REVITALIZACIJA - ISPIT

ARHITEKTONSKI FAKULTET

AK

POVIJESNI PREGLED

Pojam graditeljskog nasljeđa

GRADITELJSKO NASLIJEĐE podrazumijeva sva nepokretna kulturna dobra nastala ljudskim radom od prethistorije do savremenih graditeljskih ostvarenja.

Tim su pojmom obuhvaćeni povijesni gradovi i naselja ili njihovi dijelovi, stare građevine i njihovi dijelovi, te arheološki objekti i područja koja imaju povijesnu, kulturnu, umjetničku ili ambijentalnu vrijednost.

Pokretna kulturna dobra podrazumijevaju sva ostala ostvarenja likovne i primijenjene umjetnosti: kiparstva, slikarstva i umjetnog obrta.

Nepokretna i pokretna kulturna dobra zajedno čine dio kulturnog nasljeđa / kulturnog dobra / kulturne baštine. (tu se takođe ubraja i duhovno nasljeđe)

Zaštita graditeljskog nasljeđa izrazita je multidisciplinarna aktivnost. Ona okuplja stručnjake koji se prvenstveno bave graditeljstvom i umjetnošću, tj. urbaniste, arhitekte, građevinare, povijesničare umjetnosti, arheologe, povijesničare, etnologe, ali prema potrebi i stručnjake iz drugih znanstvenih oblasti (pravnike, sociologe, ekonomiste, kemičare, slikare-restauratore i dr.)

Vrste graditeljskog nasljeđa

1. Graditeljske cjeline

Povjesni gradovi ili naselja, odnosno dijelovi tih gradova i naselja ako izražavaju cjelinu urbanog ili ruralnog života, koja su značajna po svojim urbanističko-arhitektonskim, ambijentalnim, kulturno-povijesnim, umjetničkim, etnoloskim i drugim osobinama (povijesne jezgre nekih gradova, zasebne četvrti, predgrađa, podgrađa). Toj skupini pripadaju i seoska ruralna područja koja uglavnom imaju etnološku vrijednost, kao i mrtvi, stari gradovi, odnosno ruševine.

2. Povjesne građevine

Pojedinačne građevine ili dijelovi građevina, ili skupine građevina, ako čine jedinstvenu arhitektonsku cjelinu.

Kultne građevine Vojničke građevine Civilne javne zgrade Utvrđeni dvorci

Spomenici Privatne stambene građevine Privredno gospodarske građevine Infrastruktura

3. Arheološka nalazišta

Posebna vrsta graditeljskog nasljeđa koja se tretira kao neistraženi arheološki rezervat, u kome se pod zemljom ili pod vodom nalaze ostaci starih gradova i naselja, ili njihovih dijelova i ostaci starih građevina ili njihovih dijelova.

2

Vrijednosti graditeljskog nasljeđa

Povijesna vrijednost Vrijednost starosti Umjetnička vrijednost Ambijentalna vrijednost Urbanistička vrijednost Vrijednost izvornosti Vrijednost rijetkosti

Vrijednost reprezentativnosti Vrijednost cjelovitosti Znanstveni značaj Odgojno obrazovni značaj Kulturni značaj Kultni značaj Privredni značaj

Ugroženost graditeljskog nasljeđa i uzroci njegova propadanja

Uzroci propadanja uslijed djelovanja vremena i prirode

Dugotrajni – postoje od samog nastanka građevine. Pod tim podrazumijevamo uticaj vremena i prirode (evolutivno propadanje: mikroklimatske prilike, topografska orijentacija, vjetar, inslolacija, termičke ili fizičke promjene, biološke ili botaničke promjene, vlaga...)

Kratkotrajni – nagle pojave. Pod tim podrazumijevamo zemljotrese, vulkanske erupcije, cikloni, tajfuni, poplave, odroni, ulegnuća tla, lavine i požari uzrokovani prirodnim putem)

Uzroci propadanja uslijed djelovanja čovjeka

Svjesne degradacije – Rušenje mnogih starih građevina iz prakticističkih, ekonomskih ili estetskih razloga, kako bi ustupile mjesto novim građevinama koje su značajnije za novo vrijeme. Vjerska netrpeljivost, smjene različitih konfesija na istom području, rušenje iz ideoloških ili političkih razloga . Rušenje kao posljedica čistog vandalizma.

Nesvjesne degradacije – Ratovi, požari prouzrokovani ljudskom rukom, zapuštenost, nebriga ili neadekvatno korištenje, nekontrolisana izgradnja ili pregradnja, neadekvatni arhitektonski projekti i urbanistički planovi.

Uzroci života stanovnika povijesnih jezgri u nekim su slučajevima ispod biološkog minimuma, čemu pridonosi dotrajala i oskudna infrastruktura, neprimjeren raspored poslovnih prostora, neregulisan promet i druge nepogodnosti, što bez obzira na gore ili bolje stanje arhitektonsko-urbanističkih vrijednosti, degradira povijesnu sredinu u cjelini.

Zaštita graditeljskog nasljeđa i njezina povijest

Historiografija zaštite graditeljskog naslijeđa obrađuje povijest ljudskih akcija upravljenih na očuvanje, obnovu i uređenje nepokretnih kulturnih dobara. Iako bi se terminom zaštita moglo svhatiti samo očuvanje postojećeg stanja, taj pojam u sebi podrazumijeva sve moguće intervencije kao što su restauracija, obnova, rekonstrukcija, revitalizacija, reanimacija i drugi oblici zahvata u povijesnoj okolini koji se poduzimaju u svrhu očuvanja kulturnih dobara i njihova vrednovanja u suvremenom životu.

Historiografsko istraživanje razvitka zaštite graditeljskog naslijeđa uglavnom se zasniva na proučavanju građevina i povijesnih cjelina, grafičkih izvora, povijesnih izvora i dokumenata, normativnih akata, te literature iz te znanstvene discipline.

3

STARI VIJEK (DO KRAJA V st. n. e.)

Za ovaj period postoji veoma malo podataka o odnosu prema kulturnim vrijednostima. Ipak, poneki izvori i ostaci ukazuju na to da je postojao interes za kulturne vrijednosti, pa i na neke radove na njihovoj obnovi.

Djorsova piramida – restauratorski radovi i danas se jasno raspoznaju na piramidi Hram božice Here – zamijena prvobitnih drvenih stupova novom kamenom građom Memnonovi kolosi – Car Septimij Sever naredio popravku kolosa nakon zemljotresa Obnova hrama Cerere u Rimu

Ciceronov govor protiv Vera – Ciceron optužuje namjesnika Sicilije za uništenje kulturnih dobara

Pauzanijin “Vodič kroz Heladu” – Iz njegovih opisa saznajemo o pojedinim postupcima zaštite umjetnina, npr. Premazivanje mramornih kipova uljem, a onih iz bjelokosti vodom. Isto tako doznajemo za postojanje vodiča koji su posjetioce vodili po povijesnim područjima.

S legalizacijom kršćanske vjere, dolazi do velikog zamaha u izgradnji crkvenih građevina, a to se odrazilo i na brigu oko starijih objekata vjerske namjene.

Edikt Cara Majorijana – Prvi poznati restauratorski akt, kojim se iznosi teško stanje spomenika kulture, najviše zbog rušenja starih građevina do kojih dolazi radi novih gradnji koje poduzimaju privatnici, a pri tome im pomažu i odgovorni gradski službenici. Tim se aktom traži zaštita povijesnih zdanja i određuju veoma stroge sankcije (novčane globe i sječenje ruku) za one koji ruše spomenike odnosno dopuštaju da se to uradi.

4

SREDNJI VIJEK (VI – XV. St.)

Srednji vijek je epoha brojnih rušenja, novogradnji i pregradnji, a najveći broj obnova povjesnih građevina uslijedio je iz razloga ponovne upotrebe tih objekata u kultne, obrambene i druge utilitarne svrhe.U srednjem vijeku je postojao respekt prema povijesnim građevinama izražen od vladara, crkvenih poglavara, graditelja i majstora. Poduzimane su i konkretne akcije zaštite, obnove i rekonstrukcije. To su, ipak, bili izolirani slučajevi nastojanja pojedinaca, poticani kulturnim afinitetom, željom za isticanjem, političkim, vjerskim i drugim razlozima, pa ih ne možemo smatrati karakterističnim za zaštitu ili barem respekt prema prošlosti.

Istočnogotski kralj Teodorik – Osnovao odbor koji je u svojoj nadležnosti imao stare kipove. (to se smatra jednim od najranijih primjera konzervatorske organizacije). Izdao je naredbu da se godišnje proizvede 25 000 opeka za popravak zidova, kao i zabranu korištenja starih hramova kao izvora kamene građe, te stroge sankcije predviđene za prekršitelje te naredbe. Također je izdao uputu arhitektima da pažljivo proučavaju stare stilove, kako se u svom stvaralaštvu ne bi na barbarski način udaljavali od starih modela.

Obnova Pompejevog pozorišta u Rimu – konsolidacija trošne građevine gradnjom potpornjaka (kontrafora), što je izvedeno na trošak kraljeve blagajne.

Popravak dviju velikih statua – izdana naredba da se skulpture povežu i podupru pilastrima od opeke.

Obnova Koloseuma – u XI stoljeću znatno porušen od Normana. Neke pregradnje uslijedile su u XII st. kad je pretvoren u tvrđavu, ali potom dolazi do znatnog rušenja, najprije zbog potresa, a zatim opet radi vađenja kamene građe potrebne da bi se podigle nove građevine u neposrednoj okolini.

Panteon – Rušenje i degradacja počinje već u VI stoljecu kad su iz hrama povađene statue. Obnova je uslijedila kad Panteon 609.g. dobiva novu funkciju kršćanske crkve, koja, međutim, nije bila mnogo u upotrebi, jer je bizantski car Konstans II već g. 663. pridonio njezinom demoliranju odnoseći krovnu građu u Carigrad. Papa Grgur II ponovno je obnavlja i pokriva olovnim pločama kao crkvu koja u XII stoljeću dobiva romanički zvonik. Uskoro, međutim, i ta funkcija prestaje kad Panteon postaje dio utvrda i u takvoj je upotrebi sve do kraja srednjeg vijeka.

Kasnoromanička katedrala sv. Stjepana u Beču – radikalne promjene u gotičkom stilu, ali ipak zadržava prvobitni romanički zapadni prostor (želja vladajuće habsburške kuće da time dokaže svoju povezanost s dinastijom Babenberg)

Katedrala iz Wormsa izgubila je 1429. g. svoj romanički zvonik, koji je godine 1472. obnovljen po starom uzoru da se sačuva izvorni izgled cjelokupne građevine.

5

RAZDOBLJE RENESANSE I BAROKA(OD SREDINE XV DO SREDINE XVIII st.)

Renesansa je prvo kulturno umjetničko razdoblje u kojem je uspostavljen dublji dodir s antikom i ta se činjenica morala odraziti i na odnos prema graditeljskom i uopće prema kulturnom nasljeđu. Iako postoji veliki interes za kulturno nasljeđe i pojačano zanimanje za antičke građevine, razdoblje renesanse nosi u sebi i jednu veliku kontradikciju: vraćanje antičkim izvorima nije istodobno značilo i interes za zaštitu tog nasljeđa. Naprotiv, u tom pogledu nije došlo do bitnih promjena. Antički amfiteatri, teatri, hramovi, terme nisu se mogli izravno koristiti, pa su adaptirani za nove potrebe ili, još gore, porušeni da bi se ustupilo mjesto novom objektu i koristio stari materijal.Renesansni arhitekti uz svo divljenje prema klasičnim dostignućima u prošlosti, pri adaptacijama ili kompletiranjiu nedovršenih građevina su zadržavali slobodu vlastitog stvaralaštva. Starine su im trebale pokazati kako je stvarala klasična epoha, da bi se na temelju tih saznanja moglo bolje stvarati.Kompletiranje ranijih građevina veoma je čest slučaj u renesansnoj arhitekturi.

Naredba pape Nikole V da se sa rimskog Koloseuma odveze preko 2500 kola natovarene građe, da bi se podizali novi objekti. Mnogi mostovi i palače u Rimu građeni su kamenom povađenim s tog grandioznog objekta, koji je kroz XVI i XVII st. toliko degradiran da postaje tvornica salitre, a kasnije i skladište baruta. Ta funkcija prouzrokovala je i znatnije rušenje uslijed eksplozije od kojih su stradali zidovi u južnom dijelu građevine.

Panteon se opet koristi kao crkva koju papa Eugen IV oslobađa naknadnih preinaka i dograđuje. Nakon toga papa Urban VIII odredio je da se povadi bronza s njegove kupole i s krova atrija i upotrijebi za lijevanje 80 topova. Ispti papa, međutim, kasnije se odlučio za njegovu obnovu, pa je čak Berniniju povjerio gradnju bočnih zvonika.

Obnova crkve Santo Stefano Rotondo Obnova crkve iz XIII st. u tzv, Malatestin hram – Alberti je sačuvao staru jezgru crkve, koju

se i danas doživljava u interijeru i sasvim je zatvorio novom konstrukcijom.

Barokno razdoblje (XVII – XVIII st.) ni kroz stvaralaštvo svojih arhitekata ni kroz teoretska razmatranja nije pridonijelo vrednovanju graditeljskog i kulturnog naslijeđa, već sa svojim antiklasičnim stavom udaljilo od oblikovanog vezivanja na antiku.Ipak, razdoblje baroka dalo je svoj doprinos zaštiti prvom ozbiljnom pojavom pravne regulative, koja upravo tada nastaje u različitim evropskim zemljama.

6

RAZDOBLJE KLASICIZMA(PRIBLIŽNO OD SREDINE XVIII DO SREDINE XIX st.)

Značaj razdoblja klasicizma svakako je u tome što ono donosi prvu konzervatorsku doktrinu zasnovanu na zaštiti i obnovi antičkih spomenika. Zaštitni i restauratorski radovi, izvode se na osnovi pravih projekata od strane arhitekata, koji su organizirani u prvim konzervatorskim službama. Ponegdje konzervatori klasicističke inspiracije ispoljavaju već znanstveni pristup istraživanja i snimanja objekata i područja koje obrađuju, a u restauratorskim radovima nastoje materijalom i tehnikom obilježiti obnavljane dijelove.Negativne posljedice klasicističkih ideja na području zaštite izražene su u uklanjanju onih građevina ili dijelova koji su nastali poslije klasičnog razdoblja, a po današnjem shvaćanju sadrže isto tako povijesne, umjetničke, ambijentalne i druge vrednote.Jedna od karakteristika klasicizma u zaštiti bila je kompletiranje nedovršenih crkvenih objekata u neoklasičnom stilu.

Započela zaštita i obnova Koloseuma s izradom kosog potpornog zida. Ti radovi nose i prva obilježja znanstvenog pristupa, jer su potporni elementi izrađeni od opeke da bi se razlikovali od izvornog zida.

Obnova Konstantinovog slavoluka, kojem se popravljaju trošni dijelovi, ali se ambijent u cjelini oslobađa kasnijih dogradnji.

Sistematsko iskopavanje rimskog Foruma Zahvat na Titovom slavoluku – najprije oslobođen kasnijih dodataka, a zatim i kompletiran

prema izvornom obliku Dovršena fasada milanske katedrale

Neoklasično razdoblje donosi i prve rekompozicije arheoloških spomenika (tzv. anastiloza) na sve brojnijim iskopinama koje su obilovale mnoštvom urušenih arhitektonskih dijelova. Obnavljaju se i djelomično podižu građevine u Pompejima i na Siciliji kao i Akropola.Razdoblje francuske revolucije pa sve do pada Napoleona, imalo je veoma negativne posljedice na kulturno nasljeđe. Uzrok tome su bili ideološki razlozi, tj. svjesno uklanjanje kulturne i umjetničke baštine feudalnog poretka i staleža.

7

RAZDOBLJE ROMANTIZMA U ZAŠTITI (XIX st.)

Razdoblje romantizma proširuje interes zaštite od isključivo klasičnih spomenika i na one iz srednjeg vijeka. Romantizmu je svojstveno svjesno bježanje od stvarnosti i okretanje k prošlosti, srednjem vijeku, dalekom Orijentu, egzotici, religioznosti, misticizmu. Romantizam donosi i stvaranje dviju međusobno suprotnih zaštitnih doktrina:Restauratorski pravac:Proizašao iz klasicističke sklonosti k purifikaciji, odnosno ogoljenja izvorne građevine, zagovara jedinstvo stila, pa u zanosu za stilskom čistoćom veoma često pribjegava uklanjanju drugih vrijednih povijesnih slojeva, a ne preže ni pred kompletiranjem građevina na temelju više ili manje pouzdanih podataka ili sasvim bez podataka.Javlja se najprije u Francuskoj, kao odgovor na devastacije značajnih povijesnih građevina do kojih dolazi za vrijeme građanske revolucije. Javni i kulturni radnici dižu svoj glas u obranu povijesnih vrijednosti: Victor Hugo: “Dvije su stvari u nekoj građevini: njezina uporaba i njezina ljepota. Uporaba pripada vlasniku, ali ljepota čitavom svijetu, pa vlasnik prekoračuje svoja prava ako je uništava”Najveći restaurator povijesnih građevina ovog perioda je Viollet-le-Duc. Njegov pristup graditeljstvu zahtjeva da svaki projekt bude zasnovan na temeljitom istraživanju. Izričito traži da se prije bilo kojeg zahvata izrade egzaktne analize vremena u kome je nastao neki spomenik i karaktera svakog pojedinog njegovog dijela i zalaže se za sakuplkanje izvora, dokumenata i izradu snimaka. Insistira na fotografiji.Viollet-le-Duc izražava stav o potrebi ostvarenja jedinstva stila pri obnovi neke građevine (težnja za stilskom čistoćom – svaka građevina mora odražavati samo jedan stil, pa makar to značilo rušenje dijelova građevine koji ne pripadaju istom stilu ili čak dograđivanje dijelova koji prije nisu postojali)

Dovršavanje katedrale Notre-Dame Obnova katedrale u Kolnu S. Maria del Fiore Obnova katedrale u Amalfi – barokna fasada zamijenjena srednjevijekovnom.

Dva su zahvata pobudila posebnu pažnju:

Uklanjanje Berninijevih zvonika s Panteona – od samog početka neprihvaćeni od većine građanstva, uklonjeni su 1893. da bi se Panteonu vratio izvorni izgled.

Obnova zvonika crkve Sv. Marka u Veneciji iz XII st. – primjer faksimilanske obnove: zvonik je obnovljen na istom mjestu i u istom obliku, volumenu i materijalu.

Konzervatorski pravacKonzervatorski pravac javlja se kao reakcija na restauratorski pravac, pa u nastojanju očuvanja autentičnosti zatečenog stanja, isključuje (osim čiste konzervacije ili konsolidacije) svaku restauratorsku intervenciju.Javlja se najprije u Engleskoj, a glavni ideolog postao je John Ruskin (kritičar umjetnosti, sociolog i pisac)Prema svhaćanju Ruskina, svako umjetničko djelo, pa prema tome i arhitektura, pripada isključivo njegovom stvaraocu i mi ga danas možemo doživljavati, diviti mu se, pratiti njegovo propadanje, ali nemamo pravo da ga mijenjamo, čak ako je u pitanju i njegova egzistencija. Svakoj građevini mora doći kraj, kao i svemu na svijetu. Faza starosti, tj ruševina, ima također svoju draž, svoje dostojanstvo, ističe se slikovitošću, što joj daje posebnu umjetničku vrijednost.

8

Obnova kulturnih dobara, prema ovim shvatanjima, jednako je neshvtljiva kao i uskrsnuće mrtvaca.

William Morris (pjesnik, umjetnik, književnik, kritičar) osniva Društvo za zaštitu starih građevina. Njegovo shvatanje slično je Ruskinovom: “građani treba da bdiju nad starim spomenicima kako bi ih zaštitili od bilo kakvog restauriranja”

Razlike izmedju Ruskina i Viollet-le-Duca odlično ilustruju razlike između ova dva pravca: Viollet-le-Duc je prvenstveno arhitekt, inženjer, konstruktor, a Ruskin je kritičar i književnik. Za njega su ruševine idealni spomenici iz kojih slikari romantizma mogu crpiti svoje inspiracije, a za Viollet-le-Duca one su ugroženi objekti koje je potrebno spasiti, obnoviti radi mogućnosti korištenja, a katkada i stilski ujednačiti.

9

RAZDOBLJE BIOLOŠKE ZAŠTITE (OD KRAJA XIX DO SREDINE XX st.)

Razdoblje biološke zaštite veoma je značajna faza u cjelokupnom razvoju konzervatorske teorije i prakse. To je prvo razdoblje koje zaštitu graditeljskog nasljeđa izdiže na potpuno znanstvenu razinu i zaustavlja za kulturno nasljeđe opasni pravac kojim je krenuo restauratorski zanos iz doba romantizma.

Negativne posljedice proizilaze iz gesla “konzervirati, a ne restaurirati”. Ovakav stav pogodovao je konzervatorskoj pasivnosti, koja je ponegdje bila nepovoljna za zaštitu i održavanje kulturnih dobara.

Ovaj pravac vrednuje cjelokupni biološki rast povijesnih građevina, odnosno razvitka i promjena kojima su spomenici bili stalno izloženi od nastanka do najnovijeg vremena, pa se ocjena vrijednosti nije mogla ograničiti samo na prvi ili najznačajniji sloj, nego obuhvatiti podjednako sve epohe.

Ne prihvata dotadašnju praksu kompletiranja povijesnih građevina

Dvije konzervatorske škole su karakteristične za ilustraciju ovog pravca:

Talijanska konzervatorska škola

Preuzima Ruskinovu kritiku nekontroliranih zahvata obnove, ali ne i njegovo potpuno odricanje potrebe za bilo kojim restauratorskim zahvatom. Razvija se pod utjecajem dvojice velikih arhitekata i konzervatora tog vremena:

Camillo Boito – Njegove su teoretske pozicije u pitanju obnove spomenika između Ruskina i Viollet-le-Duca. Od prvoga prihvaća oprez, a od drugog potrebu restauratorskih akcija. Od prvoga ne prihvaća stav da se potrebno unaprijed pomiriti s činjenicom o propasti povijesnih građevina, a s drugim se ne slaže da je obnova neophodna čak i ako za nju nema dovoljno podataka.Pri tom postavlja temeljni princip vrednovanja koje nije osnovano samo na starosti, već i na mnogim drugim kriterijima, među kojima je i estetska vrijednost pojedine epohe.“Ljepota može pobijediti starost”Udario je temelje restauratorskoj povelji

Gustavo Giovannoni – Zalagao se za očuvanje prostora i funkcionalne biti arhitektonskog djela. Zaslužan je i za unapređenje metodologije istraživanja (arhitektonsko-tehničke podloge). Bio je sudionik Atenske povelje. Njegovom zaslugom, prvi put se u zaštiti kulturne baštine uvodi pojam povijesnih ambijenata.

Austrijska konzervatorska škola

10

Oslanja se na Ruskinov pravac romantičarskog konzervatorstva i prilagođava ga zahtjevima znanosti svog vremena. Dva su glavna nosioca i osnivača ovoga pravca:

Alois Reigl – Postavlja teoretsku osnovu za vrednovanje svih stilskih epoha. Prema njemu, različiti dometi u umjetnosti pojedinih epoha posljedica su različitih htjenja, pa su prema tome sva razdoblja jednako vrijedna i jednako ih treba štititi.Klasificirao je različite kriterije i vrijednosti i time stvorio temelje moderne analize umjetničkog nasljeđa (vrijednost starosti, povijesna vrijednost, htijena vrijednost, upotrebna vrijednost, umjetnička vrijednost…)

Max Dvorak – težio je da povijest umjetnosti izgradi kao egzaktnu znanost. Odbacio je teorije o čistom stilu i opredjelio se za isključivo konzerviranje, pa je tako postao u znanstvenoj zaštiti nosilac gesla “konzervirati, a ne restaurirati”.

Bosna i Hercegovina bila je do kraja prvog svjetskog rata periferno područje austrijskog kulturnog utjecaja, ali Austrija nije u njoj, analogno drugim svojim teritorijama, organizirala zaštitnu službu. Prvi poticaji za organizovanu zaštitu došli su iz same bosansko-hercegovačke sredine. Godine 1885. Osniva se Muzejsko društvo za Bosnu i Hercegovinu koje se bavi proučavanjem i sakupljanjem starina i vodi brigu o zabrani otuđenja spomenika iz zemlje.

Bosansko-Hercegovački sabor usvojio je 1911.g. rezoluciju narodnog zastupnika arhitekta Josipa Vancasa da se osnuje državni organ za zaštitu spomenika, pa je na temelju toga 1914. Izrađen nacrt Zakona o zaštiti, čiju je realizaciju omeo Prvi svjetski rat. Unatoč tome, u tom je razdoblju, kao i u razdoblju predratne Jugoslavije, veliku ulogu u proučavanju i zaštiti spomenika imao Zemaljski muzej u Sarajevu i njegov direktor arheolog Ćiro Truhelka, zaslužan za razvoj predpovijesne, starokršćanske i srednjovjekovne arheologije, pa i za samu zaštitu spomenika, naročito muzejskih. U okviru rada Zemaljskog muzeja poduzeti su, još prije Prvog svjetskog rata radovi na zaštiti ostataka antičke vile u Mogorjelu kod Čapljine, srednjovjekovnog kompleksa u Sarajevu i drugih kulturnih dobara.

11

POSLIJERATNO RAZDOBLJE “AKTIVNE” ZAŠTITE

GRADITELJSKOG NASLJEĐA

Vremensku granicu „biološke” i “aktivne” zaštite čini Drugi svjetski rat, koji je donio nagla razaranja cjelina i objekata graditeljskog nasljeđa. Aktivna zaštita preuzima od predhodnog razdoblja sve one pozitivne elemente, kao što je vrednovanje svih povijesnih slojeva, oprez i kritički pristup svakoj restauraciji, ali polazi od dimenzije vremena i planskim akcijama unosi savremeni život u zapuštene stare ambijente i građevine kako bi osigurala trajnu zaštitu graditeljske umjetničke baštine.

Aktivni odnos znači angažiranje zaštitne službe i svih drugih subjekata zaštite da bi se kulturna baština uključila u tokove savremenog života i u tome ponudila određena rješenja za koegzistenciju kulturnih vrednota prošlosti u savremenom tkivu jednog grada, naselja ili širih prostora.

Osnovni stavovi aktivne zaštite:

Širim povijesnim ambijentima posvećuje se najveća pažnja, za razliku od tradicionalnog konzervatorstva kojem je u žaristu interesa bio samo pojedinačni spomenik kulture. Interes se proširuje sa pojedinačnog objekta na blokove, četvrti, naselja, gradove i šire prostore.

Proširenjem interesa, proširuje se i mjerodavnost za zaštitu, koja više ne ostaje isključivo u kulturnoj domeni, vec se prenosi i na druge sektore života (javni radovi, prostorno uređenje i dr.) koji će omogućiti kompleksno rješavanje problema očuvanja i uređenja povijesne okoline s društvenih, tehničkih, finansijskih i drugih gledišta.

Polazi od programa, planova i projekata koji prethode realizaciji. Sve zahvate prati iscrpna znanstveno-stručna (u prvom redu tehnička) dokumentacija.

Bori se znanstvenim metodama za spašavanje današnjeg života u kulturnom nasljeđu. U tu svrhu aktivna zaštita najefikasniju metodu očuvanja i održavanja starih građevina i ambijeanta nalazi u revitalizaciji, tj. poduzimanju potrebnih mjera za ponovni život graditeljskog nasljeđa koji će osgurati uvjete trajnog održavanja starih građevina i ambijenata.

Nudi jednak pristup svim povijesnim slojevima i njihovo jednako valoriziranje. Osugurava trajnu zaštitu, zato su dopuštene različite vrste intervencija (konzervacija, konsoldacija, restauracija, faksimilska reprodukcija, interpolacija, pa čak i dislokacija spomenika.

Ne brani savremeni kreativni doprinos našeg vremena povijesnom ambijentu, ukoliko nova rješenja poštuju povijesnu okolinu.

Ideje aktivne zaštite su postepeno sazrijevale, a poslije Drugog svjetskog rata prodirale u pojedinim zemljama, da bi sedamdesetih godina uglavnom posvuda postigle svoju potpunu afirmaciju.

Karakteristični su u tom pogledu primjeri iz Poljske, Italije i Njemacke, i drugih evropskih zemalja, kako po vrijednosti porušene baštine, tako i po stupnju razaranja i primjenjenim metodama obnove.

Genova Ancona Bazilika San Lorenzo fuori le mura u Rimu Firentinski most Santa Trinita – iz rijeke Arno povađeni svi komadi i izrađena detaljna

studija prvobitnog oblika.

12

Benediktski samostan Montecassino – faksimilska obnova uz potpunu povijesnu i tehničku dokumentaciju prvobitnog stanja. Uključuje čak i izradu novih slikarskih dekoracija.

Varšava – najizrazitiji primjer potpune rekonstrukcije povijesne jezgre grada iz poslijeratnog razdoblja. Nakon nestanka čitave povijesne jezgre, rekonstrukcija urađena prema izvornim oblicima. Taj je zahvat bilo moguće poduzeti jer je o tome postojala fotografska i arhitektonska dokumentacija na osnovu koje su izrađeni projekti obnove.

Povjesni centar Bologne

Poslijeratno razdoblje značajno je i po organizaciji službe zaštite u gotovo svim zemljama. (Haška konvencija, New Delhi, Venecijanska povelja, Splitska deklaracija, Amsterdamska deklaracija)

Najpotpuniju urbanističku zaštitu jednog značajnog povijesnog središta predložio je Giancarlo De Carlo svojim planom zaštite i uređenja “Urbina” – Pružio razne modele koje aktivna zaštita prihvaća u revitalizaciji jedne povijesne sredine.

13

METODE AKTIVNOG PRISTUPA GRADITELJSKOM NASLJEĐU

Aktivno očuvanje graditeljskog nasljeđa postiže se primjenom različitih metoda, koje se odabiru prema posebnim zahtjevima svakog pojedinog slučaja. Ti se zahtjevi prvenstveno osnivaju na stupnju sačuvanosti svakog pojedinog dobra, koje se zaštićuje i uređuje na znanstvenoj valorizaciji i njenoj društvenoj verifikaciji i na sagledavanju mjesta uloge graditeljskog nasljeđa u savremenom životu.

Ovim metodama traže se načini najprimjerenije savremene zaštitne obrade nepokretnih kulturnih dobara.

14

KONZERVACIJA

Konzervacija podrazumijeva očuvanje postojećih vrijednosti baštine u neizmjenjenom obliku, odnosno zaštitu njenih povijesnih karakteristka.

Konzervacija spomenika na prvom mjestu zahtjeva njihovo stalno održavanje – Venecijanska povelja iz 1964.g.

KADA I GDJE

Kada je graditeljsko dobro u takvom stupnju sačuvanosti (ima primjerenu namjenu i dobru prezentaciju kulturno-umjetničkih vrijednosti), da osim eventualnih konsolidacijskih radova nema potrebe za bilo kakvom intervencijom kojom bi se mijenjao njen karakter ili namjena.

Kada je graditeljsko dobro toliko porušeno da predstavlja arheoloski objekat kod kojeg, osim eventualnih konsolidacijskih i drugih zaštitnih radova, nisu potrebni niti dozvoljeni, nikakvi drugi bitni zahvati.

Održavanje je često vezano i s izmjenama dijelovanja koje kod trošnih materijala više dolaze do izražaja nego u trajnim materijalima kao što je npr. kamen. Pri tome je teško pratiti što je u toku dugog razvitka jedne građevine izmijenjeno u svrhu trajnog održavanja.

Pod konzervacijom i održavanjem podrazumijeva se opskrba građevina nužno potrebnim tehničkim uređajima (komunalne inistalacije, grijanje i kondicioniranje i dr.), te čitav niz konsolidacijskih postupaka kao što je učvršćenje temelja, zidova i krovova, ispravljanje urušenih i ugroženih dijelova i drugih tehničkih zahvata.

Uz održavanje spomenika često puta su vezani i pojedini zaštitni dodaci, koji mogu biti privremenog ili trajnog karaktera.

Kod povijesnih gradova i naselja mnogo je teže govoriti o apsolutnoj konzervaciji, jer je urbana ili ruralna aglomeracija daleko kompleksiji organizam, pa zatečeno stanje ne može potpuno zadovoljiti sve potrebe zaštite.

15

KONSOLIDACIJA

Konsolidacija ili konstruktivno saniranje je postupak koji podrazumijeva primjenu tradicionalnih ili savremenih metoda za učvršćenje i povezivanje, kako bi se osigurala trajnost i strukturalna cjelovitost.

Metode konsolidacije trebaju ostati nevidljive, odnosno ne smiju ugroziti estetske vrijednosti objekta sanacije.

Održavanje izmjenom dijelova:

Kamen – izmjene obično uočljive (ovisno od klesarskog načina obrade u vrijeme izmjene) Trošni material – teško uočljive izmjene (glina, drvo). Dolazi u pitanje autentičnost materijala i

datiranje.

Utvrđeno naselje u sjevernoj Sahari – nije moguće datirati, jer nema o njoj povijesnih podataka niti arhitektonsko-umjetničkih elemenata, koji bi omogućili određivanje vremena nastanka. Neprestano se obnavlja istim materijalom – blatom

Japanski sklop hramova Ise Naiku – sagrađen od krhkog žutog čempresa. Redovito se podiže replika neposredno uz raniju repliku, kako bi se građevina stalno održavala.

16

ADAPTACIJA

Adaptacija podrazumijeva prilagođavanje vrijednih prostora novom životu, za neku novu namjenu primjerenu njegovim fizičkim mogućnostima

Adaptacija je jedno od osnovnih sredstava revitalizacije

Pri adaptaciji je važno da nova namjena odgovara athitetonsko-umjetničkim i ambijentalnim karakteristikama same građevine, kao i tehničkim uvjetima koji dozvoljavaju novu upotrebu.

Pozitivni primjeri:

Crkva S. Salvatore u Palermu – pretvorena u koncertnu dvoranu. Nova funkcija izvanredno odgovara povijesnom ambijentu i karakteru građevine u cjelini.

Adaptacija crkve sv. Tome u Zadru – prvobitni projekat bio dobar, da bi investitor naknadno izmijenio funkciju i pretvorio je u prodavnicu plastične galanterije.

Primošten – naselje u kojem je zadržan osnovni stambeni karakter, a samo su štale i drugi prizemni prostori predviđeni za ugostiteljske najmene.

Negativni primjeri:

Gazi Husreg-begov Hamam – adaptiran u ugostiteljski objekat, pa video i disko klub. (neprimjereno, ne zbog namjene već fizičke degradacije)Zamišljen kao dvojni objekat, nakon rušenja zida koji odvaja muški i ženski dio, on gubi spomeničku vrijednost.

Adaptacija crkve sv. Roka na Hvaru – pretvorena u stambenu kuću, čime je ne samo devalvirana povijesno-arhitektonska i ambijentalna vrijednost, nego dovedena u pitanje i etičnost pristupa takvom zahvatu.

Adaptacija crkve u amsterdamskoj cetvrti Haarlem – preuređena za kolektivno stanovanje. Sv. Stefan – ruralno naselje adaptirano u naselje hotel

17

REVITALIZACIJA

Revitalizacija je metoda aktivnog pristupa graditeljskom nasljeđu kojom se objektima koji su ostali bez žive funkcije, ponovno daje neka funkcija.

Cilj revitalizacije je da oživi i očuva stare prostore i poveže ih sa njihovom okolinom. Zadatak će biti ostvariv ako ga društvo prihvati kao jedan od društvenih ciljeva, jer će mu jedino tako biti osigurana puna javna podrška i neće zavisiti samo od zalaganja pojedinca i povremenih financijskih ulaganja. U mnogim dokumentima, međunarodnim i nacionalnim poveljama i preporukama, ističe se davanje funkcije kao jedan od bitnih preduvjeta zaštite:

Za osiguranje zaštite spomenika, uvijek je povoljnije ako oni imaju neku za društvo korisnu namjenu: davanje takve namjene je prema tome poželjno, ali se pri tome ne smije mijenjati unutrašnji raspored ni izgled građevina. Samo u tim granicama mogu se uzimati u obzir i dozvoljavati preuređenja koja zahtijevaju savremne potrebe i način života. – Venecijanska povelja iz 1964.g.

Pitanje funkcije povijesne građevine ili cjeline veoma su složena i ne može ih se rješavati po nekom jedinstvenom modelu, jer i u odabiranju namjene graditeljskom nasljeđu postoji veliki raspon mogućnosti.

Veliki broj povijesnih građevina ostao je danas bez ikakve namjene, ali u nekim slučajevima i sama kulturna vrijednost daje graditeljskom nasljeđu određeni smisao u današnjem životu. To se odnosi na arheološke objekte koji su kao ruševine izgubili svoju prvobitnu namjenu, a kojima nije moguće dati novu funkciju.

Najpogodnija primjena revitalizacije je kada je graditeljskom nasljeđu moguće vratiti prvobitnu namjenu. Vraćanje prvobitne namjene u svakom slučaju najviše odgovara karakteru samog kulturnog doba.

Kada nije moguće ili nema potrebe za vraćanjem prvobitne namjene, onda se vrši adaptacija.

Crkva svete trojice u Splitu Crkva sv. Marije u Zadru Sklop blagavaonice u Dioklecianovoj palače – planirana izgradnja novog objekta u volumenu

prvobitne zgrade i davanje čitavom kompleksu nove namjene restorana, koji se pokazuje veoma potrebnim upravo na toj lokaciji.

Ponovno korištenje kanalizacionog sistema Dioklecijanove palače.

18

ANASTILOZA - REKOMPOZICIJA

Anastiloza je metoda kojom se porušeni izvorni dijelovi postavljaju na svoje mjesto i u svoju prvobitnu funkciju, pa se tako povijesnom dobru vraća, djelomično ili u cjelini, prvobitni oblik.

(Postavljanje porušenih izvornih dijelova na svoje mjesto i u prvobitnu funkciju)

Anastiloza => grč. ANA = ponovo + STYLOS = stup

Može biti samostalna metoda (što se najviše primjenjuje kod arheoloških lokaliteta), ali se javlja u postpuku i sa drugim metodama restauracije i revitalizacije.

Potpuna anastiloza

Primjenjiva je kod naglih razaranja graditeljskog nasljeđa u ratu, potresu i drugim elementarnim nepogodama. Dijelovi građevine se samo vrate na prvobitno mjesto.

Djelomična anastiloza

Najuobičajenija je metoda pri obnovi i uređenju arheoloških objekata koji su građeni kamenom. Mnoge građevine arhajske, klasične i helenisticke grčke i stare rimske athitekture, koje su se s vremenom urušile, mogle su se primjenom metode anastiloze djelomično obnoviti. Uz minimalne dodatke komponirana je prostorna cjelina kod koje se naslućuje prvobitni oblik građevine.

Grčki hramovi – kod kojih su korištena savremena tehnička sredstva kod vezivanja izvornih elemenata.

Ishak-begovo turbe u Skoplju – nakon zemljotresa izvršena potpuna rekompozicija. Palača u Gamzigradu Palača Grisogono-Cipci na Peristilu u Splitu

19

RESTAURACIJA

Restauracija je obnova objekata pretežno sačuvanih, a sastoji se u dodavanju dijelova koji su nestali ili dotrajali.

Restauracija podrazumijeva postupak obnove graditeljskog nasljeđa, kojim se povijesnim građevinama - cjelinama dodaju dijelovi, koji su postojali u izvornom izgledu ili u jednoj od razvojnih faza, a danas nedostaju.

Restauracija je kao metoda bila pristupačna u svim razdobljima, a posebno je bila razvijena u romantizmu, u kome je dala obilježje jednom pravcu te epohe – restauratorski pravac.

Mnoge međunarodne povelje osporavaju restauraciju, ali ipak dozvoljavaju mogućnost obnove ukoliko je to neophodno (Atenska povelja, Venecijanska povelja)

Restauracija spomenika je operacija koja se može vršiti samo u izuzetnim slučajevima. Njen cilj je da sačuva i da otkrije estetske ili historijske vrijednosti spomenika, a zasniva se na poštovanju stare materije i autentičnih dokumenata. Ona mora zaustaviti tamo gdje počinje pretpostavka. – venecijanska povelja

Odnos prema restauraciji donekle se promijenio poslije Drugog svjetskog rata, kada je uočeno da su ratnim razaranjima porušene mnoge povijesne vrijednosti i da bi primjena isključive kozervacije značila praktično gubitak nasljeđa.

Cilj restauracije je otkrivanje onih vrijednosti koje ranije nisu dolazile do izražaja, isto kao i njihovo vraćanje današnjem životu povijesne građevine.

Iako nije moguće odrediti pravila koja bi bila primjenjiva za sve slučajeve, neke norme se prihvaćaju kao načela restauracije:

Ugradnja novih elemenata treba se svesti na najmanju moguću mjeru. Obnovljeni dielovi ne bi trebali obimom prelaziti postojeće autentične dijelove (inače je u pitanju rekonstrukcija)

Restaracija ne moze imati za cilj samo vračanje prvobitnog izgleda povijesnoj građevini, nego očuvanje autentičnih vrijednosti jednog ili više povijesnih slojeva, ovisno o rezultatima znanstveno-istraživačkog postupka i valorizacije.

Restauracija se mora zasnivati na povijesnim elementima i zaustavlja se ondje gdje počinje pretpostavka (venecijanska povelja)

Novi dijelovi moraju biti oblježeni da bi ih se razlikovalo od autentičnih (mogu se razlikovati materijalom, istaknutim ili udubljenim zidnim površinama, građevinskom tehnologijom, završnom obradom materijala…)

U pravilu je potrebno izbjegavati obnovu dekorativnih dijelova (osim u slučajevima kada estetski ili drugi razlozi nužno zahtjevaju dosljedni završetak restauracijskog postupka).

Aksiomi:

1. Restaurira se umjetničko djelo.2. Restauracija se sastoji u obnovi potencijalnog jedinstva umjetničkog djela, samo ako je to

moguće postići bez umjetničkog i povijesnog lažnog, ali bez uklanjanja tragova koji svjedoče da je djelo egzistiralo u vremenu i prostoru.

20

Kada i gdje:

Kada spomenik treba obnoviti. Kada se obnavlja potencijalno jedinstvo spomenika kojem su nedostajući dijelovi obimno manji

u odnosu na postojeće autentične. Kada je spomenik značajno, u vecem opsegu očuvano, umjetničko djelo. Kada postoji vjerodostojna dokumentacija za preciznu izradu zahvata Nakon izvršene detaljne analize i valorizacije kako samog spomenika sa svim njegovim

dijelovima, tako i same okoline u kojoj se spomenik nalazi te njihovih međusobnih odnosa.

Faze:

1. Obnavljanje autentičnog značaja.2. Intervenciaja na materiji od koje se djelo sastoji.

Obnova grčkog teatra Eraclea Minoa, Sicilija – Ostavljene autentične istrošene stepenice, ispod sloja prozirnog materijala, kojim je nadomješten prvobitni oblik i time vraćena namjena za savremeno korištenje.

Restauratorski radovi u podrumskim dvoranama Dioklecijanove palače Palača Grisogono-Cipci na Peristilu Palača kraj Zlatnih vrata

21

REKONSTRUKCIJA

Rekonstrukcija je postupak očuvanja graditeljskog nasljeđa koji podrazumijeva ponovnu izgradnju povijesne građevine ili cjeline, koja je bila porušena potpuno ili u većem svom dijelu.

Rekonstrukija je, prema tome, potpuniji i mnogo radikalniji vid restauracije, pri kojem je nesrazmjrerno više novoobnovljenih nego autentičnih dijelova.

Metoda faksimilske rekonstrukcije

Postupak kojim se samo u iznimnim slučajevima vraća povijesnoj građevini ili povijesnoj cjelini prvobitni izgled. Predstavlja vijernu reprodukciju prvobitnog ranijeg stanja.

Kada i gdje:

Kada je autentična građevina ili cjelina naglo porušena (ratna razaranja, elementarne nepogode), a postoje izrazite kulturne, estetske, političke potrebe da se ona obnovi prema ranijem izgledu.

Kada takva obnova ima istaknuti kulturni, odgojni ili drugi značaj.

Osnovno načelo: apsolutna sigurnost u poznavanju prvobitnog izgleda.

Najveći broj faksimilskih obnova izvršen je nakon Drugog svjetskog rata.

Faksimilske rekonstrukcije arheoloških objekata u pravilu nisu dopuštene međunarodnim normama.

Analogija:

U slučaju kada nije moguće doći do pouzdanih podataka o izgledu objekta koji se želi rekonstruisati, može se na osnovu analogije sa sličnim objektima iz iste epohe izvesti zaključak.

1. Rekonstrukcija najstarije fazeVeća artificijelnost – stare strukture dolaze u veći sukob sa savremenim životnim potrebama.

2. Rekonstrukcija posljednje fazeCjelovita prezentacija svih kvaliteta u razvojnom putu. Manji sukob usljed manjeg vremenskog raspona.

Šibenska vijećnica – renesansna građevina porušena u Drugom svjetskom ratu. Upotreba nove tehnologije AB gradnje tokom rekonstrukcije omogućila je ispuštanje prvobitnih zatega, čime je netačno danas prezentovana renesansna tehnologija u kojoj su konstrukcije sa zategama bile jedan od 3 osnovna tipa konstrukcije.

Rekonstrukcija historijskog jezgra Varšave - povijesno središte grada ratom razoreno 80%. Postojala je temeljita dokumentacija, ali je rekonstruisan izgled jezgre iz starijeg perioda, a ne onaj prije razaranja čime se javila artificijelnost. Zbog potreba prometa porušene su četvrti iz 19. Stoljeća, što je nedopustivo.

22

Sarajevska čarsija – 1975.g. izdat je regulacioni plan sanacije, kozervacije, restauracije i revitalizacije sarajevske čarsije koji je predvidio rekonstrukciju srušenih dijelova iz 1947. g. radi ostvarenja sto vjernijeg izgleda iz 1878. g. i oživljavanja savremenog života na tom prostoru.Najuspjelijom rekonstrukcijom smatra se ponovna izgradnja vanjskog prstena dućana Brusa-Bezistana.Trgovke su rekonstruisane interpolacijom, jer nisu postojali dokumenti za vjerodostojnu izvedbu i nisu smatrane objektima spomenične vrijednosti, već ambijentalnim dijelovima.Veliki broj autentičnih trgovki je porušen da bi se izgradile nove koje su u nekim aspektima projektovane po savremenim standardima (npr. visina)Zaštite izloga su izgrađene jednake, dok se obrada autentične zaštite trgovki razlikovala ovisno o stolaru, vremenu i vlasniku.

Rekonstrukcija novom izgradnjom

Metoda kojom se nadomiješta porušena zgrada ili cjelina i to uvijek sa pečatom savremene arhitekture, ali mora biti u skladu sa postojećim ambijentom.

Uslovljavaju je najčešće urbanistički razlozi zadržavanja uličnog gabarita, prostorno definiranje trgova i drugih gradskih prostora, održavanje postojeće ili unošenje nove namjene.

Razlika između rekonstrukcije novom izgradnjom i interpolacije u povijesnom okviru je u tome što je rekonstrukcija metoda kojom se nadomješta porušena zgrada ili cjelina, dok je interpolacija svako postavljanje nove građevine u stari ambijent.

Stambena kuća u Dioklecijanovoj palači – sama se urušila usljed trošnosti. Potreba za obnovom proizašla je iz stava da jedna praznina u povjesnom središtu što prije mora nestati. (nosi pečat savremene arhitekture)

Rekonstrukcija povijesnog dijela grada Zadra – grad nosio sve karakteristike rimske urbanistike. Srednjevijekovni zadar preuzima osnovnu prostornu organizaciju antičkog vremena, koju adaptira za potrebe grada svog vremena. Nakon bombardovanja 1944.g. grad ponono porušen.

23

INTERPOLACIJA

Interpolacija je metoda popunjavanja povijesnog grada ili naselja novim objektima ili cjelinama.

Pri interpolaciji se ne teži vratiti nekadašnje stanje, već popuniti današnje praznine.

Najčešće se primjenjuje u postojećim blokovima u kojima se nalaze prazni prostori, koji se popunjavaju radi korištenja prostora (u privredne i stambene svrhe) ili zatvaranja kompozicijske cjeline pojedinog bloka ili čitavog grada ili naselja.

Osnovna karakteristika interpolacije je današnji izraz koji se više ili manje usklađuje s postojećim ambijentom.

Može se provoditi kod objekata ambijentalnog značaja.

Interpolacija ne smije biti eksponat koji je sam sebi cilj.

Kontrapunkt – svjesno suprostavljanje ranijem izrazu Asimilacija – podređivanje postojećem ambijentu.

Načela umetanja nove arhitekture u staro tkivo:

1. Integracija putem urbanistickog planiranja.2. Slobodna primjena novih tehnika i materijala uz poštivanje postojećih odnosa.3. Autentičnost povijesnih ambijenata koji iskljućuju krivotvorine.4. Ponovno oživljavanje urbanističkog prostora novim namjenama.

Metode interpolacije po Maroeviću:

1. Metoda faksimila2. Metoda prilagođavanja3. Metoda naglašavanja4. Metoda kontrasta

Interpolacija starog u novome – u slučaju kada se rijetke autentične povijesne građevine nalaze okružene novim objektima.

Dogradnja škole uz srednjovjekovni samostan na Poljudu u Splitu Primošten – upotpunjeno postojeće naselje novim zgradama.

24

DISLOKACIJA

Dislokacija predstavlja jedan oblik rekonstrukcije, a sastoji se u tome da se povijesne građevine razgrade i ponovo sagrade na odgovarajućim novoodabranim mjestima.

Kada i gdje:

Premještanje povijesnih građevina i cjelina iznimna je metoda koja se dopušta samo u slučaju kada ni jednom drugom metodom nije moguće očuvati kulturno dobro na izvornom mjestu.

Takvi se slučajevi najvećim dijelom javljaju prilikom izvođenja velikih hidrotehničkih radova, značajnih za nacionalnu ekonomiju.

Kada se prostori u kome se nalaze objekti ili cjeline graditeljskog nasljeđa moraju pretvoriti u akumulacijska jezera, pa se kulturna dobra u njima mogu očuvati jedino dislokacijom na drugi položaj koji bi u pravilu trebao biti što bliži izvornome, da bi se premješteni objekat ili cjelina našli u istom geografskom prostoru.

Kada dolazi do potapanja izvornog mjesta. Radi muzeološke zaštite.

Pojedini teoretičari zaštite spomenika, osporavaju u načelu dislokaciju kao prihvatiljivu metodu, smatrajući da je umjetničko djelo sraslo s izvornim ambijentom iz kojeg se ne smije izdvojiti.

Premještanje hrama Ramsesa II u Egiptu – zbog izgradnje Aswanske brane u Gornjem Nilu. Premještanje španjolskog gradića Puertomarin u Galiciji – žrtvovan zbog izgradnje

akumulacionog jezera za hidrocentralu. Arslanagića most u Trebinju Premještanje i rekonstrukcija švedskog drevnog ratnog broda Vasa Srkva St. Mary Aldermanbury – sagrađena u Londonu 1181.g. ali je nakon požara 1666.g.

obnovljena, te nakon toga stradala od nacističkih bombi. Kao ruševina predana američkom Westminister Collegu u Fultonu, gdje je i prenešena, i ponovo montirana, prigodom obilježavanja tristote obljetnice izgradnje.

25

REPLIKA – MUZEJ NA OTVORENOM

Replika je metoda faksimilske rekonstrukcije povijesne zgrade u kojoj se iz muzeoloških, odgojno-obrazovnih ili zaštitnih razloga kopiraju izvorna graditeljska i umjetnička djela i postavljaju na drugom mjestu.

Repliku ne možemo uvijek smtatrati zaštitnom metodom, jer to ona postaje samo u slučaju kad se originalno djelo radi zaštite nadomještava kopijom.Replike nekada imaju vrijednost graditeljskog nasljeđa, i to prvenstveno u onim slučajevima gdje zbog starosti, egzemplarnosti, unikatnosti ili drugih razloga te građevine i same postaju povijesna ili ambijentalna dobra.

Muzej na otvorenom – na jednom mjestu omogućavaju sagledavanje povijesno-umjetničkih, tehničkih, kulturnih, ambijentalnih i naročito etnosloških osobina povijesne sredine.

Kada i gdje:

Kada se radi očuvanja osjetljivih i ugroženih originala uklanjaju i pohranjuju izvorni objekti, najčešće skulpture, i na njihovo mjesto postavljaju kopije.

Kada se objekti nalaze u područjima gdje atmosferske prilike, a naročito zagađenost vazduha, znatno oštećuju originale.- David u Firenci- Mramorno poprsje iz katedrale u Pisi- Skulpture iz Partenona- Hram Ise Naiku u Monshu

Replike su uglavnom zanimljive turističke atrakcije, ali kao građevine nemaju klutrno povijesne vrijednosti.

Disneyland Las Vegas

26

NOVA IZGRADNJA S POVIJESNIM REMINISCENCIJAMA

Ovakav vid izgradnje ne možemo smatrati zaštitnom metodom u užem smilu riječi, jer se odnosi na novu izgradnju izvan povijesnih sredina, ali koji prisustvom većih ili manjih povijesnih reminiscencija pridonosi očuvanju tradicionalnog karaktera širih povijesnih prostora.

Odražava se u podržavanju povijesnih stilova u novoj izgradnji.

U Dalmaciji se održavanjem tradicionalnih elemenata nastoji suzbiti jedna druga pojava, a to je konstantno i sve učestalje nagrđivanje širih povijesnih prostora neukusnom betonskom arhitekturom.

Marina u francuskom sredozemnom nasleju Port Grimaud – projektant je korisniku marine i posjetiocu omogućio ugođaj povijesne sredine i njezinih humaniziranih prostora. Svjesno je pristupio takvom rješenju koji cjelokupnom ambijentu daje karakter starog sredozemnog naselja.

INTERVENCIJE “U STILU”

Opredjeljenje za pseudostilske oblike u provedbi interpoliranja novih struktura u povijesno tkivo, smatra se temeljnom pogreškom, pogotovo ako za sobom vuče i rušenja autentičnih dijelova unutar degradirane historijske cjeline.

Degradacija baštine u oblikovnom, kulturnom, umjetničkom i upotrebnom smislu, te obmana i laž.

Ponavljanje je zastoj u procesu razvoja

Od 20.st. cijene se samo autentične vrijednosti

Robna kuća u Jajcu Tabahana u Mostaru

27

METODA PRILAGOĐAVANJA

Senzibilan način korištenja vrijednosti iz prošlosti ne kopiranjem, već interpretacijom. Prilagodljivost gabarita, plasman objekta, koncept organizacije prostora, oblik i veličina otvara i njihov ritam.

Stare vrijednosti se trebaju naslutiti, protkati u novo.

Metoda nastoji biti neturalna, povezana sa ambijentom.

Kako i gdje:

Biti što manje uočljiv. Ne konkurirati ni vizuelno ni strukturalno postojećim vrijednostima. Upotrebljavati kod homogenih, dobro očuvanih cjelina čiji je integritet neznatno narušen Upotrebljavati kod kontaktnih zona starih i novih jezgra – kontrast

CONTEXTUALISM

Drugi pravac, smatra se da nove strukture trebaju biti u “kontekstu” – oponašati stil svoje okoline. Postiže se scenografski efekt, odnosno prividno povezivanje.

East building of National Gallery of Art, Washington

METODA KONTRASTA

Metoda kontrasta podrazumijeva svaku savremenu intervenciju koja ne oponaša prethodne stilove, već u cjelosti koristi nova tehnička dostignuća i izražajna sredstva.

To nije bukvalno značenje kontrasta (suprotnost, odudaranje).

Kontrast u prostoru ne znači snažan naglasak nekog od arhitektonskih elemenata, već savremeno stvaranje.

Rizik je sastavni dio procesa ove metode.

San Benedetto, Salerno – samostan, muzej – kompleksu je tokom vremena mjenjana funkcija (teatar, kasarna), pa je time izvršeno i par dogradnji bez vrijednosti. Oslobađanjem vrijednih ostataka, njihova stabilnost se poremetila, pa je rješena tako da vidljivi čelicni elementi trebaju biti direktno suprostavljeni starim strukturama, ali ne u antitezi sa njima, već sa poštovanjem hijerarhije.

28

DEKLARACIJE

POVELJE

KONVENCIJE

Obaveze i duznosti su da se na najbolji nacin sacuvaju i prezentiraju izvornost, osobenost i ljepota bastine u urbanistickom, arhitektonskom, estetskom, oblikovnom i dokumentarnom smislu, ali pod usovom njene integracie sa savremenim zuvotom.

29

ATENSKA POVELJA

1. Podstiče se saradnja među državamaNapuštanje cjelovitih restauracija a uvođenje stalnog održavanjaU slučaju obnove trebaju se uvažiti sve epoheUpotreba i životni kontinuitet spomenika se preporučuje

2. Napuštanje cjelovitih restauracija, a uvođenje stalnog održavanjaU slučaju obnove trebaju se uvažiti sve epohe.Upotreba i životni kontinuitet spomenika se preporučuje

3. Kolektivno pravo stavlja se iznad privatnih interesa

4. Konzervacija – kad je moguće anastiloza, ali novi materijali se moraju raspoznavati.Ako je zaštita iskopina nemoguća, radije zakopati nego pustiti da propadaju.

5. Prihvata se upotreba savremenih materijala i tehnike, ali se trebaju prekriti da ne narušavaju izgled.

6. Saradnja različitih stručnjaka, objavljivanje rezultata na međunarodnom nivou. Odnošenje umjetničkih dijela sa izvornog mjesta nastanka smatra se nepoželjnim.

7. Postivanje obiljezja i fizionomije grada.Zabrana reklama, nedozvoljenih dogradnji zica i stubova, te bucne industrije

8. Objava inventara povijesnih spomenika na nacionalnoj razini.Stvaranje drzavnih arhivaPublikacije o postupcima i metodama zastiteMogucnosti sirenja i koristenja podataka

9. Priznanje grckoj vladi.

10. Prenijeti ljubav za spomenike novim narastajima

Zamjerka: Favoriziranje pojedinacnih ostvarenja najviseg dometa, a zanemarivanje graditeljskih cjelina. Rezultat toga je razoren integritet spomenika i okoline, prorjedjivanje u prostoru, uklapanje manje vrijednih objekata.

30

HASKA KONVENCIJA 1954.g.

Konvencija za zastitu kulturnih dobara u slucaju oruzanog sukoba.

Stete nanesene spomenicima bilo kojeg naroda su stete kulturnog nasljedja citavog covjecanstva.

1. OPSTE ODREDBE O ZASTITI Definisana su kulturna dobra: spomenici od vaznosti kao i zgrade i centri u kojime se oni

cuvaju Zastita je cuvanje i postovanje kulturnih spomenika Zastita u slucaju okupacije Kulturna dobra mogu biti oznacena radi raspoznavanja Edukacija vojnog osoblja za vrijeme mira

2. O SPECIJALNOJ ZASTITI Pod specijalnu zastitu mogu biti stavljena sklonista sa spomenicima koja se nece koristiti

u vojne svrhe, niti biti u blizini vojnih objekata Clanice osiguravaju imunitet spomenika pod specijalnom zastitom koji se moraju

oznaciti, a imunitet moze biti oduzet.

3. TRANSPORT KULTURNIH DOBARA

4. OSOBLJE Osoblje odredjeno za zastitu treba izvrsavati funkciju bez obzira o strain kojoj pripada

spomenik

5. ZNAK RASPOZNAVANJA Znak rse upotrebljava sam ili tri puta (sam za dobra bez zastite, osobe i tri puta za

specijalnu zastitu, transport, improvizirana sklonista)

6. PRIMJENA KONVENCIJE Odredbe stupaju za vrijeme mira KOnvencija se primjenjuje pri objavi rata samo jedne strane Konvencije se pridrzava porpisnica cak i ako ratuje protiv nepotpisnice Ako sukob nije medjunarodnog karaktera UN moze posavjetovati.

7. IZVRSENJE KONVENCIJE SIle zastitnice, procedura za izmirenje, pomoc UNESCO-a, specijalni sporazumi,

distribucija konvencije, prevodi i izvjestaji, sastanci, sankcije…

31

VENECIJANSKA POVELJA

Povelja o konzervacji i restauraciji spomenika i spomenicnih cjelina

DEFINICIJE

1. Isotijski spomenik je arhitektonsko ostvarenje ili cjelina koja predstavlja svjedocanstvo odredjene civilizacije, faze razvoja ili istorijskog dogadjaja

2. KOnzervacija i restauracija zahtijevaju saradnju sa drugim tehickim disciplinama

CILJ

3. Cuvanje spomenika ne samo kao umjetnicka djela vec i istorijska svjedocanstva

KONZERVACIJA

4. Stalno odrzavanje5. Savjetuje se davanje namjene, ali bez mijenjanja unutrasnjosti u smislu rasporeda ni izgleda

gradjevine6. Voditi racuna o okolini, sacuvati tradicionalni okvir7. Premijestanje dozvoljeno samo za spasavanje spomenika8. Kparski, slikarski i drugi elementi se smiju odvojiti ako je to jedina metoda zastite

RESTAURACIJA

9. Samo u izuzetnim slucajevim ai zasnovana na postovanju stare materije i autenticnim dokumentima, Proizilazi iz arhitektonske kompozicije i nosi pecat naseg vremena. Prestaje gdje pocinje pretpostavka.

10. Ako ne odgovaraju tradicionalne tehnike, upotrebljavaju se savremene.11. Postuju se svi slojevi (NE stilskom jedinstvu)12. Zamjenjujuci elementi se trebaju uklapati ali razlikovati13. Dodavanja su moguva ako se uklapaju i postuju okolinu.

SPOMENICKE CJELINE

14. Posebna briga radi ocuvanja integriteta

ISKOPAVANJA

15. U skladu sa Medjunarodnim principima koje treba primjenjivati pri arheoloskim iskopavanjima, 1956., ali iskljuciti rad na rekonstrukciji – samo anastiloza

32

AMSTERDAMSKA DEKLARACIJA

Ocuvanje arhitektonskog nasljedja – jedan od znacajnijih ciljeva urbanistickog i prostornog planiranja.

Saradnja izmedju konzervatora i urbanista Popis cjelina i spomenika od visokog znavaja sa zonama razgranicenja zastite koji se

distribuiraju vladi i urbanistima.

Integralna konzervacija namece odgovornost lokalnih vlasti i zahtjeva ucesce gradjana.

Buducnost se ne moze i ne treba izgradjivati na racun proslosti Zadatak vlasti Javne rasprave Obrazovanje mladih

Uspjeh svake politike integralne konzervacije zavisi od uvazavanja drustvenih faktora

Ukljucuje arhitektonska nasljedja u drustveni zivot

Integralna konzervacija zahtjeva odgovarajuca financijska sredstva

Integralna konzervaciaja zahtjeva usavrsavanje metoda postupaka i strucnog znanja u pogledu restauracije.

33

34