SVEUČILIŠTE U RIJECI

UČITELJSKI FAKULTET U RIJECI

STILOVI RODITELJSKOG ODGOJA, SLOBODNO VRIJEME I

RIZIČNO PONAŠANJE MLADIH

Seminarski rad iz kolegija Opća pedagogija

RANI I PREDŠKOLSKI ODGOJI OBRAZOVANJE/1.SEMESTAR

Rijeka, siječanj, 2011/2012

SADRŽAJ:

1. UVOD...................................................................................................................1

2. OBITELJSKA PEDAGOGIJA.............................................................................2

2.1. DEFINICIJA I PREDMET OBITELJSKE PEDAGOGIJE..........................2

2.2. CILJ I ZADACI.............................................................................................2

2.3. SADRŽAJ......................................................................................................3

3. STILOVI RODITELJSTVA.................................................................................5

3.1. OBITELJ KAO ODGOJITELJ......................................................................5

3.2. ODGOJNA FUNKCIJA OBITELJI I PREDUVIJETI ZA OBITELJSKI ODGOJ......................................................................................................................6

3.3. STILOVI RODITELJSTVA..........................................................................7

3.3.1. AUTORITARNI STIL RODITELJSTVA.............................................8

3.3.2. POPUSTLJIVI STIL RODITELJSTVA................................................9

3.3.3. DEMOKRATSKI (AUTORITATIVNI) STIL RODITELJSTVA.........9

3.3.4. INDIFIRENTNI (RAVNODUŠNI) STIL RODITELJSTVA..............10

3.4. RODITELJ KAO ODGOJITELJ.................................................................10

3.5. RODITELJSKI STILOVI I RIZIČNO PONAŠANJE MLADIH................12

4. SLOBODNO VRIJEME.....................................................................................14

4.1. DEFINICIJA I POVIJEST SLOBODNOG VREMENA............................14

4.2. PEDAGOGIJA SLOBODNOG VREMENA..............................................15

4.3. ODGOJ U SLOBODNOM VREMENU......................................................16

4.4. PROBLEMI SLOBODNOG VREMENA I RIZIČNO PONAŠANJE MLADIH.................................................................................................................17

4.5. ODGOJNE AKTIVNOSTI I DJELATNOSTI U SLOBODNOM VREMENU.............................................................................................................18

4.6. NOSITELJI ODGOJNIH AKTIVNOSTI....................................................19

4.6.1. OBITELJ...............................................................................................20

4.6.2. USTANOVE ZA PREDŠKOLSKI ODGOJ........................................21

4.6.3. ŠKOLA.................................................................................................21

4.6.4. DRUŠTVENE I OPĆEKULTURNE USTANOVE.............................22

5. ZAKLJUČAK.....................................................................................................24

6. LITERATURA....................................................................................................25

1. UVOD

U današnjem društvu sve se češće otvoreno govori o problemima mladih i

njihovom rizičnom ponašanju, često se govori i o tome kako se danas odgajaju djeca,

koji odgoj je onaj pravi. Upravo ovom tematikom i njoj bliskom govoriti će se u

ovom seminarskom radu.

Prvo će se kao uvod roditeljskim stilovima govoriti o obiteljskoj pedagogiji kao

glavnoj pedagoškoj grani koja se izravno bavi obiteljskim odgojem i njegovim

unaprijeđenjem. Također, spomenuti će se ciljevi, zadaci i sadržaj obiteljske

pedagogije.

Nadalje, glavnina dijela odvojiti će se za roditeljsku funkciju u odgoju koja je

glavna za pravi put ka razvoju cijelokupne ljudske ličnosti i za roditeljske stilove.

Prema Z. Raboteg – Šarić, koja je zajedno sa suradnicima vodila istraživanje o

roditeljskim stilovima, oni se mogu podijeliti na četiri osnovna stila koje roditelji

koriste u odgoju djece. Oni se razlikuju prema razini autoriteta, prema pažnji i

ljubavi koja se daje djetetu te se mogu razlikovati i prema odgojnim mjerama koje

roditelji upotrebljavaju.

Na kraju će se govoriti o pedagogiji slobodnog vremena, njenoj definiciji i

glavnim zadacima. Slobodno vrijeme se organizira pomoću raznih aktivnosti, bilo u

školi, obitelji ili društvenoj zajednici, a one moraju pružati pojedincu odmor, ali isto

tako i kulturnu razonodu.

Kako bi se u ovom seminarskom radu te teme što bolje objasnile i obradile,

koristiti će se brojna literatura koja se već bavila tematikom obiteljske pedagogije i

pedagogije slobodnog vremena. Isto tako, da bi se što bolje opisala povezanost

rizičnog ponašanja mladih, roditeljska uloga i način korištenja slobodnog vremena,

koristiti će se i istraživanje koje je objavljeno 2002. godine.

2. OBITELJSKA PEDAGOGIJA

2.1. DEFINICIJA I PREDMET OBITELJSKE PEDAGOGIJE

Bez funkcije obitelji i roditeljstva društvo ne bi postojalo, oni su temeljna funkcija

u koju se stalno ulaže, podupire ju se i razvija. Autor V. Rosić u svojem radu navodi

kako je obiteljska pedagogija jedna od znanstvenih disciplina iz sustava pedagogijske

znanosti koja proučava smisao, uvjete i zakonitosti obiteljskog odgoja. Kako se

obiteljska pedagogija različito definira među autorima navesti ćemo i onu A.

Vukasovića prema kojemu je obiteljska pedagogija grana pedagogijske znanosti koja

pedagoški osmišljava i osvjetljava odgojni proces u specifičnim uvijetima obiteljskog

života.

Predmet obiteljske podagogije je odgoj u obitelji, a predmet samog istraživanja i

unaprijeđenja je odgoj u obitelji od rođenja djeteta i tijekom cijelog razdoblja dok

obitelj ima utjecaj na mladog čovjeka.

Temeljna svrha obiteljske pedagogije sastoji se u izučavanju zakonitosti

obiteljskog odgoja i života te u njegovom unaprjeđivanju. Ona se ubraja u sferu

odgojnih znanosti, odnosno ona pedagoški osmišljava odgojni proces u specifičnim

uvijetima obiteljskog života.

2.2. CILJ I ZADACI

Pedagogija kao i sve znanosti ima svoj cilj i zadatke, a jedan od ciljeva obiteljske

pedagogije je odgoj u obitelji koji se ostvaruje zadovoljavanjem temeljnih ljudskih

potreba. Obiteljska pedagogija ima temeljni cilj; da putem spoznaja o odgoju i

sistematizaciji stečenih znanja može poticati daljnja istraživanja i primjenjivati ih u

praksi. Zadatke obiteljske pedagogije istaknuo je autor V. Rosić, a prema njemu

postoji nekoliko glavnih zadataka obiteljske pedagogije.

Zadaci obiteljske pedagogije:

- proučava obiteljski odgoj i njegove specifičnosti, uočava i formulira

zakonitosti i tako obogaćuje pedagogijske spoznaje na tom odgojnom

području

- razrađuje teorijske osnove(smisao, svrhu, zadatak, načela, sadržaj, ustroj,

činitelje, metode, sredstva, postupke) za unaprijeđivanje obiteljskog odgoja

- vrednuje postignuća obiteljskog odgoja i obiteljske pedagogije

Zadaće obiteljske pedagogije temelje se ne samo na proučavanju i objašnjavanju

postojeće odgojne prakse nego su poticajne, samokritičke i zahtjevaju nove,

drugačije, promjenjive, fleksibilnije i učinkovitije pristupe obiteljskom odgoju.

2.3. SADRŽAJ

Obiteljski odgoj ostvaruje se prema cilju koji je opći, posebni i pojedinačni, a vodi

ka društvenom i individualnom aspektu odgoja.

Društveni odgojno-obrazovni cilj – ostvaruje se prvenstveno na adekvatnim

odgojno-obrazovnim sadržajima koji se odnose na zadaće egzistencijanog,

društveno-moralnog i humanističkog odgoja.

ZADACI OBITELJSKE PEDAGOGIJE

Proučava obiteljski

odgoj

Razrađuje teorijske osnove

Vrednuje postignuća obiteljskog

odgoja

Individualni odgojno-obrazovni cilj – ostvaruje se osobnom aktivnošću djece na

sadržajima kojima zadovoljavaju biološke, socijalne i ostale potrebe.

Sadržaj obiteljskog odgoja vezan je uz temeljna odgojna područja ili konkretnije

uz obrazovna dobra i odgojne vrednote na tim područjima. Djeci je itekako potreban

roditelj, da bude partner u igri, da mu bude prijetelj, da mu pruži dovoljno ljubavi, da

budi u njemu osjećaj sigurnosti. Isto tako, roditelji moraju pružiti djetetu osnove

tjelesnog, intelektualnog, estetskog, radnog i moralnog odgoja. (Rosić, 1998.)

Stručnjaci su sredinom 20. stoljeća izvodili nastavu, proučavali, istraživali i

unaprijeđivali teoriju i praksu odgoja u obitelji. Danas se još ne pokazuje interes za

takvim kadrom pa je obiteljska pedagogija još nedovoljno istraženo područje. Zato je

njeno razvijanje, sustavno proučavanje i unaprijeđivanje obiteljskog odgoja vrlo

aktualan pedagoški i društveni zadatak.

3. STILOVI RODITELJSTVA

3.1. OBITELJ KAO ODGOJITELJ

Odgojna uloga obitelji kroz povijest je bila različito cijenjena. U totalitarnim

sistemima ponašanje obitelji i odgoj djece diktiralo je društvo, dok u demokratskom

društvu obitelj ima mnogo važniju odgojnu ulogu, a društvo svojim ustanovama

pomaže da se ta odgojna zadaća kvalitetno obavi, a da se pritom ne izgubi

individualnost svakog člana zajednice.

Odgojna uloga je važna jer se temelji na emocionalnim odnosima, na privrženosti

roditelja i djece što utječe na razvijanje emocionalnog, moralnog i intelektualnog

kapaciteta djeteta, a ujedno i razvijanje jakog osjećaja pripadnosti zajednici.

V. Rosić je naveo kako je odgoj važan u svakoj životnoj dobi čovjeka, ali u

djetinjstvu je odgoj najvažniji jer su djeca kao 'spužvice' i lako primaju utiske te tako

upija temeljne oblike za kasnije ponašanje u svim područjima života. Odgoj u

obitelji je poseban odnos između roditelja i djece, ispunjen različitim vrijednostima i

sadržajima povjerenja, razumjevanja, ljubavi, iskrenosti, želja, nada, radosti i

razočaranja.

Komunikacija unutar obitelji ima posebnu odgojnu vrijednost. Odgojni rad u

obitelji bez komunikacije je nezamisliv, pogotovo što roditelj nije samo otac, majka,

skrbnik, već i uzor, autoritet, savjetnik itd. Obitelj je u jednu ruku posrednik između

djece i društvene zajednice, najpogodnija škola za emocionalne i socijalne odnose.

Obitelj je nositeljica života i glavni faktor i nositelj odgoja, međutim, ona mora

surađivati s ostalim nositeljima odgoja kako bi se u potpunosti potaknuo razvoj

ličnosti.

U prvom razdoblju djetetova života obitelj je najpogodnija sredina za razvitak i

odgajanje djeteta. Ona djeluje vrlo snažno na djetetove emocije, na razvijanje toplih

ljudskih osjećaja i sposobnosti, na oplemenjivanje srca. Možemo reći da obitelj

utječe na razvitak čovjeka tijekom čitavog njegova života. Ona je prirodna sredina u

kojoj čovjek živi i za koju je vezan od rođenja do smrti. Mladom čovjeku potreban je

intiman obiteljski krug.

3.2. ODGOJNA FUNKCIJA OBITELJI I PREDUVIJETI ZA OBITELJSKI

ODGOJ

Odgoj počinje u obitelji i kojoj se pojavljuju prva zapažanja, nastaju prva

poimanja i predodžbe o svijetu i životu te o samome sebi, formiraju se i izgrađuju

pojmovi i stavovi, uspostavljaju odnosi, prihvaćaju U prirodnim uvjetima života u

obiteljskom domu započinje proces socijalizacije i niti jedna institucija ne bi mogla

zamijeniti obitelj na području suptilnog odgoja. Treba iskoristiti posebne mogućnosti

odgojnog djelovanja u uvjetima obiteljskog života, ali i određene uvjete koji su

potrebni za odgoj. Slijedi nekoliko preduvijeta koje je u svojemu radu iznio A.

Vukasović, a prijeko su potrebni za normalan obiteljski odgoj.

Skladni obiteljski odnosi osiguravaju stabilost obitelji, ugodnu i privlačnu

atmosferu za sve članove. Smiren, skladan, uravnotežen, harmoničan obiteljski život,

međusobna ljubav i povjerenje, pravilna raspodjela dužnosti i obaveza te dosljednost

u njihovu ostvarivanju izvanredno pozitivno djeluju na oblikovanje osobnosti

čovjeka.

Adekvatan položaj djeteta u obitelji koji omogućuje djetetu da se osijeća

sigurno i zadovoljno, radosno i sretno. Samo u toploj i privlačnoj obiteljskoj

atmosferi može se postići psihička uravnoteženost, potpuni psihički i socijalni

razvitak djeteta. Normalno je da će se željeno i prihvaćeno dijete osjećati sigurnije,

sretnije i da će biti pristupačnije za odgojne utjecaje.

Sljedeći uvijet uspješnog obiteljskog odgoja je zrelost roditelja, koja mora biti

psihička, socijalna i moralna. Ovdje spadaju i pedagoški osjećaj i razina pedagoške

kulture kod roditelja. Roditelj je po svojoj roditeljskoj funkciji odgojitelj, a uspješno

odgajati mogu samo oni roditelji koji su stabilni u svim razinama osobnosti (psihički,

socijalno, emocionalno i moralno) te roditelji koji poznaju svrhu odgoja i pravilnog

odgajanja.

Postoji još jedan preduvijet, a to su sređene obiteljske ekonomske prilike, koje

omogućuju djeci normalne uvjete za život i optimalan razvitak tjelesnih,

intelektualnih, moralnih, estetskih i radnih sposobnosti. Djeci je potrebna hrana,

odjeća, obuća, higijenski životni uvijeti, prostor za boravak, igru, spavanje, učenje i

druge aktivnosti, briga, njega, predškolski nadzor, pomoć, školski pribor,

zadovoljenje bioloških, socijalnih, kulturnih i drugih potreba.

3.3. STILOVI RODITELJSTVA

Danas se obitelji razlikuju s obzirom na autoritet roditelja prema njihovoj djeci te

je njihov autoritet bitan za uspješnost obiteljskog odgoja. U prošlim vremenima

odgovore na pitanja o tome kako treba odgajati djecu često su davale bake i drugi

članovi iz starijih generacija. U današnje su vrijeme roditelji uglavnom usmjereni na

specijaliste iz područja psihologije i medicine. Ljudi često imaju romantiziranu i

idealiziranu sliku o majčinstvu koja u majkama proizvodi nepotrebnu anksioznost. U

današnje vrijeme od očeva se očekuju puno veća angažiranost u odgoju djece.

Razni autori i znanstvenici imaju različite podjele roditeljskih stilova, a prema P.

Spasojeviću postoje različiti roditeljski stilovi i strategije kao što su to autoritativni,

indiferentni, popustljivi i autoritarni. Također, s ovom podjelom slažu se i Z.

Raboteg – Šarić i suradnici u istraživanju o stilovima roditeljstva. Svaki od ovih

stilova roditeljstva na drugačiji način utječe na razvoj ličnost djeteta. Oni se razlikuju

ponajviše u tome koje odgojne mjere roditelji koriste u odgoju djece. Roditelji bi

trebali uzeti u obzir da su nagrade efikasnije od kazni. Obiteljska pravila moraju biti

jasna i konstantna, komunikacija otvorena i da se djeci dopušta da sami biraju sve do

razine kada bi ih vlastiti izbor mogao fizički ili psihički ugroziti. Dakle, veoma je

važno da roditelji znaju odrediti kako postaviti autoritet i pritom ne zaboraviti da je

djetetu, osim autoriteta, prijeko potrebna roditeljska pažnja i razumijevanje.

3.3.1. AUTORITARNI STIL RODITELJSTVA

U autoritarnom stilu mogu se naću obilježja patrijarhalne obitelji, obitelji u kojoj

dijete ne može doći do izražaja zbog autoritarnog ponašanja roditelja. Kod

autoritarnosti zapravo možemo govoriti o postojanju dvaju monologa – monologa

djeteta i monologa roditelja koji se međusobno ne susreću. Svako suprostavljanje ili

isticanje vlastitog mišljenja završava kaznom pa dijete postupno stječe naviku da

postupa uvijek kako mu se kaže, ne iznoseći svoje mišljenje. U takvim obiteljima

djeca su najčešće tiha, mirna i povučena. Osjećaji koji kod takve djece dominiraju su

strah, nepovjerenje, neiskrenost, lažno poštovanje, a oblikuje ih roditeljski način u

kojem ima puno cinizma, grubosti, vrijeđanja.

Upravo takva obiteljska atmosfera, koja se očituje u grubosti i hladnoći te je kazna

jedini odgojni postupak, dovodi do određene agresije kod djece. Međutim, agresija se

iskazuje u trenucima kada dijete nije kod kuće i nema nadzor roditelja (npr. u

dječjem vrtiću). Djeca odgajana u ovakvoj atmosferi često maltretiraju vršnjake ili

mlađe od sebe, kvare igru i tijekom vremena postaju socijalni i odgojni problem.

Dijete odrasta u ovisnu, nezadovoljnu i nesamostalnu ličnost. (Rosić, 1998.)

RODITELJSKI STILOVI

AUTORITARANI

DEMOKRATSKI

POPUSTLJIVI

INDIFIRENTNI

3.3.2. POPUSTLJIVI STIL RODITELJSTVA

Kod popustljivog stila javlja se shvaćanje o apsolutnoj djetetovoj slobodi koje se

pojavilo pod utjecajem moralne krize i anarhističkog shvaćanja slobode. Dijete je

centar obitelji i ono njome upravlja i naređuje svim članovima koji su mu se

podredili. U ovakvoj obiteljskoj atmosferi dolazi do toga da dijete zapravo odgaja

roditelje umjesto obrnute situacije. Zbog toga dijete nema mogućnost razvijanja

vlastite ličnosti, individualnosti i samostalnosti kako bi se moglo uklopiti u sredinu

koja ga prihvaća.

U svojemu djelu Obiteljska pedagogija, autor V. Rosić Ovakav način odgajanja

podržava djetetovu sebičnost, umišljenost, dominantnost i bezobzirnost, a djetetu je

onemogućen normalan razvitak ljudskih osobina i svojstava. Često je to najkraći put

prema razvijanju egocentrizma koji kasnije ometa djetetovu socijalizaciju jer se često

igra samo. Druga djeca ga izbjegavaju zbog umišljenosti i želje da uvijek bude prvo i

u centru pažnje.

Osobine koje dijete stječe ovim roditeljskim stilom su impulzivnost, nezrelost i

dijete nema kontrole. Roditelji moraju voditi dijete, a za to je potreban određeni

autoritet.

3.3.3. DEMOKRATSKI (AUTORITATIVNI) STIL RODITELJSTVA

U demokratskoj obitelji mogu se vidjeti odnosi koji su zasnovani na međusobnoj

komunikaciji i poštivanju članova. Roditelji prihvaćaju mišljenja i stavove svoje

djece a pritom se vode mišlju da je svatko od nas različit i zasebna individua koja se

mora poštivati.

Autoritet se temelji na međusobnom poznavanju, poštivanju i razumijevanju,

roditelji malo govore, ali su zato uzor djeci vlastitim ponašanjem. Upravo zbog toga

roditelji moraju biti oblikovane i odgovorne osobe koje su kompetentne pozitivno

usmjeravati svoje dijete i pomagati mu. P. Spasojević u svom radu naglašava kako bi

se roditelji uvijek prirodno trebali ponašati prema djetetu – smijati se i razgovarati

mirnim tonom glasa, ali ipak kada je to potrebno povisuju ton glasa i ukoliko su

pogriješili to priznaju i ispričaju se. Ovakvim odgojem postiže se najpozitivniji

odnos s djetetom jer ono duboko doživaljava i osijeća da se može osloniti na svoje

roditelje i da im može vjerovati te se ugleda na njih.

Ovakvom odgoju nije potrebna pretjerana strogost ili autoritarnost, ali se ne

zasniva niti na slijepoj ljubavi koja sve dopušta. Roditelji samim svojim ponašanjem

postaju veoma privlačni i bliski djetetu, bez ikakve prisile i nadmoći.

3.3.4. INDIFIRENTNI (RAVNODUŠNI) STIL RODITELJSTVA

Govoreći o četvrtom stilu roditeljstva, još jednom ćemo se osvrnuti na rad V.

Rosića koji indiferentni stil karakterizira kao onaj stil u kojemu roditelji niti u

jednom segmentu odgoja nisu visoko na ljestvici. U ovome stilu roditelji svojoj djeci

ne pružaju niti roditeljske pažnje, razumijevanja, ljubavi ili zanimanja za samo dijete,

ali isto tako ne postavljaju im autoritet i nemaju nikakve kontrole nad svojim

djetetom. Takva djeca razvijaju osobine kao što su neposlušnost, zahtjevnost,

neprimjereno sudjelovanje u igri i drugim socijalnim aktivnostima.

Djeca koja su odrastala u ovakvom obiteljskom okružju zapravo nikada nisu

osjetila bit obiteljskog odgoja i gotovo uvijek su prepuštena sama sebi. Ovakav stil

ima veoma negativne posljedice na sveukupni dječji razvoj, ta djeca često ne

pokazuju svoje emocije jer nisu to imala od koga naučiti, a isto tako bez određenog

roditeljskog autoriteta ne mogu učiti društvenim i moralnim normama i

vrijednostima.

3.4. RODITELJ KAO ODGOJITELJ

Osjećaj materinstva i očinstva upućuje roditelje da se brinu o djeci, da ih odgajaju

kako bi postali čestiti ljudi, njihova prirodna i društvena funkcija je upravo

odgojiteljska.

U ranom djetinjstvu majka je najvažniji odgojitelj jer o njezinoj brizi, njezi i

ljubavi od najranije dobi djetetova života ovisi formiranje buduće osobnosti, tjelesno

i duševno zdravlje djeteta. Ako majka ne obavlja dobro i odgovorno svoju funkciju

pojaviti će se negativne posljedice u obliku psiholoških poremećaja. Brinući se o

dijetetu majka uspostavlja s njim prvi emocionalni kontakt. Nakon treće godine

dijete se osamostaljuje, a majka mu u tome pomaže, bodri ga i podržava.

Krajem ranog djetinjstva sve važniju ulogu dobiva otac kao odgojitelj. Njegova

različitost od majke počinje zanimati dijete. Njegovi poslovi, društveni interesi, briga

o djetetu, sve su mu privlačniji. Emocionalna povezanost s ocem sve više jača, a

djetetu su potrebna oba osjećajna kontakta – i s ocem i s majkom. Oni se međusobno

nadopunjuju i dijete se osjeća sigurno, radosno i sretno, a to je bitna pretpostavka

uspješnog odgoja. Ukoliko dođe do gubljenja jednog ili drugog emocionalnog

kontakta, dijete se osjeća nesigurno, uskraćeno, nesretno, posebno u slučajevima

kada doživljava da su roditelji (oba ili samo jedan od njih) krivi za to. Zbog toga oba

roditelja, ako su istinski roditelji, moraju vrlo odgovorno i nesebično prihvatiti

odgojne funkcije i savjesno ih obavljati.

A. Vukasović naglašava kako roditelji često samo obavljaju svoju roditeljsku

funkciju, ali im nedostaju potrebna znanja i umjeća odgajanja. Društvo im povjerava

odgojne zadatke, ali se nedovoljno brine o njihovoj pedagoškoj izobrazbi i kulturi.

Budući da velikom broju roditelja nedostaje potrebno pedagoško znanje, kultura i

sposobnost, pojavljuju se i brojne pogreške. Također, A. Vukasović se osvrnuo na

karakteristične pogreške u odgoju:

- Oslobađaju djecu teškoća pod izlikom da se djeca ne muče. Preuzimaju na

sebe dužnosti i obaveze koje bi trebala obavljati njihova djeca. Apsolutna

djetetova sloboda odnosno problem da dijete postaje centar obitelji.

- S druge strane imamo pretjeranu strogost, preveliki zahtjevi, grubost u

ophođenju, često kažnjavanje i orijentacija na negativno.

- Novije vrijeme donosi tako zvani životni materijalizam. Materijalne

vrijednosti potiskuju više etičke, estetske, kulturne, moralne i pedagoške

vrijednosti. Slabi odgovornost roditelja za djecu. Tako neki roditelji

novcem i materijalnim dobrima žele nadoknaditi nedostatak ljubavi, toplih

kontakata, nedostataka brige za odgoj djece.

- Neki roditelji odgajaju svoju djecu onako kako su njih odgajali njihovi

roditelji.

3.5. RODITELJSKI STILOVI I RIZIČNO PONAŠANJE MLADIH

Najkorisniji pristup kada se proučava odnos između roditelja i djece je onaj u

kojemu se proučavaju roditeljski stilovi i kako svaki od njih utječe na djecu i

razvijanje njihove ličnosti i njihovih sposobnosti. Kao što se već navodi, dvije glavne

dimenzije kod roditeljskih stilova su emocionalna toplina i roditeljsko razumijevanje

te roditeljski nadzor odnosno autoritet i zahtjevi roditelja.

Kombinirajući te dvije dimenzije dobivaju se četiri osnovna roditeljska stila o

kojima se govorilo u predhodnim poglavljima.

Kako bi se ova tema prikazala što vjernije, koristili smo istraživanje Z. Raboteg –

Šarić koja je sa ostalim suradnicima istraživala upravo ovo područje – kako su

roditeljski stilovi povezani sa rizičnim ponašanjem mladih. Ta istraživanja pokazala

su kako je demokratski stil roditeljstva povezan s pozitivnim aspektima

psihosocijalnog razvoja adolescenata. Djeca odgajana u obitelji demokratskog stila

imaju sljedeće osobine: nezavisnost, sposobnost reguliranja vlastitog ponašanja,

emocionalna prilagođenost, zadovoljstvo i društvena odgovornost. Kada se govori o

problemima mladih kao što su konzumiranje alkohola, droga ili opojnih sredstava, te

agresivnost i vandalističko ponašanje, oni se rijeđe javljaju kod adolescenata čiji je

roditeljski stil bio demokratski.

Za razliku od njih, adolescenti koji često konzumiraju alkohol, drogu i opojna

sredstva, opisuju svoje roditelje kao neemocionalne, sebične, zanemarujuće,

nametljive, posesivne. Oni odgoj svojih roditelja opisuju kao pretežito popustljivi ili

kao autoritaran. Ti roditelji imaju poteškoća u komunikaciji sa svojom djecom.

Također, u obiteljima u kojima roditelji imaju malo nadzora nad djecom, u doba

adolescencije češće se javljaju bjegovi od kuće.

Istraživanja također ukazuju na još neke dimenzije i oblike roditeljskog ponašanja

koja su tipična za demokratski odgoj, a rezultiraju boljim odnosima unutar obitelj, a

samim time i sa manje problema i rizičnog ponašanja u adolescentskoj dobi.

- Veća ukljućenost roditelja u odgoj i sudjelovanje djece u obiteljskom

odlučivanju povezana su s boljim školskim uspjehom i manjim

konzumiranjem droge i alkohola. Ta djeca manje eksperimentiraju s

pušenjem, nemaju problematično ili devijantono ponašanje u školi, ali i izvan

nje.

- Roditelji se u dobi adolescencije, koju obilježava porast provođenja

slobodnog vremena s vršnjacima, lakše prilagođavaju tim promjenama.

- Roditelji potiču nezavisnost i individualnost djeteta te se time povećavaju

šanse za zdrav psihološki razvoj djeteta.

Roditelji demokratskog stila često nenamjerno imaju kontrolu nad time s kime će

se njihova djeca družiti, a ukoliko i njihovi prijatelji imaju roditelje čiji je stil

demokratski, djeca će pokazivati manje rizičnog ponašanja u svim oblicima.

Problemi u ponašanju i zlouporaba sredstava ovisnosti također su povezani s

nestrukturiranim provođenjem slobodnoga vremena, tj. aktivnostima kao što su česti

izlasci s prijateljima, odlasci u disco i kafiće, na kućne zabave i sl. Mladi koji

uzimaju drogu češće postižu slabiji školski uspjeh, a manje sudjeluju i u

organiziranim izvannastavnim aktivnostima, kao što su sportske aktivnosti i

aktivnosti u školskim klubovima. S druge strane, češće sudjelovanje u vjerskim i

rekreacijskim aktivnostima te učestaliji kontakti s roditeljima i drugim odraslim

osobama povezani su s manjom učestalošću zlouporabe sredstava ovisnosti

Roditeljski odgojni postupci u određenoj su mjeri povezani i sa stilovima provođenja

slobodnoga vremena djece, pri čemu je uključenost u organizirane izvaškolske

aktivnosti povezana s pozitivnim socijalizacijskim učincima.

Usmjeravajući i potičući djecu u uključivanje u različite aktivnosti tijekom

slobodnoga vremena, roditelji neizravno utječu i na to u kakve će se socijalne odnose

djeca uključiti, što opet može utjecati na razvoj rizičnoga ponašanja adolescenata.

Adolescencija nije razdoblje u kojem bi roditelji trebali biti manje angažirani u

odgoju. Naprotiv, to je razdoblje u kojem je i dalje važno da roditelji i djeca imaju

bliske, ali i ravnopravnije odnose.

4. SLOBODNO VRIJEME

4.1. DEFINICIJA I POVIJEST SLOBODNOG VREMENA

Slobodno vrijeme je univerzalna društvena pojava našega doba koja se javlja u

svim zemljama svijeta bez obzira na njihovu razvijenost, bogatstvo i društvenu

strukturu.

U jednom poglavlju o pedagogiji slobodnog vremena, A. Vukasović ovako

definira slobodno vrijeme: „Slobodno vrijeme je vrijeme u kojem je pojedinac

oslobođen poslova, obveza i dužnosti prema obitelji školi, poduzeću ili široj

zajednici; vrijeme koje on može oblikovati i ispuniti aktivnostima prema osobnim

željama i zanimanjima, radi zadovoljenja vlastitih sklonosti i razvijanja sposobnosti.“

To je sredstvo odmora, razonode i oslobađanja od svakodnevnih briga, a još jedna i

ujedno i glavna funkcija je razvoj ličnosti osobe. Glavno obilježje slobodnog

vremena je upravo aktivnost pojedinca, a ona može biti masovna, grupna i

individualna.

Iako se važnost slobodnog vremena počela naglašavati tek u zadnjih stotinjak

godina, slobodno vrijeme je spominjao već i Aristotel. Međutim, on je slobodno

vrijeme shvaćao kao luksuz koji imaju oni koji su slobodni kako bi se mogli

usavršavati i bogatiti svoj duh prisustvovanjem u igrama, natjecanjima, filozofijama i

prikazivanju komedija i tragedija. U Rimu je bila slična situacija, a tako se održalo

do Srednjeg vijeka u kojem je plemstvo u svojim palačama i dvorcima održavalo

koncerte, balove, kazališne predstave i razne druge zabave.

Pojavom građanske revolucije razvija se industrija, a novonastala bogata klasa

ima mnogo slobodnog vremena koje koristi na prvom mjestu u svrhu obrazovanja na

raznim područjima (umjetnost, znanost...). Nakon industrijske revolucije dolazi do

skraćivanja radnog vremena pa samim time cijelo pučanstvo ima više vremena za

vlastite želje i interese. (Vukasović, 1994.)

4.2. PEDAGOGIJA SLOBODNOG VREMENA

Spontanost i nekontroliranost vremena koje čovjek provodi daleko od svojih

svakodnevnih obveza ispunjavajući vlastite želje i interese odlikuje se

nekontroliranošću i spontanošću, međutim i u sferi slobodnog vremena postoji veliki

utjecaj odgoja. Iz toga proizlazi predmet pedagogije slobodnog vremena koji se

odnosi na sam odgoj koji se javlja u slobodnom vremenu. U ovom slučaju,

pedagogija se morala odvojiti od inače tradicionalnog proučavanja namjernih

odgojnih utjecaja i morala se usredotočiti na odgojne utjecaje koji su nekontrolirani i

na tzv. „skrivene suodgojitelje“. A. Vukasović definira pedagogiju slobodnog

vremena kao znanstveno-pedagogijsku disciplinu koja proučava i pronalazi

mogućnosti da se nekontrolirani odgojni utjecaji u slobodnom vremenu učine

kontroliranima.

Pedagogijom slobodnog vremena pokušava se utjecati na negativne posljedice i

negativno djelovanje loše iskorištenog i neorganiziranog slobodnog vremena. Upravo

zbog problema koji se mogu javiti kada se slobodno vrijeme ne iskorištava u svrhu

unaprjeđenja vlastitih kognitivnih i tjelesnih sposobnosti, pedagogija mu mora

posvetiti veliku pozornost. Sama smisao pedagogije slobodnog vremena je u tome da

se proučavajući slobodno vrijeme unaprijedi odgojni rad u tome području.

Prema A. Vukasoviću, ovim zadacima pedagogija nastoji organizirati i koristiti

slobodno vrijeme kako bi se povećao razvoj ličnosti i same osobe, pritom se važnost

stavlja na oblikovanje slobodnog vremena djece u osnovnoj i srednjoj školi i u

specijaliziranim ustanovama.

4.3. ODGOJ U SLOBODNOM VREMENU

Iako se naglašava kako je slobodno vrijeme određeno za odmor i razonodu, oni ne

moraju i ne bi smjeli biti organizirani i planirani bez cilja i svrhe, a to je kao što se

već spomenulo, izgradnja i razvoj ličnosti osobe. Slobodno vrijeme se može

iskoristiti na pozitivan i negativan način, i upravo tu dolazi do značaja zadatak

pedagogije slobodnog vremena. Mlade i djecu bi trebalo učiti i odgajati od samih

početaka kako što kvalitetnije i organiziranije provoditi to dragocjeno vrijeme u

kojem se mnogo toga može poboljšati prema vlastitim željama i sposobnostima.

Najvažniji pedagoški zadatak društva i okoline je kako slobodno vrijeme učiniti

takvim da svakom pojedincu pruži mnogo različitih mogućnosti za aktivnost i

ostvarenje vlastitih sposobnosti, a da se pritom daje za dobrobit zajednice

(Vukasović, 2004.). Istovremeno se mora osigurati da slobodno vrijeme zaista i

ZADACI

Stvaranje teorijskih pretpostavki za

unapređivanje rada i aktivnosti

proučavanje specifičnih

mogućnosti odgojnog rada u slobodnom

vremenupraćenje i

vrednovanje rezultata postignutih odgojem

u slobodnom vremenu

ostane slobodno, odnosno da svaki pojedinac ima vlastiti izbor aktivnosti i

mogućnost samostalnog organiziranja slobodnog vremena.

Da bi pozitivno korištenje slobodnog vremena bilo moguće trebaju biti

zadovoljena dva uvijeta:

- postojanje mogućnosti za kulturno, društveno i individualno korištenje

slobodnog vremena

- osposobljenost građana za korištenje tih mogućnosti.

Kada se govori o mogućnostima koje društvo i civilizacija moraju osigurati

pojedincu da bi on kvalitetno provodio svoje slobodno vrijeme, prvenstveno se misli

na objekte koji svojom opremljenošću mogu ponuditi ljudima veliki raspon

aktivnosti. Ovdje se ubrajaju knjižnice, čitaonice, kazališta, igrališta, parkovi,

sportske dvorane, odmarališta, izletišta, kulturni domovi, ljetovališta, zimovališta...

Sve aktivnosti slobodnog vremena trebaju biti raznovrsne, bogate i dinamične jer

se funkcija odmora, kulturne razonode i razvoja ličnosti međusobno isprepliću i

nadopunjavaju. Aktivnosti moraju osiguravati poboljšavanje raspoloženja, a

istovremeno moraju obogaćivati čovjekov život.(Vukasović, 2004.)

4.4. PROBLEMI SLOBODNOG VREMENA I RIZIČNO PONAŠANJE

MLADIH

3 glavna zadatka odgoja u slobodnom

vremenu

ODMOR KULTURNA RAZONODA

RAZVITAK OSOBNOSTI

Iako su zadaće odgoja razvitak ličnosti osobe i obogaćivanje ljudskog života na

kulturnoj i duhovnoj razini, postoje mnogi problemi koji se javljaju pri organiziranju

samog provođenja slobodnog vremena, ali se pojavljuju i problemi u nastojanjima da

zajednica omogući raznovrsne aktivnosti svojim građanima.

Ukoliko okolina u kojoj djeca i prvenstveno mladi nije opremljena tako da nudi

mnogo raznolikih mogućnosti za provođenje aktivnosti unutar slobodnog vremena,

dolazi do velikih problema u njihovom ponašanju. Ovdje se prvenstveno misli kako

mladi u takvoj situaciji nemaju priliku iskazati svoje sposobnosti i ne pronalaze se u

malom broju ponuđenih aktivnosti, pa zbog toga biraju negativne i nekulturne

aktivnosti kojima popunjavaju svoje slobodno vrijeme.

Također, mnogi ljudi pa tako i mladi, unatoč dobroj opremljenosti okoline i

usmjerenosti k njihovim potrebama i sposobnostima, ne znaju dobro isplanirati i

provoditi slobodno vrijeme koje bi trebalo pomagati u izgrađivanju njihove ličnosti.

U oba slučaja dolazi do toga da mnogi provode vrijeme u kafićima, barovima, na

ulici ili kod kuće pred televizorom gdje su izloženi raznim negativnim utjecajima

medija. Kao rezultat takvog neorganiziranog provođenja slobodnog vremena nastaje

napadno ponašanje, agresivnost, maltretiranja vršnjaka, moralna zapuštenost,

društvena neodgovornost, prekomjerno korištenje alkohola, korištenje opojnih droga

i drugih nezakonitih sredstava. Tome u prilog ide stalni porast maloljetničkog

prestupništva, pa čak i asocijalnog ponašanja.

Kada se govori o rizičnom ponašanju mladih, uz utjecaj okoline ne smiju se

izostaviti dva puno važnija faktora koja izravno utječu na mlade, pogotovo

adolescente, a to su obitelj i vršnjaci. Najčešće se problemi javljaju u situacijama

kada roditelji nad djecom imaju veoma nizak nadzor i kada ne znaju s kime se

njihovo djete druži i kako provodi svoje vrijeme izvan kuće. O obitelji kao nositelju

odgoja u slobodnom vremenu će se govoriti u nastavku. Također, u pubertetu i

adolescenciji djeca se počinju okretati ka vršnjacima i s njima provode sve više

vremena. Upravo oni imaju veliki utjecaj na to kako će se pojedinac ponašati i mladi

često žele biti dio kolektiva iako to ne nosi sa sobom pozitivno ponašanje.

Kako bi se ta rizična devijantna ponašanja mladih spriječila, trebaju postojati i

razvijati se svi oni objekti koji pružaju odmor i kulturnu razonodu. Upravo na

izgradnji takvih objekata, gdje mladi mogu pokazivati i unaprijediti svoje

sposobnosti, treba raditi društvena zajednica.

4.5. ODGOJNE AKTIVNOSTI I DJELATNOSTI U SLOBODNOM

VREMENU

Sve aktivnosti u slobodnom vremenu moraju imati svoj smisao, a to se najlakše

može predočiti dvjema funkcijama koje imaju te aktivnosti.

- Prva funkcija je ta da su aktivnosti sredstvo pomoću kojega se razvijaju

interesi i sposobnosti te izgrađuju pozitivne odlike aktivnosti, odnosno govori

se o odgoju u slobodnom vremenu.

- Druga funkcija se očituje u svrsi. To znači da se djeca odgajaju kako bi znala

kulturno koristiti slobodno vrijeme.

U svom radu A. Vukasović naglašava kako se u slobodnom vremenu nikada ne

smije zaboraviti glavno načelo od kojeg se polazi u njegovoj organizaciji, a ono glasi

da se u izboru aktivnosti i sadržaja koji se provodi mora uvažavati i poštivati

individualna sloboda. Nikada se aktivnosti ne smiju ograničavati, ali se isto tako

nikada ne smije na njih prisiliti. Iz tog osnovnog načela proizlaze još neka kao što su

načelo smislenosti, individualnosti, raznovrsnosti, organiziranosti i primjerenosti.

Osim organiziranih aktivnosti, u slobodnom vremenu postoje i djelatnosti kojima

se u njemu djeluje. One se mogu podjeliti na preventivnu djelatnost, koja se

isključivo odnosi na sprječavanje asocijalnih oblika ponašanja, zatim dolazi odgojno-

formativna djelatnost. Ona se odnosi na izgrađivanje pozitivnih osobina ličnosti, te

na kraju kurativna ili preodgojna.

4.6. NOSITELJI ODGOJNIH AKTIVNOSTI

Kako bi svaki čovjek bez obzira na spol, dob, obrazovanje ili profesiju mogao

kvalitetno provoditi svoje slobodno vrijeme, moraju postojati raznolike aktivnosti

među kojima pojedinci mogu birati one koje odgovaraju njihovim interesima i

sposobnostima. Zbog toga one moraju obuhvaćati sva područja ljudske djelatnosti,

kao što su manualni i intelektualni rad, tjelesna i duhovna kultura, znanost i

umjetnost, tehnika i tehnologija, društveni život i međuljudski odnosi.

Tako veliki raspon djelatnosti nikako ne može obuhvatiti samo jedna institucija i

zato da bi se razne aktivnosti ostvarile postoji veliki broj institucija koje ih

omogućuju. Sve institucije moraju biti organizirane, kako u unutarnjem radu tako i u

koordiniranom radu s ostalim institucijama. Nadalje će se opisivati svaki od nositelja

aktivnosti slobodnog vremena koje su prikazane u radu A. Vukasovića.

Funkcije aktivnosti u slobodnom

vremenu

Svrha Sredstvo

4.6.1. OBITELJ

Obitelj je za dijete najvažniji činitelj koji utječe na njegovo ponašanje i odgoj.

Kada se govori o slobodnom vremenu, obitelj mora voditi brigu o tome kako će

dijete provoditi svoje aktivnosti u slobodnom vremenu. Zbog toga obitelj ima dvije

važne uloge, prva je da slobodno vrijeme unutar same obitelji mora biti dobro

organizirano, a druga je da mora surađivati s organizatorima slobodnog vremena

izvan obitelji.

Vrlo je važno da obitelj ima dobru organizaciju slobodnog vremena, a ona se

ostvaruje tako što se u obitelji mogu organizirati šetnje, izleti, putovanja, odlasci u

kino, odlasci u kulturne ustanove, kazališta... Također, obitelj može organizirati

društvene igre, čitanje bajki ili knjiga, crtanje, modeliranje, slušanje glazbe i druge

slične aktivnosti kojesu važne kako bi se unutar obitelji gradio skladan odnos između

djece i roditelja.

Ukoliko su roditelji nezainteresirani za zajedničko provođenje slobodnog vremena

i za upoznavanje prijatelja svoje djece, krajnji rezultat može biti vrlo negativan jer

NOSITELJI ODGOJNIH

AKTIVNOSTI

DRUŠTVENE ORGANIZACIJE

OBITELJ

PREDŠKOLSKE USTANOVE

ŠKOLA

OSTALE USTANOVE

dijete može doći pod utjecaj raznih grupa s antisocijalnim ili čak vandalističkim

ponašanjem.

4.6.2. USTANOVE ZA PREDŠKOLSKI ODGOJ

U ustanovama za predškolski odgoj ne može se govoriti o potpunom slobodnom

vremenu jer su djeca koja borave u tim ustanovama još mala, ali se može govoriti o

aktivnostima koje su unutar tih ustanova organizirane na način da ih djeca obavljaju

samostalno i slobodno. U te aktivnosti najčešće se ubrajaju slobodne dječje igre u

kojima djeca sama biraju čime će se igrati, čega, s kime te određuju tijek igre. Te

slobodne aktivnosti u rasporedu traju duže nego od usmjerenih aktivnosti u kojima

odgajatelj izravno radi s predškolskom skupinom.

4.6.3. ŠKOLA

Iako se škola koristi za simboliziranje institucijalnog odgoja koji je sam po sebi

suprotan odgoju u slobodnom vremenu, škole se mijenjaju te moraju biti

zainteresirane za sva odgojna nastojanja, pa tako i za odgoj u slobodnom vremenu.

Prvi korak k slobodnim aktivnostima u školi su izborni predmeti koje učenici

slobodno i samovoljno biraju, pored onih predmeta koji su obavezni. Nadalje, škole

su osim nastave uvele u svoj odgojno-obrazovni program i mnoge izvannastavne

učeničke aktivnosti. Te izvannastavne aktivnosti nastale su kako bi učenicima

ponudile mogućnost samostalnog izbora koju aktivnost će pohađati, odnosno koja

aktivnost im pruža svojim sadržajem najbolju mogućnost da njegovi interesi i

sposobnosti dođu do izražaja.

U praksi može doći do teškoća koje vode do ograničavanja slobode izbora.

Najčešće su te poteškoće objektivne prirode, one se odnose na nedostatak prostora,

opreme, financijskih sredstava i osoblja koje je osposobljeno za organizaciju

slobodnih aktivnosti. Osim objektivnih poteškoća postoje i one subjektivne koje se

odnose na ograničenje učenikova izbora od strane učitelja. To je veoma čest

problem, jer učitelji biraju učenike koji će pohađati njihovu izvannastavnu aktivnost

te samim time njihova sloboda potpuno nestaje. Mora se naglasiti kako je najbolje

pustiti učenike da sami biraju prema željama i sposobnostima, bez obzira na njihov

uspjeh u nastavi.

Osim izvannastavnih aktivnosti, postoji i još veći stupanj slobode učenika, a to je

organizirana slobodna subota u školi. Ona se organizira u cjelodnevnim ili

poludnevnim aktivnostima, a učenici sasvim svojevoljno i slobodno biraju one

aktivnosti koje ih zanimaju i koje zadovoljavaju njihove interese. Osim slobodne

subote, škole mogu organizirati slične aktivnosti u vrijeme proljetnih ili zimskih

praznika.

4.6.4. DRUŠTVENE I OPĆEKULTURNE USTANOVE

Sve aktivnosti koje se organiziraju u školi nazivaju se školskim izvannastavnim

aktivnostima, ali pored njih postoje i izvanškolske aktivnosti koje organiziraju razne

ustanove unutar zajednice, a sadržaj aktivnosti koje one nude su veoma raznoliki:

sportski, kulturni, umjetnički, znanstveni, tehnički itd.

Važnu ulogu imaju društvene ustanove koje pružaju raznolike aktivnosti za

ugodno i odgojno korištenje slobodnog vremena.

Neke društvene ustanove:

- Crveni križ

- Planinarski savez

- Foto-savez

- Kino-savez

- Glazbena mladež

Osim društvenih ustanova, postoje i općekulturne, informativne i zabavne

ustanove koje svojim programima i sadržajima pružaju nove mogućnosti za

provođenje slobodnog vremena. Ove ustanove postoje kako bi proširile opću kulturu

mladih, ali često njihovi sadržaji mogu imati i negativni učinak na ponašanje i odgoj

mladih jer se njihov sadržaj treba jako temeljito organizirati i nadopunjavati.

U općekulturne, informativne i zabavne ustanove ubrajaju se:

- Dnevni tisak

- Radio i televizijia

- Kazališta

- Kulturni domovi

- Čitaonice i knjižnice

- Muzeji

- Koncertne dvorane

5. ZAKLJUČAK

Na temelju ovog seminarskog rada može se zaključiti da je uloga roditelja

najvažnija u odgoju djeteta. Svrha obiteljske pedagogije sastoji se od

promatranja i unaprijeđenjem obiteljskog odgoja i života. Djeci je itekako

potreban roditelj, da bude partner u igri, da mu bude prijetelj, da mu pruži

dovoljno ljubavi, da budi u njemu osjećaj sigurnosti.

Veoma je važno da roditelji znaju odrediti kako postaviti autoritet i pritom ne

zaboraviti da je djetetu, osim autoriteta, prijeko potrebna roditeljska pažnja i

razumijevanje. Autoritativnim tj. demokratskim odgojem, za razliku od

popustljivog, indiferentnog i autoritarnog, postiže se najpozitivniji odnos s

djetetom jer ono duboko doživaljava i osjeća da se može osloniti na svoje

roditelje i da im može vjerovati te se ugleda na njih. Možemo zaključiti da su

oba roditelja podjednako važna u odgoju djeteta od najranije dobi pa sve dok

ne izrastu u zrele, odgovorne i samostalne ljude te da roditelji obavljaju svoju

roditeljsku funkciju, ali im često nedostaju potrebna znanja i umjeća

odgajanja.

Usmjeravajući i potičući djecu u uključivanje u različite aktivnosti tijekom

slobodnoga vremena, roditelji neizravno utječu i na to u kakve će se socijalne

odnose djeca uključiti, što opet može utjecati na razvoj rizičnoga ponašanja

adolescenata. Slobodno vrijeme se može iskoristiti na pozitivan i negativan

način, i upravo tu dolazi do značaja zadatak pedagogije slobodnog vremena.

Mlade i djecu bi trebalo učiti i odgajati od samih početaka kako što

kvalitetnije i organiziranije provoditi to dragocjeno vrijeme u kojem se

mnogo toga može poboljšati prema vlastitim željama i sposobnostima.

Moraju postojati raznolike aktivnosti među kojima pojedinci mogu birati one

koje odgovaraju njihovim interesima i sposobnostima. Sve institucije (škola,

predškolske ustanove, društvene organizacije i ostale ustanove) zajedno s

obitelji moraju biti organizirane, kako u unutarnjem radu tako i u

koordiniranom radu s ostalim institucijama.

6. LITERATURA

Rosić, V. (2005). Odgoj, obitelj, škola. Rijeka: Žagar

Rosić, V. (1998). Obiteljska pedagogija. Rijeka: Filozofski fakultet u Rijeci

(Odsjek za pedagogiju)

Spasojević, P. (2011). Porodična pedagogija i odgovorno roditeljstvo. Banja

Luka: Pedagoški fakultet u Bijeljini

Vukasović, A. (1994). Pedagogija. Zagreb: Alfa

Raboteg – Šarić, Z. , Sakoman, S. , Brajša – Žganec, A. (2002). Stilovi

roditeljskoga odgoja, slobodno vrijeme i rizično ponašanje mladih.

Pretraživanje informacija na internetu. 6.12.2011.

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=30831

Čudina – Obradović M. , Obradović J. (2002). Potpora roditeljstvu – izazovi i

mogućnosti. Pretraživanje informacija na internetu. 9.12.2011.

http://www.rsp.hr/ojs2/index.php/rsp/article/viewFile/139/143

Kuhar, M. (2009.) Parental authority in adolescent – parents relathionship.

Pretraživanje informacija na internetu 3.01.2012.

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=93829