Albert Einstein

"Najvanija ljudska tenja je tenja za moralnou u naem djelovanju. Naa unutarnja ravnotea, ak i naa egzistencija ovisi o tome. Jedino moralnost u naem djelovanju moe dati ljepotu i dostojanstvo naem ivotu."

"... U moralnosti nema nieg boanskog, to je posve ljudska stvar..."

Antoine de Rivarol

"Postoji samo jedan moral, kao to postoji samo jedna geometrija: te dvije rijei nemaju mnoinu."

Emile Durkheim

"Moralna su pravila produkt specijalnih drutvenih faktora, a svaki moralni sistem zavisi od socijalne strukture drutva u kojem egzistira. Ne postoji apsolutni moral, dakle ni jedan moralni sistem koji bi bio moralan za svako drutvo, a razliitost morala za ovo ili ono drutvo ne moe se objanjavati neznanjem ili izopaenosu."

Ernest Hemingway

"To je moral: da ste poslije odvratni sami sebi." (Sunce se ponovo raa) "O moralu znam samo toliko da je moralno ono poslije ega se dobro osjeate, a nemoralno ono poslije ega se osjeate loe."

Gustav Radbruch

"Moral, u onom smislu kako ga, recimo, opisuje etnologija, obuhvata i zablude savjesti, ali samo zato to su i one po svome smislu teile dobrome, koje su faktiki promaile." (Filozofija prava)

Hans Kelsen

"Sa gledita pozitivnog prava kao sistema vaeih normi, moral kao takav ne postoji, ili, drugim rijeima, moral se ne uzima uope kao sistem vaeih normi ako se pozitivno pravo smatra kao takav sistem." (Opa teorija drave i prava)

Ismet Spahi

"Uspostaviti porodicu i drutvo u kaljui nemorala i razvrata, bilo javnih ili tajnih, nije mogue. istota morala mora postojati da bi se uspostavila porodica i odrala zajednica. Oni koji ele da se iri nemoral, nastoje da izazovu nered i pad porodica, te propast drutva."

Jack Kemp

"Izmeu stvaranja bogatstva i njegovanja osobnosti postoji prirodna veza. Materijalno bogatstvo je izgraeno na temeljima morala na potivanju pravila zakona, vjere, discipline, ugovora, tednje, osobne cjelovitosti i radne etike. Zdrave obitelji koje njeguju ta uvjerenja najbogatiji su izvor snage nae kulture i nade u budunost."

Kurt Baier

"Pravo je stvorenje autoritativnih odluka drutva, to jeste, njegovih zvaninika, njegovih zakonodavaca, i sudija. U odnosu na stvaranje i primjenu prava, meutim, lanovi pravnog poretka tek su njegovi subjekti [...] Suprotno tome, moralnost drutva je zajedniki proizvod moralnosti njegovih pojedinanih lanova. to se tie njegovog sadraja, pojedinani lanovi su njegovi zajedniki stvaraoci, ne tek subjekti." (Racionalni i moralni poredak)

Mahatma Gandhi

"Jedno je u meni usadilo dubok korijen: ubjeenje da je moral osnova svih stvari i da je istina substanca sve moralnosti. Istina je bila moj jedini cilj. Ona je svakodnevno dobijala na svom znaaju, i moja predstava istine bivala je svakog dana sve ira."

Mustafa Ceri

"... nakon genocida u Bosni, samo bosanski muslimani drugima mogu dijeliti lekciju o moralu." (Otvaranje damije u naselju Trgovie, 2007)

Sran Golubovi

"Moralne dileme vaan su segment umjetnosti i obaveza svakog reditelja je da se bavi time. Ja doivljavam film kao jednu, ipak, angairanu umjetnost, i mislim da moja ostvarenja imaju jaku crtu angairanosti. Nametanje pitanja moralnih vrijednosti je put ka rjeenju krize u kojoj se nalazimo." (za Republiku)

Sylvie Delacroix

"Ako ni jedno od pravila koje ine pravni sistem nikada nije potovano, mi ne bi govorili vie o pravu. Isto se odnosi i na moral: ako ni jedno od njegovih pravila nikada ne bi imalo zahtjeve prema naem ponaanju, mi ne bi govorili o moralnosti. Sutinski dio naeg razumijevanja prava ili moralnosti sastoji se u tome to su oni normativni u smislu koji se razlikuje od puke gramatike formulacije u obliku "treba". Pravna i moralna pravila u stvari imaju, ili barem tee da imaju, opravdane zahtjeve prema naem ponaanju ili sudovima." (Pravne norme i normativnost: esej o genealogiji)

Tony Honor

"[N]ad irokim spektrom pitanja nema naina da se odredi ispravno djelovanje bez pravne komponente. ak i drutvo dobro namjernih anela, koji su jedinstveno zabrinuti da ine ispravno, trebaju sistem zakona da bi znali ta je ispravno za initi [...] [P]ravo je dio moralnosti bilo kojeg kompleksnog drutva [...] Slika moralnosti kao nacrta, a prava kao strukture koja se stvara u skladu s njim ili suprotno njemu [...] vodi u zabludu. Moralnost je slinija konturi iz koje nedostaju detalji. Zakoni, uz konvencije, popunjavaju mnoge od njih." (The Dependence of Morality on Law)

[uredi]

http://bs.wikiquote.org/wiki/Moral

KONCEPT ETIKE I MORALA Ako u bilo kojem modernom rjeniku potraimo znaenje pojmova etike i morala, tada moemo naii na slijedee definicije: Etika je onaj dio filozofije koji se bavi dunostima ovjeka. Moral je znanost o obiajima. Odmah je vidljivo da je koncept etike obavijen odreenim "filozofskim velom", dok je moral ogranien na niz pravila, sa svrhom da bolje vod imo svakodnevni ivot. Bilo bi zanimljivo analizirati odakle je proisteklo razdvajanje ova dva pojma po znaenju, jer su oni po svom postanku braa blizanci. Pratei njihovu etimologiju nalazimo da etika dolazi od grkog ethos, a moral vue svoje podrijetlo iz latinskog mores. Zanimljivo je da obje rijei imaju isto znaenje: obiaj ili navika. Dakle, ovi pojmovi koje prouavamo izvorno su ekvivalentni. Taj nas podatak moe uputiti na jedan bitan moment, a to je da u drevnom svijetu nije bilo sustava obiaja s jedne strane, a filozofskog sustava s druge. Naprotiv, cilj svake filozofije predstavljao je njenu izravnu primjenu i niti jedan mislilac se ne bi ponosio time da govori na jedan, a djeluje na drugi nain. Govorei rijeima Bhagavad Gite: etika i moral, ili bolje reeno teorija i praksa, su dva dijela jednog te istog puta. Po emu se mi danas sjeamo grke civilizacije? Upravo po njezinim umjetnicima i filozofima. A kako, s druge strane, pamtimo doba Rimskog Carstva? Po vojnim pohodima Rimljana, po njihovoj silnoj snazi i

nesalomljivoj volji. Na ovaj nain dolazimo do mogueg rjeenja zagonetke. Ako rije etika dolazi iz grkog, a moral iz latinskog, ve je to dovoljno da se u naim mislima ti pojmovi mogu poistovjetiti s odgovarajuim civilizacijama. Zato je etika, teoretska i uzviena, predmet izuavanja velikih knjiga, dok je moral praktian i direktan, i kao takav, namjenjen ovjeku od akcije. Naravno, pri tome smo zanemarili jednu bitnu injenicu: i Grci, a i njihovi povijesni nasljednici Rimljani, bili su ljudi duboko ukorijenjenih shvaanja i vjerskih uvjerenja. I jedni i drugi su, bilo razumski ili kroz akciju, ili zbog dubokog potovanja zakona prirode s kojim su bili sjedinjeni, nastojali shvatiti i nai svoje bogove, koji su boravili u visinama kao ohrabrenje ovjekovu usponu. Prema tome, ako je osnovna ideja ovih civilizacija bila vrlina kao sredstvo za dosezanje vlastitih bogova, oni su, govorei o etici i moralu, mislili na istu stvar. Cilj im je bio: harmonizirati ovjeka, pomoi mu u sebi pronai izvore pravde i dobrote, i tako ugasiti e za boanskom mudrou. Ne moemo se vratiti u prolost, izgraditi grke gradove i rimsko carstvo, kao to su to oni inili stoljeima prije, ali moemo iznova oivjeti njihov vjeni koncept Etike, odnosno koncept Morala. VJENA ETIKA I SVJETOVNA ETIKA Usprkos velikom vremenskom razmaku, koji nas dijeli od doba Grka i Rimljana, vrline koje su oni smatrali svetima vrijede jo i danas. Pred nama je ideal koji nadilazi svjetovna ogranienja tih civilizacija. Kad kaemo da je svijetu potrebno dati novi sustav morala, pri tome moramo znati da je on "novi" samo za dananjeg ovjeka. Osnovne karakteristike vjene Etike su: primjenjiva je u svakom razdoblju povijesti; uvijek je nova; uvijek iva i uvijek ista. Nitko ne treba puno prouavati ili itati da bi prepoznao u dubini svoga srca i shvatio ovu etiku, koja nije samo njegova, ve pripada svima nama. Koje su, konano, te vrijednosti kojih se ovjek pridrava? Da li su to one koje prolaze tako brzo da ih ne uspijevamo niti razumjeti ili su to one druge koje ostaju postojane kroz vrijeme? ovjekova iskonska elja za vjenim i nepromjenjivim navodi ga na traenje takvih vrijednosti, te se tako on uvijek iznova vraa vjenoj Etici, koju su zastupali svi oni koji su

traili autentinu bit stvari. Svjetovni moral je dijete vremena i kao takav, prolazan je i podloan promjenama. Ono to je dobro danas,sutra e biti izvan mode. Zakon za kojim se povodimo danas zastarijeva vrlo brzo, da bi njegovo mjesto zauzela neka nova ideja, takoer osuena na zaborav pred neprestano nastupajuim promjenama i novinama. Ali, mijenja li se zaista ovjekova bit jednako brzo? Da li smo mi danas zaista toliko razliiti, fiziki, mentalno i emocionalno, od onih ljudi koji su u prolosti gradili hramove i postavljali pitanja o smislu svog postojanja? ak i ako jesmo razliiti, bolje je ne inzistirati previe na razlikama da se ne bi izgubili. Ne radi se o zaustavljanju promjena, niti o usporavanju napretka; stanice tijela se takoer obnavljaju... ali kostur ostaje isti. Zato uvajmo na kostur, njegujmo onaj ideal koji je nekad sluio napretku svijeta, a moe sluiti i danas. MORALNI IVOT I INTELEKTUALNI IVOT Teko je razumjeti razliku izmeu ova dva pojma u svijetu u kojem skoro iskljuivo vlada kult intelekta. Danas je filozof onaj koji misli, a ne onaj koji djeluje. Intelektualna aktivnost je, s jedne strane precijenjena, a s druge strane se ne obraa pozornost na to kako se ta aktivnost odraava na harmoniju ovjekovog ivota. Ako analiziramo veinu modernih poimanja, vidimo da se ovjek smatra mnogostrukim biem, koje misli na jedan nain, ui na drugi, radi na trei i konano, odvojeno od svega toga, vodi svoj osobni ivot. Ova dezintegracija uglavnom dovodi do stanja tjeskobe i konfuzije, jer sukob tako velike raznolikosti "naina ivota" sprijeava ovjeku pronalaenje istinskog sebe. Moemo uoiti tune kontradikcije kod mnogih koji su zbog svojih misaonih dijela visoko cijenjeni u intelektualnom svijetu; s jedne se strane moemo diviti njihovim naprednim teorijama i idejama, a s druge strane, sasvim je drugaije kada te teorije i ideje treba primijeniti u praksi. Intelektualni ivot nije bezvrijedan, ali on sam po sebi nije dovoljan. Ako se ograniimo na miljenje i stvaranje na mentalnom planu, onda emo se pretvoriti u strojeve, raunala, koja mogu samo prikupljati i obraivati

informacije. I onda, kada budemo prikupili sve te informacije, to emo s njima? Koji je smisao naih teorija ako ih ne moemo primijeniti u ivotu? Kada koristimo izraz moralni ivot, tada to ne znai "biti dobar", u smislu pokoravanja obveznom kodeksu ponaanja. Moralni ivot podrazumijeva djelovanje koje je usklaeno sa svakom od ideja koje prihvaamo, a koje su u skladu s etikom. Sve ono to mislimo i to intelektualno prihvaamo zahtijeva jednu neposrednu, odgovarajuu akciju, bez obzira na to koliki je napor pri tome potrebno uloiti. Potreban je veliki napor da bi se savladale zapreke koje nas prijee da djelujemo u skladu s idealima. Postupno, djelujui na ovakav nain, postat e nae ponaanje odraz naeg nutarnjeg ivota. Neemo se morati oblaiti u raskone filozofske odore kako bi bili privlani i vei u oima drugih ljudi. Ako je nutarnje Ja istinski filozof, onda e i nae vanjsko dranje biti isto takvo. Licemjerje nikad nije smatrano vrlinom, a dvolinost nikad nije bila put osobnog napretka. UENICI ISTRAIVAI I UENICI NA PUTU Ova dva izraza koristimo da bismo pokazali razliku dva odnosa spram znanju. Istraivai su tipini predstavnici onoga na to smo aludirali pod pojmom intelektualni ivot. Oni gomilaju znanje, a da pri tome ono to ue ne uzrokuje nikakvu promjenu u njihovoj osobnosti. Oni ostaju isti prije i nakon svojih istraivanja; njihov Ja ne napreduje. Samo uenik na putu sposoban je uspostaviti nutarnju vezu sa uenjima svoga Uitelja, nastojei primijeniti ovo isto uenje da bi ga ono promijenilo iznutra. On nije zadovoljan samo teoretskim znanjem, ve ulae sav svoj napor da primi i prenese to znanje u svoje nutarnje bie i da se, u skladu s njim, mijenja iznutra. U alkemiji je ovo simbolizirano transformacijom olovnog ovjeka u zlatnog. Uenika karakteriziraju tri osnovne vrline: predanost, istraivanje i sluenje. itavo njegovo bie treba biti u skladu s njegovim djelovanjem. Njegova predanost omoguuje mu pristup Istini kroz vjeru, a e za istinom i istina sama navode ga na istraivanje. Kada kroz istraivanje konano dosegne istinu, on joj se stavlja u slubu svojim mislima i djelima. Iz toga vidimo da je moralani ivot nuan svakome tko se smatra uenikom. Uenik je samo onaj koji ivi i primjenjuje steena uenja i

prenosi ono to je nauio; on je istinski uenik. On stvara magini lanac koji povezuje bogove i ljude. ODRAZ NAEG PONAANJA NA INTELIGIBILNI SVIJET Ne radi se, kako se esto vjeruje, o prihvaanju takvog etikog ponaanja koje bi bilo vie u skladu sa drutvenim mjerilima, ve ono to Plotin naziva vrlinom, predstavlja sredstvo ili put koji vodi prema boanskom, odnosno prema savrenstvu. Naime, nae vlastito etiko ponaanje gradi neku vrstu stepenica koje, od sluaja do sluaja, olakavaju ili oteavaju na uspon prema istini. Ne bismo trebali gledati na ovjeka kao na bie koje je neovisno u svojoj kreaciji, niti zamiljati da je on slobodan od zakona koji rukovode svemirom. Zakon akcije i reakcije je dobro poznat u fizici. Kada akcija tei izazvati gibanje u jednom smjeru, ovo odmah uzrokuje reakciju istog intenziteta, ali u suprotnom smjeru. Ako ovaj Zakon vrijedi na planu krute materije, zato ne bi isto tako vrijedio na mentalnom i emocionalnom planu. S ovog aspekta, nae ponaanje je oblik djelovanja, koji na odreenom planu uzrokuje odgovarajuu reakciju. Ova spoznaja nas moe uvjeriti da nai ivoti podlijeu strogom matematikom zakonu. Istovremeno, meutim, postajemo svjesni mogunosti vlastite slobodne volje, da moemo odluiti kako emo se ponaati i podnositi posljedice koje proizlaze iz ponaanja koje smo odabrali. Dakle, moemo rei parafrazirajui pjesnike: "Mi smo graditelji nae vlastite sudbine". http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Razno/Detail.aspx?Sifra=194 https://docs.google.com/viewer?a=v&q=cache:D3MIVOC51IJ:velv.hr/~ccoh/Socijalna_filozofija/Materijali%2520za%2520preda vanja%2520i%2520seminare%25203..doc+&hl=hr&gl=ba&pid=bl&srcid= ADGEESh_frnvsQYyrBDStczKVSK1YSINbYtQASYVwX8AD7UUDh8qHXFjzaQqqFrUD9CcZ70vo HDtj8ucBSjcCES7tOWD0eDYW4OP125wmankNzp1nJAgRbhKNwb7zhRn6x BHia-S4kT&sig=AHIEtbRfWral_C1tCu-cULimT4nF-L8JCA

http://www.inter-caffe.com/lista-929.html

Etika - smisao i ciljevi moralnih normiOvo je tema koju veoma volim, ima kod nas u Makedoniji jedan profesor Kiril Temkov covek kojeg veoma cenim i zadivljena sam njegovim recima i nacinu na koji prezentira etiku i daje sve od sebe da etika dodje i u osnovne skole kao redovan predmet, jer tako malo znamo o ovoj predivnoj nauci i tako nam je mnogo potrebna u ova vremena kada su ljudi jednostavno rastrzani na sve strane, bez uvida u svoje zivote,bez osnovnih moralnih normi i nacela, kada svi jure, zure, kad polako covecanstvo gubi svoj identitet, smatram da bi znanje o etici veoma pridonelo da ovaj haos dobije svoj zasluzeni harmonican okvir. Tekst sam pozajmila iz Vikipedie (Wikipedia) za to da obrazlozim sto sve Etika obuhvata i da sam sigurna da ce svako pronaci samog sebe u svakoj temi ove predivne nauke. Etika je nauka o moralu; (filozofija morala), koja istrauje smisao i ciljeve moralnih normi, osnovne kriterije za moralno vrjednovanje, kao i uope zasnovanost i izvor morala. Etika prije svega pripada filozofiji koja prouava ljudsko ponaanje koje je prihvaeno pod odreenim moralnim aspektom. Ona je normativna znanost, a norme odluuju o specifinom karakteru etike i tako ju razlikuju od drugih znanosti. Podjela etike Po kriteriju cilja ovjekova praktinog djelovanja, etika se dijeli na: * eudaimonizam * hedonizam * utilitarizam Po kriteriju porijekla moralne obaveze, etika se dijeli na: * autonomnu etiku * heteronomnu etiku Po kriteriju odnosa pojedinca i drutva, etika se dijeli na: * individualnu etiku * socijalnu etiku

Po kriteriju vaenja etikih zapovijedi, etika se dijeli na: * etiku biti * situacijsku etiku Po kriteriju sadraja svijesti i namjeri svijesti, etika se dijeli na: * deontoloku etiku (etiku dunosti, etiku moralne nastrojenosti) * etiku odgovornosti (koja se dalje konkretizira primjerice u medicinskoj etici, znanstvenoj etici itd.) Po kriteriju sadraja pravila djelovanja, etika se dijeli na: * (formalna) etika dunosti * (materijalna) etika vrijednosti Po kriteriju utemeljenja moralnog zahtjeva, etika se dijeli na: * normativnu etiku, utemeljenu na apriornom zahtjevu, o tome to naelno treba vrijediti moralnim, kako djelovanje treba biti * deskriptivnu (empirijsku) etiku, o tome koji i kakav moral stvarno vlada, kako djelovanje jest Meta-etika (etika analitike filozofije) jezino-analitiki istrauje koritenje moralnih izraza, iskaza, naina argumentiranja. Glavni etiki pojmovi * Moral * Dobro * Savjest * Zlo * Sloboda * Srea * Ljubav * Vrlina Moral (udoree, udorednost) u najirem je smislu oblik drutvene svijesti, skup nepisanih pravila, obiaja, navika i normi koji su prihvaeni u ivotu neke zajednice.

Moral odreuje kako ljudsko djelovanje treba biti, a pripadnici zajednice prihvaaju te principe kao doline i podvrgavaju im se, na taj nain regulirajui meuljudske odnose. Moralna pravila nisu apsolutno vaea, ve se razlikuju i vremenski i prostorno. Utoliko je pojam morala blizak pojmu etosa. Za razliku od pozitivnih zakona, moralna pravila - kada su prekrena - ne donose politike ili ekonomske sankcije. Kao sankcije nemoralnog ponaanja javljaju se grinja savjesti, prijekor ili bojkot okoline. U filozofskom znaenju, pojam morala (ili moralne filozofije) istoznaan je s praktikom filozofskom disciplinom etikom. Glavne su teme moralne filozofije ili etike dobro, ispravno djelovanje, udoredan ivot. Dobro je najvea moralna vrijednost. To je ljudska osobina koja odgovara biti ovjeka. ovjenost je dunost svakog pojedinca, uvjet dobrog ivota. To podrazumijeva suradnju s drugim ljudima, dijalog, ljubav i dostojanstvo osobe. Razlikujemo dobro u sebi i korisno dobro. Dobro u sebi ne zavisi od drugog bia, nema vanjsku svrhu, nema za cilj neku korist ili interes. To je isto dobro. Kada govorimo o dobru u sebi, mislimo na vrijednost, vrlinu, ono emu se tei, ideal dobra. Korisno dobro ima za svrhu neku korist, neki interes. Sva pojedinana dobra tee da se priblie najviem dobru, i zbog toga je mogue stupnjevito mjerenje dobra, hijerarhija dobra (dobar-bolji-najbolji). Dobro je tumaeno i sa filozofskog i sa religijskog aspekta. U kranskoj, idovskoj i islamskoj religiji najvie je dobro Bog. Sve velike religije poruuju dobra djela kao put do vrhunskog dobra. U svakoj monoteistikoj religiji nalazimo pravila, upute za ponaanje. Religija smatra da sutinu dobrog ovjeka ini ljubav prema Bogu i prema ovjeku. Dobro je jedan od centralnih etikih, to jest, filozofskih pojmova. S tim u vezi je i dobro djelovanje koje nas pribliava vrhunskom dobru. Mnogi filozofi su se bavili pitanjem vrline i dobra. Sokrat je smatrao da se vrlina moe nauiti, odnosno da je ona znanje. Tvrdio je da ovjek mora znati to je dobro (ideja dobra), da bi isto i inio. I Platon vidi dobro kao vrhovnu ideju prema k ojoj svi tee. Prema njemu za dobru dravu potrebne su etiri vrline: mudrost, pravednost, hrabrost i umjerenost. Aristotel ne govori o opoj ideji dobra nego o pojedinanom dobru ovjeka. Za njega je najvea vrlina sredina izmeu dviju krajnosti (zlatna sredina).

U etici je poznato hedonistiko i utilitaristiko shvaanje dobra. Hedonizam istie ugodu, osjeaj zadovoljstva, kao najvee dobro. Smatra da taj osjeaj upravlja naim ivotom i da sve to mislimo i inimo je usmjereno prema osjeaju ugode. J.S.Mill, predstavnik utilitaristikog shvaanja, dobra smatra da nije vana koliina ugode, nego kvaliteta, zbog toga je krajnji cilj korist (lat. utilis = koristan). Ovo gledite smatra da svako djelo procjenjujemo prema posljedicama, tetnosti i korisnosti, jer to dovodi do sree pojedinca, a time i do sree cijele zajednice. Ovakvo miljenje izaziva dilemu: kada i koliko individualne koristi mogu biti i koristi drutva? Savjest Pojam savjest potjee iz stoiko kranske tradicije. Sam izraz savjest kovanica je prema grkoj rijei suneidesis (suznanje), koja u sebi nosi korijen eid- etimologijski povezana je s hrvatskim korijenom vid. Ciceron je grku rije suniedesis preveo na latinski kao conscientia. Oblikovanje strunog izraza savjest razvijala se od prvotnog znaenja izraenog preko suznanja, zatim u svijesti, te se preko znaenja svijesti o vlastitom moralnom inu, razvija u struni izraz za ono to i danas podrazumijevamo pod pojmom savjest. Rasprava o savjesti je jedno od temeljnih i najvanijih pogla vlja katolike teologije, a njeno povijesno ishodite lei u patristici i skolastici. Kao svjesno bie ovjek ima sposobnost samoopaanja. To znai da moe kontrolirati i izraavati svoje vlastite postupke. Preispitivanje svojih postupaka esto se naziva "glas savjesti", a to znai da mi svojim umom objanjavamo, opravdavamo i analiziramo svoje praktino djelovanje. Tako se savjest javlja usporedno s opaanjem kao analiza naeg djelovanja. Savjest je spoznajni proces kojim provjeravamo jesmo li tono odredili neto prema onome to je u stvarnosti, to je, da li nam je procijena ispravna i da li je primjena naeg postupka odgovarajua situaciji. Ona se odvija u procesu opisa situacije sa svim okolnostima-ponovno proivljavanje. Moemo govoriti o prethodnoj savjesti, kada prije djelovanja prosuujemo to je dobro, a to zlo i naknadnoj savjesti, kada nakon djelovanja otkrivamo dobro i zlo. Zlo je pojam koji oznaava ono to moral odbacuje kao neprihvatljivo. Njegova je suprotnost moralno dobro. Zlo u religiji

U kontekstu Abrahamove vjere u idovskim spisima, zlo je vezano za grijeenje, idovski Chata to se odnosi na promaaj cilja kao streljaki pojam. Zlo se odnosi na moralan neuspjeh prema Bogu, zbog pomanjkanja vjere to na kraju rezultira odvajanjem od Njega. U doktrini Abrahamove vjere, zlo se poistovjeuje sa Sotonom i kao izazov vjeri i zakonu Bojem. Sotona se u idovskim, aramejskim i grkim spisima spominje kao olienje zla, protivnik, lani optuitelj, protuvjernik, klevetnik, laljivac, ubojica, bezvjernik, zao, onaj koji kua vjeru i vreba na kolebljive. Rije zao opisuje ljude i ponaanja koja unitavaju i ozljeuju. Pojam zloa oznaava namjernu ljudsku nakanu da se ozlijedi. Dok loe pripada konkretnom, osobnom, zlo vie oznauje temeljni koncept i odnosi se na uzrok loeg. Zlo u filozofiji U grkoj tradiciji, Platon u svojem djelu Zakoni daje naslutiti da postoje dvije svjetske due, jedna koja proizvodi dobro, i druga koja proizvodi zlo. No Platon odluno odbija tezu da zlo potjee od boga; a za ljudske su mane odgovorni ljudi sami. U helenistikoj filozofiji, stoika i Epikurova filozofska kola suprotstavljene su i oko problema zla. Prema Epikuru, prisutnost zla u svijetu dokaz je da se bogovi ne brinu ni za ljude ni za svijet. Jer, ako bi bogovi htjeli ukloniti zlo iz svijeta, ali to ne bi mogli, tada bi bili nemoni; a ako bi to mogli, ali ne bi htjeli, bili bi zli. Dotle stoici smatraju da svijetom upravlja boja providnost i da ono to se s jednog stajalita ini zlom zapravo pridonosi sveukupnom savrenstvu svega. Na stoike se teze (ali i na neke Platonove) nadovezuje i Augustin. On kae da zlo ne postoji samostalno; ono je puka negacija, ne-bitak. Dok za novoplatoniste nebitak (dakle i zlo) predstavlja materija, za kranske filozofe i materija je od Boga stvorena i dakle nikako nije ni zlo, ni izvor zla. Zlo je nedostatak, koji moe pripasti biima u stvorenom svijetu jer su ona po svojoj biti nesavrena. Ovo se intrinzino nesavrenstvo stvorenih bia naziva i metafizikim zlom. Prema kranskim filozofima, grijeh je moralno zlo, dobrovoljna krivnja. Fiziko pak zlo, odnosno ljudska patnja, jest kazna koja se opravdano trpi zbog krivnje (od istonog grijeha nadalje) i ono je kunja na koju Bog eli staviti ljudsku volju. Potekoe koje se pritom javljaju (usklaivanje slobode ljudske volje s bojim sveznanjem i s dogmama milosti i predestinacije razliite teoloke kole rjeavaju

svaka na svoj nain. Kroz itavu se kransku filozofiju takoer provlai i tradicija koja zlu negira stvarno postojanje, samostalan zbiljski bitak. Ovaj niz uenja ostat e konstantan sve do 17. st., uz povremeno javljanje dualistikih koncepcija. U 17. st. obnavlja se epikurejsko uenje i ire se nekranski ili ak protukranski nazori. Leibniz je u svojoj Teodiceji reafirmirao tradicionalne kranske teze. Kasnije, prekidanjem bliskog odnosa izmeu filozofije i teologije, problem zla naao se na marginama filozofskih rasprava. Sloboda se odnosi, u openitom smislu, na tvrdnju biti slobodan (neogranien, nezarobljen). Francuzi su ustanovili da je stanje slobode priroeno ovjeku radi injenice da posjeduje duu i svijest, s dodatkom da svaki odnos s drutvom podrazumijeva donekle gubitak slobode. No, ideal slobode pokreta je ljudske aktivnosti, dok drutveno ograniavanje slobode pojedinca mora i moe biti jedino doputeno na sprjeavanju gubitka sloboda drugih jedinki. Time se ostvaruje drutvena ravnopravnost, socijalna drava, ali postoji opasnost od gubljenja kriterija i individualizma, poput poznate uravnilovke u komunistikim dravama. Sloboda je esto bila uzrok revolucijama. Biblija govori o tome da je Mojsije izbavio narod iz ropstva i odveo ga u Slobodu. U uvenom govoru Martina Luthera Kinga "I Have a Dream", citirao je staru duhovnu pjesmu pjevanu od crnih amerikih robova: Napokon slobodni! Napokon slobodni! Hvala Bogu Svevinjem napokon smo slobodni! Sumerska klinasta rije ama-gi, je najstariji pisani simbol koji predstavlja ideju slobode. Vrlo esto ostvarivanje slobode na nasilan nain paradoksalno je s njezinom biti. Nasilje i fiziki sukobi esto prerastaju u rat. Rat je najvee ograniavanje individualne slobode u cilju zatite prava vee skupine ljudi, odnosno u cilju zatite ili uspostavljanja nekoga poretka. Od njega tei napad na ljudsku slobodu predstavlja jedino kriminal i nasilje izvan zakona. Moda je najbolja definicija slobode - sloboda ljuskog duha. Kod tako relativnog pojma, jasno je da e sloboda za razliite ljude podrazumijevati razliita stanja i osjeaje. O vanosti slobode kroz hrvatsku povijest napisano je mnotvo knjiga i rasprava. Moda je najpoznatija oda hrvatske knjievnosti posveena slobodi ona Ivana

Gundulia (1589.-1638.) O lijepa, o draga, o slatka slobodo! plemia, vijenika i graanina Dubrovake republike te moda najveeg pjesnika hrvatskog baroka. Srea, uitak i zadovoljstvo su emocionalna stanja u kojima smo zadovoljni. Definicija sree je jedan od najveih psihologijskih problema. Predloene definicije ukljuuju slobodu, sigurnost, poloaj u drutvu, materijalna dobra, unutarnji mir i tako dalje. Mogua definicija mogla bi biti da je srea stanje u kojem ljudi ponaanjem dolaze do suprotstavljanja vanjskim silama koje bi inae dovele do nesree (tuge). Rije zadovoljstvo se esto koristi za izraavanje lokaliziranog, tjelesnog osjeaja, dok se srea koristi s dubljim smislom, unutranjim osjeajima. Srea traje due od brzo prolaznog zadovoljstva, te se esto promatra kao neprocjenjiva. Ona moe doi kao posljedica pomno planirane situacije, moe biti uzrokovana dobrotom drugih, ili situacija koje se osjeaju kao pozitivne i vrijedne. Mnogo uvrjeenije miljenje za sreu je to da je uzrokovana cjelokupnim ivotom i svjetonazorom. Pitanje najboljeg oblika ivljenja je jedno od glavnih tema etike. Ljubav moe opisivati snaan osjeaj kao zadovoljavanje osnovnih emocionalnih potreba, prua najintenzivniji osjeaj bliskosti. U govoru obino oznaava meuljudsku ljubav, no ona moe oznaavati ljubav prema dravi, cilju, sportu itd. Meuljudska ljubav je odnos izmeu dvije osobe vei od same naklonosti jedne prema drugoj, te je usko vezana s meuljudskim odnosima (ljubav izmeu lanova obitelji, prijatelja). Neuzvraena ljubav se odnosi na one osjeaje ljubavi koji nisu uzvraeni. Isto tako postoje mnogi psiholoki poremeaji kao to je erotomanija. Vrlina (lat. virtus; gr. , aret) je uobiajena, dobro utemeljena, odreenost i pripravnost mukih snaga usmjerenih velianstvenim djelima. Vrlina je moralna izvrsnost osobe. Latinska rije virtus znai muevno, od vir mu, te se odnosi izvorno na muke, ratne vrline kao hrabrost. U grkom se tonije zvala naviknuta izvrsnost, kao neto trajno trenirano. Vrlina upornosti i ustrajnosti je potrebna za sve vrline budui da je vrlina navika karaktera, te se moraju ponavljano koristiti da bi osoba ostala s vrlinama. Vrlina je jedan od glavnih pojmova etike jo od antike filozofije. Sokrat i sofisti razmatrali su njezinu prirodu i pitali se kako se ona stjee. Platon je neke svoje rane dijaloge, iz tzv. sokratovskog perioda, posvetio pojedinim vrlinama

(Kriton o poslunosti zakonima; Protagora o jedinstvu vrline te moe li se ona nauiti; Lahet o hrabrosti; 1. knjiga Drave o pravednosti; Lisid o prijateljstvu; Harmid o razboritosti; Eutifron o pobonosti). Prema Aristotelu, koji vrline dijeli na etike i dijanoetike, svrha je ljudskog djelovanja ivot u skladu s vrlinom (ili vrlinama). Prema stoicima, vrlina je jedino bezuvjetno dobro. Kranstvo je vrlini pretpostavilo dunost pokornosti Bojoj volji. U modernoj filozofiji, uz etiku zasnovanu na pravima, zagovornike ima i etika vrlina. etiri (zapadne osnovne) vrline jesu: * mudrost (oprez) * pravda * hrabrost * suzdrljivost (umjerenost). Sve ove kategorije su deo nas, negde smo dali previse negde premalo, zato nas Etika uci da izbalansiramo ove vrednosti,da naucimo nesto vise o sebi i najvaznije da sebe uzdignemo na visi stepen i da nam cilj uvek bude da sebe postavimo u drugom planu jer plemenito je da drgima pruzis ruku u trenucima kad ocekuje pomoc a kako se krug okrece, ta ista ruka ce sutra tebi uzvratiti ali sigurna sam da ce to biti u cilju da ti pomogne a ne da te unisti, jer verujem da dobro uvek izrodi dobro.

MikicaSite Admin

Etika, Kantov kategoriki imperativ i NietzscheMoral je skup nepisanih pravila i obiaja koji odreuju meuljudske odnose, naine ponaanja i odreeni oblik ivota u nekoj drutvenoj zajednici, i to prije svega s obzirom na pitanja dobra i zla - moral je neto objektivno (iako razlikujemo objektivnu

i subjektivnu stranu morala): jedan od oblika drutvene svijesti, kao drutvena institucija, sustav obiaja, navika i normi (sadri i odreeno htijenje), no i subjektivno - svjesno i slobodno pirhvaanje normi i pravila, dio osobnosti koji se oituje u svije sti i savjesti -> oni ne moraju biti u skladu (unutarnji i vanjski moral); - Drutveno - povijesno je uvjetovan, pa prema tome postoje i razliite vrste morala (ini se da ne postoji jedinstveni moral), za sve njih (osim onih fanatinih) karakteristino je potovanje ljudskog dostojanstva, zajednitvo, snoljivost, te odricanje prisile i nasilja; - Sredinje vrednote su dobro, ispravno i pravedno - stjee se odgojem i ivljenjem u odreenoj sredini - oslanja se na savjest i svijest pojedinca - u drutvu se potvruje idealnim sankcijama (pohvala i prijekor, za razliku od prava i zakona, koji se odravaju dravnom silom i prijetnjom materijalne kazne -> pravo i moral se isprepliu jer se pravo poziva na vanjskost ina, a moral na namjeru); - Prosuivanje moralnosti nekog ina u domeni je savjesti i ona je upravo osjeaj moralne odgovornosti, tj. skup naela moralnog procjenjivanja, odnosno sposobnost prosuivanja moralnih postupaka kao dobrih ili loih - oblikuje se prihvaanjem moralnih normi (zato ima i razliitih savjesti, kao i razliitih poremeaja istoga); - Nepotkupljiva je, a savjest kao i karakter oblikuju se i izgrauju tijekom cijeloga ivota - nikakav vanjski autoritet ne moe nam nametnuti moralnu obvezu osim nae savjesti i to je samozakonodavstvo (autonomija) savjesti, umni pojedinac djeluje iz svoje slobode -> odgovornost znai sposobnost moralne prosudbe, znai i odgovoriti sebi a onda i drugima s obzirom na sve mogue posljedice nekog stava ili postupka. - Etika je filozofija morala, ispituje podrijetlo, svrhu, motive i norme moralnog djelovanja - ona je teorija morala, ali i praktina filozofijska disciplina koja ukljuuje praktino usmjeravajue djelovanje - pitanje moralnosti nekog ina je pitanje u domeni nas samih, odnosno nae savjesti, a prosuivanje etinosti predmet je rasprave i obrazlaganja (dakle, moralni stav jo nije etiki promiljen stav) Izvor moralnog djelovanja: * heteronomna etika: izvor morala je izvan ovjeka, * autonomna etika: izvor morala je u ovjeku samom.

* Svrha moralnog djelovanja, tj. gdje je "klju dobra": * eudaimonizam (Aristotel): srea, blaenstvo i radost (to doseemo tako da dosegnemo intelektualni plafon) * hedonizam (Kirenska kola): uitak, ugoda, naslada -> uivanje u ivotu * utilitarizam: najvea mogua korist najveeg broj ljudi * perfekcionizam (Sokrat): usavravanje, tj. smanjivanje savrenstva * kriticizam (Kant): kategoriki imperativ: autonomija etika -> ovjek moe sam doi do spoznaje dobra i zla (za razliku od heteronomije etika). - udoredno dobro je ono to odgovara biti ovjeka, to pristaje ovjeku - ovjek se prema sebi niti prema ikom drugom ovjeku ne smije odnositi kao pukom sredstvu, ve kao prema krajnoj svrsi samoj po sebi -> dakle, ovjek je svrha ovjekovog djelovanja -> ovjenost je dunost (svoje savrenstvo ovjek moe postii samo u suradnji s drugima, a uljudnost je uvjet dobrog ivota sa drugim ljudskim biima kao osobama), a za to se valja izboriti, trebamo se "popravljati" - dostojanstvo osobe sastoji se u samoodreenju djelovanja te osobe (sloboda i odgovornost) te u priznavanju dostojanstva svim drugim ljudima.

Kantov kategoriki imperativKant smatra da svaki ovjek i bez filozofije zna to je dobro, a to zlo te to treba initi da bi bio dobar i poten, tj. svatko ve u sebi nosi naelo djelovanja, a u savjesti se temelji njihova sigurnost - moralni zahtjevi trae bezuvjetno vaenje jer su tu uvijek u pitanju i interesi drugih ljudi (zahtjevi oko malih ciljeva su uvjetni), a jedino dobro bez ogranienja je dobra volja, koja je dobra sama po sebi i to je ona volja koja sebi ne moe proturjeiti ni kada postane opi zakon te ona nosi svrhu u sebi, a to je ispunjenje dunosti (osjeaj obveznosti da se djeluje onako kako to zahtijeva moralno naelo) --> radi tako da moe htjeti da svi djeluju tako kao to ti djeluje ovjek u sebi nosi moralni zakon, on je autonomni zakonodavac svega ljudskog djelovanja - Kant smatra da ovjek pripada svijetu prirode, a kao bie slobode, on pripada umnom svijetu. Nadalje Kant usporeuje svoj moralni zakon sa zvjezdanim nebom i govori da to se vie bavi razmiljanjem o tim dvjema stvarima to mu duu ispunjavaju sve veim divljenjem i strahopotovanjem. U svakom ovjeku postoji moralni zakon koji je

beskrajan i divan kao i zvjezdano nebo i ulijeva strahopotovanje (od nepoznatih krajeva, veliine i nepredvidljivosti), te samo o osobi ovisi hoe li potivati taj zakon. Nietzsche: povijest borbe morala protiv osnovnih instikata ivota najvei je nemoral za koji je ikada znao svijet. eli rei da je moral, stvoren kao nepisana pravila, pokuavao i pokuava potisnuti i ograniiti nae osnovne instinkte ivota (ubijanje da bi se preivjelo, rtvovanje nie vrste za spas vie...) i da je upravo to nemoralno u smislu ograniavanja ljudske prirode i samog ivota. Da se vratimo ponovo na Kanta, njegov kategoriki imperativ kae da treba djelovati po onoj ideji za koju moemo htjeti da postane i opi zakon, dakle da ne djelujemo samo kad nama pae, ve da to djelovanje bude primjenjivo u svakoj prilici i n a sve ljude. Takoer, kae da treba djelovati tako da nae i tue ovjeanstvo treba uzimati kao svrhu a nikada samo kao sredstvo, tj. da treba nae djelovanje usmjeriti ovjeku i ovjeanstvu, a nikada ne iskoritavati ljude kao sredstva, dakle raditi u smislu dobra koje odgovara biti ovjeka. (*napomena: koriscen sadrzaj sa student.fizika.org) Jako je zanimljiv ovaj Kantov kategoriki imperativ, koji kae da svaki ovjek i bez filozofije zna to je dobro, a to zlo te to treba initi da bi bio dobar i poten, tj. svako ve u sebi nosi naelo djelovanja... Ovo je osnovni razlog to prenosim cijeli tekst. Ovakav jedan stav otvara brojna pitanja. Na prvi pogled izgleda kao neto posve idealizirano i kao neto to je apsolutno strano svijetu u kojem danas ivimo. Negdje u sebi, potajno, hou vjerovati da je Kant bio u pravu. ovjek, u svojoj biti zaista bi trebalo da ima taj jedan urodjeni osjeaj za drugog, osjeaj za moral, osjeaj da nije jedini bitan na ovom svijetu i da sam nee postii nita, ve da svoj maksimum moe postii samo u korelaciji s drugim. ovjek bi valjda svoje djelovanje i svoju energiju trebao usmjeriti na drugog ovjeka i ta e se energija, kroz potovanje, prijateljstvo i ljubav vratiti. Ali, znamo da je sistem vrijednosti u "modernom" svijetu poremeen, ne malo, nego do te mjere da e Kant danas izgledati mnogima potpuno smijean. ovjek se udaljio od svoje sutine, od samoga sebe, i postao ono to "drutvo" trai od njega. Uklapanja radi u odredjene standarde, etika i moral se gube, i postaju neto apstraktno. Ako odredjenu dozu humanosti, jedne iste ljudskosti, etike, savjesti

prepoznate u nekom onda ete udom da se udite to takvo bie postoji, to je neko uspio ostati svoj. Ovaj je forum mjesto gdje ete sigurno nai prilian broj osoba "koje su ostale svoje", osoba za koje moemo slobodno rei da su dokaz opravdanosti Kantovog stava, osoba koje moralni zakon nose u sebi. Ne treba velika pamet da se shvati ta je dobro, a ta ne, ta e povrijediti drugoga, a ta e ga obradovati. Ali, naravno, nije zgoreg progovoriti o etici... baciti onu malu bubicu za razmiljanje. Etika ima mnotvo svojih aspekata, i bilo bi vrlo zanimljivo sagledati je kroz odredjene profesije (posebno medicina i pravo), kroz odredjene religije, razliite kulture i slino.

LidijaModerator

Etika prozima zivotTacno Mikice, i hvala sto si pridonela i poduprela temu jer zaista je etika deo u svakoj oblasti, jer je to ono sto bi nas trebalo izdvojiti od ostalih bica na ovoj planeti; ne - kao sto kazu - da se covek razumom razlikuje od ostalih bica. Mozda... Ali ako se taj razum pravilno upotrebi. Meni se cini da smo mi vec poceli da se spustamo stepenicu nize od bica za koje smo uvek govorili da su u drugom redu jer ne razmisljaju vec samo koriste instinkt. A obrnuto, trebali bismo da ucimo od njih jer one sa svojim instinktom razlikuju vise stvari, razlikuju dobro od zla, sto smo mi onako olako uzeli zdravo za gotovo, pa bi se trebali upitati da li mi koristimo nas razum zaista?

MikicaSite Admin

Moralno djelovanje - ovjekova slobodna voljaMoralno djelovanje je posljedica odstupanja od naravne sutine ivotinje, a ta je mogunost jedino data ovjeku i ona je Boiji dar kojim se Boijom milou ovjeku nudi postupanje po slobodnoj volji. Sve dok ivotinja ne odstupa od svoje generike sutine da pojede ovjeka kada je gladna, ona je ivotinja, a sve dok ovjek ne odstupa od istraivanja poslanstva Boijeg namjesnika na Zemlji (u to spada i razumijevanje i "opravdavanje" ivotinjskih nagona), on je "pozitivno" moralno bie i ne ini grijeh. Otuda, uostalom, i potie na naziv za moralnost - udoree. Odstupanjem, pak, od sebe kao bia odgovornog za svijet, ovjek ini principijelno svoj najtei grijeh, jer slobodom svoje volje postaje otpadnikom od svoje misije uvara svijeta, prekriteljem predegzistentnog ugovora sa Bogom, ruiteljem svetoga reda u svijetu, hotiminim iskuavateljem transcendentalne svrhovitosti svijeta i nasilnikom nad slabijim od sebe. Svekoliko ljudsko ponaanje je podlono slobodi volje, dakle, i razmiljanje, i pravljenje orua, i meusobno sporazumijevanje, pa ak i umjetniko oblikovanje, ali sloboda volje nije nigdje toliko neophodan uvjet ispravnosti i sudbonosnosti ljudskog odnoenja prema svijetu kao moralnom odluivanju i postupanju. Sposobnou svoga razuma, ruku i jezika ovjek moe napraviti atomsku bombu, sposobnou svoga umjetnikog stvaralatva moe je ak i lijepom napraviti, ali ta bomba, samim svojim postojanjem ne utjee pogubno i sudbonosno na svijet, sudbonosna je tek ovjekova odluka da je upotrijebi. Stoga je Kant potpuno u pravu kada tvrdi da su ljudska sloboda i dostojanstvo mogui tek po moralnom zakonu koji ima karakter kategorikog imperativa: "Radi samo prema onoj maksimi za koju ujedno moe htjeti da (tvojom voljom) postane opi zakon. "Ono to ovjek ini prema dunosti moe biti korisno, lijepo, ak i dobro,

ali nije izraz moralnog zakona; moralni in je tek onaj koji se poduzima iz dunosti, tj. iz njenog unutarnjeg osjeanja. Zato istinskom moralnom inu ni znanje ni ljepota nisu pretpostavke. ovjek ne mora biti mudar niti lijep da bi bio poten, ali ne moe biti ni istinski mudar niti lijep ako nije poten. To i jeste razlog to Kanta dvije stvari podjednako ispunjavaju udivljenjem i strahopotovanjem: "Zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni". Ba to "u meni", ta slobodnom voljom izabrana mogunost injenja dobrih djela u ime dobrobiti svijeta jeste bitna i prepoznatljiva znaajka ljudskog dostojanstva i slobode. Ali, ako moralno osjeanje ima izvorite u duhovnom i besmrtnom dijelu ovjekovog bia, zato je onda toliko nepostojano, krhko i relativno? Kako to da ga njegovo esencijalno porijeklo ne ini stalnijim i snanijim? Ili je moda ba nepostojanost moralnog odnosa ovjeka prema svijetu izraz i dokaz njegove zapalosti u zamke idolatrije i nihilizma, pa mu je sve ustrajnije odroavanje od svoje sutine post alo uvjetom opstanka? Nije li moda posvemanja kriza svijeta nuan izraz ba moralne krize ovjeka i nisu li sva ljudska nastojanja da se svijet spasi od katastrofe uzaludna, ukoliko se u ljudsko bie ne vrati primarno osjeanje odgovornosti i dunosti? Moemo li vie uope, u skladu s onim Kantovim postulatom, biti odgovorni za svijet iz dunosti a ne prema dunosti, ako jo moemo i tako? Moemo li, dakle, svijet voljeti zbog njega a ne zbog sebe? Ako pak ne moemo (a teko je povjerovati da jo uvijek moemo), onda je sudbina ovoga svijeta ve odreena, jer on ne moe postojati bez "kategorikog imperativa" uveavanja ili barem ouvanja dobra i umanjivanja zla u njemu. Jer, ubijajui ovjeka u ovjeku, mi ruimo svijet, bez obzira to mislimo da je svijet pustopoljina koja za nas i ne haje. Kao to nema istine, dobrote i ljepote bez svijeta, tako ni svijeta nema bez istine, dobrote i ljepote. A kako e onda biti ovjeka kada je on sabiralite i svijeta i ogledalo istine, dobrote i ljepote? Parafrazirajui uvenu Rousseauovu dilemu: Nije li napredovanje civilizacije obrnuto proporcionalno nazadovanju moralnog ovjeka? moe se s pravom postaviti pitanje: Nije li povijest zapravo proces sistematskog razdvajanja unutarnjeg,

duhovnog bia ovjeka, iz kojeg izvire osjeanje moralnosti i vanjskog, tjelesnog, koje nas goni na prisvajanje onoga u svijetu to nipoemu nije nae? injenica je, naime, da se svaki ljudski napredak uvijek plaao gubljenjem ljudske prostodunosti i izvorne punoe i cjelovitosti ivota, a da je osjeanje odgovornosti za konanu sudbinu svijeta bivalo tim manje to su opasnosti bivale vee. Upravo su u toj injenici sadrani razlozi ralativiziranja moralnih normi i naela. Ima li, doista, jo ita u aksiolokoj praksi ovjeka to nije dovedeno u pitanje? I jedna norma, i jedan sud, i jedna zapovijed, ak i ona Boija? Lake i ee su se u povijesti mijenjala znaenja temeljnih odrednica ljudske moralnosti negoli himne i zastave, i redovno je "ista" eshatologija (izricanje krajnjih svrha ivota) prerastala u modificiranu eshrologiju (runogovorenje). ta uope u ljudskoj historiji znae moralistike faze: Ne ubij!, Ne ukradi!, Ljubi blinjeg svoga! i tome slino? Koga su one ikada i inato obavezivale!? Stoga je napor traenja Arijadnine niti moralnog osjeanja u povijesti slian onome Diogenovom traenja ovjeka fenjerom. Odgovor na pitanje: postoji li osnovni, univerzalni ovjek, to jest postoji li neto to spaja i ini meusobno razumljivim staroegipatskog felaha i modernog industrijskog ovjeka? Andre Malraux pronalazi u estetskoj sferi ovjeka, odnosno u njegovoj univerzalnoj potrebi da se opiranje nunosti ljudskoga ivota i smrti izrazi u formi umjetnikoga oblikovanja svijeta. Ne nalazi ga, dakle, ni u sposobnosti ljudskoga miljenja, jer je misao poput mjehura sapunice nestalna i upitna, niti u ovjekovoj sposobnosti praktinog oblikovanja svijeta, a pogotovo ne u moralnom biu ovjeka, jer ga tamo ima ponajmanje. Traenje moralnog ovjeka u ovjeku je kao traenje igle u plastu sijena. Ono je problematino kako "vertikalno", tj. u povijesti, tako i "horizontalno", tj. u irini i raznolikosti svijeta. To, meutim, nipoto ne znai da je ovjek po svome odreenju "nemoralno" bie, da je kao to pouava Nietzscheov imoralizam, volja za mo ono po emu se ovjek praktino odnosi prema svijetu. U svome romanu Imoralist Andre Gide je prikazao ba takvog, "imoralnog" ovjeka koji smisao svoga ivota nalazi iskuavajui djelotvornost volje nasuprot uobiajenim moralnim postulatima. Ali, Nietzscheov i Gidov imoralizam prije su protest zbog zapalosti modernog ovjeka u moralnu idolatriju i sveopi moralni relativizam nego to su osporavanje dostojanstvene uloge ovjeka u ouvanju reda u svijetu i

odricanje njegove odgovornosti za sudbinu svijeta. Uostalom, Nietzsche je svjestan da su velike misli uvijek hodale na golubijim nogama i da ne moemo izai iz krize ukoliko unaprijed i svjesno na nju pristajemo. Nikada svijet nije bio u veoj opasnosti nego danas, nikada kao danas ovjek nije imao toliko moi da svijet uini svojom kuom ili svojim grobom. Hans Jonas je u pravu kada tvrdi da je "odgovornost korelat moi, tako da obim i vrsta moi odreuju obim i vrstu odgovornosti". Kantovu maksimu: "Moe jer treba!" postkantovsko vrijeme sveopeg razvoja znanosti i tehnike uinilo je neprimjerenom, pa je transformirana u novu: "Treba jer moe!" Pogubnost pak ove, mi danas iskuavamo na tragian i opasan nain, a samo jo preostali ljudi dobre volje i normalnog uma zahtijevaju proklamiranje i zaivljavanje nove maksime, primjerene ovom vremenu: "Moe i treba jer mora!" Prostor djelovanja ovjekove slobodne volje sve je ui, jer izmeu "moi" i "morati" ima malo izbora, a prvi put u svojoj povijesti ovjeku se namee "globalna odgovornost". To znai da preuzimanje odgovornosti za svijet pretpostavlja uzimanje u obzir brige za cjelinu svijeta i za svaki njegov dio ponaosob. Taj princip sveope brige za svijet postaje, dodue, preovlaujua ideja modernog ovjeka u svim oblastima njegovog odnoenja prema svijetu: od medicine i ekologije do agrotehnike i nuklearne fizike, pa tako eminentno etiki normativi postaju temeljnim zahtjevima u nastojanju da se svijet sauva. Pitanje je meutim, koliko su oni izraz stvarne spremnosti modernog ovjeka na "kopernikanski obrat" u praktinom ponaanju? Zar upravo danas nismo svjedoci strane beutnosti svijeta, posebno onoga razvijenog i bogatog, prema patnjama i bijedi velikog dijela ovjeanstva? Zar se naoigled toga svijeta ne deavaju nevieni zloini diljem planete, i zar se ve iskazanom neosjetljivou ili tek pukim verbalnim osudama zloina nad nedunim moe zadibiti "globalna" odgovornost za sudbinu svijeta? Cjelovitu sliku svijeta ne moe vie ponuditi ni znanost, ni umjetnost, ni filozofija. To je, izgleda, u stanju jo samo vjera i apriorno prihvaanje smislenosti i svrhovitosti svijeta. Jer "pred razjapljenim rizikom, potpuno iznenadnim, ovjek koji nema vjeru podlijee vrtoglavici". S druge strane, moralnom kategorikom imperativu, kakvim ga je Kant formulirao, praktino vaenje moe osigurati samo objektivan autoritet univerzalnog i apsolutnog

znaenja, a ne subjektivan, te stoga nuno i relativan etiki "koncept". "Ako nema Boga, ovjeku je sve dozvoljeno, pa dakle i zloin", primijetio je jo Dostojevski. I doista, bez priznavanja vrhovnog autoriteta i arbitra svijeta, svijet je preputen uskim i sebinim interesima ovjeka, pa nije ni udo to je svaki svjetonazor koji iz svoje "geometrije" iskljuuje Boga, nuno antropocentrian. A antropocentrina slika svijeta, ak ni po svome odreenju, ne moe pretendirati na posjedovanje "globalne etike". Ljudsko je srce poprite sueljavanja dobra i zla, a nijedna stvar na ovome svijetu nije samo po sebi ni dobra ni zla, tek po ljudskom djelovanju ona dobija moralno znaenje. Gubljenjem vjere u vrhovni autoritet svijeta, ovjekovo srce, pak, postaje poprite bespotedne borbe dva oprena principa: onoga koji gradi i uljepava svijet, vjerujui unaprijed u njegovu smislenost i opravdanje, i onoga koji ga rui i prlja, odriui mu svaku svrhu i sklad. A ovjeku nita tako teko ne pada kao nunost izbora izmeu dobra i zla. Taj in od njega trai opredjeljenje izmeu ispoljavanja silom tee prirodnog divljatva i bestijalnosti tjelesnog, nagonskog i slijepog dijela njegovog bia, sa jedne strane i uljudnog, odgovornog i dostojanstvenog postupanja njegovog duha u svijetu koji mu je dat na povjerenje, sa duge strane. Da nije osjeanja grinje savjesti, ovjek bi se po inerciji ponaao sukladnije zvijeri negoli anelu. Budui da mu za ispoljavanje zvjerstva, osim svjesnog pristajanja na zlo, ne treba nikakav drugi napor, nije ni udo to se moderni ovjek komoditeta i sveope duhovne otupjelosti esto priklanja tome izboru. Za injenje dobra, pak, potrebna je odlunost i djelotvornost, rtvovanje nagonskog i ivotinjskog u sebi, suspregnue pukog avanturizma duha i mukotrpno odgajanje milosra. Stoga su "spokojstvo, ak i smrt ovjeku miliji nego slobodan izbor u poznanju dobra i zl a". Ovo je bio izvod iz eseja "Zvijeri i hajvani" Dafera Obradovia. Autor ne nudi krajnje zakljuke svog bavljenja sutinskim pitanjima modernog svijeta izgraenog na sistemu moi, ali nas pokuava navesti na razmiljanje o pogubnosti takozvanog "demagokog humanizma".

LidijaModerator

Genealogija morala - Fridrih NieMi se ne poznajemo, mi saznavaoci, sami sebe ne poznajemo: ima to svog dobrog razloga. Nikad mi sebe nismo traili pa kako bi se i moglo dogoditi da jednog dana sebe naemo? S pravom je reeno: "Gde je vae blago, onde e biti i srce vae." Nae blago je tamo gde su konice naeg saznanja. Stalno smo na putu ka njima; kao roenim krilatim ivotinjama i skupljaima duhovnog meda stalo nam je zapravo samo do toga da neto "donesemo kui". Inae, to se tie ivota, takozvanih "doivljaja" ko se od nas sa dovoljno ozbiljnosti odnosi prema tome? Ili ko ima dovoljno vremena za to? Pri takvim stvarima, bojim se, nikad nismo bili "na pravom mestu": ni nae srce nije tamo pa ni nae uho! Naprotiv, kao to se neki bogom zanesen i u sebe utonuo ovek, u ijim uima tek to je odjeknulo zvono oznaujui podne sa svojih dvanaest tekih udaraca, najednom budi i pita se "ta je to zapravo izbilo?" tako i mi ponekad naknadno trljamo ui i u udu se, pometeni, pitamo "ta smo to zapravo doiveli? Jo vie: ko smo mi zapravo?" i naknadno, kako rekosmo, odbrojavamo svih dvanaest drhtavih udaraca naeg doivljaja, naeg ivota, naeg bia i pri tom, avaj, greimo u brojanju... Upravo nuno ostajemo sebi strani, ne razumemo sebe, moramo u sebi videti nekog drugog, za nas za veita vremena vai stav "Svako je sebi najudaljeniji ".za sebe mi nismo nikakvi "saznavaoci"... Jevanelje po Mateji 6, 21.

Moda izokrenut citat iz Terencija: "Najblii sam samom sebi" (Proximus sum egomet mihi). U stvari, upravo tada mi je na srcu lealo neto mnogo vanije od mojih ili tuih hipoteza o poreklu morala (ili, tanije: ovo poslednje samo radi jedaog cilja za koji je ono jedno od mnogih sredstava). Za mene je u pitanju bila vrednost morala i o tome treba da se raspravim gotovo jedino s mojim velikim uiteljem openhauerom, kome se kao savremeniku obraa ona knjiga, strast i skrivena protivrenost one knjige (jer i ona knjiga je bila "polemiki spis").

Vrednost "neegositikih" instinkataRe je, posebno, o vrednosti "neegoistikih" instinkata, instinkata saaljenja, samoodricanja, samortvovanja koje je upravo openhauer tako dugo pozlaivao, obogotvoravao i prenosio u onostranost dok mu konano nisu ostale samo kao "vrednosti po sebi" na osnovu kojih je on ivotu, pa i sebi samom, rekao ne. Meutim, upravo protiv ovih instinkata govorila je iz mene sve naelnija podozrivost, sve dublja i dublja skepsa! Upravo tu sam video veliku opasnost za oveanstvo, njegovo najsublimnije mamljenje i zavoenje a kuda to? u nita? upravo tu sam ugledao poetak kraja, zastoj, zamor koji se osvre unazad, volju koja se okree protiv ivota, poslednju bolest koja se neno i setno najavljuje: shvatio sam moral saaljenja koji se nezadrivo irio, zahvatajui ak i filozofe i povlaei ih u bolest, kao najneugodniji simptom nae sve neugodnije evropske kulture, kao njen zaobilazni put ka jednom novom budizmu? Ka jednom budizmu Evropljana? Ka nihilizmu?... Naime, novo je to to moderni filozofi daju prednost saaljenju i precenjuju njegovu vrednost: filozofi su se dosad slagali upravo u tome da je saaljenje bezvredno. Navodim samo Platona, Spinozu, Larofukoa i Kanta, etiri duha ne moe biti razliitija, ali saglasna u jednom: u nipodatavanju saaljenja. Na prvi pogled bi se reklo da je ovaj problem vrednosti saaljenja i morala saaljenja (ja sam protivnik sramnog modernog razneavanja oseanja) neto sasvim zasebno, neki upitnik za sebe; ali ko jednom tu zastane, ko naui tu da postavlja pitanja, tome e se desiti ono to se desilo meni: otvara mu se irok novi vidik, jedna mogunost ga spopada kao neka vrtoglavica, izbija svaka vrsta nepoverenja, podozrenja i straha, vera u moral, u svaki moral se koleba i na kraju se oglaava nov zahtev.

Pa iskaimo ga, taj novi zahtev: nama je potrebna kritika moralnih vrednosti, samu vrednost ovih vrednosti treba jednom staviti pod znak pitanja a za to je potrebno poznavanje uslova i okolnosti iz kojih su one izrasle, u kojima su se razvile i pomerile (moral kao posledica, kao simptom, kao maska, kao licemersgvo, kao bolest, kao nesporazum; ali isto tako moral kao uzrok, kao lek, kao stimulans, kao konica, kao otrov. Na ovom mestu ne priguujem uzdah i ne odriem se poslednje nade. ta je to to je upravo meni sasvim nepodnoljivo? To s ime sam ne mogu da izaem nakraj, to me gui i zbog ega se jedem? Rav vazduh! Rav vazduh! to mi se pribliava neto neuspelo, to moram da trpim zadah utrobe neke neuspele due!... Kakvu je sve nevolju, kakvo liavanje, nevreme, bolest, muku, usamljenost, ovek inae u stanju da podnese? U osnovi, sa svim ostalim ovek izlazi nakraj, roen kao to jeste za ivot u podzemlju i borbi; uvek se ponovo izlazi jednom na svetlo, uvek se ponovo doivljava svoj zlatni as pobede i onda ovek stoji, kako je roen, nesalomljiv, zapet, spreman za novo, za jo tee, dalje, kao luk koji svaka nevolja jo dalje sve vie zatee. Ali s vremena na vreme otvara mi sekao da postoje neke nebeske pokroviteljice, s one strane dobra i zla pogled samo na neto savreno, dokraja uspelo, sreno, mono, pobedonosno, u emu ima i neega ega se treba bojati! Na oveka koji opravdava oveka, na komplementarni i spasavajui srean sluaj oveka zbog koga se jo moe odrati vera u oveka!... Jer ovako je to: umanjivanje i izjednaavanje evropskog oveka kriju nau najveu opasnost, jer taj prizor zamara... Mi danas ne vidimo nita to hoe da bude vee, mi slutimo da sve postaje jo nie i nie, tanje, dobroudnije, pametnije, ugodnije, prosenije, ravnodunije, vie kinesko, vie hriansko ovek, van svake sumnje, postaje sve "bolji"... Upravo tu lei kob Evrope zajedno sa strahom od oveka izgubili smo i ljubav prema njemu, strahopotovanje pred njim, nadanje u njega, ak i volju za njega. Izgled oveka sad malo zamara ta je nihilizam danas ako nije to? Mi smo siti oveka. Dovoljno je to sam sam, kad mi se ovaj vidik otvorio, imao razloga da se osvrnem za uenim, smelim i marljivim drugovima (to inim jo i danas). Sad valja ogromnu, daleku i tako skrivenu zemlju morala morala koja je stvarno postojao, stvarno iveo proputovati sa samim novim pitanjima i tako rei novim oima: a zar

to ne znai gotovo isto toliko kao ovu zemlju tek otkriti?. Ako sam pri tom, pored drugih, mislio i na pomenutog doktoraa Rea, to se desilo stoga to uopte nisam sumnjao da bi ga priroda samih njegovih pitanja nagnala na ispravniju metodiku da doe do odgovora. Da li sam se u tome varao? Moja elja je u svakom sluaju bila da jednom tako otrom i nepristrasnom oku dam bolji pravac, pravac prema stvarnoj istoriji morala, i da ga na vreme upozorim da su engleske hipoteze obina arena laa bez ikakvog oslonca na stvarnost.

Boja moralaJasno je kao dan koja boja za jednog istoriara morala mora biti sto puta vanija od te arene: naime siva, hou rei dokumentarna, ona koja se moe stvarno utvrditi, koja je stvarno postojala; ukratko, to je ono celo dugo hijeroglifsko pismo prolosti ljudskog morala koje je tako teko deifrovati! Ono je doktoru Reu bilo nepoznato; ali on je itao Darvina: i tako se u njegovim hipotezama uljudno jedno drugom pribliavaju, na nain koji je u najmanju ruku zabavan, Darvinova zver i najmoderniji, skromni moralni mekuac koji "vie ne ujeda", ovaj poslednji s izrazom izvesne dobroudne i tanane nemarnosti na licu, zainjene ak zrnom pesimizma i zamora, kao da se zapravo uopte i ne isplati uzimati tako ozbiljno sve te stvari probleme morala. A meni, obrnuto, izgleda da uopte nema stvari koja bi vie zasluivala da bude ozbiljno shvaena; kao nagrada za to, moda e se jednog dana dobiti dozvola da se one shvate sa vedre strane. Jer vedrina ili, reeno mojim jezikom, vesela nauka to je nagrada: nagrada za dugu, smelu, marljivu i podzemnu ozbiljnost, za koju, dakako, nije svako sposoban. Ali onoga dana kad od sveg srca kaemo: "napr ed! i na stari moral spada u komediju!", mi smo za dionizijsku dramu o "sudbini due" otkrili nov zaplet i novu mogunost: a on e ve umeti da je iskoristi, na to se moemo kladiti, on, veliki, stari, veiti komediograf naeg ivota!

LidijaModerator

Najubavoto cuvstvo - LjubovKoristicu se sa citatima iz knjige profesora dr Kirila Temkova "Kako da se bide dobar", inace naseg cenjenog profesora etike na Filozofskom fakultetu, koji je kroz ovo izdanje pokusao pribliziti etiku svim generacijama bez obzira na godine, pol, veroispovest, jer Etika je univerzalna nauka koja neguje ono najlepse u nama. Izdvojila sam deo o ljubavi, jer iako je ljubav univerzalni osecaj, ma na koji jezik bila prevedena, njen primarni znacaj je svuda isti, ali rekla bih sa jednom razlikom, da svako podneblje ipak neguje neko svoje vidjenje, kult, pristup, recimo shvatanja o ljubavi, kroz pesme, price, pouke, svaki narod je dao svoj prinos i znacaj ovom univerzalnom osecaju.

Ljubav je osecaj koji nam pruza cilj . . . , , .

Sta je ljubav? Ljubav je osecaj koji nam pruza cilj, kada se pojavi, onda su nam sva cula, svaka misao, mi sami smo podredjeni tom osecaju, ako nam je osoba nedostupna, onda sve radimo u cilju da tu osobu, predmet nase ljubavi, naseg interesa privucemo da bude sa nama, u ljubavi postoje bezbroj malih smicalica, taktika, i hteli ili ne sve drugo je u drugom planu, ovaj osecaj stavljamo na prvo mesto. . : - - . - , - .

Ljubav inace ima svoja tri oblika: kao posvecenost, prema radu, prema porodici; kao opsta ljubav, recimo prema covecanstvu, zastita zivotinja, ekoloska svest, ljubav prema ocuvanju svoje zivotne sredine i ona najlepsa, ljubavna strast koja coveku daje snage i energije da se suoci sa svima, i sa samim sobom, rekla bih osecaj koji nam nesumnjivo daje smisao postojanja.

Moralne norme http://www.pobjeda.me/arhiva/?datum= 2004-11-06&id=46381Moralna norma je zatiena samo unutranjim glasom vlastite savjesti ili pomenutim neformalnim moralnim autoritetom tzv. javnog mnijenja Moralni ideali se ne realizuju sami od sebe, nego moraju dobiti specifikovani oblik konkretnih zahtjeva ili obaveza, koje djelatni ovjek postavlja pred samoga sebe ili koje drugi ljudi (uopte, tzv. moralno javno mnijenje) postavljaju pred njega. Ti zahtjevi ili obaveze nazivaju se moralnim normama. U povijesno-etikom smislu pojam moralne norme nastao je relativno kasno. Dok je pojam pravne norme stekao jasan i uvren status jo kod Rimljana, to je mogue posvjedoiti Ciceronovim odreenjem zakona kao regula iuris, pojam norme (gr. kanon ili gnomon, lat. norma, regula) kao pravila valjanog moralnog djelanja rijetko se javlja u helenskoj i potonjoj etikoj literaturi. Tek u drugoj polovini 19. vijeka i tokom 20.vijeka pojam moralne norme postie samostalnije pojmovno i terminoloko znaenje, prije svega u njemakom jezikom prostoru, pa se onda kao takav retroaktivno koristi kao jedan od kljunih pojmova za tumaenje etike tradicije i povijesti moralnog fenomena. U anglo-saksonskom duhovnom krugu pojam moralne norme nije osobito zastupljen, jer se tamo ostalo uglavnom pri izrazima princip (principle) i pravilo (rule). U cjelini, moralne norme su odreeni moralni zahtjevi za odgovarajuim postupanjem i ponaanjem ljudi u datim situacijama. Ti se moralni zahtjevi postojano obnavljaju kao zahtjevi za tipiziranim i ponovljivim ureivanjem djelanja ljudi. U naelu, moralne norme su:

moralne zapovijesti, zabrane ili doputenja; naini djelanja, standardi vrijednosti, praktike regulativne ideje, univerzalni zahtjevi koje se stavljaju pred ovjeka. Poto slino odreenje mogu imati i pravni zahtjevi koji se pred ljude postavljaju u obliku pravnih normi, onda je potrebno dodatno i jasno razlikovanje pravnih i moralnih normi. To razlikovanje je optereeno razliitou etikih shvatanja same moralne norme. Naime, u pravnoj nauci postoji visoka saglasnost o tome da pravna norma ini osnovnu supstanciju prava, bez obzira na koncepcijske razlike meu teoretiarima prava o tome da li je pravna norma bitni ili jedini kriterijum pravnosti prava ili je kriterijum ostvarivanja vrijednosnog i drutvenog karaktera prava. U etikoj nauci takve saglasnosti o pojmu i znaenju moralne norme naprosto nema. U literaturi i optoj obrazovanosti postoje nekritike predstave o moralnim normama kao svojevrsnim obiajima. U njima se moral svodi na obiaj, to je neprihvatljivo. Ono to je srodno i zajedniko moralnim i pravnim normama sadrano je, prvo, u injenici da jedne i druge predstavljaju oblike regulacije ljudskog djelanja, te time imaju osnovnu funkciju reglementiranja ljudskog ponaanja, tj. njegovog ureivanja odreenim nalozima, pravilima i propisima. Drugo, i jedne i druge norme sadre u sebi odreene tipove trebanja, vrijednosti, svrhe i ciljeve ljudskog djelanja. Tree, i jedne i druge poivaju na utvrivanju i propisivanju odreenih drutvenih vrijednosti i dunosti ljudi. etvrto, i jedne i druge imaju imaju opti karakter, tj. na formalan ili neformalan nain se odnose na lanove drutva. Taj opti karakter izraava se potrebom normiranja. Peto, iako pravne norme najee imaju pisani oblik, a to znai da su zvanino propisane od strane zakonodavne (legislativne) vlasti, u okviru kompetencija dravnog parlamenta, mogue je postojanje i nepisanih pravnih normi u obliku tzv. obiajnog prava. Moralne norme imaju karakter nepisanih normi. Temeljne razlike izmeu pravnih i moralnih normi tiu se pitanja o tome ko ih normira, ta se moe normirati i kako se normira. Prvo, adresant(onaj ko normira ponaanje i sankcionie potovanje normi) kod pravnih normi jesu oficijelne institucije drave, a pravnim normama se efektivno, formalno i idealno ureuju samo neki od drutvenih odnosa. Adresat pravnih normi (tj. onaj kome su upuene) jesu ljudi koji stupaju u odreene pravne odnose. Adresant i adresat moralnih normi, prema savremenim shvatanjima, jeste sami individualni ovjek, s njegovim priznatim pravom na slobodu savjesti. Od razliitih moralnih

adresanata mogu ii normativni moralni zahtjevi prema drutvenom ivotu, koji dovode do toga da se stvara svojevrsna moralna zajednica ljudi ili tzv. moralno javno mnijenje. Zbog toga se smatra da moralne norme propisuje tzv. anonimni drutveni autoritet. On moe preuzeti ulogu adresanta, koja se povratno obraa ljudima kao adresatima s moralnim zahtjevima u obliku neformalno vaeih moralnih normi. Drugo, pravnim normama normiraju se samo neki od moguih odnosa meu ljudima, koji se tiu opte i posebne pravne sigurnosti ljudi, dok se moralnim normama moe propisati veina moguih djelatnih odnosa meu ljudima. Tree, pravna norma je zatiena dravnom prisilom i sankcijom, te podrazumijeva obaveznost izvravanja. Moralna norma je zatiena samo unutranjim glasom vlastite savjesti ili pomenutim neformalnim moralnim autoritetom tzv. javnog mnijenja. Zapovjesti, zabrane ili doputenja Jedan od prvih autora koji je pojam moralne norme stavio u sredite etike refleksije bio je Vilhelm Vunt (1832-1920). On je etiku shvatio kao nauku o normama, a same norme je odredio kao ista pravila volje koja bitku suprotstavljaju trebanje. Norme su praktiki aksiomi. U istom obliku norme se javljaju samo u moralnosti. U savremenoj etikoj literaturi pod pojmom moralne norme razumiju se: zapovijesti, zabrane ili doputenja (Ridl), naini djelanja (maksime djelanja) ili vrijednosni sudovi (standardi vrijednosti), kojima je potrebno opte priznanje (Habermas, Albert, Libe), praktike regulativne ideje (Apel), opti stavovi u kojima se nezavisno od individualnosti djelatnika zahtijevaju odreene postavke svrhe (vemer), univerzalni zahtjevi (Getman), sva pravila koja se ovjeku zahtjevno ispostavljaju (Vajedel), pojmovi mjere koji imaju funkciju za legalitet radnje (Krings).