PERIOD DO ULASKA JOSIPA FRANKA U STRANKU PRAVA

Hrvatsko katoliko sveuilite

Odjel za povijestIlica 242, ZagrebRobert Ivekovi Misiraa

Hrvatske politike stranke, njihovi programi i odnos prema ujedinjenju sa Kraljevinom Srbijom ista stranka prava Seminarski rad iz predmeta Povijest institucija i politike uprave hrvatskih zemalja

Doc. dr. sc. Ivan Buli Zagreb, 21. 12. 2014. SADRAJ:1. UVOD............................................................................................................................................................22. PERIOD DO ULASKA JOSIPA FRANKA U STRANKU PRAVA..................................23. IDEJA O UJEDINJENJU OPORBE I PROGRAM IZ 1894. ...............................................34. RASKOL STRANKE PRAVA I STVARANJE ISTE STRANKE PRAVA................45. REAKCIJE NA RASKOL STRANKE PRAVA.........................................................................66. SUKOB FRANKOVACA I DOMOVINAA...............................................................................67. STAV SP-A PREMA SRPSTVU I PROTUSRPSKE DEMONSTRACIJE U ZAGREBU...................................................................................................................................................78. UJEDINJENJE OPORBE 1903. GODINE.....................................................................................9 9. ISTA STRANKA PRAVA OD 1904. DO 1914. GODINE....................................................1210. ZAKLJUAK............................................................................................................................................1411. POPIS LITERATURE............................................................................................................................15

1. UVOD

U ovome seminarskome radu biti e rijei o postanku i razvoju iste stranke prava do 1914. godine. Izuzev spomenutih tema, ovaj seminarski rad obraditi e i sukobe domovinaa i frankovaca, prikazati e kakav je bio odnos stranke prema Monarhiji te prema kraljevini Srbiji. Za literaturu koristio sam Stjepan Matkovia i knjigu ista stranka prava 1895. 1903., knjigu Jaroslava idaka Povijest hrvatskoga naroda g. 1860. 1914., knjigu Programatski dokumenti hrvatskih politikih stranaka i skupina 1842. 1914. autora Tihomira Cipeka i Stjepana Matkovia, lanak Stjepana Matkovia Politike borbe i prijepori: ista stranka prava i panoramski pogled na 1903. godinu te knjigu Mirjane Gross Povijest pravake ideologije. 2. PERIOD DO ULASKA JOSIPA FRANKA U STRANKU PRAVA1880. ih godina razvija se moderno pravatvo koje je za zadau imalo provoenje ideala Ante Starevia u sklopu ustavnih zakona, no tada nastaju potekoe pri usklaivanju starevianske politike filozofije s potrebama voenja pragmatine i realne politike. Neispunjenje pravakih naela i vladavina bana Khuena Hedervaryja navode pravae na ispitivanje svojih politikih nastupa. Uvidjeli su da na vanjske utjecaje koje bi donijele promjene u Austro Ugarsku Monarhiju ne mogu raunati kao ni na oruani sukob jer su poueni iskustvom Eugena Kvaternika i rakovike bune iz 1871. godine. Jedino to im preostaje jest injenica da rjeenje hrvatskog pitanja moraju potraiti unutar Monarhije (pritom vjerujui da moe doi do unutranjeg ureenja u korist nacionalnog naela i dravnopravne ravnopravnosti) te se okreu sueljavanju na javnom polju po odredbama postojeih zakona. Predvodnik toga modernog pravatva bio je Fran Folnegovi koji nije nikada potpuno prihvaao ideje koje su bile obiljeje Stranke prava. Njegova shvaanja dolaze do izraaja tek krajem osamdesetih i poetkom devedesetih 19. st. zbog pojave krize dualizma koja e se pogotovo oitovati u razdoblju od 1895. 1897. godine. Folnegovi Hrvatsku smatra vanom jer se radi o podruju koje vodi dalje na Balkan. Zbog toga e vlast morati poeti rjeavati hrvatsko pitanje a prvaci Stranke prava, kao predstavnici hrvatskog naroda, voditi e te pregovore. Prije toga, Stranka prava trebala bi ojaati okupljanjem svih opozicijskih elemenata u Hrvatskoj, Dalmaciji, Slavoniji i Istri i skidanjem peata zbog Starevievih ideja i dogaaja osamdesetih koje su dokazivale tenju pravaa da na ruevinama Monarhije ele osamostaljenje Hrvatske. Prvi koji je poeo kritizirati te nove tenje pravaa bio je Erazmo Bari koji pritom nije tedio i na kritici Ante Starevia. Provodilac tih ideja u manjoj mjeri je bio Folnegovi. U tom pravcu Stranku prava usmjeruje dr. Josip Frank, koji je roen u Osijeku 1844. godine. Doktorira pravo u Beu 1868. gdje je potom radio u jednoj kancelariji kao pripravnik. U Zagreb dolazi 1872. godine i pokree svoje novine Agramer Presse (kasnije postaju Kroatische Post). 1884. godine Frank se nalazi u odboru trojice koji je trebao osporiti ili prihvatiti izbor Kumiia u sabor. Iako je zagovarao ulazak Kumiia u Sabor, veinska unionistika stranka odbija to. Drugi put sa pravaima Frank se susree kada je na sudu branio Davida Starevia poradi saborskog vritnjaka ime dobiva veliki ugled meu pravakim redovima. Na poziv Folnegovia i Davida Starevia, Josip Frank pristupa stranci 10.12.1890. godine, a doekan je sa odobrenjem. Stranci prava trebala je iskusna osoba velikih organizacijskih sposobnosti koja bi trebala obnoviti posrnuli stranaki tisak. Njegovi istupi pokazali su da za Stranku prava dolazi organizacijsko financijska revitalizacija, ali i promjena pravake taktike.

3. IDEJA O UJEDINJENJU OPORBE I PROGRAM IZ 1894.

Bilo je vie pokuaja ujedinjavanja oporbe. Godine 1885. voeni su dogovori obzoraa i pravaa o ujedinjenju snaga protiv zajednikog neprijatelja, ali je sve ostalo na ad hoc suradnji. Na saborskim izborima 1887. izborni sporazum Neodvisne narodne stranke, Stranke prava, Centruma i Srpske samostalne stranke nije dao velike rezultate ve je samo dokazao uspjenost Khuenove pacifikacije opozicije. Na izborima 1892. godine pravai su odbili izborni sporazum sa obzoraima koji poradi toga apstiniraju izbor to donosi veliki poraz pravaima. Lo rezultat pravaa nagnao je na stvaranje stranke koja bi predstavljala cjelokupnu oporbu. Sa strane obzoraa pregovore je vodio predsjednik JAZU-a Franjo Raki, a u pravakoj delegaciji Frank je sastavljao osnove sporazuma i izvjetavao svoju stranku o tijeku pregovora. Pregovori su zapoeli u listopadu 1892. da bi u prosincu obje strane iznjedrile prvi sporazum koji je sadravao sedam toaka koje e initi temelj budueg zajednikoga rada. Uslijedio je pokuaj prelaska na izradu zajednikog programa kako bi se uvidjela mogunost usklaenja temeljnih gledita o uzajamnoj suradnji. U studenome 1893. dolo je do prve zajednike skuptine na kojoj je objavljen novi Sporazumak koji izraava odrednice za zajedniki rad dviju stranaka. Konana redakcija programa zavrena je 14. travnja 1894. godine. Program se sastojao od sedam toaka, a sadraj je ocrtavao kompromisni pristup ime je oporba poslala poruku lojalnosti te da ustavnim putem eli poboljati dravnopravni odnos Hrvatske. Unutar okvira zacrtan je idealan opseg hrvatske drave koji ukljuuje Bansku Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Rijeku, Meimurje, Istru, BiH i slovenski teritorij. Priznaju se zajedniki poslovi Monarhije koje bi Hrvatska ravnopravno sa Ugarskom rjeavala zajedno sa ostalim zemljama Monarhije. U drugom planu su zahtjevi za ustavnim slobodama, u prvom redu za slobodoumnim izbornim redom. Formulacija ovog programa, ovisno kako se intepretira, moe biti dualistikoga ili trijalistikoga karaktera. S obzirom da je rije o periodu kada se kriza dualizma produbljuje, redovito e se tvrditi da je program nastrojen ka trijalizmu te e maarski krugovi proglaavati program izdajnikim. Zanimljivo je da se srpsko pitanje u programu ne spominje jer je hrvatska oporba bila slona u ocjeni da stajalite srpskih politiara odbacuje vrijednosti hrvatskoga dravnoga prava. Za srpske politiare nema dvojbe oko programa jer je bio negacija srpstva te ga zbog toga ne prihvaaju. Obje strane program su prihvatile te e tako postati programom umjerenih opozicijskih grupa u Hrvatskoj sve do pada Monarhije 1918.

U travnju pregovori oporbe zapadaju u duboku krizu. Na zajednikoj sjednici 10. svibnja dogodio se prekid dogovora. Istoga dana pravaki sveuilitarci su prosvjedovali pred kuom Tadije Smiiklasa i pred zgradom Dionike tiskare pritom porazbijavi prozore. Smiiklas je smatrao da je to organizirao sam Josip Frank uz pomo svojih sinova. Glavni problem bio je vezan uz ime stranke jer je Frank prednjaio u traenju iskljuive prevlasti pravakog nazivlja naglaavajui kako su obzorai napustili vlastiti i prihvatili pravaki program. 4. RASKOL STRANKE PRAVA I STVARANJE ISTE STRANKE PRAVA

Osobni nagoni za vodstvom imali su ulogu u raskolu Stranke prava, a osobne ambicije su se potvrivale izborom na elne pozicije stranke. Budui da se pribliavalo vrijeme tko e biti izabaran u novom vodstvu stranke, borba se zakuhavala. Najprije se u jeku rasprava povukao formalni predsjednik barun Juraj Rukavina kojega zamjenjuje Folnegovi. Sve vie se kritiziralo Franka kojega su smatrali da tajno slui Beu i Peti, a posebno se naglaavala injenica kako je Josipov stariji brat Jakov propagirao u Beu novi smjer pravatva te je navodno preko brata dobivao obavijesti o stranci i objavljivao ih javnosti prije pravakih glasila. Pritisak je bio snaan i Frank je, uoi skuptine u srpnju 1895., izjavio kako ne tei vodeoj ulozi u stranci to su njegovi protivnici doekali sa zadovoljstvom. U izborima za ulazak u sredinji odbor stranke uli su Folnegovi, Ivan Rui, Ivan Banjavi, Juraj erjavi, Grga Tukan i Vladimir Kovaevi. Rezultati ove skuptine bile su jedna od epizoda raskola Stranke prava. Osim Franka, Mile Starevi, Mijo Tkali i Josip Grani nisu dobili nikakve pozicije, dok su Ivo Prodan (u Dalmaciji) i Eugen Kumii dobili samo poasne pozicije. Nezadovoljnici su ekali pogodan trenutak za pokretanje protuakcije. Povod za raskol bio je spaljivanje maarske zastave na Trgu bana Jelaia za slubenoga posjeta Franje Josipa I. Zagrebu 16.10.1895. godine. U incidentu sudjelovali su i Frankovi sinovi skidanjem maarske zastave sa slavoluka. Maarski tisak napao je oskvrnue nacionalnoga simbola, no najvee iznenaenje bila je osuda Frana Folnegovia. Osudom hrvatske akademske mladei i govorom o prijateljstvu Hrvata i Maara Folnegovi je u javnosti izazvao burnu reakciju. Odmah nakon Folnegovieva govora u gradskom poglavarstvu, 22.10. 1895. istupaju nezadovoljnici iz Stranke prava sa Ante Stareviem na elu te se osniva ista stranka prava. Stranku su inili zastupnici Frank, Kumii, Ante i Mile Starevi. Izdanjem prvoga broja novoga glasila nove stranke Hrvatsko Pravo, zapoeo je proces stvaranja nove pravake stranke. Izjavu o osnivanju iste stranke prava glasi ovako: Slavnom predsjednitvu kluba stranke prava u Zagrebu.

U posljednje doba bivaju u stranki prava stvari, koje ne odobravasmo niti odobriti moemo, koje smatrasmo za kodljive svetoj stvari, za koju radismo i raditi hoemo. Izkljuivati najstarie, radine i verne drugove od znanja vanih razpravah sredinjeg odbora i njegovih zakljuakah; proglasivi biskupa trosmajera za protektora te mu izvjeivati o njezinu radu sve to bez njezina znanja. (...) rui ugled, jakost stranke i za koji mi odgovornost preuzeti nemoemo i neemo; i kon to je predsjednik kluba stranke prava u Zagrebu, g. Fran Folnegovi u poslednjoj skuptini zagrebakoga gradskoga zastupstva u ime stranke prava osudio delo zagrebakih sveuilinih gradjanah na Jelaievom trgu (...) to mi podpisani ovime izstupamo iz kluba stranke prava u Zagrebu te izjavljujemo da se ujedno ustrojavamo kao posebni klub iste stranke prava. Matica stranke, sa Folnegoviem na elu, po svojemu asopisu Hrvatska Domovina dobivaju naziv domovinai. Vanjskopolitika uporita jedan su od razloga unutarstranakih sukoba izmeu Folnegovia i Franka. Folnegovi je zastupao opcija da treba doi do novog hrvatsko maarskog sporazuma koji bi rezultirao pristankom Maara na hrvatsku cjelovitost, a Hrvati bi i dalje priznavali dravnopravnu cjelinu s Ugarskom. Frank je uporite imao u dinastiji i bekim politiarima iako o njegovoj bekoj orijentaciji ne moemo priati do 1905. godine, Rijeke rezolucije i osnivanja Hrvatsko srpske koalicije jer tek od tada postoje dokumenti koji potvruju korespondenciju Franka i beke vlade. 5. REAKCIJE NA RASKOL STRANKE PRAVA

Reakcije na raskol Stranke prava bile su razliite vei dio pravaa van Banske Hrvatske nije se htio svrstati ni na jednu stranu nadajui se pomirenju i okupljanju itave hrvatske oporbe pod vodstvom Stranke prava. Jedini koji se pobunio u vezi stvaranja iste stranke prava bio je Frano Supilo, tadanji urednik Crvene Hrvatske koji otvoreno kritizira predvodnike nove stranke u prvom redu Franka, ali osuuje i samog Antu Starevia koji je nasjeo intrigama iz blie okoline. Kritiki su se postavili i maaroni, pogotovo nakon proraunske rasprava kada je Frank spomenuo hrvatsko maarske odnose. Raskol pravaa obzoraima je posluilo za vlastitu konsolidaciju, ponajprije za financijsku obnovu. Pritom vjeruju da zbog velikoga prisustva duhovno najuglednijega dijela hrvatske nacije u institucijama obzorai mogu postati predvodnici graanskih snaga protiv khuenovskoga sustava. Prva podrka iste stranke prava dolazila je od manjeg dijela kluba nekada jedinstvene Stranke prava. Najjae uporite stranke bilo je u Zagrebu, a podrka je dolazila i iz Senja, Otoca i moslavakoga kraja. Stranka je do 1897. osnovala vlastite klubove u Ludbregu, Slatini, Osekovu, Voloderu, Gornjem Jelenju i Strucu. Potopra je dolazila i od pojedinaca, a to su don Ivo Bojani iz Komie, don Dragutin Hlaa iz Bakra, Tomo argonja iz Grobnika i urednitvo zadarskoga lista Katolika Dalmacija na elu sa don Ivo Prodanom.

6. SUKOB FRANKOVACA I DOMOVINAA

Nakon raskola Stranke prava, poinju meusobni sukobi domovinaa i pripadnika iste stranke prava, koje e po Josipu Franku prozvati frankovcima. Njihovi meusobni sukobi u Saboru i novinski pamfleti obiljeavaju politiku atmosfere druge polovice devedesetih godina 19. stoljea. Prvo razdoblje obiljeeno je sukobom prvaka Franka i Folnegovia koji su jedan drugoga optuivali za idaju pravakih ideja. U ovome razdoblju Folnegovi, zbog nesmiljenih napada frankovaca (esto potkrepljenih autentinim dokumentima), naputa vodstvo domovinaa. Nakon toga domovinai zahtijevahu ostavku Franka sa ela stranke na to ovaj nije ni pomiljao, a i od prvih dana stranke imao je odane ljude koji su ga smatrali nepogreivim zagovornikom pravakih interesa.

Krajem veljae 1896. umire Ante Starevi ime se gubi svaka nada u pomirbu dvije sukobljene strane, a neuspjeh je izazvao jo vee rasprave u kojima se najvie istaknuo Grga Tukan. U svojim iskazima protiv Franak dokazao je da je antisemitist diskreditirajui ga kao agenta razliitih idovskih organizacija. Zbog klevete Tukan biva osuen na 3 tjedna zatvora, a kasnije je osuda promijenjena u isplaivanje kazne od 100 forinti. Meutim, kazna ga nije demotivirala da i dalje radi antisemitske ispade to je vidljivo u objavljenom lanku Tko je dr. Josef Frank? u sisakom Hrvatskom radnikom glasu gdje ga se optuuje da je dvolian, da je neiskren po pitanju gospodarstva i radnika, da e zbog svojeg idovskog porijekla raditi sebi za korist, da je saveznik masona te da truje narod svojim stavovima.

O burnosti dvoboja Franka i Tukana govori injenica da su se esto prekidale sjednice. Istim putem iao je i Ante Tresi Pavii koji je do 1899. godine bio frankovac. U glasilu Stranke prava Hrvatska Pavii e objaviti lanak Zato sam razkrstio sa drom. Frankom? u kojem istie da ista stranka prava zastupa proidovsku politiku to je bilo vidljivo za vrijeme afere koja je izazvala panju itavoga svijeta, a to je afera Dreyfuss. Frankova okolina, naravno, odmah je u tisku pobila Paviieve iskaze te su uslijedile nove optube.

U isto vrijeme sa frankovcima se sukobljavaju i obzorai.

Zanimljiv istup protiv frankovaca uinio je Marijan Derenin iskoristvii knjievnu formu komedije kako bi iznio svoje miljenje. Komedijom u tri ina Ladanjska opozicija, premijerno izvedena u HNK-u 1896. godine, ismijava pravae tj. frankovce. Likom trgovca Samojla Hasenfussa, Derenin satirino aludira na vou iste stranke prava, njegove mutne poslove i openito na cijelu stranku.

7. STAV SP A PREMA SRPSTVU I PROTUSRPSKE DEMONSTRACIJE U ZAGREBU

Prije opisa uzroka zbog kojih su se dogodile protusrpske demonstracije u Zagrebu 1902. godine, moramo se osvrnuti na bitnu odrednicu iste stranke prava, a to je odnos prema Srbima i srpstvu . Od poetaka iste stranke prava protusrpstvo je bilo i ostalo temeljna oznaka frankovaca zbog teze da srpska ideja nastoji zadovoljiti vlastite interese na utrb hrvatstva. Frankovci su smatrali da u Hrvatskoj nema mjesta za isticanje srpske svijesti te su inzistirali na formulaciji da u Banskoj Hrvatskoj ima 600 000 Hrvata pravoslavne ili grko istone vjere. Bitan element koji je formulirao frankovako protusrpstvo jest teza da srpska i hrvatska dravna misao po teritorijalnome sadraju meusobno suprotstavljene. Zbog polaganja prava srpske dravne misli na vei dio hrvatskoga teritorija, frankovci su u njoj otkrili najveu opasnost za hrvatstvo. Kako bi se shvatila frankovaka ideologija protusrpstva, bitna je Frankova ocjena da jaz izmeu Hrvata i Srba lei u pitanju pod ijom dinastijom bi se trebalo provesti ujedinjenje zemalja na jugoistoku Monarhije.

Ovdje je bitna i oznaka politikoga naroda. ista stranka prava, uoljivo je, nastavlja koristiti termin politikoga naroda kako ga je ustanovio Ante Starevi. Time se da zakljuiti da srpsko pitanje, po frankovcima, u Hrvatskoj ne postoji jer je samo jedan politiki narod hrvatski narod. Politiki narod bilo je stanovnitvo hrvatske drave koje je moralo se razviti u jedinstvenu naciju. Dakle, svi koji ive u Hrvatskoj smatraju se sastavnim dijelom hrvatskog politikog naroda to bi znailo da po tome pitanju Srbi nemaju pravo traiti posebnu polititku individualnost u Banskoj Hrvatskoj.

U frankovakome shvaanju pojma politikoga naroda velika pozornost se posveuje kontinuitetu povijesnog legitimizma jedno te istog hrvatskog naroda te je Frank osobno u Srbima vidio jednu od grana istoga naroda. Obzirom da su Srbi izraavali svoj narodni identitet, Frank je uvidio da su jednokrvna braa u svai. Rjeenje problema Frank vidi u procesu kroatizacije gdje bi se itav javni i politiki ivot morao protkati hrvatskim obiljejima. Kada bi taj proces zapoeo, Srbi bi postali Hrvati i kao takvi bi bili u slubi domovine. Analizirajui Frankove govore, vidljivo je da bi Srbi zadrali svoj pravoslavni izriaj. Najsustavniji pregled odnosa frakovaca spram srpskoga pitanja vidljiv je u nizu lanaka Propagandini slunici na djelu koji su bili objavljeni u Hrvatskom pravu 1901. godine. U njemu je autor Gjuro Deeli polemizirao sa glasilom Srpske samostalne stranke Srbobranom. Kod njega se pojavljuje glavno pitanje da li su Srbi uope bili politiki narod stavljajui naglasak na pitanje etnikih korijena preanskih Srba. Za njega su pravoslavni Hrvati u povijesnome smislu Vlasi za to argumente pronalazi u povijesnim izvorima pa time dolazi do zakljuka da srpske stranke u Hrvatskoj nemaju povijesno uporite za traenje autonomnih srpskih prava.

Srpstvo je u ideologiji iste stranke prava predstavljalo smetnju u razvoju hrvatske drave i nacije unutar Monarhije. Pojedini ispadi, pogotovo za protusrpskih demonstracija 1902. godine, dokazuju da frankovci nisu susprezali koristiti otar otpor kako bi afirmirali ideju i koncepciju hrvatske nacionalne ideje. Prvi vei protusrpski ispad iste stranke prava dogodio se za proslave jubileja knjievnoga rada Jovana Jovanovia Zmaja. Tada su demonstranti porazbijali prozore na kuama organizatora proslave te prozore Srpske banke. Povod za ispad bili su postupci organizatora i lanci srpskih novina, pogotovo Srbobrana gdje se negiralo hrvatsko ime ili se prikazivala superiornost srpstva nad hrvatstvom. Ovaj ispad posluio je frankovakom tisku da ponovno iznese gledite o negaciji srpske misli i imena u Hrvatskoj. Protusrpskih ispada, u manjoj mjeri, su se nastavili manjim intezitetom sve do demonstracija 1902.

U kolovozu 1902. ispred pravoslavne opine u Zagrebu poelo se demonstrirati, a povod je bio lanak autora Nikole Stojanovia Do istrage nae i vae objavljen u Srbobranu u kojem se tvrdi da hrvatska nacija ne postoji tj. da je ona na putu da postane srpska narodnost. Zagrepani su se uzbudili to dokazuje spaljivanje ozoglaenih brojeva Srbobrana, a uslijedilo je i kamenovanje prozora glavnih srpskih institucija. I slijedeih dana su se nastavile demonstracije sa sve destruktivnijim tonom, a ukljuili su se i stanovnici okolnih mjesta. U cijeloj ovoj prii ista stranka prava, zbog svoje protusrpske poltitke, dobila je na popularnosti. Frankovako glasilo Hrvatsko pravo raste na 1200 primjeraka po broju, poglavito zbog politikih kretanja i odobravanja frankovakih protusrpskih stavova od strane mnogih graana. Rujanske demonstracije bile su kola u frankovakom duhu politike, a njome se dokazala spremonst lanova da podupiru protusrpsko stajalite. S rujanskim demonstracijama dovrena je prva faza razvoja iste stranke prava te je Frank izaao iz izolacije u koju su ga uvukli elnici hrvatske oporbe zbog ocjene da je Frank glavna smetnja ujedinjenju protukhuenovskih snaga u zemlji. Nakon nemira 1902. vie se ne moe rei da je ista stranka prava mala i nebitna stranka bez utjecaja na politika razmiljanja graanstva. Rastui poloaj stranke vidljiv je i u pozivu obzoraa i domovinaa na pregovore za stvaranje jedinstvene oporbe.

8. UJEDINJENJE OPORBE 1903. GODINE

Jo 1901. godine poeli su pregovori o ujedinjavanju pravaa incijativom upnika Stjepana Boroe (domovinaa) sa uvjetom da Tukan i Frank asno odstupe sa mjesta voa pravakih stranaka. Frankovci nisu eljeli odstupanje Franka te su ponovno optuili domovinae za klevetu Starevia i odravanje veza s politikim petljancima pa se uvidjelo da ovaj dogovor ne ide nigdje. Kasnije su proelnik domovinaa Ivan Banjavi i tajnik August Harambai uputili pismo klubu iste stranke prava i Neodvisne narodne stranke pozivajui ih na ujedinjenje triju oporbenih skupina pod nazivom Stranka prava s time da e se sve novine stranaka stopiti u jedno glasilo. Frankovci prihvaaju poziv uz uvjet da se povuku optube na raun Franka pritom ponovno inzistirajui da oporba djeluje pod pravakim imenom i temeljom u frankovakom shvaanju programa iz 1894. Razlog ujedinjenja oporbe leao je u tome to su dolazili izbori koji su se trebali odrati iste godine, a neuspjeh Udruene opozicije ostavljao je prostor za manevar drugim politikim strujanjima. Frankovci, koji imaju realne pretpostavke za zauzimanje relevantnog poloaja u oporbenom krugu i koji predstavljaju izrazito hrvatsku misao, mogu raunati na potporu mnogih nezadovoljnika. Sustavno protumaarstvo frankovaca, istaknuto brojnim istupima Franka u Kraljevskome odboru (pogotovo kada su u pitanje dolazila financijski odnos Hrvatske i Ugarske), samo im je donijelo popularnost.

Do nove ideje o ujedinjenju oporbe dolo je 1903. godine, kada su se Stranka prava i Neodvisna narodna stranka provizorno spojile u jedinstvenu stranku naziva Hrvatska opozicija, da bi se dva tjedna kasnije prihvatilo ime Hrvatska stranka prava. Zahtjevi stranke bili su promjena aktualne financijske nagodbe s Ugarskom, zatita seljaka, radnika i osobnih sloboda, reforma izbornog zakona i sloboda tiska i udruivanja. Uskoro je sredinji odbor HSP-a zamolio klub iste stranke prava na suradnju. Egzekutivni odbor stranke prihvatio je poziv na zajedniku skuptinu oporbe. Prva odborska sjednica odrala se 17.3.1903. u dvorani saborskoga kluba HSP-a u zgradi Dionike tiskare, a poetak pregovora prolazio je u pozitivnome ozraju. Na sjednici 20. oujka stvorena su etiri zakljuka: I. Listovi Hrvatska i Hrvatsko Pravo stapaju se u jedno glasilo. Hrvatska prestat e izlaziti dne 24. oujka 1903, a od toga dana dobivat e njezini predplatnici Hrvatsko Pravo. Sredinji odbor se nada, da e privrenici obijuh stranakah u interesu to skorijega i vrega stopljenja njihova radostno pozdraviti i odobriti ovaj zakljuak. [] U smislu zakljuka sredinjeg odbora o zajednikoj organizaciji bit e za sada Obzor i Hrvatsko Pravo glasila te organizacije. Bude li skuptina iste stranke prava, koja e se obdravati 7. lipnja 1903., na to pristala, sjedinit e se ista stranka prava i hrvatska stranka prava u jednu stranku, te e tada oba lista biti glasila jedinstvene stranke. Medjutim e Obzor i Hrvatsko Pravo raditi u duhu i pravcu velike skuptine od 23. sienja o. g.; II. ivo se preporuuje svim privrenikom oporbe, da se po svuda obdravaju puke skuptine za financijalnu samostalnost Hrvatske i da sazivai proti eventualnim zabranam skuptinah u svakom sluaju upotriebe pravni liek utoka na upanijsku oblast, a proti nepovoljnim rjeitbam upanijskih oblastih na vladu; III. lan sredinjeg odbora dr. I. Banjavi priobuje, da ga je zastupstvo grada Karlovca jednoglasno izabralo naelnikom, te eli, da se odbor izjavi o tom, da li bi primio taj izbor. Odbor jednoglasno izjavljuje elju, da dr. I. Banjavi prihvati taj izbor, te mu ujedno izrazuje svoje podpuno povjerenje; IV. Na predlog dra. A. Harambaia izabran je odbor trojice, koji e se brinuti za primjerenu obskrbu obitelji hrvatskog publiciste i knjievnika pokojnoga Dinka Politea. Bitno je ovdje spomenuti da e tokom narodnoga pokreta, koji je zapoeo 2.3.1903. prvom velikom javnom skuptinom koju su organizirali sveuilitarci, veliku ulogu imati lanovi HSP-a i iste stranke prava iako pojedine politike struje, poput Napredne omladine, nisu eljele sudjelovanje frankovaca u samome pokretu. 24.3. iste godine, kada je izaao posljednji broj Hrvatske, poele su demonstracije protiv Khuena Hedervaryja u kojima sudjeluju pristae i lanovi HSP-a i iste stranke prava. Frank pokuava u auli sveuilita smiriti situaciju, no ne uspijeva. Val narodnog pokreta se pojaava nakon incidenta u Zapreiu u travnju kada je u sukobu orunitva i seljatva poginuo jedan seljak. Demonstracije su trajale sve do pada Khuena Hedervaryja u lipnju 1903.

Zanimljivo je istaknuti ovdje frankovaki odnos prema srpstvu. Dok je prijanja godina pokazala da je radikalni odnos prema srpskom pitanju donio frankovcima popularnost, tijek sljedee godine pruao je drugaiju sliku. Prije svega, ta se promjena osjetila u opisu srbijanske politike. Prvi se sluaj odnosi na opis dolaska kralja Aleksandra Obrenovia u Bansku Hrvatsku: Srbijanski kraljevski par nalazi se opet kod kue. in pieteta, to ih je doveo na hrvatsko tlo, obavljen je dostojno, a nikakva upadica, koja bi vrstna bila poremetiti odnose izmedju kraljevine Hrvatske i susjedne kraljevine Srbije, nije izbila na javu. Hrvatski narod susretao je kraljevski par susjedne zemlje s dunim poitanjem, te nije ni najmanjim zakazom poremetio sklad posjeta. U itavom lanku nije se mogla nai niti jedna uvredljiva rije niti komentar na srpskoga monarha. Krvavi prevrat na srbijanskom prijestolju izazvao je irom Europe uglavnom vrlo negativne reakcije. Okrutno umorstvo kralja i njegove supruge Drage oznailo je kraj jedne dinastije i povratak Karaorevia na vlast u Srbiji. U jednom od uvodnika Hrvatskog Prava izraena je sljedea elja: Od srca elimo susjednoj i bratskoj zemlji, da ju u novom stoljeu minu kunje, koje su bile odpoele u njemu. Mnogo, vrlo mnogo stoji do novoga vladara. O Petru Karagjorgjeviu kau, da je prosvietljen i uman ovjek. Dao Bog, da to bude i da se obistine samo dobra oekivanja naroda u Srbiji. Sada e P. Karagjorgjevi iza dugotrajne neradinosti zauzeti mjesto, koje je skopano s prevelikom i tekom odgovornou. Srea jedne mlade i teko izkuane drave stoji u rukuh njegovih. Od srdca elimo vie sree njemu i njegovoj dinastiji, vie mudrosti u vladanju, vie pravednosti, vie shvaanja za prave potrebe, a najvie volje, da sve udesi na sreu i boljak naroda, koji je zaelio, da mu Petar Karagjorgjevi vlada..

Ovaj osvrt potvruje da frankovaki tisak nije uvijek imao posve nesklono gledite prema Srbiji. Uzmimo u obzir i spomenutu injenicu da tijekom travanjskih demonstracija u Zagrebu pravaka mlade nije dirala pravoslavnu crkvu, to je do tada bio est sluaj te da uope nisu bili zabiljeeni ekscesi s graanima srpskog etnikog identiteta.

9. ISTA STRANKA PRAVA OD 1904. DO 1914. GODINE

1904. godine ista stranka prava mijenja ime u Starevieva hrvatska stranka prava, a to ini nakon situacije koja je usljedila nakon otkrivanja Rendieva spomenika Ante Starevia u estinama 11.10.1903. Toga dana je odrana skuptina iste stranke prava na kojoj je prihvaeno ime HSP te je odluen nastavak pregovora sa Hrvatskom strankom prava o sjedinjavanju. 6 dana kasnije sredinji odbor HSP-a odbija primiti frankovce u jedinstvenu organizaciju zbog frankovakog stranarenja i nesnoljivosti to je bilo protivno dogovorima sa poetka 1903. godine kada je odlueno da e se stranake tradicije odbaciti kako bi se uklonili sporovi. Nakon toga dogaaja, ista stranka prava se okree daljnjem razvoju te postaje najjaa pravaka stranka Unato snazi, stranka se nalazila u oporbi prema novoj stranci koja se pojavljuje 1905. godine, a to je Hrvatska srpska koalicija. Potrebno je rei da stranka poinje u ovome razdoblju traiti saveznitvo s pojedinim predstavnicima civilnih i vojnih vlasti iz Bea, a tada u stranku ulazi nekadanji unionist Izidor Krnjavi. Na opoj skuptini stranke 7.11.1907. godine donijeti su zakljuci Starevieve hrvatske stranke prava, koji se temelje na programu iz 1894., nepriznavanju Srba (...da se po vjeri ne dieli ni jedan narod, pa tako ni hrvatski narod) te se istupa protiv Radieve Hrvatske puke seljake stranke. Franako seljatvo stranku priznaje jedinom i istinskom seljakom strankom, a na kraju zakljuaka istie se povjernje Josipu Franku. Velikoaustrijski krug oko prijestolonasljednika Franje Ferdinanda poeo je djelovati jo 1905. kada je kriza dualistikog ureenja bila na vrhuncu. Franjo Ferdinand bio je onaj vladar o kojem je sanjao Josip Frank od poetka svoje politike karijere. Ono to je bio Frankov san, bilo je takoer i ostvarenje Starevieve zlokobne Austrije da Hrvate podini i iskoristi ih za svoje namjere, a kasnije da ih opet zapostavi. Kada je u travnju 1905., zapovjednikom 36. pjeadijske divizije imenovan Moritz Auffenberg, uspon Franka mogao je poeti. No Frankovi snovi podilaenja i u skladu s tim uspona i vlastitog probitka nisu se obistinili. Frankova djelatnost je bila oteana jer se potkraj 1906. njegova stranka nalazila pred novim raskolom, za to je bilo mnogo razloga. Zamijeralo mu se to je bez znanja vodstva pregovarao s jednim maarskim ministrom, voom kranskih socijala Karlom Luegerom, te zbog Argusovih lanaka u kojima se Supilo optuuje da je plaenik Beograda. Protivnici Franka bili su Mile Starevi i Ante Paveli (stariji), koji su teili da se Frank povue zbog svog djelovanja za vlastite interese, te da preda listHrvatsko pravou vlasnitvo stranke. Frank kojem su vlastiti ljudi okrenuli lea podilazi velikoaustrijskom krugu i poduzima razne akcije da se u Hrvatsku uvede vojna diktatura. Tada se kod Frankovih suradnika te u dalmatinskih pravaa i omladine pojavljuje elja za povratkom Anti Stareviu, a to e uiniti Mile Starevi. Na sjednici stranakog vodstva 23. travnja 1908. dolo je do raskola. Mile Starevi,Ante Paveli te Ivan Peri nisu htjeli postati oruje Rauchova reima u protusrpskoj hajci te istupaju iz Frankove stranke. Ogradili su se od frankovake pomoi austro maarskom pritisku na Hrvatsku i osudili pokuaje razbijanja Hrvatsko srpske koalicije. Milinovci su morali voditi rauna o frankovakoj propagandi koja ih je dugo oznaavala kao srbofile. Oni su uskoro najavili pravi povratak Stareviu. Prvi poticaji za obnovu starevianske struje doli su nakon aneksije od dalmatinske Stranke prava, koja je eljela da hrvatski pokret u svoje djelovanje ukljui i Srbe i Slovence. Mato Drinkovi u tu je svrhu iznio prijedlog da se Srbima i Muslimanima zajami kulturna i vjerska autonomija te da se Srbima dopusti uporaba irilice i srpske zastave, to su frankovci osudili i nazvali ih srbofilima. Povratak Stareviu trebao je oistiti Stranku prava od frankovtine i lanog liberalizma. Formulacija povratka Anti Stareviu bila je Mili Stareviu i njegovim suradnicima doista velik problem. U tijeku je bio veleizdajniki proces protiv Srba, pa se nije mogla zahtijevati samostalna hrvatska drava izvan okvira Monarhije. Revidiran je program iz 1894., a zahtijevao je sjedinjenje hrvatskih zemalja, parlamentarnu vladavinu, trijalizam te graanske slobode. U elji da ugodi velikoaustrijskim krugovima, Frank se zalae za rjeenje hrvatskog pitanja tako da se Hrvatske zemlje te Bosna okupe unutar monarhije kao upravna, a ne dravna jedinica. Nakon toga mnogi frankovci naputaju stranku.

Nakon saborskih izbora u veljai 1908. dolazi do zaotravanja politikih odnosa. Predstavnici frankovake SHSP-a oekivali su veinsku pobjedu, no planove im je pomrsila pobjeda Hrvatsko srpske koalicije. Kako je pobjednika strana nastavila suradnju sa ugarskom vladom, frankovci koriste prigodu da javno i tajno defamiraju svog protivnika pred oima javnosti, beke vlade i visokih vojnih krugova. Uzavrelu situaciju na jo veu temperaturu podie tada ve izvjesna aneksija BiH koja je stalno poticala pitanje neizbjenoga preureenja jugoistoka Monarhije. Iz toga razloga svijetlo dana ugledava proglas Starevieve hrvatske stranke prava 4.7.1908. u kojemu se kudi vladajua stranka, a zamjera joj se gaenje obeanja da nee vriti nikakvo pregovaranje sa ugarskom vladom. Nakon aneksije Bosne i Hercegovine, Straevianska stranka (po Mili Stareviu nazvani milinovci) se konsolidira dok frankovci otvoreno slue Rauchovu reimu. Nakon pada Rauchova reima, frankovaka stranka je u rasulu i jo uz to prezaduena jer Frank zbog bolesti nije bio u stanju prikupiti novac. Uskoro Franku spas nude klerikalci. Katolika banka rjeila je dugove, a klerikalci iz politikog ivota odstranili dinastiju Frank. Uzrok tome je to su oni eljeli okupljanje pravaa pod svojim vodstvom, a Frank bi im bio nepremostiva prepreka. Franko klerikalna fuzija proglaena je u rujnu 1910. pod nazivom Kranskosocijalna stranka prava. Predsjednik je bio Aleksander Horvat, a podpredsjednik Vladimir Prebeg. Cilj franko klerikalca bila je centralizirana velika Austrija, a ne ostvarenje hrvatske dravnosti.

Na inicijativu dalmatinskih pravaa odrana je u srpnju 1911. konferencija koja je postavila temelj zajednikoj organizaciji starevianske i franko klerikalne stranke, dalmatinske Stranke prava, istarskih pravaa, Stadlerove Katolike udruge i Mandieve Hrvatske narodne zajednice. U listopadu iste godine konstituirala se Svepravaka organizacija za sve hrvatske zemlje i Bosnu i Hercegovinu. Za predsjednika je izabran Mile Starevi, dok je potpredsjednik bio frankovac Aleksandar Horvat. U ujedinjenoj Stranci prava milinovci su bili jai od frankovaca, a podupirali su ih i dalmatinski i istarski pravai. Ujedinjeni pravai tada alju Memorandum kralju i prijestolonasljedniku, kojeg je potpisalo 55 predstavnika svih pravakih grupa.

Pravai tad zahtjevaju sjedinjenje i suverenost hrvatskih zemalja i trijalistiko ureenje Monarhije, no od Franje Ferdinanda ne dobivaju nikakva odgovora. Tijekom 1912. trebalo je srediti odnose izmeu Svepravake organizacije i Sveslovenske puke stranke radi stvaranja zajednike grupacije. Do sastanka je dolo u Beu te je odlueno da su Hrvati i Slovenci jedan narod i da Sveslovenska puka stranka prihvaa program Stranke prava. Uskoro nakon toga svepravaka organizacija bila je pred razbijanjem od strane reima jer je ocijenjeno da nije oslonac prijestolonasljednika Franje Ferdinanda.

10. ZAKLJUAK

Ulazak Josipa Franka, jedne od najzanimljivijih persona hrvatske politike povijesti, u Stranku prava i njegova uloga u stvaranju iste stranke prava predstavlja vrijednu analizu hrvatske politike na prijelazu iz 19. u 20. stoljee. Organizatorske sposobnosti te politika sposobnost Franka donosi Stranci prava financijsku revitalizaciju. Sukobi Folnegovia i Franka dovode do raskola Stranke prava ali i do odbacivanja izvorne pravake ideologije te poetka suraivanja frankovaca s Starevievim najveim neprijateljom, Austrijom. Pod parolom ni Be ni Peta ilo se pod Be, ali to ljudi nisu vidjeli, jer su uzor vidjeli u Stareviu i pod njegovim imenom mogle su proi svakakve spletke. Domovinai se pak okreu jugoslavenstvu, koje je Stareviu takoer bilo odbojno, ali ipak se vie dre izvornog nauka nego to to ine frankovci. Poticaj za vraanje orginalnom pravatvu doao je od dalmatinskih pravaa, a to vraanje na sebe je preuzeo Mile Starevi koji se duboko u sebi osjeao krivim to je manipulirao A. Stareviem u Frankovu korist te je vjerovatno duboko u sebi imao osjeaj da je pravaka ideologija njegova strica razbijena ba zbog njega. Ali vraanje korijenima ve je bilo bez smisla jer mu ni politika situacija nije bila naklonjena, a poinju se javljati i druge hrvatske stranke.11. POPIS LITERATURE

1. Stjepan MATKOVI, ista stranka prava 1895. 1903., Dom i svijet, Zagreb 2001

2. Jaroslav IDAK i dr., Povijest hrvatskoga naroda g. 1860. 1914, Zagreb, 1968

3. Tihomir CIPEK, Stjepan MATKOVI, Programatski dokumenti hrvatskih politikih stranaka i skupina 1842. 1914., Disput, Zagreb, 2006

4. Stjepan MATKOVI, Politike borbe i prijepori: ista stranka prava i panoramski pogled na 1903. godinu, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2005.

5. Mirjana GROSS, Povijest pravake ideologije, Zagreb, 1973 Stjepan MATKOVI, ista stranka prava 1895. 1903., Dom i svijet, Zagreb 2001.; 18 19

Jaroslav IDAK i dr., Povijest hrvatskoga naroda g. 1860. 1914, Zagreb, 1968; 144.

S. MATKOVI, ista stranka prava, 21 35

Isto, 36

Isto, 36 41

J. IDAK, Povijest hrvatskoga naroda, 147

S. MATKOVI, ista stranka prava, 44

Isto, 55 56

Isto, 57 58

S. MATKOVI, ista stranka prava, 58 59

Isto, 60

Tihomir CIPEK, Stjepan MATKOVI, Programatski dokumenti hrvatskih politikih stranaka i skupina 1842. 1914., Disput, Zagreb, 2006.; 368 369

J. IDAK, Povijest hrvatskoga naroda, 148

S. MATKOVI, ista stranka prava, 62 63

S. MATKOVI, ista stranka prava, 63 66

Isto, 67 68

Isto, 69

Isto, 72

S. MATKOVI, ista stranka prava, 73

Isto, 75 77

Isto, 78

Isto, 142 145

S. MATKOVI, ista stranka prava, 145 146

Isto, 147

Isto, 148 149

Isto, 149 150

S. MATKOVI, ista stranka prava, 150 159

Isto, 160

Isto, 160 161

S. MATKOVI, ista stranka prava, 161

Isto, 162 163

S. MATKOVI, Politike borbe i prijepori: ista stranka prava i panoramski pogled na 1903. godinu, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2005.; 614 615

S. MATKOVI, ista stranka prava, 164 177

S. MATKOVI, Politike borbe i prijepori, 619 620

Isto, 620

T. CIPEK, S. MATKOVI, Programatski dokumenti, 550

Isto, 550 553

Mirjana GROSS, Povijest pravake ideologije, Zagreb, 1973.; 335

Isto, 335 338

M. GROSS, Povijest pravake ideologije, 338 350

Isto, 352

Isto, 352 370

T. CIPEK, S. MATKOVI, Programatski dokument, 562 566.

M. GROSS, Povijest pravake ideologije, 378

Isto, 381

Isto, 416

PAGE 14