Šuma Striborova u prijevodu na ruski jezik

Priče iz davnine Ivane Brlić Mažuranić u svega desetak godina izdane su čak tri puta, a o veličini toga djela govori i niz prijevoda na različite jezike koji se pojavio 15-ak godina nakon prvoga izdanja na hrvatskome jeziku. Prvi je prijevod bio na engleski jezik (1924), ali vrlo brzo nastao je i prvi prijevod na češki jezik (1928, 1979). Osim na češki, Priče iz davnine prevedene su i na druge slavenske jezike – ruski (1930, 1964, 1980, 1982), slovački (1931. 1976, 1979, 1984), slovenski (1955, 1959, 1972), makedonski (1956, 1967), ukrajinski (1979) te bugarski (1979) (Kos-Lajtman 2015). Upravo će zato cilj istraživanja ovoga rada biti analiza Šume Striborove u prijevodu na ruski jezik, s osobitim naglaskom na prijevodnim strategijama, međukulturnom prijenosu te leksičkoj analizi (toponimi i antroponimi).

Ključne riječi: leksička analiza, međukulturni prijenos, prijevodne strategije, slavenski jezici, Šuma Striborova.

1. Uvod

Tek početkom 20. stoljeća književnom pojavom dviju žena spisateljica Jagode Truhelke i Ivane Brlić-Mažuranić može se govoriti o pojavi dječjih tema u hrvatskoj književnosti upravo zato što se rađaju u dječjoj svakodnevici koja se počesto gradi i na autobiografskoj prozi (Hranjec 2006: 9). Ivana Brlić-Mažuranić svojim se opusom javila u vrijeme moderne, ali bez obzira na to što je stvarala izvan glavnih poprišta ovoga književno-povijesnoga razdoblja, u slavonskoj slavonskobrodskoj svakodnevici, ipak njezina djela nose i pečat vremena u kojemu su nastala. S prvim se djelom javila već 1902. godine, ali ponajviše zapažena, a kasnije i prevođena su joj djela Čudnovate zgode šegrta Hlapića, roman koji je objavila 1913. godine i u kojem je usustavila dječji roman te je to djelo već Matoš iste godine kada je i napisano u svome prikazu u Savremeniku proglasio klasičnim. Nakon Hlapića, 1916. godine izlazi prvo izdanje Priča iz davnine koje mnogi povjesničari i teoretičari književnosti nazivaju izuzetnom zbirkom, a to potvrđuje i činjenica da su u svega desetak godina izdane čak tri puta te činjenica da se već petnaestak godina nakon prvoga izdanja pojavljuje i prvi prijevod na engleskome jeziku (1924). Crnković i Težak (2002) pretpostavljaju da su Priče iz davnine, koje izlaze u jeku Prvog svjetskog rata, na neki način bile motivirane upravo tim događajima, ali s jednim velikim odmakom od tragičnosti ratnih prilika. Priče iz davnine u prvom sadržaju imaju šest priča, a trećem izdanju dodane su još dvije. Mnogi su Ivanu Brlić-Mažuranić nazvali hrvatskim Andersenom budući da je uvelike doprinijela razvoju pripovjedačke vrste, a fantastičnu su priču nakon Andersena razvili i drugi autori, poput: Lewis Caroll, Oscara Wildea, Karela Čapeka i drugih. Zanimljivo je kako su vrijednost Priča iz davnine priznali mnogi poznavatelji književnosti, poput: Kiplinga, Kuprina, Setona, Watsona i drugih (Težak i Težak 1997). Upravo zato Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti dva puta je nominirala književnicu Ivanu Brlić-Mažuranić za Nobelovu nagradu za književnost, no nažalost, nije ju za života dobila.

2. Šuma Striborova u Pričama iz davnine

Hranjec (2006) navodi kako su Priče iz davnine „patina drevnosti“, na što upućuje sam naslov, odnosno da pojačane izrazom „iz davnine“ upućuju na moguće izvorište u slavenskoj mitologiji i usmenoj književnosti. Izvorišta se ponajprije otkrivaju u imenima – Stribor (Stribog), Malik Tintilinić (malik – vrag, vražić, vražićak), žena-guja – simbol zla. Struktura priče Šuma Striborova je zgusnuta, a uvod kratak i formuličan, dok završetci upućuju na stil bajke. Likove je moguće razvrstati na one stvarne (majka, sin, snaha) i one nestvarne (Stribor, Malik Tintilinić) te prema etičkom kriteriju na pozitivne i negativne, ali i likove kolebljivaca (sin), čime autorica dokida bajkovitu polarizaciju. O nastanku Šume Striborove progovorila je i sama Ivana rekavši kako se jedne zimske večeri našla u svom domu koji je iznimno bio potpuno tih, u polutami, samo se nazirao oganj u peći. Odjednom se iz velike sobe – blagovaonice - začulo: Kuc! Kuc! I u tom je času ona upitala: Tko je?, ali odgovora nije bilo (Hranjec, 2016). Potom je, iako se mali strah uvukao u nju, stupila u blagovaonicu i tamo čula mali prasak, eksploziju, a prema njoj su izletjele iskre iz peći kao roj zvjezdica te ih potom više nije bilo. Kako je u to vrijeme čitala Afanasijevo djelo: Poetičeskie vozzrenija slavjan na prirodu (1865, 1868, 1869), pali su joj na pamet „domaći“ i tako je uslijed toga događaja nastala motivacija za Šumu Striborovu. Likovi su u ovoj priči nositelji autoričine ideje o pobjedi dobra nad zlim, što je motivirano kršćanskim načelom o snazi dobrote i ljubavi – starica se u Šumi Striborovoj radije opredjeljuje za nesretnog sina nego za mladenačku radost jer je pokretačka silnica upravo roditeljska ljubav, što nije nikakav mit nego posljedica stvarnog kršćanskog življenja i iskustva majke (Hranjec 2006). Iako u narodnoj predaji ne postoji nikakva priča nalik na Šumu Striborovu, ipak i ova najsavršenija priča ostavlja privid narodne priče te djeluje kao priča izgrađena na osnovi narodne priče. Neki se elementi lako mogu prepoznati kao narodni: začarana šuma, guja-djevojka, magični broj tri, sunčana zemlja, Stribor kao slavenski bog Stribog, malik i tintilin iz hrvatske usmene predaje kao poticaji za Malika Tintilinića, kućni duhovi Domaći, zla snaha, borba između dobra i zla, te stil izgrađen na podlozi najljepšega jezika narodne priče i pjesme (Crnković i Težak 2002: 268, 269). U bajci je u središtu sin koji proživljava pad i uspon te je tako prošao dugi put dozrijevanja da bi mogao naslijediti dom, kuću i nastaviti tradiciju. Majka također proživljava svoju dramu u svojoj dvostrukoj ulozi čuvarice doma i majke. No, u svakom je času upravo majka u svakom svom postupku nositeljica etičkoga kodeksa i simbol doma i domovine, odnosno lik koji živi punim vlastitim životom. Ljepoti ove priče pridonose i sitni detalji, izvanredni kratki opisi i slike koji stvaraju pravo ozračje, daju prizoru uvjerljivost i punoću. Primjer je lijepo opisanoga zimskoga dana u šumi, bake na litici, bake na zaleđenom jezeru, bake dok krpa košulje, susret bake i djevojke lučarice, Striborova duba, snahe pred ognjištem, noćnog jahanja, paljenja luči na strništu. Prema Stjepku Težaku (1997), Šuma Striborova pripada pričama iz slavenskoga kršćanskoga vremena. Priče se mogu podijeliti i s obzirom na godišnja doba pa bi ova pripadala zimskoj priči. U sve priče Ivana Brlić-Mažuranić unijela je svoje dvije bitne sastavnice: vjeru u Božju pomoć u borbi protiv zla i spremnost na žrtvu koja u završnici donosi spas. Osobitu vrijednost u Pričama ima jezik koji je ritmičan, s puno različitih glagolskih oblika, osebujnim vokabularom, narodnim štokavskim izrazima te u nekim pričama, pa čak i Šumi Striborovoj, narodni deseterac izvire u kraćim ili dužim odlomcima (Crnković i Težak 2002). Pripovijedanje u Pričama iz davnine, a osobito zgusnuto u Šumi Striborovoj, budi pažnju i ispunjava dječju psihu očekivanjima dok je ton miran, staložen i melodičan te je karakteristika izgrađenoga autoričinog stila (Crnković 1982). Crnković (1982) kaže kako Šuma Striborova sama za sebe vrijedi više nego desetci i desetci knjiga što su ih u istome razdoblju pisali drugi naši pisci. Zanimljivo je kako Petar Šegedin u Šumi Striborovoj nalazi antifaustovski motiv – čin žene-majke koja svoje pomlađivanje žrtvuje brizi za sina, karakterističan za izraz ove zemlje i ovoga naroda. Ovako komponirana pripovijetka doima se dinamično, djeluje uzbudljivo i napeto, to više što su joj pojedini dijelovi funkcionalno isprepleteni. Portretirajući likove sažeto i reljefno, kombinirajući opis vanjštine s postupcima i dijalozima, spisateljica je ostvarila izvanredno ujednačenu cjelinu s nizom poetski uzbudljivih, slikarski impresioniranih i ritmički skladnih slika, kao što je npr. bakin susret s ubogom djevojčicom i Domaćima, igra Domaćih, put k Striboru, susret sa Striborom i propast Šume Striborove (Težak i Težak 1997). O vrijednosti Priča iz davnine govore i brojni prijevodi, a u ovome radu poseban interes posvećen je prijevodima na slavenske jezike – češki (1928., 1979.); ruski (1930., 1964., 1980., 1982.); slovački (1931., 1976., 1979., 1984.); slovenski (1955., 1959., 1972.); makedonski (1956., 1967.); ukrajinski (1979.) te bugarski (1979.) (Kos-Lajtman 2015), osobito prijevodu na ruski jezik čija je analiza cilj ovoga rada (slika 1).

Slika 1: Naslovnica prijevoda Priča iz davnine na ruski jezik (1931)

2.1. Razvoj ruske bajke i utjecaj na stvaranje Šume Striborove

Riječ bajka u ruskom je jeziku poznata od 17. stoljeća, no bajke su se u ruskom narodu počele pričati puno ranije. O najranijim pripovjedačima ruskih bajki nema sačuvanih zapisa, a od 19. stoljeća počele su se sakupljati i sistematizirati ruske narodne bajke. Godine 1884. izašao je prvi zbornik ruskih bajki “Bajke i priče Samarskog kraja” D. N .Sovodnikova koji je objedinio 72 bajke o životinjama, magiji i svakodnevici običnog seljaka pripovjedača Abrama Novopljceva. Danas folkloristika kvalificira ruske narodne bajke upravo prema tematici: životinje, svakodnevne teme i bajke o magiji. U sovjetsko su vrijeme izlazili zbornici u kojima su objavljivane bajke samo jednog autora, npr. A. N. Baryšnikov, M. M.Korgueva, E. I. Sorokovnikova i dr. (Oninčenko, 2015).

Najkarakterističnija obilježja ruskih bajki su ljudi, optimizam, vizualnost i zabavna tematika. Materijal za narodne priče bio je život ljudi: potraga za srećom, uvjerenja, običaji, priroda koja ih okružuje, praznovjerje. U većini bajki opisuju se vrijedne odlike ruskog naroda: marljivost i bezgranična predanost narodu i domovini. U pravilu ruske bajke prate pozitivnog junaka i njegove borbe koji zapravo simbolizira nacionalni karakter ruskog naroda: hrabrost, fizička snaga rad, pamet itd. Ove se značajke često hiperboliziraju pa tako junak bajke u jednoj noći može izgraditi palaču, obraditi i posijati cijelo polje, nahraniti narod i sl. Sve je ovo upotpunjeno živahnim slikama te suptilnim i vedrim humorom (Oninčenko, 2015).

Neke analize mitoloških likova (Kos-Lajtman i Horvat, 2015) pokazale su da je Ivana Brlić Mažuranić najviše mitoloških motiva crpila iz Afanasjevljeve trotomne studije, a dva glavna izvora mitoloških i folklornih motiva bili su upravo Afanasjev i Tkany. Također se pokazalo da je Ivana Brlić Mažuranić bila izrazito usmjerena izučavanju i promoviranju baštine, u prvom redu kroz mitološku i usmeno-književnu tradiciju, usmjerujući se, prije svega, na promociju slavenskog kulturnog habitusa. Pri tome u nekim slučajevima intertekstualni dodir ipak prelazi okvire likova i imena šireći se i na karakterologiju lika, sliku ambijenta ili druge detalje u kontekstualizaciji lika (Bošković- Stulli 1970:164, prema Kos-Lajtman i Horvat, 2015). Iako se mnogobrojne sličnosti s ruskom mitologijom mogu naći u drugim bajkama Priča iz davnine, ipak se i u Šumi Striborovoj nalaze likovi koji svoje izvorište nalaze upravo u slavenskoj mitologiji (Malik Tintilinić, žena-guja, Stribor), a ambijent prirode u koju se radnja stavlja te ljudska sreća koja je motiv cijele bajke, pokazuju sličnost s ruskim narodnim bajkama i njihovim karakteristikama.

3. Metodologija istraživanja

3.1. Opis zadataka, instrumenta i metode istraživanja

Prijevodi hrvatske dječje književnosti, osobito početkom dvadesetoga stoljeća, potvrđuju vrijednost dječje knjige, ali i hrvatske književnosti u kontekstu europske i svjetske književnosti. Zanimljivo je kako su djela Ivane Brlić-Mažuranić, ubrzo nakon njihova izdanja na hrvatskom jeziku, prevođena i na druge jezike. Na ruski jezik Priče iz davnine prvi put su prevedene 1930. godine, vrlo brzo nakon što je izašlo njihovo treće izdanje na hrvatskom jeziku, a potom su prevođene još 3 puta 1964., 1980. i 1982. godine.

Cilj je ovoga rada napraviti jezično-stilsku usporedbu te utvrditi međukulturne prijenose koji su se dogodili u prvome prijevodu na ruski jezik Šume Striborove (jedne priče iz zbirke Priče iz davnine) iz 1930. godine koji je napravio Nikolaj Fedorov u kontekstu odnosa između dviju različitih kultura (Toury 2012), konkretno u ovome tekstu, između hrvatske i ruske kulture s pretpostavkom da se autorica upravo koristila ruskom narodnom bajkom kao izvorištem i polazištem u stvaranju svojih bajki objavljenih u zbirci Priče iz davnine.

U skladu s ciljem istraživanja postavljeni su sljedeći zadatci:

1.) Napraviti komparativnu jezično-stilsku analizu Šume Striborove na hrvatskom i ruskom jeziku.

2.) Napraviti komparativnu analizu Šume Striborove na leksičkoj razini (toponimi, antroponimi).

3.) Utvrditi prijevodne strategije te međukulturni prijenos u prijevodu na ruski jezik Šume Striborove.

Da bi se usporedba na jezičnoj, stilskoj, leksičkoj i međukulturnoj razini ostvarila, napravljena je diskursna analiza tekstova u računalno-lingvističkom programu NooJ - 2016. http://www.nooj4nlp.net/pages/nooj.html. Tekstovi su dostupni u digitalnoj verziji te su uneseni u računalni program kako bi se utvrdile najčešće pojavnice, leksička gustoća, leksička raznolikost, sintaktička raznolikost te korištenje najčešćih konektora. Osim jezično-stilske, napravljena je analiza i sadržaja kako bi se utvrdile međukulturne sastavnice prijenosa iz polaznoga (hrvatskoga) u ciljni (ruski) jezik.

3.2. Rezultati istraživanja

Prvi je cilj istraživanja bio napraviti komparativnu jezično-stilsku analizu Šume Striborove. S obzirom da se hrvatski jezik bilježi latinicom, a ruski ćirilicom, prva razlika uočljiva je u pismu jer je cijeli tekst transliteriran iz latinice u ćirilicu. Zanimljivo je kako je prezent uvijek preveden prezentom, dok su sva prošla vremena, kojima ovo djelo obiluje, prevedena perfektom budući da u ruskom jeziku postoji samo jedno prošlo vrijeme - perfekt, npr. zašao – забрел; zbivaju - происходят; nasjekao – нарубил; bijaše dovela – привела. Međutim, pripovjedački prezent kojim se izriče radnja u prošlosti također je preveden perfektom, npr. progovori – сказал; pomisli – подумала; stade – появилась ili u rijetkim slučajevima glagolskim prilogom prošlim – pomisli grešna djevojka u guji, požuri se i pretvori se odmah od guje u ljepotu djevojku, te stade pred momka - подумала грешная душа, в змею заключенная, исчезла и, тотчас же обратившись из змеи в прекрасную девицу, появилась перед юношей. Time se pokazuje da je prevoditelj vodio brigu o značenju pojedinih glagolskih oblika te je izbjegao prezent uvijek prevoditi prezentom, vodeći računa o njegovu temeljnom značenju. Također je zanimljivo, s obzirom na to da je riječ o djelu u kojemu je glagolski sustav razvijen i obuhvaća gotovo sve glagolske oblike, vremena i načine, da je u nekim slučajevima aorist preveden prezentom: reče guja djevojka momku – говорит змея-девица юноше, kao i glagolskim prilogom prošlim: reče momak, kad stigoše on i djevojka kući - сказал юноша, войдя с девицей в дом. Vjerojatno je i taj prijevod učinjen upravo tako da djelo približi čitatelju, ali i stavi ga u prirodu jezika na koji se prevodi. Prve se tri najčešće pojavnice u hrvatskome jeziku poklapaju s Hrvatskim nacionalnim korpusom (www.hnk.hr) jer se najčešće pojavljuje veznik i, povratna zamjenica u nenaglašenome obliku – se te pomoćni glagol biti u trećoj osobi jednine – je. U ciljnome jeziku također se najčešće pojavljuje veznik i, potom prijedlog u, koji je u hrvatskom tekstu na četvrtome mjestu, te potom zamjenica što, koja se u hrvatskome tekstu nalazi na petnaestom mjestu. Prijedlog na vrlo je česta pojavnica u oba jezika, kao i veznik a. Zanimljivo je kako su nositelji radnje također među najčešćim pojavnicama, snaha (невестка) i baka (старуха), u ruskome prijevodu starica, pa se u ruskom tekstu još vrlo često pojavljuje i imenica (мать) – majka koja je česta i u hrvatskome tekstu, ali se pojavljuje nešto rjeđe nego u ruskome (tablica 1).

POLAZNI JEZIK – hrvatski

153i

145se

92je

88u

86da

72na

51a

45joj

39snaha

38baka

32po

31kao

30od

24reče

23što

23 ono

CILJNI JEZIK - ruski

130и

65в

47что

46на

37а

37она

33не

32как

29невестка

28старуха

23из

21за

21у

20это

19все

18мать

Tablica 1: lista najčešćih pojavnica u polaznom i ciljnom tekstu (prvih šesnaest)

Zanimljivo je kako je broj pojavnica u oba teksta vrlo sličan, odnosno, u ruskom se tekstu nalaze tek četiri pojavnice manje nego u hrvatskome tekstu, no u broju različnica vidljiva je razlika, tj. ruski tekst ima nešto više različnica od hrvatskoga teksta. No, ti brojevi pokazuju kako je leksička raznolikost približno jednaka, a tekst svojom strukturom pokazuje da je uistinu u oba jezika namijenjen dječjem čitatelju. Međutim, struktura rečenice je ipak složenija i prosječan broj riječi u rečenici iznosi 14,07 u hrvatskom, odnosno 14,27 u ruskome tekstu (tablica 2). S obzirom na količinu riječi u rečenici, moglo bi se reći da struktura nije u potpunosti prilagođena dječjem čitatelju jer razvojno dijete u svojoj rečenici ima onoliko riječi koliko ima godina, +/-jedna riječ, dakle, dijete od 10 godina u svojoj rečenici ima 9-11 riječi. Pretpostavlja se da Ivana Brlić-Mažuranić zapravo rabi sličnu strukturu rečenice u svojim djelima jer računalna analiza romana Čudnovate zgode šegrta Hlapića također pokazuje da prosječna rečenica u tome romanu ima 14,5 riječi (Cvikić, Aladrović Slovaček, Bekavac, 2016).

POČETNI TEKST

CILJANI TEKST

PT-CT

PT:CT

BROJ POJAVNICA

2717

2713

4

1,00

BROJ RAZLIČNICA

1189

1217

-28

0,97

LEKSIČKA RAZNOLIKOST

0,43

0,44

-0,01

1,00

BROJ REČENICA

193

190

3

1,01

PROSJEČAN BROJ RIJEČI U REČENICI

14,07

14,27

-0,20

0,98

Tablica 2: Leksička gustoća i leksička raznolikost teksta Šume Striborove

Također je napravljena analiza najčešćih kolokacija u polaznom i ciljnom tekstu. Zanimljivo je da postoje podudaranja u dvjema kolokacijama – dvosložnom imenu Malika Tintilinića koji se jednak broj puta pojavljuje u oba teksta (7) te kolokacije na ognjištu koji se pojavljuje jednak broj puta u ruskome tekstu. Ostale kolokacije tipične su za pojedini jezik pa se tako u hrvatskome tekstu najčešće pojavljuje veznik da u kolokaciji s prezentom glagola biti u trećoj osobi jednine, kao i veznik da u kombinaciji s povratnom zamjenicom. U ruskome se tekstu najčešće pojavljuje kolokacija koja u prijevodu znači ona ima (у нее) te prijedložno-zamjenička kolokacija koja bi u prijevodu značila zato što (потому что). Također je zanimljivo primijetiti da su kolokacije u hrvatskome tekstu više vezane uz glagole i zamjenice, odnosno zamjenice, veznike ili prijedloge povezane s glagolom biti, dok su u ruskom jeziku povezane zamjenice, veznici ili prijedlozi s konkretnim imenicama: majka ili sin (tablica 3).

POČETNI TEKST (hrvatski)

CILJANI TEKST (ruski)

13da je

11da se

8se u

7Malik Tintilinić

6se i

6na ognjištu

6Kad je

5jer je

5je ono

5što joj

9у нее

8потому что

7Малик Тинтилинич

6на очаге

5и не

5что это

4и пошла

4что то

4а мать

4и сын

Tablica 3: Najčešće sveze riječi (kolokacije) u hrvatskom i ruskom tekstu

Drugi je cilj istraživanja bio napraviti komparativnu analizu Šume Striborove na leksičkoj razini (toponimi, antroponimi). Diskursna analiza pokazuje da su sva imena transliterirana (Malik Tintilinić – Малик Тинтилинич; Stribor - Стрибор) te ne postoji značajno odstupanje u njihovu imenovanju. Jedino su Domaći, mali kućni duhovi iz slavenske mitologije, na ruski jezik prevedeni doslovno, tj. riječju istog značenja Домовые, što je ujedno i ruski naziv ovih mitoloških bića.

Treći je cilj istraživanja bio utvrditi prijevodne strategije te međukulturni prijenos u prijevodu na ruski jezik Šume Striborove. Prvotno su analizirani frazemi koji se pojavljuju u polaznom, ali i ciljnome tekstu. Može se reći da su u skoro svim slučajevima s hrvatskoga jezika na ruski jezik prevedeni frazemima – ekvivalentima (tablica 4).

HRVATSKI (početni tekst)

RUSKI (ciljani tekst)

mužići od jedva po lakta

мужичок-с-ноготок

zacvili kao ljuta godina

горько заплакала

pa zasluzi

по заслугам

(progovori) od šale

шутя сказал

Sin se malo skamenio od čuda

Но сын чуть не окаменел от удивления

Tablica 4. Prijevodi frazema prisutnih u tekstu Šume Striborove

Kako bi se analizirali neki međukulturni prijenosi, analizirani su nazivi hrane koja se pojavljuje u ovoj priči. S obzirom da se pojavljuje samo nekoliko izraza koji imenuju hranu, može se zaključiti da u prijevodu hrane, odnosno kruha i pojedinih namirnica nema nejasnoća, a jedina je iznimka riječ kolač, koja je na ruski jezik prevedena riječju пирог, što je zapravo ruskа riječ za pitu (u ruskom jeziku nema riječi za kolač kojom bi se imenovale sve vrste kolača). Drugi međukulturni prijenosi u prijevodu iz polaznoga u ciljani tekst nisu utvrđene.

4. Rasprava i zaključak

Usporedna analiza prijevoda Šume Striborove s hrvatskoga na ruski jezik s početka dvadesetoga stoljeća pokazuje kako, iako su se očekivala značajnija odstupanja te izražajniji međukulturni prijenosi, velikih odstupanja u prijevodu zapravo nema. Riječ je o bajci koja je, kako je već navedeno, pripovjedno zgusnuta, likovi su djelomično slavenskoga porijekla ili su njihova imena oblikovana na temelju uloge koju u priči tumače pa s prijevodom imena i odomaćivanjem nije bilo poteškoća, odnosno nisu se pojavile značajnije razlike. Također je zanimljivo kako je prevoditelj, jednako kao i autorica, vodio brigu o potencijalnom čitatelju – djetetu, te je tako prijevod vrlo sličan u broju pojavnica, kao i broju različnica te svojom leksičkom gustoćom i raznolikošću odgovara potencijalnom čitatelju. Budući da je riječ o bajci koja zastupa univerzalne vrijednosti čiji su nositelji majka i sin, kao protagonisti cijeloga djela, nema značajnih odstupanja niti u međukulturnome prijenosu. Pretpostavlja se da bi u drugim bajkama iz Priča iz davnine, s obzirom na sadržaj i vrijednosti koje zastupaju, moglo biti značajnih razlika. Može se zaključiti kako je ovo bio samo početak usporedbe prijevoda te će se ta usporedna jezično-stilska te analiza međukulturnih poveznica nastaviti, ne samo u analizi prijevoda drugih bajki iz zbirke Priče iz davnine na ruski jezik, nego jednako tako u analizi prijevoda i na druge slavenske jezike.

5. Popis literature

1. Cvikić, Lidija; Aladrović Slovaček, Katarina; Bekavac, Božo (2015). „Uporaba računalno-lingvističkih alata u istraživanjima obrazovne lingvistike na primjeru korpusne analiza romana Čudnovate zgode šegrta Hlapića“ Berislav Majhut; Smiljana Narančić-Kovač; Sanja Lovrić Kralj, ur. „Šegrt Hlapić" od čudnovatog do čudesnog. Zagreb - Slavonski Brod: Hrvatska udruga istraživača dječje književnosti i Ogranak Matice hrvatske Slavonski Brod, 269-282.

2. Crnković, Milan (1980). Dječja književnost. Zagreb: Školska knjiga.

3. Crnković, Milan; Težak, Dubravka (2002). Povijest hrvatske dječje književnosti od početaka do 1955. godine. Zagreb: Znanje.

4. Hemeršak, Marijana; Zima, Dubravka (2015). Uvod u dječju književnost. Zagreb: Leykam international.

5. Hranjec, Stjepan (2004). Dječji hrvatski klasici. Zagreb: Školska knjiga.

6. Hranjec, Stjepan (2006). Pregled hrvatske dječje književnosti. Zagreb: Školska knjiga.

7. Kos-Lajtman, Andrijana i Horvat, Jasna (2012). Utjecbaj ruskih mitoloških i usmeno-književnih elemenata na diskurs Priča iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić; Turk i dr., ur., Zbornik radova Petoga hrvatskog slavističkoga kongresa. Rijeka: Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci i Hrvatsko filološko društvo,157-164.

8. Oninčenko, Anastasja (2015). Ruske narodne bajke. https://nsportal.ru/ap/library/drugoe/2015/10/07/issledovatelskaya-rabota-po-teme-russkie-narodnye-skazki (23. 10. 2017.)

9. Šicel, Miroslav (1968). Ivana Brlić-Mažuranić, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 73. Zagreb: Matica hrvatska – Zora.

10. Šicel, Miroslav (1978). Ivana Brlić-Mažuranić, Povijest hrvatske književnosti, knj. 5, Liber, Mladost, Zagreb.

11. Težak, Dubravka; Težak, Stjepko (1997). Interpretacija bajke. Zagreb: DiVič.

12. Toury, Gideon (2012). Descriptive Translation Studies – and beyond: Revised edition. Tel Aviv: JFBC.

13. Verdonik, Maja (2009). „Priče iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić na pozornici Gradskog kazališta lutaka Rijeka“. Fluminensia, 21 (1), 145-162.

14. Zima, Dubravka (2001). Ivana Brlić Mažuranić. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Mrežne stranice i drugi mrežni izvori:

1. http://www.detectivebooks.net/book/28782534/? (pristup: 4. 4. 2017.) – prijevod: Николай Федоров - «Сказки давнего времени»

2. http://dzs.ffzg.unizg.hr/html/Brli2.htm (pristup: 4. 4. 2017.) - Brlić-Mažuranić, Ivana (2008) Priče iz davnine.

3. http://conference-pid-2016.hidk.hr/prijevodi/ (pristup: 4. 4. 2017.) – pripremila: doc. dr. sc. Andrijana Kos-Lajtman

ABSTRACT

Stribor's Forest in Translations to Slavic Languages

Croatian Tales of Long Ago written by Ivana Brlić Mažuranić were issued three times in only ten years, while the importance of this work is also highlighted by a number of translations to different languages which appeared about fifteen years after the first issue in Croatian language. The first translation was to English language (1924) which was very soon followed by the first translation to Czech language (1928, 1979). In addition, Croatian Tales of Long Ago were also translated to other Slavic languages – Russian (1930, 1964, 1980, 1982), Slovak (1931, 1976, 1979, 1984), Slovenian (1955, 1959, 1972), Macedonian (1956, 1967), Ukrainian (1979) and Bulgarian (1979) (Kos-Lajtman, 2015). This is why the goal of this research will be the analysis of Stribor's Forest in translations to Russian language, with special emphasis on translation strategies, intercultural transfer and lexical analysis (toponyms and anthroponyms).

Key words: intercultural transfer, lexical analysis, Slavic languages, Stribor's Forest, translation strategies.