Rudolf Horvat Lika i Krbava sv. 1 Opći dio

Download Rudolf Horvat Lika i Krbava sv. 1 Opći dio

Post on 11-Aug-2015

216 views

Category:

Documents

5 download

DESCRIPTION

Lika

TRANSCRIPT

MALA KNJIŽNICA MATICE HRVATSKE KOLO VL - SVEZAK 31. Dr. RUDOLF HORVAT LIKA I KRBAVA POVIJESNE SLIKE, CRTICE I BILJEŠKE SVEZAK I. OPĆI DIO TISAK „TIPOGRAFIJE" D. D., ZAGREB ZAGREB 1941 IZDANJE MATICE HRVATSKE SADRŽAJ 1. Lika i Krbava u Srednjem vijeku 2. Nekadašnja krbavska biskupija 3. Bitka na Krbavskom polju g. 1491. i 1493. 4. Lika i Krbava u turskoj vlasti 5. Oslobođenje Like i Krbave 6. Naseljavanje Like i Krbave 7. Iz kronike Like i Krbave 8. Bivša lička krajiška pukovnija 9. Bivša otočka krajiška pukovnija 10. Junaštva nekadašnjih Ličana 11. Iz ličke kulturne prošlosti 12. Ličke ceste 13. Važniji mostovi u Lici i Krbavi 14. Lička diližansa 15. Lička željeznica 16. Stanovništvo Like i Krbave 17. Otočani u okršaju kod Casteggia godine 1800. 18. Borbe u Lici g. 1809. (Bitka kod Bilaja i Provala Turaka) OPĆI DIO 1 1. LIKA I KRBAVA U SREDNJEM VIJEKU Lička je župa u srednjemu vijeku zapremala samo gornji tijek rijeke Like i područje njenih pritoka: Jadove, Glamočnice, Počiteljice i Novčiće s Brušankom. Prema tomu je sredovječnoj Lici pripadao onaj dio današnje Like, u kojemu se danas nalaze mjesta: Gospić, Bilaj, Ribnik, Lipe, Novi, Divoselo, Medak, Drenovac, Mogorič, Raduč, Počitelj, Kukljić, Pavlovac, Vrebac, Ostrovica, Barlete, Ploča, Lovinac, Brušane i Tmovac. Najstariji spomen Like nalazimo u djelu, što ga je oko godine 950. napisao bizantski car Konstantin Porfirogenet. Liku spominje hrvatski kralj Petar Krešimir, koji »ličku župu« (županiju) godine 1071. dodjeljuje biskupu u Rabu. To je rapskom biskupu godine 1111. potvrdio i ugarsko-hrvatski kralj Koloman. Ali već godine 1185. polovica like spada pod biskupiju u Ninu, a druga polovica krbavskoj biskupiji. Sredinom 13. vijeka došao je u Liku hrvatski ban Stjepan, da po nalogu kralja Bele IV. ispita neku tužbu. Tom je prigodom ban oko sebe sabrao 24 zaprisegnuta suca ličkih plemića. Godine 1263. spominje se lički župan Petar. Između splitskoga nadbiskupa Ivana i ninskoga biskupa Stjepana vodila se god. 1272. pravda radi crkvene ' desetine u Lici; nadbiskup je kasnije ostavio ninskomu biskupu cijelu Liku, što je potvrdio i sam kralj. Godine 1345. spominje se lički župan Petar Držislavić, a godine 1349. Andrija od »ličkoga roda Mogorovića«, kojemu je godine 1372. pripadao i »Novak Držislavić od Ostrovice«. Hrvatski pisana sudbena odluka od godine 1439. počinje riječima: »Mi Iknez Šimun Slavković, budući knez lički meju plemenitimi Ijudmi Mogorovići stola (suda) Kraljeva u Lici, litogaj kraljeva stola budući mi suci — po imeni Mikula Mihalić od niže Petri-čević i Vladišić, i tolikoj Petar Voleneić od hiže Kuklić, i tako je Grgur Budišić od hiže Vrhovac, i takoj Grgur Veseličić od hiže Tugomerić, i takoj Miklouš Juranić od hiže Metka« Ovdje eto vidimo ličkoga župana Šimuna Slavkovića, koji s petoricom ličkih sudaca čini godine 1439. kraljevski sud u ličkoj županiji. Svećenik Blaž Bobinac, koji bijaše vikar ninskoga biskupa u Lici, prodao je godine 1449. »crikvi svete deve Marije na Drenovci« svoj (rukom pisani) misal za 27* dukata. U hrvatski pisanoj potvrdi spominje Bobinac: »A tada biše ban Petr (Talovac) v Hrvatih, a pod njim biše knez Franko Petričević v lici. I va to leto se načiniše vsi Mogorovići s knezom Dujmom Banićem (sinom bana Nikole Frankopana) za županiju Učku, i daše 200 dukat, a on im županiju pusti v Lici vikovičnim zakonom«. »Plemenit človik Petar Petričević iz Radine vesi« želio je godine 1495. otkupiti svoga sina, koga mu zarobiše Turci. Da smogne određenu ucjenu, prodao je Petričević stanovite svoje zemlje za 40 dukata Jurju Miletiću. Kupoprodajni je ugovor sastavljen pred »kraljevskim stolom« (sudom), koji odnosnu ispravu počinje ovim riječima: »Mi, Petar Malić, (knez plemenitoga stola kraljeva v lici i mi suci rotni togaje 2 stola kraljeva, po imenu: Ivan Račić od hiže Račić i Turaj Ždribag od Ribničan i Grgur Nelković od Vrhovljan i Vidak od Teličan i Petar Sučić od Tugomer«. Ovi se suci sastadoše »v pondiljak, v dam navadni pitanja našega«, i to »u svetago Jurja na Skurini«. Sredovječna je Krbava (Corbavia) zapremala onu visoku ravnicu, koja se i danas zove »Krbavsko polje«, te kojom teku rijeke ponornice: Krbava, Karamanuša i Krbavica. Povrh toga pripadala je sredovječnoj Krbavi također visoravan, kojem protječe ponornica Korenica. Krbava je dakle u srednjem vijeku zapremala ne samo cijeli današnji upravni kotar (srez) udbinski, već i znatan dio kotara koreničkoga. U području sredovječne Krbave stajahu današnja mjesta: Udbina, Podlapac, Komić, Kurjak, Mekinjar, Korenica, Bunić, Kozjan i Priboj. Prvi spomen Krbave nalazimo u historijsko-geografskoj radnji, koju je oko godine 950. napisao bizantski car Konstantin Porfirogenet. Najstariji krbavski župan Dežimir spominje se godine 1078. Njega je vjerojatno naslijedio župan Desila, koji je u Krbavi vladao godine 1100. Tečajem srednjega vijeka stanovahu u Krbavi sami rimokatolici (baš kao što i u Lici). Zato je Krbava imala i posebnoga »krbavskoga biskupa«, koji je stanovao u Udbini. Krbavska je biskupija postojala gotovo 3 stoljeća, t. j. od god. 1185. do god. 1460. Ona je imala i svoj kaptol, a i svoje redovnike franjevce. Tako se godine 1405. spominje o. Petar, koji bijaše gvardijan u Udbini. Krbavski su franjevci dapače činili posebnu »Kustodiju«, kojoj je godine 1464. pripojen i franjevački samostan na Trsatu iznad Rijeke. Tada je o. Luka Cetinski bio »custoss Corbaviae«. Poput Like imala je i Krbava svoje sudište, koje se zvalo »krbavski stol«. Ovaj su 15. svibnja 1466. činili: »Ivan Boboelić, Ladislav Uglešić, Juraj Ludčić i Filip Boboelić, potknežini velmožne gospode knezova krbavskih, i tri zaprisegnuta suca krbavskoga stola: Pavao Zelenković od Gusića, Luka Grubić od Kozjana i Andrija Dokmanić od Jelšana«. Uz ličku i krbavsku župu bilo je u srednjem vijeku na području Like i Krbave još 8 župa, poimence: brinjska, buška, hotučka, odorjanska, unska, lapačka i nebljuška župa i t. zv. Gacka. Treba dakle da ogledamo opseg i prošlost ovih oblasti. U brinjskoj župi bijaše glavno mjesto Brinje. Uz tu varoš nalazimo u sredovječnim spomenicima sela: Crnica, Jezera ili Jezerin (današnji Jezerani), Mokro, Drstino selo, Mali Prokičci (možda današnje Prokike), Škinje, Vrata (uz cestu prema Modrušama) i još neka. U brinjskoj župi bijahu i dva »grada« (tvrđe), poimenice: Sokol ili Sokolac, koji također zovu »Brinjski grad«, te Jelovik (po svoj prilici »Staro Brinje«). Brinjskoj župi je pripadalo i Zahumlje, u kome se godine 1499. spominju sela: Bitoraj, Krakar i Jesan (Jasenak). Zahumlje je obuhvatalo jugozapadni obronak Velike Kapele, ali je prelazilo i u tu planinu. Buška je župa zapremala područje srednjega i donjega tijela rijeke Like, t. j. od utoka Novčiće u Liku do onih ponora, gdje se gubi rijeka Lika. Buškoj župi pripadahu i oni krajevi, kojima protječu potoci, koji s Velebita dovode svoje vode u Liku. Pod imenom »Bužani« spominje se buška župa prviput godine 1071., kada ju 3 kralj Petar Krešimir dodjeljuje biskupu u Rabu. Njeno ime nalazimo u povelji kralja Kolomana od godine 1111., zatim redomice u brojnim listinama 13., 14. i 15. vijeka; zadnji joj spomen dolazi godine 1512. Ime »Bužani« sječa nas na hrvatsku kneginju Bugu, koja je sa sestrom Tugom i s petero braće dovela Hrvate u novu domovinu, kako je to bizantski car Konstantin Porfirogenet zabilježio po staroj priči hrvatskoj. Na ime »Bužana« spominje nas još danas selo Bužin ili Bužim, koje se s ostacima stare tvrđe nalazi kod Smiljana. Iz brojnih listina doznajemo za imena mnogih mjesta i tvrđa, koje su tečajem srednjega vijeka bile u buškoj župi. Od ovih još danas postoje mjesta: Kosinj, Krasno, Kuterevo, Ostrovica, Perušić, Sraklin i Štitar (kula kod sela Kvarte). Godine 1411. spominje se u buškoj župi »hospital« (bolnica) sv. Marije Magdalene, koji »se nalazi na teritoriju župne crkve sv. Marije djevice od Bužana«. Počevši pak od godine 1490. spominje se i pavlinski samostan sa »crikvom sv. dive Marije«. Taj samostan osnovaše »plemeniti ljudi Draškovići iz sela Zažićna dolnjega«, i to na »vrhu, ki se zove Gradčina«. Hotučka se župa nalazila oko današnjega Gračaca u području potoka Otuče i njegovih pritoka. (Potok Otuča izvire ispod brda Urlaja kod Rudopolja, a ponire južno od Gračaca, gdje su Gaćašin i Kesića ponor.). Najstariji spomen hotučke župe nalazimo u listini, kojom bosanski ban Mladen Šubić dozvoljava Splićanima slobodno trgovanje u Hrvatskoj i Bosni. Ovu je listinu izdao Mladen 4. srpnja 1302. »in Hocucha«. U hotučkoj župi bijaše tvrđa Gradac, koja se prvi put spominje u ispravi od 22. svibnja 1422. I zaista se kraj rimokatoličke crkve u Gračacu vide ruševine stare tvrđe, koja se zove »Gradina«. Vjerojatno je po toj sredovječnoj tvrđi, koja se u listinama zove Gradac i Gradec, nastalo ime današnjemu selu Gračacu. Odorjanska je župa zapremala gornji tijek rijeke Zrmanje, počevši od njenog izvora kod Male Popine pa do klanca, kojim se rijeka probija iz Like u Dalmaciju. Ta »divljeromantična« dolina bijaše u srednjemu vijeku drukčija, nego li je danas. Uz rodna polja, na kojima su uspijevale žitarice, bilo je tu i mnogo vinograda, radi čega su ju nazivali »Vinodol«. Na početku zrmanjske doline vide se ruševine tvrđe Rakovnika. Na koncu pak spomenute doline uzdižu se ogromne ruševine Zvonigrada, koji se spominje već oko godine 1220. Zvonigrad je godine 1412. pripadao knezu Ivanišu Nelipiću. On je taj grad zajedno »s pokrajinom Odorje« godine 1434. predao svojoj kćeri Katarini, koja bijaše udata za kneza Ivana (Anža) Frankopana. Zvonigrad je godine 1509. posjedovao krbavski knez Ivan Karlović, koji je tada u »pokrajini Odorje« držao još 3 tvrđe (Mutnica, Grahovec i Strmnice). Unska župa zapremala je sadašnju upravnu općinu Srb. Ona je dakle obuhvatala gornje područje rijeke Une, od njenog izvora do onoga mjesta, gdje u nju utječe pritok Unac. (Una izvire kao prava i vodom obilata rijeka ispod 665 metara visokog brda, koje pripada gori Čemernici. Već iza kratkoga tijeka prima Una potok Suvaju kod sela Suvaje.) Na zemljištu nekadašnje unske župe vide se još i sada ruševine starih utvrda. Takva je »Radenovića gradina« blizu mjesta Srb; isto tako i gradina Kunovac kod istoimenoga sela. — Glavno je mjesto unske župe u srednjemu vijeku 4 bilo Srb, gdje stanovahu obitelji: Anići, Deaniševići, Henčići, Kovači i Matijaševići. Ove su obitelji u Srbu imale svoj plemenski sud, koji se po tomu selu zvao »Srpski stol«. Tko nije bio zadovoljan odlukom »Srpskoga stola«, mogao se prizvati na banski sud u Kninu. Tako je Martin Deanišević godine 1451. došao u Knin pred hrvatskoga podbana Tomaša Bojničića, da se žali protiv odluke »Srpskoga stola« u pogledu nekoga vinograda. Prema tomu je tada u području unske župe bilo i vinograda. Neko je vrijeme Srb pripadao knezovima Nelipićima, koji su ga morali godine 1345. odstupiti kralju Ljudevitu I. Lapačka se župa nalazila uz lijevu obalu rijeke Une, počevši od utoka Unca sve do sela Nebljuje. Ona je dakle zapremala današnju općinu Donji Lapac, ali i neka mjesta u susjednoj Bosni. Lapačku je župu od Krbave rastavljala planina Plješivica, preko koje ispod 1172 m visokoga Kuka vodi (puna zavoja) cesta iz Udbine u Donji Lapac. Na području lapačke župe stoje današnja mjesta: Gornji i Donji Lapac, Boričevac, Kulen-Vakuf, Rmanj, Oraovac, Ostrovica, Doljani, Dnopolje i Dobroselo. — U lapačkoj župi stanovalo je hrvatsko pleme Lapčana. To se pleme spominje već u doba hrvatskih kraljeva domaće krvi. Tečajem 14. i 15. vijeka pripadahu plemenu Lapčana hrvatske plemićke obitelji: Baldačić, Boričević, Božilović, Čibudinić, Čulić, Hrvatin, Hvaoković, Karlović, Kenlić, Krčelić, Lapić, Livac, Lučić, Mečar, Mrmonjić, Našmanić, Račačević, Ratković, Sičić, Starički, Tulavčić i Utišinić. — Župan od Lapča spominje se prvi put godine 1396. U srednjemu je vijeku postojao i »lapački stol« (sud), koji se spominje u ispravama od godine 1431., 1448. i 1478. Nebljuška je župa zapremala prostor između planine Plješivice i rijeke Une sjeverno od lapačke župe. Na tomu se teritoriju još i danas nalaza selo Nebljuje, koje broji oko 150 kuća s preko 1000 žitelja istočno-pravoslavne vjeroispovijesti; u selu se nalazi crkva i pučka škola. Tamo je i selo Kruge, koje se spominje godine 1524. kao vlasništvo kliskoga kaštelana Petra Kružića. U nebljuškoj župi stanovahu »Nebljusi«. To je staro hrvatsko pleme, koje se godine 1447. dijelilo na 4 koljena. Nebljuškomu plemenu pripadahu hrvatske plemićke obitelji: Bokanić, Bubanić, Čučić, Fabijanić, Glavčić, Kemenić, Križanić, Marković, Milčić, Najčić, Radić, Radovanić, Šćitarić i Vučić. Gacka ili Gatanska župa zaprema u srednjem vijeku cijelo područje rijeke Gacke i njenih pritoka. Ova je župa na sjeverozapadu međašila s Vinodolom kod Žrnovnice, a na jugoistoku s Krbavom kod Ravljana; na zapadu je dopirala do Vratnika, a na jugu do Banje Kamenice. Glavno je mjesto Gacke bilo Otočac, uz koji se u toj župi spominju još ova sadašnja sela: Dabar, Doljani, Prozor, Ravljani, Sinac i Vrhovine. Gacka je u srednjem vijeku imala još i mnogo drugih sela, koja kasnije propadoše (valjda u doba ratova s Turcima). Među ovim bivšim selima spominju se u listinama: Črman Kal, Kamenik, Kneza vas, Kovačići, Kutnjani, Lučice, Obriz, Okluč, Orlić, Prelipe, Pujevšani, Prisika, Podgradac, Papraćani, Samostac, Stagovina, Vilici, Zalug i Stokolić. Uz crkvu sv. Nikole u Otočcu spominju sredovječni izvori u Gackoj: crkvu sv. Ilije u Zalugu, crkvu 5 sv. Marka i 2 crkve sv. Jurja. Osim rijeke Gacke spominje se Švica, na kojoj je knez Sigismund Frankopan godine 1444. imao 2 mlina; a godine 1478. daruje knez Martin Frankopan samostanu sv. Nikole na Gvozdu svoju livadu, koju je imao na Svickom jezeru. »Gačani« se kao jedno od hrvatskih plemena spominju već godine 819., kad je knez Ljudevit Posavski vodio borbu s Francima. Sredinom 10. vijeka spadala je Gacka među one 3 županije, kojima je posebice upravljao hrvatski ban, kako to ističe u svome djelu tadašnji bizantski car Konstantin Porfirogenet. Cijelu gatansku župu darovao je godine 1219. kralj Andrija II. viteškomu redu Božjaka (Templara). Božjaci su Gacku godine 1269. odstupili hrvatskomu hercegu Beli. Ali već godine 1290. pripada Gacka knezovima Frankopanima, koji je posjeduju do konca srednjega vijeka. — U gatanskoj županiji bijaše i »zemlja Lasničić«, kako se to vidi iz listine kralja Karla Roberta od godine 1316. Vjerojatno je ta zemlja nekada pripadala hrvatskomu plemenu Lasničić. (Župan »Obrad de genere Laznizithorum« spominje se među onim starješinama 12 hrvatskih plemena, koji su godine 1102. sklopili ugovor s ugarskim kraljem Kolomanom.) 2. NEKADAŠNJA KRBAVSKA BISKUPIJA O postanku krbavske biskupije pripovijeda splitski arhiđakon Toma ovo: Krbava je spadala pod splitsku nadbiskupiju. Da je trajno pridrži, (jer se za Krbavu otimahu i drugi susjedni biskupi) odlučio je nadbiskup Petar Ugrin, sin Čitilena, da u Krbavi osnuje posebnu biskupiju, koja će biti podređena splitskoj nadbiskupiji. U tu svrhu sazove nadbiskup Petar na crkvenu sinodu (sabor) svećenike iz cijele Krbave. Po njihovoj želji bude za prvoga biskupa krbavskoga izabran Matej Maruta, kanonik crkve sv. Dujma u Splitu. Matej bijaše doduše još mlad, ali poznat radi čestitoga vladanja i umjerenoga života svoga, Tako je godine 1185. postala nova (krbavska) biskupija, kojoj papa Urban III. potvrdi Mate ja Marutu za prvoga biskupa. Sjedištem krbavske biskupije postade grad Mrsinj, gdje je biskup Matej podigao stolnu crkvu i uredio svoj kaptol. (Mrsinj se nalazio nedaleko današnje Korenice.) Revno je biskup Matej obilazio župe u krbavskoj biskupiji, kojoj je pripadala i polovica Like. (Drugom je polovicom Like upravljao biskup iz Nina.) Da je biskup Matej uživao velik ugled, vidi se odatle, što je upravo on bio godine 1197. izabran za suca u parnici između građana trogirskih i svećenstva šibeničkoga. Pomnožao je biskup Matej broj svećenika u krbavskoj biskupiji, kojom je upravljao punih 35 godina. Kad je biskup Matej godine 1220. umro, ostade krbavska biskupija 4 godine bez svoga poglavara. Tekar godine 1224. posvetio je splitski nadbiskup Guncel novoga krbavskoga biskupa Martina, koji je umro godine 1238. Još je uvijek na stolici splitskoga nadbiskupa sjedio Guncel, koji je godine 1239. za biskupa u Krbavi posvetio mladoga Saracena iz ugledne i bogate velikaške obitelji. Isprvice bijaše 6 Saracenovo biskupovanje nesretno, jer su Mongoli godine 1242. kroz krbavsku biskupiju prolazili u Dalmaciju, da uhvate kralja Belu. Tom je prigodom ljuto postradala ta biskupija, gdje su Mongoli spalili kuće i crkve, a poklali sve ljude, koje su uhvatili. Ipak je Saracen doživio i boljih dana, kada se njegova biskupija oporavila od toga strašnoga udarca. Saracen je naime dočekao visoku starost od blizu 100 godina, jer je živio do konca 13. vijeka, te je preživio 4 kralja i 15 papa. Saracena je na biskupskoj stolici naslijedio Petar I. Kad je godine 1332. umro krbavski biskup Petar, imenovan je za krbavskoga biskupa o. Bonifacije, koji je pripadao franjevačkom redu. Bonifacije bijaše rodom iz Pize u Italiji, te je već godine 1325. bio izabran za biskupa na otoku Sardiniji. Drži se, da je biskup Bonifacije prenio sjedište krbavske biskupije iz Mrsinja na Udbinu. Možda je već on sagradio i biskupski dvor na Udbini, koji je zaista postojao već sredinom 14 vijeka. Drugi je svoj dvor imao biskup Bonifacije u Modrušu, gdje je pogostio kralja Karla Roberta 17. kolovoza 1333., kako razabiremo iz kraljeva pisma Splićanima. Oko godine 1340. umre krbavski biskup Bonifacije, koga naslijedi o. Radoslav, član franjevačkog reda. Radoslav je neko vrijeme stanovao u Senju. I njegov je nasljednik o. Valentin pripadao redovnicima franjevcima. Valentina je naslijedio (oko godine 1354.) biskup Mavroa, iza koga je krbavskom biskupijom od g. 1360. do g. 1367. upravljao biskup Vladislav. Oko godine 1370. postade Krbavskim biskupom Petar II. U njegovo je doba knez Stjepan Frankopan u Modrušu sagradio franjevački samostan, koji je opskrbio imanjima i pravima, što je godine 1378. odobrio papa Grgur XI. Petra je godine 1379. naslijedio biskup Toma, a Tomu godine 1388. biskup Nikola, koji je krbavskom biskupijom upravljao 22 godine. Godine 1410. postade krbavskim biskupom Gemijan. U njegovo je doba krbavski knez Pavao, ban Hrvatske i Dalmacije, 23. siječnja 1411. hospitalu sv. Marije Magdalene na teritoriju župne crkve sv. Marije djevice u Bužanima darovao dio svojega sela Hrvaćani. Jednako je knez Nikola Frankopan 14. kolovoza 1412. redovnicima pavlinima poklonio novi samostan i staru crkvu sv. Marije u Crikvenici. Gemijan je umro već godine 1412. Iza njegove smrti ostade krbavska biskupija 6 godina bez svoga biskupa. Tekar godine 1418. imenuje papa Martin V. krbavskim biskupom Petra od Zeta, kanonika zagrebačkoga. Kad je godine 1431. umro biskup Petar Zetski, imenuje papa Eugen IV. njegovim nasljednikom Vida Ostojića, kanonika stolne crkve u Korčuli. Vid je krbavskom biskupijom upravljao 26 godina, te je mnogo hvaljen kao »otac puku, a ugodnik Bogu«. Iza smrti Vida Ostojića postade krbavskim biskupom godine 1457. Franko. Njemu ne htjedoše svjetovna gospoda (velikaši i plemići) podavati t. zv. desetinu. Zato je papa Pijo II. godine 1459. crkvenim prokletstvom zaprijetio svima, koji »pridržavaju i krate desetinu, mladinu, dohotke, lukno, njive, kuće, zemlje, vinograde, pašnjake, livade, mlinove i druga pokretna i nepokretna dobra, koja spadaju na crkvu i na biskupski stol«. Isti je papa Pijo II. godine 1460. dozvolio, da Franko prenese biskupsku stolicu iz Udbine u Modruš, gdje je župna crkva sv. Marka postala 7 stolnom crkvom. Podjedno je taj papa odredio, da se krbavska biskupija odsada zove modruškom biskupijom. Kada su Turci godine 1493. spalili varoš oko tvrđe modruške, preselio se biskup u Novi Vinodolski. Papa je godine 1567. spojio modrušku biskupiju sa senjskom. 3. BITKE NA KRBAVSKOM POLJU GOD. 1491. i 1493. Iz Bosne je Škajin paša 19. rujna 1491. s preko 10.000 Turaka provalio u Hrvatsku. Turci su 10 dana robili i palili u Hrvatskoj, gdje su doprli sve do Zagreba. Iza toga pođoše preko Krškoga u Kranjsku, gdje su oko Novoga mjesta mnogo ljudi zarobili i većinu kuća spalili. Na samo Miholje utabore se Turci kod Metlike, odakle su njihove pojedine čete harale po Kranjskoj. Turci bi još i više štete počinili, da nijesu rijeke Sava i Krka jako nabujale uslijed jesenskih kiša. To je napokon sklonulo Škajin pašu na povratak u Bosnu. Tada su Hrvati još držali sve tvrđe na srednjem i donjem tijeku rijeke Une, poimence: Jasenovac, Kostajnicu, Novi, Otok, Krupu, Ostrožac, Bihać i Ripač. Ovuda se dakle nijesu mogli Turci vratiti u Bosnu. Zato je Skajin paša odabrao put preko Like i Krbave. To su znali hrvatski velikaši i plemići, koji odlučiše, da će Turke dočekati na Krbavskom polju. Hrvatski ban Ladislav od Egervara sastavi oveću vojsku, u kojoj su najbrojnije čete imali knezovi Frankopani, poimence: Bernardin Ozaljski, Ivan Cetinski i Mihalj Slunjski. Ban je hrvatsku vojsku smjestio kod Vrpila blizu Udbine. Tamo je u listopadu godine 1491. došlo do ljute bitke između Hrvata i Turaka. Ban je hrvatsku vojsku razdijelio, u 4 bojna reda. Prvim su bojnim redom ravnali frankopanski knezovi Ivan Cetinski i Mihalj Slunjski. Oni se kao lavovi bijesno oboriše na Turke, koje su pobili i natjerali u bijeg. Starim putem preko sedla planine Plješivice utekoše Turci iz Krbave u područje gornjega tijeka Une, odakle se dolinom Uninog pritoka Unca vratiše u Bosnu. Hrvati su tom pobjedom oslobodili 18.000 zarobljenih kršćana, koje su Turci pohvatali po Hrvatskoj i Kranjskoj. Savremeni Ijetopisac Unrest opisuje taj poraz Turaka na Krbavskom polju, pa dodaje: »Općenito se pripovijeda, da je vrhovni kapetan njihov (turski), — vrativši se u Bosnu, — imao svojih (ljudi) manje za dvije tisuće i tri stotine. Za tu pobjedu moramo Boga slaviti, a zahvaliti pobožnim ljudima, koji su se borili«. Dvorski tadašnji pisac Bonfinije pripovijeda, da je u tome boju na Krbavskom polju 1500 Turaka ubijeno, a isto toliko zarobljeno. Od zarobljenih Turaka poslao je hrvatski ban 120 kralju, a nekoliko njih kraljici. Poraz na Krbavskom polju uplašio je bosanske Turke. Zato se oni tečajem cijele godine 1492. ne usudiše provaliti u Hrvatsku. Drukčije prilike nastadoše godine 1493. Ban Ladislav od Egervara postade tavernikom (t. j upraviteljem imanja) kralja Vladislava II. Mjesto njega dođu u Hrvatsku 2 bana: Ivan Bot i Mirko Derenčin. Oni se odmah zavade s knezom Bernardinom Frankopanom, koji htjede kralju oteti grad 8 Senj. S ovećom vojskom dođu oba bana u južnu Hrvatsku, da kazne Bernardina. Taj morade napustiti opsadu grada Senja i povući se u svoju tvrđu Brinje. Banovi s vojskom svojom opkole Brinje i počnu opsjedati ovu tvrđu. Prigodom opsade pogibe ban Ivan Bot. On se naime odviše približio gradskim utvrdama, te ga pogodilo tane iz topa. Bosanski je paša Hadum (Jakub) po svojim uhodama doznao, da u Hrvatskoj nema više prijašnje sloge. On je odmah odlučio, da će iskoristiti građanski rat, koji je Hrvatsku podijelio u 2 tabora. U tu svrhu sabere 8000 konjanika, s kojima u kolovozu godine 1493. udari na tvrdi grad Jajce, koji su Hrvati počevši od godine 1463. uporno branili kao svoje uporište na rijeci Vrbasu. Uzalud je Hadum paša udarao na Jajce. Kada se uvjerio, da ne će moći zauzeti ovu tvrđu, provali sjeverozapadnim pravcem prema rijeci Uni. Ne znamo, gdje se Turci probiše preko Une i Kupe. Nenadano osvanuše Turci u Kranjskoj, odakle provališe u južnu Štajersku. Tu su robili i palili slovenska sela oko Celja i Ptuja, dok ih nije carev kapetan Jakov Sekelj s 5000 konjanika prisilio na povratak. Kad su Hrvati doznali, da Turci haraju po Štajerskoj, stvoriše odluku, da ih dočekaju na povratku, kako su to učinili godine 1491. U tu svrhu prisiliše bana Mirka Derenčina, da napusti opsadu Brinja, našto se banskoj vojsci pridružio i Bernardin Frankopan sa svojim četama. Turci su sa sobom vodili mnogo zarobljenih kršćana. Vraćajući se kući preko Hrvatske, opet su nemilice robili ljude i stoku, a palili crkve i kuće. Tom je prigodom stradao i frankopanski grad Modruš, u komu se tada nalazio krbavski biskup s kaptolom svojim. Turci su naime zapalili varoš ispod modruške tvrđe, gdje izgorješe kuće, samostani i crkve. Samu tvrđu u Modrušu ipak nijesu mogli zauzeti. Na daljnjem putu dopru Turci s plijenom svojim na Krbavsko polje. Tamo je 9. rujna 1493. pod tvrđom Udbinom došlo do strašne bitke, u kojoj su pobijedili Turci. Hrvatska je vojska bila posve razbijena, a sam ban Mirko Derenčin bude živ uhvaćen. Kako se to zbilo, doznajemo iz dva suvremena i za to pouzdana izvora. Jedan je biskup Divnić, a drugi češki putopisac Ivan. Ninski je biskup Juraj Divnić nekoliko dana iza bitke došao u Liku, koja je djelomice spadala pod njegovu biskupiju. Iz Like je Divnić 27. rujna 1493. poslao papi Aleksandru VI. opis poraza Hrvata, ne bi li time papu upozorio na pogibelj, koja sada prijeti od Turaka ne samo Hrvatskoj, već i drugim kršćanskim zemljama. U tome pismu priča biskup papi ovako: Ban je sabrao do 15.000 ljudi, koji se radosno odazvaše, jer bijahu sigurni, da će pobijediti. Bitka se zametnula 9. rujna u jutro na Krbavskom polju ispod varoši Udbine. Kršćansku su nesreću već od mjeseca srpnja naviještala nebeska znamenja, naročito oluje i gromovi; tuča je padala i dan prije ove bitke. Tečajem pak same bitke oborio se na kršćansku vojsku nekakav prašan oblak tako, da se vojnici nijesu mogli ni međusobno vidjeti, dok je Turke obasjavalo sunčano svijetlo. Bitka se svršila potpunim porazom Hrvata, koji izgubiše 1&.000-4judi. Ovi su djelomice zarobljeni, a 9 djelomice leže mrtvi na polju, gdje ih razdiru vuci, medvjedi i druga zvjerad. Zarobljen je i sam ban (Derenčin), koji je vlastitim očima morao gledati, kako su Turci njegovu sinu odrubili glavu. Kadgod banu donose hranu, svaki put mu na stol meću sinovljevu glavu. Ipak nije tužni otac klonuo od boli; on je dapače ostale zarobljenike bodrio i hrabrio. Hrvatska gospoda mole biskupa, da pođe do kralja Vladislava II., pa da od njega zatraži pomoć. No biskup se najprije obraća na papu, komu preporuča poslanika, što ga Hrvati šalju rimskoj stolici. Biskup se nada, da će papa zaista i pomoći, jer se među stradaocima nalaze i oni, koje je nekada kralj Matija Korvin poslao u Italiju, da pomognu napuljskomu kralju, kada su Turci udarili na Otranto, a zaprijetili Napulju i Rimu. Putujući godine 1493. iz Češke preko Dalmacije u Jeruzalem, nalazio se Ivan Hasišteinsky od Lebkowica u Zadru upravo tada, kada su ondje boravili vojnici, koji se spasiše iz nesretne bitke na Krbavskom polju. Taj češki putopisac piše o tomu u svomu dnevniku ovako: »U ponedjelak (23. rujna 1493.) doplovismo u Zadar. Tu nam pripovijedahu zle novine: kako su naime Turci, bezdušni zatiratelji kršćanstva, Hrvate nametom porazili, a mnogo ih poubijali i zarobili. To se dogodilo 15 dana prije moga dolaska u Zadar: na dan sv. Gorgonija (9. rujna). A zbilo se to tako: Združiv se s najodličnijim Turcima provalio je Hadrem (Hadum) paša s 10.000 konjanika preko gora u Hrvatsku, a zatim dalje u zemlju rimskoga kralja (Maksimilijana) do mjesta Ljubljane u Karneoliji. Pobravši u svim tim oblastima mnogo muževa, žena, djevojaka i dječaka, odagna ih sa sobom. Skupiše se hrvatski knezovi, gospoda i vitezovi. Da bi Turke (na povratku) pretekli, pohitiše u one gore, kroz koje su Turci u zemlju provalili, pa ih ondje iščekivahu. Kako sam obaviješten, imali su Hrvati do 3000 konjanika i oko 8000 pješaka, među kojima bijaše nekoliko knezova i znamenite gospode, kao što su ban hrvatski (Mirko Derenčin), ban jajački u bosanskoj zemlji (Juraj Vlatković) i drugi. U to im Jakub Cakl (Jakov Sekelj), vojvoda rimskoga kralja u Štajerskoj, poruči, neka pričekaju i ništa ne započinju do njegova dolaska, jer da će im on odmah pohitati u pomoć s nekoliko stotina konjanika i s par tisuća pješaka. Ali Hrvati ne htjedoše toga učiniti, jer su željeli sami steći slavu pobjede. Nadajući se, da će Turke razbiti, kako su to učinili prije nekoliko godina u istim gorama, omalovažahu Turke, te se pripraviše za borbu. Kada su za to doznali Turci, zatjeraše u neku dolinu sve zarobljenike, koje su pohvatali prigodom te provale; svim za oružje doraslim zarobljenicima odrubiše Turci glave od straha, da ne bi za borbe priskočili u pomoć Hrvatima. Nato su Turci razredili svoje čete. Jednu četu poslaše u potjeru prema gorama, gdje su ih čekali Hrvati. Druga je četa (do 3000 turskih konjanika) preplovila naokolo šume preko neke nevelike rijeke; ovima je naloženo, da obiđu Hrvate, pa da se odmah straga na njih obore, ako bi Hrvati progonili njihovu potjeru. Hrvati nijesu znali za tu zasjedu, koju nijesu mogli ni vidjeti u onim šumama. 10 Čim su Hrvati ugledali tursku potjeru, odmah sađoše s gora na polja i ravnice, te se na nju oboriše. Tako se ondje razvila ljuta borba, u kojoj pogibe nekoliko stotina Turaka. Nato počne turska potjera bježati, a bježala je prema zasjedama. Nadajući se dobru iza toga sretnoga početka, pojure Hrvati odmah za Turcima. Ali sada se na Hrvate obore turske čete u zasjedama, te ih jedni sprijeda a drugi straga počnu ubijati, dok ih ne poraziše hametom. O tomu mi je pripovijedao neki dobar urođeni čovjek, koji je došao ovamo u Zadar, znajući za sebe tužna, da je u tome boju izgubio svoga brata i 6 rođenih stričeva. On je dapače sam bio na bojištu, gdje je vidio ubijena tjelesa, koja su gotovo milju diljem ležala kao gusti snopovi tako, da bi s jednoga tijela mogao stupati na drugo. Još je pripovijedao, da su Turci ovajput malo komu odrubili glavu, ali su zato svima radi lakoće odrezali nosove, da ih sa sobom ponesu, jer im sultan za svaku glavu daje dukat, što vrijedi i onda, kada se tko može podičiti odrezanim neprijateljskim nosom. U tomu je boju poginulo mnogo domaćih vitezova, među njima također knez Ivan Cetinski, zatim sin bana hrvatskoga, oko 70 svećenika i redovnika i 10.000 pučana. Zarobljeno je do 1500 ljudi, mnogo vrlih domaćih vitezova, pa i sam hrvatski ban, zatim bosanski ban od Jajca, te knezovi Nikola Frankopan i Vilim N. Tako je iza toga nesretnoga poraza gotovo cijela zemlja opustjela i lišena naroda. Svi se naime ljudi javno podigoše na Turke, izuzevši one, koji nijesu mogli (u boj poći) radi starosti ili mladosti. Ta svi su mislili, da će sigurno potući Turke, kako im je prije nekoliko puta pošlo za rukom na istom mjestu. Još mi je rekao taj čovjek, da je (u Hrvatskoj) zavladala takova nečuvena žalost i plač, da bi se s njihove nevolje moralo rasplakati srce tvrđe od najtvrđega kamena. Ta mnogo je otaca i matera izgubilo sve sinove i kćeri svoje; sinovi su im ubijeni, a kćeri odvedene. Mnogo je žena obudovilo, tako da u svakom drugom selu nađeš najmanje 6 udovica s malom djecom, a svi su muževi ubijeni i zarobljeni. Otkada svijet pamti, nijesu nikada vidjeli tako opremom snabdjevenih Turaka, kako su ovi bili. Ravno poput kršćana imali su (Turci) oklope, željezne ovratnike sprijeda i straga, zatim helebarde i kacige na sebi. A ta je bitka započela na dan sv. Gorgonija 3 sata prije objeda u hrvatskoj oblasti, koja se zove Krbava, kod tvrđe zvane Udvinec, udaljene od« Zadra 60 vlaških (talijanskih) milja, a oko 12 naših čeških milja. Neka Bog utješi taj narod!« Sredinom 16. vijeka opisao je bitku na Krbavskom polju o. Ivan Tomašić. Nije taj franjevac doduše sudjelovao u tome Krvavom boju, ali je ipak mogao neke detalje doznati od očevidaca ili bar od njihovih sinova, Tomašić u svojoj kronici opisuje nesreću hrvatskog naroda ovako: »Hadum-paša je svoju vojsku povukao natrag sve do gore Vraži vrtal, koja Hrvatsku rastavlja od Krbave. Nato je knez Ivan Cetinski, — muž pametan, moćan savjetom i oružjem, — s mnogim preodličnim Hrvatima svjetovao, da se s Turcima ne bije boj na otvorenom polju, već da se na njih udari i da se razbiju u tijesnim 11 klancima, gdje bi pomogle i gore. Ali ban Derenčin — u koga bijaše više smjelosti kod svjetovanja, nego li snage kod izvedbe stvari — nagovaraše, da se bitka zametne na otvorenom polju. On je tako sudio zato, jer je prezirao neprijatelja; Hrvati se pak tomu opirahu, jer ih je (prema broju Turaka) premalo bilo. Nato reče ban: »Vi ste Hrvati uvijek bili strašljivice«. Odgovori mu knez Ivan Cetinski: »Danas hoćemo vidi ti, tko je bigavica! Ti budeš danas začetak raspa hrvačke zemlje. Bane! Ni(je) to po Ugrih (Ugarskoj) od grada do grada jahati, ter se kartati. (Derenčin bijaše rodom iz Ugarske). Hoćeš danas viditi, kako Turci boj biju«. Ban odvlati: »Kušat ću«. Kako je prevladalo banovo mnijenje, zametnula se bitka na otvorenom polju kod rijeke Krbave. Vojsku je tursku Hadum-paša razdijelio na 3 odjela; prvi je odjel dao Izmailbegu, zapovjedniku srpskoga sandžaka, drugi dade karvilijskomu vojvodi, a treći zadrži za sebe. Isto učinise i kršćani, podijelivši svoje pješake na jednake dijelove među 3 odjela konjanika. Prvi je odio sastojao od Slavonaca, koji stanuju između Save i Drave; njih je vodio Ferdinand Berisburch. Drugom je odjelu, u kome bijahu sami Hrvati, zapovijedao knez Ivan Cetinski, dok su treći odjel vodila 2 kneza Frankopana: Nikola Tržački i Bernardin Ozaljski. Kada se vojske tako poredaše, udario je Izmail-beg s Turcima na prve kršćanske čete tolikom silom, da je Berisburch bio potisnut iz svoga reda. Naskoro je Berisburch morao uzmaknuti sa svojim konjaništvom, ostavivši svoje pješake; na ove se oboriše turski konjanici tako, da su pješaci bježali do rijeke Krbave, u koju se bacahu od straha pred progoniteljima svojim. Kad je tako Izmailbeg svladao prvi odjel, udario je na drugi odjel, kojim je zapovijedao knez Ivan Cetinski. Kako se istodobno na taj odjel oborio i karvilijski vojvoda sa svojim Turcima, izgiboše u krvavom boju svi vojnici kneza Cetinskoga. Na posljetku pade i sam knez Ivan Cetinski, koji je prije toga poklao mnogo Turaka. — Treći je odjel kršćanske vojske raspršio Hadum paša, koji je uza se pri držao najhrabrije turske vojnike. Tako se zbilo, da je Hadum paša već za jedan sat održao sjajnu pobjedu, izgubivši malo svojih ljudi. Ban Derenčin bude zarobljen, a njegov sin ubijen. Zarobljenomu su banu svaki dan kod objeda i večere stavljali na stol glavu sina njegova. Iza bitke naložio je Hadum paša, da se izbroje sve lješine poginulih kršćana, pa da se — na uspomenu kršćanskoga poraza — pošalju sultanu mnoge glave i nosovi. Kršćana je poginulo više od 13.000. To je prvi rasap kraljevstva hrvatskoga, jer je tu izginuo velik dio plemstva hrvatskoga.« 4. LIKA I KRBAVA U TURSKOJ VLASTI Turci su Liku i Krbavu osvojili u travnju godine 1527. Isprvice se turske vojničke posade nastaniše u tvrđama, dok je po selima još ostalo nešto hrvatskoga žiteljstva. Međutim se ni taj svijet nije mogao dugo održati u Lici i Krbavi. Često su naime u 12 hrvatska sela dolazili Turci i njihovi »martolozi« t. j. neplaćeni vojnici, većinom grčko-istočne vjeroispovijesti), koji su jadnomu narodu otimali žito i stoku, te palili kuće i gospodarske zgrade, kao da se nalaze u neprijateljskoj zemlji. To je sklonulo preostale Hrvate, da ostave Liku i Krbavu, pa da se odsele u druge krajeve, gdje ne vladaju Turci. Mnogi se lički Hrvati zakloniše u najbliže im tvrđe, gdje stupiše u službu kao plaćeni vojnici. Tako su Ličani činili vojničke posade u Bihaću, Slunju, Brinju i u Otočcu. Neki Ličani uskočiše sa svojim obiteljima i u Senj, gdje se prometnuše u Habre »Uskoke«, najveće protivnike turske sile. Punih 50 godina ostadoše Lika i Krbava bez pravih i stalnih stanovnika. Turci su isprvice učvrstili tvrđe Udbinu, Bunić i Mrsinj, a Malkočbeg stavi godine 1553. tursku posadu i u Perušić. Nitko nije obrađivao lička i krbavska polja, koja uslijed toga podivljaše. Tako se Lika, koja je u srednjemu vijeku bila veoma plodna zemlja, za 50 godina pretvorila u pustoš, na kojoj mjesto žita raste paprat i bujad. Turci nijesu 50 godina marili za Liku i Krbavu, jer se ne osjećahu sigurni u posjedu ovih zemalja. Uskoci su naime iz Senja često udarali na turske posade u Lici. Tako je n. pr. 280 senjskih Uskoka godine 1569. kod Perušića razbilo 2700 Turaka. Više interesa za Liku i Krbavu pokazaše Turci tekar onda, kad je bosanski namjesnik Ferhadpaša godine 1575. počeo osvajati hrvatske tvrđe na sjeveru od Like i Krbave. Ferhadpaša je 22. rujna 1575. kod Budačkoga potukao Herberta Auersperga, zapovjednika hrvatske Krajine koji i sam pogibe u boju. Naredne godine 1576. zauze Ferhadpaša hrvatske tvrđe: Cazin, Podzvizd, Bojnu, Svračicu i obje Kladuše. Sada se osjetiše sigurnijima i Turci u lici. Na proljeće godine 1577. počnu Turci u Liku i Krbavu seliti »Vlahe« sa Balkana. O tomu je nadvojvoda Ernest 3. lipnja 1577. izvijestio kralju Rudolfu, koji je onda 7. lipnja naložio, neka se ti Vlasi otjeraju iz Like. Kraljev se nalog nije mogao izvršiti, jer su Turci započeli nova osvajanja. Ferhadpaša je naime na jesen godine 1577. palio i robio hrvatska sela oko rijeke Korane, a nato je redomice zauzeo tvrđe: Ostrožac na Uni (13. studenoga 1577.), Zrinj (20. prosinca 1577.) i Gvozdansko (13. siječnja 1578.). Hrvati su brzo shvatili, kakva pogibelj prijeti Hrvatskomu Primorju (osobito Senju) od Turaka, koji definitivno zaposjedoše Liku i Krbavu. Krajiška je uprava odsada nastojala, da Turke i Vlahe otjera iz Like i Krbave. Tu je zadaću neumorno vršila senjska posada, koju su činili hrabri i spretni Uskoci. Njihov je kapetan Gašpar Rab u srpnju godine 1583. dobio nalog, da što češće provaljuje u Liku, pa da ondje hvata Turke i njihove Vlahe; sve zarobljenike mora prodati kao robove Talijanima na Siciliji; ovi će ih upotrijebiti za trgovačke lađe, na kojima će okovani morati veslati. I zaista su Uskoci neumorno u Lici hvatali Turke i Vlahe, koje su od njih kupovali talijanski trgovci. Najveći su napadaj na Liku izvele Krajiške čete iz Karlovca i Senja u rujnu godine 1584. Tada su krajišnici zauzeli i razorili tvrđu Ribnik, koja je ličkomu begu služila kao sjedište. Krajišnici su tom prigodom oplijenili, popalili i opustošili turska i vlaška sela oko Bilaja, Vrepca, Štitara i Debele (Široke) Kule, odakle 13 odvedoše 314 zarobljenih ljudi, 2000 konja i goveda i 5000 sitne stoke (svinja, koza i ovaca). Ipak se i poslije toga održaše Turci i Vlasi u Lici. Njihova je vlast bila još jače učvršćena, kad je godine 1592. konačno u turske ruke dospio i Bihać, ta najveća hrvatska tvrđa, koja se na Uni najdulje održala. Sada su Turci doveli u Krbavu nove Vlahe, koje naseliše u Korenici. Lički beg nije više stanovao u Ribniku, nego u Kninu. Odsada je naime pod lički sandžak spadala i sjeverna Dalmacija, gdje su Turci već davno prije osvojili brdoviti kraj Bukovicu i ravne Kotare, a zauzeli znamenite hrvatske tvrđe: Knin, Obrovac i Skradin. U Lici i Krbavi obnoviše odnosno pojačaše Turci neke tvrđe, naročito Udbinu, Perušić i Ribnik, gdje su u ime ličkoga bega upravljali njegovi »dizdari« (porkulabi ili zapovjednici tvrđe). U tvrđama obično stanuju i age, kojima pripadaju pojedina sela, gdje njihove posjede obrađuju kmetovi (obično Vlasi). Nijedan aga nije u Lici imao više od 60 kmetova. Zemlja se slabo obrađivala, jer Vlasi trijesu bili valjani ratari. Oni su naime prije dolaska u Liku stanovali po planinama u srpskim zemljama, gdje su se najviše bavili stočarstvom, naročito ovčarstvom i kozarstvom, a hranili se većinom mlijekom i sirom. Tako se događalo, da su lički Turci morali sebi žito pribavljati iz Bosne. Tada je i nastala riječ: »Jadna Liko! što si dočekala, da te Bosna kukuruzom hrani!« Lički su Turci i Vlasi bili hrabri i veoma ratoborni. Oni sudjeluju kod svih provala bosanskih Turaka u južnu Hrvatsku, gdje su pljačkali i pustošili, osobito po Vinodolu. Tada bi u tursku vlast dospjelo i Hrvatsko Primorje, da nije bilo junačkih Senjana, Otočana i Brinjana. Ovi su naime Hrvati bili Turcima i Vlasima dorasli svojim junaštvom i smjelošću, dok ih nadvisiše svojom okretnošću ij domišljatošću. Zato su Turci i Vlasi često i stradali prigodom spomenutih provala svojih. Tako su primjerice senjski Uskoci godine 1598. kod Grobnika razbili 8000 bosanskih i ličkih Turaka, koji su plijenili po Hrvatskom Primorju. Jednako su Uskoci zajedno s Otočanima i Brinjanima godine 1599. u senjskim planinama dočekali i potukli ratobornoga Malkočbega. Bolje ne prođoše ni oni Turci, s kojima su godine 1600. u južnu Hrvatsku provalili Memibegovići. Ovima su naime Senjani, Otočani i Brinjani postavili zasjedu u nekom klancu, gdje pogibe do 400 Turaka. Iz Bosne je preko Like 5000 Turaka na Tijelovo godine 1604. provalilo u Hrvatsko Primorje, gdje su robili i palili sela u Vinodolu. Onamo pođe iz Karlovca 400 žumberačkih Uskoka. Ovi se slože s 500 senjskih Uskoka, pa nastave Turcima zasjedu 3 milje povrh Senja. Uskoci su ondje većinu Turaka poklali i sav im plijen oteli. Na Rijeci prodadoše Uskoci 200 pohvatanih konja turskih. Godine 1606. dođe na ušću rijeke Žitve do mira između Austrije i Turske. Ipak niti u vrijeme mira nije mirovala Lika, gdje se i nadalje vodio t. zv. mali rat. Lički su Turci i Vlasi i poslije godine 1606. često u manjim četama provaljivali u hrvatsku Krajinu i u Primorje, da ondje robe plijen, a ne da osvajaju. Uskoci im uzvraćaju milo za drago, provaljujući u Liku, gdje Turcima i Vlasima otimaju stoku. Takvo se četovanje po Lici nastavilo i poslije godine 1617., kada se (po ustanovi mira u Madridu) preseliše 82 14 uskočke obitelji iz Senja u Brinje, a 14 obitelji u Otočac, dok je u Senju ostala samo 31 uskočka obitelj. Međutim nijesu više Turcima bili odani niti Vlasi u Lici i Krbavi. Sredinom godine 1600. pobjegne 325 Vlaha iz Udbine u hrvatsku Krajinu. Tada se u području tvrđe Vitunj kod Ogulina nalazilo prazno zemljište oko ruševina Gomirja. Premda je Gomirje pripadalo knezovima Zrinskim (Jurju i Nikoli), ipak je karlovački general Juraj Lenković onamo naselio spomenute udbinske Vlahe. S njima dođoše i kaluđeri, koji u Gomirju osnovaše svoj manastir. Godine 1609. pobune se lički Vlasi oko tvrđe Ribnika, s kojima je okrutno postupao novi beg. Pobunjeni Vlasi ubiju 5 begovih zulumčara, a samoga bega zatvore u tvrđi Ribniku, odakle je jedva živ utekao. Bosanski je paša u Banjaluci odlučio, da silom oružja pokori i kazni ribničke Vlahe. Od straha pred pašom pobjegne 550 Vlaha iz Ribnika u okolicu grada Brloga, gdje stupe u krajišku službu protiv Turaka. Odsada se često zbivalo, da su manje grupe Vlaha s obiteljima svojim ostavljale Liku i Krbavu, te se naseljavale na području hrvatske Krajine. Gdjekada se dogodiše i veće raseobe Vlaha. Tako se zbilo n. pr. godine 1639., kad je karlovački general Vuk Frankopan s krajiškom vojskom provalio u Krbavu. Tamo se generalu priključiše Vlasi iz Petrova polja, kojima Frankopan dade zemlje u Vitunju kod Ogulina. Turci su godine 1642. u Lici utvrdili »Stari Perušić« kod Vrhovina. Krajiške posade iz Brinja i Otočca upozoriše karlovačkoga generala Vuka Frankopana na pogibelj, koja od nove tvrđe prijeti Hrvatima u Gackom polju. General odmah pošalje onamo vojsku, koju je vodio njegov sin Gašpar Frankopan, kapetan ogulinski. Gašpar udari na Perušić i zauze tvrđu; zatim pođe na istok prema Bihaću, gdje opustoši cijeli kraj oko Za-valja. Odanle se Gašpar sretno vratio u Ogulin; s njime je došlo 200 kršćana, koji uskočiše iz Turske. Iste godine 1642. pribjegoše neki Vlasi iz Korenice u Lučane kod Brinja. Mnogo jada zadade ličkim Turcima junački grof Petar Zrinski, koji bijaše veliki kapetan senjske Krajine. Prviput se Zrinski sukobio s Turcima godine 1655. Turci su naime te godine potukli Andriju pl. Gusića, zapovjednika krajiške posade u Otočcu, kojom prigodom pogibe preko 200 Otočana i Senjana. Premda su Otočani brzo iza toga osvetili svoj poraz, te još iste godine 1655. dvaput razbili Turke, ipak je Petar Zrinski odlučio kazniti Turke. On je zaista s Ogulincima i Senjanima u srpnju godine 1655. kod Visibabe blizu Staroga Perušića potukao Turke i porobio Korenicu, odakle se sretno vratio s velikim plijenom. Tom je prigodom iz okolice koreničke utekla velika grupa Vlaha, koji se nastaniše oko grada Plaškoga. Kad je godine 1663. buknuo velik rat između Austrije i Turske, odlučio je bosanski Alipaša Čengić udariti preko Hrvatske u Kranjsku. U tu svrhu sastavi vojsku od 10.000 Turaka, među kojima bijahu također Turci iz Like i Krbave. S tom je vojskom Cengić kretao na Otočac i Brlog s namjerom, da zauzme ove 2 krajiške tvrđe. U susret mu pođe senjski kapetan Petar grof Zrinski s 2500 Hrvata, među kojima se nalazio i 15 njegov šurjak Franjo Krsto Frankopan. Tako dođe 16. listopada 1663. do krvave bitke kod Jurjevih Stijena (blizu Vrhovina). Hrvati su odmah razbili prve turske čete, koje bijahu iznenađene tom navalom. Ali jezgra turske vojske odbije prvi napadaj Hrvata. To se zbilo, dok je Zrinski sa 40 konjanika jašio na brdo, s kojega će promatrati i rukovoditi bitku. Uspevši se na brdo, opazio je Zrinski, kako uzmiču njegovi vojnici. Zato odmah pojuri niz brdo, te sustavi svoje vojnike. Međutim su Turci udarili svom silom na Hrvate, pa se razvila strašna bitka. Isprvice ni jesu Turci znali da Hrvate vodi Petar Zrinski, koga se bojahu još od godine 1655. Ali naskoro prepozna Zrinskoga neki Turčin, koji je prije toga bio u ropstvu, pa ga je Zrinski pustio na slobodu uz primljenu otkupninu. Taj Turčin priđe k paši Čengiću, te mu reče, da je u boju Zrinski, i dodade: »Sada nam je kraj! Bježmo!« I zaista se mnogi Turci uplaše te počnu uzmicati. To je poremetilo turske redove. Za čas je bježala turska vojska, koju je nesmiljeno progonio Zrinski s Hrvatima. U boju i na bijegu pogibe 2000 Turaka, među njima također pašin sin, te zapovjednici udbinskoga i hercegovačkoga sandžaka. Zrinski je zarobio 80 odličnijih Turaka, među kojima bijaše i brat Alipaše Čengića; uz to je zaplijenio 15 zastava i 800 turskih konja. Iza toga poraza turskoga opet su iz Like i Krbave uskočili mnogobrojni Vlasi. Među ovima bijahu i oni Vlasi, koji se doseliše u Dabar, gdje ih prviput nalazimo godine 1672. Odsada su Turci u Lici provodili neugodan život. Često su naime u njihova mjesta prodirali hrvatski krajišnici, osobito Senjani. Ove je vodio glasoviti senjski junak Juriša Balenović, koga se Turci bojahu kao žive vatre. Iz Dalmacije su u Liku provaljivali stanovnici Ravnih Kotara. Ovi se godine 1678. poslužile varkom. Kada se naime Kotarani namjeriše na oveću tursku vojsku, počnu vikati: »Juriša Senjanine, evo Turci!« Vjerujući, da se među Kotaranima nalazi i Juriša Balenović, tako se Turci uplaše, da su odmah počeli bježati na veliku svoju štetu i sramotu. U borbi protiv ličkih Turaka istaknuo se i pop Marko Mesić, koji se rodio oko godine 1640. u Brinju, gdje je kasnije služio kao župnik. Brinjani su često s Otočanima provaljivali u tursku Liku, a uvijek je s njima na četovanje polazio i pop Marko Mesić. Neki su ljudi govorili, da takvo četovanje ne dolikuje svećeniku. Zato je Mesić pošao u Rim, da se opravda pred papom Klementom X. Papa je u svibnju godine 1676. poslao senjskom kaptolu pismo, kojim dozvoljava, da Mesić vrši službu vojničkoga kapelana. Kad je godine 1678. umro senjski kanonik Nikola Vlatković, bio je Mesić izabran za kanonika arhiđakona. 5. OSLOBOĐENJE LIKE I KRBAVE G. 1689. Velika je turska vojska godine 1683. opsjedala grad Beč, gdje je stiže težak poraz. Sada se protiv Turaka složio savez kršćanskih država, kojemu pristupile: Njemačka, Poljska, papa Inocent XI. i Mletačka republika. Hrvatski narod obuze slatka nada, da će moći Turke protjerati iz Slavonije, Banovine (između Une i Kupe), Like, Krbave i Dalmacije, a možda također iz Bosne i Hercegovine. Vijest o porazu Turaka uzbunila 16 je i njihove podanike u spomenutim zemljama. Svuda se javlja ustanak bijedne raje, koja hoće slobodu. Tako se pobuniše i lički Vlasi, kojima na čelo stupiše: Vid Kušat, Sava Labusojević, Radoje Ivanišić, Cvijo Knežević, Vid Đurđević, Dragosav Tepsić i Radovan Vurušinić. Tada je u Lici bilo jošte samo 9000 grč.-istoč. žitelja, od kojih je među ustaše stupilo 3000, t. j. gotovo svi muškarci, sposobni za oružje. Lički su Vlasi poklali ili otjerali age iz Lovinca, Srba i Pazarišta. Da se lakše oslobodi Lika i Krbava, treba istodobno pobuniti raju u susjednoj turskoj Dalmaciji. S tom je namjerom pop Marko Mesić pošao u Ravne Kotare, kamo je poveo 300 hrabrih Senjana i Brinjana. I zaista bukne ustanak raje u sjevernoj Dalmaciji, gdje su ustaše zauzeli turske tvrđe: Benkovac, Obrovac, Nadin, Ostrvicu, Polešnik i dalmatinski Perušić. Na čelo dalmatinskih ustaša stupiše kao »vojvode«: Stojan Janković, Franjo knez Posedarski, Ilija Smiljanić i Šimun Bartolac Zadranin. Najviše je tamošnjim Turcima jada zadao Stojan Janković, koji je znao turski jezik. (Kažu, da je Stojan nekada bio musliman.) Dalmatinski otoci i primorska mjesta pripadahu tada Mletačkoj republici. Isprvice su Mlečani prijekim okom gledali ustanak raje u sjevernoj Dalmaciji, jer se bojahu, da ne bi taj narodni pokret zahvatio i mletačke podanike u Dalmaciji. Ali već godine 1684. izjaviše prvaci bivše raje, da se stavljaju pod zaštitu Mletačke republike, koja je tako bez ikakova napora stekla 30.000 novih podanika. Zato se ustašama pridružila i redovita mletačka vojska, te oni zajedno zauzeše godine 1684. još nekoliko turskih tvrđa u Dalmaciji. Ipak su Turci održali glasovitu tvrđu Knin, koju je protiv opsade ustaša i Mlečana hrabro obranio junački beg Durak Begović. Dok je u turskoj vlasti Knin, dotle nije sigurna sjeverna Dalmacija, pa ni Lika i Krbava. Iste je godine 1684. ličkim Turcima zaprijetila pogibelj također iz Podgorja, t. j. iz kamenitog Primorja ispod planine Velebita. Onamo se tek nedavno doselilo 56 bunjevačkih obitelji, koje su prije toga stanovale u Dalmaciji. Među ovim Bunjevcima bijahu najveće i najuglednije obitelji: Brkići, Prpići i Tomljenovići iz Krmpota; Došeni, Brkljačići i Pavičići iz sjeverne Dalmacije; Devčići i Bačići iz Sv. Jurja, te Miškulini iz Jablanca, Marasi iz Radovine, Milkovići iz Medviđa, Šikići iz Staroga-grada i Mažurani s Kvarnerskih otoka. »Vojvodama« podgorskih Bunjevaca postadoše knez Jerko Rukavina od Ražanca i Marko Kovačević iz Vinjerca. Hrabri i ratoborni Bunjevci često provaljivahu u Liku, gdje su Turcima zadali mnogo brige i jada. Najteža je nevolja ličke Turke zadesila godine 1685. Tada je najprije u Liku kroz dolinu rijeke Zrmanje provalio Stojan Janković s Hrvatima i Srbima iz sjeverne Dalmacije. Pred Stojanom uzmakoše Turci iz Gračaca. On je nato prodro dalje na sjever, te je zauzeo i porušio tursku tvrđu Vrebac. Iza toga provališe i Bunjevci iz Podgorja u Liku, gdje sebi prisvojiše turske posjede u Brušanima, u Oštarijama i u Rizvanusi. Nato je uslijedila vojna hrvatskih krajišnika po odredbi karlovačkoga generala Herbersteina. Krajišnici nijesu još namjeravali osvajati Liku i Krbavu; njihov je cilj bio samo taj, da pustošenjem oslabe otpornu snagu ličkih Turaka. Krajišnicima se 17 pridružio pop Marko Mesić kao provodič i kao vojnički kapelan. Mesić je krajišku vojsku u srpnju godine 1685. odveo najprije u Krbavu. Među krajišnicima bijahu brojni junaci, koji se već odlikovahu u prijašnjim ratovima s Turcima, poimence: barun Ivan Juraj Gusić, kapetan u Tounju kod Ogulina; zatim barun Franjo Oršić, kapetan u Turnju kod Karlovca; grof Adam Purgstal, kapetan u Bariloviću, te barun Stjepan Vojnović, kapetan u Ogulinu. Krajiška je vojska došla pred Bunić, gdje je opkolila tursku tvrđu. Turci se tako uplaše, da su tvrđu već kod prvoga juriša predali uz uvjet, da mogu slobodno otići u Bosnu. Nato su krajišnici razorili tvrđu, u kojoj su zaplijenili 1 top i 3 mužara, a baruni Oršić i Vojnović otpratiše Turke do granice bosanske. Opustošivši sva sela u okolici Bunića, vratila se krajiška vojska u Karlovac. Sredinom mjeseca rujna godine 1685. provališe u Liku krajišnici iz Karlovca i Senja. Najprije dođu pod tursku tvrđu Grebenar. Kako nijesu imali sa sobom teške topove, nijesu krajišnici mogli zauzeti Grebenar; zato odlučiše, da će tvrđu zapaliti. U tu svrhu počnu krajišnici iz okolice donašati slamu i drvo; to je činio i njihov kapetan Franjo barun Oršić, da ih potakne na rad. Turska je posada u Grebenaru primjetila strašnu namjeru krajišnika. Zato su Turci provalili iz tvrđe, ali ih je Oršić potukao. Nato su očajni Turci na uzetima niz zidine spustili svoju djecu i žene svoje; branitelji pak nađoše smrt u plamenu. Sad je krajiška vojska pošla prema tvrđi Budaku, koja je sagrađena na strmoj pećini. S jedne je strane bila tvrđa zaštićena rijekom Likom, a s druge strane jakim zidovima i t. zv. palisadama. Sami su Turci oko Budaka prije dolaska hrvatske krajiške vojske uništili sve kuće, a svoje obitelji zaklonili u jaku tvrđu. Kada se Hrvati primakoše Budaku, dočekalo ih je 800 Turaka pred tvrđom. Tu je došlo do ljute bitke, u kojoj je krajiški kapetan Stjepan barun Vojnović potukao Turke. Izgubivši 250 mrtvih i mnogo zarobljenih ljudi, povuku se preostali Turci u tvrđu, koju su hrabro obranili. Krajiška vojska krene dalje prema Širokoj Kuli, gdje je u okolici zauzela, oplijenila i spalila nekoliko turskih tvrđica i dvoraca. Isto su krajišnici učinili kod Novoga, gdje su oplijenili i spalili 400 kuća a uništili sve usjeve. Nato zauzeše tursku tvrđu Ribnik i 9 manjih kula u njegovoj okolici. Vojska se 21. rujna vratila u Karlovac s velikim plijenom (oko 4000 glava stoke). Tom je prigodom general Herberstein iz Like doveo i 100 vlaških obitelji. Lika je godine 1685. zaista bila nemilo opustošena, jer su krajišnici spalili do tisuću kuća, a uništili mnogo dvoraca turskih aga. Lički su Turci tako oslabili, da se Bunjevci iz Podgorja usudiše godine 1686. opet prijeći preko Velebita, zaposjednuvši sela Trnovac, Bužim i Smiljan. Tu su Bunjevci počeli zemlju obrađivati pod zaštitom svoga oružja; koje nijesu iz ruku puštali ni kod oranja i kopanja. Tako su radili i tečajem godine 1687. Brinjani i Otočani provališe godine 1688. u Liku, gdje su pljačkali turska sela oko Budaka. Iste je godine Stojan Janković iz Dalmacije provalio sve do Ribnika u Lici. Kad je pak mletački general Cornaro pomoću dalmatinskih Hrvata i Srba u rujnu 18 godine 1688. zauzeo tursku tvrđu Knin, uvidješe Turci, da više ne će moći Liku i Krbavu održati u svojoj vlasti. I zaista je karlovački general Herberstein na proljeće godine 1689. stvorio odluku, da konačno osvoji Liku i Krbavu. Pop Marko Mesić dobije zadaću, da za tu veliku vojnu pripravi Otočane, Brinjane, Senjane i Podgorce. Svi se ovi nađu po dogovoru 15. lipnja 1689. pod turskom tvrđom Novim u Lici, kamo stiže i general Herberstein s krajiškom vojskom. Istodobno su iz Dalmacije u Liku provalili Kotarani pod vodstvom Stojana Jankovića i franjevačkoga župnika iz Vinjerca. U Novomu je turska posada brojila 80 ljudi. Premda je ta tvrđa bila na visokom brdu i opasana čvrstim zidovima, ipak se uplašiše Turci, gledajući pred sobom veliku hrvatsku vojsku. Iza kratkih pregovora predadoše Turci tvrđu bez ikakova otpora uz uvjet, da smiju otići u Udbinu. Herberstein im kao pratnju dade 300 konjanika, da ih ne bi tko napao putem. Pad Novoga odjeknuo je cijelom Likom. Hrvatska vojska pođe pred Ribnik, gdje već nađe prvu četu Kotarana, koju je vodio spomenuti franjevački župnik iz Vinjerca. Kasnije dođe tamo i Stojan Janković s drugom četom Kotarana. U tvrđi se ribničkoj nalazilo 100 Turaka, koji bez otpora predadoše tvrđu pod uvjetom da smiju otići u Udbinu. Putem ih porobiše, a djelomice i poklaše Kotarani, jer se njihov vođa Stojan Janković nije držao ugovora. Ista je sudbina zadesila 40 Turaka, koji su činili posadu u tvrđi Vrepcu, kamo je hrvatska vojska stigla 22. lipnja. Sutradan (23. lipnja 1689.) dođe hrvatska vojska pod tursku tvrđu Bilaj. U tvrđi se nalazilo 300 Turaka, koji odbiše poziv na predaju. Oni se opravdano pouzdaše u jakost same tvrđe, koja je sazidana na strmoj pećini, a okružena visokim i jakim zidovima. Unutar tih zidova bijahu još 2 obora za uzmak. Kako je tvrđa imala i dovoljno vode, nadahu se Turci, da će je moći obraniti. Ali već drugi dan počnu Hrvati pucati topovima iz neke džamije, koja se nalazila na obronku brijega. Dva su dana gruvali topovi, uslijed čega klonuše branitelji. Turci predadoše Bilaj uz uvjet, da smiju otići u Široku Kulu. Sad je general Herberstein pošao s krajiškom vojskom pred Budak. Hrvati su mislili da će Turci ovu tvrđu junački braniti, kako su je obranili godine 1685. Međutim su Budačani doznali, da je Herberstein dao u Liku dopremiti teške topove za opsjedanje. Zato se turska posada u Budaku bez otpora predala pod uvjetom, da smije otići iz tvrđe. U Budaku ostade samo 10 turskih obitelji s namjerom, da se pokrste. Iz Budaka pođe hrvatska vojska prema Perušiću, gdje je tvrđa bila jakim zidom odijeljena od sela. Na zidovima bijahu visoki čardaci, a unutar zidova čvrsta kula. Herberstein je dizdaru (zapovjedniku tvrđe) obećao 2 konja, ako Perušić predade bez otpora. Dizdar je odbio to mito, našto su krajišnici opkolili tvrđu i počeli 29. lipnja pucati iz topova. Već sutradan predade se turska posada u Perušiću pod uvjetom, da smije slobodno otići iz tvrđe u Udbinu. S vojskom ode 150 turskih obitelji. Ipak 19 ostade u Perušiću u 20 kuća 45 turskih obitelji s namjerom, da se pokrste. Istodobno se predala i Široka Kula. Tako je eto hrvatska vojska gotovo bez prolijevanja krvi osvojila cijelu Liku. Zato je pop Marko Mesić u Perušiću pod vedrim nebom otpjevao sv. misu, da se zahvali Bogu za toliku milost. Herberstein pak odluči dalje poći u Krbavu, gdje su Turci imali 2 tvrđe: Bunić i Udbinu. Turci su Bunić odmah ispraznili i zapalili, čim su doznali, da se predao Perušić. Naprotiv se do 500 Turaka iz Like sabralo u Udbini, gdje odlučiše pokazati jak otpor. Tvrđa bijaše dovoljno opskrbljena hranom, ali nije imala dosta vode, jer su vrela bila izvan gradskih zidova. Hrvatska je vojska 2. srpnja 1689. prošla iz Like kroz Pločanski klanac u Krbavu, gdje je sutradan stigla pod Udbinu. Opsada je potrajala 18 dana. Kroz to je vrijeme često dolazilo do kreševa, jer su Turci izlazili iz tvrđe po vodu. Napokon se 21. srpnja predala tvrđa uz pogodbu, da Turci kojih je s djecom i ženama bilo oko tisuću, smiju slobodno otići u Bosnu. Herberstein je odmah u tvrđu stavio 100 krajišnika, a Mesić je misu zahvalnicu otpjevao u ruševinama nekadašnje stolne crkve krbavskih biskupa. Nato je Mesić s Ilijom Smiljanićem i Stojanom Jankovićem zauzeo Zvonigrad i Rakovnik. 6. NASELJAVANJE LIKE I KRBAVE Tečajem mnogo godina stajao je grad Karlobag pust i razoren. Tek od g. 1683. podignuto je u Karlobagu 16 kuća, u koje se doseliše obitelji: Krpan, Perić, Prpić, Tomljenović i Brkić iz Krmpota; Jerko Rukavina iz Ražanca; Marko Kovačević iz Vinjerca; Bačić i Devčić iz Svetoga Jurja; Maras iz Radovina; Šikić iz Staroga grada; Miškulin iz Jablanca; Mažuran s Kvarnerskih otoka; te Brkljačić, Došen i Pavičić iz Dalmacije. Godine 1689. doseliše se u Gospić njemačke obitelji: Rauch, Lokmer, Kresneg, Hader, Bauer, Ulbrich i Liezenburger; a u Kanižu kod Gospića doselio se pekar Bartol Mikulić. Godine 1690. dobila su sela Smiljan, Bužim i Trnovac kod Gospića nove stanovnike, koji se doseliše iz Jablanca, Svetoga Jurja, Karlobaga, Krmpota i iz Ravnih Kotara u sjevernoj Dalmaciji. U istim selima nađoše i prijašnje turske podanike, koji su nosili prezimena: Basarić, Lemaić, Vujnović, Graić, Rajčević, Pejnović, Rogić, Katić i Vranić. Novi doseljenici podijeliše sa starosjediocima pašnjake prema broju duša. Iste je god. 1690. osnovano selo Pazarište, u koje se doseliše Hrvati iz Lica, Krmpota, Jablanca i Sv. Jurja. Kad su Turci od god. 1689. istjerani iz Like i Krbave, ostadoše ovdje t. zv. »Vlasi«, koje su Turci tečajem 16. I 17. vijeka naselili u Liku i Krbavu iz Macedonije i srpskih zemalja. Hrvati nijesu tjerali »Vlahe«, jer ovi bijahu kršćani grčko-istočne vjere. Nijesu tjerali niti one Turke, koji se pokrstiše, kao što učiniše n. pr. turske obitelji Alić, Asić, Musić, Plisić i Sabanović u Gospiću; zatim Turić, Engić i Sabić u Novom 20 kod Gospića, te Ahmet (kasnije kao poručnik zvan Ivan Čanić) u Kaniži kod Gospića i obitelj Bulić na Udbini. Pop Marko Mesić pokrstio je i mnogo Turaka u Perušiću. Oni Turci, koji ostadoše vjerni Muhamedu, preseliše se iz Like i Krbave u susjednu Bosnu. Tako se n. pr. iz Gospića odselio najimućniji i najugledniji aga Zenković; iz Široke Kule otišao je beg Kazlica, a iz Udbine Mazupaga Grizić. Pop Marko Mesić dade god. 1690. naseliti Udbinu i Podlapac u Krbavi. U tu svrhu morala je po nekoliko žitelja dati svaka hrvatska obitelj iz Brinja, Stajnice, Križpolja i Jezerana. Žitelji iz Otočca i Gacke doline naseliše Ribnik, Budak, Mušaluk, Katalić i Mutilić. Mesić je za sebe i za svoje rođake izabrao najbolje zemlje u Mušaluku (u Lici) i u Toliću (u Krbavi). Sela Kaniža, Novi i Bilaj kod Gospića naseliše Hrvati iz Ledenica u Primorju, a sela Oranik i Lovinac, pak djelomice također Gračac i Štikadu — ponajviše Hrvati katolici iz Krmpota i Dalmacije. U Široku Kulu dođoše stanovnici iz Kosinja, a u Vrebac i u Komić doseliše se grč.-istoč. žitelji iz Vilica i Škara. Grčko istočnjaci Mutilića dođoše iz Prokika, Škalića i brinjske okolice, a veći dio Pećana doselio se iz brinjske okolice. I u Liku i u Krbavu dođoše pod konac 17. vijeka mnogi kršćani iz Kupresa, Grahova i Knez-polja u Bosni, da se riješe turskoga gospodstva. Grčko-istočnjaci oko Zrmanje i Zvonigrada doseliše se iz sjeverne Dalmacije. Obitelj Knežević došla je iz mletačke Dalmacije. Obitelji Došen, Krpan, Brkić i Kovačević ostaviše Karlobag, te se nastaniše u Gračacu. U Lovinac je došla obitelj Vrkljan iz Pazarišta. Bruvno bijaše tečajem mnogo godina samo pašnjak, na kome su Ličani svake jeseni pasli svoja stada. Tekar kasnije doseliše se u Bruvno grč.-istoč. obitelji Obradović, Plećaš, Krajnović i Radaković iz Divosela kod Gospića. Najkasnije su naseljena Popina i Mazin, u koja se doseliše grčko-istočnjaci iz sjeverne Dalmacije, a djelomice također iz Bosne. Seoski knez Jerko Rukavina, koji je god. 1663. prvi naselio Karlobag, a poslije Trnovac, te je umro 29. svibnja 1699., imao je velik posjed u Bruvnu. Onamo je on godine 1696. naselio 10 hrvatskih obitelji iz Moravica i Severina na Kupi, da mu budu kmetovi. Ove su obitelji — zvane Abramović, Čop, Ivančević, Lisac, Naglić, Pavičić, Pauković, Plesa, Šneberger i Sudar — doista 50 godina kmetovale obitelji Rukavina. Tekar god. 1746. postadoše ravnopravni drugim krajišnicima, jer je izašla carska naredba, da u vojnoj Krajini ne smije nitko imati kmetova (podanike). Godine 1716. doselila se obitelj Knežević iz Prokika kod Brinja u Mutilić, te je pod Udbinom kupila one zemlje, koje su prije imale obitelji Portner i Vukasović. Nakon bune, koju god. 1750. podigoše Lovinčani i Bruvnjani, utekoše od straha pred kaznom neki Bruvnjani u tursku Bosnu. Na njihova zemljišta u Bruvnu naseljeno je god. 1753. iz Perušića, Pazarišta i Mušaluka 14 katoličkih obitelji. Obitelj Irosel, koja je stanovala na mletačkom zemljištu u Dalmaciji, preselila se god. 1774. u područje ličke pukovnije. Godine pak 1781. naseljene su kuće kod bilajskog mosta, gdje je god. 1877. građen kamenit most preko rijeke Like. 21 Mirom u Svištovu dobila je lička pukovnija g. 1791. od Turske sela: Boričevac, Doljane, Dobro-selo, Gornji i Donji Lapac, Osretke, Srb, Suvaju i Tiškovac. U ovim selima nastane se većinom bosanski bjegunci, koji su još od god. 1788. boravili u Hrvatskoj. Domaći Ličani pođoše većinom u Boričevac, Gornji i Dolnji Lapac. Ondje se nastaniše katolici iz Lovinca, koji su starinom Bunjevci. Novi naseljenici bijahu 10 godina oprošteni od svake daće. Kako pak dobiše otpočinutu zemlju, ona im je prvih godina dobro urodila, te se naseljenici brzo pomogoše. Oni su već god. 1798. podigli većinu svojih kuća. Počeli su graditi i svoje crkve. 7. IZ KRONIKE LIKE I KRBAVE Poslije izgona Turaka g. 1689. iz Like i Krbave upravljala je ovim zemljama carska komora. Godine 1710. dođoše u Liku komorski činovnici grof Antun Coronini i barun Jakov Rambschissel, da ondje sustavno urede upravu zemlje. Pri tome su postupali toli svojevoljno, da se na Rosariju na Udbini pobunio narod. Od straha pred narodom pobjegoše Coronini i Rambschissel iz Krbave u Liku. No razdražen puk pojuri za njima, te ih stigne u Ribniku kod Gospića. Da se spasu, utekoše činovnici u ribničku crkvu, jer su tada jošte crkve služile kao zakloništa čak i za razbojnike. Ipak ih nije niti crkva zaštitila od narodnoga gnjeva, jer ih je narod sasjekao kod samoga oltara. Radi toga bude zatvorena ova crkva, koja se nalazila na malenom otočiću usred rijeke Like. Ista je crkva kasnije napuštena, te se pretvorila u ruševinu. Najstariji spomen bacanja »kamena s ramena« zabilježen je g. 1724. Tada se ova narodna igra izvodila na Udbini. Kako je to bilo već tada popularno natjecanje, vidi se po tomu, što su tom prigodom u Udbinu došli također turski podanici iz susjedne Bosne. Ovi dapače htjedoše nadbaciti Ličane i Krbavce. Ipak je sve junake nadbacio lički junak Iveta Rukavina iz Karlobaga. On je dobio okladu (u novcu), koju je upotrijebio u tu svrhu, da svoje drugove nahrani i napoji. Kad je carska komora počela u Lici uvoditi tlaku (rabotu) i povisivati porez, počeše Ličani rogoboriti, a g. 1733. podigoše i bunu. Tada je zapovjednikom u Lici bio pukovnik Freme, koji g. 1729. naslijedio grofa Rajmunda Attemsa. Freme je sjedište pukovnije iz marofa u Novomu prenio u Gospić, koji sada postade glavnim mjestom u Lici. Da prestraši pobunjene Ličane, dade Freme kazniti nekoga Smiljanca, koji se najviše isticao. S ovom je kaznom polučio baš protivno, jer se buna sada tekar zaoštrila. Razjareni seljaci iz Smiljana, Trnovca, Novoga i Divosela počnu ubijati ličke časnike i činovnike. Na konjima dopriješe buntovnici u Mušaluk, gdje zapališe Mesićevu kuću. Jednako su spalili i Oreškovićevu kuću u Perušiću, našto krenuše u Podlapac, da ondje zapale kuću porkulaba Dobrovca. U Podlapcu provalile Ličani u Holjevčevu kuću. Holjevac nije bio kod kuće, a njegova planinka (domaćica) lijepo dočeka i podvori buntovnike. Kada se Ličani nahraniše i napojiše, ostaviše 22 Holjevčevu kuću na miru te se vratiše u Liku. Tako je gostoljubiva žena ugušila ličku bunu g. 1733. Po nalogu kraljice Marije Terezije uredio je princ Hildburghausen g. 1746. cijelu Liku i Krbavu kao prvu krajišku pukovniju. Zapovjednik ove ličke pukovnije postade pukovnik Guicciardy, potpukovnikom Kuhbach, majorima Althass i Petar Vukasović, konjaničkim satnicima: Jure i Dane Holjevac, Stipan Pecel, Ivan Kalinić, Ivan Muhar, pješačkim satnicima: Jure Knežević, Ivan Kurfsky, Dujan Došen, Jakov i Plavša Starčević, zatim 3 Rukavine (Ružne, Pave i Medo), 3 Oreškovića (Gabre, Frane i Mate), pa Ive i Marko Mesić, Miko Holjevac, Stipan Pecel, Ivan Kalinić Ivan Muhar, Vela Ebner, Stipan Vlatković, grof Prauk, Matija Wolf i grof Gedeon Laudon. Kao zapovjednik satnije u Buniću dade Laudon na Krbavskom polju zasaditi onaj lijep gaj, koji se i poslije zvao Laudonov gaj. Kasnije se Laudon istakao kao general u ratovima s Prusima i s Turcima. Za t. zv. austrijskoga nasljednog rata pođoše 2 ličke čete g. 1747. čak u Belgiju, gdje sudjelovahu u borbama u pokrajini Brabant. Tamo poginuše lički časnici Mate Orešković i Vuk Kolaković. U noći od 18. na 19. siječnja 1748. bijaše u Brabantu ljuta zima. Sava Pavlica, koji je ove noći morao na polju stražariti, okladio se, da će svu noć stražariti bez toplog odijela, obučen samo u gaće i u košulju. Pavlica je izdržao i dobio okladu, a da ipak nije nastradalo njegovo zdravlje. On je dapače dočekao i visoku starost od 90 godina, te je umro g. 1814. u Komiću, ostaviv 60 potomaka (djece, unuka i praunuka). Kad je g. 1750. zapovjednikom ličke pukovnije postao Losy, počeo je on Ličane priučavati vojničkoj vježbi, kakva bijaše u Njemačkoj. Prvi tabor ličkih vojnika bijaše u Novom selu kod Saburovca, kamo je došao i general Scherer. Ličani se ne htjedoše podvrgavati ovoj strogoj i ukočenoj njemačkoj mustri, a vrijeđalo ih je i to, što su za kaznu uvedene batine. Zato g. 1751. plane buna u Bruvnu i u Lovincu. Karlobag je g. 1755. dobio posebnu upravu sa svojim činovništvom. Time postade Karlobag neodvisan od zapovjedništva ličke pukovnije u Gospiću. Karlobag je dakle odsada c. kr. slobodna vojna općina (k. k. freie Militär Communität). Kasnije su takvim vojnim slobodnim općinama u području vojne Krajine postali: Bjelovar, Brod, Kostajnica, Petrinja, Petrovaradin, Zemun i srijemski Karlovci. Lika je g. 1761. imala blagoslovljenu žetvu, zbog čega postade sav živež jeftin. Tako se kvarta pšenice prodavala po 34 krajcara, a kvarta zobi po 12 krajcara. Boca dalmatinskog vina stajala je u krčmi samo 3 krajcara, a za 3 forinta i 45 krajcara mogla se kupiti debela krava. No zato je već g. 1764. zavladala u Lici tolika nerodica, da su Ličani prvi put bili prisiljeni posuditi hranu iz carskih skladišta u Karlovcu i u Karlobagu. General Beck odredio je u ožujku g. 1764. popis svih muških glava u vojnoj Krajini, pa i u Lici. Uz to je nametnuta daća (zakupnina) na ribolov, na krčmarenje, na mlinove i na obične lovove, čega do onda nije bilo u Lici. Od 1. studenoga 1765. 23 određena je i daća na vino, te se u Karlobagu plaćalo 37 i pol krajcara od svakoga »barila«. Tečajem vremena tako se Lika napučila, da su g. 1765. od ličke pukovnije odvojili krajiške satnije: Pazarište, Perušić, Čanke, Bunić, Kozjan, Debelobrdo, Malu Krbavicu, Bjelopolje i Korenicu. Ova mjesta pripojiše otočkoj pukovniji, od koje su opet k ogulinskoj pukovniji pridali mjesta: Krmpote, Ledenice, Kriviput, Brinje, Jezerane, Stajnicu, Križpolje, Prokike i Vodoteč. Iste g. 1765. uvedena je uniforma za krajiške vojničke pukovnije. Krajišnici su odsada do g. 1771. nosili odijelo modre boje, ali morahu brijati brkove, jer je i na carskom dvoru prevladala francuska moda. Onim vojnicima, koji su imali premalo zemljišta, počela je vojna uprava davati pripomoć za ono vrijeme, kada će aktivno služiti. U Lici nije bilo prikladnih stanova za časnike. Zato je vojna uprava dala g. 1776. graditi potrebne kuće u Mazinu, Raduču, Ostrvici, Popini i u Širokoj Kuli. Kasnije su takve zgrade podignute također u Lovincu, Vrepcu, Metku, Krasnu, Mekinjaru, Gospiću, Kosinju, Sv. Roku, Dobrom selu, Osiku, Smiljanu, Založnici, Buniću i u Krbavici. (Ove su zgrade prigodom razvojačenja vojne Krajine g. 1873. predane u školske svrhe.) U Gospiću je g. 1767. sagrađena kuća za generala brigadira. (I u njoj bijaše kasnije dječačka pučka škola.) Na večer 5. prosinca 1768. zacrvenilo se nebo nad Likom tako, da su se jedva vidjele zvijezde, premda je bilo posve vedro. Ovaj žar na nebeskom svodu potrajao je čitav sat. Narod nije sebi znao protumačiti taj prirodan pojav. Mjesto modre boje dobiše vojnici ličke pukovnije g. 1771. odijelo bijele boje s ljubičastim opšivom i porubom. Časnici su na bijelim hlačama i prslucima imali zlatne tkanice, a na šeširima zlatne porte. (Ove porte ostadoše do 1. siječnja 1785., kada su dokinute i časničke tkanice tako zvane »Feldbinden«.) Naredne godine 1772. odredila je vojna uprava, da krajiški časnici moraju prigodom ženidbe položiti jamčevinu (kauciju). Sve do g. 1773. mogla je vlada na Krajini časnicima za novac prodavati službe. Posljednji krajiški časnici, koji su do svojih služba došli putem ovakvih ugovora, istupiše iz vojske g. 1773., kada je konačno obustavljeno kupovanje časničkih mjesta. Nekada se u Lici slobodno obavljala dioba po krajiškim kućama. Kako su mnogi Ličani imali po više sinova, a ovi razdijeliše među sebe očevinu, opazila je vojna uprava, da seljaci imaju sve manje zemlje za obrađivanje. Zato je g. 1774. izašla zabrana daljnjih dioba, te odsada moraju Ličani živjeti u zadrugama svojim. Mletački podanici iz Dalmacije običavahu svoju stoku u ljetno doba tjerati na pašu po gori Čemernici i u Pustom polju. To su vazda krivo gledali Ličani, koji napokon izradiše, da je vojna uprava ovu pašu g. 1774. razdijelila među krajišnike. Granica između Like i Dalmacije nije bila točno određena niti na drugim stranama Velebita, uslijed čega je često dolazilo do svađa. Iz takve svađe porodila se u studenome g. 1774. u Trstenici i ljuta borba, te je više ljudi izginulo ili dopanulo rana. 24 Car Josip II. došao je 8. svibnja 1775. prvi put u Liku. Njegova se pratnja čudila, što još 11. svibnja nije u poljima bilo ništa zelena. Car je odredio, da katolički Ličani odsada ne trebaju davati lukno (bir) svojim svećenicima, koji će zato dobivati plaću od vojne uprave. Tom prigodom dade car među Ličane podijeliti također crkvene zemlje. Da se jednom između Ličana i Dalmatinaca obustave svađe radi međe na Velebitu, povukla je g. 1777. mješovita komisija (austrijsko-mletačka) stalnu granicu po najvišim vrhuncima Velebita. Tom prigodom dobila je lička pukovnija definitivno Jalukovac, Dušice, Libince i Duboki dol pod Tremsinom. Vojna je uprava g. 1783. u Lici ukinula daću, koja je na lov i ribolov bila udarena g. 1764. Tečajem g. 1782. prolazilo je kroz Liku 22.000 Dalmatinaca, koji su ostavili stari svoj zavičaj, da se nastane u plodnijim krajevima, napose u Slavoniji, Srijemu i u Banatu. Ovu je akciju vodio pop Vinko Čubelić, komu je pomagao vikar Grujo Prpić. Radi toga je Čubelića ljuto zamrzila Mletačka republika, kojoj je tada jošte pripadala Dalmacija. Mlečani su Čubelića i Prpića na granici uhvatili te ih kao snubioce ljudi okovali u lance i odveli u Zadar. Lički major Antun barun Knežević htjede svakako Čubelića i Prpića spasiti. Zato je u studenome g. 1782. po noći krenuo prema mletačkoj tvrđi Kninu s namjerom, da zarobi nekoliko odličnih mletačkih podanika, koje bi onda na slobodu pustio u zamjenu za Čubelića i Prpića. Ipak se ovo Kneževićevo poduzeće izjalovilo, jer su lički vojnici za tamne noći zalutali. Međutim se za Čubelića i Prpića zauzeo car i kralj Josip II., koji je u Mlecima preko svoga poslaništva izradio njihovo oslobođenje. Čubelić postade župnikom u Gračacu, a dobio je i naslov »začasni kanonik«. Još mu je kralj podijelio i osobni doplatak od 300 forinti na godinu, što će uživati do svoje smrti. U Lici je narod počeo ubijati vrapce kao štetne ptice. Uslijed toga veoma se umnožiše kukci i bube na štetu voća i svih plodina. Kad je g. 1786. u Liku po drugi put došao car i kralj Josip II., zabrani on ubijati vrapce, jer ovi čine narodu koristi, tamaneći daleko škodljivije bube. Koncem listopada g. 1786. umanjen je broj konjanika u krajiškim pukovnijama. Tako je u Lici ostavljeno samo 40 konjanika, a i ovi će većinom služiti kao listonoše za raznašanje službenih pisama. Časnici dobiše prsluke i hlače modre boje mjesto dotadašnje poput višnje crvene boje. General De Vins uveo je 1. Siječnj pa 1787. u Krajini t. zv. kantonalni sustav. Odsada će svaka pukovnija imati 12 mjesto dotadašnjih 16 satnija. Tako su u ličkoj pukovniji ukinute satnije u Kaniži, Ploči, Mekinjaru i u Raduču. Svaka je satnija dobila po jednoga kantonalnoga časnika s mjesečnim dodatkom za uzdržavanje konja. Po tome sustavu prestade potpora, koju su lički vojnici, kada služe, dobivali počevši od g. 1765. (To bijaše 1 forint, što ga je vojnik godimice dobivao za odijelo, te kablić soli, što je od erara kupovao za 21 krajcar.) No zato će vojnici, koji služe, dobivati godimice po 12 forinti pod imenom »Constitutivurn«, a povrh toga jedan 25 par cipela. Istim je sustavom uvedena g. 1787. u Krajini t. zv. zemljišna daća. Lička je pukovnija u siječnju g. 1788. dobila novo bijelo odijelo i nove »Koniševe puške«. Još g. 1781. poplavilo je svoju okolicu u Lici jezero Hržić, koje nije presušilo 7 godina. Tekar g. 1787. presahnulo je jezero Hržić, gdje je onda narod pohvatao mnogo ribe zvane »pijori« (Grundel). Na bivšem tlu toga jezera počnu Ličani orati i sijati, pa je to zemljište bilo 20 godina po redu veoma plodno. Vrlo blaga bijaše zima od g. 1789. na g. 1790., kada u Lici nije palo gotovo ništa snijega. Prigodom rata s Francezima zamoliše Ličani strijelci, da se ukine daća na općinsku pašu, koja je uvedena g. 1787. Kralj se toj molbi odazvao godine 1793. Car i kralj Josip II. navijestio je Turskoj 9. veljače 1788. rat. Odmah su krajiške čete po noći prešle tadašnju tursku među na vrhuncu ličke Plješivice. Istodobno se u Lici sabirahu »Crnoaljci«. To bijahu 4 satnije starijih ljudi (»brkajlije«), koji nijesu imali vojničku uniformu, već bijahu obučeni u domaće crno sukno. Prvi sukob nastade na Uncu mjeseca ožujka g. 1788. Tamo se junaštvom svojim odlikovao stražmeštar Ivica Kovačević. U toj borbi pade beg Radaslić iz Glamoča. Jednako je kod sela Očigrije iznad Bmanja poginuo beg Žambegović. Ličanima se naime pridružiše mnogi uskoci iz Bosne, koji su uoči rata s obiteljima svojim pribjegli u Liku. U borbi s Turcima zadobio je lički barjaktar Pile Došen 4 rane. Rat se nastavio i narednih godina s teškim žrtvama. Kod Bobare je sama divoselska satnija izgubila 106 mrtvih junaka 22. svibnja 1789. Turci su 27. svibnja 1789. više puta bez uspjeha jurišali na lički šanac (opkop) kod Dobroga sela, gdje pade i turski vođa: paša Žutelica. Tečajem mjeseca svibnja g. 1789. pogibe u borbama s Turcima 300 Ličana i 13 ličkih časnika, među ovima također: satnik Filip Knežević, natporučnik Butorac, zastavnik Dane Rađošević, pa i stari 77-godišnji satnik Zekan Tomljenović iz Smiljana. (Ovaj se Tomljenović još g. 1739. — dakle prije 60 godina — odlikovao u ratu s Turcima.) Lička se pukovnija morala pred Turcima 28. svibnja 1789. povući preko tadašnje granice na previji kod Mazina. Turci pojuriše za Ličanima, ali dopriješe samo do Lumbardenika, jer je Ličanima pomogla četa dobrovoljaca, koju je ustrojio tadašnji potpukovnik Filip Vukasović. (Vukasović je malo prije toga — još kao major — s četom od 100 po izbor Ličana sudjelovao na vojni u Crnoj Gori. On je prvi od svih časnika dobio vojnički red Marije Terezije.) Turci i Arnauti udariše 11. studenoga 1789. na Priboj. Ondje ih je dočekala otočka pukovnija, kojoj bijahu pridijeljene i 4 ličke satnije. Otočki pukovnik Kulnek potuče Turke i postade generalom. Car je g. 1789. uveo »kolajne za hrabrost«. Ove su kolajne u ličkoj pukovniji prvi dobili: Pešo Krpan, Marko Stošić i Belko Utvić. Tečajem rata s Turcima znatno je u Lici porastao broj bjegunaca iz Bosne. Pošto za njih nije bilo više dosta mjesta u Lici, otpremila je krajiška uprava u studenome g. 1789. mnoge bjegunce u slavonsku i varaždinsku Krajinu. Oni bjegunci, koji preko zime ostadoše u Lici, dobivahu iz državne blagajne u ime pripomoći po 2 krajcara na 26 dan za svaku glavu. S ovim novcem prehraniše se jadni bjegunci, jer je tada gotov novac mnogo vrijedio. Ličani su g. 1790. stajali utaboreni na turskoj međi kod Mazinske previ je i u Popinskom klancu. Mjeseca svibnja provališe u Bosnu, gdje su pohvatali mnogo stoke kod Petrovca i na Bilajskome polju. U rujnu g. 1790. dođe s Turcima do primirja, a u kolovozu g. 1791. bude sklopljen i pravi mir. Tekar se sada vrate Ličani svojim kućama. Među ostalima sretno dođe kući u Divoselo također Lazo Jerković, koji je u istoj ličkoj pukovniji služio zajedno sa svojim sinom Gajom i s unukom Stevanom. Mirom u Svištovu g. 1791. dobila je lička pukovnija od turske Bosne 7 četvornih milja zemljišta na rijeci Uni. Ličani su g. 1793. kordunske čardake (stražarnice) na bivšoj staroj međi natovarili na kola, te ih pod jakom vojničkom pratnjom odvezli na novu među prema Turskoj. Na tom novom kor-dunu počeli su Ličani odmah uređivati straže. Ipak je označivanje prave granice dovršeno tekar 23. prosinca 1795., kada je mješovito povjerenstvo odredilo tursku granicu kod t. zv. Tromeđe, gdje se austrijska Lika sastala s turskom Bosnom i s mletačkom Dalmacijom. Ličkoj pukovniji pripadoše sela: Lapac, Boričevac, Dobroselo, Doljane, Kupirovo, Osredci, Srb, Suvaja i Tiškovac. U ovim selima nastaniše se mnogi bosanski bjegunci, koji su prošlih godina boravili u Hrvatskoj, a u Lapac i Boričevac također Hrvati iz Lovinca. U Lici je g. 1800. proveden t. zv. »Koloredov krajiški sustav«. Tom prigodom budu ukinute satnije u Smiljanu i u Jošanima, a osnovane satnije u Srbu i u Dobrom selu. Krajišnici moraju plaćati za svaku ral (jutro) svoje zemlje po 24 novčića u ime poreza. Dotle su carsku tlaku (rabotu) davale samo žene i oni muškarci, koji ne bijahu vojnici. Isto tako davala se tlaka od tegleće marve. Sada je pak tlaka prenesena na zemljišta mjesto na osobe. Od svakog jutra svoje zemlje mora Ličanin u ime carske tlake davati radnika {težaka), koji će 1 dan besplatno raditi (rabotati) na cesti, na kopanju kanala, odnosno pri zidanju kakvoga mosta ili državne zgrade. Uz to mora za svake 2 rali svoje zemlje po 1 dan rabotati sa svojom teglećom marvom, privažavajući za državnu potrebu drva, kamen ili drugu robu. Krajišnici moraju časnicima prodavati sijeno za njihove konje. U ime odštete dobivat će po 2 novčića za 1 obrok sijena. Do g. 1800. dobivahu Ličani 1 kabao soli za 54 i po novčića. Od sada pak moraju za 1 kabao soli plaćati po 3 forinta. Najviše je Ličane mučilo prevažanje carske robe iz Jezerana u Senj. Da ne moraju vlastite konje i tegleću marvu iz Like voditi u vrlo udaljene Jezerane, pa s onako izmorenim konjima i volovima prevažati robu preko Vratnika u Senj, običavahu se Ličani otkupiti od ove rabote. Mjesto Ličana obavljahu onda ovaj prijevoz Ogulinci i Kranjci, kojima su Ličani u ime otkupa za g. 1798.—1801. morali platiti preko po milijuna forinti. Baruni Kneževići imali su nekada u Gračacu oveće imanje (500 jutara zemlje i brojne zgrade). Krajiška je uprava još od vremena Marije Terezije nastojala, da od obitelji Knežević otkupi ovo imanje, pa da ga podijeli među Krajišnike, koji oskudijevahu zemljom. To je provedeno tekar g. 1802., kada su baruni Kneževići 27 odstupili svoje imanje u Gračacu, a u zamjenu dobili nekadašnje pavlinsko dobro Sv. Helena kod Čakovca u Međimurju. Onamo se iz Gračaca preselio barun Ante Knežević u studenome g. 1802. Mnogi su Ličani običavali nositi duge vlasi (perčine). Krajiška je uprava g. 1805. odredila, da se vojnicima iz Like moraju šišati kose, što je onda općenito prevladalo kao moda kod svih Ličana. Iste g. 1805. podijeljene su krajiške pukovnije na bataljune. Svaki je bataljun dobio po 4 satnije, te je vježbao sam za sebe. Tada su lički vojnici dobili bijele remene, dok su prijašnje bijele kore na bajunetama zamijenjene crnima. Lika je g. 1806. imala obilnu žetvu. Jesen ostade bez snijega. Zimi je prvi snijeg u Lici pao tekar 19. siječnja 1807., pa i onda samo po srednjim i nižim planinama, dok su najviši gorski vrhunci ostali bez snijega tečajem cijele zime. Krajiška uprava dade Ličanima g. 1807. oduzeti koplja i streljačke dvocijevke. Mjesto toga dobiše vojnici žuto okovane puške, a strijelcima razdijeliše jednocijevke. U Lici je g. 1808. uveden novi krajiški temeljni zakon. Zemljišna je daća nešto smanjena, a plaćala se prema razredu zemljišta. Ukinuta je dužnost, da Ličani dobavljaju obroke sijena za svoje časnike. Krajiški upravni časnici dobiše veće plaće, nego li su imali vojnički časnici, od kojih su odsada posve odijeljeni. Zemlje u Lici postadoše pravom svojinom Krajišnika, ali svaka kuća mora imati stanoviti broj jutara »korenite zemlje« (Stammgründe), koju ne smije prodavati niti dijeliti. Onaj Ličanin, koji je postao časnikom, nema više nasljednoga prava na očinsku zemlju. Nagovoreni od Franceza provališe bosanski Turci 10. svibnja 1809. preko Une te spališe sva sela, koja su morali odstupiti g. 1791., samo poštediše Kupirovo i Tiškovac. Francezi iz Dalmacije — pod vodstvom maršala Marmonta — prodriješe u Liku, gdje se 21. svibnja 1809. bio ljuti boj kod Bilaja. Ličani i Ogulinci suzdržavahu Franceze dotle, dok nije stigla carska zapovijed, da se povuku prema Modrušu. To je učinjeno zato, da se zaštiti Karlovac, komu je zaprijetila pogibelj od franceske vojske iz Italije. Time je u Lici odahnuo maršal Marmont, komu je već ponestalo municije i hrane za vojsku. Marmont uredi u Lici privremenu francesku vladu i ostavi ondje brojne svoje ranjenike, te se preko Otočca, Brloga i Senja provere do velike franceske vojske, s kojom je princ Eugen Beauharnais zaposjeo Kranjsku i preko Štajerske hrlio prema Beču u pomoć Napoleonu Bonapartu. Međutim se Ličani iz Modruša vratiše u Liku, gdje ukinuše francesku privremenu vladu i zarobiše sve Franceze. Ličani sastaviše četu, s kojom 3. lipnja 1809. general Petar barun Knežević krene u tada već francesku Dalmaciju. Tu su Ličani 21. srpnja 1809. zauzeli Šibenik, a zatim opkolili Trogir i Split, te udarili tabor u Crnom povrh Zadra. Iza pobjede kod Wagrama (6. srpnja 1809.) prisili Napoleon austrijskoga cara Franju I. dne 14. listopada 1809. na t. zv. Bečki mir, kojim je car izgubio i južnu Hrvatsku. Po tome miru zapade Napoleona i 6 krajiških pukovnija, poimence: Učka, otočka, ogulinska, slunjska i 2 banske (glinska i petrinjska). Tako su i Ličani morali 28 26. studenoga 1809. priseći vjernost Napoleonu Bonaparti, kao novomu vladaru svomu. Ipak su mnogi časnici lički prije toga otišli u Austriju. Maršal Marmont počne 1. siječnja 1810. iz Karlovca uređivati 6 ilirskih krajiških pukovnija. Vojnici dobiše modro odijelo sa crvenim zavratnikom. Zapovjednikom ličke pukovnije postade pukovnik Šljivarić. On dade početkom svibnja g. 1810. istjerati bosanske Turke iz područja rijeke Une, gdje su Turci prije godinu dana spalili sve crkve i časničke stanove. Turci budu 5. svibnja 1810. protjerani iz Vaganca, a 7. svibnja zapališe Ličani grad Bihać, da se osvete Turcima. Mjeseca lipnja g. 1810. došlo je u Liku nekoliko franceskih podčasnika, koji počeše Ličane vježbati »francesku mustru«. Svi časnici, koji naučiše te franceske vježbe, budu promaknuti u viši čin po maršalu Marmontu, koji je 1. rujna 1810. počeo putovati po Lici. U kolovozu g. 1810. poslano je iz Like 20 dječaka u franceske škole u Chalons i u La Fleche. Ličani se g. 1811. uvelike začudiše, kad su opazili, da rijeka Lika teče uzvodu mjesto nizvodu. Voda je podigla i Binaićev mlin, te ga je uzvodu ponijela do blizu »budačkoga mosta«, gdje ga je ostavila. Uzrokom toga događaja bijaše prolom oblaka u Pazarištu. Tamo je naime pala tolika količina vode, da je naglo nabujao potok Otešica. Jedan dio vode iz Otešice potekao je prema Kosinju, a drugi dio zađe u rijeku Liku. Tu je voda udarila teći natrag prema selu Budaku, jer usko i visoko korito Like nije moglo brzo progutati silnu količinu bujice. Na jesen g. 1811. vidjela se na nebu velika zvijezda repatica. Ličani su odmah nagovijestili, da će naskoro doći do strašnoga rata. I zaista je Napoleon Bonaparte g. 1812. poveo veliku vojnu na Rusiju. U njegovoj vojsci, koja je brojila po milijuna ljudi, nalazila se i lička pukovnija. Ova je g. 1812. iz Tridenta u Tirolu pošla najprije u Veronu, gdje je dobila novu »strijeljačku monduru« zelene boje sa crvenim zavratnicima. Iz Italije pođe lička pukovnija preko Bavarske, Saske i Pruske u Poljsku, odakle je u lipnju g. 1812. prešla preko rijeke Njemena u Rusiju. Ličani sudjelovahu 26. srpnja 1812. u boju kod Vitebska, 7. rujna kod Mozaiska, 14. rujna kod zauzeća grada. Moskve i 24. rujna kod Malog Jaroslava. U potonjem boju pogiboše: lički general Delsuns, major Marko Kliska i poručnik Marko Rukavina iz Pazarišta. U Rusiji je g. 1812. ostavilo svoje kosti preko 900 Ličana, koji većinom poginuše od gladi, zime i putnoga napora. Lika se g. 1813. otrgla od Napoleona, a Ličani otjeraše malobrojne činovnike i časnike franceske, te se vratiše austrijskom caru Franji I. Pukovnikom ličkim postade g. 1813. bivši potpukovnik Widmayer, koga je g. 1824. naslijedio pukovnik Babogredac, g. 1832. pukovnik Mijo Zajiček, g. 1836. pukovnik Josip Kubiho, g. 1838. pukovnik Kuzma pl. Todorović, g. 1846. pukovnik Reinbach, g. 1849. pukovnik Bude pl. Budisavljević, g. 1851. pukovnik Ivan Peck, g. 1859. pukovnik Adolf pl. Bermann, g. 1865. pukovnik Petar pl. Simić, a g. 1869. pukovnik Čikoš. Kad je g. 1873. razvojačena vojna Krajina, utemeljena je regularna c. kr. pukovnija broj 79, koja će vojnike dobivati iz područja bivše ličke, otočke i ogulinske krajiške pukovnije. 29 Zapovjednikom ove t. zv. »Jelačićeve pukovnije« postade g. 1873. posljednji lički pukovnik Čikoš, koji je g. 1877. promaknut na čast generala. 8. BIVŠA LIČKA KRAJIŠKA PUKOVNIJA Ova je pukovnija dobila svoje ime po rijeci Lici, a zapremala je samo južni dio dugodoline ličke, te veći dio nekadašnje Krbave. Cijela je pukovnija imala površinu od 46 četvornih milja. Na tome je području bilo 1 trgovište (Gospić), 138 sela i 46 zaselaka s jednim kaštelom i sa 6990 kuća. Prigodom popisa žiteljstva g. 1857. brojila je lička krajiška pukovnija 78.223 žitelja, od toga 50.274 grčko - istočne, a 27.949 rimokatoličke vjeroispovijesti. Ovamo nije uračunat grad Karlobag, koji bijaše »slobodna vojnička općina«, premda se nalazio u opsegu ličke pukovnije. Poput ostalih krajiških pukovnija dijelila se i lička pukovnija teritorijalno na 12 satnija, koje su bile upravne, sudbene i vojničke jedinice. Sjedišta krajiških satnija bijahu u selima: Bruvno, Dobroselo, Gračac, Kaniža, Kula, Lovinac, Medak, Mekinjar, Srb, Smiljan, Udbina i Zrmanja. Na području ličke krajiške pukovnije nalazilo se 18 škola g. 1866. Od toga bijaše 1 niža realka (u Gospiću), po 1 glavna muška i ženska škola (u Gospiću), te 6 državnih trivijalka i 9 pučkih škola. Samo na jednoj pučkoj školi obučavalo se na hrvatskom jeziku; u svih ostalih 8 pučkih škola bio je nastavni jezik njemački. Lička je pukovnija g. 1866. imala 9 poštanskih ureda, i to u mjestima: Gospić, Gračac, Mali Halan, Karlobag, Donji Lapac, Medak, Sveti Rok, Udbina i Zrmanja. Sjedište pukovnije bijaše u Gospiću. Za grčko - istočne žitelje bile su 32 parohije, a za rimokatolike 22 župe. Narod se u ličkoj pukovniji mnogo bavio stočarstvom. Prigodom popisa stoke godine 1857. nabrojilo se u toj pukovniji 135.590 glava stoke. Od toga su bile 67.144 ovce, 29.248 koza, 28.834 goveda, 5.379 svinja, 4.950 konja, 14 magaraca i 1 mazga. U Bruvnu je bilo sjedište četvrte krajiške satnije, koja se do godine 1861. zvala »Sveti Petar«, a koju su činila sela: Bruvno, Deripgaj, Mazin, Omšica, Potkremen, Podrešnik, Rudopolje i Tomingaj. Cijela je četvrta satnija brojila 5475 žitelja, koji stanovahu u 488 kuća. Po vjeroispovijesti bijaše 5150 grčko-istočnih, a samo 325 rimokatolika. Na području ove satnije bijahu 3 parohije (Gračac gornji, Mazin i Vodena glava), 1 župa (u Rudopolju) i 1 pučka škola (u Bruvnu). Dobroselo bijaše sjedište treće krajiške satnije, kojoj pripadahu sela: Boričevac, Dnopolje, Dobroselo, Doljani, Oraovac, te Gornji i Donji Lapac. Cijela je satnija brojila 496 kuća, u kojima je stanovalo 6727 žitelja, od toga 5646 grčko-istočne, a 1081 rimokatoličke vjeroispovijesti. Na području ove satnije postojahu 3 parohije (Dobroselo, Doljani i Donii Lapac), 1 župa (u Boričevcu) i 1 škola (u Donjem Lapcu). U Gračacu je bilo zapovjedništvo sedme krajiške satnije, koju su činila sela: Grab, Gračac, Kiani, Štikada i Tomingaj. Cijela je satnija imala 507 kuća, u kojima je stanovao 5591 žitelj, od toga 4171 grčko-istočne, a 1420 rimokatoličke vjeroispovijesti. 30 Na području sedme krajiške satnije postojahu: 1 parohija, 1 župa i 1 škola, sve troje u selu Gračac. U Kaniži kod Gospića bijaše sjedište desete krajiške satnije, kojoj pripadahu mjesta: Bilaj, Čitluk, Divoselo, Gospić, Lipe, Novi, Novoselo, Oštri, Kaniža, Priko, Ribnik i Žabica. Cijela je satnija brojila 6746 žitelja, koji stanovahu u 723 kuće (1 kaštel ili tvrđica). Po vjeroispovijesti bijaše 4487 rimokatolika i 2259 grčko-istočnjaka. Na području desete krajiške satnije postojahu 4 župe (Bilaj, Gospić, Novi i Ribnik), 2 parohije (Divoselo i Gospić) i 3 škole, sve tri u Gospiću (mala realka, te muška i ženska glavna učiona). Široka kula bijaše sjedište dvanaeste krajiške satnije, koju su činila sela: Barlete, Budak, Kulica, Kuzmanovača, Podovi, Maloselo, Mušaluk, Osik, Ostrvica, Polje kod gaja, Široka Kula, Vukova i Vukšić. Cijela je satnija imala 232 kuće, u kojima stanovahu 5664 žitelja, od toga 2874 grčko-istočne, a 2790 rimokatoličke vjeroispovijesti. Na području dvanaeste krajiške satnije postojahu 2 parohije (Ostrvica i Široka kula), 2 župe (Osik i Široka Kula), te 1 pučka škola (u Širokoj Kuli). U Lovincu je bilo zapovjedništvo desete satnije, koja se do godine 1861. zvala »Sveti Mihovil«, kako se nekada zvalo i selo Lovinac po župi sv. Mihovila. Devetoj krajiškoj satniji pripadahu sela: Brničevo, Gudara, Mali Halan, Hruškova plana, Kik, Lipač, Lociće, Lovinac, Matijevići, Mitetić varoš, Peršić, Poljana, Razbojine, Ričice, Sveti Rok, Cerje, Ploča, Smokrić, Vagan i Vranik. Cijela je satnija brojila 8719 žitelja, koji stanovahu u 858 kuća. Po vjeroispovijesti bijahu 7092 rimokatolika, a 1627 grčkoistočna žitelja. Na području desete krajiške satnije postojahu 3 župe (Lovinac, Ričice i Sveti Rok), 2 parohije (Kik i Ploča), te 1 škola (u Lovincu). Selo Medak bijaše sjedište devete satnije, koju su činila sela: Brezik, Drenovac, Kruškovac, Kuklić, Medak, Mogorić, Pavlovac, Počitelj, Raduč, Vrebac i Zavođe. Cijela je satnija imala 739 kuća, u kojima stanovahu 8022 žitelja, od toga 8004 grčkoistočne, a samo 18 rimokatoličke vjeroispovijesti. Na području devete krajiške satnije postojalo je 5 parohija (Medak, Mogorić, Počitelj, Raduč i Vrebac) i 1 škola (u Metku). U Mekinjaru je isprvice bilo zapovjedništvo šeste krajiške satnije, kojoj pripadahu sela: Breštane, Jagodnje, Mekinjar, Pišać, Podlapač, Srednja gora, Svračkovo selo i Tolić. Sjedište satnije premješteno je kasnije iz Mekinjara u Podlapač. Cijela je satnija brojila 5098 žitelja, koji stanovahu u 461 kući. Po vjeroispovijesti bijahu 3292 grčkoistočna i 1806 rimokatoličkih žitelja. Na području šeste krajiške satnije postojahu 2 parohije (Mekinjar i Podlapač u Svračkovom selu), 1 župa (Podlapač) i 1 pučka škola (u Podlapaču). Selo Srb bijaše sjedište druge krajiške satnije, koju su činila sela: Brotnja, Dabašnica, Drenovac, Dugo polje, Kaldrma, Kupirovo, Neteka, Osretke, Srb, Suvaja, Tiskovac, Vagan i Zaklopac. Cijela je satnija imala 420 kuća, u kojima je stanovao 5281 žitelj, od toga 5216 grčko-istočne, a 65 rimokatoličke vjeroispovijesti. Na području druge krajiške satnije postojahu 4 parohije (Kupirovo u Srbu, Osretke, Srb i Suvaja), te 1 pučka škola (u Srbu). 31 U Smiljanu je bilo zapovjedništvo jedanaeste krajiške satnije, kojoj pripadahu sela: Bačinac, Bogdanić, Debelo Brdo, Kolakovica, Miljača, Oblajac, Rasovača, Rastoka, Selište, Vaganac, Vedropolje, Brušane, Rizvanuša, Bužim, Čačić draga, Dugo polje, Kosa, Miškulinov krč, Pavičić selo, Cesarica, Baškiporat, Blizanci, Cilovino, Pejakuša, Plitka draga, Podove, Zelenkova draga, Žuta lokva, Bojna draga, Stanište, Vidovac, Lukovo, Kioč, Porobljenik (veliki i mali), Rastovac, Seline, Sušnjevac, Tamnička, Teplik, Trstenica, Zugarje, Oštarija, Dabar (crni i ravan), Došen-Rabar, Konjsko, Kućište, Ledenik, Trnovac, Brižik, Debelo brdo, Gušte, Jadovno, Murajnovica, Novoselo, Podoštru, Klisa, Ljutača i Potkemanuša. Cijela je satnija brojila 24 sela i 40 zaselaka s 848 kuća, u kojima je stanovalo 8309 žitelja, od toga 6879 rimokatoličke, a 1430 grčko-istočne vjeroispovijesti. Na području jedanaeste krajiške satnije postojalo je 7 župa (Bru-šane, Bužim, Cesarica, Lukovo, Oštarija, Smiljan i Trnovac), 1 parohija (u Smiljanu) i 2 pučke škole (u Smiljanu i Trnovcu). Udbina bijaše sjedište pete krajiške satnije, kojoj pripadahu sela: Bukovac, Mutilić, Rebić, Udbina, Visuć, Čojluk, Jošane, Komić, Kurjak, Ondić i Poljice. Cijela je satnija brojila 581 kuću, u kojoj je stanovao 7961 žitelj, od toga 6070 grčko-istočne, a 1891 rimokatoličke vjeroispovijesti. Na području pete krajiške satnije postojanu 4 parohije (Jošane, Komić, Mutilić i Visuć), 1 župa (Udbina) i 1 škola (Udbina). U Zrmanji je bilo zapovjedništvo prve krajiške satnije, koju su činila sela: Prljevo, Velika Popina, Mala Popina, Pribudić, Rastićevo, Žuino polje, Kom, Kusac, Mračaj, Palanka, Ruište i Vrelo. Cijela je satnija imala 4630 žitelja, koji stanovahu u 337 kuća. Po vjeroispovijesti bijaše 4335 grčko-istočnih i 95 rimokatoličkih žitelja, Na području prve krajiške satnije postojahu 2 parohije (Zrmanja i Velika Popina), 1 župa (Palanka) i 1 škola (u Zrmanji). Lička krajiška pukovnija prestade postojati 1. listopada 1873. Tada je Vojna Krajina razvojačena. Bivši lički »graničari« uvršteni su u redovitu pješačku pukovniju, koja je postojala do konca godine 1918. Teritorij ličke pukovnije sjedinjen je s građanskom (banskom) Hrvatskom istom 1. kolovoza 1881. U međuvremenu (god. 1873. do 1881.) upravljalo je Likom i Krbavom zagrebačko glavno (zborno) zapovjedništvo, kod kojega bijaše uređena posebna vlada za teritorij bivše Vojne Krajine. U Gospiću je tada postojalo sjedište upravnog okružja (županije) za cijelo područje ličke i otočke pukovnije. 9. BIVŠA OTOČKA KRAJIŠKA PUKOVNIJA Ova je pukovnija zapremala cijelu dolinu rijeke Gacke, zatim dio Podgorja, te sjeverne dijelove Like i Krbave. Ime svoje dobila je ta pukovnija po trgovištu Otočcu, gdje se nalazilo i zapovjedništvo otočke krajiške pukovnije. Teritorij otočke pukovnije zapremao je površinu od 49 četvornih milja. Na tome se području nalazio 1 grad (Senj), 1 trgovište (Otočac), 144 sela i 116 zaselaka s 2 kaštela (tvrđice). Cijela je otočka pukovnija godine 1857. bez grada Senja brojila 73.008 32 žitelja, koji stanovahu u 5781 kući. Po vjeroispovijesti bijaše 40.951 žitelj rimokatoličke, 32.056 grčko-istočne i 1 luteranske crkve. Rimokatolici su na području ove pukovnije imali 29 župa, a grčko-istočni žitelji 17 parohija. Župe spadahu pod biskupiju u Senju, a parohije pod gornjokarlovačku eparhiju u Plaškom. Otočka je pukovnija godine 1866. imala 25 škola (bez škola u gradu Senju). Od toga bijahu 2 škole (glavna muška i glavna ženska učiona) u trgovištu Otočcu. Država je uzdržavala 7 trivijalka, a. općine 16 pučkih škola. Na 10 pučkih škola bijaše nastavni jezik hrvatski, a na 6 škola predavanu se svi predmeti s njemačkim jezikom. Na području otočke krajiške pukovnije postojalo je godine 1866. samo 8 poštanskih ureda, i to u mjestima: Buniću, Otočcu, Korenici, Perušiću, Petrovu selu, Senju, Vrhovinama i u Zavalju. Graničari »Otočani« bili su poljodjelci, izuzev nešto obrtnika i trgovaca. Uz ratarstvo njegovahu i stočarstvo. Prigodom popisa godine 1857. nabrojilo se na teritoriju otočke krajiške pukovnije 105.298 glava stoke. Od toga bijahu 55.223 ovce, 23.236 goveda, 14.074 koze, 7115 svinja, 5581 konj, 49 mazga i 20 magaraca. Poput ostalih krajiških pukovnija bila je i otočka pukovnija u teritorijalnom pogledu podijeljena na 12 satnija. Ove bijahu ne samo vojničke, već i upravne i sudbene jedinice. Sjedišta spomenutih satnija bijahu u mjestima: Brlog, Bilopolje, Bunić, Korenica, Kosinj, Lešće, Otočac, Pazarište, Perušić, Škare, Sveti Juraj i Vrhovine. U Brlogu je bilo zapovjedništvo 11. krajiške satnije, koju su činila sela: Biljevine, Brlog, Drenov klanac, Dubrava, Gušić Polje, Kompolje (katoličko i vlaško), Marašov Tuk, Melnice, Stubalj, Škamnica, Štacija i Vratnik. Cijela je satnija brojila 4743 žitelja, koji stanovahu u 451 kući. Po vjeroispovijesti bijaše 2671 žitelj rimokatoličke, a 2072 žitelja grčko-istočne crkve. Na području jedanaeste krajiške satnije postojahu 3 župe (Brlog, Vratnik i Katoličko Kompolje), 1 parohija (u Brlogu) i 2 škole (u Brlogu i u Katoličkom Kompolju). Selo Bilopolje bijaše sjedište pete krajiške satnije, kojoj pripadahu sela: Bilopolje, Debelo Brdo, Forgačić, Grabušić, Kruge, Međuražje, Melinovac, Nebljuje, Pećane, Skočaj i Zavalje (gornje i donje). Cijela je satnija imala 479 kuća, u kojima je stanovalo 6270 žitelja, od toga 4960 grčko-istočne, a 1310 rimokatoličke vjeroispovijesti. Na području pete krajiške satnije postojahu 3 parohije (Bilopolje, Debelo Brdo i Nebljuje), 1 župa (Gornje Zavalje) i 3 škole (Bilopolje, Nebljuje i Gornje Zavalje). Sjedište satnije bilo je kasnije iz Bilopolja premješteno u Gornje Zavalje. U Buniću je bilo zapovjedništvo četvrte krajiške satnije, koju su činila sela: Bunić, Čanke, Krbavica, Kosa, Kozjan i Salamunuć. Cijela je satnija brojila 319 kuća, u kojima stanovahu 4183 žitelja, od toga 3155 grčko-istočne, a 1028 rimokatoličke vjeroispovijesti. Na području četvrte krajiške satnije postojahu 2 župe (Bunić i Čanke), 2 parohije (Bunić i Krbavica), te 1 škola (u Buniću). Korenica bijaše sjedište šeste krajiške satnije, kojoj pripadahu sela: Baljevac, Kamenica, Korenica, Petrovoselo, Trnovac, Zeljava, Jezera, Krčevine, Priboj, 33 Rudanovac i Vrelo. Cijela je satnija imala 597 kuća, u kojima je stanovalo 8169 žitelja, od toga 6362 grčko-istočne, a 1807 rimokatoličke vjeroispovijesti. Na području šeste krajiške satnije postojahu 3 parohije (od toga 2 u Korenici i 1 u Petrovu selu), 1 župa (u Korenici) i 2 škole (u Korenici i u Petrovu selu). U Gornjem Kosinju bijaše zapovjedništvo prve krajiške satnije, koju su činila sela: Janjce, Kosinj (gornji i donji), Lipovo polje, Mlakva, Otok, Rudinka, Selište, Vukelić selo, Krš, Razdolje, Ribnik, Srakljin, Sušanj i Vrelo. Cijela je satnija brojila 485 kuća, u kojima stanovahu 6174 žitelja, od toga 3214 rimokatoličke, a 2960 grčko-istočne vjeroispovijesti. Na području prve krajiške satnije postojahu 2 župe (Gornji i Donji Kosinj), 1 parohija (Donji Kosinj) i 2 škole (u oba Kosinja). Lešće u dolini Gacke bijaše sjedište devete krajiške satnije, kojoj pripadahu sela: Alan, Dražica, Dubravčić selo, Jerbić selo, Lišina, Ravljane, Sinac, Lešće, Čovići, Dujmović selo, Grič, Kolakove bare, Koren, Ladišić selo, Lug, Marković selo, Matašić selo, Orešković selo, Pavenka, Pećina, Rajanovo vrelo, Skela, Tupala i Vrelo. Cijela je satnija brojila 5549 žitelja, koji stanovahu u 472 kuće. Svi žitelji bijahu rimokatolici osim 10 žitelja grčko-istočne vjeroispovijesti. Na području devete krajiške satnije postojahu 3 župe (Lešće, Ravljane i Sinac) i 2 pučke škole (u Lešću i u Sincu). Otočac bijaše sjedište desete krajiške satnije, koju su činila mjesta: Cerezina, Dulibe, Kuterovo, Poljane, Ponore, Švica, Gornja Švica, Donja Švica, Otočac, Biskupjak, Dubrava, Kostelčevo selo, Luka, Novoselja, Obilje, Poljice, Prozor, Staroselo, Šumečica i Vivoze. Cijela je satnija imala 6820 žitelja, koji stanovahu u 563 kuće (1 kaštel). Na području desete krajiške satnije postojahu 4 župe (Kuterovo, Otočac, Prozor i Švica) i 1 parohija (Gornja Švica). Po vjeroispovijesti bijaše 5444 rimokatolika, 1375 grčko-istočnih i 1 luteran. U Otočcu postojahu 2 glavne učione (za mušku i žensku djecu), a izvan Otočca bijahu još 4 pučke škole (u Švici, Kuterovu, Prozoru i u Ponorama). U Pazarištu je bilo zapovjedništvo druge krajiške satnije, kojoj pripadahu sela: Aleksinica, Izakaderma, Krušćica, Pazarište (gornje i donje), Pod kosom, Polje, Škvadra, Vaganac, Bakovac (veliki i mali), Brig, Draga, Dubrava, Kalinovača, Plana (velika i mala), Podglavica, Pod stranom, Popovača, Trolokve, Varoš, Žitnik (veliki i mali), Bužak, Dunjevac, Klanac, Oteš, Otešica most i Vranovine. Cijela je satnija brojila 541 kuću, u kojoj je stanovao 6551 žitelj, od toga 6.536 rimokatoličke, a samo 15 grčko-istočne vjeroispovijesti. Na području druge krajiške satnije postojanu 3 župe (Aleksinica, Gornje Pazarište i Donje Pa-zarište) i samo jedna škola (u Gornjem Pazarištu). Sjedište zapovjedništva druge krajiške satnije bijaše isprvice u Gornjem Pazarištu, a kasnije u Klancu. Perušić bijaše sjedište treće krajiške satnije, koju su činila sela: Bukovac, Kaluđerovac, Karaula, Klenovac, Konjsko brdo, Kvarte, Malo polje, Mizinovac, Perušić, Prvanselo, Podore, Studenci i Sveti Marko. Cijela je satnija imala 5856 žitelja, koji stanovahu u 422 kuće. Po vjeroispovijesti bijaše 5278 rimokatoličkih, a 569 grčko34 istočnih žitelja. Na području treće krajiške satnije postojahu 2 župe (Kaluđerovac i Perušić), 1 parohija (Klenovac) i 1 škola (Perušić). U Škarama je bilo zapovjedništvo osme krajiške satnije, kojoj pripadahu sela: Dabar, Doljani, Glavače, Petrinić polje, Pothum i Škare. Cijela je satnija brojila 419 kuća, u kojima je stanovalo 5410 žitelja, od toga 4583 grčko-istočne, a 827 rimokatoličke vjeroispovijesti. Na području osme krajiške satnije postojanu 3 parohije (Dabar, Doljani i Škare), 1 župa (Dabar) i 3 škole (u Dabru, u Doljanima i u Škarama kod Otočca). Sveti Juraj bijaše sjedište 12. krajiške satnije, koju su činila sela: Biljevine, Bilo Polje, Bobovišće, Crnika, Debela Kosa, Dumboka, Ermotine, Kamenica, Matešić Podi, Oltar, Orih, Planikovac, Podrepovac, Raca, Rakita, Rastovac, Razbojišće, Seline, Skorupovo, Smokvica, Turnina, Tuževac, Sveti Juraj, Volarice, Žrnovnica, Žuniševac, Jablanac, Krasno, Lukovo, Borovci, Ivanca, Sveti Križ, Lug, Koromačina, Padež, Balenska draga, Bilenski Podi, Briznice (male i velike), Crnatkuša, Drndić, Dolac, Dubrave, Dundović Pođi, Dušikrava, Ertova, Jezera, Jurkuša, Klenova zidina, Lokvica, Njive, Panos, Pećca, Pekina Draga, Potkuke, Pod stranom, Rakovica, Stinica (gornja i donja), Stokić Podi, Škrape, Trsine, Torak, Ušljivac, Vlaka (stara i nova), Vranjak, Zavratnica, Živi Bunari, Akšići, Anići, Devčići, Lemić, Modrić (gornji i donji), Samardžije, Vukelići, Biluće, Doline, Dragičević Dolac, Klada (gornja i donja), Lokva, Struge, Trnovac, Tomaić Draga, Zagon, Prizna (gornja i donja), Lomivrat, Karavla, Bačvica (gornja i donja), Guste Zidine, Marama, Lokva, Panžinac, Pode, Starigrad (gornji i donji), Dolac, Draga, Liskovac, Ljubezine i Stolac. Cijela je satnija imala 7090 žitelja, koji stanovahu u 607 kuća. Svi žitelji bijahu rimokatolici. Na području 12. krajiške satnije postojahu 2 škole (u Krasnu i u Svetom Jurju) i 7 župa (Jablanac, Krasno, Lukovo, Prizna, Starigrad donji, Sveti Juraj i Sveti Križ). U Vrhovinama je bilo zapovjedništvo sedme krajiške satnije, koju su činila sela: Babinpotok (gornji i donji), Crna Vlast, Dugi Dol, Rudopolje, Turjanski, Vrhovine, Založnica i Vlast (Gornje Vrhovine). Cijela je satnija brojila 426 kuća, u kojima stanovahu 6193 žitelja, od toga 595 grčko-istočne, a 198 rimokatoličke vjeroispovijesti. Na području sedme krajiške pukovnije postojanu 3 parohije (Donje Vrhovine, Založnica i Gornje Vrhovine ili Vlast) i 2 škole (Založnica i Donje Vrhovine). Kraljevom odredbom od 8. rujna 1873. bila je razvojačena cijela Vojna Krajina. Otočka krajiška pukovnija prestade postojati 1. listopada 1873. Za vojnu službu sposobni obvezanici uvršteni su u 79. redovitu pješačku pukovniju sa sjedištem u Otočcu. Teritorij bivše otočke krajiške pukovnije pretvoren je u okružje, kojim je odsada upravljalo glavno vojno zapovjedništvo u Zagrebu, gdje je za cijelu Vojnu Krajinu osnovana posebna vlada. Faktično sjedinjenje bivše otočke krajiške pukovnije s građanskom Hrvatskom uslijedilo je istom na temelju kraljevog manifesta od 15. srpnja 1881. Hrvatski je ban 35 Ladislav grof Pejačević s hrvatskom zemaljskom vladom počeo u bivšoj otočkoj pukovniji upravljati 1. kolovoza 1881. 10. JUNAŠTVA NEKADAŠNJIH LlČANA Turci iz Bilaja i Novoga kod Gospića provališe mjeseca veljače g. 1686. u primorsko Podgorje pod Velebitom, da na paši otmu stoku žitelja iz Karlobaga. Hrvati ih dočekaju kod Kiaca, gdje dođe do borbe. Turčin Šaban Ražić iz Bilaja pozove Hrvate, neka mu istodobno dvojica izađu na megdan. Izađoše Pastuović i Nikola Rukavina, s kojima je Ražić istodobno dijelio dvoboj. Ražiću pođe za rukom, te je u toj borbi ranio Pastuovića. No zato je Rukavina ubio ne samo Ražića, već i još nekoliko Turaka u Lipoglavici. Bosanski su Turci g. 1692. provalili u Liku, da opljačkaju nove žitelje, koji se nastaniše na nekadašnjim turskim posjedima. Turci su tom prigodom popalili sva mjesta sve do Divosela kod Gospića. Ovdje ih dočekaše Hrvati iz Trnovca, Smiljana i Pazarišta, koji su palikuće i pljačkaše potjerali sve do Ploščanskoga klanca, gdje ih potukoše. U tome boju izgiboše hrvatski junaci: Ivan i Mijat Brkljača iz Trnovca, Sedmak Vrkljan iz Pazarišta, te Jure Milaković i Stipan Tomljenović iz Smiljana. U ratu s Turcima jurišali su Ličani g. 1716. na tursku tvrđu Izačić. Tom prigodom junački se poniješe braća Rukavina. Dva brata — kapetan Ivan i Panža Rukavina — poginuše kod samoga juriša. Treći pak brat — Marko Rukavina — zadobije 7 teških rana, ali ipak ostade živ. On se kasnije dapače tako oporavio, da je dočekao i visoku starost. Umro je naime u Perušiću tekar onda, kad mu bijaše 90 godina. Dok je još g. 1739. trajao rat s Turcima, sastavio je vojvoda Medo Rukavina iz Lovinca odjel ličkih dobrovoljaca, s kojima je provalio u Bosnu do Bilajskoga polja. Kada se Rukavina vraćao s brojnom pohvatanom stokom, pođoše Turci iz Vakufa u potjeru za njim, te ga stigoše kod razvaline kule Borićevac. Ovdje dođe do ljutoga boja, u kome su Ličani nadvladali Turke, te se sretno vratili u Lovinac s ugrabljenim plijenom. Tri paše turske provališe 24. kolovoza 1739. iz Bosne s velikom vojskom u Liku. Turci su oplijenili selo Mazin i pohvatali mnogo ljudi. Drugi se Mazinjani zakloniše u Ilica čardak, gdje su ih Turci uzalud podsjedali. Pop Marko Polovina ustrijelio je Turčina, koji htjede zapaliti kuću njegovu. Vojvoda Dujam Došen dočekao je prednju tursku četu kod mazinske Previce. Tu su Ličani isprvice mnogo Turaka postrijeljali, ali ipak morahu uzmaknuti, kad je nadošla glavna turska vojska. Nato su Turci oplijenili selo Bruvno i gornji Gračac sve do Kamenoga križa. Odavle se vratiše put polja Gubavce, gdje su prenoćili. Međutim su iste ove noći ovamo sa svojim četama pohrlili Dujam Došen, Grube Orešković, porkulab Jukić i porkulab Marinković. Još po noći zaposjedoše Ličani klanac Gubaci, gdje je sutradan (25. kolovoza) došlo do boja s Turcima. U tome boju poginuše mnogi lički junaci; a s njima također porkulab Marinković iz Mekinjara, te porkulab Simo Jukić i njegov brat Marko iz Srednje Gore. 36 Ipak budu Turci potučeni i prisiljeni na povratak u Bosnu. Jedni se Turci vraćahu preko Mazina, ali ih kod Gluvih Dubrava potuče lički pukovnik Depoczy. Još gore prođoše Turci, koji se u Bosnu vraćahu preko Glogovca, Popine i Tromeđe. Na njih je naime u Crnim potocima kod Tromeđe udario glasoviti lički junak Martin Knežević, koji bijaše tada porkulab, a kasnije postade generalom. Knežević je sabrao Zrmanjce, Popinjane i dalmatinske pastire, koji su svoja stada pasli na ličkom zemljištu. S njima je razbio Turke i oslobodio mnogo zarobljenika Mazinjana i Bruvnjana. Tom prigodom domogao se Knežević i srebrene sinije, koju je imao jedan od spomenutih triju paša turskih. U ratu s Francezima pođoše Ličani g. 1796. u sjevernu Italiju, koju htjede Austriji ugrabiti Napoleon Bonaparte. Četiri ličke satnije izgubiše mnogo vojnika 16. i 17. studenoga 1796. u borbama kod Arkole, gdje poginuše također poručnik Filip Došen i zastavnik Dujam Utvić. Napoleon je austrijsku vojsku u travnju g. 1796. potukao kod Lodija i opkolio tvrđu Mantovu. Tu se nalazio i lički general Rukavina s 3 satnije Ličana. Francezi opsjedahu Mantovu punih 9 mjeseci. Premda je posada mnogo stradala od gladi i od čestih juriša franceskih, ipak se predala tekar u veljači g. 1797., i to pod uvjetom, da smije slobodno izaći iz tvrđe. Iz tvrđe je izašlo samo 146 ličkih vojnika. To bijahu ostanci onih triju ličkih satnija, koje za opsade Mantove izgubiše dvije trećine ljudi. Napoleon je rekao, da bi on osvojio čitav svijet, kad bi imao takvih vojnika, kakvi su Ličani i drugi hrvatski graničari. Lika je od g, 1809. do g. 1813. pripadala Francezima, koji su od g. 1805. držali i Dalmaciju. Kad je Napoleon g. 1812. provalio u Rusiju, vodio je sa sobom također ličku pukovniju, pošto je g. 1809. zavladao u cijeloj južnoj Hrvatskoj. Ličani sudjelovahu 26. srpnja 1812. u boju s Rusima kod Vitebska. Tu je poginulo nekoliko ličkih vojnika, a uz njih također satnik Stratico i narednik Rupčić. Teških rana dopanuše vojnici Marko Kokotović i Milan Grubić. Da se izbave daljnjih patnja, odlučiše Grubić i Kokotović, da će se ubiti, kad i onako ne mogu rane preboljeti. I zaista oba nesretnika napuniše svoje puške, te ih uperiše jedan u drugoga. Istodobno planu obje puške, a Grubić i Kokotović sruše se mrtvi. Njihovoj se hladnokrvnosti i odvažnosti uvelike začudiše franceski vojnici, pa i sam car Napoleon Bonaparte, komu odmah javiše taj slučaj. Na daljnjem putu do Moskve i na povratku do Glogave izgubila je lička pukovnija 900 ljudi. Od toga je na samu satniju mekinjarsku otpalo 212 ljudi. Ličani su na toj vojni većinom pomrli od gladi i strahovite zime, što je uništilo gotovo cijelu vojsku Napoleonovu. Kada se g. 1813. gotovo cijela Evropa digla protiv Napoleona, navijestio mu je rat i austrijski car Franjo I. Tada se pobuniše i Ličani, koji odlučiše, da slome francesko gospodstvo. Ličani brzo pohvataše i prognaše franceske časnike i činovnike, koji su boravili u Lici. Potpukovnik Widmayer i satnik Moroević sastave od Ličana jedan bataljun, s kojim provale u Dalmaciju, da Francezima otmu grad i tvrđu Zadar. Dio posade u Zadru činili su Ličani, koji se počnu spremati, da silom provale iz Zadra, pa da ovu tvrđu predadu Austrijancima. To su rukovodili lički satnici: Mesić i Gregurić. Francezi u Zadru 37 nešto naslutiše; zato su iz tvrđe protjerali sva 3 lička satnika, lišivši ih časti i službe njihove. Ipak su lički vojnici izveli svoju namjeru. Oni se naime 2. prosinca 1813. pobune, te udare na gradska vrata, da izađu iz tvrđe. Mato Šebalj (inače drvodjelac iz Bužima u Lici) svojom sjekirom razbije gradska vrata, kroz koja pojure lički vojnici. No Francezi iz tvrđe napere topove, iz kojih će bacati kartače za Ličanima. To je opazio Šebalj, koji sa sjekirom u ruci poleti prama Francezima, te sasiječe točkove pod topovima. Dok je on onemogućio uporabu topova, sasjekoše ga Francezi na komade. Njegova je udovica kasnije od Austrije dobila godišnju mirovinu u iznosu od 100 forinti. Šebalj je svojim osobnim junaštvom omogućio Ličanima zauzeće Zadra. 11. IZ LIČKE KULTURNE PROŠLOSTI Podgorci iz Karlobaga obrađivahu g. 1686. lička polja u Trnovcu, Bužimu i u Smiljanu ispod istočne strane Velebita. Pošto su tada još Turci držali tvrđu Novi kod Gospića, morahu Podgorci pod zaštitom svoga oružja kopati, sijati i žeti. Sve do tada nijesu Podgorci radili s plugom. Tekar g. 1686. skovao im je prvi plug kovač Rajčević iz Smiljana. Njemu su Podgorci za uporabu toga pluga davali jedan dio požetoga žita. Katolici, koji se poslije izgona Turaka g. 1689. naseliše u Lici i u Krbavi, dugo nijesu imali nijedne svoje crkve. Tekar iza 10 godina, kada se Turska mirom u Karlovcima g. 1699. odrekla svojih prava na Liku i Krbavu, moglo se pomišljati na gradnju katoličkih crkvi. Prvu katoličku crkvu dade g. 1700. graditi junački pop Marko Mesić u Mušaluku, gdje se on nastanio s rođacima svojim. Godine pak 1704. građena je katolička crkva sv. Mihalja u Lovincu, a nekako istodobno i katolička crkva sv. Antuna u Novomu kod Gospića. Nekada nijesu u Lici bile točno određene granice pojedinih posjeda. To bijaše povod čestih svađa, osobito radi paše za stoku. Iz takovih svađa nastadoše i sukobi, te se gdjekada prolila i krv. Da se susjedi više ne svađaju i ne krvare, dade lički zapovjednik Karlo grof Attems g. 1720. postaviti kamene međaše, ponajviše po gorskim vrhuncima. Lika je 1. studenoga 1764. dobila prvu njemačku normalnu školu, koja je otvorena u Gospiću. (Kasnije su takve njemačke »Oberschule« podignute u sjedištima svih krajiških pukovnija, t. j. u Otočcu, Ogulinu, Petrinji, Glini, Brodu, Novoj Gradiški, Vinkovcima, Mitrovici i t. d. Po odredbi kraljice Marije Terezije morala se pak t. zv. »trivijalka« otvoriti u sjedištu svake krajiške satnije.) Prvi put je biskup Manzador g. 1766. pregledao župe u Lici. Naredne g. 1767. dala je krajiška uprava prvi put s lancima izmjeriti sve posjede u Lici. Na proljeće g. 1768. zasađen je prvi put u Lici krumpir. Svaka je satnija dobila od krajiške uprave za sjeme po 2 mjerova crvenoga krumpira. To bijaše dugoljasti 38 krumpir, koji je u Liku dovezen iz Barilovića kod Karlovca. U Gospiću je g. 1768. sagrađena prva ljekarna, i to nasuprot kuće, u kojoj bijaše stan za majora. Krajiška je uprava g. 1769. prvi put pokušala u Lici sijati kukuruz, koji je sada Ličanima glavna hrana, dok je to nekada bila proja. Godine 1771. sagrađen je u Lici most u Budaku preko rijeke Like. Mjernici su g. 1777. Po drugi put premjerili sve zemljište ličke pukovnije. Tom prigodom urediše i mape. Ličani su g. 1778. pošli u Češku, jer se spremao novi rat s pruskim kraljem Fridrikom II. U Češkoj su Ličani vidjeli, kako dobro uspijeva krumpir, koji se dotle u Lici vrlo malo sadio. Na povratku iz Češke poniješe lički vojnici g. 1779. sa sobom lijepe vrste krumpira, koji su onda g. 1780. na proljeće zasadili po svojim njivama. Krumpir je veoma dobro urodio i odsada se u Lici posve udomio. Brušani se g. 1779. odijeliše od rimokatoličke župe u Trnovcu, te osnovaše posebnu svoju župu. U svibnju g. 1780. obavio je kanoničku vizitaciju biskup Cabaliny, koji je tom prigodom obišao i pregledao sve katoličke župe u Lici. Vojna je uprava g. 1781. zabranila narodnu nošnju, koju su dotle nosile Bunjevke u Pazarištu, Smiljanu i u Trnovcu. Isto se pokušalo provesti i u Lovincu, ali su tamošnje Bunjevke ipak i nadalje zadržale svoju staru nošnju. U Gospiću je g. 1782. sagrađena sadašnja velika rimokatolička crkva. Na vrhunac tornja staviše pozlaćenu jabuku, na kojoj je krila svoja razastro crni carski orao. U Zrmanji su g. 1782. pokušali saditi vinograde. Ovaj pokušaj ostade bez uspjeha, jer je u pravoj Lici preoštra klima, te vinova loza ne može dozrijeti. Prvi potpuni popis svega žiteljstva u Lici obavljen je g. 1784. Stanovnici su točno popisani i razređeni po spolu i odobi života. — Grčko-istočni vladika Jovanović pregledao je g. 1784. sve parohije u Lici. On je tom prigodom pokušao preinačiti žensku nošnju. U tu je svrhu odredio, da Ličanke moraju napustiti pregače i sve nakite, pa mjesto toga nositi šešire na glavi i bijele zaprege pred suknjom. Jovanovićev pokušaj nije uspio. U Liku je g. 1786. po drugi put došao car i kralj Josip II. On je tom prigodom odredio, da se ima graditi cesta iz Gospića preko Velebita do Karlobaga na moru. Ovu umjetnu cestu, koja Liku izravno spaja s morem, gradio je tadašnji major — kasniji general — Filip pl. Vukasović. Cesta je već g. 1787. bila dovršena, a Lika je time postala neodvisna od mletačke luke u Obrovcu, koja je dotle služila za izvoz i uvoz ličkoj trgovini. Lika je imala samo jedan franjevački samostan, i to u Kaniži kod Gospića. Josip II., koji je u svim zemljama svojim ukidao samostane, odredio je prigodom svoga boravka u Lici g. 1786., da se napusti i samostan u Kaniži. Bivši redovnici budu iz Kaniže poslani za župnike i kapelane po ličkim selima. U Lici su g. 1786. sva zemljišta pregledana i popisana, te razređena prema svojoj kakvoći i plodovitosti. U selu Ploča sagrađen je g. 1786. velik magazin, u kome će se čuvati žito za slučaj gladi. 39 Prvi dudovi (murve) zasađeni su u Lici g. 1787. Tada je krajiška uprava odredila, da se radi osiguranja prometa uz novu cestu, koja od Gospića preko Oštarija i Velebita vodi u Karlobag, imaju nastaniti Ličani iz bližnjih sela. I zaista se onamo preselilo cijelo selo Brušane, pol sela Komića, te jedan dio sela Jošan i Novi Mogorić. Po nesreći je naskoro buknuo rat s Turcima, te se Ličani naskoro vratiše na prijašnja svoja kućišta. U Lici je g. 1789. građena cesta, koja preko Ploče vodi u Dobroselo. Nekada su bile velike močvare kod Trnovca i Bužima. Krajiška je uprava dala g. 1792. iskopati velike odvodne jarke do Debelog brda. Time su spomenute močvare kod Trnovca i Bužima bile znatno umanjene, te se dobilo do 800 jutara livada na presušenom zemljištu. Liku je g. 1793. pregledao general Gvozdanović, koji dade popisati sve žiteljstvo. Sve do g. 1795. pripadalo je selo Ričiče rimokatoličkoj župi u Svetom Roku. No g. 1795. budu u Lici t. zv. vikarijatske crkve (lokalne kapelanije) podignute na samostalne župe. Tada se i u Ričicama osnovala posebna župa. Crkva sv. Magdalene bijaše građena od drveta. Država je odredila, da odsada svaki župnik u Lici dobiva godišnju plaću od 300 forinti u gotovu novcu. Grčko-istočna crkva sv. Petra u Bruvnu u sagrađena je g. 1798. Tada su u Gospiću počeli graditi novi pukovnijski stan. (U toj kući bijahu iza razvojačenja Krajine g. 1873. smješteni razni uredi. Tako je u prizemlju bio gospićki kotarski ured, a u prvom katu ličko-otočko okružno upraviteljstvo. Ovo je upraviteljstvo g. 1877. također smješteno u prizemlje, te je prvi kat ustupljen kao stan okružnom upravitelju, kasnije velikom županu.) Kad je Dalmacija g. 1797. pripojena Austriji, dade krajiška uprava prosjeći cestu iz Like preko Zrmanje u Knin. Tom je prigodom sagrađen most kod Previsa. A g. 1798. bude probijen put od Dublja iza Klepetuše do Trstenice. U Srbu i u Dobroselu građeni su g. 1799. časnički stanovi, a u Gospiću je g. 1800. podignuta mlinska brana na Novčici. Krajiška je uprava u Lici g. 1800. mnoge pašnjake pretvorila u livade. Po carskoj zapovjedi trebalo je povećati prirod u Lici boljim obrađivanjem. U tu svrhu bude g. 1800. u svakoj ličkoj satniji nekoliko polja prije sjetve triput uzorano, kako se to činilo u Češkoj i u Njemačkoj. Ipak niti ova obradba nije donijela očekivani uspjeh, jer u Lici treba mršave zemlje i dobro gnojiti, a tada se gnoj većinom rastepao po pašnjacima. General Lezini dade g. 1800. popisati sav narod u Lici. Tom je prigodom bilo uređeno stanje onih Ličana, koji su služili kao krajiški vojnici. Neki su naime Ličani kroz 8 godina (od g. 1792. do g. 1801.) neprestano izbivali izvan Like kao strijelci i šerežani u ratovima s Francezima. U Gospiću je g. 1804. građen kameni most preko rijeke Novčice. Iste je godine u Gospiću sagrađena i nova glavna stražara, koja je kasnije (g. 1873.) izgorjela. Kameni pak most u Medaku preko rijeke Like sagrađen je g. 1806. Mjernici su g. 1807. u lici 40 triangulacijom izmjerili najviše vrhunce. U Ričicama je g. 1811. nanovo sagrađena crkva sv. Magdalene. 12. LIČKE CESTE Krajiška je uprava nastojala, da omogući promet Like s lukama na Jadranskom moru i s gradom Karlovcem, gdje bijaše sjedište zapovjednika cijele Gornje Krajine. Zato je već u vrijeme kralja Karla (god. 1711.—1740.) sagrađena cesta, koja iz Gospića vodi preko Oštarija u Karlobag. To je t. zv. »stara Karolinška cesta«, jer je godine 1786. u istom pravcu preko Velebita izgrađena druga »nova« cesta. Kako je i ta cesta bila prestrma, počela je krajiška uprava godine 1844. graditi sadašnju cestu od Gospića do Karlobaga s brojnim serpentinama (zavojima). Pod upravom majora Knežića i časnika Kekića gradila se ta cesta neprekidno do godine 1847. Uslijed rata g. 1848. i 1849. prekinuta je gradnja, koja je dovršena g. 1850. Po nalogu cara Josipa II. počeo je major Struppi g. 1776. graditi cestu od Senja preko Brinja i planine Kapele do Karlovca. Kad je ta cesta bila g. 1779. dovršena, uredila je krajiška uprava na njoj promet čisto vojnički. Namješteno je naime nekoliko časnika sa 400 vojnika te s velikim brojem kola i konja. Takav se promet na toj »Jozefinskoj cesti« vršio 9 godina; ukinut je g. 1788. jedino zato, da krajišnici uzmognu nešto zaslužiti prevažanjem putnika i otpremanjem robe na svojim kolima. Isti car i kralj Josip II. dade na tu Jozefinsku cestu g. 1787. nadovezati »Dalmatinsku cestu«. To je zapravo lička cesta, jer vodi od Žute Lokve preko Otočca, Perušića, Gospića, Metka, Raduča, Ričice, Štikade, Gračaca i Zrmanje do Palanke na granici (tada još mletačke) Dalmacije, odakle se nastavlja dalje prema Kninu. Ta je gradnja ubrzana uslijed velikoga rata s Turcima, te je cesta dovršena već godine 1789. Još u srednjem vijeku postojala je cesta, koja je od Svetoga Roka kod Lovinca vodila preko Velebita u Obrovac i dalje u Zadar. Ta se cesta zvala »Crna kraljica« možda zato, što je građena u vrijeme Barbare Celjske (»Crne kraljice«), žene kralja Sigismunda. Kako je ta »Velebitska cesta« bila uska i strma, teško se na njoj odvijao promet. Zato je krajiška uprava g. 1827. povjerila kapetanu Knežiću, da izgradi preko Velebita novu cestu. S velikom je vještinom Knežić 5 godina gradio tu 2 milje (t. j. 15 kilometara) dugu cestu od Sv. Roka do granice dalmatinske. Graničari su morali »robotati«, t. j. lomiti kamen i zidati cestu, koja se u serpentinama vijala preko Malog Alana; ipak nijesu radili posve badava, jer im je krajiška uprava dala neku odštetu. Cesta je isprvice bila široka samo 15 stopa (5 metara), ali ju kasnije proširiše na 21 stopu. Gradnja te »Velebitske ceste« dovršena je g. 1832., kada ju predadoše prometu. K otvorenju te ceste došli su krajiški generali i mnogi časnici, a i brojni Dalmatinci. (Prigodom spominjem, da je nedavno izgrađena nova cesta, koja iz Obrovca vodi u Gračac mjesto u Sv. Rok.) Brzo se opazilo, da je »Jozefinska cesta« između Senja i Vratnika prestrma. Zato ju već koncem 18. vijeka dade preložiti krajiška uprava. Taj posao izveo je podmaršal 41 Filip Vukasović, glasoviti graditelj »Lujzinske ceste«, koja vodi od Karlovca do Rijeke. Ipak se i poslije toga vidjelo, da Jozefinska cesta ne odgovara potrebama prometa, jer je preuska i veoma strma. Zato je dvorsko ratno vijeće u Beču g. 1830. odredilo, da se Jozefinska cesta mora valjano pregraditi ili iznovice graditi. Kapetan Knežić dobije nalog, da kao priznati stručnjak izradi potrebit elaborat. Knežić je razložio, da Jozefinska cesta bez potrebe vodi preko Velike Kapele (1011 metara nad morem), uslijed čega strada od sniježnih nanosa. Odstranjivanje snijega na toj visini stoji mnogo posla i novaca. To bi se znatno umanjilo, ako se od Senja izvede cesta drugim putem, t. j. preko Krivoga puta, Drežnice, Jasenka, Musulinskog potoka i Ogulina do Generalskoga Stola, odakle bi dalje do Karlovca ostao sadašnji pravac Jozefinske ceste. Na spomenutom putu ne bi se cesta nigdje uzdigla više od 632 metra iznad mora. Dvorsko je ratno vijeće odbilo taj Knežićev prijedlog iz razloga, što bi na tako zasnovanoj cesti bio slab promet, jer uz cestu ne bi bilo dovoljno napučenih mjesta, a manjkala bi i skloništa za putnike. Zato je Knežić morao izraditi drugi elaborat, kojim se Jozefinska cesta pregrađuje na potezu od Prokika preko Velike Kapele do Tounja u duljini od 77 kilometara, te od Senja do Vratnika. Pod upravom Knežića započela je pregradnja Jozefinske ceste godine 1833., a potrajala je do g. 1843. Obično je radilo 800 graničara, koji bijahu »robotaši« ali ipak uz neku odštetu, jer su na dan dobili po 10 novčića. (Tada se forinta dijelila na 60, a ne na 100 novčića.) Uz graničare je radilo do 200 primorskih zidara, koji su dobivali potpunu plaću. Izračunalo se, da 1 tekući hvat ceste od vrha planine Kapele do Josipdola stoji 14 forinti i 20 novčića. Da krajiška uprava dođe do potrebitog novca, prodala je u Krajini sve erarske pilane, mlinove i gostionice. Tečajem te gradnje postao je kapetan Knežić majorom. On je najprije počeo graditi most kod Tounja. Odanle se napredovalo prema planini Kapeli, te se već g. 1835. doprlo do vrha Kapele. Knežić dade na drugo mjesto premjestiti obelisk, koji je bio podignut ispod Modruške gore, gdje je dotle bila polovica puta između Senja i Karlovca. G. 1836. započeo je Knežić gradnju sadašnje ceste, koja od Vratnika vodi u Senj. Od nekadašnje Vukasovićeve ceste služio je odsada za kolni put samo onaj dio, koji vodi od Sv. Križa u Stolac. 13. VAŽNIJI MOSTOVI U LICI I KRBAVI Kod Budaka je g. 1852. sagrađen svođeni most preko rijeke Like na državnoj (t. zv. dalmatinskoj) cesti blizu Ličkoga Osika. Most je građen od kamena, i to od tvrdoga sivoga vapnenca, koji je proizveden na samom gradilištu. Most ima pod svodovima 3 otvora, od kojih je svaki širok 17 metara i 15 centimetara. Od najvišeg vodostaja rijeke do sredine svoda ima još 8 metara i 57 centimetara. Desno i lijevo nalaze se na mostu kameni nasloni zidovi, među kojima je kolnik širok 5 metara i 53 centimetra. 42 Zajedno sa zaslonima visok je most 18 i po metra. Predaja kaže, da je taj most gradio onaj isti talijanski graditelj, koji je podigao i kameni most kod Kaluđerovca. U Gospiću je g. 1830. na potoku Novčici sagrađen svođeni most. Za njegovu je gradnju upotrebljen sivi tvrdi vapnenac, kakvoga ima u okolici Gospića. Preko mosta vodi državna »dalmatinska« željeznica. Most ima 2 jednaka svoda, svaki u širini od 12 metara. Kolnik je na mostu širok 6 metara, a ima desno i lijevo zidane naslone. Zajedno s ovim naslonima visok je most 12 metara. Iznad visokog vodostaja ima još 4 metra i 75 centimetara do sredine svoda. Kod naglih i dugotrajnih kiša običaje Novčića znatno nabujati, pa onda teče velikom brzinom. Trebalo je dakle most zaštititi proti navali nagle vode. To je valjda ponukalo graditelja mosta, da željeznim sponama šapne oba upornjaka sa srednjim stupom. Nije nam poznato, tko je taj most gradio i koliko su iznosili građevni troškovi. U Gračacu je kralj Franjo dao g. 1814. na potoku Otuči graditi velik svođeni most od crnoga vapnenca, kakav se dobio na samom gradilištu. Otuča ima doduše samo 15 metara široko korito, ali taj potok uslijed jakih kiša (a i na proljeće, kada se naglo topi snijeg) običaje silno nabujati. Takvom se prigodom voda razlije izvan svoje niske obale. Poplava Otuče znade potrajati i dulje vremena. Otuča se naime gubi u ponorima ispod Velebita, ali ovi ponori ne mogu brzo progutati svu vodu, koju donese potok. Zato je nad Otučom trebalo izvesti mnogo širi most, nego li je širina korita njenog. Tako je izgrađen preko 60 metara dugi most, koji ima 7 otvora, a svaki je širok 7 metara i 60 centimetara. Kolnik je na mostu širok 5 metara i 70 cm., a ima zidane naslone s obje strane. Zajedno s naslonom visok je most 6 metara i 30 cm. Prigodom proloma oblaka godine 1873. naglo je nadošla silna voda u Otuči. Voda je potkopala stup između drugoga i trećega otvora. Uslijed toga porušeni su svodovi nad ovim otvorima, ali su još iste godine ponovno izvedeni. Blizu sela Kaluđerovca sagrađen je g. 1836. svođeni most na rijeci Lici. Most je građen od kamena (tvrdoga sivoga vapnenca) na općinskoj cesti, koja iz Perušića vodi u selo Klanac. Otvor mosta ispod svoda ima širinu od 28 metara i 80 centimetara. Desna je i lijeva obala Like pećinasta i veoma strma, a most se diže punih 30 metara nad koritom rijeke. Mosni upornjaci počivaju neposredno na litici, a svod je sapet jakim željeznim sponama. Pogled s toga mosta na duboko korito Like, omeđašeno golim klisurama, ostaje gledaocu trajno u pameti, jer se tu vidi zaista »divlje-romantična« priroda. Sve do g. 1885. nije most imao naslone, a g. 1892. popravljen je most, jer se na upornjacima pokazaše neke pukotine. Kolnik je na mostu širok 4 metra i 40 centimetara. Nije nam poznat graditelj toga mosta. Usmena predaja veli, da je graditelj bio Talijan, pa da je imao velikih poteškoća i neprilika, jer je tečajem gradnje voda u Lici naglo porasla i odnijela skele. Kod sela Bilaja blizu Gospića postojao je do godine 1878. drveni most preko rijeke Like. Tada je zapovijedajući general Franjo barun Filipović odredio, da se mjesto drvenoga podigne kameni most. Gradnju su dostali Karlo Antonić i Mato Dražić, građevni poduzetnici iz Primorja. Oni su tvrdi crni vapnenac za gradnju zida i 43 svodova morali dovažati iz kamenoloma kod brda Oštre, koje je 10 kilometara udaljeno od Bilaja. Oba upornjaka i srednji stup izvedoše graditelji na samoj litici. Most ima 2 otvora, svaki u širini od 14 metara. Kolnik je na mostu širok 6 metara. Desno i lijevo od kolnika postoje nasloni, izvedeni od klesanoga kamena. Zajedno s ovim naslonima ima most visinu od 12 i po metra. Od najvišega vodostaja do sredine svoda ima jošte 7 metara. Radi povišenja mosta morali su graditelji podignuti i državnu (dalmatinsku) cestu u duljini od 320 metara. Gradnja je trajala 18 mjeseci, a stajala je (zajedno s rekonstrukcijom državne ceste) 50.000 forinti. Most je prometu svečanim načinom predan g. 1879. u prisutnosti generala Filipovića, koji je tada proputovao cijelu Liku. Medak je g. 1840. dobio kameni svođeni most preko potoka Glomočnice na državnoj (t. zv. dalmatinskoj) cesti. Za gradnju je upotrebljen crni vapnenac, koji je proizveden na samom gradilištu. Most ima dva otvora, koji nijesu jednaki, jer je veći otvor širok 10 metara i 40 centimetara, dok manji otvor ima jedva 6 metara širine. Iznad visokog vodostaja ima veći otvor 5 metara i 20 centimetara do sredine svoda, a manji otvor samo 3 metra. Kolnik je na mostu širok 4 metra i 20 centimetara, a ima desno i lijevo zidane naslone. Karakteristično je, da kolnik na mostu nije izveden ravno, već da od višega svoda nižemu pada za 5 stupnjeva. Nije nam poznat graditelj medačkoga mosta, a ne znamo niti koliko je stajala gradnja toga mosta. Otočac je imao drveni most na onom rukavu rijeke Gacke, koji teče prema Brlogu. Kako je taj most bio već ruševan, odredila je krajiška zemaljska vlada (kod vojnoga zapovjedništva u Zagrebu), da se mjesto drvenoga podigne kameni most. Posao je g. 1873. preuzeo riječki trgovac Katarinić. Gradnja je mosta trajala 3 godine, a stajala je 74.000 forinti. Blizu Otočca našao se sivi i dosta tvrdi vapnenac, od koga su klesari proizveli građevni materijal za mosno ziđe. Za svod je upotrebljen crni vapnenac iz 20 kilometara udaljenoga kamenika kod Žute Lokve. Isti je kamen služio za gradnju naslona na mostu. Novi svođeni i kameni most ima samo jedan otvor, koji je dug 13 metara i 60 centimetara, širina mosta između oba naslona iznosi 7 i po metra, a visina mosta zajedno s naslonima mjeri u sredini 5 i po metra. Prigodom gradnje toga mosta imao je poduzetnik znatnih neprilika radi toga, što je tlo bilo veoma močvarno. Kod izveden ja temelja za upornjake i za krilne zidove moralo se pilote nastavljati, jer se prvi piloti posve izgubiše u glibu. U Lešću je na rijeci Gacki nekada postojao drveni most s 3 jednako široka otvora. Tečajem vremena sagnjila je oplata drvenih i vrlo masivnih pilova, na kojima je počivao most. Kako je sagnjila i nadgradnja mosta, trebalo je pristupiti gradnji novoga solidnijega mosta. Trošak za gradnju dalo je zajedničko ugarsko-hrvatsko ministarstvo komunikacija, budući da se taj most nalazi na »državnoj« (dalmatinskoj) cesti. Novi je most podignut g. 1889. od kamena i željeza, a stajao je (zajedno s nasipima i s uređenjem ceste) oko 38.000 forinti. Upornjaci su izvedeni od kamena na naravnom kamenitom tlu. U visini od 4 metra leži na tim upornjacima željezna konstrukcija s paraboličkim oblukom, koji je u sredini visok 6 metara. 44 Željeznu je konstrukciju za taj most dobavila i montirala tvrtka Schlick iz Budimpešte. Cijeli most ima samo jedan otvor, koji je dug 37 metara i 80 centimetara. Kolnik je na mostu širok 6 metara. Hrastove platice na kolniku počivaju na 9 željeznih traverza, koje su opet položene na 13 jakih poprečnih željeznih greda. Kod sela Srba podigoše Francuzi (g. 1810. do 1813.) svedeni most na rijeci Uni. Taj most ima 3 nejednaka otvora u paraboličnim oblucima. Srednji je otvor dug 7 metara i 60 centimetara, a oba pobočna otvora po 6 m. i 65 cm. Most je građen od veoma tvrdoga konglomerata kamena vapnenca, koji se našao na obronku brda Urlaja kod Srba. Kolnik je među naslonima širok 5 m. i 70 cm. U sredini je most visok 5 m. i 20 cm. Nije nam poznato ime graditelja toga mosta, a ne znamo, niti koliko je stajala gradnja toga mosta. Na lijevoj obali rijeke Une izveden je g. 1889. tik toga svođenoga mosta 6 metara širok otvor, koji pokrivaju željezne traverze. To je učinjeno zato, da se bez pogibelji za most odvede voda, koja običaje u rijeci naglo doći i udarati na lijevi upornjak. 14. LIČKA DILIŽANSA G. 1892. bijaše u Zagrebu ravnatelj pošta i brzojava za cijelu Hrvatsku i Slavoniju Škender pl. Vučetić, podrijetlom Ličanin. Vučetić je razumio nevolju Ličana, koji su tada bili odijeljeni od svjetskoga prometa, jer je najbliža željeznička postaja Ogulin bila 126 kilometara udaljena od Gospića, glavnoga mjesta ličkoga. Zato se Vučetić pobrinuo, da promet između Gospića i Ogulina olakša »diližansom«, t. j. poštanskim kolima, koja će osim pošte otpremati i putnike. Takva su kola bila dvovrsna: ljetna i zimska. Ljetna je diližansa mogla prevažati trojicu — a za nuždu i četvoricu — putnika. Zimska je diližansa bila znatno lakša, te je mogla primiti samo 2 osobe. Svaki je putnik imao pravo da sa sobom besplatno ponese prtljagu do 10 kilograma težine; za težu prtljagu plaćalo se prema ustanovljenom cjeniku. Poštanska je uprava za »ličku diližansu« dala u Zagrebu izraditi 8 kola, i to 4 zatvorena (za zimu) i 4 otvorena (za ljeto). Prva postaja od Gospića bit će Osik, druga Perušić, treća Lešće, četvrta Otočac, peta Brlog, šesta Žuta Lokva, sedma Brinje, osma Jezerane, deveta Josipdol, a deseta Ogulin. Pristojba za vožnju ustanovljena je sa 70 novčića po svakoj postaji bez obzira na razliku u daljini. Iznimku je činila samo vožnja između Josipdola i Jezerana, gdje se (radi prijelaza preko planine Kapele) plaćala dvostruka pristojba. Tko je uzeo izravnu kartu od Gospića do Ogulina, platio je ipak samo 7 forinti. Ličani su dilažansi dali ime »deležanc«. Promet je diližansom započeo 10. travnja 1892. Kola su jurila razmjerno vrlo brzo; vukla su ih naime 4 konja, koji se mijenjahu na svakoj postaji. Diližansa je iz Gospića odlazila u 6 sati pod večer, te je u Otočac došla u 1 sat iza ponoći, a u Ogulin o podne ili najkasnije u 1 sat poslije podne. Prema tomu je diližansa 126 kilometara dugi put od Gospića do Ogulina prevalila za 18 do 19 sati, dok su obična lička kola za taj put trebala 3 dana, ako se putem ni jesu 45 mijenjali konji. Diližansa je u Ogulinu imala priključak na vlakove, koji su poslije objeda kretali na obje strane: prema Rijeci i prema Zagrebu. Iz Ogulina je diližansa put Like odlazila svaki dan ujutro u 5 sati, da uzmogne preuzeti putnike, koji doputovaše vlakovima iz Rijeke i Zagreba. Ova je diližansa u 5 sati poslije podne stigla u Otočac, a u 11 sati na večer u Gospić. Prvi su putnici diližansom hvalili ta kola, da su »gospodski uređena, a putnici da su zaštićeni od svake nepogode vremena«. Poštanska je uprava oglasila, da se »sjedala za vožnju diližansom mogu u naprijed naručivati samo u Gospiću i u Ogulinu. Kod usputnih postaja — ili za kraću vožnju — mogu se karte kupiti samo neposredno prije odlaska diližanse, jer će prednost imati oni, koji plate cijelu pristojbu za vožnju Ogulin—Gospić«. 15. LIČKA ŽELJEZNICA Italija je g. 1866. pokušala, da Austriji otme njenu pokrajinu Dalmaciju. Tada su bečki državnici prvi put osjetili, kako je to iz strateških razloga nezgodno, što Dalmacija nema željezničke veze s Austrijom. Da se u slučaju rata uzmogne vojska bez zapreke otpremati u Dalmaciju, zamišljena je gradnja takve željezničke pruge, koja bi Dalmaciju preko Like spajala s Hrvatskom. Ova je misao dozrela početkom g. 1873., kada se dovršavala gradnja željezničke pruge od Karlovca do Rijeke. (Usput valja spomenuti, da je Bosna tada još pripadala Turskoj. Dalmacija se dakle mogla s Bečom spojiti samo preko Like.) Austrijska je vlada zaista na proljeće g. 1873. predložila »carevinskom vijeću« na prihvat zakonsku osnovu o gradnji dalmatinske željeznice. Prvi članak te osnove glasi ovako: »Opunomoćuje se vlada, da gradnju lokomotivne željeznice od Splita preko Perkovića i Drniša do Knina — zatim odatle preko Očestova do dalmatinskohrvatske zemaljske granice ujedno s ograncima od Perkovića do Šibenika i od Očestova preko Benkovca do Zadra — osigura, podijeliv koncesiju uz uvjete ovoga zakona. Koncesija će se podijeliti istom onda, kada se uslijed ugovora s ugarskom vladom osigura spoj glavne pruge s hrvatsko-ugarskom željezničkom mrežom.« Carevinsko je vijeće primilo taj zakon, koji je 30. travnja 1873. dobio i kraljevu potvrdu. Zakon je predvidio takav sustav koncesije, gdje se od strane države zajamčuje izvjestan čisti prihod. Međutim je na jesen g. 1873. (uslijed neuspjeha »svjetske izložbe« u Beču) nastao u Austriji novčani »krah«. To je poništilo mogućnost, da se izda koncesija za gradnju spomenutih željezničkih pruga u Dalmaciji. Mjesto toga izradila je austrijska vlada g. 1874. drugi zakon, koji predviđa, da se u Dalmaciji na račun same države izgradi barem jedan dio zasnovanih pruga. Poimence od Splita preko Perkovića do Siverića (mjesto od Knina) s ogrankom od Perkovića do Šibenika. Austrijska je vlada svoju zadaću zaista izvršila, te je 4. listopada 1877. predala prometu prugu Split—Siverić s ogrankom Perković—Šibenik. 46 Kad je Turska morala g. 1878. Austro-Ugar-skoj prepustiti upravu Bosne i Hercegovine, nikla je u Dalmaciji ideja, da se željeznička pruga Split—Siverić produlji do Knina. Odavle bi željeznica dolinom potoka Butišnice i rijeke Une vodila preko Bihaća do Bosanskoga Novoga na ušću Sane u rijeku Unu. Tada je već postojala željeznička pruga Banjaluka—Bosanski Novi, koja se preko Doberlina, Kostajnice i Sunje imala produljiti do Siska, odakle je već g. 1862. tekla željeznička pruga do Zagreba. Tako bi Split bio najkraćim putem vezan sa Zagrebom, a splitska bi luka postala izlazište za izvoz drva i ruda iz bogate zapadne Bosne. Austrijska je vlada — na odlučan zahtjev hrvatskih zastupnika iz Dalmacije — u svibnju g. 1883. predložila carevinskomu vijeću zakon o gradnji željezničke pruge od Siverića preko Drniša do Knina. Kad je parlamenat primio taj zakon, pristupila je austrijska vlada i samoj gradnji, te je željeznička pruga Siverić—Drniš—Knin bila 7. lipnja 1888. predana prometu. Madžari bijahu od prvoga časa protivnici željezničke veze Dalmacije s Hrvatskom. Oni se naime bojahu, da će Split konkurirati Rijeci, koju je Ugarska (počevši od g. 1873.) smatrala ne samo svojom lukom, nego i faktičnim dijelom Ugarske. Zato su Madžari uspješno sprečavali nastavak izgradnje dalmatinske željeznice bilo preko Like bilo preko zapadne Bosne. I zaista je pruga Split—Knin čekala još 37 godina na svoj spoj sa Zagrebom. Lakše je i brže Rusija izgradila željeznicu preko cijele Sibirije, nego li je Lika dobila svoju prugu! Povoljniji izgled za izgradnju ličke željeznice nastade tekar g. 1907. Tada je naime Ugarska htjela da svoj izvoz u Njemačku emancipira od Austrije. U tu je svrhu trebalo izgraditi još jedan kolosjek na željezničkoj pruzi, koja od ugarskoga grada Košiće vodi u njemačku Šlesku. Zato je ugarska vlada g. 1907. (prigodom obnove nagode s Austrijom) zamolila austrijsku vladu, da postavi još jedan kolosjek na austrijskom dijelu spomenute pruge, t. j. između gradova Jablunka i Tješin (u tadašnjoj austrijskoj Šleskoj). Hrvatski zastupnici iz Dalmacije izrabiše tu molbu ugarske vlade. Oni su naime uputili austrijsku vladu, neka ispuni želju ugarske vlade samo pod uvjetom, da Ugarska prije toga izgradi ličku željeznicu. Austrijska je vlada postavila još jedan zahtjev: da se naime gradi i željeznička pruga od Karlovca preko Ozlja i Metlike do Novoga Mesta u Kranjskoj. I zaista je kod zakona o produženju austro-ugarske nagode došlo do t. zv. »junctima«, koji glasi ovako: »Postavljanje još jednoga kolosjeka uzduž pruge Jablunka—Tješin uz istovremeno proširenje stanice Tješin ne će se smjeti započeti prije, nego li bude na ugarskom zemljištu izgrađena željeznička pruga od Novoga Mesta do Karlovca i od Knina do Ogulina ili kojega drugoga mjesta na pruzi Karlovac—Rijeka.« Ličani se nadahu, da će odmah započeti gradnja željezničke pruge kroz Liku. Tako će biti zgode, da narod nešto zaradi i kod kuće, a ne samo u dalekom svijetu, jer će za gradnju pruge trebati mnogo radnika, koji će zemlju kopati, kamen lomiti, šume krčiti i mostove dizati. 47 I zaista se ugarsko-hrvatska zajednička vlada u Budimpešti odmah pobrinula, da što povoljnije riješi financijalnu stranu toga pitanja. U tu je svrhu stvoren financijalni konzorcij, 'koji će namaknuti sredstva za gradnju ličke željeznice, te koji će obaviti sve predradnje za taj željeznički projekt. U taj konzorcij stupiše: Union banka u Beču, Peštanska ugarska komercijalna banka, Ugarska agrarna i rentovna banka, te Dioničko društvo ugarskih vicinalnih željeznica. Država se obvezala, da će za gradnju ličke željeznice pridonijeti 35 postotaka potrebite glavnice, dok će taj financijalni konzorcij iz vlastitih sredstava namaknuti preostalih 65 postotaka glavnice; država jamči konzorciju, da će na uloženu glavnicu dobivati ugovorene kamate kao čisti dobitak. Austrijska je vlada pravodobno obavila sve predradnje u Dalmaciji. Inžiniri Lapenna i Zamberlin obaviše još godine 1904. i 1905. trasiranje željezničke pruge od Knina do Golubića, kao dalmatinski dio t. zv. Unske pruge. U Kninu je g. 1908. osnovana ekspozitura za trasiranje pruge preko Like. Tu je inžinir S. Jelić izradio definitivan detaljni projekt za prugu Knin—Pribudić. Na temelju toga projekta faktično je i građena ličko-dalmatinska željeznica. Ugarski je financijalni konzorcij g. 1907. obavio studij željezničke trase u 2 različita pravca. Jedna se trasa držala projekta, što ga je prije 30 godina izradio general Antun vitez Mollinary, koji je tada kao zapovjednik zagrebačkoga vojnoga zbora upravljao Vojnom Krajinom. Po tome projektu vodila bi željeznička pruga od Ogulina preko Plaškoga, Male Kapele, Vrhovina, Perušića, Gospića i Gračaca u Knin. Druga je trasa zamislila željeznicu od postaje Tounj ispred Ogulina, odakle bi pruga išla preko Slunja u Bihać, pa onda dolinom rijeke Une do Knina. Na jesen g. 1908. obavljen je politički ophod projektirane željezničke pruge od Ogulina do Plaškoga. Tom su prigodom sporazumno s interesentima utanačene sve potrebite građevine i uređaji, naročito: smjer pruge, mostovi, propusti, viadukti, tuneli, prijelazi, željezničke postaje, stajališta i paralelni putevi. Međutim je izbilo pitanje: zar ne bi bilo shodnije, da lička pruga ima svoje ishodište na željezničkoj stanici u Oštarijama mjesto u 5 kilometara udaljenijem Ogulinu? Da se to pitanje riješi, došao je 14. travnja 1908. u Ogulin ministerijalni savjetnik Vladimir Ehrenhöfer. Odluka je pala u prilog Ogulina. Sutradan je Ehrenhöfer predvodio mješovito povjerenstvo, koje je obavilo politički ophod buduće željezničke pruge od Plaškoga do Saborskoga. Madžari su naime zamislili, da ličkoj željeznici pridadu ogranak Plaški—Saborsko—Drežnik—Bihać. Time bi izvoz iz Bihaća (i zapadne Bosne) navrnuli preko Ogulina na Rijeku; podjedno bi time osujetili izgradnju t. zv. »unske pruge«, jer bi zapadna Bosna već imala izravnu vezu s morem preko Ogulina i Rijeke. (Tako se dade protumačiti, zašto je spoj ličke željeznice udešen preko Ogulina prema Rijeci mjesto preko Oštarija u smjeru prema Zagrebu.) Financijalni je konzorcij iza poduljeg vijećanja predložio detaljni proračun za gradnju ličke željeznice. Taj su proračun točno preispitali na to pozvani službeni vještaci ugarsko-hrvatskoga zajedničkog ministarstva trgovine. Na osnovu toga 48 proračuna započele su daljnje potrebite rasprave o načinu izgradnje i financiranja ličke željeznice. Konačni je rezultat ovih rasprava bio taj, da je zajedničko ministarstvo trgovine prihvatilo ovaj način rješenja toga pitanja: »Željeznička pruga Ogulin—dalmatinska granica u pravcu, koji ide rekao bih sredinom ličko-krbavske županije, ima se na državni trošak izgraditi kao državna željeznica po normama glavne pruge drugoga reda. Nadzor nad gradnjom vršit će ravnateljstvo državnih željeznica; samu pako gradnju izvodit će financijalni bankovni konzorcij uz jednu ustanovljenu paušalnu svotu.« Prema tomu je i sama vlada zabacila prvobitnu namjeru, da ličku željeznicu — kad ju već mora graditi — izgradi kao »vicinalnu« prugu. Ličani bijahu zadovoljni s takvim rezultatom pregovora, jer su sve hrvatske »državne« željeznice, kojima jure i brzovlaci, izgrađene po normi »glavnih« željeznica drugoga reda. Pravednost zahtijeva, da istaknem, kako se u tome pogledu za interese Like i Krbave odlučno založio tadašnji hrvatski ban Pavao barun Rauch. Madžari su još uvijek otezali s gradnjom ličke željeznice. Međutim se političke prilike na Balkanu razvijahu tako, da je moralo doći do rata s Turskom. Zato su vojnički krugovi u Beču tražili, neka se što prije počne graditi lička željeznica, kojom bi se moglo u Dalmaciju otpremati vojsku i municiju. Napokon je 5. ožujka 1912. uprava ugarskih državnih željeznica sklopila s financijalnim konzorcijem ugovor, kojim se konzorcij obvezao, da će za 6 i po godina potpuno dovršiti izgradnju ličke željeznice. Mjeseca srpnja g. 1912. započela je u Ogulinu gradnja priključka ličke željeznice. Na proljeće g. 1913. radilo se već duž cijele pruge od Ogulina do dalmatinske granice. Poznata je naime žalosna činjenica, da predjeli, kojima vodi lička željeznica, većinom trpe od oskudice vode. Povoljno rješenje toga važnog pitanja zadalo je građevnom poduzetništvu mnogo brige i ozbiljnog proučavanja. Opskrba željeznice dostatnom vodom glavni je preduvjet za redoviti željeznički promet, koji se obavlja pomoću lokomotiva, a ne električnom silom. Zdravom i pitkom vodom moraju biti opskrbljeni brojni činovnici, namještenici i radnici uzduž cijele željezničke pruge. Vodu trebaju i putnici, koji se voze na vlakovima. A niti sama izgradnja pruge ne bi se mogla obaviti bez prethodne opskrbe vodom. Da se pitanje opskrbe vodom povoljno riješi, zasnovani su duž cijele željezničke pruge vodovodi, koji će potrebitu količinu vode u svako vrijeme dobavljati. U tu je svrhu poduzetništvo dalo na više mjesta, gdje se naišla izdašna i zdrava voda, postaviti parne sisaljke. Ove su vodu dizale u vodospreme na visočinama, odakle je onda potrebita voda pomoću vodovodnih cijevi na razne strane oticala uslijed naravnoga pada. Takve je sisaljke dalo poduzetništvo podići kod Ogulina, Plaškoga, Jesenica, Lešća, Gospića, Lovinca i kod Gračaca. Do sredine godine 1914. dovršeni su i uporabi predani vodovodi iz izvora Jesenice, iz vrela rijeke Gacke i vodovodni uređaj kod Gračaca. Istodobno su još u gradnji bili vodovodi iz vrela rijeke Dretulje, zatim iz vrela Like i vodovod kod 49 Lovinca. Dotle su već bili podignuti mostovi preko rijeke Mrežnice (sa 40 metara otvora) i preko Dretulje (s otvorom od 30 metara) na pruzi od Ogulina do Plaškoga. U gradnji su bila 2 mosta preko Like kod Gospića s otvorima od 30 i 45 metara, zatim most preko Ričice pred Gračacem s otvorom od 40 metara, te preko Glamočnice kod Metka s otvorom od 15 metara. U noći od 14. na 15. srpnja 1914. probušen je 2270 metara dugi tunel između željezničkih postaja Vrhovine i Sinac. Dovršen je i manji tunel kod Vojnovca na dijelu pruge Ogulin-Plaški. Prije, nego li se započelo s faktičnom gradnjom željezničke pruge, trebalo je osim vodovoda izgraditi također provizorne puteve pokraj buduće pruge, jer se inače ne će moći privažati građevni materijal. To se naročito moralo učiniti u nekim nepristupačnim krajevima, n. pr. na potezima: Plaški—Rudopolje, zatim Vrhovine— Studenci, te od Gračaca do dalmatinske granice. Može se reći, da je u lipnju godine 1914. bio u punom jeku rad na gradnji ličke željeznice. Tada je naime na toj pruzi danomice bilo zaposleno 14.000 radnika. Posao je najljepše napredovao, kad li 28. srpnja 1914. bukne svjetski rat. Ogromna većina radnika bude pozvana u vojsku. Preostali — većinom stariji — Ličani nastaviše rad. Prvi dio pruge od Ogulina do Plaškoga bude 14. listopada 1914. predan prometu. Sada se najviše radilo na potezu od Plaškoga do Vrhovina, gdje je trebalo prugu voditi preko planine (Male Kapele), a za tračnice probijati put u samom kamenu. Zato je posao slabo napredovao tečajem godine 1915. i 1916., kada su i stariji Ličani bili mobilizirani. Ipak je vojna uprava forsirala nastavak gradnje ličke željeznice, jer je sve potrebniji postao željeznički spoj s Dalmacijom. Napokon je državna vlast odredila, da se kod gradnje ličke željeznice upotrijebe i ratni zarobljenici, samo da bude pruga što prije dovršena. Tako je u ljetno doba godine 1918. na ličkoj željeznici bilo zaposleno danomice 10.700 radnika, među kojima bijaše 3600 ratnih zarobljenika (većinom Rusa). Pruga od Plaškoga do Vrhovina, koja je duga 68 kilometara, predana je prometu 11. lipnja 1918. Tada su već na prostim otvorenim kolima, gdje se inače prevažao kamen, vozili također hranu do Gospića. U onom času, kada je hrvatski sabor 29. listopada 1918. proglasio samostalnost Hrvatske, bilo je na 82 kilometra dugoj pruzi od Vrhovina preko Gospića do Gračaca dovršeno 85 postotaka svega posla. Žalibože počeli su tada (prigodom prevrata) Ličani na toj pruzi otimati i razarati sav željeznički materijal. To je pustošenje bilo tako provedeno, da je sredinom godine 1919. morala nova država odrediti 2 milijuna 200.000 kruna za popravak oštećenoga i za dovršenje preostalih posala na pruzi Vrhovine—Gospić. Naravno da je uslijed toga i otvorenje te 38 kilometara duge pruge uslijedilo tekar 23. ožujka 1920., dok se mogla prometu predati godinu dana prije toga, da nije bilo spomenutog pustošenja. Još je više štete bilo naneseno na pruzi Gospić—Gračac. Tamo je vlada u rujnu godine 1919. morala doznačiti 12 milijuna kruna za dovršenje ove 44 kilometra duge pruge, koja je prometu predana istom 15. lipnja 1922., premda je prvi vlak iz Gospića u Gračac stigao još 21. prosinca 1921. (Na dijelu te pruge od Gospića do Lovinca 50 vozio je već i prije toga kroz godinu dana dva put na tjedan t. zv. šodercug«, komu su pridali i vagone za putnike.) Time je prava Lika konačno dobila željezničku vezu sa Zagrebom. Trebalo je ipak jošte dovršiti i spoj s Dalmacijom. Austrijska je vlada u svibnju godine 1914. izgradnju željezničke pruge od Knina do hrvatske granice predala poduzetništvu »Dalmaspoj«. Tečajem svjetskoga rata bilo je na toj pruzi zaposleno jedva 300 do 500 radnika. Manjkala su i sva pomoćna sredstva naročito eksplozivi, koje je rekvirirala vojska u ratne svrhe. Tako se u glavnom obavljahu samo pripravne i pomoćne radnje. Povoljnije prilike nastupiše tek u ljetno doba godine 1918., kad je vojna uprava dozvolila, da se za izgradnju željeznice upotrijebe i ratni zarobljenici. Tada je počelo u Dalmaciji raditi gotovo 5.000 ratnih zarobljenika. Do 29. listopada 1918. bilo je na 64 kilometra dugoj pruzi Gračac—Knin dovršeno oko 40 postotaka cijele izgradnje. Do tada je (što ugarsko-hrvatska što austrijska) vlada za gradnju ličko-dalmatinske željeznice (od Ogulina do Knina) utrošila 165 milijuna kruna. Prigodom prevrata počeo je narod razarati sve izgrađene objekte na pruzi Gračac—Knin. Seljaci su raznijeli sve oruđe i pripravljeni već građevni materijal. Što je preostalo, to su poništili Talijani, koji su u prosincu godine 1918. okupirali sjevernu Dalmaciju. Talijani su dapače rasprskavanjem zabarikadirali 322 metra dugi i već probijeni tunel na granici Hrvatske i Dalmacije. Talijani ostadoše u sjevernoj Dalmaciji do mjeseca travnja godine 1921. Tekar sada moglo se pomišljati na dovršenje željezničke pruge Gračac— Knin. Za tu je svrhu vlada namijenila 15 milijuna dinara od t. zv. »unutarnjega 7 postotnoga zajma«. Gradnja dalmatinskog dijela te pruge (od Knina do Pribudića) predana je u listopadu godine 1921. poduzeću »Primorsko građevno društvo« u Splitu. Gradnju pak hrvatskog dijela spomenute pruge (t. j. od Gračaca do Pribudića) započela je na proljeće godine 1923. sama država u svojoj režiji pod upravom sekcije u Gračacu. Mjesto predviđenih 15 milijuna stajala je izgradnja dalmatinskog dijela pruge (Knin-Pribudić) preko 60 milijuna dinara. Tada je naime na burzi pala vrijednost dinara, uslijed čega su veoma porasle cijene radnje i građevnog materijala. Gradnja pak hrvatskog dijela ličko-dalmatinske željeznice (između Gračaca i Pribudića) iznosila je oko 70 milijuna dinara; povrh toga se potrošilo još 9 milijuna dinara za polaganje gornjega stroja, te za pragove i za šljunak na tome dijelu željezničke pruge. U svemu je dakle vlada za dovršenje pruge Gračac—Knin potrošila 139 milijuna dinara. (Tu nije uračunata vrijednost tračnica, koje su nabavljene iz Njemačke na račun ratnih reparacija). Vlada je odredila, da gradnja željezničke pruge Gračac—Knin ima biti dovršena do konca godine 1923. Međutim se gradnja otegla još za cijelu jednu godinu. Radovi su naime često zapinjali uslijed pomanjkanja novaca, jer nije bio do kraja proveden Blairov zajam. Uz to je i Njemačka na neko vrijeme obustavila pošiljanje tračnica. 51 Tako je ličko-dalmatinska željeznica bila uglavnom izgrađena istom koncem godine 1924., a ne koncem godine 1923., kako je bilo snovano. Konačno eto, nakon punih šest godina, dovršena je ova znamenita pruga, koja je značila, jedinu suvremenu prometnu vezu između Panonske i Dalmatinske Hrvatske. Lička je željeznica isprvice počimala kod željezničke postaje u Ogulinu. Odavle je uzela pravac paralelno sa starom prugom, koja od Ogulina vodi prema Zagrebu. Tekar u daljini od 5 kilometara počela je lička željeznica vijugati prema selu Ostari jama, gdje se sada lička pruga veže s prugom Zagreb—Rijeka. Od Oštarija, koje selo ostaje desno od pruge, uzela je lička željeznica pravac prema Josipdolu, a odavle prema Plaškomu, i to većinom onim smjerom, kojim vodi i zemaljska cesta od Josipdola u Plaški. Na tomu je dijelu pruge između Josipdola i Plaskoga probijen 350 metara dugi tunel Vojnovac. Prekoračivši Plaščansko polje hvata se lička pruga obronaka planine Kapele iznad naselaka Zebić, Vera, Šupica, Opsenica, Komadina i Kosanović. Željeznica se približuje jezeru Blata, koje — uz doticaj istoimenoga sela — obilazi sa sjeverne i zapadne strane. Nato uzima pruga pravac nešto južnije prema planini Maloj Kapeli blizu t. zv. Jurkovićevoga stana, gdje se približuje zemaljskoj cesti, koja vodi iz Brloga u Jesenicu. Nastavljajući južni pravac siječe željeznica šumovite predjele Male Kapele do blizu Rudopolja, gdje se lička pruga uspela na svoju najvišu točku (872 metra iznad razine mora). Nešto prije postaje Rudopolje zakreće pruga prema zapadu, te se — s dodirom mjesta Dugidol — spušta u južnom pravcu do sela Vrhovina. Na tome putu između Plaskoga i Vrhovina probija sebi željeznica put kroz 4 tunela, od kojih je prvi (Plaška glava) dug 130 metara, drugi (Plavca draga) 250, treći (Perinovac) 140, a četvrti (Tavan) 350 metara. Od Vrhovina uzima lička željeznica najprije zapadni pravac ispod Bijeloga Vrha. Obišav t. zv. Giginu dragu i vršak Rudinac iznad Zalužnice, prelazi pruga u smjer prema jugu iznad sela Sinca. Kod t. zv. Jakšićeve glavice zakreće željeznica k državnoj cesti, koja iz Gospića vodi u Otočac. Uz lijevu stranu te ceste juri željeznica sve do blizu Čutićeve gostionice na Janjci. Ispod ove gostione siječe pruga državnu cestu Otočac—Gospić, te se približava putu, koji vodi iz Kosinja u Perušić. Pokraj toga puta — uz dodir sela Studenac, Klenovac i Sv. Marko — stiže lička željeznica između sela Kvarte i Perušić opet do državne ceste Otočac—Gospić. Na lijevoj strani iste ceste juri željeznica dalje, dok — uz dodir sela Osik i Budak, te premoštenjem rijeke Like ispod Budaka — napokon stiže u Gospić. Na tome dijelu lička željeznica probija dva tunela, od kojih je prvi (Zalužnica) dug 110, a drugi (Dražica) 420 metara. Uz premoštenje rijeka Novčiće i Like vodi lička željeznica od Gospića sve do Metka na lijevoj strani državne ceste Gospić—Zrmanja. Iza Metka udaljuje se pruga od državne ceste nešto prema istoku. Uz dodir sela Kruškovca uzima željeznica pravac prema križanju državne ceste Gospić—Zrmanja s cestom, koja iz Lovinca vodi u Sv. Rok. Počevši od toga križanja ostaje pruga na lijevoj strani državne ceste 52 sve do premoštenja potoka Ričice. Tu prelazi pruga na desnu stranu državne ceste, u kome pravcu ostaje gotovo do Gračaca. Na ličkoj željeznici između Gospića i Gračaca nije trebalo rovati nikakvih tunela, jer tu pruga prolazi kroz ličku visoravan. Otprilike 2 kilometra ispred Gračaca siječe lička željeznica tamošnju milovidnu dolinu, te se prema istočnom pravcu hvata strmine planine Velebita. Radi toga se željeznička stanica nalazi 3 kilometra daleko od samoga sela Gračac. Do same stanice vodi 24 kilometra duga cesta Obrovac— Gračac, koja tako s ovom stanicom spaja velik dio sjeverne Dalmacije. Na visini od 552 metra iznad morske razine počne se željeznička pruga penjati na sjeverne obronke Velebita. Uspon iznosi ovdje 18 metara na jednom kilometru. Obronci Velebita postaju sve strmiji, dok ne dođemo u 17 kilometara udaljenu stanicu Cerovec, koja se nalazi već 673 metra iznad razine mora. Na putu od Gračaca do Cerovca probija se željeznica kroz 4 tunela, od kojih je prvi dug 80 metara, drugi isto toliko, treći 111, a četvrti (obzidan betonom) 230 metara. Od stanice Cerovac, koja je izgrađena samo zato, da se tu uzmognu vlakovi mimoilaziti, vodi lička željeznica dalje u 10 kilometara udaljeni Malovan. Na tome putu prolazi pruga kroz dva tunela, od kojih je prvi dug 110, a drugi 330 metara. Željeznica juri kroz osebujne (divlje-romantične) krajeve s čistom kraškom formacijom tla. Mjestimice vodi pruga po nasipu, a većinom kroz duboke usjeke u kamenu. Tako dolazimo u stanicu Malovan, koja se nalazi 794 metra iznad morske razine. Kao kod Cerovca, tako se i kod postaje Malovan nigdje ne vidi selo, dapače niti osamljene kuće. Tu je samo velik rezervoar, koji vodom opskrbljuje željezničku prugu. Kad je na Velebitu bura, onda najoštrije brije na pruzi, koja od Malovana vodi u 9 kilometara udaljenu stanicu Zrmanju. Na tomu se putu lička željeznica spušta odmah, čim ostavi stanicu Malovan. Zrmanja se nalazi već samo 638 metara visoko nad morem. Prije same stanice vidimo klanac, kojim prolazi cesta prema Srbu, Donjemu Lapcu i dalje u Bihać. Ispod toga klanca namjeravaju probiti tunel, kojim bi »Unska pruga« vodila od Bihaća do stanice Zrmanje. Kroz duboku usjeku u kamenu dolazimo na kraj klisure, ispod koje izvire rijeka Zrmanja, koja prolazi kroz selo Zrmanju i vijuga se dalje u 300 metara dubokoj provaliji. Željeznica ulazi u 9 kilometara udaljenu stanicu Pribudić, koja se nalazi 604 metra nad morem. Lička pruga svršava u t. zv. »graničnom tunelu«, koji je dug 322 metra. Tu počima dalmatinska željeznica, koja preko Knina vodi u Split i u Šibenik. 16. STANOVNIŠTVO LIKE I KRBAVE U srednjemu vijeku bijaše Lika s Krbavom najčišća hrvatska zemlja. Tamo stanovahu sami rimokatolici, i to većinom članovi onih 12 hrvatskih plemena, koji bijahu nosioci hrvatske državnosti. Samo u planinama stanovahu t. zv. »hrvatski Vlasi«, koji bijahu također rimokatolici. 53 U borbi s Turcima izginuše mnogi Hrvati, a drugi se preseliše u sigurnije krajeve. Domaće se žiteljstvo sačuvalo samo u Gackoj dolini i u Brinjskoj župi. Turci iz Bosne zapremiše Liku i Krbavu. Oni se nastaniše većinom oko tvrđava. Udaljena sela zapremiše t. zv. »Vlasi«, koji pripadahu grčko-istočnoj crkvi, a Turci ih dovedoše sa srednjega Balkana. Jedan dio tih »Vlaha« pribjegao je tečajem 17. vijeka u hrvatsku Krajinu. Drži se, da je u Lici i Krbavi za turskoga vladanja bilo oko 9000 žitelja grčkoistočne vjeroispovijesti. Njihov se broj znatno povećao poslije izgona Turaka. Tada se naime u Gračac, Medak i u Zrmanju doseliše grč.-ist. žitelji iz sjeverne Dalmacije, a u Krbavu iz Bosne, naročito iz Kupresa, Grahova i Knezpolja, Jedan dio grč.-istoč. žitelja iz Vilica i Škara dođe u Vrebac i u Komić; dio Brložana naseli se u Pecane i u Jošane, a oni iz Prokika i Skalića dođoše u Mutilić kod Udbine. Križanić je kao generalov povjerenik dozvolio 12. kolovoza 1690. knezu Vujašinu Mileusniću, da 40 grčko-istoč. obitelji preseli iz Kosinja u Široku Kulu, a 17. kolovoza 1690. dopušta Jovanu Drakuliću i Milinu Laliću, da (vjerojatno iz Jesenice kod Plaškoga) presele 60 obitelji u Korenicu. Grčko-istočni žitelji u Lici i Krbavi, podrijetlom Vlasi, smatraju se sada Srbima. Istodobno se u Liku i Krbavu doseljavaju i rimokatolici. Tako se, 160 bunjevačkih obitelji iz Primorja i Dalmacije doselilo u Lovinac, Ričicu, Sveti Rok, Pazarište, Bužim, Trnovac i u Smiljan. Križanić je 6. kolovoza 1690. dozvolio, da Lovro Milinković, knez od Jablanca, doseli 50 obitelji u Pazarište i u Novi kod Gospića. Pop Marko Mesić naselio je Hrvate oko Gospića: u Mušaluku, Bilaju, Kaniži, Osiku, Budaku i u Novomu. Učinio je to tako, da je od svake kuće u Brinju, Križpolju, Stajnici i u Jezeranama uzeo po nekoliko ljudi. Uz te Hrvate i Bunjevce dođoše u Liku i Krbavu također »Kranjci«. To bijahu vjerojatno potomci onih Hrvata, koji se nekada pred Turcima odseliše iz Like i Krbave u Kranjsku i u Gorski kotar. Ove je »Kranjce« naselio Mudrovčić u Ribniku, Budaku i u Širokoj Kuli, a Nikola Holjevac i Stjepan Pezelj dovedoše »Kranjce« u Podlapac, Udbinu i u Tolić. Isprvice se još razlikovahu ti »Kranjci« od Hrvata. Tako n. pr. senjski biskup Sebastijan Glavinić u svome opisu Like i Krbave g. 1696. veli, da su u Kosinju 3 sela, pa dodaje: »U gornjemu je selu nastanjeno 40 kuća žitelja iz Kranjske, u srednjem selu 100 glava Vlaha, a u trećem selu 40 naselja ili gruntova Hrvata.« Danas više ne postoje u Lici nikakovi »Kranjci«, jer se svi rimokatolici smatraju Hrvatima. Usput spominjem, da su tobožnji »Kranjci« naselili također Lešće, Brušane, Kaluđerovac i Kuterovo. Hrvatima pripadaju i oni muslimani, koji se pokrstiše poslije izgona Turaka iz Like i Krbave. Najviše je tih pokrštenika bilo u Perušiću, a ponešto također u Širokoj Kuli, pa u Ribniku, Udbini i u Buniću. Od starih hrvatskih obitelji, koje stanovahu u Lici i Krbavi još prije provale Turaka, najbrojnije su ove: Oreškovići (ima ih 110 kuća), Dubravčići (67 kuća), Dujmovići (67 kuća), Markovići (63 kuće), Žubrinići (38 kuća), Dasovići (26 kuća), Francetići (25 kuća), Šimatovići (22 kuće), Kolakovići (22 kuće), Odorčići (21 kuća), 54 Kolaki (21 kuća), Kraljići (19 kuća), Ladišići (19 kuća), Mudrovčići (19 kuća), Oršanići (12 kuća), Pešuni (9 kuća), Sarkotići (9 kuća), Pajdakovići (8 kuća), Draženovići (6 kuća), Sladovići (3 kuće) i Slavkovići (3 kuće). Iz Bakra se u Liku doselila obitelj Šarinić, koja danas broji 6 kuća, a iz Dalmacije dođoše stare hrvatske obitelji: Banić (danas ima 36 kuća), Ugrin (6 kuća) i Tvrdinić (3 kuće). Drži se, da Banici i Ugrini pripadahu plemenu Subić, a Tvrdinići plemenu Kačić. Iz Gorskoga kotara dođoše u Liku obitelji: Gerovac, Kostelac, Pleše, Plešić, Žagar, Adamek, Žarković, Kvaternik, Žafran, Kajfeš, Premuž, Knol, Rožman, Majer, Častek, Čop, Šlipogar, Fajdetić, Prelih i Kranjčević. Samih Fajdetića ima 25 kuća, a Kranjčevića dapače 42 kuće. Od svih doseljenika najviše se umnožiše Bunjevci. Ovi su došli najprije iz Hercegovine u Dalmaciju i u Hrvatsko Primorje, odakle se poslije izgona Turaka preseliše u Liku i Krbavu. Među Bunjevcima najbrojniji su Rukavine, kojih sada ima u Lici 299 kuća. Iza Rukavina dolaze Prpići (kojih ima u Lici 287 kuća), te Babići (263 kuće), Vukelići (226 kuća), Tomljenovići (146 kuća), Tomljanovići (142 kuće) i Biondići (113 kuća), a zatim redomice: Anići (7 kuća), Begovići (6 kuća), Brajkovići (44 kuće), Bunjevčevići (19 kuća), Burici (9 kuća), Devčići (9 kuća), Ilici (16 kuća), Jakšići (13 kuća), Jurkovići (54 kuće), Katalinići (5 kuća), Kovačevići (22 kuće), Marasi (23 kuće), Milinkovići (3 kuće), Miletići (2 kuće), Nikšići (54 kuće), Ostovići (39 kuća), Pavelići (14 kuća), Pećarići (10 kuća), Perišići (2 kuće), Samardžije (3 kuće), Tintori (5 kuća), Tonkovići (53 kuće), Vujići (4 kuće), Zubčići (8 kuća) i Žulj (1 kuća). 17. OTOČANI U OKRŠAJU KOD CASTEGGIA G. 1800. Ruski je maršal Suvarov slomio g. 1799. silu francesku u Italiji. Pobijeđeni od sjedinjenih Rusa i Austrijanaca u bitkama kod Cassana, Trebije i kod Novija, moradoše Francezi ostaviti gornju Italiju. Kad je nato Suvarov s Rusima otišao u Švicarsku, da ondje ratuje protiv Massene, ostade u Italiji samo austrijska vojska. Njom je zapovijedao podmaršal Melas. Francezi pokušaše iznovice ratnu sreću u Italiji; ali Melas potuče (4. studenoga 1799.) njihovoga vojskovođu Championneta u bici kod Genola. Međutim se već promijeniše prilike u Franceskoj. Napoleon se (9. listopada 1799.) vratio iz Egipta, da Franceskoj pomogne u borbi protiv koalicije velikoga dijela Evrope (Austrija, Rusija, Turska, Engleska, Napulj i južna Njemačka). Francezi polagahu velike nade u vojnički talenat Napoleonov, bez kojega su g. 1799. stradali u borbi s neprijateljima svojim. Napoleon postade koncem g. 1799. »prvim konzulom« republike Franceske. Kao takav ponudio je on mir vlastima evropskim. Rusija i Turska odustadoše od daljnjega rata, no Engleska i Austrija odbiše uvjete mira. Ne mogavši ništa nauditi otočnoj državi Engleskoj, oborio se Napoleon svom silom na 55 Austriju. Ratovat će se istodobno na dvije strane: u Italiji i u Njemačkoj. U južnu Njemačku ode general Moreau, a u Italiju sam Napoleon. Polovicom mjeseca svibnja g. 1800. činilo se, da će austrijski podmaršal Melas osvojiti Genovu, zadnji ostatak franceske vlasti u Italiji. Melas je namjeravao, da odmah iza pada Genove prodre u jugo-istočnu Francesku (Provence). Premda je to bilo dobro poznato Napoleonu, nije htio da pođe u pomoć Genovi. Napoleon prijeđe Alpe kod velikoga sv. Bernharda. Doznavši, da ga Austrijanci čekaju na gornjem Padu, zaputio se Napoleon pravcem prema sjevero-istoku. Držeći se vazda južnih pristranaka alpinskih, prijeđe Napoleon s vojskom svojom preko rijeke Ticina i osvane ravno pred Milanom. I dok je prestrašeni Melas čitao vijesti o neslućenom putovanju Napoleonovom, uđe Napoleon u Milan, te obnovi t. zv. Cis-alpinsku republiku. Na tome putovanju sukobio se Napoleon jedino s austrijskim podmaršalom Vukasovićem. Uz Napoleona bijaše 50.000 Franceza, a uz Vukasovića 10.000 »Austrijanaca« (većinom graničara). Da Vukasović ne će moći Napoleona sustaviti, to je svatko predviđao. Napredujući prema Monte Cenere, napade franceski general Morcey (29. svibnja 1800.) veoma žestoko zalaznicu austrijskoga generala Dedovića. Zalaznicu je činio jedan bataljun krajiške pukovnije đurđevačke, kojim je zapovijedao kapetan Mihaljević. Malobrojni Đuroci naši branili su se veoma hrabro. Kapetan Car dade iza mosta načiniti opkope, među koje se postavi sa dvije kumpanije Đurđevčana i s jednom eskadronom husara. General Morcey dovede ovamo 10 topova franceskih, da razore opkope austrijske. Uzalud mu bijaše taj posao; hrabri Đuroci odbiše junački sve juriše franceske. Istom oko ponoći — kada se već vidjelo, da su topovi, franceski gotovo sasvim razorili spomenute opkope, — povukao se iz njih kapetan Car, te je odveo junake svoje prema Monte Cenere, gdje se priključio generalu Dedoviću. Obnovivši francesku vlast u Lombardiji, mogao se Napoleon sada oboriti na austrijskoga vojskovođu Melasa. Ovaj je doduše 4. lipnja 1800. osvojio Genovu; ali zato bijaše dolaskom Napoleonovim gotovo posvema otcijepljen od Austrije. Protiv Melasa pođe Napoleon početkom lipnja iz Milana. Prednja četa Napoleonova sukobila se s austrijskom vojskom 6. lipnja u predjelu između Cipriana i Casteggia. Ovdje se u austrijskoj vojsci nalazio bataljun krajiške pukovnije iz Otočca, zatim oslabljena pukovnija Reisky i odjel draguna Lobkovicevih. Okršaj ispade zlo po Franceze. Zato dade Napoleon 9. lipnja poduzeti veću navalu na Austrijance. Ovaj boj nosi ime »okršaj kod Casteggia«. Casteggio je malo trgovište (broji nešto preko 2000 stanovnika) u talijanskoj pokrajini Pavia, a nalazi se na željeznici, koja vodi iz Alessandrije u Piacenzu. Austrijski podmaršal O'Reilly dade visove kod Rivette zaposjesti s nekoliko bataljuna. Među ovima se nalazio također krajiški bataljun Otočana. S tih je visina zadržavao O'Reilly vojsku francesku dotle, dok nijesu mjesta svoja zauzele stražnje čete divizije Ottove. Franceski general Vatrin htjede sa četiri bataljuna osvojiti 56 spomenute visove. Osim toga dade jošte dva bataljuna poslati na desnu stranu, da obiđu tamošnje selo. Austrijanci su se Francezima hrabro opirali po sata; ali opazivši, da su ih kod Rivetta opasali Francezi, počeše uzmicati. U tom času prikupi general Gottesheim nešto južnije od Rivette četiri linijska i dva graničarska (ogulinski i križevački) bataljuna te u jurišu zauzme izgubljene već visove. Međutim je na bojište stigla divizija Monnierova i čitav zbor franceskoga generala Victora. Mannier napade Gottesheima s lijeve, a Victor s desne strane, dočim je general Vatrin zadržao mjesto u središtu. Tako se kod Rivette razvio velik boj, u kome ipak nijesu sudjelovale jednake vojne sile, jer je Franceza bilo daleko više nego li Austrijanaca. K tomu još pridođe franceski general Ribaud, koji je sa svoja 3 bataljuna ugrozio desno krilo Gottesheimovo. Da spase, što se dade spasiti, morade Gottesheim uzmaknuti sa spomenutih visova. Osvojivši ponovno visove kod Rivetta, zapovjedio je Napoleon, da čitava vojska franceska prodre u Casteggio. Pošto je međutim iz Casteggia uzmaknula austrijska divizija Schellenberg, nalazio se ondje samo podmaršal O'Reilly. I premda je imao malo vojske, a samo jednu bateriju topova, dočekao je O'Reilly hladnokrvno navalu francesku. Kod Casteggia se razvio krvav boj, u kojem se odlikovaše junački Otočani. Vojničko izvješće kaže, da su se Otočani borili s »velikom bravurom«. O'Reilly naravno nije mogao održati pozicije svoje, te je poslije ubitačnog boja uzmaknuo iz Casteggia. Otočki se bataljun toga dana besmrtno odlikovao. Ali je skupo platio čuveno junaštvo svoje. Vojnički spisi kažu, da je 9. lipnja kod Casteggia poginulo 270 Otočana. Ranjenih bijaše Otočana 232, a zarobljenih 174. Poslije toga okršaja brojio je otočki bataljun jošte samo 298 za boj sposobnih ljudi. 18. BORBE U LICI G. 1809. I. Bitka kod Bilaja Mjeseca travnja g. 1809. provalio je general Stojčević s 10.000 hrvatskih graničara u tadašnju francesku Dalmaciju. Protiv njega izađe franceski maršal Marmont s 12.000 izvrsno izvježbanih vojnika. Kod rijeke Zrmanje dođe do nekoliko okršaja, a u boju kod gore Kita pade Stojčević živ u ruke Marmontove. Pošto je u tome boju izginulo mnogo graničara, uzmakne pukovnik Rebrović s preostalima u Liku. Maršal Marmont dade se u potjeru za Hrvatima. Neki čovjek mu je pokazao put, kojim inače putuju samo kriomčari preko Velebita. Ovim putem dopriješe Francezi do Velike Popine. Odatle je Marmont namjerao, da gorskim pristrancima stigne u Gračac prije Rebrovića. Osnova mu ne pođe za rukom, jer je u Gračacu već našao vojsku hrvatsku. Bez ikakova oklijevanja navališe Francezi kod Gračaca na hrvatske graničare. Bitka je započela 17. svibnja u 4 sata poslije podne. Premda je bojište bilo otvoreno, opirahu se Hrvati pretežnijim neprijateljima veoma hrabro. Sami Francezi priznadoše, da su graničari u toj bici posvjedočili čuveno junaštvo svoje. Oko 11 sati 57 noću činilo se, da će umorni Hrvati ipak morati podleći. Neke čete počeše već i uzmicati. Od konačnog je poraza spasio graničare samo pukovnik Rebrović. Pomoću otočkog majora Novića i ličkoga kapetana Čorića zaustavi Rebrović klonule graničare. Stavivši im se na čelo, pojuri junački pukovnik proti Francezima i potisne ih s predobijenog već mjesta. Sjajni je mjesec rasvijetljivao nebo, te se uz njegovo svijetlo nastavila bitka do zore. Istom kad je Rebrović doznao, da će mu neke čete franceske doći iza leđa, uzmakne s bojišta u 3 sata jutrom. Hrvati su iz Gračaca uzmicali prema Gospiću. Došavši do Bilaja, — 1 sat pred Gospićem, — podijeli pukovnik Rebrović vojsku svoju u 2 dijela. Veći dio zadrži kod sebe u Bilaju; manjim pak dijelom dade zaposjesti susjedne važnije točke. Tako je n. pr. kapetan Hrabovsky sa 7 satnija zapremio brežuljke iza porušenog mosta preko rijeke Like kod Ribnika. Pučke ustaše ličke i otočke (do 700 ljudi) smjestio je Rebrović u gore kod Barleta, gdje je također dao srušiti most preko rijeke Jadove. Maršal Marmont primaknuo se Hrvatima istom 21. svibnja. Neki izdajica ga je uputio, da će najlakše uspjeti, ako navali na ustaše kod Barleta. I zbilja je Francezima dostajalo nekoliko granata, da rastjeraju slabo oboružane ustaše sa bregova. Odmah iza toga sagradiše najvećom brzinom most preko rijeke Jadove. Ovim putem udari oveća kolona franceska u lijevi bok Vojske graničarske. Kapetan Hrabovsky uze pol eskadrona brzih konjanika pukovnije Hohenzollern, pregazi rijeku Jadovu i sukobi se s Francezima kod Ostrovice. Tu se Hrabovsky držao tako dugo, dok mu ne dođe od Rebrovića poslana pomoć: dva pričuvna bataljuna pukovnija banovačkih i jedan odio Ličana. Istodobno prijeđe pukovnik Rebrović s dva bojna bataljuna lička preko mosta bilajskog, te poduze smionu navalu na glavnu silu francesku, s kojom se maršal Marmont veoma zgodno smjestio između brežuljaka kod Bilaja. Francezi dočekaše Ličane posve spremljeni, te je Rebrović uzalud opetovano jurišao. Izgubivši dva topa, moradoše se hrabri Ličani vratiti na prijašnje mjesto svoje. Iza toga se istom razvila prava bitka, koja je potrajala do kasne noći, ali je ipak ostala neodlučna. U toj se bici odlikovahu Otočani pod vodstvom majora Novića i junački eskadron hrvatskih šerežana, koji je vodio kapetan Lončar. U rano jutro 22. svibnja obnovio je bitku maršal Marmont. Brojno topništvo sa 6000 Franceza pošalje Marmont proti lijevomu krilu vojske hrvatske. Tu je stajao kapetan Hrabovsky, komu je pukovnik Rebrović još o ponoći poslao u pomoć topove svoje. Premda je Hrabovsky raspolagao samo s 3 bataljuna, oborio se na Franceze veoma hrabro. Kasnije stiže ovamo i druga vojska hrvatska, te je ovdje potrajao boj sve do večera. Graničari odbiše nekoliko juriša franceskih, ne izgubivši ni pedalj zemljišta. Pod veče stiže Rebroviću zapovijed, da imade smjesta poslati u Karlovac dva bataljuna pričuvnika iz banske Krajine, koje traži ban Đulaj. Ova je zapovijed odlučila sudbinom bitke kod Bilaja. Maršal Marmont upravo se spremao na povratak u Dalmaciju. Uzmanjkalo mu je naime hrane i municije, a i broj za vojnu sposobnih vojnika spao je na 8000. Već je maršal zapovijedio uzmak vojske franceske, kad li mu stiže neočekivana vijest, da pukovnik Rebrović napušta pozicije svoje. Rebrović 58 bijaše uvjeren, da se bez Banovaca ne će moći održati u Lici. Zato stane uzmicati preko Gospića prema Otočcu. Marmont se nije usudio da ga odlučno progoni. Samo s Otočanima, koji su činili zalaznicu, dođe do krvavog okršaja kod sela Prokike. Postavivši privremenu vladu nad Likom u Gospiću, vratio se maršal Marmont s Francezima u Dalmaciju. II. Turska provala Kad je ono mjeseca travnja 1809. general Stojčević provalio u francesku Dalmaciju, ostade Lika bez ikakove vojske. Ovu priliku upotrijebiše Turci iz Bosne, da se naplijene po junačkoj Lici. Na to ih je nagovarao i franceski maršal Marmont, koji je u tu svrhu slao posebne agente u Bosnu. Marmont je poručivao Turcima, neka sada osvoje onaj predjel u Hrvatskoj (115.828 jutara zemljišta), što su ga izgubili mirom u Svištovu (4. kolovoza 1791.). Agenti njegovi uvjeravahu bosanske Turke, da će Franceska diplomatskim putem zaštiti Turke u takovom poduzeću. I Turci zbilja provale u Liku. Najprvo su palili i robili okolicu sela: Vagan, Kupirovo, Srb, Dobroselo i Lapac, jer su ta sela mirom u Svištovu pripala Lici. Kad bijahu već u prah pretvorili bujnu kotlinu lapačku i dalje čitav kraj do Srba, spremahu se Turci, da prijeđu preko gora Kuk i Lombardenik. Pođe li im to za rukom, stajat će zulumu njihovom otvorena čitava Krbava i sredina Like. U tome času, kad je nevolja bijednih i ostavljenih stanovnika Like doprla do vrhunca, spasi Liku od Turaka grčko-istočni svećenik Teofil Ajduković. Ovaj čovjek dođe u Liku istom godine 1788., kad je car Josip II. vodio velik rat s Turskom. Među ostalim kaluđerima samostana u Rmanju, koji onda potražiše zaklonište u Hrvatskoj, nalazio se također đakon Teofil Ajduković. Premda bijaše on godine 1809. Već sijedi starac, ipak se odvažio, da stupi na čelo bijednih Ličana, kojima je tada zaprijetila propast od Turaka. Uzevši u jednu ruku križ, a u drugu mač, stade Ajduković verbovati preostale muškarce u okolici Tiškovca. Pošto je general Stojčević odveo u Dalmaciju najbolju vojsku (3 bataljuna) ličku, morade se Ajdukovič zadovoljiti starcima i dječacima. Tko se upisao u četu njegovu, morade proći ispod mača Ajdukovićeva. Neki Ličani oklijevahu, bi li s ovim starcem pošli u gotovu pogibelj. Ovakove bi Ajdukovič odmah proglasio kukavicama, pa bi im oteo oružje i dao ga kojoj srčanoj ženi, koja se po nagovoru starčevu ponudila, da će stupiti u četu. Po gudurama i klancima Kuka i Lombardenika nalazilo se mnogo bjegunca iz spaljenih sela ličkih. Od ovih sastavi Ajdukovič prilično veliku četu. Starac je organizirao i žene u nekoliko odjela, koji sum mu služili za glasnike te za dobavu hrane, municije i lijekova. Čovjeka upravo zadivljuje ovo oduševljenje, kojim je sijedi starac radio za spasenje Like. A rad njegov ne ostade bez uspjeha. Pošto je ljude svoje postavio na nepredobitna mjesta po Kuku i Lombardeniku, ne bijaše Turcima moguće, da — usprkos ponovnih pokušaja — provale preko spomenutih gora u Krbavu i Liku. 59 Tako pođe Ajdukoviću za rukom, da je Liku poštedio od daljnjih muka. Kad se pak polovicom svibnja hrvatska vojska vratila iz Dalmacije u Liku, prestade svaka pogibelj od Turaka. No već poslije bitke kod Bilaja nastupiše teži dani. Pukovnik Rebrović napusti Liku i ode prema Otočcu. Na prvu vijest o tomu provališe Turci iz Bosne opet u Liku. O tomu su glasi doprli do Rebrovića, pa je to djelovalo štetno i na vojničku disciplinu. Veći dio naime vojnika ličkih ostavi noću od 25. na 26. svibnja zastavu pukovnika Rebrovića, te pobjegne u Liku, da kuću, imetak, oca, majku, ženu i djecu svoju brani od zuluma turskog. To je sklonulo pukovnika Rebrovića, te se i on vratio iz Gacke u Liku. Odmah se oko njega sabraše junački vojnici njegovi, kojima sada pođe za rukom, te su brzo otjerali Turke iz Like, a privremenu vladu francesku iz Gospića. Kraj općega dijela 60