1

III - POGLAVLJE knjiga: Odgovor na papine optužbe protiv islama

Ratovi u vrijeme Časnog Poslanika s.a.v.s.

2

Ratovi u vrijeme poslanika

Od dr. Mohammad Dawood Majoka

Opširna diskusija o ajetima iz Časnog Kurana, koji govore vezano za ratove u islamu, nalazi se u Poglavlju 2 ove knjige. Na slijedećim stranicama knjige govori se o prigovaranjima koja se javljaju u vezi sa ratovima protiv Časnog poslanika hazreti Muhameda s.a.v.s. Na osnovu predrasuda ili nedovoljnog poznavanja protivnici uzimaju za predmet svoje kritike sve aspekte života hazreti Časnog Poslanika.Tema ovog Poglavlja nije to da se daje odgovor na svaku pojedinačnu tačku kritike ove vrste. Mi ćemo razvrstati razne prigovore u tri kategorije i za svaku kategoriju ćemo dati opšte primjedbe i odgovore. Tako ćemo ukazati na sve netačnosti koje postoje u dotičnim prigovorima. Pri tome ćemo uzeti za osnov autentične historijske izvore i knjige sa predanjima. Ove tri kategorije, kojim prigovori općenito pripadaju, su:

1. Kaže se da je rat nepoželjan akt, a da su ga muslimani vodili. Ovdje spadaju svi prigovori koji u pozadini imaju to da je doduše hazreti Časni Poslanik s.a.v.s. vodio ratove ali da ih Isus Krist nije vodio te da je ta okolnost razlogom da se Isus Krist u tom smislu smatra boljim. 1 (AL-Kindi, The Apology, translated by W. Muir, London, UK, 1887, str. 100)

2. Druga Kategorija prigovora jeste da Poslanikovi ratovi nisu bili vođeni u cilju samoodbrane nego sa namjerom da se zaposjednu teritorije i da se gomila bogatstvo. 2 (AL-Kindi, The Apology, translated by W. Muir, London, UK, 1887, str. 46)) , 3 (C.G. Pfander: Mizan ul Haqq. Religius Tract Society, London, UK, 1910, str. 353)

3. U treću kategoriju spadaju prigovori teže prirode. Pri tome se Časnom Poslaniku s.a.v.s.

podmeće da je ratove vodio u cilju da svoje neprijatelje eliminiše i da ih silom uvede u svoju vjeru. U takve prigovore spada i ovaj: Kaže se da su muslimani, dok su bili slabi, propovjedali mir, ali čim bi se domogli vlasti počinjali bi voditi ratove i ubijati svoje protivnike, da je islam širen silom i mjerama prisile. U takve prigovore spada i neosnovano podmetanje u papinom predavanju, koje je činio citiranjem dijaloga Cara Manuela. Papa nije pri tome samo pročitao citat nego je upleo svoje sopstvene komentare koji na temu reflektiraju njegovo viđenje. 105

Na slijedećim stranicama nalaze se odgovori na prigovore koji spadaju u gore navedene tri kategorije. Kao navažniji izvor prezentiraćemo dokaze iz Kur'ana. Jer on jednoglasno važi kao najvažniji i najautentičniji dokument o vremenu i životu hazreti Časnog Poslanika s.a.v.s. Pomoću odgovarajućih citata moći će se vidjeti kako su se hazreti Časni Poslaniki s.a.v.s. i njegove pristalice ponašale u vezi sa ratom. Iznijeće se historijske činjenice o okolnostima koje su tada vladale. Poznavanje ovih činjenica će u osnovi biti dovoljno za pobijanje prigovora koji se neprekidno iznose. Osim toga prezentiraju se same izjave Poslanika (hadisi) u vezi sa ovim temama tako da se može sagledati i sopstveni stav Poslanika u tom pogledu. Na kraju ćemo pogledati i izvještaje iz historijskih knjiga.

3

3.1. Učenje Islama o ratu Da li je osnovan prigovor da islam favorizuje rat? Da li se ljudskom životu u islamu ne pridaje značaj? Odgovori na ova pitanja će dovesti do objašnjenja kako se islam i Poslanik odnose prema ratu. Prije svega ukazujemo na osnovne ajete časnog Kurana koji se bave relevantnim temama: ...ko god ubije nekoga koji nije ubio nikoga ili nije činio nered na Zemlji, kao da je ubio cijelo

čovječanstvo; a ko njega ostavi u životu, kao da je ostavio u životu cijelo čovječanstvo. (5:33) Naređena vam je borba, a vi to ne volite; (2:217) i ne recite nikome ko vam uputi selam: ''Ti nisi vjernik.'' (4:95) Iz ovih ajeta proizilazi slijedeće: Poslanik nije želio rat, nije bio za prolijevanje krvi. islam izjednačava ubistvo samo jednog čovjeka sa ubistvom cijelog čovječanstva. Ali islam je jedna realna vjera. Raznovrsne aspekte stvarnosti islam ne ignoriše. Čak šta više daju se rješenja za razne probleme i izazove života. Moguće je da čovjek bude suočen sa jednom tako velikom prijetnjom koja ne samo da bi mogla uništiti njegovu sopstvenu egzistenciju nego i egzistenciju svih njegovih srodnika i prijatelja. U jednoj takvoj situaciji islam dozvoljava da onaj koji je ugrožen poduzme korake u cilju svoje sopstvene samoodbrane. Nepoduzimanje takvih koraka ili popustljivost mogla bi da ima isto značenje kao i kolektivno samoubistvo. Ovo je razlog i objašnjenje zašto islam dozvoljava sopstvenu odbranu protiv agresora. Ovaj princip su priznale sve nacije u sva vremena. U UN ovo pravo važi internacionalno i danas. Čak i pristalice navodnog i pretpostavljenog Isusovog učenja, prema kojem treba sačuvati jedan obraz ako se udara po drugom , prihvataju taj princip i masivnim sredstvima se stavljaju u odbranu protiv napada neprijatelja. Pa ako kršćanska gospoda u teoriji opširno diskutiraju o ovom učenju, u praksi njihova dvohiljadita historija dokazuje da se navedeno učenje Isusa realno ne može primjeniti. Međutim, princip samoodbrane, koji je postavljen u islamu, odgovara zahtjevima realnosti. Što se u ostalom tiče korištenja sile, predstavnici Krista se ne mogu izostaviti. Činjenica je da su kršćanske nacije u svojoj historiji prolile više krvi nego svi drugi narodi zajedno. Što se tiče islama i ratova na koje su njegove pristalice bile prisiljene, muslimani su sami u stanju rata poduzimali najveće napore za ponovno uspostavljanje mira. Citirani ajeti iz Kur'ana jasno objašnjavaju da muslimani ne ulaze u ratove zbog ličnih prednosti ili interesa nego su im mnogo prije ove radnje bile nametnute. Poslije njegovog postavljenja za Božjeg poslanika, Poslanik s.a.v.s je živio u Meki otprilike trinaest godina. Za to vrijeme su Poslanik s.a.v.s. i njegova mala zajednica brutalno i nasilnički proganjani da bi ih se prisililo na odricanje od svoje vjere. Mnogi su bili ubijeni. Neki su bili izloženi nesnosnoj vrelini na pustinjskom pijesku i bivali su bičovani (Hazrat Bilal r.a.). Neki su morali ležati na gorećem uglju. (Habab r.a.),što je ostavilo trajne ožiljke na koži.106

O tome izvještavaju i autori sa Zapada. Karen Amstrong piše o strahotama koje su Mekanci izvršili nad Bilalom i Ammarom bin Yassirom r.a. , kako slijedi: ____________________________________________ 106 Ibn Magah,kitab almuqadama,Nr. 150(Brojevi hadisa odgovaraju brojanju tarqim ul-alamiyya)

4

„Umayyah, vođa Gumah-a, uobičavao je da svoga abesinskog roba Bilala izvodi napolje kada je najvrući dio dana, da ga se veže u lance i da ga se ostavi na suncu na žarećem uticaju sunčevih zraka, a pri čemu bi stavljao jedan veliki kamen na njegova prsa ... Pleme Mahzum-a je porodicu oslobođenog (roba) Ammara bin Yasir-a r.a. tretirao tako loše da je njegova majka na kraju umrla od posljedica toga. 107* Kasnije je objavljen bojkot protiv muslimana, koji je trajao tri godine. Stanovnici Meke su primili nređenja da ne prodaju muslimana prehrambene proizvode. 108*

O tome piše čuveni britanski historičar Gibbons, kako slijedi: „Pošto je on (Poslanik) još uvijek imao podršku svoje porodice, preostale pristalice Kurejša su se usaglasile da prekinu sve kontakte sa Hašimovom djecom.

Sa njima nije trebalo trgovati. Niti je neko trebao oženiti nekoga od njihovih pripadnika, a niti su članovi njihove porodice trebali da se udaju za njih. Ovo je trebalo da važi sve dok nisu postali spremni da predaju Muhameda s.a.v.s. pravdi njihovih bogova. Ovaj dekret (njihov međusobni ugovor) je bio okačen na Kabi. Izaslanici Kurejšija su progonili izbjegle muslimane čak do u srce Afrike.Opkolili su Poslanika i njegove najvjernije ashabe. Odsjekli su im dovode za vodu. Međusobna neprijateljstva su još više potpirivali povredama i uvredama. 109* I pored svih ovih zlodjela, Poslanik s.a.v.s. za vrijeme njegovog perioda u Meki nije nikad razmišljao o tome da protiv ove nepravde upotrijebi silu. Umjesto toga Časni Poslanik s.a.v.s. je savjetovao svoje sljedbenike da isele u Abesiniju, da tamo neće biti proganjani. Mekanci su išli za muslimanskim izbjeglicama i u Abesiniju i pokušali su nagovoriti tamošnjeg cara da im preda muslimane. 110* Situacija je postala tako kritična da su Mekanci odlučili da ubiju poslanika Muhammeda s.a.v.s. pa su opkolili njegovu kuću. Poslanik je bio prinuđen pobjeći iz svog rodnog mjesta i morao je potražiti utočište u Yatribu, mjestu udaljenom ca. 430 kilometara od Meke (danas je to Medina). Na tom putovanju pratio ga je njegov odani prijatelj Abu Bakr. Prije nego što su stigli u Medinu, morali su se sakriti od svojih progonitelja tri dana u jednu pećinu. Od tada Poslanik nije više živio u Meki, dakle više nije bio stanovnik svoga grada nego je živio u Medini koja je stotine kilometara udaljena. Međutim, Mekanci ga ipak nisu pustili na miru. Stanovnicima Medine su prijetili napadom ukoliko i ukoliko ih ne istjeraju. 111*

Nisu ostali samo na prijetnjama nego su ih pretočili u djelo: I pored tadašnjih poteškoća pri putovanju, oni sa jednom relativno snažnom vojskom od hiljadu ljudi umarširali u Medinu. 112

Ove činjenice govore za sebe: U ovakvoj situaciji je bilo nemoguće da Poslanik s.a.v.s. odluči započeti rat. Nasuprot, muslimanima se preporučivalo da svakom prilikom potraže jedno miroljubivo rješenje, što će se moći vidjeti i dalje u obradi učenja islama. Ubrzo je Poslanik s.a.v.s. bio prinuđen ratovati. Nije mu bilo preostalo ništa drugo nego da se brani. Prvi ajet _____________________________________________ 107 Karen Amstrong :Muhammad,1992, pp 121-122 108 Ibn Hišam 109 Gibbon:Decline and Fall of the Roman Empire,chap.50 110 Ibn Hišam,vidi gore Gibbon 111 Abu Dawood , Kitab u-Hiraq 112 Ibn Hišam

koji je objavljen u vezi sa ovim, glasi:

5

Dozvoljena je (borba) onima protiv kojih se ratuje, zato što su im učinjena nasilja – zaista je

Allah kadar da ih pomogne – one koji su bili nepravedno istjerani ih svojih domova samo zato što

su govorili: ''Naš Gospodar je Allah'' – a da Allah nije odbranio neke ljude od drugih ljudi, doista

bi bili porušeni manastiri, i crkve, i sinagoge, i džamije, u kojima se često Allahovo ime

spominje.(22:40-41) Pored ove dozvole muslimanima je stavljeno na znanje: Zato, ako se oni drže podalje od vas i ne bore se s vama, i ponude vam mir, onda vam Allah

ne dopušta nikakav postupak protiv njih. (4: 91) I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali ne prekoračujte granice.

Allah zaista ne voli one koji pretjeruju. (2:191) A ako budu skloni miru, budi i ti sklon, (8: 62) Svi ovi ajeti pokazuju da je Poslanik s.a.v.s u najvećoj nevolji bio prinuđen upotrijebiti oružje i u cilju sopstvene odbrane krenuti u borbu, kada je bivao napadnut od strane svojih progonitelja. Povod za ovaj napad nije bilo to da im Poslanik nanese štetu ili da bi im nešto uzeo. Bio je napadnut samo iz razloga što se molio jednom Bogu i druge ljude pozivao da čine isto. Ova bitka je bila čiste defanzivne prirode. Istovremeno su muslimani upućivani da ukoliko neprijatelj u bilo kom pogledu bude naklonjen miru, moraju odmah sklopiti mir. Moraju izbjegavati neprimjerene mjere. Zato se Poslanik s.a.v.s. prilikom zaključivanja Hudaibiya-primirja usaglasio, iako je ovo za muslimane značilo uslove koji im nisu išli u prilog. Ali on je dao prednost miru a ne ratovanju. Neki Poslanikovi prijatelji su smatrali ovaj ugovor sramotom. 113 I prilikom lične samoodbrane oružjem, muslimanima je naređeno da imaju obzira u svakom pogledu: Neka ne uznemiravaju žene, djecu, starije osobe i vjerske službenike odnosno monahe; ne spaljivati čovjeka niti stablo ; ne varati neprijatelja. 114

Sva ova ograničenja su data iz razloga što namjera islama i Poslanika s.a.v.s. uopšte nije bila započinjanje rata. Njihova namjera je bila sopstvena samoodbrana. Tako su oslobađani neprijatelji koje bi muslimani zarobili, nakon što su dali obećanje da više neće učestvovati u ratu protiv muslimana. 115 Nasuprot tome,u Starom testamentu nalazimo na mnogim mjestima da su biblijski poslanici često vodili ratove i pri tome postupali krajne nemilosrdno. Bivši predsjednik Izraela, Chaim Herzog, u svojoj knjizi „Biblijski ratovi“ ovu temu je opširno obradio. 116 Kada se pogleda učenje Biblije o ratu, čovjeku stane dah. To učenje je tako strahobalno da se čovjek opravdano upita da li ona zaista može poticati od Boga. Kod Numeri, Poglavlje 31 čita se da je Mojsija naredio da se pobiju svi muškarci iz Midiana, da se ne štede ni žene a da se djevojke ostave na životu. 117

Njihovi gradovi su spaljeni i pretvoreni u prah i prašinu. Ali ovo je tek početak. Kada su ljudi _____________________ 113) Ibn Hišam 114) Muslim Kitab al-Gihad,Nr.3261 115) Ibn Hišam, Gazwah Humra al-asad 116 ) Chaim Herzog, Biblijski ratovi,Bechtermuenz,2001 117) „Ubijte svako muško dijete i poubijajte sve žene koje su imale odnos sa muškarcem!Ali svu djecu i sve djevojke koje nisu imale odnos sa muškarcima,ostavite za sebe na životu“ (Numeri 31,17 f.)

6

koji su prihvatili odgovarajuće učenje, došli do veće moći, postupili su još bestijalnije: 60 gradova jednog jedinog naroda je napadnuto i spaljeno, poubijani su svi muškarci, žene pa čak i djeca. Posjed i imovina stanovnika su opljačkani.118

Ali ovo još nije ono najstrašnije šta su činili, granica krvoločnosti još nije dostignuta. Biblija je učila da u zemlji koja je naslijeđena, ne smije ništa biti ostavljeno na životu, što ima Odem.119

Čak i životinje treba poubijati. Ukoliko su stanovnici nekog grada po svojoj savjesti htjeli da umjesto vjere kojoj uči Biblija odaberu za sebe neku drugu vjeru, morali su u tim slučajevima ne samo svi ljudi i životinje ovog odmetničkog grada biti ubijeni nego su i njihova dobra morala biti spaljena. 120

Nasuprot ovome ,islam uči muslimane da, ako neprijatelj nudi mir, oni to ne smiju odbiti iz razloga što ta ponuda dolazi od nekoga koji nije njihove vjere. (4:95) Ukoliko neko odustane od islama i odabere neku drugu vjeru, to je potpuno dozvoljeno. Niko nema pravo da ga zbog toga kažnjava. O eventualnoj kazni u ovom slučaju odlučiće sam Bog. (4:138). Islam uči da ljudi treba da se brane, inače će u protivnom biti razorene Božje bogomolje vjernika drugih vjera kao i sopstvene džamije. Nasuprot tome, Biblija podučava, kada se u svetoj zemlji porobi neki narod, sa njima se ne smije sklopiti mirovni ugovor a niti nekoga treba ostaviti na životu,a Bogomolje tog naroda treba srušiti i razoriti (Deuteronomium, Poglavlje 7). Ukoliko bi neko prigovorio da je ovo učenje prvobitno bilo sadržano u Bibliji, a da su ga kasniji poslanici ukinuli, onda neka se na njegovo zadovoljstvo ovdje napomene da je ovo učenje i kasnije ponovo potvrđeno, kod Samuela 15,3 i Ezechiela 9, 5-7. Nabraja se pojedinačno da se moraju pobiti muškarci, žene, djevojke , čak i mala djeca i da se ne smije ukazivati milost .

Ako sada papa na ovo kaže da je Isus Krist ovo učenje proglasio nevažećim, i da krišćani u to učenje nisu vjerovali, ne preostaje nam ništa drugo osim da podsjetimo na to da ni jedan narod sa pobjeđenim nije tako bestijalno postupao kao kršćani u prošlosti. Uvijek kada bi kršćani pobjeđivali neku naciju, uvijek su izvršavali najteže zločine nad njom. Ovje bi bilo primjereno usporediti ponašalje sljedbenika Poslanika Muhameda s.a.v.s. da načinom postupanja predstavnika Krista. O osvajanju Jerusalema od strane krstaša jedan svjedok je napisao slijedeći izvještaj:

„Neki naši ljudi (koji su milosrdno postupali) odrubljivali su glave neprijateljima. Druge su strijelama pogađali tako da su padali sa tornjeva. Neke su duže mučili na taj način što su ih bacali u vatru. Po ulicama grada moglo se vidjeti glave,ruke i noge nabacane jedne preko drugih. Da bi moglo proći, moralo se ići preko leševa ljudi i konja. Ali ovo je ipak bilo manje u poređenju sa onim šta se desilo u Salomonovom hramu, mjestu gdje se obično obavljaju molitve. Šta se tamo desilo? Ako kažem istinu, nećete imati snage povjerovati. Dovoljno je

________________________________ 118) Deuteronomium,Poglavlje 3 119) Deuteronomium,Poglavlje 20,stih 16 120) Deuteronomium,Poglavlje 31

7

ako spomenem da se po hramu i u predvorju moralo jahati u krvi koja je dostizala do koljena i do uzdi konja.U stvari to je bila pravedna i veličanstvena Božija odluka da se ovo mjesto ispuni krvlju nevjernika (znači muslimana) jer je tako dugo patilo pod njihovom blasfemijom.

Grad je bio pun leševa i krvi“. 121

Jedan drugi svjedok piše: „U ovom hramu bilo je ubijeno na skoro desetine hiljada. Da si tamo bio, vidio bi kako su naše noge sve do gležnjeva bile obojene crveno od krvi ubijenih. Pa šta dalje treba da pričam? Niko od njih nije ostavljen na životu, uopšte nisu poštedjeli žene i djecu.“ 122

Potrebno je podsjetiti na to da se ovi događaju nisu odigrali za vrijeme nekog političkog rata. Na ove pohode su pozivali lično predstavici Krista i imali su njihovu punu podršku (idejnu i praktičnu). Značajni predstavnici ovih crkvenih poglavara i velike vjerske vođe odigrali su u ovim ratovima centralnu ulogu. I prilikom osvajanja Andaluzije od strane“nevjernika“ imamo istu sliku. Ne samo da su u velikom broju ubijani i protjerani muslimani nego je uz papinu saglasnost osnovana sveta španska inkvizicija. Ova institucija bi trebala biti dobro poznata Pontifexu (najvišem religijskom poglavaru) jer je on sam do svog izbora bio vođa svete kongregacije rimske i univerzalne inkvizicije. Ako Bog ne voli prolijevanje krvi –a bez sumnje Bog ne voli prolijevanje krvi- šta onda misli papa o gore opisanoj historiji kršćanstva? Nasuprot ovome, vidjećemo jedan primjer iz islamske historije: Za vrijeme drugog pravednog halife muslimana, hazreti Omer r.a. (neka je Allahova milost nad njim), muslimani su osvojili Jerusalem (637 godine po Kristu). Oni su slijedili primjer poslanika Muhameda s.a.v.s. i nisu u osvojenoj zemlji otimali tuđe vlasništvo sebi, niti je ijedan izvan ratnih dešavanja bio napadnut ili povrijeđen, pogotovo nije bilo krvoprolića. Čak i kršćanski autori potvrđuju ovakvo događanje. Na osnovu Mirovnog ugovora hazreti Omer r.a. je ušao u grad bez primjene sile. U ugovoru je hazreti Omer r.a. takođe obećao da kršćani i dalje mogu da zadrže svoje bogomolje. Historija je ovaj značajni događaj zabilježila na slijedeći način: Prijevod: „Jednostavnost sa kojom je on (Omer) putovao mnogo je ljepša od carskih povorki punih sujete i pompe. Osvajač Perzije i Sirije jahao je na crvenoj kamili. Ona je pored jahača nosila i jednu tašnu sa žitom, jednu sa datulama, jedan drveni tanjir i jedno kožno crijevo za vodu.

____________________________ 121) August.C.Krey,The first Crusade:The Accounts od Eyewitnesses and Participants,Princeton ,1921,pp.257-262 122) Frederick Duncan and August.C.krey,Parallel Source Problems in Medieval History,Harper+Brothers,New York,1912,pp.109-115 123) Edward Gibbon : History of the Decline and Fall of the Roman Empire, Edited by JB Bury ,1906,New York, vol 9, Frank de Fau+Company ,chapter 51

8

Gdje god bi odmarao, pratioci su se smjeli, bez razlike, pridružiti njegovom jednostavnom objedu. Objedi su bili blagoslovljeni molitvama i napomenama zapovjednika vjernika... Nakon što je kapitulacija bila potpisana, ušao je u grad bez straha ili opreznosti i razgovarao je sa patrijarhom o njegovim relikvijama. Kada je došlo vrijeme za molitvu, stajali su zajedno u Crkvi uskrsnuća. Ipak, halifa je odbio da obavi molitvu u crkvi. On je preferirao da se moli na stepenicama Konstantinove crkve. Mudri i časni motiv koji se skrivao iza ove odluke ,objasnio je patrijarhu slijedećim riječima: „Da sam udovoljio Vašoj molbi, budući muslimani bi mogli povrijediti ugovor sa Vama iznoseći obrazloženje da su htjeli slijediti moj primjer (i koristiti crkvu kao mjesto za obavljanje molitve).“ 123

Čak i Katolička enciklopedija Catholic Encyclopedia kaže da muslimani prilikom osvajanja Jerusalema nisu prolivali krv i da nisu ni dotakli kršćanske bogomolje. 124

3.2 Prigovori da su ratovi vođeni zbog novca i zemlje Drugi prigovor glasi da je hazreti Poslanik s.a.v.s. vodio ratove da bi nagomilao novac i zaposjedao zemlje. Jedno je već rečeno u prethodnoj diskusiji. Poslanik je tek nakon jednog dugotrajnog progonjenja - koje je u Mekki trajalo 13 godina – bio prinuđen od strane agresora da se prihvati oružja u cilju sopstvene odbrane. Pa sada da ispitamo, koliko je tačan ovaj prigovor da se radi o pljačkaškim pohodima.Takvi ratovi zahtijevaju da je napadač jači od onog koji je napadnut. Ili on mora biti u stanju da zavara žrtvu i da istovremeno napadne iz pozadine. Razumna osoba ne može prihvatiti da neko ko je vojno i u svakom drugom pogledu slabiji, ne koristeći se ratnim lukavstvom,praktično svojoj žrtvi najavi napad sa namjerom da od napadnutog uspješno opljačka novac i njegova bogastva. Kakva je bila situacija kod ratova u kojima su muslimani učestvovali pod vođstvom Poslanika s.a.v.s. ? Što se tiče moći muslimana ona je prilikom svih bitki bila znatno manja od snage neprijatelja, npr. bili su slabo opremljeni.Kod prve bitke situacija muslimama je bila tako slaba da se u Kuranu kaže: A Allah vam je već pomogao na Bedru kad ste bili slabi. (3:124) Zatim u suretu 8 ajet 6 glasi da neki među njima koji nisu htjeli ići u rat.125

Među njima je bilo i licemjera koji ustvari nisu bili na strani muslimana. Položaj muslimana je bio tako bezizlazan da je poslanik molio Boga: „Ako danas iuslimani dožive poraz, islam će biti iskorjenjen i neće biti nikoga ko će se moliti Bogu. 126

Poslanik je stajao na čelu vojske koja se sastojala od njegovih 313 ashaba koji niti su imali dovoljno životinja za jahanje a niti su raspolagali sa dovoljno hrane i odjeće. Protivnika je bilo oko 1000 a bili su daleko opremljeniji oružjem i životinjama za jahanje. U drugoj bitci __________________________ 123) Edward Gibbon : History of the Decline and Fall of the Roman Empire, Edited by JB Bury ,1906,New York, vol 9, Frank de Fau+Company ,chapter 51 124) The Catolic Encyclopedia,vol 8 New York 1910,unter Jerusalem 125) Ne samo da su muslimani bili u slabijem položaju,bilo je i nekih među njima koji nisu htjeli ratovati. 126) Muslim kitab as-sir wal.gihad

9

koja se odigrala između muslimana i Mekanaca, na strani muslimana je bilo 700 dok je protivnik imao vojsku od 3000 ljudi. Muslimanima je u toj bitci nanesena velika šteta, čak je i sam Poslanik s.a.v.s. bio teško ranjen. 127

Prilikom treće velike bitke muslimani nisu uopšte bili u stanju da se otvoreno suoče sa neprijateljem na bojnom polju.Stoga su iskopali rov da bi tako spriječili neprijatelja od direktnog jurišnog napada na Medinu. U vojsci Mekanaca bilo je oko 10.000 ratnika 128.

Broj muslimana je bio sveukupno 3000. Prilikom ove opsade Medine situacija sa muslimana je prema Časnog Kur'anu bila sljedeća: Kad su vam došli iznad vas, i niže vas, i kad su vam se oči skamenile, i kad su vam srca

(skačući) došla do grla i vi ste gajili razne misli o Allahu. (33:11) Isti takvi ratni odnosi između muslimana i njihovih protivnika bili kada su muslimani u osmoj godini po Hidžri krenuli u posljednju bitku u životu Poslanika s.a.v.s. O tome postoje u Kuranu slijedeće riječi: i za vas je Zemlja postala tijesna, i pored toga što je široka, pa ste se okrenuli bježati. (9:25) Dakle, muslimani su u odnosu na protivnika u svim bitkama u pogledu broja i opreme bili slabiji. Na osnovu ovih historijskih činjenica nikad se ne može smatrati da su muslimani išli u te bitke sa ciljem da od protivnika oduzmu novac i bogatstvo. O takvim pohodima se ovdje ne može govoriti jer muslimani u nekim slučajevima nisu bili u mogućnosti da svoje sopstveno vlasništvo sačuvaju od pljački od strane neprijatelja. Sada moramo razjasniti pitanje da li su muslimani koristeći se prevarama pljačkali svoje neprijatelje. U vezi sa ovim ćemo se pozvati na slijedeći ajet Časnog Kurana koji naročito poučava u pogledu oružanih obračuna: ali ne prekoračujte granice. Allah zaista ne voli one koji pretjeruju. (2:191) Muslimanima je od samog početka zabranjeno da protiv neprijatelja postupaju bez mjere i prevarantski. 129

Osim toga, muslimanima je bilo naređeno da nikad ne napadaju iz zasjede kako to čine razbojnici nego da sačekaju svanuće dana.130

Ne smiju bez najave početi bitku nego je moraju objaviti i neprijatelja prije svega pozvati na mir (Muslim kitab ul Džihad...). Ovi historijski dokazi pokazuju da se kod ovih bitaka muslimana nije radilo ni o kakvim pljačkaškim pohodima. Uostalom, Poslanik Muhamed s.a.v.s. je svojim pristalicama jasno zabranio da zbog novca ili drugih materijalnih interesa ulaze u bitke: O vjernici! Kad putujete na Allahovom putu, jasno se raspitajte i ne recite nikome ko vam

uputi selam: ''Ti nisi vjernik.'' Vi tražite imetak ovog života, a kod Allaha je obilata

dobit.(4:95)

Ovaj ajet kazuje da se ponuda za sklapanje mira ne smije odbiti na osnovu toga što se ratom ___________________________________________________________ 127)Ibn Hišam 128) Ibid 129) 126) Muslim kitab as-sir wal.gihad 130) Sahih al-Buhari,kitab-ul-azan

10

očekuje gomilanje ovosvjetskih dobara

Što se tiče ratnih zarobljenika,Kuran poučava: Nijednom poslaniku nije dozvoljeno da ima zarobljenike osim ukoliko u Zemlji bude krvavog

rata. (8:68) Dakle, nije dozvoljeno zarobljavati pripadnike protivničke grupe koji ne učestvuju. Zarobljavanje je dozvoljeno samo prilikom regularnih bitaka, a zarobiti se mogu samo oni koji su učesnici u ratu. O tretiranju ovih zarobljenika časni Kuran jasno upozorava muslimane: poslije, ili ih oslobodite velikodušno ili otkupninom (47:5) To znači,takvi ratni zarobljenici se mogu pustiti na slobodu ili iz milosti, a dozvoljeno je i da se od njih zahtijeva novac za otkup. To je jedan vid kazne zašto su učestvovali u ratu protiv muslimana.Kratko rečeno, islam ne dozvoljava da se jedan slobodan čovjek jednostavno bespravno liši slobode. To je dozvoljeno samo protiv onih koji učestvuju u ratu. Islam dakle polaže veliki značaj tome da muslimani prilikom svojih oružanih sukoba ne misle na lično bogaćenje. Tako je Poslanik s.a.v.s. rekao, ako neko ko je učestvovao u bitci na osnovu toga dođe do novca ili bogatstva, kod Boga će dobiti samo jednu trećinu nagrade , a ako u ratu ne uzme novac, Božja nagrada će biti potpuna.131

Onaj ko u bitku ulazi zbog novca ili slave, neće od Boga biti nagrađen. 132

Takođe je rečeno da ako se neko bori na Božijem putu, a u glavi postoji i mala želja za novcem, taj uopšte neće biti nagrađen. 133 Prenosi se da je Poslanik jednom putovao sa svojim drugovima. Zalihe karavana su bile pri kraju. Tada su neki ashabi negdje uhvatili nekoliko koza i zaklali su ih. Kada je Poslanik s.a.v.s. saznao za to, pobacao je lonce u kojima je meso bilo pripremljeno i rekao je: „Jesti ono što je pljačkom uzeto znači isto kao jesti lešinu“. Poslanik s.a.v.s. je takođe rekao da onaj ko počini pljačku i krađu, nije jedan od nas t.j. nije jedan od muslimana.134

Iz gore citiranih Kuranskih ajeta i predanja vidi se da muslimani, s jedne strane, uopšte nisu imali moć da bi se upuštali u pljačkaške pohode, a s druge strane nisu smjeli iz zasjede, prevarom ili iskorištavanjem nepažnje neprijatelja prisvajati sebi novac ili imovinu neprijatelja. Oni nisu smjeli da čine takva djela. Kako se može pripisivati muslimanima pljačkaške pohode ako je bilo apsolutno zabranjeno uhvatiti nekoliko koza. Da li ikad neko može prihvatiti i da li je ikako spojivo sa jednim takvim učenjem islama i islamskim postulatima koji su gore opisani da se u slučaju pobjede masakriraju muškarci, žene, starci, djevojčice i djeca i da se ubija i njihova stoka i spaljuju njihivi posjedi ( Dtn, 20, 16 i 13 ) – pa ako bi neko i povjerovao u jedno takvo licemjerno kritiziranje, zaista čovjeku ne preostaje ništa drugo neko da se rasplače nad takvim podmetanjem neistine.Ako neko baci neutralan pogled bez predrasuda na ova dva učenja koje se odnose na rat, on sigurno ni u kom slučaju neće nikada imati prigovor protiv postupanja Poslanika s.a.v.s. Međutim, za nadaleko proširene nesporazume u vezi sa islamom mi nikako ne možemo _______________________________________________________ 131) Muslim kitab al-amara 132) Abu Dawud kitab ul Gihad 134) Tirmidi Kitab al-Sir

11

prigovarati jednostavnim ljudima. Sopstvena historija kršćanstva i Zapada puna je pljačkaških pohoda, porobljavanja drugih naroda i agresivnih ratova , da oni očigledno ne mogu ni vjerovati da su katkad i potlačeni i proganjani ljudi iz nužne odbrane morali posegnuti za oružjem.

3.3. Prigovor na prisilu u vjeri Kod prigovora treće kategorije radi se o navodnoj upotrebi sile od strane Poslanika kako bi širio svoje vjeru i druge prisilio da prihvate islam.Ovaj prigovor se zasniva na još jednoj većoj grešci nego što su dva gore navedena prigovora protiv osobe Poslanika s.a.v.s islama. Mi smo već opširno iznijeli uslove pod kojim je Poslaniku s.a.v.s. i njegovim pristalicama bilo dozvoljeno da se brane i oružjem. U vezi s tim smo detaljno prikazali položaj tadašnjih muslimana. Oni su bili manjina i oskudno snabdjeveni ratnom opremom. Pod ovakvim okolnostima zastranjena je tvrdnja da je Poslanik izazivao ratove kako bi druge prisilio na prihvatanje njegove religije. Ipak, i pored ovakvih spoljnjih uporišta postoje prije svega sadržajni razlozi za opovrgavanje tvrdnje o korištenju prisile. Jer Kur'an je Časna Knjiga muslimana, i ujedno najstariji izvor o njihovom životu i djelovanju u ranom islamu, kategorički odbija to da se neko uvodi u islam prisilnim putem.Osim toga i sama biografija Poslanika s.a.v.s. pokazuje da on nikad u ovom pogledu nije primjenio silu. O prigovoru pape da je islam u periodu bez vlasti zastupao jedno drugo učenje u poređenju sa vremenom kada je raspolagao vlašću i moći,već je vrlo detaljno bilo diskusije u Poglavlju 2 ove knjige i on je pobijen. Ne bi na ovom mjestu trebalo ulaziti u to. Vraćamo se pitanju šta je Poslanik s.a.v.s. poučavao u vezi sa prisilnim uvođenjem u vjeru. Da li je Poslanik s.a.v.s. ikad prisilio nekog da prihvati islam? Nadalje: Šta kažu historijski izvori u vezi s tim? Islamsko učenje o slobodi vjere tako je poznato da je čak i papa, koji, kako izgleda, ne posjeduje nego dublje poznavanje učenja islama, poznaje mjesto u Kur'anu, gdje stoji: „Nema

prisile u vjeri“ (2:257) Ali Kur'an ne ostaje samo kod ove izjave. U sljedećem ajetu čitamo: ko hoće neka vjeruje, a ko hoće neka ne vjeruje. (18:30) i Vama vaša vjera, a meni moja vjera. (109:7) Osim toga, Kur'an je objavio da će i oni koji imaju drugu vjeru, ako slijede svoju vjeru vjerno i ispravno, biti od Boga nagrađeni. Sigurno, oni koji su vjerovali, i Jevreji, i Sabiani, i kršćani – ko god vjeruje u Allaha i Sudnji

dan i čini dobra djela, nad njim neće biti straha i neće tugovati. (5:70) U ovom ajetu obećano je pripadnicima drugih vjera, koji ne poznaju poruku islama, da, ukoliko vjeruju u Boga i Sudnji dan, nemaju razloga da se plaše i tuguju. U pogledu ovog učenja u Kur'anu, prigovor, da je Poslanik s.a.v.s. vodio ratove kako bi druge natjerao da prihvate njegovo učenje, nije samo kršenje pristojnosti nego i jedna velika nepravda protiv tvorca islama.

12

Da pogledamo sada kakav je primjer bio sam Poslanik s.a.v.s. u vezi sa ovim. Pretežni dio svoga života Poslanik s.a.v.s. je proveo u Meki. Tamo se u potpunosti može isključiti primjena sile protiv drugih. Jer tamo su Poslanik s.a.v.s. i njegove pristalice bili podvrgnuti najbrutalnijem progonu. I protivnici islama se slažu da je Poslanik s.a.v.s. za vrijeme a i tako i poslije mekanskog perioda i sam bio žrtva sile i progona tako da ne mogu doći u obzir mjere prisile od strane Poslanika s.a.v.s. Čim je Poslanik s.a.v.s. prešao u Medinu bio je priznat za poglavara grada. U Medini su tada živjeli kako Jevreji tako i idolopoklonici. Svi historičari se slažu da nikad ni jedan pripadnik ove dvije neislamske grupe nije prisilno prešao na islam. Naprimjer, ni najžešći neprijatelji islama nisu niti jednom tvrdili da su Jevreji u Medini bili prisiljavani da pređu na islam. Isto tako je bilo i sa idolopoklonicima u Medini. Dakle, ako Poslanik s.a.v.s. nije nikoga u Medini gdje je imao moć i ovlaštenja da vlada, preveo u islam silom, kako je to bilo gdje drugo mogao učiniti? Sada neko može tvrditi da je Poslanik s.a.v.s. u svojoj posljednjoj fazi života kada je bio vladar Arapskog poluostrva koristio prisilne mjere uvođenja u islam. S jedne strane prvo da kažemo, da je takav prigovor apsurdan, jer ako to Poslanik s.a.v.s. nije učinio u Medini, zašto bi to učinio tada kada je bio neograničeni vladar Arabije. Osim toga poznati su nam detalji o načinu postupanja Poslanika Muhameda s.a.v.s. u vrijeme kada je Meka pala u ruke muslimana. Tamo se Poslanik s.a.v.s. bio vratio u svoje rodno mjesto sa oko deset hiljada pristalica i to bez ikakve sile i miroljubivo, a pri tome nije došlo ni do kakve borbe ili prolivanja krvi. 135

Tog dana je Poslanik s.a.v.s. objavio: Onaj ko zatvori svoja vrata i ostavi oružje, bezbjedan je“. 136

Pri tome Poslanik s.a.v.s. nije nikog prisiljavao da odustane od svoje stare vjere i da pristupi islamu. Čak šta više on je dozvoljavao svojim neprijateljima da ostanu u svome gradu i da se drže svoje tradicionalne vjere. Na kraju jedan drugi aspekt zaslužuje pažnju: Bitke protiv muslimana vodili su Mekanci koji su bili u srodstvu sa muslimanima. Da li se uopšte može pomisliti da su muslimani vodili ratove protiv svojih bliskih rođaka kao što su roditelji, braća, amidže itd., da bi ih prisilili da uđu u svoju sopstvenu vjeru? I činjenice iz životnih priča Poslanikovih drugova govore upravo o nečem drugom: Oni su zbog svoje vjernosti islamu i Poslaniku s.a.v.s. trpjeli velika nasilja od ruku svojih sopstvenih bližnjih i morali su napuštati zemlju. Da su bivali prinuđeni da uđu u islam, bilo bi nemoguće pomisliti da su u ime islama sa takvom odvažnošću trpjeli jedan takav progon, pa prvom bi prilikom okrenuli leđa islamu. Može ovdje neko da kaže da su prvi muslimani dobrovoljno vjerovali, a da je kasnije uslijedila prisila. Na takav prigovor treba odgovoriti da jedan od najvećih događaja islamske kulture, naime mirovni Hudaibiya - ugovor pobija takav stav. Prema uslovima tog ugovora stoji i odredba da ako neko iz redova muslimana odustane od islama i priključi se Mekancima, neće ga se spriječavati u tome a niti će biti predat muslimanima. Ali drugačije je bilo kada neki Mekanac primi islam, jer ako bi želio otići, morao bi se vratiti u Meku. 137

Ovaj Ugovor je bio sklopljen u šestoj godini po Hidžri. Mi ipak u historiji ne možemo naći niti jednu jedinu osobu koja bi koristila ovu klauzulu u tekstu ugovora, te napustila islam i ______________________________________ 135) Ovdje treba napomenuti da pretežna većina stanovnika Meke tada nije vjerovala u islam nego su bili vezani za idolopoklonstvo. 136) Muslim, Kitab ul-Gihad 137 Buhari, Kitab al-Magazi

13

prihvatila staru vjeru. Ovdje se postavlja pitanje, šta se dogodilo sa ljudima koji su navodno bili prinuđeni na vjeru. Potrebno je podsjetiti i na ovo: Hudaibya-Ugovor je zaključen tek nakon 19 godina od poslanstva. Nakon toga je Poslanik s.a.v.s. živio još samo četiri godine. Ova okolnost dokazuje da do Hudaibya - ugovora niti jedna jedina osoba nije bila prisiljena na to da vjeruje u islam (inače bi oni nakon sklapanja tog ugovora izašli i pristupili Mekancima). Prije Ugovora broj muslimana je bio relativno mali. Ali nakon sklapanja Ugovora, njihov broj je rapidno rastao. A to je uslijedilo bez obzira na činjenicu da je prema Ugovoru, neko ko pristupi islamu morao biti izručen Mekancima i on bi bio izložen mučenju s njihove strane. Prema Ibn Hišam broj muslimana u momentu sklapanja Ugovora iznosio je 1400. Nešto nakon tri godine, od kako su se muslimani vratili u Meku, bilo ih je 10.000. Iz ovih činjenica može se zaključiti da islam nije širen za vrijeme rata nego u periodu mira koji je počeo nakon sklapanja ovog Ugovora. Jer poruka islama je mnogo efikasnije mogla biti poslata i objavljena u ovoj miroljubivoj atmosferi. Poslanik je slao delegacije u razna arapska plemena koji su ih na lijep način pozivali da pristupe islamu. Tako su poslate delegacije u Abesiniju, Egipat, Perziju i u Bizantijsko carstvo.138 Ovaj način gledanja dokumentovan je na činjenicama o širenju islama u vrijeme Poslanika Muhameda s.a.v.s. Što se tiče Starog testamenta, uopšte nije potrebno govoriti o njegovom učenju jer u njemu se čak zahtijeva da se ubijaju ne samo ljudi druge vjere nego i njihove životinje i imovina (kao što je gore već opširno opisano). Ipak, kakav je stav kršćanstva u vezi sa ovim? Jedno ispitivanje u pogledu ovog pitanja bilo bi sigurno veoma interesantno. Jedan prethodnik Benedikta XVI, zastupnik Isusa na zemlji, papa Inočentije III nije samo protiv muslimana objavio Četvrti krstaški rat; nego je i protiv svoje sopstvene braće po vjeri zbog izvjesnih razlika vodio ratove. Njegov albižanski krstaški rat posebno je ozloglašen po njegovoj brutalnosti. Papa Inočentije III zastupao je stav da je dozvoljeno primjenjivati silu u vjerskim pitanjima , a ako bi neko silom prihvatio kršćanstvo, tada: „...on prima pečat kršćanstva i može u tom cilju bit prinuđen da slijedi kršćansku vjeru kao neko ko je, doduše uslovno samovoljno pristao, a u stvarnosti nije spreman (prihvatiti kršćanstvo)... Jer milost krštenja primljena je i oni su ,pomazani svetim uljem, primili udio u tijelu Boga, mogu biti redovno prisiljavani da se drže vjere koju su prethodno pod prisilom prihvatili, kako ime Boga ne bi oskrnavili i oni ne bi prezirali i smatrati beskorisnom vjeru kojoj su pristupili.“ 139

Treba shvatiti da ovdje ne govori obični Krist niti neki Krišćanski vladar nego zastupnik Krista na zemlji. Njega Katolička enciklopedija slavi kao velikog papu. Ako Benedickt XVI sada ima neko drugo shvatanje, ono stoji u kontradikciji sa mišljenjem prethodnih papa. Prinuđeni smo reći da, sve dok je crkva imala moć, ne samo da je druge uvodila prisilno u vjeru nego čak šta više, crkveni poglavari su od kršćana energično tražili da to čine. Međutim današnji papa se ne bi usudio da izda jednu takvu naredbu, nego on danas mora da _______________________________ 138 Ibn Hišam 139 Grayzel, Solomon,The Church and the Jews in the Thirtheenth Century,New York:Hermon,1966,p.103

14

gore navedeno poglavlje historije onog uređenja koje on danas predvodi, prikrivati. Stoga on pripisuje islamu stvari iz sopstvene historije, da bi se profilirao kao predstavnik vjerskih sloboda. U vezi sa ovim interesantno je znati kako Benediktovo predavanje komentariše čuveni njemački filozof Kurt Flasch: „Papa uči da je vjera stvar duše; ali mnogi kršćanski mislioci , počev od Augustinusa do u kasno 19. stoljeće ovu su misao doduše ponavljali ali zatim i dodali slijedeće: Sigurno je da vjera počiva na slobodnom pristanku, ali su ljudi tako upleteni u grijehe i loše navike da ih mi ne moramo iz toga oslobađati fizičkom i vojnom silom, da bi nakon toga slobodno pristajali. Augustinus likujući opisuje kako su kršćanski disidenti, vraćeni u crkvu od strane vojnika, koje je on pozivao, zahvaljivali vraćanju. Jer odgojeni strahom, oslobodili su se zablude. Tomas Aquinas je naime učio: Onaj ko zanemari kršćansku vjeru, taj zaslužuje smrt....Nakon što crkva na Zapadu više ne može zapovijedati policijom i vojskom, hvali slobodu vjere, koju je još u 19. stoljeću svečano napustila. 140

Ali širenje kršćanstva mačem nisu propagirali samo pape. I car i kraljevi koji se danas tituliraju kao „Veliki“ i smatraju vjernim slugama kršćanstva, stalno su se trudili da 140 Kurt Flasch:Berliner Zitung 22.09.2006,Feulleton,str.31

kršćanstvo šire putem sile. Karlo Veliki (768-814) je vodio krvave ratove kako bi Njemce uveli u kršćanstvo. Pri tome su poubijane hiljade Saksonaca. Kada su Saksonci kapitulirali između ostalog je postavljen uslov da svaki njemački nevjernik koji drži do svog kulta, i neće da se pokrsti, mora biti ubijen. 141

Ne samo da su ljudi bili prinuđeni da vjeruju u kršćanstvo. Čak se postavljala i sumnja u njihovu vjeru.Tako je papa Inočentije IV inkvizirorima 1252 otvoreno odobrio da jereticima mučenjem iznude priznanje i da ih se prisili na odustajanje od imena njihovih suboraca. Nakon ponovnog osvajanja Španije od strane kršćana tamošnjim Jevrejima i muslimanima se postupalo na najokrutniji način i uz krajnju bestijalnost, neki od njih nisu više mogli podnositi užase od strane crkve pa su konvertirali u kršćanstvo. Da bi samo donekle predstavila slika te nepravde dovoljan je podatak da je u periodu velikog inkvizirora Toquemada (1478-1498) prema procjenama oko 8800 ljudi živo spaljeno. Ta zlodjela u Španiji počela su nakon izričitih instrukcija od strane pape Sixtus-a IV od 1.novembra 1478. Uticajni i visoki monasi crkve nadgledali su izvršenja naredbe. 142 Autor Schaff piše o učešću crkve u tim zolodjelima:

Na nesreću, mučenja je odobrila najveća crkvena vlast... Četvrti Lateran-konzilij (1215) dao je povoda za najstrašnije krstaške ratove protiv Albigensera i Waldenzera, radi osnivanja zloglasnih crkveno-političkih sudova inkvizicije. Kao jedno najefektivnije sredstvo za kažnjavanje i čišćenje jeresa, ovi sudovi uspostavljanju

_____________________________________ 141 Capitulatio de partibus Saxonie 142 P.Schaff, History of the Christian Church,1882,vol. 4,S.217ff.

15

mučenja.Oni su pronašli rafinirane metode mučenja koje su bile gore od onih koje su bezbožni progonitelji izvršavali u Rimu.“143

Koje vrste su bile te rafinirane metode mučenja i koju je inovaciju crkva u vezi sa ovim uvela, može se vidjeti u tome da su crkveni oci preuzeli neznabožačke pomisli starih Evropljana, da bi ih pokrenuli na pokrštavanje. Tako je crkva npr. htjela donositi svoje presude tako što je svećenik govorio razne molitve i onda puštao da se jedan željezni štap dobro zagrije u vatri; Zatim je na kraju postupao na slijedeći način: „Svećenik će poprskati svetu vodicu na željezo i reći: Blagoslov oca, sina i svetog duha neka se spusti na ovo željezo na kojem će se vidjeti ispravna presuda Boga.“ Optuženi treba da odmah uzme to željezo i da ide po jednoj liniji od devet stopa. Nakon toga njegove ruke treba da se zapečate za tri dana. Ako se na tragu koje je željezo ostavilo na njegovoj ruci, pojavi gnojava krv, treba ga proglasiti krivim. Ali, ako ostane neozljeđen, treba da se izgovara slava Bogu. 144

To je neslavna uloga koju je crkva igrala prilikom širenja kršćanstva. Jedan veliki dokaz, nasuprot tome, za mirno širenje islama, vidimo u činjenici da Indonezija, najveća muslimanska zemlja, u kojoj živi 190 miliona muslimana, nikada nije bila upletena u vojni sukob sa nekom islamskom silom. I u Kini danas žive milioni muslimana. Ali, histrorijska činjenica je da muslimani nisu nikada vojnički istupili protiv Kine. Dok su muslimani vladali u Španiji, ova civilizacija je bila najnaprednija i za mnoge su ta stoljeća islama u Španiji bila zlatno doba, ne samo za Jevreje koji su tamo bili našli utočište od svojih kršćanskih mučitelja. U Indiji su muslimani vladali nekoliko stoljeća. Međutim, velika većina ove zemlje je danas hinduistička. Kako je to moguće ako je islam navodno učio da se ljudi drugih vjera prisilno konvertiraju. Već na početku islamske historije Egipat je postao dijelom Islamskog carstva. U kršćanstvu je egipatska koptska crkva uvijek igrala značajnu ulogu. Ako je islam (kako papa navodi) učio prisilnom konvertiranju, zašto su onda Kopti pod islamskom vladavinom zadržali svoju vjeru, zašto nisu promjenili vjeru pod pritiskom? Ukratko, prigovori se zasnivaju na religijskim predrasudama i pobijaju se histroijskim činjenicama. 3.4. Drugi dolazak Obećanog Mesije Osnivač Ahmadiyya Muslim džemata koji je u današnje vrijeme dobio od Boga zadatak da ponovo oživi i pruži primjer istinskog učenja islama, piše u vezi sa ovim: „Savjetujem Vas da loša djela izbjegavate i da sa bližnjim njegujete istinsko milosrđe. Očistite svoja srca od mržnje i podozrenja. Na taj način ćete postati ljudima koji su slični melecima (anđelima). Kako je nečista i ne-sveta vjera u kojoj se ne poučava o milosrđu prema ljudima. Kako je nečist put koji je pun trnja egoističkih predrasuda. Vi, koji ste samnom: vi ne treba da radite tako... Vidite, ja sam došao vama sa jednom zapovjedi, a ta glasi da džihad više ne treba voditi mačem, ali džihad prosvjetljenja sopstvene _________________________________ 143 Ibid, vol.4, pp 216 144 F.Henderson, Select Historical Documents of the Middle Ages, London , George Bell and Sons , 1910, pp.314f

16

duše treba i dalje da se nastavlja. Ja to nisam rekao sam od sebe nego je to Božija volja... Zato naređujem onima koji pripadaju mome jatu, da oni napuste takve ideje. Oni treba da očiste svoja srca i povećaju svoju ljudsku milost i samilost sa onim koji pate, i šire pomirenje u svijetu. Jer time će se njihova vjera na daleko proširiti. „ 145

Na drugom mjestu obećani Mesija a.s. piše: Obećani Mesija a.s. je došao na svijet da bi se otklonila pomisao da je sila u ime vjere dozvoljena. Za svoje širenje islam ni u kom slučaju ne treba mač. Nasuprot, on će se širiti zahvaljujući svojim prednostima, istinom i mudrošću, argumentimaa i dokazima, živim znacima podrške od Boga i kroz Njegovu sopstvenu silu privlačnosti. Zbog toga bi trebali da znaju svi oni koji podmeću islamu da se on širio mačem, da su njihova podmetanja neosnovana... Sada je Bog odlučio da On od kritika zaštiti svetu vjeru islam, koje su iznosili ljudi sa negativnim stavom protiv islama. Oni koji tvrde da je islam širen mačem, moraće se uskoro stidjeti.“ 146

______________________________________ 145 Government Angrezi aur Gihad, Ruhani Haza in , Sveska 17 str. 14f 146 Malfuzat,Sveska 3,S.176