RODITELJSTVO I STILOVI ODGOJA

Roditeljstvo je nešto čemu svi težimo (istraživanja pokazuju da većina ljudi želi imati djecu). To je jedan od ciljeva koji si većina postavlja, a i ostvaruje.

Roditeljstvo je jedno od, mogli bismo reći, ključnih iskustava koje je zajedničko svima a roditeljska uloga je jedna od najzahtjevnijih u kojoj se ljudi mogu naći.Unatoč i svim društvenim promjenama u posljednjih nekoliko desetljeća (kasniji ulazak u brak, starija dob majki, užurbaniji i stresniji životi) 1 većina ljudi se za to odlučuje i nekad u svom životu postaju roditeljima.

Roditeljstvo definiramo kao brigu o potomku od rođenja do njegove nezavisnosti. Zbog iznimno dugog razdoblja u kojemu djeca ovise o roditeljima važnost roditeljstva i roditeljske usluge odavno je prepoznata. Neki opći ciljevi roditeljstva zajednički su svim kulturama a oni se ponajprije odnose na osiguravanje zdravlja djeteta, podučavanje djeteta različitim vještinama te razvijanje onih osobina koje se u određenom kontekstu smatraju vrlinama.Roditeljsko ponašanje jedan je od najvažnijih okolinskih činitelja dječjeg razvoja i neki njegovi oblici dosljedno su povezani s određenim razvojnim ishodima u djece.

Stupanje u roditeljsku ulogu jedna je od najvažnijih tranzicija koje se događaju u životu odrasla čovjeka. Roditeljstvo je, unatoč zahtjevnosti i stresnosti, jedno od iznimno obogaćujućih iskustava koje roditelji nerijetko povezuju s ljubavlju, zabavom, samoispunjenjem i ponosom.

MOTIVI – ZAŠTO LJUDI ŽELE IMATI DJECU?

Tradicionalno se rađanje djece smatralo svrhom braka, ako ne i primarnim razlogom za njegovo sklapanje. Djeca su bila ispomoć u obiteljskim poslovima. Rađalo se i više djece jer je smrtnost dojenčadi bila veća. Tehnološki napredak društva omogućio je smanjenje takvih potreba/zahtjeva.No želja za roditeljstvom je ostala i moglo bi se reći da je univerzalna za ljudski rod. Više je teorija i stajališta o tome. Sa stajališta psihoanalitičkih teorija žene imaju duboku instinktivnu želju za rađanjem i brigom o djeci. Ego-psiholozi smatraju generativnost – brigu za rađanjem i vođenjem sljedeće generacije – temeljnom razvojnom potrebom. Osim teoretičkih stajališta, još je uvijek prisutan i društveni pritisak za rađanjem djece.Rabin je ponudio jednu od prvih analiza motiva za roditeljstvom. Prema njemu, te motive možemo uvjetno podijeliti u nekoliko kategorija (no valja imati na umu da u većine ljudi susrećemo kombinaciju različitih motiva): altruistični, nesebični motivi uključuju naklonost prema djeci i želju za djecom, potrebu za odgajanjem i brigom te za bliskim odnosom s drugim ljudskim bićem. Fatalistički motivi odnose se na stav da su ljudi predodređeni imati djecu, da je to zakon prirode, dio ljudske sudbine i postojanja te na potrebu za održavanjem kontinuiteta ljudskog roda. Narcistički motivi uključuju očekivanje da će djeca pridonijeti čovjekovu osjećaju samozadovoljstva. Instrumentalni motivi odnose se na korist koju roditelji mogu imati od djece – dijete je sredstvo za postizanjem ciljeva.Ova klasifikacija motiva, koju je Rabin predložio šezdesetih godina prošlog stoljeća, opterećena je nekim ograničenjima. Najprije, svi navedeni motivi isključivo su 'osobni' motivi budućeg roditelja i

1 U Hrvatskoj sukladno zapadnoeuropskim trendovima, stopa totalnoga fertiliteta opada. Nadalje, dob u kojoj žene i muškarci stupaju u prvi brak te prosječna starost majke prilikom rođenja prvog djeteta posljednjih se desetljeća povećala.

promatraju roditeljstvo lišeno društvenog i povijesnog konteksta. Nadalje, ta klasifikacija zanemaruje biološku perspektivu, prema kojoj su motivi za roditeljstvom programirani u čovjekovu genskom kodu i time univerzalni ljudskom rodu.Gormly, Gormly i Weis (1987) ispitivali su motive vezano za roditeljstvo u studenata. Najčešće spomenuti motiv odražava interes za uspostavljanje identiteta i socijalne mreže. Kao važne čimbenike u određivanju vremena kad će postati roditelji, studenti su navodili financijsku, bračnu i emocionalnu stabilnost.Morgan i King (2001.) revidiraju tri grupe motiva za roditeljstvom (propitujući uloge niskoga fertiliteta u visoko razvijenim zemljama) (pod aspektom važnih društvenih promjena početkom 21. stoljeća) – biološke motive, promatrane kroz prizmu genske predisponiranosti čovjeka da želi i ima djecu, društvene motive, koji se očituju u propopulacijskoj ili antipopulacijskoj politici društvenih institucija te racionalne motive, koji se u njihovu radu odnose na ekonomsku i neekonomsku racionalu imanja djece. Njihov je zaključak da se motivi za roditeljstvom (time i fertilitet) mogu aktivirati ako su biološke predispozicije podržane u socijalnom kontekstu, što u konačnici dovodi do racionalne odluke za imanjem djece.Valja spomenuti i koncept biološkog sata, svojevrsnog kronološkog roka za ostvarivanjem roditeljske uloge. Pitanje aktiviranja biološkog sata kao poticaja za donošenje odluke o rađanju djeteta kontroverzno je i čest predmet i znanstvene i izvanznanstvene rasprave. Dok neki autori naglašavaju socijalnu određenost vremena kad pojedinac 'treba' stupiti u roditeljsku ulogu, navodeći pritom da je ta granica određena društvenim očekivanjima (Settersen i Hagestad, 1996), drugi se oslanjaju na biološku determiniranost krajnje dobi u kojoj netko može postati roditeljem, pozivajući se na medicinske pokazatelje.Možemo zaključiti kako su razlozi zbog kojih ljudi žele imati djecu iznimno raznoliki i složeni te u neprestanoj interakciji i međusobno i sa stalno primjenjivom okolinom. Roditeljstvo u cjelini, a samim time i njegovi motivi, mogu se poromatrati jedino imajući na umu društveni kontekst u kojemu se realiziraju.

DIMENZIJE RODITELJSKOG PONAŠANJA

Zbog važnosti koje roditeljsko ponašanje ima za razvojne ishode djece znanstvenici, istraživači su se dali u potragu za najboljim načinom kojim bi se roditeljsko ponašanje dalo opisati, mjeriti, istražiti. Cilj im je utvrditi stabilne karakteristike roditelja u kojim se oni razlikuju, a koje su na manje-više konzistentan način povezane s različitim razvojnim ishodima u djece. Je li i na koji način moguće sistematizirati roditeljske postupke, kako ti različiti postupci utječu na ponašanje i ličnost djeteta te mogu li i kako stručnjaci, koristeći se stečenim znanjima pomoći roditeljima u procesu odrastanja i odgoja njihova djeteta.

Dva su osnovna pristupa istraživanju roditeljstva. Jedan se odnosi na utvrđivanje dimezija roditeljskog ponašanja (u kojemu se roditeljstvo opisuje kontinuiranim dimenzijama koje obuhvaćaju međusobno povezana ponašanja) – cilj ovog pristupa je utvrditi koje sve skupine roditeljskih ponašanja, koja se načeno pojavljuju zajedno, možemo utvrditi, u kojoj mjeri neki roditelj iskazuje takva ponašanja i kako su ona povezana s dječjim ponašanjem.Drugi pristup je utvrđivanje roditeljskih stilova – tipičnih obrazaca roditeljskih ponašanja u kojima su različite dimenzije roditeljstva izražene u različitoj mjeri. (Pri tome su moguće različite kombinacije ponašanja koja definiraju roditeljske stilove.)Proizlazi zaključak kako se roditeljsko ponašanje može opisati pomoću barem tri temeljne dimenzije –

prihvaćanje-odbacivanje (ili emocionalna toplina-hladnoća), kontrola-autonomija (ili restriktivnost-popustljivost) i dosljednost-nedosljednost (Vander Zanden, 1993.). Baber kasnije još razdvaja dva neovisna aspekta roditeljske kontrole i preporuča se razlikovanje psihološke i ponašajne ili bihevioralne kontrole.Ipak, nije postignut konsenzus oko konačnog broja dimenzija kojima se roditeljsko ponašanje može nabolje opisati.U okviru dimenzionalnog pristupa najčešće se govori o postojanju triju dimenzija roditeljskog ponašanja: prihvaćanje djeteta, psihološka kontrola i bihevioralna kontrola.Dimenzija prihvaćanja djeteta odnosi se na emocionalnost roditelja (roditeljsku toplinu/hladnoću) i podržavanje djeteta. Opisuje ponašanje kojima roditelj iskazuje da prihvaća dijete, podržava ga i usmjerava na njegove potrebe, odnosno odbacuje ga, kažnjava, ne odobrava njegove postupke i usmjerava se na svoje potrebe više nego na djetetove.Definiranja aspekata roditeljske kontrole kreću se od razlikovanja prisilne, induktivne i nedefinirane kontrole do podjele kontrole na responzivnu i zahtijevajuću. Pomak je postigao Barber naglašavajući potrebu za razlikovanjem između psihološke i bihevioralne kontrole.Dimenzija psihološke kontrole odnosi se na roditeljebe pokušaje kontroliranja dječjeg unutrašnjeg, psihološkog svijeta. Psihološka kontrola obuhvaća roditeljska ponašanja kojima se sputava razvoj djetetove nezavisnosti i samostalnosti. Ona se odnosi na ponašanja roditelja kojima on nastoji kontrolirati način na koji će dijete misliti i izražavati svoje osjećaje i stavove. (Pozitivni oblik psihološkog interveniranja bio bi objašnjavanje kojemu je svrha potaknuti djetetovo predviđanje posljedica nekog ponašanja, no psihološka kontrola je gotovo isključivo konceptualizirana kao negativna).Dimenzija bihevioralne kontrole odnosi se na roditeljeve pokušaje kontroliranja i nadziranja djetetova ponašanja, njegovih svakodnevnih aktivnosti te poznavanja djetetovih prijatelja i mjesta na koje izlazi.Istraživanja su pokazala da, u načelu, bihevioralna kontrola potiče, a psihološka kontrola inhibira djetetov razvoj. Nađeno je da psihološka kontrola korelira s osjećajem krivnje i neizravnom agresivnošću, otuđenjem, povučenošću, niskim samopoštovanjem i depresivnošću. S druge strane, izostanak bihevioralne kontrole povezan je s agresivnošću, delinkvencijom, zloupotrebom droga, i, općenito, većom sklonošću nepoštivanja društvenih normi.Mnoga istraživanja bavila su se pitanjem posljedica koji različiti roditeljski postupci imaju na djecu. Tako se zna da je roditeljsko prihvaćanje djeteta povezano s pozitivnim, a neprihvaćanje i hladan emocionalni odnos s negativnim razvojnim ishodima. Nizom istraživanja također je utvrđeno da su slab nadzor nad djetetom, ali i previše snažna kontrola njegova unutarnjeg svijeta, povezani s negativnim ishodima, dok su čvrsta kontrola ponašanja i omogućivanje samostalnosti i neovisnosti povezani s pozitivnim ishodima u djece. Roditeljska podrška i prihvaćanje, nasuprot odbijanju i emocionalnoj hladnoći, pridonose i razvoju školske samoefikasnosti u djeteta.Posljednjih desetljeća posebna pažnja se posvećuje i jednom aspektu bihevioralne kontrole – roditeljskog nadzora ili monitoringa kao važne komponente roditeljskog ponašanja. Roditeljski nadzor se definira kao skup povezanih roditeljskih ponašanja koja se odnose na posvećivanje pažnje djetetu i praćenje djetetovih kretanja, aktivnosti i njegove prilagodbe. Velik interes za ovaj aspekt proizašao je iz istraživanja u kojima je pronađeno da je loš roditeljski nadzor povezan s visokom razinom problema u ponašanju od predškolske dobi pa sve do adolescencije. Roditeljski nadzor pokazao se negativno povezanim s problemima u ponašanju i zloupotrebom droga i u hrvatskih adolescenata. Nadalje, smanjen roditeljski nadzor povezan je s češćim uključivanjem adolescenata u rizične aktivnosti, te s

većim izbivanjem djece iz kuće.No nalazi istraživanja pokazuju i da samo znanje roditelja i želja da se zna što se događa s njihovim djetetom nije dovoljna da dođe do pozitivnog ishoda. Kvalitetan nadzor ostvaruje se uspostavljanjem komunikacijskih kanala između djeteta i roditelja te povjerljivog odnosa između djeteta i roditelja koji će omogućiti roditeljevu svakodnevnu uključenost u djetetov život.

STILOVI RODITELJSTVA

Već šezdesetih godina prošlog stoljeća Diane Baumrind konceptualizirala je i afirmirala stilove roditeljstva kao istraživački okvir za promatranje i objašnjavanje roditeljskog ponašanja. Definirala je autoritativnost – konstelaciju roditeljskih karakteristika koja uključuje emocionalnu podršku, postavljanje visokih standarda, omogućivanje prikladnog stupnja autonomije i jasnu, dvosmjernu komunikaciju – kao optimalni stil roditeljstva koji omogućuje djeci i adolescentima da razviju odgovornost, kooperativnost, psihosocijalnu zrelost i akademsku uspješnost. Osim autoritativnosti, Baumrind je opisala i autoritarni i permisivni roditeljski stil.

Tri stila odgoja kao tri modela roditeljske kontrole.

Autoritarni roditelji imaju tendenciju oblikovati, kontrolirati i vrjednovati ponašanja i stavove svoje djece s obzirom na unaprijed zadani skup pravila koji su sami usvojili ili definirali kao jedini ispravan. Roditelji takvog odgojnog stila vrjednuju poslušnost kao vrlinu, te preferiraju kažnjavanje i nametanje pravila kao način odgajanja djeteta. Takav roditelj ne potiče razgovor s djetetom, smatrajući kako dijete ne može dovoditi u pitanje ispravnost onog što mu odrasli/roditelj govori.Karakteristike permisivnog roditelja su izostanak kažnjavanja, prihvaćanje i poticanje djetetovih impulsa, želja i aktivnosti. Postavlja malo zahtjeva, stavlja se djetetu na raspolaganje, ne potiče dijete da poštuje izvana nametnuta pravila, omogućuje mu da se bavi aktivnostima koje samo odabere, nije ustrajno u provođenju pravila.Autoritativno roditeljstvo okarakterizirano je visokim stupnjem prihvaćanja djeteta i bihevioralne kontrole, ali smanjenom psihološkom kontrolom. Takvi roditelji usmjeravaju djetetove aktivnosti na razuman način, potičući razgovor s djetetom, osluškujući njegove potrebe i uzimajući u obzir djetetove vlastite stavove, pa čak i prigovore. Autoritativan roditelj objašnjava djetetu razloge za postojanje pravila, obrazlaže svoje zahtjeve i dogovara se s djetetom oko njegovih zadaća i obveza. Takav roditelj vrjednuje djetetovo iskazivanje vlastite volje i potiče samodiscipliniranje kao vrlinu. On će postaviti jasne granice i čvrstu kontrolu u područjima u kojima se razdvajaju djetetova i roditeljska uloga, ali ne će nametati pravila bez njihova obrazloženja i prihvaćanja djetetova mišljenja kad se ono razlikuje od roditeljeva. Roditelji potiču djetetovo izražavanje vlastitih želja i interesa, nastoje poticati djetetove kvalitete i zajedno s njime definirati buduće ciljeve i pravila, kojih se onda i roditelji i djeca trebaju pridržavati.Maccoby i Martin povezali su roditeljske stilove s dimenzionalnim pristupom te stilove opisali pomoću dvije dimenzije – responzivnosti (roditeljsko prihvaćanje/toplina) i zahtjevnosti (stupanj kontrole). Uz postojeću klasifikaciju triju roditeljskih stilova dodali su četvrti, zanemarujući roditeljski stil. Roditelji zanemarujućeg stila uključuju se u odgajanje svog djeteta samo koliko je minimalno potrebno. Zanemarujući roditelji reduciraju količinu interakcije sa svojim djetetom i odgovaraju samo na njegove neposredne potrebe.

Posljedice koje različita roditeljska ponašanja imaju na djecu te razlozi zbog kojih su se neki roditeljski postupci pokazali boljima od drugih

Poveznice stila roditeljstva s jedne i razvojnih ishoda u adolescenata s druge strane istraživali su DeVore i Ginsberg (2005) te utvrdili kako kvalitetno roditeljstvo, definirano autoritativnim roditeljskim stilom, ima i kratkoročne i dugoročne posljedice na prilagodbu adolescenata te djeluje kao zaštitni faktor u razvoju rizičnih ponašanja. Također, veliki broj istraživanja pokazuje kako kvalitetno roditeljstvo ima pozitivan učinak na niz specifičnih ishoda kao što su zdravstvena ponašanja i prehrana, prilagodba u školi i školska kompetentnost te smanjena vjerojatnost druženja s vršnjacima s problemima u ponašanju.Razloge za pozitivne ishode u djece autoritativnih roditelja psiholozi vide u postojanju pravila koja se djeci čine poštenima i razumnima, osjećaju sigurnosti i prihvaćenosti koje im takvo roditeljstvo daje, te u učenju djeteta da samo preuzima odgovornost za svoje ponašanje i posljedice koje iz njega proizlaze. Djeca takvih roditelja uče biti odgovorna, samostalna i zadovoljna sobom, što im omogućuje da postignu visok stupanj emocionalne i kognitivne zrelosti.

Definicija 'dobrog roditeljstva' mijenjala se tijekom povijesti sukladno promjenama koje su pratile društveni razvoj. Današnja shvaćanja djeteta i roditeljstva temelje se na pravnom kontekstu definiranom Konvencijom i pravima djeteta Ujedinjenih naroda koja u središtu pozornosti stavlja dijete, a roditeljstvo definira kroz prizmu djetetovih interesa. Temeljne zadaće roditelja su osigurati djetetu skrb, strukturu i pozitivne modele ponašanja, prepoznavati djetetove potrebe i osnažiti njegove vlastite resurse. Sukladno tome, nepovoljnim i neprihvatljivim se definiraju sva roditeljska ponašanja koja narušavaju ili onemogućuju djetetov puni psihosocijalni i fizički razvoj. Među njima naglašavaju se fizičko i seksualno zlostavljanje te zanemarivanje i emocionalno zlostavljanje.Daly (2007.) opisuje koncept pozitivnog roditeljstva kao promoviranje razvoja pozitivnog odnosa roditelj-dijete s ciljem optimiziranja djetetova punog razvojnog potencijala. Pozitivno roditeljstvo u svom temelju odražava prihvaćanje, podržavanje i ispunjavanje djetetovih prava definiranih Konvencijom o pravima djeteta. Pozitivno roditeljstvo, osobito vrlo male djece, nužno osigurava autentičnost, osjetljivost na djetetove potrebe, usuglašenost s djetetom te kvalitetnu emocionalnu razmjenu.

Važno je naglasiti da nije moguće sve roditelje svrstati u neku od kategorija roditeljskih stilova te da se roditeljsko ponašanje, u većoj ili manjoj mjeri, može mijenjati kako djeca rastu ili kako se mijenjaju neki drugi uvjeti u kojima obitelj funkcionira. Jednako tako, ostala su otvorena i neka pitanja o ishodima autoritativnog ili nekoga drugog roditeljskog stila, s obzirom na kontekst i kulturni milje. Darling i Stenberg naglasak stoga stavljaju na razmatranje konteksta (kulturno okruženje u kojemu obitelj živi i socioekonomski status). Oni smatraju kako je nužna integracija dva pristupa – istraživanja posljedica pojedinih roditeljskih ponašanja i istraživanja globalnih karakteristika roditeljstva - te bi se roditeljstvo promatralo ne kao zbroj pojedinih roditeljskih postupaka već kao kontekst u kojemu se događa odgoj djeteta.

ŠTO ODREĐUJE KAKVI ĆEMO RODITELJI POSTATI?

Za sad malo istaživanja koja se bave činiteljima koji idređuju individualne razlike u roditeljskom ponašanju.Belsky predložio podjelu faktora koji utječu na roditeljstvo u tri skupine. Individualne osobine roditelja – najutjecajnija determinanta roditeljstva, karakteristike djeteta (pod pretpostavkom da

karakteristike roditeljstva ne proizlaze samo iz osobina roditelja već da i djeca, svojim osobinama i ponašanjem, potiču roditelje na različite postupke) te kontekstualni činitelji.

[dio o hrvatskoj]

KNJIGA ODGAJAM LI DOBRO SVOJE DIJETE

Prva učenja, u prvoj godini života, kod beba – upravljanje svojim tijelom, stvaranje snažne emocionalne veze sa skrbnikom (temelj svih kasnijih odnosa u životu), komuniciranje i razvijanje vještine govora kroz slušanje ljudskog govora, igranje, provođenje vremena s drugima (reagiranje na okolinu). Za to je potreban skrbnik pun ljubavi koji reagira i prepoznaje dječje potrebe (responzivan), odrasli koji uviđa njihove sposobnosti,osobine i potrebe, tko se brine za sigurnost i udobnost dječjeg života.

Aktivnosti gdje beba osjeća roditeljski dodir, čuje glas i uživa u ugodnoj tjelesnoj bliskosti pomažu djetetu da razvija osjećaj povjerenja i privrženosti.Rano djetinjstvo je najkritičnije i najranjivije razdoblje u razvoju svakog djeteta. Istraživanja su pokazala da se u prvih nekoliko godina života stvaraju temelji za djetetov emocionalni i intelektualni razvoj.Kasnija iskustva koja su jednako važna i utjecajna u oblikovanju djetetove ličnosti (primarno s vršnjacima) grade se na temelju odnosa koji je dijete izgradilo s roditeljima.

Prva i najosnovnija potreba djeteta je konzistentna njegujuća briga barem jednog skrbnika.Rane emocionalne interakcije također formiraju osnovi moralnog razvoja, osjećaj za ispravno i pogrešno. [sve što čine roditelji ostaje duboko zapisano u dječjem mozgu i ono će po tome uvelike definirati svijet i ljude koji ga okružuju]Rane emocionalne interakcije između djeteta i roditelja formiraju temelj za razvoj moralnosti u djeteta. Empatija, kao jedna od prvih moralnih emocija koju dijete razvija, nastaje kroz brižan i emocionalno topao odnos s roditeljima, odnosno skrbnicima. Roditeljske reakcije na djetetov plač uvelike doprinose razvoju moralnosti (str. 76)

Dojenče najviše uči iz doticaja s majkom – majčine karakteristike određuju koji aspekti djetetove ličnosti će se poticati i razvijati, a koji će se potiskivati i nestati. Usklađenost majke i djeteta (tj. stupanj u kojem majka zadovoljava dječje potrebe) smatra se osnovom za sve aspekte psihološkog razvoja djeteta te utječe na vrstu privrženosti koju dijete razvija prema majci.Privrženost je specifični tip socio-emocionalne veze između dojenčeta i skrbnika (najčešće majke) koja nastaje tijekom prve godine djetetova života, pri čemu je presudna kvaliteta brige o djetetu i dosljedno odgovaranje na djetetove potrebe.

Dva su osnovna tipa privrženosti: sigurna privrženost i nesigurna privrženost.Ako je majka usklađena s dojenčetom i psihološki dostupna ona omogućuje djetetu sigurnu bazu na temelju koje ono stvara sliku o sebi i svijetu oko sebe. Kvalitetna majčina briga omogućuje djetetu stvaranje pozitivne slike o sebi te dijete sebe doživljava vrijednim da bude voljeno i prihvaća sebe, a druge doživljava kao osobe koje će biti dostupne kad su mu potrebne i s kojima može biti blisko.Ova djeca razvijaju sigurnu privrženost prema majci (sigurna su u majčinu ljubav te na odvajanje od majke reagiraju s manje straha). Sve rezultira kvalitetnim i bliskim međuljudskim odnosima i u odrasloj dobi. [odnosi s figurnom privrženosti također uče djecu koja su ponašanja prikladna a koja nisu – koja ponašanja vode do odobravanja ili neodobravanja].Nesigurna privrženost ima dva oblika – izbjegavajuća i anksiozna privrženost.Izbjegavajuća privrženost kod djeteta je rezultat ranih iskustava s majkom koja ne odgovara na potrebu djeteta koje traži njezinu blizinu te mu je psihološki nedostupna.(Majke ne ispunjaju djetetove potrebe za fizičkom i emocionalnom bliskošću.) (djeca postaju uznemirena kad ostanu

sama, pokazuju manjak suradnje, istraživačkog ponašanja i empatije)Anksiozna privrženost nastaje kao rezultat majčinog ponašanja u kojem ona ponekad odgovara na djetetove potrebe za blizinom i dostupna je, a ponekad je nedostupna i kažnjavajuća. Djeca zbog tog doživljavaju majku kao nedosljednu i nesigurnu – što dovodi do toga da postaju nesigurna i bojažljiva, a kasnije sve odrasle figure doživljavaju kao nepouzdane. Dječje samopouzdanje i samopoštovanje ovisit će o podršci i odobravanju majke. Ova ovisnost o drugima otežava razvoj adekvatnih emocionalnih veza te dovodi do emocionalne nestabilnosti i veće osjetljivosti na stres.Osjećaj sigurnosti koji je nastao iz odnosa privrženosti izmežu majke (ili oca) i djeteta stvara osnovno povjerenje ili nepovjerenje u odnosima. Sigurno privržena djeca koja su u figuri privrženosti imala siguran temelj vjerovat će svojim sposobnostima te će moći udovoljiti i svojim kasnijim razvojnim zadacima, dok će anksiozno i izbjegavajuće privržena djeca biti manje uspješna u tome.Privrženost između roditelja i djece akođer je osnova za kasniji razvoj privrženosti s vlastitom djecom, tako da djetetov odnos s roditeljima snažno utječe i na to kakav će kasnije, kad odraste, biti roditelj.

INTERAKCIJE S BEBOMPlač je jedini način na koji beba govori što osjeća ili treba (beba plače kad je gladna ili žedna, kad je treba promijeniti ili jednostavno kad je željna dodira i pažnje). Ako beba dulje plače umiruje ju se tehnikama umirivanja. Bitno je ne gubiti kontrolu i ljutiti se jer ljutnja samo pogoršava plač. Djeca u prosjeku plaču 1-2 sata dnevno. Većina beba se umori plačući duže vrijeme i uglavnom zaspi. S vremenom bebe prerastu fazu plakanja.

[Prva godina života zahtijeva prilagodbu djeteta na planu fiziološkog, perceptivnog i motoričkog funkcioniranja, kao i uspostavljanje primarnih socijalnih odnosa. San je ključni element i indikator tih procesa. (više o snu na str 27)][Problemi noćnog buđenja su najčešći dio razvoja i prolaze spontano. Mirna i kratkotrajna buđenja tijekom noći su tipična za djecu od 18 mjeseci. Većina beba se sama smiri i ponovno zaspi. Tijekom prvih mjeseci 95 posto beba plače (signalizira buđenje) i zahtijeva reakciju roditelja. U dobi od 12 mjeseci 60-70 posto beba može se samo smiriti.)][Usnivanje: odlazak u krevet i usnivanje za djeteta predstavljaju odvajanje od roditelja, što kod djeteta može izazvati tjeskobu (tzv. separacijska tjeskoba). Kod usnivanja mogu se uspostaviti i rituali prije spavanja što pomažu djeci i kod ponovnog usnivanja. Starija djeca (četvero i petogodišnjaci) sa jako aktivnom maštom mogu imati noćne strahove i more – najčešće prolaze spontano. Noćne more mogu se javljati i uslijed većih promjena u djetetovu životu. Reakcije roditelja: razgovarati o morama, otjerati 'čudovište', učiniti sobu ugodnom i sigurnom, ograničiti čitanje zastrašujućih knjiga i filmova. Dugoročno je važno da se dijete nauči nositi sâmo s noćnim morama.Sukobi među roditeljima i ličnost roditelja mogu doprinijeti problemima spavanja. = uzroci poremećaja spavanja.]

UČENJE VJEŠTINA (primjer učenja na kahlicu)

U pretjeranoj želji da ubrzaju proces učenja roditelji ga mogu usporiti ili čak kod djeteta izazvati otpor i frustracije koje mogu rezultirati raznim psihičkim smetnjama. Prerani i prestrogi pokušaji roditelja da dijete nauče vještini mogu dovesti do potpunog neuspjeha. Važno je ne reagirati ljutnjom i razočarenjem već pohvalom kad uspiju. – Poticati i ohrabrivati, ne prerano ili pretjerano zahtijevati. – Koristiti motivatore i manje nagrade.

ŠKOLADjeci puno pomaže ako njihovi roditelji imaju realistična očekivanja od njih, i ako pravilno procijene njihove sposobnosti. Djeca čiji roditelji ne pružaju nikakve poticaje ili izazove, i nemaju očekivanja, počnu se ubrzo dosađivati, a ona čiji ih roditelji požuruju i guraju prebrzo u neke stvari, postanu frustrirana i nesretna.

DIJETE I HRANA

Djeci potrebno osigurati redovite prilike za obiteljsko, zajedničko uživanje u obrocima (uče se pravila ponašanja, razgovor, dijalog).Dijete koje je naviklo slušati vlastito tijelo čut će njegove poruke jasno te će ih povezati s ostalima ako je od rane dobi stjecalo iskustvo da ga slušaj i poštuju (Sito dijete zna kad je sito i to nam pokuša poručiti. Kada vidimo da dijete odbija hranu nema potrebe da ih tjeramo jesti još.)Dajte djetetu izbor, ali ograničen realnim mogućnostima, a kako djeca postaju starija, povećajte im odgovornost u donošenju odluka.

Djeca se oslanjaju na odrasle i očekuju da ih oni zaštite. Ostavljanje djeteta samog - ovisi o tome je li dijete dovoljno zrelo da se snalazi u neočekivanim situacijama te osjeća li se dobro kad je samo.Samoća (za dijete koje nije spremno ostai samo) može štetno utjecati na njegov razvoj. Takva djeca mogu postati nesigurna u sebe i svijet oko sebe, introvertirana ili pak suprotno – vrlo agresivna.

Djeca trebaju nekoga tko će ih voditi i objašnjavati im svijet oko njih. Kad djeca ne dobivaju brigu i zaštitu koje su im potrebne, mogu se naći u opasnim situacijama, a njihov će emocionalni razvoj također biti ugrožen.

ZDRAV EMOCIONALNI RAZVOJ DJETETA

Normalan i -“- znači razvoj emocionalne sposobnosti da voli druge, da stvara bliske odnose, da prihvaća sve emocije kao dio života, da ima dobru sliku o sebi i da se dobro slaže s drugima u svakodnevnom životu. To znači da dijete ima mogućnost da nauči široki raspon osjećaja te kako i kada izraziti te osjećaje.Ako emocionalni razvoj prolazi normalno, djeca se nače nositi s frustracijama, voljeti i prihvaćati sebe, izražavati emocije riječima i ponašanjem te prepoznati i prihvaćati emocije drugih, bez da povrjeđuju sebe i druge i bez da se povuku u osamljenost.-štetnost nagomilanih osjećaja (str 46)Važno je da roditelji stvore okruženje u kojem dijete može sigurno i slobodno izraziti svoje osjećaje. Djeci treba aktivno slušanje, dopuštenje za zdravo izražavanje ljutnje te priznavanje i vrednovanje osjećaja. Roditelji svojim ponašanjem djeluju na izražavanje odnosno potiskivanje osjećaja kod djece. Neizraženi i potisnuti osjećaji ostaju u djetetovom tijelu te se nagomilavaju i mogu dovesti do smetnji i emocionalnih poremećaja u djece.'Nagomilani' osjećaju su potisnuti ili zabranjeni osjećaji koji se ne mogu izraziti ili nam važne druge osobe (najčešće roditelji) obeshrabruju njihovo izražavanje (na način da ih odbijaju, osuđuju, ismijavaju, okrivljuju, kritiziraju, umanjuju).S obzirom na to da su osjećaji roditelja i osjećaji djeteta isprepleteni, dijete može razviti odgovornost za roditeljeve osjećaje i obvezu da bude uspješno i iskazuje samo ugodne osjećaje kako bi roditelje

učinilo sretnima i zadovoljnima, i kako ih ne bi uznemirilo. Na taj način dijete uči lagati o svojim pravim osjećajima. Potiskivajući svoje prave osjećaje dijete razvija osjetljivost za potrebe drugih ljudi, na štetu svoje samosvijesti i vlastitih potreba.Ako roditelji 'spašavaju' dijete od tuge, ljutnje i straha, ono postaje ovisno o drugima u prepoznavanju i definiranju vlastitih osjećaja. Također, postaje bespomoćno i ovisno o drugima u rješavanju vlastitih problema.

No, postoje i djeca čiji roditelji uopće ne reagiraju na njihove osjećaje i ne pokazuju nikakav odgovor. Ova, emocionalno zanemarena djeca uče skrivati osjećaje straha, povrijeđenosti, tuge, odbačenosti. Uče da njihovi osjećaji i potrebe nisu važni i ne slušaju osjećaje u životu. Uče da ne vjeruju drugima, da su dovoljna sama sebi te ni u odrasloj dobi ne dopuštaju sebi intimnost i bliske emocionalne veze.

Roditelji ~ priznati i izraziti svoje osjećaje, pokazati pred djecom pozitivne načine nošenja s teškim emocijama [djeca uče da mogu imati moć i kontrolu nad svojim životom te da pasivno ne prihvaćaju probleme]; pokazati djetetu svojim primjerom kako se na konstruktivan način nositi s osjećajima (dijete uči da je odgovorno za svoje ponašanje); ne prosuđivati dječje osjećaje ili osuđivati; izbjegavati reakcije osude, šoka ili razočarenja, ne preispitivati dječje osjećaje; slušati i prihvaćati, ne pretjerano ugoditi.

Djeca koja dobivaju puno ljubavi i pažnje, zagrljaja, ohrabrenja, držanja na krilu, spontano napreduju, rastu i razvijaju se brže od emocionalno zanemarene djece. Djeca koja su voljena bit će puno sigurnija u sebe.

Svoj djeci potrebne su granice i jasna pravila. Djeca čiji su roditelji puni ljubavi i topline, ali i jasni i čvrsti u postavljanju pravila, u prosjeku su boljih socijalnih vještina, bolje se snalaze u društvu i školi, nego djeca roditelja koji postavljaju premalo ili previše ograničenja i pravila. Uravnoteženost i prava mjera ovdje su ključni.

POBUNE U DJEČJOJ DOBI

Proces odrastanja je ujedno i proces razvijanja sve veće samostalnosti i preuzimanja odgovnornosti za samog sebe.Djeca se bune kroz tri razvojne faze (s dvije godine, s pet godina i u pubertetu).Dvogodišnja djeca bune se protiv svojih majki i pokazuju 'ja mogu biti bez tebe'. U petoj godini djeca se bune protiv oba roditelja.'NE' je vježba za osjećaj moći i individualnosti.Usmjerenost ka pozitivnom: nagraditi ponašanja koja želite ohrabriti; ignorirati ponašanja koja želite obeshrabriti; obraćati se na pozitivan način; dati izbore koje ste spremni poštovati.Roditelj treba koristiti 'ne' samo kad je zaista važno.Roditelji koji su kroz razdoblje pobune omogućili djeci otvoreno izražavanje svih emocija postali su puno sigurniji i opušteniji u odnosu s djecom, a ta djeca su razvila više samopouzdanja i bolju sliku o sebi. S druge strane, roditelji koji pokušavaju 'slamati' djetetov otpor i prisiljavati ga da bude poslušno, naići će na sve više djetetovog otpora i protesta, ako ne otvorenog, onda prikrivenog i odgođenog.Kako djeca postaju starija potrebno im je povećavati odgovornost i mogućnosti donošenja odluka. Djeca tako znaju da roditelji brinu za njih, da uvažavaju njihovo mišljenje i da su važni svojim roditeljima.

KASNE TINEJDŽERSKE I ADOLESCENTSKE GODINE : djeca snažne volje obično su mnogo lakša svojim roditeljima od poslušne djece. Poslušna djeca lakša su dok su mala, no u tinejdžerskim godinama traže još uvije odobrenje i da udovolje (ovaj put više svojim prijateljima).Djeca snažne volje ne daju se voditi ni od koga (ni od roditelja niti od prijatelja) što je vrlo važno kad se susretnu s izazovima odraslog svijeta.Ako se djecu pusti dok su mala da izraze sebe na načine malih pobuna, izbora, odluka koje nisu opasne po život, nisu nemoralne niti nezdrave, kad dođu u treću fazu pobuna, tj. adolescenciju, imat će temelj na kojemu će izgraditi svoj identitet te će lakše i bezbolnije proći pobunu u pubertetu.

DIJETE POD STRESOM – STRESNE SITUACIJE

Neki stresovi normalan su dio svakodnevnog života. Ako pomognemo djetetu da se učinkovito sučeljava sa stresom, ono svaki put kad savlada situaciju, uči važne emocionalne vještine. Previše stresa je nezdravo za dijete jer ono nema psiholoških i tjelesnih sposobnosti poput odraslih za nošenje s kumulativnim pritiskom. Pomažući djetetu da se nosi s problemima i stresom dijete uči tražiti podršku, a ne povlačiti se, proširuje svoj svijet, umjesto da ga sužava te vjeruje sebi i drugima – što je sve važno za zdrav socijalni i emocionalni razvoj djeteta.

STRESNE SITUACIJE OD ROĐENJA DO 18 MJESECI – male bebe mogu osjećati pritisak ako njihove emocionalne ili tjelesne potrebe nisu zadovoljene. (bebe se lako umore, budu previše stimulirane, i plakanjem pokazuju kad taj pritisak više ne mogu podnijeti) Primarni emocionalni stresor u toj dobi je razdvajanje od majke. Važno je održavati predvidivu i stalnu privrženost bebe s majkom. Drugi stresori su snažni zvukovi, iznenađenja, veća okupljanja (odnosno sve što smanjuje predvidivost i stabilnost djetetove okoline). Umanjujući utjecaj stresa na dijete, omogućujete bebi da svoju intelektualnu i emotivnu energiju koristi za učenje i razvoj umjesto za savladavanje pritisaka.STRESNE SITUACIJE OD 18. MJESECA DO 3 GODINE – u ovoj dobi djecu frustriraju granice. Znatiželjna su, imaju vrlo određen ukus i još su be kontrole. Dijete još uvije teško shvaća što smije, a što ne smije i može sebe i roditelja dovesti u stresnu situaciju. Kad čuje 'ne', svoj stres demonstrira ispadom bijesa. Bitno je uočiti što je za dijete stresno te predvidjeti njegove reakcije i intervenirati ako je potrebno. Pritisak se može smanjiti nudeći mu razne opcije, postavljajući razumne granice da se ne osjeća poraženim.STRESNE SITUACIJE OD 3. DO 6. GODINEU ovoj dobi društvena pravila i njihovo savladavanje mogu biti stresni (usvajanje nove uloge kao člana grupe). Učenje društvenih vještina i pravila nije jednostavno i zahtijeva odgađanje ispunjenja želja. Djetetu treba odmor od stresnih situacija u grupi, stoga potrebno mu je osigurati određeno vrijeme za sebe tokom dana koje je neopterećeno tuđim zahtjevima i potrebama.STRESNE SITUACIJE OD 6. DO 9. GODINETo je vrijeme kad dijete krene u školu, kada se izazovi javljaju svaki dan. Stres vezan za školu roditelj može smanjiti svojim angažiranjem, sudjelovanjem u dječjim školskim aktivnostima, ili ako je stres i problemi ozbiljniji razgovaranjem sa odgovarajućim stručnjakom. Također može djetetu ponuditi izvanškolske aktivnosti kao prilike za postignuće što će smanjiti razinu stresa i poteškoća u školi.STRESNE SITUACIJE OD 9. DO 12. GODINEU ovodj dobi je najizraženiji stres nastao zbog pritiska vršnjaka. Važno je uočiti znakove stresa u pred-pubertetskim oscilacijama raspoloženja i povlačenju, ljutnji i otporu. Sve su to znakovi preplavljenosti, odnosno nemogućnosti sučeljavanja sa, za njega, stresnim situacijama. Često su u pitanju problemi i konflikti s prijateljima koji su van kontrole roditelja. Roditeljska zadaća je da

ohrabri dijete, potakne na moguće rješavanje konflikta ili pronađe druge socijalne mogućnosti.Najvažnije je zapamtiti da su za dijete, bilo koje dobi, napetosti roditelja – naročito konflikti između roditelja – najbolniji izvor stresa.

Kako bi bila moralno odgovorna, djeca moraju imati emocionalnu i kognitivnu svijest o ispravnom i pogrešnom; moraju znati što su učinili loše, a što dobro. – tako se razvija moralnostRODITELJSKE REAKCIJE KOJE POMAŽU DA DIJETE RAZVIJE MORALNE EMOCIJE I PONAŠANJADjeca se ponašaju u okvirima koje im zadaju roditelji. U prvoj godini života dijete poštuje pravila samo kad su prisutni odrasli. Nakon druge godine počinje slijediti pravila i kada odrasli nisu prisutni.Razne socijalne situacije i reakcije roditelja mogu pomoći djeci da razviju moralne emocije, primjerice srama i ponosa, i moralna ponašanja. Roditelj je taj koji mora odlučiti koje moralne vrijednosti želi da njegovo dijete usvoji te se ponašati onako kako bi želio da se njegovo dijete ponaša. Djeca imitiraju moralna ponašanja koja vide u obitelji. Ispravna ponašanja bi trebalo pohvaljivati i isticati, a ignorirati nepoželjna ponašanja. Dijete je potrebno poticati na ispravna ponašanja i svaki njegov trud pohvaliti.

O ŠKOLI na str. 85 i 86.

ADOLESCENCIJA-možemo promatrati kroz tri stupnja: rana, srednja i kasna adolescencija.Rana adolescencija (od 11. do 13. godine) – u ovoj dobi djeca se često ponovo suočavaju s autoritetom odraslih. No djeci još uvijek treba pomoć i vodstvo u prepoznavanju i ostvarivanju potreba. Neophodna je jasna i nedvosmislena komunikacija vezana uz obiteljska pravila i vrijednosti što će djeci pružiti osjećaj sigurnosti i zbrinutosti unatoč njihovim protestiranjima i suprotnim mišljenjima.Srednja adolescencija (od 14. do 16. godine) – ubrzano socijalno, psihičko, emotivno i spoznajno sazrijevanje te seksualna razvijenost, na zbunjujući način povećavaju osjećaj samostalnosti.Kasna adolescencija (od 17. do 21. godine) – okarakterizirano pojavom adolescenata kao odrasle i zrele osobe u fizičkom i psihičkom smislu, što često zavarava roditelje i okolinu. Brige adolescenata vezane uz to je li spreman suočiti se sa stvarnim problemima odraslog svijeta mogu prouzrokovati izvjesne frustracije i čak depresiju.Još na str. 103-110

Zadaća roditelja je odgojiti odgovornu, zrelu, emocionalnu stabilnu ličnost. Da bi se dijete razvilo u takvu osobu potrebno je da razvije dobru sliku o sebi, samopouzdanje i da prihvati sebe. To može jedino uz bezuvjetnu ljubav, podršku i prihvaćanje roditelja. Djeca koja nemaju takvu podršku, ne znaju se nositi s kritikama izvan obitelji, teško podnose neuspjeh i teže ostvaruju svoje potencijale. Naime, roditelji imaju snažan utjecaj, kako na djetetovu sliku o sebi, tako i na njegovu sliku svijeta oko sebe te na njegove aspiracije i samoostvarenje. Oni roditelji koji pozitivno i zdravo motiviraju svoje dijete, pomažu djetetu da postane fleksibilna, kompetentna, odgovorna i samopouzdana odrasla osoba. Oni potkrepljuju djetetove uspjehe, pomažu mu da se uspješno nosi i s neuspjesima, motiviraju ga bez postavljanja pretjeranih zahtjeva (zahtjevi i očekivanja bi trebali biti primjereni djetetovoj dobi) i bez pretjeranog kritiziranja. (Ako dijete nije uspjelo u nečem, ne treba pokazivati razočarenje već ga ohrabriti i potaknuti da pokuša ponovno. Ako je dijete učinilo nešto loše, ne smije ga se nazivati pogrdnim imenima, već mu skreniti pažnju na loš postupak bez da ga se procjenjuje kao lošu osobu).

Dijete treba učiti kako misliti, a ne što misliti. Time dobiva podršku da bude kreativno, da sluša svoju intuiciju, da otkriva novo.Treba i pustiti dijete da osjeti posljedice svojih pogrešaka i odabira (dakako, sve dok ti odabiri nisu nezakoniti, nemoralni ili opasni), koji onda postaju njegova odgovornost. Povrijeđenost i neugoda koji proizlaze iz njegovih izbora nestaju nakon što dijete samo konstruktivno riješi problem. Tako dijete razvija osjećaj odgovornosti za svoje postupke i shvaća da je na njemu da riješi problem. Roditelj nek kritički razmotri odgovornosti i prilike za donošenje odluka i obavljanje zadataka koje zadaje djetetu, te nek provjeri povećava li ih kako dijete sazrijeva. Djetetu treba dozvoliti da slobodno izražava svoje emocije, da griješi i sazrijeva i na osnovi tih grešaka.

Previše kritični roditelji koji stalno naglašavaju djetetove neuspjehe lako unište djetetovu motivaciju. Pozitivni komentari motiviraju, dok negativni komentari uništavaju djetetovo samopouzdanje, kao i želju za uspjehom. No i drugi esktrem može biti opasan: pretjerane pohvale prosječnom djetetu također mogu izazvati frustracije, gubitak vjere u sebe i svoje sposobnosti kad dijete shvati istinu.I djeca prezahtjevnih roditelja mogu postati frustrirana kad nisu u stanju zadovoljiti zahtjevima svojih roditelja. Rastu s osjećajem nespospobnosti i nemogućnosti da udovolje svojim roditeljima, a time i s osjećajem da ne zaslužuju roditeljsku ljubav. Takva djeca razviju osjećaj krivnje koji im ostaje tijekom cijelog života. Poruka koju šalju prezahtjevni roditelji jest da njihova ljubav nije bezuvjetna, već je visoko uvjetovana. Zbog konflikta izmrđu roditeljskih aspiracija i djetetovih sposobnosti i talenata, dijete može postati žrvom roditeljskih očekivanja. Dijete je važno usmjeriti na ono za što imaju sklonosti i sposobnosti, za što su razvojno zrela i sposobna, a ne na ono što je roditeljsko očekivanje ili je iznad dječjih mogućnosti. Osjetljiv roditelj će motivirati i poticati dijete da se razvija postupno, a neće ga tjerati da bude savršeno. Iskoristit će svoj utjecaj da pozitivno motivira dijete te će zajedno s djetetom istraživati razne mogućnosti koje su pred djetetom. Pri tom će voditi računa o djetetovim razvojnim i emocionalnim potrebama i neće biti usmjeren na zadovoljenje vlastitih potreba kroz svoju djecu.

PREPOPUSTLJIVI/PREZAŠTITNIČKI RODITELJI

Djeci su, osim puno ljubavi i pažnje, potrebne i svakodnevne male frustracije iz kojih uče kako savladavati prepreke u životu, kako doći do onoga što žele, kako se utješiti kad nije po njihovom, kako uzeti u obzir druge ljude itd.Ako zadovoljavamo svaku dječju potrebu i maksimalno izbjegavamo svaku mogućnost da budu uznemirena i frustrirana, oduzimamo im vrlo dragocjene i vrijedne prilike da nešto nauče. Podređujući sve, pa čak i vlastite potrebe djeci, može se dogoditi da ih naučimo nekim stvarima koje nismo željeli (npr. da su uvijek na prvom mjestu ili da je u redu podređivati se drugima po uzoru na nas).Moguće je da razvoj svoje djece čak otežavamo očekujući premalo od njih i dajući im previše. Pri stalnom pokušavanju da ih zaštitimo od nevolja, mi sputavamo njihovu priliku da se pripreme za svijet odraslih. Ne davajući im određene granice, smanjujemo mogućnosti razvoja ličnosti naše djece.Mnogi roditelji kažu kako žele otvorenu komunikaciju, a ne diktatorska pravila (žele biti svojoj djeci do određene mjere prijatelji). Ali ponekad ta želja ima visoku cijenu: nemogućnost postavljanja granice kad je dijete treba.

Jedan očit ali i težak način da se izbjegne štetna popustljivost je postavljanje čvrstih granica. To znači dati djeci razumna, ali čvrsta pravila i strukturu i pridržavati se toga. Ovo uključuje i učenje djece

prihvatljivim načinima ventiliranja frustracije koju mogu osjećati. Pitanje postavljanja granica općenito pojavljuje se od vremena kad dijete počne puzati, a to može biti jako teška promjena.No kako dijete odrasta, važno je dopustiti mu da iskusi posljedice svojih pogrešaka. Roditelj često preuzima poželi 'ukloniti sve poteškoće' pred djetetom no time obeshrabruje djetetovu želju za samostalnošću i vjeru u vlastite sposobnosti. Djeca trebaju, prema njihovim sposobnostima u određenoj dobi, malo po malo preuzimati na sebe određenu odgovornost. U suprotnom, mogu početi smatrati da se od njih ništa ne smije tražiti.Djeca kojoj se previše popuštalo imaju poteškoće s poštivanjem tuđih osjećaja, što ih može učiniti neprihvaćenim od strane vršnjaka.Važno je znati da nema savršenih roditelja, i da takvi uostalom djeci i ne trebaju. Djeci su potrebni, recimo to tako: 'dovoljno dobri roditelji', a prije svega roditelji koji su živi ljudi, stvarne osobe, koje izražavaju svoje osjećaje i potrebe i koji ih neće štititi od života niti biti njihove žrtve.

POSTAVLJANJE GRANICA U ODGOJU

Kako bi djeca znala što će mu roditelji tolerirati, a što neće, važno je da roditelji postave djeci jasne granice ponašanja, odnosno uvjete pod kojima mogu sudjelovati u nekoj aktivnosti te koje privilegije i pod kojim uvjetima mogu dobiti. Važno je da granice budu jasne, konkretne i dobro definirane. Djetetu treba jasno reći što od njega želite, koje opcije su mu na raspolaganju, te što je pozitivan ishod njegove suradnje. Dobro postavljene granice moraju uvažavati potrebe i roditelja i djeteta, te omogućiti i vama i djetetu da dobijete što želite. Postavljanjem granica izbjegavamo nastanak problema jer ih postavljamo prije nego što problem nastane ili barem prije nego što se produbi i zakomplicira odnose s djetetom. Dobro postavljene granice su usmjerene na pozitivan ishod djetetove suradnje. Najbolje ih je postaviti kao obećanje a ne kao prijetnje.Ako dijete ne uspije poštovati granice, obaviti svoj zadatak jer ste mu dali premalo vremena, ili su vaše upute bile nejasne, nerazumljive, ili dijete još nije dostiglo razvojni stupanj kako bi učinilo ono što ste željeli, to znači da ste loše postavili granice. U tom slučaju smanjite zahtjeve, odnosno postavite djetetu nove granice, dajte jasnije upute ili više vremena.

U čemu se granice razlikuju od naredbi? Naredbe se najčešće temelje na kazni i negativnim posljedicama za neposlušnost, dok je postavljanje granica izbjegavanje konflikata i igre moći između roditelja i djeteta, jer djetetu ostavlja otvorena vrata da promjeni svoja ponašanja kako bi zadovoljilo svoje potrebe. Granice se ne temelje na djetetovom strahu od emocionalne reakcije roditelja (ljutnji, neodobravanju), već dozvoljavaju pozitivne i negativne posljedice u sigurnom okružju (negativne posljedice su jednostavno izostanak pozitivnih). Sve dok dijete doživljava pozitivne konzekvence za svoje ponašanje granice nam pomažu da ono, a ne roditelji, bude odgovorno za svoje ponašanje. Granice nude pozitivan ishod povezujući ono što roditelj želi s onim što dijete želi.

RAZVOJ SAMO POŠTOVANJA KOD DJECE

Kako bi djeca razvila dobru sliku o sebi, samopoštovanje, samopouzdanje, te da bi postali odgovorni, zreli i sretni ljudi, važno ih je poticati, ohrabrivati i hvaliti; pokazati im da vidimo njihove dobre strane.Stalno kritiziranje djeteta i obraćanje pažnje samo na loše, neprihvatljivo ponašanje zapravo potkrepljuje takvo ponašanje (djetetu pokazuje da roditelj obraća pažnju na njega samo kad je 'zločesto'). Pažnju bi trebalo usmjeriti i obraćati na pozitivna ponašanja, pohvaliti djetetov uspjeh,

trud, napredak i dijete kao osobu.Ako odlučimo da se prema našoj djeci nećemo ponašati onako kako mi sami ne bismo voljeli da se drugi ponašaju prema nama, možemo biti sigurni da nećemo griješiti u odnosu i načinu odgoja.Samo zato što je neka metoda trenutačno uspješna i roditelju omogućuje kontrolu nad djetetovim ponašanjem, ne znači da je i dobra za dijete. Prijetnje, ucjene, uspoređivanje, uvrede, ponižavanje djeteta su po svojoj prirodi procjenjujući i osuđujući; ukazuju na moć odraslih odnosno na bezvrijednost i nesposobnost djeteta. A cilj je upravo suprotno – odgojiti djecu koja se osjećaju vrijednom i sposobnom.

Negativne poruke i uvrede kod djeteta razvijaju osjećaj srama i manje vrijednosti, te dovode do niskog samopoštovanja, nesigurnosti, loše slike o sebi, ne samo tijekom djetinjstva nego i u odrasloj dobi. Pozitivnim komentarima i pohvalnim porukama djetetu pokazujemo da ga bezuvjetno volimo, poštujemo i prihvaćamo onakvim kakvo ono jest. Komentari i primjedbe odraslih imaju snažan utjecaj na razvoj djetetove ličnosti jer postaju dio djetetovih vjerovanja i slike o sebi. (Djeca sebe i svijet oko njih gledaju kroz oči roditelja.)

NAUČITI DJECU RAZLIKOVATI ISPRAVNO OD POGREŠNOG

Najmoćniji, najsnažniji način kojim učimo djecu da se primjereno ponašaju su nagrade. Najveća nagrada djetetu je pohvala. Nagrade kao pohvale, nježan dodir, privilegije i sl. pokazuju djeci da uvažavamo njihov napor i pokušaje, pomažu u razvijanju djetetovog samopouzdanja, pokazuju da su oni i to što rade važni. Djeca će učiniti više zbog nagrade nego što će nešto izbjegavati zbog straha od kazne. No stvari koje se koriste kao nagrade nikada ne smiju zamijeniti roditeljske emocije ili roditeljsko prepoznavanje djetetovih potreba, jer je ovo potonje presudno za zdrav emocionalni razvoj.

Kažnjavanje također može biti dio discipline, no to nikako ne smije biti fizičko kažnjavanje koje potiče djecu da misle loše o sebi i drugima. Gubitak privilegija tj. nagrade, dakako samo ako je osnovan, ima puno bolji efekt.No, nikad se ne smije kažnjavati djecu ispod tri godine. Tako mala djeca ne razlikuju uzork i posljedicu, ne rade štetu namjerno već istražuju okolinu, te još nemaju kognitivne sposobnosti da razlikuju dobro od lošeg.Djeca između 3 i 11 godina mogu se kazniti gubitkom privilegija. Privilegija je pravo koje daju roditelji, npr. gledanje omiljenog crtića ili igranje određenom igračkom.Roditelji – objasniti djetetu što od njega očekujete i biti siguran da dijete razumije što se od njega očekuje; jasnim i ozbiljnim glasom dati djetetu do znanja što je neprihvatljivo; štediti 'ne' za velike stvari; biti dosljedni – konzistentne granice i dnevna rutina pomažu djetetu da se osjeća sigurnim; dati djetetu realistične izbore i posljedice; umjesto da kažnjavate ono što ne želite da dijete radi, nagradite ono što želite; budite modeli za poželjno ponašanje.

POSTAVLJANJE GRANICA U ODGOJU

Kako bi djeca znala što će mu roditelji tolerirati, a što neće, važno je da roditelji postave djeci jasne granice ponašanja, odnosno uvjete pod kojima mogu sudjelovati u nekoj aktivnosti te koje privilegije i pod kojim uvjetima mogu dobiti. Važno je da granice budu jasne, konkretne i dobro definirane.

Djetetu treba jasno reći što od njega želite, koje opcije su mu na raspolaganju, te što je pozitivan ishod njegove suradnje. Dobro postavljene granice moraju uvažavati potrebe i roditelja i djeteta, te omogućiti i vama i djetetu da dobijete što želite. Postavljanjem granica izbjegavamo nastanak problema jer ih postavljamo prije nego što problem nastane ili barem prije nego što se produbi i zakomplicira odnose s djetetom. Dobro postavljene granice su usmjerene na pozitivan ishod djetetove suradnje. Najbolje ih je postaviti kao obećanje a ne kao prijetnje.Ako dijete ne uspije poštovati granice, obaviti svoj zadatak jer ste mu dali premalo vremena, ili su vaše upute bile nejasne, nerazumljive, ili dijete još nije dostiglo razvojni stupanj kako bi učinilo ono što ste željeli, to znači da ste loše postavili granice. U tom slučaju smanjite zahtjeve, odnosno postavite djetetu nove granice, dajte jasnije upute ili više vremena.

U čemu se granice razlikuju od naredbi? Naredbe se najčešće temelje na kazni i negativnim posljedicama za neposlušnost, dok je postavljanje granica izbjegavanje konflikata i igre moći između roditelja i djeteta, jer djetetu ostavlja otvorena vrata da promjeni svoja ponašanja kako bi zadovoljilo svoje potrebe. Granice se ne temelje na djetetovom strahu od emocionalne reakcije roditelja (ljutnji, neodobravanju), već dozvoljavaju pozitivne i negativne posljedice u sigurnom okružju (negativne posljedice su jednostavno izostanak pozitivnih). Sve dok dijete doživljava pozitivne konzekvence za svoje ponašanje granice nam pomažu da ono, a ne roditelji, bude odgovorno za svoje ponašanje. Granice nude pozitivan ishod povezujući ono što roditelj želi s onim što dijete želi.

JESPER JUUL – VAŠE KOMPETENTNO DIJETE

Preispituje valjanost odgojnih metodi – valjanost tih pretpostavki.Pogrešno je djecu smatrati anti-socijalnim 'polu-bićima' te da je nužan jak utjecaj i manipulacija od strane odraslih u odnosu prema djeci i pravi načini da se dijete odgoji tako da se ponaša kao prava (to jest odrasla) ljudska bića.Juul vjeruje da je ono što tradicionalno podrazumijevamo pod pojmom 'odgoj' većinom nepotrebno i da nanosi izravnu štetu. Ne samo da ne čini dobro djeci nego koči i odrasle, sprečava njihov rast i napredak te uništava kvalitetu odnosa djece i odraslih.

Društvena važnot obitelji mijenja se od kulture do kulture, ali je njezina egzistencijalna važnost svugdje ista – zadovoljstvo koje daju konstruktivna i zdrava interakcija te bol uzrokovana destruktivnim odnosima identični su bez obzira na to gdje živimo, iako se mogu izraziti na različite načine.

Potraga za otvorenošću i poštivanjem razlika zahtijeva preispitivanje mnogih dojmova koje imamo o tome što je općenito ispravnom, a što nije. Više ne možemo jednu metodu 'roditeljstva' jednostavno zamijeniti drugom; ne možemo nastaviti s pukim moderniziranjem naših pogrešnih pretpostavki.

Djeca nas mogu naučiti to što trebamo znati. Daju nam povratne informacije i time omogućuju da vratimo izgubljenu kompetenciju te nam pomažu da odbacimo neplodne i autodestruktivne obrasce ponašanja u kojima nema ljubavi. Potrebno je mnogo više od demokratskog razgovora s djecom da

bismo od njih učili na taj način. Moramo razviti vrstu dijaloga kakav mnogi ljudi nisu u stanju uspostaviti čak ni s drugim odraslim ljudima: potreban nam je osobni dijalog temeljen na ravnopravnom dostojanstvu.

OBITELJSKE VRIJEDNOSTI

Temeljne vrijednosti prolaze kroz razdoblje dezintegracije i preobrazbe. Autoritarna obitelj, s hijerarhijom u kojoj je na čelu matrijarh ili patrijarh, gotovo je iščezla. Jedni očajnički pokušavaju održati standarde „dobrih starih vremena“ dok drugi iskušavaju nove i plodonosnije načine života u zajednici. Promatrano iz perspektive mentalnog zdravlja, takve promjene treba zdušno prihvatiti. Tradicionalna obiteljska struktura i mnoge njezine vrijednosti bile su destruktivne i za djecu i za odrasle. To ne znači da su 'tradicionalni' roditelji loši, već njihovo ponašanje ne pokazuje toliko potrebnu ljubav jer su postupke u kojima nema ljubavi naučili doživljavati kao izraz ljubavi, a postupke koji pokazuju ljubav kao neodgovornost. Ono čemu smo nekoliko stotina godina zapravo učili djecu jest da poštuju moć, autoritet i upotrebu sile – ali ne i druga ljudska bića. Obitelj se doživljavala kao struktura moći u kojoj odrasli imaju apsolutnu moć nad djecom i to u pogledu svih društvenih, političkih i psiholoških aspekata života. Jasna svrha odgoja bila je natjerati dijete da bude poslušno i prilagodi se onima na 'vlasti'. U takvoj 'totalitarnoj' strukturi idealnom se smatrala situacija u kojoj ne dolazi do otvorenih sukoba. One koji nisu surađivali čekalo je tjelesno nasilje ili dodatno ograničavanje ionako sužena prostora osobne slobode. Obitelj je pružala sigurne temelje onima koji su shvatili da se treba prilagoditi, ali za djecu buntovnije naravi, obitelj i njezin model interakcije mogli su postati zabrinjavajuće destruktivni. Ovaj je opis, naravno, i nepotpun i nepravedan. Mora se priznati da su postojali i ugodni i sretni aspekti tradicionalnog obiteljskog života. Ljudi su se voljeli a oni koji su se uspješno podredili uživali su osobit oblik sigurnosti. No tradicionalna obitelj rijetko je imala pozitivan utjecan na dobrobit i razvoj pojedinca. Drugim riječima, tradicionalne su obitelji, gledano iz perspektive društva, često djelovale uspješno, ali patologija koju su prouzročile vrebala je odmah ispod površine. Tek krajem 19. stoljeća počeli smo se zanimati za djecu kao individualna bića. Tada smo shvatili da je za dobrobit i razvoj djece važno zadovoljavanje njihovih intelektualnih i psiholoških potreba. U 20. stoljeću obitelj je postupno postajala sve manje totalitarnom iako se važeće strukture moći, koje su bile temelj obiteljskog života, nisu promijenile. Jedno od naslijeđa tradicionalne obitelji postoji i dalje u našem jeziku, a vuče porijeklo iz vremena kad se uspješnima smatralo obitelji u kojima nema sukoba i kad je naše poimanje onoga što čini zdravu obitelj bilo u mnogočemu drukčije nego je danas.

U 20. stoljeću raspravljalo se o metodama odgoja djece. Vjerovalo se da su djeca asocijalna i potencijalno nalik životinjama te da se odrasli moraju koristiti metodama da bi se povezali s njima i osigurali im individualni i društveni razvoj. Sada kad znamo da su djeca pravi ljudi od rođenja, apsurdno je govoriti o metodama. Otkako se djeca rode, djeca su potpuni ljudi – to jest, ona su društvena, puna razumijevanja i suosjećanja. Te se vrline ne uče, nego su im prirođene, ali je za njihov razvoj potrebno da djeca budu s odraslima koji poštuju što je ljudsko i društveno u čovjeku. Korištenje bilo kojom metodom nije samo nepotrebno, nego i štetno jer djecu svodi na objekte u odnosu na one koji su im nabliži i najdraži. Vrijeme je da se promijeni način na koji se odnosimo prema djeci – vrijeme je da prijeđemo iz odnosa subjekt-objekt u odnos subjekt-subjekt.

Otprilike u drugoj godini života djeca se počinju postupno oslobađati od potpune ovisnosti o roditeljima. Žele biti sposobna samostalno misliti, osjećati i djelovati. Kad djeca postanu samostalna,

često se dogodi da roditelji postanu prkosni. Ako roditelj pokaže nesklonost i prkos prema procvatu neovisnosti svog dvogodišnjaka, dijete će za nekoliko mjeseci ili samo postati prkosno – odgovoriti prkosom na prkos – ili potpuno izgubiti inicijativu i postati još više ovisno. Neophodno je da mala djeca postaju sve neovisnija i da se sve više oslanjaju na sebe – to je dio njihova razvoja. Samo bi totalitaran sustav smatrao problematičan prirodan i postupan razvoj djetetove jedinstvene i samosvoje ličnosti. Opisivanje djece kao „prkosne“ tipičan je trik onih koji imaju moć i smišljen je zato da bi djeca ostala podređena.

Pubertet je s vremenom dobio izuzetno negativna značenja. Osobine koje povezujemo s adolescencijom najčešće su sukob, svađa, problem. Gledano objektivno, pubertet je intrapsihičko (to jest, događa se unutar pojedinca) psihoseksualno razdoblje razvoja koje kod mnoge djece između dvanaeste i petnaeste godine izaziva osjećaj nesigurnosti i nemira. Shvaćanje kako taj razvoj sam po sebi dovodi do sukoba s odraslima naprosto je glupost. Učestalost sukoba i njihov intenzitet ovise, među ostalima, o sposobnosti odraslih da prihvate promjene u ulozi roditelja, i o načinu na koji su do treće ili četvrte godine djetetova života pristupali razvoju njegova integriteta. Tinejdžerske godine doživljavaju se kao pobuna, napad na ustaljeni sustav strukture moći a svaki djetetov postupak i raspoloženje pripisuje se hormonima. Umjesto toga, odrasli bi se trebali suočiti sa svojom načelnom odgovornošču za strukturiranje interakcija unutar obitelji.

U prošlosti su se određivale granice prema kojima su se trebali ravnati tjelesni, mentalni i emocionalni interesi djece. Te granice – što djeca smiju i ne smiju, te što bi trebala i što ne bi trebala – nametale su se kao da je obitelj policijski odred. Ovakvo određivanje tuđih granica predstavlja u prvom redu iskazivanje moći. No, to ne znači da je nužno u potpunosti odbaciti postavljanje granica (točno je da se djeca skladno i zdravo razvijaju kad odrasli članovi odrede neke granice), no važno je da i djeca i odrasli odrede svoje granice.Sve dok se od obitelji tražilo održavanje strukture moći, roditeljima se savjetovalo da granice određuju u odnosu prema četiri elementa: sloga, strogost, posljedice i pravednost. Sloga – jer se vjerovalo da se djeca osjećaju najsigurnijom kad se njihovi roditelji slažu i da su ih povrijedili u trenutku kad se nisu uspjeli dogovoriti. Roditelji su također smatrali da bi njihovo neslaganje dopustilo djeci da ih zavadi . a to bi unijelo azdor u roditeljsko vodstvo. No u praksi se roditelji rijetko slažu, i to i nije toliko važno. U načelu je potrebno da se roditelji slože samo oko jedne stvari, a ta je da je neslaganje prihvatljivo. Djeca postaju nesigurna jedino u slučaju kad njihovi roditelji međusobne razlike doživljavaju kao pogrešne i nepoželjne. Za strogost se vjerovalo da je nužna za očuvanje strukture moći. Neslaganje se doživljavalo kao neprijateljsko suprotstavljanje i stvarao se sukob, a roditelji su trebali reagirati strogošću kada su djeca neposlušna. Druga i zdravija mogućnost u ovoj igri moći jest otvoren osobni dijalog u kojem se uvažavaju želje, snovi i potrebe djece i odraslih. Kad djeca ne slušaju čak ni nakon što je oboje roditelja s njima strogo i usuglašeno razgovaralo, roditelji obično izaberu jednu od dvije posljedice: pribjegavaju tjelesnom nasilju ili ograniče osobnu slobodu djeteta. Djeca uče da sama nemaju osobnu slobodu te da nemaju slobodu govora i da se moraju cenzurirati („Ja ovdje odlučujem! „Djecu se ne smije ni čuti ni vidjeti!“). Baveći se posljedicama i kažnjavanjem, roditelji pomalo uništavaju odnos s djecom. Odbijaju odgovornost za nastanak sukoba i prebacuju krivnju na dijete. Ovakvim postupcima ne nagriza se samo povjerenje djeteta u roditelje, nego i dječja samosvijest.Mnogim se roditeljima dobar dio odgoja odnosio na kritiziranje i ispravljanje djece kad se ne bi dobro

ponašala. Djeca bi morala priznati da nisu bila dobra i jedino tako bi se mogla popraviti. U takvom sustavu u kojem se kritiziranje smatralo ključnim za djetetovo obrazovanje i odgoj normalnim se smatralo prebaciti krivnju na dijete. Ove vrijednosti potiču iz zastarjela razumijevanja naravi djece i još su uvelike zastupljene u mnogim dijelovima svijeta. Moramo priznati da su opisane metode imale dosta uspjeha, ili su barem nekada imale. No njihov je cilj bio odgojiti dijete koje se lijepo ponaša (prioritet temeljen na vanjskim vrijednostima); djeca nisu trebala biti ono što jesu. Od njih se tražilo da „glume“ po naučenom tekstu (lijepo ponašanje).

U drugoj polovici 20. stoljeća o obitelji se počelo razmišljati na nov način tako da su se u obitelj pokušali ustrojiti demokratski ideali (primjerice, da dijete ima pravo da mu se objasne pravila te da ima pravo sudjelovati u donošenju odluka). To je prouzročilo nove interakcije između odraslih i djece; roditelji su manje tražili metode odgoja a više su željeli razumjeti djecu i mlade. No taj se 'eksperiment', iako vjerodostojan, pokazao nedostatnim, to jest imao je tek ograničen utjecaj na preoblikovanje tradicionalnih obiteljskih vrijednosti. Problem je bio što se opet političkim definicijama pokušalo strukturirati obitelj, a politički rječnik nikad ne može na odgovarajući način opisati unutarnje odnose u obitelji. Demokratske vrijednosti, koje su bez sumnje zdrav dodatak temeljnim obiteljskim vrijednostima, nisu same po sebi dovoljne. Takav pristup može se primijeniti na sadržaj i strukturu obiteljskog života no ne utječe na stvarni proces interakcije. Proces interakcije (atmosfera u obitelji) odnosi se na kvalitetu razmjene među članovima obitelji: kako se odnose jedni prema drugima i kako se osjećaju. Riječ je o elementu presudnom za tjelesno i emocionalno zdravlje i razvitak, i djece i odraslih. U psihologiji je utvrđeno da su jedino odrasli u obitelji odgovorni za uspostavljanje kvalitete atmosfere. To ne znači da djeca ne utječu na proces obiteljske interakcije. Upravo suprotno, utjecaj djece je velik (zbog drukčijeg prosuđivanja, osjetljivosti kad su u pitanju sukobi te svojom željom za suradnjom, vitalnošću i kreativnošću). Unatoč tomu, djeca ne mogu biti odgovorna za kvalitetu interakcije, a u obiteljima u kojima djeca zbog različitih razloga moraju „donositi odluke“, rezultat je uvijek destruktivan: za odrasle, za djecu i njihov odnos. Zadaće, obaveze i odgovornost za praktične stvari mogu se dodijeliti djeci i mladima te djeca mogu imati pravo odlučivanja u demokratskom smislu, ali odgovornost za dobrobit obitelji je na odraslima.

[U situacijama kada djeca i odrasli moraju zajedno fukncionirati djeci više koristi da odrasli ozbiljno shvate dječje želje i potrebe. Obitelj je egzistencijalna i emotivna zajednica. Zdrava djeca traže više od ravnopravnosti u političkom i pravnom smislu – traže i da se poštuje njihovo dostojanstvo.]

Sve u svemu, ubrzo se pokazalo kako demokratska načela imaju ograničenu vrijednost kada se primijene u obiteljskom životu. Ona su bila preapstraktna da bi poslužila kao smjernice u svakodnevnim situacijama, i bilo ih je puno lakše zacrtati nego provoditi.

Politički model ili borba za moć jednostavno ne odgovara obitelji jer nužno završava time da postoji pobjednik i gubitnik. U obiteljima koje ga slijede izgubi se obiteljska sloga.

Dimenzija obiteljskog života koja se zaobišla, i zbog koje demokratski preustroj obitelji nije bio uspješan, ključna je za zdravlje i razvoj njegovih članova. Govorimo o dostojanstvu tj. ravnopravnom dostojanstvu.

Odnosi odraslih i djece značajno su se popravili i poboljšali otkako se pojavila zamisao ravnopravnog dostojanstva u obiteljskom životu, što pokazuju djeca i mladi koji su danas sposobni funkcionirati u svijetu s većim osjećajem prirodnosti i svijesti o sebi. No, istovremeno, obitelj i društvo i dalje ne uspijevaju zadovoljiti ključnu potrebu djece i mladih: da ih se vidi – i ohrabri da se i sami takvima vide – kao vrijedne članove zajednice.Načelo ravnopravnog dostojanstva naglašava da su ljudi različiti, ali ne zahtijeva izjednačavanje ili razrješavanje razlika. Ravnopravno dostojanstvo odnosi se na dinamičan proces; vrijednost je to koja se stalno treba prilagođavati novim okolnostima.

SURADNJA

Djeca prestaju surađivati zato što su previše i predugo surađivala ili zato što im je povrijeđen integritet. Nikada zato što ne žele surađivati.

Sukob je najčešće sukob između integriteta (svijest o sebi, identitet...) i suradnje (kopiranje/oponašanje).

Sve teorije o odgoju djece temelje se na različitu tumačenju sukoba: točnije – na shvaćanju da djeca ustvari ne žele surađivati, da su asocijalna ili egocentrična. Tako je dužnost roditelja bila da djecu nauče kako će surađivati, kako će se prilagođadavti i kako će uzimati u obzir druge.Pogrešno je bilo i mišljenje da će se dijete samo pobrinuti za sebe ako se potreba za čuvanjem osobnog integriteta i potreba za suradnjom nađu u sukobu. No, pokazalo se upravo suprotno – kada dijete mora birati između očuvanja integriteta i suradnje, dijete najčešće izabire suradnju. Možemo zaključiti da djeci nije potrebno da ih odrasi uče prilagodbi ili suradnji. Potrebni su im, međutim, odrasli koji ih mogu naučiti kako da se brinu o sebi kada dođe do interakcije s drugima.Odrasli imaju poteškoća s uviđanjem ovoga problema iz dva razloga. Prvo, kada dijete surađuje obično ne obraćamo previše oažnje na njegovo ponašanje; tek kada prestane ili odbije surađivati zaustavimo se i primijetimo. Drugo, postoje dva vrlo različita ponašanja kojima djeca pokazuju suradnju.Kada kažemo da djeca surađuju, mislimo da kopiraju ili oponašaju odrasle osobe oko sebe – u početku roditelje, a potom i ostale s kojima imaju blizak kontakt. Odrasli najčešće brkaju suradnju sa prilagođavanjem ili lijepim ponašanjem.Djeca kopiraju roditeljske osjećaje te kompetentno prenose poruku. Djeca idu u bit problema i ne znajući upiru prstom u sukob koji priječi da se obitelj istinski dobro osjeća. Kada djeca kopiraju ili izražavaju osjećaje i ponašanje koje bismo radije zadržali za sebe, ili ih nismo svjesni, izvjesno je da ćemo reagirati negativno. Vrlo mala djeca zapravo proučavaju roditelje želeći pročitati njihove osjećaje prije nego se izraze. Djeca kopiraju roditelje čak i kad se pojave sukobi i problemi.

Ponašanje kojim dijete surađuje može se manifestirati na dva načina. Dijete koje surađuje izravno, oponaša ponašanje roditelja. U obiteljima u kojima ni jedan roditelj nije izuzetno destruktivan dijete je sklono izravno kopirati svoje roditelje. Dijete koje obrnuto surađuje djeluje na način koji se čini

suprotan zato što svoje ponašanje okreće prema unutra (na primjer, dijete čija majka potiskuje neke osjećaje, može surađivati na način da aktivno pokušava izraziti iste osjećaje). No i njega motivira želja za suradnjom.

(Djeca prema kojoj se odnosilo s poštovanje jednako se tako odnose prema drugima. Djeca za koju se brinulo brinu se za druge. Djeca kojoj nije narušen integritet ne ugrožavaju integritet drugih.)

Str 52, 53, 54

INTEGRITET – 55-71

Sukob između integriteta i suradnje – 72-87

SAMOSVIJEST I SAMOPOUZDANJE – 89-99

Riznanje i procjena- 100-108

NEVIDLJIVA DJECA – 109-116

Nasilje – 117-124

Samosvijest odraslih – 125-126

ODGOVORNOST, ODGOVORNO PONAŠANJE I MOĆ – 129-135

Roditeljska odgovornost i moć – 136-140

Osobna odgovornost djece – 141-146

Osobni jezik – 147

POTREBE, VRIJEDNOST, POŠTOVANJE ZA KOMPETENCIJE – 150, 155

ODGOVORNOST NASUPROT SLUŽENJU – 156-161

Društvena odgovornost djece, praktična odgovornost – 163-171

Preodgovorna djeca – 172-183

Roditeljska moc, odgovorna upotreba moći – 184-198

GRANICE – 201-220

Adolescencija – 223-244

roditelji – 247-263