PRIJE NJIHOVA VJEŠANJAJoe Abercrombie

Prtvi zakon - knjiga druga

Za četvero čitatelja Vi znate koji ste

DIO PRVI“Trebamo opraštati svojim neprijateljima, ali ne prije nego što ih dostignu vješala.”

Heinrich Heine

VELIKI UJEDNAČITELJProkleta magla. Zavuče ti se u oči tako da ne vidiš dalje od par koraka pred sobom. Zavuče ti

se i u uši pa ništa ne čuješ, a kad i uspiješ čuti, ne znaš iz kojeg pravca zvuk dopire. Zavuče ti se unos pa ne osjetiš ništa osim vode i mirisa vlage. Prokleta magla. Pravo je prokletstvo za izviđače.

Prešli su Bjelotok nekoliko dana ranije, sa Sjevera u Anglandiju, i Cucak je cijelim putem biona rubu živaca. Izviđanje nepoznatog terena, usred rata koji se njih zapravo i ne tiče. Svi su momcibili nervozni. Izuzev Trodrvaša, nitko se od njih nikada nije maknuo sa Sjevera. Osim možda Mrki.On nije pričao gdje je sve bio.

Prošli su uz nekoliko spaljenih farmi, uz selo u kojem više nije bilo žive duše. Unijske kuće,velike i pravokutne. Vidjeli su tragove konja i ljudi. Mnogo tragova, ali nikad i same ljude. Cucak je,međutim, znao da Bethod nije daleko, da mu se vojska raširila po zemlji u potrazi za gradovima kojeće spaliti, hranom koju će ukrasti, ljudima koje će ubiti. Za raznoraznim opačinama. Sigurno posvudaima izviđače. Kad bi uhvatio Cucka ili bilo koga od ostalih, vratio bi ih u blato, i to ne po kratkompostupku. Krvavi križ, glave na kolcima i sve ostalo, Cucak nije uopće sumnjao.

Ako ih Unijci uhvate, opet su mrtvi, po svoj prilici. Ta ipak je rat, a ljudi u ratu ne razmišljajusvojom glavom. Cucak nije očekivao da će tratiti vrijeme na razlučivanje prijateljski nastrojenihSjevernjaka od neprijateljski nastrojenih. Život je, bome, prožet opasnostima. Bilo je to dovoljno dasvi budu napeti, a on sam i u najboljim je vremenima sklon napetosti.

Stoga nije teško uvidjeti da mu je magla došla kao sol na ranu, recimo to tako.

Od svog tog silnog šuljanja po mraku samo je ožednio, pa se oprezno zaputio kroz masnogrmlje u pravcu iz kojega je čuo žuborenje rijeke. Klekne na rub vode. Bilo je muljevito tamo dolje,od truleži i mrtvog lišća, ali Cucak zaključi da mu od malo mulja neće biti ništa, i tako je već bioprljav preko svake mjere. Zagrabi vode u dlanove i otpije. Ondje dolje osjetio se dašak vjetra, onkrajdrveća, i čas je gurao maglu prema njemu, a čas je vukao od njega. A onda ga Cucak ugleda.

Ležao je na trbuhu, s nogama u vodi i gornjom polovicom tijela na obali. Zurili su jedan udrugoga neko vrijeme, oboje potpuno zapanjeni i začuđeni. Dugačak mu je štap stršao iz leđa.Slomljeno koplje. Tada je Cucku sinulo da je ovaj mrtav.

Ispljune vodu i prišulja mu se bliže, pun opreza da ga netko ne dočeka s nožem u leđa. Truploje bio muškarac od kojih dvadeset i pet godina. Žutokos, sa smeđom krvlju na sivim usnama. Na sebije imao pojastučenu jaknu, napuhnutu od vode, onakvu kakvu bi čovjek nosio ispod oklopa. Borac,znači. Neki zaostali, možda, izgubio je svoju ekipu pa su ga pokosili. Unijac, nesumnjivo, ali Cuckuili bilo kome drugome nije izgledao tako različito ovako mrtav. Sva trupla izgledaju manje-više isto.

“Veliki Ujednačitelj”, Cucak prošapće sebi u bradu, budući da je bio u nekom misaonom stanjuuma. Tako je brđani zovu. Smrt, naime. Ona ujednačuje sve razlike. Velika imena i nikogoviće,južnjake i sjevernjake. Sve ih dostigne na kraju, i svakog čovjeka tretira jednako.

Po svemu sudeći, ovaj je bio mrtav ne više od par dana. To znači da bi, tko god da ga je ubio,mogao još uvijek biti u blizini, a to je zabrinulo Cucka. Magla mu se sad činila puna zvukova.Moguće je da ih stotinu karlova čeka tik izvan vidokruga. A moguće je i da to samo rijeka pljuska poobalama. Cucak ostavi truplo da leži i odšulja se među drveće, trčkarajući nisko od debla do deblakako su mu se pomaljala iz sivila.

Umalo se popikne preko još jednog trupla, napola ukopanog u hrpi lišća, izvaljenog na leđimaraširenih ruku. Na koljenima prođe uz jednoga s nekoliko strijela u boku, licem u prašini, guzicom uzraku. U smrti nema dostojanstva, to je činjenica. Cucak je počeo žuriti, nestrpljiv da se što prijevrati ostalima i kaže im što je vidio. Nestrpljiv da se makne od tih leševa.

Vidio ih je dosta, dakako, i više nego što bi trebao, ali nikad mu nije bilo ugodno u njihovojblizini. Tako je lako od nekoga napraviti leš. Znao je tisuću načina kako to učiniti. Ali jednom kad tonapraviš, više nema natrag. Jedan čas je čovjek, sav pun nadanja, razmišljanja i snova. Čovjek sprijateljima, obitelji i domom. Sljedeći čas je blato. Cucka to podsjeti na sve okršaje u kojima je bio,svih bitaka u kojima je sudjelovao. Podsjeti ga da ima sreće što još uvijek diše. Glupe sreće. Podsjetiga da ta njegova sreća možda neće potrajati.

Sad je već skoro trčao. Nepromišljeno. Bludio je po magli kao neiskusan klinac. Nije si uzeovremena, nije njušio zrak, nije osluškivao. Veliko ime kao što je on, izviđač koji je prošao Sjeveruzduž i poprijeko, trebao bi biti pametniji, ali ne možeš cijelo vrijeme biti budan. Nije ni vidio što gaje snašlo.

Nešto ga pogodi u bok, jako, baci ga ravno na nos. Uzjagmi se da ustane, no netko ga nogomgurne na pod. Cucak se opirao, ali tko god bio taj gad, bio je strahovito snažan. Prije nego se uopćesnašao, bio je na leđima u prašini, i sam si je bio kriv za to. On sam, leševi i magla. Ruka ga ščepa zavrat i počne mu stezati dušnik.

“Grgh”, zakrešti, prtljajući po ruci i razmišljajući kako mu je kucnuo zadnji čas. Razmišljao jekako su mu se sve nade pretvorile u blato. Veliki Ujednačitelj konačno je došao po njega...

A onda prsti prestanu stiskati.

“Cucak?” reče mu netko na uho. “Si to ti?”

“Grgh.”

Ruka mu pusti vrat i on usiše dah. Osjeti kako ga netko podiže za kaput. “Sranje, Cucak, mog’osam te ubit’!” sad je, bome, prepoznao glas. Crni Dow, gad jedan. Cucak je bio napola bijesan što gaje zamalo nasmrt zadavio, a napola glupo sretan što je još uvijek živ. Čuo je Dowa kako mu se smije.Grubim smijehom, nalik na dozivanje vrana. “Si dobro?”

“Znali su me i srdačnije dočekivati”, grakne Cucak, još uvijek se trseći da dođe do zraka.

“Smatraj se sretnikom, mogao sam te i hladnije dočekati. Mnogo hladnije. Mislio sam da sijedan od Bethodovih izviđača. Mislio sam da si ti skroz dalje u dolini.”

“Kao što vidiš,” prošapće on, “nisam. Gdje su ostali?”

“Gore na brdu, iznad ove jebene magle. Razgledaju.”

Cucak kimne prema pravcu iz kojeg je stigao. “Ondje ima leševa. Masa njih.”

“Masa njih, veliš?” upita Dow kao da misli da Cucak ne zna kako izgleda masa leševa. “Hah!”

“Aha, podosta njih u svakom slučaju. Unijskih leševa, rekao bih. Izgleda da je ovdje došlo dookršaja.”

Crni Dow se opet nasmije. “Okršaj? Misliš?” Cucku nije bilo jasno što je time mislio.

“Sranje”, reče on.

Stajali su na brdu, njih petorica. Magla se raščistila, no Cucak bi gotovo radije da nije. Sad jesasvim jasno vidio što mu je Dow htio reći. Cijela je dolina bila puna mrtvaca. Bili su posipanivisoko po padinama, uglavljeni između stijena, razvučeni po borovici. Bili su razbacani po travi udnu doline kao čavli rasipani iz vreće, iskrivljeni i polomljeni po smeđoj zemljanoj cesti. Bili sunagomilani uz rijeku, nagomilani na obalu u hrpi. Ruke, noge i polomljena oprema stršali su izposljednjih tračaka magle. Bilo ih je posvuda. Načičkani strijelama, izbodeni mačevima, sasječenisjekirama. Vrane su se dozivale dok su skakutale s jednog obroka na drugi. Bio je to dobar dan zavrane. Dugo je već prošlo otkad je Cucak zadnji put vidio pošteno bojište i prizor mu je vratio nekagorka sjećanja. Užasno gorka.

“Sranje”, reče još jednom. Nije mogao smisliti što bi drugo rekao. “Rekao bih da je Unijamarširala ovom cestom.” Trodrvaš se sav namr- štio. “Rekao bih da su se žurili. Pokušali uhvatitiBethoda nespremnog.” “Izgleda da nisu baš pažljivo izviđali teren”, zagrmi Tul Duru. “Čini se da ihje Bethod uhvatio.”

“Možda je bila magla,” reče Cucak, “kao danas.”

Trodrvaš slegne ramenima. “Možda. Takvo je doba godine. Bilo kako bilo, bili su na cesti, ukoloni, umorni od cjelodnevnog pješačenja. Bethod ih je napao odavde i s onog tamo grebena. Prvostrijelama da ih rasprši, a onda su se karlovi urlajući sjurili s visina, spremni za akciju. Unijci su sebrzo raspršili, rekao bih.”

“Jako brzo”, reče Dow.

“A onda je nastao pokolj. Rašireni po cesti. Zbijeni uz vodu. Nisu imali baš kamo pobjeći.Pokušavali su skinuti oklope, pokušavali preplivati rijeku u oklopima. Zbijali se i penjali jedni prekodrugih dok su strijele pljuštale po njima sa svih strana. Neki od njih možda su se i domogli one šume,ali sveznajući Bethod imao je pospremljenih par konjanika, spremnih da poližu tanjur.”

“Sranje”, reče Cucak s nemalom mučninom. I sam se jednom bio našao na krivoj strani pomora,a uspomena nije bila ni najmanje lijepa.

“Uredno kao dobar šav”, reče Trodrvaš. “Bethodu se mora odati priznanje, tom gadu. Zna svojposao, nitko bolje od njega.”

“Ovo je onda kraj, šefe?” upita Cucak. “Bethod je već pobijedio?” Trodrvaš odmahne glavom,fino polako. “Puno je tih južnjaka. Jako puno. Većina ih živi s druge strane mora. Kažu da ih ondjeima više nego što možeš prebrojati. Više ljudi nego što je drveća na Sjeveru. Možda će im trebatineko vrijeme da dođu ovamo, ali doći će. Ovo je tek početak.”

Cucak baci pogled prema mokroj dolini, prema svim onim mrtvacima, sklupčanim, opruženim iiskrivljenim po terenu, tek hrani za vrane. “Nije im baš neki početak.”

Dow uvine jezik i hračne, najglasnije što je mogao. “Zatvoreni u tor i poklani kao stado ovaca!Želiš tako umrijeti, Trodrvašu? Ha? Želiš stati na stranu takvih? Jebeni Unijci! Ne znaju oni ništa oratu!”

Trodrvaš kimne. “Onda ih valjda mi moramo naučit.”

Oko ulaznih dveri vladala je velika gužva. Bilo je tu žena, mršavih i izgladnjelih. Bilo je tudjece, odrpane i prljave. Bilo je tu muškaraca, starih i mladih, pogrbljenih pod teškim zavežljajimaili s opremom pod rukama. Neki su imali mazge, ili su gurali tačke, nakrcane raznoraznim stvarimakoje su izgledale beskorisno. Drvenim stolicama, limenim loncima, ratarskim oruđem. Mnogi nisuimali ništa osim jada. Cucku se činilo da bar toga ima napretek.

Zagušili su cestu svojim tijelima i svojim smećem. Zagušili su zrak svojim zapomaganjem isvojim prijetnjama. Cucak je osjetio miris straha, u nosu mu je bio gust kao juha. Svi bježe predBethodom.

Prilično su se dobro laktarili, neki se gurali unutra, neki van, tu i tamo bi netko pao u blato, asvi se očajnički trsili domoći tih dveri kao da su majčina sisa. No kao gomila nisu išli nikamo. Cucakje vidio vrške kopalja kako svjetlucaju iznad glava u gomili, čuo je povike. Ispred njih su bili vojnicikoji nikoga nisu puštali u grad.

Cucak se nagne prema Trodrvašu. “Izgleda da ne žele ni svoje”, prošapće. “Misliš da će nashtjet, šefe?”

“Trebaju nas, to je činjenica. Razgovarat ćemo s njima pa ćemo vidjeti, ili ti imaš bolju ideju?”

“Da odemo doma i ne miješamo se?” promrmlja Cucak ispod glasa, no svejedno pođe zaTrodrvašem u gužvu.

Južnjaci su svi zinuli kad su se oni počeli probijati. Među njima je bila neka djevojčica koja jerazrogačenim očima gledala Cucka dok je ovaj prolazio, i privinula k sebi neku staru krpu. Cucak sepokuša nasmiješiti, ali dugo je već prošlo otkad je imao posla i s čim osim s okorjelim ljudima itvrdim metalom, pa to nije moglo dobro ispasti. Djevojčica vrisne i odjuri, a nije se samo onauplašila. Svjetina se razdvojila, oprezno i tiho, kad su vidjeli Cucka i Trodrvaša, iako su ostavilioružje išto kao i ostali.

Probili se jesu do vrata, samo su tu i tamo trebali pogurnuti pokojeg čovjeka, tek toliko da gapokrenu. Cucak je sad vidio vojnike, njih desetak koji su stajali u vrsti ispred dveri, svi nalik jedandrugome kao jaje jajetu. Rijetko je viđao toliko oklopa koliko su oni imali na sebi, u velikim pločamaod glave do pete, ulaštenim do zasljepljujućeg sjaja, s kacigama preko lica, nepomični kao metalnistupovi. Pitao se kako bi se borio protiv nekog takvog kad bi morao. Nije mu se činilo da bi strijelabogzna što učinila, pa čak ni mač, osim ako kojom srećom ne bi pogodio zglob.

“Za ovo ti treba pijuk ili tako nešto.”

“Što?” procijedi Trodrvaš.

“Ništa.” Bilo je očito da ovi dolje u Uniji imaju neke čudne predodžbe o ratovanju. Da ratovedobiva sjajnija strana, pošteno bi razvalili Bethoda. Šteta što nije tako.

Njihov šef sjedio je u sredini, za nekakvim stolićem punim listova papira, i on je bio najčudnijiod svih. Na sebi je imao nekakvu jaknu, jarkocrvenu. Čudna tkanina za jednog vođu, pomisli Cucak.Pokosiš ga strijelom samo tako. Bio je, sve u svemu, prilično mlad za taj posao. Jedva da mu jepočela rasti brada, iako je svejedno izgledao kao da je sasvim ponosan na sebe.

S njim se prepirao krupan muškarac u zaprljanom kaputu. Cucak se napinjao da čuje,pokušavajući naći smisao u unijskim riječima. “Imam tu petero djece,” farmer je govorio, “a nemamih čime nahraniti. Što bi vi da ja napravim?”

Neki se starac probije naprijed. “Ja sam osobni prijatelj lorda guvernera, zahtijevam da mepustite—”

Momak nije ni jednome dao da završi. “Nije me briga tko su vam prijatelji i nije me brigaimate li stotinu djece! Grad Ostenhorm je pun. Lord maršal Burr naložio je da se svakoga dana primisamo dvješto izbjeglica, a jutros smo već dosegli tu kvotu. Predlažem vam da se vratite sutra. Rano.”

Dvojica muškaraca ostali su zblenuti. “Kvotu?” progunđa farmer.

“Ali lord guverner—”

“Dovraga!” urlikne momak i mlatne šakom o stol. “Samo me izazivajte! Pustit ću ja vas unutra!Dat ću da vas odvuku unutra i objese kao veleizdajnike!”

Dvojcu je to bilo dovoljno pa su se brzo povukli. Cucak je počeo misliti da bi i sam trebaoučiniti isto, no Trodrvaš se već probijao prema stolu. Momak ih namršteno pogleda kao da smrdegore od dva svježa govna. Cucku to ne bi toliko smetalo da se nije oprao posebno za tu priliku. Nijebio ovako čist već mjesecima. “Kog vraga vi hoćete? Ne trebaju nam ni špijuni ni prosjaci!”

“Dobro”, reče Trodrvaš, mirno i strpljivo. “Nismo ni jedno ni drugo. Moje ime je RuddTrodrvaš. Ovo je Cucak. Došli smo razgovarati s nekime tko je ovdje glavni. Došli smo ponuditisvoje usluge vašem kralju.”

“Ponuditi svoje usluge?” Momak se nasmiješi. Nije to bio nimalo srdačan osmijeh. “Cucak,

kažeš? Kako zanimljivo ime. Da mi je samo znati kako ga je dobio.” Malo se naceri svojoj malojdosjetki, a Cucak je čuo da se i drugi hihoću. Koja hrpa šupaka, pomisli on, čvršto stisnutih u tojsvojoj šminkerskoj odjeći i sjajnim oklopima. Hrpa šupaka, ali nije im imalo smisla to i reći. Svasreća da nisu poveli Dowa sa sobom. On bi već vjerojatno rasporio tu budalu i sve ih došao glave.

Momak se nagne naprijed i progovori jako polako, kao da se obraća djeci. “Sjevernjacima nijedopušten ulazak u grad, ne bez posebne dozvole.” Kao da to što im je Bethod upao preko granice,poklao vojske i posijao rat diljem zemlje nije dovoljno posebno. Trodrvaš nastavi, no Cucku sečinilo da ne nailazi na plodno tlo. “Ne tražimo mnogo. Samo hranu i prenoćište. Petorica nas je, svesama Velika imena, sve veterani.”

“Njegovo Veličanstvo ima i više nego dovoljno vojnika. Malo nam, doduše, manjka mazgi.Možda biste nam htjeli nositi zalihe?”

Trodrvaš je poznat po svojoj strpljivosti, no ima i on svoje granice, a Cucku se činilo da im jeveć prokleto blizu. Ovaj mali krelac nema pojma u što se uvalio. Nije to čovjek s kojim se pametnopoigravati, taj Rudd Trodrvaš. Slavno je to ime u njihovim krajevima. Ime koje ulijeva strah u kosti,ili hrabrost, ovisno na kojoj ste strani. Njegovo strpljenje ima granicu, bome, ali nisu je još prešli.Srećom za sve prisutne.

“Mazge, ha?” progunđa Trodrvaš. “Mazge se znaju ritnuti. Bolje pazi da ne dobiješ u glavu,mali.” Zatim se okrene i otkorača niz cestu kojom su i došli, dok su im prestrašeni ljudi bježali s putaa onda se opet skupljali za njima, svi urlajući u isti glas, preklinjući čuvare da baš oni trebaju bitizadnji koje će pustiti unutra i ostaviti ostale da čekaju vani na hladnoći.

“Nisam se baš ovakvoj dobrodošlici nadao”, promrmlja Cucak. Trodrvaš ne reče ništa, samonastavi marširati na čelu, pognute glave. “Što sad, šefe?” Staro momče ošine ga mrkim pogledompreko ramena. “Znaš me. Zar misliš da ću se pomiriti s onakvim odgovorom?” Cucku se nekakočinilo da neće.

NAJBOLJI PLANOVIU dvorani lorda guvernera Anglandije bilo je hladno. Visoki zidovi bili su jednostavnog,

hladnog rasporeda, prostrani pod bio je od hladnih kamenih kocaka, razjapljeni kamin sadržavao jesamo hladan pepeo. Jedini je ukras bila velika tapiserija na jednome kraju, s izvezenim zlatnimsuncem Unije i prekriženim čekićima Anglandije u sredini.

Lord guverner Meed klonulo je sjedio u tvrdoj fotelji pred ogromnim golim stolom i zurio uprazno, desne ruke opuštene oko stalka čaše s vinom. Lice mu je bilo blijedo i upalo, službena haljazgužvana i puna mrlja, a prorijeđena bijela kosa u potpunom kaosu. Major West, rođen i odrastao uAnglandiji, češto je znao čuti priče da je Meed jak vođa, velika pojava, neumorni zaštitnik provincijei njezina stanovništva. Sad je izgledao kao ljuštura, zdrobljena pod težinom velikog službenog lancaoko vrata, prazan i hladan kao zjapeći mu kamin.

Temperatura je možda bila ledena, no atmosfera je bila još hladnija. Lord maršal Burr stajao jenasred prostorije, raširenih nogu i s velikim šakama stegnutim iza leđa tako da su mu sve zglobovipobijeljeli. Major West stajao mu je uz rame, ukočen kao klada, pognute glave, i žalio što je ostaviokaput na ulazu. Unutra je bilo još hladnije nego vani, a vrijeme je bilo oštro, čak i za jesen.

“Hoćete li vina, lorde maršale?” promrmlja Meed, ne dignuvši uopće pogled. Glas mu jezvučao slabašno i piskutavo u tom golemom prostoru. Westu se činilo da gotovo vidi kako se starčevdah dimi.

“Ne, Vaša Milosti. Ne bih.” Burr se mrštio. Mrštio se neprestano, koliko je West vidio, zadnjihmjesec-dva. Čovjek kao da nema drugih izraza lica. Imao je namršten izraz za nadu, namršten izraz zazadovoljstvo, namršten izraz za iznenađenje. Ovo je bio namršteni izraz najžešće ljutnje. West senervozno premjesti s jedne utrnule noge na drugu, u pokušaju da pokrene cirkulaciju, i poželi da senalazi bilo gdje drugdje.

“A vi, majore West?” prošapće lord guverner. “Hoćete li vi vina?” West zausti da odbije, noBurr ga preduhitri.

“Što se dogodilo?” progunđa, a grube mu riječi zastružu po hladnim zidovima i odjeknu odledenih greda.

“Što se dogodilo?” Lord guverner se zatrese, okrene polako svoje upale oči prema Burru kaoda ga prvi put vidi. “Izgubio sam sinove.” Zgrabi pokal drhtavom rukom i iskapi ga sve do taloga.

West ugleda kako se ruke maršala Burra još čvršće stežu iza leđa. “Žao mi je zbog vašeggubitka, Vaša Milosti, ali mislio sam na širu sliku. Govorim o Crnom Zdencu.”

Meed kao da se lecnuo na spomen tog mjesta. “Tamo se odigrala bitka.”

“Bio je to masakr!” drekne Burr. “Koje je vaše objašnjenje? Zar niste primili kraljevenaredbe? Da sakupite sve vojnike koje možete, da postavite obranu i čekate pojačanja? Da ni u kojem

slučaju ne riskirate bitku s Bethodom?”

“Kraljeve naredbe?” Lord guverner napravi prezirnu grimasu. “Mislite, naredbe Zatvorenogavijeća? Primio sam ih. Pročitao sam ih. Razmotrio sam ih.”

“A onda?”

“Onda sam ih poderao.”

West je čuo kako lord maršal žustro diše kroz nos. “Poderali... ste ih?”

“Već što godina moja obitelj i ja upravljamo Anglandijom. Kad smo mi došli ovamo, nije biloničega.” Meed ponosno digne bradu dok je govorio, naduvši prsa. “Mi smo ukrotili divljinu. Mi smoraskrčili šume i izgradili ceste, sagradili farme, rudnike i gradove na kojima se obogatila cijelaUnija!”

Starčeve su oči znatno živnule. Doimao se višim, odvažnijim, jačim. “Narod ove zemlje prvose meni utječe za zaštitu, prije nego pogled upre preko mora! Zar sam trebao dopustiti timSjevernjacima, tim barbarima, tim životinjama da haraju mojim zemljama bez posljedica? Da uništevelika djela mojih praotaca? Da pljačkaju, pale, siluju i ubijaju kako im se sprdne? Trebao samsjediti iza svojih zidova dok oni ubijaju po Anglandiji? Ne, maršale Burr! Ne ja! Sakupio sam svakogčovjeka i naoružao ih i poslao ih da se s divljacima obračunaju u bitki, a moja su im tri sina bila načelu. Što sam drugo trebao učiniti?”

“Slušati jebene naredbe!” zaurla Burr iz sveg glasa. West se trgne od šoka, a gromoglasna mujeka nastavi odzvanjati u ušima.

Meed se trzne, pa zine, a onda mu usna zadrhti. Suze navru na starčeve oči a tijelo mu opetklone. “Izgubio sam sinove”, prošapće, zagledan u hladan pod. “Izgubio sam sinove.”

“Žao mi je vaših sinova i onih čije ste živote protratili, ali ne žalim vas. Sami ste si krivi.”Burr se lecne, a onda gutne i protrlja si trbuh. Polako prošeće do prozora i pogleda u hladan, sivigrad. “Protratili ste sve svoje snage, pa ja sad moram razrijediti svoje da pokrijem vaše gradove ivaše utvrde. Oni koji su i preživjeli Crni Zdenac i svi ostali koji su još naoružani i mogu se boriti bitće prebačeni pod moje zapovjedništvo. Trebat će nam svaki čovjek.”

“A ja?” promrmlja Meed. “Kladim se da ona pseta u Zatvorenome vijeću traže moju krv?”

“Neka samo traže. Potrebni ste mi ovdje. Izbjeglice dolaze na jug, bježe pred Bethodom ili odstraha pred njim. Jeste li pogledali kroz prozor u zadnje vrijeme? Ostenhorm ih je prepun. Guraju seoko zidina u tisućama, a ovo je tek početak. Pobrinut ćete se za njihov prihvat i evakuaciju uMidderland. Već četrdeset godina vaš narod očekuje vašu zaštitu. Još uvijek ste im potrebni.”

Burr se okrene natrag u sobu. “Majoru Westu dat ćete popis jedinica koje su još pripravne zaborbu. A što se tiče izbjeglica, potrebna im je hrana, odjeća i smještaj. Pripreme za evakuacijutrebaju početi smjesta.”

“Smjesta”, prošapće Meed. “Smjesta, naravno.”

Burr uputi Westu kratak pogled ispod gustih obrva, duboko udahne pa odmaršira premavratima. West se osvrne na odlasku. Lord guverner Anglandije još uvijek je pogrbljeno sjedio usvojoj fotelji u praznoj, hladnoj dvorani s glavom uronjenom u dlanove.

“Ovo je Anglandija”, reče West pokazujući na veliku kartu. Okrene se da pogleda okupljene.Rijetki su časnici pokazivali zanimanje za ono što im je imao za reći. Nije ga to iznenadilo, ali ga jesvejedno izjedalo.

General Kroy sjedio je na desnoj strani dugačkog stola, ukočen, uspravan i nepomičan nastolici. Bio je visok, ispijen, čvrst, sijede kose ošišane kratko uz uglatu lubanju, a crna mu jeuniforma bila jednostavna i besprijekorna. Članovi njegova ogromnog štaba bili su jednako oštrigani,obrijani, ispolirani i namrgođeni kao pogrebna povorka. Nasuprot njima, na lijevoj strani, zavalio segeneral Poulder, okrugla lica, rumen i s izvanrednim brkom. Velik ovratnik, ukočen od zlatnog konca,sezao mu je gotovo do velikih ružičastih ušiju. Njegova svita sjedila je na stolicama kao u sedlima, ugrimiznim uniformama krcatim čvarcima, s nehajno otkopčanom gornjom dugmadi i blatnim mrljamaod puta kao medaljama.

Na Kroyevoj strani prostorije, rat se svodio na čistoću, odricanje i strogo poštivanje pravila.Na Poulderovoj je on predstavljao razmetljivost i pažljivo sređenu kosu. Obje su skupine preko stolagledale onu drugu s bahatim prezirom, kao da samo oni znaju tajnu dobrog vojništva, a druga ekipa,ma koliko se trudila, može jedino biti smetnja.

Obje su grupe Westu predstavljale dovoljnu smetnju, ali ni jedna ni druga nisu bile ni upolatolika prepreka kao treća prisutna klika, smještena na suprotnom kraju stola. Vođa im je bio nitkodrugi doli nasljednik prijestolja, princ Ladisla glavom. Na sebi nije imao uniformu; bila je tonekakva ljubičasta kućna haljina s epoletama. Pidžama s vojničkim motivom. Samo od čipke namanšetama mogao se napraviti pristojan stolnjak, a njegov štab nije bio ništa skromniji u svojimtoaletama. Neki od najbogatijih, najzgodnijih, najelegantnijih, najbeskorisnijih mladića u čitavojUniji bili su zavaljeni po stolicama oko princa. Ako se čovjekova veličina mjeri veličinom šešira,bili su to uistinu veliki ljudi.

West se opet okrene karti, neugodno suhog grla. Znao je što mora reći, samo je to još trebaoizgovoriti, što je jasnije moguće, pa sjesti. Nema veze što su iza njega neki od najviše pozicioniranihljudi vojske. A kamoli tek nasljednik prijestolja. Ljudi za koje je West znao da ga preziru. Da gamrze zbog njegova visokog položaja i niskog roda. Zbog činjenice da je on zaslužio svoje mjesto.

“Ovo je Anglandija”, ponovi West glasom koji je, nadao se, odavao smireni autoritet. “RijekaCumnur”, krajem štapa prođe po plavoj liniji rijeke, “dijeli provinciju na dva dijela. Južni dio jeznatno manji, ali u njemu je velika većina populacije i gotovo svi važniji gradovi, uključujući iprijestolnicu Ostenhorm. Ceste su razmjerno dobre, teren relativno otvoren. Koliko mi znamo,Sjevernjaci još nisu prešli rijeku.”

West začuje glasno zijevanje iza sebe, sasvim čujno čak i s drugog kraja stola. Odjednom osjetinapadaj gnjeva pa se okrene. Barem je sami princ Ladisla izgledao kao da pozorno sluša. Krivac je

bio jedan član njegova štaba, mladi lord Smund, muškarac besprijekorna porijekla i golemogbogatstva, malo preko dvadeset godina ali sposoban kao tek propupali desetogodišnjak. Sav serazlijepio na stolici i zurio je u prazno, ekstravagantno razjapljenih usta.

West se svim silama svladavao da ne skoči preko stola i izudara ga štapom. “Dosađujemvam?” procijedi.

Smund se čak, izgleda, iznenadio što je prozvan. Ogledao se lijevo-desno, kao da se Westmožda obraća nekome od njegovih susjeda. “Kome, meni? Ne, ne, majore West, ni najmanje. Vi dami dosađujete? Ma kakvi! Rijeka Cumnur dijeli provinciju na dva dijela, i tako dalje. Totalnouzbudljivo! Totalno! Ispričavam se, stvarno. Noć je bila duga, znate.”

West nije uopće sumnjao. Duga noć provedena u pijančevanju i prenemaganju s ostatkomprinčevih čankoliza, sve samo da bi im svima mogao tratiti vrijeme jutros. Kroyevi su ljudi moždapedantni, a Poulderovi arogantni, ali barem su vojnici. Prinčevi podanici nemaju nikakvih vještina,barem koliko je West primijetio, osim da njemu pile živce, naravno. U tome su pravi stručnjaci.Gotovo je škrgutao zubima od frustriranosti kad se opet okrenuo karti.

“Sjeverni dio provincije posve je druga priča”, progunđa. “Nepristupačno prostranstvo gustihšuma, neprohodnih močvara i izlomljenih brežuljaka, rijetko naseljeno. Ondje se nalaze rudnici,kampovi drvosječa, sela, te nekoliko kažnjeničkih kolonija kojima upravlja Inkvizicija, ali sve je toraštrkano na sve strane. Postoje samo dvije ceste koje su makar donekle prikladne za velike maseljudi ili zaliha, pogotovo s obzirom na to da će uskoro zima.” Stapom prođe po dvjema isprekidanimlinijama koje su se protezale kroz šumu sa sjevera na jug. “Zapadna cesta ide blizu planina i povezujerudarske kolonije. Istočna manje-više prati obalu. Spajaju se u utvrdi Dunbrec na Bjelotoku,sjevernoj granici Anglandije. Ta je utvrda, kao što svi dobro znamo, već u rukama neprijatelja.”

West okrene leđa karti i sjedne, pokušavajući disati polako i mirno, potisnuti ljutnju i otpravitiglavobolju koja mu je već počela pulsirati iza očiju.

“Hvala vam, majore West”, reče Burr koji je ustao da se obrati okupljenima. Prostorijomzavlada šuškanje i meškoljenje, kao da se tek sada bude. Lord maršal jedan je trenutak samo šetaoamo-tamo pred kartom i sređivao misli. Zatim lupne svojim štapom na mješto dosta sjevernije odCumnura.

“Selo po imenu Crni Zdenac. Nezanimljiva naseobina, petnaestak kilometara od obalne ceste.Tek šačica kuća, sada posve napuštenih. Uopće nije na karti. Mješto nedostojno ičije pažnje. Osimšto je to, dakako, mješto na kojem se nedavno dogodio masakr naših trupa u šakama Sjevernjaka.”

“Prokleti glupi Anglanđani”, netko promrmlja.

“Trebali su nas pričekati”, reče Poulder sa samozadovoljnim podsmijehom.

“Dabome da jesu”, otrese se Burr. “Ali bili su puni samopouzdanja, a zašto i ne bi bili?Nekoliko tisuća ljudi, dobro opremljenih, s konjicom. Mnogi od njih bili su profesionalni vojnici. Neu rangu Kraljeve osobne možda, ali ipak obučeni i odlučni. Više nego dorasli onim divljacima,

čovjek bi pomislio.”

“Ali barem su im priuštili dobru borbu,” prekine ga princ Ladisla, “je li, maršale Burr?”

Burr se bijesno zapilji preko stola. “Dobra borba ona je u kojoj pobijedite, Vaša Visosti. Ovisu poklani. Samo ljudi s konjima i puno sreće uspjeli su uteći. Osim žalosnog gubitka ljudstva, ostalismo i bez opreme i zaliha. Znatnih količina jednoga i drugoga, kojima je naš neprijatelj sadaobogaćen. Najozbiljnija je posljedica poraza, možda, panika koja je zavladala među stanovništvom.Ceste o kojima će naša vojska ovisiti zakrčene su izbjeglicama, uvjerenima da će se Bethod svakogačasa obrušiti na njihove farme, sela i domove. Potpuna katastrofa, dakako. Možda najgora koju jeUnija pretrpjela u nedavnoj prošlosti. No katastrofe ne prolaze bez pouka.”

Lord maršal posadi svoje velike ruke čvršto na stol i nasloni se naprijed. “Taj Bethod jeoprezan, pametan i nemilosrdan. Dobro je opskrbljen konjaništvom, pješadijom i strijelcima, idovoljno je dobro organiziran da ih sve koristi istovremeno. Ima izvrsne izvidnice i snage su muiznimno mobilne, vjerojatno mobilnije od naših, pogotovo na teškom terenu kao što je onaj s kojimćemo se suočiti na sjevernom dijelu provincije. Postavio je stupicu Anglanđanima i oni su upali unju. Mi ne smijemo učiniti isto.”

General Kroy se neveselo nasmije kroz nos. “Dakle moramo se bojati tih barbara, lordemaršale? To je vaš savjet?”

“Što je ono Stolicus napisao, generale Kroy? ‘Nikad ne strahuj nad neprijateljem, ali ga uvijekpoštuj.’ Pretpostavljam da bi to bio moj savjet, kad bih dijelio savjete.” Burr se namršti preko stola.“Ali ja ne dajem savjete. Ja dajem naredbe.”

Kroy se nezadovoljno trgne na taj ukor, ali barem je umuknuo. Zasad. West je znao da nećedugo šutjeti. Nikad to ne potraje.

“Moramo biti oprezni,” nastavi Burr, sada se obraćajući cijeloj prostoriji, “ali još uvijekimamo prednost. Imamo dvanaest pukovnija Kraljeve osobne, barem još toliko unovačenih koje sunam plemići poslali, i nešto Anglanđa- na koji su izbjegli pokolj kod Crnoga Zdenca. Sudeći poizvještajima koje smo primili, brojčano smo jači od neprijatelja pet naprema jedan, ako ne i više.Imamo prednost u opremi, taktici i organiziranosti. Sjevernjaci, čini se, nisu nesvjesni toga. Unatočsvojem uspjehu, ostaju sjeverno od Cumnura, zadovoljni traganjem za hranom i pokojim pljačkaškimpohodom. Ne izgledaju kao da im se žuri prijeći rijeku i riskirati otvorenu bitku s nama.”

“Tko bi im zamjerio, prljavim kukavicama”, zahihoće se Poulder, popraćen potvrdnimmrmljanjem svojega štaba. “Vjerojatno sad već žale što su uopće prešli granicu!”

“Možda”, promrmlja Burr. “U svakom slučaju, oni ne dolaze k nama pa ćemo mi morati prijećirijeku i pohvatati ih. Glavnina naše vojske stoga će se podijeliti u dva dijela, lijevo krilo podzapovjedništvom generala Kroya i desno pod generalom Poulderom.” Dva su se muškarcaodmjeravala preko stola s najdubljim neprijateljstvom. “Probijat ćemo se gore istočnom cestom odnaših tabora ovdje u Ostenhormu pa se raširiti na drugoj obali rijeke Cumnur u nadi da ćemo lociratiBethodovu vojsku i natjerati ga u odlučujuću bitku.”

“Uz sve dužno poštovanje,” prekine ga general Kroy tonom koji je dao naslutiti da ga nemanimalo, “ne bi li bilo bolje poslati pola vojske zapadnom cestom?”

“Zapad nema bogzna što pružiti osim željeza, a time su Sjevernjaci već dobro opskrbljeni.Obalna cesta nudi bogatije izvore hrane, a i bliže je našim linijama opskrbe i povlačenja. Osim toga,ne želim da nam snage budu previše razvučene. Još uvijek procjenjujemo Bethodovu snagu. Ako ganavučemo u bitku, želim biti u mogućnosti brzo koncentrirati naše snage i nadvladati ga.”

“Ali lorde maršale!” Kroy je zvučao kao da se obraća senilnom roditelju koji još uvijek, avaj,upravlja njegovim poslovima. “Nećemo valjda zapadnu cestu ostaviti nebranjenu?”

“Baš sam to sad htio spomenuti”, promrsi Burr i okrene se opet karti. “Treći odred, podzapovjedništvom princa prestolonasljednika Ladisle, ukopat će se iza Cumnura i čuvati zapadnucestu. Njihov će posao biti da se pobrinu da se Sjevernjaci ne provuku oko nas i ne dođu nam izaleđa. Ostat će ondje, južno od rijeke, a glavnina će se naše vojske podijeliti na dva dijela i istjeratineprijatelja iz skrovišta.”

“Naravno, lorde maršale.” Kroy se nasloni u stolici uz gromoglasan uzdah, kao da ništa boljenije ni očekivao, ali je ipak morao probati za dobrobit sviju, dok su časnici njegova štaba cmakali ipucketali jezicima od negodovanja glede plana.

“E pa, ja mislim da je to izvrstan plan”, objavi Poulder srdačno. Cerio se Kroyu preko stola.“Posve sam na vašoj strani, lorde maršale. Na raspolaganju sam vam ako bilo što zatreba. Moji ljudibit će spremni za marš u roku od deset dana.” Članovi njegova štaba zaklimaju glavama i potvrdnopromumljaju.

“Pet bi bilo bolje”, reče Burr.

Poulderovo punašno lice uzrujano trzne, no on se ubrzo obuzda. “Onda pet, lorde maršale.” Nosad je došao Kroyev red za samodopadne grimase.

Princ prestolonasljednik Ladisla u međuvremenu je škiljio u kartu, a na dobrano napudranomlicu polako se počeo formirati zbunjen izraz. “Lorde maršale,” počne on polako, “moj odred trebaobi krenuti zapadnom cestom do rijeke, je li tako?”

“Tako je, Vaša Visosti.”

“Ali nećemo prelaziti rijeku?”

“Upravo tako, Vaša Visosti.”

“Naša je uloga, onda,” zaškilji u Burra s povrijeđenim izrazom lica, “isključivo obrambena?”

“Tako je. Isključivo obrambena.”

Ladisla se namršti. “To zvuči kao nebitan zadatak.” Njegovo apsurdno osoblje promeškolji sena stolicama i stane nezadovoljno gunđati protiv zadatka koji je toliko ispod njihovih sposobnosti.

“Nebitan zadatak? Oprostite, Visosti, ali nipošto! Anglandija je velika i zamršena zemlja.Sjevernjaci bi nam mogli umaknuti, a ako do toga dođe, sve će naše nade ovisiti o vama. Vaša jezadaća spriječiti neprijatelja da prijeđe rijeku i zaprijeti našim linijama opskrbe ili, još gore,odmaršira ravno na Ostenhorm.” Burr se nagne naprijed i fiksira princa pogledom, pa vrloautoritativno zatrese šakom. “Vi ćete biti naša stijena, Visosti, naš stup, naš temelj! Vi ćete biti šarkao kojoj vise vrata, vrata koja ćemo zalupiti pred tim agresorima i tako ih istjerati iz Anglandije!”

West je bio zadivljen. Prinčev je zadatak zaista bio nebitan, no lord maršal Burr mogao je iodčepljivanje zahoda predstaviti kao plemenit posao. “Izvrsno!” usklikne Ladisla, a pero na šeširušibne mu amo-tamo. “Šarka, naravno! Prva liga!”

“Ako nema više pitanja, gospodo, čeka nas puno posla.” Burr se ogleda po polukrugu smrknutihlica. Nitko ne progovori. “Voljno!”

Kroyev i Poulderov štab razmijene ledene poglede dok su žurili prvi izići iz prostorije. Dvavelika generala i sami su se naguravali na dovratku koji je bio više nego dovoljno širok za obojicujer ni jedan nije htio drugome okrenuti leđa, ali ni ostati iza njega. Okrenuli su se, nakostriješeni, kadsu se konačno probili u hodnik.

“Generale Kroy”, podrugljivo će Poulder, bahato zabacivši glavu.

“Generale Poluder”, procijedi Kroy, nategnuvši svoju besprijekornu uniformu da bude posveglatka.

Zatim odmarširaju svaki u svom smjeru.

Kad su i zadnji članovi prinčeva stožera išetali van, na sav glas pripovijedajući jedni drugimatko ima najskuplji oklop, West ustane da i sam ode. Imao je stotinu zadataka kojima se moraoposvetiti, a čekanjem nije imao što postići. Prije nego što je došao do vrata, međutim, lord maršalBurr progovori.

“To vam je ta naša vojska, ha, Weste? Kunem se, ponekad se osjećam kao otac s čoporomposvađanih sinova, i bez žene koja bi mi pomogla. Poulder, Kroy i Ladisla.” Zatrese glavom. “Mojatri zapovjednika! Svaki od njih misli da je jedini smisao cijele ove situacije njihovo vlastitonapredovanje. Ne postoje tri napuhanije glave u cijeloj Uniji. Pravo je čudo da smo ih uspjeli sveutrpati u jednu prostoriju.” Iznenada se podrigne. “Prokleta žgaravica!”

West je razbijao glavu da nađe nešto pozitivno u svemu tome. “General Poulder barem izgledaposlušno, gospodine.”

Burr prezrivo otpuhne. “Izgleda, da, ali njemu vjerujem još manje nego Kroyu, ako je to uopćemoguće. Kroy je barem predvidljiv. Za njega mogu biti siguran da će me pokušavati frustrirati iproturječiti mi u svakoj prilici. Za Pouldera uopće ne mogu biti siguran. On će se ceriti, ulagivati ipokoravati do najsitnijeg detalja, sve dok ne ugleda neku priliku da se okoristi, a onda će se okomitina mene dvostruko žešće, vidjet ćete. Nemoguće je postići da obojica budu zadovoljni.” Zaškilji igutne, trljajući se po trbuhu. “Ali dokle god su podjednako nezadovoljni, imamo izgleda. Mogu biti

zahvalan jedino na tome što se međusobno mrze više nego što mrze mene.”

Burr se još jače namršti. “Obojica su bili ispred mene u redu za moj posao. General Poulderstari je nadlektorov prijatelj, znate. Kroyje, pak, Marovijin bratić. Kad se otvorilo mjesto lordamaršala, Zatvoreno vijeće nije se moglo odlučiti između njih dvojice. Na kraju su se odlučili za menekao nesretan kompromis. Telac iz provincije, je li, Weste? To sam ja za njih. Učinkovit telac, istina,ali ipak telac. Usudio bih se reći da bi me, kad bi Poulder ili Kroy sutra poginuli, odmah sutradanzamijenili onim drugim. Teško je zamisliti apsurdniju situaciju za jednog lorda maršala, barem dokne uračunamo princa prestolonasljednika, naime.”

West se gotovo lecne. Kako ovu noćnu moru pretvoriti u prednost. “Princ Ladisla je... punžara?” pokuša.

“Što bih ja bez vašeg optimizma?” Burr se neveselo nasmije. “Žar? On živi u snu! Cijeli su muživot podilazili, tetošili ga i potpuno razmazili! Taj momak i stvaran svijet dva su različita pojma!”

“Zar mora imati izdvojeno zapovjedništvo, gospodine?”

Lord maršal protrlja oči krupnim prstima. “Nažalost, mora. Zatvoreno vijeće vrlo je to izričitozatražilo. Brine ih što je kralj lošega zdravlja, a njegov nasljednik u očima je javnosti potpuna budalai raspikuća. Nadaju se da ćemo ovdje izvojevati neku pobjedu pa da mogu zasluge pripisati princu.Onda će ga poslati natrag u Aduu, svog u sjaju bojišta, spremnoga da postane onakav kralj kakveseljaci vole.”

Burr nakratko zastane i spusti pogled na pod. “Dao sam sve od sebe da zadržim Ladislu podaljeod nevolja. Stavio sam ga na mješto na kojem vjerujem da Sjevernjaka nema, a uz malo sreće nikadneće ni biti. No rat je sve samo ne predvidljiv. Ladisla bi se čak mogao naći u situaciji da se moraboriti. Zato mi treba netko tko će mu čuvati leđa. Netko s iskustvom na terenu. Netko tko je onolikočvrst i marljiv koliko je ona smijurija od njegova štaba mlitava i lijena. Netko tko neće dati princu dazabludi u neku nevolju.” Uputi mu pogled ispod teških obrva.

West osjeti kako mu sve lađe tonu. “Ja?”

“Bojim se da je tako. Nikoga ne bih radije zadržao, ali princ je osobno tražio vas.”

“Mene, gospodine? Ali ja nisam dvoranin! Nisam čak ni plemić!”

Burr prezrivo otpuhne. “Pored mene, Ladisla je vjerojatno jedini čovjek u vojsci kojeg nijebriga čiji ste sin. On je nasljednik prijestolja! Bili mi plemići ili prosjaci, svi smo jednako dalekoispod njega.”

“Ali zašto baš ja?”

“Zato što ste borac. Prvi u prodoru Ulriocha i tako to. Vidjeli ste akciju, i to pregršt akcije.Imate reputaciju borca, Weste, a princ je i sam želi. Eto zašto.” Burr iskopa pismo iz jakne i predamu je. “Možda vam ovo malo ublaži gorčinu.”

West slomi pečat, odvine debeli papir, prijeđe pogledom po nekoliko redova urednog rukopisa.Kad je završio, pročita još jedanput za svaki slučaj. Digne pogled. “To je promaknuće.”

“Znam što je to. Ja sam ga sredio. Možda će vas malo ozbiljnije shvaćati s jednom zvijezdomviše na jakni, možda neće. Bilo kako bilo, zaslužili ste je.”

“Hvala vam, gospodine”, West će omamljeno.

“Što, za najgori posao u vojsci?” Burr se nasmije i očinski ga potapša po ramenu. “Nedostajatćete i to je činjenica. Idem izjahati u inspekciju prve pukovnije. Zapovjednik se treba malo pokazatipred ljudima, oduvijek sam to mislio. Hoćete li sa mnom, pukovniče?”

Dok su izjahali do gradskih dveri, već je počelo sniježiti. Bijele trunke nošene vjetrom topilesu se čim bi dotaknule cestu, stabla, prekrivač na Westovu konju, oklope stražara koji su išli zanjima.

“Snijeg”, Burr progunđa preko ramena. “Već snijeg. Nije li to malo rano u ovo doba godine?”

“Vrlo rano, gospodine, ali dovoljno je hladno.” West makne jednu ruku s uzdi da stegne kaputčvršće oko vrata. “Hladnije nego inače, za kraj jeseni.”

“Bit će prokleto mnogo hladnije gore sjeverno od Cumnura, kladim se.”

“Da, gospodine, više neće biti ništa toplije.”

“Mogla bi ovo biti oštra zima, ha, pukovniče?”

“Vrlo vjerojatno, gospodine.” Pukovniče? Pukovnik West? Te su mu riječi još uvijek zvučalečudno ovako zajedno, čak i u glavi. Nitko nije mogao ni sanjati da će se jedan pučki sin uspeti takovisoko. Ponajmanje on sam.

“Duga, oštra zima”, Burr je razmišljao. “Moram brzo uhvatiti Bethoda. Uhvatiti i brzo gasrediti, prije nego se svi posmrzavamo.” Mrštio se drveću koje je klizilo uz njih, mrštio se pahuljamasnijega koje su se vrtložile oko njih, mrštio se Westu. “Loše ceste, loš teren, loše vrijeme. Nismo bašu najboljoj situaciji, je li, pukovniče?”

“Ne, gospodine”, West će tmurno, no njega je zabrinjavala njegova vlastita situacija.

“Hajde, hajde, moglo je biti i gore. Zakopat ćete se južno od rijeke, fino na toplom. Vjerojatnonećete vidjeti ni dlaku od Sjevernjaka cijelu zimu. Osim toga, čujem da princ i njegov štab jeduprilično dobro. To je daleko bolje od bauljanja naokolo po snijegu u društvu Pouldera i Kroya.”

“Naravno, gospodine.” Ali West nije bio baš toliko siguran.

Burr baci pogled preko ramena prema stražarima koji su kasali za njima na uljudnojudaljenosti. “Znate, kad sam bio mlad, prije nego što sam dobio dvojbenu čast zapovijedanjakraljevom vojskom, volio sam jahati. Jahao bih kilometrima, u galopu. Osjećao sam se tako... živo.

Čini mi se da za to vremena nema ovih dana. Brifinzi, dokumenti i sjedenje za stolom, jedino se timebavim. Ponekad čovjek samo poželi jahati, ne, Weste?”

“Naravno, gospodine, ali sada bi—”

“Điha!” Lord maršal odlučno zarije mamuze i njegov konj poleti stazom, bacajući blatokopitima. West se načas zapilji za njim.

“Prokletstvo”, prošapće. Tvrdoglavu staru budalu vjerojatno će zbaciti konj i slomit će vrat.Gdje će onda biti? Princ Ladisla će preuzeti zapovjedništvo. West se strese od te pomisli, pa potjerai on svojega konja u galop. Zar je imao izbora?

Drveće mu je hujalo s obiju strana, a cesta tekla pod njim. Uši su mu bile pune klaparanjapotkova, štropotanja orme. Vjetar mu je jurio u usta, pekao ga za oči. Snježne pahulje padale su unjega, ravno u lice. West baci pogled preko ramena. Stražari su se svi međusobno zapetljali jer su imse konji sudarali, pa su zaostali daleko iza na cesti.

Svim se silama trudio držati korak i istovremeno ostati u sedlu. Zadnji je put ovako brzo jahaoprije mnogo godina, dok je hitao suhom dolinom s klinom gurkhulske konjice za petama. Tada nijebio ništa više uplašen. Rukama je bolno čvršto stezao uzde, a srce mu je bubnjalo od straha iuzbuđenja. Ustanovi da se smiješi. Burr je bio u pravu. Stvarno se osjeća živim.

Lord maršal je usporio pa i West zauzda svog konja kad je došao u liniju s njim. Sada sesmijao, a čuo je i da se Burr cereka pokraj njega. Nije se tako smijao mjesecima. Možda čakgodinama, nije se mogao ni sjetiti zadnjeg puta. Tada spazi nešto krajičkom oka.

Osjeti mučan trzaj, žestok bol u prsima. Glava mu trgne naprijed, uzde mu se otmu iz ruku i svese okrene naglavce. Konj mu je nestao. Valjao se po podu, amo-tamo.

Pokuša ustati i cijeli mu se svijet sunovrati. Drveće i bijelo nebo, ritanje konjskih kopita,letenje prašine. Zatetura i bubne naglavce na cestu, poljubi blato. Netko mu pomogne da ustane, gruboga povuče za kaput i odvuče u šumu.

“Ne”, zastenje, jedva došavši do daha od bola u prsima. Nije imao razloga ići tim putem.

Crna linija između drveća. Zatetura naprijed, presavinut napola, popikne se preko skuta kaputašuškajući kroz šikaru. Uže preko ceste, napeto dok su prolazili. Netko ga je napola vukao, a napolanosio. U glavi mu se vrtjelo i izgubio je svaki osjećaj za orijentaciju. Stupica. West šeprtljavoposegne za mačem. Trebao mu je jedan trenutak da shvati da mu je tok prazan.

Sjevernjaci. West osjeti žalac užasa u utrobi. Sjevernjaci su ga ščepali, i Burra isto. Ubojicekoje je Bethod poslao da ih ubiju. West se trudio pronaći neki smisao u svemu tome. Stražari koji ihslijede cestom. Kad bi im samo mogao dati neki znak...

“Ovdje...” zagrakće, bijedno hrapavim glasom, prije nego mu je prljava ruka poklopila usta iodvukla ga u vlažnu šikaru. Opirao se što je bolje mogao, ali nije imao snage. Vidio je stražare kakosu prohujali između drveća, ni desetak koraka od njega, ali bio je posve nemoćan.

Zagrize ruku, najjače što je mogao, no ona se samo još čvršće stegne, stisne mu čeljust, zgnječiusne. Osjeti okus krvi. Možda svoje krvi, a možda krvi iz ruke. Zvuci stražara izblijede u šumi inestanu, a njihovo mješto zauzme strah. Ruka popusti, odgurne ga za rastanak, i on se strovali na leđa.

Neko mu lice izroni pred očima. Okorjelo, ispijeno, surovo lice, crne kratko potkresane kose,zubi iskešenih u životinjskoj grimasi, hladnih, bezizražajnih očiju ispunjenih bijesom. Lice se okrenepa pljune na pod. Na drugoj strani nije imalo uho. Samo preklop ružičastog ožiljka, i rupu.

Nikad u životu West nije vidio čovjeka koji je izgledao tako zlo. Sve na njemu bilo jeutjelovljenje nasilja. Izgledao je dovoljno snažan da rastrga Westa na dva dijela, i više nego voljanto i učiniti. Iz rane na ruci tekla mu je krv. Rane koju mu je West napravio. Kapala mu je s prstiju natlo šume. U drugoj je šaci držao komad glatkog drva. Westove su oči klizile njegovom dužinom,užasnute. Na kraju je bila teška, zakrivljena oštrica, sjajno ispolirana. Sjekira.

To je, dakle, Sjevernjak. Ne jedan od onih koji se valjaju pijani po grabama Adue. Ne jedan odonih koji su dolazili na očevu farmu moliti za posao. Jedan od onih drugih. Onih koji su sepojavljivali u pričama kojima ga je majka plašila kad je bio mali. Čovjek čiji je posao, i razbibriga, ismisao ubijati. West ga je promotrio od te grube oštrice do grubih očiju i nazad, otupljen užasom.Gotov je. Umrijet će ovdje u hladnoj šumi, u blatu kao kakvo pseto. West se pridigne na jednu ruku,obuzet iznenadnim porivom da se dade u bijeg. Osvrne se preko ramena, no ondje nije bilo izlaza. Jošim se jedan muškarac primicao kroz drveće. Krupan čovjek guste brade i s mačem preko ramena, sdjetetom u rukama. West trepne, pokušavajući vratiti smisao za proporcije. Bio je to najveći čovjekkojeg je ikad vidio, a dijete je bilo lord maršal Burr. Orijaš baci svoj teret na tlo kao snop pruća.Burr se zapilji gore u njega i podrigne.

West zaškrguće zubima. Odjahati tako, stari kreten, gdje mu je bila pamet? Obojicu ih je došaoglave svojim jebenim “ponekad čovjek samo želi jahati”. Osjeća se živim? Ni jedan ni drugi nećepoživjeti ni sat vremena.

Mora se boriti. Sad mu je možda zadnja prilika. Čak i ako se nema čime boriti. Bolje da umretako nego na koljenima u blatu. Pokuša iskopati gnjev iz sebe. Kad mu nije trebao, nije mu bilo kraja.Sad nema ničega. Tek očajnička bespomoć koja mu je stlačila svaki ud.

Baš je pravi junak. Pravi borac. Iz petnih se žila trudio da se ne posere u gaće. Ženu možeudariti. Sestru si može daviti na mrtvo ime. Još uvijek se gušio od srama i gađenja kad bi se togasjetio, čak i sad kad je i sam gledao smrti u oči. Mislio je da će sve ispraviti kasnije. Samo štokasnije ne postoji. Postoji jedino sada. Osjeti da mu suze naviru na oči.

“Žao mi je”, promrmlja sebi u bradu. “Žao mi je.” Sklopi oči u iščekivanju kraja.

“Nema ti što biti žao, kompa, mislim da su ga znali i gore ugristi.”

Još jedan se Sjevernjak stvorio iz šume i čučnuo pokraj Westa. Obješena, masna smeđa kosavisjela mu je oko uskog lica. Brze, tamne oči. Pametne oči. Nabaci zločest osmijeh, sve samo ne punohrabrenja. Dva reda okrutnih, žutih, šiljastih zuba. “Sjedni”, reče mu toliko teškim naglaskom da ga

je West jedva razumio. “Bolje sjedni i budi miran.”

Četvrti je čovjek stajao nad njim i Burrom. Velik, prsat muškarac čija su zapešća bila kaoWestovi gležnjevi. Imao je sjedine u bradi i zapetljanoj kosi. Vođa, činilo se po načinu na koji su mudrugi napravili mjesta. Spusti pogled prema Westu, polako i zamišljeno, kao što bi čovjek pogledaomrava, kao da odlučuje bi li ga zgnječio čizmom ili ne.

“Koji od njih je Burr, što mislite?” zagrmi Sjevernjak.

“Ja sam Burr”, reče West. Mora zaštititi lorda maršala. Mora. Uspentra se na noge bezrazmišljanja, no još uvijek mu se vrtjelo od pada pa se morao primiti za granu da ne padne. “Ja samBurr.”

Stari ga ratnik odmjeri od glave do pete, polako i mirno. “Ti?” prasne u gromoglasan smijeh,dubok i zloslutan poput oluje u daljini. “Sviđa mi se to! Baš lijepo!” Okrene se prema onome koji jeizgledao zlo. “Vidiš? Mislio sam da si rekao da nemaju muda ti južnjaci?”

“Rekao sam da nemaju mozga.” Jednouhi čovjek bijesno je zurio u Westa kao što gladna mačkagleda pticu. “I još uvijek me nisu razuvjerili.”

“Mislim da je on taj.” Vođa je svisoka gledao Burra. “Si ti Burr?” upita ga na zajedničkomjeziku.

Lord maršal pogleda Westa pa ogromnog Sjevernjaka, a onda polako ustane na noge. Ispravi sei počisti uniformu, kao netko tko se sprema dostojanstveno umrijeti. “Ja sam Burr, i ne kanim vaszabavljati. Ako nas želite ubiti, učinite to odmah.” West ostane na mjestu. Dostojanstvo mu se sadnije činilo vrijednim truda. Već je skoro osjetio kako mu se sjekira zariva u glavu.

No Sjevernjak prosijede brade samo se nasmiješi. “Jasno mi je kako ste mogli steći takavdojam, i žao mi je ako smo vam ikako ispilili živce, ali nismo ovdje da vas ubijemo. Ovdje smo davam pomognemo.” West se mučio da shvati to što čuje.

Burr je činio isto. “Da nam pomognete?”

“Na Sjeveru nas ima dosta koji mrzimo Bethoda. Dosta nas je koji nećemo kleknuti svojomvoljom, a ima i onih koji neće kleknuti uopće. To smo mi. S tim smo gadom u zavadi koja se već dugokuha, i kanimo je već jednom riješiti ili umrijeti pokušavajući. Ne možemo se boriti protiv njegasami, ali čujemo da se vi borite protiv njega, pa smo vam se mislili pridružit.”

“Pridružiti?”

“Dalek smo put prevalili zbog toga, a po onome što smo vidjeli putem, dobro bi vam došlapomoć. No kad smo došli ovamo, vaši nas ljudi nisu baš oduševljeno primili.”

“Bili su malo nepristojni”, reče onaj mršavi koji je čučao pokraj Westa.

“Bome jesu, Cucak, bome jesu. Ali mi nismo ljudi koji odustanu zbog malo grubosti. Tad mi je

sinulo da s vama popričam, ko šef sa šefom, štono bi se reklo.”

Burr se zapilji u Westa. “Žele se boriti s nama”, reče. West mu uzvrati začuđenim pogledom,budući da se još uvijek pokušavao pomiriti s idejom da bi ipak mogao preživjeti dan. Onaj kojeg suzvali Cucak pružao mu je mač, ručkom prema njemu, i cerio se. Westu je trebao jedan trenutak dashvati da je to njegov mač.

“Hvala”, promrmlja West uhvativši nespretno dršku.

“Nema problema.”

“Petorica nas je,” vođa je govorio, “sve Imena i veterani. Borili smo se protiv Bethoda izajedno s njim, po cijelome Sjeveru. Znamo mu stil, malo tko bolje od nas. Dobri smo u izviđanju,dobri smo u borbi, dobri smo u postavljanju iznenađenja, kao što vidite. Nećemo se izvlačiti ni izjednog zadatka koji vrijedi obaviti, a svaki zadatak koji nanosi štetu Bethodu nama je vrijedan. Štokažete?”

“Pa... ovaj”, promrmlja Burr, trljajući bradu palcem. “Očito ste vi vrlo...” i prođe pogledom odjednog okorjelog, prljavog, izubijanog lica do drugog “... korisna ekipa. Kako bih odolio takoljubazno iznesenoj ponudi?”

“Onda je najbolje da vam se predstavimo. Ovo ovdje je Cucak.”

“Taj sam”, progunđa onaj mršavi šiljatih zubi i zabljesne ih još jednom svojim zabrinjavajućimkesom. “Drago mije.” Uhvati Westovu ruku i stisne je dok mu zglobovi nisu škljocnuli.

Trodrvaš trgne palcem u stranu prema onome zlome sa sjekirom i bez uha. “Ovaj srdačanmomak je Crni Dow. Rekao bih da će se s vremenom popraviti, ali neće.” Dow se okrene pa opetpljune na pod. “Veliki momak je Tul Duru. Zovu ga Gromoglavi. Još je tu Harding Mrki. On je negdjeu šumi, drži vaše konje dalje od ceste. No ne brinite, on ne bi imao komentara.”

“A vi?”

“Rudd Trodrvaš. Vođa ove ekipice, s obzirom na to da nam se prošli vođa vratio u blato.”

“Vratio se u blato, razumijem.” Burr duboko udahne. “No dobro. Stavit ću vas podzapovjedništvo pukovnika Westa. Siguran sam da će vam on pronaći hranu i smještaj, posao da i nespominjemo.”

“Ja?” upita West, kojem se mač još uvijek klatio u ruci.

“Apsolutno.” Lord maršal imao je najsitniji tračak osmijeha u kutu usta. “Naši će se novisaveznici izvrsno uklopiti u svitu princa Ladisle.” West nije znao bi li se smijao ili plakao. Tamankad je pomislio da situacija ne može biti nimalo gora, dobio je na grbaču petoricu divljaka.

Trodrvaš je izgledao kao da je prilično zadovoljan ishodom. “Odlično”, reče on polakokimajući s odobravanjem. “I to smo sredili.”

“Sredili”, reče Cucak, a zlobni mu se smiješak još više rastegne.

Onaj kojeg su zvali Crni Dow uputi Westu dug, hladan pogled. “Jebena Unija”, progunđa.

PITANJAZa Sanda dan Gloktu, superiora Dagoske, i samo za njegove oči.

Smjesta ćete se ukrcati na brod i preuzeti vlast nad Inkvizicijom u gradu Dagoski. Ustanovitćete što se dogodilo s vašim prethodnikom, superiorom Davoustom. Istražit ćete njegovu sumnjuda se sprema zavjera, možda u samom gradskom upravnom vijeću.

Ispitat ćete zastupnike toga vijeća i iskorijeniti svaku nelojalnost. Kaznite veleizdajnike bezimalo milosti, ali budite sigurni da imate čvrste dokaze. Ne možemo si priuštiti dodatne pogreške.

Gurkhulski vojnici već su se nagurali na poluotok, spremni iskoristiti svaku slabost.Kraljevske pukovnije angažirane su uAnglandiji pa nemojte očekivati bogzna kakvu pomoć akoGurkhulci napadnu. Shodno tome, pobrinut ćete se da grad ima jaku obranu i dovoljno zaliha daizdrži svaku opsadu. O svojem napretku izvještavat ćete me redovitim pismima. Prije svega,pobrinut ćete se da Dagoska ni u kojem slučaju ne padne u ruke Gurkhulaca.

Nemojte me iznevjeriti.

Sult,

nadlektor Inkvizicije Njegova Veličanstva

Glokta pažljivo presavine pismo i vrati ga natrag u džep, provjerivši još jednom da je i kraljevnalog na sigurnom uz njega. Prokletinja. Veliki dokument kao da je težio tonu u njegovu kaputu jošotkad mu ga je nadlektor uručio. Izvadi ga i premetne po rukama, a zlatni listići na velikom crvenompečatu zabljesnu na jarkom suncu. Jedan list papira, a vrijedi više od zlata. Neprocjenjiv. S ovimegovorim kraljevim glasom. Najmoćniji sam čovjek u Dagoski, veći čak i od lorda guverneraglavom. Svi me moraju slušati i pokoravati mi se. Dokle god uspijem preživjeti, točnije.

Putovanje nije bilo ugodno. Brod je bio malen, a Okruglo more nemirno na putu. Gloktina jekabina bila sićušna, zagrijana i zagušljiva kao pećnica. Pećnica koja se cijeli dan i noć ljulja kaoluda. Kad nije pokušavao jesti kašu koja mu se mahnito prolijevala iz zdjele na sve strane, onda jepovraćao one male količine koje je uopće uspio progutati. Ali barem u potpalublju nije bilo šanse damu beskorisna noga popusti i prevali ga preko ograde u more. Da, putovanje nije bilo nimalougodno.

No putovanje je sad iza njega. Brod je već klizio k svome vezu usred zakrčenih molova.Mornari su se već hrvali sa sidrom i bacali užad na dok. Sad je i mostić klizio od broda do prašnjaveobale.

“Dobro”, reče praktikal Severard. “Odoh ja na piće.”

“Neka bude neko žestoko, ali nastoj doći do mene kasnije. Imamo posla sutra. Puno posla.”

Severard kimne glavom, a mlitava mu se kosa zanjiše oko uskoga lica. “O, pa ja živim daslužim.” Ne znam ja za što ti živiš, ali čišto sumnjam da živiš za to. On odšeta, zviždećinemelodično, otklatara se po dasci, niz dok pa među prašnjave smeđe zgrade u pozadini.

Glokta je odmjeravao usku drvenu dasku, nemalo zabrinut, grčeći šaku oko drške štapa,lickajući gole desni i skupljajući hrabrost da na nju zakorači. Pravi čin nesebičnog junaštva, nemašto. Jedan se trenutak pitao ne bi li mu bilo pametnije prepuzati je na trbuhu. To bi smanjilo izgledeza vodenu smrt, ali ne bi bilo nimalo dolično, zar ne? Superior Inkvizicije, strah i trepet grada, pada doplazi u svoju novu oblast na trbuhu?

“Trebate pomoć?” Praktikalka Vitari gledala ga je postrance, naslonjena leđima na ogradubroda, a crvena joj je kosa stršala s glave kao bodljike na čičku. Izgledala je kao da se cijelim putemsunčala na otvorenome kao gušter, posve nepokolebana ljuljanjem broda, i uživala u zagušujućojvrućini upravo onoliko koliko ju je Glokta prezirao. Bilo joj je teško procijeniti izraz lica ispod crnepraktikalske maske. Ali mogao bih se slobodno kladiti da se smiješi. Uopće ne sumnjam da većpriprema prvi izvještaj za nadlektora: “Invalid je proveo većinu putovanja u potpalublju ipovraćao. Kad smo stigli u Dagosku, morali su ga izbaciti na obalu zajedno s teretom. Već jepostao predmet sprdnje... ”

“Naravno da ne!” otrese se Glokta, hramljući na dasku kao da svako jutro uzima život u svojeruke. Zabrinjavajuće se zatresla kad je stavio desnu nogu na nju, i on postane bolno svjestansivozelene vode koja je zapljuskivala sluzavi kamen mola i velikog pada ispod sebe. Tijelo nađenokako pluta kod dokova...

No na kraju se uspio odgegati preko bez incidenta, vukući osušenu nogu za sobom. Osjetio jeapsurdan bodac ponosa kad je stigao do prašnjavog kamena doka i konačno ponovno stao na suhokopno. Smiješno. Čovjek bi pomislio da sam već porazio Gurkhulce i spasio grad, a ne prošepaotri koraka. Da stvar bude gora, sad kad se naviknuo na konstantno bacakanje broda, od mirnoćekopna mu se vrtjelo u glavi i u želucu, a truli slani vonj zapečenih dokova nije ni izbliza pomagao.Natjera se progutati puna usta gorke sline, sklopi oči pa okrene lice prema vedrom nebu.

Prokletstvo, kako je vruće. Glokta je zaboravio koliko na jugu zna biti vruće. Godina je prikraju, a sunce još uvijek prži, i on se još uvijek znoji pod dugim, crnim kaputom. Odora Inkvizicijemožda je dobra za utjerivanje straha u kosti sumnjivcima, ali bojim se da nije prilagođena vrućojklimi.

Praktikalu Frostu bilo je još gore. Golemi albino prekrio je svaki izloženi centimetarmliječnobijele kože, sve do crnih rukavica i šešira sa širokim obodom. Zapiljio se u jarko nebo,sumnjičavo i očajno skupivši ružičaste oči, širokog bijelog lica oblivenog graškama znoja oko crnemaske.

<<

Vitari se postrance zapilji u njih dvojicu. “Vas dvojica bi svakako trebali češće izlaziti”,promrmlja.

Čovjek u inkvizicijskoj crnini čekao ih je na kraju doka, zavučen u hlad ruševnog zida, alisvejedno obilato znojan. Visok, koščat muškarac izbuljenih očiju, čiji se kukasti nos crvenio i ljuštiokao ds je izgorio na suncu. Odbor za doček? Sudeći po njegovoj veličini, nisam baš neštodobrodošao. “Ja sam Harker, glavni inkvizitor grada.”

“Dok ja nisam došao”, otrese se Glokta. “Koliko vas još ima?” Inkvizitor se namršti. “Četiriinkvizitora i nekih dvadesetak praktikala.” “Slaba je to pomoć da se spriječi izdaja u gradu oveveličine.”

Harker se još osornije namršti. “Uvijek smo se snalazili.” Oh, zaista. Osim što ste zametnulisuperiora, dakako. “Ovo vam je prvi posjet Dagoski?” “Proveo sam nešto vremena na jugu.”Najbolje dane života, a bogami i najgore. “Bio sam u Gurkhulu za vrijeme rata. Vidio sam Ulrioch.”U ruševinama, nakon što smo spalili grad. “I bio sam dvije godine u Shaffi.” Ako brojimo carskutamnicu. Dvije godine paklene vrućine i zagušujuće tame. Dvije godine pakla. “Ali nikad još nisambio u Dagoski.”

“Hah”, Harker posprdno otpuhne, nimalo impresioniran. “Vaše su odaje u citadeli.” Kimneprema velikoj stijeni koja se nadvila nad gradom. Naravno da su tamo. U najvišem dijelu najvišezgrade, uopće ne sumnjam. “Pokazat ću vam put. Lord guverner Vurms i njegovo vijeće jedva čekajuda upoznaju novog superiora.” Okrene se pomalo ogorčeno. Misliš da si ti trebao dobiti taj posao,ha? Baš mi je drago da te mogu razočarati.

Harker se zaputi prema gradu žustrim korakom, praktikal Frost je klipsao uz njega, krupnihramena pogrbljenih oko debelog vrata, i lijepio se za svaki tračak hlada kao da ga sunce gađasićušnim strelicama. Vitari je krivudala po prašnjavoj ulici kao da je na plesnom podiju, virila krozprozore i u uske sporedne uličice. Glokta se tvrdoglavo gegao za njima, a lijeva ga je noga većpočela žariti od napora.

“Invalid je napravio tri koraka prema gradu prije nego je pao na nos pa su ga ostatak putamorali nositi na nosilima, cvilio je kao svinja na kolinju i preklinjao da mu damo vode dok su gagrađani kojima je trebao uliti strah u kosti zapanjeno gledali... ”

Napravi grimasu i ukopa preostale zube u gole desni pa se natjera držati korak s ostalima, dokmu se drška štapa urezivala u dlan a kralješnica bolno škljocala sa svakim korakom.

“Ovo je Donji grad,” progunđa Harker preko ramena, “gdje živi domaće stanovništvo.”

Divovska, uzavrela, smrdljiva hrpa potleušica. Zdanja su bila sirotinjska i neodržavana:klimavi prizemni kućerci, naherene hrpe polupečene glinene opeke. Ljudi su bili redom tamnoputi,slabo odjeveni, vidno izgladnjeli. Neka koščata žena zapilji se u njih s ulaznih vrata. Neki jednonogistarac othrama uz njih na svinutim štakama. Malo dalje u uskoj uličici odrpana su djeca jurcala okohrpa otpada. Zrak je bio težak od vonja truleži i začepljene kanalizacije. Ili nikakve kanalizacije.Posvuda su zujale muhe. Debele, gnjevne muhe. Jedina stvorenja koja ovdje bujaju.

“Da sam znao da je ovo tako divno mjesto,” primijeti Glokta, “došao bih ranije. Izgleda da suse Dagoskanci okoristili ulaskom u Uniju, ha?”

Harker nije uočio ironiju. “Bogme jesu. U ono kratko vrijeme dok su Gurkhulci upravljaligradom, porobili su mnoge vodeće građane. Sada, pod Unijom, istinski su slobodni da rade i živekako ih volja.”

“Istinski slobodni, ha?” Ovako, dakle, izgleda sloboda. Glokta je gledao kako se skupinanatmurenih domorodaca okuplja oko štanda slabo opskrbljenog trulim voćem i iznutricama koje sumuhe upljuvale.

“Pa, uglavnom.” Harker se namršti. “Inkvizicija je morala odstraniti nekoliko bundžija kad smotek stigli. A onda su, tri godine kasnije, nezahvalne svinje podigle bunu.” Nakon što smo im dalislobodu da žive kao životinje u vlastitom gradu? Koji šok! “Svladali smo ih, naravno, ali nisuprestali izazivati štete. Nakon toga im je zabranjeno držanje oružja i ulazak u Gornji grad, gdje živivećina bijelaca. Otada je stanje mirno. To samo pokazuje da je u ophođenju s ovakvim primitivcimanajučinkovitija čvrsta ruka.”

“Izgradili su zadivljujuće bedeme, za primitivce.”

Visoke zidine presijecale su grad pred njima i bacale duge sjene na zapuštene građevinesirotinjskog naselja. Pred njima je bila široka jama, svježe iskopana i popraćena nizom naoštrenihkolaca. Uzak most vodio je do visokih dveri, usađenih između strmoglavih tornjeva. Masivna su vratabila otvorena, ali je pred njima stajalo desetak ljudi: preznojeni unijski vojnici s čeličnim kacigama iu kožnatim kaputima sa zakovicama, kojima su mačevi i koplja blještali na jarkome suncu.

“Dobro čuvane dveri”, zamišljeno će Vitari. “S obzirom na to da se nalaze unutar grada.”

Harker se namršti. “Od pobune, domaći na Gornji grad smiju samo ako imaju dozvolu.”

“A tko ima dozvole?” upita Glokta.

“Neki kvalificirani obrtnici i tako još neki, koje još uvijek zapošljava Gilda začinara, aliuglavnom sluge koji rade na Gornjem gradu i u citadeli. Mnogi građani Unije koji žive ovdje imajudomaće sluge, neki i po nekoliko.”

“Ali jamačno su i domoroci građani Unije?”

Harker iskrivi usne. “Ako vi tako kažete, superiore, ali ne može im se vjerovati i to ječinjenica. Oni ne razmišljaju kao mi.”

“Stvarno?” Ako imalo razmišljaju, već je to napredak u odnosu na ovog divljaka.

“Sve je to ološ, ti smeđi. Gurkhulci, Dagoskanci, svi su isti. Ubojice i lopovi, svi po redu.Najbolje bi bilo gurnuti ih na dno i zadržati ondje.” Harker namršteno pogleda prema užarenojsirotinjskoj četvrti. “Ako smrdi kao govno i boje je govna, po svoj prilici i jest govno.” Okrene se iodmaršira preko mosta.

“Kako šarmantan i prosvijetljen momak”, promrmlja Vitari. Čitaš mi misli.

S druge strane dveri bio je posve drugi svijet. Veličanstvene kupole, elegantni tornjevi, mozaiciu obojenom staklu i stupovi od bijelog mramora sjali su na užarenom suncu. Ulice su bile široke ičiste, rezidencije dobro održavane. Na urednim je trgovima čak bilo nekoliko žednih palmi. Ljudi suovdje bili njegovani, dobro odjeveni i bjeloputi. Ako izuzmemo brojne opekline od sunca. Međunjima se kretalo malo smeđih lica, a i oni su se držali podalje, očiju prikovanih uz pod. Oni koji suimali sreće da im bude dopušteno služiti? Zacijelo im je drago što mi u Uniji nikad ne bismotolerirali neko tamo ropstvo.

Glasnije od svega Glokta je čuo neku štropotavu buku, poput bitke u daljini. Bivala je sveglasnija kako je vukao bolnu nogu kroz Gornji grad i dosegla silovitu visinu kad su izišli na prostrantrg, od ruba do ruba ispunjen zbunjujućom gomilom. Bilo je tu ljudi iz Midderlanda, Gurkhula,Styrije, kosookih domorodaca Suljuka, žutokosih građana Staroga Carstva, pa čak i bradatihSjevernjaka, daleko od doma.

“Trgovci”, progunđa Harker. Svi trgovci svijeta, po svemu sudeći. Nagurali su se oko okruglihštandova s proizvodima, velikim vagama za vaganje materijala, ploča na kojima su kredom bilipopisani roba i cijene. Urlali su, posuđivali i cjenkali se na mnoštvu različitih jezika, mahali rukamau čudnim gestama, naguravali se, vukli i upirali prstima jedni u druge. Njušili su kutije začina imirisne štapiće, pipkali bale tkanine i daske rijetkog drva, stiskali voće, grizli kovanice, piljili usjajno poludrago kamenje kroz povećala. Tu i tamo bi neki domorodački nosač posrtao kroz gužvu,presavinut napola pod masivnim teretom.

“Začinari uzimaju proviziju od svega”, promrmlja Harker, gurajući se nestrpljivo krozraspričanu svjetinu.

“To mora da je mnogo”, reče Vitari ispod glasa. Vrlo mnogo, pretpostavljam. Dovoljno daodolijevaju Gurkhulcima. Dovoljno da cijeli grad bude u zarobljeništvu. Ljudi ubijaju i za daleko,daleko manje.

Glokta je pravio grimase i režao dok se probijao kroz trg, dok su ga naguravali, zabijali se unjega i bolno ga gurali na svakom šepavom koraku. Tek kad su isplivali iz gužve na drugome kraju,shvatio je da stoje u samoj sjeni golemog i elegantnog zdanja, koje se u nizovima lukova i kupolauzdizalo visoko iznad gomile. Delikatni tornjevi na svakome uglu vinuli su se u zrak, viti i krhki.

“Veličanstveno”, promrmlja Glokta, ispruživši bolna leđa i zaškiljivši uvis, budući da je čistibijeli kamen u popodnevnom sjaju bio gotovo bolan za oči. “Čovjeku dođe da povjeruje u Boga kadovo vidi.” Kad bi bio naivan.

“Hah”, Harker se posprdno naceri. “Domoroci su se ovdje molili u tisućama, trovali zraksvojim prokletim bajanjem i praznovjerjem, sve dok buna nije ugušena, dakako.”

“A sada?”

“Superior Davoust im je zabranio pristup. Kao i svemu na Gornjem gradu. Sada zgradu koristezačinari kao produžetak trznice, za prodaju, kupnju i ostalo.”

“Hm.” Kako prikladno. Hram zarade. Naša vlastita mala religija.

“Vjerujem da i neka banka koristi dio za svoje urede.”

“Banka? Koja banka?”

“Začinari se bave tim stvarima”, otrese se Harker nestrpljivo. “Valint i nešto, je li?”

“Balk. Valint i Balk.” Dakle, neki stari poznanici stigli su prije mene, ha? Trebao sam znati.Ti gadovi su posvuda. Svuda gdje ima novca. Ogleda se po krcatoj trznici. A ovdje ima mnogonovca.

Put je postao strmiji kad su se počeli uspinjati po velikoj hridi, a ulice su bile sagrađene naterasama usječenim u sušne obronke. Glokta se mučio po vrućini i, pognut nad štapom, grizao usnu odboli u nozi, žedan kao pas dok mu se znoj cijedio iz svake pore. Harker nije ni pokušao usporiti dokse Glokta patio iza njega. A proklet bio ako ja od njega to zatražim.

“Iznad nas je citadela.” Inkvizitor mahne rukom prema masi strmih zgrada, kupola i tornjevakoja se priljubila uz sami vrh smeđe hridi, visoko nad gradom. “Nekoć je to bila prijestolnicadomorodačkog kralja, a sada služi kao administrativno središte Dagoske i dom nekih od njezinihnajistaknutijih građana. Sjedište Gilde začinara je ondje, i Kuća pitanja.”

“Koji pogled”, promrmlja Vitari.

Glokta se okrene i zasjeni oči rukom. Dagoska se prostrla pred njima, gotovo otok. Gornji segrad spuštao od njih u urednoj mreži urednih kuća i dugih, ravnih ulica između njih, prošaran žutimpalmama i prostranim trgovima. Na drugoj strani dugog, zaobljenog zida ležao je prašnjavosmeđikaos sirotinjske četvrti. Uzdignute iznad njih u daljini, svjetlucave u maglici, Glokta je vidio silnekopnene zidine koje su zabrtvile jedino usko grlo stijene koje je spajalo grad s kopnom, plavo more sjedne strane i plavu luku s druge. Najjači bedemi na svijetu, kažu. Pitam se hoćemo li uskorotestirati taj predmet ponosnog hvalisanja?

“Superiore Glokta?” Harker pročisti grlo. “Lord guverner i njegovo vijeće vas čekaju.”

“Onda neka pričekaju još malo. Zanima me kako napreduje istraga o nestanku superioraDavousta.” Bilo bi vrlo nezgodno kad bi i novi superior doživio istu sudbinu, na kraju krajeva.

Harker se namršti. “Pa... napreduje. Uopće ne sumnjam da domoroci stoje iza toga. Nikada neprestaju sa spletkama. Unatoč mjerama koje je Davoust poduzeo nakon pobune, mnogi još uvijekodbijaju naučiti gdje im je mjesto.”

“Osupnut sam.”

“To vam je tako, vjerujte mi. Tri su dagoskanska sluge bili prisutni u superiorovim odajamaone noći kad je nestao. Ispitivao sam ih.”

“I što ste otkrili?”

“Ništa još, nažalost. Pokazali su se iznimno tvrdoglavima.”

“Ispitajmo ih onda zajedno.”

“Zajedno?” Harker obliže usne. “Nisam znao da biste ih htjeli osobno ispitati, superiore.”

“Sad znate.”

Čovjek bi pomislio da će biti hladnije ovako duboko u stijeni. No bilo je jednako vruće kao ivani na zapečenim ulicama, bez milosti i najmanjeg povjetarca. U hodniku je bilo tiho, mrtvo izagušljivo kao u grobnici. Vitarina baklja bacala je treperave sjene u kutove, a tama se brzo zatvaralaza njima.

Harker zastane pred vratima okovanim željezom i obriše debele graške znoja s lica. “Moramvas upozoriti, superiore, s njima treba biti prilično... odrješit. Čvrsta ruka je najbolji način, znate.”

“O, znam ja biti sasvim čvrst kada situacija to zahtijeva. Nije me lako šokirati.”

“Dobro, odlično.” Ključ se okrene u bravi, vrata se širom otvore i odvratan smrad razlije se uhodnik. Začepljeni zahod i hrpa smeća u jednome. Ćelija s druge strane vrata bila je sićušna, bezprozora, a strop je bio gotovo prenizak za uspravno stajanje. Vrućina je bila zagušujuća, a smradužasan. Podsjetilo je to Gloktu na jednu drugu ćeliju. Još južnije, u Shaffi. Duboko ispod carevepalače. Ćelija u kojoj sam prodahtao dvije godine, cvilio u tmini, grebao zidove, valjao se uvlastitoj nečisti. Oko mu počne trzati i on ga pažljivo obriše prstom.

Jedan je zatvorenik ležao ispružen, licem prema zidu, sav crn od masnica i s objema nogamapolomljenima. Drugi je za zapešća visio sa stropa tako da su mu koljena češala pod, glava mlitavovisjela, a leđa bila sva oguljena šibanjem. Vitari se sagne i ubode jednoga od njih prstom. “Mrtav”,reče kratko. Prođe do drugoga. “I ovaj. Mrtvi su već neko vrijeme.”

Treperavo svjetlo padne na trećeg zatvorenika. Taj je bio živ. Jedva. Bila je to žena koja je,okovanih ruku i gležnjeva, lica upalog od gladi, usana ispucanih od žeđi, privijala k sebi prljave,krvave dronjke. Zastruže petama po podu dok se pokušavala zbiti što dalje u kut, brbljajući nešto nakantičkom, s rukom preko lica da se zakloni od svjetla. Sjećam se toga. Jedino gore od mraka jest kadse pojavi svjetlost. S njome dolaze pitanja.

Glokta se namršti, žmirkavi mu pogled prođe od dva izubijana trupla do isprepadane djevojke,a u glavi mu se vrtjelo od napora, vrućine i smrada. “No ovdje je baš udobno. Što su vam rekli?”

Harker je držao ruku preko nosa i usta kad je nevoljko stupio u ćeliju s Frostom koji mu seizdizao iznad ramena. “Još ništa, ali—”

“Iz ovih dvoje nećete ništa izvući, to je bar sigurno. Nadam se da su potpisali priznanja.”

“Pa... i nisu baš. Superiora Davousta nikad nisu zanimala priznanja smeđih, samo smo, znate...”

“Niste ih bili u stanju održati na životu ni toliko da vam priznaju?” Harker je izgledao

mrzovoljno. Kao dijete koje je učitelj nepravedno kaznio. “Još uvijek nam preostaje djevojka”,obrecne se.

Glokta spusti pogled na nju i lizne prazninu gdje su mu nekoć bili prednji zubi. Nema tunikakve metode. Nikakve svrhovitosti. Brutalnost brutalnosti radi. Ispovraćao bih se da sam ištapojeo danas. “Koliko ima godina?”

“Četrnaest, možda, superiore, ali ne vidim zašto je to važno.”

“Važno je, inkvizitore Harker, jer zavjere rijetko kad organiziraju četrnaestogodišnjakinje.”

“Mislio sam da je najbolje biti temeljit.”

“Temeljit? Jeste li ih uopće išta pitali?”

“Pa, ovaj—”

Gloktin štap raspali Harkera ravno preko lica. Nagli pokret uzrokovao je probadanje agonije uGloktinu boku pa je zateturao na bolesnu nogu i morao se pridržati za Frostovu ruku. Inkvizitorzacvili od bola i šoka, zabuši se u zid i sklizne u prljavštinu na podu ćelije.

“Niste vi nikakav inkvizitor!” procijedi Glokta. “Vi ste jebeni mesar! Pogledajte u kakvom jestanju ovo mjesto! I ubili ste nam dva svjedoka! Koja korist od njih sada, budaletino jedna!” Gloktase nagne naprijed. “Osim ako vam to nije bila namjera, je li? Možda je Davousta ubio ljubomoranpodređeni? Podređeni koji je htio ušutkati svjedoke, je li, Harkeru? Možda bih istragu trebaozapočeti u samoj Inkviziciji!”

Praktikal Frost nadvije se nad Harkera dok je ovaj pokušavao ustati, pa se skutrio natrag uzazid, a iz nosa mu se počela cijediti krv. “Ne! Ne, molim vas! Bio je to nesretan slučaj! Nisam ih htioubiti! Samo sam htio saznati što se dogodilo!”

“Nesretan slučaj?! Vi ste izdajnik i potpuni nesposobnjaković, a meni ne treba ni jedno nidrugo!” Nagne se još niže, zanemarujući bol koji mu je poletio uz kralješnicu, a usta mu se iskrive ipokažu krezubi osmijeh. “Čujem da je čvrsta ruka najučinkovitiji način ophođenja s primitivcima,inkvizitore. Naučit ćete da nitko nema čvršću ruku od mene. Nitko nigdje. Maknite mi tog crva sočiju!”

Frost zgrabi Harkera za kaput i kroz nečist ga odvuče prema vratima. “Čekajte!” ovaj je cvilio,uhvativši se grčevito za okvir vrata. “Molim vas! Ne možete mi to učiniti!” Njegovi krikovi izblijedeniz hodnik.

Vitari je imala jedva primjetan osmijeh oko očiju, kao da je uživala u toj sceni. “Što s ovimneredom?”

“Počistite ga.” Glokta se nasloni na zid, budući da mu je bok još uvijek pulsirao od bola, padrhtavom rukom otare znoj s lica. “Isperite to. Pokopajte trupla.”

Vitari kimne prema djevojci koja je jedina preživjela. “A što s njom?”

“Okupajte je. Dajte joj odjeću. Hranu. Pustite je na slobodu.”

“Nema vajde od kupanja ako se vraća u Donji grad.”

Ima žena pravo. “Dobro! Bila je Davoustova sluškinja, može biti i moja. Vratite je na posao!”vikne on preko ramena nakon što je već počeo hramati prema vratima. Morao je izići. Unutra nijemogao disati.

“Zao mi je što vas moram razočarati, ali zidine su daleko od neprobojnoga, u ovakvom stanjukakvom su sad...” Govornik utihne kad se Glokta dovukao kroz vrata u sobu za sastankezakonodavnog vijeća Dagoske.

Prostorija se od one dolje ćelije razlikovala do krajnjih granica. Zapravo, to je najljepšaprostorija koju sam ikad vidio. Svaki centimetar zida i stropa bio je izrezbaren do najsitnijih detalja:geometrijski uzorci zastrašujuće minucioznosti ovijali su se oko okruglih prizora iz kantičkih legendiu prirodnoj veličini, naslikanih redom svjetlucavim zlatom i srebrom, jarkom crvenom i plavombojom. Pod je bio u mozaiku čudesne kompleksnosti, dugi stol bio je inkrustriran viticama tamnogdrveta i listićima svijetle bjelokosti, i ulašten do visokog sjaja. Visoki prozori pružali suspektakularan pogled na prašnjavosmeđe prostranstvo grada i svjetlucavi zaljev u pozadini.

Žena koja je ustala da pozdravi Gloktu kad je ušao nije odudarala od tog veličanstvenogokruženja. Ni najmanje.

“Ja sam Carlot dan Eider,” reče ona, nasmiješivši se ležerno i pruživši mu ruke kao da joj jestari prijatelj, “predstojnica Gilde začinara.”

Glokta je bio impresioniran, morao je priznati. Ako ničim drugim, onda njezinom hrabrošću.Ne pokazuje ni najmanji znak zgroženosti. Pozdravlja me kao da nisam izobličena, trzava,izvitoperena ruina. Pozdravlja me kao da izgledam jednako divno kao i ona. Na sebi je imala duguhaljinu južnjačkog stila: plava svila porubljena srebrom svjetlucala je oko nje na svježem povjetarcukoji je dopirao kroz visoke prozore. Dragulji zastrašujuće vrijednosti blještali su joj na prstima,zapešćima i oko vrata. Glokta primijeti neobičan miris kad joj se približio. Sladak. Poput začina nakojima se toliko obogatila, možda. Učinak na njega nije bio ni najmanje protraćen. Još uvijek sammuškarac, uostalom. Samo nešto manje nego što sam bio nekoć.

“Moram se ispričati na svojoj opravi, ali kantička odjeća mnogo je udobnija na vrućini. Posvesam se naviknula na nju ovih godina otkako sam ovdje.”

Njezino ispričavanje za izgled ima smisla kao da se genij ide ispričavati zbog vlastitegluposti. “Ma nije vrijedno spomena.” Glokta se nakloni najdublje što je mogao, s obzirom nabeskorisnu nogu i oštar bol u leđima. “Superior Glokta, vama na usluzi.”

“Iznimno nam je drago da ste nam se pridružili. Svi smo se silno brinuli nakon nestanka vašegaprethodnika, superiora Davousta.” Neki od vas, pretpostavljam, brinuli su se manje nego drugi.

“Nadam se da ću malo rasvijetliti taj slučaj.”

“Svi se nadamo da hoćete.” Primi Gloktu pod ruku s bezbrižnim samopouzdanjem. “Dopustiteda vam predstavim ostale.”

Glokta se odbije pomaknuti. “Hvala vam, predstojnice, ali vjerujem da to mogu i sam.” Odgegase do stola vlastitim snagama, koliko ih je imao. “Vi ste zacijelo general Vissbruck, zadužen zaobranu grada.” General je imao oko četrdeset i pet godina, lagano proćelav, i obilato se znojio ukićenoj uniformi, zakopčan do vrata unatoč vrućini. Sjećam te se. Bio si u Gurkhulu, u ratu. MajorKraljeve osobne, i dobro poznat kao glupan. Izgleda da si barem ti uspio, kao što to glupanimaobično polazi od ruke.

“Zadovoljstvo mi je”, reče Vissbruck, jedva podigavši pogled s papira.

“Uvijek jest obnoviti staro poznanstvo.”

“A mi smo se upoznali?”

“Borili smo se zajedno u Gurkhulu.”

“Zar jesmo?” Grč šoka prijeđe Vissbruckovim znojnim licem. “Vi ste... onaj Glokta?”

“Bogme jesam, kao što kažete, onaj Glokta.”

General trepne. “Hm, pa, ovaj... kako ste?”

“U vrlo velikim bolovima, hvala na pitanju, ali vidim da ste vi napredovali, a to mi jeneizmjerna utjeha.” Vissbruck trepne, no Glokta mu ne dadne vremena da odgovori. “A ovo jesigurno lord guverner Vurms. Iznimna mi je čast, Vaša Uznositosti.”

Starac je bio karikatura oronulosti, usukan u svojim velikim službenim haljama poput suhešljive u dlakavoj koži. Ruke su mu izgledale kao da se tresu čak i na ovoj vrućini, a glava mu je bilasjajna i ćelava, izuzev bijelih čuperaka. Škiljio je u Gloktu slabim, mrenastim očima.

“Što je rekao?” Lord guverner se zbunjeno ogleda oko sebe. “Tko je taj čovjek?”

General Vissbruck nagne se prema njemu, toliko blizu da mu je usnama gotovo očešao uho.“Superior Glokta, Vaša Uznositosti! Zamjena za Davousta!”

“Glokta? Glokta? Gdje je uopće, dovraga, taj Davoust?” Nitko se nije trudio odgovoriti.

“Ja sam Korsten dan Vurms.” Sin lorda guvernera izgovorio je svoje ime kao da izgovaračaroliju i pruži ruku Glokti kao da je neprocjenjiv dar. Bio je plavokos i naočit, nehajno zavaljen ufotelji, u preplanuloj auri zdravlja, vitak i atletski građen u jednakoj mjeri u kojoj je njegov otac bioprastar i uvenuo. Već ga prezirem.

“Čujem da ste nekoć bili izvanredan mačevalac.” Vurms odmjeri Gloktu od glave do pete s

podrugljivim osmijehom na licu. “I sam mačujem, a ovdje za mene nema pravoga izazova. Moždabismo mogli nabaciti koju partiju?” Vrlo rado, ti mali smrade. Da još uvijek imam nogu, dao bih tija partiju batina prije nego završim s tobom.

“Mačevao jesam, ali, avaj, bijah prisiljen prestati. Lošeg sam zdravlja.” I Glokta se njemunakesi svojim krezubim osmijehom. “Pa ipak, usudio bih se reći da vam još uvijek mogu dati parsmjernica ako želite napredovati.” Vurms se nato namršti, no Glokta je već prešao na sljedećega. “Viste sigurno hadiš Kahdia.”

Hadiš je bio visok, vitak muškarac dugog vrata i umornih očiju. Na sebi je imao jednostavnubijelu halju i skroman bijeli turban smotan oko glave. Ne izgleda ništa imućnije od bilo kojegdrugog domoroca iz Donjega grada, a ipak ima određenu auru dostojanstvenosti oko sebe.

“Kahdia jesam, i narod Dagoske me izabrao da govorim u njihovo ime. Međutim, više se nenazivam hadišem. Svećenik bez hrama nije nikakav svećenik.”

“Zar baš moramo opet slušati o hramu?” zatuli Vurms.

“Bojim se da morate, dokle god ja sjedim u ovome vijeću.” Vrati pogled na Gloktu. “Znači,imamo novoga inkvizitora u gradu? Novog vraga. Novog sijača smrti. Vaši dolasci i odlasci menimalo ne zanimaju, mučitelju.”

Glokta se nasmiješi. Priznaje da mrzi Inkviziciju a još nije ni vidio moje instrumente. Noopet, od njegova se naroda ne može baš očekivati da previše ljubi Uniju, budući da su tekstepenicu iznad robova u vlastitome gradu. Bi li on mogao biti naš izdajnik?

Ili on? General Vissbruck izgledao je kao odana vojničina od glave do pete, čovjek čiji jeosjećaj za dužnost prejak i čija mašta je preslaba za nekakve intrige. No rijetko tko postaje generala da se ne pobrine za vlastiti profit, a da ne podmaže malo kotače i ne skriva pokoju tajnu.

Ili on? Korsten dan Vurms posprdno je gledao Gloktu kao da je loše očišćen zahod koji moraupotrijebiti. Tisuću sam puta vidio takve kao što je on, arogantni balavac. Možda jest sin lordaguvernera, ali dovoljno je očito da nije ni najmanje odan nikome osim sebi samome.

Ili ona? Predstojnica Eider sva se smješkala i bila oličenje pristojnosti, no oči su joj bileoštre poput dijamanta. Procjenjuje me kao što trgovac prosuđuje naivnog kupca. Još se štoštakrije u njoj osim finih manira i slabosti na stranu modu. Mnogo toga.

Ili on? Čak mu je i stari lord guverner sada izgledao sumn jivo. Zar doista tako loše čuje ividi kao što tvrdi? Ili se u njegovu škiljenju i zahtijevanju da sazna što se događa skriva tračakglume? Zna li već više od svih ostalih?

Glokta se okrene i odšepa do prozora, nasloni se na predivno isklesan stup pokraj njega izagleda van u čudesnu panoramu, a večernje mu je sunce još uvijek grijalo lice. Osjetio je da sečlanovi vijeća već nemirno meŠkolje i jedva čekaju da ga se riješe. Pitam se koliko će vremenaproći prije nego potjeraju invalida iz svoje prelijepe sobe? Ne vjerujem nikome od njih. Nikome.

Naceri se sam sebi. Baš tako i treba biti.

Korsten dan Vurst prvi je izgubio strpljenje. “Superiore Glokta”, otrese se. “Cijenimo vašutemeljitost u vašem pojavljivanju ovdje, no siguran sam da imate važnijeg posla kojem se trebateposvetiti. Mi svakako imamo.”

“Dakako.” Glokta odšepa natrag prema stolu namjerno pretjerano sporo kao da napuštaprostoriju. Zatim si privuče stolicu i spusti se u nju, lecnuvši se od bola u nozi. “Pokušat ćukomentare svesti na minimum, barem za početak.”

“Molim?” reče Vissbruck.

“Tko je taj momak?” zahtijevao je odgovor lord guverner, iskrivivši se naprijed i škiljećislabovidnim očima. “Što se to ovdje zbiva?”

Sin mu je bio izravniji. “Kog to vraga izvodite?” upita odrješito. “Zar ste poludjeli?” HadišKahdia počeo se cerekati sebi u bradu. Glokti ili gnjevu ostalih, bilo je nemoguće odrediti.

“Molim vas, gospodo, molim vas.” Predstojnica Eider govorila je tiho, strpljivo. “Superior jetek stigao pa možda ne zna kako mi u Dagoski poslujemo. Morate shvatiti da vaš prethodnik nijesudjelovao u ovakvim sastancima. Gradom uspješno upravljamo već nekoliko godina i—”

“Zatvoreno vijeće se ne slaže.” Glokta dvama prstima podigne u zrak kraljev nalog. Dopustisvima da ga promotre na trenutak, uvjerivši se da vide teški crveno-zlatni pečat, a onda ga zavitlapreko stola.

Ostali su sumnjičavo piljili kad je Carlot dan Eider podignula dokument, razmotala ga i počelačitati. Namrštila se, a onda podignula jednu dobrano počupanu obrvu. “Izgleda da smo mi neznalice.”

“Daj da ja vidim!” Korsten dan Vurms otme joj papir iz ruke i počne čitati. “Ne može biti”,promrmlja. “Ne može biti!”

“Bojim se da može.” Glokta počasti okupljene svojim krezubim cerekom. “Nadlektor Sult vrloje zabrinut. Naložio mi je da istražim nestanak superiora Davousta, i da ispitam bedeme grada. Da ihpažljivo proučim i pobrinem se da Gurkhulci ostanu s vanjske strane. Uputio me da se poslužim svimmjerama koje budem smatrao potrebnim.” Napravi znakovitu pauzu. “Svim... mjerama.”

“Što je to?” progunđa lord guverner. “Zahtijevam da mi kažete što se događa!”

Papir je sada bio kod Vissbrucka. “Kraljev nalog,” izdahne on, pa obriše znojno čelo stražnjimdijelom rukava, “potpisalo ga je svih dvanaest zastupnika Zatvorenoga vijeća. ds je mu pune ovlasti!”Položi ga nježno na inkrustriranu površinu stola, kao da ga brine da bi mogao iznenada planuti. “Ovoje—”

“Svi znamo što je to.” Predstojnica Eider zamišljeno je promatrala Gloktu, gladeći prstomgladak obraz. Kao trgovkinja koja je odjednom postala svjesna da ju je njezin naivni kupacpreveslao, umješto da bude obratno. “Izgleda da superior Glokta preuzima vodstvo.”

“Ne bih to nazvao preuzimanjem vodstva, ali dolazit ću na sve daljnje sastanke ovoga vijeća.Smatrajte to prvom od velikog broja promjena.” Glokta s ugodom uzdahne dok se smještao uprekrasnoj fotelji, ispruži bolnu nogu i počine bolna leđa. Gotovo udobno. Prođe pogledom ponamrštenim licima gradskoga vijeća. Osim što je, dakako, jedno od ovih dražesnih ljudinajvjerojatnije opasni izdajnik. Izdajnik koji je već organizirao nestanak jednog superiora, asasvim je izgledno da sada razmatra i uklanjanje drugoga...

Glokta pročisti grlo. “Nego, generale Vissbruck, što ste ono govorili kad sam ja stigao? Neštoo zidinama?”

RANE IZ PROŠLOSTIPogreške iz davnina”, recitirao je Bayaz najpompoznije moguće, “dovoljno je učiniti jedanput.

Svako pošteno obrazovanje stoga treba počivati na zdravom shvaćanju povijesti.”

Jezal ispusti drhtav uzdah. Zašto je, pobogu, stari odlučio prosvijetliti baš njega nije mu išlo uglavu. Možda je za to trebalo okriviti neizmjernu samodopadnost blago senilnih. Bilo kako bilo, Jezalje bio nepokolebljiv u svojoj odlučnosti da ne nauči baš ništa.

“... da, povijest,” starac je razmišljao naglas, “mnogo je povijesti u Calcisu...”

Jezal se ogleda oko sebe, krajnje neimpresioniran. Ako je povijest tek puka starost, onda jeCalcis, drevna luka Staroga Carstva, očito bogata njome. Ako povijest uključuje i druge stvari - sjaj,slavu, nešto što budi uzbuđenje - onda je očigledno odsutna.

Grad je nesumnjivo pomno isplaniran, sa širokim, ravnim ulicama pozicioniranim tako daputnicima pružaju veličanstvene poglede. No ono što su nekoć možda bile ponosne gradskepanorame, već se stoljećima svodilo na panorame propadanja. Posvuda su bile napuštene kuće, aprazni prozori i dovratci žalosno su gledali na izbrazdane trgove. Prolazili su sporednim ulicamazagušenim korovom, šutom i natrulim gredama. Pola se mostova preko trome rijeke urušilo i nikadnije popravljeno; pola je stabala na širokim avenijama umrlo i posušilo se, zagušeno bršljanom.

Nije bilo ni traga burnog života kojim je bila ispunjena Adua, od dokova, preko sirotinjskihčetvrti do samog Agrionta. Jezalov se dom možda ponekad činio kao da vrvi, gloži se i puca pošavovima od silnoga ljudstva, no gledajući rijetke odrpane građane Calcisa kako klipšu trulomrelikvijom od svojega grada, nije se uopće dvoumio koja mu se atmosfera više sviđa.

“... imat ćete mnogo prilika napredovati na ovom našem putovanju, mladi moj prijatelju, ipreporučam vam da ih iskoristite. Gospodina Devetprstog pogotovo vrijedi proučavati. Smatram damožete mnogo naučiti od njega...”

Jezal gotovo zine u nevjerici. “Od tog gorile?”

“Taj gorila, kako vi kažete, slavan je diljem Sjevera. Ondje ga zovu Krvava Devetka. Ime je tokoje snažnim muškarcima ulijeva strah ili hrabrost, ovisno na kojoj se strani nalaze. Borac je to itaktičar iznimne lukavosti i nenadmašnog iskustva. Prije svega, naučio je trik kako da govori znatnomanje nego što zna.” Bayaz mu dobaci pogled postrance. “Upravo suprotno od nekih ljudi koje bihmogao spomenuti.”

Jezal se namršti i pogrbi ramena. Nije vidio što bi mogao naučiti od Devetprstoga osim moždakako jesti prstima i ne prati se danima.

“Veliki forum”, promrmlja Bayaz kad su zakoračili na velik otvoreni prostor. “Pulsirajuće srcegrada.” Čak je i on zvučao razočarano. “Ovdje su građani Calcisa dolazili kupovati i prodavati,gledati spektakle i slušati sudske parnice, prepirati se o filozofiji i politici. U Staro bi doba ovdje bio

čovjek na čovjeku, sve do kasno uvečer.”

Mjesta je sad bilo napretek. Prostrano popločano područje moglo je lako smjestiti pedeset putaviše ljudi od sada okupljenih bijednika. Veliki spomenici oko trga bili su zamrljani i polomljeni, anjihova su prljava postolja bila naherena na sve strane. U sredini je bilo nekoliko nesuvislopostavljenih štandova, naguranih poput ovaca na hladnoći.

“Sjena svoje stare slave. Pa ipak,” Bayaz pokaže prema neurednim skulpturama, “ovo su jedinistanovnici koji nas danas zanimaju.”

“Stvarno, a to su?”

“Carevi iz davne prošlosti, momče, svaki sa svojim pričama.”

Jezal zastenje u sebi. Ni za povijest vlastite zemlje nije pokazivao više od prolaznogzanimanja, a kamoli za neku tamo propalu zabit daleko na zapadu Svijeta. “Mnogo ih je”, promrmlja.

“A ovo nipošto nisu svi. Povijest Staroga Carstva seže mnogo stoljeća u prošlost.”

“Zato ga valjda zovu starim.”

“Nemojte mi se tu praviti pametni, kapetane Luthar, niste opremljeni za to. Dok su vaši preci uUniji trčali naokolo goli, komunicirali gestikuliranjem i štovali blato, moj je učitelj Juvens ovdjeupravljao rođenjem silne nacije, nacije kojoj u bogatstvu, znanju i raskoši do dan-danas nemapremca. Adua, Talins, Shaffa, sve su to tek sjene čudesnih gradova koji su nekoć bujali u dolinivelike rijeke Aos. Ovo je kolijevka civilizacije, mladi moj prijatelju.”

Jezal prođe pogledom po bijednim spomenicima, trulome drveću, prljavim, zapuštenim,izblijedjelim ulicama. “Što je pošlo po krivu?”

“Propast nečega velikog nikad nije jednostavna, ali ondje gdje postoji uspjeh i slava, morapostojati i neuspjeh i poniženje. Gdje postoji oboje, moraju kipjeti ljubomore. Zavist i ponos polakodovode do prepirki, pa do zavada, a onda i do ratova. Dva su velika rata završila strašnimkatastrofama.” On elegantno zakorači prema najbližem spomeniku. “Ali katastrofe sa sobom donosepouke, sinko.”

Jezal se namršti. Nove mu pouke trebaju kao i triper, a osim toga, ni na koji se način nijeosjećao kao ničiji sinko, no starac se nije dao nimalo smesti njegovim opiranjem.

“Veliki vladar mora biti nemilosrdan”, recitirao je Bayaz. “Kada uoči prijetnju za svoju osobuili autoritet, mora djelovati brzo i ne smije ostaviti mjesta žaljenju. Za primjer ne trebamo tražitidalje od cara Shille.” Digne pogled prema mramornome kipu iznad njih, čije su lice gotovo upotpunosti izlizale vremenske nepogode. “Kad je posumnjao da mu komornik gaji pretenzije naprijestolje, naredio je da smjesta bude pogubljen, djeca i žena mu podavljena, a njegov veliki dvoracu Aulcusu sravnjen sa zemljom.” Bayaz slegne ramenima. “Sve bez i najmanjeg dokaza. Pretjeran ibrutalan čin, ali bolje djelovati s prevelikom žestinom nego nedovoljnom. Bolje da te se boje nego date preziru. Shilla je to znao. U politici nema mjesta emocijama, znate?”

“Znam samo da mi, kamo god se okrenem, uvijek neki stari prdac pokušava držati lekcije.” Toje Jezal mislio, ali nije kanio izreći. Sjećanje na praktikala Inkvizicije koji mu se rasprsnuo predočima bilo mu je još uvijek presvježe u mislima. Šljapkavi zvuk mesa. Prskanje kapljica vruće krvipo licu. On gutne i zagleda se u cipele.

“Znam”, promrmlja.

Bayazov glas nastavi tupiti. “Ne znači da velik kralj mora biti tiranin, dakako! Steći ljubavobičnog čovjeka uvijek mora biti vladarev prioritet, jer nju je moguće zadobiti malim gestama a možepotrajati za cijeli život.”

Jezal ovo nije mogao prešutjeti, ma koliko starac bio opasan. Bilo je jasno da Bayaz nemanikakvog praktičnog iskustva u političkoj areni. “Koja korist od ljubavi pučana? Plemići imajunovac, a vojnici moć.”

Bayaz zakoluta očima prema oblacima. “Riječi djeteta koje je lako prevariti brbljarijama ibrzim radom ruku. Otkuda dolazi novac plemića ako ne od poreza koji plaćaju seljaci na polju? Tkosu vojnici ako ne sinovi i muževi običnog puka? Što gospodarima ds je moć? Samo poslušnostnjihovih podanika, ništa više. Kad seljaštvo postane uistinu nezadovoljno, ta moć zna nestatizastrašujućom brzinom. Uzmimo, na primjer, cara Dantusa.” Pokaže gore prema jednome od kipovakojemu je ruka bila odlomljena u ramenu, a druga imala punu šaku žabokrečine u kojoj se rascvalaraskošna mahovina. Gubitak nosa, od kojega je ostao tek prljavi krater, na caru Dantusu je ostavioizraz vječne posramljene izbezumljenosti, kao da ga je netko iznenadio na zahodu.

“Nijedan vladar nije bio toliko omiljen u narodu”, reče Bayaz. “Svakog je čovjeka pozdravljaokao sebi jednakoga, uvijek je pola prihoda davao siromašnima. No plemići su se urotili protiv njega,odlučili ga zamijeniti jednim od svojih, pa su bacili cara u tamnicu i prigrabili prijestolje.”

“Nisu valjda?” progunđa Jezal, zapiljen preko polupraznog trga.

“Ali narod nije htio napustiti svojeg voljenog monarha. Ustali su iz svojih domova i pobunilise, i nisu se dali pokoriti. Neke od urotnika izvukli su iz njihovih palača i objesili na ulicama, ostalisu se prepali pa su vratili Dantusa na prijestolje. Drugim riječima, momče, ljubav naroda najsigurnijije vladarev štit od opasnosti.”

Jezal uzdahne. “Ja bih uvijek radije podršku veleposjednika.”

“Hah. Njihova ljubav ima svoju cijenu, a i okreće se kako vjetar puše. Zar niste stajali uVijencu lordova dok zasjeda Otvoreno vijeće, kapetane Luthar?” Jezal se namršti. Možda u starčevulaprdanju postoji zrnce istine. “Hah. Takva vam je ljubav plemića. Najbolje ih je podijeliti paiskorištavati njihove ljubomore, natjerati ih da se natječu za sitne usluge, preuzimati zasluge zanjihove uspjehe i, prije svega, pobrinuti se da nitko od njih ne postane previše moćan pa da ustane nebi li propitao vlastitu veličinu.”

“Tko je ovo?” Jedan se kip izdizao zamjetno više od ostalih. Naoko impresivan muškarac kasne

srednje dobi, guste brade i kovrčave kose. Lice mu je bilo naočito, ali je imao nekako mrka usta iponosno i gnjevno naborane vjeđe. Izgledao je kao čovjek s kojim se nije dobro poigravati.

“To je moj učitelj, Juvens. Nije bio car, ali je mnogima bio prvi savjetnik. Izgradio je Carstvo,ali je imao i glavnu ulogu u njegovu uništenju. Velik čovjek, umnogome, ali veliki ljudi imaju velikemane.” Bayaz je zamišljeno premetao štap po ruci. “Treba naučiti pouke iz povijesti. Pogreške izpovijesti dovoljno je učiniti jedanput.” Zastane na trenutak. “Osim ako nema drugog izbora.”

Jezal protrlja oči i zagleda se preko foruma. Princ prestolonasljednik Ladisla možda bi imaokoristi od ovakvog predavanja, ali Jezal je sumnjao u to. Zar su ga zato razdvojili od prijatelja, odteško stečene prilike za slavu i promaknuće? Da sluša promišljanja nekog čudnog, ćelavog lutalice?”

Namršti se. Skupina od tri vojnika kretala se trgom prema njima. Isprva ih je nezainteresiranopromatrao. Zatim je shvatio da gledaju ravno u njega i Bayaza i da se kreću ravno prema njima. Sadaje vidio još jednu trojku, pa još jednu, kako se primiču iz različitih pravaca.

Jezalu se stegne grlo. Njihovi oklopi i oružje, iako antiknog dizajna, izgledali su zabrinjavajućeučinkovito i rabljeno. Mačevanje je jedno. Prava borba, s mogućnošću ozbiljnog ranjavanja i smrti,nešto je posve drugo. Sigurno nije kukavica zbog toga što je zabrinut, ne kad im se vrlo očitopribližava devet naoružanih muškaraca, a nema nikakvog izlaza za bijeg.

I Bayaz ih je uočio. “Izgleda da su nam priredili dobrodošlicu.”

Njih devetorica opkolilo ih je s oružjem čvršto u rukama. Jezal ispravi ramena u svesrdnompokušaju da izgleda što opasnije ne gledajući pritom nikoga u oči i držeći ruke podalje od drškimačeva. Nije imao ni najmanju želju pobuditi nervozu u nekome pa da ga probode iz čistog mira.

“Vi ste Bayaz”, reče njihov vođa, nabijen muškarac s prljavom crvenom perjanicom na kacigi.

“Je li to pitanje?”

“Ne. Naš gospodar, carski legat Salamo Narba, guverner Calcisa, poziva vas na audijenciju.”

“Zar zbilja?” Bayaz prođe pogledom po skupini vojnika, a onda upitno pogleda Jezala.“Pretpostavljam da bi bilo nepristojno odbiti kada se legat potrudio organizirati počasnu stražu.Povedite nas.”

Ako se išta može reći za Logena Devetprstog, može se reći da trpi bol. Vukao se polomljenomkaldrmom i lecnuo bi se svaki put kad bi težinu prebacio na ozlijeđeni gležanj - šepao bi, zaječao,mahao rukama da uspostavi ravnotežu.

Brat Dugostopi preko ramena se cerio tom bijednom prizoru. “Kako napreduju vaše ozljede,prijatelju?”

“Bolno”, progunđa Logen kroz stisnute zube.

“Pa ipak, slutim da ste istrpjeli i gore.”

“Hah.” Rana iz prošlosti bilo je mnogo. Veći dio života proveo je sa stanovitom količinombola, presporo je zacjeljivao od jednih batina do drugih. Sjećao se prve prave rane koju je zaradio,posjekotine na licu koju mu je neki Shanka udijelio. Imao je petnaest godina, bio vitak i glatke kože, adjevojke iz sela još uvijek su ga pogledavale. Nasloni palac na lice i opipa stari ožiljak. Sjećao sekako mu je otac pritisnuo zavoj na obraz u zadimljenoj dvorani, kako ga je zapeklo i kako je htiokriknuti, ali je umješto toga zagrizao usnu. Muškarac ostaje tiho.

Kad može. Logen se sjeti kako je ležao na trbuhu u smrdljivom šatoru dok je hladna kišabubnjala po platnu i zubima stiskao komad kože da ne počne vrištati, kako ga je ispljunuo i ipakvrištao dok su mu kopali po leđima da izvade glavu strelice koja nije izišla s drškom. Trebao im jecijeli dan traženja da nađu tu prokletinju. Logen se lecne i promigolji utrnulim lopaticama kad se togasjetio. Nije tjedan dana mogao govoriti od tolikog vrištanja.

Nije mogao govoriti i dulje od tjedna nakon dvoboja s Trodrvašem. Ni hodati, ni jesti, a bogmeni gledati. Slomljena čeljust, slomljena lična kost, toliko polomljenih rebara da ih nije mogao niprebrajati. Kosti su mu bile toliko podrobljene da je od njega ostala tek bolna, uplakana kaša punasamosažaljenja; cvilio je kao malo dijete na svaki pokret nosila, a neka ga je starica morala hraniti nažlicu, i na tome joj je bio zahvalan.

Sjećanja je bilo napretek, sva su navirala i sjekla ga. Batrljak prsta nakon bitke u Carleonupekao ga je i pekao i totalno ga izluđivao. Iznenadno buđenje nakon dana na hladnoći, kad je dobioudarac u glavu gore u brdima. Kako je pišao crveno nakon što ga je koplje Hardinga Mrkog probolokroz trbuh. Logen ih je sad osjećao na poharanoj koži, sve svoje ožiljke, pa obgrli bolno tijelo.

Rana iz prošlosti bilo je mnogo, to svakako, ali ove koje je sada imao nisu zbog toga ništamanje boljele. Posjekotina na ramenu ga je izjedala, neugodna kao užaren ugljen. Vidio je čovjekakoji je izgubio ruku zbog najobičnije posjekotine zarađene u bitki. Prvo su mu morali odsjeći šaku, paruku do lakta, a onda sve do ramena. Nakon toga je postao umoran, pa je počeo bulazniti, a onda jeprestao disati. Logen se nije htio tako vratiti u blato.

Doskakuće do urušenog batrljka zida i nasloni se na nj, bolno svuče kaput, jednom nespretnomrukom šeprtljavo otkopča dugmad košulje, izvuče pribadaču iz zavoja pa pažljivo zguli gazu.

“Kako izgleda?” upita.

“Kao majka svih krasti”, promrmlja Dugostopi, zapiljen u njegovo rame.

“Miriše li kako treba?”

“Želite da vas ponjušim?”

“Samo mi recite smrdi li.”

Navigator se nagne naprijed pa s gađenjem ponjuši Logenovo rame. “Zamjetan vonj znoja, alito vam je možda od pazuha. Bojim se da moji izvanredni talenti ne uključuju medicinu. Meni sve ranemirišu isto.” Potom vrati iglu natrag u zavoj.

Logen s mukom navuče košulju. “Znali biste da je trula, vjerujte mi. To smrdi kao ustajali grob,a jednom kad se trulež uvuče u ranu, nemoguće je se riješiti osim nožem. A to nije lijepo.” On zadrhtii nježno pritisne dlan na rame koje mu je pulsiralo.

“No, dobro”, reče Dugostopi, koji je već koračao niz gotovo pustu ulicu. “Sreća vaša da je onažena Maljinn s nama. Njezin talent za konverzaciju iznimno je ograničen, no kad su u pitanju rane, eto,vidio sam je na djelu i ne libim se reći da je u stanju šivati kožu mirno i ravno kao što majstorpostolar šiva kožu. Zaista jest! S iglom je jednako spretna i uredna kao kraljičina švelja. Koristan jeto talent u ovim krajevima. Ne bi me ni najmanje iznenadilo da nam taj njezin talent ustreba prijenego što završimo.”

“Putovanje je opasno?” upita Logen, još uvijek se mučeći s odijevanjem kaputa.

“Hah. Sjever je oduvijek bio divlji i pun bezakonja, pun krvavih zavada i nemilosrdnihrazbojnika. Svi hodaju okolo naoružani do zuba, spremni ubiti u tren oka. U Gukhulu strani putniciostaju na slobodi tek hirom mjesnog upravitelja, i riskiraju da ih u svakome trenutku netko porobi. Ustyrijskim gradovima lopovi i džepari su na svakom koraku, ako uopće uspijete proći gradske dveri ada vas ne opelješe gradske vlasti. Vode Tisuće Otoka vrve gusarima, po jedan ih je na svakogtrgovca, ponekad se čini, dok u dalekom Suljuku preziru došljake, i vjerojatnije je da će vas objesitiza pete i zaklati nego da vas upute kamo trebate ići. Krug Svijeta pun je opasnosti, moj devetprstiprijatelju, ali ako vam ništa od navedenog nije dovoljno i čeznete za još većim opasnostima,predlažem vam posjet Starome Carstvu.”

Logen je imao osjećaj da Brat Dugostopi uživa. “Tako je loše?”

“I gore, o da, zaista! Pogotovo ako ne idete samo u posjet, nego prelazite cijelu zemlju s jednogkraja na drugi.”

Logen se lecne. “A to je naš plan?”

“To je, kao što rekoste, naš plan. Još od davnina, Staro Carstvo kidaju građanski ratovi. Nekoćjedinstven narod s jednim carem, čije je zakone provodila silna vojska i odana administracija, sgodinama je rastočeno u uzavrelu juhu bezvrijednih kraljevina, čudnovatih republika, gradova-država i sitnih vlastelinstava, dok rijetki priznaju bilo kojeg vođu koji im u tom trenu ne drži mač nadglavom. Granice između poreza i razbojstva, između opravdanog rata i krvavog umorstva, izmeđuopravdanog potraživanja i fantazije zamaglile su se i iščezle. Ne prođe ni godina a da se nekivlastohlepljiv bandit ne proglasi kraljem svijeta. Koliko je meni poznato, u nekom trenutku, prijemožda pedesetak godina, bilo je vrijeme kad nije bilo manje od šesnaest careva istovremeno.”

“Hah. Petnaest više nego što je potrebno.”

“Neki bi rekli šesnaest više, a nijedan od njih nije naklonjen putnicima. Kad se radi oubojstvima, Staro Carstvo žrtvi nudi uistinu sjajan izbor. Ali ne mora vas nužno ubiti čovjek.”

“Ne?”

“O, zaboga, ne! Priroda nam je također stavila brojne zastrašujuće prepreke na put, pogotovo sobzirom na to da nam se opasno bliži zima. Zapadno od Calcisa stere se velika ravna dolina, stotinekilometara otvorenog ravnjaka. U Staro je doba velik dio možda bio naseljen, obrađen, ispresijecanravnim cestama od dobroga kamena u svim pravcima. Sada gradovi uglavnom leže u nijemimruševinama, zemlja je pustoš poharana olujama, ceste su se pretvorile u putove polomljenog kamenjakoje neoprezne namjernike mame u halapljive močvare.”

“Močvare”, promrmlja Logen i polako zatrese glavom.

“I gore od toga. Rijeka Aos, najveća od svih rijeka u Krugu Svijeta, urezuje duboku vijugavudolinu kroz sredinu pustare. Morat ćemo je prijeći, a opstala su još samo dva mosta, jedan uDarmiumu, koji nam je najbolja šansa, i drugi u Aostumu, što pedeset kilometara ili više zapadnoodavde. Ima i plićina, ali Aos je silan i brz, a dolina duboka i opasna.” Dugostopi cmakne jezikom.“To je prije nego dođemo do Izlomljenog gorja.”

“Visoko, je li?”

“O, iznimno. Vrlo visoko i vrlo pogibeljno. Zovu ga izlomljenim zbog njegovih strmih litica,nazubljenih gudura, iznenadnih strmoglavih ponora. Navodno postoje klanci, ali sve karte, ako suuopće ikada postojale, odavno su izgubljene. Kad savladamo gorje, uzet ćemo brod—”

“Kanite nositi brod preko planina?”

“Naš me poslodavac uvjerava da može nabaviti brod na drugoj strani, ne znam samo kako,budući da je ta zemlja gotovo posve nepoznata. Plovit ćemo na zapad do otoka Shabulyana, za kojikažu da se izdiže iz oceana na samome rubu Svijeta.”

“Kažu?”

“Glasine su jedino što itko zna o tom mjestu. Čak ni u glasovitom redu Navigatora nisam čuo začovjeka koji bi tvrdio da je nogom stupio na taj otok, a braća iz mojega reda su poznata po svojim...nategnutim tvrdnjama, recimo to tako.”

Logen se polako češkao po licu, žaleći što nije ranije pitao Bayaza kakvi su mu planovi. “Zvučikao dalek put.”

“Teško je, zapravo, zamisliti, udaljeniju destinaciju.”

“Što je ondje?”

Dugostopi slegne ramenima. “Morat ćete pitati našeg poslodavca. Ja pronalazim rute, nerazloge. Slijedite me, molim vas, gospodine Devetprsti, i nemojte se vući. Čeka nas puno posla akoželimo proći pod trgovce.”

“Trgovce?”

“Takav je Bayazov plan. Trgovci češto riskiraju putovanja zapadno od Calcisa do Darmiuma,

pa i dalje do Aostuma. Još uvijek su to veliki gradovi, i dosta odsječeni od vanjskoga svijeta. Zaradakoju je moguće ostvariti dostavljanjem luksuzne robe - začina iz Gurkhula, svile iz Suljuka, chaggesa Sjevera - astronomska je. Ta u mjesec dana moguće je utrostručiti uloženo, ako preživite! Takve sukaravane čest prizor, dobro naoružane i dobro branjene, dakako.”

“A što s onim razbojnicima i pljačkašima koji lutaju ravnicom? Zar ne ciljaju oni upravo natrgovce?”

“Naravno”, reče Dugostopi. “Takva je krinka zacijelo osmišljena da nas obrani od neke drugeprijetnje. Neke koja je usmjerena izravno na nas.”

“Na nas? Još jedna prijetnja? Zar nam baš treba još jedna?” No Dugostopi je već odjurio tolikonaprijed da ga nije čuo.

Barem u jednom dijelu Calcisa sjaj prošlosti nije posve izblijedio. Dvorana u koju su ih uvelistražari, ili otmičari, bila je uistinu veličanstvena.

Dva reda stupova, visokih poput šumskih stabala, postrojila su se svaki s jedne straneprostorije ispunjene jekom, isklesani iz ulaštenog zelenog kamena prošaranog svjetlucavim srebrnimžilama. Visoko iznad, svod je bio oslikan raskošnom plavocrnom bojom i istočkan galaksijom sjajnihzvijezda, iz kojih su zlatnim linijama bila izdvojena sazviježđa. Dubok bazen tamne vode, savršenomiran, ispunjao je prostor ispred vrata i reflektirao sve. Još jedna sjenovita dvorana dolje. Još jednosjenovito noćno nebo iza nje.

Carski legat ležao je opružen na kauču na povišenom podiju na suprotnom kraju odaje, a stolpred njim bio je prepun delicija. Bio je to golem čovjek, okruglog lica i mesnat. Prsti natovarenizlatnim prstenjem grabili su probrane zalogaje i bacali ih u spremna usta, a oči mu nisu napuštale dvagosta, ili dva zarobljenika, ni na trenutak.

“Ja sam Salamo Narba, carski legat i guverner grada Calcisa.” Žvakao je, a onda ispljunekošticu masline koja zazvoni u zdjeli. “Vi ste onaj kojega zovu prvim magom?”

Mag nakloni ćelavu glavu. Narba podigne pehar, držeći stalak između debelog kažiprsta idebelog palca, srkne gutljaj vina, progrglja ga polagano po ustima dok ih je gledao, pa proguta.“Bayaz.”

“I to.”

“Hmm. Ne želim vas uvrijediti.” Ovdje legat uzme malu vilicu pa nabode kamenicu iz školjke.“Ali vaša prisutnost u ovome gradu me zabrinjava. Politička situacija u Carstvu je... nepostojana.”Primi pehar. “I više nego inače.” Srk, grgljaj, gutljaj. “Zadnje što mi sad treba je da netko... poremetiravnotežu.”

“Nepostojanija nego inače?” upita Bayaz. “Čuo sam da je Sabarbus konačno smirio situaciju.”

“Smirio pod svojom čizmom, na neko vrijeme.” Legat otkine šaku crnoga grožđa s grozda pa senasloni na jastuke i počne ga bobu po bobu trpati u razjapljena usta. “Ali... Sabarbus je mrtav.

Otrovan, kažu. Njegovi sinovi, Scario... i Goltus... posvađali su se oko njegova nasljeđa... a zatimzaratili među sobom. Bio je to iznimno krvav rat, čak i za ovu iscrpljenu zemlju.” Pa ispljune košticena stol.

“Goltus je držao grad Darmium, u središtu velike doline. Scario je angažirao očeva najvećeggenerala, Cabriana, da digne opsadu. Nedavno, nakon pet mjeseci okruženja, bez opskrbe hranom inade u oslobođenje... grad se predao.” Narba zagrize u zrelu šljivu, a sok mu se iscijedio niz bradu.

“Onda se Scario bliži pobjedi, znači.”

“Hah.” Legat obriše lice vrhom maloga prsta pa nehajno baci nepojedenu voćku na stol. “Čimje Cabrian konačno zauzeo grad, opljačkao njegovo blago i predao ga vojnicima da ga okrutnoopustoše, ustoličio se u drevnoj palači i proglasio carem.”

“Aha. Izgledate kao da vas se to nije dojmilo.”

“Ridam u sebi, ali sve sam to već vidio. Scario, Goltus i sad Cabrian. Tri samoproglašenacara, isprepleteni u smrtonosnoj borbi, njihovi vojnici haraju zemljom, a ono malo gradova koji suzadržali neovisnost zgroženo motre i daju sve od sebe da se iz te noćne more izvuku neokrznuti.”

Bayaz se namršti. “Namjera mi je putovati na zapad. Moram proći Aos, a u Darmiumu jenajbliži most.”

Legat odmahne glavom. “Priča se da je Cabrian, oduvijek ekscentrik, posve sišao s pameti. dsje ubio ženu i oženio svoje tri kćeri. Da se proglasio živućim bogom. Gradske su dveri zatvorene dokon čisti grad od vještica, đavola i izdajnika. Svaki dan nova tijela vise na javnim vješalima koja jepodignuo na svakome uglu. Nikome nije dopušteno ući ni izići. Takve su vijesti iz Darmiuma.”

Jezal osjeti nemalo olakšanje kad je čuo Bayazove riječi, “onda ćemo morati u Aostum.”

“Nitko više neće prelaziti rijeku u Aostumu. Scario je u bijegu od bratovih osvetničkihpostrojbi utekao preko mosta i naredio svojim inženjerima da ga sruše za njim.”

“Uništio ga je?”

“Jest. Čudo Staroga doba koje je stajalo dvije tisuće godina. Ništa nije ostalo. Na vašu jošveću muku, padali su pljuskovi pa je velika rijeka brza i visoka. Plićine su neprohodne. Nećeteprijeći Aos ove godine, bojim se.”

“Moram.”

“Ali nećete. Ako želite moj savjet, prepustite Carstvo njegovome jadu i vratite se otkud stedošli. Ovdje u Calcisu oduvijek smo se trudili držati srednje struje, ostati neutralni i čvršto se klonitikatastrofa koje su snašle ostatak zemlje, sve jedna teža od druge. Ovdje se još uvijek držimo običajasvojih praotaca.” Pokaže na samoga sebe. “Gradom još uvijek upravlja carski legat, kao što je bilo iu Staro doba, umješto da njime vlada neki odmetnik, sitni vojskovođa ili lažni car.” Mlohavom rukommahne prema raskošnoj dvorani oko sebe. “Ovdje smo, unatoč nepovoljnim okolnostima, uspjeli

očuvati trunke stare slave i ja to ne želim ugroziti. Vaš prijatelj Zacharus bio je ovdje, nema nimjesec dana.”

“Ovdje?”

“Rekao mi je da Goltus polaže pravo na titulu cara i zahtijevao da ga ja poduprem. Otjerao samga odavde istim odgovorom koji ću sada dati i vama. Mi u Calcisu zadovoljni smo trenutnim stanjem.Ne želimo sudjelovati ni u čijim sebičnim spletkama. Gonite se odavde vi i vaše uplitanje, magu.Dajem vam tri dana da napustite grad.”

Uslijedi duga, tiha stanka dok su zadnje jeke Narbina govora blijedjele. Dug, napet trenutak, aBayaz se cijelo vrijeme sve jače mrštio. Duga, teška tišina, ali ne posve prazna. Ispunjao ju je sveveći strah.

“Da me niste pobrkali s nekim drugim čovjekom?” progunđa Bayaz, a Jezal osjeti neodoljivporiv da odjuri od njega i sakrije se iza jednog od prelijepih stupova. “Ja sam prvi mag! Prvi učenikvelikog Juvensa glavom!” Njegova srdžba Jezala je pritiskala u grudima poput kamenčuge, istisnulamu zrak iz pluća, izbila mu snagu iz tijela. Bayaz podigne mesnatu šaku. “Ovo je ruka koja je zbacilaKanediasa! Ruka koja je okrunila Haroda! A ti mi se usuđuješ prijetiti? To zoveš starom slavom?Grad skutren unutar zidina poput nekog usukalog starog ratnika koji drhturi u prevelikom oklopu izmladih dana?” Narba se usuče iza svoje srebrnine, a Jezal se lecne, u smrtnome strahu da bi legat usvakome trenutku mogao eksplodirati i zaliti prostoriju krvlju.

“Misliš da me boli briga za tvoju usranu, slomljenu kahlicu od grada?” grmio je Bayaz. “Daješmi tri dana? Otići ću za jedan!” Pa se okrene na peti i odmaršira prema ulazu, dok je jeka njegovaglasa još uvijek strugala po sjajnim zidovima i svjetlucavom stropu.

Jezal je na trenutak oklijevao, slab i uzdrhtao, a onda ispunjen osjećajem krivnje odbrza zaprvim magom uz legatove užasnute, zabezeknute stražare i van na svjetlo dana.

STANJE BEDEMANadlektoru Suitu, čelniku Inkvizicije Njegova Veličanstva.

Vaša Eminencijo,

Upoznao sam članove upravljačkog vijeća Dagoske sa svojim zadatkom. Nećete bitiiznenađeni što čujete da nisu ni najmanje oduševljeni iznenadnom redukcijom vlastite moći. Mojaistraga o nestanku superiora Davousta već je započela i uvjeren sam da će uskoro pokazatirezultate. Gradske bedeme procijenit ću čim uzmognem i poduzet ću sve potrebne korake daDagoska ostane neprobojna.

Uskoro ćete čuti od mene. Dotad, vaš sam pokorni sluga.

Sand dan Glokta, superior Dagoske

Sunce je pritiskalo ruševne bedeme poput velikog utega. Probijalo se kroz Gloktin šešir ipritiskalo mu pognutu glavu. Probijalo se kroz Gloktin crni kaput i pritiskalo mu iskrivljena ramena.Prijetilo je da će istisnuti vodu iz njega, zgnječiti život iz njega i stlačiti ga na koljena. Svježejesensko jutro u dražesnoj Dagoski.

Dok ga je sunce napadalo odozgo, slan se vjetar obrušio ravno u njega. Puhao je s praznogamora i preko golog poluotoka, vruć i pun zagušujuće prašine, mlateći gradske zidine i šibajući sveslanim zrncima. Žario je Gloktinu znojnu kožu, čupao mu vlagu iz usta, škakljao za oči i mamio nanjih peckave suze. Čak me se i vrijeme želi riješiti, izgleda.

Praktikalka Vitari lelujala je po parapetu uz njega, pruženih ruku poput cirkuskog akrobata naužetu. Glokta je namršteno pogleda, crno krakato obličje pred blještavim nebom. Mogla bi išto takohodati i ovdje dolje i prestati izvoditi egzibicije. No ovako barem ostaje nada da bi mogla pastidolje. Kopnene zidine visoke su barem dvadeset koraka. Glokta si dopusti jedva primjetan osmijehzamišljajući nadlektorovu omiljenu praktikalku kako gubi ravnotežu i klizi sa zida, tumbajući se ihvatajući rukama u prazno. Možda očajnički vrišti dok pada u smrt?

Ali nije pala. Kuja. Razmišlja o sljedećem izvještaju za nadlektora, uopće ne sumnjam.“Invalid se i dalje koprca kao riba na suhome. Još nije otkrio ni najmanji trag Davoustu, ili bilokakvom izdajniku, iako je ispitao već pola grada. Jedini čovjek kojeg je uhitio član je njegovevlastite Inkvizicije... ”

Glokta zakloni oči rukom i zaškilji prema zasljepljujućem suncu. Grlo stijene koje je spajaloDagosku s kopnom protezalo se od njega, ne više od nekoliko stotina koraka na svom najužem dijelu,sa svjetlucavim morem s obiju strana. Cesta od gradskih dveri bila je smeđa pruga kroz žuto busenje isjekla je na jug prema sušnim brdima na kopnu. Nekoliko bijednih galebova kreštalo je i kružiloiznad nasipa, ali osim toga nije bilo znakova života.

“Slobodno posudim vaš dalekozor, generale?”

Vissbruck uz škljocaj rastvori dalekozor i mrzovoljno ga pljusne u Gloktinu pruženu ruku.Očito smatra da ima pametnijeg posla nego da meni glumi vodiča po bedemima. General je teškodisao i stajao ukočen u stavu mirno u svojoj besprijekornoj uniformi, a punašno mu se lice sjajilood znoja. Iz petnih se žila trudi zadržati profesionalan stav. Stav je otprilike jedino što jeprofesionalno na tom imbecilu, ali, kao što nadlektor kaže, moramo se snalaziti sa sredstvima kojasu nam na raspolaganju. Glokta prinese oku olovnu cijev.

Gurkhulci su izgradili palisadu. Visoku ogradu od drvenih kolaca koja je obrubila brda iodsjekla Dagosku od kopna. Na drugoj su strani bili razbacani šatori, a tanki pramenovi dima dizalisu se tu i tamo s pokoje vatre. Glokta je jedva uspijevao razaznati sitne figure u pokretu i sjaj suncana ulaštenom metalu. Oružje i oklopi, i jednoga i drugoga napretek.

“Ranije su dolazile karavane iz unutrašnjosti”, Vissbruck promrmlja. “Prošle godine ih jedolazilo što dnevno. Onda su počeli pristizati carevi vojnici, a trgovaca je bivalo sve manje. Ogradusu dovršili prije par mjeseci. Otada nije prošao ni magarac. Sada sve mora dolaziti brodom.”

Glokta je pažljivo promatrao preko ograde, tabore iza nje, od mora s jedne strane do mora sdruge. Pokazuju li to oni samo mišiće, izvode predstavu? Ili su smrtno ozbiljni? Gurkhulci voledobru predstavu, ali nemaju ništa ni protiv dobrog okršaja - tako su i osvojili cijeli jug, manje-više. Spusti povećalo. “Koliko Gurkhulaca, što mislite?”

Vissbruck slegne ramenima. “Nemoguće je reći. Barem pet tisuća, rekao bih, ali moglo bi ihbiti i mnogo više iza onih brda. Ne možemo znati.”

Pet tisuća. Barem. Ako je u pitanju predstava, bome je dobra. “Koliko ljudi imamo mi?”

Vissbruck zastane. “Imam oko šešto unijskih vojnika u svojem zapovjedništvu.”

Oko šesto? Oko?! Ti maloumni idiote! Kad sam ja bio vojnik, znao sam imena svakogčovjeka u svojoj pukovniji, i tko je najprikladniji za koji zadatak. “Šesto? I to je sve?”

“U gradu ima i plaćenika, ali njima nije za vjerovati, a češto i sami stvaraju probleme. Pomome mišljenju, oni su i više nego bezvrijedni.”

Tražio sam brojke, a ne mišljenja. “Koliko plaćenika?”

“Možda tisuću, trenutno, možda više.”

“Tko ih vodi?”

“Neki Styrijac. Predstavlja se kao Cosca.”

“Nicomo Cosca?” Vitari je zurila odozgo s parapeta, s jednom narančastom obrvom u zraku.

“Znate ga?”

“Moglo bi se reći. Mislila sam da je mrtav, ali čini se da nema pravde na ovome svijetu.”

Ima pravo. Glokta se okrene Vissbrucku. “Odgovara li taj Cosca vama?”

“Ne baš. Začinari ga plaćaju, pa odgovara predstojnici Eider. U teoriji bi trebao slušati mojenaredbe—”

“Ali slijedi samo svoje?” Glokta je po generalovu licu vidio da je u pravu. Plaćenici.Dvosjekli mač, u najdoslovnijem smislu riječi. Revni dokle god im plaćaš, i pod uvjetom da tipouzdanost nije prioritet. “A Coscinih ljudi ima dvostruko više nego vaših.” Čini se da, kad jeriječ o obrani grada, razgovaram s pogrešnim čovjekom. No možda ipak postoji jedna tema u kojojme on može prosvijetliti. “Znate li što se dogodilo s mojim prethodnikom, superioromDavoustom?”

General Vissbruck razdraženo se trgne. “Nemam pojma. Nisu me zanimala njegova kretanja.”

“Hmm”, razmišljao je Glokta naglas, nabivši šešir bolje na glavu kad je još jedan nalet zrnatogvjetra puhnuo preko zidina. “Nestanak gradskog superiora Inkvizicije? Nimalo vas ne zanima?”

“Nimalo”, otrese se general. “Rijetko smo imali povoda razgovarati. Davoust je bio dobropoznat kao iritantan lik. Što se mene tiče, Inkvizicija ima svoja zaduženja, ja svoja.” Što smoosjetljivi. Ali svi su otkad sam stigao u grad. Čovjek bi pomislio da me ne žele ovdje.

“Vi imate svoja zaduženja, ha?” Glokta se odgega do parapeta, digne štap i gurne rub trusnogkamena, nedaleko od Vitarine pete. Komad kamena se odlomi i otkotrlja sa zida u ponor. Nekolikotrenutaka kasnije začulo se kako štropoće u jarku, daleko ispod. Okrene se Vissbrucku. “Kaozapovjednik obrane grada, biste li održavanje zidina ubrojili u svoja zaduženja?”

Vissbruck se nakostriješi. “Učinio sam sve što je u mojoj moći!”

Glokta je na prste slobodne ruke brojio zamjerke. “Kopnene zidine se mrve i slabo su čuvane.Jarak ispred njih je toliko začepljen prljavštinom da jedva postoji. Vrata nisu zamijenjena većgodinama i raspadaju se sama od sebe. Da Gurkhulci sutra napadnu, uvjeren sam da bismo se našli upoprilično bijednom položaju.”

“Ne zbog nekog previda s moje strane, uvjeravam vas! Na ovoj vrućini, vjetru i soli s mora,drvo i metal začas istrunu, a ni kamen ne prolazi bitno bolje! Je li vam jasno kakav je to posao?”General širokim zamahom pokaže na visoke kopnene zidine, koje su se na obje strane u luku sezaleprema moru. Čak i ovdje na vrhu parapet je bio dovoljno širok da njime mogu proći kola, a u dnu subedemi bili i mnogo deblji. “Imam malo stručnih zidara i vrlo malo materijala! Ono što mi ds jeZatvoreno vijeće jedva pokriva održavanje citadele! A novac od začinara jedva dostaje za popravkena zidinama Gornjega grada—”

Budalo! Čovjek bi mogao pomisliti da uopće nema ozbiljnu namjeru braniti grad. “Citadeluje nemoguće snabdijevati s mora ako je ostatak Dagoske u gurkhulskim rukama, zar ne?”

Vissbruck zatrepće. “Pa, da, ali—”

“Zidine Gornjega grada mogu zadržati domoroce gdje jesu, ali su predugačke, preniske ipretanke da bi dugo izdržale konkretan napad, slažete se?”

“Da, pretpostavljam, ali—”

“Znači da svaki plan koji citadelu, odnosno Gornji grad, smatra glavnom linijom obrane samokupuje vrijeme. Vrijeme za dolazak pojačanja. Pojačanja kojem bi, budući da nam je vojskaangažirana u Anglandiji, stotinama milja odavde, moglo trebati neko vrijeme da stigne.” Koje seuopće neće pojaviti. “Ako kopnene zidine padnu, grad je osuđen na propast.” Glokta štapom lupne poprašnjavim kamenim kockama poda. “Ovdje se moramo boriti protiv Gurkhulaca, i ovdje ih moramozadržati vani. Sve ostalo je nebitno.”

“Nebitno”, Vitari zapjevuši sebi u bradu dok je skakutala s jednog dijela parapeta na drugi.

General se mrgodio. “Mogu raditi samo ono što mi lord guverner njegovo vijeće kažu. Za Donjise grad oduvijek smatralo da se može žrtvovati. Nisam ja odgovoran za opću politiku—”

“Ja jesam.” Glokta dugo zadrži Vissbruckov pogled. “Odsada se sva sredstva usmjeravaju upopravljanje i pojačavanje kopnenih zidina. Novi parapeti, nove dveri, svaki slomljeni kamen trebazamijeniti. Ne želim vidjeti ni pukotinu kroz koju bi mravac prošao, a kamoli gurkhulska vojska.”

“Ali tko će to sve raditi?”

“Domoroci su i izgradili te prokletinje, zar nisu? Sigurno među njima ima majstora. Potražite ihi angažirajte. Što se tiče jarka, želim da bude ispod razine mora. Ako Gurkhulci dođu, možemo gapoplaviti i od grada napraviti otok.”

“Ali to će potrajati mjesecima!”

“Imate dva tjedna. Možda ni toliko. Natjerajte svakog besposlenog čovjeka u službu. I žene idjecu, ako mogu držati lopatu.”

Vissbruck namršteno pogleda Vitari. “A što s vašima iz Inkvizicije?”

“O, oni su prezauzeti ispitivanjima, pokušavaju saznati što se dogodilo vašem zadnjemsuperioru. Ili danonoćno paze na mene, moje odaje i dveri citadele da se pobrinu da se išto ne dogodii novome. Bila bi šteta, zar ne, Vissbruck, da nestanem prije nego bedemi budu spremni?”

“Naravno, superiore”, promrmlja general. Ali bez prevelikog entuzijazma, rekao bih.

“Ali svi ostali moraju prionuti, uključujući i vaše vojnike.”

“Ali ne očekujete valjda da će moji ljudi—”

“Očekujem da svatko odradi svoj dio. Svi kojima se to ne sviđa mogu se vratiti u Aduu. Moguse vratiti i objasniti svoje protivljenje nadlektoru.” Glokta se krezubo nakesi generalu. “Nitko nije

nezamjenjiv, generale, baš nitko.”

Na Vissbruckovu ružičastom licu bilo je mnogo znoja, u velikim graškama. Uštirkani ovratniknjegove uniforme bio je taman od vlage. “Naravno! Svatko mora odraditi svoj dio! Radovi na jarkupočinju smjesta!” Složi nekakav neuspjeli pokušaj osmijeha. “Pronaći ću sve ljude, ali trebam novca,superiore. Ako želite da ljudi rade, treba im platiti, čak i domorocima. Zatim trebamo materijal, svetreba dopremiti morem—”

“Posudite koliko vam treba za početak. Radite na kredit. Obećajte sve i ne dajte ništa, zasad.Njegova Eminencija će namaknuti sredstva.” Bolje mu je. “Želim izvještaje o tome kako napredujuradovi svako jutro.” “Svako jutro, dobro.”

“Imate puno posla, generale. Ja bih počeo da sam na vašem mjestu.” Vissbruck zastane natrenutak, kao da nije siguran bi li salutirao ili ne. Na kraju se samo okrene na peti i odmaršira. Srdžbaprofesionalnog vojnika što mu naređuje civil ili nešto više od toga? Jesam li uzburkao njegovepažljivo skovane planove? Planove da proda grad Gurkhulcima, možda?

Vitari skoči s parapeta u prolaz. “Njegova Eminencija će namaknuti sredstva? Sretno vambilo.”

Glokta se namršti njezinim leđima dok je šetala od njega, namršti se brdima na kopnu, pa senamršti citadeli. Opasnosti sa svih strana. Zaglavio sam između nadlektora i Gurkhulaca, adruštvo mi pravi samo nepoznati izdajnik. Bit će čudo ako preživim današnji dan.

Uvjereni optimist nazvao bi to mješto ćumezom. Ali ono ne zaslužuje to ime. Straćara u kojojsmrdi po pišalini s nekim ostacima pokućstva, a sve zaprljano prastarim znojem i nedavnoprolivenim tekućinama. Nekakva septička jama, samo napola ispražnjena. Goste i osoblje bilo jenemoguće razlučiti: bili su to pijani, musavi domoroci raskrečeni na vrućini. Nicomo Cosca, slavniplaćenik, ležao je izvaljen usred te raskalašene scene i čvršto spavao.

Stolicu koju kao ds je poplava izbacila zaljuljao je na stražnjim nogama, naslonjen na prljavizid s jednom čizmom na stolu pred sobom. Bila je to nekoć vjerojatno najfinija i najkičastija čizmakoju čovjek poželjeti može, od crne styrijske kože i sa zlatnim mamuzama i kopčama. Ali više nije.Gornjica je bila uleknuta i zguljeno siva od nesmiljene iznošenosti. Mamuza je bila otkinuta, zlatne suse kopče ljuštile, a željezo ispod bilo je istočkano smeđom hrđom. Krug ružičaste, plikave kože zurioje u Gloktu kroz rupu u đonu.

A čizma teško da bi mogla biti primjerenija svome vlasniku. Coscini dugi brkovi, koji sunesumnjivo na krajevima trebali biti navošteni prema van u stilu styrijskih kicoša, mlohavo su mu ibeživotno klonuli oko poluotvorenih usta. Vrat i čeljust bili su mu prekriveni jednotjednom bradom,negdje između brade i čekinja, a iznad ovratnika mu je virio hrapav, ljuskav osip. Masna mu je kosastršala s glave u svim smjerovima, osim s velikog ćelavog kruga na tjemenu koje je bilo jarkocrvenood sunca. Znoj mu je u graškama prekrivao mlohavu kožu, a lijena mu muha gmizala po podbuhlomlicu. Jedna boca ležala je prazna i polegnuta na stolu. Drugu, polupraznu, grlio je u krilu.

Vitari je svisoka zurila u to oličenje pijane zapuštenosti, a preziran je izraz bio sasvim vidljiv

unatoč maski. “Znači, istina je, još uvijek si živ.” Jedva jedvice.

Cosca rastvori jedno krvavo oko, trepne, zaškilji u zrak, a onda polako navuče osmijeh na lice.“Shylo Vitari, tako mi svega! Svijet me još uvijek uspijeva iznenaditi.” Rastegne usta pravećigrimase, spusti pogled, spazi bocu u krilu pa potegne dug, žedan gutljaj. Duboki gutljaji, kao da je uboci voda. Iskusan pijanica, kao da je bilo imalo sumnje. Ni izbliza čovjek kojem bi itko povjerioobranu grada, na prvi pogled. “Nisam očekivao da ću te ikad više vidjeti. Što ne skineš tu masku?Uskraćuje mi tvoju ljepotu.” “Sačuvaj to za svoje kurve, Cosca. Ne želim pokupiti neku boleštinu odtebe.”

Plaćenik ispusti grgljav zvuk, pola smijeh, pola kašalj. “Još uvijek imaš manire princeze”,zahriplje.

“Onda je ova kenjara sigurno palača.”

Cosca slegne ramenima. “Sve izgledaju išto kad dovoljno popiješ.” “Misliš da ćeš ikada bitidovoljno pijan?”

“Ne. Ali vrijedi pokušati.” Kao da to želi dokazati, ispije još jedan velik gutljaj iz boce.

Vitari sjedne na rub stola. “I, što je tebe dovelo ovamo? Mislila sam da si prezauzet širenjemtripera po Styriji.”

“Popularnost kod kuće mi je ponešto splasnula.”

“Prečešto si se počeo nalaziti na objema stranama sukoba, ha?”

“Tako nekako.”

“Ali Dagoskanci su te dočekali raširenih ruku?”

“Radije bih da me ti dočekaš raširenih nogu, ali čovjek ne može dobiti sve što poželi. Tko jetvoj prijatelj?”

Glokta izvuče klimavu stolicu jednom bolnom nogom pa se polako spusti na nju, nadajući se daće izdržati njegovu težinu. Ne bih baš poslao pravu poruku da tresnem na pod u hrpi slomljenihštapića, zar ne? “Ja sam Glokta.” Istegne znojan vrat u jednu stranu pa u drugu. “Superior Glokta.”Cosca ga je dugo gledao. Oči su mu bile krvave i upale, teških kapaka. Pa ipak u njima imanekeproračunatosti. Nije ni upola toliko pijan koliko se pravi da jest, možda. “Isti onaj koji seborio u Gurkhulu? Pukovnik konjice?”

Glokta osjeti da mu kapak titra. Ne može se baš reći da sam isti taj čovjek, ali ipak jeiznenađujuće koliko sam zapamćen ostao. “Napustio sam vojnu službu prije nekoliko godina. Čudime da ste uopće čuli za mene.” “Ratnik treba znati svoje neprijatelje, a najamnik nikad ne zna tko bimu mogao biti sljedeći neprijatelj. Vrijedi zapažati tko je tko u vojnim krugovima. Čuo sam za vašeime, jednom ranije, kao ime nekoga koga vrijedi primijetiti. Odvažan i pametan, čuo sam, alinepromišljen. To sam zadnje čuo. I evo vas sada, u drugoj djelatnosti. Postavljate pitanja.”

“Nepromišljenost mi na kraju nije odgovarala.” Glokta slegne ramenima. “A čovjek mora nečimeispuniti vrijeme.”

“Naravno. Nikad ne sumnjaj u tuđe izbore, kažem ja. Ne možeš znati njegove razloge. Došli steovamo na piće, superiore? Nemaju ništa osim ove pišaline, bojim se.” Mahne bocom. “Hi imatepitanja za mene?”

O imam, puno njih. “Imate li iskustva s opsadama?”

“Iskustva?” profrflja Cosca, “Iskustva, kažete? Hah! Iskustvo je jedino čega mi ne nedostaje—”

“Ne,” promrmlja Vitari, “samo discipline i odanosti.”

“Da, eto,” Cosca se namršti njezinim leđima, “sve ovisi o tome koga pitate. Ali bio sam uEtrini i u Murisu. Par ozbiljnih opsada, to dvoje. A i sam sam nekoliko mjeseci držao Visserine podopsadom i umalo ga osvojio, samo što me ona vražica Mercatto uhvatila na krivoj nozi. Obrušila sena nas konjicom pred zoru, sa suncem za leđima i tako to, prokleto neljubazan trik, kuja jedna—”

“Čula sam da si tada bio u komi od alkohola”, promrmlja Vitari.

“Da, eto... Zatim sam šest mjeseci držao Borlettu protiv nadvojvode Orsa—”

Vitari prezrivo otpuhne. “Dok ti nije platio da otvoriš dveri.”

Cosca se šeretski nasmiješi. “U igri je bilo strašno puno novca. Ali nije se uopće borio da uđe!To mi se mora priznati, ne, Shylo?”

“Nitko se ne treba boriti protiv tebe, samo ako ponese kesu.” Plaćenik se naceri. “Onakav samkakav jesam i nikad nisam tvrdio da sam išta drugo.”

“Dakle, poznati ste po izdavanju poslodavaca?” upita Glokta.

Styrijac zastane s bocom na pola puta prema ustima. “Smrtno sam uvrijeđen, superiore. NicomoCosca možda jest plaćenik, ali ipak postoje pravila. Leđa poslodavcu mogao bih okrenuti pod samojednim uvjetom.” “A to je?”

Cosca se naceri. “Da mi netko drugi ponudi više.”

Ah, taj plaćenički kodeks. Neki će sve učiniti za novac. Većina ljudi učinili bi bilo što zadovoljno novca. Možda čak uklonili superiora Inkvizicije? “Znate li što se dogodilo s mojimprethodnikom, superiorom Davoustom?” “Ah, zagonetka nevidljivog mučitelja!” Cosca se odsutnopočeše po znojnoj bradi, malo raskopa osip na vratu pa promotri rezultate uglavljene pod noktom.“Tko bi znao ili želio znati? Tip je bio svinja. Jedva sam ga poznavao, a i ono malo što sam znao nijemi se svidjelo. Imao je puno neprijatelja, a ovo ovdje je, ako niste primijetili, pravo zmijskognijezdo. Ako me pitate koja ga je od zmija ugrizla, ha... nije li to vaš posao? Bio sam zauzet ovdje.Lokao sam.”

Nije mi to teško povjerovati. “Kakvo mišljenje imate o našem zajedničkom prijatelju, generaluVissbrucku?”

Cosca se pogrbi i utone još malo dublje u stolicu. “Tip je dijete. Igra se vojnika. Krpa svojmali dvorac i malu ogradicu, a važni su jedino veliki bedemi. Ako njih izgubi, igra je gotova, rekaobih.”

“I ja sam istoga mišljenja.” Možda bi obrana grada ipak mogla biti u gorim rukama. “Radovina kopnenim zidinama već su otpočeli, kao i na jarku izvan njih. Kanim ga poplaviti.”

Cosca podigne obrvu. “Jako dobro. Poplavite. Gurkhulci ne vole vodu. Slabi su pomorci.Poplavite. Izvrsno.” Zabaci glavu i iscijedi zadnje kapi iz boce, a onda je baci na prljavi pod, obrišeusta prljavom rukom pa ruku obriše u prednjicu košulje zamrljane znojem. “Barem netko zna što radi.Možda, kad Gurkhulci napadnu, izdržimo malo duže od par dana, ha?” Ako nas netko ne izda prijetoga.

“Nikad se ne zna, možda Gurkhulci ne napadnu.”

“O, ja se nadam da budu.” Cosca posegne pod stolicu i izvuče još jednu bocu. Oči mu sezacakle kad je zubima izvukao čep i ispljunuo ga na drugi kraj prostorije. “Plaćaju me duplo kadpočne borba.”

Bila je večer i milostiv je povjetarac oplakivao dvoranu za audijencije. Glokta se naslonio nazid do prozora i gledao kako se sjene rastežu dolje po gradu. Lord guverner pustio ga je da čeka.Pokušava mi dati na znanje da je još uvijek glavni, što god reklo Zatvoreno vijeće. No Glokti nijesmetalo biti malo na miru. Dan mu je bio zamoran. Klipsao je po gradu na pasjoj vrućini, ispitivaozidine, dveri, trupe. Postavljao pitanja. Pitanja na koja nitko nema zadovoljavajuće odgovore. Nogamu je pulsirala, boljela su ga leđa, a ruka mu je bila nažuljana od grčevitog držanja štapa. Ali ništagore nego inače. Još uvijek sam na nogama. Dobar dan, sve u svemu.

Užareno sunce bilo je zaklonjeno linijama narančastih oblaka. Ispod njega dugi klin morasrebrno je svjetlucao na zadnjem svjetlu dana. Kopnene su zidine već zavile pola ruševnih kućaDonjega grada u dubok polumrak, a sjene visokih tornjeva hrama protezale su se preko krovovaGornjega grada i po padinama stijene puzale prema citadeli. Brda na kopnu bila su tek dalekanaznaka, puna sjena. I vrve gurkhulskim vojnicima. Koji motre nas dok mi motrimo njih, uopće nesumnjam. Gledaju nas kako kopamo jarke, krpamo zidine, učvršćujemo dveri. Koliko će dugo bitizadovoljni samo promatranjem, pitam se? Koliko prije nego nama zađe sunce?

Vrata se otvore i Glokta okrene glavu pa se lecne kad mu je vrat škljocnuo. Bio je to sin lordaguvernera, Korsten dan Vurms. Zatvorio je vrata za sobom i odlučno umarširao u sobu, lupkajućimetalnim petama po mozaičnom podu. Ah, cvijet unijske plemićke mladeži. Osjećaj časti gotovo jeopipljiv. Ili je to netko prdnuo?

“Superiore Glokta! Nadam se da me niste dugo čekali.”

“Jesam”, reče Glokta dok se vukao k stolu. “To se događa kad netko kasni na sastanak.”

Vurms se lagano namršti. “Onda se ispričavam”, reče on najmanje apologetskim glasom koji jemoguće zamisliti. “Kako vam se sviđa naš grad?”

“Vruće je i ima puno stepenica.” Glokta se sruši na jednu od finih stolica. “Gdje je lordguverner?”

Namršteno lice još se više objesi. “Bojim se da ocu nije dobro pa ne može nazočiti. Razumjetćete da je on star čovjek i treba se odmarati. No ja mogu govoriti u njegovo ime.”

“Možete li? A što vas dvojica imate za reći?”

“Moga oca brinu radovi koje ste započeli na bedemima. Rečeno mi je da kraljevi vojnicimoraju kopati jame po poluotoku umješto da brane zidine Gornjega grada. Jasno vam je da nasprepuštate na milost i nemilost domorodaca!”

Glokta prezrivo otpuhne. “Domoroci su građani Unije, ma koliko nevoljko. Vjerujte mi, oni subitno milostiviji od Gurkhulaca.” Ja sam iz prve ruke iskusio njihovu milost.

“Ali oni su primitivci!” posprdno će Vurms. “I ušto opasni! Niste ovdje dovoljno dugo da bisterazumjeli koliku nam prijetnju predstavljaju! Trebali biste razgovarati s Harkerom. On ima dobrihideja glede domorodaca.”

“Razgovarao sam s Harkerom i nisu mi se svidjele njegove ideje. Mislim, štoviše, da ih jeprimoran malo razmotriti dolje u mraku.” Mislim da ih upravo razmatra, i to najbrže što može onimsvojim pilećim mozgom. “Što se tiče zabrinutosti vašega oca, ne treba se više zamarati obranomgrada. Budući da je on star čovjek i treba odmor, sigurno će vrlo rado prepustiti tu odgovornostmeni.”

Grč ljutnje prođe Vurmsovim lijepim licem. Zausti da procijedi neku kletvu, ali očito je shvatioda mu to ne bi bilo pametno. I ne bi. Zavali se u svoju stolicu, zamišljeno trljajući palac i kažiprst.Kad je progovorio, učinio je to sa smiješkom i dražesnom milinom. Sada slijedi ulizivanje.“Superiore Glokta, imam dojam da smo malo klimavo startali—”

“Klimavo jedino i mogu startati.”

Vurmsov smiješak malko splasne, ali on nastavi dalje. “Očito je da su karte u vašim rukama,zasad, ali moj otac ima puno prijatelja u Midderlandu. Mogao bih vam biti značajna smetnja, kad bihto htio. Značajna smetnja ili velika pomoć—”

“Tako mi je drago da ste odlučili surađivati. Možete početi tako što ćete mi reći što sedogodilo sa superiorom Davoustom.”

Smiješak potpuno iščezne. “Otkud ja znam?”

“Svatko nešto zna.” A netko zna više nego ostali. Jesi li ti taj, Vurmse? Sin lorda guverneranačas razmisli o tome. Tup, ili kriv? Pokušava li smisliti neki način da mi pomogle ili način dazamete tragove? “Znam da su ga domoroci mrzili. Cijelo vrijeme su spetkarili protiv nas, a Davoust

je bio neumoran u svojem gonjenju izdajnika. Ni najmanje ne sumnjam da je pao žrtvom jedne odnjihovih spletki. Ja bih se na vašem mjestu raspitao dolje u Donjemu gradu.”

“0, prilično sam siguran da odgovori leže ovdje u citadeli.”

“Ja ih nemam”, otrese se Vurms, odmjeravajući Gloktu od glave do pete. “Vjerujte mi kad vamkažem, bio bih mnogo sretniji da je Davoust još uvijek s nama.”

Možda da, možda ne, ali danas nećemo doći do odgovora. “No dobro. Pričajte mi ogradskim zalihama.”

“Zalihama?”

“Hrani, Korstene, hrani. Koliko sam čuo, budući da su Gurkhulci zatvorili kopnene rute, sve semora dovoziti morem. Nahraniti ljude zacijelo je jedna od guvernerovih najvažnijih briga.”

“Moj otac misli na svoje ljude u svim situacijama!” otrese se Vurms. “Imamo zalihe dostatne zašest mjeseci!”

“Šest mjeseci? Za sve stanovnike?”

“Naravno.” Bolje nego što sam očekivao. Jedna briga manje, ako ništa drugo, u ovomeogromnom klupku briga. “Osim ako uračunate i domoroce”, doda Vurms, kao da to uopće nijevažno.

Glokta zastane. “A što će oni jesti ako Gurkhulci opkole grad?” Vurms slegne ramenima.“Zaista nisam razmišljao o tome.”

“Da? A što mislite, što će se dogoditi kad ljudi počnu umirati od gladi?” “Pa...”

“Nastat će kaos, eto što! Ne možemo zadržati grad ako su četiri petine stanovništva protiv nas!”Glokta je zgađeno sisao gole desni. “Poći ćete trgovcima i pribaviti zalihe za šest mjeseci! Za sve!Želim šestomjesečne zalihe i za štakore u kanalizaciji!”

“Što sam ja ovdje?” posprdno će Vurms. “Vaš potrčko?”

“Ja bih rekao da ste ono što vam ja kažem da jeste.”

Svaki trag srdačnosti sada je ishlapio s Vurmsova lica. “Ja sam guvernerov sin! Ne dopuštamda mi se tako obraćate!” Noge njegove stolice gnjevno zacvile kad je skočio na noge i krenuo premavratima.

“Dobro”, promrmlja Glokta. “Ima brod koji svaki dan isplovljava za Aduu. Brzi brod kojidovozi teret ravno pred Kuću pitanja, ondje će vam se drugačije obraćati, vjerujte. Lako vam jasredim kabinu.”

Vurms se zaustavi na mjestu. “Ne biste se usudili!”

Glokta se nasmiješi. Svojim najodvratnijim, iskeženim, škrbavim osmijehom. “Morali biste bitijako hrabri da svoj život riskirate da biste saznali što se ja usudim. Koliko ste hrabri?” Mladićoblizne usne, ali dugo ne pogleda Gloktu u oči. Nisam ni mislio. Podsjeća me na moga prijateljakapetana Lutkara. Sama razmetljivost i arogancija, ali nikakvog karaktera da to podupre. Ubodešga iglom i ispuše se kao probušen mijeh.

“Hrana za šest mjeseci. Šest mjeseci za sve. I pobrinite se da to bude promptno.” Potrčko.

“Naravno”, progunđa Vurms, još uvijek mrko zabuljen u pod.

“Onda možemo prijeći na vodu. Bunari, cisterne, pumpe. Ljudima će trebati nešto da speru vašnaporan posao sa sebe, ne? Izvještavat ćete me svako jutro.”

Vurms stisne i opusti šake uz tijelo, a mišići čeljusti migoljili su mu se od bijesa. “Naravno”,uspije promucati.

“Naravno. Možete ići.”

Glokta ga je gledao kako maršira van. I obavio sam dvojicu od njih četiri. Dva od četiri, isada imam dva neprijatelja više. Trebat ću saveznike ako želim uspjeti ovdje. Bez saveznika nećupotrajati, ma kakve dokumente držao u ruci. Bez saveznika neću zadržati Gurkhulce izvan gradaako odluče pokušati ući. Što je još gore, ne znam ništa o Davoustu. Superior Inkvizicije potpuno jeispario. Nadajmo se da će nadlektor imati strpljenja.

Nada. Nadlektor. Strpljenje. Glokta se namršti. Nikada tri pojma nisu bila toliko nespojiva.

TAKO JE TO S POVJERENJEMKotač kola polako se okretao i škripao. Napravi još jedan krug pa opet zaškripi. Ferro se

namršti. Prokleti kotač. Prokleta kola. Preusmjeri prezir s kola na vozača.

Prokleti naučnik. Nije mu vjerovala koliko je crnog pod noktom. Njegove oči trepnu premanjoj, zadrže se jedan uvredljiv trenutak, a onda jurnu u stranu. Kao da zna nešto o Ferro što ni onasama ne zna. To ju je razljutilo. Svrati pogled s njega na prvoga konja i njegova jahača.

Prokleti mali Unijac sa svojim ukočenim leđima, sjedi u tom sedlu kao kralj na prijestolju, kaoda je to što se rodio sa skladnim licem postignuće na koje treba biti neizmjerno ponosan. Bio jeljepuškast, uredan i ljubak kao princeza. Ferro se mrko nasmiješi sama sebi. Unijska princeza, eto štoje on. Mrzila je lijepe ljude još više nego ružne. Ljepoti nikada ne valja vjerovati.

Trebali biste tražiti nadaleko i naširoko da nađete nekog ružnijeg od onog devetprstog gada.Sjedio je u sedlu pogrbljen kao nekakva ogromna vreća riže. Sav usporen, češkao se, šmrcao ižvakao kao ogromna krava. Trudio se izgledati kao da nema ubijanje u krvi, ni luđačkog bijesa, nivraga. Ali ona zna da ima. On joj kimne, a ona mu se namršti. On je vrag u kravljoj koži, ne može njuprevariti.

Ali je još uvijek bolji od onog prokletog navigatora. Taj pak stalno priča, stalno se smiješi,stalno se smije. Ferro je mrzila razgovore, osmijehe i smijeh, sve jedno više od drugoga. Glupičovječuljak i njegove glupe priče. Iza svih njegovih laži leže spletkarenje i budnost, osjećala je to.

Preostaje još samo prvi mag, a njemu je vjerovala najmanje od svih. Vidjela je kako mu pogledklizi prema kolima. Gledao je vreću u koju je stavio škrinju. Četvrtastu, sivu, mat, tešku škrinju.Mislio je da ga nitko nije vidio, ali ona jest. Pun je tajni, eto što. Ćelavi gad sa svojim debelimvratom i drvenim štapom, ponaša se kao da je u životu činio samo dobra djela, kao da ne zna otkud bipočeo da treba raznijeti čovjeka na komadiće.

“Proklete roze gnjide”, prošapće sebi u bradu. Nagne se u stranu i pljune na stazu, bijesnozureći u njihovih pet leđa dok su jahali pred njom. Zašto je dala Yulweiju da je nagovori na ovuludost? Na putovanje daleko na hladan zapad koje je se uopće ne tiče. Trebala je biti na jugu i boritise protiv Gurkhulaca.

Natjerati ih da plate što joj duguju.

Proklinjući Yulweijevo ime u sebi, slijedila je ostale na most. Izgledao je nevino - šupljikavkamen prošaran mrljama lišajeva, s duboko usječenim kolotrazima kojima su prolazili kotači. Tisućegodina kola koja se kotrljaju amo-tamo. Ispod jedinog luka žuborio je potok, ledeno hladna vodabrzog toka. Pokraj mosta stajala je niska koliba, slegnuta i utonula u okoliš nakon dugih godina.Poneki pramičak dima oteo bi se iz dimnjaka i poletio nad zemljom na oštrome vjetru.

Pred kolibom je stajao jedan vojnik, sam. Izvukao je kraću slamku, možda. Skutrio se uza zid,zaogrnut teškim plaštom, s kacigom čija se perjanica vijorila amo-tamo na zapusima vjetra, i s

kopljem uza se. Bayaz zauzda konja pred mostom i kimne preko.

“Idemo gore u ravnicu. Prema Darmiumu.”

“Ne bih vam to savjetovao. Opasno je gore.”

Bayaz se nasmiješi. “Opasnosti znače zaradu.”

“Zarada neće zaustaviti strijelu, prijatelju.” Vojnik ih odmjeri od glave do pete, jednoga pojednoga, pa šmrcne. “Raznolika družina, ha?”

“Dobre borce uzimam gdje god ih nađem.”

“Naravno.” Pogleda Ferro i ona mu se namršti. “Vrlo su opaki, siguran sam, ali stvar je u tomeda su ravnice pogibeljne, sada više nego ikada. Neki trgovci još uvijek odlaze gore, ali se ne vraćaju.Onaj luđak Cabrian tamo ima svoje bandite, rekao bih, nabrušene na pljačku. Scario i Goltus također,oni jedva da su imalo bolji. S ove strane potoka još i održavamo neki zakon, ali jednom kadprijeđete, prepušteni ste sami sebi. Nemojte očekivati nikakvu pomoć ako zapnete na ravnici.” Jošjednom šmrcne. “Baš nikakvu.”

Bayaz mrko kimne. “Ne očekujemo ničiju pomoć.” Podbode konja i on krene kasom prekomosta, pa na stazu na drugoj strani. Ostali pođu za njim, prvo Dugostopi, pa Luthar, pa Devetprsti.Quai trzne uzdama i kola zaklaparaju preko. Ferro ostane na začelju.

“Nikakvu pomoć!” vojnik vikne za njom, prije nego što se ponovno uglavio leđima uz hrapavizid svoje kolibe.

* * *

Velika ravnica.

Trebao bi to biti dobar teren za jahanje, ohrabrujući teren. Ferro bi dolazak neprijatelja vidjelakilometrima daleko, ali nije vidjela nikoga. Samo prostrani tepih visoke trave koja se povijala išibala na vjetru, tepih koji se sterao u svim pravcima prema dalekom, dalekom horizontu. Samo jestaza razbijala monotoniju u liniji kraće, suše trave, istočkanoj komadima gole crne zemlje, i sjeklaravnicu ravno poput strijele u letu.

Ferro se to nije sviđalo, ta golema jednoličnost. Mrštila se dok su jahali i zvjerala lijevo idesno. U Pustari Kante gola je zemlja bila puna raznolikosti - izlomljenog kamenja, usahlih dolina,sasušenog drveća koje je bacalo svoje pandžolike sjene, dalekih pukotina u zemlji punih hladovine,jarkih grebena okupanih svjetlom. U Pustari Kante nebo bi iznad njih bilo prazno, nepomično, svijetlazdjela u kojoj bi danju bilo samo zasljepljujuće sunce, a noću sjajne zvijezde.

Ovdje je sve bilo neobično suprotno.

Zemlja je bila jednolična, ali sunce je bilo puno kretanja, puno kaosa. Golemi oblaci izdizali suse nad ravnicom, tamni i svijetli vrtložili su se u kolosalnim spiralama, letjeli nad travnjakom našibajućem vjetru, vrtjeli se, raspadali pa ponovno sljubljivali, bacajući čudovišne, tekuće sjene naskutrenu zemlju i prijeteći da će smlaviti šestero sićušnih jahača i njihova sićušna kola poplavomkoja će potopiti svijet. Sve je to visjelo nad Ferrinim pogrbljenim ramenima kao utjelovljenje božjeggnjeva.

Bila je to čudna zemlja, zemlja u kojoj nije bilo mjesta za nju. Trebala je razloge da budeovdje, dobre razloge. “Hej, Bayaz!” vikne ona i dojaše u ravninu s njim. “Kamo idemo?”

“Hm”, progunđa on i prođe namrštenim pogledom po lelujavoj travi, od ničega do ničega.“Idemo na zapad, preko ravnice, preko velike rijeke Aos, sve do Izlomljenog gorja.”

“A onda?”

Ona uoči kako mu se sitne borice oko očiju i preko korijena nosa produbljuju, zamijeti kako muse usne stišću. Razdražljivost. Ne sviđaju mu se njezina pitanja. “Onda idemo još dalje.”

“Koliko će to trajati?”

“Cijelu zimu i dio proljeća”, otrese se on. “A onda moramo natrag.” Zarije pete u konjskastegna i otkasa od nje stazom prema čelu skupine.

Ferro nije bilo lako odvratiti. Ne tom prevrtljivom rozom starcu. Zarije i ona svoje pete i dođemu uz bok. “Što je to Prvi zakon?”

Bore na Bayazovu čelu se prodube, kutovi usta se spuste. Ljutnja. “Ograničenje koje je Euznametnuo svojim sinovima, prvo pravilo doneseno nakon kaosa drevnih dana. Zabranjeno je izravnodoticati Drugu stranu. Zabranjeno je komunicirati s donjim svijetom, zabranjeno je dozivati demone,zabranjeno je otvarati vrata pakla. Tako glasi Prvi zakon, princip po kojem se ravna svaka magija.”

“A”, otpuhne Ferro. Njoj to nije ništa značilo. “Tko je Khalul?” Bayazove guste obrve se spoje,namršteni se izraz produbi, a oči suze. “Zar tvojim pitanjima nema kraja, ženo?” Njezina ga pitanjajede. To je dobro. Znači da postavlja prava pitanja.

“Znat ćeš kad ih prestanem postavljati. Tko je Khalul?”

“Khalul je bio jedan od članova reda maga”, progunđa Bayaz. “Član mojega reda. Drugi oddvanaest Juvensovih učenika. Oduvijek mi je zavidio na mome mjestu, vječito gladan moći. Prekršioje Drugi zakon ne bi li me zamijenio. Jeo je ljudsko meso i nagovorio druge da čine isto. Od sebe jenapravio lažnog proroka i na prevaru naveo Gurkhulce da mu služe. To je Khalul. Tvoj neprijatelj, imoj.”

“Što je Sjeme?”

Magovo lice odjednom se trzne. Bijes, i možda jedva primjetna naznaka straha. Onda mu selice smekša. “Što je?” On joj se nasmiješi, i njegov je smijeh zabrine više nego što bi sva ljutnjamogla. Nagne se prema njoj, dovoljno blizu da ga nitko drugi ne čuje. “Sjeme je instrument tvojeosvete. Naše osvete. Ali opasno je. Opasno ga je čak i spominjati. Ima ih koji uvijek slušaju. Bilo biti pametno prekinuti s pitanjima prije nego nas odgovori na njih sve spale.” Još jednom potjera konjanaprijed i otkasa naprijed sam ispred svih.

Ferro ostane pozadi. Saznala je dovoljno zasad. Saznala je dovoljno da prvome magu vjerujemanje nego ikada.

Udubina u tlu, ni četiri koraka u širinu. Uleknuće u zemlji okruženo niskim zidom vlažne, tamnezemlje, pune isprepletenog korijenja trave. Bilo je to najbolje mješto koje su našli za taborište prekonoći, i imali su sreće što su ga pronašli.

Bilo je to najveće odstupanje od jednoličnoga krajolika koje je Ferro vidjela cijeli dan.

Vatra koju je Dugostopi zapalio sada je već fino gorjela, a plamen je jarko i gladno lizao drvo,šuškao i treperio u stranu kad bi se kakav zapuh vjetra spustio u udubinu. Petorica rozih sjedili su okoizvora topline, pogrbljeni i skutreni, a svjetlo im je jarko sjajilo na promrzlim licima.

Dugostopi je jedini govorio. Govorio je samo o svojim velikim postignućima. Kako je bio naovom ili onom mjestu. Kako zna ovo ili ono. Kako ima izvanredan talent za ovo ili ono. Ferro je većbilo dosta toga i dvaput mu je to već bila rekla. Prvi je put mislila da je bila dovoljno jasna. Drugi seput pobrinula da bude. Njoj više neće pričati o svojim debilnim putovanjima, ali drugi su još uvijekšutjeli i trpjeli.

Bilo je mjesta za nju uz vatru, ali ona ga nije htjela. Radije je sjedila iznad njih, prekriženih

nogu u travi na rubu udubine. Bilo je hladno gore na vjetru pa se bolje ogrnula dekom oko drhtavihramena. Čudna i zastrašujuća stvar, ta hladnoća. Mrzila ju je.

Međutim, hladnoća joj je bila draža od društva.

I tako je sjedila postrani, natmurena i tiha, i gledala kako svjetlo hlapi s tmurnoga neba, gledalakako se tama uvlači u zemlju. Sada se vidio tek jedva primjetan sjaj sunca na dalekom obzoru. Zadnjakrhka svjetlost po rubovima prijetećih oblaka.

Krupni rozi ustane i pogleda je. “Pada mrak”, reče.

“A.”

“Tako to ide kad zapadne sunce, ha?”

“A.”

On se počeše sa strane po glomaznom vratu. “Moramo organizirati straže. Moglo bi biti opasnoovdje po noći. Mijenjat ćemo se u smjenama. Ja ću biti prvi, pa Luthar—”

“Ja ću čuvati stražu”, progunđa ona.

“Ne brini. Odspavaj si. Probudit ću te kasnije.”

“Ja ne spavam.”

On se zapilji u nju. “Što, nikad?”

“Ne baš često.”

“Možda je zato tako ćudljiva”, promrmlja Dugostopi.

Mislio je da to govori ispod glasa, bez imalo sumnje, no Ferro ga je čula. “Moja ćudljivost jemoja stvar, budalo.”

Navigator ne reče ništa dok se zamotavao u deku i ispružio se uz vatru. “Hoćeš ti biti prva?”reče Devetprsti. “Onda dobro, samo me probudi za par sati. Trebali bismo se izmjenjivati.”

Polako, tiho, trzavo od straha da ne proizvede buku, Ferro je krala s kola. Sušeno meso. Suhikruh. Čuturicu s vodom. Dovoljno da joj potraje danima. Nagura to sve u platnenu torbu.

Jedan od konja zarže i poplaši se dok se provlačila uz njega i ona mu se namršti. Znala jejahati. Znala je jahati jako dobro, ali nije htjela imati posla s konjima. Prokleto glupe, velike živine.Gadno smrde. Možda jesu brze, ali trebaju previše hrane i vode. Čuju se i vide na kilometre.Ostavljaju ogromne tragove koje je lako pratiti. Jahanje konja te oslabi. Jednom kad se osloniš nakonja pa se dogodi da moraš trčati, ustanoviš da više ne možeš.

Ferro je naučila da se nikada ne smije oslanjati ni na što osim na sebe samu.

Prebaci torbu preko jednog ramena, a tobolac i luk preko drugoga. Baci zadnji pogled premaostalima, tamnim brdašcima oko vatre. Luthar je navukao deku do brade i okrenuo glatko lice punihusana prema užarenom ugljevlju. Bayaz joj je bio okrenut leđima, ali je vidjela odsjaj prigušenogsvjetla na njegovoj ćeli i pozadinu jednog tamnog uha, i čula polagani ritam njegova disanja.Dugostopi je svoju deku navukao preko glave, ali su mu ispod drugoga kraja virile bose noge, mršavei koščate, s tetivama koje su stršale kao korijenje iz blata. Quaijeve su oči bile sasvim maloodškrinute, a sjaj vatre vlažno mu je svijetlio na odsječku bjeloočnice. Izgledalo je kao ds jepromatra, ali prsa su mu se polako nadimala i spuštala, usta obješeno visjela, i očito je čvršto spavaoi sanjao.

Ferro se namršti. Samo četiri? Gdje je veliki rozi? Vidjela je njegovu praznu deku na drugomkraju vatre, u tamnim i svijetlim naborima, ali ispod nje nije bilo nikoga. Onda začuje njegov glas.

“Već ideš?”

Iza nje. Iznenadilo ju je da se uspio tako prišuljati oko nje dok je ona krala hranu. Izgledao jeprevelik, prespor, prebučan da bi se ikome prišuljao. Opsuje ispod glasa. Trebala je znati da se nesmije pouzdati u to da su stvari onakve kakvima se čine.

Ona se polako okrene prema njemu i zakorači prema konjima. On pođe za njom, ostavivšijednak razmak između njih. Ferro je vidjela odsjaj tinjajuće vatre u kutovima njegovih očiju, krivuljuizbrazdanog, čekinjavog obraza, nejasan obris krivog nosa, nekoliko pramenova masne kose koji sumu lebdjeli nad glavom na povjetarcu, nešto crnji od crne zemlje iza njega.

“Ne želim se tući s tobom, rozi. Vidjela sam kako se tučeš.” Vidjela ga je kako ubija peteroljudi u nekoliko trenutaka, i čak se i ona iznenadila. Sjećanje na smijeh koji je odjekivao međuzidovima, njegovo iskrivljeno gladno lice, napola iskešeno, napola nasmiješeno, obliveno krvlju,slinom i ludilom, razvaljena tjelesa razbacana po podu poput krpa, sve joj je to bilo vrlo jasno umislima. Ne da se bojala, naravno, jer Ferro Maljinn ne poznaje strah.

No znala je kad treba biti na oprezu.

“Ni ja se nemam želju tući s tobom,” reče on, “no ako Bayaz ujutro otkrije da te nema, nareditće mi da te ulovim. Vidio sam kako trčiš, i radije bih se borio s tobom nego te lovio. Tako baremimam izgleda.”

Bio je jači od nje i dobro je to znala. Sada je već skoro zacijelio, i slobodno se kretao. Zalilaje što mu je pomogla u tome. Pomaganje ljudima uvijek je pogreška. Tučnjava je veliki rizik. Moždaje opakija od ostalih, ali nije imala želju da joj samelje lice u kašu kao onoj mrgi, Kamenorescu. Nijeimala želju ds je nabode na mač, ni da joj razbije koljena, ili otkine glavu.

Nije joj to bilo ni najmanje primamljivo.

No bio je preblizu da ga pogodi strijelom, a ako potrči, probudit će ostale, a imaju konje.

Borba će ih ionako vjerojatno probuditi, ali ako mu brzo zada dobar udarac, mogla bi pobjeći ugužvi. Nije to ni izbliza savršen plan, ali što joj drugo preostaje? Polako zamahne torbu s ramena ispusti je na tlo, a zatim išto učini i s lukom i tobolcem. Jednu ruku položi na dršku mača, očeše jeprstima u mraku, a on učini isto.

“Dobro, rozi. Bacimo se na posao.”

“Možda postoji druga opcija.”

Ona se zagleda u njega, sumnjičava, spremna na trikove. “Kakva opcija?”

“Ostani s nama. Pusti da prođe još par dana. Ako se ne predomisliš, eto, ja ću ti pomoći da sespakiraš. Imaj povjerenja u mene.” Povjerenje je za budale. To je riječ koju ljudi upotrebljavaju kadte žele izdati. Ako se pomakne i za milimetar, zamahnut će mačem i odrubiti mu glavu. Bila jespremna na to.

No on se ne pomakne naprijed, a ni nazad. Samo je stajao, veliki tihi obris u tami. Ona senamršti, prstima još uvijek golicajući dršku sablje. “Zašto bih ti vjerovala?”

Veliki rozi slegne golemim ramenima. “Zašto ne? Tamo u gradu, ja sam pomogao tebi i ti sipomogla meni. Jedno bez drugoga, možda bi oboje bili mrtvi.” Istina, pomisli ona, zbilja joj jepomogao. Ne onoliko koliko je ona njemu, ali ipak. “Dođe vrijeme kad se moraš nečega držati, zarne? Tako je to s povjerenjem, prije ili kasnije moraš ga imati bez valjanih razloga.”

“Zašto?”

“Inače završiš kao ti i ja, a tko bi to želio?”

“Hm.”

“Ajmo se dogovoriti. Ti čuvaj meni leđa a ja ću tebi.” Lagano se potapša palcem po prsima.“Ja ću ustrajati.” Pokaže prema njoj. “Ti ustraj. Što kažeš?”

Ferro razmisli o tome. Bijeg bi joj dao slobodu, ali malo što drugo. Vodio ju je kroz godinejada do samog ruba pustinje, gdje su je opkolili neprijatelji. Bježala je od Yulweija pa su je umaloščepali Žderači. A osim toga, kamo bi sada pobjegla? Bi li trčala preko mora do Kante? Možda jeveliki rozi u pravu. Možda je došlo vrijeme da prestane bježati.

Barem dok ne uspije uteći neopaženo.

Makne ruku s mača, polako prekriži ruke na prsima i on učini isto. Stajali su tako neko vrijemei gledali se u mraku i u tišini. “Dobro, rozi”, progunđa ona. “Ustrajat ću, kao što si rekao, pa ćemovidjeti. Ali bez jebenih obećanja, je li jasno?”

“Nisam tražio obećanja. Ja sam na redu za stražu. Ti se odmori malo.”

“Ne trebam odmor, rekoh ti.”

“Kako hoćeš, ali ja ostajem sjediti.”

“Dobro.”

Veliki rozi se oprezno spusti na zemlju, a ona za njim. Sjedili su prekriženih nogu ondje gdje sudo maločas stajali, jedan nasuprot drugome, a žar s vatre sjao je pokraj njih, bacao lagano svjetlo načetvoricu spavača, na njegovo kvrgavo rozo lice i kupalo njezino laganom toplinom.

Motrili su jedno drugo.

SAVEZNICINadlektoru Suitu, čelniku Inkvizicije Njegova Veličanstva.

Vaša Eminencijo,

Započeli su radovi na gradskim bedemima. Slavne kopnene zidine, iako moćne, u sramotnomsu stanju pa sam poduzeo odlučne mjere da ih se ojača. Naručio sam i dodatne zalihe u hrani,oklopima i oružju koje su nužne ako želimo da grad izdrži bilo kakvu opsadu.

Nažalost, bedemi su ogromni, a raspon radova golem. Počeo sam s radovima na kredit, alikredit ne može potrajati vječno. Ponizno molim Vašu Eminenciju da mi pošalje sredstva potrebnaza djelovanje. Bez novca naši će napori morati stati i grad će biti izgubljen.

Unijskih je snaga ovdje malo i moral nije baš visok. U gradu ima plaćenika i naredio samregrutiranje novih, ali njihova je lojalnost upitna, pogotovo ako ih ne možemo platiti. Stoga molimda, ako ikako možete, pošaljete još kraljevih vojnika. I jedna jedina četa mogla bi biti presudna.

Cut ćete od mene uskoro. Dotad, vaš sam pokorni sluga.

Sand dan Glokta, superior Dagoske

"To je to mjesto", reće Glokta.

"A", reče Frost.

Bila je to gruba prizemna građevina, nemarno sagrađena od glinene opeke, ne veća od maloveće alatnice. Pukotine svjetlosti prolijevale su se u noć svuda oko loše uglavljenih vrata i lošeuglavljenih kapaka jedinog prozora. Manje-više ista priča bila je i s ostalim kolibama u ulici, ako bise to uopće moglo nazvati ulicom. Nije ni izbliza izgledala kao rezidencija jednoga člana upravnogvijeća Dagoske. No opet, Kahdia je po mnogočemu neobičan čovjek. Vođa domorodaca. Svećenikbez hrama. Čovjek koji ima najmanje za izgubiti, možda?

Vrata se otvore prije nego što je Glokta uopće stigao pokucati. Kahdia je stajao na vratima,visok i vitak u svojoj bijeloj halji. “Slobodno uđite.” Hadiš se okrene, ode do jedine stolice i sjednena nju.

“Čekaj ovdje”, Glokta reče.

“A.”

Unutrašnjost straćare nije bila ništa povoljnija od vanjštine. Čista, uredna i bijedna k’o samvrag. Strop je bio toliko nizak da je Glokta jedva jedvice stajao uspravno, a pod je bio od zbijenezemlje. Slamarica je ležala na praznim sanducima u jednome kraju jedine prostorije, a pokraj nje

mala stolica. Pod prozorom je stajala niska komoda s nekoliko knjiga naslaganih na vrhu, arastopljena svijeća gorila je pokraj njih. Uz ulubljenu kantu za obavljanje nužde, to je izgleda bilosve od Kahdijine zemaljske imovine. Ni traga leševima superiora Inkvizicije, ali nikad se ne zna.Tijelo se sasvim fino dade pospremiti ako ga narežeš na dovoljno sitne komadiće...

“Trebali biste se preseliti iz sirotinjske četvrti.” Glokta za sobom zatvori vrata na škripavimšarkama, odšepa do kreveta i skljoka se na madrac.

“Domorocima nije dopušten ulaz u Gornji grad, niste to čuli?”

“Siguran sam da se u vašem slučaju može napraviti iznimka. Mogli biste imati odaje u citadeli.Onda ne bih morao šepati skroz dovde ako poželim razgovarati s vama.”

“Odaje u citadeli? Dok moji zemljaci trunu ovdje dolje u prljavštini? Dijeliti breme svojeganaroda najmanje je što jedan vladar može učiniti. Malo je drugih utjeha koje im mogu pružiti.” Doljeu Donjem gradu bilo je nepodnošljivo vruće, no Kahdia nije izgledao kao da mu je neugodno. Pogledmu je bio miran, a oči uperene u Gloktine, tamne i hladne poput duboke vode. “Ne slažete se samnom?”

Glokta protrlja bolni vrat. “Dapače. Mučeništvo vam posve odgovara, ali oprostit ćete mi akovam se u njemu ne pridružim.” Lizne gole desni. “Ja sam svoje odžrtvovao.”

“Možda ne baš sve. Postavite svoja pitanja.” Ravno na posao, onda. Nema što skriti? Ilinema što izgubiti?

“Znate li što se dogodilo s mojim prethodnikom, superiorom Davoustom?”

“Najiskrenije se nadam da je umro u teškim mukama.” Glokta osjeti kako mu se obrve dižu.To sam zadnje očekivao - iskren odgovor. Možda prvi iskren odgovor koji sam dobio na to pitanje,ali ga nipošto ne oslobađa krivnje.

“U teškim mukama, velite?”

“Najtežim mukama. A neću plakati ni ako mu se vi pridružite.”

Glokta se nasmiješi. “Nisam siguran da se mogu sjetiti jedne osobe koja hoće, ali sadagovorimo o Davoustu. Je li vaš narod upetljan u njegov nestanak?”

“Moguće je. Davoust nam je dao dovoljno povoda. Mnoge su obitelji ostale bez muževa,očeva, kćeri zbog njegovih čistki, ispita odanosti, kažnjavanja za opomenu drugima. Mojih je ljudiviše tisuća, a ja ih ne mogu sve paziti. No mogu vam reći da ne znam ništa o njegovu nestanku. Kadjedan vrag padne, uvijek nam pošalju drugoga, i eto vas. Moj narod time nije ništa dobio.”

“Osim Davoustove šutnje. Možda je on otkrio da ste sklopili pakt s Gurkhulcima. Moždapristupanje Uniji nije ispunilo očekivanja vašega naroda.”

Kahdia otpuhne. “Nemate vi pojma. Ni jedan Dagoskan ne bi nikada sklopio pakt s

Gurkhulcima.”

“Nekome izvana moglo bi se činiti da imate mnogo toga zajedničkog.”

“Nekome izvana tko nema pojma, i imamo. I jedni i drugi smo tamnoputi, i jedni i drugi molimose Bogu, ali tu svaka sličnost prestaje. Mi Dagoskani nikad nismo bili ratoboran narod. Držali smo sesvojega poluotoka, uvjereni u snagu svojih bedema, dok se Gurkhulsko Carstvo širilo kantskimkontinentom poput raka. Mislili smo da nas se njihova osvajanja ne tiču. Bila je to glupa zabluda.Izaslanici su nam dolazili na dveri i zahtijevali da kleknemo pred gurkhulskoga cara i priznamo daprorok Khalul govori božjim glasom. Nismo htjeli ni jedno ni drugo pa se Khalul zarekao da će nasuništiti. Sada će mu to, izgleda, konačno poći za rukom. Cijeli će jug biti u njegovoj vlasti.’Mnadlektor neće biti ni najmanje sretan.

“Tko zna, možda vam Bog pritekne u pomoć.”

“Bog je na strani onih koji sami rješavaju svoje probleme.”

“Možda neke od problema možemo riješiti zajedničkim snagama.”

“Nemam vam želju pomoći.”

“Čak ni kad biste time pomogli sebi? Namjeravam objaviti proglas. Dat ću otvoriti dveriGornjega grada i vaši će se sunarodnjaci moći kretati vlastitim gradom kako im se prohtije. Začinarećemo izbaciti iz velikog hrama i on će opet postati vaše sveto tlo. Dagoskani će smjeti nositi oružje;štoviše, dat ćemo vam oružje iz vlastitih oružarnica. Domaće stanovništvo tretirat ćemo kaopunopravne članove Unije. To je najmanje što zaslužuju.” “A tako. A tako.” Kahdia sklopi ruke inasloni se na škripavoj stolici. “Sad kad su Gurkhulci pred vratima, dolazite u Dagosku i mašetesvojim malim svitkom kao da je riječ Božja i odlučujete postupiti ispravno. Niste kao svi ostali.Dobar ste čovjek, pošten čovjek, pravedan čovjek. Zar očekujete da ću povjerovati u to?”

“Iskreno? Boli me dupe što ćete vi vjerovati, a još manje me zanima postupam li ispravno - toovisi koga pitate. Što se tiče moje dobrote,” Glokta napravi grimasu, “taj je brod odavno isplovio, aja nisam bio tamo ni da mu mahnem. Želim zadržati Dagosku. Samo to i ništa više.”

“I znate da Dagosku ne možete zadržati bez naše pomoći.”

“Ni vi ni ja nismo glupi, Kahdia. Nemojte me vrijeđati hineći glupana. Možemo se prepiratisve dok gurkhulska plima ne otplavi kopnene zidine, ili možemo surađivati. Nikad se ne zna, moždaih zajedničkim snagama i uspijemo pobijediti. Vaši ljudi pomoći će nam da iskopamo jarak,popravimo zidine, montiramo dveri. Dat ćete nam tisuću ljudi koji će služiti u obrani grada, započetak, kasnije još njih.”

“Hoću? Hoću li zbilja? A ako uz našu pomoć grad opstane? Hoće li opstati i ovaj našdogovor?”

Ako grad opstane, ja odoh. Vrlo vjerojatno. Vurms i kompanija ponovno će preuzeti vlast anaš će dogovor pasti u vodu. “Ako grad opstane, imate moju riječ da ću učiniti sve što je u mojoj

moći.”

“Sve što je u vašoj moći. Dakle ništa.” Shvatio si poantu.

“Trebam vašu pomoć i nudim vam što mogu. Ponudio bih vam i više, ali više nemam. Možetese duriti ovdje u sirotinjskoj četvrti u društvu muha i čekati da dođe car. Možda vam veliki Uthman-ul-Dosht ponudi bolji dogovor.” Glokta načas pogleda Kahdiju u oči. “Ali obojica znamo da neće.”Svećenik napući usne, pogladi bradu, a onda duboko uzdahne. “Kažu da čovjek izgubljen u pustinjimora uzeti ponuđenu vodu, od koga god da dolazi. Prihvaćam vašu ponudu. Čim nam isprazne hram,počet ćemo kopati te vaše rupe i nositi kamenje, a i mačeve. Nešto je bolje nego ništa, a kao što vikažete, možda zajedno čak i pobijedimo Gurkhulce. Čuda se događaju.”

“I ja sam to čuo”, reče Glokta, pogurne se štapom i uz stenjanje osovi na noge, pri čemu mu sekošulja zalijepi za znojna leđa. “I ja sam to čuo.” Ali nikad nisam vidio ni jedno.

* * *

Glokta se ispružio na jastucima u svojim odajama, naslonjene glave, otvorenih usta, i odmaraobolno tijelo. Iste odaje u kojima je nekoć stanovao moj glasoviti prethodnik, superior Davoust. Bioje to prostran, prozračan i lijepo namješten niz soba. Nekoć su možda pripadale kakvomdagoskanskom princu ili spletkarskom veziru, ili tamnoputoj konkubini, prije nego što su domicilnostanovništvo bacili u prašinu Donjega grada. Daleko bolje od moje skučene šupe u Agriontu, osimšto su iz ovih soba znali nestati superiori Inkvizicije.

Jedan od prozora gledao je na sjever, prema moru, s najstrmije strane stijene, a drugi je gledaona zapečeni grad. Oba su imala čvrste kapke. Ispod njih, nad golim kamenom, bio je strmi pad došiljastih stijena i ljute slane vode. Vrata su bila šest prstiju debela, okovana željezom i opremljenateškom bravom i četirima velikim zasunima. Davoust je bio oprezan čovjek, i to s opravdanimrazlogom, po svemu sudeći. Kako su onda ubojice dospjeli unutra, i jednom kad su ušli, kako suuklonili tijelo?

Osjeti da mu se usta uvijaju u osmijeh. Kako će ukloniti moje kada dođu? Već sam počeogomilati neprijatelje - onaj podsmješljivi Vurms, ceremonijalni Vissbruck, trgovci kojimaugrožavam zaradu, praktikali koji su služili Harkeru i Davoustu, domoroci koji imaju opravdanrazlog mrziti sve što nosi crno, moji stari prijatelji Gurkhulci, dakako, a sve to pod uvjetom daNjegova Eminencija ne postane nestrpljiva zbog slabog napretka i ne odluči me sam smijeniti.Hoće li itko doći tražiti moje izvitopereno tijelo, pitam se?

“Superiore.”

Otvaranje očiju i dizanje glave došlo mu je kao velik i bolan napor. Sve ga je boljelo odnaprezanja zadnjih nekoliko dana. Vrat mu je sa svakim pokretom škljocao kao grančica, leđa su mubila ukočena i krhka poput zrcala, a noga mu je varirala između uporne agonije i drhtavog utrnuća.

Na vratima je stajala Shickel, pognute glave. Posjekotine i masnice na njezinu tamnoputom licuveć su zacijelile. Nije više bilo vidljivog traga muka koje je pretrpjela dolje u tamnicama. Nikad ga,međutim, nije gledala u oči, uvijek samo u pod. Nekim ranama treba neko vrijeme da zacijele, aneke ne zacijele nikad. Barem ja to znam.

“Što je, Shickel?”

“Predstojnica Eider poslala vam je poziv na večeru.”

“Nije valjda?”

Djevojka kimne.

“Pošaljite joj poruku da će mi biti čast prisustvovati.”

Glokta ju je gledao kako pognute glave i bosih tabana izlazi iz sobe, a onda opet klone međujastuke. Ako sutra nestanem, barem sam jednu osobu spasio. Možda to znači da moj život ipak nijebio potpuni gubitak vremena. Sand dan Glokta, štit bespomoćnika. Je li ikad prekasno postati...dobar čovjek?

“Molim vas!” cvilio je Harker. “Molim vas! Ništa ne znam!” Bio je čvršto vezan za stolicu inije mogao mnogo pomaknuti tijelo. Ali to nadoknađuje očima. Zvjerale su amo-tamo po Gloktiniminstrumentima koji su svjetlucali na oštroj svjetlosti svjetiljke na izgrebanom stolu. O da, ti bolje odvećine razumiješ kako ovo ide. Znanje je tako češto protuotrov za strah. Ali ne ovdje. Ne sad.“Ništa ne znam!”

“Ja ću procijeniti što znate.” Glokta obriše znoj s lica. U prostoriji je bilo vruće kao uzaposlenoj kovačnici, a užareni ugljen u žeravniku nije ni najmanje pomagao. “Ako smrdi kaolažljivac i boje je lažljivca, po svoj prilici i jest lažljivac, zar ne mislite tako?”

“Molim vas! Svi smo mi na istoj strani!” Jesmo li? Jesmo li zbilja? “Govorio sam vam samoistinu!”

“Možda, ali ne onoliko koliko meni treba.”

“Molim vas! Svi smo mi ovdje prijatelji!”

“Prijatelji? Iskustvo mi govori da je prijatelj samo poznanik koji te tek treba izdati. Jeste li vitaj, Harkeru?”

“Ne!”

Glokta se namršti. “Onda ste nam neprijatelj?”

“Što? Ne! Samo... samo... sam htio znati što se dogodilo! To je sve! Nisam htio... molim vas!”Molim vas, molim vas, molim vas, počinje mi ići na živce. “Morate mi vjerovati!”

“Moram jedino dobiti odgovore.”

“Samo pitajte, superiore, preklinjem vas! Samo mi dajte priliku da surađujem!” O zbilja,čvrsta ruka ti se više ne čini tako divnom idejom, je li? “Postavite pitanja, dat ću sve od sebe davam na njih odgovorim!” “Dobro.” Glokta sjedne na rub stola, tik do svojeg čvršto sputanogzatvorenika, i pogleda ga svisoka. “Izvrsno.” Harkerovi dlanovi bili su tamnosmeđi od preplanulosti,lice mu je bilo tamnosmeđe od preplanulosti, a ostatak tijela bio mu je blijed kao da je bijeli pužgolać s gustim čupercima tamne kose. Teško bi ga se moglo nazvati privlačnim. Ali moglo bi biti igore. “Odgovorite mi onda ovo. Zašto muškarci imaju bradavice?”

Harker zatrepće. Gutne. Digne pogled prema Frostu, ali ondje ne nađe pomoć. Albino jenetremice zurio u njega, bijele kože oko maske prekrivene graškama znoja, očiju tvrdih poput dvajuružičastih dragulja. “Ja... nisam siguran da sam vas dobro razumio, superiore.”

“Zar pitanje nije dovoljno jednostavno? Bradavice, Harkeru, na muškarcima? Koja im je

svrha? Zar se niste to češto zapitali?”

“Ja... ovaj...”

Glokta uzdahne. “Kad je vlažno, nadražene su i bole. Na vrućini su suhe i bole. Neke žene, izrazloga koje nikad nisam uspio shvatiti, uporno čačkaju po njima u krevetu, kao da nam prčkanje ponjima pričinja išta osim gnjavaže.” Glokta posegne prema stolu, dok su Harkerove razrogačene očipratile svaki njegov pokret, i polako ovije ruku oko ručki kliješta. Digne ih u zrak i promotri njihovevrlo naoštrene ralje koje su bliještile na jarkome svjetlu. “Muškarcu su bradavice”, promrmlja,“samo velika smetnja. Znate što? Ako zanemarimo gadne ožiljke, meni moje ni najmanje nenedostaju.”

Ščepa vrh Harkerove bradavice i grubo je povuče prema sebi. “Au!” zacvili negdašnjiinkvizitor, a stolica zaškripi kad se očajnički pokušao istrgnuti. “Ne!”

“Mislite da to boli? Onda sumnjam da će vam se svidjeti ono što slijedi.” Zatim Glokta staviotvorene ralje kliješta oko rastegnute kože i čvršto ih stisne.

“Au! Au! Molim vas, superiore, preklinjem vas!”

“Vaše preklinjanje ništa mi ne znači. Od vas trebam samo odgovore. Što se dogodilo sDavoustom?”

“Kunem se životom da ne znam!”

“Nije dovoljno.” Glokta počne stiskati jače, a metalni se rubovi počnu zarezivati u kožu.

Harker očajno zavrišti. “Čekajte! Uzeo sam novac! Priznajem! Uzeo sam novac!”

“Novac?” Glokta mrvicu otpusti stisak, i kaplja krvi padne s kliješta i razlije se na Harkerovojdlakavoj bijeloj nozi. “Kakav novac?”

“Novac koji je Davoust uzimao od domorodaca! Nakon pobune! Naredio mi je da privedemsve za koje mislim da bi mogli biti bogati i objesim ih zajedno s ostalima, a onda smo zaplijenili svešto su imali i podijelili to među sobom! Svoj je dio držao u škrinji u svojim odajama, a kad jenestao... ja sam ga uzeo!”

“Gdje je sad taj novac?”

“Nema ga više! Potrošio sam ga! Na žene... i na vino, i, i, na svašta!” Glokta cmaknejezikom. “C-c-c.” Pohlepa i urota, nepravda i izdaja, pljačka i umorstvo. Sve sastojci za pričukoja će zagolicati mase. Sočno, ali nimalo bitno. Prolazio je rukom po kliještima. “Mene zanimasam superior, a ne njegov novac. Vjerujte mi kad vam kažem da mi je već polako dozlogrdilopostavljati jedno te išto pitanje. Što je bilo s Davoustom?”

“Ja... ja... ne znam!”

Istina, možda. Ali nikako odgovor koji meni treba. “Nije dovoljno.” Glokta stegne ruku imetalne ralje glatko zagrizu meso i susretnu se u sredini uz tih škljocaj. Harker počne urlikati,bacakati se i režati od silnog bola, a krv mu u crvenim mjehurićima navre iz crvenog kvadrata mesagdje mu je nekoć bila bradavica i u tamnim mu prugama poteče niz bijeli trbuh. Glokta se lecne kadga je probolo u vratu i istegne glavu dok nije začuo škljocaj. Čudno je to kako nakon nekog vremenačak i najužasnije patnje drugih postanu... zamorne.

“Praktikale Frost, inkvizitor krvari! Molim vas!”

“Vao mi e.” Željezo je strugalo dok ga je Frost vukao od žeravnika, užareno narančasto. Gloktaje sa svojega mjesta osjetio njegovu vrućinu. Ah, usijano željezo. Ništa ne taji i nikad ne laže.

“Ne! Ne! Ja—” Harkerove riječi razliju se u grgljav vrisak kad mu je Frost zario užareni žig uranu, a prostorija se polako ispuni slankastom aromom kuhanog mesa. Mirisom od kojega mu je,Glokta s gađenjem primijeti, počelo kruliti u praznome želucu. Otkad već nisam pojeo dobar komadmesa? Slobodnom rukom obriše svjež sjaj znoja s lica i promigolji bolnim ramenima ispod kaputa.

Ružan je taj posao kojim se bavimo. Zašto ja to onda radim? Jedini mu je odgovor bilo tihohrskanje kad je Frost oprezno vraćao željezo u ugljen, odaslavši u zrak oblačak narančastog žara.Harker se migoljio, cvilio, tresao se, izbečenih uplakanih očiju, a pramičak dima još uvijek mu sedizao sa zacmjene kože na prsima. Ružan posao, naravno. Nesumnjivo je to zaslužio, ali time seništa ne mijenja. Vjerojatno nema pojma što se dogodilo s Davoustom, ali ni to ništa ne mijenja.Pitanja se moraju postaviti, baš kao da zna odgovore.

“Zašto mi uporno prkosite, Harkeru? Je li moguće... da pretpostavljate. .. da će mi, jednom kadzavršim s vašim bradavicama, ponestati ideja? To mislite? Da ću stati na bradavicama?”

Harker je zurio u njega, a na ustima su mu se napuhavali i rasprskavali balončići od sline.Glokta mu se prigne bliže. “O ne, ne, ne. Ovo je tek početak. Ovo još nije ni početak. Vrijeme je prednama u nemilosrdnom obilju. Dani, tjedni i mjeseci, ako treba. Zar zaista vjerujete da možete tolikodugo čuvati tajne? Sada pripadate meni. Meni i ovoj prostoriji. Ovo ne može prestati dok ne saznamšto moram.” Posegne naprijed i zgrabi drugu Harkerovu bradavicu palcem i kažiprstom. Uzmekliješta i otvori im krvave ralje. “Zar je to tako teško shvatiti?”

Velika blagovaona predstojnice Eider bila je veličanstven prizor. Tkanine srebrne i grimizneboje, zlatne i ljubičaste, zelene i plave i jarkožute, talasale su se na laganom povjetarcu s uskihprozora. Zidove su urešavale pregrade od filigranskog mramora, a u uglovima su stajale goleme vazevisine čovjeka. Brda besprijekornih jastuka bila su razbacana po podovima, kao da pozivajuprolaznike da se zavale u udobnu dekadenciju. Svijeće u boji gorjele su u visokim staklenimposudama, bacale toplo svjetlo u svaki kutak i ispunjale zrak slatkim mirisom. Na jednome krajumramorne dvorane bistra je voda lagano žuborila u bazenu zvjezdastog oblika. Cijelo je mješto bilopoprilično teatralno. Izgleda kao budoar kraljice iz neke kantičke legende.

Predstojnica Eider, čelnica Gilde začinara, bila je glavni izložak. Prava kraljica trgovaca.Sjedila je na čelu stola u djevičanski bijeloj haljini od svjetlucave svile s tek najsitnijom,uzbudljivom naznakom prozirnosti. Pravo malo bogatstvo dragulja blještalo je sa svakog centimetra

preplanule kože, a kosa joj je bila podignuta i pričvršćena bjelokosnim češljevima, osim nekolikopramenova koji su joj se majstorski uvijali uz lice. Izgledala je baš kao da se cijeli dan sređivala. Ani trenutak nije bio protraćen.

Glokta, pogrbljen na svojoj stolici na suprotnom kraju stola i s tanjurom kipuće juhe predsobom, osjećao se kao da se dovukao na stranice neke bajke. Melodramatične romanse smještene naegzotični jug, u kojoj je predstojnica Eider heroina, a ja odvratni, kljasti, pakosni zlikovac. Kakoli će završiti ova priča, pitam se? “Recite mi, onda, predstojnice, čime sam zaslužio ovu čast?”

“Čujem da ste već razgovarali s ostalim članovima vijeća. Bila sam iznenađena, i malkopovrijeđena, da već niste zatražili audijenciju kod mene.”

“Ispričavam se ako ste se osjetili izostavljenom. Samo mi se činilo prikladnim ostavitinajmoćniju osobu za kraj.”

Ona podigne pogled s izrazom povrijeđene nevinosti. I to savršeno odglumljene. “Najmoćnija?Ja? Vurms upravlja budžetom, Vissbruck zapovijeda vojskom, drži bedeme. Kahdia predstavljaveliku većinu populacije. Ja jedva da se uopće brojim.”

“Ma hajde.” Glokta se nasmiješi svojim krezubim kesom. “Vi jeste naprošto blistavi, dakako,ali niste me posve zaslijepili. Vurmsov budžet je sitniš u usporedbi s onime što začinari zarađuju.Kahdijin je narod postao gotovo bespomoćan. Preko vašeg ukiseljenog prijatelja Cosce upravljatedvostruko većim trupama nego Vissbruck. Jedini razlog zbog kojeg Uniju uopće zanima ovapresušena stijena trgovina je kojom vaša gilda upravlja.” “No, ne volim se razmetati.” Predstojnicabezazleno slegne ramenima. “Ali pretpostavljam da imam neki privremen utjecaj u ovome gradu.Raspitali ste se, vidim.”

“To mi je posao.” Glokta prinese žlicu ustima, trudeći se ne srkati između prorijeđenih zubi.“Juha je uistinu slasna, samo da vam kažem.” Nadam se, ne i smrtonosna.

“I mislila sam da bi vam mogla prijati. Vidite, i ja sam se malo raspitivala.”

Voda je bućkala i žuborila u bazenu, tkanine su šuškale po zidovima, srebrnina je tiho zveckalapo finoj keramici njihovih tanjura. Rekao bih da je prva runda završila neriješeno. Carlot dan Eiderprva prekine tišinu.

“Jasno mi je, dakako, da ste dobili zadatak izravno od nadlektora. Zadatak od iznimne važnosti.Vidim da niste čovjek koji previše okoliša, ali možda biste trebali malo opreznije kročiti.”

“Priznajem da malo nespretno hodam. Ratna je to ozljeda, podebljana dvogodišnjim mučenjem.Pravo je čudo što sam uopće uspio zadržati nogu.” Ona se vedro nasmiješi, pokazavši dva redasavršenih zuba. “Ja sam posve razdragana, ali mojim kolegama to neće biti toliko smiješno. I Vurmsui Vissbrucku strašno ste antipatični. Upotrijebili su riječ samovoljni, ako se ne varam, između ostalihkoje radije neću ponavljati.” Glokta slegne ramenima. “Nisam ovamo došao tražiti prijatelje.” Iskapičašu predvidljivo izvrsnog vina.

“Ali prijatelji znaju biti korisni. Ako ništa drugo, prijatelj je jedan neprijatelj manje. Davoustje uporno uznemiravao sve po redu pa mu rezultati nisu baš bili povoljni.”

“Davoust nije uživao potporu Zatvorenoga vijeća.”

“Istina. Ali nema tog dokumenta koji će spriječiti ubod noža.”

“Je li to prijetnja?”

Carlot dan Eider se nasmije. Bio je to bezbrižan, otvoren, srdačan smijeh. Bilo je teškopovjerovati da netko tko ispušta takav zvuk može biti izdajica, ili prijetnja, ili išta doli savršenoljupka domaćica. A ipak, nisam baš posve uvjeren. “To je savjet. Savjet proizašao iz gorkogiskustva. Bilo bi mi draže da ne nestanete baš odmah.”

“Stvarno? Nisam imao pojma da sam tako očaravajući gost.”

“Škrti ste na riječima, svadljivi, pomalo zastrašujući i namećete velika ograničenja gledejelovnika, ali činjenica je da ste mi bitno korisniji ovdje nego...” i odmahne rukom, “gdje god ds jeDavoust ispario. Hoćete li još vina?”

“Naravno.”

Ona ustane sa stolice i doklizi do njega, klizeći po hladnome mramoru poput plesačice. Bosa, ukantičkom stilu. Povjetarac joj je mreškao lelujavu odjeću oko tijela kad se prignula da napuniGloktinu čašu i zapahnula mu lice svojim raskošnim mirisom. Upravo bi me takvom ženom majkarado oženila - prelijepa je, pametna i tako strahovito bogata. Upravo takvu ženu bih i sam radobio oženio, uostalom, kad sam bio mladi. Kad sam bio drugi čovjek.

Treperavo svjetlo svijeća sjalo joj je u kosi, blještalo u draguljima oko njezina dugog vrata,sjajilo kroz vino koje je teklo iz grlića boce. Pokušava li me šarmirati samo zato što imam nalogZatvorenoga vijeća? Samo zato što je za posao dobro biti u dobrim odnosima s moćnicima? Ili senada da će me prevariti, odvratiti mi pažnju i odmamiti me od neugodne istine? Njezine očinakratko sretnu njegove i ona mu se lagano, prepredeno nasmiješi pa vrati pogled na njegovučašu. Zar bih ja trebao biti njezin balavac koji musava lica zalijepljenog za izlog slastičarniceslini za slatkišima koje zna da si nikad neće moći priuštiti? Ne bih rekao.

“Kamo je Davoust ispario?” Predstojnica Eider načas zastane a onda pažljivo odloži bocu.Klizne na najbližu stolicu, nasloni laktove na stol, bradu na ruke, i zadrži Gloktin pogled. “Sumnjamda ga je ubio izdajnik grada. Vjerojatno neki gurkhulski agent. Vjerojatno ste to već čuli, ali Davoustje sumnjao da se u gradskome vijeću zakuhava neka zavjera. Povjerio mi je to malo prije svojeganestanka.”

Ma nije valjda? “Zavjera unutar gradskoga vijeća?” Glokta zatrese glavom hineći zgroženost.“Zar je takvo što moguće?”

“Budimo iskreni jedan s drugim, superiore. Želim išto što i vi. Mi iz Gilde začinara uložili smodaleko previše vremena i novca u ovaj grad da bismo gledali kako pada u ruke Gurkhulaca, a vi

nudite bolje šanse za njegov opstanak od onih idiota Vurmsa i Vissbrucka. Ako unutar zidina postojiizdajnik, želim da bude pronađen.”

“Ili... pronađena.”

Predstojnica Eider digne jednu finu obrvu. “Zacijelo vam nije promaklo da sam ja jedina žena uvijeću.”

“Nije.” Glokta glasno srkne iz žlice. “No oprostite mi ako vas odmah ne otpišem. Bit ćepotrebno više od fine juhe i ugodnog razgovora da se uvjerim u bilo čiju nevinost.” Iako je toprokleto mnogo bolje nego što mi je itko drugi ponudio.

Predstojnica Eider nasmiješi se i podigne čašu. “Kako da vas onda uvjerim?”

“Iskreno? Trebam novac.”

“Ah, novac. Uvijek se sve svodi na to. Izvlačenje novca iz moje gilde vam je kao dapokušavate iskopati vodu u pustinji - zamorno, prljavo i gotovo uvijek gubitak vremena.” Otprilikekao i ispitivanje inkvizitora Harkera. “Koliku ste svotu imali na umu?”

“Mogli bismo početi s, recimo, što tisuća maraka.”

Eider se nije baš zagrcnula vinom. Prije je lagano zagrgljala. Oprezno spusti čašu, tihopročisti grlo, potapša usta kutom ubrusa, pa ga iznenađeno pogleda. “Vrlo dobro znate da nećetedobiti toliki iznos.”

“Zadovoljit ću se s koliko god mi možete dati, zasad.”

“Vidjet ćemo. Jesu li vaše ambicije ograničene na što tisuća maraka ili mogu još nešto učinitiza vas?”

“Pa zapravo možete. Želim da maknete trgovce iz hrama.”

Eider lagano protrlja sljepoočnice kao da joj Gloktini prohtjevi zadaju glavobolju. “On želiizbaciti trgovce”, promrmlja.

“To je bilo nužno da priskrbim Kahdijinu podršku. Ako je on protiv nas, nema nade da dugozadržim grad.”

“Već godinama onim bahatim budalama govorim istu stvar, ali gaženje domorodaca svejedno jepostala poprilično omiljena razbibriga. No dobro, kad ih želite vani?”

“Sutra. Najkasnije.”

“I onda kažu da ste samovoljni?” Ona zatrese glavom. “No dobro. Do sutra navečer imamdobre izglede postati najnepopularnija predstojnica u povijesti, ako uopće zadržim taj položaj, alipokušat ću gildi prodati priču.” Glokta se naceri. “Vrlo sam uvjeren da možete prodati bilo što.”

“Težak ste pregovarač, superiore. Ako vam ikada dojadi postavljanje pitanja, nimalo ne sumnjam davas čeka blistava budućnost trgovca.” “Trgovca? O, nisam ja toliko nemilosrdan.” Glokta spusti žlicuu prazan tanjur i obliže desni. “Ne bih vas htio uvrijediti, ali kako se jedna žena našla na čelunajmoćnije gilde u Uniji?”

Eider zastane, kao da razmišlja da li da odgovori ili ne. Ili procjenjuje koliko istine otkriti kadodgovori. Spusti pogled na svoju čašu i stane polako okretati stalak. “Moj suprug bio je predstojnikprije mene. Kad smo se vjenčali, ja sam imala dvadeset i dvije godine, a on skoro šezdeset. Moj muje otac dugovao jako mnogo novca pa mu je ponudio moju ruku kao isplatu duga.” Ah, znači svi smomi propatili svoje. Usta joj se iskrive u lagano namrštenu grimasu. “Suprug je oduvijek imao nos zadobru pogodbu. Zdravlje mu se počelo pogoršavati ubrzo nakon vjenčanja, a ja sam preuzimala sveaktivniju ulogu u vođenju njegovih poslova i poslovanja Gilde. Do trenutka njegove smrti, ja sampostala predstojnica u svemu osim tituli, a moji kolege bili su dovoljno razumni da formaliziraju tajaranžman. Začinare je uvijek više zanimala zarada od doličnosti.” Oči joj polete uvis da pogledaGloktu. “Ne bih vas htjela uvrijediti, ali kako se ratni junak našao na položaju mučitelja?”

Sad je na njemu bio red da zastane. Dobro pitanje. Kako je došlo do toga? “Nama kljastimanudi se iznimno malo prilika.”

Eider polako kimne, ne mičući pogled s Gloktina lica. “Zacijelo vam je bilo teško. Vratiti senakon onolikog vremena provedenog u tami i otkriti da vas prijatelji više ne trebaju. Vidjeti nanjihovim licima jedino krivnju, sažaljenje i gađenje. Naći se posve sam.”

Gloktin kapak počne trzati i on ga nježno protrlja. Nikad ni s kim nije raspravljao o timstvarima. I evo me sad, raspravljam o njima s neznankom. “Nema sumnje da sam ja tragična figura,nekoć sam bio govno od čovjeka, a sad sam ljuštura. Birajte.”

“Pretpostavljam da vam se gadi što tako postupaju s vama. Jako vam se gadi i jako vas ljuti.”Da samo znate. “Ali svejedno mi je neobična odluka da iz mučenika postanete mučitelj.”

“Baš naprotiv, ništa ne bi bilo prirodnije. Iskustvo mi govori da ljudi postupaju onako kako seprema njima postupa. Vas je prodao otac i kupio muž, pa ste svejedno odlučili kupovati i prodavati.”

Eider se namršti. Tema za razmišljanje, možda? “Pomislila bih da će vam patnja podaritiempatiju.”

“Empatija? Stoje to?” Glokta se lecne od bola u nozi. “Tužna je činjenica da od bola osjećatesamo samosažaljenje.”

POLITIZIRANJE ZA LOGORSKOM VATROMLogen se s nelagodom promeškolji u sedlu i zaškilji uvis u nekoliko ptica koje su kružile nad

velikom ravnom dolinom. Prokletstvo, kako ga je guzica boljela. Bedra su ga boljela, a nos mu je biopun konjskog smrada. Nikako nije mogao naći udoban položaj za jaja. Vječito su mu bila zgnječena,ma koliko češto zavlačio ruku pod pojas da ih razmjesti. Putovanje je postajalo prokleto neudobno,na cijelo čudo načina.

Nekoć je znao pričati na putu, doma na Sjeveru. Kad je bio mali, razgovarao je s ocem. Kaomladić, razgovarao je s prijateljima. Kad je slijedio Bethoda, razgovarao je s njim po cijele dane jersu onda bili bliski gotovo kao braća. Razgovor ti skrene pažnju sa žuljeva na stopalima, gladi utrbuhu, beskrajne vražje hladnoće i razmišljanja o onima koji su poginuli dan ranije.

Logen se nekoć smijao Cuckovim pričama dok su se probijali kroz snijeg. Znao je mozgati otaktikama s Trodrvašem dok su jahali kroz blato. Prepirao se s Crnim Dowom dok su gacali krozmočvare, i nikad nije bilo teme koja bi bila dovoljno nebitna. Čak se svojedobno znao pokoji putnašaliti s Hardingom Mrkim, a time se nije mogao pohvaliti bilo tko.

Uzdahne sam sebi. Dugim bolnim uzdahom koji mu je zapeo u dnu grla. Dobra stara vremena,bez imalo sumnje, no sad su daleko iza njega, u sunčanim dolinama prošlosti. Ti su se momci svivratili u blato. Svi su zamuknuli, zauvijek. Što je još gore, ostavili su Logena usred ničega s ovomekipom.

Velikog Jezala dan Luthara nisu zanimale ničije priče osim vlastitih. Cijelo je vrijeme sjedioukočen i nadmen, s nosom u zraku, i razmetao se ohološću, superiornošću i prezirom prema svemukao što bi se kakav mladić pravio važan svojim prvim mačem, davno prije nego što spozna da to nijenešto čime bi se trebao ponositi.

Bayaza nije zanimala taktika. Kad je uopće govorio, otresao se jednosložnim riječima,odgovarao s da i ne, mrštio se preko beskrajne trave kao čovjek koji je napravio veliku pogrešku i nevidi kako da je se oslobodi. I njegov naučnik kao da se promijenio od Adue. Sad je bio tih, osoran ioprezan. Brat Dugostopi vječito je bio daleko na drugom kraju ravnice i izviđao im put. Vjerojatno jetako najbolje. Nitko osim njega nije uopće govorio. Navigator je pak, Logen je morao priznati,govorio debelo previše.

Ferro je jahala na odstojanju od ostatka ovog srdačnog društvanca, pogrbljenih ramena, vjeđaspuštenih u vječitom namrgođenom izrazu, a dugi joj se ožiljak na obrazu napućio, upaljenosiv, dokse svim silama trudila da oni ostali ispadnu hrpa bijednika. Nagnula se naprijed, u vjetar, i gurala gakao da ga želi ozlijediti svojim licem. Zabavnije bi bilo zbijati šale s kugom nego s njom, Logenpomisli.

I to je ta njihova vesela družina. Ramena mu klonu. “Koliko još do ruba Svijeta?” upita Bayazabez prevelike nade.

“Još dosta”, progunđa mag jedva razmaknuvši zube.

I tako je Logen jahao dalje, pod bremenom umora, bolova i dosade, i gledao onih par ptica kojesu polako klizile nad beskonačnom dolinom. Lijepe, velike, debele ptice. Obliže usne. “Dobro bi namdošlo malo mesine”, promrmlja. Sad već jako dugo nije jeo svježe meso. Još otkad su napustiliCalcis. Logen protrlja trbuh. Salasta mekoća iz vremena provedenog u gradu već se zatezala. “Finikomad mesine.”

Ferro ga namršteno pogleda, a onda podigne pogled prema pticama koje su kružile nad njima.Zbaci luk s ramena.

“Hah!” zacereka se Logen. “Sretno ti bilo.” Gledao ju je kako glatko izvlači strijelu iz tobolca.Uzalud joj trud. To čak ni Harding Mrki ne bi nikad pogodio, a on je bio najbolji strijelac kojeg jeLogen ikada vidio. Gledao je Ferro kako zatiče strijelu za zaobljeno drvo, izvijenih leđa, žutih očijuuperenih u lebdeća obličja nad njihovim glavama.

“Nikad nećeš uloviti ni jednu, ni da tisuću godina pokušavaš.” Ona napne strunu. “Tratišstrijelu!” vikne joj. “Moraš biti realna s tim stvarima!” Vjerojatno će strijela pasti natrag i zapiknutimu se u lice. Ili probosti vrat njegovu konju koji će onda umrijeti, izvrnuti se i zgnječiti ga svojomtežinom. Bio bi to prikladan kraj ovog grozomornog putovanja. Trenutak kasnije jedna od pticastropošta se dolje u travu, probodena Ferrinom strijelom.

“Ne”, prošapće on, zinuvši u Ferro koja je opet napinjala luk. Još jedna strijela zaplovi u sivonebo. Još jedna ptica bubne na zemlju, tik do prve. Logen se zapilji u nju, u nevjerici. “Ne!”

“Nemoj mi reći da nikad nisi vidio ništa čudnije”, reče Bayaz. “Čovjek koji razgovara sduhovima i putuje s magima, čovjek koji je strah i trepet čitavog Sjevera?”

Logen zauzda konja pa sklizne iz sedla. Prošeće kroz visoku travu, sagne se na klimavim,bolnim nogama i podigne jednu od ptica. Strijela ju je probola ravno kroz sredinu prsa. Da ju jeLogen probo strijelom s pola metra udaljenosti, teško da bi je tako precizno pogodio. “Ovo nije uredu.”

Bayaz mu se naceri odozgo, ruku prekriženih pred sobom na sedlu. “U davnim vremenima, još uprapovijesti, kažu legende, naš svijet i Druga Strana bijahu spojeni. Bijahu jedinstven svijet.Zemljom su hodali demoni, slobodni da rade što im se prohtije. Vladao je nezamisliv kaos. Parili suse s ljudima, a njihov su okot bili mješanci. Poluljudi, poludemoni. Vražja krv. Čudovišta. Jedan odnjih nazvao se Euzom. Izbavio je ljude od tiranije vragova, a silovitost njegove borbe protiv njihoblikovala je zemlju. Odcijepio je nadzemni svijet od podzemnoga i zapečatio dveri između njih. Daosujeti ponavljanje takvih grozota, objavio je Prvi zakon. Zabranjeno je izravno doticati Drugu Stranui razgovarati s đavlima.”

Logen je gledao druge kako gledaju Ferro. Luthar i Quai, obojica namrgođeni zbog ovesablasne demonstracije streličarskog umijeća. Ona se opet nagnula unatrag u sedlu, luka zapetogkoliko se dao, i još je uvijek uspijevala petama gurkati konja ovamo ili onamo. Logen je jedvauspijevao natjerati konja da ga sluša s uzdama u rukama, ali nije razumio kakve veze Bayazova pričaima sa svime time. “Đavli i ostalo, Prvi zakon.” Logen odmahne rukom. “Pa što?”

“Od samog je početka Prvi zakon bio prožet proturječjima. Sva magija dolazi s Druge Strane,pada na zemlju kao što svjetlo pada sa sunca. Euz je i sam bio dijelom đavo, kao i njegovi sinovi -Juvens, Kanedias i Glustrod - kao i drugi. Njihova im je krv donijela darove, ali i prokletstvo. Moć idugovječnost, te snaga ili vid daleko iznad domašaja običnih ljudi. Njihova je krv prelazila nanjihovu djecu, sve rjeđa, pa na djecu njihove djece, i tako stoljećima. Darovi su preskakali jednugeneraciju, pa još jednu, a onda su se javljali tek rijetko. Vražja je krv rijedila i izumirala. Danas,kad su se naš i podzemni svijet toliko udaljili, zaista se rijetko događa da se ti darovi utjelove.Doista smo povlašteni što tome možemo svjedočiti.”

Logen u čudu digne obrve. “Ona? Poluđavo?”

“Mnogo manje od pola, prijatelju.” Bayaz se zahihoće. “Sam Euz je bio poluvrag, a njegova jemoć podignula planine i izdubila mora. Poluvrag bi ti utjerao užas i žudnju u krv da ti srce stane.Poluvrag bi te zaslijepio da ga pogledaš. Ne pola. Tek sitan djelić. Ali u njoj još uvijek postojitračak Druge Strane.”

“Druge Strane, ha?” Logen spusti pogled na mrtvu pticu u ruci. “Znači, kad bih je dotaknuo,prekršio bih Prvi zakon?”

Bayaz se zacereka. “E to je oštroumno pitanje! Svaki put me iznenadite, gospodine Devetprsti.Pitam se što bi Euz na to rekao?” Mag napući usta. “Mislim da bih ja smogao snage da ti oprostim.Ona, pak,” i Bayaz ćelavom glavom kinine prema Ferro, “bi ti vjerojatno odsjekla ruku.”

Logen je ležao na trbuhu i kroz visoku travu gledao prema lagano nagnutoj dolini na čijem jednu bio plitak potok. Na njima bližoj strani bio je skup zgrada, ili ljuštura zgrada. Bez krovova, samoruševni zidovi, uglavnom ne viši od visine struka, a kamenje iz njih bilo je razasuto po padinamadoline, među lelujavom travom. Lako je to mogao biti prizor sa Sjevera. Gore ima mnogo napuštenihsela, nakon ratova. Ljude su protjerali iz njih, izvukli van, istjerali požarima. Logen je to češtogledao. I pridružio se nejedanput. Nije se time ponosio, ali mnogo se čega iz onih dana nije ponosio.Ili bilo kojih dana, kad malo bolje razmisli.

“Nije im baš ostalo puno prostora za život”, prošapće Luthar.

Ferro mu se namršti. “Ostalo je i previše prostora za skrivanje.”

Bližila se večer, sunce se spustilo nisko nad obzor i ispunilo skršeno selo sjenama. Dolje nijebilo ni traga nikome. Nikakvih zvukova osim žuborenja vode, polaganog klizanja vjetra kroz travu.Nikome ni traga, no Ferro je bila u pravu. To što nema traga, ne znači nužno da nema opasnosti.

“Najbolje da odeš dolje pogledati”, promrmlja Dugostopi.

“Ja?” Logen mu dobaci pogled postrance. “Ti onda ostaješ ovdje, ha?”

“Nemam talenta za tučnjavu. Dobro to znaš.”

“Hm”, promrmlja Logen. “Ja nemam talenta za razrješavanje sukoba, ali zato imam i previšetalenta za njihovo pronalaženje.”

“Pronalaženje stvari moj je posao. Ovdje sam da navigiram.”

“Možda da mi pronađeš pošten obrok i krevet za spavanje”, otrese se Luthar svojim cmoljavimunijskim naglaskom.

Ferro s gađenjem srkne. “Netko mora ići”, progunđa pa na trbuhu sklizne preko ruba padine.“Ja ću lijevo.”

Nitko drugi se ne pomakne. “Mi isto”, Logen progunđa Lutharu.

“Ja?”

“Nego tko? Tri je dobar broj. Idemo, samo bešumno.”

Luthar kroz travu proviri u dolinu, obliže usne pa protrlja dlanove. Nervozan je, Logenu je biloočito, nervozan ali i ponosan u išto vrijeme, kao neiskusan dječak prije bitke koji dizanjem nosa uzrak pokušava pokazati da se ne boji. Logena nije prevario. Već je to stoput vidio.

“Planiraš čekati jutro?” progunđa.

“Usredotoči se na svoje nedostatke, Sjevernjače”, procijedi Luthar dok je počinjao gmizatinaprijed niz padinu. “Imaš ih sasvim dovoljno!” Kotačići njegovih velikih sjajnih mamuza glasno suštropotali dok se vukao preko ruba, nespretno i neiskusno, s guzicom visoko u zraku.

Logen ga zgrabi za kaput prije nego što je odmakao jedan korak. “Nećeš valjda ostaviti ovogore?”

“Što?”

“Te jebene mamuze! Rekao sam bešumno! Mogao si si onda i zvono na kitu objesiti!”

Luthar se namršti dok je sjedao da ih skine.

“Ostani dolje!” procijedi Logen i gurne ga natrag na travu na leđa. “Želiš nas oboje doćiglave?”

“Makni se s mene!”

Logen ga opet gurne dolje, a onda ga ubode prstom da bude siguran da je shvatio poruku. “Nekanim umrijeti zbog tvojih jebenih mamuza, tako da znaš! Ako ne možeš biti tiho, ostani ovdje snavigatorom.” Bijesno pogleda Dugostopoga. “Možda možete skupa donavigirati do sela kad se miuvjerimo da je sigurno.” Zatrese glavom pa otpuže nizbrdo za Ferro.

Ona je već otpuzala pola puta do potoka, valjajući se i kližući preko izmrvljenih zidova,šuljajući se kroz razmake između njih, cijelo vrijeme nisko i sa sabljom u ruci, brza i tiha kao vjetarnad dolinom.

Impresivno, bez imalo sumnje, ali ni Logen nije bio za baciti kad se radi o šuljanju. Bio jepoznat po tome u mlađim danima. Nemoguće je pobrojati kolikim se Shankama i ljudima prišuljao sleđa. Prvo što ćeš čuti od Krvave Devetke žuborenje je krvi iz vlastitoga vrata, tako se nekoćgovorilo. Ako se išta može reći za Logena Devetprstoga, može se reći da je bešuman.

Otklizio je do prvoga zida, prebacio jednu nogu preko njega, tih kao bubica. Pridigne sebepreko, glatko kao pekmez, cijelo vrijeme tih, cijelo vrijeme nisko. Drugo mu stopalo zapne zanekoliko labavih kamena, pa ih strugajući povuče za sobom. Ščepa ih, počne žonglirati pa ih laktomprevrne još i svi se glasno razlete oko njega. Nagazi na uganuti gležanj, iskrivi ga, jaukne od boli,izvrne se na pod i počne valjati po žbunu čičaka.

“Sranje”, progunđa dok se pridizao, s jednom rukom na dršci mača koji mu se sav zapleo ukaput. Sva sreća da ga nije isukao, inače bi sam sebe probo. Dogodilo se to jednom njegovuprijatelju. Toliko je bio zauzet urlanjem da se popiknuo na korijen drveta i odsjekao si dobar komadglave vlastitom sjekirom. Povratak u blato na kvadrat.

Cučne među popadalo kamenje, čekajući da ga netko zaskoči. Nitko nije došao. Samo je vjetardahtao kroz pukotine u prastarim zidovima, a voda se smijuljila u potoku. Šuljao se uz hrpunepravilnog kamenja, kroz stara vrata, klizne preko klonulog zida, šepajući i stenjući zbog ozlijeđenenoge, jedva više i pokušavajući biti tiho. Nema nikoga tamo. Znao je to čim je pao. Nema šanse da biim promakla njegova bijedna izvedba. Cucak bi sad već vjerojatno plakao od smijeha da je živ.Mahne prema vrhu brda i tren kasnije ugleda Dugostopoga kako ustaje i maše i on njemu.

“Nema nikoga ovdje”, promrmlja sebi u bradu.

“Sva sreća”, procijedi Ferrin glas, tek korak-dva iza njega. “Izumio si novi stil izviđanja, rozi.Buči toliko da oni dođu k tebi.”

“Ispao sam iz forme”, progunđa Logen. “Pa ipak, nema nikakve štete. Nema ovdje nikoga.”

“Bilo je.” Stajala je u kosturu jedne od srušenih građevina i namršteno gledala u pod. Spaljenikomad trave, nešto kamenja oko njega. Logorska vatra.

“Nije starije od dan-dva”, promrmlja Logen rujući prstom po pepelu.

Luthar im došeće iza leđa. “Ipak nema nikoga.” Imao je samodopadan, usukan izraz lica, kao daje na neku foru cijelo vrijeme bio u pravu. Logenu nije bilo jasno glede čega.

“Sreća tvoja da nije, inače bismo te sad šivali na hrpu!”

“Ja bih šivala vas dvojicu seronja!” procijedi Ferro. “Trebala bih vam sašiti te beskorisne rozeglave zajedno! Obojica ste beskorisni kao vreća pijeska u pustinji! Tamo su tragovi. Konji, više odjednih kola.”

“Možda neki trgovci?” upita Logen, pun nade. On i Ferro pogledaju se na trenutak. “Možda bibilo bolje da se odsad klonimo staze.”

“Presporo.” Sad se i Bayaz spustio do sela. Quai i Dugostopi nisu bili daleko iza njega skolima i konjima. “Puno presporo. Ostajemo na stazi. Imat ćemo vremena vidjeti da netko dolazi.Dovoljno vremena.”

Luthar nije izgledao uvjeren. “Ako mi vidimo njih, vidjet će i oni nas. Što onda?”

“Onda?” Bayaz podigne obrvu. “Onda ćemo imati slavnoga kapetana Luthara da nas zaštiti.”Ogleda se po uništenom selu. “Tekuća voda i zaklon, donekle. Izgleda kao dobro mješto za tabor.”

“Dovoljno dobro”, promrmlja Logen, koji je već rovao po kolima u potrazi za kladama kojimaće potpaliti vlastitu vatru. “Gladan sam. Gdje su one ptičurine?”

Logen je sjedio i gledao ostale preko ruba zdjele.

Ferro je sjedila na samome rubu treperave svjetlosti logorske vatre, zgrbljena, sjenovitog licagotovo zarivenog u zdjelu, sumnjičavo zvjerala okolo i trpala hranu u usta prstima kao da se brine daće joj je netko svaki tren ukrasti. Luthar nije bio toliko entuzijastičan. Gadljivo je grickao kriloogoljenim sjekutićima, kao da bi se mogao otrovati ako ga dotakne usnama, a odbačene je komadićkepažljivo slagao po rubu tanjura. Bayaz je žvakao s određenom dozom užitka, a brada mu se sjajila odumaka. “Odlično je”, promrmlja punim ustima. “Mogli biste razmisliti o kulinarskoj karijeri,gospodine Devetprsti, ako vam ikada dojadi...” mahne žlicom, “čime god da se bavite.”

“Hah”, reče Logen. Na Sjeveru se svi redaju za vatrom, i to se smatra čašću. Dobar kuhar nacijeni je gotovo koliko i dobar borac. Ovdje ne. Ovi su bijedna ekipa kad se radi o uzimanju lonca uruke. Bayaz je jedva znao zakuhati čaj i to mu je bio doseg. Quai je znao izvaditi keks iz kutije kadmu je dobar dan. Logen je sumnjao da bi Luthar uopće znao koja strana lonca dođe gore. Što se Ferrotiče, činilo se da prezire samu ideju kuhanja. Logen je pretpostavljao ds je navikla jesti sirovu hranu.Možda čak i živu.

Na Sjeveru, nakon napornog dana na putu, kad se ljudi okupe oko velike vatre za večeru,postoji strog red tko gdje sjedi. Šef sjedi na čelu, a njegovi sinovi i klanska Imena oko njega. Zatimdolaze karlovi, od najslavnijih nadalje. Robovi su imali sreću ako bi dobili svoje manje vatre dalekood njih. Ljudi bi uvijek imali svoje mjesto, a mijenjali bi ga jedino kad bi im šef to ponudio izpoštovanja zbog neke velike usluge koju su mu učinili ili što su pokazali rijetku hrabrost u borbi.Sjedenje na tuđem mjestu moglo vam je priskrbiti batine, ili čak smrt. Mješto za vatrom vaše jemješto u životu, manje-više.

Ovdje na ravnici je druga priča, ali Logen je svejedno vidio određen obrazac u sjedenju, a onnije bio nimalo sretan. Bayaz i on bili su dovoljno blizu vatri, ali ostali su bili bliže nego što bi mu tobilo ugodno. Stisnuli su se zbog vjetra, hladnoće i vlažne noći, i jedni druge gurali prema van. Bacipogled prema Lutharu koji je s prezirom piljio u svoju zdjelu kao da je puna pišaline. Bez imalopoštovanja. Pogleda Ferro koja ga je probadala žutim noževima od suženih očiju. Bez imalopovjerenja. On žalosno zatrese glavom. Bez povjerenja i poštovanja skupina bi se raspala u borbikao zid bez žbuke.

Pa ipak, Logen je u svoje vrijeme znao pridobiti i težu publiku. Trodrvaš, Tul Duru, Crni Dow,

Harding Mrki, sa svakim se borio jedan na jedan i sve ih pobijedio. Svima je poštedio život iobvezao ih da ga slijede. Svaki ga se od njih svim silama trudio ubiti, i to iz opravdanih razloga, nona kraju je Logen zaslužio njihovo povjerenje, poštovanje, pa čak i prijateljstvo. Sitne geste i punovremena, tako mu je to pošlo za rukom. “Strpljenje je majka svih vrlina,” njegov je otac govorio,“planine ne možeš prijeći u jednome danu.” Vrijeme im možda ne ide na ruku, ali ništa se ne možepostići požurivanjem. Treba biti realan s tim stvarima.

Logen izravna dotad prekrižene i utrnule noge, uzme čuturicu i ustane, pa polako ode do mjestagdje je Ferro sjedila. Njezine su ga oči pratile cijelim putem. Ona je nesumnjivo čudan svat, i to nesamo izgledom, a mrtvi znaju da joj je izgled sasvim dovoljno čudan. Izgledala je tvrdo, oštro ihladno kao novi mač, nemilosrdnija od bilo kojeg muškarca kojeg se Logen mogao sjetiti. Pomislio bida ne bi bacila kladu čovjeku koji se utapa, no učinila je i više od toga da spasi njega, i to ne samojedanput. Od svih njih zajedno, njoj bi prvoj vjerovao, i najviše. Zato čučne i pruži joj čuturicu, anjegova kvrgava sjena zatreperi i uskomeša se na grubom zidu iza nje.

Ona načas namršteno pogleda čuturicu, pa namršteno pogleda Logena. Onda mu je otme iz rukei opet se nagne nad zdjelu, i napola mu okrene svoja koščata leđa. Ni riječi zahvale, pa čak ni gesta,no njemu to nije smetalo. Planine se ne prelaze u jednome danu, na kraju krajeva.

Spusti se natrag pokraj vatre i zagleda se u rasplesane plamičke koji su bacali prevrtljivosvjetlo na mrka lica skupine. “Zna li tko kakvu priču?” upita, pun nade.

Quai je sisao zrak kroz zube. Luthar je s gađenjem pogledao Logena preko vatre. Ferro ničimenije pokazivala da ga je uopće čula. Nimalo ohrabrujući početak.

“Nitko ništa?” Nikakvog odgovora. “Dobro onda, znam ja pokoju pjesmu, ako se uspijem sjetitiriječi”, on pročisti grlo.

“Dobro, dobro!” ubaci se Bayaz. “Ako će našto spasiti od pjesme, ja znam na stotine priča. Štobiste htjeli slušati? Nešto ljubavno? Komediju? Priču o hrabrosti u nemogućim uvjetima?”

“O ovome mjestu”, ubaci se Luthar. “O Starome Carstvu. Ako je to bio tako velik narod, kakoje spao na ovo?” Trzne glavom prema smrvljenim zidovima i onome što su svi znali da se nalazi izanjih. Miljama i miljama ničega. “O Pustari.”

Bayaz uzdahne. “Mogao bih ja pričati tu priču, ali imamo sreću da je s nama na ovomeputovanju netko tko je rođen u Starome Carstvu, i još k tome nadobudan student povijesti. GospodineQuai?” Naučnik lijeno podigne pogled s vatre. “Biste li nas prosvijetlili? Kako je Carstvo, nekoćblistavi centar svijeta, snašla ovakva sudba?”

“Duga je to priča”, promrmlja naučnik. “Da počnem od početka?”

“A otkud bi čovjek inače počeo?”

Quai slegne koščatim ramenima i počne pričati. “Svemoćni Euz, razarač demona, zatvaračvrata, otac Svijeta, imao je četiri sina i svakome je dao po jedan dar. Najstarijemu, Juvensu, dao je

talent Visokog Umijeća, vještinu mijenjanja svijeta magijom, pod okriljem znanja. Drugomu sinu,Kanediasu, otišao je dar stvaranja, oblikovanja kamena i metala za vlastite potrebe. Trećemu sinu,Bedeshu, Euz je dao vještinu komuniciranja s duhovima i utjecanja na njih da čine što im kaže.” Quaizijevne širom otvorivši usta pa cmakne usnama i zatrepće prema vatri. “Tako su rođene tri čistediscipline magije.”

“Ja sam mislio da je imao četiri sina”, progunđa Luthar.

Quaijev pogled klizne u stranu. “I imao je, i upravo tu leži korijen uništenja Carstva. Glustrodje bio najmlađi sin. Njemu je trebao ići dar komuniciranja s Drugom Stranom. Tajne dozivanjavragova iz donjega svijeta i vezivanje uz njegovu volju. No takve su stvari zabranjene Prvimzakonom pa Euz najmlađemu sinu nije dao ništa osim blagoslova, a svi znamo koliko to vrijedi.Ostaloj je trojici povjerio sve svoje tajne i otišao, naredivši sinovima da uvedu red u svijet.”

“Red.” Luthar baci svoj tanjur na travu do sebe i prezirno se ogleda po sjenovitim ruševinama.“Nisu daleko dospjeli.”

“Isprva jesu. Juvens se svojega posla zdušno primio i posvetio mu svu svoju moć i svu svojumudrost. Našao je ljude koji su mu se svidjeli, živjeli su uz Aos, i podario im zakone i znanja, državui znanost. Usadio im je vještine kojima su pokorili svoje susjede i njihova poglavicu proglasiocarem. Sinovi su nasljeđivali očeve, godine su prolazile, a nacija je rasla i cvjetala. Zemlje Carstvasezale su sve do Isparde na jugu, Anconusa na sjeveru, samih obala Okrugloga mora na istoku, pa idalje. Redali su se carevi, ali Juvens je uvijek bio tu - usmjeravao, savjetovao, oblikovao sve premasvojem velikom naumu. Sve je bilo civilizirano, sve mirno, sve zadovoljno.”

“Gotovo sve”, promrmlja Bayaz, miješajući vatru štapom.

Quai se naceri. “Zaboravili smo Glustroda, baš kao i otac mu. Zanemarenog sina. Zaobiđenogsina. Svu trojicu braće preklinjao je da podijele s njim dio svojih tajni, no oni su svoje daroveljubomorno čuvali i sva su ga trojica odbili. Vidio je što je sve Juvens postigao i bio je neizrecivoogorčen. Nalazio je mračna mjesta u svijetu i potajice proučavao nauke zabranjene Prvim zakonom.Nalazio je mračna mjesta i govorio đavoljim jezicima, i čuo je njihove glasove kako mu odgovaraju.”Quaijev glas stiša se u šapat. “I glasovi su Glustrodu rekli gdje da kopa...”

“Vrlo dobro, gospodine Quai”, prekine ga Bayaz strogo. “Vidim da se vaše vladanje poviješćubitno popravilo. Nemojmo se, međutim, zadržavati na detaljima. Možemo Glustrodova iskapanjaostaviti za neki drugi dan.” “Naravno”, promrmlja Quai, čije su tamne oči svjetlucale na svjetluvatre, a upalo lice bilo puno mračnih udubina. “Vi najbolje znate, učitelju. Glustrod je kovaoplanove. Motrio je iz sjena. Gajio je tajne. Laskao je, prijetio i lagao. Nije mu dugo trebalo da ljudeslabe volje upregne u svoje svrhe, a one jake volje okrene jedne protiv drugih, jer bio je lukav,šarmantan i nadasve lijep. Sada je vazda čuo glasove iz svijeta odozdo. Nalagali su mu da sijeneslogu posvuda i on ih je poslušao. Nagnali su ga da jede ljudsko meso i krade im moć, i on je toučinio. Zapovjedili su mu da potraži izdanke vražje krvi koji su još živjeli po našemu svijetu,prezreni, omraženi, protjerani, i da od njih sastavi vojsku, i on im je udovoljio.” Nešto dotakneLogenovo rame odostraga i on umalo skoči u zrak. Ferro je stajala iznad njega s čuturicom u pruženojruci. “Hvala”, progunđa on dok ju je uzimao od nje, praveći se da mu srce ne lupa po rebrima. Naglo

otpije gutljaj pa dlanom nabije čep unutra, a onda odloži čuturicu pokraj sebe. Kad je podignuopogled, Ferro se još nije pomaknula. Stajala je i dalje nad njim i gledala u raplesani plamen. Logense pomakne za korak i napravi joj mjesta. Ferro se namršti, srkne, udari nogom po tlu, a onda polakočučne do njega, pazeći da između njih ostane dovoljno prostora. Ispruži ruke prema vatri i iskesi jojzube.

“Hladno je ovdje.”

Logen kimne. “Ovi zidovi baš ne štite od vjetra.”

“Ne.” Ona prođe pogledom po grupi i pronađe Quaija. “Nemoj stati zbog mene”, otrese se.

Naučnik se naceri. “Čudna je i sablasna bila vojska koju je Glustrod okupio. Čekao je daJuvens napusti Carstvo, a onda se ušuljao u prijestolnicu Aulcus i pokrenuo svoje dobro isplaniranespletke. Činilo se da je gradom zavladalo ludilo. Sinovi su se zavadili s očevima, žene s muževima,susjed sa susjedom. Cara su na stepenicama vlastite palače sasjekli vlastiti sinovi koji su se zatim,sluđeni pohlepom i zavišću, okomili jedan na drugoga. Glustrodova izopačena vojska uvukla se ukanalizaciju ispod grada i izišla napolje, pretvorivši ulice u kosturnice, a trgove u klaonice. Neki odnjih mogli su mijenjati obličja pa su krali lica drugih.”

Bayaz zatrese glavom. “Mijenjanje obličja. Strašan i podmukao trik.” Logen se sjeti one žene uledenoj tami koja je govorila glasom njegove pokojne žene, pa se namršti i pogrbi.

“Strašan trik, dabome”, reče Quai, a njegov bolesni kes još se više rastegne. “Jer komevjerovati ako ne možeš vjerovati vlastitim očima i ušima da raspoznaš prijatelja od neprijatelja? Nonajgore je tek trebalo doći. Glustrod je sazvao demone s Druge Strane, podredio ih svojoj volji iposlao da unište sve koji mu se budu opirali.”

“Dozivanje i slanje”, procijedi Bayaz. “Klete discipline. Opasni rizici. Strahotno kršenjePrvoga zakona.”

“No Glustrod nije poznavao drugoga zakona osim vlastite snage. Uskoro je zasjeo na carskitron usred hrpe lubanja, sišući ljudsko meso kao što dojenčad siše mlijeko, i uživao u svojoj užasnojpobjedi. Carstvo je zapalo u kaos, tek najmanji dašak kaosa iz pradavnih dana, prije dolaska Euzakad su naš svijet i svijet odozdo bili jedno.”

Nalet vjetra stane uzdisati kroz pukotine prastarih zidova oko njih, i Logen zadrhti i privijedeku čvršće oko sebe. Postao je nervozan od te proklete priče. Krađa lica, slanje vragova i jedenjeljudi. No Quai se nije zaustavljao. “Kad je saznao što je Glustrod učinio, Juvensov je gnjev biostrašan pa je pozvao u pomoć svoju braću. Kanedias nije htio doći. Ostao je zatvoren u svojoj kući,čeprkao je po svojim strojevima i nije mario za vanjski svijet. Juvens i Bedesh skupili su vojsku beznjega i krenuli u rat protiv brata.”

“Stravičan rat,” promrmlja Bayaz, “sa stravičnim oružjem i stravičnim žrtvama.”

“Sukobi su se širili s kontinenta na kontinent, gutali svako i najmanje suparništvo i urodili svom

silom zavada, zločina i osveta čije posljedice i dan-danas truju svijet. No na kraju je Juvensizvojevao pobjedu. Glustrod je opkoljen u Aulcusu, njegovi lažnjaci raskrinkani, a vojske raštrkane.Sada, u času krajnjeg očaja, glasovi iz svijeta odozdo šapnuli su mu plan. Otvori vrata u DruguStranu, rekoše mu. Obij brave, slomi pečate i širom otvori vrata koja je tvoj otac izradio. PrekršiPrvi zakon još samo jednom, rekoše, i pusti nas natrag u svijet, i nikad te više neće zanemariti,izbjegavati ni prevariti.”

Prvi mag polako kimne sam za sebe. “No prevariše ga još jednom.” “Sirota budala! Stvorenja sDruge Strane satkana su od laži. Imati posla s njima znači prigrliti najgrozniju opasnost. Glustrod jepripremio svoje rituale, no u žurbi je napravio jednu pogreškicu. Možda samo zrno soli na krivomemjestu, ali rezultati su bili uistinu stravični. Velika moć koju je Glustrod sabrao, dovoljno jaka daprobije rupu u tkivu svijeta, otpuštena je bez forme ili smisla. Glustrod je uništio samoga sebe.Aulcus, velika i prelijepa prijestolnica Carstva, sravnjena je sa zemljom, a zemlja oko nje zatrovanazauvijek. Nitko se još sada ne usuđuje prići ni na kilometre.

Grad je razrušeno groblje. Spržena ruševina. Prikladan spomenik gluposti ponosu Glustroda injegove braće.” Naučnik dobaci pogled Bayazu. “Govorim li istinu, učitelju?”

“Da”, promrmlja mag. “Ja znam. Ja sam to vidio. Kao mlada budala guste sjajne kose.” Prođerukom po ćelavom tjemenu. “Mlada budala koja nije imala pojma o magiji, mudrosti i putevima moći,ovako kao vi danas, gospodine Quai.”

Naučnik pogne glavu. “Živim samo da bih učio.”

“A glede toga, izgleda da ste dosta napredovali. Kako vam se svidjela priča, gospodineDevetprsti?”

Logen ispuše obraze. “Nadao sam se nečem smješnijem, ali valjda ću se zadovoljitiponuđenim.”

“Hrpa besmislica, ako mene pitate”, posprdno će Luthar.

“Hah”, otpuhne Bayaz. “Sva sreća da vas nitko nije pitao. Možda da operete posuđe, kapetane,prije nego bude prekasno.”

“Ja?”

“Jedan od nas je ulovio hranu, jedan ju je skuhao. Jedan je zabavljao grupu pričom. Vi jedinimeđu nama niste ničime doprinijeli.”

“Uz vas.”

“O, ja sam puno prestar da bih se bućkao po potoku u ovo doba noći.” Bayazovo se licesmrkne. “Velik čovjek prvo se mora naučiti poniznosti. Posuđe vas čeka.”

Luthar zausti da nešto kaže, shvati da mu to ne bi bilo pametno, ljutito se odgurne s mjesta ibaci deku dolje u travu. “Prokleto posuđe”, opsuje dok ga je skupljao oko vatre pa odmaršira prema

potoku.

Ferro ga je gledala kako odlazi, a čudan izraz na njezinu licu možda je čak bila njezina verzijaosmijeha. Vrati pogled na vatru pa obliže usne. Logen izvuče čep iz čuturice pa joj je ponudi.

“A”, progunđa ona, otme mu je iz ruke pa brzo gutne. Dok je brisala usta rukavom, pogleda gapostrance i namršti se. “Što?”

“Ništa”, reče on žurno, svrne pogled u stranu i raširi prazne dlanove. “Baš ništa.” No u sebi sesmiješio. Male geste i nešto vremena. Tako će uspjeti.

SITNI ZLOČINIHladno, ha, pukovniče West?”

“Da, Vaša Visosti, zima je još malo tu.” Preko noći je padao nekakav snijeg. Hladna, mokrasusnježica koja je sve prekrila ledenom vlagom. Sada, u blijedo jutro, cijeli je svijet izgledaopolusmrznuto. Kopita njihovih konja hrskala su i šljapkala u polusmrznutom blatu. Voda je tužnokapala s polusmrznutog drveća. Ni West nije bio iznimka. Dah mu se pušio iz šmrkavog nosa. Vrhoviušiju nelagodno su ga žarili, odumrli od hladnoće.

Princ Ladisla jedva da je primjećivao, no on je bio zaogrnut golemim kaputom, šubarom irukavicama od sjajnog crnog krzna, nesumnjivo nekoliko stotina maraka vrijednim. On mu se naceri.“No ljudi izgledaju dobro i čilo, unatoč svemu.”

West nije mogao vjerovati vlastitim ušima. Pukovnija Kraljeve osobne koja je stavljena podLadislino zapovjedništvo još je i izgledala razmjerno sretno, istina. Njihovi prostrani šatori bili supostavljeni u urednim redovima u sredini tabora, ispred njih vatre za kuhanje, a nedaleko su imuredno timarili konje.

Položaj regruta, koji su činili dobre tri četvrtine njihovih snaga, nije bio tako sretan. Mnogi subili sramotno loše pripremljeni. Ljudi bez obuke ili oružja, neki od njih očito prebolesni i prestari zamarš, a kamoli za bitku. Neki su od odjeće imali samo ono u čemu su ustali, a i to je bilo u žalosnomstanju. West je viđao ljude šćućurene zajedno ispod stabala da se zagriju, od kiše zaklonjene tekpolovicom deke. Sramota.

“Kraljeva osobna je dobro zbrinuta, ali brine me situacija u kojoj se nalaze neki od regruta,Vaša—”

“Da,” reče Ladisla, govoreći u išto vrijeme kao i on, baš kao da nije ni progovorio, “dobro ičilo! Sve grizu od nestrpljivosti! Mora da ih grije žar u trbusima, ne, Weste? Jedva čekaju da sedočepaju neprijatelja! Prokleta šteta što moramo čekati ovdje i cupkati iza proklete rijeke!”

West se ugrize za usnu. Prinčeva nevjerojatna moć samozavaravanja svakim ga je danom sveviše i više frustrirala. Njegova Visost utuvio si je u glavu da je veliki i slavni general s nenadmašnomsilom boraca u svome zapovjedništvu. Da će izvojevati glasovitu pobjedu i da će ga u Adui slavitikao junaka. Umješto da u ostvarenje toga uloži i najmanji atom truda, međutim, ponašao se kao da seto već dogodilo, potpuno ne hajući za istinu. Ništa neukusno, neugodno ili u raskoraku s njegovimiskrivljenim pojmovima nije se smjelo primijetiti. U međuvremenu, kicoši iz njegova štaba, koji svizajedno nemaju ni mjesec dana vojničkog staža, čestitali su mu na izvrsnim prosudbama, tapšali jedandrugoga po leđima i slagali se sa svakom njegovom izjavom, ma koliko apsurdna bila.

Kad ti nikada u cijelome životu ništa ne usfali i kad se ni za što ne trebaš potruditi, mora dačovjek razvije neobičan pogled na svijet, West je pretpostavljao, a dokaz toga bio je tu, jahao je uznjega i smješkao se u beskonačnost kao da je briga za deset tisuća ljudi mačji kašalj. Princprestolonasljednik i stvarni svijet, kao što je lord maršal Burr primijetio, potpuni su stranci.

“Hladno”, promrmlja Ladisla. “Ne nalikuje baš pustinjama Gurkhula, je li, pukovniče West?”

“Ne, Vaša Visosti.”

“Ali neke stvari su iste, ne? Govorim o ratu, Weste! Ratu kao takvom! Svuda je isti! Hrabrost!Čast! Slava! Vi ste se borili s pukovnikom Gloktom, ako se ne varam?”

“Da, Vaša Visosti, jesam.”

“Obožavao sam slušati priče o njegovim podvizima! Bio je jedan od mojih junaka kad sam biomlađi. Jahanje oko neprijatelja, prepadi na linije komunikacije, obrušavanje na karavane prtljage išto sve ne.” Prinčev bič rezao je zrak, prepadao i obrušavao se na imaginarnu prtljagu karavana prednjim. “Prva liga! I pretpostavljam da ste vi to sve vidjeli?”

“Ponešto od toga, Visosti, da.” Vidio je puno žuljeva od jahanja, opeklina od sunca, pljačkanja,pijanstva i taštog prenemaganja.

“Pukovnik Glokta, tako mi svega! Dobro bi nam došlo malo takvoga žara ovdje, ha, Weste?Malo te energije! Te žustrine! Šteta što je umro.” West podigne pogled. “Nije mrtav, Vaša Visosti.”

“Nije?”

“Zarobili su ga Gurkhulci, a onda su ga vratili Uniji kad je rat završio. Sada je... ovaj... uInkviziciji.”

“U Inkviziciji?” Princ je izgledao zgroženo. “Zašto bi, pobogu, itko ostavio karijeru u vojscizbog toga?”

West se trudio pronaći riječi, ali onda odustane. “Nemam pojma, Visosti.”

“Pridružio se Inkviziciji! Dakle svašta.” Jahali su u tišini nakratko. Princu se postepeno vratiosmijeh na lice. “Ali govorili smo o ratnoj časti, zar ne?”

West napravi grimasu. “Jesmo, Visosti.”

“Bili ste prvi u proboju Ulriocha, zar ne? Prvi u proboju, čuo sam! To se zove čast, a? To jeslava, zar ne? To je sigurno bilo strašno iskustvo, je li, pukovniče? Pravo iskustvo!”

Probijanje kroz masu polomljenog kamenja i greda, prepunu izvitoperenih trupala. Poluslijepod dima, napola se gušio od dima, krikovi i jauci i zveket metala dopirali su sa svih strana tako da sejedva usudio disati od straha. Ljudi su se probijali na sve strane, stenjali, naguravali se, posrtali,vikali, obliveni znojem i krvlju, crni od prljavštine i čađe, a ono malo lica što im se vidjelo bilo jeiskrivljeno od bola i gnjeva. Kao vrazi u paklu.

West se sjećao ds je uporno vrištao “Naprijed!”, opet iznova sve dok nije grlo poderao, iakonije imao pojma što je naprijed. Sjećao se da je probo nekoga mačem, prijatelja ili neprijatelja, nijeznao ni onda, a ni sad. Sjećao se da je pao i posjekao glavu na kamen, poderao jaknu na slomljenu

gredu. Trenuci, fragmenti, kao iz neke priče koju je jednom čuo od nekoga.

West jače stegne kaput oko promrzlih ramena, žaleći što nije deblji. “Pravo iskustvo, Visosti.”

“Koja šteta što taj prokleti Bethod neće doći ovim putem!” Princ Ladisla razmaženo mahnebičem po zraku. “Ovo je jedva nešto bolje od vražje stražarske dužnosti! Zar Burr misli da sam glup,ha, Weste, misli li?” West duboko udahne. “Ne bih znao, Vaša Visosti.”

Prinčev hiroviti um već je nastavio dalje. “A što je s onim vašim ljubimcima? OnimSjevernjacima. Onima s komičnim imenima. Kako se ono zove onaj prljavi momak? Vučjak, je li?”

“Cucak.”

“Cucak, tako je! Prva liga!” Princ se zahihoće sebi u bradu. “A onaj drugi, najveći prokletnikkojeg sam ikad vidio! Odlično! Što oni smjeraju?” “Poslao sam ih u izvidnicu sjeverno od rijeke,Visosti.” West je svim srcem žalio što nije s njima. “Neprijatelj je vjerojatno daleko, ali ako nije, mito moramo znati.”

“Naravno da moramo. Odlična ideja. Tako da se možemo pripremiti za napad!”

West je na umu imao pravovremeno povlačenje i brzog glasnika maršalu Burru, ali nije imalosmisla da to i kaže. Ladislin pojam o ratu svodio se na izdavanje naredbe za veličanstven napad, paodlazak na počinak. Strategija i povlačenje nisu bile u njegovu rječniku.

“Da”, Princ je mrmljao sebi u bradu, očiju pozorno uprtih preko rijeke. “Pripremiti napad ipomesti ih preko granice...”

Granica je bila gotovo petšto kilometara odavde. West ugrabi priliku. “Vaša Visosti, akodozvolite, čeka me još puno posla.”

Nije lagao. Tabor je bio organiziran, ili bolje rečeno neorganiziran, bez razmišljanja opraktičnosti ili obrani. Neuredan labirint klimavog platna na velikoj čistini uz rijeku gdje je tlo tolikomekano da su ga kola sa zalihama začas pretvorila u ljepljivu kaljužu. U početku nije bilo zahoda, aonda su ih iskopali preplitke i preblizu taboru, nedaleko od mjesta na kojem su čuvali zalihe. Zalihekoje su, igrom slučaja, bile loše zapakirane i neadekvatno pripremljene pa su već bile na rubukvarenja i privlačile sve štakore Anglandije. Da nije ovako hladno, West je bio siguran da bi ih većnapale boleštine.

Princ Ladisla odmahne rukom. “Naravno, puno posla. Pričat ćete mi još svojih priča sutra,može, West? O pukovniku Glokti i tako dalje. Prokleta šteta što je mrtav!” vikne on preko ramena dokje kasao prema svom ogromnom ljubičastom šatoru, visoko na brdu iznad smrada i krkljanca.

West s olakšanjem zakrene konja i potjera ga nizbrdo u tabor. Prođe uz ljude koji su teturalikroz polusmrznutu bljuzgu i cvokotali, zadimljenog daha, ruku zamotanih u prljave krpe. Prođe uzljude koji su sjedili u bijednim grupicama pred zakrpanim šatorima, ni dvojica u istoj odjeći, najbližeslabašnim vatrama što su se usudili, prtljali po loncima, igrali očajne partije s vlažnim kartama, pili izurili u hladnu prazninu.

Malo obučeniji regruti otišli su u potragu za neprijateljem s Poulderom i Kroyem. Ladisli suostavili odron: one koji su preslabi da pošteno marširaju, preslabo opremljeni da se pošteno bore,preslomljeni da išta rade s imalo entuzijazma. Ljude koji možda nikad u životu ne bi napustili svojedomove, ali su ih natjerali preko mora u zemlju o kojoj ništa ne znaju, da se bore protiv neprijateljakoji im nije ništa skrivio, iz razloga koje ne razumiju.

Neki od njih možda su i osjetili tračak domoljubnog zanosa, neki su pucali od muškog ponosakad su tek kretali, ali dosad su im naporno marširanje, loša hrana i hladno vrijeme iscrpili, izgladnilii smrznuli sav entuzijazam. Princ Ladisla teško da je bio poticajni vođa koji bi im ga ponovno usadio,sve da je i uložio bar malo truda.

West je gledao ta mrka, umorna, upala lica dok je jahao uz njih, i ona su zurila u njega, većpotučena. Samo su htjeli ići kući, a West im nije mogao zamjeriti. I on je to htio.

“Pukovniče West!”

Neki mu se krupni momak cerio, momak guste brade u časničkoj uniformi Kraljeve osobne.West zaprepašteno ustanovi ds je to Jalenhorm. Sklizne s konja i zgrabi momkovu ruku objemasvojima. Bilo ga je lijepo vidjeti. Jednu postojanu, iskrenu, pouzdanu pojavu. Podsjetnik na prošliživot, kad West još nije bio među svjetskim moćnicima i kad je sve još bilo puno jednostavnije.“Kako ste, Jalenhorme?”

“Dobro, gospodine. Malo kružim po taboru, čekam.” Momčina skupi zaobljene dlanove i puhneu njih pa ih protrlja. “Pokušavam se utopliti.” “To je rat, prema mome iskustvu. Jako puno čekanja uneugodnim uvjetima. Jako puno čekanja s povremenim trenucima posvemašnje prestravljenosti.”

Jalenhorm se sarkastično naceri. “Onda se imam čemu radovati. Kakva je situacija u prinčevustožeru?”

West zatrese glavom. “Natječu se tko će biti arogantniji, gluplji i rastrošniji. A vi? Kakav ježivot u taboru?”

“Nama nije tako loše. žao mi je nekih od ovih regruta. Nisu se u stanju boriti. Čuo sam da je parstarijih noćas umrlo od hladnoće.”

“Događa se. Nadajmo se samo da će ih dovoljno duboko zakopati, i dovoljno daleko od nasostalih.” West je vidio da ga momčina smatra bezdušnim, ali eto. Rijetke su žrtve u Gurkhulupoginule u bitkama. Nezgode, bolesti, sitne ozljede koje su se zagnojile. Nekako to već očekuješ. Sobzirom na to kako su loše opremljeni neki od regruta, zakapat će ljude svaki dan. “Ništa vam nefali?”

“Samo jedna stvar. Konju mi je ispala potkova u ovom blatu pa sam pokušao pronaći nekoga damu stavi novu.” Jalenhorm raširi ruke. “Možda griješim, ali mislim da nema ni jedan jedini kovač učitavom taboru.” West se zabulji u njega. “Ni jedan?”

“Ja nisam pronašao ni jednoga. Imamo kovačnice, nakovnje, čekiće i ostalo, ali... nikoga tkozna raditi s tim. Razgovarao sam s jednim od intendanata. Rekao je ds je general Poulder odbiopustiti ijednoga od svojih kovača, išto kao i general Kroy, pa, eto,” Jalenhorm slegne ramenima,“nemamo ni jednog.”

“Nitko se nije sjetio provjeriti?”

“Tko?”

West osjeti kako mu dobro poznata glavobolja nateže oči odostraga. Strijele trebaju vrške,mačeve treba oštriti, oklopi, sedla i kola koja tegle zalihe kvare se i trebaju popravak. Vojska bezkovača nije bitno bolja od vojske bez oružja. A oni su se, eto, našli usred smrznute zemlje, miljamaod najbližeg naselja. Osim ako...

“Putem smo prošli uz kažnjeničku koloniju.”

Jalenhorm zaškilji dok se pokušavao prisjetiti. “Da, ljevaonicu, mislim. Vidio sam dim iznaddrveća...”

“Oni bi trebali imati obučene metalce.”

Momčina podigne obrve. “Zločince metalce.”

“Uzet ću što god mogu dobiti. Danas vašem konju nedostaje potkova, sutra se možda nećemoimati čime boriti! Okupite dvanaest ljudi i kola. Krećemo smjesta.”

Zatvor se prijeteći izdizao iznad drveća kroz hladnu kišu, u ogradi od velikih, mahovinastihbalvana sa svinutim i hrđavim šiljcima na vrhu. Mješto turobnog izgleda s jednako turobnom svrhom.West u zamahu sjaše iz sedla, dok su Jalenhorm i njegovi ljudi zauzdavali konje iza njega, a ondaodšljapka kolotrazima do dveri pa drškom mača pokuca na izlizano drvo.

Trebalo je neko vrijeme, no konačno se prozorčić naglo otvori. Par sivih očiju mrštio mu sekroz otvor. Sive oči nad crnom maskom. Praktikal Inkvizicije.

“Ja sam pukovnik West.”

Oči su ga hladno gledale. “Pa?”

“U službi sam princa prestolonasljednika Ladisle i trebam razgovarati sa zapovjednikom ovogkampa.”

“Zašto?”

West se namršti, dajući sve od sebe da izgleda impresivno s kosom zalijepljenom za tjeme ikišom koja mu se slijevala niz bradu. “Traje rat i nemam se vremena prepucavati s vama! Moramnajhitnije razgovarati sa zapovjednikom!”

Oči se suze. Neko su vrijeme gledale Westa, a onda dvanaest mokrih i blatnih vojnika izanjega. “Dobro”, reče praktikal. “Možete ući, ali samo vi. Ostali će morati pričekati.”

Glavna je ulica bila izrovana kaljuža između nagnutih koliba, s čijih je streha voda kapala irasprskavala se u blatu. Na cesti su bila dva muškarca i žena, posve promočeni, koji su pokušavalipomaknuti kola natovarena kamenjem i do osovina zaglavljena u kaljuži. Svima trima gležnjevi su biliokovani debelim lancima. Odrpani, koščati, upalih lica, lišeni nade koliko i hrane.

“Pomaknite ta jebena kola”, praktikal drekne na njih, i oni se vrate svojem nezavidnom zadatku.

West se probijao kroz blato prema kamenoj zgradi na kraju kampa, pokušavajući skakutati sjednog suhog dijela na drugi, bez prevelikog uspjeha. Još jedan mrki praktikal, kojem se vodacijedila sa zamrljane kabanice prebačene preko ramena, stajao je na pragu i neprijaznim pogledompratio Westa s mješavinom sumnjičavosti i ravnodušnosti. On i njegov vodič prođu uz njega bezriječi i uđu u mračni hodnik pun buke od pljuštanja kiše. Praktikal pokuca na neka loše uglavljenavrata.

“Naprijed.”

Mala pomoćna soba sivih zidova, hladna i ispunjena laganim mirisom vlage. Bijedna vatratreperila je u ognjištu, a obješena polica bila je krcata knjigama. S jednog je zida dostojanstvenozurio portret kralja Unije. Muškarac u crnom kaputu sjedio je za jeftinim stolom i pisao. Neko jevrijeme gledao Westa, a onda oprezno odloži nalivpero pa palcem i kažiprstom zamrljanima tintomprotrlja korijen nosa.

“Imamo gosta”, progunđa praktikal.

“Vidim. Ja sam inkvizitor Lorsen, zapovjednik našeg malog kampa.”

West posve traljavo stisne njegovu koščatu ruku. “Pukovnik West. Ovdje sam s vojskom princaLadisle. Utaboreni smo dvadesetak kilometara sjeverno odavde.”

“Dakako. Kako mogu pomoći Njegovoj Visosti?”

“Očajnički nam trebaju obučeni metalci. Vi ovdje vodite ljevaonicu, je li tako?”

“Rudnik, ljevaonicu i kovačnicu za proizvodnju ratarskog oruđa, ali ne vidim kako—”

“Izvrsno. Uzet ću desetak ljudi sa sobom, najvještije koje imate na raspolaganju.”

Zapovjednik se namršti. “Ne dolazi u obzir. Ovi ovdje zatvorenici proglašeni su krivima zanajozbiljnije zločine. Ne možemo ih pustiti bez potpisanog naloga od samog nadlektora.”

“Onda imamo problem, inkvizitore Lorsene. Imam deset tisuća ljudi s oružjem koje trebaoštriti, oklope koje treba popraviti, konje koje treba potkivati. Svaki nas čas mogu pozvati u akciju.Ne mogu čekati naloge ni od nadlektora ni od bilo koga drugog. Moram se odavde vratiti s kovačimai to je to.”

“Ali morate shvatiti da ja ne mogu dopustiti—”

“Vi ne razumijete ozbiljnost situacije!” drekne West, već na rubu živaca. “Svakako pošaljitepismo nadlektoru! Ja ću poslati čovjeka u tabor po četu vojnika! Vidjet ćemo tko će prvi dobitipomoć!”

Zapovjednik razmisli o tome na trenutak. “No dobro,” reče nakon nekog vremena, “pođite zamnom.”

Dva musava djeteta zurila su u Westa s trijema jedne od koliba kad je iskoračio izzapovjednikove kuće natrag na sitnu kišu koja nikako da prestane.

“Imate i djecu ovdje?”

“Imamo cijele obitelji, ako je procijenjeno da predstavljaju prijetnju državi.” Lorsen gapogleda postrance. “Šteta, ali držanje Unije na okupu uvijek iziskuje oštre mjere. Iz vaše šutnjezaključujem da se ne slažete.”

West je gledao jedno odrpano dijete kako šepa kroz blato, osuđeno provesti možda cijeli životna ovome mjestu. “Mislim da je to zločin.”

Zapovjednik slegne ramenima. “Nemojte se zavaravati. Svi su za nešto krivi, a čak i nevinimogu biti prijetnja. Možda su potrebni sitni zločini da bismo spriječili veće, pukovniče West, ali otome odlučuju ljudi važniji od nas. Ja se samo brinem da mukotrpno rade, da ne napadaju jedni drugei da ne pobjegnu.”

“Vi samo radite svoj posao, ha? Fino uhodan put za izbjegavanje odgovornosti.”

“Živite li vi među njima, ovdje usred ničega, ili ja? Vi ih motrite, odijevate, hranite, čistite,vodite beskrajan, besmislen rat s tim beskorisnim gnjidama? Vi ćete ih zaustaviti da se ne tuku, silujui ubijaju? Časnik ste u Kraljevoj osobnoj, je li, pukovniče? Dakle, živite u Adui? U nekoj finojčetvrti Agrionta, među bogatima i dotjeranima?” West se namršti, a Lorsen mu se lagano nasmije.“Koji onda od nas dvojice izbjegava odgovornost, kako vi to kažete? Moja savjest nikad nije bilačišća. Možete nas slobodno mrziti ako hoćete, navikli smo na to. Nitko se ne voli rukovati sčovjekom koji prazni zahode, ali zahode svejedno treba prazniti. Inače će svijet preplaviti govna.Uzmite si svojih deset kovača, ali nemojte mi se tu obraćati svisoka. Ovdje nema visina.”

Westu se to nije svidjelo, ali morao je priznati da je čovjek dobro argumentirao svoj stav pastisne zube i nastavi hodati u tišini, pognute glave. Šljapkali su prema dugačkoj, kamenoj straćari bezprozora i s dimnjacima na svakome uglu iz kojih se gust dim kovitlao u magloviti zrak. Praktikalpomakne zasun s masivnih vrata i zamahom ih otvori, a West pođe za Lorsenom u tamu.

Vrućina mu je došla kao pljuska nakon ledenog zraka vani. Jedak dim pekao je Westa za oči,peckao ga u grlu. Buka u tom skučenom prostoru bila je zastrašujuća. Mjehovi su škripali i hripali,čekići su zveketali po nakovnjima i odašiljali mlazove gnjevnih iskri, a usijani metal bijesno jecvrčao u bačvama s vodom. Ljudi su bili posvuda, gušto zbijeni, znojili se, stenjali i kašljali, upalih

lica napola osvijetljenih narančastim sjajem iz peći. Kao vrazi u paklu.

“Zaustavite posao!” zagrmi Lorsen. “Stanite i postrojite se!”

Ljudi polako odlože oruđe i počnu teturati, posrtati i zveketati naprijed u vrstu dok ih je četiriili pet praktikala motrilo iz sjena. Odrpanu, slomljenu, pogrbljenu, žalosnu vrstu. Nekoliko ih je, osimna gležnjevima, okove imalo i na zapešćima. Nisu ni izbliza izgledali kao rješenje Westovihproblema, ali nije imao izbora. Oni su bili jedina mogućnost.

“Imamo gosta, izvana. Recite što imate, pukovniče.”

“Ja sam pukovnik West”, zakrešti, glasom istrošenim od peckavog zraka. “Deset tisuća vojnikautaboreno je dvadeset kilometara niz cestu, pod zapovjedništvom princa Ladisle. Trebaju namkovači.” West pročisti grlo, pa pokuša govoriti glasnije a da si pritom ne iskašlje pluća. “Tko od vaszna raditi s metalima?”

Nitko ne progovori. Ljudi su zurili u svoje izlizane cipele ili izlizane bose noge, bacajući čudnepoglede postrance prema mrkim praktikalima.

“Ne trebate se bojati. Tko zna raditi s metalima?”

“Ja, gospodine.” Neki čovjek istupi iz vrste, zaštropotavši željezom na gležnjevima. Bio jemršav i žilav, lagano pogrbljen. Kad mu je svjetlo svjetiljke obasjalo glavu, West se i protiv svojevolje lecnuo. Bio je izobličen ružnim opeklinama. Jedna strana lica bila mu je masa modrosivih,naizgled rastopljenih ožiljaka, bez obrve, tjemena prošaranog ružičastim područjima bez kose. Drugaje strana bila tek malo bolja. Čovjek jedva ds je imao lice. “Znam raditi s peći, a bio sam i vojnikneko vrijeme, u Gurkhulu.”

“Izvrsno”, promrmlja West, trudeći se iz petnih žila progutati užas koji je u njemu izazvaočovjekov izgled. “Vaše ime?”

“Pike.”

“Je li tko od ovih ostalih dobar s metalom, Pike?”

Opečeni čovjek odgega se i odzvekeće uz vrstu, izvlačeći ljude za ramena, pod budnim okomzapovjednika koji se svakim trenom sve više i više mrštio.

West obliže suhe usne. Teško mu je bilo povjerovati da je u tako kratkom vremenu s takoužasne hladnoće došao na tako užasnu vrućinu, no bio je tu i bilo mu je neugodnije nego ikad. “Trebatću ključeve njihovih okova, inkvizitore.”

“Nema ključeva. Okovi su zavareni na njima. Nije mišljeno da se ikad skinu, a ja bih vamnajtoplije savjetovao da to nikako ne učinite. Mnogi od ovih zatvorenika iznimno su opasni, a imorate imati na umu da ćete nam ih vratiti čim im nađete alternativu. Inkvizicija se ne bavi ranimpuštanjem.” On odmaršira porazgovarati s jednim od praktikala.

Pike se plaho približi, povukavši još jednog zatvorenika za lakat. “Oprostite, gospodine”,promrmlja on, tihim promuklim glasom. “Ali biste li mogli pronaći mješto za moju kćer?”

West s nelagodom slegne ramenima. On bi najradije poveo sve i spalio to prokleto mješto dotemelja, ali već je i ovako previše riskirao. “Nije to dobra ideja, dovesti ženu među onolike vojnike.Nimalo dobra ideja.”

“Bolja ideja nego da ostane ovdje, gospodine. Ne mogu je ostaviti samu. Može mi pomagati ukovačnici. Zna i sama rabiti čekić ako zatreba. Snažna je.”

Nije izgledala snažno. Izgledala je mršavo i odrpano, koščatog lica zamusanog čađom i mašću.West bi lako pomislio da je dječak. “Zao mi je, Pike, ali put nam neće biti nimalo lagan.”

Ona zgrabi Westovu ruku kad se okrenuo da pođe. “Nije ni ovdje lagano.” Njezin ga je glasiznenadio. Nježan, gladak, obrazovan. “Ime mi je Cathil. Spremna sam raditi.” West je pogledasvisoka, spreman otresti ruku, no nešto u njezinu izrazu lica podsjetilo ga je na nešto. Izostanak boli.Izostanak straha. Prazne oči, ravnodušne, kao u trupla.

Ardee. Krv razmrljanu po njezinu obrazu.

West se namršti. To je sjećanje poput rane koja nikako da zacijeli. Vrućina je bilanepodnošljiva, svaki dio njega trzao se od nelagode, a uniforma mu je bila poput brusnog papira naljepljivoj koži. Mora se maknuti s tog užasnog mjesta.

Odvrati pogled, toliko su ga oči pekle. “I ona”, drekne.

Lorsen prezrivo otpuhne. “Šalite se, poručniče?”

“Vjerujte mi, nisam raspoložen za šalu.”

“Kvalificirani muškarci su jedno. Njih po svoj prilici trebate, ali ne mogu dopustiti da samotako uzmete svakog zatvorenika koji vam zapne za oko—”

West se okomi na njega i zareži, jer je već posve izgubio strpljenje. “I ona, rekoh!”

Ako je zapovjednika impresionirala Westova srdžba, nije to ničim pokazao. Stajali su ondjejedan dug trenutak i zurili jedan u drugoga, dok se Westovim licem cijedio znoj a krv mu glasnobubnjala u sljepoočnicama.

Onda Lorsen polako kimne. “I ona. Nek vam bude. Ne mogu vas spriječiti.” Prigne mu se malobliže. “Ali nadlektor će čuti za ovo. Daleko je i možda će trebati neko vrijeme da čuje, ali čut ćesvakako.” Još bliže, pa gotovo prošapće Westu na uho. “Možda nas jednoga dana opet posjetite, alionda i ostanete. Možda da u međuvremenu pripremite mali referat o dobrim i lošim stranamakažnjeničkih kolonija. Bit će dovoljno vremena za to.” Lorsen se okrene. “A sad uzmite mojezatvorenike i idite. Ja moram napisati jedno pismo.”

KIŠAJezalu su poštene oluje oduvijek bile izvor posvemašnjeg zadovoljstva.Kaplje koje šibaju

ulice, zidove i krovove Agrionta, cvrče iz žljebova.

Nešto čemu se mogao smiješiti kroz mokar prozor dok sjedi na toplome isuhome u svojimodajama. Nešto što iznenadi mlade dame u parku, nagnaih da vrište i uzbudljivo im lijepi haljine zavlažnu kožu. Nešto kroz što kaosumanut trči s prijateljima i smije se na putu od jedne krčme dodruge,prije sušenja pred pucketavom vatrom s lončićem kuhanog vina. Jezal jenekoć uživao u kišigotovo koliko i u suncu.

No to je bilo prije.

Ovdje na ravnici, oluje su posve drugačijeg kova. Ovdje to nije hir mušičavog djeteta, nešto štoje najbolje ignorirati pa brzo prođe. Ovdje je to hladna i ubojita, nemilosrdna i osvetoljubiva,ogorčena i nepopustljiva furija od oluje, i nekako je presudno to što je najbliži krov, a kamoli krčma,stotinama kilometara iza njih. Kiša je lijevala kao iz kabla, natapala beskrajnu ravnicu i sve na njojledenom vodom. Debele su kaplje ujedale Jezalovo tjeme poput kamenja iz praćke, grizle mu goleruke, vrhove uski, šiju. Voda mu je tekla kroz kosu, kroz obrve, u potocima niz lice pa u promočeniovratnik. Kiša je bila poput sive zavjese preko zemlje, i brisala je sve što je bilo više od što korakaispred njih, iako ovdje, dakako, nije bilo ničega ni ispred njih ni bilo gdje drugdje.

Jezal zadrhti i jednom rukom skupi ovratnik kaputa. Besmislen potez, već je ionako mokar dogole kože. Prokleti trgovac kod kuće u Adui uvjeravao ga je da je taj kaput u potpunosti vodootporan.U svakom ga je slučaju dovoljno koštao, a i dobro mu je stajao u trgovini - izgledao je kao okorjeliputnik - no šavovi su počeli promakati čim su pale prve kapi. Sad je već satima bio mokar kao da jelegnuo u kadu potpuno odjeven, osim što mu je bilo još puno hladnije.

Čizme su mu bile pune ledene vode, bedra su mu bila oguljena od trljanja o mokre hlače,nabubreno sedlo škripalo je i šljapkalo sa svakim pokretom njegova nesretnog konja. Curio mu jenos, boljele su ga nosnice i usne, čak mu je i uzde bilo bolno držati u mokrim rukama. Bradavice sumu naročito bile dva centra agonije u moru neugode. Sve to skupa bilo je posve nepodnošljivo.

“Kad će više prestati?” promrmlja ogorčeno sebi u bradu, pogrbivši se i podignuvši molećivpogled prema tmurnom nebu, dok mu je kiša škrapala po licu, u usta i u oči. Činilo mu se da mu seradost u tom trenu svodi tek na suhu košulju. “Zar ne možete vi nešto učiniti?” zatuli Bayazu.

“Na primjer?” mag se otrese na njega, dok mu je voda tekla niz lice i kapala iz mokre brade.“Misliš da ja uživam u ovome? Biti vani na ogromnoj ravnici po ovako svinjskoj oluji u ovimgodinama? Nebo nema poseban tretman za mage, mali, piša po svima jednako. Predlažem ti da sepomiriš s tim i zadržiš to svoje kukanje za sebe. Veliki vođa mora dijeliti nevolje svojih sljedbenika,svojih vojnika, svojih podanika. Tako pridobiva njihovo poštovanje. Veliki vođe se ne jadaju.Nikad.”

“Jebeš njih”, promrmlja Jezal sebi u bradu. “A i ovu kišu!”

“Ti ovo zoveš kišom?” Devetprsti projaše uz njega s velikim osmijehom razlijepljenim na onojsvojoj kvrgi od lica. Nedugo nakon što je kiša počela stvarno pljuštati, Jezal se silno iznenadiovidjevši da Sjevernjak svlači prvo olinjali kaput, a zatim košulju, zamata ih u nepromočivo platno ijaše dalje gol do pasa, ne mareći za vodu koja mu se slijevala po velikoj gromadi od leđa, sretan kaogolemo prase u blatu.

Takvo se ponašanje Jezalu isprva činilo kao neoprostivi čin divljaštva, i samo je zahvaliozvijezdama što se primitivac barem udostojao zadržati hlače na sebi, no čim mu je hladna kiša počelaprobijati kroz kaput, više nije bio toliko siguran. Teško da bi bio išta više promrzao ili mokar bezodjeće, ali barem ga ne bi mučilo beskrajno, užasno trenje mokre tkanine o kožu. Devetprsti mu secerio kao da mu čita misli. “Ovo samo škropi. Ne može uvijek biti sunčano. Treba biti realan!”

Jezal zaškrguće zubima. Ako mu još samo jedanput kaže da bude realan, izbost će Devetprstogkratkim mačem. Prokleti polugoli divljak. Dovoljno je grozno što mora jahati, jesti i spavati unutaršto koraka od tog špiljskog čovjeka, ali to što još mora slušati njegove glupe savjete bila mu jegotovo nepodnošljiva uvreda.

“Prokleti beskorisni primitivac”, promrmlja sebi u bradu.

“Ako dođe do okršaja, mislim da će vam biti drago ds je s nama.” Quai je gledao Jezala iskosa,njihao se amo-tamo na sjedištu svojih škripavih kola, duge kose zalijepljene za upale obraze na kiši, iizgledao bljeđe i bolesnije nego ikad s mokrim sjajem na bijeloj koži.

“Tko je tražio tvoje mišljenje?”

“Čovjek kojeg ne zanimaju tuđa mišljenja trebao bi držati jezik za zubima.” Naučnik kimnenatopljenom glavom prema Sjevernjakovim leđima. “Onaj čovjek je Krvava Devetka, strah i trepetčitavog Sjevera. Pobio je više ljudi nego kuga.” Jezal namršteno pogleda Devetprstog koji ješlampavo sjedio u sedlu, razmisli na trenutak, a onda se posprdno nasmiješi.

“Mene nimalo ne plaši”, reče, najglasnije što je mogao a da ga Devetprsti ne čuje.

Quai otpuhne. “Kladim se da ti u cijelom životu nisi ni nož u srdžbi potegnuo.”

“Mogao bih početi sad”, progunđa Jezal, pa se prijeteći namršti.

“Kako strašno”, zahihoće se naučnik, razočaravajuće neimpresioniran. “Ali ako mene pitaš tkoje ovdje beskoristan, pa, znam koga bih radije ostavio pozadi.”

“Ti jedan—”

Jezal poskoči u sedlu kad je jarki bljesak osvijetlio nebo, pa onda još jedan, zastrašujuće blizu.Prsti svjetlosti ščepaju ispupčene trbuhe oblaka i zavijugaju kroz tamu iznad njih. Dugotrajnagrmljavina zakotrlja se tmurnom ravnicom, praskajući i pucketajući tiše od vjetra. Do trenutka kad jeutihnula, mokra su se kola već otkotrljala dalje i oduzela Jezalu priliku da mu nešto odbrusi. “Prokletidebilni naučnik”, promrmlja, namršteno mu gledajući potiljak.

Isprva, kad su se tek pojavili bljeskovi, Jezal se pokušao razvedriti zamišljajući kako njegovesuputnike udara grom. Bilo bi neobično prikladno kad bi, recimo, Bayaza u žeravicu spržio udar snebesa. Jezal je, međutim, ubrzo izgubio svaku nadu u neko takvo izbavljenje, čak i u mašti. Gromnikad neće ubiti više od jednoga u istome danu, a ako već netko od njih mora otići, polako se počeonadati da će to biti on sam. Trenutak blještavog svjetla, a onda slatki zaborav. Najljubazniji bijeg izove noćne more.

Potočić vode poteče niz Jezalova leđa i zagolica mu nadraženu kožu. Silno se želio počešati, noznao je da će ga tada samo početi svrbjeti na deset drugih mjesta, posvuda po lopaticama, vratu isvim mjestima koja mu je najteže dohvatiti skvrčenim prstom. Sklopi oči, a glava mu lagano počneklonuti pod teretom očaja sve dok mu se mokra brada nije naslonila na mokra prsa.

Padala je kiša kad ju je zadnji put vidio. Svega se bolno jasno sjećao. Masnica na njezinu licu,boje njezinih očiju, položaja njezinih usta, jedne strane malo iskrivljene naviše. Od same je pomislimorao progutati onu dobro poznatu knedlu u grlu. Knedlu koju je gutao dvadeset puta dnevno. Prvuujutro, čim bi se probudio, zadnju navečer, dok bi ležao na tvrdome tlu. Kad bi sad bio s Ardee, nasigurnome i toplome, činilo mu se da bi mu se ostvarili svi snovi.

Pitao se koliko će ga dugo čekati, kad prođu tjedni a ne čuje ni glasa od njega. Možda već sadpiše svakodnevna pisma u Anglandiju koja on nikada neće primiti? Pisma u kojima mu izražava svojenježne osjećaje. Pisma u kojima očajnički pita za novosti. Pisma u kojima ga preklinje da jojodgovori. Sad će se potvrditi sva njezina najgora očekivanja. Da je izdajnički gmaz i lažov, i da ju jepotpuno zaboravio, iako ništa ne bi moglo biti dalje od istine. Zaškrguće zubima od frustriranosti iočaja od te pomisli, ali što može? Teško je slati odgovore iz zatrte, poharane, uništene pustoši, svekad bi i mogao napisati pismo po ovakvom epskom pljusku. U sebi je proklinjao imena Bayaza,Devetprstoga, Dugostopoga i Quaija. Proklinjao je Staro Carstvo i beskonačnu ravnicu. Proklinjao jecijelu tu poremećenu ekspediciju. Postao mu je to ustaljen ritual.

Jezal je počeo uviđati, kao u magli, da mu je život dosad bio prilično lagan. Činilo mu sečudnim da je toliko dugo i uporno kukao zbog toga što mora rano ustati i ići mačevati, ili što se moraspuštati tako nisko da karta s poručnikom Brintom, ili zbog toga što su mu kobasice uvijek mrvicuprepečene ujutro. Trebao se smijati, ozaren i laka koraka, samo zato što nije na kiši. Nakašlje se,šmrcne pa obriše bolan nos bolnom rukom. Barem uz toliku vodu oko njega nitko neće primijetiti daplače.

Samo je Ferro izgledala kao da uživa još manje od njega, povremeno bijesno zureći u oblakekoji pišaju, lica naboranog od mržnje i užasa. Bodljikava joj je kosa bila razlijepljena po lubanji,natopljena odjeća mlohavo joj je visjela s koščatih ramena, a voda joj se cijedila niz lice punoožiljaka i kapala s vrha šiljastog nosa i vrha šiljaste brade. Izgledala je kao ćudljiva mačka koja jeneočekivano uronila u lokvu pa joj tijelo izgleda četiri puta manje nego inače, onako lišenozastrašujućeg držanja. Možda bi ga upravo ženski glas mogao izvući iz ovakvoga raspoloženja, aFerro je bila nešto najsličnije ženi na stotine kilometara.

Podbode konja da dođe uz nju, dade sve od sebe da se nasmiješi, a ona se njemu namršti. Jezalna svoj užas otkrije da se, ovako izbliza, veći dio njezine zlobe vratio. Zaboravio je one njezine oči.Žute oči, oštre poput noževa, sa zjenicama veličine vrška igle, čudne i uznemirujuće. Sad je žalio što

joj je uopće prilazio, ali nije mogao ne reći ništa.

“Kladim se da u tvojim krajevima ne pada toliko kiše, ha?”

“Hoćeš li začepiti tu jebenu gubicu ili te moram ozlijediti?”

Jezal pročisti grlo pa tiho pusti konja da uspori i odmakne se od nje. “Luda kuja”, prošapćeispod glasa. Prokleta bila, neka zadrži očaj za sebe. On se ne kani utapljati u samosažaljenju. Touopće nije u njegovu stilu.

* * *

Kiša je konačno prestala kad su došli onamo, ali zrak je još uvijek bio pun teške vlage, a nebonad njima bilo je puno neobičnih boja. Kasno je sunce probadalo uvijene oblake ružičastom inarančastom bojom i bacalo jeziv sjaj na sivu ravnicu.

Dvoja su prazna kola stajala uspravno, a još jedna su bila prevrnuta na bok s odvaljenimkotačem i još uvijek privezanim mrtvim konjem, koji je ležao isplaženog ružičastog jezika i iz čijegsu krvavog boka stršale dvije slomljene strijele. Trupla su bila razbacana na sve strane pospljoštenoj travi, poput lutaka koje je pobacalo neko razdražljivo dijete. Neka su imala duboke rane,ili otkinute udove, ili su im iz tijela stršale strijele. Jednome je ruka bila otrgnuta u ramenu, iz kojegaje stršao kratak dio prelomljene kosti kao iz komada mesa iz mesnice.

Posvuda oko njih bilo je razbacano smeće. Polomljeno oružje, rascijepano drvo. Nekolikorazvaljenih i otvorenih škrinja iz kojih su bile iščupane bale platna, razrezane i razvučene po mokromtlu. Rasprsnute bačve, smrskane škrinje, temeljito prerovane i popljačkane.

“Trgovci”, promrmlja Devetprsti, zagledan dolje. “Ono što se i mi pretvaramo da jesmo. Životovdje stvarno malo vrijedi.”

Ferro iskrivi usnu. “A gdje ne?”

Hladan je vjetar šibao ravnicom, režući ravno kroz Jezalovu vlažnu odjeću. Nikad prije nijevidio leš, a sad ih je ovdje bilo ispruženo... koliko? Barem desetak. Dok je došao na pola puta sbrojanjem, počeo se osjećati pomalo čudno.

Nitko drugi nije izgledao kao da je pod dojmom, iako ga nije nimalo čudilo da su ti likoviupoznati s nasiljem. Ferro je gmizala oko trupala, zurila u njih i gurkala ih s manje emocija odpogrebnika. Devetprsti je izgledao kao da je vidio i mnogo gore prizore, u što Jezal nije uopćesumnjao, a bio je siguran da je i sam uzrokovao znatno gore. Bayaz i Dugostopi izgledali su kao da sulagano zabrinuti, ali ništa više nego da su naišli na nepoznate tragove konja. Quai je izgledao kao danije previše zainteresiran.

Jezalu bi u tom trenutku dobro došlo malo njihove ravnodušnosti. Ne bi to nikad priznao, alibilo mu je poprilično mučno. Ta koža: obješena, mirna i voštano bijela, prekrivena kapljicama kiše.Ta odjeća: poderana i prekopana, manjak čizama, kaputa pa čak i košulja. Te rane. Nazubljenecrvene linije, plave i crne modrice, poderotine, ogrebotine i razjapljena usta na koži.

Jezal se polako okrene u sedlu, pogleda iza sebe, pa lijevo pa desno, no prizor je posvuda bioisti. Nije imao kamo pobjeći, sve da je i znao u kojem je smjeru najbliže naselje. Bio je ušesteročlanoj grupi, a osjećao se posve usamljeno. U pregolemom, otvorenom prostoru, a osjećao seposve zarobljeno.

Jedan od leševa izgledao je kao da zuri, uznemirujuće, ravno u njega. Neki mladić, ne stariji odJezala, žućkaste kose i klempavih ušiju. Dobro bi mu došlo brijanje, osim što je, naravno, to sadabilo potpuno nebitno. Preko trbuha je imao razjapljen crveni rez, a krvave su mu ruke ležale svaka sjedne strane, kao da ga pokušava zatvoriti. Utroba mu se unutra vlažno sjajila, sva ljubičastocrvena.Jezal osjeti kako mu se diže želudac. Ionako mu je bilo slabo jer je ujutro premalo jeo. Već su mu segadili prokleti suhi keksi i jedva je gutao splačine koje su drugi spremali. Okrene se od mučne scenei zapilji u travu, praveći se da traži važne tragove dok mu se želudac stezao i dizao.

Stegne uzde najčvršće što je mogao i potjera slinu van kad mu je nagrnula u usta. On je ponosanunijski sin, dovraga. Štoviše, plemić je iz ugledne obitelji. Što je još važnije, smion je časnikKraljeve osobne i pobjednik Turnira. Kad bi povraćao od malo krvi, osramotio bi se pred ovommješavinom budala i primitivaca, a to ni u kojem slučaju ne smije dopustiti. U pitanju je čast njegovanaroda. Uporno je zurio u mokro tlo, stisnuo zube i naredio želucu da miruje. Postupno je počelodjelovati. Uvlačio je duboke udahe na nos. Hladan, vlažan, umirujući zrak. Potpuno je vladaosituacijom. Ponovno pogleda ostale.

Ferro je čučala na tlu s rukom gotovo do zapešća zavučenom u razjapljenu ranu jedne od žrtava.“Hladno,” odbrusi Devetprstome, “mrtvi su barem od jutra.” Izvuče ruku, a prsti su joj bili svisluzavi od krvi.

Jezal izbljuje pola slabašnog doručka niz kaput prije nego što je uopće stigao iskliznuti iz sedla.Zatetura nekoliko pijanih koraka, zagrca da udahne pa se opet ispovraća. Sagnuo se s rukama nakoljenima i pljuvao žuč na pod dok mu se u glavi vrtjelo.

“Si dobro?”

Jezal digne pogled, dajući sve od sebe da izgleda nonšalantno dok mu je s lica visjela duga nitgorke sline. “Nešto sam loše pojeo”, promrmlja brišući nos i usta drhtavom rukom. Bijedan pokušajobmane, morao je priznati.

No Devetprsti samo kimne. “Vjerojatno meso od doručka. I meni je bilo mučno.” Nabaci jedanod svojih odvratnih osmijeha pa ponudi Jezalu čuturicu s vodom. “Najbolje da popiješ vode. Zaliješto, ne?”

Jezal progrglja gutljaj vode po ustima i ispljune, namršteno gledajući Devetprstoga kako sevraća natrag tijelima. Da je to izveo netko drugi, možda bi to smatrao velikodušnom gestom. Otpio jejoš gutljaj vode, i počeo se oporavljati. Krene, pomalo nesigurno, prema svome konju i uspentra senatrag u sedlo.

“Oni koji su ovo izveli dobro su naoružani i u velikom broju”, Ferro je govorila. “Trava jepuna tragova.”

“Moramo biti oprezni”, reče Jezal, u nadi da će se ubaciti u razgovor. Bayaz se oštro okrene ipogleda ga. “Uvijek moramo biti oprezni! To se podrazumijeva! Koliko još imamo do Darmiuma?”

Dugostopi zaškilji u nebo, pa preko ravnice. Lizne prst i podigne ga na vjetar. “Čak i čovjeku

mojih talenata teško je biti precizan bez zvijezda. Osamdeset kilometara ili tu negdje.”

“Uskoro ćemo morati skrenuti sa staze.”

“Ne prelazimo rijeku u Darmiumu?”

“Grad je u kaosu. U Cabrianovim je rukama, a on nikoga ne pušta unutra. Ne možemo riskirati.”

“Dobro. Onda Aostum. Krenut ćemo zaobilaznim putem oko Darmiuma pa na zapad. Malo duljiput ali—”

“Ne.”

“Ne?”

“Most u Aostumu je srušen.”

Dugostopi se namršti. “Nema ga više, ha? Zaista, Bog voli iskušavati pravovjerne. Onda ćemomorati plićinama preko Aosa—”

“Ne”, reče Bayaz. “Kiše su bile obilne pa je vodostaj velike rijeke visok. Plićine su nam posvenedostupne.”

Navigator je izgledao zbunjeno. “Vi ste mi, dakako, poslodavac, i ja ću kao pravi član redaNavigatora uvijek davati sve od sebe da vam udovoljim, ali bojim se da ne vidim drugi način. Ako nemožemo prijeći u Darmiumu ili Aostumu, a ne možemo ni preko plićina...”

“Postoji još jedan most.”

“Da?” Dugostopi je načas izgledao smeteno, a onda iznenada razrogači oči. “Ne mislite valjda—”

“Most u Aulcusu još uvijek stoji.”

Svi su se jedan trenutak pogledavali, smrknuti. “Mislio sam da ste rekli da je to mještoruševina”, reče Devetprsti.

“Skršeno groblje, koliko sam ja čula”, promrsi Ferro.

“Ja sam mislio da ste rekli da nitko ne prilazi na kilometre tom mjestu.”

“Ne bi mi to nikad bio prvi izbor, ali drugih nema. Prići ćemo rijeci i pratiti sjevernu obalu doAulcusa.” Nitko i ne mrdne. Dugostopi je pogotovo imao prestravljen izraz na licu. “Odmah!” otresese Bayaz. “Očito nije sigurno ostati ovdje.” I s tim riječima zakrene konja od tjelesa. Quai slegneramenima, ošine uzdama i kola zatutnjaju kroz travu za prvim magom. Dugostopi i Devetprsti krenu zanjim, svi namrgođeni i zloslutni.

Jezal je zurio u tijela koja su još uvijek ležala gdje su ih i našli, zagledana u smračeno neboočima punim optužbe. “Zar ih ne bismo trebali pokopati?”

“Ako hoćeš”, progunđa Ferro pa jednim potezom skoči u sedlo. “Možda da ih pokriješbljuvotinom.”

KRVAVA DRUŽINAJašu, eto što rade. Rade to već danima. Jašu, traže Bethoda, a bližise zima. Močvare i šume,

brda i doline. Kiša i susnježica, magla i snijeg. Traže znakove da ide prema njima, a znaju da ih nećenaći. Punoprotraćenog vremena, što se Cucka tiče, ali jednom kad si već bio dovoljnoglup da zatražišzadatak, bolje ti je da obaviš što ti je zadano.

“Kako je ovo prokleto glup posao”, zareži Dow, pa se lecne i trgne prtljajući s uzdama. Nikadnije bio pretjerano sklon jahanju. Više je volio imati noge na zemlji i uperen u neprijatelja. “Kojejebeno traćenje vremena. Kako ti podnosiš to izviđanje, Cucak? Kako prokleto glup posao!” “Netko ito mora raditi, zar ne? Sad bar imam konja.”

“Joj, baš mi je drago zbog tebe!” ovaj će posprdno. “Imaš konja!” Cucak slegne ramenima.“Bolje to nego hodanje.”

“Bolje nego hodanje, a?” podrugljivo će Dow. “A onda je sve super!” “Dobio sam i nove hlačei sve. Da ne spominjem debele zimske gaće. Više mi ne puše vjetar onako hladno oko jaja.”

Time izmami cerek iz Tula, ali Dow izgleda nije bio raspoložen za smijeh. “Vjetar oko jaja?Jebem ti mrtve, mali, zar smo na to spali? Zar si zaboravio tko smo mi? Ti si bio najbližiDevetprstome! Ti si i prešao s njim preko planina! Ti si u svim onim pjesmama zajedno s njim!Izviđao si pred čitavim vojskama. Tisuću je ljudi slijedilo tvoju riječ!”

“To nije baš najsretnije ispalo za sve”, promrmlja Cucak, no Dow se već bio okomio na Tula.

“A što s tobom, momčino? Tul Duru Gromoglavi, najjači gad Sjevera. Hrvao se s medvjedima ipobjeđivao, koliko sam čuo. Držao si klanac, sam samcat, da bi tvoj klan mirno prošao. Div, kažu,trometraš, rođen u oluji s trbuhom punim grmljavine. Što je, dive? Jedinu grmljavinu koju sam čuo odtebe u zadnje vrijeme proizvodiš dok sereš!”

“Pa što?” zareži Tul. “Ti si kao nešto bolji? Tvoje su ime izgovarali šapatom jer je ljude bilostrah izgovoriti ga naglas. Čvršto bi držali oružje i skutrili se uz vatru ako su mislili da si negdje ukrugu od pedeset kilometara! Crni Dow, govorili su, tih, lukav i nemilosrdan kao vuk! Pobio je višeljudi nego zima, samo s još manje milosti! Koga sad boli đon, ha? Vremena su se promijenila, a ti sise dokotrljao nizbrdo koliko i mi svi!”

Dow se samo nasmiješi. “U tome i je poanta, kompa, upravo u tome je poanta. Nekoć smo bilinetko i nešto, svi mi. Velika imena. Poznata imena. Strah i trepet. Sjećam se kako mi je brat pričao danema boljega s lukom ili mačem od Hardinga Mrkog, na čitavom Sjeveru da nema boljega od njega.Najmirnija ruka u cijelom prokletom Krugu Svijeta! Sta kažeš na to, a, Mrki?”

“A”, reče Mrki.

Dow kimne glavom. “Upravo to govorim. A gledaj nas sad. Nismo se skotrljali nizbrdo, negopali s vražje litice! Obavljamo pomoćne poslove tim južnjacima? Tim jebenim ženama u muškim

hlačama? Tim seronjama koji jedu salatice, razmahuju se velikim riječima i žgoljavim malimmačevima?” Cucak se nelagodno promeškolji u sedlu. “Onaj West zna svoj posao.” “Onaj West”podsmjehne se Dow. “Zna raspoznati vlastiti šupak od usta i po tome je debelo prokleto bolji odostalih, ali je mekan kao svinjsko salo, ti to dobro znaš. Nema kostiju u sebi! Nitko od njih nema!Zaprepastilo bi me do temelja da ih je veći dio vidio barem neki mali okršaj. Misliš da će izdržatinapad Bethodovih karlova?” Otpuhne od smijeha sebi u bradu. “Dobra fora!”

“Nitko ne kaže da nisu užasni slabići”, promrmlja Tul, a Cucak mu nije imao što proturječiti.“Pola ih je toliko gladno da ne mogu dići oružje, a kamoli zamahnuti s imalo žestine, sve kad bi iznali kako. Svi koji išta valjaju otišli su na sjever boriti se s Bethodom, a nama su ostavili talog s dnalonca.”

“S dna kahlice, meni se čini. A što s tobom, Trodrvašu?” vikne Dow. “Uffritska Stijena, ha? Tisi Bethodu šest mjeseci bio trn u guzici, junak svih razumnih ljudi Sjevera! Rudd Trodrvaš! Čovjekko od stijene odvaljen! Čovjek koji nikad ne odustaje! Hoćeš čast? Hoćeš dostojanstvo? Hoćeš znatikako izgleda pravi čovjek? E pa, jebemu, ne traži dalje! Što ti kažeš na sve ovo? Sitni poslići!Pretražujemo ove močvare i tražimo Bethoda gdje znamo da nije! Posao za dječake, a mi smo sretništo smo ga dobili, valjda?” Trodrvaš zauzda konja i polako ga okrene. Sjedio je u sedlu, zgrbljen,nekako umoran, i zagledao se u Dowa na minutu. “Naćuli uši i slušaj jednom za promjenu,” reče, “jerti ne želim ponavljati istu stvar svaka dva kilometra. Svijet nije kakav bi’ ja htio da bude u punostvari. Devetprsti se vratio u blato. Bethod se proglasio kraljem Sjevernjaka. Shanke su namjerilidoći i preplaviti planine. Predaleko sam hodao, predugo se borio i čuo dovoljno tvojih sranja zacijeli život, a sve to u godinama u kojima bi’ trebao ležat sa sve četiri u zraku dok me sinovi dvore.Kao što vidiš, imam većih problema od toga što život nije ispao onakav kakvome si se ti nadao.Možeš ti guditi o prošlosti koliko te volja, Dow, kao neka baba koju uzrujava što su joj sise nekoćsame stajale gore, ili mo’š začepiti jebenu labrnju i pomoći mi da se uhvatim u koštac sa situacijom.”

Pogleda svakoga od njih u oči, i Cucak osjeti mrvu srama što je posumnjao u njega. “Što se tičetraženja Bethoda tamo gdje ga nema, Bethod nikad nije bio tip koji se pojavljuje tamo gdje bi trebao.Izviđanje je zadatak koji smo dobili, i izviđanje kanim obaviti.” Prigne se naprijed u sedlu. “Štokažeš na ovu jebenu formulu? Zatvori usta. Otvori oči.” A onda se okrene i pogurne konja dalje krozdrveće.

Dow duboko udahne. “Pošteno, šefe, pošteno. Samo što je šteta. Samo to kažem. Prava šteta.”

“Trojica su”, reče Cucak. “Sjevernjaci, sasvim sigurno, ali teško je reći iz kojeg klana. Budućida su ovdje dolje, pretpostavljam da su Bethodovi.”

“Najvjerojatnije”, reče Tul. “Izgleda da je to u modi ovih dana.” “Samo trojica?” upitaTrodrvaš. “Bethod nema zašto imati trojicu skroz ovdje same. Sigurno ih ima još u blizini.”

“Riješimo prvo ovu trojicu,” progunđa Dow, “a ostale ćemo poslije. Došao sam se ovamoboriti.”

“Došao si ovamo jer sam te ja dovukao ovamo”, otrese se Trodrvaš. “Ti si se htio okrenut iotić pred sat vremena.”

“A”, reče Mrki.

“Možemo ih obići ako treba.” Cucak pokaže prema hladnoj šumi. “Gore su na onoj padini,među drvećem. Nije ih problem obići.”

Trodrvaš pogleda gore u nebo, ružičašto i sivo kroz grane, pa zatrese glavom. “Ne. Nestajenam svjetla, a ne bi’ ih volio ostavit za leđima u mraku. Kad smo već ovdje, i kad su oni već ovdje,najbolje da ih sredimo. Oružje.” On čučne i tiho progovori. “Ovako ćemo. Cucak, prođi okolo izanjih, gore na onu padinu. Sredi lijevoga kad čuješ znak. Razumiješ? Lijevoga. I bolje nemojpromašiti.”

“Aha,” reče Cucak, “lijevoga.” Podrazumijevalo se, manje-više, da ne bi trebao promašiti.

“Dow, ti se tiho ušuljaj i sredi srednjega.”

“Srednjega”, progunđa Dow. “Sređen.”

“I ostaje još jedan za tebe, Mrki.” Mrki kimne a da nije ni dignuo pogled, samo je krpicomtrljao luk. “Fino i čisto, dečki. Ne želim zbog ovoga spremat nekog od vas u blato. Na svoja mjesta,onda.”

Cucak je pronašao dobro mješto iznad Bethodova tri izviđača i promatrao ih iza debla. Činilomu se da je to radio već što puta, ali njegovim živcima nije postalo nimalo lakše. Vjerojatno je tako ibolje. Upravo kad postane lakše, čovjek počne griješiti.

Cucak ga je čekao pa je samo načas ugledao Dowa kako klizi kroz grmlje po sve slabijemsvjetlu, očiju uprtih na svoj zadatak. Sada im je već došao blizu, vrlo blizu. Cucak zatakne strijelu inacilja onog lijevog, dišući polako da mu ruke ostanu mirne. Tek mu tada sine. Sad kad je na drugojstrani, onaj koji mu je bio lijevo sad mu je desno. Kojega da onda gađa?

Opsuje sebi u bradu, pokušavajući se sjetiti što je Trodrvaš rekao. Da ih obiđe i pogodi onogalijevog. Najgore bi bilo da ne napravi ništa pa je naciljao onoga koji mu je sada bio na lijevoj stranii nadao se najboljem.

Začuje Trodrvašev zov odozdo, nalik na pticu u šumi. Dow se spremi na skok. Cucak odapnestrijelu. Bubnula je u leđa njegovoj meti taman kad ga je strijela Mrkoga pogodila sprijeda, a Dowzgrabio onoga u sredini i probo ga s leđa. Lijevi je ostao netaknut i vrlo iznenađen.

“Sranje”, prošapće Cucak.

“Upomoć!” vrisne zadnji prije nego što je Dow skočio na njega. Kotrljali su se po lišću,stenjali i ritali se. Dowova ruka poleti gore-dolje - jedanput, dvaput, triput, a onda on ustane, bijesnozagledan kroz drveće s vrlo razdraženim izrazom lica. Cucak je taman slegnuo ramenima kad je začuoglas odmah iza ramena.

“Što?”

Cucak se ukoči i oblije ga hladan znoj. Još jedan, dalje u grmlju, ni deset koraka od njega. Onposegne za strijelom i zatakne je, vrlo tiho, a onda se polako okrene. Vidio je dvojicu, i oni su vidjelinjega, i usta mu se zakisele kao staro pivo. Svi su zinuli. Cucak nacilja većega i napne strunu kolikose dala.

“Ne!” vikne ovaj. Strijela mu muklo pogodi prsa i on zastenje i zatetura pa padne na koljena.Cucak ispusti luk i posegne za nožem, no nije ga stigao izvući a onaj drugi je već bio na njemu. Poletesvom snagom u grmlje i zakotrljaju se. Svjetlo, mrak, svjetlo, mrak. Kotrljali su se i kotrljali nizpadinu, čupali se i udarali nogama i rukama. Cuckova je glava prasnula o nešto dok je bio na leđima ihrvao se s tim gadom. Režali su jedan na drugoga, bez riječi zapravo, i ispuštali zvukove kao dva psakoji su se dograbili. Čovjek oslobodi ruku i odnekud izvuče nož, a Cucak mu uhvati zapešće prijenego ga je uspio probosti.

Ovaj se navali na njega svom težinom, s objema rukama na nožu. Cucak je gurao u suprotnomsmjeru, s objema rukama na njegovim zapešćima, najjače što je mogao, ali ne dovoljno. Oštrica sepolako spuštala, dolje prema Cuckovu licu. Gledao ju je ukriž, zub sjajnog metala ni tridesetcentimetara od njegova nosa.

“Umri, smrade!” i spusti se još dva-tri centimetra. Cuckova ramena, ruke, dlanovi potpuno sugorjeli i ponestajalo im je snage. Zurio je u njegovo lice. Čekinje na bradi, žuti zubi, ožiljci od kozicana svinutom nosu, kosa koja visi oko njega. Vršak noža šmugne bliže. Cucak je mrtav i nema mupomoći.

Cap.

I glava mu više nije bila ondje. Krv zalije Cuckovo lice, vruća, ljepljiva i smrdljiva. Truplo seopusti i on ga gurne u stranu, s krvlju u očima, krvlju u nosu, krvlju u ustima. Zatetura na noge,grcajući, gušeći se i pljujući.

“Dobro je, Cucak. Dobro si.” Tul. Valjda im se prišuljao dok su se hrvali.

“Još uvijek sam živ”, Cucak prošapće, onako kako je Logen to znao nakon bitke. “Još uvijeksam živ.” Ali tako mu mrtvih, ovo je bilo tako blizu.

“Nemaju baš nešto puno opreme”, Dow je govorio, rujući po taborištu. Lonac na vatri, oružje islično, ali ne baš previše hrane. Ne dovoljno da bi bili sami ovdje u šumi.

“Možda izvidnica”, Trodrvaš reče. “Predstraža nekoj većoj bandi?”

“Sigurno je to, rekao bih”, reče Dow.

Trodrvaš pljasne rukom po Cuckovu ramenu. “Si dobro?”

On je još uvijek bio zauzet brisanjem krvi s lica. “Aha, bar mislim.” Još uvijek se malo tresao,ali to će proći. “Posjekotine i ogrebotine, valjda. Ništa od čeg bih umro.”

“Dobro, jer ne mogu ostati bez tebe. A da se prošuljaš kroz drveće i baciš oko dok mi

počistimo ovaj ovdje nered? Saznaj za koga su ovi smradovi izviđali.”

“Može”, reče Cucak, pa duboko udahne i izdahne. “Može.”

“Jebeno glup posao, a, Dow?” prošapće Trodrvaš. “Posao za dječake a mi smo sretni što smoga dobili? Što sad kažeš?”

“Moguće da sam pogriješio.”

“Debelo”, reče Cucak.

Što je vatri gorjelo dolje na mračnim padinama, što vatri ili više. I ljudi ima dolje, ne treba nigovoriti. Uglavnom robova, slabo naoružanih, ali i sasvim dovoljno karlova. Cucak je vidioodbljeske zadnjeg svjetla dana u vršcima njihovih kopalja, u obodima njihovih štitova, u oklopima,ulaštenim i spremnim za boj, gušto zbijenim oko lepršavih zastava poglavica svakog klana. Punozastava. Njih dvadeset, ili čak trideset, koliko je uspio na brzinu izbrojati. Cucak nikad još nije vidioviše od deset na okupu.

“Najveća vojska koja je ikad kročila izvan Sjevera”, promrmlja.

“Aha”, reče Trodrvaš. “Svi se bore za Bethoda, a ni pet su dana udaljenosti od južnjačkevojske.” Uperi prst dolje prema jednoj od zastava. “Je 1’ ono Malokostova zastava dolje?”

“Aha”, progunđa Dow i pljune u grmlje. “Bome je to njegov znak. Imam neriješenih računa stim gadom.”

“Dolje je cijeli svijet neriješenih računa”, reče Trodrvaš. “Ono je zastava Snježnobijeloga, iBjelobokova, i Grendela Goringa tamo kod stijena. Krvava je to družina. Oni koji su prešli Bethoduna samom početku. Već su se fino omastili time, rekao bih.”

“A oni tamo?” upita Cucak i pokaže prema nekima koje nije prepoznao opaki neki znakovi, svesama koža i kosti. Izgledali su mu kao znakovi brđana, možda. “Nije to valjda zastava Crummocka-i-Phaila?”

“Ma ne! Ne bi on nikad kleknuo pred Bethodom, ni pred bilo kim drugim. Taj ludi gad sigurnoje još negdje u planinama, zavija na mjesec i sve ostalo.”

“Osim ako ga Bethod nije dokrajčio”, progunđa Dow.

Trodrvaš odmahne glavom. “Sumnjam. Lukav je to gad, taj Crummock. Odbijao je Bethodagodinama, gore u Visinama. Kažu da on zna sve putove.”

“Čiji su to onda znakovi?” upita Cucak.

“Ne znam, možda su to neki dečki s dalekog istoka, iza Crinne. Tamo ima stvarno čudnih ljudi.Znaš li ti njihove zastave, Mrki?”

“Aha”, reče Mrki, ali to je bilo sve što je rekao.

“Nije ni važno čiji su to znakovi,” promrmlja Dow, “pogledajte samo koliko ih je. To je polaSjevera tu dolje.”

“I to gora polovica”, reče Cucak. Gledao je Bethodov znak, postavljen usred vojske. Crvenikrug narisan na crnim kožama, cijelom hektaru koža, činilo se; zastava je bila velika kao polje,podignuta na visoko borovo deblo, i zlokobno je lepršala na vjetru. Ogromno neko čudo. “Ne bih jerado nosio”, promrmlja.

Dow klizne do njega i nagne se prema njemu. “Mogli bi’ se prišuljat onamo po mraku”,prošapće. “Mogli bi se prišuljat i nabost Bethoda na nož.”

Svi su se pogledavali. Bio je to strašan rizik, ali Cucak nije dvojio da vrijedi pokušati. Nematko od njih nije sanjao o slanju Bethoda natrag u blato.

“Nabiti ga na nož, prokleti gad”, promrmlja Tul s osmijehom od uha do uha.

“A”, progunđa Mrki.

“To bi bio zadatak koji se isplati obaviti”, procijedi Dow. “To bi bio posao!”

Cucak kimne, zagledan dolje u sve one vatre. “Nesumnjivo.” Plemenit posao. Posao za Velikaimena kao što su oni, ili kao što su nekoć bili, možda. tome bi se spjevala poneka pjesma, bome.Cucku krv počne kolati brže od te pomisli, dlanovi mu se naježe, ali Trodrvaš nije htio ni čuti za to.

“Ne. Ne možemo riskirati. Moramo se vratiti i reći Unijcima. Reći im da im stižu gosti. Zligosti, i to puno njih.” Čupkao je bradu i Cucku je bilo jasno da mu se to ne sviđa, povlačenje.Nikome se nije sviđalo, ali su znali da je u pravu, čak i Dow. Po svoj prilici nikad ne bi došli doBethoda, a i da dođu, nikad se ne bi izvukli.

“Moramo se vratiti”, reče Cucak.

“Pošteno”, reče Dow. “Vraćamo se. Ipak, šteta.”

“Aha”, reče Trodrvaš. “Šteta.”

DUGE SJENETako mi mrtvih.”

Ferro ne reče ništa, ali prvi put otkad ju je Jezal upoznao s lica joj je nestala namrštenagrimasa. Lice joj je bilo obješeno, a usta lagano otvorena. Luthar se pak cerio kao budala.

“Jesi li ikad vidjela ovakvo nešto?” vikne da nadglasa buku i pruži drhtavu ruku.

“Ne postoji ništa ovakvo”, reče Bayaz.

Logen je morao priznati da mu nije bilo jasno čemu tolika panika oko prelaženja rijeke. Nekeod većih rijeka Sjevera znale su predstavljati problem, pogotovo u krivo doba godine i s punoopreme koju valja prenijeti. No ako nema mosta, pronađeš dobru plićinu, digneš oružje iznad glave iodšljapkaš preko. Možda će trebati neko vrijeme da ti se posuše čizme, i moraš budno paziti da se nenađeš u zasjedi, ali inače se nemaš zbog čega bojati rijeke. Dobro je to mješto za napuniti čuturicu.

Punjenje čuturice u Aosu bio bi opasan posao, barem bez užeta od što koraka.

Logen je jednom stajao na liticama blizu Uffritha i gledao valove kako se razbijaju o stijenedaleko ispod njega i more koje se steralo u daljinu, sivo i zapjenjeno u nedogled. Osjećao jevrtoglavicu, skrušenost i zabrinutost dok je stajao na tome mjestu. Osjećaj na rubu kanjona velikerijeke bio je gotovo isti, osim što je kojih pola kilometra dalje vidio drugu liticu kako se izdiže izvode. Druga obala, ako se tako može nazvati strmoglava okomica stijene.

Oprezno se primakne samome rubu, ispipavajući meko tlo prstima čizme, pa proviri prekoruba. Nije mu to bila dobra ideja. Crvena je zemlja malko stršala prema van, povezana bijelimkorijenjem trave, a onda se oštro kamenje spuštalo dolje, gotovo okomito. Na mjestu gdje jezapjenjena voda udarala u njega, daleko ispod, bacala je u zrak velike perjanice sjajne vodeneprašine u oblacima vlažne maglice koju je Logen gotovo osjetio na licu. Čuperci dugačke trave držalisu se za pukotine i izbojke, a između njih su lepršale ptice, stotine malih bijelih ptica. Logen je jedvarazabirao njihovo cvrkutavo dozivanje od silne tutnjave rijeke.

Razmišljao je kako bi bilo pasti u tu gromoglasnu masu tamne vode usisala bi ga, vrtjela itrgala okolo kao list u oluji. On gutne i oprezno se odmakne od ruba, pa se ogleda oko sebe u potraziza nečim za što bi se uhvatio. Osjećao se sićušno i bestežinski, kao da bi ga malo jači nalet vjetramogao otrgnuti uvis. Gotovo je kroz čizme osjećao kretanje vode, bujanje, valjanje, u svoj njezinojnezaustavljivoj moći, od koje je i sama zemlja podrhtavala.

“Sada vam je jasno zašto je most dobra ideja!” vikne mu Bayaz na uho. “Kako uopće izgraditimost preko ovoga?”

“U Aostumu se rijeka račva u tri rukavca, a kanjon je znatno manje dubok. Carevi arhitektiizgradili su otoke i napravili mostove od mnogo malih lukova. I tako im je trebalo dvanaest godina dasve izgrade. Most u Darmiumu djelo je Kanediasa glavom, kao dar bratu Juvensu dok su još bili u

dobrim odnosima. Prelazi rijeku u jednom jedinom luku. Kako mu je to pošlo za rukom, danas višenitko ne zna.” Bayaz krene prema konjima. “Otiđite po ostale, trebali bismo krenuti!”

Ferro se već vraćala s ruba. “Koliko kiše.” Osvrne se preko ramena, namršti pa zatreseglavom.

“U tvojim krajevima nema ovakvih rijeka, ha?”

“U Pustari je voda nešto najdragocjenije što možeš posjedovati. Ljudi se ubijaju za jednujedinu bocu.”

“Tamo si rođena? U Pustari?” Čudno ime za mjesto, ali nekako je odgovaralo uz nju.

“Nema rađanja u Pustari, rozi. Samo smrti.”

“Okrutna zemlja, ha? A gdje si onda rođena?”

Ona se namrgodi. “Što to tebe briga?”

“Samo ti pokušavam biti prijatelj.”

“Prijatelji!” ona se podsmjehne i očeše o njega na putu prema konjima. “Što? Imaš ih toliko dati ne treba još jedan?”

Ona stane, napola se okrene i pogleda ga suženim očima. “Moji prijatelji ne potraju dugo,rozi.”

“Ni moji, ali mislio sam riskirati ako ćeš i ti.”

“Dobro”, reče ona, ali izraz lica nije joj bio ni najmanje prijateljski. “Gurkhulci su pokorilimoju domovinu kad sam bila mala i uzeli me za ropkinju. Porobili su svu djecu.”

“Ropkinju?”

“Da, budalo, ropkinju! Kupovali su me i prodavali kao meso u mesnici! Bila sam u tuđemvlasništvu, a vlasnici s tobom postupaju kako im se prohtije, kao s kozom ili psom ili zemljom u vrtu!To si htio znati, prijatelju?” Logen se namršti. “Mi na Sjeveru nemamo taj običaj.”

“Sss”, ona sikne, iskrivivši usta od prezira. “Koji si ti jebeni sretnik!”

Ruševina se nadvila nad njima. Šuma smrskanih stupova, labirint polomljenih zidova oko kojihje tlo bilo posuto palim kamenim blokovima visine čovjeka. Urušeni prozori i prazni dovratcizijevali su kao rane. Nazubljen crni obris, isječen iz letećih oblaka poput divovskog reda slomljenihzuba.

“Koji je ovo grad?” upita Luthar.

“Nije to grad”, reče Bayaz. “Na vrhuncu Staroga doba, u doba najveće careve moći, ovo mu jebila zimska palača.”

“Sve ovo?” Logen je škiljio prema naširoko rasprostranjenim ruševinama. “Kuća za jednogčovjeka?”

“I to čak ne za cijelu godinu. Veći dio godine, dvor je boravio u Aulcusu. Zimi, kad bi se hladnisnjegovi spustili s planina, car bi poveo svoju svitu ovamo. Cijela vojska stražara, slugi, kuhara,službenika, prinčeva, djece i žena putovala bi preko ravnice pred hladnim vjetrovima i na tri sekratka mjeseca nastanila ovdje u dvoranama punim jeke, prelijepim vrtovima, pozlaćenim odajama.”Bayaz zatrese ćelavom glavom. “U davno prošlim vremenima, prije rata, ovo je mješto kao moresvjetlucalo pod izlazećim suncem.”

Luthar šmrcne. “Onda ga je Glustrod srušio, pretpostavljam?”

“Ne. Nije uništen u tom ratu, nego u jednom drugom, mnogo godina kasnije. U ratu koji je mojred nakon Juvensove smrti započeo protiv najstarijeg brata.”

“Kanediasa,” promrmlja Quai, “Majstora Tvorca.”

“Bio je to jednako ogorčen rat, jednako okrutan, jednako nemilosrdan kao i prethodni. A čak jei više toga u njemu izgubljeno. I Juvens i Kanedias, na kraju.”

“Ne baš sretna obitelj”, promrmlja Logen.

“Ne.” Bayaz se namršti prema silnoj olupini. “Smrću Tvorca, posljednjeg od četiri Euzovasina, završilo je Staro doba. Ostale su nam samo ruševine, grobnice i mitovi. Mali ljudi koji kleče udugim sjenama prošlosti.”

Ferro ustane u stremenima. “Tamo su jahači”, drekne, zagledana u horizont. “Četrdeset njih iliviše.”

“Gdje?” otrese se Bayaz, zaklonivši oči. “Ja ništa ne vidim.” A nije ni Logen. Samo lelujavutravu i nagomilane oblake.

Dugostopi se namršti. “Ja ne vidim nikakve jahače, a blagoslovljen sam savršenim vidom.Štoviše, češto mi govore—”

“Želite čekati da ih ugledate,” procijedi Ferro, “ili se maknuti s ceste prije nego što oniugledaju nas?”

“Idemo među ruševine”, otrese se Bayaz preko ramena. “I čekat ćemo da prođu. Malacuse!Okreni kola!”

Ruina zimske palače bila je puna sjena, tišine i raspadanja. Pregoleme ruševine dizale su seoko njih, prekrivene starim bršljanom i vlažnom mahovinom, prošarane i skorene ptičjim i šišmišjimizmetom. Životinje su si sada prisvojile to mješto za svoju palaču. Ptičji pjev iz tisuće gnijezda,

visoko na drevnim zidovima. Pauci su ispleli velike svjetlucave mreže u nagnutim dovratcima, puneblještavih kapljica rose. Sitni gušteri sunčali su se u pjegama svjetla po palim blokovima i masovnobježali dok su se oni približavali. Štropot kola po neravnom tlu, njihovi koraci i topot kopitaodzvanjali su od klizavog kamena. Posvuda je voda kapala, tekla i pljuskala u skrivene bazene.

“Uzmi ovo, rozi.” Ferro pljusne mač u Logenove ruke.

“Kamo ćeš ti?”

“Vi čekajte ovdje dolje i pazite da vas ne vide.” Trgne glavom prema gore. “Ja ću ih motritiodozgo.”

Kad je bio mali, Logen se nije skidao s drveća oko svog sela. Kao mladić, provodio je dane uVisinama i iskušavao se u srazu s planinama. Jedne zime u Heonanu, brđani su držali visoki klanac.Čak je i Bethod mislio da ga je nemoguće obići, no Logen je pronašao put do gore po smrznutojklisuri i riješio problem. Ovdje, međutim, nije vidio put do gore. Osim ako nemaš sat-dva viška.Litice nagnutih kamenih blokova, krcate mrtvim puzavicama, stijene klimavog kamena klizavog odmahovine, izgledale su kao da se naslanjaju i naginju dok su oblaci jurili iznad njih.

“Kako se, dovraga, misliš popeti...”

Već je bila na pola jednog od stupova. Nije se penjala nego gmizala kao kakav kukac, ruku predruku. Na vrhu je načas zastala, pronašla uporište koje joj se svidjelo, a onda skočila kroz zrak, ravnoiznad Logenove glave, doskočila na zid iza njega i uzverala se na njega, odaslavši mu pljusakodlomljene žbuke na lice. Ona čučne na vrhu i namršteno ga pogleda odozgo. “Samo nastojte ne bučitipreviše!” procijedi, a onda nestane.

“Jeste vidjeli...” promrmlja Logen, no ostali su već odmakli dalje u vlažne sjene pa i on požuriza njima jer nije htio ostati sam u ovom zaraslom groblju. Quai je odvukao kola malo dalje i nasloniose na njih uz nemirne konje. Prvi mag klečao je blizu njega u korovu i dlanom trljao zid skorenlišajevima.

“Gledaj ovo”, otrese se Bayaz dok se Logen pokušavao provući uz njega. “Ove rezbarije.Remek-djela drevnoga svijeta! Priče, pouke i upozorenja iz povijesti.” Debelim prstom nježno prođepo ranjenom kamenu. “Možda smo prvi ljudi koji to gledaju nakon nekoliko stoljeća!”

“Mmm”, promrmlja Logen i ispuše obraze.

“Gle ovo!” Bayaz pokaže prema zidu. “Euz ds je darove svojim trima najstarijim sinovima, aGlustrod promatra iz sjene. Rođenje triju čistih disciplina magije. Krasna izrada, ha?”

“Baš.”

“I ovo”, progunđa Bayaz, nogom odgurnuvši korov u stranu i prošavši do sljedeće mahovinasteploče. “Glustrod planira uništiti bratovo djelo.” Morao je otrgnuti čvor usahlog bršljana da bi došaodo sljedeće. “Krši Prvi zakon. Čuje glasove iz svijeta odozdo, vidiš? Doziva đavle i šalje ih na svojeneprijatelje. A na ovoj,” promrmlja, čupkajući zaglavljenu smeđu puzavicu, “samo da vidim..

“Glustrod kopa”, promrmlja Quai. “Tko bi znao? Na sljedećoj je možda našao to što je tražio.”

“Hmm”, progunđa prvi mag i pusti bršljan da padne natrag na zid. Bijesno je zurio u svojeganaučnika dok je ustajao, namrštena lica. “Ponekad je možda bolje povijest ostaviti skrivenu.”

Logen pročisti grlo i šmugne od njih, pa se hitro sagne ispod nagnutog dovratka. Golemi prostorna drugoj strani bio je ispunjen malim, čvornatim stablima, posađenim u redove, ali odavno zaraslim.Veliki korov i koprive, smeđi i trulo obješeni od kiše, sezali su gotovo do visine struka okomahovinastih zidova.

“Možda to ne bih trebao sam isticati,” dopre do njih prpošan glas Dugostopoga, “ali mora sereći! Moj talent za navigaciju posve je jedinstven! Nadvisuje vještine svih ostalih navigatora kao štoplanina nadvisuje duboku dolinu!” Logen se lecne, ali mogao je birati između Bayazove ljutnje inavigatorova hvalisanja, a to uopće nije izbor.

“Poveo sam nas preko velike ravnice do rijeke Aos a da nisam ni kilometra zastranio!”Navigator je ozareno gledao Logena i Luthara kao da očekuje lavinu pohvala. “I to bez jednogjedinog opasnog susreta, u zemlji koju smatraju jednom od najopasnijih pod suncem!” Namršti se.“Možda je četvrtina našeg epskog putovanja sada sigurno iza nas. Nisam siguran da cijenitepoteškoće s kojima imamo posla. Prelazak jednolične ravnice na prijelazu iz jeseni u zimu, čak i bezzvijezda po kojima bismo se ravnali!” Zatrese glavom. “Hah. Uistinu, vrhunac uspjeha samotno jemjesto.”

Okrene se i odšeta do jednog od stabala. “Nastambe više nisu u najboljem stanju, ali baremvoćke još uredno funkcioniraju.” Dugostopi ubere zelenu jabuku s niske grane i počne je laštitirukavom. “Nema ništa bolje od fine jabuke, i to iz careva voćnjaka ni manje ni više.” Naceri se samza sebe. “Čudno, ha? Kako biljke nadžive i najveća djela ljudskih ruku.”

Luthar sjedne na prevrnuti kip u blizini, izvuče duži od svoja dva mača iz korica i položi ga nakoljena. Oštrica bljesne, sjajna poput zrcala kad ju je preokrenuo u krilu, a on joj se namršti, lizneprst i protrlja neku nevidljivu mrljicu. Izvadi brus, pljune na njega i pažljivo počne njime prelaziti podugom, tankom sječivu. Metal je tiho zvonio kako je kamen išao amo-tamo. Bilo je nekako umirujuće,taj zvuk, taj ritual, poznat s tisuća logorskih vatri iz Logenove prošlosti.

“Morate li?” zapita brat Dugostopi. “Oštrenje, laštenje, oštrenje, laštenje, svakoga jutra i svakevečeri, boli me glava od toga. Nije kao da ste ih već upotrijebili. Vjerojatno ćete, kad vam zatrebaju,ustanoviti da ste ih izbrusili toliko da su nestali, ha?” Zasmijulji se vlastitoj šali. “Što ćete onda?”

Luthar nije ni podignuo pogled. “Zašto se ne usredotočiš na to kako da nas prebaciš preko ovevražje ravnice, a mačeve prepusti onima koji znaju u čemu je stvar?” Logen se naceri sam za sebe.Prepirka između dvojice najarogantnijih ljudi koje je ikad upoznao bila je vrijedna gledanja, ako senjega pita.

“Hah,” otpuhne Dugostopi, “pokažite mi nekoga tko zna u čemu je stvar i vrlo rado nikad višeneću spomenuti mačeve.” Prinese jabuku do usta, no prije nego ju je stigao zagristi, ruka mu je ostala

prazna. Luthar se pomaknuo gotovo prebrzo da bi ga pratio golim okom i nabo je na sjajan vršakmača. “Vrati mi je!”

Luthar ustane. “Naravno”, izvježbanim trzajem zapešća baci jabuku s kraja oštrice. Prije negosu je pružene ruke Dugostopoga uhvatile, Luthar je zgrabio kratki mač iz korica i zabacio gamaglovitom brzinom kroz zrak. Navigator je ostao žonglirati s dvjema jednakim polovinama trenprije nego su mu obje pale na zemlju.

“Prokleto to tvoje razmetanje!” otrese se na njega.

“Ne možemo svi biti skromni kao vi”, promrmlja Luthar. Logen se smijuljio sebi u bradu dok jeDugostopi marširao natrag do stabla i piljio u grane u potrazi za još jednom jabukom.

“Zgodan trik”, progunđa, hodajući kroz korov do mjesta na kojem je Luthar sjedio. “Brz si s timiglama.”

Mladić skromno slegne ramenima. “Već su mi to govorili.”

“Mmm.” Probosti jabuku i probosti čovjeka dvije su različite stvari, ali brzina je bar nekakavpočetak. Logen spusti pogled na Ferrin mač, prevrne ga po rukama, a onda ga isuče iz drvenog toka.Bilo je to čudno oružje za njegove pojmove, zakrivljene drške i oštrice, šire na kraju nego na ručci,naoštreno samo na jednome bridu i s jedva ikakvim vrhom. Zamahne njime po zraku nekoliko puta.Neobična težina, više nalik na sjekiru nego na mač. “Čudna stvarca”, promrmlja Luthar.

Logen provjeri sječivo palcem. Bilo je hrapavo na dodir, povlačilo je kozu. “A\i oštra.”

“Ti svoj mač nikad ne oštriš?”

Logen se namršti. Rekao bi da je sigurno tjedne života, sve u svemu, proveo oštreći oružje kojeje nosio. Svake večeri, na putu, nakon večere, muškarci bi sjeli i radili na svojoj opremi, a čelik bistrugao po metalu i kamenu i blještao u svjetlu logorske vatre. Oštrenje, čišćenje, poliranje,zatezanje. Kosa mu je mogla biti skorena od blata, koža hrapava od ustajalog znoja, odjeća punaušiju, ali oružje mu je uvijek sjalo kao mladi mjesec.

Uhvati hladnu dršku i izvuče iz prljavog toka mač koji mu je Bayaz bio dao. Izgledao je sporo iružno u usporedbi s Lutharovim mačevima, pa i Ferrinim, istini za vo\ju. Nije bilo gotovo nimalosjaja na masivnoj sivoj oštrici. Preokrene ga u ruci. Samo jedno srebrno slovo svjetlucalo je blizudrške. Kanediasov znak.

“Ne znam zašto, ali ne treba ga oštriti. Pokušao sam u početku, ali samo sam istrošio kamen.”Dugostopi se podignuo na jedno stablo i po debeloj je grani klizio prema jabuci koja je visjela prinjezinu kraju.

“Ako mene pitate,” zastenje navigator, “oružje u potpunosti odgovara svojim vlasnicima.Kapetan Luthar — sav sjajan i fin, ali nikad iskušan u borbi. Ona žena Maljinn - oštra, opaka iuznemirujuće ju je gledati. Sjevernjak Devetprsti - masivan, solidan, spor i priprost. Hah!” zacerekase i povuče malo dalje po grani. “Vrlo prikladna metafora! Žongliranje riječima oduvijek je bio

jedan od mojih izvanrednih—”

Logen zastenje zamahnuvši mačem iznad glave. Zasiječe granu na mjestu gdje se spajala sdeblom i mač prođe ravno kroz nju, skoro do kraja. Više nego dovoljno da težina Dugostopogapolomi ostatak i cijelu granu, zajedno s navigatorom, uz tresak sruši dolje u drač. “Je li vam to bilodovoljno sporo i priprosto?”

Luthar se gušio od smijeha dok je oštrio kratki mač, a i Logen se smijao. Smijanje s nekimdobar je korak naprijed. Prvo dolazi smijeh, zatim poštovanje, a onda povjerenje.

“Božjeg mi daha!” povikne Dugostopi, dok je pokušavao izmigoljiti ispod grane. “Zar čovjekne može jesti bez uznemiravanja?”

“Dovoljno oštro”, zacereka se Luthar. “Bez imalo sumnje.”

Logen odvaže mač u ruci. “Da, taj Kanedias je bome znao kako se pravi oružje.”

“Izrađivanje oružja bilo je Kanediasov posao.” Bayaz zakorači kroz urušeni dovratak u zaraslivoćnjak. “Ta bio je on Majstor tvorac. Ovaj koji držiš u rukama bio je među posljednjima koje jeizradio, iskovan je za rat protiv njegove braće.”

“Braća”, otpuhne Luthar. “Znam kako mu je bilo. Uvijek nešto s njima. Obično zbog žene, umojem iskustvu.” Još jedan, zadnji put prođe brusom po kratkome maču. “A kad su žene u pitanju, jauvijek bolje prođem.” “Ma nemoj?” Bayaz prezirno otpuhne. “Igrom slučaja, bila je u igri jedna žena,ali ne onako kako ti misliš.”

Luthar se gnjusno nakesi. “A kako se drugačije uopće može misliti o ženama? Ako mene pitate -gah!” Velika gruda ptičjeg govna pljasne mu na rame kaputa, a sive i crne kapljice razlete mu se počitavoj kosi, licu i tek očišćenim mačevima. “Koji...?” Skoči s mjesta i zagleda se u zid visoko iznadsebe. Ferro je čučala na vrhu i brisala ruku u grančicu bršljana. Teško je bilo reći, budući da joj jeiza leđa bilo jarko nebo, no Logen se zapitao ima li na licu možda tračak osmijeha.

Luthar se sasvim sigurno nije smiješio. “Ti jebena luda kujo!” vrištao je dok je strugao bijelogovno s kaputa i bacao ga u zid. “Hrpa prokletih divljaka!” A onda se gnjevno progura uz njih i krozsrušeni luk. Smijeh je jedno, čini se, ali poštovanje će morati još dugo pričekati.

“Za slučaj da nekoga od vas rozih zanima,” vikne Ferro, “jahači su prošli.”

“Na koju stranu?” upita Bayaz.

“Prema istoku, u pravcu iz kojeg smo mi stigli, brzo su projahali.” “Traže nas?”

“Tko zna? Nisu imali znakove. Ali ako nas traže, vrlo vjerojatno će pronaći tragove.”

Mag se namršti. “Onda bolje siđi odande. Moramo krenuti.” Načas razmisli. “I nastoj više nebacati govna!”

A ONDA... MOJE ZLATOSandu dan Glokti, superiom Dagoske, samo za njegove oči.

Silno me zabrinulo što čujem da smatrate da vam manjka i ljudi i novca.

Što se tiče vojnika, morate se snaći s onime što imate, ili što možete nabaviti. Kao što većvrlo dobro znate, velika većina naših snaga angažirana je u Anglandiji. Nažalost, svojevrsnabuntovna narav među seljaštvom diljem Midderlanda i više je nego zaposlila ono što je preostalo.

Što se tiče sredstava, bojim se da ne možemo odvojiti ništa. Nemojte me to ponovno tražiti.Predlažem vam da izmuzete koliko možete od začinara, od domorodaca, od bilo koga tko vam jepri ruci. Posudite i snađite se, Glokta. Pokažite tu snalažljivost kojom ste se toliko proslavili uKantičkom ratu.

Uvjeren sam da me nećete razočarati.

Sult, nadlektor Inkvizicije Njegova Veličanstva

Situacija se odvija najvećom brzinom, superiore, ako smijem tako reći.

Otkad su otvorene dveri Gornjega grada, produktivnost domorodaca se utrostručila! Jarak jespušten ispod razine mora čitavom dužinom poluotoka, i produbljuje se svakim danom! Tek uskebrane drže more sa svake strane, a na vašu zapovijed sve je spremno za poplavljivanje!”

Vissbruck se nasloni s radosnim osmijehom na punašnom licu. Kao da je sve to skupa bilanjegova ideja.

Ispod njih u Gornjem gradu počinjala je jutarnja molitva. Neobično zavijanje širilo se stornjeva velikog hrama po cijeloj Dagoski i u sve zgrade, čak i ovamo u dvoranu za audijencije ucitadeli. Kahdia zove svoje ljude na molitvu.

Vurmsu taj zvuk izmami grimasu na lice. “Već je vrijeme za to? Prokleti domoroci i njihovapraznovjerja! Nismo ih nikad trebali pustiti da se vrate u hram! Prokleto njihovo pjevušenje, glavame boli od toga!”

I već se samo zbog toga isplatilo. Glokta se naceri. “Ako to Kahdiju veseli, vaša glavobolja jenešto s čime mogu živjeti. Svidjelo se to vama ili ne, trebamo domoroce, a domoroci vole pjevušiti.Naviknite se na to, to vam je moj savjet. Ili si zamotajte glavu u deku.”

Vissbruck se zavalio u stolici i slušao kako se Vurms duri. “Moram priznati da mi je popriličnougodan taj zvuk, a ne možemo zanijekati učinak koji su superiorovi ustupci polučili na domorocima.Uz njihovu pomoć popravili smo kopnene zidine, zamijenili dveri, a skele su već razmontirane.Nabavili smo kamen za nove parapete ali, avaj, imamo problem. Zidari odbijaju raditi više i jedan

dan dok ne dobiju novac. Moji vojnici dobivaju četvrtinu plaće i moral je nizak. Dug nam predstavljaproblem, superiore.”

“I meni se čini”, promrmlja Vurms srdito. “Žitnice su skoro popunjene, i dva su nova bunaraiskopana u Donjemu gradu, što je velik trošak, a moji su krediti posve iscrpljeni. Trgovci žitom napitće mi se krvi!” U znatno manjoj mjeri nego što se svi trgovci u gradu žele napiti moje, siguransam. “Jedva više mogu promoliti nos van a da ne počnu galamiti. Ugrožena mi je reputacija,superiore!”

Kao da nemam važnijih briga od reputacije ovoga telca. “Koliko dugujemo?”

Vurms se namršti. “Za hranu, vodu i raznu opremu, ne manje od što tisuća.” Što tisuća?Začinari vole zarađivati novac, ali ga zaista mrze trošiti. Eider neće namaknuti ni pola tog iznosa,sve da se i odluči potruditi.

“A kod vas, generale?”

“Trošak angažiranja plaćenika, iskopavanja jarka, popravaka na zidinama, dodatnog oružja,oklopa, municije...” Vissbruck ispuše obraze. “Sve skupa penje se na gotovo četiri stotine tisućamaraka.”

Glokta se iz petnih žila trudio ne ugušiti vlastitim jezikom. Pola milijuna?! Kao otkupnina zakralja i još malo sa strane. Sumnjam da bi Sult mogao nabaviti toliko, sve kad bi i htio, a ne želi.Ljudi stalno pogibaju i zbog beskrajno manjih dugova. “Radite kako god znate i umijete. Obećajtešto god želite. Novac stiže, uvjeravam vas u to.”

General je već skupljao svoje bilješke. “Dajem sve od sebe, ali ljudi su već počeli sumnjati daće im ikada biti plaćeno.”

Vurms je bio izravniji. “Nitko nam više ne vjeruje. Bez novca ne možemo učiniti ništa.”

“Ništa”, progunđa Severard. Frost polako odmahne glavom.

Glokta protrlja bolne oči. “Superior Inkvizicije nestane, a iza njega ne ostane ni mrlja. Povučese u svoje odaje navečer, zaključa vrata. Ujutro se ne odaziva. Provale vrata i pronađu...” Ništa. “Ukrevetu je netko spavao, ali nema tijela. Ni najmanjeg znaka borbe čak.”

“Ničeg”, promrmlja Severard.

“Što znamo? Davoust je sumnjao da se u gradu sprema zavjera, da neki izdajnik kani predatiDagosku Gurkhulcima. Vjerovao je da upleten jedan član gradskoga vijeća. Čini se vjerojatnim da jeotkrio identitet te osobe pa su ga nekako ušutkali.”

“Ali tko?”

Moramo to pitanje okrenuti naglavce. “Ako ne možemo pronaći našeg izdajnika, moramo ganatjerati da on dođe k nama. Ako se on trudi pustiti Gurkhulce unutra, mi ih samo trebamo uspješno

zadržati vani. Prije ili kasnije će nam se pokazati.”

“Ifkat’o”, promumlja Frost. Zaista riskantno, pogotovo za najnovijeg superiora Inkvizicije uDagoski, ali nemamo izbora.

“Onda čekamo?” upita Severard.

“Čekamo, i bavimo se obranom. A osim toga, trebamo nasmognuti neki novac. Imaš li štogotovine, Severarde?”

“Imao sam nešto. Dao sam ga jednoj djevojci dolje u sirotinjskoj četvrti.” “A. Šteta.”

“Ne baš, jebe se ko luđakinja. Toplo je preporučam, ako vas zanima.” Glokta se lecne kad muje koljeno škljocnulo. “Kako istinski dirljiva priča, Severarde, nisam znao da si takav romantik.Zapjevao bih kakvu baladu da nisam u tolikoj besparici.”

“Mogao bih se raspitati. O kolikom iznosu govorimo?”

“O, ne prevelikom. Recimo, pola milijuna maraka?”

Jedna praktikalova obrva, naglo poleti uvis. On posegne u džep, malo prokopa, izvadi ruku iotvori šaku. Na dlanu mu je sjalo nekoliko bakrenjaka.

“Dvanaest penija”, reče on. “Dvanaest penija je sve što mogu skupiti.”

“Dvanaest tisuća je sve što mogu skupiti”, reče predstojnica Eider. Jedva kap u moru. “U Gildisu nervozni, posao ne ide dobro, a velika većina sredstava vezana je u ulaganjima ove ili one vrste. Ija imam vrlo malo gotovine na raspolaganju.”

Siguran sam da imaš puno više od dvanaest tisuća, ali tako je svejedno. Sumnjam da čak i tiimaš pola milijuna u čarapi. Vjerojatno u cijelome gradu nema toliko novca. “Čovjek bi gotovopomislio da im nisam simpatičan.” Ona otpuhne. “Nakon što ste ih izbacili iz hrama? Naoružalidomoroce? I onda tražili novac? Moglo bi se reći da im niste baš omiljena osoba.” “Bi li se mogloreći da mi se žele napiti krvi?” I to pošteno, ne bi me čudilo.

“Moglo bi, ali zasad, barem, mislim da sam ih uspjela uvjeriti da imate dobar utjecaj na grad.”Jedan ga je tren smireno gledala. “Imate dobar utjecaj, zar ne?”

“Ako vam je prioritet zadržati Gurkhulce vani.” To vam je prioritet, zar ne? “Ali malo višenovca ne bi škodilo.”

“Više novca nikad ne škodi, ali u tome je nevolja s trgovcima. Puno ga više vole zarađivatinego trošiti, čak i kad je to u njihovu interesu.” Ona umorno uzdahne, kucne noktima po stolu, ipogleda si ruku. Izgledala je kao da o nečemu razmišlja, a onda počne skidati prstenje s ruke. Kad jekonačno sve skinula, ubaci ga u kutiju zajedno s kovanicama.

Glokta se namršti. “Simpatična gesta, predstojnice, ali nikako ne mogu—”

“Inzistiram”, reče ona pa otkopča tešku ogrlicu i spusti i nju u kutiju. “Uvijek mogu nabavitijoš, jednom kad spasite grad. U svakom slučaju, nakit mi neće biti od neke koristi kad mi gaGurkhulci budu čupali s trupla, zar ne?” Svuče masivne narukvice sa zapešća, od žutoga zlata i susađenim zelenim draguljima. Zaštropotaju među ostalim nakitom. “Uzmite dragulje prije nego sepredomislim. Čovjek izgubljen u pustinji mora uzeti vodu—” “Koja mu se nudi, od koga god dadolazi. Kahdia mi je rekao potpuno istu stvar.”

“Kahdia je pametan čovjek.”

“Jest. Hvala vam na velikodušnosti, predstojnice.” Glokta treskom zatvori kutiju.

“To je najmanje što mogu učiniti.” Ona ustane sa stolice i krene prema vratima, šuškajućisandalama po tepihu. “Razgovarat ćemo uskoro.”

“Kaže da mora odmah razgovarati s vama.”

“Kako se zove, Shickel?”

“Mauthis. Bankar.”

Još jedan vjerovnik koji je došao zahtijevati svoj novac. Prije ili kasnije morat ćujednostavno uhititi sve njih zajedno. Bit će to kraj mojeg sumanutog trošenja, ali isplatilo bi im sevidjeti izraze lica. Glokta bespomoćno slegne ramenima. “Pošalji ga unutra.”

Bio je to visok muškarac od pedeset i nešto godina, toliko mršav da je izgledao gotovobolesno, upalih obraza i utonulih očiju. Kretnjama mu je vladala stroga preciznost, a pogledom mirnahladnoća. Kao da vrijednost svega što vidi, uključujući i mene, procjenjuje u srebrnim markama.

“Ja sam Mauthis.”

“Rekoše mi, ali bojim se da trenutno nemamo sredstava na raspolaganju.” Osim ako neračunamo Severardovih dvanaest penija. “Koliki god bio dug grada prema vašoj banci, morat ćepričekati. Ne još dugo, uvjeravam vas.” Samo dok se more ne isuši, nebo ne propadne i vrazi nepočnu šetati zemljom.

Mauthis se nasmiješi. Ako se to može tako nazvati. Uredno, precizno i potpuno neveselouvijanje usta. “Krivo ste me shvatili, superiore Glokta. Niam došao utjerati dug. Već sedam godinaimam čast biti glavni predstavnik bankarske kuće Valint i Balk za Dagosku.”

Glokta zastane, a onda pokuša zvučati nepripremljeno. “Valint i Balk, kažete? Vi ste financiraliGildu tekstilaca, ako se ne varam.”

“Poslovali smo s tom gildom, prije nego je onako nesretno pala u nemilost.” I ja mislim. Bili suvam u šaci, skroz-naskroz. “No mi poslujemo s mnogim gildama, i tvrtkama, i drugim bankama, ipojedincima, velikim i malim. Danas ja poslujem s vama.”

“O kojoj je prirodi posla riječ?”

Mauthis se okrene prema vratima i pucne prstima. Dva kršna domoroca uđu stenjući, znojeći sei mučeći pod težinom golemog sanduka: škrinje od ulaštenog tamnog drva, okovane obručima odsjajnog čelika i zatvorene masivnom bravom. Pažljivo je spuste na fini tepih, obrišu znoj s čela iodgegaju se otkud su i došli dok je Glokta namršteno gledao za njima. Što je ovo? Mauthis izvadiključ iz džepa i okrene ga u ključanici. Posegne naprijed i podigne poklopac sa škrinje. Makne se sputa, pažljivo i precizno, da bi Glokta vidio njezin sadržaj.

“Stotinu i pedeset tisuća maraka u srebru.”

Glokta zatrepće. Bome jest. Srebrnjaci su sjajili i ljeskali se na predvečernjem suncu. Plosnati,okrugli, srebrni novčići od pet maraka. Ne zveketava hrpa, ne neka barbarska horda. Uredne,jednolične hrpice koje su na mjestu držali klinovi. Uredne i jednolične kao i sam Mauthis.

Dva su nosača dahtala natrag u sobu i nosila između sebe drugu škrinju, nešto manju od prve.Spuste je na pod i iziđu, i ne pogledavši bogatstvo koje im je svjetlucalo ravno pred nosom.

Mauthis istim ključem otključa i drugu škrinju, podigne poklopac i odstupi u stranu. “Trišto ipedeset tisuća maraka u zlatu.”

Glokta je znao da su mu usta otvorena, ali nije ih mogao zatvoriti. Jarki, čisti, zlatni, žuti sjaj.Sve to bogatstvo gotovo kao da je isijavalo toplinom, poput krijesa. Vuklo ga je, privlačilo, navlačilonaprijed. On je čak neodlučno odstupio jedan korak prije nego se uspio zaustaviti. Veliki debelizlatnici po pedeset maraka. Uredne, jednolične hrpice kao i ranije. Većina ljudi nikad u životu nećevidjeti tolike novčiće. Rijetki su ih i mogli vidjeti toliko.

Mauthis zavuče ruku u kaput i izvadi kožnat fascikl. Pažljivo ga položi na stol pa ga rastvori:jedanput, dvaput, triput.

“Pola milijuna maraka u brušenom kamenju.”

Na mekoj crnoj koži, na tvrdoj smeđoj površini stola, ležali su i plamtjeli svim bojama podsuncem. Dvije velike šake, možda, raznobojnog, svjetlucavog šljunka. Glokta je zurio u njih,omamljen, i srkao desni. Dragulji predstojnice Eider odjednom izgledaju tako starinski.

“Sve skupa, moji nadređeni naložili su mi da vama, Sandu dan Glokti, superioru Dagoske,proslijedim iznos od točno jedan milijun maraka.” On razmota list debelog papira. “Potpisat ćeteovdje.”

Glokta je zurio od jedne škrinje do druge. Lijevo mu je oko nekontrolirano trzalo. “Zašto?”

“Da potvrdite da ste primili novac.”

Glokta se gotovo nasmije. “Ne to! Zašto novac?” Zamahne rukom prema svemu tome. “Zaštosve ovo?”

“Izgleda da moji poslodavci dijele vašu brigu da Dagoska ne padne u ruke Gurkhulaca. Više odtoga vam ne mogu reći.”

“Ne možete, ili nećete?”

“Ne mogu. Neću.”

Glokta se namršti draguljima, pa srebru, pa zlatu. Noga mu je tupo pulsirala. Sve što sam htio, idaleko više. Ali banke ne postaju banke dijeleći novac naokolo. “Ako je ovo zajam, kolike sukamate?”

Mauthis ga još jednom zabljesne hladnim osmijehom. “Moji poslodavci bi to radije nazvaliprilogom obrani grada. Postoji, međutim, jedan uvjet.”

“A to je?”

“Moglo bi se dogoditi da u budućnosti predstavnik bankarske kuće Valint i Balk dođe k vama izatraži... usluge. Moji se poslodavci najiskrenije nadaju da ih, ako i kada taj trenutak dođe, nećeterazočarati.”

Usluge vrijedne milijun maraka. I stavljam se u ruke iznimno sumnjive organizacije.Organizacije čije motive i ne naslućujem. Organizacije koju sam, donedavno, bio na rubu dakrenem istraživati zbog veleizdaje. Ali koje su mi opcije? Bez novca, grad će pasti, a sa mnom jesvršeno. Trebalo mi je čudo i evo ga, svjetluca mi pred nosom. Čovjek koji se izgubi u pustinjimora uzeti ponuđenu vodu...

Mauthis mu gurne dokument preko stola. Nekoliko odlomaka urednog rukopisa i prostor zaime. Za moje ime. Ne razlikuje se previše od pismenog priznanja. A zatvorenici uvijek potpišupriznanje. Nudi im se samo kad nemaju izbora.

Glokta posegne za perom, umoči ga u tintu pa se potpiše na za to predviđeno mjesto.

“Time je naš posao zaključen.” Mauthis smota dokument, uredno i precizno. Spremi ga natrag ukaput. “Moji kolege i ja večeras napuštamo Dagosku.” Vrlo mnogo novca priloženog u našu stvar,ali silno malo povjerenja u nju. “Valint i Balk zatvaraju svoje urede ovdje, ali možda se sretnemo uAdui jednom kad se ova nezgodna situacija s Gurkhulcima razriješi.” Čovjek mu se još jedanputmehanički nasmiješi. “Nemojte sve odmah potrošiti.” I okrene se na peti i iziđe, ostavivši Gloktunasamo s monumentalnom premijom.

On se dogega do blaga, teško dišući, i zabulji se. Bilo je nešto bestidno u svem tom novcu.Nešto odvratno. Nešto gotovo zastrašujuće. Treskom zatvori poklopce dviju škrinja. Zaključa ihdrhtavim rukama. Gurne ključ u unutarnji džep. Vršcima prstiju pogladi metalne okove dvaju sanduka.Dlanovi su mu bili masni od znoja. Bogat sam.

Uzme proziran, brušen kamen veličine žira i podigne ga prema prozoru kažiprstom i palcem.Slabo svjetlo sjalo je u njega kroz mnoštvo faseta, u tisuću briljantnih iskri vatre - plavih, zelenih,crvenih, bijelih. Glokta nije znao mnogo o dragome kamenju, ali bio je prilično siguran da u ruci držidijamant. Vrlo, vrlo bogat.

Pogleda opet ostalo kamenje koje je svjetlucalo na plosnatom komadu kože. Neki su bili

sitni, ali mnogi nisu. Nekoliko ih je bilo veće od ovoga koji je držao u ruci. Silno sam i fantastičnoimućan. Zamisli što se sve može s tolikim novcem. Zamisli nad čime sve imaš kontrolu... možda sovolikim bogatstvom mogu spasiti grad. Još zidina, još zaliha, još opreme, još plaćenika.Gurkhulci u kaosu odbijeni iz Dagoske. Gurkhulski car posramljen. Tko bi rekao? Sand danGlokta, još jedanput junak.

Zakotrlja sjajne kamenčiće vrškom prsta, izgubljen u mislima. Ali tolika rastrošnost u takomalo vremena mogla bi pobuditi sumnje. Moja vjerna podanica praktikalka Vitari postala biznatiželjna. Jedan dan preklinjem novac, a već sljedeći ga trošim kao da će izgorjeti? Bio samprisiljen posuditi, Vaša Eminencijo. Stvarno? Koliko? Samo milijun maraka. Stvarno? A tko bivam posudio toliki iznos? Pa naši prijatelji iz bankarske kuće Valint i Balk, Vaša Eminencijo, uzamjenu za nespecificirane usluge koje mogu zatražiti u bilo kojem trenutku. Naravno, moja jeodanost i dalje potpuno neupitna. Razumijete, zar ne? Hoću reći, to je samo bogatstvo udraguljima. Tijelo nađeno kako pluta uz dokove...

Odsutno je prelazio rukom po hladnom, tvrdom, svjetlucavom kamenju, a ono mu je ugodnogolicalo kožu između prstiju. Ugodno, ali opasno. Još uvijek moramo postupati oprezno. Opreznijenego ikad...

STRAHDug je put do ruba svijeta, u to nema ni najmanje sumnje. Dug, samotan i nervozan put. Prizor

leševa na ravnici sve ih je zabrinuo. Jahači u prolazu samo su pogoršali stvar. Nelagode putovanjanisu se nimalo smanjile. Jezal je i dalje bio stalno gladan, obično mu je bilo prehladno, češto je biomokar do kože, a žuljeve od sedla vjerojatno će imati do kraja života. Svake bi se noći ispružio natvrdom i kvrgavom tlu, zadrijemao i sanjao o domu, eda bi se u cik zore probudio još umorniji ibolniji nego kad je tek legao. Koža mu se ježila, ribala i pekla od nepoznatog osjećaja prljavosti, ibio je prisiljen priznati da je počeo vonjati gotovo jednako gadno kao i ostali. Sve to zajedno bilo jedovoljno da izludi civiliziranog čovjeka, a sada je, uz sve to, postojala neprestana prijetnja pogibelji.

Otada pa nadalje, teren nije bio na Jezalovoj strani. U nadi da će se tako riješiti eventualnihprogonitelja, Bayaz ih je nekoliko dana ranije natjerao da se odmaknu od rijeke. Prastara je cestasada vijugala kroz duboke ožiljke u ravnici, kroz kamenite vododerine, kroz sjenovite gudure, uzpotoke koji su žuborili u dubokim dolinama.

Jezal se počeo gotovo s nostalgijom prisjećati beskrajne, neumoljive ravni. Ondje barem netrebaš gledati svaku stijenu, grm ili nabor u tlu i pitati se skriva li se iza njih banda krvožednihneprijatelja. Izgrizao je nokte gotovo do krvi. Od svakog se zvuka grizao za jezik i naglo okretao usedlu, hvatao se mačeva, ogledavao u potrazi za ubojicom, za kojeg bi se ispostavilo da je ptica ugrmlju. Nije to bio strah, naravno, jer Jezal dan Luthar, govorio je sam sebi, nasmijao bi se u licestrahu. Zasjeda, bitka ili mahnita potjera po ravnici - sve bi to, zamišljao je, pohvatao u hodu. Aliovo beskrajno čekanje, ova bezumna napetost, ovo nemilosrdno geganje sporih minuta bilo je gotovonemoguće podnijeti.

Možda bi mu pomoglo da ima s kime podijeliti svoju tjeskobu, ali, što se društva tiče, malo setoga promijenilo. Kola su se još uvijek kotrljala po ispucanoj staroj cesti, a Quai je i dalje sjedio nanjima, mrk i tih. Bayaz nije govorio ništa osim povremenih predavanja o odlikama velikih vođa,odlikama koje su njemu samome izrazito manjkale. Dugostopi je ispred njih izviđao put i pojavljivaose svakih dan-dva tek toliko da ih izvijesti kako to vješto obavlja. Ferro se svemu mrštila kao da jojje zakleti neprijatelj, Jezalu ponajviše, ponekad mu se činilo, a ruke joj nikad nisu bile daleko odoružja. Govorila je rijetko, a i tad samo Devetprstome, ili da bi režala o nekakvim zasjedama i tomekako bi trebali bolje prikrivati tragove, ili o mogućnosti da ih netko slijedi.

Sjevernjak je pak bio enigma svoje vrste. Kad ga je Jezal prvi put ugledao kako zabezeknutobulji u agriontske dveri, izgledao mu je kao niža vrsta životinje. Ovdje u divljini, međutim, pravila subila drugačija. Čovjek se ne može jednostavno udaljiti od nekoga tko mu se ne sviđa, a onda ga setruditi izbjegavati, omalovažavati ga u društvu i vrijeđati iza leđa. Ovdje si zaglavio sa suputnicimakoje imaš, a budući da je tako zaglavio s njim, Jezal je polako došao do zaključka ds je Devetprstiipak samo čovjek. Glup, nasilan i strahovito ružan, doduše. Što se pameti i kultiviranosti tiče, bio jestepenicu ispod najnižeg seljaka s unijskih polja, ali Jezal je morao priznati da ga je od cijele skupineSjevernjaka s vremenom najmanje mrzio. Nije bio pompozan kao Bayaz, oprezan kao Quai, hvalisavkao Dugostopi ili jednostavno podmukao kao Ferro. Jezal se ne bi sramio pitati farmera za mišljenjeo uzgoju ljetine, ili kovača za mišljenje o izradi oklopa, ma koliko prljavi, ružni ili niska roda bili.Zašto onda ne bi s okorjelim ubojicom porazgovarao na temu nasilja?

“Čujem da si vodio ljude u bitki”, Jezal pokuša započeti razgovor.

Sjevernjak okrene svoje tamne, spore oči prema njemu. “Više puta.”

“I borio se u dvobojima.”

“Aha.” Počeše se po grbavim ožiljcima na čekinjavom obrazu. “Nisam došao do ovakvogizgleda jer mi je drhtala ruka kad sam se brijao.”

“Da ti je toliko drhtala ruka, možda bi, recimo, odlučio pustiti bradu.”

Devetprsti se zacereka. Jezal se sad već skoro naviknuo na taj prizor. Još uvijek je bioodvratan, dakako, ali je više podsjećao na dobroćudnog majmuna nego poludjelog ubojicu. “I mogaosam”, reče.

Jezal načas razmisli. Nije htio ispasti slabić, ali iskrenost bi mu mogla priskrbiti povjerenjepriprosta čovjeka. Ako uspijeva s psima, zašto ne bi sa Sjevernjacima? “Ja osobno”, odvaži se,“nisam se nikad borio u pravoj krvavoj bitki.”

“Ma nemoj?”

“Ne, stvarno. Moji prijatelji su sad u Anglandiji, bore se protiv Bethoda i njegovih divljaka.”Devetprsti zakoluta očima. “Mislim... hoću reći... bore se protiv Bethoda. I ja bih sad bio s njima dame Bayaz nije pozvao na ovaj... pothvat.”

“Šteta za njih, sreća za nas.”

Jezal ga ošine pogledom. Da je to rekao netko suptilniji, zvučalo bi kao sarkazam. “Bethod jezapočeo rat, naravno. Stvarno nečastan čin ničim izazvane agresije s njegove strane.”

“Ja ti neću proturječiti po tom pitanju. Bethod ima dar za započinjanje ratova. Bolji je jedino unjihovu završavanju.”

Jezal se nasmije. “Sigurno ne želiš reći da misliš da će pobijediti Uniju?” “Pobijedio je i ugorim situacijama, ali ti valjda bolje znaš. Nemamo svi tvoje iskustvo.”

Smijeh zapne Jezalu u grlu. Bio je gotovo siguran da je to bilo ironično, i zbog toga se načaszapita. Gleda li ga sada Devetprsti i iza te izubijane, trome, skršene maske razmišlja “koja budala”?Je li moguće da je Bayaz bio u pravu? Da se od tog Sjevernjaka nešto ipak može naučiti? Može tosaznati samo na jedan način.

“Kako izgleda bitka?” upita.

“Bitke su kao ljudi. Ne postoje dvije potpuno iste.”

“Kako to misliš?”

“Zamisli da se probudiš i čuješ tresku i viku, izlijećeš iz šatora u snijeg dok ti padaju hlače, ividiš da se posvuda oko tebe ljudi ubijaju. Vidiš onoliko koliko ti mjesečina dopušta, nemaš pojmatko su ti neprijatelji, a tko prijatelji, nemaš oružje kojim bi se borio.”

“Zbunjujuće”, reče Jezal.

“Nesumnjivo. Ili zamisli da pužeš po blatu, između čizama koje gaze oko tebe, i pokušavašuteći, ali ne znaš kamo, imaš strijelu u leđima i posjekotinu od mača na guzici, skvičiš kao prase isamo čekaš da te probode neko koplje, koplje koje nećeš ni vidjeti.”

“Bolno”, reče Jezal.

“Vrlo. Ili zamisli da stojiš u krugu oklopa, ni deset koraka poprijeko, sve u rukama ljudi kojiurlaju najglasnije što mogu. Unutra si samo ti i još jedan čovjek, a njega prati glas da je najopakijigad Sjevera, a samo jedan od vas dvojice može izvući živu glavu.”

“Hmm”, promrmlja Jezal.

“Upravo tako. Sviđa ti se koja od tih priča?” Jezalu se nisu sviđale, pa se Devetprsti nasmiješi.“Nisam ni mislio, i hoćeš iskreno? Ni meni. Bio sam u svakakvim bitkama, okršajima i tučnjavama.Većina ih je počela kaosom, a sve su završile tako, i ne jednom sam bio jako blizu da se u nekomtrenutku userem od straha.”

“Ti?”

Sjevernjak se zasmijulji. “Neustrašivošću se hvale samo budale, ako mene pitaš. Jedini ljudikoji ne poznaju strah su mrtvi, ili će to uskoro biti, možda. Strah te uči oprezu i poštivanjuneprijatelja, i izbjegavanju upotrebe oružja kad si ljut. Sve je od toga dobro, vjeruj mi. Strah ti možeizvući živu glavu, a to je najbolje čemu se bilo tko može nadati u bilo kojem okršaju. Svi koji ištavrijede osjećaju strah. Važno je kako ga iskoristiš.”

“Da se bojim? To je tvoj savjet?”

“Moj savjet ti je da si nađeš dobru ženu i kloniš se svih tih krvavih posla, a šteta je da meni tonitko nije savjetovao prije kojih dvadeset godina.” Pogleda Jezala postrance. “Ali ako si, recimo,zaglavio na nekoj ogromnoj ravnici usred ničega i ne možeš izbjeći borbu, postoje tri pravila skojima bih ja krenuo u bitku. Prvo, uvijek se trudi izgledati kao kukavica, slabić, budala. Šutnja jeratnikov najbolji oklop, kaže izreka. Opakim izgledom i opakim riječima još nitko nije dobio bitku,ali izgubili jesu pokoju.”

“Izgledati kao budala, ha? Tako dakle.” Jezalu se cijeli život vrtio oko nastojanja da izgledanajpametnije, najjače, najplemenitije. Intrigantna je ideja da bi čovjek odabrao izgledati lošije negošto jest.

“Drugo, nikad neprijatelja ne shvaćaj olako, ma koliko izgledao kao tupavac. Sa svima seodnosi kao da su dvostruko pametniji, dvostruko jači i dvostruko brži od tebe pa ćeš se samo ugodnoiznenaditi. Poštovanje te ništa ne košta, a ništa čovjeka ne može brže doći glave od samouvjerenosti.”

“Nikad ne podcjenjuj protivnika. Mudro upozorenje.” Jezal je počeo shvaćati da je podcijeniotog Sjevernjaka. Nije bio ni upola debilan koliko je izgledao.

“Treće, motri protivnika najpažljivije što možeš i slušaj mišljenja ako ti se pružaju, ali jednomkad smisliš plan, drži ga se i ne daj da te išta pokoleba. Kad dođe vrijeme za akciju, napadni bezosvrtanja. Odugovlačenje je majka katastrofe, otac mi je znao reći, a vjeruj mi, katastrofa sam senagledao.”

“Bez osvrtanja”, promrmlja Jezal, kimajući sam za sebe. “Naravno.”

Devetprsti ispuše rupičaste obraze. “Nema zamjene za gledanje i sudjelovanje, ali savladaj to ina pola si puta da svladaš bilo koga, rekao bih.”

“Pola puta? A druga polovica?”

Sjevernjak slegne ramenima. “Sreća.”

“Ne sviđa mi se ovo”, progunđa Ferro, namršteno gledajući strme strane gudure. Jezal se zapitapostoji li na svijetu išta što se njoj sviđa.

“Misliš da nas slijede?” upita Bayaz. “Vidiš li koga?”

“Kako bih vidjela ikoga odavde dolje? U tome je poanta!”

“Dobar teren za zasjedu”, promrmlja Devetprsti. Jezal se nervozno ogleda oko sebe. Izlomljenestijene, grmlje, kržljavo drveće, teren je bio pun skrovišta.

“E pa, ovo je ruta koju nam je odabrao Dugostopi,” progunđa Bayaz. “A nema smislazapošljavati čistača ako misliš sam ribati zahode. Gdje je, uostalom, taj prokleti navigator? Nikad ganema kad ga trebaš, pojavi se samo da bi jeo i hvalio se satima bez prestanka! Da samo znate kolikome taj gad košta—”

“Kvragu.” Devetprsti zauzda konja i ukočeno se spusti sa sedla. Srušeno deblo, ispucalo sivodrvo, ležalo je preko gudure i blokiralo cestu.

“Ne sviđa mi se ovo.” Ferro spusti luk s ramena.

“Ni meni”, progunđa Devetprsti i zakorači prema srušenom stablu. “Ali treba biti real—”

“Ostaj gdje jesi!” Glas je odzvanjao amo-tamo kroz dolinu, drzak i samouvjeren. Quai trgneuzdama i kola naglo stanu. Jezal se ogleda po rubu gudure, a srce mu počne lupati u ustima. Sadaugleda čovjeka koji se oglasio. Krupan muškarac u starinskom kožnatom oklopu sjedio je nehajno narubu provalije, jedna mu se noga klatila a kosa mu lagano lamatala na povjetarcu. Izgledao je kaougodan i srdačan čovjek, koliko je Jezal mogao vidjeti s ove udaljenosti, s osmijehom od uha do uha.

“Ja sam Finnius, sluga ponizni cara Cabriana.”

“Cabriana?” vikne Bayaz. “Čuo sam da je izgubio razum!”

“Imao je par zanimljivih ideja.” Finnius slegne ramenima. “Ali prema nama je uvijek biopošten. Da vam objasnim situaciju - opkolili smo vas sa svih strana!” Iza debla osušenog stablaiskorači neki ozbiljan muškarac s kratkim mačem i štitom. Pojave se još dvojica, pa još trojica ispužuiza stijena, iz grmlja, svi ozbiljnih lica i s ozbiljnim oružjem. Jezal obliže usne. Nasmijao bi seopasnosti u lice, naravno, ali kad je dotle došlo, više mu se nije činila tako zabavnom. Osvrne sepreko ramena. Još je ljudi izišlo iza kamenja kraj kojeg su prošli prije nekoliko trenutaka i blokiralodolinu u drugome smjeru.

Devetprsti prekriži ruke. “Bar jednom”, promrmlja, “htio bih ja iznenaditi nekog drugog.”

“Ima nas još par,” vikne Finnius, “ovdje gore, uz mene! Dobri strijelci s lukovima, i spremni sastrijelama.” Jezal im ugleda obrise na bijelome nebu, zaobljene siluete njihova oružja. “Jasno vam jeonda da nećete dalje ovom cestom!”

Bayaz raširi dlanove. “Možda možemo doći do nekog rješenja koje će odgovarati objemastranama! Samo recite cijenu i—”

“Vaš novac nam ništa ne vrijedi, starce, i duboko sam povrijeđen tom pretpostavkom! Mi smovojnici, a ne lopovi! Dobili smo zapovijed pronaći određenu grupu ljudi, grupu ljudi koja luta usredničega, daleko od prometnih cesta! Starog ćelavog gada s boležljivim momkom, neku uobraženuunijsku budalu, kurvu punu ožiljaka i gorilu od Sjevernjaka! Jeste li vidjeli ekipu koja bi odgovaralatom opisu?”

“Ako sam ja kurva,” vikne Devetprsti, “tko je onda Sjevernjak?”

Jezal se lecne. Bez šala, molim te, bez šala, no Finnius se samo zacereka. “Nisu mi rekli da steduhoviti. To je valjda bonus. Barem dok vas ne ubijemo. Gdje je zadnji, ha? Navigator?”

“Nemam pojma,” progunđa Bayaz, “nažalost. Ako itko bude umirao, trebao bi to biti on.”

“Nemojte se puno uzrujavati. Stići ćemo ga kasnije.” Finnius se ležerno nasmije, a ljudi okonjih se nacere i posegnu za oružjem. “Dakle, ako biste bili ljubazni i predali oružje momcima ispredvas, možemo vas svezati i krenuti natrag za Darmium prije mraka!”

“A što kad dođemo onamo?”

Finnius veselo slegne ramenima. “Ne tiče me se. Ja ne ispitujem cara, a vi ne ispitujete mene.Tako nitko neće završiti oderan na živo. Jesi li me shvatio, starče?”

“Teško bi vas bilo ne shvatiti, ali bojim se da nam Darmium nije nimalo usput.”

“Što si ti,” vikne Finnius, “udaren u glavu?”

Najbliži čovjek zakorači naprijed i zgrabi Bayazove uzde. “Dosta s tim”, progunđa.

Jezal osjeti ono užasno usisavanje u utrobi. Zrak oko Bayazovih ramena zadrhti, kao vrući zrakiznad kovačkog ognjišta. Najistureniji od ljudi namršti se i zausti da nešto kaže. Lice kao da mu sespljoštilo, a onda mu se glava rastvori i on odjednom odleti kao da ga je čvrgnuo divovski nevidljiviprst. Nije stigao ni vrisnuti.

A nisu ni četvorica koji su stajali iza njega. Njihova skršena tijela, razneseni ostaci sivogadebla i velika količina zemlje i stijenja oko njih iščupani su iz tla i bačeni zrakom eda bi se razletjelipo stjenovitom zidu gudure što koraka dalje uz zvuk poput rušenja kuće. Jezal je zinuo. Tijelo mu seukipilo. Trajalo je to samo jedan zastrašujući tren. Jedan čas petorica su muškaraca stajali ondje, aveć sljedeći su bili mljeveno meso u hrpi krša koji se slijegao. Negdje iza sebe začuje zujanje strunalukova. Začuje se jauk i neko tijelo padne u dolinu, odbije se od okomitih stijena i ljosne kao krpenalutka, na trbuh u potok.

“Jašite već jednom!” zagrmi Bayaz, ali Jezal je mogao samo sjediti u sedlu i zijevati. Zrak okomaga još uvijek se kretao, više nego ikad. Stijenje iza njega mreškalo se i uvijalo kao kamenje na dnupotoka. Starac se namršti i pogleda si ruke. “Ne...” promrmlja prevrćući ih pred sobom.

Smeđe lišće s tla dizalo se u zrak, zatreperilo kao pod naletom vjetra. “Ne”, reče Bayaz,razrogačenih očiju. Cijelo mu se tijelo počne tresti. Jezal je blenuo kad se neuglavljeno kamenje okonjih počelo dizati s tla i nemoguće lebdjeti uvis. Grančice su se počele trgati s grmlja, buseni travepočeli su se čupati sa stijena, a kaput mu je šuškao i lamatao, kao da gore vuče neka nevidljiva sila.

“Ne!” krikne Bayaz, a onda mu se ramena pogrbe u iznenadnom grču. Stablo pokraj njihrascijepa se uz zaglušujući prasak i triješće zapljusne zrak koji je šibao. Netko je vikao, ali Jezal gaje jedva čuo. Konj mu se propeo a on nije bio dovoljno priseban da ga zadrži. Tresne na leđa nazemlju dok je cijela dolina svjetlucala, podrhtavala i vibrirala oko njega.

Bayazova glava trzne nazad, ukočena, a jedna mu je ruka bila gore i grabila zrak. Kamenveličine ljudske glave poleti uz Jezalovo lice i rasprsne se o kamenu gromadu. Zrak je bio ispunjenkišom smeća koje se kovitlalo, fragmenata drveta, kamena, zemlje i polomljene opreme. Jezalu jezvonilo u ušima od zastrašujućeg topota, štropota i zavijanja. Bacio se na trbuh, prekrižio ruke prekoglave i čvršto stisnuo oči.

Sjetio se svojih prijatelja. Westa, Jalenhorma, Kaspe, pa čak i poručnika Brinta. Sjetio se svojeobitelji i doma, svojeg oca i braće. Sjetio se Ardee. Ako poživi da ih opet vidi, bit će bolja osoba.Zakleo se sam sebi tihim, drhtavim usnama dok je neprirodan vjetar trgao dolinu oko njega. Nećeviše biti sebičan, ni tašt, ni lijen. Bit će bolji prijatelj, bolji sin, bolji ljubavnik, samo da ovo preživi.Samo da ovo preživi. Samo da...

Začuje svoj prestravljeni dah u kratkim, brzim grcajima i navalu krvi u glavu.

Buka je zamrla.

Jezal otvori oči. Makne ruke s glave, a oko njega popada pljusak grančica i zemlje. Gudura jebila puna lišća koje se slijegalo, maglovita od zagušujuće prašine. Devetprsti je stajao u blizini i nizprljavo mu je lice tekla krv iz posjekotine na čelu. Hodao je polako postrance. Imao je isukan mač,

visio mu je uz nogu. Netko je stajao nasuprot njemu. Jedan od muškaraca koji su im blokirali put sleđa, visok muškarac s čupom crvene kose. Kružili su jedan oko drugoga. Jezal je gledao, nakoljenima, širom otvorenih usta. Imao je blagi osjećaj da bi trebao intervenirati, ali nije imao nizačetak ideje kako to učiniti.

Crvenokosi muškarac naglo se pokrene, skoči naprijed i zamahne mačem iznad glave. Kretao sebrzo, ali Devetprsti je bio brži. Zakoračio je u stranu tako da je oštrica fijuknula i za samo nekolikocentimetara mu promašila lice, a onda u prolazu zasjekao protivnika po trbuhu. Muškarac zastenje izatetura korak-dva. Težak mač Devetprstoga zasiječe mu zatiljak uz šupalj, škljocav zvuk. Ovaj sepoplete preko vlastitih nogu i padne na nos, a iz razjapljene rane na glavi počne mu žuboriti krv. Jezalje gledao kako se polako širi po prašini oko trupla. Široka, tamna lokva polako se miješala sprašinom i rahlom zemljom na tlu doline. Nema drugog pogotka. Nema na dva dobivena.

Postao je svjestan nekakvog zvuka hrvanja, stenjanja, pa digne pogled i vidi da se Devetprstinateže s još jednim čovjekom, vrlo velikim čovjekom. Njih su dvojica režali jedan na drugoga igrebali se, hrvajući se za nož. Jezal zine u njih. Kad se to već stiglo zbiti?

“Probodi ga!” vikne Devetprsti dok su se oni borili. “Probodi ga, jebote!” Sam Jezal klečao jei zurio gore. Jednom je rukom stezao dršku dužeg mača kao da visi s litice a to mu je zadnji busentrave, dok mu je druga ruka mlitavo visjela.

Začuje se tihi, tupi udar. Ljudina zastenje. Iz boka mu je stršala strijela. Još jedan mukli udar.Dvije strijele. Pojavi se i treća, gušto zbijena uz prve dvije. Ovaj polako isklizne iz Sjevernjakovastiska na koljena i počne kašljati i jaukati. Počne puzati prema Jezalu, polako sjedne, napravi grimasupa ispusti neki čudan cmoljavi zvuk. Legne na cestu, a strijele mu ostanu stršati uvis kao rogoz izplićaka jezera. Ostane mirno ležati.

“Što je s onim gadom Finniusom?”

“Pobjegao je.”

“Dovest će druge!”

“Mogla sam birati između njega i ovog tu.”

“Imao sam ovog tu!”

“Naravno da jesi. Da si ga uspio zadržati još koju godinu, možda bi se Luthar sjetio izvući mač,ha?”

Čudni glasovi, nisu imali veze s njim. Jezal polako zaglavinja na noge. Usta su mu bila suha,koljena slaba, a u ušima mu je zvonilo. Bayaz je ležao na cesti na leđima nekoliko koraka dalje, anjegov naučnik klečao je uz njega. Jedno čarobnjakovo oko bilo je zatvoreno, a drugo laganootvoreno i trzalo kapkom, ispod kojeg se vidio djelić bjeloočnice.

“Možeš to sad pustiti.” Jezal spusti pogled. Ruka mu je još uvijek bila stegnuta oko drške mača,a zglobovi prstiju posve bijeli. Natjera prste da se opuste i oni se polako izravnaju, izgledali su mu

jako daleko. Dlan ga je bolio od stiskanja. Jezal osjeti tešku ruku na ramenu. “Si dobro?” GlasDevetprstoga.

“Ha?”

“Jesi li ozlijeđen?”

Jezal se zabulji u sebe, okrećući glupavo dlanove. Prljav, ali bez krvi. “Mislim da ne.”

“Dobro. Konji su pobjegli. Tko bi im zamjerio, je 1’ da? Da ja imam četiri noge, sad bih većbio na pola puta natrag do mora.”

“Što?”

“Zašto ih ne bi ulovio?”

“Tko je tebe proglasio vođom?”

Sjevernjakove teške vjeđe malko se skupe. Jezal postane svjestan da sada stoje jako blizu jedandrugome i ds je Sjevernjakova ruka još uvijek na njegovu ramenu. Samo je počivala ondje, noosjećao je njezinu snagu kroz kaput, a činila se dovoljno jakom da mu iščupa ruku. Prokleta tanjegova jezičina, uvijek ga uvali u nevolje. Očekivao je u najboljem slučaju šaku u glavu, ako ne ismrtonosnu ranu u glavi, ali Devetprsti samo zamišljeno napući usta i počne govoriti.

“Jako smo različiti, ti i ja. Različiti na puno načina. Vidim da nemaš previše poštovanja zaljude moga kova, ili za mene osobno, i ne zamjeram ti na tome baš previše. Mrtvi znaju da imamsvojih nedostataka, a nisam ih ni ja sam nesvjestan. Možda misliš da si ti pametan, a ja glup, ivjerojatno si u pravu. Sigurno postoji cijelo čudo stvari o kojima znaš više nego ja. Ali kad je riječ oborbi, žao mi je, ali malo tko ima raznolikije iskustvo od mene. Bez uvrede, ali obojica znamo da tinisi jedan od tih. Nitko me nije proglasio vođom, ali to je zadatak koji netko treba obaviti.” Zakoračimu još bliže, a njegova velika šapa očinski čvršto stegne Jezalovo rame, negdje između umirivanja iprijetnje. “Je li to problem?”

Jezal razmisli o tome jedan tren. Našao se na nepoznatom terenu, a događaji u zadnjih nekolikominuta samo su nedvojbeno pokazali koliko. Spusti pogled na čovjeka kojeg je Devetprsti ubio samokoji trenutak ranije, na širom razjapljeni rascjep u njegovu zatiljku. Možda bi ovoga časa bilonajpametnije učiniti što mu je rečeno.

“Nije problem”, reče.

“Fino!” Devetprsti se naceri, potapša ga po ramenu i pusti. “Konje još uvijek treba uhvatiti, a tisi, rekao bih, pravi čovjek za taj posao.”

Jezal kimne i zatetura u potragu za njima.

STOTINA RIJEČINešto se neobično zbivalo, sasvim sigurno. Pukovnik Glokta pokušapomaknuti udove, ali

ustanovi da se ne može pomaknuti. Sunce mu je zasljepljujuće blještalo u oči.

“Jesmo li pobijedili Gurkhulce?” upita.

“Dabome da jesmo”, reče mu hadiš Kahdia nagnuvši mu se u vidno polje. “Uz Božju smo ihpomoć pobili. Poklali smo ih kao stoku ” Stari domorodac vrati se glodanju odrezane šake koju jedržao. Već je bio oglodao par prstiju.

Glokta digne ruku da je uzme, ali ondje nije bilo ničega, tek krvavi batrljak, odgrizen u zapešću.“Tako mi svega,” promrmlja pukovnik, “vi to jedete moju ruku.”

Kahdia se nasmiješi. “I zaista je slasna. Moje najiskrenije čestitke.”

“Uistinu slasna”, promrmlja general Vissbruck koji je uzeo šaku od Kahdije i sisao nepravilnutraku mesa s nje. “Zacijelo je za to zaslužno sve ono mačevanje kojim ste se bavili u mladimdanima.” Krv mu je bila razmrljana po punašnom, nasmiješenom licu.

“Mačevanje, dakako”, reče Glokta. “Drago mi je da vam se sviđa”, iako mu se cijela tasituacija činila pomalo čudnom.

“Sviđa, sviđa!” usklikne Vurms. U skupljenim je šakama držao ostatke Gloktina stopala kao dadrži krišku dinje, i slasno je grickao. “Svi četvero smo oduševljeni! Ima okus kao pečena svinjetina!”

“Kao fini sir!” vikne Vissbruck.

“Kao slatki med!” gugutao je Kahdia, soleći Gloktin trbuh.

“Kao slatki novac”, preo je odnekud odozdo glas predstojnice Eider.

Glokta se podboči na laktove. “Ajme, pa što to radite tamo dolje?”

Ona digne pogled i naceri mu se. “Vi ste meni uzeli prstenje. Najmanje što možete jest da midate nešto zauzvrat.” Zubi joj se zariju u njegovo desno bedro, duboko kao sićušni bodeži, i odgrizuurednu kuglicu mesa. Gladno je srkala krv iz rane laptajući mu jezikom po koži.

Pukovnik Glokta upitno podigne obrve. “U pravu ste, naravno. Posve ste u pravu.” Boljelo gaje zapravo bitno manje nego što bi čovjek očekivao, ali uspravno ga je sjedenje podosta iscrpljivalo.Padne natrag na pijesak i ostane ležati, zagledan u plavo nebo. “Svi ste posve u pravu.”

Sad mu je već došla do kuka. “Joj,” zahihoće se pukovnik, “škaklja!” Koji je užitak, pomisli,kad te jede tako lijepa žena. “Malo lijevo,” promrmlja i sklopi oči, “samo malo lijevo...”

Glokta sjedne u krevetu uz strahovito bolan trzaj, a leđa mu se izviju kao napeti luk. Lijeva mu

je noga drhtjela pod mokrom plahtom, a atrofiram su se mišići čvršto čvorali od probadajućih grčeva.Preostalim se zubima ugrize za donju usnu da ne zavrišti, otpuhujući teške grcaje kroz nos, lica posveiskrivljenog od svesrdnog nastojanja da ovlada bolom.

Taman kad je pomislio da će mu se noga sama od sebe rastrgati na komade, tetive se odjednompočnu opuštati. Glokta se sruši natrag u mokar krevet i ostane ležati i teško disati. Prokleti jebenisnovi. Svaki djelić tijela bio mu je slab i bolan, mokar od hladnog znoja. Namršti se u tami.Neobičan je zvuk ispunjao sobu. Zvuk kao da nešto teče i šumi. Što je to? Polako, oprezno, zakotrljase i snagom poluge izvuče iz kreveta, odšepa do prozora i stane ondje, zagledan van.

Izgledalo je kao da je svijet izvan njegove sobe nestao. Spustila se siva zavjesa i odsjekla gaod svijeta. Kiša. Pljuštala je po prozorskoj klupici, a debele su se kaplje raprskavale u nježnu vodenuprašinu i bacale u odaju hladnu izmaglicu koja je navlažila tepih ispod prozora i zavjese oko okna iumirivala Gloktinu ljepljivu kožu. Kiša. Zaboravio je da takvo što postoji.

U daljini se pojavi bljesak munje. Tornjevi velikog hrama načas se izrežu iz crnila u cvrčećemmraku, a onda ponovno zavlada tama, popraćena dugim, srditim gunđanjem daleke grmljavine. Gloktagurne ruku kroz prozor, osjeti hladno tapkanje vode po koži. Neobičan, nepoznat osjećaj.

“Tako mi svega”, promrmlja sebi u bradu.

“Dolaze prve kiše.” Glokta se umalo uguši kad se naglo okrenuo, posrnuo i zgrabio mokarkamen oko prozora da se pridrži. U sobi je bilo mračno kao sam vrag pa nije mogao znati otkud jedopro glas. Je li mi se samo učinilo? Sanjam li još uvijek? “Veličanstven trenutak. Svijet kao da jeopet oživio.” Glokti se srce smrzne u prsima. Muški glas, dubok i baršunast. Glas osobe koja je otelaDavousta? Koja će uskoro oteti mene?

Sobu osvijetli još jedan sjajan bljesak. Osoba koja je progovorila sjedila je na tepihuprekriženih nogu. Neki dugokosi starac. Između mene i vrata. Ne mogu se provući, sve da sam ibitno bolji trkač nego što jesam. Svjetlo nestane jednako brzo kako se i pojavilo, ali slika još jedantren ostane, zapečena u Gloktine oči. Zatim prasak groma rascijepa nebo i odjekne u tami prostraneodaje. Nitko neće čuti očajničko vrištanje upomoć, sve da je nekome i stalo.

“Tko si dovraga ti?” Gloktin glas bio je pištav od šoka.

“Ime mi je Yulwei. Ne trebate biti u panici.”

“Ne trebam? Jebote, mora da se šalite?”

“Da sam vas kanio ubiti, umrli biste u snu. Doduše, tako bih ostavio truplo.”

“I to mi je neka utjeha.” Glokti su misli letjele, razmišljao je o predmetima koji su munadohvat ruke. Mogao bih se domoći ukrasnog čajnika na stolu. Umalo se nasmije. I što ću s njim?Ponuditi ga čajem? Nemam se čime boriti, sve da sam i bitno učinkovitiji borac nego što jesam.“Kako ste ušli?”

“Imam ja svoje načine. Isti način na koji sam prešao veliku pustinju, nezamijećen putovao vrlo

prometnom cestom od Shaffe, prošao kroz gurkhulsku vojsku i ušao u grad.”

“Zamislite, a mogli ste samo pokucati.”

“Kucanje ne jamči ulazak.” Gloktine su se oči naprezale u tami, ali nije uspio vidjeti ništa osimnejasnih sivih obrisa pokućstva i lučnih sivih površina drugih prozora. Kiša je tapkala izvana poklupici, tiho cvrčala po krovovima grada ispod njih. Taman kad se zapitao je li mu san gotov, glas seopet oglasi. “Promatrao sam Gurkhulce, kao i svih ovih godina. Taj mi je zadatak dodijeljen. To mije pokora za ulogu koju sam odigrao u raskolu koji je podijelio moj red.”

“Vaš red?”

“Red maga. Ja sam četvrti od dvanaest Juvensovih učenika.”

Mag. Trebao sam znati. Kao i ono ćelavo zabadalo Bayaz, a od njega nisam dobio ništa osimzbunjenosti. Kao da nemamo dovoljno briga s politikom izdajama, sad se uz sve to moramo bakćatii s mitovima i praznovjerjem. Pa ipak, izgleda da ću barem preživjeti ovu noć.

“Mag, ha? Oprostite mi što ne slavim. Sva posla koja sam imao s vašim redom bila su, unajboljem slučaju, gubitak vremena.”

“Možda nam ja onda mogu popraviti reputaciju. Donosim vam informacije.”

“Besplatne?”

“Ovaj put. Gurkhulci su krenuli. Pet njihovih zlatnih zastava spustit će se noćas niz poluotok,pod okriljem oluje. Dvadeset tisuća kopalja, s velikim bojnim strojevima. Još pet zastava čeka izabrda, a ni to nije sve. Ceste od Shaffe do Ul-Khatifa, od Ul-Khatifa do Daleppe i od Daleppe domora pune su vojnika. Car dovodi sve svoje snage. Cijeli je jug u pokretu. Regruti iz Kadira iDawaha, divlji jahači iz Yashtavita, nemilosrdni divljaci iz džungli Shamira, gdje se muškarci i ženezajedno bore. Svi dolaze na sjever. Dolaze se ovamo boriti za cara.”

“Toliko njih samo da zauzmu Dagosku?”

“I ne samo nju. Car je izgradio mornaricu. Stotinu velikih brodova.” “Gurkhulci nisu pomorci.Unija gospodari morima.”

“Svijet se mijenja, i mi se moramo mijenjati s njim ili će nas pomesti. Ovaj rat neće biti poputprethodnog. I Khalul konačno šalje svoje vojnike. Vojsku koju stvara već dugo godina. Otvaraju sedveri velike hramske utvrde Sarkanta, visoko u golim planinama. Vidio sam to svojim očima, Mamundolazi, triput blagoslovljen i triput proklet, plod pustinje, prvi učenik Khalulov. Zajedno su prekršiliDrugi zakon, zajedno su jeli ljudsko meso. Stotina riječi dolazi za njima, sve Žderači, Prorokoviučenici, podignuti za rat i hranjeni svih tih godina, adepti u borbenim disciplinama i onima uzvišenogUmijeća. Svijet se nije suočio s takvom opasnošću još od Staroga doba, kad je Juvens zaratio sKanediasom. Možda i od prije toga, kad je Glustrod dotaknuo Drugu Stranu i pokušao otvoriti vratadonjega svijeta.” bla, bla, bla. Baš šteta. A zvučao je iznenađujuće razumno za jednog maga.

“Želite mi dati informacije? Zadržite te bajke za sebe i recite mi što se dogodilo Davoustu.”

“Ovdje je Žderač. Njušim ga. Stanovnik sjena. Netko čiji je jedini zadatak uništiti one koji seprotive Proroku.” A ja sam prvi na popisu? “Vaš prethodnik nije ni napustio ove odaje. Žderač ga ješčepao da zaštiti izdajnika koji djeluje unutar grada.”

Tako. Sad govorimo mojim jezikom. “Tko je taj izdajnik?” Gloktin je glas zvučao kreštavo,oštro, pohlepno čak i njegovu vlastitom uhu.

“Nisam ja gatara, invalidu, a kad bih ti i znao reći odgovor, bi li mi vjerovao? Ljudi morajuučiti svojim tempom.”

“Pih!” otrese se Glokta. “Isti si kao Bayaz. Pričaš, pričaš i ne govoriš ništa. Žderači? To susamo stare priče i besmislice!”

“Priče? Zar te nije Bayaz poveo u Tvorčevu kuću?” Glokta gutne, a drhtave mu ruke čvrštostegnu mokar kamen ispod prozora. “A ti i dalje sumnjaš u mene? Sporo učiš, invalidu. Zar nisamvidio robove kako hodaju u Sarkant, dovučeni iz svih zemalja koje su Gurkhulci pokorili? Zar nisamvidio bezbrojne kolone njih koje su doveli u planine? Da bi nahranili Khalula i njegove učenike, dabi im još više napumpali moć. Zločin protiv Boga! Kršenje Drugoga zakona, koji je sam Euz zapisaovatrom! Sumnjaš u mene, i možda si mudar što sumnjaš, ali u prvi cik zore vidjet ćeš da su Gurkhulcistigli. Nabrojat ćeš pet zastava i znati da sam govorio istinu.”

“Tko je izdajnik?” procijedi Glokta. “Reci mi, ti zagonetni gade!” Tišina, osim škrapanja kiše,žuborenja vode, šuškanja vjetra u zavjesama oko prozora. Udarac munje iznenada osvijetli svaki ugaosobe.

Tepih je bio prazan. Yulweija više nije bilo.

Gurkhulska je vojska polako napredovala u pet ogromnih blokova, dva sprijeda, tri pozadi,prekrivši cijelu širinu kopna od mora do mora. Kretali su se zajedno u savršenoj formaciji uz mukloudaranje velikih bubnjeva, jedan strogi red za drugim, a stupanje njihovih čizama zvučalo je kaogrmljavina u daljini prethodne noći. Sunce je već usisalo svaki trag kiše sada je zrcalnim sjajemblještalo na tisućama kaciga, tisućama štitova, tisućama mačeva, svjetlucavim vršcima kopalja ipancirnim košuljama. Suma blještavih kopalja neumoljivo se kretala naprijed. Nemilosrdna,neumorna, nesavladiva plima ljudstva.

Unijski vojnici bili su raštrkani po vrhu kopnenih zidina, čučali su iza parapeta, prtljali poravnim lukovima i nervozno zurili prema nadolazećoj vojsci. Glokta je osjećao da se boje. I tko biim zamjerio? Već sad ih je deset puta više nego nas. Ovdje gore na vjetru nije bilo bubnjeva, niglasnih naredbi, ni užurbanih priprema. Samo tišina.

“I eto ih”, naglas je razmišljao Nicomo Cosca, koji je nacereno promatrao prizor. Samo je onizgledao kao da ga je strah zaobišao. Ili ima čelične živce ili tromu maštu. Ljenčarenje u onomećumezu ili čekanje smrti, njemu je posve svejedno. Stajao je s jednom nogom na parapetu,podlaktica prekriženih na koljenu, a u ruci mu se klatila poluprazna boca. Plaćenikovo borbeno

odijelo bilo je manje-više išto kao i ono za pijančevanje. Iste raskvašene čizme, iste raspadnutehlače. Jedini dodatak za opasnosti bojišta bio je crni prsni oklop, sprijeda i straga izrezbaren zlatnimzavijucima. I on je vidio bolje dane; lak mu je bio okrhnut, a zakovice zamrljane hrđom. Ali jednomje to zasigurno bilo pravo remek-djelo.

“Imate krasan oklop.”

“Što, ovo?” Cosca spusti pogled na prsni oklop. “U svoje vrijeme, možda, ali pošteno sam gaizrabljivao svih ovih godina. Ne jednom je ostao vani na kiši. Bio je to dar nadvojvotkinje Sefelineiz Osprije, zahvala za pobjedu nad sipanskom vojskom u petomjesečnom ratu. Došao je uz obećanjenjezina vječnog prijateljstva.”

“Lijepo je imati prijatelje.”

“Ne baš. Iste te noći dala me ubiti. Zahvaljujući svojim pobjedama postao sam previšepopularan među Sefelininim podanicima. Bojala se da ću pokušati prigrabiti vlast. Otrov u vinu.”Cosca otpije velik gutljaj iz boce. “Ubila mi je omiljenu ljubavnicu. Bio sam prisiljen pobjeći, smalo čime osim ovog prokletog oklopa, i tražiti posao kod princa Sipanija. Stari gad nije plaćao niupola toliko dobro, ali barem sam dobio priliku voditi njegovu vojsku protiv nadvojvotkinje isatisfakciju da vidim njezinu smrt od otrova.” Namršti se. “Lice joj je poplavilo. Postalo jejarkoplavo, vjerujte mi. Nikad nemojte postati previše popularni, to vam je moj savjet.”

Glokta otpuhne. “Pretjerana popularnost mi nekako nije najveća briga.”

Vissbruck glasno pročisti grlo, očito uzrujan što ga se ignorira. Pokaže prema beskrajnimredovima ljudi koji su napredovali niz prevlaku. “Superiore, Gurkhulci se približavaju.” Stvarno?Nisam primijetio. “Imam li vaše dopuštenje da poplavim jarak?”

O da, tvoj trenutak slave. “No dobro.”

Vissbruck se odšepuri na parapet u oblaku krajnje uobraženosti. Polako digne ruku, a ondapompozno zamahne njome kroz zrak. Negdje dolje izvan vidokruga bičevi pucnu i grupice mazginategnu užad. Negodujuće cviljenje drva pod velikim pritiskom dopre do njih na kruništu bedema,zatim škripa i pucketanje brana koje popuštaju, a onda i ljutita tutnjava kad je golema masa slanevode provalila i nagrnula u duboki jarak s obiju strana, gnjevnobijela od pjene. Voda se sudari svodom ravno ispod njih i lansira svjetlucavu vodenu prašinu u zrak sve do visine kruništa bedema, pai više. Trenutak kasnije, ova nova traka mora se smirila. Jarak je postao kanal, a grad je postao otok.

“Jarak je poplavljen!” proglasi Vissbruck.

“Vidimo”, reče Glokta. “Čestitamo.” Nadajmo se da Gurkhulci nemaju dobrih plivača. Usvakom slučaju, ne manjka im ljudi među kojima bi izabrali.

Pet visokih motki lagano se njihalo iznad stupajuće mase vojnika, a na njima su se ljeskaligrukhulski simboli od čistoga zlata. Simboli bitaka u kojima su se borili i bitaka u kojima supobijedili. Zastave pet legija, blještale su na nemilosrdnom suncu. Pet legija. Baš kao što mi je stari

rekao. Hoće li onda uslijediti brodovlje? Glokta okrene glavu i zapilji se preko Donjega grada. Dugisu molovi stršali u zaljev kao ježeve bodlje, još uvijek puni brodova. Brodova koji nam dopremajuzalihe i odvoze zadnju šačicu nervoznih trgovaca. Ondje nije bilo zidina. Niti ikakvog oblikaobrane. Nismo mislili da nam trebaju. Unija oduvijek vlada morima. Ako dođu brodovi...

“Imamo li još uvijek zaliha drva i kamena?”

General žustro kimne, sav revan. Konačno se prilagodio promjenama u zapovjednom lancu,izgleda. “Obilate zalihe, superiore, baš kao što ste specificirali u nalogu.”

“Želim da izgradite zidine iza dokova, uz obalu. Što jači, što viši i što prije. Obrana nam jeslaba. Gurkhulci bi je mogli testirati prije ili poslije.”

General namršteno pogleda u vojsku koja se rojila na poluotoku, spusti pogled prema mirnimdokovima, pa natrag. “Ali sigurno je prijetnja s kopnene strane malo... hitnija? Gurkhulci su slabipomorci, a osim toga nemaju flotu dostojnu tog imena—”

“Svijet se mijenja, generale. Svijet se mijenja.”

“Dakako.” Vissbruck se okrene da se obrati svojim pomoćnicima.

Glokta se odgega na parapet do Cosce. “Koliko je gurkhulskih postrojbi, što biste rekli?”

Styrijac se počeše po ljuskavom osipu sa strane na vratu. “Vidim pet zastava. Pet carevihlegija, i još mnogo toga sa strane. Izviđači, inženjerci, neredovite trupe s dalekog juga. Kolikopostrojbi...” Zaškilji prema suncu, a usne su mu se micale kao da mu je glava puna složenih suma.“Jebeno puno.” Zabaci glavu i iscijedi zadnje kapi iz boce pa cmakne usnama, zamahne rukom izavitla je prema Gurkhulcima. Boca načas zabljesne na suncu, a onda se smrska na tvrdoj zemlji sdruge strane kanala. “Vidite li ona kola na začelju?”

Glokta zaškilji u dalekozor. Iza mase vojništva zaista se nalazila sjenovita kolona velikih kola,jedva vidljiva u svjetlucavoj izmaglici i oblacima prašine koje je podiglo stupanje. Vojnici trebajuzalihe, no opet... Gdjegdje je vidio visoke balvane koji su stršali u zrak kao paukove noge. “Opsadnistrojevi”, promrmlja Glokta sebi u bradu. Sve upravo onako kao što je Yulwei rekao. “Oni se nešale.”

“O, pa ni vi.” Cosca se uspravi uz parapet i počne prtljati po remenu. Trenutak kasnije, Gloktazačuje zvuk mokraće koja se rasprskava po dnu zida, daleko ispod. Plaćenik mu se naceri prekoramena, a tanka mu kosa zaleprša na slanome vjetru. “Nitko se ni najmanje ne šali. Moramporazgovarati s predstojnicom Eider. Rekao bih da uskoro prelazim na ratnu plaću.”

“I ja mislim.” Glokta polako spusti dalekozor. “I zaradit ćete je.”

SLIJEPI VODE SLIJEPEPrvi mag ležao je zgrčen na leđima na kolima, uglavljen između bačve s vodom i vreće hrane za

konje, s namotom užeta umješto jastuka. Logenu još nikad nije izgledao tako staro, mršavo i slabo.Dah mu je bio plitak, a koža blijeda i pokrivena mrljama, čvršto zategnuta preko kostiju puna graškiznoja. S vremena na vrijeme trznuo bi se, promeškoljio i počeo mumljati čudne riječi, a kapci bi muzatitrali kao da je zaglavio u ružnom snu.

“Što se dogodilo?”

Quai spusti pogled. “Kad god se služiš umijećem, posuđuješ s Druge strane, a posuđeno trebavratiti. Postoje rizici, čak i za majstora. Htjeti promijeniti svijet mišlju... koja je to arogancija.”Kutovi usta trznu mu se u osmijeh. “Ako prečešto posuđuješ, jednom ćeš, valjda, dodirnuti donjisvijet i dio sebe ostaviti za sobom...”

“Za sobom?” promrmlja Logen, zagledan u trzavog starca. Nije mu se baš sviđalo to što Quaigovori. Nije to nimalo smiješno, koliko se njemu činilo, zaglaviti usred ničega bez i najmanjeg pojmakamo ideš.

“Zamisli ti to”, prošapće naučnik. “Prvi mag glavom, bespomoćan kao beba.” Nježno položiruku na Bayazova prsa. “Drži se života za nit. Mogao bih posegnuti, ovom svojom slabom rukom... iubiti ga.”

Logen se namršti. “Zašto bi to učinio?”

Quai digne pogled i nasmiješi mu se onim svojim slabašnim osmijehom. “Zašto bi itko? Samokažem.” I brzo povuče ruku.

“Koliko će dugo ostati ovakav?”

Naučnik se nasloni na kolima i zagleda u nebo. “Nemoguće je to znati. Možda satima. Moždazauvijek.”

“Zauvijek?” Logen zaškrguće zubima. “Što ćemo onda mi? Imaš li ti pojma kamo idemo? Izašto? I što ćemo kad tamo dođemo? Bismo li se trebali okrenuti i vratiti?”

“Ne.” Quaijevo je lice bilo oštro poput noža. Oštrije nego što bi to Logen očekivao od njega.“Iza nas su neprijatelji. Sada bi se bilo opasnije vratiti nego nastaviti. Idemo dalje.”

Logen se lecne pa protrlja oči. Osjećao je umor, bol i mučninu. Žalio je što nije pitao Bayazakakvi su mu planovi dok je još imao priliku. Žalio je što je ikada otišao sa Sjevera, kad smo već kodtoga. Mogao se pokušati obračunati s Bethodom i poginuti na poznatom mjestu, u rukama ljudi kojebarem razumije.

Logen nije imao želju voditi. Bilo je vremena kad je žudio za slavom, popularnošću ipoštovanjem, ali za njih je platio previsoku cijenu, a pokazali su se kao šuplje nagrade. Ljudi su

vjerovali u njega, a on ih je bolnom i krvavom cestom odveo ravno u blato. U njemu više nije biloambicije. Proklet je kad se radi o donošenju odluka.

Makne ruke i ogleda se oko sebe. Bayaz je još uvijek mumljao u groznici. Quai je nehajno zuriou oblake. Luthar je stajao leđima okrenut ostalima i zurio u guduru. Ferro je sjedila na stijeni i čistilaluk krpicom, namrgođena. Dugostopi se opet pojavio, predvidljivo, baš kad je opasnost prošla istajao je nedaleko od njih, vidno zadovoljan samim sobom. Logen se namršti i duboko uzdahne.Nema tu pomoći. Nema tko drugi.

“Dobro, idemo prema tom mostu u Aulcusu, pa ćemo vidjeti.”

“Nije to dobra ideja”, Dugostopi cmakne jezikom, pa odluta do kola zaviri unutra. “Nije to ninajmanje dobra ideja. Upozorio sam našeg poslodavca prije ove... nezgode. Grad je napušten,razrovan, zatrt. Okaljano je to, slomljeno i opasno mjesto. Most još možda stoji, ali glasine kažu—”“Aulcus je bio plan, i ja kažem da ga se držimo.”

Dugostopi nastavi kao da on nije ni progovorio. “Mislim da bi možda bilo najbolje da sevratimo u Calcis. Još nismo ni na pola puta do konačnog odredišta, i imamo više nego dovoljno hranei vode za putovanje natrag. Uz malo sreće—”

“Plaćeno ti je da ideš do kraja?”

“Pa, ovaj, dabome da jest, ali—”

“Aulcus.”

Navigator zatrepće. “Ovaj, da, vidim da ste odlučni. Odlučnost, odvažnost i energičnost neki suod vaših talenata, ali oprez, mudrost i iskustvo, ako slobodno kažem, neki su od mojih, a ja ninajmanje ne sumnjam da—” “Aulcus”, zareži Logen.

Dugostopi stane poluotvorenih usta. Onda ih zatvori. “No dobro. Pratit ćemo cestu natrag uravnicu i krenuti na zapad prema trima jezerima. Aulcus je nad njima, ali putovanje je još uvijek dugoi opasno, pogotovo jer nam se ozbiljno bliži zima. Trebalo bi—”

“Fino.” Logen se okrene prije nego što je navigator stigao išta više reći. To je bio lakši dio.Usiše zrak kroz zube i krene prema Ferro.

“Bayaz je...” mučio se da pronađe pravu riječ. “Odsutan. Ne znamo na koliko dugo.”

Ona kimne. “Nastavljamo dalje?”

“Ovaj... mislim... takav je plan.”

“Dobro.” Ona ustane sa stijene i prebaci luk preko ramena. “Onda najbolje da krenemo.”

Lakše nego što je očekivao. Prelako, možda. Pitao se razmišlja li opet o tome da se odšulja. Isam je razmatrao tu ideju, istini za volju. “Ne znam ni kamo idemo.”

Ona otpuhne. “Ja nikad nisam znala kamo idem. Ako mene pitaš, ovo je napredak, to što si ti načelu.” Ona odšeta prema konjima. “Nikad nisam vjerovala toj ćelavoj gnjidi.”

Tako je ostao još samo Luthar. On je stajao leđima okrenut ostalima, pogrbljen, i izgledaopotpuno očajno. Logen je vidio kako mu rade mišići na bočnoj strani glave dok je zurio u pod.

“Si dobro?”

Luthar kao da ga nije čuo. “Htio sam se boriti. Htio sam, i znao kako, i imao sam mač u ruci.”Ljutito pljusne po dršci jednog svojeg mača. “Bio sam bespomoćan kao jebena beba! Zašto se nisammogao pomaknuti?”

“U tome je stvar? Tako mi mrtvih, momče, ljudima se to događa prvi put!”

“Da?”

“Češće nego što misliš. Barem se nisi usrao u gaće.”

Luther podigne obrve. “I to se događa?”

“Češće nego što misliš.”

“Jesi li se i ti ukočio prvi put?”

Logen se namršti. “Ne. Meni je lako ubijati. Oduvijek je bilo. Vjeruj mi, ti si sretnik.”

“Osim ako me ne ubiju kad opet ne napravim ništa.”

“Pa,” Logen je morao priznati, “postoji ta mogućnost.” Lutharova glava klone još niže, pa gaLogen potapše po ruci. “Ali nisi poginuo! Razvedri se, momče, imaš sreću! Još uvijek si živ, zar ne?”Ovaj očajno kimne. Logen mu prebaci ruku preko ramena i povede ga natrag prema konjima. “Ondaimaš priliku biti bolji sljedeći put.”

“Sljedeći put?”

“Naravno. Biti bolji sljedeći put. To ti je život.”

Logen se popne u sedlo, sav ukočen i bolan. Ukočen od sveg tog silnog jahanja, bolan odokršaja u guduri. Neki komad stijene bio ga je pogodio u leđa, a i dobio je pošten udarac postrance uglavu. Moglo je biti i bitno gore.

Osvrne se prema ostalima. Svi su bili na konjima i gledali u njega. Četiri lica, različita darazličitija nisu mogla biti, ali sva s istim izrazom na licu. Čekali su njegovu riječ. Zašto je ikad itkomislio da on ima odgovore? On gutne i zarije pete.

“Idemo.”

STRATEGIJA PRINCA LADISLEStvarno biste trebali manje vremena provoditi ovdje, pukovniče West.”

Pike načas spusti čekić, a narančašto svjetlo s ognjišta reflektiralo mu se u očima i jarko sjalona njegovu rastopljenom licu. “Ljudi će početi ogovarati.”

West se nervozno osmjehne. “Ovo je jedino toplo mješto u cijelom vražjem taboru.” Bila je toistina, ali daleko od stvarnog razloga. Bilo je to jedino mješto u cijelom vražjem taboru gdje ga nitkoneće tražiti. Izgladnjeli ljudi, promrzli ljudi, ljudi bez vode, ili oružja, ili pojma što da rade. Ljudikoji su umrli od hladnoće ili bolesti pa ih treba pokopati. Čak ni mrtvi ne mogu bez Westa. Svi gatrebaju, dan i noć. Svi osim Pikea i njegove kćeri, i ostatka kažnjenika. Samo su oni izgledali kao dase snalaze sami pa mu je njihova kovačnica postala utočište. Bučno, prenapučeno i zadimljenoutočište, nesumnjivo, ali ništa manje slatko zbog toga. Bilo mu je neusporedivo draže od boravka sprincem i njegovim štabom. Ovdje među kriminalcima bilo je nekako... iskrenije.

“Smetate, pukovniče. Opet.” Cathil se progura uz njega s narančastom oštricom noža ukliještima koja je držala rukom u rukavici. Gurne ga u vodu, namršti se i počne ga okretati na svestrane dok joj je para cvrčala u zrak oko nje. West ju je gledao kako se kreće, hitro i iskusno, skapljama vlage po žilavim rukama i šiji, crne kose bodljaste od znoja. Teško mu je bilo povjerovatida je ikad pomislio da je dečko. Možda rukuje metalom jednako dobro kao bilo koji od muškaraca,ali oblik lica, da i ne spominjemo grudi, struk, ispupčenost stražnjice, bili su nedvojbeno ženski...

Ona se osvrne preko ramena i uhvati ga kako je gleda. “Zar nemate posla s upravljanjemvojskom?”

“Izdržat će deset minuta bez mene.”

Ona izvuče hladnu, crnu oštricu iz vode i baci nož koji zaklapara na hrpi uz brus. “Jestesigurni?”

Možda je bila u pravu. West duboko udahne, uzdahne, pomalo nevoljko se okrene, skupi snagu iiziđe kroz vrata kolibe u tabor.

Zimski zrak štipao ga je za obraze nakon vrućine u kovačnici, pa podigne ovratnik kaputa iobgrli se dok se probijao niz glavnu ulicu tabora. Noću je ondje vladala smrtna tišina, sad kad jeostavio štropotanje kovačnice za sobom. Čuo je smrznuto blato kako mu se lijepi za čizme, struganjedaha u grlu, tiho psovanje nekog vojnika u daljini dok gunđajući hoda kroz tamu. Zastane načas ipogleda gore, ruku prekriženih oko sebe da se zagrije. Nebo je bilo savršeno vedro, a zvijezde subile bolno sjajne, raspršene po tmini poput prašine.

“Prekrasno”, promrmlja sebi u bradu.

“Navikneš se.”

Bio je to Trodrvaš, koji se zajedno s Cuckom provlačio između šatora. Lice mu je bilo u sjeni,

puno crnih rupa i bijelih kutova poput hridi na mjesečini, ali West je znao da slijedi neka loša vijest.Starog se Sjevernjaka i za najboljih dana teško moglo nazvati veseljakom, ali sad mu je namrgođenolice bilo zaista mrko.

“Drago mi je da se srećemo”, reče West na sjevernjačkom.

“Misliš? Bethod je ni pet dana marša od tvojeg tabora.”

Hladnoća kao da se odjednom probila kroz Westov kaput i on zadrhti. “Pet dana?”

“Ako je ostao na mjestu otkad smo ga vidjeli, a to nije baš vjerojatno. Bethod nikad nije biosklon zadržavanju na jednome mjestu. Ako maršira na jug, mogao bi biti tri dana odavde. Možda čak imanje.”

“Koliko ih je?”

Cucak obliže usne, a dah mu se zadimi oko uskog lica na ledenom zraku. “Rekao bih desettisuća, ali možda ih ima još u zaleđu.”

Westu postane još hladnije. “Deset tisuća? Tako puno?”

“Desetak, aha. Uglavnom robova.”

“Robova? Laka pješadija?”

“Laka, ali ne ko ovaj otpad koji vi tu imate.” Trodrvaš namršteno pogleda pohabane šatore iloše zapaljene logorske vatre koje tek što nisu zgasnule. “Bethodovi su robovi u formi i krvavi odbitaka i otvrdnuli kao drvo od marširanja. Ti gadovi mogu trčati cijeli dan i onda se još boriti nakontoga ako treba. Strijelci, kopljanici, svi vrlo iskusni.”

“A ne nedostaje mu ni karlova”, promrmlja Cucak.

“Bome ne, u čvrstim oklopima i s dobrim mačevima, a ušto i s puno konja. Bit će i Imena, bezimalo sumnje. Bethod je sa sobom poveo najbolje što ima, a među njima ima nešto pametnihvojskovođa. A i nešto nekih čudnih ljudi s dalekog istoka. Divljaka, s područja iza Crinne. Valjda jegore na sjeveru ostavio razbacano nešto klinaca da vaši prijatelji imaju koga naganjati, a svoje jenajjače borce poveo sa sobom na jug, protiv vaših najslabijih.” Stari se ratnik natmureno ogledavaopo neurednom taboru ispod gustih obrva. “Bez uvrede, ali nemate kurca šanse ako dođe do bitke.”

Najgori od svih mogućih ishoda. West gutne. “Koliko se brzo može kretati takva vojska?”

“Brzo. Izvidnice bi im mogle doći do nas već prekosutra. Glavnina vojske dan kasnije. Akokrenu ravno na nas, to jest, a teško je reći hoće li. Ne bi me čudilo da Bethod pokuša prijeći rijekuniže nizvodno i dođe nam s leđa.”

“S leđa?” Nisu bili opremljeni ni za predvidljivog neprijatelja. “Kako je mogao znati da smoovdje?”

“Bethod je oduvijek imao dara za naslućivanje gdje mu je neprijatelj. Ima osjećaj za to. A ima isreće, gad. Voli riskirati. U ratu ništa nije važnije od dobre porcije sreće.”

West se ogleda oko sebe, trepćući. Deset tisuća Sjevernjaka, okorjelih ratnika, obrušit će se nanjihov rasklimani tabor. Sretnih, nepredvidljivih Sjevernjaka. Zamislio se kako pokušava okrenutinedisciplinirane regrute, do gležnjeva u blatu, i natjerati ih da se postroje u liniju. Bit će to pokolj.Još jedan Crni Zdenac u nastajanju. Ali barem su upozoreni. Imaju tri dana da pripreme obranu ili,još bolje, povlačenje.

“Moramo odmah razgovarati s princem”, reče on.

Tiha glazba i topla svjetlost razliju se hladnim noćnim zrakom kad je West gurnuo preklopšatora. Zakorači unutra, nevoljko, s dvojicom Sjevernjaka za petama.

“Tako mi mrtvih...” promrmlja Trodrvaš, zureći oko sebe.

West je već zaboravio kako prinčeve odaje negdje bizarno izgledaju novopridošlicama,pogotovo nekome tko nije navikao na luksuz. Nije to toliko bio šator koliko ogromna dvorana odljubičastog platna, deset ili više koraka visoka, po kojoj su visjele styrijske tapiserije i s kantičkimtepisima na podu. Pokućstvo bi bilo prikladnije u palači nego u kampu. Goleme izrezbarene komode ipozlaćene škrinje sadržavale su cjelokupnu prinčevu garderobu, dovoljno da se odjene cijela vojskakicoša. Krevet je bio divovski i s baldahinom, sam za sebe veći od većine šatora u taboru.

Savršeno ulašten stol u jednom uglu uleknuo se pod težinom nagomilanih delikatesa, a srebrnisu i zlatni pladnjevi svjetlucali u svjetlu svijeća. Teško je bilo zamisliti da se samo nekoliko stotinakoraka dalje nalaze zgrčeni i promrzli ljudi koji nemaju dovoljno hrane.

Sam princ prestolonasljednik sjedio je zavaljen u ogromnoj fotelji od tamnog drva, prijestolju,moglo bi se reći, presvučenom crvenom svilom. U jednoj mu se ruci klatila prazna čaša, a drugom jemahao rukom amo- -tamo u ritmu glazbe kvarteta vrhunskih glazbenika koji su nježno prebirali, gudilii puhali u sjajne instrumente u suprotnom uglu. Oko Njegove Visosti bila su četiri člana njegovastožera, i besprijekorno se odjeveni pozerski dosađivali, među njima i mladi lord Smund, koji jeWestu u proteklih nekoliko tjedana postao možda najomraženija osoba na cijelome svijetu.

“Ide vam to uvelike u prilog”, Smund je glasno revao princu. “Dijeljenje muka u taboru uvijekje bio zgodan način da pridobijete poštovanje običnog vojnika—”

“O, pukovnik West!” zacvrkuta Ladisla. “I dvojica njegovih sjevernjačkih izviđača! Kojezadovoljstvo! Uzmite nešto za jelo!” Mlitavo, pijano zamahne prema stolu.

“Hvala vam, Vaša Visosti, ali jeo sam već. Imam vijesti od najveće—”

“Ili malo vina! Morate svi popiti malo vina, izvrsna berba! Gdje je nestala ta boca?” Počnenešto prtljati ispod fotelje.

Cucak je već prošao do stola, nagnuo se nad njega i njušio hranu kao... cucak. Prljavim prstimazgrabi velik odrezak govedine s pladnja, pažljivo ga smota i strpa ga cijelog u usta, dok ga je Smund

gledao sa zgađenom grimasom na licu. Westu bi bilo neugodno da su okolnosti bile normalne, aliimao je većih briga.

“Bethod je pet dana marša od nas,” gotovo vikne, “s najboljim dijelom svojih snaga!”

Jedan od glazbenika gotovo ispusti gudalo i pogodi kreštavu, pogrešnu notu. Ladisla trgneglavom uvis i gotovo isklizne s fotelje. Čak su se i Smund i njegovi kompanjoni trgnuli iz letargije.

“Pet dana,” promrmlja princ glasom promuklim od uzbuđenja, “jeste li sigurni?”

“Možda čak samo tri.”

“Koliko ih je?”

“Ne manje od deset tisuća, i to veterana—”

“Odlično!” Ladisla pljusne rukohvat fotelje kao da je u pitanju lice nekog Sjevernjaka. “Ondasmo im ravnopravni!”

West gutne. “Možda brojčano, Vaša Visosti, ali ne i kvalitetom.”

“Ma dajte, pukovniče West”, otegne Smund. “Jedan dobar Unijac vrijedi kao deset njihovih.”Svisoka se zagleda u Trodrvaša.

“Crni Zdenac pokazao je da je ta ideja čista fantazija, čak i ako su naši ljudi poštenonahranjeni, obučeni i opremljeni. Osim Kraljeve osobne, takvih nemamo! Bilo bi nam najboljepripremiti obranu i biti spremni na povlačenje, ako bude potrebno.”

Smund prezirno otpuhne na tu ideju. “U ratu nema ništa opasnije”, izjavi bezbrižno, “odpretjeranog opreza.”

“Osim nedovoljnog!” progunđa West, kojem je gnjev već počeo pulsirati iza očiju.

No princ Ladisla presiječe ga prije nego što je imao priliku izgubiti živce. “Gospodo, dosta!”Skoči s fotelje, očiju orošenih od pijanog entuzijazma. “Već sam odlučio koja će mi biti strategija!Prijeći ćemo rijeku i presresti te divljake! Oni bi nas iznenadili? Hah!” Zamahne vinskom čašom pozraku. “Mi ćemo njima prirediti iznenađenje koje neće tako brzo zaboraviti! Otjerat ćemo ih prekogranice! Baš kao što je maršal Burr namjeravao!” “Ali, Visosti,” promuca West, koji je počeoosjećati laganu mučninu, “lord maršal je izričito naredio da ostanemo iza rijeke—”

Ladisla ošine glavom kao da mu smeta neka muha. “Bitan je duh njegove naredbe, pukovniče,ne doslovne riječi! Teško da će se buniti ako mi napadnemo neprijatelja!”

“Ovi ljudi su jebene budale”, zagrmi Trodrvaš, srećom na sjevernjačkom. “Stoje rekao?” upitaprinc.

“Ovaj... slaže se sa mnom da bismo trebali ostati ovdje, Visosti, i poslati lordu maršalu Burru

poziv u pomoć.”

“Zar zbilja? A ja sam mislio da su ti Sjevernjaci živa vatra i energija! E pa, pukovniče West,možete ih obavijestiti da sam se ja odlučio za napad i neću se pokolebati! Pokazat ćemo tomtakozvanom kralju Sjevernjaka da nema monopol na pobjedu!”

“Dobro ćemo im pokazati!” vikne Smund i udari nogom o debeli tepih. “Izvrsno!” Ostatakprinčeva štaba izražavao je svoju idiotsku podršku.

“Šutirati ih natrag preko granice!”

“Očitati im bukvicu!”

“Izvrsno! Prva liga! Ima li još vina?”

West frustrirano stisne šake. Morao je pokušati još jedanput, ma koliko to bilo neugodno, makoliko besmisleno. Spusti se na jedno koljeno, sklopi ruke, fiksira princa pogledom i skupi svakimiligram uvjerljivosti u sebi.

“Vaša Visosti, molim vas, zaklinjem vas, preklinjem vas da razmotrite tu odluku. Životi svihljudi u ovome taboru ovise o vašoj odluci.”

Princ se naceri. “To vam je teret zapovjedništva, prijatelju! Jasno mi je da su vam motivinajbolji, ali moram se složiti s lordom Smundom. Odvažnost je u ratu najbolja politika, i odvažnostće biti moja strategija! Upravo je odvažnošću Harod Veliki skovao Uniju, odvažnošću je kraljCasamir uopće pokorio Anglandiju! Još ćemo mi nadmašiti te Sjevernjake, vidjet ćete. Izdajtenaredbe, pukovniče! Krećemo u cik zore!”

West je bio detaljno proučio Casamirove pohode. Odvažnost je bila tek jedna desetina njegovauspjeha, ostalo je bilo minuciozno planiranje, briga za vlastite ljude, posvećivanje pažnje inajmanjem detalju. Odvažnost bez tih ostalih čimbenika zna biti pogubna, ali bilo mu je jasno da tonema smisla govoriti. Samo bi naljutio princa i izgubio i to malo utjecaja koliko je još imao. Osjećaose kao da gleda kako mu kuća gori. Omamljeno, mučno, potpuno bespomoćno. Nije mu preostalo ništadrugo nego da izda naredbe i dade sve od sebe da se sve sprovede najbolje što može.

“Dakako, Vaša Visosti”, uspije promucati.

“Dakako!” princ se naceri. “Onda se svi slažemo! Prva liga! Prestanite s tom glazbom!” viknena svirače. “Treba nam nešto življe! Nešto krvavo!” Kvartet se bez po muke prebaci na živahnuvojničku melodiju. West se okrene, udova olovnih od bespomoćnosti, i odvuče se iz šatora u ledenunoć.

Trodrvaš ga je slijedio u stopu. “Tako mi mrtvih, nikako da prokužim vas Unijce! Kod nasčovjek treba zaraditi pravo da vodi druge! Ljudi ga slijede jer znaju njegove kvalitete i poštuju ga jers njima dijeli sve patnje! Čak je i Bethod zaradio svoj položaj!” Ushodao se gore-dolje pred šatoromi mahao velikim rukama. “Vi ovdje za vođe birate one koji najmanje znaju, a najveću budalu u cijelojekipi postavite za zapovjednika!”

West nije znao što bi rekao. Nije to mogao poreći.

“Taj će vas seronja sve zajedno otjerati ravno u jebeni grob! Svi ćete ravno u blato, ali vrag meodnio ako ću ja za vama, ili bilo tko od mojih dečki. Dosta mi je plaćanja za tuđe pogreške, a većsam ionako dovoljno izgubio zbog tog smrada Bethoda! Hajde, Cucak, brod budaletina možeslobodno potonuti bez nas!” I on se okrene i odmaršira u noć.

Cucak slegne ramenima. “Nije sve tako loše.” Primakne se zavjerenički blizu, posegne dubokou džep i izvuče nešto. West se zabulji u čitavog poširanog lososa, nesumnjivo maznutog s prinčevastola. Sjevernjak se naceri. “Uzeo sam si ribicu!” I on pođe za svojim šefom i ostavi Westa samogana gorkoj padini, dok je iza njega na ledenom zraku lebdjela Ladislina vojna glazba.

DO SUMRAKAEj.” Gruba ruka prodrma Gloktu iz sna. Oprezno okrene glavu sastrane na kojoj je spavao pa

stisne zube od boli kad mu je škljocnulo u vratu. Dolazi li to smrt rano jutros? Malko rastvori oči.Ah. Ne još, čini se.Možda u vrijeme ručka. U njega je odozgo zurila Vitari, čija je bodljikavakosabila u crnoj silueti na ranojutarnjem suncu koje se slijevalo kroz prozor.

“No dobro, praktikalko Vitari, kad mi već ne možete odoljeti. No vi ćete morati biti gore, akovam nije problem.”

“Ha-ha. Gurkhulski veleposlanik je ovdje.”

“Što?”

“Izaslanik. Od samoga cara, koliko čujem.”

Glokta osjeti ubod panike. “Gdje?”

“Ovdje u citadeli. Razgovara s gradskim vijećem.”

“Sranje!” zareži Glokta, izmigolji se iz kreveta, zanemarivši probadajući bol u nozi kad jezamahnuo usahnulu lijevu nogu na pod. “Zašto me nisu pozvali?”

Vitari ga namršteno pogleda. “Možda su htjeli razgovarati s njim bez vas. Mislite da bi moglobiti to?”

“Kako je dovraga došao ovamo?”

“Došao je brodom, pod pregovaračkom zastavom. Vissbruck veli da mu je dužnost nalagala daga primi.”

“Dužnost!” procijedi Glokta dok se mučio da navuče nogavicu na utrnulu i drhtavu nogu, “Tajdebeli smrad! Koliko je dugo već ovdje?” “Dovoljno dugo da on i vijeće zajedno naprave nekuzgodnu spačku, ako im je to cilj.”

“Sranje!” Glokta se lecne dok je navlačio košulju.

* * *

Gurkhulski je veleposlanik bez imalo dvojbe bio veličanstvena pojava. Nos mu je bio izbočen ikukast, oči isijavale inteligenciju, a duga mu je, rijetka brada bila uredno počešljana. Zlatne niti uširokom bijelom ogrtaču i visokom pokrivalu za glavu svjetlucali su na jarkome suncu. Držao sezadivljujuće uspravno, istegnutog dugog vrata, brade visoko, tako da se cijelo vrijeme doimao kao dasvisoka gleda sve koje bi se udostojao pogledati. Silno visok i mršav, djelovao je tako da jeprostrana, veličanstvena prostorija izgledala nisko i otrcano. Mogao bi i sam proći za cara.

Glokta je bio bolno svjestan koliko iskrivljeno i nezgrapno on sam izgleda dok se gega,namrgođen i znojan, u dvoranu za audijencije. Bijedna vrana susreće veličanstvenog pauna. Paipak, bitke ne dobivaju uvijek najljepši. Srećom za mene.

Konferencijski je stol bio iznenađujuće prazan. Samo su Vissbruck, Eider i Korsten dan Vurmsbili na svojim mjestima, i nitko od njih nije izgledao oduševljeno što se on pojavio. A ne bi ni trebalibiti, gmazovi.

“Danas nema lorda guvernera?” drekne on.

“Mome ocu nije dobro”, promrmlja Vurms.

“Šteta što ga niste ostali njegovati tako bolesnog. A Kahdia?” Nitko ne odgovori. “Niste mislilida će pristati na sastanak s njima, ha?” nepristojno kimne prema izaslaniku. “Sva sreća da vas trojeniste toliko gadljivi. Ja sam superior Glokta, i što god da ste čuli, ja sam ovdje glavni. Ispričavam sešto kasnim, ali nitko mi nije rekao da dolazite.” Pogledom probode Vissbrucka, ali general nije bioraspoložen susresti njegov pogled. Tako je, razmetljiva budaletino. Neću ti ovo zaboraviti.

“Ja sam Shabbed al Islik Burai.” Veleposlanik se savršeno služio zajedničkim jezikom, i toglasom koji je bio jednako moćan, autoritativan i arogantan kao i njegovo držanje. “Došao sam kaoizaslanik legitimnog vladara juga, moćnoga cara moćnoga Gurkhula i svih kantičkih zemalja,Uthmana-ul-Doshta, najvoljenijeg, najstrašnijeg i najobožavanijeg čovjeka u Krugu Svijeta,pomazanika Božje desne ruke, proroka Khalula glavom.”

“Blago vama. Naklonio bih vam se, ali istegnuo sam vrat dok sam ustajao iz kreveta.”

Islik se lagano podsmjehne. “Prava ratnička ozljeda. Došao sam prihvatiti vašu predaju.”

“Ma nemojte?” Glokta privuče najbližu stolicu i spusti se na nju. Vrag me odnio ako ostanemstajati i sekunde na račun ovog dugačkog mulca. “Mislio sam da tradicija nalaže da se takveponude iznose nakon odigrane bitke.”

“Ako i dođe do bitke, neće dugo trajati.” Veleposlanik otklizi po pločicama do prozora. “Vidimpet legija, poslaganih u bojne redove po poluotoku. Dvadeset tisuća kopalja, a to je tek mali djelić

onoga što dolazi. Careve trupe broje više ljudi nego što je zrnaca pijeska u pustinji. Otpor bi biojednako uzaludan kao da se opirete plimi. Znate sve to.” Pogledom ponosno prođe po krivnjomobuzetim licima gradskih vijećnika i zaustavi se na Gloktinom, pun prodornog prezira. Pogledčovjeka koji je uvjeren da je već pobijedio. Nitko mu na tome ne bi previše zamjerio. Možda i jest.

“Samo bi se budale ili luđaci odlučili suprotstaviti takvim izgledima. Vi rozi nikad nistepripadali ovamo. Car vam nudi priliku da živi napustite jug. Otvorite nam dveri i poštedjet ćemo vas.Možete se ukrcati na svoje brodiće i otplutati natrag na svoj mali otok. Da ne bi ispalo da Uthman-ul-Dosht nije velikodušan. Bog se bori na našoj strani. Vaša je stvar izgubljena.” “O, ne znam baš,dobro smo se držali u prošlome ratu. Siguran sam da se svi sjećamo Ulriocha. Ja se bogme sjećam.Grad je fino buktio. Pogotovo hramovi.” Glokta slegne ramenima. “Mora ds je Bog bio negdjedrugdje toga dana.”

“Toga dana, da. Ali bilo je drugih bitaka. Siguran sam da se sjećate i jednoga sukoba, najednome mostu, gdje nam je jedan mladi časnik pao u ruke.” Izaslanik se nasmiješi. “Bog jeposvuda.”

Glokta osjeti da mu treperi kapak. Zna da ne zaboravljam samo tako. Sjećao se svogiznenađenja kad mu je gurkhulsko koplje zasjeklo tijelo. Iznenađenja i razočaranja, i vrlo intenzivnogbola. Ipak nisam neranjiv. Sjećao se kako mu se konj propeo i zbacio ga iz sedla. Bol se pogoršao, aiznenađenje preraslo u strah. Puzao je među čizmama i tijelima, grcao da dođe do zraka, a usta su mubila kisela od prašine, slana od krvi. Sjećao se agonije kad su mu se oštrice žarile u nogu. Strah jeprerastao u prestravljenost. Sjećao se kako su ga vukli s tog mosta dok je on vrištao i plakao. Te sunoći počeli postavljati pitanja.

“Mi smo pobijedili”, reče Glokta, no usta su mu bila suha, a glas promukao. “Pokazalo se dasmo jači.”

“To je bilo tada. Svijet se mijenja. Umiješanost vaše zemlje na ledenome Sjeveru stavlja vas uizuzetno nepovoljan položaj. Uspjeli ste prekršiti prvo pravilo ratovanja. Nikad se ne valja boritiprotiv dvaju neprijatelja istovremeno.”

Teško je osporiti njegovo rezoniranje. “Zidine Dagoske već su vas znale osujetiti”, Gloktareče, ali nije zvučao uvjerljivo, čak ni samome sebi. Teško da su to riječi pobjednika. Osjetio je nasebi poglede Vurmsa, Vissbrucka i Eiderove, tako da su ga sve leđa svrbjela. Pokušavaju odlučititko vodi, a znam koga bih ja izabrao da sam na njihovu mjestu.

“Možda neki od vas imaju više povjerenja u te vaše zidine od drugih. Vratit ću se u sumrak dačujem vaš odgovor. Careva ponuda vrijedi samo danas i neće se ponoviti nikad više. On jemilosrdan, ali njegova milost ima svoje granice. Imate vremena do sumraka.” A onda odhuji iz sobe.

Glokta je pričekao da vrata škljocnu i zatvore se prije nego je polako okrenuo stolicu da sesučeli s ostalima. “Koji je to bio vrag?” zareži na Vissbrucka.

“Ovaj...” General je natezao svoj znojni ovratnik. “Dužnost mije, kao vojniku, nalagala daprimim nenaoružanog predstavnika našeg neprijatelja i saslušam njihove uvjete—”

“I meni ne kažete ništa?”

“Znali smo da nećete htjeti slušati!” otrese se Vurms. “Ali on govori istinu! Unatoč svem našemsilnom trudu, brojčano su neusporedivo nadmoćni, i ne možemo očekivati nikakvo rasterećenje doklegod traje rat u Anglandiji. Mi smo tek trn u stopalu ogromne, neprijateljske nacije. Bilo bi nam dobropregovarati dok smo još u imalo povoljnom položaju. Možete biti sigurni da nećemo dobiti nikakveuvjete osim masakra jednom kad grad padne!”

Istina, ali teško da će se nadlektor s time složiti. Dogovaranje predaje nipošto nije zadatakkoji mi je dodijeljen. “Neobično ste tihi, predstojnice Eider.”

“Nisam baš kvalificirana govoriti o vojničkim aspektima takve odluke. Ali čini se da sunjegovi uvjeti velikodušni. Jedno je sigurno. Ako odbijemo ovu ponudu, a Gurkhulci silom zauzmugrad, pokolj će biti stravičan.” Ona podigne pogled prema Glokti. “Tada neće biti milosti.”

Sve je to istina. Ja sam stručnjak za gurkhulsku milost. “Dakle, svi troje ste za kapitulaciju?”Oni se pogledaju i ne kažu ništa. “Nije vam palo na pamet da bi oni, jednom kad se predamo, moglipogaziti naš mali dogovor?”

“Palo nam je na pamet,” reče Vissbruck, “ali prije su poštovali dogovore, a sigurno je slabašnanada...” pa spusti pogled na plohu stola, “bolja od nikakve.” Imaš više povjerenja u svojeneprijatelje nego u mene, čini se. Uopće me ne iznenađuje. I sam bih mogao imati više povjerenjau sebe.

Glokta obriše malo vlage ispod očiju. “Tako dakle. Onda pretpostavljam da moram razmotritinjegovu ponudu. Ponovno ćemo se sastati kad se vrati naš gurkhulski prijatelj. U sumrak.” Zaljuljatijelo unatrag i lecne se kad se pogurnuo na noge.

“Razmotrit ćete ponudu?” procijedi mu Vitari na uho dok je šepesao niz hodnik od odaje zaaudijencije. “Razmotrit ćete jebenu ponudu?”

“Tako je”, otrese se Glokta. “Ja ovdje odlučujem.”

“Ili ćete pustiti te crve da odluče umješto vas!”

“Svatko od nas ima svoj posao. Ja vama ne govorim kako da pišete svoje male izvještajenadlektoru. Vas se ne tiče kako ja izlazim na kraj s tim crvima.”

“Ne tiče me se?” Vitari zgrabi Gloktu za nadlakticu, a on zatetura na slabiju nogu. Bila je jačanego što izgleda, mnogo jača. “Ja sam rekla Suitu da ćete moći izaći s ovime na kraj!” zareži mu ulice. “Ako izgubimo grad bez i najmanje naznake borbe, odoše nam oboma glave! A moja glava me seitekako tiče, kljakavi!”

“Nije vrijeme za paniku”, progunđa Glokta. “Ne želim završiti plutajući kod dokova ništa višenego vi, ali ovdje vlada osjetljiva ravnoteža. Neka pomisle da bi moglo biti po njihovu, pa nitko nećeraditi nepromišljene poteze. Ne dok ja ne budem spreman. Vjerujte mi kad vam kažem, praktikalko,da je ovo prvi i zadnji put da vam se objašnjavam. A sad skidajte tu jebenu ruku s mene.”

Ona ne popusti stisak, samo još jače stegne prste i zarije ih u Gloktinu nadlakticu čvršto kaoškrip. Oči joj se suze, a u njihove se kutove usijeku srdite bore. Je li moguće da sam je krivoprocijenio? Je li moguće da će me sad zaklati? Gotovo se naceri toj pomisli. No Severard jeodlučio u tom trenu iskoračiti iz sjene malo dalje u mračnome hodniku.

“Vidi ti njih dvoje”, promrmlja dok je gacao prema njima. “Uvijek me zadivi kako ljubavprocvjeta na najnevjerojatnijim mjestima i među najnevjerojatnijim ljudima. Ruža je to koja semukom probija iz kamenitog tla.” Prisloni ruke na prsa. “Sve mi bude toplo oko srca.”

“Imamo ga?”

“Naravno. Čim je iskoračio iz odaje za audijencije.”

Vitarina ruka omlitavi i Glokta je otrese pa se počne gegati prema ćelijama. “Što ne biste pošlis nama?” vikne preko ramena, natjeravši se da ne protrlja zgnječeno meso nadlaktice. “Možete tostaviti u sljedeći izvještaj Suitu.”

Shabbed al Islik Burai izgledao je bitno manje veličanstveno u sjedećem položaju. Pogotovo naizgrebanoj i zamrljanoj stolici u jednoj od tijesnih i znojnih ćelija ispod citadele.

“Eto, nije li bolje ovako razgovarati na istoj razini? Nisam se mogao usredotočiti kad ste seonako bili nadvili nada me.” Islik se podsmjehne i odvrati pogled, kao da mu je razgovor s Gloktomdaleko ispod časti. Kao bogataš kojeg gnjave prosjaci na ulici, ali brzo ćemo ga izliječiti te iluzije.

“Znamo da imamo izdajnika unutar zidina. U samom gradskom vijeću. Najvjerojatnije je riječ ojednome od ovih triju veličina kojima ste upravo iznosili svoj mali ultimatum. Reći ćete mi o kome jeriječ.” Nikakvog odgovora. “Ja sam milostiv,” usklikne Glokta, mašući pompozno rukama kao što jeto veleposlanik činio prije samo nekoliko minuta, “ali moja milost ima granice. Govorite.”

“Ovdje sam pod pregovaračkom zastavom, na misiji od samoga cara! Nauditi nenaoružanomizaslaniku bilo bi izričito protiv ratnih pravila!”

“Pregovor? Pravila rata?” Glokta se zahihoće. Severard se zahihoće. Vitari se zahihoće. Frostnastavi šutjeti. “Zar to još uvijek postoji? Sačuvajte te budalaštine za djecu kao što je Vissbruck,odrasli ne igraju tako. Tko je izdajnik?”

“Žalim te, invalidu! Kad grad padne—”

Poštedi me svojega sažaljenja. Sačuvaj ga za sebe. Frostova šaka jedva da je proizvela nekizvuk kad je utonula u veleposlanikov trbuh. Ovome se oči izbulje, usta razjape, pa se suho nakašlje,zamalo povrati, pokuša udahnuti pa se opet nakašlje.

“Čudno, zar ne”, razmišljao je naglas Glokta dok ga je gledao kako se bori za zrak. “Velikiljudi, mali ljudi, mršavi ljudi, debeli ljudi, pametni ljudi, glupi ljudi, svi oni jednako reagiraju našaku u trbuh. Jedan čas misliš da si najmoćniji čovjek na svijetu. Već sljedeći ne možeš ni disati sam.Neke vrste moći samo su trik uma. Vaši su me zemljaci to naučili, ispod careve palače. Ondje nije

bilo ratnih pravila, mogu vam reći. Znate sve o nekim sukobima, nekim mostovima i nekim mladimčasnicima, pa znam i da znate da sam jednom bio na vašem mjestu. Postoji, doduše, jedna razlika. Jasam bio nemoćan, a vi možete prekinuti ove neugodnosti u bilo kojem trenutku. Morate mi samo rećitko je izdajnik i poštedjet ću vas.”

Islik je sad već povratio dah. Iako je dobar dio njegove bahatosti nestao, možda čak zauvijek.“Ne znam ništa ni o kakvom izdajniku!”

“Stvarno? Vaš car gospodar poslao vas je ovamo u pregovore bez svih informacija? Slabovjerojatno. No ako je to istina, onda mi niste ni od kakve koristi, zar ne?”

Islik gutne. “Ne znam ništa ni o kakvom izdajniku.”

“Vidjet ćemo.”

Frostova velika bijela šaka zvekne ga u lice. Prevalila bi ga u stranu da mu albino nije drugomrukom uhvatio glavu prije nego je pala, razbio mu nos i prevalio ga ravno preko naslona stolice.Frost i Severard podignu ga između sebe, isprave stolicu i bace ga uspuhanog na nju. Vitari je gledalaprekriženih ruku.

“Sve je to jako bolno,” reče Glokta, “ali bolje moguće gurnuti u stranu ako znaš da neće dugopotrajati. Ako ne može potrajati, recimo, nakon sumraka. Da bi čovjeka uistinu brzo slomio, trebašmu zaprijetiti da ćeš ga lišiti nečega. Da ćeš ga ozlijediti tako da nikad neće zacijeliti. Barem ja toznam.”

“Gah!” zakrešti veleposlanik, bacakajući se na stolici. Severard mu obriše nož u rame bijelogogrtača, a onda baci njegovo uho na stol. Ležalo je ondje na drvu: bespomoćan i krvav polukrugmesa. Glokta se zabulji u njega. U zapečenoj ćeliji poput ove, u dugim su me mjesecima carevisluge pretvorili u ovo odvratno, iskrivljeno ruglo od čovjeka. Čovjek bi pomislio da će mi prilikada išto to učinim nekome od njihovih, prilika da izrežem osvetu, gram po gram, pružiti neki slabtračak zadovoljstva. A ipak, nije osjećao ništa. Samo svoj vlastiti bol. Lecne se kad je ispružio nogui osjetio škljocaj u koljenu, pa usiše zrak kroz gole desni. Zašto onda radim ovo?

Glokta uzdahne. “Slijedi nožni prst. Pa prst na ruci, pa oko, šaka, nos, i tako dalje, razumijete?Proći će barem sat prije nego što primijete da vas nema, a mi brzo radimo.” Glokta kimne premaodrezanome uhu. “Dotad ćemo tu imati trideset centimetara visoku hrpu mesa. Rezbarit ću vas dok odvas ne ostane samo jezik i vreća iznutrica ako bude potrebno, ali saznat ću tko je izdajnik, to vamobećajem. No? Jeste li što saznali?”

Veleposlanik je zurio u njega, teško dišući, dok mu se krv slijevala iz veličanstvenog nosa, nizbradu, kapala mu s bočne strane glave. Ostao je bez teksta od šoka, ili smišlja sljedeći potez?Uopće nije bitno. “Postaje mi dosadno. Počni mu s rukama, Froste.” Albino mu ščepa zapešće.

“Čekajte!” zacvili veleposlanik. “Tako mi Bog pomogao, čekajte! Vurms je. Korsten danVurms, guvernerov sin!”

Vurms, gotovo preočito. No opet, najočitiji odgovori obično su točni. Taj mali gnjus prodaobi vlastitog oca samo kad bi mislio da može naći kupca—

“I ona žena, Eiderova!”

Glokta se namršti. “Eiderova? Sigurni ste?”

“Njezin je plan! Ona je sve isplanirala!” Glokta je polako sisao gole desni. Imale su gorakokus. Grozan osjećaj razočaranja ili grozan osjećaj da sam cijelo vrijeme znao? Cijelo je vrijemeona bila jedina s dovoljno mozga, muda i sredstava za izdaju. Šteta. Ali dovoljno smo pametni dase ne nadamo sretnim završecima.

“Eiderova i Vurms”, promrmlja Glokta. “Vurms i Eiderova. Naš mali podli misterij je riješen.”On digne pogled prema Frostu. “Znaš što ti je činiti.”

SLABE ŠANSEBrežuljak se dizao iz trave, okrugao, pravilan stožac kao ds je djelo ljudskih ruku. Neobično da

jedan tako veliki humak strši usred ravne doline. Ferro mu nije vjerovala.

Izlizano je kamenje stajalo u nepravilnom krugu na njegovu vrhu i bilo raštrkano po padinama,neki uspravni, neki položeni, najmanji visine koljena, a najveći dvostruke visine čovjeka. Tamnogolo kamenje prkosno se opiralo vjetru. Drevno, hladno, srdito. Ferro mu se namršti.

Imala je osjećaj da se i ono mršti njoj.

“Kakvo je ovo mjesto?” upita Devetprsti.

Quai slegne ramenima. “Staro je, eto što je, užasno staro. Starije i od samoga Carstva.Podignuto je i prije Euzova vremena, možda, kad su još vrazi hodali zemljom.” Naceri se. “Možda suga vrazi i podignuli, što se mene tiče. Tko bi znao? Neki hram zaboravljenim bogovima? Nekagrobnica?”

“Naša grobnica”, prošapće Ferro.

“Molim?”

“Dobro mješto za zaustavljanje”, reče ona naglas. “Za baciti dobar pogled na ravnicu.”

Devetprsti se namršti kamenju. “Dobro. Stajemo.”

Ferro je stajala najednom kamenu s rukama na bokovima i skupljenih očiju gledala po ravnici.Vjetar je hujao travom i pravio valove od nje, poput valova na moru. Hujao je i velikim oblacima,uvijao ih, rastvarao, vukao ih po nebu. Šibao je po Ferrinu licu, štipkao je za oči, no ona ga jeignorirala.

Prokleti vjetar, isti kao i uvijek.

Devetprsti je stajao do nje i škiljio u zubato sunce. “Ima li što?”

“Slijede nas.” Bili su daleko, ali ih je vidjela. Sićušne točkice na velikoj udaljenosti. Sićušnejahače koji su se kretali oceanom trave.

Devetprsti se namrgodi. “Sigurna si?”

“Da. Iznenađen si?”

“Ne.” On odustane od gledanja i protrlja oči. “Loše vijesti nikad nisu iznenađenje. Samorazočaranje.”

“Vidim ih trinaest.”

“Možeš ih prebrojati? Ja ih i ne vidim. Dolaze po nas?”

Ona digne ruke. “Vidiš li išta drugdje ovdje? Možda je onaj gad Finnius pronašao jošprijatelja.”

“Sranje.” On spusti pogled na kola, privučena uz podnožje brda. “Ne možemo im pobjeći.”

“Ne.” Ona napravi grimasu. “Mogao bi pitati duhove za mišljenje.”

“I što bi nam oni mogli reći? Da smo najebali?” Trenutak tišine. “Bolje da pričekamo isukobimo se s njima ovdje. Dovući ćemo kola na vrh. Barem imamo brdo i par gromada iza kojih semožemo sakriti.”

“To sam i ja razmišljala. ds je nam nešto vremena da pripremimo teren.” “Dobro. Primimo seposla.”

Vrh lopate zarije se u tlo uz oštro struganje metala po zemlji. Predobro poznat zvuk. Kopanjejama i kopanje grobova. Potpuno je svejedno.

Ferro je kopala grobove za raznorazne ljude. Drugove, ili najbliže što je ikad došla drugovima.Prijatelje, ili najbliže što je ikad došla prijateljima. Pokojeg ljubavnika, ako ih se moglo tako nazvati.Razbojnike, ubojice, robove. Sve koji su mrzili Gurkhulce. Sve koji su se skrivali u Pustari, iz kojeggod razloga.

Lopata gore, lopata dolje.

Kad je borba gotova, kopaš, ako si još živ. Skupiš trupla u vrstu. Kopaš grobove po redu.Kopaš za pale drugove. Svoje rasječene, izbušene, sasječene i polomljene drugove. Kopaš onolikoduboko koliko ti se da, ubaciš ih unutra, zatrpaš, oni trunu i padnu u zaborav, a ti ideš dalje. Sam.Tako je to oduvijek bilo.

Ali ovdje, na ovome čudnom brdu usred ove čudne zemlje, bilo je još vremena. Još uvijek jebilo izgleda da drugovi prežive. U tome je razlika, i uz sav njezin prezir i mrštenje i ljutnju, držala sete nade jednako kao što je držala lopatu, očajnički čvrsto.

Čudno kako se nikad nije prestala nadati.

“Dobro kopaš”, reče Devetprsti. Ona zaškilji gore prema njemu, koji je stajao nad njom na rubujame.

“Puno prakse.” Zarije lopatu u zemlju pokraj jame, posadi ruke sa strane i iskoči van, pa sjednena rub tako da su joj noge visjele unutra. Košulja joj se zalijepila uz tijelo od znoja, a lice joj je biloobliveno njime. Obriše čelo prljavom rukom. On joj pruži čuturicu s vodom i ona je uzme, pa izvučečep zubima.

“Koliko vremena imamo?”

Ona uzme gutljaj iz čuturice, progrglja ga po ustima i ispljune. “Ovisi koliko će se žuriti.”Uzme još gutljaj pa proguta. “Sada se žure. Ako nastave tim tempom, mogli bi stići kasno noćas, ilimožda sutra u zoru.” Vrati mu čuturicu.

“Sutra u zoru.” Devetprsti polako gurne čep unutra. “Trinaest, kažeš?”

“Trinaest.”

“A nas je četvero.”

“Petero, ako navigator priskoči u pomoć.”

Devetprsti se počeše po čeljusti. “Nije baš vjerojatno.”

“Je li ovaj naučnik od ikakve koristi u borbi?”

Devetprsti se lecne. “Ne baš.”

“A Luthar?”

“Iznenadilo bi me da je ikada potegnuo šaku u ljutnji, a kamoli mač.” Ferro kimne. “Trinaest nadvoje, znači.”

“Slabe šanse.”

“Vrlo.”

On duboko udahne i zagleda se dolje u jamu. “Ako želiš bježati, ne mogu reći da ti zamjeram.”

“Hah”, ona otpuhne. Čudno, ali to joj uopće nije palo na pamet. “Ostat ću. Da vidim što ćebiti.”

“Dobro. Fino. Ne mogu reći da mi nisi potrebna.”

Vjetar je šuškao u travi i uzdisao uz kamenje. Neke stvari treba izreći u ovakvim trenucima,Ferro je pretpostavljala, ali nije znala što. Nikad nije bila neka pričljivica.

“Jedna stvar. Ako poginem, pokopaj me.” Pruži mu ruku. “Dogovoreno?”

On nato upitno podigne obrvu. “Dogovoreno.” Dugo je već prošlo, shvati ona, otkad jedodirnula nekoga bez namjere da ga ozlijedi. Bio je to čudan osjećaj, da joj on drži prste, steže ihsvojim prstima, dlanom uz dlan. Topao. On joj kifnne. Ona kimne njemu. Onda se puste.

“Što ako oboje poginemo?” reče on.

Ona slegne ramenima. “Onda nas vrane mogu iskljucati do kostiju. Zar je bitno, uostalom?”

“Pa i nije”, promrmlja on, krenuvši niz brdo. “Pa i nije.”

PUT PREMA POBJEDIWest je stajao kraj skupa zakržljalog drveća na oštrom vjetru,na najvišoj točki iznad rijeke

Cumnur, i gledao dugu kolonu kako se kreće. Preciznije, gledao ju je kako se ne kreće.

Uredni blokovi Kraljeve osobne na čelu vojske princa Ladisle marširali su prilično elegantno.Moglo ih se raspoznati po oklopima koji su svjetlucali na ponekoj zraci blijedog sunca koja bi seprobila kroz nepravilne oblake, po jarkim uniformama njihovih časnika, po crveno-zlatnim zastavamakoje su šibale na čelu svake čete. Oni su već prešli rijeku, uredno formirani i u oštrom kontrastunaspram kaosa s druge strane.

Regruti su krenuli nadobudno, rano toga jutra, jer im je očito laknulo što ostavljaju onaj bijednitabor za sobom, ali nije prošao ni sat prije nego što je netko ovdje, netko ondje, stariji ljudi ili oni ulošijim čizmama, počeo zaostajati i kolona postala neuredna. Ljudi su se klizali i posrtali posmrznutom blatu, psovali i zabijali se u susjede, a čizme im se poplitale o čizme ljudi ispred njih.Bataljuni su se izvitoperili, razvukli, iz urednih se blokova pretvorili u bezlične mrlje, spojene sjedinicama ispred i iza, sve dok se kolona nije počela kretati u velikim valovima, gdje se jedna grupažurila naprijed dok je druga stajala na mjestu, poput segmenata neke čudovišne prljave gliste.

Čim su stigli do mosta, izgubili su svaki privid reda. Odrpane čete stisnule su se u to usko grlo,a vojnici su se naguravali i gunđali, umorni i zlovoljni. Oni koji su čekali otraga pritiskali su sve jačei jače, nestrpljivi da prijeđu preko pa da se mogu odmoriti, i sve su samo još više usporavali težinomsvojih tijela. Onda su neka kola, koja uopće nisu trebala biti ondje, na pola puta preko ostala bezkotača pa se tromi tok ljudi preko mosta sveo na kapanje. Nitko izgleda nije znao kako da ih makne,niti koga pozvati da ih popravi, pa su se zadovoljili s pentranjem preko njih ili puzanjem oko njih, izadržavanjem tisuća ljudi pozadi.

Poprilična se gužva napravila i u blatu na ovoj strani brze rijeke. Ljudi su srljali i gunđali rameuz rame, s kopljima koja su stršala u zrak u svim mogućim kutovima, okruženi časnicima koji su urlalina njih i sve većim naplavinama smeća i odbačene opreme. Iza njih velika je zmija gegavih ljudinastavila svoje grčevito kretanje naprijed, gurajući sve više vojnika u krkljanac pred mostom. Nijebilo ni najmanjeg znaka da ih je itko i pomislio zaustaviti, a kamoli da je u tome uspio.

Sve to u koloni i bez pritiska neprijateljskih redova, i na donekle pristojnoj cesti po kojoj sumogli marširati. Westa je sve bilo strah pomisliti kako bi izgledalo da ih pokuša izmanevrirati ubojnu liniju, kroz drveće ili po neravnom terenu. Čvršto stisne umorne oči, protrlja ih prstima, no kadih je otvorio, zastrašujući, urnebesni prizor još uvijek je bio pred njim. Nije znao bi li se smijao iliplakao.

Začuje topot kopita na uzvisini iza sebe. Poručnik Jalenhorm, krupan i masivan u sedlu. Nepretjerano maštovit, možda, ali solidan jahač i pouzdan čovjek. Dobar izbor za zadatak koji je Westimao na umu.

“Poručnik Jalenhorm javlja se na dužnost, gospodine.” Ljudina se okrene u sedlu i pogledadolje prema rijeci. “Izgleda da imaju problema na mostu.” “A ne. A to je tek početak problema,

bojim se.”

Jalenhorm se naceri, gledajući dolje. “Čujem da imamo brojčanu prednost, i elementiznenađenja—”

“Brojčanu, možda. Iznenađenje?” West pokaže dolje prema ljudima koji su se muvali po mostui začuje nerazgovjetne, očajničke povike njihovih časnika. “Ova bagra? I slijepac bi nas čuo dadolazimo na petnaest kilometara udaljenosti. Gluhi slijepac bi nas vjerojatno nanjušio prije nego inapola budemo u borbenim položajima. Trebat će nam cijeli dan samo da prijeđemo rijeku. A to namni izbliza nije najgori nedostatak. Na području zapovjedništva, bojim se, jaz između nas i neprijateljane može biti veći nego što jest. Princ živi u mašti, a njegov štab postoji samo da ga ondje zadrži posvaku cijenu.”

Ali sigurno—”

“Cijena bi mogla biti naši životi.”

Jalenhorm se namršti. “Ma hajde, Weste, ne bih baš htio u bitku s takvim mislima—”

“Nećeš ići.”

“Neću?”

“Izabrat ćeš šestoricu dobrih momaka iz svoje čete i rezervne konje. Jahat ćete najbrže štomožete za Ostenhorm, pa u tabor lorda maršala Burra.” West posegne u kaput i izvadi pismo. “Datćeš mu ovo. Reći ćeš mu da je Bethod već iza njega s većim dijelom svojih snaga i da je princLadisla posve nepromišljeno odlučio prijeći rijeku Cumnur i zavojštiti sa Sjevernjacima, posvesuprotno maršalovim naredbama.” West stisne zube. “Bethod će vidjeti da dolazimo na kilometreudaljenosti. Ustupamo neprijatelju izbor terena samo da bi princ Ladisla ispao odvažan. Odvažnostje, navodno, najbolja politika u ratu.”

“Weste, sigurno nije baš tako loše?”

“Kad dođeš do maršala Burra, reci mu da je princ Ladisla gotovo sigurno već poražen i da jecesta prema Ostenhormu otvorena. On će znati što mu je činiti.”

Jalenhorm se zabulji u pismo, pruži ruku da ga uzme, pa zastane. “Pukovniče, iskreno bih volioda ste poslali nekoga drugog. Trebao bih se boriti—”

“Vaš angažman u borbi sigurno ne bi ništa promijenio, poručniče, ali prenošenje poruke bimoglo. U ovome nema nikakve sentimentalnosti, uvjeravam vas. Nema važnijeg zadatka od ovog, a viste čovjek za kojeg vjerujem da će ga izvršiti. Razumijete li naredbu?”

Ljudina gutne, a onda uzme pismo, otkopča dugme i pažljivo ga umetne u unutrašnjost kaputa.“Naravno, gospodine. Čast mi je prenijeti pruku.” Počne zakretati konja.

“Još jedna stvar.” West duboko udahne. “Ako ja... poginem. Kad ovo završi, bi li mogao

prenijeti poruku mojoj sestri?”

“Ma daj, neće biti potrebe—”

“Nadam se da ću preživjeti, vjeruj mi, ali ovo je rat. Neće svi preživjeti. Ako se ne vratim,samo reci Ardee...” Razmisli načas. “Samo joj reci da mi je žao. To je sve.”

“Naravno. Ali nadam se da ćeš joj to sam reći.”

“I ja. Sretno.” West mu pruži ruku.

Jalenhorm se sagne i rukuje se s njim. “I tebi.” Potjera konja niz padinu, dalje od rijeke. Westga je neko vrijeme gledao kako odmiče, a onda duboko udahne i zaputi se u drugome smjeru, premamostu.

Netko mora ponovno pokrenuti tu prokletu kolonu.

NUŽNA ZLASunce je bilo svjetlucavi zlatni polukrug iza kopnenih zidina i bacalo narančašto svjetlo u

hodnik niz koji se Glokta gegao, s ogromnim praktikalom Frostom za petama. Kroz prozore uz koje jes mukom prolazio vidio je duge sjene koje su gore na stijene bacale gradske kuće. Gotovo je sasvakim prozorom uz koji je prošao vidio kako sjene postaju duže i nejasnije, a sunce zagasitije ihladnije. Uskoro će ga nestati. Uskoro će noć.

Zastane na tren pred vratima dvorane za audijencije da dođe do daha i da mu se smanji bol unozi, ližući gole desni. “Daj mi vreću, onda.”

Frost mu pruži vreću i stavi jednu bijelu ruku na vrata. “Fpuemi?”

Spremniji neću biti. “Obavimo to.”

General Vissbruck ukočeno je sjedio u svojoj uštirkanoj uniformi, podvaljak mu je bio laganoispupčen preko ruba visokog ovratnika, a ruke su mu nervozno cupkale jedna drugu. Korsten danVurms svim se silama trudio izgledati nonšalantno, ali jezik kojim je mrdao po ustima odavao jenjegovu tjeskobu. Predstojnica Eider uspravno je sjedila, ruku skupljenih pred sobom, sa strogimizrazom na licu. Sva poslovna. Ogrlica od velikih rubina sjajila je na zadnjem žaru zalazećeg sunca.Nije joj dugo trebalo da nađe nove dragulje, vidim.

Društvance je imalo još jednoga člana, a on nije pokazivao ni najmanji znak nervoze. NicomoCosca zavalio se uz suprotni zid, nedaleko iza svoje poslodavke, ruku prekriženih na crnom prsnomoklopu. Glokta primijeti da na jednom boku ima mač, a na drugom dugi bodež.

“Što on radi ovdje?”

“Ovo se tiče svih u gradu”, Eiderova reče hladno. “Prevažna je to odluka da biste je donijelisami.”

“Pa će se on pobrinuti da vaša riječ nešto znači, ha?” Cosca slegne ramenima i nastaviproučavati prljave nokte. “A što je s nalogom koji je potpisalo svih dvanaest zastupnika Zatvorenogavijeća?”

“Vaš komad papira neće nas spasiti od careve odmazde ako Gurkhulci zauzmu grad.”

“A tako. Onda mi se namjeravate usprotiviti, usprotiviti se nadlektoru, usprotiviti se kralju?”

“Namjeravam saslušati gurkhulskog izaslanika i sagledati činjenice.”

“No dobro”, reče Glokta. Stupi naprijed i izvrne vreću. “Poslušajte ga.” Islikova glava padnena stol uz šupalj, tup zvuk. Nije imala neki poseban izraz na licu, osim što je bilo grozno obješeno;oči su bile otvorene i svako je oko gledalo na svoju stranu, a jezik bio lagano isplažen. Zakotrlja senespretno po prekrasnoj plohi stola, ostavi za sobom neravnomjernu krivulju krvavih mrlja navisokoulaštenom drvetu i zaustavi se licem prema gore ravno pred generalom Vissbruckom.

Malkice teatralno, možda, ali dramatično. To mi moraju priznati. Nitko ne može sumnjati umoju predanost. Vissbruck je blenuo u krvavu glavu na stolu pred njim, a usta su mu se sve jače ijače otvarala. Skoči sa stolice i zaglavinja natraške, a stolica mu se stropošta na pločice. Podignedrhtavi prst i upre ga u Gloktu.

“Vi ste ludi! Vi ste ludi! Ni za koga neće biti milosti! Ni za jednog muškarca, ženu ni dijete uDagoski! Ako grad sada padne, nema nade ni za koga od nas!”

Glokta se nasmiješi onim svojim krezubim kesom. “Onda predlažem da se svi skupa zdušnoposvetite naporima da grad ne padne.” Dobaci pogled Korstenu dan Vurmsu. “Osim ako već nijekasno za to, ha? Osim ako niste već prodali grad Gurkhulcima pa više nema povratka!”

Vurmsov pogled šibne prema vratima, pa prema Cosci, pa prema prestravljenom generaluVissbrucku, Frostu koji je onako golem zlokobno stajao u uglu, i konačno na predstojnicu Eider, kojaje još uvijek sjedila čelično hladna i smirena. I naša mala urota je izvučena iz sjene.

“On zna!” vrisne Vurms, gurne stolicu otraga i zatetura, koraknuvši prema prozoru.

“Očito je da zna.”

“Onda učini nešto, dovraga!”

“Već jesam”, reče Eiderova. “Dosad su Coscini ljudi već zauzeli kopnene zidine, premostilikanal i otvorili dveri Gurkhulcima. Dokovi, veliki hram, pa i sama citadela također su u njihovimrukama.” Začuje se tihi štropot s druge strane vrata. “Vjerujem da ih već čujem, ovdje vani. Žao mije, superiore Glokta, uistinu mi je žao. Učinili ste sve što je Njegova Eminencija mogla očekivati odvas, i više, ali Gurkhulci se sad već negdje slijevaju u grad. Vidite da je daljnji otpor uzaludan.”

Glokta pogleda Coscu. “Slobodno odgovorim?” Styrijac se lagano nasmiješi i ukočeno nakloni.“Vrlo ste ljubazni. Žao mi je što vas moram razočarati, ali dveri su u rukama hadiša Kahdije inekolicine njegovih najodanijih svećenika. Rekao je da će ih otvoriti Gurkhulcima - kako je to onosročio - ‘kad mu sam Bog to zapovijedi’. Jeste li planirali kakvo božansko ukazanje?” Po Eiderinulicu bilo je razvidno da nije. “Što se citadele tiče, nju je preuzela Inkvizicija, sigurnosti vjernihpodanika Njegova Veličanstva radi, dakako. Ovo što vani čujete moji su praktikali. Što se tičeplaćenika gospodina Cosce—”

“Na položajima su na zidinama, superiore, po vašem nalogu!” Styrijac lupi petama ibesprijekorno salutira. “Spremni su odbiti svaki napad Gurkhulaca.” Naceri se Eiderovoj.“Ispričavam se što u ovako ključnom trenutku moram napustiti vašu službu, predstojnice, ali shvatitćete da sam dobio bolju ponudu.”

Uslijedi zapanjena stanka. Vissbruck ne bi izgledao izbezumljenije ni da ga je pogodio grom.Vurms je mahnito zvjerao oko sebe. Odstupi još jedan korak, a Frost korakne prema njemu. Licepredstojnice Eider problijedilo je kao krpa. I tako potjera završava, a lisice su stjerane u kut.

“Stvarno ne biste trebali biti toliko iznenađeni.” Glokta se ponovno neudobno smjesti u fotelju.

“Nepouzdanost Nicoma Cosce legendarna je po čitavom Krugu Svijeta. Teško da postoji ijednazemlja pod suncem u kojoj nije izdao svojeg poslodavca.” Styrijac se nasmiješi i još jednom nakloni.

“Iznenađuje me vaše bogatstvo,” promrmlja Eiderova, “ne njegova nelojalnost. Odakle vam?”

Glokta se naceri. “Svijet je pun iznenađenja.”

“Glupa jebena kujo!” vrištao je Vurms. Tek je dopola uspio izvući mač prije nego što ga jeFrostova bijela šaka pogodila u čeljust i onesviještenog ga bacila u zid. Gotovo istoga trena vrata setreskom otvore i u prostoriju upadne Vitari i šest praktikala iza nje, sa spremnim oružjem.

“Sve u redu?” upita ona.

“Zapravo, upravo završavamo. Froste, budi ljubazan pa iznesi smeće.”

Albino ovije prste oko Vurmsova gležnja i fizički ga odvuče preko poda i van iz sobe zaaudijencije. Eiderova je gledala kako mu mlitavo lice klizi po pločicama, a onda podigne pogledprema Glokti. “Što sad?”

“Sada ćelije.”

“A onda?”

“Onda ćemo vidjeti.” Pucne prstima prema praktikalima pa trzne palcem prema vratima.Dvojica odgacaju oko stola, ščepaju kraljicu trgovaca za laktove i ravnodušno je odvuku iz sobe.

“Elem”, zapita Glokta dobacivši pogled Vissbrucku. “Želi li još tko prihvatiti veleposlanikovuponudu da se predamo?”

General, koji je cijelo vrijeme stajao u tišini, treskom zatvori usta, duboko udahne i stane ustavu mirno. “Ja sam običan vojnik. Naravno da ću poštovati zapovijed Njegova Veličanstva, iliizabranog predstavnika Njegova Veličanstva. Ako zapovijed nalaže da držimo Dagosku doposljednjeg čovjeka, prolit ću i posljednju kap krvi da to izvršim. Uvjeravam vas da nisam znao ništani o kakvoj zavjeri. Postupao sam nepromišljeno, možda, ali cijelo vrijeme iskreno i u skladu s onimešto sam mislio da je u najboljem interesu—”

Glokta odmahne rukom. “Uvjeren sam. Dosadno mi je, ali ste me uvjerili.” Danas sam većizgubio pola gradskog vijeća. Ako izgubim još koga, mogao bih ispasti pohlepan. “Gurkhulci ćenesumnjivo napasti s prvim svjetlom. Pobrinite se za obranu, generale.”

Vissbruck sklopi oči, gutne, obriše znoj s čela. “Nećete požaliti što ste se pouzdali u mene,superiore.”

“Vjerujem da neću. Krenite.”

General odbrza iz sobe, kao da ga brine da bi se Glokta mogao predomisliti, a preostalipraktikali krenu za njim. Vitari se sagne, podigne Vurmsovu prevrnutu stolicu i gurne je natrag pod

stol.

“Fino ste to izveli.” Ona kimne sama za sebe. “Jako fino. Drago mi je da sam cijelo vrijemebila u pravu glede vas.”

Glokta otpuhne. “Vaše odobravanje znači mi manje nego što ćete ikada znati.”

Njezine mu se oči nasmiješe nad maskom. “Nisam rekla da odobravam. Samo sam rekla da steto fino izveli”, a onda se okrene i odšeta u hodnik.

Tako ostanu samo on i Cosca. Plaćenik se naslonio na zid, ruku nehajno prekriženih na prsnomeoklopu, i gledao Gloktu s laganim osmijehom. Cijelo se to vrijeme nije ni pomaknuo.

“Dobro bi vam išlo u Styriji, čini mi se. Vrlo ste... nemilosrdni? Je li to prava riječ?Uglavnom,” razmetljivo slegne ramenima, “silno se veselim što ću vam služiti.” Do trenutka kad tinetko drugi ponudi više, je li, Cosca? Plaćenik mahne rukom prema odrubljenoj glavi na stolu.“Želite da nešto napravim s time?”

“Nabodite je na krunište kopnenih bedema, negdje gdje će se dobro vidjeti. Neka Gurkhulcivide koliko smo odlučni.”

Cosca cmakne jezikom. “Glave na kolcima, a?” Povuče glavu po stolu za dugu bradu. “Tonikad ne izlazi iz mode.”

Vrata se uz škljocaj zatvore za njim, i Glokta ostane sam u dvorani za audijencije. Protrljaukočeni vrat i protegne ukočenu nogu pod krvavim stolom. Pošteno sam se naradio danas, kad se svezbroji. No dan je sada gotov. Onkraj visokih prozora, sunce je u Dagoski konačno zašlo.

Nebo se smračilo.

MEĐU KAMENJEMPrvi tragovi zore vukli su se ravnicom. Svjetlucanje svjetlosti na donjojstrani gromadnih

oblaka i po rubovima drevnoga kamenja, blatnjavi plamsaj na istočnom obzoru. Prizor je to kojičovjek rijetko vidi, taj prvisivi sjaj, ili ga je barem Jezal rijetko viđao. Doma bi sad bio nasigurnomeu svojim odajama i čvršto spavao u toplom krevetu. Nitko od njih nijespavao noćas.Proveli su duge, hladne sate u tišini, sjedili na vjetru, piljiliu mračne obrise dalje na ravnici i čekali.Čekali zoru.

Devetprsti se namršti izlazećem suncu. “Skoro je vrijeme. Uskoro će doći.”

“Aha”, promrmlja Jezal omamljeno.

“Slušaj me sad. Ostani ovdje i čuvaj kola. Ima ih sasvim dovoljno i vrlo vjerojatno će nas nekiod njih pokušati zaobići. Zato si ti tu. Jasno?”

Jezal gutne. Grlo mu se stegnulo od napetosti. Mogao je razmišljati samo o tome kako je tonepošteno. Nepošteno da mora umrijeti tako mlad.

“Dobro. Ja i ona bit ćemo s prednje strane brda, ondje među kamenjem. Većina će ih doći s testrane, mislim. Ako budeš u nevolji, zovi nas, ali ako ne dođemo, pa... napravi što možeš. Možda smou gužvi. Možda smo mrtvi.”

“Mene je strah”, reče Jezal. Nije to kanio reći, ali sada više ionako nije bio važno.

Devetprsti, međutim, samo kimne. “I mene. Sve nas je strah.”

Ferro je imala divlji osmijeh na licu dok je zatezala remen tobolca oko prsa, zategnula kopčupojasa s mačem za još jednu rupicu, navlačila štitnik za luk i migoljila prstima, prebirala po struniluka, sve uredno i brzo, i spremno za nasilje. Dok se pripremala za okršaj koji će ih vjerojatno svedoći glave, izgledala je kao što bi Jezal izgledao dok se odijeva za cjelonoćno bančenje po krčmamaAdue. Žute su se joj oči caklile, uzbuđene u polumraku, kao da jedva čeka da počne. Nikad je prijenije vidio toliko sretnu. “Ona ne izgleda kao da se boji”, reče.

Devetprsti namršteno pogleda prema njoj. “Dobro, ona možda ne, ali ona nije primjer koji bihslijedio.” Gledao ju je jedan trenutak. “Ponekad, kad netko predugo živi u opasnosti, osjeća se živimjedino kad mu smrt dahće za vratom.”

“Aha”, promrmlja Jezal. Pogled na kopču vlastitog pojasa s mačem i drške vlastitih mačeva,tako ponosno ulaštenih, sada mu je izazivao mučninu. Još jednom gutne. Prokletstvo, usta mu nikadnisu bila ovako puna sline.

“Pokušaj razmišljati o nečem drugom.”

“Kao na primjer?”

“O bilo čemu što će ti pomoći. Imaš obitelj?”

“Oca, dva brata. Nisam baš siguran da me vole.”

“Jebeš njih onda. Imaš djece?”

“Ne.”

“Ženu?”

“Ne.” Jezal se namršti. Nije učinio ništa sa svojim životom osim što je kartao i stjecaoneprijatelje. Nikome neće nedostajati.

“Dragu? Nemoj mi reći da te ne čeka nikakva cura.”

“Pa, možda...” Ali nije nimalo sumnjao da je Ardee već pronašla nekog drugog. Nikad mu nijedjelovala odveć sentimentalno. Možda ju je trebao zaprositi dok je imao priliku. Barem bi onda netkomožda plakao za njim. “A ti?” promumlja.

“Što? Obitelj?” Devetprsti se namršti i smrknuto protrlja batrljak srednjega prsta. “Imao samnekoć. A sad imam drugu. Obitelj ne biraš, uzmeš što ti je dano i iskoristiš to najbolje što možeš.”Pokaže prstom prema Ferro, pa prema Quaiju. “Znaš, ona, on i ti?” Spusti ruku na Jezalovo rame. “Viste sada moja obitelj, a danas ne kanim izgubiti brata, je 1’ jasno?”

Jezal polako kimne. Obitelj ne biraš. Iskoristiš ono što imaš. Ružni, glupi, smrdljivi, čudni,sada mu se nije činilo važnim. Devetprsti mu pruži ruku i Jezal je stisne najčvršće što je mogao.

Sjevernjak se naceri. “Onda sretno, Jezale.”

“I tebi.”

Ferro je klečala uz jedan rupičast kamen, s lukom u ruci i zapetom i spremnom strijelom. Vjetarje pravio uzorke u visokoj travi dolje u ravnici, šibao kraćim travkama na padini brežuljka, čupkaopera na krajevima sedam strijela koje su u redu bile zabodene u zemlju ispred nje. Samo joj je sedamstrijela ostalo.

Ni približno dovoljno.

Gledala ih je kako jašu uz podnožje brda. Gledala ih je kako silaze s konja i zure gore. Gledalaih je kako zatežu kopče izgrebanih kožnatih oklopa, pripremaju oružje. Koplja, mačeve, štitove,pokoji luk. Prebroji ih. Trinaest. Bila je u pravu.

No nije joj to bila neka utjeha.

Prepoznala je Finniusa koji se smijao i pokazivao gore prema kamenju. Smrad. Njega će prvogustrijeliti ako bude u prilici, no nije imalo smisla riskirati i pucati s ove udaljenosti. Uskoro će doćibliže. Prelazit će otvoreni teren, mučiti se uzbrdo.

Može ih onda ustrijeliti.

Onda su se počeli širiti, virkajući gore prema kamenju iznad rubova štitova, šuškajući čizmamadolje u visokoj travi. Još je nisu spazili. Na čelu je bio jedan bez štita, koji je grabio uzbrdo snemilosrdnim cerom na licu i po jednim sjajnim mačem u svakoj ruci.

Ona napne strunu, bez žurbe, osjeti kako joj se ohrabrujuće urezuje u bradu. Strijela ga pogodiusred prsa, ravno kroz kožnati prsni oklop. Skljoka se na koljena, lecne se i dahne. Pogurne se nanoge jednim mačem, nesigurno zakorači. Druga njezina strijela zarije mu se u tijelo tik iznad prve i onopet padne na koljena, izgrglja krvavu slinu na obronak, a onda se prevali na leđa.

No bilo ih je još napretek i još uvijek su hrlili naprijed. Najbliži je bio skutren iza velikog štitai polako se probijao uzbrdo s njime pred sobom, pokušavajući ne ostaviti ni centimetar tijelanezaklonjen. Njezina strijela muklo bubne u rub masivnog drveta.

“Sss”, sikne ona i zgrabi još jednu strijelu iz zemlje. Još jednom napne strunu i pažljivo nacilja.

“Aah!” krikne on kad ga je strijela pogodila u izloženi gležanj. Štit mu se zakoleba, zaklima iode u stranu.

Sljedeća strijela u luku poleti zrakom i pogodi ga ravno u vrat, tik iznad oboda štita. Krv mu jeu mjehurićima žuborila niz kožu, oči mu se razrogače i on se izvrne na leđa, a štit mu se odskliženizbrdo za njim, s njezinom protraćenom strijelom koja je stršala iz njega.

No taj joj je uzeo previše vremena i previše strijela. Sad su već dobrano odmaknuli uzbrdo, napola puta do prvog kamenja, krivudajući lijevo-desno. Ona zgrabi zadnje dvije strijele iz zemlje išmugne kroz travu, uz padinu. To je zasad bilo sve što može. Devetprsti će se morati sam paziti.

* * *

Logen je čekao, leđa priljubljenih uz kamen, pokušavajući disati tiho. Gledao je Ferro kakopuže više uzbrdo, dalje od njega.

“Sranje”, reče. Brojčano slabiji i u nevolji, opet. Znao je da će se to dogoditi čim je preuzeovodstvo. Uvijek bude tako. No dobro. I prije se iz gužvi izvlačio borbom, borbom će se izvući i izove sad. Ako se išta može reći za Logena Devetprstog, može se reći da je borac.

Začuje užurbane korake u travi i uspuhano stenjanje. Neki se čovjek s mukom uspinjao uzbrdo,lijevo od njegova kamena. Logen je držao mač uz desni bok, prelazio prstima po tvrdom metalu drškei stezao čeljust. Vidio je kad je vrh čovjekova koplja zalelujao uz njega, a onda i štit.

Iskorači van uz bojni poklič i zamahne mačem u velikom luku. On zasiječe duboko u čovjekovorame i napravi mu veliku posjekotinu preko prsa iz koje krv šikne u zrak, podigne ga u zrak i lansiranizbrdo tako da se počeo tumbati i prevrtati.

“Još uvijek sam živ!” Logen dahne dok je trčao uz padinu. Uz njega prozuji koplje i zapikne seu tratinu pored njega taman kad je šmugnuo za sljedeći kamen. Bijedan pokušaj, ali bit će ih jošnapretek. Proviri iza ruba. Ugleda hitra obličja kako jure od kamena do kamena. Obliže usne ipodigne Tvorčev mač. Na tamnoj je oštrici sada bilo krvi, krvi na srebrnom slovu ispod drške. Aliostalo mu je još puno posla.

Prilazio joj je uz brijeg i virkao iznad ruba štita, spreman blokirati strijelu ako doleti. Nemašanse da ga odavde pogodi, bio je preoprezan.

Ona čučne iza kamena, spuzne u plitak rov koji je iskopala pa počne puzati. Dođe do drugogakraja, ravno iza još jednog ogromnog kamena. Polako se provuče iza njega pa proviri van. Vidjelagaje, okrenutog bočno prema njoj, oprezno se šuljao prema kamenu iza kojeg se do maločas skrivala.Izgleda da se Bog danas osjeća velikodušno.

Prema njoj, ako već ne prema njemu.

Strijela mu se zarije u bok, tik iznad struka. On zatetura i spusti pogled na nju. Ona izvadizadnju strijelu i zatakne je. Pokušavao je izvući prvu kad ga je druga pogodila posred prsa. Ravnokroz srce, pretpostavljala je, s obzirom na to kako je pao.

Strijela više nije bilo. Ferro baci luk i isuče gurkhulski mač.

Vrijeme je da im se približi.

* * *

Logen zakorači oko jednog kamena i nađe se ravno pred nečijim licem, dovoljno blizu da osjetinjegov dah na obrazu. Mlado lice. Zgodno, čiste kože i šiljasta nosa, širom otvorenih smeđih očiju.Logen raspali čelom ravno u njega. Glava trgne unatrag, a mladić zatetura, što Logenu pruži dovoljnovremena da lijevom rukom izvadi nož iz pojasa. Ispusti mač, zgrabi mu rub štita i odgurne ga s puta.Glava smeđookoga ponovno se digne, oblivena krvlju koja mu je u mjehurićima izlazila iz slomljenognosa, i on zareži povukavši unatrag ruku koja je držala mač s namjerom da ga probode.

Logen zastenje i zarije nož u mladićevo tijelo. Jedanput, dvaput, triput. Čvrstim, brzim ubodimaodozdo koji su ga napola dignuli u zrak. Krv mu je iz rupa u trbuhu curila po Logenovim rukama.Ovaj zajeca, ispusti mač i počne kliziti niz kamen kako su mu noge popuštale, a Logen ga je gledaokako odlazi. Izbor između ubijanja i umiranja i nije neki izbor. Treba biti realan u tim stvarima.

Muškarac je sjeo u travu i držao se za krvavi trbuh. Digne pogled prema Logenu.

“Ghh”, zastenje. “Grghhh.”

“Što?”

Ništa više. Smeđe su mu oči postale staklaste.

“Hajde!” vrištala je Ferro. “Hajde, jebeni kurvin sine!” Čučala je u travi, spremna na skok.

Nije govorio njezin jezik, ali shvatio je bit. Njegovo koplje poleti u luku, vrteći se kroz zrak.Nije loše bacio. Ona se pomakne u stranu i koplje zaklapara među kamenje.

Nasmije mu se a on se zaleti na nju - golem, ćelav, prava bičina. S petnaest koraka udaljenostividjela mu je teksturu drške sjekire. Na dvanaest koraka vidjela je nabore na njegovu iskešenom licu,bore u kutovima očiju i na korijenu nosa. Osam koraka, i vidjela mu je ogrebotine na kožnatomprsnom oklopu. Pet koraka, i visoko podigne sjekiru. “Raaah!” zatuli kad se trava pred njimodjednom otvorila, pa lamaćući rukama zaroni u jednu od jama, a oružje mu odleti iz ruke.

Trebao je paziti kud gazi.

Ona gladno skoči naprijed i bez gledanja zamahne mačem. Urlikne kad mu se masivna oštricazarila duboko u rame, zacvili i zaćereta, pokušavajući se izmaknuti, pentrajući se četveronoške porahloj zemlji. Mač mu rascijepa rupu navrh glave, a on zagrglja, počne se bacakati i klizne na dnojame. Groba. Svojega groba.

Nije ga zaslužio, ali ništa zato. Lako ga poslije izvuče van i ostavi da trune na obronku.

Bio je ogromna mrcina, ovaj tip. Golem, debeli div, za pola glave viši od Logena. Imao jedivovsku toljagu, veliku kao pola stabla, ali vitlao je njome sasvim lako, galamio i urlao poput

luđaka, a sitne su mu očice kolutale od gnjeva na bucmastom licu. Logen se izmicao i teturao izmeđukamenja. Nije bilo lako pokušavati istovremeno gledati teren iza sebe i tu ogromnu razmahalu granudrveta. Nimalo lako. Nešto je moralo poći po krivu.

Logen se popikne na nešto. Na čizmu smeđookoga muškarca kojeg je ubio koju minutu ranije.To ti je pravda. Uspravio se taman na vrijeme da vidi kako ga orijaševa šaka udara u usta.Zaglavinja, omamljen, i ispljune krv. Vidio je kako toljaga zamahuje prema njemu pa odskoči unazad.Nedovoljno daleko. Sami vrh ogromne drvene klade očeše Logenovo bedro i umalo ga potegne uzrak. Zatetura uz jedan kamen, krešteći, slineći i praveći grimase od bola, počne šeprtljavo tražitimač i umalo sam sebe probode njime, zgrabi ga taman na vrijeme da zaglavinja natraške i padne naleđa kad je toljaga otfikarila velik komad kamena pored njega.

Div digne toljagu visoko iznad glave, urlajući kao bik. Zastrašujuć potez, možda, ali ne odvećpametan. Logen se digne u sjedeći položaj i probode ga kroz trbuh, a tamna oštrica ukliže gotovo dodrške i glatko mu izađe kroz leđa. Toljaga mu padne iz ruku i muklo bubne na tratinu iza njega, no onse nekim zadnjim očajničkim pokušajem sagne, zgrabi punu šaku Logenove košulje i potegnuo ga ksebi blizu, urlajući i iskesivši krvave zube. Počne dizati ogromnu šunku od šake.

Logen izvuče nož iz čizme i zabije oštricu u bočnu stranu orijaševa vrata. Izgledao jeiznenađeno, samo načas, a onda mu krv progrglja iz usta i niz bradu. On pusti Logenovu košulju,zatetura natraške, polako se okrene, odbije od jednog kamena i stropošta se naglavce. Izgleda da jeLogenov otac bio u pravu. Noževa nikad dosta.

Ferro je čula da je luk odapeo, ali tad je već bilo prekasno. Osjeti kako je strijela probada krozstražnji dio ramena, a kad je spustila pogled, vidjela je vrh koji joj je stršao iz prednjice košulje.Ruka joj utrne od toga. Tamna krv izbije na prljavu tkaninu. Prosikće sebi u bradu kad se sagnula izajednog kamena.

No još uvijek je imala mač i jednu zdravu ruku da ga upotrijebi. Klizila je oko kamena, čija jojje hrapava površina zastrugala po leđima, i osluškivala.

Čula je strijelčeve korake u travi dok ju je tražio, tihi zvon kad je izvadio mač. Sada ga iugleda, leđima okrenutog njoj, kako se ogledava desno i lijevo.

Ona skoči na njega s mačem, no on se na vrijeme okrene i blokira oštricu svojom. Stropoštajuse zajedno u travu i zakotrljaju u klupku. On izmigolji na noge, bacakajući se i urlajući, držeći se zakrvavo lice. Strijela koja joj je stršala iz ramena ubola ga je u oko dok su se hrvali na podu.

Sreća njezina.

Ona poleti naprijed i gurkhulskim mu mačem zasiječe stopalo na kojem je stajao. On opetvrisne, padne na bok, a osakaćena mu noga klone. Baš se pridizao kad mu je zakrivljena oštrica sleđa napola zasjekla vrat. Ferro izmigolji kroz travu, dalje od tijela; lijeva joj je ruka gotovobeskorisno visjela, a desnom je čvršto obujmila dršku mača.

U potrazi za još posla.

Finnius se kretao amo-tamo, plesuckao uokolo, sav hitronog. Na lijevoj je ruci imao velikikvadratni štit, a u drugoj ruci kratak, debeo mač. Vrtio ga je u krug dok se kretao, tako da se nasječivu ljeskalo vodenašto sunce, i cijelo se vrijeme cerio, a duga mu je kosa šibala oko lica navjetru.

Logen je bio preumoran da bi se puno kretao, pa je samo stajao i hvatao dah, s Tvorčevimmačem koji mu je visio uz bok.

“Što je bilo s vašim čarobnjakom?” naceri se Finnius. “Ovaj put nema trikova, ha?”

“Nema trikova.”

“No, lijepo ste nam zapaprili, moram vam priznati, ali na kraju smo ipak tu.”

“Gdje to?” Logen spusti pogled na truplo smeđookog muškarca, posjednuto uz kamen blizunjega. “Ako ste htjeli ovo, mogli ste se ubiti pred par dana i poštedjeti me truda.”

Finnius se namršti. “Vidjet ćeš da sam ja drugačijeg kova od ovih budala, Sjevernjače.”

“Svi smo istoga kova. Ne trebam razrezati još jedno tijelo da to saznam.” Logen protegne vratpa podigne Tvorčev mač u ruci. “No ako mi baš toliko želiš pokazati svoje sastavne dijelove, neću terazočarati.”

“Hajde onda!” Finnius krene naprijed. “Ako baš toliko želiš vidjeti pakao!”

Navali brzo i žestoko, sa štitom pred sobom, goneći Logena među kamenjem, hitro ubadajući isijekući mačem. Logen zatetura natraške, bez daha, u potrazi za prolazom, ali ga ne nađe.

Štit mu se zabije u prsa i izbije mu zrak iz pluća, pritisnuvši ga unatrag. On se pokuša izmaknutiu stranu, ali posrne na ozlijeđenu nogu, a kratki mač poleti prema njemu i zahvati mu ruku. “Aah!”zakrešti Logen, zateturavši uz kamen, a kapi krvi padnu iz porezotine u travu.

“Jedan nula za mene!” zacereka se Finnius, pa zapleše u stranu i zamahne mačem u krug.

Logen je stajao i gledao ga, jako uspuhan. Štit je bio velik, a nacereni ga je gad dobro koristio.Davao mu je značajnu prednost. Bio je brz, bez imalo sumnje. Brži od Logena, ovoga časa, sozlijeđenom nogom, posječenom rukom i glavom usporenom od udarca šakom u usta. Gdje je KrvavaDevetka kad ga trebaš? Logen pljune na pod. Ovaj će dvoboj morati dobiti sam.

Polako se odmakne natraške, pognutiji i uspuhaniji nego što bi trebao biti, i pusti ruku da mu seklati kao da je neupotrebljiva, uz krv koja mu je kapala niz mlitave prste, trepćući i trzajući se.Odmicao je unatrag iza kamenja na mješto gdje će imati više prostora. Zgodno, veliko mješto gdje ćemoći pošteno zamahnuti. Finnius je išao za njim sa štitom ispred sebe. “To je to?” naceri se kad jeprišao. “Već blijediš, ha? Ne mogu reći da nisam razočaran. Nadao sam se—”

Logen urlikne, iznenada skoči naprijed i objema rukama digne Tvorčev mač iznad glave.Finnius odglavinja natraške, ali ne dovoljno daleko. Siva mu oštrica otkine komad s ugla štita, prođe

ravno kroz njega i zagrize duboko u bočnu stranu jednog kamena uz silan zveket, lansiravši krhotinekamena u zrak. Udar je Logenu umalo istrgnuo mač iz ruku i natjerao ga da zamlatara u stranu.

Finnius zastenje. Krv mu je tekla iz posjekotine na ramenu, reza koji je prošao kroz cijelikožnati oklop u meso. Vrh mača sigurno ga je zasjekao u prolazu. Nedovoljno duboko da ga ubije,nažalost, ali sasvim dovoljno duboko da mu pokaže da se ne šali.

Sad je na Logenu bio red da se ceri. “To je to?”

Krenuli su u isti tren. Dvije se oštrice susretnu uz zveket, ali Logen je imao jači stisak.Finniusov mač zacvrkuće kad mu se istrgnuo iz ruke i otkotrljao niz brijeg. On zaječi i zgrabi se zapojas u potrazi za bodežom no prije nego je došao do njega, Logen se obruši na njega. Režao je istenjao dok je bezumno sjekao po štitu, urezivao velike ožiljke u drvo i lansirao iverje u zrak, tako daje Finnius bio prisiljen posrtati natraške. Zadnji udarac raspali po štitu i on zatetura od njegovesiline, popikne se preko ugla palog kamena koji je stršio iz trave i stropošta se na leđa. Logenzaškrguće zubima i zamahne Tvorčevim mačem prema dolje.

Zasiječe glatko kroz oklop na Finniusovoj goljenici i odsiječe mu stopalo tik iznad gležnja,poprskavši travu krvlju. On se odvuče unatrag, šeprtljavo počne ustajati, zacvili kad je oslonio težinuna stopalo koje više nema, propadne na batrljak i prevali se natrag na leđa, pa zakašlje i zastenje.

“Moja noga!” zatuli.

“Ne razmišljaj o njoj”, progunđa Logen, šutne mrtvi ud s puta i zakorači naprijed.

“Čekaj!” progrglja Finnius, odgurnuvši se natraške kroz travu čitavom nogom prema jednom oduspravnih kamena, ostavljajući za sobom krvav trag.

“Što da čekam?”

“Samo čekaj!” Za kamen se povuče gore pa počne skakati na preostaloj nozi, uzmičući prednjim. “Čekaj!” krikne.

Logenov mač zahvati unutrašnji rub štita, otkine remenje s Finniusove mlitave ruke i odbaci ganiz padinu tako da je odskakivao po izglodanom bridu. Finnius očajnički zacvili i izvuče nož, pa sesmiri na jedinoj čitavoj nozi, spreman napasti. Logen mu zasiječe veliku posjekotinu preko prsa. Krvštrcne u zrak i zakapa mu prsni oklop. Oči mu se izbulje i on širom otvori usta, ali iz njih iziđe samotihi hropac. Bodež mu ispadne iz ruke i tiho padne u travu. Sklizne u stranu i padne na trbuh.

I tako se vrati u blato.

Logen ostane stajati, treptati i disati. Posjekotina na ruci počela ga je žariti poput plamena,noga ga je boljela, a zrak je uvlačio u oštrim bolnim udasima. “Još uvijek sam živ”, promrmlja sebi ubradu. “Još uvijek sam živ.” Sklopi oči na trenutak.

“Sranje”, izdahne. Ostali. Počne hramati natrag prema vrhu brda.

Strijela u ramenu ju je usporila. Košulja joj je bila mokra od krvi i bila je sve žednija,ukočenija i tromija. Iskliznuo je iza jednog kamena, i nije se ni snašla a već se obrušio na nju. Nijeviše imala prostora za mač pa ga spusti. Posegne za nožem, no on ju je uhvatio za zapešće, a bio jesnažan. Bacio ju je natraške u kamen i ona tresne glavom, pa joj se načas zavrti. Vidjela je kako mumišić ispod oka titra, crne pore na njegovu nosu, tetive koje mu strše na vratu.

Uvijala se i opirala, no njegova ju je težina pribila uz pod. Režala je i pljuvala, no čak niFerrina snaga nije beskrajna. Ruke su joj drhtjele, a laktovi se savili. Njegove ruke pronađu njezinvrat i čvršto se stegnu oko njega. On promrmlja nešto kroz stisnute zube, i nastavi stiskati i stiskati.Više nije mogla disati i snaga ju je polako napuštala.

A onda je kroz poluzatvorene oči ugledala kako mu je oko lica odostraga skliznula neka ruka.Velika, bijela, četveroprsta ruka, skorena od sasušene krvi. Za njom je došla bijela podlaktica, pa jošjedna s druge strane i čvršto mu se oviju oko glave. Ovaj se migoljio i opirao, no nije bilo izlaza.Debele su se tetive napinjale i svijale pod kožom, a bijeli su mu se prsti žarili u lice i povlačili muglavu otraga i u stranu, sve dalje i dalje. On pusti Ferro, a ona klone leđima na kamen, sišući zrak usebe. Ovaj je uzaludno grebao noktima po rukama. Ispusti dug, čudan pištavi zvuk kad mu se glavaneumoljivo iskrivila u stranu.

“Ssssss...” Hrsk.

Ruke ga puste i on padne na pod, obješene glave. Iza njega je stajao Devetprsti. Imao jesasušene krvi na licu, krvi na rukama, krvi upijene u poderanu odjeću. Lice mu je bilo blijedo itrzavo, isprugano prašinom i znojem.

“Si dobro?”

“Otprilike koliko i ti”, zakrešti ona. “Je li ostao još koji?”

On nasloni ruku na kamen pored nje i nagne se pa ispljune krv u travu. “Neznam. Dva-trimožda.”

Ona zaškilji prema vrhu brda. “Gore?”

“Moguće.”

Ona se sagne i zgrabi sablju iz trave, pa krene šepati uzbrdo, naslanjajući se na nju kao naštaku. Čula je da se Devetprsti vuče za njom.

Zadnjih je nekoliko minuta Jezal čuo povremeno urlanje, kriku i zveket metala o metal. Sve jebilo nejasno i u daljini, i do njegovih se ušiju probijalo kroz hučanje vjetra po vrhu brijega. Nijeimao pojma što se događa izvan kruga kamenja na vrhu brda, a nije bio siguran ni da želi znati.Koračao je gore-dolje, stežući i otpuštajući šake, a cijelo to vrijeme Quai je sjedio na kolima igledao u Bayaza, tih i iritantno miran.

Tada ga je ugledao. Ljudsku glavu kako se diže nad rub brda između dva visoka kamena. Ondasu došla njegova ramena, pa prsa. Još se jedan pojavi nedaleko od njega. Drugi muškarac. Dva

ubojice grabili su uzbrdo prema njemu.

Jedan od njih imao je praseće oči i jaku čeljust. Drugi je bio mršaviji i sa zapetljanimgnijezdom svijetle kose. Oprezno su se kretali prema vrhu brda sve dok nisu stupili u krug kamenja istali promatrati Jezala, Quaija i kola, bez neke naročite žurbe.

Jezal se još nikad nije borio protiv dvojice odjedanput. Nikad se nije borio ni do smrti, ali jepokušao ne misliti na to. Ovo je samo runda mačevanja. Ništa novo. Gutne i isuče mačeve. Metalohrabrujuće zazvoni dok je klizio iz korica, a dobro poznat teret u rukama predstavljao mu jeslabašnu utjehu. Dva su muškarca zurila u njega i Jezal je zurio u njih, pokušavajući se sjetiti što muje ono Devetprsti govorio.

Nastoj izgledati slabo. To mu barem nije predstavljalo problem. Nije uopće sumnjao da izgledaprikladno prestrašen. Davao je sve od sebe da se ne okrene i ne pobjegne. Polako je odmicaonatraške prema kolima, oblizujući se od nervoze koju uopće nije morao hiniti.

Nikad neprijatelja ne shvaćaj olako. Odmjeri ih, njih dvojicu. Na prvi pogled snažni momci,dobro opremljeni. Obojica su imali oklope od krute kože i nosili pravokutne štitove. Jedan je imaokratki mač, drugi sjekiru masivne oštrice. Naoko smrtonosno oružje, isluženo. Nije ga uopće brinuloda bi ih mogao olako shvatiti. Raširili su se i prilazili mu svaki s jedne strane, a on ih je gledao kakodolaze.

Kada dođe vrijeme za akciju, napadni i ne osvrći se. Onaj Jezalu slijeva krene na njega. Vidioje kako je zarežao i propeo se, vidio je tromi zamah preko glave. Bilo mu je smiješno jednostavnoizmaknuti mu se s puta i pustiti ga da raspali po tratini pored njega. Refleksno je ubo kratkim mačem izario mu ga u bok do drške, između prsnog oklopa i leđnog oklopa, tik ispod najdonjeg rebra. Još dokje čupao mač van, sagne se pod sjekirom onoga drugoga i trgne mačem prema njemu u visini vrata.Otpleše uz njih okrene se, sa spremnim mačevima, čekajući da se oglasi sudac.

Onaj kojeg je probo zatetura korak-dva, hripljući i držeći se za bok. Drugi je stajao i lelujao,raskolačenih prasećih očiju i s rukom na vratu. Krv mu se počela kroz prste slijevati iz prerezanoggrla. Padnu gotovo istovremeno, naglavce, jedan do drugoga.

Jezal namršteno pogleda krv na oštrici dugoga mača. Namršteno pogleda dva trupla koja jenapravio. Gotovo bez razmišljanja ubio je dva čovjeka. Trebao bi osjećati krivnju, ali osjećao seomamljeno. Ne. Osjećao se ponosno. Osjećao se ushićeno! Digne pogled prema Quaiju koji ga jemirno gledao sa stražnjeg kraja kola.

“Uspio sam”, promrmlja, a naučnik kimne. “Uspio sam!” vikne i zamahne kratkim mačem pozraku.

Quai se smrkne, a onda razrogači oči. “Iza tebe!” vikne i skoro skoči sa sjedala. Jezal se okrenei digne mačeve, krajičkom oka ugleda nešto kako se miče.

Začuje se silan prasak i u glavi mu eksplodira zasljepljujuća svjetlost.

A onda se sve smrači.

PLODOVI ODVAŽNOSTI

Sjevernjaci su stajali na brdu, razvučena linija mračnih figura s bijelim nebom iza leđa. Još jebilo rano, a sunce je bilo tek svijetla mrlja među gustim oblacima. Krpice polurastopljenog snijegabile su razbacane, hladne i prljave, po udubinama na bočnim stranama udoline, a tanak se sloj maglejoš uvijek držao dna doline.

West je gledao taj red crnih obrisa i mrštio se. Nije mu se sviđalo kako to izgleda. Bilo ih jepreviše da bi bili izviđači ili sakupljači hrane, puno premalo da bi predstavljali ikakav izazov, a ipaksu stajali ondje na uzvisini i mirno gledali kako Ladislina vojska nastavlja svoje razmještanje udolini ispod njih.

Prinčev štab i mali odred njegovih čuvara stacionirali su se na travnatom brežuljku preko putasjevernjačkog brda. Izgledalo je to kao fino, suho mješto kad su ga izviđači rano toga jutra pronašli,znatno ispod neprijatelja, možda, ali još uvijek dovoljno visoko da se s njega pruža dobar pogled nadolinu. Otad je prolazak tisuća klizećih čizama, gnječećih kopita i valjajućih kotača samljeo vlažnuzemlju u ljepljivo crno blato. Westove čizme i čizme svih ostalih bile su posve obložene njime, auniforme potpuno poprskane. Čak je i besprijekorna bjelina princa Ladisle poprimila nekoliko mrlja.

Nekoliko stotina koraka ispred bilo je središte unijske borbene linije. Četiri bataljuna pješaštvaKraljeve osobne formirali su kralješnicu, svaki od njih uredan blok jarkocrvene tkanine i matiranogčelika, i ovako izdaleka izgledali su kao da ih je neko posložio pomoću divovskog ravnala. Isprednjih bilo je nekoliko mršavih redova strijelaca s dugim lukovima, u kožnatim haljecima i s čeličnimkacigama; iza njih je bila konjica, čiji su konjanici, trenutačno na nogama, izgledali neobičnonezgrapno u punim oklopima. Rašireni s obiju strana bili su nasumični oblici regrutskih bataljuna sasvojom kolekcijom neusklađene opreme, a njihovi su časnici urlali i mahali rukama u pokušaju da ihnatjeraju da zatvore rupe, poravnaju naherene redove, kao što psi ovčari laju na stado zalutalihovaca.

Deset tisuća ljudi, možda, kad se sve zbroji. Svi do jednoga, West je znao, gledali su u onajtanki red Sjevernjaka, nesumnjivo s istom nervoznom mješavinom straha i uzbuđenja, znatiželje iljutnje koju je i on osjetio kad je prvi put spazio neprijatelja.

Kroz dalekozor nisu uopće izgledali zastrašujuće. Kuštravi muškarci, odjeveni u odrpane kože ikrzna, s naizgled primitivnim oružjem u rukama. Upravo ono što bi nemaštovitiji pripadnici prinčevaštaba mogli očekivati. Nisu uopće izgledali kao bilo koji dio vojske koju je Trodrvaš opisao, i Westuse to nije sviđalo. Nije bilo moguće znati što je na drugoj strani brda, nije bilo nikakvog razloga da tiljudi budu ondje osim da im skrenu pažnju, ili da ih navuku. No nisu svi dijelili njegove sumnje.

“Rugaju nam se!” otrese se Smund, škiljeći kroz vlastiti dalekozor. “Trebali bismo im dati daokuse unijska koplja! Brzi napad pa neka naša konjica pomete tu bagru u stranu i osvoji brdo!”Govorio je kao da će osvajanje tog brda, posve nevažnog osim što Sjevernjaci stoje na njemu,privesti kampanju brzom i veličanstvenom kraju.

West je mogao samo škrgutati zubima i odmahivati glavom kao što je to činio već što putadanas. “Na višem su terenu od nas”, objasni on, pazeći da govori polako i strpljivo. “Loš teren zanapad, a možda imaju i podršku. Bethodova vojska mogla bi biti odmah iza uzvisine, koliko miznamo.”

“Izgledaju kao obična izvidnica”, promrmlja Ladisla.

“Izgled vara, Vaša Visosti, a to je brdo bezvrijedno. Vrijeme je na našoj strani. Maršal Burrdomarširat će nam u pomoć, a Bethod ne može računati na pojačanje. Nemamo razloga sada inzistiratina bitki.”

Smund prezrivo otpuhne. “Nemamo razloga, osim što smo u ratu, a neprijatelj pred nama stojina unijskom tlu! Uvijek kudite nizak moral naših ljudi, pukovniče!” Upre prstom prema brdu. “Što bimoglo biti štetnije za njihov duh od besposlenog sjedenja pred licem neprijatelja?”

“Težak i bezrazložan poraz?” progunđa West.

Nesretna je slučajnost bila da je jedan od Sjevernjaka odabrao upravo taj trenutak da odapnestrijelu u dolinu. Sićušan crni iver zaplovi u nebo. Ispaljen je samo iz kratkog luka. Čak i uz prednostvisine, strijela se bespomoćno skljoka na prazan teren što koraka ili više od prvih linija. Sama posebi, bila je to besmislena gesta, ali njezin učinak na princa Ladislu bio je trenutačan.

Napusti svoj stolac na rasklapanje i skoči na noge. “Prokletnici!” opsuje. “Rugaju nam se!Izdajte naredbe!” Uskorača se gore-dolje, mašući šakom. “Neka se konjica odmah postroji za juriš!”

“Vaša Visosti, preklinjem vas da razmotrite—”

“Dovraga, Weste!” Nasljednik prijestolja zavitla šešir u blatno tlo. “Proturječite mi na svakomkoraku! Bi li vaš prijatelj pukovnik Glokta oklijevao da je neprijatelj pred njim?”

West gutne. “Pukovnika Gloktu zarobili su Gurkhulci, a pritom je skrivio smrt svih ljudi podsvojim zapovjedništvom.” Polako se sagne i podigne šešir pa ga s poštovanjem pruži princu, pitajućise cijelo vrijeme je li si upravo po kratkom postupku dokrajčio karijeru.

Ladisla zaškrguće zubima, dišući glasno kroz nos, pa zgrabi šešir iz Westove ruke. “Odlučiosam svoje! Teret zapovjedništva je moj i samo moj!” okrene se natrag prema dolini. “Oglasite juriš!”

West se odjednom osjećao strašno umorno. Činilo mu se da jedva ima snage stajati kad sesvježim zrakom zaorio samouvjeren zov roga, kad su se konjanici uspeli na sedla, polako se provuklinaprijed između blokova pješaštva, otkasali niz laganu padinu s kopljima u zraku. Počeli su galopiratikad su prošli dno doline, napola zaklonjeni morem magle, a tutnjava njihovih kopita odzvanjala jedolinom. Nekoliko raspršenih strijela padne među njih i tek im bezazleno okrzne teške oklope dok sujurili naprijed. Počeli su gubiti zamah kad su došli do uzbrdice, a redovi su im se raspali kad su sepočeli probijati kroz borovicu i neravan teren, ali pogled na svu tu masu čelika i konja imao je efektana Sjevernjake na brdu. Njihova nepravilna linija počela se kolebati, a onda i raspadati. Okrenuli suse i pobjegli, a neki od njih čak su odbacili oružje dok su nestajali iza ruba brijega.

“To je taj vražji recept!” vikao je lord Smund. “Otjerajte ih! Otjerajte ih!”

“Pregazite ih!” smijao se princ Ladisla, koji je opet skinuo šešir i mahao njime po zraku.Raštrkani poklici doprli su gore od regruta i nadglasali topot kopita.

“Otjerajte ih”, promrmlja West, stegnuvši šake. “Molim vas.”

Jahači dosegnu vrh grebena i postupno nestanu s vidika. Dolinom zavlada tišina. Duga,neobična, neočekivana tišina. Nekoliko je vrana kružilo nad njima i međusobno se dozivalokreštavim krikovima. West bi sve dao da ima njihov pregled bojišta. Napetost je bila gotovonepodnošljiva. Hodao je amo-tamo dok su se duge minute otezale, a njima još uvijek nije bilo ni tragani glasa.

“Ne žure se baš, ha?”

Odmah do njega stajao je Pike, a iza njega njegova kći. West se lecne i odvrati pogled. Jošuvijek mu je bilo nekako bolno predugo gledati to spaljeno lice, pogotovo kad bi se pojaviloiznenada i bez najave. “Otkud vas dvoje ovdje?”

Kažnjenik slegne ramenima. “Puno je posla za kovača uoči bitke. Još više nakon nje. Ne bašpreviše dok borba traje, međutim.” Naceri se, a ploče sprženog mesa naboraju se poput kože najednoj strani njegova lica. “Pomislio sam da bih mogao pogledati unijsku vojsku u akciji. Osim toga,ima li sigurnijeg mjesta od prinčeva stožera?”

“Ne obraćajte pažnju na nas,” promrmlja Cathil s mlakim osmijehom na licu, “nastojat ćemovam ne biti na putu.”

West se namršti. Ako je to bila aluzija na njegovo konstantno smetanje njima, nije bioraspoložen da uživa u njoj. Još uvijek nije bilo ni traga konjici.

“Gdje li su, dovraga?” otrese se Smund.

Princ napravi pauzu od griženja noktiju. “Dajte im vremena, lorde Smund, dajte im vremena.”

“Zašto ova magla ne ispari?” promrmlja West. Već se dovoljno sunca probijalo kroz oblake,ali magla kao da je postajala samo još gušća i šuljala se uz dolinu prema strijelcima. “Prokletamagla, samo će nam odmagati.”

“Eno ih!” vikne netko iz prinčeva štaba, glasom kreštavim od uzbuđenja, i s prstom ispruženimprema vrhu brda.

West digne dalekozor, bez daha, pa pažljivo promotri zelenu liniju. Vidio je vrške kopalja,ukočene i pravilne, kako se polako dižu iznad ruba. Preplavi ga olakšanje. Rijetko kad je bio ovakosretan što se pokazalo da je pogriješio.

“Oni su!” vikne Smund, naceren od uha do uha. “Vratili su se! Što sam vam rekao? Oni su...”Ispod vrhova kopalja pojave se kacige, pa ramena u žičanim oklopima. West osjeti kako ga olakšanje

napušta, a u grlo mu navre užas. Organizirano tijelo oklopljenih muškaraca, s okruglim štitovima nakojima su bila naslikana lica, životinje, drveće i stotine drugih uzoraka, svi različiti. Još se ljudipojavi na vrhu brda njima s obiju strana. Još likova u žičanim oklopima.

Bethodovi karlovi.

Zaustave se tik iza najvišeg vrha brda. Nekolicina ljudi istupi iz ravnih redova, pa klekne unisku travu.

Ladisla spusti dalekozor. “Jesu li ono...”

“Ravni lukovi”, promrmlja West.

Prva salva poleti u zrak, gotovo nježno, u premještajućem sivom oblaku strijela, poput jatadobro uvježbanih ptica. Na trenutak je zavladala tišina, a onda do Westovih ušiju dopre ljutit štropotstruna lukova. Strijele počnu padati po unijskim linijama. Padale su među Kraljevu osobnu iklaparale po njihovim masivnim štitovima, po njihovim masivnim oklopima. Začuje se nekolikopovika, a u njihovim redovima se pojavi nekoliko praznina.

Raspoloženje u stožeru u roku od minute se promijenilo iz bahate samouvjerenosti preko nijemeiznenađenosti u zapanjen očaj. “Imaju ravne lukove?” netko izvali. West je kroz dalekozor zurio ustrijelce kako napinju strune, izvlače strijele iz tobolaca, stavljaju ih na mjesto. Raspon su dobroprocijenili. Ne samo da imaju ravne lukove nego ih znaju i upotrijebiti. West požuri k princu Ladisli,koji je blenuo u ranjenika kojeg su obješene glave nosili između redova Kraljeve osobne.

“Vaša Visosti, moramo krenuti naprijed i smanjiti razmak da bi naši strijelci mogli uzvratitipaljbu ili se povući na viši teren!” Ladisla je samo zurio u njega, ne odavajući znak da ga je čuo, akamoli razumio. Druga salva u luku poleti prema pješaštvu pred njima. Ovoga puta sletjela je međuregrute, jedinicu bez štitova i oklopa. Po čitavoj nepravilnoj formaciji pojave se rupe, rupe koje jepopunila magla koja se dizala, i činilo se da cijeli bataljun zavija i koleba se. Neki je ranjenik počeopiskutavo, životinjski vrištati i nikako da prestane. “Vaša Visosti, idemo naprijed ili se povlačimo?”

“Ja... mi...” Ladisla blene u lorda Smunda, no jednom za promjenu mladi je plemić ostao bezteksta. Izgledao je još više ošamućen nego princ, ako je to uopće bilo moguće. Ladisli zadrhti donjausna. “Kako... ja... Pukovniče West, što vi mislite?”

Napast da podsjeti princa prestolonasljednika da je teret zapovjedništva njegov i samo njegovbila je gotovo neizdrživa, no West pregrize jezik. Bez nekog osjećaja smisla, ova škart-vojska moglabi se brzo raspasti. Bolje je postupiti pogrešno nego ne učiniti ništa. Okrene se najbližem hornistu.“Oglasite povlačenje!” zagrmi.

Rogovi oglase povlačenje: bučno, disonantno. Teško je bilo povjerovati da su to istiinstrumenti koji su tako drsko oglasili napad samo nekoliko minuta ranije. Bataljuni počnu polakouzmicati unatrag. Još jedna salva padne među regrute, pa još jedna. Njihove formacije počele su seraspadati, ljudi su jurili prema natrag da izbjegnu ubojitu paljbu, spoticali se jedni preko drugih,redovi su se rastvarali u gomilu, a zrak su ispunjali krikovi i strka. West je jedva mogao procijeniti

gdje je pala sljedeća salva strijela koliko se magla digla. Od Unijskih bataljuna ostala su samolelujava koplja i poneka nejasna kaciga iznad sivog oblaka. Čak i ovdje, visoko među prtljagom,magla se uvijala oko Westovih gležnjeva.

Gore na brdu karlovi su se počeli micati. Zamahnuli su oružjem uvis i zveknuli njime pooslikanim štitovima. Glasno viknu, ali nisu duboko riknuli kao što bi West očekivao. Umješto toga,njihovo se čudno i jezivo zavijanje zaorilo dolinom, naricajući jauk koji se probio kroz štropot istruganje metala do ušiju promatrača ispod njih. Bezuman, gnjevan, primitivan zvuk. Zvuk kakavispuštaju čudovišta, ne ljudi.

Princ Ladisla i članovi njegova štaba blejali su jedni u druge, mucali i zurili kad su karlovikrenuli stupati nizbrdo, red za redom, prema sve gušćoj magli u dnu doline gdje su se unijske trupejoš uvijek pokušavale naslijepo povući. West se kroz ukipljene časnike progura do hornista.

“Borbene linije!”

Momak koji je dosad buljio u Sjevernjake u prodoru sada se okrene i zabulji u Westa, a rog muostane visjeti u beživotnim rukama.

“Linije!” zagrmi nečiji glas odozada. “Formirajte linije!” Bio je to Pike, koji je urlao dovoljnoglasno da se mogao mjeriti s bilo kojim narednikom. Hornist se trgne, privuče instrument usnama iodsvira linije iz petnih žila. Drugi rogovi odzvone u znak odgovora kroz maglu koja se sada diglasvuda oko njih. Prigušeni rogovi, prigušeni povici.

“Stanite! U formaciju!”

“Formirajte linije, dečki!”

“Priprema!”

“Pozor!”

Zbor štropota i zveketa dopre iz magle. Ljudi koji se kreću u oklopima, postavljanje kopalja namjesta, isukavanje mačeva, dozivanja među ljudima i među jedinicama. Iznad svega, postepeno sveglasnije, nezemaljsko zavijanje Sjevernjaka koji su kretali u napad, sjurivši se s uzvisine u dolinu. IWestu se krv sledila, iako je između njega i neprijatelja bilo što koraka zemlje i nekoliko tisućanaoružanih ljudi. Mogao je bez problema zamisliti koliko su prestravljeni prvi redovi u ovomtrenutku, kad su se pred njima iz magle počeli pomaljati obrisi karlova, izvikujući svoje bojnepokliče visoko podignutog oružja.

Nije se čuo zvuk koji bi označio trenutak sudara. Zveket je postajao sve glasniji, a zavijanju suse pridružili visoki krici, duboko režanje, vriska od boli i gnjeva, sve pomiješano u zastrašujućugalamu rastuće frekvencije. Nitko u stožeru nije govorio. Svi do jednoga, uključujući i Westa, piljilisu u mrak, naprežući sva osjetila da barem naslute što bi se moglo događati ravno pred njima udolini.

“Eno!” netko vikne. Nejasna silueta micala se kroz tminu ispred njih. Sve su oči bile uperene u

nju dok je poprimala oblik pred njima. Mlad, uspuhan, blatan i vrlo zbunjen poručnik. “Gdje jedovraga centralni stožer?” vikne dok je posrtao uzbrdo prema njima.

“Evo ovdje.”

Čovjek teatralno salutira Westu. “Vaša Visosti—”

“Ja sam Ladisla”, otrese se pravi princ. Čovjek se okrene, izbezumljen, pa počne još jednomsalutirati. “Reci svoju poruku, čovječe!”

“Naravno, gospodine, Vaša Visosti, major Bodzin poslao me da vam kažem da je njegovbataljun jako zaglibio i..još uvijek je dahtao da dođe do zraka, “treba pojačanje.”

Ladisla je zurio u mladića kao da govori nekim stranim jezikom. Pogleda Westa. “Tko je majorBodzin?”

“Zapovjednik prvoga bataljuna stariksanskih regruta, Vaša Visosti, na našem lijevome krilu.”

“Lijevo krilo, tako dakle... ovaj...”

Polukrug stožernih časnika u jarkim uniformama zgrušao se oko uspuhanog poručnika. “Recitemajoru neka ustraje!” vikne jedan od njih.

“Tako je!” reče Ladisla, “Recite majoru neka ustraje i, ovaj, neka odbije neprijatelja. Upravotako!” Sad se počeo zagrijavati za svoju ulogu. “Neka ih odbiju, i neka se bore do posljednjegčovjeka! Recite majoru Clodzinu da pojačanja stižu. Definitivno... stižu!” I princ odrješito odmaršira.

Mladi se poručnik okrene i zapilji u tminu. “U kojem je smjeru moja jedinica?” promrmlja.

Još je silueta počelo poprimati oblik. Siluete koje trče, gmižu kroz blato, grcaju da dođu dodaha. Regruti, West je odmah znao, odvojeni od zaleđa jedinica u raspadu čim su se sudarile sneprijateljem. Kao da je ikad bilo izgleda da dugo pružaju otpor.

“Kukavna pseta!” opsuje Smund leđima koja su se udaljavala. Svi su trčali, dezerteri,pobočnici, glasnici koji su tražili pomoć, upute kamo da idu, pojačanja. I prvi ranjenici, također.Neki su šepali vlastitim snagama ili pomoću slomljenih kopalja umješto štaka, a neke su napola nosilidrugovi. Pike je krenuo naprijed da pomogne blijedome momku kojem je iz ramena stršila strijela.Još jednog ranjenika donijeli su na nosilima, a taj je mrmljao sebi u bradu. Lijeva mu je ruka bilaodsječena tik ispod lakta i krv je curila kroz napeto nategnut komad prljave tkanine.

Ladisla je izgledao masno i blijedo. “Boli me glava. Moram sjesti. Gdje je nestao moj stolacna rasklapanje?”

West se grizao za usnu. Nije imao blagog pojma što da radi. Burr ga je poslao s Ladislomzahvaljujući njegovu iskustvu, ali nije bio ništa manje izgubljen nego princ. Svi su se planovioslanjali na to da će stvarno i vidjeti neprijatelja, ili barem vlastite položaje. Stajao je ukipljen,jednako beskoristan i frustriran kao slijepac u tučnjavi.

“Što se događa, dovraga!” Prinčev glas nadjača buku, prodoran i razdražen. “Otkud se ovavražja magla stvorila? Zahtijevam da mi kažete što se zbiva! Pukovniče West! Gdje je pukovnik? Štose to tamo zbiva?”

Kad bi mu barem mogao dati odgovor. Ljudi su teturali, letjeli i jurili kroz blatni stožer, posvemu sudeći posve nasumično. Lica bi se pojavila iz magle i nestala, lica puna straha, zbunjenosti,odlučnosti. Trkači sa zbrkanim porukama ili zbrkanim naredbama. Bestjelesni glasovi lebdjeli suhladnim zrakom, nadglasavali se međusobno, tjeskobni, užurbani, panični, izmučeni.

“... Naša pukovnija sudarila se s neprijateljem i uzmiče, ili je uzmicala, barem mislim...”

“Moje koljeno. Kvragu, moje koljeno!”

“... Njegova Visost princ? Imam hitnu poruku od...”

“Pošaljite, ovaj... nekoga! Tko god je na raspolaganju... tko je na raspolaganju?”

“... Kraljeva osobna je u jeku borbe! Traže dopuštenje za povlačenje...”

“Što se dogodilo s konjicom? Gdje je konjica?”

“... đavli, ne ljudi! Kapetan je poginuo i...”

“Uzmičemo.”

“... mukotrpno bore na desnome krilu i trebaju podršku! Očajnički trebaju podršku...”

“Pomozite mi! Bilo tko, molim vas!”

“...A onda u protunapad! Napadamo cijelom dužinom linije...”

“Tišina!” West je čuo nešto u sivome polumraku. Zveckanje ormi. Magla je sada bila tolikogusta da nije vidio dalje od trideset koraka, ali topot kopita koji se približavao nije mogao neprepoznati. Stegne ruku oko drške mača.

“Konjica, vratili su se!” Lord Smund nestrpljivo krene naprijed.

“Čekajte!” procijedi West, uzalud. Naprezao je oči gledajući u sivilo. Vidio je obrise jahačakako se mirno primiču kroz tminu. Obrisi oklopa, sedala i kaciga bili su oni Kraljeve osobne, a ipaknešto je bilo pogrešno u načinu na koji su jahali - pogrbljeno, opušteno. West isuče mač. “Zaštititeprinca”, promrmlja i zakorači prema Ladisli.

“Hej ti!” vikne lord Smund najbližem konjaniku. “Pripremite ljude na još jedan—” Jahačevmač zasiječe mu se u lubanju uz šupalj pucketav zvuk. Mlaz krvi štrcne u zrak, crn u bijeloj magli, ikonjanici krenu u galop, vrišteći iz petnih žila. Zastrašujući, jezivi, neljudski zvuci. Smundovoklonulo tijelo s puta je odbacio vodeći konj, a pregazila su ga šibajuća kopita susjednoga.Sjevernjaci su, sada neupitno, bivali stravično sve jasniji dok su se izdizali iz tmine. Prvi među njima

imao je gustu bradu i dugu kosu koja je vijorila ispod unijske kacige neodgovarajuće veličine,iskešene žute zube, a oči i konja i jahača bile su razrogačene od bijesa. Masivni mu mač sijevneprema dolje i zasiječe jednog od prinčevih čuvara između lopatica baš kad je ispustio koplje iokrenuo se da počne bježati.

“Zaštitite princa!” drekne West. Tada nastane kaos. Konji su tutnjali na sve strane, jahači suurlali i sjekli oko sebe mačevima i sjekirama, ljudi su trčali u svim pravcima, sklizali se, padali,bivali sasječeni na mjestu, zgaženi kad bi legnuli na pod. Težak zrak bio je pun vjetra od konjanika uprolazu, letećeg blata, vrištanja, panike i straha.

West se baci s puta razmahalim kopitima, opruži se potrbuške u blato, zasiječe prema konju uprolazu i promaši, zakotrlja se, okrene i ostane dahtati u magli. Nije imao pojma u kojem pravcugleda, sve je zvučalo isto, izgledalo isto. “Zaštitite princa!” vikne još jedanput, besmisleno, hrapavimglasom koji je zagušila buka, a onda se samo vrtio u krug.

“Tamo lijevo!” netko vrisne. “Formirajte liniju!” Nije bilo nikakvih linija. Nije bilo lijevoga.West se popikne preko tijela, neka ga ruka zgrabi za nogu a on je zasiječe mačem.

“Au.” Pao je naglavce. Glava ga je grozno boljela. Gdje li je? Možda na treningu mačevanja.Je li ga to Luthar opet srušio? Taj mali postaje predobar za njega. Ispruži se da dođe do drške mačakoji je ležao zgažen u blatu. Neka je ruka klizila kroz travu, daleko, istegnutih prstiju. Čuo je vlastitodisanje, bolno glasno, kako mu odzvanja u glavi u kojoj je bubnjalo. Sve je bilo zamagljeno,kolebavo, magla pred očima, magla u očima. Prekasno. Ne može doseći mač. Glava mu je pulsirala.U ustima je imao blata. Zakotrlja se na leđa, polako, teško dišući, pa se pridigne na laktove. Vidio ječovjeka kako ide prema njemu. Sjevernjak, sudeći po čupavom obrisu. Naravno. Ovo je bitka. Westga je gledao kako polako hoda naprijed. U ruci je imao tamnu liniju. Oružje. Mač, sjekiru, buzdovan,koplje, tako je svejedno. Čovjek napravi još jedan ležeran korak, posadi nogu na Westovu jaknu igurne mu mlitavo tijelo dolje u blato.

Ni jedan ni drugi ne kažu ništa. Bez posljednjih riječi. Bez jezgrovitih fraza. Bez izraza ljutnje,ili kajanja, ili pobjede, ili poraza. Sjevernjak podigne oružje.

Tijelo mu se trgne. Zatetura naprijed jedan korak. Zatrepće i zaleluja. Napola se okrene,polako, glupavo. Glava mu još jednom trzne.

“Imam nešto u...” reče, a usta su mu se mučila s riječima. Slobodnom rukom opipa zatiljak.“Gdje mi je...” Zaljulja se ukrug, padne postrance s jednom nogom u zraku, i stropošta se u glib nabok. Netko je stajao iza njega. Približi se, nagne. Žensko lice. Izgledala je nekako poznato.

“Ste živi?”

Samo tako, Westov um škljocne natrag na mjesto. Uvuče dubok zakašljani udah, zakotrlja se iuhvati mač. Sjevernjaci su tu, Sjevernjaci su iza njihovih linija! Brže-bolje se uspentra na noge paotare prstima krv iz očiju. Nasamarili su ih! U glavi mu je bubnjalo i vrtjelo se. Bethodova konjica,prerušeni, prinčev stožer, pregažen! Naglo se okrenuo oko sebe, izbezumljenih očiju, kližući petamačizama po blatu, i tražio neprijatelje u magli, ali nije bilo nikoga. Samo on i Cathil. Topot kopita je

izblijedio, konjanici su prošli, barem zasad.

Spusti pogled na svoj mač. Oštrica je bila odlomljena desetak centimetara od drške.Bezvrijedna. Pusti je da padne, odvoji Sjevernjakove mrtve prste s njegova mača i zgrabi dršku, acijelo to vrijeme u glavi mu je bubnjalo. Teško oružje debele, okrhnute oštrice, ali poslužit će.

Zurio je dolje u truplo koje je ležalo na boku. U čovjeka koji ga je zamalo ubio. Zatiljak mu jebio udubljeni nered crvenih krhotina. Cathil je u ruci imala kovački čekić. Glava mu je bila ljepljivai tamna od krvi i pramenova vlažne kose.

“Ubila si ga.” Spasila mu je život. Oboje su to znali, pa zbilja nije imalo smisla što to govori.

“Što ćemo sad?”

Krenuti prema prvim linijama. To je uvijek radio naočiti mladi časnik u pričama koje je Westčitao kao mali. Marširao bi prema zvucima borbe. Okupio bi novu jedinicu od preživjelih vojnika izostalih četa, poveo ih u boj i preokrenuo ishod bitke u kritičnom trenutku. Kod kuće je do večere,zajedno s ordenima.

Dok je gledao krš i polomljena tjelesa koja su konjanici ostavili za sobom, West se zamalonasmije toj ideji. Odjednom je bilo prekasno za junačenje, i to je dobro znao. Već je dugo prekasno.

Sudbine ljudi dolje u dolini odavno su zapečaćene. Kad je Ladisla odlučio prijeći rijeku. Kadje Burr skovao svoj plan. Kad je Zatvoreno vijeće odlučilo poslati princa prestolonasljednika dastekne ugled na Sjeveru. Kad su najveći plemići Unije poslali prosjake umješto vojnika da se bore zanjihova kralja. Stotinu različitih slučajnosti od puno dana, tjedana i mjeseci ranije, sve su se sjatileovdje, na ovom bezvrijednom potezu blata. Slučajnosti koje ni Burr ni Ladisla, pa ni sam West nisumogli predvidjeti ni ikako spriječiti.

Sada ne može ništa promijeniti, nitko ne može. Bitka je bila izgubljena.

“Zaštititi princa”, promrmlja on.

“Molim?”

West se počne osvrtati po tlu, kopati po razbacanom smeću, prevrtati tijela prljavim rukama.Neki je glasnik zurio u njega, obraza rasječenog tako da mu je krvavo meso visjelo van. Westu sedigne želudac pa pokrije usta, a onda na sve četiri otpuže do sljedećeg trupla. Bio je to jedan izprinčeva štaba, još uvijek s lagano iznenađenim izrazom na licu. Preko masivnih zlatnih gajtana nauniformi imao je neravan rez od mača koji mu je sezao sve do trbuha.

“Kog to vraga radite?” Pikeov otresit glas. “Nema vremena za to!” Kažnjenik je odnekudnabavio sjekiru. Masivnu sjevernjačku sjekiru krvavog sječiva. Vjerojatno nije baš dobra idejapustiti kažnjenika da šeće s takvim oružjem, ali West je imao većih briga.

“Moramo pronaći princa Ladislu!”

“Serem se na njega!” procijedi Cathil. “Idemo!”

West otrese njezinu ruku, otetura do hrpe polomljenih škrinja, brišući opet krv iz očiju. Ovdjenegdje. Ovdje je negdje Ladisla stajao—

“Nemojte, preklinjem vas, nemojte!” zacvili neki glas. Nasljednik unijskoga prijestolja ležao jena leđima u blatu, poluzaklonjen iskrivljenim truplom jednog od svojih čuvara. Oči su mu bile čvrštostisnute, ruke prekrižene preko lica, a bijela uniforma poprskana krvlju, skorena crnim blatom. “Dobitćete otkupninu!” tulio je. “Otkupninu! Više nego što možete zamisliti.” Jedno mu oko proviri krozprste. Zgrabi Westovu ruku. “Pukovniče West! Jeste li to vi? Živi ste!”

Nije bilo vremena za ćaskanje. “Vaša Visosti, moramo ići!”

“Ići?” promrmlja Ladisla, lica ispruganog tragovima suza. “Ali sigurno... ne želite valjda reći...pobijedili smo?”

West samo što si nije pregrizao jezik. Bizarno da je taj zadatak dopao njega, ali morao jespasiti princa. Taj tašti i beskorisni idiot možda ne zaslužuje da ga se spasi, ali to ništa ne mijenja.West je to morao učiniti za vlastito dobro, ne Ladislino. Bila mu je dužnost kao podaniku da spasibudućeg kralja, kao vojniku da spasi svojega generala, kao čovjeku da spasi drugoga. Jedino je to imogao sada. “Vi ste nasljednik krune i ne možemo vas izgubiti.” West posegne dolje i primi princa zalakat.

Ladisla je prtljao po pojasu. “Izgubio sam mač negdje—”

“Nemamo vremena!” West ga digne u zrak, posve spreman nositi ga ako bude morao. Zaputi sekroz maglu s dvoma kažnjenicima za petama.

“Jeste li sigurni da je to pravi put?” progunđa Pike.

“Siguran sam.” Bio je sve samo ne siguran. Magla je bila gušća nego ikada. Od bubnjanja uglavi i krvi koja mu je kapala u oko bilo mu se teško usredotočiti. Zvuci borbe kao da su dopirali sasvih strana; sudaranje i struganje metala, stenjanje, jauci i gnjevni urlici, sve je to odjekivalo krozmaglu i činilo se jedan tren daleko, a već drugi zastrašujuće blizu. Obličja su se pojavljivala, micalase i lebdjela u nejasnim obrisima, sjene su se pomicale tik izvan vidnog polja. Neki jahač kao da sepropeo iz magle, pa West zine i podigne mač. Oblaci se zavrtlože. Bila su to samo kola sa zalihama,natovarena bačvama, ispred njih mazga a vozač opružen sa strane sa slomljenim kopljem koje mu jestršalo iz leđa.

“Ovuda”, procijedi West, trčkarajući prema njima, pokušavajući se držati nisko uz blato. Kolasu dobar znak. Kola znače povorku s prtljagom, potrepštinama, hranom i kirurge. Kola znače da seudaljavaju od doline, ili barem od borbenih linija, ako to još uvijek postoji. West načas razmisli.Kola su loš znak. Kola znače pljačku. Sjevernjaci će se sjatiti na njih kao muhe na med, željniplijena. Pokaže prstom u maglu, dalje od praznih kola, polomljenih bačvi, prevrnutih sanduka, aostali pođu za njim, tihi osim šljapkavih koraka i uspuhanog disanja.

Nastave se probijati dalje, preko otvorenog terena, prljavih busena mokre trave, po laganojuzbrdici. Ostali su ga pretjecali, jedan po jedan, a on im je mahao da nastave dalje. Jedina im ješansa bila da nastave hodati, ali svaki je korak bio teži od prethodnog. Krv iz posjekotine u vlasištuškakljala ga je ispod kose i sa strane po licu. Bol u glavi se pogoršavao umješto da slabi. Osjećao jeslabost, mučninu i strahovitu vrtoglavicu. Držao se drške teškoga mača kao da ga on drži na nogamadok se, presavinut napola, mučio da ostane na nogama.

“Si dobro?” upita ga Cathil.

“Hodaj dalje!” uspije joj progunđati. Čuo je topot kopita, ili mu se barem činilo da čuje. Strahga je tjerao dalje, strah i samo strah. Vidio je ostale pred sobom kako klipšu naprijed. Princ Ladisladaleko ispred, zatim Pike, pa odmah iza njega Cathil, koja se svako malo osvrtala preko ramena. Prednjima je bio skup stabala, vidio ih je kroz sve rjeđu maglu. Usredotočio se na njihova sablasnaobličja i krenuo prema njima, a dah mu je strugao po grlu dok je glavinjao uzbrdo.

Začuje Cathilin glas. “Ne.” Okrene se i u grlo mu se uvuče užas. Ugleda obris jahača, nedalekoniz padinu.

“Kreni prema drveću!” izdahne on. Ona se ne pomakne, pa je on zgrabi za ruke i pogurnenaprijed, i pritom padne naglavce u blato. Zakotrlja se, zaglavinja na noge pa počne teturati od nje,od drveća, od sigurnosti, postrance preko padine. Gledao je kako Sjevernjak poprima obličje dok jeizlazio iz magle. Sad je već ugledao Westa i kasao prema njemu sa spuštenim kopljem.

West se nastavi šuljati u stranu, pri čemu su ga noge žarile, i pluća su ga žarila, i posljednjim jesnagama odvlačio jahača od njih. Ladisla je već bio među drvećem. Pike je upravo klizio u grmlje.Cathil se zadnji put osvrnula preko ramena pa pošla za njim. West nije mogao dalje. Stao je i čučnuona obronku, preumoran da bi stajao, a kamoli se borio, i gledao kako Sjevernjak dolazi. Sunce seprobilo kroz oblake i bljeskalo mu na oštrici koplja. West nije imao pojma što će kad ovaj dođe.Osim da će umrijeti.

Tada se jahač digne u sedlu i počne si čačkati po boku. Ondje je imao perje. Sivo perje koje jelelujalo na vjetru. Ispusti kratak vrisak. Vrištanje stane i on se zapilji u Westa. Iz vrata mu je stršaovršak strijele. On ispusti koplje i polako se stropošta natraške iz sedla. Njegov konj nastavi hodati uznjega, zakrene uzbrdo, uspori hod pa stane.

West ostane jedan čas čučati uz mokro tlo, ne mogavši shvatiti kako je izbjegao smrt. Počneteturati prema drveću, pri čemu je svaki korak bio pravi pothvat, a svi zglobovi bili su mu mlitavi kaods je lutak. Osjeti kako mu koljena popuštaju i on se stropošta u šikaru. Neki snažni prsti prokopajumu po tjemenu i on začuje riječi promrmljane na sjevernjačkome. “Au”, zacvili West, pa malorastvori oči.

“Prestani cendrati.” Cucak je zurio u njega odozgo. “Samo ogrebotina. Dobro si prošao. Išao jeravno na mene, ali svejedno imaš sreće. Znao sam ja i promašiti.”

“Sreće”, promrmlja West. Prevrne se na mokroj paprati i zagleda prema dolini kroz debladrveća. Magla se konačno počela raščišćavati i polako se počela pomaljati staza skršenih kola,

skršene opreme, skršenih tjelesa. Sav ružni otpad strašnog poraza. Ili strašne pobjede, ako si naBethodovoj strani. Nekoliko stotina koraka dalje vidio je nekog čovjeka kako očajnički trči premanekom drugom šumarku. Kuhar, možda, sudeći po odjeći. Za njim je išao konjanik s kopljemspremnim za napad. U prvom zaletu ga je promašio, pa ga u povratku zahvati i obori na tlo. West jetrebao biti prestravljen dok je gledao jahača kako polako kasa i probada bespomoćnog trkačakopljem, ali osjeti samo olakšanje prožeto krivnjom. Olakšanje što to nije on.

Bilo je još figura, drugih konjanika, koji su se kretali po padinama uz dolinu. Drugih krvavihmalih drama, ali West više nije mogao gledati. Okrene se u drugu stranu i klizne u sigurnost grmljakoje ga je primilo s dobrodošlicom.

Cucak se tiho cerekao sebi u bradu. “Trodrvaš će se posrati kad vidi što sam ulovio.” Pokažeprema čudnoj, iscrpljenoj, zablaćenoj grupi, prema svakome ponaosob. “Polumrtvog pukovnikaWesta, curu s krvavim čekićem, muškarca s licem nalik na dno kotla, a ovaj ovdje je, ako se nevaram, momak koji je zapovijedao ovom jebenom katastrofom. Tako mi mrtvih, sudbina se zbiljapoigrava.” Polako zatrese glavom, naceren prema Westu koji je ležao na leđima i zijevao kaonasukana riba.

“Trodrvaš... će se... posrati.”

JEDAN NA VEČERINadlektoru Suitu, čelniku Inkvizicije Njegova Veličanstva.

Vaša Eminencijo,

Imam radosne vijesti. Zavjera je raskrinkana i iskorijenjena. Korsten dan Vurms, sin lordaguvernera, i Carlot dan Eider, predstojnica Gilde začinara, bili su glavni akteri. Ispitat ćemo ih azatim kazniti tako da ljudi shvate koja je cijena veleizdaje. Izgleda ds je Davoust pao kao žrtvagurkhulskog agenta koji se već dugo skriva u gradu. Ubojica je još uvijek na slobodi, ali sad kadsu spletkari u našim rukama, neće proći dugo prije nego što ga uhvatimo.

Lorda guvernera Vurmsa stavio sam pod strogu prismotru. Zbog sina veleizdajnika i otac jenepouzdan, a ionako je ometao upravljanje gradom. Poslat ću ga vama prvim brodom pa vi ikolege iz Zatvorenoga vijeća odlučite o njegovoj sudbini. S njim će doći i inkvizitor Harker,odgovoran za smrt dvaju zarobljenika koji bi se inače možebitno pokazali kao vrijedan izvorinformacija. Ispitao sam ga i posve sam uvjeren da nije sudjelovao ni u kakvim spletkama, ali jesvejedno kriv zbog nekompetentnosti ravne veleizdaji. Njegovo kažnjavanje prepuštam vama.

Gurkhulci su napali s prvim svjetlom. Probrane trupe s već gotovim su mostovima i visokimIjestvama nasmule ravno preko otvorenog terena, a dočekala ih je ubojita salva iz pet stotinaravnih lukova poredanih po zidinama. Bio je to hrabar pokušaj, ali prenagljen, i odbijen je svelikim žrtvama na njihovoj strani. Samo su dvije hrabre čete stigle do našeg umjetnog kanala,gdje je most, ljestve i same ljude brzo počistila divlja struja koja u određena doba dana dolazi sotvorenoga mora u zaljev, sretna i nepredviđena ruka prirode.

Gurkhulska trupla sada zakrčuju prazan teren između našega kanala i njihovih linija, inaredio sam našima da pucaju u svakoga tko pokuša priteći u pomoć ranjenicima. Stenjanjeranjenika na samrti i prizor gurkhulskih tjelesa koja trunu na suncu mogu samo pomoći uslabljenju njihova morala.

Iako smo okusili prvi tračak pobjede, zapravo je ovaj napad bio tek ispipavanje naše obrane.Gurkhulski zapovjednik samo je umočio prst da provjeri temperaturu vode. Njegov sljedeći napad,ne sumnjam, bit će posve drugačijih razmjera. Tri silna katapulta, sastavljena u krugu od četiristotine koraka od naših zidina i više nego sposobna ispaliti kamene gromade ravno u Donji grad,još uvijek šute. Možda se nadaju zauzeti Dagosku u netaknutom stanju, ali ako se naš otpornastavi, oklijevanje sigurno neće potrajati predugo.

Ljudstva im bogme ne nedostaje. Svakog se dana novi gurkhulski vojnici slijevaju napoluotok. Iznad gužve se sada jasno vide zastave osam legija, a uočili smo i odrede divljaka iz svihkrajeva kantičkog kontinenta. Silna se vojska, od možda pedeset tisuća vojnika, poredala protivnas. Gurkhulski car, Uthman-ul-Dosht, sve je svoje snage usmjerio na naše zidine, ali mi ćemo senepokolebivo držati.

Čut ćete od mene uskoro. Dotad, vaš sam pokorni sluga.

Sand dan Glokta, superior Dagoske

Predstojnica Carlot dan Eider, čelnica Gilde začinara, sjedila je na svojoj stolici s rukama ukrilu i svim se silama trudila zadržati dostojanstvo. Koža joj je bila blijeda i masna, a pod očima jeimala tamne kolobare. Bijela joj je odjeća bila zamrljana prljavštinom iz ćelija, a kosa joj je izgubilasjaj i visjela joj je oko lica, mlitava i masna. Izgledala je starije bez pudera i dragulja, ali svejednoje bila lijepa. Više nego ikada, na neki način. Ljepota plamena svijeće koji tek što nije dogorio.

“Izgledate umorno”, reče ona.

Glokta digne obrve. “Bilo je to napornih nekoliko dana. Prvo sam ispitivao vašeg suučesnikaVurmsa, onda je tu bila ona sitnica od napada gurkhulske vojske koja nam kampira pod zidinama. I vimi izgledate malkice iscrpljeno.”

“Pod one majušne ćelije nije baš udoban, a imam ja i svojih briga.” Digne pogled premaSeverardu i Vitari koji su stajali naslonjeni na zid, svaki njoj sjedne strane, prekriženih ruku,maskirani i neumoljivi. “Hoću li umrijeti u ovoj sobi?”

Nesumnjivo. “To ćemo još vidjeti. Vurms nam je već rekao većinu onoga što trebamo znati. Viste došli k njemu, ponudili mu novac da krivotvori očev potpis na određenim dokumentima, da uočevo ime zapovijedi određenim stražarima da sudjeluju, ukratko, u predaji grada Dagoskeneprijateljima Unije. Imenovao je sve koji su bili upleteni u vašu spletku. Potpisao je priznanje.Njegova glava, ako ste se pitali, resi dveri uz vašeg prijatelja Islika, careva izaslanika.”

“Obojica skupa, na dverima”, zapjevuši Severard.

“Samo mi tri stvari nije mogao dati. Vaše motive, vaš potpis i identitet gurkhulskog špijuna kojije ubio superiora Davousta. To troje ću saznati od vas. Sada.”

Predstojnica Eider pročisti grlo, pažljivo poravna prednjicu duge halje, i sjedne uspravno inajponosnije što je mogla. “Ne vjerujem da ćete me mučiti. Niste vi Davoust. Vi imate savjest.”

Kut Gloktinih usta lagano trzne. Hrabar pokušaj. Svaka ti čast. Ali grdno se varaš. “Imam jasavjest, samo što je to slabašna, usahnula olupina nečega. Ne bi zaštitila vas ni bilo koga drugog niod običnog propuha.” Glokta uzdahne, dugo i glasno. U sobi je bilo prevruće, presvijetlo, oči su mubile bolne i trzave pa ih je polako trljao dok je govorio. “Ne možete ni naslutiti što sam sve radio.Grozne, zle, opscene stvari, da vam ih samo nabrojim, natjerao bih vas na povraćanje.” Slegneramenima. “Izjedaju me s vremena na vrijeme, ali uvjeravam samoga sebe da sam imao opravdanerazloge. Godine prolaze, nezamislivo postaje svakodnevno, odvratno postaje zamorno, nepodnošljivopostaje rutina. Sve to guram u mračne kutke uma i nevjerojatno je koliko ondje ima mjesta. Čudesnoje s čime sve čovjek može živjeti.”

Glokta digne pogled prema Severardovim očima, pa Vitarinim, koje su bešćutno i nemilosrdnosvjetlucale. “No čak i ako pretpostavimo da ste u pravu, možete li se zaista pretvarati da bi moji

praktikali imali imalo grižnje svjesti? Je li, Severarde?”

“Imalo čega?”

Glokta se žalosno nasmiješi. “Eto vidite. On ne zna ni što je to.” Zavali se natrag u stolicu.Umoran. Užasno umoran. Činilo mu se da nema energije ni da podigne ruke. “Već sam u mnogočemubio popustljiv s vama.

S veleizdajom inače nismo ovako blagi. Trebali ste vidjeti kako je Severard isprebijao vašegprijatelja Vurmsa, a svi znamo da je on ovdje tek mlađi suradnik. U svojih je posljednjih nekolikobijednih sati srao krv. Vas još nitko nije ni pipnuo. Dozvolio sam vam da zadržite odjeću,dostojanstvo, ljudskost. Imate jednu priliku da potpišete priznanje i odgovorite mi na pitanja. Jednupriliku da mi udovoljite potpuno i do kraja. To je sve što imam od savjesti.” Glokta se nagne naprijedi ubode stol prstom. “Jedna prilika. Onda vas skidamo i počinjemo rezati.”

Predstojnica Eider kao ds je pokleknula, odjedanput. Ramena joj klonu, glava padne, usnicazadrhti. “Pitajte što imate”, zakrešti. Slomljena žena. Iskrene čestitke, superiore Glokta. Ali pitanjatraže odgovore.

“Vurms nam je rekao kome je sve trebalo platiti i koliko. Određenim stražarima. Određenimdužnosnicima administracije njegova oca. Njemu samome, dakako, pristojan iznos. Jedno ime mineobično nedostaje s popisa. Vaše. Vi, i samo vi, niste ništa tražili. Kraljica trgovaca glavom, pa dapropusti sigurnu rasprodaju? Zaprepašten sam. Što su vam ponudili? Zašto ste izdali svojega kralja izemlju?”

“Zašto?” ponovi Severard.

“Odgovori mu, jebote!” urlikne Vitari.

Eider se skutri. “Unija nikad nije ni trebala biti ovdje!” bubne ona. “To je čista pohlepa!Pohlepa, vrlo jednostavno! Začinari su ovdje bili i prije rata, dok je Dagoska još bila slobodna.Obogatili su se, svi po redu, ali su morali plaćati porez domaćima, a to im je tako teško padalo!Koliko bi bilo bolje, pomislili su, kad bi grad bio naš, kad bismo mi određivali pravila. Kolikobismo bili bogatiji. Kad se ukazala prilika, objeručke su je prihvatili, a moj suprug bio je prvi uredu.”

“I tako su začinari zavladali Dagoskom. Čekam vaše motive, predstojnice Eider.”

“Bio je to kaos! Trgovce nije zanimalo upravljanje gradom, a nisu bili ni vješti u tome. Unijskibirokrati, Vurms i njemu slični, bili su najobičniji talog s dna bačve, ljudi koje je zanimalo samofutranje vlastitih džepova. Mogli smo surađivati s domorocima, no mi smo ih odlučili izrabljivati, akad su se pobunili protiv nas, pozvali smo Inkviziciju, a vi ste ih mlatili, mučili i povješali im vođepo trgovima Gornjega grada, i uskoro su nas počeli prezirati koliko i Gurkhulce. Sedam godina smoveć ovdje, a činili smo samo zlo! Bila je to jedna orgija korupcije, okrutnosti i rasipanja!” To jeistina. I sam sam to vidio.

“A ironija u svemu tome je da uopće nismo profitirali! Čak i u početku zarađivali smo manjenego prije rata! Trošak održavanja zidina i plaćanja plaćenika, bez pomoći domaćih, posve nas jeonesposobio!” Eider prasne u smijeh, očajan plač pomiješan s jecajima. “Gilda samo što nijebankrotirala, a sami su si za to krivi, idioti! Pohlepa, čista pohlepa!”

“A onda su vam prišli Gurkhulci.”

Eider kimne, a obješena joj se kosa zaljulja. “Imam mnogo poznanika u Gurkhulu. Trgovaca skojima sam poslovala tijekom godina. Rekli su mi da su prve Uthmanove riječi kad je postao car bilezakletva da će zauzeti Dagosku, izbrisati ljagu koju je njegov otac nanio svojoj zemlji, da neće statisve dok tu zakletvu ne ispuni. Rekli su mi da u gradu već ima gurkhulskih špijuna i da znaju sve našeslabosti. Rekli su mi da možda postoji način da se izbjegne pokolj, ako im se Dagoska preda bezotpora.”

“Zašto ste onda otezali? Imali ste kontrolu nad Coscom i njegovim plaćenicima prije nego suKahdijini ljudi naoružani, prije nego smo ojačali zidine, prije nego što sam ja uopće stigao. Mogli stezauzeti grad da ste htjeli. Što vam je trebao onaj debil Vurms?”

Oči Carlot dan Eider bile su uprte u pod. “Dokle god su unijski vojnici držali citadelu i gradskezidine, njihovo osvajanje značilo bi krvoproliće. Vurms mi je mogao predati grad bez borbe. Jedinimoj cilj, vjerovali ili ne, cilj koji ste tako vješto osujetili, bio je da izbjegnem ubijanje.”

Vjerujem ja to. Ali to sada ništa ne znači. “Nastavite.”

“Znala sam da je Vurmsa moguće kupiti. Njegovu ocu nije ostalo još puno vremena, a njegovomješto nije nasljedno. Sinu je ostala samo još ta jedna prilika da profitira od očeva položaja.Dogovorili smo cijenu. Krenuli smo u pripreme. A onda nas je Davoust otkrio.”

“Htio je obavijestiti nadlektora.”

Eiderova se zvonko nasmije. “Nije on imao vašu predanost cilju. Htio je išto što i svi ostali.Novac, i to više nego što sam mogla sakupiti. Rekla sam Gurkhulcima da plan otpada. Rekla sam im izašto. Sljedeći dan Davoust je... nestao.” Ona duboko udahne. “I tako nije bilo povratka. Bili smospremni za akciju, nedugo nakon što ste vi došli. Sve je bilo dogovoreno. A onda...” ona stane.

“Onda?”

“Onda ste počeli jačati bedeme, i Vurms se polakomio. Osjetio je da nam se položaj iznenadapopravio. Zahtijevao je više. Zaprijetio je da će vam reći za moje naume. Morala sam se opet obratitiGurkhulcima da dobijem još novca. Sve je to potrajalo. Konačno smo bili spremni opet krenuti, noonda je već bilo prekasno. Prilika je prošla.” Podigne pogled. “Sve zbog pohlepe. Da nije bilosuprugove pohlepe, nikad ne bismo došli u Dagosku. Da nije bilo pohlepe začinara, mogli smouspjeti ovdje. Da nije bilo Vurmsove pohlepe, mogli smo predati grad a da se zbog ove bezvrijednehridi ne prolije ni kap krvi.” Ona šmrcne pa se opet zagleda u pod. “Ali pohlepe ima svugdje.”

“Pristali ste predati grad. Pristali ste nas izdati.”

“Izdati koga? Ne bi bilo gubitnika! Trgovci bi se tiho povukli! Domaćima ne bi bilo ništa gorepod gurkhulskom tiranijom nego što im je bilo pod našom! Unija bi izgubila tek sićušni djelić ponosa,a koliko to vrijedi osim života tisuća ljudi?” Eider se rastegne preko stola, glas joj postane hrapav, aoči raskolačene i sjajne od vlažnih suza. “A što će se sada dogoditi? Recite vi meni. Doći će domasakra! Pokolja! Čak i ako zadržite grad, koja će biti cijena toga? A ne možete ga zadržati. Car sezakleo i neće se dati smesti. Životi svakog muškarca, svake žene i svakog djeteta u Dagoski suizgubljeni! A za što! Zato da bi nadlektor Sult i njemu slični mogli pokazati na kartu i reći da je ovaili ona točkica naša? Koliko će ga smrti zadovoljiti? Koji su moji motivi? Koji su vaši? Zašto vi ovoradite? Zašto?”

Gloktino lijevo oko je trzalo i on ga pritisne rukom. Drugim je okom zurio u ženu preko puta.Suza joj poteče niz blijedi obraz i kapne na stol. Zašto ja ovo radim?

On slegne ramenima. “A što mi drugo preostaje?”

Severard se sagne i povuče papir s priznanjem preko stola. “Potpiši!” drekne.

“Potpiši,” procijedi Vitari, “potpiši, kujo!”

Ruka Carlot dan Eider drhtjela je dok je posezala za perom. Ono zaštropoće po tintarnici,zakapa crne točke po površini stola, zastruže po papiru. Nije bilo pobjedničkog zanosa. Nikad ganema, ali moramo raspraviti još jednu stvar.

“Gdje ću naći tog gurkhulskog agenta?” Gloktin glas bio je oštar poput sjekire.

“Ne znam. Nikad nisam ni znala. Tko god on bio, sad će se probati dočepati vas, kao što se iDavousta. Možda noćas...”

“Zašto su toliko čekali?”

“Rekla sam im da ne predstavljate prijetnju. Rekla sam im da će Sult samo poslati nekognovog... Rekla sam da mogu izići s vama na kraj.” I bi, sasvim sigurno, da nije bilo neočekivanevelikodušnosti gospode iz Valinta i Balka.

Glokta se nagne naprijed. “Tko je gurkhulski agent?”

Eideričina donja usna toliko je drhtjela da su joj zubi gotovo cvokotali u glavi. “Ne znam”,prošapće.

Vitari bubne šakom u stol. “Tko? Tko? Tko je, kujo? Tko?”

“Ne znam!”

“Lažeš!” Praktikalkin lanac zazvekeće preko Eideričine glave i stručno joj se zategne oko vrata.Negdašnja kraljica trgovaca potegnuta je preko naslona stolice, zalamaće nogama po zraku i padnenaglavce na pod, prtljajući prstima po lancu oko vrata.

“Lažeš!” Korijen Vitarina nosa bio je sav nabran od bijesa, crvene su joj se obrve skupile odnaprezanja, a oči skupile u gnjevne proreze. Čizma joj se zarije u Eideričin zatiljak, leđa joj seizviju, a lanac usiječe u stisnute šake tako da su pobijeljele. Severard je taj okrutni prizor promatraoodozgo s laganim osmijehom na licu i nemelodično zviždao, jedva čujno uz gušenje, siktanje igrgljanje Eideričinih posljednjih udaha.

Glokta je lickao gole desni dok ju je gledao kako se bacaka po podu ćelije. Mora umrijeti.Nema drugih opcija. Njegova Eminencija zahtijeva oštru kaznu. Njegova Eminencija želi da onaposluži kao primjer. Njegova Eminencija zahtijeva da budemo nemilosrdni. Gloktin je kapaktreperio, a lice mu se trzalo. U sobi nije bilo zraka i bilo je vruće kao u kovačnici. Bio je sav mokarod znoja, žedan kao sam vrag. Jedva je uspijevao udahnuti. Osjećao se gotovo kao da njega samogadave.

A ironija je u svemu ovome da je ona u pravu. Moja pobjeda poraz je za sve u Dagoski, naovaj ili onaj način. Već prvi plodovi mojih napora stenju svoje posljednje dahove u otpadu predgradskim dverima. Sada više neće biti kraja krvoproliću. Gurkhulci, Dagoskanci, Unijci, trupla ćese gomilati dok nas sve ne zakopaju, a za sve sam ja kriv. Bilo bi puno bolje da je njezin naumuspio. Bilo bi puno bolje da sam umro u carevim tamnicama. Bolje za Gildu začinara, bolje zastanovnike Dagoske, za Korstena dan Vurmsa, za Carlot dan Eider. Bolje čak i za mene.

Eider se skoro prestala ritati. Još jedna stvar koju treba zgurati u mračan kut. Još jednastvar koja će me izjedati kad ostanem sam. Mora umrijeti, bez obzira na to što je ispravno, a štopogrešno. Mora umrijeti. Njezin sljedeći dah bio je prigušeni štropot. Sljedeći je bio laganohripanje. Sad je skoro gotova. Skoro gotova.

“Stani!” drekne Glokta. Molim?!

Severard naglo digne pogled. “Molim?!”

Vitari je izgledala kao da nije primijetila, a lanac joj je bio stegnut jače nego ikad.

“Stani, rekao sam!”

“Zašto?” procijedi ona.

Stvarno, zašto? “Ja ovdje zapovijedam,” drekne, “ne opravdavam se!”

Vitari pusti lanac, zgađeno se podsmjehne pa makne čizmu s Eideričina potiljka. Ova se nepomakne. Disanje joj je bilo plitko, jedva čujno šuškanje.

Ali diše. Nadlektor će zahtijevati obrazloženje, i to pošteno. Kakvo li će biti mojeobrazloženje, pitam se? “Vratite je u ćeliju”, reče on, navali se na štap i počne umorno ustajati sastolice. “Možda nam se još pokaže korisna.”

Glokta je stajao pokraj prozora, mrštio se u noć i promatrao kako Božji gnjev pljušti poDagoski. Tri golema katapulta, poredana na drugoj strani gradskih zidina daleko izvan domašajastrijela, bili su u akciji od popodneva. Trebalo im je otprilike sat vremena da svaki od njih napune i

pripreme. Postupak je promatrao kroz dalekozor.

Prvo bi poravnali stroj i procijenili domet. Skupina bradatih inženjeraca u bijelim haljamameđusobno bi se prepirala, zureći kroz vlastite dalekozore, dizala u zrak zaljuljana mjerila, prtljalapo kompasima, papirima i abacima, i radila minijaturne preinake na ogromnim vijcima koji su držalikatapult na mjestu.

Jednom kad bi bili zadovoljni, velika bi se ruka napela otraga na položaj. Tim od dvadesetkonja, dobrano išibanih i dobrano zapjenjenih, trebao bi podići golemi protuuteg, blok crnog željezaizrezbaren u obliku namrgođenog gurkhulskog lica.

Zatim bi ogromni projektil, bačvu promjera ne manjeg od jednog koraka, sustavom poluga iekipom namrštenih radnika koji urlaju i mašu rukama vrlo pažljivo izmanevrirali u spremnu lopatu.Onda bi ljudi odstupili u stranu i odjurili panično unatrag. Jednog bi roba poslali polako naprijed sdugom motkom sa zapaljenim smotuljkom na vrhu. On bi ga prislonio na bačvu. Plamen bi poletiouvis, negdje bi potegnuli neku polugu prema dolje, silan bi uteg pao, ogromna ruka, duga poputborova debla, šibnula bi kroz zrak i zapaljeni projektil poletio bi nebu pod oblake. Letjeli su u zrak itutnjali dolje već satima, dok je sunce polako tonulo na zapad, nebo se mračilo oko njih, a brda nakopnu se pretvarala u crni obris u daljini.

Glokta je gledao kako se jedna bačva vinula u zrak, jarko užarena na crnom nebu, a njezina muje putanja upekla pršteću liniju u oči. Činilo se da cijelu vječnost visi nad gradom, visoko skoro kaosama citadela, a onda se stropoštala, pucketajući s neba poput meteora, s repom narančaste blještavesvjetlosti za sobom. Prizemlji usred Donjega grada. Tekući plamen poleti uvis, štrcne prema van,gladno se okomi na sićušne siluete oronulih straćara. Eksplozivni prah. Tko bi mislio, po onome kadsam vidio kako pršti na klupi adeptusa od kemije, da bi to moglo biti tako moćno oružje?

Napola je vidio, a napola zamislio sitne likove kako jure amo-tamo, pokušavaju iz gorućihruševina izvući ozlijeđene i pokušavaju iz svojih urušenih nastambi spasiti što se spasiti da, lancečađavih domorodaca kako natmureno od ruke do ruke prosljeđuju kante i uzalud se trude obuzdatipakao koji se širio na sve strane. Oni koji imaju najmanje, uvijek najviše izgube u ratu. Sada je pocijelom Donjem gradu bilo požara. Sjajili su, svjetlucali, treperili na vjetru s mora, i odražavali senarančasti, žuti i gnjevno crveni u crnoj vodi. Čak i ovdje gore zrak je imao težak miris, uljast izagušljiv od dima. Dolje je sigurno pravi pakao. Još jednom vam čestitam, superiore Glokta.

Okrene se, svjestan da je netko na vratima. Shickel, čiji se sitan obris crnio na svjetlusvjetiljke.

“Dobro sam”, promrmlja, vrativši pogled na veličanstven, sablastan spektakl pod prozorom.Na kraju krajeva, ne vida se svaki dan kako grad gori. No sluškinja nije otišla. Zakoračila je usobu.

“Trebala bi poći, Shickel. Očekujem gosta, recimo, moglo bi biti gusto.”

“Gosta, ha?”

Glokta digne pogled. Glas joj je zvučao drugačije. Dublje, oštrije. I lice joj je izgledalodrugačije, jednom stranom u sjeni, a jednom osvijetljenom treperavim narančastim svjetlom vatrepod prozorom. Neobičan izraz, napola iskešenih zuba, očiju uprtih u Gloktu i zacakljenih gladnomžestinom dok je polako koračala naprijed. Gotovo zastrašujući izraz lica. Kad bih bio sklon strahu...I kotačići mu kliknu na mjesto.

“Ti?” izdahne.

“Ja.”

Ti? Glokta si nije mogao pomoći. Automatski prasne u smijeh. “Harker te bio uhvatio! Idiot jepogreškom nabasao na tebe, a ja sam te pustio! I mislio sam da sam junak!” Nije se mogao prestatismijati. “I eto ti pouke, ha? Nikad ne čini dobra djela!”

“Ne trebaju mi tvoje pouke, invalidu.” Napravi još jedan korak. Sad je bila ni tri koraka odnjega.

“Čekaj!” On digne ruku. “Samo mi jedno reci!” Ona zastane s upitnim izrazom na licu. Samoostani tamo. “Što se dogodilo s Davoustom?”

Shickel se nasmiješi. Oštri, čisti zubi. “Nije uopće napustio sobu.” Ona se nježno pogladi potrbuhu. “Ovdje je.” Glokta se prisili ne podići pogled kad se omča lanca počela polako spuštati sastropa. “A sad mu se i ti možeš pridružiti.” Napravila je pola koraka prije nego što ju je lanaczahvatio ispod brade i trgnuo uvis tako da su joj noge zalamatale po zraku, pa je počela siktati,pljuvati, ritati se i bacakati.

Severard skoči iz svojeg skrovišta ispod stola i pokuša ščepati Shickeline batrgajuće noge.Jaukne kad mu je njezina bosa noga zviznula u lice tako da je odletio i opružio se po tepihu.

“Sranje”, procijedi Vitari kad je Shickel zavukla ruku pod lanac i počela je vući dolje s greda.“Sranje!” Tresnule su obje na pod, malo se hrvale, a onda Vitari poleti zrakom, lamatajuća crna sjenau tami. Zacvili kad je tresnula u stol na drugom kraju sobe i u nesvijesti se složila na pod. Severard jejoš uvijek stenjao, polako se i ošamućeno prevalio na leđa, rukama pokrivši masku. Glokta i Shickelostanu zuriti jedno u drugoga. Ja i moj Žderač. Baš nezgodno.

Odstupi prema zidu kad je djevojka skočila na njega, ali stigla je napraviti samo jedan korakprije nego što se Frost svom snagom zabio u nju i bubnuo na nju na tepihu. Ležali su ondje načas, aonda se ona polako zakotrlja na koljena, polako se s mukom uspentra na noge, dok ju je čitava silnatežina glomaznog praktikala potiskivala dolje, pa teturavo zakorači prema Glokti.

Albinove su se ruke čvršto ovile oko nje, svakom se tetivom upinjale odvući je od njega, noona se polako micala naprijed iskešenih zuba, jedne tanahne ruke ukliještene uz tanahno tijelo, dok jeslobodnom rukom gnjevno grabila prema Gloktinu vratu.

“Ffffff!” siktao je Frost, kojem su se mišići masivnih podlaktica napuhnuli, bijelo mu se liceiskrivilo od naprezanja, a ružičaste oči samo što mu nisu ispale iz glave. Pa ipak nije bilo dovoljno.

Glokta se priljubio uza zid i opčinjeno gledao kako mu se ruka primiče sve bliže, sada tek nekolikocentimetara od njegovog vrata. Stvarno nezgodno.

“Jebi se!” zaurla Severard. Njegov štap prozuji zrakom i raspali po grabežljivoj ruci i slomi jeravno napola. Glokta je vidio kako joj kosti strše kroz poderanu i krvavu kožu, a ipak su joj se prstitrzali posežući prema njemu. Stap je tresne po licu i glava joj trzne natrag. Krv joj šikne iz nosa, aobraz joj ostane posve rasječen. No ipak je navaljivala. Frost je dahtao od napora da joj zadrži druguruku ukliještenu dok se svim silama probijala naprijed i režala iskešenih zuba, spremna Gloktipregristi grkljan.

Severard baci štap i zgrabi je za vrat, povuče joj glavu prema otraga, stenjući od napora dok sumu žile pulsirale na čelu. Bio je to bizaran prizor, dvojica muškaraca, od kojih jedan golem i snažankao bik, očajnički su pokušavali oboriti slabašnu djevojku na pod. Polako je dva praktikala počnuvući natrag. Severard joj odlijepi jednu nogu s poda. Frost glasno urlikne, podigne je u zrak i zadnjimnaporima baci u zid.

Strugala je po podu, grebanjem se pokušavala osoviti na noge, a slomljena joj je ruka lamatalaoko nje. Vitari zareži iz sjene s jednim od masivnih stolaca superiora Davousta visoko u zraku.Razbije ga na Shickelinoj glavi uz nevjerojatan prasak, a onda se troje praktikala okomi na nju kaolovački psi na lisicu, mlateći je rukama i nogama i stenjući od bijesa.

“Dosta!” otrese se Glokta. “Imamo još pitanja!” Dogega se do uspuhanih praktikala i pogledadolje. Shickel je bila u skršenom neredu, nepomična. Hrpa prnja, i to čak ne ni velika. Manje-višekao i kad sam je tek našao. Kako je ova djevojka skoro svladala ovo troje? Slomljena joj je rukabila ispružena na tepihu, mlitavih i krvavih prstiju. Sad se slobodno može reći da više nikome nijeprijetnja.

A onda se ruka počne kretati. Kost klizne natrag u meso, ispusti neki gnjusan hrskavi zvuk kadse izravnala. Prsti trznu, trgnu se, zagrebu po podu, počnu kliziti prema Glokti i grabiti prema njegovugležnju.

“Što je ona to?” zine Severard, zapiljen u nju.

“Daj lance”, reče Glokta i oprezno odstupi s puta. “Brzo!”

Frost izvuče dva para velikih okova iz vreće, stenjući od napora dok ih je podizao. Bili sunačinjeni za najsnažnije zatvorenike, obruči od crnog željeza, debeli kao deblo mladice, teški kaonakovnji. Jedan joj par stisne čvršto oko gležnjeva, drugi oko zapešća, a zapori ohrabrujuće konačnozastružu i sjednu na mjesto. Vitari je u međuvremenu izvukla poduži komad zveketavog lanca iz vrećei motala ga okolo-naokolo Shickelina mlitavog tijela dok ju je Severard držao u uspravnom položaju,čvršto ga stezala i vrtjela oko nje bezbroj puta. Posao završi s dvama velikim lokotima.

Škljocnuli su na mješto zadnji čas. Shickel je iznenada živnula i počela se bacakati po podu.Režala je na Gloktu i vršila pritisak na lance. Nos joj je već kvrcnuo natrag na mjesto, a posjekotinana licu već joj se zatvorila. Kao da nikad nije bila ozlijeđena. Dakle, Yulwei je govorio istinu.Lanci su zveketali kad se bacila zubima prema naprijed, a Glokta joj je morao oteturati s puta.

“Uporna je”, promrmlja Vitari i gurne je čizmom natrag u zid. “To joj se mora priznati.”

“Budale!” procijedi Shickel. “Ne možete se oduprijeti onome što dolazi! Božja desnica stuštilase na ovaj grad i ništa ga ne može spasiti! Sve su vaše smrti već zapisane!” Naročito blještavadetonacija plane na nebu i baci narančastu svjetlost na maskirana lica praktikala. Tren kasnije sobomodjekne grmljavina. Shickel se počne smijati, luđačkim, strugavih hihotom. “Stotina riječi dolazi!Nema tih lanaca koji bi njih sputali, nema tih dveri koje će ih zadržati vani! Dolaze!”

“Možda”, Glokta slegne ramenima. “Ali stići će prekasno za tebe.” “Ja sam već mrtva! Mojetijelo samo je prah! Ono pripada Proroku! Trudite se koliko hoćete, iz mene nećete izvući ništa!”

Glokta se nasmiješi. Na licu je gotovo osjetio toplinu plamena, daleko odozdo.

“To mi zvuči kao izazov.”

JEDAN OD NJIHArdee mu se nasmiješi i on se nasmiješi njoj. Cerio se kao idiot. Nijesi mogao pomoći. Bio je

tako sretan što se vratio na mješto gdje stvari imaju smisla. Sad se više nikad neće morati rastajati.Samo joj ježelio reći koliko je voli. Koliko mu je nedostajala. Otvori usta, no ona mustavi prst nausne. Čvrsto.

“Ššš.”

Ona ga poljubi. Isprva nježno, a onda žešće.

“Mm”, reče on.

Njezini mu zubi gricnu usnu. Zaigrano, za početak.

“Ah”, reče on.

Zagrizu jače, pa još jače.

“Au!” reče on.

Sisala mu je lice, zubima mu derala kožu, strugala mu po kostima. On pokuša vrisnuti, ali izusta mu ne iziđe ništa. Bilo je mračno i vrtjelo mu se u glavi. Osjeti grozno navlačenje, nepodnošljivonatezanje u ustima. “Jesam ga”, reče neki glas. Raspinjući pritisak popusti.

“Koliko je gadno?”

“Nije tako gadno kako izgleda.”

“Izgleda jako gadno.”

“Začepi i digni tu baklju više.”

“Što je ovo?”

“Što?”

“Ono tamo što strši?”

“To mu je čeljust, budalo, što misliš što je to?”

“Mislim da ću povratiti. Zacjeljivanje nije jedan od mojih nevjerojat—”

“Začepi tu jebenu gubicu i drži baklju u zraku! Morat ćemo je gurnuti natrag unutra!” Jezalosjeti da mu nešto pritišće lice, jako. Začuje se neki škljocaj i nepodnošljivo koplje boli probode gakroz čeljust i u vrat, nimalo nalik ičemu što je ikada osjetio. On opet klone.

“Ja ću držati a ti pomakni ovo.”

“Što, ovo?”

“Nemoj mu iščupati zube!”

“Samo je ispalo!”

“Prokleta roza budaletino!”

“Što se događa?” reče Jezal. No iz usta mu iziđe samo nekakvo grgljanje. Glava mu jebubnjala, pulsirala, cijepala se od bola.

“Budi se!”

“Ti šivaj onda, a ja ću ga držati.” Osjeti pritisak oko ramena, preko prsa, koji ga je čvršto ovio.Ruka ga je boljela. Strašno boljela. Pokuša se ritnuti, no noga ga je neizdrživo boljela i nije je mogaopomaknuti.

“Imaš ga?”

“Da, imam ga! Počni šivati!”

Nešto mu se zabode u lice. Mislio je da bol ne može biti gori. Kako se samo prevario.

“Skini se s mene!” drekne, ali začuje samo “khh”.

Opirao se i pokušavao izmigoljiti, ali bio je čvršto stegnut, a od micanja ga je samo jačezaboljela ruka. Bol u licu se još pogorša. Gornja usna, donja usna, brada, obraz. Vrištao je, vrištao ivrištao, ali nije čuo ništa. Samo tiho hripanje. Kad je pomislio da će mu se glava sigurno raspuknuti,bol se odjednom smanji.

“Gotovo.”

Stisak popusti i on ostane ležati, mlohav kao krpa, bespomoćan. Nešto mu okrene glavu. “To sezovu dobri šavovi. Stvarno su dobri. Da si barem bila u blizini kad sam zaradio ovo. Možda bih jošuvijek bio zgodan.”

“Kako to misliš zgodan, rozi?”

“Hm. Bolje da prijeđeš na ruku. A onda treba namjestiti i nogu, i tako to.”

“Kamo si stavio onaj štit?”

“Ne,” zastenje Jezal, “molim vas...” Ništa osim škljocanja u grlu.

Sad je nešto i vidio, zamagljene obrise u polumraku. Neko se lice nadvije nad njega, ružno lice.

Svinut i slomljen nos, koža izgrebana i iskrižana ožiljcima. Odmah iza njega bilo je neko tamno lice,lice s dugom, modrosivom linijom od obrve do brade. On sklopi oči. Čak mu je i svjetlo bilo bolno.

“Dobri šavovi.” Neka ga ruka potapša po obrazu. “Sad si jedan od nas, mali.”

Jezal je samo ležao, s masom neizdržive boli umješto lica, i jeza mu se polako provuče svimudovima.

“Jedan od nas.”

DIO DRUGI“Nije podoban za bitku tko nikad nije vidio vlastitu krv kako teče, tko nikad nije čuo kako mu

zubi krčkaju pod udarcem protivnika ili osjetio punu težinu neprijatelja na sebi.”

Roger Howdenski

NA SJEVERI tako je Cucak samo ležao na trbuhu, mokar do gole kože; nastojao je biti miran a da se sav ne

smrzne, gledao u dolinu iz šume i promatrao Bethodovu vojsku kako maršira. S mjesta na kojem jeležao nije vidio puno od njih, samo komad staze preko grebena, dovoljno da vidi karlove kakostupaju s jarkim oslikanim štitovima na leđima, oklopima od veriga s mrljama od otopljenog snijega ikopljima koja su stršala visoko između debala. Red za redom, ravnomjerno su marširali.

Bili su dosta daleko, ali poprilično je riskirao što im je prišao i ovoliko blizu. Bethod je biooprezan kao i uvijek. Sigurno je poslao svoje ljude svuda naokolo, gore na grebene i uzvisine, bilokamo otkud je mislio da bi netko mogao vidjeti što sprema. Sigurno je poslao nekoliko izviđača najug i neke na istok, u nadi da će prevariti eventualne promatrače, ali Cucka nije prešao. Ne ovogaputa. Bethod se vraćao otkud je i došao. Zaputio se na sjever.

Cucak oštro udahne pa dugo i žalosno uzdahne. Tako mu mrtvih, umoran je. Gledao je kako sitnilikovi defiliraju kroz borove grane. Tolike je godine izviđao za Bethoda, motrio za njega vojskepoput ove, pomagao mu da pobjeđuje u bitkama, pomagao mu da postane kralj, iako u ono vrijemenije ni sanjao da će tako biti. Na neki se način sve promijenilo. Na neki je način ostalo išto kako jeoduvijek i bilo. Još uvijek je tu, s licem u blatu i bolovima u vratu od gledanja uvis. Deset godinastariji i ništa pametniji. Jedva se uopće sjećao kakve je ambicije imao, ali ovo nikad nije bilo jednaod njih, u to je bio siguran. Sav je taj vjetar prohujao, sav taj snijeg napadao, sva ta voda protekla.Sve te borbe, svi marševi, svi gubici. Logena više nema, Forleyja više nema, a i njima ostalimasvijeća brzo dogorijeva. Mrki dopuže do njega kroz smrznuto grmlje, podboči se na laktove i zapiljiu karlove koji su se kretali po cesti. “Hm”, progunđa.

“Bethod ide na sjever”, prošapće Cucak.

Mrki kimne.

“Ima izviđače na sve strane, ali ide na sjever, sigurno. Najbolje da obavijestimo Trodrvaša.”

Ovaj još jednom kimne.

Cucak je ležao ondje na vlažnome. “Postajem umoran.”

Mrki digne pogled, pa podigne obrvu.

“Sav taj trud, a za što? Sve je išto kao što je oduvijek bilo. Na čijoj smo uopće sada strani?”Cucak odmahne rukom prema ljudima koji su se vukli niz cestu. “Trebamo se boriti sa svima ovima?Kad ćemo predahnuti malo?”

Mrki slegne ramenima, stisne usne kao da razmišlja o tome. “Kad umremo?”

I nije li to žalosno, ali istinito.

Cucku je trebalo neko vrijeme da pronađe ostale. Nisu bili ni približno ondje gdje su dosad već

trebali biti. Iskreno rečeno, nisu daleko odmakli od mjesta na kojem ih je ostavio. Dowa je prvogvidio, sjedio je na kamenu s uobičajenim namrgođenim izrazom na licu i bijesno zurio u jarak. Cucakdođe do njega i vidi u što ovaj gleda. Četiri južnjaka pentrali su se preko kamenja, spori i nespretnikao novorođena telad. Tul i Trodrvaš čekali su ih na dnu i izgledali kao da su na rubu strpljenja.

“Bethod ide na sjever”, reče Cucak.

“Bravo on.”

“Nisi iznenađen?”

Dow poliže zube pa pljune. “Pobijedio je sve klanove koji su mu se usudili suprotstaviti,proglasio se kraljem gdje ga prije nikad nije bilo, zaratio je s Unijom i isprašio ih. Okrenuo je svijetnaglavce, smrad jedan. Više me ništa što napravi ne može iznenaditi.”

“Hm.” Cucak pomisli ds je u pravu glede toga. “Vi ekipa niste daleko dogurali.”

“I nismo. Finom si našto jebenom prtljagom osedlao, mogu ti reći.” Gledao je njih četvero kakoglavinjaju dolje kroz vododerinu i tresao glavom kao da nikad nije vidio toliko bijedne primjerkeljudskoga roda. “Fina jebena prtljaga.”

“Ak’ ‘oćeš da mi bude krivo jer sam spasio nekoliko života danas, nije mi krivo. Što samtrebao napraviti?” upita Cucak. “Pustit ih da umru?”

“Pa na primjer. Bili bi’ dvostruko brži bez njih, a i bolje bi’ jeli i sve.” Zabljesne ga gnjusnimosmijehom. “Samo jednome vidim neku svrhu.”

Cucak nije trebao pitati kome. Cura je bila na začelju. Jedva je na njoj vidio ženski oblik,onako zamotanoj da joj ne bude hladno, ali mogao je princ, koji se poskliznuo i pao na dupe. Dow gaje gledao kako se kotrlja na leđa, lica zgužvanog od prezira.

“Ovaj je neka nova vrsta beskorisnosti, ha? Samo nas usporava duplo nego što bi trebali ići,cvili glasnije nego krmača koja se prasi, jede više od svojeg dijela i sere pet puta dnevno.” West muje pomagao da ustane i pokušao otresti nešto zemlje s njegova kaputa. Pa zapravo, ne njegovogkaputa. Kaputa koji mu je West dao. Cucku još uvijek nije bilo jasno zašto bi pametan čovjek učiniotakvu glupost. Ne na ovakvoj hladnoći, usred zime i ostalo. “Zašto bi itko slijedio tog šupka?” zapitaDow odmahujući glavom.

“Kažu da mu je otac kralj Unije glavom.”

“Kakve ima veze čiji si sin ak’ ne vrijediš više od govna? Ne bih se popišo na njega da gori,koliki je smrad.” Cucak je morao kimnuti. Ne bi ni on.

Svi su sjedili u krugu oko mjesta na kojem bi bila vatra da im je Trodrvaš dopustio da jezapale. Nije, naravno, koliko god južnjaci molili i kumili. Nije, ma koliko hladno bilo. Ne dok uokoloima Bethodovih izviđača. Bilo bi to išto kao da iz sveg glasa urlaju da su ovdje. Cucak i ostali sjedne strane - Trodrvaš, Dow i Tul, Mrki podbočen na lakat kao da se njega ništa od ovoga ne tiče.

Unijci su bili preko puta.

Pike i cura hrabro su se držali unatoč hladnoći, umoru i gladi. Nešto na njima govorilo je Cuckuda su navikli na to. West je izgledao kao da je na kraju snaga, puhao je u skupljene dlanove kao da ćemu pocrnjeti i otpasti. Cucak je smatrao da je trebao zadržati kaput umješto da ga ds je zadnjem izsvoje ekipe.

Princ je sjedio u sredini, držao bradu visoko, i pokušavao izgledati kao da nije potrgan,prekriven blatom, i smrdljiv skoro kao i svi ostali. Pokušavao je izgledati kao da može davatinaredbe koje bi netko slušao. Cucku se činilo da se tu prevario. Ekipe kao što je njegova odabiruvođe prema tome što su napravili, a ne prema tome čiji su sinovi. Odabiru vođe koji imaju kostiju, as tog gledišta prije bi poslušao naredbu cure nego tog krelca.

“Vrijeme je da raspravimo koji su nam planovi”, tulio je. “Neki od nas tapkaju u mraku.”Cucak je vidio da se Trodrvaš već počeo mrštiti. Nije mu se sviđalo što mora tegliti tog idiota sasobom, a kamoli se još praviti da ga boli đon za njegovo mišljenje.

Nije mnogo pomagalo ni to što se ne razumiju svi međusobno. Od Unijaca, samo je Westgovorio sjevernjački. Od Sjevernjaka, samo su Cucak i Trodrvaš govorili unijski. Tul je možda ihvatao smisao onoga što govore, manje ili više. Dow nije hvatao ni to. A što se Mrkoga tiče, pa,šutnja ima manje-više išto značenje na svim jezicima.

“Što sad govori?” progunđa Dow.

“Nešto o planovima, mislim”, odgovori mu Tul.

Dow otpuhne. “Šupak se razumije jedino u govna.” Cucak vidi da je West gutnuo. Vrlo je dobroznao što govore, a i bilo mu je jasno da nekim ljudima ponestaje strpljenja.

Princ, međutim, nije bio ni približno toliko pametan. “Bilo bi korisno znati što mislite koliko binam dana moglo trebati da dođemo do Ostenhorma—”

“Ne idemo na jug”, reče Trodrvaš na sjevernjačkom prije nego što je Njegova Visost uopćezavršila.

West načas prestane puhati u ruke. “Ne idemo?”

“Ne idemo otkad smo krenuli.”

“Zašto?”

“Zato što se Bethod vraća na sjever.”

“To je činjenica”, reče Cucak. “Vidio sam ih danas.”

“Zašto bi se vraćao?” upita West. “A Ostenhorm je bez obrane?”

Cucak uzdahne. “Nisam se zadržao dovoljno dugo da priupitam. Bethod i ja nismo baš unajboljim odnosima.”

“Reći ću vam ja zašto”, podrugljivo će Dow. “Bethoda ne zanima vaš grad. Bar ne još.”

“Zanima ga da vas razbije na tako sitne komadiće da vas može sažvakati”, reče Tul.

Cucak kimne. “Poput onoga s kojim ste vi bili, kojem je taman ispljunuo kosti.”

“Oprostite,” otrese se princ, koji nije imao pojma o čemu je riječ, “ali možda bi pomoglo dagovorimo na zajedničkom jeziku—”

Trodrvaš ga izignorira i nastavi na sjevernjačkom. “Razvući će vam vojsku u komadiće. Ondaće ih zgnječiti jedan po jedan. Vi mislite da ide na jug pa se nada da će vaš maršal Burr poslati neštoljudi na jug. Uhvatit će ih na spavanju dok se vraća na sjever, a ako ih bude dovoljno malo, sasjeći ćeih na komade kao što je i one prije.”

“Onda,” zagrmi Tul, “kad svi vaši lijepi vojnici odu u blato ili počnu bježati preko vode...”

“Razbit će vam gradove kao orahe zimi, bez žurbe, a njegovi će se karlovi slobodno poslužitinjihovim sadržajem.” Dow usiše zrak kroz zube, zabuljen u curu preko puta. Zurio je kao što bi opakpas zurio u komad slanine. I ona je zurila u njega, što joj stvarno ide u prilog, Cucak pomisli.Sumnjao je da bi on imao kostiju učiniti išto da je na njenu mjestu.

“Bethod ide na sjever, a mi ćemo za njim.” Trodrvaš se izrazio tako da je bilo jasno da to nijetema za raspravu. “Držat ćemo ga na oku, nadajmo se dovoljno brzo i ispred njega, tako da vašegprijatelja Burra, ako nabasa ovuda kroz šumu, možemo upozoriti gdje je Bethod prije nego naleti nanjega kao slijepac koji pada u jebeni bunar.”

Princ srdito mlatne dlanom po tlu. “Zahtijevam znati o čemu se priča!”

“O tome da Bethod ide na sjever sa svojom vojskom”, procijedi mu West kroz stisnute zube. “Ida ga oni kane slijediti.”

“To je nedopustivo!” otrese se glupan, natežući prljave manžete. “Takvo nas postupanje sveizlaže opasnosti! Molim vas, izvijestite ih da bez otezanja krećemo na jug!”

“Onda dogovoreno.” Svi se okrenu da vide tko to govori i poprilično se zaprepaste. Mrki jegovorio unijski, glade i čišće od samoga princa. “Vi idete na jug. Mi idemo na sjever. Moram pišati.”Pa ustane i odluta u mrak. Cucak je zurio za njim otvorenih usta. Zašto je osjetio potrebu naučiti tuđijezik kad nikad ne izgovori više od dvije riječi zajedno ni na vlastitom?

“No dobro!” zakrešti princ, piskutavim i paničnim glasom. “Nisam ni trebao očekivati ništabolje!”

“Vaša Visosti!” procijedi West. “Trebamo ih! Ne možemo dogi do Ostenhorma ni ikamodrugamo bez njihove pomoći!”

Djevojčine oči skliznu u stranu. “Znate li uopće na kojoj je strani jug?” Cucak priguši hihot, aliprinc se nije smijao.

Trodrvaš otpuhne. “Prtljaga nema pravo glasa, mali, sve i da pretpostavimo da je ovo ekipa ukojoj se glasa, što nije.” Konačno je govorio na unijskom, ali Cucku se činilo da princ neće bitipresretan što zna o čemu je riječ. “Imao si priliku zapovijedati, i vidi kamo te to dovelo. Da nespominjemo da su oni bili dovoljno glupi da rade što si im rekao. Naša imena nećeš dodati njihovimana popis, to ti mogu reći. Ako želiš ići s nama, bilo bi ti bolje da naučiš držati korak. A ako želišzapovijedati, pa—”

“Jug je tamo”, reče Cucak i trgne palcem prema šumi. “Sretno.”

SLABA MILOSTNadlektoru Suitu, čelniku Inkvizicije Njegova Veličanstva.

Vaša Eminencijo,

Opsada Dagoske se nastavlja. Tri dana zaredom Gurkhulci napadaju naše zidine, svaki dansve jače i odlučnije. Namjera im je napuniti kanal balvanima, premostiti ga, popeti se po zidinamai navaliti ovnovima na dveri. Tri su puta napali i tri smo ih puta odbili. Podnijeli su teške gubitke,ali gubitke si mogu komotno priuštiti. Carevi se vojnici roje po poluotoku kao mravi. Pa ipak, našisu ljudi odvažni, bedemi jaki, odlučnost nepokolebljiva, a unijska plovila još uvijek redovnoprometuju zaljevom i obilato nas opskrbljuju. Budite uvjereni, Dagoska neće pasti.

Glede jedne manje važne teme, nesumnjivo će vam biti drago čuti da je pitanje predstojniceEider riješeno. Suspendirao sam joj kaznu da bih razmotrio mogućnost iskorištavanja njezinihveza kod Gurkhulaca protiv njih. Na njezinu žalost, vjerojatnost da tako suptilne mjere urodeplodom znatno je smanjena, pa od nje više nemamo koristi. Prizor ženske glave koja resi kruništebedema mogla bi biti štetna za moral naših trupa. Na kraju krajeva, mi smo ovdje civiliziranijastrana. S negdašnjom smo se predstojnicom Gilde začinara stoga pozabavili u tišini ali, uvjeravamvas, posve konačno. Ni vi ni ja ne trebamo ni njoj ni njezinoj propaloj uroti pridavati višepozornosti.

Kao i uvijek, Vaša Eminencijo, vaš sam pokorni sluga.

Sand dan Glokta superior Dagoske

Bilo je tiho dolje uz vodu. Tiho, mračno i mirno. Lagani su valovioplakivali potpornje mola,kosturi brodova tiho su škripali, svjež povjetarac pirkao je iz zaljeva, mračno je more svjetlucalo namjesečini pod nebom posutim zvijezdama.

Čovjek nikada ne bi rekao da su prije samo par sati ljudi umirali u stotinama ni kilometarodavde. Da su zrak cijepali bolni i gnjevni krikovi. Da se još sad olupine dvaju ogromnih opsadnihtornjeva puše onkraj kopnenih zidina, a oko njih su tijela razasuta poput opalog lišća u jesen...

“Ffffff.” Glokta osjeti škljocaj u vratu kad se okrenuo i zaškiljio u tamu. Praktikal Frost pojavise iz sjena između dviju tamnih zgrada, zureći sumnjičavo oko sebe i vodeći zatvorenika pred sobom;nekoga znatno manjeg, pogrbljenog i omotanog plaštem s podignutom kapuljačom, s rukamapričvršćenim iza leđa. Dvije figure prijeđu prašnjavi kej i dođu niz mol, a koraci su im šuplje lupkalipo drvenim daskama.

“Dobro, Froste”, reče Glokta kad je albino priveo zatvorenika. “Mislim da nam to više nijepotrebno.” Bijela šaka skine kapuljaču.

Na blijedoj mjesečini lice Carlot dan Eider izgledalo je ispijeno i propalo, puno oštrih rubova,

s nizom crnih ogrebotina po upalom obrazu. Glavu su joj obrijali, kao što to biva s veleizdajnicimakoji su priznali zločin, a bez težine kose lubanja joj se činila neobično malo, gotovo dječje, vratapsurdno dug i krhak. Pogotovo opasan prstenom svježih masnica, tamnih preslika karika Vitarinalanca. Jedva ds je išta ostalo od one uglađene i dominantne žene koja ga je primila za ruku u dvoraniza audijencije lorda guvernera, činilo mu se cijelu vječnost ranije. Par tjedana u mraku, spavanje natrulom podu usijane ćelije, neizvjesnost hoćeš li poživjeti još jedan sat - sve to zna pokvaritiizgled. Barem ja to znam.

Ona podigne bradu prema njemu, raširenih nosnica, očiju sjajnih u crnim sjenama. Mješavinastraha i prkosa koja nekim ljudima nadolazi kad su svjesni da će uskoro umrijeti. “SuperioreGlokta, nisam se usudila nadati da ću vas opet vidjeti.” Riječi su joj možda i bile vesele, ali nijemogla prikriti nijansu straha u glasu. “Što sad? Kamen oko gležnjeva i u zaljev? Nije li to malkicedramatično?”

“Bilo bi, ali nisam to imao na umu.” Digne pogled prema Frostu i jedva primjetno kimne. Eiderse lecne, čvršto stisnuvši oči i ugrizavši se za usnu, pa pogrbi ramena kad je osjetila da se golemipraktikal nadvio nad nju odostraga. Čeka tupi udarac u potiljak? Oštar ubod među lopatice? Žicukoja će je stegnuti oko vrata? Užasno iščekivanje. Što će biti? Frost digne ruku. Metal zabljesne utami. Zatim tihi škljocaj kad je ključ glatko kliznuo u Eideričine okove i otključao ih. ,

Ona polako rastvori oči, polako privuče ruke pred sebe, trepćući ih pogleda kao da ih nikadprije nije vidjela. “Što je ovo?”

“Ovo je upravo ono što se i čini da jest.” On kinine glavom niz mol. “Ovo je brod koji kreće zaWestport s prvom plimom. Imate li poznanika u Westportu?”

Tetive u njezinom tankom vratu zatitraju kad je gutnula. “Svugdje imam poznanika.”

“Dobro. Ovo vas onda ja puštam na slobodu.”

Uslijedi duga tišina. “Sloboda?” Podigne ruku do glave i odsutno protrlja tjeme, zureći uGloktu jedan rastegnuti trenutak. Nije sigurna bi li povjerovala, a i tko bi joj zamjerio? Nisamsiguran ni da ja vjerujem. “Njegova Eminencija očito se smekšala do neprepoznatljivosti.”

Glokta otpuhne. “Teško. Sult ne zna ništa o ovome. Da zna, rekao bih da bismo oboje zaplivalis kamenjem oko gležnjeva.”

Oči joj se suze. Kraljica trgovaca odmjerava pogodbu. “Koja je onda cijena?”

“Cijena je ta da ste mrtvi. Zaboravljeni. Izbijte Dagosku iz glave, s njom je svršeno. Nađiteneke druge ljude koje ćete spašavati. Cijena je ta da napustite Uniju i nikad se više ne vratite. Nikad.Baš nikad.”

“To je sve?”

“To je sve.”

“Zašto?”

Ah, moje omiljeno pitanje. Zašto ja ovo radim? Slegne ramenima. “Kakve to ima veze? Ženaizgubljena u pustinji—”

“Mora uzeti ponuđenu vodu, od koga god da dolazi. Ne brinite. Neću odbiti.” Ona iznenadapruži ruku i Glokta se napola trzne od nje, no njezini prsti tek ga nježno pomiluju po obrazu. Počinuondje načas, i njega prođu trnci, oko mu počne trzati a vrat boljeti. “Možda,” prošapće, “da jesituacija bila drugačija...”

“Da ja nisam invalid a vi veleizdajnik? Situacija je takva kakva jest.”

Ona pusti ruku da padne, s poluosmijehom na licu. “Naravno da jest. Rekla bih da ćemo sevidjeti—”

“Radije bih da se ne vidimo.”

Ona polako kimne. “Onda zbogom.” Navuče kapuljaču na glavu, zavije opet lice u sjenu, a ondase očeše uz Gloktu i odbrza prema kraju mola. On ostane stajati, navalivši težinu na štap, gledati jekako odlazi i češkati polako obraz na mjestu gdje su počivali njezini prsti. Tako dakle. Da bi te ženedirale, trebaš im samo poštedjeti život. Trebao bih to češće raditi.

Okrene se, odšepa nekoliko bolnih koraka na prašnjavi kej, zureći gore u tamne zgrade. Pitamse je li praktikalka Vitari negdje gore i gleda li? Pitam se hoće li se ova mala epizoda nekako naćiu njezinu sljedećem izvještaju nadlektoru? Znojan drhtaj prostruji mu uz bolna leđa. Ja ga u svojneću staviti, to je bar sigurno, ali zar je uopće važno? Osjeti miris kad se vjetar okrenuo, miris kojikao da se dosad nekako uspio zavući u svaki kutak grada. Jedak miris paljevine. Dima. Pepela. Smrti.Ako ne dođe do nekog čuda, nitko od nas neće otići žive glave. Osvrne se. Carlot dan Eider već jeprelazila mostić. No dobro. Možda bar jedan od nas hoće.

“Stvari se dobro odvijaju”, zapjevuši Cosca svojim raskošnim styrijskim naglaskom, nacerenpreko parapeta prema pokolju s druge strane zidina. “Dobar smo posao obavili jučer, s obzirom nasve.”

Dobar posao. Ispod njih, na drugoj strani jarka, gola je zemlja bila izrovana i spržena,nakostriješena od strijela ispaljenih iz ravnih lukova poput čekinja na smeđoj bradi. Posvuda jeležala skršena i uništena opsadna oprema. Polomljene ljestve, prevrnute tačke iz kojih je curilokamenje, spaljeni i rasipani paravani od pruća, ugaženi na tvrdoj zemlji. Ljuštura jednog od opsadnihtornjeva još uvijek je napola stajala, kostur zacrnjenih greda stršao je iskrivljen iz hrpe pepela, azagorena i odrpana koža klaparala je na slankastom vjetru.

“Očitali smo tim gurkhulskim seratorima lekciju koju neće tako skoro zaboraviti, ha,superiore?”

“Koju lekciju?” promrmlja Severard. Baš, koju lekciju? Mrtvi ništa ne mogu naučiti. Truplasu istočkala područje ispred gurkhulske linije, kojih dvjestotinjak koraka od kopnenih zidina. Bila su

razbacana po ničijoj zemlji između njih, okružena naplavinama polomljenog oružja i oklopa. Tolikosu gušto popadali tik ispred jarka ds je gotovo bilo moguće hodati od mora s jedne strane poluotokado mora na drugoj strani a da nijedanput ne stupite na zemlju. Na nekoliko su mjesta bila nagurana nanabacane hrpe. Mjesta gdje su ranjeni otpuzali da se sklone iza poginulih, a onda i sami iskrvarili.

Glokta još nikad nije vidio takav pokolj. Čak ni nakon opsade Ulriocha, kad su prodor zagušiliunijski poginuli, kad su gurkhulske zarobljenike ubijali na desetke, kad su zapalili hram dok je unjemu bilo na stotine građana. Leševi su se objesili i klatili i ispružili, neki pougljenjeni od vatre,neki pognuti u stavu posljednje molitve, neki rašireni navrat-nanos, glava razbijenih kamenjem kojeje padalo odozgo. Nekima je odjeća bila poderana i prokopana. Na mjestima gdje su sami sebi deralikošulje da si pogledaju rane, u nadi da nisu smrtonosne. Materijal za noćne more. Noćne more zanarednih nekoliko mjeseci, ne bi me čudilo. Ako poživim toliko dugo.

Glokta osjeti da mu oko trza, pa duboko izdahne i protegne glavu na jednu stranu pa drugu. Nodobro. Moramo se boriti dalje. Sad je malo kasno za premišljanja. Oprezno proviri preko parapetada pogleda jarak, uhvativši se čvršto slobodnom rukom za rupičast kamen da održi ravnotežu.

Nije dobro. “Skoro su zatrpali kanal ispod nas, i ondje blizu dveri.”

“Istina”, Cosca će vedro. “Dovlače škrinje s kamenjem i pokušavaju ih prevaliti unutra. Nemožemo ih ubijati brže nego što to činimo.”

“Kanal nam je najbolja obrana.”

“Opet istina. Bila je to dobra ideja. Ali ništa ne traje vječno.”

“Bez njega Gukhulce ništa neće spriječiti da podignu ljestve, dokotrljaju ovnove, pa čakprokopaju tunele ispod zidina. Možda će biti potrebno organizirati nekakav juriš i opet ga iskopati.”

Cosca zakoluta očima. “Spustiti se sa zidina po užadi, crnčiti po mraku, ni dvješto koraka odgurkhulskih položaja? To ste imali na umu?”

“Tako nešto.”

“Pa onda, sretno vam bilo.”

Glokta otpuhne. “Išao bih ja, naravno.” Potapša se štapom po nozi. “Ali bojim se da su danijunačenja daleko iza mene.”

“Blago vama.”

“Pa i nije. Trebali bismo izgraditi barikadu iza dveri. To nam je najslabija točka. Polukrug,rekao bih, promjera nekih stotinu koraka, bio bi učinkovit teren za ubijanje. Ako se uspiju probiti, jošuvijek ih možda zadržimo unutra, dovoljno dugo da ih izguramo natrag.” Možda...

“Ah, izgurati ih natrag.” Cosca se počeše po osipu na vratu. “Siguran sam da će dobrovoljcinahrupiti jedni preko drugih na taj zadatak kad za to dođe vrijeme. Pa ipak, pobrinut ću se da se to

napravi.”

“Čovjek im se mora diviti.” General Vissbruck zakorači na parapet, ruku čvršto sklopljenih izaleđa na besprijekorno izglačanoj uniformi. Iznenađuje me da nalazi vremena za prezentaciju uovakvim uvjetima. Pa ipak, svi se mi držimo čega god možemo. On zatrese glavom i zagleda se doljeu trupla. “Prava je hrabrost jurišati ovako na nas, stalno iznova, protiv tako jakih i toliko dobrobranjenih bedema. Rijetko sam viđao ljude koji su bili toliko spremni dati život.”

“Imaju onu najčudniju i najopasniju odliku koja postoji”, reče Cosca. “Misle da su u pravu.”

Vissbruck se strogo zabulji ispod vjeđa. “Mi smo u pravu.”

“Ako hoćete.” Plaćenik se postrance naceri Glokti. “Ali mislim da smo mi ostali odavnoodustali od ideje da takvo što uopće postoji. Hrabri Gurkhulci dođu sa svojim tačkama... a moj posaoje da ih izrešetam strijelama!” Prasne u oštar smijeh.

“Meni to nije zabavno”, otrese se Vissbruck. “Prema palom se protivniku treba odnositi spoštovanjem.”

“Zašto?”

“Zato što bi bilo tko od nas mogao tako trunuti na suncu, a vjerojatno uskoro i bude.”

Cosca se samo glasnije nasmije i potapša Vissbrucka po ruci. “Sad ste počeli shvaćati! Akosam išta naučio u dvadeset godina ratovanja, onda je to činjenica da u svemu treba naći smiješnustranu!”

Glokta je gledao Styrijca kako se cereka nad bojištem. Pokušava odlučiti kad bi bio najboljitrenutak za promjenu strana? Pokušava ustanoviti koliko dobro da se bori protiv Gurkhulaca prijenego što mu plate bolje nego ja? U toj krastavoj glavi nisu samo rime, ali trenutačno ne možemobez njega. Baci pogled na generala Vissbrucka, koji se odmaknuo niz stazu da se mrgodi nasamo.Naš punašni prijatelj nema dovoljno ni mozga ni hrabrosti da zadrži grad dulje od tjedan dana.

Osjeti ruku na ramenu i okrene se natrag Cosci. “Što?” otrese se.

“Hm”, promrmlja plaćenik i pokaže prema plavom nebu. Glokta pogleda u pravcu njegovaprsta. Ondje ugleda crnu točku, nedaleko iznad njih, koja se međutim kretala prema gore. Što je to?Ptica? Sad je dosegla vrhunac i počela se spuštati. Iznenada mu sine o čemu je riječ. Kamen. Kameniz katapulta.

Povećavao se dok je padao, prevrćući se cijelo vrijeme, i izgledao kao da se kreće smiješnopolako, kao da tone kroz vodu, a njegova potpuna tišina pridonosila je osjećaju nerealnosti. Glokta gaje gledao otvorenih usta. Svi su. Aura užasnog iščekivanja spustila se na zidine. Bilo je nemogućereći kamo će točno kamen pasti. Ljudi su se počeli raštrkavati na sve strane po putu, zveketati,naguravati se, uzdisati i cviliti, bacajući oružje u stranu.

“Sranje”, prošapće Severard i baci se na trbuh na kamen.

Glokta ostane na mjestu, očiju uprtih u tu tamnu točku na vedrome nebu. Dolazi li po mene?Nekoliko tona kamena, hoće li raspljeskati moje ostatke po cijelome gradu? Kako bi to bilapresmiješno nasumična smrt. Osjeti kako mu se usta trzaju u lagan osmijeh.

Začuje se zaglušujući prasak kad je rastrgan dio parapeta nedaleko od njih, a oblak prašine iletećih komada kamena šikne u zrak. Krhotine su šištale oko njih. Nekom vojniku ni deset koraka odnjih leteći blok glatko je odrubio glavu. Njegovo bezglavo tijelo zanjihalo se na trenutak na nogamaprije nego što su mu koljena popustila a on se prevalio natraške sa zidina.

Projektil je udario negdje u Donji grad, probio se kroz straćare, poskakivao i kotrljao se,razbacujući smrskanu drvnu građu kao šibice, ostavljajući za sobom stazu uništenja. Glokta trepne igutne. U ušima mu je još uvijek zvonilo, no onda začuje da netko urla. Čudan glas. Styrijski naglasak.Cosca.

“To je najbolje što znate, smradovi? Još uvijek sam ovdje!”

“Gurkhulci nas bombardiraju!” Vissbruck je besmisleno cvilio, zaškiljen dolje iza parapeta srukom na glavi i slojem svijetle prašine na ramenima uniforme. “Solidan pogodak iz katapulta!”

“Ma nemojte mi reći”, promrmlja Glokta. Začuje se još jedan silan tresak kad je drugi kamenpogodio zidine malo dalje od njih i rasprsnuo se u kišu fragmenata, lansiravši kamenje veličinelubanja dolje u vodu. Činilo se da i sam put pod Gloktinim nogama podrhtava od siline udarca.

“Evo ih opet!” Cosca je grmio iz petnih žila. “Svi na zidine! Na zidine!”

Ljudi su počeli žuriti uz njih: domoroci, plaćenici, unijski vojnici, svi rame uz rame, savijali sulukove, dijelili strijele, vikali i dozivali se u kaosu različitih jezika. Cosca se kretao među njima,tapšao ih po leđima, rukovao se s njima, režao i smijao se bez i najmanjeg traga straha. Vrloinspirativan vođa, za poluporemećenog pijanicu.

“Jebeš ovo!” procijedi Severard Glokti na uho. “Nisam ja prokleti vojnik!”

“Nisam ni ja više, ali svejedno mogu uživati u predstavi.” Odšepa do parapeta pa proviripreko. Ovoga je puta vidio golemu ruku katapulta kako leti u zrak u dalekoj izmaglici. Ovoga su putaloše ocijenili udaljenost, pa je projektil preletio visoko iznad njih. Glokta se lecne kad ga je probolou vratu dok ga je pratio pogledom. Udari ne predaleko od zidina Gornjega grada, popraćen dubokomtutnjavom, a komadići kamena razlete se daleko u sirotinjsku četvrt.

Iza gurkhulskih linija oglasi se velik rog: brujeći, tutnjajući zvuk. Za njim su uslijedili bubnjevi,koji su počeli nabijati zajedno poput čudovišnih koraka. “Evo ih!” zagrmi Cosca. “Pripremi lukove!”Glokta je čuo kako naredba odjekuje zidinama, i trenutak kasnije kruništa tornjeva nakostriješila su senapetim lukovima, a svijetli vršci strijela zasvjetlucali su na jarkome suncu.

Ogromni pleteni štitovi koji su označavali gurkhulske linije počeli su se polako, uporno kretatinaprijed, mic po mic preko okaljane ničije zemlje prema njima. A iza njih, nesumnjivo, gurkhulskivojnici gmižu kao mravi. Gloktina ruka bolno je čvršto stezala kamen parapeta dok ih je promatrao

kako dolaze, a srce mu je lupalo gotovo jednako glasno kao gurkhulski bubnjevi. Strah, iliuzbuđenje? Je li uopće važno? Kad sam zadnji put osjetio te gorko-slatke trnce? Kad sam seobraćao Otvorenome vijeću? Kad sam vodio napad Kraljevske konjice? Borio se na Turniru predrazularenom gomilom?

Paravani su se približavali jednoličnim tempom, još uvijek u ravnoj liniji preko poluotoka.Sada što koraka, sad devedeset, sad osamdeset. Pogleda postrance Coscu koji se još uvijek ceriokao luđak. Kad će izdati naredbu? Šezdeset, pedeset...

“Sad!” zagrmi Styrijac. “Pucaj!” Duž zidina začuje se silan štropot kad su ravni lukovi odapelijednu veliku salvu, zasipavši paravane, tlo oko njih, trupla, i sve Gurkhulce koji su bili dovoljnonesretni da im je neki dio tijela ostao nezaklonjen. Ljudi kleknu iza parapeta i stanu ponovno punitilukove, prtljati sa strijelama, napinjati drške, znojiti se i naprezati. Ritam bubnjeva ubrzao je, postaohitniji, a paravani su ne mareći prelazili preko razbacanih trupala. Ljudima iza njih nije baš zabavnozuriti u leševe pod nogama i pitati se kad će im se i sami pridružiti.

“Ulje!” vikne Cosca.

Boca sa zapaljenim žiškom vine se i zakotrlja kroz zrak s tornja na lijevoj strani. Razbije se ojedan paravan od pruća i vatrene linije gladno pojure po njegovoj površini, zasmeđe ga, pa zacrne.Paravan se počne klimati, savijati, a onda i postepeno padati. Vojnik iza njega potrči zavijajući izanjega, mašući rukama obavijenim jarkim plamenom.

Zapaljeni paravan padne na tlo i razotkrije kolonu gurkhulskih trupa, od kojih su neki guralibačve pune kamenih gromada, neki nosili duge ljestve, a neki lukove, oklope, oružje. Izvikivali susvoje bojne pokliče, jurišali naprijed podignutih štitova, ispaljivali strijele uvis, krivudali amo- tamoizmeđu leševa. Ljudi su padali naglavce, izrešetani strijelama iz dugih lukova. Ljudi su zavijali idržali se za rane. Ljudi su puzali, grgljali i psovali. Zaklinjali su i prkosno urlali. Bježali su nazačelje i završili sa strijelama u leđima.

Gore na zidinama lukovi su brenčali i zvečali. Još je boca s uljem zapaljeno i zavitlano dolje.Neki su ljudi urlikali, siktali i srdito psovali, neki su se ustrašeno skrivali iza parapeta dok su strijelezujale odozdo, klaparajući se odbijale od kamena ili im letjele iznad glava, a povremeno bi mukloudarile u neko tijelo. Cosca je držao jednu nogu na kruništu, posve bezbrižan, naginjao se opasnodaleko i mahao okrhnutim mačem, urlajući nešto što Glokta nije uspijevao čuti. Svi su vrištali i urlali,i napadači i hranitelji. Bitka. Kaos. Sad se sjećam. Kako sam ikad mogao uživati u ovome?

Još je jedan paravan planuo i ispunio zrak smrdljivim crnim dimom. Gurkhulski vojnici razlilisu se iza njega kao pčele iz razbijene košnice, miljeli su po drugoj strani jarka i pokušavali naćimješto gdje će uglaviti ljestve. Branitelji niže niz zidine počeli su bacati komade zida po njima.

Još jedan kamen iz katapulta doleti prekratko i razdere dugačku rupu kroz gurkhulsku kolonu,razbacavši tijela i dijelove tijela na sve strane.

Uz njega odvuku nekog vojnika sa strijelom u oku. “Je li gadno?” zavijao je. “Je li gadno?”Trenutak kasnije neki čovjek tik do Glokte zacvili kad ga je strijela pogodila u prsa. Zarotira se pola

kruga, luk mu opali i strijela mu se zapikne susjedu u vrat, sve do pera. Njih dvojica zajedno padnuGlokti ravno pod noge, a krv poteče po prolazu.

Dolje u podnožju zidina, boca ulja se rasprsne usred gomile gurkhulskih vojnika taman kad supokušali podići ljestve. Lagana aroma kuhanog mesa udruži se s vonjem truleži i drvnog dima. Ljudisu gorjeli, jagmili se i vrištali, jurišali sumanuto naokolo ili se u punom oklopu bacali u poplavljenijarak. Smrt u požaru ili smrt utapljanjem. I to mi je neki izbor.

“Jeste li sad dovoljno vidjeli?” Severardov glas sikne mu u uho.

“Da.” I više nego dovoljno. Ostavi Coscu da sam promuklim glasom viče na styrijskom i bezdaha se krene kroz gužvu plaćenika probijati prema stepenicama. Silazio je za nosilima, trzao se sasvakim bolnim korakom, pokušavajući držati korak dok se stalna struja ljudi gurala u suprotnomsmjeru. Nisam mislio da ću se ikad više veseliti silaženju niz stepenice. Radost mu, međutim, nijedugo potrajala. Dok je sišao do dna, lijeva mu se noga trzala od predobro poznate mješavineneizdrživog bola i mrtvila.

“Prokletstvo!” procijedi sebi u bradu, dok je skakutao leđima uza zid. “Ima ranjenika koji supokretljiviji od mene!” Gledao je ranjene kako hramaju uz njega, zamotani u zavoje i krvavi.

“Ovo nije u redu”, procijedi Severard. “Mi smo napravili svoj dio. Pronašli smo izdajnike.Kog vraga još uvijek radimo ovdje?”

“Boriti se za kraljeve ideale ti je ispod časti, je li?”

“Umrijeti za njih jest.”

Glokta prezrivo otpuhne. “Misliš da itko u cijelom ovom jebenom gradu uživa?” Učini mu se dakroz buku borbe čuje Coscu kako jedva čujno urla uvrede. “Osim onog ludog Styrijca, naravno. Držiga na oku, može, Severarde? Izdao je Eider, izdat će i nas, pogotovo ako nam izgledi budu loši.”

Praktikal se zapilji u njega, i jednom za promjenu oko očiju mu nije bilo ni traga osmijehu.“Izgleda li situacija loše?”

“Bio si gore.” Glokta napravi grimasu kad je protegnuo nogu. “Znalo je biti i bolje.”

Duga, mračna dvorana nekoć je bila hram. Kad su počeli gurkhulski napadi, u nju su počelidonositi lakše ranjene da ih ovdje njeguju svećenici i žene. Bilo ih je lako ovamo donijeti: dvoranase nalazila u Donjem gradu, blizu zidina. U svakom slučaju, u tom dijelu sirotinjske četvrti sada višenije gotovo uopće bilo civila. Rizici od pomahnitalih požara i kamenčuga koje pljušte brzo kvartučine nepopularnim. Kako su se okršaji nastavili, tako su se lakše ranjeni vraćali na zidine iostavljali za sobom ozbiljnije ranjenike. Oni koji su ostali bez udova, zadobili duboke posjekotine istrašne opekline ili imali strijele u tijelu ležali su razbacani po mračnim arkadama na krvavimnosilima. Iz dana u dan njihov se broj povećavao sve dok nisu zakrčili svaki centimetar poda.Ranjenike koji mogu hodati sada zbrinjavaju vani. Ovo je mješto rezervirano za polomljene, zaobogaljene. Za ljude na samrti.

Svaki čovjek imao je svoj poseban jezik agonije. Neki su vrištali i zavijali bez kraja i konca.Neki su zazivali pomoć, milost, vodu, svoju majku. Neki su kašljali, grgljali i pljuvali krv. Neki suhripali i hroptali posljednji dah. Samo su mrtvi potpuno tihi. A bilo ih je puno. S vremena navrijeme moglo se vidjeti kako ih iznose van, mlitavih udova, spremne da ih zamotaju u jeftinepokrove i nagomilaju iza stražnjeg zida.

Cijele dane, Glokta je znao, natmurene ekipe ljudi bile su zaposlene iskopavanjem grobovaza domoroce. U skladu sa svojim čvrstim vjerovanjima. Velike rake u ruševinama sirotinjskečetvrti, dovoljne za po desetak trupala. Cijele noći, isti su ti ljudi bili zaposleni spaljivanjemunijskih žrtava. U skladu s njihovim nedostatkom vjere u bilo što. Gore na klisurama, otkud ćeuljasti dim vjetar odnijeti prema zaljevu. Možemo se samo nadati da će puhati ravno u licaGurkhulaca na drugoj strani. Kao naša konačna uvreda njima.

Glokta se polako gegao kroz dvoranu koja je odjekivala zvucima bola, brisao znoj sa čela izurio dolje u žrtve. Tamnoputi Dagoskanci, styrijski plaćenici, bljedoputi Unijci, svi izmiješanizajedno. Ljudi svih naroda, svih boja, svih vrsta, ujedinjeni protiv Gurkhulaca, a sada umiruzajedno, jedni uz druge, svi jednaki. Bilo bi mi toplo oko srca. Da ga imam. Bio je maglovitosvjestan prisutnosti praktikala Frosta koji je vrebao negdje u tami iza obližnjeg zida i pažljivoprelazio pogledom po prostoriji. Moja budna sjena, ovdje je da se pobrine da netko moj trud unadlektorovo ime ne bi nagradio samo mojom smrtnom ozljedom glave. Mali dio na začelju hramaodvojen je zastorima za operacije. Ili najbliže tome što ovdje mogu doći. Režu i sijeku pilom inožem, noge u koljenu, ruke u ramenu. Najgori vrisci u cijeloj zgradi dopiru iza tih prljavih zavjesa.Očajnički, slinavi jauci. Jedva imalo manje brutalno od onoga što se događa s druge stranekopnenih zidina. Glokta je kroz prorez vidio Kahdiju na djelu, u bijeloj halji poprskanoj, zamrljanoji prljavo smeđoj od krvi. Škiljio je prema dolje u neko sjajno meso dok ga je rezao nožem. Batrljaknoge, možda? Vrisak u grgljaju prestane.

“Mrtav je”, reče hadiš jednostavno, odbaci nož na stol pa obriše krvave ruke u krpu. “Unesitesljedećega.” Podigne zavjesu i prođe kroz nju. Tada ugleda Gloktu. “O! Začetnik naših nedaća! Došliste ovamo nahraniti krivnju, superiore?”

“Ne. Došao sam vidjeti imam li je uopće.”

“I imate li?”

Dobro pitanje. Imam li? Spusti pogled na mladića koji je ležao na prljavoj slamarici do zida,uglavljen između još dvojice. Lice mu je bilo voštano blijedo, oči staklaste, a usne su mu se ubrzanomicale dok je mumljao neke besmislice sebi u bradu. Noga mu je amputirana tik iznad koljena, abatrljak povijen krvavim zavojem, čvršto stegnutim kopčom oko bedra. Šanse da preživi? Mršave donikakve. Posljednjih nekoliko sati agonije i prljavštine, slušanja kako mu kolege stenju. Mladživot, ugušen daleko prije vremena, bla-bla-bla. Glokta podigne obrve. Nije osjetio ništa osimblage odbojnosti, ništa više nego što bi osjetio da je čovjek na samrti hrpa smeća. “Ne”, reče.

Kahdia spusti pogled na svoje krvave ruke. “Onda vas je Bog uistinu blagoslovio”, promrmlja.“Nemaju svi želudac kao vi.”

“Ne znam. Vaši se ljudi dobro bore.”

“Dobro umiru, želite reći.”

Gloktin smijeh sasiječe težak zrak. “Ma hajde. Dobro umiranje ne postoji.” Osvrne se oko sebepo bezbrojnim ranjenicima. “Pomislio bih da ste bar vi to dosad naučili.”

Kahda se nije nasmijao. “Što mislite koliko toga možemo podnijeti?”

“Postajete malodušni, je li, hadišu? Kao i u mnogočemu u životu, junačko pružanje otporado kraja mnogo je privlačnije u teoriji nego u stvarnosti.” Naočiti mladi pukovnik Glokta nam jeto mogao reći nakon što su ga odvukli s mosta tako da su mu ostaci nogu jedva ostali spojeni stijelom, a njegove se ideje o tome kako svijet funkcionira radikalno izmijenile.

“Dirljiva je ta vaša zabrinutost, superiore, ali navikao sam ja na razočaranja. Vjerujte mi,preživjet ću i ovo. Još uvijek vas pitam. Koliko dugo možemo izdržati?”

“Ako morske linije ostanu otvorene pa nas brodovi budu mogli opskrbljivati, ako Gurkhulci nenađu način da zaobiđu kopnene zidine, ako budemo složni i ostanemo hladnih glava, mogli bismoustrajati ovdje još tjednima.”

“Ustrajati za što?”

Glokta zastane. Da, stvarno, za što? “Možda Gurkhulce svlada malodušnost.”

“Hah!” otpuhne Kahdia. “Gurkhulci nemaju duše! Nisu popustljivošću pokorili cijelu Kantu.Ne. Car je rekao svoje i neće priznati poraz.”

“Onda se moramo nadati da će rat na Sjeveru brzo završiti pa da nam unijske snagepriteknu u pomoć.” Potpuno uzaludna nada. Proći će mjeseci prije nego što se situacija uAnglandiji sredi. A čak i onda, vojska neće biti u stanju za nove borbe. Prepušteni smo sami sebi.

“A kad bismo mogli očekivati takvu pomoć?”

Kad se zvijezde ugase? Kad se nebo sruši? Kad ja otrčim kilometar s osmijehom na licu?“Da znam sve odgovore, teško da bih se pridružio Inkviziciji!” otrese se Glokta. “Možda biste setrebali moliti za Božju pomoć. Baš bi nam dobro došao neki silan val da oplahne Gurkhulce. Tko mije ono rekao da se čuda događaju?”

Kahdia polako kimne. “Možda da se obojica molimo. Bojim se da je vjerojatnije da će nampomoći moj Bog nego vaši šefovi.” Uz njih prođu još jedna nosila, a na njima je ležao i zavijaoStyrijac sa strijelom u trbuhu. “Moram ići.” Kahdia šmugne uz njega, a zavjesa padne za njim.

Glokta joj se namršti. I tako počinju sumnje. Gurkhulci polako stežu obruč oko grada. Bližinam se propast i svi to vide. Neobična je ta smrt. Kad je daleko, lako joj se smijati, ali kako sepribližava, izgleda sve gore i gore. Kad dođe na dohvat ruke, više se nitko ne smije. Dagoska jepuna straha, a sumnje mogu samo rasti. Prije ili kasnije netko će pokušati prodati grad

Gurkhulcima, makar da spasi vlastitu kožu ili kožu voljenih osoba. Mogli bi komotno početi suklanjanjem mrskog superiora koji je i započeo sve ovo ludilo...

Osjeti iznenadan dodir na ramenu, zadrži dah i naglo se okrene. Noga mu popusti i on zateturanatraške na stup, umalo nagazivši nekog domoroca koji je stenjao sa zavojima na licu. Vitari jestajala iza njega i mrštila se. “Prokletstvo!” Glokta se preostalim zubima ugrize za usnu kad ga jeuhvatio probadajući grč u nozi. “Zar vas nitko nije naučio da se ne prikradate ljudima?”

“Učili su me suprotno. Moram razgovarati s vama.”

“Onda govorite. Samo me nemojte više dirati.”

Ona promotri ranjenike. “Ne ovdje. Nasamo.”

“Ma hajde. Što mi to imate za reći a da mi ne možete reći pred punom sobom umirućih junaka?”

“Saznat ćete kad iziđete.”

Lanac oko vrata, fino čvrsto, darak Njegove Eminencije? Ili tek ćaskanje o vremenu? Gloktaosjeti da se nasmiješio. Jedva čekam da saznam. Pokaže jednu ruku Frostu, i albino se povuče usjenu, a onda odšepa za Vitari koračajući kroz cendrave žrtve pa kroz stražnja vrata na otvoreno.Oštar smrad znoja zamijeni oštar smrad paljevine, i još nečeg...

Izdužena, romboidna obličja bila su nagomilana uza zid do visine ramena, omotana grubimsivim suknom, od kojih su neka bila istočkana i zamrljana smeđom krvlju. Cijela hrpa njih. Leševikoji su strpljivo čekali da ih pokopaju. Jutrošnja žetva. Kako divno morbidno mješto za ugodanrazgovorčić. Ni sam ne bih bolje izabrao.

“I, kako vam se sviđa opsada? Malo je prebučno za moj ukus, ali vašem prijatelju Cosci seizgleda sviđa—”

“Gdje je Eider?”

“Molim?” otrese se Glokta, zavlačeći da stigne smisliti neki odgovor. Nisam baš očekivao daće tako brzo otkriti.

“Eider. Sjećaš se? Odjevena kao skupa kurva? Ures gradskog upravnog vijeća? Pokušala nas jeprodati Gurkhulcima? Ćelija joj je prazna. Zašto?”

“A, ona. Na moru je.” Istina. “S pedeset koraka dobrog lanca oko sebe.” Laž. “Sada resi dnozaljeva, kad već pitate.”

Vitarine narančaste obrve sumnjičavo se skupe. “Zašto meni to nitko nije rekao?”

“Imam pametnijeg posla nego da vas izvještavam. Previše smo zauzeti gubljenjem rata, nisteprimijetili?” Glokta se okrene od nje, no njezin dlan poleti ispred njega i pljusne na zid, i njezina muduga ruka prepriječi put.

“Izvještavajući mene izvještavate Suita. Ako mu počnemo prodavati različite priče—”

“Gdje ste bili zadnjih par tjedna?” Zasmijulji se i pokaže prema gomili zamotanih obličja uzazid. “Smiješno je to. Što su Gurkhulci bliže probijanju naših zidina i klanju svega živog u Dagoski, toje mene manje briga za Njegovu jebenu Eminenciju! Recite mu što god hoćete. Dosadni ste mi već.”Krene se progurati uz njezinu ruku, no ustanovi da se nije pomaknula.

“Što ako mu kažem ono što vi hoćete?”

Glokta se namršti. E to već nije dosadno. Sultova omiljena praktikalka, koju je poslao ovamoda bude siguran da ostanem na pravome putu, sada nudi dogovore? Smicalica? Stupica? Lica suim bila udaljena ni trideset centimetara, i on joj se oštro zagleda u oči, pokušavajući naslutiti o čemurazmišlja. Je li to najsitniji tračak očaja? Bi li njezin motiv mogao biti tek najobičnijesamoodržanje? Kad sam izgubiš taj nagon, teško ti se sjetiti koliko je jak u svima ostalima. Osjetida mu se na licu počeo pomaljati osmijeh. Da, sad mi je jasno. “Mislili ste da će vas opozvati kadpronađemo izdajnike, zar ne? Mislili ste da će Sult srediti zgodan brodić za doma! Ali sad nemabrodova ni za koga, a vas brine da vas je dobri ujak posve smetnuo s uma! Da su vas baciliGurkhulcima s ostatkom pseće hrane!”

Vitarine oči se suze. “Odat ću vam jednu tajnu. Ni ja nisam odlučila doći ovamo kao ni vi, aliodavno sam naučila da vam je, kad vam Sult kaže da nešto napravite, bolje da izgleda kao da ste to inapravili. Ja se samo želim izvući odavde živa.” Primakne mu se još bliže. “Možemo li pomoći jednodrugome?”

Možemo li doista? Pitam se. “Dobro onda. Rekao bih da mogu ugurati još jednog prijatelja udruštveni vrtlog svojeg života. Vidjet ću što mogu učiniti za vas.”

“Vidjet ćete što možete učiniti?”

“To je najviše što ćete dobiti. Činjenica je da nisam baš nešto u pomaganju drugim ljudima.Ispao sam iz forme, znate.” Iskesi joj svoj krezubi cer u lice, štapom pomakne opuštenu ruku s puta paothrama uz hrpu leševa natrag prema vratima hrama.

“Što da kažem Suitu za Eider?”

“Recite mu istinu”, Glokta dovikne preko ramena. “Recite mu da je mrtva.”

Recite mu da smo svi mrtvi.

OVO JE DAKLE BOLGdje sam?” upita Jezal, samo mu se čeljust nije pomaknula.

Kotači kola škripali su dok su se okretali, sve je bilo zasljepljujuće svijetlo i u magli, azvukovi i svjetlost zarivali su mu se u bolnu lubanju. Pokuša gutnuti, ali nije mogao. Pokuša podićiglavu. Bol ga probode kroz vrat i želudac mu se digne.

“Upomoć!” zacvili, ali ne iziđe ništa osim grgljavog graktaja. Netko se oglasio. Hrskaviškljocaj i zasljepljujuće svjetlo, a onda ništa osim bola. Čak je i pokušaj razmišljanja bolio. Podigneruku da si opipa lice, ali ustanovi da ne može. Pokuša pomaknuti noge da se pridigne, ali ni to nijemogao. Micao je ustima, stenjao, tulio.

Jezik mu je bio nepoznat, triput veći nego inače, kao krvav komad šunke naguran izmeđučeljusti, i ispunjao mu je usta toliko da je jedva disao. Desna strana lica bila mu je maska agonije. Sasvakim trzajem kola, čeljust mu je cvokotala i odašiljala usijane žalce bola od zuba u oči, vrat i samkorijen kose. Preko usta je imao zavoje pa je morao disati na lijevu stranu, no čak je i zrak koji mu jeprolazio kroz grlo bio bolan.

Počela ga je hvatati panika. Svaki dio tijela mu je vrištao. Jedna mu je ruka bila čvrštoprivezana preko prsa, ali se s drugom slabašno držao za bočnu stranicu kola, pokušavajući učinitinešto, bilo što, dok su mu se oči bečile, srce lupalo, a dah brenčao u nosu.

“Ghh!” progunđa. “Grrr!” I što se više trudio govoriti, to je bol bivala jača i jača, sve dok muse nije činilo da će mu se lice rasparati, da će mu se lubanja razletjeti—

“Polako.” Lice puno ožiljaka dolebdi nad njega. Devetprsti. Jezal ga ščepa, mahnito, aSjevernjak mu primi ruku svojom velikom šapom i čvršto je stisne. “Polako, i slušaj me. Boli te, da.Čini se da je gore nego što možeš podnijeti, ali nije. Misliš da ćeš umrijeti, ali nećeš. Slušaj me jersam i ja bio u takvoj situaciji pa znam. Svake minute. Svakoga sata. Svakoga dana postaje lakše.”

Osjeti drugu Sjevernjakovu ruku na ramenu kako ga lagano gura natrag na kola. “Samo morašležati i bit će ti bolje. Razumiješ? Dobio si laganu dužnost, srećkoviću.”

Jezal pusti da mu udovi otežaju. Mora samo ležati. Stisne veliku ruku i ona stisne njegovu. Bolkao da se smanjio. Još uvijek je bio užasan, ali pod njegovom kontrolom. Disanje mu se uspori. Očimu se sklope.

Vjetar je brijao hladnom ravnicom, cupkao kratke travke, navlačio Jezalov dronjavi kaput,njegovu masnu kosu, njegove prljave zavoje, no on ga je ignorirao. Što on može protiv vjetra? Što onmože protiv bilo čega?

Sjedio je naslonjen na kotač i razrogačenih očiju zurio u svoju nogu. S obiju je strana bilafiksirana odlomljenim komadom drške koplja, zamotanim okolo-naokolo trakama poderane tkanine,utegnuta čvršto i bolno ravno. Ni ruka mu nije bila bolja, u sendviču između daščica štita i povezana

čvršto uz prsa, a bijela mu se šaka klatila, prstiju utrnulih i beskorisnih kao da su kobasice.

Bijedni, improvizirani pokušaji liječenja za koje Jezal nije mogao zamisliti da bi djelovali.Možda bi mu čak bilo smiješno da nesretni pacijent nije on sam. Sigurno se nikad neće oporaviti.Polomljen je, skršen, uništen. Hoće li sad biti invalid poput onih koje izbjegava po uličnim uglovimaAdue? Ranjenika koji, odrpani i prljavi, turaju batrljke prolaznicima pred nos, pružaju napasnedlanove da im udijele koji bakrenjak, neugodnih podsjetnika da postoji mračna strana vojničkekarijere o kojoj ljudi radije ne bi razmišljali?

Hoće li sad biti invalid kao... i stravična se hladnoća uvuče u njega... kao Sand dan Glokta?Pokuša pomaknuti nogu pa zastenje od bola. Hoće li ostatak života hodati sa štapom? Kao gegavi užaskojega se svi klone i kojeg svi izbjegavaju? Korisna pouka, u koju svi upiru prstom i o kojoj šapuću?Eno Jezala dan Luthara! Nekoć je mnogo obećavao, bio je zgodan, osvojio Turnir i svjetina jenavijala za njega! Tko bi rekao? Kakav peh, kakva šteta, evo njega, idemo odavde...

I to prije nego što je uopće pomislio kako mu negdje izgleda lice. Pokuša pomaknuti jezik iubod mu agonije natjera grimasu na lice, no mogao je osjetiti užasno nepoznatu geografiju uunutrašnjosti usta. Bila su nekako nakošena, iskrivljena i ništa više nije sjedalo na mješto kao prije.Između zuba je imao prazninu koja mu se činila kilometarski široka. Usne su ga neugodno peckaleispod zavoja. Razderane, izudarane, rastrgane. Postao je čudovište.

Sjena padne preko Jezalova lica i on zaškilji u sunce. Nad njim je stajao Devetprsti, a iz jednemu je goleme ruke visjela čuturica. “Voda”, progunđa. Jezal odmahne glavom, no Sjevernjak čučne,izvuče čep iz mijeha i svejedno mu ga pruži. “Moraš piti. Čistiti usta.”

Jezal mu zlovoljno otme čuturicu, oprezno je prinese boljoj strani usta i pokuša je nagnuti.Visjela je, napuhana i vrećasta. Nakratko se mučio dok nije shvatio da nije moguće piti samo sjednom zdravom rukom. Klone natrag, sklopi oči i otpuhne kroz nos. Skoro je od frustriranostizaškrgutao zubima, no brzo je shvatio da mu to ne bi bilo pametno.

“Evo.” Osjeti kako mu ruka klizi iza vrata i čvršto mu diže glavu.

“Ghhh!” zastenje on gnjevno, napola odlučan da se opire, no na kraju pusti da mu tijelo klone ipreda se sramoti da ga se tretira kao malu bebu. Čemu se, uostalom, pretvarati da je išta dolibespomoćan? Kisela, mlaka voda polako mu je curila u usta, i on je pokuša stjerati u grlo. Imao jeosjećaj kao da guta razbijeno staklo. Zakašlje se i ispljune ostalo van. Ili je barem pokušao ispljunutipa ustanovio da je previše bolno. Morao se nagnuti naprijed i pustiti da mu polako curi niz lice, avećina mu se slila uz vrat i pod prljavi ovratnik košulje. Teško se nasloni pa zastenje i zdravomrukom odgurne mijeh od sebe.

Devetprsti slegne ramenima. “Dobro, ali pokušat ćeš opet malo kasnije. Moraš piti. Sjećaš li sešto se dogodilo?” Jezal odmahne glavom.

“Došlo je do okršaja. Ja i sunčica”, kimne prema Ferro, koja mu se namršti, “sredili smovećinu, no trojica su se nekako provukla iza nas. Ti si obavio dvojicu, i to jako dobro, ali ti je jedanpromaknuo, i on te opalio buzdovanom po ustima.” Pokaže prema Jezalovu zamotanom licu. “Gadno

te raspalio, a ishod ti je poznat. Zatim si pao i pretpostavljam da te udarao dok si bio na podu, a takosu ti slomljene noga i ruka. Moglo je biti i puno gore. Da sam ja na tvome mjestu, zahvaljivao bihmrtvima što je Quai bio ondje.”

Jezal trepne prema naučniku. Kakve veze on ima s bilo čime? No Devetprsti mu je većodgovarao na pitanje.

“Došao je do tipa i raspalio ga tavom po glavi. Bome ga je raspalio. Smrskao si mu glavu ukašu, zar ne?” Naceri se naučniku koji je sjedio i zurio u dolinu. “Dobro udara za jednog mršavka, tajnaš mali, ha? Samo, šteta tave.”

Quai slegne ramenima kao da skoro svako jutro drobi ljudima glave. Jezal je pretpostavljao dabi boležljivom mulcu trebao biti zahvalan što mu je spasio život, ali nije se osjećao baš pretjeranospašeno. Umješto toga pokuša što jasnije uobličiti zvukove a da si ne nanosi bol i jedva uspijeprošaptati. “Koko e ohe?”

“Meni je bilo i gore.” Slaba neka utjeha. “Oporavit ćeš se ti. Mlad si. Ruka i noga brzo ćezacijeliti.” Što znači, Jezal zaključi, da lice neće. “Uvijek je gadno biti ranjen, a nikad gore nego prviput. Plakao sam kao mala beba za svaku od ovih”, Devetprsti mahne rukom prema izubijanom licu.“Većina ljudi plače, to je činjenica. Ako ti to imalo pomaže.”

Nije mu pomoglo. “Koko ohe?”

Devetprsti se počeše po gustim čekinjama na obrazu. “Slomljena ti je vilica, ispalo nekolikozuba, usta su ti poderana, ali smo te dosta dobro zašili.” Jezal gutne, jedva u stanju razmišljati.Izgleda da su mu potvrđeni najgori strahovi. “Teška je to rana, i na gadnome mjestu. U ustima, tako dane možeš jesti, piti ni govoriti a da te ne počne boljeti. Ne možeš se ni ljubiti, ali to ti ovdje neće bitiproblem, ne?” Sjevernjak se naceri, no Jezal nije bio raspoložen da mu se pridruži. “Gadna rana, štojest, jest. U mome to kraju zovu nazivnom ranom.”

“Ka?” profrflja Jezal i smjesta požali kad mu je bol liznuo čeljust.

“Nazivna rana, znaš”, i Devetprsti promigolji batrljak prsta. “Rana po kojoj dobiješ nadimak.Vjerojatno će te prozvati Viličar, Spigana Faca, Krezubi ili tako nekako.” Opet se nasmiješi, noJezalu je smisao za humor ostao na brdu među kamenjem, zajedno s izbijenim zubima. Osjeti kako gasuze peku u očima. Htio je zaplakati, no od toga mu se usta razvuku, a šavovi potegnu natečenu usnuispod zavoja.

Devetprsti opet pokuša. “Moraš to gledati s vedrije strane. Vjerojatno te neće ubiti. Da semislilo zagnojiti, valjda dosad već bi.” Jezal se užasnuto zblene, a oči mu se sve više i višerazrogače kako je počeo shvaćati implikacije te zadnje rečenice. Vilica bi mu sasvim sigurno pala danije bila smrskana i čvršto zamotana uz lice. Vjerojatno ga neće ubiti? Mogućnost da se rana zagnojinije mu bila ni na kraj pameti. Trulež? U ustimaV.

“Ne pomažem baš, ha?” promrmlja Logen.

Jezal pokrije oči zdravom rukom i pokuša zaplakati a da se ne ozlijedi, i od tihih mu jecajapočnu podrhtavati ramena.

Zaustavili su se na obali velikog jezera. Uzburkana siva voda pod mračnim nebom, prepunamodrica. Tmurna voda, tmurno nebo, sve je izgledalo puno tajni, puno prijetnji. Sumorni valovipljuskali su po hladnim oblucima. Sumorne ptice kreštale su jedna na drugu iznad vode. Sumoran bolpulsirao je svakim kutkom Jezalova tijela i nikako da prestane.

Ferro je čučala pred njim i mrštila se, kao uvijek, dok je rezala zavoje, a Bayaz je stajao iza njei gledao dolje u njega. Prvi se mag, izgleda, probudio iz mrtvila. Nije im dao nikakvo objašnjenje štoga je uzrokovalo ni zašto se tako iznenada oporavio, ali još uvijek je izgledao bolesno. Stariji negoikad, i znatno više koščat, upalih očiju, kože nekako tanke, blijede, gotovo prozirne. No Jezal nijeimao viška samilosti, pogotovo ne za arhitekta ove katastrofe.

“Gdje smo to?” promrmlja, kroz oštru bol. Bilo mu je manje bolno pričati nego prije, ali jošuvijek je morao govoriti tiho, pažljivo, a riječi su mu bile mukle i šepave kao da je neki seoski idiot.

Bayaz kimne preko ramena prema velikom vodenom prostranstvu. “Ovo je prvo od triju jezera.Dobrano smo odmakli na putu prema Aulcusu. Prevalili smo više od pola puta, rekao bih.”

Jezal gutne. Pola puta nije ni izbliza bila utjeha kojoj bi se ponadao. “Koliko dugo sam—”

“Ne mogu raditi dok ti lamaćeš ustima, budalo”, procijedi Ferro. “Da te ostavim ovako ili ćešzačepiti?”

Jezal začepi. Ona mu pažljivo zguli zavoj s lica, zapilji se u smeđu krv na tkanini, ponjuši je,frkne nosom i baci je u stranu, a onda se načas ljutito zagleda u njegova usta. On gutne dok je nanjezinu tamnom licu tražio neki nagovještaj o čemu bi mogla razmišljati. Dao bi zubalo za zrcalo utom trenutku, samo da je još uvijek bilo kompletno. “Koliko je loše?” promrmlja joj, okusivši krv najeziku.

Ona ga namrgođeno pogleda odozdo. “Zamijenio si me za nekoga kome je stalo.”

Iz grla mu se otme jecaj. Suze ga zapeku u očima pa je morao svrnuti pogled u stranu i zatreptatida zaustavi plač. Zaista je on jedan bijedan primjerak ljudskoga roda. Hrabri sin Unije, smioni časnikKraljeve osobne, još k tome pobjednik Turnira, a jedva jedvice zadržava suze.

“Drži ovo”, Ferrin glas se obrecne.

“A”, prošapće, pokušavajući potisnuti jecaje u grudi i ne dati im da mu slome glas. Pritisnejedan kraj svježeg zavoja uz lice dok mu ga je ona motala oko glave i ispod brade, okolo i naokolo,tako da mu je gotovo imobilizirao usta.

“Preživjet ćeš.”

“To bi mi trebala biti utjeha?” promumlja on.

Ona slegne ramenima dok se okretala od njega. “Masa ih je koji neće.”

Jezal im je gotovo zavidio dok ju je gledao kako maršira kroz lelujavu trave. Kako bi volio daje Ardee tu. Sjećao se kad ju je zadnji put vidio, kako ga je gledala odozdo na laganoj kišici s onimsvojim zakrivljenim osmijehom. Ona ga nikad ne bi ovako ostavila, bespomoćnoga i u tolikimbolovima. Govorila bi mu nježne riječi, milovala ga po licu, gledala ga onim svojim tamnim očima,nježno ga ljubila i... ma sve su to sentimentalna sranja. Vjerojatno je već našla nekog drugog kretenakojeg će zadirkivati, zbunjivati i dovoditi do očaja, i nije se ni sjetila njega. Mučio se razmišljanjemo tome kako se smije šalama drugoga muškarca, kako se smiješi drugome u lice, ljubi drugoga u usta.Sad ga sigurno ni u ludilu neće htjeti. Nitko ga neće htjeti. Opet osjeti da mu usna drhti, a oči peckaju.

“Svi veliki junaci iz davnina, znaš - veliki kraljevi, veliki generali - svi su se s vremena navrijeme susretali s nedaćama.” Jezal digne pogled. Skoro je zaboravio da je Bayaz ondje. “Patnjačovjeku ds je snagu, sinko, baš kao što čelik koji je najviše udaran ispadne najčvršći.”

Starac se lecne kad je čučnuo do Jezala. “Svatko se samouvjereno može suočiti s dokolicom iuspjehom. Određuje nas upravo način na koji se nosimo s nevoljama i nesrećama. Samosažaljenje ideruku pod ruku sa sebičnošću, a u jednoga vođe nema ništa bjednijeg od toga. Veliki vođa stavljadruge ispred sebe. Iznenadilo bi te koliko takvo ponašanje čovjeku pomogne da se lakše nosi svlastitim nedaćama. Da bi postupao kao kralj, čovjek se samo treba prema svima drugima takoodnositi.” Pa položi ruku na Jezalovo rame. Možda je to trebao biti očinski i ohrabrujući dodir, noosjetio je podrhtavanje njegove ruke kroz košulju. Bayaz je ostavi da počine ondje načas, kao da jenema snage maknuti, a onda se polako odgurne uvis, protegne noge i odvuče se od njega.

Jezal ostane prazno zuriti za njim. Nekoliko tjedana ranije za takvog bi se predavanja pjenio utišini. Sada je samo mlitavo sjedio i pitomo upijao. Jedva je više znao tko je. Bilo mu je teškozadržati bilo kakav privid superiornosti dok je ovako potpuno ovisan o drugim ljudima. I to ljudima okojima je donedavno imao tako loše mišljenje. Više nije gajio nikakve iluzije. Bez Ferrina divljegliječništva i Sjevernjakova nespretnog njegovanja, najvjerojatnije bi bio mrtav.

Devetprsti je hodao prema njemu, krčkajući čizmama po šljunku. Vrijeme je za povratak u kola.Vrijeme je za još škripanja i poskakivanja. Vrijeme je za još bola. Jezal dugo, isprekidano,samosažalno uzdahne, no zaustavi se na pola puta. Samosažaljenje je za djecu i idiote.

“Dobro, znaš postupak.” Jezal se nagne naprijed i Devetprsti mu ovije jednu ruku oko leđa, adrugu ispod koljena, pa ga podigne preko bočne ograde kola a da se nije ni uspuhao i bez okolišanjaga iskrca među zalihe. Jezal ga uhvati za veliku, prljavu, četveroprstu ruku kad je mislio otići iSjevernjak se okrene i pogleda ga, podignuvši jednu gustu obrvu. Jezal gutne. “Hvala ti”, promuca.

“Što, za ovo?”

“Za sve.”

Devetprsti ga je gledao jedan dugi trenutak, a onda slegne ramenima. “Nema na čemu. Premaljudima se treba ponašati onako kako želiš da se oni prema tebi ponašaju i ne možeš puno pogriješiti.To mi je otac rekao. Zaboravio sam taj savjet na dugo vrijeme, i napravio sam stvari za koje se ne

mogu iskupiti.” Teško uzdahne. “Pa ipak, ne škodi pokušati. Moja iskustva? Na kraju ti se vrati svešto daš.”

Jezal je treptao u široka leđa Devetprstoga dok je ovaj hodao prema svojem konju. Ponašati seprema ljudima onako kako želiš da se oni ponašaju prema tebi. Bi li Jezal mogao iskreno reći da jeikad tako postupao? Razmišljao je o tome dok su kola kretala, a osovine škripale, isprva bezbrižno, aonda sve zabrinutije.

Maltretirao je podređene, ulizivao se nadređenima. Češto je muzao novac iz prijatelja koji si tonisu mogli priuštiti, iskorištavao je djevojke, a onda ih odbacivao. Ni jedan jedini put nije zahvaliosvome prijatelju Westu na svoj silnoj pomoći, i vrlo rado bi mu iza leđa povalio sestru da mu jedopustila. Shvati, sa sve većim užasom, da se ne može sjetiti da je ikada napravio jednu jedinunesebičnu stvar.

S nelagodom se promeškolji na vrećama krme na kolima. Dobiješ ono što daš, dugoročno, apristojno ponašanje ništa ne košta. Odsada pa nadalje prvo će misliti na druge. Prema svima će seponašati kao da su mu ravni. Ali kasnije, naravno. Bit će dovoljno vremena da bude bolji čovjekjednom kad bude mogao ponovno jesti. Rukom dotakne zavoje na licu, odsutno se počeše pa se moraozaustaviti. Bayaz je jahao odmah za kolima i gledao u vodu.

“Vi ste vidjeli?” Jezal mu promrmlja.

“Što to?”

“Ovo.” Uperi prst u svoje lice.

“Aha, to. Jesam, vidio sam.”

“Koliko je loše?”

Bayaz nagne glavu u stranu. “Znaš što? Sve u svemu, mislim da mi se sviđa.”

“Sviđa?”

“Ne još, možda, ali šavove ćemo izvaditi, otekline će splasnuti, masnice izblijedjeti, kraste ćezacijeljeti i otpasti. Rekao bih da ti vilica nikad više neće imati onaj stari oblik, i zubi ti, naravno,neće ponovno izrasti, no ono što si izgubio na dječačkom šarmu, dobit ćeš, uopće ne sumnjam, naodređenoj opasnosti, osebujnosti, markantnoj tajanstvenosti. Ljudi poštuju čovjeka koji je vidioakciju, a izgled ti ni izbliza neće biti upropašten. Usudio bih se reći da ćeš i dalje moći navestidjevojke da padaju u nesvijest zbog tebe, ako napraviš nešto zbog čega vrijedi pasti u nesvijest.”Zamišljeno kimne. “Da. Sve u svemu, mislim da će poslužiti.”

“Poslužiti?” promrmlja Jezal s jednom rukom prislonjenom na zavoj. “Poslužiti čemu?”

No Bayazove su misli već odlutale. “Harod Veliki imao je ožiljak, znaš, preko obraza, i nikadmu nije škodio. Na spomenicima se to, dakako, ne vidi, ali ljudi su ga za života još više cijenili zbognjega. Zaista velik čovjek, taj Harod. Bio je na blistavom glasu po svome poštenju i pouzdanosti, a

češto je to i bio. Ali znao je i ne biti takav kad je to situacija zahtijevala.” Mag se zahihoće sebi ubradu. “Jesam li ti pričao kako je jednom pozvao svoja dva najgora neprijatelja na pregovore? Dokraja dana naveo ih je da se zakrve međusobno, pa su kasnije jedan drugome uništili vojske u bitki iomogućili mu da proglasi pobjedu nad obojicom bez jednog jedinog udarca. Znao je, naime, daArdlic ima prelijepu ženu...”

Jezal se nasloni u kolima. Bayaz mu je, zapravo, već ispričao tu priču, ali nije mu imalo smislato spominjati. Zapravo mu je bilo ugodno drugi put slušati, a ionako nije imao pametnijeg posla.Ponavljajuće mrmorenje starčeva dubokog glasa nekako je umirujuće djelovalo na njega, pogotovosad kad se sunce počelo probijati kroz oblake. Usta ga skoro uopće nisu boljela kad ih nije micao.tako je Jezal ležao naslonjen na vreću slame, glave okrenute u stranu, lagano se ljuljuškao kako su sekola kretala i gledao kako krajolik prolazi uz njega. Gledao je vjetar u travi. Gledao je sunce na vodi.

KORAK PO KORAKWest je škrgutao zubima dok se vukao uz smrznutu padinu.

Prsti su mu utrnuli, oslabjeli i drhtavi od hvatanja za hladnu zemlju, ledeno korijenje drveća isleđeni snijeg kao uporište. Usne su mu ispucale, nos mu je curio u beskraj, a rubovi nosnica užasnosu ga boljeli. Sam mu je zrak rezao grlo, štipao ga za pluća i dimio se natrag van u golicavimhriptajima. Pitao se nije li davanjem svojega kaputa Ladisli napravio najveću pogrešku u životu.Zaključi da vjerojatno jest. Nakon spašavanja tog sebičnog gada, dakako.

Čak ni kad je trenirao za Turnir po pet sati dnevno, nije ni sanjao da bi mogao biti ovolikoumoran. U usporedbi s Trodrvašem, lord maršal Varuz činio se kao gotovo smiješno blagnalogodavac. Westa svakoga jutra prije zore bude drmanjem i jedva mu dopuštaju odmor prije negošto nestane i zadnjeg tračka svjetla. Ti Sjevernjaci su strojevi, svi po redu. Ljudi izrezbareni izdrveta, ljudi koji ne osjećaju bol. Svi Westovi mišići do jednoga boljeli su ga od njihovanemilosrdnog tempa. Bio je prekriven masnicama i ogrebotinama od stotina padova i puzanja.Stopala su mu u mokrim čizmama bila sva oguljena i puna žuljeva. Zatim je tu bilo dobro poznatopulsiranje u glavi, koje je bubnjalo u ritmu otkucaja izmučenog srca i neugodno se miješalo sažarenjem rane na tjemenu.

Hladnoća, bol i iscrpljenost bili su već i sami po sebi dovoljno loši, ali još je gori bio porazanosjećaj srama, krivnje i neuspjeha koji su ga tlačili sa svakim korakom. Poslali su ga s Ladislom dase pobrine da ne dođe do kakve katastrofe. Rezultat toga bila je katastrofa gotovo nepojmljivihrazmjera. Čitava je divizija poubijana. Koliko je djece ostalo bez očeva? Koliko žena bez muževa?Koliko roditelja bez sinova? Da je barem mogao učiniti više, govorio si je po tisućiti put, stišćućibeskrvne dlanove u šake. ds je barem uspio uvjeriti princa da ostane iza rijeke, možda svi oni ljudine bi sada bili mrtvi. Toliko mrtvih. Nije znao bi li ih žalio ili im zavidio.

“Korak po korak”, promrmlja sebi u bradu dok se pentrao po brijegu. To je jedini način da nato gleda. Ako dovoljno čvršto stisneš zube i napraviš dovoljno koraka, možeš doći bilo kamo. Korakpo bolan, umoran, promrzao, krivnjom prožet korak. Što drugo možeš?

Tek što je konačno došao na vrh brijega, princ Ladisla se bacio na korijenje drveta, kao što jeto činio barem jedanput svakoga sata. “Pukovniče West, molim vas!” Dahtao je da dođe do zraka, adah mu se pario oko podbuhlog lica. Imao je dvije pruge sjajnih šmrkalja na blijedoj gornjoj usni,kao malo dijete. “Ne mogu dalje! Recite im... recite im da stanu, za boga miloga!”

West opsuje ispod glasa. Sjevernjaci su i ovako bili dovoljno uzrujani, štoviše, sve su se manjetrudili to prikriti, ali svidjelo se to njemu ili ne, njemu je Ladisla još uvijek zapovjednik. Da i nespominjemo da je nasljednik prijestolja. West mu nikako nije mogao narediti da ustane. “Trodrvaš!”zahriplje.

Stari se ratnik namrgodi preko ramena. “Nadam se da me ne kaniš tražiti da stanem, momče.”

“Moramo.”

“Tako mi mrtvih! Opet? Vi južnjaci uopće nemate kostiju! Nije ni čudo da vas je Bethod takorazvalio. Ako vi gadovi ne naučite marširati, razvalit će vas opet, to vam mogu reći!”

“Molim vas. Samo na trenutak.”

Trodrvaš gnjevno pogleda opruženog princa i zgađeno zatrese glavom. “Dobro onda. Možetesjesti na minutu ako će vam to pomoći da ubrzate, ali nemojte se naviknuti na to, čujete li? Nismoprevalili ni pola puta koji danas moramo prevaliti ako želimo ostati ispred Bethoda.” Pa odgrabiviknuti Cucku da stane.

West potone u čučanj, mrdajući ukočenim nožnim prstima, skupivši zaobljene dlanove i pušućiu njih. Htio se izvaliti kao Ladisla, ali je iz neugodnih iskustava znao da će, ako se prestane kretati,ustajanje samo biti tim teže. Pike i njegova kći stajali su nad njima, jedva imalo uspuhani. Bio je tonemio dokaz da je prerađivanje metala u kažnjeničkim kolonijama bolja priprema za kulučenje pobrutalnom krajoliku nego što je to život u neometanoj dokonosti.

Ladisla kao da je naslutio o čemu razmišlja. “Nemate pojma koliko je meni ovo teško!” bubneon.

“Ne, naravno!” otrese se West, sad već na rubu strpljenja. “Morate tegliti dodatnu težinumojega kaputa!”

Princ trepne, a onda spusti pogled na mokro tlo, u tišini migoljeći mišićima čeljusti. “U pravuste. Oprostite. Jasno mi je, dakako, da vam dugujem život. Nisam naviknuo na ovakve stvari, znate.Nisam uopće naviknuo.” Cupkao je izlizane i prljave revere kaputa i bijedno se zasmijulji. “Majkami je uvijek govorila da čovjek u svim okolnostima mora izgledati uredno. Pitam se što bi rekla naovo.” West, međutim, primijeti da se nije ponudio da mu vrati kaput.

Ladisla zgrbi ramena. “Pretpostavljam da bih trebao ponijeti dio krivice za cijeli ovaj slučaj.”Dio? West bi mu rado poslužio dio svoje čizme. “Trebao sam vas poslušati, pukovniče. Znao sam tocijelo vrijeme. Oprez je u ratu najbolja politika, ne? To mi je oduvijek bio moto. Dopustio sam onomkretenu Smundu da me nagovori na nepromišljenost. Oduvijek je bio idiot!”

“Lord Smund je izgubio život”, promrmlja West.

“Šteta što ga nije izgubio dan ranije, možda ne bismo bili u ovome škripcu!” Prinčeva usnalagano zadrhti. “Što mislite što će o ovome govoriti doma, ha, Weste? Što mislite što će sada govoritio meni?”

“Nemam pojma, Vaša Visosti.” Teško da može biti gore nego što ionako govore. West pokušazatomiti gnjev i staviti se na Ladislino mjesto. Bio je potpuno nespreman za muke ovoga marša, takopotpuno bez sredstava, tako posve ovisan o drugima u svemu. Čovjek koji nikada nije moraoodlučivati ni o čemu bitnijem od toga koji šešir da stavi na glavu sada se mora pomiriti s vlastitomodgovornošću za tisuće smrti. Nije ni čudo da se ne zna nositi s time.

“Da barem nisu počeli bježati.” Ladisla stisne šake i histerično udari po korijenu stabla. “Zašto

se nisu ostali boriti, kukavni gadovi? Zašto se nisu borili?”

West sklopi oči, i dade sve od sebe ne bi li ignorirao hladnoću, glad i bol, i potisnuo gnjev ugrudima. Uvijek to tako ide. Taman kad Ladisla u njemu pobudi malo suosjećanja, bubnuo bi takvuneku gnjusnu izjavu koja bi nanovo izazvala bujicu Westova gađenja prema njemu. “Ne bih znao reći,Visosti”, uspije protisnuti kroz stisnute zube.

“Dobro,” progunđa Trodrvaš, “to vam je dosta! Na noge lagane, i bez isprika!”

“Nije valjda da već moramo ustati, pukovniče?”

“Bojim se da moramo.”

Princ uzdahne i pridigne se na noge, lecnuvši se. “Nemam blagog pojma kako oni izdržavajuovakav ritam, Weste.”

“Korak po korak, Visosti.”

“Naravno”, promrmlja Ladisla, pa krene posrtati kroz drveće za dvoma kažnjenicima. “Korakpo korak.”

West na trenutak protegne bolne gležnjeve pa se nakani pokrenuti, no onda osjeti da je na njegapala sjena. Podigne pogled i ustanovi da je Crni Dow stao pred njega i prepriječio mu put jednimmasivnim ramenom, iskešenog lica ni lakat od njega. Kimne prema leđima princa koja su se polakomicala. “Hoćete da ga ubijem?” progunđa na sjevernjačkom.

“Samo pipnite i jednoga od njih! ” West je procijedio prije negoli je znao kako će završiti. “Jaću...”

“Da?”

“Ubit ću te.” Što je drugo mogao reći? Osjećao se kao klinac koji smiješno prijeti na školskomedvorištu. Iznimno hladnom i opasnom školskom dvorištu, i to dječaku dvostruko većem od sebe.

No Dow se samo naceri. “Puno je to živaca za tako žgoljavog čovjeka.

O puno to ubijanja odjednom pričamo. Si siguran da imaš kostiju za to?” West se trudioizgledati što veće, što mu nije bilo lako budući da je stajao nizbrdo od njega i bio pogrbljen odiscrpljenosti. Ako želiš smiriti opasnu situaciju, ne smiješ pokazati strah, ma koliko ga osjećao. “Paiskušaj me!” Glas mu je odjednom bio bijedno slabašan, čak i njemu samome.

“Baš bih i mogao.”

“Reci mi kad dođe vrijeme. Ne bih to volio propustiti.”

“O, ne brini se ti ništa”, prošapće Dow pa okrene glavu da pljune na tlo. “Znat ćeš da jevrijeme kad se probudiš prerezanog grkljana.” Pa odšeta po blatnome brijegu, dovoljno polako da

pokaže da se ne boji. West bi vrlo rado da to može reći za sebe. Srce mu je lupalo dok se za ostalimaprobijao između stabala. Tvrdoglavo se vukući, prestigne princa, dostigne Cathil i počne hodatiukorak s njom.

“Si dobro?” upita je.

“Znala sam biti i gore.” Odmjeri ga od glave do pete. “A ti?”

Westu odjednom sine kako negdje izgleda. Preko prljave uniforme navukao je staru vreću nakojoj je izrezao rupe za ruke, preko svega je čvršto stegnuo remen i kroz njega provukao mač koji muje klaparao uz nogu. Po cvokotavoj bradi imao je poluizraslu bradu koja ga je svrbjela, ipretpostavljao je da mu je lice neka mješavina upaljeno ružičaste i mrtvački sive boje. Uglavi rukepod pazuha i žalosno se nasmiješi. “Promrzlo.”

“I izgledaš tako. Možda si trebao zadržati kaput.”

Na to je morao kimnuti. Zapilji se kroz granje u Dowova leđa pa pročisti grlo. “Nitko od njihte... ne gnjavi, nadam se?”

“Gnjavi?”

“Pa, znaš,” reče s nelagodom, “žena među tolikim muškarcima, nisu oni navikli na to. To kakoDow zuri u tebe. Ne—”

“Vrlo plemenito od vas, pukovniče, ali na vašem se mjestu ne bih brinula zbog njih. Sumnjamda će napraviti išta gore od buljenja, a ja sam imala posla i s gorim od toga.”

“Gorim od njega?”

“U prvom logoru, svidjela sam se zapovjedniku. Još uvijek sam zračila finim životom naslobodi, valjda. Izgladnjivao me da bi dobio što je htio. Pet dana bez hrane.”

West se lecne. “I to je bilo dovoljno da ga natjeraš da odustane?”

“Oni ne odustaju. Pet dana sam ja uspjela izdržati. Radiš što moraš.”

“Hoćeš reći...”

“Što god moraš.” Ona slegne ramenima. “Ne ponosim se time, ali se i ne sramim. Ni ponos nisram neće te nahraniti. Jedino za čim žalim je tih pet dana gladovanja, pet dana u kojima sam mogladobro jesti. Radiš što moraš. Nije me briga tko si. Jednom kad počneš gladovati...” Opet slegne.

“A tvoj otac?”

“Pike?” Ona podigne pogled prema kažnjeniku spaljena lica ispred njih. “Dobar je čovjek, alinije mi ništa u rodu. Ne znam što je bilo s mojom pravom obitelji. Razasuti su po cijeloj Anglandijivjerojatno, ako su još uopće živi.”

“Onda je—”

“Ponekad se, ako se praviš da ti je netko obitelj, ljudi drugačije ponašaju. Pomagali smo jednodrugome. Da nije bilo Pikea, vjerojatno bih još uvijek kovala metal u logoru.”

“Umješto da uživaš u ovom predivnom izletu.”

“Hah. Treba se snaći s onime što ti je na raspolaganju.” Ona spusti glavu pa ubrza korak iodmaršira između drveća.

West ju je gledao kako odmiče. Ona ima kostiju, kako bi to Sjevernjaci rekli. Ladisla bi mogaonaučiti ponešto iz njezine tvrdoglave odlučnosti. West se preko ramena osvrne prema princu koji jedelikatno posrtao kroz blato s razdražljivom grimasom na licu. Ispuhne zapareni uzdah. Čini se da jeprekasno da Ladisla išta nauči.

Bijedan obrok od komadića starog kruha i šalice hladnog gulaša. Trodrvaš im nije dao dazapale vatru, ma koliko Ladisla preklinjao. Preveliki je rizik da ih primijete. I tako su sjedili i tihorazgovarali u sve većoj tami, malo odmaknuti od Sjevernjaka. Razgovor je dobra stvar, pa makarsamo zato da skrene misli s hladnoće, bolova i neudobnosti. Makar da zaustavi cvokotanje zuba.

“Rekli ste da ste se borili u Kanti, je li, Pike? U ratu?”

“Tako je. Bio sam narednik.” Pike je polako kimao, a oči su mu sjajile u ružičastoj zbrci lica.“Teško je povjerovati da nam je cijelo vrijeme bilo prevruće, ha?”

West tužno progrglja. Bilo je to nešto najbliže smijehu što je uspio izvesti. “U kojoj ste četibili?”

“U prvoj pukovniji Kraljeve osobne konjice, pod zapovjedništvom pukovnika Glokte.”

“Ali to je bila moja pukovnija!”

“Znam.”

“Ja se vas ne sjećam.”

Pikeove se opekline premjeste na način za koji je West pomislio da bi mogao biti osmijeh.“Drugačije sam izgledao u ono vrijeme. Ja se vas sjećam, poručniče West. Ljudi su vas voljeli. Vamase bilo dobro obratiti s bilo kakvim problemom.”

West gutne. Sada mu više nije toliko ležalo rješavanje problema. Samo njihovo stvaranje. “Akako ste završili u logoru?”

Pike i Cathil se pogledaju. “Inače, među kažnjenicima, to se ne pita.” “Aha.” West spustipogled i protrlja ruke. “Oprostite, nisam vas htio uvrijediti.”

“Nisam se uvrijedio.” Pike šmrcne i protrlja se sa strane po rastopljenom nosu. “Napravio sam

pokoju pogrešku. Neka na tome ostane. Čeka li vas doma obitelj?”

West se lecne pa prekriži ruke na prsima. “Imam sestru, doma u Adui. Ona je... komplicirana.”Mislio je da je najbolje stati na tome. “Vi?”

“Imao sam ženu. Kad su me poslali ovamo, odlučila je ostati ondje. Ranije sam je mrzio zbogtoga, ali znate što? Ne mogu reći da ne bih i sam jednako postupio.”

Ladisla se pojavi između drveća, brišući ruke u rub Westova kaputa. “Tako je već bolje!Sigurno je to bilo ono vražje meso od jutros.” Sjedne između Westa i Cathil, a ona se namrgodi kaoda je netko kraj nje iskrcao lopatu govana. Moglo se komotno zaključiti da se njih dvoje ne slažu bašnajbolje. “O čemu smo ono pričali?”

West se lecne. “Pike je baš govorio o svojoj ženi—”

“A da? Znate, naravno, da sam ja zaručen za princezu Terez, kćer nadvojvode Orsa od Talinsa.Ona je slavna ljepotica...” Ladisla zamukne, mršteći se prema sjenovitom drveću, kao ds je čak i onmaglovito svjestan koliko je bizarno govoriti o takvim temama u divljini Anglandije. “Iako počinjemsumnjati da ona nije baš posve oduševljena tim brakom.”

“Teško je zamisliti zašto”, promrmlja Cathil, sprdajući se barem deseti put te večeri.

“Ja sam nasljednik prijestolja!” otrese se princ. “I jednog dana bit ću vam kralj! Nikome nećeškoditi da se prema mene odnosite s barem malo poštovanja!”

Ona mu se nasmije u lice. “Ja nemam ni zemlje ni kralja, a pogotovo ne poštovanja premavama.”

Ladisla zgroženo zine. “Nećeš mi se obraćati kao—”

Crni Dow se nadvije nad njih niotkuda. “Začepite mu jebenu gubicu!” zareži na sjevernjačkom,ubadajući debelim prstom po zraku. “Bethod bi mogao imati uhode posvuda! Prekinite to njegovolaprdanje ili ću mu odrezati jezik!” I utopi se u sjenama.

“Želi da budemo tiho, Visosti”, prevede mu West šapatom.

Princ gutne. “Shvatio sam.” On i Cathil se pogrbe i nastave u tišini bijesno zuriti jedno u drugo.

West je ležao na leđima na tvrdoj zemlji, pod platnom koje mu je škripilo tik iznad lica, igledao snijeg kako nježno pada onkraj crnih kvrga njegovih čizama. Cathil je bila priljubljena uznjega s jedne strane, a Cucak s druge. Ostatak ekipe bio je oko njih, svi čvršto stisnuti pod velikomsmrdljivom dekom. Svi osim Dowa koji je vani čuvao stražu. Ovakve hladnoće dušu su dale da seljudi bolje upoznaju.

S drugog kraja grupe dopiralo je gromoglasno hrkanje, vjerojatno Trodrvaš ili Tul. Cucak jeimao naviku puno se trzati u snu; trgao se, protezao i cvrkutao besmislene zvukove. Ladislin je dahhripao s desne strane, slabašan i kao da dopire iz prsa. Svi su zaspali, manje-više, čim su spustili

glave na pod.

No West nije mogao zaspati. Bio je previše okupiran razmišljanjem o svim nedaćama,porazima i užasnim opasnostima u kojima su se našli. I ne samo oni. Maršal Burr možda je negdje ušumama Anglandije i žuri se na jug njima u pomoć, nesvjestan da upada u stupicu. Nesvjestan da gaBethod očekuje.

Situacija je bila smrtno ozbiljna, ali West se, posve nerazumno, osjećao bezbrižno. Činjenica jeda su ovdje u divljini stvari jednostavne. Nema svakodnevnih bitaka u kojima se treba boriti, nipredrasuda koje treba pobijediti, ni potrebe da razmišlja više od sat vremena unaprijed. Prvi putnakon mnogo mjeseci osjećao se slobodno.

Lecne se pa protegne bolne noge, osjeti kako se Cathil do njega meškolji u snu, naslanja muglavu na rame i pritišće obraz na njegovu prljavu uniformu. Osjetio je toplinu njezina daha na licu,toplinu njezina tijela kroz odjeću. Ugodnu toplinu. Dojam je samo mrvicu kvario vonj znoja i vlažnezemlje, i Cuckovo cviljenje i mrmljanje u drugo uho. West sklopi oči s laganim cerekom na licu.Možda se stvari još daju ispraviti. Možda još uvijek stigne biti junak. Samo da Ladislu dostaviživoga maršalu Burru.

SVE OSTALO TRAĆENJE JE DAHAFerro je jahala i promatrala krajolik. Još uvijek su pratili tamnuvodu, još uvijek joj je hladan

vjetar propuhavao odjeću, još uvijek je prijeteće nebo bio teško od kaosa, no kraj se ipak mijenjao.Dok je prijebio ravan kao stol, sad je bio pun uzvisina i iznenadnih, skrivenih korita.Bio je to kraj ukojem su se ljudi lako mogli sakriti a ta joj se pomisao nijesviđala. Ne da se bojala, jer FerroMaljinn ne boji se nikoga. No moralaje još pažljivije gledati i slušati ne bi li spazila tragove nečijegprolaska,tragove da ih netko čeka.

To je jednostavno razumno.

I trava se promijenila. Navikla se da je posvuda, visoka i lelujava na vjetru, no ovdje je bilaniska, suha i usahla, svijetla kao slama. Bivala je sve kraća što su dalje odmicali. Danas je već bilogolih područja raštranih naokolo. Gole zemlje po kojoj ništa ne raste. Prazne zemlje, nalik na prašinuPustare.

Mrtve zemlje.

I to mrtve bez nekog njoj vidljivog razloga. Namršteno je gledala prema naboranoj nizini,prema dalekim brdima, nejasnoj, izlomljenoj liniji iznad horizonta. Ništa se nije micalo u cijelomtom ogromnom prostoru. Ništa osim njih i nestrpljivih oblaka. I jedne ptice koja je lebdjela visoko,visoko gore, gotovo mirna u zraku, dok su joj duga pera na tamnim vrhovima krila treperila.

“Prva ptica koju sam vidio u zadnja dva dana”, progunđa Devetprsti, sumnjičavo zureći u nju.

“Hah”, progunđa ona. “Ptice su pametnije od nas. Što mi ovdje radimo?”

“Nemamo pametnijeg posla nigdje drugdje.”

Ferro je imala pametnijeg posla drugdje. Bilo gdje gdje može ubijati Gurkhulce. “Govori usvoje ime.”

“Što? Ti imaš hrpu prijatelja doma u Pustari koji se sad svi raspituju za tebe? Gdje je Ferronestala? Nitko se više ne smije otkad nje nema.” Pa otpuhne kao da je rekao nešto smiješno.

Ferro nije bilo jasno što. “Ne možemo svi biti omiljeni kao ti, rozi.” Pa i ona otpuhne. “Sigurnasam da će te dočekati sa spremnom gozbom kad se vratiš na Sjever.”

“O, bit će gozbe, to svakako. Čim me objese.”

Ona razmisli o tome načas, gledajući ga postrance krajičkom oka. Gledala ga je ne okrenuvšiglavu tako da, ako je pogleda, može skrenuti oči i praviti se da ga uopće nije gledala. Morala jepriznati da, sad kad se navikla na njega, veliki rozi i nije tako loš. Borili su se zajedno, više puta, isvaki je put odradio svoj dio. Dogovorili su se da će pokopati jedan drugoga ako bude potrebno ivjerovala je da će on to i učiniti. Čudno izgleda, čudno zvuči, ali još nije doživjela da nije učinionešto što je rekao da će učiniti, a već samim time bio je jedan od boljih ljudi koje poznaje. Bolje da

mu to ne kaže, naravno, niti mu dade naslutiti da je to pomislila.

Tada će je razočarati.

“Onda nemaš nikoga?” upita ga.

“Samo neprijatelje.”

“Zašto se ne boriš protiv njih?”

“Da se borim? Tako sam i zaradio sve što imam.” Pa digne velike prazne šake da joj pokaže.“Ništa osim lošeg glasa i cijelo čudo ljudi koji me imaju goruću želju ubiti. Boriti se? Hah! Što tibolje ide, to ti bude gore u životu. Neke sam račune poravnao i to zna biti krasan osjećaj, ali tajosjećaj ne traje dugo. Osveta te ne grije noću, to je činjenica. Precijenjena je. Sama za sebe nijedovoljna. Trebaš još nešto.”

Ferro zatrese glavom. “Previše očekuješ od života, rozi.”

On se naceri. “A ja sam mislio da ti očekuješ premalo.”

“Ako ništa ne očekuješ, nećeš se razočarati.”

“Ako ništa ne očekuješ, ništa nećeš ni dobiti.”

Ferro mu se namršti. U tome je problem s razgovorom. Nekako je uvijek odvede u neželjenomsmjeru. Nedostaje joj prakse, možda. Ona trzne uzdama i petama potjera konja, dalje od Devetprstogai ostalih, u stranu, u osamu.

Šutnja, dakle. Šutnja je dosadna, možda, ali je iskrena.

Namršti se poprijeko Lutharu koji je uspravno sjedio na kolima i on joj se naceri kao idiot,najšire što je mogao sa zavojima preko pola lica. Nekako se činio drugačijim, a to joj se nije sviđalo.Zadnji put kad mu je mijenjala zavoje, zahvalio joj je i to joj se učinilo čudnim. Ferro nije voljelazahvale. Obično nešto skrivaju. Izjedalo ju je što je napravila nešto vrijedno zahvaljivanja.Pomaganje drugima vodi k prijateljstvima. Prijateljstva vode k razočaranju, u najboljem slučaju.

U najgorem, izdaji.

Luthar je sada nešto govorio Devetprstom, obratio mu se odozdo s kola. Sjevernjak zabaciglavu i grohotom se glupavo nasmije, tako da mu se konj prepao i umalo ga zbacio na pod. Bayaz sezadovoljno Ijuljuškao u sedlu, sa sretnim borama u kutovima očiju dok je gledao kako Devetprstiprtlja s uzdama. Ferro namrgođeno pogleda prema ravnici.

Mnogo joj se više sviđalo kad nitko nikoga nije volio. To je bilo ugodno, i poznato. To jerazumjela. Povjerenje, drugarstvo i dobro raspoloženje, sve joj je to bilo toliko daleko u prošlosti dajoj je gotovo bilo nepoznato.

A tko voli nepoznato?

Ferro je vidjela mnogo mrtvaca. Stvorila ih je natprosječno mnogo. Dosta ih je vlastitimrukama pokopala. Smrt je njezin zanat i njezina razbibriga. Ali nikad nije vidjela toliko leševa najednome mjestu. Slabašna trava bila ih je prepuna. Skliznula je iz sedla i hodala među truplima. Ništanije odavalo tko se protiv koga borio, niti tko je bio na kojoj strani.

Mrtvi svi izgledaju isto.

Pogotovo ako ih je netko pokrao - oklopi, oružje i pola odjeće je nestalo. Ležali su nagomilani iisprepleteni na jednome mjestu, u dugoj sjeni slomljenog stupa. Izgledao je prastaro, raskoljen ismrskan, a trusni je kamen bio obrastao usahlom travom i prošaran lišajevima. Na njegovu je vrhusjedila crna ptičurina sklopljenih krila, i staklastim je očima netremice zurila u Ferro kad sepribližila.

Truplo goleme ljudine ležalo je napola posjednuto uz rastureni kamen i još uvijek je u rucidržao slomljeni štap, s tamnom krvlju i tamnom zemljom ispod noktiju. Najvjerojatnije je na štapubila zastava, Ferro pomisli. Ti vojnici izgleda jako drže do zastava. Nikad joj to nije bilo jasno. Nemožeš čovjeka ubiti zastavom. Ne možeš se njome zaštititi. Pa ipak, ljudi su spremni umirati za svojezastave.

“Glupost”, promrmlja ona, namršteno gledajući ptičurinu na stupu.

“Pokolj”, reče Devetprsti.

Bayaz progunđa nešto i protrlja bradu. “Ali tko je tu koga poklao?”

Ferro je vidjela Lutharovo nateklo lice kako razrogačenih i zabrinutih očiju viri preko bočneograde kola. Quai je bio tik ispred njega na vozačkom sjedalu, uzde su mu se mlitavo klatile urukama, a lice bilo bezizražajno dok je odozgo gledao trupla.

Ferro okrene jedno od tijela i ponjuši ga. Blijeda koža, tamne usne, još uvijek bez smrada.“Nema dugo otkad se ovo dogodilo. Možda dva dana?” “Ali nema muha?” Devetprsti je namrgođenogledao trupla. Na njima je nekoliko ptica sjedilo i gledalo. “Samo ptice. A ni one ne jedu. Čudno.”

“Pa i ne, prijatelju!” Ferro trgne glavu gore. Neki je čovjek žurno hodao prema njima prekobojišta, visoki rozi u odrpanom kaputu, s kvrgavim komadom drveta u ruci. Imao je neurednu čupumasne kose i dugu masnu bradu. Imao je izbuljene sjajne i divlje oči na licu izbrazdanom dubokimborama. Ferro je zurila u njega, i nije bila sigurna kako joj se mogao toliko približiti a da ga neprimijeti.

Ptice polete s leševa kad su mu čule glas, ali se ne rasprše zbog njega. Polete prema njemu,neke mu se smjeste na ramena, a neke mu počnu lepršati oko glave i oko njega u širokim krugovima.Ferro posegne za lukom, zgrabi strijelu, no Bayaz digne ruku. “Ne.”

“Vidite ovo?” Rozi dugonja pokaže prema polomljenom stupu a ptica s njega zaleprša i sleti muna pruženi prst. “Stup od što milja! Što milja do Aulcusa!” On spusti ruku, a ptica mu skoči na rame,

pokraj ostalih, i ostane sjediti ondje, mirna i tiha. “Stojite na samoj granici mrtve zemlje! Ni jednaživotinja ovamo ne dolazi osim ako je netko ne natjera!”

“Kako sad, brate?” vikne Bayaz, i Ferro nezadovoljno gurne strijelu u stranu. Još jedan mag.Trebala je znati. Kad god staviš dvije takve budale na okup, sigurno će biti puno laprdanja i velikihriječi.

A to znači puno laži.

“Veliki Bayaze!” vikne pridošlica kad se približio. “Prvi mag! Čuo sam priče da dolaziš odptica u zraku, riba u vodi, zvijeri na zemlji, a sada vidim i vlastitim očima, pa ipak jedva vjerujem.Je li moguće? Da te blagoslovljene noge dotiču ovo krvavo tlo?”

Posadi štap na zemlju, i čim je to učinio, velika crna ptica šmugne mu s ramena i uhvati sekandžama za njegov vrh, mašući krilima dok se nije smjestila. Ferro oprezno odstupi jedan korak ipoloži ruku na nož. Nije kanila dopustiti da je jedna od tih živina posere.

“Zacharuse”, reče Bayaz i ukočeno sjaše iz sedla, iako se Ferro činilo da mu je ime izgovoriobez previše radosti. “Izgledaš zdravo; brate.”

“Izgledam umorno. Izgledam umorno, prljavo i srdito, jer sam ja takav. Tebe je teško naći,Bayaze. Tražio sam te po cijeloj ravnici, uzduž i poprijeko.”

“Pritajili smo se. I Khalulovi nas saveznici traže.” Bayazove oči trgnu po prizoru krvoprolića.“Je li ovo tvoje djelo?”

“Djelo je to mojega štićenika, mladoga Goltusa. Divlji je kao lav, mogu ti reći, i dobar je carkao i veliki ljudi iz davnina! Zarobio je svojeg najvećeg rivala, brata Scarija, i ukazao mu milost.”Zacharus šmrcne. “Nisam mu to savjetovao, ali mladi rade po svome. Ovo su zadnji Scariovi ljudi.Oni koji se nisu htjeli predati.” Nehajno mahne rukom prema truplima, a ptice na njegovim ramenimazamahnu zajedno s njim.

“Milost ima svoje granice”, primijeti Bayaz.

“Nisu htjeli pobjeći u mrtvu zemlju pa su ovdje postavili svoje uporište i ovdje izginuli, u sjenistupova od što milja. Goltus im je preoteo zastavu Treće legije. Istu onu zastavu pod kojom je i samStolicus izjahao u bitku. Relikvija je to Staroga doba! Baš kao i ti i ja, brate.”

Bayaz nije izgledao impresioniran. “Komad stare krpe. Ovim momcima nije donijela previšekoristi. To što nosi komad hrane za moljce ne čini čovjeka Stolicusom.”

“Možda ne. Znatno je izblijedjela ta stvarca, istini za volju. Svi su dragulji odavno strgnuti snje i prodani za kupnju oružja.”

“Dragulji su luksuz u današnje vrijeme, ali svi trebaju oružje. Gdje je sada tvoj mladi car?”

“Već na povratku na istok, nije imao vremena ni mrtve spaliti. Hita prema Darmiumu u opsadu

grada i da objesi onog luđaka Cabriana sa zidina. Onda ćemo možda moći imati mir.”

Bayaz neveselo otpuhne. “Sjećaš li se uopće kakav je to osjećaj, imati mir?”

“Iznenadio bi se ti čega seja sve sjećam.” I Zacharusove se izbuljene oči zapilje u Bayaza. “Alikako stvari stoje u širem svijetu? Kako je Yulwei?”

“Motri, kao i uvijek.”

“A što je s našim četvrtim bratom, crnom ovcom obitelji, velikim prorokom Khalulom?”

Bayazovo lice postane oštro. “Jača. Počinje se komešati. Sluti da je kucnuo njegov čas.”

“A ti ga, naravno, kaniš zaustaviti?

“A što bih drugo trebao?”

“Hmmm. Khalul je, zadnje što sam čuo, bio na jugu, a tebe putovanje vodi na zapad. Zar si seizgubio, brate? Ovdje nema ničega osim ruševina prošlosti.”

“U prošlosti je moć.”

“Moć? Hah! Nikad se nećeš promijeniti. S čudnim to društvancem jašeš, Bayaze. MladogMalacusa Quaija, dakako, znam. Kako ide, pripovjedaču?” vikne on naučniku. “Kako ide, pričljivče?Kakav je moj brat prema tebi?” Quai ostane pogrbljen na kolima. “Dosta dobar.”

“Dosta dobar? To je sve? Naučio si šutjeti, onda, barem nešto. Kako si ga tome naučio,Bayaze? Ja ga tome nikad nisam uspio naučiti.”

Bayaz se namršti prema Quaiju. “Nisam baš ni morao.”

“A tako. Što je ono Juvens rekao? Najbolje pouke sami iz sebe izvlačimo.” Zacharus okrenebuljave oči prema Ferro, a oči njegovih ptica okrenu se s njim, kao jedno. “Ova je neka neobična.”

“Ima krv.”

“Još uvijek ti treba netko tko može komunicirati s duhovima.”

“On može.” Bayaz kimne glavom prema Devetprstome. Roza mrcina nešto je čeprkao po sedluno sad podigne pogled, sav izbezumljen.

“On?” Zacharus se namršti. Puno ljutnje, Ferro pomisli, ali i nešto tuge i nešto straha. Ptice nanjegovim ramenima, glavi i vrhu štapa uspravno su stajale i raširile krila, mahale i kreštale. “Slušajme, brate, prije nego bude prekasno. Odustani od ove ludosti. Stat ću uz tebe protiv Khalula. Stat ćuuz tebe i Yulweija. Nas trojica zajedno, kao u Staro doba, kao protiv Tvorca. Ujedinjeni magi.Pomoći ću ti.”

Uslijedi duga tišina, a Bayazovim se licem prošire oštre bore. “Pomoći ćeš mi? Da si mi baremponudio tu pomoć davno, kad je Tvorac pao, kad sam te za nju preklinjao. Onda smo možda moglipresjeći Khalulovo ludilo prije nego što se stiglo ukorijeniti. Sada cijeli jug vrvi Žderačima, cijeli jesvijet postao njihovo igralište, prema svetom se svijetu našega gospodara odnose s otvorenimprezirom! Mislim da nas trojica nećemo biti dovoljni. Što onda? Namamit ćeš Cawneil od njezinihknjiga? Pronaći ćeš Leru, ispod kojeg god da se kamena u cijelome Krugu Svijeta zavukla? Hoćeš lidovesti Karnaulta s druge strane golemog oceana, ili Anselmija Slomljenzuba iz zemlje mrtvih?Ujedinjeni magi, kažeš?” Bayaz podrugljivo iskrivi usta. “Prošla su ta vremena, brate. Karavana jeprošla, odavno, i nikad se više neće vratiti, a mi se nismo pridružili!”

“Tako dakle!” procijedi Zacharus, izbuljivši oči prošarane crvenim prugama jače nego ikad.“A ako pronađeš to što tražiš, što onda? Zar zaista misliš da ćeš to moći kontrolirati? Usuđuješ semisliti da možeš ono što ni Glustrod, ni Kanedias, pa ni sam Juvens nisu mogli?”

“Ja sam mudriji zahvaljujući njihovim pogreškama.”

“Ne bih rekao! Jedan zločin kaznio bi još gorim!”

Bayazove tanke usne i upali obrazi još se više zaoštre. Bez tuge, bez straha, ali s mnogo vlastiteljutnje. “Ovaj rat nisam ja započeo, brate! Zar sam ja prekršio Drugi zakon? Zar sam ja porobio polajuga zbog svoje taštine?”

“Ne, ali smo obojica odigrali svoju ulogu u tome, a ti veću od većine. Zanimljivo kako se jasjećam stvari koje ti izostavljaš. Kako si se prepirao s Khalulom. Kako vas je Juvens odlučiorazdvojiti. Kako si ti potražio Tvorca i nagovorio ga da s tobom podijeli svoje tajne.” Zacharus senasmije, grubim cerekom, a njegove ptice zagrakću i zakrešte zajedno s njim. “Rekao bih da nikadnije imao namjeru podijeliti s tobom svoju kćer, je li, Bayaze? Tvorčeva kći? Tolomei? Ima li utvome sjećanju mjesta za nju?”

Bayazove oči hladno su sjale. “Možda je krivica moja”, prošapće. “I rješenje će biti moje—”

“Misliš ds je Euz iz hira izrekao Prvi zakon? Misliš ds je Juvens stavio tu stvar na rub Svijetazato što je sigurna? Ona je... ona je zla!”

“Zla?” Bayaz prezrivo otpuhne. “To je riječ za malu djecu. Riječ koju neznalice koriste za onekoji se s njima ne slažu. Mislio sam da smo takve pojmove prerasli prije mnogo stoljeća.”

“Ali rizici—”

“Odlučio sam.” Bayazov je glas bio željezan, i dobro izoštren. “Duge sam godine razmišljao otome. Rekao si svoje, Zacharuse, no nisi mi ponudio druge opcije. Pokušaj me zaustaviti, ako bašmoraš. U suprotnome, makni mi se s puta.”

“Onda se ništa nije promijenilo.” Starac se okrene pogledati Ferro, trzavog naboranog lica, atamne oči njegovih ptica pogledaju zajedno s njim. “A ti, đavolja krvi? Znaš li ti što on želi dadotakneš? Razumiješ li što on želi da mu poneseš? Imaš li i najmanjeg pojma koliko je to opasno?”

Malena ptičica skoči mu s ramena i počne cvrkutati oko Ferrine glave u krugovima. “Bolje bi ti biloda pobjegneš i nikad ne prestaneš bježati! Svima vama!”

Ferro napravi grimasu. Pljusne pticu u zraku i ona padne na pod pa nastavi skakutati i cvrkutatimeđu truplima. Ostale su kreštale i siktale i kljucale od ljutnje, no ona nije obraćala pažnju na njih.“Ne poznaješ me, ti stara roza budaletino s prljavom bradom. Nemoj se praviti da me razumiješ, nitida znaš što želim i što mi je ponuđeno. Zašto bih riječima jednog lažljivca vjerovala više negoriječima drugog? Uzmi svoje ptičurine i ne zabadaj nos u tuđa posla pa se nećemo morati svađati.Sve ostalo je samo traćenje daha.”

Zacharus i njegove ptice trepnu. On se namršti, otvori usta pa ih opet u tišini zatvori kad seFerro vinula natrag u sedlo i zakrenula konja prema zapadu. Začuje kako ostali čine isto, a zatim itopot kopita, prasak Quaijevih uzda na kolima, a onda Bayazov glas. “Slušaj ptice u zraku, ribe uvodi i zvijeri na zemlji. Uskoro ćeš čuti da je Khalul dokrajčen, a njegovi Žderači pretvoreni u prah ida su pogreške iz prošlosti zakopane kao što su odavno trebale biti.”

“Ja se nadam, ali bojim se da će vijesti biti lošije.” Ferro baci pogled preko ramena i vidi dadvojica staraca još jednom zure jedan u drugoga. “Pogreške iz prošlosti nije tako lako zakopati.Iskreno se nadam da nećeš uspjeti.”

“Ogledaj se oko sebe, prijatelju stari.” I prvi se mag nasmiješi dok se pentrao u sedlo. “Odtvojih nadanja nikad ne bude ništa.”

I tako u tišini odjašu od leševa, uz polomljeni stup od što milja u mrtvu zemlju. Premaruševinama prošlosti. Prema Aulcusu.

Pod smračenim nebom.

PITANJE VREMENANad.lek.toru Suitu, čelniku Inkvizicije Njegova Veličanstva.

Vaša Eminencijo,

Sada već šest tjedana odbijamo Gurkhulce. Svakoga jutra prkose našoj ubojitoj paljbi ne bili istovarivali zemlju i kamenje u naš jarak, a mi svake noći spuštamo ljude sa zidina da gapokušaju opet iskopati. Unatoč svom našem trudu, konačno su uspjeli napuniti kanal na dvamamjestima. Sada svakodnevno ekipepenjača jurišaju iz gurkhulskih linija i postavljaju ljestve,ponekad se i sami uspiju uspeti na zidine, eda bismo ih mi krvavo odbili.

U međuvremenu, nastavlja se bombardiranje katapultima, a zidovi su na nekoliko dijelovaopasno oslabljeni. Učvrstili ih jesmo, ali možda neće proći još dugo prije nego što Gurkhulcinaprave savladiv proboj. S unutrašnje smo strane postavili barikade koje će ih zadržati ako seprobiju u Donji grad. Obrana nam je na rubu snaga, ali nitko i ne pomišlja na predaju.Nastavljamo se boriti.

Kao uvijek, Vaša Eminencijo, vaš sam vjerni sluga.

Sand dan Glokta, superior Dagoske

Glokta je držao dah i lickao desni dok je kroz dalekozor promatrao kako se oblaci prašinesliježu na krovove sirotinjske četvrti. Zadnji tresci i lomot padajućeg kamenja izblijede i Dagoska utom jednom trenutku ostane u neobičnoj tišini. Svijet je zadržao dah.

Tada vriska iz daljine dopre do njega na balkonu izbočenom iz zida citadele, visoko iznadgrada. Vriska koje se dobro sjećao i sa starih i s novih ratišta. I nisu to nimalo sretne uspomene.Gurkhulski bojni poklič. Dolazi neprijatelj. Sada, znao je, jurišaju preko otvorenog terena ispredzidina, kao što su to činili mnogo puta zadnjih nekoliko tjedana. Ali ovoga puta imaju prodor.

Gledao je sićušna obličja vojnika kako se kreću po prašinom presvučenim zidinama i kulama sasvake strane rupe. Pomakne dalekozor prema dolje da prouči široki polukrug barikada, trostrukeredove ljudi koji čuče iza njih i čekaju da Gurkhulci dođu. Glokta se namršti i utrnulim lijevimstopalom promigolji u čizmi. Naoko slabašna obrana, bome. Ali to je sve što imamo.

Sad su se gurkhulski vojnici počeli slijevati kroz razjapljeni prodor kao crni mravi izmravinjaka; gomila naguranih ljudi, svjetlucanje čelika, mahanje zastava, sve se pomaljalo iz oblakasmeđe prašine, jagmilo se niz veliku hrpu popadalog skršenog kamenja i ravno u žestoku kišu strijelaispaljenih iz ravnih lukova. Prvi u proboju. Nezavidan položaj. Prvi redovi pokošeni su kako sudolazili, sitni obrisi padali su i kotrljali se niz brdo šute iza zidina. Mnogi su pali, no uvijek ih je bilojoš koji su se probijali preko tijela svojih drugova, gurali se naprijed preko mase polomljenogkamenja i razbacanih greda pa u grad.

Zrakom se sad prolomi još jedan poklič i Glokta ugleda branitelje kako kreću u juriš izabarikada. Unijski vojnici, plaćenici, Dagoskanci, svi pohitaju prema prodoru. S ove udaljenosti svisu izgledali kao da se kreću apsurdno sporo. Mlaka ulja i mlaka vode koje polako teku jedna premadrugoj. Sretnu se i postane nemoguće razlučiti jednu stranu od druge. Tekuća masa, isprekidanasvjetlucavim metalima, valjala se i navirala poput mora, a iznad nje je mlitavo visjela pokoja šarenazastava.

Povici i vriska lebdjeli su nad gradom, odjekivali, pomicali se s povjetarcem. Dalekonaviranje bola i gnjeva, štropot i buka borbe. Katkad je zvučalo kao oluja u daljini, nerazumljivo.Katkad bi pojedinačan povik ili riječ dolebdio do Gloktina uha, iznenađujuće jasno. Podsjećalo ga jeto na zvuke gomile na Turniru. Osim što oštrice sada nisu tupe. Obje su strane smrtno ozbiljne.Koliko ih je već jutros izginulo, pitam se? Okrene se generalu Vissbrucku koji se znojio pokraj njegau svojoj besprijekornoj uniformi.

“Jeste li se ikad borili u ovakvom okršaju, generale? U izravnoj borbi, prsa o prsa, nadohvatkoplja, štono bi se reklo?”

Vissbruck ni na tren nije prestao škiljiti kroz dalekozor. “Ne. Nisam.”

“Ne bih vam preporučio. Ja jesam samo jednom i ne bih rado ponovio to iskustvo.” Premjestidršku štapa u znojnoj ruci. Nije kao da je to sada pretjerano izgledno, naravno. “Na konju sam seborio dosta često. Napadali smo male grupacije pješaštva, razbijali ih i progonili. Plemenit je toposao, sjeći ljude dok bježe, zaradio sam svakojake pohvale za to. Ubrzo sam ustanovio da jepješadijska bitka nešto posve drugo. Gužva je tolika da jedva dišeš, a kamoli činiš junačka djela.Junaci su oni koji imaju dovoljno sreće da izvuku živu glavu.” Otpuhne neveselo se nasmijavši.“Sjećam se kako su me gurnuli na nekog gurkhulskog časnika, bili smo si toliko blizu kao da smoljubavnici, a ni jedan od nas nije mogao napasti niti učiniti išta osim režati na onog drugog. Vršcikopalja nabadali su posvuda, nasumce. Ljude su gurali na oružje svoje vlastite strane, ili ih gazili napodu. Više ih je umrlo u nezgodama nego planirano.” Sve je to skupa jedna velika nezgoda.

“Gadna situacija,” promrmlja Vissbruck, “ali mora se obaviti.”

“I mora. I mora.” Glokta je vidio gurkhulsku zastavu kako maše iznad uzavrele gomile, svila jelamatala, otrcana i puna mrlja. S polomljenih zidina letjelo je kamenje i razbijalo se dolje po njima.Ljudi su bili bespomoćno zbijeni, rame do ramena, i nisu se mogli pomaknuti. Visoko odozgo međunjih su prevrnuli golemu bačvu kipuće vode. Gurkhulci su izgubili svaki privid reda čim su prošlikroz prodor, i sad se bezoblična masa ljudi počela kolebati. Branitelji su ih pritiskali sa svih strana,nepopustljivo, gurali ih kopljima i štitovima, sjekli mačevima i sjekirama, gazili pale čizmama.

“Odbijamo ih!” začuje se Vissbruckov glas.

“Da”, promrmlja Glokta, zureći kroz dalekozor u očajničku borbu. “Čini se da je tako.” Amome veselju nema kraja.

Gurkhulski je napad bio opkoljen i ljudi su brzo padali, posrćući natrag uz brdo šute premaprodoru. Postupno su preživjeli potjerani van i dolje u ničiju zemlju, a ravni su lukovi sa zidina

odapinjali strijele u masu ljudi u bijegu, sijući paniku i smrt. Nejasan zvuk branitelja koji kličuprobije se do njih na zidinama citadele.

Još jedan napad potučen. Deseci Gurkhulaca pobijeni, ali uvijek ih ima još. Ako se probijukroz barikade u Donji grad, gotovi smo. Mogu dolaziti koliko god češto žele. Trebamo samojednom izgubiti i igri je kraj.

“Izgleda da je današnji dan naš. Barem ovaj.” Glokta odšepa do ugla balkona i kroz dalekozorse zapilji prema jugu, u zaljev i dalje prema Južnome moru. Nije bilo ničega osim mirne vode koja jesvjetlucala na ravnom obzoru. “Još uvijek nema ni traga gurkhulskom brodovlju.”

Vissbruck pročisti grlo. “Uz najveće moguće poštovanje...” Dakle, nimalo, pretpostavljam.“Gurkhulci nikad nisu bili pomorci. Zar imate razloga pretpostaviti da sada imaju brodove?”

Samo to što mi se u gluho doba noći u odajama pojavio crni čarobnjak i rekao mi da ihočekujem. “Samo zato što nešto ne vidimo, ne znači da to i ne postoji. Car nas i ovako drži namukama. Možda flotu drži u rezervi, čeka bolji trenutak, odbija nam pokazati sve karte dokle god nebude morao.”

“Ali s brodovima nas je mogao blokirati, izgladnjivati nas, obići nam bedeme! Nije moraoprotratiti sve one vojnike—”

“Ako gurkhulski car ičega ima u izobilju, generale, onda su to vojnici. Napravili su iskoristiviprodor.” Glokta je polako prelazio pogledom po zidinama dok nije došao do druge slabe točke. Vidioje velike pukotine na unutarnjoj strani zida koji se, premda poduprt masivnim gredama i nagomilanomšutom, ipak svakoga dana ugibao sve više prema unutra. “A uskoro će imati još jedan. Zatrpali sujarak na četiri mjesta. U međuvremenu, nas je sve manje i moral nam slabi. Ne trebaju im brodovi.”

“Ali mi ih imamo.” Glokta se iznenadio kad je otkrio da je general pristupio odmah do njega ida govori tiho i žurno, gledajući ga iskreno u oči. Kao čovjek koji nekoga prosi. Ili predlaže izdaju.Pitam se koje je od toga ovdje u igri? “Još uvijek ima vremena”, promrmlja Vissbruck, okrećućinervozno oči prema vratima i natrag. “Mi kontroliramo zaljev. Dokle god držimo Donji grad, držimoi dokove. Možemo povući unijske snage. Barem civile. U citadeli još uvijek ima časničkih žena idjece, šačice trgovaca i obrtnika koji su se naselili u Gornjem gradu i ne žele otići. Dalo bi se to brzoobaviti.”

Glokta se namršti. Možda je to i istina, ali nadlektorove naredbe glase drukčije. Civili semogu sami pobrinuti za sebe ako to žele. Unijske trupe ne idu nikamo. Osim, naravno, na pogrebnelomače. No Vissbruck je njegovu šutnju shvatio kao poticaj. “Da mi izdate naredbu, dalo bi se toveć večeras srediti, i svi bi otplovili prije—”

“A što će biti sa svima nama, generale, kada stupimo na unijsko tlo? Srcedrapateljni susret sposlodavcima u Agriontu? Neki od nas brzo bi proplakali, u to uopće ne sumnjam. Ili mislite dauzmemo brodove i otplovimo u daleki Suljuk i dug život ljenčarenja i obilja?” Glokta polako zatreseglavom. “Dražesna je to fantazija, ali samo to. Naredbe su nam da zadržimo grad. Nema predaje.Nema odustajanja. Nema plovidbe kući.”

“Nema plovidbe kući”, ponovi Vissbruck kiselo. “U međuvremenu nas Gurkhulci svakimdanom pritišću sve žešće, naši se gubici gomilaju, a i najbjedniji prosjak u gradu zna da kopnenezidine ne možemo još dugo držati. Moji ljudi su blizu pobune, a plaćenici su znatno manje pouzdani.Što biste vi da ja njima kažem? Da naredbe Zatvorenoga vijeća ne uključuju povlačenje?”

“Recite im da pojačanja stižu ovih dana.”

“To im govorim već tjednima!”

“Onda još par dana ne prave razliku.”

Vissbruck trepne. “Slobodno ja priupitam kada dolaze pojačanja?”

“Ovih.” Glokta suzi oči. “Dana. Dotad ima da izdržimo.”

“Ali zašto?” Vissbruckov se glas povisio kao u djevojčice. “Čemu? To je nemoguć zadatak!Toliki gubici! Zašto, dovraga?”

Zašto. Uvijek taj zašto. Već mi ga je dosadilo ponavljati. “Ako mislite da znam što je tonadlektoru u glavi još ste veći idiot nego što sam mislio.” Glokta je polako sisao desni i razmišljao.“U jednome imate pravo. Kopnene zidine mogle bi pasti svakoga trenutka. Moramo pripremitipovlačenje u Gornji grad.”

“Ali... ako napustimo Donji grad, napuštamo dokove! Neće nam više moći dostavljati zalihe!Ni pojačanja, sve da i stignu! Što s vašim krasnim govorom koji ste mi održali, superiore? ZidineGornjega grada predugačke su i preslabe? Ako kopnene zidine padnu, grad je osuđen na propast?Moramo ih poraziti ondje ili nećemo uopće, rekli ste! Ako izgubimo dokove... nema više bijega!”Moj dragi bucmasti pudinže od generala, zar vam nije jasno? Bijeg nikad nije bio u igri.

Glokta se naceri i pokaže Vissbrucku prazne rupetine između zuba. “Ako jedan plan propadne,moramo pokušati s drugim. Situacija je, kao što ste tako bistro ukazali, očajnička. Vjerujte mi, ja bihradije da car jednostavno odustane i otiđe kući, ali sumnjam da na to možemo računati, zar ne?Obavijestite Coscu i Kahdiju, noćas treba preseliti sve civile iz Donjeg grada. Možda ćemo se moratipovući u roku odmah.” Barem neću morati tako daleko šepati do prve linije fronta.

“Toliko ljudi neće sigurno stati na Gornji grad! Bit će ih pune ulice!” Bolje to nego pune rake.“Spavat će po trgovima i hodnicima!” Bolje to nego pod zemljom. “Dolje ih je na tisuće!”

“Onda što prije počnete, to bolje.”

Glokta se napola sagnuo dok je prolazio kroz vrata. Vrućina na drugoj strani bila je gotovonepodnošljiva, a smrad znoja i spaljenog mesa neugodno ga je škakljao u grlu.

Nadlanicom drhtave ruke obriše oči koje su već suzile i zaškilji u tamu. Tri praktikala poprimeoblik u mraku. Bili su na okupu, a maskirana su im lica bila osvijetljena odozdo ljutim narančastimsjajem žeravnika, puna oštrih svijetlih kostiju i oštrih tamnih sjena. Vrazi u paklu.

Vitarina košulja bila je posve promočena i zalijepljena joj za ramena, a u lice su joj bileusječene gnjevne bore. Severard je bio gol do pasa, dahtanje mu je prigušivala maska, a mlitava muje kosa klaparala od znoja. Frost je bio mokar kao da je stajao na kiši; krupne su mu se kapljecijedile niz blijedu kožu, a mišići čeljusti bili ukočeni i ispupčeni. Jedina osoba u prostoriji koja nijeodavala znakove nelagode bila je Shickel. Djevojka je imala ekstatičan osmijeh na licu dok joj jeVitari turala usijano željezo u prsa. Kao da joj je to najsretniji trenutak u životu.

Glokta gutne dok je gledao, sjeti se kako su i njemu pokazali užareno željezo. Sjeti se kako jemolio, preklinjao, cmizdrio za milost. Sjećao se kakav je osjećaj kad ti pritisnu metal u kožu. Takousijano vruće da gotovo imaš osjećaj da je hladno. Bezumne buke vlastitih krikova. Smradavlastitog spaljenog mesa. I sad je osjećao miris. Prvo sam patiš, onda ti mučiš druge, a ondanaređuješ ljudima da muče. To ti je obrazac u životu. Slegne bolnim ramenima pa othrama u sobu.“Napredujete?” zakrešti.

Severard se uspravi, progunđa pa uvije leđa, obriše čelo i otrese znoj na ljigavi pod. “Ne znamza nju, ali ja sam na pola puta da se slomim.”

“Ne napredujemo nimalo!” otrese se Vitari i baci crno željezo natrag u žeravnik, a kiša iskripoleti u zrak. “Pokušali smo noževima, pokušali smo čekićima, pokušali smo vodom, pokušali smovatrom. Ne želi ni zucnuti. Kuja jebena kao da je od kamena.”

“Mekša je od kamena,” procijedi Severard, “ali nije nimalo nalik na nas.” Uzme sa stola nož,čija oštrica nakratko zabljesne narančašto u tami, nagne se naprijed i zareže dugu posjekotinu uShickelinu tanku podlakticu. Lice jedva da joj je trznulo dok je to činio. Rana se razjapi i objesi,sjajeći upaljeno crveno. Severard joj zabije prst unutra i provrti ga. Shickel ne pokaže ni najmanjiznak da je boli. On izvadi prst i pruži ga u zrak, pa protrlja vrh palcem. “Nije čak ni mokro. Kao darežem tjedan dana star leš.”

Glokta osjeti kako mu noga drhti pa se lecne i sjedne na slobodnu stolicu. “Očito, to nijenormalno.”

“Bago vefeno”, progunđa Frost.

“Ali ne zacjeljuje kao ranije.” Ni jedna od posjekotina na koži nije se zatvarala. Sve viseotvorene, mrtve i suhe kao meso u mesnici. A ni opekline nisu blijedjele. Pougljenjene crne prugepo koži, kao meso s roštilja.

“Samo sjedi i gleda,” reče Severard, “ni riječ nije rekla.”

Glokta se namršti. Zar sam zaista ovo imao na umu kad sam se pridružio Inkviziciji?Mučenje djevojaka? Obriše vlagu ispod peckavih očiju. No opet, ovo je stvorenje u isti mah mnogoviše i mnogo manje od jedne djevojke. Sjeti se ruku koje su ga grčevito držale, troje praktikala kojisu se svim silama trudili odvući je. Mnogo više i mnogo manje od ljudskog bića. Ne smijemoponoviti greške koje smo napravili s prvim magom.

“Moramo biti otvorenog uma”, promrmlja.

“Znate li što bi moj otac rekao na to?” Glas zakrešti, dubok i strugavo hrapav, kao u starca,neobično pogrešan za to mlado, glatko lice.

Glokta osjeti da mu lijevo oko trza, a znoj mu se cijedi ispod kaputa. “Tvoj otac?”

Shickel mu se nasmiješi, a oči joj zasjaju u tami. Gotovo se činilo da joj se posjekotine potijelu smiju zajedno s njom. “Moj otac. Prorok. Veliki Khalul. Rekao bi da je otvoren um kao iotvorena rana. Ranjiv pred otrovom. Podložan gnjileži. Sklon vlasniku uzrokovati samo bol.”

“Sad želiš govoriti?”

“Sada biram govoriti.”

“Zašto?”

“Zašto ne? Sad kad znate da je to moj izbor, a ne vaš. Pitaj što imaš, bogalju. Trebao biiskoristiti priliku da nešto saznaš kad već možeš. Bog zna da bi ti to dobro došlo. Čovjek izgubljen upustinji—”

“Znam ostatak.” Glokta zastane. Toliko pitanja, ali što pitati ovakvu spodobu? “Ti si Žderač?”

“Mi se drugačije nazivamo, ali da.” Ona lagano nakrivi glavu, no oči joj ne napuste njegove.“Svećenici su me natjerali da prvo pojedem svoju majku. Kad su me tek pronašli. Bilo je ili to ilismrt, a glad za životom bila je tako jaka prije. Kasnije sam plakala, ali to je bilo davno i sad u meniviše nema suza. Gadim se sebi, naravno. Ponekad trebam ubijati, ponekad želim umrijeti. Zaslužujemto. U to uopće ne sumnjam. Jedino sam u to sigurna.”

Trebao sam znati da ne mogu očekivati izravne odgovore. Gotovo osjećam nostalgiju zatekstilcima. Njihove zločine bar razumijem. Pa ipak, bolje ikakvi odgovori nego nikakvi. “Zaštojedeš?”

“Zato što ptica jede crva. Zato što pauk jede muhu. Zato što Khalul tako želi, a mi smoProrokova djeca. Juvensa su izdali, a Khalul se zakleo da će ga osvetiti, no bio je sam protiv mnogih.Zato se je podnio veliku žrtvu i prekršio Drugi zakon, a pravednici su mu se pridruživali, sve više iviše njih kako su godine prolazile. Neki su mu se pridružili svojevoljno. Neki nisu. No nitko ga nijeodbio. Sada imam mnogo braće i sestara, i svaki od nas mora se žrtvovati na svoj način.”

Glokta pokaže prema žeravniku. “Ne osjećaš bol?”

“Ne, ali osjećam sasvim dovoljno kajanja.”

“Čudno. Kod mene je obrnuto.”

“Ti si, mislim, sretnik.”

On otpuhne. “Lako je to reći sve dok ne ustanoviš da ne možeš pišati bez želje da vrištiš.”

“Jedva se više sjećam kakav je to osjećaj, bol. Sve je to bilo davno. Svatko od nas imadrugačije darove. Snaga, brzina i izdržljivost iznad ljudskih granica. Neki od nas mijenjaju oblik, ilivaraju oko, ili čak koriste Umijeće kao što je Juvens naučio svoje učenike. Darovi su drugačiji zasvakoga od nas, ali prokletstvo je isto.” Zurila je u Gloktu, glave nagnute u stranu.

Da pogodim. “Ne možete prestati žderati.”

“Nikada. I zato Gurkhulci imaju neiscrpan apetit za robovima. Nemoguće se oduprijeti Proroku.Ja to znam. Veliki otac Khalul.” I oči joj se s poštovanjem okrenu prema stropu. “Vrhovni svećenikhrama u Sarkantu. Najsvetiji od sviju čije su noge kročile zemljom. Ponižavatelj ponosnih, ispravljačpogrešnoga, pripovjedač istina. Svjetlost sjaji iz njega kao što sjaji iz zvijezda. Kad progovori,govori glasom Božjim. Kad—”

“Sigurno sere zlatna govna. Vjeruješ u sva ta sranja?”

“Kakve veze ima u što ja vjerujem? Ja ne odlučujem. Kad ti gospodar zada zadatak, daš sve odsebe da ga obaviš. Čak i ako je zadatak mračan.”

To već mogu razumjeti. “Nekima od nas i odgovaraju jedino mračni zadaci. Jednom kadizabereš gospodara—”

Shickel zagrakće suhim smijehom s druge strane stola. “Vrlo rijetki uopće imaju taj izbor.Radimo što nam kažu. Stojimo ili padamo uz one koji su rođeni blizu nas, koji izgledaju kao mi, kojigovore istim riječima, a istovremeno o razlozima znamo otprilike koliko i prašina u koju ćemo sevratiti.” Glava joj klone u stranu, a posjekotina na ramenu rastvori se široko poput usta. “Misliš da semeni sviđa ovo u što sam se pretvorila? Misliš da ne sanjam o tome da budem kao drugi? No jednomkad nastupi promjena, više nema povratka. Razumiješ li?”

O da. Malo tko bolje od mene. “Zašto su te poslali ovamo?”

“Poslu pravednika nema kraja. Došla sam se pobrinuti da se Dagoska vrati stadu. Pobrinuti seda njezini stanovnici štuju Boga prema Prorokovu učenju. Pobrinuti da mi se sestra i braća nahrane.”

“Izgleda da nisi uspjela.”

“Ostali će doći za mnom. Proroku se nemoguće oduprijeti. Osuđeni ste na propast.”

Toliko bar znam. Da probamo s još jednim čavlićem. “Što znaš o... Bayazu?”

“Ah, Bayaz. On je bio Prorokov brat. On je sve ovo započeo, a sve će i završiti.” Glas jojutihne u šapat. “Lažov i izdajnik. Ubio je svoga učitelja. Ubio je Juvensa.”

Glokta se namršti. “Ja nisam čuo tu verziju priče.”

“Svaku priču svatko priča na svoj način, slomljeni čovječe. Zar nisi to još naučio?” Iskriviusne. “Uopće ne razumiješ rat u kojem se boriš, ni oružje ni žrtve, ni pobjede ni poraze, svakogadana. Ne naslućuješ strane, ni povode ni razloge. Bojišta su posvuda. Žalim te. Ti si pas koji

pokušava shvatiti prepirku učenjaka, a čuje samo lajanje. Pravednici dolaze. Khalul će pomesti lažiiz svijeta i sazdati novi poredak. Juvens će biti osvećen. Tako je predskazano. Tako je predodređeno.Tako je obećano.”

“Sumnjam da ćeš ti to vidjeti.”

Ona mu se naceri. “Sumnjam da ćeš i ti. Moj otac radije bi zauzeo grad bez borbe, ali ako semora boriti, borit će se i neće imati milosti, a uz sebe će imati naklonost Božju. To je prvi korak naputu koji je odabrao. Na putu koji je odabrao svima nama.”

“Koji je sljedeći korak?”

“Misliš da mi gospodari otkrivaju svoje planove? Tebi tvoji otkrivaju? Ja sam crv. Ja samnitko i ništa. A ipak sam više od tebe.”

“Što slijedi?” procijedi Glokta. Ništa osim tišine.

“Odgovori mu!” procijedi Vitari. Frost iz žeravnika uzme željezo užarenog narančastog vrha izarije ga u Shickelino golo rame. Smrdljiva para zazuji u zrak, mast počne štrcati i cvrčati, nodjevojka ne reče ništa. Lijenim je pogledom gledala vlastito meso kako gori, bez imalo emocija.Ovdje neće biti odgovora. Samo još više pitanja. Stalno sve više i više pitanja.

“Dosta mije”, zareži Glokta, uhvati štap i s mukom se pridigne na noge, migoljeći se u bolnom iuzaludnom pokušaju da odlijepi košulju s leđa.

Vitari pokaže prema Shickel, čije su sjajne oči još uvijek bile uprte u Gloktu pod teškimkapcima, još uvijek s laganim osmijehom na licu. “Što da radimo s ovime?”

Potrošni agent nemarnog gospodara, poslan na daleko mješto da se bori i ubija iz razlogakoje uopće ne razumije. Zvuči poznato? Glokta se namršti dok je okretao bolna leđa smrdljivojprostoriji.

“Spalite ga”, reče.

Glokta je stajao na svom balkonu u oštroj večeri i namršteno gledao dolje u Donji grad.

Bilo je vjetrovito gore na hridi, hladan vjetar s tamnog mora šibao je Gloktino lice, njegoveprste na suhom parapetu, lamatao mu skutima kaputa po nogama. Najbliže što ćemo doći zimi u ovomprokletom kotlu. Plamenovi baklji uz vrata lepršali su i treperili u željeznim kavezima, dva svjetla usve gušćem mraku. Vani je bilo još svjetala, još mnogo njih. Svjetiljke su gorjele na jarbolimaunijskih brodova u luci, a njihovi su se odrazi lomili dolje u vodi. Svjetla su gorjela u prozorimamračnih palača u podnožju citadele, na vrhovima visokih tornjeva velikog hrama. Dolje usirotinjskim četvrtima gorjelo je na tisuće baklji. Rijeke sićušnih točkica svjetla tekle su iz zgrada naceste, prema dverima Gornjega grada. Izbjeglice napuštaju svoje domove, kakvi god bili. Idu usigurnost, kakva god ona bila. Koliko ih možemo štititi, pitam se, jednom kad kopnene zidinepadnu? Već je znao odgovor. Ne dugo.

“Superiore!”

“O, gospodine Cosca. Drago mi je da ste mi se pridružili.”

“Dakako! Nema ništa ljepše od večernje šetnjice poslije okršaja.” Plaćenik se došepuri donjega. Čak i u mraku, Glokta je vidio promjenu na njemu. Poskakivao je u hodu, imao sjaj u oku, kosamu je bila uredno počešljana, a brk navošteno krut. Par je centimetara viši i dobrih deset godinamlađi, odjedanput. Gizdavo odšeta do parapeta, sklopi oči i duboko udahne kroz oštar nos.

“Izgledate zapanjujuće dobro za nekoga tko se upravo borio u bitki.”

Styrijac mu se naceri. “Nisam toliko bio u bitki koliko tik u pozadini. Oduvijek sam smatrao daje prva linija fronta loše mješto za borbu. Nitko te ne čuje od tolike buke. To, a i izgledi da te ubijuondje su zaista vrlo veliki.”

“Nesumnjivo. Kako smo prošli?”

“Gurkhulci su još uvijek vani pa bih rekao da smo, za jednu bitku, prošli dobro. Sumnjam da bise poginuli složili sa mnom, ali koga boli đon za njihovo mišljenje?” Veselo se počeše po vratu.“Dobro nam je išlo danas. Ali sutra, prekosutra, tko zna? Još uvijek nema izgleda da dođupojačanja?” Glokta odmahne glavom, a Styrijac oštro udahne. “Meni je, dakako, svejedno, ali moždada razmislite o povlačenju dok još držimo zaljev.”

Svi bi se htjeli povlačiti. Uključujući i mene. Glokta otpuhne. “Zatvoreno vijeće me drži nauzici, a oni kažu ne. Kraljeva čast to ne dozvoljava, kažu, a njegova je čast očito vrednija od našihživota.”

Cosca digne obrve. “Čast, ha? Koji je to uopće vrag? Svatko misli da je to nešto drugo. Nemožeš je popiti. Ne možeš je poševiti. Što je više imaš, manje ti dobra donosi, a ako je nemaš uopće,ne nedostaje ti.” Zatrese glavom. “Ali neki misle da je to nešto najbolje na svijetu.”

“Hm”, promrmlja Glokta, ližući gole desni. Čast vrijedi manje nego noga, ili zubi. Lekcija jeto koju sam skupo platio. Zagleda se u sjenoviti obris kopnenih zidina, istočkan zapaljenimkresovima. Još uvijek su se čuli nejasni zvuci borbe, a poneka bi se zapaljena strijela vinula viško uzrak i pala u uništeno sirotinjsko naselje. I sada traje taj krvavi posao. On duboko udahne. “Kakvesu nam šanse da izdržimo još tjedan dana?”

“Tjedan dana?” Cosca napući usne. “Umjerene.”

“Dva tjedna?”

“Dva?” Cosca pucne jezikom. “Manje dobre.”

“Što znači da bi mjesec bio beznadan slučaj.”

“Beznadan bi bila prava riječ.”

“Vi kao da uživate u ovoj situaciji.”

“Ja? Ja sam se specijalizirao za beznadne slučajeve.” Naceri se Glokti. “U zadnje vrijeme,jedino me takvi i žele.”

Poznat mi je taj osjećaj. “Branite kopnene zidine dokle god možete, a onda se povucite. ZidineGornjeg grada morat će nam biti sljedeća linija obrane.”

Coscin se osmijeh taman nazirao u mraku. “Branimo se dokle možemo, a onda se povlačimo!Jedva čekam!”

“A možda bismo trebali pripremiti pokoje iznenađenje za naše gurkhulske prijatelje kadkonačno prijeđu zidine. Znate,” Glokta odsutno mahne rukom, “nategnute žice i skrivene jame, šiljcipremazani izmetom i tako to. Imate iskustva s takvim tipom ratovanja, siguran sam.”

“Imam iskustva u svim tipovima ratovanja.” Cosca lupi petama i teatralno salutira. “Šiljci iizmet! To vam je čast.”

Ovo je rat. Jedina čast je pobjeda. “Kad smo već kod časti, bilo bi dobro da kažete našemprijatelju Vissbrucku gdje su ta iznenađenja. Bila bi šteta da sa slučajno nabode.”

“Naravno, superiore. Strašna šteta.”

Glokta osjeti da mu se ruka na parapetu stisnula u šaku. “Moramo natjerati Gurkhulce da plateza svaki korak tla.” Moramo ih natjerati da plate za moju skršenu nogu. “Za svaki centimetarzemlje.” Za moje iščupane zube. “Za svaku bijednu straćaru, ruševnu kolibu i bezvrijedan kvadratprašine.” Za moje suzno oko, moja iskrivljena leđa i odvratnu sjenu mojega života. Lizne goledesni. “Neka plate.”

“Odlično! Jedini dobri Gurkhulci mrtvi su Gurkhulci!” Plaćenik se okrene u mjestu, zvekećućimamuzama odmaršira kroz vrata u citadelu i ostavi Gloktu samoga na ravnom krovu.

Tjedan dana? Da. Dva tjedna? Možda. Išta više od toga? Beznadno. Možda nije bilobrodovlja, ali onaj stari zagonetni Yulwei svejedno je bio u pravu. Kao i Eider. Nikada nije biloizgleda. Uz sav naš trud, uz sve naše žrtve, Dagoska će sigurno pasti. Sada je to samo pitanjevremena.

Zurio je u smračeni grad. Bilo je teško razlučiti kopno od mora u tami, svjetla na brodovima odsvjetala u kućama, baklje na jarbolima od baklji u sirotinjskoj četvrti. Svuda je vladao kaos točakasvjetlosti koje su tekle jedna oko druge, bestjelesne u praznini. U svemu je tome samo jedno bilosigurno.

Gotovi smo. Ne noćas, ali uskoro da. Opkoljeni smo, a mreža će se samo sve više skupljati.Samo je pitanje vremena.

OŽILJCIJedan po jedan, Ferro je vadila šavove - uredno je rezala konac sjajnim vrškom noža i izvlačila

ih pažljivo iz Lutharove kože. Smeđi su joj prsti radili brzo i sigurno, a žute oči usredotočeno sesuzile. Logen ju je gledao kako radi i polako tresao glavom, zadivljen njezinim umijećem. Češto jeviđao vađenje šavova, ali nikada tako dobro izvedeno. Luthar nije gotovo uopće izgledao kao da gaboli, a on je u zadnje vrijeme stalno izgledao kao da ga nešto boli.

“Trebamo li još jedan zavoj gore?”

“Ne. Pustit ćemo da diše.” Zadnji šav isklizne van pa Ferro baci krvave komadiće konca inagne se unatrag na koljenima da pogleda rezultat.

“Dobro je”, reče Logen prigušenim glasom. Nije mislio da bi moglo ispasti ni približno takodobro. Lutharova je čeljust u svjetlu vatre izgledala lagano svinuto, kao da je zagrizao na jednustranu. Nedostajao mu je neravan zarez iz usne, iz kojega se račvast ožiljak cijepao do vrha brade, sružičastim točkama s obiju strana na mjestima gdje su bili šavovi, a koža oko njega bila je rastegnutai iskrivljena. Ništa više, osim lagane otekline koja će ubrzo splasnuti. “Prokleto dobro zašiveno.Nikad nisam vidio bolje. Gdje si naučila vidati rane?”

“Jedan Aruf me naučio.”

“E pa dobro te naučio. Rijetka je to vještina. Sreća naša da te naučio.”

“Morala sam se prvo poševiti s njim.”

“A.” To je bacilo drugačije svjetlo na cijelu priču.

Ferro slegne ramenima. “Nisam imala ništa protiv. Bio je dobar čovjek, manje-više, a zauzvratme naučio ubijati. Jebala sam se i s mnogo gorim muškarcima za mnogo manje.” Namršteno pogledaLutharovu čeljust, pritišćući je palcima i ispipavajući meso oko rane. “Mnogo manje.”

“Dobro”, promrmlja Logen. Razmijeni zabrinut pogled s Lutharom. Razgovor nije krenuo nipribližno kako je zamišljao. Možda je to trebao očekivati od Ferro. Pola je vremena trošio napokušaje da iz nje izvuče jednu jedinu riječ, a kad bi mu i dala nešto, nije imao pojma što bi s tim.

“Gotovo je”, progunđa ona nakon što je trenutak pipala Lutharovo lice u tišini.

“Hvala ti.” Zgrabi joj ruku dok se odmicala. “Zaista. Ne znam što bih—”

Ona napravi grimasu kao da ju je pljusnuo i istrgne prste iz njegova stiska. “Super! Ali ako tiopet netko razvali lice, sam ćeš si ga šivati.” Zatim ustane i odmaršira pa sjedne u promjenjivu sjenuu kutu ruševine, najdalje što je mogla od ostalih a da ne iziđe van. Činilo se da zahvale voli još manjeod ostalih oblika razgovora, no Luthar je bio previše sretan što se konačno riješio zavoja da bi ga topretjerano brinulo.

“Kako izgleda?” zapita, gledajući u križ prema bradi, pa se trgne kad ju je pipnuo prstom.

“Dobro je”, reče Logen. “Imaš sreće. Možda nećeš više biti onako zgodan, ali još uvijekizgledaš daleko bolje nego ja.”

“Naravno”, reče on, liznuvši zarez u usni, napola nasmiješen. “Nije kao da su mi odrubili cijeluglavu.”

Logen se naceri pa klekne uz lonac da promiješa. Sad se već dobro slagao s Lutharom. Bila jeto okrutna lekcija, ali malome je stvarno dobro došla. Naučila ga je da poštuje druge, i to znatno brženego bilo kakvim razgovorom. Naučila ga je da bude realan, a to mora biti dobro. Sitne geste ivrijeme. Rijetko kad ne uspiju pridobiti ljude. Onda spazi Ferro koja ga je namrgođeno gledala izsjene i osjeti da mu osmijeh splašnjava. Nekim ljudima treba više vremena nego drugima, a srijetkima nikada zapravo ne dođe dotle. Crni Dow je bio takav. Stvoren da hoda sam, rekao biLogenov otac.

Vrati pogled u lonac, no u njemu nije bilo ništa ohrabrujuće. Nije se imalo što loviti u ovimkrajevima. Mrtva zemlja značila je doslovno to. Trava na ravnici spala je na smeđe čuperke i sivuprašinu. Ogleda se po ruševnoj ljušturi kuće u kojoj su se utaborili. Svjetlost vatre treperila je poispucalom kamenju, trusnoj žbuci i prastarom raskoljenom drvetu. Nije bilo paprati ukorijenjene upukotinama, nikakvih mladica po zemljanom podu, čak ni tragova mahovine između kamenja. Logenuse činilo da nitko osim njih stoljećima nije kročio ovamo. Možda i nije.

Bilo je i tiho. Nije bilo previše vjetra večeras. Samo tiho pucketanje vatre i Bayazov glas kojije uporno mumljao dok je predavao naučniku o čemu god. Logenu je bilo silno drago što se prvi magprobudio, iako je izgledao starije i mrkije nego ikad. Sada bar Logen ne mora odlučivati što da rade.To nikad nije ispadalo dobro ni za koga.

“Konačno jedna vedra noć!” zapjevuši brat Dugostopi dok se saginjao ispod grede isamozadovoljno pokazivao uvis. “Savršena noć za navigiranje! Zvijezde prvi put nakon deset danajasno sjaje i moram reći da nismo ni koraka odstupili od zacrtane putanje! Ni stope! Nisam nas krivovodio, prijatelji dragi. Ne! To uopće ne bi bio moj stil! Do Aulcusa po mojoj procjeni ima šezdesetkilometara, baš kao što sam i rekao!” Nije bilo naznake da će mu netko čestitati. Bayaz i Quai bili suzadubljeni u svoje zlovoljno mrmljanje, Luthar je držao oštricu kratkog mača u zraku u pokušaju danađe kut iz kojeg će si vidjeti odraz. Ferro se mrgodila u svom kutu. Dugostopi uzdahne pa čučne uzvatru. “Opet kaša?” promrmlja, provirivši u lonac i frknuvši nosom.

“Bojim se da je tako.”

“Ha dobro. Jadi života na cesti, je li, prijatelju? Ne bi bio slave u putovanju bez teškoća.”

“A”, reče Logen. Preživio bi on s puno manje slave kad bi to značilo poštenu večeru. Nesretnopromiješa kipuću kašu žlicom.

Dugostopi se prigne da mu se obrati ispod glasa. “Čini se da naš znameniti poslodavac imanovih poteškoća sa svojim naučnikom.” Bayazovo predavanje postajalo je sve glasnije i zlovoljnije.

“... biti dobar u kuhanju divno je i krasno, ali prakticiranje magije vaš je primarni poziv. Uzadnje se vrijeme u vašem ponašanju vidi izrazita promjena stava. Određena opreznost ineposlušnost. Počinjem sumnjati da ćete se pokazati kao razočaravajući učenik.”

“A vi ste uvijek bili divan učenik?” Na Quaijevu se licu vidio tračak podrugljivog osmijeha.“Vaš učitelj nikad nije bio razočaran?”

“Bio je, a posljedice su bile strašne. Svi mi griješimo. Posao je učitelja da pokuša učenikespriječiti da ponavljaju iste greške.”

“Onda biste mi možda trebali ispričati povijest svojih pogrešaka. Možda naučim biti boljiučenik.”

Učitelj i naučnik bijesno su zurili jedan u drugoga preko vatre. Logenu se nije sviđaloBayazovo mrštenje. Već je viđao takav izraz prvog maga, a ishod nikad nije bio dobar. Nije mu bilojasno zašto je Quai u razdoblju od samo nekoliko tjedana od potpune pokornosti prešao u nadureniotpor, ali to nikome nije nimalo olakšavalo život. Logen se pravio da je očaran kašom, napolaočekujući da ga iznenada zagluši hučanje kipućeg plamena. No kad se pojavio zvuk, bio je to samoBayazov glas, i to tih.

“No dobro, gospodine Quai, jednom za promjenu vaš zahtjev ima smisla. Pričajmo o mojimpogreškama. To je uistinu opsežna tema. Otkud početi?” “Od početka?” odvaži se naučnik. “Otkud bičovjek inače počeo?” Mag mrzovoljno progunđa. “Hah. Znači davno, u Staro doba.” Zastane natrenutak i zagleda se u plamen, dok mu se svjetlo presijavalo po upalom licu. “Bio sam Juvensov prviučenik. No ubrzo nakon što me počeo podučavati, moj je učitelj uzeo i drugog. Momka s juga. Ime muje bilo Khalul.” Ferro iznenada podigne glavu, namrštena u svojoj sjeni. “Od samoga početka nas sedvojica nikako nismo slagali. Obojica smo bili previše ponosni, ljubomorni na darovitost onogadrugog i zavidni na svaki znak naklonosti koju bi onaj drugi zaslužio kod učitelja. Naše je suparništvotrajalo čak i nakon što su prošle godine, a Juvens uzeo još učenika, sve zajedno dvanaestoricu. Upočetku nas je to poticalo da budemo bolji učenici: marljiviji, posvećeniji. No nakon užasa rata sGlustrodom, mnogošto se promijenilo.”

Logen skupi posude i počne grabiti kipuću splačinu u njih, pazeći da jednim uhom slušaBayazovu priču. “Naše je suparništvo prešlo u zavadu, a zavada u mržnju. Borili smo se, prvoriječima, pa rukama, pa magijom. Možda bismo se poubijali da su nas prepustili jedan drugome.Možda bi svijet bio sretnije mješto da jesmo, ali Juvens se umiješao. Mene je poslao na dalekisjever, a Khalula na jug, u dvije najveće biblioteke koje je sagradio mnogo godina ranije. Poslao nasje onamo da učimo, odvojeni i sami, dok se malo ne ohladimo. Mislio je da će visoke planine, velikomore i čitava dužina Kruga Svijeta prekinuti našu zavadu, no krivo nas je procijenio. Umješto toga,mi smo bjesnjeli u egzilu, krivili jedan drugoga za to i kovali sitne osvete.”

Logen razdijeli hranu, kakva je već bila, dok je Bayaz zurio u Quaija ispod teških vjeđa. “Dasam barem onda bio dovoljno razuman da poslušam učitelja, ali bio sam mlad, tvrdoglav i punponosa. Gorio sam od želje da postanem moćniji od Khalula. Odlučio sam, budala kakva sam bio, daako me Juvens ne želi podučiti... moram pronaći drugog učitelja.”

“Opet kaša, ha, rozi?” progunđa Ferro, kad je povukla zdjelu iz Logenove ruke.

“Ne moraš mi zahvaljivati.” Dobaci joj žlicu i ona je uhvati u zraku. Logen pruži zdjelu prvomemagu. “Drugog učitelja? Pa kojeg ste drugog učitelja mogli naći?”

“Samo jednoga”, promrmlja Bayaz. “Kanediasa. Majstora Tvorca.” Zamišljeno okrene žlicu uruci. “Otišao sam u njegovu kuću, kleknuo pred njega i preklinjao ga da mi dopusti da učim od njega.Odbio me, naravno, kao što je sve odbijao... u početku. No bio sam uporan pa je s vremenompopustio i pristao me podučavati.

“I tako ste stanovali u Kući Tvorca”, promrmlja Quai. Logen zadrhti kad se pognuo nad svojuzdjelu. Njegov jedan jedini kratki posjet još uvijek mu je izazivao noćne more.

“Jesam,” reče Bayaz, “i naučio sam kako se kuća ponaša. Zbog svoje vještine u Uzvišenomeumijeću bio sam koristan svome novom učitelju. No Kanedias je još ljubomornije čuvao svoje tajnenego Juvens, gonio me da crnčim kao rob u njegovim talionicama, a naučio me samo sitnice koje subile nužne da mu mogu služiti. Postao sam ogorčen, pa su me, kad je Tvorac otišao tražiti materijaleza svoja djela, znatiželja, ambicija i glad za znanjem nagnali da odbludim u dijelove njegove kuće ukoje mi je bilo zabranjeno kročiti. A ondje sam našao njegovu najstrože čuvanu tajnu.” On zastane.

“Što to?” potakne ga Dugostopi, kojem se žlica ukipila na pola puta do usta.

“Njegovu kćer.”

“Tolomei”, prošapće Quai, jedva čujnim šapatom.

Bayaz kimne, a jedan mu se kut usta uvije prema gore kao da se sjetio nečeg lijepog. “Bila jebaš posebna. Nikad nije napuštala Tvorčevu kuću, nikad nije razgovarala ni s kim osim s ocem.Pomagala mu je u određenim zadacima, saznao sam. Rukovala je... određenim materijalima... koje jesamo Tvorčeva krv mogla dirati. Zbog toga ju je i imao, pretpostavljam. Bila je neusporedivolijepa.” Bayazovo lice trzne i on s kiselim osmijehom spusti pogled na pod. “Ili je bar takvu pamtim.”

“Ovo je bilo fino”, reče Luthar pa poliže prste i spusti praznu zdjelu na pod. U zadnje jevrijeme postao bitno manje izbirljiv glede hrane. Logenu se činilo da nekoliko tjedana u kojima nemožeš žvakati zna tako utjecati na čovjeka. “Ima li još?” upita, pun nade.

“Uzmi moje”, procijedi Quai i gurne zdjelu Lutharu. Lice mu je bilo smrtno hladno, a oči dvijetočke svjetlosti u sjeni dok je zurio u svojeg učitelja. “Nastavite.”

Bayaz digne pogled. “Tolomei me fascinirala, a i ja sam nju. Možda zvuči čudno, ali onda samjoš bio mladić, sav vatren, i imao sam puno kose kao kapetan Luthar.” Prošuška dlanom po ćelavomtjemenu, a onda slegne ramenima. “Zaljubili smo se.” Pogleda svakoga od njih ponaosob, kao da ihizaziva da mu se nasmiju, no Logen je bio previše zauzet sisanjem slane kaše između zuba, a nitkodrugi se nije ni nasmiješio.

“Pričala mi je o zadacima koje joj otac daje, a ja sam počeo shvaćati, onako u magli. Nadalekoi naširoko sakupljao je fragmente neke tvari iz donjeg svijeta koji su zaostali iz doba kad su svijetom

još uvijek hodali demoni. Pokušavao je iscijediti moć iz tih krhotina i ukomponirati ih u svojestrojeve. Igrao se silama koje brani Prvi zakon i već je bio postigao određen uspjeh.” Logen senelagodno promeškolji. Sjetio se onog predmeta koji je vidio u Tvorćevoj kući kako leži u vodi nabloku bijelog kamena, neobičan i očaravajući. Djelitelj, Bayaz ga je nazvao. Dvije oštrice - jednaovdje, jedna na Drugoj Strani. Više nije imao apetita pa odgurne zdjelu prema vatri, napola pojedenu.

“Bio sam zgrožen”, nastavi Bayaz. “Vidio sam kakav je rasap Glustrod donio svijetu pa samodlučio otići k Juvensu i sve mu ispričati. Međutim, bojao sam se ostaviti Tolomei, a ona nije htjelanapustiti sve što joj je bilo blisko. Tako sam odgađao odlazak, i Kanedias se neočekivano vratio izatekao nas zajedno. Njegov bijes bio je...” Bayaz se lecne kao ds je i samo prisjećanje bolno “...neopisiv. Kuća mu se tresla, odzvanjala, gorjela od njega. Imao sam sreću što sam izvukao živu glavui pobjegao sam potražiti utočište kod starog učitelja.”

Ferro otpuhne. “On je onda volio praštati, ha?”

“Srećom po mene. Juvens me nije htio odbaciti unatoč tome što sam ga izdao. Pogotovo nakonšto sam mu ispričao kako mu brat pokušava prekršiti Prvi zakon. Tvorac je sav gnjevan došaozahtijevati odmazdu za oskvrnuće svoje kćeri i krađu tajni. Juvens ga je odbio. Zahtijevao je odKanediasa da mu kaže kakve to pokuse izvodi. Braća su se sukobila, a ja sam pobjegao. Nebo jegorjelo od žestine njihove borbe. Kad sam se vratio, učitelj mi je bio mrtav, a njegova brata više nijebilo. Zakleo sam se da ću ga osvetiti. Okupio sam mage sa svih krajeva svijeta i skupa smo objavilirat Tvorcu. Svi zajedno. Osim Khalula.”

“Zašto on nije?” progunđa Ferro.

“Rekao je da se meni ne može vjerovati. Da je moja glupost uzrokovala rat.”

“Bio je u pravu, sigurno?” promrmlja Quai.

“Možda, djelomično. No iznio je i daleko gore optužbe. On i njegov prokleti naučnik, Mamun.Laži”, procijedi on, zagledan u vatru. “Sve same laži, ali ostale mage nije zavarao. I tako je Khalulnapustio red, vratio se na jug i tragao za moći negdje drugdje. I pronašao ju je. Učinio je išto što iGlustrod i tako prokleo samoga sebe. Prekršio je Drugi zakon i počeo jesti ljudsko meso. Samo nasse jedanaest išlo boriti s Kanediasom, a samo devet nas se vratilo.”

Bayaz duboko udahne, pa duboko izdahne. “Eto, gospodine Quai. To vam je priča o mojimgreškama, posve razotkrivena. Moglo bi se reći da su one krive za smrt mojega učitelja, za raskol uredu maga. Moglo bi se reći da zbog njih sada idemo na zapad, u ruševine prošlosti. Moglo bi se rećida je zbog njih gospodin Luthar zaradio lom čeljusti.”

“Sjeme prošlosti ds je plodove u sadašnjosti” promrmlja Logen sebi u bradu.

“Bogme da,” reče Bayaz, “bogme da. I to gorke plodove. Hoćete li učiti na mojim greškama,gospodine Quai, kao što sam i ja, i početi slušati svojeg učitelja?”

“Naravno”, reče naučnik, iako se Logen zapitao nije li čuo tračak ironije u njegovu glasu.

“Pokoravat ću vam se u svemu.”

“Bilo bi vam to mudro. Da sam ja slušao Juvensa, možda ne bih imao ovo.” Bayaz otkopčagornja dva dugmeta košulje i povuče ovratnik u stranu. Svjetlo vatre zatreperi na izblijedjelomožiljku, od dna starčeva vrata prema ramenu. “Sam Tvorac mi je to zadao. Još dva-tri centimetra ibio bih mrtav.” Natmureno ga protrlja. “Toliko je godina prošlo a još uvijek me boli, s vremena navrijeme. Koliko mi je bola zadao svih ovih sporih godina... dakle, vidite, gospodine Luthar, iako stedobili ožiljak, mogli ste i gore proći.”

Dugostopi pročisti grlo. “Pristojna je to ozljeda, dakako, ali vjerujem da ja mogu bolje.” Primiprljavu nogavicu i povuče je sve do prepona, pa okrene žilavo bedro prema vatri. Gotovo cijeli krugoko noge imao je gadnu masu naboranog sivog tkiva. Čak je i Logen morao priznati da jeimpresioniran.

“Koji vam je vrag to napravio?” zapita Luthar, koji je izgledao kao da mu je malo mučno.

Dugostopi se nasmiješi. “Prije mnogo godina, kad sam još bio mladić, bio sam u brodolomu uoluji nedaleko od obale Suljuka. Devet puta, sve skupa, Bog je našao za shodno prevrnuti me uhladan ocean za ružnog vremena. Na sreću, uvijek sam bio zaista blagoslovljen plivačkim umijećem.Na nesreću, toga puta nekakva me ogromna ribetina zamijenila za sljedeći obrok.”

“Riba?” promrmlja Ferro.

“Dabome. Zbilja ogromna i agresivna riba, s čeljusti veličine vrata i zubima poput noževa.Srećom, snažan udarac u njušku”, on zasiječe rukom po zraku, “natjerao ju je da me pusti, pa meslučajna struja odnijela na obalu. Dvostruko sam blagoslovljen naišavši među domorocima na jednudamu koja mi se smilovala i dopustila mi da se oporavim u njezinu domu, jer inače su stanovniciSuljuka iznimno nepovjerljivi prema strancima.” On radosno uzdahne. “Tako sam imao priliku naučitinjihov jezik. Silno duhovan narod. Bog me pomilovao. Zaista.” Uslijedi tišina.

“Kladim se da ti možeš bolje.” Luthar se cerio Logenu preko vatre.

“Jednom me ugrizla jedna opaka ovca, ali nije mi ostao bogzna kakav trag.”

“A što je bilo s prstom?”

“Ovo?” Zapilji se u dobro poznati batrljak i promigolji njime amo-tamo. “Što bi bilo s njim?”

“Kako si ostao bez njega?”

Logen se namršti. Nije bio siguran da mu se sviđa smjer kojim je krenuo ovaj razgovor.Slušanje o Bayazovim pogreškama je jedno, ali nije bio previše raspoložen kopati po svojima. Mrtviznaju da ih je počinio stvarno loših. Pa ipak, sad su već svi gledali u njega. Morao je nešto reći.“Izgubio sam ga u bitki. Izvan mjesta imenom Carleon. Bio sam mlad tada, išto tako vatren. Imao samglup običaj zaletjeti se u žižu bitke. Tog puta, kad sam se izvukao, prsta više nije bilo.”

“U žaru trenutka, ha?” upita Bayaz.

“Tako nešto.” Namrgodi se i nježno pogladi batrljak. “Čudno je to. Dugo vremena nakon štosam ostao bez njega još uvijek sam ga osjećao, svrbio me na samom vrhu. Izluđivalo me to. Kako sepočešati po prstu kojeg nema?”

“Je li boljelo?” upita Luthar.

“Ko sam vrag, u početku, ali ni blizu kao neke druge ozljede koje sam zaradio.”

“Na primjer koja?”

O tome je trebalo razmisliti. Logen se počeše po licu i počne premetati sve sate, dane i tjednekoje je proveo ozlijeđen, krvav i u vrištanju. Šepajući naokolo ili pokušavajući rezati meso sav uzavojima. “Jednom sam dobio dobar rez mačem po licu,” reče i opipa zarez koji mu je Tul Durunapravio u uhu, “krvarilo je ko ništa. Skoro su mi iskopali oko strijelom”, protrlja ožiljak u oblikupolumjeseca ispod obrve. “Potrajalo je nekoliko sati dok mi nisu iskopali sve krhotine. Onda subacili prokleto ogromnu kamenčugu na mene za vrijeme opsade Uffritha. I to prvoga dana.” Protrljase po zatiljku i napipa kvrgave grebene pod kosom. “Slomilo mi lubanju, i rame.”

“Gadno”, reče Bayaz.

“Sam sam si kriv. Tako ti i treba kad pokušaš srušiti gradske zidine golim rukama.” Luthar sezapilji u njega, i on slegne ramenima. “Nije uspjelo. Kao što rekoh, bio sam usijana glava u mladimdanima.”

“Mene samo čudi da ih nisi pokušao progristi.”

“Najvjerojatnije bi mi to bio sljedeći potez. I bolje da su bacili kamen na mene. Barem jošuvijek imam zube. Dva sam mjeseca proveo cvileći na leđima dok su moji držali grad pod opsadom.Zaliječio sam se taman na vrijeme za okršaj s Trodrvašem, a onda me on pošteno polomio, i ne samoto.” Logen se lecne kad se sjetio, skvrči prste desne ruke pa ih opet izravna, sjetivši se kako suboljeli onako polomljeni. “E to je stvarno boljelo. Ne kao ovo, doduše”, pa zarije ruku pod pojas ipovuče košulju gore. Svi se zapilje preko vatre da vide što im to pokazuje. Malen ožiljak, zapravo,tik ispod najdonjeg rebra, u udubini do trbuha.

“Ne izgleda baš nešto”, reče Luthar.

Logen se okrene da im pokaže leđa. “Ovdje je ostatak”, reče i trzne palcem prema mjestu uzkralješnicu na kojem je znao da se nalazi znatno veći trag. Uslijedi duga šutnja dok su oni toprobavljali.

“Prošlo je skroz?” promrmlja Dugostopi.

“Skroz, koplje me probolo. U dvoboju s čovjekom koji se zvao Harding Mrki. Imao samprokletu sreću da sam to preživio, to je činjenica.”

“Ako je to bio dvoboj,” promrmlja Bayaz, “kako si izvukao živu glavu?”

Logen obliže usne. Imao je gorak okus u ustima. “Pobijedio sam ga.”

“Proboden kopljem?”

“Tek sam poslije saznao za to.”

Dugostopi i Luthar se namršte jedan drugome. “Taj detaljčić bi bilo malo teško previdjeti”,reče navigator.

“Čovjek bi pomisli da da.” Logen je oklijevao, pokušavajući smisliti kako da to najbolje sroči,ali nije bilo dobrog načina. “Ponekad... pa... ne znam baš što radim.”

Duga stanka. “Kako to misliš?” upita Bayaz, i Logen se lecne. Sve ono krhko povjerenje koje jegradio zadnjih tjedana bilo je u opasnosti da mu se uruši oko ušiju, ali nije vidio neki izbor. Nikadamu nije išlo laganje.

“Kad sam imao četrnaest godina, mislim, posvađao sam se s prijateljem. Više se i ne sjećam očemu. Sjećam se da sam bio ljut. Sjećam se da me udario. A nakon toga se sjećam da sam gledao usvoje ruke.” I sad spusti pogled na njih, blijede u tami. “Zadavio sam ga. Na mrtvo ime. Ne sjećam seda sam to napravio, ali samo sam ja bio ondje i imao sam njegove krvi pod noktima. Odvukao sam gana neke stijene, bacio ga na glavu, rekao svima da je pao s drveta i poginuo, i svi su mi povjerovali.Njegova je majka plakala, i tako to, ali što sam mogao? Tada se to prvi put dogodilo.”

Logen je osjećao da su pogledi svih u grupi upereni u njega. “Nekoliko godina kasnije umalosam ubio vlastitog oca. Probo sam ga dok smo jeli. Ne znam zašto. Uopće ne znam zašto. Oporaviose, srećom.”

Osjetio je da se Dugostopi nervozno udaljava i nije mu mogao zamjeriti. “Onda su Shankepočeli dolaziti sve češće. Pa me otac poslao na jug, preko planina, da potražim pomoć. Tako samnašao Bethoda, i on mi je ponudio pomoć ako se pristanem boriti za njega. Drage sam volje pristao,glup kakav sam bio, ali ratovanje je trajalo i trajalo. Što sam sve radio tih godina... što su mi svepričali da sam radio.” Duboko udahne. “Eto. Ubijao sam prijatelje. Trebali ste vidjeti što sam radioneprijateljima. U početku sam uživao. Obožavao sam sjediti na čelu vatre, gledati ljude i vidjetinjihov strah, vidjeti da me se nitko ne usudi pogledati u oči, no postalo je gore. I još gore. Došla jejedna zima kad većinu vremena nisam znao ni tko sam ni što radim. Ponekad bih vidio što radim, alinisam mogao na to utjecati. Nitko nije znao koga ću sljedećeg ubiti. Svi su se usrali od straha, čak iBethod, a nitko se nije bojao više od mene samoga.”

Neko su vrijeme svi sjedili u zapanjenoj tišini. Urušena im se zgrada činila kao nekakva utjehanakon svih onih mrtvih i praznih prostranstava, no sada to više nije bila. Prazni su prozori zijevalikao rane. Prazna su vrata zinula poput grobova. Tišina se razvukla i trajala, a onda Dugostopi pročistigrlo. “Dakle, rasprave radi, mislite li da je moguće da, možda bez nakane, ubijete jednoga od nas?”

“Vjerojatnije je da ću vas ubiti sve nego samo jednoga.”

Bayaz se namršti. “Nemoj mi zamjeriti ako me to baš nije ohrabrilo.”

“Da ste mi to barem ranije spomenuli!” otrese se Dugostopi. “To su informacije koje trebapodijeliti sa suputnicima! Čišto sumnjam—”

“Ostavi ga na miru”, progunđa Ferro.

“Ali moramo znati—”

“Začepi gubicu, zvjezdoznanska budaletino. Nitko od vas nije ni približno savršen.”Namrgođeno pogleda Dugostopoga. “Neki od vas se razbacuju riječima, a nema ih nigdje kadzagusti.” Namršti se Lutharu. “Neki od vas su puno manje korisni nego što to misle.” Bijesno sezagleda u Bayaza. “A neki čuvaju puno tajni, a onda zaspe kad je frka i ostave nas ostale nasukaneusred ničega. Čovjek je ubojica. Pa što onda? Svima vam je to odgovaralo kad je trebalo ubijati.”

“Samo sam htio—”

“Zaveži, rekoh.” Dugostopi zatrepće na trenutak, a onda učini kako mu je rečeno.

Logen je zurio u Ferro preko vatre. Od nje je zadnje očekivao lijepu riječ. Od svih njih, samoga je ona vidjela u takvom stanju. Samo je ona znala o čemu točno govori. Pa ipak se zauzela zanjega. Vidjela je da je gleda pa se namršti i povuče u svoj kut, ali to nije ništa promijenilo. Osjeti damu osmijeh dolazi na lice.

“A što je s tobom, onda?” I Bayaz je gledao Ferro, s prstom na usni kao da razmišlja.

“Što bi bilo sa mnom?”

“Kažeš da ne voliš tajne. Mi smo svi govorili o svojim ožiljcima. Ja sam gnjavio grupu svojimprastarim pričama, a Krvava nas je Devetka zabavio svojima.” Mag se potapša po koščatom licu,punom oštrih sjena od vatre. “Kako si ti zaradila svoje?”

Stanka. “Sigurno se napatio, tko god da ti je to napravio, ha?” reče Luthar, s primjesom smijehau glasu.

Dugostopi se počne cerekati. “O dabome! Siguran sam da ga je snašao oštar kraj! Strah me ipomisliti—”

“Ja sam si to napravila”, reče Ferro.

I ono malo smijeha rasprši se i zamre, a osmijesi izblijede dok su svi probavljali njezine riječi.“Ha?” reče Logen.

“Što je, rozi, gluh si? Sama sam si to napravila, jebote.”

“Zašto?”

“Hah!” drekne ona, bijesno zureći u njega preko vatre. “Ne znaš kako je to kad si nečijevlasništvo! Kad sam imala dvanaest godina, prodali su me nekom tipu koji se zvao Susman.” Pljune

na pod i promrsi nešto na svome jeziku. Logen je bio prilično siguran da to nije bio kompliment. “Bioje vlasnik mjesta gdje su podučavali djevojčice, a onda ih prodavali za velike novce.”

“Podučavali u čemu?” upita Luthar.

“A što misliš, kretenu? Jebanju.”

“A”, zakrešti on, pa gutne i opet se zabulji u pod.

“Dvije sam godine provela ondje. Dvije godine prije nego što sam se dočepala noža. Tada jošnisam znala ubijati. Zato sam vlasnika ranila najbolje što sam mogla. Porezala sam se, skroz do kosti.Dok mi je on uspio oteti nož, već sam si bila pošteno srezala cijenu.” Divlje se naceri vatri kao da jojje to bio najbolji dan uživotu. “Trebali ste čuti kako je cvilio, smrad!”

Logen je zurio. Dugostopi je zinuo. Čak je i prvi mag izgledao zapepašteno. “Sama si sebenagrdila?”

“Pa što?” Opet tišina. Vjetar je puhao i vrtložio se unutar ruševine, zviždao u pukotinamaizmeđu kamenja i tjerao vatru da treperi i pleše. Nakon toga nitko nije imao bogzna što za reći.

BIJESNISnijeg se polako spuštao prema tlu, a bijele su se krpice vrtložile u praznome zraku iza ruba

litice i pretvarale zelene borove, crno stijenje i smeđu rijeku u podnožju u sive duhove.

West nije mogao vjerovati da se kao mali svake godine veselio prvom snijegu. Da je biooduševljen kad bi se probudio i ugledao svijet presvučen bijelim pokrivačem. Da mu je nekoć bioizvor tajanstvenosti, čuđenja radosti. Sada ga je prizor pahulja koje se sliježu na Cathilinu kosu,Ladislin kaput, i njegovu vlastitu prljavu nogavicu ispunjao užasom. Još više promrzle ukočenosti,još gore ribanje mokrom odjećom, još naporniji će mu biti trud da se pokrene. Trljao je blijede ruke,šmrcao i namršteno gledao u nebo, tjerajući samoga sebe da ne zapadne u očaj.

“Moram izvući najbolje iz ove situacije”, prošapće, a riječi mu zagrakću u poderanom grlu igušto se zadime u zraku. “Moram.” Počne razmišljati o toplom ljetu u Agriontu. Cvjetovima kojevjetar nosi s drveća po trgovima. Pticama koje cvrkuću na ramenima nasmiješenih spomenika. Suncukoje se slijeva kroz prolistale grane u parku. Nije mu pomoglo. Šmrkne tekuće šmrljke natrag u nos,još jedanput si pokuša uvući ruke dublje u rukave uniforme, koji uporno nisu bili dovoljno dugački.Stezao je raščehane rubove blijedim prstima. Hoće li mu ikad više biti toplo?

Osjeti Pikeovu ruku na ramenu. “Nešto se zbiva”, promrmlja kažnjenik. Pokaže premaSjevernjacima koji su čučali na okupu i nešto uzbuđeno mumljali.

West umorno pogleda prema njima. Tek mu je postalo skoro udobno pa mu je bilo teškozanimati se za bilo što osim za vlastitu patnju. Polako izravna bolne noge, začuje kako mu promrzlakoljena škljocaju dok je ustajao, pretrese se, pokuša tapšanjem izbiti umor iz tijela. Počne se vućiprema Sjevernjacima, pognut kao starac, obgrljen da se bar malo utopli. Prije nego je došao do njih,zbor se već razišao. Još je jedna odluka donesena bez ikakve potrebe za njegovim mišljenjem. ' '

Trodrvaš došeće do njega, ne mareći ni najmanje za snijeg. “Cucak je primijetio nekeBethodove izvidnice”, progunđa i pokaže prema drveću. “Malo nizbrdo, ravno uz rijeku, blizuvodopada. Sva sreća da smo ih spazili. Mogli su vrlo lako oni spaziti nas i sad bi’ vjerojatno već svibili pokojni.”

“Koliko ih je?”

“Desetak, on misli. Bilo bi ih riskantno obilaziti.”

West se mrštio i prebacivao težinu s noge na nogu, pokušavajući natjerati krv da procirkulira.“Pa sigurno bi bilo riskantnije boriti se s njima?”

“Možda bi, možda ne bi. Ako ih uspijemo zaskočiti, šanse nam nisu loše. Imaju hranu, oružje,”odmjeri Westa od glave do pete, “i odjeću. Raznoraznu opremu koja bi nam dobro došla. Zima je tekpočela. Idemo dalje na sjever i neće nam biti ništa toplije. Odlučeno je. Borimo se. S desetoricomnjih će biti nategnuto pa će nam trebati svaki čovjek. Tvoj kompa Pike izgleda kao da bi mogao dobrozamahnuti sjekirom bez prevelikog razmišljanja o rezultatu. Bilo bi dobro da ga uputiš i sve to.”

Kimne prema Ladisli. “Curica bi trebala ostati postrani, ali—”

“Princ ne. Preopasno je.”

Trodrvaš suzi oči. “Dabome da je prokleto opasno. Zato bi svatko trebao sudjelovati u riziku.”

West mu se prigne bliže i svim se silama potrudi zvučati uvjerljivo, onako s ispucanim usnama,nateklim kao par prekuhanih kobasica. “On bi samo povećao rizik za sve ostale. Obojica to znamo.”Princ je sumnjičavo piljio u njih pokušavajući naslutiti o čemu govore. “U bitki bi bio koristanotprilike koliko i vreća preko glave.”

Stari Sjevernjak otpuhne. “Najvjerojatnije si u pravu.” Duboko udahne namršti se, pa si uzmetrenutak da razmisli. “Dobro, nije baš uobičajeno, ali dobro. On ostaje. On i cura. Mi ostali seborimo, a to uključuje i tebe.”

West kimne. Svatko mora napraviti svoj dio, ma koliko mu se malo sviđala ta ideja. “Pošteno.Mi ostali se borimo.” I on otetura natrag obavijestiti ostale.

Doma u šarenim vrtovima Agrionta, ovakvog princa prestolonasljednika ne bi nikadaprepoznali. Kicoši, dvorani i priljepci koji su se obično držali svake njegove riječi vjerojatno bi gaprekoračili začepivši nos. Kaput koji mu je West bio dao raspadao se po šavovima, izlizao nalaktovima i bio sav skoren od blata. Ispod njega, njegova besprijekorna bijela uniforma postepeno jepotamnila u boju blata. Nekoliko dronjaka zlatnih gajtana još je visjelo s nje, poput veličanstvenogbuketa cvijeća koje je istrulilo do masnih peteljki. Kosa mu je bila zapetljana slama, narasli su mugrumeni riđe brade, a osip dlaka između obrva davao je naslutiti da je u sretnijim vremenimaprovodio mnogo vremena čupajući ih. Vjerojatno jedini čovjek u krugu od stotinu kilometara ujadnijem stanju od njega bio je upravo West.

“Koji je plan?” promumlja princ kad se West spustio na pod do njega.

“Neka Bethodova izvidnica je dolje uz rijeku, Visosti. Moramo se boriti.”

Princ kimne. “Trebat ću nekakvo oružje—”

“Moram vas zamoliti da ostanete ovdje.”

“Pukovniče West, smatram da moram—”

“Bili biste nam velika prednost, Visosti, ali bojim se da to ne dolazi u obzir. Vi ste nasljednikkrune. Ne možemo si priuštiti da vas izložimo pogibelji.”

Ladisla se svim silama trudio izgledati razočarano, ali West je mogao gotovo okusiti njegovoolakšanje. “No dobro, ako ste sigurni.”

“Apsolutno.” West pogleda Cathil. “Vas biste dvoje trebali ostati ovdje. Brzo ćemo se vratiti.Uz malo sreće.” Gotovo se lecne na taj zadnji dio. Sreća mu je bila uvjerljivo tanašna u zadnjevrijeme. “Držite se zaklona budite tiho.”

Ona mu se naceri. “Ne brini. Pazit ću da se on ne ozlijedi.”

Ladisla je poprijeko pogleda, šaka stisnutih u bespomoćnom bijesu. Činilo se da se nimalolakše ne nosi s njezinim učestalim podbadanjem. Život ispunjen laskanjem i pokoravanjem drugihočito je slaba priprema za situaciju gdje vas prave budalom u očajnim uvjetima. West se na trenutakzapita nije li možda pogreška ostaviti ih same, ali nije imao baš nekog izbora. Ovdje gore bili sudaleko izvan ruke. Trebali bi biti na sigurnom. Na puno sigurnijem nego on, u svakom slučaju.

Čučali su nisko. Krug prljavih lica punih ožiljaka, oštrih izraza i kuštravih kosa. Trodrvaš,grubih crta lica izbrazdanih dubokim borama. Crni Dow, bez uha i s divljim cerom. Tul Duru,skupljenih obrva. Mrki, bezbrižan kao kamen. Cucak, suženih bistrih očiju i s parom koja mu jeizlazila iz šiljatog nosa. Pike, duboko namršten na ono malo dijelova opečenog lica koji su mu se jošmogli micati. Šest naoko najopakijih ljudi na svijetu, i West.

On gutne. Svatko mora napraviti svoj dio.

Trodrvaš je štapom crtao grubu mapu po tvrdoj zemlji. “Dobro, dečki, oni su se ututkali ovdjeblizu rijeke, desetak njih, možda više. Ovako ćemo. Mrki, ti ideš lijevo, Cucak desno, uobičajenaprocedura.”

“Može, šefe”, reče Cucak. Mrki kimne.

“Ja, Tul i Pike prići ćemo im s ove strane, prsa o prsa. Nadamo se, da ćemo ih uspjetiiznenaditi. Nemojte ustrijeliti koga od nas, može, dečki?”

Cucak se naceri. “Klonite se strijela i bit će vam super.”

“Imat ću to na umu. Dow i West, vi prijeđite rijeku i čekajte tamo kod vodopada. Dođite im sleđa.” Štap zastruže oštru prugu u zemlji, a West osjeti da mu se u grlu stvara knedla zabrinutosti.“Šum vode bi trebao biti dovoljan da vas ne primijete. Krenite kad vidite da sam bacio kamen urijeku, je 1’ čujete? Kad kamen doleti. To je znak.”

“Naravno, šefe”, progunđa Dow.

West odjednom shvati da Trodrvaš bijesno zuri u njega. “Slušaš ti mene, mali?”

“Ovaj, da, naravno”, promrmlja, jezikom nezgrapnim od hladnoće i sve jačeg straha. “Kaddoleti kamen, krećemo... šefe.”

“Dobro. Svi po redu da ste držali oči otvorene. Možda ih ima još u blizini. Bethod imaizviđače po cijelom kraju. Ima li još netko kome nije sve jasno?” Svi odmahnu glavama. “Dobro.Nemojte mene kriviti ako ostanete bez glave.”

Trodrvaš ustane i ostali pođu za njim. Obave zadnje pripreme, olabave oštrice u koricama,odapnu koji put strune lukova, stegnu kopče. West se nije imao baš bogzna što pripremati. Težak,ukradeni mač zataknut za izlizani remen, i to je bilo to. Osjećao se kao zadnja budala u takvomedruštvu. Pitao se koliko su ljudi pobili svi zajedno. Ne bi bio iznenađen da je u pitanju čitav grad, s

dovoljno ostatka za selo-dva u predgrađu. Čak je i Pike izgledao i više nego spreman bezbrižno ubiti.West se morao podsjetiti da nema blagog pojma za što je on uopće osuđen i poslan u kažnjeničkukoloniju. Sad kad ga je gledao kako prelazi prstom po sječivu goleme sjekire, nemilosrdnih očijuusađenih u to spaljeno lice, nije mu bilo teško zamisliti.

West si pogleda ruke. Drhtjele su, i to ne samo od hladnoće. Primi jednu ruku drugom i čvrštoih stisne. Digne pogled i vidi Cucka kako mu se ceri. “Moraš se bojati da bi bio hrabar”, reče on, aonda se okrene i pođe s Trodrvašem i ostalima u šumu.

Grubi Dowov glas sasiječe Westa s leđa. “Ti si sa mnom, ubojice. Nastoj držati korak.” Pljunena smrznuto tlo pa se okrene i pođe prema rijeci. West baci zadnji pogled prema ostalima. Cathil mukimne, jedanput, i on kimne njoj, a onda se okrene i pođe za Dowom, saginjući se ispod drveća utišini, presvučenim svjetlucavim, kapavim ledom, dok mu je šum vodopada postajao sve glasniji iglasniji u ušima.

Trodrvašev mu se plan počeo činiti prilično siromašnim na detaljima. “Jednom kad prijeđemorijeku i dobijemo znak, što radimo?”

“Ubijamo”, progunđa Dow preko ramena.

Taj odgovor, iako beskoristan, odjednom ga probode panikom kroz želudac. “Da idem lijevo ilidesno?”

“Kamo god hoćeš, samo mi se skloni s puta.”

“Gdje ćeš ti biti?”

“Gdje god treba ubijati.”

West je požalio što je uopće progovorio dok je oprezno stupao na obalu. Vidio je vodopadmalo uzvodno od njih, zid crnog kamena i bijelu vodu koja je šibala između crnih debala i bacalaledenu izmaglicu i buku u zrak.

Rijeka ovdje nije bila više od četiri koraka široka, ali voda je tekla kao bujica, brza i tamna, ipjenila se oko mokrog kamenja po rubovima. Dow visoko podigne mač i sjekiru, ugaca mirno u vodu,do struka u sredini, a onda se odšulja na drugu obalu i onako se mokar nasloni na stijenu. Ogleda seoko sebe, namršti se što West toliko zaostaje za njim pa mu srdito trgne rukom da požuri za njim.

West iskobelja svoj mač i digne ga u zrak, zadrži dah i zakorači u rijeku. Voda mu se slije učizmu i oko lista. Imao je osjećaj kao da mu je nogu odjedanput okovao led. Zakorači naprijed idruga mu noga nestane do bedra. Oči su mu se izbečile, dah izlazio u grcajima, ali povratka nije bilo.Napravi još jedan korak. Čizma mu se oklizne na mahovinašto kamenje na dnu rijeke i onbespomoćno ukliže do pazuha. Vrisnuo bi da mu ledena voda nije izbila sav zrak iz pluća. Zaglavinjanaprijed, napola posrćući, napola plivajući, zuba stisnutih u panici, zašljapka na drugu obalu, dišući uplitkim, očajnim dahtajima. Zatetura gore i nasloni se na kamenje iza Dowa, kože ukočene i naježene.

Sjevernjak mu se nakesi. “Izgledaš kao da ti je hladno, momče.”

“Dobro sam”, profrflja West kroz cvokot zuba. Nikad mu u životu nije bilo tako hladno. “Učinitću dvoj d... d... dio.”

“Učinit ćeš svoj sto? Ne dam ti da se boriš smrznut, momče, oboje ćemo poginuti zbog tebe.”

“Ne brini za—” Dow ga jako pljusne po licu. Šok je bio gotovo gori od bola. West zine, ispustimač u blato i jedna mu ruka refleksno poleti prema užarenom obrazu. “Koji—”

“Iskoristi to!” procijedi mu Sjevernjak. “To je tvoje!”

West je taman otvorio usta kad ga je Dowova druga ruka zveknula ravno u njih pa zateturanatraške u stijenu, krv mu poteče s usne na mokru zemlju, a u glavi mu se zamanta.

“Tvoje je! Ovladaj!”

“Ti jebeni...” Ostatak je bio tek bezumno gunđanje kad je West stegnuo ruke oko Dowova vratai stiskao, grabio i režao kao životinja, iskešenih zuba i bezglav. Krv mu je navrla u tijelo, a glad, boli frustracije beskrajnog marširanja u smrznutom stanju provalili su iz njega svi u isti čas.

No Crni Dow bio je dvostruko jači od Westa, ma koliko on bio gnjevan. “Iskoristi to!”progunđa pa odlijepi Westove ruke sa sebe i zabije ga unatrag u stijenu. “Je li ti sad toplo?”

Nešto im sijevne iznad glave i pljusne u vodu pokraj njih. Dow ga još jednom gurne zarastanak, a onda poleti od njega, jurišajući po obali i urličući. West se probijao za njim, izvukavšiteški mač iz blata i podignuvši ga visoko, dok mu je krv pulsirala u glavi, pa iz sveg glasa zaurla nekeneartikulirane zvukove.

Blatno je tlo jurilo pod njim. Proleti kroz grmlje i po istrunutom drvetu iziđe na čistinu. UgledaDowa kako siječe nekog zblenutog Sjevernjaka sjekirom. Tamna krv šikne u zrak, crne kaplje naspletu grana i bijelog neba. Drveće, stijenje i kuštravi muškarci trzali su se i klimusali, a vlastiti muje dah grmio u ušima poput oluje. Netko se pojavi pred njim pa on zamahne prema njemu mačem iosjeti kako se zariva. Krv poprska Westa po licu i on se zavrti, pljune, zatrepće, prokliže na bok pase uspentra nazad na noge. Glava mu je bila puna zavijanja i jaukanja, zveketa metala i pucanjakostiju.

Sijeci. Komadaj. Reži.

Netko dotetura blizu njega, držeći se za strijelu u prsima. Westov mu mač raskoli lubanju svedo usta. Truplo se trzne i istrgne mu mač iz ruke. On posrne u blatu, napola padne, zamahne šakomprema nekom tijelu u prolazu. Nešto se zabije u njega i odbije ga natraške u stablo, izbije mu zrak izpluća u dahćućem hroptaju. Netko ga je držao čvršto oko prsa, prikovao mu ruke uz tijelo i pokušavaomu iscijediti život iz tijela.

West se istegne naprijed, zarije zube u čovjekovu usnu i osjeti da su se sreli na pola puta. Ovajje vrištao i mlatio šakama, no West nije gotovo uopće osjetio udarce. Ispljune komad mesa i raspaliga čelom u lice. Čovjek se migoljio i jaukao, a krv mu je tekla iz poderanih usta. West mu zubima

ščepa nos, režeći kao bijesan pas.

Grizi. Grizi. Grizi.

Usta mu se ispune krvlju. Čuo je vrištanje u ušima, ali stalo mu je jedino do toga da stisnečeljust, sve čvršće i čvršće. Trzne glavom u stranu i čovjek zaglavinja natraške, držeći se za lice.Neka strijela doleti niotkuda i bubne mu u prsa, i on padne na koljena. West se baci na njega, zgrabiga zgrčenim rukama za zapetljanu kosu i zabije mu lice u zemlju, pa još jednom i još jednom.

“Gotovo je.”

Westove ruke ustuknu, skvrčene kandže pune krvi i iščupane kose. Pridigne se na noge, dahćući,izbuljenih očiju.

Sve je bilo mirno. Svijet se prestao vrtjeti. Krpice snijega nježno su se prosijavale na čistinu islijegale se na mokru zemlju, razbacanu opremu, opružena tjelesa i ljude koji su još bili na nogama.Tul mu je bio u blizini i zurio je u njega. Trodrvaš je bio iza njega s mačem u ruci. Pikeova ružičastamasa lica imala je na sebi nešto nalik preneraženom izrazu, dok je krvavom rukom stezao nadlakticu.Svi su gledali. Svi su gledali njega. Dow digne ruku i pokaže u Westa. Zabaci glavu i prasne usmijeh. “Ugrizao si ga! Odgrizao si mu jebeni nos! Znao sam da si lud!”

West je zurio u njih. Bubnjanje u glavi počelo je jenjavati. “Molim?” promrmlja. Bio je savkrvav. Obriše si usta. Slankast okus. Pogleda najbliže truplo, okrenuto licem prema zemlji. Krv mu ježuborila ispod glave, slijevala se niz padinu i nakupljala u lokvu oko Westovih čizama. Sjeti se...nečega. Iznenadan grč u želucu ga presavine i on ispljune ružičastu slinu na tlo, a prazan mu seželudac počne dizati.

“Bijesni!” vikne Dow. “Eto što si ti!”

Mrki je već iskoračio iz grmlja s lukom preko ramena, čučao je i svlačio krvavo krzno s jednogod leševa. “Dobar kaput”, promrmlja sebi u bradu.

West ih je gledao kako prebiru po taboru, presavinut jer mu je bilo zlo i jer se potpuno istrošio.Slušao je kako se Dow smije. “Bijesni!” cerekao se svojim grubim glasom. “Tako ću te odsad zvati!”

“Ovdje imaju strijela.” Cucak izvuče nešto iz jednog od zavežljaja na podu i naceri se. “I sir.Malo prašnjav.” Prljavim prstima skine malo plijesni sa žute kriške, zagrize u nju i naceri se. “Ali jošuvijek je dobar.”

“Puno dobrih stvari”, kimne Trodrvaš i nasmiješi se sam za sebe. “A mi smo još uvijek svi nanogama, manje-više. Dobar posao, momci.” Pljasne Tula po leđima. “Najbolje da krenemo na sjeverprije nego primijete da im fali ova ekipa. Uzmimo brzo što ima pa pokupimo ono dvoje.” Westov umje tek pomalo počinjao raditi. “Ostali!”

“Dobro,” reče Trodrvaš, “ti i Dow provjerite kako su... Bijesni.” Okrene se napola nasmiješen.

West krene teturati kroz drveće u pravcu iz kojeg je došao, popikavajući se i kližući u žurbi, a

krv mu ponovno počne kolati. “Zaštititi princa”, promrmlja sebi u bradu. Ugazi u rijeku a da gotovonije ni primijetio hladnoću, odvuče se na drugu obalu pa opet uzbrdo, žureći se prema stijeni gdje jeostavio ostale.

Začuje ženski vrisak, brzo odsječen, i gunđanje muškog glasa. Svaki dio tijela preplavi muužas. Bethodovi ljudi su ih pronašli. Možda je već prekasno. Potjera zažarene noge uz padinu,posrćući i kližući se po blatu. Mora zaštititi princa. Zrak mu je gorio u grlu no on se tjerao dalje,grabeći se prstima za debla, hvatajući se za labave grančice i iglice na zaleđenom tlu.

Bane na čistinu uz liticu, sav uspuhan, s krvavim mačem čvršto stegnutim u ruci.

Dvije su se figure hrvale na tlu. Cathil je bila dolje, koprcala se na leđima, ritala se i grebalanekoga tko je bio na njoj. Muškarac joj je uspio spustiti hlače ispod koljena i sada je prčkao povlastitom remenu i istovremeno se trudio držati joj drugu ruku preko usta. West korakne naprijed,visoko podigne mač, i muškarčeva se glava naglo okrene. West trepne. Nesuđeni silovatelj bio jenitko doli princ prestolonasljednik Ladisla glavom.

Kad je ugledao Westa, zatetura na noge i odstupi korak unatrag. Imao je pomalo tupav izraz nalicu, gotovo kao kes, poput školarca kojeg su uhvatili u krađi kolača iz kuhinje. “Pardon,” reče on,“mislio sam da vas dulje neće biti.”

West je zurio u njega i nije bio u stanju shvatiti što se događa. “Dulje?”

“Seronjo prokleti!” vrištala je Cathil, koja je uspuzala natraške i navlačila hlače na sebe. “Ubitću te, jebem ti!”

Ladisla si dotakne usnu. “Ugrizla me! Pogledajte!” Pruži krvave prste kao ds je to dokaz teškepovrede koja mu je nanesena. West posve nesvjesno krene naprijed. Princ je očito vidio nešto nanjegovu licu jer je koraknuo natraške s jednom rukom u zraku dok je drugom držao hlače. “Čekajtemalo, West, samo—”

Nije bilo nesavladivog gnjeva. Nije bilo trenutačnog sljepila, udovi mu se nisu kretali sami, anije osjetio ni najmanji trag glavobolje. Nije uopće osjetio ljutnju. Nikad u životu West nije biotoliko miran, toliko trezven, toliko siguran u sebe. Odlučio je to učiniti.

Desna mu ruka zamahne i otvorenim dlanom bubne u Ladislina prsa. Princ prestolonasljedniklagano uzdahne kad je oštro zateturao natraške. Lijeva mu se noga iskrene u blatu. Spusti desnu nogu,no iza njega nije bilo tla. Obrve mu polete uvis, usta i oči otvore se u nijemom šoku. Nasljednikunijske krune propadne od Westa, hvatajući se uzaludno rukama, okrećući se u zraku polako ustranu... i nestane.

Začuje se kratak, grlen vrisak, mukli udarac, pa još jedan, i dugo štropotanje kamenja.

A onda tišina.

West je samo stajao i treptao.

Okrene se i pogleda Cathil.

Ona se ukipila, nekoliko koraka od njega, raskolačenih očiju.

“Ti... ti...”

“Znam.” Nije to uopće zvučalo kao njegov glas. Polako se primakne samome rubu litice paproviri preko. Ladislino je truplo klonulo ležalo na trbuhu daleko dolje na stijenama, a Westov jeistrošeni kaput bio raširen iza njega, hlače spuštene oko gležnjeva, jedno koljeno savijeno na krivustranu, a oko razbijene glave po kamenju se širio krug tamne krvi. Nitko nikad nije izgledao mrtvije.

West gutne. On je to učinio. On. Ubio je prestolonasljednika. Hladnokrvno ga je ubio. Postao jezločinac. Izdajnik. Čudovište.

Gotovo mu je došlo da se smije. Sunčani Agriont, gdje se odanost i poštovanje daju bez imalopreispitivanja, gdje pučani rade što im više rangirani kažu, gdje se drugi ljudi jednostavno ne ubijaju,sve je to bilo daleko. Možda i jest čudovište, no ovdje u smrznutoj divljini Anglandije vrijededrugačija pravila. Čudovišta su u većini.

Osjeti snažno tapšanje po ramenu. Okrene se i pored sebe ugleda jednouhu glavu Crnog Dowakako gleda dolje. Sjevernjak tiho zazviždi kroz napućene usne. “No, s time je gotovo, rekao bih. Znaššto, Bijesni?” Postrance se naceri Westu. “Počinješ mi se sviđati, momče.”

DO POSLJEDNJEG ČOVJEKASandu dan Glokti, superioru Dagoske, samo za njegove oči.

Jasno je da, unatoč svim vašim naporima, Dagoska ne može još dugo ostati u rukama Unije.Shodno tome, naređujem vam da smjesta odete i javite mi se na raport. Dokovi su moždaizgubljeni, ali sigurno vam neće biti teško šmugnuti čamcem u noći. Brod će vas čekati malo daljeniz obalu.

Zapovjedništvo ćete predati generalu Vissbrucku, kao jedinom živom unijskom predstavnikugradskog upravnog vijeća koji je još ostao u gradu. Ne trebam ni spominjati da zapovijedZatvorenoga vijeća hraniteljima Dagoske ostaje ista.

Borite se do posljednjeg čovjeka.

Sult, nadlektor Inkvizicije Njegova Veličanstva

General Vissbruck polako spusti pismo, čvršto stisnute čeljusti.

“Bi li to trebalo značiti da nas ostavljate, superiore?” Glas mu je lagano pucao. Od panike? Odstraha? Od ljutnje? Tko bi mu zamjerio, na bilo kojem od toga?

Soba je bila manje-više ista kao i onoga dana kad je Glokta tek stigao u grad. Vrhunski mozaici,majstorske rezbarije, ulašteni stol, sve je sjalo na ranojutarnjem suncu koje se slijevalo kroz visokeprozore. Samo je vladajuće vijeće, pak, tužno reducirano. Vissbruck, kojem se podbradak izbočiopreko uštirkanog ovratnika izvezene jakne, i hadiš Kahdia, umorno zavaljen u fotelji, još su jediniostali. Nicomo Cosca stajao je po strani, naslonjen na zid blizu prozora, i čistio nokte.

Glokta duboko udahne. “Nadlektor želi čuti moja... opravdanja.”

Vissbruk se piskutavo zacereka. “Iz nekog razloga, po glavi mi se vrte slike štakora kojinapuštaju kuću u plamenu.” Prikladna metafora. Ako štakori bježe iz plamena da bi se bacili u strojza mljevenje mesa.

“Ma dajte, generale”, Cosca zakotrlja glavom po zidu s laganim osmijehom na licu. “Superiornam nije morao doći s ovom viješću. Mogao se iskrasti u noći a da to nitko ne primijeti. To bih jaučinio.”

“Dopustite da ne marim ni najmanje za ono što biste vi učinili”, podrugljivo će Vissbruck.“Situacija je kritična. Kopnene zidine su izgubljene, a s njima i svaka nada da ćemo još dugo izdržati.Sirotinjske četvrti vrve gurkhulskim vojnicima. Svake noći organiziramo juriše s dveri Gornjeggrada. Spalimo im ovna. Ubijemo pokojeg stražara na spavanju. No svakog dana oni donose jošopreme. Uskoro će možda raščistiti dovoljno mjesta među kolibama da sastave one svoje ogromnekatapulte. Ubrzo nakon toga, možemo lako pretpostaviti, Gornji će grad biti pod konstantnom paljbom

zapaljivih bombi!” Ubode rukom prema prozoru. “Odande čak možda mogu doseći citadelu! Možda uovu ovdje sobu doleti kamenčuga veličine kolibe, onako, za ukras!”

“Vrlo sam dobro svjestan našeg položaja”, otrese se Glokta. Smrad panike zadnjih je nekolikodana postao toliko jak da ga i mrtvi mogu nanjušiti. “Ali nadlektorove su naredbe vrlo precizne.Boriti se do posljednjeg čovjeka. Nema predaje.”

Vissbruckova ramena klonu. “Od predaje ionako ne bi bilo koristi.” On ustane i malodušnopokuša poravnati uniformu, a onda polako gurne stolicu pod stol. Glokta ga je u tom trenutku gotovožalio. Možda i zaslužuje žaljenje, ali sve što sam imao već sam potrošio na Carlot dan Eider kojaga uopće ne zaslužuje.

“Dopustite mi da vam dam jedan savjet, kao netko tko je vidio unutrašnjost gurkhulskih zatvora.Ako grad padne, toplo vam preporučam da si radije oduzmete život nego da vas zarobe.”

Oči generala Vissbrucka načas se rašire, a onda on spusti pogled na prelijepi mozaični pod igutne. Kad je dignuo glavu, Gloktu iznenadi što mu na licu vidi ogorčeni osmijeh. “Nisam ovo nipribližno imao na umu kad sam došao u vojsku.”

Glokta se štapom potapša po osakaćenoj nozi pa se i sam nahereno naceri. “I sam bih mogaoreći isto. Što je ono Stolicus napisao? ‘Narednici koji regrutiraju vojnike prodaju snove, a isporučujunoćne more?”

“To mi se čini prikladnim za ovu situaciju.”

“Ako vašto imalo tješi, sumnjam da će moja sudbina biti imalo ugodnija od vaše.”

“Vrlo malo.” Vissbruck lupi svojim dobrano ulaštenim petama i stane u titrajući stav mirno.Ostane tako jedan trenutak, ukipljen, a onda bez riječi krene prema vratima, lupkajući glasnopotplatima po podu pa sve tiše vani kroz hodnik.

Glokta svrne pogled prema Kahdiji. “Nevezano uz to što sam rekao generalu, molim vas daprvom prilikom predate grad.”

Kahdijine oči kliznu gore. “Nakon svega ovoga? Sada?”

Pogotovo sada. “Možda car odluči biti milostiv. U svakom slučaju, ne vidim baš nikakvekoristi za vas u slučaju da se nastavite boriti. Kako sada stvari stoje, još se imate za što pogađati.Možda uspijete isposlovati nekakve uvjete.”

“I to je utjeha koju mi nudite? Careva milost?”

“Samo to imam. Što ste mi ono rekli za čovjeka izgubljenog u pustinji?” Kahdia polako kimne.“Kakav god bio ishod, htio bih vam zahvaliti.” Zahvaliti mi, budaletino? “Za što? Za to što sam vamuništio grad i ostavio vas na milost i nemilost caru?”

“Zato što ste se prema nama odnosili s određenim poštovanjem.” Glokta otpuhne. “Poštovanje?

A ja sam mislio da vam samo govorim ono što želite čuti ne bih li dobio što mi treba.”

“Možda. Ali zahvala ništa ne košta. Bog s vama.”

“Bog neće ići onamo kamo ja idem”, Glokta promrmlja dok se Kahdia polako vukao izprostorije.

Cosca se nasmije gledajući ga svisoka. “Natrag u Aduu, ha, superiore?” “Natrag, kao štokažete, u Aduu.” Natrag u Kuću pitanja. Natrag nadlektoru Suitu. Ta pomisao nije bila nimalovesela.

“Možda se vidimo tamo.”

“Mislite?” Vjerojatnije je da će te zaklati zajedno sa svima ostalima kad grad padne. Pa ćešpropustiti priliku da vidiš moje vješanje.

“Ako sam išta naučio, onda je to činjenica da uvijek ima šanse.” Cosca se naceri odgurujući seod zida pa se odšepuri prema vratima, s rukom bezbrižno naslonjenom na dršku mača. “Ne bih volioizgubiti dobrog poslodavca.”

“Ja ne bih volio biti izgubljen. Ali pripremite se na moguće razočaranje. Život ih je prepun.” Anačin na koji okončava češto je najgore razočaranje od svih.

“No dobro. Za slučaj da se jedan od nas razočara.” I Cosca mu se na vratima nakloni steatralnim zamahom ruke, a oljuštena pozlata njegova nekoć veličanstvenog prsnog oklopazasvjetluca na zraci jutarnjeg sunca. “Bila mi je čast.”

Glokta je sjedio na krevetu, prelazio jezikom po golim desnima i masirao nogu koja mu jepulsirala. Ogleda se po svojoj odaji. Ili Davoustovoj odaji. Ovdje me usred noći prestravio staričarobnjak. Odavde sam gledao kako grad gori. Ovdje me je zamalo pojela četrnaestogodišnjacurica. Ah, divnih li sjećanja...

Napravi grimasu dok se pridizao na noge pa odšepa do jedine škrinje koju je donio sa sobom. Aovdje sam potpisao priznanicu za milijun maraka koje mi je pozajmila bankarska kuća Valint iBalk. Iz džepa kaputa izvuče plosnati kožnati fascikl koju mu je Mauthis dao. Pola milijuna maraka ubrušenom kamenju, jedva pipnuto. Opet osjeti nesavladivu želju da je otvori, zarije ruku u nju iosjeti to hladno, tvrdo, škljocavo kapanje bogatstva kroz prste. Teškom mukom se odupre, još težomse sagne, jednom rukom odgurne nešto složene odjeće u stranu i drugom zakopa vrećicu ispod nje.Crno, crno i crno. Stvarno bih trebao nabaviti raznolikiju garderobu—

“Odlazite bez pozdrava?”

Glokta se naglim trzajem uspravi iz sagnutog položaja i umalo povrati od probadajućeg grčakoji mu je prošao kroz leđa. Pruži ruku i zalupi poklopcem škrinje taman na vrijeme da se skljoka nanju prije nego što mu koljeno popusti. Vitari je stajala na vratima i namrgođeno ga gledala.

“Prokletstvo!” procijedi on, pljujući slinu kroz rupe između zuba sa svakim grčevitim dahom,

dok mu je lijeva noga utrnula kao komad drva a desna se zgrčila u agoniji.

Ona bešumno ušeće u sobu, prelazeći suženim očima lijevo-desno. Provjerava da nema kogaunutra. Razgovor u četiri oka, dakle. Srce mu počne ubrzano lupati kad je polako zatvorila vrata, ine samo zbog grčeva u nozi. Ključ škljocne u bravi. Samo nas dvoje. Kako nevjerojatno uzbudljivo.

Tiho je koračala po tepihu, a njezina se duga crna sjena pružala prema njemu. “Mislila sam dasmo se dogovorili”, procijedi ona kroz masku.

“I ja sam mislio”, otrese se Glokta, trudeći se iznaći dostojanstveniji položaj. “A onda samdobio porukicu od Suita. Želi da se vratim, a mislim da svi možemo naslutiti zašto.”

“Ne zbog bilo čega što sam mu ja rekla.”

“To vi kažete.”

Oči joj se još više suze, a ona dotabana još bliže. “Dogovorili smo se. Ja sam svoj dioodržala.”

“Blago vama! Možete se tješiti tom pomisli dok ja budem plutao potrbuške kod dokova Adue avi budete zaglavljeni ovdje u iščekivanju gurkhulskog proboja i— uuf!”

Našla se na njemu, pritiskajući mu iskrivljena leđa u škrinju, cijedeći mu zrak iz tijela unepravilnim hriptajima. Uslijedi zasljepljujući bljesak metala i zveckanje lanca, i njezini mu prstikliznu oko vrata.

“Ti invalidni crve! Trebala bih ti iz ovih stopa prerezati grkljan!” Koljeno joj se bolno zabije unjegov trbuh, dok ga je hladan metal golicao po koži na vratu, a njezine plave oči bijesno zurile unjegove i šibale amo-tamo, sjajne kao kamenje u škrinji ispod njegovih leđa. Moja smrt moždanastupi za samo koji trenutak. Lako moguće. Sjeti se kako je gušila Eider na mrtvo ime. Jednakonehajno kao što bi zgnječila mrava, a ja sam, siroti bogalj, otprilike jednako toliko bespomoćan.Možda je trebao prestrašeno brbljati, ali na pameti mu je bilo samo: kad me zadnji put zajašila nekažena?

Otpuhne od smijeha. “Zar me nimalo ne poznajete?” blebne on, napola se cerekajući, a napolojecajući, očiju suznih od mješavine bola i urnebesne ironije. “Superior Glokta, drago mije! Boli medupe što ćeš učiniti i dobro to znaš. Prijetnje? Morat ćeš smisliti nešto puno bolje od toga, kurvojedna riđa!”

Oči joj se izbeče od bijesa. Rame joj nagrne naprijed, a lakat otraga, spreman navaliti najvećimogući pritisak. Dovoljno da mi presiječe vrat ravno do iskrivljene kralješnice. Uopće nesumnjam.

Glokta osjeti da mu se usta krive u bolestan cer, mokar od sline. Sada.

Začuje Vitarino dahtanje ispod maske. Hajde.

Osjeti kako mu se nož naslanja na grlo, hladan na dodir, toliko oštar da je to gotovo mogaoosjetiti. Spreman sam.

Onda ispusti dug pištav izdah, digne nož visoko u zrak i zabije ga u drvo pokraj njegove glave.Ustane i okrene mu leđa. Glokta sklopi oči i nakratko nastavi disati. Još uvijek sam živ. Osjeti dobropoznat osjećaj u grlu. Olakšanje ili razočaranje? Teško je odrediti razliku.

“Molim vas.” Rečeno je tako tiho da je pomislio da mu se učinilo. Vitari je stajala leđimaokrenuta prema njemu, pognute glave, stisnutih šaka, i drhtjela.

“Što?”

“Molim vas.” Stvarno je to rekla. I boli je što to mora napraviti, očito je.

“Moliš, ha? Misliš da ovdje ima mjesta moljenju? Zašto bih te dovraga spasio, uostalom?Došla si ovamo špijunirati za Suita. Otkad si došla, samo mi se motaš pod nogama, ništa drugo!Teško mi se sjetiti ikoga kome vjerujem manje nego tebi, a ja ne vjerujem nikome!”

Ona se okrene prema njemu, posegne iza glave, odveže vezice maske i skine je. Imala je oštruliniju preplanulosti ispod nje: smeđe područje oko očiju, na čelu i vratu, bijelo oko usta s ružičastimtragom na korijenu nosa. Lice joj je bilo daleko mekše, puno mlađe i običnije nego što je očekivao.Više nije izgledala zastrašujuće. Glokta osjeti iznenadnu, apsurdnu nelagodu, kao da je upao u sobu izatekao nekoga golog. Gotovo je morao okrenuti glavu kad je kleknula da bude u ravnini s njim.

“Molim vas.” Oči su joj izgledale vlažno, orošeno, a usna joj je drhtjela kao da je na rubuplača. Letimičan pogled na tajne nade ispod opake ljušture? Ili samo dobra gluma? Glokta osjetida mu kapci trepere. “Ne za sebe,” gotovo prošapće, “ali molim vas. Preklinjem vas.”

On se zamišljeno protrlja po vratu. Kad je maknuo ruku, na vrhu prsta imao je krvi. Jedvaprimjetnu smeđu mrlju. Zarez. Ogrebotina. Samo za dlaku dalje i sad bih šikljao krv po čitavomdražesnom tepihu. Samo za dlaku. Životi ovise o takvim slučajevima. Zašto bih je spasio?

Ali znao je zašto. Zato što ne spašavam mnoge.

U bolovima se okrene na škrinji, leđima prema njoj, i ostane sjediti i masirati mrtvo mesolijeve noge. Duboko udahne. “Dobro”, otrese se.

“Nećete požaliti.”

“Već žalim. Kvragu, izgleda da patim na uplakane žene! I sama si nosiš prokletu prtljagu!”okrene se i digne prst, no Vitari je već bila vratila masku. Oči su joj bile suhe, sužene i opake.Izgledaju kao oči koje u što godina ne bi suzu pustile.

“Ne brinite.” Ona trzne lancem oko zapešća i križna oštrica poleti iz poklopca škrinje i pljusnejoj u otvoreni dlan. “Ne nosim puno prtljage.”

Glokta je promatrao kako se plamen reflektira u mirnoj površini zaljeva. Promjenjivi fragmenti,

crveni, žuti, svjetlucavo bijeli u crnoj vodi. Frost je baratao veslima, glatko, jednoliko, a blijedo muje lice bilo napola osvijetljeno treperavim vatrama grada i posve bezizražajno. Severard je sjedio izanjega, pogrbljen, i mrko gledao u vodu. Vitari je bila na drugom kraju, na pramcu, a od glave joj sevidio samo bodljikav obris. Lopatice vesla zaranjale su u more i gotovo bešumno grabile vodu.Činilo se gotovo kao da se čamac uopće ne miče. Prije je izgledalo kao da mračan obris poluotokapolako odmiče od njih u tamu.

Što učinih? Osudio sam grad pun ljudi na smrt ili ropstvo, a za što? Za kraljevu čast? Zaslinavog maloumnika koji jedva upravlja vlastitim crijevima, a kamoli državom. Zbog vlastitogponosa? Pih. To sam odavno odbacio, zajedno sa zubima. Za Sultovu naklonost? Nagrada će mivjerojatno biti uže oko vrata i dug pad.

Vidio je tek mračniji obris stijene pred mračnim nebom, a grubi oblik citadele sjedio je navrhu. Možda čak i vitka obličja tornjeva velikog hrama. Sve je to odmicalo u prošlost.

Što sam mogao napraviti drugačije? Mogao sam se pridružiti Eider i kompaniji. Mogao samgrad predati Gurkhulcima bez borbe. Bi li to išta promijenilo? Glokta mrzovoljno lizne gole desni.Car bi svejedno proveo svoje čistke. Sult bi poslao po mene kao i sad. Slabe razlike, jedva vrijednekomentara. Što je ono Shickel rekla? Zaista rijetki imaju izbora.

Puhao je hladan povjetarac i Glokta se čvršće ovije kaputom, prekriži ruke na prsima i trgne sekad je protrljao utrnulu nogu naprijed-nazad u čizmi u pokušaju da pokrene cirkulaciju. Grad je biotek prašina sićušnih svjetala, daleko, daleko.

Baš kao što je Eider rekla - sve to samo da bi Sult i njemu slični mogli pokazati na kartu ireći da je ova ili ona točkica njihova. Usta mu se trznu u osmijeh. I nakon svih napora, svihžrtava, sveg planiranja, spletkarenja i ubijanja, nismo uspjeli čak ni zadržati grad. Sve te muke, zašto?

Nije bilo odgovora, dakako. Samo udaranje mirnih valića u bok čamca, tiho škripanje rašaljapod veslima, umirujuće pljuskanje i pljuskanje vesala po vodi. Htio je osjetiti gađenje premasamome sebi. Krivnju za ono što je učinio. Sažaljenje prema svima onima koji ostaju prepuštenigurkhulskoj milosti. Kao što bi drugi ljudi osjetili. Kao što bih i ja sam, nekoć davno. No bilo mu jeteško osjećati gotovo išta osim silnog umora i beskrajnih, dosadnih bolova koji su mu prolazili uznogu, kroz leđa i u vrat. Lecne se kad je klonuo na drvenoj klupi, u potrazi, kao i uvijek, za manjebolnim položajem. Nema smisla da sam sebe kažnjavam, na kraju krajeva.

Kazna ionako dolazi vrlo skoro.

DRAGULJ MEĐU GRADOVIMABarem je sad mogao jahati. Ujutro su mu skinuli udlage pa je Jezalova ranjena noga bolno

udarala u bok konja dok se kretao. Šaka mu je bila utrnula i nezgrapna na uzdama, a ostatak ruke slabi bolan bez zavoja. Zubi su mu još uvijek tupo pulsirali sa svakim topotom kopita po urušenoj cesti.Ali barem više nije bio u kolima, a i to je nešto. Činilo se da ga sitnice jako uveseljavaju ovih dana.

Ostali su jahali u tmurnoj, tihoj grupi, mrki kao pogrebna povorka, a Jezal im to nije mogaozamjeriti. Bilo je to neko tmurno mjesto. Ravan gole zemlje. Raspukline u golim stijenama. Pijesak ikamen, nigdje života. Nebo je još uvijek bilo bijelo ništavilo, teško kao blijedo olovo, i obećavalo jekišu, ali je nikad zapravo nije spustilo. Jahali su zbijeni oko kola kao da su se stisnuli da se utople,jedina topla bića u krugu od stotinu milja hladne pustinje, jedina pokretna bića u mjestu zastalom uvremenu, jedina živa bića u mrtvoj zemlji.

Cesta je bila široka, ali je kamenje bilo ispucano i iskrivljeno. Na mjestima su se cijele ploheodronile, a na drugima su je posve prekrivali tokovi blata. Mrtvi panjevi stabala stršali su iz golezemlje s obiju strana. Bayaz ih je sigurno vidio da gledaju.

“Aleja ponosnih hrastova pratila je ovu cestu trideset kilometara od gradskih dveri. Ljeti jelišće svjetlucalo i treperilo na vjetru koji je puhao dolinom. Juvens ih je vlastitim rukama zasadio, uStaro doba, kad je Carstvo još bilo mlado, davno prije nego što sam se ja uopće rodio.”

Osakaćeni batrljci bili su sivi i suhi, a na nepravilnim rubovima još uvijek su se vidjeli tragovipile. “Izgledaju kao da su posječena prije koji mjesec.”

“Prije mnogo dugih godina, momče. Kad je Glustrod osvojio grad, dao ih je sva posjeći danahrani peći.”

“Zašto onda nisu istrulila?”

“Čak je i trulež oblik života. Ovdje života nema.”

Jezal gutne i pogrbi se, gledajući kako komadi davno mrtvih stabala polako defiliraju uz njihkao nadgrobni spomenici. “Ne sviđa mi se ovo”, promrmlja ispod glasa.

“Misliš da se meni sviđa?” Bayaz se natmureno mrštio nad njim. “Misliš da se ikome od nassviđa? Ljudi ponekad moraju raditi i nešto što im se ne sviđa ako žele ostati zapamćeni. Kroz muke,ne kroz lagodnost, stječu se slava i čast. Kroz konflikte, ne kroz mir, stječu se bogatstvo i moć. Takvete stvari više ne zanimaju?”

“Zanimaju,” promrmlja Jezal, “valjda...” Ali nije bio ni izbliza siguran. Gledao je u more mrtveprašine. Ondje je bilo vrlo malo znakova časti, a kamoli bogatstva, i bilo mu je teško vidjeti otkud bidošla slava. Već je ionako dobro poznat jedinim petorima ljudima u krugu od što milja. Osim toga,počeo se pitati bi li dug, siromašan život u potpunoj anonimnosti bio stvarno tako loš.

Možda zaprosi Ardee kad se vrati kući. Zabavljao se zamišljanjem njezina osmijeha kad joj to

predloži. Nesumnjivo će ga natjerati da se vrpolji čekajući odgovor. Nesumnjivo će ga držati uneizvjesnosti. Nesumnjivo će pristati. Što je, uostalom, najgore što se može dogoditi? Hoće li mu seotac razljutiti? Hoće li njih dvoje morati živjeti od njegove časničke plaće? Hoće li mu se plitkiprijatelji i debilna braća smijati iza leđa kad vide na što je spao? Gotovo se nasmije kad se sjeti damu je to zvučalo kao važni razlozi.

Život ispunjen napornim radom uz voljenu ženu uza se? Unajmljena kuća u nepopularnom dijelugrada, s jeftinim pokućstvom, ali s udobnom vatricom? Bez slave, moći, bogatstva, ali topao krevet iArdee koja ga čeka u njemu... To mu se uopće nije činilo tako lošom sudbinom sad kad je gledaosmrti u lice, kad živi na zdjeli kaše na dan, zahvalan što i to može dobiti, kad spava sam na vjetru ikiši.

Osmijeh mu se raširi, a osjećaj bolne kože koja se rasteže preko čeljusti bio je gotovo ugodan.Nije mu se to uopće činilo kao loš život.

Velike zidine strmo su se dizale uvis, izranjavane po polomljenim kruništima, opečene posmrskanim tornjevima, nagrđene crnim pukotinama i glatke od vlage. Klisura tamnog kamena ukrivulji se izdizala izvan vidika u sivoj kišici, a gola je zemlja ispred nje bila puna lokvi smeđe vodei posuta prevrnutim kamenim blokovima veličine ljesova.

“Aulcus”, progunđa Bayaz, čvršto stisnute čeljusti. “Dragulj među gradovima.”

“Ja baš ne vidim da blješti”, promrsi Ferro.

Nije ni Logen. Ljigava cesta šuljala se prema trusnom luku koji je stajao razjapljen i pun sjena,budući da samih vrata odavno nije bilo. Imao je grozan osjećaj dok je gledao te mračne dveri. Mučanosjećaj. Onakakav kakav je imao dok je gledao u otvorena vrata Tvorčeve kuće. Kao da gleda u grob,moguće svoj. Na pameti mu je bilo samo da se okrene i nikad više ne vrati. Konj mu tiho zanjišti inapravi korak natrag, a dah mu se dimio na magličastoj kiši. Stotine dugih i opasnih kilometara natragdo mora odjednom su mu se činile kao lakše putovanje nego ovih nekoliko koraka do tih dveri.

“Jeste li sigurni za ovo?” promrmlja on Bayazu.

“Jesam li siguran? Ne, naravno da nisam! Doveo sam nas ovamo preko mučnih kilometara goleravnice iz hira! Proveo sam godine planirajući ovo putovanje i okupio ovu grupicu sa svih stranaKruga Svijeta iz čiste zabave! Neće biti nikakva šteta ako se jednostavno odšećemo natrag doCalcisa. Jesam li siguran?!” Zatrese glavom potjeravši konja prema zjapećim dverima.

Logen slegne ramenima. “Samo pitam.” Luk je zijevao sve šire i šire dok ih nije sve progutao.Topot kopita odjekivao je dugim tunelom, klopotao oko njih u tami. Težina kamena posvuda oko njihtijesno ih je tlačila i kao da je otežavala disanje. Logen je spustio glavu i mrštio se krugu svjetlosti nadrugome kraju koji je stalno rastao. Pogleda postrance i uhvati pogled Luthara koji je nervoznooblizivao usne u polumraku, mokre kose zalijepljene uz lice.

A onda iziđu na čistinu.

“Ajme meni”, uzdahne Dugostopi. “Ajme, ajme...”

Divovske zgrade dizale su se s obiju strana ogromnog trga. Duhovi visokih stupova i visokihkrovova, kolonada koje su sezale u nebesa i golemih zidova, sve načinjeno za divove, izdizali su seiz sumaglice koju je stvarala kiša. Logen je zinuo. Svi su zinuli, sićušna skutrena grupica u tomneproporcionalno velikom prostoru, poput preplašenih ovaca koje u goloj dolini iščekuju dolazakvukova.

Kiša je šumila po kamenu visoko iznad njihovih glava, voda je pljuštala po glatkoj kaldrmi,cijedila se po trusnim zidovima, grgljala u pukotinama po cesti. Topot kopita bio je posve prigušen.Kotači kola tiho su graktali i stenjali. Nikakve druge buke nije bilo. Nikakve vreve, buke, žamoragomile. Nikakvog pjeva ptica, ni laveža pasa, ni klopota trgovine i robne razmjene. Ništa nije živjelo.Ništa se nije micalo. Bile su tu tek goleme crne građevine, koje su se protezale daleko u kišu, irastrgani oblaci koji su puzali po tamnome nebu iznad njih.

Polagano su jahali uz ruševine nekog propalog hrama, zapetljanu masu natopljenih blokova iploča, dijelove njegovih čudovišnih stupova razbacanih i polegnutih po razbijenom pločniku,nadaleko pobacane fragmente s krova, još uvijek na mjestima gdje su pali. Lutharovo mokro lice,osim ružičaste mrlje na bradi, bilo je bijelo poput krede dok je gledao u visoke olupine s obijustrana. “Grom i pakao”, promrmlja.

“Uistinu,” promumlja Dugostopi ispod glasa, “vrlo impresivan prizor.” “Palače imućnihmrtvaca”, reče Bayaz. “Hramovi u kojima su se molili srditim bogovima. Trznice na kojima sukupovali i prodavali robu, životinje i ljude. Na kojima su kupovali i prodavali jedni druge. Kazališta,kupelji i bordeli u kojima su udovoljavali svojim strastima prije nego što je Glustrod došao.” Pokažepreko trga i niz dolinu natopljenog kamena iza njega. “Ovo je Calineov prilaz. Najveća gradska ulicau kojoj su stanovali najveći građani. Proteže se ravno kroz grad, manje-više, od sjevernih do južnihdveri. A sad me slušajte”, reče on i okrene se u škripavom sedlu. “Pet kilometara južno od gradanalazi se visoko brdo s hramom na vrhu. Saturlinska stijena, tako se zvalo u Staro doba. Ako serazdvojimo, ondje ćemo se opet naći.”

“Zašto bismo se razdvojili?” upita Luthar razrogačenih očiju.

“Tlo u gradu je... nemirno i sklono podrhtavanju. Zgrade su prastare i nestabilne. Nadam se daćemo uspjeti proći bez nezgoda, ali... bilo bi nepromišljeno pouzdati se isključivo u nadu. Ako sebilo što dogodi, krenite prema jugu. Prema Saturlinskoj stijeni. Dotad, držite se na okupu.”

To se praktički podrazumijevalo. Kad su krenuli u grad, Logen baci pogled prema Ferro, kojase, crne bodljikave kose, tamnog lica orošenog od vlage, sumnjičavo mrštila prema visokim zdanjimas obiju strana. “Ako se išta dogodi,” šapne joj, “pomozi mi, može?”

Ona ga načas pogleda, a onda kimne. “Ako budem mogla, rozi.” “Sasvim dovoljno.”

Jedino što je gore od grada prepunog ljudi grad je u kojem ljudi uopće nema.

Ferro je jahala s lukom u jednoj ruci i uzdama u drugoj, zurila lijevo i desno, virila u uličice, u

razjapljene prozore i vrata, trudila se vidjeti iza , trusnih uglova i preko polomljenih zidova. Nijeznala što točno traži.

Ali bit će spremna.

Svi su osjećali išto što i ona, vidjela je to. Vidjela je kako se vlakna mišića čeljusti napinju iopuštaju, napinju i opuštaju, i tako stalno, na profilu Devetprstoga dok je namrgođeno piljio uruševine, ruke nikad daleko od drške mača, izgrebanog metala sjajnog od kapljica vlage.

Luthar se trzao na svaki zvuk - na drobljenje kamenčića pod kotačima kola, pljuskanje vode ulokvu, brektanje jednog od konja; glava mu se trzala amo-tamo, a jezik u beskraj lickao utor u usni.

Quai je sjedio na kolima, pognut tako da mu je mokra kosa mlatarila oko upalog lica, blijedihusana stisnutih u čvrstu liniju. Ferro ga je promatrala kako šiba uzdama, vidjela da ih steže takočvršto da su mu tetive izrazito stršale na nadlanicama mršavih ruku. Dugostopi je zurio oko sebe pobeskrajnim ruševinama, očiju i usta lagano otvorenih dok su mu potoci vode tu i tamo prugali krozčekinje na kvrgavoj lubanji. Jednom za promjenu nije imao nikakav komentar - jedina sitna pozitivnastrana ovog mjesta kojem je Bog okrenuo leđa.

Bayaz se trudio izgledati samouvjereno, no Ferro se nije dala zavarati. Gledala je kako mu rukadrhti kad ju je maknuo s uzdi da si otare vodu iz gustih obrva. Gledala je kako mu se usta miču kad sustajali na raskrižjima, gledala ga kako škilji u kišu i pokušava odrediti pravi put. Vidjela je da su muzabrinutost i sumnja zapisani u svaku kretnju. Znao je jednako dobro kao i ona. Ovo mješto nijesigurno.

Din-don.

Doprlo je to tiho kroz kišu, poput lupanja čekića po nakovnju u daljini. Zvuk oružja koje sepriprema. Ona ustane u stremenima i napregne se da čuje.

“Čuješ li ti to?” otrese se na Devetprstoga.

On zastane, škiljeći u prazno i osluškujući. Din-don. Polako kimne. “Čujem.” Izvuče mač izkorica.

“Što?” Luthar se razrogačenih očiju ogledavao oko sebe, prtljajući po svojim mačevima.

“Nema tamo ničega”, promrsi Bayaz.

Ona im dlanom da znak da stanu, isklizne iz sedla pa se odšulja do ugla sljedeće zgrade, metnestrijelu u luk klizeći leđima uz hrapavu površinu golemih kamenih blokova. Din-don. Osjetila je da jeDevetprsti slijedi, opreznim kretnjama, ohrabrujuća prisutnost iza nje.

Klizne za ugao na jedno koljeno i proviri preko praznog trga, istočkanog lokvama i posutogšutom. Na suprotnom je uglu bila kula, nagnuta u stranu, sa širokim prozorima koji su visjeli otvorenina njegovu vrhu pod kupolom koja je izgubila svoj sjaj. Ondje se nešto micalo. Nešto tamno ljuljalose amo-tamo. Došlo joj je da se nasmiješi jer konačno ima u što uperiti strijelu.

Dobar je to osjećaj, imati neprijatelja.

Onda začuje kopita i Bayaz projaše uz nju na urušeni trg. “Ssss!” ona mu sikne, ali on ne obratipažnju na nju.

“Možete spremiti oružje”, vikne on preko ramena. “To je samo staro zvono koje zvekeće navjetru. Grad ih je nekoć bio pun. Trebali ste čuti kako je zvonilo kad su se carevi rađali, ženili ilivraćali iz trijumfalnih ratnih pohoda.” Počne dizati ruke, a glas mu postane glasniji. “Zrak se paraood njihove vesele zvonjave, a ptice bi poletjele sa svih trgova, ulica i krovova i ispunile nebo!” Sadje već vikao, urlao na sav glas. “A ljudi su se poredali po ulicama! I naginjali kroz prozore! I zasipalisu voljene cvjetnim laticama! I klicali dok ne bi promukli!” Prasne u smijeh i pusti da mu ruke padnu,a visoko iznad njega potrgano je zvono zvonilo i zveketalo na vjetru. “Davno. Hajdemo.”

Quai šibne uzdama i kola se zakotrljaju za magom. Devetprsti je pogleda, slegne ramenima ispremi mač. Ferro načas ostane na mjestu, sumnjičavo zagledana u oštru siluetu nagnute kule iza kojesu žurili tamni oblaci.

Din-don.

Onda krene za ostalima.

Spomenici bi isplivali iz ljute kiše, par po par ukipljenih orijaša, lica izlizanih dugim godinamasve dok sva nisu postala posve ista bez ikakvih obilježja. Voda je klizila po glatkom mramoru, kapalaiz dugih brada, s oklopljenih košulja, ruku pruženih u gestama prijetnje ili blagoslivljanja, odavnoamputiranih u zapešću, laktu ili ramenu. Neki su bili načinjeni u bronci: ogromne kacige, mačevi,žezla, vijenci lišća, sve je postalo kredašto zeleno i napravilo prljave pruge niz sjajan kamen.Spomenici bi isplivali iz ljute kiše i par po par orijaša nestali bi u kiši iza njih, prepušteni maglamapovijesti.

“Carevi”, reče Bayaz. “Stotine godina careva.”

Jezal je gledao kako antički vladari prijeteći defiliraju uz njih, izdignuti iznad polomljeneceste, tako da ga je sve vrat bolio od gledanja uvis, a kiša ga golicala po licu. Spomenici su bilidvostruko viši od onih u Agriontu, no sličnost je bila dovoljna da pobudi iznenadan val nostalgije zadomom.

“Kao Kraljev prilaz u Adui.”

“Hah”, progunđa Bayaz. “A što misliš odakle mi ideja?”

Jezal je još probavljao taj bizarni komentar kad je primijetio da su spomenici koji im se upravobliže posljednji par i da su nagnuti pod zabrinjavajućim kutom.

“Zaustavi kola!” vikne Bayaz, digne jedan mokar dlan i pogurne konja naprijed.

Ne samo da ispred njih nije bilo careva nije uopće bilo ceste. Vrtoglav ponor zijevao je uzemlji, silna pukotina u tkivu grada. Kad je zaškiljio preko, Jezal je jedva uspio vidjeti drugu stranu,

liticu odlomljenog kamena i smrvljenog blata. Preko su bile jedva vidljive utvare zidova i stupova iobrisi široke avenije koji su se pretapali izvan vidokruga i natrag kako je kiša šibala kroz prazan zraku međuprostoru.

Dugostopi pročisti grlo. “Pretpostavljam da nećemo nastaviti ovim putom.”

Najpažljivije što je mogao, Jezal se nagne u sedlu i proviri dolje. Daleko ispod kretala setamna voda, pjenila se i vrtložila, te ispirala izmučeno tlo pod temeljima grada, a iz tog podzemnogmora dizali su se izlomljeni zidovi i smrskani tornjevi i razbijene ljušture čudovišnih zgrada. Navrhjednog stupa koji samo što nije pao stajao je lik, neki odavno pokojni junak. Ruka mu je nekoćzacijelo bila trijumfalno dignuta u zrak. Sada je očajnički stršala, kao da preklinje da ga netko izvučeiz tog vodenog pakla.

Jezal se uspravi, odjednom osjetivši vrtoglavicu. “Nećemo nastaviti ovim putom”, uspijezakreštati.

Bayaz se natmureno namršti uskovitlanoj vodi. “Onda moramo pronaći drugi, i to brzo. Grad jepun ovakvih pukotina. Čak i da idemo ravno, moramo proći još kilometre, pa još prijeći most.”

Dugostopi se namršti. “Pod uvjetom da još uvijek stoji.”

“Još uvijek stoji! Kanedias je gradio stvari koje traju.” Prvi mag se zapilji u kišu. Nebo je većpočelo tamnjeti, kao mračan uteg koji im visi nad glavama. “Ne možemo si priuštiti odugovlačenje.Ni ovako nećemo stići proći kroz grad prije mraka.”

Jezal podigne pogled prema magu, užasnut. “Ostat ćemo ovdje preko noći?”

“Očito”, Bayaz se otrese pa okrene konja od ruba ponora.

Ruševine su se nagurale tješnje oko njih kad su ostavili Calineov prilaz za sobom i zaputili se usrce grada. Jezal je zurio uvis u prijeteće sjene koje su se izdizale iz polumraka. Jedino što je mogaozamisliti da je gore nego biti zaglavljen na ovome mjestu danju bio je boravak u njemu po mraku.Bilo bi mu draže provesti noć u paklu. No koja bi bila razlika?

Rijeka je bujala ispod njih kroz kanjon napravljen ljudskom rukom - visokih nasipa od glatkog,mokrog kamena. Silni Aos, zarobljen u tom uskom prostoru, zapjenjen od beskonačnog, bezumnogbijesa, glodao je uglačani kamen i pljuvao ljutitu vodenu prašinu visoko u zrak. Ferro nije moglazamisliti kako bi išta moglo dugo opstati iznad tog potopa, no Bayaz je imao pravo.

Tvorčev je most još uvijek stajao.

“Na svim svojim dalekim putovanjima po svim gradovima i državama pod dobrostivimsuncem, nikada još nisam vidio ovakvoga čuda.” Dugostopi je polako tresao obrijanom glavom.“Kako most može biti načinjen od metala?”

Ali bio je metalan. Taman, gladak, matiran i svjetlucav od kapljica vode. Vinuo se prekovrtoglave praznine u jednom jednostavnom luku, nemoguće delikatan, kao paukova mreža tankih sipki

koje su se križale u praznome zraku ispod njega, a široka se cesta od nanizanih metalnih pločaprotezala savršeno ravno na vrhu i pozivala ih preko. Svaki je rub bio oštar, svaka krivulja precizna,svaka površina čista. Stajao je posve besprijekoran usred sveg onog polaganog propadanja. “Kao daje jučer dovršen”, promrmlja Quai.

“Pa ipak, možda je čak najstariji od svega u gradu.” Bayaz kimne prema ruševinama iza njih.“Sva Juvensova postignuća su propala. Srušena, slomljena, zaboravljena, gotovo kao da nikad nisupostojala. Međutim, djela Majstora Tvorca ostala su netaknuta. Ako išta, još jače sjaje jer sjaje usmračenom svijetu.” Otpuhne i maglica mu poleti iz nosnica. “Tko zna? Možda ostanu stajati čitava ineokrznuta do kraja svijeta, dugo nakon što svi mi završimo u grobu.”

Luthar nervozno proviri u tutnjajuću vodu, nesumnjivo se pitajući bi li njegov grob mogao bitiondje. “Sigurni ste da će izdržati našu težinu?”

“U Staro doba preko njega su prelazile tisuće ljudi dnevno. Deseci tisuća. Konji, kola, građanii robovi u beskrajnim procesijama, slijevali su se u oba smjera, danju i noću. Izdržat će i nas.” Ferroje gledala kako kopita Bayazova konja zvekeću na metal.

“Taj Tvorac očito je bio čovjek... uistinu nevjerojatnih talenata”, promumlja navigator, papotjera konja naprijed.

Quai trzne uzdama. “Zaista jest. I sad je sve to izgubljeno za svijet.”

Devetprsti krene sljedeći, a Luthar nevoljko za njim. Ferro je ostala na mjestu, sjedila napljusku, namršteno gledala most, kola, četiri konja i jahače na njima. Nije joj se to sviđalo. Rijeka,most, grad, ništa od toga. Sa svakim joj se korakom sve više činilo da je u pitanju stupica, a sad je uto bila sigurna. Nije trebala poslušati Yulweija. Trebala je ostati na jugu. Nema što raditi ovdje, uhladnoj, mokroj, napuštenoj pustari s ovom bandom rozih bezbožnika.

“Ja ne idem preko toga”, reče.

Bayaz se okrene i pogleda je. “Onda možda planiraš preletjeti? Ili ćeš jednostavno ostati na tojstrani?”

Ona se zavali i prekriži ruke ispred sebe na lučcu sedla. “Možda i ostanem.”

“Možda bi bilo bolje raspravljati o takvim stvarima kad se maknemo iz grada”, promrmlja BratDugostopi, pogledavajući nervozno prema praznim ulicama.

“U pravu je”, reče Luthar. “Ovo mješto ima neku zlu atmosferu—” “Sere mi se za atmosferu,”progunđa Ferro, “i sere mi se za tebe. Zašto bih prelazila? Što je to točno tako korisno za mene nadrugoj strani rijeke? Obećao si mi osvetu, rozi starkeljo, a dao si mi samo laži, kišu i lošu hranu.Zašto bih išla više ijedan korak s tobom? To ti meni reci!”

Bayaz se namrgodi. “Moj brat Yulwei pomogao ti je u pustinji. Ubili bi te da nije bilo njega.Dala si mu riječ—”

“Riječ? Ha-ha! Riječ je lanac koji je lako prekinuti, starče.” I ona trzajem razdvoji zapešćapred sobom. “Eto. Oslobodila sam se. Nisam obećala da ću biti ičiji rob!”

Mag ispusti dug uzdah i umorno klone naprijed u sedlu. “Kao da život nije dovoljno težak i beztvojih doprinosa. Zašto ti uvijek radije otežavaš situaciju nego da je olakšavaš, Ferro?”

“Možda je Bog imao neki smisao na umu kad me takvom stvorio, ali ja to ne znam. StojeSjeme?”

Ravno u srž stvari. Oči rozog starca kao da su se naglo trznule kad je izrekla tu riječ. “Sjeme?”promumlja Luthar zbunjeno.

Bayaz namršteno pogleda smetena lica ostalih. “Možda je bolje da ne znate.”

“To nije dovoljno. Ako opet zaspiš na tjedan dana, želim znati što radimo, i zašto.”

“Sad sam se posve oporavio”, otrese se Bayaz, no Ferro je znala da laže. Svaki dio njegaizgledao je skupljeno, starije i slabije nego što je bio. Možda jest budan, i govori, ali daleko je to odoporavka. Trebat će puno više od mlakog ohrabrenja da zavara nju. “Neće se ponoviti, možešračunati—” “Pitat ću te još samo jedanput i nadam se da ću konačno dobiti jednostavan odgovor. Štoje to Sjeme?”

Bayaz ju je gledao jedan dugi trenutak, i ona je gledala njega. “No dobro. Sjedit ćemo na kiši irazgovarati o stanju stvari.” I pogurne konja natrag s mosta sve dok nije bio tek korak od nje. “Sjemeje jedan naziv za onu tvar zbog koje je Glustrod kopao duboko u zemlju. Tom je tvari učinio sveovo.”

“Ovo?” progunđa Devetprsti.

“Sve ovo.” I prvi mag zamahne rukom prema rasapu koji ih je okruživao. “Sjeme je najvećigrad na svijetu pretvorilo u ruševinu i okaljalo zemlju oko njega za vijeke vjekova.”

“To je onda oružje?” promrmlja Ferro.

“To je kamen”, reče Quai iznenada, pogrbljen na svojim kolima, ne gledajući nikoga. “Stijenaiz donjega svijeta. Ostala je zakopana kad je Euz prognao đavle iz našeg svijeta. To je utjelovljenjeDruge Strane. Sama tvar od koje je sazdana magija.”

“Dabome”, prošapće Bayaz. “Čestitam vam, gospodine Quai. Barem jedna tema u kojoj nistepotpuni neznalica. No? Je li ti to dovoljno dobar odgovor, Ferro?”

“Kamen je sve ovo napravio?” Devetprsti nije izgledao zadovoljno. “Kog će nam onda vragataj kamen?”

“Mislim da neki ovdje mogu naslutiti.” Bayaz je gledao Ferro ravno u oči i bolesno se cerio,kao da točno zna što ona misli. Možda je i znao.

Nije to bila tajna.

Priče o đavlima, kopanju i starim vlažnim ruševinama, ništa od toga Ferro nije bilo važno. Onaje bila zauzeta zamišljanjem Gurkhulskog Carstva pretvorenog u mrtvu zemlju. Da su mu stanovnicinestali. Da im je car zaboravljen. Gradovi svedeni na prašinu. Da je njegova moć tek izblijedjelauspomena. Glavom su joj se vrtložile misli o smrti i osveti. Onda se nasmiješi.

“Dobro”, reče ona. “Ali zašto trebaš mene?”

“Tko kaže da te baš toliko trebam?”

Ona prezrivo otpuhne. “Sumnjam da bi me trpio ovoliko dugo da me ne trebaš.”

“Istina.”

“Zašto onda?”

“Zato što Sjeme nitko ne može dotaknuti. Bolno je čak i gledati ga. Došli smo u uništen grad scarevom vojskom tražiti preživjele nakon pada Glustroda. Nismo našli nikoga. Samo strahote, iruševine, i trupla. Previše da bismo ih prebrojali. Pokopali smo ih tisuće i tisuće, u jame po što njih usvakoj, po cijelome gradu. Bio je to dugotrajan posao, i dok smo bili usred posla, četa vojnikapronašla je nešto čudno u ruševinama. Njihov kapetan zamotao je to u plašt i donio Juvensu. Dosumraka se posušio i umro, a ni njegova četa nije bila pošteđena. Poispadala im je kosa, a tijela im sesmežurala. U roku od tjedan dana, svih stotinu ljudi bili su leševi. No samome Juvensu nije biloništa.” Kimne prema kolima. “Zato je Kanedias načinio škrinju, i zato je mi sad imamo sa sobom. Danas zaštiti. Nitko od nas nije siguran. Osim tebe.”

“Zašto mene?”

“Zar se nikad nisi zapitala zašto nisi kao drugi? Zašto ne vidiš boje? Zašto ne osjećaš bol? Ti sionakva kakvi su bili Juvens i Kanedias. Ti si onakva kakav je bio Glustrod. Kakav je bio i sam Euz,kad smo već kod toga.”

“Đavolja krv”, promrmlja Quai. “Blagoslovljena i prokleta.”

Ferro ga mrko pogleda. “Kako to misliš?”

“Potomak si demona.” Jedan ugao naučnikovih usta uvije se prema gore u sveznajući osmijeh.“Još od Starog doba ili davnije možda, ali ipak, nisi u potpunosti ljudsko biće. Ti si relikvija.Posljednji slabašni trag krvi s Druge Strane.”

Ferro zausti da mu zareži neku uvredu no Bayaz je presiječe.

“Ne možeš to poreći, Ferro. Ne bih te poveo da postoji i najmanja sumnja. Ali ne bi to nitrebala pokušati zanijekati. Trebala bi to prigrliti. Rijedak je to dar. Možeš dotaknuti Sjeme. Moždasi jedina koja to može u cijelom Krugu Svijeta. Samo ga ti možeš taknuti i samo ga ti možeš odnijeti urat.” Prigne joj se blizu i prošapće. “Ali samo ga ja mogu natjerati da gori. Dovoljno vruće da čitav

Gurkhul pretvori u pustinju. Dovoljno vruće da Khalula i sve njegove sluge pretvori u gorki pepeo.Dovoljno vruće da prouzroči toliko osvete da ćeš je se čak i ti naužiti, pa i više. Ideš li sad?” Zatimpucne jezikom i povuče konja natrag na most.

Ferro se mrštila leđima rozog starca dok je jahala za njim, silovito žvačući usnu. Kad ju jepolizala, osjeti krv. Krv, ali ne i bol. Nije voljela vjerovati ničemu što mag kaže, ali nije moglaporeći da nije poput drugih. Sjećala se kako je jednom ugrizla Arufa i kako joj je rekao da joj jesigurno majka bila zmija. Zašto ne demon? Kroz utore u metalu promatrala je vodu kako tutnji dalekoispod, mrštila se i razmišljala o osveti.

“Nije uopće važno čiju krv imaš.” Devetprsti je jahao uz nju. Loše je jahao, kao i obično, igledao preko, a glas mu je bio blag. “Čovjek sam bira, otac mi je govorio. To jednako tako vrijedi iza žene, rekao bih.”

Ferro mu ne odgovori. Povuče uzde i pusti ostale da odmaknu. Žena, demon ili zmija, nije bilovažno. Zanimalo ju je samo kako da naškodi Gurkhulcima. Njezina je mržnja bila snažna i dubokoukorijenjena, topla i bliska. Njezin najstariji prijatelj.

Ničemu drugome nije mogla vjerovati.

Ferro je posljednja sišla s mosta. Osvrne se preko ramena dok su kretali dalje kroz raspadnutigrad, prema ruševinama iz kojih su došli, velom kišice poluskrivenima na drugoj obali.

“Ssss!” Trzne uzdama, mrko gledajući preko nabujale vode, a oči su joj skakale po stotinamapraznih prozora, stotinama praznih vrata, stotinama pukotina, utora i prostora u trusnim zidovima.

“Što si vidjela?” začuje zabrinut glas Devetprstoga.

“Nešto.” No sada nije vidjela ništa. Po trusnom nasipu čučale su beskrajne ljušture zgrada,prazne i beživotne.

“Nema više ništa živo na ovome mjestu”, reče Bayaz. “Uskoro će nas zateći noć, a meni biprvome dobro došao krov nad glavom da mi stare kosti noćas ne budu na kiši. Oči te varaju.”

Ferro se namršti. Njene oči ne varaju, bile one đavolje ili ne. Nešto je bilo ondje u gradu.Osjetila je to.

Motrilo ih je.

SREĆANa noge lagane, Lutharu.”

Jezalove oči zatrepere i otvore se. Bilo je tako svijetlo da je jedva razabrao gdje se nalazi, pazastenje i zatrepće, zaklonivši oči jednom rukom. Netko mu je drmao rame. Devetprsti.

“Moramo krenuti.”

Jezal sjedne. Sunce je sjalo u usku prostoriju, ravno njemu u lice, a zrnca prašine lebdjela su nasvjetlu. “Gdje su svi?” zakrešti, budući da mu je jezik još bio debeo i lijen od sna.

Sjevernjak trzne kuštravom glavom prema visokom prozoru. Jezal zaškilji i jedva razaberebrata Dugostopog koji je ondje stajao i gledao van s rukama sklopljenim iza leđa. “Navigator namupija pogled. Ostatak ekipe je vani ispred, timari konje, smišlja rutu. Pomislio sam da bi ti dobrodošla još koja minuta pod dekom.”

“Hvala.” Dobro bi mu došao još koji sat. Jezal razgiba kisela usta, obliže bolne rupe izmeđuzuba, natečenu pukotinu u usni, i provjeri koliko su bolni jutros. Svakog je dana oteklina bila neštomanja. Već se gotovo naviknuo.

“Evo.” Jezal digne pogled i vidi da mu Devetprsti baca keks. Pokuša ga uhvatiti, ali ozlijeđenamu je ruka još uvijek bila nespretna pa mu ispadne na zemlju. Sjevernjak slegne ramenima. “Maloprašine neće ti naškoditi.”

“Pa i neće, zapravo.” Jezal ga podigne, otrese nadlanicom i nasuho ga zagrize, pažljivo da toučini manje ozlijeđenom stranom usta. Baci deku dolje, zakotrlja se i ukočeno se odgurne s tla.

Logen ga je gledao kako radi nekoliko pokusnih koraka, ruku raširenih za ravnotežu i s keksomu jednoj ruci. “Kako noga?”

“Bila je i gore.” Bila je, bogme, i bolje. Pošteno je šepao, a bolnu je nogu držao ispruženom.Koljeno i gležanj boljeli su ga svaki put kad bi prebacio težinu na nju, ali mogao je hodati i svakogmu je jutra išlo sve bolje. Kad je došao do grubog kamenog zida, sklopi oči i duboko udahne, napolase želeći smijati, a napola plakati od olakšanja i proste sreće što je opet u stanju stati na svoje dvijenoge.

“Odsad ću biti zahvalan na svakom trenutku što mogu hodati.”

Devetprsti se naceri. “Taj osjećaj potraje dan-dva, a onda ćeš opet kukati zbog hrane.”

“Neću”, reče Jezal odrješito.

“Dobro. Onda tjedan dana.” Prošeće do prozora na drugom kraju sobe i baci razvučenu sjenupreko prašnjavog poda. “U međuvremenu, trebao bi baciti pogled.”

“Na što?” Jezal odskakuće do brata Dugostopog, nasloni se na šupljikav stup uz prozor, teškodišući i tresući bolnu nogu. Onda digne pogled i vilica mu padne.

Zacijelo su bili negdje visoko. Na vrhu neke strme padine brijega, možda, s pogledom na grad.Tek izašlo sunce lebdjelo je u ravnini Jezalovih očiju, vodenašto žuto kroz jutarnju izmaglicu. Neboiznad njega bilo je vedro i blijedo, a nekoliko krpica bijelih oblaka rastegnulo se i bilo gotovo mirno.

Čak i u ruševinama, stotinama godina nakon razaranja, panorama Aulcusa oduzimala je dah.

Porušeni krovovi protezali su se daleko u daljinu, a trusni su zidovi bili jarko osvijetljeni ilipak utonuli u duge sjene. Veličanstvene kupole, klimavi tornjevi, propeti lukovi i ponosni stupoviizdizali su se iz zbrke. Mogao je razabrati pukotine koje su ostavljali prostrani trgovi, široke avenije,razjapljeni prostor koji je isjekla rijeka koja je lagano vijugala kroz šumu kamena s njegove desnestrane i na kojoj se u lelujavoj vodi ljeskalo svjetlo. U svim smjerovima, dokle god je Jezalu pogledsezao, mokar je kamen sjajio na jutarnjem suncu.

“Evo zbog ovoga ja volim putovati”, uzdahne Dugostopi. “U jednom potezu, u jednom trenutkucijelo se ovo putovanje isplatilo. Je li ikada bilo ovakvog prizora? Koliko ga je živućih ljudi moglovidjeti? Nas trojica stojimo na jednom prozoru u povijest, na portalu u davno zaboravljenu prošlost.Neću više sanjati lijepi Talins kako se ljeska na moru u crveno jutro, ni Ul-Nahb kako žari podažurnom kupolom nebesa u jarko podne, ni Ospriju, ponosnu na obroncima planine, dok joj svjetlasjaje kao zvijezde u predvečerje. Od danas moje srce zauvijek pripada Aulcusu. Uistinu je to draguljmeđu gradovima. Neizrecivo uzvišen i u smrti, usudi li se čovjek i pomisliti kako je izgledao zaživota? Tko ne bi ostao zapanjen veličajnošću tog prizora? Tko ne bi osjetio strahopoštovanje pred—”

“Hrpa starih zgrada”, progunđa Ferro, ravno iza njega. “I već je krajnje vrijeme da odemo iznje. Utovarite opremu.” Zatim se okrene i odmaršira prema izlazu.

Jezal se preko ramena namršti sjajnom potezu mračnih ruševina koji se protezao u magličastedaljine. Nije mogao poreći ds je prizor veličanstven, ali bio je i zastrašujući. Sjajna zdanja Adue,silne zidine i kule Agrionta: sve što je Jezal smatrao veličanstvenim sada mu se činilo jadnim ibijednim kopijama. Osjećao se kao sićušan i neuk dječak iz neke male i barbarske provincije ubezvrijedno i beznačajno doba. Bilo mu je drago što odlazi i ostavlja dragulj među gradovima uprošlosti gdje i pripada. Neće sanjati Aulcus.

Imat će noćne more, možda.

Bilo je sigurno već kasno jutro kad su stigli do jedinog trga u gradu na kojem je još uvijekvladala gužva. Divovski prostor, od ruba do ruba krcat. Pun nepomične, nijeme gomile. Gomileisklesane iz kamena.

Bili su tu kipovi svih stavova, veličina i materijala. Bilo je tu crnog bazalta, bijelog mramora,zelenog alabastra i crvenog porfira, sivog granita i još stotinu drugih vrsta kamena kojima Jezal nijemogao ni naslutiti ime. Njihova je raznolikost sama po sebi bila dovoljno čudna, no zbilja ga jezabrinula jedina stvar koja im je bila zajednička. Ni jedan od njih nije imao lice.

Orijaške su crte lica bile izglodane tako da su ostale samo bezoblične zbrke rupičastog kamena.Manji su bili tako sasječeni da su ostali prazni krateri grubog kamena. U mramorna prsa, po rukama,oko vratova i na čela bile su urezane ružne poruke na nekom pismu koje Jezal nije prepoznao. Činilose da se u Aulcusu sve radilo u epskim razmjerima, a ni vandalizam nije bio iznimka.

Kroz sredinu te sablasne havarije bio je pročišćen put, dovoljno širok da njime prođu kola. Itako Jezal odjaše naprijed, na čelo grupe, kroz bezlična obličja, nagurana s jedne i druge strane poputgomile na kakvoj državničkoj procesiji.

“Što se ovdje zbilo?” promrmlja.

Bayaz se mrštio glavi koja je lako mogla biti deset koraka visoka, usta još napućenih u moćnunamrgođenu grimasu, očiju i nosa otfikarenih, i s oštrim natpisom usječenim duboko u obraz. “Kad jeGlustrod osvojio grad, dao je svojoj prokletoj vojsci jedan dan da rade što hoće s njegovimstanovnicima. Da zadovolje svoj bijes i utaže glad za pljačkom, silovanjem i ubijanjem. Kao da je toikada moguće zadovoljiti.” Devetprsti se nakašlje i neudobno promeškolji u sedlu. “Zatim im jenaređeno da sruše sve Juvensove spomenike u gradu. Sa svakog krova, iz svake dvorane, sa svakogfriza i hrama. U Aulcusu je bilo mnogo prikaza mojeg učitelja jer je grad bio njegova zamisao. NoGlustrod nije bio ništa ako nije bio temeljit. Sve ih je našao i sakupio ovdje, sve ih unakazio i u njihzapisao strašne kletve.”

“Nije to baš bila sretna obitelj.” Jezal nikad nije bio na istoj valnoj duljini sa svojom braćom,ali ovo mu se činilo malo pretjeranim. Sagne se pred ispruženim prstima divovske glave koji sustajali uspravno na odrubljenom zapešću, a na dlanu je bio divljački urezan neravan simbol.

“Što ovdje piše?”

Bayaz se namršti. “Vjeruj mi, bolje da ne znaš.”

Golema zgrada, čak i za standarde ovog divovskog groblja, izdizala se nad vojskom skulptura sjedne strane. Stepenice su joj bile visoke kao gradske zidine, stupovi pročelja debeli kao kule, a načudovišnom su zabatu bili inkrustrirani izblijedjeli reljefi. Bayaz zauzda konja pred njom i pogledagore. Jezal stane iza njega, nervozno pogledavajući ostale.

“Nastavimo dalje.” Devetprsti se počeše po licu i nervozno se ogleda oko sebe. “Napustimoovo mješto što brže možemo, i nemojmo se nikad više vratiti.”

Bayaz se zasmijulji. “Krvava Devetka boji se sjena? Ne bih nikad rekao.”

“Svaku sjenu nešto baca”, progunđa Sjevernjak, no prvi se mag nije dao smesti.

“Imamo dovoljno vremena za zaustavljanje”, reče on dok se pokušavao iskobeljati sa sedla.“Sad smo već blizu ruba grada. Još najviše sat vremena i vani smo i idemo dalje. Možda vam ovobude zanimljivo, kapetane Luthare. Kao i svima ostalima koji odluče poći sa mnom.”

Devetprsti opsuje ispod glasa na svom jeziku. “Dobro onda. Radije ću hodati nego da čekam.”

“Baš ste mi pobudili znatiželju”, reče brat Dugostopi dok je skakao na pod k njima. “Morampriznati da mi grad ne izgleda toliko zastrašujuće na svjetlu kao jučer po kiši. Dapače, teško mi jesada vidjeti zašto je na tako crnom glasu. Nigdje u čitavom Krugu Svijeta ne može postojati takvazbirka fascinantnih relikvija, a ja sam znatiželjan čovjek i ne sramim se to priznati. Naime, oduvijeksam bio—”

“Znamo što si”, promrsi Ferro. “Ja ću čekati ovdje.”

“Kako hoćeš.” Bayaz si izvuče štap sa sedla. “Kao i uvijek. Ti i gospodin Quai zacijelo ćeteuveseljavati jedan drugoga humorističnim pričama dok nas nema. Gotovo mi je žao što ću propustitivaše pošalice.” Ferro i naučnik namršte se jedan drugome dok su se ostali probijali između razorenihkipova pa po širokim stepenicama, s Jezalom koji je šepao i trzao se svaki put kad bi stao naozlijeđenu nogu. Prođu kroz vrata velika poput kuće i uđu u hladan, mračan, tih prostor.

Podsjetio je Jezala na Vijenac lordova u Adui, samo još veći. Bila je to ogromna kružnaprostorija, poput velike arene sa stepenastim sjedalima sa strane, isklesana iz raznobojnog kamenja, acijeli su dijelovi bili smrskani i propali. Dno je bilo prepuno šute, nesumnjivo ostataka urušenogkrova.

“Ah. Velika je kupola pala.” Mag zaškilji kroz nepravilnu rupu u jarko nebo iznad nje.“Prikladna metafora.” Uzdahne vukući se polako zaobljenom prolazu između mramornih polica. Jezalse mrštio golemoj težini kamena koji je visio iznad njega i pitao se što bi bilo kad bi neki komad paoi udario ga u glavu. Sumnjao je da bi Ferro to uspjela zašiti. Nije imao blagog pojma zašto Bayaz želida on bude prisutan, no opet, mogao je to reći i za cijelo putovanje, što bogme češto i jest. Stogaduboko udahne i odšepa dalje za magom, s Devetprstim za petama, dok je buka njihovih korakaodjekivala po tom velikom prostoru.

Dugostopi je pažljivo gazio između polomljenih stepenica i zurio gore u srušeni strop s naokovelikim zanimanjem. “Kakvo je ovo mjesto?” vikne on, a glas mu se odbije od zaobljenih zidova.“Nekakvo kazalište?”

“Na neki način”, odgovori Bayaz. “Ovo je bio veliki dom Carskog senata. Ovdje je carsvečano sjedio i slušao rasprave među najmudrijim građanima Aulcusa. Ovdje su se donosile odlukekoje su određivale tok povijesti.” Popne se jednu stepenicu pa se nastavi vući dalje, pokazujućiprema podu, glasa prodornog od uzbuđenja.

“Upravo na ovom mjestu, koliko se sjećam, Calica je ustao da se obrati senatu i zaište oprez uširenju Carstva na istok. Odozdo mu je Juvens odgovorio, zastupajući odvažnost, i izvojevaopobjedu. Ja sam ih gledao kao začaran. Imao sam dvadeset godina i ostao sam bez daha od uzbuđenja.Još uvijek se sjećam njihovih argumenata, do zadnjeg detalja. Riječi, prijatelji dragi. Riječi moguimati veću moć nego sav čelik u Krugu Svijeta.”

“Mač u uhu ipak više boli nego riječ”, prošapće Logen. Jezal se zakašlje od smijeha, no Bayazkao da nije primijetio. Bio je prezauzet žurenjem od jedne kamene klupe do druge.

“Odavde je Scarpius izgovorio svoju opomenu o opasnostima dekadencije, o pravom značenju

građanstva. Senat je sjedio kao opčinjen. Glas mu je odzvanjao kao... kao...” Bayaz je brao zrakrukom, kao da se nada ondje pronaći pravu riječ. “Ma. Kakve to sad ima veze? Više nema nikakvihsigurnosti na svijetu. Bilo je to doba velikih ljudi koji su radili ispravne stvari.” Namršti se šuti kojaje zatrpala pod divovske prostorije. “Ovo sada doba je malih ljudi koji rade ono što moraju. Maliljudi s malim snovima koji koračaju divovskim stopama. Pa ipak, vidite da je ovo nekoć bila sjajnagrađevina!”

“Hm, da...” odvaži se Jezal pa odšepa od ostalih da pogleda neke frizove isklesane u zidu nazačelju tribina. Polugoli ratnici u nespretnim pozama naguravali su se kopljima. Sve je to bilo sjajno,bez imalo sumnje, ali mješto je nekako neugodno vonjalo. Po truleži, po vlazi, po znojnimživotinjama. Smrad loše očišćene staje. Zapilji se u sjene i frkne nosom. “Kakav je to smrad?”

Devetprsti onjuši zrak i lice mu se u trenu smrači. Bio je oličenje zaprepaštenog užasa. “Takomi...” Istrgne mač iz korica i korakne naprijed. Jezal se okrene, prtljajući po drškama svojih mačeva,a prsa mu stlači iznenadni strah...

Isprva je mislio ds je riječ o nekakvom prosjaku: mračan obris, ogrnut krpama, čučao je na svečetiri u tami samo nekoliko koraka od njih. Onda je ugledao ruke; iskrivljene i nalik na kandže našupljikavom kamenu. Zatim je ugledao sivo lice, ako se to moglo nazvati licem; komad gole obrve,kvrgavu čeljust iz koje su stršali preveliki zubi, plosnata njuška nalik prasećoj, sićušne crne očicekoje su sjajile od bijesa dok su mrko gledale u njega. Nešto između čovjeka i životinje, ali dalekogadnije od obojega. Jezalu padne vilica i on ostane tako zijevati. Nije mu se uopće činilo vrijednimspominjati Devetprstome da mu sad vjeruje.

Bilo mu je jasno da na svijetu postoje bića kao što su Shanke.

“Sredi ga!” zagrmi Sjevernjak, hitajući uza stepenice goleme odaje s isukanim mačem u ruci.“Ubij ga!”

Jezal nesigurno zatetura prema stvoru, ali noga mu je još uvijek bila polubeskorisna, astvorenje brzo kao lisica. Okrenulo se i otrčkaralo po hladnom kamenu prema pukotini u zaobljenomzidu pa šmugnulo kroz nju kao mačka kroz ogradu prije nego što je on stigao napraviti više odnekoliko šepavih koraka.

“Otišao je!”

Bayaz je već žurio prema izlazu, a tapkanje njegova štapa po mramoru odjekivalo je iznad njih.“Vidimo, gospodine Luthare. Svi to vrlo dobro vidimo!”

“Bit će ih još,” procijedi Logen, “uvijek ih bude još! Moramo ići!”

Bio je to peh, pomisli Jezal dok je hramao natrag prema ulazu, posrćući niz polomljenestepenice i trzajući se od bola u koljenu. Peh što se Bayaz odlučio zaustaviti baš ovdje i sada. Peh štoje Jezal imao slomljenu nogu pa nije mogao potrčati za tom odvratnom spodobom. Peh što su moralidolaziti u Aulcus, umješto da prijeđu rijeku kilometrima nizvodno.

“Kako su oni dospjeli ovamo?” Logen je urlao na Bayaza.

“Mogu samo nagađati”, progunđa mag koji se sav trzao i teško disao. “Nakon Tvorčeve smo ihsmrti izlovljavali. Stjerali smo ih u mračne krajeve svijeta.”

“Malo je krajeva mračnijih od ovog.” Dugostopi odbrza uz njih prema ulazu pa niz stepenice,po dvije, a Jezal je skakutao za njim.

“Što je bilo?” vikne Ferro, skidajući luk s ramena.

“Tupoglavi!” zagrmi Devetprsti.

Ona ga tupo pogleda i Sjevernjak joj mahne slobodnom rukom. “Samo jaši, jebemu!”

Peh. To što je Jezal pobijedio Bremera dan Gorsta i što ga je Bayaz izabrao za ovo suludoputovanje. Peh što je ikad primio te mačeve u ruke. Peh što mu je otac htio da ide u vojsku umješto dadangubi cijeli život kao njegova dva brata. Čudno kako mu se uvijek činilo da je glede toga imaosreće. Ponekad je teško razlikovati to dvoje.

Jezal dotetura do konja, zgrabi sedlo i nespretno se povuče gore. Dugostopi i Devetprsti već subili u sedlima. Bayaz je upravo drhtavim rukama gurao štap na mjesto. Negdje u gradu iza njih počeloje zvoniti neko zvono.

“Ajme meni”, reče Dugostopi, zureći raskolačenim očima kroz mnoštvo kipova. “Ajme meni.”

“Peh”, prošapće Jezal.

Ferro je zurila u njega. “Sto?”

“Ništa.” Jezal zaškrguće zubima pa podbode konja.

Sreća ne postoji. Sreća je riječ koju idioti koriste da bi opisali posljedice vlastitenepromišljenosti, sebičnosti i gluposti. Najčešće loša sreća zapravo označava loše planiranje.

I eto dokaza.

Lijepo je upozorila Bayaza da u gradu ima još nečega osim nje i pet rozih budala. Upozorila gaje, no nitko je nije slušao. Ljudi vjeruju samo ono što žele vjerovati. Barem idioti.

Promatrala je druge dok je jahala. Quaija na sjedalu kola koja su poskakivala. Očiju suženih iuprtih naprijed. Luthara, s usnama povučenim od zuba, koji se u čučnju zbio na sedlo kao iskusanjahač. Bayaza koji se, čvršto stegnute čeljusti i blijedog i upalog lica, mrko držao uzdi. Dugostopogakoji se češto ogledavao preko ramena, očiju razrogačenih od straha i panike.

Devetprstoga koji je poskakivao u sedlu, teško disao i više gledao u uzde nego u cestu. Petidiota i ona.

Začuje gunđanje i ugleda neko stvorenje kako čuči na krovu. Nije ličilo ničemu što je dotadvidjela - izgledalo je kao zgrbljen majmun, sav iskrivljen i krakat. Majmuni, međutim, ne bacajukoplja. Slijedila ga je pogledom dok je u luku padalo dolje. Bubnulo je u bok kola i zaglavilo ondje,klimusajući se, a onda su kola prošla i nastavila klaparati niz izrovanu cestu.

Taj je možda promašio, ali u ruševinama pred njima bilo je još tih stvorenja. Ferro ih je vidjelakako se kreću po sjenovitim zgradama. Trčkarali su po krovovima, vrebali sa smrvljenih prozora irazjapljenih vrata. Bila je u napasti da pokuša pogoditi jednoga strijelom, ali čemu? Bilo ih je mnogoondje. Stotine, imala je osjećaj. Koja korist od toga da ubije jednoga kad ih tako brzo ostavljaju zasobom? Protratila bi strijelu. Iznenada pokraj nje grune kamen i ona osjeti krhotinu koja je prozujalauz nju i okrznula joj nadlanicu. Ostavila joj je kaplju tamne krvi na koži. Ferro se namršti i spustiglavu, prignuvši se nisko uz poskakujuća leđa konja. Sreća ne postoji.

Ali nema smisla da bude veća meta nego što je potrebno.

Logen je mislio da je Shanke ostavio daleko za sobom, ali nakon početnog šoka što je vidiojednog od njih, ustanovio je da uopće nije iznenađen. Već je to trebao naučiti. Samo prijatelji ostajuza tobom. Neprijatelji su ti uvijek za petama.

Zvona su se čula posvuda oko njih, odzvanjala su ruševinama. Lubanja mu je bila puna njihovazveketa koji se probijao kroz pucketanje kopita i škripu kotača i šibanje zraka. Zvonjava, daleko,blizu, ispred i iza njega. Zgrade su jurile, siva obličja puna opasnosti.

Vidio je kako je nešto sijevnulo ispred njih i odskočilo od kamenja. Koplje. Čuo je još jednokako je zacvrkutalo otraga, a onda vidio jedno kako klapara pred njim po cesti. On gutne, suzi očipred vjetrom koji mu je šibao u lice i pokuša ne zamišljati kako mu se koplje zabija u leđa. Nije bilopreviše teško. Samo držanje na konju iziskivalo je svu njegovu koncentraciju.

Ferro se okrenula u sedlu da mu nešto dovikne preko ramena, ali riječi su joj se izgubile u buci.On zatrese glavom a ona silovito pokaže prstom prema cesti ispred njih. Sad je i on vidio. Na cestipred njima otvorila se raspuklina i galopirala je prema njima. Logen zine jednako široko i bez dahazacvili od užasa.

Potegne uzde, i konj mu prokliže i poskakujući po starom kamenu skrene oštro udesno. Sedlopoleti i Logen se grčevito uhvati za njega dok je kaldrma letjela pod njim u sivoj magli, rub golemeprovalije jurio tek nekoliko koraka lijevo od njega, a pukotine od nje usijecale se u trusnu cestu.Osjećao je da su ostali u blizini, čuo je glasove kako urlaju, ali nije uspijevao razabrati riječi. Bio jepreviše zauzet bolnim valjanjem i poskakivanjem u sedlu, nastojanjem da ostane gore, cijelo vrijemešapćući.

“Još uvijek sam živ, još uvijek sam živ...”

Hram je rastao ispred njih, obujmljivao je cestu, silno visoki stupovi još uvijek su mu bilinetaknuti, a na njihovu vrhu još uvijek je stajala divovska trokutasta masa kamena. Kola protutnjeizmeđu dvaju stupova, a Logenov konj pronađe put između drugih dvaju, uronivši iznenada u sjenu paiz sjene, i svi nagrnu u prostranu dvoranu otvorenu prema nebu. Pukotina je progutala zid s lijeve

strane, a ako je krova ikada i bilo, nestao je još odavno. Logen je jahao dalje, uspuhan, očiju uprtih uširoki prolaz ravno ispred, četverokut svjetla u tamnom kamenu koji je poskakivao i trzao se skretanjem njegova konja. To je sigurnost, Logen si je govorio. Samo da prođu onuda i utekli su. Samoda prođu onuda...

Nije vidio koplje kako dolazi, a da ga je i vidio, ništa ne bi mogao učiniti. Bila je prava sreća,na neki način, da mu je promašilo nogu. Zabilo se duboko u konjsko meso tik ispred nje. To je bilonešto manje sretno. Čuo je brektanje konja kad su mu noge klecnule, kad je odletio iz sedla, zinuo neispustivši ni glasa, i kad mu je pod dvorane sijevnuo ususret. Tvrd kamen tresne mu u prsa i izbije muzrak iz pluća. Zvizne bradom u pod i glavu mu preplavi zasljepljujuća svjetlost. Odbije se jedanput, aonda se izvrne nekoliko puta, tako da se svijet mahnito vrtio oko njega, pun čudnih zvukova izasljepljujućeg neba. Otkliže i ostane ležati na boku.

Ošamućeno je ležao i tiho stenjao, vrtjelo mu se u glavi, zvonilo mu u ušima i nije znao ni gdjeje ni kako se zove. A onda mu se svijet iznenada vrati.

Trgne glavu gore. Provalija je sad bila tek za dužinu koplja od njega i čuo je šum vode koja jetekla daleko na dnu. Otkotrlja se u stranu, dalje od konja ispod kojeg su se potočići tamne krviprobijali kroz utore u kamenu. Ugleda Ferro, na koljenu, kako izvlači strijele iz tobolca i ispucava ihprema stupovima između kojih su projahali samo nekoliko trenutaka ranije.

Ovdje je bilo Shanki, puno njih.

“Sranje”, progunđa Logen, odvuče se natraške stružući petama čizama po prašnjavom kamenu.

“Hajde!” vikne Luthar i sklizne iz sedla, napola hopšući po prašnjavom podu. “Hajde!”

Tupoglavi se zaleti na njih, vrišteći, s velikom sjekirom u ruci. Iznenada skoči u zrak i prevrnese u zraku, pogođen jednom Ferrinom strijelom kroz lice, ali bilo ih je još. Bilo ih je još puno, šuljalisu se oko stupova s kopljima spremnim za bacanje.

“Previše ih je!” vikne Bayaz. Starac se namršti prema velikim stupovima i golemoj masi koja jepočivala na njima, a mišići čeljusti mu se čvršto stegnu. Zrak oko njega počne svjetlucati.

“Sranje.” Logen kao pijanac zatetura prema Ferro, ali mu nestane ravnoteže, dvorana se počnenaginjati natrag i naprijed oko njega, i začuje kako mu srce lupa u ušima. Začuje oštar prasak i uzjedan se stup protegne pukotina iz koje izleti oblak prašine. Začuje se strugajuća tutnjava kad sekamenje iznad stupova počelo pomicati. Nekoliko Shanki digne pogled kad su po njima počelipljuštati fragmenti, pa počnu upirati prstom i ćeretati.

Logen se čvršto uhvati za Ferrino zapešće. “Sranje!” procijedi ona, strijela joj se otme kad jenapola pao i povukao je za sobom, brže-bolje pokušao ustati i počeo je vući za sobom. Kopljeprozuji uz njih i zaklapara na kamenu pa se stropošta preko ruba pukotine i u bezdan. Čuo je kako seShanke muvaju, stenju i gunđaju jedni drugima, i kako se polako roje između stupova u dvoranu.

“Hajde!” vikne Luthar još jednom, napravi nekoliko šepavih koraka naprijed sumanuto im

domahujući.

Logen je vidio Bayaza kako stoji, iskrivljenih usana i očiju izbuljenih iz lubanje, zrak oko njegamreškao se i lelujao, a prašina s poda polako se podizala i uvijala mu se oko čizama. Začuje sestrahovit prasak pa Logen pogleda preko ramena i ugleda ogromnu grudu isklesanog kamena kako seruši odozgo. Pogodila je tlo s takvim treskom da se pod zatresao i zgnječila nekog nesretnog Shanku upalačinku prije nego što je uopće stigao vrisnuti, a zubati mač koji je zaklaparao po podu i duguljastamrlja tamne krvi bili su jedini znaci da je ikada postojao. No dolazilo ih je još, vidio im je crneobrise kroz leteću prašinu, jurišali su naprijed s visoko podignutim oružjem.

Jedan od stupova rascijepa se napola. Urušavao se nevjerojatno polako, a komadi su nagrnuliravno u dvoranu. Nepregledna masa kamena nad njihovim glavama počela se raspucavati i padatidolje u komadima veličine kuće. Logen se okrene i baci na trbuh, povukavši i Ferro za sobom, pauspuže po podu, čvršto zažmiri i pokrije glavu rukama.

Začulo se kolosalno pucanje, paranje i trganje kakvo Logen u životu nije čuo. Rika i stenjanjeizmučene zemlje kao da se cijeli svijet urušava. Možda i jest. Tlo se propinjalo i podrhtavalo ispodnjega. Začuo se još jedan zaglušujući tresak, dugotrajno klaparanje i struganje, tiho škljocanje, a ondanešto blizu tišini.

Logen opusti bolnu čeljust i otvori oči. Zrak je bio pun prašine koja ga je pekla za oči, ali imaoje osjećaj da leži na nekakvom nagibu. Nakašlje se pa se pokuša pomaknuti. Pod prstima začujenekakav zvuk mljevenja i kamen pod njim počne se pomicati, a nagib povećavati. On zine i priljubise opet uza nj, držeći se noktima. Još uvijek je stezao Ferrinu ruku i osjetio je kako mu se njezini prstizarivaju u zapešće. Polako okrene glavu da pogleda oko sebe a onda protrne.

Stupova više nije bilo. Dvorane više nije bilo. Poda više nije bilo. Sve ih je progutala ogromnapukotina koja je sad zijevala pod njim. Ljutita je voda udarala i šumila po smrskanim ruševinamadaleko dolje. Logen je zinuo i nije mogao vjerovati vlastitim očima. Ležao je na boku na ogromnojkamenoj ploči koja je do maločas bila dio poda dvorane, a sad se nakošena klimala na samome rubustrme litice.

Ferrini tamni prsti grčevito su ga držali za zapešće, poderani rukav nabrao joj se oko lakta, atetive su joj od naprezanja oštro iskočile iz smeđe podlaktice. Iza toga joj je vidio rame, a iza njeganjezino ukočeno lice. Ostatak mu je bio nevidljiv - klatio se preko ruba ploče u golemom praznomprostoru.

“Ssss”, siktala je razrogačenih žutih očiju, očajnički grebući prstima u potrazi za nekakvimuporištem na glatkoj kosini. Komad kamena odlomi se iznenada s neravnog ruba i Logen začuje kakopada, zveckajući i odbijajući se od polomljene zemlje.

“Sranje”, prošapće on, iako se jedva usudio disati. Koje su dovraga uopće šanse da se ovakvošto dogodi? Ako se išta može reći za Logena Devetprstoga, može se reći da nema sreće.

Protegne slobodnu ruku po šupljikavom kamenu sve dok nije našao plitku brazdu za koju semogao uhvatiti. Podizao se centimetar po centimetar gore prema rubu bloka. Napne ruku i počne vući

Ferrino zapešće.

Začuje se zastrašujuće struganje i kamen ispod njega poskoči i polako se počne naginjati premagore. On zacvili pa se priljubi natrag uz njega s nadom da će se zaustaviti. Osjeti mučan trzaj i malomu prašine procuri po licu. Kamen zacvili kad se blok sasvim polako zaljuljao natrag na drugu stranu.Ostao je ležati ondje i dahtati. Nikako gore, nikako dolje.

“Ssss!” Ferrine oči trepnu prema njihovim rukama koje su se čvršto držale za zapešća. Trgneglavom prema rubu bloka, a onda dolje prema pukotini koja je zijevala iza nje.

“Treba biti realan”, prošapće. Prsti joj se otpuste i ona ga pusti.

Logen se sjećao kako je visio s ruba zgrade, daleko iznad žutog travnatog kruga. Sjećao se kakoje klizio prema dolje i šaptom molio za pomoć.

Sjećao se kako je Ferrina ruka ščepala njegovu i povukla ga gore. Polako odmahne glavom izgrabi njezino zapešće čvršće nego ikad.

Ona ga pogleda i zakoluta žutim očima. “Glupi rozi idiot!”

Jezal se nakašlje, prevrne pa ispljune prašinu. Trepćući se ogleda oko sebe. Nešto je bilodrugačije. Činilo mu se da je puno svjetlije nego što je bilo, a rub pukotine bio je znatno bliže.Dapače, nije uopće bio daleko.

“Hm”, dahne, bez riječi. Pola se zgrade urušilo. Stražnji je zid još uvijek stajao, a jedan se stupna tom stražnjem dijelu odlomio pri sredini. Sve ostalo je iščezlo, nestalo u razjapljeni ponor. Onzatetura na noge i lecne se kad je oslonio težinu na ozlijeđenu nogu. Ugleda Bayaza kako ležinaslonjen na obližnji zid.

Magovo usahlo lice bilo je isprugano znojem, sjajne su mu se oči caklile u crnim kolobarima, akosti lica stršale pod nategnutom kožom. Nalikovao je prije svega truplu starom tjedan dana.Iznenadilo ga je što se uopće kreće, no Jezal ga je gledao kako diže jednu ukočenu ruku i pokažeprema provaliji. “Uhvati ih”, grakne.

Ostali.

“Ovdje!” Sjevernjakov glas zvučao je zagušeno iza ruba raspukline. Barem je on živ, dakle.Jedna velika kamena ploča stršala je pod kutom pa joj se Jezal oprezno primakne, zabrinut da bi mutlo iznenada moglo popustiti pod nogama. Proviri u provaliju.

Devetprsti je ležao izvaljen na trbuhu s lijevom rukom blizu gornjeg ruba nagnute ploče, adesna mu je pri dnu bila čvršto stegnuta oko Ferrina zapešća. Njezino se tijelo nije vidjelo, vidjelo sesamo lice s ožiljkom. Oboje su izgledali podjednako užasnuto. Nekoliko tona kamena lagano seljuljalo, u ravnoteži na najtanjem mogućem rubu. Bilo je očito da bi u svakom trenutku mogli otklizitiu bezdan.

“Napravi nešto...” prošapće Ferro koja se nije usudila ni glas povisiti. Jezal, međutim,

primijeti da mu nije dala nikakav konkretan prijedlog.

Oblizne zarez u usni. Možda bi se, ako stavi svoju težinu na ovaj kraj, ploča nagnula natrag iizravnala pa bi mogli samo dopuzati s nje? Bi li moglo biti tako jednostavno? Pažljivo posegne,nervozno trljajući palcima kažiprste, odjednom posve slab i znojan. Lagano položi ruku na neravnirub dok su Devetprsti i Ferro zurili u njega i držali dah.

Sasvim lagano pritisne, a ploča se počne glatko ljuljati prema dolje. Malo je jače optereti.Začuje se glasno struganje i cijeli se blok zastrašujuće zanjiše.

“Ne guraj ga, jebote!” drekne Devetprti, držeći se noktima za gladak kamen.

“Pa što onda?” zacvili Jezal.

“Donesi nešto!”

“Donesi bilo što!” procijedi Ferro.

Jezal se mahnito ogleda oko sebe, ali ne vidi nikakav izvor pomoći. Dugostopome i Quaiju nijebilo ni traga. Ili su negdje mrtvi na dnu ponora ili su se na vrijeme dokopali slobode. Nijedno nidrugo ne bi ga pretjerano iznenadilo. Ako bude išta od tog spašavanja, Jezal će se za to sam moratipobrinuti.

Svuče kaput i počne ga motati da dobije svojevrsno uže. Odvaže ga u ruci pa zatrese glavom.To sigurno neće upaliti, ali ima li uopće izbora? Rastegne ga pa zamahne i baci jedan kraj. Pljusne nakamen nekoliko centimetara od Logenovih zgrčenih prstiju i lansira oblačak prašine u zrak.

“Dobro, dobro, probaj opet!”

Jezal visoko podigne kaput i nagne se nad ploču najdalje što se usudio pa ga opet zanjiše premadolje. Rukav bubne taman dovoljno daleko da ga Logen zgrabi.

“To!” Zavije si ga oko zapešća a materijal se čvršto napne preko ruba ploče.

“To! A sad povuci!”

Jezal stisne zube i počne vući, čizme mu počnu kliziti po prašini, a bolna ruka i bolna nogažarile su ga od naprezanja. Kaput se pomicao prema njemu, polako, polako, klizeći preko kamena,centimetar po mučan centimetar.

“To!” zastenje Devetprsti gurajući ramena uz ploču.

“Vuci!” progunđa Ferro, migoljeći bokovima gore preko ruba i na ploču.

Jezal je vukao iz petnih žila, očiju skoro posve zatvorenih, dahćući kroz zube. Do njegadoklapara koplje i on digne pogled i vidi da se na drugoj strani provalije sjatilo dvadeset ili višeTupoglavih koji su mahali izobličenim rukama. On gutne i odvrati pogled s njih. Nije si smio

dopustiti da razmišlja o opasnostima. Bilo je važno jedino da vuče. Da vuče, vuče i ne pušta, makoliko ga boljelo. Uspijevalo je. Polako su se, polako penjali. Jezal dan Luthar, napokon junak.Konačno će zaslužiti svoje mješto na toj prokletoj ekspediciji.

Začuje se oštar zvuk drapanja. “Sranje”, zacvili Logen. “Sranje!” Rukav se polako parao odostatka kaputa, šavovi su se rastezali, trgali, raspadali. Jezal zatuli od užasa dok su mu dlanovibridjeli. Da vuče ili ne? Još jedan šav prasne. Koliko jako da vuče? Još jedan šav ode.

“Što da radim?” zacvili.

“Vuci, seronjo!”

Jezal povuče kaput svom snagom tako da su mu sve mišići gorjeli. Ferro se našla na kamenu igrebala noktima po glatkoj površini. Logenova ruka koja je držala kaput bila je skoro na rubu, skorotu, a njegova četiri prsta pružala su se i pružala prema njemu. Jezal još jedanput povuče—

I zatetura natraške samo s mlitavom krpom u ruci. Ploča se zatrese, zastenje i prevali se. Začujese kratak krik i Logen otklizi s poderanim rukavom koji mu se beskorisno vijorio u ruci. Nije bilonikakvog vrištanja. Samo štropot kamenja koje se odronilo, a onda više ništa. Oboje su nestali prekoruba. Velika kamena ploča zaljulja se polako natrag i ostane stajati, plosnata i prazna, na rubupukotine. Jezal je stajao i zurio, otvorenih usta, s kaputom bez rukava koji mu se još uvijek klatio ugorućoj ruci.

“Ne”, prošapće. U pričama to nikad ne ide tako.

POD RUŠEVINAMASi živ, rozi?”

Logen zastenje kad je premjestio težinu pa osjeti navalu užasa kad se kamenje ispod njegapočelo micati. Tada shvati da leži na hrpi šute, s uglom kamene ploče zarivene duboko u bolnomješto na leđima.

Ferro je klečala tik do njega; tamno joj je lice bilo isprugano krvlju iz posjekotine na čelu, acrna kosa puna smeđe prašine. Iza nje se prostorija visokih svodova protezala u sjene. Strop je bioprobijen visoko iznad njezine glave, u zubatoj liniji sa svjetloplavim nebom na drugoj strani. Logenbolno okrene glavu, sav zbunjen. Ni korak od njega kamene ploče na kojima je ležao bile suprepiljene i stršale su u prazan prostor. Daleko u daljini vidio je drugu stranu jaza, liticu s koje seodronjavalo kamenje i zemlja, a na čijem su vrhu stršali obrisi napola srušenih zgrada.

Počeo je shvaćati. Našli su se ispod razine hrama. Kad se otvorila pukotina, zacijelo jerastvorila ovo mješto i ostavila policu taman dovoljno veliku da oni na nju padnu. Oni i punosmrskanog kamenja. Nisu mogli daleko pasti. Gotovo osjeti kako mu se na licu pojavljuje cerek. Jošuvijek je živ.

“Kakva ne—”

Ferrina ruka jako ga pljusne preko usta, a njezin se nos nađe ni lakat od njegova. “Ssss”, siknetiho, prevrne žute oči prema gore i dugim mu prstom pokaže prema nadsvođenom stropu.

Logena oblije hladan znoj. Sada ih je čuo. Shanke. Trčkarali su i lupkali, ćeretali i kreštalijedan drugome visoko iznad njihovih glava. On kimne i Ferro polako makne prljavu ruku s njegovalica.

Polako se pridigne iz hrpe šute, spor i ukočen, pokušavajući ostati što tiši, cijelo se vrijemetrzajući od naprezanja, a prašina mu se slijevala s kaputa dok je ustajao na noge. Promrda udove uiščekivanju probadajuće boli koja će mu reći da je slomio rame, ili nogu, ili lubanju.

Kaput mu se poderao, lakat mu je bio oguljen i pulsirao je, a krvave su mu se pruge protezaleniz cijelu podlakticu sve do vrhova prstiju. Kad je prislonio prste na bolnu glavu, ondje napipa krv,kao i ispod čeljusti, na mjestu kojim je udario u pod. Usta su mu bila slankasta od krvi. Zacijelo seugrizao za jezik, opet. Pravo je čudo da je ta prokletinja još uvijek na mjestu. Jedno ga je koljenoboljelo, vrat mu je bio ukočen, rebra su mu bila u hrpi masnica, ali svime je još uvijek mogao micati.Kad bi se prisilio.

Nešto mu je bilo omotano oko ruke. Poderani rukav Lutharova kaputa. On ga otrese i pusti dapadne u šutu pokraj njega. Nikakve koristi od toga. Ni sada ni prije. Ferro je bila na drugom krajudvorane i virila u prolaz. Logen se dovuče do nje, mršteći se iz petnih žila samo da ostane tiho.

“Što je s ostalima?” prošapće. Ferro slegne ramenima. “Možda su se izvukli?” pokuša on,

nadobudno. Ferro mu uputi dug, polagan pogled, s jednom crnom obrvom u zraku, i Logen se lecne pastisne bolnu ruku. Bila je u pravu. Njih su dvoje živi, zasad. Većoj se sreći ne mogu nadati, a moždaim se još dugo neće opet osmjehnuti.

“Ovuda”, prošapće Ferro i pokaže u tamu.

Logen se zapilji u crni otvor i sav se snuždi. Mrzio je biti pod zemljom. Sva ta masa kamena izemlje koja tlači odozgo, spremna propasti. A i nisu imali baklju. Crno kao u rogu, gotovo bez imalozraka, a nisu imali pojma koliko daleko trebaju ići ni u kojem smjeru. Nervozno se zapilji unadsvođeni kamen nad glavom i gutne. Tuneli su mjesta za Shanke i za mrtvace. Logen nije bio nijedno ni drugo, a nije mu ih se ni sretalo tu dolje. “Sigurna?”

“Što, bojiš se mraka?”

“Radije bih vidio, ako imam izbora.”

“Vidiš li ti ovdje izbor?” Ferro mu se podsmjehne. “Možeš ostati ovdje ako želiš. Možda jošjedna grupica idiota naleti za kojih što godina. Fino ćeš se uklopiti!”

Logen kimne, sišući krvave desni. Činilo mu se da je prošlo već puno vremena otkad su se njihdvoje zadnji put našli u ovakvom škripcu, kad su klizili po strmoglavim krovovima Agrionta sljudima u crnim maskama za petama. Činilo se da je prošlo puno mukotrpnog vremena, ali nije sepuno toga promijenilo. Ma koliko da su jahali zajedno, jeli zajedno i gledali smrti u lice zajedno,Ferro je još uvijek bila jednako ogorčena, srdita i prokleto naporna kao i kad su tek krenuli na put.Pokušao je biti strpljiv, stvarno jest, no već mu je to postalo zamorno.

“Zar baš moraš?” promrmlja, gledajući je ravno u jedno žuto oko.

“Moram li što?”

“Biti takva pička. Zar baš moraš?”

Ona mu se namršti na trenutak, zine pa stane, a onda slegne ramenima. “Trebao si me pustiti dapadnem.”

“Ha?” Očekivao je neku gnjevnu uvredu od nje. Nekakav ubod prstom, sigurno, a možda inožem. Ovo mu je zvučalo gotovo kao žaljenje. No ako je i bilo, nije dugo potrajalo.

“Trebao si me pustiti da padnem, onda bih bila ovdje dolje sama a ti mi ne bi bio na putu!”

Logen zgađeno otpuhne. Nekim ljudima jednostavno nema pomoći. “Trebao sam te pustiti? Nebrini se! Sljedeći put budem!”

“Super!” srdito mu uzvrati Ferro pa odmaršira u tunel i ubrzo je progutaju sjene. Logen osjetiiznenadan napadaj panike pri pomisli da je ostao sam.

“Čekaj!” vikne šapatom pa odbrza za njom.

Prolaz se koso spuštao, Ferro je bešumno klizila, Logen strugao nogama po prašini, a zadnjitračci svjetla svjetlucali su na mokrom kamenu. Prste lijeve ruke vukao je po zidu, pokušavajući nestenjati sa svakim korakom od boli u natučenim rebrima, oguljenom laktu i krvavoj čeljusti.

Postajalo je sve mračnije i mračnije. Od zidova i poda vidjeli su samo nagovještaje, a onda nito. Ferrina prljava košulja bila je poput sivog duha koji lebdi pred njim u mrtvome zraku. Jošnekoliko klecavih koraka pa je i toga nestalo. Mahne si rukom pred nosom. Ni traga. Tek crna šumećatama.

Zakopan je. Zakopan u mrak, sam. “Ferro, čekaj!”

“Sto?” Zabuši se u nju u mraku, osjeti kako ga nešto gura u prsa i zamalo se prevali na leđazateturavši u vlažan zid. “Koji vrag—”

“Ništa ne vidim!” procijedi i začuje potpunu paniku u vlastitom glasu. “Ne vidim... gdje si?”Zamahne po zraku pruženim dlanovima bez imalo osjećaja za smjer, dok mu je srce lupalo kao ludo, aželudac se vrtložio i nadimao. Što ako ga ostavi ovdje dolje, ta podla kuja? Što ako—

“Evo.” Osjeti kako njezina ruka hvata njegovu, hladna i ohrabrujuća. Začuje njezin glasnedaleko od uha. “Misliš da me možeš pratiti a da ne padneš na nos, budalo?”

“Mislim... da da.”

“Samo nastoj biti tiho!” I on osjeti da je krenula dalje i povukla ga nestrpljivo za sobom.

Da ga samo stara ekipa sada vidi. Logena Devetprstog, strah i trepet Sjevera, kako sav zapisanod straha u mraku čvršto za ruku drži ženu koja ga mrzi, kao što se dijete drži za majčinu sisu. Došlomu je da se nasmije na sav glas. Ali bojao se da će ga Shanke čuti.

Velika šapa Devetprstoga bila je vruća i znojna od straha. Neugodan osjećaj, njegova ljepljivakoža čvršto priljubljena uz njezinu. Gotovo mučan, ali Ferro se natjerala izdržati. Čula je njegovodisanje, brzo i izlomljeno u tijesnome prostoru, i njegove trapave korake dok je posrtao za njom.

Imala je osjećaj da su još jučer zadnji put bili u ovakvome škripcu, jurili ulicama Agrionta,šuljali se kroz mračne zgrade, cijelo vrijeme progonjeni. Imala je osjećaj da je to bilo jučer, ali svese promijenilo.

Onda ga je smatrala tek prijetnjom. Još jednim rozim kojeg mora držati na oku. Ružan i čudan,glup i opasan. Onda je vrlo lako bio posljednji čovjek na svijetu kojem bi vjerovala. Sada je vrlolako bio jedini. Nije je pustio da padne iako mu je ona rekla da je pusti. Odlučio je pasti zajedno snjom radije nego da je ispusti. Ondje na ravnici rekao je da će ostati ako ona ostane.

Sad je to i dokazao.

Baci pogled preko ramena i ugleda njegovo blijedo lice kako bulji u mraku, očiju razrogačenihali slijepih, slobodne ruke pružene da može pipati zid. Možda mu je trebala zahvaliti što je nijepustio da padne, ali to bi bilo jednako priznanju da joj treba pomoć. Pomoć je za slabe, a slabi umiru

ili postaju roblje. Nikad se ne nadaj pomoći pa se nećeš razočarati kad ne stigne. A Ferro je češtodoživljavala razočaranja.

Stoga ga je, umješto da mu zahvali, navlačila za ruku tako da je zamalo završio na nosu.

Sjaj hladne svjetlosti počeo se polako šuljati natrag u tunel, s jedva primjetnim svjetlucanjempo rubovima grubih kamenih blokova. “Vidiš li sad?” procijedi ona preko ramena.

“Da.” Čula mu je olakšanje u glasu.

“Onda me možeš pustiti”, otrese se ona, istrgne ruku i obriše je u prednjicu košulje. Nastavidalje kroz polumrak, migoljeći prstima i namrgođeno ih gledajući. Čudan neki osjećaj.

Sad kad više nije bilo njegove ruke, gotovo joj je nedostajala.

Svjetlo je sada bivalo sve jače, slijevalo se u prolaz iz uskog ulaza ispred njih. Šuljala seprema njemu na prstima pa proviri iza ugla. Ispod njih se otvarala velika spilja čiji su zidovi dijelombili u glatkim isklesanim blokovima, a dijelom u prirodnom kamenu koji se dizao u visine i stršao učudnim rastopljenim formacijama, dok je strop bio izgubljen u sjenama. Zraka svjetla dopirala jevisoko odozgo i bacala krpu svjetlosti na prašnjavi kameni pod. Tri su Shanke bili okupljeni ondje imrmljali i crtali nešto po podu, a posvuda oko njih, nagomilane na hrpe visine čovjeka, pa i više, uzzidove špilje bile su tisuće i tisuće kostiju.

“Sranje”, dahne Logen, tik iza nje. Neka im se lubanja cerila iz ugla prolaza. Ljudske kosti, bezimalo sumnje.

“Jedu mrtvace”, prošapće ona.

“Jedu što? Ali—”

“Ništa ne trune.” Bayaz je rekao ds je grad prepun grobova. Bezbrojnih leševa bačenih u jame,na stotine njih u istu. I ondje su očito ležali sve te godine, isprepleteni u hladnim zagrljajima. Sve dokShanke nisu došli i izvukli ih van.

“Morat ćemo ih obići”, prošapće Devetprsti.

Ferro se zagleda u sjene, tražeći put u špilju. Nisu se mogli spustiti niz brdo kostiju a da nenaprave buku. Spusti luk s ramena.

“Si sigurna?” upita Devetprsti, dotaknuvši joj lakat.

I ona gurne njega. “Daj mi mjesta, rozi.” Morat će biti brza. Obriše krv s obrve. Izvuče tristrijele iz tobolca i stavi ih među prste desne ruke otkud će ih moći brzo dohvatiti. Lijevom uzmečetvrtu i polegne luk, napne strunu pa nacilja najdaljeg Tupoglavog. Kad ga je strijela pogodila kroztrup, ona je već ciljala drugog. Taj dobije strijelu u rame i padne uz čudan jauk taman kad se zadnjiokretao. Njezina ga strijela glatko pogodi kroz vrat prije nego se stigao do kraja okrenuti i on zaronina nos. Ferro zatakne zadnju strijelu i pričeka. Drugi se Tupoglavi pokuša uzverati na noge, ali nije

napravio ni pola koraka prije nego što ga je probola u leđa tako da se opružio po podu.

Ona spusti luk i namršteno se zagleda u Shanke. Nitko od njih nije se micao.

“Sranje”, izdahne Logen. “Bayaz je u pravu. Stvarno jesi vrag.”

“Bio je u pravu”, progunđa Ferro. Bilo je sasvim izgledno da su ga se ta stvorenja dosad većdočepala, a bilo je sasvim jasno i da jedu ljude. I Luthara i Dugostopoga, pa i Quaija, pretpostavljalaje. Šteta.

Ali ne prevelika.

Vrati luk na rame pa se u niskom stavu oprezno ušulja u špilju, a čizme joj zahrskaju na brdukostiju. Klimavo iskorači dalje, raširivši ruke da uhvati ravnotežu, pa počne napola hodati, a napolagacati, na mjestima propadajući do koljena dok su joj kosti pucketale i strugale oko nogu. Probije sedo poda špilje pa klekne, ogleda se oko sebe i obliže usne.

Ništa se nije micalo. Ona tri Shanke mirno su ležali, a ispod tijela su im se širile lokve krvi.

“Gah!” Devetprsti se stumba niz padinu; posvuda oko njega bučno su letjele krhotine, a on seprevrtao i prevrtao. Sleti naglavce usred štropotavog tobogana kostiju pa se uspentra na noge.“Sranje! Uh!” Otrese si pola prašnjavog prsnog koša s ruke i baci ga u stranu.

“Tiho, budalo!” procijedi Ferro pa ga povuče k sebi, zagledana preko špilje premanepravilnom prolazu u suprotnom zidu, očekujući da svakoga trena dojuri horda onih stvorova,nabrušenih da njihove kosti pridodaju ostalima. Ali ne dođe ništa. Mrko ga pogleda, no on je biopreviše zauzet njegovanjem modrica pa ga ostavi na miru i odšulja se prema trima truplima.

Bili su okupljeni oko neke noge. Ženske noge, Ferro je nagađala, budući da nije bila dlakava.Batrljak kosti stršao je iz suhog, usahlog mesa oko odrezanog bedra. Jedan od njih navalio je na njeganožem koji je još uvijek ležao u blizini, sa sjajnom oštricom koja je bljeskala u zraci svjetla visokoodozgo. Devetprsti se sagne i pokupi ga.

“Nikad dosta noževa.”

“Ne? A što kad padneš u rijeku i ne možeš plivati od sveg tog silnog željeza?”

On je načas smeteno pogleda, a onda slegne ramenima pa ga pažljivo vrati na pod. “Dobraprimjedba.”

Ona izvuče svoj nož ispod pojasa. “Jedan nož je sasvim dovoljan. Ako znaš kamo ga trebašzabosti.” Zarije nož u leđa jednome od Tupoglavaca i počne izrezivati strijelu. “Kakvi su to uopćestvorovi?” Oslobodi strijelu, neoštećenu, pa prevrne Tupoglavoga čizmom. Zurio je u nju prasećimslijepim crnim očima ispod niskog plosnatog čela, usana razmaknutih s razjapljenih ralja punihkrvavih zuba. “Ružniji su čak i od tebe, rozi.”

“Baš fino. To su Shanke. Tupoglavci. Kanedias ih je stvorio.”

“Stvorio?” Sljedeća joj se strijela prelomi dok ju je pokušavala izvući iz mesa.

“Tako Bayaz kaže. Kao oružje, da ih upotrijebi u ratu.”

“Mislio sam da je on mrtav.”

“Izgleda da ga je njegovo oružje nadživjelo.”

Onaj kojeg je pogodila u vrat pao je na strijelu i prelomio je blizu vrška. Sad je beskorisna.“Kako čovjek stvori takvo nešto?”

“Misliš da ja znam sve odgovore? Dolazili su preko mora svakog ljeta kad se led otopio iuvijek je bilo posla s okršajima protiv njih. Puno posla.” Ona izreže zadnju strijelu, krvavu ali čitavu.“Kad sam bio mlad, počeli su dolaziti sve češće i češće. Otac me poslao na jug po pomoć u borbamaprotiv njih...” Utihne. “No. To je duga priča. Visoke doline sada vrve Tupoglavcima.”

“To uopće nije bitno,” progunđa ona pa ustane i pažljivo spremi te dvije dobre strijele utobolac, “glavno da mogu umrijeti.”

“O, mogu oni umrijeti. Nevolja je u tome što ih uvijek ima još za ubiti.” Namršteno je gledao trimrtva stvora na podu, jako namršten i hladnog pogleda. “Sada više ništa nije ostalo sjeverno odplanina. Ništa i nitko.”

Ferro nije pretjerano marila za to. “Moramo krenuti dalje.”

“Svi su se vratili u blato”, progunđa kao da nije ni progovorila, i sve se jače mrštio.

Ona mu stane pred lice. “Čuješ li ti mene? Moramo krenuti, rekoh.”

“Ha?” On je nakratko treptao u nju, a onda se namrgodi. Mišići oko čeljusti čvršto mu se stegnuispod kože, ožiljci mu se rastegnu i pomaknu, lice nagne naprijed, a oči se izgube u oštroj sjeni odsvjetla odozgo. “Dobro. Krećemo.”

Ferro ga je namršteno gledala dok mu se potočić krvi šuljao iz kose po prljavoj, čekinjavojstrani lica. Više joj nije izgledao kao netko kome bi vjerovala.

“Ne kaniš mi sad postati sav čudan, rozi? Trebaš mi ostati hladan.”

“Jesam hladan”, prošapće on.

Logenu je bilo vruće. Sav se naježio ispod prljave odjeće. Osjećao se nekako čudno, vrtjelo muse, a glava mu je bila puna smrada Shanki. Jedva je disao od njihova smrada. Hodnik kao da mu semicao pod nogama i lelujao pred očima. Lecne se i presavine, a znoj mu se stane slijevati s lica ikapati na klimavi kamen pod nogama.

Ferro mu je nešto šaptala, ali nije uspijevao razabrati riječi - odzvanjale su od zidova i okonjegova lica, ali nisu htjele ući. On kimne i mahne joj jednom rukom pa se nastavi vući za njom. U

prolazu je bivalo sve više i više vruće, a mutni je kamen poprimao narančast sjaj. Zabije se u Ferrinaleđa i umalo padne, pa počne puzati na bolnim koljenima, teško dišući.

Ispred njih se nalazila golema špilja. Četiri vitka stupa izdizala su se iz sredine, visoko, visokoprema treperavoj tami daleko u visinama. Ispod njih su gorjele vatre. Mnogo vatri koje su utiskivalebijele slike u Logenove užarene oči. Ugljen je pucketao i pucketao i bljuvao dim. Iskre su frcale uužarenim pljuskovima, a para se dizala u cvrčećim oblačcima. Kaplje rastopljenog željeza kapale suiz lonaca za taljenje i zasipale tlo usijanim žeravicama. Rastaljeni metal tekao je kanalima u podu irisao crvene, žute i usijano bijele linije u crni kamen.

Golemi prostor bio je prepun Shanki, nepravilnih obličja koja su se kretala kroz uzavrelu tamu.Radili su na vatrama, mjehovima i loncima za taljenje kao ljudi, dvadeset njih ili više. Vladala jestrahovita buka. Čekići su zveketali, nakovnji zvonili, metal lamatao, a Tupoglavci kreštali i vrištalijedni drugima. Uz zidove preko puta stajale su stelaže, tamne stelaže na kojima je bilo naslaganosjajno oružje čije su oštrice svjetlucale u svim bojama vatre i gnjeva.

Logen je treptao i zurio, dok mu je u glavi bubnjalo, u ruci ga probadalo a vrućina mu tlačilalice, i pitao se da li da vjeruje vlastitim očima. Možda su ušetali u kovačnicu pakla. Možda jeGlustrod ipak uspio otvoriti vrata ispod grada. Vrata u Drugu Stranu kroz koja su prošli a da nisu niprimijetili.

Disao je brzo, u hrapavim grcajima koje nije mogao usporiti, a svaki je udah peckao od dima ismrdio po Shankama. Oči su mu se izbuljile, grlo mu je gorjelo i nije mogao gutati. Nije bio sigurankad je izvukao Tvorčev mač, ali sada je narančašto svjetlo sjajilo i treperilo na ogoljenom tamnommetalu, a desna mu je ruka bila stegnuta u šaku oko drške, bolno čvrsto. Nije mogao otpustiti prste.Zurio je u njih, u narančasto-crnom sjaju, i gledao kako pulsiraju kao da gore, žile i tetive koje stršekroz napetu kožu, zglobove bijele od silovitog stiskanja.

Nije to njegova ruka.

“Moramo se vratiti,” Ferro je govorila i vukla ga za ruku, “naći neki drugi put.”

“Ne.” Glas mu je bio oštar kao udarac čekića, hrapav kao okret brusnoga kamena, bridak kaoisukani mač u grlu.

Nije to njegov glas.

“Prođi iza mene”, uspije prošaptati pa zgrabi Ferro za rame i provuče se uz nju.

Sada više nema povratka...

... i njušio ih je. Zabaci glavu i uvuče vrući zrak kroz nos. Glava mu je bila puna njihovasmrada i dobro da jest. Mržnja je moćno oružje, u pravim rukama. Krvava Devetka mrzi sve. Nonjegova najdavnije ukopana, najdublje ukorijenjena i najvruća mržnja bila je ona prema Shankama.

Šmugne u špilju, sjenka među vatrama, okružen bukom gnjevnog čelika koja je odjekivala okonjega. Prelijepa, dobro poznata pjesma. Lebdio je u njoj, uživao u njoj, upijao je. Osjeti teški mač u

svojoj ruci i snagu koja je strujala iz hladnog metala u njegovo vruće meso, iz njegova vrućeg mesa uhladan metal, jačala, bujala i rasla u valovima s njegovim uzbibanim disanjem.

Tupoglavci ga još nisu zapazili. Radili su. Bili su zauzeti svojim besmislenim zadacima. Nisumogli očekivati da će ih osveta snaći na mjestu gdje žive, dišu i rintaju, ali naučit će.

Krvava Devetka stvori se jednome iza leđa i visoko podigne Tvorčev mač. Nasmiješi se dok jegledao kako se duga sjena rasteže preko ćelave lubanje - obećanje koje će ubrzo biti ispunjeno.Dugačka oštrica prošapće svoju tajnu i Shanka se raskoli, ravno po sredini, kao cvijet koji se otvara,krv štrcne, topla i utješna, i poprska nakovanj, kameni pod i lice Krvave Devetke mokrim malimdarovima.

Drugi ga ugleda i krene po svoje, brže i ljuće od kipuće pare. Digne ruku, izvije se unatrag. Nipribližno dovoljno. Tvorčev ga mač presiječe kroz lakat, a odsječena podlaktica nastavi se okretati uzraku. Prije nego što je dotakla pod, Krvava Devetka povratnim je udarcem odrubio Shankinu glavu.Krv zacvrči u rastaljenom željezu, zasja narančašto na matiranome metalu oštrice, na blijedoj kožinjegove ruke, na hrapavom kamenu pod njegovim nogama i on zazove ostale.

“Dođite”, prošapće. Svi su dobrodošli.

Rastrče se prema stelažama da ščepaju bodljikave mačeve i oštre sjekire, a Krvava im seDevetka smijao dok ih je gledao. Bili oni naoružani ili ne, njihova smrt je već riješena stvar.Zapisana je u špilju linijama vatre i linijama sjena. Sad će je on zapisati i linijama krvi. Oni suživotinje, i manje od životinja. Njihova su ga oružja ubadala i sjekla, ali Krvava je Devetka sačinjenod vatre i tame i lebdio je i klizio između njihovih nezgrapnih udaraca, oko njihovih nespretnihkopalja, ispod i iznad njihovih bezvrijednih krikova i njihova beskorisnog bijesa.

Lakše je probosti treperavi plamen. Lakše je presjeći lelujave sjene. Njihova slabost uvreda jenjegovoj snazi.

“Umri!” grmio je on i mač se vrtio u krugovima, divlje i prelijepo, a slovo na metalu sjajilo jecrvenim sjajem i ostavljalo sjajne tragove za sobom. A kuda bi krugovi prošli, sve bi biloispravljeno. Shanke bi vrištali i ćeretali, njihovi komadi letjeli bi na sve strane i narezani irazdijeljeni uredno kao meso na mesarskoj dasci, kao tiješto na pekarskoj dasci, kao strn izafarmerove kose, sve u skladu sa savršenim naumom.

Krvava Devetka iskesi zube i nasmiješi se što je slobodan i što vidi tako dobro obavljen posao.Ugleda bljesak oštrice i trgne se u stranu, osjeti kako mu ostavlja trajan poljubac preko boka. Izbijebodljikavi mač iz Tupoglavčeve ruke, zgrabi njega za šiju i zabije mu lice u kanal kojim je tekaorastaljeni metal, gnjevno žut, i glava mu počne cvrčati, mjehuriti se, i šikljati smrdljivu paru.

“Gori!” smijao se Krvava Devetka, a skršena trupla i njihove razjapljene rane, njihovopopadalo oružje i kipuće jarko željezo smijali su se s njim.

Samo se Shanke nisu smijali. Znali su da im je kucnuo posljednji čas.

Krvava Devetka gledao je jednoga kako skače, preskače nakovanj s palicom u zraku, spremnomda mu smrska lubanju. Prije nego što je stigao zamahnuti njome, strijela mu uleti u otvorena usta itrgne ga unatrag, mrtvog kao blato. Krvava Devetka se namršti. Sada ugleda i druge strijele međuleševima. Netko mu je kvario dobar posao. Natjerat će ih da plate, kasnije, ali sada mu se neštoprimicalo između četiriju stupova.

Bio je cijeli obložen sjajnim oklopom zapečaćenim masivnim zakovicama, s okruglom kacigompričvršćenom preko gornje polovice lubanje, a oči su mu sjajile iza uskoga proreza. Roktao je idahtao, glasno kao bik, željeznim je čizmama toptao po kamenu dok je jurio naprijed s glomaznomsjekirom u željeznim rukavicama. Div među Shankama. Ili neki novi stvor, načinjen iz željeza i mesaovdje dolje u tami.

Sjekira mu zamahne u sjajnome luku i Krvava se Devetka otkotrlja od nje, a teško se sječivozabije u pod i lansira mlaz krhotina u zrak. Još jednom zaurla na njega, široko razjapivši ralje ispoduskog i duguljastog vizira, a iz obješenih mu usta poleti oblak sline. Krvava Devetka otkoračinatraške, pomičući se i plešući zajedno s pomičnim sjenama i rasplesanim plamičcima.

Spuštao se i spuštao, i puštao udarce da ga promašuju s jedne strane pa s druge, promašujuiznad glave pa ispod nogu. Puštao ih je da zvekeću u metal i kamen oko njega i ispunjaju zrakgnjevom prašine i krhotina. Uzmicao je sve dok se stvorenje nije počelo umarati pod svom tomsilnom težinom željeza.

Krvava Devetka vidi ga kako posrće i osjeti da polako kuca njegov čas pa nasrne naprijed,digne mač iznad glave, otvori usta i ispusti krik koji mu je pritiskao ruku i dlan i mač i same zidovešpilje. Golemi Shanka primi dršku sjekire objema rukama da blokira udarac. Dobro, sjajno oružje,rođeno u ovoj vrućoj vatri, najčvršće, najjače i najopakije što su Tupoglavci mogli iskovati.

Ali djelo Majstora Tvorca ne prihvaća odbijanje. Matirana oštrica zasiječe kroz dršku sigurnokao dječji vrisak i zareže kroz Shankin masivni oklop posjekotinu dubine dlana od vrata sve doprepona. Krv šikne na sjajni metal, na tamni kamen. Krvava Devetka se nasmije i zarije šaku u ranu,iščupa punu šaku Shankinih iznutrica dok se ovaj rušio od njega i stropoštao se na leđa, a urednoprepolovljeni komadi sjekire zveketali su mu u trzavim kandžama.

On se nasmiješi ostalima. Virili su ondje, njih trojica, s oružjem u rukama, ali nisu htjelinapasti. Virili su iz sjene, ali tama im nije bila prijatelj. Pripadala je njemu, i samo njemu. KrvavaDevetka zakorači naprijed, pa još jedanput, s mačem u jednoj ruci i komadom krvavih iznutrica kojeje polako rastezao iz trupla zaklanog Tupoglavca u drugoj. Stvorenja su odmicala pred njim, kreštalai škljocala jedno drugome, a Krvava im se Devetka smijao u lice.

Shanke su možda krajnje puni mahnitog bijesa, no čak ga se i oni moraju bojati. Sve je moralo.Čak i mrtvi, koji ne osjećaju bol. Čak i hladan kamen, koji nema snove. Čak se i rastaljeno željezobojalo Krvave Devetke. Čak i tama.

Urlikne i poleti naprijed, bacivši šaku iznutrica. Vrh njegova mača zagrebe po prsima jednogShanke i zavrti ga tako da je ovaj zacvilio. Trenutak kasnije, oštrica bubne ovome u rame i raskoli gado prsne kosti.

Zadnja dva se okrenu u bijeg, popikavajući se po kamenu, no kakve ima veze bore li se ilibježe? Još jedna strijela uklizi u leđa jednoga prije nego što je stigao napraviti tri koraka i on seopruži na trbuh. Krvava se Devetka baci i prstima ščepa gležanj zadnjega, čvršto poput škripa, ipočne ga vući k sebi dok je on kandžama grebao po kamenu presvučenom čađom.

Šaka mu je poslužila kao čekić, pod kao nakovanj, a Shankina glava kao metal koji trebaobraditi. Jedan mu udarac razbije nos, i poispadaju mu polomljeni zubi. Drugi mu ulubi jagodicu.Trećim mu zglobovima prstiju razvali čeljust. Šaka mu je bila od kamena, od čelika, od dijamanta.Bila je teška kao gora koja se ruši i udarac za udarcem gnječio je Shankinu tvrdu glavu u bezličnukašu.

“Tupo... glavi”, procijedi Krvava Devetka pa se nasmije, digne skršeno tijelo u zrak i baci gadaleko od sebe, tako da se isprevrtalo u zraku i stropoštalo u polomljene stelaže. Hitro se okrene,zakrivuda prostorijom s Tvorčevim mačem koji mu se klatio u ruci i vrhom bacao iskre s kamena dokje lamatao za njim. Zurio je u tamu, okretao se i premještao, no samo su se vatre micale, i sjene okonjih. Prostorija je bila prazna.

“Ne!” zareži. “Gdje ste?” Noge su mu bile slabe, jedva su ga više držale. “Gdje ste,smradovi...” Posrne i padne na koljeno na vrući kamen, grcajući da dođe do daha. Moralo je biti jošposla. Krvava Devetka nikad ne može napraviti dovoljno. Ali snaga mu je bila hirovita i sad jeistjecala iz njega.

Ugleda nekakav pokret, trepne onamo. Pruga tame klizila je polako i tiho između pulsirajućihvatri i prevrtala tijela. Nije to bio Shanka. Nekakav drugi neprijatelj. Suptilniji i opasniji. Čađavotamna koža u sjeni, mekim je koracima koračala oko krvavih mrlja koje je njegov posao ostavio.Imala je luk u čvrstim rukama, napola napete strune i sa sjajnim vrškom strijele koji je oštrosvjetlucao. Žute su joj oči sjajile kao rastaljeni metal, kao vruće zlato, i rugale mu se. “Jesi li siguran,rozi?” Njezin glas tutnjao mu je i šaputao u lubanji u kojoj mu je sve zvonilo. “Ne želim te ubiti, alibudem.”

Prijetnje? “Jebena kujo”, procijedi joj, ali usne su mu bile glupo nezgrapne i na njih ne iziđeništa osim dugačke niti pljuvačke. Zaglavinja naprijed, podupre se mačem u pokušaju da ustane, agnjev je u njemu bio žešći nego ikada. Naučit će ona. Krvava Devetka očitat će joj takvu lekciju dajoj nikad više neće trebati ni jedna druga. Sasjeći će je na komade pa samljeti te komade pod petama.Kad bi samo mogao ustati...

Zanjiše se, zatrepće, a dah mu zastruže unutra, van, polako, polako. Plamen se priguši i zamre,sjene se produže, zamagle, progutaju ga i potisnu dolje.

Još jedan, još samo jedan. Uvijek još samo jedan...

Ali vrijeme mu je isteklo...

... Logen zakašlje i zadrhti, toliko slab da se sve tresao. Ruke mu poprime oblik u mraku,zgrčene u šake na prljavom kamenu, krvave kao da pripadaju nemarnom mesaru. Naslutio je što se topo svemu sudeći dogodilo, pa zastenje i u očima ga zapeku suze. Ferrino lice s ožiljkom nadvije se

nad njega u vrućoj tami. Barem nju onda nije ubio.

“Si ozlijeđen?”

Nije joj mogao odgovoriti. Nije znao. Činilo mu se da bi mogao imati posjekotinu na boku, alibilo je toliko krvi da je bilo teško reći. Pokuša ustati, zatetura u nakovanj i zamalo stavi ruku uusijanu peć. Zatrepće i pljune, a koljena mu zaklecaju. Užarene vatre lelujale su mu pred očima.Posvuda je bilo leševa, opruženih silueta na čađavom podu. Tupo se ogleda oko sebe u potrazi zanečime u što bi obrisao ruke, ali sve je bilo poprskano krvlju. Želudac mu se počne dizati i on naklimavim nogama otetura između ognjišta prema prolazu u suprotnome zidu, s krvavom rukom prekousta.

Nagne se ondje, uz topao kamen, i počne pljuvati kiselu krv i slinu na pod, dok mu je bol lickaobok, lice, poderane zglobove prstiju. No ako se nadao sažaljenju, odabrao je krivog suputnika.

“Idemo”, otrese se Ferro. “Hajde, rozi, diži se.”

Ne bi znao reći koliko se dugo vukao kroz tamu, dahćući Ferro za petama, dok mu je vlastitidah odjekivao u lubanji. Šuljali su se kroz utrobu zemlje. Kroz drevne hodnike pune prašine i sjena,kamenih zidova prošaranih pukotinama. Kroz prolaze u vijugave tunele, čije su blatne stropovepodupirale klimave grede.

Jedanput su naišli na raskrižje i Ferro ga gurne natrag u tamu uza zid, gdje su oboje držali dahdok su se kvrgava obličja gegala i vukla niz hodnik koji se križao s njihovim. Sve dalje i dalje -hodnik, špilja, jama. Mogao ju je samo slijediti, vući se za njom sve dok nije shvatio da će svakogačasa pasti na nos od puke iscrpljenosti. Sve dok nije postao siguran da nikad više neće vidjeti danjesvjetlo...

“Čekaj”, šapne Ferro, stavi mu ruku na prsa da ga zaustavi i umalo ga prevrne koliko su munoge bile slabe. Hodniku se pridružio trom potok, polagana voda koja se preklapala i mreškala usjenama. Ferro klekne uz nju i zagleda se u mračni tunel iz kojeg je istjecala.

“Ako utječe u rijeku nizvodno, sigurno dolazi izvan grada.”

Logen nije bio tako siguran. “Što ako... izvire iz... podzemlja?” “Onda ćemo pronaći drugi put.Ili ćemo se utopiti.” Ferro spusti luk s ramena pa uklizi unutra, do prsa, stisnuvši čvršto tanke usne.Logen ju je promatrao kako gaca s rukama iznad tamne vode. Zar se ona nikada ne umori? Njega jetako sve boljelo i tako je bio umoran da je samo htio leći i nikad više ne ustati. Načas čak razmotrimogućnost da to stvarno i učini. Tada se Ferro okrene i vidi ga kako čuči na obali. “Hajde, rozi!”procijedi.

Logen uzdahne. Nju je nemoguće od bilo čega odgovoriti. Prebaci jednu nesigurnu, drhtavunogu u hladnu vodu. “Odmah sam iza tebe”, promrmlja. “Odmah iza tebe.”

LOSA KOMBINACIJAFerro je gazila protiv struje, do struka u brzoj vodi, čvršto stisnutihzuba od paralizirajuće

hladnoće, a Devetprsti je šljapkao i dahtao za njom. Jedva je vidjela izlaz pred sobom, slabo svjetloiza svjetlucavepovršine vode. Bio je blokiran željeznim rešetkama, no kad se probilabliže, vidjela jeda su posve prohrđale, stanjene i ljuskave. Priljubi se uznjih. Na drugoj je strani vidjela da se potokspušta prema njoj izmeđuobala od kamena i gologa blata. Iznad je bilo noćno nebo na kojem su setekpočele pojavljivati zvijezde.

Sloboda.

Ferro je opipavala staro željezo, sišući zrak kroz zube, prstima usporenim i slabim odhladnoće. Devetprsti joj priđe s leđa i ukopa ruke uz njezine - četiri ruke, dvije tamne, dvije blijede,čvršto stegnute i napregnute. Bili su priljubljeni u tijesnom prostoru i ona ga je čula kako stenje odnapora, čula je šištanje vlastitog daha i osjetila da se prastari metal počinje svijati, tiho cvileći.

Dovoljno daleko da se ona uspije promigoljiti na drugu stranu.

Prvo provuče luk, tobolac i mač', držeći ih jednom rukom u zraku. Turne glavu između rešetki,okrene se bočno, uvuče trbuh i zadrži dah, promigolji ramenima, pa prsima, pa bokovima kroz uskiotvor, i osjeti kako joj grubi metal struže po koži kroz mokru odjeću.

Provuče se na drugu stranu i baci oružje na obalu. Nasloni ramena na okno i ukopa čizme usljedeću šipku, napregnuvši svaki mišić, dok ju je Devetprsti vukao s druge strane. Popustiodjedanput, prepolovi se u oblaku ljuskica koje su popadale u potok, i lansira je na leđa, u ledenuvodu do preko glave.

Devetprsti se počne gurati kroz otvor, lica iskrivljenog od naprezanja. Ferro se iskoprca izvode, naglo udahne od hladnoće, zgrabi ga ispod pazuha i počne vući, pa osjeti njegove ruke iza leđa.Stenjala je i hrvala se dok ga nije konačno izvukla van. Prevale se oboje na blatnu obalu i ostanuležati jedan do drugoga. Ferro se zagleda gore u trusne zidove urušenog grada koji su se dizaliokomito iznad nje u sivome sumraku, teško dišući i slušajući Devetprstoga kako čini isto. Nijeočekivala da će izvući živu glavu odande.

Ali nisu još sasvim utekli.

Zakotrlja se i osovi na noge, potpuno mokra, pa pokuša zaustaviti drhturenje. Pitala se je li jojikada u životu bilo toliko hladno.

“Sad mi je dosta”, čula je Devetprstog kako mrmlja. “Tako mi jebenih mrtvih, dosta mi je.Gotov sam. Ne mičem se odavde više ni koraka.”

Ferro zatrese glavom. “Moramo se odmaknuti odavde dok još ima svjetla.” Uzme oružje sazemlje.

“Ti ovo zoveš svjetlom? Jesi li ti poludjela, jebote, ženo?”

“Znaš da jesam. Idemo, rozi.” I podbode ga u rebra mokrom čizmom.

“Dobro, dovraga! Dobro!” Nevoljko zatetura na noge, njišući se, a ona se okrene i počne hodatiuz obalu kroz sumrak, dalje od zidina.

“Što sam napravio?” Ona se okrene i ugleda ga kako stoji ondje, s mokrom kosom koja mu secijedila oko lica. “Što sam napravio tamo unutra?”

“Izvukao si nas.”

“Mislio sam—”

“Izvukao si nas. To je sve.” I ona se nastavi mukotrpno vući obalom. Trenutak kasnije čula jeDevetprstoga da kreće za njom.

Bilo je tako mračno, a Logen je bio tako umoran da je jedva vidio ruševinu dok se nisu skoroveć našli u njoj. Sigurno je to bio mlin, mislio je. Bio je sagrađen odmah do potoka, iako jepretpostavljao da kola nije bilo već stotinu godina ili više.

“Stat ćemo ovdje”, procijedi Ferro dok se provlačila kroz ruševna vrata. Logen je biopreumoran da bi učinio išta osim da kimne i odvuče se za njom. Slabašna mjesečina slijevala se upraznu ljušturu i ocrtavala bridove kamenja, obrise starih prozora i čvršto utabanu zemlju na tlu. Onotetura do prvog zida i spusti se uz njega, klizeći dolje sve dok mu dupe nije dotaknulo zemlju.

“Još uvijek sam živ”, tiho oblikuje usnama i naceri se sam sebi. Stotine posjekotina, ogrebotinai masnica svađalo se za njegovu pažnju, no još uvijek je bio živ. Nepomično je sjedio, vlažan, bolan iposve potrošen, pa pusti oči da se sklope i počne uživati u osjećaju da se ne mora micati.

Namršti se. U tami je čuo neki čudan zvuk, uz žuborenje potoka. Nekakvo kuckanje, škljocanje.Trebalo mu je neko vrijeme da shvati što je to. Ferrini zubi. Svuče kaput sa sebe, lecnuvši se dok gaje povlačio preko oguljenog lakta, pa joj ga pruži u mraku.

“Što je to?”

“Kaput.”

“Vidim da je kaput. Zašto?”

Majko mila, kako je tvrdoglava. Logen se gotovo nasmije naglas. “Možda ne vidim dobro kaoti, ali ipak čujem kako ti zubi zvokoću.” Opet joj pruži kaput. “Da ti barem imam više za ponuditi, alisamo ovo imam. Tebi treba više neg’ meni, i to je to. Nije to nikakva sramota. Uzmi ga.”

Uslijedi stanka, a onda osjeti da mu vuče kaput iz ruke i začuje kako se umata u njega. “Hvala”,progunđa ona.

On digne obrve i zapita se je li moguće da je dobro čuo. Izgleda da za sve postoji prvi put. “U

redu je. I tebi.”

“Ha?”

“Za pomoć. Ispod grada i na brdu s kamenjem i gore na krovovima i sve ostalo.” Načasrazmisli. “Puno je to pomoći. Više nego što zaslužujem, vjerojatno, ali ipak, svejedno sam tizahvalan.” Pričeka da ona nešto kaže, ali ne dočeka. Čulo se samo grgljanje potoka pod zidovimakuće, šum vjetra kroz prazne prozore, njegovo vlastito hrapavo disanje. “U redu si ti”, reče on.“Samo sam to htio reći. Kakvom se god pokušavala prikazati, u redu si.”

Opet šutnja. Vidio joj je obrise na mjesečini, sjedila je uza zid s kaputom oko ramena, vlažnajoj je kosa stršala s glave u šiljcima, i možda se malo vidio sjaj u njezinim žutim očima dok ga jegledala. Prokune samoga sebe ispod glasa. Ne ide mu pričanje, nikad mu nije išlo. Njoj vjerojatnoništa od toga nije ništa značilo. Pa ipak, barem je pokušao.

“O’š se jebat?”

On digne glavu, razjapljenih usta, jer nije bio siguran da je dobro čuo. “Ha?”

“Što je, rozi, nisi valjda oglušio?”

“Nisam valjda što?”

“Dobro! Zaboravi!” Okrene se od njega i ljutito prevuče kaput preko pogrbljenih ramena.

“Čekaj malo, hej.” Počeo je shvaćati. “Hoću reći... Samo nisam očekivao da me to pitaš, to jesve. Nisam rekao da neću... valjda... ako već pitaš.” On gutne, suhih usta. “Pitaš li?”

Vidi kako joj se glava opet okreće prema njemu. “Nisi rekao da nećeš ili želiš reći da hoćeš?”

“Pa, ovaj...” Ispuše obraze u mraku, pokušavajući natjerati mozak da proradi. Nije mislio da ćeikada više čuti to pitanje, a ponajmanje da će ga čuti od nje. Sad kad ga je već pitala, bilo ga je strahodgovoriti. Nije mogao poreći da je to pomalo zastrašujući prijedlog, ali bolje da to učini nego daživi u strahu. Mnogo bolje. “Onda da. Bar mislim. Mislim, naravno da hoću. Zašto ne bih htio? Želimreći da hoću.”

“A.” Ugleda obris njezina lica kako se mršti podu, ljutito čvršto stisnutih tankih usana, kao dase nadala drugačijem odgovoru pa sad nije sigurna što da napravi s ovime koji je dobila. Nije ni onbio, uostalom. “Kako hoćeš da to obavimo?” Praktično, kao da je riječ o nekom poslu koji morajuskupa obaviti, kao da pile drvo ili kopaju jamu.

“Hm... pa, morat ćeš doći malo bliže, rekao bih. Mislim, nadam se da te moja kita neće previšerazočarati, ali neće te doseći skroz tamo.” Napola se nasmiješi a onda opsuje sebi u bradu kad ona neučini isto. Znao je da ona nema baš neki smisao za humor.

“Dobro onda.” Priđe mu tako brzo i poslovno da je napola ustuknuo pa se ona pokoleba.

“Pardon”, reče on. “Nisam to već neko vrijeme radio.”

“Ne.” Ona čučne do njega, digne ruku pa zastane kao da se pita što da njome učini. “Ni ja.”Osjeti njezine prste na nadlanici - nježne, oprezne. Gotovo ga je škakljalo, toliko joj je lagan biododir. Njezin palac pogladi mu batrljak srednjeg prsta, a on ju je gledao; u sivim obrisima pomicalisu se u sjenama, nesigurni kao par mladaca koji nikada nikoga u životu nisu dodirnuli. Čudan osjećaj,biti tako blizu žene. Vratilo mu je to raznorazne uspomene.

Logen polako posegne, s osjećajem kao da upravo stavlja ruku u vatru, i dodirne Ferrino lice.Nije gorjelo. Koža joj je bila glatka i hladna, kao i bilo čija. Provuče joj ruku kroz kosu, osjeti kakoga golica između prstiju. Samim vrškom palca pronađe joj ožiljak na čelu, prođe joj njegovomlinijom niz obraz sve do kuta usana, povuče joj usnu i njegova se koža hrapavo očeše o njezinu.

Na licu je imala čudan izraz, čak mu je i u mraku to bilo jasno. Bio je to izraz koji nije navikaovidjeti na njoj, ali nije ga mogao krivo shvatiti. Osjetio je kako joj se mišići napinju pod kožom,vidio je mjesečinu na tetivama koje su joj stršale iz žgoljavog vrata. Bojala se. Bila se u stanjusmijati dok udara čovjeka nogom u lice, smiješiti se porezotinama i udarcima, nositi se sa strijelom uvlastitom tijelu kao da nije ništa, ali čini se da joj nježan dodir tjera strah u kosti. Logenu bi se točinilo poprilično neobičnim da nije i sam bio tako prokleto prestrašen. Prestrašen i uzbuđen u istimah.

Počnu natezati odjeću jedno drugome u isti čas, kao da im je netko dao signal za juriš i kao dato žele što prije obaviti. Drhtavim se rukama, glođući usnu, u tami mučio s dugmadi na njezinojkošulji kao da ima glomazne rukavice na rukama. Ona je njegove otkopčala prije nego što je onotkopčao ijedan njezin.

“Sranje!” promrsi on. Ona mu pljusne ruku u stranu i sama otkopča dugmad, svuče košulju ispusti je pored sebe. Nije mnogo vidio na mjesečini, samo sjaj u njezinim očima, mračan obriskoščatih joj ramena i koščatog struka, mrlje slabašne svjetlosti između rebara i krivulju pod jednomdojkom, malo hrapave kože oko bradavice, možda.

Osjeti kako mu otpušta remen, osjeti kako mu njezini hladni prsti klize u hlače, osjeti—

“A! Sranje! Ne moraš me dići u zrak za njega!”

“U redu...”

“Ah.”

“Bolje?”

“Ah.” On potegne njezin remen i šeprtljavo ga otkopča, zarije joj ruku unutra. Nimalo suptilno,možda, ali on nikad nije bio poznat po svojoj suptilnosti. Vršcima prstiju manje-više je stigao dodlaka prije nego mu se zapešće zaglavilo. Dalje nije išlo, uz sav njegov trud.

“Sranje”, promrmlja, začuje Ferro kako uvlači zrak kroz zube, osjeti kako se pomiče islobodnom rukom hvata hlače i svlači ih preko stražnjice. Tako je već bolje. Klizne joj rukom uz

golo bedro. Sva sreća da još uvijek ima jedan srednjak. Imaju i oni svojih primjena.

Ostali su tako neko vrijeme, oboje na koljenima u prašini, bez gotovo ikakvog micanja osimdviju ruka koje su išle natrag-naprijed, gore-dolje, prvo polako i nježno pa sve brže, tihi osimFerrina daha koji je šuštao kroz zube, Logenova koji je strugao u grlu, tihog sisanja i šljapkanjavlažne kože u pokretu.

Ona se navali na njega, izmigolji iz hlača i gurne ga leđima uza zid. On pročisti grlo, odjednomhrapavo. “Da ja—”

“Ssss.” Ona se pridigne na jednu nogu i jedno koljeno, čučne nad njega raširenih nogu, pljune ujedan skupljeni dlan i njime ga uhvati za kurac. Promrmlja nešto, prebaci težinu pa se polako spustina njega, tiho stenjući. “Rrrr.”

“Ah.” On pruži ruku i privuče je bliže, jednom joj rukom stisne stražnji dio bedra i osjeti kakojoj se mišići stežu i pomiču dok se kreće, a druga mu je bila čvršto zapetljana u njezinoj masnoj kosi ivukla joj glavu dolje prema svome licu. Hlače su mu bile čvršto zavijene oko gležnjeva. Pokuša ihzbaciti no samo ih spetlja gore nego ikad, ali vrag ga odnio ako je zamoli da stane samo zbog toga.

“Rrrr”, prošapće mu ona, otvorenih usta, klizeći mu toplim mekim usnama po obrazu, vrućim,kiselim dahom u ustima, trljajući se kožom po njegovoj, lijepeći se za nju pa opet odljepljujući.

“Ah”, zastenje on njoj i ona zanjiše kukove k njegovima, natrag-naprijed, natrag-naprijed.

“Rrrr.” Jedna joj je ruka bila čvršto stisnuta preko njegove čeljusti, s palcem u ustima, a drugajoj je bila između nogu i klizila gore-dolje tako da je osjetio njezine vlažne prste oko svojih jaja,nemalo bolno, nemalo ugodno.

“Ah.”

“Rrrr.”

“Ah.”

“Rrrr.”

“Ah—”

“Molim?”

“Ovaj...”

“Šališ se!”

“Pa...”

“Tek sam počela!”

“Pa rekao sam ti da nisam već dugo—”

“Mora da su prošle godine!” Ona sklizne s njegova klonulog kurca, obriše se jednom rukom irazmaže je srdito po zidu, spusti se dolje na bok, leđima prema njemu, zgrabi kaput i prevuče gapreko sebe.

To se, bome, zove sramota.

Logen tiho opsuje sebi u bradu. Toliko je čekao, a onda nije bio u stanju zadržati mlijeko ukanti. Žalosno se počeše po licu, počne čupkati krastavu bradu. Ako se išta može reći za LogenaDevetprstog, može se reći da je ljubavnik.

Postrance pogleda prema Ferro, na njezin nejasan obris u mraku. Bodljikava kosa, dugprotegnut vrat, oštro rame, duga ruka priljubljena uz bok. Čak i kroz kaput vidio je oblinu njezinaboka, mogao je naslutiti njezinu formu ispod njega. Gledao joj je kožu, svjestan kakva je na dodir -glatka, mekana i hladna. Čuo je njezino disanje. Tiho, polagano, toplo disanje...

Samo malo.

Nešto se dolje sada opet uskomešalo. Bolno, ali definitivno se krutilo. Jedina prednostdugotrajne apstinencije - kanta se brzo opet napuni. Logen lizne usne. Bilo bi šteta propustiti prilikusamo zbog nedostatka hrabrosti. On klizne dolje uz nju, privuče joj se blizu pa pročisti grlo.

“Što?” Glas joj je bio oštar, ali nedovoljno oštar da ga pokoleba.

“Pa, znaš, ako mi daš koju minutu, možda...” Zadigne kaput i prođe joj rukom po boku, kožazašušti po koži, fino i polako, tako da je imala sasvim dovoljno vremena da ga odgurne. Ne bi ga ninajmanje iznenadilo da se okrenula i mlatnula ga koljenom u jaja. Ali nije.

Ona se pomakne otraga k njemu, zarije mu golu guzicu u trbuh i podigne jedno koljeno. “Zaštobih ti pružila još jednu priliku?”

“Ne znam...” promrmlja on i počne se ceriti. Klizio joj je rukom nježno preko grudi, po trbuhu,pa između nogu. “Iz istog razloga iz kojeg si mi dala prvu?”

Ferro se probudila u naglome trzaju, i nije znala gdje se nalazi, samo da je zarobljena. Zareži,ritne se i zamahne laktom, izbavi se iz stiska i na sve četiri uzmakne, iskešenih zuba i stisnutih šaka,spremna na borbu. Međutim, nije bilo neprijatelja. Samo gola prašina i blijedi kamen u blijedo sivojutro.

To, i roza mrcina.

Devetprsti zatetura na noge, stenjući i pljujući, i mahnito se ogleda oko sebe. Kad je vidio danema Tupoglavaca koji su se namjerili da ga ubiju, polako se okrene i pogleda Ferro, pospanotrepćući mutnim očima. “Aha...” Lecne se i vršcima prstiju dotakne krvava usta. Mrko su se gledalijedan čas, oboje posve goli i tihi u hladnoj ljušturi ruševnog mlina, a kaput pod kojim su ležali bio jepogužvan na vlažnoj zemlji između njih.

I tada Ferro shvati da je počinila tri ozbiljne pogreške.

Dopustila si je da zaspi, a nikad se ništa dobro ne dogodi kad zaspi. Zatim je raspalilaDevetprstoga laktom u lice. I što je još mnogo, mnogo gore, toliko glupo da je skoro grimasunapravila kad se sjetila: poševila ga je noćas. Sad dok je ovako zurila u njega na oštrom danjemsvjetlu, u njegovu kosu zalijepljenu uz jednu stranu krvavog lica punog ožiljaka i veliku mrlju odzemlje koja mu se protezala niz bijeli bok na kojem je ležao u blatu, nije joj bilo jasno zašto. Iz nekogje razloga, onako promrzla i umorna u mraku, htjela da je netko dodiruje i da joj barem načas budetoplo, pa si je dopustila pomisao - kome će to škoditi?

Ludost.

Oboma im je naškodilo, to je barem bilo dovoljno očito. Dok su prije stvari bile jednostavne,sad će se zasigurno zakomplicirati. Dok su se prije razumjeli, sad će samo biti zbunjeni. Ona je većbila zbunjena, a on je počeo izgledati povrijeđeno i ljuto, i, uostalom, zar je to takvo iznenađenje?Nitko ne voli dobiti lakat u lice dok spava. Ona zausti da mu se ispriča, a onda joj tek sine. Uopće nezna tu riječ. Može mu se samo ispričati na kantičkom, no bila je toliko ljuta na samu sebe da mu jeprogunđala tu ispriku kao da je to uvreda.

On je to svakako tako shvatio. Suzio je oči i obrecnuo se na nju na svojem jeziku, ščepao hlačei ugurao jednu nogu u nogavicu, mrmljajući nešto ispod glasa.

“Jebeni rozi”, procijedi ona njemu, šaka skupljenih u naletu bijesa. Zgrabi svoju poderanukošulju i okrene mu leđa. Sigurno ju je ostavila na mokrom dijelu poda. Odrpano platno zalijepi jojse za naježenu kožu poput sloja hladnog blata kad ju je navukla na sebe.

Prokleta košulja. Prokleti rozi.

Frustrirano zaškrguće zubima dok je zatezala remen. Prokleti remen. Da ga je barem ostavilazakopčanog. Uvijek ista priča. S ljudima ništa ne ide lako, ali ona uvijek može računati da ćesituaciju učiniti još težom nego što je to potrebno. Zastane na trenutak pognute glave, a onda se napolaokrene prema njemu.

Upravo mu je htjela pokušati objasniti da mu nije htjela razbiti usta, ali da se nikad ništa dobrone dogodi dok spava. Upravo mu je htjela pokušati reći da je pogriješila, da je samo htjela biti natoplome. Htjela ga je zamoliti da pričeka.

No on je već marširao kroz polomljena vrata s preostalom odjećom u jednoj ruci.

“Tko ga jebe onda”, procijedi ona i sjedne da zaveže čizme.

No opet, upravo je u tome bio problem.

Jezal je sjedio na polomljenim stepenicama hrama, žalosno cupkao otrcane šavove napoderanom ramenu kaputa i preko beskrajnog prostranstva blata zurio prema ruševinama Aulcusa.Nije ništa tražio.

Bayaz je ležao podbočen u teretnom dijelu kola, lica koščatog i mrtvački blijedog s izraženimžilama oko upalih očiju, a u bezbojne usne bio mu je uklesan krajnje namrgođen izraz. “Koliko dugočekamo?” upita Jezal, još jedanput.

“Koliko god treba”, otrese se mag i ne pogledavši ga. “Potrebni su nam.”

Jezal je vidio kako mu je Brat Dugostopi, koji je stajao malo više na stepenicama prekriženihruku, uputio zabrinut pogled. “Vi ste mi, dakako, poslodavac i nipošto nije na meni da vamprotuslovim—”

“Onda nemojte”, progunđa Bayaz.

“Ali Devetprsti i ona žena Maljinn”, ustrajao je navigator, “sasvim su sigurno mrtvi. GospodinLuthar posve ih je izričito vidio kako klize u ponor. Ponor vrlo velike dubine. Moja tuga jeneizmjerna i strpljiv sam čovjek, malo tko je strpljiviji ođ mene, jedna je to od mojih brojnihzačudnih kvaliteta, ali... pa... ako ćemo čekati do kraja svijeta, bojim se da neće imati—”

“Koliko...” zareži prvi mag, “god treba.”

Jezal duboko udahne i namršti se u vjetar, gledajući s brda prema gradu, prelazeći pogledompreko prostranstava sravnjenog ništavila, izbrazdanog sitnim pukotinama na mjestima gdje su teklipotoci, i prema sivoj prugi urušene ceste koja se šuljala prema njima od dalekih zidina izmeđušarenih obrisa ruševnih kuća: svratišta, farmi, sela, odavno porušenih.

“Ondje dolje su”, začuje se Quaijev ravnodušan glas.

Jezal ustane, s težinom na zdravoj nozi, zakloni oči rukama pa se zagleda prema mjestu u kojeje naučnik uperio prst. Odjednom ih ugleda, dvije sićušne figure u smeđoj pustari, dolje blizupodnožja stijene.

“Što sam vam rekao?” zakrešti Bayaz.

Dugostopi začuđeno zatrese glavom. “Kako li su, za ime Božje, preživjeli?”

“Snalažljiv su dvojac, to svakako.” Jezal se već počeo ceriti. Prije mjesec dana nije ni sanjaoda bi mu ikad moglo biti drago što vidi Logena, a kamoli Ferro, ali eto, smiješio se od uha do uha štoih vidi žive. Nekako se među njima razvila povezanost u ovoj pustoši, dok su se zajedno sučeljavalisa smrću i nesrećama. Povezanost koja je brzo ojačala, neovisno o svim velikim razlikama međunjima. Povezanost u usporedbi s kojom su mu se sva njegova stara prijateljstva počela činiti slabima,bijednima i hladnima.

Jezal je gledao kako se figure približavaju, truckajući se po izmrvljenoj stazi koja je izmeđustrmih stijena vodila ka hramu, znatno razmaknute, gotovo kao da hodaju zasebno. Kad su prišli jošbliže, počeli su izgledati kao dvoje zarobljenika koji su pobjegli iz pakla. Odjeća im je bilapoderana, rastrgana i potpuno prljava, a musava su im lica bila hladna poput dva kamena. Ferro jeimala krastavu ranu na čelu. Logenova je čeljust bila skup ogrebotina, a koža oko očiju bila mu jeokaljana tamnim masnicama.

Jezal zakorači prema njima. “Što se dogodilo? Kako ste—”

“Ništa se nije dogodilo”, otrese se Ferro.

“Baš ništa”, progunđa Devetprsti i njih se dvoje srdito namrgode jedno drugome. Očigledno suprošli kroz neke strašne muke o kojima ni jedan ni drugi nisu htjeli razgovarati. Ferro je odmarširalaravno do kola, bez ikakvog pozdrava, i počela rovati po teretnom dijelu. Logen je stao s rukama nabokovima i namrgođeno gledao za njom.

“I tako...” promrmlja Jezal jer nije znao što bi drugo rekao, “ti si dobro?” Logenove se očizanjišu do njegovih. “O, ma super”, reče on, pun ironije. “Nikad bolje. Kako ste dovraga uspjeliizvući ta kola odande?”

Naučnik slegne ramenima. “Konji su ih izvukli.”

“Gospodin Quai ima dar za ublažavanje”, Dugostopi se nervozno zasmijulji. “Vožnja do južnihgradskih dveri bila je nadasve uzbudljiva—” “Borili ste se cijeli putem, ha?”

“Pa, ja nisam, naravno, tučnjave nisu među mojim—”

“Nisam ni mislio.” Logen se sagne i ogorčeno pljune na zemlju. “Trebali bismo barem pokušatibiti zahvalni”, zakrešti Bayaz kojem je zrak hripao i pucketao u grlu dok je udisao. “Imamo namnogočemu biti zahvalni, na kraju krajeva. Svi smo još uvijek živi.”

“Siguran si?” otrese se Ferro. “Ne izgledaš mi baš tako.” Jezal se nijemo složi s njom. Magnije mogao izgledati gore sve da je i umro u Aulcusu. Ni da je umro i počeo se raspadati.

Ona strgne sa sebe krpu koja joj je preostala od košulje i bijesno je baci na pod, a žilavi joj semišići promigolje na žgoljavim leđima. “Koji kurac ti gledaš?” zareži na Jezala.

“Ništa”, promrmlja on i spusti pogled na zemlju. Kad se odvažio dići pogled, zakopčavala jenovu sprijeda. Dobro, ne baš novu. On sam nosio ju je nekoliko dana ranije.

“Ta je moja...” Ferro digne pogled i tako ga prostrijeli da je Jezal nesigurno uzmaknuo jedankorak. “Ali slobodno je ti uzmi... naravno...” “Ssss”, sikne ona, gurajući silovito rub ispod pojasa,cijelo vrijeme namrštena kao da probada nekoga nožem. Vjerojatno njega. Sve u svemu, nije to biloni blizu nostalgičnog susreta kakvom se Jezal možda nadao, iako mu je sad čak i došlo da zaplače.

“Nadam se da nikad više neću vidjeti ovo mjesto”, promrmlja sjetno. “Slažem se”, reče Logen.“Nije baš tako pušto kao što smo mislili, ha? A da izmisliš neki drugi put kojim ćemo se vraćati?”

Bayaz se namršti. “To bi bilo razborito. U Calcis ćemo se vratiti rijekom. S ove strane rijeke,malo nizvodno, nalazi se šuma. Mogli bismo spojiti nekoliko čvrstih debala pa će nas Aos ponijetiravno do mora.”

“Ili do utapljanja.” Jezal se prilično jasno sjećao nabujale vode u kanjonu velike rijeke.

“Moja nada je bolja. Bilo kako bilo, čeka nas još puno kilometara prema zapadu prije nego štopočnemo razmišljati o povratku.”

Dugostopi kimne. “Uistinu, uključujući prolaz kroz najgadniji mogući planinski lanac.”

“Divno”, reče Logen. “Jedva čekam.”

“I ja. Nažalost, nisu preživjeli svi konji.” Navigator digne obrve. “Imamo dva za vuču kola,dva za jahanje... znači da nam dva nedostaju.”

“Ionako mrzim te jebene beštije.” Logen prošeće do kola i uspentra se gore nasuprot Bayazu.

Uslijedi duga stanka dok su svi razmatrali situaciju. Dva konja, tri jahača. Uvijek nemiopoložaj. Dugostopi prvi progovori. “Ja ću, dakako, trebati ići u izvidnice kako se budemopribližavali planinama. Izviđanje je, avaj, neophodan dio svakog uspješnog putovanja. A za njega,nažalost, trebam jednog od konja...”

“Ja bih vjerojatno trebao jahati,” promrmlja Jezal i bolno se premjesti, “zbog noge...”

Ferro pogleda kola, i Jezal primijeti da je susrela Logenov pogled na jedan kratak i intenzivnonetrpeljiv trenutak.

“Ja ću hodati”, otrese se.

DOČEK ZA JUNAKAKišilo je kad je superior Glokta ušepao natrag u Aduu. Padala je opaka, sitna, gadna kiša na

oštrom vjetru s mora od koje su varljivo drvo mostića za iskrcaj s broda, škripave grede mola isklizak kamen doka bili klizavi kao lažljivci. On lizne bolne desni, protrlja bolno bedro inamrgođenog lica odmjeri sivu liniju obale. Par mrzovoljnih stražara bilo je naslonjeno na truloskladište deset koraka od njega. Malo dalje, skupina lučkih radnika ogorčeno se prepirala oko hrpesanduka. Drhtav prosjak nedaleko od njega napravi nekoliko koraka prema Glokti, shvati da mu tonije pametno pa se pokunjeno povuče.

Nema gomile razdraganih plebejaca? Nema tepiha od cvjetnih latica? Nema slavolukauzdignutih mačeva? Nema krda djeva koje padaju u nesvijest? Nije mu to baš bilo prevelikoiznenađenje. Nije bilo toga ni kad se prošli put vratio s juga. Gomila rijetko kliče poraženima, makoliko se mukotrpno borili, ma koliko žrtvovali, ma koliko slabe izglede imali. Djeve bi se ovlažilena jeftine i bezvrijedne pobjede, ali za “dao sam sve od sebe” se i ne zarumene. A neće ninadlektor, bojim se.

Posebno podao val zapljusne zid doka i baci oblak prkosnih kapljica po cijelim Gloktinimleđima. On posrne naprijed, nakon što mu se hladna voda počela cijediti s hladnih ruku, posklizne sei umalo padne, pa stenjući zatetura preko mola i uhvati se za ruševine straćare na drugome kraju.Digne pogled i vidi da dvojica stražara bulje u njega.

“Nešto je zanimljivo?” zareži on, a oni mu okrenu leđa, promrljaju nešto i podignu ovratnike dase zaštite od kiše. Glokta šeprtljavo stegne kaput oko sebe i osjeti kako mu se skuti lijepe za mokrenoge. Pet mjeseci na suncu i misliš da ti nikad više neće biti hladno. Kako brzo zaboravljamo.Namršteno prođe pogledom amo-tamo po praznim dokovima. Kako brzo svi mi zaboravljamo.

“Oma fmo.” Frost je izgledao zadovoljno dok je silazio s mostića s Gloktinom škrinjom podrukom.

“Ne sviđa ti se previše vruća klima, zar ne?”

Praktikal zatrese teškom glavom, napola naceren zimskoj kišici, bijele kose bodljikave odvlage. Severard je išao za njim i škiljio u sive oblake. Zastane načas na kraju daske, a onda zakoračina kamen mola.

“Lijepo se vratiti”, reče.

Da je barem meni vaš entuzijazam, ja se još ne mogu opustiti. “Njegova Eminencija jeposlala po mene, a sudeći po situaciji koju smo ostavili u Dagoski, mislim da je više nego vjeorjatnoda taj sastanak... neće dobro proći.” Spektakularno blago rečeno. “Bolje da se pritajite na pardana.”

“Da se pritajimo? Ne kanim se tjedan dana mrdnuti iz kupleraja.”

“Vrlo mudro. I Severarde. Za slučaj da se više ne vidimo. Sretno.”

Praktikalu se zacakle oči. “Uvijek.” Glokta ga je gledao kako kroz kišu šeće prema sumnjivijimdijelovima grada. Jedan običan dan u životu praktikala Severarda. Nikad ne razmišlja više od satvremena unaprijed. Kakav dar.

“Prokleta ta vaša očajna zemlja i njezina prokleta vodurina”, progunđa Vitari svojim pjevnimnaglaskom. “Moram razgovarati sa Suitom.”

“Pa moram i ja!” klikne Glokta pretjerano veselo. “Kakva ljupka slučajnost!” Ponudi jojiskrivljeni lakat. “Možemo se upariti i posjetiti Njegovu Eminenciju zajedno!”

Ona se zagleda u njega. “Dobro.”

No vas ćete dvoje moju glavu morati pričekati još koji sat. “Samo prvo moram obaviti jedanposjet.”

Vrh štapa kucne po vratima. Nikakvog odgovora. Prokletstvo. Gloktu su leđa boljela kao samvrag i trebao je sjesti. Pokuca štapom još jedanput, ovaj put glasnije. Šarke zaškripe i vrata se malkoodškrinu. Nezaključana. On se namršti i gurne ih do kraja. Okvir vrata bio je raskoljen s unutrašnjestrane, brava razvaljena. Provaljena. Odšepa preko praga u hodnik. Bio je prazan i ledeno hladan.Nigdje nije bilo ni komadića pokućstva. Gotovo kao da se odselila. Ali zašto? Glokti trzne kapak.Jedva se jedanput sjetio Ardee cijelo vrijeme dok je bio na jugu. Drugi su se problemi činili znatnohitniji. Moj jedini prijatelj dao mi je samo jedan zadatak. Ako joj se išta dogodilo...

Glokta pokaže prema stepenicama i Vitari kimne pa se tiho odšulja po njima, sagnuvši se iizvukavši iz čizme sjajan nož. On pokaže niz hodnik i Frost bešumno odšeta dublje u kuću, pritisnut usjene uza zid. Vrata dnevne sobe bila su odškrinuta i Glokta se odgega do njih i gurne ih.

Ardee je sjedila na prozoru okrenuta mu leđima: bijele haljine, tamne kose, baš kakve je sesjećao. Vidio je da joj se glava mrvicu pomaknula kad su šarke vrata zaškripale. Živa je, dakle.Međutim, soba je bila neobično promijenjena. Osim te jedne stolice na kojoj je sjedila, bila je posveprazna. Goli bijeli zidovi, goli drveni brodski pod, prozori bez zavjesa.

“Ništa više nije ostalo, jebo vas!” drekne ona, glasom promuklim i grlenim.

Očito. Glokta se namršti pa zakorači kroz vrata u sobu.

“Ništa nije ostalo, rekoh!” Ona ustane, još uvijek okrenuta leđima. “Ili ste odlučili ipak uzeti istolicu?” Zavrti se, zgrabi naslon, digne stolicu iznad glave i zavitla je u njega uz krik. Stolica prasneu zid pored vrata, a fragmenti drva i žbuke polete na sve strane. Jedna noga prozuji uz Gloktino lice izaklapara u kut, a ostatak se stušti na pod u masi prašine i raskoljenih štapića.

“Vrlo ljubazno,” promrmlja Glokta, “ali radije bih stajao.”

“Ti!” Kroz kosu joj je vidio kako je razrogačila oči od iznenađenja. Lice joj je bik) upalo ibljeđe nego što je pamtio. Haljina joj je bila pogužvana i znatno pretanka za hladnu prostoriju. Ona jedrhtavim rukama pokuša poravnati i neučinkovito pokuša namjestiti masnu kosu. Kratko otpuhne odsmijeha. “Bojim se da se nisam baš pripremila za goste.”

Glokta začuje Frosta kako stupa niz hodnik i ugleda ga kad se pomolio na vratima stisnutihšaka. On mu digne prst. “U redu je. Pričekaj vani.” Albino se ponovno utopi u sjenama, a Glokta poškripavim daskama ušepa u prazan salon. “Što se dogodilo?”

Ardee iskrivi usta. “Izgleda da moj otac nije bio ni izbliza onoliko imućan koliko su svi mislili.Bio je u dugovima. Ubrzo nakon što mi je brat otišao za Anglandiju, došli su naplatiti te dugove.”

“Tko je došao?”

“Neki Fallow. Uzeo mi je sav novac koji sam imala, ali to nije bilo dosta. Uzeli su srebrninu,majčin nakit, što god je bilo. Dali su mi šest tjedana da smognem ostatak. Otpustila sam služavku.Prodala sam sve što sam mogla, no oni su htjeli još. Onda su došli opet. Pred tri dana. Sve su uzeli.Fallow mi je rekao da imam sreće što mi ostavlja haljinu koju imam na sebi.”

“Tako dakle.”

Ona duboko, drhtavo udahne. “Otada sjedim ovdje i razmišljam kako bi jedna djevojka bezprijatelja mogla doći do novca.” Fiksira ga pogledom. “Dosjetila sam se samo jednog načina. Morampriznati da bih to već učinila da imam hrabrosti.”

Glokta je sisao desni. “Onda je sreća i moja i tvoja da si kukavica.” Slegne jednim ramenom izkaputa, a onda je morao migoljiti i mahati rukom da i nju izvuče. Kad je konačno uspio, morao jeprebaciti štap u drugu ruku da bi konačno svukao kaput. Prokletstvo. Ni velikodušnu gestu ne moguizvesti graciozno. Napokon joj ga pruži, teturajući lagano na slaboj nozi.

“Jesi li siguran da tebi nije potrebniji nego meni?”

“Uzmi ga. Tako bar neću morati navlačiti tu prokletinju natrag na sebe.”

To joj izmami polovičan osmijeh na lice. “Hvala”, promrmlja dok se ogrtala kaputom.“Pokušala sam te naći, ali nisam znala... gdje si...”

“Zao mi je zbog toga, ali sada sam ovdje. Ne moraš se ni zbog čega brinuti. Noćas ćešprespavati kod mene. Stan mi nije baš prostran, ali smislit ćemo nešto.” Bit će sasvim dovoljnomjesta kad ja zaplivam leđno kod dokova.

“A što nakon toga?”

“Nakon toga ćeš se vratiti ovamo. Sutra će ova kuća biti kakva je bila.”

Ona se zapilji u njega. “Kako?”

“Maja ću se pobrinuti za to. Prvo te moramo odvesti na toplo.” Superior Glokta, prijateljusamljenih.

Zatvorila je oči dok je govorio i on začuje kako otpuhuje kroz nos. Lagano se zanjiše, kao dajedva ima snage stajati. Neobično kako patnje možemo podnositi dok traju. Čim kriza prođe, svasnaga iscuri u trenu. Glokta posegne prema njoj, gotovo joj dotakne rame da je pridrži, no ona uzadnji čas zatrepće, otvori oči i uspravi se, pa Glokta povuče ruku.

Superior Glokta, spasitelj mladih dama u nevolji. Povede je u hodnik prema razvaljenimulaznim vratima. “Daj mi samo trenutak da porazgovaram sa svojim praktikalima.”

“Naravno.” Ardee digne pogled prema njemu, velike tamne oči okružene zabrinutim ružičastimkolobarima. “I hvala ti. Što god drugi govorili, dobar si čovjek.”

Glokta je morao prigušiti iznenadan poriv za smijuljenjem. Dobar čovjek? Sumnjam da bi seSalem Rews složio. Ili Gofred Homlach, ili predstojnik Kault, Korsten dan Vurms, generalVissbruck, veleposlanik Islik, inkvizitor Harker, ili bilo tko od stotina drugih koji su raštrkani pokažnjeničkim kolonijama Anglandije ili čuče u Dagoski i čekaju smrt. Pa ipak, Ardee West smatrada sam dobar čovjek. Neobičan osjećaj, i to nimalo neugodan. Gotovo se opet osjećam kao ljudskobiće. Kakva šteta da se to zbilo tako kasno.

Obrati se Frostu kad se Ardee odvukla van u njegovu crnom kaputu. “Imam zadatak za tebe,prijatelju stari. Posljednji zadatak.” Glokta potapša albinovo masivno rame i stisne ga. “Znaš lizelenaša koji se zove Fallow?”

Frost polako kimne.

“Pronađi ga i ozlijedi. Dovedi ga ovamo i objasni mu koga je uvrijedio. Sve mora biti vraćenona mješto i bolje nego što je bilo, to mu reci. Daj mu jedan dan. Jedan dan, a onda ga pronađi, gdjegod bio, i početi rezati. Čuješ li me? Napravi mi tu jednu uslugu.”

Frost još jednom kimne, a ružičaste mu oči zasjaju u mračnom hodniku.

“Sult nas već očekuje”, promrmlja Vitari koja je provirila odozgo sa stepenica, prekriženihruku koje su u rukavicama mlitavo visjele preko ograde.

“Naravno da očekuje.” Glokta se lecne kad je počeo šepati prema otvorenim vratima. A nikakone želimo da nas Njegova Eminencija čeka.

Lup, tap, bol, to je bio ritam Gloktina hoda. Samouvjereno lupanje desne pete, tapkanje štapapo pločicama koje bi odjeknulo hodnikom, a onda dugo struganje lijevoga stopala popraćeno dobropoznatim bolom u koljenu, stražnjici i leđima. Lup, tap, bol.

Hodao je od dokova do Ardeeine kuće, pa do Agrionta u Kuću pitanja i sve dovde gore. Šepao.Sam samcat. Bez ičijepomoći. Sad mu je svaki korak predstavljao agoniju. Mrštio se sa svakimpokretom. Stenjao je, znojio se i psovao. Ali vrag me odnio ako usporim.

“Vi si baš ne volite olakšavati, zar ne?” promrmlja Vitari.

“Zašto bi trebalo biti lakše?” otrese se on. “Možete se tješiti činjenicom da će nam ovajrazgovor vrlo vjerojatno biti posljednji.”

“Zašto smo onda uopće došli? Zašto nismo u bijegu?”

Glokta prezrivo otpuhne. “Za slučaj da niste primijetili, nisam baš nešto brz. A i znatiželjansam.” Zanima me zašto me Njegova Eminencija nije ostavio ondje da istrunem zajedno s ostalima.

“Znatiželja bi vas mogla doći glave.”

“Ako nadlektor želi moju smrt, neću imati nikakve koristi od šepanja u drugom smjeru. Radijeću smrt dočekati uspravno.” Lecne se od iznenadnog grča koji mu je prostrujao nogom. “Ili moždasjedećki. Uglavnom, licem u lice, otvorenih očiju.”

“Vaš izbor, valjda.”

“Tako je.” Moj posljednji izbor.

Došli su do Sultova predsoblja. Morao je priznati da je iznenađen što je tako daleko dospio.Od svakog je praktikala s crnom maskom koji je prošao uz njih očekivao da ga zgrabi. Od svakog jepraktikala u crnome očekivao da uperi prst u njega i počne vikati da ga smjesta uhite. A ipak sam,evo, opet ovdje. Masivni stol, masivni stolci, dva golema praktikala uz masivna vrata, sve je biloisto.

“Ja sam—”

“Superior Glokta, dakako.” Nadlektorov tajnik mu se nakloni, pun poštovanja. “Možete odmahući, Njegova vas Eminencija očekuje.” Svjetlost se iz nadlektorova ureda razlije u usku prostoriju.

“Ja ću pričekati ovdje.” Vitari sklizne na jednu stolicu i digne vlažne čizme na drugu.

“Nema potrebe da čekate predugo.” Moje posljednje riječi, možda? Glokta opsuje u sebi dokse vukao prema vratima. Stvarno sam trebao smisliti nešto upečatljivije. Na trenutak zastane napragu, duboko udahne pa ušepa unutra.

Ista prozračna, okrugla soba. Išto tamno pokućstvo, iste tamne slike na svijetlim zidovima, istiveliki prozori s istim pogledom na Sveučilište i Kuću Tvorca iza njega. Nema ubojica koji dangubepod stolom, nema krvnika sa sjekirom iza vrata. Samo Sult glavom, sjedio je za stolom s perom uruci, strugajući mirno i jednolično njegovim šiljkom po nekim papirima koji su bili rašireni isprednjega.

“Superiore Glokta!” Sult ustane i graciozno doklizi ulaštenim podom prema njemu, lamatajućibijelim kaputom. “Tako mi je drago da ste se sretno vratili!” Nadlektor je zaista izgledao kao da seveseli što ga vidi, i Glokta se namršti. Bio je spreman na gotovo sve osim toga.

Sult mu pruži ruku, a kamen na njegovu dužnosničkom prstenu zasja ljubičastim iskrama. Gloktanapravi grimasu dok se polako saginjao da ga poljubi. Ništa od noža u šiju? No Sult je već lebdioprema vitrini s osmijehom od uha do uha.

“Sjednite, molim vas, sjednite! Ne trebate čekati da vam ja to kažem!”

Otkad to? Glokta se uz stenjanje uvali na jednu od stolica, nakon što je samo na sekundicuprovjerio da gore nema otrovnih šiljaka. Nadlektor je u međuvremenu otvorio vitrinu i rovao po njoj.Hoće li izvući nabijeni samostrel i pogoditi me u grlo? No iz nje su izišle samo dvije čaše. “Rekaobih da vam dugujem čestitke”, dobaci mu preko ramena.

Glokta zatrepće. “Molim?”

“Čestitam. Izvrsno ste obavili posao.” Sult mu se naceri svisoka dok je elegantno spuštao čašena okrugli stol i uz zveket izvlačio čep iz ukrasne boce. Što reći? Što reći?

“Vaša Eminencijo... Dagoska... moram biti iskren. Bila je na rubu pada kad sam otišao. Vrloskoro grad će pregaziti—”

“Naravno da hoće.” Sult to sve odbaci mahnuvši rukom u bijeloj rukavici. “Nikad nije bilo ninajmanje šanse da je zadržimo. Nadao sam se da ćete u najboljem slučaju natjerati Gurkhulce daplate! A kako vam je to samo pošlo za rukom, ha, Glokta? Kako vam je samo pošlo za rukom!”

“Onda... ste... zadovoljni?” Jedva se usudio izreći tu riječ.

“Oduševljen sam! Da sam sam pisao tu priču, ne bi se mogla bolje odviti! Nesposobnost lordaguvernera, izdaja njegova sina, sve to samo pokazuje koliko se malo u vrijeme krize možemo oslonitina redovne autoritete. Eideričina izdaja razotkrila je dvoličnost trgovaca, njihove sumnjive veze itruli moral! Začinari su raspušteni zajedno s tekstilcima: njihova trgovačka prava u našim su rukama.Njih su dvoje otišli u zahod povijesti a moć trgovaca je skršena! Samo je Inkvizicija NjegovaVeličanstva ostala nepokolebana pred licem najnesmiljenijeg neprijatelja Unije. Trebali ste vidjetiMoravijino lice kad sam mu pokazao priznanja na Otvorenome vijeću!” Sult natoči Glokti punupuncatu čašu.

“Vrlo ste ljubazni, Eminencijo”, promrmlja on nakon što je otpio prvi gutljaj. Izvrsno vino, kaoi uvijek.

“A onda je ustao na Zatvorenome vijeću, pred samim kraljem, pazite, i izjavio da nećeteizdržati ni tjedan dana jednom kad Gurkhulci napadnu!” Nadlektor je pljuvao od smijeha. “Da stebarem mogli biti prisutni. Uvjeren sam da će bolje proći, rekoh ja njemu. Uvjeren sam da će bitibolje.” Zaista zvučna potpora.

Sult pljesne po stolu dlanom u bijeloj rukavici. “Dva mjeseca, Glokta! Dva mjeseca! Sa svakimnovim danom on je ispadao sve veći glupan, a ja sve veći junak... to jest, mi,” ispravi se, “mi smoizgledali kao junaci, a trebao sam se samo smiješiti! Skoro da ste ih mogli vidjeti, svakoga dana,kako odmiču stolice od Marovije i primiču ih k meni! Prošloga su tjedna izglasali veće ovlasti za

Inkviziciju. Devet glasova naprema tri. Devet naprema tri! Sljedeći tjedan idemo dalje! Kako ste to,dovraga, uspjeli?” I zagleda se napeto u Gloktu.

Prodao sam se banci koja je financirala tekstilce, a onda te prihode iskoristio da potkupimnajnepouzdanijeg plaćenika na svijetu. Zatim sam ubio golorukog veleposlanika koji je došaopregovarati i mučio mlađahnu služavku dok od nje nije ostalo samo mljeveno meso. E da, i pustiosam na slobodu najvećeg izdajnika od svih njih. Bio je to, bez imalo sumnje, jedan junački podvig.Kako mi je uspjelo? “Rano sam ustajao”, promrmlja.

Sultovo oko zatreperi, i Glokti to ne promakne. Tračak razdraženosti, možda? Tračaknepovjerenja? No brzo je to ugušio. “Rano ustajanje, naravno.” On digne čašu. “Druga najvećavrlina. Slijedi tik iza nemilosrdnosti. Sviđa mi se vaš stil, Glokta, oduvijek sam to govorio.”

Ma zbilja? No Glokta ponizno spusti glavu.

“Dopisi praktikalke Vitari bili su puni divljenja. Naročito mi se svidjelo kako ste postupili sgurkhulskim poslanikom. To je zasigurno zbrisalo osmijeh s careva lica, makar načas, toj arogantnojsvinji.” Dakle ipak je ispunila svoj dio pogodbe? Zanimljivo. “Da, situacija se odvija glatko. Osimonih seljaka koji su baš davež, i Anglandije, dakako. Šteta za Ladislu.”

“Ladislu?” upita Glokta zbunjeno.

Sult je izgledao mrzovoljno. “Niste čuli? Još jedna od genijalnih ideja suca Marovije. Naumioje popraviti popularnost princa prestolonasljednika tako što mu je dao zapovjedništvo na Sjeveru.Nešto postrani gdje neće biti na putu pa da ga možemo obasipati slavom. Nije to bio loš plan,zapravo, osim što je izvan puta postalo ravno na putu, pa ga je to zapovijedanje odvelo ravno ugrob.”

“I njegovu vojsku zajedno s njim?”

“Nekoliko tisuća, ali uglavnom onaj otpad koje su nam plemići poslali kao regrute. Ništaznačajno. Ostenhorm je još uvijek u našim rukama, a ideja nije bila moja pa, sve u svemu, nemanikakve štete. Ovako među nama, vjerojatno je tako najbolje, Ladisla je bio nepodnošljiv. Morao samga izvlačiti iz većeg broja skandala. Nikad nije uspijevao zadržati zakopčane hlače, prokletimaloumnik. Raynault ostavlja dojam posve drugačijeg čovjeka. Trezven je, razuman. Radi što mu sekaže. Bolji je po svemu. Pod uvjetom da i sam ne pogine, jasno, onda bismo se našli u škripcu.” Sultotpije još jedan gutljaj i zadovoljno ga promućka po ustima.

Glokta pročisti grlo. Kad je već dobre volje... “Htio sam s vama razgovarati o jednoj stvari,Vaša Eminencijo. Gurkhulska agentica koju smo pronašli u gradu. Bila je...” Kako to objasniti a dane ispadnem luđak?

No Sult ga je još jednom preduhitrio. “Znam. Žderač.” Znaš? Čak i za to? Nadlektor se naslonii zatrese glavom. “Mistična neman. Priča ravno iz slikovnica. Jedenje ljudskog tijela. Navodno je toustaljena praksa dolje na barbarskom jugu. No nemojte se zamarati time. Ja se već savjetujem.”

“Tko vašto savjetuje o takvim stvarima?”

Nadlektor ga samo zabljesne svojim medenim osmijehom. “Zacijelo ste umorni. Ondašnjaklima zna biti silno iscrpljujuća. Sve te vrućine i prašina, čak i zimi. Odmorite se. Zaslužili ste.Poslat ću po vas ako štogod iskrsne.” I Sult uzme pero, opet se zagleda u papire i ostavi Gloktu bezikakvog izbora osim da se odgega prema vratima s potpuno zbunjenim izrazom na licu.

“Izgledate gotovo kao da ste još uvijek živi”, promrmlja Vitari kad je dohramao u predsoblje.

Istina. Ili najbliže što tome mogu doći. “Sult je... zadovoljan.” Još uvijek nije mogaovjerovati. Čak su mu i te riječi zvučale neobično tako zajedno.

“I treba, nakon što sam vas onako nahvalila.”

“Hm.” Glokta se namršti. “Izgleda da vam dugujem ispriku.”

“Zadržite je. Ne vrijedi mi pišljivog boba. Samo mi sljedeći put vjerujte.”

“Pošten zahtjev”, prizna, gledajući je postrance. Ali mora da se šališ.

Prostorija je bila ispunjena finim namještajem. Gotovo prepunjena. Raskošno tapeciranefotelje, antikni stolić, ulaštena vitrina, sve pretjerano za tu malu dnevnu sobu. Ogromna stara slikagospodara Unije koji odaju počast Harodu Velikome prekrivala je cijeli jedan zid. Debeli kantičkitepih bio je razmotan preko dasaka, gotovo prevelik za pod. Izdašna vatra pucketala je u ognjištuizmeđu dviju antiknih vaza pa je u sobi vladao domaći ugođaj, bilo je ugodno i toplo. Koliko se togamože promijeniti u jednome danu, uz pravi poticaj.

“Dobro”, reče Glokta dok se ogledavao oko sebe. “Jako dobro.”

“Jasno”, promrmlja Fallow, pognuvši glavu s poštovanjem i sa šeširom napola zdrobljenim urukama. “Jasno, superiore, učinio sam sve što je bilo moguće. Većinu pokućstva već sam... već samprodao, pa sam ga nadomjestio boljim, najboljim koje sam mogao naći. I u ostatku kuće je ovako.Nadam se da je... nadam se da vam to odgovara.”

“I ja se nadam. Odgovara li?”

Ardee se mrštila na Fallowa. “Poslužit će.”

“Odlično”, reče lihvar nervozno, dobaci kratak pogled Frostu pa ga spusti na svoje čizme.“Odlično! Molim vas, primite moje najdublje isprike! Nisam imao pojma, dakako, blagog pojma,superiore, da ste vi ikako upleteni. Jasno, ne bih nikad... Silno mi je žao.”

“Ne trebate se ispričavati meni, zar ne?”

“Ne, ne, jasno.” Polako se okrene Ardee. “Moja damo, molim vas da prihvatite moju najdubljuispriku.”

Ardee ga je mrko gledala iskrivljenih usana i nije rekla ništa.

“Možda kad biste preklinjali”, predloži Glokta. “Na koljenima. Možda bi to upalilo.”

Fallow bez oklijevanja padne na koljena. Kršio je ruke. “Moja damo, molim vas—”

“Niže”, reče Glokta.

“Jasno”, promrmlja on dok se spuštao na sve četiri. “Zaista se ispričavam, moja damo.Najponiznije. Kad biste bili tako ljubazni, preklinjem vas—” Plaho posegne da joj dotakne rubhaljine, a ona se trgne od njega pa zamahne nogom i bijesno ga udari u lice.

“Aah!” zacvili zelenaš i zakotrlja se na bok, a iz nosa mu tamna krv u mjehurićima poteče nasve strane po novom tepihu. Glokta osjeti kako mu obrve skaču uvis. Ovo nisam očekivao.

“Eto ti, seronjo!” Sljedeći ga udarac pogodi u usta i glava mu trzne unatrag, a krvave mrljepoprskaju suprotni zid. Ardeeina cipela muklo mu bubne u trbuh i on se čvršto zgrči.

“Ti,” režala je, “ti...” Udarala ga je i udarala, a Fallow je drhtio, stenjao i uzdisao, sklupčan uloptu. Frost se za korak odmakne od zida no Glokta digne prst u zrak.

“U redu je,” promrmlja, “mislim da se snalazi.”

Udarci polako uspore. Glokta je čuo kako Ardee pokušava doći do zraka. Peta joj se ukopa uFallowova rebra, pa mu prstima opet prasne u nos. Ako joj ikad bude dosadno, mogla bi je čekatiblistava budućnost praktikalke. Promigolji ustima, nagne se nad njega i pljune mu na obraz. Jošjednom ga udari nogom, slabašno, a onda zatetura natraške do vitrine i nasloni se na ulašteno drvo,presavine se i počne dahtati.

“Sretna?” zapita Glokta.

Ona se zagleda u njega kroz zamršenu kosu. “Ne baš.”

“Hoćeš li biti sretnija ako ga još malo izudaraš?”

Obrve joj se naboraju dok je gledala dolje u Fallowa koji je hripao na tepihu. Zakoračinaprijed pa ga još jednom snažno raspali nogom u prsa, zaljulja se u stranu i obriše malo šmrkaljaispod nosa. Odgurne si kosu s lica. “Gotova sam.”

“Fino. Gubi se”, procijedi Glokta. “Van, crve!”

“Jasno”, Fallow probalavi krvavim usnama dok je puzao prema vratima, a Frost je cijelovrijeme prijeteći visio nad njim. “Jasno! Hvala vam! Mnogo vam hvala svima!” Ulazna se vratazalupe.

Ardee se skljoka na jednu od fotelja s laktovima na koljenima i čelom u dlanovima. Glokta jevidio da joj ruke malko drhte. Zna to biti vrlo iscrpljujuće, ozljeđivanje drugih. Barem ja to znam.

Pogotovo ako nisi navikao na to. “Ja se ne bih previše grizao”, reče on. “Siguran sam da je tozaslužio.” Ona digne pogled, i oči su joj bile oštre. “Ja nisam. Zaslužuje gore.” Ni ovo nisamočekivao. “Želiš li da prođe gore?”

Ona gutne pa se polako nasloni. “Ne.”

“Ovisi o tebi.” Ali lijepo je imati tu opciju. “Možda bi se htjela presvući.”

Ona spusti pogled. “Ah.” Mrlje Fallowove krvi poprskale su je sve do koljena. “Nemam ništa—”

“Imaš punu sobu novih na katu. Pobrinuo sam se za to. Sredit ću ti i neku pouzdanu poslugu.”

“Ne trebam ih.”

“Trebaš. Ne želim ni čuti da si ovdje sama.”

Ona očajno slegne ramenima. “Nemam ih čime platiti.”

“Ne brini. Ja ću se za to pobrinuti.” Sve je to na račun silno velikodušnih Valinta i Balka, nakraju krajeva. “Ni za što ne brini. Obećao sam tvome bratu i kanim održati obećanje. Žao mi je što jedotle došlo. Imao sam pune ruke posla... na jugu. Je li ti se javio, kad smo već kod toga?” Ardeenaglo digne pogled, lagano otvorenih usta. “Zar ne znaš?” “Što to?”

Ona gutne pa se zagleda u pod. “Collem je bio s princem Ladislom u toj bitki o kojoj svipričaju. Bilo je nešto zarobljenika koje su naši otkupili - on nije bio među njima. Pretpostavljaju...”Zastane na trenutak, zagledana u krv na haljini. “Pretpostavljaju da je poginuo.”

“Poginuo?” Glokti zatreperi kapak. Osjeti iznenadnu slabost u koljenima. Posrne natraške iskljoka se u fotelju. Sad su i njemu drhtjele ruke pa ih skupi. Smrti. Događaju se svaki dan. I samsam ih nedavno uzrokovao na tisuće, gotovo bez razmišljanja. Gledao sam hrpe leševa i slijegaoramenima. Zašto je ovu jednu smrt tako teško podnijeti? A ipak, bilo je.

“Poginuo?” prošapće.

Ona polako kimne pa zarije lice u ruke.

HLADNA UTJEHAWest proviri iz grmlja, kroz snježne pahulje nošene vjetrom,niz padinu prema unijskoj

predstraži. Stražari su sjedili u nepravilnom krugu, pogrbljeni nad kipućim loncem na bijednomjezičkuvatre na drugoj strani potoka. Na sebi su imali debele kapute, dah im sepušio, a oružje jeležalo oko njih, gotovo zaboravljeno. West je znao kakoim je. Bethod možda dođe ovaj tjedan, moždasljedeći, ali s hladnoćomse moraju boriti svake minute svakoga dana.

“Dobro onda”, prošapće Trodrvaš. “Najbolje da odeš onamo sam. Ja i ostali dečki možda imse ne bi’ svidjeli da se ovako sjurimo na njih između drveća.”

Cucak se naceri. “Mogli bi ustrijeliti nekoga od nas.”

“A to bi baš bila šteta,” procijedi Dow, “kad smo već došli ovako daleko.”

“Ti nam fino vikni kad budu spremni da im skupina Sjevernjaka došeta iz šume, može?”

“Budem”, reče West. Izvuče masivni mač ispod pojasa i preda ga Trodrvašu. “Najbolje da miovo pričuvaš.”

“Sretno”, reče Cucak.

“Sretno”, reče Dow i iskrivi usne u onaj svoj divlji kes. “Bijesni.”

West polako iziđe između drveća i polako krene niz blagu padinu prema potoku, škripajućiukradenim čizmama po snijegu s rukama visoko iznad glave da im pokaže da je nenaoružan. Pa ipak,ne bi zamjerio stražarima da ga upucaju bez upozorenja. Nitko ne bi mogao izgledati više kao opasandivljak nego on sada, bilo mu je jasno. Zadnji dronjci uniforme bili su mu skriveni pod snopomkrzana i poderanih krpa svezanih užetom oko tijela i s prljavim kaputom koji je ukrao mrtvomeSjevernjaku preko svega. Na krastavom licu imao je rijetku bradu od nekoliko tjedana, oči su mu bilebolne i suzne i sav se usukao od gladi i iscrpljenosti. Izgledao je kao očajnik, štoviše, znao je da to ijest. Ubojica. Čovjek koji je umorio princa prestolonasljednika Ladislu. Najgori izdajnik ikad.

Jedan od stražara ga ugleda, nespretno ustane s mjesta, prevrne u vatru lonac koji je cvrčao izgrabi koplje iz snijega. “Stoj!” vikne on na nejasnom sjevernjačkom. Ostali poskaču za njim, uhvatese oružja, a jedan šeprtljavo rukom u rukavici nategne strunu dugog luka.

West stane, a sniježne mu pahulje nastave nježno slijetati na zamršenu kosu i ramena. “Nebrinite”, vikne on na zajedničkom jeziku. “Na vašoj sam strani.”

Jedan su trenutak zurili u njega. “Vidjet ćemo!” vikne jedan. “Prijeđi vodu, ali polako!”

Nastavi škripati niz padinu pa šljapne u potok i zaškrguće zubima kad ga je hladna vodanatopila do bedara. S mukom se uzvere na drugu obalu, a četiri se stražara s uperenim oružjemrasporede u nervozan polukrug oko njega.

“Motri ga!”

“Možda je neki trik!”

“Nije trik”, reče West polako, prelazeći pogledom po raznim oštricama u zraku i pokušavajućiostati miran. Bilo je iznimno važno da ostane miran. “Jedan sam od vas.”

“Otkud si dovraga došao?”

“Bio sam u diviziji princa Ladisle.”

“S Ladislom? Pješačio si dovde?”

West kinine. “Pješačio sam.”

Tijela stražara počnu se opuštati, a vršci kopalja pokleknu pa polete uvis. Bili su na rubu da mupovjeruju. Na kraju krajeva, zajedničkim je jezikom govorio kao izvorni govornik, a bome je iizgledao kao da se stotinama kilometara vukao kroz divljinu. “Kako se onda zoveš?” upita onaj slukom.

“Pukovnik West”, promrmlja on promuklim glasom. Osjećao se kao lažljivac iako je govorioistinu. Bio je drugi čovjek od onoga koji se zaputio u Anglandiju.

Stražari se zabrinuto pogledaju. “Mislio sam da je on mrtav”, promrmlja jedan s kopljem.

“Ne sasvim, momče”, reče West. “Ne sasvim.”

Lord maršal Burr bio je zadubljen u stol prekriven izgužvanim kartama kad se West provukaokroz preklop njegova šatora. Na svjetlu se činilo da su pritisci zapovjedništva uzeli svoj danak.Izgledao je stariji, bljeđi, slabiji, a kosa i brada bile su mu neobuzdane i raštrkane. Smršavio je pa jepogužvana uniforma visjela na njemu, ali prenuo se jednako energično kao i uvijek.

“Pukovniče West, tako mi svega! Nisam mislio da ću vas ikad više vidjeti!” Zgrabi Westovuruku i čvršto je stisne. “Drago mi je da ste se izvukli. Prokleto drago! Nedostajala mi je vaša hladnaglava ovdje, mogu vam reći.” Prodorno se zagleda u Westove oči. “Ali izgledate umorno, prijatelju.”

Nije imao što poricati. West nikad nije bio najzgodniji momak Agrionta, bio je svjestan toga,ali uvijek se ponosio svojom iskrenom, srdačnom, ugodnom vanjštinom. Jedva je prepoznao lice uogledalu kad se prvi put nakon nekoliko tjedana okupao, navukao posuđenu uniformu i konačno seobrijao. Sve se promijenilo, zaoštrilo, izblijedjelo. Izbočene jagodice postale su grube, prorijeđenakosa i obrve bile su pune željeznosivih vlasi, a čeljust mu je bila uska i vučja. Crvene bore usjekle sumu se duboko u kožu niz blijede obraze, preko uskog korijena šiljatog nosa i iz kutova očiju. Oči subile najgore od svega. Uske. Gladne. Ledenosive, kao da mu se ciča zima zavukla u lubanju i jošuvijek ondje vreba, čak i na toplome. Pokušao se sjetiti starih vremena, smiješiti se, smijati i koristitiizraze koje je nekoć koristio, ali sve mu je izgledalo glupo na tom kamenom zidu od lica. Iz ogledalaga je gledao okorjeli čovjek koji nije htio otići.

“Bilo je to teško putovanje, gospodine.”

Burr kimne. “Naravno da je bilo. Pravi užas od putovanja u krivo doba godine za takvo što. Svasreća da sam poslao te Sjevernjake s vama, ispostavilo se, ne?”

“Zbilja sva sreća, gospodine. Silno su hrabra i snalažljiva grupa. Spasili su mi život, višeputa.” Postrance pogleda Pikea koji je čekao iza njega u sjeni na pristojnoj udaljenosti. “Svimanama.”

Burr se zagleda u kažnjenikovo rastopljeno lice. “A tko je to?”

“Ovo je Pike, gospodine, narednik regruta iz Starikse, odvojili su ga od njegove čete u bitki.”Laži su s iznenađujućom lakoćom provalile iz Westovih usta. “On i djevojka, mislim ds je kuharovakći, bila je uz prtljagu, pridružili su nam se na putu na sjever. Bio je od velike pomoći, gospodine,dobar čovjek u škripcu. Ne bih se izvukao bez njega.”

“Odlično!” reče Burr, priđe kažnjeniku i rukuje se s njim. “Bravo. Vaše pukovnije više nema,Pike. Vrlo ih je malo preživjelo, žao mi je što to moram reći. Prokleto malo preživjelih, ali pouzdanimi ljudi uvijek dobro dođu ovdje u stožeru. Pogotovo oni koji su dobri kad prigusti.” On dubokoizdahne. “Zaista ih malo imam pri ruci. Nadam se da ćete htjeti ostati s nama.”

Kažnjenik gutne. “Naravno, lorde maršale, bit će mi čast.”

“Što je bilo s princem Ladislom?” promrmlja Burr.

West duboko udahne i zagleda se u pod. “Princ Ladisla...” Zamukne i polako zatrese glavom.“Konjanici su nas iznenadili i pregazili stožer. Sve se dogodilo tako brzo... tražio sam ga poslije,ali...”

“Razumijem. No. Tako vam je to. Nije nikada trebao zapovijedati, ali što sam ja mogao? Jasamo upravljam prokletom vojskom!” Spusti očinsku ruku na Westovo rame. “Nemojte sipredbacivati. Znam da ste učinili sve što ste mogli.”

West se nije usudio dići pogled. Pitao se što bi Burr rekao da zna što se zaista dogodilo ondje uhladnoj divljini. “Je li još tko preživio?”

“Šačica njih. Ne više od šačice, i to mahom bijednika.” Burr se podrigne, napravi grimasu pase protrlja po trbuhu. “Ispričavam se. Prokleta žgaravica nikako da prođe. Ovdašnja hrana i tako to...uh.” Opet se podrigne.

“Oprostite što pitam, gospodine, ali u kakvoj smo situaciji?”

“Ravno na posao, je li, Weste? Oduvijek mi se to sviđalo kod vas. Ravno na posao. No, bit ćuiskren. Kad sam primio vaše pismo, namjeravali smo se vratiti na jug i čuvati Ostenhorm, ali vrijemeje bilo grozno pa smo se jedva uspjeli pomaknuti. Sjevernjaka kao da ima posvuda! Bethodu jemožda glavnina vojske kod Cumnura, ali ovdje gore ih je ostavio dovoljno da nam prokleto otežajusituaciju. Stalno nam napadaju liniju opskrbe, imali smo više besmislenih i krvavih okršaja i jednu

kaotičnu noćnu akciju koja je umalo izazvala posvemašnju paniku u Kroyevoj diviziji.”

Poulder i Kroy. Neugodna sjećanja počela su se opet rojiti u Westovoj glavi pa su mu sejednostavne fizičke neugode putovanja na sjever počele činiti sasvim privlačnima. “Kako sugenerali?”

Burr ga mrko pogleda ispod teških vjeđa. “Biste li mi vjerovali da vam kažem da su gori negoikada? Gotovo da ih ne možete staviti u istu prostoriju a da se ne počnu gložiti. Radne dogovoremoram organizirati jedan dan s jednim, drugi dan s drugim da izbjegnem šakanje u mojem stožeru.Apsurdna situacija!” Spoji ruke iza leđa dok je mrko hodao šatorom. “Ali šteta koju oni uzrokujublijedi u usporedbi s ovom prokletom hladnoćom. Ljudi nam leže s ozeblinama, vrućicom,skorbutom, a šatori s bolesnicama su prepuni. Za svakog čovjeka kojeg je ubio neprijatelj imamo njihdvadeset koje je pokosila zima, a oni koji još hodaju nemaju se volje boriti. A što se izvidnica tiče,joj! Ne pitajte!” Ljutito raspali po kartama na stolu. “Karte ovih područja čisti su plod mašte.Beskorisne, a obučenih izviđača nemamo skoro uopće. Svaki je dan magla i snijeg tako da ne vidimos jednog kraja tabora na drugi. Iskreno, Weste, nemamo blage veze gdje je sada glavnina Bethodovevojske—”

“Na jugu je, gospodine, možda dva dana marša iza nas.”

Burrove obrve skoče uvis. “Stvarno?”

“Stvarno. Trodrvaš i njegovi Sjevernjaci pozorno su ih motrili dok smo se kretali, a čak su ipriredili nekoliko neugodnih iznenađenja za neke od njihovih isturenih jahača.”

“Nešto poput onoga što su nama priredili, je li, Weste? Uže preko ceste i slično?” Zasmijulji sesebi u bradu. “Dva dana marša iza nas, velite? To je korisna informacija. Prokleto korisna!” Burr selecne i stavi ruku na trbuh dok se odmicao od stola, pa uzme ravnalo i krene mjeriti udaljenosti. “Dvadana marša. To bi značilo da su ovdje negdje. Jeste li sigurni?”

“Siguran sam, lorde maršale.”

“Ako je krenuo prema Dunbrecu, proći će blizu položaja generala Pouldera. Moglo bi sedogoditi da ga uvučemo u bitku prije nego što nas stigne obići, možda mu čak priredimo iznenađenjekoje neće zaboraviti. Bravo, Weste, izvrsno obavljeno!” Baci ravnalo na stol. “A sad biste se trebalimalo odmoriti.”

“Radije bih se odmah vratio na posao, gospodine—”

“Znam, i bili biste mi korisni, ali svejedno si uzmite dan-dva, neće biti kraj svijeta. Prošli steprave muke.”

West gutne. Istina, odjednom je osjetio silan umor. “Dakako. Trebao bih napisati pismo...sestri.” Bilo mu je to čudno izgovoriti. Nije razmišljao njoj već tjednima. “Trebao bih joj javiti dasam... živ.”

“Dobra ideja. Poslat ću nekoga po vas, pukovniče, kad mi zatrebate.”

Burr mu okrene leđa i pogrbi se natrag svojim kartama.

“Neću vam to zaboraviti”, prošapće Pike Westu na uho kad se sagnuo kroz preklop šatora iizišao natrag na hladnoću.

“Ma nije to ništa. Ni jedno od vas neće im nedostajati u kampu. Sad si opet narednik Pike, ništaviše. Ostavi svoje pogreške za sobom.”

“Neću vam to zaboraviti. Odsad sam vaš čovjek, pukovniče, što god bilo. Vaš čovjek!” Westkimne dok je namršten odmicao kroz snijeg. Rat je ubio dosta ljudi, izgleda. Ali rijetkima ds je drugupriliku.

West se zaustavi na pragu. Čuo je glasove unutra, cerekanje. Stare, dobro poznate glasove.Trebali su mu uliti sigurnost, toplinu, osjećaj dobrodošlice, ali nisu. Zabrinuli su ga. Preplašili ga,čak. Oni će sigurno znati. Upirat će prstom u njega i vikati. “Ubojica! Izdajnik! Zločinac!” Okrene seopet prema hladnoći. Snijeg je polako zametao tabor. Najbliži su šatori bili crni pred bijelompodlogom, oni iza sivi. Još dalje bili su prigušene utvare, a onda tek nejasni nagovještaji kroz vihorsitnih pahuljica. Nitko se nije micao. Vladala je tišina. On duboko udahne pa se progura kroz preklop.

Trojica časnika sjedili su unutra za prostim sklopivim stolom, zbijeni uz usijanu peć.Jalenhormu je brada narasla do dimenzija lopate. Kaspi je glava bila zamotana crvenim šalom. Brintje, povijen u taman zimski kaput, dijelio karte drugoj dvojici.

“Zatvori taj preklop, dovraga, vani je smrzotina—” Jalenormu se objesi vilica. “Ne!Nemoguće! Pukovniče West!”

Brint skoči na noge kao da ga je nešto ugrizlo za guzicu. “Sranje!” “Rekao sam vam!” Kaspapoviče, baci karte i naceri se kao luđak. “Rekao sam vam da će se vratiti!”

Okružili su ga, tapšali ga po leđima, rukovali se s njim i uvukli ga u šator. Bez lisica, bezisukanih mačeva, bez optužbi za veleizdaju. Jalenhorm ga odvede do najbolje stolice, dakle one kojaje bila najdalje od raspada, dok je Kaspa dahtao u čašu i brisao je prstom a Brint izvlačio čep izboce uz tihi tup.

“Kad si stigao?”

“Kako si stigao?”

“Jesi li bio s Ladislom?”

“Jesi li bio u bitki?”

“Čekajte malo,” reče Jalenhorm, “dajte mu koji trenutak!”

West mu odmahne rukom. “Stigao sam jutros i došao bih odmah k vama da nisam imao hitansastanak s kadom i britvom, a onda i s maršalom Burrom. Bio sam s Ladislom, u bitki, a ovamo sam

došao prehodavši pola zemlje uz pomoć petorice Sjevernjaka, jedne djevojke i čovjeka bez lica.”Uzme čašu i u jednome mahu proguta sve iz nje, strese se pa usiše zrak kroz zube dok mu je alkoholpalio put do želuca i već mu je lagano bilo drago što je odlučio ući. “Nemojte se sramiti”, reče on ipruži im praznu čašu.

“Prehodao si pola zemlje,” prošapće Brint, odmahujući glavom dok je točio, “s petoricomSjevernjaka. Djevojkom, kažeš?”

“Tako je.” West se namršti, pitajući se što Cathil sada radi. Zapita se treba li joj pomoć...glupost, zna se ona sama brinuti za sebe. “Probio si se, dakle, s mojim pismom, poručniče?” upitaJalenhorma.

“Pokoja ledena i nervozna noć na putu,” naceri se ljudina, “ali jesam.” “Osim što je sadakapetan”, reče Kaspa i navali se na naslon stolca. “Zbilja?”

Jalenhorm skromno kimne. “Zahvaljujući tebi, zapravo. Lord maršal uključio me u svoj štabkad sam se vratio.”

“Iako kapetan Jalenhorm još uvijek nalazi vremena za druženje s nama, malim ljudima,blagoslovljen bio.” Brint poliže vrške prstiju i počne dijeliti četvorici.

“Nemam za ulog, bojim se”, promrmlja West.

Kaspa se naceri. “Ne brinite, pukovniče, ne igramo više za novac. Sad kad nema Luthara da nassve dovede na prosjački štap, nekako nema smisla.”

“Nije se ni pojavio?”

“Samo su došli i izvukli ga s broda. Hoff je poslao po njega. Nakon toga nismo više ništa čuli.”

“Prijatelji na visokim položajima”, Brint će ogorčeno. “Vjerojatno se šepiri po Adui na nekojlaganoj dužnosti i hvata žene dok se nama ostalima ovdje smrzavaju guzice.”

“Iako, ako ćemo iskreno,” ubaci se Jalenhorm, “sasvim je dovoljno žena hvatao i dok smo mibili ondje.”

West se namršti. I to je, nažalost, bila istina.

Kaspa povuče svoje karte sa stola. “Da, uglavnom, kartamo samo za čast.”

“Iako toga ovdje nećete naći baš previše”, dobaci Brint. Druga dvojica prasnu u smijeh, aKaspi iscuri pića u bradu. West ih upitno pogleda. Očito su bili pijani, a što im se brže i sampridruži, to bolje. Slije i drugu čašu u grlo pa posegne za bocom.

“Znaš, reći ću ti jednu stvar,” Jalenhorm je govorio razmještajući karte šeprtljavim prstima,“drago mi je ko sam vrag da ne moram tvojoj sestri ništa govoriti za tebe. Tjednima jedva spavam odrazmišljanja kako da joj kažem, a još uvijek nemam blagog pojma.”

“Nikad u životu nisi imao blagog pojma”, reče Brint, a druga se dvojica opet počnu cerekati.Ovoga se puta čak i West uspio nasmiješiti, no nije dugo potrajalo.

“Kako je bilo u bitki?” upita Jalenhorma.

West je zurio u čašu jedan dugi trenutak. “Bilo je gadno. Sjevernjaci su postavili zamkuLadisli, a on je upao ravno u nju i protratio konjicu. Onda se digla magla, posve iznenada, i više senije vidjelo ni prst pred nosom. Njihova nas je konjica napala prije nego što smo shvatili što sedogađa. Dobio sam udarac u glavu, mislim. Sljedeće čega se sjećam, ležao sam na leđima u blatu anad mene se nadvio Sjevernjak. S ovime.” Izvuče teški mač ispod pojasa i položi ga na stol.

Tri su časnika zurili u njega kao opčinjeni. “I kako si ga svladao?”

“Nisam. Ona cura koju sam vam spomenuo...”

“Da?”

“Prosula mu je mozak čekićem. Spasila mi je život.”

“Bog te maz’o!”

“Uf”, Brint se skljoka natrag na stolicu. “Zvuči kao žena i po!”

West se mrštio i zurio u čašu u ruci. “Moglo bi se reći.” Sjeti se kako se Cathil priljubila uznjega dok je spavala, njezina daha na obrazu. Žena i po. “Zbilja se to može reći.” Iskapi čašu paustane i provuče Sjevernjakov mač kroz pojas.

“Odlaziš?” upita Brint.

“Moram nešto obaviti.”

Jalenhorm ustane zajedno s njim. “Trebao bih vam zahvaliti, pukovniče. Zato što ste me poslaliodande s pismom. Čini se da ste bili u pravu. Ne bih ništa mogao učiniti.”

“Ne.” West duboko udahne pa izdahne. “Nitko ne bi mogao ništa učiniti.”

Noć je bila mirna, svježa i hladna, i Westove su se čizme klizale i šljapkale u polusmrznutomblatu. Ponegdje su gorjele vatre, a ljudi su se zbili oko njih u tami, umotani u svu odjeću koju suposjedovali, dah im se dimio, a ozebla lica bila su im osvijetljena treperavom žutom svjetlošću.Jedna je vatra gorjela jače od ostalih, gore na padini iznad tabora, i West se zaputi prema njoj, noguklimavih od pića. Ugleda dvije tamne figure koje su sjedile uz nju i poprimale oblik kako im sepribližavao.

Crni Dow pušio je lulu, dim chagge uvijao mu se iz divljeg cera, otvorena boca bila mu jeuglavljena između prekriženih nogu, a nekoliko praznih bilo je raštrkano nedaleko po snijegu. Negdjedesno, dalje u tami, West je čuo nekoga kako pjeva na sjevernjačkom. Silnim, dubokim glasom i jakološe. “Sasječe ga do kostijuuuu. Ne. Do kostijuuuu. Do... samo malo.” “Ste dobro?” upita West i

pruži ruke u rukavicama prema plamenu. Trodrvaš mu se veselo naceri, klimusajući se lagano amo-tamo. West se zapita je li mu to prvi put da vidi staroga ratnika nasmiješenog. Trzne palcem nizbrijeg. “Tul piša. I pjeva. Ja sam pijan ko jebena guzica.” Padne polako natraške i zaškripi u snijegširom raširenih ruku i nogu. “I pušio sam. Promočio sam. Mokar sam ko jebena Crinna. Gdje smo,Dow?” Dow zaškilji preko vatre širom otvorenih usta, kao da gleda u nešto negdje daleko. “Usredjebene vukojebine”, reče on i mahne lulom naokolo.

Počne se cerekati pa zgrabi Trodrvaševu čizmu i protrese je. “Gdje bi drugdje bili? O’š ovoga,Bijesni?” Gurne lulu Westu.

“Dobro.” On povuče iz usnika i osjeti kako mu dim grize pluća. Iskašlje smeđu paru u ledenizrak pa opet povuče.

“Daj mi to”, reče Trodrvaš, sjedne i otme mu lulu.

Tulov gromki glas dopirao je iz tame, u groznom falšu. “Zamahne sjekirom ko... čime ono?Zamahne sjekirom ko... sranje. Ne. Samo malo...”

“Znate li gdje je Cathil?” upita West.

Dow ga pogleda iskosa. “O, tu je negdje.” Mahne rukom prema skupu šatora malo više nabrijegu. “Tamo gore, mislim.”

“Tu negdje”, ponovi Trodrvaš tiho se cerekajući. “Tu negdje.”

“Ooon... Krvava je... Devetkaaa!” začuje se grgljanje iza drveća.

West je slijedio stope uzbrdo, prema šatorima. Lula ga je već počela pucati. Glava mu jelebdjela, a noge mu se micale kao od šale. Nije mu više bilo hladno za nos, samo ga je ugodnoškakljao. Začuje ženski glas kako se tiho smije. Naceri se, napravi nekoliko škripavih koraka krozsnijeg prema šatorima. Iz jednoga se razlijevala topla svjetlost, kroz uzak procijep u platnu. Smijehpostane glasniji.

“A... a... a...”

West se namršti. To mu nije zvučalo kao smijeh. Približi se, trudeći se biti što tiši. Još mujedan zvuk doluta u mutnu glavu. Isprekidano gunđanje, kao neke životinje. Primakne se još bliže isagne nisko da proviri kroz procijep, jedva se usuđujući disati.

“A... a... a...”

Ugleda gola ženska leđa kako se uvijaju gore-dolje. Mršava leđa; vidio joj je tetive kako seskupljaju dok se micala i kvrge kralješnice kako se pomiču ispod kože. Još bliže i vidio joj je i kosu,kuštravu, smeđu i neurednu. Cathil. Par žilavih nogu stršao je ispod nje prema Westu, jedno stopalogotovo dovoljno blizu da ga West dotakne, a krupni su se nožni prsti migoljili.

“A... a... a...”

Ruka joj klizne ispod pazuha, druga iza koljena. Začuje se tiho gunđanje, a onda se ljubavnici,ako ih se moglo tako nazvati, glatko zakotrljaju tako da se ona našla dolje. Westu padne vilica. Vidioje muškarčev profil i zabuljio se u njega. Nije mogao ne prepoznati tu oštru, čekinjavu liniju čeljusti.Cucak. Stražnjica mu je stršala prema Westu i micala se unutra- van. Cathilina ruka zgrabi jedandlakavi guz i stisne ga u ritmu pokreta.

“A... A... A!”

West se jednom rukom pljusne preko usta, izbečenih očiju, napola zgrožen, napola uzbuđen.Beznadno je zaglavio između poriva da ostane gledati i poriva da pobjegne glavom bez obzira pa sebez razmišljanja odluči za drugo. Zakorači unatrag, petom zapne za klin šatora i opruži se uz prigušenkrik.

“Koji kurac?” začuje iz šatora. Uspentra se na noge i okrene pa počne glavinjati kroz snijeg umraku kad je čuo da netko odmiče preklop. “Koji od vas je to bio, smradovi?” začuje se Cuckov glasodozgo kad je ovaj dreknuo na sjevernjačkom. “Ti, Dow? Ubit ću te, jebem ti!”

VISINEIzlomljene planine”, izdahne Brat Dugostopi glasom prigušenim od strahopoštovanja. “Uistinu

veličanstven prizor.”

“Mislim da bi mi se više svidjele da se ne moram penjati preko njih”, progunđa Logen.

Jezal se apsolutno slagao s njim. Karakter krajolika kroz koji su jahali mijenjao se iz dana udan, od lagano brežuljkastih travnjaka, preko lagano nagnutih ravnica, do urušenih brda mjestimičnopokrivenih golim kamenom i natmurenim grupicama zakržljalog drveća. Uvijek su se u daljini naziraliprigušeno sivi nagovještaji planinskih vrhova, svakim jutrom sve veći i sve jasniji, sve dok se niječinilo da probadaju i same tmurne oblake.

Sad su sjedili u njihovoj sjeni. Dugačka dolina kojom su hodali, zajedno sa svojim lelujavimdrvećem i vijugavim potokom, završavala je u labirintu izlomljenih zidova. Iza nje je ležao strmuspon u nazubljeno predbrežje, a iza njih se izdizala prva veća stijena planina, oštar obrisnazubljenog kamena, ponosan i veličanstven, na dalekom vrhu zamrljan bijelim snijegom. Poputdječje vrtoglave vizije kako planina treba izgledati.

Bayaz nemilosrdnim zelenim očima prođe po urušenim temeljima. “Ovdje je nekoć bila jakautvrda. Označavala je zapadnu granicu Carstva, prije nego što su prvi istraživači prešli klanac inaselili se u dolinama na drugoj strani.” Mješto je sada bilo tek dom peckavom korovu i bockavomtrnovitom grmlju. Mag se iskobelja s kola pa čučne, protegne leđa i promrda nogama, cijelo vrijemenamršten. Još uvijek je izgledao staro i bolesno, ali dosta mu se mesa i boje vratilo u lice otkad sunapustili Aulcus. “Ovdje završava moje odmaranje”, uzdahne on. “Kola su nas dobro poslužila, kao

životinje, ali klanac će biti prestrm za konje.”

Jezal je sada vidio stazu, vijugala je amo-tamo kako se penjala, jedva vidljiva linija kroz hrpedivlje trave i strmih stijena, izgubljena iza grebena visoko gore. “Izgleda kao dalek put.”

Bayaz prezrivo otpuhne. “To je tek prvi uspon u nizu mnogih koje ćemo danas prijeći, a iza njihće ih biti još više. Barem tjedan dana ćemo provesti u planinama, sinko, ako sve dobro prođe.” Jezalse nije usudio pitati što bi se moglo dogoditi ako ne prođe sve dobro. “Moramo putovati sa što manjeprtljage. Čeka nas dug, strm put. Treba nam voda i sva preostala hrana. Topla odjeća jer će gore navrhovima biti ciča zima.”

“Osvit proljeća možda nije najbolje vrijeme za prelazak planinskog lanca”, primijeti Dugostopiispod glasa.

Bayaz naglo pogleda u stranu. “Neki bi rekli da je najbolje vrijeme za prelazak zapreke ondakad se nađete na njezinoj krivoj strani! Ili predlažete da pričekamo ljeto?” Navigator odluči, mudroako se Jezala pita, ne odgovoriti. “Klanac je uglavnom dobro zaklonjen, vrijeme nam ni izbliza ne bitrebalo biti najvažnija briga. Trebat će nam užad, doduše. Put je bio dobar u vrijeme Staroga Carstva,ali to je bilo davno. Možda je na nekim mjestima bilo odrona, ili je cijeli otklizio u duboke doline,

tko zna? Možda nas čeka naporno penjanje.”

“Jedva čekam”, promrmlja Jezal.

“A onda je tu i ovo.” Mag otvori jednu od gotovo praznih vreća s hranom za konje i koščatimrukama pomakne sijeno u stranu. Na dnu je ležala škrinja koju su uzeli iz Kuće Tvorca, blok tamemeđu svijetlom, suhom travom.

“A tko će imati tu sreću da nosi tog gada?” Logen digne pogled ispod obrva. “A da izvlačimoslamke? Ne?” Nitko ne reče ništa. Sjevernjak zastenje dok je zavlačio ruke ispod škrinje i vukao jeprema sebi s kola, a njezin je rub cvilio po drvetu. “Onda ću valjda ja”, reče, a debele mu žilepoiskaču iz vrata kad je dignuo težak predmet i prebacio ga na deku.

Jezalu nije bilo nimalo ugodno gledati. Taj ga je predmet previše podsjećao na zagušljivehodnike Tvorčeve kuće. Na Bayazove tmurne priče o magiji, demonima i Drugoj Strani. Na činjenicuda ovo putovanje ima svrhu koju on ne razumije, ali mu se sasvim sigurno ne sviđa. Bilo mu je dragokad ga je Logen konačno zamotao u deku i pospremio u zavežljaj. Daleko od očiju, barem, ako već nedaleko od misli.

Svi su imali tereta napretek. Jezal je uzeo mačeve, dakako, u koricama za pojasom. Odjeću kojuje imao na sebi: najmanje prljavu, poderanu i smrdljivu koju je imao, poderan i odrpan kaput sjednim rukavom preko svega. U naprtnjači je imao rezervnu košulju, na njoj klupko užeta i pola zalihahrane na vrhu. Gotovo je žalio što nisu teže: svele su se na zadnju kutiju keksa, pola vreće zobenihpahuljica i pakiranje usoljene ribe koja se gadila svima osim Quaiju. Smota dvije deke i remenom ihzakvači na vrh naprtnjače, na struk objesi punu čuturicu i bio je spreman za polazak. Najspremniji štoje mogao biti, zapravo.

Quai ispregne konje iz kola dok je Jezal skidao sedla i orme s ostala dva. Nije mu se uopćečinilo pošteno ostaviti ih tako usred ničega nakon što su ih teglili sve od Calcisa. Jezalu se činilo kaoda su prošle već godine, kad je malo razmislio. Sada je bio drugi čovjek od onoga koji se iz toggrada zaputio preko ravnice. Gotovo se strese kad se prisjetio svoje arogancije, neznanja isebičnosti.

“Điha!” vikne. Konj ga žalosno pogleda i ne pomakne se, a onda spusti glavu i počne grickatitravu uz njegove noge. On mu nježno pogladi leđa. “Ha dobro. Valjda će se s vremenom vratiti.”

“Ili neće”, progunđa Ferro pa isuče mač.

“Što to—”

Zakrivljena oštrica zasiječe dopola u vrat Jezalova konja i poprska njegovo zabezeknuto licetoplim, vlažnim mrljama. Prednje mu se noge slože i životinja sklizne na tlo i prevrne se na bok, a krvpoteče u travu.

Ferro zgrabi jedno kopito, jednom ga rukom povuče k sebi pa kratkim, efikasnim udarcimapočne sjeći nogu sa strvine dok ju je Jezal gledao razjapljenih usta. Ona mu se namršti odozdo.

“Ne kanim ostaviti sve ovo meso ptičurinama. Neće dugo trajati, ali barem ćemo se večerasdobro najesti. Dodaj mi tu vreću.”

Logen joj dobaci jednu od praznih vreća za hranu pa slegne ramenima. “Ne smiješ se vezati zastvari, Jezale. Ne ovdje u divljini.”

Nitko nije govorio kad su se počeli penjati. Svi su bili pognuti i usredotočeni na smrvljenustazu po kojoj su vukli noge. Put se uspinjao pa vraćao, uspinjao pa vraćao i tako stalno, pa su Jezalauskoro počele boljeti noge i žariti ramena, a lice mu je bilo mokro od znoja. Korak po korak. To muje West uvijek govorio kad bi malaksao na dugim trčanjima oko Agrionta. Korak po korak, i bio je upravu. Lijeva noga, desna noga, i penjale su se.

Nakon nekog vremena takvog repetitivnog truda, okrene se i pogleda dolje. Bilo je nevjerojatnokoliko su se uspjeli uspeti za tako kratko vrijeme. Vidio je temelje razrušene utvrde, sive obrise nazelenoj tratini u podnožju klanca. Iza njih kolotrazi su vodili natrag kroz naborane brežuljke premaAulcusu. Jezal iznenada zadrhti pa se okrene natrag planinama. Bolje da to sve ostavi za sobom.

Logen je klipsao uz strmu stazu, iznošene su mu čizme strugale i hrskale po šljunku i prašini, ametalna škrinja u zavežljaju bila mu je poput balasta koji mu vuče ramena i kao da sa svakimkorakom postaje sve teži, i urezivala mu se u meso poput vreće čavala iako je bila umotana u deke.No Logena to nije pretjerano mučilo. Bio je previše zauzet buljenjem u Ferrinu guzicu koja se micalakako je ona hodala ispred njega, u čiste mišiće koji su se stiskali sa svakim korakom ispodzamrljanog platna njezinih hlača.

Baš je to čudno. Prije nego što ju je poševio, nije uopće o njoj razmišljao na taj način. Bio jeprezauzet nastojanjem da je spriječi da pobjegne, ustrijeli ga ili izbode nekoga od ostalih. Bio jetoliko okupiran gledanjem njezine namrgođene grimase da joj nije vidio lice. Toliko okupirangledanjem njezinih ruku da nikad nije primijetio ostatak. A sada više nije bio u stanju razmišljati ni očem drugom.

Svaki mu je njezin pokret izgledao neobično zanimljivo. Svako malo bi se uhvatio kako jegleda. Dok su bili u pokretu. Dok su sjedili. Dok je jela, pila, govorila ili pljuvala. Dok je navlačilačizme ujutro ili ih izuvala navečer. Da situacija bude još gora, kurac mu je cijelo vrijeme bio napolaukrućen jer mu je stalno bila u krajičku oka i jer ju stalno zamišljao golu. Počelo mu je biti stvarnoneugodno.

“Što gledaš?” Logen stane i zapilji se gore u sunce. Ferro se mu mrštila odozgo. On se uspravi ipopravi naprtnjaču na leđima, protrlja bolna ramena i obriše sjaj znoja s čela. Mogao je vrlo lakoizmisliti neku laž. Gledao je veličanstvene planinske vrhove. Gledao je kamo gazi. Provjeravao je jeli joj naprtnjača dobro zatvorena. Ali čemu? Oboje su vrlo dobro znali u što je gledao, a ostali suodmakli dovoljno daleko da ih ne čuju.

“Gledam tvoju guzicu”, reče on pa slegne ramenima. “Žao mi je, ali stvarno je dobra. Malogledanja nikome ne škodi, zar ne?”

Ona ljutito zausti ali on je već spustio glavu i otklipsao oko nje prije nego što je stigla

progovoriti, s palcima pod naramenicama ruksaka. Kad je odmaknuo deset koraka, osvrnuo se prekoramena. Ona je još uvijek stajala ondje s rukama na bokovima i namršteno ga gledala. On joj senaceri.

“Što gledaš?” reče.

Stali su popiti vode u hladno, svježe jutro, na izbojku iznad strme doline. Kroz razraslo drvećepuno crvenih bobica koje su rasle uz golu stijenu Jezal je vidio bijelu vodu kako buja u njezinu uskomdnu. Vrtoglave stijene dizale su se na drugoj strani, plohe sivog kamena, skoro pa okomite, azavršavale su u visokim grebenima daleko gore, gdje su tamne ptice lamatale krilima i kreštale jednana drugu dok su se vitice bijelih oblaka vrtložile na svijetlome nebu iza njih. Spektakularan ambijent,iako pomalo uznemirujući.

“Prekrasno”, promrmlja Jezal, ali je pazio da se previše ne približi rubu.

Logen kimne. “Podsjeća me na moj zavičaj. Kad sam bio mladac, znao sam provesti čitavetjedne gore u Visinama i iskušavati se u srazu s planinama.” Gutne iz čuturice, a onda je doda Jezalu isuženim se očima zagleda u tamne vrhove. “Samo, one uvijek pobjeđuju. Ovo je Carstvo došlo iprošlo, a one još uvijek stoje i promatraju sve to svisoka. Bit će ovdje i dugo nakon što se svi mivratimo u blato. Svisoka su gledale i moj dom.” Dugo hračne pa ispljune žuč preko ruba doline.“Sada gledaju u prazno.”

Jezal i sam gutne. “Hoćeš li se vratiti na Sjever nakon ovoga?”

“Možda. Moram poravnati neke račune. Neke dugačke, teške račune.” Sjevernjak slegneramenima. “Ali ako ih samo ostavim, prilično sam siguran da nikome neće škoditi. Prilično samsiguran da svi misle da sam mrtav, a svi zbog toga osjećaju samo olakšanje.”

“Nemaš se čemu vratiti?”

Logen se lecne. “Ničemu osim daljnjem prolijevanju krvi. Obitelj mi je odavno pomrla iistrunula, a ono malo prijatelja koje nisam okrenuo protiv sebe i sam ubio, ubili su moj ponos i mojaglupost. Toliko o mojim postignućima. Ali za tebe još ima vremena, je li, Jezale? Imaš dobru prilikuokrenuti se finom, mirnom životu. Što ćeš ti napraviti?”

“Pa... razmišljao sam...” on pročisti grlo, odjednom nervozan kao da izgovaranje planova vodijako blizu njihovu ostvarenju. “Kod kuće ima jedna djevojka... zapravo, žena, valjda. Prijateljevasestra, štoviše... ime joj je Ardee. Mislim da je, možda, volim...” Bilo je neobično raspravljati osvojim najintimnijim osjećajima s ovim čovjekom kojeg je ranije smatrao divljakom. S ovimčovjekom koji nimalo ne razumije osjetljiva pravila života u Uniji, ni žrtvu koju Jezal razmatra. Nonekako mu je to bilo lako izgovoriti. “Razmišljao sam... pa... ako me želi... možda se vjenčamo.”

“To mi zvuči kao dobar plan.” Logen se naceri i kimne. “Oženi je i posij sjeme.”

Jezal digne obrve. “Ne znam baš mnogo o ratarstvu.”

Sjevernjak prasne u smijeh. “Ne takvo sjeme, mali!” Klopi ga po ruci. “Samo jedan savjet, ako

želiš savjet nekoga kao što sam ja, nađi neko zanimanje u životu koje ne uključuje ubijanje.” Sagnese, zamahom podigne naprtnjaču pa provuče ruke kroz naramenice. “Prepusti ratovanjenerazumnijima.” I okrene se i odvuče uz stazu.

Jezal polako kimne sam za sebe. Rukom dotakne ožiljak na bradi a jezikom pronađe rupuizmeđu zuba. Logen je u pravu. Ratovanje nije život za njega. Već ima jedan ožiljak previše.

* * *

Dan je bio vedar. Bio je to prvi put nakon dugo vremena da je Ferro bilo toplo i sunce joj jegodilo, grijalo je i žarilo joj lice, gole podlaktice i nadlanice. Sjene stijena i grana bile su oštre nakamenitom tlu, a vodena prašina vodopada koji je tekao uz staru stazu svjetlucala je dok je padalakroz zrak.

Ostali su zaostali. Dugostopi se nije žurio, smiješio se svemu i svačemu i lupetao oveličanstvenim pogledima. Quai se grbio i vukao pod težinom naprtnjače. Bayaz se tresao, znojio idahtao kao da će svakoga časa pasti mrtav. Luthar je kukao o svojim žuljevima svakome tko ga je biovoljan slušati, a takvih nije bilo. I tako su ostali samo ona i Devetprsti, koji je hodao ispred nje ugrobnoj tišini.

Upravo onako kako je njoj odgovaralo.

Uspentra se preko ruba izmrvljene stijene i naiđe na tamno jezerce koje je oplakivalopolumjesec plosnatih kamenčića, a u koji se šumeća voda slijevala preko nagomilanog kamenjaobraslog bradom od mokre mahovine. Nekoliko iskrivljenih stabala širilo je grane visoko iznad, asvježe propupalo lišće svjetlucalo je i šuškalo na povjetarcu. Sunce se ljeskalo, a kukci lijeno klizilii zujali na namreškanoj vodi.

Prelijepo mjesto, vjerojatno, ako razmišljate na taj način.

Ferro nije. “Ima ribe unutra”, promrmlja ona i obliže se. Riba bi bila zgodna, nabodena na štapiznad vatre. Komadi konjetine koje su nosili sa sobom već su otišli, i bila je gladna. Gledala jenejasne oblike kako trepere pod svjetlucavom vodom kad je čučnula da napuni čuturicu. Mnogo ribe.Devetprsti spusti svoju tešku naprtnjaču i sjedne na kamenje pokraj nje pa izuje čizme. Podvrne hlačedo iznad koljena. “Što to radiš, rozi?”

On joj se naceri. “Idem si iškakljati koju ribicu iz tog jezera.”

“Rukama? Imaš dovoljno spretne prste za takvo što?”

“Mislim da bi ti to trebala znati.” Ona se namrgodi, no on se samo još jače nasmiješi, tako damu se sve koža u kutovima očiju naborala. “Gledaj i uči, ženo.” I on odgaca dalje, pognut, usanausredotočeno skupljenih, pipajući lagano oko sebe u vodi.

“Što on to izvodi?” Luthar baci naprtnjaču do Ferrine i obriše sjajno lice nadlanicom.

“Glupan misli da može uhvatiti ribu.”

“Što, rukama?”

“Gledaj i uči, momak”, promrmlja Devetprsti. “Aaah...” Lice mu se raširi u osmijeh. “I evo je.”

Mišići podlaktice su mu migoljili dok je micao prstima ispod vode. “Imam je!” I on izvuče ruku uzrak u mlazu kapljica. Nešto bljesne na jakome suncu i on to baci na obalu pokraj njih uz trag tamnihmokrih točaka na suhome kamenju. Riba se bacakala i skakala u zrak.

“Ha-ha!” vikne Dugostopi, stupivši između njih. “Mami ribe iz jezera, je li? Silno impresivna inevjerojatna vještina. Jednom sam upoznao čovjeka iz Tisuće Otoka kojega su smatrali najboljimribarom u Krugu Svijeta. Kažem vam, taj je sjedio na obali i pjevao, a ribe su mu same skakale ukrilo. Zaista jesu!” Namršti se kad je ustanovio da nikoga nije oduševila njegova priča, ali sada se iBayaz dovukao preko ruba, gotovo na sve četiri. Iza njega se pojavi njegov naučnik, čvršto ukočenoglica.

Prvi mag zatetura prema podu, navalivši se svom težinom na štap, pa padne na pod leđima uzkamen. “Možda... da se ovdje utaborimo.” Grcao je da dođe do daha, a niz upalo mu se lice slijevaoznoj. “Ne biste nikad rekli, ali nekoć sam trčao kroz ovaj klanac. Za dva dana bih ga prošao.” Pustida mu štap padne kroz drhtave prste i stropošta se među suho sivo naplavljeno drvo blizu ruba vode.“Davno...”

“Razmišljao sam...” promrmlja Luthare.

Bayazove umorne oči okrenu se u stranu, kao da bi mu čak i okretanje glave predstavljaloprevelik napor. “Razmišljali i hodali? Nemojte se, molim vas, prenapregnuti, kapetane Luthar.”

“Zašto baš rub Svijeta?”

Mag se namršti. “Ne tjelovježbe radi, uvjeravam vas. Ono što tražimo je ondje.”

“Da, ali zašto je ondje?”

“A”, progunđa Ferro kao da se slaže. Dobro pitanje.

Bayaz duboko udahne pa ispuhne oba obraza. “Nikad mira, ha? Nakon razaranja Aulcusa i padaGlustroda, trojica su se preostalih sinova Euzovih sastali. Juvens, Bedesh i Kanedias. Raspravljali sušto da učine... sa Sjemenom.”

“Eto ti na!” vikne Devetprsti, izvuče još jednu ribu iz vode i baci je na kamenje pokraj prve.Bayaz ju je bezizražajna lica gledao kako se migolji i bacaka, ustima i škrgama bezuspješno gutajućizrak koji ju je gušio.

“Kanedias ga je želio proučiti. Tvrdio je da ga može preobratiti za pravedne svrhe. Juvens sebojao kamena, ali nije znao kako ga uništiti pa ga je dao bratu na čuvanje. Tijekom dugih godina,kako rane Carstva uporno nisu zacjeljivale, polako je požalio zbog te svoje odluke. Brinuo se da biKanedias, gladan moći, mogao prekršiti Prvi zakon kao i Glustrod. Zahtijevao je da se kamen staviizvan upotrebe. Isprva je Tvorac odbijao, a povjerenje među braćom slabilo. Znam to jer sam japrenosio njihove poruke. Još su onda, saznao sam kasnije, pripremali oružja koja će jednoga danaupotrijebiti jedan protiv drugoga. Juvens je molio, pa preklinjao, pa prijetio, da bi Kanediasnaposljetku popustio. I tako su trojica sinova Euzovih krenuli na put za Shabulyan.”

“Nema udaljenijeg mjesta u cijelome Krugu Svijeta”, promrmlja Dugostopi.

“Zato je i izabran. Predali su Sjeme duhu otoka da ga čuva na sigurnom do kraja svijeta.”

“Zapovjedili su duhu da ga nikad ne pusti”, promrmlja Quai.

“Moj naučnik još jednom pokazuje svoje neznanje”, odvrati Bayaz i mrko ga pogleda ispodgrmastih obrva. “Ne nikad, gospodine Quai, Juvens je bio dovoljno mudar da zna da nikad ne moženaslutiti sve ishode. Bio je svjestan da bi u nekoj budućoj eri moglo doći vrijeme kad će moć... togpredmeta možda biti potrebna. Zato je Bedesh naredio duhu da ga pusti samo čovjeku koji nosiJuvensov štap.”

Dugostopi se namršti. “Pa gdje je onda?”

Bayaz pokaže prema komadu drveta koje je koristio za hodanje, a koji je ležao na podu pokrajnjega, neobrađen i neukrašen. “To je to?” promrmlja Luthar, nemalo razočaranim glasom.

“A što ste očekivali, kapetane?” Bayaz mu se naceri iskosa. “Tri metra sjajnoga zlata, susađenim kristalnim runama, i s dijamantom veličine vaše glave na vrhu?” Mag će posprdno. “Čak nija nisam vidio toliki dragulj. Jednostavan štap mojem je učitelju bio dovoljan. Više mu nije bilopotrebno. Komad drva sam po sebi ne čini čovjeka ništa mudrijim, plemenitijim ni moćnijim negokomad metala. Moć dolazi iz tijela, sinko, iz srca i iz glave. Ponajprije iz glave.”

“Super mi je ovo jezero!” zacereka se Devetprsti i baci još jednu ribu na stijene.

“Juvens”, promrmlja Dugostopi tiho, “i njegova braća, moćni više nego što i naslutiti možemo,između ljudi i bogova. Čak su se i oni bojali te stvari. Prošli su tolike muke da je stave izvanupotrebe. Zar je se ne bismo i mi trebali bojati kao i oni?”

Bayaz je zurio u Ferro caklastim očima i ona je zurila u njega. Kaplje znoja stršale su mu snaborane kože i tamnile dlake brade, ali lice mu je bilo ravno poput zatvorenih vrata. “Svako jeoružje opasno onima koji ga ne razumiju. S lukom Ferro Maljinn ja bih se vjerojatno ustrijelio ustopalo da se ne znam služiti njime. Mačevima kapetana Luthara mogao bih posjeći svojeg saveznikada nisam vješt s njima. Što je oružje veće, veća je i opasnost. Osjećam dužno poštovanje prema tomepredmetu, vjerujte mi, ali da bismo se borili protiv svojih neprijatelja, potrebno nam je uistinu moćnooružje.”

Ferro se namršti. Nju još nije uspio uvjeriti da su njezini neprijatelji i njegovi neprijateljiposve isti, ali pustit će to zasad na miru. Predaleko je došla, i preblizu, da ne bi obavila posao dokraja. Baci pogled prema Devetprstome i uhvati ga kako bulji u nju. Oči mu naglo skrenu natragprema vodi. Ona se još jače namršti. U zadnje je vrijeme stalno gleda. Zuri, ceri se i zbija loše šale.A sad je i ona njega počela gledati češće nego što je to bilo potrebno. Uzorci svjetlosti lebdjeli su mupo licu, reflektirani od namreškane vode. On ponovno pogleda gore i pogledi im se sretnu, i on joj senasmiješi, samo načas.

Ferro se još jače namrgodi. Izvadi nož, zgrabi jednu ribu i odreže joj glavu, raspori je i baci

sluzave iznutrice koje šljapnu u vodu pored Sjevernjakove noge. Pogriješila je što se poševila s njim,naravno, ali ipak nije sve tako loše ispalo.

“Hah!” Devetprsti lansira još jedan svjetlucavi mlaz vode uvis, a onda posrne i počne sehvatati za zrak. “Aaa!” Riba mu zaklapara iz ruke u prugi lamatave svjetlosti, a Devetprsti pljusnenaglavce u vodu. Izroni pljujući i tresući glavom, kose zalijepljene za lubanju. “Gadura!”

“Svaki čovjek negdje na svijetu ima protivnika koji je pametniji od njega.” Bayaz protegnenoge pred sobom. “Je li moguće, gospodine Devetprsti, da ste konačno pronašli svojega?”

Jezal se probudi u trzaju. Bilo je to usred noći. Trebao mu je jedan vrtoglav trenutak da se sjetigdje je, budući da je sanjao dom, Agriont, sunčane dane i sumanute noći. Ardee, ili neku njoj sličnu,kako mu se nahereno smiješi u njegovu udobnom salonu. Sada su zvijezde bile razbacane sjajne ioštre na crnome nebu, a hladan, oštar zrak Visina štipao je Jezala za usne, nosnice i vrhove ušiju.

Opet je bio u Izlomljenim planinama, pola svijeta od Adue, i osjetio je žalac gubitka. Konačnoje bio sit. Riba i keksi, prvi pošten obrok otkad im je ponestalo konjetine. Još uvijek je osjećaotoplinu vatre na onoj strani lica koja je bila okrenuta prema njoj, pa se naceri sjajnome žaru i povučedeku do brade. Sreća se svodi na komad ribe i vatru koja još uvijek gori.

Namršti se. Deke pored njega ispod kojih je spavao Devetprsti sada su se micale. Isprva jemislio da se to Sjevernjak prevrće u snu, no deke su se i dalje mrdale i nikako da stanu. Bilo je topolagano, pravilno pomicanje popraćeno, Jezal sada shvati, tihim stenjanjem. Isprva je mislio da toBayaz hrče, ali sada mu sine da je nešto drugo. Napetim zurenjem u tamu razabere bijelo rame i rukuDevetprstoga, mišiće koji se napinju. Ispod njegove ruke, bok mu je čvršto stiskala jedna tamnoputaruka.

Jezal zgranuto zine. Logen i Ferro, a sudeći po zvucima, nesumnjivo su se prašili! I to još nikorak od njegove glave! Zurio je, promatrao deke kako se propinju i pomiču u slabašnom svjetluvatre. Kad su se... Zašto su se... Kako su se... Bilo je to najobičnije nametanje, eto što! Njegovo starogađenje prema njima navre u sekundi i zarezana mu se usna iskrivi. Par divljaka, pare se pred svima!Bio je na pola puta da ustane i šutne ih nogom kao što bi šutnuo dva psa koji su se, na sveopćunelagodu, neočekivano zajašili na kakvoj vrtnoj zabavi.

“Sranje”, neki glas prošapće. Jezal se ukipi, pitajući se je li ga netko od njih vidio.

“Čekaj.” Uslijedi kratka pauza.

“A... a, to je to.” Ritmično kretanje ponovno započne, a deke počnu lamatati naprijed-nazad,prvo polako, pa sve brže. Kako li su samo očekivali da će on to prespavati? Namrgodi se i okrene udrugu stranu, navuče svoje pokrivače preko glave i ostane ležati tako u tami, slušajući kako grlenostenjanje Devetprstoga i Ferrino kratko pištanje postaju sve glasniji. Čvršto zažmiri i osjeti peckanjepod kapcima.

Bio je tako prokleto usamljen.

DOLAZAKCesta se u zavoju spuštala sa zapada niz golu bijelu dolinu između dva ju dugačkih grebena,

posve prekrivenih tamnim borovima. Spajala se s rijekom na plićini, gdje je Bjelotok, visok odrastopljenog snijega, brzao preko kamenja, štrcao i pjenio se - u potpunosti je opravdavao svoje ime.

“To je onda to”, promrmlja Tul, koji je ležao na trbuhu i virio kroz grmlje.

“Rekao bih,” reče Cucak, “osim ako negdje na rijeci nema neka druga ogromna utvrda.”

Odozgo s grebena Cucak joj je jasno vidio obris, visoke, goleme zidine od okomitog crnogkamena, savršeno šesterokutne, visoke barem dvanaest koraka, s masivnim okruglim tornjem nasvakome uglu i sa sivim krovovima od škriljevca po zgradama oko dvorišta u sredini. Neposrednoizvan tog zida bio je još jedan manji, opet sa šest strana, napola niži, ali svejedno visok, načičkan sdvanaest manjih tornjeva. Jedna je strana bila naslonjena na rijeku, a oko ostalih je pet bio prokopanširok šanac, tako da je cijela utvrda pretvorena u otok od oštroga kamena. Jedan je most vodio premanjemu, samo jedan most koji se protezao do ulazne kule veličine brda. “Koje sranje”, veli Dow.“Jeste li ikada vidjeli takve zidine? Kako je, dovraga, Bethod dospio unutra?”

Cucak zatrese glavom. “To sad uopće nije važno. Neće mu unutra stati čitava vojska.”

“Ne bi on to ni htio”, reče Trodrvaš. “Ne Bethod. Nije to njegov stil. On bi radije bio vani gdjese može kretati i čekati šansu da ih uhvati na krivoj nozi.”

“A”, progunđa Mrki i kimne.

“Jebena Unija!” opsuje Dow. “Nikad ne dežuraju! Mi tu cijelo vrijeme pratimo Bethoda s juga,a oni ga puste da se provuče bez vražje borbe! Sad je tu fino ograđen, blizu hrane i vode, sretan izadovoljan, i samo nas čeka!”

Trodrvaš pucne jezikom. “Nema sad svrhe od kukanja, ne? I tebe je Bethod pokoji put obišao,koliko se ja sjećam.”

“Hah. Taj gad je fakat majstor za pojavljivanje tamo gdje ga ne želiš.”

Cucak je gledao dolje u utvrdu, rijeku iza nje, dugačku dolinu i povišeni teren na drugoj strani,prekriven drvećem. “Sigurno ima ljude gore na drugom grebenu, a i dolje u onoj šumi oko šanca,uopće me to ne bi čudilo.”

“Ma ti si sve prokužio, je 1’ da?” reče Dow, gledajući ga iskosa. “Nas zanima još samo jednastvar. Je 1’ ti ga već popušila?”

“Sto?” reče Cucak, posve zatečen. Tul prasne u smijeh. Trodrvaš se počne cerekati sebi ubradu. Čak je i Mrki ispustio neki zvuk nalik udahu, samo glasniji.

“Jednostavno pitanje, što nije?” upita Dow. “Je li ti popušila ili nije?”

Cucak se namršti i pogrbi se. “Daj ne seri.”

Tul više nije mogao obuzdati hihot. “Što je napravila? Posrala ti se na njega? Imao si ti pravo,Dow, ne rade to išto dolje u Uniji!” Sad su se svi smijali, osim Cucka, naravno.

“Nabijem vas sve po redu”, progunđa on. “Možda da popušite jedan drugome. Onda moždazačepite.”

Dow ga pljasne po ramenu. “Ne bi išlo. Znaš kakav je Tul kad priča punih usta!” Tul rukompokrije usta i ispuše šmrklje iz nosa, toliko se jako smijao. Cucak ga prijeko pogleda, ali bilo je tokao da pokušavaš prijekim pogledom spriječiti stijenu da se sruši. Nije ga spriječilo.

“No dobro, bolje da smo tiho”, promrmlja Trodrvaš, ali još uvijek se cerio. “Neka netkopobliže pogleda. Možda uspijemo ustanoviti gdje su Bethodovi dečki prije nego Unijci nalete cestomko hrpa debila.”

Cucak se snuždi. “Netko? Koji će to od vas gadova biti?”

Crni Dow se cerio kad ga je klopio po ramenu. “Mislim da onaj tko je sinoć uspio zariti kolacu vatru jutros treba na zimu, ne, dečki?”

Cucak se šuljao kroz drveće s lukom u jednoj ruci, sa zataknutom strijelom kojoj nije napeostrunu iz straha da je slučajno ne otpusti i ustrijeli sam sebe u nogu, ili ne izvede neku sličnu glupost.Vidio je već da se to događa i nije imao želju hopsati do tabora na jednoj nozi i objašnjavati ostalimaotkud mu vlastita strijela u stopalu. Nikad ga ne bi prestali zafrkavati za to.

Klekne i proviri kroz drveće, pa spusti pogled na tlo - gola smeđa zemlja, krpe bijelog snijega,hrpice mokrih borovih iglica i... zastane mu dah. Blizu njega je bio otisak stopala. Pola u blatu, pola usnijegu. Snijeg se topio i padao, topio se i padao, i tako stalno. Otisak danas ne bi dugo trajao. To jeznačilo da je nastao nedavno. Cucak onjuši zrak. Nije ništa osjetio, ali bilo je teže nanjušiti bilo štona hladnoći - nos mu je bio ružičast, utrnuo i pun hladnih šmrkalja. Odšulja se u pravcu u kojem jestopa pokazivala i ogleda se pozorno oko sebe. Spazi još jedan, pa još jedan. Netko je prošao ovuda,sasvim sigurno, i to nedavno.

“Ti si Cucak, zar ne?”

On se ukipi, a srce mu iznenada počne lupati kao velike čizme koje stupaju na katu. Okrene seda vidi odakle dolazi glas. Na srušenom stablu deset koraka od njega sjedio je neki čovjek, naslonjenna debelu granu s rukama iza glave, opružen kao da tone u san. Preko lica mu je visjela duga crnakosa, ali jednim je okom pozorno zurio u Cucka. Polako sjedne uspravno.

“Ovo ću ostaviti ovdje”, reče on i pokaže prema masivnoj sjekiri napola ukopanoj u trulo debloi okrugao štit naslonjen blizu nje. “Tako ćeš znati da želim razgovarati, i prići ću ti bliže. Kako ti tozvuči?”

Cucak digne luk i napne strunu. “Priđi ti bliže ako baš moraš, ali ako pokušaš išta više odrazgovora, odapet ću ti strijelu u vrat.”

“Pošteno.” Dugokosi se zanjiše naprijed i sklizne s debla, ostavi oružje za sobom i priđe muizmeđu drveća. Hodao je pognute glave, ali je svejedno bio visoka mrcina, s rukama u zraku idlanovima prema van. Izgledao je miroljubivo, bez dvojbe, ali Cucak nije kanio riskirati. Izgledatimiroljubivo i biti miroljubiv dvije su različite stvari.

“Smijem li primijetiti,” reče čovjek kad se približio, “ne bismo li uspostavili neku dozumeđusobnog povjerenja, da me uopće nisi primijetio. Da sam imao luk, mogao sam te ustrijeliti namjestu.” Primjedba mu je bila na mjestu, no Cucku se svejedno nije svidjela.

“Imaš li luk?”

“Nemam, igrom slučaja.”

“E to ti je onda greška”, otrese se on. “Možeš tu stati.”

“Bogme i budem”, reče on i ostane stajati nekoliko koraka od njega. “Dakle, ja sam Cucak i tito znaš. A tko si pak ti?”

“Sjećaš se Čegrtuše, ne?”

“Naravno, ali ti nisi on.”

“Nisam. Ja sam mu sin.”

Cucak se namršti i još mrvicu jače zategne luk. “Sljedeći odgovor ima da ti bude prokletodobar. Devetprsti je ubio Čegrtušina sina.”

“Istina. Ja sam mu drugi sin.”

“Ali on je bio tek dječarac...” Cucak zastane, brojeći zime u glavi. “Sranje. Zar je već tolikoprošlo?”

“Prošlo je.”

“Malo si porastao.”

“Tako ti je to s dječacima.”

“Imaš neko ime?”

“Zovu me Cvokot.”

“Kako to?”

On se naceri. “Zato što mi neprijatelji cvokoću od straha kad me sretnu.” “A da?”

“Ne sasvim.” On uzdahne. “A mogu ti i odmah reći. Na svom prvom pljačkaškom pohodu toliko

sam se napio da sam pao u rijeku dok sam pišao. Struja mi je usisala hlače i izbacila me kilometarnizvodno. Kad sam se vratio do tabora, cvokotao sam gore nego što je ikad itko vidio, a jaja su mi sestisnula u trbuh i sve skupa.” Počeše se po licu. “Gadan neugodnjak, skroz. Iskupio sam se ratujući,doduše.”

“Stvarno?”

“Okrvavio sam ruke kroz godine. Ništa u usporedbi s tobom, rekao bih, ali dovoljno da meljudi slijede.”

“A da? Koliko njih?”

“Četrdeset karlova, ili tu negdje. Nisu daleko, ali nemoj se uzrujavati. Neki od očevih ljudi, jošodavno, i nešto novih. Dobre ruke, svi do jednoga.” “Pa, baš lijepo da imaš svoju ekipicu. Borite seza Bethoda, je li?” “Čovjek treba neki posao. To ne znači da ne bismo prihvatili bolji. Smijem li sadspustiti ruke?”

“Ne, sviđaju mi se ovako. Što uopće radiš ovako sam u šumi?”

Cvokot napući usne, zamišljen. “Nemoj misliti da sam luđak, ali čuo sam priče da je RuddTrodrvaš ovdje negdje.”

“Tako je.”

“A je li?”

“I T\il Duru Gromoglavi, Harding Mrki i Crni Dow, i svi.”

Cvokot digne obrve i nasloni se na drvo s rukama još uvijek u zraku, a Cucak ga je cijelovrijeme pažljivo motrio. “Pa ti to bogme imaš zbilja značajno društvance. Vas petorica imate višekrvi na rukama nego sva moja četrdesetorica. Prava su to imena, bez imalo dvojbe. Imena koja bičovjek poželio slijediti.”

“Ti želiš slijediti?”

“Možda i želim.”

“I tvoji karlovi isto?”

“I oni.”

Bila je to primamljiva ponuda, Cucak je morao priznati. Četrdeset karlova koji znaju gdje jeBethod, a možda znaju i ponešto o njegovim planovima. To bi ih izbavilo od šuljanja po hladnojšumi, a njemu je već bilo stvarno dosta mokrog drveća. Ali još je bio daleko od toga da povjerujetome gadu. Odvest će ga u tabor pa neka Trodrvaš odvagne što da rade. “Dobro,” reče on, “vidjetćemo. Ti lijepo počni hodati na ono brdo, a ja ću slijediti par koraka iza tebe.”

“Dobro,” reče Cvokot, okrene se i počne hodati uzbrdo, još uvijek s rukama u zraku, “samopazi što radiš s tom strijelom, može? Ne bih volio nagrabusiti zato što ti ne gledaš kamo gaziš.”

“Ništa ti ne brini za mene, momčino, Cucak ne promašuje— aaah!”

Noga mu zapne za korijen i on posrne korak i otpusti strunu. Strijela prozuji uz Cvokotovuglavu, zabije se u veliko stablo ispred njega i ostane se klimusati. Cucak završi na koljenima u blatu,digne pogled i vidi da se ovaj nadvio nad njega s njegovim lukom u ruci. “Drek”, promrmlja. Da jehtio, Cucak nije sumnjao da je ovaj lako mogao zamahnuti ručetinom i otkinuti mu glavu.

“Sva sreća da si me promašio”, reče Cvokot. “Smijem li sad spustiti ruke?”

Dow je skočio čim su ušetali u tabor, dakako. “Tko je dovraga taj gad?” zareži on, ode ravnodo Cvokota, zapilji se u njega i nakostriješi se sa sjekirom u čvrstom stisku. Izgledalo je to moždamrvicu komično, budući ds je Dow bio za pola glave niži, ali Cvokotu nije bilo pretjerano smiješno.A nije ni trebalo biti.

“To je—” Cucak počne, ali ne dospije dalje.

“To je neka visoka mrcina, ha? Ne kanim se dovikivati s takvim gadom! Sjedni, momčino!” I ontrzne rukom i gurne Cvokota na stražnjicu.

Cucku se činilo da je to dobro primio, sve u svemu. Zastenjao je kad je pogodio zemlju,naravno, a onda trepne, podboči se na ramena i naceri im se odozdo. “Mislim da ću ostati ovdjedolje. Ali nemojte mi zamjeriti, može? Nisam ja izabrao biti visok, baš kao što ni on nije odlučio bitišupak.”

Cucak se štrecne na to, očekujući da Cvokot dobije čizmom u jaja za svoj trud, ali Dow seumješto toga počne ceriti. “Odlučio biti šupak, sviđa mi se. Sviđa mi se momak. Tko je on?”

“Zove se Cvokot”, reče Cucak. “To je Čegrtušin sin.”

Dow se namršti. “Zar nije Devetprsti—”

“Drugi sin.”

“Ali on bi sad imao tek—”

“Izračunaj.”

Dow se namršti, a onda zatrese glavom. “Sranje. Toliko je već prošlo, ha?”

“Sliči Čegrtuši”, začuje se Tulov glas, a njegova sjena padne na sve njih.

“Bog te maz’o!” reče Cvokot. “A ja mislio da ne volite visoke ljude! To dvojica stojite jedanna drugome, je li?”

“Samo sam jedan.” Tul posegne dolje i povuče ga u zrak za ruku kao da je dijete koje je palo.“Oprosti za onakav doček, kompa. Goste koji nam dođu obično ubijemo.”

“Nadam se da ću ja biti iznimka”, reče Cvokot, još uvijek razrogačenih očiju buljeći uGromoglavoga. “Onda je ono sigurno Harding Mrki.”

“A”, reče Mrki, jedva dignuvši pogled sa strijela koje je provjeravao. “A ti si Trodrvaš?”

“Taj sam”, reče stara momčina s rukama na bokovima.

“Ajme”, promrmlja Cvokot trljajući se po zatiljku. “Osjećam se kao da sam sad u dubokojvodi, bez dvojbe. Duboka voda. Tul Duru i Crni Dow, i... bog te maz’o. Ti si Trodrvaš, ha?”

“To sam ja.”

“Ajme meni. Sranje. Moj otac je uvijek govorio da si ti najbolji čovjek na Sjeveru. Da bi, kadbi morao birati nekoga kog će slijediti, odabrao tebe. Dok te nije porazio Krvava Devetka, naravno,ali neke stvari ne možeš izbjeći. Rudd Trodrvaš, pred mojim očima...”

“Zašto si došao ovamo, momče?”

Cvokot kao da je ostao bez teksta, pa Cucak progovori umješto njega. “Kaže da imačetrdesetoricu karlova koji ga slijede i da svi žele prijeći k nama.”

Trodrvaš je neko vrijeme gledao Cvokota u oči. “Je li to točno?” Cvokot kimne. “Znali ste mioca. Razmišljao je išto kao i vi, a ja sam izrezan iz njegove tkanine. To što služim Bethodu me bašžulja.”

“Možda ja smatram da čovjek treba odabrati poglavicu i držati se njega.” “I ja sam oduvijektako mislio,” reče Cvokot, “ali to je dvosjekli mač, zar ne? I poglavica bi trebao paziti na svojeljude, zar ne bi?” Cucak kimne za sebe. Dobra primjedba, što se njega tiče. “Bethod više ni najmanjene mari ni za koga od nas, ako je ikada uopće mario. Nikoga više ne sluša osim one svoje vještice.”

“Vještice?” reče Tul.

“Aha, ta čarobnica, neka Caurib ili tako nešto. Vještica. Ona mu pravi maglu. Bethod se prtlja snekim mračnim društvom. A cijeli ovaj rat uopće nema smisla. Anglandija? Tko je uopće želi, imamozemlje napretek. Sve će nas odvući natrag u blato. Dokle god nismo imali koga drugoga slijediti,držali smo se njega, ali kad smo čuli da je Rudd Trodrvaš možda još uvijek živ, i s Unijom, pa...”

“Odlučili ste doći pogledati, ha?”

“Dosta nam je. Bethod uza se ima neke čudne momke. Te neke istočnjake, još iza Crinne, ljudekoji su sama kost i koža, jedva uopće ljudi. Nemaju nikakav kodeks, nimalo milosti, jedva se možereći da govore istim jezikom kao mi. Jebeni divljaci, svi po redu. Bethod je doveo neke od njih tamou onu unijsku utvrdu, a oni su sva tijela povješali po zidovima, sva zarezana krvavim križevima,utrobe im vise iz trbuha i tako trunu. To nije u redu. A onda su tu Calder i Scale koji nabacuju

naredbe kao da znaju razlikovati govno od kaše, kao da imaju svoja imena, a ne samo očevo.”

“Jebeni Calder”, progunđa Tul i zatrese glavom.

“Jebeni Scale”, promrsi Dow pa pljune na mokro tlo.

“Dva najveća smrada na cijelome sjeveru”, reče Cvokot. “A sada čujem priče da se Bethodpogodio.”

“Kako to misliš, pogodio?” upita Trodrvaš.

Cvokot se okrene i pljune preko ramena. “Pogodio se s jebenim Shankama, eto kako.”

Cucak zine. Svi zinu. Zloslutna je to bila glasina. “S Tupoglavcima? Kako?”

“Tko zna? Možda je ta vještica našla neki način da se s njima sporazumije. Vremena semijenjaju, brzo, a to nije u redu, ništa od toga. Mnogi dečki ondje nisu sretni. A još nisam ni počeopričati o Strahotnome.”

Dow se namršti. “Strahotni? Nikad čuo za njega.”

“Gdje ste vi bili? Ispod leda?”

Oni se svi pogledaju. “Tako nešto”, reče Cucak. “Tako nešto.”

POVOLJNA CIJENAImate gosta, gospodine”, promrmlja Barnam. Lice mu je, iz nekog razloga, bilo blijedo kao

smrt.

“Očito”, otrese se Glokta. “To je on očito kucao na vrata maločas, pretpostavljam.” Ispustižlicu u jedva dotaknut tanjur juhe i ogorčeno lizne gole desni .Jelo je večeras posebno gnjusno.Nedostaje mi Shickelina kuhinja, ako već ne njezini pokušaji da me ubije. “No tko je, čovječe?”

“Hm... ovaj...”

Nadlektor Sult sagne se i prođe kroz niska vrata da ne bi okvirom poremetio besprijekornubijelu kosu. A. Tako dakle. Namrgođenim pogledom prođe po skučenoj blagovaonici iskrivivši usnukao da je zalutao u kanalizaciju. “Nemojte ustajati”, prezirno će Glokti. Nisam ni kanio.

Barnam gutne. “Mogu li vas čime ponuditi, Eminencijo—”

“Gubi se van!” podrugljivo mu odbrusi Sult, a stari sluga samo što nije pao u žurbi da dođe dovrata. Nadlektorov se prezir topio dok ga je gledao kako odlazi. Dobro raspoloženje od našegprethodnog susreta sada se doima kao san kojeg se jedva prisjećam.

“Prokleti seljaci”, procijedi on dok se uguravao za Gloktin uski kuhinjski stol. “Zbio se jošjedan ustanak kod Kelna, a onaj gad Tanner opet je bio u središtu svega. Nepopularno izvlašćivanjepretvorilo se u krvave nerede. Lord Finster potpuno je krivo procijenio atmosferu, došao je glavetrojicu svojih stražara, a njega samog, kretena, bijesna je rulja opkolila na njegovu posjedu. Kadanisu mogli ući, zadovoljili su se spaljivanjem pola sela.” On prezirno otpuhne. “Vlastitog prokletogsela! To idioti rade kad su ljuti. Uništavaju što im prvo dođe pod ruku, pa makar to bila njihovavlastita kuća! Otvoreno vijeće mahnito ište krv, dakako. Krv seljaka, i to mnogo nje. Sada moramoposlati Inkviziciju onamo, iskorijeniti kolovođe ili neke budale za koje će se moći reći da su oni.Trebali bismo objesiti samog Finstera, debila, ali to nikako ne dolazi u obzir.”

Glokta pročisti grlo. “Spakirat ću se za Keln iz ovih stopa.” Golicanje seljaka. Nije to bašzadatak po mojem izboru, ali—

“Ne. Vas trebam za nešto drugo. Dagoska je pala.”

Glokta digne obrvu. Nije to zapravo neko iznenađenje. Sigurno nije dovoljan šok, čovjek bipomislio, da nagura takvu figuru kakva je Njegova Eminencija u moju tijesnu nastambu.

“Izgleda da su Gurkhulce pustili u grad po nekom dogovoru. Riječ je, dakako, o izdaji, ali utakvim vremenima... Nije neko iznenađenje. Ono što je ostalo od unijskih snaga masakrirano je, nomnogi su plaćenici samo zarobljeni, a domaće stanovništvo uglavnom je pošteđeno.” Gurkhulskamilost, tko bi rekao? Čuda se onda ipak događaju.

Sult srdito čvrgne zrnce prašine s jedne od besprijekornih rukavica. “Čujem da si je generalVissbruck, kad su Gurkhulci upali u citadelu, radije sam oduzeo život nego da ga zarobe.” Tako mi

svega. Nikad ne bih rekao da je sposoban za takvo što. “Naredio je da mu tijelo spale, kakoneprijateljima ne bi pružio ostatke koje bi oskvrnuli, a onda si je prerezao grkljan. Hrabar čovjek.Hrabra poruka. Sutra će se na Otvorenom vijeću održati komemoracija za njega.”

Baš lijepo za njega. Stravična časna smrt daleko je poželjnija nego dug život u anonimnosti,dakako. “Dakako”, Glokta će tiho. “Hrabar čovjek.”

“To nije sve. Odmah za tom viješću stigao je glasnik. Glasnik od gurkhulskog cara.”

“Glasnik?”

“Dabome. Po svemu sudeći traži... primirje.” Nadlektor izgovori tu riječ s prezirnimpodsmijehom.

“Primirje?”

“Ova mi se prostorija čini premalom za jeku.”

“Naravno, Vaša Eminencijo, ali—”

“Zašto ne? Dobili su što su htjeli. Imaju Dagosku i nemaju kamo dalje ići.”

“Istina, nadlektore.” Osim, možda, preko mora...

“Primirje. Ne mogu se pomiriti ni s kakvim odricanjem od bilo čega, ali Dagoska nam nikadanije mnogo vrijedila. Ako išta, bila nam je veći trošak nego što smo od nje zaradili. Tek trofej zakralja. Rekao bih da nam je i bolje bez te bezvrijedne stijene.”

Glokta pogne glavu. “Apsolutno, Eminencijo.” Iako se moram zapitati zašto smo se uopćetrudili boriti za nju.

“Nažalost, gubitkom grada vi više nemate nad čime biti superior.” Nadlektor je izgledao gotovozadovoljno. I tako sam opet dobri stari inkvizitor, ha? Pretpostavljam da više neću bitidobrodošao na banketima— “Ali odlučio sam vam ostaviti tu titulu. Bit ćete superior Adue.”

Glokta zastane. Značajno promaknuće, osim što... “Ali, Eminencijo, to je dužnost koju obnašasuperior Goyle.”

“Tako je. I obnašat će je i dalje.”

“Onda—”

“Dijelit ćete zaduženja. Goyle je iskusniji od vas pa će vam biti viši partner i nastavit će voditiodjel. Vama ću pronaći zadatke koji su primjereni vašim specifičnim talentima. Nadam se da će malozdrave konkurencije izvući najbolje iz obojice.”

Vjerojatnije je da će jedan od nas dvojice završiti mrtav, a svi možemo naslutiti tko je

favorit. Sult se mlako osmjehne kao da točno zna o čemu Glokta razmišlja. “Ili će samo pokazati daje jedan od vas dvojice superioran drugome.” Neveselo se ali glasno nasmije vlastitoj šali, a Gloktase i sam slinavo i krezubo nakesi.

“U međuvremenu želim da se pozabavite tim glasnikom. Izgleda da znate s tim Kanticima, iakobi bilo bolje da ovome baš ne odrubite glavu, barem zasad.” Nadlektor si dozvoli još jedanminijaturni osmijeh. “Ako iz njega možemo izvući išta više od primirja, onda i to, naravno, istražite.Ne bi škodilo da izbjegnemo ostaviti dojam da smo dobili bičem po leđima.” Nespretno ustane paizmanevrira od stola, cijelo se vrijeme mršteći kao da je skučenost prostorije namjeran napad nanjegovo dostojanstvo. “I molim vas, Glokta, nađite si neku bolju rezidenciju. Superior Adue, pa daovako živi? Sramota!”

Glokta se ponizno nakloni, od čega ga neugodno žarenje prođe sve do stražnjice. “Naravno,Vaša Eminencijo.”

Carev glasnik bio je krupan muškarac guste crne brade, s bijelom ćepicom i u bijeloj haljiprotkanoj zlatnim koncem. Ustane i ponizno se nakloni kad je Glokta dohramao preko praga. Izgledaonoliko prizemljeno i ponizno koliko je prošli izaslanik s kojim sam imao posla bio nonšalantan ibahat. Drugačiji tip čovjeka za drugačiju svrhu.

“O. Superior Glokta, trebao sam naslutiti.” Glas mu je bio dubok i raskošan, a unijskim jejezikom vladao predvidljivo izvrsno. “Mnogi su ljudi s naše strane mora bili silno razočarani kadvaše truplo nije bilo među onima koja smo pronašli u citadeli Dagoske.”

“Nadam se da ćete im prenijeti moje najiskrenije isprike.”

“Hoću. Moje ime je Tulkis i savjetnik sam Uthmana-ul-Doshta, gurkhulskoga cara.” Glasnik senaceri i pokaže polumjesec bijelih zuba u crnoj bradi. “Nadam se da ću kod vas bolje proći odprošloga izaslanika kojeg vam je moj narod poslao.”

Glokta zastane. Smisao za humor? Uistinu neočekivano. “Pretpostavljam da će to ovisiti ovašem tonu.”

“Dakako. Shabbed al Islik Burai oduvijek je bio... svadljiv. A i njegova je odanost bila...podijeljena.” Tulkis se još jače naceri. “Bio je strastven vjernik. Vrlo religiozan čovjek. Čovjekmožda bliži crkvi nego državi? Jasno, i ja štujem Boga.” I prstima dotakne čelo. “Štujem velikog isvetog proroka Khalula.” Još jednom dotakne glavu. “Ali služim...” Oči mu kliznu na Gloktine.“Služim samo caru.”

Zanimljivo. “Mislio sam da u vašoj zemlji crkva i država govore jednim glasom.”

“Češto je puta bilo tako, no neki od nas smatraju da bi se svećenici trebali držati molitve, aupravljanje državom prepustiti caru i njegovim savjetnicima.”

“Tako dakle. I što nam to car želi poručiti?”

“Poteškoće na koje smo naišli prilikom osvajanja Dagoske zaprepastile su narod. Svećenici su

ih uvjerili da će to biti lak pohod jer je Bog na našoj strani, jer je naš cilj pravedan, i tako dalje. Bogje velik, dakako,” digne pogled prema stropu, “ali nije zamjena za dobro planiranje. Car želiprimirje.”

Glokta jedan trenutak ostane sjediti u tišini. “Veliki Uthman-ul-Dosht? Svemoćni?Nemilosrdni? Želi primirje?”

Izaslanik se nije uvrijedio. “Siguran sam da razumijete kako korisno može biti kad vas pratiglas nemilosrdnika. Veliki vladar, poglavito onaj koji vlada zemljom raznolikom kao što je toGurkhul, mora prije svega izazivati strah. Bilo bi mu drago da ga ljudi vole, ali to je luksuz. Strah jenužan. Što god da ste čuli, Uthman nije čovjek ni mira, ni rata. On je čovjek... Koju biste riječ viupotrijebili? Nužnosti. On je čovjek pravoga sredstva u pravo vrijeme.”

“Vrlo razborito”, promrmlja Glokta.

“Sada je to mir. Milost. Kompromis. To su sredstva koja odgovaraju njegovim ciljevima, iakomožda ne odgovaraju ciljevima... drugih”, i dotakne čelo prstima. “I tako je poslao mene da saznamodgovara li to i vama.”

“Vidi ti to. Moćni Uthman-ul-Dosht dolazi s milošću i nudi mir. Živimo u čudnim vremenima, jeli, Tulkise? Zar su Gurkhulci naučili voljeti svoje neprijatelje? Ili ih se jednostavno bojati?”

“Ne mora se nužno voljeti neprijatelja, pa ni bojati ga se, da biste željeli mir. Treba samovoljeti sebe.”

“Maje li?”

“Tako je. Izgubio sam dva sina u ratovima između naših naroda. Jednoga u Ulriochu u prošlomeratu. Bio je svećenik i spaljen je u hramu ondje. Drugi je poginuo nedavno, u opsadi Dagoske. Vodioje napad kad je napravljen prvi proboj.”

Glokta se namršti i protegne vrat. Kiša strijela. Sitne figure padale su medu šutom. “Bio je toodvažan napad.”

“Rat je najgrublji prema hrabrima.”

“Istina. Najiskrenije mi je žao zbog vaših gubitaka.” Iako ne osjećam nikakvo posebnožaljenje.

“Hvala vam na iskrenoj sućuti. Bog me odlučio blagosloviti još trojicom sinova, ali prazninakoju je ostavio gubitak to dvoje djece nikad se neće popuniti. Osjećam se gotovo kao da sam izgubiodio tijela. Zato smatram da donekle razumijem što ste vi sve izgubili u istim tim ratovima. I meni ježao zbog vaših gubitaka.”

“Vrlo ste ljubazni.”

“Mi smo vođe. Ratovi se događaju kad mi podbacimo. Ili kad nas u podbačaj gurnu

nepromišljeni i glupi. Pobjeda je bolja od poraza, ali... ne bitno. Zato car nudi primirje, u nadi da ćeto biti trajan kraj neprijateljstvu između naših velikih nacija. Nemamo neki interes prelaziti more dabismo zapodjenuli rat, a vi nemate neki interes držati uporišta na kantičkom kontinentu. I zato nudimoprimirje.”

“I to je sve što nudite?”

“Sve?”

“Što će naš narod misliti ako vam samo tako predamo Dagosku koju smo tako skupo platili uprošlome ratu?”

“Budimo realni. Vaš angažman na Sjeveru stavlja vas u vrlo nepovoljan položaj. Dagoska jeizgubljena, i ja bih je na vašem mjestu izbio iz glave.” Tulkis je izgledao kao da razmišlja jedantrenutak. “Međutim, mogao bih srediti da vam se dopremi dvanaest škrinja kao ratnu odštetu mojegacara vašem kralju. Škrinje od miomirisne ebanovine, urešene zlatnim listićima, koje će pokornirobovi donijeti za poniznim dužnosnicima careve vlade.”

“A što bi te škrinje sadržavale?”

“Ništa.” Zurili su jedan u drugoga s jednog kraja prostorije na drugi. “Samo ponos. Možete rećida sadržavaju što god vam drago. Pravo bogatstvo u gurkhulskom zlatu, kantičkim draguljima,mirisima onkraj pustinje. Više nego što vrijedi čitava Dagoska. Možda bi to udobrovoljilo vašnarod.”

Glokta oštro udahne pa polako izdahne. “Primirje. Prazne škrinje.” Lijeva mu je noga utrnulaispod stola i on se namršti kad ju je pomaknuo, procijedi dah kroz desni dok je s mukom ustajao sastolice. “Prenijet ću vašu ponudu svojim nadređenima.”

Taman se okretao kad mu je Tulkis pružio ruku. Glokta je načas pogleda. Ha, ne može škoditi.Pruži i on ruku i rukuje se s njim.

“Nadam se da ćete ih uspjeti nagovoriti”, reče gurkhulski glasnik.

I ja se nadam.

DO RUBA SVIJETAU jutro devetog dana u planinama Logen je ugledao more. Odvukao se do vrha još jednog

bolnog uspona i spazio ga. Staza se strmo spuštala u potez niskog, ravnog krajolika, a iza svega bilaje sjajna traka na obzoru. Gotovo ga je mogao namirisati, slankastu aromu u zraku sa svakim udahom.Možda bi se i nasmiješio da ga to nije toliko podsjećalo na dom.

“More”, prošapće.

“Ocean”, reče Bayaz.

“Prešli smo zapadni kontinent od obale do obale”, reče Dugostopi, nasmiješen od uha do uha.“Sad smo već blizu.”

Do popodneva su bili još bliže. Staza se proširila u blatnjavi prolaz između polja razdijeljenihneravnim živicama. Bili su to uglavnom smeđi četverokuti isprevrtane zemlje, ali bilo je i zelenih sasvježom travom, ili izdancima povrća, i nekih lelujavih i visokih sa zimskim žitom koje je izgledaloneukusno. Logen nikada nije znao mnogo o ratarstvu, ali bilo mu je očito da je ovu zemlju netkoobrađivao, i to nedavno.

“Kakvi to ljudi žive skroz ovdje?” promrmlja Luthar, sumnjičavo pogledavajući loše održavanapolja.

“Potomci prvih naseljenika iz davnina. Kad se Carstvo urušilo, ostali su ovdje sami. Sami suprosperirali, na neki način.”

“Čujete ovo?” procijedi Ferro, koja je suženih očiju već vadila strijelu iz tobolca. Logen digneglavu i osluhne. Čulo se nekakvo muklo bubnjanje, odjekivalo je iz daljine, a zatim glas, sitan navjetru. Položi ruku na dršku mača i čučne. Odšulja se do neurednog poteza živice i proviri preko nje,zajedno s Ferro.

Dva su se muškarca borila s panjem usred preoranog polja; jedan ga je cijepao sjekirom, adrugi je promatrao s rukama na bokovima. Logen gutne, pun nelagode. Ta mu dvojica nisu izgledalikao bogzna kakva prijetnja, ali izgled vara. Dugo već nisu sreli živo biće koje ih nije pokušalo ubiti.

“Smirite se”, promrmlja Bayaz. “Ovdje nema opasnosti.”

Ferro mu se poprijeko namršti. “To si nam već rekao.”

“Nemojte nikoga ubiti dok vam ja ne kažem!” procijedi mag, a onda povikne na nekom jezikukoji Logen nije razumio i mahne rukom iznad glave u znak pozdrava. Dvojica muškaraca se okrenu, izinu. Bayaz još jednom vikne. Farmeri se pogledaju, a onda odlože alat i polako krenu prema njima.

Zaustave se nekoliko koraka od njih. Bili su zaista gadan par, čak i u Logenovim očima - niski,nabiti, oštrih crta lica, odjeveni u bezbojnu radnu odjeću punu zakrpa i mrlja. Nervozno su zurili ušestoro stranaca, a naročito u njihovo oružje, kao da nikad prije nisu vidjeli takve ljude i takve

predmete.

Bayaz im se srdačno obrati, nasmiješen, i mahne rukama prema oceanu. Jedan kimne, odgovorimu, slegne ramenima pa mu pokaže niz stazu. Prođe kroz prolaz u živici, s polja na cestu. Ili barem sažitke zemlje na tvrdu zemlju. Domahne im da pođu za njim dok ih je njegov drug sumnjičavopromatrao s druge strane grmlja.

“On će nas odvesti do Cawneil”, reče Bayaz.

“Do čega?” promrmlja Logen, no mag mu ne odgovori. Već je koračao za farmerom premazapadu.

U teškom polumraku pod mrkim nebom klipsali su kroz prazan grad za svojim mrzovoljnimvodičem. Bio je to osobito ružan momak, Jezalu se činilo, no seljaci su u njegovu iskustvu rijetko bilibaš neki ljepotani, a pretpostavljao je da su manje-više isti svugdje u svijetu. Ulice su bile prašnjavei puste, obrasle korovom i pune otpada. Mnoge su kuće bile ruševne, dlakave od mahovine izapetljane u puzavice. One rijetke koje su pokazivale da u njima netko boravi bile su pretežno uzanemarenom stanju.

“Izgleda da je slava prošlih vremena i ovdje izblijedjela,” reče Dugostopi pomalo razočarano,“ako je uopće i bila prisutna.”

Bayaz kimne. “Slave slabo ima ovih dana.”

Prostran trg otvori se pred njima između zapuštenih kuća. Po rubovima je neki zaboravljenivrtlar zasadio ukrasne vrtove, ali travnjaci su bili goli, gredice zarasle u trnovito grmlje, a drveće sesvelo na usahle kandže. Iz tog usporenog propadanja izdizalo se vrlo upadljivo zdanje, ili preciznijezbrka zdanja raznolikih kaotičnih oblika i stilova. Tri visoka, okrugla, stožasta tornja dizala su se izsredine, spojena u dnu, ali razdvojena više gore. Jedan je bio odlomljen ispod vrha, budući da mu sekrov urušio, a od njega su ostale samo gole grede.

“Biblioteka...” prošapće Logen ispod glasa.

Jezalu nije baš izgledalo tako. “Zar je?”

“Velika zapadna biblioteka”, reče Bayaz dok su prolazili oronulim trgom u golemoj sjeni trijuruševnih tornjeva. “Ovdje sam napravio svoje prve nesigurne korake stazom Umijeća. Ovdje me jeučitelj podučio Prvome zakonu. Podučavao me više puta sve dok ga nisam znao savršeno izrecitiratina svim poznatim jezicima. Ovo je bilo mješto nauke, čuda i silne ljepote.”

Dugostopi usiše zrak kroz zube. “Vrijeme nije bilo milostivo prema ovome mjestu.”

“Vrijeme nikad nije milostivo.”

Njihov vodič izgovori nekoliko škrtih riječi i pokaže visoka vrata s kojih se ljuštila zelenaboja. Zatim se odgega od njih, odmjeravajući ih sve redom krajnje sumnjičavo.

“Jednostavno je nemoguće dobiti pomoć”, primijeti prvi mag dok je gledao kako farmerodmiče, a onda digne štap i triput zdušno pokuca. Uslijedi duga tišina.

“Biblioteka?” Jezal začuje Ferro, koja očigledno nije znala značenje te riječi.

“Za knjige”, dopre Logenov glas.

“Knjige”, ona prezirno otpuhne. “Koje jebeno gubljenje vremena.”

Nejasni zvuci dopirali su iza ulaznih vrata: približavanje nečijih koraka iznutra popraćenorazdraženim mrmljanjem. Sada brava škljocne i zastruže, a rasušena vrata zacvile i otvore se.Muškarac poodmakle dobi i izrazito pogrbljen piljio je u njih u čudu s nerazumljivom psovkomsmrznutom na usnama, a zapaljena je svijeća bacala slabašan sjaj na jednu stranu naboranog mu lica.

“Ja sam Bayaz, prvi mag, i trebam Cawneil.” Sluga nastavi buljiti. Jezal je gotovo očekivao dapočne sliniti, toliko je jako razjapio krezuba usta. Očevidno ne primaju primaju baš češtoposjetitelje.

Ona jedna svijeća bila je bijedno nedostatna da osvijetli visoku dvoranu s druge strane vrata.Masivni stolovi uleknuli su se pod vrtoglavim hrpama knjiga. Visoko uz svaki zid sezale su police,izgubljene u zagušljivoj tami iznad njhovih glava. Sjene su se komešale po kožnatim hrbatima svihmogućih veličina i boja, po svežnjevima pojedinačnih pergamenata, po smotanim svicima koji su bilinehajno naslagani u klimave piramide. Svjetlo je svjetlucalo na srebrnim uresima, zlatnimornamentima i zamućenim draguljima usađenim u sveske zastrašujućih veličina. Dugačko stepenište, sbalustradom sasvim glatkom od prolaska bezbrojnih ruku i stepenicama izlizanim u sredini odprolaska bezbrojnih nogu, elegantno se uvijalo u sredinu ove koncentracije prastarog znanja. Gustisloj prašine ležao je na svim površinama. Jedna osobito čudovišna paukova mreža zalijepila se izaplela u Jezalovu kosu dok je prelazio preko praga i on je kvrcne prstom i počne se hrvati s njom,lica pogužvanog od gađenja.

“Kućedomaćica”, zahriplje vratar neobičnim naglaskom, “se već smjestila na svojojpočivaljci.”

“Probudite je onda”, obrecne se Bayaz. “Mrači se, i meni se žuri. Nemamo vremena—”

“Vidi, vidi.” Na stepenicama se pojavi žena. “Došla su zaista mračna vremena kad su mi se navratima počeli pojavljivati stari ljubavnici.” Dubok glas, gladak kao nektar. Spuštala se niz stepeniceteatralno sporo, prelazeći noktima jedne ruke po zaobljenoj balustradi. Doimala se moždasredovječno: visoka, tanahna, graciozna, s velom duge crne kose koja joj je padala preko pola lica.

“Sestro. Moramo raspravljati o važnim poslima.”

“O, moramo li?” Ono jedno oko koje je Jezal vidio bilo je veliko, tamno i natkriveno teškimkapkom, lagano obrubljeno suznom ružičastom oteklinom. Tromo je, lijeno, gotovo pospano prelaziloskupinom. “Kako grozno zamorno.”

“Umoran sam, Cawneil, ne trebaju mi još i tvoje igrice.”

“Svi smo umorni, Bayaze. Svi smo užasno umorni.” Razvučeno, teatralno zijevne kad jekonačno doklizila do podnožja stepenica i krenula neravnim podom prema njima. “Bilo je vremenakad si se bio voljan igrati. Sudjelovao si u mojim igricama danima bez prestanka, koliko se sjećam.”

“Bilo je to davno. Stvari se mijenjaju.”

Lice joj se iskrivi od iznenadnog i uznemirujućeg bijesa. “Stvari trunu, misliš! Ali ipak,” i glasjoj se opet smekša u duboki šapat, “mi posljednji ostaci velikog reda maga trebali bismo barempokušati ostati u civiliziranim odnosima. Hajde, brate, prijatelju, mili, nema potrebe za pretjeranomžurbom. Dan je na izmaku, no vremena je dovoljno da svi sperete sa sebe prljavštinu s putovanja, dase riješite tih smrdljivih krpa i odjenete za večeru. Tada možemo razgovarati uz jelo, kao što tocivilizirani ljudi običavaju. Tako rijetko imam priliku biti u društvu gostiju.” Njezin pogled zastanena Ferro. “Tako egzotičnih gostiju.” Zatim posegne rukom i dugim prstom prođe po Jezalovu obrazu.“Tako pristalih gostiju!”

Jezal je stajao, ukočen od nelagode, i nije imao pojma kako da reagira na tu njezinupreslobodnu gestu. Ovako izbliza, njezina je crna kosa u korijenu bila sijeda, nesumnjivo obilatoobojana. Glatka joj je koža izgledala naborano i pomalo žućkasto, nesumnjivo obilato napudrana.Bijela joj je halja bila prljava na rubovima i imala primjetnu mrlju na jednom rukavu. Doimala sejednako staro kao što je Bayaz izgledao, a možda i starije.

Zapilji se u kut u kojem je stajao Quai i namršti se. “Nisam sigurna kakav je ovo gost... alidobrodošli ste u Velikoj zapadnoj biblioteci. Dobrodošli svi...”

Jezal je trepćući gledao u ogledalo, a britva mu je visjela u beživotnoj ruci.

Samo nekoliko trenutaka ranije razmišljao je o putovanju, sad kad se konačno bližilo kraju, ičestitao si koliko je toga usvojio. Toleranciju i razumijevanje, hrabrost i požrtvovnost. Koliko serazvio kao čovjek. Koliko se promijenio. Čestitke mu se više nisu činile primjerenima. Ogledalo jemožda i bilo antikno, a njegov odraz mračan i izobličen, ali nije bilo sumnje da mu je lice ruina.

Ugodna simetrija zauvijek je iščezla. Njegova je savršena čeljust oštro zakrenuta ulijevo,masivnija s jedne strane nego s druge, a plemenitaška brada iskrivila mu se pod neurednim kutom.Ožiljak mu je počinjao na gornjoj usni kao tek jedva vidljiva linija, ali se račvao, oštro usjekao udonju i vukao je dolje tako da je izgledao kao da ima vječnu i gadnu podrugljivu grimasu.

Nikakav trud s njegove strane nije pomagao. Osmijeh je samo pogoršavao situaciju, otkrivajućiružne rupe između zuba, i bio prikladniji kakvom boksačkom prvaku ili banditu nego časnikuKraljeve osobne. Jedina je milost to što će vrlo vjerojatno poginuti na povratku pa ga nitko od starihpoznanika neće vidjeti ovako stravično unakaženog. Bila je to uistinu bijedna utjeha.

Jedna mu suza kapne u lavor ispod lica.

Zatim gutne, drhtavo udahne pa otare obraz stražnjim dijelom podlaktice. Namjesti čeljust unjezinu čudnu novu konfiguraciju pa čvršto stegne britvu. Šteta je učinjena i povratka nema. Možda je

sada ružniji čovjek, ali je k tome i bolji čovjek i, ako ništa drugo, kako bi to Logen rekao, još uvijekje živ. Teatralno zamahne britvom pa zagrebe neujednačene, raštrkane dlake s obraza, ispred ušiju i svrata. Iznad usne, na bradi i oko usta ih ostavi. Brada mu dobro stoji, gotovo mu se činilo, dok jebrisao britvu. Ili barem nešto malo prikriva njegovu nakaznost.

Navuče na sebe odjeću koju su mu pripravili. Košulju koja je vonjala po vlazi i hlače do ispodkoljena prastarog i smiješno staromodnog kroja. Umalo se nasmije svojem izobličenom odrazu kad sekonačno spremio za večeru. Bezbrižni stanovnici Agrionta ne bi ga nikad prepoznali. Jedva je samsebe prepoznao.

Večernji obrok nije bio ni približno onakav kakvome bi se Jezal nadao za stolom jedne važnepovijesne ličnosti. Srebrni pribor za jelo bio je krajnje potamnio, tanjur izlizan i okrhnut, a sam stoltoliko kos da je Jezal cijelo vrijeme čekao da čitav objed otkliže na prljavi pod. Hranu im je poslužioklimavi vratar, nimalo brže nego što je otvorio vrata, a svaki je slijed stizao hladniji i zgrušaniji odprethodnog. Prvo su dobili ljepljivu, začudno bljutavu juhu. Slijedio je komad ribe toliko prepečenda je od nje ostao gotovo pepeo, a zadnje je stigao komad mesa toliko sirov da je praktički još bioživ.

Bayaz i Cawneil jeli su u ledenoj tišini i zurili jedno u drugoga dužinom stola kao da im jenamjera bila da svima bude neugodno. Quai je samo prebirao po svojoj hrani i tamnim očimausredotočeno skakao između dvoje ostarjelih maga. Dugostopi je u svaki slijed prionuo s velikimužitkom, smiješeći se svima naokolo kao da i oni podjednako uživaju. Logen je držao vilicu u šaci,mrštio se i nespretno nabadao po tanjuru kao da je napasni Shanka, a balonasti rukavi prevelikog muhaljetka povremeno bi mu se vukli po hrani. Jezal nije nimalo sumnjao da bi se Ferro znala vrlospretno služiti priborom ds je htjela, no ona je radije odlučila jesti rukama, agresivno zureći u svekoji bi presreli njezin pogled kao da ih izaziva da joj kažu neka to ne čini. Na sebi je imala istuprljavu odjeću koju je nosila cijeli tjedan, i Jezal se na trenutak zapita jesu li joj možda dali daodjene haljinu. Umalo se zaguši večerom od te pomisli.

Ni obrok ni društvo ni okruženje nisu bili baš po Jezalovu ukusu, ali činjenica je da su uvelikeostali bez hrane prije nekoliko dana. Obroci su se otad svodili na šačicu kredastog korijenja koje jeLogen iskopao iz planinskih obronaka, šest majušnih jaja koja je Ferro ukrala iz visokog gnijezda imalo neopisivo gorkih bobica koje je Dugostopi ubrao s nekog stabla, po svemu sudeći nasumce.Jezal bi vrlo rado ispraznio svoj tanjur. Mrštio se dok je pilio žilavo meso na njemu i pitao se ne bi lisam tanjur možda bio ukusniji.

“Je li brod još uvijek u plovnom stanju?” progunđa Bayaz. Svi dignu glave. Bile su to prveriječi nakon dugo vremena.

Cawneilino crno oko hladno ga je gledalo. “Misliš li na onaj brod kojim su Juvens i njegovabraća plovili za Shabulyan?”

“A koji drugi?”

“Onda ne. Nije u plovnom stanju. Istrunuo je u zelenu piljevinu na svom starom keju. Ali ne bojse. Izgradili su još jedan, a kad je i taj istrunuo, još jedan nakon njega. Zadnji se ljuljuška na plimi,

privezan uz obalu, dobrano presvučen morskim travama i luparima, ali uvijek ima posadu i opremljenje zalihama hrane. Nisam zaboravila svoje obećanje našem učitelju. Dobro sam zapamtila svojeobaveze.”

Bayazove obrve srdito se spuste. “Čime, predmnijevam, želiš reći da ja nisam?”

“Nisam to rekla. Ako čuješ predbacivanje, to te izjeda vlastita krivnja, a ne moja optužba. Jasam nepristrana, znaš to. Oduvijek.”

“Govoriš kao da je lijenost najveća vrlina”, promrmlja prvi mag.

“Ponekad jest, ako djelovanje podrazumijeva sudjelovanje u tvojim prepirkama. Zaboravljaš,Bayaze, da sam sve ovo već vidjela, ne samo jednom, i da mi to djeluje kao zamoran obrazac.Povijest se ponavlja. Braća se međusobno nadmeću. Kao što se Juvens borio protiv Glustroda, aKanedias protiv Juvensa, tako se Bayaz zavadio s Khalulom. Manji ljudi u većem svijetu, ali s ništamanje mržnje i ništa više milosti. Hoće li ovo prljavo rivalstvo završiti neriješeno kao i ostala? Ili ćezavršiti gore?”

Bayaz otpuhne. “Nemoj se pretvarati da ti je stalo, ni da bi se mrdnula deset koraka od kaučasve da i jest.”

“Nije mi stalo. Otvoreno to priznajem. Nikada nisam bila poput tebe i Khalula, pa čak niZacharusa i Yulweija. Nisam beskrajno ambiciozna, ni neograničeno arogantna.”

“Ne, uistinu, nisi.” Bayaz zgađeno srkne desni i baci vilicu uz zveket na tanjur. “Samobeskrajno tašta i bezgranično dokona.”

“Rese me sitni poroci i sitne vrline. Nikad me nije zanimalo vidjeti svijet prerađen po vlastitimvelikim planovima. Oduvijek sam bila zadovoljna svijetom ovakvim kakav jest, pa sam stogapatuljak među divovima.” Umornim očima prođe po svojim gostima, svakome ponaosob. “Pa ipak,patuljci nikoga ne pogaze.” Jezal se zakašlje kad se njezin prodoran pogled zaustavio na njemu ipažljivo se posveti svome gumenastom mesu. “Dug je popis onih koje si pregazio jureći svojeambicije, nije li, ljubavi?”

Bayazovo neraspoloženje počelo je tlačiti Jezala težinom kamene gromade. “Ne moraš se takozagonetno izražavati, sestro”, progunđa starac. “Želim čuti što pod time misliš.”

“Ah, zaboravih. Ti voliš izravan razgovor i ne možeš podnijeti nikave obmane. Rekao si mi toneposredno nakon što si mi rekao da me nikad nećeš ostaviti i neposredno prije nego što si meostavio zbog druge.”

“Nisam to učinio svojim izborom. Nepravedna si prema meni, Cawneil.”

“Ja sam prema tebi nepravedna?” procijedi ona, a sada njezina ljutnja snažno stlači Jezala sdruge strane. “Kako, brate? Zar nisi otišao? Zar nisi našao drugu? Zar nisi krao od Tvorca, prvonjegove tajne, a onda i kćer?”

Jezal se promeškolji i pogrbi, osjećajući se stisnut kao orah u drobilici. “Tolomei, sjećeš senje?”

Bayazova grimasa još se više sledi. “Počinio sam svoje greške i još uvijek zbog njih ispaštam.Ne prođe ni dan a da je se ne sjetim.”

“Kako zapanjujuće plemenito od tebe!” podsmjehne se Cawneil. “Nesumnjivo bi seonesvijestila od zahvalnosti da te sada čuje! I ja se sjetim toga dana, tu i tamo. Dana kad je završiloStaro doba. Kako smo se okupili u Tvorčevoj kući, gladni osvete. Kako smo uložili sve svojeUmijeće i svu svoju ljutnju, a nismo mogli ni zagrebati vrata. Kako si ti šaputao Tolomei u noći ipreklinjao je da te pusti unutra.” Privine usahle ruke na prsa. “Takve si nježne riječi koristio. Riječikoje nisam ni sanjala da imaš u sebi. Čak je i stari cinik poput mene bio ganut. Kako bi te nevinaTolomei mogla odbiti, bila riječ o otvaranju očevih dveri ili širenju vlastitih nogu? I koja joj je bilanagrada za žrtve koje je podnijela, je li, brate? Za to što ti je pomogla, što ti je vjerovala, što tevoljela? Mora da je to bila silno dramatična scena! Vas troje gore na krovu. Budalasta djevojka,njezin ljubomorni otac i njezin tajni ljubavnik.” Prasne u ogorčen smijeh. “To nikad nije sretnaformula, ali sigurno je rijetko završavalo tako loše. I otac i kći. Dug pad do mosta!”

“Kanedias nije imao milosti u srcu,” progunđa Bayaz, “čak ni prema vlastitoj kćeri. Pred mojimju je očima bacio s krova. Hrvali smo se i ja sam ga bacio dolje u plamenu. Tako je naš učiteljosvećen.”

“Ma bravo!” Cawneil zaplješće hineći oduševljenje. “Svi obožavaju sretne završetke! Reci mijoš samo jedno. Zbog čega si tako dugo oplakivao Tolomei, a ja te nisam mogla navesti da jednujedinu suzu pustiš? Odlučio si da voliš neokaljane žene, ha, brate?” I ona zatrepće trepavicama uironičnoj predstavi, neobično uznemirujućoj na tom prastarom licu. “Nevinost? Najbezvrednija inajprolaznija vrlina. Jedina za koju nikad nisam tvrdila da posjedujem.”

“Možda je to zato, sestro, što nema tko nije prešao preko tebe?”

“O, izvrsno, stara ljubavi, fantastično. Oduvijek sam iznad svega voljela tvoj bridak jezik.Khalul je bio umješniji ljubavnik, dakako, no on nikad nije imao tvoju strast, a ni tvoju odvažnost.”Žustro nabode komad mesa vilicom. “Putovati na rub Svijeta, u tvojim godinama? Da bi ukraopredmet koji je tvoj učitelj zabranio? To se zove hrabrost.”

Bayaz se prezirno podsmjehne niz stol. “Što ti znaš o hrabrosti? Ti koja sve ove duge godinenisi voljela nikoga osim sebe? Koja ništa nisi riskirala, ništa dala ni išta stvorila? Ti koja si sav darkoji ti je naš učitelj dao pustila da trune! Zadrži svoje priče u prašini, sestro. Nikoga nije briga,ponajmanje mene.”

Dvoje magova mrko se gledalo u ledenoj tišini, a atmosfera je kipjela od njihova usijanogbijesa. Noge Sjevernjakove stolice lagano zaškripe kad ju je oprezno pomaknuo od stola. Ferro jesjedila preko puta, lica ukočenog u namrštenom izrazu punom najdublje sumnjičavosti. Malacus Quaiiskesio je zube, jarosnih očiju uprtih u svojega učitelja. Jezal je samo sjedio i držao dah, u nadi daneshvatljiva prepirka neće završiti tako da netko završi u plamenu. A ponajmanje on.

“No,” odvaži se Brat Dugostopi, “ja bih za početak zahvalio našoj domaćici na ovoj izvrsnojvečeri...” Dvoje starih maga istovremeno upere nemilosrdne poglede u njega. “Sad kad smo ovakoblizu... našem krajnjem... odredištu... ovaj...” I navigator gutne i zapilji se u svoj tanjur. “Nema veze.”

Ferro je sjedila gola s jednom nogom privučenom na prsa, kopala po krasti na koljenu i mrštilase.

Mrštila se masivnim zidovima sobe, zamišljala silnu težinu kamena posvuda oko nje. Sjetila sekako se mrštila zidovima svoje tamnice u Uthmanovoj palači, kako se dizala rukama da pogleda krozsitni prozorčić, osjeti sunce na licu i mašta o slobodi. Sjećala se okova koji joj je strugao gležanj idugog tankog lanca koji je bio znatno čvršći nego što je izgledao. Sjećala se kako se borila s njim,glodala ga i vukla stopalo sve dok joj krv nije potekla iz zguljene kože. Mrzila je zidove. Njoj su onioduvijek bili ralje zamke.

Ferro namršteno pogleda krevet. Mrzila je krevete, i počivaljke, i jastuke. Mekane te stvariomekšaju, a njoj to ne treba. Sjećala se kako je ležala u tami na mekome krevetu kad su je tekzarobili. Kad je još bila dijete, malena i slaba. Ležala je u tami i plakala da je ostave samu. Ferrodivlje zaruje po krasti i osjeti kako krv navire od ispod. Mrzila je slabo, glupo dijete koje si jedozvolilo da je namame u stupicu. Prezirala je uspomenu na njega.

Ferro se najviše mrštila Devetprstome, koji je ležao na leđima s dekom zgužvanom inaboranom oko sebe, zabačene glave i razjapljenih usta, zatvorenih očiju i s tihim šuštavim dahom unosu, jedne bijele ruke zabačene daleko pod naoko neudobnim kutom. Spavao je kao dijete. Zašto sepoševila s njim? I zašto to uporno ponavlja? Nije ga nikada trebala ni taknuti. Nije trebala ni riječprogovoriti s njim. Ne treba joj on, ružni, veliki, rozi glupan.

Ne treba njoj nitko.

Ferro je govorila sebi da mrzi sve to i da njezina mržnja nikad ne bi mogla popustiti. No kolikogod krivila usne, i mrštila se i trgala kraste, bilo joj je teško to i osjećati. Pogleda krevet, tamno drvokoje je sjajilo u žaru ugljena u kaminu, u mrlje sjena koje su se pomicale među pogužvanim plahtama.Kakve zapravo ima veze hoće li ležati ondje ili na hladnom, prostranom madracu u svojoj sobi? Nijejoj krevet neprijatelj. I tako ustane sa stolice, prošeće do kreveta i zavuče se u nj leđima premaDevetprstome, pažljiva da ga ne probudi. Ne zbog njega, dakako.

No nije se htjela objašnjavati.

Promigolji ramenima i primakne se bliže njemu gdje je bilo toplije. Začuje ga kako je zastenjaou snu, osjetila kako se okrenuo. Ona se napne da iskoči iz kreveta, držeći dah. Njegova ruka klizne jojpreko boka i on joj promrmlja nešto na uho, besmislene zvuke sna, i ona osjeti njegov vrući dah navratu.

Od njegova golemog tijela čvršto priljubljenog uz njena leđa više se nije toliko osjećala kao daje u stupici. Težina njegova bijelog dlana koji joj je nježno počivao na rebrima i teška ruka koja ju jeobgrlila bile su gotovo... ugodne. Zbog toga se namršti.

Ništa dobro nikad ne potraje dugo.

I tako položi dlan na njegov i osjeti kako mu se prsti, i batrljak onoga kojeg više nije bilo,zarivaju u razmake između njezinih, i počne se pretvarati da je na sigurnom i da je cijela. Što u tomeima loše? Čvršto je držala njegovu ruku i privinula je na grudi.

Jer je znala da neće dugo potrajati.

PRIJE OLUJEDobrodošli, gospodo. Generale Poulder, generale Kroy. Bethod se povukao sve do Bjelotoka i

teško da može naći povoljniji teren na kojem bi se sučelio s nama.” Burr oštro udahne i s ozbiljnimizrazom na licu preleti pogledom okupljene. “Mislim da će sutra vrlo vjerojatno doći do bitke.”

“Izvrsna predstava!” vikne Poulder i samopouzdano se pljusne po bedru.

“Moji ljudi su spremni”, promrmlja Kroy i podigne bradu za propisanih tri centimetra. Dva suse generala i brojni članovi njihovih štabova mrko gledali s jednog kraja Burrova prostranog šatorana drugi, a svaki je od njih pokušao nadmašiti svojeg pandana bezgraničnim entuzijazmom za borbu.West osjeti kako mu se usna zgađeno krivi dok ih je gledao. Dvije dječje bande u školskome dvorištuteško da bi se ponašale manje zrelo.

Burr podigne obrve i okrene se svojim kartama. “Srećom po nas, arhitekti koji su gradili utvrduu Dunbrecu relativno su detaljno premjerili okolni teren. Blagoslovljeni smo vrlo preciznimnacrtima. Nadalje, skupina Sjevernjaka koja je nedavno prešla na našu stranu, sa sobom donosidetaljne podatke o Bethodovim snagama, položajima i namjerama.”

“Zašto bismo vjerovali riječima hrpe sjevernjačkih pseta”, posprdno će general Kroy, “kojinisu odani ni vlastitom kralju?”

“Da ih je princ Ladisla više slušao, gospodine,” oglasi se West, “možda bi još uvijek bio snama. Kao i njegova divizija.” General Poulder svesrdno se zacereka sebi u bradu, a njegov mu seštab pridruži. Kroy, očekivano, nije bio toliko oduševljen. Pogledom ošine drugu stranu šatora, na štomu West odgovori ledenom ravnodušnošću.

Burr pročisti grlo i hrabro nastavi dalje. “Bethod drži utvrdu Dunbrec.” Vrhom štapa lupne pocrnom šesterokutu. “Smještena je tako da pokriva jedinu značajnu cestu iz Anglandije na mjestu gdjeprelazi rijeku Bjelotok, našu granicu sa Sjeverom. Cesta prilazi utvrdi sa zapada i siječe premaistoku niz široku dolinu između dvaju šumovitih grebena. Glavnina Bethodovih snaga utaborena jeblizu utvrde, ali on smjera napasti istočnije na cesti čim se mi pokažemo.” Burr štapom raspali potamnoj liniji i zašuška po teškom papiru. “Dolina kojom cesta prolazi goli je, otvoreni travnjak snešto borovice i kamenih gromada, i pružit će mu sasvim dovoljno mjesta za manevriranje.” Okrenese opet okupljenim časnicima, čvršto stežući štap, i čvršto ukopa šake na stol ispred sebe.“Namjeravam upasti u ovu stupicu. Ili barem... izgledati kao da upadam. Generale Kroy?”

Kroy konačno prestane mrko zuriti u Westa da bi mu odgovorio s mrzovoljnim, “Da, lordemaršale?”

“Vaša će se divizija razmjestiti oko ceste i polako napredovati na istok prema utvrdi, te takopotaknuti Bethoda da krene u napad. Polako i sigurno, bez junačenja. Divizija generala Pouldera umeđuvremenu će se probiti kroz šumu na vrh sjevernog grebena, ovamo,” lupne štapom po zelenimblokovima šumovitih uzvisina, “malo ispred položaja generala Kroya.”

“Malo ispred položaja generala Kroya”, naceri se Poulder, kao da mu je ukazana posebnanaklonost. Kroy se zgađeno namršti.

“Malo ispred, da”, nastavi Burr. “Kad Bethodove snage budu u cijelosti zaokupljene u dolini,vaš će zadatak biti da ih napadnete odozgo i s boka. Važno je da pričekate da Sjevernjaci budu upotpunosti uključeni u borbu, generale Poulder, da bismo ih mogli opkoliti, svladati i po mogućnostipokositi većinu u jednom naletu. Ako im dopustimo da se povuku do plićina, njihove će se snageskloniti u utvrdi, a mi nećemo moći za njima. Svladavanje Dunbreca moglo bi potrajati mjesecima.”

“Naravno, lorde maršale,” usklikne general Poulder, “moja će divizija čekati zadnji tren,možete se osloniti na to!”

Kroy prezrivo otpuhne. “To vam ne bi trebalo biti teško. Kašnjenje vam je, koliko čujem,specijalnost. Bitka ne bi bila potrebna da ste prošli tjedan presreli Sjevernjake, umješto da ih pustiteda vas obiđu!”

Poulder se nakostriješi. “Lako vama reći, vi ste sjedili na desnom krilu i ljenčarili! Sreća danisu prošli uz vas usred noći, mogli ste njihovo povlačenje shvatiti kao napad i pobjeći s čitavomdivizijom!”

“Gospodo, molim vas!” zagrmi Burr i raspali štapom po stolu. “Bit će dovoljno borbi zasvakog čovjeka u vojsci, to vam obećajem, a ako svi obave svoj posao, i slave će biti napretek!Moramo biti složni ako želimo da ovaj plan urodi plodom!” Podrigne se, namrgodi pa mrzovoljnoobliže usne, dok su se dvojica generala i njihovi štabovi mrko gledali. West bi se nasmijao da o tomene ovise ljudski životi, uključujući i njegov.

“Generale Kroy”, reče Burr tonom roditelja koji se obraća neposlušnom djetetu. “Želim bitisiguran da ste razumjeli naredbu.”

“Razmjestiti diviziju u liniji oko ceste,” procijedi Kroy, “ polako i u formaciji napredovati naistok niz dolinu prema Dunbrecu i navući Bethoda i njegove divljake u bitku.”

“Tako je. Generale Poulder?”

“Potajice povesti diviziju kroz šumu tik ispred pukovnija generala Kroya, tako da se u zadnjičas možemo sjuriti na sjevernjački šljam i napasti ih s boka.”

Burr se uspije nasmiješiti. “Točno.”

“Izvrstan plan ako smijem primijetiti, lorde maršale!” Poulder je veselo čupkao brkove.“Možete se osloniti na to da će ih moja konjica sasjeći na komade. Na! Komade!”

“Bojim se da nećete imati konjicu, generale”, reče West ravnodušnim monotonim glasom.“Šuma je gusta i konji će vam ondje biti beskorisni. Mogli bi čak upozoriti Sjevernjake na vašuprisutnost. A to ne možemo riskirati.”

“Ali... moja konjica”, promrmlja Poulder, shrvan jadom. “Moje najbolje pukovnije!”

“Ostat će ovdje, gospodine,” nastavi West jednoličnim glasom, “kod stožera maršala Burra ipod njegovim izravnim zapovjedništvom, kao rezerva. Bit će upotrijebljena po potrebi.” Sad jePoulderov bijes izdržavao kamenog lica, dok su se lica Kroya i njegova štaba razvukla u široke,uredne, potpuno nevesele osmijehe.

“Čišto sumjam—” procijedi Poulder.

Burr ga prekine. “To je moja odluka. Još jednu stvar svi morate imati na umu. Imamo izvještajeda je Bethod pozvao pojačanja. Nekakve divljake, barbare koji žive iza planina na sjeveru. Budite naoprezu i dobro pazite bokove. Dobit ćete sutra od mene obavijest kad bude vrijeme za pokret,najvjerojatnije prije svitanja. To je sve.”

“Možemo li se zaista osloniti na to da će učiniti što im je rečeno?” promrmlja West dok jegledao dvije mrzovoljne grupe kako u kolonama izlaze iz šatora.

“Zar imamo izbora?” Maršal se baci na stolicu s grimasom na licu, položi ruke na trbuh inamršteno se zagleda u veliku kartu. “Ja ne bih brinuo. Kroy nema drugog izbora nego da krene nizdolinu i bori se.”

“A Poulder? Ne bi me začudilo da nađe neku ispriku i ostane sjediti u šumi.”

Lord maršal se naceri i odmahne glavom. “I prepusti ratovanje Kroyu? Zamislite da ovaj sampobijedi Sjevernjake i pokupi svu slavu za sebe? Ne. Poulder to nikad ne bi riskirao. Ovaj plan nepruža im drugi izbor nego da surađuju.” Zastane, zagledan u Westa. “Možda biste se prema njimatrebali odnositi s malo više poštovanja.”

“Mislite li da ga zaslužuju, gospodine?”

“Naravno da ne. Ali ako, primjerice, sutra izgubimo, jedan će od njih vjerojatno doći na mojemjesto. A gdje ste onda?”

West se naceri. “Bit ću gotov, gospodine. Ali to što sam sada pristojan neće to promijeniti.Mrze me zbog mojeg porijekla, a ne zbog mojih riječi. Onda mogu komotno govoriti što me volja dokjoš mogu.”

“Pa pretpostavljam da i možete. Prokleto su naporni, ali njihova je glupost predvidljiva. Menezabrinjava Bethod. Hoće li učiniti što mi želimo?” Burr se podrigne, gutne pa opet podrigne.“Prokleta bila ta prokleta žgaravica!”

Trodrvaš i Cucak bili su izvaljeni na klupi pred preklopom šatora, par uljeza među dobranouštirkanom gomilom časnika i stražara.

“Meni smrdi na bitku”, reče Trodrvaš kad je West došao do njih.

“Dabome.” West pokaže za Kroyevim štabom u crnim uniformama. “Pola vojske sutra ujutroide u dolinu u nadi da će navući Bethoda u bitku.” Pokaže za Poulderovom grimiznom svitom. “Drugapolovica ide gore u šumu u nadi da će ih iznenaditi prije nego što stignu pobjeći.”

Trodrvaš polako kimne za sebe. “Zvuči kao dobar plan.”

“Fin i jednostavan”, reče Cucak. West se lecne. Nije se mogao natjerati da ga pogleda.

“Ne bismo imali nikakav plan da nam vi niste došli s informacijama”, uspije protisnuti krozstisnute zube. “Jeste li sigurni da im možemo vjerovati?”

“Sigurni koliko je moguće”, reče Trodrvaš.

Cucak se naceri. “Cvokot je dobar, a sudeći po onome što sam uspio izvidjeti, rekao bih da sunam rekli istinu. Ništa ne obećavam, naravski.”

“Naravno. Zaslužili ste odmor.”

“Ne bismo ga odbili.”

“Sredio sam vam položaj gore na krajnjoj lijevoj strani linije, na kraju divizije generalaPouldera, u šumi na uzvisini. Ondje biste trebali biti daleko od akcije. To će biti najsigurnije mještou čitavoj vojsci sutra, ne bi me čudilo. Ukopajte se i zapalite si vatru, a ako sve pođe kako treba,sljedeći ćemo put razgovarati nad Bethodovim lešom.” I pruži im ruku.

Trodrvaš se naceri dok se rukovao s njim. “E to je već naš jezik, Bijesni. Čuvaj se.” On iCucak počnu klipsati po uzbrdici prema liniji drveća.

“Pukovniče West?”

Znao je tko je to i prije nego što se okrenuo. Nije bilo puno žena u taboru koje bi mu imale štoreći. Cathil je stajala u bljuzgavici, umotana u posuđeni kaput. Izgledala je pomalo tajnovito, pomaloposramljeno, ali njezina je pojava još uvijek u njemu izazivala iznenadnu navalu bijesa i nelagode.

Nije to bilo pošteno, bio je svjestan toga. Nije imao nikakva prava na nju. Nije bilo pošteno,ali to je samo pogoršavalo cijelu situaciju. Nije mogao izbiti iz glave Cuckov profil i njezinostenjanje, a... a... a. Tako grozno iznenađujuće. Tako grozno razočaravajuće. “Bolje idi za njima”,reče West ledeno službeno, nakon što se jedva prisilio da uopće išta kaže. “S njima je najsigurnije.”Okrene joj leđa, no ona ga zaustavi u mjestu.

“Ono si bio ti, zar ne, pred šatorom... neku noć?”

“Da, nažalost jesam. Samo sam došao provjeriti trebaš li što”, slaže. “Zbilja nisam imaopojma... s kim ćeš biti.”

“Nikako nisam htjela da ti—”

“Cucak?” promrmlja on, a lice mu se odjednom zgužva od nerazumijevanja. “On?! Hoću reći...zašto?” Zašto on, a ne ja, htio je reći ali se uspio zaustaviti.

“Znam... znam da sigurno misliš—”

“Ne moraš se ti meni objašnjavati!” procijedi on, iako je znao da ju je upravo to zatražio.“Koga briga što ja mislim?” Izbacio je to puno otrovnije nego što je namjeravao, no gubitak kontrolenad samime sobom samo ga još više ražesti pa je izgubi još više. “Boli me briga s čime se jebeš!”

Ona se lecne i zagleda u pod pred noge. “Nisam namjeravala... eto. Puno ti dugujem, znam to.Samo što... ti si previše gnjevan za mene. Ništa drugo.”

West je zurio za njom dok je klipsala uzbrdo za Sjevernjacima i nije mogao vjerovati vlastitimušima. Rado je spavala s tim smrdljivim divljakom, a on je pregnjevan?! Bilo je to toliko nepoštenoda se skoro ugušio od bijesa.

PITANJAPukovnik Glokta u strahovitoj žurbi doleti u blagovaonicu, muški se hrvajući s kopčom na

remenu mača.

“Kvragu!” bjesnio je. Bio je nevjerojatno nespretan. Nije nikako mogao zakopčati tuprokletinju. “Kvragu, kvragu!”

“Trebate pomoć s time?” upita ga Shickel koja je sjedila uvučena iza % stola, s crnimopeklinama po ramenima i razjapljenim posjekotinama, suhim poput mesa u mesnici.

“Ne, ne trebam vražju pomoć!” drekne on i baci remen na pod. “Treba mi objašnjenje koji se tovrag ovdje zbiva! Ovo je sramota! Neću trpjeti da pripadnici moje pukovnije sjede naokolo goli!Pogotovo s takvim ružnim ranama! Gdje vam je uniforma, djevojko?”

“Mislila sam da vas više brine Prorok.”

“Pustite sad njega!” otrese se Glokta, provlačeći se na klupu nasuprot njoj. “Što je s Bayazom?Što s prvim magom? Tko je on? Što zapravo hoće taj stari gad?”

Shickel se slatko nasmiješi. “A, to. Mislila sam da to svi znaju. Odgovor je...”

“Da!” promrmlja pukovnik, suhih usta, nestrpljiv kao školarac. “Odgovor je?”

Ona se nasmije i lupi po klupi pored sebe. Tup, tup, tup.

“Odgovor je...”

* * *

Odgovor je...

Tup, tup, tup. Gloktine oči naglo se otvore. Vani je još uvijek bilo polumračno. Tek je lagansjaj dopirao kroz zavjese. Tko to dolazi lupati po vratima u ovo doba? Dobre vijesti dolaze nadanjem svjetlu.

Tup, tup, tup. “Evo, evo!” zakrešti. “Invalidan sam, nisam gluh! Prokleto te dobro čujem!”

“Onda otvorite ta prokleta vrata!” Glas je dopirao prigušen iz hodnika, ali nije mogaopromašiti styrijsku notu. Vitari, ta kuja. Samo mi je ona falila u gluho doba noći. Glokta se iz petnihžila trudio prigušiti stenjanje dok je pažljivo otpetljavao utrnule udove iz znojne deke, zakotrlja glavulijevo-desno u pokušaju da malo protegne iskrivljeni vrat, ali bezuspješno.

Tup, tup. Pitam se kad mi je zadnji put neka žena lupala po vratima spavaće sobe? Ščepaštap s mjesta na kojem je počivao, naslonjen na madrac, a onda zarije jedan od malobrojnih zuba uusnu, stenjući tiho sebi u bradu dok se izvlačio iz kreveta i kad je pustio jednu nogu da bubne nadaske. Baci se naprijed, čvršto zažmiri od bola koji ga je ošinuo u leđima, pa konačno dospije usjedeći položaj, dahćući kao da je istrčao dvadeset kilometara. Strepite, strepite, ima da svi strepitepreda mnom! Ako se uspijem iskobeljati iz kreveta, naime.

Tup. “Ma stižem, dovraga!” Ukopa štap u pod i zaljulja se na noge. Oprezno, oprezno. Mišići uosakaćenoj nozi divlje su se tresli, pa mu se stopalo bez prstiju trzalo i mlataralo kao riba na samrti.Taj prokleti odvratni privjesak! Imao bih osjećaj da pripada nekome drugome kad ne bi tolikoboljela. Ali mirno, samo mirno, moramo biti nježni.

“Šššš”, šaputao je, kao roditelj koji pokušava utješiti uplakano dijete, nježno masirajući usahlomeso i pokušavajući tiho disati. “Šššš.” Grčevi se polako smire u podnošljivije treperenje. Otprilikenajbolje čemu se mogu nadati, bojim se. Uspije spustiti noćnu košulju, odgegati se do vrata, srditookrenuti ključ u bravi i otvoriti vrata. Vitari je stajala vani na hodniku zalijepljena na zid, tamnijiobris u sjeni.

“Ti”, progunđa on, hopšući prema stolici. “Jednostavno me se ne možeš kloniti, je li? Zašto sitako očarana mojom spavaćom sobom?”

Ona ušeta kroz vrata, piljeći s prezirom po bijednoj sobi. “Možda vas samo volim gledati kakopatite.”

Glokta otpuhne, oprezno trljajući užareno koljeno. “Onda si sad sigurno sva vlažna međunogama.”

“Začudo, ne. Izgledate kao smrt.”

“A kad ne izgledam? Došla si se rugati mojem izgledu ili trebaš nešto?”

Vitari prekriži ruke i nasloni se na zid. “Morate se odjenuti.”

“Još jedna izlika da me vidiš gologa?”

“Sult vas treba.”

“Sad?”

Ona zakoluta očima. “Ma ne, samo vi polako. Znate njega.”

“Kamo idemo?”

“Vidjet ćete kad stignemo.” Ona ubrza korak i on se lecne i uzdahne, pa počne dahtati bolno seprobijajući kroz mračne arkade, niz sjenovite ulice i siva dvorišta Agrionta, bezbojna u slabašnomsvjetlu ranoga jutra.

Nespretne su mu čizme krčkale i strugale po šljunku u parku. Trava je bila puna hladne rose, azrak gust od dosadne magle. Drveće se protezalo uvis u crnim golim kandžama, a iza njega visok,strm zid. Vitari ga povede prema visokim dverima pred kojima su stajala dva stražara, svaki s jednestrane. Teški su im oklopi bili protkani zlatom, teške helebarde okovane zlatom, a na ogrtačima su imbila izvezena zlatna sunca Unije. Vitezovi tjelesne straže. Kraljevi osobni čuvari.

“Palača?” promrmlja Glokta.

“Ne, geto, genijalče.”

“Stoj.” Jedan od dvojice vitezova digne ruku u metalnoj rukavici, a glas mu lagano odjekne odrešetki visoke kacige. “Govorite tko ste i kojim ste poslom ovdje.”

“Superior Glokta.” Odhrama do zida i nasloni se na vlažan kamen, pritisnuvši jezik u praznedesni od bola u nozi. “Što se posla tiče, to pitajte nju. Nije ovo bila moja vražja ideja, to vam moguodmah reći.”

“Praktikalka Vitari. Nadlektor nas očekuje. To već znaš, glupane, rekla sam ti na izlasku.”

Ako je ikako moguće da čovjek u teškom oklopu izgleda povrijeđeno, ovaj je izgledao. “Stvarje protokola da svakoga pitam—”

“Otvori već jednom!” drekne Glokta, žarivši šaku u uzdrhtalo bedro. “Dok još mogu samodšepesati unutra!”

Čovjek ljutito pokuca na dveri i manja vratašca se otvore u njima. Vitari se sagne i prođe kroznjih, a Glokta krene šepati za njom po stazi od pažljivo izrezanog kamenja kroz sjenovit vrt. Kapljehladne vode grčevito su se držale za propupale grane i kapale s visokih spomenika. Graktanje vrananegdje izvan vidika činilo se apsurdno glasnim u jutarnjem spokoju. Palača se izdizala pred njima u

zbrci krovova, tornjeva, skulptura i ukrasnog kamena, čiji su se obrisi pomaljali iz prvog sjajajutarnje svjetlosti.

“Što radimo ovdje?” procijedi Glokta.

“Saznat ćete.”

Odšepa po stepenicama, između visokih stupova i još dvojice vitezova tjelesne straže, mirnihkao da su prazni oklopi. Štap mu je lupkao po ulaštenom mramornom podu hodnika punog jeke,napola osvijetljenog treperavim svijećama, visokih zidova prekrivenih mračnim frizovima. Prizorizaboravljenih pobjeda i postignuća, kralj za kraljem koji upiru prstom, vitlaju oružjem, čitajuproglase, stoje s prsima nadutim od ponosa. S mukom se uspne uz stepenište kojem su strop i zidovibili potpuno isklesani u veličanstven uzorak zlatnog cvijeća koje je blještalo i svjetlucalo na svjetlusvijeća, dok ga je Vitari nestrpljivo čekala na vrhu. To što su neprocjenjive ne znači da se imalolakše penjati po njima, dovraga.

“Ovdje dolje”, promrsi mu ona.

Neka po izgledu sudeći zabrinuta grupa okupila se oko vrata nekih dvadeset koraka ispred njih.Jedan vitez tjelesne straže sjedio je pognut na stolici, s kacigom na podu pokraj nogu, s glavom urukama i prstima u kovrčavoj kosi. Još su tri muškarca stajala na okupu, a njihovo žurno šaputanjeodbijalo se od zidova i odjekivalo hodnikom.

“Zar ti ne ideš?”

Vitari odmahne glavom. “Mene nije zvao.”

Tri muškarca pogledaju Gloktu dok je šepao prema njima. I to kakva ekipa mrmori u hodnikupalače prije zore. Lord komornik Hoff na sebi je imao na brzinu prebačenu noćnu košulju, apodbuhlo mu je lice bilo potreseno kao da je imao noćnu moru. Lordu maršalu Varuzu jedan je krajovratnika na pogužvanoj košulji stršao u zrak, drugi bio spušten, a čeličnosiva kosa stršala mu je usvim pravcima. Obrazi vrhovnog suca Marovije bili su upali, oči obrubljene crvenilom, a ljubičastamu je ruka lagano drhtjela dok ju je dizao da mu pokaže prema vratima.

“Unutra”, prošapće. “Užasna stvar. Užasna. Što li ćemo učiniti?”

Glokta se namršti, provuče se uz uplakanog stražara i ušepa preko praga.

Bila je to spavaća odaja. I to veličanstvena. Ta ipak je ovo palača. Zidovi su bili presvučenisvilenim tapetama i na njima su visjela mračna platna u starim pozlaćenim okvirima. Golem kaminbio je isklesan u smeđem i crvenom kamenu tako da izgleda kao minijaturni kantički hram. Krevet jebio divovska kreacija s baldahinom, čije su zavjese vjerojatno zatvarale više prostora nego što jesadržavala Gloktina čitava spavaća soba. Pokrivači su bili razbacani i pogužvani, no donedavnomspavaču nije bilo traga. Jedan visoki prozor bio je odškrinut i iz sivog je svijeta izvana dopiraohladan povjetarac, od kojega je plamen svijeća plesao i treperio.

Nadlektor Sult stajao je pri sredini sobe i namršteno gledao pod s druge strane kreveta. Ako je

Glokta očekivao da će ga pronaći onako raščupanog kao što su mu to bili kolege pred vratima,razočarao se. Bijela mu je halja bila besprijekorna, bijela kosa uredno počešljana, a ruke u bijelimrukavicama pažljivo sklopljene ispred tijela.

“Vaša Eminencijo...” Glokta je govorio dok se vukao prema njemu. Tada primijeti nešto napodu. Tamnu tekućinu koja je svjetlucala u svjetlu svijeća. Krv. Kako neiznenađujuće.

Othrama još malo dalje. Truplo je ležalo na leđima na podu s druge strane kreveta. Krv je bilapoprskana po bijelim plahtama, razmrljana po uzglavlju i zidu iza njega, upila se u rubove raskošnihzavjesa pokraj prozora. Poderana noćna košulja bila je posve natopljena njome. Jedna je šaka bilaskvrčena u zraku, a druga je bila otkinuta, nepravilno, malo ispod palca. Na jednoj je ruci zijevalarana i nedostajao je komad mesa. Kao da ga je netko odgrizao. Jedna je noga bila slomljena iizvrnuta, a kroz poderano meso stršao je komad prelomljene kosti. Vrat je bio toliko izmrcvaren da jeglava jedva bila spojena s tijelom, ali nije mogao ne prepoznati lice koje kao da se cerilo finimštukaturama na stropu, iskešenih zuba, razrogačenih i izbuljenih očiju.

“Princ prestolonasljednik Raynault je ubijen”, promrmlja Glokta.

Nadlektor podigne ruke u rukavicama i tiho zaplješće dvama prstima po dlanu. “O, izvrsno.Zbog takvih sam opažanja i poslao po vas. Da, princ Raynault je ubijen. Tragedija. Sablazan.Stravičan zločin koji pogađa u samo srce našega naroda i svakoga od njegovih stanovnika. Ali to niizbliza nije najgora vijest.” Nadlektor duboko udahne. “Kralj nema braće i sestara, Glokta, je li vamto jasno? Sada nema ni nasljednika. Kad kralj umre, što mislite otkuda će doći sljedeći uzvišenivladar?”

Glokta gutne. Shvaćam. Kakva silna neugodnost. “Iz Otvorenog vijeća.”

“Izbori”, podrugljivo će Sult. “Otvoreno će vijeće izglasati našeg sljedećeg kralja. Nekolikostotina samoživih maloumnika koji nisu u stanju izglasati vlastiti ručak bez uputa.”

Glokta gutne. Gotovo bih uživao u nelagodi Njegove Eminencije da nije i moja glava napanju uz njegovu. “Mi nismo baš omiljeni u Otvorenom vijeću.”

“Ne podnose nas. Rijetko tko im je toliko mrzak. Postupci protiv tekstilaca, protiv začinara,protiv lorda guvernera Vurmsa, i još štošta. Nitko od plemića nam ne vjeruje.”

Onda ako kralj umre... “Kako kralja služi zdravlje?”

“Ne. Dobro.” Sult se namrgođeno zagleda u krvave ostatke. “Sav naš posao mogao bi bitiupropašten ovim jednim udarcem. Osim ako ne uspijemo steći prijatelje u Otvorenome vijeću,Glokta, dok je kralj još živ. Osim ako se ne budemo ulagivali dovoljno da dođemo u priliku izabratinjegova nasljednika, ili barem utjecati na izbor.” Zurio je u Gloktu, a plave su mu oči sjajile u svjetlusvijeća. “Glasove moramo kupiti, ucjenom izvući, izmamiti i iznuditi da idu nama na ruku. I možete sekladiti da ona tri stara gada vani misle isto. Kako da ostanem na položaju? Uz kojeg kandidata da sesvrstam? Koje glasove mogu kontrolirati? Kad objavimo vijest o umorstvu, moramo uvjeritiOtvoreno vijeće ds je ubojica već u našim rukama. A onda treba provesti pravdu, brzo, brutalno i

jasno vidljivo. Ako glasovi ne budu išli nama na ruku, tko zna kako ćemo završiti? S Brockom naprijestolju, ili Isherom ili Heugenom?” Sult se zgroženo strese. “Ostat ćemo bez posla, u najboljemslučaju. U najgorem...” Nekoliko tijela pronađeno kako plutaju uz dokove... “Zato vas trebam da mipronađete prinčeva ubojicu. Odmah.”

Glokta spusti pogled na tijelo. Ili ono što je ostalo od njega. Vrhom štapa prokopaizdubljenu ranu u Raynaultovoj ruci. Ovakve smo rane već vidjeli na onome truplu u parku, prijenekoliko mjeseci. Ovo je djelo Žderača, ili nas barem žele navesti da jest. Prozor lagano lupne uokvir na iznenadnom hladnom propuhu. Žderač koji se popeo kroz prozor? Za razliku od jednogProrokova agenta koji nije ostavio takve tragove za sobom. Zašto nije jednostavno ispario, kaoDavoust. Trebali bismo pomisliti da je riječ o iznenadnom gubitku teka?

“Jeste li razgovarali sa stražarom?”

Sult odrješito odmahne rukom. “Kaže da je cijelu noć stajao pred vratima, kao i obično. Čuo jebuku, ušao u sobu i pronašao princa ovakvoga kakvog ga vi vidite, samo što je još uvijek krvario, aprozor je bio otvoren. Smjesta je poslao po Hoffa, Hoff je poslao po mene, a ja po vas.”

“Stražara bi svejedno trebalo pošteno ispitati...” Glokta se zagleda u Raynaultovu zgrčenu ruku.Nešto je u njoj držao. S mukom se sagne, štap mu zakleca od težine, i uzme to dvama prstima.Zanimljivo. Komad tkanine. Bijele tkanine, činilo se, iako je sada bila uglavnom tamnocrvena.Poravna je i digne u zrak. Zlatni konac lagano zasvjetluca na prigušenom svjetlu svijeće. Vidio samveć ovakvu tkaninu.

“Što je to?” drekne Sult. “Nešto ste pronašli?”

Glokta nastavi šutjeti. Možda, ali bilo je lako. Gotovo prelako.

* * *

Glokta kimne Frostu i albino se sagne i skine vreću s glave careva izaslanika. Tulkis zatrepćena oštrome svjetlu, duboko udahne pa zaškilji po prostoriji. Prljava bijela kabina, prejakoosvijetljena. Pogledom upije Frosta koji mu se nadvio nad ramena. Upije Gloktu koji je sjedio prekoputa. Upije klimave stolice, stol pun mrlja i sjajnu kutiju na njemu. Nije izgledao kao ds je primijetiocrnu rupicu u samome kutu preko puta sebe, iza Gloktine glave. Bila je to rupa kroz koju je nadlektorgledao postupak. Rupa kroz koju čuje svaku riječ koju ćemo izgovoriti.

Glokta je pozorno promatrao izaslanika. Upravo u ovim prvim trenucima čovjek češto odada je kriv. Pitam se što će prvo reći? Nedužan bi čovjek pitao za koji je zločin optužen—

“Za koji sam zločin optužen?” upita Tulkis. Glokta osjeti trzanje kapka. Dakako, pametankrivac mogao bi išto tako postaviti to pitanje.

“Za umorstvo princa prestolonasljednika Raynaulta.”

Izaslanik zatrepće i klone na stolici. “Moja najiskrenija sućut kraljevskoj obitelji i svimgrađanima Unije na ovaj crni dan. Ali je li sve ovo zaista nužno?” Kimne dolje prema metrimateškoga lanca omotanog oko svojeg golog tijela.

“Jest. Ako ste ono što sumnjamo da jeste.”

“Shvaćam. Smijem li pitati bi li išta promijenilo da izjavim da nisam ničime sudjelovao u tomgnusnom zločinu?”

Sumnjam. Sve da je to i istina. Glokta baci krvavi komad bijele tkanine na stol. “Ovo jepronađeno u prinčevoj zgrčenoj ruci.” Tulkis namršteno pogleda, zbunjen. Kao da je nikad nije vidio.“Savršeno odgovara rupi na halji koju sam pronašao u vašoj odaji. Halji koja je također obilatoumrljana krvlju.” Tulkis digne pogled i razrogačenih očiju pogleda Gloktu. Kao da nema pojma kakose ondje našla. “Kako biste to objasnili?”

Izaslanik se nagne naprijed preko stola koliko je god mogao s rukama okovanima lancima ipočne brzo i tiho govoriti. “Molim vas, superiore, saslušajte me. Ako su Prorokovi agenti otkrilimoju misiju - a oni sve otkriju prije ili kasnije - neće prezati ni pred čime da me osujete. Znate za štosu sve sposobni. Ako me kaznite za ovaj zločin, bit će to uvreda caru. Bit će to kao da ste odgurnulinjegovu ruku pomirenja i još ga ušto pljusnuli. Zaklet će se na osvetu, a kad se Uthman-ul-Doshtzakune... moj život ne znači ništa, ali moja misija ne smije propasti. Posljedice... za oba našanaroda... molim vas, superiore, preklinjem vas... znam da ste slobodouman čovjek—”

“Slobodan um isti je kao otvorena rana”, progunđa Glokta. “Podložan otrovu. Sklon truljenju.Svome vlasniku zadaje samo patnje.” Kimne Frostu i albino pažljivo stavi papir s priznanjem na stoli bijelim ga prstima gurne prema Tulkisu. Blizu papira stavi mu pero. Sve uredno i čišto kao što bi

kakav časnički namjesnik samo poželjeti mogao.

“Ovo je vaše priznanje.” Glokta mahne rukom prema papiru. “Ako ste se možda pitali.”

“Nisam kriv”, promrmlja Tulkis, jedva glasnije od šapata.

Gloktino lice uzrujano trzne. “Jesu li vas ikada mučili?”

“Ne.”

“Jeste li svjedočili nečijem mučenju?”

Izaslanik gutne. “Jesam.”

“Onda bar donekle slutite što možete očekivati.” Frost digne poklopac Gloktine kutije.Pladnjevi se iznutra podignu i rašire poput golemog i spektakularnog leptira koji prvi put širi krila, iizlože Gloktine instrumente u svoj njihovoj svjetlucavoj, hipnotičkoj, grozomornoj ljepoti. Gledao jekako se Tulkisove oči ispunjaju strahom i divljenjem.

“Ja sam u ovome poslu najbolji na svijetu.” Glokta ispusti dug uzdah i sklopi ruke pred sobom.“Nije tu riječ o ponosu. To je činjenica. Ne biste sad bili ovdje sa mnom da nije tako. Govorim vamto zato da ne posumnjate u to. Da na moje sljedeće pitanje odgovorite bez iluzija. Pogledajte me.”Pričeka da Tulkisove tamne oči sretnu njegove. “Hoćete li priznati?” Uslijedi stanka. “Nevin sam”,prošapće veleposlanik.

“Nisam vašto pitao. Pitat ću vas opet. Hoćete li priznati?”

“Ne mogu.”

Gledali su se jedan dugi trenutak i Glokta više nije nimalo sumnjao. Nevin je. Ako se mogaoiskrasti preko zida palače i ući kroz prinčev prozor a da ga nitko ne primijeti, sigurno se mogaoiskrasti iz Agrionta i pobjeći a da ga ne opazimo? Zašto bi ostao, spavao, ostavio krvavu haljuobješenu na ormaru gdje je samo čekala da je mi pronađemo? Trag je to dokaza tako očevidan dabi ga i slijepac mogao pratiti. Netko nas vuče za nos, i to čak ne suptilno. Kazniti nedužnogčovjeka je jedno. Ali dopustiti da od mene prave budalu? To je već drugo.

“Samo trenutak”, promrmlja Glokta. S mukom se odvuče sa stolice do vrata, oprezno ih zatvoriza sobom, odhrama uz trzaje po stepenicama do susjedne sobe i uđe.

“Kog to vraga izvodite unutra?” nadlektor zareži na njega.

Glokta zadrži glavu u naklonu s dubokim poštovanjem. “Pokušavam ustanoviti istinu,Eminencijo—”

“Pokušavate ustanoviti što? Zatvoreno vijeće čeka priznanje, a vi lupetate o čemuT’

Glokta sretne nadlektorov mrki pogled. “Što ako ne laže? Što ako car zaista želi primirje? Što

ako je nevin?”

Sult je zurio u njega, hladnih plavih očiju raskolačenih od nevjerice. “Jeste li u Gurkhulu ostalibez zuba ili bez jebene pameti? Koga boli briga za nevinost? Trenutno nas zanima samo ono što semora napraviti! Zanima nas ono što je nužno! Zanimaju nas slova na papiru, ti... ti...” samo što mupjena nije izišla na usta, a šake su mu se stiskale i opuštale od bijesa, .. ti invalidna olupino čovjeka!Natjeraj ga da potpiše, pa da smo gotovi s ovime i da prijeđemo na uvlačenje u guzice po Otvorenomvijeću!”

Glokta se još dublje nakloni. “Dakako, Vaša Eminencijo.”

“Hoće li mi ta vaša izopačena opsjednutost istinom zadavati još nevolja noćas? Radije bihiglom nego lopatom, ali iskopat ću priznanje iz tog gada kako god! Moram li poslati po Goylea?”

“Naravno da ne, Vaša Eminencijo.”

“Gubi se onamo, prokletinjo, i natjeraj ga... da... potpiše!”

Glokta se odgega iz svoje sobe, gunđajući, protežući glavu iz jedne strane u drugu, migoljećibolnim ramenima oko ušiju tako da su mu sve zglobovi škljocali. Teško ispitivanje. Severard jesjedio prekriženih nogu na podu preko puta, glave naslonjene na prljavi zid. “Je li potpisao?”

“Naravno.”

“Baš lijepo. Riješili smo još jedan misterij, je li, šefe?”

“Čišto sumnjam. Nije on Žderač. Ne kao Shickel u svakom slučaju. Osjeća bol, vjeruj mi.”

Severard slegne ramenima. “Rekla je da svaki od njih ima drugačije talente.”

“Istina. Istina.” Ali ipak. Glokta obriše suzno oko, zamišljen. Netko je ubio princa. Netko će senekako okoristiti njegovom smrću. Volio bih znati tko, ako već nikoga drugog to ne zanima. “Imajoš pitanja koja želim postaviti. Stražar koji je noćas bio pred prinčevom odajom. Želim razgovaratis njim.”

Praktikal ga upitno pogleda. “Zašto? Imamo papir, zar ne?”

“Samo ga privedi.”

Severard ispruži noge i skoči u zrak. “Dobro onda, vi ste šef.” Odgurne se od masnog zida iodšeta niz hodnik. “Jedan vitez tjelesne straže, samo za vas.”

DRŽANJE LINIJEJeste li spavali?” upita Pike, češkajući se po manje spaljenoj stranipoharanog lica.

“Ne. Vi?”

Kažnjenik unaprijeđen u narednika odmahne glavom.

“Nisam već danima”, promrmlja Jalenhorm sjetno. Zakloni oči rukom i zaškilji premasjevernom grebenu, nepravilnom obrisu drveća pod olovnosivim nebom. “Poulderova divizija se većzaputila kroz šumu?”

“Prije svitanja”, reče West. “Uskoro bismo trebali dobiti vijest da je na položaju. A sada sečini da je i Kroy spreman za polazak. Treba cijeniti njegovu točnost, ako ništa drugo.”

Ispod Burrova zapovjednog položaja, dolje u dolini, divizija generala Kroya postrojavala se uborbene redove. Tri pukovnije Kraljeve osobne pješadije formirale su centar, s pukovnijama regrutana povišenom terenu na obama krilima i konjicom neposredno iza njih. Bio je to posve drugačijiprizor od krivudavog postrojavanja Ladisline improvizirane vojske. Bataljuni su glatko tekli naprijedu zbijenim urednim kolonama: stupali su kroz blato, visoku travu i krpe snijega u udubinama.Zaustavili su se na dodijeljenim položajima i počeli se širiti u pažljivo poravnatim linijama kaomreža ljudi koja se rasteže ravno preko doline. Hladnim je zrakom odjekivalo stupanje njihovihkoraka u daljini, lupanje bubnjeva i odsječni povici njihovih zapovjednika. Sve je bilo čisto, čvršto iu skladu s procedurom.

Lord maršal Burr gurne u stranu preklop svojeg šatora i iziđe na otvoreno, odsječnim pokretimadlana odgovarajući raznim stražarima i časnicima koji su mu salutirali sa svih strana.

“Pukovniče”, progunđa on, namršteno gledajući nebesa. “Još uvijek je suho, dakle?”

Sunce je bilo vodenasta mrlja na obzoru, nebo zgusnuto bijelo s teškim sivim prugama itamnijim masnicama iznad sjevernog grebena. “Za sada da, gospodine”, reče West.

“Poulder se još nije javio?”

“Ne, gospodine. Ali možda im je put naporan, šume su guste.” Nema mjesta za Poulderovogromni ego, West pomisli, ali to nipošto ne bi bilo profesionalno i izgovoriti.

“Jeste li već jeli?”

“Da, gospodine, hvala.” West nije jeo od sinoć, a čak ni onda nije puno. Bilo mu je mučno odsame pomisli na hranu.

“Barem netko od nas dvojice jest.” Burr mrzovoljno stavi ruku na trbuh. “Prokleta žgaravica, nemogu ništa staviti u sebe.” Strese se pa se obilato podrigne. “Oprostite. I eno, kreću.”

General Kroy se izgleda izjasnio da je zadovoljan preciznim pozicioniranjem svakog čovjeka usvojoj diviziji, budući da su vojnici u dolini polako kretali naprijed. Leden vjetar zapuhao je i počeomlatarati i lepršati stjegovima pukovnija, zastavama bataljuna i barjacima četa. Vodenašto suncetreperilo je na oštrim sječivima i ulaštenim oklopima, sjajilo na zlatnim gajtanima i ispoliranomdrvetu, svjetlucalo na kopčama i remenju. Svi su glatko napredovali zajedno u najoholijoj paradivojne moći koju je itko ikada imao priliku vidjeti. Ispred njih, niz dolinu prema istoku, veliki se crnitoranj izdizao iznad drveća. Najbliži toranj utvrde Dunbrec.

“Impresivan prizor”, promrmlja Burr. “Petnaest tisuća boraca, možda, sve skupa, i gotovo joštoliko gore na grebenu ” Kimne glavom prema rezervama, dvjema pukovnijama konjanika koji sunemirno stajali uz konje ispod zapovjednog položaja. “Još dvije tisuće ondje, čekaju zapovijed.”Osvrne se prema razraslom taboru: gradu platnenih šatora, kola, naslaganih sanduka i bačvi,raširenom po snježnoj dolini i s crnim figurama koje su po njemu miljele. “I to ako ne ubrojimo tisućekoje su ostale pozadi - kuhare i konjušare, kovače i vozače, sluge i vidare.” Zatrese glavom. “Fina jeto odgovornost, sve skupa, zar ne? Ne biste htjeli biti budala koja se za sve to mora brinuti.”

West se mlako osmjehne. “Ne, gospodine.”

“Izgleda da..promrmlja Jalenhorm, zaklonivši oči i škiljeći u dolinu prema suncu. “Jesu liono...?”

“Dalekozor!” drekne Burr i obližnji mu časnik teatralnim zamahom doda jedan. Maršal ga uzškljocaj rastvori. “No, no. Tko je sad pak ovo?”

Bilo je to retoričko pitanje, bez imalo sumnje. Nije imao biti tko drugi. “BethodoviSjevernjaci”, reče Jalenhorm, uvijek spreman izreći očito.

West ih je kroz klimavi okrugli otvor vlastitog dalekozora gledao kako jure preko otvorenogterena. Izlili su se iz šume na drugom kraju doline, blizu rijeke, i širili se po otvorenom terenu poputtamne mrlje koja polako istječe iz posječenog zapešća. Prljavosive i smeđe mase grušale su se nakrilima. Robovi, slabo naoružani. U središtu su se formirali bolji redovi, u sjajnome matiranommetalu lančanih oklopa i oštrica. Bethodovi karlovi.

“Nema traga konjici.” To je Westa uzrujalo više od ičega. Već je imao jedan gotovo kobansusret s Bethodovom konjicom i nije bio raspoložen za obnavljanje poznanstva.

“Dobar je osjećaj konačno vidjeti neprijatelja”, reče Burr, izrazivši potpuno suprotnarazmišljanja od Westovih. “Kreću se prilično elegantno, to svakako.” Usta mu se iskrive u rijedakcerek. “No kreću se upravo onamo kamo mi to želimo. Mamac je u stupici koja samo što se ne sklopi,je li, kapetane?” Proslijedi dalekozor Jalenhormu, koji proviri kroza nj i naceri se sebi u bradu.

“Upravo gdje ih želimo”, ponovi on. West nije bio ni izbliza toliko siguran. Jasno se sjećaotanke linije Sjevernjaka na grebenu, ravno ondje gdje je Ladisla mislio da ih želi.

Kroyevi ljudi stanu i jedinice opet šmugnu u savršene položaje, mirno kao da stoje naparadnom terenu: linije od četiri reda, rezervne čete uredno poslagane iza njih i prorijeđena vrsta

strijelaca s ravnim lukovima ispred njih. West je jedva razabrao izviknute naredbe za paljbu, vidioprvu salvu kad se vinula u zrak iz Kroyevih redova i zapljusnula neprijatelje. Osjetio je kako su muse nokti žarili u dlanove dok je gledao čvršto stisnutih šaka i držao fige da Sjevernjaci izginu.Umješto toga, oni uzvrate vlastitom dobro organiziranom salvom, a onda krenu u juriš.

Bojni poklič pronio se sve do časnika pred šatorom, taj nezemaljski krik nošen hladnimzrakom. West je glodao usnu i prisjećao se prilike kad ga je zadnji put čuo kako odzvanja kroz maglu.Bilo mu je teško povjerovati ds je to bilo prije samo nekoliko tjedana. Još jednom mu je unatočkrivnji bilo drago što se nalazi iza linija, iako su ga žmarci u leđima podsjećali da od toga prošli putnije imao mnogo koristi.

“Prokletstvo”, reče Jalenhorm.

Nitko drugi nije progovorio. West je stajao stisnutih zuba i srce mu je lupalo kao ludo dok jeočajnički pokušavao držati dalekozor dovoljno mirno da može gledati Sjevernjake kako zdušnojurišaju niz dolinu. Kroyevi strijelci zasipaju ih još jednom salvom, a onda se povuku kroz pažljivopripremljene prolaze u pažljivo odjevenim redovima pa se opet postroje iza linija. Koplja su bilaspuštena, štitovi podignuti, i u posvemašnjoj su se tišini, činilo se, Unijske linije pripremale na naleturlajućih Sjevernjaka.

“Sudar”, progunđa lord maršal Burr. Unijski redovi kao da su malo zalelujali i pomaknuli se,vodenašto sunce kao da je počelo brže bljeskati u masi ljudi, a slabo čujan štropot pronio se zrakom.Ni riječ se nije čula na zapovjednom položaju. Svi su škiljili kroz dalekozore, ili piljili u sunce ikrivili vratove ne bi li vidjeli što se zbiva dolje u dolini, jedva se usudeći disati.

Nakon, činilo se, strahovito puno vremena, Burr spusti dalekozor. “Dobro. Drže se. Izgleda dasu vaši Sjevernjaci bili u pravu, Weste, brojčano smo nadmoćni, čak i bez Pouldera. Kad on dođe,trebali bismo ih potući—” “Gore,” promuca West, “na južnom grebenu.” Nešto zasvjetluca na linijidrveća, pa još jedanput. Metal. “Konjica, gospodine. Dao bih ruku u vatru. Izgleda da je Bethod imaoistu zamisao kao i mi, samo s drugoga krila.” “Prokletstvo!” procijedi Burr. “Pošaljite porukugeneralu Kroyu da neprijatelj ima konjanike na južnom grebenu! Recite mu da odbije taj bok ipripremi se na napad zdesna!” Jedan od pobočnika glatko uskoči u sedlo i odgalopira u pravcuKroyeva štaba, tako da je sve hladno blato frcalo s konjskih kopita.

“Još jedan trik, a možda čak nije ni zadnji.” Burr treskom sklopi dalekozor pa lupi njime pootvorenom dlanu. “Ne smijemo dozvoliti neuspjeh, pukovniče West. Ništa nam ne smije stati na put.Ni Poulderova uobraženost, ni Kroyeva oholost, ni neprijateljeva lukavost, ništa od toga. Danasovdje moramo izvojevati pobjedu. Ne smijemo dozvoliti neuspjeh!”

“Ne, gospodine.” No West nije bio nimalo siguran što bi on po tom pitanju mogao učiniti.

Unijski vojnici nastojali su biti tiho, što je značilo da su proizvodili buku otprilike koliko iveliko stado ovaca koje guraju u tor na strizanje. Stenjali su i gunđali, klizali se po mokrome tlu,zveketali oklopima, mlatili oružjem po niskim granama. Cucak ih je gledao i tresao glavom.

“Sva sreća da ovdje nema nikoga inače bi ih čuli još odavno”, procijedi Dow. “Te budaletine

ne bi se mogle prišuljati ni lešu.”

“Ne moraš još i ti bučiti”, procijedi Trodrvaš sprijeda, a onda im da znak da krenu naprijed.

Bio je to neobičan osjećaj, opet marširati s tako velikom ekipom. Uz njih je bilo i četrdesetakCvokotovih karlova, i to čitav asortiman. Bilo ih je visokih i niskih, mladih i starih, s raznoraznimvrstama oružja i oklopa, ali svi su bili dosta prokušani, koliko se Cucku činilo.

“Stoj!” I unijski vojnici uz zveket i gunđanje stanu pa se počnu raspoređivati u liniju, raširenupo najvišem dijelu grebena. Vrlo dugačku liniju,

Cucku se činilo, sudeći prema broju ljudi koje je gledao kako odlaze u šumu, a oni su bili nasamome kraju. Zapilji se u praznu šumu lijevo od njih i namršti se. Samotno je to mjesto, kraj linije.

“Ali najsigurnije”, pomrmlja sebi u bradu.

“Što veliš?” upita Cathil koja je sjedila na velikom prevrnutom deblu.

“Sigurno je ovdje”, reče on na njezinu jeziku i nabaci osmijeh. Još uvijek nije imao ninajblažeg pojma kako da se ponaša u njezinoj blizini. Između njih je na danjem svijetu postojaoprokleto velik jaz, ogromni jaz rase, godina i jezika, za koji nije bio siguran da će ga ikad moćipremostiti. Zanimljivo kako taj jaz gotovo potpuno iščezne noću. Sasvim se dobro razumiju po mraku.Možda to s vremenom riješe, možda ne pa svemu dođe kraj. Pa ipak, bilo mu je drago ds je ima. Zbognje se ponovno osjećao kao ljudsko biće, umješto kao životinja koja se šulja po šumama i pokušavamigoljiti od jedne makljaže do druge.

Promatrao je unijskog časnika koji se odvojio od svojih ljudi, krenuo prema njima i došepuriose do Trodrvaša s nekakvim ulaštenim štapom uglavljenim ispod pazuha. “General Poulder vas molida ostanete ovdje na lijevome krilu i čuvate bok.” Govorio je polako i vrlo glasno, kao da bi gazahvaljujući tome razumjeli da ne govore jezik.

“Dobro”, reče Trodrvaš.

“Divizija će se postrojiti po uzvisini vama zdesna!” Pa mahne štapom, ili čime već, premadrveću gdje su se njegovi ljudi polako i bučno pripremali. “Čekat ćemo da se Bethodove snagedobrano zadube u borbu s divizijom generala Kroya, a onda ćemo napasti i izgurati ih s bojišta!”

Trodrvaš kimne. “Treba li vam naša pomoć u tome?”

“Iskreno sumnjam, ali javit ćemo vam ako se što promijeni.” Pa se odšepuri natrag premasvojim ljudima, posklizne se nekoliko koraka dalje i zamalo završi na turu u blatu.

“Samouvjeren je”, reče Cucak.

Trodrvaš ga upitno pogleda. “Malo previše, ako mene pitaš, ali ako nas zbog toga izostavi,rekao bih da mogu s tim živjeti. No dobro!” vikne on i okrene se karlovima. “Dignite ono deblo idovucite ga ovamo na vrh!”

“Zašto?” upita jedan od njih, koji je sjedio i masirao koljeno s mrzovoljnim izrazom na licu.

“Da se imaš iza čega sakriti kad se Bethod pojavi”, drekne Dow na njega. “Na posao, kretenu!”

Karlovi odlože oružje i bace se na posao, gunđajući. Izgleda da je udruživanje s legendarnimRuddom Trodrvašem bilo manje veselo nego što su se nadali. Cucak se morao nasmiješiti. Trebali suznati. Vođe ne ulaze u legendu dijeleći lagane zadačiće. Staro je momče pak stajao i namrštenogledao u šumu kad se Cucak došetao do njega. “Zabrinut si, šefe?”

“Ovo je dobro mješto za skrivanje određenog broja ljudi. Dobro mješto za čekanje da se bitkespoje, pa da krenemo dolje u juriš.”

“Jest”, naceri se Cucak. “Zato smo ovdje.”

“I što onda? Misliš da se Bethod toga nije sjetio?” Cuckov osmijeh počne blijedjeti. “Ako imaviška ljudi, mogao bi pomisliti da će biti korisni ovdje gore, gdje bi čekali pravi trenutak baš kao imi. Mogao bi ih poslati kroz ovu ovdje šumu na ovo brdo gdje i mi sjedimo. Što bi onda bilo, štomisliš?” “Pobili bismo se, rekao bih, ali Bethod nema viška ljudi, ako je vjerovati Cvokotu injegovim dečkima. I ovako ih ima dvostruko manje.”

“Možda, ali on rado kuha iznenađenja.”

“Dobro”, reče Cucak gledajući kako karlovi s mukom zakreću srušeno deblo tako da zaklanjavrh uzvisine. “Dobro. Onda ćemo dovući to drvo ovamo i nadati se najboljem.”

“Nadati se najboljem?” progunđa Trodrvaš. “A kad je to, molim te lijepo, upalilo?” On odenešto promrmljati Mrkome, a Cucak slegne ramenima. Ako se stvarno iznebuha pojavi nekolikostotina karlova, bit će u škripcu, ali sada nije mogao ništa učiniti glede toga. Stoga klekne do svojenaprtnjače, izvadi kremen i nekoliko suhih grančica, pažljivo ih složi na hrpicu i počne kresatikamenje.

Cvokot čučne do njega, s dlanovima na dršci sjekire. “Što to radiš?” “A što misliš?” Cucakpuhne u vatricu koja je plaho tinjala i zagleda se u plamen koji se širi. “Palim si vatricu.”

“Zar ne čekamo da počne bitka?”

Cucak se zavali, pogurne pokoju suhu grančicu bliže vatri i pogleda kako se pale. “Aha,čekamo, a to je najbolji trenutak za vatru, rekao bih. Rat se svodi na čekanje, momče. Tjedni života,možda, ako se baviš tim poslom. Možeš se smrzavati za to vrijeme ili se možeš pokušati raskomotiti.”

Izvuče iz torbe tavu i stavi je na vatru. Bila je to nova tava, dobra tava koju je dobio odjužnjaka. Razmota zavežljaj koji je imao unutra. Pet je jaja bilo u njemu, još uvijek cijelih. Lijepih,smeđih, pjegavih jaja. Razbije jedno na rub tave, ulije ga unutra i začuje kako cvrči, cijelo vrijemenaceren od uha do uha. Situacija se bogme popravlja. Zbilja dugo nije jeo jaja. Upravo je razbijaotreće kad je nešto nanjušio, baš kad se vjetar promijenio. Nešto osim pečenih jaja. Trgne glavom uvisi namršti se.

“Što je?” upita Cathil.

“Ništa, najvjerojatnije.” No bolje da ne riskira. “Pričekaj malo ovdje i pazi na jaja, može?”

“Može.”

Cucak se uspentra preko polegnutog debla, krene prema najbližem drvetu, nasloni se na njega učučnju i zagleda niz padinu. Nije imao što nanjušiti, koliko se njemu činilo. Nije imao ni što vidjetimeđu drvećem - samo vlažnu zemlju s krpama snijega, borove grane s kojih je kapala voda i mirnesjene. Ništa. To ga je samo Trodrvaš uznemirio svojom pričom o iznenađenjima.

Taman se okrenuo kad opet osjeti dašak nečega. Ustane, prođe nekoliko koraka nizbrdo i udaljise od vatre i debla, zagledan u šumu. Trodrvaš se stvori pokraj njega s oklopom na ruci i s isukanimmačem stegnutim u golemoj šačetini.

“Što je, Cucak, nešto si nanjušio?”

“Moguće.” Još jednom udahne, dugo i polako, usiše zrak u nos i prosije ga. “Vjerojatno ništa.”

“Nemoj ti meni ništa, Cucak, tvoj nos nas je već izvukao iz pokoje makljaže. Što si nanjušio?”

Vjetar promijeni smjer i ovoga puta sasvim uhvati miris. Nije ga već dugo osjetio, ali nije bilodvojbe. “Sranje”, izdahne. “Shanke.”

“Ej!” Cucak se osvrne otvorenih usta. Cathil se upravo penjala preko prevrnutog debla s tavomu ruci. “Jaja su gotova”, reče i naceri se obojici.

Trodrvaš joj divlje mahne rukom i urlikne iz sveg glasa. “Svi iza—”

Struna luka odapne odozdo iz grmlja. Cucak začuje strijelu, osjeti je kako je prozujala zrakomuz njega. Nisu baš neki strijelci, u globalu, ti Tupoglavci, pa ga je promašila za korak-dva. Bio jeusrani peh da je pronašla drugu metu.

“Ah”, reče Cathil trepćući prema strijeli koja joj se zarila u bok. “Ah...” i sruši se, samo tako,ispustivši tavu u snijeg. Cucak tada potrči uzbrdo prema njoj, a ledeni ga dah zastruže po grlu. Zatimje brže-bolje primi pod ruke, a Trodrvaš je uhvati oko koljena. Sva sreća da nije bila teška. Uopćenije bila teška. Pokoja strijela prozuji uz njih. Jedna se zabije u deblo i nastavi se klimusati, a oniprebace Cathil preko pa se sklone na drugoj strani.

“Dolje su Shanke!” Trodrvaš je urlao. “Ustrijelili su curu!”

“Najsigurnije mješto u bitki?” promrsi Dow, koji je čučao iza debla i neprestano vrtio sjekirupo rukama. “Usrani gadovi!”

“Shanke? Ovako daleko na jugu?” netko je govorio.

Cucak primi Cathil pod ruke i povuče je stenjući natrag u udubinu pokraj vatre, tako da su joj

pete poskakivale po zemlji. “Pogodili su me”, promrmlja ona, zagledana u strijelu oko koje joj se krvširila po košulji. Nakašlje se pa digne pogled prema Cucku, raskolačenih očiju.

“Stižu!” Cvokot je vikao. “Pripremite se, momci!” Ljudi su isukavali oružje, zatezali pojasove iremenje štitova, škrgutali zubima i tapšali jedni druge po leđima, spremajući se za bitku. Mrki jestajao iza drveta i odapinjao strijele nizbrdo, smiren koliko vam drago.

“Moram ići,” reče Cucak i stisne Cathilinu ruku, “ali vratit ću se, dobro? Ti se drži, čuješ me?Vratit ću se.”

“Sto? Ne!” Morao je iščupati prste iz njene ruke. Nije mu bilo drago što to čini, ali zar je imaoizbora? “Ne”, zakrešti ona njegovim leđima dok je jurcao prema drvetu i rijetkoj liniji karlova kojisu čučali iza njega, a nekoliko njih i klečali i pucali iz svojih lukova. Jedno gadno koplje doleti prekodebla i zabije se u zemlju tik do njega. Cucak se zapilji u njega, a onda otpuže pored, pa ustane nakoljena nedaleko od Mrkoga koji je gledao niz padinu.

“Jebem mu mater!” Drveće je vrvjelo Tupoglavcima. Drveće ispod njih, drveće lijevo od njih,drveće desno od njih. Mračni su se obrisi kretali, a razmahale se sjene rojile uzbrdo. Stotine njih,činilo se. Desno od njih, unijski su vojnici urlali i lamatali, a oklopi su im zveketali dok supostavljali koplja. Strijele bijesno zazuje odozdo iz šume i spuste se među njih. “Jebem mu mater!”

“Možda da počnemo strijeljati, ha?” Mrki odapne strijelu pa izvuče još jednu iz tobolca. Cucaki sam izvadi strijelu, ali bilo je toliko meta da se nikako nije mogao odlučiti za jednu pa ispucaprevisoko, psujući cijelo vrijeme. Sad su se već približavali, bili su dovoljno blizu da im vidi lica,ako se to moglo nazvati licima. Otvorene obješene ralje, iskešene i pune zuba, okrutne očice, punemržnje. Nezgrapno oružje - toljage sa zabijenim čavlima, sjekire načinjene od okrhnutog kamenja,hrđom prošarani mačevi koje su ukrali mrtvacima. Uspinjali su se, činilo se, brzo poput vukova krozdrveće.

Cucak je pogodio jednoga u prsa i vidio ga kako pada i kotrlja se natrag dolje. Pogodi jošjednoga kroz nogu, no ostali nisu usporavali. “Priprema!” začuje Trodrvašev gromki glas, osjeti kakoljudi koji stoje oko njega dižu mačeve, koplja i štitove da dočekaju juriš. Pitao se kako bi se čovjektrebao pripremiti na ovo.

Jedan Tupoglavi vine se kroz zrak preko debla, širom otvorenih usta i režeći. Cucak ga je vidioondje, crnog u zraku, začuo silan urlik u uhu, a onda se Tulov mač zarije u njega i zavitla njime natragtako da mu se krv razlila na sve strane kao voda iz razbijene boce.

Još se jedan uspentra gore i Trodrvaš mu glatko presiječe ruku mačem pa ga štitom gurne natragniz padinu. Sada ih je dolazilo još, pa još, sve su se rojili preko prevrnutog debla u gomilama. Cucakpogodi jednoga u lice s ne više od koraka udaljenosti, izvadi nož i nabode ga u trbuh, urlajući izpetnih žila dok mu se topla krv slijevala na ruku. Istrgne mu toljagu iz kandži dok je padao pa njomezamahne na drugog, promaši ga i zatetura u stranu. Ljudi su urlali, ubadali i sjekli na sve strane.

Vidio je kako je Cvokot čizmom prikliještio glavu jednog Shanke uz drvo, dignuo štit visokoiznad glave pa mu zabio metalni obod duboko u lice. Još jednoga raspali sjekirom tako da je odletio i

krvlju poprskao Cucka u oči, a onda on uhvati trećega rukama dok je preskakao deblo pa sezakotrljaju skupa na vlažnu zemlju, prevrćući se nekoliko puta. Kad su se zaustavili, Shanka je biogore pa ga Cucak raspali toljagom po leđima, jedanput, dvaput, triput, i Cvokot ga zbaci sa sebe,uspentra se na noge i nagazi mu svom snagom na potiljak. Projuri uz njega pa sasiječe još jednogTupoglavog baš kad je ovaj kopljem u bok probo nekog karla koji je glasno jauknuo.

Cucak zatrepće i pokuša stražnjim dijelom rukava obrisati krv iz očiju. Gledao je Mrkoga kakodiže nož i zabija ga Tupoglavcu u lubanju tako da mu je oštrica kliznula van na usta i čvršto ga pribilauz deblo. Vidio je kako Tul zabija ogromnu šaku u Shankino lice, i tako nekoliko puta sve dok mu odlubanje nije ostala tek crvena kaša. Jedan Tupoglavi skoči na drvo iznad njega s podignutim kopljem,no prije nego što ga je uspio probosti, Dow skoči i pokosi mu noge mačem. Ovaj se zavrti u zraku istane vrištati.

Cucak ugleda Shanku na nekom karlu, kojem je upravo zagrizao u velik komad vrata. Ščepakoplje iz zemlje iza sebe i baci ga ravno u Tupoglavčeva leđa. Ovaj padne, ćeretajući i grabeći prekoramena u pokušaju da se dočepa koplja, no bilo ga je skroz probolo.

Još jedan se karl bacakao i urlao sa Shankinim zubima duboko u jednoj ruci, a drugom ga ješakom mlatio. Cucak korakne da mu pritekne u pomoć, no prije nego je stigao, drugi ga Tupoglavacnapadne kopljem. Na vrijeme ga spazi i izmakne se, pa ga zasiječe nožem po očima dok je prolazio, aonda ga raspali toljagom po zatiljku i osjeti kako se razbija kao jaje. Okrene se ususret sljedećem.Prokleto golemom. Ovaj razjapi ralje i zareži tako da mu se sve slina cijedila niz zube, s velikomsjekirom u kandžama.

“Hajde!” urlikne on na njega i podigne toljagu i nož. Prije nego ga je uspio napasti, Trodrvašmu priđe s leđa i rascijepa ga od ramena do prsa. Krv šikne iz njega a on spuzne u blato. Uspije senekako pridići, no time je samo stavio lice na najbolje mješto da mu Cucak u njega zarije nož.

Sad su Shanke uzmicali, a karlovi su urlali i kosili ih dok su se okretali. Zadnji zakrešti, pohitaprema deblu pa se pokuša uspentrati preko njega. Zaćereta kad mu je Dowov mač zasjekao krvavuposjekotinu preko leđa, punu crvenog mesa i krhotina bijelih kostiju. Padne zaplevši se preko grane,trzne se i ostane mirno ležati tako da su mu se noge ostale klatiti.

“Gotovi su!” zagrmi Cvokot, lica poprskanog krvlju pod dugom kosom. “Sredili smo ih!”

Karlovi su klicali, urlali i tresli oružjem. Barem većina njih. Nekoliko ih je mirno ležalo, a jošnekoliko ranjenih se ispružilo i stenjalo i grgljalo kroz stisnute zube. Cucku se nije činilo da im je doslavlja. A nije ni Trodrvašu bilo.

“Začepite, kreteni! Sad ih više nema al’ bit će ih još. U tome je problem s Tupoglavcima,uvijek ih ima još! Maknite ta trupla s puta! Spasite sve strijele koje možete! Trebat će nam još dokraja dana!”

Cucak je već šepao natrag prema vatri koja je tinjala. Cathil je ležala gdje ju je ostavio i disalabrzo i plitko, s jednom rukom na rebrima oko drške strijele. Raskolačenim ga je, suznim očimagledala kako dolazi i šutjela. I on je šutio. Što je imao reći? Uzme nož i raspara joj krvavu košulju od

strijele do donjeg ruba, pa je zguli s nje sve dok nije ugledao dršku. Zaglavila se između dvaju rebaras desne strane, tik ispod dojke. Nije to bilo dobro mješto za primiti pogodak, ako takvo što uopće ipostoji.

“Je li dobro?” promumlja ona, cvokoćući zubima. Lice joj je bilo bijelo poput snijega, a očigrozničavo sjajne. “Je li dobro?”

“Dobro je”, reče on i palcem joj otare blato sa suznog obraza. “Ne boj se ti ništa, dobro?Sredit ćemo mi to.” A cijelo je vrijeme mislio, koji si ti jebeni lažljivac, Cucak, koja jebenakukavica. Ima strijelu među rebrima.

Trodrvaš čučne pored njih. “Morat ćemo je izvaditi”, reče, jako namršten. “Ja ću je držati a tivuci.”

“Što ćemo?!”

“Što to govori?” protisne Cathil, krvavih zuba. “Što to...” Cucak objema rukama primi strijelu,a Trodrvaš primi nju za zapešća. “Što ćete—”

Cucak povuče, ali nije išlo. Povuče i krv poteče iz rane oko strijele i sklizne joj niz bijeli bok udvjema tamnim prugama. Povuče i tijelo joj se počne batrgati i noge ritati, a ona je vrištala kao da jekolje. Vukao je, ali nije išlo, nije se pomaknulo ni za prst.

“Vuci!” procijedi Trodrvaš.

“Ne ide, jebemu!” zareži mu Cucak u lice.

“Dobro! Dobro.” Cucak pusti strijelu, A Cathil se zakašlje i progrglja, strese se i zadrhti,gutajući zrak i slineći ružičastu slinu.

Trodrvaš protrlja bradu i razmrlja si krv po licu. “Ako je ne možeš izvući, morat ćeš je gurnutivan na drugu stranu.”

“Što?!”

“Što to... govori?” progrglja Cathil, cvokoćući zubima.

Cucak gutne. “Moramo je progurati van.”

“Ne”, promrmlja ona razrogačenih očiju. “Ne.”

“Moramo.” Ona otpuhne kad je primio strijelu i prelomio je na polovici, a onda ovio dlanoveoko slomljenog kraja.

“Ne”, zajeca ona.

“Drž’ se, curo”, promrmlja Trodrvaš na unijskom i opet joj čvršto zgrabi ruke. “Drž’ se samo.

Hajde, Cucak.”

“Ne...”

Cucak stisne zube pa svom snagom gurne slomljenu strijelu. Cathil se trzne i ispusti nekakavuzdah, a onda joj se oči prevrnu i ona se onesvijesti. Cucak je napola prevrne, tijelo mlitavo poputkrpe, i ugleda vršak strijele koji joj je stršao iz leđa.

“Dobro je,” promrmlja, “dobro, prošla je.” Primi je tik ispod vrška i nježno je zakrene dok juje izvlačio. S njom iziđe i mlaz krvi, ali ne previše.

“To je dobro”, reče Trodrvaš. “Mislim da onda nije probušila pluća.”

Cucak zagrize usnu. “To je dobro.” Uzme rolu zavoja, prisloni je na krvavu rupu na njezinimleđima i počne joj je motati oko prsa, a Trodrvaš ju je podizao kad je prolazio ispod nje. “Dobro je,dobro je.” Ponavljao je i ponavljao, motajući zavoj, najbrže što je mogao šeprtljavim promrzlimprstima sve dok je nije čvršto zamotao, najbolje što je znao. Ruke su mu bile krvave, zavoj je biokrvav, a trbuh i leđa bila su joj prekrivena ružičastim otiscima njegovih prstiju i prugama tamneprljavštine i tamne krvi. Spusti joj košulju natrag i nježno je prevali na leđa. Pomiluje joj lice - toplo,sklopljenih očiju, a prsa su joj se polako pomicala, dah dimio oko usta.

“Moram naći deku.” Ustane, prokopa po naprtnjači, izvuče deku i pritom rasipa opremu okovatre. Odvuče je za sobom, rasprostre je i pokrije Cathil. “Bit će ti toplo, ne? Fino toplo.” Ututka jeoko nje da joj ne ulazi hladnoća. Povuče je preko njezinih stopala. “Fino toplo.”

“Cucak.”

Trodrvaš se sagne i osluhne joj disanje. Uspravi se pa polako odmahne glavom. “Mrtva je.”

“Što?”

Bijele su pahuljice padale oko njih. Opet je počelo sniježiti.

* * *

“Gdje je dovraga taj Poulder?” zareži maršal Burr, koji je zurio niz dolinu i frustrirano stezao iopuštao šake. “Rekao sam mu da čeka dok se borba ne razbukta, ne dok nas ne pregaze, što mugromova!”

West se nije mogao dosjetiti odgovoru. Zbilja, gdje li je taj Poulder? Snijeg je sad sve gušćepadao, spuštao se meko u virovima i vrtlozima, zakrilivši bojište sivom zavjesom i dajući svemudašak nestvarnosti. Zvukovi su dopirali kao iz nemoguće daljine, prigušeni i puni jeke. Kuriri sujahali amo-tamo između linija, crne točke koje su se žurno kretale bijelim terenom s hitnimzahtjevima za pojačanje. Ranjenika je bilo sve više, stenjali su po nosilima, dahtali na kolima ili sevukli, tihi i krvavi, niz cestu ispod zapovjedništva.

Čak i kroz snijeg bilo je očito da su Kroyeve ljude dobrano pritisnuli. Pažljivo postrojeniredovi sad su bili zgruvani u sredinu, a jedinice su se raspale u jednu napregnutu masu, staljenemeđusobno u kaosu i zbrci bitke. West je već prestao brojati stožerne časnike koje je general Kroyposlao u zapovjedništvo da traže pojačanje ili dozvolu za povlačenje, a koji su svi poslani natrag sistom porukom. Da ustraju i čekaju. Od Pouldera je u međuvremenu stizala samo zloslutna ineočekivana šutnja.

“Gdje je on, dovraga?” Burr odmaršira natrag do svojeg šatora i ostavi za sobom tamne stope usvježoj bijeloj korici. “Hej!” vikne on nekom pobočniku dozivajući ga nestrpljivo. West ga jeslijedio na pristojnoj udaljenosti i progurao se kroz preklop šatora za njim, i Jalenhorm njemu zapetama.

Maršal Burr nagne se nad stol i uzme pero iz tintarnice, poprskavši drvo crnim kapljicama.“Idite u tu šumu i pronađite generala Pouldera! Saznajte kog vraga radi i smjesta se vratite k meni!”

“Da, gospodine!” zakrešti časnik i stane u sjajan stav mirno.

Burrovo pero naškraba naredbe na papir. “Obavijestite ga da mu je naređeno da krene u napadsmjesta!” Potpiše se srditim trzajem zapešća i trgne papirom prema pobočniku.

“Dakako, gospodine!” Mladi časnik odrješito odmaršira iz šatora.

Burr se vrati svojim kartama i lecne se bijesno zureći dolje, jednom rukom čupkajući bradu, adrugom naslonjenom na trbuh. “Gdje je dovraga taj Poulder?”

“Gospodine, možda su i njega napali—”

Burr se podrigne, napravi grimasu, još jednom se podrigne pa lupi šakom o stol tako da je svetintarnica zazvečala. “Prokleta ta jebena žgaravica!” Debelim prstom ubode kartu. “Ako Poulderubrzo ne dođe, morat ćemo uposliti rezerve, Weste, čujete li me, uposliti konjicu.”

“Da, gospodine, jasno.”

“Ne smijemo dopustiti da ovo propadne.” Maršal se namršti pa gutne. Westu se učini ds jeiznenada posve problijedio. “Ne smijemo... ne smijemo. ..” Lagano se zaljulja, trepćući.

“Gospodine, jeste li—”

“Buaaaa!” I maršal Burr se trgne naprijed i izbljuje crnu rigotinu po cijelome stolu. Rasprskase po kartama i oboji papir jarkocrveno. West je ukipljeno stajao i malo mu je po malo padala vilica.Burr progrglja, šaka stisnutih na stolu pred sobom, tresući se cijelim tijelom, a onda se opet pogrbi iispovraća. “Grhhh!” Pa zatetura u stranu, s crvenom slinom koja mu se ljuljala s usana, očijuizbuljenih na bijelome licu, zastenje kao da se guši pa se izvrne na leđa, potegnuvši za sobom jednukrvavu kartu.

West je konačno shvatio što se događa taman na vrijeme da poleti naprijed i uhvati mlitavotijelo lorda maršala prije negoli je pao. Zatetura po šatoru u pokušaju da ga zadrži.

“Sranje!” zgrane se Jalenhorm.

“Pomozi mi, dovraga!” zareži West. Ljudina pohita i uhvati Burra pod drugu ruku i zajedno ganapola pridignu, a napola odvuku do kreveta. West raskopča maršalovo gornje dugme i olabavi muovratnik. “Nekakva želučana bolest”, promrmlja kroz stisnute zube. “Već tjednima se žali...”

“Idem po vidara!” zacvili Jalenhorm.

Počne ustajati, no West ga zgrabi za ruku. “Ne.”

Ljudina se zapilji u njega. “Molim?”

“Ako se pročuje da je bolestan, nastat će panika. Poulder i Kroy postupat će kako im seprohtije. Cijela bi se vojska mogla raspasti. Nitko ne smije saznati do poslije bitke.”

“Ali—”

West ustane, položi ruku na Jalenhormovo rame i pogleda ga ravno u oči. Već je znao što mu ječiniti. Neće biti promatrač u još jednoj katastrofi. “Slušajte me. Moramo nastaviti po planu.Moramo.”

“Tko mora?” Jalenhorm se divlje ogleda po šatoru. “Ja i vi, sami?”

“Ako bude potrebno.”

“Ali čovjekov je život u pitanju!”

“U pitanju su životi tisuća ljudi”, procijedi West. “Ne smijemo dopustiti da ovo propadne, čuliste kad je to rekao.”

Jalenhorm je problijedio gotovo koliko i Burr. “Cišto sumnjam da je mislio—”

“Ne zaboravite da mi dugujete.” West se prigne još bliže. “Da nije bilo mene, bili biste na hrpileševa koji fino trunu sjeverno od Cumnura.” Nije mu bilo drago što to čini, ali morao je, a i nije biotrenutak za finese. “Jesmo li se razumjeli, kapetane?”

Jalenhorm gutne. “Da, gospodine, mislim da jesmo.”

“Odlično. Vi ćete paziti maršala Burra, a ja ću se pobrinuti za situaciju vani.” West ustane ikrene prema preklopu šatora.

“Što ako—”

“Improvizirajte!” otrese se on preko ramena. Imao je važnijih briga nego što je to bilo kojipojedinac. Sagne se i iziđe na hladan zrak. Barem dvadesetak časnika i stražara bilo je raštrkano pozapovjednom mjestu ispred šatora, upiralo prstom dolje prema bijeloj dolini, gledalo krozdalekozore i došaptavalo se. “Naredniče Pike!” West pozove kažnjenika i on mu priđe kroz pahuljesnijega. “Trebam vas da stražarite ovdje, razumijete li?”

“Naravno, gospodine.”

“Trebam vas da ovdje stražarite i ne puštate nikoga osim mene i kapetana Jalenhorma. Nikoga.”Spusti glas. “Ni u kojem slučaju.”

Pike kimne, a oči mu zasjaju u ružičastom neredu njegova lica. “Razumijem.” Potom kreneprema preklopu šatora i stane pokraj njega, gotovo bezbrižno, s palcima zataknutim za opasač mača.

Tren kasnije konj se sunovrati nizbrdo prema glavnome stožeru otpuhujući dim kroz nosnice.Jahač mu sklizne iz sedla i zatetura nekoliko koraka prije nego što mu je West uspio prepriječiti put.

“Imam hitnu poruku za maršala Burra od generala Pouldera!” izbrblja čovjek u žurbi. Pokušazakoračiti prema šatoru, no West se ne pomakne.

“Maršal Burr je zauzet. Prenesite poruku meni.”

“Izričito mi je rečeno—”

“Meni, kapetane!”

Čovjek trepne. “Divizija generala Pouldera upustila se u bitku, gospodine, u šumi.”

“U bitku?”

“Žustru bitku. Došlo je do niza silovitih napada na lijevo krilo, a i same nas ozbiljno pritišću.General Poulder traži dopuštenje za povlačenje i regrupiranje, gospodine, svi smo se rastrojili!”

West gutne. Plan se već razmotavao i našao se u neposrednoj opasnosti da se sasvim raspadne.

“Povlačenje? Ne! Nemoguće! Ako se on povuče, Kroyeva će divizija ostati izložena. Poručitegeneralu Poulderu da ne uzmiče i neka krene u napad ako ikako može. Poručite mu da se ni u kojemslučaju ne povlači! Svatko mora napraviti svoj dio!”

“Ali, gospodine, trebao bih—”

“Krenite!” drekne West. “Smjesta!”

Vojnik mu salutira i uspentra se natrag na konja. Dok je on još tjerao konja uzbrdo, još je jedanposjetitelj zauzdavao konja nedaleko od šatora. West opsuje ispod glasa. Bio je to pukovnik Felnigg,Kroyev zapovjednik stožera. Njega se neće tako lako riješiti.

“Pukovniče West”, obrecne se ovaj kad se spustio sa sedla. “Naša je divizija u žestokoj borbicijelom dužinom linije, a sad nam se na desnom krilu pojavila i konjica! Napad konjice na pukovnijuregruta!” Već je hodao prema šatoru i svlačio rukavice. “Bez podrške nećemo dugo izdržati, a akooni popuste, bok će nam ostati visjeti! Mogao bi nam to biti kraj! Gdje je dovraga taj Poulder?”

West bezuspješno pokuša usporiti Felnigga. “General Poulder i sam je napadnut. Naredit ću,međutim, slanje rezervi i—”

“Nedovoljno”, progunđa Felnigg, očeše se uz njega i krene prema preklopu šatora. “Moramgovoriti s maršalom Burrom—”

Pike iskorači pred njega s jednom rukom na dršci mača. “Maršal je... zauzet”, prošapće. Oči sumu se izbečile iz opečenog lica na tako strahovito prijeteći način da čak ni Westu nije bilo svejedno.Uslijedio je trenutak napete tišine dok su se stožerni časnik i kažnjenik bez lica netremice gledali.

Tada Felnigg nesigurno odstupi jedan korak. Zatrepće i nervozno obliže usne. “Zauzet,razumijem. No dobro.” Odmakne se još jedan korak. “Poslat ćete rezerve, kažete?”

“Smjesta.”

“No dobro, no dobro... Reći ću generalu Kroyu da može očekivati pojačanja.” Felnigg tutnejednu nogu u stremen. “No ovo je krajnje protupropisno.” Namršti se šatoru, pa Pikeu, pa Westu.“Krajnje protupropisno.” Zatim podbode konja i sjuri se natrag prema dolini. West ga je gledao kakoodlazi i razmišljao kako Felnigg nema pojma koliko protupropisno. Okrene se pobočniku.

“Maršal Burr je naredio da rezerve krenu u akciju na desno krilo. Moraju napasti Bethodovukonjicu i odbiti njihov napad. Ako nam bok oslabi, bit će to katastrofa. Jeste li razumjeli?”

“Trebao bih pismenu zapovijed maršala—”

“Nema vremena za pismene zapovijedi!” zagrmi West. “Hitajte dolje i izvršite svoju dužnost,čovječe!”

Pobočnik poslušno odbrza kroz snijeg, nizbrdo prema dvjema pukovnijama rezervi koje sustrpljivo čekale u snijegu. West ga je gledao kako odlazi i nervozno prevrtao prstima. Ljudi se počnu

penjati na konje i kasati u položaje za napad. West je glodao usnu kad se okrenuo. Časnici i stražariBurrova štaba redom su ga gledali s izrazima lica u rasponu od blage znatiželje do krajnjesumnjičavosti.

Kimne nekolicini dok je hodao natrag, pokušavajući ostaviti dojam da se sve odvija rutinski.Pitao se koliko će vremena proći dok mu netko ne odbije vjerovati na riječ, dok se netko silom neprogura u šator, dok netko ne otkrije da je lord maršal Burr na pola puta u zemlju mrtvih, i to većneko vrijeme. Pitao se hoće li se to dogoditi prije nego što Sjevernjaci probiju linije u dolini ipoharaju zapovjedni položaj. Ako se dogodi poslije, pretpostavljao je da ionako neće biti pretjeranovažno.

Pike ga je gledao s nekim izrazom koji je mogao biti nešto nalik cereku. West bi mu radouzvratio istom mjerom, no nije bio u stanju.

Cucak je sjedio i disao. Leđima je bio naslonjen na srušeno stablo, a luk mu je mlitavo visio ušaci. Mač mu je bio zabijen u vlažnu zemlju pored njega. Uzeo ga je jednom poginulom karlu iupotrijebio, a činilo mu se da će mu još zatrebati do kraja dana. Bio je sav prekriven krvlju - porukama, po odjeći, posvuda. Cathilinom krvlju, krvlju Tupoglavaca, svojom vlastitom. Nije mu sečinilo vrijednim truda brisati je - ionako će je uskoro opet biti u izobilju.

Shanke su sad već triput dolazile na brdo i triput su ih odbijali, svaki put sve teže negoprethodni. Cucak se pitao hoće li ih odbiti i kad sljedeći put dođu. Nije ni najmanje sumnjao da ćeopet doći. Ni na tren. Više ga je mučilo kad će to i u kolikom broju učiniti.

Kroz šumu je čuo unijske ranjenike kako vrište i zavijaju. Mnogo ranjenika. Jedan od karlovaizgubio je ruku kad su zadnji put došli. Izgubio možda nije prava riječ, budući da su mu je odsjeklisjekirom. Neposredno nakon toga vrištao je na sav glas, no sada je utihnuo i samo tiho i hripavodisao. Batrljak su povezali krpom i remenom, i sad je zurio u njega s onim izrazom na licu kakavranjenici ponekad znaju imati. Problijedio i razrogačenih očiju zurio je u odsječeno zapešće kao damu nije jasno što vidi. Kao da mu je to neprekidan izvor iznenađenja.

Cucak se polako pridigne i proviri preko polegnutog debla. Vidio je Tupoglavce dolje u šumi.Sjedili su u sjenama. Čekali. Nije mu bilo drago vidjeti ih kako vrebaju. Shanke navaljuju dokle godih ima, ili pobjegnu.

“Što čekaju?” procijedi. “Kad su prokleti Tupoglavci naučili čekati?”

“A kad su se naučili boriti za Bethoda?” progunđa Tul, brišući mač. “Mnogo se toga mijenja,ništa na bolje.”

“Kad se išta promijenilo na bolje?” zareži Dow malo dalje niz liniju. Cucak se namršti. Osjetioje nov miris u nosu, sličan vlazi. Vidio je nešto svijetlo dolje među drvećem, i postajalo mu je svesvjetlije pred očima. “Što je ono? Je 1’ to magla?”

“Magla? Ovako visoko?” Dow se grubo nasmije, kao vrana koja grakće. “U ovo doba dana?Hah! Čekaj, zapravo...” Sad su svi vidjeli - trag bjeline koji se držao mokre padine. Cucak gutne.

Usta su mu bila suha. Odjednom mu je bilo nelagodno, i to ne samo zbog Shanki koje su ih dolječekale. Zbog nečeg drugog. Magla se šuljala među drvećem, uvijala se oko debala, dizala im se predočima. Tupoglavci su se pokrenuli, mračni obrisi premještali se u sivom polumraku.

“Ne sviđa mi se ovo”, začuje on Dowa. “Ovo nije prirodno.”

“Mirno, momci!” Trodrvašev duboki glas. “Samo mirno!” Cucka to malo ohrabri, ali nezadugo. Ljuljao se naprijed-nazad, s osjećajem mučnine.

“Ne, ne”, prošapće Cvokot, klizeći pogledom na sve strane kao da traži izlaz. Cucak osjeti dase i sam počeo kostriješiti, ježiti i da mu se grlo steže. Obuzimao ga je neki nepoznat strah, plazio jeuzbrdo zajedno s maglom - šuljao se šumom, vijugao oko drveća, klizio ispod debla koje im jeslužilo kao zakon.

“To je on”, prošapće Cvokot, očiju raširenih poput otvora na čizmama, utišavši se kao da seboji da ga netko ne čuje. “To je on!”

“Tko?” zakrešti Cucak.

Cvokot samo odmahne glavom i priljubi se uz hladnu zemlju. Cucak osjeti snažan poriv da isam učini isto, ali se natjera ustati, natjera se baciti pogled preko drveta. Veliko ime, uplašen kaodijete u mraku a da ne zna zašto? Bolje da se suoči s tim, pomisli. Velika pogreška.

U magli ugleda sjenu, previsoku i preuspravnu da bi bio Shanka. Velikog, ogromnog čovjeka,golemog poput Tula. Čak i većeg. Orijaša. Cucak protrlja bolne oči, uvjeren da je riječ o nekom trikusvjetlosti u tom polumraku, ali nije bio. Približavala se, ta sjena, i poprimala sve konkretniji obris, išto je postajala jasnija, to je strah bivao gori.

Prošao je brda i doline, Cucak, čitavi Sjever, ali nikad još nije vidio ništa tako čudno ineprirodno kao što je to bio ovaj div. Jedna mu je polovica bila prekrivena velikim pločama crnogoklopa - metalom punim zakovica i vijaka, izudaranim i zašiljenim, bodljikavim, iskovanim isvinutim. Druga je polovica bila većinom gola, izuzev traka, remenja i kopči koji su oklop držali namjestu. Bosonog, gole ruke, golih prsa, sav kvrgav od ružnih gromada i niti mišića. Na licu je imaomasku, masku od izgrebanog crnog željeza.

Približavao se i izdizao iz magle, i Cucak primijeti da je orijaševa koža oslikana. Plava odsićušnih slovaca. Bio je ispisan tekstom, svaki njegov centimetar. Nije imao oružje, ali zbog toga nijebio nimalo manje zastrašujući. Eventualno više. Gnušao se nošenja oružja, čak i na bojištu.

“Tako mi jebenih mrtvih”, izdahne Cucak i usta mu se razjape od užasa.

“Mirno, momci”, progunđa Trodrvaš. “Mirno.” Samo je glas starog momka spriječio Cucka dadade petama vjetra i nikad se više ne vrati.

“To je on!” zacvili jedan od karlova, glasom piskutavim poput kakve klinke. “To je Strahotni!”

“Začepi jebenu gubicu!” začuje se Cvokotov glas. “Znamo što je!”

“Strijele!” vikne Trodrvaš.

Cucku su se ruke tresle dok je nišanio diva. Bilo mu je to teško, nišaniti, čak i s ovako maleudaljenosti. Morao je natjerati vlastitu ruku da otpusti strunu, a onda se strijela odbije od oklopa ušumu, bez učinjene štete. Mrki je bolje gađao. Njegova se strijela divu zarila ravno u bok, ukopala seduboko u oslikano meso. Izgledao je kao da nije ni primijetio. Još strijela izleti iz lukova karlova.Jedna ga pogodi u rame, druga kroz glomazni list. Div ni da pisne. Napredovao je dalje, uporan kaorast trave, a magla i Tupoglavci dolazili su s njim.

“Sranje”, promrsi Mrki.

“To je đavo!” jedan od karlova je vrištao. “Đavo iz pakla!” I Cucak je počeo misliti isto.Osjetio je kako posvuda oko njega raste strah, osjetio je kako se ljudi počinju kolebati. Osjetio je dai sam polako uzmiče, gotovo bez razmišljanja.

‘“Ajmo sad!” zaurla Trodrvaš dubokim i mirnim glasom kao da ga uopće nije strah. “Na tri! Natri idemo u juriš!”

Cucak blene u njega kao da je staro momče izgubilo razum. Ovdje se bar mogu skloniti izadrveta. Začuje mrmljanje nekolicine karlova koji su nesumnjivo dijelili njegovo mišljenje. Nije im sesviđalo kako zvuči taj plan, juriš nizbrdo ravno u gomilu Shanki, među kojima se nalazi nekiprotuprirodan div.

“Si siguran u to?” prošapće Cucak.

Trodrvaš ga i ne pogleda. “Čovjeku koji se boji najbolje je napasti! Da mu krv maloprocirkulira i pretvori strah u gnjev. Teren je na našoj strani i nećemo ih ovdje čekati!”

“Si siguran?”

“Krećemo”, reče Trodrvaš i okrene se od njega.

“Krećemo”, zareži Dow mrko prelazeći pogledom po karlovima, kao da ih izaziva da odustanu.

“Na tri!” zagrmi Trodrvaš.

“A”, reče Mrki. Cucak gutne, još uvijek nesiguran ide li ili ne. Trodrvaš proviri preko debla,ustiju u čvrstoj, tankoj liniji, motreći figure u magli i jednu ogromnu mrcinu u sredini, s pruženimdlanom iza leđa da im poruči da pričekaju. Da pričekaju pravu udaljenost. Da pričekaju pravitrenutak.

“Da krenem na tri?” prošapće Cvokot. “Ili nakon tri?”

Cucak zatrese glavom. “Nije bitno, glavno da kreneš.” No imao je osjećaj kao da su mu stopaladvije ogromne kamenčuge.

“Jedan!”

Već jedan? Cucak se osvrne preko ramena i ugleda Cathilino tijelo kako leži pruženo ispodnjegove deke blizu dogorjele vatre. To ga je možda trebalo razgnjeviti, ali samo ga je bilo još višestrah. Stvar je bila u tome da nije htio završiti kao ona. Gutne pa odvrati pogled, čvršto stežući drškunoža i dršku mača koji je posudio od mrtvaca. Željezo ne osjeća strah. Dobro oružje, spremno nakrvav posao. Poželio je da je i sam uvijek toliko spreman, ali nije mu ovo bilo prvi put i znao je danitko nikada nije uistinu spreman. I ne moraš biti spreman. Samo treba krenuti.

“Dva!”

Još malo pa je vrijeme. Osjeti kako mu se oči širom otvaraju, nos uvlači hladan zrak, a kožomprolaze žmarci od studeni. Osjetio je miris ljudi i trpak miris borova, Shanki i vlažne magle. Čuo jebrzo disanje iza sebe, spore korake dolje ispred, povike diljem linije, krv kako mu pumpa u žilama.Vidio je svaki detalj svega, sve usporeno poput kapanja meda. Ljudi su se muvali oko njega, opakiljudi opakih lica, prebacivali se s noge na nogu, gurali se naprijed da nadvladaju strah i maglu,pripremali se. Krenut će u juriš, više nije nimalo sumnjao. Svi će krenuti. Osjeti kako mu se mišići unogama stežu i podižu ga.

“Tri!”

Trodrvaš je prvi prešao deblo, a Cucak tik za njim, i posvuda su ljudi kretali u juriš i zrak jebio pun njihovih pokliča i njihova gnjeva i njihova straha, i on je trčao i urlikao, udarajući stopalimao tlo tako da su mu se sve kosti tresle, dah i vjetar su šibali, crno drveće i bijelo nebo tresli su se iklimali, magla letjela u njega, a mračne siluete u magli čekale.

Zamahne mačem na jednoga dok je jurio uz njega i oštrica se zasiječe duboko u njega i prevaliga na leđa, zavrti Cucka za pola kruga i on nastavi dalje, zarotira se, padne, zaurla. Oštrica zagrizeduboko u Shankin but i prevali ga s nogu, a Cucak se rasipa niz padinu, posrćući kroz bljuzgavicu ipokušavajući se uspraviti. Zvuci borbe čuli su se sa svih strana, prigušeni i čudni. Ljudsko srditopsovanje, režanje Shanki, zveket i muklo lupanje željeza o željezo i željeza u meso.

Vrtio se klizeći između drveća i nije znao otkud bi se mogao stvoriti sljedeći Tupoglavi, nijeznao hoće li svakoga trena dobiti koplje u leđa. Ugleda neki obris u polumraku i poleti prema njemu,urlajući iz sveg glasa. Magla kao da se razišla pred njim i on užasnuto prokliže i stane, glas muzaštropoće u grlu i on se gotovo prevali na leđa u žurbi da odmagli odatle.

Strahotni je bio ni pet metara od njega, veći i strašniji nego ikad, a iz tetoviranog su mu tijelana sve strane stršale slomljene strijele. Nije pomoglo to što je za vrat držao jednog karla, koji sebatrgao i opirao na kraju njegove ispružene ruke. Oslikane tetive njegovih podlaktica krivile su se imigoljile, golemi se prsti stezali, a karl je izbečio oči i razjapio usta, ali iz njih nije dopirao ni glas.Nešto krene i div odbaci truplo kao da je krpa, i ono se nastavi koturati u snijegu i blatu, lamaćućiglavom na sve strane, a onda se zaustavi, nepomično.

Strahotni je stajao, dok se oko njega uvijala magla, i gledao Cucka iza svoje crne maske, aCucak je gledao u njega i samo što se nije upišao u gaće od straha.

No neke stvari treba obaviti. Bolje ih je obaviti nego živjeti u strahu od njih. To bi mu Logen

rekao. I tako Cucak otvori usta, urlikne najglasnije što je mogao i pojuri u napad, vitlajući posuđenimmačem iznad glave.

Orijaš digne željezom popločanu ruku i zaustavi oštricu. Metal zvekne o metal tako da su Cuckusve zubi zacvokotali, istrgne mu mač iz ruke i lansira ga u piruetama, no on u istome času ubodenožem koji klizne divu ispod ruke i zabije ga sve do drške u njegov tetovirani bok.

“Hah!” vikne Cucak, ali nije stigao dugo slaviti. Golema ruka Strahotnoga sijevne kroz maglu,zahvati ga nadlanicom po prsima i odbaci ga grgljajući kroz zrak. Šuma se zavrti oko njega, nekostablo se stvori niotkuda, zabije mu se u leđa i baci ga opruženog u blato. On pokuša doći do daha, nonije mogao. Pokuša se okrenuti, no nije mogao. Bol mu zdrobi rebra kao kamena gromada pritisnutana prsa.

Digne pogled, hvatajući se rukama za blato, s jedva dovoljno daha da zastenje. Strahotni jehodao prema njemu, bez žurbe. Segne rukom dolje i izvuče si nož iz boka. Izgledao je kao igračkaizmeđu njegova golemog palca kažiprsta. Kao čačkalica. Kvrcne ga u šumu, i dugu krvavu nit zajednos njim. Digne ogromnu oklopljenu nogu, pripravan nagaziti Cuckovu glavu i zdrobiti mu lubanju kaoorah na nakovnju, a Cucak je samo ležao, onemoćao od bola i straha dok mu je velika sjena padalapreko lica.

“Gade jedan!” Trodrvaš izleti između drveća, zabije se štitom u orijašev oklopljeni bok i zguraga u stranu, a golema metalna čizma šljapne u zemlju tik do Cuckova lica i poprska ga blatom. Staromomče navali, sijekući ogoljenu stranu Strahotnoga dok je bio izvan ravnoteže, režeći i psujući dok jeCucak dahtao i previjao se u pokušaju da ustane, no uspije tek sjesti naslonjen na stablo.

Div izbaci oklopljenu šaku dovoljno snažno da sruši kuću, no Trodrvaš je obiđe i odbije štitom,pa zamahne mačem gore i preko i ostavi strahovitu ulubinu na maski Strahotnoga, kojem golema glavapoleti otraga tako da je zateturao, a krv mu grunula na usni otvor. Staro momče hitro nasrne i silovitozasiječe po pločicama na orijaševim prsima, a oštrica kresne iskre s crnoga željeza i zareže velikuposjekotinu na golom plavom mesu uz oklop. Bio je to nesumnjivo smrtonosan udarac, no sazamahom oštrice poletjelo je tek nekoliko kapi krvi i nije ostala nikakva rana.

Div se sada vratio u ravnotežu i urliknuo tako silno ds je Cucak zadrhtio od straha. Postavigolemu nogu iza sebe, digne masivnu ruku i zavitla njome prema naprijed. Tresne u Trodrvašev štit,otkine komad s ruba, rascijepa daske i prođe kroz njih, bubne staroga momka u rame i baci ga uz jaukna leđa. Strahotni nasrne i navali se na njega, pa visoko podigne plavu šaku. Trodrvaš zareži i zarijemač ravno kroz tetovirano bedro sve do drške. Cucak je vidio krvavi vrh mača kako mu je kliznuokroz stražnju stranu noge, no ovoga to nije ni usporilo. Golema ručetina spusti se i tresne uTrodrvaševa rebra, što je zvučalo kao lomljenje suhih štapića.

Cucak zastenje, grebući rukama po zemlji, ali prsa su mu gorjela i nije mogao ustati ni išta osimgledati. Strahotni sada digne drugu šaku, onu oklopljenu crnim željezom. Digne je polako i pažljivo,zadrži je visoko a onda sjevne njome dolje, zakuca je u Trodrvašev drugi bok i poklopi ga uz uzdah uzemlju. Golema šaka opet ode uvis, s crvenom krvlju po plavim zglobovima.

Iz magle se pojavi crna pruga, zabije se Strahotnome u pazuho i odgura ga u stranu. Cvokot je s

kopljem u ruci ubadao diva i urlao, gurajući ga po padini. Strahotni se zakotrlja i uspuže na noge,odglumi korak natrag pa hitro poput ogromne zmije izbaci ruku prema van i pljusne Cvokota u stranukao što bi netko lupio muhu, a ovaj zacvili i batrgajući se, odleti u maglu.

Prije nego je orijaš stigao poći za njim, začuje se urlik nalik na grmljavinu i Tulov mač zvizne unjegovo oklopljeno rame i baci ga na jedno koljeno. Sada se iz magle pojavi Dow i odostraga muodsiječe pozamašan komad noge. Cvokot je već ustao na noge, režao je i ubadao diva mačem, i činilose da su ga njih trojica opkolili.

Trebao je biti mrtav, ma koliko velik bio. S ranama koje su mu zadali Trodrvaš, Cvokot i Dowtrebao je već biti u blatu. No on opet ustane, sa šest strijela i Trodrvaševim mačem probodenim krozmeso, i rikne iza željezne maske tako da je Cucak zadrhtio od glave do pete. Cvokot padne nastražnjicu, bijel kao mlijeko. Tul zatrepće, pokoleba se i ispusti mač. Čak je i Crni Dow napraviokorak natrag.

Strahodni posegne dolje i dohvati dršku Trodrvaševa mača. Izvuče si ga iz noge i pusti daonako krvav padne na zemlju njemu pred noge. Za njim nije ostala nikakva rana. Zatim se okrene iotrči u mrak, magla se zatvori za njim, a Cucak začuje kako šuška odmičući između drveća i nikad munije bilo draže vidjeti nečija leđa.

“Vraćaj se ‘vamo!” Dow se zadere, spreman odjuriti niz padinu za njim, no Tul mu stane na puts golemom rukom u zraku.

“Ne ideš ti nikamo. Ne znamo koliko dolje ima Shanki. Možemo tog stvora ubiti neki drugiput.”

“Miči mi se s puta, momčino!”

“Neću.”

Cucak se prevali na trbuh, cijelo vrijeme se trzajući od bolova u prsima, pa počne puzitiuzbrdo. Magla je već istjecala i ostavljala za sobom čist zrak. Mrki se spuštao drugim putem, zapetogluka s utaknutom strijelom. Po blatu i snijegu ležalo je mnoštvo leševa. Uglavnom Shanke, ali inekoliko karlova.

Cucku se činilo da mu je trebala čitava vječnost da se dovuče do Trodrvaša. Staro je momče naleđima ležalo u blatu, a jedna mu je ruka ležala mirno sa štitom privezanim za nju. Zrak mu je ukratkim grcajima ulazio u nos i u krvavim mjehurićima izlazio na usta. Oči mu se prevrnu premaCucku kad je dopuzao do njega, pa pruži ruku, zgrabi ga za košulju, povuče dolje i protisne mu krozčvršto stisnute krvave zube.

“Slušaj me, Cucak! Slušaj!”

“Što je, šefe?” zakrešti Cucak, jedva u stanju govoriti koliko su ga prsa boljela. Čekao je iosluškivao, no nije čuo ništa. Trodrvaševe su oči bile širom otvorene i zurile su u grane. Kaplja vodepljusne mu na obraz i klizne prema krvavoj bradi. I više ništa.

“Vratio se u blato”, reče Mrki, lica obješenog poput prastare paukove mreže.

West je grizao nokte dok je gledao generala Kroya i njegov štab kako jašu uz cestu, skupinamuškaraca u tamnoj odjeći na tamnim konjima, ozbiljni kao procesija pogrebnika. Snijeg je prestao,zasad, no nebo je bilo srdito crno i vani je bilo toliko mračno kao da je večer, a ledeni je vjetarpuhao zapovjednim položajem tako da je platno šatora šibalo i šuškalo. Westovo posuđeno vrijemebilo je na izmaku.

Osjeti iznenadan poriv, gotovo nesavladiv, da se okrene i dade u bijeg. Poriv toliko apsurdanda ga je istog časa obuzeo drugi, jednako neprikladan poriv da prasne u smijeh. Srećom, uspio seobuzdati od oboga. Sreća, barem, da se obuzdao od smijanja. Situacija nije bila nimalo smiješna.Kako se topot kopita približavao, sve se više pitao je li ideja bijega zbilja bila tako glupa.

Kroy divljački zauzda svojega vranca i sjaše, odrješito poravna uniformu, popravi opasač smačem, oštro se okrene pa krene prema šatoru. West ga presretne u nadi da će započeti razgovor ikupiti još koji trenutak. “Generale Kroy, izvrsno obavljen posao, gospodine, vaša se divizija srčanoborila!” “Jasno da jest, pukovniče West.” Kroy mu tako podrugljivo izgovori ime kao da je smrtnauvreda, a njegov se štab okupi u prijeteći polukrug iza njega.

“Slobodno pitam kako stojimo?”

“Kako stojimo?” zareži general. “Stojimo tako da smo Sjevernjake odbili, ali ne i potukli.Nanijeli smo im ozbiljne gubitke na kraju, ali moji su ljudi bili izmoždeni borbama, svi do jednoga.Preumorni da krenu za njima. Neprijatelj se uspio povući preko plićina, zahvaljujući Poulderovukukavičluku! Želim da ga nečasno otpuste iz vojske! Želim da ga objese zbog veleizdaje! Pobrinut ćuse za to, tako mi časti!” Mrkim je pogledom zvjerao po stožeru dok su njegovi ljudi srdito mrmljalimeđusobno. “Gdje je lord maršal Burr? Zahtijevam vidjeti lorda maršala!”

“Dakako, samo mi dajte čas da...” Westove riječi zaguši sve veća buka užurbanog topotakopita, i druga se grupa jahača pojavi uz maršalov šator. Nitko doli general Poulder u pratnjivlastitog enormnog štaba. Zajedno s njima, u stožeru se zustave kola, i tijesni prostor postaneprenatrpan životinjama i ljudima. Poulder skoči sa sedla i dobrza po zemlji. Kosa mu je bilarazbarušena, zubi čvršto stisnuti, a na obrazu je imao dugačku ogrebotinu. Za njim je slijedila njegovagrimizna svita: zveket oružja, lamatanje gajtana, zajapurena lica.

“Poulderu!” procijedi Kroy. “Stvarno si hrabar kad mi ovako izlaziš pred oči! Stvarno hrabar!Jedina je to hrabrost koju si pokazao čitav dan!” “Kako se usuđuješ!” zakrešti Poulder. “Zahtijevamispriku! Da si se smjesta ispričao!”

“Da se ispričam? Ja da se ispričam? Hah! Ti ćeš se ispričavati, pobrinut ću se ja za to! Plan jebio da se priključiš s lijevoga krila! Bili smo pod teškim pritiskom više od dva sata!”

“Gotovo tri sata, gospodine”, dobaci jedan član Kroyeva štaba, nimalo ne pomažući.

“Tri sata, dovraga! Ako to nije kukavičluk, onda ne znam što jest!” “Kukavičluk?!” zacviliPoulder. Nekoliko članova njegova štaba otišlo je tako daleko da su dohvatili drške mačeva. “Da ste

mi se smjesta ispričali! Moja je divizija pretrpjela brutalan i ustrajan napad s boka! Bio samprimoran i sam povesti napad! Pješački!” Pa isturi obraz i prstom u rukavici pokaže ogrebotinu naobrazu. “Mi smo ponijeli glavninu borbe! Mi smo danas ovdje izvojevali pobjedu!”

“Poulderu, prokletniče, nisi ti ništa napravio! Pobjeda je na plećima isključivo mojih ljudi!Napad? Čiji napad? Šumske životinje su vas napale?”

“A-ha! Upravo tako! Pokažite mu!”

Član Poulderova štaba strgne šatorsko krilo s kola i otkrije nešto što je na prvi pogledizgledalo kao hrpa krvavih krpa. On frkne nosom i pogurne to nešto naprijed. Stvorenje padne na pod,prevrne se na leđa i zagleda u nebo crnim očima ispod gustih vjeđa. Golema izobličena čeljust serazjapila, a dugi oštri zubi stršali su na sve strane. Koža mu je bila sivosmeđe boje, gruba i žuljevita,a nos deformirani batrljak. Lubanja mu je bila plosnata i gola s teškim vjeđama i malim, niskimčelom. Jedna mu je ruka bila kratka i mišićava, druga duža i malo svinuta, a obje su završavalešakama nalik na kandže. Cijelo je stvorenje izgledalo kvrgavo, iskrivljeno, primitivno. West jeblenuo u njega otvorenih usta.

Očito nije bila riječ o čovjeku.

“Eto!” zacvili Poulder pobjedonosno. “A sada recite da se moja divizija nije borila! Bilo jeondje na stotine tih... tih stvorenja! Tisuće, a borili su se kao mahniti! Jedva jedvice smo uspjelizaustaviti napad, i sreća vaša da jesmo! Zahtijevam!” pjenio se. “Zahtijevam!” bjesnio je.“Zahtijevam!” zakrešti tako da mu je lice poprimilo ljubičastu boju. “Ispriku!”

Kroyeve su oči trzale od neshvaćanja, ljutnje, frustriranosti. Usne su mu se iskrivile, čeljust segrčila, šake stisnule. Sasvim sigurno u pravilniku nije bilo upute za ovakvu situaciju. Okomi se naWesta.

“Zahtijevam vidjeti maršala Burra!” zareži.

“Ja također!” zakrešti prodorno Poulder, da mu ne ostane dužan.

“Lord maršal je...” Westove usne nastave se u tišini micati. Ostao je bez ideja. Bez strategija,bez lukavština, bez zamisli. “On je...” Ovoga se puta neće moći povući preko plićina. S njim jesvršeno. Vrlo će vjerojatno i sam završiti u kažnjeničkoj koloniji. “On je—”

“Ovdje sam.”

Na Westovo posvemašnje čuđenje, Burr je stajao na ulazu u šator. Čak i u polumraku bilo jeočito da je teško bolestan. Lice mu je bilo blijedo kao krpa, a čelo mu se sjajilo od znoja. Oči su mubile upale i okružene crnim kolobarima. Usna mu je podrhtavala, noge klecale pa se pridržavao zaštap šatora pored sebe. West mu je na prednjici uniforme vidio tamnu mrlju koja je izgledala kao krv.

“Bojim se da mi... nije bilo dobro tijekom bitke”, zakrešti. “Nešto sam loše pojeo, valjda.”Ruka mu je drhtjela na štapu, a Jalenhorm mu je virio iza ramena, spreman ga uhvatiti ako počnepadati, no nekom nadljudskom snagom volje lord maršal ostao je na nogama. West se nervozno

ogleda po srditim okupljanima i zapita se što oni misle o ovom hodajućem lešu. No dvojica sugenerala bili previše zaokupljeni vlastitom zavadom da bi na to obraćali pažnju.

“Lorde maršale, moram prosvjedovati glede generala Pouldera—” “Gospodine, zahtijevam dami se general Kroy ispriča—”

Westu se učini da bi hitan napad bio najbolja obrana. “Tradicija nalaže!” prekine ih iz svegglasa. “Da prvo zapovjedniku snaga čestitamo na pobjedi!” Počne pljeskati, polako i odmjereno. Pikei Jalenhorm bez otezanja mu se priključe, Poulder i Kroy razmijene leden pogled, a zatim i oni dignuruke. “Mogu li vam prvi—”

“Prvi bih vam čestitao. Lorde maršale!”

Njihovi se štabovi uključe, pa svi oko šatora, a onda i dalje, i uskoro se čulo vatreno klicanje.

“Živio lord maršal Burr!”

“Za lorda maršala!”

“Pobjeda!”

Sam Burr trzao se i treperio s rukom na trbuhu i tjeskobnim izrazom na licu. West se odšuljanatraške, podalje od centra pažnje, podalje od slave. Nije ga to ni najmanje zanimalo. Izvukao se zadlaku, znao je, za dlaku. Ruke su mu drhtjele, u ustima je imao gorak okus, vid mu se maglio. Jošuvijek je čuo Pouldera i Kroya koji su se već nastavili prepirati, kvakati kao dvije bijesne patke.

“Moramo smjesta nasrnuti na Dunbrec, u brz napad dok još nisu na oprezu i—”

“Pih! Glupost! Bedemi su prejaki. Moramo opkoliti zidine i pripremiti dugotrajnu—”

“Koješta! Moja divizija može sutra pokositi tu tvrđavu!”

“Baljezgarije! Moramo se ukopati! Opsade su moja specijalnost!”

I tako dalje, i tako dalje. West prstima začepi uši ne bi li blokirao njihove glasove dok jeposrtao kroz isprevrtano blato. Nekoliko koraka dalje uspentra se oko kamene gromade, leđima senasloni na nju i polako klizne dolje. Klizio je dok nije skvrčen sjeo u snijeg i obgrlio koljena kao štoje to činio kad je bio mali i kad mu je otac bio ljut.

Dolje u dolini, u sve gušćem mraku, vidio je ljude kako se muvaju po bojištu. Već su počelikopati grobove.

PRIKLADNA KAZNAKiša je padala, ne tako davno, no prestala je. Kaldrma na Trgu maršala počela se sušiti i kocke

su bile svijetle po rubovima i tamne od vlage u sredini. Zrake vodenastog sunca konačno su seprobile kroz oblake pa su svjetlucale na glatkom metalu lanaca koji su visjeli s okvira, na oštricama,kukama i kliještima instrumenata na stalku. Krasno vrijeme za ovo, rekao bih. Bit će to pravidogađaj. Osim ako se zovete Tulkis, dakako, onda biste ga možda radije propustili.

Gomila je svakako očekivala uzbuđenje. Prostrani je trg bio ispunjen njihovim čavrljanjem,opojnom mješavinom uzbuđenja i ljutnje, sreće i mržnje. U prostoru za publiku ljudi su bili nagruvanirame do ramena, i još su pritjecali, ali je u loži za državne dužnosnike bilo mjesta napretek,ograđenog i dobro čuvanog ravno ispred vješala. Ta veliki i plemeniti moraju imati najbolji pogled.Preko ramena reda ispred njih vidio je fotelje na kojima su sjedili članovi Zatvorenog vijeća. Kad bistao na prste, a operacija je to na koju se ne odvažuje prečesto, vidio bi čupu nadlektorove bijelekose koju je graciozno mrsio vjetrić.

Postrance dobaci pogled Ardee. Natmureno se mrštila vješalima i polako žvakala donjuusnu. Kad samo pomislim. Nekoć sam mlade dame vodio u najotmjenija mjesta u gradu, izletištena brdu, na koncerte u Dvoranu šapata, ili ravno u svoje odaje, dakako, ako bih pomislio da je toizvedivo. Sada ih vodim na smaknuća. Osjeti najsitniji tračak osmijeha u kutu usana. Ha eto,stvari se mijenjaju.

“Kako će to izvesti?” upita ga ona.

“Objesit će ga pa isprazniti.”

“Molim?”

“Podići će ga na lancima oko zapešća i vrata, nedovoljno stegnutim da ga zadave. Zatim će garasporiti nožem i postupno mu izvaditi utrobu. Njegove će iznutrice pokazati puku.”

Ona gutne. “Bit će živ?”

“Možda. Teško je reći. Ovisi hoće li krvnici obaviti svoj posao kako treba. U svakom slučaju,neće dugo poživjeti.” Ne bez utrobe.

“Zvuči... pretjerano.”

“Tako je i zamišljeno. To je najsurovija kazna kojoj su se naši surovi preci uspjeli domisliti.Rezervirana je za one koji pokušaju nauditi osobi kralja. Nije se izvršavala osamdeset godina, kolikosam čuo.”

“A zato tolika gužva.”

Glokta slegne ramenima. “Znatiželja je na djelu, ali pogubljenja su uvijek dobro posjećena.Ljudi vole vidjeti smrt. Podsjeća ih da, koliko god prosječni, koliko god bijedni, koliko god užasni

njihovi životi postali... barem su još živi.”

Glokta osjeti tapšanje po ramenu pa se osvrne, uz nešto boli, i ugleda Severardovo maskiranolice kako lebdi tik iza njega. “Obavio sam ono. Ono u vezi s Vitari.”

“Hm. I?”

Severardove oči sumnjičavo kliznu u stranu prema Ardee, a onda se on nagne i šapne Glokti nauho. “Slijedio sam je do kuće, dolje ispod Galtove tratine, blizu trznice.”

“Znam to mjesto. I?”

“Provirio sam kroz prozor.”

Glokta ga upitno pogleda. “Uživaš u ovome, zar ne? Što si vidio?”

“Djecu.”

“Djecu?” promrmlja Glokta.

“Troje dječice. Dvije djevojčice i dječaka. I što mislite, koje boje im je kosa?”

Vidi ti to. “Da nije slučajno vatrenocrvena?”

“Baš kao mamina.”

“Ima djecu?” Glokta zamišljeno lizne desni. “Tko bi rekao?”

“Znam. Ja sam mislio da ta kuja ima kocku leda umješto pičke.”

To objašnjava zašto se tako očajnički htjela vratiti s juga. Cijelo to vrijeme čekala su je trimališana. Majčinski instinkt. Kako strašno dirljivo. Obriše suze ispod peckavog lijevog oka.“Bravo, Severarde, to bi nam moglo biti korisno. A što s onim drugim? S prinčevim stražarom?”

Severard načas digne masku i počeše se ispod nje, nervozno zvjerajući očima. “To je maločudno. Pokušao sam doći do njega... ali izgleda da je nestao.”

“Nestao?”

“Razgovarao sam s njegovom obitelji. Nisu ga vidjeli od dana prije prinčeve smrti.”

Glokta se namršti. “Dana prije?" Ali bio je tamo... vidio sam ga. “Otiđi po Frosta, i po Vitari.Nabavi mi popis svih koji su bili u palači te noći. Svakog lorda, svakog sluge, svakog vojnika. Saznatću ja istinu.” Na ovaj ili onaj način.

“Je li vam Sult to zadao?”

Glokta se žustro okrene. “Nije mi ni zabranio. Samo to obavi.”

Severard nešto promrmlja, no riječi mu se izgube u buci svjetine koja je odjednom počelapodrugljivo dovikivati. Upravo su izvodili Tulkisa na stratište. Vukao se naprijed, zveckajućilancima oko gležnjeva. Nije plakao ni tulio, niti je prkosno galamio. Samo je izgledao izmučeno,tužno i kao da trpi bol. Imao je lagane masnice po licu, tragove upaljenih crvenih točki po rukama,nogama i prsima. Nemoguće je upotrijebiti usijane igle a da ne ostave bar neki trag, ali izgledadobro, s obzirom na sve. Bio je gol, osim krpe koja mu je bila omotana oko struka. Da poštedi krhkisenzibilitet prisutnih dama. Gledati kako čovjeku prosipaju iznutrice izvrsna je zabava, no pogledna njegovu kitu, ajme, to bi bilo opsceno.

Zapisničar iskorači na čelo stratišta i počne čitati zatočenikovo ime, prirodu optužbe, uvjetepriznanja i kazne, no čak ga se i ovako izbliza jedva čulo od mrzovoljnog mrmljanja svjetine,naglašenog pokojim gnjevnim urlikom. Glokta se mrgodio i polako micao noge naprijed-natrag,pokušavajući opustiti zgrčene mišiće.

Maskirani krvnici istupe naprijed i uhvate zarobljenika, krećući se oprezno i vješto. Navukucrnu vreću preko izaslanikove glave i zatvore mu okove oko vrata, zapešća i gležnjeva. Glokta jevidio kako mu se platno uvlači i izvlači pred ustima. Očajnički posljednji udasi. Moli li se sad? Ilipsuje i bijesni? Tko bi znao, i ima li uopće veze?

Podignu ga u zrak, raširenih ruku i nogu na okviru. Težina mu je najvećim dijelom bila narukama. Na okovu oko vrata dovoljno da ga guši, ali ne i da ga ubije. Malo se opirao, dakako. Posveprirodno. Životinjski instinkt da se penjanjem, batrganjem i migoljenjem dokopa slobode. Instinktkojemu se nemoguće oduprijeti. Jedan od krvnika ode do stalka, izvuče masivan nož, kićenim gapotezom pokaže svjetini, a slabašno sunce nakratko bljesne na oštrici. On okrene leđa publici i počnerezati.

Gomila je zamuknula. Bila je gotovo smrtno mirna, osim pokojeg prigušenog šapata. Bila je tokazna koja nije trpjela izvikivanje. Kazna koja zahtijeva preneraženu tišinu. Kazna na koju ne možebiti drugoga odgovora osim zgroženog, očaranog buljenja. Tako je i zamišljeno. I tako se čula tektišina, uz možda mljackavo grgljanje zatvorenikova daha. Budući da mu ovratnik nije dao da vrišti.

“Prikladna kazna, pretpostavljam,” prošapće Ardee dok je gledala kako izaslanikova krvavautroba klizi iz njegova tijela, “za ubojicu princa prestolonasljednika.”

Glokta se sagne da joj šapne na uho. “Razmjerno sam siguran da on nije nikoga ubio. Sumnjamda je kriv samo za to što je hrabar čovjek koji nam je došao govoriti istinu i pružiti ruku pomirenja.”

Ona razrogači oči. “Pa zašto ga onda vješaju?”

“Zato što je ubijen princ prestolonasljednik. Netko mora završiti na vješalima.”

“Ali... tko je zaista ubio Raynaulta?”

“Netko tko ne želi mir između Gurkhula i Unije. Netko tko želi da rat između nas buja, širi se inikad ne završi.”

“Tko bi to mogao željeti?”

Glokta ne reče ništa. Zbilja, tko?

Ne morate se diviti tome Fallowu, ali čovjek stvarno zna izabrati dobru stolicu. Glokta se suzdahom zavali u meku podstavu, protegne noge prema vatri i stane kružiti bolnim gležnjevima uškljocavim krugovima.

Ardee je izgledala kao da joj nije ni približno toliko ugodno. No opet, jutrošnja razonodateško bi se mogla nazvati utješnim prizorom. Stajala je uz prozor i namršteno gledala van,zamišljena, jednom rukom nervozno čupkajući pramen kose. “Trebam piće.” Krene prema vitrini,otvori je i izvadi bocu i čašu. Zastane pa se osvrne. “Nećeš mi reći da je malo rano zato?”

Glokta slegne ramenima. “Znaš i sama koliko je sati.”

“Trebam nešto, nakon onoga...”

“Onda uzmi nešto. Ne trebaš mi se opravdavati. Nisam ti ja brat.”

Ona naglo okrene glavu i mrko ga pogleda, zine kao da će nešto reći, a onda srdito gurne bocuod sebe i čašu za njom, pa zalupi vratima vitrine. “Sretan?”

On slegne ramenima. “Najbliže tome što mogu biti, kad već pitaš.”

Ardee se skljoka na stolicu preko puta njega i mrzovoljno se zapilji u cipelu. “Što će sadabiti?”

“Sada? Sada ćemo provesti dokon sat uveseljavajući jedno drugo duhovitim opažanjima, aonda u šetnjicu po gradu?” Lecne se. “Polaganu, naravno. Zatim kasni ručak, možda, razmišljao sam—”

“Mislila sam na nasljeđivanje krune.”

“A”, promrmlja Glokta. “To.” Provuče ruku iza sebe i namjesti jastuk na bolji položaj, a ondase rastegne još dalje uz zadovoljno stenjanje. Čovjek bi se, dok ovako sjedi u toploj i ugodnoj sobi uovako privlačnom i ugodnom društvu, mogao pretvarati da još ima nekakav život. Gotovo je imaoosmijeh na licu kad je nastavio. “Otvoreno će vijeće glasovati. Što znači, uopće ne sumnjam, da ćeuslijediti orgija ucjena, podmićivanja, korupcije i izdaja. Karneval pogodbi, razvrgavanjasavezništava, intriga i umorstava. Veseli ples namještanja, manipuliranja, prijetnji i obećanja. To ćetrajati sve do kraljeve smrti. Onda glasuje Otvoreno vijeće.”

Ardee mu uputi onaj svoj nahereni osmijeh. “Čak i plebejske kćeri pričaju da kralj ne može jošdugo poživjeti.”

“Oho-ho”, Glokta digne obrve. “Jednom kad plebejske kćeri počnu nešto govoriti, onda je tosigurno istina.”

“Tko su favoriti?”

“A da ti meni kažeš tko su favoriti?”

“Dobro onda, reći ću ti.” Nasloni se i prstom odsutno protrlja čeljust. “Brock, naravno.”

“Naravno.”

“Zatim Barezin, rekla bih, Heugen i Isher.”

Glokta kimne. Nije ni glupa. “To je velika četvorka. Tko još, što misliš?” “Pretpostavljam daje Meed ostao bez izgleda kad je izgubio od Sjevernjaka. A Skald, lord guverner Stariklanda?”

“Vrlo dobro. Dobila bi dobar koeficijent za njega, ali bit će na popisu—” “A akomidderlandski kandidati dovoljno podijele glasače—”

“Tko zna što bi se moglo dogoditi?” Nacere se načas jedno drugome. “Ovoga bi časa mogaopobijediti bilo tko”, reče on. “A zatim valja razmotriti i eventualnu kraljevu vanbračnu djecu...”

“Kopilad? Zar ih ima?”

Glokta digne obrve. “Mislim da bih mogao ukazati na par njih.” Ona se nasmije, i on si čestitana tome. “Postoje glasine, dakako, kako to obično biva. Carmee dan Roth, jesi li čula za nju?Dvorska dama, na glasu po izuzetnoj ljepoti. Jedno je vrijeme bila kraljeva miljenica, ima tome većdosta godina. Iznenada je nestala, i kasnije se pričalo ds je umrla, možda pri porodu, ali tko bi toznao? Ljudi vole tračeve, a mlade ljepotice znaju umrijeti tu i tamo, a da nikad nisu rodile kraljevskokopile.”

“O, istina je, istina!” Ardee zatrepće očicama i odglumi da pada u nesvijest. “Uistinu smoboležljiv soj.”

“Jeste, draga moja, jeste. Ljepota je prokletstvo. Svakoga dana zahvaljujem zvijezdama što sume riješile tog bremena.” I iskesi joj krezubi cer. “Članovi Otvorenog vijeća slijevaju se u grad udesecima, a rekao bih da mnogi od njih nikada nisu ni nos promolili u Vijenac lordova. Nanjušili sumoć i žele svoj dio kolača. Žele nešto izvući iz toga, dok još imaju priliku. Lako bi to mogao bitijedini put u deset generacija da plemići trebaju donijeti stvarnu odluku.”

“Ali kakva odluka”, promrmlja Ardee i zatrese glavom.

“Upravo tako. Kampanja bi mogla potrajati, a konkurencija pri vrhu bit će nesmiljena.” Da nekažem pogubna. “Ne bih se usudio isključiti mogućnost da se zadnji čas pojavi neki autsajder. Netkotko nema neprijatelja. Kompromisni kandidat.”

“A što sa Zatvorenim vijećem?”

“Zabranjeno im je kandidiranje, naravno, da se osigura nepristranost.” Prezirno otpuhne.“Nepristranost! Žarka im je želja utrapiti narodu nekog nikogovića. Nekoga kime mogu vladati i

manipulirati kako bi se njihove privatne zavade mogle nesmetano nastaviti.”

“Postoji li takav kandidat?”

“Svatko s pravom glasa dolazi u obzir pa ih u teoriji ima na stotine, no Zatvoreno se vijeće,naravno, ne može usuglasiti oko jednoga pa se bez imalo dostojanstva jagme oko jačih kandidata imijenjaju strane iz dana u dan u nadi da će si tako osigurati budućnost i sačuvati fotelju. Moć je takonaglo prešla iz njihovih ruku u ruke plemića da im se sve zavrtjelo u glavi. A neke od njih će tako ionako završiti na panju, na to se možeš kladiti.”

“Što misliš, hoće li i tvoja završiti na panju?” upita Ardee i pogleda ga ispod tamnih obrva.

Glokta polako obliže desni. “Ako Sultova ode, moja bi vrlo lako mogla biti sljedeća.”

“Nadam se da neće. Bio si tako ljubazan prema meni. Ljubazniji nego što sam zaslužila.” Bio jeto trik potpune iskrenosti koji je već vidio da je upotrebljavala, ali je svejedno bio neobičnorazoružavajući.

“Koješta”, promrmlja Glokta, migoljeći ramenima u naslonjaču, osjetivši odjednom nelagodu.Ljubaznost, iskrenost, udobni saloni... Pukovnik Glokta znao bi što treba reći, no ja sam ovdjestranac. Još uvijek se mučio sa smišljanjem odgovora kad je hodnikom odjeknulo odrješito kucanje.“Očekuješ nekoga?”

“Koga bih očekivala? Svi koje poznajem u ovoj su sobi.”

Glokta je pozorno osluškivao kako se ulazna vrata otvaraju, no nije uspio razabrati ništa osimnejasnog mrmljanja. Kvaka se okrene i u sobu proviri služavkina glava.

“Oprostite na smetnji, ali superioru je došao posjetitelj.”

“Tko?” otrese se Glokta. Severard s novostima o čuvaru princa Raynaulta? Vitari s kakvomporukom od nadlektora? Neki novi problem koji zahtijeva rješenje? Novi komplet pitanja kojatreba postaviti?

“Predstavio se kao Mauthis.”

Glokta osjeti kako mu cijela lijeva strana lica trza. Mauthis? Nije ga se sjetio već nekovrijeme, no sada mu se u glavi odmah pojavi slika ispijenog bankara kako pruža priznanicu, uredno iprecizno ispisanu, Glokti na potpis. Priznanicu za darovanih milijun maraka. Moguće je da vas ubudućnosti posjeti predstavnik banke Valint i Balk i zatraži... usluge.

Ardee ga je namršteno gledala. “Nešto nije u redu?”

“Ne, sve je u redu”, odgovori hrapavim glasom, nastojeći ne zvučati kao da se guši. “Starikolega. Možeš li mi nakratko ustupiti ovu sobu? Trebam popričati s tim gospodinom.”

“Naravno.” Ona ustane i krene prema vratima, šuškajući haljinom za sobom po tepihu. Na pola

puta stane, osvrne se preko ramena, grizući usnu. Ode do vitrine, otvori je pa izvadi bocu i čašu.Slegne ramenima. “Trebam nešto.”

“Ne trebamo li svi?” prošapće Glokta njezinim leđima dok je izlazila. Trenutak kasnije krozvrata zakorači Mauthis. Istih oštrih kostiju lica, istih hladnih očiju u dubokim dupljama. Nešto se,međutim, promijenilo u njegovu držanju. Nekako je nervozan. Nekako tjeskoban, možda?

“O, gospodine Mauthis, gotovo nepodnošljiva mi je čast—”

“Možete preskočiti doskočice, superiore.” Glas mu je bio piskutav i škripav poput hrđavihšarki. “Nemam ego koji biste povrijedili. Draži mi je otvoren razgovor.”

“No dobro, kako vam mogu—”

“Moji poslodavci, bankarska kuća Valint i Balk, nisu zadovoljni smjerom kojim je krenula vašaistraga.”

Glokta je razmišljao punom parom. “Koja moja istraga?”

“O umorstvu princa prestolonasljednika Raynaulta.”

“Ta je istraga zaključena. Uvjeravam vas da ne—”

“Otvoreno govoreći, superiore, oni znaju. Bilo bi vam jednostavnije pretpostaviti da znaju sve.U pravilu i znaju. Umorstvo je riješeno, zadivljujuće brzo i stručno, ako smijem primijetiti. Moji suposlodavci oduševljeni rezultatima. Krivac je priveden licu pravde. Nitko nema koristi od vašegdaljnjeg kopanja po tom žalosnom slučaju.”

Govori uistinu otvoreno, bogme. Ali zašto bi Valintu i Balku smetalo što se ja raspitujem?Dali su mi novac da naživciram Gurkhulce, a sada im, kao, smeta što istražujem gurkhulskuspletku? Nema smisla... osim ako ubojica uopće nije s juga. Osim ako ubojice princa Raynaultanisu znatno bliže domu...

“Ima još par nedoumica koje trebamo razriješiti”, Glokta uspije promumljati. “Nema potrebeda se vaši poslodavci ljute—”

Mauthis korakne naprijed. Čelo mu se sjajilo od znoja, iako u sobi nije bilo vruće. “Nisu ljuti,superiore. Niste mogli znati da im to neće biti po volji. Sada znate. Ako nastavite istragu timsmjerom, svjesni da im to nije po volji... tada će biti ljuti.” Nagne se prema Glokti i gotovo prošapće.“Molim vas, saslušajte što vam govorim, superiore, kao jedna figura drugoj. Ne želimo ih naljutiti.”Imao je čudnu notu u glasu. Ne prijeti mi. Preklinje me.

“Želite li aludirati”, Glokta promrmlja, jedva pomičući usne, “na to da će izvijestiti nadlektorao svojem malom prilogu obrani Dagoske?”

“To je najmanje što bi učinili.” Mauthisovo je lice imalo nedvojben izraz. Strah. Strah na licukoje je inače bešćutna maska. Nešto u svemu tome ostavi određenu gorčinu na Gloktinu jeziku,

određenu hladnoću dužinom njegovih leđa, određeno zatezanje u grlu. Bio je to osjećaj kojeg sesjećao iz davnih dana. Bilo je to najbliže što je došao strahu nakon mnogo vremena. Drže me u šaci.Skroz naskroz. Znao sam to kad sam potpisao. Takva je bila cijena, a ja nisam imao izbora negoda platim.

Glokta gutne. “Slobodno prenesite poslodavcima da se istraga neće nastaviti.”

Mauthis načas sklopi oči i izdahne s vidnim olakšanjem. “Bit će mi drago prenijeti im tuporuku. Ugodan dan vam želim.” Zatim se okrene i ostavi Gloktu samoga u Ardeeinu salonu, prepustiga buljenju u vrata i razmišljanju što se to upravo dogodilo.

KAMENI DOMPramac čamca žestoko zastruže po kamenitoj plaži i kamenje zastenjei zagrebe po dnu. Dva

veslača zaglavinjaju iz čamca među valove i izvuku ga još nekoliko koraka dalje. Jednom kad sečvršto nasukao,požure natrag unutra kao da im voda nanosi strahovit bol. Jezal im nijemogao sasvimzamjeriti. Otok na Rubu Svijeta, krajnje odredište njihovaputovanja, mješto koje nosi ime Shabulyan,izgledao je uistinu odbojno.

Golem humak golog i jalovog stijenja, čije su oštre rtove i gole plaže grabili hladni valovi.Iznad njih izdizale su se nazubljene stijene i padine varavih sipina, naslaganih strmo uvis u prijetećucrnu planinu koja se nadvila prema mračnome nebu.

“Hoćete li se iskrcati?” upita Bayaz pomorce.

Četiri veslača nisu davali znak da se kane pokrenuti, a njihov kapetan polako odmahne glavom.“Čuli smo loše stvari o ovome otoku”, progunđa zajedničkim jezikom s tako teškim naglaskom da gase jedva dalo razumjeti. “Kažu da je uklet. Pričekat ćemo ovdje.”

“Možda se dugo zadržimo.”

“Pričekat ćemo.”

Bayaz slegne ramenima. “Onda čekajte.” Iskorači iz čamca i odgaca kroz valove do koljena.Polako i pomalo nevoljko ostatak ekipe ga je slijedio kroz ledeno more na plažu.

Bilo je to tmurno i poharano mjesto, mješto prikladno samo za kamenje i hladnu vodu. Valovisu se pohlepno pjenili uz obalu i ljubomorno sisali vodu natrag po žalu. Nemilosrdan vjetar brijao jepo toj pustari i ravno kroz Jezalove mokre hlače, šibao mu kosom po očima i ledio ga do koštane srži.Oteo je svaki trag uzbuđenja koji je možda još osjećao zbog kraja putovanja. Nalazio je pukotine irupe u kamenim gromadama i tjerao ih da pjevaju, uzdišu i nariču u žalobnom zboru.

Vegetacije je bilo iznimno malo. Nešto bezbojnih trava, bolesnih od soli, nešto trnjevitoggrmlja, više mrtvog nego živog. Nekoliko skupova usahlog drveća, malo dalje od mora, očajnički sedržalo nepopustljivog kamena, svijeno i pognuto u smjeru vjetra koji je prijetio da će ga svakogačasa iščupati. Jezal je suosjećao s njima.

“Dražesno mjestašce!” vikne, a riječi mu odlete u vjetar čim su mu izišle iz usta. “Ako stepasionirani ljubitelj kamenja!”

“Gdje bi mudrac sakrio kamen?” Bayaz mu drekne odgovor. “Među tisućama kamenja! Međumilijunima!”

Kamenja ovdje nije nedostajalo. Okruglih kamenih gromada, stijena, oblutaka i šljunka takođerje bilo u izobilju. Upravo je izraziti nedostatak bilo čega drugog činio to mješto tako jedinstvenoneugodnim. Jezal se osvrne preko ramena, osjetivši iznenadan napad panike od pomisli da bičetvorica veslača mogli odgurati čamac natrag u more i ostaviti ih nasukane.

No oni su još uvijek bili na istome mjestu, a lađa im se lagano ljuljuškala na plaži. Iza njih, uuskovitlanom oceanu, bila je usidrena Cawneilina loše sklepana kada od broda, sa spuštenim jedrimai jarbolom koji je izgledao kao crna pruga na zabrinutom nebu, i polako se pomicala naprijed-natrag skomešanjem nemirnih valova.

“Moramo se skloniti nekamo od vjetra!” Logan vikne.

“Zar na ovom prokletom mjestu uopće postoji neki zaklon?” Jezal mu vikne odgovor.

Dugostopi pokaže gore prema hridima. “Možda gore pronađemo kakvu spilju ili zaklonjenomjestašce. Povest ću vas!”

Pentrali su se po plaži, isprva klizeći po oblucima, a zatim skakutajući od jednog klimavogkamena do drugog. Rub Svijeta uopće se nije doimao vrijednim tolikog truda, u usporedbi s drugimodredištima. Hladan kamen i hladnu vodu mogli su naći u izobilju a da se uopće ne maknu sa Sjevera.Logen je imao loš predosjećaj glede ovog jalovog mjesta, no nije to imalo smisla spominjati. Lošpredosjećaj ima već deset godina. Dozvati tog duha, pronaći Sjeme, a onda otići, što prije. A štoonda? Natrag na Sjever? Natrag Bethodu i njegovim sinovima, policama neriješenih računa irijekama zle krvi? Logen se strese. Ništa mu od toga nije bilo nimalo primamljivo. Bolje da to učininego da živi u strahu, rekao bi njegov otac, no njegov je otac govorio svašta, a dosta toga nije bilo niod kakve koristi.

Dobaci pogled Ferro i ona pogleda njega. Nije se namrštila, nije se nasmiješila. Nikad nije bašnešto razumio žene, naravno, ni bilo koga drugog, ali Ferro mu je predstavljala posve novuzagonetku. Preko dana se ponašala jednako hladno i ljutito kao i obično, no sada bi mu se već gotovosvake noći zavlačila pod pokrivač. Nije mu to bilo jasno i nije se usudio pitati. Žalosna je činjenicada je ona nešto najbolje što mu se u životu dogodilo nakon dugo vremena. Ispuše obraze i počeše sepo glavi. I nije to baš neka pohvala njegovu životu, kad malo bolje razmisli.

Pronašli su spilju u podnožju hridina. Zapravo je to više bila udubina u zavjetrini iza dvijukamenčuga, gdje vjetar nije baš toliko jako šibao. Nije to bilo mješto pogodno za razgovor, no otok jebio pustara i Logen nije mogao zamisliti da će naći bolje. Treba biti realan, na kraju krajeva.

Ferro uzme mač i sasiječe kržljavo drvo u blizini pa su ubrzo imali dovoljno triješća dapokušaju zapaliti vatru. Logen se pogne i umrtvljenim prstima počne petljati po spremniku za kresivo.Propuh je vukao na sve strane oko stijena, a drvo je bilo vlažno, no nakon mnogo psovanja i prtljanjas kremenom, Logen je konačno uspio zapaliti vatru koja će poslužiti. Svi se sklupčaju oko nje.

“Izvadi kutiju”, reče Bayaz, i Logen digne težak predmet iz naprtnjače i stenjući je spusti poredFerro. Bayaz prođe prstima po njezinu rubu, pronađe neki skriveni otponac i poklopac se bešumnootvori. Unutra se nalazio komplet metalnih navoja koji su se sa svih strana protezali prema sredinigdje je ostao prostor veličine Logenove šake.

“Čemu oni služe?” upita on.

“Da predmet koji dođe unutra bude na mjestu i obložen.”

“Treba biti obložen?”

“Kanedias je tako mislio.” Takav odgovor nije nimalo ohrabrio Logena. “Stavi ga unutranajbrže što možeš”, reče mag okrenuvši se Ferro. “Ne želimo se izlagati dulje nego što je potrebno.Najbolje bi bilo da se svi držite podalje.” Zatim dlanovima dade ostalima znak da se odmaknu.Luthar i Dugostopi poplitali su se jedan preko drugoga u žurbi da se što prije maknu, no Quaijev jepogled bio uprt u pripreme pa se jedva pomaknuo.

Logen je prekriženih nogu sjedio pred treperavom vatrom i osjećao kako mu teret zabrinutosti uželucu postaje sve teži. Počeo je žaliti što se ikada upleo u ovaj podvig, no sad je bilo malo prekasnoza predomišljanje. “Pomoglo bi da im nešto ponudimo”, reče on, ogleda se oko sebe i ustanovi da muBayaz već pruža metalnu pljosku. Logen odvije poklopac i onjuši. Miris žestokog pića pozdravi munosnice kao ljubavnica koja mu je bolno nedostajala. “Cijelo si to vrijeme imao?”

Bayaz kimne. “Upravo za ovu svrhu.”

“Da sam barem znao. Mogao sam ga dobro iskoristiti u više prilika.”

“Možeš ga dobro iskoristiti sada.”

“Nije to baš isto.” Logen nagne pljosku i uzme pun gutljaj, odoli snažnom iskušenju da progutapa ispuše obraze i rasprska maglicu po vatri tako da je gruda vatre poletjela uvis.

“I što sad?” upita Bayaz.

“Sada čekamo. Čekamo dok—”

“Ovdje sam, Devetprsti.” Glas poput vjetra među stijenama, poput kamenja koje se odronjava shridi, poput mora koje otječe kroz šljunak. Duh se nadvio nad njih u plitkoj spilji među kamenjem,pokretna gomila sivog kamenja koja nije ostavljala sjenu.

Logen digne obrve. Duhovi nikad ne odgovaraju smjesta, ako se uopće potrude odgovoriti.“Ovo je bilo brzo.”

“Čekao sam.”

“Dugo vremena, pretpostavljam.” Duh kimne. “Eto, došli smo po—”

“Po ono što mi sinovi Euzovi povjeriše na čuvanje. Mora da je u ljudskome svijetu očajnostanje kad ste me potražili.”

Logen gutne. “A kad nije?”

“Vidite li vi išta?” Jezal prošapće iza njega.

“Ništa”, odvrati Dugostopi. “Uistinu je to izvanredan—”

“Začepite!” zareži Bayaz preko ramena.

Duh se nadvije blizu njemu. “Ovo je prvi mag?”

“Jest”, reče Logen, nastojeći biti što precizniji.

“Niži je od Juvensa. Ne sviđa mi se njegova pojava.”

“Što kaže?” otrese se Bayaz nestrpljivo, zagledan u zrak dosta lijevo od duha.

Logen se počeše po licu. “Kaže da je Juvens bio visok.”

“Visok? Pa što? Izvuci to po što smo došli pa da svršimo s tim!” “Nestrpljiv je”, zagrmi duh.

“Prešli smo dalek put. Ima Juvensov štap.”

Duh kimne. “Usahla mi je grana poznata. Drago mi je. Duge sam zime držao tu stvarcu, bila jeteško breme. Sad idem na počinak.”

“Dobra ideja. Kad biste samo—”

“Predat ću ga ženi.”

Duh zarije ruku u svoj kameni trbuh, a Logen se oprezno odmakne. Šaka se opet pojavi i neštoje držala, i on osjeti da je zadrhtao kad je to ugledao.

“Pruži ruke”, promrmlja on Ferro.

* * *

Jezalu se otme jecaj pa odmagli kad je Ferro na dlanove pala ta stvarčica, digne ruku dazakloni lice, a usta mu se objese od užasa. Bayaz je zurio razrogačenih očiju. Quai se čeznutljivoprotegne naprijed. Logen napravi grimasu i zaljulja se unatrag. Dugostopi gotovo posve otpuže izudubine. Jedan dugi trenutak svih je šestero zurilo u tamni predmet u Ferrinim rukama, redomnepomični, redom nijemi, bez ikakvog zvuka izuzev upornog vjetra. Bio im je pred očima. Predmet zakoji su prešli tako dalek put i za čiji su se pronalazak izložili tolikim pogibeljima. Predmet koji jeGlustrod iskopao iz dubina zemlje prije mnogo, mnogo godina. Predmet koji je najsilniji grad svijetapretvorio u poharanu ruinu.

Sjeme. Utjelovljenje Druge Strane. Sama tvar od koje je sazdana magija.

A onda se Ferro polako počne mrštiti. “To je to?” upita sumnjičavo. “Ova će stvar pretvoritiShaffu u prah?”

Istina, zapravo, sad kad je Jezal odagnao prvotni šok zbog njezina naglog pojavljivanja,stvarčica mu je izgledala kao najobičniji kamen. Grumen neugledne stijene veličine oveće šake. Iz njeuopće nije isijavao dah nezemaljske pogibelji. Nije bilo očite smrtonosne moći. Iz nje nisu šibalekipuće zrake ili udarci munje. Izgledala je, zapravo, kao najobičniji kamen.

Bayaz trepne. Dovuče se bliže, na rukama i koljenima. Zapilji se u predmet na Ferrinimdlanovima. Oblizne usne, sasvim polako digne ruku dok je Jezal gledao, a srce mu lupalo u ušima.Bayaz dotakne kamen vrhom malog prsta, a onda ga isti čas povuče. Nije u trenu usahnuo i zgasnuo.Još jedanput ga pipne prstom. Ne uslijedi gromoglasna detonacija. Nasloni dlan na njega. Ovijedebele prste oko njega. Podigne ga. I ipak je još uvijek izgledao kao najobičniji kamen.

Prvi mag zagleda se u predmet u svojoj ruci, a oči mu se sve više i više rašire. “To nije to”,prošapće on drhtavim usnama. “Ovo je običan kamen!”

Uslijedi zapanjena tišina. Jezal pogleda Logena i Sjevernjak pogleda njega, lica s ožiljcimaobješenog od zbunjenosti. Jezal pogleda Dugostopoga, a navigator uspije samo slegnuti koščatimramenima. Jezal pogleda Ferro i nastavi gledati kako se ona sve jače i jače mršti. “Običan kamen?”promrmlja ona.

“Nije to to?” procijedi Quai.

“Onda...” Značenje Bayazovih riječi tek su počele sjedati na svoje mješto u Jezalovoj glavi.“Cijeli sam ovaj put prošao... bez veze?” Puhne iznenadan nalet vjetra, ugasi bijedan plamičak i bacimu pijesak u lice.

“Možda je to neka pogreška”, pokuša Dugostopi. “Možda ima još neki duh, možda ima—”

“Nije pogreška”, reče Logen i odrješito odmahne glavom.

“Ali...” Quaijeve oči iskoče iz blijedoga lica. “Ali... kako?”

Bayaz ga je ignorirao, a mišići sa strane glave su mu se stezali i opuštali. “Kanedias. On jeimao svoje prste u ovome. Našao je neki način da nasamari braću i podmetne ovu bezvrijednu gruduumješto Sjemena koje je zadržao za sebe. Čak i u smrti, Tvorac me zakida!”

“Običan kamen?” progunđa Ferro.

“Odrekao sam se prilike da se borim za svoju zemlju”, promrmlja Jezal, kojemu je u grudimapočelo bujati ogorčenje, “i klipsao sam stotinama kilometara kroz pustoš, isprebijali su me, polomilii nagrdili... nizašto?”

“Sjeme.” Quaijeve blijede usne razmicale su se sa zuba, a dah mu je brzo šištao kroz nos.“Gdje je? Gdje?”

“Da to znam,” otrese se njegov učitelj, “misliš da bismo sad sjedili na ovom otoku Bogu izanogu i baktali se s duhovima za komad bezvrijednog kamena?” Zatim digne ruku i bijesno zavitlakamen u pod. Kamen se raspukne na komadiće koji nastave poskakivati, kotrljati se i tumbati nizbrdomeđu stotine drugih, tisuće drugih, milijun drugih, istih takvih.

“Nije ovdje.” Logen žalosno zatrese glavom. “Ako se nešto može reći—”

“Običan kamen?” zareži Ferro i skrene pogled s bačenih komadića kamena na Bayazovo lice.“Ti jebeni stari lažljivče!” Naglo ustane s čvršto stisnutim šakama uz bokove. “Obećao si mi osvetu!”

Bayaz se okomi na nju, lica izobličenog od bijesa. “Misliš da nemam prečih briga od tvojeosvete?” zagrmi, a kapljice sline polete mu iz usta u nalet vjetra. “Ili tvojeg razočaranja?” drekneQuaiju u lice, a po vratu mu iskoče žile. “Ili tvojeg izgledal” Jezal gutne i usuče se natrag u udubinu,nastojeći biti manji od makovog zrna, a Bayazov sve veći gnjev uguši njegovu ljutnju jednako naglokao što je onaj zapuh vjetra maločas ugasio slabašnu vatricu. “Nasamaren!” zareži prvi mag stišćući iopuštajući šake od besciljnog bijesa. “Čime ću se sad boriti protiv Khalula?”

Jezal se strese i skutri, siguran da će se svakoga časa netko od ekipe rasprsnuti na komadiće, iliodletjeti zrakom i razletjeti se po stijenama, ili buknuti u zasljepljujući plamen, lako moguće on sam.Brat Dugostopi odabere pogrešan trenutak da pokuša smiriti situaciju. “Ne smijemo biti potišteni,drugovi moji! Putovanje je samo po sebi nagrada—”

“Ponovi to još jedanput, ti obrijani tupane!” procijedi Bayaz. “Još samo jednom i pretvorit ćute u pepeo!” Navigator zadrhti i ustukne, a mag zgrabi svoj štap i odmaršira iz udubine prema plažitako da mu je sve kaput lamatao za njim na oštrom vjetru. Njegov je gnjev bio tolik da se jedan kratkitrenutak ideja ostanka na otoku činila primamljivije nego povratak u isti čamac s njim.

Tim zlovoljnim ispadom, Jezal je pretpostavljao, njihov je podvig proglašen potpunimneuspjehom.

“No dakle”, promrmlja Logen, nakon što su svi još neko vrijeme sjedili na vjetru. “Mislim daje to to.” Zatvori poklopac Tvorčeve prazne kutije. “Nema smisla liti suze. Treba biti—”

“Začepi jebenu gubicu, idiote!” zareži Ferro na njega. “Nemoj mi govoriti što trebam biti!” Pa iona odjuri iz udubine prema šumu mora.

Logen se lecne, ugura kutiju natrag u svoju naprtnjaču pa je s uzdahom prebaci na leđa.“Realan”, promrmlja pa se zaputi za njom. Zatim krenu i Dugostopi i Quai, oličenje mrzovoljneljutnje i nijemog razočaranja. Jezal je išao na začelju, koračajući od jednog oštrog kamena do drugog,očiju gotovo zatvorenih zbog vjetra, prevrćući cijelu tu situaciju u glavi. Raspoloženje je možda bilosmrtno tmurno, no dok se oprezno vraćao prema čamcu, iznenadilo ga je kad je ustanovio da jedvasuzbija osmijeh. Na kraju krajeva, uspjeh ili neuspjeh u ovom sumanutom podvigu njemu nikadzapravo nije ništa značio. Važno mu je bilo jedino da se sad vraća kući.

Voda je zapljuskivala pramac i bacala hladnu bijelu vodenu prašinu u zrak. Jedro se nadimalo ilamatalo, a palubne su grede i užad škripale. Vjetar je šibao Ferrino lice, no ona je stisnula oči iignorirala ga. Bayaz se bijesno pokupio u potpalublje, a ostali su jedan po jedan otišli za njim. Samosu ona i Devetprsti ostali gore i gledali more.

“Što ćeš sad?” upita je on.

“Ići gdje god mogu ubijati Gurkhulce.” Otresla se na njega bez razmišljanja. “Naći ću nekodrugo oružje i boriti se protiv njih gdje god mogu.” Ni sama nije znala je li to istina. Teško joj je bilomrziti kao prije. Nije joj više gotovo uopće bilo važno hoće li Gurkhulce pustiti da se bave svojimposlom, a ona svojim, no vlastite su je sumnje i razočaranja samo nagnali da to silovitije istrese.“Ništa se nije promijenilo. Još uvijek trebam osvetu.”

Tišina.

Pogleda postrance i vidi da Devetprsti namršteno gleda svijetlu pjenu na tamnoj vodi kao da senije nadao takvom odgovoru. Bilo bi ga lako promijeniti. “Idem kamo god ti ideš”, mogla je reći, ikome bi to štetilo? Nikome. Njoj sigurno ne bi. No Ferro nije bila u stanju staviti se tako u njegoveruke. Sad kad su se našli na kušnji, između njih se našao nevidljiv zid. Zid koji je nemoguće prijeći.

Oduvijek je bio tu.

Uspije reći samo, “A ti?” Izgledao je kao da malo razmišlja o tome, naoko ljut, glodajući usnu.“Trebao bih se vratiti na Sjever.” Reče to nesretno, i ne pogledavši je. “Imam tamo posla koji nisamni trebao ostaviti. Mračan posao koji treba obaviti. Onamo ću ići, rekao bih. Natrag na Sjever,poravnati neriješene račune.”

Ona se namršti. Račune? Tko joj je ono rekao da osveta nije dovoljna u životu. A sada samoželi poravnavati račune? Lažljiva hulja. “Račune”, procijedi ona. “Dobro.”

Ta joj riječ ostavi gorčinu u ustima poput pijeska.

Dugo ju je gledao u oči. Zausti kao da će nešto reći, no ostane tako, usta oblikovanih u riječ, s

rukom podignutom na pola puta prema njoj.

Onda kao ds je odjednom klonuo, stisne čeljust, okrene ramena prema njoj i nasloni se opet naogradu. “Dobro.” samo tako sve je bilo gotovo između njih.

Ferro se namrgodi dok mu je okretala leđa. Zgrči šake i osjeti kako joj se nokti zarivaju udlanove, strahovito jako. Opsuje u sebi, ogorčeno. Zašto nije mogla reći nešto drugo? Malo daha ipoložaj usta, i sve bi se promijenilo. Bilo bi tako lako.

Osim što Ferro nije bila sposobna za to i znala je da nikad neće biti. Gurkhulci su ubili taj dionje, odavno, i ostavili je mrtvom iznutra. Bilo je glupo od nje nadati se, a u kostima je to znala cijelovrijeme.

Nada je za slabiće.

NATRAG U BLATOCucak i Dow, Tul i Mrki, West i Pike. Njih šestero stajalo je u krugu i gledalo dolje u dvije

hrpe hladne zemlje. Niže u dolini Unijci su bili zauzeti pokapanjem svojih pokojnika, Cucak ih jevidio. Stotine njih, u jamama po dvanaestero. Bio je to loš dan za ljude, sve u svemu, a dobar zazemlju. Uvijek je tome tako nakon bitke. Samo zemlja dobiva.

Cvokot i njegovi karlovi bili su malo dalje među drvećem, pognutih glava, pokapali su svoje.Dvanaest ih je već pod zemljom, trojica ranjenih dovoljno gadno da će im se najvjerojatnijepridružiti do kraja tjedna, i još jedan koji je ostao bez šake - možda preživi, možda ne, stvar sreće.Sreća ih nije baš služila u zadnje vrijeme. Gotovo ih je pola izginulo u jednom jedinom danu. Bilo jehrabro od njih što su se držali nakon toga. Cucak je čuo njihove govore. Žalosne i ponosne govore zapoginule. Kako su bili dobri ljudi, kako su se odvažno borili, kako će svima nedostajati i tako to.Uvijek je tome tako, nakon bitke. Govori za poginule.

Cucak gutne i vrati pogled na svježe ispremetanu zemlju pod vlastitim nogama. Naporno je bilokopati na hladnoći, po tvrdom, smrznutom tlu. Pa ipak, bolje kopati nego da tebe pokapaju, rekao biLogen, a Cucak je mislio ds je to sasvim točno. Dvoje je ljudi upravo pokopao, i dva dijela sebezajedno s njima. Cathil je bila duboko ispod nagomilane zemlje, ispružena, bijela i hladna, i nikad jojviše neće biti toplo. Trodrvaš nedaleko od nje, s polomljenim štitom preko koljena i s mačem u ruci.Dva kompleta nadanja Cucak je položio u blato - nešto nadanja za budućnost i nešto nadanja izprošlosti. Sa svima je sad gotovo i nikad neće biti ništa od njih, a u njemu su ostavila bolnu prazninu.Uvijek je tome tako, nakon bitke. Nadanja u blatu.

“Pokopani na mjestu gdje su poginuli”, Tul će tiho. “Prikladno je to. Dobro.”

“Dobro?” drekne Dow i mrko pogleda Westa. “Dobro, je li? Najsigurnije mješto u čitavojbitki? Najsigurnije mjesto, rekao si im?” West gutne i spusti pogled, kao da ga grize savjest.

“Dosta, Dow”, reče Tul. “Znaš dobro da nije on kriv za ovo, ni itko drugi. Bitka je kriva. Ljudipogibaju. Trodrvaš je to dobro znao, bolje od ikoga.”

“Mogli smo biti negdje drugdje”, progunđa Dow.

“Mogli smo,” reče Cucak, “ali nismo i to je to. Ne možemo to promijeniti, zar ne? Trodrvaš jemrtav, i cura je mrtva, i svima je dovoljno teško zbog toga. Ne moraš nas još ti opterećivati.”

Dow stisne šake i duboko udahne kao da će nešto viknuti. Zatim izdahne, ramena mu se objese,a glava klone. “U pravu si. Sada više ništa ne možemo.”

Cucak pruži ruku i dotakne Pikeovu nadlakticu. “Želiš reći nešto o njoj?” Spaljeni ga čovjekpogleda pa odmahne glavom. Nije baš neki razgovorljiv tip, Cucku se činilo, i nije mu mogaozamjeriti. Nije izgledalo ni kao da će West nešto reći, pa Cucak pročisti grlo, lecne se od boli prekorebara, i sam započne. Netko mora.

“Cura koju smo ovdje pokopali zvala se Cathil. Ne mogu reći da sam je nešto dugo poznavao,ni tako nešto, ali sviđalo mi se ono što sam znao... ako to išta znači. Ne puno, rekao bih. Ne puno. Aliimala je kosti ta cura, to smo valjda svi vidjeli na putu na sjever. Trpjela je zimu i glad i ostalo inikad nije prigovarala. Da sam je barem bolje upoznao. Nadao sam se da budem, ali eto, ne dobijemočešto ono čemu se nadamo. Nije bila jedna od nas, zapravo, ali je poginula uz nas i rekao bih da smoponosni što je pod zemljom s našima.”

“Tak’ je”, reče Dow. “Ponosni smo što je s nama.”

“Pravo kažeš”, reče Tul. “Zemlja sve prihvaća jednako.”

Cucak kimne, udahne dug, drhtav udah pa izdahne. “Želi netko reći nešto o Trodrvašu?”

Dow ustukne i spusti pogled na svoje čizme, prekapajući njima po zemlji. Tul je gledao u neboi treptao, i činilo se da su mu oči zasuzile. Cucak je i sam bio na rubu plača. Da mora izreći još riječ,znao je da bi zatulio kao malo dijete. Trodrvaš bi znao što treba reći, ali u tome i jest problem, nemaga više. Činilo se da nitko nema ništa za reći. Tada istupi Mrki.

“Rudd Trodrvaš”, reče on i pogleda ih jednog po jednog u krug. “Zvali su ga UffrithskomStijenom. Na cijelome Sjeveru nije bilo većeg imena. Velik borac. Velik vođa. Velik prijatelj. Životpun bitaka. Našao se licem u lice s Krvavom Devetkom, a onda rame uz rame s njim. Nikad nije biraolakši put ako je mislio da bi to bio krivi put. Nikad se nije izvlačio iz borbe ako je mislio da se boritimora. Stajao sam uz njega, hodao uz njega, borio se uz njega deset godina po čitavom Sjeveru.” Nalicu mu se pojavi osmijeh. “Nemam se što požaliti.”

“Dobar govor, Mrki”, reče Dow, zagledan u hladnu zemlju. “Dobar govor.”

“Više nikad nitko neće biti kao Trodrvaš”, promrmlja Tul i obriše oko kao da mu je nešto upalou njega.

“Tak’ je”, reče Cucak. Samo je to uspio.

West se okrene i odvuče se između drveća, pogrbljenih ramena, bez riječi. Cucak je vidio kakomu se stišću mišići sa strane na glavi. Krivi sebe, vrlo vjerojatno. Ljudi su skloni tome kad netkoumre, Cucak je znao iz iskustva, a West mu se činio kao takav tip. Pike krene za njim, i njih sedvojica mimoiđu s Cvokotom koji je dolazio iz drugog pravca.

On se zaustavi uz grobove, namršteno spusti pogled tako da mu se kosa objesila uz lice, a ondaih pogleda. “Ne želim biti drzak. Ni najmanje. Ali trebamo novog šefa.”

“Tek ga je pokrila zemlja”, procijedi Dow i ružno ga pogleda.

Cvokot digne ruke u zrak. “Onda je ovo najbolje vrijeme da to raspravimo, rekao bih. Da nebude strke. Moji dečki su nervozni, da budem iskren. Izgubili su prijatelje, izgubili su i Trodrvaša, atrebaju se u nekoga pouzdati, to je činjenica. Tko će biti taj?”

Cucak protrlja lice. Nije još ni pomislio na to, a sad kad jest, nije znao što bi mislio. Tul Duru

Gromoglavi i Crni Dow dva su velika, opaka imena, obojica su već vodili ljude, i to dobro. Cucak ihje gledao kako stoje i mršte se jedan na drugoga. “Svejedno mi je koji će to od vas dvojice biti”,reče. “Slijedit ću bilo kojeg. Ali jasno je da jasnije ne može biti da to mora biti jedan od vas.”

Tul bijesno pogleda Dowa odozgo, a Dow mu uzvrati mrkim pogledom. “Ja njega ne moguslijediti,” zagrmi Tul, “a on mene slijediti neće.”

“To je činjenica”, procijedi Dow. “Već smo to raspravili. Ne bi funkcioniralo.”

Tul odmahne glavom. “Zato to ne može biti ni jedan od nas dvojice.”

“Ne”, reče Dow. “Nas dvojica ne možemo.” Usiše zrak kroz zube, skupi hračak u ustima iispljune ga na zemlju. “Zato to moraš biti ti, Cucak.”

“Sto, kako, molim?” reče Cucak, razrogačenih očiju i zblenut.

Tul kimne. “Ti si šef. Svi smo se složili.”

“A”, reče Mrki, ne dignuvši pogled.

“Devetprstog nema,” reče Dow, “Trodrvaša nema, i ostaješ ti.”

Cucak se lecne. Čekao je da Cvokot kaže, “Što ste rekli? On? Šef?” Čekao je da svi prasnu usmijeh i kažu mu da se šale. Crni Dow, Tul Duru Gromoglavi i Harding Mrki, a kamoli još dvadeset inešto karlova uz njih, da slušaju njegove riječi. Bila je to najgluplja ideja koju je ikad čuo. NoCvokot se nije nasmijao.

“Dobar izbor, rekao bih. Uime mojih dečki, to bih i sam predložio. Obavijestit ću ih.” Potom seokrene i odbrza kroz šumu, a Cucak ostane blejati za njim.

“Ali što je s ostalima?” protisne kad je Cvokot odmaknuo dovoljno daleko da ga ne čuje, pa sestrese kad ga je probolo u rebrima. “Dvadeset jebenih karlova je dolje, i to nervoznih! Njima trebaime koje će slijediti!”

“Imaš ti ime”, reče Tul. “Prešao si planine s Devetprstim, borio se svih onih godina zaBethoda. Nema više živog imena većeg od tvojeg. Vidio si više bitaka nego itko od nas.”

“Vidio, možda—”

“Ti si pravi izbor,” reče Dow, “gotova stvar. Nisi najveći ubojica nakon Skarlinga, pa što?Ruke su ti dovoljno okrvavljene da bih te ja slijedio, a bolji izviđač ne postoji. Znaš kako biti vođa.Gledao si najbolje na djelu. Devetprstog, Bethoda, Trodrvaša, sve si ih gledao, iz najveće mogućeblizine.”

“Ali ja ne mogu... mislim... ne bih mogao nikoga natjerati u juriš, ne kao Trodrvaš—”

“Nitko ne bi mogao”, reče Tul i kimne prema zemlji. “Ali Trodrvaš više nije u igri, žao mi je

što to moram reći. Sada si ti šef, a mi ćemo stati iza tebe. Ako netko ne želi slušati naredbe od tebe,može se obratiti nama.”

“A to će bit jedan jebeno kratak razgovor”, progunđa Dow.

“Ti si šef.” Tul se okrene i odgrabi u šumu.

“Odlučeno je.” I Crni Dow pođe za njim.

“A”, reče Mrki, slegne ramenima pa krene za njima dvojicom.

Otišli su. Pa je pretpostavio da je time postao šef.

Stajao je ondje još trenutak, treptao i nije znao što da misli. Nikad prije nije bio vođa. Nije seosjećao nimalo drukčije. Nije imao nikakvih ideja, odjednom. Nije imao pojma što bi rekao ljudimada rade. Osjećao se kao idiot. Još i više nego inače.

Klekne između grobova, zarije ruku u zemlju i osjeti njezinu hladnoću i vlažnost oko prstiju.“Žao mije, curo”, promrmlja. “Nisi to zavrijedila.” Čvršto stegne zemlju i zgnječi je u šaci. “Sretan tiput, Trodrvašu. Pokušat ću slijediti tvoje stope. Natrag u blato, kućo stara.”

Zatim ustane, otare ruku o košulju pa se udalji, vrati se živima i ostavi njih dvoje zemlji.

~~~

MOJE ZAHVALE

Četvorma ljudima bez kojih...

Brenu Abercrombieju kojega oči bole od čitanja

Nicku Abercrombieju kojega uši bole od slušanja o knjizi

Robu Abercrombieju kojega prsti bole od okretanja stranica

Lou Abercrombie koju ruke bole od držanja moje malenkosti na nogama

Kao i...

Jonu Weiru koji me razglasio Simonu Spantonu što me nije nagazio

I kako bih zaboravio...

Gillian Redfearn koja ne samo da je cijelu stvar omogućila nego ju je i poboljšala