Arheologija antičke Grčke

Prof. dr. sc. Dražen Maršić

1. Kronologija

Pojednostavljen prikaz periodizacije antičke grčke civilizacije

PERIODIZACIJA GRČKE UMJETNOSTI

1. GEOMETRIJSKI PERIOD

(1000-700 BC)

Protogeometrijski period

Ranogeometrijski period

Srednjegeometrijski period

Kasnogeometrijski period

1000-900 BC

900-850 BC

850-750 BC

750-700 BC

2. ARHAIKA(700-480 BC)

Rani arhajski period

Srednji arhajski period Kasni arhajski period

700-590(580) BC

590(580)-530 BC

530-480 BC

3. KLASIČNO DOBA(480-320 BC)

Rana klasika - Strogi stil

Klasika na vrhuncu

Bogata klasika

Kasna klasika - zrela

480-450 BC

450-420 BC

420-380 BC

380-320 BC

4.HELENIZAM(323-31 BC)

Rani helenizam

Srednji helenizam

Kasni helenizam

320-250 BC

250-150 BC

150-31 BC

2

Geometrijski period

-nadovezuje se na submikensko razdoblje (1150 - 1050.g.pr.Kr)-s pozicije arheologije to bi se moglo nazvati starije željezno doba (kronološki)-povijesno to je helenski srednji vijek (mračno doba - 1100. - 700.g.pr.Kr) - najslabije istraženo razdoblje-keramika od 6. st. ima prepoznatljive organske linije ukrasa i likove koji podsjećaju na istočnjačku umjetnost. Zato tu keramiku nazivamo - orijentalni stil

Arhajski period

-pripada željeznom dobu ali se ne zove tako-arhaios - odnosno stara ili drevna civilizacija u odnosu na klasični period-700.g.pr.Kr. - 480.g.pr.Kr (500. u nekim područjima)-u arhajskom razdoblju pojavljuje se značajnija arhitekture, glavni oblik grčke arhitekture je hram koji se razvija iz mikenskog megarona-pojava kurosa i kora

Klasika

-“najbolja”, “prvorazredna”-izraz se koristio i u vojsci za prve redove-5. i 4. st. pr. Kr.-povijesno gledano obuhvaća period kada je Grčka bila mozaik nezavisnih država slobodnih od straha od strane dominacije nakon Perzijskih ratova.

Helenizam

-naziv - njemački autor 19. st. - prema nazivu za helenizirane Židove (koji su prihvatili grčke običaje) - helenistoi-nastupa sa ~ Aleksandrom V. (Makedonskim)-sa njim Grčka civilizacija ulazi u rimsku civilizaciju146 g. pr. Kr. - Grčka postaje rimska provincija

3

2. Geometrijski period

4 faze:-protogeometrijski period 1050 - 900g.pr.Kr.-rani geometrijski period 900 - 850g.pr.Kr.-srednji geometrijski period 850 - 750g.pr.Kr.-kasni period 750 - 700g.pr.Kr.

-Seoba Dorana i njihovo osvajanje Peloponeza, prilikom kojeg je uništena mikenska civilizacija, u tradiciji je poznata pod nazivom „povratak Heraklovica“, buduci da su svojim pretkom proglasili ahejskog mitskog junaka Herakla. Ti događaji korespondiraju s početkom željeznog doba. ~1150.gpr.Kr. su uglavnom svi mikenski spomenici uništeni.-Taj period između 1150. g. pr. Kr. i 1050. g. pr. Kr. se naziva submikenski period, i to je tranzicija iz mikenske u grčku civilizaciju.-Ovaj period se najbolje može pratiti na području Atike (pod tim nazivom podrazumijevamo šire područje grada Atene).-Geometrijski period je karakterističan po posudama koje su po svojoj formi i podjeli na veći broj traka (horizontalnim frizovima) slične mikenskima, ali na njima nestaje figuralna dekoracija (životinjske, ljudske figure, mitološka bića, i sl.) već se zadržava geometrijska dekoracija najjednostavnijeg karaktera - koncentrične kružnice ili polukružnice - koje zauzimaju jedan, eventualno dva friza posude, dok je ostatak neukrašen. -Prva stoljeca razvoja grčke civilizacije (od kraja 11.st do sredine 8.st.pr.Kr.) iz povijesne perspektive se nazivaju „mračno doba Grčke“ ili „helenski srednji vijek“. Do kraja 8.st.pr.Kr. nema podataka literarne naravi jer nema pisma, pa time ni pismenih ni epigrafskih izvora.-Krajem 8.st.pr.Kr Grci preuzimaju pismo od Feničana, prilagođavaju ga svom jeziku i nastaje grčki alfabet. Prema arheološkim spomenicima najranija pojava ovog pisma seže negdje u 730/720.g.pr.Kr.-Prema Jamesu Whitley-u najvažniji kronološki reperi za geometrijski period su bili osnivanje Megara Hyblaea-e i Syracuse (grčke kolonije na Siciliji). Za datume njihova osnivanja znamo preko grčkih pisaca Tukidida i Euzebija.-U koloniji Pithekoussai na otočicu Ischia kod Napulja su pronađeni fragmenti grčke geometrijske keramike i također skarabej s imenom faraona Bocchoria. -Ustaljena podjela geometrijskog perioda se odnosi na Atenu i njenu najbližu okolicu-Atena - istraživanja počinju skoro odmah nakon osamostaljenja Grčke, postaje glavni grad, a jedna od prvih zadaca je bila očistiti atensku akropolu od ostataka iz bizantskog i otomanskog vremena itd., počinju se sastavljati neke građevine kod kojih je to bilo moguce, npr. Hram Atene, Nike Polias itd., najkasnije do 9.st Atena je glavni umjetnički centar u Grčkoj

4

2.1. Protogeometrijski period (1050 - 900.g.pr.Kr)

-Najstariji period se naziva protogeometrijski (onaj koji prethodi pravom geometrijskom periodu)-~1000g.pr.Kr. dolazi do promijena u ritusu pokapanja. Ritus inhumacije koji su mikenjani koristili je zamjenjen sa ritusom incineracije (spaljivanje) i odlaganja ostataka u urne. Najljepši primjeri se nalaze na atenskim grobljima Kerameikos i Dipilon. Naravno, to nije generalna pojava, npr. u Ateni se djeca se inhumiraju, dok se samo odrasli spaljuju i njihovi ostaci se stavljaju u urne. U Korintu i Argosu, u kasnijim razdobljima prevladava inhumacija, dok se na Kreti podjednako koristi i inhumacija i incineracija. -Groblja na području Atike su najbolje istražena, pa zato imamo najviše podataka. Svi drugi centri rade pod utjecajem Atene u vecoj ili manjoj mjeri.-Urne se obično polažu u manje jame iskopane u četvrtastim rovovima i slažu se jadna do druge, jama se poklopi pločom ili nečim drugim, oko urne mogu biti grobni prilozi, keramičko posuđe, a onda se taj grob zatrpava humkom da se obilježi ili se označava velikim keramičkim posudama koje funkcioniraju kao nadgrobni spomenici.-Kad grobne posude zamijene nadgrobne statue, završava geometrijski i počinje orijentalizirajuci period.-Za sahranjivanje ostataka starijih žena koristile su se posude sa drškom na trbuhu, dok su za sahranjivanje muškaraca bile posude sa drškom na vratu.

-Najviše nalaza iz ovog perioda imamo u vidu keramike.-Jedino što je zajedničko keramici svih doba sa mikenskom je podjela na frizove, a karakteristična je po geometrijskoj dekoraciji. U ovom još uvijek ranom periodu Grčke civilizacije, geometrijska dekoracija je ograničena na mali dio posude

2.2. Rani geometrijski period

-U prvoj polovici 9.st. javlja se meandar (naziv je dobio po rijeci Meandar u Maloj Aziji koja teče krivudavo). To je tipičan ukras za ovo razdoblje. Počinje se javljati i kompleksnija geometrijska dekoracija koja ispunjava cijelu posudu (horor vacui - strah od praznog prostora).-Osim meandra počinju se javljati i cik cak linije, trokutici, koncentrični krugovi, svastike itd. One frizove koji nisu tako ukrašeni premazuje se firnisom tako da je samo mali dio posude ostavljen u originalnoj boji.-U Ateni i Argolidi se javlja rani geometrijski stil. U Ateni traje od oko 900.pr.Kr. do oko 860.pr.Kr, dok u Argolidi i Korintu traje malo duže što znači da Atena prednjači u inovacijama

5

2.3. Srednji geometrijski period

-traje od oko 850.g.pr.Kr do oko 750.g.pr.Kr; najranije završava u Ateni, a nešto kasnije u Korintu i nekim drugim centrima-Zoniranje posuda sve više uzima maha, trake su sve gušće i pliće, pa posude počinju nalikovati košarama (bar što se Atene tiče). Međutim, najkarakterističnije je to da se pojavljuje prvi puta nakon dugo vremena figuralna dekoracija. Najprije su to životinjske figure.-Dipilonska amfora (~770.g.pr.Kr.) je visoka 165 cm i podsjeca na košaru. Životinjski friz se nalazi na vratu posude, dok prizor između drški prikazuje prothezis - scenu izlaganja tijela sa ženskim figurama koje nariču za pokojnikom s rukama na glavi.To je najvažniji friz, pojava ljudske figure je još uvijek kontroverzna - neki kažu da je to znak povratka mikenske tradicije, neki da je to utjecaj orijenta. Dipilonska amfora je služila kao nadgrobni spomenik.-“Dipilonske vaze” - opceniti naziv za specifičnu keramiku sa nekropole pokraj Dipilonskih vrata-Praktički se u grčkoj geometrijskoj umjetnosti kasnog srednjeg geometrijskog perioda i kasnog geometrijskog perioda javljaju tri scene sa ljudskim figurama - scena izlaganja pokojnika, scena sa pogrebnom procesijom koja korača prema mjestu ukopa i scena trke kola u čast pokojnika.-Ovakvi nadgrobni krateri su bili rezervirani za najviše pozicionirane članove društva, pripadnike ratničke aristokracije...-Što više odmičemo prema kraju geometrijskoga perioda to sve veću površinu posuda zauzima figuralna dekoracija.-Atenski geometrijski krater je još jedan krater koji je služio kao nadgrobni spomenik. Potječe iz druge polovice 8.st.pr.Kr. Ovdje vidimo scenu pogrebne procesije, kola vuku tijelo pokojnika i tu je sama procesija sa osobama koje tuguju i trka kola u čast pokojnika.-Po prvi put se u grčkoj umjetnosti javljaju i motivi koji nemaju veze sa svijetom mrtvih, nego se javljaju narativne scene koje su preuzete iz grčke oralne, odnosno već pismene, književnosti (krajem srednjeg i početkom kasnog geometrijskog perioda se počinju epovi zapisivati).

2.4. Kasni geometrijski period

-dijeli se na I i II-U ovo vrijeme je grčko kopno bili siromašno i započelo se kolonizacijom (masovna je započeta 80-ih godina 8. st. pr. Kr., krajem srednjeg geometrijskog perioda).-Počinju se javljati teme mitološkog ili literarnog karaktera. Na fragmentu jednog geometrijskog kotla iz 8.st.pr.Kr. gdje jedan friz zauzima prikaz broda i ratnika kojim se dijelom bore na suhome, a dijelom na brodu. Ovaj prikaz bi se mogao povezati sa utjecajem Homerove Ilijade.

6

-Još uvijek je to samo siluetno slikarstvo koje koristi najjednostavniju paletu boja, kasnije se počinju prikazivati i detalji.-Onog trenutka kada figuralna dekoracija gotovo u potpunosti izbaci geometrijsku tada praktički završava geometrijski period. To se događa krajem 8. st. pr. Kr. kada započinje najstariji dio arhajskog perioda, odnosno, orijentalizirajući period grčke umjetnosti.

-8.st.pr.Kr. kronološki pripada razdoblju geometrijskog perioda-Po prvi put raspolažemo povijesnim podacima jer je ovo vrijeme pojave grčkog alfabeta. To je najstarije pismo u kontinuiranoj uporabi, uz neke promjene se koristi i danas. Nastaje krajem 9. i početkom 8.st.pr.Kr.-Grčkom alfabetu su prethodili linear B i ciparsko slogovno pismo koje se koristilo na Cipru od 11. do 4.st.pr.Kr. Michael Ventris je dešifrirao linear B preko ciparskog slogovnog pisma koje je pisano i grčkim i starociparskim i pomocu dvojezičnih natpisa je i dešifrirano. -Linear B su koristili mikenjani koji su govorili grčkim jezikom, a razvilo se iz lineara A koje nije pisano grčkim jezikom-Linear C je pisan starim ciparskim pismom, koristili ga i Grci i Ciprani dok nije u 4. st zamjenjen grčkim alfabetom-Grčki alfabet je nastao iz feničkog alfabeta koji je bio jedan od najstarijih fonetskih pisama (za svaki glas 1 znak) i korišten je u dvije varijante - halkidskoj i jonskoj-Odmah po nastanku alfabeta zapisani su Ilijada i Odiseja (što se očituje i po motivima na keramici) i počinju se javljati predmeti sa natpisima-Pitekusaj (Pithekoussai) je jedna od najstarijih grčkih kolonija (eubejci je osnovali) u kojoj je pronađeno stotinjak grobova i neki od najstarijih primjera posuda sa urezanim ili pisanim natpisima. Nalazi se na otoku Ishiji kod Napulja-Nestorov pehar iz Pitekusaja (740/720.g. pr. Kr) je jedan od prvih primjera pisanim spomenika. Natpis pisan sa desna na lijevo glasi:“ja sam Nestorov pehar, tko iz mene pije bit ce obdaren plamenom Afrodite”. Ovaj pehar je zapravo posuda tipa kotyla.-u početku su Grci pisali sa desne na lijevu stranu, a poznavali su i tzv. bustofedon, sa lijeve na desno pa sa desne na lijevu...

Nestorov pehar

7

2.5. Sitna figuralna plastika

-U geometrijskom periodu nije dokazana prisutnost monumentalne skulpture, što ne znači da je nije bilo. Dakle, skulpture su postojale, ali rađene od drva (ksoana kipovi). Znamo iz pisanih izvora da je u Erehteionu stajala drevna drvena statua u Ateninoj celi.-Figurica kentaura koja je pronađena na nekropoli Lefkandi na otoku Eubeji (na istočnoj strani grčkoga kopna), mitološko biće, od terakote, oslikana geometrijskom dekoracijom sličnoj onoj sa geometrijskog posuđa. Datira se u 10. st. pr. Kr. i pronađena je u grobnici. -Zatim jedna zavjetna figurica konja, jako podsjeća na atenske dipilonske vaze, ovaj konj je identično modeliran kao oni sa Dipilonskih vaza. Uskog srednjeg dijela, širokog prednjeg dijela sa grivom, stoji na rešetkastoj podlozi. Datira se u 8. st. pr. Kr. -Jedna grupa - borba ratnika ili heroja i kentaura iz sredine 7. st. pr. Kr. iz prijelaza iz srednjeg u kasni geometrijski period. Nezgrapno prikazana, dodiruju se rukama. -Osim primitivne modelacije, vrlo je često ukrašena tehnikom urezivanja, pečatiranja. -Pored brončane plastike, ima primjera figurica od bjelokosti (poznatih 4 do 5), najviše sa dipilonske Akropole. Ponovna prisutnost ovih figurica je značila obnova trgovinskih veza (koje su pukle krajem mikenskog perioda), jer je najbliža destinacija za uvoz bila Sirija

8

2.6. Graditeljstvo

-Geometrijski period je razdoblje osnivanja nekih od kasnije dobro poznatih grčkih svetišta kao što su: Artemidin hram u Efezu, Zeusov u Olimpiji, Apolonov u Termu, Herin na Samosu...-Iz protogeometrijskog razdoblja imamo sljedece građevine:-Heroon u Lefkandiju iz 10.st.pr.Kr koji podsjeca na mikenski megaron. Imamo malo predvorje, imamo jedno predsoblje, zatim glavnu odaju i ovdje se pridodaju dvije prostorije i imamo apsidalni završetak građevine. Ova je građevina bila dvobrodna, bila podijeljena redom drvenih debala. Gotovo smo sigurni da je imala krov na dvije vode. Ovo je gotovo peripteralna građevina (najčešći tip građevine u grčko, pojednostavljeno rečeno, hram koji je okružen kolonadom stupova) duga 40-ak metara. Ovo je grobnica, a ne hram, ali grobnica nastala po uzoru na hramsku arhitekturu. Ovdje su ukopani ratnik-poglavar i njegova žena (i njegov konj). (Naziv Heroon dolazi od riječi „heroj“ - grobnica je bila posvecena ratniku-poglavaru koji je bio heroj). Tu je pronađen kentaur kojeg smo maloprije spominjali. Problem je prethode li ovi grobovi građevini, prethodi li građevima grobovima ili su nastali zajedno.

-iz srednje geometrijskog perioda imamo sljedece građevine:-Thermum ili Thermon, vrlo važan lokalitet u Etoliji, srednjoj Grčkoj, zato što je su na jednom mjestu dokumentirane tri građevne faze, od kojih su dvije iz geometrijskog perioda. Geometrijskom periodu pripada hram iz 9. st. pr. Kr. iz srednjeg geometrijskog perioda kod kojega se uočava sličnost sa građevinom iz Lefkandije. Vidimo pronaos (nema pravog predsoblja), glavna odaja i apsidalni završetak. Nema dokaza o stupovlju sa strane. Svetište je posvećeno Apolonu. 2. faza je iz razvijenog geometrijskog razdoblja a 3. faza je Apolonov hram iz arhajskog razdoblja.U 8. st. pr. Kr. uz tu građevinu nastaje mlađe svetište koji je u unutrašnjosti pravokutna građevina. Sredinom 7. st. pr. Kr. se to svetište obnavlja i gradi se Apolonov hram u Termumu u Etoliji koji je imao drvene stupove. Sigurno znamo da je hram imao zidove od cigle, drvene stupove i oslikane terakotne metope od kojih je nekoliko izvrsno sačuvano. Vidimo transformaciju iz ranog geometrijskog perioda, megaroidnog tlocrta do klasičnog grčkog dorskog periptera.

9

-Evo još jedno svetište geometrijskog perioda: -Herino svetište na otoku Samosu ili prvi Heraion - koje je sagrađeno negdje 800. g. pr. Kr. Jednostavna građevina dugačka 100 grčkih stopa, široka 6,5m, pa se još naziva hecatopendom. Dvobrodna građevina podijeljena redom drvenih stupova, sa tri drvena stupa na pročelju. Na dnu te građevine je bilo postolje sa drvenim kultnim kipom - ksoanom. Zidovi su bili od kamena, grubih cigli, drveni stupovi sugeriraju da je građevina imala dvoslivni krov i da je vjerojatno bila slična građevini u Lefkandiji. Po lokalnoj legendi, Hera je rođena upravo na Samosu (po nekima na Argosu) ispod jednog stabla konopljike („stablo nevinosti“).

-Heraion u Olimpiji je izgrađen cca. 600g.pr.Kr. i to je najstariji takav hram. Pauzanije u 1.st.n.e. spominje da u stražnjoj prostoriji ovog hrama još uvijek stoji jedan stup od hrastovine. Inače su u svim grčkim hramovima stupovi izvorno bili drveni ali kako su s vremenom propadali, mijenjali su se kamenim. (arhajski period!!!!)

-Heraion kod Argosa je bio posvecen argijskoj Heri (Hera Argeia) -Malo Apolonovo svetište u Eretriji koje se datira u 8. st. pr. Kr. Mali prostilni hram sa dva stupa na pročelju, sa jednom malom strehom i vjerojatno otvorom iznad za osvjetljavanje. Imao je drveni kostur, slamnati krov i zidove od opeke.

-U ruševinama dvaju svetišta, Herinom u Argosu i Herina u Perahori kod Korinta su pronađeni mali terakotni modeli samih svetišta. Ovi terakotni modeli hramova pokazuju da su hramovi u početku izgledali poput velikih kuca u kojima su mogli živjeti poglavari. Teorija je da su te kuce ishodište grčkog hrama, ne negirajuci i povezanost s megaronom. Osim rezidencijalne imale su i ceremonijalnu ulogu, a onda polako prelaze u hramove.

10

3. Arhajski period

-Arhajski period je dobio naziv prema grčkoj riječi arhaios, što bi značilo, star ili drevan, što u doslovnom prijevodu znači razdoblje stare ili drevne grčke umjetnosti. Kod naziva "stara umjetnost" se misli da to razdoblje koje prethodi onoj najboljoj, klasičnoj grčkoj umjetnosti. -Arhajska grčka umjetnost se dijeli na tri razdoblja: stariji, srednji i mlađi arhajski period.-Ne postoji potpuno suglasje kod znanstvenika za koje se točno razdoblje može koristiti naziv arhajski period - postoje dvije grupe znanstvenika - oni koji smatraju da se za početak arhajskog perioda može uzeti razdoblje od oko 750.g.pr.Kr, ali vecina smatra da je početak negdje oko 700.g.pr.Kr. pri čemu se za najstariju fazu arhajskog perioda mogao koristiti naziv orijentalizirajuci period.

-Stariji arhajski period se podudara sa razdobljem grčke kulture i umjetnosti koji je još definiran nazivom orijentalni ili orijentalizirajući stil grčke umjetnosti koji se okvirno datira u 7. st. pr. Kr. (od oko 700. do oko 590. g. pr. Kr.).-Orijentalizirajuci jer se u tom trenutku Grčka ponovno okrece Istoku, ponovno su uspostavljene trgovačke veze koje su prekinute pred kraj mikenske civilizacije.-Pojava ovog stila se prati preko dvaju elemenata - preko pojave divljih zvijeri (lavova, fantastičnih bića kao što su sfinge, grifoni, meduze, itd.) i biljne dekoracije (palmete, lotosi, itd.). Pojava tih dviju kategorija dekoracije označava početak arhajske umjetnosti i orijentalizirajućeg stila. -Osim što su oslikavali orijentalne motive, obrise i detalje su i urezivali (rovašenje, incizija). Te tehnike su preuzeli sa importirane feničke robe, sa brončanih feničkih posuda čiji su frizovi bili urezani; najstariji primjerci nemaju tehnike urezivanja.

3.1. Crnofiguralno slikarstvo

-Od sve grčke keramike iz ovog starijeg arhajskog perioda najvažnija je korintska te atenska (atička) keramika. Sve grčke pokrajine su imale radionice takve robe, no, korintske i atenske radionice su imale najveću važnost i najveći utjecaj na druge radionice.-Protoaticka skupina vaza - pretece velike tradicije oslikavanja vaza koja ce se uskoro razviti u Atici, pokrajini oko grada Atene; druga porodica orijentalnih posuda poznata je pod imenom protokorintskih vaza i naznačuje kasniju lončarsku proizvodnju u Korintu (živahni životinjski motivi i dokaz su tijesnih veza sa Bliskim istokom) npr. protokorintska bočica za mirise u obliku sove.-Atena i Korint su imali keramičarske četvrti.-Luksuzno crnofiguralno posuđe je korišteno u posebnim prigodama, npr. banket ili simpozij koji se održavao u aristokratskim kucama, a sudjelovali su samo muškarci koji su tu jeli, pili, sudjelovali u društvenim igrama, npr. Kotabos - popije se vino iz posude, a sa zadnjih nekoliko kapi se gađa neki predmet ili osoba u prostoriji.

11

3.2. Protokorintsko i korintsko crnofiguralno slikarstvo

-Korintska keramika s kraja 8. i 7. st. pr. Kr. (730. - 630.g.pr.Kr) se naziva protokorintski stil na kojem se dešavaju revolucionarne promjene u odnosu na geometrijski period.-Nakon tog prvog, početnog razdoblja upotrebe oslikavanja posuda isključivo primjerima siluetnog slikarstva, bilo animalnim, bilo vegetabilnim motivima, od početka 7. st. pr. Kr. korintski slikari uvode novu tehniku ukrašavanja i oslikavanja. Počeli su šilom urezivati detalje kao što su obrisi figura, dijelove ili detalje odjeće, ratničke opreme, detalje glave itd. Tu su tehniku preuzeli sa importirane , najvecim dijelom feničke luksuzne robe. -Uz upotrebu osnovne tamne crne boje, oni uvode u upotrebu crvenu i ljubičastu.-Tipovi posuda na kojima se javlja su pretežito posude malih dimenzija kao što su aribalosi, alabastroni (posudice za držanje parfema, pomasti, miomirisnih ulja), skifosi, mali pehari, pikside, te kozmetičke cilindrične kutije. Od većih posuda su češće oinohore, krčazi ili pokali. Pretežno su to posude manjih dimenzija, ne više od 7-8 cm.-Jedna od možda najpoznatijih, i najljepših, primjeraka protokorintskog slikarstva je čuvena Chigi vaza, koja se naziva po zbirci u kojoj se svojevremeno nalazila (nađena u etrurskoj grobnici), a datira u sredinu 7. st. pr. Kr. Tu su do maksimuma upotrijebljena crvena i bijela boja, a manje ljubičasta. To je veća posuda podijeljena u tri glavna friza figuralnog karaktera. Posuda je rekonstruirana jer je bila sačuvana samo u fragmentima. Na vrhu je prikaz dviju vojski koje se sukobljavaju. U sredini je prikaz lova gdje vidimo ratnike sa kopljima koji napadaju jednog lava. Sa strane je figura grifona. Na dnu je još jedna scena lova gdje psi progone svoju lovinu, jednoga zeca, i jednog lovca koji čuči u zasjedi iza jednoga drva. Sada su prikazani svi detalji ratničke opreme. Ovakvi su prikazi bili dragocjeni za poznavanje grčkog naoružanja tog vremena.-U protokorintskom slikarstvu nema narativnog stila, najčešce su to samo prikazi orijentalnih motiva, divljih životinja itd....-Pri kraju 7. st. pr. Kr. protokorintski stil još ima prevlast na tržištu, no, zbog masovne produkcije gubi na kvaliteti. Ovo je otprilike vrijeme kada atenski majstori prihvaćaju tehniku urezivanja i neke elemente protokorintskog slikarstva, u prvom redu frizove sa životinjama i nadnaravnim, mitološkim bićima. Tada slijedi razvoj atenskog slikarstva i onda konačna prevlast atenskog crnofiguralnog slikarstva koja će se dogoditi u 6. st. pr. Kr. -Protokorintski stil završava negdje krajem 7. st. pr. Kr. iako se nastavlja u 6. st. pr. Kr., no, sada se naziva korintski stil.-Jedan primjer protokorintskog stila - posuda koja je pronađena u etruščanskom Cerveteriu, a potpisana je od strane grčkoga slikara Eurytiosa. Datira se oko 600. g. pr. Kr. To je jedan tipični korintski figuralni krater, uz friz sa konjanicima imamo iznad prikaz gozbe, Eurytios i Heraklo na simpoziju, koji je ipak više bio karakterističan za etruščansku umjetnost, pogotovo za zidno slikarstvo, iako nije stran ni Grcima. Na ovoj posudi vidimo nešto što će pred kraj 7. st. pr. Kr. postati vrlo popularno - ispisivanje natpisa.-Jedan od najljepših prikaza grčkih banketa je onaj pronađen u jednoj grobnici kod Pestuma u Italiji koja se datira oko 480/470.g.pr.Kr. (rana klasika) - jednostavna grobnica

12

od vapnenačkih ploča koje su oslikane, zove se Grobnica skakača u vodu zbog jednog karakterističnog prikaza na ploči poklopnici, na bočnim stranama su prikazi simpozija.

3.3. Protoatičko i atičko slikarstvo

-Protoatičko i atičko slikarstvo vremenski ide paralelno sa protokorintskim stilom. Od oko 720. g. pr. Kr. do oko 630. g. pr. Kr. -Atenski keramičari su preferirali velike posude kao što su amfore, hidrije, krateri, slično onima koje smo vidjeli u geometrijskom razdoblju, i oni su ostali vjerni tradicionalnom siluetnom slikarstvu bez upotrebe šila i urezivanja. -Sir John Beazley - najviše istraživao grčku keramografiju u 20.st i smatra se jednim od najvecih klasičnih arheologa 20.st, bavio se samo grčkim slikanim vazama, rekonstruirao je polovicu produkcije atičkih radionica.-Počet cemo sa slikarom koji nosi pseudonim slikar Polifema (Polyphemos Painter). Ovaj slikar ime dobiva po amfori koja prikazuje scenu na vratu posude gdje Odisej i njegovi drugovi osljepljuju kopljem Polifema. Odisej koji stoji ispred Polifema je dat kao jedna obrisna figura, a njegovi drugovi kao tamne siluete. Donji dio posude ispunjaju stilizirani vegetabilni ornamenti. Na detalju vidimo da se Polifem napio, u ruci drži jedan skifos, i taj propust koristi Odisej. Ponovno vidimo rozetice, svastike i druge ornamente iz geometrijskog perioda. Amfora je datirana u 675.g.pr.Kr. -Kraj protoatičkog slikarstva, odnosno, početak atičkog (atenskog) crnofiguralnog slikarstva, označava upravo ova amfora, koja je pronađena na Dipilonu i pripisana slikaru Nesosa (Nesa) koji je svoj pseudonim dobio prema karakterističnoj sceni na vratu amfore u kojoj Heraklo ubija kentaura Nesa. Postoje natpisi lijevo od figure Herakla i desno od figure Nesosa koji točno kazuju njihova imena: Erakles i Netos. Ovom slikaru Nesosa je pripisan veći broj posuda, no, ova se smatra najvažnijom.-Pravi atenski (atički), ne više protoatički, crnofiguralni stil se može pratiti od kraja 7. st. pr. Kr. sve do oko 630. g. pr. Kr.-Kronološki istom razdoblju pripada i slikar koji se naziva slikar Gorgone koji je oslikao jednu veliku posudu tipa dinosa. Posuda se danas čuva u muzeju Louvre. Vidimo detalj gdje Gorgone progone Perzeja što je ubio njihovu sestru Meduzu. Ovdje se već započelo sa tehnikom urezivanja, imamo dvostruke urezane linije i na detaljima Gorgone. Također kao i kod slikara Nesosa imamo motive vijenaca sa palmetama i lotosima iako je slikar Gorgone je za koje desetljeće mlađi od slikara Nesosa.-Svaka posuda je gotovo bila unikat, ali postojale su i one koje su se proizvodile pomoci kamenih i glinenih kalupa što znači da su se serijski proizvodile.-Došli smo do prvog atenskoga majstora kojem nam je poznato njegovo pravo ime, slikar Sophilos. Njegova se djelatnost datira negdje uz sam početak 6. st. pr. Kr. oko 580. g. pr .Kr. Pripisuje mu se nekih dvadesetak posuda, ali je njegov potpis pronađen na tri. Na jednoj posudi tipa dinos koju potpisuje slikar Sophilos osim upotrebe korintskih životinjskih frizova i nadnaravnih bića, vidimo i mitološke scene. Na glavnom frizu je prikazana scena vjenčanja Peleja i Tetide, Ahilovih roditelja. Ahil je najveći grčki junak, i vjenčanje njegovih roditelja je bila vrlo važna mitološka tema. Ovdje je prikazan

13

mladoženja Pelej ispred svoje kuće kako dočekuje uzvanike, redom grčke bogove. Kraj njega je ispisano i njegovo ime, pa i svih tih božanstava, npr. Dioniz... Pomoću boje se radi distinkcija između muških i ženskih figura. Slikar je očito bio svjestan svoje veličine, i taj njegov potpis je zapravo garantirao kvalitetu. Natpisima se imenuju figure, scene i građevine. Zato su ovakve posude, prave biblije grčke mitologije.-Najvažniju atensku crnofiguralnu vazu je oslikao atenski slikar Kleitias koji je, u paru sa keramičarom Ergotimos-om, potpisao 5-6 posuda. Na posudi se dva puta javljaju imena ovih dvaju majstora. Ova Francois vazu, koju je pronašao talijanski arheolog Allesandro Francois, po kojemu je dobila ime, je pronađena na etruščanskom nalazištu Vulci u srednjoj Italiji na području današnje Toskane. Danas se čuva u arheološkom muzeju u Firenci. Posuda je visoka oko 67 cm i podijeljena u sedam frizova. Na vratu kratera je prikazana scena lova na kalidonskog vepra, motiv iz Arkadije u čijem lovu sudjeluju neki od najvećih grčkih junaka kao što su Tezej, Meleagar, itd. Ispod njega se odvija trka dvokolica u Patroklovu čast, koji je bio Ahilov prijatelj. U borbi su zamijenili oklope i ovaj je poginuo umjesto njega. Glavni friz, jedini koji ide cijelom posudom prikazuje istu scenu koju smo vidjeli kod Sofila, vjenčanje Peleja i Tetive, prikazan vrlo slično. Na pročelju jedne zgrade Pelej dočekuje uzvanike. Ispod toga je friz iz trojanskog kruga sa Ahilom koji progoni Trojane. Još jedan friz sa sfingama, grifonima i životinjskim figurama te friz sa borbom pigmejaca i ždralova. Na drugoj strani Francois vaze se nalazi iskrcavanje Tezeja i atenskih djevojaka i mladića nakon povratka sa Krete gdje je ubio minotaura. Zatim borba Kentaura i Lapita na Peritojevu vjenčanju. Friz sa prikazom povratka Hefesta, kojega je Hera bacila sa Olimpa na koji se on vraća na muli. Upotrijebljena boja je crna, mjestimice crvena i ljubičasta. Pošto sama posuda nije velika a podjeljena je u 7 frizova, oni su poprilično minijaturni. Vaza se datira u 570.g. pr. Kr.-Lydos, jedan kontroverzni majstor, čija se signatura pojavljuje na dva fragmenta s pripisanim velikim brojem posuda. Njegova se djelatnost datira negdje u sredinu 6. st. pr. Kr, oko 550. g. pr. Kr. Uglavnom je oslikavao veće posude na način da gotovo cijelu površinu trbuha posude ispunja samo jedan friz sa vrlo velikim figurama koje su poredane po principu izokefalije (sve su iste visine). Na jednom njegovom krateru je prikazana scena koju smo vidjeli maloprije na Francois vazi, povratak Hefesta na Olimp. Okružen je Menadama, Satirima, Silenima, dok on jaše na magarcu.-Nakon njega slijedi najveći atenski majstor crnofiguralnog slikarstva, Exekias čija se djelatnost stavlja u razdoblje od 540-530g. pr. Kr.. Majstor od kojega ostao možda najveći broj posuda s njegovim potpisom. Postoji ogromna skupina posuda oslikanih od strane nepoznatih majstora koja se zajednički zove „grupa E“ po Exekiji jer su oslikane u njegovom stilu. Grupa E se datira otprilike u 550-530g.pr.Kr. Od samih Exekiasovih posuda jedna od najpoznatijih je amfora koja se danas čuva u Vatikanu. Prikazani su Ahil i Ajaks kako kockaju pod Trojom.

14

Exekias je majstor koji nije imao premca u svoje doba, a njegovo se vrijeme smatra vrhuncem razvoja atenskog crnofiguralnog slikarstva. Prvi je u unutrašnjosti posuda počeo postavljati cijele kompozicije. Jedan od takvih najpoznatijih primjera je ovaj kiliks, kalež na visokoj nozi sa širokim tijelom i dvije karakteristične ručice, a datira se u

otprilike 540.g.pr. Kr. U njegovoj je unutrašnjosti prikazan jedan brod na kojemu je Dioniz. Vidimo bijelo jedro a iz jarbola izbija vitica vinove loze, dok sa strane plivaju dupini. Ta scena je vezana uz mit kada je jednom prigodom Dioniz prerušen u smrtnika putovao brodom, mornari su ga pokušali oteti i iskoristiti za svoje seksualno zadovoljstvo. No, Dioniz je bio milostiv prema njima te ih je pretvorio u dupine, ali poštedio je kapetana, koji ga je jedini bio prepoznao i pokušao zaustaviti mornare.

Amfora koja mu je pripisana sa prikazom Ahila koji ubija amazonsku kraljicu Pentezijelu. I još jedna koja mu je pripisana i slične je forme i koncepcije slikovnog polja kao ona iz Vatikana. Kad su tu i stilske karakteristike onda nije preteško jednu ovakvu posudu pripisati Egzekiji. Prikazuje Ahila koji oštri bodež spremajuci se za samoubojstvo. -Jedan od rijetkih umjetnika koji se možda kvalitetom može staviti rame uz rame sa Egzekijom je Amasis. To je ime koje nalazimo na nekih 8-9 posuda. Njegova se djelatnost stavlja oko 550. ili 540. g. pr. Kr. Slikar Amasis je zapravo dobio ime (tj pseudonim) po keramičaru Amasisu s kojim je radio. Uveo je scene iz svakodnevnog života npr. Menade i Dioniz - npr. jedan mali aribalos, posudica za ulje, koju osim žena koriste atlete. Odatle je ovaj prikaz hrvača u središnjem frizu, dole je prikaz lavova koji napadaju jednog bika, a gore je prikaz Dioniza sa kantarosom i Satira odnosno Menada. -Nikosthenes je imao golemu produkciju, preko 120 posuda koje je potpisao. Pripada samom kraju crnofiguralnog slikarstva.-Majstor kojim završava crnofiguralni i počinje crvenofiguralni stil poznat nam je pod pseudonimom slikar Andokides. Taj majstor se ne potpisuje, jedino što znamo je da se pojavljuje u radionici atenskog keramičara Andokida. Velik dio posuda izrađenih u Andokidovoj radionici pripada famoznom bilingvalnom slikarstvu. Riječ je o takvim primjercima posuda koje su, s jedne strane oslikane crnofiguralnim, a s druge crveno figuralnim stilom, dakle posude na kojima se kombiniraju dvije tehnike. Taj novi crvenofiguralni stil najvjerovatnije je otkriven u toj radionici. I to vjerojatno od tog slikara kojeg nazivamo slikar Andokidesa. Crnofiguralni stil je sa svojom tehnikom urezivanja u jednom trenutku postao ograničenje slikarima poput Egzekija i Amazisa. Nije bilo lako prikazati sve rafinirane detalje odjeće, nabore, draperije, igru tijela i draperije koja ga pokriva, ta tehnika slikanja kistom i urezivanja šilom nije dopuštala. Rješenje je bilo slijedeće - obrnuti tehniku. Osnova sada postaje crna, a figure postaju crvene, u boji pozadine, u boji terakote. Ostaje otvoreno pitanje je li slikar Andokida oslikavao isključivo ove strane oslikane crvenofiguralnim slikarstvom ili i one rađene u crnofiguralnoj tehnici. Danas se pomišlja da je on autor cjelokupnog slikarstva, dok se nekoć mislilo da je on majstor crvenofiguralne strane, a netko drugi autor druge

15

Postupak dobivanja boje i oslikavanja keramike-Na koji su se način dobivale te dvije nijanse u crnofiguralnom slikarstvu? Trebalo je znati gdje ćete tražiti glinu koja će sadržavati puno željeznog oksida, u kojoj će bit malo vapnenca. Tu je glinu onda trebalo fino mijesiti. Posude su se, pogotovo one veće, izrađivale iz više komada, za to je trebalo umijeća na lončarskom kolu. Na kraju je trebalo znati dobiti firnis. Smatra se da su engleski i njemački kemičari uspjeli odgonetnuti tajnu firnisa. Oni su otkrili da je to bila jedna smjesa koja se dobivala miješanjem najfinije gline sa kišnicom koja bi se ostavila da isparava dok se ne bi dobila želatinasta smjesa u koju bi se dodavali organski sastojci da bi se dobila druga boja. Nakon što bi posuda bila izrađena ona bi se oslikavala i pekla u najmanje tri faze. Prvi puta sa otvorenim dimnjakom, pri tome bi oni dijelovi posude koji nisu bili premazani crnim firnisom pod temperaturom od nekih 850° gdje bi pod utjecajem oksidacije osnova dobila crvenkastu boju, kao i figure, no nešto tamniju. Zatim bi se zatvorio dimnjak u drugoj fazi, te bi zbog željeznog oksida firnis poprimio tamniju boju. Tada bi u trećoj fazi s ponovnim prodiranjem kisika osnova postajala crvenkasta, ali bi figure gustog namaza crne boje ostale crne. Rješenje je bilo da se osnova posude premaže firnisom koji će poprimiti crnu, a figure ostave u boji gline. Tada se detalji odjeće, draperije, detalji glave izvade isključivo debljim ili tanjim potezima kista, čime se dobiva reljefnost i izražava kontrast. To je ta novina koju donosi nova crvenofiguralna tehnika. Gotovo je sigurno da je otkrivena u radionici majstora Andokida, vjerojatno od famoznog slikara Andokida. -Crnofiguralni stil će još, u nekim radionicama, trajati sve do početka 5. st. pr. Kr., tj. sve do početka klasičnog doba.

3.4. Skulptura arhajskog perioda

-Orijentalni utjecaji na području grčke skulpture mogu se pratiti od negdje oko sredine 7. st. pr. Kr., oko 650. g. pr. Kr. Oni se manifestiraju najprije kroz pojavu motiva orijentalnog podrijetla, u kamenoj plastici, bilo na nadgrobnim spomenicima, bilo na arhitektonskoj skulpturi. Manifestiraju se i u materijalu od kojega je izrađena grčka skulptura toga vremena.-Kultne skulpture geometrijskog perioda su bile izrađene od drva, to su ksoana statue. Do prijelaza sa drvene na kamenu kultnu skulpturu dolazi negdje sredinom 7. st. pr. Kr. -Zanimljivo je da najraniji primjerci grčke monumentalne skulpture u kamenu, bilo da je riječ o vapnencu, bilo da je riječ o mramoru, potječu sa grčkih otoka, sa Kiklada i Krete. To je slučaj prvenstveno zbog blizine Istoka.-kora - naziv za mladu, neudanu djevojku, bila smrtnica ili božica; neki znanstvanici smatraju da su te djevojke vezane uz Artemidin kult, drugi smatraju da su to djevojke podrijetlom iz Korije.-kuros - nagi mladic, imaju mnogo vecu popularnst nego kore usprkos nagom prikazivanju, tada očito vrijedi ideal mladog muškarca pa se zato tako prikazuje, neki smatraju da je to ideal vladajuce aristokracije koja je tako htjela izraziti svoju prvprazrednost.-dedalskim stilom se može imenovati kompletna skulptura starijeg arhajskog razdoblja (od 660 - 590/80.g.pr.Kr), osim izrazito cilindrične forme, polosa, izraženi elementi su i duguljasta, trokutasto oblikovana glava, nisko čelo, tipično orijentalna frizura. To je

16

najraniji stil u grčkoj monumentalnoj skulpturi. Dedal je bio grčki kipar koji je živio na Kreti i izrađivo prve takve skulpture.-I za kurose i za kore vrijedi da prije sredine 7. st. nema govora o njihovoj pojavi. 8.st i prvu polovicu 7.st obilježavaju uglavnom sitne brončane statuete koje su velikim dijelom pronađene u grčkim svetištima.-Jedan od primjera te sitne brončane plastike je kuros iz oko 650.g.pr.Kr., visine 20-ak cm koji je pronađen u Apolonovu svetištu u Delfima. -Najstariji kurosi u kamenom mramoru se datiraju negdje oko sredine 7. st. pr. Kr., a najraniji je kip sa otoka Delos. Kip sa Delosa se datira u 660/50.g.pr.Kr, pronađen u svetištu Artemide i Apolona i najvjerojatnije prikazuje božicu Artemidu. Visok je 1,75m i taj je kip posvetio kipar Nikandra sa otoka Naxosa. (u skripti pise kuros??)-Kuros pronađen na rtu Sounion, krajnjoj jugoistočnoj točki Atike, datira se negdje oko 610. g. pr. Kr. u kraj 7. st. pr. Kr., a visok je 3,05 m. On je nadnaravne visine što ukazuje da je lako moguće da je riječ o nekoj kultnoj ili zavjetnoj statui koja prikazuje božanstvo (rt Surion je bio posvećen Posejdonu). -Kurose iz starijeg arhajskog perioda prepoznajemo po relativno lošoj fizionomiji, muskulaturi, velikim bademastim očima, dugoj orijentalnoj frizuri, izradi abdomena, lošoj izradi inkarnata itd. Ti najraniji primjerci nemaju do kraja definiran arhajski osmijeh. -Dva čuvena kurosa sa samog kraja starijeg arhajskog perioda, to su dva brata, Kleobis i Biton, potječu iz Delfa. Njihove frizure podsjećaju na egipatske, baze na kojima te statue stoje, i ovdje je već naznačen taj arhajski osmijeh. Visoki su 2,16 i 2,18 m.-Moskoforos ili Nosač teleta - mlađi muškarac koji na leđima nosi tele, žrtvenu životinju. Potječe sa atenske Akropole, a datira se negdje oko 570. g. pr. Kr. Odjeven je u tanku prozirnu odjeću, vjerojatno neku ritualnu haljinu. Ova statua je stradala tijekom perzijske okupacije Atene 480. g. pr. Kr. Ima šupljine u očima, jer su tu bili umeci od staklene paste. Arhajski osmijeh je prisutan. Zbog radnje ruke mu ruke nisu u klasičnom položaju, ali položaj nogu odaje klasičan obrazac kurosa. Visok je 1,65 m.-Kuros iz sredine 6. st. pr. Kr. sa otoka Melosa, visine 2,14 m. -Kurose iz srednjeg arhajskog perioda je jedino moguće razlikovati po realističnijoj izradi, odnosno, smanjivanju visine, vjernijoj reprodukciji fizionomije, boljem poliranje statue, no arhajski osmijeh i gotovo identična frizura su još uvijek prisutni.-Kuros koji je služio kao nadgrobna statua, podignuta mladiću Kroisosu, ratniku koji je umro junačkom smrcu u prvim redovima bitke. Statua je pronađena u Anavysossu, malom mjestu u Atici. On se datira u drugu polovicu 6. st. pr. Kr (~530.g.pr.Kr), već u početak kasnog arhajskog perioda. Visok je 1,94 m.

-Statua mladica Aristodikosa je specifična po kratkoj frizuri. Nema više dugačkih uvojaka već se kosa skraćuje ili se uvojci spletu oko glave, što je nova moda kasno arhajskog perioda. Položaj ruku simetričan, lagano odmaknut od tijela. Još uvijek je lijeva noga iskoračena. No izrada torza, prepona, koljena je realističnija u istom statuarnom

17

obrascu. Sa stražnje strane se vide tragovi enkaustičke boje [enkaustička tehnika - premazivanje statua voskom miješanim sa bojom]. Datiran je u 500/510.g.pr.Kr.-Jedan od rijetkih brončanih kurosa, i to gotovo sigurno Apolona, potječe iz Pireja. Datira se u sam početak kasnog arhajskog perioda. Ima podignute ruke jer je izrađen u tehnici izgubljenog voska koja pridonosi oslobađanju od krutih arhajskih kanona, omogucava prikazivanje figura u različitim pozama bez opasnosti od pucanja. -Važnost ovih svih skulptura je i u tome što su ovo sve originali. Skulpturu grčkog klasičnog razdoblja vrlo rijetko pratimo preko originala, već preko helenističkih ili rimskih kopija. Originali su bili toliko cijenjeni i vrijedni, da su u najvećem broju slučajeva završili u Rimu, a na njihova mjesta bi dolazile replike. To nije bila stvar sa kultnim statuama, poput Atene Partenos i sl., jer bi to dovelo do pobune. U međuvremenu, originali su nestali, a najveća djela Fidije, Mirona, Polikleta, mi poznajemo upravo preko kopija. Zato su ove skulpture važne, jer su originali, a rimski ili helenistički vladari njih nisu toliko cijenili.-Glava jednoga kurosa, zavjetnog dara, sa atenske Akropole, zapravo jednog konjaničkog kipa - Rampin konjanik. Najvrjedniji je primjerak jednog konjaničkog kurosa, koja je bila uništena u vrijeme perzijskih ratova. Inače, čuven po jednoj artificijelnoj izradi brade i frizure koja je izvedena do najmanjih detalja. Vide se tragovi bojanja šarenica i bjeloočnica. Datira se u sredinu 6.st.-Jedna statua koja se naziva Kritijin dječak, jer se vjeruje da je njezin autor jedan od najvažnijih atenskih majstora s kraja 6. i početka 5 st. pr. Kr. po imenu Kritija. Statua je stala na atenskoj Akropoli i ona se stavlja u sam kraj produkcije kurosa odnosno pred početak klasične umjetnosti. Zamišljena je frontalno, no visina bokova i visina koljena nam govori da ona više nije s obje noge čvrsto na zemlji nego je prikazana u laganom kontrapostu. Težinu tijela baca na lijevu nogu dok je desna noga neznatno izbačena u koljenu. Izrada inkarnata i torza je apsolutno realistična. Frizura je kratka sa tragovima boje. Šupljine u očima upućuju na prisutnost očiju od staklene paste.

Kore

-Sa Krete potječu i najraniji primjeri monumentalne skulpture, ne samo skulpturama od mramora nego vrlo često i skulpturama rađenim spirelato tehnikom. To je tehnika kod koje je jezgra bila rađena od drva, a oplata je bila od bronce. -Jedan od poznatiji takvih nalaza je sa svetišta u Drerosu na otoku Kreti gdje su pronađena četiri kipića od kojih je najviši kip bio Apolonov 80 cm, a ova ostala tri ženska kipa su prikazivala figure iz njegova okružja, vjerojatno njegovu majku Leto, sestru Artemidu i još neku žensku figuru. One imaju tu cilindričnu formu, poveznica su između izgubljenih drvenih ksoana kipova i najranijih mramornih skulptura u gotovo istoj formi. Položaj ruku je simetričan i priljubljen uz tijelo, one su odjevene u duge haljine, ispod vrata su im vezani ogrtači koji su bačeni na leđa i na glavi imaju visoke kape, isti oni polosi koje smo viđali na geometrijskim statuama, što znači da je riječ o božicama. Riječ je o lokalnim izrađevinama koje se datiraju negdje oko 650. g. pr. Kr.-Osim te spirelato tehnike, najveći broj ženskih monumentalnih statua je izrađen u mramoru kojega je na grčkim otocima bilo više nego dovoljno i ovdje vidimo vjerojatno najstariju.

18

-To je statua božice Artemide pronađenu na otoku Delosu na čijem je podnožju sačuvan zavjetni natpis koji govori da je jedan Nikandra, grk sa otoka Naksosa dao izraditi tu

statuu. Uočavamo trokutastu formu glave, taj pojas, koji odvaja torzo od donjeg dijela, dugu haljinu i priljubljene ruke, kao kod primjeraka u spirelato tehnici. -Božica iz Auxerrea, gradića u Francuskoj, po kojem je i dobila naziv. Ova božica iz Auxerrea je visoka 65 cm. To je ispod polovice prirodne visine. Smatra se da je ona druga po starosti, izrađena negdje oko 630. g. pr. Kr. Opet za Dedalski stil karakteristično duguljasto lice, nisko čelo, velika usta, velike bademaste oči, pojas, dugačka, potpuno ravna haljina, stopala čvrsto na zemlji, priljubljena, golema. Geometrijska dekoracija urezana u kamenu, na haljini. Simetrični položaj ruke je razbijen gestom

polaganja desne ruke na grudi. Čuva se u Louvru.-Jedna od poznatijih peplos kora iz Atene koja se datira u srednji arhajski period u ruci drži šipak, plod koji je seplurkalni simbol, simbol koji se često pojavljuje u rukama božanstava ili se pojavljuje kao terakotna plastika u ulozi grobnog priloga. Ovo je prikaz starije žene visine 1,92m, datira se u 580/570g.pr.Kr.-Jedna od najstarijih jonskih peplos kora potječe iz jonske oblasti u Grčkoj iz ruševina Herina hrama na Samosu. Cilindrične je forme s kružnom plintom*, rađena u nadnaravnoj visini, a po natpisu znamo da je posvetio jedan Keramis božici Heri.-Kurosi i kore na atenskoj akropoli često stoje na stupovima, u povišenim položajima; oni na Samosu stoje najčešce na okruglim bazama.-Peplos kora pronađena na području Atike zajedno sa nadgrobnim natpisom koji točno govori ime mlade djevojke, natpis koji objašnjava termin kora kao termin za mladu, neudatu djevojku, ima ostatke bojanja, na glavi krunu od lotosa.-Jedna peplos kora, ima jako puno ostataka boje, crvena kosa i bojene šarenice te zelena boja za haljinu. Imala je rupice na ušnim repicama gdje su stajale prave naušnice i kanal oko vrata gdje je stajala raskošna ogrlica, koje su odnijeli Perzijanci. Rađena je u visini od 120 cm

-Peplos - duga, teška haljina od vune, pada potpuno ravno ili u teškim naborima.-Hiton - lagana, prozračna haljina od lana; ono što kasnije Rimljani nazivaju tunika.-Himation - vuneni ogrtač, prebačen preko jednog, obično desnog ramena, i onda se provlači ispod pazuha lijeve ruke i ide preko hitona.

19

-Peplos kore se pojavljuju ranije, već negdje u drugoj polovici 7. st. pr. Kr. dok se oko 570. ili 560. pojavljuju prve hiton kore.-Hiton kora, visine 2,25m, sa atenske Akropole se pripisuje atenskom majstoru Antenoru. On je uz Kritiju i Nesjota jedan od najvažnijih umjetnika sa kraja 6. i početka 5. st. pr. Kr. On je potomak, najvjerojatnije unuk grčkog slikara Nearhosa. Kora se stavlja u 525.g.pr.Kr.

-Jedna od osoba koja je dala najveci doprinos na području izučavanja grčke skulpture arhajskog perioda je znanstvenica Gisele Richter. Pokušala je rekonstruirati evoluciju arhajske skulpture, polazi od toga da oni kurosi i kore kod kojih je naturalistička crta slabije izražena pripadaju starijem razdoblju, a oni sa sve prirodnijim prikazivanjem tijela posljednjim desetljecima arhajskog perioda.

20

3.5. Arhitektonska skulptura

-Razvoj grčke arhitektonske skulpture se može podijeliti u tri osnovne faze:1. faza - kada je arhitektonska skulptura bila izrađivana od terakote - najstariji grčki hramovi bili su građeni na kamenim temeljima sa drvenom konstrukcijom i krovištem prekrivenim slamom koji i nije mogao imati dekoraciju u nekom drugom, težem materijalu nego od terakote, rađenu u niskom reljefu, bojanu.-Tijekom 7.st. grčke kolonije na Siciliji poduzimaju prve velike graditeljske pothvate, uglavnom građenje dorskih hramova u čijim su ruševinama, npr. u hramu C u Selinuntu nađeni primjerci skulpture od terakote. Metope, napravljene također od bojane terakote, prikazuju Heraklova junačka djela, jedna prikazuje Perzeja koji ubija Meduzu.2. faza - zamjena terakotne skulpture kamenom, ali ne odmah od mramora nego od običnog kamena, vapnenca. Iako je skulptura sad od vapnenca i ona se oslikava kao i ona od terakote.-Kao primjer možemo uzeti Artemidin hram na otoku Krfu.3. faza - arhitektonska skulptura počinje se izrađivati od mramora i potpuno se oslobađa od pozadine.

Dorski hram

-Rekonstrukcija zapadnog zabata Artemidinog hrama na otoku Krfu koji je nastao negdje početkom 6. st. pr. Kr. Iznimno su sačuvane ploče od kojih je sastavljen zabat ali hram je loše sačuvan. U središtu se zabata nalazila Gorgona dijelom u klečecem položaju, dijelom u trku, dvije divlje mačke, sa figurama ratnika (Giganti i Trojanci) u kutovima zabata. Nema puno sačuvanih zabata iz starijeg arhajskog perioda, ovo je jedan od najsačuvanijih primjera. Hram ima 8 stupova, oktastilni peripteros je.-Rekonstrukcija zabata starog Ateninog hrama na atenskoj Akropoli sa lavovima u središtu, no ostali dijelovi nisu sačuvani pa se ne zna što je bilo u kutovima zabata, vide se tragovi boje. (590/80.g.pr.Kr - ali koji, stari ili obnovljeni?)-Rekonstrukcija zabata obnovljenog Ateninog svetišta sa sličnim prikazom lavova u središtu i figurama Herakla u borbi sa Tritonima (bića zmijolikog repa i ljudskim torzom u obliku tri bradate figure). -Zabat Apolonova hrama u Delfima kojega su sagradili Alkmeonidi, koji je sagrađen oko 520. g. pr. Kr. da bi zamijenio starije zdanje, no sam je zamijenjen u kasno klasično doba. Kvadriga, Apolon, kore, kurosi i u kutovima su lavovi koji napadaju bika i jelena. Na drugom zabatu opet Kvadriga sa Apolonom i prikazi borbe.-Jedan od najvažnijih primjeraka arhitektonske skulpture kasno arhajskog perioda je hram Atene Afaje na otoku Aegini. Ovdje možemo pratiti kako se od početka arhajskog perioda slijedi aksijalna koncepcija. Ovo je najstariji hram kod kojeg je zabatna skulptura izrađena u tehnici punog volumena - nije reljef, nego slobodno stojeci kipovi postavljeni u duboku trokutnu nišu zabata, svaki od njih ima vlastitu bazu, bili su bojani. Na oba zabata glavni lik u osi je sama Atena Afaja. Sa strana su grčki i trojanski ratnici u borbi - prikazana je scena iz trojanskog rata. Afajin hram je izgrađen drukčijom tehnologijom od onih u 7.st i ranom 6.st. - pomocu koloturnika i graditeljskog krana što je bila brža, lakša i jeftinija izgradnja. Najvažniji lik je u najvišem dijelu trokutnog zabatnog polja, dok se

21

oko njega simetrično šire drugi motivi. U ovom slučaju su to prikazi Trojanaca i Grka u borbi. Ukupno se nalazi deset figura sa jedne i druge strane Atene. Jedna se datira malo ranije, a druga malo kasnije. Ovo je jedini grčki hram kod kojega je jedan zabat rađen u jednom, a drugi u drugom stilu. Istočni, glavni zabat, je mlađi izrađen iza 490. g. pr. Kr. i on je rađen u rano klasičnom stilu. Zapadni, sporedni zabat, je nešto stariji i rađen u kasno arhajskom stilu. Sve figure na zapadnom zabatu imaju arhajski osmijeh iako su prikazani u snažnoj i dramatičnoj borbi, a na istočnom je izraz lica primjereniji. Modelacija fizionomije je izraženija.

Jonski hram/građevina

-Sifnijska riznica je jedna relativno mala građevina tipa hram u Antama. Nije imala jonske stupove nego 2 karijatide. Grad-država Sifnos je podigao riznicu u Delfima i posvetio bogu Apolonu, zaštitniku tamošnjeg proročišta. Ona je jedna od najstarijih jonskih građevina na grčkom kopnu, datira se u kasnoarhajski period (525/20.g.pr.Kr). Jedan od elemenata dekoracije te građevine je neprekinuti jonski friz. To je najljepši i najuspjeliji prikaz te vrste u grčkoj arhajskoj umjetnosti kod kojega je postignuta možda najbolja uravnoteženost između svjetla i sjene. Iako je taj primjer dvodimenzionalan, u tipičnom arhajskom stilu, pokret ruku i nogu ne prati pokret glave i sl. S obzirom da građevina ima četiri strane, i on se dijeli na četiri scene. Najznačajnije su na sjevernoj i istočnoj strani. Na istočnoj strani su prikazani grčki bogovi koji gledaju borbu Grka i Trojanaca. Na sjevernom frizu je prikazana scena gigantomahije (borbe grčkih bogova sa Gigantima, sinovima majke zemlje, Gee) - gotovo sigurno su ovaj friz radila dva majstora jer su pronađeni grafiti. Uz neke od figura su ispisana imena, a friz je bio bojan. Friz je s gornje strane bio uokviren tipičnom jonskom dekoracijom - traka koju ispunjavaju motivi astragala i kimationa. -Metopa jednoga dorskoga hrama (peripter) sagrađenog doslovce na ruševinama mikenske palače u gradu Mikeni iz kraj 7. st. pr. Kr. Na njima se očituju iste karakteristike kao na božici i Auxerea, Artemidi sa Delosa itd.

istočni friz Sifnijske riznice

-Konjanički friz iz Prinije na Kreti - rađen u ranoarhajskom stilu, datira se oko 650.g.pr.Kr. Kronološki je usporediv sa najranijim kurosima i korama.

22

3.6. Graditeljstvo

Dorski stil

-Kao prvi arhitektonski stil javlja se dorski stil. Nema nikakve sumnje da je on postojao u eri drvenog graditeljstva, ali budući da nemamo tih građevina, stupove, trabeaciju i ostalo, mi možemo samo nagađati. -Dorski stil je dobio nosi takav naziv jer se najprije javlja u onim oblastima Grčke koje su nastanjivali Dorani. Na Peloponezu, na Siciliji i južnoj Italiji.

-Dorski red se javlja na samom početku ere kamenog graditeljstva, vjerojatno već krajem 7. st. pr. Kr. 630. ili 620. g. pr. Kr.-Glavne odlike dorskog stila su slijedeće: hram se gradi na jednoj platformi od tri stepenice, stereobatu (prve dvije) i stilobatu (posljednja stepenica). Stupovi nemaju bazu, oni mogu biti monolitni, a mogu biti iz više dijelova tambura. Imaju između 14 i 20 kanelira koje bi se izrađivale nakon što bi se tamburi poslagali jedan na drugi i zato su fino uslojene. Dorski stup završava dorskim kapitelom, a njega karakteriziraju dva elementa, ehinus (jastučasti završetak) i abakus (kvadratni pločasti završetak na koji naliježe arhitrav, odnosno, greda. Zatim slijedi entablatura ili epistil koji se sastoji od arhitrava (grede), dorskog friza i zabata ili timpanona. Dorski arhitrav uglavnom nema profilacije. Dorski friz karakteriziraju triglifi i metope, s tim da tu imamo još niz drugih elemenata kao što su regule, mutule itd. I zatim dolazi zabat sa svojom kornižom (simom), sa bočnim i glavnim akroterima (koji je tu na najvišem mjestu) i zabatnom skulpturom. Kod najranijih dorskih hramova, skulptura je izrađena od terakote jer su drevni drveni hramovi imali drveno krovište, pa je kraće strane trebalo zaštititi terakotnom plastikom da ona ne bi nastralada od atmosferilija. Kada se prešlo na kameno graditeljstvo, jedno vrijeme je ta terakotna zabatna skulptura ostala u upotrebi. Zatim je ona prešla na vapnenačku.-Što se tiče tlocrta, dorski hram se najčešće javlja u tri tlocrtne varijante, to su hram u antama, prostilni hram te peripterni hram. Najčešći su dorski peripterni hramovi, okruženi kolonadom stupova.

23

-Tlocrti dvaju hramova u gradu Paestumu (grčkoj koloniji Poseidoniji) u južnoj Italiji. Tamo je praktički rođena arheologija, tu su započela iskapanja već u drugoj polovici 18. st. Za nas su važna dva hrama, prvi i drugi Heraion (Herin hram). Prvi se još naziva i bazilikom koji je posvećen Heri, i drugi koji se još naziva i Posejdonov/Neptunov hram (~460g.pr.Kr). Tlocrt prvog Herinog hrama prikazuje eksperimentalnu fazu u dorskom stilu. Na kraćim stranama ima 9, a na dužim 18 stupova, ima pronaos sa tri stupa u antama, dvobrodnu celu, opistodom praktički bez stupova. To je niska i zdepasta građevina građena oko 560. g. pr. Kr. Stoljeće mlađi drugi hram nastao je u klasično doba. To je heksastilni peripter sa 6 na kraćim i 14 stupova na dužim stranama. Pronaos sa dva stupa u antama, opistodom sa dva stupa u antama, trobrodna cela. Klasični hram je elegantniji, sa manjim kapitelima, tanjim stupovima i nešto nižim zabatnim trokutom. Spadaju u krug odlično sačuvanih dorskih hramova.

Posejdonov (Neptunov) hram

-hram C iz Selinunta,kojeg smo spominjali. Hram je sačuvan u jako lošem stanju. Imamo ostatke stupova, tambura od kojih su sastavljeni. Hram se datira u rano 6. st. pr. Kr. oko 580. ili 570. g. pr. Kr. Ovi stupovi iskazuju drugačije karakteristike od onih koje smo vidjeli kod Afajinog hrama. Ovdje se oni dosta naglo sužavaju prema vrhu, primjetno je zadebljanje u sredini stupa. Ehinus i abakus su masivni i nadilaze promjer samog stupa. -Na otoku Samosu je oko 800. g. pr. Kr. sagrađen jedan od najstarijih poznatih grčkih hramova, čuveni Herin hram u Samosu (još nazivan hekatopedon, jer je dugačak 100 stopa). Kamenog ziđa, drvene nosive krovišne konstrukcije sa redom drvenih stupova, tri stupa u antama. U drugoj fazi je ta građevina dobila kolonadu drvenih stupova i to je postao peripteros. Nas zanima građevina koja se sagrađena oko 650. g. pr. Kr. koja je u startu sagrađena kao heksastilni peripteros, sa 6 stupova na kraćim stranama. Hram je imao pronaos i jednu dugačku celu sa kontraforima prislonjenim uz lateralne zidove. Ovo je, uz onaj prvi Heraion, jedan od nama najstarijih poznatih dorskih hramova.(1.-800.g 2.-650.g. 3.-570/60.g. 4.-530/20.g.pr.Kr)-Atenska riznica iz Delfa dorskog tipa koja je nastala pod utjecajem jonskih građevina. Stupovi su vrlo elegantni, kapiteli su mali, zabat je nizak. Prva grčka građevina u cijelosti izrađena od mramora u čast pobjede na maratonskom polju. To je hram u antama (ante su zidni istaci) i stupovi su položeni između tih zidova koji formiraju pronaos. Datira se u ~500.g.pr.Kr. -Hram Atena Afaine na otoku Egini kod Atene. Na tom se mjestu nalazi stari hram koji je stradao u požaru (~510.g.pr.Kr) te je zamijenjen novim na prijelazu sa 6. na 5.st.pr.Kr. Tlocrt dorskoga hrama, heksastilni peripter, ima vanjsku kolonadu stupova koja okružuje hram sa sve četiri strane, 6 stupova na kraćim, 12 na dužim stranama i klasični tlocrt unutrašnjosti - pronaos sa dva stupa u antama, opistodom ili riznica, trobrodna cela sa dva

24

reda dvokatnih dorskih stupova. (Prvi hram u grčkoj arhitekturi koji ima dvokatne dorske stupove). Hram je bio sagrađen od vapnenca koji je bio presvučen finim slojem štukature i zatim su bili okrečeni u žarku bijelu boju. Metope uopće nisu pronađene, ni kamene ni terakotne, pa su pretpostavili da su bile izrađene od oslikanog drva.

-Najstariji dorski hram pored drugog Herinog hrama na Samosu je Apolonov hram u Thermonu u Etoliji, datira se u posljednju četvrtinu 7. st. pr. Kr. Hram za kojega sasvim sigurno znamo da je bio građen od cigle, kamena, i da je imao drvenu kolonadu stupova. On ima 5 stupova na kraćim, a 15 na dužim stranama. Ima opistodom sa dva stupa u osi, ne u antama, i izduženu celu koja je bila podijeljena u dva dijela. U njegovim ruševinama je pronađeno nekoliko terakotnih metopa, na kojima su oslikane ravne drvene površine. -Još jedan koji je datiran u slično vrijeme je i Herin hram u Olimpiji. Podignut je oko 600.g.pr.Kr., u srednjearhajskom periodu. Sačuvano je nekoliko stupova i temelji. Izvorno je imao drvene stupove i to nalazimo u Pauzanijevom putopisu (Perigezes del Helades, “Vodič po Heladi”), koji je pohodio Olimpiju i kaže da se u opistodomu Herinog hrama još uvijek nalaze dva stupa od hrastovine. Stupovi vanjske kolonade pokazuje različite proporcije, što ukazuje na to da su zamijenjeni. Dorski heksastilni peripter sa 6 stupova na kracoj i 16 na duljoj strani. -Najčešći tip dorskog hrama tijekom arhajskog perioda je tlocrt periptera, hrama koji je okružen kolonadom stupova. Unutrašnjost je najčešće koncipirana od predvorja, pronaosa koji ima tlocrt sa dva stupa u antama, cele i opistodoma sa dva stupa u antama. Cela može biti jednobrodna sa kontraforima, dvobrodna, trobrodna sa običnim stupovima ili dvokatnim stupovima. I ovaj će se obrazac slijediti sve do kraja 5. st. pr. Kr.

Jonski stil

-Glavna razlika između jonskog i dorskog stupa je u tome što jonski stup ima bazu. Ta baza može, a ne mora imati plintu, četvrtastu osnovu, ali uključuje više profilacija koje se nazivaju torusi (poluobličasti profil koji izlazi izvan njega) i trohili (kanal u obliku slova u). Zatim je stup mnogo vitkiji i ima do 40 kanelira što doprinosi eleganciji. Stup završava jonskim kapitelom sa volutama. Nadgrađe kod dorskog hrama je masivnije i više u odnosu na nadgrađe jonskog hrama, i zato je jonski lepršaviji i prozračniji. Gornji dio je sličan kao kod dorskog, s time što je kod jonskog hrama arhitrav stepenasto profiliran, friz neprekinut (nepodijeljen na triglife i metope), pa govorimo o jonskom frizu, a zabatna polja su bila nešto malo niža. Prvo su u zabat stavlja skulpture od terakote, a zatim od bjelokosti. U kasnijoj fazi od kamena i mramora.

25

-Jonski stil se javlja oko 570. najranije i to u oblastima Grčke odnosno srednjem dijelu zapadne obale Male Azije kojeg su nastanjivali Jonjani.-Najstariji jonski hramovi se pojavljuju na zapadnoj obali Male Azije, u dijelovima Grčke koja se zove istočna Jonija - gradovi u kojima su na vlasti tirani, možda je gradnja velikih svetišta bila motivirana političkim razlozima

-Za primjer jonskog hrama možemo uzeti Erehteion, iako je to hram iz klasičnog razdoblja. Iznimno zanimljiva građevina, bogato ukrašena, ne samo s jonskim himationom, i jonskim volutama, već ima i traku sa akantima, palmetama, karakteristični stepenasti arhitrav. Datira se u 421-405.g.pr.Kr, graditelj je vjerovatno Mneziklo.-Prvi među jonskim hramovima je bio treći Herin hram na otoku Samosu koji je sagrađen oko 570. ili 560. g. pr. Kr. Zbog terena na kojem se nalazio, ubrzo je počeo tonuti i morao je biti demoliran, na čijem je mjestu nastao četvrti Herin hram. Treći i četvrti Herin hram su imale duboki pronaos i ogromnu trobrodnu celu, tako da se ovoj trostrukoj kolonadi stupova pridruživalo još nekoliko redova po dva stupa te se na taj način na pročelju formirala duboka šuma stupova kroz koju se ulazilo u celu. Ovdje je očito posrijedi utjecaj orijentalnog graditeljstva, s jedne strane egipatskih hramova, ali i nekih dijelova perzijskih prijestolnica. Po svojim dimenzijama je veća građevina od dorskih peripterosa, čak po površini odgovara jednom nogometnom igralištu, 52,5 x 100 m (93x50 - zadaca). Stupovi su bili visoki preko 18 m s nadgrađem. Svi su u lošem stanju i prava rekonstrukcija je otežana. Treći hram je na pročelju imao 8, na začelju 9, a na dužim stranama 21 stup. Kod četvrtog obnovljenog je broj porastao na 24. Građen je u tlocrtu dipterosa.-Pod utjecajem trećeg Herinog hrama je oko 550.g.gpr.Kr. nastao čuveni Artemizion u Efezu, a smatra se jednim od sedam svjetskih čuda. Njega je podigao čuveni Lidijski kralj Krez koji je prema predaji bio najbogatiji vladar svoga vremena. On je dimenzijama nadmašivao treći Herin hram, 55 x 115 m.Sagrađen je na mjestu jednog starijeg svetišta čije su ostatke otkrili austrijski arheolozi 80-ih godina prošlog stoljeća. Bio je građen od lokalnog vapnenca, no zidovi su bili obloženi mramornim pločama, a svi kapiteli su bili građeni od mramora. Imao je 3 reda stupova na pročelju, 2 na ostalim. To je zaista bilo zdanje s kojim se niti jedan grčki hram toga vremena mogao mjeriti. Podigli su ga arhitekti Gersifron, Metagen i Teodorus sa Samosa. Hram je stradao oko 350. g. pr. Kr., a zapalio ga je jedan stanovnik Hefeza (Herostrat), a kad su ga pitali zašto, kazao je da bi njegovo ime ostalo zabilježeno u povijesti.

26

Stupovi su bili visoki gotovo 19 m, sa brojem koji je odgovarao trećem Herinom hramu, 8, 9 i 21. Tamburi su bili ukrašeni u dubokom reljefu klasičnog arhajskog stila. Zabatna skulptura je bila rađena od bjelokosti i koja je vjerojatno prikazivala božicu Artemidu. Imamo jedan novac iz vremena cara Klaudija, prva polovica 1. st., prikazan je

Artemizion koji se obnavljao i tu je prikazano pročelje. Iako se ovdje vidi 6 stupova, ali se vide otvoreni prozori. Ispred se nalazio kip Artemide Efeške koja je poznata po velikom broju dojki koje vise po njenom tijelu.

-Sifnijska riznica u Delfima, jedna od rijetkih jonskih građevina u matičnoj Grčkoj, sagrađena početkom kasnog arhajskog perioda. Riznice su mali hramovi tipa hrama u antama ili prostilni hram. Ovo je hram u antama, no takav jonski hram kod kojega su jonski stupovi zamijenjeni figurama dviju hiton kora (karijatida), bogata dekoracija oko vrata, vrhom zidova, oko anta i friz čije smo elemente vidjeli ranije (borba Grka i Trojanaca, gigantomahija, sjedeći bogovi).-Masilijska riznica u Delfima, grada Masilije. Stupovi ovdje nemaju tipične jonske kapitele nego dva reda snažnih mesnatih listova izvijenih prema vani. Građevina ima bazu i druge jonske elemente - kimatione, lezbičke kimatione, bogatu dekoraciju na dnu i vrhu zida. Datira se u kraj 7.st.

3.7. Nadgrobna plastika

-Generalna karakteristika ukopa kasnogeometrijskog perioda prije svega u Ateni, na nekropoli Keramik je da se pokojnici kremiraju, a da se djeca uglavnom inhumiraju. Uz starije osobe su se ostavljali malo bogatiji prilozi. Iznad grobova su se nalazili manji humci, a na vrhu humka, najčešce do pola ukopana, se nalazi veca keramička posuda u funkciji nadgrobnog spomenika (krater ili amfora). Daljnjim razvojem se javljaju spomenici koji imaju oblik pilastra na kojima se najprije frontalno počinju prikazivati figure pokojnika.-Stela iz samog kraja 7. st. pr. Kr. (ranoarhajski period), nađena u Tanagri u pokrajini Beociji. Vrlo je jednostavne izrade, krajnje primitivne forme jednoga pilastra sa prikazom dvoje pokojnika, Dermisa i Kitilosa visine oko 1.50 - 2m. Ovdje, kao da se vide preslikani rano arhajski kurosi Kleonida i Bitona.

27

-Nadgrobna stela iz sredine 6. st. pr. Kr. (~540.g.pr.Kr.) iz Atene podignuta jednom mladiću Megaklu i njegovoj sestri Filo koji su pripadali poznatoj obitelji Ahmeonida. Jedna raskošna nadgrobna stela koja kao svoje krunište ima figuru sfinge. Ispod postolja na kojem leži se nalazi palmeta sa stiliziranim volutama, a oba ta dijela krune jednu visoku tanku nadgrobnu ploču gdje se u niskom reljefu nalaze portreti u profilu prikazi brata i sestre. Ovo nije klasična monumentalna slobodno stojeća skulptura. Ovo je nadgrobna reljefna skulptura. Sfinge su preživjeli ostaci orijentalnog stila koje smo vidjeli na vazama, i oni se pojavljuju i u skulpturi. Oni su čuvari groba, i simboliziraju zaštitnike groba, a gube se u kasno arhajskom razdoblju. Pored ovakvih nadgrobnih stela koje su rijetko ovako dobro sačuvane, obično nalazimo njihove baze. Ukupna visina stele je oko 4m.-Vrh ovakvih nadgrobnih stela kasno arhajskog perioda krune, umjesto

sfingi, palmete sa volutama, koje postaju završni element. A na tijelu ovih ploča se zadržavaju prikazi pokojnika u profilu. Najčešće su to prikazi djece, mladića, muškaraca i žena srednje ili starije dobi. To su generalizirani portreti, a ne realistični-Ovdje je sačuvan nadgrobni ostatak stele jednoga ratnika (hoplita) Aristiona. Sačuvan je dio sa imenom majstora koji je tu stelu izradio - Aristoklo. -početkom 5.st., na prijelazu u ranoklasični period, sfinga nestaje sa spomenika, visina spomenika se smanjuje, završavaju palmetama, figure su isključivo u profilu.

28

3.8. Crvenofiguralni stil

-U posljednjim desetljećima 6. st. pr. Kr., 530 ili 515. g. pr. Kr. u Atenskim radionicama dolazi do otkrića novog slikarskog stila kod kojega figure ostaju u crvenkastoj osnovi a pozadina crna. Ovaj stil je, za razliku od crnofiguralnog koji koristi i tehniku urezivanja, pravi slikarski stil. Crvenofiguralni stil u početku koristi tehniku urezivanja, no kroz desetljeće-dva ga potpuno izbacuje i kao takav ostaje u upotrebi sve do helenizma. Vrijeme njegove uporabe ide od 520-ih godina do oko 300-e g. pr. Kr. Do tog otkrića, rekli smo, je došlo u Andokidesovoj radionici.

-Crvenofiguralni stil se može podijeliti u nekoliko faza. Najstariji period crvenofiguralnog slikarstva se naziva strogi crvenofiguralni stil. Strogi stil nije povezan sa strogim stilom u ranoj klasičnoj skulpturi, jer taj naziv zamjenjuje naziv rani crvenofiguralni stil, odnosno razdoblje od oko 520. do 480. g. pr. Kr., odnosno, kasno arhajski period. Druga faza u razvoju crvenofiguralnog slikarstva je u periodu od oko 480. do 450. g. pr. Kr., što je zapravo vremenski rano klasični stil. Zatim je treća faza visoki stil (visoka klasika) od 450. do 420. g. pr. Kr. Četvrti je bogati stil i onda kasni (zreli) crvenofiguralni stil koji je više obrtnički. -Što se tiče tipova posuda, gotovo da nema razlike u odnosu na crnofiguralni stil. To su posude velikih dimenzija, amfore, hidrije, krateri, vrčevi tipa velikea, oinohoe, međutim to su i posude manjih dimenzija, kupe, pehari, kiliksi

3.8.1. Strogi i rani crvenofiguralni stil

-Prvi period razvoja crvenofiguralnog slikarstva je ujedno vrhunac crvenofiguralnog slikarstva. Time se ne misli na kvalitetu prikazivanja, realizam i sl. već se jednostavno, gledajući kvalitetu u usporedbi na razdoblje u kojemu se nalazi to, zapravo dovodi u kraj 6. st. pr. Kr. odnosno oko 520. ili 510. g. pr. Kr. -Vrlo važno ime je slikar Andokidesa, kome je to zapravo pseudonim. To je vrlo česta pojava kod crvenofiguralnog slikarstva, jer se veća važnost pridaje keramičaru i njegovoj radionici, nego slikaru. Nije isključeno ni to da su neke posude oslikane od samog keramičara, no o tome nemamo dokaza. On je došao do revolucionarnog rješenja, i jedan je od prvih bilingvalnih slikara. S jedne strane posude crta crne, a s druge crvene figure. Njegovo slikarstvo odlikuju fine linije, fini potezi kista. Ključne posude koje je on radio, a ovdje se spominju, su tri amfore. Na jednoj je prikazan Ahil, na drugoj Apolon i Heraklo u sva i, a na trećoj je Heraklo koji lovi Kerbera. -Epiktet, rob ili oslobođenik, radi za veći broj majstora i različite radionice. Čini se da je neko vrijeme i sam imao svoju radionicu. Njegova djelatnost gotovo pokriva cijelo strogo razdoblje. Poznat je po tome što je favorizirao motive efeba, mladih atleta. -Skit, još jedan majstor, koji je uz Psijaksa predstavnik bilingvalnog slikarstva. -Eutimid, Eufronije i Fintijat su tri slikara koja se potpisuju. Trojica najvećih crvenofiguralnih slikara s kraja 6. st. pr. Kr. -Eutimid (Euthymides) je bio u sjeni velikog Eufronija koji se smatra najvećim crvenofiguralnim majstorom, te je on čak napisao na jednoj amfori iz Municha: Čak ni Eufronije nije nešto ovakvo izradio. Slikar

29

Eutimides je poznat po svojim velikim posudama,čije velike figure zauzimaju gotovo cijelu posudu. Svoje scene često stavlja u kontekst iz svakodnevnog života, pune pritajene dramatičnosti. (510.g.pr.Kr.)-Slikar Eufronije, najveći predstavnik, čije ime predstavlja problem, jer se potpisuje kao keramičar češće nego kao slikar. Tako da se ne zna je li on sve svoje vaze oslikao ili samo neke. Njegove posude pokazuju velike stilske razlike, tako da se pretpostavlja da su njegove posude oslikavali i drugi slikari. Često primjenjuje piramidalne kompozicije i vidi se utjecaj skulpturalne i arhitektonske plastikeNjegove dvije najpoznatije posude su krateri, jedan koji prikazuje borbu Herakla i Anteja. Razlike među njima dvojicom vidimo i po frizuri koju je karakterizirao, Antej ima tipičnu barbarsku frizuru i sl. On djeluje u posljednjem desetljeću 6. st. pr. Kr., na prijelazu u početak 5. st. pr. Kr. -Krajem 5. st se javlja Onesim, isključivo slikar. Oslikavao je i neke Eufronijeve posude.-Početak 5. st. pr. Kr. su obilježili majstori (samo dio njih znamo po imenima). Jedan od takvih slikara je Berlinski slikar (pseudonim su dobili prema zbirci u kojoj se nalazi posuda, prema imenu keramičara ili prema atletama čija su imena na posudama). Zatim slikar Briga (pseudonim), koji je zapravo dobio ime po keramičaru. Moguce je da je bio Onesimov učenik. Atribuirano mu je do 8 posuda (200 - 250 posuda)??? . Jedan je od prvih slikara koji počinje sjenčiti.

-Jedan od najvažnijih iz ovog razdoblja je slikar Niobida (Niobidi su jedna obitelj, čija je majka Nioba uvrijedila Artemidu kazavši da je njihova majka Leto nerotkinja, dok je ova rodila oko šesnaestero djece), čiju je obitelj naslikao na krateru, gdje Artemida strelicama gađa tu familiju te tjera vukove na njenu djecu. Na njegovim posudama se odražava utjecaj monumentalnog slikarstva.

-Jedan od najvažnijih posuda potpisanih od strane Andokidesa u bilingvalnoj tehnici. Jedna strana je oslikana dionizijskom tematikom. Dioniz je u sredini, satir je iza njega, a ispred njega je menada. Scena je stavljena u okvir na kojem stoje figure. -Za razliku od crnofiguralnog, gdje se figure crtaju crnim gustim firmisom uz kombinaciju crvenog, bijelog, ljubičastog i zlatnog firmisa, sada je pozadina ta na koju se stavlja firmis, a figure su ostavljene u boji gline, osnove. Ta glina ima u sebi oksida, kod pečenja se dobiva ta žarka crvena boja. Sada se kistom potežu detalji odjeće koji sada daju jedan reljefni prikaz. Kod rijetkih prvih posuda se još neko vrijeme zadržava urezivanje obrisa likova i detalja, ali to brzo nestaje. Ovdje su figure stilski rađene u zrelom arhajskom stilu, prikazane u profilu, nema trodimenzionalnosti, dok su oči an face.-Izvanredan primjer Eufronijeva stvaralaštva je Sarpedonov krater, u obliku velikog kaleža. On se potpisuje nekada kao slikar, a nekada kao keramičar. Ima izvanredan osjećaj za kompoziciju, razmještaj figura po posudi, izvanredan crtež. Dobro poznaje i primitivni oblik perspektive, zato uspješno prikazuje dubinu. Vješto koristi zlatnožutu boju. Dok, kod Fintijata (jako puno anatomskih pogrešaka) i Eutimida nije tako. Očito je da nije dobro poznavao anatomiju ljudskog tijela. Ovdje vidimo i piramidalnu kompoziciju, te se vidi utjecaj zabatnih grupa kasnog arhajskog doba.

30

-Primjer Eutimidova slikarstva, njegov krater sa monumentalnim, visokim figurama na stražnjoj strani njegovog najljepšeg uratka. Ove tri figure su komasti, potpuno razodjeveni, u plesu. Dosta se često pojavljuju u grčkom slikarstvu. Ono što možete primijetiti na njegovim figurama to je taj nezgrapan pokret koji je uvjetovan samom radnjom, no glava ne prati pokret tijela i sl. No, sve u svemu, riječ je o uspješnom uklapanju te monumentalne figure u polje trbuha jednog kratera. -Nakon prve polovice 5. st. pr. Kr. se gasi potpuno praksa potpisivanja posuda oslikanih crvenofiguralnim slikarstvom. Taj medij zapravo tada gubi na svojoj važnosti.-Kronološki nakon Eufronija, Fintijada i Eutimida došao jedan majstor pod pseudonimom . To je jedan od majstora koji je po svemu sudeći radio za Eufronija. Ovo je unutrašnjost pehara koja prikazuje scenu kada Tezej silazi na dno mora da od božice Amfitrite primi zlatni vijenac kao dokaz njegova božanskog podrijetla. Maksimalnu pažnju posvećuje draperiji, detaljima, finim linijama, odlično uklapa kompoziciju u kadar posude.-Paralelno s njime djeluje još nekoliko majstora čija nam imena nisu poznata. Jedan od njih je slikar Kleofrada (pravo ime mu je Epiktet). Njegova glavna karakteristika figure postavljene na jednu vrstu trake, na podestima kao kipovi. Koristi zlatnožuti firmis. Atribuirano mu je 100-tinjak crvenofiguralnih i 20-ak crnofiguralnih posuda.-Berlinski slikar, suvremenik slikara Panaitija i Kleofrada, možda učenik Eutimidov, jedan je od onih majstora koji radi graciozne likove izdvojeno na crnoj pozadini posude na bazama sa ornamentikom (lik Atene). Atribuirano mu je oko 200 posuda, a ime je dobio po jednoj iz Berlina. Djelovao je oko 490.g.pr.Kr.-Sosija, slikar čiji potpis imamo samo na jednoj vazi koja se čuva u Berlinu, u čijoj je unutrašnjosti prikazana scena Ahila koji liječi rane Patroklu. To je dosta neuobičajena scena za grčko slikarstvo, kao da je preuzeta iz monumentalne umjetnosti. Sve se uspješnije prikazuje psihološka karakterizacija likova. -Sa slijedećim majstorom prelazimo polako u drugu četvrtinu 5. st. pr. Kr. A to je majstor Duris od kojega nam je ostalo najviše posuda, što potpisanih (~40), što pripisanih. Brojka seže do gotovo 200 posuda. Nije bio naročito dobar slikar i crtač, no usprkos tomu djela krasi dekorativnost kompozicije i sl. Vidimo jedan njegov kiliks sa prikazom atleta koji gimnasticiraju s dosta nespretnosti i loših poteza. Najveći broj posuda je malih dimenzija. Još jedan kiliks gdje vidimo oslikanu unutrašnjost posude. Ovo su prikazi iz svakodnevnog života. Atlete koje rade vježbe, pripremaju se za treninge, mažu se uljima, skidaju prašinu sa sebe i sl. Na njegovim posudama vidimo i scene iz učionica (učitelj svira frulu). -Taj strogi, kasno arhajski stil bi mogli završiti sa Makronom. On je zanimljiv po tome što je najviše surađivao sa keramičarom pod imenom Hieron. Za njega je radilo više majstora, no ovaj mu je bio najveći suradnik. Scene iz dionizijske tematike, ne pretjerane slikarske vrijednosti, no dekorativna rješenja.

31

3.8.2. Klasični crvenofiguralni stil

-U klasičnom crvenofiguralnom periodu ne ćemo više nailaziti na imena već dobivaju pseudonime koji su izvedeni iz scena na peharima ili drugim motivima. U ovom se periodu vidi snažan utjecaj monumentalnog slikarstva, što se do sada samo naslućivalo.-Znamo da su između 480. i 450. g. pr. Kr. djelovala dva velika slikara, Mikon iz Atene i Polignot s Tasosa (najveće ime zidnog slikarstva čija se imena u brojnim djelima nalaze). Iz pisanih djela saznajemo da je Polignot prvi grčki umjetnik koji je prikazujući masovne kompozicije počeo prikazivati figure u više planova na način da skraćuje figure u drugom i trećem planu, na licima izražavao psihološku karakterizaciju (ethos), a svaku figuru je stavljao u drugačiji položaj. Postoji misao da je njegovo slikarstvo utjecalo na razvoj skulpture i keramičkog slikarstva zbog prikazivanja ethosa. Njegove murale nemamo sačuvane, no utjecaj njegova slikarstva je više nego vidljiv. Osim onih pod njegovim utjecajem, imamo i neke koji nastavljaju tradiciju slikanja malih kupa i pehara čiji su predstavnici Makron, Duris i sl. -Predstavnici monumentalnog slikarstva su slikar Fistoksena, unutrašnjost njegova kiliksa, bijele osnove, što je u to doba revolucionarno. Prikazana je Afrodita na labudu. -Drugi predstavnik je slikar Pentezileje koji je dobio naziv po prikazu unutar ovog kiliksa gdje Ahil zabija mač amazonskoj kraljici Pentezileji dok ga ova molećivo gleda. Znamo da je ovdje vidljiv utjecaj monumentalnog slikarstva najprije što iz pisanih izvora znamo da je Polignotova tematika bila bitka na Maratonskom polju i neke druge sa brojnim figurama u borbi. U prvom su planu glavne figure, Ahil koji stoji, Pentezileja na koljenima, a u drugom planu je ratnik koji traži svoju žrtvu. Njegova djelatnost se datira od 470 - 460/50.g.pr.Kr.-Drugi majstori od kojih je slikar Niobida najvažniji. Jedan krater iz Louvrea, po kojemu je slikar dobio pseudonim. Vidimo Artemidu koja hvata strelicu na leđima, Apolona koji odapinje i Niobide (djecu i kćeri) koji leže u različitim položajima dok preostali trče. Podloga na kojoj figure stoje je naglašena.-Istovremeno se javlja stil minijaturnog crvenofiguralnog slikarstva čiji su predstavnici slikar Pana, slikar Ahila (440.g.pr.Kr) i neki drugi. Neki od njih su oslikavali i još jednu vrstu keramičkog posuđa - lekite. To je mala cilindri na flašica za držanje ulja kod kojih je karakteristično da su rađeni tako da je gornja i donja strana premazana crnim firmisom, a ono između bijele boje, na kojoj bi se onda radile crvene figure. To je tzv. slikarstvo bijelih lekita.

32

3.8.3. Bogati klasični crveno figuralni stil

-Sada smo na razdoblju bogate klasike i najznačajniji predstavnik toga vremena nosi pseudonim Mejidiasov slikar. Na njegovim posudama i njegovih suvremenika se očituju iluzionistički stilovi sa plastike tog vremena. Ženske figure se prikazuju u prozračnim haljinama, gdje se vide detalji njihova tijela. Sve se više pojavljuju teme iz svakodnevnog života, bilo da je riječ o božanstvima, bilo da je riječ o ljudima. Njegova hidrija ima dva friza, prvi prikazuje otmicu Leukipovih kćeri, a u drugome frizu motiv vrta Hestaida. To je sam kraj 5. st. pr. Kr. i paralelno je sa Fidijinim učenicima, Agorakritom, Algamenom itd. -Osim ovoga slikara, Eretrija slikar, Fijales slikar itd.

3.8.4. Stil bijelih lekita

-Nećemo spominjati nijednog slikara iza 400. g. pr. Kr. pa do kraja klasičnog perioda zato što je ta keramika dobila jedno, zaista, drugorazredno značenje. Ne znači da nema izuzetnih primjera, nego, to je razdoblje koje gubi onaj sjaj koji je imala u prvim fazama. -Lekit - flašica cilindričnog tijela i karakterističnog, izduženog vrata. Središnji dio te posude je premazan bijelom bojom, vrh, gornji i donji dio su premazani crnim firmisom. Sada se na tim posudama slikaju finim potezima figure. Motivi su često iz zagrobnog života jer su lekiti bile posude koje su se stavljale u grobove pokojnika ili su krasili nadgrobne spomenike. U njima su bila miomirisna ulja, parfemi i sl. To su redom prikazi pokojnika, žena s darovima koje posjećuju grobove i sl.-Primjer lekita kojemu autora ne znamo. Trostepenasta baza, stela, pokojnik je prikazan kako sjedi uz svoj grob dok mu žena dolazi ostaviti darove. Nerijetko su pokojnici prikazivani sa lirom, a s njihove stane Hipnos i Tanatos (smrti i sna, krilati mladici). -Isti bijeli lekit čijeg autora poznajemo pod pseudonimom slikar Pozamke. na ovom lekitu vidimo gdje se nalaze lekiti uz grob na stepenicama. Nerijetko figure ratnika i mladića su u stavu Polikletova Dorifora (kopljonoše), obično ogrnuti. Same scene ne variraju previše. Krajem četvrtog stoljeća se donio edikt o zabrani stavljanja lekita u grobove. Financijski je to osiromašivalo državu. -Bijeli lekiti su crvenofiguralni stil, ali su crvene figure na bijeloj pozadini. Rađeni su u razdoblju visoke klasike (od oko 450. do negdje 380. g. pr. Kr.), a neki majstori su (kao slikar Ahila) koristili klasični i slikarstvo bijelih lekita.

33

3.9. Grčko - perzijski rat

-Prava je prijelomnica između arhajskog i klasičnog perioda jedan važan događaj, grčko-perzijski rat. Grčko-perzijski radovi traju od oko 490. pa do 450. g. pr. Kr., ali se rat poslije toga više ne odvija na tlu Grčke. Prvi grčko-perzijski rat se svodi na bitku na Maratonskom polju 490. g. pr. Kr. Perzijanci su došli s flotom i iskrcali se, dok su im se suprotstavili Atenjani. Drugi su im Grci krenuli u pomoć, ali se bitka dogodila tako brzo da nisu stigli na vrijeme. Atenjani su, naravno, pobijedili Perzijance koji su se okrenuli natrag prema Perziji. Ta jedna bitka označava prvu fazu rata, a druga velika sudbonosna faza je 480. i 479. g. pr. Kr. kada car Kserks sa cijelom svojom vojskom prelazi preko Helesponta, prolazi kroz Tesaliju, i onda se u čuvenim Termopilima događa bitka u kojoj Spartanci prave odstupnicu grčkoj vojsci i tamo pogiba spartanski kralj Leonida i svi njegovi vojnici. Perzijanci prolaze do Atene koja se evakuira, neki Atenjani se pokušavaju spasiti na atenskoj Akropoli, međutim, bivaju pobijeni. Perzijanci uništavaju i oštećuju hramove koji su se tu nalazili ili bili u izgradnji. Uništavaju zavjetne statue kora i kurosa. Iste te godine je bila bitka kod Salamine 480. g. pr. Kr., da bi slijedeće 479. g. pr. Kr. ujedinjena grčka vojska kod Plateje, jednog grada u srednjoj Grčkoj, strahovito potukla perzijsku vojsku da se ona više nikada nije vratila kući. To su sudbonosni trenuci za Grke. Grci, koji do tada praktički nisu nikada bili ujedinjeni, oni se pred tom vanjskom opasnošću ujedinjavaju. I na neki način, ti događaji predstavljaju kraj arhajskog perioda i navješćuju jedno novo razdoblje procvata grčke kulture koja se naziva klasično doba.

34

4. Klasični period

-Kronološki, rana klasika traje od 480. g. pr. Kr. do 450. g. pr. Kr. Visoka klasika traje od oko 450. g. pr. Kr. do 420. g. pr. Kr. Potom slijedi treći stil klasične umjetnosti koji se naziva bogata klasika i datira se od oko 420. g. pr. Kr. pa do 380. g. pr. Kr. To je razdoblje kraja obnove atenske Akropole, vrijeme gradnje dvaju manjih zdanja na njoj, Erehteiona i hrama Atene Nike Apteros. To je post-Fidijino razdoblje i vrijeme vrlo zanimljivih stilističkih promjena u grčkoj umjetnosti. Potom imamo posljednji period koji se naziva kasna ili zrela klasika koja se datira od negdje 380. g. pr. Kr. do 330. g. pr. Kr. i dolaska Aleksandra Velikog. Ne možemo reći da klasična umjetnost tada prestaje, već se ona malo produžava i možemo reći da traje do kraja 4. st. pr. Kr.

4.1. Skulptura

4.1.1. Skulptura rane klasike (ili strogi stil)

-Naziv strogi stil za ovo razdoblje dolazi zbog nove facijalne ekspresije koja se uvodi u grčkoj plastici iza 480.g.pr.Kr. Povjesničari umjetnosti smatraju da je to odraz stvarne ozbiljnosti trenutka u kojem se Grci nalaze (grčko-perzijski ratovi). Drugo objašnjenje je da je to izraz onoga što ce Grci biti od tog trenutka, izraz novog vremena i ideala.-Važnija karakteristika grčke klasične skulpture je da, za razliku od arhajske skulpture, nju dobrim dijelom poznajemo preko rimskih kopija. Kurose koje smo vidili su originali. Kritijin dječak je original. Međutim, velik broj narednih skulptura nisu originali, već rimske kopije. Treba imati na umu da pod riječju kopija mi neznamo je li to direktna kopija, neka verzija, adaptacija. Ne znamo koliko to vjerno prikazuje original. -Jedan od razloga zbog kojeg nisu sačuvani originali klasičnog perioda je što je najveci broj skulptura nastalih u doba klasike izrađen u tehnici izgubljenog voska - brončane skulpture. Bronca je bila vrijedan materijal, kipovi su uništavani jer se bronca talila, a i zato što su prikazivali likove koji su neprihvatljivi za kršcanstvo. Kopije su najčešce rađene u mramoru.-Kod rimskih kopija se može reci kada su nastale na temelju stila izrade očiju (gole bjeloočnice - prije Hadrijanova vremena, šarenice na bjeloočnicama - nakon Hadrijanova vremena), a onda opet i na temelju izgleda, npr. da li zalaze pod gornji kapak.-Tehnika izgubljenog voska - majstor prvo izrađuje drveni kostur, zatim se kostur oblaže terakotom, tj oblikuje se figura u glini, zatim bi se model presvlačio tanki slojem voska, onda bi se opet presvlačio slojem gline, učvršcivao se metalnim dijelovima za drvenu jezgru, zatim se model grijao uslijed čega se topi vosak koji se propušta u donjem dijelu kipa, zatim se u šupljinu između dva terakotna sloja lijeva kipuca bronca i kad se ohladi razbija se vanjski sloj terakote i dobiva se šuplji brončani kip. Majstor eventualno naknadno dodaje neke djelove, npr. štit, koplje, kaciga, u istom ili nekom drugom materijalu.-U ranoj klasici tehnika izgubljenog voska gotovo u cjelosti dominira, u razdoblju visoke klasike, osim tehnike izgubljenog voska popularna je i hrizelefantinska tehnika u kojoj je

35

najveci virtuoz bio Fidija. Tek u razdoblju kasne klasike mramor počinje sve više dobivati na popularnosti - jedan od najvecih majstora u ovoj tehnici je Skopas.-40-ih godina prošlog stoljeca postojala su dva glavna pristupa u proučavanju grčke skulpture klasičnog perioda - neki smatraju da se grčka skulptura klasičnog perioda ne bi smjela proučavati na temelju rimskih kopija, ali je taj pristu napušten.-Fidija, Atenjanin koji je radio za cijelu Grčku. Nije bio samo kipar, bavio se i arhitekturom i slikarstvom, prvih 20-ak godina svog rada posvetio je gotovo isključivo slikarstvu. Djeluje krajem rane klasike između 460. i 430. g. pr. Kr. Radio je u svim tehnikama a njegova najznačajnija djela nastaju u hrizelefantinskoj tehnici* (mramor, drvo, bjelokost, plemeniti materijali, drago kamenje), ali najveci broj djela radi u tehnici izgubljenog voska. On je zaslužan za brojne stvari, od novog lepršavijeg stila, što se posebno vidi na ženskim skulpturama na zabatu Partenona, prozračnija draperija, i to je uvod u bogati stil. Prvi razbija osovinsku koncepciju zabatnih polja. Njegova najpoznatija djela su statue ženskih božanstava. On je tu bio nenadmašan. U suprotnosti sa Polikletom koji je bio jednako nenadmašan kad je riječ o muškim figurama. Jedno od njegovih najvažnijih djela je Atena Promahos ili Atena stražarica koja je bila postavljena na atenskoj Akropoli u tehnici bronce, izrađena od plijena nakon bitke kod Plateje. To je kip koji sa bazom ima visinu od 15m i navodno, kad bi sunce sijalo u njezin štit, to je toliko sjalo da se vidjelo u svakom kutku Atike. Nažalost, taj kip nije sačuvan. Izgled te sklupture možemo projicirati iz rimskih kopija. Akefalna Atena Promahos iz Hadrijanovog doba koja se danas čuva u Madridu. Ovdje nedostaje podignuta desna ruka oslonjena na koplje, štit u desnoj ruci i glava sa kacigom. Odjevena je bila u teški peplos i kožni ogrtač koji je bio prebačen preko ramena. Ona i stilski i izradom spada u kraj rano klasičnog perioda.Postoje dvije teorije o Fidijinoj smrti - jedna kaže da je umro u Ateni, optužen i bačen u tamnicu, druga teorija kaže da je svoje posljednje djelo - Zeusa Olimpijskog izradio u Olimpiji, da je došao u sukob i bio ubijen.-Jadan od najranijih primjera tehnike izgubljenog voska je skulptura boga Apolona iz Pireja.-Jedan od rijetkih izuzetaka, original brončane skulpture, pronađena kraj brodoloma, kraj rta Artemizion u Grčkoj. Remek djelo rano klasičnog perioda, izuzetna studija anatomije muškog tijela. Lijevom, ispruženom rukom cilja metu, a desna je u punom zamahu. Nezna se što je držao u ruci, pa bi mogao biti Zeus ili Posejdon. Prikazan je u nadprirodnoj veličini (2,10 m) -Kao prilog ovome ide jedan kipić iz Dodone, gdje je prikazan Zeus koji baca munju - vrlo sličan ovoj statui.

-Jedan od najvećih grčkih kipara rano klasičnog perioda je bio Agelat iz Argosa čije je najpoznatije djelo bilo Zeus koji baca muju. Kip nije poznat u rimskim kopijama. Za njega Plinije kaže da je bio učitelj Fidiji, Polikletu i Mironu.

36

-Osnovna razlika skulptura kasnoarhajskog i ranoklasičnog razdoblja: veci naturalizam, tj. vjernija modelacija ljudskog tijela - grčki umjetnici su od sredine

6. do oko 470.g.pr.Kr. stekli veliko znanje o ljudskom tijelu impostacija (stav figure) - kurosi sa obje noge stoje čvrsto na zemlji, kod kipova rane

klasike se pojavljuje najraniji kontrapost koji se zrcali kroz liniju ramena i liniju koljena - težina ne počiva na obje noge podjednako nego u vecoj mjeri na jednoj, ali nije klasični kontrapost iz 5.st. (sa potpunim opterecenjem jedne noge), linija koljena i ramena više nije ravna

izdužuju se figure gubi se arhajski osmjeh-Jedno od poznatijih djela rano klasičnog perioda su Tiranoubojice. To je grupa koju je izvorno izradio atenski majstor Antenor koja je bila postavljena na atenskoj Agori. Kada su Perzijanci osvojili Atenu, odnijeli su je u Perziju. Atenjani su njezino odnošenje nadomjestili kopijom koju su izradili Kritija i Nesiot. Ovo nije ni jedno ni drugo, već rimska kopija druge verzije koja se čuva u Napulju. To je riječ o dvojici Atenjana Harmodiju i Aristogitonu koji su izvršili atentat na posljednjeg atenskog tiranina iz porodice Pizistratida. Nakon njegova ubojstva 504. g. pr. Kr. je uspostavljena robovlasnička demokracija. Datira se 470. g. pr. Kr. Aleksandar Veliki je vratio Antenorov original Atenjanima i jedno vrijeme on i kopija stoje jedno pored drugoga.

-Jedan od najvažnijih kipova rane klasike (original) je Auriga iz Delfa - auriga znači vozač, ovo je ostatak puno vece kompozicije sa šesteropregom, vozačem i dvojicom sluga koji drže konje, ali sačuvani su samo kip, dijelovi prednjih nogu jednog od konja i dijelovi opreme. Auriga je prikazan u dugom hitonu, visoko potpasan, sa obje noge čvrsto na zemlji jer stoji u kolima. Osim gubitka arhajskog osmjeha i bolje modelacije tijela, pokret skulpture je prirodan, glava prati pokret tijela. Izrađen je u bronci, naručitelj je bio Polizal, tiranin grčkog grada Gele na Siciliji, u čast pobjede njegovog vozača u utrci na Pitijskim igrama u Delfima 478.g.pr.Kr.

-Kipovi iz Riacea u Italiji - datiraju se oko 450.g.pr.Kr., na prijelazu iz rane u visoku klasiku, dokaz su transporta umjetnina iz Grčke u Italiju, prikaz 2 grčka heroja koji su vjerojatno činili dio vece cjeline, u lijevoj ruci su držali štitove, potpuno nagi, možda je riječ o kipovima jedne grupe koju je u Delfima izradio Fidija u čast pobjede kod Maratona, a bilo je prikazano 13 kipova, u tehnici izgubljenog voska, pojedini detalji izrađeni od olova.-Mirona se inače smješta u razdoblje visoke klasike, međutim, jedan dio njegovih djela je nastao na prijelazu iz rane u visoku klasiku. U izvorima se spominju mnoga njegova djela, no malo je toga poznato iz rimskih kopija, a ništa iz originala. U izvorima se spominje njegov Heraklo koji odmara. Kip koji se čuva u Bostonu, koji je sasvim sigurno nastao prema jednom rano klasičnom originalu se datira oko 460/450.g.pr.Kr., prikazuje Herakla u trenutku pauze između junačkih dijela. Po nekim značajkama na glavi, licu i tijelu, spuštenoj toljazi na koju se oslanja desnom rukom, koži

37

Nemejskog lava preko podlaktice lijeve ruke, možemo zaključiti da je rimska kopija toga Herakla. Najpoznatije Mironovo djelo je zasigurno Diskobolos. Jedna od najčešće kopiranih statua u rimskoj umjetnosti - barem 60-ak rimskih kopija. Jedna od najboljih kopija, tzv. Diskobolos Lanceloti koji se čuva u nacionalnom muzeju u Rimu. Prikaz tijela je u trenutku najveceg fizičkog napora, glava prati pokret tijela, ali je za tu radnju malo nedefinirana.Uz Diskobolosa je jedno od važniji djela koje možemo rekonstruirati grupa Atena i Marsija. Pauzanije kaže da je stajala na atenskoj Akropoli, i to je jedna čudesna kompozicija gdje je izražen kontrast između smirene Atene, sa njenim klasičnim atributima i nagle, divlje Marsije. Pauzanije opisuje kako je Atena bacila frulu, a satir Marsije je pokušava uzeti, centar radnje je sama frula; Atena je shvatila da sviranje frule izaziva ružne grimase na licu pa je odbacuje. Sumski satir Marsija je pokušava dosegnuti, ali se boji Atenine reakcije, želi frulu da bi izazvao Apolona u natjecanju u sviranju.Za Mirona vrijedi da njegove likove često krasi više arhajska nego ranoklasična ekspresija lika. Izvorna skulptura je bila visoka 1,80m izrađena u bronci.-Velik je broj spomenika reljefnog kiparstva, npr. Umorna (Umiruca?) Atena sa atenke akropole, prikazana oslonjena na koplje, zamišljena, u haljini sa potpuno vertikalnim naborima-Dijelovi reljefne oplate, vjerojatno jednog žrtvenika, nazvan Ludovisi tron, datiran oko 470/80.g.pr.Kr, vjerojatno izvorno iz Magne Graecie pronađen u Rimu. Najzanimljiviji detalj je sa prikazom ženske figure i dvoje koje joj pomažu, možda je riječ o prikazu rađanja Afrodite iz morske pjene.

38

4.1.2. Skulptura visoke klasike

-Visoka klasika je vrhunac grčke klasične civilizacije, stavlja se između 450-ih i 420-ih godina, ali je ovako stroga kronološka periodizacija nemoguca jer su neka djela koja prikazuju naznake visokolasičnog stila nastala vec 460-ih godina.-Fidija je majstor od kojega nam je preko rimskih kopija sačuvano najviše djela. Bio je najpoznatiji u prikazivanju ženskih božanstava, pogotovo Atene. Najveći broj njegovih ženskih figura prikazuje Atenu. U usporedbi sa Polikletom od kojega nam je sačuvana samo jedna ženska figura, od Fidije imamo 4 ili 5. Među rimskom plastikom carskog perioda jako je puno skulptura koje se stilski dovode u vezu s njime, s njegovim krugom učenika. Razdoblje njegovog djelovanja je 460 - 430.g.pr.Kr.Dvije skulpture, jako važne, no slabe poveznice sa Fidijom, pronađene su u jednom brodolomu uz obale Kalabrije uz mjesto Riace. (vidi str. 38)Tiberski Apolon se pripisuje Fidijinoj školi, neki ga čak pripisuju Fidiji ali najvjerojatnije ga je izradio neki njegov učenik.Kasselski Apolon (čuva se u Švicarskoj u Kasselu), rimska mramorna kopija Fidijinog Apolona koji odvraća skakavce. On je stajao na atenskoj Akropoli gdje je prema vjerovanju Atenjana odagnao najezdu skakavaca. Pomalo ženskastih linija i odlika glave po čemu je Fidijin stil prepoznatljiv. Datiran je 460.g.pr.Kr.Takozvani Hermes Ludovisi, još jedna mramorna rimska kopija za koju se vjeruje da je nastala prema brončanom originalu Fidije. Naziv je dobio prema zbirci u kojoj se nalazio.Jedan simpatični gospodin, malo razodjeven, raščupan, pripit. Riječ je o atenskom pjesniku Anakreontu. Još jedna rimska mramorna kopija prema brončanom originalu, Fidija je većinu svojih djela radio u bronci. Kad bi se malo usredotočimo na ovu glavu, vidimo da je gospodin zaista prikazan u pijanstvu. On recitira stihove, i uz pomoć pisanih navoda, ova rimska verzija se dovodi u vezu sa Fidijinim originalom. Nalazi se u Gliptoteci u Kopenhagenu.Fidijine najčuvenije ženske statue su Atena Lemnija i Atena Partenos. Atenu Lemniju su posvetili Atenjanima koji su kao kolonizatori otišli na otok Lemnos. Prikazana je kao mlada djevojka sa šljemom u desnoj i kopljem u lijevoj ruci, u dugom peplosu, preko desnog ramena je imala prebačenu egidu (kožni ogrtač). To je zgodan primjer rekonstrukcije mramorne kopije prema torzu koji se čuva u Dresdenu i glavi koja se čuva u Bologni iz dvije različite zbirke. Povezana je figura, torzo i glava, te je dobivena rekonstrukcija Atene Lemnije. Uobičajeno se datira oko 450.g.pr.Kr. Atena Partenos, ta čuvena krizolefantinska statua, visoka preko 12 m(nezna se jeli to visina same statue ili je i postamenat u njoj), sa postamentom od 3 metra. Stajala je u celi Partenona, od zlata, bjelokosti i drvenih ploča kao jezgre. Sama figurica Nike u dlanu desne ruke je bila visoka 1,80 m. 1.150 kg zlata je upotrebljeno za izradu peplosa, kaciga sa 2 grifona i sfingom, i cijelim nizom prikaza. Na bazi u reljefu je bilo prikazano rođenje Pandore, a reljef je bio izrađen i na rubovima sandale - scena kentauromanije. Fidija je bio optužen da je pronevjerio određenu količinu zlata za izradu odjece ali je oslobođen jer je dijelove od zlata aplicirao tako da se u svakom trenu mogu skinuti, navodno na Periklov nagovor.

39

-Fidijino remek djelo je definitivno bio Zeus Olimpijski, hrizelefantinska statua visoka oko 12 metara. Prikazivala je Zeusa na tronu, u celi Zeusova hrama u Olimpiji. Na novcu iz vremena cara Hadrijana imamo njen prikaz i to je važno jer sama statua nije sačuvana. Car Teodozije II. je 426. naredio uklanjanje te statue, prenošenje u Konstantinopolis (gdje je vjerojatno i stradao u požaru) i rušenje hrama. Zato je ovaj prikaz na novcu iz vremena cara Hadrijana od ogromne važnosti. Novac je kovan 137. n. Kr., a statua je nastala oko 430. Za potrebu izrade ove skulpture, Fidija je u Olimpiji dao sagraditi radionicu koja je bila jednaka celi hrama Zeusa Olimpijskog. Točno je mogao vidjeti kako će ona stajati unutar hrama. Ta je skulptura bila rađena od drvene jezgre, gornji dijelovi tijela, kao i Atena Partenos, od bjelokosti, haljina od zlata, tron je bio građen od cedrovine i bjelokosti. U lijevoj ruci je imao žezlo a u desnoj ruci položenoj na naslonjač je opet bio kip Nike (visoka ~1.80m). Na ovim naslonjačima su bile prikazane cijele serije prikaza u punoj plastici, u punom volumenu. Na bazi je bila prikazana scena rađanja Afrodite iz morske pjene, na naslonjaču smrt Niobine djece. Neki od tih prikaza su poznati kasnije iz rimskih reprodukcija, ali samu rimsku kopiju nemamo.50-ih godina prošlog stoljeca su arheolozi otkrili ostatke Fidijine radionice, a unutar nje su pronađeni ostaci bjelokosti, ostaci kalupa i matrica preko kojih su izrađivani dijelovi zlatnog lima od kojeg su rađene obuca i odjeca.-Koliko god se govorilo da je Fidija imao vrhovni nadzor pri izgradnji Partenona, činjenica je da je njegov skulpturalni program bio toliko obiman da on to nije mogao izvesti sam. Smatra se da je Fidija izradio nacrte, ali je pitanje da li su ih realizirali ili i njegovi učenici, ili samo učenici jer se na temelju nekih natpisa na Akropoli može gotovo sigurno reci da su neki gotovi djelovi dekoracije počeli stizati tek oko 430-ih godinakada bi Fidija trebao biti u Olimpiji ili je mrtav.

-Prelazimo na Polikleta. Za razliku od Fidije koji je Jonjanin, Poliklet je Doranin. Postoji jako puno pisanih vijesti o Polikletu, o najvećem grčkom majstoru 5. st. pr. Kr. za kojega neznamo odakle je bio. Stvar se svodi na dvije mogućnosti: da je bio rodom iz Argosa ili iz Sikiona. On u fokus svog zanimanja ne postavlja nekog ljepuškastog boga kao što je Apolon kao Fidija, ili ženska božanstva kao Atenu. On se usredotočio na prikazivanje snažnog muškog tijela, tijela jednog atlete. Poliklet je važan i zbog činjenice da se on, ne samo u praksi, nego i u teoriji počeo baviti problematikom prikazivanja proporcija ljudskoga tijela.On je, to znamo iz pisanih navoda, napisao jedno djelo koje se zvalo Kanon (izgubljeno je) i prema pisanim navodima izradio jednu skulpturu koja je bila oličenje kanona. To je skulptura Doriforosa ili Kopljonoše koja je poznata iz većeg broja rimskih kopija, a najboljom se smatra ona iz muzeja Nazionale Arheologico u Napulju koja je pronađena u Palestriju u Pompeji, datira se oko 440.g.pr.Kr. Doriforos je atleta ili mitološki lik prikazan kao atleta. On je bio prikazan sa kopljem prebačenim preko lijevog ramena. Ova figura je oličenje kanona, vidimo skijastičku pozu (tijelo prikazano u savršenom balansu dijelova tijela u pokretu i mirovanju), snažni kontapost, uravnoteženost između dijelova tijela u

40

mirovanju i u pokretu, između kojih je uspostavljena izvrsna ravnoteža i simetrija. Poliklet išao toliko daleko, da je on govorio da visina glave treba biti 1/7 ljudskog tijela, da visina čela treba biti 1/16 ljudskog tijela, itd. Original je bio u bronci.Poliklet je daleko najveći grčki majstor u tehnici lijevanja bronce. Kod rimske kopije kopist ima problem otpadanja ruke. Zbog toga se pojavljuje veza između stegna i ruke na velikom broju rimskih kopija. Glavama svojih junaka Poliklet ne pridaje toliko pozornosti, jer ga ne zanima psihološka karakterizacija, nego problem proporcije, ritma, simetrije.Drugo čuveno Polikletovo djelo je Diadumeda. U najvećem dijelu su praktički identične skulpture. Impostacija je identična, pogledajte ova stojeća noga i sl. Jedina je razlika u pokretu gornjeg dijela torza zbog prirode radnje. Ovdje jedan atleta vezuje pobjedničku traku, vrpcu ili dijademu oko svoje glave prije nego će biti okrunjen pobjedničkim vijencem. Odatle naziv Diadumenos - onaj koji svezuje dijadem oko glave. Ovo je kopija sa otoka Delosa, jedna od najstarijih kopija. Ovo je nešto mlađi rad iz oko 420. g. pr. Kr. Onda imamo čuvenog Diskoforosa. Figura koja se ne spominje u izvorima, a čuvana je u Louvru. Rađena je u bronci u visini od 21cm i smatra se da je nastala prema uzoru iz monumentalne plastike. Naime, ovaj kip nije prepoznat u monumentalnoj skulpturi jer nema toliko dobro sačuvanih primjera cijele figure. Istu takvu figuricu čuva i arheološki muzej u Zagrebu. Dakle atleta koji je prikazan sa diskom u lijevoj ruci, prije nego će zauzeti stav za izbacivanje diska. Ovo je primjer gdje nema nikakvog traga u izvorima o njemu, ali stilistički - glava, frizura, impostacija - upućuje na Polikleta. -Građani Efeza su 440-ih godina organizirali jedan natječaj za izradu figure ranjene Amazonke koju su htjeli staviti u svoj čuveni Artemizion (Artemidin hram u Efezu). Na tom natječaju su sudjelovali najveći grčki majstori: Poliklet, Fidija, Krezil, Framon i neki drugi. Najviše glasova je odnio Poliklet, Fidija drugu nagradu, Krezil treću, itd. Svi ti tipovi amazonke koje su izradili veliki grčki majstori, u doba cara Hadrijana su bili kopirani i činili su skulpturalnu dekoraciju njegove čuvene vile u Tivoriju.Amazonka tipa Mateji, koja je nastala prema brončanom originalu Fidije, druga je Sosiklet, koja je dobila naziv prema signaturi kopiste, prema Polikletu iz 440. i ovdje je prikazana treća, Amazonka Schiara tipa koja je navodno Krezilova. Kada je riječ o prvoj kopiji, onda tu postoji suglasje, to je sasvim sigurno Fidija. No, kod druge dvije se mišljenja razilaze. Većina autora drži da je ova Sosiklet tipa Polikletova, međutim, neki zbog ovog snažnog, sa stražnje strane gledanog, snažnog tijela amazonke misle da bi u tom liku trebali tražiti Polikletovu amazonku. I činjenica da je možda Poliklet prvi prikazao ljudsko tijelo u osloncu na neki element arhitekture, pilastar, prevagnulo u tome da je on odnio prvu nagradu.Schiara Amazonka - prema proporcijama, i izgledu glave bliska je Polikletovom stilu, možda je ovo Polikletov original ranjenje amazonke, oslanja se na pilastar. Ovo je možda prvo oslanjanje figure u grčkoj umjetnosti, često je korišteno u skulpturi kasne klasike.-Glava Dorifora sa jedne brončane herme (bista na visokom postolju) koja je pronađena u Herkulaneumu - gradu kod Napulja koji je zatrpan erupcijom vulkana Vezuva 79. god.

41

Ta glava nosi potpis atenskog kopiste Apolonija. Kad bismo je išli usporediti sa onom glavom na kipu u muzeju u Napulju, onda bi vidjeli da nisu identične. Na tim statuama je sačuvan samo odbljesak originala, jer su vrlo česti kopisti prilagođavali te statue trenutnom ukusu i modi.-Krezil je dobio treću nagradu u Efezu. On je majstor koji se dosta često spominje u izvorima, ali nemamo baš njegovih djela sačuvanih u rimskim kopijama. Bio je Fidijin učenik i suradnik, ali i samostalan majstor. Sigurno njegovo djelo je herma sa glavom Perikla sa kacigom na glavi koja je zabačena malo unatrag. Kopija se danas čuva u Vatikanu. Navodno je Krezil prikazao Perikla sa ovom kacigom zato što je imao jajastu glavu, pa je njome ublažio jajasti oblik glave. Iz izvora znamo da je on zaista portretirao Perikla, a budući da ova herma nosi legendu sa Periklovim imenom, pripisana je njemu. Vjeruje se da ovo ipak nije bio portret u pravom smislu riječi, više idealizirani prikaz. Datirana je između 429. i 425.g.pr.Kr.

4.1.3. Skulptura bogate klasike

-To je razdoblje od 420. do 380. g. pr. Kr. -Bogati stil je vrijeme djelovanja Fidijinih učenika - Alkamena, Agoragrita, Mironovih učenika, nepoznatih majstora i sl. -Alkamen i Agorakrit su dvojica od najvažnijih majstora iz doba bogatog stila. Sa Fidijom su radili na Partenonu, zabatima, metopama, frizu sa panatemejskom procesijom, i sl. Djeluju nakon Fidije, od 430-ih do kraja 5.st.pr.Kr.Alkamen je dosta tradicionalan majstor, što se vidi na njegovim ženskim statuama koje su odjevene u teške haljine sa okomitim naborima. Jedno od najrazvikanijih Alkamenivih djela koje su uspoređivali i sa nekim Fidijinim djelima je Afrodita u vrtovima, ali nije sa sigurnošcu prepoznata neđu rimskim kopijama. Afrodita je navodno bila prikazana u trenutku dok podiže veo, naslanja se na potporanj, tj. pilastar a preko njega je bačena draperija. Ne zna se koliko je ova rimska mramorna statua odraz originala, ali vjerojatno je nastala na tragu Alkamenovih djela.

Najpoznatije, možda i jedno od najvažnijih Alkamenovih dijela - to je grupa Prokne i Itysa. Prokne je bila, prema mitologiji, kći spartanskog kralja Tindareja, koja je imala problema sa mužem. Da bi napakostila mužu i njegovim prijateljima, u bjesnilu je zaklala svoga sina Itysa i iznijela ga na gozbu svome mužu. Nakon tog strašnog čina je pretvorena u slavuja, i odatle cvrkutanje slavuja kojima ona izražava svoju čežnju za sinom. Mramorna grupa koja je stala na atenskoj Akropoli. Figura prokne je odjevena u tešku haljinu visokog potpona sa teškim naborima i djelomično sačuvana figura sina Itysa.

(Hekate Epipyrgidia) - iz grčkih i rimskoh izvora doznajemo da je to Alkamenovo djelo, jedno od poznatijih.

42

Herma sa Hermesom - bile su dvije, jedna od njih je stajala u Efezu, natpis pokazuje da je to kopija Alkamenovog djela. Brada i kovrče iznad cela asociraju na skulpture rane klasike Skulptura Aresa Borghezea, jedna mramorna rimska kopija koja je po svoj prilici nastala prema Alkamenovu originalu iz posljednje četvrtine 5. st. pr. Kr. Nazvana je po zbirci u kojoj je nađena. Iz izvora znamo da je Alkamen izradio Aresa.-Alkamen radi na tragu Fidije, draperija njegovih figura tj. nabori su teški, okomiti. U bogatoj klasici draperija je krajnje prozračna. -Nije sigurno da je karijatide sa Erehtejona radila Alkamenova radionica, ali kako je bio atenski majstor i Fidijin učenik, očekivalo bi se da je s Agorakritom sudjelovao u gradnji Erehtejona. Erehtejon spada u bogatu klasiku - ima 2 cele, 3 trijema, cele su na različitim visinama, dekoracija oko vrata.

-Agorakritovih djela je nešto manje.Skulptura - Nemesis je božica pravde i osvete, kasnije su je štovali gladijatori. Pauzanije opisuje Rhamnos, u arheološkim istraživanjima su nađeni fragmenti ovog kipa, bila je prikazana sa parterom za žrtvu ljevanicu u desnoj ruci i sa jabukovom grančicom u lijevoj, spuštenoj ruci. U grafičkoj rekonstrukciji Nemesis mogu pomoci rimske mramorne skulpture. Stoji na bazi na kojoj je prikazana scena sa Helenom.

-U razdoblju bogate klasike ima majstora čija su se djela sačuvala o kojima nema informacija u grčkim i rimskim izvorima, npr PajonijeU izvorima se spominje Pajonije ali ne i njegova djela. Izradio je statuu letece Nike koja je nađena u Olimpiji. Na njoj je stajao natpis koji govori da je kip podignut u čast bitke kod otoka Sfakterije (Sphacteria) gdje su Naupakčani i Mesenjani pobijedili Spartance. Pajonijev kip je možda najbolji primjer zbog čega skulpturu posljednje četvrtine 5.st. i prve četvrtine 4.st. treba gledati kao posebno stilsko razdoblje u odnosu na visoku klasiku - prozračnost draperije.

-Balustrada hrama Atene Nike Apteros (mali jonski hram na JZ dijelu Akropole) za razliku od hrama koji je izrađen u doba visoke klasike, je nastala u bogatoj klasici, prikazuje procesiju božica pobjede koje se dolaze pokloniti Ateni koja je u sjedecem položaju. Ne zna se tko je izgradio balustradu. Fragment ograde na kojem je prikazan trenutak kada se jedna Nika saginje jer joj se otkopčala sandala, prikazana u prozračnoj haljini, stilski je usporediva sa Pajonijevim djelom. -Hera Borghese - draperija priljepljena uz tijelo, otkrivena prsa, haljina spada s ramena... Ne zna se po kojem je grčkom originalu nastala, ali je sigurno iz 20-ih godina 5.st.pr.Kr

-Afrodita (tip Venera Genetrix) - pripisuje se Kalimahu. Rimska statua nastala prema brončanom originalu, koju je izradio kopista Arkezilaj, koristila se za prikazivanje božice Venere Genetrix, tj. Venere praroditeljice Julijevskog roda. Stajala je na Cezarovom forumu u Rimu u hramu Venere Genetrix. S obzirom na draperiju, erotsku dimenziju, stil izrade glave, nema sumnje da su ovakve rimske kopije rađene prema grčkom originalu.*-Pojava korintskog stila je važna novina u bogatoj klasici.

43

4.1.4. Skulptura kasne klasike

-u 4.st. Grčka polako gubi svoju političku i ekonomsku važnost koju je imala u 5.st.pr.Kr., dolazi do slabljenja grčkih polisa, razdoblje građanskog rata koji započinje sa Peloponeskim ratom.-338.g. je u bitci kod Heroneje makedonska falanga, na čelu sa Filipom II. potukla Grke i dio Grčke dolazi u saveznički položaj prema Makedoniji. Ovakva zbivanja se odražavaju i u umjetnosti tog vremena.-Nekadašnji ethos, prikazivanje snažnih emocija zamjenjuje prikazivanje tragičnih, tužnih emocija, tj pathos (patetika) kao rezultat zbivanja u grčkom svijetu.-Skulptura se pomalo humanizira, tj. približava se stvarnoj naravi čovjeka, tako da prikazi božanstava više nemaju nadnaravi karakter nego su nalik ljudima, ne samo kroz psihološki karakter nego i kroz scena kroz koje se prikazuju, pojavljuju se u nesvakidašnjim situacijama, npr. Apolon koji ubija guštera, Hermes koji vezuje sandalu... Umjetnici sada prikazuju ljudsko tijelo onako kako ga vide.-Sada se izrađuju portreti pravih povijesnih osoba, ali tek nakon njihove smrti.-Pojava skulpture u kamenu je u odnosu na prošla razdoblja brojnija, ali je upak u 4.st najveci broj djela u tehnici izgubljenog voska. -Glavna razlika grčke skulpture 4.st, od 360-ih g. pa do kraja 4.st je u bitno drugačijim proporcijama u odnosu na 5.st. Kipovi se odlikuju bitno elegantnijim proporcijama, manje naglašenoj muskulaturi, nema više prevelike mišicavosti kao kod Polikleta, nema zatvorenih, četvrtastih figura. Iako su muške, figure često imaju gotovo ženske proporcije, sužene su i glave su im smanjene.-Za razliku od Polikletovog kanona gdje je glava bila 1/7 tijela, u 4.st glava je 1/8 tijela i sada figure djeluju još monumentalnije.-Atenska škola je nastala na temelju Fidijine i škola njegovih sljedbenika, npr. Kefisodot, Praksitel, Leohar...-O Kefisodotu starijem (Kefisodot mlađi je Praksitelov sin) nema pisanih izvora, ali se može zaključiti da je bio Praksitelov otac. Njegova djelatnost se može staviti između 380-ih i 350-ih g.pr.Kr. a jedino njegovo sačuvano djelo je Irene s malim Plutom koje je bilo izrađeno u tehnici izgubljenog voska. Kefisodot je bio jedan od majstora koji je sudjelovao u izradi skulptura za novonastalu arkadsku akropolu Megalopolis (Arkadija je središnja pokrajina na Peloponezu, bila je pod dominacijom Spartanaca čiju su moc skršili Tebanci i odlučili osnovati novi grad).Kefisodot je sa Ksenofontom izradio golemu statuu sjedeceg Zeusa sa Artemidom i Tihe, božicom srece kao personifikacijom samoga grada.-Ksenofont je sa Parosa, autor je djela Tihe s malim Plutom.-S obzirom na ratove u Grčkoj, umjetnici pokušavaju stvoriti sliku lažne vedrine, optimizma pa izrađuju statue koje imaju lažnu simboliku - božica Tihe je personifikacija srece, a Pluto simbolizira bogatstvo. Irene je božica mira.-Postoji predaja da je Kefisodot stariji izradio djelo Hermes s malim Dionizom. Ovo se ne može sigurno provjeriti, možda je ovo Praksitelovo djelo atributirano Kefisodotu (u skripti piše čak da je Kefisodot napravio stariju verziju Hermesa s malim Dionizom). Hermes s malim Dionizom je otkriven 1877.g. u Olimpiji u ruševinama Herinog hrama, a

44

Pauzanije opisuje da se tamo i nalazi ovaj kip koji je djelo Praksitela. Nije sigurno jeli ovo original ili kopija jer je Praksitel radio u mramoru. Neki znanstvenici su zastupnici teorije da je ovo kopija i to helenistička iz oko 11.st.pr.Kr.; postoji jedan helenistički majstor koji se zove Praksitel - najvjerojatnije je ovo kopija originala onog prvog Praksitela-Praksitel je radio djela i u mramoru i u bronci. Iz izvora znamo da je preferirao ona svoja djela koja je oslikao atenski slikar Nikija.-Jedna od najvažnijih značajki Praksitelovih figura je zakrivljenost linije, naglašena je linija obrnutog slova S. I kod njegovih djela vrijeli mala glava na elegantnom tijelu-Umjetnici 4.st. sve više rade u kamenu pa je ponekad teško reci da li je u pitanju grčki original u kamenu ili rimska kopija.Baza kipa iz Mantineje je možda jedino preživjelo Praksitelovo djelo, vjerojatno se može dovesti u vezu sa jednim Pauzanijevim opisom ali nema potpisa majstora. Sačuvani reljefi na bazi upucuju na to da je rađen u duhu Praksitelovog stila. Od 4 sačuvane su tri strane, na jednoj je Apolon, u sredini rob sa nožem i Marsija. Na drugoj strani imamo prikaz 3 muze. Njihove glave se mogu dovesti u vezu sa Praksitelovim stilom, samo je pitanje da li ih je izradio on sam ili je napravio nacrte koje je realizirao netko od njegovih učenika.

-Ova baza pokazuje da su dvije skulpture nađene u Herkulaneju, tzv. Velika i Mala Herkulanka, verzije Praksitelovih djela. Ove dvije figure, elegantne, malih glava, potpuno pokrivene odjećom. Odjevene u duge hitone i ogrnute himatijonom po ukusu kasne klasike i drapirane prema modi kasne klasike. Naime, stilski su ove glave na pragu Afrodite Knidske i još nekih drugih Praksitelovih uradaka. Zato je mišljenje da su to originali prema kojima su nastale rimske verzije, kopije. Jedno od poznatijih Praksitelovih djela je Apolon Saurokton koji se sprema ubiti guštericu. Na rimskoj kopiji iz Louvrea dvije grane služe kao potporanj, zakrivljenost figure, prema Plinijevom opisu se u jednoj ruci nalazi strijela (ponekad kod rimskih kopija može biti zamjenjena kamenom). Druga dobro očuvana kopija Apolona Sauroktona se čuva u Vatikanskim muzejima, razlike su uočljive ali je motiv isti.Postoji još jedna brončana rimska verzija Apolona koja se čuva u Rimu i dio skulpture koja se čuva u Muzeju fine umjetnisti u Clevelandu.Praksitelova djelatnost se smješta između 360. i 330.g.pr.Kr.

-Afrodita Knidska je najpoznatije Praksitelovo djelo, obnažena, zbog nje su mnogi hodočastili u Knid, poznata u velikom broju rimskih kopija (50-ak). Ovaj kip je u to vrijeme izazivao sablazan, trebao je biti načinjen za otočki polis Kos ali su ga odbili preuzeti zbog toga što je gola, a su ga kupili građani Knida. Postoji priča da je helenistički kralj Nikodem bio voljan izbrisati dug Knida ako mu daju ovaj kip i iako im je dug bio ogroman, oni su to odbili. Ova

45

skulptura se nalazila na knidskom novcu, ima hidriju na koju odlaže draperiju. Ima zakrivljenu liniju, najbolji primjer dvodimenzionalnosti Praksitelove skulpture, datira se oko 340-ih g.pr.Kr., najstarija potpuno razodjevena skulptura grčke božice u grčkoj umjetnosti.-Afrodita (Venera) iz Arlesa se dovodi u vezu sa Praksitelom, smatra se jednim od njegovih ranijih radova, rimska kopija, ovakav ikonografski predložak postaje čest u helenističkoj i rimskoj umjetnosti u prikazivanju nimfa. Praksitelova ljubavnica Frina mu je pozirala za ovu skulpturu. Ona je za razliku od Knidske Afrodite napola obnažena torza, pa odatle neka razmišljanja da je ovo raniji rad.-Praksitel je izradio cijelu seriju satira koji su ljepuškasti, najpoznatiji su Satir koji nalijeva vodu koji je izvorno bio dio fontane i tzv. Lijeni satir, jedan od rijetkih originla iz tog doba.-Dječak iz Maratonskog zaljeva - izvučen iz mora, rađen u tehnici izgubljenog voska, visine 1.30m, nije sigurno da je autor sam Praksitel, možda su njegovi učenici.-Praksitelov stil je snažno utjecao na rani helenizam što vidimo na primjeru Aleksandrovog sarkofaga.-Lizip je najveci grčki kipar 4.st. i najveci grčki majstor u bronci. Njegov kompletan opus je bio u bronci i veliki broj njegovih sljedbenika je radio u toj tehnici. Bio je dvorski kipar Aleksandra Makedonskog i jedini je imao pravo izrađivati njegove kipove u bronci. Polikletov je nasljednik. Rodom je iz Sikiona. Karakteristike Lizipovih djela su elegantne proporcije, male glave, ali usprkos tome njegove figure djeluju veličanstveno. Kipovi ovladavaju prostorom oko sebe, njegovi kipovi su klasičan primjer trodimenzionalne skulpture koji se javlja u 4.st. Lizipovi likovi nikad nisu u istom položaju. Jedan od njegovih najvažnijih radova i jedan od najvažnijih kipova 4.st uopce je statua Apoksiomena (strugač). Apoksiomen, čuvan u Vatikanu, je vjerojatno onaj za Plinije spominje da je krasio Agripine terme u Rimu, Tiberije ga je dao prebaciti u svoju vilu, ali su se građani Rima pobunili pa je bio vracen natrag. Prikazan je atleta nakon vježbanja (vježbali su goli, prije toga bi se podmazali da se nebi ozljedili), prije kupanja su strugali prljavštinu sa sebe, ispod ruke drži strigil (strugač). Ova skulptura se datira oko 330/320.g.pr.Kr. - kraj kasne klasike.Lizip je bio samouki majstor, u njegovim najranijim djelima se nazire Polikletov stil, ali on nije školovan u nekoj radionici, daje sebi više slobode...Jedan od motiva koje je najčešce radio je Heraklo, poznato ih je najmanje 5-6.Heraklo Farnes se danas čuva u Napulju, vjerojatno Lizipov Umorni Heraklo, stajao je u Karakalinim termama, ovaj naziv je dobio po zbirci. Heraklo se odmara, oslanja se na toljagu koja je pod pazuhom, toljaga je naslonjena na stijenu, preko nje je prebačena draperija, desna ruka prebačena na leđa, mala bradata glava, datiran u 330/320.g.pr.Kr. Ima natpis koji kaže da je ovu skulpturu izradio Atenjanin Glikon prema Lizipovu originalu. Skulptura Herakla koja se čuva u Gliptoteci u Kopenhagenu - razlika između ova dva je u proporcijama, sigurno je nastala krajem 4.st., ali je još na tragu Polikletovih proporcija, glava nije toliko mala niti je tijelo toliko tanko

46

Kopija Herakla Epitrapesiosa koji sjedi na stijeni, toljaga kraj nogu, drži pehar u desnoj ruci; u prijevodu ovo znači „stolni Heraklo“, Lizip ga je izradio u srebru i navodno poklonio Aleksandru Velikom i on ga nosi sa sobom na svoja osvajanja. Poziva na sladostrasti stola, tj. neumjerenost u jelu i picu. Hermes koji veže sandalu - rimska kopija. Vjerovatni izgled originala postoji na novcu. Na jednom prikazu vezuje sandale sa obje ruke (novac), na drugom se nalaktio (kip), na jednom gleda prema nozi (novac), na drugom naglo okrece glavu u lijevo (kip). Statua koja prikazuje Sokrata, maloga, ružnoga, zdepastoga, ćelavog, duge šiljaste brade. Sokrat je započeo kao Fidijin učenik, sudjelovao je u radu na Partenonu kao jedan od kipara. Kasnije se opredijelio za filozofiju. Prema izvorima, njegovu portretnu statuu je izradio Lizip.

-Skulptura Aleksandra Makedonskog koja se čuva u Louvreu, vjeruje se da je replika kipa rađenog u prirodnoj veličini, razodjeven, prikazan kao heroj, oslonjen na koplje, u bronci-Kip pronađen u Delfima, vjerojatno mramorna kopija brončanog originala koji je stajao u Farsalu u Tesaliji kojeg je podigao tesalijski kralj. To je zapravo grupa koja je prikazivala tog kralja, njegove pretke i neke od čuvenih atleta Farsala, više od desetak figura.-Kip pronađen u moru kod Amfikitere - ne može se povezati sa nijednim velikim majstorom klasičnog doba, ne zna se točno koga prikazuje, s obzirom na položaj ruku izgleda da je nešto držao, možda je to bila glava Meduze, a ako je onda bi to mogao biti Perzej.-Mauzolej u Halikarnasu - jedno od 7 svjetskih čuda, započeto oko 370-ih, dovršen 353.g.pr.Kr, ogromno zdanje, ne vrhu je imalo krov piramidalnog tipa, a na vrhu je stajao četveropreg u kojem su stajali kipovi Mauzola i Artemizije (visoki 3m i 2.6m). Mauzol je perzijski činovnik. Grčki arhitekt Pitej i grčki majstori Skopas, Leohar, Timotej i Briaksid rade skulpturu koja krasi ovo zdanje. Istočnu stranu je radio Skopas jer je ona glavna i jer je on najveci majstor u tehnici mramora, Leohar radi zapadnu stranu, južnu Timotej, a sjevernu Briaksid. Mauzolej je prikazan široka tijela, s bradom, dugom kovrčavom kosom. Artemizija nastavlja gradnju hrama, unajmljuje velike grčke majstore za njegovu gradnju.-Kip Serafisa (Oziris) - izradio Briaksid - vjerojatno su postojala dva majstora po imenu Brijaksid, jednom se atribuira ovaj kip, a drugi je atenski majstor čiji je potpis nađen na jednoj bazi sa atenske Akropole.-Jedan od rijetkih originalnih djela, jednog drugog kasno klasičnog grčkog majstora -Timoteja. On je radio na Askeplijevom hramu u Epidauru. Ovdje je riječ o jednoj skulpturi božice Higije koja je stajala u okolišu toga hrama. Malo je čudnovato impostirana. To nije ni sjedeći niti stojeći položaj. Nešto između. Figura je napola razodjevena, na način da je lijeva polovica torza, sa tom lijevom dojkom potpuno otkrivena, naglašena je erotska dimenzija. Ovo je original, ovo je statua pronađena u okolici samoga svetišta. Timotej je bio autor modela za oba zabata Asklepijeva svetišta u Epidauru. Leda sa labudom koja je slična impostirana kao lik Higije. Opet nije ni u sjedećem ni u stojećem položaju. Leda je bila jedna mitska žena jednoga kralja koju je obljubio Zeus,

47

tako da se pretvorio u labuda. Ona nesvjesna posljedica je prigrlila labuda, lijevom rukom podiže odjeću sa sebe. Ovdje je desna polovica torza razodjevena i opet naglašena ta erotska dimenzija, čeznutljiv pogled uperen u visinu. Autorstvo je sa dosta razloga pripisano Timoteju kao i prethodna statua.Dvije konjaničke ženske figure sa Asklepijeva hrama u Epidauru, koje se dovode u vezu sa Timotejem. Lijevo su figure aura - personifikacije vjetra, povjetarca. Desno figure Amazonki. Ove lijeve su u funkciji ugaonih akroterija tog istočnog zabata Asklepijeva hrama, a konjaničke figure Amazonki vjerojatno sa zapadnog zabata. Ovo je prvi puta u grčkoj umjetnosti da se prikazuje jedna takva figura koja je personifikacija vjetra i povjetarca - vjerojatno Timotejeva osobna inovacija. -Leohar je atenski majstor za generaciju mlađi od Praksitela, radi u svim tehnikama, ali najviše u bronci, jako malo djela mu se može atribuirati. Apolon Belvederski je do II. svjetskog rata bio atribuiran Praksitelu, zatim Leoharu. Figura božice Artemide - prikazana kao lovkinja, čuva se u Versaillesu, pripisuje se LeoharuLeoharu se pripisuje i figura Sofokla, jer je on prema izvorima izradio njegovu portretnu statuu, a kasna klasika je period kada se po prvi puta u grčkoj umjetnosti masovno počinju izrađivati portreti i portretne statue živih ljudi. Ne bilo koga, nego velikih filozofa, pjesnika, govornika. Prema izvorima je Leohar izgradio statuu Sofokla, a ti se javni ljudi lako prepoznaju prema svojim portretima. Ovo je definitivno Sofoklo.

-Skulptura Zeusa sa Ganimedom - Ganimed je dječak, a Zeus se spušta u liku orla i grabi ga, često kopirana skulptura u rimsko doba, postoje sumnje da je ovo Lizipovo djelo.-Grupa koja je stajala u Olimpionu u Olimpiji u malom jonskom tolosu kojeg je dao podici Aleksandar Veliki u čast svoje obitelji, tj. u njegovoj celi je na polukružnoj bazi stajala peteročlana grupa, u hrizelefantinskoj tehnici, koja je prikazivala Aleksandra, njegovu baku i djeda, oca i majku.-Skopas - nije bio samo kipar nego i arhitekt, projicirao hram Atene Aleje u Tegeji koji je najznačajniji hram 4.st.pr.Kr. u kopnenoj Grčkoj. Taj hram je kombinacija jonskog i korintskog stila, prvi dorski peripter kod kojeg se pojavljuju u unutrašnjosti korintski stupovi. Skopas je projicirao obje zabatne kompozicije ovog hrama, ali su ostali samo fragmenti. Na prednjem zabatu je prikazan lov na kalidonskog vepra. Hram je uništen u požaru 395.g.pr.Kr. Odlike Skopasove umjetnosti su male glave, gotovo četvrtaste forme, duboko usađene oči, glave uperene prema gore sa transcendentalnim izrazom. Skopas je najviše od svih kasnoklasičnih majstora utjecao na umjetnost nadgrobnog reljefe. Djelovao je između 370. i 340.g.pr.Kr.Sudjelovao je u izradi Mauzoleja u Halikarnasu, u obnovi Artemiziona u Efezu.I u Hrvatskoj postoje figure koje se mogu smatrati rimskim kopijama pojedinih grčkih originala, npr. kopija Skopasova Herakla koji je, danas poznat pod nazivom Heraklo Lansdowne, a radi se o fragmentima ogromnog Heraklova kipa nađenog kod ??. Heraklo Lansdowne je iz Hadrijanove vile u Tivoliju.Menada je jedno od Skopasovih djela koje se često spominje u izvorima. Prikazuje ženu, dionizijevu pratilju, koja se prema predaji prepušta različitim užicima. Ona je prikazana

48

odjevena, ali ono što drži odjeću na okupu je jedna vezica, sve drugo se razbacalo po tijelu, prikazana je u transu, visoko podignute glave.Skopas preferira motive u kojima može prikazati krajnosti ljudske psihe.

4.2. Arhitektura

4.2.1. Graditeljstvo rane klasike

-Hram Atene Afaje na otoku Egini je jedino grčko zdanje hramskoga tipa koje je građeno na izmaku jedne i na početku druge ere. Ova građevina pokazuje osnovne značajke arhitekture klasičnog doba, pri čemu mislim na njezin tlocrt. Taj je hram nastao na ruševinama jednog starijeg, heksastilnog dorskog periptera, koje je stradalo u požaru. Dakle, 6 na kraćim i 12 stupova na dužim stranama, klasičnog tlocrta pronaosa, opistodoma i cele. To konkretno znači pronaos sa dva stupa u antama, opistodom ili riznica na stražnjem dijelu sa dva stupa u antama i trobrodna cela podijeljena sa dva reda dvokatnih stupova. Ono što ovu građevinu svrstava u subarhajski period je izgled zabatne kompozicije na zapadnoj, sporednoj, strani. Na licima tih figura se očituje arhajski osmijeh, prikazane su u nezgrapnom pokretu. Na mlađem, istočnom zabatu, koji ide u 490. ili 480. g. pr. Kr. stvari idu drugačije. Figure nemaju arhajski osmijeh, već stroži, ozbiljniji izraz lica, naborana čela, lagano otvorena usta kao da se spremaju nešto izgovoriti. Na taj način su grčki umjetnici ih po prvi puta pokušali na novi način psihološki okarakterizirati, ne kroz arhajski osmijeh, već kroz jedan strogi izraz lica koji dolikuje samoj radnji. Ako Atena stoji u sredini, a oko nje borba, ranjeni i priklani ratnici, malo je taj arhajski osmijeh čudnovat. To je razlog zašto taj rano klasični period nosi naziv strogi stil. Taj termin strogi stil se upotrebljava kada se govori o skulpturi rano klasičnog perioda, bilo samostojećoj, bilo arhitektonskoj. I taj istočni zabat Afajinog hrama na otoku Egini je zapravo jedan on najranijih navještaja te rano klasične umjetnosti. Inače, sam hram je bio građen u vapnencu, presvučen slojem štukature, nadgrađe mu je bilo bojano, a donji dio okrečen u bijelo. Metope nedostaju, vjerojatno zbog toga što su bile od drveta. Skulpture su rađene u punom volumenu, i bile su bojane. -Zeusov hram u Olimpiji. Razlika se očituje u veličini gabarita, i jednom stupu na dužoj strani kojega Zeusov hram ima više. Najveći broj dorskih hramova u rano klasičnom i visoko klasičnom periodu je građen upravo u tom omjeru. To je bio jedan obrazac koji se smatrao vrhuncem u razvoju dorskoga stila i te se proporcije očituju u tome što je broj stupova na dužim stranama iznosio dvostruko veći broj od stupova na kraćim stranama + još jedan dodatni stup. Podignut je oko 470. g. pr. Kr. u svetištu u Olimpiji. Projektirao ga je Libon, lokalni arhitekt. Ono je preuzelo funkciju glavnog svetišta u Olimpiji, i to starog Herinog hrama kojega smo spominjali ranije. Hram je građen u tlocrtu dorskog heksastilnog periptera, vrlo je sličan tlocrtu Afajinom hramu na Egini, drugom Heraionu u Paestumu, a po broju stupova se nalazi između njih. Na kraćim stranama 6, a na dužim 13. Pronaos sa dva stupa u antama, opistodom sa dva stupa u antama, trobrodna cela sa dva reda dvokatnih stupova. Bio je građen u lokalnom vapnencu, štukatiran, bio je obojen. Figure u zabatnim poljima i metope su bile izrađene od mramora. Kao što je Partenon najvažnije zdanje iz visoke klasike, tako je i Zeusov hram razdoblja rane

49

klasike. Cijelim svojim vanjskim plaštom, ovaj hram je imao dorski friz, ali metope nisu bile izrađene u reljefu. Dvanaest metopa koje su prikazivale Heraklova junačka djela su krasile dorski friz iznad pronaosa i opistodoma. Iznad dva stupa pronaosa i iznad dva stupa opistodoma. Po šest sa svake strane. Ovo zdanje je poznato po tome što je iza 432. g. pr. Kr. u njegovoj celi postavljen čudesni Fidijin kip sjedećega Zeusa Olimpijskog koji je u helenističko doba dobio titulu jednoga od sedam svjetskih čuda. Kip koji je izrađen u visini od 12 m - ako ga zamislimo uspravnoga, on bi probio krov toga zdanja. Ovim je djelom Fidija nadmašio samoga sebe, odnosno, kip Atene Partenos.

Na istočnom zabatu je bila prikazana scena pred trku kvadrigama između dvojice junaka Enomaja i Pelopa. U sredini je bio prikazan Zeus. Na drugom zabatu je bila prikazana borba Kentaura i Lapita a u sredini je bio prikazan lik Apolona. Autori ove zabatne plastike i metopa nisu poznati. Pauzanija, grčki pisac, koji u prvoj polovici 2. st. n. Kr. pohodi Olimpiju, spominje i ovaj hram, spominje brončane rešetke na početku pronaosa kroz koji se ulazilo u samo zdanje, dvojicu majstora koji su izradili zabate. Njihova imena su Paionije i Alkamen Stariji. Prema onome što danas povjesničari umjetnosti znaju, čini se da nije moguće to autorstvo pripisati njima jer su to majstori čija djelatnost pada u kraj 5. st. pr. Kr. Po svoj prilici je do Pauzanija došla kriva informacija koju je on kasnije nehotice prenio. Prava istina je da mi ne znamo tko su autori. U relativno recentnoj literaturi su navedena imena ove dvojice autora, kao da je to neporeciva činjenica - no nije tako. Po svoj prilici su majstori došli iz Atene, glava Apolona se poklapa sa stilom jedne glave sa Atenske Akropole (glava plavog Efeba), pa je vjerojatno riječ o nepoznatim atenskim majstorima. Ta dva zabata su važna zato što su te figure prikazane u strogom stilu. Na licima je izražen Ethos, unutrašnja snaga koja se manifestira kroz naborana čela, lagano otvorena usta, u ozbiljnom i strožem izrazu lica. Jasno je, tu ne treba puno objašnjenja, da se vidi da su Zeus i Apolon glavni likovi koji odlučuju ishod. -Hram E u gradu Selimusu na Siciliji. To je bila bogata grčka kolonija u zapadnom dijelu Sicilije. Za ovaj se hram vjeruje da je bio posvećen božici Heri, pa se naziva i Heraion. Dosta dobro sačuvan, iako je to jedan od primjera građevine koja je kompletno obnovljena od strane arheologa. Jasno se vide dijelovi koji su originalni, a koji su rekonstruirani. Ovaj je hram bio sačuvan samo u svom stereobatu i stilobatu te podignut od svojih elemenata. Jedan je od najvažnijih dorskih rano klasičnih hramova sa prostora Sicilije. Datira se u prvu polovicu 5. st. pr .Kr. -Možda mnogo važniji primjer je u južnotalijanskoj pokrajini Lukaniji, gradu koji se izvorno nazivao Posejdonija (Paestum). Hram koji je u literaturu ušao kao Neptunov ili Posejdonov hram. Sasvim je sigurno da je bio posvećen božici Heri. S obzirom na prvi

50

Herin hram koji je podignut tijekom srednjeg arhajskog perioda, čudnovato zdanje s 9 stupova na kraćim stranama i 18 na dužim sa dvobrodnom celom itd, koji se naziva prvi Heraion, ovaj se naziva drugi Heraion. On je manje više građen paralelno sa Partenonom iako je započet nešto malo ranije, isto tako završen, ali recimo da se druga faza gradnje poklapala. Na njemu se manifestiraju utjecaji sa Partenona, odnosno, iskustva sa matične Grčke. Hram je dosta dobro sačuvan i spada u red najbolje sačuvanih dorskih hramova. Nešto je duži od Afajinog hrama. On na kraćim stranama ima 6 stupova, sve su to heksastilni peripteri, međutim, na dužim ima 14. Ono što povezuje ovo zdanje sa

Afajinim hramom, Zeusovim i Partenonom su dvokatni stupovi. Unutrašnjost cele je bila riješena na isti način osim po omjeru je ta građevina izgrađena po utjecajima iskustava iz matične Grčke. Vrijeme gradnje se stavlja oko 460. ili 450. g. pr. Kr. U razini ovih gornjih, manjih stupova se nalazila lođa/galerija odakle se mogla gledati cela. Drugi Herin hram u Paestumu je klasični dorski heksastilni peripter sa 6 x 14 stupova, sa dva stupa u pronaosu, dva u opistodomu, u antama, trobrodna cela, dva reda dvokatnih stupova, kao što je slučaj kod Afajinog hrama na Olimpu.-Hram Olimpijskog Zeusa u Akragasu (Agrigentum) - Zdanje sa Sicilije, vrlo zanimljivo, gotovo revolucionarnog tlocrta. Građeno je u dorskom stilu. Započet je početkom 5. st. pr. Kr., vjeruje se da se počeo graditi iza 480. g. pr. Kr. Smatra se da je sagrađen u čast pobjede sicilskih Grka nad Kartažanima kod mjesta Himee, jer, Sicilija je bila podijeljena između Kartažana i Grka. Bitka je bila 480. g. pr. Kr. i tada su Grci izvojevali važnu pobjedu, te se smatra da je toj pobjedi u čast, sagrađeno ovo zdanje. Međutim, zbog svojih ogromnih razmjera, nikad nije dovršeno, što sasvim sigurno znamo iz opisa sicilskog Grka Diodora, koji svjedoči da 406. g. pr. Kr. to zdanje još nije bilo dovršeno.

Tada su po prvi puta Kartažani osvojili grad, a drugi puta su ga zauzeli u jeku rata sa Rimljanima oko cijelog otoka Sicilije. Tada je zdanje razoreno oko 250. g. pr. Kr. Iako dorskoga reda, nije imao klasičan tlocrt dorskoga hrama - pronaos, celu, opistodom - već se građevina sastojala iz jednoga prostora, od goleme dvorane. Činjenica da je hram bio dugačak preko 110 m. U toj golemoj dvorani su se nalazila dva golema zida u koja su bili inkorporirani četvrtasti pilastri. Hram nije imao klasičnu kolonadu stupova, nego su golemi dorski polustupovi bili inkorporirani u vanjski zidni plašt, tako da ovo nije primjer jednoga dorskoga periptera, nego pseudoperiptera. Ovakav tip tlocrta

51

jednog grčkog hrama nazivamo pseudoperipteros. Vrlo je zanimljiv izgled zidnog plašta. On je bio riješen tako da su između tih dorskih stupova, otprilike na pola visine, na postoljima bile postavljene goleme (preko 7 m visoke) skulpture Atlasa, sa rukama podignutim ispod glave u položaju kao da drže težinu tog golemog arhitrava, koji je bio riješen od velikog broja kamenih blokova. No, ipak, težinu građevine drže polustupovi. Jedan od tih golemih Atlasa je sastavljen od svojih izvornih dijelova i polegnut u okolici samog zdanja, tako da se turisti mogu uvjeriti u veličinu tih figura. On dimenzijama nadmašuje i Partenon, a nikada nije bio dovršen.

4.2.2. Graditeljstvo visoke klasike

-Visoka klasika se poklapa sa razdobljem obnove atenske Akropole koja se poklapa sa periodom Periklove vladavine. Periklo je najvažniji atenski državnik, tvorac ideje o Ateni kao mjestu okupljanja svih Grka i samim time umjetničkoj metropoli svih Grka. Periklo je bio dobar Fidijin prijatelj, i stoga nije čudno da je najveći dio aktivnosti koje su se odvijale na Akropoli bilo pod Fidijinoj supervizijom. Akropola nije prezasićena građevinama. Ovdje je primijenjen slobodni koncept arhitekture i te su građevine slobodno postavljene u prostoru, neovisno jedna od druge, iako je njihov položaj uvjetovan ranijim građevinama. Činjenica da je na mjestu Erehteiona bila bitka Posejdona i Atene je uvjetovala poziciju toga hrama, Partenonu je uvjetovao pred-Partenon, hramu Atene Nike Apteros jedna starija građevina, a Atenin hram je građen u dvije faze, kao Templo Inantis oko 560., a onda mu je pridodana kolonada stupova pa je pretvoren u peripter. -Na mjestu današnjeg Partenona, oko 480. g. pr. Kr. je započeta gradnja dorskog hrama koje je po mnogočemu bilo prethodnik današnjeg Partenona, gotovo identičnog tlocrta. Za taj se hram koristi naziv pred-Partenon ili prvi Partenon. To je zdanje koje su Perzijanci nakon osvajanja Atene oštetili, tad još nije bilo dovršeno. Perzijanci nisu mogli uništiti hram, no kore u njegovoj okolici su uništene, dijelovi hrama, itd. Nakon slijedeće godine i povratka Atenjana u svoj grad, počelo se sređivanjem grada, nije bilo sredstava kojima bi se pristupilo obnovi tih zdanja ili gradnji novih. Takve mogućnosti su se pokazale tek onda kada je, navodno, zbog opasnosti po riznicu, Periklo odlučio samoinicijativno prebaciti riznicu atensko-delfskog saveza, sa otoka Delosa u Atenu. Mnogi su polisi odlučili, unutar saveza, umjesto vojskom, platiti za pomoć u ratu protiv Perzijanaca. Vremenom se skupila pozamašna suma i Periklo to prebacuje. Sa tim novcem se počela obnavljati atenska Akropola, i graditi novi hramovi širom Atike. Atenjani su mislili da na to imaju pravo jer su oni dali najveći dio u ratu protiv Perzijanaca. Da se zadržimo na tom pred-Partenonu. On je sagrađen na mjestu jednog još starijeg hrama, građen u tlocrtu amfiprostilnog dorskog periptera. Imao je 6 stupova na kraćim stranama. Amfiprostilni jer je osim vanjske kolonade, na pročelju i na začelju imao još jedan red stupova u pronaosu, odnosno opistodomu. Nije imao klasično predvorje i klasičnu riznicu nego dva skraćena portika iz kojih se onda ulazilo u trobrodnu celu (sasvim sigurno sa dva reda dvokatnih stupova) i u dvoranu djevica, ili, djevičansku riznicu sa četiri stupa postavljena u obliku kvadrata.

52

Novi, mlađi, Partenon u osnovi ima potpuno identičan tlocrt. Prilikom njegove gradnje, elementi starog zdanja nisu uništeni, nego su mnogi od tih elemenata iskorišteni za novi Partenon. Zbog njegovog postojanja je ta platforma neuobičajeno visoka za jedan grčki hram. Njegov tlocrt je identičan, ali su dimenzije građevine mnogo veće, kao i broj stupova. Novi Partenon je također amfiprostilan peripter, samo ne sa 6 stupova na kraćim i 4 stupa u pronaosu i opistodomu, nego sa 8 stupova na kraćim i 6 stupova u pronaosu i opistodomu. Četiri stupa u riznici i dvokatni dorski stupovi, postavljeni u obliku grčkog slova PI. Odmah prilikom početka gradnje je bilo jasno da se u celu toga hrama želi postaviti jedan ogroman Atenin kip. Samim time se povećavaju gabariti cijele građevine.

Važno je naglasiti da Partenon, iako matematički precizan, sadržava brojne optičke korekcije radi vizualne harmonije. Stupovi vanjske kolonade su lagano nagnuti prema unutra, a ne okomiti. Vijenac nije potpuno postavljen u ravnini već je lagano nagnut prema vani. Kreptidoma na kojoj leži zdanje nije potpuno ravna. Mjerenja su pokazala da je središnji dio platforme najviši, a da krajevi padaju. Ne slučajno, već namjerno. Sve je to radi tih optičkih korekcija, da bi se stekao dojam maksimalne harmonije proporcija. Hram se gradio od 447. do 432. g. pr. Kr., a to su pouzdani podaci, što je malen slučaj kod grčkih građevina. Hram je bio sagrađen do 438. g. pr. Kr. no radovi na skulpturi traju do 432. g. pr. Kr. Za izgradnju u cijelosti je bilo potrebno 15 godina. Hram je sagrađen od penteličkog mramora u cijelosti - od prvog do zadnjeg kamena - čak i crijep. Pretpostavlja se da su na rubovima akroterija stajale skulpture krilatih božica Nika, božica pobjede. Posljednja istraživanja su pokazala da su u pronaosu, sa strana vrata, u vrhu zida stajala dva prozora za dodatno osiguravanje svjetlosti u predvorju. Strop je bio kasetiran. Ovo je jedini dorski hram koji ima sve vanjske metope izrađene u visokom reljefu. Njih 92 na četiri strane građevine. Prikazane su četiri teme, amazonomahija (borba Grka i Amazonki), kentauromahija (borba Lapita i Kentaura), gigantomahija (borba grčkih bogova sa Gigantima sinovima majke Zemlje, odnosno Gee) i iliupersis (osvajanje Troje). Dva zabata su bila u punoj plastici. Na istočnome je bilo rođenje Atene iz Zeusove glave, a na zapadnome borba Atene i Posejdona oko zaštitništva grada Atene. Unutrašnji red od 6 dorskih stupova je u odnosu na ovaj vanjski od 8 postavljen na višu niveletu, odnosno, na dvije dodatne stepenice. Taj red dorskih stupova, odnosno, zidovi ante i cele koji se nastavljaju, nose jonski friz. Možda ćete negdje pročitati da je Partenon prvi primjer kombinacije dorskoga i jonskoga reda. Izvjesno je da ima i starijih (npr. Cererin hram u

53

Paestumu). No, Partenon je najvažniji primjer iz same Grčke. Dorski hram mora imati dorski friz iznad arhitrava, no unutrašnji dio građevine iznad pronaosa, pa vrhom zida cele i iznad opistodoma, pa ponovno vrhom, iznad cele, ide jonski friz. Sam taj friz je dugačak gotovo 160 m. Međuprostor između vanjske perijastaze stupova i ovoga se rješava kasetiranim stropom. Lako je bilo vidjeti ove metope i dorski friz gledajući izvana građevinu. Međutim, jonski nije bilo lako vidjeti, dobro nakriviti glavu da biste vidjeli što se gore nalazi. Jonski dijelovi hrama, koje je kasnije napomenuo, su friz, lezbički kimation i, vrlo važno, četiri stupa u stražnjoj prostoriji, djevičanskoj riznici. Arhitekti su i na to mislili, pa su taj friz lagano nagnuli za nekoliko stupnjeva prema vani. To je jedno vrhunsko zdanje nastalo u suradnji Iktina, Kalikrata i Fidije. -Nakon dovršetka Partenona u svom arhitektonskom dijelu, započet je rad na monumentalnom ulazu na plato Akropole - Propilejima. To je tip građevine koji je široko rasprostranjen na grčkom teritoriju još od mikenskih vremena (primjerice Tirint). I današnji Propileji su imali svoga prethodnika, stare Propileje, koji su stajali na ulazu na plato Akropole. Oni su građeni paralelno sa Partenonom, negdje u doba Atenskog državnika Temistokla - 480-ih godina prije Krista - koji su teško oštećeni jer su bili utvrđeni (zbog naleta Perzijanaca). Smisao Propileja je u tome da zakloni pogled na plato Akropole i da prikaže da se iz pepela starih Propileja izdignulo jedno još veće zdanje. Novi Propileji su izgledom slijedili stare, u svom središnjem dijelu su dobili izgled pročelja jednoga dorskoga heksastilnog hrama. Središnji par stupova je ipak malo razmaknut zbog prolaza, a vanjskom pročelju odgovara unutarnje pročelje. Visinska razlika je svladana stepenicama, a dva reda po tri jonska stupa je nosilo kasetirani stop. Izvorno su trebali imati dva krila, portika, kroz kojih bi se ulazilo u dvije prostorije - jedna bi bila pinakoteka, galerija slika, a druga gliptoteka, u kojoj bi se prezentirale skulpture, biste i sl. Međutim, zbog peloponeskog rata, taj dio nije nikada realiziran. U njima su bile kline ležaljke, budući da je to bila jedna dvorana za gozbe. Propileji nisu imali zabatne skulpture i metope. To je bila samo javna građevina. No kada bi se došlo na plato, onda bi posjetitelji ostali zapanjeni. Kroz Propileje su prolazile famozne Panatenejske povorke sa svim Atenjanima i Atenjankama. Kao i kod Partenona, Propileji su izgrađeni od penteličkog mramora. Nakon što je sagrađen Partenon, već slijedeće, 437. g. pr. Kr. (dakle, Partenon još nije imao skulpture), pod vodstvom arhitekta Mnezikla, gradnja Propileja traje do 432. g. pr. Kr. -Slijedeći hram na atenskoj Akropoli je hram Atene Nike Apteros, sagrađen na mjestu jednog starijeg zdanja. On je bio potpuno rastavljen na sastavne dijelove od strane Turaka, u jeku kandijskog rata, i od njega su sagradili bastion. Nakon ostamostaljenja grčke, grčki arheolozi su anastilozom* vratili izvorne dijelove. Dobili smo jedan mali amfriprostilni, tetrastilni jonski hram koji je ujedno najbolje "sačuvani" hram. Mi znamo izgled prijašnjih građevina, i moguće ih je rekonstruirati, ali one nisu sačuvane kao takve. Ovdje imamo građevinu koja je, osim krova, gotovo u cijelosti sačuvana. Hram Atene Nike Apteros je bio posvećen božici Ateni, beskrilnoj donositeljici pobjede. Tu je zapravo riječ o sinkretističkom kultu Atene i božice pobjede, Nike. To je varijanta jednog starijeg egipatskog božanstva Nit, pobjede, koja je preuzeta od strane Grka. Ovdje je

54

poistovjećena sa Atenom, zamišljena je bez krila (odatle Apteros), zato da bi pobjeda ostala među Atenjanima (da ne "odleprša"). Puno je tu ideologije, veze između politike i graditeljskih ostvarenja. Ovo je jedan od primjera hramova kod kojih su stupovi monolitni. Građevina je imala zabat ispunjen mramornim skulpturama, što baš i nije obilježje jonskog stila, i vidljivo je da je nastala pod utjecajem dorskog stila (Partenona i Propileja). Iznad jonskih stupova sa karakterističnim kapitelom s volutama se nalazi friz koji je raščlanjen u tri trake - nije riječ o ravnome polju - i prikazivao je borbu Grka sa Perzijancima kod Plateje, 479. godine, i loše je sačuvan. Također je građevina od penteličkog mramora. Zašto ovu građevinu nazivamo tetrastilni amfiprostilos - ima red stupova i na pročelju i na začelju. Kroz red na pročelju se između dvaju malih pilastara ulazi u celu - i tu je kraj hrama. A stražnji red je neznatno odmaknut od zatvorenog zida. Tu su stupovi stavljeni radi dekorativnog elementa. Arhitekt ovog zdanja je Kalikrat (koji je sagradio vrlo sličan hram, osim što ima pronaos). Gradnja je trajala od 431. do 425. g. pr. Kr. (dugačka gradnja se objašnjava time što je to bila sredina Peloponeskog rata). Krajem 5. st. pr. Kr. okolo ove građevine je izrađena balustrada (ograda) sa stražnjih i bočnih strana, koja je ukrašena čudesnim reljefom/frizom koji je prikazivao procesiju Nika ka božici Ateni koja je prikazana na prijestolju. Nažalost, Turci su raščerupali tu balustradu i danas imamo samo male fragmente. -Idemo na Erehteion, posljednje zdanje, s kojim je, kada govorimo o klasičnom periodu, završena obnova atenske Akropole. Erehteion je jedna građevina koja nema nikakvog pandana. Sagrađen je na mjestu, gdje se prema predaji odvijala bitka između Posejdona i Atene, oko toga koga će Atenjani staviti za svoga zaštitnika. Prema predaji je Atena udarila kopljem o tlo i tu je izrasla maslina, a od Posejdonova trozuba izvor slane vode. Atenjani su izabrali maslinu. I unatoč otežavajućim okolnostima, teško pristupačnom terenu i različitoj niveleti, tu se sagradio hram. Kažu da je tu bio grob Kekropa, drevnog

atenskog kralja. Arhitekt ovoga hrama je Filoklo. I ovaj hram, osim friza koji je građen od paarskoga, izgrađen je od penteličkog mramora. Gradnja je trajala od 421. do 406. g. pr. Kr. Pisani zapisi nam govore da je na ovome zdanju radilo 130 majstora koji su bili plaćeni jednu drahmu dnevno (srebrnjak), a građen je s prekidima zbog Peloponeskog rata. Za Erehteion

možemo reći da je piktoresknog, baroknog tlocrta, koji ima tri ulazna trijema, dvije osi. Sa sjeverne strane jonski stupovi raščlanjuju sjevernu fasadu i između njih su otvoreni prozori koji su izvorno bili zatvoreni brončanim rešetkama. Inače su prozori kao elementi vrlo rijetko dokumentirani na grčkim građevinama. Lijevo i desno imamo istočnu fasadu koja je tetrastilna, na nižoj niveleti. Vidimo i zapadnu sa karijatidama koja je na višoj niveleti. Iz ovog tetrastilnog portika se ulazilo direktno, a kroz trijem s karijatidama se

55

spuštalo stubištem u odaje koje su postavljene u osi tih dvaju trijemova. Južna prostilna fasada je sa 6 vitkih jonskih stupova, iz koje se ulazilo u Ateninu celu. Hram je bio posvećen većem broju božanstava, no nismo sigurni sto posto kome su sve bile posvećene određene odaje. Ono što je sigurno je da se kroz prostilni trijem ulazilo u Atenino svetište, da su u stražnjem dijelu bile odaje posvećene Erehteju i Hefestu, a možda i još nekim božanstvima. Trijem sa karijatidama - figure kora u funkciji nosača stupova, ekvivalent figurama Atlasa. Ovdje su one jedan element koji je preuzet iz arhajskog perioda. Osim ovih karijatida i onih iz Sifnijske riznice, nemamo baš neke druge primjere. One su rađene u bogatom stilu. Partenon, Propileji, hram Atene Nike Apteros, kronološki pripadaju visokoj klasici. Ova građevina pripada stilu bogate klasike. Sada vidite kako se ovaj hram svrstava tu, kroz tu strašnu bogatu dekoraciju. Jonski stupovi ukrašeni trakama sa palmetama, jonskim kimationom, ehinusom koji je izveden jonskim kimationom, bogata dekoracija vrhom zida, na antama u obliku jonskog i lezbičkog kimationa, trake sa astragalom itd. Na nekim drugim građevinama se taj bogati stil manifestira u kombinaciji dorskoga i jonskoga, te pojavi novog stila u grčkom graditeljstvu - korintskog stila. -Hram Atene i Hefesta, još se naziva i Hefastaion (Hephaisteion) ili Tezeion (Theseion). Diže se na zapadnom dijelu atenske Agore, gradskog trga. Zbog metopa, na kojima su prikazana Tezejeva junačka djela, ima i taj drugi naziv. Budući da je bio sagrađen u ulici u kojoj su stanovali kovači, čiji je zaštitnik Hefest, a u Ateni, čija je zaštitnica božica Atena, odatle njegovo pravo ime. U celi su se nalazile njihove statue, koje je izradio Fidijin učenik Alkamen (jedan od najvažnijih majstora bogate klasike). Hram je građen u tlocrtu dorskog periptera, sa 6 stupova na kraćim i 13 na dužim. Trobrodna je cela, dorski friz, metope su djelomično sačuvane, a zabat nije. Kako autori tvrde, ovo je najbolje sačuvani dorski hram. Ovaj se hram započeo graditi prije Partenona, 440 g. pr. Kr., građen od penteličkog mramora, i po tome bi bio prvi hram koji bi bio građen od mramora. Na njemu su primijenjena ista matematička načela kao i kod Partenona (nakrivljenja, platforme, i sl.), samo u manjem postotku. Ovdje se nalaze dva stupa u pronaosu, u antama. Ovdje vidimo mjesto na kojemu se nalazio jonski friz. Išao je iznad pronaosa i prebacivao se na vanjsku perijastazu stupova, isto tako s druge strane, iza opistodoma i na vanjsku perijastazu stupova. Ovaj hram je jedan u skupini zdanja koja su gotovo identičnog tlocrta (heksastilni dorski peripteri) kao i Posejdonov hram na rtu Sunion, Aresov u Aharmi kod Atene i Nemezin u Ramosu kod Atene. Stoga se pomišlja da su svi djelo istoga arhitekte. Građeni su između 450. i 430. g. pr. Kr.

4.2.3. Graditeljstvo bogatog stila

Sad smo na graditeljstvu bogatog stila od 420. do 380. pr. Kr. Glavno obilježje grčkog graditeljstva bogate klasike je pojava četvrtog stila u grčkom graditeljstvu - korintski stil. Redoslijedom pojavljivanja, on je četvrti nakon dorskog, eolskog i jonskog. Eolski je

56

rođak jonskoga iz kojega se on razvio. Korintski stil se zasniva na postojanju korintskog kapitela. Sve drugo korintski stil posuđuje iz dorskoga ili jonskoga stila. Ako je suditi prema Vitruviju, rimskom arhitekti i piscu, otkriće kipara Kalimaha, koji je šetajući

grobljem Korinta, uočio košaru kroz koju je izrastao akantus i pod tim utjecajem je izradio prvi prototip korintskog kapitela. On se sastoji od košarastog donjeg dijela - kalatosa - i akantusa koji je konkavno zakrivljen i ima rozetice. Na uglovima se izvijaju vitice. To otkriće je pomoglo da se riješe pitanja neadekvatnosti jonskih stupova (posebice kod malih građevina).

-Prva građevina na kojoj se pojavljuje korintski kapitel je Apolonov hram u Basama u Figali. Iktin je bio glavni arhitekt, jedan od trojca koji je radio na Partenonu. Započet je 429. g. pr. Kr., no završen je oko 405. g. pr. Kr. Na velikoj je nadmorskoj visini. Tlocrt je jedinstven. Ovo je dorski peripter sa 6 na kraćim i 15 stupova na dužim stranama. Pronaos i opistodom su sa dva stupa u antama. Unutar cele se prislonjeni uz lateralne zidove nalaze dva niza od po 5 jonskih polustupova, a negdje u stražnjem dijelu cele između zadnja dva jonska polustupa se nalazio jedan jedini stup sa korintskim kapitelom. Iznad jonskih polustupova i kapitela je tekao jonski friz koji je prikazivao scene amazonomahije i kentauromahije u bogatom stilu. Evo vidimo izgled toga prethodnika korintskog stila sa relativno niskim akantovim listovima u samo jednom redu i dosta velikim viticama. Evo jedan od bolje sačuvanih fragmenata sa amazonomahijom. Najveći dio tog friza se nalazi u British Museumu u Londonu. Hram je imao kasetirani strop, što je rijetkost za hramove u vangradskim područjima. -I evo još jedna građevina koja ide u razdoblje stila bogate klasike čije je pročelje danas rekonstruirano u British museumu. Nije se nalazila u grčkoj, već u gradu Ksantosu, u pokrajini Litiji na zapadnoj obali Male Azije. Riječ je o jednoj jonskoj građevini koja po svojoj funkciji nije bila hram, već grobnica (Nereid Monument). Mogli bismo reći da je to zagrobni hram (hereon). Taj pokojnik je bio lokalni Litijski vladar koji je sahranjen sa svojom ženom i vjerojatno sa svojom rodbinom. Na pročelju je imao 4 jonska stupa, a na stranama 6 stupova. Jednostavna cela sa ležajevima na kojima su bili položeni sami pokojnici. Taj mali grobni jonski hram je postavljen na neuobičajeno visoko podnožje - ako gledamo sa grčkog stajališta, a ne maloazijskog. Mali gabariti su nadoknađeni bogatim repertoarom arhitektonske plastike. Čak dva friza na tom postolju, gornji i donji,

57

friz na arhitravu, friz iznad cele i zabatna kompozicija. Teme su dijelom preuzete iz grčke umjetnosti, a dijelom istočnjačkog karaktera. Gornji friz postolja je prikazivao scene borbe ratnika, a donji friz prikazuje osvajanje nekoga grada (osvajanje Troje). Friz na arhitravu prikazuje scenu groblja i predaju darova koje nema veze sa grčkom umjetnošću. Na frizu iznad cele je prikazana pogrebna svečanost i čin žrtvovanja, a na glavnom zabatu je bio prikazan dinast na prijestolju kraj koga je žena i njegovi dostojanstvenici. Između vitkih i široko postavljenih stupova su stajale figure Nereida - jedni od najljepših primjera klasične jonske umjetnosti u razdoblju bogatog stila. Figure su personifikacije morskih božanstava koji su prikazani u dramatičnom dinamičkom pokretu, raskošnoj draperiji, rađeni u bogatom iluzionističkom stilu. Građevina se datira iza 420. g. pr. Kr.

4.2.4. Graditeljstvo kasne klasike

-Razdoblje kasne klasike je vrijeme kada se nakon dugo vremena javlja zamah u gradnji teateara širom Grčke i izvan nje. Jedno od najpoznatijih kazališta je Teatar u Epidauru, glavnom svetištu boga Asklepija, kapaciteta za oko 14.000 gledatelja, u kojem se i dan danas gledaju predstave. Sagradio ga je Poliklet mlađi, iza 390. g. pr. Kr. Orkestra je odmaknuta u odnosu na gledalište, a kasnije, u helenističko doba će ona dobiti približno oblik polukruga i maksimalno približiti gledalištu. Grčki teatri su građeni na prirodnim padinama, a rimski su rađeni umjetno. Te su scenske zgrade imale bogato raščlanjene arhitektonske kulise, fasade, itd.

-Čuveni mauzolej u Halikarnasu. Građevina iz Ksantosa je prethodnik čuvenom mauzoleju. Halikarnas je grad na obali Male Azije, međutim, bio je u perzijskim rukama. 70-ih godina 4. st. pr. Kr. gradom je upravljao jedan lokalni vladar po imenu Mauzol koji je prije svoje smrti započeo sa izgradnjom veličanstvene grobnice. Njenu je gradnju povjerio grčkim majstorima. Pitej je jedan od najznačajnijih arhitekata kasnog klasičnog doba, koji je vodio obnovu čudesnog Artemidinog hrama i projektirao je jedan od najvažnijih hramova toga vremena, hram Atene Polias u gradu Prijamu. Sve tri građevine

58

su građene u jonskom stilu, na obali Male Azije, pa se govori da je to bio prikaz jonske renesanse gdje je do sada dominirao dorski stil. Mauzolej je bio nadgrobni spomenik, veličanstvenih razmjera. Mnoge pojedinosti nisu poznate, jer je sama građevina loše sačuvana, osim temelja. Rekonstrukcija se bazira na izvješćima pisaca, nekim drugim zapisima i ostacima dekoracije. Po svemu sudeći, to je bila građevina čije su stranice mjerile 66 x 77 m. Bila je, pretpostavlja se, visoka oko 50 m. Vrh visokog postolja je krunio friz, na kraćim stranama je bilo 9, a na dužim 11 jonskih stupova, zagrobna cela. Onda jedan čudnovato riješen krov, ne dvoslivni sa trokutastim zabatom i timpanonima, nego piramidalna konstrukcija na čijem je vrhu bila kvadriga sa likovima Mauzola i njegove žene. Ovaj spomenik je po imenu vlasnika postao eponim za sve slične spomenike te vrste - mauzoleje - mjesta štovanja lika i djela pokojnjeg vlastodršca. Plinije Stariji, čuveni enciklopedista, spominje podatak da su na mauzoleju u Halikarnasu radila četvorica najvećih grčkih majstora. Istočnu stranu je radio Skopas, zapadnu Leohar, južnu Timotej a sjevernu Brijaksid. Svako je bio zadužen za izradu jednog dijela friza i za skulpture koje su gradile interkolumne. Neki od tih dijelova friza su pronađeni na mjestu i tu se uočavaju stilske karakteristike. Mnogi dijelovi su u British Museumu. Kvadriga kruni cijelu građevinu. Građevina se gradila dugo, znamo da je započela oko 370-ih g. pr. Kr., a znamo da u vrijeme prolaska Aleksandra Velikog nije još bio sagrađen. Gradnju je nastavila Mauzolova žena Artemizija, no nakon njene smrti njihovi rođaci. Ovo je jedno od sedam svjetskih čuda. -Grad Prijena za kasno klasično doba ima vrijednost Mileta za rano klasično doba. To je grad u Joniji na koji je apliciran Hipodamski plan pravilne gradske planimetrije usprkos činjenici da se on nije nalazio na takvom prostoru gdje bi se to jednostavno apliciralo. Grad je smješten na strmom terasastom prostoru, i trebamo promatrati izohipse. Razlika između gornjih i donjih dijelova grada je preko 150 m. Glavne komunikacije u smjeru istok-zapad su zaista protočne, no smjer sjever jug je niz stubišta i odmorišta. U središtu su glavni sadržaji, gradom dominira Akropola. Grad i Akropola su bili spojeni sistemom fortifikacija. Hram Atene Polias, Pitejevo djelo se tu nalazi i on je od veće važnosti. Hram Atene Polias koji je jedan od najboljih primjera jonske renesanse, ali i uopće peripteralnog tlocrta kasno klasičnog doba. Jedan mali hram sa 6 na kraćim i 11 na dužim

stranama sa dva stupa u pronaosu, jednostavnom malom celom i naznačenim portikom u stražnjem dijelu. Oltar se nalazi između građevine i propileji koji su vodili do samoga zdanja. Ovdje je riječ o jonskom peripterosu koji je građen od vapnenca. Stupovi imaju plintu, nekoliko torusa (poluoble profilacije) i trohila (kanalići), ima bazu, relativno klasični izgled kapitela sa ehinusom. Entablatura je vrlo zanimljiva, praktički nema friza. Imamo trotraki arhitrav, jonski kimation, zupce i bogato raščlanjeni korniž sa simom u koju su uključene

lavlje protome. Jedna mala građevina, dimenzija 17 m x 35 m dužine. To je dvostruko manji hram od Partenona, omjer je točno proračunat - 2:1. -Asklepijev hram u Epidauru. Ne tolos, nego hram. On je dosta sličan, skraćen, 6 x 11 stupova, nema opistodoma, ali je imao relativno kvalitetnu karakteristiku zabatne plastike

59

koju su radili čuveni majstori tog vremena, konkretno - Timotej. Dijelom on, ili drugi majstori. Od građevina kasne klasike bi još možda trebali izdvojiti jedan hram - hram Atene Aleje u gradu Tegeji. Tegea je grad u srcu Peloponeza, malog značaja, no ovaj hram je rijedak primjer klasične hramske arhitekture 4. st. pr. Kr. građen po uzoru na hramove nastale u razdoblju visoke klasike. Arhitekt ove građevine je Skopas, koji je poznatiji kao kipar i klesar, međutim, projektirao je i ovu građevinu i izradio modele kompletne arhitektonske plastike. Za razliku od dorskih periptera 4. st. pr. Kr., on je primjer kombinacije svih triju redova u grčkoj umjetnosti. Hram je po tlocrtu sličan Apolonovu hramu u Basama u Figaliji. U pronaosu su 2 stupa u antama, u opistodomu su 2 stupa u antama, ova vanjska kolonada ima 6x14 stupova koja je dorska. Unutar cele se nalazilo 7 korintskih polustupova uza svaki od lateralnih zidova i plus toga je Skopas upotrijebio jonske elemente kao što su jonski kimation na vrhu zida cele, odnosno lezbički kimation na dnu zida cele. Ovo je jedan od onih primjera upotrebe korintskog stila na jednom klasičnom dorskom peripteru. Na jednoj zabatu je bio prikaz hvatanja Kalidonijskog vepra (što smo vidjeli na Francois vazi), a na drugome je bila prikazana borba Ahila i Telefa u Kaičkoj ravnici. -Telesterion u Eleuzini, gradu održavanja čuvenih Eleuzinskih misterija. Projektirao ju je Iktin, no dovršena je nakon njegove smrti, početkom 4. st. pr. Kr. Ovaj tip građevine se dovodi u vezu s Perzijom, gdje su ovakve dvorane sa nizovima stupova, potvrđene i u Perzepolisu i drugim gradovima. U ovom slučaju je ova hipostilna dvorana sa 6 nizova od 7 stupova, uokolo kojeg je raspoređeno gledalište koje je moglo primiti oko 4 i 5 tisuća gledatelja. Naprijed se nalazi portik na ulazu u samu građevinu.

60

5. Helenizam

-Helenistički period je posljednji period grčke civilizacije, te prijelaz u rimsku civilizaciju. Naziv je došao od grčkog izraza Helenistovi kojim su Grci nazivali helenizirane Židove koji su prihvatili grčku kulturu i grčki način života. Naziv helenistički period je prvi upotrijebio jedan njemački povjesničar Karl Gustav Drojzen u knjizi objavljenoj početkom 19. st. i od tada se taj naziv uvriježio i ostao do danas. -Na neki način rodoutemeljitelj helenističkog poretka je Aleksandar Makedonski. Njegov otac Filip II. se zanosio idejom rata protiv Perzijskog carstva. Kako je nesretno ubijen od jednog svog vojnika, naslijedio ga je Aleksandar te je njemu pripala mogućnost ujedinjenom grčko-makedonskom vojskom krene na pohod protiv Perzije. Taj je pohod trajao oko četiri godine, od 334. do 331. g. pr. Kr. On se pretvorio u dugotrajan rat kojeg je Aleksandar vodio na Istoku do granica Indije. Na povratku se, sa svojom iscrpljenom vojskom, vratio u Babilon, gdje je 323. g. pr. Kr. Aleksandar, sa 31 godinom umro vrlo mlad od jedne vrste malarije. Njegovom smrću to golemo carstvo kojim je vladao niti desetak kasnije se raspalo. Postojale su neke ideje da ga sin naslijedi na prijestolju, međutim, sve se pretvorilo u dugotrajni iscrpljujući rat između njegovih generala. Na koncu se golemo carstvo razišlo i transformiralo u nekoliko helenističkih državica. Smrt Aleksandra Velikog 323. g. pr. Kr. se službeno uzima za početak helenističkog razdoblja. Oko te je godine nastao prijelaz s jednog i početak drugog perioda. Na prijelazu sa 4. na 3. st. dolazi do kraja klasične i početka helenističke ere. -Karl Gustav Drojzen je helenizam podijelio u 3 razdoblja. Podijelio ga je u razdoblje Aleksandra Velikog, od 334. do. 323. g. pr. Kr., odnosno, smrti Aleksandra Velikoga. Zatim, razdoblje Diadoha (Aleksandrovih generala) od 323. do 280. g. pr. Kr. kada je završio građanski rat. Posljednje razdoblje, doba Epikona, traje od 280. do 31. g. pr. Kr. kada dolazi do kraja helenističkog svijeta. To je jedna politička podjela koja, gledajući politička zbivanja, ima smisla. -Kad je riječ o umjetnosti onda se helenističko razdoblje dijeli na 3 razdoblja: rani, srednji i kasni helenizam. Rani helenizam započinje oko 300. g. pr. Kr. i traje do oko 250. g. pr. Kr. Zatim slijedi srednji helenizam koji traje od ok 250. do oko 150. g. pr. Kr. Na kraju, kasni helenizam od oko 150. do oko 30. g. pr. Kr. -31. g. pr. Kr. se uzima za kraj helenističkog svijeta zato što je tada posljednja helenistička država, Ptolomejski Egipat, došla pod rimsku vlast. U bitci kod Akcija uz obale Grčke gdje je flota Oktavijana, kasnije cara Augusta, porazila flotu Marka Antonija i Kleopatre koji su pobjegli u Egipat i izvršili samoubojstvo. August je krenuo za njima i njegovim ulaskom u Egipat on prestaje postojati kao posljednja samostalna helenistička država te postaje rimska provincija. Primjerice, 146. g. rimska vojska je razorila Korint, središte otpora protiv rimske vlasti, i od te godine je Grčka postala rimska provincija Ahaja. 133. g. pr. Kr. je Pergamsko kraljevstvo, jedno od najmoćnijih helenističkih državica, slobodnom voljom došlo pod Rim tako što je posljednji pergamski vladar Atal III. odlučio oporučno ostaviti cijelo kraljevstvo rimskom narodu i Senatu. Rimljani su oporučno došli u posjed jednog malog, ali spomenicima vrlo bogatog, kraljevstva u Maloj Aziji. I more je sličnih takvih primjera.

61

-Ovo su politička zbivanja koja su važna da bi uočili jedan moment, a to je da je rani helenizam od oko 320. di oko 250. g. pr. Kr. dosta naslonjen na kasno klasično doba, dok je razdoblje srednjeg ili visokog helenizma razdoblje procvata. Kasni helenizam se može promatrati i kao rimska umjetnost, jer je najveći dio helenističkog svijeta tada bio u granicama rimskog imperija. Primjera radi, ako je neki spomenik nastao u Ateni, sad zaista govorim napamet, 120. g. pr. Kr., a Atena je u provinciji Ahaji koja je dio rimskog carstva - onda je to spomenik rimske umjetnosti. Dakle, on je helenistički spomenik po svojim stilskim karakteristikama, ali, vremenski gledano, to je spomenik rimske umjetnosti. Kasni helenizam je naziv za posljednju fazu grčke umjetnosti, iz perspektive grčke umjetnosti, a iz perspektive rimske umjetnosti to je kasno republikanski period. -Treća važna stvar je prostor na kojem se razvija helenistička umjetnost i što iz toga proizlazi. Za razliku od grčke umjetnosti koja se razvijala u matičnoj Grčkoj, u grčkim kolonijama, na zapadnoj obali Male Azije, u Magni Graeciji, u Kirenaici, na sjevernim obalama Afrike itd; helenistička kultura se razvija na mnogo većem području, barem na deseterostruko većem području. Razlozi tomu su upravo osvajanja Aleksandra Makedonskog. Činjenica da je on u četiri godine slomio jedno veliko Perzijsko Carstvo, da se oženio jednom perzijskom princezom (sigurno bi se stvari bolje odvijale da nije umro od malarijske groznice), pa su njegova osvajanja utrla put širenju helenističke kulture daleko na Istok. Međutim tu sad valja bit oprezan, jer ne možemo samo tako kazati da je područje na kojem se razvija helenistička umjetnost Grčka, Makedonija, Mala Azija, Sirija, Egipat i prostor današnjeg Iraka, to naprosto ne bi bilo točno. Jezgra helenističke kulture i umjetnosti su Grčka i Makedonija, koja je sama helenizirana mnogo stoljeća prije, najveći dio Male Azije, iako ne središnji dio Anatolije, zatim Ptolomejski Egipat i Sirija te prostor nekadašnje Magne Graecie. Utjecaja helenističke umjetnosti u ovim prvim stoljećima, u 3. st. pr. Kr. nije bio pošteđen ni Apeninski poluotok. Etruščanska umjetnost ima svoju helenističku fazu, jako se manifestiraju i uočavaju utjecaji helenističke umjetnosti. No, to je ipak etruščanska umjetnost. Rimska umjetnost se helenizira negdje krajem 3., a posebno u 2. st. pr. Kr. Tako bismo te granice mogli proširiti kada je riječ o kasnom helenizmu na malo veći dio Apeninskog poluotoka. Prostor na kojem se razvijala helenistička umjetnost je mnogo veći od prostora na kojem se razvijala grčka umjetnost. Ovo ističem zbog broja umjetničkih djela i spomenika jer broj svih medija umjetnosti je enorman. -Glavni centri helenističke umjetnosti su Atena, Korint i neki drugi grčki gradovi na zapadnoj obali Male Azije, Pergam, novo kulturno žarište grčkog svijeta, Antiohija na Orantu te vrlo važan grad kojeg je osnovao Aleksandar Veliki 332. godine - Aleksandrija. Naime, tijekom svog osvajanja, Aleksandar je osnovao mnoštvo gradova, jedno sedamdesetak njih, međutim, ova Aleksandrija na ušću rijeke Nila je svakako najvažnija. Podignuta je na mjestu jednog starijeg egipatskog naselja, zadatak urbanističkog rješenja tog novog grada je bio povjeren vojnom inženjeru Dinokratu. Aleksandrija će uz Antiohiju i Pergam postati jedan od najvažnijih kulturnih odnosno umjetničkih prijestolnica helenističkog svijeta, i posljednja doći pod rimsku vlast. Nedavno su francuski arheolozi, roneći u Aleksandriji i oko nje, iznijeli na svjetlo dana izvanredne spomenike.

62

Otkrili su poznati svjetionik na otoku Pharosu, koji je postao uzor sličnim takvim kasnijim građevinama, ostatke ptolemeidske palače, itd. Najvažnije što proizlazi iz svega toga je ta enormna produkcija umjetničkih dijela s velikim rasponom stilova, pogotovo na području skulpture. -Ne možemo govoriti o oštrom rezu između klasične i helenističke epohe, ni u sadržajnom, ni u kronološkom smislu. Dokaz tome su mnogi spomenici, tako da u povijesti umjetnosti postoje kategorije i nazivi koji to definiraju, a glase: Lizipovo naslijeđe, Praksitelovo naslijeđe, Pauzijino naslijeđe, Skopasovo naslijeđe, itd. Tu je riječ o spomenicima rano helenističkog perioda na kojima se jasno manifestiraju utjecaji i uzori tih kasno klasičnih majstora. Pogotovo dvaju najvećih a to su Sikijonski majstor Lizip i Atenski majstor Praksitel. O nekim elementima tog Lizipovog i Praksitelovog naslijeđa nam govore i pisani izvori. Rimski pisac i enciklopedist Plinije, pa i Pauzanije, spominju brojne umjetnike koji su bili epigoni (jedina zadaća im je bila da rade po predlošcima svojih velikih učitelja i prethodnika). -Skulptura Tihe iz Antiohije je interesantna zato što sama skulptura predstavlja Tihe, božicu sreće. To je personifikacija samoga grada, budućeg blagostanja. Ona je sačuvana u rimskim kopijama, ne u originalu. Vrijednost kopija, odnosno originala, je u tome što znamo sasvim pouzdano da je tu kopiju sagradio Lizipov učenik Eutikid. Utjecaj velikog majstora se jasno vidi. Skulptura Tihe je Lizipovskih proporcija, male glave, plemenitih, dostojanstvenih crta. Ona sjedi na jednoj stijeni, podignutom nogom stoji na leđima jednog mladog riječnog boga koji personificira rijeku. Ona u podignutoj desnoj ruci drži palminu granu, a na glavi ima krunu u obliku gradskih zidina. Skulptura, iako je zapravo Lizipovskih karakteristika, ona je postala "arhe" tip, odnosno obrazac po kojemu su u različitim varijantama izrađivane personifikacije različitih gradova. -Skulptura Temis iz Ramusa (Rhamnous) je nastala od ruke jednoga helenističkog majstora Kairestratosa. Ona je nastala po uzoru na statuu božice Nemese, božice osvete, čuvenu Agoraklitovu statuu koja je stajala u svetištu te božice u istom tom gradu Ramusu. To je statua odjevena u dugi hiton sa ahimationom slično posloženim. Ove dvije skulpture su primjeri naslijeđa velikih majstora, odnosno predložaka preuzetih iz grčke klasične umjetnosti. -Lizip, majstor koji je jako dugo živio, a prema onome što nam svjedoče pisani izvori, jedan je od onih grčkih majstora koji je doživio neuobičajeno duboku starost. Postoji legenda da je on od svakog svog djela odvajao jedan zlatni novčić sa strane te da je nakon njegove smrti pronađeno u radionici jedna takva škrinjica sa 1500 zlatnika. To bi značilo da je za života napravio 1500 djela. Naravno, od tih 1500 djela mi u rimskim kopijama imamo jedva dvadeset. Međutim, početak njegove djelatnosti spada u 360. g. pr. Kr., a sasvim sigurno znamo da posljednja njegova djela nastaju 308. i 309. g. pr. Kr., što je čak iza Aleksandrove smrti. Kronološki gledano, njegova posljednja djela nastaju na početku helenističkog perioda. -Čuveni brončani krater iz Dervenija, iz antičke Makedonije, na čijim su vanjskim stjenkama izrađeni prikazi Dioniza, Menada i Satira. Tu se nalazi natpis koji spominje ime majstora iz Larise koji ga je izradio. Ova posuda nije bila izvorno namijenjena za svrhu

63

urne. Ono što bi mi sada mogli dubljom analizom ustvrditi je to da su figure, pogotovo Dioniza koji je ovdje u prvom planu, ali i figure Menada i sl. rađene u tipičnom lizipovskom likovnom jeziku. -Aleksandrov sarkofag je pronađen u Sidonu, gradu koji se danas nalazi u Libanonu, na nekropoli toga grada. Naziv Aleksandrov nosi zato što je na ovim dužim stranama njegova sanduka prikazan Aleksandar u scenama bitke. Prilično naivan prvi zaključak bi bio da je u njemu sahranjen i sam Aleksandar, međutim, to nije slučaj, jer se u izvora sasvim navodi na kakav način i u kakvoj grobnici je on bio sahranjen. Sama činjenica da je ovdje prikazan Aleksandar uz trojstvo samoga sarkofaga pokazuju da se on stavlja u sam kraj 4. ili u sam početak 3. st. pr. Kr. Autor ili grupa autora koji su ga izradili, po svoj prilici su pripadali atenskoj školi. Tu je riječ o Praksitelovim epigonima, o

Praksitelovim učenicima (čak su njegovi sinovi bili njegovi epigoni). Danas se Aleksandrov sarkofag nalazi u arheološkom muzeju u Istambulu. To je izduženi četvrtasti sanduk sa krovom na dvije vode. Bogato je ukrašen, kraće i duže stranice nose 4 reljefna prikaza, prikaz borbe i scene lova kombinirane na kraćim i dužim stranama. S gornje strane je slikovno polje uokvireno jonskim, s donje sa lezbičkim kimatijonom. Gore ima trake sa meandrom, dolje bogato isprepletenim trakama. Na koncu gore imamo krov na dvije vode sa naznačenim rubnim antifiksima. Mramorni sarkofag je bio i oslikan tako da se izvanredno uočavaju ostaci boje. Aleksandar, na svom konju, prikazan u sceni borbe između grčko-makedonskih i perzijskih ratnika, sa bogatim ostatcima oslikavanja. Na toj figuri Aleksandra se jasno uočavaju elementi praksitelovskog jezika - frizura, fizionomija, i sl, je dosta slično onima sa Praksitelovih statua satira koji nalijeva vodu ili lijenog satira, itd. -Tanagra statuetice su statuetice koje su naziv dobile po gradu Tanagri u Peociji, po

jednom malom gradiću na čijoj su nekropoli pronađene. To su figurice od terakote rađene pomoću kalupa za nekakvu kućnu upotrebu. Ono zbog čega su zanimljive je da one podsjećaju, proporcijama, malenim glavama, gracioznim figurama i sl. na figure muza. Podsjećaju na onu bazu iz Mantineja. To je jedini Praksitelov original koji spominje Pauzanija. Na jednoj strani te baze je prikazana scena takmičenja Apolona i Marsije, a na drugoj strani tri Zeusove kćeri muze odjevene u duge hitone uz bogato nabrane

draperije, s malim glavama, itd. Ove statuetice podsjećaju na te muze, odnosno na one statue iz Herkulanuma - veliku i malu Herkulanku - koje su nastale prema Praksitelovim

64

originalima nastalim u krugu njegovih učenika. Vidi se da su rađene u proporcijama ideala kasne klasike i da to nema veze sa grčkom skulpturom 5. st. pr. Kr. Te Tanagra statuetice se jasno naslanjaju na umjetnost druge polovice 4. st. pr. Kr. One uglavnom prikazuju ženske figure, i to mlade žene, djevojke u raznim situacijama. Nerijetko su te Tanagra statuetice primjeri i žanr stila - prikazi ženskih figura u različitim svakodnevnim životnim situacijama. -Kada je riječ o slikarstvu ima isto velik broj primjera. Veliki slikari druge polovice 4. st. pr. Kr. su bili Apel, Pauzija i neki drugi. Vjeruje se da Pauzijini cvjetni motivi, aranžmani, krilati dječačići, eroti sa vijencima, sa prepletima lišća, cvijeća, itd. imaju svoj odjek na Taremskim, odnosno, Gnatja vazama. -Najvažnija helenistička umjetnička djela, odnosno, građevine nastaju u razdoblju srednjeg i visokog helenizma kada su građanski sukobi pojedinih helenističkih državica završili. To je period jednog dugotrajnog mira prije rimskog prodora na te prostore. Umjetnička djela nastaju u različitim umjetničkim centrima. -Najbolje sačuvana i najpoznatija umjetnička djela, pronađena su u okviru grada Pergama. To je jedan zanimljiv gradić, primjer kako je iz ničega nastala jedna od najljepših prijestolnica helenističkog svijeta. Jedan niskopozicionirani časnik Aleksandrovih Diadoha, Antigona, dobio je zadatak čuvanja riznice sa ogromnom količinom novca. Njegov gospodar (zapovjednik) je izgubio život i taj je neugledni gospodin ostao sa ogromnim bogatstvom oko sebe. On je utemeljitelj Atalidske dinastije. Tu dinastiju čini 5 vladara: Atal I, Eumen I, Eumen II, Atal II, Atal III. Oni su zaslužni za izrastanje Pergama u prijestolnicu helenističkog svijeta. On prerasta u novu Atenu. Atalidi su imali jedan dugotrajni politički cilj, prikazati svoj grad nasljednikom slavne Atene - one Periklove iz 5.st. pr. Kr. Ta je stvar maksimalno potencirana kada su Atalidi izvojevali pobjedu protiv Gala oko 230. g. pr. Kr. Gali su provalili iz sjeverne Europe u sjevernu Grčku, prešli u Malu Aziju, itd. Atalidi su ih uspjeli sa svojom vojskom (jedva) poraziti i pobijediti. U čast te pobjede je nastao jedan od najvažnijih umjetničkih spomenika Pergama i uopće helenističkog razdoblja - Grupa umirućih Gala.

-Umirući Gali su grupna kompozicija koja je izvorno bila postavljena na visokoj kružnoj bazi. Sastojala se od 6 figura, 4 figure u polu-ležećem položaju, figure Gala koji sebi zariva mač u prsa, i figura njegove žene koju on pridržava lijevom rukom (nju je prethodno smaknuo da ne bi pala u zarobljeništvo). Riječ je o grupnoj piramidalnoj kompoziciji. Centralna grupa Gala sa njegovom ženom je poznata kao Ludovizi grupa, a ove ostale figure ranjenih umirućih Gala se čuvaju u različitim muzejima u Italiji. Imamo jednog ranjenog Gala u Napulju, jednog u Vatikanu, jednog u Kapitolijskom muzeju.

Usprkos toj činjenici, ta se skupina može rekonstruirati. Ona je stajala na pergamskoj Akropoli u jednom velikom otvorenom dvorištu u okolici hrama Atene Polias - glavnom svetištu Akropoli. Ova grupa je prethodnik cijelog tipa helenističke skulpture koji se naziva helenističke barokne grupe i mitovičke grupe. Riječ je o strukturama koje sadrže

65

veći broj figura, sve prikazane u jednom baroknom stilu - snažnih torza u dinamičnom pokretu s temama patnja, smrt, stradanje junaka. -Umirući Gali su rodonačelnik, najstariji prikazi takve vrste skulpture, jer su vrlo brzo po uzoru na nju nastale slične skulpture. Takve grupe su recimo Baskvino grupa, grupa od koje danas raspolažemo likom snažnog Menelaja sa kacigom na glavi, koji lijevom rukom pridržava mrtvo tijelo Patrokla. Pomišlja se da je ta dvofiguralna kompozicija izvorno mogla biti okružena figurama ranjenih i umirućih junaka. -Zatim imamo Ahila i Pentezileju, vrlo slična kompozicija, Ahil koji rukama drži mrtvu amazonsku kraljicu Pentezileju. -Imamo cijeli niz drugih grupa, od kojih je vama najpoznatija jedna - Laokontova grupa. Ona tematski, sadržajno i formativno pripada helenističkoj baroknoj grupi. Priča vam je vjerojatno poznata - prikazuje trojanskog svećenika Laokonta i njegova dva sina, na koje je Apolon poslao zmije, jer su uočili da je uvlačenje Trojanskog konja u Troju varka... Grupa koja se danas čuva u Vatikanu, jedna jedina, zanimljiva utoliko što je Plinije spominje i kaže da ju je vidio u palači cara Tita, to može biti 79. ili 81.g. pr. Kr. Plinije kaže i da su autori te grupe, trojica rodskih majstora: Agesandar, Atenodor, Poliodor - grčka imena. Sretan nalaz iz 50-ih godina prošlog stoljeća iz okolice Napulja je pokazao da Plinije nije izmislio imena. Dokazano je i to da su to imena kopista. -U okolici Napulja je bila jedna spilja, Sperlonga, u kojoj su pronađeni bogati ostaci jednog skulpturalnog programa koji je ukrašavao tu spilju. On je uključivao čak četiri neohelenističke grupe (nastale u rimsko doba, na samom kraju kasnog republikanskog, odnosno početka ranog carskog perioda). U jednoj grupi je bio prikazan Diomer, zatim ostaci Paskvido grupe, Menelaja i Patrokla, ostaci grupe koja prikazuje osljepljivanje Polifema, i tzv. Scila grupe (zapravo pramac jednog broda s kojeg ta morska neman, Scila, povlači mornare i proždire ih). Sperlonga je zanimljiva zato što je uz nju pronađen natpis na grčkom jeziku koji su postavila trojica majstora na kojem se jasno čitaju imena - Agesandoros, Atenodoros i Poliodoros. Sada se zna da su oni kopisti i da je Laokontova grupa kopija nastala po originalu iz 200. g. pr. Kr. -Mi ne raspolažemo originalom niti jedne od tih helenističkih grupa, a njihov odraz u reljefu je čuvani Pergamski oltar, odnosno reljef s scenama gigantomahije na čuvenom Zeusovom oltaru u Pergamu. Pergamski oltar je jedan od najvažnijih pergamskih spomenika, i uopće jedan od najvažnijih helenističkih spomenika. To je remek djelo helenističke umjetnosti koje ima istu vrijednost, barem teži tome, kao Partenon za klasičnu umjetnost. Danas se pročelje tog oltara nalazi rekonstruiran u berlinskim muzejima jer su uglavnom njemački arheolozi istraživali područje pergamske Akropole. To je jonska građevina podignuta na jednom visokom stepenastom postolju. Gradnja je započela u vrijeme vladara Eumena II., a nastavljena u vrijeme Atala II. Na tom spomeniku su radile čak 2 generacije velikih majstora. Najvažniji sadržaj Pergamskog oltara je friz sa gigantomahijom koji sa sve četiri strane, osim sa prednje gdje se nalazi monumentalno stubište, opasuje građevinu. Praktički, iznad tog stepenastog postolja

66

ispod zone sa jonskim stupovima se nalazi friz, ne iznad stupova nego ispod frizova. Taj friz prikazuje borbu grčkih bogova sa Gigantima, ne na način kao što je to bilo u grčkoj umjetnosti klasičnog ili arhajskog doba, gdje su giganti bili prikazani kao ratnici, već su ovdje prikazani dijelom u antropomorfnom, a dijelom u teriomorfnom obličju. Imaju ljudski torzo, ali zmijolike repove i druge čudovišne elemente. Taj je friz uključivao i natpise sa imenima prikazanih bogova i imenima majstora.

Postoji mogućnost da je projekt samog Zeusovog oltara u Pergamu izradio jedan rodski arhitekt po imenu Menekrat, međutim, nismo do kraja sigurni u tu mogućnost. Na platformi od nekoliko stepenica, koju krasi friz sa gigantomahijom, stajali su jonski stupovi koji su sa četiri strane zatvarali jedno veliko otvoreno dvorište. Unutar toga dvorišta je stajao žrtvenik na otvorenome, a jonska kolonada je nosila jedan unutrašnji friz u visini entabature. Taj friz je prikazivao mit o rođenju Heraklovog sina Telefa jer su se pergamski vladari željeli pokazati kao da su oni tobožnji potomci Heraklova sina Telefa koji se borio u trojanskom ratu na strani Troje. Te figure bogova i Giganata na tom frizu sa gigantomahijom su zapravo izrađene u istom bogatom baroknom stilu, bogatih baroknih torza kao što je slučaj sa većinom helenističkih baroknih grupa. -Paralelno sa tim baroknim stilom, na kojega je očito veliki utjecaj imao Skopas, pogotovo u kasnom helenističkom periodu, javljaju se drugi stilovi poput rokoko stila, sladunjavih stilova. Tako da su u umjetnosti kasnog helenizma vrlo česti prikazi grupa, grupnih skulptura, ali takvi koji uključuju likove Afrodite i Satira u nekakvim šaljivim pozama, Satir koji se udvara Afroditi, ili Nimfi ili poziva na ples i sl. -Ono čemu teži helenistička skulptura je prikazivanje svih slojeva društva, što nikada prije nije bio slučaj u grčkoj umjetnosti. U grčkoj umjetnosti klasičnog ili arhajskog doba nije se prikazivala žena na tržnici ili tako nešto, već heroine, božice, ali ne i žene u svakodnevnim životnim situacijama. Rijetki su bili prikazi djece, a sada imamo i prikaze malih negroida, primjere malih dječačića koji se tuku, dječaka koji vadi trn iz noge, čuveni spinario, dječaka koji se hrvaju, zatim dječaka džokeja na konjima, itd.. Sve su to primjeri žanr stila. Možda najupečatljiviji su primjeri figura starijih žena i starijih muškaraca na tržnici, odnosno starog ribara prikazanog sa svojom lovinom, gdje je on realistički prikazan sa svojom mlohavom kožom, kompletno naznačenim dijelovima degradacije tijela uzrokovanog starošću tijela, propadanjem kože i sl. -Jedan od važnih vrsta helenističke skulpture je portretna statuarna plastika. Ona se pojavljuje već u kasno klasično doba kada nastaju statue mnogih grčkih kulturnih radnika, filozofa, književnika i drugih. Taj se običaj nastavlja u helenističkom razdoblju. Pored grčkih dramaturga, filozofa i pjesnika, u helenističkom se razdoblju vrlo rijetko

67

izrađuju i statue sa portretnim karakteristikama helenističkih vladara. Tu je opet Aleksandar Veliki utro put toj vrsti skulpture. Za njegova života su nastale mnoge statue sa njegovim portretima koje su poznate danas, u rimskim i kasno helenističkim kopijama. Autor jednih takvih portretnih statua, znamo iz samih izvora, bio je Lizip. Aleksandar se vrlo lako prepoznaje, jer ima jednu karakterističnu anastoli frizuru. Ona ima karakterističan razdjeljak po sredini glave sa dugim pramenovima koji su bačeni sa strane itd. Budući da je umro mlad, u tridesetprvoj godini, svi ga portreti prikazuju mladoga, golobradog, ljepuškastog lica, iako nekada zatvorenije kubične strukture lica, a nekad malo izduženijeg, i sl. Taj portretni realizam se nastavlja u kasnijim desetljećima. Istovremeno, sa pojavom tih realističnih portreta pojedinih helenističkih vladara, od kojih su neki tako realistični da se ni autor, a ni komitent, nije prezao od prikazivanja najružnijih detalja. Paralelno sa time se javlja i vrsta carske odnosno vladarske statuarne skulpture, gdje su portreti vladara očito idealizirani, uljepšanih crta lica, želeći se prikazati što sličnije samom Aleksandru. To su dva paralelna pravca u helenističkoj skulpturi unutar statuarne plastike. -U Herkulanumu je pronađena cijela serija portreta helenističkih vladara, od kojih su neki idealiziranih crta lica, a drugi su realističnih. Naravno, u doba helenizma se nastavlja sa izradom kultnih statua sa prikazivanjem božanstava, međutim, iz ovoga što sam vam do sada ispričao, očito je da to više nije najvažniji sadržaj unutar skulpture. Sada postoji cijeli raspon stilova, cijeli raspon motiva, od žanr motiva do motiva mitološkog karaktera, itd. -Kada je riječ o božanstvima, onda je primjetno da najveću pažnju imaju Dioniz, Afrodita, Apolon - mlada ljepuškasta božanstva. Veliku popularnost među ženskim božanstvima ima Afrodita. Tu su ključnu ulogu odigrali skulpturalni tipovi iz kasne klasike, pogotovo Praksitelova poluodjevena Afrodita iz Arla i potpuno razodjevena Afrodita iz Knida. Tako da iz tih statua se razvija cijelo jedno stablo ikonografskih tipova i shema sve do rimskog vremena. -Afrodita sa otoka Melosa, poluodjeveni ikonografski tip. To je stojeći tip Afrodite po uzoru na jednu čuvenu sliku kasno klasičnog doba koju je izradio jedan od najvećih grčkih slikara uopće, Apel. On je za otok Kos, za tamošnje svetište posvećeno Asklebiju, izradio čuvenu sliku Afrodite Anadiomene. Apel slika za svetište na Kosu sliku Afrodite Anadiomene koja se rađa iz morske pjene i cijedi uvojke kose. Mi po prilici možemo znat kako je ta slika izgledala iako ona nije sačuvana. Na temelju tog motiva se u helenističkoj umjetnosti razvija sličan statuarni motiv, no, sada po uzoru na tu sliku nastaje statuarni tip Afrodite, koja, iako ruke nedostaju vidi se da su ruke bile podignute da ona cijedi uvojke kose. -Afrodita knidska, prikazana u trenutku ulaska u kupatilo, skida odjeću sa sebe, ostavlja je na hidrini, itd. Helenistička umjetnost dalje razrađuje taj motiv, i jedan bitinijski majstor Dajdal stvara motiv klečeće Afrodite u kupatilu. Knidska je u stojećem stavu, a on je spušta, prebacuje u klečeći stav sa slično položenim rukama kao i kod Praksitelove Afrodite. Mnoštvo je tih ikonografskih tipova. Jedan tip je klečeća Afrodita, drugi tip je stojeća Afrodita. Taj stojeći tip se može podijeliti u tip Afrodite Anadiomene, u tip Afrodite Pudike ili stidljive Afrodite, i treći tip je Afrodite iz Trojade koja ima sasvim specifičan položaj ruku. -Jedan od najčuvenijih tipova helenističkog perioda jest Kolos sa otoka Rodosa, jedan od sedam svjetskih čuda. Kolos sa Rodosa je ogroman brončani tip koji je zatvarao ulaz u

68

Rodsku luku, izrađen u bronci, prikazivao je boga Heliosa – boga Sunca, visine 31 metar. Predaja kaže da je dvadesetak godina na stvaranju toga djela radio rodski majstor Hars. Nažalost kip nije dugo stajao na svome mjestu jer je uskoro, još u helenističkom periodu, stradao kod jednog snažnog potresa, pao je u more i tu stajao sve dok Rodos u 10. ili 11. st. nije došao pod arapsku vlast. Tada ju je kupio jedan židovski trgovac i prodao Arapima na istok. Čudesno jedno djelo, sama činjenica da je od bronce, visine 31 m, da su ispod njegovih nogu na krakovima lukobrana prolazili brodovi i ulazili u luku. To naprosto fascinira. -Jedan drugi spomenik na području graditeljstva, to je svjetionik na otoku Farosu ispred Aleksandrije koji je doživio sličnu sudbinu mnogo kasnije. O njemu se nešto zna na temelju pisanih izvora, na temelju svjedočanstva jednog andaluzijskog Maora iz 11. st. Podignut početkom 3. st. pr. Kr. od strane jednog arhitekta koji se zvao Sostrat iz Knida. Svjetionik je bio visok 440 stopa (132 m), sagrađen u tri dijela. Donji dio je bio kvadratnog tlocrta 30x30m. Središnji je bio oktogonalan, a gornji cilindričan. Na vrhu svjetionika je gorila vatra čime je osiguravao prolaz brodovima, davao upute moreplovcima za ulazak u tu, inače, jako nezgodnu aleksandrijsku luku. Njegove su ostatke pronašli prije 5 ili 6 godina. -Rano helenistički period je razdoblje intenzivne urbanizacije. Aleksandar Veliki je tijekom svojih prvih godina osvajanja Perzijskog carstva, pa i kasnije, osnovao 70 novih naselja, taj podatak svjedoči o živoj urbanističkoj aktivnosti. Npr. Aleksandrija koja je ključan i najvažniji primjer. Ona će vrlo brzo prerasti u prijestolnicu ptolomejskog Egipta, jer je njime vladala dinastija Ptolomeida čiji je osnivač je Aleksandrov general Ptolomej. Posljednji potomak te loze, zapravo je Kleopatra. Uz Aleksandriju bi se tu još mogao svrstati i grad Prijena, spomenut je vec u kontekstu kasne klasike, no tada je nastao Pitejin projekt, lokalnog jonskog arhitekta rodom iz Prijene, ali je izgradnja trajala duboko u helenistički period. Na Prijeni se mogu vidjeti odlike jednog helenističkog grada - konkretno, središnji gradski trg, agora - kojeg okružuju građevine javnoga karaktera, prije svega široki portici (koji mogu biti prizemne građevine, građevine na kat, inkorporiranim prodavaonicama ili bez njih). -Jedan helenistički grad, bila to Prijena, Milet ili Atena, nije se mogao zamisliti u 3. ili 2. st. pr. Kr. ako nije imao središnji dio - agoru - središnji trg, barem sa tri ili čak četiri strane okruženu porticima. Kada kažem portik, onda koristim rimski naziv portikus. Grčka riječ za tu građevinu je stoa. Danas imamo jednu građevinu te vrste koja je u cijelosti rekonstruirana, to je Stoa Atala II u Ateni. Atal II - pergamski vladar koji vlada u razdoblju od 150. do 140. g. pr. Kr. i koji je toliko bogat te iz političkih i ideoloških razloga financira gradnju jedne takve građevine u Ateni. Ona je rekonstruirana nakon istraživanja američkih arheologa na atenskoj Akropoli 1930-ih godina. Taj je zahvat bio dosta kontroverzan, i danas se izbjegava takav pristup, odnosno, anastiloza ili potpuno nova izgradnja jednog antičkog spomenika.

69

To danas nije primjerena metoda, vi možete vratiti ili eventualno ponovno izgraditi neke dijelove građevine za koje imate sasvim sigurne, čvrste elemente. Ovdje je mnogo toga rekonstruirano, a da takvi elementi ne postoje. No, građevina izgleda impresivno. Ona je dugačka, duž jedne svoje strane ima 21 dućan, a sa ove druge strane se tom redu dućana pridodaje i dvostruka kolonada. Isti takav tlocrt je i na katu. To je građevina koja ima prizemlje i kat. U prizemlju su vanjski stupovi dorski, unutrašnji jonski, a na katu su vanjski jonski, a unutrašnji su egipatski. Građevina ima krov na dvije vode i stubišta na svojim krajevima. Koliko je god ta njena rekonstrukcija bila neopravdana, kada danas prolazite njome, vi vidite kako su te građevine bile jednostavne arhitekture, a krajnje funkcionalne s izuzetno dekorativnim karakterom. Šetnice su bile natkrivene. Dućani u okviru tih stoa imaju funkciju kakvu kasnije u rimskom graditeljstvu imaju taberne u okviru rimskih foruma. Tu je rimsko graditeljstvo posegnulo iz prakse helenističkog graditeljstva i to je ta nit koja ih veže. -To nije jedini spomenik koji su Atalidi poklonili Ateni. Na padinama južno od Atene poklonili gradu jednu grupnu kompoziciju čiji točan broj ne možemo niti naslutiti. Sastojala se iz četiri odvojene grupe figura. Jedna grupa je prikazivala borbu Grka i Amazonki. Jedna je prikazivala borbu bogova sa Gigantima, jedna bitku na Maratonu, a četvrta bitku pergamske vojske sa Galima u Maloj Azije. Oni veličaju svoje kraljevstvo, svoje političke uspjehe, kroz kulturu i umjetničke spomenike - u srcu jedne Atene. Time su pergamski kraljevi htjeli kazati - ono što je bila Atena u 5. st. pr. Kr., njene zasluge u borbi protiv Perzijanaca, njezina veličanstvena pobjeda na Maratonskom polju - to smo danas mi. Mi smo spasili grčki svijet od Gale u Maloj Aziji. U čast toga nastaju umirući Gali na pergamskoj Akropoli, to su takozvani Veliki Gali, a ova višefiguralna grupa u podnožju atenske Akropole su takozvani Mali Gali, jer su figure bile građene u visini jednog lakta, što znamo iz izvora. Toliko mnoštvo figura bi bilo financijski i umjetnički zahtjevno, dok su Umirući Gali rađeni u prirodnoj veličini. -Za helenističko su razdoblje karakteristični hramovi manjih dimenzija i manjih gabarita. To je opća karakteristika helenističkog graditeljstva. Tu se ono nastavlja na kasno klasično doba, bez hramova velikih dimenzija, redovno manjim zdanjima, koja nerijetko gube ovu zadnju prostoriju, riznicu. Jedan od takvih hramova s početka 4. st. i jedan od najstarijih takvih primjera je Asklepijev hram u Epidauru. Koliko god da se hramovi reduciraju po dužini, po visini (u gabaritima), svetišta postaju veća. Gradi se po nekoliko malih hramova jedan pored drugog. Oni se okružuju trjemovima. Ako teren to zahtijeva visinske se razlike rješavaju stubištima, propilejima i sl. Na taj način, usprkos malim gabaritima samih hramova, dobivamo kompleksna i izuzetno monumentalna, prostrana svetišta. -Dva svetišta kao tipičan primjer su Atenino svetište u gradu Lindosu na Rodosu i Askeplijevo svetište na otoku Kosu. Bitne karakteristike - hramovima se prilazi preko monumentalnih veličanstvenih stubišta, nerijetko kroz Propileje. Ulazi se kroz drugo dvorište, pa druge propileje, pa u hram. Hram je opasan sa tri strane trjemovima koji prostorima nadoknađuju gubitak prostora unutar samog hrama. Na njima se odlažu darovi zajednica, gradova ili pojedinaca. Ako ste se došli pokloniti Asklepiju na otoku Kosu i moliti se za oko, onda ćete nešto pokloniti i to će biti stavljeno na trijem. Ako ozdravite, vi ćete se vjerojatno doći ponovno zahvaliti, pa ćete možda još nešto donijeti. Na taj način su ova svetišta postajala pravi muzeji na otvorenom (preteče prvih muzeja). Ljudi su nerijetko dolazili, i mi u

70

izvorima imamo sačuvan jedan tekst koji opisuje dolazak dviju žena u Asklepijevo svetište na otoku Kosu. One pričaju "A vidi onog tamo dječačića koji davi gusku, vidi onu krasnu sliku". One uživaju u umjetničkim djelima. Ispada kao da su došle, ne iz nekih vjerskih pobuda, već diviti se sadržaju hrama. -Npr. drugi Artemidin hram u Efezu, ogromni jonski dipteros čija je obnova zašla duboko u helenistički period. Apolonov hram u Didimi kod Mileta, sličnog tlocrta, samo što je umjesto cele imao jedno duboko ukopano dvorište, obnovljen u helenističkom razdoblju. -Jedan svakako interesantan primjer je čuveni Olimpeion u Ateni, hram Zeusa Olimpijskog. Riječ je o hramu koji je započet u doba Tizistratida, obitelji koja je vladala Atenom prije uspostavljanja robovlasničke demokracije, prije 504. g. pr. Kr. Kako je njihov posljednji pripadnik Hipija bio ubijen u atentatu kojega su izvršili Aristogiton i Harmonije, gradnja je prekinuta. On je započet je u kasno arhajsko doba, a 170-ih g. pr. Kr. sirijski kralj Antioh III, takmičeći se sa Atalidima, nastavlja izgradnju toga zdanja. Kako se rimljani ubrzo obračunavaju s njime i skidaju ga s prijestolja, tako gradnja ponovno staje, da bi nekih 130-ih g. n. Kr. gradnju nastavio i završio car Hadrijan. Tako da je njegova gradnja započeta krajem 6. st. pr. Kr., a završena u doba cara Hadrijana, time je prošlo 700 godina od početka do završetka. On je ogroman hram u tlocrtu dipterosa, ali u korintskom stilu. Korintski stil ranog helenizma ravnopravno participira sa jonskim i dorskim, da bi u kasnom stilu postao najpopularniji.

71

Literatura:

-Predavanja prof. Dražena Maršica, kolegij „Arheologija antičke Grčke“, Zadar, 2007/8

-skripta “Vodičus kroz Antikus” - Predavanja sa kolegija “Povijest starog vijeka“ - dr. sc. Dražen Maršić, doc., Split, 2005/6

-G. Hafner, “Kreta i Helada”, Rijeka 1970.

-H. W. Janson – A. F. Janson, “Povijest umjetnosti”, Varaždin 2003.

72