tijekom tjedana koje su proveli zajedno Bandelajev se neprekidno vraćaopitanju: što ti ovo govori?

Jednog ga je dana Bandelajev podučavao o učinku vatre na leš. "Šakeće se stisnuti", rekao je, "ruke skvrčiti, koljena saviti. Zapaljeno tijelopodsjeća na položaj boksača u borbi. No recimo da nađeš spaljeno tijeločije su ruke ispružene. Što to znači?""Znači da su mu ruke možda bile svezane iza leda", odgovorio je Pekala.

Bandelajev se osmjehnuo. "Sada razumiješ jezik mrtvih."Na vlastito iznenađenje, Pekala je shvatio da Bandelajev ima pravo.

Odjednom kao da su iz svake staklenke i sa svakog pladnja na njegavikali glasovi opisujući svoju smrt.

***Plamen na podu štaglja ugasio se. Ugarci boje maka žarili su se u

pepelu. Vani je munja jurnula nebom."Tko je Grodek?" upitao je Kirov.Pekala je oštro udahnuo. "Grodek? Sto znaš o njemu?""Čuo sam tvojeg brata kako je rekao da si čovjeka po imenu Grodek

strpao iza rešetaka."Pekala je okrenuo glavu od Kirova, a oči su mu srebrnastim sjajem

zasvjetlucale u tami. "Grodek je bio najopasniji čovjek kojeg sam ikadaupoznao.""Što ga je činilo tako opasnim?""Pitanje nije što, nego tko. A odgovor je careva vlastita tajna policija.

"Okhrana? Ali to znači da je radio za vas, a ne protiv vas.""To je bio plan", odgovorio je Pekala, "ali nije tako ispalo. Generalu

Zubatovu, šefu moskovske Okhrane, pala je na pamet određena ideja.Zubatov je želio organizirati terorističku skupinu čija bi jedina svrha bilaubiti cara.""Ali Zubatov je bio odan caru!" pobunio se Kirov. "Zašto bi ga Zubatov

uopće htio ubiti?"Dok je Kirovljev glas odzvanjao štagljem, Anton je zagunđao, promrmljao

nešto nerazumljivo, a onda ponovno zaspao."Skupina je trebala biti lažna. Zubatovljev plan bio je privući što više

potencijalnih ubojica. Zatim, kada za to dođe vrijeme, sve ih uhititi. Vidiš,kod uobičajene policijske procedure potrebno je čekati da se dogodi zločinprije negoli se zatvori ljude. No organizacijama poput Okhrane zadatak jepredvidjeti zločine prije nego što se dogode.""Znači, sve to vrijeme koje bi ti ljudi radili za terorističku organizaciju,

radili bi zapravo za Zubatova?""Točno.Oči mladog komesara djelovale su pocakljeno dok se trudio dokučiti

dubinu takve prijevare. "Je li Grodek bio dio te organizacije?"

"Više od njezina dijela", odgovorio je Pekala. "Grodek je zapovijedaonjome. Bio je mladi od tebe. Otac mu je bio carev daleki rođak. Za sobomje imao mnogo propalih poslova, no umjesto da prihvati odgovornost zaneuspjeh, za njih je krivio cara. Grodek je vjerovao da su njegovoj obiteljizanijekali povlastice koje zaslužuje. Kada mu je otac počiniosamoubojstvo, nagomilavši više dugova nego što bi ih za života mogaovratiti, Grodek je cara smatrao odgovornim.""Zašto ne bi", rekao je Kirov, "ako je znao samo ono što mu je govorio

otac?""Točno. Odrastajući, on nije skrivao mržnju prema Romanovima. Bio je

savršen kandidat za upravljanje atentatom.""Ali kako takvu osobu nagovoriti da radi za Okhranu? To mi se čini

nemogućim.""Upravo ga je zbog toga Zubatov odabrao. Najprije je Grodeka dao uhititi

na javnom mjestu. Vijesti su se uskoro proširile. Mladića su zgrabili naulici i grubo ugurali u automobil. Svatko tko je svjedočio toj stvari, aZubatov se pobrinuo da ih bude mnogo, suosjećao bi s Grodekom. Nokad ga je uhitio, počeo je pravi posao.""Što je učinio s momkom?""Svezao mu je oči, strpao ga u automobil i odveo na tajnu lokaciju. Kada

je Zubatov Grodeku uklonio povez, pred njima je stajao sam car.""Koja je bila svrha toga?""Zubatov je Grodeka suočio s čovjekom koji je za njega bio samo simbol.

Početak procesa bio je vidjeti cara kao čovjeka od krvi i mesa, umjestoslike koju je stvorio Grodekov otac. Car je objasnio vlastitu inačicudogađaja. Zajedno su pregledali knjigovodstvene spise koji su rukopisomGrodekova oca pokazali kako je protraćeno obiteljsko bogatstvo.Naravno, Grodek prije nije vidio te stvari. Obojicu se snažno dojmilopodsjećanje da pripadaju istoj obitelji.""A je li to sve uvjerilo Grodeka?""Da", odgovorio je Pekala. "A tada je Zubatov objasnio plan Grodeku. Bit

će agent provokator i pokrenut će lažnu terorističku organizaciju. Bilo je toiznimno opasno. Da je ijedan od tih ubojica nanjušio da Grodek zapravoradi za Okhranu, Grodekov bi život bio okončan u sekundi. No mladićeprivlači opasnost pa kada je Grodek pristao voditi skupinu terorista,Zubatov je vjerovao da je on sam mudro postupio. Zapravo, ispostavilo seda je napravio najveću pogrešku u životu.""Zašto?" Kirov je bio zapanjen."Tijekom sljedeće godine", nastavio je Pekala, "Grodek je prošao obuku

u posebnom odjeljenju Okhrane. Da bi bio uvjerljiv kao terorist, morao se

znati ponašati kao terorist. Naučili su ga kako izrađivati bombe, pucati,boriti se nožem, baš kao što su nekad podučili mene. Ubrzo nakon što jeteroristička organizacija osnovana, pojavili su se ljudi koji su joj se htjelipridružiti. Grodek je bio prirodno nadaren. Posjedovao je energiju koja jeprivlačila ljude. Sljedećih mjeseci, dok je članstvo organizacije raslo,Grodek je svladao svaki cilj koji mu je Zubatov postavio. Nikada nijepropustio sastanak sa svojim kontaktima, a podaci koje je dostavljao bilisu tako točni da je Zubatov govorio o Grodeku kao o osobi koja ćejednoga dana preuzeti njegovo mjesto na čelu Okhrane. No Zubatov se ujednoj stvari preračunao. Nakon što mu je dokazao da je krivica zaobiteljsku nesreću potpuno pripadala njegovu ocu, Zubatov je zaključio dase Grodekova mržnja prema caru ugasila. No Zubatov nije shvatio da jeGrodek, vidjevši podastrte dokaze, odlučio kriviti obojicu.U međuvremenu je i Grodek pogriješio. Zaljubio se u jednu od žena koje

je regrutirao. Zvala se Marija Balka. Bila je petnaest godina starija odGrodeka i višestruko opasnija od njega. Već je nekoliko puta ubila u imeraznih anarhističkih skupina. Grodek je tajio vezu od Zubatova, a kada muje Zubatov spomenuo da će Marija Balka svakako dobiti smrtnu kaznukada bude uhićena s drugim članovima organizacije, ono što se daljedogađalo postalo je neizbježno.""Što se događalo?" upitao je Kirov."Zubatov je zaključio da će se zamka zatvoriti samo nakon pokušaja

careva ubojstva. To bi pružilo opravdanje za uhićenja koja bi uslijedila.Dakako, dogovorili su se da će Grodek biti atentator. Pokušaj će seodigrati tako da izgleda kao da je car doista ubijen. Drugi članoviterorističke organizacije bit će smješteni blizu mjesta zločina kako bisvjedočili namještenom ubojstvu. Poslije bi se atentatori sastali u svojemskrovištu, gdje bi ih uhitili Okhranini agenti."Napad se trebao dogoditi tijekom careve večernje šetnje Ljetnim

dvorcem. Zubatov se pobrinuo da se car na tim šetnjama drži ustaljenogputa kako bi teroriste uvjerio u uspjeh. Cara je trebalo ustrijeliti dok prolaziizmeđu vrata koja okružuju dvorac i Lamskog jezera. To je bilo relativnousko područje koje caru nije pružalo nikakvu zaštitu. Grodek bi pucao krozvrata, na udaljenosti od samo nekoliko koraka od cara."

"Nije li bilo sumnjivo to što car vani šeće sasvim sam?""Ni najmanje", odgovorio je Pekala. "Svakog bi dana odvojio dio vremena

za vježbu. Katkad je to bilo jahanje, katkad plivanje, ali često se šetaovrtovima dvorca, kakvo god bilo vrijeme, te je inzistirao da tada budesam.""Ali što je s drugim ubojicama? Ne bi li i oni bili naoružani?""Bili su upućeni da pucaju samo ako Grodek promaši. Vidjeli bi kako car

pada pogođen s nekoliko metaka, no, naravno, upotrijebili bi samo slijepemetke. U tom trenutku nitko nije sumnjao u Grodekovu odanost Okhrani.Naposljetku, dostavio je ime svakog člana organizacije koju je pomogaoosnovati. Sve ih je izdao, baš kao što je obećao na početku.No nitko u Okhrani nije znao da je Grodek slijepe metke zamijenio

bojnima. U večer atentata sve je išlo prema planu. Teroristima su dopustiliprići dvorcu. Oni su se sakrili. Car je krenuo u šetnju. U međuvremenu sudeseci agenata Okhrane čekali da se sjure u terorističko skrovište. Car jedošao do uskog prolaza između vrata i Lamskog jezera. Sunce je zašlo.Prohladan vjetar puhao je preko jezera. Grodek je izašao iz sjene. Car jezastao. Čuo je šuštanje grančica. Grodek je došao do vrata i kroz rešetkepružio ruku s pištoljem. Car se nije ni pomaknuo. Stajao je kao da nerazumije što se događa."I promašio je?" promucao je Kirov. "Grodek je promašio s udaljenosti od

tri koraka?"Pekala je zatresao glavom. "Grodek nije promašio. Ispraznio je bubanj.

Svih šest metaka pogodilo je cilj."Tada je Kirov skočio. "Želiš reći da je ustrijelio cara šest puta i da ga nije

ubio.""Čovjek kojeg je Grodek ubio nije bio car.""Koga je onda..." Kirov je skupio obrve polako shvaćajući istinu, "... misliš

dvojnika? Grodek je ustrijelio dvojnika?""Zubatov je mnogo puta pogriješio, ali ne bi išao toliko daleko da doista

ugrozi carev život. To je bio jedini dio plana o kojem Zubatov nijeraspravljao s Grodekom. Kada je Grodek povukao okidač, nije znao daubija dvojnika.""No čovjek je ipak poginuo", ustrajao je Kirov."Obično netko pogine", odgovorio je Pekala.

***Pekala i car stajali su u tami na balkonu dvorca i gledali na tratinu. Vidjeli

su Kineski most i Parnas. U Griboškim vrtovima koji su se prostirali prednjima lišće je šuštalo na noćnom povjetarcu.

Znali su da u tom trenutku carev dvojnik šeće područjem dvorca, izmeđuVelikog jezera i Ulice Parkovaje.Neko vrijeme nijedan nije progovorio.U zraku je bila napetost dok su čekali početak pucnjave. "Možeš li

zamisliti kako mi je", upitao je car, "zbog toga što ne smijem otići na drugustranu vrata ovog dvorca jer znam da će me tamo vjerojatno ubiti?Vladam zemljom čijim ulicama ne smijem hodati sam." Mahnuo je rukomlijevo desno iznad tratine, što je Pekalu podsjetilo na svećenikovomahanje kandilom. "Je li to vrijedno svega toga? Je li ičega vrijedno?"" Uskoro će se sve završiti, Ekscelencijo", rekao je Pekala. "Do sutra će

uhititi teroriste.""Ovo nadmašuje običnu skupinu terorista", odgovorio je car. "Rat nas je

doveo do toga. Sjećam se dana kada je objavljen: stajao sam na trijemuZimskog dvorca i gledao more ljudi koji su me došli poduprijeti. Osjećaosam da smo neuništivi. Pomisao na predaju nije mi uopće pala na pamet.Nisam mogao ni zamisliti poraze koje ćemo pretrpjeti. Tannenberg.Mazurska jezera. Imena tih mjesta još mi odzvanjaju u glavi. Trebao samslušati Rasputina.""Kakve to veze ima s njim?" Pekala je upoznao sibirskog mistika koji je

navodno posjedovao magičnu sposobnost liječenja hemofilije, od koje jebolovao carev jedini sin, Aleksej. Prema Pekalinoj procjeni, Rasputin jebio čovjek koji je znao svoja ograničenja. Car je bio taj, a carica još više,koji je od Rasputina zahtijevao mudrost koju ovaj nije posjedovao. Zvali suga da rasuđuje o državnim predmetima o kojima je malo znao. Najbolješto je mogao bilo je uputiti im uglavnom neodređene riječi utjehe. NoRomanovi su se vezali za te riječi, uklonivši s njih neodređenost ipretvarajući ih u proročanstvo. Nije bilo čudno što su Rasputina tolikozamrzili svi oni koji su tražili carevu naklonost.Pekala je bio nazočan tog studenog jutra u prosincu 1916. kada je

petrogradska policija izvukla Rasputinovo tijelo iz Neve. Rasputina su bilipozvali na privatnu zabavu u domu kneza Jusupova. Ondje su mu dalikolače u kojima se uz pomoć liječnika zvanog Lazoviert nalazila dovoljnukoličina kalijeva cijanida da ubije slona. Kada se pokazalo da otrov nedjeluje, Jusupovljev sudionik, vladin ministar Puriškijevič, nekoliko je putaustrijelio Rasputina i ubo ga u grlo.Potom su ga zajedno umotali u težak sag i bacili u rijeku gdje je, unatoč

svemu sto su mu učinili, Rasputin umro utopivši se."Beskonačna tuga", rekao je car. "Rasputin je rekao da će nam rat to

donijeti. Kako lije samo imao pravo.""Svi ratovi donose tugu, Ekscelencijo. "

Car se tresući okrenuo prema njemu. "Kroz tog čovjeka progovarao jeBog, Pekala! Tko progovara iz tebe, to bih volio znati.""Progovarate vi, Ekscelencijo."Car je na trenutak izgledao zapanjeno. "Oprosti mi, Pekala", rekao je.

"Nisam imao pravo reći to. ""Nemam vam što oprostiti", odgovorio je Pekala. Bila je to jedina laž koju

je ikad izrekao caru.***

Kirovljev je glas prenuo Pekalu i vratio ga u sadašnjost. "Što sGrodekom?" upitao je Kirov. "Što se dogodilo s njim?""Kada su agenti Okhrane opkolili skrovište, izbila je pucnjava. Okhrana

se našla na meti oružja kojim je opskrbila Grodeka. Od trideset šestčlanova terorističke organizacije, Okhrana je nakon sukoba našla samočetvero preživjelih. Ni Grodek ni Marija Balka nisu bili medu njima. Njihdvoje jednostavno je nestalo. Tada je car poslao po mene s naredbom dauhitim Balku i Grodeka prije negoli ponovno ubiju nekoga." Pekala je dugoizdahnuo."Nisam uspio.""Ali našao si ga!""Tek nakon što je ponovno počinio ubojstvo. Ušao sam im u trag u kućici

u kojoj su se iznajmljivale sobe. Nalazila se u Maksimilijanovoj ulici uKazanskoj četvrti Peterburga. Vlasnik kuće spomenuo je razliku ugodinama između žene i muškarca. Pretpostavio je da su ljubavnici, neštošto vlasnici takvih mjesta katkad moraju previdjeti.No oni su neprekidno unosili kutije u sobu, a kada ih je vlasnik upitao što

je u njima, Balka mu je rekla da su to samo knjige. No ljudi koji su uljubavnoj vezi ne provode dane zatvoreni, čitajući knjige. Tada je vlasnikobavijestio policiju. Uskoro smo opkolili kuću. Ja sam čekao iza kuće.Agenti Okhrane ušli su sprijeda očekujući da će Balka i Grodek pokušatipobjeći kroz stražnji izlaz, gdje bih ih ja uhvatio.Nažalost, Grodek je bio obučen za policijski posao i opazio je da agenti

ulaze u zgradu. Kada su agenti srušili vrata sobe, Balka i Grodekdetonirali su bombu koja je srušila cijeli prednji dio zgrade. Grodek ju jebio izradio i njome ubio iste one ljude koji su ga podučili zanatuizrađivanja bomba. U eksploziji smo izgubili četiri agenta i šesnaest civila.Mene je gotovo onesvijestila. Kada sam ustao, Balka i Grodek bježali sukroz stražnji dio zgrade.Ganjao sam ih Ulicom Mojkom, uz obalu Neve. Bila je sredina zime. Na

ulicama je bljuzgavica dopirala do gležnja, a uz cestu se nagomilaosnijeg. Nisam ih mogao uhvatiti na nišan. Naposljetku, Balka se

poskliznula. Zacijelo je slomila gležanj. Sustigao sam ih na Pocelujevljevumostu. Policija je dolazila iz drugog smjera. Nije bilo zaklona. Imao sam ihna nišanu. Nisu mogli nikamo." Pekala je zastao. Sklopio je oči i uštipnuose za hrbat nosa. "Ono što je uslijedilo ne mogu izbrisati iz glave.Zaustavili su se na vrhu mosta. Čuo sam kako policija na drugoj straniviče na njih. Balka se očito bila ozlijedila. Grodek ju je naizmjence nosio ivukao nekoliko blokova te se iscrpio. Očito nisu mogli nastaviti. Dozvaosam ih. Rekao sam im da je vrijeme da odustanu od bijega. Grodek medugo gledao. Balka je stajala pokraj njega, s rukom obješenom prekonjegova ramena. Grodek ju je zagrlio, dignuo i postavio na kamenuogradu mosta. Voda pod njima bila je zagušena ledom. Rekao sam mu datako ne može pobjeći.""Što je učinio?" upitao je Kirov."Poljubio ju je. A onda je izvukao pištolj i pucao joj u glavu." Kirov se

zanjihao unatrag. "Pucao? Mislio sam da je bio zaljubljen u nju.""Nisam shvaćao koliko je daleko spreman ići. Marija Balka pala je u

rijeku i potonula pod ledom.""A Grodek? Je li se predao?""Tek nakon što mu je propao pokušaj samoubojstva. Uperio je pištolj u

glavu i povukao okidač, ali bubanj se zaglavio.""Zašto nije skočio?" upitao je Kirov. "Možda bi uspio pobjeći.""Grodek se bojao visine. Premda je voda bila na udaljenosti od šest do

sedam metara, Grodeka je paralizirao strah. Pokušao je projuriti pokrajmene, ali sam ga onesvijestio drškom pištolja. Od toga je dobio posjeklinuna čelu. Tijekom cijelog suđenja odbijao je nosi povez. Ožiljak, crta stamnim šavovima, izgledao je kao ljubičasta stonoga koja mu gmižeprema kosi. Svakog dana kada bi napuštao suđenje i odlazio u pritvor,Grodek bi novinarima okupljenima ispred sudnice dovikivao da ga jepolicija mučila.""A Balka? Što se dogodilo s njezinim tijelom?""Nikada ga nismo našli. Zimi ta rijeka teče brzo ispod leda. Mora da ju je

struja odnijela u Baltičko more. Ekipa ronilaca pretražila je rijeku više oddvanaest puta." Pekala je zatresao glavom. "Nestala je bez traga.""A Grodek? Zašto su ga zatvorili nakon onoga što je učinio? Zašto nije

dobio smrtnu kaznu?""Isprva jest, ali car je poništio presudu sudaca. Vjerovao je da je Grodek

bio pijun, isprva očev, a potom Zubatovljev. Grodek je još bio mladić. Carje osjećao da bi u drugačijem svijetu i njegov vlastiti sin mogao biti predsmaknućem. No caru je također bilo jasno da Grodeka nikada ne smije

osloboditi. Stoga su ga doživotno zaključali u Trubeckojevu bastionuPetropavlovske tvrđave, bez mogućnosti uvjetnog oslobađanja.""Ali mislio sam da su tijekom Revolucije oslobodili sve zatvorenike.""Političke zatvorenike, da, ali čak ni boljševici ne bi oslobodili čovjeka

poputGrodeka.""Što Grodeka razlikuje od drugih ubojica koje su oslobodili?" Pekala je

razmislio trenutak prije negoli je odgovorio."Na ubojstvo se može navesti gotovo bilo koga", rekao je Pekala, "ako

mu se nametnu određene okolnosti. No postoji razlika između onih kojireagiraju na okolnosti onih koji stvaraju okolnosti kojima je ubojstvo ishod.Njih se trebamo bojati, Kirove, jer uživaju u ubojstvu. Tijekom svih svojihdetektivskih godina nikada nisam sreo ubojicu koji je u svojem djeluuživao više od Grodeka."Vatra je cviljela i pucketala."Bojiš li se?" upitao je Kirov."Čega?" prošaptao je Pekala sklapajući oči."Onoga što bismo mogli naći u oknu.""Iskreno, Kirove, bojim se otkada sam izašao iz šume.""Kamo ćeš otići kada budeš slobodan?" upitao je Kirov. "U Pariz",

odgovorio je Pekala."Zašto baš tamo?""Ako to pitaš, znači da nikada nisi bio u Parizu. Osim toga, ondje imam

nedovršen posao." Bilo je neobično misliti o budućnosti. Svaki put kada jegledao zalazak sunca u krasnogoljanskoj dolini, znao je da je nadišaoizglede za preživljavanje. Mjerio je život danima jer se nije usuđivaonadati se nečem duljem. Zbunjivala ga je pomisao da bi te djeliće danamogao rastegnuti na tjedne, mjesece, pa čak i godine. Pekali je biopotreban trenutak kako bi shvatio da je to što osjeća zapravo nada,emocija koju je, mislio je, zauvijek zatomio.Kirovljevo je disanje napokon postalo teško i duboko. U daljini je

bljesnula munja. Pekala je skliznuo u rijeku snova dok se kroz oblakevaljala grmljavina. U zoru sljedećeg jutra već su putovali dalje.Njihov se put križao s cestom poznatom kao Moskovski autoput. Unatoč

pompoznu imenu, to je bio samo komad blata s dvjema trakama koji seprostirao preko valovite stepe.Dok je prašina boje kurkume ulijetala kroz otvorene prozore, Anton je

sjedio i gledao u zemljovid. Škiljio je prema brdima nalik na vijuge u otiskupalca, prema venama i arterijama cesta i gustom koštanom tkivu šuma.

U podne su već došli do raskrižja koje je Anton tražio. Bez ikakvaputokaza, nalikovalo je na vodoravno blatno raspelo. "Skreni ovuda,Kirove", naredio je."Skreni ovuda." A zatim ponovno: "Skreni ovuda."Put ih je vodio uz plitak potok, kroz šumarak bijelih breza, nakon čega se

tlo pretvorilo u otvoreno polje. Suma koja je rubila poljanu bila je tamna isumorna. Kirov je usporio vozeći dugom stazom za kola koja jepresijecala polje. Visoka trava šibala je Emkin branik.Usred polja stajala je stara koliba iz čijeg je krova nahero stršio limeni

dimnjak. Pokraj kolibe bila je duga spavaonica s prozorčićima čiji su kapcibili zatvoreni poput čvrsto stisnutih vjeđa.Anton je okretao zemljovid na sve strane pokušavajući se snaći u

prostoru. "Mislim da je okno pokraj one kuće."Opruge automobila zaškripale su dok je posrtao preko grbava tla. Kada

su stigli na drugi kraj polja, muškarci su izašli i potražili okno.Nisu ga dugo tražili. Bila je to gotovo obična rupa u tlu, široka oko pet

koraka, a iznad nje kočio se zahrđao metalni kolotur. Grumeni blistavezelene trave visjeli su s ruba rupe. Prvi dio okna bio je pažljivo ozidanciglama, poput bunara. Ispod toga bili su goli kamen i zemlja iz koje sudolje u tamu curili tanki mlazovi vode. Dva para zahrđalih željeznihljestava bila su zabijena u zid na objema stranama. Većina je prečakanedostajala. Klinovi koji su držali ljestve za zid bili su labavi. Trojka seponadala da ih neće morati upotrijebiti za silazak u rudnik."Zar doista silaziš?" upitao je Kirov. "Crno je kao u rogu.""Imam džepnu svjetiljku", rekao je Anton. Uzeo ju je iz automobilskog

pretinca za papire. Metalna svjetiljka bila je u kožnatoj navlaci. Njezina jeleća bila kristal u obliku naočala. Objesio ju je o žicu koja mu je visjela okovrata.Tražeći način da spusti Pekalu u okno, Anton je proučavao kolotur. Niti

žica koje su obavijale kolotur bile su slijepljene hrđom, a na mjestima gdjeje mazivo još prianjalo uz metal, bile su kapi vode. Iz bunara je sa stranestršila velika ručka za dvoje kojom se uže dizalo i spuštalo u okno. Primioje ručku, povukao je, a ona mu je puknula u rukama. "Toliko o tome",promrmljao je.No Kirov je iz prtljažnika već uzimao uže od konoplje, koje se ondje

nalazilo za slučaj da se vozilo pokvari i zatreba vuču. Jedan je krajomčom pričvrstio za Emkin branik, a zatim došao do ruba jame i bacioostatak navoja u okno.Muškarci su slušali kako se uže odmata u tami. Zatim su čuli pljusak

kada je udarilo o dno.

Pekala je stajao na rubu jame, s užetom u ruci. Činio se da oklijeva. "Jesili siguran da to želiš učiniti?""Daj mi svjetiljku", rekao je Pekala.Kada ju je Anton dodao, Pekala je potegnuo uže ispitujući njegovu

jačinu. Konoplja oko branika je zaškripala, ali bila je čvrsta. Dok je Kirovdizao uže da se ne bi vuklo po rubu rudničkog okna, Pekala je stao na rubi nagnuo se unatrag, iznad praznine. Držeći se rukama, čiji su zgloboviprstiju bili bijeli, zakoračio je dolje u okno. Za trenutak ga više nije bilo.Dva čovjeka na površini gledala su kako se sjaj svjetiljke koleba i njiše

naprijed-natrag preko Pekalinih prsa. U jednom trenutku osvjetljavala muje stopala, zatim uže, zatim skliski zid rudničkog okna. Svjetlo sesmanjivalo, a Pekalino je stenjanje izblijedjelo u zagrobni odjek."Izgledao je preplašeno", rekao je Kirov."I jest preplašen", odgovorio je Anton."Zbog leševa?""Leševi ga ne plaše. Ne može podnijeti da bude zatvoren. To mi nikada

neće oprostiti.""Zašto je to vaša krivica?""Bilo je to u igri", rekao je Anton. "Barem je tako počelo. Jedanput, dok

smo bili djeca, otišli smo na mjesto koje nam je bilo zabranjeno jer nas jeotac natjerao da obećamo da nećemo ići onamo. Duboko u šumi iza našekuće bila je peć za kremiranje kojom se otac koristio za potrebe pogreba.Imala je visok dimnjak, visok poput vrhova drveća, a sama peć bila jepoput golema željezna lijesa izgrađena na postolju od cigala. Onih danakada je otac rabio peć, otišao bih do prozora svoje spavaće sobe i gledaokako se dim diže iznad vrhova stabala. Otac nam je bio opisao peć, ali jaje nikada nisam vidio. Želio sam, ali previše sam se bojao ići sam.Nagovorio sam brata da pode sa mnom. Sam nikada ne bih bio otišao.Bio je preposlušan, no bio je mladi od mene i tada sam ga još mogaonagovoriti.Bio je jesenji dan kada smo otišli vidjeti peć. Znali smo da nikome

nećemo nedostajati. Cesto bismo se izgubili na nekoliko sati.Tlo je bilo tvrdo. Bio je pao prvi snijeg, samo tanak sloj, koji se zatim

skupljao u ljušturama sasušena lišća. Neprekidno smo gledali za sobomočekujući vidjeti oca kako slijedi naš trag, no nakon nekog vremenashvatili smo da smo sami.Naišli smo na zavoj u tragu, ali onda se odjednom peć stvorila pred

nama. Bila je manja nego što sam mislio, a područje oko nje vrlo uredno.Drvo za gorivo bilo je pažljivo posječeno i složeno. Tlo je čak bilopometeno, a otac je ostavio metlu između vrata i peći kako bi vrata ostala

otvorena. Premda je sunce bilo granulo, peć se nalazila iza stabala i u njojje bilo mračno i hladno.Primio sam metlu i otvorio vrata. Unutra sam ugledao dugu ploču poput

nosila. Komora je bila siva od prašine, no nije mogla biti čišće obrisana.Ocu su takve stvari bile važne. Premda nitko drugi nikada nije dolazio do

peći, barem koliko je on znao, želio je da to mjesto bude uredno idostojanstveno.Gotovo istog trenutka kada smo došli, brat se poželio vratiti natrag. Bio je

uvjeren da će otac doznati da smo bili tamo.Tada sam predložio da jedan od nas ude u peć samo da vidi

unutrašnjost. Brat je isprva odbio.Nazvao sam ga kukavicom. Rekao sam da ćemo izvlačiti slamke, a ako

sam ja spreman to učiniti, tada bi i on morao biti.Naposljetku sam ga nagovorio.""Pekala je izvukao kraću slamku?" upitao je Kirov."Tako je mislio", odgovorio je Anton. "Zapravo sam ja, vidjevši da je

izvukao dulju slamku, prstima pritisnuo slamku tako snažno da seprepolovila pa je Pekala izvukao samo polovicu prvobitne duljine.Rekao sam mu da ne može odustati jer će u protivnom ostatak života

provesti znajući da je kukavica.Upuzao je u peć. Natjerao sam ga da najprije gurne glavu unutra. A onda

sam zatvorio vrata za njim.""Što ste učinili?""To je trebalo trajati sekundu. Samo da ga prestrašim. No na vratima je

bila brava koja se automatski zaključavala i nisam je mogao otvoriti.Pokušao sam. Doista jesam. No nisam bio dovoljno snažan.Čuo sam ga kako viče i lupa po vratima. Pokušavao je izaći. Uspaničio

sam se. Potrčao sam kući. Mračilo se. Stigao sam kući baš kada je majkapostavljala stol za večeru.Za objedom, kada su me roditelji upitali gdje je brat, rekao sam da ne

znam. Otac me gledao. Znao je da nešto skrivam.'Ispruži ruke', rekao je, a kada sam ih ispružio, čvrsto ih je primio i

zagledao se u njih. Sjećam se da je čak spustio lice do vrhova mojihprstiju i pomirisao ih. Zatim je istrčao iz kuće.Gledao sam kako plinska svjetiljka koju je nosio nestaje niz trag koji je

vodio prema peći.Jedan sat poslije vratio se s mojim bratom.""Kako vas je otac kaznio?" upitao je Kirov."Ništa", odgovorio je Anton. "Brat je rekao da je sam zatvorio vrata.

Dakako, ta se vrata nisu mogla zaključati iznutra. Otac je to morao znati,

ali se pretvarao da vjeruje bratu. Samo nas je natjerao da se zakunemoda više nikada nećemo ići do peći.""A vaš brat? Nije li se osvetio za to što ste učinili?""Osvetio?" Anton se nasmijao. "Cijeli njegov život otkad se pridružio

Finskoj pukovniji bio je osveta za to što se dogodilo.""Ja bih vas bio ubio", rekao je Kirov.Anton se okrenuo i pogledao ga. Lice mu je bilo u sjenci. "To ne bi bilo

toliko okrutno kao ono što mi je brat učinio."Na pola puta niz okno Pekala se svezao užetom.Dolje je bilo hladno, vlažno i mirisalo je na plijesan, no znoj mu je

svejedno curio s lica. Zidovi kao da su se okretali oko njega nalikujući nakameni vrtlog. Sjećanja na boravak u peći vrtjela su mu se po glavi. Sjetiose kako je ispružio ruku u tamu i prstima obrisao tupe zube mlaznica kojesu visjele sa stropa peći. Pritisnuo je ruke o njih kao da će tako zaustavitida unutra bukne plamen. Isprva je pokušao ne udisati miris da mu plućane propuste te čestice prašine. Ali bilo je to uzalud. Morao je disati. Zrak umetalnom valjku postajao je sve rjeđi i Pekala je morao disati što je dubljemogao. Vonj je cijelo vrijeme ulazio u njega i kapao mu u krv kao što kapitinte kolaju kroz vodu.Pekala je dignuo pogled. Ulaz u okno bio je blijedoplav krug omeđen

crnilom zida. Nekoliko se minuta borio s nagonom da se uspne natrag.Valovi panike prolazili su kroz njega, a on je visio na mjestu dok se nisuublažili. Zatim se spustio do dna rudnika.Stopala su mu dotaknula tlo, potonuvši u prašinu koja se nakupljala

desetljećima. Tlo je bilo posuto komadima trulih drvenih potpornih gredakoje su bile nazubljene čavlima.Pekala je pustio uže i izmasirao ruke kako bi u njih vratio krv. Zatim je

uzeo svjetiljku i osvijetlio tamu.Prvo što je vidio bio je dio ljestava koji je bio pao na zemlju. Naslonjen na

zid, zahrđali metal svjetlucao je crnim i narančastim sjajem.Prostor je ondje bio širok, no put u trbuh rudnika uskoro se suzio toliko

da se na jednom mjestu tunel prepolovio na dva dijela pa su dvijezahrđale željezne tračnice bile iskrivljene i gubile se u tami. Oba ulaza utunel bila su prepriječena kamenim zidom. Pekala je znao da su se rudnicikatkad zatvarali prije negoli bi se potpuno prokopali. Rudari su, za slučajda se vrate, vjerojatno srušili tunele da zaštite minerale koji su moždaostali u tlu. Kolica koja su vozila tračnicama bila su parkirana u niši. Nastranama su bila udubljena od grube upotrebe, a metal je bio umrljanbjelkasto-žutim prahom. Pekala je drhteći osjetio sažaljenje prema ljudima

koji su radili u tim tunelima, ljudima gladnima svjetla, na čijim je zgrbljenimleđima ležala težina zemlje.Pekala je sa svjetiljkom prolazio po kamenoj komori pitajući se gdje su

tijela. Palo mu je na pamet da je njegov brat možda pogriješio. Možda jeonaj luđak nekada radio u tom rudniku pa je izmislio cijelu priču samo daprivuče pozornost. Taj mu se tijek misli još motao po glavi kadli seokrenuo i, prešavši svjetlom po tami, shvatio da stoji točno pokraj njih.Ležali su kako su pali: kao groteskna gomila kosti, tkanine, cipela i kose.

Bilo je više leševa; bili su u takvu stanju raspadanja da nije mogaorazabrati koliko ih je.Bio se spustio s jedne strane rudarskog otvora. Tijela su vjerojatno pala s

druge strane.Dok je zraka svjetiljke vrludala poput plamena svijeće šamaranog

vjetrom, nagon mu je doviknuo da se gubi s tog mjesta. No znao je da nemože otići. Ne još, čak ni zbog straha koji mu je isisavao zrak iz pluća.Prisilio se da ne poklekne, podsjećajući se da je u prošlosti vidio velik

broj tijela u mnogo gorem stanju od ovoga. No ta su tijela za njega bilabezimena u svojoj smrti, baš kao što su bila i za života. Ako je taj žalosničvor udova doista pripadao Romanovima, onda nije sličio ničemu što jedotad vidio.Prenuo ga je nekakav zvuk: odjekivanje o kameni zid. Pekali je trebao

trenutak da shvati da ga odozgo doziva brat."Jesi li štogod našao?""Da", doviknuo je. Nastala je duga stanka."I?" spustio se u okno bratov glas."Još ne znam."Odozgo nije bilo ni glasa.Pekala se ponovno okrenuo prema tijelima. U rudniku je proces

raspadanja bio sporiji. Odjeća je uglavnom bila netaknuta, a nije bilo nimuha ni drugih kukaca. Njihove bi ličinke pojele leševe do kosti da sutijela ostavljena iznad zemlje. Nije bilo nikakvih pokazatelja da su štakoriili miševi glodali mrtve. Dubina rudnika i okomit ulaz sprečavao ih je dadopru do tijela. Pekala nije znao što se tu iskapalo. Sto god bilo, možda jei to odigralo ulogu u očuvanju tijela.Pokazalo se da su žrtve djelomično mumificirane. Koža im je bila

zelenkasto-smeđa, gotovo poluprozirna, pripijena uz kosti i presvučenaplijesni. Već je vidio takva tijela: ljude zamrznute u ledu ili zakopane u tluvisoke kiselosti, bilo je to poput tresetišta. Pekala se prisjetio i slučajakada je ubojica ugurao tijelo u dimnjak tvornice. Godinama skriveno, tijelo

se dimilo i postalo čvrsto poput kože za cipele. Bilo je zamjetno dobroočuvano, no čim ga je policija izvadila, leš se zapanjujuće brzo raspao.Premda su tijela ostala netaknuta u svojem sadašnjem stanju, Pekala je

znao da će i ona vrlo brzo propasti ako ih se pokuša premjestiti iznadzemlje. Bilo mu je drago što su ih odlučili ostaviti dolje dok ne doveduprikladno opremljen tim za uklanjanje tijela.Pekala isprva ništa nije dirao.Navrh gomile bila je žena. Ležala je na leđima, s rukama ispruženima

postrance. Pekala je prosudio da bi je takav pad zacijelo ubio, no bilo muje jasno da je bila mrtva i prije pada. Lubanju joj je raznio metak koji ju jepogodio između očiju i vrha nosa prodrijevši u dio mozga poznat kao dura- oblongata. Žena je ostala na mjestu mrtva. Pekala je shvatio da jepočinitelj, tko god bio, točno znao što radi. No bilo je tu više od samogznalačkog ubijanja. Kao što mu je Vasiljev utuvio u glavu, način na koji jeubojstvo počinjeno govorio je mnogo o ubojici. Čak i u slučajevima kadasu tijela bila strašno izobličena, obično nožem, većina ubojica nije oštetilalica žrtava. Oni koji su se koristili pištoljem obično bi žrtvu ustrijelilinekoliko puta, a najčešće su ciljali u prsa. U slučajevima kada je pištoljrabio netko neiskusan, na tijelima su često bile višestruke, nasumcepočinjene rane jer su strijelci podcijenili nepreciznost oružja. Pekala jeznao da su mnogi ljudi izbjegli metke koje su neuvježbani strijelci ispalilineposredno pred njima.Ubojstva koja su obavljali obučeni ubojice obično su se nazivala

pogubljenjima. Ona su također imala određen potpis. Iza ljudskog uha, nastražnjem dijelu glave nalazi se mala kost: vanjska zatiljna izbočina.Ubojice se podučavalo da pritisnu cijev pištolja točno iznad tog mjesta, štoim je omogućilo da žrtvu ubiju jednim metkom. Pekala je vidio mnogotakvih pogubljenja, koja su u početku Revolucije počinile obje strane.Ubojice su ostavljali žrtve da leže s licem u polju, u jarcima ili u snijegu, srukama svezanima na leđima i čelom koje je raznio metak.Jedan od razloga za takav postupak bio je taj što ubojice nisu morali

gledati u lice žrtve. No tko god je ubio ovu ženu, stajao je točno ispred nje.Pekala je znao da je taj postupak zahtijevao osobitu hladnokrvnost.U glavi je već počeo sastavljati portret ubojica, pretpostavivši da ih je bilo

više od jednoga. Gotovo je sigurno da su bili muškarci. Žene se običnonisu novačile u timove za pogubljenja, premda su postojale iznimke.Revolucionari su upošljavali žene u redovima smrti, a baš su se te ženepokazale krvožednijima od svojih muških pandana. Prisjetio se boljševičkeatentatorice Ruže Svare, odgovorne za smrt stotine bivših carskihčasnika. Nakon ubilačkog pohoda proglasili su je narodnom junakinjom te

je obišla zemlju kao Crvena Ruža, noseći snop ruža i bijelu haljinu, poputdjevice na dan vjenčanja. Još je jedan detalj govorio da su ubojice bilimuškarci: na svim lubanjama bilo je mjesto izlaska metka, što je upućivalona upotrebu pištolja velikog kalibra. Žene, čak i one u redovima smrti,češće su nosile oružje manjeg kalibra.Tada je Pekala pregledao odjeću prinijevši svjetiljku ženskom tijelu da

prouči materijal haljine. Prvo što mu je privuklo pozornost bila su sitnasedefna puceta na haljini, koja su nekoć zacijelo bila crvena, ali sada suizgledala ružičasto. Rastužio se. Bili su to odjevni predmeti bogatih. Uprotivnome bi ta puceta bila izrađena od kosti ili drva. Dugi, grudastipramenovi kose padali su preko odjeće.Na golim je rukama vidio mjesta gdje se masnoća pretvorila u adipoceru,

sapunastu, sivožutu tvar poznatu kao mrtvački vosak.Vidio je cipele: koža im je bila zgužvana i iskrivljena. Maleni čavli koji su

nekoć držali potplate stršili su iz njih poput zubića. Ponovno je osjetiotežinu sve veće sigurnosti. To nije bila obuća radnika niti vrsta obućekakva bi se našla na selu, bila je previše elegantna za sibirsku divljinu.U tom je trenutku svjetiljka zadrhtala i ugasila se.Tama koja ga je obuhvatila bila je tako potpuna da mu se činilo kao da je

iznenada oslijepio. Pekala je disao ubrzano i plitko. Borio se s panikomkoja se zavrtjela oko njega poput živog stvora.Psujući, protresao je svjetiljku i svjetlo se ponovno upalilo. Obrisavši znoj

s lica, Pekala se vratio poslu.Ispitao je sve što je mogao a da pritom ne poremeti postojeće stanje.

Tada je ispružio ruku i dodirnuo ono što je ležalo pred njim.Prsti su mu se tresli.Pokušao je zadržati emocionalnu distancu prema leševima kao što ga je

podučio doktor Bandelajev. "Misli o njima kao o zagonetkama, a neljudima", rekao je doktor.Zavukavši ruke ispod ženskih leda, prstima je napredovao centimetar po

centimetar između slojeva vlažne i pljesnive tkanine koja je razdvajalaleševe te dignuo njezino tijelo. Još je bilo teško, za razliku od tijela koje jeizvukao iz dimnjaka. Ono je bilo tako lagano da ga je podsjećalo nalampion.Dok je premještao tijelo na tlo tako da sve leševe poslaže jedan do

drugoga, ženska se lubanja otkinula od kralježnice. Otkotrljala se nadrugu stranu gomile i slomila na kamenom podu uz zvuk kakav proizvodipad zemljane posude. Zaobišao je gomilu i nježno podignuo lubanju s tla.Ondje, pod zrakom svjetiljke, ugledao je muški rukav, a smežurana rukavisjela je iz njega poput ptičje kandže.

Nije odmah prepoznao ženu koja je ležala na vrhu gomile. Leš nije imaoprepoznatljive znakove. No kada se zagledao u ruku, osjetio je da jeprepoznaje i stresao se. Pekala je naučio vjerovati nagonu, čak i ondakada ga ne bi ispitao pomoću podsjetnika za racionalno mišljenje.Postavio je žensku lubanju pokraj ostatka tijela i krenuo prema drugome.

Tijekom sljedećih pola sata raspleo je tijela još triju žena i položio ih na tlo.Sve su bile ustrijeljene u lice.Tada je već gotovo prestao sumnjati da su to bile sestre Romanov: Olga,

Marija, Anastazija i Tatjana.Ispod njih ležala je peta žena, nesumnjivo carica zbog veličine tijela i

zrelijeg kroja odjeće. Također je bila ustrijeljena u glavu. Za razliku oddrugih, međutim, ustrijeljena je straga. Izašavši, metak je raznio čelo irazotkrio golemu šupljinu u lubanji. Tako je umrla, zaključio je Pekala.Pokušavala je zaštititi jedno dijete od ubojičina pištolja.Pekala je znao da je kod svih njih smrt bila trenutačna. Pokušao je u

tome pronaći utjehu.Pekala je kod žena opazio očit nedostatak otpora. Svi su pucnji bili

pozorno naciljani, što ne bi bilo moguće da su se žrtve borile.Pekala je zatim prišao posljednjem tijelu.Tada su se baterije u svjetiljci već počele prazniti. Svjetlo iz kristala s

očima nalik na mjehure prešlo je iz zasljepljujuće bijelog u zagasitomjedenožuto. Pomisao da bi se svjetiljka mogla posve ugasiti i ostaviti gaslijepog među leševima ispunila mu je um jezivim mrmorom.Posljednje je tijelo bilo muško i ležalo je na boku. Kosti su mu djelomično

zdrobili drugi leševi bačeni na nj. Prsni koš i ključna kost bili su slomljeni.Tlo pod njim bilo je na objema stranama crno i masno.Cijelo je tijelo bilo prekriveno slojem suhe, žutosmeđe plijesni. Puceta na

kaputu virila su poput malih gljiva. Pekala je ispružio ruku i palcem obrisaoprašinu koja je prekrivala kopču, otkrivši dvoglavog orla Romanovljevih.Čovjekova lijeva ruka bila je slomljena, vjerojatno zbog pada. Desna je

ruka ležala preko lica kao da se čovjek pokušavao zaštititi. Pekala sepitao je li preživio pad i pokušao se zaštititi od tijela koja su bačena zanjim.Osim jahaćih hlača i visokih čizama, mrtvac je na sebi imao gimnastirku.

Odora je bila preinačena tako da se otkopčava sprijeda. Zakopčavala sekukicama umjesto pucetima, a uspravni ovratnik bio je urešen dvjemadebelim vrpcama od srebrnog brokata. Boja odore izvorno je bila blijedozelenkasto-smeđa, a prednji dio porubljen istim srebrnim brokatom kaoovratnik. Sada je ovratnik bio boje trule jabuke. Već je vidio tu odoru.

Za Pekalu nije bilo sumnje da je to carevo tijelo. Car je posjedovaodesetke različitih odora, a svaka je predstavljala pojedinu granu ruskevojske. Ta posebna odora, koju je car odijevao kada je obavljao smotrupukovnija, bila je jedna od najudobnijih. Zbog toga je također bila jedna odnjegovih omiljenih.Na prsima odore jasno su se vidjele četiri rane od metka. Pekala je

proučio izblijedjele krvave mrlje koje su se sjajile uz ranu. Opekline odbaruta otkrile su da su pucnji ispaljeni iz neposredne blizine. Pekala jenježno pomaknuo ruku kako bi bolje vidio mrtvačevo lice. Bio je uvjerenda je lubanja zdrobljena kao i ostatak tijela, ali iznenadio se: bila jenetaknuta. Nikakav metak nije prošao kroz duru - oblongatu. Zbunjeno jezurio u ostatke uredno podrezane brade, rupu gdje je nekoć bio nos,smežurane usne koje su se povukle i razotkrile niz snažnih, ravnih zuba.Pekala je ustuknuo teško udišući prah propadanja. Bacio je pogled

prema gore, gdje baršunasti kolut noćnog neba označavao ulaz u okno. Utom trenutku, kao da je gurnut s mjesta na kojem je stajao, Pekala jegledao kroz careve oči kako se posljednje sekunde njegova životaodigravaju na tlu rudnika. Visoko odozgo svjetlosna su koplja padalaravno prema njemu. Zabljesnula bi u tunelu od mokrog kamena.Osvijetljene kapi kiše posvuda su svjetlucale poput dragulja. Zatim je vidioobrise careve žene i djece kako se ruše prema njemu, prstiju raširenihpoput vršaka krila dok su ženske haljine brujale zbog brzine pada. Pekalaje osjetio kako su prošli ravno kroz njega, vukući za sobom noć poputcrnih kometa, i čuo je kako im se kosti razbijaju poput stakla.Istjerao je moru iz glave. Prisilno se usredotočio na posao pred sobom.

Zašto bi ubojica pucao ženi u glavu, a carevo lice ostavio netaknuto? Višebi smisla imalo da je učinio obratno, osobito ako su ubojice bili muškarci,kao što je mislio. Takav ubojica prije bi izobličio nekoga vlastita spola.Pekalino je srce odjednom počelo lupati u prsima. Toliko se usredotočio

na tu pojedinost da je potpuno zaboravio nešto mnogo važnije.Carevo je tijelo bilo posljednje na gomili.Nadajući se da je nekako pogriješio, Pekala je pogledao žene polegnute

na zemljano tlo rudnika.No pogreške nije bilo. Jedno je tijelo nedostajalo. Aleksej nije bio medu

mrtvacima. Svaki put kada bi Pekala pomislio na tog dječaka, osjetio bikako mu se steže grlo.Od svih članova obitelji, Aleksej mu je bio najmiliji. Kćeri su bile

dražesne, osobito najstarija, Olga, ali sve četiri zadržavale su se po strani.Bile su lijepe, premda melankolične, i rijetko su primjećivale njegovuprisutnost. Pekala je znao da ih čini nervoznima zbog toga što se u crnom

kaputu izdizao medu njima, naoko imun na vrstu frivolnosti koja jezauzimala veći dio njihova života. Nedostajala mu je uglađenost beskrajneprocesije posjetitelja koju je primala obitelj Romanov. Pomodno odjevenibaruni, lordovi i vojvode (tu je negdje uvijek bila titula), koji bi sukalipodrezane brkove i svoj govor začinjali francuskim frazama, smatrali suPekalu pregrubim za svoje društvo.

***"Ne obaziri se na njih, Pekala!" rekao je Aleksej.Nakon izvještaja o eksploziji na ulicama Peterburga car je Pekalu pozvao

na svoje imanje poznato kao Carsko selo, smješteno u predgrađu.Ulazeći u carevu radnu sobu u sjevernom krilu Aleksandrova dvorca, roj

gostiju pohrlio je pokraj njega i ne pogledavši ga.Car je sjedio za stolom.Aleksej je sjedio pokraj njega, a glava mu je bila zamotana bijelim

zavojem nabreklim od neke mješavine bilja koju mu je prepisao Rasputin.Aleksejev izraz bio je uvijek isti: istodobno topao i tužan. Hemofilija od

koje je dječak bolovao toliko mu je puta zamalo oduzela život da su car i,posebno, carica Aleksandra izgledali kao da su gotovo apsorbirali bolest uvlastita tijela. Aleksej je mogao iskrvariti od male posjekotine ili ogrebotinekakvu je običan dječak dobivao svakog dana. Zbog te je slabosti moraoživjeti kao da je od stakla. A i sami su roditelji živjeli kao da su krhki poputdesetaka tisuća jantarnih komadića kojima je bila obložena Jantarna sobau Dvorcu carice Katarine ili iznimno detaljno ukrašena Fabergeova jajakoja je car darovao svojoj ženi za rođendan.Roditelji su čak pažljivo birali Aleksejeve prijatelje prema sposobnosti da

se mirno igraju. Pekala se sjećao braće Makarov, mršavih i nervoznihdječaka koji su govorili tiho i čije su uši stršile. Ramena su uvijek držalizgrbljena, kao što djeca čine kada iščekuju vatromet. Unatoč krhkosti,Aleksej ih je nadživio: obojica su poginula u ratu.Bez obzira na mjere koje su poduzeli, roditelji kao da su uvijek čekali

trenutak kada će Aleksej jednostavno izblijedjeti. Tada bi se i oni pretvoriliu prah."Aleksej ima pravo", rekao je car. "Ne smiješ se obazirati na te ljude",

nehajno je mahnuo rukom u smjeru gostiju."Nisu ti iskazali dobrodošlicu kakvu zaslužuješ", rekao je Aleksej. "Ne

poznaju me", odgovorio je Pekala."Baš si sretnik, ha?"osmjehnuo se car. Činilo se da se uvijek razvedri

kada je Pekala blizu."Ali mi te znamo, Pekala", rekao je Aleksej, "a to je najvažnije. "

"Pekala, vidi što imam ovdje!" Car je pokazao na crveni rupčić koji jeležao na stolu. Rupčić naizgled nije pripadao medu uredno složenanalivpera, škare, tintarnicu i otvarač za pisma s drškom od žada. Car jezahtijevao damu stol bude u savršenom redu. Kada je razgovarao sljudima u svojem uredu, osobito s onima do čijeg društva nije držao, čestobi malko pomicao te predmete, kao da je milimetar udaljenosti izmeđupredmeta bezuvjetno potreban za njegovo mentalno zdravlje.Tada je, zamahnuvši poput mađioničara koji izvodi trik, car uklonio rupčić

i otkrio što se skrivalo ispod.Pekali je predmet nalikovao na veliko jaje. Boje su mu bile jarke:

pomiješane vatrene nijanse zelene, crvene i narančaste. Pitao se je li tojoš jedna od Fabergeovih kreacija."Što misliš, Pekala?" upitao je car.Pekala je znao kako najbolje iskoristiti te igre. "Čini se da je to... " zastao

je, "neka vrsta čarobnog graha. "Car je prasnuo u smijeh pokazavši snažne bijele zube.Aleksej se također nasmijao, ali je, kao i uvijek, pognuo glavu i prinio

ruku ustima. "Čarobni grah!"povikao je car. "Sada više ne postoji to štonisam čuo! " To je mango", rekao je Aleksej. "Ljudi koji su upravo otišlidonijeli su ga na dar.Došao je skroz iz Južne Amerike najbržim brodovima, čamcima i

vlakovima. Prema onome što su rekli, taj mango je visio na stablu prijemanje od tri tjedna. ""Mango", ponovio je Pekala pokušavajući se sjetiti je li ikada prije čuo tu

riječ. " To je neka vrsta voća", rekao je car."Pekala nema vremena za mango", Aleksej ga je pokušavao nasmijati.

"Osim", Pekala je podignuo prst, "ako je počinio zločin. ""Zločin!" nasmijao se car.Pekala je ispružio ruku prema mangu, a kada mu ga je car dao,

pretvarao se da ga podrobno proučava. "Sumnjiv je", promrmljao je. " Vrlosumnjiv."Oduševljeni Aleksej zanjihao se unatrag na stolcu."Pa dobro", rekao je car prihvativši igru, "to će skupo platiti. Može se

učiniti samo jedna stvar. " Otvorio je ladicu stola i izvadio velik nož narasklapanje s drškom od jelenjeg roga.Car je izvukao oštricu koja je, uspravivši se, oštro škljocnula. Primivši

jednom rukom voće, gulio je svijetlu koru ispod koje se pokazalo jarkonarančasto meso. Pažljivo je narezao mango. Držeći komad izmeđuplosnatog dijela oštrice i palca, ponudio je po jedan komad Pekali i sinu, aonda i sam uzeo jedan.

Njih trojica žvakali su u tišini.Hladan, sladak voćni okus kao da je skakao po Pekalinim ustima. Nije

mogao suspregnuti kratko odobravajuće mumljanje."Pekali se sviđa", rekao je Aleksej."Sviđa mi se", složio se Pekala. Gledajući preko careva ramena,

promatrao je kako snijeg pada na tlo oko dvorca.Pojeli su mango.Car je obrisao oštricu o crveni rupčić, a zatim vratio nož u stol. Kada je

dignuo pogled prema Pekalinim očima, carevo je lice poprimilo krut izraz,uvijek je bilo tako kada su posrijedi bile nevolje vanjskog svijeta.Već je pretpostavljao da su izvještaji o eksplozijama bomba u Sankt

Peterburgu istiniti. Čak i ako car nije znao tko je poginuo, nije sumnjao uto da je život izgubio netko njemu odan. Kao da je zapravo mogao vidjetirazneseno tijelo ministra Orlova, za kojega će poslije doznati da jepoginuo u napadu, tako rastrgan da mu je gotovo cijela kralježnica ležalapokraj prsnog koša poput bijele zmije.Ti su napadi postajali učestali.Bez obzira na to koliko su terorističkih urota razotkrili, uvijek se činilo da

ima još onih koje su neopaženo kliznule kroz ogradu."Ne želim raspravljati o nedavnoj neugodnosti u Sankt Peterburgu",

rekao je car. Bila je to više molba nego zapovijed. Umorno je položio lice uruke masirajući sklopljene vjeđe vršcima prstiju. "Riješit ćemo to poslije.""Da, Ekscelencijo."Nesvjestan pravog razloga Pekalina posjeta, Aleksej mu se još smiješio.

Pekala je namignuo.Aleksej je uzvratio.Pekala je triput zakoračio unatrag, okrenuo se i krenuo prema vratima.

"Pekala!" zazvao je car.Pekala se zaustavio, ponovno okrenuo i čekao."Nemoj se nikada promijeniti", rekao je car."Nikada! "povikao je Aleksej.Napuštajući radnu sobu, Pekala je zatvorio vrata za sobom. Baš dok je

to radio, čuo je Aleksejev glas." Tata, zašto se Pekala nikada ne smije promijeniti?"Pekala je pričekao. Nije namjeravao prisluškivati, ali pitanje ga je

iznenadilo. Nije mislio da se nikada ne smije promijeniti."Pekala je ozbiljan čovjek. " Čuo je kako car odgovara. "Pozorno

promatra svijet. Nema vremena za igre u kojima ti i ja uživamo. ""Je li nesretan?" upitao je Aleksej."Ne, mislim da nije. Samo svoje osjećaje drži za sebe."

"Zašto si odabrao njega da bude tvoj posebni istražitelj? Zašto nisiodabrao nekog detektiva iz Okhrane ili žandarmerije?"Pekala je pogledao lijevo i desno niz prazan hodnik. Iz udaljenih

prostorija dopirao je smijeh. Znao je da bi morao krenuti, no često se pitaoupravo to što je Aleksej sada izgovorio i činilo mu se da nikada nećedoznati odgovor ne čuje li ga u tom trenutku. Stoga je ostao i, jedvadišući, upinjao se čuti glasove kroz debelu ploču vrata."Čovjek poput Pekale", rekao je car, "ne shvaća vlastiti potencijal. Znao

sam to prvi put kada sam ga ugledao. Vidiš, Alekseju, za ljude u našojprofesiji nužno je da običnim pogledom dokuče osobnost onoga kogaupoznaju. Moramo znati možemo li im vjerovati ili ih valja držati podalje odsebe. Ono što osoba čini važnije je od onoga što kaže. Vidio sam kakoPekala odbija skočiti na konju preko ograde s bodljikavom žicom koju jedao izraditi sadistički učitelj i promatrao sam kako se ponaša kada ganarednik grdi. Znaš, nije pokazao nimalo bojazni. Da nisam bio ondje isvjedočio tome, taj bi narednik izbacio Pekalu iz redova zbogneposlušnosti. No Pekali to ne bi ništa značilo. ""Ali zašto ne?" upitao je dječak. Ako nije želio biti u pukovniji... ""Ah, ali jest, samo ne pod tim uvjetima. Većina tih kadeta jednostavno bi

žrtvovala konja i učinila kako su im rekli. ""Ali nije li to važno", upitao je Aleksej, "biti poslušan bez obzira na sve?

"Katkad da, ali ne za ono što sam ja imao na umu.""Želiš reći da si ga izabrao jer si mislio da možda neće slušati

zapovijedi?""Ono što sam trebao, Alekseju, bio je čovjek kojeg se ne može zastrašiti,

tući ili raskvariti toliko da zaboravi osjećaj za dobro i zlo. A to se nikadaneće dogoditi osobi poput Pekale. ""Ali zašto ne?""Jer mu to neće pasti na pamet. Ovakvih kao što je on, Alekseju, ima

manje od jednoga na milijun. Kada ih nađeš, prepoznat ćeš ih na prvipogled.""Zašto je odabrao posao koji radi? Misliš li da uživa u takvom životu?""Nije to pitanje užitka. On je stvoren za to, kao što je hrt stvoren za

trčanje. Čini ono zbog čega je poslan na zemlju jer zna da je to važno."Slušajući cara, Pekala se sjetio svojeg oca, koji je radio posao koji nitko

drugi nije htio raditi. Tijekom prošlih mjeseci Pekalu je znala preplavitisnaga izvanrednih slučajnosti koje su dovele do njegove službe kod cara.No čuvši te riječi, ono što mu se prije činilo kao ishod gotovo nemogućeslučajnosti, sada je djelovalo kao nešto neizbježno.

"Jesi li doista trebao nekoga poput njega?" upitao je Aleksej. "Žalosna jeistina da je Okhrana puna špijuna. A tako i žandarmerija. Njih dvijemeđusobno se špijuniraju. Šaljemo špijune u redove terorista. Čakstvaramo špijunske saveze koji naizgled rade protiv nas, ali njima zapravoupravlja vlada. Nema kraja prevarama. Kada ljudi dođu do točke u kojojne očekuju vladavinu voda kojima mogu vjerovati, zemlja je na putuprema propasti. Kada se tako nešto događa, Alekseju, ljudi trebaju osobuna koju će se moći osloniti. ""Čak i više nego na tebe, tata?"" Volio bih da ne", odgovorio je car, "ali odgovor je ipak da."

***"Jesi li dobro?" Kirovljev glas odbijao se niz rudarsko okno. Pogledavši

gore, Pekala je spazio Antonov i Kirovljev obris nalik na papirnate izreske.Naginjali su se nad rupu."Dobro sam", promucao je."Je li ono što smo mislili?" upitao je Anton."Da, ali jedan od njih nedostaje." Dotad je Pekala razmatrao samo tri

mogućnosti. Prva: neće biti nikakvih tijela; druga: tijela će biti dolje, alineće pripadati Romanovima; i treća: Romanove će doista naći mrtve nadnu rudarskog okna. Pekala nije ubrojio mogućnost da će jedan odRomanova nedostajati."Nedostaje?" povikao je Kirov. "Tko?""Aleksej", odgovorio je Pekala.Svjetiljka se tada već gotovo ugasila; njezina se svjetlost pretvorila u

bakrenastu maglicu koja je sezala jedva dalje od izbočenih leća. Tama segomilala oko njega."Jesi li siguran?" Putujući niz okno, Antonov se glas pojačao kao da je

govorio kroz megafon.Pekala je bacio pogled na mjesto gdje su ulazi u tunele bili otpečaćeni.

"Da. Poprilično siguran." Čak i da je Aleksej preživio pad, ne bi mogao ućiu tunele, a mladić bi zbog hemofilije sigurno umro od ozljeda.Na vrhu okna dva su čovjeka šaptala. Riječi su im postale oštre, a

glasovi poput siktanja zmija."Vraćamo te gore", povikao je Anton.Trenutak poslije Emkin je motor oživio i zarežao."Primi uže", viknuo je Anton. "Kirov će polako ići unatrag. Dignut ćemo

te." Svjetlo je treperilo na zidovima poput duhova koji izlaze iz kamena.Snažno je primio uže."Spreman?" upitao je Anton."Da", odgovorio je Pekala.

Motor je proradio i Pekala je osjetio kako ga polako vuku na površinu.Dižući se, pogledao je prema tijelima položenima jedno uz drugo. Usta suim bila razjapljena kao u kakvu groznu, nečujnu zboru.Držeći čvrsto uže, Pekala je hodao okomitim zidovima okna.

Naposljetku, kada je bio gotovo na vrhu, Anton je mahnuo Kirovu iautomobil se zaustavio. Anton je ispružio ruku prema dolje. "Primi je",zapovjedio je.Pekala je oklijevao."Da sam te htio ubiti", rekao je Anton, "već bih to učinio." Pekala je pustio

uže i primio bratovu podlakticu.Anton ga je izvukao na površinu.Dok je Kirov namatao uže, Pekala je, obuzet mislima, otišao do

automobila i naslonio se na poklopac motora prekriživši ruke.Anton mu je ponudio plošku sa samahonkom.Pekala je odmahnuo glavom. "Shvaćaš li da sada imamo dvije istrage.

Jedna je: otkriti tko je ubio Romanove, a druga: naći carevića. Možda jejoš živ."Anton je slegnuo ramenima i otpio gutljaj. "Sve je moguće", promrmljao

je. "Pomoći ću ti naći Aleksejevo tijelo", nastavio je Pekala, "no ako seispostavi da je još živ, morat ćeš naći nekog drugog da ga nade.""Kako to misliš?""Tako što ti neću predati Alekseja kako bi ga ti ubio ili doživotno zatočio.""Nešto ti moram reći." Anton je ispustio plošku natrag u džep. "Moglo bi ti

pomoći da promijeniš mišljenje.""Poprilično sumnjam.""Slušaj", rekao je Anton, "ne zaboravi da već godinama pratimo glasine

da su neki Romanovi preživjeli. Bili smo posve svjesni da te glasinezapravo mogu biti istinite. Namjera druga Staljina jest ponuditi amnestijubilo kojem živućem pripadniku careve najbliže obitelji.""Očekuješ da povjerujem u to?" zakriještao je Pekala."Već sam ti rekao da namjera Moskve nikada nije bila pobiti sve

Romanove. Caru bi se sudilo i, da, proglasili bi ga krivim i, da, gotovo biga sigurno pogubili. Ali nikada se nije spomenulo pogubljenje cijelenjegove obitelji. Oni bi se iskoristili kao sredstvo za pregovore. Bili supreviše dragocjen posjed da ih se samo tako ubije.""Ali Moskva je već objavila da je cijela obitelj pogubljena!" rekao je

Pekala. "Zašto bi Staljin priznao da je pogriješio? Bilo bi smislenije ubiticarevića nego priznati laž.""Možda se jedan od čuvara smilovao Alekseju. Možda su ga spasili od

pogubljenja i sakrili dok ga ne budu mogli premjestiti na sigurno. Ako se to

dogodilo, nije bilo laži. Moskva bi mogla reći da su ih jednostavnopogrešno obavijestili. Za Staljina, ostaviti Alekseja na životu znači da sevlada više ne boji svoje prošlosti. Romanovi više nikada neće vladatiovom zemljom. Nikada više neće biti drugog cara. Aleksej više nijeprijetnja i zbog toga nam je vredniji živ nego mrtav."Kirov je utovario uže za vuču u automobil. Zalupio je vratima prtljažnika i

otišao do braće. Nije ništa rekao, ali bilo je jasno da je slušao."Što ti misliš?" pitao ga je Pekala.Kirov je isprva izgledao kao da je iznenađen pitanjem. Razmislio je na

trenutak prije negoli je odgovorio. "Živ ili mrtav, Aleksej je sada samo jošjedno ljudsko biće. Poput tebe i mene.""Car bi to želio za svojeg sina", rekao je Pekala, "kao što je to želio i za

sebe.""Onda?" Anton je ispružio ruku i potapšao brata po ruci. "Što kažeš?"

Unatoč nagonskom nepovjerenju, Pekala nije mogao poreći da je ponudaamnestije bila važan znak. Samo je samopouzdana vlada mogla takopostupiti s bivšim neprijateljem. Staljin je imao pravo. Svijet će toprimijetiti.Pekalu je ponijela mogućnost da je Aleksej još živ. Pokušao je to zatomiti

znajući koliko je opasno nešto previše željeti. Moglo bi mu pomutitirasuđivanje. Učiniti ga ranjivim. No u tom trenutku, s gorkim vonjem mrtvihjoš u plućima, prevagnula je dužnost koju je osjećao prema careviću."U redu", rekao je. "Pomoći ću vam naći Alekseja, ovako ili onako.""Kamo sada, šefe?" upitao je Kirov."U dom Vodovenko", rekao je Pekala. "Taj luđak očito nije lud kao što

misle." Premda su sada već vidjeli Sverdlovsk i crkvu s lukovičastomkupolom koja se dizala iznad krovova u daljini, krenuli su putem koji jezaobilazio glavnu cestu prema gradu i nastavili južno prema Vodovenku.U predgrađu Ekaterinburga zaustavili su se u skladištu goriva da zatražejoš benzina.Skladište je bilo nešto veće od običnoga ograđenog prostora unutar

kojeg je stajala daščara. Bila je okružena barikadom od prljavih žutihbačvi s gorivom. Vrata su bila otvorena, a kad se Emka zaustavila unutra,upravitelj postaje izašao je iz daščare brišući ruke o krpu. Nosio je plaveradne hlače s naramenicama, poderane na koljenima i umazane masnimmrljama."Dobro došli u Regionalni centar za prijevoz Sverdlovska", izjavio je bez

entuzijazma dok je išao prema njima vukući noge kroz benzinske lokveprošarane duginim bojama. "Mi smo također Regionalni centar za kontakti komunikacije." Upravitelj je pokazao u naoko slomljen telefon zabijen u

zid s unutarnje strane daščare. "Želite li znati naziv koji su mi dali kaoupravitelju ovog mjesta? Potrebno mi je pet minuta da ga cijelogizgovorim.""Došli smo samo po gorivo." Anton je iz džepa izvukao svežanj kupona

za gorivo koji su bili boje cigle. Brzo je prošao kroz njih poput službenika ubanci koji broji novac pa ih nekoliko pružio upravitelju.I ne gledajući ih, upravitelj je kupone bacio u bačvu sa starim motornim

dijelovima i masnim krpama. Zatim se okrenuo prema bačvi s gorivom načijem je vrhu bila pričvršćena crpka. Počeo je stiskati ručnu crpku kako bipovećao pritisak u bačvi. Dignuo je tešku sapnicu i počeo puniti Emkinspremnik."Kamo idete, ljudi? Ovuda ne prolazi mnogo automobila. Danas svi idu

vlakom.""U lječilište Vodovenko", odgovorio je Kirov. Upravitelj je sumorno

kimnuo."Kojim putem idete?""Južna cesta vodi ravno do njega", rekao je Kirov."Aha", prošaptao je čovjek. "Razumljiva pogreška uzevši u obzir da niste

odavde.""Kako to mislite pogreška?""Mislim da ćete otkriti da ta cesta... hm... nije ondje.""O čemu pričate?" upitao je Anton. "Vidio sam je na zemljovidu.""O, ona postoji", upravitelj ga je smirivao. "Samo..." oklijevao je, "južno

odavde nema tla.""Nema tla? Jeste li potpuno poludjeli?""Imate li zemljovid kod sebe?" upitao je upravitelj."Da.""Onda ga pogledajte pa ćete vidjeti što mislim", rekao je. Dok je upravitelj

stajao pokraj njega, Anton je raširio zemljovid na poklopcu motora.Trenutak je zurio u kartu prije nego što je našao njihov položaj. "Tu jecesta", rekao je Anton vukući prst uz nju.Prstom masnim od nafte, upravitelj je tada dirnuo veliki bijeli prostor

južno od grada gdje je tamnoplava vena ceste postala iscrtkana."Nisam to prije primijetio", rekao je Anton. "Što to znači?" Iz upraviteljeva

izraza lica bilo je jasno da zna, ali ne namjerava reći. "Idite okolo", rekaoje uprijevši prstom u cestu koja je krivudala prema jugu, a onda napravilavelik luk i naposljetku došla do Vodovenka."Ali to će trajati danima!" rekao je Anton. "Nemamo vremena.""Kako želite", odgovorio je upravitelj."Što nam to ne želite reći?" upitao je Pekala.

Upravitelj je dignuo još jednu limenku goriva i stavio je u Pekaline ruke."Uzmite to sa sobom, za svaki slučaj." Bilo je to sve što je rekao. Bilo jekasno poslijepodne kada su stigli do ruba praznine sa zemljovida. Naišlisu na barikadu u obliku debla postavljenog preko ceste u visini struka. Naobjema stranama podupirale su ga drvene strukture u obliku slova X.Pokraj ceste bila je izgrađena mala daščara.Stražar je stajao nasred ceste i ispružio ruku prema njima dajući im znak

da stanu. U drugoj je ruci držao pištolj pričvršćen za pojas koji mu je visiooko vrata. Uši su mu bile pripijene uz lubanju, zbog čega je nalikovao nagrabežljivca. Na ovratniku je nosio pocakljene crvene časničke kvadrate.Drugi je čovjek prekriženih ruku drijemao u tami daščare. Glava mu se

klatila na prsima.Pekala je opazio da su polja iza barikade zelena i obrađena. U daljini su

slamnati seoski krovovi sjali na poslijepodnevnom suncu.I Anton je to primijetio. "Prema zemljovidu", rekao je, "to selo ne postoji."

Kirov je zaustavio automobil, ali je motor ostavio uključen.Časnik je zakoračio do prozora. "Van", grubo je rekao. "Sva trojica." Tada

je već i drugi stražar izašao iz kolibe. Imao je velike, duboko usađene oči itamnu bradu koja je bujno rasla po licu. Opasao se pojasom s pištoljem ipridružio drugom časniku kod automobila.Dok su Anton, Pekala i Kirov stajali na cesti, dvojica stražara pretražila

su vozilo. Otvorili su posude s gorivom i pomirisali tekućinu u njima.Ispitali su limenke s vojnim porcijama mesa. Prekopali su navoje čupavogužeta od konoplje. Ne našavši ništa, prvi se stražar napokon obratio trojki."Izgubili ste se", rekao je."Ne", odgovorio je Kirov. "Na putu smo za Vodovenko.""Ne pitam vas jeste li se izgubili, nego vam kažem da jeste.""Zašto na zemljovidu nema ničega?" upitao je Anton."Ne smijem vam odgovoriti na to pitanje", rekao je časnik. "Vi čak

nemate ni dozvolu postaviti ga.""Ali kako da nastavimo?" upitao je Anton. "To je jedina cesta koja vodi na

jug.""Morat ćete se okrenuti", rekao je časnik. "Vratite se putem kojim ste

došli.Naposljetku, doći ćete do raskrižja. Odande možete sjeverno. A onda",

zavitlao je rukom po zraku, "nakon nekoliko sati naići ćete na drugu cestu,koja vodi istočno.""Sati?" povikao je Kirov."Da, prema tome, što prije krenete..." Anton je kopao po džepu odore.

Dok je to radio, drugi je stražar polako spustio ruku i otkopčao poklopac

na koricama pištolja.Anton je izvadio svežanj naredbi otisnutih na tanku, mekanu sivkasto-

prozirnom papiru. Posljednji je na dnu imao potpis tintom, koja je probilapapir."Pročitajte ovo", rekao je.Časnik je zgrabio papire. Pogledao je svu trojicu pojedinačno. Emkin

motor strpljivo je žvrgoljio i punio zrak ispušnim plinom.Drugi se stražar nagnuo preko časnikova ramena i čitao naredbe koje im

je dao Anton. Zagrcnuo se. "Smaragdno oko", rekao je.***

Jednog kasnog rujanskog poslijepodneva Pekalu su pozvali u Dvoraccarice Katarine na imanju Carsko selo.Pekala je došao kasno. Tog je poslijepodneva svjedočio na Grodekovu

suđenju u Sankt Peterburgu. Saslušanje je trajalo dulje nego što jeočekivao. Kasnio je već onda kada ga je sud pustio s klupe za svjedoke.Pretpostavio je da ga car nije čekao, mislio je da se već povukao u svoje

odaje na spavanje. Bez ikakva dokaza koji bi to potvrdili i ne znajući štocar želi od njega, Pekala je odlučio otići do dvorca. Tijekom dvije godinekoliko je služio kao carev specijalni istražitelj često su ga pozivali a dapritom nije znao svrhu poziva. Car nije volio čekati. Bio je discipliniran,dani su mu bili precizno podijeljeni na sastanke, objede, vježbu i vrijeme sobitelji. Tko god je poremetio tu ravnotežu, nije dočekan ljubazno.Na Pekalino iznenađenje, sobar koji ga je dočekao kada je ušao u

dvorac rekao je da ga car ipak čeka. Sljedeće je iznenađenje bilo da gaočekuje u Jantarnoj sobi.Jantarna soba bila je drugačija od bilo kojeg drugog mjesta na zemlji.

Pekala je čuo da o njoj govore kao o osmom svjetskom čudu. Samo malibroj ljudi izvan najuže obitelji smio je ući ondje. Prostorija nije bila velika:nešto više od šest koraka široka, deset koraka duga i visoka oko četirimetra. U usporedbi s drugim prostorijama u dvorcu, nije imala nispektakularan pogled s prozora. Prostorija je bila posebna samo zbogzidova. Od poda do stropa prekrivale su ih ploče s intarzijom od polamilijuna jantarnih komadića, pa čak i više. Drveni mozaik na poduodražavao je taj omamljujući kolaž komadića, a u kutu su u staklenojvitrini bile sitnice izrađene od fosiliziranog biljnog soka: tabakere,glazbene kutije, četke za kosu, pribor za šah čije su sve figure bileizdjeljane od jantara.Kada se svjetlo slijevalo kroz prozore, zidovi bi sjali kao da su u

plamenu; odnekud duboko u njima izbijao je plamen koji nije posjedovao

vrućinu. U tim je trenucima jantar izgledao poput prozora koji gleda navječni zalazak sunca.Unatoč tome što su ga često okruživale careve dragocjenosti, Pekala se

na njih nije obazirao. Odrastao je u kući u kojoj se ljepotu nalazilo ujednostavnosti. Oruđe, pokućstvo i jedaći pribor cijenili su se zbognedostatka kiča. Pekali se mnogo carevih predmeta činilo jednostavnonepraktičnim.Pekalina nezainteresiranost za dragocjenosti zbunjivala je cara. Navikao

je na ljudsku zavist pa ga je mučio njezin nedostatak u Pekale. Pokušaobi ga zainteresirati za intarziju od slonovače i ebanovine na radnom stolu iza set pištolja za dvoboj čije su cijevi bile obložene damastom nudeći ihPekali na dar. Pekala bi ih obično odbio, primajući samo sitne znakovepažnje, i to samo kada car ne bi prihvaćao ne kao odgovor. Naposljetku jecar bio taj koji je zavidio Pekali, a ne obratno. Ne zbog posjeda mlađegčovjeka, nego zbog toga što ga nije trebao.No Jantarna soba bila je posve drugačija od bilo kojeg drugog careva

blaga. Čak ni Pekala nije mogao poreći da oni koji je vide bivaju opčinjeni.Prolazeći kroz Bijelu i Grimiznu blagovaonicu, Pekala je primijetio kako iz

Jantarne sobe izlazi visok muškarac u vojničkoj odori. Čovjek je za sobomzatvorio vrata i elastičnim korakom krenuo kroz Galeriju portreta.Dok mu je čovjek prilazio, Pekala je prepoznao usko skrojenu odoru i

malko krivonogi hod konjičkog časnika. Bojnikovo mršavo lice isticali sukruti, navošteni brkovi.Prošao je pokraj Pekale i ne pozdravivši ga, no zatim se, kao da se

predomislio, zaustavio. "Pekala?" upitao je.Pekala se okrenuo i podignuo obrve čekajući da se čovjek predstavi.

"Bojnik Kolčak!" rekao je čovjek glasnije nego što je trebao u zatvorenomprostoru galerije. Ispružio je ruku. "Drago mi je da smo se upoznali.""Bojniče", rekao je Pekala i stisnuo mu ruku. Nije ga želio uvrijediti

priznanjem da nikada nije čuo za njega."Mislim da vas očekuju", Kolčak je glavom pokazao prema Jantarnoj

sobi. Pekala je pokucao na vrata i ušao u prostoriju.Bez sunčeva svjetla koje bi obično padalo kroz otvorene prozore, jantarni

zidovi izgledali su šareno i bili bez sjaja. Na polusvjetlu su zidovi zboguglačanih površina djelovali vlažno, kao da si nabasao na spilju, a neprostoriju u Dvorcu carice Katarine.Car je sjedio na stolcu do prozora. Pokraj stolca bio je stolić na kojem je

u svijećnjaku gorjela svijeća. Svijećnjak je bio u obliku psa koji zavija naMjesec, a svijeća je bila stisnuta u psećim zubima. Dvije uredno složeneknjige ležale su pokraj svijeće.

Jantar je sjajio samo na tom dijelu gdje je dopiralo svjetlo svijeće. Samcar nalikovao je više na prikazu koja leluja u tami. U krilu je držao svežanjspisa. Bio je to čest prizor jer je bio sam svoj tajnik. To je značilo daje,unatoč izbirljivosti, često bio preplavljen papirologijom." Upoznao si bojnika Kolčaka?" upitao je car."Nakratko", odgovorio je Pekala."Kolčak je vrlo domišljat. Dao sam mu neuobičajen zadatak: da štiti moje

osobne novčane zalihe. Dogovorili smo se da ih u žurnom slučaju sakrijena mjesto gdje ih, uz Božju volju, nitko neće naći dok ih ne ustrebam. "Car je dignuo svežanj spisa i pustio ga da pljusne na pod. "I tako znači",rekao je, "kasniš. ""Ispričavam se, Ekscelencijo", rekao je Pekala. Htio je objasniti zašto

kasni kadli ga je car presjekao."Kakvo je bilo suđenje?""Dugotrajno, Ekscelencijo."Car je pokazao rukom na dvije knjige. "Imam nešto za tebe. " Tada,

pogledavši pozornije, Pekala je vidio da to uopće nisu knjige, nego drvenekutije."Hajde, otvori ih", rekao je car.Pekala je uzeo prvu kutiju, koja je bila manja od donje. Otvorivši je, prvi

put je ugledao amblem koji će postati njegov zaštitni znak nadolazećihgodina."Odlučio sam", rekao je car, "da tituli posebnog istražitelja nedostaje. .. "

iskrivio je ruku u zraku kao da je ljuštura lupara koju šiba oceanska struja."Nedostaje joj težina tvojeg položaja. U mojoj policiji postoje i drugiposebni istražitelji, ali nikad dosad nije bilo službe poput tvoje. Moj je djedstvorio žandarmeriju, otac je osnovao Okhranu. A ti si moj izum. Ti sijedinstven, Pekala, a takva je i značka koju ćeš odsad nositi. Primijetiosam, poput drugih, srebrnast sjaj tvojeg pogleda. Nikada nisam čuo ni zašto slično. Mogao bi tko pomisliti da si pretrpio kakvo sljepilo.""Ne, Ekscelencijo. Vid mi je u redu. Znam o čemu govorite. "Pekala je

rukom krenuo prema očima kao da će dotaknuti svjetlo kojim sjaje. "Ali neznam zašto to imam.""Nazovimo to sudbinom", rekao je car. Ustao je, uzeo značku s

baršunastog jastučića i zataknuo je o tkaninu ispod desnog reveraPekaline odore. " Odsad ćeš biti poznat kao Smaragdno oko. Imat ćešpotpunu ovlast nad svojim dužnostima. Nikakve se tajne neće smjetičuvati od tebe. Ne postoje dokumenti koje nećeš smjeti vidjeti kad ihzatražiš. Ne postoje vrata kroz koja nećeš smjeti proći nenajavljen. Možešistog trena zahtijevati bilo koju vrstu prijevoza ako procijeniš da je prijeko

potreban. Smiješ dolaziti kamo želiš i kada želiš, a isto tako možeš iodlaziti s tih mjesta. Možeš uhititi bilo koga posumnjaš li da je počiniozločin. Čak i mene.""Ekscelencijo... " zaustio je Pekala.Car je dignuo ruku kako bi ga ušutkao. "Ne smije biti iznimaka. U

protivnom ništa od toga neće imati smisla. Povjeravam ti sigurnost ovezemlje, sigurnost svojeg života i života svoje obitelji, a to nas pak dovodido druge kutije."Stavivši na stranu praznu kutiju u kojoj je bila značka, car je otvorio veću

kutiju. U kutiji prilagođenoj za nj ležao je pištolj Webley s mjedenimdrškom. "Ovo mi je dao moj rođak Juraj."Pekala je bio vidio njihovu zajedničku sliku koja je visjela na zidu careve

radne sobe: engleski kralj i ruski car, dvojica najmoćnijih ljudi na svijetu.Fotografirali su se u Engleskoj, obojica u službenoj veslačkoj odjeći nakonšto je car doplovio onamo na svojoj jahti Standart. Izgledali su gotovoidentično. Izraz lica bio im je isti; kao i oblik glave, brada, usta, nos i uši.Samo su im se oči razlikovale: kraljeve su bile oblije od carevih."Hajde", uputio ga je car. "Izvadi ga."Pekala je pažljivo izvadio pištolj iz kutije. Bio je težak, ali težina mu je bila" Carica ga ne želi blizu", rekao mu je car. "Kaže da je previše sauvage

za čovjeka poput mene. Što god to značilo. "Pekala je točno znao sto to znači, s obzirom na to da je to rekla žena

poput carice, a mislio je da i car to zna."Njezina je zamisao da ti to predam. A znaš li što sam joj rekao? Rekao

sam joj da za čovjeka poput Pekale možda neće biti dovoljno 'sauvage."Car se nasmijao, no lice mu se iznenada uozbiljilo. "Zapravo, ako mi mojineprijatelji priđu dovoljno blizu da moram upotrijebiti pištolj poput ovoga,Pekala, već će biti prekasno. Zbog toga bi trebao pripadati tebi."" Vrlo je lijep, Ekscelencijo, ali znate što osjećam u vezi s darovima. "

Tko je spominjao darove? To oružje i značka oruđa su tvojeg zanata,Pekala.Dajem ti ih kao što i svakom vojniku u vojsci daju ono što mu je potrebno

za rad. Sutradan će ti u ured dostaviti pet tisuća prikladnih metaka. To bitrebalo biti dovoljno neko vrijeme. "Pekala je kimnuo te je namjeravao krenuti kad mu se car ponovno

obratio. "Zbog predmeta s Grodekom postat ćeš slavan, Pekala. Nemožeš to izbjeći. Bilo je previše publiciteta otkad si ga priveo. Neki ljudižeđaju za slavom. Učinit će sve da je dobiju. Izdat će bilo koga. Ponizit ćei sebe i one oko sebe. Oni ne razlikuju kada ih netko voli, a kada mrzi.Žele biti poznati. To je žalosna ovisnost, a neki se ljudi valjaju u njoj

cijeloga života poput svinja u blatu. No ako si čovjek kakav mislim da jesi,neće ti se svidjeti osjećaj slave. ""Da, Ekscelencijo."Car je ispružio ruke i primio Pekalu za podlaktice. "I zbog toga te

smatram prijateljem."Časnik je prolistao naredbe. "Posebne operacije", promrmljao je. "Jesi li

vidio tko je potpisao papire?" upitao je drugi stražar. "Začepi", rekao ječasnik. Preklopio je naredbe i bacio ih Antonu. "Možete proći." Drugi jestražar vratio pištolj u korice."Nemojte nikome ništa reći o tome što vidite iza barikade", rekao je

časnik. "Morate samo proći ravno. Ne smijete se zaustaviti. Ne smijeterazgovarati ni s kim.Važno je da izgledate prirodno. Kada prođete selo, naići ćete na drugu

prepreku. Ne smijete pričati o tome što tu vidite. Razumijete li?""Zaboga, što je tamo?" upitao je Kirov. Lice mu je problijedjelo. "Uskoro

ćete doznati", odgovorio je časnik, "no još ima vremena da sepredomislite.""Nemamo vremena", rekao je Anton."Dobro onda", rekao je stražar kimnuvši. Okrenuo se drugom časniku.

"Donesi nekoliko jabuka", rekao je.Drugi je čovjek nestao u kolibi i zatim se pojavio noseći drvenu kutiju,

koju je postavio na poklopac motora. Unutra, na podstavljenoj crnojtkanini ugnijezdilo se šest savršenih jabuka. Svakome je pružio jednu.Tek kada ju je primio, Pekala je shvatio da je jabuka drvena i pažljivo

obojena. "Što se događa?" upitao je Kirov."Dok se vozite kroz grad", rekao je stražar, "držite jabuke u ruci kao da ih

upravo namjeravate pojesti. Pobrinite se da budu vidljive. Jabuka je znakza ljude u gradu da ste dobili dopuštenje za prolazak. Ne učinite li točnoonako kako vam kažem, ubit će vas.""Zašto jednostavno ne možemo razgovarati s njima?""Bez daljnjih pitanja", rekao je časnik. "Samo neka vide jabuke u vašoj

ruci." Dvojica stražara dignula su teško deblo koje je priječilo put.Kirov je Emkom prošao pokraj barikade.Prolazili su pokraj polja koja su se divno žutjela suncokretima. Daleko u

zelenoj plimi ječma razabrali su bijele ženske marame. Zene su stajale nakolima i skupljale košare koje su im dodavali muškarci na tlu."Te su košare prazne", promrmljao je Kirov.Kada su ušli u selo, vidjeli su da vrvi ljudima. Izgledalo je čisto i bogato.

Žene su na bokovima nosile djecu. Izlozi trgovina bili su napunjeni

štrucama kruha, voćem i komadima mesa. Selo nije nimalo podsjećalo nablatne ulice i bijedne stanovnike Orešeka.Dok su se vozili, skupina muškaraca i žena nagrnula je iz dvorane za

sastanke. Bili su to stranci. Odjeća i frizure bili su zapadnoeuropski iamerički. Neki su nosili kožnate torbe i fotoaparate. Drugi su imaliotvorene bilježnice u koje su škrabali hodajući.Skupinu je vodio sitan čovjek s okruglim naočalama i u tamnom odijelu,

koje je očito bilo ruske proizvodnje sudeći prema duljini gornjeg dijela iširokom reveru. Smiješio se i smijao. Pokazivao je u jednom smjeru pa udrugom, a glave stranaca njihale su se lijevo-desno slijedeći njegoveispružene ruke. Kao da su pali u trans gledajući njihanje hipnotizerovasata."Novinari", prošaptao je Anton.Čovjek u tamnom odijelu okrenuo se od jata koje je predvodio i zagledao

se u automobil u prolazu. Okrenuvši leda novinarima, zbrisao je osmijeh slica. Zamijenio ga je prijetećim, bijesnim pogledom.Anton je mahnuo stišćući u ruci drvenu jabuku.Prinijevši oku malen fotoaparat, jedan je novinar snimio fotografiju

automobila koji je jurio pokraj njih.Drugi su se novinari nagnuli naprijed i iskrivili vratove poput ptica ne bi li

vidjeli unutrašnjost automobila.Čovjek u odijelu okrenuo se natrag prema novinarima. Osmijeh mu se

vratio na lice poput sunca koje je izronilo iza oblaka.Pekala je zurio u ljude koji su miljeli po ulici. Svi su izgledali sretno. Zatim

je uočio pogled čovjeka koji je sjedio sam na klupi i pušio lulu. U njegovupogledu nije bilo ničeg doli straha.Na drugoj strani grada bila je željeznička postaja. Jedine tračnice

završavale su račvanjem: jedne tračnice nisu vodile nikamo, a druge subile zaokretnica tako da se vlak mogao vratiti istim putem. Bio je spremanza povratni put, kamo god išao. Crni zastori prekrivali su prozore dvajuvagona čiji su maslinastozeleni zidovi bili ukrašeni tamnoplavom bojom.Svaki je vagon bio oslikan srpom i čekićem unutar velike crvene zvijezde.Četvorica muškaraca koja su sjedila na rubu perona, njišući nogama

prema tračnicama, odjednom su skočila na noge vidjevši da se približavaautomobil. Zgrabili su metle i marljivo počeli mesti peron. Vidjevši putnikeu automobilu, prestali su mesti i zinuli su. Izgledali su zbunjeno. Još suzurili prema automobilu kad je iščezao iz vida jureći prema drugojbarikadi.Cesta je tonula u udolinu, gdje su odjednom naišli na drugo teško stablo

koje se protezalo preko ceste.

Kirov je nagazio na kočnicu i automobil se zaustavio uz proklizivanje.Čekalo ih je još stražara."Jeste li se zaustavili u gradu?" upitao je glavni."Ne", odgovorio je Kirov."Jeste li razgovarali s kime?""Ne."Kirov je pružio drvenu jabuku. "Želite li ovo natrag?" upitao je. Uzeli su

jabuke. Kada su dignuli barikadu, Kirov je tako snažno nagazio napapučicu da su Emkini kotači proklizili na mjestu.Izbivši iz doline, Pekala se osvrnuo i shvatio zašto je za izgradnju sela

odabrano baš to mjesto. Sa željezničkih se tračnica prepreka na cesti nijevidjela ako bi tko od stranaca uspio proviriti između crnih zavjesa koje suim priječile pogled. Pitao se koju su priču vlasti zakuhale da opravdajuprekrivanje prozora.Također se pitao vjeruju li novinari sa Zapada onome što su im pokazali.

Iza toga zemlja je ponovno postala onakva kakva je bila: polja su bilaneobrađena, redovi osušenih voćaka kosturastim su granama bez listovakopali po nebu, a krovovi kuća tonuli su zbog nebrige poprimajući obliksedla.Kirov je naglo skrenuo s ceste. Braća su se sudarila i opsovala. Čim se

automobil zaustavio, Kirov je izašao i otišao u polje ostavivši vrataotvorena. Stajao je buljeći u praznu ravnicu.Prije negoli je Pekala mogao išta pitati, Anton je počeo objašnjavati:

"Nakon Revolucije vlada je naredila da se sve farme kolektiviziraju.Izvorne se zemljoposjednike ili strijeljalo ili slalo u Sibir. Ljudi koje supostavili za upravitelje nisu znali voditi farme, pa su usjevi propali.Nastupila je glad. Pet milijuna ljudi umrlo je od gladi."Pekala je izdahnuo kroza zube."Možda više od pet", nastavio je Anton. "Točan se broj nikada neće znati.

Kada je vijest o gladi doprla do vanjskog svijeta, vlada ju je jednostavnozanijekala. Izgradili su nekoliko gradića-modela i pozvali strane novinareda obiđu zemlju. Dobro ih nahrane, daju im darove. Novinari vide sela-modele. Kažu im da je glad izmišljotina antisovjetske propagande.Lokacija tih sela je tajna. Nisam znao da je to jedno od njih sve dok nismodošli do njega.""Misliš li da su oni novinari vjerovali onome što su vidjeli?" upitao je

Pekala. "Dovoljno njih vjeruje. Ljudi mogu suosjećati sa smrću jedneosobe, pet, deset ljudi, ali milijun smrtnih slučajeva za njih je samostatistika. Dokle god postoji sumnja, odabrat će ono u što je najlakšepovjerovati. Zato u Revoluciji ti i tvoj car niste imali izgleda protiv nas.

Previše ste željeli vjerovati da ljudsko nasilje ima granice. Car je umrovjerujući da će ga ljudi voljeti zato što on voli njih. Pogledaj gdje vas je todovelo."Pekala nije rekao ništa. Gledao je u ruke i polako stiskao šake. Kada se

Kirov vratio u automobil, i Pekala i Anton iznenadili su se vidjevši ga kakose osmjehuje."Drago mi je da te vidim tako nadahnutog", posprdno je rekao Anton

kada ih je Kirov ponovno izveo na cestu."Zašto ne bih bio?" upitao je vedro Kirov. "Ne uviđate li genij onoga što

smo vidjeli? U Institutu su nas poučavali da je istinu katkad nužnoprikazati u drugom svjetlu.""Misliš lagati", ispravio ga je Pekala."Privremeno lagati", objasnio je Kirov. "Jednog dana, kada bude pravo

vrijeme, računica će biti ispravna.""Ti vjeruješ u to?" upitao je Pekala."Naravno!" entuzijastično je odgovorio komesar. "Samo što nikada nisam

mislio da ću doista sam to vidjeti."Pekala je posegnuo u džep i izvadio drvenu jabuku koju su mu dali kod

barikade, a koju nije vratio. Bacio ju je u Kirovljevo krilo. "Evo ti suvenir sposjeta gradu privremenih laži."Anton je ispružio ruku i šakom bubnuo brata u rame. "Dobro došao u

Revoluciju", rekao je. No Pekala nije mislio na Revoluciju. Misli su muodlutale u prošlost, kada su jabuke poput tih bile prave.

***U Carskom selu našao je cara kako cijepa drva za ogrjev pokraj

staklenika poznatih kao oranžerije. Kada je izašao na terasu Dvorcacarice Katarine, neuspješno pokušavajući naći cara u njegovim sohama, udaljini je čuo ritmičan zvuk sjekire koja je sjekla suho drvo.Prema rukovanju sjekirom brzom, bez zastajkivanja i bez teškog

udaranja, ulažući više snage nego što je potrebno da cjepanicu raskoli utriješće Pekala je znao da je to car.Car je volio vježbati, ali ne radi samog vježbanja. Volio je raditi nešto što

je smatrao korisnim, poput čišćenja snijega lopatom i uklanjanja rogoza sruba jezera. No omiljena mu je razbibriga bila jednostavno se sakriti izaoranžerija i izgubiti se u meditaciji mahanja sjekirom.Bio je hladan dan kasnog rujna. Pao je prvi zimski snijeg, a zemlja je

otvrdnula od mraza. Za nekoliko dana snijeg će se vjerojatno otopiti.Ceste i putovi pretvorit će se u blato. Pekala je primijetio da je taj prvi

snijeg bio posebna prigoda za Petrograđane. Ispunio bi ih energijomnadomještajući ono što su iz njih iscijedili sparni ljetni mjeseci.

Car je bio gol do pasa. Nalijevo od njega narastao je kup urednosloženih cjepanica, od kojih je svaka bila duga kao polovica ljudske noge.Nadesno je ležala gomila raščetvorenih cjepanica za potpalu. Car je usredini rabio panj kao površinu za sječu. Pekala se divio njegovojpreciznosti, načinu na koji je postavljao svaku cjepanicu za sječu, kako jedizao sjekiru bez napora i kako je držak od jasenovine klizio kroz stisnuteruke dok ne bi dosegnuo vrh luka. Zatim bi uslijedio oštar zamah nadolje,gotovo prebrz da bi ga se uočilo, a cjepanica bi se raspolovila poputdijelova naranče.Pekala je čekao na kraju čistine dok car nije zastao da obriše znoj s lica.

Zatim je zakoračio naprijed i pročistio grlo.Car se okrenuo na peti, iznenađen. Isprva je izgledao uzrujano što ga

ometaju, no izraz mu se smekšao kada je vidio tko je to. "0, to si ti,Pekala. " Pustio je da sjekira padne na panj. Oštrica je zasjekla drvo, akad je pustio sjekiru, ostala je tako stršiti. "Što te danas dovodi ovdje?""Došao sam vas zamoliti za uslugu, Ekscelencijo.""Uslugu?" Car je pljesnuo rukama kao da želi ukloniti crvenilo s dlanova.

"Pa bilo je i vrijeme da me zatražiš štogod. Već sam počeo misliti da tiničemu ne koristim.""Da mi ne koristite, Ekscelencijo?" Nikada nije o tome tako razmišljao.

Car se osmjehnuo Pekalinoj zbunjenosti. "Što to želiš, prijatelju?"" Čamac."Car je uzdignuo obrve. "Pa, mislim da to možemo urediti. Kakav čamac?

Moju jahtu Standart? Ili štogod veće? Trebaš li kakvo vojno plovilo?"" Trebam čamac na vesla, Ekscelencijo. "" Čamac na vesla." »Da.""Samo običan čamac na vesla?" Car nije uspio sakriti razočaranje. "I

vesla, Ekscelencijo.""Da pogodim", rekao je car. "Želiš dva vesla." Pekala je kimnuo. "Je li to

sve što želiš od mene?""Ne, Ekscelencijo. Također mi je potrebno jezero u koje ću ga staviti. ""Ah", zarežao je car, "to je već bolje, Pekala."Dva dana poslije, tek što je sunce zašlo, Pekala je zaveslao jezerom

poznatim kao Veliko jezero na južnom rubu Carskog sela. Ona je sjedila ustražnjem dijelu čamca, s povezom preko očiju.Bila je prohladna, ali ne hladna večer. Za jedan mjesec cijelo će se

jezero smrznuti. "Koliko još trebam ovo nositi?" Prije negoli je mogaoodgovoriti, lija je postavila drugo pitanje. "Kamo idemo?"Otvorio je usta kako bi odgovorio."Ima li još koga u čamcu?" upitala je. "Zašto mi ne odgovaraš?"

"Odgovorit ću ti ako mi dopustiš", rekao je. Odgovori su: 'ne dugo'. Onaje uzdahnula i sklopila ruke u krilu. "Što ako me vidi koji od mojih učenika?Mislit će da me otimaju. "" Volim te", rekao je Pekala. Namjeravao je to čuvati za poslije, no

jednostavno mu je izletjelo."Molim?" upitala je glasom koji je iznenada postao nježan. " Čula si me."

Šutjela je.Pitao se nije li pogriješio."Pa bilo je i vrijeme", rekla je blago." Ti si druga osoba koja mi je to rekla u posljednje vrijeme. ""I ja tebe volim", rekla mu je. Vrh čamca bubnuo je o obalu otoka Hali,

koji je bio u središtu Velikog jezera. Na otoku je bio izgrađen velik paviljonkoji je zauzimao većinu prostora pa je izgledao kao da pluta na vodi.Pekala je uvukao vesla, a s čvorova svezanih upravo ispred držaka

vesala padale su kapljice. Zatim je pomogao Uji izaći iz čamca. Još jenosila povez, ali se više nije žalila. Držeći je za ruku, odveo ju je dopaviljona u kojem je bio jedan stol s dvama stolcima. Svjetiljka na stolubacala je svjetlost naokolo, a sjenke naslona stolaca bile su nalik nanavoje isprepletene vinove loze.Kada ju je posjeo, dignuo je srebrne poklopce koji su pokrivali tanjure.

Objed je priredio sam: piletina na kijevski način, nadjevena mješavinommaslaca i peršina, gljive umiješane u umak od vrhnja i brendija, mahunetanke poput šivaće igle i krumpiri pečeni s ružmarinom. Carica je biladodala bocu šampanjca Grande dame Veuve clicquot. Pokraj svjetiljkenalazila se zdjela sa savršenim jabukama koje će, poslužene sa sirom,jesti za desert.Tanjuri su bili postavljeni na srebrne kolutove, koji su ih uzdignuli točno

iznad razine stola, a obrok su grijale svijeće smještene ispod njih.Pekala je tada maknuo svijeće i srebrne kolutove i premjestio tanjure na

stol. Udahnuo je i pogledom preletio po mjestu da se uvjeri kako je sve usavršenom redu.Protekla dva dana bio je toliko zaposlen pojedinostima tog obroka da nije

imao vremena biti nervozan. No sada je bio poprilično nervozan. "Sadamožeš skinuti povez", rekao je.Pogledala je jelo, zatim njega, a onda paviljon oko sebe, koji je bio

okružen tamom nalik na baršunaste zastore.Pekala ju je nervozno promatrao."Nisi se morao toliko truditi", rekla mu je."Ma znam, ali... ""Bila sam tvoja čim su vesla zaškripala. "

***Vozeći, Kirov je jednom rukom držao drvenu jabuku, a drugom stiskao

upravljač. "Nije li to prekrasno!" uzviknuo je. "Ne živimo li u divnomvremenu?"Lječilište Vodovenko stajalo je osamljeno na vrhu brda koje je šibao

vjetar. Samo je jedna cesta vodila do visoke kamene građevine. Cijelo jebrdo bilo bez biljaka, a sva zemlja oko njega preorana."Zašto su to napravili?" upitao je Kirov. "Sade biljke?" Anton je odgovorio:

"Zato da mogu slijediti tragove stopala bjegunaca." Došli su do kontrolnogmjesta u podnožju brda.Naoružani stražari pregledali su im dokumente, dignuli žuto-crnu brklju i

pustili ih da prođu.Dvokrilna čelična vrata na ulazu u Vodovenko otvorila su se. Emka je

ušla u dvorište.Zidovi lječilišta kao da su se naginjali nad njih.Ispred svakog prozora, pričvršćene željeznim klinom, lakat od zida bile

su velike metalne ploče koje su priječile pogled.Kirov je ugasio motor.Nisu očekivali tišinu, ali to nije bila tišina praznog prostora. Umjesto toga,

činilo se da sve unutar masivne zgrade suzdržava dah.Na ulaznom pultu bolničar im je ponovno pregledao dokumente. Bio je to

čovjek široka lica, sa zamršenom crvenom kosom i konstelacijom pjegicaboje hrđe na obrazima. Nos mu je nekoć bio slomljen te je krivo zarastao.Bolničar je izvukao spis i gurnuo ga preko pulta.Pekala je ugledao fotografiju prestrašenog čovjeka, koja je bila

zaklamana za vrh lijevog kuta, i ime ispisano na vrhu: Katamidže.Bolničar je dignuo slušalicu i naredio da pacijenta dovedu u sigurnu

sobu. "Morat ćete predati oružje", rekao im je. Dva Tokareva i Webleyzveknuli su o pult. Bolničar iza pulta pogledao je Webley. Bacio je pogledna Pekalu, ali nije rekao ništa. Pištolje je stavio u metalni ormarić. Zatim jeotišao okolo do niza metalnih vrata, otključao ih i glavom pokazao daprođu.Pekala se okrenuo Antonu i Kirovu. "Čekajte ovdje", rekao im je. Anton je

izgledao kao da je osjetio olakšanje."Ne smeta mi da uđem", rekao je Kirov. "Zapravo bih...""Ne", rekao je Pekala.Anton je potapšao Kirova po ramenu. "Hajde, mali. Idemo van, tamo

možeš zapaliti svoju otmjenu lulicu."Kirov ga je bijesno pogledao, ali je učinio kako su mu rekli. Kada je

Pekala stao s druge strane oklopnih vrata, bolničar je ušao za njim i

zaključao ih ključem koji je držao za pojasom.Pri prvom koraku u hodnik Vodovenka, Pekala se počeo znojiti. Pod je

bio prekriven debelim sivim pustom, koji je upio zvuk njihovih koraka i kaoda im je iz tijela isisao strpljivo bubnjanje srca. Mirisi sapuna od katranakamenog ugljena, hrane koja se raskuhava u smjesu i izmeta preplavili sumu osjetila. Prepoznatljiv smrad znoja ljudi koji žive u strahu miješao ih jesve zajedno.Niz hodnike bila su poredana vrata. Slojevi blijede zeleno-plave boje

prianjali su uz metal. Sva su bila zatvorena i svaka su imala prorez zapromatranje pokriven preklopom. Ispod proreza, svaka su vrata imalarupu za umetanje hrane nalik na nenasmijana usta.Pekala se zaustavio. Noge ga nisu slušale. Znoj mu se cijedio s brade.

Dah je osjećao poput žeravice u grlu."Jeste li dobro?" upitao je bolničar"Mislim da jesam", odgovorio je Pekala."Već ste bili ovdje", rekao je bolničar. "Ovdje ili na sličnu mjestu.

Poznajem izgled koji ljudi poprime kada se vrate."Bolničar ga je odveo u prostoriju dva kata ispod zemlje. Imala je nizak

strop, jedva palac iznad Pekaline glave. U središtu prostorije stajao jemetalni stolac. Bio je pričvršćen za betonsko tlo potpornjima u obliku slovaL, kroz koje su klinovi bili zakucani u pod.Jedino svjetlo u prostoriji dopiralo je sa stropa ravno iznad stolca, gdje je

u metalnom kavezu visjela gola žarulja.Na stolcu je sjedio čovjek čija su zapešća bila lancima vezana za prednje

noge stolca. Bio je visok, a zbog načina na koji su ga vezali morao sepognuti, što je Pekalu podsjećalo na položaj trkača prije početka utrke.Prljava, prosijeda kosa stršila mu je na objema stranama glave, dok je u

sredini ostala široka ćela. Uši su mu bile velike, kao i nježna, obla bradaosuta točkicama dvodnevne brade. Čovjekove oči, usađene u nisko čelo,bile su mutno-plave kao u novorođenčeta.Katamidže je nosio istu pamučnu bež pidžamu kakvu je nosio Pekala na

početku svojeg putovanja u Gulag. Prisjetio se ponižavajuće tanketkanine, načina na koji je prianjala uz stražnji dio nogu kada se znojio tenastrane odsutnosti elastične vrpce tako da je zatvorenik sve vrijememorao pridržavati hlače."Katamidže", rekao je bolničar, "netko te želi vidjeti.""Ovo nije moja uobičajena ćelija", odgovorio je čovjek. "Hajde,

Katamidže", umiljavao se bolničar. "Vidiš li čovjeka kojeg sam ti doveo?""Vidim ga", pogled mu se usredotočio na Pekalu. "Znači ti si Smaragdno

oko?"

"Da", rekao je Pekala."Dokaži", rekao je Katamidže.Pekala je dignuo rever. Smaragd je bljesnuo na jarkom svjetlu žarulje u

kavezu. "Rekli su mi da si mrtav.""Sitno pretjerivanje", odgovorio je Pekala."Rekao sam da ću razgovarati samo s tobom." Katamidže je pogledao

bolničara. "Nasamo.""U redu", rekao je Pekala."Nisam ovlašten da vas ostavim nasamo s pacijentom", pobunio se

bolničar. "Neću razgovarati ni s kim osim s inspektorom", rekao jeKatamidže. Kada je prestao govoriti, usta su se nastavila micati neproizvodeći nikakav zvuk. Pekala je gledao kako zatvorenikove usneoblikuju riječi i shvatio da Katamidže ponavlja posljednjih nekoliko riječisvake rečenice, poput vlastita odjeka u glavi. Također je primijetio da sumu desni gležanj i lijevo zapešće poprilično otekli jer je na tim mjestimabio lancem vezan za zid ćelije."To je protiv pravila', ustrajao je bolničar."Otiđite", odgovorio je Pekala.Bolničar je izgledao kao da će pljunuti na pod. "U redu, ali taj je čovjek

klasificiran kao opasan. Držite se podalje od njega. Neću biti odgovoranza ono što vam učini ako mu se previše približite."Kada su dvojica muškaraca napokon ostala sama, Pekala je sjeo na

pod, leđima okrenut zidu. Nije želio da se Katamidže osjeća kao da gaispituju."Koje je godišnje doba?" upitao je Katamidže."Skoro će jesen. Listovi su počeli žutjeti."Osmijeh je obasjao Katamidžeovo lice. "Sjećam se mirisa otpalog lišća

nakon prvog mraza. Znaš, povjerovao sam im kada su mi rekli da simrtav.""Na neki sam način i bio.""Onda mi trebaš biti zahvalan, inspektore Pekala, što sam te doveo

natrag iz svijeta mrtvih! Sada imaš za što živjeti.""Da", rekao je Pekala. "Imam.

***"Ilja i Pekala stajali su na pretrpanom željezničkom peronu Nikolajevskog

kolodvora u Sankt Peterburgu.Bio je posljednji tjedan u veljači 1917.Sve su se pukovnije pobunile: Volhinina, Semjonovska, Preobraženska.

Mnogi časnici već su bili ubijeni. Paljba iz strojnice odzvanjala je Litejnjimprospektom. Zajedno s vojskom, tvornički radnici u štrajku i mornari s

otočne utvrde Kronštad počeli su sustavno pljačkati trgovine. Opustošili suurede peterburške policije i uništili Registar kriminalaca.Cara su napokon nagovorili da pošalje postrojbu Kozaka koji bi potukli

revolucionare, no odluka je stigla prekasno. Vidjevši da Revolucija dobivasve veći zamah, sami Kozaci pobunili su se protiv vlade.U tom je trenutku Pekala znao da mora liju izvesti iz zemlje, barem dok

se prilike ne smire.Vlak je bio spreman za polazak istočno prema Varšavi. Odande će voziti

do Berlina, a zatim do Pariza, koji je bio Iljino konačno odredište."Evo", rekao je Pekala i posegnuo u košulju. Izvukao je kožnatu vrpcu

koja mu je visjela oko vrata. Za vrpcu je bio privezan zlatni pečatnjak. "Čuvaj mi to.""Ali to je trebao biti tvoj vjenčani prsten. ""Bit će", odgovorio je, "a kada te ponovno vidim, stavit ću ga i nikada ga

više neću skinuti. "Gomila je nadirala i povlačila se nalikujući na žito u polju koje njiše vjetar.

Mnogi od onih koji su bježali došli su s golemim kovčezima, setomprtljage, čak i s pticama u krletkama. Tu su prtljagu vukli iscrpljeni nosači soblim kapama i u tamnoplavim odorama s crvenom prugom sa strane.Pruga je nalikovala na krv koja curi niz hlače. Bilo je previše ljudi. Nitko senije mogao pomaknuti a da nekoga ne gurne. Jedan po jedan, putnici sunapuštali prtljagu i gurali se prema vlaku držeći karte uzdignute iznadglave. Povici su nadjačali dahtanje i huk parne lokomotive koja sespremala krenuti. Visoko gore, pod krovom od staklenih ploča, kapljice suse kondenzirale na prljavu staklu. Padale su na putnike poput crne kiše.Kondukter se nagnuo kroz vrata, sa zviždaljkom stisnutom medu zubima.

Triput je resko zazviždao." To je upozorenje da kreću za dvije minute", rekao je Pekala. " Vlak

neće čekati. Moraš ići, lija."Gomila je počela paničariti."Mogla bih pričekati sljedeći vlak", molila je lija. U rukama je stiskala

jednu jedinu torbu izrađenu od materijala za sagove s vedrim uzorkom, ukojoj su bile neke knjige, nekoliko fotografija i komplet odjeće zapresvlačenje."Sljedećeg vlaka možda neće biti. Molim te. Moraš sada otići. ""Ali kako ćeš me naći?"Blago se osmjehnuo, dignuo ruku i prstima joj prošao kroz kosu. "Ne

brini se", rekao je. " To mi dobro ide. ""Kako ću znati gdje si?""Gdje god je car, tamo ću biti i ja. "

" Trebala bih ostati s tobom. ""Ne. Nipošto ne. Sada je preopasno. Kada se stvari smire, doći ću po

tebe i dovesti te natrag. ""Ali što ako se ne smire?"" Onda ću napustiti ovo mjesto. Naći ću te. Ostani u Parizu ako možeš,

ali gdje god bila, naći ću te. Onda ćemo početi novi život. Ovako ili onako,obećavam da ćemo uskoro biti zajedno. "Graja onih koji se nisu uspjeli ukrcati prerasla je u neprekidno vrištanje.

Previsoko naslagana prtljaga odjednom se nagnula i pala. Putnici ubundama su se raštrkali. Gomila ih je progutala."Sada!" rekao je Pekala. "Prije nego što bude prekasno."" U redu", rekla je lija naposljetku. "Nemoj da ti se nešto dogodi. ""Ne brini se za mene", rekao joj je."Samo uđi u vlak. " Odmaknula se i ušla u more ljudi.Pekala je ostao gdje je bio. Gledao je njezinu glavu iznad drugih. Kada je

bila gotovo kod vagona, okrenula se i mahnula mu.Odmahnuo joj je i izgubio je iz vida: pokraj njega nagrnula je rijeka ljudi

koji su ponavljali glasinu da je na Finski kolodvor na drugoj strani rijekedošao drugi vlak.Prije negoli se snašao, odnijeli su ga na ulicu.Pekala je optrčao oko kolodvora i zatim iz ulice uz Nevski prospekt

gledao izlazak vlaka. Prozori su bili otvoreni. Putnici su se naginjali imahali onima koje su ostavili na peronu. Vagoni su drndali pokraj njih.Odjednom su tračnice bile prazne, a preostao je samo ritmičan zveketkotača koji se gubio u daljini.Bio je to posljednji vlak koji je izašao iz Sankt Peterburga. Sljedećeg su

dana revolucionari zapalili kolodvor.***

"Što mi želiš reći, Katamidže?""Znam gdje su", odgovorio je. "Tijela Romanovih.""Da", kimnuo je Pekala. "Našli smo ih." Nije rekao ništa o Alekseju. "A

jeste li našli moj fotoaparat?""Fotoaparat? Ne. Nije bilo fotoaparata u rudničkom oknu.""Ne u oknu. U podrumu Ipatijevljeve kuće!"Pekalino lice odalo je da ništa ne shvaća. "Bio si u Ipatijevljevoj kući?"

Katamidže je kimnuo. "O, da, ja sam fotograf", rekao je kao da će to sveobjasniti. "Ja sam jedini u gradu.""Ali kako si se našao u podrumu?" Anton je rekao da su ondje našli tijela

stražara. Pekala je pokušao zvučati mirno, premda mu je srce lupalo.

"Radi fotografije!" rekao je Katamidže. "Pozvali su me. Posjedujemtelefon. Nema mnogo ljudi u gradu telefon.""Tko te nazvao?""Časnik Unutarnje sigurnosti, Čeke. Oni su čuvali cara i njegovu obitelj.

Časnik mi je rekao da žele snimiti službenu fotografiju kako bi ostatkuzemlje dokazali da se prema Romanovima dobro ponašaju. Rekao je daće je objaviti.""Je li rekao kako se zove?""Ne. Nisam pitao. Samo je rekao da je iz Čeke.""Jesi li znao da car boravi u Ipatijevljevoj kući?""Naravno! Nitko ih nije vidio, ali svi su znali da su ondje. Takvu tajnu ne

možete sakriti. Stražari su podigli privremenu ogradu oko kuće i obojiliprozore tako da nitko ne može gledati kroz njih. Ograda je poslije srušena,no dok su Romanovi bili ondje, vojnici bi potegli pištolj na vas ako biste sesamo zaustavili i pogledali u kuću. Dolazili su i odlazili samo pripadniciCrvene armije. A oni su pozvali baš mene. Careva fotografija. Zamisli. Ujednom trenutku fotografiram krave nagrađene na natjecanju i farmera kojimi mora platiti jabukama jer nema novca za fotografiju, a sljedećegtrenutka fotografiram Romanove. Od toga sam mogao napraviti karijeru.Namjeravao sam udvostručiti naknadu. Časnik je rekao da odmah dođem,no već je bio mrak. Upitao sam ga mogu li čekati do jutra. Rekao je da jeupravo primio naredbu iz Moskve. Znaš kakvi su ti ljudi. Ne možeš ihnatjerati da nešto naprave, ali kada sami nešto žele, sve se mora obavitijoš jučer. Rekao mi je da je u podrumu ispražnjena prostorija koja će bitidobro mjesto za snimanje obiteljske fotografije. Na sreću, znao sam daIpatijevljevi imaju struju u kući te da ću moći upotrijebiti svoju studijskurasvjetu. Jedva da sam se imao vremena spakirati. Stalak. Film. Bio samupravo dobio nov fotoaparat. Naručio sam ga iz Moskve. Imao sam gasamo jedan mjesec. Volio bih da mi ga vrate.""Što se dogodilo kada si stigao do Ipatijevljeve kuće?" Katamidže je

napuhnuo obraze i bučno izdahnuo. "Pa, zamalo su me pregazili na putuonamo. Jedan od njihovih kamiona prestigao me jureći. Znaš, imali sudva. Nosio sam svu fotografsku opremu. Jedva sam se stigao maknuti ustranu. Čudo je što se ništa nije slomilo.""Gdje je bio drugi kamion?""U dvorištu iza kuće. Nisam ga vidio jer su zidovi dvorišta bili visoki, ali

čuo sam uključen motor. Namirisao sam ispušni plin. Kada sam pokucaona vrata, došla su ih otvoriti dvojica Čekinih čuvara. Obojica su izvuklapištolje. Izgledali su vrlo nervozno. Rekli su mi da odem, ali kada sam im

rekao za fotografiju i da su njihovi zapovjednici naredili da je snimim,pustili su me unutra.""Što si vidio kada si ušao?"Katamidže je slegnuo ramenima. "Već sam prije bio ondje. Snimio sam

slike Ipatijevljeve obitelji. Sve je izgledalo isto, osim što je u prizemlju bilomanje pokućstva. Nisam išao gore. Ondje su bili smješteni Romanovi.Nadesno od ulaznih vrata nalazi se stubište, a nalijevo velika soba.""Jesi li vidio Romanove?""Ne isprva", rekao je Katamidže, a u tišini koja je uslijedila nastavio je

oblikovati riječi. Isprva. "Čuo sam ih gore. Prigušene glasove. Svirala je iglazba. Na gramofonu. Mozart. Koncert broj 331. Obično sam svirao tumelodiju kada sam učio svirati glasovir."Mozart je bio jedan od caričinih omiljenih skladatelja. Pekala se sjećao

kako bi nagnula glavu dok je slušala. Spojila bi palac i kažiprst desne rukeoblikovavši slovo O i crtala galebove po zraku kao da sama dirigira."Odnio sam opremu u podrum", nastavio je Katamidže. "Zatim sam donio

nekoliko stolaca iz blagovaonice. Postavio sam rasvjetu i stalak. Upravosam bio pregledavao film u fotoaparatu kada sam iza sebe čuo zvukove, au dnu stuba pojavila se žena. Bila je to carevna Marija. Odmah sam jeprepoznao s fotografija koje sam bio vidio. Nisam znao što da radim pasam kleknuo! Ona mi se nasmijala i rekla da ustanem. Rekli su joj zafotografiranje pa je htjela znati je li sve spremno. Odgovorio sam da jest.Neka odmah dođu. Zatim se vratila uza stube.""Što si onda napravio?""Što sam napravio? Provjer io sam dvadesetak puta radi li fotoaparat, a

onda sam čuo kako dolaze niza stube. Lagano poput miševa.Ušli su u prostoriju; svakome sam se naklonio, a oni su mi kimnuli. Mislio

sam da će mi srce stati!Cara i caricu postavio sam na dva središnja stolca, a dvoje najmlađih,

Anastaziju i Alekseja, pokraj njih na obje strane. Iza njih stajale su tristarije kćeri.""Kako su ti izgledali?" upitao je Pekala. "Jesu li izgledali nervozno?""Ne nervozno. Ne. Ne bih rekao.""Jesu li razgovarali s tobom?"Katamidže je odmahnuo glavom. "Samo su me pitali želim li da se

pomaknu i je li način na koji stoje u redu. Jedva sam im odgovarao, biosam tako nervozan.""Nastavi", rekao je Pekala. "Što se onda dogodilo?""Bio sam upravo snimio prvu fotografiju. Namjeravao sam ih snimiti

nekoliko. Tada sam čuo kako netko kuca na prednja vrata kuće, ista ona

kroz koja sam ja bio ušao. Stražari su otvorili vrata. Čuo sam razgovor, aline i što su govorili. Vikali su. Tada sam prvi put cara vidio nervoznog.Odmah zatim čuo sam pucanj iz oružja! Jedanput! Dvaput! Nisam mogaobrojiti. Gore se zbivala prava bitka. Jedna od carevni je vrisnula. Ne znamkoja. Carević Aleksej pitao je oca hoće li ih spasiti. Car im je svima rekaoda budu tiho. Ustao je, prošao pokraj mene do vrata i zatvorio ih. Bio samse smrznuo na mjestu. Okrenuo se prema meni i upitao me znam li što sedogađa. Nisam mogao ni prozboriti. Sigurno je zaključio da nemampojma. Car mi je rekao: 'Ne smiju vidjeti da se bojiš.'""A onda?""Koraci. Silazili su niza stube. Netko je stao ispred zatvorenih vrata, koja

su se potom iznenada širom otvorila. Drugi Čekin stražar ušao je uprostoriju.""Netko drugi?""Da. Nisam prije vidio tog čovjeka. Isprva sam mislio da nam je došao

reći da smo sigurni.""Samo jedan čovjek? Možeš li ga opisati?"Katamidže je iskrivio lice pokušavajući se sjetiti. "Nije bio ni visok ni

nizak. Imao je tanka prsa. Uska ramena.""A lice?""Imao je jedan od onih šešira što ih nose časnici, onakav čiji rub prekriva

oči. Nisam ga dobro vidio. U objema rukama držao je pištolj."Pekala je kimnuo. "A zatim?""Car je rekao čovjeku da me pusti", nastavio je Katamidže. "Isprva sam

mislio da me neće pustiti, no čovjek je samo rekao da izađem. Dok samposrćući izlazio iz prostorije, čuo sam kako se obraća caru.""O čemu su govorili?""Nisam čuo. Glasovi su bili prigušeni.""Jesi li čuo da mu se car obraća imenom?"Katamidže se zagledao u žarulju na stropu, škrgućući zubima od želje da

se sjeti. "Car je uzviknuo neku riječ kada je čovjek ušao. Mogla je biti ime.Sjećao sam je se neko vrijeme, ali onda mi je iščezla iz glave.""Pokušaj, Katamidže. Pokušaj je se sada sjetiti."Zatvorenik se nasmijao. "Nakon što sam se toliko dugo trudio

zaboraviti..." Odmahnuo je glavom: "Ne. Ne sjećam se. Sljedeće čega sesjećam jest da su se car i stražar počeli svađati. Zatim su opalili pištolji.Nastala je vriska. Prostoriju je ispunio dim.""Zašto nisi pobjegao?" upitao je Pekala."Bio sam toliko skamenjen da nisam mogao natjerati noge na uspon

stubama. Samo sam stajao i gledao. Nisam mogao vjerovati da se to

događa.""Što si onda napravio?""Pucnjava je iznenada prestala. Vrata su bila napola otvorena. Vidio sam

kako stražar ponovno puni pištolje. Tijela su se trzala na podu. Čuo samstenjanje. Ženska se ruka pružala kroz dim. Vidio sam Alekseja. Još jesjedio na stolcu. Ruke je privio na prsa. Samo je zurio pred sebe. Kada jenapunio pištolje, stražar je išao od jedne do druge osobe." Katamidže jezašutio ostavivši čeljust otvorenu. Nije mogao naći riječi."Jesi li vidio da puca u Alekseja?""Vidio sam kako je ustrijelio caricu", prošaptao je Katamidže. Pekala se

trznuo kao da je zvuk tog pucnja upravo rasparao zrak. "Ali što je bilo sAleksejem? Sto se s njim dogodilo?""Ne znam. Ne znam kako je itko mogao preživjeti. Napokon, došao sam

k sebi i potrčao. Uza stube. Kroz prednja vrata. Izlazeći iz kuće, zamalosam pao preko dvojice stražara koji su me pustili unutra. Obojica su bilaustrijeljena i ležala su na tlu. Bilo je mnogo krvi. Pretpostavio sam da sumrtvi. Nisam se zaustavio da provjerim. Ne razumijem. Ako je Čekatrebala čuvati Romanove, zašto bi jedan od njih ubio cara i čak neke odvlastitih ljudi.""Što se dalje događalo, Katamidže?""Istrčao sam u mrak", odgovorio je čovjek, "i samo sam trčao. Najprije

sam došao kući, no onda sam shvatio da je samo pitanje trenutka kada ćenetko doći po mene, ili ubojica ili ljudi koji će misliti da sam ja počinioubojstva. Stoga sam otišao, pobjegao sam. U šumi izvan grada imamkolibicu, zemunicu."Pekala se sjetio vlastite kolibe duboko u šumi Krasnogoljani, koja je sada

bila samo obris od pepela i zahrđalih čavala."Znao sam da ću ondje biti siguran", nastavio je Katamidže. "Barem neko

vrijeme. Bio sam hodao otprilike jedan sat kada sam prošao stari rudnikna kraju grada. To je loše mjesto. Na starom jeziku zovu ga tunug koriak ,što znači 'mjesto gdje su ptice prestale pjevati'. Mještani se drže podaljeod njega. Ljude koji su radili u tom rudniku morali su dovesti odnekud. Svisu se razboljeli. Većina ih je umrla.""Što se ondje iskapalo?""Radij. Sastojak satova i kompasa. Svijetli u tami. Prah je otrovan.""Što si vidio kod rudnika?""Jedan od Čekinih kamiona. Istog čovjeka koji je ubio Romanove.

Istovario je tijela pokraj okna. Bacao ih je dolje jedno po jedno.""Jesi li siguran da je to bio on?"

Katamidže je kimnuo. "Svjetla na kamionu bila su uključena. Kada jeprošao ispred snopa svjetla, znao sam da je to on.""Ali jesi li siguran da je dolje bacio sva tijela?""Kada sam stigao, kamion je već bio ondje. Ne znam koliko je tijela

bacio.""Je li te vidio?""Ne. Bio je mrak. Sakrio sam se iza starih zgrada u kojima su nekad

živjeli rudari. Čekao sam da se uspne natrag u kamion i odveze. Zatimsam potrčao. Kada sam došao do zemunice, ostao sam ondje nekovrijeme. Ali nisam se osjećao sigurno. Ponovno sam se preselio. Zatimponovno. Negdje tijekom puta pročitao sam da su Romanove pogubiliprema naredbama iz Moskve. Sve uredno i službeno. Ali meni nije takoizgledalo. Nakon što sam to pročitao, shvatio sam da znam nešto što nebih smio znati. Kome možeš vjerovati nakon toga? Nastavio sam sekretati dok nisam završio u Vodovenku.""Kako si završio ovdje, Katamidže?""Živio sam na moskovskim ulicama, u kanalizaciji. Našli su me neki

podzemni radnici. Ne znam koliko sam dugo bio dolje. Bilo je to jedinomjesto gdje sam bio siguran. Znaš li, inspektore, kakav je to osjećaj?Nikada nemati mira, bez obzira na to gdje se nalazio?""Da", odgovorio je Pekala. "Znam."

***Uz nemire na peterburškim ulicama s vojnicima na čelu, otvoreno

pobunjenima protiv časnika, car je 2. ožujka 1917. abdicirao kao apsolutnivladar Rusije.Tjedan poslije, kada su počeli pregovori da se Romanovi prognaju u

Britaniju, car i njegova obitelj smješteni su u kućni pritvor u Carskom selu.General Kornilov, revolucionarni zapovjednik petrogradskog okruga,

obavijestio je osoblje Carskog sela da imaju dvadeset četiri sata da odu.Tko god ostane, bit će uhićen pod istim uvjetima kao i carska obitelj.Većina osoblja smjesta je otišla. Pekala je odlučio ostati. Car mu je dao

na korištenje kolibicu u okolici imanja, nedaleko od ograđenog prostora zakonje poznatog kao Gospodske staje. Ondje je Pekala čekao razvojdogađaja sa sve većim osjećajem nemoći. Zbrka pred vratima dvorcapogoršala se zbog toga što se činilo da se u carskom domaćinstvu nitkone snalazi.Pekaline jedine upute, koje je primio istoga dana kada je car abdicirao,

bile su da čeka daljnje naredbe. U to vrijeme nesigurnosti Pekali sunajteže padali obični, svakodnevni poslovi koje je prije obavljao tako lakoda o njima uopće nije ni razmišljao. Stvari poput kuhanja vode za čaj,

pospremanja kreveta ili pranja odjeće postale su iznenada goleme usvojoj složenosti. Nemajući što raditi, izjedalo ga je iščekivanje dok jepokušavao zamisliti što se događa iza granica njegova svijeta koji se brzosmanjivao.Pekala nije komunicirao s carem. Umjesto toga, svakog je dana skupljao

komadiće glasina kada je išao u kuhinju po svoju porciju hrane.Doznao je da su počeli pregovori o slanju obitelji Romanov u egzil u

Britaniju. Trebali su otploviti iz arktičke luke Murmansk, uz pratnjunaoružane Carske mornarice. Car isprva nije želio putovati jer su mu sedjeca oporavljala od ospica. Carica se bojala dugotrajne plovidbe pa jezatražila da plove samo do Danske.Budući da je gomila naoružanih tvorničkih radnika svakog dana dolazila

podbadati Romanove kroz vrata carskog imanja, Pekala je znao da ćeobitelj morati prokrijumčariti. Budući da nikakve vijesti o takvom planu nisudolazile do Pekale, zaključio je da su ga ostavili da se snađe sam.Međutim, uskoro je doznao da su Britanci povukli ponudu pružanja

utočišta. Odonda, pa sve dok Revolucionarni komitet nije riješio što će snjima, Romanovi su bili zarobljeni na vlastitu imanju.Radi djece, car i carica pokušavali su voditi što normalniji život.

Aleksejev učitelj, Pierre Gilliard, Romanovima poznat kao Zilik, koji jetakođer odlučio ostati, držao je dnevne sate u sobi 2M francuski. Sam carpodučavao je povijest i zemljopis.Pekala je kuhinju uvijek nalazio punu stražara koji nisu bili na dužnosti.

Grijali bi se nakon obilaska imanja. Budući da su znali tko je on, srazlogom je bio iznenađen zbog nedostatka neprijateljstva prema njemu.Za razliku od učitelja i osobne posluge koja je ostala, njega nisu vezali zaRomanove. Zbunjivala ih je odluka da ostane u Carskom selu. Čak su gaosobno poticali da otiđe i nudili mu da se provuče kroz vojni perimetar.Straža, čini se, nije dobila jasne zapovijedi za odnošenje prema carskoj

obitelji. Jednog dana oduzeli su Alekseju njegovu igračku pištolj. Drugogdana zabranili su Romanovima da plivaju u Lamskom jezeru. Zapovijed jepotom poništena.Bez jasnih uputa, njihovo je neprijateljstvo prema Romanovima postajalo

sve otvorenije. Jedanput, dok je car vozio bicikl imanjem, jedan odstražara gurnuo je bajunetu među žbice pa se car ispružio u prašinu.

Kada je čuo za to, Pekala je shvatio da je samo pitanje vremena kada ćeživoti Romanova doći u opasnost. Obitelj uskoro neće biti ništa sigurnijaunutar granica imanja, nego izvan njih. Ne otiđu li uskoro, neće uopćeotići, a njegov će život završit poput njihovih.

***"Imam još jedno pitanje za tebe", rekao je Pekala. Katamidže je

uzdignuo obrve. "Zašto si sada progovorio? Nakon svih ovih godina?""Neko sam vrijeme znao da ću preživjeti samo ako ljudi misle da sam

lud", rekao je Katamidže. "Pa mi nitko neće vjerovati ni riječi. Nevolja je utome, inspektore, što doista poludiš ako ovdje ostaneš dovoljno dugo.Želim reći što se dogodilo prije nego što potpuno prestanem vjerovati uto.""Ne bojiš li se da bi te čovjek koji je ubio cara mogao pronaći?""Želim da me nade", blago je rekao Katamidže. "Umorio sam se od

života u strahu." Bilo je kasno kada su došli u Sverdlovsk.Emkine su gume udarale i poskakivale po kamenju kojim je bila

popločena glavna gradska ulica. Zbog noćne vlage kojom je sjajila, cestaje izgledala kao odbačena koža kakve divovske zmije.Uredno posađena stabla činila su granicu između kolnika za konje i

automobile i pločnika. Pokraj pješačke staze stajale su velike, dobrouščuvane zgrade s vrtovima koji su bili ograđeni bijelim drvenimogradama i kapcima koji su se zatvarali preko noći.Anton je dobio naredbu predati dokumente mjesnom upravitelju policije

čim stignu, ali postaja je bila zatvorena. Odlučili su pričekati jutro.Samo je krčma bila otvorena. Bilo je to mjesto s niskim krovom i klupama

smještenima uz vapneni zid. Velike mjedene šalice s dvjema ručkama išlesu od jednog čovjeka do drugoga. Neki su ljudi pušili lule iz čijih su seglava dizale dimne kobre, a zapaljen duhan osvjetljavao im je lica. Gledalisu kako Emka prolazi pokraj njih, nazubivši oči sumnjom.Slijedeći Antonove upute, Kirov je usmjerio automobil prema dvorištu iza

velike katnice. Visoki kameni zidovi okruživali su dvorište i priječili pogledizvana. Pekala je već na prvi pogled zaključio da tu nitko ne živi. Boja okoprozorskih okvira ogulila se, a iz žljebova je rastao korov. Zidovi dvorištanekoć su bili pokriveni žbukom i obojeni, no komadi žbuke bili su otpalirazotkrivši goli kamen. Građevina kao da je zračila neprijateljskomprazninom."Gdje smo?" upitao je Kirov izlazeći iz automobila."Kod Ipatijevljeve kuće", odgovorio je Anton. "Nazivali smo je Kućom za

posebnu svrhu."

Ključem koji je izvadio iz džepa, Anton je otvorio kuhinjska vrata pa susva trojica ušla. Pronašao je prekidač za električno svjetlo i pritisnuo ga,no prašnjave svjetlosne naprave iznad njega ostale su tamne. Nekolikopetrolejskih svjetiljki visjelo je o čavlima pokraj vrata. Kirov ih je napuniopetrolejem iz limenke koju su imali u Emki. Svaki je ponio jednu svjetiljku.Prošli su kroz kuhinju i zaobišli nekoliko klimavih stolaca koji su ležali napodu. Ušli su u hodnik s podom od uskih dasaka i visokim stropom skojeg su visjeli ostaci kristalnog lustera. Sjenke su im se pomaljale nazidovima. Pred njima su bila ulazna vrata koja su vodila na ulicu, a slijevastubište za prvi kat, čija je ograda bila puna prašine. Nadesno, u prednjojsobi, isticao se kameni kamin.Pekala je udisao ustajali zrak. "Zašto nitko ne živi ovdje?""Kuću su zatvorili čim su Romanovi nestali. Nikolaj Ipatijev, njezin

vlasnik, otišao je u Beč i više se nije vratio.""Gledajte", Kirov je upro prstom na rupe od metaka u tapetama.

"Hajdemo odavde. Hajdemo u hotel.""Kakav hotel?" upitao je Anton.Kirov je zatreptao prema njemu. "Onaj u kojem ćemo odsjesti tijekom

istrage.""Ovdje ćemo odsjesti", odgovorio je Anton. Kirovljeve su se oči raširile:

"O, ne. Ne ovdje." Anton je slegnuo ramenima."Ali kuća je prazna!" bunio se Kirov."Neće biti dok smo mi u njoj.""Želio sam reći da nema pokućstva!" Kirov je upro prstom u prednju

sobu. "Gledajte!"Na jednom zidu prazne sobe visoki prozori gledali su na ulicu. Zastori od

teškog tamnozelenog baršuna nisu bili samo navučeni, nego i zašivenijedan za drugi pa se nisu mogli razgrnuti.Kirov ih je molio: "U gradu mora postojati hotel, neki s pristojnim

krevetom.""Postoji", rekao je Anton, "ali nije uračunat u proračun.""Što bi to trebalo značiti?" upitao je Kirov. "Mahnete li tim naredbama,

dobit ćemo što god poželimo.""Naredbe kažu da sjedište moramo napraviti ovdje.""Možda su kreveti na katu", natuknuo je Pekala."Da", rekao je Kirov. "Provjerit ću." Potrčao je uza stube. Svjetiljka mu se

zanjihala u ruci, a duge sjenke povukle su se za njim poput zmija."Nema kreveta", promrmljao je Anton."Što se dogodilo s njima?" upitao je Pekala.

"Ukrali su ih", odgovorio je Anton, "zajedno s drugim predmetima. Kadase Ipatijevljeva obitelj iseljavala, dopustili su im da ponesu neke svojestvari: slike i tako dalje. Kada su došli Romanovi, preostale su samoosnovne stvari. Kada smo napustili grad, dobri ljudi Sverdlovska došli suprije Bijele armije i ogolili mjesto. Kada su stigli Bijeli, vjerojatno nije ostaloništa vrijedno."Kirovljevi koraci na katu odzvanjali su kućom. Dok je išao iz sobe u sobu,

podne daske škripale su pod njegovom težinom. Psovke su odzvanjalekućom."Gdje je podrum?" upitao je Pekala."Ovamo", rekao je Anton. Noseći svjetiljku, odveo je Pekalu kroz kuhinju

do blijedožutih vrata na čijoj su staroj mjedenoj kvaki bili zamrljani masniotisci prstiju.Anton je otvorio vrata."Tu dolje našli smo stražare."Sišli su u podrum. U dnu stuba, slijeva su naišli na komoru za ugljen.

Vratašca na stropu otvarala su se tako da se ugljen spuštao iz prizemlja.U komori je ostala uglavnom prašina, nakupljena u kutovima. Samo jenekoliko gruda ugljena ležalo na podu. Činilo se kao da su ukrali čak iugljen. Zdesna je bila prostorija koja bi inače bila zatvorena dvostrukimvratima, ali vrata su bila otvorena i otkrivala prostor s niskim zakrivljenimstropom, širok četiri koraka i dug deset. Zid je bio oblijepljen bijelim iružičasto-crvenim prugama. Na ružičastim prugama Pekala je vidio slikukoja se ponavljala, a podsjećala ga je na stiliziran uzorak male kornjače.Prostorije poput te rabile su se za pohranu odjeće tijekom godišnjih dobakada se nije nosila.Koliko je prostorija nekoć bila uredna, toliko je sada bila uništena.

Nedostajali su veliki dijelovi tapeta, razotkrivajući rešetkast uzorak odgipsa, zemlje i kamena. Velik dio toga bio je razasut po podu. Zidovi su bilirupičasti od metaka. Velike krvave mrlje prekrivale su tlo. Pomiješavši sesa žbukom, oblikovale su koru nalik na tamno-smeđe štitove koji ležerazbacani na drevnu bojištu. Mlazovi krvi kao da su visjeli u zraku i Pekalase morao poprilično usredotočiti kako bi vidio da su zapravo zidovipoprskani njome."Prema onome što mi je rekao Katamidže", rekao je, "stražare su ubili

gore i zatim ih dovukli dolje, vjerojatno da zbune istražitelje koji bi se pitaliodakle sva ta krv.""Ako ti tako kažeš." Anton se nervozno ogledavao. Rupe od metaka kao

da su zurile u njih poput očiju.

Pekala je ugledao kolute čahura u prašini. Sagnuvši se, podignuo jejednu i preokrenuo je medu prstima. Palcem je istrljao prljavštinu na dnu iugledao sitnu udubinu u središtu, gdje je udarna igla pištolja zapalilainicijalnu kapislu. Oznake na dnu bile su na ruskome i datirale su iz 1918.,što je značilo da je streljivo bilo novo kada je ispaljeno. Nakupivši šakučahura, uočio je da ih je izradio isti proizvođač i da na svima piše istidatum."Trebam razgovarati s tobom", rekao je Anton.Pekala se okrenuo bratu koji je, uzdignuvši svjetiljku iznad glave da

rasvijetli prostoriju, stajao poput kipa. "O čemu?"Anton je pogledao preko ramena da provjeri je li Kirov u blizini. "O onoj

stvari koju si nazvao bajkom.""Misliš na carevo blago?"Anton je kimnuo. " I ti i ja znamo da postoji.""O, pa postoji", složio se Pekala. "Neću to pobijati. Bajka je da znam gdje

je skriveno."Anton je teško suzdržavao uzrujanost. "Car nije imao tajni pred tobom. Ti

si možda jedini na svijetu kome je doista vjerovao. Morao ti je reći gdje jesakrio zlato.""Cak i da znam gdje je", rekao je Pekala, "ne bi mi palo na pamet uzeti

ga, i to upravo zato što mi je car vjerovao."Anton je ispružio ruku i primio bratovu. "Car je mrtav! Njegova je krv na

podu pod tvojim nogama. Sada trebaš biti odan živima.""Ako je Aleksej živ, zlato pripada njemu.""Nakon svega onoga čega te tvoja odanost koštala, ne misliš li da i ti

zaslužuješ dio?""Jedino zlato koje trebam jest ono koje mi je zubar stavio u zube.""A što je s lijom? Sto ona zaslužuje?"Na spomen njezina imena, Pekala se stresao. "Nju ne miješaj u ovo",

rekao je. "Nemoj mi reći da si je zaboravio", podsmjehnuo se Anton."Naravno da nisam. Cijelo vrijeme mislim na nju.""Misliš li možda da je ona tebe zaboravila?"Pekala je slegnuo ramenima. Činilo se da pati, lopatice kao da su mu

postale preteške za leđa."Čekao si je, zar ne?" ustrajao je Anton. "Tko onda može znati da i ona

nije čekala tebe? Platila je svoju odanost, ali njezina odanost nije bilaodanost caru.Bila je odana tebi. Kada je nadeš, moraš se pobrinuti da ne završi kao

prosjakinja na ulici. Duguješ joj to."

Pekali se vrtjelo u glavi. Uzorak tapeta plesao mu je pred očima. Činilomu se da zagasite smeđe mrlje na podnim daskama ponovno svjetlucajusvježom krvlju.Bio je ožujak 1917.

***Pekala je čuo kucanje na vratima svoje kolibe u Carskom selu, gdje je

bio zatočen već mjesecima.Kada je otvorio vrata, zapanjio se vidjevši cara kako stoji pred njim.

Premda su tu obojica bila zatvorenici, car ga još nijedanput nije posjetio.U čudnovatoj ravnoteži njihovih života, pa čak i u razdoblju poput ovog,Pekalina privatnost bila je svetija od careve.Car je ostario u posljednja dva mjeseca. Koža ispod očiju objesila se.

Boja je iščezla iz obraza. Nosio je tamnosivu odoru s običnim mjedenimpucetima i ovratnikom koji je bio usko zakopčan na vratu. "Smijem li ući?"upitao je."Da", odgovorio je Pekala.Car je čekao trenutak. " Onda bi se možda mogao pomaknuti." Pekala se

zamalo spotaknuo sam o sebe dok se micao u stranu."Ne mogu dugo ostati", rekao je car. "Neprekidno me nadziru. Moram se

vratiti prije negoli primijete da me nema. " Stojeći u prednjoj prostoriji sniskim stropom, car je pogledao blijedožute zidove, mali kamin i stolacpred njim. Pogled mu je lutao sobom dok mu se oči naposljetku nisuzaustavile na Pekalinima. "Oprosti što ti se nisam javljao dosad. Nozapravo je bolje da te što manje vide sa mnom. Čuo sam glasinu da ćenas, moju obitelj i mene, preseliti odavde u sljedećih nekoliko mjeseci.""Kamo idete?""Čuo sam da je netko spomenuo Sibir. Barem ćemo ostati zajedno. To je

dio dogovora." Duboko je uzdahnuo. "Stvari su krenule nagore. Moraosam poslati poruku bojniku Kolćaku. Sjećaš ga se, zar ne?""Da, Ekscelencijo. Vaša polica osiguranja. ""Točno. A u duhu brige za ono što mi je vrijedno", nasmiješio se tužno

car, "stari prijatelju, želim da odeš odavde. " Posegnuo je u džep i izvukaokožnati novčanik. " Tu su dokumenti za tvoje putovanje. ""Dokumenti?""Krivotvoreni, naravno. Identitet. Karte za vlak. Nešto novca. Još primaju

istu valutu. Boljševici dosad nisu imali vremena otisnuti vlastitu. ""Ali, Ekscelencijo", pobunio se Pekala, "ne mogu pristati na ovo... ""Pekala, ako ti naše prijateljstvo išta znači, nemoj me prisiljavati da

preuzmem odgovornost za tvoju smrt. Čim odemo iz Carskog sela,boljševici neće tratiti vrijeme i odvest će sve koji ostanu. Za tuđu sigurnost

ne mogu jamčiti ništa više nego za vlastitu. Kada shvate da te nema,Pekala, započet će potragu. Sto veću prednost stvoriš u početku, to ćešbiti sigurniji. Kao što znaš", nastavio je car, "zatvorili su sve prolaze osimglavnih vrata i ulaza u kuhinju, no pokraj Paviljona lamskoj prolaz jeprepriječen samo djelomično. Preuzak je za vozila, ali čovjek se možeprovući. Ondje te čeka automobil. Odvest će te što bliže finskoj granici.Vlakovi više ne dolaze u grad, ali još voze okolnim okruzima. Uz malosreće, uhvatit ćeš jedan od onih koji idu za Helsinki. " Car mu je pružiokožnati novčanik. " Uzmi ga, Pekala."Još zbunjen, Pekala je uzeo novčanik iz careve ispružene ruke. "Ah, još

jedna stvar", rekao je car. Posegnuvši u džep odore, izvadio je Pekalinprimjerak Kalevale, koji je posudio od njega prije nekoliko mjeseci."Možda si pomislio da sam zaboravio. " Car je stavio knjigu u Pekalineruke. "Jako sam uživao u njoj, Pekala. Trebao bije ponovno prolistati.""Ali, Ekscelencijo", Pekala je stavio knjigu na stol, "znam sve priče

napamet."" Vjeruj mi, Pekala. " Car je ponovno primio knjigu i njome potapšao

Pekalina prsa. Pekala ga je zbunjeno gledao. " Vrlo dobro, Ekscelencijo. "Carevo blebetanje gotovo ga je nagnalo u plač. Shvatio je da ne moževiše ništa učiniti. "Kada trebam poći?""Sada!" Car je otišao do otvorenih vrata i pokazao preko širokog

prostranstva Aleksandrova parka, u smjeru Paviljona Lamskoj. " Vrijemeje da se skrasiš s onom svojom učiteljicom. Gdje je ona sada?"" U Parizu, Ekscelencijo. ""Znaš li gdje je točno?""Ne, ali naći čuje.""Ne sumnjam", odgovorio je car. "Naposljetku, za to si obučen. Volio bih

da mogu poći s tobom, Pekala. "Obojica su znala koliko je to nemoguće."A sada idi", rekao mu je car. "Prije nego što bude prekasno. " Ne

mogavši se buniti, Pekala je krenuo preko parka. No prije negoli je nestaomedu drvećem, osvrnuo se prema kolibi.Car je još bio ondje i gledao ga kako odlazi. Dignuo je ruku u znak

pozdrava. U tom je trenutku Pekala osjetio kako dio njega umire, poputtame koja gomilanjem i sama postaje tamnija.

***"Kada bi nas barem odveo onamo", Anton je ustrajao. "Ne bismo sve

uzeli.""Dosta", rekao je Pekala."Kirov ne treba ni znati za to."

"Dosta!" ponovio je. Anton je ušutio.Njihove sjenke naginjale su se pri pokretima plamena iz svjetiljke.

"Posljednji put ti kažem, Antone: ne znam gdje je." Anton se okrenuo napeti i pošao uza stube."Antone!"No brat nije stao.Znajući da nema smisla uvjeravati ga, Pekala se vratio prašnjavim

čahurama na svojem dlanu. Svaka je imala 7,62 mm. Pripadale su Ml895Nagantu. Cijev tog pištolja izgledala je slabašno, držak mu je nalikovao nabananu, a velika udarna igla bila je isturena unatrag poput palca. Usprkosnespretnu izgledu, Nagant je bio umjetničko djelo. Njegova je ljepotadolazila do izražaja samo u primjeni. Savršeno je prianjao uz ruku,ravnoteža je bila besprijekorna, a za jedan pištolj bio je iznimno precizan.Jedinstven oblik čahura koje je Pekala našao odao je identitet pištolja.

Kod većine streljiva metak je počinjao kod završetka čahura, ali u slučajuNaganta metak se ugnijezdio unutar mjedene čahure radi stvaranjaplinskog potiska koji bi oslobodio više snage prilikom pucnja. Zbog togase Nagant mogao upotrebljavati s prigušivačem. Pištolji s prigušivačembrzo su postali oružje ubojica: Pekala je često susretao Nagant namjestima zločina. Zavrnuti za kraj cijevi, veliki prigušivači nalik na cigarebili su odbačeni pokraj tijela žrtava.Zvuk pucnjeva u zatvorenu mjestu poput ovoga zasigurno je sve

zaglušio, mislio je Pekala. Pokušao je zamisliti kako je prostorija izgledalakada je pucnjava napokon prestala. Dim i razlomljen gips. Krv koju upijaprašina."Klaonica", prošaptao je za sebe.Rupe od metaka obilježavale su i zidove stubišta pokazujući da se

stražari nisu predali bez borbe. Na drugom katu, gdje su bili živjeliRomanovi, bile su četiri spavaće sobe, dvije velike i dvije male, te dvijeradne sobe. Jedna je soba, s tamnozelenim tapetama i ugrađenimdrvenim policama, očito pripadala muškarcu. Druga, čiji su zidovi bili bojebreskve, imala je klupu s jastucima na kojoj je gospodarica kuće moglasjediti i promatrati prolaznike na cesti. Klupa je još ležala prevrnuta u sobi.Jednu od nogu izbio je metak. Ovalno zrcalo bilo je nakrivljeno na zidu.Jedan komad stakla u obliku zuba morskog psa ostao je u okviru, dok jeostatak bio pao na tlo. Paučina je visjela na rasvjetnom uređaju iznadnjega. Na prozorskim staklima još su se vidjeli tragovi vapna. Mora da suje Bijeli očistili kada su zauzeli kuću, pomislio je Pekala.Stajao je na odmorištu i pogledom slijedio do prizemlja crtu uglačanog

rukohvata, svijetlu poput žive. Pokušao je zamisliti cara kako stoji na tom

istom mjestu. Sjetio se kako bi se car katkad zaustavio usred rečenice iliusred šetnje jednim od dugih hodnika Zimskog dvorca. Ostao binepokretan, poput čovjeka koji je u daljini čuo glazbu pa pokušavaprepoznati melodiju. Silazeći, Pekala se sjetio dana kada je u šumipromatrao jelene: rogovi poput razgranatih grana munje izlazili su im izglava, a oni bi zastali u tom položaju čekajući da se pokaže kakvaopasnost.Sjedili su za golim drvenim kuhinjskim stolom, umorni, bezizražajnih lica.

Jedini zvuk proizvodile su žlice grebući unutrašnjost limenke s hranom.Nisu imali ni tanjure ni zdjele. Anton je jednostavno otvorio šest limenki spovrćem i vojnim porcijama mesa te ih stavio nasred stola. Kada se jedanod njih zasitio narezane mrkve, vratio je limenku na stol i uzeo limenkunarezane cikle. Pili su vodu iz bunara u dvorištu. Natočili su je u vazu kojusu našli na podu sobe na katu, a čiji je vrh bio obrubljen kamenčićima.Kirov se prvi slomio. Odgurnuo je svoju limenku s mesom i graknuo:

"Koliko ovog još moram pretrpjeti?" Iz džepa je izvukao drvenu jabuku.Lupio je njome o stol. Crveno obojena, izgledala je kao da svijetli iznutra."Idu mi sline na usta od samog pogleda na nju", rekao je Kirov. Posegnuoje u džep i izvadio lulu."Kao da stvari nisu dovoljno loše, ponestaje mi i duhana.""Hajde, Kirove", rekao je Anton. ,-,Sto se dogodilo s našim sretnim

momkom?"Izvadio je nabreklu vrećicu iz džepa i proučio njezin sadržaj. Miris

svježeg lišća duhana prešao je preko stola. "Moja se zaliha sasvim dobrodrži.""Posudite mi malo", rekao je Kirov."Nabavi si svoj." Anton je udahnuo spremajući se reći još nešto, ali ga je

prekinuo zvuk kakav proizvodi kamen bačen u prozor.Sva su trojica poskočila.Lula je ispala iz Kirovljevih usta."Dovraga, što je to bilo?" upitao je Anton. Zvuk se ponovio, ovaj put

glasnije. Anton je izvukao pištolj."Netko je na vratima", rekao je Pekala.Tko god bio, morao je doći straga da ga ne bi vidjeli pred kućom. Pekala

je otišao pogledati tko je.Druga su dvojica ostala za stolom.Kada se Pekala pojavio, za njim je, gegajući se, ušao starac široka

trbuha. Ulazeći u prostoriju, njihao se poput metronoma. Sitnim očimaboje badema sumnjičavo je promatrao Antona.

"Ovo je Evgenij Majakovski", rekao je Pekala. Starac je kimnuo u znakpozdrava. "Kaže da ima neke podatke", nastavio je Pekala."Sjećam te se", Anton je zurio u starca."I ja se tebe sjećam", Majakovski se okrenuo s namjerom da ode.

"Možda bih trebao poći..." rekao je."Ne tako brzo", Anton ga je primio za ruku. "Zašto ne ostaneš nakratko?"

Izvukao je stolac i potapšao sjedalo. "Raskomoti se."Majakovski je nevoljko sjeo, a na crvenim mu je obrazima prošaranima

kapilarama već u kapljicama izbijao znoj."Otkud se znate?" upitao je Pekala."O, već je jedanput pokušao izvesti taj trik", odgovorio je Anton. "Na dan

kada je došla Čeka, pojavio se s nekim podacima koje nam je htio prodati.Kleo se da će nam biti od koristi.""Jesu li bili od koristi?" upitao je Kirov."Nismo mu dali priliku", odgovorio je Anton."Slomili su mi nos", rekao je tiho Majakovski. "To nije bilo civilizirano.""Ako si tražio civiliziranost", odgovorio je Anton, "pokucao si na pogrešna

vrata.""Kada sam vidio da su ovdje upaljena svjetla", nastavio je Majakovski ne

obazirući se na njega, "nisam znao da ste to vi." Vrpoljio se na stolcu."Krenut ću sada. "Ovaj put te nitko neće ozlijediti", rekao mu je Pekala."Dajem ti riječ", odgovorio je Pekala."Znam nešto što će vas zanimati", rekao je Majakovski tapkajući debelim

prstom po sljepoočnici."O čemu pričaš?" upitao je Pekala."Kada su došli Bijeli, uspostavili su ispitni odbor. Nisu vjerovali da su

Romanovi preživjeli. Željeli su samo da Crveni preuzmu krivicu. Zatim,kada su se Crveni vratili, oformili su svoj vlastiti odbor. Baš kao i Bijeli,vjerovali su da su Romanovi ubijeni. Razlika je bila u tome što su Crveniželjeli čuti da su stražari u kući preuzeli stvar u svoje ruke. Činilo se kaoda su svi željeli Romanove mrtve, ali nitko nije želio biti odgovoran zaubojstva. Dakako, naposljetku je tu i ono što se doista dogodilo.""A to je?" upitao je Pekala.Majakovski je blago pljesnuo rukama. "Eh, to je dio koji sam došao

prodati." Anton se prezrivo nasmijao. "Nemamo novca za kupnjupodataka.""Mogli biste nešto razmijeniti za njih", rekao je Majakovski glasom koji je

jedva nadilazio šapat."Razmijeniti što?" upitao je Kirov.Starac je oblizao usne. "Zgodna je ta lula koju pušiš."

"Zaboravi!" Kirovljeva su se leda uspravila. "To nećeš dobiti!""Daj mu lulu", rekao je Pekala."Molim?""Da, želim tu lulu", rekao je Majakovski."E pa, ne možeš je dobiti!" povikao je Kirov. "Već spavam na podu. Ne

možete očekivati...""Daj mu lulu", ponovio je Pekala, "pa čujmo što nam čovjek ima reći."

Kirov se požalio Antonu: "Ne može me natjerati na to, zar ne?""Upravo jest", rekao je Anton.Kirov je bijesno gledao u Antona i Pekalu. "Gadovi!" Obojica su ga

strpljivo promatrala."Pa ovo je jednostavno nečuveno!" rekao je Kirov. Majakovski je ispružio

ruku prema luli.Anton je prekrižio ruke i nasmijao se."I daj mu svoj duhan." Pekala je mahnuo glavom prema kožnatoj vrećici

koja je ležala na stolu.Antonu je smijeh zamro u grlu. "Moj duhan?""Da", udario je Kirov šakom o stol. "Dajte mu svoj duhan." Starac je

ispružio ruku i zamigoljio prstima prema Antonu."Bolje ti je da znaš nešto dobro." Anton je dobacio vrećicu starcu. "Ili ću ti

ponovno srediti lice."Dok su njih trojica gledala, Majakovski je napunio lulu i zapalio je šibicom

prekrivenom vunastom masom, koju je izvukao iz džepa na prsluku.Kresnuo ju je o potplat cipele. Minutu je zadovoljno pućkao, a onda jeprogovorio."Pročitao sam u novinama da su Romanovi mrtvi.""To je svatko pročitao!" Kirov se podsmjehnuo. "Cijeli je svijet čitao o

tome!""Jest", kimnuo je Majakovski. "Ali to nije istina." Anton je otvorio usta da

poviče na starca.Pekala je naglo dignuo ruku da ga ušutka. Progunđavši, Anton je sjeo

natrag na stolac."Majakovski", rekao je Pekala, "zbog čega misliš da nisu mrtvi?""Jer sam sve vidio!" odgovorio je starac. "Živim preko puta.""U redu, Majakovski", rekao je Pekala, "reci nam što se dogodilo.""One noći kada su spasili Romanove", nastavio je Majakovski, "gomila

Čekinih stražara iznenada je istrčala u dvorište Ipatijevljeve kuće. Udvorištu su imali dva kamiona. Stražari su nagrnuli u jedan od njih iodvezli se."

"Bili su nas upravo pozvali", rekao je Anton. "Naredili su nam dapostavimo prepreku na cesti. Bijeli su se spremali napasti. Tako su nambarem rekli.""Samo nekoliko minuta nakon odlaska kamiona, ona prokleta budala

Katamidže došao je na prednja vrata kuće! On je fotograf kojeg suzatvorili u Vodovenku. Ne čudim se što je taj gad ondje završio. Nazivaose umjetnikom.E pa, vidio sam nešto od te umjetnosti. Gole žene. To se drugačije

naziva. Te su slike bile skupe."Majakovski!" presjekao ga je Pekala. "Što se dogodilo kada je fotograf

došao pred kuću?""Stražari su ga pustili. Nekoliko minuta nakon toga na vrata je došao

Čekin časnik. Pokucao je i stražari su ga pustili unutra. Zatim je počelapucnjava.""Što si onda vidio?" upitao je Pekala."Običan oružani sukob", odgovorio je Majakovski sumorno. "Čekaj malo",

Anton ga je prekinuo. "Cijela je zgrada bila okružena visokom ogradom.Osim prednjih vrata i ulaza u dvorište, cijelo je mjesto bilo okruženo. Kakosi išta mogao vidjeti?""Rekao sam vam. Živim preko puta", rekao je Majakovski. "Na mojem je

tavanu prozorčić. Kada bih otišao tamo, vidio bih preko ograde.""Ali prozori su obojeni", rekao je Anton. "Čak su ih hermetički zalijepili.""Vidio sam vatru pištolja u prostorijama. Kada je pucnjava prestala,

ulazna vrata naglo su se otvorila, a Katamidže je izletio iz kuće. Otrčao jeu mrak.""Misliš li da je Katamidže bio upetljan u pucnjavu?" upitao je Pekala.

Majakovski se nasmijao. "Da mu date pištolj, taj ne bi znao kroz koji krajizlazi metak. Ako mislite da je bio toliko hrabar i napao Ipatijevljevu kućuda spasi cara, ne poznate Katamidžea.""Što se dogodilo kada je Katamidže otišao?" upitao je Pekala.

"Dvadesetak minuta poslije, drugi Čekin kamion odvezao se iz dvorišta iotišao u smjeru suprotnom od prvoga. To su bili Romanovi. Bježali su sčovjekom koji ih je spasio. Nije prošlo mnogo prije negoli se prvi kamionvratio. Pripadnici Čeke shvatili su da su ih prevarili. Tada je nastao metež.Stražari su bili mrtvi. Čuo sam kako jedan pripadnik Čeke viče da suRomanovi pobjegli.""Kako znaš da su stražari ubijeni?""Jer sam sljedećeg dana vidio kako im iznose tijela u dvorište. Nisam

vidio tijela Romanovljevih. Prema tome sam znao da su pobjegli. To jeistina bez obzira na to što pišu novine."

Za trenutak su svi u prostoriji utihnuli, osim Majakovskog, čija je lula tihocvilila. "Jesi li vidio lice čovjeka koji je došao na vrata?" upitao je Kirov.Pekala je pogledao Kirova.Kirov se zacrvenio. "Mislio sam..."Anton ga je prekinuo. "Da, što si točno mislio, mali? Nisam znao da si

preuzeo istragu."Majakovski ih je promatrao kao da prati lopticu u teniskom meču. "U redu

je." Pekala je kimnuo Kirovu. "Nastavi."Anton je zamahnuo rukama. "Pa sada doista napredujemo." Kirov je

pročistio grlo. "Možeš li opisati čovjeka kojeg si vidio tog dana,Majakovski?""Bio mi je okrenut leđima. Bio je mrak." Majakovski je cupkao nešto što

mu je zapelo između prednjih zuba. "Ne znam tko je to bio, ali reći ću vamšto govore o tome tko je spasio cara."" Tko govori?" ubacio se Pekala."Oni" -Majakovski je slegnuo ramenima. "Oni nemaju ime. Oni su

glasovi. Sve različiti glasovi. Skupe se zajedno i tako znaš što kažu.""U redu", rekao je Kirov. "Što kažu, tko je to bio?""Slavan čovjek. Čovjek kojeg bih volio upoznati.""A tko je to?""Inspektor Pekala", rekao je Majakovski. "Smaragdno oko. Osobno je

spasio cara." Sva su trojica bila nagnuta naprijed, ali sada su se zavalilinatrag u stolac i uzdahnuli."Što je sada?" upitao je Majakovski."Smaragdno oko sjedi točno pred tobom", Anton je neodređeno pokazao

prema Pekali.Starac je izvadio lulu iz usta i usmjerio držak prema Pekali. "Pa tebe

zaista ima posvuda, zar ne?"***

Manje od dvadeset četiri sata nakon što se oprostio od cara, Pekalu jena maloj postaji zvanoj Vainikala uhitio pripadnik detašmana željezničkepolicije Crvene armije. Situacija na granici još je bila kaotična. Nekimpostajama upravljalo je finsko osoblje, dok su druge bile pod nadzoromRusa. Vainikala je bila jedna od njih.Bila je kasna noć kada su se trupe ukrcale na vlak. Odore su im bile od

grube crne vune, s ovratnicima obrubljenima tamnocrvenim koncem, a nadesnom rukavu nosili su crvene vrpce kućne izrade. Na njima su nekinacrtali znak pluga i čekića, koje će uskoro zamijeniti srp i čekić kaosimbol Sovjetskog Saveza. Uz odore su išli crni šeširi s uskim obrubom ivelikom crvenom zvijezdom prišivenom sprijeda.

Pekalini krivotvoreni dokumenti tvrdili su da je liječnik porodništva.Prema carevim naredbama, dokumente je prije nekog vremena izradilaOkhranina tiskarska služba. Pekala nije znao da postoje sve do prije dvadana, kada mu je car naredio da napusti zemlju. Dokumenti su bilisavršeni: s fotografijom, svim važnim žigovima i potpisima na brojnimdozvolama za putovanje. Nisu ga zaustavili zbog dokumenata.Pekalina je pogreška bila što je dignuo glavu i pogledao u oči stražara

koji je s još dvojicom išao niz uzak hodnik u vlaku. Sa stražarovih seramena otapao snijeg, a kapljice su se kondenzirale na njihovu oružju.Prvi se stražar spotaknuo o remen torbe ugurane pod sjedalo nekoliko

redova ispred Pekalina mjesta. Zateturao je i tresnuo na koljeno gadnoopsovavši. Ljudi u vagonu trznuli su se na izljev prostota. Stražar je brzodignuo glavu. Bio je bijesan i osjećao je sram jer se spotaknuo. Prvaosoba koju je vidio bio je Pekala, koji je slučajno u tom trenutku gledao unjega."Idemo", zarežao je stražar i podignuo Pekalu na noge. Kada je napustio

vlak, Pekala je prvi udah hladnog zraka osjetio kao papar u plućima.Natjerali su desetak ljudi većinom muškaraca, ali i nekoliko lijepih žena

da sidu s vlaka. Stajali su okupljeni na peronu. Ime postaje jedva sevidjelo ispod koraljnog pokrova mraza.Vlak je soptao i dahtao, nestrpljivo čekajući da se vine u noć prema

Helsinkiju. Pekala je odvagnuo situaciju. Znao je da su ti ljudi vjerojatnosamo bivši vojnici, a ne stručnjaci koji bi mogli uočiti kvalitetnokrivotvorene dokumente ili znati koja pitanja postavljati da uhvate čovjekau laži o svojem identitetu. Jedno dobro usmjereno pitanje o porodništvumoglo bi skinuti Pekalinu krinku. Nije imao vremena proučiti to zanimanje.Webley je bio privezan za Pekalina prsa. Lako je mogao ustrijeliti jednog

čovjeka koji ih je čuvao i pobjeći u mrak dok drugi pretražuju vlak. Nosamo jedan pogled na gustu šumu punu snijega koja je okruživala postajurekao je Pekali da ne bi stigao daleko. Čak i kada ga ne bi uhvatili,najvjerojatnije bi se smrznuo.Nije mu preostalo ništa osim nade da su stražari zadovoljili znatiželju i

potrebu da budu važni. Tada bi se svi jednostavno vratiti u vlak.Bio je planirao posjetiti roditelje, zatim otići put Stockholma i

Kopenhagena, aOstali stražari sišli su iz vlaka.Putnici su brisali prozore natopljene kondenziranom vlagom i pravili

krugove da vide što se događa vani.Stražar koji se bio spotaknuo prošao je pokraj reda ljudi koje su zadržali,

pregledavajući im dokumente. Bio je malo prevelik za odoru čiji su rukavi

završavali dobrano iznad zapešća. Zapaljena cigareta visjela mu jeizmeđu usana, a kada je govorio, zvučao je kao čovjek s oštećenim ličnimživcem."U redu", rekao je jednom od putnika. "Možete ići. " Čovjek se nije ni

osvrnuo. Potrčao je da se ukrca na vlak.Dvije žene koje su bile ispred Pekale, a kojima nisu rekli da se ukrcaju,

stajale su i plakale na jarkom svjetlu svjetiljki na postaji. Počelo je sniježiti,a sjenke pahulja, goleme poput oblaka, prolazile su preko smrznutogperona.Stražar je došao do Pekale. "Liječnik", rekao je."Da, naredniče. " Pekala je pognuto držao glavu."Koja je ovo kost?" upitao je čovjek.Pekala je u tom trenutku znao da je u klopci. Ne zato što nije znao

imenovati kosti ljudskog tijela. Godinama je atlas ljudskog tijela visio uočevoj mrtvačnici; bilo je malo kosti kojima nije znao naziv. No Pekala jeznao da je u klopci jer pogleda li stražara u oči, neće ga pustiti. Ne bi biloništa drugačije ni da je stajao pred psom. Za stražara je to bila igra."Ova kost ovdje", rekao je čovjek i zapucketao prstima da privuče

Pekalinu pozornost.Pekala je gledao u svoja stopala. Pahulje su padale po čizmama. Vlak je

nestrpljivo soptao.Dah koji je mirisao na dim duhana prešao mu je preko lica. "Odgovori,

dovraga", rekao je stražar.Na to Pekala nije imao izbora nego dignuti glavu.Stražar se nacerio. Cigareta je dogorjela tako daleko da mu je žar gotovo

dodirivao usne. Držao je ruku uzdignutu pokraj glave, pokrećući polakoprste kao pri kakvu posprdnu pozdravu.Pogledi su im se susreli.Kada je vlak krenuo, ostali su samo Pekala ijedna od žena. Pekali su

ruke vezali lisicama za klupu. Stražari su ženu odvukli u čekaonicu pokrajpostaje.Pekala ju je čuo kako vrišti.Pola sata poslije žena je gola istrčala na peron.Snijeg je dotad već prestao padati. Pun Mjesec sjajio je kroz komadiće

oblaka u prolazu. Snijeg koji je pao na Pekalin kaput više se nije topio.Umjesto toga, skupljao se na njemu poput krzna polarnog medvjeda. Nijeosjećao ruke. Obruči lisica bili su tako hladni da mu se činilo kao da mukoža gori. Nožni prsti postali su tvrdi, kao meci zabijeni u meko mesonjegovih stopala.

Gola je žena došla do ruba perona. Stopala su joj klizila po bljuzgavici.Na trenutak se okrenula i pogledala Pekalu. Na njezinu je licu bio utisnutisti iskrivljeni izraz strave koji je Pekala jedanput vidio u očima starogkonja koji se bio srušio pokraj ceste. Vlasnik je tada bio izvukao dugačaknož i spremao se prerezati životinji vrat. Sjeo je pokraj konja i oštrio nož omalen brus koji je stavio na koljeno. Konj ga je cijelo vrijeme promatraoočima upalima od straha.Žena je skočila s perona i tresnula o tračnice, koje je od perona dijelio

gotovo metar visine. Zatim je ustala i potrčala tračnicama u smjeruHelsinkija.Stražari su se dogegali na peron. Jedan od njih prstima je dirkao krvavu

usnicu. Gledali su naokolo i zbunjeno se smijali."Hej!"jedan je stražar šutnuo Pekalinu nogu. "Kuda je otišla?" Prije negoli

je Pekala mogao odgovoriti, voda stražara ju je ugledao. Još je trčala.Na mjesečini su njezina gola leda bliještala poput alabastra. Svilenasti

jastučići daha dizali su joj se iznad glave.Stražar je izvadio pištolj. Bio je to devetmilimetarski Mauser s drvenim

drškom nalik na držak metle. Držak se namještao u usadnik pa se izpištolja moglo pucati kao iz puške. Stražar je skinuo držak sa sebe ipričvrstio ga za kraj pištolja. Zatim je postavio usadnik na rame i naciljaoniz tračnice u ženu koja je trčala. Pištolj je suho opalio. Čahura je iskočilauvis i otkotrljala se preko perona. Vrteći se, zaustavila se pokraj Pekalinečizme. Tračak puščanog dima klizio je iz njezina otvora.Drugi stražari skupili su se na rubu perona i zurili u tamu. "Još trči",

rekao je jedan od njih.Voda stražara ponovno je naciljao i opalio.Miris kordita lebdio je ledenim zrakom."Promašaj", rekao je jedan stražar.Voda se naglo okrenuo. " Onda mi dajte mjesta!"Stražari su bili udaljeni više od tri koraka od vode, no poslušno su se

zgurali unatrag.Nagnuvši se naprijed, Pekala je nejasno vidio da je žena još na nogama.

Trčala je, a tijelo joj je bilo poput plamena svijeće koji svijetli medusrebrnim tračnicama.Voda stražara ponovno je naciljao. Dvaput je zapucao. Još trenutak

činilo se da ženski plamen treperi, ali onda je utrnuo. Voda je usadnikpostavio u pregib lakta. Cijev je sada bila usmjerena u nebo. "Da odemopo nju?" upitao je jedan od stražara."Neka se smrzne", odgovorio je stražar. " Ujutro je neće biti. ""Zašto neće?"

"Prije zore ovuda će proći vlak. Kada je udari, razbit će se kao komadstakla." Sljedećeg jutra stražar je navukao crnu krpu preko Pekaline glave.Kada je stigao vlak iz Helsinkija, odgurali su ga preko perona dok jeobnevidio hvatao zrak.Grube ruke povukle su ga u vlak. Ležao je u nezagrijanom odjeljku za

prtljagu, ruku vezanih za zamjenski motor traktora sve dok vlak nije stigaou Peterburg.

***"Što ako su Romanovi bili u tom kamionu...?" rekao je Pekala.

Majakovski se okrenuo na pragu: "Već sam vam rekao da jesu.""AH što ako su bili mrtvi kada ih je kamion odvozio?""Slušajte me", rekao je starac nestrpljivo, "svi u ovom gradu znali su da

je jedini razlog boravka Čekinih ljudi ovdje taj da usmrte Romanove prijenego što Bijeli udu u grad. Zbog toga su izbacili mjesne milicajce koji sučuvali Ipatijevljevu kuću. Moskva je željela biti potpuno sigurna da ćeČeka, ako se Bijeli dovoljno približe, pogubiti Romanove te da neće tektako pobjeći, kao što bi to možda učinila milicija. Ako je itko izvana želioRomanove mrtve, trebao je samo čekati da se pojave Bijeli. Osoba koja biprovalila u kuću i dovela u opasnost vlastiti život pucajući na čuvare moglaje biti samo netko tko je carsku obitelj htio spasiti, a ne pobiti."Nakon što je Majakovski otišao, trojac se vratio za stol. "Zašto si ga

pustio da priča?" upitao je Kirov. "Znao si da je to samo gomila laži.""Eto da se jedanput i ja složim s malim", rekao je Anton. "A najgore je to

što stari gad misli da smo popušili priču.""Majakovski ne misli da laže", rekao im je Pekala. "Uvjeren je da je jedini

razlog zašto ste ti i drugi Čekini pripadnici preuzeli nadzor od milicije tajda ubijete obitelj.""Zamijenili smo miliciju", odgovorio je Anton, "jer su krali od Romanova.

Cara je čuvala banda sitnih lopova. To nije bilo profesionalno. Postali supotpuno nepouzdani.""No vidiš kako je vaš dolazak izgledao nekome izvana. Zbog toga

Majakovski vjeruje u ono što govori. Važno je znati kako su ljudi vidjelizločin, premda ti znaš da se nije tako dogodilo.""Ili je istina ili nije." Anton je primio drvenu jabuku i dobacio je Pekali.

"Zvučiš poput ljudi koji su nam dali ovo.""Razlika je u tome", rekao je Pekala, "što mi ne činimo zločin, nego ga

rješavamo." Anton je zamahnuo rukama: "Vodi ovaj slučaj kako god želiš.Idem do krčme vidjeti mogu li izmoliti štogod duhana jer to je jedini načinda ga dobijem." Ljutito je izašao zalupivši vratima.

Kirov i Pekala otišli su u prednju sobu, u kojoj je bilo ledeno, i zapalilivatru. Donijeli su stolce iz kuhinje i sjeli ispred ognjišta. S pokrivačimapreko ramena, ispružili su ruke prema plamenu.Pekala je iz džepa na kaputu izvadio staru knjigu koju je bio donio sa

sobom. Dok je čitao, izraz mu je postao odsutan. Crte lica su se ublažile."Što je to?" želio je znati Kirov."Kalevala", promrmljao je Pekala i nastavio čitati."Što?"Pekala je s mukom uzdahnuo i položio knjigu na koljeno. "To je knjiga

priča", objasnio je."Kakvih priča?""Legenda.""Ne znam ni jednu legendu.""One su poput priča o duhovima. Ne moraš vjerovati u njih, ali teško je

misliti da u njima nema nimalo istine.""Vjeruješ li u duhove, Pekala?""Zašto me to pitaš, Kirove?""Zato što sam upravo vidio jednoga", rekao je Kirov. Pekala se uspravio

na stolcu. "Molim?"Kirov je neprirodno slegnuo ramenima. "Dok sam pripremao vatru, netko

je pogledao unutra kroz onaj prozor." Prstom je pokazao zastore u kutupokraj kamina. Odande gdje su sjedili, vidjeli su komadić prozorskogstakla koji nije bio zastrt. Kroza nj su se obrisi grana micali na mjesečinipoput čudnih vodenih bića."Vjerojatno je to bio samo neki pijanac na putu kući iz krčme koji je želio

vidjeti zašto je ovdje upaljeno svjetlo. Ljudi su skloni znatiželji."Srameći se, Kirov se počešao po zacrvenjenu licu. "Ma samo... ovaj...

zvuči onako...""Što je, Kirove? Ispljuni to pa da se mogu vratiti čitanju knjige.""Ma samo, mogao bih se zakleti da je čovjek koji je gledao kroz prozor

bio carRomanov. Ona njegova brada. Tužne oči. Naravno, vidio sam samo

slike. Osim toga, mrak je... Možda mi se samo pričinilo.Pekala je ustao i otišao iz sobe. Otvorio je prednja vrata. Noćni

povjetarac počeo je lagano puhati pokraj njega nadomještajući ustajalizrak koji se nakupio u Ipatijevljevoj kući. Dugo je tako stajao i zurio uprozore sa zatvorenim kapcima preko puta ceste, tražeći bilo kakav znakkoji bi mogao odati prisutnost promatrača. Nije nikoga vidio, no osjećao jeda je netko tu.

Kada se Pekala napokon vratio u sobu, našao je Kirova kako čuči predvatrom i na nju dodaje komadiće slomljenog stolca.Pekala je sjeo na svoje mjesto.Plamen je pijuckao vatru dok se dizao oko slomljenog drva. "Rekao sam

ti da mi se pričinilo", rekao je Kirov."Možda", odgovorio je Pekala. Pekala se naglo uspravio na stolcu.

Probudila ga je lomljava stakla.Kirov je već bio na nogama. Čupava kosa stršila mu je uvis. "Došlo je

odande." Pokazao je na kuhinju. Tiho je otišao u pokrajnju sobu i zapaliojednu od svjetiljki.Pekala je zbacio sa sebe pokrivač i protrljao lice. Vjerojatno je samo

Anton, pomislio je. Ostao je zaključan vani pa je razbio prozor da pokušaponovno ući."Prokleta djeca!" rekao je Kirov Pekala je ustao. Za svaki je slučaj

izvadio Webley iz korica. Ukočenih nogu, otišao je do kuhinje. Prvo što jeugledao bio je razbijen prozor iznad sudopera. Pa komade stakla rasutepo podu.Kirov je gledao kroz razbijeni prozor. "Gubite se!" viknuo je u mrak.

"Tornjajte se odavde!""Što su bacili?" upitao je Pekala."Komad noge stola." Pekali je zastao dah u grlu.U Kirovljevoj ruci bila je njemačka ručna granata: sivo obojen metalni

valjak nalik na malu limenku s juhom koji je bio pričvršćen za drveni štapmalo kraći od ljudske nadlanice da bi se granata mogla daleko baciti."Što je?" upitao je Kirov. Pogledao je Pekalu, a potom štap u ruci. Kao da

je iznenada razumio. "O, moj Bože", prošaptao je.Pekala je zgrabio granatu iz Kirovljevih ruku i bacio je natrag kroz

kuhinjski prozor razbivši drugo staklo. Zgrabivši Kirova za košulju,povukao ga je na pod.Granata je zveketala preko dvorišta. Komadići stakla melodično su

zveckali na tlu popločenom kamenjem.Pekala je rukama prekrio uši i otvorio usta da izjednači tlak u ušima,

pripremivši se za grmljavinu. Znao je da će ljudi koji su bili vani, ako supravilno uvježbani, ući u kuću odmah nakon detonacije. Pekala sepriljubio uza zid da ga ne bi ozlijedili komadići prozora i vrata. Fitilj tihgranata gorio je sedam sekunda. Tome ga je naučio sam Vasiljev. Čekaoje i brojio, ali eksplozije nije bilo. Naposljetku, zadovoljan što je granatazatajila, dignuo se i pogledao u dvorište. Mjesečina je svjetlucala nakomadima stakla i Emkinu vjetrobranskom staklu, dijeleći dvorište u

geometrijske likove od plavkasta svjetla i uredno izdjeljane uglove od crnesjene. Vladala je potpuna tišina."Hajdemo", rekao je Pekala gurkajući Kirova nožnim prstom. Obojica su

oprezno izašla u dvorište. Zvijezde su se širile nebom.Dvorišna vrata bila su otvorena. Bila su zatvorena kada su išli spavati.

"Hoćemo li ih slijediti?" upitao je Kirov.Pekala je odmahnuo glavom. "Kada shvate da granata nije eksplodirala,

mogli bi se vratiti. Bit ćemo sigurniji ako ih pričekamo ovdje."Kada je Kirov otišao po pištolj, Pekala je ugledao granatu kako leži

pokraj spremišta. Približavajući joj se, vidio je pokraj nje nešto nalik nabijelo puce. Pogledavši pozornije, shvatio je da je puce zapravo kuglicaveličine pikule, s rupom u sredini. Kroz kuglicu je bila provučena nit. Drugikraj niti nestajao je u šupljem dršku granate. Ti su predmeti trebali bitipokriveni metalnim čepom sve do upotrebe granate. Porculanska kuglica init bile su smještene u štapu te ili se moralo povući da se fitilj zapali. Tkogod je bacio granatu, odvio je čep, ali je zaboravio povući žicu."Možda je to bilo samo upozorenje", rekao je Kirov kada mu je Pekala

objasnio zašto granata nije eksplodirala.Pekala je odvagnuo granatu rukom, nježno tapšući dlan metalnom

limenkom s eksplozivom. Nije odgovorio.Dok je Kirov pred kućom držao stražu, Pekala je ostao u kuhinji. Sjedio

je u mraku s Webleyjem i granatom pred sobom. Na stolu su bili raštrkanikomadići stakla. Zurio je u noć kroz razbijeni prozor dok ga oči nisupočele peći, a sjene plesati naokolo poput ljudi koji mu se izruguju.Anton se pojavio u zoru. Otišao je ravno do crpke u dvorištu. Skladno

zakrivljena, bila je obojena starom crvenom bojom u nijansi bobicabožikovine. Na mjestima gdje se boja izlizala, naziralo se zahrđaloželjezo. Kada je Anton počeo pritiskati polugu, zvuk nalik na ptičjekriještanje ispunio je zrak.Trenutak poslije bezoblično srebro prsnulo je iz otvora crpke, a Anton je

gurnuo lice pod mlaz. Kada je dignuo glavu, srebrna perjanica napravila jeluk preko njegova ramena. Sklopljenih očiju i otvorenih usta, dok su mukapljice padale s brade, rukama je zagladio kosu unatrag.U tom je trenutku Pekala shvatio da je već vidio tu crpku. Bila je na

fotografiji koju je vidio u jednom broju Pravde, koju su mu ostavili sazimskim namirnicama na početku ceste u Krasnogoljani. Car i njegov s inAleksej pilili su drva velikom pilom za dvoje. Svaki je držao jedan kraj.Gomila drva stajala je po strani. Crpka je bila u pozadini. Fotografija jesnimljena tijekom careva zatočeništva na ovome mjestu. Car je nosioobičnu vojnu odoru, vrlo sličnu onakvima kakve su nosili oni koji su ga

čuvali. Aleksej je nosio debeo kaput i šubaru, zamotan zbog hladnoćekoju njegov otac, čini se, nije osjećao. Novine su bile stare već tada, kadaje Pekala vidio fotografiju, jer car je bio mrtav već jednu godinu.Pekala je pomislio na lice koje je Kirov ugledao na prozoru. Možda je ovo

mjesto ipak opsjednuto, pomislio je.Anton je bučno ušao u kuhinju. Oči su mu bile krvave, a bjeloočnice

bolesno žute. Na jednom je obrazu imao ljubičastu modricu, čija je bojaprelazila u gotovo crnu na mjestu gdje je koža pokrivala ličnu kost."Što ti se dogodilo?" upitao ga je Pekala."Recimo samo da Majakovski nije jedini u ovome gradu koji me se

sjeća.""Sinoć smo imali još jednog posjetitelja", Pekala je stavio granatu na stol.

Anton je tiho zazviždao. Prišao je i zagledao se u nju. "Zatajila je? "Nisupovukli žicu.""Takvo nešto čovjek ne čini slučajno.""Onda je to upozorenje", rekao je Pekala. "Sljedeći put nećemo biti te

sreće.""Moram pokazati dokumente u policijskoj postaji prije nego što počneš

službenu istragu", rekao mu je Anton. "Možeš poći sa mnom da vidišznaju li oni štogod." Aleksandar Kropotkin, upravitelj policije uEkaterinburgu, bio je nabijen čovjek širokih ramena i zdepaste glave splavom kosom koju je češljao ravno preko čela. Dok su Pekala i Antonstojeći čekali, Kropotkin je sjedio za stolom i listao papire koje mu jepredao Anton. Došao je do zadnje stranice, zaškiljio gledajući potpis, azatim bacio papire na stol. "Zašto se opterećujete?" upitao je."Cime?" upitao je Anton.Kropotkin je debelim kažiprstom kucnuo po naredbama. "Ova je

naređenja potpisao drug Staljin. Možete raditi koju god vražju mater želite.Ne trebate moje dopuštenje.""Činimo to iz ljubaznosti", rekao je Anton.Kropotkin se nagnuo naprijed na stolcu položivši nadlanice na stol.

Netremice je gledao Pekalu. "Smaragdno oko. Čuo sam da ste mrtvi.""Niste jedini koji ste to čuli.""Čuo sam i da vas se ne može kupiti, ali eto vas tu, radite za njih!' Trznuo

je bradom prema Antonu."Nisu me kupili", rekao mu je Pekala."Onda su vas podmitili. Ili vam zaprijetili. Nije važno. Ovako ili onako,

sada radite za njih."Te su riječi kosnule Pekalu, ali odlučio je ne odgovoriti. Kropotkin je

pozornost preusmjerio na Antona. "Izgledate mi poznato. Bili ste pripadnik

Čeke, zar ne?""Možda", odgovorio je Anton."Nema tu možda. Ne zaboravljam lica, a vas sam gledao u krčmi cijelo

vrijeme dok ste bili ovdje. Koliko sam puta vidio Čekine ljude kako dolazepo vas kad ste bili previše pijani da biste hodali? A sudeći prema vašemlicu, ili imate trajnu modricu ili niste gubili vrijeme da se vratite starimnavikama. Sada mi dolazite u ured i govorite o ljubaznosti? Gospodo,možete ići kvragu. Sto kažete na takvu ljubaznost?""Što ste se toliko nabrusili?" oštro je upitao Anton."Želite znati? Dobro, reći ću vam. Ovo je bilo lijepo, mirno mjesto dok

vaša vrsta nije dovela Romanove. Odonda ništa nije isto. Znate li što ljudipomisle kada kažeš Ekaterinburg?" Palcem i kažiprstom oblikovao jepištolj i usmjerio ga prema sljepoočnici. "Smrt. Pogubljenje. Umorstvo.Izaberi. Ništa dobro. A kad god se stvari počnu smirivati, netko od vašihnavrati i ponovno uzbuni duhove. Ovdje vas nitko ne želi, a ja vas nemogu izbaciti." Pokazao je bradom prema vratima. "Stoga, odradite svojposao i onda nas ostavite na miru."Pekala je iz dubokog džepa kaputa izvadio granatu i postavio je na stol.

Kropotkin se zagledao u nju. "Što je to? Dar?""Netko ju je sinoć bacio kroz naš prozor", odgovorio je Pekala, "ali je

zaboravio povući osigurač.""Njemačka je", dodao je Anton.Kropotkin je uzeo granatu u ruku. "Zapravo je austrijska. Njemačke ručne

granate imale su ovdje na valjku kopču za pojas." Kucnuo je o sivulimenku juhe u kojoj je bio eksploziv. ,Austrijske nisu.""Bili ste u ratu?" upitao je Pekala."Da", odgovorio je Kropotkin. "Takve stvari naučiš kada ih dovoljan broj

padne na tebe.""Nadali smo se da ćete znati odakle je došla.""Bijeli su ih upotrebljavali", odgovorio je Kropotkin. "Većina ljudi koji su

napali Ekaterinburg bili su u austrijskoj vojsci prije nego što su prešli nanašu stranu. Mnogi su još upotrebljavali austrijsku opremu.""Mislite da bi to mogao biti netko tko je bio u Bijeloj armiji?" upitao je

Pekala. Kropotkin je odmahnuo glavom. "Čovjek koji je ovo bacio nije biou Bijelima.""Znači ne znate tko je to mogao baciti?"Kropotkinove su se oči skupile. "O, znam ja točno tko je to bacio na vas.

Samo je jedan čovjek dovoljno lud da baci granatu na vas, a opet dovoljnoglup da pritom ne povuče žicu. Zove se Nekrasov. On je bio jedan odmilicajaca koji su čuvali Romanove prije negoli je došla Čeka i izbacila ih.

Mislim da je još ogorčen. Čim su se ponovno upalila svjetla u Ipatijevljevojkući, sigurno je pretpostavio da ste se vratili.""Ah zašto bi je bacio?""Najbolje da ga to sami pitate." Kropotkin je hitro uzeo olovku, naškrabao

adresu na bloku papira, istrgnuo stranicu i ispružio je. "Tu ćete ga naći."Anton je uzeo papir iz njegove ruke."Nemojte to pogrešno shvatiti", nasmijao se Kropotkin. "On pokušava

ubiti svakoga. Samo što je nesposoban. Da Nekrasov ne baci baremjednu bombu na vas prije nego što odete, to bi bilo kao da ste ostali kodkuće.""Barem nisam jedini kojeg ovdje mrze", rekao je Anton kada su on i

Pekala bili ponovno na ulici. "Želiš li da pođem s tobom posjetitiNekrasova?""Ja ću to obaviti", rekao je Pekala. "Izgledaš kao da bi ti dobro došlo

malo sna." Anton je kimnuo, očiju stisnutih zbog jutarnjeg svjetla. "Nećuse protiviti tome."Vrata su se otvorila stvorivši usku pukotinu. Iz kućne tame, u Pekalu se

zagledao muškarac. "Što želite?""Nekrasov?"Vrata su se širom otvorila i otkrila čovjeka valovite sijede kose, s

dvodnevnom bradom. "Tko pita?""Zovem se Pekala", odgovorio je, a zatim udario Nekrasova u čeljust.

Kada se Nekrasov probudio, ležao je u tačkama, s rukama svezanimastraga za kotač.Pekala je sjedio na tamnozelenom drvenom sanduku s ručkama od

užeta. Na sanduku je bio žig dvoglavoga habsburškog orla austrougarskevojske. Ispod toga žutim je slovima pisalo: GRANATEN i ACHTUNG-EXPLOSIVEN.Nekrasov je živio u maloj kolibi sa slamnatim krovom i bijelom drvenom

ogradom s prednje strane. Unutra je strop bio tako nizak da se Pekalamorao sagnuti, migoljeći između osušenih grančica kadulje, ružmarina ibosiljka povezanih vlatima trave koje su visjele s krovnih greda. Dok ih jemicao rukom, njihov blag miris lebdio je zrakom.Pekala je provukao laktove ispod Nekrasovljevih pazuha i odvukao ga u

sobu sa starinskom klupom kakvu su u takvim prizemnicama prijeupotrebljavali kao krevet koja se nalazila uza zid. Uredno smotan, na klupije bio plavi pokrivač i prljav crveni jastuk, što je značilo da se klupa jošupotrebljavala za izvornu svrhu. Pokraj klupe, Pekala je našao kutijugranata. Sedamnaest, od ukupno trideset, bilo je još unutra, svaka

zamotana u smeđi voštani papir. Kada je dignuo poklopac kutije, mirismarcipana kojim je vonjao eksploziv zapuhnuo mu je lice.Tijekom noći je kišilo, no sada je sunce sušilo vlagu. Čekajući da se

čovjek osvijesti, Pekala je u kuhinji napravio sendvič od sira. Sada ga jedoručkovao.Nekrasovljeve su oči zatreptale. Mutna pogleda, ogledao se dok nije

ugledao Pekalu. "Što si rekao, kako se zoveš?""Pekala", odgovorio je progutavši hranu u ustima.Nekrasov se kratko borio s užadi, a potom potonuo u tačke i bijesno

pogledao Pekalu. "Mogao si me barem svezati za stolac.""Tačke su sasvim dobre.""Vidim da si pronašao moje granate.""Nije ih bilo teško naći.""Bijeli su ih ostavili za sobom. Kako si me tako brzo pronašao?""Upravitelj policije rekao mi je za tebe.""Kropotkin!" Nekrasov se nagnuo u stranu i pljunuo. "Taj mi duguje

novac." Pekala je dignuo granatu. "Možeš li mi reći zašto si sinoć ovobacio kroz prozor?""Jer mi je zlo od vas.""O kome govoriš?""O Čeki. GPU-u. OGPU-u. Kako se god nazivali sada.""Ja nisam ni jedno od toga", rekao je Pekala."Tko bi drugi ulazio u tu kuću? Osim toga, noćas sam vidio jednog od

vaših ljudi kako ide u krčmu. Prepoznao sam ga. Jedan od Čekinihgadova koji je čuvao Romanove kada su nestali. Ti prokleti komesaru,budi barem toliko pristojan da mi kažeš istinu.""Nisam komesar. Ja sam istražitelj. Angažirao me Biro za specijalne

operacije." Nekrasov se gromko nasmijao. "Kako se zvao prošlog tjedna?A kako će se zvati sljedećega? Svi ste vi isti. Samo mijenjate riječi doknaposljetku više ništa ne znače."Pekala je rezignirano kimnuo. "Uživao sam u čavrljanju", rekao je. Zatim

je ustao i krenuo prema vratima."Kamo ideš?" zazvao je Nekrasov. "Ne možeš me ostaviti ovako.""Siguran sam da će netko naići. Jednog dana. Čini se da nemaš mnogo

posjetilaca, a sudeći prema onome što je Kropotkin rekao o tebi, čak nioni koji dođu neće te brzo osloboditi.""Nije me briga! Neka idu kvragu zajedno s tobom!""Ti i Kropotkin imate sličan rječnik.""Kropotkin!" Nekrasov je ponovno pljunuo. "Njega bi trebao istražiti. Bijeli

su se lijepo odnosili prema njemu kada su došli u grad. Nisu bili grubi kao

prema drugima. A kad su se revolucionari vratili, postavili su ga zaupravitelja policije. Igra za obje strane ako mene pitaš, a čovjek koji igraza obje strane spreman je na sve."Na pragu je Pekala zaškiljio prema nebu. "Izgleda da će biti vruć dan.""Nije me briga", odgovorio je Nekrasov."Ne brinem se za tebe", rekao je Pekala, "nego za te granate." Glavom je

pokazao prema sanduku."Kako to misliš?" upitao je Nekrasov buljeći u natpis ACHTUNG-

EXPLOSIVEN. "Sanduk potječe iz 1916. Te su granate stare trinaestgodina. Vojnik poput tebe sigurno zna da dinamit postaje vrlo nestabilanako nije pravilno pohranjen.""Pohranio sam ga pravilno! Držim ih točno pokraj svojeg kreveta!""A prije?""Našao sam ih u šumi." Glas kao da mu je postajao tiši. Pekala se

ponovno zagledao u plavo nebo kojim su prolazili dugi uski oblaci. "Onda,zbogom." Okrenuo se prema izlazu."Idi kvragu!""Kako ti kažeš." Pekala je krenuo."Čekaj!" Nekrasov je povikao. "U redu. Zao mi je što sam bacio granatu

na tebe.""Da mi je rubalj za svaki put kada sam to čuo", Pekala je zastao i zatim

se okrenuo, "imao bih samo jedan rubalj.""Pa što onda još želiš?""Mogao bi mi odgovoriti na neka pitanja.""Pitanja o čemu?"Pekala se vratio. Ponovno je sjeo na sanduk. "Je li istina da si bio jedan

od milicajaca koji su čuvali Ipatijevljevu kuću?""Da, i jedini koji je ostao živ.""Što se dogodilo s drugima?""Bila su nas dvanaestorica. Kada su došli Bijeli, dobili smo naredbu da

čuvamo jedan most u predgrađu. Prevrnuli smo teretna kola da nam budublokada i sakrili se iza njih. No to nije zaustavilo Bijele. Došli suaustrijskim planinskim Howitzerom. Zatim su na ravnom terenu, sudaljenosti manje od stotinu metara, na nas ispalili dva rafala. Na tojudaljenosti i ne čuješ pucnje. Prvi rafal pobio je polovicu ljudi koji su bili samnom. Sljedeći rafal pogodio je kola ravno u sredinu. Ne sjećam se toga.Znam samo da sam ležao u jarku pokraj ceste kad sam se probudio. Biosam gol, osim jedne čizme i rukava košulje koji su ostali na meni. Sve jedrugo prasak strgnuo s mene. Jedan od kolnih kotača visio je s granestabla na drugoj strani ceste. Tijela su bila posvuda. Gorjela su. Bijeli su

mislili da sam mrtav pa su prošli. Ja sam jedini preživjeli od ljudi koje suposlali čuvati taj prokleti most.""Nekrasove, razumijem zašto mrziš Bijele, ali ne shvaćam što imaš protiv

Čeke. Naposljetku, samo vas je zamijenila u čuvanju Romanova.""Samo to? Samo su to napravili?" Ponovno se pokušao osloboditi, ali bio

je čvrsto svezan pa je odustao. "Čeka nas je ponizila! Rekli su dapotkradamo cara.""Jeste li ga potkradali?""Bile su to sitnice", pobunio se. "Redovnice iz gradskog samostana

donosile su hranu u košarama, a car ih je zauzvrat darivao.Maznuli smo nekoliko krumpira. Možeš pitati redovnice ako ih još uopće

ima. Zatvaraju samostan. Ukidaju Boga\ Sto misliš o tome?""Samo ste to uzeli? Nekoliko krumpira?""Ne znam!" Nekrasov je pocrvenio. "Katkad je možda nestalo nalivpero.

Katkad otmjen snop karata. Sitnice, kažem ti! Nitko nije gladovao. Nitkočak nije išao spavati gladan. Rekli su nam da se Romanovi morajuosjećati kao zatvorenici. Nismo smjeli pričati s njima. Čak ni gledati u njihako smo to mogli izbjeći. Ono što je bilo važno jest da Romanovi budu nasigurnom. Nitko nije pobjegao. Nitko nije ušao. Trebali smo ih čuvati docareva suđenja, a to smo upravo i činili.""A što je bilo s ostatkom obitelji?""Ne znam. Nitko nije spomenuo da će se njima suditi. A zasigurno nitko

nije spomenuo nikakvo ubijanje. Onda dođu ti ljudi iz Čeke i dignu frkuoko nekoliko ukradenih krumpira. Izbace nas, i što se onda dogodi? Nemasuđenja! Umjesto toga strijeljaju cijelu obitelj. Zatim Čekini stražariprestanu dizati u zrak nenaoružane žene i djecu, odjure iz grada koliko ihnoge nose i puste nas da se borimo s trideset tisuća Bijelih. A Bijeli imajutopove i", zamahnuo je stopalom prema sanduku, "dovoljno granata dasvoje sanduke mogu jednostavno ostaviti u šumi. I zbog toga ih mrzim.Zato što smo mi radili svoj posao, a oni nisu."Pekala je otišao do prednjeg dijela i odvezao Nekrasovljeve ruke s

kotača. Nekrasov nije ustao. Samo je ležao masirajući zglobove na mjestugdje mu se uže urezalo u kožu. "U ovako velikom mjestu čovjekov se životmože svesti na jedan jedini trenutak." Objasnio je. "Prema njemu ga sesjećaju. Nitko ne misli na nas koji nismo uzmicali s mosta sve dok nasHowitzerom nisu raznijeli na komade. Sjećaju nas se samo po nekolikoukradenih krumpira."Pekala je vrhom čizme dignuo poklopac sanduka. Unutra je stavio

granatu koja nije bila eksplodirala. "Zašto nisi povukao osigurač?""Bio sam pijan", odgovorio je Nekrasov.

"Nisi. Pretražio sam kuću dok si bio vani i u njoj nema ni kapi alkohola.Nisi bio pijan, Nekrasove." Pekala je ispružio ruku i pomogao Nekrasovuustati."Sigurno postoji drugi razlog.""Nisam normalan.""Ne vjerujem ni to."Nekrasov je uzdahnuo. "Možda jednostavno nisam tip osobe koja će

zaklati čovjeka na spavanju.""A cara?""Ubijao sam ljude tijekom rata, ali to je drugačije. Nenaoružana čovjeka?

Ženu? Djecu? Isto vrijedi i za ljude koji su bili sa mnom. Ako je namjerabila strijeljati Romanove, dobro da je Čeka zauzela naše mjesto.""Znači misliš da je Čeka ubila cara?"Nekrasov je slegnuo ramenima. "Tko bi drugi to učinio?" Kada se Pekala

vratio u Ipatijevljevu kuću, našao je Antona na pragu stražnjih vrata.Bio je to komad kamena izlizan bezbrojnim koracima onih koji su ovdje

živjeli i radili prije nego što se kuća smrznula u vremenu. Anton je jeonešto iz tave grabeći sadržaj kuhačom.Kirov se podvinutih rukava pojavio na vratima kuhinje. "Jesi li našao

starog milicajca?" upitao je."Da", odgovorio je Pekala."Jesi li ga uhitio?""Ne.""Zašto ne?" upitao je Kirov. "Sinoć nas je pokušao ubiti!""Da nas je htio ubiti, već bismo bili mrtvi.""Svejedno, mislim da si ga trebao uhititi", ustrajao je komesar. "Riječ je o

načelu!" Anton se nasmijao. "Upravo ono što svijetu još treba. Momaka,pištolja i načela.""Je li priznao da je ubio cara?" oštro je pitao Kirov."Ne.""Pravo iznenađenje", promumljao je Anton."Nije mrzio Romanove", rekao je Pekala, "nego tebe i tvoje prijatelje u

Čeki.""E pa, može stati u red kao svi drugi", rekao je Anton. "Milicija. Bijeli.

Romanovi.Onaj upravitelj policije, Kropotkin. Čak su nas mrzile i one redovnice iz

samostana.""Zapravo", nastavio je Pekala, "uvjeren je da je Čeka odgovorna za smrtRomanova."

Kirov je zazviždao kroza zube. "Čeka misli da je milicija ubila cara.Milicija misli da je to učinila Čeka. A Majakovski misli da su preživjeli!""Možemo barem izbaciti preživljavanje", rekao je Pekala. "Što je s

Čekom?" upitao je Anton. "Želiš li reći da zapravo vjeruješ da smo biliupleteni u to?"Pekala je slegnuo ramenima.Anton je mahnuo kuhačom prema njemu. "Sumnjičiš me?" Osjećajući da

će među braćom izbiti još jedna svađa, Kirov je pokušao promijeniti temu."Nemate li štogod drugo reći?" upitao je Antona. "Već sam se ispričao",odgovorio je Anton napunivši još jedanput usta. "Javna isprika! Tako smose dogovorili."Anton je teško uzdahnuo. Stavio je tavu na tlo popločeno kamenjem i

pustio kuhaču da zvekne o njezinu pocrnjelu površinu. "Ispričavam se štosam te nazvao kuharom. Ti si glavni kuhar. Veliki šef, ""Eto", rekao je Kirov. "Je li to bilo tako teško?"Anton je šuteći cuclao zube."Što si pripremio?" Pekala se zagledao u tavu."Pile u umaku od ogrozda!" objavio je Kirov poput šefa sale kojeg su

dozvali gosti. "Gdje si našao sastojke za to?" upitao je Pekala."Kod našeg novog prijatelja Majakovskoga", odgovorio je Kirov. "Misliš

našeg jedinog prijatelja", ispravio ga je Anton."Kaže da se može dočepati čega god poželimo", rekao je Kirov. Anton se

osvrnuo prema Kirovu. "Čekaj malo. Kako si sve to platio? Novac je kodmene.""Niste razmišljali o tome dok ste jeli, zar ne?" osokolio se Kirov. "Recimo

samo da imamo dovoljno kupona za gorivo koje bi pokrilo veći dio puta doMos kve.""Kvragu!" povikao je Anton. "Zašto ne upadnemo u Majakovskijevu kuću

i ne uzmemo što nam treba?""Mogli bismo", složio se Pekala, "ali mislim da zna više nego što nam je

dosad rekao. Prije ili kasnije, vratit će se s još podataka.""Nemamo vremena za prije ili kasnije", odbrusio je Anton. "Požurivati

istragu", rekao je Pekala sagnuvši se i povukao prstom kroz umak u tavi,"isto je kao požurivati jelo..." Kušao je umak. Zatvorio je oči. "Ovo je vrlodobro", promrmljao je. "Osim toga, uz tvoju će pomoć stvari teći mnogobrže.""Već pomažem", rekao je Anton."A kako to točno", upitao je Pekala, "osim jedenjem?""Ja ću pomoći", veselo se prijavio Kirov."Ti se drži kuhanja", progunđao je Anton.

"Što više ljudi ispitamo", istaknuo je Pekala, "brže će ići." Kirov je vrhomčizme podbo Antona u kralježnicu. "Želite li ponovno otvarati pismaparom?""U redu!" Anton je ljutito zakukao: "Što želiš da radim?" Nakon što je

svakome dodijelio dio grada, Pekala je objasnio da moraju ići od vrata dovrata kako bi doznali što više o noći u kojoj su nestali Romanovi. Anton senamrštio. "Ne možemo to raditi! Službeno, Romanovi su pogubljeni premavladinoj naredbi. Ako se pročuje da tražimo ubojicu cara i njegoveobitelji...""Ne moraš im to reći. Samo reci da je došlo do nekakvog napretka. Ne

moraš objašnjavati koji je to napredak, većina će ljudi ionako biti previšeobuzeta pitanjima koja im postavljaš da bi mislila na vlastita pitanja. Pitajih jesu li vidjeli kakve strance u gradu kada su Romanovi nestali. Pitaj jesuli odonda nađena kakva tijela. Ako je netko nije iz grada u žurbi zakopaožrtvu umorstva, nije vjerojatno da to mještani neće otkriti.""Prošlo je mnogo vremena odonda", progunđao je Anton. "Ako su tako

dugo čuvali tajne, zašto misliš da će nam sada ijednu odati?""Tajne postaju teške", odgovorio je Pekala. "S vremenom njihova težina

postane preteška. Razgovaraj s ljudima koji rade vani: poštarima,šumarima, poljoprivrednicima. Ako se išta događalo u danima prijenestanka, oni će znati prije negoli oni koji su bili unutra. Ili bi mogao otići ukrčmu...""Krčmu?" Anton se razvedrio.Kirov je zakolutao očima: "Odjednom želi pomoći.""Ljudi su ondje skloniji odavati tajne; više nego na bilo kojem drugom

mjestu", rekao je Pekala. "Samo se pobrini da ostaneš trijezan kako bičuo što govore.""Naravno", rekao je Anton. "Za koga me smatraš?"Pekala nije odgovorio. Gledao je u tavu. "Ima li još?" upitao je. "Nešto

malo." Anton mu je pružio tavu.Pekala je sjeo pokraj brata na kamenu stubu. Više nije bilo piletine, ali

stružući rub tave kuhačom, skupio je nešto umaka i jedan prozirni ogrozdkoji njegov brat nije mogao pojesti. Još topao umak s maslacem, posutnasjeckanim peršinom i zgusnut prženim krušnim mrvicama, krčkao mu jemeđu zubima. Okusio je slatkoću luka i zemljani okus lagano prokuhanihmrkvi. Potom je pustio da mu ogrozd leži na jeziku pa ga polako pritisnuoo nepce. Čvrsta okrugla opna popustila je gotovo poput uzdaha, prolivšimu po ustima topao, ljut sok. Slina mu je navrla ispod jezika, a on jeuzdahnuo misleći na zime u zemunici u šumi Krasnogoljani, kada je jedinahrana danima, bez prestanka, bila kuhani krumpir i sol. Pomislio je na

tišine noći kada mu je sve bilo tako mirno da je čuo jedva čujno zviždanjekoje je opažao samo kada nije bilo drugih zvukova. Često ga je slušao ušumi: tijekom zimskih mjeseci katkad mu se činilo zaglušujućim. Kada jebio dijete, otac mu je objasnio da je to zvuk njegove krvi koja kola tijelom.Ta ga je tišina u Sibiru sputavala više od bilo koje bodljikave žice. Premdaje Pekala napustio zatvor, njegov je um i dalje ostao zarobljen. Tek jesada, kada su mu ti nepoznati okusi dražili osjetila, polako osjetio da izlaziiz godina robije.

***Nakon uhićenja na željezničkoj postaji u Vainikali, Pekala je prebačen u

zatvor Butirku u Sankt Peterburgu. Webley i primjerak Kalevale predani sunadležnim organima. Rekli su mu da se potpiše u golemu knjigu od tisućustranica. Čelična ploča na knjizi pokrivala je sve osim prostora gdje jetrebao upisati ime. Zatim su ga stražari odveli u prostoriju u kojoj semorao skinuti. Odjeću su mu oduzeli.Sam, Pekala je nervozno koračao uskom prostorijom. Do visine prsa,

zidovi su bili smeđi. Iznad toga, do visokog stropa sve je bilo bijelo. Svjetlou prostoriji dopiralo je iz žarulje iznad vrata, koja je bila zatvorena u žičanikavez. U prostoriji nije bilo ni kreveta ni stolca niti bilo kakva drugogpokućstva. Kad se Pekala umorio od hodanja, sjeo je na pod naslonivši seleđima na zid, a koljena je privukao na gola prsa. Svakih nekoliko minutašpijunka na vratima otvorila se stružući, a Pekala bi ugledao par očijukako ga promatra.Upravo dok je gol čekao u ćeliji, stražari su, pretražujući mu odjeću,

otkrili smaragdno oko ispod revera na kaputu.Tijekom tjedana koji su uslijedili, u trenucima kada mu je glava bila

dovoljno bistra da normalno razmišlja, Pekala se pitao zašto nije bacioznačku koja mu je razotkrila identitet. Možda je posrijedi bila taština.Možda je mislio da će se jednog dana vratiti i služiti na bivšem radnommjestu. Možda zato što je značka postala dio njega pa se od nje nijemogao odvojiti kao što se nije mogao odvojiti od jetre, bubrega ili srca. Nopostojala je još jedna mogućnost zašto je zadržao značku: dio njega niježelio pobjeći. Dio njega znao je da mu se sudbina toliko ispreplela scarevom da čak ni njegova sloboda ne bi prerezala sponu.Čim je osoblje zatvora Butirka shvatilo da su uhvatili Smaragdno oko,

Pekalu su odvojili od ostalih zatvorenika i odveli ga na mjesto poznato kaoDimnjak.Doveli su ga do ćelije i gurnuli u nju. Pekala se srušio niza stubu u

prostor veličine ormarića. Vrata su se zatvorila škljocnuvši. Pokušao jeustati, ali strop je bio prenizak. Iznad njega naginjao se crno obojeni zid.

Zid je straga bio niži, a svoj je vrh dostizao iznad vrata. Prostor je biotoliko uzan da Pekala nije mogao ni leći ni stajati ako nije bio zgrčen.Jarka žarulja u kavezu od žičane mreže sjala je tako blizu njegovu licu daje osjećao vrućinu. Zapljusnuo ga je val klaustrofobije. Čeljust mu senekontrolirano otvorila te je povratio.Nakon samo nekoliko minuta više nije mogao podnositi to stanje pa je

počeo lupati po vratima tražeći da ga puste.Špijunka se otvorila. "Zatvorenik mora biti tiho", rekao je glas. "Molim

vas", rekao je Pekala. "Ne mogu disati ovdje." Špijunka se, škljocnuvši,ponovno zatvorila.Nije prošlo mnogo kad su mu se leda počela grčiti od pognutosti. Pustio

je da muPekala je očekivao smrt. Znao je da će ga prije toga mučiti. Došavši do

togBio je spreman.

***Raštrkali su se gradom.Kirov je odabrao kuće u glavnoj ulici. Pobrinuo se da u notesu bude

praznih stranica. Naoštrio je dvije olovke. Počešljao je kosu i čak opraozube.Anton mu je prišao dok se brijao gledajući se u Emkin retrovizor. "Kamo

idete?" upitao je Kirov."U krčmu", odgovorio je Anton. "Ondje ljudi pričaju o tajnama. Zašto ih

iskapati u njihovim kućama kada će mi ondje same doći."Pekala je odlučio slijediti trag Nekrasovljeve priče o miliciji koja je krala

hranu iz košara što su ih donosile časne sestre ekaterinburškogsamostana. Pitao se jesu li redovnice doista vidjele Romanove tijekomnjihova zatočeništva. Možda su čak razgovarale s obitelji. Ako jesu, bilesu jedine, osim milicije i Čeke, koje su to činile.Put do samostana vodio je oko grada. Odlučan da putem ispita što više

ljudi, Pekala se zaustavio kod nekoliko kuća. Nitko nije otvarao. Vlasnicisu bili u kućama. Jednostavno nisu željeli otvoriti. U zatamnjenoj sobividio je stari par kako sjedi na stolcima. Treptali su jedno prema drugomedok je zvuk Pekaline šake na njihovim vratima odzvanjao kućom. Starcise nisu ni pomaknuli. Krhki prsti položeni na naslone visjeli su im poputblijede vinove loze.Jedna su se vrata napokon otvorila.Vižljast čovjek kozičava lica, koje je prekrivala nedotjerana sijeda brada,

upitao je Pekalu je li došao kupiti krv."Krv?" upitao je Pekala.

"Svinjsku", odgovorio je čovjek.Tada je Pekala čuo krkljanje i cvilež koji su dolazili odnekuda iza kuće.

Jačali su i stišavali se poput disanja."Morate im prerezati grlo", objasnio je čovjek. "Trebaju iskrvariti, u

protivnome meso neće biti dobrog okusa. To katkad potraje. Ja skupljamkrv u kablove. Mislio sam da to želite."Pekala je objasnio zašto je ondje.Čovjek nije izgledao iznenađeno. "Znao sam da ćete prije ili poslije doći

tražiti istinu.""Koju istinu?""Da Romanovi nisu pogubljeni kao što su pisale novine. Vidio sam

jednog člana obitelji noć nakon što su navodno pogubljeni.""Koga ste vidjeli?" Pekala je osjetio napetost u prsima nadajući se da bi

ga to moglo dovesti do Alekseja."Jednu od kćeri", odgovorio je čovjek.Pekala se stuštio. Poput Majakovskoga, ovaj je starac uvjerio samoga

sebe u laž. Pekala to nije mogao razumjeti."Ne vjerujete mi, zar ne?" upitao je čovjek."Ne mislim da lažete", rekao je Pekala."U redu je. Ni Bijeli mi nisu vjerovali. Jedan od njihovih časnika došao je

u moju kuću baš nakon što su otjerali Crvene iz grada. Ispričao sam mušto sam vidio, a on je odmah kazao da je to morao biti san. Rekao mi jeda to nikome ne spominjem ako ne želim nevolje. Čuvši ga kako mi prijeti,postao sam uvjereniji nego ikada prije da sam ipak vidio jednu od kćeri.""Gdje ste je vidjeli?" upitao je Pekala."Dolje, na stanici za ranžiranje u Permu. To je sljedeća postaja nakon

Ekaterinburga na Transsibirskoj željeznici. Nekoć sam tamo biospojničar.""Spojničar?"Čovjek je stisnuo šake i namjestio zglobove prstiju jedne šake medu

zglobove druge. "Spojničar se brine da se pravi vagoni spoje na pravulokomotivu. U protivnome, teret koji je došao iz Moskve vratit će se istimputem, umjesto da krene za Vladivostok. Noć nakon što su Romanovinestali, spajao sam vagone vlaka koji je vozio istočno. Pokušavali smoraščistiti tračnice prije nego što dođu Bijeli. Vlakovi su neprestano dolazili,ali ne prema uobičajenom rasporedu. Noćni vlakovi uglavnom su teretni,ali taj je imao jedan vagon za putnike. Preko prozora bili su navučeni crnizastori, a na oba kraja vagona bio je stražar s puškom i bajunetom. Tamosam je vidio.""Ušli ste u vlak?"

"Šalite se? Oni gadovi nataknuli bi me na bajunetu!""Ali rekli ste da su zastori prekrivali prozore. Kako ste je vidjeli?""Hodao sam tračnicama pokraj vagona pregledavajući kotače, kao što

smo i inače radili, kad je jedan od stražara skočio dolje na šljunak. Uperioje pušku u mene i pitao što radim. Rekao sam mu da sam spojničar, a onje dreknuo neka se gubim. Ni on nije znao što je spojničar pa sam murekao: 'U redu, izgubit ću se, a kad lokomotiva krene, vi ćete ostati ovdjena kolosijeku. Želite li krenuti s ostatkom vlaka, radije me pustite da radimsvoj posao. ""I, je li vas pustio?""Vratio se ravno u vlak, a zatim sam ga čuo kako viče na nekoga tko je

došao pitati kakva je to galama. Vidite, tko god bio u tom vagonu, nisuželjeli da side iz njega niti su željeli da itko ude u nj. No dok sam sevraćao spojiti vagon, jedan od zastora pomaknuo se ustranu", napravio jekretnju razdvajanja zastora, "a ja sam vidio žensko lice kako me gledaodozgo.""Prepoznali ste je?""Naravno da jesam! Bila je to Olga, najstarija sestra, sva namrgođena

kao na fotografijama. Pogledala me ravno u oči, a onda se zastorzatvorio.""Jeste li sigurni da je to bila Olga?""O da", kimnuo je čovjek. "Nije mogao biti nitko drugi." Zaobišavši ugao

kuće, došla je žena. U jednoj je ruci držala dug nož, a u drugoj kabao skrvlju. Iza nje išlo je bosonogo dijete u haljini žutoj poput maslačka. Malebrade, velikih znatiželjnih očiju i nosa ne većeg od zgloba Pekalina malogprsta, dijete je više sličilo lutki, nego ljudskom biću. Žena je spustilakabao. "Evo je", rekla je. Iz krvi se dizala para."Nije došao radi toga", rekao je čovjek. Žena je progunđala. "Nosila sam

to skroz ovamo.""Sada je možeš odnijeti skroz onamo", rekao joj je čovjek. "Jeste li

sigurni da je ne želite?" ustrajala je žena. "Vrlo je hranjiva. Pogledajtemoju kćer. Zdrava je k'o dren, a pije ju."Dijete se osmjehnulo Pekali. Jednu je ruku obavila majčinom haljinom.

"Ne, hvala", rekao je Pekala. Pogledao je krv koja se njihala s jednestrane kabla na drugu."Došao je čuti priču", rekao je čovjek. "O carevni u vlaku.""Ima još toga", rekla je žena. "Jesi li mu rekao za djevojčicu koju su našli

u šumi?""Nisam mu rekao", odgovorio je čovjek, uzrujan što ga žena pokušava

zasjeniti, "jer to nisam vidio."

Žena nije obraćala pozornost na muža. Položila je nož na vrh kabla. Krvna oštrici osušila se i pocrnjela. "Vidjeli su djevojčicu kako luta šumom,tamo kod Celjabinska. Bila je ozlijeđena. Imala je previjenu glavu. Ovako."Promigoljila je prstima poput morske trave u struji i napravila stazu prekosvoje mišje sive kose. "Koliko je bila stara? Kako je izgledala?""Pa, nije bila dijete. No nije bila ni odrasla. Imala je smeđu kosu. Neki

stanovnici šume pokušali su razgovarati s njom, ali je pobjegla. Zatim jeotišla u kuću nekih ljudi, no oni su je odmah predali Čeki. Tada su jeposljednji put vidjeli. Bila je to jedna od srednjih kćeri. Tatjana. MoždaMarija. Utekla je boljševicima, no oni su je sustigli. Zamalo je bilapobjegla. To je tako tužno. Tako strahovito tužno."Imala je izraz lica koji je Pekala već nekoliko puta vidio. Oči su joj

postajale vedrije dok je govorila o nesreći. Dok je ponavljala riječ "tužno",obrazi su joj se zarumenjeli od užitka koji je izgledao gotovo seksualan."Kako ste doznali za to?""Od žene iz Celjabinska. Kupovala je od nas. Zaljubila se u časnika

Bijelih. Kada su Bijeli otišli, otišla je i ona. Jeste li sigurni da ne želiteovo?" Žena je još jedanput pokazala na kabao.Odlazeći, Pekala se osvrnuo.Roditelji su otišli, ali dijete u žutoj haljini ostalo je stajati na vratima.

Pekala je mahnuo.Dijete je odmahnulo, a potom se zasmijuljilo i otrčalo iza kuće. U tom je

trenutku neka polu oblikovana prijetnja raširila krila u Pekalinoj glavi, kaoda to dijete nije doista dijete. Kao da ga je nešto pokušavalo upozoritijezikom koji nema riječi.Samostan je bio jednostavna bijela zgrada na vrhu strma brda u

predgrađu. Drvored jablana uz cestu šuštao je lišćem na povjetarcu kojinije osjećao. Uspinjući se brdom, svukao je težak crni kaput i stavio gapod ruku. Znoj mu je kapao u oči, a on ga je brisao rukavom košulje. Srcemu je ljutito lupalo o rebra.Visoka crna rešetkasta ograda okruživala je samostan. U dvorištu se

blijed šljunak boje pijeska pržio na poslijepodnevnom suncu. Pred ulaznimstubama radnici su utovarivali sanduke u kamion.Dvorišna su vrata bila otvorena i Pekala je prošao kroz njih. Pod nogama

mu je zakrckao šljunak. Uspinjući se samostanskim stubama, morao semaknuti ustranu jer su dvojica muškaraca iznosila malen glasovir.U predvorju je bilo još više kutija. Činilo se da prazne cijelu zgradu.

Pekala se pitao nije li došao prekasno. Zastao je, a znoj mu se ohladio nalicu. "Jeste li došli po glasovir?" upitao je ženski glas. Pekala se ogledao.Isprva nije nikoga vidio.

Žena je pročistila grlo.Pekala je pogledao gore. Vidio je redovnicu u plavo-bijeloj halji kako stoji

na balkonu koji gleda na predvorje. Redovničino je lice bilo uokvirenouštirkanom bijelom tkaninom."Došli ste prekasno", rekla mu je. "Glasovir je upravo otišao." Rekla je to

kao da je glasovir sam odšetao."Ne", zatresao je glavom Pekala. "Nisam ovdje radi glasovira.""Ah", redovnica je sišla niza stube. "Što ste nam onda danas došli

ukrasti?" Dok ju je Pekala uvjeravao da nije došao pljačkati samostan,redovnica je proučavala sanduke koji kao da su bili od iverice. Kuckala jepo njima kao da ispituje čvrstoću drveta. Isprva nije doznao ništa više odnjezina imena: sestra Anja. Činilo se da mu zamjera čak i to. Uzela jepopis, zagledala se u njega i odložila ga. Potom je počela lutati puštajućiPekalu da je slijedi dok objašnjava."Pekala", ponovila je sestra Anja. "Kakvo je to ime?""Iz Finske sam, ali dugo nisam bio ondje.""Nikada nisam bila u Finskoj, ali to mi ime zvuči poznato.""Postojalo je ime pod kojim sam bio poznatiji."Ušavši u malu dnevnu sobu, redovnica je upravo htjela zatvoriti vrata

Pekali pred nosom. No iznenada je zastala. "Znači promijenili ste ime.Čujem da je to današnja moda. Povodite se za drugom Staljinom.""Ili za vama, sestro Anja.""A koje je to vaše drugo ime?" upitala je.Pekala je dignuo rever. "Smaragdno oko", rekao je.Polako, vrata su se ponovno otvorila. Strogost je nestala sa sestrina lica.

"Ah, utješno je znati", rekla je, "da se u današnje doba čovjekove molitvekatkad ipak usliše."Pekala i redovnica sjedili su na krhkim stolcima. U sobi nije bilo ničeg

osim nekih fotografija na zidu. Sve su bile portreti redovnica. Fotografijesu bile obojene rukom: obrazi redovnica bili su kao ružičaste loptice, ausne nespretno ocrtane. Samo je plava boja halja bila naslikana pravilno.Umjetnik im je obojio oči, no umjesto da fotografiji tako doda život, samoih je prikazao preplašenima."Privremeno se zatvaramo", objasnila je sestra Anja."Privremeno?""Prema Sovjetskom centralnom komitetu, naša vjerovanja u ovom

trenutku više nisu u skladu s vladajućim tijelom.""Tako je i zvučalo", rekao je Pekala."Ne iznenađuje me što nam to rade, inspektore. Zapanjuje me što im je

trebalo toliko dugo da počnu." Sestra Anja ispravila se na stolcu. Ruke su

joj bile u krilu. Izgledala je dostojanstveno, ali i kao da joj je neugodno."Sve su druge sestre otpuštene. Ja moram ostati u ovoj praznoj zgradikao pazikuća. Većinu naših stvari treba spremiti u skladište. Gdje, neznam. Koliko dugo, ne znam. Zašto, ni to ne znam. Ili trebamo bitizatvoreni ili ne trebamo biti zatvoreni. Umjesto toga, drže nas kao uzaustavljenoj slici, kao kukce uhvaćene u jantar. No nešto mi govori daniste došli istražiti baš tu nepravdu.""Žao mi je što moram reći da nisam.""Onda pretpostavljam da ovo ima neke veze s Romanovima.""Logično. ""Dakako da jest. Što bi vas drugo dovelo u ovu žabokrečinu?""Iskreno, natjerale su me okolnosti...""Sve nas tjeraju okolnosti", prekinula ga je sestra Anja. "Mislim da ću vas

poštedjeti toga da me izmorite svojim ispitivačkim tehnikama.""Sestro Anja, nisam to..."Dignula je ruku iz krila, a zatim je polako spustila. "Dugo sam čekala da

to što znam kažem nekome kome vjerujem. Spominjao vas je, znate,tijekom tih nekoliko trenutaka kada smo mogli razgovarati. 'Da je baremPekala ovdje', rekao bi."Pekala je osjetio težinu kao da mu je vrat ovijen lancima. "Je li doista

vjerovao da mu mogu pomoći, uhićenome i okruženome naoružanomstražom?""O, ne", odgovorila je sestra Anja. "No mislim da je nalazio više smisla u

svijetu kada ste vi bili uz njega.""Trebao sam ostati", promrmljao je Pekala više za sebe nego redovnici.

,A zašto niste?""Naredio mi je da odem.""Tada ne trebate žaliti."Pekala je kimnuo. Lanci na ramenima bili su tako teški da je jedva

uvlačio zrak u pluća."Kada je car govorio o vama, shvatila sam da je o Smaragdnom oku

stvorio sliku čovjeka kakav je želio biti, ali nije mogao.""Kakvu sliku?" upitao je Pekala."Sliku čovjeka kojemu nisu trebale stvari bez kojih on sam nije mogao

živjeti.""Da", složio se Pekala. "U tome ima nešto istine."Sestra Anja teško je uzdahnula. "Uostalom, što to danas vrijedi ljudima,

osim starim vjernicima poput nas? Sada ga više nema, a u gradu ćete čutimnogo priča o noći u kojoj su Romanovi nestali.""Neke sam već čuo."

"Inačica ima gotovo koliko i ljudi u Ekaterinburgu. Ne jamčim da su svetočne, ali reći ću vam da su Romanovi imali razloga vjerovati u spas.""Spas? Mislite na Bijele?""Ne. Car je znao da će boljševici, približe li se Bijeli dovoljno,

jednostavno pogubiti njega i njegovu obitelj. Ovo spašavanje trebalo sedogoditi prije. Postojao je plan.""Mogu li pitati kako ste znali za to?""Donosila sam im poruke.""Vi ste ih pisali?""O, ne. Samo sam ih dostavljala.""Od koga su onda dolazile?""Bivši časnik careve vojske pitao me mogu li prenijeti poruku

Romanovima. To je bilo u ranim danima zatočeništva u Ipatijevljevoj kući,dok ih je još čuvala milicija. Časnik mi je rekao da je skupina odanihvojnika spremna zauzeti kuću i premjestiti cijelu obitelj na sigurno mjesto.""I vi ste pristali?"Odlučno je kimnula. "Jesam.""Onda mogu pretpostaviti da ste i vi bili odani caru.""Recimo da obavijest o izbacivanju koja je došla od Sovjetskog komiteta

nije potpuno iznenađenje. Ponudila sam da sama prenosim poruke, takoda nitko drugi u samostanu nije znao za njih.""Kako ste ih dostavljali?""Zamotane i skrivene unutar čepova na bocama s mlijekom.""Kako je car odgovarao?" Upitao je Pekala. "Jesu li njegove poruke

također bile skrivene u čepovima?""Ne, nije se moglo ukloniti poruku a da se ne ošteti čep. Car je smislio

vlastitu metodu. Bila je poprilično domišljata. Koristio se knjigama. Davaobi mi ih kao darove, ali ja sam ih predavala časniku.""I u tim su knjigama bile poruke?""Milicajci nisu mogli naći ni jednu. Ni sama nisam bila sigurna kako su

poruke prolazile. Unutra nije bilo ni umetnutih papirića ni bilješki namarginama. Tek nakon što su Romanovi nestali, časnik mi je objasniokako su se skrivale poruke.""I, kako se to radilo?""Car se služio pribadačom", sestra je uštipnula zrak pred sobom, "da

probuši rupice ispod slova koja su tvorila riječi. Uvijek je počinjao nadesetoj stranici.""A je li časnik ikad razgovarao s vama o tim porukama?""O, da. Čak mi je ponudio odvesti me sa sobom kada Romanovi budu

spašeni. Ali nije mogao."

"Zašto ne?""Isprva je car pisao da želi spas, ali samo ako s njim ide cijela obitelj.

Aleksej je bio bolestan. Car se brinuo da je dječak preslab za dugoputovanje. Želio je izbjeći bilo kakvo krvoproliće, čak i medu milicijom kojaga je čuvala.""Što se dogodilo da je promijenio mišljenje?""Ubrzo nakon što je miliciju zamijenio Čekin detašman, car je poslao

poruku kojom je naredio časniku da ga ne pokušava spasiti.""Zašto bi car to učinio", upitao je Pekala, "kada je to bio njegov jedini

izgled za bijeg?""To vam ne mogu reći", rekla je sestra Anja. "Časnik je rekao da bi to bilo

preopasno znati jer više nije mogao jamčiti moju sigurnost.""Jeste li ikada poslije vidjeli tog časnika?""O, da", odgovorila je. "Još smo prijatelji.""Sestro Anja, važno je da razgovaram s tim čovjekom, tko god on bio."

Pozorno ga je pogledala. "Da je taj časnik sada pokraj mene, rekao bi mida sam vam već rekla previše.""Nisam ovdje da bih našao čovjeka koji je pokušao spasiti cara", rekao je

Pekala. "Tu sam da nađem onoga koji mu je smjestio metak u prsa."Sestrine su se usne trznule. "Znači da je istina ono što su pisale novine."

To nije bilo pitanje."Da", rekao je Pekala. "Car je mrtav."Duboko je uzdahnula. "Mnogo je onih koji misle da je preživio.""Moguće je, međutim, da je jedno od djece preživjelo." Oči sestre Anje

raširile su se. "Moguće? Sto to znači? Molim vas, inspektore, je li jedno odnjih živo ili ne?""To istražujem, sestro Anja. Zbog toga sada razgovaram s vama.""Koje?" nije popuštala. "Koje dijete?""Aleksej."Trudila se ostati pribrana. "Jadan dječak... Već je previše pretrnuo. "Da."Odjednom se nagnula prema Pekali: "A što vi vjerujete, inspektore

Pekala?""Istraga još nije gotova.""Ne!" pljesnula je rukom o koljeno. "Što vi vjerujete. Mislite li da je živ ili

ne?""Da, mislim da bi mogao biti." Glas mu je bio jedva glasniji od šapta.

"Ako postoji bilo kakva mogućnost da je carević živ, vaš bi mi časnikmogao pomoći da ga nađem.""Naći ćete ga u policijskoj postaji", rekla je sestra Anja bez oklijevanja.

"Uhićen je?"

"Naprotiv", rekla je. "On je upravitelj postaje. Zove se Kropotkin.""Kropotkin. To mi neće biti prvi razgovor s upraviteljem.""To je dobro", odgovorila je. "Jer pri prvom susretu ne ostavlja dobar

dojam." SestraAnja odvela je Pekalu do izlaza.Prolazeći pokraj sanduka napunjenih stvarima iz samostana, Pekala se

pitao u koje će se mračno skladište zaključati. P itao se što će preostati odsjećanja na vlasnike tih stvari i koje će se prigodne laži dopuštati ugledajuli one ponovno svjetlo dana.Prije negoli su iz hladne zgrade izašli na blještavo šljunčano dvorište,

sestra Anja položila je ruku na Pekalino rame. "Inspektore, ako je carevićživ, obećajte mi da mu se neće nauditi. Dovoljno je propatio zbog zločinakoje nije počinio.""Dajem vam riječ", odgovorio je Pekala. Izašli su na sunce. "Vjerujete li u

čuda, inspektore Pekala?""Nije mi u prirodi.""Možda je vrijeme da počnete."Stari bicikl bio je naslonjen na samostan. Kožnato sjedalo bilo je

ispucano, a crna boja prekrivena slojem prašine. Ulaštene drvene ručkeupravljača odavale su da je bio često rabljen, a gume su bile tolikoizlizane da su bile gotovo glatke. Unatoč starosti, vozilo je posjedovaloodređeno dostojanstvo, poput stvari koje prave društvo čovjeku kroz život.Pekala je gledao dugu stazu iza željeznih vrata koja je vodila do

Ekaterinburga. Jarko svjetlo plavog neba udaralo je o cestu. Šarenesjenke jablana kao da nisu pružale nikakvo utočište.Zurio je u bicikl zamišljajući hladan povjetarac koji bi osjećao na licu dok

bi jurio niz brdo umjesto da se turobno vuče po vrućini.Sestra Anja slijedila je njegov pogled. "Uzmite ga", rekla mu je. "U

protivnome, odnijet će ga oni ljudi. Kada ga izvade iz spremišta, taj ćebicikl biti antikvitet, ako to već i nije. Ako vam je od koristi, molim vas daga uzmete bez daljnjeg razgovora."Pekala je opkoračio bicikl. Staro kožnato sjedalo nije bilo onoliko udobno

koliko je želio."Eto", rekla je sestra Anja lagano se osmjehnuvši, "hajde da vidimo kako

upravljate njime. Ne želim biti odgovorna za vaš slomljen vrat.Pekala je napravio krug po šljunčanom putu. Prošle su godine otkad je

posljednji put vozio bicikl pa je prednji kotač vijugao dok je on nastojaozadržati ravnotežu."Možda sam pogriješila", rekla je.

"Ne, nimalo", uvjeravao ju je i nesigurno se zaustavio pokraj nje. Pružilamu je ruku.Pekala ju je primio, sitnu i ružičastu.Njezin dodir stresao ga je kao strujni udar. Nije se sjećao kada je

posljednji put držao žensku ruku."Trebamo vas", rekla mu je. "Nemojte nas više nikada napustiti." Pekala

je otvorio usta, ali iz njih nije izašao nikakav zvuk. Bio je previše zatečenda bi govorio.Sestra Anja stisnula mu je ruku, a zatim je pustila. Okrenula se i vratila u

samostan. Daleko dolje, u podnožju brda, staza se račvala. Desni odvojakvodio je u grad.Lijevi je prolazio pokraj jezera obraslog korovom, a zatim kroz

blijedozeleno more ječma.Čim je Pekala prošao kroz dvorišna vrata, cesta je krenula strmo nadolje.

Ondje ga je povukla gravitacija pa nije trebao okretati pedale. Oči su muzasuzile. Čuo je samo vjetar koji mu je u ušima fijukao poput plinskogplamena. Odjednom, potpuno iznenadivši samoga sebe, Pekala senasmijao.Kada je bicikl toliko ubrzao da se stražnji kotač počeo tresti, Pekala je

ispružio prste, sklopio ih oko metalnih kočnica i lagano ih stisnuo. Nobicikl nije usporio. Pekala je na vrijeme bacio pogled dolje na staregumene jastučiće: raspadali su se u komadiće pri spajanju s rubomkotača.Ne znajući zašto, Pekala se još smijao. Nije si mogao pomoći. Stisnuo je

kočnice snažnije i bicikl je odmah usporio. Oba su jastučića odletjela.Pogledao je unatrag u stražnje kočnice i tek je tada opazio da im

nedostaje žica bez koje su bile beskorisne.Gromko se nasmijao, a vjetar mu je navalio u usta. Kotači su sada

strelovito zujali. Pekala je nastojao zadržati se u sjedalu dok su pokrajnjega prolazila stabla nalik na mrlje. Kada bi prošao pokraj kojeg, začulobi se fijukanje. Kada je stigao do podnožja, držao se za upravljač kao damu o tome ovisi život.Nagnuo se ulijevo stisnuvši drvene drške što je čvršće mogao. Cesta se

izravnala. Ispravio je upravljač. Sve je naizgled funkcioniralo. Pekala si jeupravo čestitao kadli je odnekud iza sebe čuo glasno krckanje. Bicikl seiznenada propeo unatrag. Pekala je skrenuo nalijevo i jurnuo kroz visokutravu koja je rasla pokraj ceste. Nakratko je osjetio da leti, kao da gakotači koji su se neometeno okretali mogu odvesti u nebo. Trenutakposlije, ovjenčan zlaticama, tratinčicama i zamršenom grahoricom sljubičastim cvjetovima, Pekala je preko upravljača odletio u lokvu.

Trenutak je ležao licem nadolje. Slika stabala koja je putem prošao jošmu je treperila u glavi.Pekala je zatim ustao zagazivši u blato. Jezerska trava prionula mu je uz

kaput poput zelenih konfeta. Blato se uskomešalo oko njega-Dok se vraćao na suho tlo vukući bicikl, iscrpljen težinom mokre odjeće,

vratila mu se slika iz djetinjstva: on i Anton vuku za sobom sanjke i borese protiv težine svoje zimske odjeće. Običavali su se sanjkati niza strmobrdo pokraj kuće. Brdo se upotrebljavalo samo ljeti, kada su drvosječevukli debla iz šume, kotrljali ih nizbrdo do rijeke, odakle su debla plutalado gradske pilane. Zimi su on i Anton imali brdo samo za sebe. Bilo je toprije negoli su se stvari medu njima promijenile, prije peći za kremiranje,prije nego što je Anton pristupio Finskoj pukovniji. Odonda se jaz samoširio. Dok mu je zrak u plućima postajao vruć, Pekala se pitao može livratiti osjećaje iz prošlosti. Ne bez čuda, rekao si je. Možda sestra Anjaima pravo. Možda je vrijeme da počne vjerovati."Pada li kiša?" Sef policije Kropotkin sjedio je ponovno za stolom, kao da

se nije pomaknuo otkad su posljednji put razgovarali. Okrenuo se nastolcu i kroz prozor pogledao u plavo nebo."Ne", odgovorio je Pekala. "Ne pada."Kropotkin se okrenuo prema Pekali. "Zašto onda s vas kaplje na moj

pod?""Bio sam u jezeru.""Ništa nećete prepustiti slučaju, je li?"Nagonski, Pekala je izvukao notes. Otvorio ga je, a potočić vode iscurio

je na pod. "Imam nekoliko pitanja", rekao je.Dok je Pekala prepričavao pojedinosti razgovora sa sestrom Anjom,

Kropotkinovo se lice crvenjelo i crvenjelo dok naposljetku nije skočio sastolca i povikao: "Dosta! Ako su sve Kristove nevjeste blagoglagoljive kaosestra Anja, nadam se, za Njegovo dobro, da je Isus u starosti oglušio! Ukakvu me nevolju uvalila?""Ni u kakvu.""A što želite doznati od mene?""Zašto vas je car obavijestio da ne želi pobjeći?""Nije to rekao. Jednostavno mi je naredio da ga ne pokušavam spasiti.""Što mislite, zašto je to učinio?""Možda je čuo što se dogodilo njegovu bratu, velikom vojvodi Mihajlu,

kojeg su zatočili u drugom dijelu zemlje.""Ustrijelili su ga dok je pokušavao pobjeći, je li?""Ne baš", odmahnuo je Kropotkin glavom. "Mihajlo je očito komunicirao

sa skupinom koja je tvrdila da je još odana caru. Mihajlo je slijedio njihove

upute te je, samo nekoliko tjedana prije careva pogubljenja, pobjegaočuvarima. Nije znao da su ljudi koji su ga obećali spasiti zapravopripadnici Čeke. Smjestili su mu. Čim je pobjegao, ubili su ga." Kropotkinje slegnuo ramenima. "Car nam nakon toga možda više nije vjerovao, alitko ga može kriviti? No rado bih bio dao život da ga spasim. Da je upalilo,tko zna što bi bilo? Možda bi ova zemlja danas bila drugačije mjesto.""Razgovarao sam s nekoliko ljudi koji vjeruju da je više od jednog careva

djeteta preživjelo.""Ono što čujete", rekao je Kropotkin, "kolektivna je krivnja ovoga grada.

Čak i kada bi se povjeravalo da su car i carica krivi za zločine za koje ihoptužuju moskovski političari, nitko pri zdravoj pameti ne bi povjerovao dasu djeca zaslužila smrt. U najgorem slučaju, mogla su biti razmažena.Možda su bila zaštićena od svijeta. Ali za to nisu bila sama odgovorna i tonije zločin. Ima onih koji su prezirali cara još prije negoli je došao uEkaterinburg, ali ljudi će uvijek prezirati onoga tko posjeduje više od njih.Osim toga, lakše je mrziti nekog iz daljine. No kada je car došao s obitelji,bili su prisiljeni vidjeti ga kao obično ljudsko biće. Za ubojstvonenaoružane obitelji potrebno je nešto više od mržnje. Zato su u pričamakoje ste čuli djeca ostala živa.""Dakle, ne vjerujete da je itko od njih preživio?""Da jest", odgovorio je Kropotkin, "mislim da bi nam se dosad netko od

njih javio. Dakako, postoji još jedna mogućnost.""A ta je?""Da je car dobio još jednu ponudu za bijeg.""Ali jedine poruke koje su izvana dolazile do cara bile su vaše.""Ne mislim izvana. Mislim iz Ipatijevljeve kuće.""Mislite od Čeke?""Možda su ga namjeravali ubiti u bijegu kao što su učinili s velikim

vojvodom Mihajlom."Pekala je odmahnuo glavom. "Cara nisu ubili pri pokušaju bijega.""Možda ga je netko od Čekinih stražara doista namjeravao spasiti. "To mi

izgleda gotovo nemoguće", rekao je Pekala."Nevjerojatno vam je da bi netko išao tako daleko da spasi cara?" upitao

je Kropotkin. "Naposljetku, i vaše je preživljavanje čudesno.""Vaše također", dodao je Pekala. "Komunisti su morali posumnjati da

surađujete s Bijelima, no ipak su vas postavili za upravitelja policijeEkaterinburga.""Komunisti su trebali nekoga tko će održati mir", objasnio je Kropotkin. "U

to vrijeme nisu si mogli priuštiti izbirljivost. I otad im ne odgovara da meuklone. Ali i taj će dan doći. Budućnost u ovoj zemlji možeš imati samo

ako nemaš prošlost. To je luksuz koji ni vi ni ja nemamo te ćemo prije iliposlije za to platiti.""Što ćete učiniti kada odluče da vas više ne trebaju, Kropotkine?"

Kropotkin je slegnuo ramenima. "Mogu promijeniti posao, ali ne i stvari dokojih mi je stalo, stvari za koje sam spreman izložiti život opasnosti.""Zbog toga ste opasni za ljude koji upravljaju ovom zemljom.""Ni upola opasan kao vi, inspektore Pekala. Ja sam čovjek od krvi i

mesa. Mogao bih nestati bez traga. Ali riješiti se vas", Kropotkin seosmjehnuo, "e, za to bi trebalo ponešto truda.""Govorite kao da sam otporan na metke", rekao je Pekala, "što,

uvjeravam vas, nisam.""Ne vi", odgovorio je Kropotkin upirući prstom u Pekalu, "nego OVO."

Pekala je shvatio da Kropotkin pokazuje na značku sa smaragdnim okom,koja se sada vidjela jer se mokri rever uzdignuo. "Premda se vaš životmože prekinuti u trenu, Smaragdno oko već je dio legende. Ne možete gase jednostavno riješiti, osim toga, oni ga se ne žele riješiti. Trebaju vas,Pekala. Trebaju vašu legendarnu nepotkupljivost, baš kao što ju je trebaocar. Većina legenda uživa u svojoj smrti, ali dok ste na životu, za njih steopasni onoliko koliko ste im i vrijedni. Sto prije nestanete, to će se onisigurnije osjećati.""Onda neće morati dugo čekati", rekao mu je Pekala. "Čim se riješi ovaj

slučaj, zauvijek napuštam zemlju."Kropotkin se naslonio na stolcu. Lupkao je krajem olovke po noktu palca.

"Nadam se da je to istina, ali neće htjeti izgubiti ono što im pružate. Učinitće sve u svojoj moći da vas zadrže ovdje, gdje mogu upravljati vašomsudbinom. Ako uspiju, izgubit ćete sve zato ste se borili, a vi i ja naćićemo se na suprotnim stranama u tom ratu."Ne želim vam biti neprijatelj", rekao je Pekala.Kropotkin je kimnuo. "Onda se nadajmo, radi obojice, da ćete izabrati

ispravno rješenje kada za to dođe vrijeme."***

Dani su prolazili dok je Pekala čamio u ćeliji i čekao da počnu ispitivanja.Hranu su mu dostavljali jedanput na dan kroz otvor ispod špijunke nakojem je bila klizna ploča. Dobio bi zdjelu slane juhe od kupusa i šalicučaja. Zdjela i šalica bile su od metala koji je bio tako mekan da ih jemogao zgnječiti šakom kao da su napravljene od nepečene gline.Nakon što bi odnijeli hranu, dvojica stražara odvela bi ga na zahod.

Jedan stražar stajao bi sprijeda, a drugi iza njega. Samo je stražnji stražargovorio.

"Zakoračiš li ulijevo. Zakoračiš li udesno. " Nije dovršavao rečenice. Nijemorao. Umjesto toga, ispružio bi ruku i hladnom metalnom cijevi pištoljapotapšao Pekalin obraz.Prednji stražar počeo bi hodati, a Pekala bi osjetio kako ga je onaj iza

njega blago gurnuo.Debeo siv sag prekrivao je pod zatvora. Potplati stražarskih čizama bili

su pusteni. Izuzevši tihe naredbe koje su davali stražari, tišina u Butirkibila je potpuna.Hodnikom bez prozora poveli bi ga duž nanizanih vrata, u prostoriju s

rupom u središtu i kantom vode pokraj nje.Nekoliko minuta poslije ponovno bi išao hodnikom. Bosa su stopala

bešumno gazila po sagu. Zateturao bi ulazeći u ćeliju.Nije spavao. Mogao je samo utonuti u neku vrstu polusvijesti. Koljena,

pritisnuta o vrata, gubila su sposobnost osjeta. U stopalima je izgubio savosjet.Nije bio spreman za čekanje. Greblo mu je živce sve dok mu cijeli um

nije bio izlizan poput dronjaka zastave ostavljenih da lepetaju na uraganu.Bez dodira s vanjskim svijetom, ubrzo je izgubio pojam o vremenu koje

je proveo u zatvoru.Pekala je noktom palca urezao udubljenje u zidu kada je došla hrana.

Primijetio je druge ureze na zidovima, slične njegovima, koji, također, kaoda su bili urezani noktom. Bilo je nekoliko različitih skupina; jedna je imalaviše od stotinu ureza. Taj ga je prizor ispunio jezom. Znao je da ne biizdržao stotinu dana u toj ćeliji.Dvadeset prvog dana, prema Pekalinu izračunu, stražari su ga odveli u

prostoriju s dvama stolcima odvojenima stolićem čija je površina bilametalna ploča.Od prvog dana u zatvoru Pekala je bio gol, no sada mu je jedan od

stražara dodao bež pidžamu od tankog pamuka koja je zaudarala naplijesan. Donji dio imao je elastiku oko gležnjeva, ali ne i oko struka.Odonda su Pekaline ruke bile neprestano zaposlene držanjem hlača.Stražari su otišli zatvorivši vrata ZA sobom.Minutu poslije u prostoriju je ušao časnik noseći malu aktovku. Bio je

srednje visine, kozičava i pjegava lica, žućkasto-zelenih očiju i kuštravecrne kose. Premda mu je odora pristajala, nije izgledao kao da mu jeugodno u njoj pa je Pekala nagađao da je ne nosi dugo.Časnik je otvorio aktovku. Iz nje je izvadio Pekalin Webley, koji je imao

sa sobom u vrijeme uhićenja u Vainikali. Čovjek je uzdignuo pištoljpozorno ga ispitujući. Palcem je slučajno dodirnuo mehanizam za

punjenje pa se bubanj iznenada zavrtio pokazavši rupe. Ostavši zatečen,časnik je gotovo ispustio pištolj.Pekala se suzdržao od nasrtaja prema Webleyju, kojim je poželio

spriječiti njegov pad.Časnik je uhvatio Webley na vrijeme. Brzo ga je spremio u aktovku.

Sljedeća stvar koju je izvadio bila je smaragdno oko. Značku koja mu jesjedila na vršcima prstiju čovjek je naginjao naprijed-natrag pa je dragikamen blistao na svjetlu. " Vaši vas neprijatelji zovu Carevo čudovište."Čovjek je stavio značku u aktovku."Ali meni ne izgledate kao čudovište. " Naposljetku je izvadio Pekalinu

knjigu. Prolistao ju je zureći u riječi Kalevale bez razumijevanja. Onda je inju ispustio natrag gdje ju je našao.Pročistio je grlo nekoliko puta prije nego što je ponovno progovorio.

"Znate li da je Finska objavila nezavisnost od Rusije?"Pekala to nije znao. Vijest ga je zaprepastila. Pitao se kako li se osjeća

njegov otac, tako odan carev pristalica."Kao što vidite", nastavio je časnik, "prema stvarima koje smo našli uz

vas, znamo točno tko ste, inspektore Pekala. " Govorio je tako tihimglasom da se činio gotovo sramežljivim."Gruzija", rekao je Pekala."Molim?"" Gruzija", ponovio je Pekala. " Vaš naglasak. ""Ah, da, ja sam iz Tbilisija."Tada se Pekala sjetio. "Džugašvili", rekao je. "Josif Džugašvili. Vi ste

odgovorni za pljačku banke iz 1907, u kojoj je poginulo više od četrdesetljudi. "Nije mogao vjerovati da čovjek kojeg je jedanput gonio kaokriminalca sada sjedi pred njim, na drugoj strani ispitivačkog stola." Točno", rekao je Džugašvili, "samo što se sada zovem Josif Staljin i

više ne pljačkam banke. Sada sam glavni savjetnik Narodnogkomesarijata. ""A ovdje ste da me savjetujete?""Jesam. Da. Savjet ćete, nadam se, prihvatiti. Detektiv s vašim

iskustvom mogao bi nam poprilično koristiti. Mnogi od vaših bivšihdrugova pristali su surađivati s novom vladom. To je bilo, dakako, nakonšto su nas informirali o pojedinostima svojeg rada. "Za trenutak jeproučavao Pekalu. Zatim je dignuo debeo prst, poput čovjeka kojiprovjerava smjer vjetra. "No mislim da vi nećete biti jedan od njih. ""Ne, neću", složio se Pekala."Rekli su mi da to očekujem", rekao je Staljin. "Onda razumijete da stvari

moraju ići drugim putem."

***Te večeri, kada se Pekala vratio u Ipatijevljevu kuću, našao je Kirova u

kuhinji kako kuha krumpire. Prozori su lili suze kondenzacije.Pekala je sjeo za stol, prekrižio ruke i spustio glavu na zapešća. "Danas

nije bilo pogodbe s Majakovskim?""Stari dripac je lukav", odgovorio je Kirov. "Daje nam dovoljno da probudi

naš apetit, a onda nas ostavi gladne i digne cijene u nebesa.""Pretpostavljam da će naplaćivati više i za podatke.""O podacima sam i govorio", odgovorio je Kirov, "ali znam ja s takvim

tipovima." da?"Kirov je kimnuo. "Darujte im nešto.""Zašto?""Zato što to ne očekuju. Ljudi poput Majakovskog nemaju prijatelje i ne

trebaju ih. Ne dobivaju darove često, a kada ih dobiju, to ih potpuno izbaciiz takta.""Mudriji si nego što izgledaš", progunđao je Pekala."S time se mogu provući kao da sam pametan", uzdahnuo je Kirov. "No

nisam bio dovoljno pametan da danas u gradu izmolim više krumpira.""Jesi li išta doznao dok si bio tamo?" upitao je Pekala."Samo to da je cijeli grad poludio." Kirov je kuhačom miješao krumpire u

zdjeli kipuće vode. "Gotovo svi s kojima sam razgovarao kleli su se da suvidjeli jednog Romanova živog. Nikad cijelu obitelj zajedno. Samo jednogaod njih. Čovjek bi pomislio da su se car, njegova žena i djeca te noćirazbježali u različitim smjerovima, a onda nekako ipak završili u onomoknu."Pekala je dignuo glavu: "Osim jednoga.""Ipak", rekao je Kirov, "ne vjerujem da je Aleksej preživio.""Zašto to misliš?""Čak i da ga je ubojica pustio, što misliš, koliko bi dugo preživio u bijegu

usred Revolucije? Hemofiličar. Kao da je bio od stakla. Aleksej nije imaoizgleda.""Ne mogu ni pogađati zašto Aleksej nije medu mrtvima", rekao je Pekala,

"no dok ga ne nađemo, potraga za njim mora se nastaviti. Inače, mislimda je car vjerovao da može pobjeći iz Ekaterinburga, ali ne bez pomoći.No još ne znam za koga je mislio da će mu pomoći i kako je poginuo.Možda su ga prevarili ili je plan spašavanja propao. Možda su Čekinistražari pobili obitelj kada su shvatili da ih napadaju. To objašnjava zaštosu mrtvi stražari nađeni u podrumu. Možda se čovjek koji je došao spasiticara uspaničio i bacio tijela niz rudarsko okno umjesto da ih ostavi uIpatijevljevoj kući."

"Na taj način", razmišljao je Kirov, "boljševici bi zaključili da su car injegova obitelj još živi. Gubili bi vrijeme tražeći Romanove, a ne onog kojiih je pokušao spasiti." S rupcem omotanim oko drška zdjele, izbacio jemliječno bijelu vodu u slivnik. Oko njega se uskovitlao oblak pare. Stavioje zdjelu na stol i sjeo nasuprot Pekali. "Ali što ja znam. Ja sam samopromatrač.""Kirove", rekao je Pekala, "jednog ćeš dana biti jako dobar detektiv.""Ne bi to govorio da znaš koliko malo sam pronašao. Dobio sam samo

svežanj fotografija.""Fotografija?""Dala mi ih je neka starica. Rekla je da su iz Katamidžeova studija. Rekla

je da joj ih je Katamidže darovao, ali kada je on nestao, bojala se da će jezbog njih snaći nevolja.""Gdje su?""U prednjoj sobi. Htio sam ih baciti u vatru vidjevši da nam ponestaje

drva za ogrjev..."

Prije nego što je Kirov dovršio rečenicu, Pekala je otrčao iz sobe. "To suuglavnom pejzaži, ništa važno", doviknuo je Kirov. "Nećeš naći cara ni najednoj od njih !"Trenutak poslije Pekala se vratio. U šaci je stiskao svežanj fotografija.

Bilo ih je dvadesetak, a na rubovima su bile svinute i poderane.Fotografije su bile mutne od otisaka prstiju. Bile su to uglavnom fotografijegrada. Crkva s lukovičastom kupolom. Glavna ulica s Ipatijevljevomkućom u daljini i mutna, sablasna fotografija konja i zaprege koji prolazeispred objektiva fotoaparata. Bilo je tu jezero s nekom crkvom u daljini. Nadrugoj strani jezera sagnuta žena u dugoj suknji i s maramom na glaviskupljala je nešto sa zemlje. Nekoliko je fotografija prikazivalo redovnicečije je portrete vidio na zidovima samostana. Ove su fotografije izgledalekao da ih je Katamidže pokušao obojiti, ali je odustao na pola puta."Mora da su to fotografije koje nije želio", promrmljao je Pekala. Sjeo je

naslonivši se i protrljao umorne oči."Rekao sam ti da nisu važne", ponovio je Kirov.Obojica su probola krumpir i počela jesti pušući u nj da se ohladi. Anton

je uteturao u kuću. Dah mu je bio poput oblaka od ukiseljene cikle ipapaline iz Bajkalskog jezera. Te su ribe, osušene i smežurane poputzgužvanih cigareta, običavale visjeti na žicama iznad šanka. Njihove sitnekosti ispod tvrdog, polu-prozirnog mesa bile su poput nota. Ako je gostželio ribu, jednostavno bi posegnuo za njom i zaokrenuo joj tijelom. Glavabi se odlomila i ostala na žici. Oni bez novca skinuli bi zatim glavu i pojelije. Žvakali bi hrskavicu metalnog okusa sve dok ne bi ostalo ništa.Anton je bacio bilježnicu na stol. "Sve je unutra", rekao je. Pekala je uzeo

bilježnicu i prolistao je. "Stranice su prazne.""Ipak si ti detektiv", rekao je Anton."Ti ovo zoveš pomoć?" upitao je Pekala susprežući bijes. Anton je sjeo

za stol. Ugledao je fotografije i uzeo ih. "Ooo, slike.""Pripadale su Katamidžeu", objasnio je Kirov."Ima li aktova?" upitao je Anton. Kirov je odmahnuo glavom. "Kladim se

da ih Majakovski ima. Čini se da on ima sve ostalo.""Rekao sam ti da ne piješ", rekao je Pekala.Anton je ispustio snop fotografija. "Rekao si mi?" upitao je. A zatim je

tresnuo rukom o stol. "Misliš: naredio si mi! Ne možeš otići u krčmu i nepiti! Radio sam svoj posao baš kao što si mi rekao pa me možeš iotpustiti, inspektore." Posljednju je riječ ispljunuo kao da je komad sala."Krčma je mjesto gdje ljudi otkrivaju svoje tajne! To si rekao.""Ali moraš biti trijezan da bi ih čuo!" Pekala je zgrabio drvenu jabuku koja

je ležala na stolu i bacio je u brata.

Antonova je ruka poskočila. Jabuka mu je pljusnula o dlan, a on ju jeobuhvatio prstima. Pobjednički je pogledao brata."Jesi li ti ponudio spas caru?" upitao je Pekala. Zlurad izraz nestao mu je

s lica. "Sto?""Čuo si me", odgovorio je Pekala. "Dok si čuvao Romanove, jesi li mu

ponudio pustiti njega i obitelj da pobjegnu?"Anton se nasmijao: "Jesi li potpuno poludio? Zašto bih im pomogao?

Nekoć sam samo želio mjesto u Finskoj pukovniji, ali ti si mi ga ukrao.Morao sam skovati drugačije planove, neke koji nisu uključivali cara.""Mogao si se ponovno pridružiti pukovniji!" rekao je Pekala. "Nisu te

zauvijek izbacili.""Namjeravao sam se vratiti dok nisam otkrio da si na putu za Sankt

Peterburg da preuzmeš moje mjesto. Jesi li doista očekivao da podnesemto poniženje? Zašto nisi ostao kod kuće i preuzeo obiteljski posao onakokako je otac planirao?""Kako je planirao?" ponovio je Pekala. "Zar ne shvaćaš da me je on

poslao da zauzmem tvoje mjesto u pukovniji?"Anton je zatreptao: "On te je poslao?""Nakon što smo primili brzojav da si suspendiran. Nismo znali da je to

samo privremeno.""Ali zašto?" promucao je Anton. "Zašto mi to onda nisi rekao?""Jer te nisam mogao naći. Nestao si." Nitko nije progovorio ni riječi.

Anton je djelovao prikovano za mjesto, previše zapanjen da bi sepomaknuo. "Kunem se da nisam znao", promrmljao je."Više nije važno", rekao mu je Pekala. "Prekasno je.""Da", odgovorio je Anton kao da je u transu. "Prekasno je." Zatim je

izašao u dvorište."Možda je neki drugi Čekin stražar ponudio spas caru ", rekao je Kirov

nakon trenutka. "Možda tvoj brat ne zna ništa o tome.""Misliš da je bio previše pijan da bi znao", rekao je Pekala. Obojica su

pogledala van u Antona, koji je stajao kod zida, pognut, jednom se rukompodbočivši o kamen radi ravnoteže. Svijetao luk mokraće procurio je natlo. Anton je potom izašao iz dvorišta na ulicu i nestao."Vraća se u krčmu", rekao je Kirov."Možda", složio se Pekala."Ponovno će ga pretući.""Čini se da ga nije briga.""Kada su mi u Birou dali ovaj slučaj", rekao je Kirov, "rekli su mi da bi

njegovo pijančevanje moglo biti problem.""Nije pijan onoliko koliko želi da mislimo."

"Kako to misliš?""Jesi li vidio kako je uhvatio jabuku?""Ispitivao si njegove reflekse?"Pekala je kimnuo. "Da je doista pijan, ne bi reagirao tako brzo.""Zašto bi se pretvarao da je pijan?""Zbog toga što nešto skriva", rekao je Pekala, "ali ne znam ima li to veze

s istragom ili našom prošlošću.""Misliš li da mu više ne možemo vjerovati?" upitao je Kirov. "Nikad nismo

ni mogli", odgovorio je Pekala.***

"Postoji nešto što bismo voljeli znati", rekao je Staljin. "Na kraju ćete namto reći. Jedina od nepoznanica u toj jednadžbi jest vaš ostatak, tjelesni iduhovni, kada naposljetku odgovorite."Pekala je gotovo osjetio olakšanje što je proces počeo. Sve je bilo bolje

od zgrbljenog stajanja u onom dimnjaku od ćelije. Najviše se groziostropne krivulje koja je stvarala dojam da se prostorija polako urušava.Kad god bi pomislio na to, kapljice svježeg znoja izbile bi mu na licu."Na sreću", nastavio je Staljin, "imamo samo jedno pitanje za vas. "

Pekala je čekao."Želite li cigaretu?" upitao je Staljin. Iz džepa na hlačama izvadio je

crveno-zlatnu tabakeru na čijem je poklopcu pisalo Markov.Pekala je prepoznao marku koju je pušio Vasiljev."Bivši upravitelj Okhrane bio je ljubazan i ostavio za sobom znatnu

količinu u uredu", objasnio je Staljin."Gdje je on sada?""Mrtav je", rekao je Staljin ne okolišajući. "Znate li što je napravio? Kada

je doznao da ga dolazimo uhititi, napunio je umjetnu nogu eksplozivom.Zatim, na putu za zatvor, u policijskom je kombiju aktivirao bombu.Osovina kombija završila je na krovu dvokatnice. "Staljin se blagonasmijao. "Eksploziv u drvenoj nozi! Ne mogu poreći da je imao smisla zahumor. "Ispružio je kutiju s cigaretama nespretno okrećući ruku tako da su bijeli

štapići bili okrenuti prema Pekali.Pekala je odmahnuo glavom.Staljin je poklopio kutiju. " Tijekom sljedećih dana imajte na umu da vam

je moja prva ponuda bila prijateljska.""Neću zaboraviti", rekao je Pekala."Naravno da nećete. To vam neće dopustiti to vaše slavno pamćenje.

Zbog toga sam uvjeren da ćete moći odgovoriti na pitanje.""Što želite znati?"

"Gdje su careve zlatne rezerve?""Nemam pojma."Staljin je tiho, napućenih usana, izdahnuo poput nekoga tko uči zviždati.

"Onda mora da je pogrešno ono što sam čuo. ""Što ste čuli?" Svakom minutom čudnovata lakoća neizbježnosti smrti

sve je više punila Pekalino tijelo. Kada me budu smaknuli, pomislio je,neće preostati ništa što bi osjećalo bol."Čuo sam da vam je car vjerovao", rekao je Staljin." U nekim stvarima. "Staljin se jedva vidljivo osmjehnuo. "Šteta", rekao je.Dva tjedna poslije Pekalu su izvukli iz ćelije i vratili u prostoriju za

ispitivanje. Morali su ga nositi jer više nije mogao hodati. Vukući ga posagu, svaki s jednom njegovom rukom preko ramena, stražari su muostrugali vrhove nožnih prstiju do krvi.Kada su ga pustili, Pekala je odšetao posljednjih nekoliko koraka do

stolca u prostoriji za ispitivanje. Tresući se poput nekog s jakomgroznicom, sjeo je i pokušao održati ravnotežu. Otekla stopala bila su mudvostruko veća, a nokti crni od krvi koja se zgrušala ispod njih. Nijemogao dignuti ruke iznad ramena niti disati kroz nos. Nakon nekoliko biudisaja snažno zakašljao. Koljena su mu bila skvrčena na prsima. Plaviodsjaji skakali su mu pred očima, a u glavi je osjećao bol kao da su mu unju zabili klin.I Staljin je bio tu. "Želite li sada cigaretu?"pitao je istim onim polu

sramežljivim glasom.Pekala je zaustio da nešto kaže, ali je ponovno zakašljao. Uspio je samo

odmahnuti glavom. "Ne znam gdje je zlato. Govorim vam istinu. ""Da", odgovorio je Staljin. "Sada sam uvjeren u to. Umjesto toga, želio

bih znati kome je car povjerio spremanje zlata na sigurno mjesto?"Pekala nije odgovorio.Pekala je šutio, jeza je poput crnog psa grabila kanalima njegova uma.

"Kada ovo bude gotovo", rekao je Staljin, "i kada pomislite na ono sto ćevam se sada dogoditi, možda ćete požaliti što imate tako savršenopamćenje."

***Te je večeri Pekala sjedio u prednjoj sobi leđima naslonjen na zid. Noge

je ispružio preko golih podnih dasaka, a u krilu mu je ležala Kalevala.Kirov je ušao noseći kup drva za vatru i zatim ih bacio u kamin. Zveknulo

je. "Nema novosti o Antonu?" upitao je Pekala."Nema", odgovorio je Kirov tarući piljevinu s ruku. Glavom je pokazao

prema Kalevali. "Zašto mi ne pročitaš štogod iz te knjige?"

"Ako ne govoriš finski, nećeš razumjeti.""Svejedno mi pročitaj.""Sumnjam da ćeš to naći na popisu tekstova koje je odobrila

Komunistička partija.""Ako ti nikome ne kažeš, obećavam da neću ni ja."Pekala je slegnuo ramenima. "Dobro." Otvorio je knjigu i počeo čitati.

Finske su mu se riječi valjale u grlu poput grmljavine i udarale o nepcekao pucketanje munje. Premda je neprestano čitao tu knjigu, tekst jerijetko izgovarao naglas. Osim toga, prošle su godine otkad je govoriomaterinski jezik. Čak ga je njegov brat napustio. Sada, dok je čitao, činiomu se i dalekim i bliskim, poput uspomene posuđene iz tuđeg života.Zastao je nakon minute i pogledao Kirova."Tvoj jezik zvuči kao da netko izvlači čavle iz drveta.""Pokušat ću to nekako protumačiti kao kompliment.""Što znači to što si pročitao?"Pekala je vratio pogled na knjigu. Zurio je u riječi, a one su se polako

mijenjale i govorile mu jezikom koji je Kirov razumio. Ispričao mu je olutalici Vainamoinenu i njegovu nagovaranju boginje Pohjole da se spustis duge na kojoj je živjela i pridruži mu se na putovanjima. Prije pristankaPohjola je Vainamoinenu zadala zadatke koje je bilo nemoguće ispuniti:morao je vezati jaje u čvor, prepoloviti konjsku dlaku tupim nožem i ogulitikoru breze s kamena. Dok je obavljao posljednji zadatak, odnosnoizrađivao brod od piljevine, Vainamoinen je sjekirom posjekao koljeno.Krvarenje se moglo zaustaviti samo čarobnim riječima zvanim Izvorželjeza pa je krenuo u potragu za nekim tko ih zna."Jesu li sve tako čudne?""Čudne su dok ih ne shvatiš", odgovorio je Pekala, "a onda osjećaš kao

da si ih znao cijeloga života.""Jesi li ikada Alekseju pročitao tu priču?" upitao je Kirov. "Pročitao sam

mu neke, ali ne tu. Čarobne bi mu riječi dale lažnu nadu ." Govoreći to,Pekala se morao zapitati nisu li njegove vlastite nade da će naći Aleksejaživog prazne poput čarobnih riječi koje bi zaustavile dječakovo krvarenje.Rano ujutro netko je pokucao na prednja vrata. "Majakovski!" zastenjao

je Kirov trljajući san iz očiju. "Nadam se da je donio još nešto osim odkrumpira.""To nije Majakovski", rekao je Pekala. "On uvijek dolazi kroz dvorište."

Ustao je i prekoračio Antona, koji se vratio tijekom noći.Otvorivši vrata, ugledao je Kropotkina. Upravitelj policije nosio je

službenu plavu odoru, ali nije zakopčao ni jedno puce. Nije nosio službeni

šešir, a ruke je zataknuo u džepove. Zbog kose počešljane unatrag ipravokutne čeljusti nalikovao je na boksera.Kropotkin je bio najneuredniji policajac kojeg je Pekala ikada vidio. Car bi

ga smjesta otpustio da se usudio pojaviti takav, mislio je Pekala."Zvali su vas noćas", rekao je Kropotkin. "Tko?""Lječilište u Vodovenku. Katamidže kaže da se sjetio nečega što ste ga

pitali.""Ime", Pekalino je srce počelo divljački lupati. "Idem odmah." No baš

kada je htio zatvoriti vrata, Kropotkin mu se ponovno obratio. "Već sam torekao vašem čovjeku iz Čeke", rekao je. "Sreo sam ga prošle noći ukrčmi. Prenio sam mu poruku, ali mislio sam da je previše pijan da bi merazumio. Pretpostavio sam da bi valjalo svratiti danas ujutro samo da seuvjerim da ste dobili poruku.""Drago mi je da jeste", rekao je Pekala.Kropotkin je zazveckao sitnišem u džepu. "Gledajte, Pekala, znam da

smo loše počeli, ali ako mogu učiniti bilo što da vam pomognem, znategdje me možete naći."Pekala mu je zahvalio i zatvorio vrata. Anton je još spavao smotan u

pokrivač. Pekala je primio kraj pokrivača i povukao ga uvis. Anton seotkotrljao na pod psujući. "Što se događa?""Katamidže! Telefonski poziv iz Vodovenka! Zašto nam to nisi rekao

sinoć?" Mutna pogleda, Anton se s mukom osovio na noge. "Namjeravaosam ti reći ujutro."Točno iznad baršunastih zastora, strijele sunčeva svjetla koso su padale

kroz prozore osvjetljavajući prašinu koja je polako, spiralno kružilazrakom."Pretpostavljam da je jutro pa ti sada govorim.""Trebali smo otputovati prije nekoliko sati." Pekala je zgrabio Antonovu

odjeću s poda i bacio mu je u lice. "Odjeni se. Krećemo odmah."Kirov je došao iz kuhinje. "Prženo vojno meso za doručak!" objavio je.

Pekala se progurao pokraj njega i otišao u dvorište.Kirov ga je gledao kako odlazi, a osmijeh mu je iščezao s lica. "Što se

događa?" Zatim se okrenuo Antonu i ponovno upitao: "Što je bilo?"Anton je navlačio čizme. "Idi po automobil", rekao je. Za deset minuta bili

su na cesti.Vozeći južno prema Vodovenku, prošli su kroz selo privremenih laži.

Barikada je bila postavljena preko ceste, ali kućicu za čuvare našli suzaključanu i praznu. Maknuvši barikadu, nastavili su i uskoro se našli naglavnoj cesti. Mjesto je bilo napušteno, kao da su stanovnici iznenadapobjegli ostavivši za sobom trgovine s izlozima punim kruha, mesa i voća.

Kada je Pekala izašao iz automobila da ih bolje pogleda, ustanovio je daje sve iza stakla napravljeno od voska.Zaustavili su se kod male željezničke postaje i pogledali niz prazne

tračnice koje su vodile prema obzoru. Na jedan od potpornih stupovapostaje bila je naslonjena metla.Šutjeli su. Praznina mjesta kao da je zahtijevala tišinu. Pekala se

prisjetio lica koja je vidio kada su onomad prolazili mjestom. Sjetio sestraha koji se skrivao iza krinke osmijeha.Ušli su u automobil i nastavili voziti.Kada su se nešto poslije zaustavili u dvorištu Vodovenka, došao im je

ususret crvenokosi bolničar."Stigli ste prekasno", rekao je.Pekala je izašao iz automobila. Kukovi su ga boljeli od zgrbljenog

sjedenja u Emki. "Kako mislite da smo stigli kasno?""Ne kasno", bolničar je odmahnuo glavom. "Prekasno.""Što se dogodilo?""Nismo sigurni. Mislimo da je samoubojstvo."Nisu se potpisali u prijamnu knjigu na ulazu niti je bolničar tražio da mu

predaju oružje. Požurili su se kroz oklopna vrata pa niz hodnike dok nisudošli do prostorije čiji su pod i zidovi do visine prsa bili obloženi bijelimpločicama poput onih u kabinama za tuširanje. Četiri velike svjetiljkevisjele su sa stropa. Bila je to mrtvačnica.Katamidžeovo je tijelo ležalo na metalnom stolu, dopola pokriveno

pamučnim pokrivačem. Fotografove usne, vjeđe i vrli nosa bili MI osutiplavim pjegama, ali je ostatak kože bio blijed poput pločica na zidu.Stopala, koja su bila okrenuta prema vratima, stršila su ispod pokrivača.Za palac desnog stopala žicom je bila pričvršćena metalna pločica sotisnutim brojem. Nokti su bili požutjeli poput ljuski mrtve ribe.Anton se naslonio na zid pokraj vrata, očiju uprtih u pod. Kirov je išao za

Pekalom, previše znatiželjan da bi se užasnuo."Otrov", rekao je Pekala."Da", složio se bolničar."Cijanid?""Lužnica", rekao je bolničar.Pekala je nježno položio ruke na Katamidžeovo lice i dignuo jednu vjeđu.

Mrtvačeve bjeloočnice bile su crvene zbog žilica koje su prsnule.Proučavajući područje oko očiju, Pekala je primijetio blago rumenilo kojese protezalo od jagodice do čela. Prstima je prešao po Katamidžeovuvratu, stišćući meso. Došavši do grkljana, prstom je prešao preko krhkekosti u obliku potkove. Popustila je pod blagim pritiskom, upućujući na to

da je zdrobljena. "Tko god ga je ubio", rekao je Pekala, "držao ga je zagrlo sve dok se nije uvjerio da Katamidže neće preživjeti. No nije ga ubiodavljenjem. Gdje ste ga našli?""U njegovoj ćeliji", odgovorio je bolničar.Pekala je mahnuo glavom prema vratima. "Pokažite mi", rekao je.

Bolničar ih je odveo do Katamidžeove ćelije."Gdje u zgradi upotrebljavate lužnicu?" upitao je Pekala praveći duge

korake. "Katkad u vrtovima." Bolničareve noge bile su kraće od Pekalinih.Nastojao je ići ukorak s Pekalom. "Upotrebljavamo je nekoliko puta nagodinu da pročistimo odvodne cijevi.""Je li Katamidže bio mrtav kada ste ga našli?""Zamalo. Mislim, umro je prije nego što smo mu maknuli lance.""Je li išta rekao?""Ne. Mislim...""Što mislite?" podignuo je glas Pekala.Bolničar se uzrujao: "Zaboga, utroba mu je bila spržena. Sto god je

bijednik pokušavao reći, bio je previše izjeden da bismo ga razumjeli. Evo.Tu je."Čistač je krpom brisao pod. Zrak je bio zagušen mirisom bjelila

pomiješanim s vonjem bljuvotine i oštrom gorčinom lužnice. Ćelija nijeimala prozore, samo metalni bolnički krevet koji se sklapao uza zid. Nijebilo drugog pokućstva.Lanac prikovan za zid visio je do sredine kreveta. Na lancu se njihao

željezni okov. Pekala je dignuo lanac, a potom ga pustio da padne.Metalne karike zveknule su o zid. "Bio je vezan za ovo?"Antonovo disanje iznenada je postalo plitko. Odjednom je napustio

prostoriju; ubrzanim koracima nestao je niz hodnik.Bolničar ga je gledao kako odlazi. "Neki ljudi nemaju želudac za ovakve

stvari", rekao je.Kirov je ostao na mjestu pogledavajući preko Pekalina ramena. "Sve se

bolesnike veže za krevete kada se gase svjetla", objasnio je bolničar."Danju se kreveti dižu, a okovi otključavaju.""Što zatim rade zatvorenici?"Čistač je nastavio prati pod kao da ih nema."Zatvorenicima je vani dopušteno provesti petnaest minuta na dan.

Preostalo vrijeme sjede na podu ili šeću po svojim ćelijama.""Znači mislite da je popio lužnicu prije nego što ste ga vezali lancem

preko noći?" Bolničar je kimnuo. "Da. To je jedina mogućnost."Pekala je primaknuo lice bolničarevu. "Vrlo dobro znate da ovo nije

usrano samoubojstvo."

Čistačeva se krpa iznenada zaustavila. Iz njezinih zavrnutih sivihizdanaka po podu se cijedila sapunasta voda."Van", rekao je bolničar.Čistač je ispustio krpu i pobjegao iz prostorije."Netko je Katamidžeu stisnuo vrat", rekao je Pekala."Grebao je sam sebe. Bio je lud.""Ne. Na njegovu vratu su znakovi pritiska. Netko ga je ščepao za grlo.

Jednjak mu je oštećen.""Lužnica...""Nešto su mu ugurali u grlo, vjerojatno nekakav lijevak. Zatim su lužnicu

izlili u želudac."Bolničar se oznojio. Stavio je ruku na čelo i zurio u pod. "Čujte,

inspektore, je li uopće važno, na kraju krajeva, je li se ubio ili ne?""Naravno da je važno!" povikao je Pekala."Želim reći da je ovo luda kuća", objasnio je bolničar. "Pacijenti se tuku.

Svađaju se bez kraja i početka. Uklonjeni su iz društva da ne bi bili opasniza njega, ali to ne znači da nisu opasni jedni za druge. Mi možemosamo...""Zašto ste me pokušali uvjeriti da je to samoubojstvo?""Samoubojstvo", bolničareva je ruka kliznula naprijed kao da će riječi

tako lakše krenuti iz usta, "zahtijeva samo unutarnju istragu. No umorstvozahtijeva cjelovitu istragu. Inspektore, znate što to znači. Nevine ljude, kojirade težak posao, obilježit će kao kriminalce. Ima li načina da zataškamoovo...""Je li bilo uljeza u zgradi?""Naša služba sigurnosti osmišljena je tako da ljude drži unutra, ne vani.""Znači kažete da bilo tko može ušetati ovamo i doći do pacijenata?""Morao bi najprije proći pokraj mene", odgovorio je bolničar, "ili onoga tko

je na dužnosti.""Je li prijamni pult ikada bez nadzora?""Službeno nije.""Što to znači?" graknuo je Pekala."Znači da se katkad moramo odazvati zovu prirode, ako znate što mislim.

Ili izađemo popušiti cigaretu. Ili odemo do kantine po tanjur juhe. Akonema nikoga za pultom, čovjek samo treba pozvoniti i mi ćemo doći.""Ali ako nikoga nije bilo za pultom, moglo se doći do ključa." Bolničar je

slegnuo ramenima: "Službeno, ne.""Drugim riječima, da.""Imamo pun ormarić ključeva. Svi koji rade u lječilištu imaju jedan ključ.

Preuzmu ga kada dođu i ostave kada odlaze. Svi ključevi vise na čavlu s

brojem osobe kojoj pripadaju.""A je li ormarić zaključan?""Službeno...""Nemojte.""Trebao bi biti, ali katkad nije. Ali gledajte, kao što sam rekao, svrha

ovoga mjesta jest zadržati ljude unutra. Pacijent koji pokušava pobjećimora izaći iz ćelije, koja je zaključana, i proći kroz ova vrata, koja sutakođer zaključana. Ljudi ne provaljuju u duševne bolnice.""Znate li ikoga ovdje tko je Katamidžea mrzio toliko da bi ga mogao

ubiti?""Inspektore, pacijenti na ovome mjestu ne trebaju motiv za ubijanje.

Zbog toga jesu u Vodovenku. Osim toga, ako ga je zadavio, zašto bi seubojica mučio i ulijevao mu lužnicu u grlo?""Zato da izgleda kao djelo luđaka", odgovorio je Pekala. "Zato da nitko

ne posumnja na osobu izvan ludnice.""Ne bi li bilo jednostavnije vjerovati da je to zapravo učinio netko

odavde?" Pekala se sjetio Occamove britve. "Bilo bi jednostavnije, ali nebi bilo istinito.On nam je trebao nešto reći, ali netko je došao do njega prije nas."

Pekala je izašao na hodnik.Bolničar ga je slijedio. Primio je Pekalu za rukav: "Zašto bi netko provalio

ovdje i ubio jadnika kao što je bio Katamidže?""Katamidže je znao nečije ime.""Samo ime? Zbog toga je umro?""Nije prvi", rekao je Pekala i krenuo prema vratima.

***Sedamdeset petog dana u Butirki Pekalu su dvojica stražara svezala za

dasku. Nagnuli su ga tako da su mu stopala bila iznad razine glave, apreko lica su mu bacili mokar ručnik. Zatim je jedan od stražara polijevaoručnik vodom sve dok Pekala više nije mogao disati te je postao uvjerenda se utapa.Nije znao koliko je to trajalo.Svijest mu je zapala u mjesto za koje dotad nije znao da postoji. Dotad

je, što god radili s njim, njegov svjestan um održavao ravnotežu izmeđupodatka koji su tražili i bola koji su mu nanosili. Zadatak je bio zadržatiravnotežu na vagi. No dok se utapao pod ručnikom, vaga je potpunonestala i njezino je mjesto preuzelo nešto nesvjesno. Strašno crnilo snijansama prašnjavo crvene raširilo mu se mozgom poput oblaka. Višenije znao ni tko je niti do čega mu je stalo. Ništa nije bilo važno osimpreživljavanja.

Kada su mu uklonili ručnik s lica, izgovorio je ime koje su tražili. Nije ganamjeravao reći. Ime se gotovo samo izreklo.Pekalu su smjesta vratili u ćeliju.Kada su se vrata ćelije zatvorila, Pekala je zaplakao. Stavio je ruku

preko usta da spriječi zvuk. Očaj se otvorio pred njim poput ponora. Suzesu mu curile preko prstiju. Kada je prestao plakati, shvatio je da ćeumrijeti.Sljedećeg dana stražari su ga odveli hodnikom niz koji su bile nanizane

ćelije dimnjaci. Došli su do prazne prostorije. Pod je bio mokar. Prostorijanije imala više od nekoliko metara duljine i širine, ali je Pekali nakon životau dimnjaku izgledala tako prostrano da se isprva priljubio uza zid kao dasu ga doveli do ruba litice.Stražar je pružio Pekali komad kruha, a potom zatvorio vrata. Pekala je

zagrizao kruh, a zatim ga ispljunuo. Kruh postaje sve gori, pomislio je.Odjednom je iz rupe na zidu počela šikljati voda.Pekala je povikao, bacio se na zemlju i sklupčao. Voda je i dalje šikljala.

Bila je topla.Nakon nekog vremena dignuo je glavu. Vidio je samo vodu koja pada po

njemu. Na komadu kruha u njegovoj ruci pojavili su se mjehurići. Tada jeshvatio da je to sapun. Istrljao je njime cijelo lice.Voda mu se slijevala preko cijelog tijela i, crna od prljavštine, otjecala u

rupu u kutu prostorije. Pekala se osovio na koljena i ostao pod mlazom.Bradu je položio na prsa, a ruke na bedra. Mlaz mu je grmio u ušima.Naposljetku se začulo cviljenje i voda je prestala teći.Odjeven u mokru pidžamu, Pekala je uteturao u hodnik. Unatoč

tuširanju, osušena krv ostala mu je na nosnicama. Njezin metalni okuszadržao mu se u ustima."Ruke na leda", rekao mu je stražar."Korak nalijevo, korak nadesno", rekao je Pekala."Začepi", odgovorio je stražar.Pekala i dvojica stražara išli su hodnikom dok nisu došli do teških

željeznih vrata punih zakovica. Vrata su se otvorila. Vonj vlažnog zrakazapuhnuo je Pekalu. Stražari su ga odvukli niz dugo spiralno stubišteosvijetljeno žaruljama u metalnim kavezima.Podrum, pomislio je Pekala. Vode me u podrum. Strijeljat će me. Bilo mu

je drago što se neće morati vratiti u dimnjak. Duša mu je bila gotovoiščezla, a tijelo je osjećao kao malen čamac koji propušta vodu, gotovopotopljen valovima.

***

"Jesi li siguran?" upitao je Kirov dok je upravljao Emkom kroz dvorišnavrata Vodovenka."Oni to nazivaju samoubojstvom", rekao je Pekala. "Ali nije

samoubojstvo.""Trebali bismo napustiti Sverdlovsk", upozorio ih je Anton. "Sada bismo

trebali otići. Ne trebamo se ni vraćati po svoje stvari.""Ne", odgovorio je Pekala. "Nastavit ćemo istragu. Približavamo se

rješenju. Ubojica ne može biti daleko.""Ali ne bismo li barem trebali naći sigurniji smještaj od Ipatijevljeve

kuće?" upitao je Kirov."Mora misliti da smo ranjivi", odgovorio je Pekala. "Ako ubojica

Romanovih zna da stežemo obruč oko njega, onda zna i da se više nemože skrivati. Samo je pitanje vremena kada će nas potražiti."Bilo je jutro.Pekala je sjedio na preokrenutoj kanti pokraj crpke za vodu, a Webley

mu je počivao pokraj stopala. Zrcalo od uglačana čelika veličine dlana biloje postavljeno na zavinuti dio ručke na crpki. Pekala se brijao. Na licu muje bila prljava pjena od sapunice. Oštrica je jedva čujno šuštala režućibradu.Spavao je samo nekoliko sati. Nakon povratka iz Vodovenka njih su se

trojica dogovorila da svaku noć stražare na smjene sve dok istragu neprivedu kraju.Odjednom je iza ugla dvorišnog zida provirilo lice. Pekala je posegnuo za

pištoljem. Lice se povuklo. "To sam samo ja !" čuo se glas iza zida. "Vašstari prijateljMajakovski."Pekala je vratio pištolj na tlo. "Što želiš?" upitao je.Majakovski je oprezno koraknuo natrag u dvorište. U rukama je nosio

košaru ispletenu od stabljika rogoza. "Nosim darove! To su stvari koje jezatražio Kirov." Majakovski je pogledao pištolj. "Danas si malo nervozan,inspektore Pekala.""Imam raz loga biti nervozan.""Briješ se, vidim. Da. Dobro je za živce. Da." Majakovski se nervozno

nasmijao. "Occam bi bio zadovoljan.""Sto?" upitao je Pekala."Occamova britva", pokazao je na oštricu u Pekalinoj ruci.

"Najjednostavnije rješenje koje je u skladu s činjenicama...""... obično je ispravno rješenje", rekao je Pekala. Pitao se gdje je

Majakovski izmuzao to znanje. "Što te dovodi ovamo?"

"Ah, pa moglo bi se reći da me Occam dovodi ovamo, inspektorePekala." Pekala je strugnuo britvom niz vrat, zatim obrisao sapunicu soštrice i pritisnuo je ponovno o kožu.Majakovski je stavio košaru na prag i sjeo pokraj nje. "Moj je otac bio

nadničar kod Ipatijevljeve obitelji. Dok sam bio dijete, čekao bih ga ovdjeda završi posao. Zakleo sam se da ću jednog dana kupiti ovo mjesto.Kuću se na kraju, naravno, nije moglo kupiti. A i tko bi je želio nakon stvarikoje su se ovdje dogodile?""Kuća koju imaš čini se dovoljno velikom", rekao je Pekala. "O, da!"

odgovorio je Majakovski. "Imam po jednu spavaonicu za svaki dan utjednu. Ali ona nije ova kuća." Potapšao je kamen na kojem je sjedio. "Neona koju sam se zakleo posjedovati.""Onda je jedina stvar koja te goni pohlepa.""Misliš li da bih bio sretniji da sam kupio Ipatijevljevu kuću?""Ne. Pohlepa ne miruje dok se ne utaži, a to nije moguće." Majakovski je

kimnuo:"Upravo tako."Pekala je dignuo pogled sa zrcala. "U redu, Majakovski, na što ciljaš?""Budući da ne posjedujem ovu kuću, san o posjedovanju se nastavlja",

objasnio je starac. Shvatio sam da mi je san sada vredniji od same kuće.Pokušavao sam se pretvarati da nije tako. Kako si čovjek može priznati daje proveo cijeli život tražeći nešto što zapravo ne želi?"Pekala je polako odmaknuo britvu s lica. "Može ako se suoči s istinom.""Da", složio se Majakovski, "ako može, kao u slučaju Occamove britve,

razumjeti kamo ga činjenice usmjeravaju.""Žao mi te je, Majakovski.""Sačuvaj nešto sažaljenja za sebe, inspektore." Prijetvoran smiješak

Majakovskog dolazio je i odlazio kao da je pričvršćen za neispravanelektrični vod. "Ti također djeluješ kao da tražiš stvar koju zapravo neželiš.""A što misliš da tražim?" upitao je Pekala."Carevo blago!" provalilo je iz Majakovskog. Dotad je starac pozorno

birao riječi, no sada kao da je počeo optuživati."Što ti znaš o tome?" Pekala je sapun s oštrice obrisao o ručnik koji je

bio položio preko koljena."Znam da ga je car sakrio tako dobro da ga nitko nije mogao naći. Nije

da nisu pokušavali. Vidio sam ih. Spremište za kočije u ovom dvorištu biloje puno kovčega koje su Romanovi donijeli sa sobom. Prekrasnihkovčega. Onih sa zakrivljenim drvenim rešetkama i mjedenim kopčama.Svaki je kovčeg bio označen brojem i imenom. E pa, milicija ih je

pretražila i ukrala nekoliko stvari, ali nisu znali što zapravo traže: ondje jebila samo gomila knjiga i otmjene odjeće. Momci iz Čeke zacijelo suzaključili da im kovčezi mogu otkriti trag pomoću kojeg će naći vrijednosti,iako same nisu bile ondje. Svake su se noći Č e k ini stražari iskradali ipretraživali kovčege, ali nikada nisu ništa našli.""Zašto to misliš, Majakovski?""Da su ga našli, inspektore Pekala, ti im ne bi trebao. Zašto bi te zadržali

na životu?""Majakovski", rekao je Pekala, "ovdje istražujem mogućnost da

pogubljenjeRomanovih nije bilo potpuno."Majakovski je sarkastično kimnuo. "Više od deset godina nakon njihova

nestanka. Okreću li se kotači moskovske birokracije doista tako sporo?Romanovi su beznačajni za povijest. Više nije važno jesu li živi ili mrtvi.""Meni je važno.""Zbog toga što si i ti beznačajan djelić povijesti, duh koji traga za drugim

duhovima.""Možda jesam duh", rekao je Pekala, "ali ne tražim zlato.""Onda je tvoje smaragdno oko slijepo, inspektore, jer se onaj koji ga traži

koristi tobom. Sam si rekao: pohlepa je neutaživa. Razlika između nas,inspektore, jest ta da sam se ja suočio s činjenicama, a ti nisi.""O tome ću sam odlučiti, Majakovski."Kao da ih je potaknuo kakav nevidljiv signal, obojica su ustala.

"Katamidže je mrtav", rekao je Pekala. "Mislio sam da bih ti trebao reći.""Ljudi ne izdrže dugo u Vodovenku.""Znao je tko je ubio cara. On je možda bio jedini koji mi je mogao reći

ime ubojice.""Možda ti mogu pomoći", rekao je Majakovski."Kako?""Ima netko koga je Katamidže poznavao, netko s kime je možda

razgovarao prije nego što je nestao iz Sverdlovska.""Tko?" upitao je Pekala. "Zaboga, Majakovski, ako išta znaš..."

Majakovski je dignuo ruku. "Razgovarat ću s tom osobom", rekao je."Moram biti oprezan u vezi s tim.""Kada mi možeš javiti?""Odmah ću se pobrinuti za to", starčev je glas bio miran i utješan.

"Možda ću danas znati odgovor.""Pretpostavljam da će koštati. Dosad si već trebao shvatiti da ti ne

možemo dati mnogo."

Majakovski je nakrivio glavu: "Bacio sam, takoreći, oko na jednu stvar.Što to je?" Majakovski je pokazao glavom na Pekalin crni kaput, koji jevisio o čavlu na zidu.Jedva vidljivo, ispod revera bilo je ovalno smaragdno oko. Pekala je

izdahnuo kroza zube: "Previše si vješt u cjenkanju." Majakovski seosmjehnuo: "Da sam imalo lošiji, ne bih imao poštovanja prema sebi.""Što ćemo s tvojom košarom?""Zadržite je, inspektore. Mislite o njoj kao o pologu za onu vašu značku."

Kada je Pekala završio s brijanjem, obrisao je s lica posljednje mrvicesapuna, oprezno sklopio britvu i stavio je u džep. Ušao je u kuhinju iiznenadio se našavši Antona kako sjedi s nogama na stolu i čita primjerakPravde. "Vidi što sam kupio", rekao je Anton ne dižući pogled."Te su novine stare jedan tjedan", rekao je Pekala."Čak i jedan tjedan stare vijesti u ovakvom su mjestu novosti." Anton je

sklopio novine i pljesnuo njima o stol."Majakovski je bio tu", rekao je Pekala pružajući mu košaru. Anton je

izvadio štrucu crnog raženog kruha i odgrizao komad. "A što je naš malikućni trol tražio za to?" pitao je punih usta."Kaže da bi mogao znati nekog tko je razgovarao s Katamidžeom onu

noć kada su Romanovi pobijeni. Mogao bi nam dobaviti ime.""Nadajmo se", promumljao je Anton, "da će nam pomoći više nego prošli

put." Od sadržaja košare (mala jarebica, boca mlijeka, nešto slanogmaslaca i šest jaja) Kirov je napravio objed. Narezao je meso jarebice,razmrvio kruh te ih pomiješao u napuknutoj zdjeli koju je našao ispodsudopera. Potom je u smjesu umijesio maslac i nekoliko žumanaca.Održavao je vatru u peći dok se željezna ploča na vrhu nije naoko počelamreškati od vrućine. Od smjese je oblikovao ovalne popečke i ispržio ih.Poslije su sva trojica sjedila oko pećnice u kojoj je zamirala vatra. Jeli su

rukama. Umjesto tanjura rabili su samo rupce, a vrući odresci s maslacempekli su im prste.Pekala je jeo što je sporije mogao. Puštao je svaku nijansu okusa da se

rasplete dok su mu se popečci rastakali u ustima."Moja je obitelj imala krčmu", rekao je Kirov, "u gradiću Torjuku na cesti

Moskva Petrograd. U stara vremena, dok su cijelo vrijeme prolazilekonjske zaprege, krčma je odlično poslovala. Gore su bile sobice zagoste, a dolje prozori izrađeni od komada obojena stakla spojenih olovnimvrpcama. Mirisalo je na hranu i dim. Sjećam se da su ljudi ulazili napolasmrznuti od vožnje kočijom, udarali nogama o pod da otresu snijeg sčizama i sjedali za velike stolove. Kaputi bi se gomilali pokraj vrata; te sugomile bile više od mene. Ondje je uvijek bilo mnogo posla, a glavni

kuhar, Pojarski, morao je biti spreman kuhati kad god bi ljudi došli, bilodanju bilo noću. Zimi, kada bi se sve smirilo, a peć ohladila, Pojarski bispavao na njoj. No kada je između dvaju gradova počela vozitiNikolajevska željeznica, Torjuk više nije bio dio puta. Bilo je toliko malokočija da se cesta gotovo zatvorila. Moja je obitelj ipak držala krčmuotvorenu. Tijekom tjedna Pojarski je kuhao za goste, ako ih je bilo, nonedjeljom bi pripremio objed za roditelje i mene nakon što bismo se vratiliiz crkve. Za mene bi pripremio ovo jelo. Začinio bi ga votkom i kaduljom, azvao ga je popečci de la Pojarski . Veselio sam mu se cijeli tjedan. Zbogovoga što sada jedete želio sam postati glavni kuhar.""Išao si u crkvu?" Anton je halapljivo jeo. Obrisao je masne ruke o rupčić.

"To baš i nije dobra preporuka za komesara.""U Torjuku su svi išli u crkvu", odgovorio je Kirov. "U gradu je bilo trideset

sedam crkava.""Sada više nema ni jedne", rekao je Anton."Šuti i jedi", prošaptao je Pekala.Poslije je Pekala na koljenima čistio kamin od pepela. Rastvorio je

zastore. Zrake svjetlosti padale su poput nakrivljenih stupova na izlizanopodno drvo.Zastavši da obriše znoj s lica, vidio je kako Majakovski izlazi iz kuće.

Starac je s praga dignuo kartonsku kutiju. Otvorio ju je, osmjehnuo se ibacio pogled prema Ipatijevljevoj kući. Zatim je s kutijom u rukama prešaoulicu. Ovaj put nije išao okolo, do stražnjeg dijela kuće, nego je došaoravno do prednjih vrata. Oštar, suh zveket mjedene alke u obliku potkoveodjeknuo je kućom.Prije negoli je Pekala ustao, Kirov je došao iz kuhinje i otvorio vrata.

"Kirove!" rekao je Majakovski. "Moj dobri prijatelju!""Pa, zdravo, Majakovski.""Znao sam da između nas ima nešto posebno.""Drago mi je što tako misliš", odgovorio je Kirov.Pekala je ostao klečati, ruku umrljanih pepelom, uživajući u Kirovljevu

pokušaju da bude pristojan."Mi se razumijemo", nastavio je Majakovski, "i ja to neću zaboraviti.

Hvala ti!""Nema na čemu, Majakovski. Drago mi je što se tako dobro slažemo."

Vrata su se zatvorila. Kirov je stao na prag prednje sobe, prekriženih rukui zbunjena izraza lica. "Eto još jednoga koji je poludio. Baš kao i svi ostaliu ovome gradu.""Zahvalio ti je za dar koji si mu ostavio na pragu.""Nisam mu ništa darovao", rekao je Kirov.

"Nisi?" Pekala je pogledao kroz prozor. "Ali rekao si da ćeš mu dati dar.Da ga izbaciš iz takta.""Jesam, ali nisam to učinio." Na pola puta preko ceste, s kutijom u

rukama, Majakovski je zastao i okrenuo se.Pogled mu se susreo s Pekalinim.Navala adrenalina spržila je Pekalin želudac. "O, Kriste", prošaptao je.

Majakovskom je osmijeh izblijedio. Potom je starac nestao. Ondje gdje jebio stajao, djelić sekunde nalazio se ružičast oblak magle. Prozori su senamreškali poput vode. Zatim je vatreni zid provalio u kuću. Udarni valpobrao je Pekalu i bacio ga na suprotnu stranu sobe. Pekala je udario ozid. Oči su mu se napunile prašinom. U pluća mu se uvukao dim koji jebazdio na metal. Nije mogao disati. U prsima je osjećao oštar bol.Posvuda oko njega krhotine stakla odbijale su se o zidove i jurile prekopoda, svjetlucajući u zraku poput dijamanata.Sljedeće čega se sjećao bilo je da ga je Kirov vukao iz sobe. Prednja su

vrata bila raznesena. Na ulici je kamenje kolnika bilo prekriveno smećem.Čitave grane ležale su na ulici, a njihovo lišće svinulo se u oparene crnešake.Kada su došli do kuhinje, tamo je bio Anton. Dignuli su Pekalu na stol.

Pokušao je sjesti, ali Anton ga je držao. Prebacili su mu mokru krpu prekolica. Anton je nešto govorio, ali Pekala nije ništa razumio.Zatim je došao Kropotkin sa svojom slijepljenom plavom kosom koja je

stršila ispod policijskog šešira.Naposljetku, kao kad se pojačava zvuk na radioprijamniku, Pekali se

sluh počeo vraćati. Maknuo je mokru krpu, sada natopljenu krvlju, dignuose naglo sa stola i oteturao niz hodnik prema cesti. Lice ga je peklo.Počešao je obraze. Na prstima su mu ostali komadići stakla."Moraš ležati", ustrajao je Kirov slijedeći ga.Pekala se nije obazirao na njega. Došao je do ceste i zaustavio se.

Ondje gdje je bio stajao Majakovski, na kamenju je ostao samo crni krug.Iznad njih, s polomljenih grana visjeli su ostaci starčeve odjeće.Kirov ga je primio za ruku. "Trebali bismo ući", glas mu je bio blag i

ustrajan. Pekala je zurio u sprženo lišće, razbijeno staklo i zidove.Stopalom je nešto gurnuo. Spustio je pogled i ugledao nešto poputslomljene ručke bijelog glinenog vrča. Dignuo je predmet. Površina mu jebila tvrda i skliska. Prošao je još trenutak prije negoli je shvatio da je to diostarčeve čeljusti."Hajdemo", rekao je Kirov.Pekala je pogledao Kirova kao da se ne može sjetiti tko je to. Potom je

pustio da ga odvede u kuću.

Kirov je sljedećih pola sata proveo vadeći malenim kliještima komadićestakla iz Pekalina lica. Stakalca su svjetlucala u krvavim hrpicama.Kropotkin je stajao u kutu prostorije i nervozno pogledavao u Pekalinu

smjeru. "Je li dovoljno dobro da razgovara?" upitao je upravitelj policije."Mogu razgovarati", odgovorio je Pekala."Dobro", rekao je Kropotkin. "Slušajte me. Ponudio sam vam policijsku

zaštitu dok se ovo ne raščisti, ali ovaj tip iz Čeke", pokazao je na Antona,"kaže da to nije potrebno.""Ne znamo tko je postavio bombu", rekao je Anton."E pa, ja nisam, ako to insinuirate", Kropotkin se zacrvenio. "Rekao sam

im da se uopće nismo trebali vratiti", rekao je Anton. "Ima pravo", začuose Kirovljev glas. "Ne treba nam osiguranje.""A zašto ne?" ljutito je upitao Kropotkin."Zato što odlazimo odmah ujutro. Idemo u Moskvu podnijeti izvještaj. A

zatim, ako nam dopuste, vratit ćemo se, ali u društvu vojske.""To će predugo trajati", rekao je Pekala ustavši. "Nismo našli ono što

tražimo." Kirov je položio ruke na Pekalina ramena: "Ne. Ono što smotražili našlo je nas. Upozorio si nas da bi se to moglo dogoditi i dogodilose.""Nismo se dobro pripremili", rekao je Pekala. "Sljedeći put bit ćemo

oprezniji." Otišao je u prednju sobu. Staklene krhotine svjetlucale su nasuncu, zbog čega je pod izgledao kao da je prekriven plamičcima. Uredankup pepela koji je Pekala bio skupio prosuo se preko poda poput sjenketornada. Tapete kao da je izgrebla divovska mačka. Pekala je prišaonečemu utisnutom u zidu. Izvlačeći predmet iz gipsa, shvatio je da je toglava Kirovljeve lule. Snaga eksplozije zabila ju je u zid poput čavla.Pekala se okrenuo i ugledao brata kako stoji na pragu."Molim te", preklinjao je brat. "Moramo otići.""Ne mogu", odgovorio je Pekala. "Sada je prekasno da odem." Usred

noći probudio se iz sna u kojem nije mogao disati.Kirov se bio nagnuo nad njega prekrivajući mu rukom usta i nos. Stavio

je prst na usta.Pekala je kimnuo.Kirov je polako maknuo ruku. Pekala se uspravio i naglo udahnuo.

"Netko je u kući", prošaptao je Kirov.Anton je bio na nogama. Već je izvukao pištolj. Stajao je na pragu

hodnika i zurio u tamu. "U podrumu", rekao je Pekali i Kirovu.Pekala je zadrhtao od pomisli da se dolje u osušenoj krvi i prašini

nalazilo nešto živo. Izvukao je Webley iz korica.

Bočno je sišao u podrum hvatajući bosim stopalima drvene stube, kojesu škripale kako bi na koju stao.Iza njega je Kirov nosio svjetiljku."Ne pali je dok ti ne kažem", prošaptao je Pekala. Došavši do dna

stubišta, Pekala nije čuo ništa osim Antonova i Kirovljeva hrapava disanja.Tada je čuo nesumnjiv zvuk plača. Dopirao je iz prostorije u kojoj supočinjena umorstva.Kada su mu se oči privikle na tamu, Pekala je vidio da su vrata otvorena.

Plakanje se nastavilo. Bilo je prigušeno, kao da je dopiralo iz nutrinezidova.Pekala je udahnuo ustajali zrak. Pomaknuvši se do vrata starog

skladišta, zagledao se unutra. Vidio je pruge tapeta, no bilo je previšemračno da bi vidio išta drugo. Otkrhnuti gips na podu izgledao je poputprljava snježna pokrova.Zvuk se ponovno začuo i taj je put Pekala ugledao priliku u najdaljem

kutu prostorije. Bio je to čovjek, šćućuren, okrenut prema zidu.Anton je stao pokraj Pekale. Oči su mu sjale u mraku.Pekala je kimnuo i braća su jurnula prostorijom dok su stopalima udarala

o smeće na podu.Prilika se okrenula. Bio je to muškarac na koljenima. Plač je prerastao u

grozan jauk."Pucaj!" povikao je Anton."Ne! Molim vas, ne!" čovjek je čučnuo do Pekalinih stopala. Anton mu je

pritisnuo pištolj uz glavu.Pekala je odgurnuo stranca ustranu i zgrabio ga za ovratnik kaputa.

"Svjetiljku !" povikao je na Kirova.Šibica je zasvijetlila. Trenutak poslije nježno svjetlo svjetiljke raširilo se

po zidovima.Pekala je povukao čovjeka prisilivši ga da legne na leda. Svjetiljka se

ljuljala u Kirovljevoj ruci. Sjene su padale i kotrljale se po zidovimaizrešetanima mecima.Čovjek je pokrivao lice zgrčenim rukama kao da bi mu svjetlo nagorjelo

kožu. "Tko si?" oštro je pitao Pekala."Makni te proklete ruke!" povikao je Kirov.Čovjekovi prsti polako su skliznuli s lica. Oči su mu bile čvrsto zatvorene,

a lice na svjetlosti svjetiljke neprirodno blijedo. Imao je široko čelo i čvrstučeljust. Tamni brkovi i podrezana brada prekrivali su mu donji dio lica.Pekala je odgurnuo Kirovljevu ruku tako da svjetiljka više nije obasjavala

čovjekovo lice.

Naposljetku je otvorio oči trepćući. "Pekala", promrmljao je. "Bože moj",prošaptao je Pekala. "To je Aleksej.""Kako možeš biti siguran?" protisnuo je Kirov.Bio je otišao s Pekalom u dvorište dok je čovjek ostao pod Antonovim

nadzorom. "To je on", rekao je Pekala. "Znam."Kirov je primio Pekalinu nadlakticu i pretresao ga. "Prošlo je više od

deset godina od vašeg posljednjeg susreta. Pitam te ponovno: kakomožeš biti siguran?""S Romanovima sam proveo godine. Zato me Biro za specijalne

operacije i doveo ovamo. Da ih mogu prepoznati, žive ili mrtve. I kažem tida je to Aleksej. Ima očevu bradu, očevo čelo. Kada bi samo vidio slikeobitelji, bio bi siguran da je on Romanov!"Kirov je nevoljko pustio Pekalinu ruku. "Mislim da je to ista osoba koju

sam one noći vidio kako gleda kroz prozor.""I rekao si mi da izgleda kao car.""U redu", rekao je Kirov, "ali čak i da to jest Aleksej, što radi ovdje,

dovraga?""Upravo to namjeravam doznati."Kirov je, zadovoljan, kimnuo: "Ako se složimo, predlažem da odemo

odavde što je prije moguće. Dok ga ne odvedemo u Moskvu, nitko od nasnije siguran u ovoj kući.""Anton će ostati na straži", rekao je Pekala. "Gotovo je zapucao dolje u

podrumu. Ne želim da bude u prostoriji dok ispitujemo Alekseja."Doveli su Alekseja u kuhinju. Sjeo je na jednu stranu stola, a Kirov i

Pekala na drugu.Anton je stajao u dvorištu. Činilo se da mu je laknulo što neće sudjelovati

u ispitivanju. Nakon onog što se dogodilo Majakovskom, izgledalo je damisli samo na odlazak iz grada.Bila je ponoć.Svjetiljka je počivala na stolu. Plamen boje breskve mirno je gorio i grijao

prostoriju.Vjetar je zavijao oko komada kartona koji su bili zalijepili preko

razbijenog kuhinjskog prozora.Aleksej je izgledao bolesno i raščupano. Pognuo je ramena i nervozno

češao ruke dok je govorio. "Rekli su mi da si mrtav, Pekala, ali nisampovjerovao. Kada sam čuo da si se pojavio u Ekaterinburgu, morao samprovjeriti je li to istina.""Čuo si?" upitao je Kirov. "Tko ti je rekao?""A tko si ti da mi se tako obraćaš?" buknuo je Aleksej. "Ja sam komesar

Kirov i čim potvrdim da si doista onaj za kojeg se izdaješ, možemo

pristojno razgovarati. Dotad odgovaraj na pitanja.""U ovom gradu još ima ljudi koji Romanove smatraju prijateljima", rekao

jeAleksej.Kropotkin, pomislio je Pekala. Upravitelj policije sigurno je cijelo vrijeme

znao gdje se skriva Aleksej."Ekscelencijo..." počeo je Pekala."Ne zovi ga tako", graknuo je Kirov. Bio je to prvi put da je podignuo glas

na Pekalu."Ima pravo", rekao je Aleksej. "Oslovljavaj me samo imenom." Donjim

dijelom dlana obrisao je suze iz očiju."Našli smo vaše roditelje, Alekseju", rekao mu je Pekala, zbunjena i

ozbiljna lica. "Vaše sestre također. Kao što već vjerojatno znate, vi stejedini preživjeli."Aleksej je kimnuo. "To su mi rekli.""Tko?" oštro je upitao Kirov."Pusti ga da govori!" naredio je Pekala."Ljudi koji su se brinuli za mene", rekao im je Aleksej. "Krenite

ispočetka", potaknuo ga je blago Pekala. "Što se dogodilo one noći kadasu vas odveli iz ove kuće?""Bili smo u podrumu", rekao je Aleksej. "Neki nas je čovjek došao

fotografirati. Bili smo navikli na to. Često su nas fotografirali tijekomzatočeništva u Carskom selu i, nakon toga, u Tobolsku. Upravo sespremao snimiti fotografiju kada je čovjek u vojnoj odori banuo u prostorijui počeo pucati.""Jeste li ga prepoznali?" upitao je Pekala."Ne", odgovorio je Aleksej. "Stražari su se neprestano mijenjali, a bilo ih

je mnogo. Jedva sam vidio čovjeka; prošla je samo sekunda i već jezapucao. Nakon toga prostoriju je ispunio dim. Otac je povikao. Čuo samsestre kako vrište. Vjerojatno sam se onesvijestio. Sljedeće čega sesjećam jest da me čovjek nosio uza stube. Otimao sam se, ali on meprimio tako čvrsto da sam se jedva micao. Odnio me u dvorište i natjeraoda se uspnem na suvozačko sjedalo kamiona. Rekao mi je da ću završitikao ostali pokušam li pobjeći. Bio sam previše prestrašen da ga neposlušam. Nekoliko se puta vraćao u kuću i svaki je put iznosio nekog odmoje obitelji. Vidio sam kako im vise glave, kako im se ljuljaju ruke. Znaosam da su mrtvi. Zatim ih je utovario u kamion.""Što se dogodilo nakon toga?""Sjeo je za upravljač kamiona i odvezao nas.""U kojem smjeru?"

"Ne znam kuda smo išli. Bio mi je to prvi boravak izvan kuće nakonmnogo tjedana. Na objema stranama ceste bila je gusta šuma i bilo je vrlomračno. Zaustavili smo se ispred neke kuće. Unutra su čekali ljudi. Došlisu do moje strane kamiona. Vozač mi je rekao da izađem. Čim su mistopala dodirnula tlo, kamion se odvezao u noć. Čovjeka više nikadanisam vidio. Nikada mu nisam doznao ime."Pekala je sjedio naslonjen na stolcu. Vratni mišići, koji su mu bili nabrekli

pod kožom tako da su nalikovali na šaku, polako su se počeli opuštati.Sada je bio siguran da je to doista Aleksej Romanov. Unatoč godinamakoje su prošle otkad je posljednji put vidio carevića, sada je vidioneospornu fizičku sličnost: kao da je carevo vlastito lice sjalo iz Alekseja,kroz njegove obraze, bradu i oči.No Kirov još nije bio uvjeren. "A ti ljudi koji su se brinuli o tebi?" ustrajao

je. "Tko su bili oni?"Aleksej je sada ubrzao. Izgledao je kao da jedva čeka objasniti što može.

"Bio je to postariji par. Čovjek se zvao Semjon, a starica Trina. Nikad imnisam doznao prezimena. Sve što su rekli jest da su prijatelji i da mi ježivot pošteđen zato što sam nevin. Hranili su me i odijevali. Bio sambolestan. Ostao sam kod njih mnogo mjeseci." Pekalu to nije iznenadilo. Uočima ruskog naroda Aleksej nikada nije dijelio krivicu natovarenuroditeljima. Suzdržanost sestara i majke samo je pogoršavala javnomnijenje o njima. Čak i na vrhuncu Revolucije, kada je Lenjin pozivao naprolijevanje rijeke krvi, Aleksej je bio pošteđen siline njegova gnjeva.Pekala je uvijek vjerovao da će milost, bude li ikome dana, biti danaAlekseju."Jesi li pokušao pobjeći?" upitao je Kirov.Aleksej se blago nasmijao: "Kamo sam mogao otići? Sela su bili

preplavili boljševici. Vidjeli smo to na putu za Ekaterinburg. Na kraju sume progurali u vlak Transsibirske željeznice. Završio sam u Kini i, nakontoga, u Japanu. Proputovao sam cijeli svijet da bih se vratio ovamo."Pekala se sjetio da mu je brat bio rekao za ljude koji su vidjeli Alekseja u

različitim dijelovima svijeta. Sada se zapitao koliko je tih priča bilo istinito."Zašto ste se vratili u ovu zemlju?" upitao je. "Ovdje niste sigurni.""Znao sam da je opasno", odgovorio je Aleksej, "ali samo je jedna zemlja

kojoj pripadam. Ovdje sam već nekoliko godina. Kada ljudi misle da simrtav, prestanu te tražiti. Pa čak i ako te prepoznaju, sami sebe uvjere daih oči varaju. Za mene je najsigurnije ne pokušavati izgledati kao tkodrugi. Samo nekolicina ljudi zna tko sam. Kada sam čuo da si ovdje, znaosam da me tražiš. I znao sam, ako to doista jesi ti, da ne mogu stajati po

strani i pustiti te da tražiš nešto što nikad nećeš naći. Sjećam se što si sveučinio za moju obitelj.""Situacija je opasnija nego što mislite", rekao je Pekala. "Čovjek koji je

pobio vašu obitelj zna da ga tražimo i imamo razloga vjerovati da je blizu.Staljin vam je obećao amnestiju. Vjerujem da je ponuda iskrena. Moramovas odvesti u Moskvu što je prije moguće. Alekseju, čim to napravimo,nastavit ću potragu za čovjekom koji vam je ubio roditelje i sestre. Notrenutačno je moja jedina briga vaša sigurnost." Pekala je ustao i sKirovom napustio prostoriju.Stali su vani pokraj Antona."Što mislite?" upitao ih je Pekala. "Moramo se svi složiti prije nego što

nastavimo." Kirov je prvi progovorio: "Znao bih je li on taj za kojeg seizdaje samo da sam ga već vidio. Budući da nisam, moram se pouzdati utvoju procjenu.""Pouzdaješ li se?" upitao je Pekala."Da", rekao je Kirov iskreno. "Pouzdajem se." Pekala se okrenuo bratu:

"I? Sto misliš?""Nije me briga tko je niti za koga se izdaje", odgovorio je Anton. "Moramo

otići odavde. Ako želi s nama u Moskvu, neka ide. Ako ne želi, ostavimoga ovdje.""Onda smo se dogovorili", rekao je Pekala. "Odmah ujutro idemo u

Moskvu." Anton i Kirov ostali su u dvorištu, a Pekala se vratio u kuhinju.Sjeo je za stol."Imam dobre vijesti, Alekseju. Idemo u Moskvu..."Prije negoli je nastavio, Aleksej je pružio ruku preko stola i čvrsto primio

Pekalinu. "Onaj čovjek vani. Ne vjerujem mu. Drži ga podalje od mene.""Taj čovjek je moj brat. Netko je danas ovdje poginuo. Još je u šoku.

Napor koji je podnio u nekoliko proteklih dana bio je prevelik teret.Nemojte ga prosuđivati na osnovi sadašnjeg ponašanja. Kada krenemo uMoskvu, vidjet ćete njegovu drugu stranu.""Dugujem ti svoj život", rekao je Aleksej. "Dugujem ti sve što imam." Na

te se riječi u Pekali probudila krivnja što je napustio njegovu obitelj;preplavila ga je. Okrenuo je glavu, a niz obraze su mu potekle suze.Poslije, dok je Pekala stražario sjedeći u tami kuhinje, s Webleyjem

položenim na stol, Aleksej ga je došao vidjeti."Ne mogu spavati", rekao je i sjeo nasuprot Pekali.Pekala je šutio. Bilo je toliko pitanja koja je htio postaviti: o mjestima na

kojima je mladić bio, ljudima koji su mu pomogli i planovima za budućnost.No zasad su ona morala čekati. Premda je Aleksej izgledao snažnoizvana, Pekala je mogao samo nagađati koliko su duboke ožiljke na

njemu ostavili događaji kojima je svjedočio i koliko ga je izmučilahemofilija. Izvući takva sjećanja prebrzo na površinu bilo bi kao izvlačenjeronioca iz dubokog mora bez prilagodbe na tlak svijeta iznad valova."Otkad smo se vidjeli posljednji put", rekao je Aleksej, "život mi nije bio

lak.""Ne sumnjam u to, Ekscelencijo. No sada imate dobre razloge za

optimizam.""Vjeruješ li doista u to, Pekala? Mogu li vjerovati ljudima kojima me

vodiš?""Vjerujem da ste im vredniji živi nego mrtvi.""A ako mi dopuste da živim", rekao je Aleksej, "što onda?""Ta je odluka na vama.""Sumnjam, Pekala. Nikada sa svojim životom nisam mogao činiti što me

volja.""Zasad mislim da nemamo izbor", odgovorio je Pekala, "nego otići u

Moskvu i prihvatiti ponuđene uvjete.""Možda postoji drugi put", rekao je Aleksej."Koji god bio, učinit ću sve da pomognem.""Želim samo priliku za normalan život.""Katkad mislim da bi se vaš otac bio rado odrekao sve moći i bogatstva

kako bi imao upravo to.""Treba mi prilika da budem samostalan. U protivnom, bit ću kao životinja

u zoološkom vrtu, kuriozitet koji se oslanja na ljubaznost stranaca.""Slažem se", rekao je Pekala, "ali na kakvu samostalnost mislite?""Moj je otac sakrio dio svojeg bogatstva.""Da. No ne znam ni koliko ni gdje.""To sigurno nije istina. Moj ti je otac sve povjeravao.""Bio je tu časnik koji se zvao Kolčak...""Da", prekinuo ga je Aleksej. Glas mu je iznenada zazvučao nestrpljivo.

"Znam za Kolčaka. Znam da je pomogao ocu sakriti zlato, ali otac senikada ne bi doveo u opasnost da ne obavijesti nekoga drugog o tomegdje je skriveno.""To su rekli i kada sam bio zatvorenik u Butirki, no čak su mi i oni

naposljetku povjerovali.""Zato što si izdržao, Pekala! Nisu te mogli slomiti.""Ekscelencijo", rekao je Pekala, "slomili su me."

***Dok su silazili niza stube u podrum zatvora, Pekala je vršcima prstiju

prelazio po crno obojenim zidovima izgrađenima od nejednakih komadakamenja. Ušli su u prostoriju s vrlo niskim stropom s kojeg je, zbog

kondenzacije, kapala voda. Tamna zemlja pod nogama bila je poputcimeta u prahu.Kada su ga stražari pustili, Pekala je pao na koljena u prašinu. Na svjetlu

žarulje u kavezu vidio je da se netko skriva u kutu. Prilika je jedvanalikovala na čovjeka; podsjećala je na kakvo blijedo, nepoznatostvorenje upecano iz unutrašnjosti zemlje. Čovjek je bio gol, nogeispružene, a lice pokriveno rukama. Obrijana glava bila je prekrivenamodricama.Kada se Pekala osvrnuo, shvatio je da ondje stoje drugi ljudi, skriveni u

sjeni. Svi su nosili Čekine maslinastozelene odore i plave hlače zataknuteu čizme do koljena.Jedan je od njih prozborio. Pekala je odmah prepoznao glas. "Maksim

Platonovič Kolčak..."Kolčak? pomislio je Pekala. Zatim je, piljeći u priliku, pod krinkom

modrica razabrao lice konjičkog časnika."Kriv si", nastavio je Staljin, "za proturevolucionarno djelovanje, kradu

vladine imovine te zloporabu čina i privilegija. Zbog toga te osuđujemo nasmrt. Više ne postojiš. "Kolčak je dignuo glavu. Kada mu se pogled susreo s Pekalinim, pokušao

se osmjehnuti. "Dobar dan, Pekala", rekao je. "Želim da znate da imnisam ništa odao. Recite Njegovoj Ekscelenciji... "U stiješnjenom prostoru grmljavina pucnjave bila je zaglušujuća. Pekala

je rukama stisnuo uši. Tresao se: tijelom su mu prolazili srsi.Kada je pucnjava završila, Staljin je istupio i pucao ravno u Kolčakovo

čelo. Zatim su Pekalu uhvatili za noge i vukli ga natrag uza stube.Kada je Pekala došao u prostoriju za ispitivanje, Staljin je već bio ondje.

Kao i prije, aktovka je bila na stolu, a pokraj nje kutija cigareta Markov."Onako je kako vam je Kolčak rekao", rekao je Staljin. "Cijelo smo

vrijeme znali da mu je car povjerio zadatak skrivanja zlata, ali Kolčak namnije otkrio apsolutno ništa. To je gotovo nevjerojatno s obzirom na ono štoje sve podnio." Otvorio je crvenu kutiju cigareta, no ovaj put ih nijeponudio Pekali."Koliko je dugo Kolčak bio ovdje?" upitao je Pekala.Staljin je maknuo trunku duhana s jezika. "Zatvorili smo ga mnogo prije

negoli smo ščepali vas, inspektore. ""Zašto ste onda od mene htjeli njegovo ime? Sto god ste radili", Pekala

je pokušao spriječiti glas da prepukne, "nije imalo nikakve svrhe. ""Ovisi kako gledate na to", odgovorio je Staljin. "Vidite, korisno je znati

točku u kojoj će se ljudi poput vas slomiti. A isto je tako važno znati dapostoje drugi, ljudi poput Kolčaka, koje se uopće ne može slomiti. Ono što

mi osobno pruža najveće zadovoljstvo jest da sada znate kakav stečovjek." Otresao je pepeo s cigarete na pod. " Onaj kojeg se možeslomiti."Ne vjerujući, Pekala je zurio u Staljina, čije se lice pojavljivalo i nestajalo

iza kobri od duhanskog dima. "Hajde", prošaptao je."Molim?""Hajde. Ubij me."" O, ne." Staljin je prstima lupnuo o aktovku u kojoj su bili ostaci Pekalina

života. " To bi jednostavno bilo šteta. Jednog dana možda ćemo ponovnotrebati Smaragdno oko. Dotad ćemo vas poslati na mjesto gdje vasmožemo naći ako vas zatrebamo."Šest sati poslije Pekala se ukrcao na vlak za Sibir.

***Aleksej je zurio u nevjerici. "Što je sve moja obitelj učinila za tebe, a ti

nam tako vraćaš?"Žao mi je Ekscelencijo", rekao je Pekala. "Govorim vam istinu. Ovdje

smo u opasnosti.""Ne vidim opasnost", rekao je Aleksej i ustao. "Vidim samo čovjeka za

kojeg sam mislio da je pouzdan, što god bilo posrijedi."Prije samog svitanja Kirov je doglavinjao u kuhinju. Otisak srpa i čekića

bio mu je na obrazu jer je spavao položivši ga na puce s tim znakom."Trebao sam preuzeti stražu od tebe prije nekoliko sati", rekao je. "Zaštosi me pustio da spavam?"Pekala kao da je jedva primijetio Kirova. Zurio je u Webley koji je ležao

na stolu pred njim."Kada idemo u Moskvu?" upitao je Kirov."Ne idemo", odgovorio je Pekala. Objasnio mu je što se dogodilo tijekom

noći. "Ako neće ići svojevoljno", rekao je Kirov, "imam ovlasti da ga uhitim.Odvest ćemo ga u Moskvu u lisicama ako moramo.""Ne", rekao je Pekala. "Već toliko dugo živi u strahu, da je zaboravio

živjeti drugačije. Zapeo je za zamisao da je zlato njegova oca jedini načinzaštite. Nema smisla prisiljavati ga da se predomisli. Trebam samo jedansat da ga urazumim.""Moramo krenuti odmah", usprotivio se Kirov. "To je za njegovo vlastito

dobro.""Staviš li čovjeku lisice i pritom mu kažeš mu da mu činiš uslugu, nećeš

ga uvjeriti.Mora ići dobrovoljno jer će inače učiniti nešto drastično. Pokušao bi

pobjeći, a pritom bi se mogao ozlijediti. Zbog hemofilije ga svaka ozljedamože stajati života. Mogao bi se čak pokušati ozlijediti. A ako ga i

dovedemo do Moskve, mogao bi odbiti amnestiju, a onda bi ga pogubilisamo da se ne osramote."Kirov je uzdahnuo: "Šteta što cijelu Moskvu ne možemo iščupati iz tla i

dovesti je ovamo. Onda se ne bismo trebali brinuti kako ćemo ga odvesti."Pekala je iznenada ustao. "To nije loša zamisao", rekao je i otrčao u

dvorište. Zbunjen, Kirov je otišao do praga. "To nije loša zamisao?"Pekala je dograbio bicikl koji je bio naslonjen na zid. Izdanci osušene

jezerske trave još su prianjali uza žbice."Što sam rekao?" upitao je Kirov."Ako ga ne možemo odvesti u Moskvu, možemo Moskvu dovesti k

njemu. Vratit ću se za jedan sat", rekao je Pekala uspinjući se na bicikl."Zapamti da ta stvar nema kočnice", upozorio ga je Kirov. Pekala je

nestao niz ulicu vijugajući prema Kropotkinovu uredu. Plan mu je bionazvati Biro za specijalne operacije u Moskvi i reći im da pošalju vod kaocarevićevo osiguranje. Čak i ako straža krene odmah, procijenio je, trebatće joj nekoliko dana da stigne. U međuvremenu držat će Aleksejaskrivenog u Ipatijevljevoj kući, koju će okruživati onoliko policajaca kolikoih Kropotkin može priuštiti. Pekala bi iskoristio dane da careviću pružiprigodu za razgovor i vrati njegovo povjerenje. Kada pratnja stigne izMoskve, Aleksej će biti spreman krenuti s njima.Pekala je okretao pedale što je brže mogao. Zbog nedostatka kočnica,

na zavojima je vukao vrhove cipela po kamenju ceste kako bi usporio.Brzajući niz uske pokrajnje uličice, osjetila su mu punili mirisi koji su sezadržavali u vlažnom jutarnjem zraku: mirisi sapuna za pranje rublja nalikna katran, pepela koji se ostrugao s rešetaka na ' pećima i zadimljenogčaja kuhanog u samovarima. U vrtovima ograđenima drvenom ogradomvidio je koščata stabla bijelih breza čiji su listovi oblika novčića mijenjaliboju iz srebrne u zelenu te natrag u srebrnu, poput šljokica na haljini zabal.Pekala je bio toliko obuzet mislima da nije primijetio da vozi slijepom

ulicom. Nije mogao skrenuti, čak ni usporiti, a kada je iz bio iz pokrajnjeulice, pred njim se prostiralo poznato šalimo plavo prostranstvo jezera.Pekala se snažno naslonio na ručke. Zarinuvši kotač u zemlju, proklizao

je i zaustavio se u oblaku prašine, jedva lakat od vode.Kada se prašina slegnula, Pekala je ugledao ženu na suprotnoj obali

jezera. Stajala je u trsci i držala veliku košaru punu sivih ljuski u oblikusuze. Imala je crvenu maramu, tamnoplavu košulju s rukavimapodvrnutima do lakta i smeđu haljinu koja joj je dopirala do gležnja i čiji jerub bio sluzav od blata. Žena je zurila u njega. Imala je ovalno lice sobrvama tamnijim od izbrazdane plave kose.

"Moj bicikl nema kočnica", objasnio je Pekala. Kimnula je bezsuosjećanja. Nešto na ženi bilo mu je poznato, ali Pekala nije znao što.Toliko o savršenom pamćenju, pomislio je. "Oprostite", rekao je, "znamo lise?""Ja vas ne poznajem", odgovorila je žena. Vratila se skupljanju ljuski iz

trske. Veliki žuto-crni leptiri letjeli su oko nje. Njihovi lelujavi pokretinalikovali na njihanje papirnatih ukrasa obješenih o niti."Što skupljate?""Mlječiku", odgovorila je žena."Za što?""Njome pune prsluke za spašavanje. Dobro me plaćaju za to." Dignula je

jednu od sivih ljuski i zdrobila je rukom. Pernate bijele sjemenke, laganepoput oblačića dima, odlepršale su preko vode.U tom se trenutku sjetio. "Katamidže!" povikao je. Ona je pocrvenjela.

"Što s njim?""Fotografija." Na jednoj od odbačenih slika Pekala ju je vidio kao sada:

pokraj tog jezera. Imala je srebrno, sablasno mutan oblak lica u trenutkukada je ovjekovječena na filmu."To je bilo prije mnogo vremena, a rekao je da su potpuno umjetničke.

"Pa zasigurno je imala..." Pekala je pomislio na ružičaste mrlje naobrazima redovnica, "određene kvalitete.""Nije bila moja zamisao da poziram gola." Pekala je naglo udahnuo:

"Gola?""Onaj starac Majakovski kupio je fotografije, sve njih. Onda ih je prodao

vojnicima.Revolucionarima kada su bili ovdje, Bijelima kada su ušli u grad.

Majakovskoga nije bilo briga dok god su plaćali. Možda ste vi kupili koju.""Ne", pokušao ju je razuvjeriti Pekala. "Samo sam čuo za njih." Obgrlila

je košaru na prsima. "Pa vjerujem da su svi čuli za njih.""Stajali ste upravo ondje", Pekala je pokazao prema njoj. "Baš tamo gdje

ste sada.""O, ta slika", ponovno je spustila košaru. "Sada je se sjećam. Rekao je

da nije zadovoljan njome.""Koliko ste dobro poznavali Katamidžea?""Poznavala sam ga", rekla je, "ali ne onako kako ljudi pričaju. Njega

nema, znate. Ne živi više ovdje. Poludio je. One noći kada je išaofotografirati cara. Rekao je da su ih pobili točno pred njegovim očima.Našla sam ga na tavanu kako priča neke gluposti o tome kako se našaolicem u lice s vragom.""Jeste li to rekli ikome drugome?"

"Kada su Bijeli bili ovdje, došli su u moju kuću. No Majakovski im jedotad već prodao neke slike. Nisam im rekla da sam te noći vidjelaKatamidžea, a oni me nisu ni pitali. Željeli su samo znati gdje mogunabaviti još fotografija.""Što se dogodilo s Katamidžeom kada ste ga našli na tavanu?""Bilo mu je loše. Rekla sam mu da ću pozvati liječnika. No prije negoli

sam mu mogla bilo kako pomoći, istrčao je iz kuće. Nije se vratio.Nekoliko godina poslije čula sam da je završio u zatvoru.""Ta osoba s kojom se našao licem u lice...""Katamidže je rekao da je to bila zvijer na dvjema nogama.""Ali ime. Je li Katamidže čuo ime?""Rekao je da je car, ugledavši tog čovjeka, uzviknuo neku riječi.

Posvađali su se, ali Katamidže nije znao oko čega.""Koju je riječ povikao car?""Ništa što bi imalo smisla. Rodek. Ili Godek. Ili nešto takvo." Pekala se

iznenada sledio. "Grodek?""To je to", rekla je žena. "A onda je počela pucnjava."Na Pekalu se stuštila neka težina i počela ga gušiti. Bilo mu je udaralo u

vratu. Odvezao se natrag u Ipatijevljevu kuću. Došao je u dvorište upravokada je Anton iznosio pune ruke posuda kako bi ga oprao na crpki. Bio jeskinuo odoru. Rukave je podvrnuo, a naramenice su mu se protezalepreko prsa.Dok je Anton dizao i spuštao škripavu polugu željezne crpke, mlaz vode

prolio se po kamenju. Voda je blistala poput žive u noći. Anton je sjeo napreokrenutu kantu i počeo ribati posude starom četkom čije su dlake bileraširene poput latica suncokreta. Dignuo je pogled i ugledao brata kako seobrušava na njega. No bilo je prekasno. Pekala je stajao nad Antonom,lica iskrivljena od bijesa."Što ti je?" upitao je Anton."Grodek", zarežao je Pekala.Anton je iznenada problijedio. "Sto?"Pekala je nasrnuo na njega i zgrabio ga za ovratnik košulje. "Zašto mi

nisi rekao da je Grodek ubio cara?"Tanjur je skliznuo iz Antonovih ruku. Razbio se na kamenju. "Ne znam o

čemu pričaš.""Pošalješ me da tražim ubojicu, a cijelo vrijeme znaš točno tko je

počinitelj. Nije me briga koliko me mrziš, ipak mi duguješ objašnjenje."Antonovo je lice na trenutak zadržalo krinku iznenađenosti. Činilo se da

će sve poreći. A tada se odjednom pokolebao. Na spomen tog imena

srušila se kula od laži u njemu. Krinka mu je spala. Na njezinu je mjestubio samo strah i ravnodušnost. "Rekao sam ti da moramo otići.""To nije odgovor!" Pekala je prodrmao brata. Anton se nije opirao. "Žao

mi je", promumljao je."Zao?" Pekala je pustio brata i ustuknuo. "Antone, što si to učinio? Stariji

je brat umorno zatresao glavom. "Nikada te ne bih uvukao u ovo da samznao kako je otac taj koji te poslao da se pridružiš Finskoj pukovniji. Sveovo vrijeme mislio sam da si ti sam to odlučio. Proveo sam godine mrzećite za nešto što nije tvoja krivica. Želio bih da se mogu vratiti i promijenitistvari, ali ne mogu.""Mislio sam da je Grodek u zatvoru. Trebao je ondje ostati do smrti."

Anton je zurio u kamenjem popločeno tlo. Činilo se kao da je sva energijanestala iz njega. "Kada su 1917. provalili u peterburške policijske barake,pobunjenici su spalili sve dokumente. Nitko nije znao tko je zbog čega uzatvoru pa su revolucionari, kada su zauzeli zatvor tog istog dana, odlučilipustiti sve zatvorenike. Čim je Grodek izašao, pridružio se revolucionarnojvojsci. Naposljetku ga je unovačila Čeka. Kada je čuo da je skupinapripadnika Čeke dobila zadatak čuvati Romanove, javio se za posao.Doznao sam tko je tek kada smo došli u Sverdlovsk. Nisam ga sreo prijetoga.""I nisi mi to namjeravao reći?""Nisam ti rekao jer sam mislio da nećeš pristati voditi istragu ako znaš da

je Grodek na slobodi. Promaknuće sam mogao zadržati samo ako tenagovorim da istražiš slučaj.""Je li istina? Je li Grodek ponudio caru spas dok je bio u Ipatijevljevoj

kući?""Da. U zamjenu za careve zlatne zalihe. Grodek se zakleo da će

osloboditi obitelj ako ga car odvede tamo gdje su skrivene. Car je pristao.Sve su isplanirali.""A ti si mu pomogao, zar ne?"Anton je kimnuo. "Grodek je trebao nekoga tko će odvratiti ( )c kinu

pozornost dok on izvodi obitelj iz kuće i odvozi ih jednini od kamiona.""A što si trebao dobiti zauzvrat?""Polovicu svega.""Kako si odvratio pozornost Čeke?""Grodek i ja rekli smo drugim vojnicima da idemo u krčmu. Išli smo svaku

večer pa nitko nije ništa posumnjao. Zatim sam provalio u ured upraviteljapolicije i nazvao Ipatijevljevu kuću. Rekao sam da sam iz garnizona uKunguru, na drugoj strani Uralskog gorja. Rekao sam da su Bijeli zaobišliKungur i da idu prema Ekaterinburgu te da pošalju sve ljude da postave

barikadu na cesti. Tada sam se pridružio drugim vojnicima kod barikade irekao da sam upravo došao iz krčme. Rekao sam im da je Grodek biopreviše pijan da pode sa mnom. Onda sam se pobrinuo da ostanemo kodbarikade što dulje kako bi Grodek imao vremena osloboditi Romanove.""Ako je to bio plan, zašto ste u nj uvukli Katamidžea?""Znali smo da će barem dva čuvara ostati čuvati Romanove dok drugi

postavljaju barikadu. Car se bojao da bi se njegovoj obitelji nešto moglodogoditi prilikom svladavanja tih stražara. Odbijao je pristati na akciju svedok Grodek nije došao na zamisao da se dovede fotograf. Tako je car biouvjeren da će svi biti okupljeni na sigurnom, u podrumu, dok se Grodek neriješi stražara.""Nije li stražarima bilo sumnjivo to što Katamidže dolazi po mraku?""Ne. Vremena su bila luda. Primali smo naredbe u svako doba dana i

noći. Naredbe službene Moskve katkad su putovale do nas šest sati. Kodnas je mogla biti ponoć, ali ako naredba nije trpjela odgađanje, morali smoje odmah izvršiti.""Dakle, Grodek je namjeravao ubiti dvojicu vaših vlastitih drugova kao

dio spašavanja?"Anton je polako dignuo glavu. "Jesi li zaboravio za što ste ga obučili?

Grodek je osnovao revolucionarnu jedinicu s jednom namjerom: da ubijecara. A kada su ti ljudi povjerili Grodeku svoje živote, izdao ih je sve doposljednjega. Svi su poginuli zbog Grodeka, čak i žena koju je volio. Štosu još dva života nakon toga?""Više od dva", rekao je Pekala, "jer uopće nije namjeravao osloboditi

cara, zar ne?""Car je rekao Grodeku da je blago skriveno negdje blizu. Rekao je da ga

može odvesti do njega te iste noći. Grodekov je plan bio otići s carem doskrivenog mjesta, uzeti zlato, a tada ubiti njega i caricu. Raspravljali smoo tome da pustimo djecu. Grodek je obećao da ih neće ubiti ako ne budemorao. Poslije toga rekao bi da su car i carica ustrijeljeni dok supokušavali pobjeći. Ali stvari se nisu tako zbivale. Sve je pošlo po zlu.""Što se dogodilo?""Posvađali su se. Grodek je rekao da ga je, kada je otišao u podrum, car

počeo ismijavati govoreći da je blago točno pred njim, da su samiRomanovi blago. Grodek je pomislio da je čovjek poludio. Kada je shvatioda ga car neće odvesti do zlata, pukao je i zapucao.""Zašto je poštedio Alekseja?""Znao je da se mora riješiti tijela da bi izgledalo kao da su Romanovi

pobjegli. Grodek je želio taoca za slučaj da nabasa na detašman Bijele

armije ili ako put kojim bježi bude blokiran. Slušaj, brate, reći ću ti sve štoznam, ali sada smo još u opasnosti.""Znam za opasnost", rekao je Pekala. Antonove su se oči iznenada

raširile. Pekala se osvrnuo upravo kada je Aleksejeva čizma udarilaAntonovu glavu po strani. Anton je zatreptao. Otvorio je usta i iskesiozube dok mu je bol svrdlao glavu. Krv mu je kapala s glave i curila uprostor između podnog kamenja. Zatim je pao u nesvijest.Aleksej ga je ponovno udario. Ovaj put Pekala ga je zadržao. "Što se

događa, dovraga?" viknuo je Kirov pojavivši se iz sumraka. "To je čovjekkoji je pomogao u umorstvu moje obitelji!" Aleksej je upro prstom uAntona. "Upravo je priznao! To je ubojica kojeg ste tražili.""Je li to istina?" Upitao je Kirov Pekalu."Grodek je ubio cara. Moj mu je brat pomogao.""Ali mislio sam da je Grodek na doživotnoj robiji!""Oslobodili su ga tijekom Revolucije. Nisam znao za to dok mi Anton nije

rekao." Pekala se okrenuo Alekseju. "Sada sam gotovo siguran da jeGrodek ubio fotografa Katamidžea i Majakovskoga. Ostavio te na životuone noći kada ti je pobio članove obitelji, ali ako bude osjetio da smo mublizu, neće biti siguran dok nas sve ne dokrajči. Uključujući vas, Alekseju.""Želiš li da budem siguran, možeš početi ubivši njega", pokazao je na

Antona, koji je ispružen krvario po kamenju."Ne", rekao je Pekala. "Ovo nije vrijeme za osvetu.""Osveta bi bila i tvoja", Aleksej ga je poticao. "Cijelo je vrijeme radio

protiv tebe. Ako ga ti nećeš ubiti, pusti da ja to učinim. A poslije me možešodvesti do očeva zlata. Onda ću rado ići s vama u Moskvu. U protivnom,iskušat ću sreću ovdje."Pekala je pomislio na dječaka kojeg je poznavao, njegovu blagu prirodu

koja je nestala i bijes koji je zauzeo njezino mjesto."Što se dogodilo s vama, Alekseju?""Dogodilo se to da si me izdao, Pekala. Nisi ništa bolji od svojeg brata.

Moja bi obitelj možda još bila živa da nije bilo tebe."Pekala se osjećao kao da mu ruka stišće grlo. "Što god mislili o meni,

došao sam ovdje naći vas i pomoći ako mogu. Svi smo žrtve Revolucije.Neki od nas patili su zbog nje, a drugi za nju, ali, na ovaj ili onaj način, svismo patili. Nikakva količina zlata to neće promijeniti."Čudnovat izraz pojavio se na Aleksejevu licu.Prošao je trenutak prije nego što je Pekala shvatio što je to. Davno prije

nego što se pojavilo bogatstvo Romanova, bilo mu je žao carevića. Nosada, Pekala je shvatio, Aleksej je sažalijevao njega.

Aleksej je gledao u Antona, koji je ležao raskrečenih nogu u lokvi vlastiterazrijeđene krvi. Zatim se progurao pokraj Kirova i bijesno otišao u kuću.Pekala je s mukom sjeo na pod, kao da ga noge više ne mogu držati.

Kirov je kleknuo pokraj Antona. "Moramo ga odvesti liječniku", rekao je.Dok je Kirov ostao čuvati Alekseja, Pekala je polegao Antona na stražnje

sjedalo Emke i odvezao se do policijske postaje. Kropotkin je ušao uautomobil pa su otišli u ambulantu čovjeka zvanog Buljgin, koji je biojedini liječnik u gradu.Putem je Pekala rekao Kropotkinu da je Aleksej sada u Ipatijevljevoj

kući. "Hvala Bogu", ponavljao je Kropotkin.Pekala je također spomenuo Grodeka i zamolio Kropotkina da nazove

Biro za specijalne operacije i zatraži oružanu pratnju za carevićev put uMoskvu."U međuvremenu", rekao je Pekala, "trebat će što više policije za

stražarenje pred kućom.""Pobrinut ću se za to čim ostavimo vašeg brata kod Buljgina.""Nitko ne smije znati da je carević unutra, čak ni policija koja čuva kuću."

Pekala je znao: ako se vijest o Alekseju proširi, oko Ipatijevljeve kućeokupit će se svjetina. Čak bi i dobronamjerni bili prijetnja. Sjetio senesreće koja se dogodila na polju Khodinki, u Moskvi, na dan carevekrunidbe 1896. Svjetina koja se okupila da svjedoči događaju pojurila jeprema stolovima s hranom koji su bili postavljeni za njih. U stampedu suživot izgubile stotine ljudi. S obzirom na okolnosti, osobito kad jesastavljač bomba poput Grodeka na slobodi, situacija bi mogla biti i gora.Buljgin je bio ćelav čovjek bezizražajna lica i malih usta, koja su se jedva

micala kada je govorio. Anton je još bio u nesvijesti kada ga je Buljginpoložio na operacijski stol i zasvijetlio svjetiljkom u svako oko. "Ima potresmozga, ali ne vidim da mu je život ugrožen. Zadržao bih ga ovdje napromatranju. Trebao bi se osvijestiti za nekoliko sati, ali ako mu se stanjepogorša, odmah ću vam javiti."Na putu do Ipatijevljeve kuće, Pekala je ostavio Kropotkina u policijskoj

postaji. "Cesto sam vidio vašeg brata pretučenog", rekao mu je Kropotkin."Jedno mlaćenje više neće biti presudno. Pazit ću na tog Grodeka. Umeđuvremenu mi javite ako zatrebate još kakvu pomoć."Stigavši u Ipatijevljevu kuću, Pekala je našao Kirova kako sjedi za

kuhinjskim stolom. Zurio je u Pekalin primjerak Kalevale."Kako ti je brat?" upitao je Kirov."Trebao bi biti dobro. Gdje je Aleksej?"Kirov je trznuo glavom prema stubama. "Gore na katu. Sjedi. Nije baš

pričljiv."

"Kada si počeo čitati finski?""Samo gledam ilustracije.""Trupe su na putu iz Moskve. Idem objasniti stvari Alekseju.""Trebaš nov primjerak ove knjige", doviknuo je Kirov Pekali dok je ovaj

izlazio iz kuhinje."Što nije u redu s njom?""Puna je rupa."Pekala je progunđao i krenuo dalje. Bio je na polovici stuba kada se

zaustavio i potrčao dolje. "Kako misliš pun je rupa?"Kirov je uzdignuo stranicu. Svjetlo koje je dolazilo kroz kuhinjski prozor

zasjalo je kroz sitne rupe razasute po stranici. "Vidiš?""Daj mi knjigu", Pekala je drhteći ispružio ruku.Kirov ju je, lupnuvši, zatvorio i dodao mu je. "Jezik ti ima previše

samoglasnika", požalio se.Pekala je uzeo svjetiljku s kuhinjske police i otrčao u podrum. Ondje je u

tami u dnu stuba upalio svjetiljku i stavio je na pod ispred sebe.Redovnica mu je bila rekla za carevu metodu krijumčarenja: za

označavanje slova na stranicama pribadačom. Sada se Pekala sjetioonog dana u kolibi kada mu je car vratio knjigu. Tada je mislio da carsamo blebeće, ali sada, listajući stranice jednu za drugom, vidio je rupiceispod različitih slova. Izvadio je notes i počeo sastavljati riječi.Trebalo mu je samo nekoliko minuta da dešifrira poruku. Kada je završio,

potrčao je natrag gore uzevši knjigu i svjetiljku sa sobom. Projurio jehodnikom i uspeo se na kat.Aleksej je sjedio na stolcu pokraj prozora prazne sobe. "Alekseju", rekao

je Pekala pokušavajući doći do daha. Aleksej se okrenuo. U ruci je držaoruski vojni pištolj."Gdje ste to nabavili?""Misliš li da bih išao okolo nenaoružan?""Molim vas, spustite ga", rekao je Pekala."Čini se da nemam izbora.""Znam gdje je", rekao je Pekala. Vidjevši Alekseja tako samog, Pekala se

zapitao razmišlja li carević o samoubojstvu."Gdje je što?""Blago. Imate pravo. Vaš mi je otac doista rekao."Aleksej se namrštio: "Želiš li reći da si mi lagao?""Ostavio je poruku u ovoj knjizi. Poruka je skrivena. Nisam znao da je tu

sve do sada."Aleksej je polako ustao. Zataknuo je pištolj za džep. "Onda, gdje je?

"Blizu. Odvest ću vas ravno do njega."

"Samo mi reci", rekao je Aleksej. "Samo mi je to potrebno.""Važno je da vas osobno odvezem onamo. Objasnit ću vam putem.""U redu", rekao je Aleksej, "ali nemojmo gubiti ni trenutka.""Idemo smjesta", rekao je Pekala. U dnu stubišta sreli su Kirova. Pekala

je objasnio što rade."Poruka je cijelo vrijeme bila u knjizi?" upitao je Kirov. "Ne bih je nikada

našao da ti nisi uočio rupice." Kirov je izgledao zbunjeno. "I kažeš da je ublizini?" Pekala je kimnuo."Pripremit ću automobil", rekao je Kirov."Ne", rekao mu je Aleksej. "Vjerujem samo Pekali. Obećavam da ću otići

s vama u Moskvu čim se vratimo.""Jesi li siguran u vezi s ovim" upitao je Kirov."Da", odgovorio je Pekala. Netko mora ostati za slučaj da liječnik nazove

s novostima o Antonu. "Vratit ćemo se za otprilike jedan sat." Pružio jeknjigu Kirovu. "Pazi na nju", rekao je."Zašto mi ne kažeš kamo idemo?" upitao je Aleksej dok je Emka brzajući

prošla predgrađe Ekaterinburga."Reći ću vam kad dođemo ondje", odgovorio je Pekala. Aleksej se

osmjehnuo. "U redu, Pekala, samo me vodi. Dugo sam ovo čekao. Mogučekati još nekoliko minuta. Naravno, ni ti nećeš ostati praznih ruku. Bit ćetamo nešto i za tebe.""Zadržite to, Ekscelencijo", odgovorio je Pekala. "Prema mojem

mišljenju, blago vašeg oca razlog je zašto je ubijen."Aleksej je uzdignuo ruke i ponovno se nasmijao. "Kako god ti kažeš,

Pekala!" Emka je skrenula s Moskovskog autoputa i krenula niz blatnustazu punu rupa.Gume su pljuskale po blatnjavoj vodi. Minutu poslije Pekala je sa

zemljane staze skrenuo u polje visoke trave. Čistinu je okruživala gustašuma. Na sasvim drugom kraju dizao se nakrivljen dimnjak iz trošnezgrade. Emka je krenula preko trave koja joj je šibala podnicu.Naposljetku su se zaustavili i Pekala je isključio motor. "Tu smo", rekao je."Morat ćemo hodati nekoliko...""Ali to je stari rudnik", rekao je Aleksej. "Tamo su bačena tijela." Pekala je

izašao iz automobila. "Pođite sa mnom", rekao je.Aleksej je izašao i zalupio automobilskim vratima. "Ovo nije šala, Pekala!

Obećao si mi to zlato."Pekala je došao do ruba okna i zagledao se u tamu. "Blago nije zlato.""Sto?" Aleksej je stajao podalje od otvora ne želeći se približiti rubu.

"Posrijedi su dijamanti", rekao je Pekala, "i rubini i biseri. Car ih je daoušiti u posebno izrađenu odjeću. Iz poruke nisam mogao doznati koliko ih

je niti tko ih nosi. Vjerojatno vaši roditelji i starije sestre. Uzevši u obzirvašu bolest, očito ne bi očekivao od vas da nosite takav teret. Osim toga,što ste manje znali o tome, to ste bili s igurniji. Govorim vam to sada,Alekseju, jer vas nisam želio uzrujati. Tijela su još ovdje. Tu ćemo naćiblago.""Dragulji?" Aleksej kao da se zaprepastio."Da", odgovorio je Pekala, "Više nego što bi ljudi mogli zamisliti." Aleksej

je kimnuo: "U redu, Pekala, vjerujem ti. Ali bojim se sići u taj rudnik.""Razumijem", rekao je Pekala. "Sam ću sići." Izvadio je uže za vuču i

jedan kraj svezao za Emkin branik. Zatim je tešku konoplju bacio u tamu.Uže je šuštalo zrakom dok se odmatalo. Kada je došlo do dna, dubokodolje začuo se udarac. Pekala je potom iz pretinca u automobilu uzeoAntonovu džepnu svjetiljku i kožnatu torbu koju je bio ponio sa sobom izKrasnogljane. "Ovdje ću staviti blago", objasnio je. "Možda ću vam gamorati slati odvojeno. Nisam siguran da se mogu uspeti užetom iistodobno nositi blago." Uključio je džepnu svjetiljku ne znajući uopće radili. Kada je svjetlo poteklo niz otvor okna, Pekala je s olakšanjemuzdahnuo što se Kirov sjetio zamijeniti baterije.Stojeći na rubu jame, Pekala je oklijevao. Strah mu se širio prsima poput

krila. Sklopio je oči i polako izdahnuo."Što je?" upitao je Aleksej."Morat ćete dizati uže s tla. Inače će se vući po rubu okna pa ga neću

moći čvrsto primiti pri prijelazu unutra. Kada budem na putu dolje, snaćiću se sam."Aleksej je dignuo uže. "Ovako?" upitao je."Još je prenisko."Aleksej je prišao Pekali, rukama čvrsto držeći i dižući smeđe uže. "Morat

ćete se približiti", rekao je Pekala, "dok ne budem mogao staviti stopalana zid okna. Onda ću moći sam."Sada su bili udaljeni lakat, ruke su im se gotovo dodirivale. Pekala je

bacio pogled na Aleksejevo lice. "Zamalo sam prijeko", rekao je. Aleksejse osmjehnuo. Pocrvenio je od napora. "Neću ti ovo zaboraviti", obećaoje. Baš kada se Pekala spremao prebaciti preko zida, primijetio je bijeluizbrazdanu crtu starog ožiljka na Aleksejevu čelu. Zurio je u nju zbunjen.Takva bi ozljeda vjerojatno ubila hemofiličara. Kao sablasnu sliku koja klizipreko Aleksejevih crta, Pekala je ugledao drugu osobu. Vratio se mnogogodina unatrag, u ledeni peterburški dan. Bio je na mostu koji je prelazioNevu. Pred njim je stajao Grodek, lica ispunjena grozom pri pomisli daskače s mosta. Kada je Grodek pokušao protrčati pokraj njega, Pekala gaje udario s cijevi Webleyja po glavi. Grodek se ispružio na tlu prekrivenom

bljuzgavicom. Čelo mu je rasjekao prednji nišan pištolja. Bila je to istarana, ljubičasta stonoga koja je puzala u kosu, a koju je tijekom suđenjaodbijao pokriti zavojima. Ožiljak je već izblijedio pa je bio gotovo nevidljiv.Tek sada, kada je koža pokraj nje pocrvenjela od napora, stara se ranaponovno pojavila."Grodek", prošaptao je."Prekasno, Pekala. Trebao si slušati svoje prijatelje. Ali previše si želio

vjerovati.""Što si mu učinio? Što si učinio Alekseju?""Isto što i drugima", odgovorio je Grodek smješkajući se. A zatim je

pustio uže. I dalje pričvršćeno za branik, uže je iznenada palo. Udar ga jegotovo istrgnuo izPekalinih ruku. Zateturao je unatrag očajnički pokušavajući zadržati

ravnotežu. No već je bio preduboko u oknu. Prevrnuo se unatrag. Sužetom i dalje u rukama, kliznuo je dolje. Dlanovi su mu gorjeli, nogama jeudarao o zid okna dok je zrak brzao pokraj njega. Potom mu je stopalouhvatilo rub kamena. Stegnuo je ruke oko užeta. Koža na dlanovimaotvorila se, spaljena vrućinom trenja, no još je držao uže. Škripavimokretom kralježnice sve je stalo. Pekala se zanjihao prema naprijed, aonda unatrag. Tijelo mu je udarilo o kamen. Bio je zadihan. Teško dišući,dignuo je koljeno i pokušao naći sigurno mjesto na koje bi postaviostopalo. Baš kada je mislio da mu je to uspjelo, cipela mu je skliznula sastopala. Kada je počeo ponovno padati, težina tijela urezala mu se ulopatice. Jauknuo je. Ruke su ga pekle kao da ih je držao nad plamenom.Tada je pustio uže. Survao se u tamu mlatarajući nogama. Ukazao semrak koji je jurio dočekati ga. Tresnuo je o tlo, a zrak mu je pri udaruizašao iz pluća. Ne mogući disati, kotrljao se otvorenih usta, rukamagrabeći zemlju; pokušavao je udahnuti zrak koji nije dolazio. Dok mu jesvijest blijedjela, pognuo se čelom dotičući tlo. U tom su mu sepolukružnom položaju oslobodila pluća.Grodekovo se lice pojavilo iznad otvora jame. "Jesi li dolje, Pekala?"

Pekala je zastenjao. Još je jedanput uzdahnuo."Pekala!""Gdje je Aleksej?""Odavno ga nema", odgovorio je Grodek. "Ne brini se, Pekala. Nisi

mogao ništa učiniti. Zadržao sam ga na životu ako zatrebam taoca. Kadasam bacao tijela, izašao je iz kamiona i pokušao pobjeći. Upozorio samga da stane ili ću pucati, ali Aleksej je nastavio trčati. Zbog toga sammorao pucati. Umro je iste noći kao i njegova obitelj. Zakopan je na rubuove poljane. Nisam imao izbora."

"Nisi imao izbora?" povikao je Pekala. "Nitko od njih nije zaslužioumrijeti!""Nije ni Marija Balka", odgovorio je Grodek. "Ali ne krivim te, Pekala.

Nikada te nisam smatrao neprijateljem. Od onog dana na mostu dodanas, ti i ja išli smo putovima koje nismo sami odabrali. No birali ih ili ne,putovi su nam se sada spojili. Za to možeš zahvaliti bratu. On mekontaktirao kada je onaj ludi fotograf odlučio progovoriti. Ne bih ga bioostavio na životu, no car je ustrajao u tome. A kada je Staljin odlučiododijeliti slučaj tebi, pomislio sam da ću ipak imati priliku pronaći zlato. Dasam znao da ne tražimo zlato, možda bih ga našao i prije.""Nećeš dobiti to po što si došao", rekao je Pekala. "Znam da se previše

bojiš sići.""Imaš pravo", rekao je Grodek. "Umjesto toga, skupit ćeš dragulje, staviti

ih u tu kožnatu torbu i svezati je za kraj užeta.""Zašto bih to učinio za tebe?""Učiniš li to, ući ću u automobil, otići i više me nikada nećeš vidjeti. Ali

ako to ne učiniš, vratit ću se u grad i dovršiti posao koji sam počeo stvojim bratom. Sredit ću i onog komesara. Ne želim to učiniti. Znam damisliš da je krv Romanovih na tvojim rukama, ali istina je da su sami kriviza svoju sudbinu. Isto je s tvojim bratom. Sam je kriv. No to ne znači dazavređuje smrt. Vjerovao ti je kada si mu rekao da ne možeš naći carevoblago. No ja sam znao da ćeš ga se naposljetku dočepati i imao sampravo. U međuvremenu sam mu morao prijetiti. Kada se pretučen vratio izkrčme, to sam mu ja bio udarao glavom o zid. Kada mi je na pamet palazamisao da glumim Alekseja, rekao mi je da to neće izdržati. Odgovoriosam mu da ću te ubiti spomene li moje ime. Znao je da ću to učiniti pa jegubicu držao zatvorenu. A kada si doznao da sam ovdje, namjeravao teupozoriti. Zbog toga sam ga morao ušutkati. Spasio ti je život, Pekala.Najmanje što možeš učiniti jest spasiti njegov.""Ako ti dam dragulje", viknuo je Pekala, "što onda? Ostavit ćeš me ovdje

da istrunem?""Naći će te. Ako se ne vratimo za jedan sat, onaj komesar potražit će

poruku u knjizi. Izvući će te odavde prije negoli padne mrak. Ali samo akopožuriš. Pet minuta, Pekala. Toliko imaš. Ako dotad ne izvadiš dragulje,ostavit ću te da umreš medu tijelima svojih gospodara. Ako ti brat i Kirovpoginu, nitko u Ekaterinburgu neće te moći naći. Kada otkriju gdje si, bitćeš samo još jedno tijelo u mraku.""Kako mogu znati da ćeš održati riječ?""Ne znaš", odgovorio je Grodek. "Ah ako mi daš te dragulje, dobit ću ono

po što sam došao i neću biti ovdje dulje nego što je potrebno. Požuri

sada! Vrijeme istječe."Pekala je znao da nema izbora, nego slijediti Grodekove upute. Nakon

poduljeg pipanja po podu, našao je torbu. Dignuo je prijeklop, izvadiosvjetiljku i uključio je.Mumificirana i razbijena lica Romanovih pomaljala su se iz mraka. Ležali

su kako ih je bio ostavio. Metalna i koštana puceta na njihovoj istrunulojodjeći odbijala su svjetlo.Klečeći pred carevim truplom, Pekala je zgrabio mrtvačevu odoru i

razderao tkaninu. Kidala se lagano, a dok su niti pucale, ispuštala jeoblačiće prašine. Ispod odore Pekala je našao prsluk izrađen od teškogbijelog pamuka nalik na tkaninu za jedra. Izgledao je kao zaštitni prslukkakav nose mačevaoci. Bio je izbrazdan mnogim opšivenim redovima.Prsluk se zakopčavao vezicama umjesto pucetima. Čvorovi su bilistegnuti pa je Pekala vukao vezice dok nisu pukle. Zatim je, što je nježnijemogao, položio carevo lice na tlo, razderao odoru i skinuo prsluk niz rukekostura. Bio je težak. Bacio ga je ustranu."Tri minute, Pekala!" doviknuo je Grodek.Sto je brže mogao, Pekala je skinuo preostale prsluke. Svi su bili

jednako skrojeni, a svaki je bio sašiven tako da pristaje tijelu koje ga jenosilo. Kada je skinuo posljednji, Pekala je okrenuo glavu od polugolihleševa. Meso im je bilo poput papira, nategnuto preko kosti i uokvirenodronjcima odjeće koja se raspadala."Jedna minuta, Pekala!"Pekala je trpao prsluke u torbu, no stala ih je samo polovica. "Morat ćeš

baciti torbu natrag jer blaga je više nego što stane u jednu torbu.""Sveži je za uže!"Uskoro se kožnata torba trzajima dizala prema površini i pritom grebla

zid. Čuo je Grodeka kako se smije.Trenutak poslije prazna je torba pljusnula na tlo slijedeći zmiju od užeta.

Pekala je u nju stavio ostale prsluke pa su i oni dignuti na površinu.U daljini je čuo pucanj, zvuk kao kad pukne suha grančica. Dopro je

odozgo. Zatim je netko povikao. Anton je dozivao njegovo ime.Pekala se osovio na noge.Tada je čuo Grodekov i Kirovljev glas. Vika je bila prožeta pucnjavom.

Zaškiljio je prema svijetlom dijelu koji je označavao ulaz u tunel. Netko jevrisnuo. Iznenada se zaiskrilo. Pekala je ugledao nešto što je nalikovalona golemu crnu pticu. Bio je to čovjek u padu. Pekala je jedva imaovremena izmaknuti se prije nego što je tijelo tresnulo o tlo.Pekala se požurio do čovjeka koji je ležao s licem prema zemlji. Nije

mogao razabrati tko je. Okrenuvši tijelo, shvatio je da je to Anton. Tijelo

mu se strašno slomilo pri padu. Antonove su se oči otvorile. Iskašljao jekrv i udahnuo. Zatim je dignuo ruku i primio Pekalinu. Pekala ga je držaodok je Antonov stisak slabio. U tim posljednjim trenucima, dok se životnjegova brata razlijevao u tamu, Pekaline misli odlutale su u vrijeme kadasu se on i Anton kao djeca sanjkali na brdu drvosječa. Pekali se činilo dačak čuje smijeh te šapat sanjki dok brzaju preko smrznuta tla.Naposljetku, Anton je izdahnuo. Prsti su mu skliznuli iz Pekaline ruke.Prizor, koji je trenutak prije bio tako jasan u Pekalinoj glavi, raspao se usive komadiće koji su se udaljavali jedan od drugoga sve dok slika nijenestala, a on shvatio da mu je brat mrtav.Pekalino je tijelo otupjelo. Bol u rukama oderanima užetom, u koljenima,

ramenima i leđima stopio se u prazninu koja je u njemu odjekivala. Srcekao da mu je usporavalo, poput njihala koje se zaustavlja. Vidio je cijelisvoj životni vijek sve do izvora, tog raskrižja na kojem čovjek ili umre ilimora krenuti ispočetka. Sklopio je oči i u potpunom crnilu osjetio kakosmrt širi ruke oko njega.Potom je čuo šuštanje u zraku. Uže je tresnulo o tlo pokraj njega. "Drži

se", doviknuo je Kirov. "Izvući ću te."Pekala je rukama ponovno obuhvatio konoplju punu prašine. Bol se

vratio, ali se Pekala prisilio ne obazirati se na nj. Čuo je kako se iznadnjega pali motor, a zatim je osjetio kako se diže s tla. Dok su mu stopalanapuštala zemlju, bacio je pogled na brata, ispruženog pokraj tijelaRomanovih, koje su potom zastrli crni zidovi okna.Minutu poslije Kirov ga je izvukao na zemlju.Prvo što je Pekala vidio bio je Grodek. Ležao je na trbuhu, s rukama

svezanima na leđima. Prsti su mu bili skvrčeni poput kandži mrtve ptice.Krv mu se cijedila kroz košulju."Moraš ga zaustaviti", zadihano je rekao Grodek. "Kaže da će me ubiti."

U polju, napola skriven u visokoj travi, bio je drugi automobil.Vjetrobransko staklo razbili su meci. Para se valjala iz probušenoghladnjaka, a na blistavim crnim stranama bili su srebrnasti ožiljci, mjestagdje su meci probušili metal.Kirov je nagazio na Grodekova leda i zario petu u ranu od metka na

njegovu ramenu.Grodek je vrisnuo od bola.Kirovljevo lice nije pokazivalo nikakav osjećaj."Kako ste me našli?" upitao je Pekala."Čim se tvoj brat probudio, posudio je liječnikov automobil i došao po

mene. Rekao mi je za Grodeka. Isprva nitko od nas nije znao kamo siotišao. Onda sam se sjetio knjige. Dešifrirao sam poruku. Došli smo što

smo mogli brže. Kada smo stigli do poljane, pokušavao sam zadržatiGrodekovu pozornost dok je Anton išao okolo. No Grodek ga je ugledao izapucao. Ranio je Antona i bacio ga u jamu." Kirov je povukao Grodekana noge držeći ga za lisice. "A sada je vrijeme da izravnamo račune."Grodek je zavikao jer mu je Kirov svinuo ruke svezane iza leda. "Čujem

da se bojiš visina", rekao je Kirov vukući Grodeka prema oknu. Kirov ga jedržao nad rubom.Grodek se otimao i preklinjao. Kirov ga je samo trebao pustiti. Bio je na

rubu prelaska crte nakon koje nema povratka. Razlikovao se od mladogkomesara kojeg je Pekala sreo u šumi prije toliko vremena. Pekala seosjećao bespomoćno u vezi s onim što se trebalo dogoditi. Dio njega želioje to znajući da će, ne prijeđe li Kirov tu granicu sada, sigurno doći vrijemekada neće imati izbora. No Pekala je shvatio da ne može stajati po strani idopustiti to. Dozvao je Kirova i naredio mu da prestane, znajući da jemožda već prekasno.Na trenutak je Kirov izgledao zbunjeno, poput čovjeka koji se budi iz

hipnoze. Zatim se uspravio. Čvrsto držeći lanac lisica, povukao jeGrodeka podalje od ruba.Grodek je pao na koljena jecajući.Pekala je otišao do prsluka. Ležali su na gomili. Na dnevnom je svjetlu

bijeli pamuk izgledao zamrljano i trošno. Dignuo je jedan od prslukaosjetivši kako mu težina vuče ruku. Istrunula se tkanina poderala, a nazemlju su potekli dragulji, koji su zasvjetlucali poput vode na suncu.Tjedan poslije Pekala je bio u Moskvi.Sjedio je u prostoriji s drvenom oplatom. Visoki prozori obrubljeni

grimiznim zastorima gledali su na Crveni trg. Samostojeći sat ThomasaListera iz osamnaestog stoljeća, koji je nekoć stajao u Dvorcu cariceKatarine, strpljivo je otkucavao vrijeme u kutu sobe.Stol pred njim bio je gol, osim praznog uloška za lule.Nije znao koliko već čeka. Tu i tamo bacio bi pogled na velika dvokrilna

vrata. Čuo je kako vojnici marširaju vani na trgu.San koji je sanjao prošle noći još mu je odzvanjao glavom. Bio je u

Ekaterinburgu, na onom biciklu, i jurio nizbrdo bez kočnica, opet ravnoprema jezeru. Baš kao i prije, završio je u vodi, mokar, prekriven travom.Kada je ustao iz jezera, ugledao je osobu medu rogozima na drugojstrani. Bio je to Anton. Ugledavši brata, srce mu je poskočilo. Pekala sepokušao pomaknuti, no nije mogao. Zvao je, ali čini se da ga Anton niječuo. Zatim se Anton okrenuo i otišao, a rogozi su se zatvorili za njim.Pekala je dugo stajao, tako se barem činilo u snu, misleći na dan kada ćeprijeći jezero. Poput Antona, stajat će na udaljenoj obali i gledati natrag

odakle je došao, bez boli, bijesa i tuge, a onda će i on nestati u svijetu kojije ležao iza vode.Iznenada su se na zidu iza stola otvorila vrata. Bila su oblikovana kao

jedna od zidnih ploča pa ih Pekala nije ni primijetio.Čovjek koji je ušao nosio je obično smećkasto-zeleno vuneno odijelo čiji

je sako bio vojničkog kroja pa mu se kratka uspravna kragna zatvarala navratu. Tamna kosa prošarana sijedima iznad ušiju i sljepoočnica bila jestrogo začešljana. Pod nosom je imao guste nabrekle brkove. Kada seosmjehnuo, zatvorio je oči poput zadovoljne mačke. "Pekala", rekao je.Pekala je ustao. "Druže Staljine."Staljin je sjeo nasuprot njemu. "Sjednite", rekao je. Pekala je sjeo natrag

na stolac. Dvojica su se na trenutak promatrala u tišini.Otkucaji sata kao da su postajali glasniji."Rekao sam vam da ćemo se ponovno sresti, Pekala.""Okruženje je ugodnije nego prije."Staljin se naslonio i osvrnuo po prostoriji kao da je nikada prije nije

opazio. "Sada je sve ugodnije.""Željeli ste me vidjeti."Staljin je kimnuo. "Kao što ste zatražili, zasluga za povratak carevih

dragulja sovjetskom narodu pripala je poručniku Kirovu. Zapravo", Staljinse počešao po bradi, "sada bojniku Kirovu.""Hvala što ste me obavijestili", rekao je Pekala."Sada ste slobodni", rekao je Staljin, "Osim ako ne odlučite ostati,

naravno.""Ostati? Ne, idem u Pariz. Imam sastanak na koji sam trebao otići davno

prije.""Ah", rekao je. "lija, zar ne?""Da." Pekala je postao nervozan čuvši ga kako izgovara njezino ime.

"Imam neke informacije o njoj." Staljin ga je pozorno promatrao, kao da sekartaju."Dopustite mi da ih podijelim s vama.""Informacije?" upitao je Pekala. "Koje informacije?" Mislio je: "Molim te,

ne daj da je ozlijeđena ili bolesna. Ili gore. Sve samo ne to."Staljin je otvorio ladicu na svojoj strani stola. Suho je drvo zaškripalo dok

ju je izvlačio. Izvadio je fotografiju. Trenutak ju je proučavao pustivšiPekalu da zuri u poleđinu fotografije pitajući se što li je to."Što je?" glasno je upitao Pekala. "Je li dobro?""O, da", odgovorio je Staljin. Položio je fotografiju na stol, navrh nje

stavio prst i odgurao je Pekali.

Pekala ju je zgrabio. Bila je to lija. Odmah ju je prepoznao. Sjedila je zastolićem u cafeu. Iza nje, otisnute na platnenom krovu cafea, vidio je riječiLes deux magots . Osmjehivala se. Vidio je njezine snažne, bijele zube.Tada mu je, nevoljko, pogled prešao na čovjeka koji je sjedio do nje. Bio jemršav, crne začešljane kose. Nosio je sako i kravatu, a između palca isrednjeg prsta držao je cigaretu. Držao ju je na ruski način, sa zapaljenimkrajem iznad dlana kao da želi uhvatiti pepeo koji padne. Kao lija, i čovjekse osmjehivao. Oboje su gledali nešto na lijevoj strani fotoaparata. Nadrugoj strani stola bio je predmet koji Pekala gotovo nije prepoznao jer jeprošlo tako mnogo vremena otkad ga je vidio. Bila je to nosiljka za dijete;krov joj je bio podignut da zaštiti dijete od sunca.Pekala je shvatio da ne diše. Morao je prisilno napuniti pluća. Staljin je

položio šaku na usne. Tiho je pročistio grlo kao da želi podsjetiti Pekalu danije sam u prostoriji."Kako ste došli do ovog?" upitao je Pekala glasom koji je iznenada

postao hrapav. "Znamo gdje je svaki ruski emigrant u Parizu.""Je li u opasnosti?""Ne", uvjeravao ga je Staljin. "Niti će biti. To vam obećavani." Pekala je

zurio u dječju nosiljku. Pitao se ima li dijete njezine oči."Ne smijete je kriviti", rekao mu je Staljin. "Čekala je, Pekala. Dugo je

čekala. Više od deset godina. No čovjek ne može čekati zauvijek, zar ne?"Ne", priznao je Pekala."Kao što vidite", Staljin je pokazao na sliku, "Ilja je sada sretna. Ima

obitelj. Učiteljica je ruskoga, dakako, na prestižnoj Ecole Stanislas. Nitkose ne bi usudio reći da vas još ne voli, Pekala, no pokušala je prošlostostaviti za sobom. To svi moramo učiniti u nekom trenutku života."Pekala je polako dizao glavu ne gledajući Staljina u oči. "Zašto ste mi to

pokazali?" upitao je.Staljinove su se usne trznule. "Biste li radije otišli u Pariz, spremni početi

novi život, a onda ponovno otkrili da je nedostupan?""Nedostupan?" Pekala je osjetio ošamućenost. Svijest kao da mu je

brzala s jednog kraja lubanje na drugi, poput ribe uhvaćene u mrežu."Mogli biste otići do nje, naravno", slegnuo je ramenima Staljin. "Imam

njezinu adresu ako je želite. Jedan pogled na vas izbrisao bi sav spokojkoji je posljednjih godina izborila. I recimo, radi rasprave, da je nagovoriteda napusti čovjeka za kojeg se udala. Recimo da ostavi i dijete...""Dosta", rekao je Pekala."Vi niste takva vrsta čovjeka, Pekala. Niste čudovište, kako su vaši

neprijatelji nekoć mislili. Da jeste, ne biste bili tako impresivan suparnikljudima poput mene. Čudovišta je lako pobijediti. Kod takvih je ljudi sve

pitanje krvi i vremena jer njihovo je jedino oružje strah. Ali vi, vi ste osvojilisrca ljudi i poštovanje neprijatelja. Ne vjerujem da razumijete koliko je torijetka stvar. Ta srca koja ste osvojili još su tu." Staljin je mahnuo rukomprema prozoru, preko blijedoplavoga jesenjeg neba. "Oni znaju kolikotežak može biti vaš posao te da ga malo njih koji idu vašim putem možeobavljati i pritom zadržati ljudskost. Nisu vas zaboravili. A mislim da nisteni vi njih.""Ne", prošaptao je Pekala, "nisam zaboravio.""Pokušavam vam reći, Pekala, da za vas još postoji mjesto ovdje, ako ga

želite." Do tog trenutka pomisao da ostane nije mu pala na pamet. Noplanovi koje je skovao više nisu imali značenja. Pekala je shvatio daposljednji izraz ljubavi prema ženi kojom se nekada mislio oženiti mora bititaj da liju ostavi u uvjerenju da je mrtav."Više od mjesta", nastavio je Staljin. "Ovdje ćete imati svrhu. Shvaćam

koliko opasan može biti vaš posao. Znam kojim se opasnostima izlažete ine mogu vam obećati da će se izgledi vašeg preživljavanja poboljšati. Notrebamo nekog poput vas..." Odjednom se učinilo da Staljin oklijeva, kaoda ni sam ne može spoznati zašto bi Pekala nastavio nositi takav teret.U tom se trenutku Pekala sjetio svojeg oca, dostojanstva i strpljivosti koje

je naučio od tog starca."Posao je..." Staljin je tražio riječi."Važan", rekao je Pekala."Da", izdahnuo je Staljin. "Važan je. Njima." Ponovno je pokazao prema

prozoru kao da golemost zemlje obuhvaća običnim zamahom ruke. Zatimje vratio ruku i dlanom udario o prsa: "Meni." Sada se Staljinovosamopouzdanje vratilo, a zbunjenost nestala kao da mu je s lica iščezlasjenka. "Možda će vas zanimati da sam razgovarao s bojnikom Kirovom.Imao je nekoliko zahtjeva.""Što je želio?"Staljin je progunđao: "Prva stvar koju je htio bila je moja lula." Pekala je

bacio pogled na prazni uložak za lule koji je bio na stolu. "Bio je to takočudan zahtjev da sam mu je zapravo dao", Staljin je zatresao glavom, jošzbunjen. "Bila je dobra. Od engleskoga bijelog vrijesa.""Koji je bio njegov drugi zahtjev?""Zatražio je da ponovno radi s vama ako za to bude prilike. Čujem da je

pristojan kuhar", rekao je Staljin."Glavni kuhar", odgovorio je Pekala.Staljin je udario rukom o stol. "Još bolje! Ovo je velika zemlja puna

grozne hrane i bilo bi dobro imati nekoga takvog uza se."Pekalin izraz još je bio zagonetan.

"I tako", Staljin se zavalio u stolac i prislonio vrhove prstiju jedne ruke naprste druge. "Bi li Smaragdno oko razmotrilo ponudu da ima pomoćnika?"Pekala je dugo nijemo sjedio i zurio preda se."Trebam odgovor, Pekala."Pekala je polako ustao. "U redu", rekao je. "Odmah se vraćam na

posao." Tada je i Staljin ustao. Ispružio je ruku preko stola i rukovao se sPekalom. "Što da kažem bojniku Kirovu?""Kažite mu", rekao je Pekala, "da su dva oka bolja od jednoga."

KRAJ

Table of ContentsDOBA JE STALJINOVA REŽIMA

Table of ContentsSam Eastland - Oko crvenog caraISTORIJSKE ČINJENICEDOBA JE STALJINOVA REŽIMAPROLOGSIBIR 1929.