rjeČnik hrvatskoga filozofskoga nazivlja

Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi 69–70 (2009), str. 123–180 123
RJENIK HRVATSKOGA FILOZOFSKOGA NAZIVLJA
BOJAN MAROTTI Zavod za povijest i filozofiju znanosti HAZU, Zagreb
UDK 811.163.42’373.46 Izvorni znanstveni lanak Primljen: 17. 2. 2009. Prihvaen: 14. 5. 2009.
Saetak
U prilogu se predlae izrada Rjenika hrvatskoga filozofskoga nazivlja. U svezi s time ponjaprije se razmatraju neki osnovni sociolingvistiki pojmovi kao pretpo- stavka rasprave o hrvatskome filozofskome nazivlju. Tako se u sklopu hrvatskoga susustavlja (dijasistema), tj. skupa svih hrvatskih sustava, razlikuje izmeu hrvatskih naravnih sustava (organskih idioma) i onoga što bi se moglo nazvati biranim ili uzornim hrvatskim sustavom (katkada zvanim i hrvatskim knjievnim jezikom, ili pak hrvatskim standardom). Posebice se navode temeljne osobine biranoga sustava, kojima mora udovoljavati i (filozofsko) nazivlje kao njegov sastavni dio. Potom se ukratko prikazuje (novija) povijest biranoga sustava, dotino knjievnoga jezika, pri em se naglasak stavlja na devetnaesto stoljee i na »borbu« razliitih jeziko- slovnih škola, kao i na »pobjedu« tzv. hrvatskih vukovaca krajem devetnaestoga i poetkom dvadesetoga stoljea. Zatim se razmatra ustroj takva Rjenika, kao i izvori koje bi trebalo uzeti u obzir. Na kraju se (posebice u Dodatku), na osnovi rašlambe pojedinih primjera, upozorava na neka obiljeja današnjega hrvatskoga filozofskoga nazivlja koja se mogu smatrati utjecajem crkvenoslovjenskoga jezika srpske preuredbe (redakcije) na sudobni knjievni jezik.
Kljune rijei: rjenik, filozofski rjenik, filozofsko nazivlje, hrvatski knjievni jezik, sociolingvistika, odabir, sustavna tvorba
Jedan Krstiev prijedlog
Zakljuujui godine 1944. u asopisu Vienac svoj ogled Filozofija i jezik, ogled koji se zacijelo moe smatrati jednim od najvanijih lanaka u po-
brought to you by COREView metadata, citation and similar papers at core.ac.uk
124 Marotti, B., Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, Prilozi 69–70 (2009), str. 123–180
vijesti hrvatske filozofije dvadesetoga stoljea, Kruno Krsti u saetu obliku podastire, a istodobno i ukratko razmatra, jednu zamisao koja se sama sobom nadaje kao svojevrstan posljedak onoga o em je u lanku rije. A u lanku se, grubo uzevši, raspravlja o vrlo staroj filozofskoj »temi«, naime o odnosu mišljenja i jezika. Pitanje je dakako poznato: što prethodi emu? Ili – drugaije reeno – uvjetuje li mišljenje jezik ili pak jezik uvjetuje mišljenje? Za Krstiev se odgovor meutim ne moe kazati da je posve oekivan, a još se manje moe rei da je samorazumljiv. Prihvativši u naelu uvrijeeno gle- dište prema kojem mišljenje uvjetuje jezik, Krsti ustvruje da u istoj mjeri i jezik uvjetuje mišljenje, te da uistinu opstoji stanovita ravnotea izmeu, kako ih zove, »glotomorfizma mišljenja« i »ideomorfizma jezika«. Dapae, itanjem samoga lanka biva postupno razvidnim da Krsti sve otvorenije suprotstavlja taj »utjecaj jezika na filozofijsko mišljenje«1 neupitnu prihva- anju stavka »da je jezik odraz našega duševnoga ivota uobe, a posebno njegove logike strane (mišljenja)«,2 štoviše – da ga u odreenome smislu »brani«, te da se za nj zapravo i zalae. Pa na kraju lanka s toga stajališta podastire i obrazlae, kako rekoh, jednu zamisao, zamisao o kojoj je vrijedno razmisliti i danas, šezdeset i pet godina nakon što je lanak objavljen. U stvari, rije je o svojevrsnu prijedlogu, koji Krsti, na kraju svoga lanka, iznosi pred hrvatsku (filozofsku) javnost. Evo toga malo duljega navotka:
Misliocu, koji je bar toliko razumio pojavu jezika, da u njoj vidi uporište za raz- vijanje filozofijskoga mišljenja, razmatranja o mogunostima i pobudama, koje jezik tome mišljenju prua, bit e vrlo koristna. Za našu hrvatsku filozofiju bila bi to oito golema korist, da se u pokladu hrvatskoga jezika iztrae posebne vrednote (rjenike i strukturne), koje su sposobne za filozofijsko izkorištavanje. Dobar dio naše filozofijske terminologije ili je jednostavno preuzet iz tuih terminologija ili je samo vanjskim nainom pohrvaen, a logika vriednost naše tvorbe riei i naše reenine grae nije nikada sustavno iztraena. Meutim nema sumnje, da bi upravo uranjanje u našu jezinu tvar filozofu odkrilo osebujnu hrvatsku razpodjelu smislenih vrednota na jezina sredstva i tako oplodilo nastojanja, koja idu za tim, da razvijemo upravo našu, našem narodnom duhu primjerenu, hrvatsku filozofiju.3
Razmotre li se u cjelini Krstieve tvrdnje iz navedena ulomka, a posebice prihvati li se njegov uvid »da bi upravo uranjanje u našu jezinu tvar filozofu odkrilo osebujnu hrvatsku razpodjelu smislenih vrednota na jezina
1 Vidi K. Krsti Filozofija i jezik, u asopisu Vienac, god. 36., br. 3., str. 58. Puni se zapis knjigopisne jedinice moe nai u Knjigopisu na kraju ovoga priloga.
2 Isto, str. 47. 3 Isto, str. 58–59.
sredstva«,4 valjalo bi ujedno razmisliti i o onome što proistjee iz takva uvida. Naime, nije posrijedi samo puka tvrdnja nego taj uvid, u odreenome smislu, i pozivlje na »uranjanje«, pa štoviše, strogo uzevši, na to »uranjanje« i obvezuje. A jedna mogunost takva »uranjanja«, tj. jedan od naina kojim bi »poklad hrvatskoga jezika« postao razvidnijim, za istraivanje do- stupnijim, mogla bi biti i izrada neega što se ovdje uvjetno zove Rjenikom hrvatskoga filozofskoga nazivlja.5
Valja odmah rei da taj Rjenik, naime uope – takav rjenik, ne treba brkati s nekim drugim (filozofskim) prirunicima kojih u nas ima, kakav je npr. Filozofijski rjenik, što ga je godine 1965. objavila Matica hrvatska, a glavnim mu je urednikom bio Vladimir Filipovi.6 A ni zamisao o reenome Rjeniku ne treba miješati s nekim drugim prijedlozima, kojih je takoer u nas bilo, kakav je npr. onaj što ga je kojih pet godina prije spomenutoga Krstieva lanka, u svezi s Akademijinom nakanom da objavi »filozofijski rjenik«, iznio Stjepan Zimmermann u tri nastavka u Bogoslovskoj smotri pod naslovom Filozofijska enciklopedija.7 U tome se svome prijedlogu Zim- mermann zalae za izradu filozofske enciklopedije usuprot filozofskomu rjeniku, što je bila izvorna Akademijina namjera. Po njegovu bi mišljenju
4 Ne mogu na ovome mjestu ulaziti u podrobno tumaenje Krstieva pojma »smislena vrednota«. O tome sam, meu ostalim, pisao u lanku Pojam jezika u Kruna Krstia (lanci 1940. – 1945.), u asopisu Prolegomena, god. 4., br. 1., str. 71–92. Openito o Krstievu lanku vidi Z. Posavac, Razmišljanja uz novo itanje Krstievog eseja »Filozofija i jezik«, u asopisu Filozofska istraivanja, god. 19., br. 75., str. 705–729. Slina se »razdioba« hrvatskoga filozofskoga nazivlja nalazi i u lanku E. Hercigonje Prilog teoriji hrvatske filozofske terminologije, objavljenome u Radovima Zavoda za slavensku filologiju, knj. 17., str. 15–22. Ona razlikuje (str. 16) »termine preuzete« u sustav, »termine integrirane« u sustav (tj. ono što Krsti zove »vanjskim nainom pohrvaen« nazivak) i »termine-kalkove« (tj. prevedenice). Razlika je meutim u pristupu, ali i u svrsi. Dok se Hercigonja bavi opisom i razredbom nazivaka koji su ve u porabi, Krsti -– upuivanjem na »poklad hrvatskoga jezika« – otvara hrvatskoj filozofiji posve nepoznate prostore, pruajui joj time mogunost za (novi) osmišljaj svoje vlastitosti.
5 Slian se prijedlog, uz podosta razlika, moe nai i u knjizi A. Kneevia Filozofija i slavensko nazivlje. Premda Kneevi pristupa nazivlju iz širega, slavenskoga obzora, ima i odreenih preklapanja. Upuujem stoga posebice na poglavlje pod naslovom Istraivanje filozofijskoga nazivlja danas: Stanje, pristupi i pitanja, str. 37–43, gdje se meu »bitnim pitanjima i smjerovima istraivanja« pod stavkom 11. navodi i »sastaviti Rjenik slavenskih filozofijskih naziva« (str. 39).
6 Objavljena su još dva izdanja toga rjenika (oba puta proširena), 1984. i 1989. 7 Vidi S. Zimmermann, Filozofijska enciklopedija, u asopisu Bogoslovska smotra,
god. 27., br. 5., str. 321–339 i br. 6., str. 424–440, te god. 28., br. 4., str. 269–275.
takva enciklopedija u sebi »sadravala« i rjenik, te bi, koliko bi god njezina izrada vrlo vjerojatno potrajala dugo, to ipak trebao biti, dugorono gledano, pravi odabir. Kako bi pak u takvoj enciklopediji mogli izgledati pojedini lanci, Zimmermann pokazuje na primjeru obrade nekoliko pojmova, kao što su noetika, spoznaja, istina, universale, naelo uzronosti, i to u namjeri da prikae »svu noetiku (u kojoj su, znamo, temelji filozofije)«.8 Usporedi- mo li Filozofijski rjenik Matice hrvatske s tom Zimmermannovom zamisli, lako emo meu njima uvidjeti znatne razlike, kako u pristupu, tako i u opsegu. Jer, dok u Filozofijskome rjeniku jedinica Noetika ima svega pet redaka te se upuuje na lanak Spoznajna teorija, koja pak sadrava nešto više od triju stupaca,9 dotle u navedenome Zimmermannovu pokusnome ogledu noetika kao pojam, koja je (uza spoznaju) izdvojena kao posebna jedinica, obasee oko dvadeset i pet stranica.
Uoiti je meutim da unato tima znatnim razlikama i Filozofijski rjenik Matice hrvatske i spomenuta Zimmermannova zamisao o filozofskoj enciklopediji imaju jedno zajedniko obiljeje, i to obiljeje koje ih oboje razlikuje od rjenika kakav se ovdje predlae, tj. od onoga o em u svome lanku Filozofija i jezik govori Kruno Krsti. Ta se njihova zajednika crta sastoji u tenji da se itatelju podastre (manje ili više iscrpno) tumaenje stanovitoga (filozofskoga) pojma, da se objasni pojedina (filozofska) struka, da se kritiki razmotri kakav (filozofski) smjer ili pristup.10 A pri tome se dotini filozofski pojam zapravo »pretpostavlja«: on je naime »tu« i treba ga stoga protumaiti.
Jasno je dakako da su takvi (filozofski) prirunici više nego potrebni, te da bi, recimo, jedna velika Filozofska enciklopedija, ustrojena po uzoru na koju od poznatih svjetskih filozofskih enciklopedija, bila itekako poelj- na.11 Ipak, osim izrade tako široko zasnovane filozofske enciklopedije, pred hrvatskom filozofijom (i uope hrvatskom kulturom) stoji, po mome mišlje- nju, još jedna ne sasvim jednostavna, ali zato iznimno vana zadaa, a to je sastavljanje ve spomenutoga Rjenika hrvatskoga filozofskoga nazivlja. U
8 Isto, br. 5., str. 321. 9 Vidi Filozofijski rjenik, str. 278 i 378–379. 10 U tu bi se skupinu mogao uvrstiti i neveliki rjenik, s odreenim brojem na osobit
nain biranih pojmova, koji je pridodan na kraju knjige Branka Bošnjaka Filozofija: Uvod u filozofsko mišljenje i rjenik (str. 133–178).
11 Kao što su primjerice, da ovdje spomenem dvije takve enciklopedije, talijanska En- ciclopedia Filosofica, u etiri sveska, ili pak The Encyclopedia of Philosophy, u osam sveza- ka, s engleskoga govornoga podruja.
em se meutim sastoji njegova posebnost? Koja bi mogla biti naela njegove izrade? Kako bi mogao izgledati njegov ustroj? To su pitanja o kojima se raspravlja u ovome prilogu. Pri tome se eli ponuditi, doduše više kao poticaj za razmišljanje nego kao posve doraeni prijedlog, neka vrsta nacrta za izradu takva rjenika.
Kako je s nazivljem u filozofiji?
Valja prije svega podsjetiti na to da pitanje hrvatskoga filozofskoga nazivlja nije neka nova »tema« u hrvatskome filozofiranju, »tema« koja bi se javila istom nedavno. Štoviše, bacimo li pogled na hrvatsku filozofiju nakon Drugoga svjetskoga rata, lako emo zapaziti da je nastojanje oko proiša- vanja nazivlja, budi u izvornim filozofskim djelima, budi u prijevodima, jedno od vanijih pitanja, te da su se njime bavili neki od naših najuglednijih filozofa. Osvrnemo li se pak na noviju hrvatsku filozofiju, recimo od Franje pl. Markovia, onda se pogotovu moe ustvrditi da je, tako rei, »borba za nazivlje« znaila u nekome smislu i »borbu za filozofiju«.
K tomu, nije potrebno posebno ni isticati da je izgradnja primjerena nazivlja iznimno vana kako za svaku znanost, tako i za filozofiju. Upozoriti je ipak da opstoji velika razlika u odnosu prema znaenju pojedinih nazivaka, bolje bi zapravo bilo rei – u odnosu prema odnosu nazivka i njegova znaenja, izmeu filozofije i ostalih znanosti. Posrijedi je naime razlika u shvaanju toga odnosa. Stoga, dok je u pojedinim znanostima dosta est sluaj da neki nazivak ima »dogovorno« znaenje, tj. znaenje koje je posve neovisno, pae kadšto i suprotno znaenju koje dotina rije ima (ili je imala) u »svakodnevnome« jeziku, takvo je što u filozofiji sasvim rijetko, pa donekle i teško zamišljivo.
Evo u svezi s time i jedan primjer. U fizici je npr. mogue rei, pa onda i prihvatiti, da hadron oznauje ‘esticu koja sudjeluje u jakome meudjelovanju’, a da pri tome nije od presudne vanosti što ta rije znai u grkome jeziku, premda je, dakako, zgodno znati i to kao svojevrstan »podsjetnik«, tj. da grki pridjev δρς znai ‘pun’, ‘gust’, ‘jak’, ‘krupan’. Taj »podsjetnik« meutim nije više tako proziran uzmemo li kao primjer rije barion (prema βαρς ‘teak’), koja znai ‘hadron polucijeloga spina’. Katkada nas pak takvo poznavanje podrijetla pojedinoga nazivka moe i zavarati, kao u sluaju rijei lepton (prema λεπτς ‘tanak’, ‘lak’), koja oznauje ‘esticu koja ne sudjeluje u jakome meudjelovanju’, ukoliko bismo na temelju grkoga zakljuili da su svi leptoni laki, jer oni to nisu (tako je npr. τ-lepton
gotovo dvaput tei od protona, dakle jednoga bariona, dotino hadrona).12 Ovdje bi se mogla spomenuti i rije atom (prema τοµος ‘nedjeljiv’), koja meutim ne znai ‘nedjeljivak’, nego upravo oznauje stanovit sloen ili sastavljen »entitet«, dakle ne jednostavan, koji je prema tome djeljiv. Napo- kon, skrajnji je sluaj rije kvark, koju je Murray Gell-Mann uzeo iz Joyceo- va romana Finnegans Wake, bez vidljive znadbene veze s onim što ona danas oznauje, tj. razred temeljnih estica od kojih su izgraeni hadroni, dotino temeljne gradbene opeke cjelokupne tvari.13
Dakako, za sve bi navedene rijei bilo najbolje rei da one jednostavno znae ono što danas znae u fizici, tj. da njihova poraba u fizici odreuje njihovo znaenje. I to stoga što poznavanje njihove »etimologije«, njihova »izvornoga znaenja«, više govori o povijesti pojedine znanosti, u ovome sluaju o povijesti fizike, naješe pak o zabludama u toj povijesti (kao u sluaju odabira rijei atom za nešto što se je smatralo nedjeljivim), nego što upuuje na »pravo« znaenje tih rijei. Bit e da je upravo zbog toga Gell- Mann uzeo »rije bez znaenja«, »praznu ljušturu«, tako rei »zvukovnu ovojnicu« bez oznaenika, naime »rije« kvark, kako bi omoguio da istom daljnje istraivanje »odredi« njezino »pravo« znaenje, kako bi dopustio da se ta »ljuštura«, ta »zvukovna ovojnica« popuni (nekim) znaenjem nakon što se dospije do stanovitih (novih) spoznaja. A upravo je to, naime takav »postupak«, nešto što je u filozofiji, kako ve rekoh, teško i zamisliti.
Da bi se vidjelo u kojoj se mjeri filozofski pristup nazivlju, tj. ono shva- enje odnosa nazivka i njegova znaenja, razlikuje od pristupa u ostalim
12 Openito o fizici elementarnih estica kao i o njihovoj razredbi vidi npr. H. Fritzsch, Kvarkovi: Pratvar našega svijeta; takoer F. Close, Svemirska lukovica: Kvarkovi i priroda svemira; k tomu, I. Picek, Elementarne estice – iskrenje u svemiru tamne tvari: Putovanje kroz krajobraze estica i sila do svjetova machoa i crnih rupa, posebice str. 23–55, te na str. 104–105 prikaz tzv. standardnoga modela elementarnih estica i njihovih uzajamnih meu- djelovanja. Moe se pogledati i knjiga I. Picek, Fizika elementarnih estica, koja je meutim pisana na zahtjevnijoj razini.
13 Stanovitom bi se »znadbenom vezom«, tj. nekovrsnom poveznicom mogla smatrati injenica da Joyce govori o trima kvarkovima, a da se primjerice protoni i neutroni sastoje upravo od triju kvarkova. Naime dotino se poglavlje u Joyceovu romanu zapoinje ovako: »– Three quarks for Muster Mark! / Sure he hasn’t got much of a bark / And sure any he has it’s all beside the mark.« (Vidi J. Joyce, Finnegans Wake, str. 383; isp. i H. Fritzsch, nav. dj., str. 66.) S druge strane, uz rije kvark Websterov rjenik navodi samo znaenje koje ta rije ima danas u fizici, te iako upozorava da je rije uzeta iz spomenutoga Joyceova romana, ne kazuje koje bi znaenje rije quark upravo imala u Joycea (vidi Webster’s New World Dictio- nary on PowerCD, 1995.).
znanostima, navodim ovdje dva primjera. Rije je o dvama ulomcima uzeti- ma iz knjiga dvojice naših podosta razliitih filozofa. S druge strane, ta nam dva primjera istodobno pokazuju koliko se u filozofiji pitanje o nazivlju ne moe izbjei, koliko smo svi mi, da to sartreovski kaem, »osueni« na raz- mišljanje, upravo na »polaganje rauna« o nazivlju. Evo tih ulomaka:
Ovom prilikom moram upozoriti samo na jednu filozofsku kategoriju koju u jezinom izrazu upotrebljavam drugaije od ostalih filozofa. Kategorija koja u latinskom glasi esse ili njemaki das Sein u našem jeziku se prevodi sa bie ili bitak. Izraz bie neprikladan je, jer u našem jeziku sve više dobiva smisao ivog (tako se i njem. das Wesen u jednom smislu mora tako prevesti), a termin bitak mi nikad nije neposredno izraavao onu intencionalnost koju bi taj termin trebalo da ima. Osim toga deriva- cije, toliko potrebne u filozofskom izrazu, u oba sluaja potpuno su neprikladne (bitkovanje, bitkujue, bievanje, biujue). Zato sam se ve pred nekoliko godina definitivno odluio za termin bivstvo, s njegovim veoma dobrim derivacijama: biv- stvovanje, bivstvujue. U našem jeziku se pojam »bivstvo« upotrebljava i u znaenju esse, existentiae, kao i u znaenju bîti, suštine, essentiae. Budui da mi za pojam essentia imamo dva termina: bit i suštinu, a termin bivstvo prvobitno oznaava i esse i essentiu, opredijelio sam se za ovaj, mnogo prikladniji termin.14
Za razumijevanje prevedenog teksta vano je objasniti zašto smo svugdje pre- vodili Wesen s »bie« [ili: bit]. »Bie« (lat. ens) jest filozofijski (ontologijski) termin za sve ono što jest ma kako i kakvo bilo, te jest nešto (aliquid), a nije ništa (nihil). Na tom »nešto« moe se razlikovati ono što ini njegovu »prirodu« (natura) ili »karakter« po kojem bie je ono što jest (quid est, gr. ti esti) i tako jest kako jest (novija njemaka terminologija zato govori o »So-sein«) naspram fakta da jest (quod est, hoti esti). Kako se bie (ens) razlikuje od drugih bia po svom »što-stvu« (quidditas, to ti en einai, Was-heit), po svojoj biti (essentia) koja ga, kao baš ovo, a ne kao neko drugo, konstituira, dok je, po tradicionalnoj metafizici, tubitak (existentia, Da-sein) svih bia bezrazlian, to onda esencija (esse essentiae) pokriva bie, a ovo, sa svoje strane, prikriva bitak (esse, einai) u esse essentiae i esse existentiae. – Ova misaona nunost metafizike dovodi do dvoznanosti rijei ve u Aristotela, gdje usia znai i pojedinano bie i princip bitka uope. U drugim jezicima vrši se izmjena znaenja rijei, nošena istom misaonom shemom.15
Dakle, koliko se god ta dva hrvatska filozofa uzajamno razlikovala, koliko god oni imali razliit odnos spram (hrvatskoga) jezika, koliko god, u veoj ili u manjoj mjeri, pokazivali sklonost prema jezikoslovlju, koliko se
14 Vidi P. Vranicki, Historija marksizma, prva knjiga, str. 12 (Predgovor drugom izdanju).
15 Vidi V. Sutli, Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 99 (poglavlje Rad i bog).
god, napokon, bavili filozofijom jezika, u jednome se ipak »slau«: obojica naime »osjeaju potrebu« obrazloiti (svoje) nazivlje, obrazloiti zašto rabe upravo ovu, a ne onu rije. Pri tome treba uoiti da se ta obrazloba ni u kojem sluaju ne moe svesti na puku izjavu koja bi oitovala kakav pretpo- stavljeni »dogovor« izmeu sroitelja i itatelja, recimo ovako: »ovu rije rabim u tome i tome znaenju«, tako rei – obavijesti radi, da se lakše ita. Ne, i u jednome i u drugome sluaju rije je o tome da se nekako opravda, »filozofski utemelji« poraba odreenoga nazivka. Rije ve »sama sobom« (što god znailo to »sama sobom«) mora nešto »imati«, mora ve nešto »do- nijeti«, da bi uope mogla biti prihvaena kao nazivak. I zato je u filozofiji teško birati nazivke, teško se je odluiti za nazivlje. Štoviše, pojedine se filozofije upravo i razlikuju (meu ostalim) i svojim nazivljem, pa bi se moglo rei da razumjeti nekoga filozofa zapravo i znai »prodrijeti u znaenje njegova nazivlja«, a otuda se moe ii i korak dalje pa ustvrditi da uspored- bom raznoga nazivlja razliitih filozofa postupno stjeemo i razumijevanje same povijesti filozofije.
Izbor, ponuda, odabir
Prema tome, valja prihvatiti ovaj jednostavni stavak: svagda moramo birati nazivlje. Posve je svejedno pišemo li koji filozofski lanak, ili pak prevodimo kakvo filozofsko djelo na hrvatski jezik. Dakako, kakav e naš odabir upravo biti, to zavisi od niza imbenika. Primjerice, prvo moramo birati izmeu ovih dviju mogunosti: hoemo li ostaviti meunarodnu rije ili emo potraiti hrvatsku prevedenicu, dotino otpovjednicu. Odluimo li se za potonje, javlja se pitanje koju emo hrvatsku rije odabrati. U tome se pogledu naelno ne razlikujemo, premda rabimo struni (filozofski) jezik, od kojega god izvornoga govornika, koji rabi tzv. opi jezik u svakodnevnome priopavanju. Naime birati moramo i mi, ali i taj »obini« porabnik. Stvar nije dakle u tome da bi tkogod izvornomu govorniku, ili naravnomu besjedniku nametao kako da govori. Štoviše, svaki rabitelj kojega sustava sam bira što e i kako rei, ime e se u govoru posluiti, i tu mu slobodu nitko ne moe oduzeti (dapae, s time u svezi ima i jedna zasada koju neki jezikoslovi vole isticati, a glasi otprilike ovako: izvorni govornik uvijek ima pravo).
No da bi dotini govornik mogao slobodno birati, prije svega mora imati osiguran dobar izbor, tj. mora moi birati na temelju primjerene ponude. Ako primjerice netko jednostavno ne zna, i nikako ne moe doznati, da se
remiza, dakle ‘spremište za kola’, moe rei i kolnica, kako ima npr. Ivan Filipovi u svome hrvatsko-njemakome rjeniku od godine 1875.16 [što je inae izvorni Šulekov prijedlog za njemaku rije Bahnhof (uz pristan i pristanište eljeznino), iznesen u njegovu njemako-hrvatskome rjeniku godine 1860.,17 u razlici opet prema rijei kolodvor, koja se nalazi u njegovu rjeniku znanstvenoga nazivlja (1874.)],18 tada se jednostavno ne moe oekivati da e spomenuti govornik ikada izrei recimo ovakvu reenicu: »Drugi izvlai kola iz kolnice traei pomno, da li se nije danas štogod na njima pokvarilo.« A upravo emo na tu reenicu naii itajui Josipa Ko- zarca.19 U tome emo sluaju za takva govornika ustvrditi da je pri odabiru bio ogranien, tj. da nije imao primjerenu ponudu. Pri tome e pozivanje na injenicu da on tako govori, tj. da govori remiza i nikako drugaije, malo znaiti, kada zapravo i nije mogao birati. A to je upravo ono što, mutatis mutandis, mui i nas pri našem radu na filozofiji. Nedostaje nam naime primjerena ponuda, na temelju koje bismo mogli slobodno birati.20 A to bi onda istodobno bio i odgovor na pitanje koje bi tkogod mogao postaviti: emu jedan takav rjenik?
Primjerice, ve i sama rije filozofija, kao i pridjev filozofski, koji je iz priopajnih razloga zadran i u naslovu ovoga priloga, otvaraju itav niz pitanja: hoemo li rije filozofija prevoditi ili neemo, te ako se odluimo za prijevod, hoe li to biti mudroslovlje, kako je svojedobno bilo i u nazivu Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, ili moda rije koju nalazimo u Parie- vim rjenicima – naime mudroljublje?21 Ako se pak odluimo za prilagod-
16 Vidi I. Filipovi, Neues Wörterbuch der kroatischen und deutschen Sprache, sv. 1., str. 458. Za rije kolnica Filipovi navodi ove njemake otpovjednice: Radstube, Bahnhof, Wagenschoppen, Remise, Wagenremise.
17 Vidi B. Šulek, Deutsch-kroatisches Wörterbuch, sv. 1., str. 163. 18 Vidi B. Šulek, Hrvatsko-njemako-talijanski rjenik znanstvenoga nazivlja, sv. 1.,
str. 69. 19 Navodim prema Benešievu Rjeniku hrvatskoga knjievnoga jezika, sv. 5., str. 973–
974, gdje inae ima dosta potvrda za rije kolnica. 20 O mogunosti izbora i o vanosti biranja vidi i u ve spomenutoj knjizi A. Knee-
via Filozofija i slavenski jezici, posebice uvodno poglavlje pod istim naslovom Filozofija i slavenski jezici, str. 15–35.
21 Vidi D. A. Pari, Vocabolario croato-italiano, str. 439. Pari zapravo ima mudro- ljubje (bez jotacije), a navodi ujedno i rije mudroljub u znaenju ‘filozof’. Dakako, uz mu- droljubje i mudroljub Pari navodi i mudroslovje i mudroslovac. Zanimljivo je ipak da u svome talijansko-hrvatskome rjeniku ima ovako: »Filosofia, f. mudroslovje.« Vidi Rjenik talijansko-slovinski (hrvatski), str. 293.
bu, tada se pojavljuje pitanje kako emo grku rije ιλοσοα zapisati: prema izgovoru, onako kako se je recimo u Platonovo vrijeme izgovarala, tj. philosophía, ili pak prema latinskome, tj. kako su ju Rimljani uli izgova- rati, a tako se je i u nas znalo pisati – philosophia, ili prema mlaem grkome izgovoru, nakon što su haknuti bezvuni zatvornici (aspirirani bezvuni okluzivi) th, ph i kh postali tjesnanicima (spirantima) θ, f, h, tj. filosofia (i tako se je katkada u nas pisalo u 19. stoljeu, pa taj zapis ne bi trebalo smatrati srpskim), ili pak prema tradicionalnome latinskome izgovoru s ozvue- nim s meu samoglasnicima, što se u grkome inae nikada ne dogaa, kao uostalom ni u klasinome latinskome, tj. filozofia, pri em se oba posljednja zapisa mogu k tomu pisati i s j, što je opet stvar pravopisa kojim pišemo, dakle filosofija i filozofija, ili emo moda zadrati izvorni zapis grkim pismenima, tj. filosof…a? To je ukupno devet mogunosti, meu kojima treba birati, a da pri tome pridjev nismo ni dotakli.
Pripomenuti je usput da, odluimo li se za prijevod, odabir nije uvje- tovan samo jezikoslovnim nego u znatnoj mjeri upravo filozofskim razlo- zima: oevidno je naime da rijei mudroslovlje i mudroljublje upuuju na posve razliite uvide u to što filozofija uope jest, ili što bi ona trebala biti. Mogli bismo tako, svjesno pojednostavljujui, ustvrditi da bi s Hegelova i s hegelovskoga stajališta prijevod mudroslovlje (tj. ‘znanost o mudrosti’) bio opravdan, dok bi iz obzora Platonova filozofiranja prijevod mudroljublje (tj. ‘ljubav prema mudrosti’) bio, ini se, znatno primjereniji.
Pojam knjievnoga jezika
Dakle, taj bi Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja trebao osigurati primjerenu ponudu strunoga nazivlja, kako bismo mogli slobodno birati, tj. kako bi naš odabir bio valjan. Odabir je pak valjan onda kada je obavljen na temelju primjerene ponude, a prema stanovitim naelima, koja je opet mogue jasno obrazloiti, i kojih se pri odabiru treba drati. No postavlja se odmah i sljedee pitanje, naime koja su to »stanovita naela« prema kojima treba vršiti odabir. Jednostavan bi pak odgovor bio taj da se, kao i u sluaju drugih jezika, i u hrvatskome treba pridravati onih naela na kojima se osniva taj odreeni, u ovome sluaju hrvatski jezik.
No kao što to esto biva, ono što je s lakoom prihvatljivo na razini openitih promišljanja, kada se potanje razmotri na pojedinim primjerima, moe izazvati i niz dodatnih pitanja i najasnoa. Uzmemo li, recimo, kao
primjer »odreenoga jezika« upravo – hrvatski jezik, nee unaprijed biti jasno što ta sveza hrvatski jezik doista znai, tj. nee biti jasno o kojem sustavu zapravo govorimo. Jer, primjerice, premda i ovjek iz Meimurja i ovjek s Visa sebe nedvojbeno smatraju Hrvatima, i premda bi na postav- ljen upit o tome kojim jezikom govore, zacijelo odgovorili da govore hrvatskim, oni bi jedan drugoga, susretnu li se gdjegdje sluajno, i ostanu li u razgovoru pri svojim naravnim sustavima, poprilino teško razumjeli. Taj primjer pokazuje da sveza hrvatski jezik pokriva zapravo jedan cijeli skup sustava, obino ih nazivljemo naravnim sustavima ili »organskim idiomi- ma«,22 kojima govore svi oni koji sebe smatraju Hrvatima, a na mogui upit kojim jezikom govore, odgovaraju da govore hrvatski. Taj se skup sustava u jezikoslovlju zove susustavljem ili dijasistemom, a njime se uglavnom bavi dijalektologija.
Upravo se na toj injenici, naime na injenici da se dva pripadnika jedne te iste zajednice, dva porabnika hrvatskoga jezika, pokušaju li zapodjeti razgovor svaki na svome »organskome idiomu«, uzajamno ne moraju razumjeti, osniva potreba da se u odreenoj zajednici uspostavi sustav koji moe posluiti uzajamnomu sporazumijevanju pojedinih njezinih lanova, premda svaki od njih, u nekim drugim okolnostima, moe rabiti i neki drugi sustav dotinoga susustavlja. Taj se pak sustav, koji tako rei moe »pre- mostiti« razlike meu pojedinim naravnim sustavima, nazivlje biranim ili uzornim sustavom, a katkada se zove i knjievnim ili standardnim jezikom. Uspostava je takva sustava posebice vana u onim zajednicama u kojima su razlike meu naravnim sustavima izrazitije, a takvo je upravo hrvatsko susustavlje: Hrvatska je primjer zemlje gdje na razmjerno malenu prostoru, suopstoji velik broj sustava s uzajamno vrlo velikim razlikama.
Biranim se taj sustav zove zato što se u njem svaki lik moe, prema stanovitim mjerilima, na svakoj jezikoslovnoj razini – birati, a to ga pak ini podatljivim za doradu, za dotjeravanje. Premda se birani sustav obino »oslanja« na neki naravni sustav, valja uoiti da se on ne moe poistovjetiti ni s jednim naravnim sustavom, dakle ni s jednim »organskim idiomom«, što ga, u nekoj mjeri, ini umjetnim. Tako na pitanje tko njime govori, odgovor glasi – zapravo nitko, ili – ovoga asa nitko. To nije jezik ulice; posrijedi je ono što Dante u svome spisu De vulgari eloquentia oznauje kao
22 O pojmu »organskoga idioma« vidi npr. u knjizi D. Brozovia Standardni jezik: Te- orija, usporedbe, geneza, povijest, suvremena zbilja.
illustre, cardinale, aulicum, curiale,23 naime otmjeni sustav,24 podoban za pisanu rije, za sveane prilike, za iznimne zgode. K tomu, to je sustav na koji se valja uzirati, koji mora biti uzorom, premda nikada u potpunosti dohvatljivim, svima lanovima odreene jezine zajednice. To nadalje zna- i da ga svaki lan te zajednice mora uiti, i ujedno pokušati i nauiti. Da tako kaem, svi su govornici od njega »podjednako udaljeni«, nitko ga nije »unio u se s majinim mlijekom«. Ta »udaljenost« moe katkada biti i vrlo velika, što pak, sa svoje strane, zahtijeva vei napor u njegovu svladavanju. Napokon, taj je sustav ujedno i u javnoj porabi, a zovemo li ga knjievnim, valja ga strogo razlikovati od knjievnosnoga, tj. od jezika koji se nahodi u knjievnim djelima. Taj ne mora, a naješe i nije uzoran. Štoviše, jezik svakoga knjievnoga djela zapravo je sklop od više razliitih sustava, u rasponu od naravnih sustava preko argona i razlinih razgovornih sustava, pa sve do inojezinih sustava (prisjetimo se samo koliko ima njemakoga u Krleinim djelima). Meu njima dakako jedan moe biti i sam birani ili uzorni sustav.
Mogli bismo, prema tome, rei da sveza hrvatski jezik ima najmanje dva znaenja (premda ih uistinu ima puno više):25
1. cjelokupno hrvatsko susustavlje, dakle skup svih hrvatskih sustava 2. hrvatski birani sustav, tj. hrvatski knjievni jezik.
I sada bismo, budui da je predmet ovoga priloga podastrijeti nacrt za izradu Rjenika hrvatskoga filozofskoga nazivlja, a hrvatsko filozofsko nazivlje valja, kako je reeno, birati prema »stanovitim naelima«, i to prema naelima na kojima se osniva hrvatski jezik, mogli ustvrditi da je upravo drugo znaenje te sveze hrvatski jezik ono koje nas ovdje zanima, pa bismo na taj nain ovu kratku sociolingvistiku razglobu mogli privesti kraju. I tako bi doista i bilo da je posrijedi koji drugi jezik, a ne hrvatski. Naime, kada govorimo o hrvatskome biranome sustavu ili o hrvatskome knjievnome jeziku, jednostavno nije mogue zaobii pitanje o njegovu nastanku, tj. o njegovoj dajbudi novijoj povijesti. To utoliko više što su osnovna obiljeja
23 Ili u prijevodu V. Vinje: sjajan, stoeran, dvorski i saborski (vidi D. Alighieri, Nauk o pukom jeziku, str. 98–99).
24 Isp. u Dantea (str. 100–103): » I odista je uzvišen uenošu, jer iz tolikih grubih tali- janskih rijei, iz toliko zamršenih sklopova, iz toliko manjkavih izgovora, iz toliko seljakih naglasaka vidimo ga kako se uzdie tako otmjen [lat. egregium, istakao B. M.], jasan, savr- šen, pun gradske uljuenosti […].«
25 O tome sam podrobnije pisao u ve spomenutome lanku Pojam jezika u Kruna Krstia (lanci 1940. – 1945.), str. 72–73.
sudobnoga hrvatskoga knjievnoga jezika nastala upravo u isto vrijeme kada se je u novijoj hrvatskoj filozofiji zapoelo temeljitije razmišljati o njezinu nazivlju.
Iz novije povijesti hrvatskoga knjievnoga jezika
Prema jednome se stajalištu povijest hrvatskoga jezika moe podijeliti u šest razdoblja: na tri tzv. predstandardna i na tri razdoblja razvoja jezinoga standarda.26 Poznato je da se u tzv. petome razdoblju, koje traje od hrvatskoga narodnoga preporoda do konca 19. stoljea, vodi borba oko toga koji je hrvatski sustav, zapravo koji tip novoštokavštine, najpogodniji da postane hrvatskim knjievnim jezikom, ili hrvatskim uzornim (dotino biranim) sustavom (a vodi se k tomu i borba oko pravopisnoga naela, tj. treba li odabrati tvorbeni ili izgovorni pravopis).27 Poznato je, nadalje, da su u toj velikoj polemici sudjelovale etiri škole: Rijeka filološka škola (kojoj je na elu bio Fran Kurelac), Zagrebaka filološka škola (kojoj su, meu ostalim, pripadali Vjekoslav Babuki, Antun Maurani, Bogoslav Šulek, Adol- fo Veber), zadarski jezino-kulturni krug oko Zore dalmatinske (na elu s Antom Kuzmaniem), te tzv. hrvatski vukovci (kojoj su, uz samoga Vuka Stefanovia Karadia i uru Daniia na srpskoj strani, od Hrvata pripadali Petar Budmani, Tomo Mareti, Ivan Broz, a dijelom i Vatroslav Jagi). Poznato je, napokon, da su pobjedu, zahvaljujui donekle i dobroj jezikoslovnoj spremi, ali ponajviše ipak politikim okolnostima,28 krajem 19. sto-
26 Vidi o tome D. Brozovi, Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar junoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske knjievnosti, u zborniku Hrvatska knjievnost u evropskom kontekstu. Isp. meutim i lanak K. Krstia Povijesni put hrvatskoga knjievnog jezika, objavljen u Hrvatskoj reviji, god. 15., br. 8., str. 412–420. Vidi takoer i M. Moguš, Povijest hrvatskoga knjievnoga jezika.
27 Tu sam borbu jednom prilikom, parafrazirajui Platona, nazvao Gigan- tomac…a perˆ tÁj tîn Crwb£twn glèsshj (vidi moj prilog Dativ, lokativ i instrumental mnoine u pripovijetkama Stjepana Zlatovia: Prinos razumijevanju pojma knjievnoga jezika, u Zborniku o Stjepanu Zlatoviu, str. 98–99).
28 Isp. što o tome kae Z. Vince u pogovoru pretisku Parieva hrvatsko-talijanskoga rjenika: »Kad se govori o ovom razdoblju u povijesti hrvatskoga jezika, neki zanemaruju ulogu unionista pri rješavanju jezinih pitanja. Zaboravljaju naime napomenuti da su u oštroj i dugotrajnoj borbi vukovaca i Zagrebake filološke škole pobjedu u polemikama odnijeli vukovci, ali ne uvijek snagom i dokazima svojih jezinih pogleda nego i izravnom politikom moi, pogotovu kada je hrvatskim banom imenovan Khuen Héderváry (1883.) te kad su došli na vlast unionisti (maaroni), u ijim su redovima bili aktivni A. Pavi, T. Mareti, a donekle i Franjo Ivekovi.« (Vidi Z. Vince, Leksikograf Dragutin Pari u svojem vremenu, str. 1269.)
ljea iznijeli hrvatski vukovci.29 Ta se pobjeda obino povezuje s izlaskom sljedeih djela: Hrvatskoga pravopisa Ivana Broza (1892.), Gramatike i sti- listike hrvatskoga ili srpskoga knjievnog jezika Tome Maretia (1899.) te Rjenika hrvatskoga jezika Ivana Broza i Franje Ivekovia (1901.). Brozov je Pravopis uveden u škole, a valja imati na umu da su i Akademijin rjenik ureivali vukovci (Danii, Budmani, Mareti).30
Sustav koji je tom pobjedom postao uzornim za hrvatski knjievni jezik, u našoj se dijalektologiji i sociolingvistici katkada nazivlje novoštokav- skom folklornom koin».31 Pri tome za izgradnju knjievnoga jezika vrijede ova dva osnovna naela:
1. potpuno oslanjanje na tzv. »narodni jezik«, tj. pravo na ulazak u knjievni jezik imaju samo one rijei koje su potvrene u Karadi- evim i Daniievim djelima, doim prema novotvorinama opstoji osobito odbojan stav
2. ono što se obino zove novoštokavski purizam iliti istunstvo, tj. sve što dolazi iz drugih narjeja (kajkavskoga i akavskoga), pae i iz drugih govora štokavskoga narjeja, ne moe ui u knjievni jezik.
Koje su pak posljedice takva stava, moe se oslikati jednim primjerom. U svome Srpskome rjeniku Vuk Stefanovi Karadi ima primjerice rije ferice, koju tumai ovako:32
ferice, f. pl. u ovoj zagoneci: uerice uere pod boboti na zemlji, uerice dolaze, babulice odnose.
Vidljivo je da nema opisa znaenja, ne kae se što upravo ta rije znai, nego se navodi primjer porabe, i to u zagonetci, iz kojega bi trebalo razabrati znaenje dotine rijei. Vuk navodi k tomu i glagol feriti, ali mu takoer
29 Tu bi rije pobjeda moda trebalo pisati u navodnicima (tj. »pobjeda«). O tome sam dosta razgovarao s pokojnim prof. Vinceom kada smo poetkom devedesetih godina prošlo- ga stoljea pripremali pretisak spomenutoga Parieva rjenika. Teško se je mirio s izriajem pobjeda hrvatskih vukovaca, koliko god da ga je i sam rabio. Ako se u tadanjim okolnostima i moe govoriti o pobjedi, ta se »pobjeda« s današnjega stajališta ni u kojem sluaju ne bi smjela smatrati »završenom stvari«, u smislu: tako se je dogodilo i tu se više ništo ne moe uiniti.
30 Vidi o toj borbi Lj. Jonke, Knjievni jezik u teoriji i praksi; takoer Z. Vince, Puto- vima hrvatskoga knjievnog jezika; isto tako i S. Ham, Jezik zagrebake filološke škole.
31 Vidi npr. u spomenutoj knjizi D. Brozovia Standardni jezik. 32 Vidi V. S. Karadi, Srpski rjenik istumaen njemakijem i latinskijem rijeima,
str. 788.
ne daje znaenje, nego ga upuuje na rije ferice.33 Ta se rije javlja i u Akademijinu rjeniku, i to u dijelu koji je obraivao Matija Valjavec od 1882. do 1883., ali Valjavec donosi jedninu rijei, tj. uerica, te ispravlja zagonetku prema knjizi Srpske narodne zagonetke, što ju je godine 1877. objavio Stojan Novakovi. Ona sada glasi: »uerice uere pod bobote na zemlji, uerii dolaze, baburice odnose.« A dodan je i »odgonetljaj«: »kvoka na jajima«.34 No u Broz–Ivekovievu rjeniku, koji je zapravo pro- šireni Karadiev rjenik, i to njegovo drugo izdanje od godine 1852., taj Vukov hapaks ponovno nalazimo s potpuno istim tumaenjem i, dakako, sa zagonetkom u Karadievu zapisu.35 Ni raspored obinoga sloga i kosopisa nije izmijenjen, osim što je naveden izvor i takoer dodan »odgonetljaj«, tj. ovako: »Rj. odgonetljaj: Kad uzimlju napore ene.« Zanimljivo je, usput reeno, da te rijei ne biljei ni Skokov rjenik, što bi moglo pomalo i uditi. Ipak, prava je zanimljivost zapravo ovo: u ve spominjanome hrvatsko- -talijanskome rjeniku Dragutina Paria, inae pristaše Zagrebake filološ- ke škole, kojega je tree izdanje objavljeno 1901., dakle iste godine kada i Broz–Ivekoviev rjenik, rijei uerice dakako nema, ali se u njezinoj ne- posrednoj okolini, recimo izmeu rijei uenje i rijei uk, nahodi dvadeset i sedam rijei prema jedanaest rijei u istome odsjeku u Broza i Ivekovia (meu kojima i spomenuta rije uerice). Ali ni taj porazni omjer (gotovo 1 : 3) ne bi bio tako strašan, pogotovu ne za ono o em je ovdje rije, kada meu tima rijeima u Parievu rjeniku ne bi bilo i ovih šest rijei, koje meutim ne nalazimo u Broza i Ivekovia:36
udoredan ‘di costumi’, ‘morale’ udoredba ‘la morale’ udoredje ‘morale’, ‘moralità’ udorednik ‘moralista’ udorednost ‘moralità’, ‘costumatezza’ udoslovje ‘etica’, ‘etologia’
Moglo bi se pomalo zloesto primijetiti – uerice mogu, udoree ne moe. Naime, posve je jasno da se na taj nain, tj. oslanjajui se iskljuivo na rijei koje je Vuk popisao, te na djela koja su objavili on i Danii, ne
33 Isto. 34 Vidi Akademijin Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika, sv. 2., str. 145. 35 Vidi I. Broz – F. Ivekovi, Rjenik hrvatskoga jezika, sv. 1., str. 185. 36 Vidi Pariev hrvatsko-talijanski rjenik, str. 87.
moe izgraivati nazivlje ni u jednoj struci, pa ni u filozofiji. Sukladno tomu i naela kojih se valja pridravati pri njegovoj izgradnji, kao uostalom i pri uspostavi knjievnoga jezika, treba drugaije zasnovati, drugaije odre- diti. Prije svega, posve jednostavno reeno, moramo se otvoriti itavomu bogatstvu hrvatske jezikoslovne i uope knjievne povijesti. Napustimo li stanovite predrasude, da ne kaem, pozivljui se na jednoga filozofa, »idole trga i kazališta«, i okrenemo li se toj cjelokupnosti, pred nama se prostire upravo nevjerojatno bogatstvo. To bogatstvo i tu raznolikost trebao bi, meu ostalim, podastrijeti svojim porabnicima i Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja.
Izvori
Da bismo spomenutu zamisao primjereno ozbiljili, valjalo bi da popis izvora za spomenuti rjenik bude što iscrpniji. Openito se moe rei da bi u odreenome smislu uzorom takvu Rjeniku do neke mjere mogao biti En- ciklopedijski rjenik lingvistikih naziva Rikarda Simeona.37 Valja takoer pripomenuti da bi to trebao biti dugoroniji pothvat, te da bi morao okupiti vei broj suradnika. Dakako, ponajprije bi se trebalo dogovoriti o pojedinim izvorima, a tek potom prijei na obradu. Ovdje navodim jedan prijedlog takvih izvora, koji bi se po potrebi mogao proširiti.38 Trebalo bi svakako obuhvatiti:
izvorna hrvatska filozofska djela prijevode filozofskih djela na hrvatski hrvatska knjievna djela sa stanovitim filozofskim obiljejem hrvatsko rjeniarstvo hrvatske slovnice odreen broj rukopisnih djela.
Valjalo bi dakle sastaviti popis izvornih filozofskih djela pisanih hrvatskim jezikom kao i popis prijevoda (to zapravo znai svih filozofskih djela na hrvatskome od polovice devetnaestoga stoljea do danas), te ih sustavno obraditi. Ovdje posebice treba upoziriti na rukopisna djela pojedinih filo-
37 Objavljen je u dva sveska godine 1969. 38 A naravno i ograniiti na manji broj, ukoliko bi se zakljuilo da je bitno upravo to da
Rjenik bude što prije objelodanjen.
zofa, kao što je, primjerice, bogata ostavština Franje pl. Markovia, koja se uva u Arhivu Hrvatske akademije, a nije do danas ni objavljena ni dovoljno istraena.39
Jer, ako bi tkogod htio prouavati posljedice koje je reena pobjeda hrvatskih vukovaca ostavila u hrvatskoj filozofiji, a ujedno i razumjeti što se je zapravo dogodilo krajem 19. stoljea u Hrvatskoj u pogledu knjievnoga jezika, dovoljno bi bilo takvu prouavatelju usporediti Markoviev Razvoj i sustav obenite estetike, objavljen 1903., i Bazalinu Povjest filozofije, koje je prvi svezak izašao 1906. Premda su izmeu ta dva objavka prošle samo tri godine, razlike su u jeziku tolike te nije pretjerano rei kako se ini kao da su prošla tri stoljea. Evo samo nekoliko na prvi pogled uoljivih obiljeja Markovieva jezika:
piše tvorbenim pravopisom nastoji zamijeniti meunarodne rijei hrvatskima kada je god to mo-
gue dosljedno rabi puni lik u genitivu jednine zamjenino-pridjevne
sklonidbe (ne glede na to koliko se takvih genitiva nie jedan za drugim)
razlikuje dativ i lokativ jednine zamjenino-pridjevne sklonidbe (dativ je redovito puni lik na -u, a lokativ, prema propisu Zagrebake škole, nikada nema naveska)
strogo razlikuje tri padea u mnoini (dativ, lokativ i instrumental) u zamjenino-pridjevnoj sklonidbi (ne rabi ujednaene likove na -ima/ -ama, koji su preneseni u mnoinu iz dativa, dotino instrumentala dvojine)
39 U tome smislu ima pravo Marija Brida kada u svome lanku Naša filosofijska terminologija na prijelazu stoljea i Bazalin udio u asopisu Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske baštine (br. 27. – 28., str. 160) kae sljedee: »[…] u glavnome Markovievu djelu Razvoj i sustav obene [tako!] estetike (1903) ima iz tog podruja nazivlja u povijesnom smislu zanimljivih rješenja.« Istina, to je malo preblago reeno, jer Markovi je vjerojatno, sa stajališta nazivlja, najzanimljiviji hrvatski filozof u novijoj povijesti hrvatske filozofije. Inae, iz Markovieve su ostavštine objavljena dosad etiri ulomka, dva iz njegove Logike, te dva iz Pedagogike. Ulomke je iz Logike priredio Sreko Kova u asopisu Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske baštine, i to: Logika (br. 35. – 36., str. 247–258) i Vrsti sudova po njihovih oblicih (br. 37. – 38., str. 251–265), doim je ulomke iz Pedagogike priredio Ivan ehok u 10. svesku Hrestomatije filozofije (kojoj je naslov Novija hrvatska filozofija), i to: Uvod u pedagogiku (str. 115–121) i Sustav openite pedagogike (str. 122–128).
dosljedno razlikuje neodreenu i odreenu pridjevnu sklonidbu sklanja oba tzv. glagolna priloga pri tvorbi (radnih) imenica od glagola izrazitu prednost daje dometku
-ba (pa se dakle taj dometak pokazuje iznimno plodnim) dobro razlikuje posvojni dometak -ski, u znaenju ‘koji nekima pri-
pada’, od odnosnoga dometka -ni, u znaenju ‘koji se neega tie’ (ima npr. substancijni, kategorijni)
posvojni pridjev redovito smješta iza imenice, a opisni ispred imenice (uzorno bi dakle bilo: sluiti se lijepim jezikom hrvatskim)
esto rabi tzv. glagolne priloge umjesto odnosnih reenica u atribut- noj slubi (to je pak mogue jer se glagolni prilozi sklanjaju).
Tkogod bi se mogao zaletjeti pa na brzinu zakljuiti da razlog navede- nim razlikama poiva na jednostavnoj injenici, naime na jezinoj mijeni. Otprilike: što se tu moe, jezik se mijenja. Uistinu meutim nije tako; nije posrijedi jezini »razvoj«, nego je rije o zamjeni (biranoga) sustava. A jezik tih dvaju hrvatskih filozofa, uitelja i uenika, upravo pokazuje (i ujedno dokazuje) tu zamjenu. Markovi se je naime još uvijek drao zasada Zagre- bake škole, a Bazala je bio ovjek koji je ve prihvatio promjene što ih je donio prijelaz stoljea.40
Nadalje, potrebno je obraditi hrvatsko rjeniarstvo (iliti leksikografi- ju) u cjelini (tako rei od Vrania do Šonje). To ponajprije znai sljedeih osam dovukovskih objavljenih rjenika (navodim sroitelja i godinu): Vran- i (1595.), Mikalja (1649./1651.), Habdeli (1670.), Della Bella (1728.), Belostenec (1740.), Sušnik–Jambreši (1742.), Voltiggi (1803.) i Stulli (1801./1806./1810.). Tomu valja pridodati i nedavno objavljeni rukopisni rjenik Bartola Kašia s kraja 16. stoljea (1990.). Naravno, od velike po- moi pri obradi starije knjievnosti i navedenih rjenika bio bi veliki Akade- mijin rjenik (koji dakako i sam mora biti uvršten u izvore). Ipak, valja upozoriti da opstoje i rukopisni rjenici, koji meutim nisu bili uvršteni u izvore za Akademijin rjenik (svakako ne do slova P), a ovdje ih navodim pet: Tan- zlingher-Zanottijev talijansko-hrvatsko-latinski rjenik (1679./1704./1732.
40 O toj sam zamjeni biranoga sustava, dotino knjievnoga jezika pisao na primjeru razlikovanja, ili pak nerazlikovanja triju navedenih padea u mnoini u pripovijetkama Stje- pana Zlatovia (vidi moj ve spomenuti prilog u Zborniku o Stjepanu Zlatoviu, posebice poglavlje pod naslovom Pisati u razdoblju promjene knjievnoga jezika, str. 115–118).
– to su tri inaice), Vitezoviev Lexicon Latino-Illyricum,41 Pataiev Dicti- onar, Jurinov Calepinus trium linguarum (latinsko-hrvatsko-talijanski i talijansko-latinsko-hrvatski rjenik) te Kataniev Pravoslovnik. Napokon, ima i objavljenih rjenika koji nisu bili izvorima za Akademijin rjenik – posrijedi su uglavnom nevukovski rjenici – pa i njih valja uvrstiti u izvore, a svakako ve navedene Šulekove, Filipovieve i Parieve rjenike.42
Rjenicima valja pridodati i hrvatske slovnice (od Kašia nadalje),43 osobito kada je rije o nazivlju iz logike i iz filozofije jezika. K tomu, u izvore bi trebalo uvrstiti i hrvatske prijevode Svetoga pisma (podsjeam ovdje posebice na prijevod Novoga testamenta Antuna Dalmatina i Stipana Konzula Istriana od godine 1562./1563., i to u glagoljinoj i u irilinoj inaici, te na Kašiev prijevod Biblije, koji je nastao dvadesetih i tridesetih godina 17. stoljea), a valjalo bi meu izvore takoer uvrstiti i stanovit broj hrvatskih knjievnih djela.
Ustroj i obrada
U takvu bi Rjeniku hrvatskoga filozofskoga nazivlja valjalo takoer strogo usustaviti i nain obrade, o em bi prethodno trebalo postii dogovor. Navodim ovdje one osnovne injenice koje bi svakako morale biti navedene uza svaku rije koja se obrauje. To su:
prva potvrda dotine rijei tvorba etimologija (s moguim potvrdama u drugim jezicima) prva potvrda dotine rijei u filozofskome znaenju popis svih filozofskih znaenja dotine rijei (s potvrdama)
41 Godine 2000. objavljen je prvi svezak toga rjenika, tj. Prijeslik rukopisa. Preostala dva sveska, Prijepis i obrada te Preokretni hrvatsko-latinski rjenik, trebala bi biti objeloda- njena do kraja 2009.
42 Stoga samo donekle ima pravo Marija Brida kada u ve navedenu lanku kae da je sve »veoj potpunosti i jezinoj proišenosti filosofijske terminologije znatno […] pri- donijelo od JAZU pokrenuto izdavanje ‘Rjenika hrvatskoga ili srpskoga jezika’ […]« (str. 161), jer je, kao što se vidi, taj rjenik bio nevjerojatno »selektivan« u pogledu svojih izvora. Štoviše, moe se rei da zapravo glavna vrela za hrvatsko filozofsko (i znanstveno) nazivlje, a to su Šulekovi i Parievi rjenici, izvorno uope nisu bili »uzeti u obzir« pri izradi toga rjenika.
43 Da ih ovdje sve ne nabrajam, vidi S. Ham, Povijest hrvatskih gramatika.
navesti tko je i gdje uspostavio ono filozofsko znaenje koje je naj- eše u hrvatskoj filozofiji
navesti poeljno filozofsko znaenje u uzornome sustavu, dakle neku vrstu preporuke.
Prvu potvrdu odreene rijei valja razlikovati od njezine potvrde u nekome filozofskome znaenju. Primjerice, vano je znati da se rije bitak javlja ve u 16. stoljeu (u Vetranovia), ali je isto tako vano znati da se ne javlja u znaenju koje ta rije ima danas u filozofiji, nego znai otprilike ‘stanje’. Doduše, i to moe biti neko filozofsko znaenje, ali ima zacijelo primjera u kojima prva potvrda neke rijei uope nema filozofsko znaenje. S druge strane, rije se bitak u današnjem (filozofskome) znaenju javlja »istom« u 18. stoljeu (u Kavanjina). Meutim – a to je isto tako vano – ona se javlja u nefilozofskome tekstu, tako rei u nefilozofskoj okolini.
To nadalje pokazuje da odreena rije u svojoj »povijesti« moe imati više znaenja, te da sva ne moraju biti filozofska. Ali to opet upuuje na to da moe biti i više filozofskih znaenja. To je vano kada se govori o tome što neka rije znai u hrvatskome, a što u srpskome. Primjerice, za rije bie Danii u Akademijinu rjeniku navodi devet znaenja,44 od ega je sedam znaenja »zanimljivo« za filozofiju, a meu njima su i ova: ‘bitak’, ‘bit’ ili ‘suina’, te ono što nam ta rije danas (naješe) znai, tj. ‘bie’ (upravo ‘sue’). Ne moe se dakle tvrditi da bie (u hrvatskome) ne znai ili da ne moe znaiti ‘bitak’. Ono to moe znaiti (opstoje potvrde, i to iz hrvatskih pisaca). Meutim, opstoji naravno i hrvatska filozofska tradicija. A tu se otvara ono pitanje oko utvrivanja ili uvršivanja znaenja, tj. tko je bio taj u povijesti hrvatske filozofije (ukoliko netko jest bio, dakako) tko je uspostavio to da bie znai ‘bie’ (tj. ‘sue’).
Budui da svaka rije koja bi ušla u Rjenik hrvatskoga filozofskoga nazivlja, moe biti potvrena u filozofskome i u nefilozofskome znaenju, te u filozofskome i u nefilozofskome tekstu, to nas dovodi do svojevrsne njihove etverostruke razdiobe. Navedena se razdioba kree u rasponu od nefilozofskoga znaenja u nefilozofskome tekstu do filozofskoga znaenja u filozofskome tekstu. Ti se odnosi mogu prikazati ovom krinicom:
44 Vidi Akademijin rjenik, sv. 1., str. 283–288.
NEFILOZOFSKO ZNAENJE
FILOZOFSKO ZNAENJE
NEFILOZOFSKI TEKST – – – +
FILOZOFSKI TEKST + – + +
Pitanje teksta u kojem se neka rije javlja, ne mora nas previše zaokup- ljati, a ako je ona potvrena u nefilozofskome znaenju, ako je dakle obilje- ena dvama minusima ili pak ima plus i minus, to znai da je ona potvrena, zapravo da je njezin lik, dotino izrazna strana znaka, ili kako bi to Ferdi- nand de Saussure rekao signifiant, potvren, a da je znaenje za filozofske potrebe otvoreno, da je tako rei lik (u pogledu filozofskoga znaenja) pra- zan, te da »oekuje« odreaj takva znaenja.
Upravo je to razlogom zašto bi bilo vrijedno (koliko god da to moe biti i prijeporno) navesti ujedno i poeljno znaenje dotine rijei u biranoj porabi. Tako se, primjerice, postavlja pitanje je li poeljno da bie znai ‘sue’ (usprkos tomu što jest tako u veem dijelu novije hrvatske filozofije). Treba istodobno biti svjestan toga da takva preporuka moe biti shvaena i kao nametanje, dakle kao ograniavanje biranja, a to je ono što bi se ovim rjenikom upravo eljelo izbjei. S druge opet strane postavlja se i pitanje što uope znai preporuiti neko znaenje? Nije li takva preporuka upravo »filozofski posao«, tj. ne ini li ona sastavni dio jedne odreene filozofije? Moe li se za neku rije rei da bi bilo »dobro« da znai upravo to i to? Je li netko u 19. stoljeu, primjerice, mogao »preporuiti« znaenje rijei jezik kao ‘(jezina) igra’?
Što se tie objašnjavanja tvorbe, ono mora imati i stanovitu »pounu« ulogu: njime se naime objašnjava ne samo kako se tvori dotina rije nego i kako se tvore druge rijei koje bi tkogod elio kovati po istome uzorku. Nai- me, openito se moe rei da je temeljni zahtjev koji se postavlja na sve (mo- ebitne) novotvorenice – sustavnost tvorbe.45 To je ujedno i najviši zahtjev za svakoga naravnoga besjednika kojega mu drago jezika, tj. poštovanje sustava (to bi se moglo nazvati jezinom istoom, »koja se temelji na pret- kaljivosti, a promie nauljivost jezika«, i ujedno razlikovati od jezinoga
45 Vidi o tome u Dodatku.
istunstva, tj. od jednostranoga ustrajavanja na nekome dijelu sustava, primjerice na porabi tvorenica samo jednoga tvorbenoga uzorka).46 To nadalje znai da rije koja se u izvorima nae potvrena u nekome neknjievnome liku, mora biti »preoblikovana« u lik koji se rabi u knjievnome jeziku, ukoliko se ona eli preporuiti za biranu porabu. Recimo, ako Belostenec (tj. u njegovu vlastitu zapisu Bllosztnëcz) prevodi latinsku rije substantia, meu ostalim, i hrvatskom rijeju bitje, te ako se ta rije eli preporuiti,47 onda ju valja »preoblikovati«, bolje rei – »prepisati« u bie.
Napokon, etimologiju je dobro znati da bi se vidjela mogua podudar- nost u drugim indoeuropskim jezicima. To naime moe biti vano dokazno sredstvo kada se jednoj rijei eli dati prednost pred drugom ukoliko obje imaju isto (potvreno) znaenje. Tako primjerice injenica da je srednji rod participa prezenta sue, u znaenju ‘koje jest’, podudarno sa sanskrtskim sat, s grkim tÕ Ôn, s latinskim ens i s njemakim das Seiende, da je zapravo posrijedi, strogo uzevši pod vidikom indeuropeistike, jedna te ista rije, jest prilino jak argument (pored ostalih) koji govori da bi prednost trebalo dati tomu (poimenienomu) participu pred rijeju bie (a u znaenju ‘ono koje jest’).
Valja takoer pripomenuti, premda je to, budui da je posrijedi rjenik, dakle leksikografsko djelo, donekle i samo po sebi razumljivo, da bi pojedine rjenine jedinice trebalo uzajamno povezati sustavom uputnica.
Evo sada jedan primjer takve »potpune« obrade odreene rijei, u ovome sluaju rijei bitak, da se vidi kako bi to moglo izgledati. Pojedini se ulomci iz knjievnih djela, tj. iz izvora navode prema Akademijinu rjeniku (osim ulomka iz Vetranovia). U uglatim zagradama donosim svoja dodatna tumaenja (takvih bi tumaenja i razjašnjaja moglo biti i u samome Rjeni- ku).
46 Vidi o tome potanje B. László, Što bi bilo da nije bilo, u listu Start od 23. lipnja 1990., str. 55.
47 To je primjerice godine 1978. u svome prijevodu Parmenidova filozofskoga spjeva O prirodi predloio Mislav Jei, doduše s ogradom da »o tom još treba razmisliti« (vidi M. Jei, Parmenid: O prirodi, u asopisu Latina et Graeca, br. 12., str. 44, takoer i u Je- ievoj knjizi Mišljenje i rije o bitku u svijetu, str. 14). Inae je rije bie u tome znaenju uobiajeno rabio F. Markovi. Isp. o tome i D. Barbari, Teškoe oko prevoenja Aristotelova izraza OYSIA, u asopisu Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske baštine, br. 23. – 24., str. 155–161.
bítak 1. Prvi se put javlja u 16. stoljeu u pjesmi Mavra Vetranovia Pjesanca
suda napokonjega. [Pridjev napokonji znai ‘koji je napokon’, ‘najposljed- nji’.] Evo kako glase ti stihovi:48
Slano e pak more odkriti planine, briegove i gore, polja i ravnine; ter se e vratiti u prjednji bitak svoj, i ivot skratiti ivini ivuoj.
[Danii ovako opisuje znaenje: »stanje u kom se tko ili što nahodi po nje- kim osobinama«, status, conditio, habitus, qualitas, ratio, tj. ‘stanje’.]
2. Odglagolna tvorba dometkom -(a)k na infinitiv bez doetnoga i. [Ve- lik broj glagola I. vrste tvori imenice dometkom -(a)k po navedenome uzorku, npr. razvitak, prema razviti.]
3. Posrijedi je indoeuropski korijen *bhe≤hx-, 49 što znai ‘rasti’, ‘roditi
se’; sanskrtski bhávati ‘jest’, bhti-Ã ‘bitak’, ‘blagostanje’; praslovjenski *byti; staroslovjenski byti; ruski ; eški být; litavski bti sve ‘biti’; grki fÚw ‘raam’, fÚomai ‘postajem’; latinski fu ‘bio sam’ (o ostalim podudarnostima vidi bMti).
4. Današnje je znaenje prvi put potvreno u 18. stoljeu u djelu Jero- lima Kavanjina Poviest vanelska bogatoga a nesrena Epuluna i ubogoga a estita Lazara (poznatije pod naslovom Bogatstvo i ubotvo). Ti stihovi, u kojima je inae rije o Bogu, glase:
Ne išt’ mu djede ni starije, er svoj bitak zna po sebi.
[Danii ovako opisuje znaenje: »stanje u kom se tko ili što nahodi tijem što jest«, esse, vita, ortus, tj. ‘bitak’.]
48 Vidi Pjesme Mavra Vetrania avia, sv. 1., str. 287, u Akademijinu nizu Stari pisci hrvatski, knj. 3.
49 Likove iz indoeuropskoga prajezika donosim prema laringalnoj teoriji. Obino se razlikuju tri laringala (iliti grkljanika): h1, h2 i h3. Ako se ne mogu razlikovati, biljeim hx. O tome koji glasovi doista odgovaraju tima trima laringalima, mišljenja se dosta razilaze. Mogue je da je h1 bio grleni zatvor (tj., kao u hebrejskome ), da je h2 bio faringal, dotino zvuni drijelni tjesnanik (tj. , kao u hebrejskome ), a h3 labijalizirani faringal (tj. w). Vidi o tome npr. M. Mihaljevi, Slavenska poredbena gramatika, str. 112, gdje se moe nai i kratak prikaz laringalne teorije (str. 109–114).
5. Znaenja koja su vana za filozofiju: ‘stanje’, ‘bitak’, ‘osoba’, ‘suina’, ‘opstoj’. Stulli u svome talijansko-hrvatsko-latinskome rjeniku za rijei essenza i essenzia ima, meu ostalim, i otpovjednicu bitak (znaenje je dakle ‘suina’),50 doim Pari u hrvatsko-talijanskome rjeniku za bitak navodi esistenza,51 kao što i Filipovi u hrvatsko-njemakome rjeniku, uz ostalo, za bitak ima Dasein, Existenz (tu dakle rije bitak znai ‘opstoj’).52 Tree je znaenje, tj. ‘osoba’, potvreno u 16. stoljeu u Dinka Ranjine, i to u njegovoj zbirci Piesni raslike. Stihovi glase:
Blaeni svi gnjivi, ke podni bitak moj trpei jad ivi u muci nerednoj.
[Danii ovako opisuje znaenje: »takoer što jest, ali se o njemu ne misli samo da jest nego se razumiju i osobine njegove«, persona alicuius, tj. ‘osoba’. Pridjev neredan znai ‘koji je u neredu’.]
6. Današnje filozofsko znaenje uspostavljeno je u posljednjoj etvrtini 19. stoljea. Nalazimo ga u Markovia, ali i u novoskolastika (Bauer).
7. Treba preporuiti ono znaenje koje se nalazi u Kavanjina.
Pojam bodovanja
Upozorio sam ve na odreene teškoe koje se javljaju s »predlaganjem poeljnoga znaenja«. elimo li naime izbjei stanovit »subjektivizam« pri takvu predlaganju, valjalo bi se osloniti na neka (unaprijed postavljena) mjerila i njih se strogo pridravati. To posebice vrijedi u sluajevima kada se više rijei rabi u jednome te istome znaenju, tj. kada za odreeno znaenje ima više »kandidata«, a to je u hrvatskoj filozofiji dosta esto. U takvim bismo sluajevima mogli pristupiti -– bodovanju. Što bi meutim trebalo znaiti – bodovati? Takav je jedan prijedlog, openito za knjievni jezik, 23. svibnja 2000. iznio Bulcsú László u svome predavanju u Zagrebakome lingvistikome krugu.53 László je naime predloio da se odreena rije, ili
50 Vidi J. Stulli, Vocabolario italiano-illirico-latino, sv. 1., str. 576. 51 Vidi D. A. Pari, Vocabolario croato-italiano, str. 26. 52 Vidi I. Filipovi, Neues Wörterbuch der kroatischen und deutschen Sprache, sv. 1.,
str. 35. 53 Prof. László ima obiaj na svojim predavanjima u Lingvistikome krugu slušaima
podijeliti neku vrstu saetka, koju nazivlje urukom. Posrijedi je obino list papira gusto ispisan s obje strane sitnim pismenima. Takav uruak naješe ima i naslov. Prema tome,
odreeni lik,54 prihvati u knjievni jezik na temelju provedenoga bodovanja prema nekim unaprijed odreenim mjerilima, i to tako da prednost u biranome sustavu treba dati onoj rijei koja zadovoljava što vei broj stanovitih (unaprijed navedenih) obiljeja. Takvih je obiljeja László tada nabrojio tri- desetak, a ja ih ovdje izdvajam petnaest: starina, izkonost, podpunost, prozirnost, razlikovnost, raznolikost, blagozvunost, samosvojnost, zapadnost, uljivost, produnost, itkost, potvrenost, biljeitost, negubitak.55 Razlog tako veliku broju (izvorno) navedenih obiljeja lei upravo u elji da se izbjegne jednostranost, tj. da se izbjegne »forsiranje« samo jednoga tipa rijei, recimo samo zastarjelica, ili samo novotvorina, itd.
Takvo bismo eto bodovanje mogli primijeniti i prilikom »predlaganja poeljnoga znaenja« u Rjeniku hrvatskoga filozofskoga nazivlja. Uzmimo jedan primjer. Pita se: kojom hrvatskom rijei treba prevesti grki particip prezenta glagola biti – ên, oâsa, Ôn, te na osnovi toga i poimenieni srednji rod toga participa tÕ Ôn? Kao što je poznato, u hrvatskoj filozofiji ima poprilian broj pokušaja da se taj particip prevede, a posebice njegov poimenieni srednji rod. Mogli bismo u obzir za bodovanje uzeti ovih devet (abecednim redom): bie, bijue, bitkujue, bivajue, bivstvujue, jestee, jestvujue, jesue i sue. Pri tome ne uzimljem u obzir tuice entitet i objekt, budui da ovdje govorimo o rjeniku hrvatskoga filozofskoga nazivlja, kao ni rije postojee, koja se doduše katkada rabi i u znaenju spomenutoga grkoga participa, ali ipak naješe znai ‘opstojee’, tj. ‘ono koje egzisti- ra’. Ima vjerojatno još mogunosti, kao što je primjerice bistvujue od glagola bistvovati (zapravo, bitstvujue od bitstvovati), prema bistvo (dotino bitstvo), no takve je primjere, kojih je poraba inae posve rijetka, mogue bodovati prema uzorku koji je ovdje iznesen.
Od navedenih pak petnaest obiljeja moemo za ovu prigodu uzeti njih deset, i to ovako (takoer abecednim redom): iskonost, negubitak, porabnost, potpunost, potvrda, produnost, prozirnost, raznolikost, starina i tvorba. Za
ovdje u navoditi prema uruku pod naslovom Kàkovbimosi mògli bírati jèzik? (23. svibnja 2000.), gdje su neki odgovori na postavljeno pitanje sadrani ve i u samome naslovu (npr. birati bi trebalo lik kakov, a ne kakav).
54 Dakako, nije samo rije o rijeima, posrijedi su i druge jezine razine. To znai da bi se, uza stanovite prilagodbe, takvo bodovanje moglo provoditi na svima jezinim razinama, a njih László razlikuje dvanaest (šest na izraznoj rašlani i šest na znaljivoj rašlani): glasov- na obiljeja, zvukovi, glasovi, znamnice (likoglasi), slogovi, postave, znamovi, rijei, sveze, reenice, besjede i orjeja. Vidi B. László, Pabirci redninoga i obavjèstnîkôga pojmovlja oko razumnih sustava, str. 47 (poglavlje Naravni jezik).
55 Vidi B. László, Kàkovbimosi mògli bírati jèzik?, str. 1.
svaku od prevedenica valja utvrditi pripada li joj ili ne pripada stanovito obiljeje, i to vodei strogo rauna da se to mora ustanoviti svagda u odnosu na sam grki particip ên, oâsa, Ôn. Tako primjerice nekoj od predloenih rije- i pripada obiljeje iskonosti, što znai etimologinosti, samo ako je tvorena od istoga indoeuropskoga korijena (dakle *h1es-), a ne moda od drugoga korijena (tj. od ve spomenutoga *bhe≤hx-), premda ta dva korijena »zajedno« danas u hrvatskome ine »cjelinu« glagola biti. To znai da recimo bie nema obiljeje iskonosti, ali da sue ima; no i jestvujue (od jeststvujue) i jestee imaju to obiljeje, koliko god da u sluaju ovoga posljednjega nije posve jasno od kojega je upravo glagola tvoren taj particip (ili »particip«). Tu crtu pokazuje jedno drugo obiljeje, ono koje ovdje zovem tvorbom: pokazuje naime je li ta rije doista particip prezenta od glagola biti, što u sluaju rijei jestee ne stoji (kao ni u sluaju rijei bie i jestvujue, ali jest u sluaju rijei sue). Od tvorbe treba pak razlikovati prozirnost, jer ova govori samo o prozirnosti tvorbe neovisno o tome kakve, tj. je li rije upravo o tvorbi participa – utoliko su bie i jestvujue prozirni, a jestee nije. Uzimljem ovdje da jestee ima neprozirnu tvorbu, jer ako se je htjelo da to bude particip od glagola biti, tada nije tvoren dobro, no istodobno jest dobro tvoren particip, ali od glagola jestiti, jestim, koji Stulli navodi kao jednu od otpovjednica latinskoga glagola affirmare,56 što bi dakle znailo ‘govoriti jest’, ‘potvrivati’, ‘tvrditi’, pa bi jestee zapravo znailo ‘tvrdee’.57 Ne- gubitkom se ovdje smatra negubitak znaenja u odnosu na grki particip. To bi obiljeje, kako se ovdje shvaa, moglo moda izazvati nesporazume, jer primjerice, naizgled protusmisleno, jestee ne odrava znaenje grkoga participa, a to stoga što zapravo nije particip glagola biti, premda istodobno ima obiljeje iskonosti (jer je oevidno u nekoj svezi s korijenom *h1es-, budui da je i glagol jestiti povezan s tim korijenom). Obiljeje potpunosti govori nam o temeljnome prevoditeljskome naelu, koje se moe ovako sro- iti: »isto istim, razliito razliitim«. U ovome bi sluaju to znailo utvrditi je li particip preveden participom. Treba takoer razlikovati potvrdu, starinu i produnost. Potvrda govori o tome da je odreena rije potvrena bilo kada i bilo gdje, dakako u hrvatskim izvorima (što znai da u ovome sluaju to obiljeje vrijedi za svih devet odabranih rijei), doim starina upuuje na
56 Vidi Akademijin rjenik, sv. 4., str. 625, s dodatnom oznakom – nepouzdano. 57 U svome pak talijansko-hrvatsko-latinskome rjeniku Stulli prevodi talijanski glagol
affermare, meu ostalim, i ovako: tvârditi, pojstiti, pojstivati (vidi Vocabolario italiano-illirico-latino, sv. 1., str. 48).
davnu potvrenost (kao kada se veli »od starine«). Produnost pak oznauje neprekinutost porabe, tj. odreenu tradiciju, u ovome sluaju prije svega tradiciju u povijesti hrvatske filozofije. Obiljeje raznolikosti govori nam o tome moe li dotina prevedenica dobro »prenijeti«, tj. dobro »ouvati« razliku spram drugih bliskoznanih rijei, u ovome sluaju iz grkoga u hrvatski. Drugim rijeima, ako potpunost kazuje nešto o prvome dijelu onoga temeljnoga prevoditeljskoga naela, tj. o »isto istim«, raznolikost govori o njegovu drugome dijelu, tj. o »razliito razliitim«. Napokon, porabnost pokazuje koliko je koja rije »zgodna« za porabu, tj. koliko se je »spretno« njome sluiti (poznato je da predugaki nazivci nisu poeljni). Oevidno je primjerice da su rijei bitkujue, bivajue, bivstvujue i jestvujue preduga- ke (posebice u sklonidbi) te da nisu »spretne« za (estu) porabu, doim su bijue, jestee i jesue na granici. Stoga porabnost pripada samo (dvoslo- nim) rijeima bie i sue. I sada se moe pristupiti bodovanju (vidi priloenu preglednicu).
Pošto smo svakoj rijei zbrojili pripadna obiljeja, dobivamo ovakav poredak: sue 9, jesue 7, bie, bivstvujue i jestvujue 5, bitkujue, bivaju- e i jestee 4, te bijue 3. elimo li ukratko protumaiti taj poredak, mogli bismo to uiniti na ovaj nain: Jasno je da je rije sue na prvome mjestu, jer je ona particip glagola biti, koji je prozirno tvoren, te dobro uva znaenje grkoga participa, a s njime je povezan i etimološki; u nas je k tomu davno potvren i zgodan je za porabu. Ima zapravo jedan nedostatak, a to je ta produnost, tj. nije se uspio »usidriti« u hrvatskoj filozofskoj tradiciji. Jesue jest particip, ali zapravo nepotvren (javlja se tek u najnovije vrijeme, pa je u tome smislu doista posrijedi novotvorenica), manje je spretan, te bi se moglo rei da je to svojevrsno traenje »kruha preko pogae« (jer sue ve opstoji, a nije iskorišteno). Bivstvujue, jestvujue, bitkujue i bivajue prozirno su tvoreni participi, ali ne od glagola biti (posebice je nezgodno bivajue, prema bivati, jer izvorno – biti ne biva) i premda su pomalo nespretni u porabi zbog svoje etveroslonosti (a u sklonidbi i peteroslonosti), za njih zacijelo ima mjesta u sustavu nazivlja, samo im treba uspostaviti »priklad- no« znaenje. Jestee i bijue nisu prihvatljivi, jer premda jesu participi, prvi nije prozirno tvoren, tj. nije jasno od kojega je to glagola particip (iako sve »vue« na biti, tj. na onaj korijen *h1es-), a potonji je opet particip od glagola biti, bijem, pa bi bijue znailo ‘tukue’, tj. grki recimo kÒptwn, kÒptousa, kÒpton, dotino tÕ kÒpton, ili pak tÚptwn, tÚptousa, tÚpton, dotino tÕ tÚpton. I napokon preostaje rije bie, koja jest u svezi s glagolom biti, ali nije njegov particip.
B I
E B
IJ U
E
B IT
K U
JU
E B
IV A
JU
E B
IV ST
V U
JU
E JE
ST E
E
JE ST
V U
JU
E JE
SU
E SU
E
IS K
O N
O ST
Particip prezenta sj, sj, sj
Prema tome, posljedak bi provedenoga bodovanja bio taj da se rije sue, tj. hrvatski particip prezenta glagola biti – sj, sj, sj, prihvati kao prijevod grkoga participa ên, oâsa, Ôn. Taj je hrvatski particip prvi put potvren dosta davno, u prvoj polovici 15. stoljea, i to u naslovu Po- ljikoga statuta: »I sui statut i-staroga novi inimo.« (U zapisu je isuchi, a ono i-staroga bit e iz staroga.) Rije je u 17. stoljeu potvrena pak u djelu Bartola Kašia Perivoy od dievstva, illi xivoti od dievica (1628.), i to u poglavlju Xivot Sfetæ Svssanæ Dieviççæ, i Mucceniçæ Dalmatinsk:58 »[…] moxeteli vij vacom ucom mudroti odsùditi, dáe imma yednà Dievoyciça royená od Kartyana, i od dictintva naukom kartyanskiem vvicbana, vieriti zà yednoga necitoga pogannina […].« Zapis bi vacom ucom mudroti valjalo razriješiti kao vašom suom mudrosti, budui da je u ovome Kašievu djelu ç = c, c = , a ch(i) = , no u knjizi ima dosta tiskarskih pogrješaka (isp. i u ovome navotku zapis dictintva, što e biti dietintva), tako da zacijelo stoji itanje vašom suom mudrosti. 59
Kako ve rekoh, neprekinutost se porabe ne moe posvjedoiti, posebice ne u filozofskoj tradiciji, ali se ipak mogu navesti dva jezikoslovna izvora, i to Oblici knjievne Hrvaštine Vinka Pacela (1865.) i Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rjenik Vladimira Maurania (1908. – 1922.). U svojoj slovnici Pacel pri opisu glagolnoga sustava razlikuje prilog (gerundi- um) i prieše (participium), pa »o prilogu i o priešu sadanjega vremena« glagola biti kae sljedee: »Prilog sadanjega vremena. Od jesam ga ne ima, ali ima u staroj knjizi od sam: sû, súa, súe […]. Prieše sadanjega vremena. Od jesam ga nejma, ali ima u staroj knjizi od sam: sûî, sûâ, sûê […].«60 A prema Pacelovu opisu hrvatskih naglasaka61 navedene pismèn likove valja ovako »prepisati«: prilog – sj, súa, súe; prieše – sj, sj, sj. U rjeniku pak Vladimira Maurania nailazimo na ovakvu jedi-
58 Vidi B. Kaši, Perivoy od dievstva, illi xivoti od dievica, str. 108. 59 Ima neke osobite znakovitosti u tome da je taj particip potvren upravo u Bartola
Kašia, jer je tako taj »otac hrvatskoga jezikoslovlja«, pisac prve slovnice hrvatskoga jezika, sastavlja jednoga rjenika i prevoditelj Biblije postao ujedno i nekovrsnim »tvorcem« toga kljunoga nazivka, kojim se prevodi jedan od najvanijih pojmova zapadne filozofije – tÕ Ôn.
60 Vidi V. Pacel, Oblici knjievne Hrvaštine, str. 50. 61 Isto, str. 2–4.
nicu:62 »sui, part. od glag. koriena jes- […].« Taj je hrvatski particip glagola biti,63 da tako kaem, »vratio« u porabu godine 1978. Mislav Jei u ve spomenutome prijevodu Parmenidova filozofskoga spjeva Perˆ fÚsewj. Otada se mjestimice rabi, ali ne preesto. No za nj primjerice A. Kneevi veli ovako: »Ukoliko se pak pod arhaizmom dre filozofijski nazivi kao sue (tako je mnio i Vinko Pacel), onda se mora rei da je on pravilan odraz crkvenoslavenskoga oblika, da jest star (arhaian) ali da sukladnije od svih drugih naziva prenosi sadraj grkoga naziva tÕ Ôn; napokon, da je u stanovitu smislu i ‘lokalizam’, budui da je locus suega filozofija sama, izvan koje se rije sue i ne upotrebljava.«64
Kao i navedeni grki particip tako i ovaj hrvatski particip glagola biti ima rodove, te se, poput pridjeva, ujedno i sklanja. Evo njegove sklonidbe u jednini:
N. sj sj sj G. sjga sj sjga D. sjmu sjj sjmu A. sj, sjga sj sj V. sj sj sj l. (o) sjm (o) sjj (o) sjm I. (sa) sjm (sa) sjm (sa) sjm
U akuzativu muškoga roda valja razlikovati neivo od ivoga, tj. nei- votnice od ivotnica: npr. (vidim) sui stol, ali suega ovjeka. Srednji rod toga participa moe biti i posve poimenien, dakle sue, sua (sklanja se kao polje, polja).
Od toga su participa potvrene i neke izvedenice, primjerice rije suina (u znaenju essentia),65 od ega se lako dade izvesti prilog suinski (tj. ‘na nain suine’). Potvren je i pridjev suan (vjerojatno prema poimenie-
62 Vidi V. Maurani, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rjenik, str. 1385. 63 Mogao bi se zvati i dionikom nesvršenim, u razlici spram dvaju dionika svršenih
(sadanjega – budui, budua, budue, i prošloga – bivši, bivša, bivše), te dionika gotovoga (bio, bila, bilo). Prijevod dionik (uz priestje) za participium navodi u svojoj Slovnici Hèr- vatskoj Antun Maurani (vidi str. 72).
64 Vidi A. Kneevi, Filozofija i slavenski jezici, str. 54. 65 Tu rije biljei I. Filipovi u svome hrvatsko-njemakome rjeniku, sv. 2. , str. 1744,
te ju prevodi ovim njemakim rijeima: Essenz, Kraftwasser. Vidi o rijei suina i u Dodatku.
nome srednjem rodu),66 od kojega je izvedena (takoer potvrena) imenica sunost,67 a potvrene su još i imenice sutvo68 (i u liku sustvo) te suanstvo, koju nalazimo u Paria.69 (Pari biljei sve etiri: suanstvo i suina prevodi talijanskom rijei essenza, a sunost i sustvo rijeima essenzialità i sostanza.)70 K tomu, ne bi trebalo odbaciti ni sloenicu suoslovlje kao prijevod za rije ontologija,71 kao ni izvedenicu suak, kojom se oznauje posve odreeni primjerak nekoga suega (upravo ovo ovdje sue, tj. ovaj suak, dotino Aristotelovo tÒde ti). Tako nam spomenuti prilog suinski, zajedno s participom sui, dopušta primjerice znatno prikladniji prijevod poznate platonovske etverostruke razdiobe svega suega:
Ôntwj Ôn = suinski sue oÙk Ôntwj Ôn = nesuinski sue oÙk Ôntwj oÙk Ôn = nesuinski nesue Ôntwj oÙk Ôn = suinski nesue
66 Primjerice u Vitezovievu Lexiconu, koji latinsku rije substantialis prevodi pri- djevom suan, tj. u njegovu zapisu uan (list 479v, dotino str. 962), doim za latinski pridjev consubstantialis navodi hrvatsku otpovjednicu jednosuan, tj. jednouan, pri em je prethodno precrtao rije jednobittan (list 120r, dotino str. 243). (Pripominjem ovdje da e sve takve precrtane rijei u Vitezovievu rjeniku, koje su se mogle proitati, a takvih je više od 95%, biti navedene u izdanju koje je pred tiskom.) Pridjev se suan nalazi i u I. Filipovia, koji ga prevodi ovako: wesentlich, konstitutiv, substanziell, essenziell.
67 Filipovi: Wesenheit, Substanzialität. U Vitezovia pak nalazimo jedinosunost, tj. jedinounost, kao prijevod latinske imenice consubstantialitas (list 120r, dotino str. 243).
68 Takoer u Filipovia: Substanz, Wesen, Essenz. 69 I Vitezovi navodi suanstvo, tj. uantvo, kao otpovjednicu latinske rijei substan-
tia (list 479v, dotino str. 962), a jedinosuanstvo, tj. jedinouantvo, kao prijevod latinske imenice consubstantialitas (list 120r, dotino str. 243). K tomu, za reenu imenicu consubstantialitas, uz jedinosunost i jedinosuanstvo, nalazimo u Vitezovia još i prijevod jedno- suje, tj. jednouje, pri em je prethodno precrtao rije jednobitnost (list 120r, dotino str. 243).
70 Vidi Pariev hrvatsko-talijanski rjenik, str. 967. 71 László ima bitòslôvlje za ontologija, a vrhùutba za metafizika (sve u njegovu zapisu).
Vidi Pabirci redninoga i obavjèstnîkôga pojmovlja oko razumnih sustava, str. 45 (poglavlje Razumni sustavi). Zanimljivo je kako u svome talijansko-hrvatsko-latinskome rjeniku Stulli prevodi rije metafisica: »jestestvenoga stvorra znanje, sioznanje« (vidi Vocabolario italiano-illirico-latino, sv. 2., str. 104). Prvi je dio sloenice sioznanje jedan od Stullijevih prijevoda talijanske rijei ente, tj. sii (sv. 1., str. 560), što je, kako se ini, prilagoeni nomina- tiv jednine muškoga roda staroslovjenskoga participa prezenta sy (u odreenome obliku syi, gdje na mjestu y stoji i), kojemu je enski rod sbšti, s ime je pak podudaran pravi hrvatski particip sui.
U nas se Ôntwj Ôn naješe prevodi svezom bivstveno bie. Uoiti je meutim da u grkome izvorniku stoji prilog + particip, a da je prijevod bivstveno bie zapravo pridjev + imenica. Meutim predloeni prijevod – suinski sue (jer se postavlja pitanje kako sue, tj. na koji nain jest ono koje jest) – elimo li se drati reenoga naela »isto istim, razliito razliitim«, uva izvornu grku povezanost priloga i participa. (U obzir bi moda moglo doi i suno sue, ali bi tada trebalo »razumjeti« da je posrijedi prilog + particip, kao recimo u muškome rodu – suno sui, a ne moda pridjev + imenica, tj. poimenieni particip.)
Evo napokon i cjelovite obrade toga hrvatskoga participa prezenta glagola biti.
sj, sj, sj
1. Prvi se put javlja u 15. stoljeu u naslovu Poljikoga statuta. To mjesto glasi:
I sui statut i-staroga novi inimo.
[Ono i-staroga treba itati iz staroga.]
2. Particip prezenta tvori se tako da se na tree lice mnoine prezenta doda nastavak -i, pa od glagola biti taj particip glasi sui, sua, sue (tj. su + i).
3. Posrijedi je indoeuropski korijen *h1es-, što znai ‘biti’, ‘opstojati’. Particip je podudaran sa sanskrtskim san, sat¢, sat (osnova sant-); s grkim ên, oâsa, Ôn; s latinskim ens; sa staroslovjenskim sy, sbšti, sy (praslovjenski *sy, *sbt’i, *sy); s ruskim , , ; s eškim jsa, jsouc, jsouce; s njemakim seiend sve ‘koji, koja, koje jest’ (o ostalim podudarnostima vidi bMti).
4. Današnje je znaenje ujedno i ono koje je prvo potvreno, tj. ‘koji jest’.
5. Javlja se samo to znaenje, osim u liku sušti (što je zapravo crkveno- slovjenski srpske preuredbe),72 kada znai ‘pravi’, ‘istinit’.
6. U sudobni ga je knjievni jezik uveo Mislav Jei u prijevodu Parme- nidova filozofskoga spjeva Perˆ fÚsewj (O prirodi).
7. To temeljno znaenje treba preporuiti.
72 Vidi o tome u Dodatku.
Sue, bie, suina
Govorei o rijei bie, prilikom tumaenja preglednice, pripomenuo sam da je posrijedi rije koja jest u svezi s glagolom biti, ali nije njegov particip. Otuda ne bi trebalo zakljuiti da rije bie nije »dobra«. Štoviše, nju valja preporuiti, samo je pitanje u kojem znaenju. A pri tome valja takoer uoiti i to da rijei bie i sue ne stoje u nekoj oprjeci, u smislu da bi se uzajamno iskljuivale. Jer, prihvatimo li rije bie u znaenju latinskoga substantia, kako je tu rije veinom rabio Franjo pl. Markovi, obje se rijei, dakle i bie i sue, mogu skladno uklopiti u sustav hrvatskoga filozofskoga nazivlja.
Ta se skladnost (ili sukladnost) moe lijepo vidjeti na jednome primjeru iz Platonova Fedra (247 c 6–7), gdje Sokrat, opisujui nadnebesje te utvr- divši da to »mjesto« još nijedan pjesnik hvalopjevom nije opjevao, kae i ovo:73 »[…] ¹ g¦r ¢crèmatÒj te kaˆ ¢schm£tistoj kaˆ ¢naf¾j oÙs…a Ôntwj oâsa […].« Razglobu valja zapoeti od participa. Budui naime da je p

rjeČnik hrvatskoga filozofskoga nazivlja

Documents