sabahudin hadzialic...objavljeno u casopisu pjesme price, prikazi

Ajvaz- dedina Gospa

Medjugorjem- baš zato?!

Putujem Hercegovinom vjerujući da pokušavam pronaći smisao podijeljenosti duše ovdašnje. Svo ovo sunce, kamen i voda koja, osim doline prelijepe Neretve, na svim ostalim mjestima stidljivo pokušavaju pronaći put ka nestanku svome, mi pomažu da ja ne mogu a ne stvoriti sliku kako baš ovdje i sada postoje neke čudne sile što razaraju bitak ovdašnji. Krenuh od Mostara zapadno, putem ka Širokom Brijegu, Čitluku usmjeren. Cesta je asfaltirana (onoliko barem koliko valjan jeste bosanskohercegovački afalt) i strmo se uspinje. Fiat Chroma, godište 1988, iako obdaren velikom kubikažom od skoro 2.000 KW ipak na jedvite jade uspijeva izaći na plato iznad Čitluka koji se, kao mjesto iz nekog drugog vremena i prostora, uklješten izmedju ovdašnjih brda, pokušava Medjugorjem obvezati, Gospi težeći. Vratiću se tome, no da Vam objasnim zbog čega i odoh u tom pravcu. Želja mi je saznati nešto više o mjestu gdje su se, daleke 1958.g., upoznali inženjer geodezije i nastavnica srpsko- hrvatskog jezika, Asim i Amira. Zbog čega? Htjedoh vidjeti prostor gdje su se slučajno (da li?) sreli Fočak i Mostarka zauvijek ostavivši pečat kroz ovjekovječenja svoje veze godinu dana kasnije brakom svojim. Čitluk baš kao da i jeste mjesto za tako nešto. Slučajne susrete koji vezu kreiraju. I danas, četrdeset i kusur godina kasnija, taj gradić opstaje susretima omedjen, ali druge vrste. Spuštajući se ka prekrasnoj dolini ispresjecanoj vinogradima, kršem i modernim zdanjima novopečenih bogataša a kućama ih zovu, osjetih nešto nepredvidjeno gledajući ka brdašcetu koje je na samom vrhu imalo neobičan križ i jednu statuu koje kao da odudaraše od podneblja u kojem egzistiraju. Upitaćete se kako to da jedan Bošnjo, pa još musliman, može pisati o križu i statuama kada u njegovoj religiji nema priznanja za idolopoklonstvo što statue i križevi predstavljaju? U pravu ste, ni nemam nekog naročito pozitivnog otklona ni prema bilo kojoj vrsti idolopoklonstva, makar sa bilo koje strane dolazilo, ali taj neobičan osjećaj otudjenosti prostora kojem sam prilazio me nije napuštao. I bio sam u pravu. Naime, ono što me je na samom ulasku u Medjugorje iznenadilo bila je činjenica da ulazim u gradić koji je izvanredno iskoristio ukazanje Djevice Marije nekolicini vidilaca kako bi se izvukao iz stoljetnog/vjekovnog otudjenja sopstvenog. Na svakom uglu (ili kutu, ako baš hoćete) Gospa je bila prisutna: razglednice, statute, turistički ured, kuće kao da su tu bile zbog njenog ukazanja a ne vice versa. A hladnoća okoliša me je zbunila. Parkiravši se ispred crkve koja je u dvorištu svome imala dovoljno prostora za smještaj oko 20.000 posjetilaca (da ne govorim o malim, kao telefonskim,govornicama gdje se moglo ispovjedati na svim jezicima svijeta) računajući na amfiteatar, prelijepu baštu i parking prostor, pokušao sam pronaći razloge za potrebu mog dolaska ovdje. I uspio sam. Iako je samo Medjugorje prostor kao i svaki drugi u Hercegovini- pusto bestjelesan, ipak su lica ljudi koji su prolazili pored Vas odavali jednu vrstu smirenosti i blaženstva. Ona je bila prisutna. Ona je vladala njima. Na trenutak, samo na jedan trenutak sam pomislio- Zaista, ukazala im se Gospa blažena. Ali, već slijedećeg trenutka sam uvidio kako privid ovdje dostiže svoj vrhunac jer samo na nekih dvije stotine metara od ovdašnje crkve nalazi se zapušteni trgovački centar (očito je početak radova bio u onom «prokletom komunističkom sistemu») gdje paučina, prljavština i mukla praznina odaju sliku današnje Bosne (a i Hercegovine). Jeste, marketinška potreba ukazanja je izvanredno iskorištena na ovim prostorima. Vidioci su vidjeli nešto i mnoštvo je hodočasnika koji dolaze na ove prostore kako bi ne samo osjetili bitnost trenutka ukazanja već pronašli lijek za izliječenje sopstvene duše a i tijela. Ali, Asim i Amira su se ovdje susreli zahvaljujući znaku sudbine, pretpostavci čudjenja vrijednoj. Jeste, Gospa se ukazala, ali se Gospa ukazala onima koji su to željeli vidjeti i čuti. Njima dvoma se ukazala sreća. Koju i danas žive.

A Medjugorje ostaje i dalje prostor manipulaciji usmjeren. Uz dužno poštovanje prema paorima tamošnjim, današnjim ugostiteljima i turističkim poslenicima. Znaju kako zaraditi novce. Eh, da je malo i te pameti u Pruscu, Bijelom gradu bosanskom- gdje Ajvaz- dedo, poslije četrdeset noći i četrdeset dana molitvom raspuknu stijenu. Mogli bi i oni ovako lijepo živjeti. Od turizma i blagodeti ukazanja. Jer živimo u materijalnom svijetu. Svijetu gdje su i Gospa i Ajvaz- dedo samo okorišteni za neke druge ciljeve. Ciljeve novca. A vjera, upitaćete se? Vjeru ostavljam onima koji zaista vjeruju da Boga/Allaha ili Bude ima jer, na kraju krajeva, to je privatna stvar svakoga od nas. A ja, vrativši se u onaj dio što Bosnom zovu, i dalje vjerujem u to da ima samo jedan Bog a da smo mi samo otudjena djeca koja će mu se jednog dana u okrilje vratiti. Jer ni Gospa ni Ajvaz- dedo nisu tražili sreću za sebe već za druge. Asim i Amira su je našli. Možda ću i ja. Tko zna?

Bugojno- Prusac- Medjugorje

Časopis MOST, broj 166 (77) septembar/rujan 2003.g.

Ljeto na Jadranu

Daleko od istine i Evrope! Vrijeme pola(h)ko prolazi dok pokušavam pronaći sebe unutar pokušaja da dešifrujem sva značenja ispijena čitanjem “Kristalne rešetke” Mirka Kovača (Bosanska knjiga, Sarajevo 1995.g.), „NATO na Avali“ Staniše Tutnjevića (Besjeda, Banja Luka 2002.g.) i „GEO- politika kao sudbina- slučaj Bosna“, Nerzuka Ćurka (FPN Sarajevo, 2002.g.). Naizgled neobičan pokušaj povezivanja nečega što je daleko od istoznačnosti ali istovremeno duboko povezano stradanjima u „balkanskoj krčmi“ u stoljeću koje neumitno ostade iza nas. No, zbog čega govoriti o tome ovdje i sada kada sam, evo, već sedam dana uskraćen dešavanjima iz „domaje“ (a i ne treba mi jer opuštenošću dušu krijepim) iako sam samo nekih tristotinjak kilometara udaljen od mjesta življenja i stvaranja, jugu usmjeren. Da, iako Kovač (razgolićavanjem nacionalističkog uz najavu Antikrista oličenog u čovjeku iz Scheweninenga) i Tutnjević (isključivosti nacionalističkog kao vječne istine „nebeskog naroda“ koji (ironijo, i Bogu si teška!) i u najvećoj patnji ne odustaje od svojih „viših“ ciljeva) i Ćurak (govoreći o zemlji „koje nema“ i o zemlji u nastajanju sa „viškom historije“ kao obliku novog vidjenja supranacionalnoga) pokušavaju mi odvratiti pažnju od svakodnevnice dok odmaram dušu opterećenu bosanskohercegovačkom svakodnevnicom- ne mogu a da ne zabilježim dešavanja u zemlji u kojoj trenutno boravim, Hrvatskoj. Naime, očekujući da ću u zemlji koja je pred vratima Evropske unije (svakako do 2007.g.!) naići na odmak od džehenemske/paklene svakodnevnice „zemlje u nastajanju“ što Bosnom je (a i Hercegovinom zovu), ne malo sam bio razočaran odsustvom shvaćanja da samo ljepotom nekadašnjeg zajedničkog mora i obale ne mogu postati dijelom novih vidjenja zajednice što Evropu čini. Prvi susret sa južnim susjedom je bio podsjetnik pokušaja stvaranja neostvarivog: na samom ulazu u Pelješacme je dočekao čuveni balkanski mit „nečinjenja u vremenu“ već „činjenja u potrebi“. Da pojasnim. Ljeto je, i poslije dugog putovanja želja je svakog tusriste što prije da dotakne tu nultu tačku sopstvene vizije, da uroni svoje tijelo u toplo more, ali...Odjednom semafor (špica je sezone- početak avgust/kolovoza) i crveno na njemu kao znak da narednih 45 minuta na plus 40 moramo čekati za prolaz jednom trakom jer, zaboga, radi s eobnova ceste!!!!...I, poslije svega, po smještaju u prostoru koji smatram svojim (jedan sam od rijetkih koji još iz vremena „blagostanja i mira medju narodima“ imam na raspolaganju besplatan boravak u očevoj kući u Orebiću) susrećem se sa cijenama koje odudaraju od moje vizijeodmora u opuštenom trošenju, jer cijena voća i povrća prelazi sve granic eizdržljivosti. Naravno, valja se upitati zbog čega ću na more ako nisam spreman trošiti, ali zar bi itko dozvolio sebi plaćanje kilograma grožđa po cijeni od 7 KM, ili smokvi po cijeni od 6 KM po kilogramu. Elem, onako utučen pokušavam otiići do prelijepe plaže koju pohodim već tridesetak godina sa nesmiljenim žarom prijemčivim godinama koje protiču, ali tamo već u deset ujutro dobijam besplatno tuširanje prljavom vodom iz restorana iznad plaže dok pokušavam pronaći svoje mjesto pod suncem! Ne, ne želim ništa više reći do samo upozoriti kako smo miljama daleko od Evrope sa ovakvim načinom treiranja nas običnih smrtnika- gostiju ovdašnjih. Volim Orebić i ovu zemlju jer u njoj sam proveo najbolje mjesece svog života trčeći kao dječačić za mladim Madžaricama i/ili Čehinjama po plaži i kao mladić ljubakajući s pod krošnjama borova sa djevojkama od Vardara pa do Triglava, ali baš zbog toga moram upozoriti da nam se valja prilagoditi zahtjevima evropskog promišljanja ako želimo pobjeći iz prokletstva zvanog „balkanska krčma“. I Kovač, i Tutnjević i Ćurak, svatko na svoj način pokušavaju napraviti otklom (iako, moram priznati, Tutnjević ostaje svezan naa uzici gluposti koja se jednom riječju može nazvati „isključivost velikosrpstva kao supranacionalnost bića nebeskog naroda“) od te „birtije“ ali mi, obični, mali ljudi, moramo shvatiti da jedino prilagodjavanjem možemo ostati i opstati svojim a da ne narušimo vjekovno/stoljetno biće sopstveno.

Prilagodjavanjem evropskim uzusima kao pretpostavci promišljanja novih vizija. Vizija bića koji svoj napredak vidi u optočavanju sopstvenog duha duhom „starice majke“ Evropom što zovu. Ili sam pogriješio, jer možda smo daleko, daleko još uvijek od istine. Tisućama, hiljadama ljeta.

Orebić, Hrvatska


Alternativa nova

Sretoh sebe

unutar vizije novih

nadanja.

Naljutih se,

nesmiljeno tražeći

suštinu

sopstvenog mučenja.

Ne vjerujem da

mogu pobjeći od

svakodnevnih traganja...

...Traganja

za

blagošću

ljudskoga bića.

Zar to više i postoji?

Časopis MOST, broj 167 (78) oktobar/listopad 2003.g.

Neotkani Sizif

Ogledalo

razbijeno ostade,

jer ja

pokušavah

izmijeniti sopstveni imidž

tolerantnog,

čudjenju vrijednog,

pjesnika.

Pokušavah

izmijeniti sliku u

ogledalu

sudbine.

Da ne budem više prvi!

Da ne budem više drugi! ...

Da budem normalan i stidan!

Da budem običan lik u moru osobnosti!

...

Ogledalo nije izdržalo.

Ostadoh samo

onaj

što bješe pokušao i

ostao na tome.

Časopis MOST, broj 168 (79) novembar/studeni 2003.g.

Recenzija romana «Saga o dva mača» autora Ante Zirduma

Priča o nama samima unutar prostora ovdašnjih

Kada pisac, što Ante Zirdum zaista i jeste, poslije višegodišnje, ako to takomogu nazvati, pripreme unutar pretakanja sopstvenih misli ka naučno- fantastičnimpričama čovjeka koji pokušava dokučiti vječne istine space okruženja u kojemobitavamo, uspije nadograditi vlastito vidjenje stvarnosti u romanu kao što «Saga odva mača», tada se zaista moramo upitati kuda ovaj Svijet ide. A i mi sa njime.Naime, u samim opisima Deurskog plemena kao pretpostavkama najave budućih dešavanja, Ante Zirdum najavljuje novo vidjenje stvarnosti unutar vezivnog tkiva koji čine mačevi naroda ovdašnjih. I uopće nije bitno kada se sama radnja dešava (mada, naizgled, to se može učiniti takvim) koliko je važno da saznamo više o vremenu, uslovno nazvano, prije nas kako bi, možda, shvatili ne samo naše već i neko buduće vrijeme. Apsurdno bi bilo predočavati opise dogadjaja što čine ovo djelo u kojem je naglašena jasnost izražaja dijaloga unutar priče, doživljaji filmskih opisa kao pretpostavke pretakanja priča u neki sutrašnji roman, strip ili scenario za film jer pred nama su istorijski podlošci fantastičnoj priči koju autor tako neumorno predstavlja pokušavajući nas uvesti kroz mjesto radnje koje jeste područje rijeke Vrbasa i Plive, Bile, Bosne, Drine i Tare, Neretve te morem sve do Korinta tj. do Delfa u Grčkoj ali i kroz izmišljene i stvarne likove toga vremena.

Mada ponekad, na samom početku ove duge priče što romanom se zove, Ante Zirdum toliko jasno i otvoreno upozorava na vječno kretanje podjela, ratova, mržnje, ali i ljubavi da čitalac ovoga djela ne može a ne upitati se zar zaista ne možemo ništa uraditi a da to već nije uradjeno ili uobličeno na ovim prostorima. Bespomočnošću svojom možemo samo biti posmatrači a ne učesnici aktuelnih dešavanja jer oni što vladaju našim dušama u vremenu koje smatramo svojim i ne čitaju uratke ovakve vrste. Oni ih stvaraju. Kako bi sutra neki novi Zirdum ponovio priču ne toliko zbog sebe koliko zbog upozorenja generacijama koje dolaze: “- Braćo! – Saslušavši sva promišljanjima, Deur se obratio svima okupljenima- Predlažem da označimo granicu do koje će jedna strana skupljati kositar, a od koje će to činiti druga. Dok sam ja živ tu ne bi trebalo biti problema. No, ja ću umrijeti a jednoga dana ovaj svijet će napustiti i moj šura. Tada mogu nastati problemi. Vidite li onaj veliki kamen na vrhu brdašceta? On se ne može lako pomaknuti, a lako je uočljiv. Taj kamen bit će granica između naša dva plemena i granica do koje će se moći skupljati minerali s jedne i druge strane. Ovdje smo da prisegnemo u svoje ime i u ime potomaka da nitko neće pomjerati granicu. Ako se granični kamen pomakne granica može postati središtem događanja u kojima se prolijeva krv. “

Ante Zirdum se javlja kao mecena historije/povijesti/istorije srednjobosanskog područja (koje ima mnogo šire do samo geografsko značenje) tvrdeći ponekad i nemoguće: Da jesu bili i ostali pravednici ovdašnji jedan poseban soj ljudi- ljudi promišljanja i stava...što je za druge ponekad bilo i mislena imenica...Umečući naizgled efemerne priče- koje su sastavni dio historije/povijesti/istorije, on održava vezivnu nit prostora na kojem se čitava priča i dešava: “Apolona mi boga, što Zeusu je mio, a što se i ti njemu o Kalhase moliš, kob božje odluke javljaš Danajcima: dok sam ja u životu nitko te udariti neće, ma rekao ti Agamemnona samog, koji se diči da je prvi od sviju Ahejaca!" - jer tu je i Ahilej, keltske poglavica Belgiosa, Brenosa i Akihirosa, kralja Argona i kraljice Teute, do Oktavijana, poznatog Batona Desitatskog i Batona Breučkoga, te na koncu Tiberija, ali i filozofa kao što je Piron, začetnik skepticizma. Ali tu su i likovi kojima se on posebno “bavi” kao što su – batoni: Deur, Oran, Filip, Varda, Busta, Vendes, Desita, Vidra (baton desitatski) jer i ova priča, baš kao i sve ovakvog oblika i sadržaja romanu što stremi moraju zadovoljiti pretpostavke ovoga književnog oblika vezujući dogadjaje, likove i sredinu u kojoj obitavaju u jednu skladnu cjelinu koja bi se mogla nazvati “uobličenom vizijom likova i stvari objedinjenih sa ciljem predstavljanja jedne čudne slike dešavanja- često ratovima

ali nerijetko i ljubavima omedjenoj”. I još jedna je prednost ovakvog načina naracije- itekako “žive” najave budućih dešavanja...Jednostavne riječi koje mnogo govore...: “Daz je uz lijevanje razvio obradu bronce na hladno i na toplo, posebice kovačko spajanje dijelova. Kada više nije morao misliti o količini oružja koju je trebalo napraviti, jer ubojitih kopalja, sjekira i mačeva bijaše dovoljno da odvrate druga plemena od njihovih lovišta i pašnjaka, Daza počne proganjati misao staroga vrača o svetosti te plemenite kovine impresivno zlaćane boje. Svaki put kada bi napravio neki komad oružja ili oruđa, pale bi mu na pamet njegove riječi: "Zapamti sinko da ova talina može vječno opstojati ako se dobro čuva. Jednoga dana neki ljudi, koji će se roditi daleko u budućnosti, kada naše kosti budu dobro strunule, znat će da smo postojali samo po onome što napravimo od keramike i bronce. Vatra, sve što dohvati, ili uništi ili mu da vječni život.

Stoga uvijek vodi računa o tomu što ćeš, kao svoju poruku, ostaviti onima koji će se roditi godinama poslije tebe". A to su razmišljanja o vremenu koje dolazi kao vremenu koje bi moglo učiti o nama i našim običajima- vezivno tkivo naraštaja....No, ono najvažnije, utkano u sami naziv ovoga romana- opisi izrade mača kao proces jednog preobražaja i samog čovjeka koji radi na njemu- u cilju što kvalitetnijeg stvaranja smrtonosnog oružja- oružja čiji cilj postaje dvojak- ubijanje, ali i vezivanje epoha unutar vremena, koje smatramo svojim, zaslužuju poseban osvrt. Naime, svako vrijeme ima svoje simbole (kako mrzim tu nezaobilaznu riječ!) - simbol toga vremena je bio mač. I ne samo on. Sam način izrade i upotrebe tih simbola je bio nešto više od toga- kreacija življenja sama. Možete se čuditi kako to da naznačavam riječ kreacija za nešto što jeste bio i ostao simbol onoga najgoreg u čovjeku- odsjaj životinjske želje za preživljavanjem i ubijanjem kao preduslovom sopstvenog opstanka, ali odgovoriću protupitanjem: Čime se ondašnji ljudi razlikuju od današnjih? Samo po sofisticiranošću oblika oružja koje su upotrebljavali.

Danas nam nisu potrebni više pisci proroci- Asimov i Clark da bi mogli uvidjeti skori kraj civilizacije koju poznajemo (da li se on već i desio a mi to još uvijek ne znamo?) jer sveobuhvatna network komunikacija je prevazišla i samog tvorca1 vizije Svijeta kao Globalnog sela. Veoma smo blizu nečemu što preci naši nazvaše kijametskim/sudnjim danom, ali još uvijek se ne trudimo dovoljno da prepoznamo (ili to ne želimo!) svu nesreću koju donosi civilizacija kakvu poznajemo: “Oran je uvijek jahao na čelu kolone, a njegov sjajni štit se doimao svakoga tko bi ga vidio. Oni koji mu prišli bliže divili bi se koricama njegova kratkog mača, jer malo tko imaše takav lijep bodež. Oran je svoj štit od bronce uvijek čistio a da zadrži sjaj mazao ga je salom ulovljenih životinja. Taj smisao za red prenosio je i na svoje ratnike, a svaki trenutak na putovanju koristio je za obuku. On sam je učio koine, univerzalni grčki jezik kojim su se služili trgovci, ratnici lutalice, a onda sve više i obični puk u trgovačkim središtima. Malo pomalo postao je to jezik na kojemu se putnik mogao sporazumijevati. U osnovi bio je to grčki jezik s puno primjesa svih ostalih jezika, naročito onih iskrivljenih helenizama koji su odranije ušli u te jezike. Njega su svi govorili nekom čudnom melodijom, sa stotinu akcenata i uvjerenjem da odlično govore jezik civiliziranih Grka. Istini za volju pravoga Grka, recimo iz Atene, koji bi govorio klasičnim grčkim jezikom više nitko nije razumio ako bi se pojavio u tom svijetu trgovišta gdje se govori koine.”- Sveobuhvatnost jednog jezika kao najava budućih dešavanja. Anto Zirdum je zaista pisac koji u nekoliko redaka zna najaviti razbijanje dosadašnjih granica pa čak i običnom pričom o jeziku. Koji spaja ljude. I prostore.

Zaista, ovo je britka priča o vremenu i prostoru koje jeste dio našeg življenja, ali i priča iz pera čovjeka koji se ne libi, a zasnovano na čudnom mix-u stvarnosti i fantazije, ponekad otići i dalje u predstavljanju nečega što istorija/povijest/historija jeste. No, hajde da Audiatur et altera pars2 bude onaj corner stone svih ovih priča o mačevima našim. Jer pričati o maču mogu samo oni što prodjoše iste ili slične golgote. A Ante nije jedini. No, jeste onaj što umješnošću predočavanja stvori nešto što može biti potka i ostalih oblika umjetničkih odsjaja- slikarstva, filma i dramskih predložaka.

1 Marshall Machluan 2 Saslušaj i drugu stranu

Sve ovo možete pronaći u romanu “Saga o dva mača”. I ne samo to. Saznaćete nešto više i o sebi. Budućem sebi. Prošlošću omedjenom: “Nije to bio mač naviknut da se baca u blato i žbunje, ali sve što jednom počne mora i okončati, jer sve je konačno osim beskonačnosti.”


POKRENIMO HRVATSKU

...u srcu Bosne (a i Hercegovine)... Plavetnilo zelenog billboard-a (što kod nas nazvase JUMBO plakatima) kao da negira sve ono što me čini saputnikom ove jadne, izmrcvaljene zemlje. Kao da sam negdje u tamo nekoj...nedodjiji...gdje mozes vidjeti predsjednika stranke iz druge drzave kako se nasmiješeno obraća pravdenicima pustim u susjednoj državi i zove ih da glasaju...da pokrenu drugu državu. Volio bih da sanjam kako billboard-i iz ove države zauzimaju prostore drugih država istočno i zapadno od nas i da vidim i Marka, i Hasana, i Marinka kako uglas viču sa obala Dunava i Save, sa slavonskih ravnica i šumadijskih prostora....pokrenimo Bosnu (a i Hercegovinu)...Uništena je bivša država.

Literary (bukvalno, op.a.) razvaljena a komunistički rigidni oblici novih manipulacija se itekako dobro primiše na tijelo demokratskih promjena. Mi im dodjemo kao jezičak na vagi...Tamo negdje na istoku radikali uzimaju većinu glasova istovremeno dok desnica na zapadu priprema pobjedonosni pohod na Banske dvore....I gdje smo mi u svemu tome. Nigdje. Tamo negdje u zapećku, ostavljeni sudbini da konačno dovrši priču o Bosni (a i Hercegovini) u novom milenijumu.

A nije da nas nisu gazili.

A nije da nas nisu željeli.

A nije da nas nisu ubijali. Lakše bi i bilo sve da je to odmah i uradjeno kako valja. Ne bi se patili. Ljudi ovdašnji: I Marko, i Hasan, i Marinko. Ovako, s pjesmom idemo ivicom ambisa. Pjesma kratko traje jer trese se tlo pod nogama. A i mi sa njime. Bespovratno odlazeći u bunilo.

Sopstvene sudbine.

Časopis MOST, broj 169 (80) decembar/prosinac 2003.g.

Njegova priča

(neispričana)

Nije mogao više. Sve mu je bilo dostupno. Novac? Njega je zaradio beskrupulozno švercajuci kafom, cigaretama pa čak i ljudskim životima tokom džehenema/pakla što neko ratom nazvaše. Ljubav? To je mogao uvijek kupiti, jer novcem sve možeš. Zavisi šta smatraš ljubavlju. Poštovanje? Strahopoštovanje je zasadio u bašći sopstvenih namjera. Brutalno razvaljujući svakoga ko bi mu stao na putu. Ali, ipak, nije mogao više. Jesen je bila. Sreo sam ga u drugom gradu kako sjedi na ivici pločnika obučen kao prosjak i moli...Moli jednu marku za hranu pominjući Allaha i/ili Boga uz procjenu onoga kome se obraća. Zastao sam.

Prepoznao me je. Ne zbunivši se hladno mi reče: «Podaj nešto bivšemu borcu. Allah će te nagraditi. I djecu ti sačuvati...», pruživši prljavi dlan prema meni. U trenutku kao da je kroz moju glavu prošla vječnost. Deja vu njegovog života. Povratak iskonu. Povratak njegovom javstvu- biću koje on i jeste bio- običan prosjak suludih, sopstvenih namjera. No, ovom prilikom on je molio, blago usmjeravajući pogled prema svakome koji bi mu mogao pomoći. Otrijeznih se. Ponovo ga pogledah, zavukoh ruku u džep i bacih mu pred noge pregršt oraha što nana mi jutros dade na polasku uz riječi:»Neka ti se nadje, sine moj..». Samo mu rekoh: «Još meda nadji pa zasladi...». Okrenuh se i nestadoh u šutljivoj gomili dok je on gladno sakupljao orahe rasute po cesti.

Sretoh ga nekoliko dana kasnije u njegovom restoranu u našem gradu. Okupivši klimoglavce što beznadežno upijahu svaku njegovu riječ, u nadi da će od njega danas makar dobiti malo meze i pića, vazio je neprestano o investicijama, privatizacijama, narodu sopstvenome. Ugledavši me, zavuče ruku u džep i izvadi samo jedan orah. Značajno ga pogleda i baci u mom pravcu: «Pogledaj, domaći, iz moje bašće...», uskliknu. Izmakoh se i orah pade na drveni pod njegove ka(h)vane. Odgovorih mu samo:»Ne, hvala, nisam gladan!» i izadjoh. Više se nikada nismo sreli. Razlog? Ubio se nekoliko dana kasnije. U pismu koje su pronašli ispod jastuka u njegovoj spavaćoj sobi je samo pisalo: «Jedino što nikada nisam mogao imati je bio strah. Nikada me ničega nije bilo strah.» I ništa više. Na dženazi je bilo raje. Njegove. Otišao sam tamo i uvjerio se da su došli da pronadju novoga njega. Da li su ga našli? Ne znam jer ih nisam mogao gledati kako ponizno traže mjesto bliže tabutu. Nekoliko dana kasnije i ja sam napustio taj grad.

Nikada više ni pomislio na njega nisam. Do sada. Zbog čega? Gladan sam.

A priče se naplaćuju.

Časopis MOST, broj 170 (81) januar/siječanj 2004.g.

Recenzija Monografije «Bugojno», Kemala Balihodžića

U potrazi za istinom o gradu, o sebi.... Bivajući neposrednim svjedokom vremena u kojem živi i radi Kemal

Balihodžić, ne mogu se oteti utisku da pisano djelo jednostavnog naziva «Bugojno» unutar sebe ne sadrži upravo ono što i jeste sama definicija riječi monografija3, a odnosi se na grad na obalama Vrbasa- Bugojno. Autor se ne libi pozabaviti svim temama što čini grad kojim zajednički hodimo. Grad je živo tkivo i kao takvo stvara pretpostavke neprekidnih promjena sopstvenog lika u stoljećima koja prolaze. I odmah se upitah zbog čega ovaj grad nikada nije imao nešto sličnoga.

• Da li je to bila neka vrsta samozadovoljstva kao «odabranoga» grada pokojnog Maršala za odmore njegove?

• Da li je to zbog svih onih «nevjernih Toma» koji bez imalo skrupula kazaše kako to i nije bio grad sve dok na mjesto gradonačelnika ne dodje Stjepan Domačinović (1974.g.)?

• Da li je to bilo zbog toga što nitko nije imao hrabrosti «sabrati» sve ono dobro u bugojanskoj čaršiji što postade sastavnim dijelom života svih nas?

Iako bih mogao, zbog ovoga što ću napisati u nekoliko budućih redaka, biti

izložen kritici onih što nikada nisu bili u stanju shvatiti kako svatko od nas ima «poslanje» na ovom svijetu, pa makar i ono «tiho, nenametljivo», moram napisati:

Da, nitko nije imao hrabrosti pozabaviti se sveobuhvatnom «analizom sadržaja» našeg Bugojna. Jedan čovjek je godinama tiho i metodološki stručno sakupljao, slagao i nizao biserje sličica što mozaik grada čine- Kemal Balihodžić. Da, nenametljivo tiho, kao što to čine svi oni predani vremenu i prostoru u kojem žive, nijednoga trenutka ne zaboravljajući zabilježiti sve one značajne historijske/povijesne/istorijske trenutke, Kemal je u posljednjih dvadesetak godina

3 “Monografija grč. Naučni rad, koji obradjuje neko pojedino pitanje, oderdjenu temu”- Dr. Bratoljub Kljajić “Rječnik stranih riječi i izraza” (Izdavač Državno izdavačko poduzeće Hrvatske, Zagreb 1951.g. str.460.)

stvarao nešto što upravo listate- Monografiju «Bugojna», bivajući istovremeno i kreator nekih novih vizija ovdje i sada. Te nove vizije bi netko mogao i kritikovati pitanjem: A zbog čega u Monografiji nema ovoga ili onoga? No, prepustimo to pojedinačnoj ljudskoj sujeti svakoga od nas da, sagledavši suštinu, zaobidje formu i prihvati kako je ovo, hvale vrijedno djelo, početak nekih novih vizija pisanja monografija. Ovdje možete naći i ono što nikada u školi ne bi saznali, a kamoli naučili.

Primjera radi, koliko Bosanaca i Hercegovaca zna da je u Bugojnu, tačnije u naselju Pod, pronadjen najstariji pisani trag u Bosni i Hercegovini- VI stoljeće prije nove ere. Ili, kako su upravo iz ovog grada u medijsko nebo Bosne i Hercegovine otišle i prve privatne- nezavisne novine na prostorima tadašnje SR BiH (POTEZ- 1990.g.). Da ne pominjem zbir fotografija na jednom mjestu koje su same za sebe posebna priča. Još neispričana. I mnoštvo je toga što Vas neće ostaviti ravnodušnim a pogotovo zbog toga što Kemal itekako «vlada materijom» znajući u svakom trenutku šta je sa ovim želio postići.

A šta?- upitaćete se. Odgovor je jednostavan- ostaviti iza sebe jedan autorski zapis koji će pomoći svakome od nas na ovim prostorima da posmatra grad u kojem obitava kao dio sopstvenog habitusa, dio sebe. Ljudi čine grad, ali i grad čini ljude. Kemal je uspio sadržinski. I suštinski. Pokrenuo je lavinu. Ne bih se začudio da u narednih pet do deset godina ne dobijemo desetak autorskih djela koja će obradjivati «temu po temu» iz ove Monografije.

Ovo ni u kom slučaju nije nešto što će živjeti najviše jedno ljeto. Ovo je, ako mi dozvolite, nešto što može biti samo dalje razvijano očekujući još

sveobuhvatnije sadržaje i od samog autora. Bugojno je konačno dobilo sopstvenu Monografiju. I zaslužilo je.


APOKALIPSA SADA

Bilo je to prije dvadesetak godina. «Apokalipsa danas» je bio film najavljivan kao

«kritika svega postojećeg» unutar besmisla dekadentno vodjenog rata u Vijetnamu od strane vojno- konzervativne klike SAD-a. No, ono što mi ostade kako tada, tako i danas unutar moždanih membrana bješe jedan od monologa izgubljenih vojnika koji kaže: « Jučer je to bila Koreja, danas je Vijetnam...sutra Tajland ili Filipini a za dvadesetak godina

Evropa...Ko zna?»

Zaista, i bješe Evropa. Slovenija, Hrvatska, Bosna (a i Hercegovina), Srbija i Crna Gora, Kosovo,.....Nije li sve već zapisano negdje duboko u masonskim pripremama sudnjeg (kijametskog) dana daleko iz misli pravednika, običnih malih ljudi? Kažu, masoni kolo vode. E, prevarili ste se. Lopovi, beskrupulozni nikogovići žele nametnuti sopstveno vidjenje svijeta kao jedino pravo. Globalizacija? Ništa novo do najnoviji oblik feudalnog preuzimanja radne snage i resursa malih i nemoćnih zemalja. Gajo Sekulić, profesor sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu nedavno reče kako smo mi već u eksploatisanom obliku ali toga još vuijek nismo svjesni. Jesmo, dragi moj profesora, ali ništa ne možemo uraditi jer nedoraslim individuama što sebe političarima novoga milenijuma zovu i ništa drugo ne pada na pamet do raditi na sopstvenom unapredjenju bogateći se na račun naše gluposti. Da, gluposti. Jer mi izlazimo na izbore, glasamo, pjevamo...da bi na kraju plakali, lamentirajući nad sopstvenom sudbinom čekajući nove izbore kako bi ponovo učinili...istu grešku. Ili ne! Nastaviti sa KREACIJOM VLASTITOG KRAJA! Evo, slušam samoga sebe kako ponovo, po ko zna koji put, pokušavam pronaći odgovor unutar besmisla ovdašnjeg. Odgovora nema. Nije ga nikada ni bilo. Samo pokušaj opuštaanja u balkanskom paklu. Opuštanja do konačnog završetka nečega što nije ni počelo. Ćega? Normalnog življenja obasjanog svakodnevnicom boljeg bitisanja.

Časopis MOST, broj 171 (82) februar/veljača 2004.g.

VOLTEROVA VAROŠ

Časopis MOST, broj 83 (172) mart/ožujak 2004.g.

OSVJEŠTENJE & UKAZANJE & PROSVIJETLJENJE

«Lako je prepoznati neprijatelje,

ne piše im na čelu da su Srbi»

Vesna Denčić, Beograd (SCG)

“Hrvati doista znaju: žuto je boja limuna!”

Suzana Budimir, Imotski (CRO)

Onomad kada bijah mlad Beograd sam zamišljao, doživljavao i prolazio kroz njega kao kroz sopstvenu viziju metropole očekujući da dobijem nešto od njega.

Makar to bila i naznaka bivstvovanja na tom prostoru ovjekovječena u jednoj kratkoj ljubavnoj vezi sa jednom Beograđankom u mladosti mojoj (draga ženo moja, to se desilo prije tebe- nekada davno u prošlom stoljeću!).

Ali, Beograd me je uvijek i iznova ipak fascinirao svojom različitošću u odnosu na ostali dio Srbije (i Crne Gore) jer nisu bez razloga govorili «Beograd, to nije Srbija». Da, govorili sve do kraja prošloga stoljeća/vijeka kada je «anamo onaj šejtan» (nano, allahrahmetile, hvala ti za ovu) eliminisao (duhovno) prvo a zatim i ubio (fizički) sve mogućnosti o zajedničkom življenju na ovim prostorima. Eno ga sada kako se šepuri Haagom vjerujući kako će već sutra ponovo biti na pijadestalu naših sudbina ponovo krojeći sudbinu i Mehmeda i Ante i Milana.

No, Beograd je za mene, anno domini 2004, drugoga mjeseca bio nešto sasvim novo- novo utoliko što u njemu ne bijah skoro petnaestak godina mada sam o njemu imao predrasude gradjene medijskom harangom svih strana uključenih u atak na socijalno i ino biće drage mi zemlje (šta zemlje- DRŽAVE!) Bosne (a i Hercegovine).

Kada kažem novo onda ne mislim samo na ratom netaknuto biće (da li!?) Srbina tamošnjeg ali itekako poremećenu viziju realiteta gradjanina pokornog (e moj Mijo Aleksiću, u grobu se ti okrećeš sada!) već i početak otvaranja prema najbližem

svijetu, svijetu komšije svoga.

Nedavno to bješe kolega Amir Brka iz Tešnja koji je svoju poeziju predstavio tamošnjoj publici, pa gordi i nikada dokučeni Alija Kebo a eto, i ja, sada, odoh do Beograda. I sretoh se sa Vesnom Denčić, urednicom prvog časopisa za satiru na prostorima ex- Jugoslavije- koji svoje prostore otvara i autorima van svojih (državnih) granica. I objaviše mi dvije drame na latinici i ijekavici u roku od čeitiri mjeseca.

I to u sred Beograda!

A Vesna, svojom idiličnom vizijom kooperacije Slavena ovdašnjih (oprostite pravovjernici- ja jesam Bošnjak i nikada se neću stidjeti toga, ali nemojte zaboraviti da smo i Hrvati i Srbi i Bošnjaci-SVI- Južni Slaveni (ako to smijem zamijetiti....a što ne bih smio...jer, ni profesora a ni studenta više nema) pokušava biti lučonoša neke Nove Srbije, Srbije koju je Petar Luković najavio u Feral Tribunu još dalekih devedesetih a za koju se i Vesna bori- jednu normalnu, civiliziranu zemlju. Njoj hita i Drinka Gojković iz Demokratske alternative Srbije koja mi reče kako planiraju ne samo predstaviti moje autorske uradke u Beogradu, već i u drugim gradovima njene domaje. Šta bi na to rekao Jovan Divjak, taj osviješteni Bošnjak bosanskohercegovački koji prije svega voli zemlju a nadasve i ljude što njome hode.

Sve one koji svoj habitus grade na pitanju KAKO se postavljaš u sučeljenju sa životom a ne KAKO se zoveš. I ljuti me, zaista me ljuti kada novokomponovani pravovjernici ovdašnji kažu «Svi Srbi su četnici»- «Svi Hrvati su ustaše» i «Svi Muslimani su balije» a tačno je samo to da četnici jesu Srbi, no nisu svi Srbi četnici, da ustaše jesu Hrvati, no nisu svi Hrvati ustaše- da balije jesu Muslimani, ali nisu svi Muslimani balije. Ne želim ni kao Bošnjak ni kao čovjek prepustiti se sumornoj svakodnevnici koja svakome od nas govori kojem toru pripadamo. Pa, bogati, pripadam samom sebi i Allahu dragom, odnosu Bogu ili Budhi pa ko kako hoće.

I Beograd mi pruži jednu novu viziju kulturnih nakana- Bijah u JUGODRP-u (sleng za Jugoslovensko dramsko pozorište) i bijah svjedokom dogadjanja (ne naroda)

iskrenog, nepatvorenog oblika suočavanja sa zlom istinom koja opterećuje srpsko biće sve ove godine. Oblika suočavanja sa sopstvenim zlom- zlom klanja i mučenja što neki Srbi priuštiše Bošnjacima i drugima na prostorima bivše nam zajedničke domovine. Pozorišna predstava uobličena u pitkom obliku mjuzikla (koji to nije), drame (koja to nije), komedije (koja to nije) i tragedije (koja to jeste) pod nazivom «Šine» autora Milene Marković rodjene prije tridesetak godina u Zemunu.

Interesantno, imala je samo šest godina kada je «otišao da ore nebeske njive najveći sin naših naroda i narodnosti...», ali kao da je cijelo to vrijeme svjesna bila dešavanja u i oko sebe. Da, u ovoj pozorišnoj stvarnosti, uz neizrecivo pretakanje likova svih naših «naroda i narodnosti» Srbin će priznati (u sred Beograda, prijatelju dragi) da jeste i....... klao.

Ne, autor ovog djela nije neko van srpskog korpusa već ona lično, osoba koja je svjesnost vlastitog poslanja suočila sa sumornom stvarnošću prostora na kojem obitava. I kao što reče Irina, moja stara prijateljica, zbog toga joj neće dati nagradu za najbolju pozorišnu viziju u Srbiji jer nije optočena nacionom. I ne moraju. Jer njihove nagrade na duge staze ne igraju. Igraju one stvari koje žive bez obzira na prostor i vrijeme u kojem su stvarane. I kako reče Marina Milivojević Mađarev u afiši za predstavu (citat): «Bili jednom mali ljudi i mnogo su bili mali. Toliko su bili mali da uopšte nisu znali da su mali, izigravali su velike. Mali su tukli manje, jer su videli da i veliki biju samo slabije od sebe. Onda su mali išli po kaznu kod velikih/malih jer se tako radi u velikom svetu. Mali su hteli da budu veliki. Voleli su se kao veliki, ali im je šutiranje očiju bila draža igra- zašto oko ne bi bilo lopta? Jednog dana mali ljudi rekoše: hajde da se igramo nove igre- rata! Uzeli su, pa su sve igračke polomili, sve rasturili i druga udarili. Rat je gruba igra, ali barem nije dosadna....».

A istoga dana, odnosno večeri, po povratku sa «kroki» boravka u Beogradu na dalekovidnici susjedne države Republikom Hrvatskom što je zovu, u tamošnjoj

Latinici, autora prekaljenog znalca televizijske mudrosti, Danisa Latina, odgledah priču o Marku Perkoviću Thompsonu i to ne bi bila neka priča da se to ne dešava baš u srcu Hrvatske, Zagrebu. I ustadoše bijesni branioci domovine u odbranu lika i djela neofašističke vizije novoga poretka da brane Thompsona (kako rekoše, protiv su njega ako je tačno da je tu i takvu pjesmu- gnusno je i navoditi je- pjevao- što me podsjeti na vic o ženi što uhvati muža kako je vara a on će ti njoj: «Vjeruješ li meni, draga, ili svojim očima») ali sa druge strane bješe osvještena Hrvatska (imena ne navodim, prepoznaće se) koja u Evropu može i mora bez ovakvih likova. I budi se Istok (Srbi) i Zapad (Hrvati)....A Bošnjaci, te nedorasle junoše u čiji red i sam spadam? Kada će se desiti makar nagovještaj budjenja i kod ovdašnjih dobrih ljudi Kulinovih? Onoga trenutka kada svi zajedno na ovim prostorima odgovorimo na jednostavno pitanje. Da li je moja domovina i država i zemlja i mezarje i groblje- Bosna i Hercegovina? Meni jeste. Čekam i vas ostale pa da kolo zaigramo. Čudnovato, ali ipak kolo. Kolo suočenja sa sumornom stvarnošću kako naši susjedi/komšije i najaviše.

Valjda neće stati.

Časopis MOST, broj 84 (173) april/travanj 2004.g.

NEVESELA DRUŽINA

Poplava nas je održala...njojzi hvala

Nikako da shvatim kako od „drveta ne vide šumu“ Ahmo moj. Šta je Milane? Dok Mario progovara: „Evo ga brat Srbin opet filozofira“. Ne filozofiram već pokušavam otkriti kako se „slomiše“ uplakani dok objašnjavahu o poplavama koje obuhvatiše Bosnu (a i Hercegovinu) a da ne vide osnovne razloge za tako nešto! Dobro, deder kaži mi, okrenu se Ahmo dok sa podsmijehom gledaše u Milana dok je ovaj pola(h)ko palio ranije „do pola“ ugašenu cigaretu.

Jednostavno je. Niko i ama baš niko u našim vajnim medijima nijednu riječ ne

progovori o stvarnim razlozima za ovako nešto. Mario ga čudno pogleda i sa namjerom provokacije prozbori: „Ti si zaista maher za zaobilaženje osnovnih činjenica. Pa, reci već jednom, boga ti.“ Dobro. Niko se zaista nije upitao šta je sa bestijalnom pljačkom šumskog fonda od strane novonastalih tajkuna ovdašnjih. Silnih vlasnika pilana...

Nije li upravo šuma ta koja je sprečavala toliki odliv vodene mase u doline Vrbasa,

Lašve, Sane, Bosne.....Nije li upravo šuma upijala višak vode godinama...Jeste, bilo je poplava i ranije ali nikada u ovolikom obimu kao sada. „Zaista, možda si u pravu“- reče Mario pažljivo posmatrajući pomahnitalu rijeku Vrbas dok je ispijao kafu/kavu/kahvu iz šoljice odnosno fildžana. A rijeka je neumoljivo „tukla“ u obalu pola(h)ko otimajući zemlju od zemlje same. Ahmo ništa ne reče već samo ih pogleda obojicu sa mišlju: „Čudo neviđeno, konačno da se i mi složimo oko nečega.“

Da, nije li muka jedina stvar o kojoj se možemo složiti ovdje i sada.

Kada će neko i nešto uraditi da ODGOVORNOST na ovim prostorima postane

REALITET POSLANJA

pitam ja Vas, poštovani čitaoci, moliću lijepo....

Časopis MOST, broj 84 (173) maj/svibanj 2004.g.

SLIČNOSTI I RAZLIKE

Oda radosti


Pravda i pravica

(Amiru i Edi)

Pratim razgovor

draga mi

dva čovjeka.

Jedan

je

legalista

a drugi...

drugi

je

realista.

Ni jedan

ni

drugi

ne znaju

da nesuvislo je

raspravljati

jer ionako

mimo nas ide sve.

Nas, MALIH

nedoraslih...

A odluke...?

Odluke donose

veliki...

Veliki izrasli na

pepelu naših promišljanja.


Draga moja BiH

Nije li

licemjerje

jedno govoriti

drugo

raditi

treće misliti

a četvrto...

četvrto- virtualno implementirati?

Nije li hipokrizija

podržavati

onoga što

ništa drugo ne želi

do ne živjeti sa mnom?

Nije li

glupost zvanična

ideologija

moderne,

dvadeset i prvim stoljećem

omedjene,

drage mi zemlje?

Pitati samo želim.

Časopis MOST, broj 86 (175) juni/lipanj 2004.g.

SEVE NACIONALE I BALKANSKA KRČMA

Časopis MOST, broj 87- 88 (176- 177) juli/avgust srpanj-kolovoz 2004.g.

Paradigma tisućljetne Bosne (a i Hercegovine)

Most i/ili Tsom

Samo naizgled istovjetan naslov dugogodišnjim naglašavanjima zapadnih susjeda o milenijskim korijenima sopstvene domovine, mada ni istočnim komšijama to nije mrsko. Zbog čega ono „naizgled“, kako velim. Dobro, to je i dalje i opet subjektivno viđenje objektivne stvarnosti bosanskohercegovačke. No, da krenemo: Stari most u Mostaru nikada nije pretendirao da bude ništa više do prekrasni luk naših pradjedova, mjesto kojim je Aleksa hodio bespoštedno želeći utisnuti sjećanje svima nama o predivnoj Emini dok je Hamza Humo iskreno gradio temelje pretpostavkama boljeg življenja na ovim prosotrima. Stari most u Mostaru je za mene još kao osobi čije korijenje ide od Počitelja i Begića ondašnjih pa sve do utkanosti u mostarsko tkivo rođenjem prije nešto više od četiri decenije bio i ostao dječački san. Nisam jednom pomislio kao dijete (a ni sada nisam daleko od toga) kako bi bilo lijepo skočiti u zelenu rijeku sa najviše „tačke“ ovog kamenog ljepotana. I onda izroniti i biti „glavni među rajom“- mostarskom. Baš k'o Emir Balić. Stari most u Mostaru je u vremenu koji smatramo svojim bio nikada prekinuta veza dvije obale koja je vještački i to samo na trenutak, nestala ili kako pjesnik reče „...ja sam samo skočio dole.....izroniće stari..za one koji ga vole...“, da bi se ponovo rodila kao feniks sutrašnjice- feniks nadanja u boljitak ljudi....dragi moji, ljudi.... građana i naroda ovih prostora. Stari most u Mostaru je sve ono što nam se dešavalo u ovih proteklih petnaestak godina. I patnja studenta i profesora...I sukobi i mirenja Ahmeda, Milana i Maria...I želja, i bol, i sudbina svih nas Bosanaca (ali i Hercegovaca). Sudbina predodređena da „izroni“ iz blatnjavog mora omeđenog podjelama i razdorima. I isključivostima šejtana naciona i aždaha neokomunizma..

Da izroni kako bi opet pokušali graditi toleranciju, razumijevanje i poštovanje. Stari most u Mostaru jeste i Velež i Bijeli brijeg. Ali i Zrinjski i Herceg- Stjepan Kosača. I Alija Kebo i Dragan Marijanović. I Pozorišna kafana, ali i Pozorišna kavana. On, da ON, jeste i SVI mi koji smo makar dio ćilima istkali u cilju bolje i kvalitetnije egzistencije unutar ovozemaljskog života.

Stari most u Mostaru jesu svi oni pjesnici što pohode Šantićeve večeri poezije žestoko se opirući pošastima podjela i nerazumijevanja. Izvrtanje činjenica oko Staroga mosta (novog starog ondašnjeg današnjeg) ide kao sumporna kiselina u lice onima koji to čine. Jer... Stari most u Mostaru jeste paradigma tisućljetne Bosne (a i Hercegovine). Baš zato!


Poruka4

Osjećam

snagu

poruke...

Valovi

čudjenja

zapljuskuju moju

dušu.

Osjećam

snagu

poruke.

Nestajem

unutar

valova

istine.

Bolne istine.

Istine

neumitnosti

prolaznosti

ljudske.

Prije svega.


4 Malim bogovima

BIJAH, JESAM, BIĆU!

I, ostaću ovdje, jer Sunce tudjeg neba....

„Za Jugoslaviju navijam od malih nogu!“- ljutito Ahmed reče gledajući u Milanovom pravcu dok je Mario čitao jučeranje novine ostavljene na pultu kafane. „Šta ja Ahbabu, i ti došao tobe...?“, ciničnim glasom Milan uzvrati dok je Mario pola(h)ko digao glavu i, blijedo gledajući u njih dvojicu, kroz zube prozborio:“ E, Vas dvojica nikada ne prestajete“, vrativši se listanju dnevne doze tableta/stranica Haxlijeve some što ispire dušu, a novinama se zovu. Ahmed je samo na trenutak zašutio pogledavši čas jednog, čas drugog prijatelja da bi još jačim glasom:“ Šta je, papci!? Eno, kako svi viču kako je udareno u temelje Republike Srpske, ljulja se ona pobjedom na izborina socijaldemokrata Dodikove provijenencije, dok isti taj čovjek navija, molim te lijepo, za Jugoslaviju.“ Milan ga pogleda i reče: „Eh, da je pameti, sada bi svi mi navijali za Jugoslaviju“. Prije nego što je Ahmed uspio progovoriti, Mario zatvori novine i kaza:“Kakva Jugoslavija? Gdje je ta Jugoslavija? Koliko znam ta utvara se sada zove Srbija i Crna Gora?“ I Ahmed nastavi:“ Tako je. Otkud mu pravo da navija za zemlju koje nema više ni na mapi.“ Milan, mirnije, odgovori:“Dobro, nema je više i to je možda lapsus lingue, ali to je njegovo pravo. Valjda čovjek ima pravo na svoje mišljenje.“ Začudjeno pogledavši u njega Ahmed samo reče:“Deder mi reci, golube, gdje ti zaradjujes svoju plaću, a gdje ti djeca idu u školu, i gdje su mezari tvojih predaka, a i tvoj će biti?“ Milan odgovori: „Prvo, kod mene su grobovi, a sve je to ovdje, u Bosni.“ Milan doda:“A i u Hercegovini“. Kafa/kava kahva se već hladila dok Ahmed, ohrabren

ovim, nastavi:“ I kako može neko navijati za državu koja ne samo da nije njegova već ni ime joj ne zna?“ „Dobro, ipak, moraš priznati da oni pomažu nas, ovdje....“- Milan pokuša replicirati/učiniti ispravku krivog navoda (o, tempora, o mores, ala su bogati juznoslavenski jezici!, op.a.), medjutim, Ahmed, uzimajući novine iz Mariovih ruku, nastavi:“ Jeste, jeste, sve su nam slali municiju, ali kroz pušćane cijevi, i tako godinama...“. Milan, ponovo iznerviran, nastavi:“Stani, i Srbi su konstitutivni, kao i Hrvati, pa i Bošnjaci. I mi imamo pravo na svoje mišljenje.“ Smirenim glasom Ahmed će na to:“ Sve životinje su jednake, ali neke su jednakije od drugih, prijatelju moj. Nego, deder, odgovori mi na ovo pitanje pa da ovaj dan učinimo još veselijim. Prava nedjelja da bude, opuštajuća: „..................“. Nije uspio ni progovoriti, a začu se glasan prasak koji je dolazio ispred Mithinog restorana. Istrčaše obojica, kad su imali šta i vidjeti: Vozač SFOR-a je, izgubivši kontrolu, udario prvo u Ahmedovog Golfa, koji je, odskočivši nalegao na Mariovog Opela dok je Milanov Renault završio na boku totalno zgnječen pritiskom dva vozila. I Ahmed, i Milan i Mario, uvidjevši da povrijedjenih, akamoli žrtava nema, sjedoše na ivicu trotoara i uglas zaustiše:“ 'em ti državu koja Bosne nema...“. Pitanje ostade nedorečeno. Da li je i trebalo?


THE FUTURE IS WRITTEN5

...i ne može, nažalost, ni biti drugačije....

Pokušavam na trenutak zanemariti svu kaljužu kojom je žestoko optočena ova zemlja. I mržnju, i zavist, i ljubomoru, i aparthejd, i nebulozu, i neznanje, i ignoranciju, i svo ono mediokritetstvo koje nas svakodnevno zapljuskuje gurajući pravednike ovdašnje ka žarištu kraja. Pokušavam na trenutak zanemariti šverc, drogu, trgovinu ljudima, neplaćanje poreza, silovanja, samoubistva, saobraćajne nesreće, i svo ono mediokritetstvo koje na pijadestal superiornosti postavi neznalice duha što sebe zvijezdom vodiljom naše sudbine zovu. Pokušavam na trenutak zanemariti podijeljenost sporta, školstva, kulture i ljudi kao i svo ono mediokritetstvo koje iznjedri neke nove osobnosti što pokušavaju nam ustoličiti neke nove istine, crno- bijele. Pokušavam na trenutak zanemariti pirateriju u svim njenim oblicima, inflaciju knjiga i „pisaca“ koji nas svakodnevno obasjavaju svojim „istorijskim“ djelima a da im tragove ni potomstvo neće znati pronaći, kao i svo ono medikritetstvo što uspostavi mnoštvo mogućnosti za negaciju kvalitetne kreacije koja pretpostavku kulturnog razvoja društva znači. Pokušavam na trenutak zanemariti nestručnost doktora, inženjera, novinara i inih dok primaju diplome u ruke od strane svojih, postratnim oreolom ovjenčanih, škola. Jer, zaboga, valja učiti, a šta, nije važno...bitno je učiti, učiti, a pokušavam i zanemariti i svo ono mediokritetstvo koje iznjedri vrhunske stručnjake što prepisuju magistarske radove, doktorske disertacije i naučna djela a da nijednoga trenutka ne trepnuše od mučnine zbog toga. Pokušavam na trenutak zanemariti činjenicu da svaka država ima svoju mafiju dok ovdje neka nova „mafija“ ima svoju državu, kao i svo ono mediokritetstvo koje ne dozvoljava kreativnost pojedinaca što općem streme uobličiti u zajednički cilj jednoga društva. Pokušavam na trenutak zanemariti to da sam Bošnjak, Hrvat i/ili Srbin „na baterije“ kao i svo ono mediokritetstvo koje ime stavlja ispred znanja i umijeća. Ali, ne uspijevam zanemariti najvažniju stvar koja je „uslov svih uslova“ za gore navedeno. Šta mislite o čemu se radi? Odgovor je jednostavan, zaista, jednostavan:

1. Sve dok narodi/ljudi/gradjani/žene/djeca/starci/mladi/ ovih prostora ne budu shvatili da onaj drugi i drugačiji nije tu da bi ih „klao, ubijao i palio“, ovdje

5 BUDUĆNOST JE NAPISANA

prospretiteta nema.

2. Sve dok narodi/ljudi/gradjani/žene/djeca/starci/mladi ovih prostora ne budu shvatili da vidjeti trun u tudjem a ne vidjeti balvan u vlastitom oku nije prednost već mana, ovdje prosperiteta nema.

3. Sve dok narodi/gradjani/žene/djeca/starci/mladi ovih prostora ne budu shvatili da država znači i odgovornost, vjerovanje, ljubav, poštenje, znanje i suživot, ovdje prosperiteta nema.

A kada se to može i očekivati. Ne prije 2104 godine. Za stotinu godina. Jer nas tada

neće biti. A nismo ni bolje zaslužili. Sada.


Bosanski infarkt 2004

Osjetih nemilu bol

u prsima.

Osjetih sopstveno srce

kako odlazi.

Osjetih sebe u ništavilu.

Zbog čega mene?

Ili je to samo novo budjenje?


NOVONASTALE GODINE

Stara je nova...ali i obrnuto Nova je 2005.g. pred vratima. Pokucaće na samom početku stidljivo, ali nadahnuto. I podsjetiće nas na vrijeme koje neumitno prolazi.

Ali, da li je vrijeme to koje prolazi ili smo to mi? Zapitajmo se jer vrijeme stoji- mi smo ti koji se rađaju, odrastaju i umiru dok ono- vrijeme nastavlja kao pratilac milijardi sudbina čekati svoje- vrijeme. Nova je 2005.g. pred vratima. Deset godina je iza nas. Deceniju ranije Daytonski mirovni sporazum je potpisan i šta imamo danas? Usahlog stvora što državom prozvaše! Čudjenja vrijednu kreaturu dvoentitetske glave, bez tijela i duha! Negaciju sopstvenog bola! Sudbinu našu! Deset godina su nam uzeli a da nisu ni trepnuli, kako profesor reče. I student ga podrža! Nova je 2005.g. pred vratima. Deset novih godina je pred nama. I pedeset. I stotinu...Ali, pameti nema. One zdravorazumske koja kaže: Daj, prestani više! Gradi zemlju dostojnu življenja. I ne šupljiraj o vanjskoj zavjeri uz pomoć domaćih prodanih duša! Daj, prestani više! Gradi zemlju dostojnu svih njenih građana (i naroda). I ne prodaji lažne nade pravednicima kako će nam slijedeća biti još bolja! Hoće, jer ono „nam“ se i odnosi samo na njih koji to i govore! Nova je 2005.g. pred vratima. Onu dvojicu još uhvatili nisu. A kada će, ne zna se! Baš ko ni za Džekmu onomad! Ali, zna se da sve čine kako bi to i uradili. Po istillahu, kako je moja rahmetli nana govorila. Pola(h)ko, sine, doći će sve na svoje, samo sabura, sabura...I tako ja saburam dok godine prolaze, ali njih ne hapse. A kada će, ne zna se.... Nova je 2005.g. pred vratima. Stariji sam za još jednu godinu. Pametniji? Teško. Jer, ovdje se pamet ne cijeni. Na sceni je ona čuvena: Ne talasaj da te mi ne zatalasamo! I, šta bi?! Ostade mi ovaj „bijeli“ papir kao alternativa suludoj nakani bijednih spodoba da ubiju čovjeka u meni. Možda to i uspiju, ali...šipak...nedam se ja. Izdrž'o je Mujo i gore!

Nova je 2005.g. pred vratima.

Sretna vam još jedna odlazeća godina.

A ova koja dolazi?

Biće i ona sretna.

Kada prođe! Časopis MOST, broj 93 (182) januar/siječanj 2005.g.

AKOBOGDA...NIKADA I bijaše riječ. Ta kratka ali itekako jaka- riječ. Da! I rekoše kako nije je lako izreći pogotovo danas i ovdje. Sada. Zbog čega? Jer, nismo još uvijek dovoljno jaki u izričaju sopstvenome. Nismo nimalo jaki... No, ipak, pokušah kazati, suptilnošću osupnut, tu džehenemsku/paklenu riječ:

AKOBOGDA!!!

Da!... ni na jednu drugu riječ nisam ni pomislio osim na nju: AKOBOGDA!!!

Akobogda, rodiće se dijete!

Akobogda, udaće se kćer!

Akobogda, oženiće se sin!

Akobogda, zaposliće se djeca!

Akobogda, ostarićemo zajedno!

Akobogda, akobogda....akobogda. I kada pomislim da sve ide u smjeru kazaljke na satu, i to baš onako kako treba- desi se- RAT. I iza toga, krenuh nanovo:

Akobogda, preživjećemo!

Akobogda, pobijedićemo!

Akobogda, stati će rat!

Akobogda, izgradićemo zemlju!

Akobogda, živjećemo u miru! I kada, najzad, nadom usmjeren, konačno shvatih da gore ne može biti, deset godina iza rata, ponovo bijah probuđen usahlom riječju uzrokovanom mutnom sadašnjicom stvarnosti moje- DŽEHENEMOM/PAKLOM PORAĆA. I ponovo rekoh:

Akobogda, države će biti!

Akobogda, i ovo će proći!

Akobogda, Evropi smo bliži!

Akobogda, ne ponovilo se!

Akobogda, sreće će biti! I čime zaslužiste ove nebuloze- riječi koja kao čekić odzvanjaju po nakovnju vlastite sudbine? Čime zaslužiste? Ništa vam drugo neću reći osim:

Akobogda, shvatićete!

Akobogda, razumjećete!

Akobogda, kad odrastete!

Akobogda, nikada i nigdje ovo više neće biti...AKOBOGDA!!


SRCOLIKA ZEMLJA U BORBI ZA OPSTANAK

Bosna (a i Hercegovina) danas- patnji nikada kraja- da li?

(Zbog toga su i „vinjete“ pred Vama... zbog svih nas!)

&

Zaista se pitam čemu je svrha više i pisati? I mnogo umješniji i vispreniji riječju su to činili prije mene a i sada (hajde de, koji bi to književnik u ovoj i ovakvoj zemljici Bosni a i Hercegovini priznao, op.a.) sa željom da se stanje duha, uma i tijela usmjeri boljitku ovih prostora unutar sivila bezizlaza koji nas okružuje.

&

Zaista se pitam čemu je svrha više i govoriti? Jer kod nas se govori samo kada se mora. A narod šuti jer kad narod govori revolucije se dešavaju. Kao da čujem odjeke profesorovih riječi kako odzvanjaju damarima moga tijela: „E, moj mali, koja si ti naivčina, pa i narodi se mogu izmanipulisatiiiiiii...“.

&

Zaista se pitam čemu više i žuditi normalnim oblicima življenja i rada? Sve dok čak i moja djeca ne prestanu govoriti kako je glupo završiti škole (visoke, naravno) jer tata/babo nije bio „u pravo vrijeme na pravom mjestu“ kada su se tajkuni kreirali. A siromašni postaju siromašnijim dok se dojučerašnji siromasi duha danas bogate stvarajući još veći jaz između dvije grupacije nastale brutalnom prvobitnom akumulacijom kapitala.

&

Zaista se pitam čemu više razmišljati i govoriti o zajedništvu u zemlji koja to više i nije? A možda nikada i nije bila? Sve dok je moguće da bijeli papir (a i mi sa njime) možemo trpjeti nebuloze novovjekovnih i ovostranih antisemita, jahača apokalipse koji nam sada govore kako su Jevreji onomad maltene sami sebe u gasne komore gonili a ni pepela iza sebe nisu ostavili. I najgore je kada nas to sve podsjeća na onu strašnu priču iz rata kada je pijacu Markale u Sarajevu „granatirala muslimanska a ne srpska ruka“. I najgore je kada antisemiti postaju pojedinci- ljudi iz tvog naroda. Moga naroda. E, jadni moj narode. I ja sa tobom. No, da upitam i druge, jer ipak je ovaj moj narod još uvijek predvodnik „samopranja“ unutar sebe. Šta rade drugi? Koliko su spremni suprostaviti se nebulozama u vlastitim redovima? Odgovor prepuštam njima. Njihov je narod.

&

Zaista se pitam čemu se više boriti za obrazovanje dostojno čovjeka u zemlji koja ima najviše fakultetskih diploma po glavi stanovnika u Svijetu uz apsurd da je ogroman, kažem ogroman, broj nepismenih stanovnika na ovako maloj površini? Jer, ne zaboravite da je najlakše manipulisati neznanju uobličenim narodom/narodima. Onaj ko zna i umije traži više a onaj ko ne zna bori se za goli život. Šta mislite koja je većina odnosno manjina ovdje kod nas u igri?

&

Zaista se pitam čemu sve ovo vodi? Ovo je otvoreni esejistički oblik promišljanja jednog književnika, uz, ako to mogu reći (ovo je za dušmane- papke, kako mi to kažemo, jer u našoj nam dragoj domaji sve mogu oprostiti ali uspjeh nikako), i medjunarodno priznatog rejtinga, čovjeka bogatog pisanog fonda (što knjiga, što članaka, što eseja, što..), ali čovjeka koji je uvijek shvatao da ide „malen ispod zvijezda“ noseći sopstvenu „grbu“ i idući nosom ne visoko u oblacima već dahom duboko po zemlji samo sa jednom željom: DA OVA ZEMLJA I OVI LJUDI, NARODI I GRAĐANI POKUŠAJU SHVATITI (A I ON ZAJEDNO SA NJIMA) DA JE PRETPOSTAVKA INDIVIDUALNOG DOBRA ČINITI OPĆE DOBRO.

&

Dragi čitaoci, kolege književnici, novinari, političari naši nepresušni, majke, sestre i djeco, pokušajte jednom, samo jednom u toku dana misliti na opće. I raditi za opće. I kao što reče Henry James „Dok ne pokušate, ne znate što ne možete učiniti.“ A može se mnogo, zaista mnogo. Samo da se hoće. A na ovim prostorima kao da je i nada umrla, iako posljednja. No, ne želim vjerovati da je tako nešto moguće u zemlji Andrića, Selimovića, Dizdara, Sidrana, Tanovića, Hemona, Kebe, Gojera, Hajdarevića, i inih...A, opet sve govori i ide ka suprotnom. Još šansu imamo. Malo je vremena preostalo. Veoma malo. Zaista...Zaista malo..

Časopis MOST, broj 94 (183)februar/veljača 2005.g.

FORMA I SUŠTINA

Rekoše mi: „Drugačije i ne može biti“ Ja odgovorih: „I ne mora. Svejedno mi je!“

Nedavno, i to sasvim slučajno, susretoh se sa jednom pojavom, tako imanentnom modernom (da li?) bosanskohercegovačkom društvu. Jedan moj poznanik (jadnik, da mu ne pominjem ime- mogao bi bez posla ostati), sav ojađen situacijom u srcolikoj zemlji, otvori dušu i ispriča mi slijedeće: Zamisli, moj dragi prijatelju, zemlju u kojoj se slika življenja isprepliće sa slikom duhovne smrti. Zamisli, moj dragi prijatelju, zemlju u kojoj je važnije koliko novca imaš za reprezentaciju do li za prezentaciju sopstvenog umijeća. Zamisli, moj dragi prijatelju, zemlju u kojoj političari toliko vole domovinu da neprestano lobiraju za različite (komšijsko/susjedske) interesne grupe privredi što streme kako bi na taj način ojačali sopstveni (čitaj: lični) budžet a ne budžet zemlje kojoj pripadaju. Zamisli, moj dragi prijatelju, zemlju u kojoj suština problema postaje forma rješenja nijednoga trenutka ne zanemarujući činjenicu da opće pretpostavke pojedinačnoj suštini streme. I na kraju, zamisli, moj dragi prijatelju, Bosnu i Hercegovinu kao prostor sučeljavanja nacionalno osvještenih kultura dok istovremeno ono ljudsko (dakle, čovječije) nestaju pod udarom suludih nakana nipodaštavanja znanja i umijeća pojedinca kao takvog.

Drugačije i ne može biti.

„Uostalom, i ne interesuje me. I ne mora biti. Svejedno mi je.“- kratko mu odgovorih

U tome i jeste problem, dragi moj prijatelju. Više nije pitanje godina već mjeseci kada će ovi jadni prostori postati samo skeletom naših nakana, formom naših umijeća a ne nadom budućih generacija, suštinom boljitka svih nas. A morao sam ti ovo reći. Ne zbog sebe. I tebe. Već zbog djece naše. Ta djeca polako, ali sigurno odlaze sa ovih prostora. Idu ka suštini rješenja. Sopstvenog- na bauštele evropske starice majke. Ostavljajući formu neznanja nama, starcima ideje o Bosni (a i Hercegovini) da u smiraju soptvenog života napišemo nešto o suštini problema. Forme radi.


PATNJI NIKADA KRAJA

...prokletstvo sadašnjosti.. Afere, siromaštvo, nezaposlenost, lobiranje za robu proizvedenu van granica ove države, ubistva, droga, smrtonosne bolesti, zanemarivanje vrijednosti kulturnog naslijeđa, mržnja, isključivost, zavist, korupcija, namještanje ispita na visokošolskim ustanovama, neznanje kao imperativ, znanje kao pluskvameperfekt, štele, kameleonstvo, neprocesuiranje privrednog kriminala, neodgovornost izabranih dužnosnika, ogromne manipulacije sa pri(h)vatizacijom, borba za danas i ovdje sebi i samo sebi, prava usmjerena na nipodoštavanje obaveza, ratni vojni invalidi na granici ludila, poljoprivrednici u borbi za opstanak, crno tržište radne snage, bijelo ludilo snježnih nanosa, servilna politika prema međunarodnoj zajednici, neriješeni sudski procesi, hrana u supermarketima kojoj je istekao rok trajanja, šverc svih vrsta, narodi kao štit za kriminalce i lopove, opozicija kao tru(h)la jabuka vlastitih nakana, pozicija kao samoubica sopstvenih usmjerenja, borci koji se stide sopstvenog imena i najavljene sreće, novonastali književnici kao aždahe literature „sui generis“, pjesnici koji to nisu, djeca koja bježe od kuće, doktori kao pogrebnici, ekonomisti kao lihvari, novinari kao žohari, ljubavi koje umiru, sudbina koja nestaje, umjetnici kao prevaranti, država koja to nije, entiteti koji to jesu, općine kao maligni organizmi, otklanjanje posljedica a ne uzroka, granice koje „propuštaju“, policija u sprezi sa kriminalom svih vrsta, političari usmjereni sopstvenom a ne općem, inženjeri kao graditelji babilonskih kula, birokracija koja raste kao kvasac, troškovi života kao usud buduće smrti, ratni zločini kao

najunosniji biznis....

BOSNA I HERCEGOVINA, POST MORTEM.

A komunizma više nema.

Ili me se to samo čini?


Razasute vizije sopstvenog kraja

Odlazim, ali ne kao prije...ovaj put zauvijek...sad' plači..više ti nikad' neću doć'

Bijelo Dugme nekada

Pokušavam napisati nešto što bi moglo biti nalik na suvislu rečenicu, književnošću optočenu. I jednostavno ne uspijevam zbunjen količinom zla i neznanja kojim sam (smo) okružen(i). Država koja to nije sa ljudima koji jesu, sada i ovdje nestaje u sunovratu gluposti koja nas okružuje. Parlamentarni zastupnici nesmiljeno atakuju na već iscrpljene građane namečući „namet na vilajet“ zahtjevima za nesuvislim povećanjima izdataka za njihove snove (a zaista i spavaju na sjednicama) unutar svih nivoa parlamentarne demokratije u zemljici Bosni (a i Hercegovini). Kulturne institucije nestaju pod udarima „cultur politiken“ novih vlastodržaca bacajući u pepeo ostavštinu predaka koja nestaje, topi se u memljivim podrumima muzeja i inih institucija. Pozorišta prestaju sa radom jer novca za njihovu egzistenciju nema. Pisci štampaju jeftine knjige čije cijene (iako zaista male) ne mogu pokriti troškove štampanja osim ako nemate dobru zaleđinu u jednoj od (pravovjernih) institucija koja/e otkupljuje kompletan tiraž knjiga koje niko ne čita. Zaista, kako cijeniti objavljene knjige? Po tome da li ih neki kritičar hvali (lobira kao predstavnik odredjene grupacije- čitaj naroda) govoreći o milenijumskim kvalitetima napisanog djela i/ili po tome koliko puta različite osobe (čitaj- nacionalnosti) o toj/tim knjigama pišu na jednom od (za sada) tri važeća jezika u dragoj nam domovini? Ili po tome ko je i koliko puta pronašao sebe u jednoj od domaćih a da ne govorimo o stranim Antologijama? Zaista, kolege književnici, koliko nas je takvih danas? Nezaposlenost raste dok crno tržište cvijeta...Na stadionu u Širokom Brijegu otvoreno se skandira „ubij Turčina“ i „gazi balije“ uz zviždanje nijemoj himni i sa rukom na srcu dok gorljiva bješe himna zapadnog susjeda. A i sarajevski parket Mirzine Skenderije trpi udare hiljade upaljača usmjerenih onima što drugo i drugačije ime nose. Da ne govorimo o manjem entitetu (RS- za one koji ne znaju) gdje je ime Bosne i Hercegovine svršeno prošlo vrijeme...Stranke na vlasti gube tlo pod nogama dok razvaljena opozicija grca u totalitarnom grču najmanje jednog (a ponegdje i više ljudi) čovjeka... Bolesti na sve strane...Umiru mladi ljudi. Jednostavno utonu u san i ne probude se.

Gripa, meningitis, mehinokoka, leukemija, rak...Gradjani Bosne (a i Hercegovine) više to nisu. Ostala je samo riječ. Da li će i ona nestati? Pitajte istraživače koji će za nekih hiljadu/tisuću godina kao Indiana Jones tražiti zakopano blago na ovim prostorima. Neće ga naći. Ovdje više ničega nema. A ni nas uskoro neće biti. Allahu dragi, Bože mili...Reci nam konačno zbog čega smo sve ovo zaslužili...I nemoj nas mučiti više. Snage više nemamo.

Umiremo a umrli nismo.

Radjamo se a rodili se nismo.

Audiatur et altera pars....Makar jednom, saslušaj nas.


ČAS LICEMJERSTVA

..GLUHO BILO, NE ANATOMIJE..

Prisjetih se gostovanja na Radio FERN-u (sjećate se, to je onaj radio uspostavljen od medjunarodne zajednice kao alternativa nacionalnim isključivostima bosanskohercegovačkih prostora) 1999.g. kada sam govorio o književnosti i o novinarstvu. Ponajviše o ovom prvom a povodom skorog izlaska moje treće knjige poezije „Šapat u tami“ (BiH, 2000.g.). I sve bi to bila uobičajena spika- red hvale od strane voditelja (Amra Daka je to bila, ako me sjećanje ne vara), red lažne skromnosti sa moje strane („...dobro, nisam ja baš tako veliki pjesnik i pored objavljivanja u francuskoj antologiji 1999.g....“), red javljanja slušalaca koji su, dakako, razumijevali složenost nakana mlađahnog pjesnika, da se jedno od pitanja nije odnosilo i na aktuelnu književnu zbilju bh. okruženja. Gdje me nađe- namah sam pomislio. I, naravno, pođoh pominjati onu čuvenu „..kako niko nije prorok u vlastitom dvorištu...“, navodeći imena Feride Duraković koja dobija prekookeanske nagrade, Miljenka Jergovića koji sarajevskim šmekom razoružava zapadne susjede ali i navodeći ime jednog mladića (opa!- mladić, baš kao i ja) čije ime jeste Aleksandar Hemon, Sarajlija. Apsurdno je, rekoh tada, da ne možemo prepoznati dolazećeg barda bosanskohercegovačke književnosti. I nismo mogli tada. A on je već jezdio prerijama američkih snovidjenja postajući jedan od najznačajnijih pisaca, pazite sada ovo, mlađe generacije, Sjedinjenih Američkih Država. Dobijao je honorare od kojih se glava vrti (svakako ne našim tajkunima) a knjige se prodavahu u milionskim tiražima. Pomenuh kako će trebati vremena da ovi naši suludi prostori prepoznaju Hemona u nama. I trebalo je. Evo tek danas, nekih 6 godina kasnije (a počelo je stidljivo prošle godine) Hemon postaje prepoznatljiv na ovim prostorima (ne samo zbog svoje kultne kolumne u DANI-ima) jer se više nije mogao izbjeći sudar sa stvarnošću njegove kracije viđenog. I zbog čega sve ovo pričam. Valjda zbog toga da utješim sebe i slične meni kako mi uvijek (ne baš uvijek, eto) sve prihvatamo „sa zadrškom“ i kako će naša prednost biti u tome što smo ostali ovdje i radili ovdje i bili priznati ovdje. Kao da čujem starog profesora (allahrahmetile, dragi moj profesore) koji veli: „E naivčino stara. Ima škrabala kao ti koji su i umrli a za njih se nije znalo.“ Možda, u sebi mu velim, ali valjda će (akobogda) i ovi prostori produhovljeni postati. Ne treba se žaliti. Valja nam samo čekati. I Hemon je čekao.

Baš kao i Semezdin Mehmedinović. U Americi.

Ja čekam u Bosni (a i Hercegovini).

I nisam dio tala. Ni ne želim biti.

Ni frakcije. Ni ne želim biti.

Ni falange. Ni ne želim biti.

Ni grupe. Ni ne želim biti.

Želim kreacijom alternativu rađati.

Kao da čujem eho prastarog ega: „...I kad prodje sve, pjevat' ću i tad'..“

Eh, da mi je....


Recenzija knjige „Bugojno Vam priča“, autora Viktora Dundovića

Bugojno, grad prije svega

Iako sam bio prijatno iznenadjen molbom dugogodišnjeg prijatelja (još iz vremena studentskih dana u Sarajevu), Viktora Dundovića, da uredim i recenziram knjigu „Bugojno Vam priča“, nisam ni pretpostavljao da će, vremenom, od stidljivog, nakani vjernog, mladjahnog autora, pola(h)ko izrastati zreo i pitak spisatelj sopstvenih, ali i naših snovidjenja. Godinama sam mu sugerisao da krene u susret prozi, i da mu, zaista, „leži“- pisanje priča i to ne bilo kakvih, već pitko primamljivih kroki „frame-ova“6 koji obuhvaćaju i prostor, i vrijeme, i ljude... Elem, kao što i stara izreka kaže „Ne cijeni knjigu na osnovu korica“ i ja se odlučih otvoriti tu kutiju nade, sjete i čudjenja što naziv „Bugojno Vam priča“ nosi.

Na „prvo“ čitanje odmah mi se (s pravom) učini kako piše u dahu. Jednostavno, niže priču/e onako kako ju/ih je i sam doživio tako da, iako govori u prvom licu a iako je i ovo, dijelom, i autobiografsko štivo, ipak se Bugojanci (eto, i ja se smjestih medju njih) mogu ne jednom poistovjetiti sa Viktorovim vidjenjem onovremene i ovovremene stvarnosti. No, i on varira. Dešava mu se da koristi kratke, jasne, britkošću obasjane rečenice, dok već u narednoj priči bude „ponesen“ i pretvori rečenice namjere svoje u „čaršafe“ spisateljskog vidjenja. Ne, to nije zamjerka već samo pohvala pokušaju da udje u spisateljske vode raznolikošću sopstvene vizije.

Ono što njega čini dijelom pisanih odsjaja ovoga podneblja (da ne bude zabune- bosanskohercegovačkog) je i njegova naivnost (još uvijek ponekad, ne samo u pričama, živi u nestvarnom svijetu sopstvenih želja a ne surove realnosti), iščitanost (moram priznati da mu, iako i sam posjedujem mnoštvo knjiga u sopstvenoj biblioteci, itekako zavidim na bogatoj knjižnici koje se ne bi postidjela ni neka omanja gradska biblioteka), prkosnost (ima u sebi onaj, da tako kažem, „dert“ bosanskog duha koji se očituje unutar cilja kompletnog djela- pričati o svima nama koristeći sopstveno iskustvo), sveobuhvatnost (začudjuje njegovo bavljenje poljoprivredom, pčelarstvom, planinarstvom, sportom) koja u svakom svom dijelu bilježi nemali uspjeh i, „last but not least7“ , učenost jer bogatstvo sopstvenog izričaja zasniva i na tzv. školskom (studirao je književnost) i post- školskom znanju (neprestano usavršavanje jezičkih pretpostavki kroz nabavku stručne literature).

Ali, niko nije savršen tako da nema tog djela kojem se ne mogu pronaći zamjerke (oprostite mi, Allahu dragi i Bože mili jer ovo Vas ne obuhvaća). Viktorova knjiga priča bi se, zbog toga, mogla pronaći i medju djelima „željene fikcije“, ali i „autobiografske realnosti hroničara bugojanske svakodnevnice“ uz mogućnost da bude djelom i činjenje nagovještaja budjenja unutar snage čak i samoga Raymonda Carvera, ako mi se to dozvoli. To mu i jeste zamjerka. Nije potrebno unutar jednog djela „skakati“ iz oblika spisateljske kreacije u nešto sasvim „drugo“-dokumentarističku viziju priče o lijeku i/ili pčelarstvu. Griješim namjerno jer i to je Viktor.

On jednostavno tako mora raditi, jer je upravo to dio njegovog bića. On živi svoje priče unutar grada Bugojno što jeste. Na jednom mjestu je i ljepota seoske idile sa obronaka Kalina i Rudine, ali i otudjenost gradskog bića. A i fotografije su posebna priča. I one su ovdje sa razlogom. Bugojanskim. Da se zna. Uostalom, preporučujući ovu knjigu za tisak, moram priznati da sam uspio samome sebi, makar na trenutak, vratiti ljepotu mirnoga, svakodnevnog življenja što nekada bješe sastavni dio svih nas. Viktor je učinio bitak ovoga grada jačim. I mene unutar njega. A i Vas će, nadam se.


6 okvira 7 posljednje ali ne i zadnje

RECENZIJA KNJIGE EKREMA MACIĆA

KNJIGA BEZ IMENA?

A NI NE TREBA JOJ!?

„VRATA MOJE SAMICE OTVARA SUMNJA“

Šta se dešava sa zbiljskim suočenjem unutar sopstvene sudbine?

Zbog čega izvitoperenost ljudskoga uma na početku dvadeset i prvog stoljeća daje inspiraciju ljudima

poput Ekrema Macića da postanu, opstanu i ostanu tako gordi i jaki unutar vlastitog poslanja?

Zbog čega pisati danas, u vremenu izvitoperenih kvaliteta, upside down-a svega što smo smatrali mjerilom vrijednosti u prostoru što našim bijaše?

Zbog čega pisati neobičnom formom izražavanja kada možemo biti jednostavni unutar sopstvenog mediokritetstva i „furati se“ na uobičajene, mjerljive, zadate „vrijednosti“ domaćeg vremena i prostora?

Zaista,.....zbog čega? Odgovori nikada nisu bili jednostavni na prostorima „Planine Krvi“ što Balkanom zovu. Odgovori i neće biti jednostavni jer, u samoj poetici Ekrema Macića se i kriju surove istine aforističke naravi pjesničkim obolom ovjenčane. Obolom ovjenčane? Poslušajte:

„ Teško je iskorijeniti narod u kojem ima korova.“

ili

„Utrkuju se hadisima Muammeda a.s. taman k'o prije Titovom štafetom.“

odnosno

„Pogledali smo istini u oči.

Oborila je pogled.“ Naravno, ovo su aforizmi, ali gdje je tu poetika? Gdje su tu one suptilne muze što živjeti u kolopletima stihova žele? Gdje sam tu ja? Ti? Vi? Mi? Oni?

Ne, Ekrem Macić je prije svega pjesnik koji pokušava olakšati nama shvaćanje prostora (a i vremena) u kojem obitavamo. Pjesnici nisu mogli mijenjati svijet. Aforističari još manje, ali su znali ukazati na devijacije apriori kako bi kvalitet zivljenja aposteriori bio jednak željama nas, običnih smrtnika.

Nedostatak Identiteta Macić usmjerava u Privilegije koje unutar Službe stvaraju Zasluge idući u Slijepi ugao ka Zabludama.

Da, to su poeme Ekremove koje sopstvenim pathosom nadgrađuju očekivanja recenzenata. Jer, kada dobih ovo pitko tkivo na čitanje, očekivah Macića kojeg poznajem, onoga Macića kojeg sam iščitavao u MOST-u i ranijim knjigama, ali ne, ovdje je jedan novi mladac iz Konjica koji sopstvene traume isijava na papir riječima:

„Djeluju preventivno, vade zdrave zube“.

ili

„Na kraćem lancu pas duže laje“

odnosno

„U ime oca...pisca i sina...štampaju A duha..nemaju.

Aferim!“ Ove „pjesme od aforizama u formi distiha“ kako ih sam autor i definira su možda čak i vice versa- „forma distiha aforizama unutar pjesama“ ili čak „aforizmi pjesama u formi distiha“ , ali ne vjerujem autoru a čak ni samome sebi. I kome da vjerujem? Naraslom, slojevitom pristupu osvještenju Dobroga Bošnje ovdašnjeg koji koristi sve forme izražavanja (kada ne može drugačije svakodnevnom glupošću osupnut!?) kako bi pronašao „lijek protiv sunovrata koji se već desio!?“ a gori je od od ratne patnje: Pokušaj uspostave sistema i društva koji nije ništa drugo do pokušaj realizacije suludih nakana propalih đaka i lijenih seljaka da dođu do enormnog bogatstva nelegalnim načinom (ali i putem). Ekrem Macić nije samo pjesnik ali ni aforističar jer svaka, ama baš svaka poema (kao i aforizam) u novorealističkom obliku prezentacije čudjenju što stremi jeste i kolumna. Da, kolumna duha ovdašnjeg koji govori:

„Oštetiše mi vid: u oči me lažu!“

ili

„Ubi me propuh u prvom otvorenom gradu.“

odnosno

„Šta hoćeš!? Rat je stao

Zauzimajmo položaje!“ Ili čak snagom nove vizije recentnih dešavanja:

Komentar o agresiji

Znači, može se konstatovati da je vuk nasrnuo na janje

pokušavši ga zadaviti.

Prigovor, gospodo, imajte na umu

da je vuk isprovociran (posebno njegovi ičnjaci)

janjećim mliječnim zubima.

Zaključak: Ako janje, ubuduće, bude blejalo na vuka

neko će ostati bez vilice.

I, kako definirati ove poetsko- aforističko- iritirajuće- blafsemično- bogohulno- britko- jasno- naglašeno- kvalitetno- kvantitativno urađene forme unutar poetike puste. Da, reći ćemo da ponekad, ne njegovom krivnjom,

naivnost prelazi onu granicu podnošljivosti, ali možda to Ekrem Macić i namjerno radi kako bi nas pripremio za slijedeći stih koji samo što nije..Razumije on sve to...I pokušava (ne samo sebi) pokazati kako mi možemo, smijemo, umijemo....samo da hoćemo...Revolucije više ne postoje a niko vlast ne predaje bez ratova...Mislim na ideološku borbu (Tita mi, ni na bilo šta drugo!?)...Macić ne poziva na nove ratove, ali pRoziva i bori se. Ništa mu drugo ne preostaje jer...

„Od pisanja se ne živi- Zato čitajte!“

Macića.


Odlazim....u mrak! Ahmed, Milan i Mario

„Probudih se ovoga jutra, dana devetog a mjeseca petog, Anno domini 2005 mamuran

od nespavanja zbog gledanja kasnih filmova na federalnoj dalekovidnici (novogor, to je nama

naša borba dala...) a onako neispavan pronadjoh prekidač na Radiu i kad' imam šta čuti.

Elem, sad' bi kao ja trebao biti iznenađen i uvrijeđen, no da pustim priči da vodi:

Kad' tamo imam šta i čuti. Borisav Paravac ide u Moskvu i to baš danas kako bi citat

...predstavljao Predsjedništvo BiH na centralnoj proslavi Dana pobjede nad fašizmom...kraj

citata. Već slijedeća vijest nastavi krošeom citat...Danas će Dom naroda konačno potvrditi

izbor Ive Mire Jovića za člana Predsjedništva BiH...kraj citata, a bacivši omamljeni pogled na

naslovnu stranicu jedne od dnevnih novina ugledah i trećeg a naslov veli citat...Propao udar

na Tihića“...kraj citata.

Trojica veličanstvenih tako me zorno podsjećaju na Domanovićevog vodju (radi onih

koji ne znaju, a njih je, nažalost, mnogo: to je onaj slijepac što povede ljude u spas) koji je

toliko bio ubijeđen u svoje poslanje tako da u propast nije otišao sam već i poveo paore

tamošnje sa sobom“....završi Ahmed svoju besjedu.

„Dobro Ahmede...“, reče Milan...“....a što nam to pričaš i sjedaš nam na muku kada i

bez te tvoje priče to znamo, zar ne Mario...?..Itekako, dragi prijatelju“, nadoveza se Mario.

Spreman kao i uvijek, Ahmed poskoči, odloživši šoljicu kafe/kahve/kave i reče „A šta drugo

da radim kada smo glasali za njih, a vidi šta nam rade.“

„Ko ti je kriv jer ja nisam glasao za njih“, Milan će kratko...“Moj glas je otišao Dodiku

i SNSD-u.“ Mario upade pojačavši glas: „Nisam ni ja. Ja glasah za Zlatka i SDP-e!“ Ahmed

ih začuđeno pogleda a onda šeretski reče:“Eto, i ja glasah za Liberale, pa vidi u šta se sve

izrodi. De, ne lažite obojica! Znam ja vrlo dobro kud' su Vaši glasovi otišli i kako ste se

izjašnjavali na netom završenim izborima. SDS & HDZ & SDS koalicija nikada jača nije bila

a Vi meni ovdje o socijaldemokratiji bulaznite.“ Mario pokuša uz Milanovu pomoć nešto reči,

no Ahmed samo stavi prst na usta i reče: „Ne, čekaj da završim pa onda pričajte. I da ste

zaista glasali, a niste, šta bi postigli. Onaj tvoj iz Banja Luke ima nekoliko krivičnih prijava za

vratom a ovaj iz Sarajeva toliko dobro vodi SDP-e da je porodio još dvije stranke za koje ne znam da li su muškog

ili ženskog roda- Bh. demokrati i SDU. I velite da bi bilo mnogo bolje da su oni tu. Da ne pominjem Liberale koji

izborom žene koju ja, by the way, izuzetno poštujem, Lamije, pokušaše pod ćilim skloniti svo ono koaliranje unutar,

zamisli pa ovo- principijelne koalicije. Volio bih znati šta je to neprincipijelna koalicija?!“, završi Ahmed besjedu

svoju.

„I dobro, sudeći po tebi, dragi moj Ahmede“, reče Milan „Ništa u ovoj zemlji ne valja. Te glasali smo, te

nismo, a ako jesmo ne valja pa čak i kada nismo, ne valja. Šta da se radi?“ Mario će na to: „Hajde da popijemo po

jednu i idemo kući jer ona moja Ratka samo što nije banula. Jeste nedjelja, ali valja tepihe istresti, pa da požurim

kući.“

Ahmed se gromko nasmija i reče: “Šta da se radi? Ništa dragi moji. Ovo sam ispričao da mi duši lakše

bude. Jer, psi laju a karavani prolaze, dragi moji. Samo da im ne dozvolimo da razvale ovo naše malo prijateljstva

što imamo. K'o god da je na vlasti, mi smo donji. Samo da malo otrpimo i biće sve u redu. Mada, ovo traje..traje i ne

prestaje....“

Milan i Mario će u isto vrijeme:“ Dobro je jarane moj. Dobro je. Samo da ne puca.“

I odoše.

U mrak.


Ulica mojih snova8

Ne zalazi

u pogrešnu ulicu.

Možeš se

veoma la(h)ko

izgubiti.

Ulice su kao i

ljudi:

dvosmjerne,

jednosmjerne,

čiste i

prljave,

ali

nerijetko i

slijepe.


8 U Bosni (a i Hercegovini 2003.g.)

Multi- religioznost!?

Why not!

Ahmed- beže, junačino stara!- zausti Milan pokušavši odvući pažnju Ahmedovu sa čitanja današnjih dnevnih novina dok se Mario nemarno klatio na stolici blago naslonjen na mediapanom optočeni šank ovdašnje kafane/kahvane/kavane. Šta je ahbabu?- odgovori Ahmed spuštajući novinu na šank. Ništa specijalno, samo nešto mi na um pade pa da podijelim sa jaranima- naoštrivši se, reče Milan. Elem, čitah posljednjih dana o mogućnostima mixera i čistunaca u Svijetu danas. Rase i nacije se sa jedne strane prožimaju dok sa druge strane ideologije pokušavaju vratiti sve na staro- isključivosti i mržnji namijenjeno- a naročito ovdje i sada u Bosni i Hercegovini.- zadovoljno završi Milan puninom svoga bića usput značajno se diveći vlastitim riječima dok je ispijao kafu/kahvu/kavu. E, pametnog li čeljadeta. Nisam ni znao da Vi Srbi znate išta drugo reći osim naglašavati sopstvenu ranjivost plačući nad izgubljenim bitkama iz prošlosti- jednostavno će Mario, okrenuvši se prema Ahmedu riječima: I, šta misliš? Ništa, osim razraditi već rečeno. Hajde de, po čemu se nas trojica razlikujemo osim po tome što neko ima manjak a neko višak kožice na odredjenim mjestima? Ni po čemu, dragi moji jer i pravoslavci i katolici i muslimani vjeruju zaista u postojanje jednog Boga ali mu pristupamo na različite načine, danas i ovdje!- završi Ahmed dok je Mario otpuhivao čekajući da kaže nešto: Ne možemo tako, prijatelju. Mi se itekako reazlikujemo. Mi Latini smo uvijek znali ko nam je prijatelj i a ko neprijatelj dok ste Vi Bošnjaci, baš kao i braća Srbi, gledali kako vjetar puše i onda se tome prilagodjavali.- zadovoljno zaključi Mario. Ti zaista malo toga razumiješ- reče Milan nasmijavši se. Ne, dragi moj, ima istine u ovome što Ahmed zbori jer sva ova šuplja oko opstojnosti nacije i vjere nije ništa drugo do zloupotreba baš te nacija i vjere. Kako smo mogli stoljećima živjeti zajedno i jedni pored drugih i jedni sa drugima, prožimajuči sopstvene nakane nijednoga trenutka ne pomislivši da nam drugi i drugačiji smeta? Osim onda kada su nas, o kako mrzim tu riječ, političari, dijelili na igrače i gledaoce, na raju i vezire, na nas i njih.- stavi tačku na „i“ Milan. Ahmed ih je zainteresovano pogledao: Kako da ne dragi moji. Zaista, i Milan i Mario i Ahmed nisu ništa drugo do izgubljene ovce Allahove odnosno Božje. Šta nas nagoni na

klanja, ubijanja i progone do želja nekolicine moćnika koji svoje frustracije pokušavaju liječiti preko ledja umornih naroda. Komunisti su samo u jednom pogriješili pa im se razbilo o glavu. Jer Marks je, prepisavši ono najvažnije iz svetih knjiga, zaboravio naglasiti jednu stvar: Izdvojiti mogućnost zaštite ljudskih interesa, jer nije bio cilj uništavati jednu a stvarati drugu klasu. Bilo je potrebno stvarati bolje uslove življenja i rada zasnovane na kreaciji vidjenih materijala. Kada to kažem mislim i na Ahmeda i na Milana i na Maria. Mislim na ljude multireligioznošću optočene. I na Ahmeda i na Milana i na Maria, koliko god to utopistički zvuči. A razmislite samo o ovome- Hajde da tri dana sjedimo i razgovaramo o našim bekgraundima (background, op.a.) i saznaćemo sve drugo samo ne da smo različiti. Jednaki smo dragi moji. I više nego što mislimo. Samo su nam drugačiji pristupi. I Mario i Milan će uglas: Pametno zboriš, ali ko te sluša prijatelju? Ahmed smireno odgovori: Sanjam, dragi moji baš kao onda i Martin Luther King kada je rekao „I have a dream“ jer iz najljepših snova su se promjene radjale. Ja ne želim zloupotrijebiti tu riječ- promjene- do samo povratak na iskonsko biće ovdašnje - Biće multireligioznosti jer niko mi ne može odgovoriti koje su vjere bili Adem i Hava odnosno Adam i Eva.

To znam sigurno. A uvjeren sam i Vas dvojica.

Časopis MOST, broj 99- 100 (188-189) juli-avgust/srpanj-kolovoz 2005.g.

Hej noći, stani...nek' zora svane ..neka zora svane...!!!

...o piscima, ali i pjesnicima....

Da, pokušao sam samo na trenutak pomisliti da će ova noć, ovaj sumrak ljudskih sudbina na trenutak, samo na jedan jedini trenutak prepustiti svjetlu mogućnost da iskaže svo blještavilo kreacije, ali...Čak ni književnost, umjetnost pisane riječi, nadahnuće ljudskoga uma i writing possibility nije imuna na opće poznatu stupidnost što zove se jednom jedinom riječju MEDIOKRITETSTVO... Da, danas i ovdje u ovoj, kakvoj- takvoj, ali ipak jedinoj mi državi Bosni (i Hercegovini), postoje spodobe koje svojom prosječnošću nadilaze sve ono što što smo mogli pretpostaviti da nezajažljiva muka mediokritetstva jeste...Naime, odjednom, da ne kažem suddenly, oni postadoše mjerilo odabira i kada je književnost u pitanju. Nije nam bilo dovoljno kada su to postali (i ostali) političari; fudbaleri; nebulozni pro- kreativni novi art- umjetnici koje slikarima zovu; profesori čije znanje se mjeri količinom alkohola u krvi odnosno po tome u kojem safu ili redu jesu u džamiji i/ili crkvi i/ili sinagogi; policajci čija veličina umješnosti jeste koliko su dobri sa novim lopovima (o kako volim tu jednostavnu riječ!) odnosno tajkunima;...da ne nabrajam više....već to postadoše i duhovni gurui svakoga ovdašnjeg naroda što pisanom riječju prosvjetljenje čine...Zar i svete knjige nisu u pisane retke utkane?...Zar sve, ama baš sve što jeste relevantno nije i zapisano?...Ali, avaj, novi zapisivači dovedoše me pred mogućnost da mi se ZGADI, da dragi moji, zgadi, što jesam dio priče koja se zove bosanskohercegovačka književnost. Da, ti novi nedorasti danas odlučuju, a da nemaju ni jednu (ili možda čak i makar jednu, neku, jadnu knjižicu objavljenu- koju pročita možda samo uska rodbina i to pod moranje!!!) koga će pozvati na odredjenu književnu manifestaciju bez obzira da li se to zove pjesnička, prozna ili dramska noć. Da, oni odlučuju koga će nazvati, pozvati, prozvati i dovesti na odredjene manifestacije pokušavajući: .....Kupiti vrijeme i mjesto, zloupotrebljavajući sopstveni položaj, postati dijelom nečega što se Društvom pisaca BiH zove...nkada, dragi moji, nikada.... ...Sakupiti na jednom mjestu i političare što piscima žele biti...to možete slobodno i bez mene...

...Dovesti marginalna piskarala što kompleksima odjekuju....jakako... ...Liječiti sopstvenu sujetu time da budu baš oni ti koji o tome odlučuju...ha, ha, ha.... Uvjeren sam da će se prepoznati i da će me još više mrziti, zaviditi mi i stenjati pod mukom mediokritetstva...I da će umrijeti u neznanju sopstvenome...Ni ne shvatajući da ljudi kao ja (i još ih ima, na sreću), da- KAO JA, ni ne moraju više ništa u životu napisati jer se već nalaze u antologijama ne samo u ovoj dragoj nam zemlji... Da, real authors ni ne moraju sudjelovati na različitim književnim manifestacijama. Ali...moraju podići glas onoga trenutka kada mediokriteti postanu mjerilo vrijednosti. U Bosni (i Hercegovini), nažalost, kažem nažalost...nikako da svane...A Bebek (Željko, onaj...) je o tome pjevao još prije dvadeset godina... I odlučih definitivno da im više neću podgrijavati nade...Nikada i nigdje neću biti tamo gdje oni jesu, pa čak i da me pozovu, ili barem pokušaju...Hvala im na mediokritetstvu...Bez njih ni ja ne bih uspio...U ovome...


Recenzija dokumentarno- proznog rukopisa „Aeromiting“ Drage Slipca

HANUMINA DOLINA NOVOTRAVNIČKOG SNA

...Do-mali prst znakovitog načela & i nekad bješe tako...

Kreiravši sopstvenog sebe kao sastavni dio općepoznatog kolorita prepoznatljivosti dokumentarno- proznog stvaralaštva usmjerenog opisima, zapisima i predanjima o jednom vremenu i prostoru, Drago Slipac unutar dokumentarno- proznog rukopisa „Aeromiting“ ostaje svojstven svome vidjenju prezentacije literarnog stvaralaštva, ali i nadmašujući samoga sebe ponekad. Kako? Javlja se stari Slipac (onaj iz djela „Pod starim hrastom“) sa dugim, ponekad i suviše dugim rečenicama ali istovremeno jedan novi hroničar, autor kolorita višeznačnošću omeđenog. Čudni su prelazi iz kazivanja u kazivanje. Hanumina dolina unutar sna jednog mladog grada kao da postaje neiscrpna košara ispunjena ljudskim sudbinama, stvarima i dogadjanjima. Kao da priča o Hanumi, njenoj ljubavi i patnji postaje općepoznata priča o ljubavnoj pošasti bilo gdje i bilo kada, ali ipak svojstvena jednom vremenu i prostoru. Ne može mu se zamjeriti obaviještenost. Novinarski precizno, uz književno obogaćene opise predodredjene historije/povijesti/istorije, Drago Slipac nam predstavlja Novi Travnik, ali, nemojte mi zamjeriti, i sva ostala mjesta, gradiće, i gradove Bosne (ali i Hercegovine) kao prostor koji čine dobrodušni Bošnjani- Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Romi, Jevreji, Mađari,...

Ipak, može mu se i prigovoriti nešto. Naime, u želji da nam predstavi što više priča o ljudima, gradu i oko

njega, Slipac ponekad nenamjerno zaboravlja (li zapostavlja), u prvom dijelu rukopisa, uraditi ono što mu u drugom dijelu priča tako lijepo ide- takozvani „mostovi“, vezni dijelovi toka naracije su „missing“ („nedostajući“, op.a.). Jednostavno, veoma kruto prelazi iz jednog dijela priče u nastavak. Kao da mu ne nedostaju riječi već onaj „most“, kako rekoh, koji će uvezati dio mozaika u jednoznačni kolorit. No, preko toga se i može preći jer već slijedeća naracija otvara nagovještaj nove kreacije- dešavanja unutar bića grada (i oko njega).

Drago Slipac ovim rukopisom konačno dokazuje najavljeno iz prethodnih djela- postaje hroničar vremena i

prostora uz bivanje analitičarom prošlih, ali i sadašnjih vremena koja su samo odsjaj vlastitog učešća u dešavanjima bez obzira da li govorimo o sada ili tada, ovdje ili tamo. Pred nama je priča o isprepletenosti života i običaja, ispričana pitko, razumljivo, pitoreskno, ali i poučno:

„ I ono, od te goleme radničke kolonije, nekih kilometar-najviše dva ponad nje, oštro odvojeno tradicionalno naselje, sa zaseocima Zeka, Grubešića, Ivoša, Božića, Raka, Čobanaca, doima se naprosto, kao s najpitoresknijih razglednica. Kroz taj diskretno zaklonjeni perivoj, začudo, golemog formata, njegovom sredinom, odnosno dosta vlažnom uskom dolinom protiče, k'o suza, bistra Ribnica, onkraj koje, s lijeve i desne strane, dižu se gdjegdje strme, a gdjegdje opet blage padine i zaravni, s načičkanim tim zaseocima, koji uglavnom bave se stočarstvom i radom u šumskim odjelima. Za kasnih ljetnih mjeseci, sve živo, od malenih prvaša, do starijih ljudi, odlazi kojekuda po tim šumskim prostranstvima i proplancima u berbu tona i tona crvene šumske maline, koja, zajedno s pustim gljivama, kao i ranije pristiglim šumskim jagodama, naprosto mami otkupkjivače i osobito, izbirljive potrošače, pa i po znanim evropskim središtima, tog dragocjenog šumskog ploda i blaga. Tu je, ponad kolonije, i prekrasna Vilinska pećina, sa znanim stalaktitima, stalagmitima, koja mami zaljubljenike takvih čarolija, ali i čeka neke bolje dane i vremena, mogućeg uređenja tog uistinu dragocjenog amfiteatra, s pokojom terasastom dvoranom unutar njega. Sve to, sav taj prelijepi sag, protkan puteljcima, potocima, potočićima i platicama, prugom, cestom, manjim i većim proplancima, suvremenim i tradicionalnim nastambama i stilovima, kao rečenim zaseocima, te onim unutar užeg šumskog pokrova, poput ovećeg jezerca, Lazama, s obiteljima Barešića, pokojom šumarskom i lovačkom kućom,

speleološko- planinarskim domom, a u dubini i visini šume, na Uložnici, i barakom-stračarom za šumske radnike sjekače, uokvirenom golemim šumskim prostranstvima, koja nastanjuju niska i visoka divljač, ponad kojih sjeverno, na prijevoju Vlaška ravan i onih tzv. planinarskih Travničkih vrata na izvoru Zlatana, je već Vranica i njeno prekrasno ledničko Prokoško jezero, s endemskim tritonom-salamanderom u njemu, a zapadno, preko Zgona, već blisko, još kudikamo prostranije, Rostovo, s planinskom ljepoticom Pavlovicom onkraj njega, s grudvicama ovećih sela i zaselaka: Rata, Hasa, Jezerca, Dahova, Vranješa, Brljaka, Seone, Mirkovića, Griča, Čumurana, Pivaća, te i dobro očuvanim nekropolama stećaka i značajnim stočnim fondom – sam su pojam ljepote i krasote, kakva se može samo poželjeti.“

Drago Slipac je postao hroničarem Novog Travnika, baš kao što Viktor Dundović to radi i najavljuje unutar

svojih priča o Bugojnu i oko njega. No, kod Slipca se već suočavamo sa načetom magijom isprepletenosti realnog i irealnog, pretpostavljenog i dogodjenog, činjeničnog i maštovitog. Jer, pitki opisi ljudskih psiha i likova su nam toliko bliski-neopterećeni tim toliko prisutnim „falš mudrovanjima“ novokomponovanih pisaca zapetljanih (ali i upetljanih) unutar sopstvenih riječi prekomjernosti i suvišnosti. Ovdje smo suočeni sa neopterećenošću suludom svakodnevnicom imena i prezimena (pretpostavljate na šta mislim!) jer Drago najavljuje vremena razumijevanja i tolerancije ničim uslovljenim. Čak i kada piše o „najvoljenijem Vođi- Velikom Magu“ (Josipu Brozu, bre...), mističnošću do- malog prsta masoneriji usmjerenog i prstenom osvještenog, autor kao da sa sjetom nostalgično govori o vremenima uspona i nakana dobru usmjerenih, ali...samo naizgled, jer nas već slijedećom scenom vraća u surovu realnost toga vremena kada su ljudi i zbog naznaka akamoli i riječi završavali duboko unutar zatvorskih zidina narušavajući mistiku lažne jednakopravnosti, suživota i...bratstva i jedinstva.

Opisujući ljude i prostore, u drugom dijelu rukopisa, Slipac je već „svoj na svome“. Opisujući aeromiting (i

ono oko njega što se dešava) u Stojkovićima kod Novog Travnika, podsjeća me na, ali i nadgradjuje, ako mi dozvolite, scenario Abdulaha Sidrana iz kultnog filma „Otac na službenom putu“ prikazujući sveopću feštu na tom malom aerodromu kao dio tadašnjeg kolorita, kolorita različitosti usmjerenog jednoznačnosti prostora, ali i vremena:

„Potom slijedi događaj dana – polijetanje i sretno slijetanje aeroplana. Prvo lete dvokrilci i jednokrilci gdje na 2-3 kilometra visine izvode vratolomne burgije kojima oduševljavaju nazočnu publiku. Za njima potom idu o njih sajlama prikačene jedrilice, koje svojim slobodnim letom nečujno, kao i toliki dječji zmajevi, izvode svoju rolu u zračnom prostranstvu. Kako za njima kormilare amateri to se pokatkad desi da se «nosom» zabodu u krošnju debla , pa i u zemlju, bez nekih ozbiljnijih posljedica po njihove upravljače. Nakon njih uzlijeću aeroplani i s primjerene visine izbacuju padobrance, koje tamo-amo smucaju zračne struje, da bi napokon, rvajući se s njima, pobjedonosno sletjeli na aerodrom gdje im priskaču brojni radoznalci. Iza njih opet su u zraku u relativno niskom letu solo aeroplani. Ali ovog puta s drugačijom ulogom – ispod aeroplana, pridržavajući se za kotače, je «slijepi putnik», koji u punom letu zrakoplova izvodi nekih stotinu vragolija, od kojih publici na aerodromu i na okolnim brdima zastaje dah, suše se nepca.

No, sve to još nije i ono najvažnije. Slijede dobrovoljci, nasumce odabrani iz publike, koji će se okuražiti sjesti iza pilota i poput mitskog Pegaza, poletjeti put zvijezda. Nakon nekoliko takvih letačkih «misija» desilo se pravo, doslovce, neviđeno čudo. I kao prava najava tog glavnog čuda, možda donekle ponukanog tim prethodnim manjim, bio je jedan neuobičajen let. Aeroplan je mirno stajao na travnatoj pisti. Iz mnoštva uokolo okupljenih kibica odjednom prema njemu krenuo je jedan mlađi čovjek, od glave do pete odjeven u narodne nošnje tog travničkog kraja. Nastalo je čudno komešanje, dodatno pojačano kad je taj mladi čovjek, nikog ne pitajući, uskočio u aeroplan. Ubrzo je jednokrilac, čiji motori su pokrenuli u krug elisu, snažno rulao, spremajući se za let. Kad se s podešenom šasijom nakon petstotinjak metara ubrzanog hoda po zemlji konačno odlijepio od ledine i poletio visinama, publika je zanijemila.”

I, naravno, on ne može a ne pričati o pojedinačnoj i općoj sreći, pojedinačnom i općem haosu- pojedinačnoj i općoj patnji usporedjujući (s pravom) mitske likove sa ovovremenim osobama isprepletevši stvarno i mitsko, ali na jedan, samo njemu svojstven način. I kada se grad suoči sa sopstvenom golgotom, on kaže:

“ Već te prve ratne godine, a sljedeće kudikamo više, mnogi, odnosno većina onih koji nisu tako otjerani, pogotovu oni najzagriženiji nostalgičari, završili su, i svoj drugi "topli dom" na neko vrijeme našli kojekuda po BiH rasutim ratnim logorima, gdje su isprebijani, poniženi, gladni, bosi i goli mjesecima ćamili, čekajući prije sigurnu smrt negoli neku samarićansku samilosnu ruku, koja bi ih izbavila iz tog pakla i beznađa. Idući trbuhom za kruhom za kakvim-takvim utočištem i toplim domom, a još više u potrazi za izgubljenim rajem, kao neka od majke odbačena siročad, stigli su na sve strane svijeta. I ne zna se, kad bi se i apotekarskom vagom vagalo, komu je teže – onima koji su tako grubo protjerani iz svog raja, ili onih koji su u njemu ostali, ali ovog puta s drukčijim predznakom – pakla, koji im je još uvijek debelo za vratom. Oni, do srži kostiju, zagriženi nostalgičari svog dragog grada mladosti u srcu srednje Bosne i prostrane Hanumino-Keškine-Subašića doline, doimaju se poput šačice od 300 junaka, znanih antičkih Spartanaca, alias mnogo stoljeća kasnije smionih hrvatskih junaka na čelu s banom Nikolom Zrinskim pod Sigetom u borbi s daleko nadmoćnijim Osmanlijama – koji su, do posljednjega, pa i svojim kraljem Leonidom, položivši dragocjene živote, nadčovječanski i baš spartanski branili uski Termopilski tjesnac, odnosno svoju drevnu Heladu, na potezu Epir-Tesalija, od tolikih tisuća, svim i svačim, oboružanih Perzijanaca, predvođenih njihovim kraljem Kirom. Umjesto dotadašnjeg grada sreće, zajedništva, ljubavi i napretka, tu je, zadojen i nošen na krilima zapjenjenog ratnog pokliča, nastao rezervat i zvjerinjak prepun opskurnih sablasnih sjena, u kojem su se nastanili i na neko vrijeme carevali zlosretna crna mržnja, glad, bijeda i zlokobni kosac, sa svojim insignijama. Ali i smrad zbog koje zloslutna "crna dama" već uveliko jezdi iz svoje daleke prapostojbine Indije, i već kuca na sve kapije tog gotovo okuženog grada, na neki način, opasanog kojekakvom karantenom od ostatka svijeta.“ Šta još reći? Jednostavno, pred nama je rukopis već literarno izgradjenog autora, koji, uz nagovještaj pitkosti, već najavljuje jednoga novog Slipca, autora najavljenih opisa koji vas, dok ih čitate, snažno vode kroz dešavanja unutar jednog prostora i vremena. I veoma umješno, to moram priznati, jer nerijetko sam sebe „uhvatio“ kako GLEDAM priču dok je čitam a ne ČITAM dok gledam riječi blago razasute u „Aeromitingu“ Drage Slipca. I to je znakovitost pisca koji nam pred noge „baca“ dokumentarno- proznu priču Hanumine doline, doline mladosti, sjete i radosti ali i oronulosti, patnje i tuge. Ali, c'est a la vie, dragi čitatelji. Preporučujući ovu knjigu za tisak još nešto moram reći a da ne narušim idilu istoznačnosti aeromitinga životom optočenog- Ovo je ZAPIS O NAMA TADA, ALI I UPOZORENJE NAMA SADA, jer prisjetite se samo, makar na trenutak, mladosti svoje. Ona je, baš kao i kod Drage, bila nevina i naivna, najavljujući vremena sunovrata sa kojima smo se suočili a da nismo ni bili svjesni da dolaze. I nekada bješe tako jer HANUMINA DOLINA NOVOTRAVNIČKOG SNA I NIJE

NIŠTA DRUGO DO ZAPIS O ZEMLJI... BOSNI (ALI I HERCEGOVINI).... NADASVE.


Mogu li.....?

Ja hoću, ali.....

Mogu li vjerovati? Vjerovati da mogu promijeniti Svijet. Ili je to samo odjek bezličnih nadanja koji se vjekovima/stoljećima prostire ovdašnjim dunjalukom? Mogu li se nadati? Nadati da će ljudska pakost, licemjerje i nipodaštavanje izrečenog kvaliteta osjenčenog modusom napretka biti sahranjeni. Ili je to samo ona stara Homo homini lupus est? U Bosni (a i Hercegovini). Mogu li stremiti? Stremiti uobličavanju vizije društva u kojem će značaj svake osobe/ličnosti biti ocjenjivan na osnovu doprinosa općem. Ili će pojedinačno, kao i uvijek do sada, biti mater studiorum sutrašnjice moje. Mogu li se obrazovati? Obrazovati sa ciljem upijanja novih saznanja o svijetu oko sebe sa ciljem unapredjenja sopstvenog znanja. Ili je danas i ovdje na sceni neznanje kao moć? Pogledajte samo naše homo politicus. Mogu li se boriti? Boriti za, makar, sjenu pravde i pravednosti a sve zbog djece naše. Ili je to samo očaj middle age čovjeka da promijeni što promijeniti ne može? Zar smo se za ovo borili...i umirali...? Mogu li dobro činiti? Dobro činiti za sve one oboljele od malignih oboljenja- raka i leukemije pokušavajući svu njihovu bol i patnju upiti makar djelićem svoga tijela pokušavajući humanitarnom aktivnošću učiniti njihove dane sretnima. Ili je to sve samo mrlja na duši bosanskohercegovačke sudbine, današnje. Jer, vidi budale, ništa sebi ne uzima. Mogu li pisac biti? Pisac što svoje strahove, strepnje i nadanja pretače crnilom tinte u bjelilo papira kako bi makar nešto iza njega ostalo. Da upozorava. Ili je to samo bijedni pokušaj čudnoga lika što potvrdu svog bivstvovanja traži? Bezuspješno. Jer nije teško pisati. Teško je znati pisati. Mogu li pjesnik biti? Pjesnik čije pjesme su u antologije uvrštene. Pjesnik čije pjesme idu od zemlje do zemlje i ostavljaju trag u dušama smrtnika. Trag ljubavi, razumijevanja i patnje. Antologijom ovjenčanim. Ili je to samo blijedi pokušaj neizrečene osobe da bude ono što nije. Jer, zaboga, kakav pjesnik on jeste? Tamo neki. Bolji su anamo oni. Jer nije član. Stranke! Tito moj.... Mogu li preživjeti? Svu ovu stupidnost što me svakodnevno obasipa. Ili je to samo

slika Dorijana Greja koji će unutar katarze prestati biti to što jeste mislio da bijaše i postati...samo odsjaj lika u ogledalu...sudbine. Naše, zajedničke.

Mogu li..?...Ne možeš....I nećeš....I začepi više...Dosadan si...


Seljačine u prve redove/safove misli

Sunce zalazi

sudbinom omedjeno.

Moja misao odlazi

da se nikada više ne vrati.

Nisam kriv.

Nisam tražio oprost.

Nisam kriv.

Zaista, mogu li se promijeniti?

Njima udovoljiti.

Ne, ne želim bježati...

...želim sanjati...

Tito, partija, omladina, AKCIJA

Nekada bješe samo jedan.

ON.

Danas jeste mnoštvo.

NJIH.

Sutra nikoga nema.

NAS.


Azrail djavolji tuzemni

Valjda drugačije i ne može biti

Sumrak razuma. Svjetlost beščašća. Sudbina besmisla. Budućnost nemila. Sadašnjost blijedila. Ne znam ni sam kako i šta više pisati o aktuelnom stanju unutar svih oblasti ljudskih ovaploćenja ovdašnjih prostora. Anno domini je 2005 a kao da je 1005. Kao da smo na samoj ivici litice i pred trenutkom konačnog sunovrata normalnog bića ka džehenemu/paklu bestijalnih nakana. Da li se mogu nadati makar malom obliku svjetlosti tamo negdje daleko jer ne treba nama „Komitet 300“ Džona P.Colmana kako bi shvatili da Svijetom, ovim bosanskohercegovačkim, zaista vladaju neke nama nepoznate sile. Nepoznate dosadašnjem obliku ljudskih vidjenja ali poznate svakom iole normalnom habitusu bivstvovanja. Da, u Bosni (ali i Hercegovini) je konačno na vidjelo isplivao sav onaj mulj i nije bitno da li je u pitanju vladajuća stranka i/ili ona u opoziciji. Bitno je da izuzetak postade pravilo i da mi zaista, danas i ovdje nemamo za koga glasati na nekim budućim izborima. Jedni kažu kako je uvijek kriv onaj drugi jer, zaboga, ugrožava moje vitalne nacionalne interese dok drugi vele kako je nacionalizam kriv za sve. A ja, ako mi dopustite, stidljivo kažem: Pustite me da živim. Životom dostojnim čovjeka. I ne možemo se više vaditi ni na komunizam ni na nacionalizam. Apatija bezličja je zavladala u zemlji pravednika i više čak nije ni bitno ko je na vlasti jer kako vidim i dresovi se mijenjaju. Mijenjaju jer isplati se biti političar, zastupnik i delegat. Dobri su novci. Dijaspora nam treba da popuni rupe (finansijske, op.a.) u iznosima koji prelaze i pet milijardi Eura godišnje i nema potrebe za povratkom...Dovoljan je njihov novac. Novac koji svojim umijećem komuniste pretvara u nacionaliste i vice versa. Novac koji neznalice pretvara u vrhunske stručnjake. Novac koji udara nesmiljenom žestinom po damarima bića tuzemnog. A obični mali čovjek? Obični mali narod(i) i treba da skapaju jer uvijek i biraju najbolje! Najbolje za njih a ne za sebe. I onda pokušavate svojom riječju nešto promijeniti. Kako kada je nivo obrazovne svijesti naroda bosanskohercegovačkih na nivou 19 stoljeća kada su age, kneževi i begovi odredjivali nivo i količinu informacija predstavljenih tada još nepostojećim javnostima. A kao da ih danas i ima osim jedne amorfne bezlične mase glasačke mašine koja bira li

bira....Neprestano nutkana mrkvom medjunarodne zajednice..I to genetski modificranom mrkvom!...Dok štapa nigdje nema. E, kada se sjetim. Bio je jedan što imade štap ali ga sahraniše daleke osamdesete. Jer bijaše i on jedan od krivaca za ovako nešto. Pripremio je teren za ...poslije mene potop...“. I nije to bio potop već se zbilo još nešto i žešće: Kataklizma južnoslavenskih prostora nevidjenih razmjera. I ne brinite se. Samo što nije...Azrail došao. Đavo stigao. A možda nam tako i treba.

Svijetom vladaju sinovi njegovi.

Iz sjene.

Zbog sebe.

A protiv nas.


NACIONALISTIČKA HIMNA (i upita mene vrli pitac neki: Ko je gori od komunista?... A ja njemu odgovorih: Bivši, jarane... bivši komunisti!)

Milina je gledati. Još je ljepše slušati.

Lamentiranje nad interesom. Vitalnim.

Nacionalnim.

...


Ugroženost kao vrlinu. Sopstvenu.

...


Kako smo ispred njih. Zbog nas.

...


Da nikada sretniji nismo bili. Bili.

...


Kako nestajemo. Osupnuti glupošću sopstvene nesreće.


PITANJA?

Odgovori?


Bijeg u stvarnost

Čovjekom postati nije la(h)ko

Mirno je sjedio u fotelji nemarno držeći lulu od ebanovine pušeći uvozni duhan čije ime nikada nije znao izgovoriti ljutito se prisjećajući „prokletog“ ruskog jezika kojeg je učio u školi. A sve je bilo na engleskom jeziku danas. Dok je na horizontu sunce zalazilo bježeći još od jednog umornog dana razmišljao je o nečemu što je pročitao jutros u dnevnim novinama: „Milan Popović je bio član elitne jedinice „Orlovi osvete“ koja je počinila strašne zločine u Istočnoj Bosni“. A on je bio Milan Popović. Pokušao je vratiti „film“ u dane ratnih dešavanja i staviti sebe u kontekst priče o krvi i osveti. Nije mogao vjerovati da je sve ono o čemu je sanjao još od malih nogu jednostavno nestalo. I kada je sa djedom oštrio noževe i čistio pušku još dalekih sedamdesetih i to, uvijek, nekoliko dana pred Vidovdan. Prisjećao se djedovih riječi „Sine Milane, još ovo nije gotovo. Završićemo mi ovo onako kako treba. Riješićemo se Turaka i to na naš način- kamom i puškom.“ Da li je moguće biti u srcu Srbije, u Nišu kod majčinih rodjaka i ponovo razmišljati o bijegu? Da li je moguće da će Srbin Srbina izdati? I to ponovo. Kroz misli mu prodje Kosovo polje i svo ono izdajstvo tamo. A šest stotina godina je prošlo. Da li je moguće da ništa naučili nismo? Iako je mirno sjedio ipak mu je „tik“ ispod oka ponovo proradio. Kao da je namigivao. Pokušao je prstima desne ruke to zaustaviti, ali nije uspijevao. Ustao je. Nervoza se radjala. Već je skoro devet sati unutar večeri ovoga ljetnog dana i deset godina je prošlo od rata. Od rata koji mu je donio mnoštvo privilegija: Od novca kojeg je dobio za učešće u oslobadjanju Istočne Bosne od „balija“ pa sve do izuzetno isplativog posla inženjera tehnologije na radu u Niškoj tvornici alata i strojeva. A i medalje nisu bile za bacit'. Ipak, nemirna je bila ta noć. Upravo su mu javili iz izvora bliskih Vladi Srbije kako je on slijedeći na listi putnika za Haag. A odsjaji vremena prošlog prolazili su pored njega kao slike iz nekog filma. Zar nam nisu rekli da se „paketa“ treba riješiti prije nego što „glavni“ dodje. I riješili smo ih se. Po kratkom postupku. Što puškom, što kamom. Oj Srbijo, gdje će ti duša, pomislio je. Odjednom kao da se nebo otvori. Pred njegov

lik se je, kao bljesak, stvorila slika male djevojčice koja je ležala nad majkom koja je upravo izdahnula od metka iz njegove puške. Njene oči su na trenutak pogledale njegove. U njima je bila sva moguća, nijema bol djevojčice od dvanaest godina. Hladno ju je pogledao, izvadio nož i završio posao. Poslije će ih pokopati, pomislio je tada. Ali, i ove noći te oči su mu kao ubistvene slike ponovo dolazile i ...dolazile jer trebali su doći večeras po njega. E, nećete! Iako je bio sam u sestrinoj kući te subotnje večeri, ipak je još jednom provjerio sve prostorije i uzeo svoju 45-icu, netom očišćenu i napunjenu. E, nećete! Hladno je podigao pištolj i bez imalo razmišljanja usmjerio cijev u pravcu srca. I ponovo je bljesnulo. Pištolj je pao na pod dok se njegovo beživotno tijelo našlo na podu dnevne sobe. Lula je završila ispod fotelje dok je krv izlazila iz male rupice na prednoj strani prsa. Milana više nije bio u ovom svijetu. A da li ga je ikada i bilo? Čovjeka u njemu. Možda je u trenutku prelaska iz jednog svijeta u drugi i postao čovjekom bježeći od suočenja sa stvarnošću. Olakšavši posao tužiocima i sudijama, Milan Popović je presudio samom sebi. I sve zbog toga što je vjerovao u nešto što je bilo njegova svetinja. Zbog toga što je vjerovao da može...Sutradan su ga našli. Upravo oni koje je i očekivao. Policija koja je došla sa nalogom za uhićenje.

I njima je laknulo.

Suviše je znao.


STVARANJE SJEĆANJA

Povodom obilježavanja 45 godina umjetničkog rada Hazima Čišića

Otvaranje izložbe u Islamskom centru u Bugojnu 07.11.2005.g.


Moć straha

Ili kako povezati metodološki strah Zapada od radikalnog islamizma odnosno islama od radikaliziranog hrišćanstva zapadne provijenencije i apsurd straha koji, kao radioaktivni otpad, unutar svog svakodnevnog djelovanja, prožima aktivnosti vladajućih stranaka u Bosni (ali i Hercegovini) Radi objektivnosti pretpostavljenog sadržaja, na samom početku valja mi citirati Adama Curtisa, autora knjige „Moć Košmara“ (izdavač i prijevod sa engleskog jazika Homo Bosnikus, Sarajevo 2005.g., str.7.) citat: „U centru ove priče nalaze se dvije grupe: američki neokonzervativci i radikalni islamisti. Oni su zajedno doveli do nastanka današnjeg košmara predstavljenog u vidu tajne i organizovane zle sile koja prijeti cijelom svijetu, a taj košmar je političarima povratio njihovu moć i autoritet.“- kraj citata. Zaista, potrebno je samo izvršiti odredjene slovno-riječne izmjene i dobićemo slijedeće: „U centru ove priče nalaze se tri grupe: bošnjački neo- fundamentalizam, svesrpski konzencus usmjeren velikosprskoj ideji i hrvatska hipernacionalna isključivost. Oni su zajedno doveli do nastanka današnjeg straha predstavljenog u vidu tajne i organizovane domaće sile koja prijeti mome narodu, a taj strah je političarima povratio moć i autoritet. No, po čemu bi Srbi i Hrvati gledali Bošnjake drugačije do samo puke egzekutore volje, vehabizmu nastrojene, neo/staro/mlado muslimanske ideje? I po čemu bi Bošnjaci drugačije gledali Srbe i Hrvate do samo puke egzekutore velikosrpske i velikohrvatske fundamentalističke ideje usmjerene konačnom cijepanju i podjeli Bosne (ali i Hercegovine).

Naravno, tu je i vice versa odnos. Uvijek, i to zaista uvijek, pred izbore se javljaju glasnogovornici, sa rokom trajanja- upotrebljivi samo za tu priliku- teza kako je za problem moga i samo moga naroda kriv baš onaj drugi narod i/ili narodi. Jer ugrožava moju mogućnost opstanka, ostanka i postanka! I ako ne glasaš za mene tada glasaš za onoga ko ti je jučer palio kuću, rušio bogomulju i ubijao čeljad. Pitanje koje se neminovno postavlja je: Kako pobijediti zlo košmarnog straha koji, eto već deceniju i pol, vlada na prostorima srcolike države, ali i šire? Odgovor je zaista jednostavan, bolno jednostavan:

- Uspostavljanjem sistema koji će snagom sudstva i izvršne vlasti, koju vole i poštuju njeni gradjani na osnovu dobroga što čini a ne imenom pojedinaca koji/e poštuju/respektiraju/štuju birači njihovi, unutar košmarnog straha anarhije koja vlada ovom zemljom, ali i šire- istočno i zapadno od nas;

- Uspostavljanjem provjere izabranih kandidata svakih šest mjeseci. Više se isplati uspostaviti jednu Agenciju koja bi vodila brigu o tome do imenovati silne komisije koje postoje radi njih samih;

- Uspostavljanjem Zakona koji će stvoriti preduslove za oduzimanje nelegalno stečene imovine i to svima a ne samo onima koji su, bivajući sada na vlasti, zloupotrijebili povjerenje birača već i svakom nedoraslom gradjaninu koji se okoristio patnjom naroda;

- Gradjanin Bošnjak, gradjanin Hrvat i gradjanin Srbin kao i gradjanin Ostali da svoju poziciju u društvu gradi na principu znanja a ne katastrofalne podobnosti;

I, konačno, da odgovornost i znanje bude de facto conditio sine qua non napredovanja u službi umjesto de jure prilagodljivosti svakoga od nas. A kada će to biti? Nikada, jer ovo je izgubljeni raj sopstvene sujete. Ostaće slovo da govori kao i do sada. Samo da govori....jer angažirani intelektualac se u ovoj zemlji tretira kao posljednji mohinakanac jedne zemlje u nestajanju. Da, u nestajanju.


SNAGA MOĆI


On meni: Ima Bosne (a i Hercegovine)!

- 2005, ili ne znam koje-

Mudrost je istekla.

Glupost je stekla.

Znanje je nestalo.

Neznanje je stalo.

...

Bosna je nevidljiva.

Hercegovina je isparila.

...

Ja sam nestao.

Ti si stao.

...

Ti, junače demokratskih usmjerenja.

Ti, ličioce novih vizija.

Ti, višeslojni amateru.

Ti, nepismeno nedonošće.

Ti, ubico valjanih nakana.

...

I ti..i ti..i ti..i ti...

...

Probudi se čovječe.

Ili zauvijek nestani.

Ne mogu više ovako.

Nesuvislo je i pisati.

Akamoli plakati.


Država i ja

...i mi svi, zajedno... Još je samo nekoliko sati do Nove, 2006.godine...Iako znam da će ovaj esejistički oblik vlastitog promišljanja biti dostupan Vama, dragi čitaoci, tek u februaru/veljači godine koja je pred nama, ne mogu a da ne napišem nešto što (bar mislim, sic!) još nisam razmijenio kao iskustvo habitusa ovdašnjeg.

O čemu se radi?

O Bosni (a i Hercegovini).

O onoj državi koju tako mnogo vole samo oni koji su (tako) daleko od nje. Zar

Hemon, Filipović, Barbarez, Halilhodžić, Bajević i ini nisu baš najviše oni koji su zlatom osupnuti (tako) daleko od nje same? O onoj državi koja ne podnosi biće ovdašnjeg bitka samo onda kada to isto biće odskoči, pa makar i malo iznad mediokritetskog lika tuzemnog. O onoj državi koja to više nije a najviše zbog njenih „najboljih sinova“ koji, kako i reče kolega Sidran „prije rata ni za čarape nisu imali a danas imaju fabrike čarapa“. O onoj državi koja slavi bezdušje bogobojaznih duša koji hrle ka bogomoljama kako bi sprali današnji (i kvarni) smrad iz sopstvenih usta. O onoj državi u kojoj ateisti ne shvaćaju da je njihovo vrijeme prošlo i kako je kvalitetnije imati više „titića“ nego jednoga i jedinoga. Jer, to je nama naša borba dala. O onoj državi čija mladost više to nije a najviše zbog onih što neznanjem ubiše znanje samo sa jednim ciljem: Ja sam najbolji, a ako i nisam, tim gore po Vas. O onoj državi u kojoj proteklo vrijeme neko računa od 1992.g., neko od 1990.g., neko od 1995.g. a neko, bogami, i od 1980.g. Ja ga ne računam nikako jer vrijeme ne ide. Mi smo ti koji su prolazni. Vrijeme, onako ajnštajnovski, stoji, gleda, čeka i smije se. O onoj državi gdje su najbolji pisci upravo oni što prilagodiše svoje pisanje trenutku istine (i vjere) i gdje biti najčitaniji pisac znači biti unutar skuta A, B, C, D, E, F, etc..politike. O onoj državi u kojoj je 2005.g. bila godina uspjeha i nade. Godina koju su pojeli skakavci dok smo oduševljeno klicali početku pregovora o stabilizaciji i pridruživanju - Evropskoj uniji. O onoj državi u kojoj i Adnan i Zlatko, i Mirnes i Nermin, i Borisav i Ivo Miro, i

Sulejman i Dragan nisu ništa drugo do odraz (reflectio) bića naroda kojem pripadaju. Birali ste ih, ili ćete ih birati. I uživajte. O onoj državi u kojoj blentitetski parlamenti nisu u stanju usvojiti budžet pa se radi na principu „privremene odluke o finansiranu“. Pitam se da i mi nismo samo, onako, privremeni. O onoj državi u kojoj ću umrijeti ne žaleći nijednoga trenutka što ostadoh ovdje.

Pa, u kojoj bi državi imao toliko inspiracije za pisanje.

Ni u jednoj.

Mame mi.


PERPETUM BOSNA MOBILE HERCEGOVINA

Modus vivendi i Conditio sine qua non

Mogu li ispričati priču nad pričama? Ostaviti trag što će vjekovima/stoljećima biti ovozemaljska poruka generacijama koje dolaze...Nešto mesijansko...Danas i ovdje za tamo i sutra. U Bosni (ali i u Hercegovini).

Zašto da ne? Poslušajte: U jednom gradu čije ime nije važno jedan čovjek još manjeg značaja poželješe biti vječno mlad, bogat i sretan. U Bosni i Hercegovini. Anno Domini 2006.

Mladost je tražio.

Surfao je Internetom tražeći eliksir mladosti kako bi vječno mladošću svojom prkosio truleži starosti.

Bogatstvo je želio.

Da se svakoga jutra probudi samo sa jednom mišlju: Gdje će danas umočiti svoje tijelo. Da li u Jadransko more putujući privatnim air jetom ili u karipske, zlatom optočene obale?

Sreću je tražio.

Igrao je sve moguće igre. Bingo, Lutrija, Golf, sada, odmah....

No, ni snovi više nisu kao nekada bili. U ovoj državi samo budni sanjaju. Oni što

svakog petka i/ili nedjelje idu se moliti sopstvenom Bogu (Allahu, Jehovi, Budi...) kako bi sprali neobičnu prašinu sa njihovog tijela. Prašinu jeda i žalosti. Prašinu ničim uslovljene nakane da kradu, otimaju i varaju. Opće više ne postoji jer je pojedinačno odnosno individualno na pijadestalu svakidašnje sudbine dojučerašnjih prosjaka. Ne brinite, jer vam ne bi bilo bolje ni da se vrate oni od jučer. Po čemu se razlikuju? Da li su vratili otete novce? Gdje su im djeca danas? Bogati, po svijetu hodaju. I od ovih će to djeca isto činiti baš kao i od onih koji će sutra doći. A Vi? A ja?

Pisaćemo i dalje.

Ništa nam drugo ne preostaje.

A poželjesmo mladi, bogati i sretni biti!


TRI PRIČE

Domaće...i...bolne

I Fantastične vizije Sretoh Buša dok je, časkajući sa Staljinom, očima tražio Miloševića, Tudjmana, Izetbegovića, Kučana, Gligorova i Josipa Broza obećavši im zajednički doručak u čistilištu, mjestu u kojem su se nalazili najbolji restorani onozemaljskog života. Hitlera nisam vidio. Truman je po svom starom dobrom običaju samo sjedio i razmišljao dok je Jean Paul Sartre pokušavao uvjeriti Marksa i Engelsa o materijalizaciji dijalektičkog pogleda na svijet. I to na kapitalistički način. Hemingvej je kartao sa Lorcom dok je Tolstoj pokušavao nagovoriti Dostojevskog da napišu zajednički roman- roman o sebi samima. A ja sam i dalje to blijedo posmatrao čekajući u redu za hljeb/kruh. U Bosni (i Hercegovini) daleke 2024.g. Pet godina poslije konačne podjele prostora Jugoistočne Evrope čekao sam u redu za hljeb/kruh u predvorju dženneta/raja ne razumijevši zbog čega se na ogromnom displeju na samom raskršću puteva koji vode ka džehenemu/paklu odnosno džennetu/raju non- stop vrte znalci sa ovozemaljskih prostora. Nije valjda i tamo sve isto, baš kao i ovdje. A ja se ponadah da je tamo makar malo drugačije, toplije i ljepše. Avaj!

II Realna sudbina

„Dubina mraka suludo obećava svjetlost“ – sjetih se dijela jedne moje stare poeme nadajući se da će ta svjetlost konačno obasjati pravednike ovdašnje lišavajući onomad blagost sopstvenog izričaja osnovne snage- Snage shvatanja da ja jesam, sada i ovdje netko tko želi bolje i kvalitetnije živjeti. Čemu se nadati? Zemlji procvjetalih behara nadanja? Zemlji probudjenih sjećanja? Zemlji pravednih ljudi? Ne, zaista ne mogu jer ovdje i sada dubina mraka ne može izroditi svjetlost. Može samo upiti i ostatke ovih mojih napisa. OPĆEGA NIGDJE NEMA. POJEDINAČNO, SEBIČNO SNOVIDJENJE MENE KAO NEKOGA TKO MRZI SVAKOGA KO DRUGAČIJE MISLI I RADI JE PREVLADALO. BJEŽITE LJUDI. DOK JOŠ MOŽETE. AŽDAHA JE NA PUTU POPLOČANOM ŽUTOM CIGLOM .

I razbiće nam glavu.

Poslije spaljivanja.

III Piramidom- Mi sami! Piramida u Visokom. Piramida u Bosni (a i Hercegovini). Anno domini 2006.g. Sa

jedne strane izričito odbijanje mogućnosti da su nekada ovi prostori, možda, bili kolijevka nekih drugih civilizacija. Sam Osmanagich (Samir Sam Osmanagić, op.a.) se drznuo da kaže kako smo vjekovima/stoljećima varani. DA, VARANI. Alternativna historija je danas tu da kaže, ali i pokaže, kako su nas prevarili. Kako smo mi, narodi ovdašnji (na sreću, tada nije bilo nacionalnog predznaka, mada sam čuo ovih dana kako se spremaju neki paranaučnici dokazati kako su Adam/Adem i Ava/Hava bili ove ili one vjere- sic?!) sistematski usmjeravani da vjerujemo u nešto što tamo nekada i negdje želješe anamo neki. I zbog čega mu ne povjerovati? Jer ova već sada ukleta najava da su ovuda faraoni hodali (možda smo ih mi čak i drugačije zvali!) radja odbojnost kod nazovi naučnika ovdašnjih. I kažu: Ma, hajte, molim vas, kakve piramide...Šta hoće taj Osmanagić...? Sjećate li se Salinasa Prajsa i priče o Troji u Gabeli s početka osamdesetih prošloga stoljeća/vijeka? Nitko ga nije ozbiljno shvatao jer država nije željela stati iza takve tvrdnje. A Sam (čita se Sem) samo želi unijeti nadu (i to, bogami, revolucionarnu) da smo mi, iako mali prostorno i po broju, imali PIRAMIDE! Evo, ja ću se sada drznuti da kažem da mu...vjerujem. Jer, dao mi je nadu u osvježenje vremena i prostora tuzemnog. I makar me ismijali. Makar mi kazali kako lupetam ja ću reći: Sav svoj kredibilitet unutar dvadeset i pet godina književnog rada i pisanja stavljam na pijadestal rizika tvrdnjom da Sam ne šupljira. Samo naprijed prijatelju. Izdrži. Inatom i dertom bosanskim (ali i hercegovačkim) optočen. Zbog svih nas. Ali i zbog drage nam zemlje.


Crtice iz nesvijesti (I dio)

BOSANSKOHERCEGOVAČKE

I

Rekoše mi da će nas PDV preporoditi. Da, sa zakašnjenjem od 27 godina. Ako me sjećanje ne vara. Daleke 1979.g. boravio sam na tru(h)lom Zapadu (Brighton, gradić veličine Sarajeva 60 km južno od Londona) na koncertu jedne tada veoma popularne grupe. I na ulaznici je pisalo V.A.T. included. Upitah prijatelja šta je to a on će samo na to- PDV, dragi moj.

Moramo li baš uvijek kasniti?

Moramo li prvo iscrpiti sve modalitete pljačke i otimačine da bi došli tobe?

Ne moramo, ali drugačije i nećemo. Prokleti smo, dragi moji, prokleti.

II

Dogovoriše se ovih dana prijatelji i dugogodišnji saradnici iz vladajućih stranaka kako će napraviti još jedno Ministarstvo da uhljebe još jednog neradnika (ovdje i sada nisu bitna imena i stranke, zar ne?) na području Federacije BiH. I da prekinu blokadu rada institucija vlasti, kako rekoše. I kao da gledam opoziciju kako se nasladjuje i priprema za predstojeće izbore ne shvatajući da je infrastruktura VLADAVINE na ovim prostorima tako uobličena da će u narednih 100 (riječima: stotinu) godina na ovaj ili onaj način u vlasti sjediti baš ovi (2006.g.) vladajući patroni.

III

Danas sam umoran. Od pisanja. Odoh na pijacu. Da se svadjam. Bez imalo primisli da ću uspjeti kupiti nešto jeftinije. Tamo ću vidjeti i Maru i Branku i Fatimu. Kako zajedno, jedna pored druge, prodaju mrkvu, peršin i kupus. I ne svadjaju se. Samo se pokatkad pogledaju kao da vele: Bože, daj da prodam ovo malo robe što imam danas. A do jučer su radile u tvornici oružja uz plaću od 1000 Eura. Danas rade za plaću od deset i ne gundjaju. Zaista, čemu ovo sve vodi? Dobrome?

p.s. Ovo bješe pitanje od milion (maraka).


Njegova priča (I dio)

(neispričana)

Nije mogao više. Sve mu je bilo dostupno. Novac? Njega je zaradio beskrupulozno švercajuci kafom, cigaretama pa čak i ljudskim životima tokom džehenema/pakla što neko ratom nazvaše. Ljubav? To je mogao uvijek kupiti, jer novcem sve možeš. Zavisi šta smatraš ljubavlju. Poštovanje? Strahopoštovanje je zasadio u bašći sopstvenih namjera. Brutalno razvaljujući svakoga ko bi mu stao na putu. Ali, ipak, nije mogao više. Jesen je bila. Sreo sam ga u drugom gradu kako sjedi na ivici pločnika obučen kao prosjak i moli...Moli jednu marku za hranu pominjući Allaha i/ili Boga uz procjenu onoga kome se obraća. Zastao sam.

Prepoznao me je. Ne zbunivši se hladno mi reče: «Podaj nešto bivšemu borcu. Allah će te nagraditi. I djecu ti sačuvati...», pruživši prljavi dlan prema meni. U trenutku kao da je kroz moju glavu prošla vječnost. Deja vu njegovog života. Povratak iskonu. Povratak njegovom javstvu- biću koje on i jeste bio- običan prosjak suludih, sopstvenih namjera. No, ovom prilikom on je molio, blago usmjeravajući pogled prema svakome koji bi mu mogao pomoći. Otrijeznih se. Ponovo ga pogledah, zavukoh ruku u džep i bacih mu pred noge pregršt oraha što nana mi jutros dade na polasku uz riječi:»Neka ti se nadje, sine moj..». Samo mu rekoh: «Još meda nadji pa zasladi...». Okrenuh se i nestadoh u šutljivoj gomili dok je on gladno sakupljao orahe rasute po cesti. Sretoh ga nekoliko dana kasnije u njegovom restoranu u našem gradu.

Okupivši klimoglavce što beznadežno upijahu svaku njegovu riječ, u nadi da će od njega danas makar dobiti malo meze i pića, vazio je neprestano o investicijama, privatizacijama, narodu sopstvenome. Ugledavši me, zavuče ruku u džep i izvadi samo jedan orah. Značajno ga pogleda i baci u mom pravcu: «Pogledaj, domaći, iz moje bašće...», uskliknu. Izmakoh se i orah pade na drveni pod njegove ka(h)vane. Odgovorih mu samo:»Ne, hvala, nisam gladan!» i izadjoh. Više se nikada nismo sreli. Razlog? Ubio se nekoliko dana kasnije. U pismu koje su pronašli ispod jastuka u njegovoj spavaćoj sobi je samo pisalo: «Jedino što nikada nisam mogao imati je bio strah. Nikada me ničega nije bilo strah.» I ništa više. Na dženazi je bilo raje. Njegove. Otišao sam tamo i uvjerio se da su došli da pronadju novoga njega. Da li su ga našli? Ne znam jer ih nisam mogao gledati kako ponizno traže mjesto bliže tabutu. Nekoliko dana kasnije i ja sam napustio taj grad.

Nikada više ni pomislio na njega nisam. Do sada. Zbog čega? Gladan sam.

A priče se naplaćuju.


NJEGOVA PRIČA

(NEISPRIČANA- II DIO) (pretpostavljeni roman- početak)

Moram se vratiti negdje u osamdesete godine prošloga vijeka/stoljeća kako bih samom sebi mogao objasniti šta ga je vodilo ka sunovratu sopstvenog razuma, ali i života. Bio je uspješan doktor medicine u našem malom gradu. Sve dok se nije desio taj slučaj. Naime, u situaciji kada se benzin dijelio na bonove i ulje na tačkice u zemlji općega rasula zvanoj Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, pravednici tadašnji dovijali su se na različite načine kako bi lažni san o bogatstvom omedjenoj kvaliteti življenja makar još malo ostao na horizontu nadanja. I Mehmed Džulbić je to radio. Iako je imao sasvim solidnu plaću (sada u bonovima) gradskog ljekara ipak mu je nedostajalo gotovine sve više i više. Gotovine kojom je mogao kupovati odlaske u Trst u shoping, ali i u Dubrovnik da ne bi zaostajao za lažnim džet- setom toga vremena, zasnovanom na kreditnim čekovima i Viza karticama Jugobanke koje su kasnile sa naplatom i po dva- tri mjeseca. Ostatak čudjenja bi učinila inflacija. Elem, Dr. Mehmed je išao i u vizite. U okolna sela. I kod Muslimana, i kod Hrvata ali i kod Srba. I radio je nedozvoljene stvari. Zaista nedozvoljene. Tradicijom označeni prostori bivše Jugoslavije optočeni siromaštvom nagonili su mladost sirotoga duha proleterskog da...pravi djecu...I to najviše po selima. A nije se moglo. I tada bi on stupao na scenu. Iako je bio internista radio je poslove (odnosno, barem pokušao) ginekologa. Radio je na pobačajima. Širom općine. Znalo se. Čim se u selu pročuje da ide Meho....nečija kuća je oplakala. I babo odnosno tata zove hećima da očisti kćer. Jer, zaboga, kako će svijetu u oči pogledati. Jugoslavija se raspadala, baš kao i moralne vrijednost hipokratove zakletve koju je Meho položio krajem sedamdesetih godina na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. I doktor bi stigao, onako suh i prosjed. Izdužen kao munara lokalne džamije odnosno crkveni toranj parohije i vezao: „E, moj domaćine, nemoj se sekirati, brzo ćemo mi to...“Sad će mala biti k'o nova. Samo da pogledam. A ja dok se raspremim, a ti pripremi 300 Njemačkih maraka, znaš da dinare ne primam.“Jadni domaćin bi samo odgovorio:“Neka, neka, moj doktore, sad ću ja, sad ću....“ I trčeći odlazio u kraj kuće da bi donio traženi iznos. I sve bi išlo kao po volju da Dr. Meho nije samom sebi presudio. Nikada mu nije bilo dovoljno novca. Rutina kojom je

radio abortuse, vremenom se pretvarala u nešto što bi se moglo nazvati isuviše jednostavnim poslom, tako da je Mehmed počeo griješiti, a novca je imao sve više i vieš. Prvo je to bilo sa Milkom M, kćerkom lokalnog, ali moćnog mlinara ovdašnjeg. Trudnoća je već bila ušla u 4. mjesec no Meho se nije dao zbuniti već je odmah prešao na stvar. Cijena je bila 500 Njemačkih maraka i da se ne moraju brinuti. Sve je uradio kako treba, ali je jednu sitnicu zaboravio. Za pet dana su novine iz Sarajeva na naslovnim stranicama pisale kako je Milka M. jedva uspjela preživjeti. O čemu se radilo? Meho je zaboravio gazu u njoj. I, infekcija se stvorila. I na zlo bacila. Igrom slučaja, brat mlinarov je bio neka fora u Socijalističkom savezu pa su je hitno, po vidjenju problema i bez kontakata sa lokalnim Domom zdravlja direktno odveli u Bolnicu Koševo u Sarajevo. Jedva je preživjela. Dr. Meho se nije osvrtao na to jer, zaboga, on je svoje uradio, a što je mlinar nije doveo njemu da dovrši posao, najmanje ga je zanimalo. No, ni mlinar nije želio da cijela općina priča o čemu se radi tako da je pustio priču kako se radilo o akutnoj upali slijepog crijeva pa je direktno odveo u Sarajevo. I Dr. Meho je išao dalje. Sve dok nije došao do Esme, kćerke imućnog zemljoradnika koju je „napumpao“ jedan gradski džilkoš tokom njenog dolaska u grad jedne subotnje večeri. „Gluho ne bilo! Da čuje selo kako je moja Esma trudna. Propao bih do Kine“...govorio je njen otac, Edhem. I, naravno, Dr. Džulbić je bio tu da da riješi problem. E, nije ga riješio već je, problematičan kakav je i bio, samo napravio još veći. Došavši u Edhemovu kuću i ponovivši svoje novčane zahtjeve krenuo je ka raspremanju „svojih medicinskih instrumenata“- kako ih je zvao. To je znalo dojmiti neuke seljake koji su gledali pincete, gaze i ostale trice i kućine koje se danas nalaze u svakoj kutiji Hitne pomoći. Medjutim, u silnoj želji da namakne što više novca, Mehmed je zaboraio najvažniju stvar: STERILIZARATI „medicinske instrumente“. Ostalo je informacija za crne hronike. Deset dana kasnije jadno dijete je umrlo zbog sepse dok je Edhem, ne mogavši izdržati bez svoje kćerke mezimice sam sebi presudio. Sačmaricom u stomak. Lovačkom. A Dr. Mehmed Džulbić? Ni milicija ga nije mogla stići jer je pokrio sve svoje tragove. Njegova riječ protiv Edhemove i Esmine porodice. Iako su ga ispitivali do besvijesti u lokalnoj milicijskoj stanici, imao je alibi jer je Snježa, njegova ljubavnica (papiri za rastavu su mu već bili na općinskom sudu) pod zakletvom tvrdila da on uopće te večeri nije izbivao iz grada. Cijelo vrijeme je bio kod nje. A on? Onako rastresen i lukav, samo je ponavljao: „Moja diploma mi ne dozvoljava da radim takve stvari. Ovo je zavjera onoga mladog Sabahudina, onoga nadri ljekara iz Sarajeva koji mi želi oduzeti praksu. Malo mu para, šta

li?...“ponavljao je neprestano, da bi država, koja to nikada i nije bila, povjerovašla suludom doktoru i zaključila slučaj uz riječi suca kako je infekcija nastala kao proizvod ranije Esmine operacije...Zamislite. Upale slijepog crijeva?! Dr. Mehmed je ostavio medicinsku praksu. Mislite zbog ovoga? Ne, ne. Zbog već dovoljno prikupljenih sredstava da pokrene privatni biznis. I to onaj što oduvijek želješe. Kafanski. A rat je već kucao na vrata.

Nastaviće se....


Crtice iz nesvijesti (II dio)


IV

Ponekad pomislim da je ovdje uvijek stolovala ptičja gripa. Samo je mirovala i čekala pravi trenutak sopstvene objave. I maligna oboljenja. I bruceloze. I...Šta sve ne...No, nikada se nismo upitali da li smo mi prostorom, vremenom i htijenjem predodredjeni za tako nešto. Planina krvi!..Tamni vilajet!..Ne, dragi moji, mi smo samo jedno područje pretvoreno u laboratoriju bjelosvjetskih hoštaplera i domaćih izdajnika. A ti, zemljo draga, ne plači. I ovo će se zvati jučer. Ono dobro...jučer.

V

Izbori su i ove 2006.godine. Dekade prolaze a mi smo još uvijek nebuloznim predskazanjima optočeni. Ko će ove godine zatalasati mase? Ko će ove godine najbolji biti? Bosna i Hercegovina, izranjavana i izmorena suludim nakanama pastira svojih izdržaće i ove, ko zna koje po redu demokratske izbore. Samo ne znam do kada će izmanipulisana stoka što se narodom/ima zove i dalje unutar atara sopstvene krvi opstati. Ne, draga moja opozicijo, ništa vi niste bolji od vladajuće pozicije. Vi ste samo oni što svoju pobjedu imaju na greškama njihovim a ne na programima i željama svojim. Tješite se i jedni i drugi. I dalje će glasati za Vas, jer drugo, zaista drugo, nismo ni zaslužili. Mea culpa.

VI

Jasmila je Bosnu (a i Hercegovinu) odbranila....GRABAVIČKA...reče, svojim nemuštim pokušajem da bude bosanskohercegovačkim identitetom optočena, Charlotte Rampling u Berlinu, februara/veljače 2006.g. Naše prokletstvo je najviše u tome što samo u patnji najjači jesmo. I silovani i ubijani i mučeni i gladni i žedni. Bosna i Hercegovina je i ovaj put na pijadestalu poštovanja i žaljenja. Već sutra će, bude li trebalo, ponovo biti na operacijskom stolu surovih nakana. Hvala ti, Jasmila. Zbog djece moje.

VII

Mojoj kćerci je danas rodjendan. Dvanaesti. Dok mi sin putevima studentskim hodi. Eno ga u Sarajevu gdje se studira a ne uči, kako veli njegov dedo a otac moj. Sarajlija. Osjećam li se starijim i iskusnijim? Ne, samo umornim jer znam da ću i ja uskoro putevima predaka krenuti. I ostaće riječ da odjekuje. U mislima djece. Ne okreći se sine (a i kćeri)!


NJEGOVA PRIČA

(NEISPRIČANA- III DIO)

Mehmeda Džulbića (našeg doktora) nije bilo lako uplašiti. Čak ni poslije problema koje je imao pred početak rata sa milicijom i istražnim inspektorima povodom Esmine smrti.

No, već sam ti pisao o tome, dragi prijatelju. Kasna je jesen 1991.godine i Mehmed je već bio zakupio poslovni prostor od Marka Lovrenovića u našoj čaršiji ( samca koji je od Ratkine smrti preživljavao od iznajmljivanja kafane koju je njegova žena otvorila), bivajući vidno zadovoljan postignutim dogovorom. Marko je tražio 400 njemačkih maraka za mjesec a našli su se na 350. Znajući da će kafana raditi i zaradjivati i mnogo više od toga, Mehmed je, zadovoljno se smješkajući, pripremao sve za novo bogaćenje. Novca je imao ali šejtan nikada ne miruje. Želio je još više. U Hrvatskoj se već pucalo. Balvani su radili. Zbjegovi se stvarali. Bivša zajednička vojska (JNA- sjeme joj se zatrlo, dabogda!) je naoružavala ekstremne dijelove jednog naroda sa ciljem podjarmljivanja druga dva (čak i nešto još gore...) ni jednoga trenutka ne pomislivši da ovo neće biti blitz- krieg već nešto sasvim drugo. Ali, Mehmed nija mario za to. Njega rat zaista nije zanimao jer bilo je nešto jače i više od toga: Novac! Vreće novca su dolazile u Bosnu (ali i u Hercegovinu) iz Slovenije, Hrvatske, Srbije sa ciljem da se što više izvuče od već razvaljenih bosanaca i hercegovaca prije završetka priče zvane SFRJ. I Mehmed je uživao. Te jeseni je kafana pogotovo dobro radila. Televizor u samom desnom gornjem čošku iznad šanka je non- stop bio uključen dok je JUTEL pričao bajke o tome kako samo što nije riješen problem sa ovim ali i sa svim slijedećim ratovima. Slovenci su već bili otišli svojim putem. Hrvatska je čekala a Bosna (i Hercegovina) naivno, kao kakva mlada, vjerovala da nju neće zadesiti pošast rata. I onda je puklo... Milan Landeka je te novembarske večeri Marku Lovrenoviću u sred kafane opsovao majku četničku. Ovaj njemu ustašku..I oružje je sjevnulo. Ishod svega je bila smrtna rana u predjelu prsa kod Marka dok je Landeka prošao samo sa prostrijelnom ranom u desnoj ruci, malo iznad lakta. Gdje je Mehmed bio? I šta je radio?...Sakrio se iza konobara koji mu je upravo u tom trenutku, prebrojavši pazar, predavao novce...Uplašio se...On...Koji nikada i nigdje nije pokazao strah... Zvuk milicijskih kola ga je prenuo iz blažene obamrlosti (ostalih 4-5 gostiju se već razbježalo računajući konobara). I Milan je, držeći se za ruku, isto učinio. U kafani ostadoše

samo Mehmed i mrtvo tijelo Marka Lovrenovića. Zdravko Radić, saobraćajac je zabezeknut upao u kafanu riječima: „Pobogu, Mehmede, šta uradi...?“ Drhtavim riječima Dr- Džulbić je samo prozborio: „Nisam ja..Nisam ja...“ I tu mu se zacrni...Probudio se osviješten u ambulanti dok ga je Dr. Sabahudin pregledao provjeravajući da nema kakvu prostrijelnu ranu. Grubo ga je odmaknuo od sebe riječima: „Makni se, šta me pipkaš stoko jedna...“ Sabahudin se samo nasmijao i okrenuvši se Zdravku kazao: „Evo ti svjedoka, pa uživaj“, otišavši u hodnik ambulante gdje ga je već čekalo nekoliko pacijenata. „Zdravko, znaš i sam da su se Milan i Mario već duže vremena koškali kod mene u kafani, nisam ih mogao zaustaviti...“- smireno je progovorio Mehmed dok ga je Zdravko umirivao riječima „Znam sve, znam, nemoj se sekirati. Milan je već iza rešetaka, a ti hajde kući. Zvaćemo te kada bude trebalo..“ Zdravko ga više nije zvao. Milan je pobjegao iz Zeničkog zatvora i pridružio se aprila 1992.g. postrojbama HVO-a. Milicioner Zdravko Radić je prije toga otišao put Austrije gdje mu je punac radio već dvadesetak godina. Pisaću ti o njemu kasnije šta je bilo kada se vratio poslije rata. No, da ti velim za Mehmeda i njegovu kafanu. Oporavio se Mehmed. Nisu mu više dolazili ni Srbi ni Hrvati već samo Muslimani. I više nije točio alkohol. Prosvijetlio je naš doktor. O tome ću sutra, vidjećeš...I o marifetlucima njegovim, šurovanjem sa...ali, sačekaj prvo da se naspavam..Vidjećeš...

Nastaviće se....


Crtice iz nesvijesti (III dio)


VIII

Razmišljam o budućnosti sopstvenoj. Mogu li se nadati boljem? Pogledam kroz prozor automobila i vidim prljave rijeke, sumorno sunce i iscrpljene ljude. No, ipak, pogledam unutar vlastitog okruženja i vidim da Bosne (a i Hercegovine) ipak, ima. Na putu ka Kozari i Hotelu „Monument“ prolazim krajolikom bosanskohercegovačkim: Travnik, Jajce, Banja Luka, Kozarac i...konačno Kozara (šta ono bješe..ah, da...sjetih se isječka iz filma i onoga „mama 'paja...?!“). A tamo tridesetak osoba različitih kulturoloških, historijskih i geografskih percepcija. Psihološke operacije i Medijske prezentacije. Odnosi s javnostima. U RS-u je bila BiH. Da li je i RS bio u BiH? Četiri dana gatheringa, razmjene informacija i iskustava. Stranci (foreigners) organiziraše druženje. A slijedeći put? Neće trebati. Ipak, B. H. i S. bijaše zajedno. Otvoreno razgovarajući o svemu. Još samo da uobličimo zemlju. Nadati je se. 200...0...i neke...

IX

Prelistavam današnje novine. Iste su kao jučerašnje. I sutrašnje. Ipak, varam se, jer jučer je stranica crne hronike imala 6 (šest) stranica, danas 8 (osam) a sutra...Pitam se da li sam u Čileu sedamdesetih, Nikaragvi osamdesetih ili u Americi (SAD, op.a.) devedesetih?! Da li je ovo ono za šta smo se borili? Da svatko može imati pištolj i/ili pušku? Da svatko može provoditi „rendžerski“ zakon jačega? Da svatko može biti žrtva, sudac i/ili egzekutor? Da svatko može pretpostaviti mogućnost sopstvenog nestanka sa tla drage nam zemlje? Zbog čega? Zar ne vidite dragi moji da kreatori naših ovozemaljskih života i ništa drugo ne žele do da se o sebi zabavimo kako bi oni i dalje pljačkali što do sada još uvijek nisu. Dok se Vi (ali i ja) bavite nacijom kao jedinim postulatom sopstvenog bića...DOSTA...Recite...DOSTA...Jer oni će sutra biti i sve drugo ako bude trebalo!..Samo zbog sebe...Najmanje zbog nas.

X

Danas me nazvao Hadžem...Hajdarević...Kolega. Bijaše u Bugojnu. Rekoh mu da sam uvijek van grada kada se javi. Prošli put sam bio u Beogradu. Danas u Sarajevu. Upitah ga za Sarajevske večeri. Poezije. Brzo će, kaže. Nazvah te da se čujemo i porazgovaramo. Vidim da si u poslu. Vrijednome. Humanitarnom- veli. I šalji mi i dalje informacije, molim te. Divim se tvojoj snazi da pomogneš- završava. Hvala ti, ahbabu. Sjetih se da si bio jedan od rijetkih kolega književnika (da ne zaboravim: vječni Alija Kebo, drčni Amir Brka, forever young Nenad Tanović i uvijek veseli Mustafa Smajlović) koji bješe one večeri u Kamernom teatru 55...2003.g...u ispunjenoj Galeriji Gabrijel na promociji „Prosjaka uma“. U Sarajevu to bješe uspjeh. Ne samo moj. Već i njihov.

XI

Stigao mi je i novi broj MOST-a. Crno- bijele korice. Ispunjen kolorom riječi. Alija ne može odoljeti a da ne „pusti“ i malo onoga što mi zovemo „zalutala“ pjesma, priča i/ili esej. No, ne treba mu zamjeriti. Heroj je on. Domaći. Bosanskohercegovački. Izdavati jednom mjesečno časopis u kojem na jednom mjestu možeš pronaći i Milana, i Ahmeda i Maria a da komunisti nisu- to može samo Alija...Kebo...Mostarski. Mi ostali iz redakcije smo tu sa njim ne samo da podržimo već i omogućimo da MOST ostane, opstane i postane ono što Bosna (a i Hercegovina) jeste uvijek bila...inatom i dertom optočena.


BUDI TU

A čemu bješe sudba snena?

Meni? Tebi?

Njoj samoj? Oboma... Dapače.. Oboma...

ZAHVALNOST

Smiraj dana života dolazi.

Tiho upitah sebe: Da li je vrijedilo?

I više od toga jer sam se i rodio...


Protokol Balkanskih papaka

Sionski mudraci?

Dok čitam „Vladavinu Tajnom“, autora Džima Marza (orig. Jim Marrs „Rule by secrecy“) u izdanju Alfa- Narodna knjiga (SCG- 2005) kupljenu na netom završenom Sajmu knjiga i učila u Sarajevu (April 2006.g.), pokušavajući razumjeti demistifikaciju modernog shvaćanja VLADAVINE SVIJETOM uz pomoć tajnih društava, masonerija i okultnih skupina, na trenutak pomislih da se i Alternativna historija/istorija/povijest mog prijatelja Semira- Sema Osmanagića kroz nedavno otkriće Bosanske Piramide Sunca u Visokom kod Sarajeva upravo bavi tim stvarima. Da, demistifikacijom uobličenog vidjenja relevantne stvarnosti. Jer nikada, baš nikada nije onako kako mi gledamo na to. Ko smo to mi? Obični mali ljudi koji sveobuhvatnost sopstvenog vidjenja stavrnosti vide na osnovu kreiranog stava kroz medije, sesije i knjige koju nam vlastodršci tako uspješno podmeću.

No, da se vratim suštini stvari. Čitajući navedenu knjigu naiđoh na str.143. navode iz toliko čitane i osporavane knjige Protokol Sionskih mudraca koja je samo potvrdila (hajde da kažem- metodološko- logički- naučno) moj stav da iza svega ovoga što nam se dešavalo u posljednjih petnaestak godina stoji neko drugi. Da, zajedno sa domaćim papcima uobličiše ONI davno zapisane nakane i na ovim prostorima. Poslije Koreje, Vijetnama dođe red i na Balkan, tu planinu krvi- kako je nazvaše nama nepoznati likovi. Da krenem u potrdjivanje teze: Dakle, str.143. citat:

- Ratovi, koliko god je moguće, neće završiti teritorijalnim osvajanjima“ (Protokol 2). kraj citata Potvrda ovome se nalazi u činjenici da u krvavom raspadu bivše Jugoslavije sve zemlje ostadoše u svojim, ranije, ucrtanim granicama.

- citat Mišljenje (masa) mora biti okrenuto prema industriji i trgovini. Na taj način sve će nacije biti progutane u potrazi za dobitkom...i neće ni primetiti zajedničkog neprijatelja.“ (Protokol 4) kraj citata

Potvrda ovome se nalazi u činjenici da smo neposredno pred rat imali naglo budjenje

slobodne trgovine, Markovićevu deflaciju, stabilan dinar...Naizgled jasnu viziju budućnosti...No, šta se iza brda valjalo?

- citat Jačanje naoružanja, povećanje policijskih snaga...(tako da) u svim državama svijeta, osim nas (postojaće) samo mase proletarijata, nekoliko milionera posvećenih našim interesioma, policija i vojska.“ (Protokol 7) kraj citata

Potvrda ovome se nalazi u poslijeratnoj Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, Makedoniji, Bosni i Hercegovini. Koliko je izblijedila srednja klasa? Koliko je tajkuna kreirano? Rođačkim vezama utvrđeno? Koliko procenata stanovništva drži više od 80 procenata državnog kapitala u svojim rukama? Ne više od 5 procenata. Uvjeren sam.

- citat Predaćemo(vrhovnu vlast) u ruke ljudi čije su prošlost i ugled takvi da se izmedju njih i naroda nalazi provalija, ljudi koji se u slučaju nepoštovanja naših uputstava moraju suočiti sa optužbama za zločin..“ (Protokol 8) kraj citata

Potvrda ovome nalazi se u...Uostalom, zar se ovo mora objašnjavati.Otvorite novine...Kazaće Vam se samo...

- citat Zaludjeli smo, ošamutili i iskvarili omladinu (masa) odnjegovavši je na principima za koje znamo da su lažni...“ (Protokol 9)...“Uništićemo (kod masa) važnost porodice i njenu vaspitnu vrijednost.“ (Protokol 10) kraj citata

Potvrda ovome nalazi se u općoj obezglavljenosti omladine bosanskohercegovačke koja tumara od kafića do kafića...od trave do ekstazija...porodicama opterećenim PTSP sindromom...etc.. I da li da idem dalje...? Balkanski papci više to nisu! Kada ćemo (i Vi, dragi moji čitatelji) shvatiti da pisati satiru jeste cilj ukazivanja na izvitoperenost osnovnih humanih vrijednosti a ne radi liječenja sopstvenih neiživljenih kompleksa. A ovo i ne mora biti esej- satira. Ovo jeste krvava stvarnost ovih prostora. I ostaće sve dok se ne stvori kritična masa onih koji će reći: „Budale jedne Balkanske...Vi niste ništa drugo do bezlična masa koja služi kao laboratorijski pacov bjelosvjetskih hohštaplera...Svi ste Vi Južni Slaveni...I Srbi i Hrvati i Bošnjaci i Slovenci i Makedonci..Ali ste prije svega i nadasve...PAPCI...pa tek onda nacionalno osviješteni kreteni...bivši izlomljeni tovariši.


OTVORENO PISMO KOLEGAMA IZ DRUŠTVA PISACA BIH

PODRŽIMO FONDACIJU “ARHEOLOŠKI PARK- BOSANSKA PIRAMIDA

SUNCA”

U situaciji kada je Društvo pisaca Bosne i Hercegovine postalo Asocijacija čiji stavovi i promišljanja o aktuelnoj društvenoj zbilji zaslužuju, ali i imaju poštovanje pravednika ovdašnjih, pozivam kolege književnike, članove Društva pisaca Bosne i Hercegovine da riječju, gestom, akcijom i vlastitim aktivnim sudjelovanjem podrže FONDACIJU “ARHEOLOŠKI PARK: BOSANSKA PIRAMIDA SUNCA”. Zbog čega? Ne zbog toga da bi dali podršku svom kolegi koji iza sebe već ima dovoljno priznanja (i medjunarodnih) unutar književnog poslanja već da bi dali podršku Bosancu (ali i Hercegovcu) Semiru Sam-u Osmanagichu a sa ciljem koji jeste conditio sine qua non novih vizija unutar drage nam zemlje- vizija konačnoj kreaciji samopoštovanja i konačne samouvjerenosti dobroti što streme- Dobrih Bošnjana (i Hrvata, i Srba i Bošnjaka, i Jevreja, i Roma, i ostalih), ljudi ovdašnjih. U dodatku Vam dostavljam već objavljenu priču- podršku Semiru Sam-u Osmanagichu (unutar esejističkog promišljanja sastavljenog od TRI PRIČE, koja se nalazi i skenirana na WWW: http://sabahudinh.tripod.com ) iz Časopisa za kulturu MOST iz marta 2006.g. (br. 107) čiji jesam i član Redakcije. Ne želim Vam previše vremena oduzimati do otvoreno tražiti da MI, kao članovi Društva pisaca BiH, podržimo htijenja i želje čovjeka Semira usmjerene stvaranju bosanskohercegovačke zbilje koja neće biti opterećena kompleksima, zavistima, mržnjama, ratovima i zlobama. Zar nam treba više dokaza? Zar već nismo dovoljno vidjeli? No, ne treba zaboraviti da je ovo proces od pet godina koji je tek počeo. Ako mu sada damo odgovarajuću podršku nećemo ostati na repu zbivanja, već na ponosnom početku iskrenog bljeska stvaranja- neke nove Bosne (ali i Hercegovine). Ovo jeste možda naivan pokušaj da konačno progledamo unutar sopstvenog poslanja, ali, oprostićete mi, zar i naivni nisu historiju/povijest/istoriju stvarali.


Bosanska piramida Sunca, Mjeseca i Zmaja

U zemlji čije ime jeste Bosna i Hercegovina

Vlasništvo svih nas...bosanskohercegovačkih potomaka. Koga?

Pitajte Semira Sem-a Osmanagich-a

Smireno lice mladjahnog Semira Osmanagich-a ničim nije odavalo umor poslije tridesetodnevne neprestane borbe sa visinama, dužinama i širinama bosanskohercegovačkim. Za mene se to ne bi moglo reći. Naime, kako ostavih auto u podnožju Visočice, tog ugodnog subotnjeg poslijepodneva na povratku iz Sarajeva u Bugojno 29.04.2006.g., ispunio sam obećanje dato Semiru i zadihan stigao, ali:

Te nedjelje nisam uspio, ali 29.04.2006.g. (subota) dogovor je realiziran. Semir je bio tamo. I Piramida. U dolini Piramida (bosanskih- SUNCA, MJESECA I ZMAJA). Mnoštvo je ljudi tog popodneva bilo na Visočici. Sjetih se mog boravka u Medjugorju (uvjeren sam da ste čitali o tome prije nekoliko godina u MOST-u u tekstu pod nazivom „AJVAZ DEDINA GOSPA“) i osjećaja koji sam vidio tada na licima tamošnjih pravednika. Kao da se priča ponovila. Ljudi su prilazili Semiru, pozdravljali se sa njim uz: Izdrži...svi smo sa tobom...ne mogu ti ništa...rodila te majka...I na trenutak se sjetih riječi cijenjenog profesora Lovrenovića (Dubravka, op.a.) u emisiji 60 minuta FTV BiH od 22.04.2006.g.: „Tamo nisu piramide...a šta je tamo...nemam ideje...“ Neću mnogo komentarisati ovu izjavu jer ćete više o tome čitati iz pera našeg saradnika Viktora Dundovića u ovom broju MOST-a, ali ću samo reći: I ja bih tako reagirao jer Semir pod noge baca kompletno moje školovanje, vjerovanje u realnost koju su mi godinama servirali. No, da se vratimo susretu našem.

E- mail razmjena. Postovani prijatelju, Pratim sva desavanja oko iskopavanja i potvrde necega u sto vec vjerujem da postoji, no imam jedan, hajde da kazem birokratskim jezikom- konstruktivni prijedlog. Naime, mislim da bi kulturoloski, historijski pa cak i geografski bilo dobro da krenes sa pojmom Bosanskohercegovacka piramida sunca umjesto Bosanska piramida sunca. Zbog cega? Zbog drzave in whole. Razmisli, jer pretpostavljam da si metodolog unutar svojih promisljanja jer samo na nacin usmjeren sveobuhvatnosti mozemo uspjeti. Mozda Piramida uspije objediniti zelje svih ljudi ovih prostora. Jer kada govorimo Bosna iskljucujemo onaj drugi, ne manje vazan dio cjeline sto se domovinom zove. Molim te da ovo shvatis kao sugestiju iskrenog prijatelja.A pokusacu u nedjelju (23.05.2006.g.) na povratku iz Sarajeva za Bugojno navratiti do Visokog. Srdacan pozdrav, Sabi Pozdrav, Hvala na sugestiji. Ime ("Bosanska") je izabrano vise kao geografski pojam da piramida bude prepoznatljiva u svijetu, a da je jos uvijek prakticna za izgovoriti. A posto je kompleks ogroman, on jeste na teritoriji BiH i iza njega ce stati ne samo citava BiH vec je rijec o svjetskoj kulturnoj bastini.Ja sam gore svaki dan od 8 – 18. Vidimo se. Srdacno Semir

Iskren i srdačan nadasve- samo je kazao: „Hajde prijatelju da čuješ prezentaciju“...Ljudi su krenuli za njim bez pogovora, kao da idu za mesijom..domaćim..ovozemaljskim...Ništa mi drugo nije preostalo već i da ja dobijem potvrdu za nešto u šta sam već vjerovao (pogledajte MOST br.106 od februara/veljače 2006.g.). Ali, uspjeh ga nakratko upitati kako može biti tako smiren i pored tolikih napada na njega i Fondaciju na čijem je čelu a sve sa ciljem da ponište i samu pomisao da na ovim prostorima ima piramida. Kratko je odgovorio: Dragi moj Sabi, ne bi ni bilo u redu da su svi za. I bolje je da je tako. Vremenom, svi će preći na ovu stranu.“ Na samom početku zanijekao je navode kvazi- naučnika da na ovim prostorima ima više od 1000 piramidalnih oblika kao pretpostavki piramida. Samo ih je devet i to su potvrdili satelitski snimci. Od tih devet ta tri oblika su u Visokom. Piramida Sunca- Piramida Mjeseca i Piramida Zmaja koje zajedno čine istostranični trougao pod uglom od 60 stepeni bez imalo odstupanja. Hej! Pomislih, a gdje je ostalih šest. Sigurno je to ostavio za kasnije...Neću ga pitati...Biće vremena.

16 dan istraživanja Bosanske piramide Sunca- 29.04.2006.g.

Piše: Siniša Subotić (sa stranice http://www.piramidasunca.ba/ )

Pronalazak novih kamenih megalita koji sačinjavaju sjevernu stranu brda Visočica po treći put u petnaest dana okupio je najvažnije domaće i dio svjetskih medija. «Otvaranjem novih sondažnih bunara na sjevernoj strani piramide prema očekivanju smo pronašli kamene blokove breče koji su zahvaljujući debelom sloju humusa odlično očuvani.Svi imaju ravnu i pravougaonu površinu. Debljina im se kreće do 70 cm. Spoj je pravolinijski i nesumnjivo je riječ o djelu ljudskih ruku. Težina nekoliko otkrivenih blokova se procjenjuje na 10-30 tona u prosjeku.»- rekao je nezavisni istraživač Semir Osmanagić pred velikim brojem novinara i turista.

Novinarima su se obratili i ostali članovi istraživačkog tima: geolog Nadža Nukić, geodeta Enver Buza, arheolog Silvana Čobanov te pojačanje istraživačima mladi historičar Sanel Silajdžić.

U posjeti arheološkoj lokaciji boravio je generalni direktor BH Telecoma gospodin Hamdo Katica i saradnici. Impresionirani viđenim potvrdili su dugoročnu podršku BH Telecoma ovom važnom projektu. Gospodin Katica je sugerirao postavljanje nove web kamere na sjevernoj strani piramide kako bi se mogla pratiti buduća sondažna ispitivanja od najranijih faza.

U privatnoj posjeti brdu Visočica boravio je i Mirko Babić, magistar arheologije iz Bijeljine, inače jedan od potpisnika peticije za zabranu arheoloških radova iznad Visokog.

«Dolaskom na lice mjesta uvjerio sam se da je riječ o vrlo kvalitetnom i stručnom istraživanju koje se odvija mnogo niže od lokaliteta gdje se nalaze ostaci kraljevskog grada «Visoki». Mada je još rano tvrditi da je riječ o piramidi, za kamene blokove koje sam vidio mogu reći da su vrlo interesantni.

Vidio sam kamene blokove teške i više od desetak tona...Vidio sam rukom obradjeno kamenje iz vremena tako dalekog da ne mogu ni zamisliti...Vidio sam vrh Piramide...Vidio sam ljude koji vjeruju u to...I nema tu ublehe...Možda samo malo sumnjičavosti kod nekih novinara koji upitaše: A kada ćemo moći definitivno tvrditi da je Piramida tu, pred nama? Semir je hladno, nasmiješena lica rekao kako vidi da novinar ima obuvene čizme i da možemo nastaviti prema zapadnoj strani gdje će vidjeti još dokaza. Bilo ih je. Nevidjeni broj...

S obzirom da mi penjanje baš nije jača strana i iako sam pješačio (uzbrdo, op.a.) nekih dva kilometra do Piramide iz doline gdje je smješteno Visoko, rekoh Semiru: Prijatelju, vratićeš me dole...Nemam snage..prokletstvo pušenja!...Naravno, odmah ćemo...Vidim da si umoran...smireno reče. Na trenutak pomislih da sam u vremenu negdje tamo daleko, na mjestu gdje mašta postaje stvarnost a alhemičari pretvaraju olovo u zlato dok razgovaramo sa alien civilizacijama. Ne, ne treba nama to. Ovdje i sada u Bosni (ali i Hercegovini) postoji nada da, konačno, imamo nešto u Svijetu vrijedno. Nešto što će promijeniti standardne historijske/povijesne i istorijske pretpostavke naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. U ovoj Noevoj arci ima mjesta samo za believers. A Bosni (pa i Hercegovini) i treba vjera u NEŠTO jer u šta će vjerovati? U Političare: Tihića? Lagumdžiju? Dodika? Silajdžića? Čavića? Čovića?...etc... Ne! Valja nam vjerovati u Semira Sema Osmanagicha ako ništa drugo a onda zbog toga jer nam daje NADU. Nadu da mi JESMO. BILI. I BIĆEMO. I jedan kratki vic na

28.04.2009.g.- Piše Samra Koričanin (sa stranice http://www.piramidasunca.ba/ )

Mirsad Purivatra, direktor Sarajevo film festivala je najavio dolazak kompletne festivalske ekipe na mjesto iskopavanja bosanske piramide Sunca u mjesecu augustu.

Za nedjelju je najavljena posjeta ekipe BBC iz Londona na čelu sa Michael Palin-om će pripremiti teren za snimanje dokumentarca o bosanskim piramidama. U posjeti istraživačkom timu Fondacije boravili su predstavnici Američke ambasade iz Sarajeva: Dr. Scott Jones, direktor izvoznog i Darko Ilić, pomoćnik vojno političkog savjetnika te gospođa Marija Balač, savjetnik iz SAD ambasade u Beogradu. Austrijski novinar Michael Arzberger je bio oduševljen viđenim i najavio dolazak austrijskih medija i animiranje austrijske javnosti.

kraju što mi stiže mailom neki dan od prijatelja iz Sarajeva: Fotografija mumije u sarkofagu koja je pronadjena u Bosanskoj piramidi Sunca. Pogledajte sami. I šta je tu neobično! Marketing i prije 10.000 godina kroz šalu iz 2006.g.:

Ako ništa drugo, znamo se šaliti. No, last but not least (posljednje, ali ne i zadnje) potrebno je da samo ponovim jednu od mojih starih pjesama pod nazivom

Cogito ergo sum

Ostaje li odsjaj valjanog htijenja

u nečemu što ima smjelosti

da misli? Samir Sam Osmanagich misli. Bosanskohercegovački. Bilo bi dobro da i mi krenemo tim putem. p.s. Ne može bez ovoga. Metodologija iznad svega...:

Petogodišnji plan istraživanja na lokaciji Visočica kraj Visokog u periodu 1.1.2006. – 31.12.2010.

Hipoteza: brdo Visočica je svojom kompletnom dužinom i visinom od 220 metara kolosalna stepenasta piramida sa prilaznim popločanim monumentalnim platoom dužine 420 metara i podzemnim kompleksom tunela

Investitor: Fondacija Aarheološki park: Bosanska piramida Sunca sa sjedištem u Sarajevu kao ugovorni partner Zavičajnog muzeja u Visokom koji skrbi o kraljevskom bosanskom gradu Visoki i sa vladom (nadležnog) Zeničko-dobojskog kantona.

Izvor finansiranja: međunarodni izvori (svjetski fond za zaštitu spomenika, UNESCO, evropska komisija za kulturu), domaći izvori (namjenska budžetska sredstva), strane i domaće kompanije, privatni sponzori, namjenska sredstva za kulturu ambasada u bih itd.

Status fondacije: nezavisna, neprofitna i nepolitička institucija sa transparentnim radom, Upravnim odborom i izvršnim direktorom te savjetom, komitetima, sekcijama i međunarodnim savjetom kao glavnim tijelima i nizom savjetodavnih stručnih odbora koji se formiraju po potrebi.

FAZE ISTRAŽIVAČKE AKTIVNOSTI:

2006: Obaviti zakonske i organizacijske pripreme, osnovati fondaciju, formirati tri projektna tima koji će započeti proces ekskavacije i restauracije:

a.) monumentalnog popločanog platoa na četiri sekcije 20 metara x 40 metara; b.) zidova piramide na šest sekcija sa sve četiri strane svijeta u širini 20 metara x 50 metara; c.) mapiranje podzemnog kompleksa tunela i prostorija.

Prije početka rada projektnih timova, u saradnji sa zavičajnim muzejom iz Visokog i općtinom Visoko, osigurati da se 70 metara radijusa u svim pravcima teren kompletno očisti od žbunja i ostalog rastinja koje nepovratno uništavaju piramidu i kulture koje su na njoj građene kao sto su ilirska i rimska utvrda te kraljevski grad Visoki. u ovoj fazi neće se raditi restauracija grada visoki na vrhu piramide.

Važno je osigurati da se infrastruktura prilagodi ogromnom nadolazećom interesu građana bih iz čitavog svijeta te stranaca. U tu svrhu je potrebno što hitnije asfaltirati alternativni put iz pravca ravne-visočica koji će koristiti turisti. postojeći put prema visočici iz visokog će biti trajno regulisan i samo će ga koristiti mještani i istraživački timovi. Taj put se neće proširivati, jer leži na bočnoj strani piramide.

Zaposliti lica na osiguranju piramide i ulazu u tunele. Honorarno angažovati vodiče. Osigurati postojanje marketinškog i informativnog materijala. Postaviti ostakljene table sa posterima na kojima je rekonstrukcija piramidalnog kompleksa sa kasnijim kulturama na vrhu piramide.

2007. Nastaviti sa iskopavanjem širih sekcija: 1. pristupnog platoa; 2. zidova piramide; 3. podzemnog kompleksa tunela.

Trajno riješiti prilazni put, parking i turističke rute sa stalno zaposlenim stručnim osobljem i vodičima. uključiti turističku zajednicu bih i privrednu komoru bih u projekat.Obaviti geološka sondažna bušenja na Plješevici. Zakonski zaštititi Plješevicu kao Bosansku piramidu Mjeseca. Osposobiti podzemni tunel između dvije piramide i otvoriti ga za javnost u limitiranom vremenskom okviru.

2008. Potpuno zaštiti otkopane sekcije platoa i piramide i napraviti stalne staze za turiste. Otvoriti pronađeni put u utrobu piramide za limitirani broj posjetilaca. Proglasiti treću piramidu u okolini ravni državnim interesom i započeti proces ekskavacije i restauracije. Trajno restaurirati sve kulture koje se nalaze na vrhu piramide, a posebno kraljevski grad Visoki.Nastaviti sa otkopavanjem i zaštitom nižih, padinskih dijelova visočice. mapirati podzemne zidove, prolaze i stepenice. Proširiti područje od državnog interesa na širi region Visočice. Otvoriti zgradu muzeja: Bosanska piramida Sunca u Visokom.

2009. Uspostaviti kompletne ture za obilazak arheološkog parka. Nadograditi metode restauracije kako se ne bi oštetio ni jedan dio piramide. Širiti arheološka iskopavanja na sve dijelove visočke doline na kojima su ostaci drevnog piramidalnog kompleksa. Započeti ekskavaciju drevnih piramidalnih struktura istočno od Plješevice. Otvoriti područne zgrade muzeja Bosanske piramide Sunca na aerodromu u Sarajevu, na aerodromu u Visokom i na ulazu auto-puta u Zenicu.

2010. Trajno proglasiti visočku dolinu sa piramidalnim kompleksom najznačajnijim spomenikom kulturno-historijske baštine u Bosni i Hercegovini. Instalirati ploču na platou Bosanske piramide Sunca kojom UNESCO proglašava ovaj arheološki park monumentom od svjetskog značaja.

Crtice iz nesvijesti (IV dio)


XII

Petnaestoga aprila/travnja godine koja protiče, u Tuzli se sastadoše PR-ovci bosanskohercegovački. Inicijativna grupa koju činiše Amra Odobašić, Edo Ekmeščić, Aida Feraget, Mario Brkić, Amela Odobašić i moja malenkost konačnu uspješe u svojoj nakani. Uz prisustvo četrdesetak delegata iz cijele Bosne (ali i Hercegovine) osnovasmo Udruženja za odnose sa javnostima BiH, UOJBIH- PRIBA. Predsjednik- Amra Odobašić; predsjednik Skupštine Mario Brkić a ja bijah zaista počastvovan predloženom pozicijom predsjednika Suda časti novoosnovanog Udruženja. Još samo da krenemo u realizaciju planiranih ideja usmjerenih zaštiti pozicije PR-a, edukaciji i uobličavanju bosanskohercegovačke svijesti (i političara...i gradjana, pardon, naroda!) kako je ovo nauka koja u razvijenom svijetu ima svoje zasluženo mjesto. Valjda će i ovdje imati. Akobogda.

XIII

I bijaše Skupština. Društva pisaca bosanskohercegovačkih. Subote, dvadeset i drugog dana travnja/aprila- Anno domini 2006. U Sarajevu. Uz prisustvo 77 članova! Što je, zaista, priličan broj znajući da u posljednjih nekoliko godina nismo imali više od četrdesetak prisutnih. Ozračje je bilo opušteno. Bez ikakvih čudnih ispada (sic- kakvih?). Jedino je kolega Kajević insistirao na pitanju suočavanja sa problemima sa kojima se suočava pisac danas na ovim prostorima. Naravno, dragi moj kolega, rekoh, ali hajde da napravimo tematsku Konferenciju. Aklamacijom Skupština prihvati moj prijedlog. I Izbore imadosmo. Novi (stari) predsjednik je Grada (Gradimir Gojer, naš). U naredne četiri godine dvije izuzetno meni drage osobe (Anto Zirdum i Kristina Mrdja) iz Viteza odnosno Banja Luke postadoše članovima Nadzornog odnosno Upravnog odbora Društva. Osvježavamo se. Neka. Mada mi Alija Kebo reče: Bilo bi dobro da si ti predsjednik, s obzirom na tvoje organizacijske sposobnosti. Odgovorih mu promtno: Ne, dragi prijatelju. Još nije vrijeme.

XIV

Udruženje SRCE ZA DJECU KOJA BOLUJU OD RAKA U FBIH imade svoju Skupštinu, takodjer. Eto, tamo sam prvi medju jednakima. I dobro nam ide. Borba je neprestana. Za živote malih hrabrih boraca koji boluju od malignih oboljenja. Izliječeni će malo do Turske i Irske. Na ljetovanja i druženja. A bolesni? Za njih ćemo tek da se izborimo. Da se liječe na klinikama koje imaju infrastrukturu: Italija, Njemačka, Austrija, etc...I da generalni menadžer KCU-a u Sarajevu, gosp. Faris Gavrankapetanović, konačno realizira obećanje dato još 2004.g.?! Zamislite, 2004!? Da i mi dobijemo odgovarajući centar za transplantaciju koštane srži. I da djeca dobiju igraonicu- Mi ćemo je napuniti i srediti- Samo nam dajte prostor- Šta čekate?

XV

Propade mi Maj. Prvi. Kiša je tog dana lila kao iz kabla u ovom dijelu Bosne (ali i Hercegovine). Naše drage supruge (Rusmirova, Viktorova, Sabrijina, Sejina i moja) se dogovorile o tome šta će koja kupiti. Fol' dogovorile. Moja mene poslala kod Cakana (naš mesar, op.a.) sa papirom na kojem je čitko pisalo koliko i čega- mesa. I opet popodne moradoh na istu adresu po pripremljeni sadržaj. Ni drugi, uvjeren sam, nisu prošli drugačije. I možda nas je zbog toga dragi Allah, Buda, Bog, Jesus i kaznio kišom. Emancipovana žena i nije ništa drugo do moderna amazonka koja maltretira mene-muškarca. Zbog toga je padala. Kiša.

XVI

Sad' će izbori. Jašta! Ustavne promjene pale u Parlamentu. Jašta!

Već sutra ćemo u Evropu. Jašta! Ja sam puk'o. Jašta!

Časopis MOST, broj 111-112 (200-201) juli-avgust/srpanj- kolovoz 2006.g.

CRTICE IZ NESVIJESTI- V DIO


DRUŽBA PERE KRVŽICE


AUTOBIOGRAFSKO IZBJEGLIŠTVO

Prikaz knjige priča Ante Matića “Sizif i mrav”

Matica Hrvatska, Mostar, 2006 Antu Matića poznajem relativno kratko vrijeme, kako njegov književni opus a tako i njegovu osobnost, ali, moram to priznati, nešto više od tri godine je dovoljno dug period da ga mogu smatrati ne samo prijateljem po već i u peru. Imajući u vidu činjenicu da je do mene došao redakcijski zadatak prikaza njegove posljednje knjige priča pod nazivom “SIZIF I MRAV” sa zadovoljstvom sam pristupio realizaciji iščitavanja napisanih redaka njegovog književnog djela. I zbog svega navedenog, uvjeren sam da će i moj dragi Ante razumjeti ako i u napisu koji slijedi bude poneka riječ dobronamjerne kritike usmjerene osobi za koju znam da će te riječi i razumjeti. Moral. Ovaj riječ kao da odjekuje mislima Matićevim. Sav onaj zlurado zloupotrijebljeni “moral” kroz vijekove/stoljeća i nije ništa drugo do još jedan nepobitni dokaz kako smo mi svi “maleni ispod zvijezda” koje u ovom slučaju pokazuju značaj unutar pišćevog općenja sa nadnaravnim- božjim odredjenjem. U svojim pričama, da ne kažem autobiografskom izbjeglištvu, autor pokušava, a bogami, i uspijeva nama, običnim smrtnicima, predočiti njegovo vidjenje općenja sa Bogom koji za njega- katolika i jeste vidjen kroz otjelovljenje Isus Krista. Kao da želi kroz patnje Isusove pokazati patnje savremenog čovjeka dodirujući moderno vrijeme ratova, totalirizma i silnih izama koji nas i dan danas razdiru. Citat: “ Okrenu se prema nama i pitao: U čemu čovjek nije napredovao? Šutjeli smo. Neki se čovjek odvažio i glasno rekao:- U moralu.- Da!- kazao je Sartre i dodao- Čovjek je u svemu što radi i poduzima išao naprijed: u fizici, matematici, medicini, kiparstvu, slikarstvu, ekonomiji, športu, vjerovanju, naukovanju, ratovanju. Ali, gospodo, kako smo krali, varali, lagali, ubijali prije tisuće godina, nažalost, i danas činimo, a to su moralne norme I čovjek nije uspio u tome maknuti se s mrtve točke. Onda se cinično osmjehnuo govoreći kako to može učiniti i pomoći samo Mesija. No, čiji, rekao je pomalo podrugljivo, kad ih ima više.”kraj citata… Ali, kada i kroz svoje priče ulazi u savremene teme, Matić kao da pokušava prikazati nam sopstveno vidjenje ovovremenog bivstvovanja pretočenog kroz prizmu autorovih snovidjenja. I ne bez razloga. Kada govori o preljubi, lovcima, vinu i karizmi

ljudi sa kojima živi tokom šesdeset sopstvenih ljeta, a pogotovo o onima koji zlo mu naniješe optužbom da je istovremeno i fašista i komunista, on ostaje samo svoj. Kako? On ne mrzi. On samo sažaljeva sve one koji nemaju snage da pronadju morlanost unutar sopstvenog bića. Kao da im pokušava ukazati na put. Dobroti što stremi iako i sam biva izopćen od strane neljudi- i piscima što se zovu. Ipak, omakne mu se ponekad i, uvjeren sam, poneka dobrohotna greška…Muhamed jeste poslanik, dragi moj prijatelju…Islam jeste još jedna u nizu religija koje oplemenjuju svijet u kojem živimo…I on ima svoja pravila, baš kao i svaka druga…Zbog čega zabranjuje alkohol i odredjeno meso…? Ostavimo to religiji jer sigurno je bilo razloga… No, knjiga priča u cjelini, unutar živosti koje uobličava književno iskustvo autora, zavrijedjuje čitanje. Ne samo da upoznamo vidjenje stvarnosti u kojoj obitava autor, već i da saznamo nešto više o prošlosti, sadašnjosti, ali i budućnosti ovdašnjih prostora.


Crtice iz nesvijesti (VI dio)


XXI

Danas je nine eleven (na bosanskom, srpskom i hrvatskom- jedanaesti deveti- čudno, u ovom slučaju nema razlike u jezicima i ne treba prevoditi!...sic!). Prije tačno pet godina bio sam u avionu koji je letio iz Zuricha (Ciriha- i ovdje ne treba prevodilac) za Sarajevo. Nine eleven se desio u 8:45 po vremenu u SAD-u dok je kod nas bilo 14:45. Sletih na sarajevski aerodrom u 14: 40. Supruga me JE dočekala i krenusmo u pravcu Bugojna. Brzo smo stigli bez stajanja ali i bez žurbe. Po ulasku u stan i pozdravivsi se sa djecom, bacih oko na TV- avion je letio ka neboderu i ubrzo potom „zabio“ se u njega. Rekoh: Film. Koji li je ovo kanal?..No, već u slijedećem trenutku vidjeh CNN u donjem desnom uglu. Zanijemih i sjedoh. Ostalo je istorija/povijest/historija. Da li mi se može dozvoliti da bez imali fuindamentalističko/vehabijsko/sunitsko/šitskog backgrounda kažem slijedeće: Vladaoci Svijeta, odnosno onih 200-300 osoba iz Bildenburške grupe su ovo isplanirali i u dogovoru sa islamskim fanaticima i realizirali. Bin Laden nikada neće biti uhvaćen. Zbog čega? Odgovor je jednostavan: Potreban je svjetskim moćnicima da ovaj naš ludi Svijet drže pod šinjelom straha od terorizma istovremeno manipulirajući burzama širom planete i puneći vlastite džepove. A ja pomislih: Mogao je i moj avion završiti u nekom neboderu. Možda bih i ja tada bio teroristom prozvan. Samo zbog toga što sam se vraćao sa jedne od književnih putešestvija. I nedužan stradao. Možda.

XXII

Vratih se iz Sarajeva kasno sinoć. Dva majstora su sa mnom: Zijo i Tale . Jedan je stolar a drugi moler. Zijo kaže da ćemo se vidjeti na onom svijetu i da ću ja tada biti pod njihovim patronatom. Možda samo cuke vodati jer na ovom svijetu je obrnuto. Glasno se nasmijah i rekoh kako nemam ništa protiv ali zar u svetom Kűranu ne piše kako postoje tri stvari za ulazak u džennet: potomstvo ostaviti, knjige pisati i dobra djela činiti. I mislim da se nećemo sresti u takvom obliku tamo. Bar mislim. Ili je i tamo neko čudno uredjenje stvari u pitanju. Zijo, kao prorok samo kaza: Vidjećeš...jarane...vidjećeš. U tom trenutku se probudih.

XXIII

Countdown je počeo. Još 19 dana do prvoga desetog. Izbori 2006.g. A ja u minusu na računu. Plus? Za dvadeset godina. Kada i ova zemlja bude u plusu. Životnome. Akobogda.

XXIV

Frka oko dodjele nagrade nazvane po imenu slavnoga Meše Selimovića, književnika. Dodjeljena anamo nekoj. Iz Srbije. A što nije našem? Bošnjaku. Kada će Bošnjo dobiti nagradu u Srbiji? Nikada, vele dežurni čuvari pečata bošnjačkoga. Eto, zbog ovoga sam odlučio da po izlasku nove knjige (dok ovo čitate već je objavljena) poezije više ne radim promocije. Možda kao Bošnjak nekoga uvrijedim svojom pojavom jer sam Bošnjak. Ma daj, j.....te se! Hoću da objavljujem i ovdje i tamo (jesam), hoću da budem i ovdje i tamo (jesam), hoću da budem dnevnom politikom neopterećni Bošnjak (jesam). I hoću da budem...čovjek. Teško u zemlji u kojoj je ime važnije od kvaliteta djela koje se čita, gleda, sluša i miriše. No, ipak, da li sam u pravu?

XXV

Čestitam, kao član Redakcije „MOST-a“ dnevnom listu OSLOBODJENJE na zaista neprekidnom, detaljnom osvrtu na književne napise unutar našeg magazina. „Oslobodjenje“ zaista cijeni jedini redovni i ničim (a najviše isključivosti neopterećeni) uslovljeni časopis za kulturu na ovim prostorima: MOST. Idemo dalje. Hvala Vam gospodo iz redakcije kulture „Oslobodjenja“ što dajete nadu da novinarsko vidjenje kulturnih dešavanje nije opterećeno ničim drugim do kvalitetom više.


Crtice iz nesvijesti (VII dio)


XXVI Prođoše izbori. Bošnjaci homogenizirani i koaliraće. Srbi ujedinjeni i koalirali. Hrvati u išćekivanju. koalicije unutar sopstvenog bića. Građani Bošnjaci, Građani Hrvati i Građani Srbi na ČEKANJU.

Bosna i Hercegovina raspamećena.

Još četiri godine nade.

Iznova i iznova.

XXVII

Profesor Miroslav Radman pronašao lijek za mrtve ćelije. Oprostite, bakteriju koja obnavlja mrtve ćelije sastavljajući ponovo razvaljenu DNK. Eh, kada bi se pronašla bakterija koja ponovo vraća u život ondašnji stav sadašnjih ljudi da je moguće živjeti zajedno jedni sa drugima a ne jedni pored drugih. Ko zna, sve je moguće. Samo kada?

XXVIII Strah me je. Rumunija i Bugarska postaju (uslovljeno) članice Evropske unije od 01.01.2007.g. No comment za Bosnu i Hercegovinu.

XXIX

George W. Bush. Bin Laden. Papa Benedikt XVI.

Rahatluka u jeseni rane.

XXX

Vratih se iz Ženeve gdje bijah jedan od ko- predsjedavajućih na Kongresu zemalja Svijeta- prijatelja i roditelja djece oboljele od raka- ICCCPO. Ostah zbunjen organizacijom države Švajcarske. Francuski kantoni. Njemački kantoni. Italijanski kantoni. A država funkcionira. K'o švajcarski sat.


U ŽENEVI, SPETMEBRA/RUJNA 2006.g.

NADA I DALJE POSTOJI!


NO WAY OUT!9

Da li ova zemlja zaista nema budućnosti?

„Na taj način, zahvaljujući umješnom suverenitetu i unutarnjim protusuverenitetskim politikama, (dejtonski) Parlament BiH napravio je puni krug, i u desetoj godini postkonfliktne egzistencije Bosne i Hercegovine, vratio se na „mjesto zločina“: u svoje predratno stanje kao suštinski iskaz geopolitike nasilja. Šta je današnji parlament BiH nego mjesto gdje se kroz odsustvo nasilja (strateške opstrukcije) objavljuje određeno prisustvo.. prisustvo nasilja kroz primjetno odsustvo označava „metafizički rad“ starih, konvencionalnih, teritorijalnih geopolitika, ali sada kao postmodernih geopolitika u predsuverenitetskoj ili postsuverenitetskoj (zavisno od ugla posmatranja i analiziranja) strukturi bosanskog političkog poretka.“

Nerzuk Ćurak „Obnova bosanskih utopija“

Str.29 Synopsis, Sarajevo 2006.g.

Iskrenost je vrlina hrabrih. Ali i budala.

Zaista do kada ćemo vapiti za:

1. Društvom moralnog činjenja!

2. Zemljom što divljenju stremi!

3. Ljudima općem što teže! Izbori su iza nas. Četiri godine novih nadanja pred nama. Zamislite- 2010.godina! A rat je

završio 1995.g. (da li?!). I ove godine (četiri, da ne zaboravite) proći će pored nas kao i prethodnih deset. Bez izlaza i za Bošnjake i za Srbe i za Hrvate, ali, bogami, i za Ostale.

Izglednost novih vizija održanja Bosne (ali i Hercegovine) unutar jednog zajedničkog imenitelja- društva racia je nemoguća?! Sve dok nemamo kritičnu masu (a zadugo je i neće biti) onih osoba, građana, ljudi koji razmišljaju ka uobličavanju zajedničkog cilja- drugoj i drugačijoj zemlji- zemlji općeg naravnog promišljanja. Da, ali kako to izvesti kada je na ovim prostorima krivica bila na onom drugome i drugačijem. Da li su zaista drugi i drugačiji? Zar nemamo zajedničku predhistoriju, historiju ali težimo i zajedništvu u posthistoriji (za ovo posljednje nisam baš siguran). Elem, kako i reče moj prijatelj iz studentskih dana Doc.Dr. Nerzuk Ćurak: Paradoks je potpun: branilac bosanskohercegovačkog suvereniteta još uvijek dolazi izvana (međunarodni faktor) a antisuverenitetske sile egzistiraju unutar „staklenog suvereniteta“, sa pritajenom ambicijom da ga razbiju u parampačad.“ (ibid.str.33.). Pitam se da li je razbijanje već počelo. I da SLON (?!) sa zadovoljstvom ulazi u malu prodavnicu tajni na stražnja vrata. I razbija li razbija. Dragu nam zemlju. Ali gdje su tu naši vajni političari. Kako Nerzuk veli: Većina ih djeluje, većina 9 BEZ IZLAZA!

generira svoje političko djelovanje na način koji ih predstavlja kao političke subjekte nestale zemlje. I u izvršnoj i u zakonodavnoj vlasti objedinjuje ih Zlo, bilo da je u pitanju raspojasana uvjerenost bošnjačkih nacionalista da su historijski u pravu i šta ima tu da se problematizira, bilo da je u pitanju hipernacionalistička destrukcija intuitivne Bosne primordijalnog, modernog i postmodernog neokonzevrvativnog srpstva ili pak hadezeovsko kleptokratsko integralno hrvatstvo bez još uvijek pronađenog entiteta, domovine ili nečega trećeg. Politika kao utočište hulja, kao istina laži političkog bića (ibid, str.74.). I nastavlja: Bosna je jedan od onih prostora Svijeta koji traži stvarnu ideju i stvarne projekte kao jedan od načina da se pokretači mržnje (Encesberger, 1999), a to su uglavnom pastirski intelektualci, onemoguće (ibid, str.75.). Bijelo Dugme je još krajem sedamdesetih godina prošloga stoljeća/vijeka sviralo pastirski rok, kao jedan od novovjekih/novostoljetnih oblika muzičkog izražavanja. Bili su popularni ali su uvijek u meni budili dozu suzdržanosti, valjda zbog prejednostavnosti prezentiranog sadržaja (i plagijata, zar ne?). Kako zaključiti ovu tiradu jednoj zemlji u nestajanju. Možda baš pisanjem nas autsajdera, uslovnih autoriteta pisane riječi, kako veli i dr. Ćurak. Ali, imam pitanja ne samo za sebe, doktora i druge, ine što pokušavaju probuditi uspavanu svijest građanina Bosniacuma. Imamo li snage za tako nešto dragi moji? Duboki san je nastao a budjenje iz njega mora biti drastično. Ali, KAKO? I da li je kasno?


Crtice iz nesvijesti (VIII dio) BOSANSKOHERCEGOVAČKE

XXXI

Novembar je. Studeni. Prvi u mjesecu. Svi Sveti. Bajram je iza nas. Brzo će i Nova Godina. Evropska biće. Vele nam zdušno. Bježim u zaborav sopstvenog bića. Žalim što ne odoh namah poslije rata. Sada sam u godinama. Kada ne primaju. A ovi ovdje me razvaljuju. I boli. Pravo. Onako nevino. Svaki put boli. Zbog toga i pišem. Da zaboravim.

XXXII

Fudbaleri traže smjenu kompletne vrhuške Fudbalskog/Nogometnog saveza BiH. Neka traže. Promijeniće i njih. Baš kao što bi neki naši političari promijenili i narod. Jer zaboga miloga, narod je kriv. Pa, on je birao. On neka i odgovara. Zajedno sa fudbalerima.

XXXIII

U susjednoj državi Hrvatskoj ide trakavica o „ slučaju Glavaš“ dok nam u drugoj susjednoj zemljici (Srbiji, naravno) ponovo Kosovo (pardon , i Metohiju) Ustavom pripajaju svetoj srpskoj zemlji. Umjesto da se bave ljudskom svakodnevnicom, problemima socijalne prirode i povećanja GDP-a, tu se priča o vremenu prošlom, vremenu tamnom. I niko nije spreman hladno priznati svoje greške. Za razliku od nas. Non stop nam političari priznaju svoje neznanje korupcijom omedjeno a mi ih i dalje biramo. Naravno, nećemo gladovati (Senade od Bosne, Slobodne). Jesti ćemo kolače.....Na onome svijetu. Boljemu.

XXXIV

Koalicije se uspostavljuju. Sinoć upitah ženu da i mi malo koaliramo. Onako sa strane. A ona će ti meni: Koaliraj slobodno, ali se kući ne vraćaj. Ovi naši predstavnici non-stop koaliraju sa strane i kući se vraćaju. A njihova ljepša polovina- birači samo traže još. I to dobiju u glavu- neprestano.

XXXV

U Bosni i Hercegovini je teško pisac biti. Prodaš 1.000 knjiga u periodu od tri- do četiri godine po cijeni od 10 KM i zaradiš cijelih 200 KM ili manje mjesečno. Zagarantovana penzija. No, ona se smanjuje li smanjuje. Sve manje i penzija postaje. Naravoučenije: nemojte pisati. Budite političari. Drugi im pišu. A ovi prvi mnogo više zaradjuju. I uživaju u tome.


Crtice iz nesvijesti (IX dio) BOSANSKOHERCEGOVAČKE

XXXVI

Dok budete čitali ovu crticu možda se gospoda i dogovore. Možda i vlast uspostave. Možda Bosna (ali i Hercegovina) odahne. No, sigurno je samo jedno. Pred nama su četiri godine odgodjenog dešavanja. Ratom ga nazvaše. Gluho bilo. Jašta!

XXXVII

Jedna kineska poslovica kaže kako nemoj nekome ribu donositi. Nauči ga da peca. E, vala i upecaše gospoda, bivši drugovi novih četiri godine našijeh života. Odmah se podjsetih onomad vremena diktature i devedeset i devet postotne predanosti liku i djelu najvećeg sina naših naroda i narodnosti. Što ode, jadan ne bio, prije vremena. Što ode?

XXXVIII

Ode kolega Sidran u hisotrju/povijest/istoriju. Nazvaše i jednu knjižaru po njemu. Hajde, de. Neka. Makar knjižara. Možda i ulica bude. Samo da bude malo više Sidran a malo manje Abdulah. Možda dobije i nagradu u nekom novom Brčkom. Pozorištu. Kolega, nemoj se opterećivati nacionalnim. Iznad toga si. Bar mislim. Ako to radiš, doći će ti glave. Mitomanijom omedjenom, a ne gradjanskim nacionom pretpostavljenom.

XXXIX

Ide Nova godina a odlazi stara. Sjetih se lijepe pjesmice koje smo pjevali kao djeca (da, gospodo, bivši drugovi, i vi ste je pjevali, sic!). No, evo već u Austriji i Njemačkoj ukidaju Deda Mraza. E, što će ga ukinuti. Mogu ga i Svetim Nikolom zvati. I bilo kako, ali Deda Mraz će biti tu da uvijek podsjeća na vrijeme kada sam mogao spavati pod krošnjom drveta tokom ljeta u Pločama ili vozom, preko Bijeljine do Beograda. Kada li to bješe? Nekad bilo, ne ponovilo se. Osim u sjećanju. Napaćenom. Izbezumljenom. Onomad.

XXXX

Da analiziramo godinu koja je pred nama, rekoše mi. Neću, jer ne želim je se sjećati. Propadoše pregovori o novom Ustavu. Radikalizirala se scena politička. Holandjani medaljom ovjenčani za pokolj u Srebrenici. A ja? Čekam svoj red. I plaćem. Šta smo mi to dragom Allahu, Bogu, Budi, etc...zgriješili. Šta to?


Toplota sna

Njima, zbog sebe...

Toplo je.

I previše.

Užarena lopta kao da

me pokušava zaustaviti u nakani

da

završim pripremu novih pisanija

za

knjigu.

Best of.

I Atif i Ivo Mijo i Edo, i Zac i Antoan

zajedno sa mnom

bore se sa džehenemskim paklom

ljeta gospodnjeg 2006.

I uspijevaju.

Ne znam kako, ali...uspijevaju.

Braćo moja.

Dragi moji.

Nada postoji.

Vašim imenom se zove.


Crtice iz nesvijesti (X dio) BOSANSKOHERCEGOVAČKE

XXXXI

Pojavile se nove dnevne novine na bh. medijskom nebu. Imam osjećaj da nigdje na vascijelom dunjaluku nema više medija po glavi stanovnika. Najčitanijih, kažu, proda se skoro oko 60.000 (u prosjeku) dnevno pa puta četiri (koliko ih čita) jednako oko 250.000 osoba ovdašnjih. A ovdje živi blizu 4.000.000.000 stanovnika. Elem, dobro je. Čita se. Odgovara vlastima. Pomalo.

XXXXII Eh, što bih volio da na proljeće ne poskupi struja! Što bih volio da krenemo u praktičnu primjenu evropskih/europskih integracija! Što bih volio da svi optuženi za ratne zločine budu privedeni pred lice pravde! Što bih volio da plaće krenu put nebeskih visina! Što bih volio da mladi budu nosioci razvoja ove zemlje! Mnogo šta bih ja volio, ali, brate, ne može. Zbog čega bih onda imali izbore svake četiri godine? To oni neizmjerno vole…A ostalo kako bude!?

XXXXIII

Ove godine je tačno dvadeset godina kako dobih nagradu na Festivalu Mladih pisaca u Svetozarevu “Majsko pero ‘87” (današnja Jagodina a u bivšoj SFRJ). Ove godine je tačno trideset godina kako izgubih junf. U Sarajevu, onomad, 1977.g. Ove godine je tačno četrdeset i sedam godina kako dodjoh na ovaj dunjaluk. Eh, što ste se usrećili, dragi moji.

XXXXIV

2007.g. je pred nama. Još jedna u nizu zavještanih, ali i zaludjenih, nadanja. Vlast još nije uspostavljena, a kad’ će, ne zna se. I kako onomad Krleža veli citat “Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda nebu da nam nekak nebu” kraj citata. I dvadest i pet godina je kako na ahiret blazeni presvijetli preseli. Godinu prije njega i Tito. Znate, onaj Josip. Broz. Ovi danas čitaju. Izvode svojih računa u bankama. Kako domaćim tako i stranim. A ti narode, pjevaj i dalje. Oni slušaju. Jer ko ne sluša pjesmu, slušaće oluju. Jašta!

XXXXV

Onu moju pjesmicu, da ne kažem, gluho bilo, zavještanu misao pod nazivom SUDBINA: Postoja dva svijeta/jedan moj/i onaj pravi- prevelo i objavilo širom dunjaluka. Prvo u Francuskoj 1998.g. (dobro, to je bilo u knjizi Testament moje malenkosti) a zatim na španski, italijanski, engleski, ini…I objavilo. Kao misao poznatih ljudi. Uz Frojda, Šopenhauera, Kanta, etc… Ovo je pjesma, dragi ljudi. A oni pomislili misao. I odlična je, vele. Misao. A ja mislio- pjesma. Šta ćete, pjesnici su čudjenje u svijetu.

XXXXVI

Osnovali Komisiju za preispitivanje državljanstava uručenih stranim državljanima u toku rata u Bosni i Hercegovini. Vele, treću po redu. Mudžahedinima da kažemo allahemanet. Ni ne znaju jadnici (ovi sto Komisiju vode i provode, sic?!) da je mene (kao Bošnjaka a uz to i muslimana) više strah ovdašnjih- što stekoše državljanstvo rodjenjem- lidera, kojima je stalo do Bosne (a i Hercegovine) k’o do lanjskog snijega. A ubiše se dokazivajući kako su baš oni za evropski/europski put drage nam zemlje. Nije mene strah Mudžahedina. Ni nema ih više od hiljadarke (tisućke) a nas je ostalih skoro četiri miliona. Oni su samo nesretni Garibi kojima je ova zemlje postala utočište (nekima u bjekstvu a nekima iz ličnih, iskrenih namjera da zaštite braću po vjeri). Strah me je svijesti osoba koje im otvoriše vrata a državu gledaju kao zrelu mladu koju će j……ti prvom prilikom, napraviti dijete i otići svojim putem. Čak mislim da su to već i uradili. I to više puta.


TRENUTAK TUGE10

Nesuvisla bjehu

nadanja

tužnih patuljaka.

Vjerujući da gorostasti

bjehu...

..krenuše vitezu u susret.

Vitez se samo nasmija

i zamahnu

mačem...

Ostadoše samo

tragovi

na zemlji

što obrisa ih

dolazeća kiša.

Patuljci pojma nemaju.

Vitezovi

gorostasi ostaše.

„Kao da je to

nešto novo“, reči će

Christian Amanpur.

Nije!

Nije!

...

........A možda i jeste.......


10 Svijet, Anno domini 2004- Amerika post mortem

PLES SA VUKOVIMA

Crtice iz nesvijesti (XI dio) BOSANSKOHERCEGOVAČKE

XXXXVII

Ove godine primamo nove članove u Društvo pisaca BiH. Može se prijaviti svako ko je izdao makar jedno relevantno književno djelo. Veli Upravni odbor. I biraćemo ga/ih na Skupštini/Saboru koja/i je zakazan/a za početak aprila/travnja 2007.g. Hiljadu maraka (konvertibilnih) obezbjediš, objaviš knjigu, platiš par relevantnih književnika da napišu relevantnu recenziju i ti postaješ relevantni član Društva pisaca- da ne kažem Književnik. Kao relevantni član Društva pisaca molim Upravni odbor i moje drage kolege da na budućoj Skupštini/Saboru kao relevantnost uzmemo u obzir slijedeće: Objavljena djela (mogu i dijelovi, zašto da ne?!) u bližem i širem okruženju, recentne književne kritike o napisanom/im djelu/ima i kao posljednje (ali ne i zadnje odnosno ne pod obavezno) da budući kolega/ica biva uvršten u odredjene antologije. Pored domaćih, naravno. Možda tražim previše? Ne tražim više od onoga što i sam ne bi dao. Ili uzeo. Da li?

XXXXVIII Ipak, Društvo pisaca BiH je zaista prostor koji mi omogućava da budem dio jedne elitne skupine osoba koje žele ostaviti nešto iza sebe u pisanom obliku. Književnom. I žao mi je što nas, ipak, još uvijek u Zakonu definišu kao Udruženje gradjana: Skupila se raja, elem. Volio bih da i država (resorna ministarstva, naravno) u skladu sa još uvijek nepostojećom Kulturnom strategijom i/ili Strategijom culturae u cjelini pomogne da ovo naše Društvo postane svjetionik, da ne kažem putokaz novim generacijama ovdašnjih mućenika, pardon građana, da postoje neki novi vidici za izlaz iz sveopćeg mraka koji nas okružuje. Da svjetlo postoji a da ga je potrebno samo upaliti. No, ko će? I kada?

XXXXIX

Izgleda da hapšenje Karadžića i Mladića više neće biti uslov za Srbiju kada je priključenje Evropskim integracijama u pitanju. Pitanje gotovo već sigurne nezavisnosti Kosova će biti regulisano preko zaboravljanja svega onoga što ova dvojica uradiše na prostorima bivše Jugoslavije. Neće se dirati Bosna (a i Hercegovina), vele. To znači RS (onaj manji dio države) ostaje tu gdje jeste. Ući će Srbija u pregovore za pridruživanja bez nekih naročitih uslova po navedenom pitanju. Ko zna, možda u Parlamenu Evrope jedan od njih bude i poslanik odnosno predstavnik. Zajedno sa Holandjanima (bivšim UN vojnicima) i nekim Grcima (plaćenicima). Zaista, čemu čudjenje jer je ta ista starica majka dozvolila neopisivo klanje drugih i drugačijih u sopstvenom dvorištu?

L

Ispriča mi moj prijatelj Edhem (elokventan ekonomista iz Turbeta kod Travnika) jednu priču: U starim bosanskim selima postojao je običaj takozvanog Plesa sa vukovima (daleko bilo, nema ništa Kevin Kostner sa navedenim?!) kada se okupljala grupa ljudi a medju njima i neko ko je imao zadatak da pripremi dobru motku koja je na završetku (gornjem) imala posebno uvrnuti dio koji je bio izuzetno bolan za onoga ko primi udarac. Elem, ta grupa bi pronašla žrtvu koja je te noći “fasovala degenek” poslije kojeg bi odredjeno lice ostajalo invalid III kategorije od čega se nije mogao oporaviti čitav život. I morao je šutjeti o tome. Do kraja ovozemaljskog života. Jer ko jednom zaigra sa vukovima, to znači da nije imao ništa sa društvom i državom već, očito je, sa narodnim sudom. Što pokazuje da država, opet je očito, nije mogla riješiti problem navedenog lica/osobe. Zbog čega ispričah ovu priču? Jednostavno, zbog toga što bi danas zaista dobro došao jedan takav ples. Pa još sa vukovima. Toliko ima griješnih osoba/lica na prostorima bivše nam zajedničke države, da bi se mogao održati i Festival plesa sa vukovima. Medjunarodni.. Dapače.


Priča for all times11

Naša. Tvoja i moja.

Izgleda da nam pola(h)ko ističe vrijeme, prijatelju- maleni leptir svom jaranu reče, i sruši se u potok te večeri, zimske. A onaj drugi, samo zamišljeno promrlja- Jakako. I desi se njemu istovjetni scenario. Samo to ne bješe potok, već krošnja obližnje jele, ili vrbe, ne sjećam se više.

Čemu ova „kroki“ priča? Bez razloga. Ikakvog.

Izgleda da nam pola(h)ko ističe vrijeme, prijatelju, zalaja komšijin pas u smjeru moga vučjaka. Petnaestogodišnjaka. I spusti svoju umornu glavu medju prednje šape. Zaspavši. Da se ne probudi. A moj ti cuko veli zamišljeno- Jakako. Spustivši glavu učini isti stvar. Zaspa. Da se ne probudi.

Čemu ova „kroki“ priča? Bez razloga. Ikakvog.

Izgleda da nam pola(h)ko ističe vrijeme, prijatelju, promrmlja, kroz ono malo zuba što ostade mu, Ahmed pogledavši Milana snenog. I spusti glavu izdahnuvši na klupi u parku. Jakako- veli Milan. I pridruži se ahbabu svome.

Čemu ova „kroki“ priča? Sa razlogom. Itekakvim.

Da pokaže svu stupidnost priče. Kao takve.

Jer čemu pričati kada umiremo. Svi.

I tamo nas ne čeka ništa.

Osim vjere da jesmo bili. Živi.

Sada i ovdje.

Nekada.


11 Priča za sva vremena

Čitajući Gojera uz gledanje Žalice

Višeslojno, čisto i kreativno- Premijera

Miodrag Žalica „Posljednji iz kaste strasti“, Bosansko narodno pozorište Zenica

Zenica, 13.02.2007.g. Gradimir Gojer jeste zaista neobična pojava on the Sky of culture Bosne i Hercegovine. I dramski pisac, dramaturg, režiser, pjesnik, publicist, direktor, ali i član. Stranaka. Različitih. U posljednje vrijeme. No, ne ulazeći u njegovu privatnost što nam valja cijeniti kod svake živuće osobe (kod nas je to još uvijek daleko od stvarnosti- mislim na rešpekt privatnosti!,op.a.), Grada, a ne libim se reći da je i moj ne samo kolega već i prijatelj, pokušava i to, moram priznati, i uspijeva, veoma uspješno održati ritam metodološki jetkog i višeslojnosti usmjerenog dramskog režisera. Nije od onih koji će to raditi samo „kod kuće“, u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Već će i sa uspjehom otići do Zenice. Da, sa uspjehom, bez imalo patetike. No, da pojasnim:

Miodrag Žalica je pisac koji je iza sebe ostavio sijaset uspješnih dramskih ostvarenja, ali, kako i reče dramaturg predstave, Dr. Zehra Kreho,- Miodrag Žalica je oduvijek predstavljao svojevrsni enigmatski upit...“. Kako i rekoše, Žalica jeste zaista jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih dramatičara. Možda je zbog toga i zadatak

Gojerov bio utoliko teži jer valjalo se nositi sa „bremenom“ opstojnosti pisca koji je za nas, mladju generaciju dramskih autora, bio dramski genije u pravom smislu te riječi. Čime to objašnjavam? Jednostavno, činjenicom da je Žalicu trebalo iščitavati i ne samo čitati. Danima, i vraćati se tekstu. Možda je Grada baš u tome i uspio. Kako? Višeslojnost! Da, kada glumački pokret na sceni dočarava okruženje oko Dolores Ibaruri La Pasionaria i kada Revolucionarna Čičerone postaje više od pukog kazivača dešavanja odnosno redukcionistički predstavljajući dešavanja na sceni kroz repeticiu najznačajnijih dijelova teksta po završetku prezentacije. I ne samo to već i kroz čistoću vidjenog gdje čak i lik Huana Ruisa (koji jeste možda najblijedji u samoj predstavi, ali ne kao lik Gojera i/ili Žalice već kroz isključivo neubjedljivu prezentaciju samoga glumca) postaje dio sveobuhvatnog mozaika izričaja koji se ogleda u onoj čuvenoj sintagmi NON PASARAN pretočenoj u domaće vidjenje FAŠIZMA KOJI NEĆE PROĆI!

Pardon, FAŠIZAM NEĆE PROĆI! Čak ni izvanredna, žanrovski gledano, refleksija lika jednog Lavrentija Pavlovića- Berije ne može postati snažnijom od sveukupno ciljanog djela samog autora vodjenog blagom rukom jednog Gojera (Staljin je ovdje samo lik bez teksta!? S razlogom! Dok Komaricki, Ivan Arpadovič jesmo svi mi, danas i ovdje).

Da, blagom rukom, uz izvanrednu scenografiju i kostimografiju Vanje Popović koja ne zamara već, dapače, samo nadograđuje potrebno, jer blagošću lika jedne samo naizgled „razvratnice“ Dolores dobijamo sliku bola jedne generacije koja ostaje neiskazana unutar sopstvenog pokušaja da promijeni svijet. Da, svijet sumorne i oštre stvarnosti koja čak i u svojoj naivnoj želji da okruženje života samog postane boljim za sve nas, uspijeva ostaviti nadu da će, ipak, jednog dana i biti bolje. Gradimir Gojer je, zaista, iščitavajući jedan period egzistencije Žalicinih junaka, uspio stvoriti sliku licemjerstva, ljubavi, patnje, mržnje, hipokrizije, borbe, ali i usmjerenosti višem cilju bez obzira na žrtve, pretočiti u veoma čitljivu predstavu za koju ne da pretpostavljam, već jesam i uvjeren, gledalište neće ostati nijemo. Već, dakako, aplaudirajući, stojeći (baš kako i ja to učinih u društvu moje supruge te noći u Zenici), stvoriće pretpostavke ne samo za održanje ovakvih predstava već možda i stvaranja novih, kreacija, ali i budjena starih, vizija, boljitku svijeta u kojem živimo, što strijeme.

Ko pomenu Bulgakova i „Majstora i Margaritu“?


Crtice iz nesvijesti (XII dio) BOSANSKOHERCEGOVAČKE

LI

Ne znam kako je u nama bliskim državama a bivšim sastavnicama bivše države, no, ovi krelci (da li smo mi koji ih gledamo imalo bolji i pametniji?!) sa RTV FBiH- Radio televizija Federacije Bosne i Hercegovine- zaista šire gledateljstvo/gledalište/gledaoce smatra idiotima. Zbog čega to velim? Zbog činjenice da nam poturaju kao istinu nešto što naše osjetilo vida gledâ poprilično drugačije. Naime, u Centralnom dnevniku RTV FBiH kao najgledanijoj informativnoj dnevnoj emisiji), sredinom februara/veljače u dva navrata u istoj emisiji se ponašaju kao onaj muž kojeg žena uhvati u nevjeri a on veli: Draga, vjeruješ li mojim očima ili sebi?(sic.). Elem, prikazaše nam za govornicom Njegovu ekselenciju, predsjednika Republike Slovenije Janeza Drnovšeka a u lice nam vele kako gospodin premijer Republike Slovenije Janez Janša dolazi taj dan u posjetu Bosni i Hercegovini. Istovremeno, u sportskom dijelu Dnevnika, dok na ekranu ide jedna brojka za sportski rezultat, spiker, pardon novinar, nam veli sasvim drugi broj, pardon cifru. E, moj Jug Grizelju, Veselko Tenžera, Mladene Deliću, Zekerijahu Smajiću i svi ini što ostaviste traga rešpektu novinarskom što hodi! Ne okrećite se za nama jer na ovim prostorima više nema onoga što novinarstvom zovu. Samo otaljavanje, nesuvislo trabunjanje, neargumentovano nijekanje i, iznad svega, amatersko cviljene nečega što bi se trebalo zvati žurnalizmom.

LII Danas je kišilo. Nije mi se pisalo. A i zašto bi? Izgleda da ću svojom greškom ostati bez posla. Ko još ima snage da prizna da je to učinio svojom greškom? Ili ipak nije moja greška? Ko zna, krhko je znanje. Idemo dalje. Mozda sam samo malo uranio sa promisljanjima i zahtjevima. Nekih desetak ili petnaestak godina. Jer, zaboga zar se mi ne nalazimo u robovlasnickom kapitalizmu, ili se mozda varam?!

LIII U Republici Hrvatskoj, biraju najpoželjnije neženje na portalu www.dnevnik.hr koji je vlasnistvo NOVE TV, televizijske kuce koja se gleda sirom prostora nekadašnje nam zajedničke drzave. I zamislite, dva Muslimana, da ne kazem Bošnjaka na čelu liste. Tarik Filipović, glumac i voditelj i Mirza Džomba- rukometaš su ponijeli epitet najpoželjnijih neženja. Hajde, nije ni loše biti Musliman, pardon Bošnjak, makar, negdje. A da nije povezano sa Al’Quaidom. Ups?!

LIV Nedavno bijah na otvaranju renoviranog dijela Gradske biblioteke u Bugojnu koja egzistira kao dio Javne ustanove Kulturno sportski centar (puna ti usta, elem!). I kakav je značaj u tome? Nikakav, osim da se to desilo dvanaest godina poslije zavrsetka onog nesretnog rata i kako je opcina od priblizno 40.000 stanovnika prosle godine imala samo 89 clanova upisanih u Gradskoj biblioteci. Zaista čemu sve ovo vodi. Mislim, pisanje! Jer, ko nas, at the end of day, uopće/uopšte čita.


KAKO PIŠETE, A NE KAKO SE ZOVETE

Crtice iz nesvijesti (XIII dio) BOSANSKOHERCEGOVAČKE

LV

Trinaesti je mjesec CRTICA. Sretan li je? Nesretan li je? Sedma godina je od kada sam uz MOST. Uz Aliju, Predraga, Gradimira, Radmila, Muhameda, Sanelu, Jusufa, Rapka, Nusreta, Ismeta, Salku, Saliha iz redakcije časopisa, kao i uz mnoštvo saradnika od kojih za neke se, neskromno, moram pohvaliti da bijah veliki “krivac” što postadoše dio MOST-a: Antu Zirduma, Antu Gavrića, Franju Lučića, Dragana Mučibabića- Muću i Viktora Dundovića. I pišu. Stvaraju. A trinaesti je mjesec CRTICA. I biće ih još. I crtica ali i pisanja. Jakako. Zbog MOST-a, ali i zbog vas, dragi naši čitatelji. Zbog čega? Jer ovo je jedini časopis gdje vas ne pitamo kako se zovete već kako pišete. A još ako to kvalitetno i radite.

LVI Ne uspostavlja se vlast na ovim prostorima. Pardon, uspostavlja, ali mi to ne vidimo. Kako? Već sedamnaest godina nam istu stvar rade a mi i dalje “pušimo” upravo to: Ako ne glasate za nas, e onda će oni anamo doći i biće vam opet sve po starom…..i trakavica se nastavlja, nastavlja…Sedamnaest godina STOKA i dalje na ispašu ide u nadi da će preživjeti. Sedamnaest godina STOKA i dalje glasa za njih. A oni koaliraju: zeleni sa crvenim, crvenim sa plavim, zeleni sa crveno-bijelim, plavi sa zelenim. Do besvijesti. E, moj Radoje Domanoviću. Slijepce nam kao vodiče najavi još prije stotinu godina. I nikako da odu. Samo se umnožavaju. Kao vaške na tijelu pravednika. Bez kraja. I početka.

LVII

Idealna zemlja: Nema je. Sretna zemlja: Nema je.

Buduća zemlja: Nema je.

A Bosna (i Hercegovina)? Nikad je neće ni biti.

A onih ostalih možda i bude.

LVIII

Nema sreće za mladost ovih prostora. Vlast je u rukama dojučerašnjih ovčara i pastira.

Nema sreće za starost ovih prostora. Vlast je u rukama bivših komunista.

Onih što sada koaliraju na svim nivoima. Bivši sa sadašnjim. Sadašnji sa bivšim.

A šta se dobije kada se spoje Nacionalisti i Komunisti?

Provjerite Njemačku 1933.g.?!

LIX

Želim izreći bogohulnu misao! Jašta! A koju? Ovu: Da se provjere (od strane nezavisne komisije sastavljene od domaćih i stranih nezavisnih eksperata) sve diplome dobijene na bosanskohercegovačkim sveučilištima/univerzitetima od 1992.g. do dana današnjeg! U oba entiteta! U svim kantonima! Zbog čega? Pogledajte oko sebe i vidjećete ko sve sjedi u raznim ministarstvima, komisijama, radi u školama, domovima zdravlja, i svim drugim oblicima ljudskog privredjivanja.

A zemlja tone li tone.

I budite uvjereni da njih 85 % procenata neće proći provjeru osnovnog znanja.

……………………………..

Sanjam budan.

Dakako!

No, šta mi drugo preostaje?


Buduće zore12

Galebovi promiču

horizontom.

Tišina mora upija

moju umornu dušu

dok valovi sudbine,

kao neočekivani svjedok,

iščekuju

moja nadanja.


12 Orebić, Poluotok Pelješac, Republika Hrvatska 18.01.2007.g.

Crtice iz nesvijesti (XIV dio) BOSANSKOHERCEGOVAČKE

LX

Danas je dan smrti Josipa Broza Tita. 4.Maj/Svibanj 1980.g.

Pokoj mu duši.

Allahrahmetile.

A ja odoh usniti san boljitku što stremi.

Bez Tita sa nama.

M…er..V..m...J….em! Jedino žalim što ih je slao u zatvore gdje su učili za buduće krmke. Mogao je to mnogo ljepše uraditi. Protjerati gamad. I razvališe SFRJ. I razvališe Bratstvo i Jedinstvo. I razvališe budućnost.

A ja odoh usniti san boljitku što stremi.

Jer, kako to lijepo reče jedan gradjanin ovdašnji: U Titovo vrijeme nisam imao demokratiju, ali sam imao pasoš i novac. Danas imam demokratiju, i ništa više!

Uživaj stoko ljudska!

LXI

U Sarajevu sin ubio majku. U Ilijašu samozapaljivanje.

U Zagrebu se pojavio pedofil. U Beogradu mafija prodaje Cecine porno snimke.

Godina je 2007. Prisjetite se kako je to bilo nekada davno. I da li je bilo?

LXII

Gledam neki dan kako jedna Viša medicinska sestra u TV kameru veli da će izdržati do kraja (štrajk 20.000 zdravstvenih radnika u Federaciji BiH- znate, to je onaj veći blentitet nečega što se zove zajedno sa Republikom Srpskom: Bosna i Hercegovina) i da će smijeniti premijera Brankovića (Federacije, op.a.) i Selmana (Srednjobosanskog kantona, op.a.). Jašta! I biće kao u onome aforizmu (parafraziram): Ne mogu vas ja nahraniti. Nisam konobar. Ja sam premijer. Dakako!

LXIII Nekada davno (da li je zaista bilo davno?) su nam govorili glasno kako smo pred vratima komunizma. Samo što ih ne otvorimo…Onda je došao rat. I ponovo su nam pričali kako smo pred vratima slobode i demokratije. Samo što ih ne otvorimo…Sutra će sa Balearskih otočja holografskim nastupom njihove figure recitirati kako je sve bila laž. Da su nas prevarili. I konačno vrata otvorili. Sebi. Probudite se ljudi! Bilo vas je dvadeset i dva miliona. Sada ste na svim prostorima Balkana svedeni na jednocifrenu brojku. Zbog slobode? Jok! Zbog demokratije? Jok! Zbog njih?....Naravno, …’ebe se njih kako se vi zovete. Da li ste Bošnak, Srbin ili/I Hrvat. Vi ste samo meso njihovih objeda. Reš pečeno. Onako kao janje za 1. maj. Onomad. U onom diktatorskom društvu.

LXIV

Sretoh neki dan Ahmeda, Milana i Maria. Tri jarana pred penzijom koje ni rat ne uspije zavaditi. I pucaju od smijeha. Blago ih upitah zbog čega se smiju a oni će onako u glas: GARDA CARA LAZARA…I opet prasnuše u smijeh.

Sjetih se da smo se smijali i onda kada nam nije bilo do smijeha. Desio se rat. Nestali su ljudi. Stvorile se zvijeri. No, opet, ni ja nisam izdržao već samo dodah: ČUO SAM. BEZ TOGA ONI NE MOGU. MISLIM, ANAMO ONI. Samo me pogledaše i ponovo u glas rekoše: NI ONDA NISI SMIO NAZVATI STVARI PRAVIM IMENOM. NE SMIJEŠ NI SADA.

Bili su u pravu.


Poslije svega

Noć je. Vidljiva

sumrakom svojim!

Buđenje

ne dolazi...

Ne umije vapajem

snagu pronaći. Noć je.

A ja umirem...


sabahudin hadzialic...objavljeno u casopisu pjesme price, prikazi

Documents