1. RETORIKA KAO TEORIJSKA I PRAKTIČNA DISCIPLINA; OSNOVNI POJMOVI IZ RETORIKE

Grčki termin za pravila i umjeće ubjeđivanja izgovorenom riječju je retorika. Potiče od grčke riječi rethor čije je prvo značenje bilo podnosilac zahtjeva na sudu, zatim se tom riječi označavo besjednik (onaj ko govori), dok je u helenističko doba označavala i učitelja besjedništva. Latinski je orator - govornik, ali i onaj ko moli, ko se nekom obraća, poslanik. Naš naziv je besjedništvo (od besjediti) ili govorništvo. Ruski je krasnorječje.

Besjedništvo je sposobnost elokventnog govora, vještina ubjeđivanja i pridobijanja slušalaca. Prema Aristotelu retorika je pronalaženje svih mogućih sredstava za ubjeđivanje, dok ga Kvintilijan definiše kao snagu ubjeđivanja. Besjedništvo je vezano za izgovorenu riječ mada se često koriste i drugi elementi, kao što je sam govornik, njegov izgled, glas, način govora, ali i neka stvar, kao simbol nečega. Ono je vještina rječitog, elokventnog izražavanja sa namjerom da se slušaoci ubjede u nešto.

Tokom razvoja retorike bilo je strucnjaka koji su osporavali njen značaj kao nauke. Smatrali su je sastavnim dijelom drugih nauka. Razlozi za to su bili mnogobrojni

Govornik se rađa, a ne stvara. Smatraju da postoji prirodna, urođena riječitost i da nju ništa ne može nadoknaditi.

Govorniku nije potrebno poznavanje vještina da bi imao ubjeđenje(stara izreka Katona drži se teme riječi će same doći) To znači da ako neko ima smisla za javno nastupanje dovoljno je da zna o čemu da priča

Pravila retorike su zastarjela. To je posljedica kritičkog i negativnog stava prema klasičnoj retorici.

Pravila retorike se već nalaze u drugim naukama, jer većina znanja nisu izvorna već pozajmljena od drugih nauka (pedagofije, gramatike, psihologije)

Ovo mišljenje nije opravdano, mada se mora priznati da može postojati prirodna obdarenost za besjedništvo. Po tome su poznati naši dinarski krajevi, Homerovi junaci, hrišćanski propovjednici, niko od njih nije imao formalno obrazovanje. Ako postoje naivni slikari moglo bi se reći da postoje i naivni retoričari.

Naravno, najveće domete su ostvarili školovanji retoričari. Retorika se naslanja na znanja drugih nauka, preuzima saznanja od istorije, gramatike, psihologije, medicine. Prve škole su nastale još u Rimu i Grčkoj jer se rano uvidjela potreba za proučavanjem retorike kao nauke. Postojale su metode i stilovi sa strogim pravilima (azijatski, atički). Pisani su udžbenici od kojih se neki i danas koriste (Kvintilijan- „Obrazovanje govornika“). Najveći govornici Demosten i Ciceron su marljivo vježbali .

Govori oratora iako liče na nesto je spontano nastalo, iza njih stoje detaljne pripreme i vježbanja, sve je sastavljeno po strogim pravilima kompozicije, sastoje se iz tačno određenih dijelova. Retorika preko moći jezika djeluje na slušaoce i pokreće ih. Retorika i besjedništvo su zbirni pojam i nisu sinonimi. Retorika je teorija, a besjedništvo je praksa. Sinonim za retoriku je korespodencija. Besjedništvo je umjetnost lijepog govora.

2. DRUŠTVENA ULOGA BESEDNIŠTVA

Ubjediti svijet u jednu religiju (Isus Hrist, prorok Muhamed u 7. vijeku - Islamizam). Velike društvene promjene po pravilu prate i veliki besjednici.

Snagom besjede, vještinom obrazlaganja i ubjeđivanja oni su pokretali svoje saplemenke na pohode, na promjenu lovošta, na odlazak u daleke krajeve. Tako je bilo sa jevrejskim mesijanstvom, islamom, istočnjačkom religijom.

I hrišćanstvo ne bi imalo svjetski uspjeh da nije bilo proroka koji su ubjeđivali mase svojom nadahnutom riječi.

Postoje tri osnovna zadatka besjedništva po Kvintilijanu Docere (poučiti, obavjestiti) Delectare (pridobiti, ubjediti) Movere (pokrenuti)

Velikim društvenim pokretima je prethodila promjena u sistemu ideja, a njih prate i velika besjedništva. Trebalo je pokrenuti svoje saplemenike na borbu, a to je zahtjevalo veliku vještinu obrazlaganja činjenica i ubjeđivanja. Politika se ne može ni zamisliti bez obraćanja masi radi njenog ubjeđivanja. Besjedništvo najviše cvjeta u demokratiji kao sistemu. To je zato što sa širenjem demokratije širi se krug ljudi koji su pozvani da javno kažu svoju misao.

Francuska i Oktobarska revolucija, rat za nezavisnost Amerike, su propraćeni vrsnim govorima.

Posebno pogodno mjesti za razvoj retorike je sud. Ubjediti sudiju ili porotnike u neku činjenicu oduvjek je bio izazov za besjednike.

Važnu ulogu ima u moralnom vaspitanju mladih jer su retoričari trajan uzor čestitosti, mudrosti, hrabrosti. Mjesta gdje se održava besjeda su trgovi, skupštine, groblja, svečanosti, bitke, crkve. Često su Cicerona nazivali PSIHAGOG- onaj koji vodi ljudske duše.

Od kako postoji civilizacija besjedništvo je dio života. Do njegovog opadanja u starom Rimu je doslo zbog uvođenja principata i učmalosti naroda. Diktaura i nije najbolje mjesto za besjedu. Postojalo je besjedništvo u trenutcima kada se vladar obraća narodu ili fornzičko besjedništvo, ali procvat doživljavva tek sa razvoje demokratije. Engleski parlament je bio kolijevka savremenog besjedništva. Vinston Čerčil je dobio i nagradu za svoje govore. Demokratija umire ako ne postoji sloboda govora.

Ona stoji iznad dvije grupe procesa Stvaranje volje naroda podrazumjeva ideološko nadmetanje i ubjeđivanje Volja naroda se ostvaruje u predstavničkim tijelima i drugim organima vlasti.

Parlamentarna debata je ključna za demokratiju.

Suština javnog istupanja u demokratiji je dijalog, rasprava. Dijalog je moguć ako u društvu nema dogmi – ako nema 100% izvjesnosti o tome šta je istina i ako se za drugačije mišljenje ne kažnjava. Čovjek prirodno teži dijalogu, pa makar i sa samim sobom.

Kritika nosilaca vlasti jos jedan bitan elemnet demokratije. U svakoj demokratiji postoji glasovi nezadovoljstva . to ne moraju biti ljudi koji su lideri ili koji većinu iza sebe ali su potrebni kao stalna kontrola svega sto vlada čini.

U despotijama retorika služi nehumanim ciljevima, ali to je moguće i u demokratiji u vidu demagogije. Govornici su uspjevali da ljude zavedu i usmjere u pogrešnom pravcu. Demagog znači vođa naroda. Platon je smatrao da govornici služe za zamagljivanje istine, Tomas Makoli smatra da je cilj besjedništva ubjeđivanje. Tipičan primjer je Hitler.

3. GOVOR, GOVORNIK I PUBLIKA

Sveto trojstvo besjedništva- tri osnovna elementa su govornik, publika i govor. Nekada se besjedništvo nije moglo zamisliti bez neposrednog kontakta sa auditorijumom sve dok tehnika nije omogucila praćenje putem video zapisa.

Prema Ciceronu govornik mora da: dokaže svoje teze, priredi slušaocima uživanje i djeluje na njihovu volju. Besjeda mora biti lijepa. Slušaoci moraju i razumjeti i osjetiti besjedu. Što znači da izgovorenu riječ treba lijepo uobličiti i njom ljude nagovoriti, ubjediti, izmjeniti njihov stav, mišljenje, nadgovoriti protivnika, izazvati snažne emocije, što je i suština toga.

Prema nekim tepretičarima postoji razlika između ubjeđivanja i nagovaranja. Ubjeđivanje znači da kod slušalaca postoji otpor i da treba djelovati na spolja i obraćati se razumu, dok nagovaranje znači da slušaoce treba pridobiti za neko mišljenje ili slično, i na njega se djeluje iznutra i emocijama.

Besjeda mora biti lijepa. Slušaoci moraju osjetiti i razumjeti besjedu. Odnos između emocija i saznanja nije jednostavan. Osnovni cilj govorništva je da se lijepo uobliči izgovorena riječ i da se njome postigne određeni efekat.

4. RETORIKA KAO VEŠTINA I UMETNOST

Stari Grci i Rimljani su besjedništvo smatrali i umjetnošću i vještinom. Prema Kvinitilijanu postoje dvije vrste besjedništva:

- jedna koja je samo vještina i kojom se mogu služiti svi pa i nečastan čovjek, - a druga ona koju može koristiti samo moralna osoba i ona je umjetnost. Pored vještine obraćanja publici čija se pravila nauče, potrebno je znati i primjeniti ta

pravila kako bi ona imala efekta, što znači da je potrebna umjetnost i talenat (urođen dar, učenje, iskustvo). Prema starim Grcima i Latinima dva su vida bitna:

1. ars bene dicendi - umjetnost ili vještina lijepog govora i 2. ars persuadendi -umjetnost ubjeđivanja.

Retorika predstavlja vještinu (ars tehne), a vještina je skup pravila koja su nastala iz iskustva i naknadno su promišljena. Najveći domet postiže se u spoju prirodne obdarenosti i uvježbanosti. Prema staroj klasifikaciji vještine se djele na sedam disciplina, takozvani septium. Retorika sa gramatikom i dijalektikom ulazi u trivium, a kvadrivium čini artimetika, muzika i astronomiija. Prve tri nauke su duhovne, a ostale su prirodne. U triviumu prevlast je u početku imala retorika, kasnije gramatika i na kraju dijalektika. Retorička vještina do punog izražaja dolazi pred sudom. Po Ciceronu svaki govornik mora da prevaziđe prosječnost, rječju, stilom i ljepotom govora. Materija retorike je razvrstana u pet dijelova:

Inventio – prikupljanje materijala, nalaženje argumenata i izbor tehnike ubjeđivanja. Dispositio – raščlanjivanje govora na njegove glavne djelove i njihov raspored. Elocutio – jezički izraz i stil, raspored riječi u rečenici. Memoria – pamćenje govora Actio – držanje govora

Za elocutio je važno da ima jasnoću, ukras i skladnost tako da je on povezan sa stilistikom. Postoje tri vrste stila niski (komedija), srednji i visoki (tragedija). Retorička vještina sadrži dijelove govora koji se sastoje od nekoliko dijelova (Aristotel – uvod, izlaganje, jemstvo, zaključak). Retorika se bavi sistemom pravila i tehnika čija primjena garantuje učinak uvjeravanja. Uvjeravanje se dijeli na tri stepena

Poučiti ili obrazložiti (docere)

Zabaviti ili pridobiti (delectare) Pokrenuti (movare)

5. LOGOS, PATHOS, ETHOS U RETORICI

Aristotel je u 4. vijeku prije Hrista dao ozbiljnost retorici. Prema njemu na ljude se deluje putem razuma (logos), preko osećanja (rathos) i putem ličnosti (ethos).

1. Logos je riječ, misao, duh, logičko zaključivanje. Besjeda mora počivati na dobroj logici, mora biti prihvatljiva slušaocu. Govornik mora imati obrazovanje, razvijenu logiku. To je naucni element retorike.

2. Pathos znači da je potrebno da govor ima emocije, strast, nešto što dolazi iz čovjeka. To je umjetnicki aspekt retorike.

3. Etos (moral, etika) predstavlja moralnu poruku besjede, pozitivnu vrijednost. Govornik mora biti visoko moralna osoba.

Orator probus ebbe debet - orator mora biti pošten. Svaka dobra besjeda mora imati ova tri elementa, jer u besjedi je veoma bitno ŠTA govorimo, KAKO govorimo, KO govori (koje osobine ispunjava osoba koja govori).

6. RETORIKA I TEORIJA KNJIŽEVNOSTI (poetika)

Retorika se nalazi u tijesnoj vezi sa teorijom književnosti i teško ih je razgraničiti. U početku kod starih Grka retorika se bavila prozom, proznim govorom, propisivala su se pravila lijepog govora u prozi, dok se poetika bavila isključivo stilom.

Poetika - prva poetika „Poetika tehne“ Aristotel, znači pjesnička vještina. Danas je to teorijska disciplina o pjesništvu. Poetika se širi i obuhvata sve, čak i prozu, odnosno retoriku. Ona predstavlja posebne specifičnosti, određeni principi nekog autora, zatim dodaje pjesničke ukrase i izraze u besjedu.

Retorika je izvršila značajan uticaj na pojavu proze, tako da današnja proza se zasniva na načelima prakse i teorije besjedništva. U grčkoj retorika se bavila prozom (govor i jezički sastav), a poezijom se bavila poetika. U srednjem vijeku se taj odnos ostvarivao kroz propovijedanje, diktiranje pisama i poetsku vještinu. Svi engleski, Ruski, Francuski i Italijanski pisci od renesanse do 18. vijeka u svojoj edukaciji su prošli i kurs retorike.

Filologija je nauka o jeziku, jezik kao instrument izgrađivanja ljudske kulture, mnogo šira i od lingvistike.

7. RETORIKA I OSTALE SRODNE NAUKE (lingvistika, teorija informacija i komunikacija, logika, etika)

StilistikaU staroj grčkoj su postojala tri stila (nazijanski, atički i rodski). Stilistika je način izražavanja, pisanja, govorenja. Stilistika govornika uči kako da

postigne određeni stil, kako da se služi riječima i rečenicom. Glavno polje stilistike su stilske figure.

Klasična retorika u velikoj mjeri je bila stilistika. To je bilo negativno za nju jer je stilistički element dovodio retoriku u krizu. Umirao je njen živi nastup. Retorika kao poetika podrazumjeva retoriku svedenu na elocutio. To je sužena retorika jer sve manje se zanima za tipove govora, a više za književnost. To je karakteristično za srednji vijek, Humanizam i Barok. Prva reformacija retorike je počela tek krajem 60. god 20. vijeka zahvaljujući francuskim strukturalistima (Žan Koen i Roland Bart). Oni smatraju retoriku kao teoriju stilskih figura.

Lingvistika Lingvistika je opšta nauka o jeziku, ona proučava jezik kao fenomen. Retorici je važno

gramatičko znanje zbog poznavanja pravila govora, padeža. Ova veza je naročito postala važna u 20-tom vijeku. Ako se govornik ne pridržava osnovnih pravila gramatike i sintakse, on će kod slušalaca izazvati podsmjeh prije nego što ih nagovori, ubjedi ili oduševi.

Najznačajniji za razvoj lingvistike su Fredinand Sosir (opšta lingvistika). Roman Jakobson je povezao Sosirovu ideju sa komunikologijom i dao je teoriju o funkcijama jezika:

1. Referencijalna ili kominitivna (saznajna) – predmet o čemu govorimo2. Emotivna – naš lični doživljaj – odnos govornik pošiljalac3. Konativna – govor uvijek upućujemo nekome - odnos slušaoc primaoc 4. Poetska – neglasak je na samom jeziku, samoj poruci

Lingvistika je sistem znakova kojim se služimo , naravno uslov je da svi poznajemo te znakove tj kod. Elementi koda su pošiljalac, kod, primalac i sve to rezultira porukom.

PoetikaAristotel je prvi napisao djelo „Poetika tehne“ i to su pravila pisanja pjesmi. To je

danas teorija književnosti. U početku se proučavao samo stih, a danas je to sveobuhvatna nauka.

FilologijaJe etimologija jezika. Ona proučava društveni uticaj koji ima naš jezik. To znači jezik

kao izgrađivanje kulture. Od ostalih nauka retorika je u vezei sa logikom, psihologijom, pravom, sociologijom,

politikom, glumom, akcentologijom.

8. SAMONIKLO BESEDNIŠTVO

Samoniklo besjedništvo nije učeno besjedništvo. Postoji dosta poznatih krajeva u kojima ljudi znaju lijepo i slikovito pričaju i izražavaju. Srbi su jedan od naroda koji je uvijek imao dobre besjednike i u crkvi, i među političatima, advokatima i profesorima. Rječitost i vještina besjedništva je živopisna, leksički bogata.

Nemoguće je utvrditi kada su ljudi prvi put počeli koristiti riječ. Smatra se da ono sto razlikuje prve ljude od životinja su simboli (nije govor niti misao). Prema tom shvatanju čovjek je animal simolicum. Prvi simboli su bili grafički znakovi, zatim piktografski i na kraju fonetski.

Stara društva su pretežno usmena i epska. Smatra se da su početci vezani za religiju, animalizam. Postojalo je laičko besjedništvo. Prvi sporovi oko imovine ili opstanka cijele grupe su tražili dobre govornike. Poznat je govor poglavice Irokeza koji je uputio pitanje svijetu vezano za ekologiju (kada nestane bizona, nestaće i nas). Ilijada i Odiseja su pune lijepih govora o besjedništvu. Na bliskom i dalekom istoku je pretežno despotija tako da za političko besjedništvo ima malo mjesta . Preovlađuju sudska, pangerik i religijska besjeda. Vladari i sveštenici su se obračali narodu u vidu samohvalospjeva koji su naročito njegovani u međuriječju Eufrata i Tigra. Sačuvani su govori vladara (patesa) o stvarnim ili izmišljenim pobjedama u ratu, upjesima u lovu ili atletici. Dobar govor se tada poredio sa dragim kamenjem. Aramejske izreke savjetuju da se dobro razmisli prije nego se nesto kaže jer je riječ kao ptica kada jednom odleti ne može se vratiti.

9. NASTANAK RETORIKE U ANTIČKOJ GRČKOJ: KORAKS, SOFISTI, LOGOGRAFI

Grci su prvi narod starog vijeka koji je počeo sistematski proučavati i analizirati način na koji ljudi međusobno komuniciraju. Grčka civilizacija je cijenila i njegovala lijepu riječ i besjedništvo je bilo neophodno u javnom životu. Njihova civilizacija se zasnivala na usmenom izražavanju i političke institucije su funkcionisale kroz borbu riječi. Svaki krađanin je imao pravo i obavezu da učestvuje u opštim poslovima države – polisa. Naročito u Atini su kolektivno donosili sve važnije odluke – o ratu, miru, zakonima. Kod grka riječit čovjek je prije mogao izaći na dobar glas nego li dobar vojnik. Naučiti se besjedništvu je bio jedan od najvažnijih ciljeva u Atini. KORAKS

Osnivač grčke retorike je Koraks koji je sastavio prvi priručnik besjedništva. Srednom 5. vijeka u gradu Sirakuza na Siciliji. Koraks je otvorio prvu retorsku školu i napravio prvi udzbenik tehne retorika. Taj udzbenik nije sačuvan, ali se zna da je govor raščlanjivao na pet dijelova:

Uvod (eisdos ) Razlaganje problema (naraciju – katastasis) Dokazivanje (agones prebacio) Dodatne napomene (parekbases) Zaključak (epilogos peroracio)

Koraks je uveo argument vjerovatnog (eikos) koji je osnovni instrument grčke retorike. Na primjerima je podučavao kako se koristi koja figura vjerovatnoće. Ovaj metod koji potpuno relativizira istinu dalje je razvio Tisija, Koraksov učenik, koji je preteča sofista. Kod njega se podučavanje retorici svodilo na izvrtanje istine u svoju korist.

SOFISTIRazvoj retorike svoj zamah je dobio sa Gorgiom. On je sa Sicilije prenio retoriku i za

novac podučavao mlade Atinjane. On je bio među prvim sofistima. Sofisti su kao putjući profesori podučavali omladinu filozofiji, matematici, fizičkim vještinama i retorici. Sofisti su bili jako veliki manipulatori, smatrali su da nije bitno kako, na koji način pobjedite u sudu, bitno je da samo pobjedite. Oni retoriku nisu smatrali kao umjetnost, nego kao način za ostvarivanje cilje-dobijanje spora.

Podučavanje besjedništvu je diktirao sudski govor. Glavni cilj je bio da se osposobi učenik da dobije sporove. Đaci su memorisali opšta mjesta (loci komunes) koja su se mogla upotrijebiti u govoru. Učitelji su formirali zbirke koje su sadržale uvode i epiloge. Retorika se učila iz udžbenika koji su sadržali primjere besjeda, tehnička upustva, osnovne principe govorništva tj.Teoriju besjedništva. To je obuhvatalo teoriju, vježbu i proučavanje tuđih govora. Svi udžbenici su bili okrentuti sudskoj besjedi. Protagora je najpoznatiji sofista i smatrao je da niko ne može biti siguran šta je istina. I svaki čovjek ima pravo na svoje uvjerenje (čovjek je mjera svega). On je vježbao svoje učenike da o svakoj stvari govore iz dva ugla. Ovo su koristili demagozi. Sofisti su našli na moralnu osudu grčkih filozofa, naročito Platona.

LOGOGRAFISvaki Atinjanin se nekada morao pojaviti na sudu. Najvažniji atinski sud (Helieja)

sastojao se od 6000 sudija, porotnika od kojih su se kockom birala manja sudska vijeća. Za svaki spor određivali su se neposredno prije suđenja da bi se obezbijedila objektivnost. Svako je bio obavezan da se lično pojavi pred sudom i govori za samog sebe jer advokatura

nije bila dozvoljena. Porotnici su bili ljudi iz naroda i oni bi na osnovu pravičnosti glasali za stranku koja održi bolji govor i ostavi bolji utisak, ali to ne znači da je ta stranka imala najjače pravne argumente. Učitelji besjedništva su bili skupi pa se obično lice koje se mora pojaviti na sudu uzimalo par časova kod učitelja.

Ponekada bi se samo naručio govor od logografa – profesionalnih pisaca sudskih besjeda. Govor bi se učio napamet i izgovarao pred porotnicima bez čitanja, kao da je spontan. Logografi se nisu cijenili kao i učitelji besjedništva. Logograf je bio prinuđen da piše govore za one ljude koje je ranije napadao. Aktivnost logografa više pripada pravu nego retorici. Skoro svi najpoznatiji grčki besjendici bavili su se Logografijom barem u početku svoje karijere.Antifon je prvi logograf.

10. PLATON

Platon optužuje Gordiju i sofiste zbog zloupotrebe retorike i samu retoriku smatra štetnom. On je bio Sokratov učenik i smatrao je da je osnovni cilj retorike ubjeđivanje slušalaca pomoću logike i racionalnih argumenata u ono što je pravedno i moralno. Cilj besjeništva ne smije da bude nagovaranje po svaku cijenu, na štetu dobra i istine. Najpoznatije dijelo je „Odbrana Sokrata“ u kojoj Platon prikazuje suđenje Sokratu zbog uvrede bogova i kvarenja omladine filozofskim učenjem. U dijalogu „Fedar“ najjasnije definiše odnost prema sofistima – to je laskanje masi koja ne poznaje istinu i donosi korist onima koji čine nepravdu, ali retorika može biti vještina i umjetnost, ako je zasnovana na istini. Tako je u retoriku unijeta i etička komponenta. Za pravog besjednika je potreban talent, obrazovanje. Manje je učio praktičnim stvarima, a više upućivao u prirodu i ciljeve retorike.

Sve njegove knjige su pisane na isti način - u obliku dijaloga. Sve što je želio da kaže dao je u usta svom učitelju Sokratu (kao da Sokrat priča sa nekim, te je svako djelo dobilo ime upravo po tom sagovorniku). Platon je smatrao da retorika ne može reći istinu, te da retoriku (sofiste) ne interesuje istina nego samo korist. Retorika može govoriti istinu samo onoliko koliko je filozofija, koliko je njen cilj pravednost, ukoliko teži onome što je najbolje a ne onom što se slušaocima sviđa. Zbog toga, u retoriku je unijeta i etička i moralna komponeneta samog besjednika. Besjednik ne samo da mora lijepo govoriti nego mora imati i odgovarajuće obrazovanje. Tako je Platon podučavao učenike uz filozofiju i logiku i retoriku u gaju koji je nazivao Akademijom. Njegovo učenje se svodilo pored praktičnih savjeta na prirodu i ciljeve retorike. Njegov najznačajniji i najslavniji učenik bio je Aristotel.

*Majeutika - babička vještina, vještina babice - koristio je Sokrat kako bi naveo sagovornika da „radi“ ono što on želi da sagovornik kaže, da se u sagovorniku „rodi“ ta istina.

11. ARISTOTEL

Aristotel je bio Platonov učenik, i pored uticaja svoga učitelja nije se slagao s njima da retorika treba da predstavlja instrument za stvaranje dobrih građana a još manje da je nečasna i štetna.

Aristotel se nije slagao sa idealističkim idejama da retorika treba da predstavlja instrument za stvaranje dobrih građana, a još manje da je nečasna i štetna. Prema retorici je imao naučni pristup i oko 330. nastao najčuveniji udžbenik retorike u tri knjige koji je sinteza svih grčkih retoričkih dostignuća. On kritikuje dotadašnje autore, usmjerava na proste pojedinačne, tehničke savjete kako se slušaoci mogu nagovoriti. Ta uputstva su se davala za sudske besjede, a ne za uzvišene (deliberativne). Smatrao je da je retorika nauka koja istražuje opšte principe na kojima počiva svako besjedništvo, a ne samo sudsko. To je sposobnost iznalaženja svih raspoloživih sredstava uvjeravanja u svakoj prilici, a sredstva mogu biti:

Logička (korišćenje silogizma) Etička (pozivanje na određene vrijednosti) Emocionalno (izazivanje određenih osjećaja)

Aristotelova retorika se sastojala od tri knjige.1. Prva knjiga se sastoji od definicija besjedništva, vrstama, ciljevima i logičkim

sredstivma ubjeđivanja kojima se govornik koristi. Pomoću silogizma u logici entitema tj. skraćenog silogizma u retorici se vršilo dokazivanje.

2. Druga knjiga. U drugoj knjizi Aristotel obrađuje auditorium, emocionalna sredstava pomoću kojih se slušaoci ubjeđuju.

3. Treća knjiga je posjećena besjedi, njenoj formi, načinima izražavanja misli, osjećanjima. On smatra da su dvije najosnovnije osobine besjede jasnoća i ljepota stila. Kod nas je Aristotelova retorika objavljena tek 1987. god. u prevodu Marka Višića.

Aristotelovom Retorikom su se služili mnogi i rimski besjednici (Ciceron, Kvintilijan). Kod nas je objavljena 1987. g u prevodu Marka Višnjića.

On djeli retoriku na: sudsku (forenzicku), to odnos pravedno/nepravedno politicku (deliberativnu) to je odnos dobro/lose prigodnu (deepidelicku).to je odnos hvalimo/kudimo

smatra da postoje dva nacina zakljucivanja dedukcija (od opsteg ka posebnom). Glavni termin je logicki silogizam gdje se iz

dvije premise dobija treca. Za retoriku je podesniji modifikovani silogizam gdje se izostavlja jedna premisa.

indukcija (od posebnog ka opstem). To je zakljucivanje primjerom.

12. BESEDNIŠTVO U STAROM RIMU

Do pojave besjedništva u starom Rimu dovele su političke borbe između plejbejaca i patricija, između raznih stranaka kao i državno uređenje, naročito u vrijeme republike. U starom Rimu cjenila se rječitost. Po Tacitu najčasnija zanimanja su bila vojna služba, pravo i besjedništvo. Besjedništvo je dolazilo do izražaja na senatu i forumu, u senatu prilikom donošenja odluka a na forumu prilikom obraćanja okupljenom narodu i sudsko besjedništvo.

Forum je značilo (na latinskom od foris napolju) trg, pijaca, čaršija. Forum romanum je rimski trg, zapadni dio trga se zvao ius i tu su pred pretorom započinjale parnice. Istočni se zvao komicij i tu su održavane skupštine. Na sredini trga je bila govornica sa koje su se govornici obraćalu skupštini ili okupljenom narodu.

U početku Rimljane nije interesovala ni teorija a ni škole. O besjedništvu su znali najviše iz žovota ili iz onoga što su čuli na sudu ili na komiciju. U mnogim znanjima Rim je slijedio grčke uzore. Livije Andronik je otvorio u Rimu školu gdje su Rimljani učili grčki jezik i kulturu, a potom i filosofiju i besjedništvo. Krajem perioda Republike koji traje od 509 g. pre n.e. do 27 g. pre n.e. i početkom perioda Principata (od 27. pre n.e. tj. od dolaska na vlast Avgusta do Dioklecijana) govorništvo je proučavano u okviru osnovnog obrazovanja, kao specijalizovano srednje obrazovanje i neka vrsta visokog školstva, na retorskim školama. Prvu retorsku školu na latinskom jeziku otvorio je Polije 95 g. pre n.e. gdje su se učile političke besjede i sudski govori.

13. ETAPE REALIZOVANJA BESEDE I DELOVI BESEDE (RHETORICA AD HERENIUM)

Ovaj udžbenik je dugo pripisivan Ciceronu, ali je utvrđeno da ni po stilu a ni načinu pisanja ne pripada Ciceronu. U tom udžbeniku je napravljena važna podjela, odnosno razrada načina na koji nastaje besjeda i data je šema njenog nastanka u 5 faza:

1. inventio - priprema besjede, biranje tema, priprema materijala2. dispositio - raspored prikupljenog materijala - uvesti slušaoce u razgovor,

pripremiti ih3. elacutio - izraz, stil - opredijeliti se kako ćemo govoriti4. memoria - zapamtiti, posebne tehnike pamćenja5. actio - izvođenje besjede, kako govoriti (glas, gest, stav, čime se služiti, kako)

Djelovi besjede:1) exodiem - uvod2) naratio - izlaganje predmeta3) divisio - agrumentovanje4) confirmatio - kontraargumentovanje5) conclusio -zaključak

14. KVINTILIJAN

Marko Fabije Kvintilijan je rođen 40. godine prije nove ere porijeklom iz španije, kao dječak je došao u rim. Na njega je uticao Dominicije i Ciceron. Poslije školovanja vratio se u Španiju, ali ga je car španije poveo sa sobom u Rim ponovo. Preživio je sve prevrate i 4 vladara. Svoj udžbenik retorike nije sam napisao već su to bilješke njegovih učenika. Njegovo djelo Institucio oratoria kod nas je prevedeno kao Obrazovanje govonika u 12 knjiga. On smatra da ne postoji nikakva razlika između pisanog i usmenog izražavanja i dobro sastavljen napisan tekst je preduslov za dobar govor. Manju je pažnju posvetio auditoriumu, a podrobno je proučio učitelja, učenika, koja znanja retor treba da posjeduje i kada da počne sa govorima na sudu. Retor je neka vrsta roditelja koga učenici treba da slušaju i da vole. Najvažniji dio je 10. i 12. knjiga. On smatra da postoje različiti stilovi, ali ne daje prednost ni jednom. Postoji :

Antički stil – zbijen i jednostavan Azijanski – kitnjast i razuđen Rodski – sredina izmešu prethodna dva

On njeguje Antičku jednostavnost. On stihove dijeli prema snazi emocija i načini obraćanja slušaocima se mogu podijeliti na:

Genus subtile – blagi ili jednostavni koji se koristi za izlaganje činjenica, dokaznog materijala za ekspoziciju i on zahtjeva oštroumnost (menelaj).

Genus medium – srednji stil naziva se i cvijetnim i to je bistra rijeka čije su obale obrasle šumom. On služi da zabavi i pridobije slušaoce, a govornik treba da je blag, da koristi digresije, metafore i izreke.

Stil grande atque robustum – visoki ili sanžni stil je upućen emocijama i koristi hiperbole, snažan glas i gest. (Ciceron, Perikle, Odisej).

Najviše pažnje posvećuje sudskom besjedništvu i to kada se treba povući sa scene. Ne treba upotrebljavati prostačke riječi, nemojte se razmetati dosjetkama, voditi računa o ličnosti

sudije, protivnika, ne vrijeđati širi krug lica, voditi računa o svom dostojanstvu. Najznačajnija djela su mu o obraćanju emocijama, osmjehu, jasnoća stila.

Definisao je pojam metafore i podjelio je stilske figure.

15. NAJVEĆI BESEDNICI ANTIKE: DEMOSTEN I CICERON

DEMOSTEN je veoma mlad ostao bez oca. Imao je govornu manu, slabašan i nejak glas, koji je kasnije ojačao uz višegodišnje vježbe i nečuvenu upornost, kao i glasno govorenje stihova na morskoj obali pokušavajući da nadjača huk talasa. Kada su mu oteli imanje morao je da se uči besjedničkoj vještini kako bi vratio imanje. Slavu velikog besjednika stekao je Filipikama - političkim besjedama. Poslije bitke kod Heroneje se završava njegovo političko besjedništvo. Dugo je pripremao svoje besjede (zezali su ga da mu besjede mirišu na ulje od svjeća-zbog duge pripreme). On je smatrao da je dobra prirpema govora osnovna garancija uspjeha. Imao je dobru tehničku vještinu, dobar besjednički ritam i bio majstor za gestikulaciju.

Demosten je bio povezan sa dvojicom atinskih besjednika: Isejen i Eshinom. Sa Isejem je bio veliki prijatelj u mladosti i njemu duguje svoje prve besjedničke uspjehe i logografsko umjeće pri sastavljanju sudskih govora, a Eshin mu je bio suparnik u zrelim godinama i njemu duguje deliberativne besjede.

Sačuvano je ukupno oko 60 njegovih besjeda a od toga 40-tak sudskih. Demostenovo konačno opredjeljenje bile su deliberativne besjede. Čuvena je njegova besjeda „O vencu“ koja je predstavljala odbranu njegovog cjelokupnog političkog djelovanja. Nakon te besjede se povukao, pobjegao na ostrvo (320. godine) i popio otrov. Sačuvan je njegov posmrtni govor (Epitafios) koji je izgovorio žrtvama bitke kod Honoreje i jedna apatična, ljubavna besjeda (Erotikos).

CICERON je bio najpoznatiji rimski besjednik uz Demostena i svjetski besjednik. Rođen je u Arpinu 106 g.pre n.e. i veoma mlad je pokazao veliku inteligenciju, a ubijen u političkim progonima 43. g pre n.e. Kao i Cezar smatran je začetnikom klasičnog latinskog jezika. Školovao se kod poznatih oratora Krasa i Marka Antonija, zatim pohađao Plotijevu školu, a pravnim naukama učio ga je Kvint Mucije Scveola. Kada je Apoloniju održao besjedu na grčkom, učinio ga je neko vrijeme nijemim. Ciceron se bavio teorijom retorike. Sa 16. godina posjećuje forum da bi slušao rasprave u skupštini i senatu. Prvi govor mu je bio u krivičnoj parnici i poslje toga je napustio rim jer se bojao osvete diktatora Sule. U Atini je onda održao besjedu na grčkom. Cezar mu je oprostio govore protiv njega, ali ga drugi trijumviri nisu htjeli poštediti.

Napisao je raspravu O govorniku, zatim O iznalaženju tema za besjedu. Po njemu govornik treba da bude čovjek velikog znanja, moralne snagem jer samo onaj koji je ubjeđen u ono što govori može ubjediti druge u to. Govornici treba da budu kratki, jasni, uvjerljivi iako je i sam bio vrlo opširan. 58 govora je sačuvano. Ciceronov prvi odbrambeni govor U odbranu Kvinkcija se smatra početkom „zlatnog vijeka“ rimske književnosti. Ostavio je veliki uticaj na razvoj jezika i književnosti.

Zakon smanjujućeg aršina je ublažavanje kriterijuma što se više udaljavamo od sadašnjeg vremena. Zato ponekada prema starim veličinama se ponašamo kao prema čudu od djeteta. Ciceron je izbjegavao improvizacije, ali je znao u trenutku da smisli duhovit odgovor. Ciceron je vrcavog duha, dosjetljiv, doar poznavalac istorije, poezije, filozofije i oslanjao se na grčke i rimske uzore. On je jedan od najčitanijih autoriteta danas.

16. ANTIČKO RETORIČKO NASLEĐE I SAVREMENO BESEDNIŠTVO

Nova retorika se odlikuje ekspanzijom govorništva, uticajem tehničkh sredstava, većim instistiranjem na zanimljivosti, improvizaciji. Govori su danas kraći, opušteniji, neposredniji, bez patetike i teatralnosti. Pravila govora više nisu ista samo se drži opšte šeme. Danas je bitan koncept i posvećuje se veća pažnja proučavanju publike. Danas tradicionalna retorika više nije primjenjiva, ali je neophodna za nastanak nove retorike.

Začetnici moderne retorike su : Hju Bler – profesor retorike i književnosti na Sent Endrju univerzitetu 1783. objavio

predavanja iz retorike i književnosti. On retoriku posmatra pragmatično. Timon – on je objavio besjedničku knjigu i smatra da se govornici dijele na tri vrste.

Prvi koji čitaju napisane govore, drugi koji izgovaraju govore koje su naučili napamet i treći koji improvizuju.

Dejl Karnegi – Je objavio knjigu u kojoj daje praktične savjete o pripremanju govora, primjere, način oživljavanja govora i sl

17. SREDNJOVEKOVNO I HRIŠĆANSKO BESEDNIŠTVO

Srednji vijek - od 5 do 15 vijeka (pad zapadnog rimskog carstva). Zadržan je kontinuitet retorike i besjede, ali novi način života je znatno promjenio besjedničku praksu. Poznati Panegerik (besjede kojima se hvale vladari) iz tog vijeka je car Konstantin.

Propovjed je novi termin hrišćanskog besjedništva, koji se zasnivao na jednostavnom stilu i porukama, jer je bilo upućeno neukom narodu. Hrišćanski besjednici su neumornim, uvjerljivim govorima propovjedali novu ideju o spasenju. Jezik propovjedi postao je grčki jezik. Tako su nastali govori u službi širenja hrišćanske nauke – omilije. Kasnije se pod tim podrazumijvala jednostavna propovjed. Riječ „slovo“ je značila „reč“.

*Apostol Pavle je propvojedao, njegove besjede pod nazivom poslanice su upućene paganima i neznabošcima koje je pozivao na vjeru u Hrista. Prvi propovjdnik je apostol Pavle i poznat je po svojim poslanicama. Odlikuje ga jednostavnost, snaga riječi, sugestivnost koja više djeluje na volju i emocije. 380. god hrišćanstvo se proglašava jedinom dopuštenom državnom religijom, tako da je 4. vijek postao zlatno doba hrišćanskog besjedništva. Bilo je dosta pohvalnih, političkih, posmrtnih, sudskih govora.* Matej - 5 i 6 vijek* Hrišćanski besjednici:

1. Grigorije Bogoslov 2. Vasilije Veliki3. Jovan Zlatousti

Hrišćanska crkva je u čast njih trojice uvela praznik Tri jerarha.

Na zapadu: sveti Augustin - 4 vijek - najpoznatiji latinski crkveni otac. On je više teoretičar i

dogmatičar i više se obraća razumu, a manje emocijama. Sastavio je prvi udžbenik o tome kako držati propovjed (dedoctrina christiana) Od njega počinje razvoj omilitike kao posebne teološke discipline koja daje praktična uputstva za propovjedanje.

Tomo Akvinski - napisao prve priručnike o tome kako se drži propovjed u hrišćanskom hramu. Začetnik je sholistike - nauka koja govori o retorici, potiče sa zapada.

Ostali veliki besjednici u 8 vijeku - pokret ikonoborstva Jovan Damaski- čuveni govornik i kompozitor crkvenih pjesama sv. Ćirilo i Metodije - su misionari koji su širili po Evropi hrišćanstvo, ali i

posebnu vrstu besjede Kliment Ohridski sveti Simeun sveti Sava

Besjedništvo se u srednjem vijeku - srednji vijek nije prekinuo proučavanje besjede. U Carigradu je osnovan Univerzitet već u 5 vijeku, u Solunu i u tim Univerzitetima je obavezan predmet bila retorika. Srednji vijek je postavio dvije grupe predmeta koje se izučavaju:

1) triviun - skup tri nauke (gramatika, retorika i dijalektika - slobodne nauke)2) quadrivium - arimetrika, geometrija, arhitektura i muzika

Srednjovjekovno besjedništvo je razvila tri vrste/pravca retorike:1) ars predicadendi - umjetnost propovjedanja2) ars dictaminis - umjetnost diktiranja3) ars poetica - pjesnička vještina

Sve ove vrste govorništva su bile u službi jedne vrhovne nauke a to je teologija. aucila teologica - SLUŠKINJE TEOLOGIJE

18. RETORIKA OD RENESANSE DO ROMANTIZMA

Humanizam i renesansa - Dolazi poslije srednjeg vijeka (15. i 16. vijeka) - odlikuje ga preporod. Čovjek se stavlja u centar zbivanja, dolazi do obnove retorike. Demosten, Platon, Aristotel bili uzor. Na Zapadu je bilo drugačije.

*Aristotel, Kvintilijan i Ciceron - 3 pisca najvažnijeDoprinos renesanse retorici je uvođenje novog vida retorike koji se zove ars

dispukondi - umjeće, vještina diskutovanja. Renesansa je razvila kritičku misao i ovaj vid retorike je bio prirodni.

Debata se razvila u renesansnoj retorici. Renesansa je snažno bila naslonjena na Antiku, razvila se diskusija o tome da antičke uzore treba bezrezervno slijediti a s druge strane da se to treba slijediti ali da o tome dodatno i novo - ono što dolazi, što slijedi (Petrark)

Barok - Reakcija na prenaglašeno profilisanje života, vraća u duh renesansnu crkvu. Napušta ljupku jednostavnost renesanse, teži za ukrasom, pretjerivanjem, kićenošću, jakim kontrastima, naglašavanjem epiteta, poređenja, kiti rečenicu..... Dan Batisto: Čitaoca treba začuditi

Klasicizam (18. vijek) - prosvjećenost vraćanja klasičnim uzorima. Klasično je ono što potiče iz klasične Grčke i Rima. Ključna riječ kada govorimo o klasicizmu je PRAVILO. Traži se dosljedno praćenje uzora, kako izvesti besjedu. Klasicizam je retoriku i umjetnost učinio podlužnu pravilima i tražio je strogi normativizam.

Romantizam (19. vijek) javlja se kao reakcija na klasicizam i kao sušta suprotnost klasicizmu. Dok je u klasicizmu važilo da je dobar umjetnik koji na osnovu strogih pravila može da napravi uzorno djelo, romantizam je bio sušta suprotnost tome. Ključna riječ za romantizam je SLOBODA, slobodno djelo, slobodno se iskazati. U romantizmu se pitanje stila shvata drugačije. Prema njemu stil je sam čovjek (rekao Bifon) to znači da je to ono naše posebno što pokažemo u pisanju besjede. Romantizam odbacuje strogu retoriku, ustvari odbacio je retoriku uopšte. Prema romantizmu govornik je genije koji je ti da bi rekao nešto svoje. Ovaj period se označava kao kriza retorike.

19. KRIZA RETORIKE I POKUŠAJI NJENE REHABILITACIJE (Perelman, Berk, francuski strukturalisti)

Period romantizma je označen kao kriza retorike. Krajem 19. i početkom 20. vijeka javljaju se teoretičari koji pokušavaju prevazići krizu retorike.

Tri značajna faktora su uticala na razvoj retorike u 20. vijeku – Preleman (Opšta retorika), Kenet Berk (reotrika) i učenje francuskih strukturalista. Razvoj retorike reče uporedo sa rađanjem nove civilizacije i novih tehničkih pronalazaka. To je uticalo na slabljenje komunikacije u društvu. Nova učenja o retorici su reakcija na pojavu novog vremena, a to je kriza komunikacije odnosno slabljenje odnosa između ljudi. Retorika se uvela kao mogućnost prevazilaženja ove krize. Vraćaju se ideje aristotela naročito njegovo objašnjenje kako pronaći argument.

Perelman smatra da je kriterij istinistosti u čovjeku, u društvu, ono što će većina prihvatiti kao istinito. Ubjedljivost argumenata treba tražiti u publici i vrlo je bitan pristanak publike. Na taj način retorika se približila stvarnom životu. Smatra se da ne postoje jednom za uvijek date istine već ljudi postavljaju te kriterije.

Kenet berk smatra da je bitan pojam identifikacije. Osnovni zadatak antičke retorike je bio ubjediti nekoga u nešto. A u savremenoj civilizaciji važnije od ubjeđivanja je identifikacija. Danas su ljudi zli i ne vole moralisanje samim tim teže je prenijeti gotovu istinu. Govornik se mora identifikovati sa publikom i samo tako će publika da krene za njim. Razvio je teoriju zloupotrebe retorike. Tipičan primjer je hitler koji je imao vještinu

poistovjećivanja sa publikom. Postoji razlika između retorike kao zloupotrebe i dobre stvari. Uvodi pojam UVJERAVANJE – MANIPULACIJA. Uvjeri bez obzira na logičnost nekog dokaza. To u principu znači vjerovanje u neku vrijednost, (govoriti istinu, voljeti otadžbinu).

Francuski strukturalisti su se javili 30. i 40. god. u francuskoj. Oni predstavljaju novi pogled na književnost i umjetnost, ali u prvom redu u nauci. Proučavaju djela kao sklop od povezanih dijelova. Smatraju da stari način retorike je suviše formalizovan, pa su išli ka tome da ispitaju jezičke mehanizme u besjedi. Ispituje se šta je to u jeziku retorično tj. šta je nosilac sporazumjevanja.

20. RETORIKA KOD SRBA

Kada je u pitanju retorika kod Srba treba poći od nekoliko osnovnih karakteristika srba kao naroda. To je rječitost – srbi su epski narod koji ima dugu tradiciju usmenog predanja. Srbi su skloniji usmenoj nego pisanoj komunikaciji i narodna poezija spada među najbolje poezije na svijetu. Naročito su neki krajevi poznati po ljudima koji se umiju slikovito izražavati – Crna Gora, Hercegovina, Lika. Epska etikecija – za epski mentalitet je karakteristično da se poštuje tuđa ličnost. To znači da se na tuđe mišljenje ne nasrće grubo.

Prepreke lijepom govoru kod srba su pretencioznost, osornost i netrpeljivost. Pretencioznost znači da su u koletivnom i pojedinaćnom biću skloni pretjerivanju jer ih solidna osrednjost užasava. Stanovnik male varoši vjećito srahuje da ne bude smiješan, ali se trudi da druge zatekne u pogrešnom koraku i da ih ismije. U humoru ima često agresivnosti. Razlika između srba i bugara je u tome što bugari znaju da su mali narod. Osornost i netrpeljivost znači da su preosjetljivi na antagonističko mišljenje. Tu se marginalne razlike se pretvaraju u provalije, a naznatno razmimoilaženje u mišljenju u trajna neprijateljstva. Narcizam mraginalnih razlika je veoma izražen.

Početkom 18. vijeka u Vojvodini u Sremskim Karlovcima se formira prva srpska latinska škola. Izučavala su se dva osnovna predmeta srpski i latinski. Zbog nedostatka kadrova tražena je pomoć od rusije i iz rusije su poslati učitelji i njihovi udžbenici sa duhovne ruske akademije. Prvi pisac kod srba je bio Dositej Obradović. On prvi razmatra probleme retorike i smatra da je to vještina lijepo govoriti na srca ljudi na dobro i korist upravljati. U doba turske vladavine je bilo zabranjeno otvaranje škola. Dositej je prvi uspio da se poveže sa naučnim tokovima evrope. U svom djelu o životu i priključeniju je širio ideju retorike.

Avram Mrazović je objavio prvu retoriku u Budimu (rukovodstvo slovenskom krasnorječju). Nema veći značaj jer je samo preveo madžarskog autora, a on opet starog grčkog.

Sterijina retorika je 1804. napisana i nikada nije objavljena do 1995. Sterija je bio pravnik po struci. Napisao je srpsku i njemačku gramatiku. On je retoriku shvatao kao opštu teoriju proze i prihvatao je srednjevjenkovnu retoriku. Smatrao je da je dio proučavanja književnosti (retorika, poetika, stilistika). Prva štampana retorika je bila 1855. god. I izdao je Đorđe Maletić, ali nije značajna jer je prepis već postojećeg. Nušić izdaje najznačajniju retoriku kod nas 1933. god. Prvi je postavio retoriku kao nauku koja proučava tri onsovna elementa – govornika, besjedu, publiku. Od ostalih poznatih su Gavrilo Stavanović Vencilović, Matija Bećković, Momo Kapor, Brana Crnčević.

21. ODLIKE USMENOG GOVORA

Retorika se u zadnjih 50 godina kretala u nekoliko pravaca U pravcu kulture govora sa zahtjevom da se govori skladno u skladu sa normama

jezika U pravcu tehnike govora koja je propisivale stroge zahtjeve uzornog ponasanja

govornika pred auditorijumom U pravcu koriscenja u besjednickoj umjetnosti i zakonitosti formalne logike

Iz prakse je poznato da za dobar javni nastup mora se ovladati sadzajem i formom. Govor mora biti logicki organizovan u z pomoc valjanih argumenata i dokaza. Bitan je sadrzaj i dubina dokaza. Besjednik mora da predje govornu pripremnu i ona obuhvata:

1. Govorne tehnike (dikciju, jacinu, tempo, ritam)2. Leksike i frazeologije (izbor materijala koji ce pomoci u prenosenju sadrzaja)3. Morfologija i sintaksa (organizacija materijala prema jezickim pravilima)4. Logika (vanjska struktura sadrzaja i zakonitosti njenog izrazavanja)5. Stilistike (skup govornih oblika koji ce najtacnije da prezentuju sadrzaj)6. Govora tijela (gestovi i mimika koji prate proces komunikacije)

Vec odavno je poznato da je pricati o dogadjaju teze nego opisati ga. Usmeni govor se uvijek cini tezim u poredjenju sa pismenim. Ovladavanje tekstologijom pisma podrzaumjeva oblikovanje fraza iz dijelova tudjih tekstova. Vjezbajuci pamcenje moguce je prenijeti navika iz pisma u usmeni govor. Usmeni oblik govora postoji onda kada je govor namjenjem drugom covjeku. Autentican usmeni govor se stvara u trenutku njegovog izgovaranja. Usmeni govor podrazumjeva improvizaciju. Osnovna karakteristika je nepripremljenost i nastaje u trenutku njegovog izgovaranja. U javnim nastupima uveliko su zastupljeni raznorazni klisei koji se ubacuju u govornu improvizaciju. Uvijek se racuna sa smisaonom recepcijom od strane sabesjednika izgovorenog iskaza. Primanje tudjeg govora zavisi brzine usmenog govora. Uobicajena brzina izgovaranja je 125 reci u minuti, mada moze da se prima izgovorena rijec do 400 reci u minuti. Razlika izmedju brzine izgovorene rijeci i intelektualne aktivnosti utice na odsustvo paznje.

22. BESEDA: POJAM I OSNOVNE ODLIKE

Svaka besjeda se sastoji od dvije osnovne komponente- logicke i estetske, odnosno sadrzine i forme tj. od onoga sta se govori i onoga kako se govori.

Zavisno od toga cemu se pridaje vrijednost postoje dva pristupa: 1. Prvi su pristalice estetskog momenta- odnosno smatraju da ako je osnovna

funkcija govora da izazove emotivnu reakciju kod slusalaca i da ih nagovori, onda retorika predstavlja skup formalizovanih pravila i tehnickih savjeta (kao kod sofista).

2. Ako se prednost da logickoj vrijednosti besjede, njenoj sadržini, onda se retorika koncetrise na intelektualnu reakciju i treba da ih uvjeri (kao kod Aristotela)- u tom slučaju retorika okuplja i niz drugih nauka i sadrzi osnovne principe.

Dobra besjeda mora biti logički zasnovana, njen predmet mora biti takav da svojim značajem pobuđuje pažnju slušalaca, a argumentacija takva da uvjerljuivo vodi ka zaključku koji sugeriše govornik.

23. BESEDA I ESEJ

Ove dvije vrste govora u mnogo cemu razlikuju, mada mnogi teoreticari smatraju da ista pravila vaze za oba stila. To je jeasnoca u izrazavanju, dobro slaganje rijeci, slikovito izrazavanje, zivost rijeci, stilska figura. Medjutim, ima ljudi koji su obdareni za usmeni izlaganje dok su u pismenom izlaganju jako losi i obrnuto. Neki teoreticari smatraju da je usmeni jezik prioritetniji jer je istorijski prije nastao.

Govorni stil je direktniji i licniji. Besjednik je u neposrednom kontaktu sa slucaocima. Pisani govor je depersonalizovan i pisana rijec je fiksirana i nepromjenjiva

Govorni stil ukljucuje vizuelne i auditivne elemente. Govor se gleda i slusa a napisano se samo cita. Kod usmenog govora je prisutna fizicka licnost autora i sa njim gestikulacija, boja glasa, .

Govorni stil je manje obavezujuci, jer govornik moze unosti ton iskrenosti i jednostavnosti u svoj govor. Moze koristiti svakodnevni govor pa cak i sleng. Tako ostvaruje prisniji kontakt sa sluaocima.

Govor se vise obraca emocijama a esej intelektu. Napisani govor moze biti upucen intelektu ili emocijama. Napisana rijec teze pobudjuje emotivnu reakciju. U pisanom tekstu izlaganje je obicno mirnije, ravnije, bezlicno. Govor cesce pocinje pitanjem na koje ce se na kraju dati odgovor.

Izgovoreni tekst se sastoji iz iskaza a napisani iz recenica. Iskaz je kolicina rijeci koja se izgovori u jednom dahu kao misaona cijelina izmedju dva uzimanja vazduha. Odredjena je kapacitetom pluca i logikom iskaza. Iskaz obuhvata manje rijeci nego recenica.

24. PEDMET I CILJ BESEDE – INVENTIO

Predmet o kome se govori je noseci element besjede. Uspjeh govora veoma zavisi od predmeta govora. Od njega zavisi nacin pripremanja govora, vrijeme njegovog trajanja i drugi elementi. Glavna ideja besjede mora biti savršeno jasno samom besjedniku. Osnovna misao se mora provlačiti kroz govor kao lajtmotiv i trebalo bi je ponoviti više puta. Treba se držati okvira koji su omeđeni predmetom ali nekada je potrebno ići i izvan njih. Najbolje je izabrati temu o kojoj se dosta zna i u koju vjeruje. Ako je predmet složen i komlikovan mora se što jasnije izvući u prvi plan nekoliko osnovnih misli. Najbolje je ako govor ima jednu osnovnu ideju. Ako je potrebno treba eliminisati neke ideje. Najznačajniji je epilog. Danas govore ne treba učiti napamet , ali nije na odmet imati neku skicu ili već pripremljen način završetka govora. Predmet mora biti aktuelan i interesantan. Posmrtnom govoru ne prilici humor a sudskom emocije. Govori koji su vremenski ograničeni su velika iskusenja za govornike jer prelazak ograničenja smanjuje pažnju slušaocima.

Cilj besjede (svrha) utiče na izbor predmeta o kome će se govoriti. Za modernu retoriku je vazniji neposredni cilj koji moze biti informisanje, zabava, ubjedivanje, pridobijanje slušalaca. Vazno je da se misli iznose logickim redoslijedom, da govornik nabroji osnovne elemente koje želi da slušaoci memorišu i da ih slikovito predstavi. Govor kojim se ubjeđuje je najstarija i najčešća vrsta govora. Cilj mu je da učvrsti neko ubjedjenje kod slušalaca ili da ih privoli da promjene svoj stav. Često se kroz govor trazi od slušalaca da nesto učine. Svaki govor ima konkretan cilj.

25. PRIPREMA BESEDE – INVENTIO

Prva faza u besjedi je priprema besjede. Koliko ce trajati priprema zavisi od govornika. Neko to dugo i pedatno radi a neko veoma kratko.

Priprema počinje sa izborom predmeta besjede i razmisljanjem o temi. Razmisljanje je mozda i najznacajniji dio besjede. U pripremu spada i analiziranje okolnosti u kojima ce se odrzati besjeda, prikupljanje materijala, pravljenje koncepta i uvjezbavanje govora.

Od prikupljanja materijala zavisi koliko ce biti govor uvjerljiv. Materijal moze biti razlicit, i to mogu biti činjenice i svjedočanstva. Činjenice su dokumenti, događaji, statistički podaci. Svjedočanstva su anegdote, lični iskazi. Izvori gdje se traže podaci su u prvom redu saznanja besjednika, zatim razgovor i razmjena mišljenja sa ljudima, čitanje zbirki citata ili biografija. Sve korisne podatke treba zapisati ili biljeziti poput kartica.

Argumente treba pažljivo izabrati jer oni utiču na uvjerljivost besjede. I najbolje pripremljen materijal nema vrijednost ako je sve postavljeno bez nekog reda. Mora se utvrditi tačan redoslije izlaganja.

26. IZRADA KONCEPTA

Prema mišljenju mnogih autora važan je uslov dobrog govora. Koncept pomaže govorniku da prije saopšatvanja besjede otkrije neke slabe tačke svoje besjede. Bez koncepta govor je obično konfuzan jer besjednik lako zaboravi vaznu činjenicu ili argument. Kocept treba imati sa sobom pri govoru besjede.

Kod koncepta postoje tri stanovišta: 1. Prvo pod konceptom podrazumjevaju cijeli govor. Ali to dovodi do čitanja i

dosadnog govora. Oni vjestiji ponekada pogledaju tekst i na taj način zadrzavaju pažnju slušalaca, ali se mogu izgubiti u tekstu.

2. Drugi smatraju da je koncept notiranje ključnih misli i fraza u cjelini. To su pojedini citati koji ce se izložiti.

3. Treća vrsta koncepta je da sadrzi samo osnovne teze o kojima ce se govoriti. Ovaj koncept je lak za pamćenje i lak za snalaženje.

Moderna retorika se protivi bilo kakvom konceptu i zalaže se za neposrednu usmenu pripremu govora.

Svaki govor mora imati odredjeni redoslijed ideja koje će se izložiti. Zato je najbolje imati pregledan koncept govora sa osnovnim tezama. Ako se govornik zbuni onda najčešće razmatra iznova ono sto su ranije rekli dok se ne sjeti nastavka. U staroj grčkoj učenici su morali da pamte cijele govore učitelja kako bi ih mogli iskoristiti ako im to zatreba. Danas je bolji metod uvježbavanje govora, odnosno ponavljanje govora. Pri ponavljanju obogaćuje se govor i bolje pamte ključni elementi.

27. IMPROVIZOVANI GOVOR

Improvizovani govor je omiljen u savremenoj retorici. Klasična retorika je takođe vidjela neke njegove prednosti. Improvizovan govor ime elemente smjelosti i neustrasivosti. Logografi su znali za njegov psihološki karakter pa su govore koje su pisali za svoje stranke pisali tako da izgledaju kao improvizovani.

Nekada je improvizacija jedino rijesenje (ako treba odgovoriti na napad, reći neku riječ u neočekivanoj situaciji). Prava improvizacija zahtjeva vještinu i rutinu. Treba se

usresrediti na predmet , govoriti jednostavno, samo o jednoj ili dvije poente, koristiti primjere u uvodu, više voditi računa o glavnoj ideji nego o ljepoti jezika, govoriti sporije nego obično.

Zlatno pravilo dobro govora je primjer – poenta – argumenti. Treba započeti upečatljivim primjerom, iz njega izvući poentu što kaće i jednostavnije i sve to potkrijepiti argumentima koji nisu mnogobrojni, ali dovoljno jakim.

Abruptni, odnosno iznenadni govor nije baš česta pojava. To su obično govori koji se unaprijed pripreme i napišu pa onda pri saopstavanju improvizuje.

Namjerno improvizovan govor postoji onda kada je govor usmen i govornik ima dovoljno vremena za pripremu teme. Poslije pripreme ne pristupa pisanju besjede vec odmah je izgovara. Prednosti ovakvog govora je spontanost, sugestivan, lako se prati reakcija slušalaca i stvara se utisak da govornik odlično poznaje materiju.

28. ORGANIZOVANJE GOVORA – DISPOZITIO

Kako će se rasporediti pripremljeni materijal zavisi od specifičnih okolnosti, od sklonosti besjednika i auditorijuma. Jos u staroj grčkoj bilo je slučajeva kada je govor počinjao bez uvoda, šok metodom – to je efektivan i direktan način ulaženja u problem (Ciceron).

Moderna retorika je relativizirala znacaj bilo kakvih podjela govora po djelovima. Daje punu slobodu besjednicima. Govor bi trebao da ima glavu, trup i rep (Platon) kao i drugi prozni tekstovi. Koherentan govor obicno ima tri dijela – uvod, razdradu i zakljucak.

29. UVOD U GOVOR (PROEMIUM)

Uvod je veoma bitan jer on treba da privuče paznju slušalaca i da ih postepeno veže za predmet govora. Uvod ne bi trebao biti previše dugačak, ali ne bi smio govor da počne bez ikakvog uvoda.

Veoma je efektan iznenadni i neočekivani uvod. Najčešće se to izvodi pričanjem anegdote, narodne poslovice, aforizma ili citata. Nova retorika rado preporučuje takav tip uvoda i smatra ga naročito zgodnim za kratke govore. U praksi se ipak najčešće koristi klasičan uvod, koji se sastoji od dva djela, tj. ima dva cilja:

1. govornik se najprije trudi da pridobije pažnju i simpatije publike,2. a potom je upoznaje u osnovnim crtama sa svojom besjedom

Stari besjednici su imali pripremljene zbirke uvoda. I danas se dešava da se bjesednici koriste TOPOIMA- opštim mjestima. Tipičan primjer topoa u uvodu je naglašavanje skromnosti besjednika da bi se dopao slušaocima, pohvala nekoj osobini auditorija, ili da je besjednik nagovoren da govori.

U uvodu sipatije slušalaca treba osvojiti na zanimljiv način. Treba skrenuti pažnju na sam predmet i uvesti ih u glavni dio besjede. Korisno je tada postavljanje pitanja, čak i provokativnih. U uvodu se moze navesti serija snaznih i interesantnih tvrdnji. Uvod se zavrsava jasnim nagovještajem ili izričitim saopšatavanjem svog osnovnog stava. Ako je govor složeniji uvod se moze završiti pregledom dijelova predmeta o kome će se govoriti.

30. TITULISANJE I OSLOVLJAVANJEOdgovor nije iz knjige

Način oslovljavanja titulom često je u upotrebi, posebno kada se obraća osobama sa određenim, specifičnim zanimanjem. Čak i kada se osobi ime zna, iz poštovanja se može čuti obraćanje kao npr. "Profesore...", "Doktore...". Titulisanje se može vršiti prema funkciji koju

netko obavlja ili stupnju stručne spreme. Međutim, nisu samo liječnici oslovljeni kao doktori, ovaj način titulisanja se odnosi i na nekog tko je doktorirao iz bilo kojeg područja.

Naravno, uz ovu titulu ide prezime osobe kojoj se obraća. Od kulture, tradicije, načina života, običaja, društvenog uređenja, zavisi način oslovljavanja i titulisanja.U nekim zemljama vlada jednostavniji način obraćanja, kao na primjer u Velikoj Britaniji. Rjeđe se sreće titulisanje, osim kada su u pitanju osobe plemićkog roda. Uobičajan način oslovljavanja je: Mr, Mrs i slično. Slično je u Njemačkoj, gdje se koristi: Herr. Čini se da se u istočnim zemljama, u kojima je dugo vladao socjalistički društveni poredak, više koristio način oslovljavanja titulom, po funkciji ili stepenu obrazovanja. Ova vrsta titulisanja je, vjerovatno, njegovana kao slobodnji način obraćanja s posebnim poštovanjem, u želji da se pobjegne od neizbježnog: „druže, drugarice“.

Oslovljavanje zavisi od dobi starosti, relacije: muškarac – žena, hijerarhijskih i drugih odnosa.

Prilikom upoznavanja, obraćanje teče sledećim redosljedom: „Gospodin ....“, „Gospođa .....“, pri čemu je prvo predstavljena muška osoba ženskoj ili mlađa – starijoj. Ukoliko starija osoba (po godinama, hijerarhiji) predloži – može se preći na oslovljavanje ličnim imenom.

U profesionalnim odnosima, u institucijama u kojima postoji čvrsta podjela po statusu i hijerarhiji, oslovljavanje se vrši po zanimanju ili funkciji, npr. „Gospodine profesore“, „Gospodine direktore“, „ Gospodine ministre“, „Gospodine predsjedniče“ itd. Crkvenim velikodostojnicima može se obratiti jednostavno sa „Oče“ ili sl.

U zemljama u kojima postoje plemićke titule, one predstavljaju veliku počast i izdvajaju te građane od drugih, pa se koriste prilikom oslovljavanja, npr. „Grofe.....“ itd.

Ako se neko obraća većem skupu, redosljed oslovljavanja je „Dame i gospodo“ ili „Gospođe i gospodo“.

Na simpozijima i skupovima posvećenim jednoj profesiji, može se obratiti sa „Poštovane kolege....“ ili pojedincu „Kolega........“.

Za pismeni način obraćanja važe slična pravila kao za usmeno oslovljavanje, s tim što se mogu koristiti i druge učtive riječi. Najčešće se počinje sa: „Poštovani....“

31. RAZRADA – IZLAGANJE PREDMETA (NARATIO)

Razrada (rasprava) čini najobimniji – glavni dio besede.Tu se govornik više obraća razumu slušalaca, dok se uvod i zaključak upućeni i njihovim emocijama.dva osnovna elementa glavnog dela govora, koje je postavila još antička retorikasu izlaganje predmeta (expositio) i dokazivanje (argumentatio).Pošto je u uvodu zainteresovao slušaoce za predmet, govornik sada ima dva zadatka: da otvori problem u svim njegovim važnim aspektima, odnosno da u svest slušalaca usadi svoje stanovište.

Prezentiranje problema, odnosno izlaganje predmeta može se ostvariti na razne načine. Jedan od najčešćih je širenje i razbijanje pitanja na njegove sastavne dijelovei iznošenje različitih stavova o njima(divisio, partitito, amplificatio), da bi potom usledilo dokazivanje i pobijanje neprihvatljivih-suprotnih shvatanja (confirmatio, refutatio). Saopštavanje činjenica se može kretati od opštih ka posebnim ili obnuto.model prezentiranja predmeta može pratiti hronologiju zbivanja(od uzroka ka posljedici ili obrnuto). Objašnjavanje predmeta se može zasnivati na nizu definicija, tumačenja, slikovitom opisivanju, navođenju primjera, sagledavanju pitanja po pojedinim oblastima(npr. Iznose se prvo pravni, pa moralni, socijalni razlozi itd.).

Korisno je da rasprava ima što manje raznorodnih djelova. Govor vanja koncentrisati samo na one glavne tačke koje su od suštinskog značaja.mnogo podjela i mnogo poenti zamara slušaoca i razvodnjava osnovnu poruku. Ponešto od pripremljenog materijalagovornik mora žrtvovati i eliminisati. „jednostavnost je oblik istine“-stara je mudrost koja se pripisuje katonu. Mnogo je važnije da se u raspravi predmet govora saopšti jasno i upečatljivo, u nekoliko ideja sa nekoliko snažnih argumenata, nego široko, zapetljano i razvodnjeno, sa obiljem blijedih i dosadnih dokaza.

32. ARGUMENTACIJA U BESEDI

Dokazivanje-argumentisanje je po mnogima najznačajniji deo besede. „što nije dokazano, isto je kao da ne postoji“, je davna pravnička izreka, zapisana u Justinijanovim Digestama, koja se odnosi u potpunosti i na besedništvo. Ne samo broj, nego i raspored dokaza je veoma važan. Nušić je primetio da često dokazi nisu slabi sami po sebi, već njihova jačina zavisi od mjesta na kome će ih besednik upotrebiti. Besednik može složiti argumente od slabijeg ka najsnažnijem(gradacija) i obrnuto. Preporučuje se da kad se govori pred neprijateljski raspoloženim auditorijumom, da se argumenti rasporede tako da na početak dođe najsnažniji kako bi pokolebao bar deo slušalaca.

Dokazivanje sa stanovišta logike može imati formu induktivnog ( od pojedinačnog ka opštem) ili deduktivnog (od opšteg ka pojedinačnom). Deduktivni oblici koji se najčešće koriste jesu silogizam (kada se iz dvije premise izvodi zaključak), entimem 8 skraćeni silogizam, kada se zaključak izvodi iz jedne premise, npr. Pošto su oni potpisali, treba i mi da potpišemo) i dilema ( izvođenje zaključka iz dvije premise koje se međusobno isključuju-npr. Ili ćemo potpisati ili će nas bombardovati).

Jedan od najomiljenijih argumenata sudskog besedništva stare Grčke bila je figura verovatnoće, eikos.poređenja 8 u obliku različitih stilskih figura-metafore, alegorije...), kao i primjeri su veoma upečatljivi argumenri. Kao dokazi se mogu koristiti mišljenja različitih autoriteta, učenih ljudi, narodne mudrost...Redosled izlaganja može se zasnivati i na hronologiji zbivanja. Ponekag je vrlo efektan, jer može održavati pažnju auditorijuma koji iščekuje šta će se sledeće dogoditi.Ovaj način se obično mora kombinovati sa dugim.

33. ZAKLJUČAK (CONCLUSIO)

Zaključak je, verovatno, ipak najvažniji deo besede. U njemu treba zaokružiti i konačno plasirati osnovnu poruku jasni i efektno. U zaključku se ponovo saopštava osnovna poruka besede, ali na kratak i ubedljiv način. On obično počinje rekapitulacijom iznetih problema i argumenata. Ponavljanje i sumiranje ne sme da bude detaljno i dosadno, već efektno podsećanje.Potom obično sledi obraćanje emocijama slušalaca radi ostvarivanja neposrednog govornikovog cilja (peroratio-„strasni deo“). Zaključak može sadržati zahtev da se odmah ili kasnije nešto učini ili ne učini( donese presuda, glasa za nešto...), prihvati ili ne.

Sam kraj zaključka (epilogos), poslednja rečenica govora, ima najveći značaj, ona predstavlja završni udar na razum i emocije. On može dobiti oblik izazovnog pitanja („Hoćete li i dalje trpeti nepravdu?“), snažne tvrdnje, značajan citat, predviđanja( „Učinimo to sada ili nas čeka mučna budućnost“). Ponekad se završni deo govora može svesti na jednu ili dve-tri reči-poklič-parolu ili na dirljiv trik posle uzbudljive peroracije, kako je to učinio Ciceron:“Ovde moram završiti. Od suza više ne mogu govoriti“.Lepota i efikasnost završne rečenice, zavisi od talenta i inventivnosti besednika.

U epilogu besede treba se kloniti npr. završne rečenice „Hvala na pažnji“ i sl, izvinjavati se što nije govorio bolje ili izvinjenje zbog sopstvenih misli. Treba se truditi da slušaoci nastave da razmišljaju o onome što je rečeno. Mučno je kad besednik ne načini jasan i dobar zaključak, pa slušaoci ostanu u nedoumici šta je u stvari hteo da kaže.

Loš utisak se ostavlja ako kraj govora nastupi iznenadno, te slušaoci steknu utisak da je nastupio defekt u memoriji besednika.

Nema dobre besede bez snažnog epiloga, ali je najgora varijanta završiti govor bez ikakvog zaključka ili bez veze sa onim o čemu je bilo reči.

34. POJAM I VRSTE STILA

Uspeh besede, zavisi od onoga „šta se govori“, ali i od toga „kako se govori“. Na ovo drugo, utiče izbor teme, dobar raspored građe, način kazivanja i gestikulacije, ali je ipak veoma važno kako govorniik koristi jezik pri saopšatavanju svojih misli, tj. kakav mu je govornički stil. „Prava reč, na pravom mestu“, to je za Džonatana Svifta dobar stil. Govornici se najviše razlikuju po tom elementu, koji uz sva naučena pravila, uvek ostaje individualan i daje prepoznatljivo obeležje jednom čoveku kao linije dlana.

Stil govora se u antici dijelio na 1. atički (zbijen, sadržajan) i 2. azijanski (kitnjast i razvodnjen), 3. a rjeđe se pominjao i rodski (po ostrvu Rodosu, koji je na sredini ova dva).

Kod rimljana se ustalila i podjela prema snazi emocija koje govor izaziva, na 1. jednostavan (prost), 2. umjeren (srednji) i 3. uzvišen (snažan)-što je u osnovi ostalo i do danas.

Kakav će se stil koristiti zavisi od sklonosti govornika i od žanra besede. Govornički stil mora biti jednostavan, jasan i razumljiv. Govorni jezik mora biti odmah shvaćen, jer ako nije onda se gubi pažnja slušoca. Mnoštvo rijeci LOGODIJAREJA je loša osobina stila govornika. Svaka riječ mora da pogađa određeni cilj. Treba koristiti kratke i dobro poznate rijeci i pojmove.

Rečenice moraju biti jednostavne, jasne i lako razumljive. Složene recenice se teže prate od kratkih.

Živo i slikovito izražavanje je takođe veoma bitno. Takav vid izlaganja je upućen i razumu i emocijama. Zato se češće koristi figurativno izražavanje koje vezuje pažnju. Tako govornik poručuje slušaocima više od onoga što je rekao.

35. RETORIKA I STILISTIKA

Postoji niz pravila nauke koja se bavi stilom pisane riječi (stilistika), koja se primjenjuju i na govorni stil: jasnoća u izboru i slaganju riječi, slikovito izražavanje, živost riječi, stilska figura-sve to besednik bora znati i primjenjivati. Svako ko treba da drži govor, stalno trebada se vraća teoriji književnosti i osnovnim pravilima kojima uči stilistika.Osnovne razlike između govornog i pisanog stila:

1. Govorni stil je direktniji i ličniji.Beseda se saopštava grupi slušalaca s kojima je besednik u neposrednom kontaktu, on istog časa opaža njihove reakcije i ako je vješt može da prilagođava besedu potrebama i okolnostima.

2. Govorni stil u sebe uključuje niz drugih, prije svega vizuelnih i auditivnih elemenata.Napisano se čita očima, a govor se gleda i sluša.Pri čitanju je isključena fizička ličnost autora, a ličnost besednika je važan dio opšteg utiska o besedi.Gestikulacija, ton, boja glasa, ritam-sve to pridodaje govorničkom stilu.

3. Govorni stil je manje obavezujući od pisanog. Govornik ima pravo na pojednostavljivanje, ima veću slobodu da koristi svakodnevni govor, pa i pokoju riječ slenga.

4. Govor se više obraća emocijama, a esej intelektu. Govor češće počinje pitanjem na koje će se tek kasnije dati odgovor, tako da izaziva napetost kod auditorijuma, a izlaganje je življe sa iznenadnim obrtima, uzbudljivo.

5. Napisani tekst se sastoji iz rečenica, a izgovoreni tekst iz iskaza. Osnovna jedinica pisanog teksta je rečenica (prosta, proširena ili složena). Govor je sastavljen od iskaza-količine riječi koja se izgovori u jednom dahu, kao misaona cjelina između dva uzimanja vazduha.

36. PRETPOSTAVKE DOBROG STILA U BESEDNIŠTVU

Odlika dobrog govorničkog stila je korišćenje kratkih, poznatih i konkretnih riječi i pojmova. Strane riječi se često koristeumjesto domaćih, ne bi li se izazvao utisak učenosti, što često ostavlja suprotan utisak.česta razjašnjenja nepotrebno iskorištenih stranih riječi mogu izazvati samo podsmjeh.

Rečenice, odnosno iskazi moraju biti jednostavni i jasni, lako razumljivi slušaocima. Složene rečenice, koje sadrže više subjekata i predikata, auditorijum će teže pratiti od kratkih. Bolji efekat će ostaviti misli izražene u aktivu nego u pasivu, one koje citiraju direktan nego indirektan govor (Rekao joj je: „Ubij ga“ daleko je efektnije no „Rekao joj je da ga ubije“.Mnogo su efektnije rečenice u upitnom obliku nego u iskaznom, pa i uzvičnom („Zar to nije sramota?“ je jače od „To je sramota“.Povoljan efekat izazivaju i nepotpune tzv. djelimične rečenice, kojima nedostaje subjekat, objekat ili glagol, te se slušaoci uvlače u misao govornika, tako što sami sebi dopunjavaju rečenicu. Slične posljedice izazivaju tzv. periodične rečenice, omiljene u antičkoj retorici, koje razvio Isokrat. Ta se rečenica započne najavom glavne misli, koja se zadržava i saopštava tek na kraju.

Živo i slikovito izražavanje takođe predstavlja važnu odliku govorničkog stila, korištenje figurativnog izražavanja.

37. STILSKE FIGURE: POJAM I PODELA

Živo i slikovito izražavanje predstavlja važnu odliku govorničkog stila. Doprinosi punom efektu koji govor treba da izazove, jer je upućen ne samo razumu, nego i emociji i mašti slušalaca. Zbog toga se u govoru češće no u u pisanom tekstu koristi figurativno izražavanje koje vezuje pažnju. Retorske figure su ukrasikoji čine da „govor postane neobičan i originalan“. Razne figure se koriste i svakodnevnom govoru(„Zapad stoji na stanovištu“). Stilistika je razvrstala figure na različite načine: figure misli i figure govora, odnosno figure reči, stila, dikcije, figure konstrukcije, rasporeda, a potom i figure kretanja, zaustavljanja itd. Srodni figurama su tropi. Figure daju živost govoru tako što riječi, mada zadržavaju svoje značenje, mijenjaju oblik iskazivanja, stilistika i retorika razlikuje trope- govorne obrte, gdje riječi dobijaju prenosna značenja, tj. mijenjaju ne samo svoj oblik nego i značenje. Kod figura riječi ostaju iste, u svom običnom značenju, te se očiglednost i živost postiže dodavanjem drugih riječi (npr. zlatno klasje, tvrdo srce...), dok kod tropa glavna riječ mijenja svoje uobičajeno značenje (npr. zlatno grlo,-tj. divan glas, proljeće života-tj. mladost, kukovo ljeto-tj nikad). Važnije figure koje se koriste su:

1. poređenje (figura kod koje se dobro poznata stvar upoređuje s drugom,npr. duša mu je meka kao pamuk)

2. epitet (ukrašava se glavna riječ-ruse kose)3. ponavljanje (skreće se pažnja na određeni stav, pojam, radnju i sl. Npr-on je taj koji

vas je pokrao)4. gradacija (figura u kojoj se pojave ređaju postupno po jačini)5. anafora (svaka rečenica počinje sa isti riječima-dosta je nepravde, dosta je zala, dosta

je tiranije) 6. retorsko pitanje, figura vjerovatnoće, antiteza, personifikacija, ironija......

38. TROPI

Srodni figurama su tropi.Figure daju živost govoru tako što riječi, mada zadržavaju svoje značenje, mijenjaju oblik iskazivanja, stilistika i retorika razlikuje trope- govorne obrte, gdje riječi dobijaju prenosna značenja, tj. mijenjaju ne samo svoj oblik nego i značenje. Kod figura riječi ostaju iste, u svom običnom značenju, te se očiglednost i živost postiže dodavanjem drugih riječi (npr. zlatno klasje, tvrdo srce...), dok kod tropa glavna riječ mijenja svoje uobičajeno značenje (npr. zlatno grlo,-tj. divan glas, proljeće života-tj. mladost, kukovo ljeto-tj nikad).

Važniji tropi su:1. Metafora (trop koji predstavlja skraćeno poređenje,npr. čelična volja, munja

rečitosti)Tropi slični metafori su alegorija i personifikacija.2. Metonimija (trop u kome se jedna riječ zamjenjuje drugom, čije je značenje blisko i u

vezi s njom, npr. bilo je hiljadu pušaka-tj.vojnika) tropi slični metonimiji su eufemizam (ublažavanje) i ironija (podsmeh)

3. Sinegdoha( trop u kojem se zamjenjuje značenje jedne riječi drugom, npr. izgubio je svoje ognjište –tj kuću, Srbin udari na Turčina).Tropi bliski sinegdohi su hiperbola (preterivanje-npr. kuka da se čuje do neba) i lipota (smanjivanje-npr. nije loše-tj. dobro je).

39. FIGURE MISLIOdgovor nije iz knjige

- Poređenje– nastaje kada se nešto s nečim uspoređuje na temelju nekih zajedničkih osobina koje redovno nisu neposredno uočljive 

- Antiteza – posebna vrsta poredbe koja se zasniva na opreci, odnosno suprotnosti. («Sit gladnu ne vjeruje.») 

- Slavonska antiteza – posebna vrsta antiteze koja se zasniva od pitanja, negacije tog pitanja i odgovora

- Hiperbola – svojevrstan način poredbe . To je figura preuveličavanja radi naglašavanja određenog stava prema predmetima, pojavama ili radanjama: «Rekao sam ti tisuću puta»

- Litota – figura suprotna hiperboli. Umjesto preuveličavanja, ona umanjuje i ublažuje jer prvi izraz zamjenjuje slabijim i to negativnim i suprotnim: «Neće ti tamo biti loše.» (U značenju: «Bit će ti jako dobro.»)

- Gradacija – nastaje takvim izborom riječi, slika i misli kojima se izaziva postupno pojačavanje ili slabljenje od početne predodžbe ili misli:Kod gradacije razlikujemo klimaks i antiklimaks, koji znače nizanje riječi od najslabije do najjače i obrnuto.

- Ironija – pjesnička figura putem suprotnosti; misli se zapravo suprotno od onoga što se kaže. («Ti si mi krasan prijatelj!»)

1. Sarkazam – okrutna, gorka i zajedjiva poruga, najčešće u obliku ironije koja potpuno obescjenjuje ono što se ironizira:

2. Paradoks – figura u koj se izriče neka misao naizgled u sebi protuslovna ili suprotna općem mišljenju odnosno vjerovanju. 

Paradoks se obično pojavljuje u vidu protuslovnog zaključka koji, međutim, upozorava na dublji smisao onoga što je rečeno («Znam da ništa ne znam» Sokrat).

3. Oksimoron – posebna vrsta paradoksa u kojem se spajanjem protuslovnih pojmova stvara novi pojam odnosno predodžba: «mudra ludost», «rječita šutnja», itd.

40. FIGURE JEZIKAOdgovor nije iz knjige

- Asonancija – nastaje ponavljanjem istih samoglasnika radi postizanja određenog zvukovnog ugođaja ili efekta (pr. „oko sokolovo“, jesenje veče“).

- Aliteracija – ponavljanje istih suglasnika ili glasovnih skupina, ili ponavljanje istih suglasnika ili slogova na početku više riječi (pr. „Vijavica. Vjetar vije.“).

- Onomatopeja – figura u kojoj se glasovima oponašaju zvuci iz prirode (pr. „graktati“).

- Anafora – znači ponavljanje riječi na početku stihova.

- Epifora – figura u kojoj se ponavljaju riječi na kraju stihova.

- Simploka – ujedinjenje anafore i epifore; ponavljanje riječi i na kraju i na početku stihova.

- Anadiploza – figura u kojoj se jedna ili više riječi s kraja stiha ponavlja na početku idućeg.

41. DRŽANJE GOVORA – ACTIO

Za razliku od čitalaca, slušaoci besede pored toga što obraćaju pažnju na njenu sadržinu (predmet), organizaciju govora i besedbički stil, svoj utisak o besedi formiraju i na osnovu auditivnih i vizuelnih elemenata.Cjelokupan govornikov nastup, njegova pojava i izgled su od velikog značaja za uspjeh besede.Glas i gest možda predstavljaju najvažniji dio besede, jer je dopunjuju, daju joj dušu i čine njenu suštinu. Bez izlaganja, beseda nije beseda već mrtvo slovo na papiru. Zato je veći kompliment ako se za nekog kaže da je održao dobru besedu, nego da je sastavio dobar govor. Dobrog govornika čini dobro izlaganje govora, inače ostaje samo dobar pisac.

Moderna retorika izlaganju daje primat nad ostalim elementima. Razmatraju se do detalja razni aspekti izlaganja besede –od fizičkih i fizioloških (način formiranja glasa, glasovne mogućnosti) do psiholoških i literarnih.

Sredstva pomoću kojih se saopštava poruka (glas, poruka i ilustracija rečenog) mogu presudno uticati na utisak koji će auditorijum poneti o besedi i besedniku.Svaki dobar govornik je i pomalo glumac.

Naš jezik daje govorniku dobru podlogu za lijepo i melodično oblikovanje besede. Srpski jezik je jedan od najmelodičnijih.

Dobrom artikulacijom glasova, a naročito modulacijom govornik može u svojoj besedi razviti lijepu muziku govora.

42. VOKALNA EKSPRESIJAOdgovor nije iz knjige

Glas za svakog govornika je veoma bitan i moze biti znacaj hendikep ili privilegija. Neko ima snazan glas i lijepu boju a neko opet piskav glas. Rasporedom akcenata, artikulacijom i raznim akusticnim elementima se dobija osoben govor svakog lica. Dobija se njegov govor i njegova dikcija. Dikcija je pravilno izgovaranje rijeci i recenica, artikulacija, akcentuaciju i akustiku. Artikulacija je nacin izgovaranja odredjenih glasova.

U vokalnu ekspresiju spadaju svi oblici neverbalne komunikacije kao što su: zevanje, kašljanje, smejanje, štucanje, plač, jauk i oni predstavljaju moćne poruke ali ćutanje takodje može da bude uspešna igra moći i da napravi dramski obrt u dijalogu.

Spada u paralingvističku vrstu komunikacije.43. AKCENAT SRPSKOG JEZIKA

Akcenat (naglasak) je važan glasovni elemenat od koga zavisi pravilna dikcija. Postoje jezici sa slobodnim akcentima, kod kojih nema čvrstih pravilao tome koji će dio riječi biti naglašen, kao što je slučaj sa ruskim. Postoje i jezici kod kojih je akcenat vezan za određeni slog:latinski, makedonski. Naš jezik je negdje na sredini-akcenat je djelimično vezan, tj. može biti na na bilo kom slogu, osim na poslednjem (koji se zove ultima). Ali i tu ima izuzetaka-neke riječi stranog porijeklamogu imati akcenat na poslednjem slogu: asistent, deterdžent,dirigent. Smatra se da najpravilniji akcenat imaju Hercegovci, Crna Gora iako pripada ijekavskom govornom području, ne stoji dobro sa akcentima. U nekim delovima Srbije (dolina Južne morave) postoji tendencija akcentiranja srednjih slogova (palanka, igranka, košulja) i skraćivanja dugih akcenata.

Nepravilna akcentuacija i dikcija uopšte skrenuće pažnju slušaocima besede sa sadržine besede na tehničke propuste.

44. RETORSKI ŠUMOVIOdgovor nije iz knjige

Govor je znatno zahtevniji od pisanja jer istovremeno morate razmišljati o onome šta govorite i kako govorite, odnosno o sadržaju i formi.

Danas "public speaking" predstavlja nezaobilaznu disciplinu na univerzitetima u Americi.

Za kvalitetan govor nužno je odstraniti i retorske šumove, odnosno nepotrebno upotrebljavanje poštapalica.

To su sve one reči koje ljudi upotrebljavaju pre početka govora, poput "znači", "mislim", "ovaj", "dakle". Te parazitske reči uzele su maha čak i u akademskim krugovima, naš govor se njima kvari, takvo obraćanje ostavlja veoma loš utisak na publiku.

Kada čujete sebe kako govorite bezveze tj. šumite tokom prezentacije, probajte da vežbate malo: ako uklonite sve bla-bla trenutke, izostavite sva izvinjenja i zahvaljivanja, izostavite SVE osim onoga što je INTERESANTNO, ostaće ono što zaista vredi i što će publika slušati pažljivo.

Kao jednu od najboljih alatki za eliminisanje retorskih šumova predlaže se cezura, odnosno pauza u govoru. „Tišina je veoma moćna, jer se pauzom u govoru podiže pažnja publike što provocira razmišljanje. Umesto da kažete znači, vi zastanite. Bolji je trenutak ćutanja, nego trenutak ispraznog teksta. Cezura daje samopouzdanje, ona je siguran spas od treme i ona predstavlja onaj "bold", "italic" ili "underline". Pauza pre ključne reči aktivira slušaoce da pomisle šta je glavni problem, čuju odgovor i prihvate ga ili ne prihvate. Korišćenjem tog malog trika koji je pronašao Karnegi, delujete i kao ozbiljniji govornik.“

45. JEZIK GESTOVA

Gestovi su važan element besede.Pokreti rukom, prstima, glavom, tijelom,kao i mimika-izraz i pokreti lica, treba da dopune riječi, da zajedno sa riječima tumače misli i osjećanja govornika. Gestovi čine da isti tekst izaziva potpuno različit efekat.

Psiholozi kažu da način kako govornik stoji može pokazivati samopuzdanje i indukovati sigurnost na slušaoce, ali i obrnuto. Govornik treba da stoji čvrsto i uspravljeno, ne

klateći se sa noge nanogu i ne savijajući glavu u pogrbljen stav. Pogled mora biti što češće usmjeren na slušaoce, a ne na papiriće sa konceptom. Pogled ne smije ni ignorisati jedan dio slušalaca i biti usmjeren samo na jednu stranu.

Ruke moraju biti slobodne i spremne za izvođenje gestova, tj. najpogodnije ih je držati lako oslonjene na govornicu.

Novija retorika smatra da prekomjerno korišćenje gestova može učiniti govor neozbiljnim i pretvoriti govornika u cirkuzanta. Osmeh je važan element kojim se pridobijaju slušaoci.

Stisnuta pesnica izražava odlučnost, udaranje šakom od stol ili pult odaje žestoku misao, prinošenje ruke grudima treba da pokaže osjećajnost, a pokazivanje prstom ili rukom na glavu-pozivanje na razum.

Pružena ruka sa kažiprstom ima efekta kada se neko optužuje itd. Prilikom nabrajanja mogu se redom pružati prsti savijene šake.

Izrazom lica se može iskazati radost, gnev, tuga, sumnja, strah, mržnja, zadovoljstvo, čuđenje...

46. TEHNIKE ILUSTROVANJA U BESEDI

Ilustrovanje onoga o čemu se govori predstavlja, posebnu vrstu gestova. Danas besednik ima na raspolaganju niz tehničkih pogodnosti, vizuelnih pomagala, koji mogu uticati na uspjeh govora. Ilustracija bitno uvećava pažnju auditorijuma, razbija monotoniju i povećava uvjerljivost.

I kada neki od materijala koji služi kao dokaz odnosno ilustracija je teže prikazati radi malih dimenzija, on se može pokazati najbližim slušaocima, uz poziv ostalim koji to žele da ga pogledaju na kraju besede.

Kao ilustracija mogu se koristiti razni materijali koji na očigledan dokazuju i čine izvjesnom neku činjenicu ili ideju: dijagram, grafik, statistički podaci, fgotografija, film, vide ili foto zapis, neki predmet, čak i osoba.

Jedan od psihološki najsnažnijih dokaza u sudskoj besedi je pokazivanje predmeta kojim je je izvršen zločin, predmeta koji je ostao poslije zločina ili pokazivanje nekog dokumenta ili potpisa koji suprotna strana nije očekivala.

Na predavanju ili naučnom skupu fotokopija dokumenta o kome treba da se govori treba da bude dostupna većem broju slušalaca, tako da se govornik može pozivati na taj dokument.

Nekada se materijal može postaviti na pripremljeni pao u potrebnim dimenzijama.Ilustracija predstavlja danas jedan od najefektnijih pratećih elemenata govora, zato je

veoma korisno prilikom besede razmisliti da li ju je moguće obogatiti nekim vizuelnim detanjem kao ilustracijom.

47. PAMĆENJE PRIPREMLJENOG GOVORA – MEMORIA

Od opštih intelektualnih sposobnosti za govornika je posebno važna memorija. Govornik mora da zapamti bar u osnovnim linijama ono što želi da saopšti, a neke dijelove govora da nauči napamet. Ako govornik nije siguran u svoju memoriju ili ako se boji da će trema omesti da se sjeti svega što je želio da kaže, može se služiti podsjetnikom, može imati kod sebe tekst koji želi da saopšti inakoji će povremeno baciti pogled.

Kada iz bilo kog razloga govornik izgubi misao, vještiji govornici tada obično razmatraju ono što su do tada rekli. To od publike skriva lapsus memoriae, a daje vremena govorniku da se lakše sjeti nastavka.

Klasična antička retorika, i naročito Kvintilijan, je posebnu pažnju poklanjala problemu memorisanja. Pamćenje pripremljene besede je predstavljalo poseban predmet izučavanja.Međutim, detaljno memorisanje sopstvenog govora, izaziva nelagodnost, opterećuje intelekt, stvara nepotrebno strahovanje da će se zaboraviti neki dio.

Pošto je danas klasični pristup sa detaljnim memorisanjem napušten, povećan je značaj dobro sačinjenog koncepta i uvježbavanja prpremljenog govora.Pri svakom ponavljanju besede, makar u mislima, javljaju se nove ideje koje obogaćuju govor. Ipak, najvažniji efekat vježbe je provjera da li je govornik dobro zapamtio šta je želio reći, ili je nešto ispustio.

48. FIZIČKI (SPOLJAŠNJI) FAKTORI KOJI UTIČU NA KVALITET BESEDNIKA

1. Spoljašnjost govornika -Izgled Urednost i neupadljivost je prvi i osnovni zahtev za govornika.  Lice, stas i stav djeluju na slušaoca i prije nego što izgovori ijednu riječ, i u toku govora djeluje na auditorijum. Način odjevanja, frizura, šminka treba da budu prilagođeni prilici.

49. DUHOVNI (UNUTRAŠNJI) FAKTORI KOJI UTIČU NA KVALITET BESEDNIKA

1. Etička vrednost Samo čovek od nesumnjivih vrlina može biti dobar govornik.

2. Ubeđenje.Pošten čovek ne može da govori ono u šta ne veruje; ne može da se zalaže za nešto za

šta nije ubeđen da je ispravno. Bez ubeđenja ni spoljna manifestacija govora neće moći da bude prirodna i neusiljena:

«Ako reč ne dolazi iz duše, ona i pored sve svoje lepote neće moći da pobedi srce slušalaca.» (Gete).«Ako hoćete da izmamite suzu iz mog oka, zaplačite vi sami prvi» (Horacije).

Ubeđenje je izvor iz koga izbija sva snaga bedede.

3. Moć koncentracije Po mišljenju B. Nušića, moć koncentracije je ustvari misaona arhitektura koju

govornik gradi u svojoj mašti – od temelja do krova, tako da svaki deo te građevine bude i samostalan i pogodan svojoj nameni, ali da zajedno sa ostalima čini jednu celinu, jedinu i jedinstvenu.

Ona je potrebnija kod improvizacije, nego li kod dobro pripremljenih i čak napisanih beseda. Međutim, moć koncepcije za improvizacije se najbolje stiče samom pripremom govora iz solidnog i što obuhvatnijeg znanja i široke kulture

4. Znanje -Obrazovanje  Jasno je da ne možemo govoriti o predmetu koji ne poznajemo.

Moramo prethodno temeljno proučiti predmet o kojem ćemo govoriti. To se mora obaviti blagovremeno da bi se građa sistematizovala i obuhvatili svi relevantni podaci, i, najposle, uspešno izložili.

5. Moć vladanja sobom Govornik koji ne vlada sobom, nije kadar da zavlada svojim slušaocima.Najčešće smetnje:

a) Digresije, tj, nikad ne treba zaboraviti osnovni cilj i svoju osnovnu misao. Bez toga on odluta u stranu i nije kadar da se vrati.

b) Rasejanostc) Podleganje sopstvenim osećanjima. Dakle, Treba biti gospodar sopstvenih osećanja,

ako želite da zagospodarite drugima. d) Potčinjavanje raspoloženju slušalaca, odnosno govornik mora da darži uzde

raspoloženja publike čvrsto kao i svoje sopstvene.

6. Moć vladanja nepredvidljivimMasa je unapred nepoverljiva prema govorniku, a ponekad i neprijateljski raspoložena.

To iziskuje oprez od besednika. Može doći do upadica, do bezrazložnog i zlonamernog smeha, do nagle reakcije idejnih protivnika. To ga ne sme izbaciti iz koncentracije. Na upadicu treba na adekvatan način uzvratiti, a ako je deplasirana – oćutati.

Na duhovitost, treba duhovitošću uzvratiti, ali i sa dostojanstvenom ozbiljnošću. Duhovitost i moć brzog snalaženja su manje-više talenat, ali se daju i razvijati treningom.

Najvažnije je šta govornik kaže, zatim da se razume šta je rečeno, pa tek onda kako je nešto rečeno

50. GLAS KAO FAKTOR BESEDE

GlasInstrument čovečijeg glasa je najsavršeniji od svih instrumenata koji postoje: najbolji i

najverniji registrator svekolikih ljudskih osećanja.1) Artikulacija2) Dikcija – Dikcija je zapravo naglašavanje reči jačinom i bojom svoga glasa, već

prema njihovoj važnosti.3) Modulacija – Modulacijim nazivamo muziku rečenice i njen ritam.

51. GOVORNE I GOVORNIČKE MANE

Veliki su hendikep. Nedostaci u artikulaciji kao : piskav ili promukao glas,mucanje, tepanje, šuškanje, mešanje slova č i ć, đ i dž, valjanje slova r itd. I ovi nedostaci se mogu otkloniti (demosten i Ciceron). Danas tu pruža veliku pomoč logopedija nauka o pravilnom izgovoru. Obično skoro svako ima problema sa sopstvenim glasom. Kada sluša njegov snimak, čini mu se kao da je tuđi i obično je začuđen i nezadovoljan pogotovo njegovom bojom. To ne treba nikome da prestavlja problem. Nekada zaista ima razloga za nezadovoljstvo ako je glasni organ takav da se njime postoje objektivne teškoće, bilo pri formiranju pojedinih glasova (šuškanje, vrskanje, kotrljajuće r) ili pri izgovaranju riječi u cjelini, (piskavost, unjikavost – nazalnost, tepanje – maženje i sl. ).

Uzbuđenom govorniku se često promjene boja i kvalitet glasa pa počinje da krešti , prelazi u falset. Nedostatci glasovne artikulacije su brojni i prilično široko zastupljene ali se danas sa njima mnogo lakše izlazi na kraj nego u Demonstenovo vrijeme. Nisu potrebne godine vježbanja sa šljunkom ispod jezika nego je najčešće dovoljan odlazak kod logopeda i dobra volja. To nije slučaj sa pravim govornim manama i ograničenjima koja su fiziološki uslovljena. U posljednje vrijeme se sve češće sreću naročito kod mladih problemi artikulacije koji nisu posljedica urođenih hendikepa (od kojih je mucanje jedan od najtežih) već su rezultat govrnog nemara kao što je ljenost usana , mrmljanje, gutanje slova i glasova, razvlačenje ili čak mješanje lokala i td.

S obzirom na to da je riječ o govornim osobinama koje su stečene a genetski usađene njima je samo potrebno posvetiti više pažnje čime se lako otklanjaju.

52. VRSTE AUDITORIJUMA

Od standardnih kriterijuma obično se navode starost, pol, obrazovanje, stav prema govorniku i veličina slušališta. U našim okolnostima je nezaobilazna i politička opredjelenjost auditorijuma. Životna dob slušalaca treba da utiče na skoro sve elemente govora. Pretežno uzrastu se moraju prilagodti vokabular, dužina govora, glasnost, ton, stepen formalnosti, korišćenje duhovitosti, struktura besede, stilske figure, primjer. Mladi ljudi su danas prilično nestrpljivi i pragmatični, očekuju jasne poruke, tako da spor i dug govor u kome se pojenta dugo išćekuje nema skoro nikakv šanse. Starije slušaoce je teže ubjediti jer su obično konzervativniji i manje priječivi za nove ideje.

Politička pripadnost postaje sve značajniji faktor u svakodnevnom životu, pogotovo na našim prostorima. U koliko govrnik tvrdo zastupa neku političku opciju nevodeći računa o većinskom raspoloženju auditorijuma posljedice mogu biti ne samo loše prihvatanje govora u cjelini nego i neželjena reakcija publike. Pod političkom opredjeljenošću se nepodrazumjeva samo pripadnost političkim strankama nego čitava lepeza stavova na koje su ljudi danas često veoma osjetljivi.

Veličina auditorijuma je neizmjerno važan faktor. Nije isto da li se govori grupi od nekoliko ljudi , desetini ili stotinama slušalaca, ili moža hiljadama pa i milionima kada se govornik obrača preko masovnih medija. Najčešća govorna situacija je u kojoj je auditorijum čini petnaestak do tridesetak slušalaca. Grupa od oko stotinjak slušaoca već može da se tretira kao masovni auditorijum.

Što je veći broj slušaoca to je mogućnost interakcije sa njima manja. Od veličine auditorijuma zavisi da li će se koristiti video bim ili će se slušaocima podijeliti tekst sa izvodima, da li će govor biti pretežno analitičan ili sveden na par argumenata i poruku, da li govoriti sa mikrofonom ili bez njega, kako će se ostvariti vizuelni kontakt sa slušaocima, na koji način održavati njihovu pažnju itd.

Stav prema govorniku zavisi od niza okolnosti : da li slušaoci znaju govornika i neke njegove stavove, da li je riječ o poznatom ili nepoznatom auditorijumu, kakva poruka treba da se saopšti itd.

U zavisnosti od toga auditorijum se obično dijeli na prijateljski, neprijateljski i neutralni.

Pol i razlike u psihologiji ženskog i muškog auditorijuma se smatraju veoma važnim. U realnom životu su rijetke prilike da je auditorijum isključivo muški ili ženski. U obraćanju ženskom auditorijumu uglavnom se preporučuje više pozivanje na emocije (pathos ), a na argumentaciju (logos) kod muškog. Za ženske slušaoce se biraju primjeri vezani za porodicu (priča o djetetu , razvodu, ) dok muške više dotiču događaji na planu sporta, automobilizma. Žene će više interesovati pitanja obrazovanja, zdravstvene zaštite, društvene nejednakosti, a muškarce ekonomija, vojska, policija. Govornički šarm obično ostavlja jači utisak na žene.

Obrazovanje slušaoca treba da direktno orijentiše pripremu govora. Prema tome će se prilagođavati opšti nivo izlaganja, upotreba riječi iz stranih jezika, stepen do koga će se ulaziti u detalje pojedinog pitanja. Ništa nije gore nego kad govornik objašnjava slušaocima ono što oni već dobro znaju. Gore je jedino govoriti toliko stručno i nerazumljivo da se slušaoci osjete potpuno inferiorno i izgube svako interesovanje.

Uvažavajući značaj pomenutih podjela čini se da bogatstvo i nepredvidivost situacija koje rađa život nameču mnogo veču fleksibilnost u razmišljanju o potencionalnom auditorijumu. Imajući to u vidu auditorijum se može odrediti kao: pretežno poznat ili nepoznat, profesionalno povezan ili stručno raznolik, tolerantan ili prgav, formalan ili opušten, siromašan ili bogat, voljni ili natjerani, hrabar ili kukavički, pospan ili oran, kompententan ili neuk, kulturan ili primitivan, zainteresovan ili nezainteresovan, pažljiv ili nemiran, a američki priručnici naročito ukazuju na značaj seksualne orijentacije većine prisutnih, njihovu vjersku pripadnost i sl.

53. TREMA

Je čest pratilac javnih nastupa. Ima mentalne, psihičke i fizičke simptome. Tremor- strah, drhtanje. Uzroci treme- osećanje odgovornosti, strah da se nije doraslo zadatku, da se ne iznevere očekivanja, da se ne obruka. Glavni razlozi treme su psihološko-socijalnog porekla: to je pre svega briga za sopstveni prestiž i ugled, zabrinutost zbog mišljenja drugih o sebi, preveliko očekivanje od samog sebe, izražena odgovornsot ili, pak, nedostatak vjere u svoje kvalitete, a najčešće sve to zajedno. Pored psiholoških, tu su i fizički uzroci, ili bolje reći, manifestacije treme. To su oni čuveni leptiri, čupanje, pa i bol u stomaku, kako većina opisuje način na koji osjeća i tremu i uzbuđenje.

Trema je neizbežna i u granicama korisna. Bez sopstvenog uzbuđenja se teško može izazvati uzbuđenje slušalaca. Protiv nje se bori vežbanjem, javnim istupanjem, vremenom se napetost smanjuje, govor prelazi u rutinu.

Tremu imaju svi, samo je neko manje ili više uspješno skriva i kontroliše. Besedničku nervozu je lakše savladati nego tremu koja se može pojaviti u nekim dr. situacijama, a pogotovo se lakše savladava nego egzistencijalni strah . Briga zbog treme se, zbog toga, ne smije preuveličavati, jer se ona samo indukuje. Tremu samo treba dobro upoznati i odnositi se prema njoj bez nepotrebne mistifikacije.

54. ULOGA AUDITORIJUMA U BESEDNIŠTVU

Auditorijum u užem i širem smislu. To je neko kome se govornik obrća i to mu je kritika ili podrška. On treba da im prenese nešto ili da ih ubijedi u svoje stavove.

55. VRSTE BESEDNIŠTVA

Najstarija podjela koja se zadrzala do danas je podjela na:sudsko,politicko i prigodno besjednistvo ali postoje i :

1) Prema sadržini: sudsko, političko, crkveno, vojničko, prigodno.2) Prema načinu pripreme: pripremljeno i improvizovano3) Prema auditorijumu: pred masovnim auditorijem, pred manjim skupovima, putem

radija ili tv.4) Prema tehnici: klasične, debate.

56.SUDSKO BESEDNIŠTVO

Prve škole besedništva su učile kako se istupa na sudu.ovde se danas pre svega misli na obuku advokata i tužilaca. Kako napadati i kako se braniti. Sudnica je poprište mnogih drama i arena dovitljivosti i rečitosti. Sudsko besedništvo je jako bitno kod porotnog suđenja, gdje treba ostaviti jak utisak na ljude koji nisu pravnici. Latinski naziv forenzično besedništvo derivira od latinske riječ foris – spolja , napolju, od koje dolazi riječ forum – trg otvoreni prostor, na kome su se ljudi okupljali i gdje se između ostalog sudilo. Od njega se izvodi i riječ forensis - forenzičan, koja takođe podrazumjeva sud i suđenje. U sudskom besedništvu je do krajnosti zaoštreno pitanje dokazivanja.

Sudsko besedništvo u velikoj mjeri zavisi od vrste auditorijuma. Procvat sudskog besedništva je snažno podstaknut uvođenjem porotnog suđenja u grčkim polisima. Laička porota je idealan medijum za uvjeravanje kako tehničkim tako i psihološko etičkim metodama. Na porotu se više na sudiju pojedinca može uticati emocijama. Snaga govora često više nego snaga argumenata umije da donese uspjeh kod porotnika. Tako gdje sudi inokosni sudija kome eventualno pomaže atrofirana porota od nekolicine nezainteresovanih građana nema mnogo prostora ni inspiracije za nadahnute sudske besede. Zbog toga savjeti u vezi sa sudskim besedništvom obično dolaze od pisaca iz anglosaksonskog svijeta i podrazumijevaju eksplicitno ili inplicitno govor pred porotom.

57.BESEDNIŠTVO U RAZLIČITIM PRAVNIM SISTEMIMA

58. BESEDNIŠTVO I ADVOKATSKA ETIKA

Advokati su i najcenjenija i najomraženija profesija. Grci su smatrali da pravo nije za previše umne ljude, oni treba da se posvete filozofiji. Rimljani pravu i advokatskoj profesiji odaju največu počast.U engleskoj se sudije biraju iz reda poznatih advokata. Advokat mora da bude svestrano informisan i obrazovan i da se pripremi za odbranu. Advokat smije da koristi samo «dopuštena i časna sredstva». Etički obziri, ukoliko se poštuju prilično sužavaju prostor za djelovanje zastupnika, pogotovo u odnosu na vrijeme kada ta oblast kod nas nije bila precizno normirana. Od svega je najvažnije da odbir argumenata bude takav da je i sam advokat uvjeren u njihovu opravdanost. On mora sve vrijeme dok nastupa i govori pokazivati da zaista vjeruje u ono što izlaže, mora biti maksimlano sugestivan i ubjedljiv, potpuno se uživljavajući u ulogu svog klijenta. U koliko jedno bude uhvaćeno u laži i neetičnom ponašanju (makar i da izbjegne sankciju Komore koja se ne izriću baš često), to neće biti dobra reputacija za buduće sporove u kojima će zastupati klijente. Pitanje advokatske etike dodiruje jednu od najvećih boljkih mnogih advokata – nedovoljna pripremljenost.

Sva besjeda se mora dobro pripremiti, a pogotovo sudska, jer, ovdje zalog nije samo govornički uspjeh ili neuspjeh, nego su u igri sudbine ljudi. Zbog toga je pripremljenost advokata etički pitanje parexcellence.Klijen mora biti potpuno iskren sa njim a on mora poštovati advokatsku etiku i ne otkrivati što mu je klijent rekao. Mora i dobro poznavati propise i tumačiti ih. Treba znati i karakter sudije i nešto o poroti da bi govor prilagodio tome. Čuvanjem sopstvenog etičkog stava, advokat čuva i svoj profesionalni ugled. To se možda uvijek ne isplati na kratke staze, ali kao i govornička reputacija uopšte, predstavlja važan zalog ukupnog advokatskog ugleda i prestiža, koji kad tad dobije odgovarajuće priznanje.

59. SADRŽINA I STRATEGIJA SUDSKE BESEDE

Sadržina sudskog govora dobrim dijelom zavisi od njegove vrste koji su neki pisci odredili trojako: kao glavni (afirmativni) govor, odgovor (negirajući) na suparnički glavni govor, i odgovor na suparnikog odgovor. Glavni govor pa i svaki podnesak u načelu treba da prati logičku strukturu prema kojoj će se na početku najprije izložiti faktografija tj. činjenični opis spornog događaja. Po tom bi trebalo da usljedi pravna analiza u kojoj se ukazuje na relevantne propise koji se mogu primjeniti na tu situaciju. Na kraju bi se iznjeli ključni argumenti koji vode pri željenom zaključku. Jedan od najdelikatnijih stvari u čemu se oglada profesionalna vještina i inteligencija dobrih advokata je da iz mnoštva informacija koje dobije od klijenta odabere one prave , najznačajnije i najefektnije činjenice i argumente sa kojima namjerava da upozna sud kao besjednik. Kada se upozna sa predmetom sudski govornik mora najprije da razluči koji bi se sve argumenti u toj situaciji mogli koristiti, na koje se propise može pozivati, a potom da se odluči za samo neke od njih. Kada se premosti ta prva važna prepreka treba smisliti najefektniji način na koji če se ono što je odabrano izložiti.

Na besedniku je da u udarnom glavnom govoru svoju municiju racionalno rasporedi vedeći računa o logičkim psiholoških i retoričkim momentima . Strategija zastupanja određuje sadržinu sudskog govora i sadržinu podnesaka. Pošto se poslje analize odredi cilj, neophodno je pažljivo osmisliti redosljed poteza. Strategija određuje na kom mjestu i u kom trenutku će advokat iskoristi odabrane argumente, tako da oni izazovu najpovoljniji rezultat. Haotičnim rasporedom lako se može upropastiti i vrlo povoljan slučaj. Svaki slušalac pa i sudija voli da bude logički i razumno vođen mislima svog sagovornika makar ih i ne prihvatao.

Čak se i suprotna strana svjesno ili podsvjesno divi dobro psotavljenoj i efektno saopštenoj argumentaciji. Advokati po pravilu tvrde da je pravni propis jasan i da ide u korist njegovog klijenta. Ipak to nije uvijek tako. U takvim situacijama veliku vještinu predstavlja

nastojanje da se tokom sudskog govora kroz niz uzastopnih pitanja i odgovora i sam sudija mentalno uvuče u napor da zajedno sa govornikom protumači dvosmislenu pravnu normu. Odgovorno izlaganje suprotne strane mora biti koncizan , jasan i argumentovan. Naročito je važno šta drugi (suparnik) govori. Argumente protivnika treba respektovati , pa i predviđati a nikako ignorisati i podcjenivati. Vrlo je važno pažljivo uočiti suštinu svakog od njih, jer se u odgovoru mora gađati u centar. Kada se pravilno identifikuju glavni argumenti druge strane oni se mogu tretirati na tri načina:

1. prvo i najčešće je da se pobijaju suprotnim argumentima2. druga je mogučnost da se argument druge strane prihvati ali da se promjeni tema.

Pristup «da ali»3. a treći je put da se pojedini argumenti suprotne strane ignorišu pogotovo oni koji su

očigledno beznačajni. Loši sudski govornici se nekad upuste u odgovaranje u svaki detalj što vodi ka gubljenju glavne linije rezonovanja.

Veliku uvjerljivost svakom a naročito sudskom govoru daju detalji koji ih oživljavaju. Naročito su značajni u krivičnom postupku. Detalji predstavljaju meso sudskog govora dok sam kostur nije uvijek dovoljno ubjedljiv. Važno je da odlučne činjenice i argumenti budu ilustrovani nizom pojedinosti koje će doprinjeti uvjerljivosti govora u cjelini. Jezik podnesaka i sudskog govora treba da bude što jednostavniji i što jasniji. Dok se govori na sudu pogled ne treba skrivati niti ga neprestano držati prikovanim za papire. Barem povremeno se mora uputiti prema sudiji odnosno sudskom viječu jer pogled u oči ostavlja utisak veče iskrenosti i sigurnosti u ono što se govori. I kod sudskog govora je požljeno da se koriste cezure, promjene tempa i glasnosti, retorska pitanja , argumenti iz vjerojatnog , jezik primjera, ponavljanje riječi, fraza , citata ili noseče ideje itd.

Sudski govor zahtijeva sve ono što se očekuje i od drugih besjeda samo što je zahtjevniji naročito u pogledu sadržine. Dobar govor je samo onaj kod koga su u saglasnosti i ono što se kaže i način na koji je to saopšteno.

60. ODLIKE SUDSKOG BESEDNIKA

61. POLITIČKO BESEDNIŠTVO

Latinski naziv forenzično besedništvo derivira od latinske riječ foris – spolja , napolju, od koje dolazi riječ forum – trg otvoreni prostor, na kome su se ljudi okupljali i gdje se između ostalog sudilo. Od njega se izvodi i riječ forensis - forenzičan, koja takođe podrazumjeva sud i suđenje.U sudskom besedništvu je do krajnosti zaoštreno pitanje dokazivanja. Sudsko besedništvo u velikoj mjeri zavisi od vrste auditorijuma. Procvat sudskog besedništva je snažno podstaknut uvođenjem porotnog suđenja u grčkim polisima. Laička porota je idealan medijum za uvjeravanje kako tehničkim tako i psihološko etičkim metodama. Na porotu se više na sudiju pojedinca može uticati emocijama. Snaga govora često više nego snaga argumenata umije da donese uspjeh kod porotnika. Tako gdje sudi inokosni sudija kome eventualno pomaže atrofirana porota od nekolicine nezainteresovanih građana nema mnogo prostora ni inspiracije za nadahnute sudske besede. Zbog toga savjeti u vezi sa

sudskim besedništvom obično dolaze od pisaca iz anglosaksonskog svijeta i podrazumijevaju eksplicitno ili inplicitno govor pred porotom.

Aristotel je smatrao da se političko besedništvo svodi na pet glavnih problema: prihodi i rashodi, rat i mir, odbrana zemlje, uvoz i izvoz, i zakonodavstvo. To je i danas prisutno osim što ima i borbe za vlast što aristotel nije pomenuo. Politika je reč iz antičkog, grčkog naziva za grad-državu polis. Vezano je za borbu političkih partija za vlast, ubeđivanje drugih ljudi u ispravnost svojih ideja, potrebi da se prihvati neki zakon ili predlog, i tu spadaju govori u skupštini, drugim državnim organima,predizbornim mitinzima,ili javnim glasilima u okviru neke političke kampanje. Poseban oblik političkog besedništva je propaganda. Isto tako i diplomatsko pregovaranje.

62. ARGUMENT U POLITIČKOJ BESEDI

U politici može donjeti dosta uspjeha argument ad hominen, argument ad baculum (sile), argument ad autoritatem, argument ad oculum (iz očiglednog), argument iz vjerovatnog, argument ad ignorantiam , argument ad populum , poluistina, lažna dilema, drugi obilici zamjene teza pa i takozvani nelogični trikovi.

Argumentum ad hominem je najomiljenije sredstvo u našem političkom govoru. Danas se neštedimice političkim protivnicima dijele naljepnice da su korumpirani , seksualno nastrani, alkoholičari, narkomani. Politički govornik će rijetko propustiti priliku da napadne ličnost onog ko drugačije misli, umjesto da pobija njegove stavove. Argumentum adbaculum podrazumijeva uvođenje prijetnje ili sile u političku igru. On ima mnogo nijansi : počinje skretanjem pažnje na neugodne posljedice u koliko se ne prihvati stanovište govornika i ide preko prijetnje da će se upotrijebiti sila a završava se stvarnom upotrebom sile.

Argumentum ad autoritatem (koji se oslanja na autoritet) se pojavljuje u barem dvije varijante. Prva je tvrdnja bez pokrića u smislu da je dovoljno to što ja to kažem. Drugi je pozivanje na mišljenje i stavove drugih poznatih ljudi mada njihov stav ne mora sam po sebi predstavljati čvrst dokaz.

Argumentum ad oculum (iz očiglednog) se oslanja na dokazivanje putem opažanja i on objektivno spada u jedan od najubjedljivijih argumenata a da pri tom ne mora etički biti problematičan.

Korišćenje fotografija, televizijskog priloga, video prezentacija, izazvaće jači utisak nego gomila riječi.

Argument iz vjerojatnog ostavlja snažan utisak s obzirom da se po pravilu kombinuje sa retorskim pitanjem pa je zato naročito efektan u političkom nastupu. On sam po sebi ništa ne dokazuje nego samo stvara pretpostavku.

Argumentum ad ignoratijam (koji se oslanja na neznanje) se zasniva na obrtu da u koliko nešto nije poznato to ni ne postoji.

Argumentum ad populum je zgodan način da se izbjegne prava argumentacija. Naročito se koristi kada politički govornik treba da svoj stav servira kao opšte prihvačeno stanovište ( sav narod to zna, svima je dobro poznato, svi znate).

Korišćenje poluistine je spasonosni odgovor na neprijatna pitanja jer se može otkriti mnogo toga samo ne i detalj koji može biti od izuzetne važnosti.

Nelogični trikovi se zasnivaju na neposrednom fizičkom ometanju govornika, remećenju koncentracije, zbunjivanju podpitanjima, dobacivanju, iritiranju pogledom i gestovima, zvižducima, grajom, tapšanjem. Naročito se koriste u parlamentu.

63. DEBATA

Debeta je pravilima uređen obilik argumentovane rasprave na zadatu temu , u kojoj se sukobljavaju dvije strane , od kojih jedna ima zadatak da zastupa tezu (afirmativna) a druga da je opovrgava (negativna). Debate mogu biti aplikativne , primjenjene – kakve su one između presjedničkih kandidata, sudske i parlamentarne debate, kao i one neformalne, vođene posredstvom sredstava masovnog komuniciranja i edukacione.

Edukacionim debatama je zajedničko da obe strane moraju imaji isti broj govornika, da obe strane moraju raspolagati istim vremenom, i da afirmativni tim mora govoriti prvi i posljednji.

Debata uvijek podrazumijeva dvije suparničke strane, afirmativnu i negativnu koje se trude da što uspješnije argumentuju u prilog tj. protiv propozicije (rezolucije, teze) koja je predmet debate. U struktuiranim i vremenskim ograničenim govorima učesnici imaju zadatak da svoj slučaj podupru sa odmjerenim brojem čvrstih argumenata kao i da ospore stavove suparničkog tima. Osnovna zamisao je da obrazloženi argument dolaze u sukob što ako učesnici nisu dovoljno umješani ne mora uvijek biti slučaj.

Ako sukob izostane publika ostaje uskraćena za jedan istinski intelektualni doživljaj a sudije ostaju bez građe na osnovu koje bi prosuđivali. Auditorijum u debati obavezno čini sudija ili sudijski panel sa neparnim brojem članova a u zavisnosti od formata i mjesta održavanja ddebate i publika koja takođe može imati udjela u konačnoj odluci koja je strana pobijedila.

Predmet debate mogu biti rezolucije najrazličitijeg tipa da omogućavaju sučeljavanje argumenata dvaju timova, da su debatibilne a treba povesti računa i o njihovoj aktuelnosti kao bi probudile dovoljno interesovanja kod publike. Tema koja je predmet debate se uvijek zadaje u formi tvrdnje a ne u formi pitanja ili dileme.

Debatni format koji se najčešće njeguje u okviru naših studetskih debatnih klubova je osobena modifikacija britanske parlamentarne debate koja je dalje razvijana na američkim univerzitetima. Ona omogućuje nadmetanje učesnika ne samo u rasuđivanju i visprenosti nego i u retoričkim sposobnostima. Debatom rukovodi presjedavajuči koji daje riječ učesnicima , mjeri vrijeme i odlučuje o opravdanosti prigovora koji mogu biti upučeni od strane učesnika na račun suprotne strane.

Edukaciona debata donosi višestruke koristi nejnim učesnicima ali i slušaocima:1. debate razvija kritičko mišljenje ,2. debeta postiče tolerantnost,3. debata osposobljava za kvalitetan i sistematičan naučni rad,4. debata doprinosi racionalnom rješavanju svakodnevnih životnih situacija,5. debata je posebno vrijedna za studente prava, jer vježba racionalno

argumentovanje i vispreno rasuđivanje.

64.VRSTE PRIGODNOG BESEDNIŠTVA

Svrha prigodnog besedništva je da ističe ono što je časno ili sramotno. U prigodnom besedništvu se govornik s pravom može više obračati emocijama a manje razumom. Ovdje je dozvoljen pa i poželjan uzvišen stil u kome je pathos ber u određenoj mjeri nezaobilazan. Ovaj govor nema za cilj da uvjerava slušaoce , već da što ljepšim riječima kod njih izazove posebno osječanje i razvije pozitivan ili negativan odnos prema nekoj osobi ili ponašanju. Auditorijum je kod ove vrste besedništva po pravilu naklonjen govorniku.

Vrste prigodnog besedništva su : svečana besjeda, vojnički govor, i posmrtna besjeda.

Svečana besjeda

Svečana besjeda objedinjuje razne vrste prigodnih , pozdravnih i kurtoaznih govora. Svečana besjeda treba prije svega da stvori prijatno raspoloženje i pobude pozitivne emocije a tek uzgred da slušaoce informiše , ubijedi ili podstakne.

Kod svečane besjede barijera između govornika i slušalaca nebi smjela da postoji jer je on samo jedan od prisutnih koji ima hrabrosti i osjeća potrebu ili obavezu da izrazi osjećanja večine pogotovo kad ne besjedi samo u svoje ime , nego u ime neke grupe ili institucije.

Svečani govor može biti kitnjast ali ne i patetičan ali u svakom slučaju ne smije biti dug., nekoliko minuta je sasvim dovoljno da se saopšte osnovne poruke. Koncept je nepoželjan i nepotreban, jer je besjeda kratka a utisak da se govori spontano i exstempore van vremena je glavni uslov za uspjeh.Humor mora nači mjesta u skoro svakoj besjedi ove vrste. Zdravica je poseban oblik svečane besjede i ona podliježe donekle specifičnim zahtjevima . Naša narodna tradicija sačuvala je u različitim krajevima jedan broj donekle tipiziranih modela zdravica koje se izgovaraju u određenim karakterisičnim situacijama (slava, svadba, rođenje).Prilikom zdravice poželjno je barem primjerice ili kao kuriozitet citirati neke od arhaičnih oblika nazdravljanja uz korištenje par izvornih rečenica , arhaizama ili lokalizama. Dobar efekat može ostaviti i dobronamjerno zadirkivanje osobe kojoj se drži zdravica gdje se ističe neka njena osobina koja se blago karikira sa ciljem da se uvečaju simpatije prema toj osobi.

Vojnički govorSve vojničke govore spaja zajednička nit: oni sadrže pohvalu idealima za koje se

vrijedi žrtvovati i poziv da se za njih bori i gine. Oni dižu moral vojsci ukazivanjem na slabost neprijatelja ili sopstvenu snagu, na dobre predznake ili čvrstinu moralnog osnova zbog koga se ratuje, koji moraju donjeti pobijedu. Govornik treba da dobro poznaje svoje slušaoce i njihovo raspoloženje, bilo da su profesionalni vojnici ili naoružani narod. Nekada će osokoliti slušaoce ubjedljivosti slikajući nevolje u kojima se nalazi neprijatelj, ili će sopstvene neprilike prikazati kao prednost. Vojnički govori su po pravilu najkraći od svih i često ih čini tek nekoliko rečenica. Odlukuje ih snaga , jak emotivni naboj, samouvjerenost, optimizam, makar se on sastojao ako ništa drugo u obečanju vječne slave. Na ovu vrstu besjede se strogo ne primjenjuju pravila o kompoziciji. Ona je koncizna , nosi jasnu poruku i bez uvoda i zaključka . Vojnički govor zahtijeva britku i zapaljivu riječ na koju ima pravo samo onaj koji ima autoritet i ko umije da prepozna različita psihološka stanja svojih boraca.

Posmrtna besjedaGovor na sahrani spada u najdelikatnije izazove u besjedništvu. Najprije treba ozbiljno

povesti računa o tome ko treba da govori u takvoj neprilici. Po pravilu najbliži srodnici pokojnika nisu u stanju i ne treba da se prihvate tog zadatka, osim u rijetkim slučajevima izuzetno snažnih ličnosti koje same to požele.

Sadržaj nadgrobne besjede obično obuhvata osnovne biografske podatke ( pri čemu se često pretjeruje sa detaljima) zasluge pokojnika i skicu njegovih najvažnijih ljudskih osobina. Pri tome se valja pridržavati stare latinske izreke o mrtvima ništa osim dobrog.

Stil besjede bi morao biti umjeren ali povremeni prelazak u uzvišeni nije isključen. Načelno se smatra da je svaki element humora tu neumjesan, ali ne treba sasvim eliminisati mogučnost da besjednik pomene neku epizodu iz života preminulog koja slikovito prikazuje njegovu veselu narav, inteligenciju i duhovitost što izaziva tužan osmjeh i snažne emocije. S obzirom da se ova vrsta besjede po pravilu održava na otvorenom prostoru, vrlo je važno obratiti pažnju na glasnost i dikciju, tako da večina prisutnih dobro čuje oproštajni govor. Korišćenje cezura je ovjede takođe veoma korisno kako zbog pojačanja utiska uzbuđenja i sugestivnosti, tako i zbog mogućnosti da se pomoču njih prikriju nekotrolisani izlivi emocija. Govor bi valjalo započeti toplim riječima obračanjem pokojniku ne po imenu i prezimenu, već po nadimku (ne narovno pogrdnom) kojim su ga za života od milja oslovljavali. Umjesto otrcanih fraza u ovakvom govoru ima mjesta za neku od bezbrojnih misli o smrti koje su ispisane u poeziji , osmišljene u filozofiji ili u sentencama raznih naroda. Posmrtna besjeda ne smije biti duga. Mnogo je važnije u kratkom vremenu stvoriti snažan emocijalni naboj. Korišćenje pisanog koncepta je dozvoljeno i čak uobičajeno s obzirom na to da uzbuđenje može lako da poremeti tok misli govornika. Ipak, kad god je to moguče, besjednik bi trebao što češće da pogled usmjeri ka slušaocima i kovčegu sa pokojnikom.Za uspje ovog tipa besjede govornik mora da posjeduje niz važnih osobina, kao što su: sigurnost, ali ne i hladnoća, emotivnost ali dovoljnu čvrstinu odnosno sposobnost samosavlađivanja, tragove pjesničke nadarenosti, ali i odmjerenost u njenom korištenju, snažan glas i dobru dikciju, sugestivnost, vješto korištenje cezure, dobru pripremljenost itd.

Starogrcki naziv za posmrtni govor je epitaf. A danas ova riječ označava pisane poruke na grobovima koje ponekad imaju sličanost sa nadgrobnom besjedom.Natpisi nad grobovima kao i čitulje u novinama se u novije vrijeme često pretvaraju u kič najgore vrste. Tako se i posmrtne besjede ponekad približavaju granici neukusa što je mnogo neprijatnije nego kod drugih vrsta govora.

65. GOVOR ZA MEDIJE

Govor za masovne medije (mass medija) predstavlja naročito iskušenje, koje zahtjeva sasvim specifičnu vrstu besedničkog obraćanja. Mnoga pravila retorike padaju pred uzbuđenje i izazovom uključenog novinarskog diktafona, mikrofona ili kamere. Svijest da je auditorijum kome se besjednik u tom slučaju obraća disperzivan – difuzan, potpuno raznorodan i veoma brojan, povećava zahtjeve , kako u pogledu sadržine, tako i u pogledu forme pogleda. Istovremeno , naročito kod manje iskusnih govornika, taj oblilk komunikacije povećava tremu, zbog toga što će mu se «ceo svet smejati» u koliko nešto krene kako ne treba, kao i zbog česte agresivnosti novinara, nedostatka raspoloživog vremena, žurbe i panike, niza tehničkih prohtjeva i brojnih dr. pritiskujućih okolnosti koje se u redovnih govornim situacijama ne pojavljuju. Istovremeno, svjesno ili podsvjeno, govornik ima u vidu kolika je danas moće medija i u kojoj mjeri se povećava odgovornost za izgovorenu riječ u koliko se saopšti preko njih. Jer, medijska slika stvarnosti često je važnija od same stvarnosti.Danas mediji vladaju, oni formiraju publiku i od nje prave proizvod.

66. NASTUP NA RADIJU

Ova vrsta govora na prvi pogled može izgledati manje zahtjevna nego nastup na televiziji. Pa ipak, tu vrebaju neke druge opasnosti, od kojih su dvije među najznačajnijim. Prvo, nedostatak vizuelnog kontakta sa slušaocima potpuno eliminiše jedno od najvažnijih besedničkih oruđa – govor tjela, odnosno neverbalnu komunikaciju. Zbog nevidljivosti sagovornika rađa se još jedna nedaća; slušaocu govora na radiu ne skreću pažnju scenografija, ponašanje sagovornika i besednika, tekst na kajronu koji eventualno prolazi na dnu ekrana, nego je on znatno koncentrisaniji na ono što se govori.Na radiju se zato svaki lapsus, bilo mentalni ili govorni, mnogo lakše uočava nego prilikom televizijskog nastupa. Sve vrste retorskih šumova su na radiju katastrofalni (ovaj, mislim, znači, itd.) , kao i uzdasi , mumlanje, šaptanje sagovorniku, drhtanje glasa zbog treme itd. Izuzetno se mora biti pažljiv i sa mikrofonom koji je po pravilu veoma osjetljiv, tako da registruje uobičajenu glasnost govora, pa je ne treba pojaćavati. Zbog toga se svako nakašljavanje, energično prevrtanje papira ili koncepta mora izbjegavati, jer izaziva krajnje neprijatne zvučne efekte.

67. NASTUP NA TELEVIZIJI

Sve češče se političko besedništvo obrača auditorijumu putem radija ili tv. Televizija je uticala na psihologiju savremenog društva, promenila je i odnose u porodici. Ona je postala močan element političke propagande i upornim ponavljanjem nečega može da ubedi gledaoce u potpune laži. Poznat je tv dvoboj niksona i kenedija 1960. Nedostaci, nema feedbacka, reakcije gledalaca, trema zbog ogromnog broja gledalaca, pripreme moraju biti ozbiljnije, i tempirane u sekund. Neka od pravila: Bolje nastupati češče ali kraće. Moraju se odabrati samo najvažnije poruke, jer je vreme uvjek ograničeno, a način na koji će se saopštiti mora biti sugestivan, koncizan, sa kratkim rečenicama. Potrebno je odmah, na početku govora, izložiti osnovnu ideju, a potom je obrazlagati onoliko koliko to vreme dozvoljava, a ne obrnuto. S obzirom na karakter auditorijuma (koji ne samo što je difuzan, nego je često i površan, jer gleda televiziju dok pegla, jede, čita) dobro je ponoviti poentu više puta, naravno, kroz različite formulacije. Ali, sve to treba da bude koncizno, jasno i saopšteno kratkim rečenicama, ne šireći epotrebnu priču. Kada su u pitanju emisije tipa okruglih stolova i panel debata, polemičarsko iskustvo je dragocjeno. Ono iziskuje brinu reagovanja i duhovite obrte, što se takođe može sticati vremenom i učiti, aliipak prvenstveno zavisi od intelifencije i urođene vještine, ap i dozvoljene besedničke drskosti.Najzad, ako bi se svi savjeti o tome

kako govoriti za televiziju morali svesti na jedan najvažniji, on bi glasio: treba ostati hladnokrvan.

Najbolje vreme je uveče, pogled usmeriti prema kameri, delovati prirodno i opušteno, izbegavati prugaste košulje, ukrase koji zveče, košulje koje šušte,...

68. INTERVJU

Gotovo obavezan element postupka pri zapošljavanju jeste razgovor sa kandidatima, intervju. Nevični tome imaju manje izgleda da dobiju posao. Drugi rečiti kandidati ostavljaju utisak inteligentnih sagovornika koji znaju štahoće da kažu. Vešt besednik ima veče izglede i za unapređenje.

Razgovor sa novinarima uz diktafon postavlja pred besednika slične zahtjeve. I tada treba govoriti kratko, koncizno i jasno, sa što kraćim rečenicama. Rijetko su pisani intervjui koje novinar unaprijed traži od autora, obično u nekim svečarskim povodima, ali se tada govor pretvara u pisani tekst.Znatno delikatnij je intervju koji se daje telefonom. Novinari se uglavnom javljaju u ranim popodnevnim časovima tražeći komentar aktuelnih događanja a tekst treba da pripreme za štampu u roku od nekoliko sati.Zbog nametnutog ritma i prirode posla oni su rijetko u stanju da se ozbiljnije pripreme za razgovor i da prouče predmet o kome pišu. Sa druge strane, odbiti tu vrstu intervjua često nije preporučljivo. Zbog toga preostaje da se govornik maksimalno koncentriše samo na najvažnije ideje , da povede računa o formulacijama skoro kao da je u pitanju diplomatski govor, a naročito da govori sporo , sa cezurama , čime daje vremena novinaru da zapisuje njegove riječi a i sebi da ih pažljivije promišlja. Još je bolje da zamoli novinara da se javi malo kasnije kako bi dobio bar nekoliko minuta da organizuje misli i odredi glavne proruke. U svim pomenutim slučajevima vrlo je korisno da govornik ponudi na kraju rezime svog govora i eventualno neke naročito važne dokumente koje bi trebali precizno citirati.