S V E T I L J U D I

S V E T IL J U D I

Radovi objedinjeni pod nazivom Sveti ljudi nas-tali su kao diplomski rad pri Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, utjelovljujući ne samo fo-tografsku seriju već i višemjesečno istraživan-je, druženje, razgovore, aktivizam i analitičke tekstove koji su im prethodili u cilju postizanja društveno relevantne, angažirane i sadržajne umjetničke koncepcije. Utoliko možemo govoriti o fotografiji koja odstupa od tradicionalne forme i ulazi u multimedijalno umjetničko i istraživačko djelovanje – društveno, prostorno i vremenski uvjetovano i omeđeno.

Izložba se sastoji od tri dijela: portreta 12 tražitel-ja azila, video-foto montaže autorovih intervenci-ja plakatima u javnom prostoru te fotografija propadanja istih.

Sveti ljudi ili homines sacri, odnosno homo sac-er, u rimskom su pravu predstavljali prognanike ili izopćenike, one koji su izgubili sva građans-ka prava – odakle autoru i ideja za aluziju ko-rištenjem termina koji podcrtava razgraničenje i Drugost. U kontekstu suvremenog društva kon-trole i biopolitike, sveti ljudi se tek nazivaju dru-gim imenima, a nose iste etikete i nadgledaju se sličnim mehanizmima. Imigranti i tražitelji azila kojima se Konjikušić bavi, samo su jedni u nizu nadgledanih i kontroliranih u „krugu“ netranspar-entnog i sveprisutnog Panoptikona; sofisticirane disciplinske mjere nevidljice, ali jasno centrali-zirane hijerarhije moći.

Ulaskom Hrvatske u EU, Ministarstvo unutarn-jih poslova dostavilo je fotografima „šablonu za provjeru ispravnosti biometrijske fotografije“ – simptomatičnu i sugestivnu kontrolnu matricu u koju Konjikušić ukalupljuje lica imigranata, nam-jerno ih „žigosajući“ antropometrijskim linijama koje u svojoj idealnoj funkciji uskraćuju svaku os-obnost i ekspresiju lica, što autor u svome radu ne poštuje u potpunosti, dopuštajući osobi ispred objektiva minimalnu količinu individualnosti koja ima za cilj podcrtati subjekt i zaobići objekt.

Intervencijom naizgled još jednog ukalupljivanja i ušutkivanja šablonom, Konjikušić postiže suprot-no - prikazanim osobama daje glas i čini ih

vidljivima, prvo na simboličkoj razini, zatim i konk-retnim intervencijama u javnom prostoru. Naime, fotografije 12 azilanata otiskuje na plakatima dimenzija 120x100 cm (a kasnije, u sklopu 13. UrbanFestivala, i na zagrebačkim jumbo plakati-ma) i lijepi na desetke lokacija, javnih površi-na Zagreba i Beograda, čime potiče vidljivost i javni dijalog o bazičnim demokratskim pitanjima i problemima marginalizacije i nevidljivosti. Kon-tekst u koji plakat „ulazi“ (poput onog s ostacima pozadinskog teksta „Za Hrvatsku koja misli“), vrlo je sugestivan i nudi iščitavanje slojeva borbe za mjesto, vidljivost, pravo i promociju raznih reklam-nih materijala, oglasa, aktivističkih poruka i sl. U navedenom semantičkom kaosu Konjikušićevi portretni plakati vidljivi su tek svojom recent-nošću, činjenicom da su zadnji u nizu, a njihova komunikacijska strategija namjerno je pročišće-na i ne nudi dodatne reference i tekstualna po-jašnjenja, izmičući uobičajenoj agresivnoj „por-nografiji“ oglasnih materijala. Nakon nekoliko dana i tjedana autor prepoznaje novu dimenziju rada i počinje bilježiti proces mi-jenjanja i propadanja materije, ne samo uslijed atmosferilija vremenskih uvjeta i uvjeta urbanih mikrolokacija, već i djelovanjem anonimne ljud-ske ruke koja u plakat usputno ili planski upisuje novo značenje – devastacijom, crtežom, simbo-lom, potpisom, komentarom i sl. Istraživački proces navedenim je propadanjem i sam završio, zaokruživši cjelinu jednog promišl-janja, propitivanja, kreiranja, interveniranja i na koncu bilježenja, ali i otvorivši vrlo složenu prob-lematiku u kojoj je ovakav umjetnički rad tek pot-icaj senzibilizaciji nekolicine ponovno Drugih (rjeđih nego češćih), koji u društveno-političkoj i komunikacijskoj buci imaju volje i sluha detekti-rati bitno.

Marija Borovičkićpovijesničarka umjetnosti

I Z J A V A O R A D UKao početnu točku rada koristim “Šablonu za provjeru ispravnosti biometrijske fotografije” koja je fotografima nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju dostavilo Ministarstvo unutarnjih poslova. Slijedeći propisane upute, fotografiram portrete tražitelja azila, svjesno radeći grešku - dopuštam minimalne ekspresije lica koje pokazuju njihovu osobnost - odbijajući im oduzeti individualnost i svesti ih na arhivski podatak. Mijenjajući odnose moći propitujem ulogu medija fotografije kao političkog instrumenta za kontrolu i nadzor.

Izlaganjem fotografiranih lica tražitelja azila u formi plakata u javnom prostoru, koji smatram mjestom na kojem su najjasnije uočljivi društveni antagonizmi, odnosno odnosi moći, želim imi-grante barem na simboličkoj razini učiniti vidljivi-ma. Otvaram pitanje o njihovom statusu, položa-ju te uopće o imigrantskim politikama EU. Pratim i dokumentiram propadanja izloženih fotografija u javnom prostoru, gdje su portreti prepušteni različitim intervencijama koje prvenstveno poka-zuju odnos “nas” prema “Drugima”.

I N T E R V E N C I J EU J A V N O M P R O S T O R U

I N T E R V E N C I J EU J A V N O M P R O S T O R U@ URBANFESTIVAL13

Povodom proslave godišnjice ulaska Hrvatske u Europsku uniju, na pročelju Ban centra na južnoj strani novo uređenog Trga Europe, gdje je svoju ekskluzivnu rezideniciju pronašla Kuća Europe – sjedište Europske komisije u Hrvatskoj – našli su se u visoko produciranoj promotivnoj kampanji protreti nasmješenih građana EU, koji su, sudeći po naglašenom multikulturalnom predznaku, trebali slaviti „europske vrijednosti“, toleranci-ju i intergraciju stranaca na Starom kontinentu. Razotkrivanje niza pukotina u tim pripovijestima/mitovima glavna je nit vodilja umjetničkog rada Davora Konjikušića, a progovaranje umjetničkim sredstvima o restriktivnoj migrantskoj politici „tvrđave Europe“, rastakanju susutava socijalne zaštite u našoj neoliberalnoj stvarnosti koja na mobilnost i migraciju gleda samo iz ekonomske perspektive, može se činiti logikom funkcioniran-ja umjetničkog polja doista ograničavajućim za-datkom.

Konjikušića zanima povijest uloge fotografije u kriminalizaciji siromašnih i postavke devetn-aestostoljetnog Bertillonovog antropometrijsk-og sistema kontrole i nadzora koji je i danas jedan od temeljnih sustava zaštite Schengenske granice. Fizičke karakteristike ljudskih lica gle-dane kolonijalnim okom antropologa – poput ti-pologije i širine nosa, visine čela, razmaka među očima, oblika glave i tipa ušiju – ključni indikatori kreiranja policijskog portreta „kriminalca“ 19. stol-jeća - suvremenim (i manje vidljivim) tehnologi-jama utkani su i u ulaznicu za „Obećanu zemlju Europu“, biometrijsku putovnicu. Oni koji je ne posjeduju, a koji nisu pokopani u bezimenim grobovima Lampeduse, po različitim zemljama Europe čekaju svoje državljanstvo, prvi među nejednakima.

U Galeriji SC izloženi su njihovi portreti, obrublje-ni žutim i crvenim (biometrijskim) linijama koje umjetnik nazivom ciklusa pretvara u aureolu, ali i aplicira tako da savršeno pristaju na razno-lika lica, na taj način simbolički poništivši njiho-vo značenje instrumenta kontrole i isključivanja. Ovakva je gesta svojevrstan obračun s Konjik-ušićevim primarnim medijem izražavanja, fo-tografijom. Međutim on to ne čini samo u mediju fotografije, već iz svijesti o nužnosti iskoraka iz sfere reprezentacije, kojoj fotografija nikako ne može umaći, radi iskorak na granicu umjetničkog

polja prema aktivizmu, prema kolektivnom radu, praksama koje žele emancipirati a ne reprez-entirati subjekte, raditi s njima a ne za njih. U praksi to znači niz sastanaka s tražiteljima azila i zajedničko promišljanje o tome kako umjetnički alati i načini komuniciranja mogu pomoći da se kritika migrantske politike Europske unije plasira u javnu sferu, pristajanje na gubitak kontrole i na suradnički rad s drugim aktivistima, umjetnicima i kustosima u hibridnom izvođenju rada, koji tako već duboko zalazi u polje aktivističke akcije.

Ipak treba imati na umu da rad i tada ostaje između reprezentacije i emancipacije, obzirom da su migranti u pitanju zaista u poziciji onih koji ne mogu govoriti, jer je svaki njihov javni istup i pojavljivanje, makar i samo u vidu javno objavl-jenje fotografije na utvrdivom mjestu i vremenu, moguća prepreka i komplikacija u rješavanju sta-tusa. Potencijal fotografije da bude (zlo)upotre-bljena kao sredstvo kontrole vraća se poput bu-meranga, upućujući nas činjenicu da se politička pitanja moraju i trebaju tematizirati kroz umjet-nost (i kao njezina samokritika, kao kritika onog što umjetnost radi), ali i da umjetnost nije dovol-jna.

Ivana Hanaček, Ana Kutleša - [BLOK]

O B R A Č U NS F O T O G R A F I J O M

GRAD ZAGREB ODIO JE DA IZDA DOZVOLU ZA POSTAVLJANJE FOTOGRAFSKE INSTA-LACIJE

Izjava za vrijeme performansa “Trg Europe: slijepa pjega” u Zagrebu /20.06.2014./: “Na novostvorenom zagrebačkom trgu, takozva-nom trgu Europe, danas je trebala biti postavlje-na foto-instalacija umjetnika Davora Konjikušića Trg Europe: Slijepa pjega. Portrete migranata Konjikušić je uokvirio crvenim i žutim linijama preuzetima iz službene šablone za izradu fo-tografije za biometrijsku putovnicu, koju većina fotografiranih vjerojatno nikad neće posjedova-ti, s idejom da ih postavi upravo ovdje, sučelice zgradi Europske komisije u Hrvatskoj. Međutim, Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstva, komunalne poslove i pro-met je odbio izdati dozvolu za postavljanje, pod izlikom da je prostor predviđen za gradske mani-festacije, ili pak, kako nam je rečeno usmeno, da je ovo još uvijek zona gradilišta...

Zato rad Davora Konjikušića otvara pitanja koja se tiču svih nas, a mi kao udruga koja se već 14. godinu bavi javnim prostorom, smatramo da se tim pitanjima imamo svako pravo baviti i na ovom prostoru, upravo na ovom prostoru. Iako smo u zajedničkoj odluci s umjetnikom portrete migranta izmjestili s Trga Europe i raspršili na 7 lokacija u gradskom centru, smatramo da prob-lem migrantske politike Europske unije treba iznijeti upravo ovdje. Tražitelji azila ali i oni koji ga uspiju dobiti suočavaju se s nizom problema. U razgovorima s tražiteljima azila smještenima u Zagrebu doznali smo da kao svoj najveći prob-lem vide upravo dugo trajanje postupka za do-bivanje azila. Tako jedan od najdužih postupaka iznosi 2 godine i 2 mjeseca, odnosno 26 mjeseci, odnosno 671 dan. To naravno nije jedini slučaj – prosječno vrijeme čekanja rješenja zahtjeva za azil iznosi 10 mjeseci – 305 dana. ”

www.blok.hrwww.urbanfestival.blok.hr

P R O C E S ...P R O P A D A N J E

G A L E R I J S K IP O S T A V

T E H N I Č K ES P E C I F I K A C I J E

Izložba se sastoji iz tri dijela:

1) 12 portreta - fotografija na pleksiglasu dimenzija 120 x 100 cm; tisak vidljiv s obadvije strane; za svaku fotografiju potreban je PCI reflektor ili slično rasvjetno tijelo; temperatura boje oko 3600 K; fotografije vise s plafona ili greda na već postojećim sajlama;

2) video dokumentacija i mapiranje intervencija u javnom prostoru (HD, 16:9) ili alternativno foto dokumentacija 20 fotografija dimenzija 40 x 60 cm s crnim okvirima;

3) fotografije propadanja; 12 fotografija dimenzija 40 x 60 cm u crnim okvirima;

Davor Konjikušić, rođen 1979. godine u Zenici, BiH, završio je MA studij fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je prethodno završio dodiplomski studij snimanja. U svome radu služi se fotografijom kao primarnim medijem za artikulaciju svog autorskog koncepta u ko-jem propituje odnose između osobnog i javnog, intimnog i društveno-političkog.U svojoj umjetničkoj praksi fotografiju povezuje s tekstom, arhivom, nađenim predmetima i videom. Zanima ga uloga fotografskog medija u uspostavljanju odnosa moći i kontrole. Za svoj rad Genogram nagrađen je u kategoriji umjetničkog koncepta na Rovinj Photodays 2013.

solo izložbe

Sveti ljudi, Galerija SC, Zagreb, Hrvatska, 2014Trg Europe: Slijepa pjega, bilbordi i javna akcija, UrbanFestival, Zagreb, Hrvatska, 2014Genogram, Galerija Praktika, Split, Hrvatska, 2013Genogram, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, Hrvatska, 2013Bilježenje sjećanja, Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka, Hrvatska, 2013Privatno i javno, Kulturni centar Drugstore, Beograd, Srbija, 2012Gender Matters, Erste Stiftung, Beč, Austrija, 2010Corridor X, KC Grad, Beograd, Srbija, 2009

grupne izložbe (izbor)

traganja i traženja, KAZAMAT, HDLU Osijek, Hrvatska, 2014Obiteljska fotografija ARTGET galerija, Beograd, Srbija, 2013A Personal Gaze In Mutual Space, SI Fest, Monte della Pietà, Savignano sul Rubicone, Italy, 2012Ispit, SC gallery, Zagreb, Hrvatska, 2012Fotografija industrije, Muzej grada Zagreba, Hrvatska, 2012Nova imena, ULUPUH, Zagreb, Hrvatska 2013, 2012, 2011, 2012Lažni idoli, Dom Omladine, Beograd, Srbija 2011Rovinj Photodays, Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka, Hrvatska 2011Rovinj Photodays, Multimedijalni centar, Rovinj, Hrvatska, 2011Zagrebački kvartovi, Muzej grada Zagreba, Hrvatska, 2011Rovinj Photodays, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, Hrvatska, 2011Rovinj Photodays, Multimedijalni centar, Rovinj, Hrvatska, 2010

priznanja & nagrade

UrbanFestival 13, Hrvatska, 2014. Otvoreni poziv za umjetničku intervenciju na Trgu Europe.Rovinj Photodays, Hrvatska, 2013.Pobjednik u kategoriji umjetničkog koncepta.Rovinj Photodays, Hrvatska, 2011. Finalist u kategoriji portreta.Young Creative Chevrolet, Pariz, Francuska 2010. Treća europska nagrada. Rovinj Photodays, Hrvatska, 2010. Finalist u kategoriji umjetničkog koncepta.

rezidencije, radionice & projekti

UrbanPhotography radionica, predavač David Kendall (Goldsmith, UK), Rovinj, Hrvatska, 2014Radnik, radnica // umjetnik, umjetnica, 2014Kustoska platforma, Zagreb, Hrvatska 2013 - 2014Industrijska baština radionica & izložba, Muzej grada Zagreba, Hrvatska 2012

K R A T K AB I O G R A F I J A

www.davorko.net2014.