Put Golgote

Roy Hession

2

"Ho će li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice

uzima križ svoj i neka ide za mnom". (Luka 9:23)

3

Sadržaj Predgovor Georgea Vewera iz OM International

Uvod

1 Slomljenost 2 Čaše koje se prelijevaju 3 Zajedništvo 4 Put svetosti 5 Grlica i janje 6 Probuda u vlastitom domu 7 Trun i greda 8 Jeste li voljni biti slugom? 9 Sila krvi Jaganj čeve 10 Ustrajavanje na vlastitoj nedužnosti 11 Nakon četrdeset godina – Razgovor s autorom

knjige

4

Predgovor George Verwer

OM International Vjerujem da je Put Golgote jedna od najvažnijih knjiga u povijesti Crkve.

Stotine tisuća primjeraka otišle su na sve krajeve svijeta, prevedene na desetke jezika. Imao sam tu sreću da mi je Roy Hession blizak prijatelj i da sam ga mogao vidjeti kako ovu poruku provodi u praksi.

Vjerujem da je ta poruka u novome mileniju jednako relevantna kao i prije. Trebat će vam samo nekoliko sati da ju pročitate, ali to čitanje može dovesti do doživotne pobjede, sile i shvaćanja realnosti. Dobro je čitati ju polako i predano. Molim vas, nabavite i dodatne primjerke i podijelite ih unaokolo. Kada doñete do slave, iskusit ćete zapanjujuće rezultate.

George Verwer

5

Uvod Knjiga Put Golgote prvi je put objavljena u veljači 1950 godine. Kako godine prolaze sve sam više uvjeren da istina koju iznosim u ovoj knjizi zapravo leži u samome srcu svih onih pokreta obnove kojima je Bog Svoju Crkvu iznosio u novi život u trenutcima najveće suše i potrebe. Takvi pokreti obnove nisu samo slavne uspomene na prošlost, nego se u različitim dijelovima svijeta dogañaju i danas. Naravno, izvanjski se oblici tih pokreta znatno razlikuju po svojemu vanjskome sadržaju, ali njihov unutarnji sadržaj uvijek je isti - novo iskustvo osvjedočenja o grijehu; nova vizija Isusovoga Križa i otkupljenja; nova spremnost na slamanje, pokajanje, ispovijedanje i oporavak; radosno iskustvo moći koju Isusova krv ima da čovjeka potpuno očisti od grijeha, da ga obnovi i iscijeli sve ono što je grijeh razorio; novi ulazak u puninu Duha Svetoga; Njegova moć da osobno djeluje kroz Svoj narod; novo okupljanje izgubljenih oko Isusa. Dok se ovakve stvari budu dogañale širom svijeta, ove će stranice biti posebno relevantne za današnjega čitatelja, a vjerujem da, uz Božji blagoslov, mogu biti od velike pomoći mnogima koji dolaze ka Križu kako bi se ponudili kao kandidati za probuñenje kroz ispovijed vlastite praznine i neuspjeha.

Adaptirani odlomak predgovora Roya Hessiona

Siječanj 1988 godine

6

1. Slomljenost

Vezano za temu probuñenja, želimo ostati vrlo jasni i jednostavni. Probuñenje je život Gospodina Isusa koji se ulijeva u srca ljudi. Isus je uvijek pobjednik. Na nebu ga bez prestanka slave zbog Njegove pobjede.

Kakvo god bilo naše vlastito iskustvo neuspjeha i praznine, On nikada nije poražen. Njegova je sila bezgranična. Što se nas tiče, na nama je samo da s Njime imamo pravi odnos. Tada ćemo vidjeti kako se Njegova sila pokazuje u našemu srcu i životu, kao i u službi, a Njegov će nas pobjedonosni život ispuniti i prelijevati se kroz nas na druge. To je suština probuñenja.

A kako bismo uspostavili taj pravi odnos s Njime, prvo što moramo uraditi je shvatiti da se naša vlastita volja mora slomiti pred Njegovom. Slamanje je početak probuñenja. Bolno je to i ponižavajuće, ali to je jedini način. To znači biti "ne ja nego Krist."1 Gospodin Isus ne može živjeti u nama i objavljivati se kroz nas ako naše ponosno JA nije slomljeno u nama. To jednostavno znači da okorjeli i nepopustljivi ego, koji pravda samoga sebe, želi da sve bude po njegovu, traži svoja prava, i svoju slavu, naposljetku prigiba glavu i posustaje pred Božjom voljom, priznaje da je u krivu, popušta pred Isusom, odustaje od svojih prava i vlastite slave kako bi Gospodin Isus imao sve i bio sve. Drugim riječima, radi se o umiranju samome sebi i vlastitim stavovima.

Sagledamo li iskreno vlastiti kršćanski život, lako vidimo koliko egocentrizma ima u svakomu od nas. Vrlo često naš ego nastoji živjeti kršćanskim životom (čak i

1 Galaćanima 2:20

7

sama činjenica da koristimo riječ "nastojati" ukazuje na odgovornost ega). Ego se takoñer često angažira u kršćanskome radu. Ego je uvijek taj koji biva zavidan, iritiran, kritičan, zabrinut i pun predrasuda. Ego je uvijek krut i nepopustljiv prema drugima. Ego je stidljiv, nesiguran i rezerviran. Nikakvo čudo što nam treba slamanje. Dokle god je ego za upravljačem, Bog s nama može malo napraviti, jer su plodovi Duha (vidi Galaćanima 5), kojima nas Bog želi ispuniti, potpuno oprečni krutom i nesalomljivom duhu koji je u nama, i pretpostavljaju prvo razapinjanje ega.

Slamanje je i Božji i naš posao. On ostvaruje pritisak, ali na nama je da donesemo odluku. Ako smo uistinu otvoreni Božjem djelovanju dok s Njime želimo biti u zajedništvu, tada će nam On pokazati manifestiranje ovoga ponositog i krutoga ega koji mu zadaje bol. U tome trenutku možemo bilo ukrutiti šiju i odbiti se pokajati, ili pak možemo prignuti glavu i kazati, "Da Gospodine." Svakodnevno iskustvo slomljenosti je ponizna reakcija na Božje djelovanje u nama. Kako je ovo djelovanje trajno, i mi ćemo morati ostati trajno slomljeni. To može tražiti plaćanje visoke cijene, pogotovo pogledamo li sve što taj proces uključuje - vlastita prava i sebične interese morat ćemo predati Bogu, a možda bude potrebna i ispovijed i oporavak.

Upravo iz tog razloga malo je vjerojatno da ćemo biti slomljeni osim pred križem Isusa Krista. Njegov svojevoljni pristanak da bude slomljen za nas svima nam je krajnja motivacija da se i mi sami dademo slomiti. Vidimo ga, Njega koji je Bog, ali koji se Svoje ravnopravnosti s Bogom ne drži nepopustljivo, nego ju žrtvuje radi nas, i na Sebe preuzima oblik sluge - sluge Božjega i čovječjega.

8

Vidimo da je voljan odustati od vlastitih prava, vlastitoga doma i vlastite imovine, podnositi uvrede ljudi i ne osvećivati se zbog toga, podnositi da ga ljudi gaze i ne uzvraćati niti se braniti. A iznad svega, vidimo ga kako slomljeno i krotko odlazi na Golgotu kako bi ondje postao žrtveno janje za sve ljude, odnijevši na vlastitome tijelu njihove grijehe na križ. U proročkome psalmu On kaže, "A ja, crv sam, a ne čovjek, ruglo ljudi i naroda prezir."2 Ljudi iz vrućih krajeva kažu da postoji velika razlika izmeñu zmije i crva kada se nañu u opasnosti. Zmija diže glavu, šišti i uzvraća napad - što je istinski prikaz ega. Ali crv ne pruža otpor, dopušta da s njime radite što hoćete, udarite ga ili pak zgnječite petom - što je prikaz istinske slomljenosti. Isus je bio voljan za nas postati upravo takav - crv, a ne čovjek. Uradio je to jer je vidio da smo sami upravo takvi, kao crvi koji su svojim grijehom izgubili sva prava, osim prava na pakao. Sada nas poziva da zauzmemo svoj pravi položaj kao crvi za Njega i s Njime. Cijela propovijed na gori, sa svojim učenjem o neosvećivanju, ljubavi za neprijatelje i nesebičnome davanju, pretpostavlja da se nalazimo u toj poziciji. Ali samo nas pogled na ljubav koja se bila voljna dati slomiti za nas može potaknuti da se i sami budemo voljni slomiti.

Gospode, savij krutu šiju moga ega, Pomozi mi da pognem glavu i umrem, Gledajući na Golgoti Njega, Koji je Svoju glavu pognuo za mene. Ali, umiranje sebi nije nešto što napravimo jednom

zauvijek. Kada nam Bog tek pokaže sve ove stvari može 2 Psalam 22:6

9

doći do početnoga umiranja. Nakon toga to se pretvara u stalno umiranje, jer jedino se na taj način Gospodin kroz nas može trajno očitovati.3 Svakoga dana ta će odluka biti stalno pred nama, i to na tisuću različitih načina. To znači da nema planiranja, nema slobodnog vremena, nema viška novca, i nema posebnog zadovoljstva samo za nas. To znači stalno popuštanje onima oko nas; u istinskoj mjeri u kojoj smo se predali i Bogu. Svako poniženje, svaki pokušaj da nas netko ometa, sve je to Božji način da nas slomi kako bi kroz nas strujao još dublji protok Kristovoga života.

Jedini život koji zadovoljava Boga, i jedini život koji donosi pobjedu, je Njegov život - to nikada nije naš život, ma koliko se mi trudili. Ali dokle god je naš egocentrični život oprečan Njemu, nikada se nećemo ispuniti Njegovim životom. Do toga može doći jedino ako smo spremni Bogu dopustiti da naš život stalno privodi k smrti. A u tomu moramo sudjelovati moralnim odlukama.

3 2 Korinćanima 4:1

10

Razmislite

Apostol Pavao živio je životom slomljenosti, i pisao je o njemu. U prvoj poslanici Korinćanima 15:31 napisao je, "Dan za danom umirem." A u poslanici Efežanima 4:22, 23, on piše, "da vam je odložiti prijašnje ponašanje... obnavljati se duhom svoje pameti." Ovo nije neka daleka teološka koncepcija, niti proces koji se odvija bez mojega aktivnog sudjelovanja. To je moj odgovor na Božji poticaj, obično uključuje odreñenu bol, ali je uvijek vrijedan patnje.

Živim li danas, upravo sada, u slomljenosti? Jesam li danas čuo Božji glas? Jesam li na njega reagirao

ispovijedajući se izravno Njemu, i ako je potrebno, drugim ljudima?

Osobne zabilješke

________________________________________________ ________________________________________________ ________________________________________________ ________________________________________________ ________________________________________________

11

2. Čaše koje se prelijevaju

Slomljenost je ipak samo početak probude. Probuda pak znači toliku ispunjenost Duhom Svetim da se On prelijeva na sve strane, a tada dolazi do života u pobjedi. Da nam se sada postavi pitanje jesmo li ispunjeni Duhom Svetim, koliko bi se nas usudilo reći, "Da"? Probuda je kada na to pitanje u svakom trenutku možemo odgovoriti potvrdno. Odgovoriti tako ne znači hvalisati se, jer je ispunjavanje do prelijevanja u potpunosti Božje djelo - to je čista milost. Naše je samo da prinesemo svoje prazno, slomljeno "ja" i dopustimo Njemu da nas ispuni i da nas nastavi ispunjavati. Andrew Murray kaže, "Baš kao što voda uvijek traži i ispunjava najniža mjesta, tako i Bog, kada se jednom pred Njim nañete ponizni i prazni, Svoju slavu i silu ulijeva unutra. Mnogima od nas jedna je slika mnogo toga pojasnila, a to je slika čovječjega srca kao čaše koju pružamo prema Isusu u nadi da će ju On ispuniti vodom života. Isusa tu vidimo kako nosi zlatni vrč u kojemu je voda života. Dok prolazi, gleda u šalicu, i ako je čista u nju nalijeva vodu života, tako da se prelijeva. A kako Isus stalno ide uz nas, šalica može uvijek biti prepuna. To je otprilike ono što David opisuje kada kaže, "čaša se moja prelijeva." To je probuda - stalna vladavina Božjega mira u našim srcima jer smo prepuni blagoslova koji se iz nas prelijevaju na druge. Ljudi misle da umiranje sebi čovjeka čini nesretnim, ali istina je zapravo potpuno obratna. Čovjekovo odbijanje da umre sebi čini ga nesretnim. Što dublje upoznamo smrt s Njime, to ćemo bolje upoznati Njegov život u nama, a time ćemo bolje poznavati i istinski mir i radost. I Njegov će se život prelijevati iz nas na izgubljene duše kroz istinsku brigu za njihovo spasenje, kao i na druge Kršćane u dubokoj želji da budu blagoslovljeni.

12

Prekriveno krvlju

Samo jedna stvar sprječava da se naše čaše prelijevaju kada On prolazi uz nas, a to je grijeh u nekom od svojih tisuća oblika. Gospodin Isus ne nalijeva u prljave čaše. Što god izraste iz ega, ma koliko sitno bilo, zapravo je grijeh. Nastojanje u vlastitoj snazi tijekom rada u službi još uvijek je grijeh. Samosažaljenje u vremenu kušnji i poteškoća, tijekom slobodnoga vremena; sve je to grijeh. Preosjetljivost, odbacivanje drugih i samoobrana kada nas drugi povrijede, stidljivost, distanciranost, zabrinutost, strah, sve to niče iz ega i zapravo je grijeh, zbog čega naše čaše ostaju prljave.4 Ali sve je to naliveno u onaj drugi kalež, kalež od kojega je Gospodin Isus na trenutak ustuknuo u Getsemaniju, ali kojega je naiskap ispio na Golgoti - kalež našega grijeha. Ako mu dopustimo da nam pokaže što je u našim čašama i potom sve to predamo Njemu, on će očistiti naše čaše u dragocjenoj krvi koja još uvijek teče za grijeh. To ne znači da će nas samo očistiti od krivice zbog grijeha, nego i od mrlja i prljavštine koje taj grijeh stvara, tako da možemo zaboraviti na dotični grijeh. A kada očisti naše čaše, tada ih do vrha ispunjava Svojim

4 Netko bi mogao postaviti pitanje je li ispravno stvari kao što su nesigurnost, distanciranost i strah nazivati grijesima. Netko će reći, "Nazovite te stvari poremećajima, nesposobnostima, privremenim slabostima, ako baš hoćete, ali nemojte ih nazivati grijesima. Jer tako nas bacate u okove." Ipak, istina je upravo oprečna. Ako ove stvari nisu grijesi tada ih moramo podnositi do kraja života, jer onda od njih nema izbavljenja. Ali ako one jesu grijesi, zajedno s drugim sličnim stvarima, tada se od njih možemo očistiti i biti izbavljeni ako ih stavimo izravno pod Njegovu dragocjenu krv u onom trenutku kada ih postanemo svjesni. A one uistinu jesu grijesi. Njihov je izvor nevjera i izokrenuti oblik ponosa kojim se Boga nebrojeno puta zapriječilo i prikrivalo.

13

Duhom Svetim. A ta nam je dragocjena krv dostupna svakoga dana.

Recimo da ste dopustili Gospodinu Isusu da očisti vašu čašu, i da ste u vjeri od Njega primili ispunjenje te čaše do vrha, a onda se nešto dogodilo - samo malo zavisti ili ljutnje. Što se tada dogaña? Čaša se uprlja, a živa voda se iz nje prestaje prelijevati. Ako na taj način stalno doživljavamo poraz, tada se iz naše čaše nikada ništa ne prelijeva.

Ako pak mislimo doživjeti stalnu probudu, moramo naučiti kako svoje čaše održavati čistima. Božja volja nikada nije da probuñenje prestane i da se u povijesti spominje kao probuda te i te godine. Kada se to dogodi, razlog je samo jedna stvar - grijeh. To su oni sitni grijesi koje nam sotona ubacuje u čašu. Ali vratimo li se na Golgotu i ponovo doživimo silu krvi Isusove i njezinu moć da očisti od grijeha, od samog njegovoga začetka, tada ćemo naučiti tajnu stalno očišćenih čaša iz kojih se voda života bez prestanka prelijeva na druge. Istog trenutka kada postanete svjesni tog utjecaja zavisti, kritiziranja, ljutnje, bilo čega - predajte to Isusu i zatražite od Njega da to opere silom Svoje krvi. Vidjet ćete da je reakcija nestala, da su vam se vratili mir i radost, te da vam se čaša ponovo prelijeva. Što više budete tražili očišćenje na ovaj način, manje ćete doživljavati slične reakcije. Ali čišćenje je moguće tek nakon što ste se prvo slomili pred Bogom vezano za dotični problem. Pretpostavimo da nas nerviraju nečije odreñene osobine. Nije dovoljno samo prinijeti vlastitu reakciju nerviranja na Golgotu.

Prvo moramo biti slomljeni, odnosno, moramo po pitanju cijele situacije popustiti pred Bogom i prihvatiti tu osobu i njezine odlike kao Njegovu volju u našemu životu.

14

Tek tada ćemo biti u stanju svoje pogrešno reagiranje predati Isusu, znajući da će Njegova krv isprati grijeh. Kada se očistimo od toga grijeha nemojmo i dalje nad njim tugovati, nemojmo se pretjerano baviti sami sobom, nego gledajmo u pobjednika, našega Gospodina, i hvalimo ga jer je pobjednik. Postoji jednostavan ali iscrpan vodič kojega nam Riječ Božja daje kako bismo regulirali svoj hod s Isusom i kako bismo spoznali da smo sagriješili. Poslanica Kološanima 3:15 kaže, "I mir Kristov neka upravlja srcima vašim." Sve što je prepreka miru Božjemu u našemu srcu zapravo je grijeh, ma koliko ta stvar bila sićušna, i ma kako neprimjetan isprva bio taj grijeh. Ovaj mir treba upravljati našim srcima, ili doslovno biti sudac u našim srcima. Kada sudac na utakmici puhne u zviždaljku, igra se mora zaustaviti, došlo je do faula. Kada izgubimo mir u srcu, Božji sudac u nama puhne u zviždaljku. Odmah se zaustavimo. Zatražimo od Boga da nam pokaže što nije u redu, ispovjedimo mu taj grijeh kojega nam pokaže, i tada će se mir vratiti kroz krv Isusovu, a mi ćemo nastaviti svojim putem, dok će nam se čaša prelijevati. Ako nam pak Bog ne da Svoj mir, bit će to stoga što zapravo nismo slomljeni.

Možda još uvijek moramo nekomu reći da nam je žao, baš kao i Bogu. Ili možda još uvijek smatramo da je za sve kriva druga osoba. Ali ako smo izgubili vlastiti mir, jasno je tko je krivac. Božji mir ne gubimo radi grijeha druge osobe, nego samo radi vlastitoga. Bog nam želi pokazati naše vlastite reakcije, i tek kada se budemo voljni očistiti od njih dobit ćemo Njegov mir. Kako je samo jednostavno, ali neuhvatljivo, biti pod vlašću mira Božjega, samoga Duha Svetoga!

15

Nekadašnja sebičnost koja nas prije nije posebno uznemirivala, sada nam se jasno pokazuje i ne možemo ju više podnositi a da sudac istovremeno ne puhne u zviždaljku. Svadljivost, nametljivost, nebriga, sve do najsitnijih stvari, sada nam se otkrivaju kao grijesi ako smo pripravni dopustiti da našim vremenom upravlja mir Božji. Mnogo puta u danu, i to po pitanju najsitnijih stvari, morat ćemo zazvati krv Kristovu da nas očisti, i naći ćemo se na putu slomljenosti kao nikada ranije. Ali u toj će se slomljenosti Isus prikazati u svoj Svojoj slavi, ljepoti i milosti. Ipak, mnogi su od nas toliko dugo i toliko često zanemarivali zvuk sudčeve zviždaljke da ga sada više ni ne čuju. Dan za danom počnemo osjećati da nam čišćenje zapravo vrlo malo treba, i da nema istinskog razloga da budemo slomljeni. Tada smo uistinu u gorem stanju negoli to uopće možemo i zamisliti. Naše će srce morati zaposjesti velika glad za novim zajedništvom s Bogom prije negoli budemo u stanju zavapiti Bogu da nam pokaže gdje sve valja primijeniti krv Kristovu. Za početak će nam pokazati samo jednu stvar, a naša će poslušnost i slomljenost vezano za tu jednu stvar biti prvi korak k probudi u nama.

Razmislite Nakon čitanja ovoga poglavlja, postaje jasno da sam u

jednom od slijedeća tri stanja: 1. Ispunjen sam Duhom, a mir Božji vlada mojim srcem.

2. Privremeno sam ožalostio Duha i treba mi oporavak kroz ispovijed.

3. U previše sam navrata ožalostio Duha, i zbog tog nisam ništa poduzeo, stoga više ni ne čujem glas Božji.

16

Ako sam u ovome stanju, trebam se moliti da mi Bog oprosti i vrati mi staru glad za Njegovim mirom i zajedništvom. Poslanica Kološanima 3:1 - 15 bit će mi pritom od velike pomoći budem li ju čitao polako i primjenjivao u životu sve ono što u njoj piše.

Osobne zabilješke ________________________________________________ ________________________________________________ ________________________________________________ ________________________________________________ ________________________________________________ ________________________________________________

17

3. Zajedništvo

Kada je čovjek posrnuo i odlučio u središte života postaviti sebe umjesto Boga, rezultat je bio ne samo razaranje čovjekovog zajedništva s Bogom, nego i s drugim ljudima. Za pričom o čovjekovoj prvoj razmirici s Bogom, u trećem poglavlju knjige Postanka, vrlo brzo slijedi i priča o čovjekovoj prvoj razmirici s drugim čovjekom, kada Kajin ubija Abela. Čovjekov pad je jednostavno "okretanje svakoga čovjeka k svom vlastitom putu."5 Ako želim da bude po mojemu, umjesto po Božjemu, poprilično je jasno da ću takoñer htjeti da bude po mojemu, a ne po bilo čijem drugom. Čovjek ne proglašava neovisnost o Bogu samo kako bi se podložio drugoj osobi, barem tako ne biva ako je to u stanju ikako izbjeći. Ali svijet u kojemu svaka osoba želi da bude po njezinu može samo biti prepun napetosti, nerazumijevanja, sudaranja i konflikta.

A djelo Gospodina Isusa Krista na križu nije se odnosilo samo na ponovno zbližavanje Boga i čovjeka, nego i na povratak u zajedništvo i s drugim ljudima. Uistinu, jedno ne ide bez drugoga. Kako se unutarnje prečke kotača približavaju osovini, tako ujedno bivaju bliže i jedne drugima. Isto je i s nama kada se približavamo Bogu. Ako se nismo upustili u zajedništvo s drugim Kršćanima, to dokazuje do koje se mjere nismo upustili ni u zajedništvo s Bogom. Prva Ivanova poslanica (a kakvo li samo novo svjetlo probuñenje baca na ovaj dio Pisma!) inzistira na ispitivanju dubine i realnosti čovjekovog zajedništva s Bogom u usporedbi s dubinom i stvarnošću zajedništva kojega ostvaruje s drugim vjernicima.6 Neki su od nas

5 Izaija 53:6 6 1 Ivanova 2:9, 3:14-15, 4:20

18

spoznali tijesnu vezu izmeñu zajedništva s drugim Kršćanima i zajedništva s Bogom. Sve ono što postaje zaprekom izmeñu nas i druge osobe, ma koliko sitna ta stvar bila, postaje ujedno i zaprekom izmeñu nas i Boga. Otkrili smo da te zapreke postaju sve većima i većima, ako se odmah ne riješe, sve dok se odjednom ne nañemo odvojenima od Boga i drugih vjernika. Očigledno, ako dopustimo novome životu da doñe k nama, taj novi život mora se pokazati u nepodijeljenom zajedništvu s Bogom i drugom braćom i sestrama.

Svjetlost i tama Na temelju čega, dakle, možemo biti u istinskom

zajedništvu s Bogom i bratom? Prva Ivanova poslanica 1:7 ovdje nam na to baca novo svjetlo. "Ako u svjetlosti hodimo, kao što je on u svjetlosti, imamo zajedništvo jedni s drugima i krv Isusa, Sina njegova, čisti nas od svakoga grijeha." O svjetlosti i tami govori se u smislu da svjetlost otkriva, a tama prikriva. Bilo što što nas kori, što pokazuje kakvi smo uistinu - to je svjetlost. "A sve što se raskrinka, pod svjetlošću postaje sjajno"7 Ali kada god nešto radimo ili govorimo (ili pak prešućujemo) kako bismo prikrili kakvi smo ili što smo uradili - to je tama.

Prvenstveni učinak grijeha u životu je uvijek da nas potiče da pokušamo prikriti kakvi smo zapravo. Grijeh je potaknuo naše drevne roditelje da se sakriju iza stabala u vrtu, a otad je uvijek imao isti učinak i na nas ostale. Grijeh nas uvijek tjera da se pretvaramo biti nešto što nismo, da budemo dvolični, da se maskiramo, da se opravdavamo i

7 Efežanima 5:13

19

okrivljujemo druge – a šutnjom to sve možemo postići, baš kao i riječima i djelima. To je ono što prethodni stih naziva "hodom u tami." Kod nekih od nas dotični grijeh može biti obična stidljivost (sve što u sebi sadrži ideju "mojega ja" je grijeh) ili skrivanje ega od drugih, obično glumljenje kako bi se prikrila stidljivost, ali tu se još uvijek radi o "hodu u tami."

Za razliku od toga, peti stih ovoga poglavlja kaže nam da je Bog svjetlost, odnosno, da je Bog onaj koji sve razotkriva i svakoga čovjeka vidi onakvim kakav uistinu jest. Autor nastavlja, "i tame u njemu nema nikakve," odnosno da u Bogu nema apsolutno ničega što bi moglo biti u jedinstvu s čak i najmanjim djelićem tame ili dvoličnosti u nama. Očigledno je, dakle, da nam je nemoguće hoditi u bilo kakvoj vrsti tame i još uvijek biti u zajedništvu s Bogom. Dok smo u takvom stanju mraka ne možemo imati istinsko zajedništvo ni s bratom - jer s njime tada nismo iskreni, a nitko ne može biti u zajedništvu s nestvarnom osobom. Od nas ga odvaja zid odstojanja.

Jedini temelj zajedništva Jedini temelj istinskoga zajedništva s Bogom i čovjekom

je otvoreno i iskreno življenje i s jednim i s drugim. "Ako u svjetlosti hodimo, kao što je on u svjetlosti, imamo zajedništvo jedni s drugima." Hoditi u svjetlosti oprečno je hodu u tami. U jednoj od svojih propovijedi Spurgeon je hod u svjetlosti definirao kao "spremnost spoznati i biti spoznat." Što se Boga tiče, ovo znači da smo spremni prihvatiti cijelu istinu o sebi samima, i da smo otvoreni Njegovoj prosudbi. Poslušat ćemo i najsitniji zov savjesti. Što god nam On pokaže kao grijeh, tretirat ćemo kao grijeh – ništa nećemo skrivati ili opravdavati. Takav hod u svjetlosti može samo sve više razotkrivati grijeh u našemu

20

životu, a mi ćemo pak spoznati da su neke stvari grijeh za koje to nikada ranije nismo ni pomišljali. Iz tog razloga mogli bismo ustuknuti pred ovim hodom i pasti u iskušenje da potražimo zaklon. Ali stih se nastavlja uz ove dragocjene riječi, "i krv Isusa, Sina njegova, čisti nas od svakoga grijeha." Što god svjetlost Božja pokaže kao grijeh možemo ispovjediti i prinijeti k izvoru krvi, i ta će stvar nestati, nestati pred Božjim licem i nestati iz našega srca. Sila ove dragocjene krvi znači da možemo biti čišći od svježega snijega. Dakle, živimo li stalno u svjetlu i dopustimo li se očistiti krvlju, možemo biti u zajedništvu s Bogom.

Ali zajedništvo koje nam se ovime obećava nije samo s Bogom, nego i "jedni s drugima," što podrazumijeva da u svjetlu hodimo i s drugim vjernicima. U svakom slučaju, ne možemo s Bogom biti "u svjetlu" a s drugim Kršćanima "u mraku." To znači da moramo biti spremni spoznati istinu o sebi kako ju doznamo od drugoga brata, baš kao što smo ju spremni doznati od Boga. Moramo biti spremni na svjetlo koje će nam brat donijeti (i moramo biti spremni tu istu uslugu napraviti i njemu) i u ljubavi nas upozoriti na bilo što u našemu životu što ne odražava to svjetlo. Moramo biti spremni ne samo spoznati, nego i dopustiti drugomu da nas upozna kakvi uistinu jesmo. To znači da od onih s kojima trebamo biti u zajedništvu nećemo skrivati kakvi smo iznutra. Nećemo se maskirati i pretvarati. Niti ćemo sebi smišljati isprike. Bit ćemo iskreni o sebi s drugima. Voljni smo se odreći duhovne privatnosti, držati ponos pod kontrolom i riskirati vlastitu reputaciju kako bismo bili otvoreni i jasni s braćom i sestrama u Kristu. To takoñer znači da u srcu nećemo gajiti nikakve negativne osjećaje prema drugima, nego ćemo prvo zazvati Boga za izbavljenje i raščistiti stvar s osobom o kojoj se radi. Budete

21

li ovako živjeli, vidjet ćete da s drugim ljudima ostvarujete zajedništvo na potpuno novoj razini, te da se time nećete voljeti manje, nego beskrajno više.

Bez okova Hod u svjetlu je jednostavno hod s Isusom. Dakle, u vezi

toga ne treba biti u ropstvu. Ne moramo nužno svima reći sve o sebi. Temeljna je stvar naš stav življenja u svjetlu, a ne sam taj čin. Jesmo li spremni biti otvoreni s braćom - i govoriti kada nam Bog kaže da govorimo? To je "oklop svjetlosti" - istinska transparentnost. To ponekad zna uključivati i veliku poniznost, ali će nam pomoći da ostvarimo novu stvarnost s Kristom, kao i novu spoznaju o sebi samima. Toliko smo se navikli na činjenicu da Bog zna sve o nama da to kao da svjesno više ne registriramo, a tako na kraju nezaobilazno ignoriramo i tu istinu o sebi samima. Ali postane li čovjek, dok ga Bog vodi, potpuno iskren o sebi samome sa samo jednom drugom osobom, postat će svjestan sebe i vlastitih grijeha na posve novi način. Počet će uviñati kao nikada ranije gdje sve u njegovome životu valja primjenjivati Kristovo otkupljenje. Upravo nam zbog toga Jakov nalaže da jedni drugima ispovijedamo grijehe.

Naravno, u 1 Ivanovoj 1:7 smisao hoda u svjetlosti je meñusobno zajedništvo. A kakvo li je to samo zajedništvo kada zajedno hodimo na taj način! Naravno, ljubav će se prelijevati s jednih na druge kada svi budu spremni spoznati da su grešnici koji se moraju pokajati pred Isusovim križem. Kada prepreke padnu, a maske se skinu, Bogu dajemo priliku da nas istinski ujedini u Sebi. Ali postoji takoñer i dodatna radost spoznaje da smo "sigurni" u takvome zajedništvu. Ne moramo se tada bojati da će drugi o nama misliti nešto što skrivaju, ili da će pak na takav

22

način reagirati. U zajedništvu do kojega dolazi hodanjem u svjetlosti pod križem, znamo da će sve vrlo brzo izaći na svjetlo, bilo kroz slomljenost i ispovijed (u slučaju manjka ljubavi ili pogrešnih postupaka), ili pak kroz upozorenje puno ljubavi vezano za nešto što bismo trebali znati o sebi. Ipak, ne smijemo smetnuti s uma da je naš hod u svjetlosti prvenstveno hod s Gospodinom Isusom. Prvo s Njime moramo razriješiti probleme i od Njega primiti očišćenje i pobjedu. Potom, kada nas Bog potakne da otvorimo srce drugima, k njima idemo s daleko snažnijim svjedočanstvom negoli je to samo obična ispovijed (ako je ispovijed ponekad izričito potrebna), i zajedno s njima slavimo Boga.

Timski rad udvoje radi probude Isus želi da još danas s Njime počnete hoditi u svjetlosti.

Pridružite se jedni drugima - svojemu kršćanskome prijatelju, osobi s kojom živite, supruzi, suprugu. Odbacite maske. Bog vam je zasigurno pokazao barem jednu stvar u vezi koje morate biti iskreni s drugom osobom. Počnite odatle. Počnite udvoje raditi timski kako bi meñu prijateljima u vašoj sredini došlo do probude.

Kada se i drugi slome pred križem i oni će se priključiti vašemu zajedništvu, pod Božjim vodstvom. Povremeno se sastajte radi druženja i otvorenog iznošenja duhovnih iskustava. Potpuno otvoreno molite jedni za druge i izañite na ulicu kao tim, sa svježim svjedočanstvom. Bog će kroz takvo zajedništvo početi čudesno djelovati. Dok bude spašavao i blagoslivljao druge ljude na taj način, i oni će biti u stanju početi živjeti i djelovati kao dio zajednice. Kao što jedna bilijarska kugla potiče drugu na pokret, tako će i jedna grupa potaknuti drugu, sve dok cijela zemlja ne bude

23

prekrivena novim životom uskrsloga Gospodina Isusa.Razmislite

Moj najveći neprijatelj je moj grešni ego, ono što apostol Pavao naziva "starim čovjekom." Taj ego smišlja isprike za moje grijehe i okrivljuje druge ljude za sve što u mojemu životu ne ide kako treba. Budem li se pokoravao upornome glasu staroga ega, tada ću živjeti životom koji Bogu nije ugodan, udaljit ću se od drugih i živjeti u jadu. Odlučim li pak umrtviti taj stari ego, tada ujedinjujem snage s Duhom Svetim i pripremam se za preuzimanje odgovornosti za vlastite grijehe. Jesam li spreman na to?

Molitva : Oče, pokušam li prikriti svoj grijeh i pronaći opravdanje

za njega, molim te razotkrij ga i iznesi na vidjelo! Kada počnem kriviti druge ljude, pokaži mi moje slabosti. Kada god hodim u tami, molim te pošalji mi svoje svjetlo. Pomogni mi da svakodnevno umrtvim svoj stari ego. Amen.

Osobne zabilješke

24

4. Put svetosti

Mislimo li živjeti životom kršćanskoga pobjednika, moramo naučiti živjeti u potpunoj jednostavnosti. Kako smo samo sve zakomplicirali! Pišu se pozamašne knjige; koriste se raznovrsni tehnički izrazi; govori nam se da tajna leži u ovomu ili u onomu, i tako dalje. Ali većini nas sve je to toliko komplicirano da iako nam je nešto u teoriji jasno, nismo to u stanju povezati s praktičnim svakodnevnim životom. Kako bismo jednostavne istine o kojima raspravljamo prikazali u još jasnijem svjetlu, u ovome ih poglavlju namjeravamo opisati kao slikovne prikaze.

Cesta "Općeniti" prikaz života u pobjedi, koji je poznat

mnogima od nas, je cesta iz Izaije 35: "Bit će ondje čista cesta, a zvat će se Sveti put." Slika prikazuje cestu koja se izdiže iz svijeta koji buja oko nje. Iako je cesta uska i kreće uzbrdo, nikomu od nas nije nedostižna, jer Pismo kaže da tim Svetim Putem čak ni "bezumnici njime neće lutati." Iako mnoge opasnosti vrebaju sa svih strana one koji skrenu s toga puta, dokle god se držimo ceste bit ćemo na sigurnom, jer "Ondje neće više biti lava, nit' će onud zvijer prolaziti." Samo je jednoj vrsti ljudi ondje zabranjen pristup, a to su nečisti. "Nitko nečist njime neće proć." To podrazumijeva ne samo grešnika koji ne poznaje Krista kao Spasitelja, nego i Kršćanina koji ga poznaje, i usprkos tomu hodi u grijesima koje ne ispovijeda i od kojih se ne čisti.

Jedini put kojim ide ova cesta je uz malo, mračno i nepristupačno brdo - brdo Golgote. To je brdo takvo da se uz njegovu padinu moramo penjati na rukama i koljenima - posebice na koljenima. Ako smo zadovoljni svojim sadašnjim kršćanskim životom, ako očajničkom glañu ne

25

žudimo za ovom cestom, onda nikada nećemo pasti na koljena, i nikada se nećemo popeti na ovo brdo. Ali ako smo nezadovoljni trenutnim stanjem, ako smo gladni, tada ćemo se baciti na penjanje. Nemojte žuriti. Neka vam Bog da istinsku želju da krenete ovom cestom. Neka vas uistinu spusti na koljena i navede na molitvu. Obični turisti ovdje neće daleko stići. "Tražit ćete me i naći me jer ćete me tražiti svim srcem svojim."8

Niski ulaz Na vrhu brda cestu čuva mrki Križ, koji je podijelio

vrijeme na prije i poslije, i razdijelio ljude. U podnožju križa stoji mali ulaz, tako nizak da se čovjek mora sagnuti i puzati kako bi prošao. To je jedini pristup k cesti. Moramo tuda proći ako mislimo nastaviti dalje putem. Ta se vrata nazivaju vratima slomljenih. Samo slomljeni mogu tuda proći prema cesti. Biti slomljen znači, "ne ja, nego Krist."

U svakomu od nas krije se ponosni ego krute šije. Porijeklo krute šije datira još iz Edenskoga vrta, kada su Adam i Eva, koji su dotad uvijek prigibali glave podlažući se Božjoj volji, ukrutili vrat i posegnuli za neovisnošću, pokušavši biti poput bogova. Kroz cijelu Bibliju Bog optužuje ljude da imaju istu takvu krutu šiju; a ona se pokazuje i u nama. Kruti smo i nepopustljivi. Osjetljivi smo i lako nas je povrijediti. Brzo padamo u zavist, nervozu i kritiziranje. Odbacujemo druge i ne opraštamo im. Trudimo se u vlastitoj snazi i pokušavamo vlastitim nastojanjima postići ono što bi trebalo prepustiti Bogu. Povlañujemo sebi samima – a kako to samo često zna odvesti u nečistoću!

8 Jeremija 29:13

26

Sve ovo, i još mnogo toga, proizlazi iz ponosnoga ega u čovjeku. Kada taj ego ne bi bio ondje i kada bismo umjesto njega imali Krista, ne bismo tako reagirali. Prije negoli možemo stupiti na ovu cestu, Bog prvo mora slomiti taj ego krute šije kako bi Krist vladao umjesto njega. Biti slomljen znači ne pozivati se ni na kakva prava ni pred Bogom ni pred ljudima. To ne znači samo predati sva moja prava Njemu, nego i shvatiti da pred Njime uopće nemam nikakvih prava, osim prava na pakao. To znači biti ništa i ne imati ništa vlastito; ni vrijeme, ni novac, ni vlasništvo, ni položaj.

Kako bi slomio našu volju pred Sobom, Bog nas privodi u podnožje križa i ondje nam pokazuje što je prava slomljenost. Vidimo te ranjene ruke i noge, kao i to lice ljubavi okrunjeno trnjem. Vidimo potpunu slomljenost Onoga koji je rekao, "ne moja volja, nego tvoja neka bude,"9 dok je do dna ispijao gorki kalež naših grijeha. Dakle, na putu k slomljenosti valja nam gledati u Njega i shvatiti da ga je naš vlastiti grijeh prikovao na križ. A onda, kad spoznamo ljubav i slomljenost Boga koji je umro za nas, naša će se srca otopiti i željet ćemo za Njega biti slomljeni, i molit ćemo tada.

Gospode dragi, da mi se spasiti od sebe, Da mi se izgubiti u Tebi, Da više ne živim ja, Nego Krist da živi u meni.

Neki su od nas otkrili da Bog najbrže ogovara na molitvu kojom ga pozivamo da nas slomi.

9 Luka 22:42

27

Stalna odluka Ipak, nemojmo se zavaravati da nam je dovoljno jednom

zauvijek biti slomljeni kada budemo prolazili kroz ona vrata. Ta će odluka stalno stajati pred nama. Bog stvara pritisak, ali odluka je još uvijek na nama. Ako nas netko povrijedi ili ocrni, istom možemo odlučiti to prihvatiti kao sredstvo milosti kojim ćemo se još dublje poniziti, ili pak možemo odbiti i ponovo ukrutiti šiju, uz cjelokupno uznemirivanje duha do kojega time nezaobilazno dolazi. Tijekom cijeloga dana naša će slomljenost biti na ispitu, a nema nikakvog smisla pred Bogom glumiti da smo slomljeni, ako se to ne očituje u našim stavovima prema ljudima oko nas. Bog nas skoro uvijek iskušava kroz druge ljude. Za Kršćanina ne postoje nepoznati uzroci. U Božjoj nam se providnosti Njegova volja često otkriva kroz druge ljude i njihovo mnoštvo zahtjeva koje stavljaju pred nas. Nañete li se na području neslomljenosti, jedini je odgovor povratak na Golgotu, k slomljenom Kristu pred vama. Odatle ćete se uvijek vratiti voljni da vas se slomi za Njega.

Dovratnik slomljenih poškropljen je dragocjenom krvlju Gospodina Isusa Krista. Kada krenemo puzati kroz njih, ta će nas krv očistiti od svakoga grijeha, jer ne samo da se moramo sagnuti kako bismo ušli, nego cestom mogu kročiti samo čisti. Možda nikada niste upoznali Isusa kao svojega vlastitoga Spasitelja; možda ga poznajete već godinama, ali u svakom ste slučaju uprljani grijehom, grijehom ponosa, zavisti, odbacivanja, nečistoće, itd. Ako ste ih voljni predati onomu koji ih je sve odnio na križ, tada će vam On došapnuti ono što je jednom već rekao na križu, "Svršeno je," a srce će vam tada biti čišće od snijega.

28

Dar Njegove punine I tako stižemo do ceste. Pruža se pred nama, uski put na

uzbrdici, okupan svjetlošću, i vodi u nebeski Jeruzalem. Padine sa svake strane ceste gube se u gustoj tami. Zapravo, mrak seže do samoga ruba ceste, ali sama cesta je sva u svjetlosti. Iza nas je križ. Više nije mračan i prijeteći, nego ozareno blješti. Više na njemu ne vidimo razapetog Isusa, jer on sada hoda ovom cestom kojom se prelijeva život uskrsnuća. U rukama nosi vrč pun vode života. Prilazi nam i traži od nas da ispružimo srca prema Njemu, kao da mu predajemo prazne čaše, jer takva su naša srca. On gleda unutra - a to može biti bolno iskustvo - i kada vidi da smo dopustili da nam Njegova krv očisti srce, tada On to srce ispuni vodom života.

I tako nastavljamo dalje putom, radujući se i slaveći Boga, prepuni Njegovoga novoga života. To je prava probuda, kada smo vi i ja stalno puni Duha Svetoga, kada ljubimo druge ljude i brinemo za njihovo spasenje. Nema borbe, nema čekanja; jednostavno Njemu predajemo svaki grijeh kako bi ga očistio Svojom dragocjenom krvlju, i iz Njegovih ruku prihvaćamo besplatni dar Njegove punine, i potom mu dopuštamo da djeluje kroz nas. Dok hodamo dalje s Njime, On će uvijek biti tu i puniti nam čaše kako bi se iz njih i dalje na druge prelijevala voda života.

Dakle, ostatak našega kršćanskoga života sastoji se jednostavno od hodanja tom cestom, dok nam se srca prelijevaju, dok bez prestanka priginjemo vrat pred Njegovom voljom, stalno se uzdamo u moć Njegove krvi da nas očisti, i živimo u potpunom jedinstvu s Isusom. Nema u vezi toga života ničega spektakularnog, nikakvih emocionalnih iskustava za kojima valja težiti i očekivati ih. Radi se o jednostavnom življenju života kakvim je

29

Gospodin naumio da živimo, iz dana u dan. To je istinska svetost.

Izvan ceste Ali moguće je da povremeno kliznemo s ceste, a to se

ponekad i dogaña, jer je put uzak. Dovoljan je samo jedan korak ustranu i već smo skrenuli i nalazimo se u tami. Do toga uvijek dolazi zbog nekakvog neposluha ili nespremnosti da budemo slabi kako bi Bog sve obavio. Sotona je uvijek negdje uz cestu, viče na nas, ali nas ne može dodirnuti. Ali mi sami možemo svojevoljno popustiti pred njegovim glasom. To je početak grijeha i odvajanja od Isusa.

Ponekad ukrutimo stav prema drugim ljudima, ponekad prema samome Bogu. Ponekad nas preplavi zavist ili osjećaj odbojnosti prema nekomu. Ponekad smo napeti i uzrujani, umjesto da se odmaramo u Njemu. Istom se tada nañemo na drugoj strani ograde, jer ništa nečisto ne može hoditi tom cestom. Naša se čaša zaprlja, iz nje se prestaje prelijevati voda života, a mi gubimo mir s Bogom. Ne vratimo li se odmah na cestu, odlutat ćemo dalje od nje. Moramo se vratiti. Ali kako? Prvo što valja uraditi je zatražiti od Boga da nam pokaže što nas je potaklo da skrenemo s ceste. On će to i uraditi, iako je ponekad potrebno dosta vremena da uistinu shvatimo što nam pokazuje. Možda nas je netko iznervirao pa smo bili uzrujani. Bog želi da shvatimo da ono što je druga osoba uradila nije važno, važna je naša reakcija. Da smo slomljeni, ne bismo se uzrujali. I dok tako s čežnjom gledamo natrag na cestu, ponovo vidimo Gospodina Isusa, i shvaćamo koliko je odbojno uzrujavati se, i da je Isus umro kako bi nas spasio od uzrujavanja. Dok se na koljenima i rukama vraćamo na cestu, ponovo dolazimo k Njemu i k

30

Njegovoj krvi da nas očisti. Isus nas ondje čeka i želi ispuniti našu čašu kako bi se iz nje ponovo prelijevala voda života. Haleluja!

Ponovo pronaći put Gdje god da skrenemo s ceste, uvijek će nas dozivati da

se vratimo natrag i da ponovo budemo slomljeni, a Njegova će krv uvijek biti tu da nas očisti. To je velika tajna koju krije cesta - znati kako postupiti s grijehom kada do njega doñe. Tajna je uvijek u odnošenju grijeha pred križ, prepoznavanju njegove težine, ispovijedanju grijeha Bogu i njegovome trajnom otpisivanju kroz djelovanje dragocjene Isusove krvi.

Stoga će istinski test hodanja cestom biti pitanje, "Prelijeva li se vaša čaša?" Vlada li mir Božji vašim srcem? Imamo li ljubavi jedni za druge? Ove su stvari pravi barometar vašega stanja na cesti. Ako stanje nije zadovoljavajuće, to znači da se grijeh negdje ušuljao - u vidu samosažaljenja, samoispunjenja, samozadovoljstva mislima i djelima, osjetljivosti, obrambenoga stava, nastojanja u vlastitoj snazi, usredotočenosti na sebe, stidljivosti, distanciranosti, briganja, straha i sličnog.

Naš hod s drugima Važna stvar u vezi ceste, koju još nismo spomenuli, je

da tim putem ne idemo sami. I drugi zajedno s nama idu ovuda. Naravno, tu je Gospodin Isus Krist, ali tu su i drugi ljudi, a pravilo putovanja je da je zajedništvo s njima jednako važno kao i zajedništvo s Isusom. Zapravo, ta su dva zajedništva intimno povezana.

Naša veza s bližnjima i naša veza s Bogom tako su povezane da jednu od njih ne možemo poremetiti a da istovremeno ne poremetimo i drugu. Sve što se postavi

31

izmeñu nas i drugih ljudi, kao na primjer nestrpljenje, odbacivanje ili zavist, ujedno se ispriječi i izmeñu nas i Boga. Te su prepreke ponekad samo velovi - velovi kroz koje još uvijek donekle možemo vidjeti. Ali, ako ih što prije ne uklonimo, oni s vremenom postaju debeli i neprobojni poput prekrivača a potom i poput zidova, čime se odvajamo i od Boga i od bližnjih, i zatvaramo se u sebe. Jasno je zašto ove dvije veze moraju biti tako isprepletene. "Bog je ljubav," a u trenutku kada ne ljubimo druge ljude, mi sebe lišavamo zajedništva s Bogom – jer Bog njih ljubi čak i kada mi to nismo u stanju uraditi.

Ali povrh svega toga, učinak je takvih grijeha uvijek hod u tami10 - odnosno prikrivanje onoga što uistinu jesmo ili što stvarno osjećamo. To je biblijsko značenje tame, jer dok svjetlost razotkriva, tama prikriva. Prvi je plod grijeha uvijek skrivanje, s ishodom da se pretvaramo, nosimo maske i nismo iskreni ni s Bogom ni sa ljudima. Naravno, ni Bog ni čovjek ne mogu biti u zajedništvu s nestvarnom osobom.

Povratak u zajedništvo s Gospodinom Isusom vratit će nas i u zajedništvo s drugim ljudima. Sav nedostatak ljubavi mora se prepoznati kao grijeh, i kao takav i ispovjediti, kako bi ga mogla prekriti Kristova krv - a onda se može dovesti u pravi odnos s drugima. Kada na ovaj način doñemo natrag Gospodinu Isusu, osjetit ćemo kako nam Njegova ljubav za druge ispunjava srce i kako ju želimo iskazati kroz postupke prema njima. Tada ćemo ponovo doživjeti zajedništvo.

10 1 Ivanova 2:9-11

32

To je, dakle, život na cesti. Nije to nikakva nova zapanjujuća doktrina. Nije to neka nova propovijed. Zapravo ovo uopće nije posebno čudna misao. To je jednostavno život iz dana u dan, kroz koje god situacije nas Gospodin provede. Ovo ne proturječi ničemu što smo možda pročitali ili čuli vezano za kršćanski način života. Ovime se jednostavno slikovitim jezikom iskazuju velike istine posvećivanja. Početi danas s ovakvim životom znači započeti probudu. Stalno življenje na ovaj način znači stalno probuñenje. Probuda smo vi i ja dok hodimo tom cestom u potpunom jedinstvu s Gospodinom Isusom i jedni s drugima, dok nam se čaše stalno čiste i prelijevaju životom i ljubavlju Božjom.

Dok čitam 35 poglavlje proroka Izaije, vidim da je cesta svetosti čudesan put za život. Bog obećava da će radost i veselje pratiti one koji idu tim putem, a "pobjeći će bol i jauci." Želim ići tom cestom i vidjeti da je taj ulaz preda mnom. Sve što moram uraditi je prignuti krutu šiju i poniziti se pred Bogom i drugima, i popet ću se putom do te ceste.

Molitva : Bože, ne dopusti da mi ponos i samopravednost

zapriječe put k Cesti svetosti. Odlučujem se svojevoljno poniziti, molim Te pomogni mi da ostanem na ovome putu. Amen.

Osobne zabilješke: ________________________________________________ ________________________________________________ ________________________________________________ ________________________________________________

33

5. Grlica i janje Život u pobjedi i učinkovito evangeliziranje nisu

rezultati napornoga rada i poboljšane osobnosti, nego su jednostavno plodovi Duha Svetoga. Nismo pozvani stvarati plodove duha, nego ih samo trebamo rañati. Plodovi su Božji a ne naši. Ništa nije važnije od stalne ispunjenosti Duhom Svetim, ili, da se držimo postojeće metafore, ništa nije važnije negoli da se stabla Jahvina napajaju hranom - odnosno, da ih On napaja.11

Kako se ovo odnosi na nas lijepo prikazuje zapis u prvom poglavlju Ivanovog evanñelja, u priči o tomu kako se Duh Sveti spustio na Gospodina Isusa kod Njegovoga krštenja. Ivan Krstitelj vidio je kako mu Isus prilazi, i za Njega je rekao, "Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!" Potom, kada ga je krstio, vidje kako se nebesa otvaraju i Duh Božji silazi poput grlice i spušta se na Njega.

Božja poniznost Kakvu li samo snažnu sliku ovdje imamo pred sobom -

Grlica silazi i spušta se na Janje! Janje i grlica svakako su meñu najnježnijim Božjim stvorenjima. Janje govori o poniznosti i krotkosti, a grlica o miru (ima li tako umirujućeg zvuka kao što je gukanje grlice za ljetnoga dana?) Ne govori li nam to da je u samome Božjemu srcu poniznost? Kada se vječni Bog odlučio prikazati u vlastitomu Sinu, dao mu je ime Janjeta.

Kada je bilo nužno da Duh Sveti doñe u svijet, prikazao se u vidu grlice. Zar stoga nije očigledno zašto se moramo poniziti kako bismo hodali s Bogom - i to ne zato što je Bog

11 Psalam 104:16

34

tako velik, a mi tako maleni, pa je prikladno biti ponizan, nego zato što je sam Bog kakvoga vidimo u Isusu blaga i ponizna srca.

Glavna lekcija koju nam ovdje valja naučiti je da je Duh Sveti kao grlica mogao sići i zadržati se na Gospodinu Isusu samo zato što je On bio Janje. Da je Gospodin Isus bio drugačiji od janjeta - da nije bio ponizan, podložan i da nije predao Sebe - grlica se nikada ne bi mogla zadržati na Njemu. Tako plaha i nježna, grlica bi se preplašila da Gospodin Isus nije bio blaga i ponizna srca.

To nam govori kakvi i sami moramo biti kako bi se taj isti Sveti Duh spustio na nas i ostao na nama. Grlica može ostati uz nas jedino ako smo voljni biti poput janjeta. Potpuno je nemoguće da Duh počiva na nama dok je naš ego neslomljen!

Plod neslomljenoga ega je izravno oprečan blagosti grlice. Pročitajte još jednom poslanicu Galaćanima 5, vezano za deveterostruki dar Duha (ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost), čime nas grlica želi ispuniti! Potom sve to usporedite s ružnim djelima tijela (što je novozavjetni naziv za neslomljeni ego) u tom istome poglavlju. Suprotnost je jednaka suprotnosti nježne grlice i vuka koji reži!

Stav Janjeta12 Jasno je, dakle, da će se Duh Sveti spustiti na nas i ostati

uz nas samo ako smo voljni biti poput janjeta svakoga puta kada nam On ukaže na grijeh! Ništa nas toliko ne stavlja

12 Podnaslove koji se u ovome odlomku odnose na obilježja Janjeta dugujem govoru kojega je održao moj prijatelj Marshall Shallis iz Engleske.

35

tamo gdje nam je mjesto kao kada gledamo Janje koje radi nas ide na Golgotu i kada shvatimo kako nismo htjeli to isto uraditi za Njega.

Za trenutak o Njemu razmišljajte kao o Janjetu. On je bio pravo Janje. Janje je jedno od najjednostavnijih Božjih stvorenja. Ne kuje planove kako bi sebi pomoglo - živi u potpunoj jednostavnosti i bespomoćnosti. Isus je radi nas postao skoro ništa, i postao je jednostavno Janje. Nije imao vlastitu snagu ili vlastitu mudrost, nije smišljao planove kako bi se nekako izvukao iz teške situacije, jednostavno se bez prestanka oslanjao na Oca. "Sin ne može sam od sebe činiti ništa, doli što vidi da čini Otac; što on čini, to jednako i Sin čini".13 Ali, kako smo pak mi samo komplicirani! Kako samo umujemo i stvaramo kompleksne planove ne bismo li sami sebi pomogli i izvukli se iz nevolje! Koliko smo samo vlastitoga truda uložili kako bismo živjeli kršćanskim životom i obavljali Božje poslove kao da smo netko i nešto i kao da smo u stanju nešto postići! Grlica je jednostavno morala pobjeći (barem po pitanju svjesnoga blagoslova nazočnosti uz nas), jer nismo htjeli biti jednostavna janjad.

Lišenost A potom je bio i ostriženo Janje, voljan da uklone od

Njega sva prava, reputaciju, kao i sva ljudska prava koja su mu pripadala, baš kao što se s janjeta striže vuna. Nije se opirao, jer janje se nikada ne opire. Kada su ga radi nas vrijeñali, nije uzvraćao. Dok je podnosio patnje, nije prijetio. Nikada nije rekao, "Ne možete ovako sa mnom! Zar ne znate da sam ja Sin Božji?" Ali, koliko smo samo

13 Ivan 5:19

36

puta mi bili nespremni prihvatiti lišavanje vlastitih prava! Nismo bili voljni radi Njega izgubiti nešto što nam pripada. Takoñer smo ustrajali na tomu da nas se tretira s poštovanjem sukladnim našemu položaju. Opirali smo se i borili. Grlica je morala pobjeći od nas jer nismo bili voljni biti jaganjci, i ostali smo grubi, bez mira i ljubavi.

On nije odgovarao A bio je i tiho Janje. "K'o jagnje na klanje odvedoše ga;

k'o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih."14 Vidimo da pred uvredama i lažima drugih ljudi nije odgovarao. Nije se branio niti je objašnjavao. Ali mi smo pak sve osim tihi kada drugi kažu nešto ružno ili neistinito o nama. Glasovi nam se snažno čuju kada se branimo i opravdavamo, a u njima ponekad zvoni i bijes. Smišljali smo sebi isprike umjesto da iskreno priznamo da smo u krivu. U takvim je situacijama grlica uvijek morala pobjeći od nas i povući Svoj mir i blagoslov sa sobom, jer nismo htjeli biti tiha janjad.

Opraštanje Bio je takoñer i besprijekorno Janje. Ne samo da mu se

ni jedna riječ nije omakla s usana, nego ni u Njegovu srcu nije bilo drugoga doli ljubavi prema onima koji su ga razapeli na križ. Nije ih mrzio, nije im to uzeo za zlo, nije ostao ogorčen prema njima. Čak i dok su mu zabijali čavle kroz ruke, šaputao je, "Opraštam ti," i tražio je od Oca da im oprosti. Bio je voljan ponizno patiti zbog nas. Ali, koliko smo mi samo gorčine i antipatije držali u srcu - prema drugim ljudima, i zbog daleko manjih stvari od onoga što su uradili Isusu. Svaka je takva reakcija ostavila 14 Izaija 53:7

37

mrlju na našemu srcu, a grlica je morala odletjeti jer nismo bili voljni za Isusa podnositi i oprostiti.

Vrati se, Grlice! Ovo su, dakle, djela i stavovi koji udaljuju Duha

Svetoga iz našega života, barem po pitanju izravnoga blagoslova, a ujedno su to sve grijesi. Jedino grijeh sprječava probudu u Njegovoj crkvi. Naše najvažnije pitanje je, "Kako vratiti Grlicu u naš život, zajedno s milošću i silom Duha Svetoga?" Odgovor je ponovo jednostavan, "Janje Božje," jer On nije samo krotko, ostriženo, tiho i besprijekorno janje, nego je iznad sveg ostaloga Janje žrtvovano u zamjenu za naše grijehe.

Za Židove je janje koje se prinosilo Bogu uvijek bilo žrtva za grijehe. Njegova krotkost i podložnost bile su čista slučajnost u odnosu na njegovu glavnu ulogu, a to je da ga se ima zaklati za otkupljenje grijeha, i njegovom krvlju poškropiti oltar. Poniznost Gospodina Isusa kada je postao Janje za naše grijehe bila je nužna jer je jedino na križu mogao postati zamjenom za naše grijehe, žrtvom koja će nam na križ grijehe odnijeti na vlastitomu tijelu, kako bi moglo doći do oproštenja tih grijeha i čišćenja mrlja koje su prouzrokovali, kada se pokajemo. Uz to, Bog nas želi odvesti natrag do križa i pokazati nam kako grijesi ranjavaju i vrijeñaju Janje. Jedna poznata pjesma pita jesmo li bili ondje kada su razapeli Gospodina? Odgovor je, "Da, bili smo ondje." Svojom nespremnošću da budemo slomljeni, pokazujemo da smo dio one iste gomile koja ga je ubila na Golgoti. A naš je krotki Jaganjac bio voljan proći kroz to, za njih i za nas, kako bi nas oprao dragocjenom krvlju koja donosi oproštenje i čisti grijehe, kada se napokon pokajemo. Neka nam ova uzvišena misao

38

slomi ponosna srca i dovede ih do pokajanja! Jer tek kada slomljeni vidimo vlastite grijehe u Isusovome srcu i želimo se pokajati radi njih i popraviti oštećeno, tek nas tada krv Janjeta čisti od njih, a Grlica se vraća u naše srce s mirom i blagoslovom.

Ponizio se sve do jasala, Pa čak i do križa na Golgoti; Ali ja, tako ponosan, voljan nisam Njegovim poniznim učenikom biti.

On je volju podčinio Ocu, I odlučio ostati u svjetlosti; Ali meni su draži opiranje i borba I trud u vlastitoj pravednosti.

Gospodine, slomi me, pa me očisti i ispuni I da ostanem u Tebi zadrži me, Da se zajedništvo ne prekida, I da se u meni sveti Tvoje ime. Jedan vrlo predani afrički Kršćanin jednom je zajednici

ispričao kako se na putu do crkve uspinjao uz obronak i odjednom začuo korake iza sebe. Vidio je čovjeka kako uzbrdo tegli veoma teško breme na leñima. Sažalio se nad njime obratio mu se. Potom je zamijetio da su mu ruke izranjane i odjednom je shvatio da je to sam Isus. Reče mu tada, "Gospodine, nosiš li ti to grijehe svijeta uzbrdo?" Gospodin Isus mu nato odvrati, "Nisu to grijesi svijeta, to su samo tvoji grijesi!" Dok je taj afrički brat iznosio ovu viziju koju mu je Bog netom bio dao, srca ljudi, kao i njegovo, bila su slomljena kada su vidjeli vlastite grijehe na Križu.

39

I naša se srca moraju slomiti, i tek tada bit ćemo voljni ispovjediti grijehe, ispričati se, izmiriti, kao i popraviti nastalu štetu, što je sve posljedica istinskoga pokajanja za grijeh. A onda, nakon što smo se bili voljni poniziti, kao što se i Gospodin ponizio, Grlica će nam se vratiti.

Vrati se, nebeska grlice, vrati se, Slatki nositelju mira našeg! Mrski su mi grijesi koji te žaloste, I koji te iz mojih grudi otjeraše. Pod vlašću Grlice Još nešto. Grlica je simbol mira, što nam govori da će

znak prisutnosti Duha i punine biti mir ako nas je oprala krv Kristova i ako ponizno idemo s Janjetom. To je uistinu krajnji ispit našega hoda. "I mir Kristov neka upravlja srcima vašim."15 Ako Grlica u bilo kojemu trenutku prestane pjevati u našemu srcu, ako naš mir nestane, to može biti jedino radi grijeha. Na neki smo se način sigurno odijelili od Janjetove poniznosti, i moramo od boga zatražiti da nam pokaže gdje i kako. Kada se pokajemo i taj grijeh iznesemo pred križ, Grlica će se vratiti na mjesto koje joj pripada u našemu srcu, a mi ćemo ponovo biti u miru s Bogom. Na taj ćemo način doživjet stalnu prisutnost Duha, koji je dostupan čak i posrnulim ljudima putem neposrednog i stalnog djelovanja dragocjene krvi Isusove.

Nećemo li od današnjega dana dopustiti da našim životom upravlja nebeska Grlica, mir Božji, i dopustiti Njemu da bude sudac cijelo vrijeme? Ako tako postupimo, zaputit ćemo se putem stalnoga osvjedočivanja o grijehu, i 15 Kološanima 3:15

40

putem velike poniznosti. Ipak, na taj ćemo način postići sklad s Janjetom Božjim, i spoznat ćemo jedinu pobjedu koja uistinu nešto vrijedi - pobjedu nad samima sobom.

Razmislite U Poslanici Galaćanima se plodovi moje grešne naravi

navode kao: "bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo,

vračanje, neprijateljstva, svaña, ljubomora, srdžba, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično."

Ali, živim li tako da mir Božji vlada u mojemu srcu, tada ću donositi plodove Duha, koji su: "ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost."

Koji od ta dva popisa mene najbolje opisuje, i to ne samo kako se ponašam kad sam okružen drugim ljudima, nego i u mojim najintimnijim mislima?

Hvala Bogu da je Isus Janje žrtvovano za naše grijehe! Kada god se neki od plodova grešne prirode pokuša

ušuljati u moj život, Bog mi to može i želi oprostiti preko Isusove žrtve.

Osobne zabilješke ________________________________________________ ________________________________________________ ________________________________________________ ________________________________________________ ________________________________________________ ________________________________________________

41

6. Probuda u vlastitom domu

Prije tisuća i tisuća godina, u najljepšem vrtu na svijetu, živjeli su čovjek i žena. Stvoreni na sliku i priliku svojega Stvoritelja, živjeli su isključivo kako bi Njega otkrivali svim Njegovim stvorenjima, kao i jedno drugom, proslavljajući ga tako u svakome trenutku dana. Svoj su položaj prihvatili ponizno - u vidu potpune podložnosti i prihvaćanja Njegove volje. Kako su se stalno podlagali Njegovoj volji, kako su živjeli za Njega a ne za sebe, bili su takoñer potpuno podložni jedno drugom. Stoga je u tom prvome domu na svijetu, u tom prekrasnom vrtu, vladao potpuni sklad, ljubav i jedinstvo, ne samo s Bogom, nego i meñu njima samima.

A onda je jednoga dana taj sklad narušen, jer se zmija prikrala u taj dom u čijemu je središtu bio Bog, a s njome je ušao i grijeh. A pošto su izgubili mir i zajedništvo s Bogom, izgubili su ga i jedno s drugim. Više nisu živjeli za Boga, niti jedno za drugo - otad je svatko od njih živio samo za sebe. Postali su sami sebi bogovima. Umjesto mira, sklada, ljubavi i jedinstva, sada je tu vladalo neslaganje i mržnja - jednom riječju, GRIJEH!

Probuda počinje u vlastitom domu Prvi je grijeh ušao upravo u dom. Možda upravo u

vlastitome domu griješimo više negoli igdje drugdje, i upravo u taj dom probuñenje mora doći prije negoli doñe igdje drugdje. Probuda je očajnički potrebna u crkvi, u državi i u svijetu, ali probuñena crkva bez probude u domovima bila bi čisto licemjerje. To je mjesto u kojemu je probuda najteža, i u kojemu je najzahtjevnija, ali je tu takoñer i najpotrebnija.

42

Prije negoli nastavimo, podsjetimo se ponovo što probuñenje zapravo jest. To jednostavno znači novi život u srcu u kojemu je duhovni život presušio - ali ne i novi život nastojanja u vlastitoj snazi, niti novi život aktivnosti koju sami potičemo. To nije čovjekov, nego Božji život. To je Isusov život koji nas ispunja i protječe kroz nas. Taj se život pokazuje kroz zajedništvo i jedinstvo s onima s kojima živimo - tako da izmeñu nas i Boga ne stoji ništa, kao ni izmeñu nas i drugih ljudi. Do probude prije svega mora doći u vlastitome domu.

Ipak, iskustvo doma kod mnogih od nas koji se nazivamo Kršćanima potpuno je drugačije - uz sitne ljutnje, eksplozije temperamenta, sebičnost i odbacivanje. Čak i kada meñu nama nema ničega konkretnog što valja ispraviti, jednostavno ne postoji ono potpuno jedinstvo i zajedništvo koji bi morali označavati kršćanski zajednički život. Sve ono što se ispriječi izmeñu nas i drugih ljudi, ispriječi se takoñer i izmeñu nas i Boga, i kvari naš odnos s Njime, tako da se iz našega srca ne prelijeva božanski život.

U čemu je onda problem s našim domovima? Kada govorimo o domu, zapravo mislimo na odnos

izmeñu muža i žene, roditelja i djece, braće i sestara, ili izmeñu bilo koga tko spletom različitih okolnosti živi u zajednici.

Prva stvar koja nije u redu kod mnogih obitelji je da zapravo nisu otvoreni jedni prema drugima. Svi mi uglavnom živimo sa spuštenim roletama i navučenim zastorima. Drugi ljudi ne znaju kakvi smo zapravo, a mi to niti ne želimo. Čak ni osobe koje žive u najintimnijem odnosu s nama ne znaju što se uistinu dogaña iznutra – naše poteškoće, bitke, i neuspjesi, niti sve ono od čega nas

43

Gospodin Isus tako često mora čistiti. Ovaj nedostatak otvorenosti i jasnoće uvijek je rezultat grijeha. Prvi učinak prvoga grijeha bio je da su se Adam i Eva od Boga sakrili iza stabala u vrtu. Oni koji su nekoć bili tako otvoreni pred Bogom i meñusobno, sada su se zbog grijeha skrivali pred Njim. A ako su se skrivali pred Bogom, možete biti sigurni da su se uskoro počeli skrivati i jedno pred drugim. U Adamovu srcu sada su bile reakcije i misli koje Eva nikada više nije doznala, a iste su se takve stvari skrivale i u njezinu srcu. Kada nešto skrivamo od Boga, tada to takoñer skrivamo i jedni od drugih.

Iza zida od rezervirane distanciranosti, koji nam služi kao maska, prikrivamo ono što zapravo jesmo. Ponekad se na izuzetno neobične načine skrivamo iza fasade humora. Bojimo se biti ozbiljni jer ne želimo da nam se drugi previše približe i vide kakvi smo zapravo, stoga nastavljamo glumiti i igrati igru. Nismo iskreni jedni s drugima, a nitko ne može biti u zajedništvu s nestvarnom osobom, pa su stoga jedinstvo i usko zajedništvo nemogući unutar takvoga doma. To je ono što Pismo naziva «hodom u tami» - jer tama je sve ono što se skriva.

Nesposobnost za ljubav Druga stvar koja nije u redu unutar naših domova je naša

nesposobnost da uistinu ljubimo jedni druge. Možda ćete na ovo kazati, «Dobro, ali ovo se nikako ne odnosi na naš dom, jer se nitko ne može voljeti više nego što se volimo moj suprug i ja!» Ali, pričekajte samo trenutak! Sve ovisi o onomu što podrazumijevate pod izrazom ljubav. Ljubav nije samo sentimentalni osjećaj, pa čak ni snažna strast. Čuveni nam odlomak iz Korinćana 13 govori što je istinska ljubav, a provjerimo li sami sebe po tim standardima, možda otkrijemo da ipak ne ljubimo jedni druge, te da je

44

naše ponašanje potpuno oprečno – a ljubavi je oprečna mržnja! Promotrimo neke od stvari koje nam govori ovaj odlomak vezano za ljubav.

«Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo» Kakvi smo u vlastitim domovima obzirom na ove

standarde? Tako se često dogaña sa se ponašamo upravo suprotno.

Često smo jedni s drugima vrlo nestrpljivi, pa čak i neugodni kada reagiramo ili odgovaramo.

A koliko tek ljubomore zna biti u nekome domu. Muž i žena znaju biti meñusobno ljubomorni na darove onog drugog, pa čak i na duhovni rast. Roditelji mogu biti ljubomorni na vlastitu djecu, a koliko tek često dolazi do gorke ljubomore izmeñu braće i sestara.

Ljubav takoñer «nije nepristojna,» odnosno, ponaša se uljudno. Što je s time? Ljubaznost je jednostavno ljubav u sitnim stvarima, ali upravo se o sitne stvari spotičemo. Mislimo da se barem kod kuće možemo malo «opustiti.»

Kako smo samo često ponosni! Ponos se iskazuje na raznorazne načine. Mislimo da baš mi znamo najbolje. Želimo da bude po našem, gnjavimo druge ili im nareñujemo, a sve to pak dovodi do tendencije da ih

45

počnemo prezirati. I samim svojim stavom postavljamo sebe iznad drugih. A onda, kada pri dnu srca nekoga preziremo, tada tu osobu krivimo za sve – i još uvijek govorimo da ljubimo druge.

A što je s nesebičnošću? Više puta svakoga dana vlastite želje i interese stavljamo ispred tuñih.

A kako nas je tek lako «razdražiti!» Koliko nam malo treba da nas kod druge osobe nešto počne iritirati! Koliko samo često sebi dopuštamo ružnu misao i osjećaj odbojnosti zbog nečega što je druga osoba uradila, ili pak nečega što nije uradila! A ipak tvrdimo da u našemu domu ne nedostaje ljubavi. Sve se ove stvari dogañaju svakodnevno, a mi im ne poklanjamo pažnju. Sve su one oprečne ljubavi, a ljubavi je oprečna mržnja.

Nestrpljivost je mržnja. Zavist je mržnja. Uobraženost i samovolja su mržnja, baš kao i sebičnost, razdražljivost i ogorčenost! A mržnja je GRIJEH. «Tko veli da je u svjetlosti, a mrzi brata svojega, u tami je sve do sada»16

Zbog svega toga dolazi do zategnutih odnosa, izoliranosti i nesuglasica, a zajedništvo s Bogom i drugima time postaje nemoguće.

Jedini izlaz Postavlja nam se pitanje, Želimo li novi život i probudu u

svojim domovima? Moramo preispitati vlastita srca. Jesmo li spremni nastaviti u ovome stanju, ili smo uistinu gladni novoga života, Njegovoga života, u svojemu domu? Ukoliko nismo uistinu gladni nećemo biti u stanju poduzeti potrebne korake. Prvi je korak grijeh nazvati grijehom (i to

16 1 Ivanova 2:9

46

naš vlastiti grijeh, a ne nečiji drugi), i otići s tim grijehom do Križa te se pouzdati da će nas Gospodin Isus od njega očistiti u tom istom trenutku. Kada padnemo na koljena pred Križem, tada će nam se Njegova nesebična ljubav za druge, Njegova strpljivost i tolerancija početi ulijevati u srce. Njegova nas dragocjena krv čisti od stavova bez ljubavi i zlovolje, a Duh Sveti nas ispunjava samom Isusovom naravi. Trinaesto poglavlje prve poslanice Korinćanima prava je Kristova narav koja nam se daje na dar, jer Njegova narav jest naša ako je On naš. Ovaj dar možemo primiti svakoga puta kada grijeh i nedostatak ljubavi počnu prodirati u naš život, jer nam je ovaj izvor krvi koja čisti dostupan u bilo kojem trenutku.

Sve će nas ovo jasno potaknuti da u vlastitome domu hodimo putem Križa. Stalno ćemo uviñati mjesta na kojima nam se valja odreći vlastiti prava, kao što se Isus odrekao Svojih prava radi nas. Morat ćemo uvidjeti da našu oštru reakciju prema tuñoj sebičnosti i ponosu uzrokuje upravo naša vlastita sebičnost i ponos, a sebičnost i ponos nisu spremni na žrtvovanje. Morat ćemo prihvatiti stavove i postupke drugih ljudi kao Božju volju za nas, i krotko se podložiti. Ovo ne znači da moramo prihvatiti sebičnost drugih ljudi kao Božju volju za njih – daleko od toga – nego samo kao Božju volju za nas. Što se tiče drugih ljudi, Bog će nas vrlo vjerojatno htjeti upotrijebiti kako bismo im pomogli da sagledaju vlastitu potrebu, ako smo uistinu slomljeni. Ako smo roditelji, tada ćemo dijete svakako morati često ispravljati čvrstim stavom. Ali to ne smije biti iz sebičnih razloga, nego isključivo iz ljubavi prema drugima i želje za njihovim dobrom. Svoju vlastitu dobrobit i prava morat ćemo stalno žrtvovati. Samo će nas tako ljubav Gospodina Isusa moći ispuniti i izraziti se kroz nas.

47

Kada budemo slomljeni na Golgoti, moramo biti spremni ispraviti poremećene odnose s drugim ljudima – ponekad i s vlastitom djecom. U tomu se vrlo često sastoji ispit naše slomljenosti. Slomljenost je oprečna tvrdoći. Tvrdoća govori, «Sve je to tvoja krivnja!» Slomljenost pak govori, «Moja je krivnja!» Kako će se samo promijeniti atmosfera u našemu domu kada ukućani začuju naše priznanje, «Kriv sam!» Zapamtimo da kod Križa ima prostora samo za jednu po jednu osobu. Ne možemo kazati, «Pogriješio sam, ali i ti! I ti moraš doći ovamo!» Ne. Moramo otići sami, i kazati, «Pogriješio sam!» Bog će na drugima raditi više putem naše slomljenosti negoli putem bilo čega što bismo mogli uraditi ili kazati. Ipak, možda budemo morali čekati na to – možda čak i vrlo dugo vremena. Ali zbog toga moramo samo još bolje shvatiti Božji stav, jer, kako je to netko rekao, «I Bog je morao dugo čekati još od Njegovoga djela izmirenja s ljudima prije dvije tisuće godina, iako s Njegova strane nije bilo nikakve krivice.» Ali Bog će svakako odgovoriti na našu molitvu i dovesti i drugu osobu do Golgote. I tamo ćemo biti jedno; tamo će se srušiti sve prepreke izmeñu nas; tamo ćemo moći hoditi u svjetlosti; istinski razvidni s Isusom i jedni s drugima, pa stoga možemo biti u zajedništvu jedino pred Isusovim nogama, tamo gdje se grijeh čisti.

U 1 Korinćanima 13 ljubav se opisuje onako kako ju Bog vidi i kako ju je Isus pokazao. Opisuje li to takoñer i moj odnos unutar vlastitoga doma? Jesam li strpljiv, dobrostiv, tražim li svoje i jesam li nepristojan? Kada sam kod kuće, okružen onima koji me najbolje poznaju, najvjerojatnije je da će se pokazati kakav sam uistinu iznutra. Ako počinjem doživljavati osobnu obnovu, tada će se to najviše osjetiti kod kuće.

48

Želim li probudu tako žarko da sam se u stanju poniziti pred vlastitom obitelji? Jesam li spreman tražiti oproštenje ako sam nestrpljiv, nepristojan ili sebičan? Jesam li spreman zatražiti od članova obitelji da me drže za riječ vezano za Božje visoke standarde ljubavi?

Osobne zabilješke ________________________________________________ ________________________________________________ ________________________________________________ ________________________________________________ ________________________________________________ ________________________________________________

Molitva:

Oče moj, život slomljenosti i poniznosti vjerojatno je najteže prihvatiti u vlastitom domu. Nije mi uvijek lako biti ponizan i pun ljubavi u krugu obitelji. Pomozi mi da prihvatim Tvoj put za mene, posebno s mojom obitelji. Amen.

49

7. Trun i greda

Nešto je u oku našega prijatelja! Iako je to samo neka sitna čestica – ono što Isus naziva trunom – kako to samo boli, i koliko je samo bespomoćan naš prijatelj sve dok se taj trun ne ukloni! Kao prijatelji, svakako imamo dužnost pomoći i uraditi sve što je u našoj moći kako bismo uklonili smetnju. I kako nam je prijatelj samo zahvalan ako u tomu uspijemo! I mi bismo bili jednako tako zahvalni da on nama uradi to isto.

U svjetlu tih činjenica, izgleda jasno da istinska poruka dobro poznatog odlomka o trunu i gredi, Matej 7:3-5, nije zabrana da uopće pokušamo ukloniti nešto što ne valja kod druge osobe, nego upravo obrnuto: da tu uslugu po svaku cijenu imamo raditi jedni drugima. Istina je da ta priča prvi naglasak stavlja na osudu svakog osuñivanja s naše strane, ali kada se time pravilno obračunamo, odlomak završava riječima, «…pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova.» Prema Novome Zavjetu, imamo toliko brinuti jedni za druge da moramo biti spremni dati sve od sebe kako bismo bližnjima iz oka izvadili trun koji im muti vid i sprječava da budu blagoslovljeni. Govori nam se da opominjemo i ohrabrujemo jedni druge, da peremo jedni drugima noge, i da se meñusobno potičemo na ljubav i dobra djela. Kada nam se ljubav Isusova ulije u srce, učinit će da poželimo jedni drugima pomagati na ovaj način.

Kakav bismo blagoslov mogli biti za druge kada bismo bili voljni druge ponizno izazivati na promjenu, onako kako to Bog nalaže. Jedan ponizni Švicarac poznat kao Nicolas Baselski, član udruge Prijatelja Božjih, prešao je preko planine i stigao u Strassbourg. Tamo je ušao u crkvu dr. Taulera, popularnog propovjednika iz toga grada. Ondje je

50

Dr. Tauleru postavio izazov. «Prije negoli možete izvesti najveća djela za Boga, za svijet, i za ovaj grad, morate umrijeti – umrijeti sebi, svojim darovima, svojoj popularnosti, pa čak i vlastitoj dobroti. Kada shvatite puno značenje križa, imat ćete novu silu i kod Boga i kod ljudi.» Taj ponizni izazov kojega mu je postavio nepoznati Kršćanin izmijenio je život Dr. Taulera. Uistinu je naučio kako umrijeti, a kao rezultat toga Bog ga je uvelike upotrijebio za pripremanje puta Lutheru i Reformaciji. U ovome odlomku iz Evanñelja po Mateju Gospodin Isus nam govori kako na ovaj način možemo pomoći jedni drugima.

A što je greda? Kao prvo, Gospodin Isus nam kaže da je posve

nemoguće pokušavati iz oka druge osobe izvaditi sićušnu česticu, dok nama istovremeno u oku stoji podulja greda. U ovakvom slučaju nemamo nikakvu šansu ukloniti trun iz tuñega oka, jer samim time ni sami ne vidimo jasno, a osim toga, i sam taj pokušaj tada je obično licemjerje.

Svi mi znamo na što Isus cilja kada govori o trunu u oku druge osobe. Radi se o nekakvoj mani za koju smatramo da smo u stanju jasno raspoznati. Može se raditi o nekom postupku protiv nas, ili nekom stavu prema nama. Ali, na što Gospodin Isus misli kada govori o gredi u našemu oku? Osobno smatram da je greda jednostavno naša reakcija bez ljubavi vezano za trun kod druge osobe.

Nema sumnje da kod druge osobe postoje mane, ali i naša reakcija na te mane je pogrešna! Trun kod druge osobe kod nas stvara uvrijeñenost, hladnu reakciju, kritiziranje, ili gorčinu, ili pak ogovaranje, ili čistu zlovolju – što su sve samo varijante temeljnoga zla, nesposobnosti da volimo. A Gospodin Isus kaže da je to daleko gore zlo od onog

51

sićušnog truna (ponekad nesvjesnog) koji je potaknuo cijelu reakciju. U grčkome izvorniku trun se odnosi na sitni iverak drva, dok se greda odnosi na oveći i podulji komad drva za gradnju. Ovom usporedbom Gospodin Isus nam govori da je naša reakcija na manu bližnjega otprilike poput drvene grede naspram sitnoga iverka! Svaki put kada u drugu osobu upremo prstom, govoreći «Ovo je tvoja greška!» tri druga prsta naše ruke usmjeravamo natrag prema sebi. Neka nam se Bog smiluje za sve one trenutke kada smo ovako zgriješili i kada smo u vlastitome licemjerju nastojali rješavati mane drugih ljudi, dok je Bog vidio da u samim našim srcima postoji nešto daleko gore.

Ali nemojmo misliti da je greda zapravo nužno neka nasilna reakcija s naše strane. To može biti i prva naznaka zamjeranja ili prva iskra neke ružne misli, ili prva sitna kritika izrečena bez ljubavi. Kada je tomu tako, time se naša percepcija samo iskrivljuje, i nikada nećemo vidjeti druge onakvima kakvi zapravo jesu dok ih Bog ljubi. Obraćamo li im se dok u srcu nosimo grijeh, tada ćemo ih samo potaknuti da i sami preuzmu sličan kruti stav prema nama, jer takav je zakon meñuljudskih odnosa, da se mjera koju koristimo za prosuñivanje drugih koristi takoñer i za prosuñivanje nas samih.

Odnijeti sve to na Golgotu Izvadi najprije brvno iz oka svojega. Tu moramo početi.

Moramo vlastiti nedostatak ljubavi prema drugima prepoznati kao grijeh. Na koljenima to moramo odnijeti na Golgotu, ondje vidjeti Isusa i uvidjeti koliko je Njega upravo taj grijeh koštao. Pred Njegovim se nogama moramo pokajati i ponovo slomiti. Moramo vjerovati da će Gospodin Isus Svojom dragocjenom krvlju očistiti taj grijeh i ispuniti nas ljubavlju za tu osobu. A On će to uraditi,

52

uvijek to uradi, kada god se pozovemo na Njegovo obećanje. A tada ćemo s pokajničkim stavom vjerojatno morati otići k toj osobi, ispovjediti grijeh koji nam je dotad bio u srcu, kao i ono što se dogodilo kod čišćenja krvlju, ali i zatražiti oproštenje i od dotične osobe. Često se dogaña da nas ljudi oko nas, kao i samo naše srce, uvjeravaju da grijeh kojega ispovijedamo nije ni izbliza tako težak kao što je to slabost one druge osobe – ali ga još uvijek valja ispovjediti. Ali već smo bili na Golgoti, zapravo učimo živjeti u sjeni Golgote, i vidjeli smo ondje vlastiti grijeh, tako da više ne možemo usporeñivati svoje grijehe s tuñima.

A tek nakon što smo poduzeli ove jednostavne korake k pokajanju, možemo vidjeti dovoljno jasno kako bismo izvadili trun iz oka druge osobe, jer je greda iz našega vlastitog oka nestala. U tom će trenutku Bog baciti novo svjetlo na potrebu druge osobe. Tada možda uvidimo da taj trun koji nam je prethodno toliko smetao zapravo uopće ni ne postoji – odnosno da je to bila samo projekcija nečega što je u nama samima. Ili pak možda otkrijemo nešto skriveno ili prikriveno, čega druga osoba uopće nije bila svjesna. U tom slučaju, pod Božjim vodstvom, moramo s ljubavlju i ponizno izazvati tu osobu kako bi se to isto objavilo i njemu ili njoj. A onda će ta osoba biti u stanju odnijeti taj problem ili grijeh na sam izvor, do Križa, i ondje pronaći izbavljenje. U tom će trenutku čovjek biti spremniji prihvatiti naš izazov negoli ikada ranije. Uistinu, ako je ta osoba ponizna, bit će nam zahvalna jer će znati da u našemu srcu ne leži sebični motiv, nego samo ljubav i briga.

Kada nas Bog potiče da pred nekoga postavimo takav izazov, ne smijemo dopustiti da nas strah zaustavlja. Nemojmo se prepirati i dokazivati vlastito uvjerenje.

53

Recimo samo ono što nam je Bog poručio i ostavimo stvar na tomu. Radi se o Božjem djelovanju, a ne našemu, i On će učiniti da ljudi shvate. Potrebno je odreñeno vrijeme da se ponosni i kruti ego svojevoljno slomi. A kada pak netko drugi pred nas postavi takav izazov, nemojmo se braniti ili pokušavati nešto objasniti. Prihvatimo to u tišini, zahvaljujući drugoj osobi, i potom taj problem odnesimo k Bogu i pitajmo Njega za to. Ako je druga osoba bila u pravu, budimo dovoljno ponizni da joj to možemo i kazati, i potom zajedno zahvalimo Bogu. Nema sumnje da svi mi očajnički trebamo jedni druge. Postoje nevidljivi slijepi uglovi u životu svakoga od nas, uglovi koje nikada nećemo sagledati ako nismo spremni prihvatiti Božje ispravljanje kroz druge osobe.

Koliko je vremena prošlo otkad me posljednji put neki drugi Kršćanin s ljubavlju ukorio? A kada sam posljednji put pogreške neke druge osobe prinio Bogu u molitvi? Jesam li se prvo obračunao s vlastitim pogrešnim reakcijama na tu pogrešku i tek potom otišao k bratu ili sestri u želji da pomognem?

Iako je takva otvorenost rijetka, to je ipak način na koji nas upućuje Riječ Božja po pitanju meñusobnih odnosa.

Molitva:

Oče, pomozi mi da uvijek budem svjestan greda koje su u mojemu vlastitome oku, i pomozi mi da ih uklonim. Ali mi takoñer pomozi i da prevladam strah kod obraćanja drugima sa željom da im pomognem pobijediti vlastite pogreške. Daj mi mudrosti i ljubavi da uvijek mogu dobro reagirati na ukor druge osobe, i da mogu biti spreman

54

opomenuti druge u trenutku kojega Ti odrediš, i na Tvoj način. Amen.

Osobne zabilješke: ________________________________________________ ________________________________________________ ________________________________________________ ________________________________________________ ________________________________________________ ________________________________________________

55

8. Jeste li voljni biti sluga?

U Novome Zavjetu ništa nije tako jasno kao činjenica da Gospodin Isus od nas očekuje da se stavimo u ponizni položaj sluge. Nije to samo još jedna dodatna dužnost koju možemo preuzeti na sebe ili pak ostaviti po strani kako nam se hoće. Radi se o samome srcu toga novog odnosa kojega učenik prihvaća naspram Boga i naspram drugih ljudi, s ciljem doživljavanja zajedništva s Kristom i postizanja bilo kakve svetosti u životu. Kada shvatimo poniznost i samozatajnost istinskoga služenja, postaje potpuno jasno da će takvu poziciju biti voljni prihvatiti samo oni koji su voljni živjeti potpuno u sjeni Golgote i ondje promatrati poniznost i slomljenost Gospodina Isusa.

Prije negoli se ovom temom pozabavimo s namjerom da ju osobno primijenimo u vlastitome životu, valja naglasiti tri preliminarne stvari kako bismo bili u stanju shvatiti kako ponizan i kako nizak položaj On želi da prihvatimo.

U Starome Zavjetu spominju se dvije vrste sluga. Postoje sluge najamnici, kojima se isplaćuje zarañena plaća i koji imaju odreñena prava. Ali tu su takoñer i sužnji, odnosno robovi, koji nemaju prava, ne rade za plaću i nemaju pravo žalbe. Hebrejima je bilo zabranjeno imati robove iz vlastitoga naroda. Sužnje su smjeli uzimati samo meñu poganima. Ali kada pogledamo Novi Zavjet, grčka riječ za slugu Gospodina Isusa Krista nije ona riječ koja se koristi za najamnika, nego za sužnja. To znači da smo u položaju u kojemu nemamo prava na žalbu, u kojemu smo u potpunosti vlasništvo našega Gospodina, kojim On može raspolagati kako poželi.

Uz to, kada dobro shvatimo da nam je biti slugama onoga koji je i Sam bio voljan biti slugom, tada ćemo još

56

jasnije razumjeti u kojoj smo poziciji. Slijedeći odlomak iz Pisma otkriva nam zapanjujuću poniznost Gospodina Isusa: «On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe "oplijeni" uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik»17

Lišio se prava i bio voljan prihvatiti volju Očevu i predati se na nemilost ljudi, kako bi služio ljudima i vratio ih k Bogu. A vi i ja moramo biti slugama za Njega koji i dalje ostaje sluga, Njega čiji je stav uvijek ponizan, Njega koji se uvijek ponizi kako bi služio onima koje je stvorio. Kako je, dakle, niska naša istinska pozicija! Sve nam ovo pokazuje što znači biti pod vlašću Gospodina Isusa!

To nas dovodi do slijedećega: naše služenje Gospodinu Isusu mora se izražavati kroz naše služenje bližnjima. Pavao kaže, «Jer ne propovijedamo same sebe, nego Krista Isusa Gospodinom, a sebe slugama vašim poradi Isusa.»18 Poniznost koju imamo pred Gospodinom prosuñuje se prema poniznosti koju imamo u odnosu s drugim ljudima. Ako nismo spremni služiti drugim ljudima na težak i ponizan način, tada to za Njega znači da nismo spremni služiti ni Njemu. Na taj se način ograñujemo od zajedništva s Njime.

Sada smo u prilici sve ovo primijeniti na još osobniji način u vlastitome životu. Bog mi se nedavno obratio kroz biblijski odlomak Luka 17:7-10: «Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: 'Doñi brzo i sjedni za stol?' Neće li mu naprotiv reći: 'Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; 17 Filipljanima 2:6-7 18 2 Korinćanima 4:5

57

potom ćeš ti jesti i piti?' Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je nareñeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je nareñeno, recite: 'Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti'.»

Ja tu vidim pet odlika sužnjeva.

Kao prvo, mora biti voljan prihvatiti teret za teretom bez velikog razmišljanja. Nakon teškog radnog dana u polju, sluga iz usporedbe morao je istom pripremiti gazdi večeru, i čak ju odmah potom i poslužiti – i to sve prije negoli je smio i sam nešto jesti. I sve je to uradio ni ne očekujući nešto drugo. A koliko smo samo mi nespremni za takvo što! Kako samo brzo doñe do mrljanja i gorčine u našim srcima kada se od nas očekuje nešto takvoga. Ali u trenutku kada počnemo mrmljati, ponašamo se kao da imamo nekakva prava, a istinski sužanj ih nema!

Kao drugo, radeći sve ovo, mora biti spreman ne dobiti nikakvu zahvalu za svoj rad. Koliko samo često služimo drugima uz samosažaljenje u srcu, a onda se gorko žalimo da drugi naš trud uzimaju zdravo za gotovo, umjesto da nam zahvale. Ali sužanj mora biti spreman sve to prihvatiti. Najamnik može nešto očekivati, ali pravi sužanj ne.

A kao treće, nakon što je ovako postupio, ne smije druge optuživati za sebičnost. Čitajući ovaj biblijski odlomak nisam mogao a da ne pomislim kako je gazda zapravo sebičan i bezobziran, ali takva optužba ne dolazi od sužnja. On postoji kako bi služio ciljevima svojega gazde, a sebičnost ili bilo što drugo od strane toga gazde nije njegova briga. A što je s nama? Možda smo u stanju dopustiti da nas drugi «prijeñu» a možda smo čak i spremni nešto uraditi a da nam se zbog toga nitko ne zahvali, ali kako li samo u mislima optužujemo druge za sebičnost! Ali

58

nije na sužnju da tako razmišlja, nego mu valja u tuñoj sebičnosti pronaći dodatnu priliku da se poistovjeti sa svojim Gospodinom kao slugom svega što postoji.

Ali postoji i četvrti korak kojega svi mi sami moramo poduzeti. Nema mjesta za ponos ili uzdizanje ega, nego moramo priznati da smo sluge beskorisne, odnosno da sami po sebi nismo uistinu korisni ni Bogu ni ljudima. Moramo uvijek iznova ispovjediti, «Doista znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu.»19 Ako smo se ponijeli kao sužnji, to nije naša zasluga, jer su naša srca po prirodi ponosna i tvrdoglava, nego je to isključivo zasluga Gospodina Isusa koji u nama prebiva i koji nas je učinio voljnima za to.

Posljednji udarac kojim nam valja dotući ego peti je i zadnji po redu. Moramo priznati da djelujući i podnoseći ponizno i krotko, nismo uradili baš ništa više od onoga što nam je dužnost i što se od nas ionako očekuje. Bog je čovjeka napravio prvenstveno da mu bude sužnjem.

Ljudski se grijeh jednostavno sastoji od čovjekovoga odbijanja da Bogu bude sužnjem. Stoga njegovo obnavljanje može biti samo njegov povratak na položaj sužnja. Čovjek ne čini ništa posebno hvalevrijedno kada pristane na taj položaj, jer je stvoren i otkupljen upravo za to.

To je put križa. To je put kojega je za nas utabao Božji ponizni sužanj. Zar da njime onda ne idemo i mi, sužnji toga sužnja? Djeluje li ovakvo spuštanje teško i nedostižno? Budite uvjereni da nam je to jedini put prema gore. To je put kojim je Gospodin Isus došao do prijestolja, a to je

19 Rimljanima 7:18

59

ujedno i put kojim mi stižemo do mjesta duhovne sile, vlasti i plodonosnosti. Oni koji idu ovim putem duše su koje zrače srećom i iz kojih se prelijeva život njihovoga Gospodina. Takvi su uistinu otkrili da će onaj koji se ponizi biti uzvišen, i ta je istina za njih životna kao i za njihovoga Gospodina. Poniznost i pokajanje moraju postati način života. U puninu života nećemo ući pukom odlukom da ćemo u budućnosti biti ponizniji. Prvo se moramo pokajati zbog proteklih stavova i postupaka koji još uvijek žive u nama, u najmanju ruku kroz našu nespremnost da se zbog njih pokajemo. Gospodin Isus nije na Sebe preuzeo narav sluge samo kako bi nam dao primjer, nego da bi mogao na križu umrijeti upravo za te grijehe, kako bi potekao izvor Njegove dragocjene krvi na kojemu se ti grijesi mogu oprati. Ali ta se krv ne može upotrijebiti i za grijehe našega ponosnoga srca sve dokle se ne slomimo kroz pokajanje zbog svega što se već dogodilo i zbog onoga što mi već jesmo. To će značiti da moramo dopustiti da svjetlost Božja obasja svaki djelić našega srca i svaki kutak naših meñuljudskih odnosa.

To znači da ćemo morati uvidjeti kako je zbog grijeha ponosa koje će nam Bog pokazati bilo nužno da Isus siñe s neba i umre na križu kako bi oni bili oprošteni. To će značiti ne samo da moramo tražiti oproštenje od Njega, nego takoñer i od drugih ljudi. Za to će uistinu trebati poniznosti. Ali nakon što puzeći uñemo kroz «vrata slomljenih,» izaći ćemo u svjetlost i slavu puta svetosti i poniznosti.

60

Razmislite

Jasno je da je Božja volja da mu postanem sužnjem. Ako sam ja voljan, tada će mi i On pomoći. Ako to zatražim, On će biti voljan Svojim svjetlom obasjati moje srce i pokazati mi stavove, riječi i djela koji ne odražavaju položaj sluge. Stoga se želim ovako moliti: Oče moj na nebesima, znam da dosad nisam živio kao sužanj. Nisam radio sve ono što si Ti zapovijedao i često sam odbijao služiti druge ljude, pogotovo kada je to izgledalo kao zahtjevan zadatak, ili kada su bili nezahvalni. Molim Te oprosti mi i pomozi mi da budem sužanj; ukaži mi na svaki stav koji nije nalik jednom slugi. Pomozi mi da već danas budem više nalik Isusu, mojemu Gospodinu. Amen.

Osobne zabilješke ________________________________________________ ________________________________________________________________________________________________________________________________________________ ________________________________________________

61

9. Sila krvi Jaganjčeve

Poruka i izazov probude s kojom se mnogi od nas danas suočavaju zapravo su veoma jednostavni. A poruka je ovo, da na svijetu postoji samo jedna stvar koja Kršćanina može spriječiti da hoda u pobjedonosnom zajedništvu s Bogom i da bude ispunjen Duhom Svetim – a to je grijeh u bilo kojem obliku. No takoñer samo jedna stvar na cijelome svijetu Kršćanina može očistiti od grijeha, i time mu donijeti slobodu i pobjedu – a to je sila krvi Gospodina Isusa. Za nas je ipak najvažnije spoznati što krvi Kristovoj daje tu silnu Božju moć nad ljudima, jer ćemo jedino tada shvatiti u kojim uvjetima možemo iskusiti njezinu punu snagu u vlastitome životu.

Koliko samo blagoslova i kakav učinak Pismo pripisuje moći krvi Gospodina Isusa! Silom Njegove krvi izmireni su čovjek i Bog.20 Po krvi Njegovoj opraštaju se grijesi i dobiva vječni život za sve one koji vjeru stavljaju u Gospodina Isusa.21 Po sili Njegove krvi pobijeñen je Sotona.22 Ta krv ima moć stalnoga čišćenja od grijeha za sve nas.23 Silom Njegove krvi možemo se osloboditi tiranije nečiste savjesti i potom služiti Bogu.24 Po beskrajnoj sili te krvi čak i bezvrijedni mogu imati pouzdanje da smiju ući u Svetinju nad svetinjama Božje prisutnosti i živjeti ondje.25

A što toj krvi daje njezinu moć? Kako tu silu možemo potpuno iskusiti u svojemu životu? Prečesto se dogaña da ta dragocjena krv u našemu srcu ne pokazuje moć čišćenja od 20 Kološanima 1:20 21 Kološanima 1:14; Ivan 6:54 22 Otkrivenje 12:11 23 1 Ivanova 1:7 24 Hebrejima 9,14 25 Hebrejima 10,19

62

grijeha, davanja mira, i udjeljivanja života, i prečesto se u Božjoj prisutnosti i zajedništvu ne nalazimo cijeli dan.

Izvor sile Odgovor na prvo pitanje sugerira nam se u jednoj frazi

Knjige Otkrivenja koja krv Kristovu opisuje nježnim izrazom «krv Jaganjčeva.»26 Nije to krv ratnika, nego krv Jaganjca! Drugim riječima, ono što toj dragocjenoj krvi pred Bogom naspram ljudskih grijeha daje takvu silu je stav jaganjca

Onoga koji ju je prolio. Naslov Jaganjca koji se u Pismu tako često daje Gospodinu Isusu prvenstveno opisuje Njegovo djelo – djelo žrtvovanja za naše grijehe. Kada bi Izraelac, nakon što je zgriješio, htio ispraviti odnos s Bogom, morala je pasti krv janjca (ili ponekad kozja krv) i njome je valjalo poškropiti oltar. Isus je božansko ispunjenje svih onih janjaca koje su ljudi žrtvovali – Jaganjac Božji koji na Sebi odnosi grijehe svijeta.27 Ali naslov Jaganjca ima i dublje značenje. Njime se opisuje Njegov karakter.

On je Jaganjac jer je blaga i ponizna srca,28 jer je krotak i ne opire se, i jer stalno podlaže vlastitu volju Očevoj radi blagoslova i spasenja ljudi.29 Bilo tko drugi osim Jaganjca ne bi pristao, i opirao bi se načinu ophoñenja kojega su ljudi pokazali prema Njemu. Ali zbog poslušnosti Ocu,30 i zbog ljubavi prema nama, On je pristao i nije se opirao. Ljudi su mu radili što im se htjelo, a zbog nas je On sve to

26 Otkrivenje 7:14 27 Ivan 1:29 28 Matej 11:29 29 Ivan 6:38 30 Filipljanima 2:8

63

dopuštao. Kada su ga vrijeñali nije uzvraćao. Dok je patio nije im prijetio. Nije branio vlastita prava, nije vraćao udarce, nije mrzio, nije se žalio! Kako je sve to samo oprečno nama! Kada su volja Očeva i zloba ljudska pokazali u pravcu mračne Golgote, Jaganjac je krotko pognuo glavu, pristajući i na to. Bio je to Jaganjac kakvoga je Izaija vidio kada je prorokovao, «K'o jagnje na klanje odvedoše ga; k'o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih.»31 Bičevanje, vrijeñanje, pljuvanje, teško posljednje marširanje do vrha brda, probijanje čavala i podizanje na križ, probijanje Njegova boka i istjecanje krvi! Ništa se od toga ne bi dogodilo da On ujedno nije bio i Jaganjac. A sve to kako bi platio cijenu mojega grijeha! Dakle, vidimo da On nije samo Jaganjac jer je umro na križu, nego je umro na križu jer je Jaganjac.

Neka svako spominjanje krvi u misli prizove duboku poniznost i svojevoljno predavanje Janjeta, jer je u Njegovoj naravi pred Bogom davati krvi tu čudesnu moć nad ljudima. Stih Hebrejima 9:14 zauvijek povezuje krv Kristovu s Njegovom žrtvom pred Bogom, «koliko će više krv Krista - koji po Duhu vječnom samoga sebe bez mane prinese Bogu - očistiti savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živomu!» Poniznost nalik janjetu, i predavanje vlastite volje Bogu stvari su koje On od nas najviše traži. Bog je stvorio prvoga čovjeka upravo kako bi se sve to pokazalo. Prvi se grijeh sastojao od čovjekovog odbijanja da ide tim putem, a još od tada sve do danas taj je grijeh u srcu i svakoga drugoga grijeha. Isus je došao kako bi obnovio čovjekovo stanje. Otac je to vidio u Njemu, i zbog toga je mogao reći, «Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi 31 Izaija 53:7

64

sva milina!»32 Prolijevanje Njegove krvi tako je savršeno iskazalo ovaj odnos, zbog čega je tako dragocjeno Bogu, i tako učinkovito ljudima u vezi njihovih grijeha.

Drugo pitanje Stigli smo i do drugog pitanja – kako iskusiti punu snagu

te krvi u vlastitome životu? Gledamo li Jaganjca kako radi nas priginje glavu na Golgoti, naše će nam srce svakako i samo dati odgovor – to se može dogoditi samo ako imamo isti stav kojim se i On vodio, i ako slomljeno pognemo glavu, baš kao što je to i On uradio. Baš kao što stav Jaganjca krvi daje njezinu silu, tako ćemo i mi spoznati njezinu punu moć u vlastitome životu samo ako budemo sudionici toga istoga stava. A mi možemo biti sudionicima božanske naravi,33 jer ju je On Svojom smrću učinio prenosivom i na nas. Razmotrite plodove Duha Svetoga koji se navode u Poslanici Galaćanima 5 - ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost i uzdržljivost. Ovo su upravo izrazi Jaganjčeve naravi, naravi Gospodina Isusa, kojima nas Duh Sveti želi ispuniti. Nikada nemojmo zaboraviti da je Gospodin Isus, iako uzdignut na prijestolje Božje, još uvijek Jaganjac (to nam kaže Knjiga Otkrivenja), a On želi da se preobličimo i postanemo Njemu nalik.

Jesmo li voljni? Ali, jesmo li spremni na to? Kruti i nepopustljivi ego

koji se bori za sebe i opire se drugima morat će se slomiti ako mislimo na sebe preuzeti Jaganjčev stav i ako želimo da Njegova dragocjena krv u nama dobije punu snagu očišćenja. Možemo se nadugo i naširoko moliti za čišćenje

32 Matej 3:17 33 Filipljanima 2:5; 1 Korinćanima 2:16

65

od nekoga grijeha i za obnovu mira u našemu srcu, ali ako se nismo voljni slomiti po pitanju toga problema, i time postati sudionicima Jaganjčeve poniznosti, tada se ništa neće dogoditi. Svaki grijeh kojega ikada počinimo rezultat je ponosnoga stava krutoga i neslomljenoga ega. U krvi nećemo naći mir dokle god ne budemo spremni uvidjeti izvor svakoga grijeha i konkretnim pokajanjem preobratiti pogrešan stav koji ga izaziva – a to će uvijek biti kroz poniznost. Moramo samo hoditi u svjetlosti i biti spremni da nam Bog otkrije bilo koji grijeh koji postoji u našemu životu. Možemo očekivati da će Gospodin od nas tražiti raznovrsna djela pokajanja i predavanja, koja nisu jednostavna, i to često vezano za stvari koje nam se čine sitne i beznačajne. Ipak, njihovu važnost procijenit ćemo po tomu koliko je našemu ponosu teško ispraviti počinjeno.

Možda nam pokaže da nešto trebamo priznati ili se nekomu ispričati, ili pak nekomu nešto nadoknaditi.34 Možda nam pokaže da se moramo spustiti na zemlju i odreći se navodnih prava koja sebi dajemo (Isus nije imao prava – zašto bismo ih mi imali?). Možda nam pokaže da moramo otići k osobi koja nam je učinila nažao i ispovjediti naš daleko gori grijeh zamjeranja zbog toga postupka (Isus nikada nikomu ništa nije zamjerao – imamo li dakle mi pravo na to?). Možda nas pozove da budemo otvoreni s prijateljima kako bi doznali kakvi smo uistinu, i samim time bili u stanju s nama biti u istinskome zajedništvu. Sve ovo može nam biti ponižavajuće i potpuno oprečno našim uobičajenim stavovima ponosa i sebičnosti, ali kroz takve ćemo postupke spoznati istinsku slomljenost i postati sudionicima Jaganjčeve poniznosti. Budemo li voljni dopustiti da se sve ovo dogodi u svakome slučaju, krv 34 Matej 5:23-24

66

Jaganjčeva moći će nas očistiti od svakoga grijeha, i hodit ćemo s Bogom odjeveni u bijelo, a Njegov će nam mir biti u srcima.

Razmislite Moram biti potpuno uvjeren u silu krvi Isusove. Moram znati da nema grijeha od kojega me ta krv ne može očistiti i osloboditi. Neka mi Duh Sveti da puno pouzdanje u snagu te krvi dok čitam slijedeće odlomke iz Pisma. Kološanima 1:19, 20. Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu i po njemu - uspostavivši mir krvlju križa njegova - izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima. Otkrivenje 12:11. Ali oni ga pobijediše krvlju Jaganjčevom i riječju svojega svjedočanstva: nisu ljubili života svoga - sve do smrti. 1 Ivanova 1:7. Ako u svjetlosti hodimo, kao što je on u svjetlosti, imamo zajedništvo jedni s drugima i krv Isusa, Sina njegova, čisti nas od svakoga grijeha. Hebrejima 9:14. Koliko će više krv Krista - koji po Duhu vječnom samoga sebe bez mane prinese Bogu - očistiti savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živomu! Hebrejima 10:19-22. Imamo dakle, braćo, slobodan ulaz u Svetinju po krvi Isusovoj - put nov i živ što nam ga On otvori kroz zavjesu, to jest svoje tijelo; imamo i Velikog svećenika nad kućom Božjom. Pristupajmo stoga s istinitim srcem u punini vjere, srdaca škropljenjem očišćenih od zle savjesti i tijela oprana čistom vodom.

67

10. Ustrajavanje na vlastitoj nedužnosti

Svi smo mi već navikli osuñivati samopravedni stav ponosa kod Farizeja u usporedbi o Farizeju i cariniku,35 tako da nam je sad već teško za povjerovati da se taj prikaz zapravo odnosi na nas – a to samo pokazuje koliko smo uistinu nalik na njega! Kako je samo nalik tome Farizeju učiteljica kateheze koja završava lekciju na temu ove usporedbe riječima, «A sada, djeco, zahvalimo Bogu što nismo kao onaj Farizej!» U najvećoj smo opasnosti od farizejskoga stava kada Bog želi da budemo ponizni pred Isusovim križem i kada nam pokazuje grijehe našega srca, grijehe koji su prepreka osobnoj probudi.

Božja slika ljudskoga srca Nećemo shvatiti istinski problem farizejskoga stava, niti

našega vlastitoga, ako ga ne sagledamo naspram onoga što Bog kaže o ljudskome srcu. Isus je rekao, «Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krañe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje.»36 Ista takva mračna slika ljudskoga srca daje nam se i u Pavlovom pismu Galaćanima, «A očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svaña, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično.»37 Kakav prikaz! Jeremija govori to isto, «Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne?»38

35 Luka 18:9-14 36 Marko 7:21,22 37 Galaćanima 5:19-21 38 Jeremija 17:9

68

Tu, dakle, imamo Božje viñenje ljudskoga srca, posrnuloga ega, staroga čovjeka,39 kako to Pismo naziva, bilo da se radi o neobraćenom čovjeku ili pak najrevnijem Kršćaninu. Teško je povjerovati da takve stvari mogu izlaziti iz srca Božjih službenika, evangelista i kršćanskih radnika, ali ipak je tako. Istina je jednostavna, jedino što je lijepo kod Kršćanina je Isus Krist. Bog želi da prepoznamo tu činjenicu i prihvatimo ju kao istinu kroz vlastito iskustvo, kako bismo kroz istinsku slomljenost dopustili Isusu Kristu da bude naša pravednost i svetost – naše sve. To je prava pobjeda.

Bog nije lažac! U svjetlu Božjega opisa ljudskoga srca sada možemo

vidjeti što je Farizej zapravo radio. Govoreći Bogu, «Hvala ti jer nisam kao drugi ljudi – pljačkaši, zlikovci, preljubnici,» zapravo se pozivao na vlastitu nevinost vezano upravo za one stvari za koje Bog govori da su u svačijemu srcu. U suštini je time rekao, «Sve je to nesumnjivo istina za ostale ljude – ovaj carinik to upravo sada ispovijeda – ali ne i za mene, Gospodine!» Govoreći tako činio je Boga lašcem, jer «reknemo li da nismo zgriješili, pravimo ga lašcem,»40 a On kaže da smo uistinu takvi. Ipak, vjerujem da je čovjek bio potpuno iskren govoreći tako. On je uistinu vjerovao da na njemu nema krivnje za sve te stvari. Zapravo, on svoju umišljenu nedužnost pripisuje Bogu, govoreći, «Hvala ti…» Riječ Božja stajala je pokraj njega, ali on ju jednostavno nije vidio. «Svjećica mu se nije upalila!»

39 Efežanima 4:22 40 1 Ivanova 1:10

69

Iako se carinik lupa u prsa i ispovijeda grijehe, to nije stoga što je zgriješio više negoli Farizej. Radi se jednostavno o tomu da je carinik vidio da je u njegovome slučaju bolno istinito ono što Bog kaže, dok to isto Farizej nije shvatio. Farizej je još uvijek vjerovao da je vanjsko suzdržavanje od odreñenih grijeha sve što Bog traži od njega. Još uvijek nije bio shvatio da Bog ne gleda na vanjštinu, nego u srce,41 i da je za Njega požudan pogled isto što i bludničenje,42 a stav zamjeranja i mržnje isto što i ubojstvo,43 te da zavist smatra ravnom krañi, a sitnu tiraniju unutar doma ravnu najnepravednijem varanju na tržnici.

Koliko smo samo često tvrdili da smo nedužni dok je Bog osuñivao druge i dok je htio osuditi i nas. Zapravo smo time govorili, «Možda sve to važi za druge, ali ne i za mene!» A možda smo to rekli i potpuno iskreno. Možda smo čuli za druge koji su se ponizili, i prezirali ih zbog grijeha koje su ispovjedili i stvari koje su morali ispraviti u vlastitim životima. Ili smo možda bili iskreno zadovoljni zbog njihova blagoslova. Ali, kako god da je bilo, ne smatramo da i sami imamo razloga biti slomljeni zbog bilo čega.

Dragi moji prijatelji, ako osjećamo da smo nedužni i da se nemamo radi čega slomiti, to nije zato što tih stvari u našemu životu nema, nego samo zato što ih nismo uočili. Zavaravamo sami sebe.

41 1 Samuel 16:7 42 Matej 5:27-28 43 1 Ivanova 3:15

70

Nesvjesni grijeh nas dijeli Bog sigurno govori istinu, što god da kaže o nama. Na

ovaj ili onaj način, On vidi kako se sve te stvari na nama pokazuju (osim ukoliko ih nismo prepoznali i dopustili Bogu da radi na njima) – nesvjesna sebičnost, ponos, zadovoljstvo vlastitim dometima, ljubomora, ogorčenost i nestrpljivost, distanciranost, strahovi i stidljivost, nepoštenje i varanje, nečistoća i požuda. Ako nije jedno, onda je drugo. Ali mi smo slijepi za te stvari. Možda se toliko bavimo onim što su drugi uradili nama da ni ne primjećujemo da griješimo protiv Krista kada to nismo u stanju krotko i ponizno prihvatiti. Dok jasno vidimo kako druga osoba nameće svoju volju i svoja prava, slijepi smo za činjenicu da i mi sami želimo to isto; a ipak znamo da nam u životu nešto nedostaje. Nekako nismo u živome zajedništvu s Bogom. Izgubili smo duhovnu oštrinu. Nesvjesni je grijeh kod Boga još uvijek grijeh, i odvaja nas od njega. Dotični grijeh možda je samo sitnica na koju će nam Bog lako ukazati, ali samo ako smo ga voljni zapitati.

Postoji i još jedna zabluda u koju je lako pasti ako nismo spremni prihvatiti ono što Bog kaže za ljudsko srce. Ne samo da tvrdimo da smo nedužni, nego to isto tvrdimo za one koje volimo. Ne volimo gledati kako ih se osuñuje i dovodi u poniznost, pa ih spremno branimo. Ne želimo da išta ispovijedaju. Ne samo da živimo u iluziji vezano za same sebe, nego i vezano za njih, i bojimo se razbijanja te iluzije. Ali na taj način svoje voljene samo branimo od Boga - i time Boga činimo lašcem vezano za njih, baš kao i vezano za nas, i sprječavamo ih da uñu u blagoslov, baš kao što sprječavamo i same sebe.

Samo duboka glad za istinskim zajedništvom s Bogom dat će nam spremnost da zavapimo Bogu da nas obasja

71

Svojom prodornom svjetlošću, i da mu potom budemo poslušni.

Potvrda Božjega viñenja To nas vraća na carinika. Uzmemo li u obzir sve ono što

Bog kaže o ljudskome srcu, vidimo da je njegova ispovijed grijeha zapravo samo potvrñivanje Božjega viñenja, priznanje da je ono što Bog kaže za njega zapravo istina. Možda je i on jednom bio poput Farizeja i nije vjerovao da ono što Bog kaže vrijedi i za njega. Ali Duh Sveti pokazao mu je neke stvari u njegovu životu kojima se Božja tvrdnja pokazala istinitom, i to ga je slomilo. Ne samo da svime što govori potvrñuje Božje riječi, nego je svaka Božja kazna koju mu pošalje potpuno i nesumnjivo opravdana. I on bi mogao reći zajedno s Nehemijom, «Ti si pravedan u svemu što nas je snašlo, jer si ti pokazao vjernost, a mi zloću svoju.»44

Takva je narav istinske ispovijedi grijeha, istinske slomljenosti. To je priznanje da moj grijeh nije samo nekakva pogreška, omaška ili nešto što je mojemu srcu zapravo strano («Nije nalik na mene tako razmišljati ili tako postupati!»), nego da je to nešto što zapravo otkriva moje istinsko ja. Njime se pokazuje da sam ponosan, nevaljao i nečist, kako to Bog kaže za mene, da je uistinu nalik na mene tako razmišljati i tako postupati. Takvim je stavom David ispovjedio vlastiti grijeh, moleći se, «Tebi, samom tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom: pravedan ćeš biti kad progovoriš, bez prijekora kada presudiš.»45 Stoga se nemojmo bojati takve ispovijedi kada nas Bog osvjedoči, misleći da ćemo nekako razočarati

44 Nehemija 9:33 45 Psalam 51:6

72

Isusa. Upravo obratno, jer kroz takvu ispovijed Bogu se daje slava, zbog toga što njome priznajemo da je On u pravu. To nas dovodi do novoga iskustva pobjede u Kristu, jer takvim priznanjem objavljujemo: «doista znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu,»46 a to nas dovodi do točke u kojoj se prestajemo truditi svoj nepopravljivi ego napraviti svetim. Tada Isus postaje naša svetost, a Njegov život postaje našim.

Mir i o čišćenje Ali carinik nije samo pokazao da je Bog u pravu.

Ukazao je na žrtvu na oltaru i čineći to pronašao mir s Bogom i očišćenje od grijeha. To vidimo iz doslovnoga značenja riječi koje je izgovorio, «Bože milostiv budi meni grešniku.» U grčkome izvorniku doslovno bi značenje riječi bilo otprilike «Bože, umiri Svoju ljutnju na mene, grešnika.» Jedini Židovima poznati način umirivanja Božje ljutnje bilo je prinošenje žrtava, a vrlo je vjerojatno da se upravo u tome trenutku na hramski žrtvenik prinosilo janje ili dnevna žrtva paljenica.

Isto je i s nama. Nikada ne dolazimo do točke slamanja ako nam Bog ne pokaže božanskoga Jaganjca na križu Golgote, koji Svojom krvlju briše naše grijehe. Bog koji unaprijed objavljuje što smo i kakvi smo, unaprijed nas i otkupljuje od naših grijeha. Isus je bio Jaganjac zaklan za naše grijehe od samoga početka svijeta. U Njemu koji je moje grijehe na Sebi krotko ponio, moji su grijesi završeni kada ih istinski slomljen ispovjedim, i očišćeni kada svoje pouzdanje stavim u Njegovu krv. Tada u moje srce dolazi

46 Rimljanima 7:18

73

mir s Bogom, zajedništvo s Bogom se odmah obnavlja, a ja ponovo hodim s Njime odjeven u bijelo.

Ovaj jednostavni način spremnosti da priznamo da je Bog u pravu i da prihvatimo moć krvi da nas očisti, stavlja nam nadohvat ruke bliskiji hod s Isusom, kao nikada ranije; stalno prebivanje s Njime u Svetinji nad svetinjama. Dok budemo hodili s Njime u svjetlosti, On će nam stalno pokazivati začetke onih stvari koje će ga ožalostiti ako ih ne spriječimo na vrijeme, i koje bi u tom slučaju zapriječile dotok Njegovoga života u nas. To su stvari koje odražavaju onaj stari i ponosni ego kojega Bog osuñuje. Ni u kojemu trenutku ne smijemo tvrditi da nismo krivi za stvari koje nam bude pokazivao. U svakome trenutku moramo biti spremni kazati, «U pravu si, Gospodine; to pokazuje kakav sam zapravo,» i predati te stvari Njemu na očišćenje. Dok budemo tako postupali, vidjet ćemo kako nas Njegova dragocjena krv čisti od grijeha, i kako nas Isus može stalno ispunjavati Svojim Duhom. To pak od nas zahtjeva da budemo krotka i ponizna duha, kako bi nam se moglo ukazati i na najmanju sitnicu. A Bog kaže da takvi ljudi borave s Njime u prebivalištu visokom i svetom47 i doživljavaju stalnu probudu.

Dakle, na nama je da se odlučimo – za ustrajavanje u vlastitoj nedužnosti i povratak kući bez Božjega blagoslova, odvojeni od Njega, ili pak za priznavanje Božjih riječi i ulazak u mir, zajedništvo i pobjedu po krvi Isusovoj.

Razmislite Kako samo brzo postajem poput Farizeja, umjesto da

budem kao carinik iz priče! Ali Bog je u pravu, moje srce nije ni čisto ni nedužno. Kada neko vrijeme ne ispovjedim 47 Izaija 57:15

74

grijeh i ne osjećam osudu Duha Svetoga, to ne znači da sam čist, nego da sam postao slijep i tvrd.

U tom slučaju moram moliti: Oče moj na nebesima, uistinu želim blisko zajedništvo s

Tobom; stoga priznajem da si Ti u pravu, a ja u krivu. Bez Tvojega ukazivanja na moj grijeh i bez Tvojega čišćenja, sve ću više naginjati k nepravednosti i sljepoći. Molim Te, pokaži mi moje srce! Neka moji grijesi ne leže skriveni pod maskom samopravednosti. Nedaj mi da se i dalje držim vlastite nedužnosti, nego mi pokaži moju krivicu. Hvala ti što je Isusova žrtva dovoljna za moje grijehe i što ćeš mi oprostiti dok i dalje budem ispovijedao sjeme zla u svojemu srcu.

Nakon što Ti ispovjedim grijehe, Oče, ispuni me Svojim Duhom Svetim i privuci me svakoga dana bliže k Sebi. Voljan sam ispovjediti i najmanji grijeh kojega mi pokažeš, i predati ga Tebi na čišćenje, kako bih mogao živjeti u punini Duha, u stanju stalne probude. Amen.

Osobne zabilješke ________________________________________________ ________________________________________________ ________________________________________________ ________________________________________________ ________________________________________________ ________________________________________________

75

11. Nakon četrdeset godina –

Razgovor s autorom knjige

Ovo je poglavlje sažetak triju radijskih intervjua koje je 1988 godine u Sjedinjenim Američkim Državama obavio David Mains za emisiju «The Chapel of the Air,» Wheaton, Illinois.

Kakvo je bilo vaše osobno iskustvo probude? Ja sam evangelizator, ali mi je na srcu iznad svega

probuda u crkvi, tako da sam morao održavati, i još uvijek moram održavati, stalno iskustvo probude. Na početku sam morao puno radno vrijeme posvećivati poslu evangelizatora – i doživio sam vrlo plodne godine, a mnogi su se obratili Gospodinu. A onda sam, nakon posebno uspješnoga perioda shvatio da se situacija smiruje i da sam nekako izgubio silu Duha Svetoga, kao i slobodu koju sam nekoć imao pri objavljivanju evanñelja. Svojim sam vlastitim snagama tada nastojao nadoknaditi nedostatak sile. Dulje sam se molio; još sam se jače trudio proučavati Riječ; propovijedao sam još žešće, ali bilo je uzalud: nazadovanje se i dalje nastavilo. Tada to nisam shvaćao, ali upravo me takvo stanje učinilo pravim kandidatom za milost Božju. Finney je rekao, «Probudi uvijek prethodi propadanje.48 Stoga, ako čovjek nije u stanju priznati vlastito nazadovanje, kao takav nije podoban za probudu.» Eto, i ja sam osjećao da nešto nije u redu, ali u to vrijeme još to uvijek nisam bio spreman priznati. A onda je Bog u Englesku vratio neke misionare i afričke voñe iz Ugande, Ruande i Kenije. Bilo je to 1947. godine.

48 Radi se o duhovnome propadanju

76

Oni su se pak vratili iz probude u Istočnoj Africi, i to ne kako bi se malo odmorili, nego kako bi s nama podijelili iskustva stečena kroz probuñenje koje je trajalo već godinama. Ti misionari nisu osobno bili očevi toga probuñenja, nego dio mnogobrojne djece. Često su doživljavali puninu blagoslova Kristova evanñelja kroz svjedočanstva i izazove Afrikanaca. Probudu su predvodili više Afrikanci negoli misionari.

Pozvao sam te ljude da se obrate prisutnima na mojoj konferenciji, i pojma nisam imao da će se oni više pozabaviti voñom konferencije negoli ostalima. A stvarno su me počeli obučavati. Počeli su s onim što su mogli registrirati kao moju potrebu – a ja sam tada stvarno bio u potrebi! Proživljavao sam duhovno propadanje. Jedan mi je od njih rekao, «Roy, moraš se pokajati.» Odgovorio sam mu, «U vezi čega se moram pokajati?» Najiskrenije nisam znao odgovor – tako sam naporno radio, toliko sam se molio, tako sam žarko propovijedao, toliko sam toga radio. Rekli su mi, «Pa ne znamo u vezi čega. Tek smo se upoznali. Ali doznali smo dovoljno da ti možemo predložiti barem jednu stvar od koje možeš početi, a to je tvoj odnos sa suprugom. Kad smo stigli ovamo, rekao si nam, Prijatelji, ulazite u auto, moram otići do druge kuće i nešto riješiti. A u toj drugoj kući vidjeli smo te kako razgovaraš s jednom mladom damom, ali iz načina na koji si razgovarao s njome nikako nismo mogli dokučiti je li to tvoja žena ili tvoja tajnica. Predlažemo ti da kreneš odatle, jer je za sve nas probuda krenula od najintimnijih meñuljudskih odnosa – u vlastitoj kući.» Taj sam savjet uzeo k srcu. Moja dotadašnja poruka o «pobjedničkome životu» prestala je donositi plodove pa sam počeo razmišljati da ju ostavim po strani i provjerim ima li Gospodin nešto novo za mene.

77

Njegovo svjetlo ukazalo mi je na grijeh koji prije toga nisam bio u stanju razabrati, pa sam krenuo putem pokajanja vezano za svoju suprugu i stav prema njoj. Bio sam napet – a s napetim je čovjekom teško živjeti. Morao sam shvatiti da to nije njezina krivica, nego moja vlastita. Počeo sam sve to odnositi Isusu, tako da sam ja, poznati engleski evangelizator, krenuo novom stazom pokajanja, nazivajući grijeh njegovim pravim imenom. To je takoñer značilo da moram pronaći novu silu u krvi Isusa Krista kako bih se razračunao sa svim tim stvarima u mojemu životu koje mi je svjetlost pokazivala.

Koristite rije č slomljenost. Kažete da je slomljenost uvijek u začetcima probuñenja. Što time mislite kazati?

Ta se riječ javlja na nekoliko mjesta u Pismu, kada se govori o skrušenom i poniznom srcu. Ali, ako dobro ne objasnimo što time mislimo kazati, taj bi se termin mogao pretvoriti u klišej. Ljudi bi to mogli poistovjetiti s «mnoštvom suza» ili «užasnim iskustvima.» Ali to nema nikakve veze s tim: radi se o čovjekovoj volji. Slomljenost je oprečna krutosti. Krutost kaže, «Ti si kriv za sve,» a slomljenost kaže, «Krivica je na meni.» Radi se o čovjekovoj borbi za spremnost da to kaže, pogotovo da to kaže veoma jasno i glasno nakon što je na isti način ustvrdio da je on u pravu. Kada Bog pobijedi u njegovome životu, čovjek tada kaže, «Prijatelji, ipak sam ja u krivu.» I prijatelji su možda u krivu, ali to već nije njegov problem. On je taj koji je u krivu, a često je u krivu i kada reagira na njihovu krivicu. Oni su možda u krivu vezano za vlastite postupke, ali on je u krivu vezano za reakciju na njih – ljutnja, zamjeranje, ljubomora – a ispovijedanjem tuñih grijeha ne dobiva se ništa. Radi se o meni, a slomljenost je kada sam ja osobno voljan to uraditi.

78

Je li slomljenost nešto što riješimo jednom zauvijek, ili to ostaje svakodnevna potreba?

Radi se o stalnoj potrebi, dok nam svjetlost bez prestanka ukazuje na odreñene stvari. Riječ govori o hodu u svjetlosti kao što je i On u svjetlosti. Svjetlo razotkriva, a tama prikriva. Kada Božje svjetlo padne na nešto što ga žalosti, nešto u meni što nije u redu, tada je na meni kazati, «Da, Gospodine, u pravu si, a ja sam u krivu» - a to je svakodnevna stvar. A kada tako postupam, krv Isusa Krista čisti me iz dana u dan.

U prvome poglavlju kažete da je slomljenost početak probuñenja, te da je bolno i ponižavajuće biti slomljen, ali da je to jedini put, «ne ja nego Krist.» Što ste time mislili kazati?

Ideja slomljenosti povezana je s dijelovima Pisma koji govore o krutoj šiji. U Starome se zavjetu u nekoliko navrata ljudima govori da ne budu krute šije. A kada se nekoga za nešto optužuje, skoro da možete vidjeti kako mu se vrat ukrućuje. «To nije istina, niste u pravu!» A kada čovjek napokon prizna da je kriv, skoro da možete vidjeti kako mu se i glava priginje. Misionari iz Istočne Afrike donijeli su sa sobom i pjesmu koju je jedan od njih napisao:

Gospode, savij krutu šiju moga ega,

Pomozi mi da pognem glavu i umrem,

Gledajući na Golgoti Njega,

Koji je Svoju glavu pognuo za mene.

79

Drugo ste poglavlje naslovili Čaše koje se prelijevaju a to je slikoviti prikaz novoga života u Kristu. Što za vas predstavljaju te čaše koje se prelijevaju?

Tijekom probude u Istočnoj Africi izraz «čaše koje se prelijevaju» postao je svakodnevna fraza. Naravno, preuzet je iz Psalma 23: «čaša se moja prelijeva.» Koristio se, i još se uvijek može koristiti, za izražavanje radosti i slobode koju doživljava osoba koja je netom oprana i očišćena krvlju Isusa Krista. Prvi put je to tako rekao moj dragi prijatelj Dr. Joe Church. Bio je jedan od prvih voña probude, a taj je poseban slikoviti prikaz iznio na jednoj konferenciji na otvorenom, u velikom prirodnom amfiteatru. Tisuće su ljudi bile tamo, a on je iznio prikaz Isusa koji na to okupljanje dolazi sa zlatnim krčagom na ramenu i u njemu nosi vodu života. Predložio im je da ispruže ruke i spoje ih u obliku posude ako žele biti ispunjeni Duhom Svetim. Imali su zamisliti da Isus silazi niz redove ljudi sa zlatnim krčagom žive vode i do vrha ispunjava njihove improvizirane čaše, te se živa voda iz njih prelijeva.

Ipak, moguće je da Isus doñe do nečije čaše, pogleda unutra, potom tužno odmahne glavom i nastavi dalje. Ta je čaša umrljana i prljava, i treba ju prvo očistiti prije negoli ju se može napuniti. Neki bi ljudi mogli reći, «Pa to nije grijeh, ja sam jednostavno tako stvoren.» Isus na to odgovara, «Grijeh je, i ti to moraš takoñer nazvati grijehom.» Kada grijeh ispovjedite, On Svojom krvlju čisti čašu i ispunjava ju vodom života. Otud fraza «čaše koje se prelijevaju.» Kada je čovjek bio netom očišćen, rekao bi tada, «Slava Bogu, moja se čaša sada prelijeva» - ali samo zato što je oprana krvlju Isusovom.

80

Govorite li ovdje o velikim grijesima poput umorstva, preljuba ili kra ñe, ili pak o svakodnevnim grijesima? Što Krista sprječava da ispuni neku čašu?

O svakodnevnim grijesima, i velikima i malima. U Božjim očima nema razlike. A mnogi od njih nisu grijesi djelovanja nego reagiranja na nečije djelo. Možda je netko drugi prvi pogriješio, ali i moja reakcija na tuñu pogrešku je takoñer pogrešna. Ljubomora, ljutnja ili zamjeranje – to je već dovoljno da se čaša uprlja, i da to Njega spriječi da ju napuni. Ali ako te stvari ispovjedim kao grijehe, tada me krv Isusa Krista čisti od svih grijeha.

Smatrate li da prosječni Krš ćanin danas redovito ispovijeda grijehe, ili je takvo što već strano kršćanskome razmišljanju?

Pa bilo je to strano i mojemu razmišljanju, iako sam bio evangelizator. U ono vrijeme ne bih baš bio rekao da je pokajanje suštinski dio mojega kršćanskoga života. A zbog toga mi ni krv Krista Isusa nije bila toliko važna. Ali sada je Isusova krv sva moja nada, moj mir i sva moja pravednost. Hodajući ovom cestom nazivam stvari njihovim pravim imenom i dokazujem da postoji moć, čudotvorna snaga u krvi Isusa Krista.

Govorite o stalnome obnavljanju. Neki ljudi misle da je probuda nešto što se dogodi u odreñenome trenutku, a potom se nastavljate grijati toplinom onoga što se tada dogodilo. Vi tako ne vidite stvari, zar ne?

Ne. Nešto što je prošlo ostaje u prošlosti i ne djeluje na mene u sadašnjosti. Ali Isus je živ i prisutan, a Njegova krv nije izgubila silu. Pokret probuñenja u Africi najveći je pokazatelj stalne probude. To se probuñenje nastavlja kao nikada ranije; jedan od razloga za to je što Krv nikad nije

81

izgubila moć, a ljudi su pak bili voljni stalno prolaziti kroz pokajanje.

Da upotrijebim vaš slikoviti prikaz, pretpostavljam da ste nedavno svoju čašu ispružili prema Kristu. Kada se i kako to dogodilo?

Gospodin mi je nedavno pokazao nešto što prethodno uopće nisam registrirao kao grijeh. Tako to Bog radi. Ukaže vam na neki grijeh za kojega uopće niste mislili da je grijeh. Zadnjih nekoliko godina idem u jednu mjesnu crkvu, ali tu zajednicu zapravo uopće nisam visoko cijenio. Nisam bio uistinu blagoslovljen njome. Nisam uživao u njihovome načinu pjevanja. Da se razumijemo, u svemu su pravovjerni, ali ja sam ipak uvijek nalazio neke razloge zašto ih dovoljno ne cijenim. Ali, nekidan mi je Gospodin pokazao da u korijenu svega toga leži činjenica da me zajednica kao takva ne uspijeva privući.

Rekao mi je, «Navikao si biti tamo naprijed, pred svima, a sada sjediš u redu, meñu ostalima.» A nešto kasnije, dok sam pripremao propovijed o jednoj Isusovoj usporedbi – onoj kojom nam govori da kada smo pozvani na gozbu ne trebamo sjedati na čelo stola, nego radije na sam kraj – Gospodin mi je rekao, «Na tome krajnjem mjestu bilo bi ti dobro, jer tamo bi pronašao Mene. Ja sam za tebe zauzeo najponiznije mjesto. A ti si nemiran jer to isto nisi u stanju radosno prihvatiti.» Ispovjedio sam taj grijeh i predao ga na čišćenje krvlju, i potom otkrio da zbog toga u mojemu srcu sada postoji nešto novo. To mi je dalo novu perspektivu i za neke druge grijehe u mojemu životu, neke neočekivane pojavne oblike ega – a svaki je od njih grijeh – ali krv Isusova nikada nije izgubila moć, te je dovoljno snažna i silna da čak i mene ponovo odvede u puninu blagoslova Kristovoga evanñelja.

82

Jeste li ikada bili u situaciji u kojoj veliki broj ljudi doživljava probuñenje, u kojoj se živa voda prelijeva iz mnoštva čaša?

Da, ali izbjegavam zbrajati takve uspjehe; to je jedna od sklonosti koje moram prepoznati kao grijeh. Ako se na tim stvarima previše zadržavam, bit će to kraj prelijevanja iz moje čaše. Mislim da je jedan od razloga zašto ljudi češće ne doživljavaju uspjeh upravo činjenica da ga previše žele. Trebalo bi biti dovoljno imati Isusa, a u Isusu je sve ostalo, i On će se pobrinuti za prelijevanje na druge.

Biste li rekli da je tema osobne probude zapravo jednostavna?

Pa svakako nije komplicirana. Ne trebamo tu unositi ništa novoga osim već zapisanoga u Bibliji. Prva Ivanova poslanica 1:7 kaže, «Ako u svjetlosti hodimo, kao što je on u svjetlosti, imamo zajedništvo jedni s drugima, a krv Isusa, Sina njegova, čisti nas od svakoga grijeha.» U Ivanovome tekstu svjetlost i tama nisu nejasni sinonimi za dobro i zlo. Svjetlost je jednostavno ono što razotkriva, a tama ono što prikriva. Bog je svjetlost, Onaj koji sve razotkriva. Ako smo spremni hoditi u Njegovoj svjetlosti i prihvatiti sve ono što ta svjetlost otkriva kao grijeh, ostat ćemo u svjetlu.

Rekli ste da čitatelj mora pristupiti vašemu tekstu s dubokom gladi u srcu kako bi ga Bog blagoslovio kroz stranice ove knjige. Mora biti obuzet nezadovoljstvom trenutnim općim stanjem crkve, a posebice svojim vlastitim stanjem. To se može pročitati i na mnogim drugim mjestima. Zašto probuda tako često započinje ovakvim osjećajem nezadovoljstva?

Razmotrimo to ovako: ako mislite uživati u jelu kojega vam je supruga pripremila, trebate prvo imati dobar tek, morate biti gladni. Možda morate imati i loše iskustvo s

83

kuhanjem nekih drugih ljudi kako biste se mogli vratiti osobi za čije kuhanje znate da vam je po volji. Isto vrijedi i ovdje: milost teče poput rijeke, primili su je milijuni drugih ljudi, ali vi osobno morate biti gladni, vi osobno morate biti u potrebi. U takvim sam životnim trenutcima blagoslovljen. Ne bivam blagoslovljen kada Bibliju čitam kao dio svakodnevne obveze, nego kada se ne osjećam dobro. Tada Biblija oživljava! Uvijek iznova trebam Gospodinu kazati, «Moram ti nešto reći: u lošoj sam duhovnoj formi.»

Gospodin tada odgovara, «U redu, i što još?» «Pa, nemam baš neki mir u sebi.» «I što još? Daj, sve istresi!» Kada mu tako pristupim, doživljavam milost, jer kada

priznam da sam u takvome stanju, po samoj naravi toga priznanja postajem kandidatom za divnu milost našega Gospodina koji nas ljubi, milost koja nadilazi naš grijeh i našu krivicu. Milost nije Božja nagrada za vjerne, to je Njegov dar za prazne, slabe i malaksale. Kada se tako osjećam, znam da ću upravo ja dobiti blagoslov.

Kako biste objasnili milost nekomu tko ne zna što je to?

Milost je nezaslužena Božja naklonost, a nitko nije kandidat za milost ako smatra da ju zaslužuje. Ne možete biti pretjerano loši, ili pretjerano nepravedni da biste primili milost. Tu se Isus proslavlja; ne brojem dobrih Kršćana koje je potapšao po ramenu, nego brojem propalih slučajeva koje je spasio.

U desetome poglavlju govorite o samozadovoljnome Farizeju i nezadovoljnome cariniku?

Svi mi po svojoj prirodi branimo vlastitu nedužnost. U prirodi nam je da se opravdavamo; samim time nismo

84

podobni da nas Bog opravda. Bog opravdava nepravedne. Jeste li ikada čuli takvu prividnu kontradikciju? Bog opravdava nepravedne! On, koji zemaljskim sudcima zapovijeda «neka se dade pravo onome koji je prav, a krivac neka se osudi,»49 sada ovdje radi upravo suprotno. «Uspostavljam sud milosti – kako bi se opravdali oni koji nisu pravedni.» On proglašava pravednima one koji priznaju da su nepravedni. Kada to shvatite, ta vam spoznaja daje najveći poticaj da priznate krivicu.

Znači da cjelokupni ego postaje prepreka probuñenju? Bilo da se radi o sebičnosti ili pak o trudu u vlastitoj snazi; o zadovoljstvu samim sobom ili samosažaljenju, ili pak samopravednosti.

Sve to što spominjete u samome izrazu sadrži korijen «samo» odnosno ego. Sve su to grijesi, i nije slučajno da se odnose na veliko «ja.»

Teško je prijeći taj prag. Nezadovoljstvo – to je dobra stvar; kada smo nezadovoljni, stremimo k nečem većemu, a Bog tu težnju može zadovoljiti. Ako nismo nezadovoljni, ni ne stremimo k većemu i višemu.

Ne sviña mi se riječ «stremiti» jer nekako daje naslutiti da ću se poboljšati. Dolazim prazan; nezadovoljstvo me vuče k Onomu koji čuva nešto dobro za one koji priznaju da su krivi.

Podosta koristite riječ «probuñenje» ali to ne poistovjećujete s emocionalnim uzbuñenjem. Uključuje li probuñenje ikada i emocije?

Naravno. Život je prepun emocija; ponekad je tužan, ponekad veseo, ponekad prepun svega. Imamo dobre

49 Ponovljeni Zakon 25:1

85

razloge za viku i slavljenje. Ne očekujem nužno da ljudi bez prestanka viču, ali za to ipak ima i dobrih razloga. Kada mi milost pokaže da je moja pravednost u osobi Isusa Krista pred Bogom potpuno neupitna, da smijem ući u Svetinju nad svetinjama po krvi Isusovoj, da se ne moram i dalje mučiti, truditi i tugovati – to su pravi razlozi za slavljenje! Nije to samo neka neobjašnjiva emocija, u tomu je cijela stvar. Daje vam se solidan racionalni temelj za radovanje.

Uvijek se vraćate na krv Isusa Krista. Nije baš izvjesno da je prosječna osoba svjesna vrijednosti Kristove krvi u svakodnevnome životu. Smatrate li da je Kristova krv svakodnevno djelotvorna u vašemu životu?

Da, ali valja nam jasno definirati na što se pozivamo kada govorimo o Isusovoj krvi. Neki su ljudi osjetljivi kada se propovijeda o krvi. Kada se od njih zatraži da pjevaju o krvi, nekako izgube polet jer neke osobe jednostavno ne mogu podnijeti prizor krvi. Kada bolničarka prvi put prisustvuje operaciji vjerojatno će se onesvijestiti; a Kršćani se ipak stalno diče križem i krvlju Isusa Krista. Zašto to onda radimo? Postoji poznati starozavjetni dogañaj, blagdan Pashe. Prvoroñenac je umro u svakome domu osim u židovskim kućama u kojima su uzeli janje, zaklali ga i krvlju poškropili dovratke ulaznih vrata. Nisu samo zaklali janje, nego su i njegovom krvlju morali poškropiti odreñeno mjesto, jer im je Bog rekao, «Kad Jahve bude prolazio da pobije Egipćane, zapazit će krv na nadvratniku i na oba dovratnika, pa će mimoići ta vrata i neće dopustiti da Zatornik uñe u vaše kuće da hara.» Obratite pažnju na to da se u uputama za klanje janjaca i škropljenje njihovom krvlju ta krv tretira kao znak. Znak čega? Bio je to znak

86

ispunjenoga suda. Bog je rekao, «Sud stiže na svaki dom;» ali krv je govorila, «Ovdje je zaklano janje; sud koji je trebao pasti na najstarijega sina pao je na janjca, tako da ne može pasti dvaput.» Stoga krv označava činjenicu da je sud ispunjen. Vrlo jednostavno; krv uvijek govori o Kristovome dovršenom djelu.

Ima jedna lijepa crkvena himna koju ponekad pjevamo:

Prijatelju grešnika, Isuse,

U Tebi skrivamo se,

Bog na Tvoju prolivenu krv gleda,

To nam je jedina nada.

Krv je znak da je kazna koja je bila namijenjena meni već otplaćena i otpisana.

Važi li to i u našem svakodnevnome životu?

Svakako! Krv je prolivena jednom zauvijek, ali mi njome moramo škropiti po vjeri, i zazivati ju zbog svega što bi nas inače udaljilo od zajedništva s Bogom.

Ova je knjiga nastala 1950 godine. Tada ste bili optimistični zbog svega što je Bog radio meñu Svojim narodom. Jeste li još uvijek tako optimistični po tom pitanju?

Potpuno me zapanjio način na koji je Bog upotrijebio ovu knjigu. Ali ne radi se o samoj knjizi, nego o djelovanju Gospodnjem i gladi svetaca Božjih. Ljudi su gladni kao nikada ranije, a ja želim vrijeme koje mi je preostalo na zemlji posvetiti pomaganju ljudima da se vrate na Golgotu, da se vrate ka krvi, k slobodi, ka probuñenju.

Stalna je popularnost ove knjige dobar znak da ljude još uvijek zanima ova poruka, poruka o Kristu i

87

Njegovoj krvi. Možete li na neki način sažeti sve što smo govorili o probuñenju?

Kao prvo, probuda mora početi od pojedinca; ne od druge osobe, nego od mene. Drugi je čovjek možda u krivu, ali sam i ja takoñer u krivu, vjerojatno vezano za reagiranje na njegovu krivicu. Stoga, ako mene pitate, stvar počinje od mene. A kao drugo, mislim da moram ponoviti ono što je Finney rekao: Probuñenje uvijek pretpostavlja prethodni pad. Stoga je po samoj prirodi stvari osoba koja je najspremnija priznati da je došlo do pada ujedno i najbolji kandidat za probudu. Sve mora započeti od mojega priznanja da sam u potrebi.

Moram jasno naglasiti: Probuñenje nije zelena dolina koja postaje još malo zelenija, nego dolina prepuna suhih kostiju (Ezekiel 37) koje se vraćaju u život i pretvaraju u silnu vojsku. Nije to dobar Kršćanin koji se nekako pretvara u još boljega Kršćanina, nego čovjek koji je spreman priznati, «moja je dolina krcata suhih kostiju,» koje Bog potom oživljava. Čuo sam kako ljudi to otvoreno priznaju dok im se srce slama. «Moja je dolina prepuna suhih kostiju; možda sam Božji službenik, ali dolina je ipak prekrivena suhim kostima!» Odlično, brate; slava Bogu da si to u stanju priznati. Ako to shvatiš, spreman si za Isusa.

On ti pripada isključivo po tvojim greškama; Isus je specijalist za rješavanje grijeha. Tu je vrsni stručnjak. Kada prihvatite takav stav onda ste spremni, i nećete se razočarati.

Postaje li život sve teža borba za preživljavanje?

Pritišće li vas tjeskoba, strah, osjećaj krivnje, bijesa, ili pak neki drugi?

Tražite li unutarnji mir i puninu života?

88

Čak i generaciji 21. stoljeća Kršćanstvo još uvijek donosi silnu poruku novoga života. Svima onima koji traže, ono obećava slobodu, mir i izmirenja s Bogom, našim Tvorcem.

Autor knjige, Roy Hession, kaže da promjene počinju u najskrivenijem dijelu našega života. Upravo tamo osobna slomljenost i pokajanje oslobañaju život i ljubav Božju, i vode nas Putem Golgote. Povratak je to u slobodu, povratak k Isusu Kristu koji nudi život u punini svima onima koji ga traže.

Čitanje i ponovno čitanje knjige Put Golgote osvježilo mi je duh u posljednjih nekoliko godina kao malo što drugo. Uvjerena sam da će i dalje utjecati na desetke tisuća života.

LYNN GREEN , upraviteljica, YWAM Afrika, Srednji Istok i Europa.

Čitanje knjige Put Golgote traje samo nekoliko sati, ali može dovesti do trajne pobjede, sile i realnoga stava.

GEORGE VERWER, internacionalni upravitelj OM-a.