red sv. franje iz asiza

7
VRHBOSANSKA KATOLIČKA TEOLOGIJA P o v i j e s t C r k v e - s t a r i i s r e d nj i v i j e k (zimski semestar ak. godine 2007./2008.) R e d s v. F r a nj e i z A s i z a (franjevci) (na slici: propovijed pticama, sv. Franjo)

Upload: adnan-petar-mihael-jasarevic

Post on 01-Nov-2014

16 views

Category:

Documents


5 download

TRANSCRIPT

Page 1: Red Sv. Franje Iz Asiza

VRHBOSANSKA KATOLIČKA TEOLOGIJA

P o v i j e s t C r k v e - s t a r i i s r e d nj i v i j e k (zimski semestar ak. godine 2007./2008.)

R e d s v. F r a nj e i z A s i z a(franjevci)

(na slici: propovijed pticama, sv. Franjo)

Profesor: mr. Juro Babić Student: Branko Jurić

Sarajevo, siječanj 2008.

Vrela (literatura):

Page 2: Red Sv. Franje Iz Asiza

1.) JEDIN, Hubert - Velika Povijest Crkve III/2, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993. (str. 202. - 213.)

2.) Birnstein, Gutschera, Körner, Ludwig, Maier, Ruh, Schmidt, Thierfelder - KRONIKA KRŠĆANSTVA, Mozaik knjiga, Zagreb, 1998. (str. 166. - 168.)

3.) GLAZIER, Michael i K. HELLWIG, Monika - Suvremena katolička enciklopedija, Laus, Split, 1998. (str. 294. - 299.)

Prosjački redovi:U prvoj četvrtini 13. st. s prosjačkim redovima nastao je posve nov oblik crkvenih redova.

Ako su dotada samo pojedini monasi bili obvezatni odreći se vlasništva, sada i cijele redovničke zajednice ne smiju raspolagati nikakvim kućama, zemljištem ili drugim prihodima, već trebaju živjeti samo od milostinje. Osnovnu vjersku misao treba promatrati u radikalnom preuzimanju načina života Isusa i njegovih apostola. Shodno tome članovi prosjačkoga reda nisu se više povlačili, poput benediktinaca i cistercita, u osamljene samostane, nego su se posvećivali duhovnom radu među pučanstvom.

Osim franjevaca u ovom razdoblju nastatali su i drugi prosjački redovi: dominikanci (Njihovo je težište bilo u poticanju znanstvene teologije, a od 1232. oni provode inkviziciju), karmelićani (određeni su ritmom molitve i rada te su preuzelimali dušobrižničke zadaće), augustinski eremiti (više talijanskih eremitska udruženja su se ujedinili u novi prosjački red)

Franjo Asiški (1181/1182-1226)Rođen je u Asizu 1181. ili 1182. u trgovačkoj obitelji. Bio kršten kao Giovanni u odsutnosti

svoga oca. Kad se otac Pietro vratio u Asiz s uspješnog poslovnog putovanja po Francuskoj, promijenio mu je ime u Franjo. Franjo je primio osnovno obrazovanje u župnoj crkvi San Giorgio, ali, kako njegovi biografi ukazuju, izgleda da ga je više zanimao dobar život i prednosti koje je pružala trgovačka obitelj u usponu u općini Asiz. Franjo se borio u bici kod Collestrade 1202., koja se vodila između Asiza i Perugie te završila porazom Asiza i zatvaranjem Franje. Nakon puštanja iz zatvora slijedilo je razdoblje bolesti. Ali nakon oporavka, Franjo je opet pokušao zadobiti čast viteza i poduzeo je ekspediciju u službi pape, da bi se vratio u Asiz iz poslušnosti prema Božjoj volji, kako je vjerovao.

I sam Franjo smatra da je presudan trenutak za njegovo obraćenje bio njegov razgovor s gubavcem. Bilo je to Božje djelo, naveo je on u svojoj Oporuci, koje je konačno prevladalo njegovo gađenje prema gubavcu i promijenilo "gorčinu u slatkoću". Od toga trenutka Franjo će živjeti u domu s gubavcima i izopćenicima iz svijeta i tamo naći Krista, patnju, raspetog Spasitelja. Na-pustivši svoju obitelj i baštinu, Franjo je uzeo evanđelje kao svoje životno pravilo te postao "glasnik velikoga kralja". Oko 1205. ili 1206. našao je usmjerenje za svoj život u glasu Raspetog koji mu je progovorio s križa u razrušenoj crkvi San Damiano, upućujući Franju da ponovno izgradi crkvu (Crkvu) koja se raspadala oko njega.

Posvećujući se fizički ponovnoj izgradnji crkve San Damiana zajedno sa služenjem gubavcima, on je svojim jednostavnim životnim stilom privukao pozornost, i ubrzo su se i drugi željeli pridružiti Franji i njegovu novom poduhvatu. Tražeći jasno uputstvo u evanđelju, on i njegovisljedbenici naišli su na one odlomke u kojima Isus upućuje svoje učenike da ništa ne uzmu sa sobom na putovanju jer se nalaze u misiji u kojoj će propovijedati obraćenje i kraljevstvo nebesko.

Skupina je narasla na dvanaestoricu 1209. i 1210. pa su se Franjo i njegova braća uputili u Rim da traže odobrenje za svoj jednostavni, siromašni, evanđeoski način života od Inocenta III.

Page 3: Red Sv. Franje Iz Asiza

dajući toj skupini usmeno odobrenje za njihovo životno pravilo, Inocent im je dao i dopuštenje da propovijedaju pokoru.

Od trenutka kada je Franjo susreo svog prvog brata, nikada neće više biti ponovno sam i osnovna okosnica njegovog jednostavnog života bit će odnos prema braći i sestrama koje mu je dao Bog. Franjevački pokret dalje će naglo rasti oko Franje. Klara Asiška postala je dio franjevačkog bratstva 1212., upravljajući sama razvojem "Siromašnih gospođa" iz samostana San Damiano gdje će živjeti u potpunom siromaštvu do svoje smrti 1253. Pored te Franjine braće koja su obećala da će živjeti u siromaštvu, čistoći i poslušnosti u Prvome redu, i drugi muškarci i žene pridružit će se duhu i načinu života franjevaca kao članovi Trećeg reda koji žive u braku ili ne sklapaju braka.

Sam Franjo nastavio je voditi franjevački pokret svojim primjerom i učenjem. Pored propovijedanja, Franjo je sudjelovao u radu misije reda među onima koji nisu vjernici. Idući u potragu za mučeništvom, Franjo je putovao u Siriju 1219., gdje je došao u križarski logor u Damietti. Tamo ih je pokušao odvratiti od napada na muslimanski logor. U nemogućnosti da zaustavi bitku, bio je svjedokom propalog 5. križarskog rata, koji je završio tisućama mrtvih. Nakon strahovitog poraza križarske vojske, Franjo je otišao u logor sultana Melekel-Kamela gdje je s njim razgovarao o kršćanskoj vjeri, ali nije uspio obratiti sultana i postići mučeništvo za sebe.Vrativši se u Italiju 1220., Franjo se susreo s teškoćama koje su se javljale unutar sve šireg franjevačkog pokreta. U sljedećim godinama raspravljalo se o Pravilu manje braće na godišnjim kapitulima, a pismeno odobrenje konačnog teksta dao je Honorije III. u buli Solet annuereod 29. studenog 1223. Franjo je odstupio od svog položaja generalnog ministra reda i zadnje godine svoga života proveo je u molitvi i propovijedanju.

1223. Franjo je bio na hodočašću u Grecchiu, gdje je proslavio Božić zorno prikazujući Isusovo rođenje u Betlehemu na ponoćnoj misi pomoću skupine likova, među koje su pripadali ljudi i životinje, kako bi vjernici zorno i opipljivo doživjeli siromaštvo i poniznost utjelovljenja (prve jaslice). Sljedeće godine, 17. rujna, dok je molio na brdu La Verna, Franjo je bio obilježen stigmama, ranama raspetog Krista koje su se pojavile na njegovim rukama, stopalima i bokovima. Njegova je pobožnost obilježena jakim osjećajem radosti koji se budi prije svega pri promatranju patnje svoga Gospodina ali i prirodne ljepote. Kao što pokazuje njegova Pjesma stvorovima, Franjo Asiški ima i znatan književni dar. Trećega listopada 1226. umro je »Božji trubadur« u posvemašnjem siromaštvu. Već četiri godine poslije Katolička ga je crkva proglasila svecem.

Franjino pravilo:Odobrio ga je papa Honorije III. 29. studenog 1223. bulom Solet annuere, dovršavajući

tako postupak razvitka teksta koji je počeo 1209. i 1210. U svojoj oporuci Franjo izjavljuje da ga je Bog nadahnuo, nakon što mu je dao braću, da živi prema svetom evanđelju. Vrlo jednostavni tekst sadržavao je odgovarajuće odlomke iz evanđelja zajedno s nekim jednostavnim praktičnim uputama za život braće, a usmeno ga je odobrio Inocent III. 1209. ili 1210.

Broj braće rastao je i njihova ih je misija vodila po cijeloj Europi i izvan nje među nevjernike, tako se i tekst Pravila razvijao i rastao zajedno s braćom. Sačuvano je izdanje teksta oko 1221. koji je sadržavao dvadeset i četiri poglavlja. Konačno Pravilo koje je odobrio Honorije 1223. sastavljeno je od dvanaest poglavlja.

Čak i u različitim fazama tekstualnog razvitka Pravilo je za franjevce uvijek ostalo isto. Srž se sastojala od opisa evanđeoskog načina života izraženoga u siromaštvu i pokretljivosti, po uzoru na konkretni prikaz Kristova slanja apostola i učenika u sinoptičkim evanđeljima. Kako nisu imali stalne nastambe, braća su trebala nalaziti dom u uzajamnoj ljubavi i podršci. Trebali su moliti u crkvama tijekom putovanja i propovijedati na način Rimokatoličke Crkve, a pored toga propovijedati pokoru samo uz dopuštenje mjesnog svećenstva. Sva su braća morala propovijedati vlastitim primjerom. Braća su svoje svakodnevne potrebe zadovoljavala fizičkim radom i bez ikakve zalihe

Page 4: Red Sv. Franje Iz Asiza

za sutrašnjicu. Ako to nisu uspjeli, bilo im je dopušteno prositi iz nužde. Pored tog općeg opisa kako načina života tako i nadahnuća Manje braće, Pravilo uključuje poglavlje o misiji među nevjernicima, pa je tako Franjino pravilo postalo prvo misionarsko pravilo i red u Zapadnoj Crkvi.

Ordo fratrum minorum:Naziv Franjevci ili Red Manje imaju potječe od latinskog naziva Ordo fratrum minorum (krat.

OFM). Sv. Franjo je po svom obraćenju ustanovio bratstvo "Pokornička braća i sestre", iz kojeg se razvijaju tri franjevačka reda:

◦Manja Braća - muški red ◦Klarise - ženski red ◦Franjevački Svjetovni Red - i muški i ženski ◦Franjevci trećoreci glagoljaši - muški samostanski red

Kako bi ostali vjerni utemeljiteljevu idealu, franjevci su pokretali brojne "obnove", kroz koje su se uobličile tri razne redovničke obitelji. Svaka od tih triju obitelji ima svoje vlastite poglavare i vlastite strukture:

◦Red Manje Braće (OFM) ◦Red Manje Braće Konventualaca (OFMConv) ◦Red Manje Braće Kapucina (OFMCap)

U Redu su kroz čitavu povijest bile vrlo snažne rasprave o ispravnom obdržavanju siromaštva, pa je tako 1517. i došlo na podjele na konventualce (koji su bili za ublažavanje pravila o siromaštvu) i opservante (koji su zadržali zahtjev za strožim siromaštvom). U 19. stoljeću od opservanata su se odvojili kapucini (zbog još strožeg zahtjeva za neposjedovanjem materijalnih dobara). Pored njih nastao je i Treći red (trećoreci), čiji članovi mogu biti i žene i muškarci, mogu posjedovati imovinu, stupati u brak i uopće živjeti svjetovnim životom. Danas se taj red zove Franjevački svjetovni red.