PRVI sumarni popis sandžaka Bosna

Prihvaćanje islama Bosni

Prihvaćanje islama u osmanskoj Bosni: mitovi i realnost

Autor: Edin Šaković

…………… U popisu Bosanskog sandžaka iz 1468. navedene su

332 muslimanske kuće naprema

37.125 nemuslimanskih.

U narednim popisima broj muslimanskih domova stalno raste, tako da u XVII stoljeću muslimani

predstavljaju već apsolutnu većinu stanovništva Bosne. Tada intenzitet islamizacije počinje slabiti, a

već u XVIII stoljeću slučajevi konverzije su iznimni i pojedinačni.

Vlasko pitanje medju Bosnjacima u sumarnom defteru 1604

Sumarni popis Bosanskog Sandzaka je jedan od najopsirnijih popisa, koja je Otomanska vlast radila

na ovim prostorima.Trajao je pune 4 godine od 1600-1604.Bio je daleko opsezniji od svih prijasnjih

popisa koji su Otomani radili, i Bosnjacki institut je prije 10 godina izdao knjigu Opsirni popis

Sandzaka Bosna 1604 godine, koju su priredili Adem Handzic,Lejla Gazic, Amina Kupusovic i

Snezana Buzov

No, krenimo redom

Na popisu 1604 bilo je 47 802 Muslimanska domacinstva ili 72,50% ukupnog stanovnistva Bosne

tada.Ova analiza ce se baviti samo Muslimanima i Vlaskim pitanjem medju Muslimanima na popisu

1604, kroz razne nahije.Preteca danasnjih nahija, su bile skoro srednjovjekovne zupe, neke su i 100

i vise godina nakon dolaska Otomanske vlasti imale i nosile stari naziv kao i za vrijeme

Srednjovjekovne Bosne:Usora,Kukanj,Brod,Lasva,Vrhbosna,Bobovac..itd.Kao sto sam rekao,

Otomani su ove krajeve dijelili na Nahije, a tadasnji Bosanski sandzak 1604 je biljezio vise od 40

nahija, i neke nahije su danas bile sastavni dio Srbije, ali i Hrvatske

Muslimani i vlasko pitanje.Posljedice i polozaj, te kretanje Vlaskih Muslimana na popisu 1604

Kao sto sam prije rekao.Na popisu 1604 godine evidentirano je 47 802 Muslimanska

domacinstva.Oni su uglavnom bili locirani u nekoliko vecih nahija, ali ova analiza ce se baviti

Islamizacijom, i pitanjem ratarskog starosjediockog i vlasko-stocarsko i posebno doseljenickog

populusa

Nahija Bobolj .Ukupno 166 Domacinstava.Bez Muslimana.Vlasi

Nahija Trebna.Ukupno 164 Domacinstava.11 Muslimanskih domacinstava.Vlasi

Nahija Moravica.Ukupno 308 Domacinstava.9 Muslimanskih domacinstava.Vlasi

Nahija Barce.Ukupno 479 Domacinstava.37 Muslimanskih domacinstava.Vlasi

Nahija Banja.Ukupno 799 Domacinstava.89 Muslimanskih domacinstava.Vlasi

Nahija Birce.Ukupno 1077 Domacinstava.208 Muslimanskih domacinstava.Vlasi

Nahija Dobrun.Ukupno 420 Domacinstava.294 Muslimanska domacinstva.Nisu Vlasi

Nahija Visegrad .Ukupno 1578 Domacinstava.1182 Muslimanska domacinstva.Nisu Vlasi

Nahija Hrtar.Ukupno 754 Domacinstva.698 Muslimanskih domacinstava.Nisu Vlasi

Nahija Brodar.Ukupno 868 Domacinstava.852 Muslimanska domacinstva.Nisu Vlasi

Nahija Vratar.Ukupno 1373 Domacinstva.1363 Muslimanska domacinstva.Nisu Vlasi

Nahija Osat.Ukupno 1401 Domacinstvo.776 Muslimanskih domacinstava.Pretezno Nevlasko

stanovnistvo.Kod Muslimana veoma malo Vlaha, kod Krscana broj Vlaha je daleko veci

Nahija Borac.Ukupno 4563 domacinstva.4544 Muslimanskih domacinstava.Nisu vlasi

Nahija Studena.Ukupno 293 domacinstva.293 Muslimanska domacinstva.Nisu vlasi

Nahija Olovo.Ukupno 2861 domacinstva.2673 Muslimanskih domacinstava.Nisu vlasi

Nahija Trebetin.Ukupno 106 domacinstava.57 Muslimanskih domacinstava.Pretezno vlasi

Nahija Tesanj.Ukupno 1479 domacinstava.904 Muslimanska domacinstva.Krscansko stanovnistvo

Vlasko.Veoma malo vlaskog stanovnistva kod Muslimana

Nahija Kotor.Ukupno 580 domacinstava.222 Muslimanska domacinstva.Svi vlasi

Nahija Banja Luka.Ukupno 1349 domacinstava..1113 Muslimanskih domacinstava.Krscani vecinom

vlasi, kao i seosko stanovnistvo nahije.Urbano stanovnistvo Banjaluke Nevlasko kod Muslimana

Nahija Vrhovine.Ukupno 377 domacinstava.101 Muslimansko domacinstvo.Krscansko stanovnistvo

vlasko kao i dobar dio Muslimanskog

Nahija Kobas.Ukupno 1938 domacinstava.Muslimanskih 859.Krscansko stanovnistvo

vlasko.Muslimansko stanovnistvo podijeljeno izmedju Vlaha i starosjedioca

Nahija Lijevce.Ukupno 1163 domacinstva.Muslimanskih 557 .Krscansko stanovnistvo

vlasko.Muslimansko stanovnistvo uglavnom nevlasko, veoma malo Vlaha

Nahija Arzane.Ukupno 129 domacinstava.12 Muslimanskih domacinstava.Vlasi

Nahija Zvecan.Ukupno 1105 domacinstava.238 Muslimanskih domacinstava.Vlasi

Nahija Jelec.Ukupno 1509 domacinstva.109 Muslimanskih domacinstava.Vecinom nisu vlasi

Nahija Ras.Ukupno 2124 domacinstva.902 Muslimanska domacinstva.Krscansko stanovnistvo

vlasko, kao i dobar dio Muslimanskog

Nahija Vrace.Ukupno 1062 domacinstva.231 Muslimansko domacinstvo.Krscansko stanovnistvo

vlasko.Vise od pola Muslimana vlasi

Nahija Sjenica.Ukupno 752 Domacinstva.Muslimanskih 102.Krscansko stanovnistvo vlasko, kao i

dobar dio Muslimana

Nahija Ostatija.Ukupno 105 domacinstava.Muslimanskih 3.Vlasi

Nahija Bihac.Ukupno 338 domacinstava.Muslimanskih 68 domacinstava.Vlasi

Nahija Cazin.Ukupno 2 domacinstva.Napusteno

Nahija Buzin.Ukupno 4 domacinstva.4 Muslimanska domacinstva.Nisu vlasi

Nahija Gvozdanski.Ukupno 2 domacinstva.2 Muslimanska domacinstva.Nisu vlasi

Nahija Krupa.Ukupno 45 domacinstava.6 Muslimanskih domacinstava.Vlasi

Nahija Ostrozac.Ukupno 16 domacinstava.16 Muslimanskih domacinstva.Vecina Muslimana nisu

vlasi

Nahija Kostajnica.Ukupno 261 domacinstvo.220 Muslimanskih domacinstava.oko 90 od 220

Muslimanskih domacinstava nisu vlasi

Nahija Sana.Ukupno 462 domacinstva.78 Muslimanskih domacinstava.Vlasi

Nahija Novi.Ukupno 413 domacinstava.71 Muslimanskih domacinstava.Vlasi

Nahija Vrbaski.Ukupno 65 domacinstva.10 Muslimanskih domacinstava.Vlasi

Nahija Dubica.Ukupno 85 domacinstava.10 Muslimanskih domacinstava.Vlasi

Nahija Ozren.Ukupno 338 domacinstava.48 Muslimanskih domacinstava.Vlasi

Nahija Usora.Ukupno 243 domacinstava.29 Muslimanskih domacinstava.Vlasi

Nahija Trebava.Ukupno 197 domacinstava.95 Muslimanskih domacinstava.Vlasi

Nahija Vincac.Bez Muslimana

Nahija Zmijanje.Ukupno 546 domacinstava.19 Muslimanskih domacinstava.Vlasi

Nahija Dobor.Ukupno 1026 domacinstava.495 Muslimanskih domacinstava.Vlasi

nahija Dubica.Ukupno 34 domacinstva.19 Muslimanskih domacinstava.Vlasi

Nahija Vrbaski.Ukupno 298 domacinstava.37 Muslimanskih domacinstava.Vlasi

Nahija Kamengrad.Ukupno 753 domacinstva.340 Muslimanskih domacinstava.Vecinom vlasi.Dobar

dio Muslimana Vlasi

Nahija Jajce.Ukupno 1009 domacinstava.890 Muslimanskih domacinstava.Vecinom nisu

vlasi.Muslimani

Nahija Brod(Zenica) Ukupno 4257 domacinstava.Muslimanskih domacinstava 4037.Nisu vlasi

Nahija Lasva.Ukupno 3003 domacinstva.Muslimanskih domacinstava 2869.Nisu vlasi

Nahija Bobovac.Ukupno 768 domacinstava.Muslimanskih domacinstava 546.Nisu vlasi

Nahija Visoko.Ukupno 5774 domacinstava.Muslimanskih domacinstava 5198.Nisu vlasi

Nahija Dubrovnik.Ukupno 1870 domacinstava.1835 Muslimanskih domacinstava.Nisu vlasi

Nahija Kladanj.Ukupno 882 domacinstva.822 Muslimanska domacinstva.Nisu vlasi

Nahija Sarajevo.Ukupno 10 871 domacinstvo.10 674 Muslimanska domacinstva.Nisu vlasi

Zakljucak.Nakon zbrajanja vlaskog stanovnistva medju Bosnjacima, kroz sve nabrojane nahije.Dodje

se do priblizne slike novonastanjenog, uglavnom iz Vlaske pokrajine Vlaha,koji su primili i prihvatili

Islam, i starosjedioca, koji preovladavaju u svim zupama Bosne Srednjovjekovne, sem Usore,

Ozrena i nekih dijelova danasnje Bosanske Krajine, poput Novog i Dubice, gdje je svo stanovnistvo

vlasko.Posebno se vidi iz nahije Kostajnica, gdje su svi seoski Muslimani vlaskog porijekla, dok u

samoj Kostajnici medju Muslimanima, vecina nisu vlasi.Naravno, posljedica doseljavanja pravih

Turaka medju Bosnjacima nije za zanemariti, posebno u nekim dijelovima tada novonastale

Otomanske drzave, posebno u regiji Bosanske Krajine.No, cak i urbano vecinski stanovnistvo Bosne

je bilo i ostalo starosjedickog karaktera.Naravno, da je ovdje i bilo doseljenih Turaka, koji su

iskoristili sansu ili dobili berate ili mezre(Posjede) na opustjelim zemljama, ili dobili velka bogatstva

u novim gradovima.Dok ruralno vlasko stanovnistvo kod Muslimana uglavnom preovladava u nekim

nahijama.Posebno je vazno pogledati razliku izmedju Nahije Tesanj gdje vecina Muslimana nisu

vlaskog porijekla, s Muslimanima nahije Ozren, gdje su svi Muslimani Vlaskog porijekla.U Ovim svim

nahijama, gdje vlasko stanovnistvo kod Muslimana najbrojnije, mora se spomenuti nahija Dobor s

oko 500 Muslimanskih vlaskih domacinstava, kao i jos neke zupe

Izolovane, ali nevlaske nahije.Posebno se vidi na primjeru nahije Vratar,koja je danas moze se reci

sinonim za jedno malo i herojsko Bosnjacko mjesto.A, to je Zepa.Gdje nema nikako vlaha, pa cak i u

Dobrunu, koji se nalazi moze se reci tik uz granicu s Srbijom, dok u unutrasnjosti Bosne nastaju

cijela vlaska sela, primjer Ozrena, Vrbaskog, i ostalih nahija.Vecina vlaha i nije prelazila na Islam,

iako ima izuzetaka, posebno u regiji Dobora, gdje zemlja daleko plodnija i ravnicarska, ako se

racunaju neke nahije, posebno Ozren

Nakon racunanja Vlaskih s starosjediocima dodje se do cifre

Oko 44 000 Muslimanskih domacinstava, koji su nevlaska.Ovdje treba uracunati i do 1000 Turaka,

Tatara.Cerkeza, i Madjara, koji su presli na Islam, i kasnije se slavizirali.I jos neka sela, gdje su

porodice zivjele konstantno u tim krajevima, bez migracija, tipa Vratar.S, novonastalim Vlaskim

stanovnistvom, koji se dijelom mjesa s Ilirsko-Gotskim, i donekle Slavenskom haplogrupom, koja

tada dominira u Bosni

Oko 3700+ Domacinstava je nedvojbeno vlasko, medju Muslimanima.Ponajvise u nekim nahijama,

tipa Ozren..itd

Share this:

Podijeli

Like this:

VolimBe the first to like this.

Islamizacija u sjeveroistočnoj Bosni i osvrt na pravoslavlje NEDIM FILIPOVIĆ by Bošnjo – Osvrt Nedima Filipovića na pravoslavlje u Bosni by   Bosnjo Posted: August 30, 2010 in Bosna za vrijeme Osmanlija Oznake: Islamizacija u sjeveroistočnoj Bosni i osvrt na pravoslavlje NEDIM FILIPOVIĆ by Bošnjo - Osvrt Nedima Filipovića na pravoslavlje u Bosni

0

Islamizacija u sjeveroistočnoj Bosni i osvrt na pravoslavlje NEDIM FILIPOVIĆ by Bošnjo

Share this:

Podijeli

Like this:

VolimBe the first to like this.

NEDIM FILIPOVIĆ Islamizacija u BiH i islamizacija Vlaškog stanovništva u Bosni – Islamizacija Vlaha između 15 i 16   vijeka Posted: August 30, 2010 in Bosna za vrijeme Osmanlija Oznake: NEDIM FILIPOVIĆ Islamizacija u BiH i islamizacija Vlaškog stanovništva u Bosni Islamizacija Vlaha između 15 i 16 vijeka

0

// <![CDATA[//

Share this:

Podijeli

Like this:

VolimBe the first to like this.

Etnička struktura stanovništva i brojčano stanje u Bosni prije i poslje Turaka by   Bosnjo Posted: August 30, 2010 in Bosna za vrijeme Osmanlija Oznake: Etnička struktura stanovništva i brojčano stanje u Bosni prije i poslje Turaka

0

O broju stanovnika Bosne pri dolasku turske vlasti, najviše govore defteri koji su turci skoro odmah

po osvajanju Bosne napravila

o tome govori i Noel Malkolm

svaki historičar se poziva na podatke Petera Maserachija

evo šta o tome kaže Enver Imamović

na njega se poziva i Ivan Mužić

o broju stanovnika piše i Ivan Frano Jukić

Share this:

Podijeli

Like this:

VolimBe the first to like this.

Proces islamizacije u Bosni i prelazak Bogumila na Islam by   Bosnjo Posted: August 30, 2010 in Bosna za vrijeme Osmanlija Oznake: Proces islamizacije u Bosni i prelazak Bogumila na Islam

0

T.W.Arnold: Povijest islama prelazak bogumila na Islam

Prihvaćanje islama Bosni

Prihvaćanje islama u osmanskoj Bosni: mitovi i realnost

Autor: Edin Šaković

Jedan od najvažnijih fenomena u historiji Bosne i Hercegovine predstavlja proces masovnog

prihvaćanja islama od strane domaćeg stanovništva, što je vremenom dovelo do stvaranja

specifičnog bosansko-muslimanskog identiteta i, u konačnom, do profiliranja bošnjačke nacije.

Nekoliko generacija historičara pokušavalo je manje ili više uspješno objasniti uzroke islamizacije u

Bosni. Kod pristupa proučavanju uzroka masovnog prihvaćanja islama nerijetko su uključene brojne

mitske predstave koje opterećuju historičare.

S tim u vezi, u dosadašnjoj historiografiji o spomenutom fenomenu iskristaliziralo se nekoliko

mitova: uzrok primanja islama bila je prisila, islam je primila društvena elita u cilju očuvanja

privilegija, islam primaju isključivo ili uglavnom bosanski heretici (pri čemu je relevantna činjenica

sličnost učenja islama i Crkve bosanske). Posljedice predodžbi o procesu islamizacije u Bosni

izgrađenih na osnovu ovakvih mitova osjećaju se i u današnjim međuvjerskim i međunacionalnim

odnosima u Bosni i Hercegovini. Tokom proteklih petnaestak godina, za vrijeme ratnih zbivanja i

nacionalne (nacionalističke) euforije, čak su i neki eminentni historičari revitalizirali spomenute

mitove. Iako nijedan od tih mitova ne može izdržati kritičku analizu, zbog dnevno-političkih ciljeva

oni se još uvijek “provlače” kroz historijsku literaturu i školske udžbenike.

Krajem XIV stoljeća, u vrijeme dok je srednjovjekovna bosanska država pod kraljem Tvrtkom I

Kotromanićem bila na vrhuncu svoje vojno-političke i ekonomske moći, bosanski su prostori po prvi

put ugroženi od nadiruće sile Osmanske države, koja je predstavljala ključni faktor u širenju islama

na teritorij jugoistočne Evrope. Istina, neki autori ističu da su prvi dodiri Bosne s islamom bili znatno

prije, pa čak i da su neki pripadnici islama živjeli na bosanskim prostorima stoljećima prije dolaska

Osmanlija.[1] No, prve sigurne pojave prihvaćanja islama od strane domaćeg slavenskog etnosa na

teritoriju srednjovjekovne Bosne (Bošnjana) potječu tek iz XV stoljeća, u vrijeme slabljenja bosanske

države i sve jačeg utjecaja Osmanlija na njezinom teritoriju. Već iz polovine XV stoljeća potječu

vijesti o stalnom boravku Osmanlija u Vrhbosni (vilajet Hodidjed ili Saraj-ovasi). Političkim slomom

srednjovjekovne bosanske države Osmanlije su zagospodarile najvećim dijelom njezinog teritorija.

Ali, cjelokupan teritorij današnje Bosne i Hercegovine pod osmansku je vlast dospio tek krajem XVI

stoljeća (padom Bihaća 1592). Proces prihvaćanja islama može se pratiti na osnovu osmanskih

popisnih katastarskih deftera, koji predstavljaju primarne historijske izvore za ovo pitanje.[2] U

popisu Bosanskog sandžaka iz 1468. navedene su 332 muslimanske kuće naprema 37.125

nemuslimanskih. U narednim popisima broj muslimanskih domova stalno raste, tako da u XVII

stoljeću muslimani predstavljaju već apsolutnu većinu stanovništva Bosne. Tada intenzitet

islamizacije počinje slabiti, a već u XVIII stoljeću slučajevi konverzije su iznimni i pojedinačni.

Kod svakog pokušaja da se odgonetnu uzroci masovne islamizacije slavenskog etnosa u Bosni treba

imati na umu činjenicu da se radi o mentalitetu srednjovjekovnih ljudi i da bi konverzija trebala

značiti nešto sasvim drugačije nego što bi to danas značila. Riječima Sime Ćirkovića, “shvatanje o

čoveku kao autonomnoj jedinki koja o verovanju ili neverovanju, o pripadanju jednoj ili drugoj

religijskoj zajednici, samostalno odlučuje i bira” ne bi bilo ispravno. U srednjem vijeku “realnost je

sasvim drugojačija, čovek biva rođen, donet na svet koji je strukturiran, prožet religijom, koju

zastupa jedna jedinospasavajuća crkva. Izvan nje ne samo da nema spasenja, nego nema ni

slobodnog izbora”.[3] Međutim, proučavajući primarne historijske izvore za proučavanje procesa

islamizacije, dakle osmanske katastarske popise, može se zaključiti da se konvertiti u Bosni

ponašaju upravo kao “autonomne jedinke”. Ima vrlo mnogo slučajeva da muslimani i nemuslimani,

bliži srodnici, žive u istom domu, ili da jedan brat primi islam, a drugi ostane u dotadašnjoj vjeri.

Srednjovjekovna Bosna je, očito, bila nešto osobeno i ne da se uklopiti u obrasce

kasnosrednjovjekovnih društava jugoistočne Evrope, u kojima je utjecaj crkve i religije uglavnom bio

dominantan. U Bosni su vladale specifične vjerske prilike, kako u predosmanskom, tako i u ranom

osmanskom periodu, koje su djelomično uvjetovale i samu islamizaciju. Jedna od karakteristika

historije Bosne i Hercegovine, pored masovne islamizacije, također je i fenomen srednjovjekovne

hereze i heretičke Crkve bosanske. Posmatrajući pokušaje objašnjenja uzroka masovnog prelaska

na islam od apostolskog vizitatora Petra Masarechija do današnjih dana može se zaključiti da se

fenomen islamizacije konstantno povezuje s fenomenom Crkve bosanske. Upravo se tu otvara

prostor za brojne mistifikacije i kontraverze, odnosno za prožimanje mitskog i stvarnog.

Historičari koji su proučavali fenomen primanja islama u Bosni i Hercegovini nerijetko su bili

opterećeni teretom vlastite religijske ili nacionalne pripadnosti, ideologije i dnevne politike, što je

dovelo do pojave svojevrsnih “kompleksa” u historiografiji. Stariji katolički i pravoslavni historičari,

kojima je bilo jasno da su bosanski muslimani bez sumnje slavenskog porijekla i da s Turcima u

rasno-etničkom pogledu nemaju nikakve veze, doživljavali su islamizaciju uglavnom kao izdaju

vlastite vjere, stoga su uzroke primanja islama tumačili na razne načine: po nekima je to bila prisila,

po drugima pak, islam su prihvatili razni pohlepni i lahkovjerni elementi. Neki historičari su, opet,

lansirali tezu da islam prihvaćaju isključivo ili gotovo isključivo bosanski heretici, maniheji ili ko zna

šta, koji su i prije konverzije bili u krivovjerju, čime se davao alibi vlastitoj naciji koja se profilirala iz

vjerske zajednice (milleta). Upravo u vrijeme nacionalnog buđenja, gdje je religijska pripadnost

igrala dominantnu ulogu, ovo se pitanje još više zaoštrava. Pripadnost pravoslavnoj odnosno

katoličkoj naciji uvjetovalo je opredjeljenje ka srpskoj odnosno hrvatskoj nacionalnoj ideologiji, koje

su potražile oslonac u susjednim zemljama, Srbiji i Hrvatskoj.

Bosanskohercegovačko muslimansko stanovništvo se tu našlo između dvije vatre. Pripadnost

islamskoj vjeri uvjetovala je specifične običaje, način života i mentalitet, što je sve zajedno činilo

poseban identitet bosansko-muslimanskog naroda, koji nije prihvaćao nacionalnu identifikaciju ni sa

Srbima ni sa Hrvatima, kao što su to činili neki predstavnici njegove inteligencije. Pojedini

srpski/hrvatski historičari su bili svjesni da upravo pripadnost islamu bosansko-hercegovačkog

muslimanskog etnosa koči svaki pokušaj njegove identifikacije sa Srbima ili Hrvatima, koji su težili

da muslimane kao “jezičak na vagi” privuku na svoju stranu. Uz optužbe da je islam “anacionalna

vjera”, u srpskim i hrvatskim historiografskim i uopće intelektualnim krugovima formirana je svijest

o svojevrsnoj nacionalnoj izdaji stanovništva koje je prije više stoljeća prihvatilo islam.

Na drugoj strani, muslimanski intelektualci, većinom predstavnici uleme, kao reakciju na takve

stavove insistiraju ne samo na tezi dobrovoljne konverzije, nego traže dublje razloge i uzroke

prihvaćanja islama. Tada naročito postaje popularna tzv. bogumilska teorija, po kojoj je uzrok

masovne konverzije u Bosni upravo postojanje pripadnika heretičke Crkve bosanske, odnosno

bogumila. Tu su tezu zastupali i neki, uvjetno rečeno, kršćanski historičari. U biti, bogumilska teorija

potencira dva razloga prelaska bogumila na islam. Jedan od tih razloga je politički – bogumili usljed

sistematskog pritiska zapadne i istočne crkve bježe pod okrilje Osmanlija, čiji dolazak u Bosnu

pozdravljaju, te prihvaćaju islam iz inata, prkosa ili pak želje za osvetom svojim dojučerašnjim

protivnicima, kako bi se na taj način mogli osvetiti. Najkarakterističnija epizoda u ovome mitu je

prihvaćanje islama odjednom (bir ugurden) pred sultanom Mehmedom Fatihom. Drugi je pak razlog

(na kome su posebno insistirali muslimanski historičari), opet, sličnost vjerskog učenja bogumila i

muslimana. Sve u svemu, mitomanski pristup proučavanju fenomena masovnog prihvaćanja islama

uključuje nekoliko historijskih mitova:

Islamizacija se odvijala pod pritiscima (prisilna konverzija);

Islam prihvaća društvena elita iz želje za očuvanjem privilegija (kontinuitet bosanska

srednjovjekovna vlastela – bošnjački begovi i age);

Islam prihvaćaju isključivo ili uglavnom bogumili (relacija patareni – poturi), iz političkih ili

dogmatskih razloga.

Islam u Bosni je prihvaćen odjednom (“bir ugurden”).

Ovome se može dodati i teza o pretežno neslavenskom porijeklu muslimana, u biti jedna rasistička

teorija karakteristična ponajviše za srpsku historiografiju. Iako je ta teorija – ako uopće zaslužuje da

se tako nazove – toliko nevjerovatna da ne zaslužuje čak da ju se osporava, ipak je ona nalazila

svoje protagoniste.[4]

Teško je hronološki odrediti koji je od gore navedenih mitova stariji, oni su se kod različitih pisaca

javljali približno istovremeno. Kod kršćanskih historičara, u hronikama, ljetopisima i drugim djelima,

Osmanlijama se pripisuje teror nad (kršćanskim) narodom osvojenih područja, pa tako i u Bosni. O

tome su pisali i neki savremenici političkog sloma srednjovjekovne bosanske države, poput Eneja

Silvija Piccolominija, odnosno pape Pia II (1458.-1464.), kao i njegovog legata u Bosni Nikole

Modruškog, a prenose to i kasniji pisci kao što je Pavao Ritter Vitezović. Zanimljivo je, međutim, da

papa Pio II prvi donosi podatke o izdajničkom držanju “maniheja” u Bosni, navodeći slučaj kneza

Radaka na Bobovcu, dok Nikola Modruški izričito navodi da su sultana na pohod protiv Bosne

nahuškali “prvaci sekte manihejaca”.[5] Ovi podaci predstavljaju začetak mita o kolaboraciji

bosanskih heretika s Osmanlijama, što je u konačnom dovelo do njihovog masovnog preobraćenja

na islam. Međutim, ta tzv. bogumilska teorija aktualizirat će se tek u XX stoljeću. Sve do tada

susreću se drugačija objašnjenja, od kojih je najčešće ono o preobraćenju pod prisilom ili pak iz

želje za materijalnom koristi.

O islamizaciji i historiji Bosne uopće pisali su uglavnom stranci. Zanimljivo je da Ivan Frano Jukić,

franjevac i jedan od prvih bosanskohercegovačkih historičara, osim što od starijih hroničara prenosi

podatak da je sultan Mehmed II Osvajač iz Bosne odveo 30.000 mladića u jeničere, ne potencira

prisilu kao motiv prelaska na islam. Ali neki njegovi savremenici su mislili drugačije. Iz nekih citata

vidi se da je jedan od istaknutijih srpskih intelektualaca, Georgije Magarašević, osnivač Letopisa

Matice srpske, smatrao da su stanovnici osmanske Bosne (koje on, dakako, smatra Srbima) na

islam prešli “u krajnjoj nuždi i nevolji, oružjem tiranstva prinuđeni”, a slično mišljenje je imao i Simo

Milutinović Sarajlija.[6] Jovan Cvijić, antropogeograf i jedan od vodećih srpskih naučnika s početka

XX stoljeća zastupao je u svojim djelima mit o prisilnoj konverziji. Međutim, on je smatrao da

pritiske na kršćansko stanovništvo nisu provodile osmanske vlasti, nego domaći muslimani,

odnosno sami konvertiti, koji su iz nekakvog osjećaja krivice nastojali u islam prevesti svoje

srodnike i saplemenike.[7] Većina njegovih učenika i sljedbenika (Jefto Dedijer, Jovan Hadži

Vasiljević i drugi) isticali su pak, privremenost konverzije i tragali za nekakvim praktičnim ciljem koji

je trebao da bude postignut prelaskom na islam.[8] Osim toga, isticali su ostatke predislamske

tradicije kao tobožnji dokaz svijesti o “pravoj” vjeri potomaka konvertita.

Historijski mit o prisilnoj islamizaciji širokih slojeva stanovništva održao se do današnjih dana. Jedan

od vodećih historičara odgovornih za promidžbu ovog mita je fra Dominik Mandić, koji je napisao

više značajnih radova o vjerskim prilikama u Bosni. Mandić je autor poznatog djela Etnička povjest

Bosne i Hercegovine, u kojem određenu pažnju poklanja i procesu islamizacije. Prema Mandiću,

uzroci islamizacije su sistematski pritisci osmanskih vlasti prvenstveno na katoličko stanovništvo,

koji su se odvijali u valovima. Ti pritisci su, prema Mandiću, bili naročito intenzivni u prvoj polovini

XVI stoljeća, počevši od uprave bosanskog sandžakbega Mustafa-bega Juriševića, pa sve do iza Gazi

Husrev-bega, a bilo ih je i kasnije. Mandićevo pisanje je očigledno imalo utjecaja na neke druge

historičare, posebno one manje afirmirane iz reda franjevaca ili katoličkog svećenstva. U pojedinim

radovima, prilozima i člancima objavljivanim po raznim listovima i časopisima još uvijek je živa teza

o represalijama i pritiscima “Turaka” nad katoličkim stanovništvom.[9]

Valja naglasiti da su Mandiću bili nedostupni i nepoznati izvori osmanske provenijencije, u prvom

redu popisni defteri, ali savremeni protagonisti mita o prisilnoj konverziji zanemaruju upravo te

izvore i tragaju za pojedinačnim slučajevima konverzije pod prisilom, odnosno u proučavanju

prihvaćanja islama služe se, kako kaže Ahmed S. Aličić, “metodom ekscesa, a ne metodom

procesa”. Takve mitske projekcije javljale su se i u školskim udžbenicima.[10] Jedan od posebnih

elemenata tog historijskog mita svakako su podaci o crkvama pretvorenim u džamije.[11] Koliko

neki povjesničari zastranjuju u tom pogledu, najbolje se vidi iz primjera Ante Škegre, koji,

kritizirajući brojne mitomanske stavove Envera Imamovića o “porijeklu i pripadnosti stanovništva

Bosne”, i sam odlazi u drugu krajnost, preko ruba historijske znanosti u područje mitova o hrvatskoj

naciji u Bosni i navodnim katoličkim/hrvatskim korijenima Bosne. Škegro završava riječima:

“Imamović i grupacija kojoj je glasnogovornikom očito nisu svjesni da je Ćemaluša izrasla iz temelja

katedrale sv. Petra Apostola”, te u prilogu donosi skicu oltara spomenute katedrale nađenog u

temeljima džamije Ćemaluše.[12] Škegro, dakle, osim što svjesno podržava historijski mit o

katoličkom karakteru srednjovjekovne Bosne (dvaput ponavlja kako je križ najčešći

simbol/ornament na stećcima, zaboravljajući činjenicu da je od preko 60.000 stećaka na tlu Bosne i

Hercegovine samo neznatan broj njih uopće ornamentiran), na osnovu jednog ostatka stare

građevine (ko zna odakle donesenom!) tvrdi kako je džamija Ćemaluša izgrađena na mjestu

katoličke bogomolje. Toga Imamović i nekakva “grupacija” koja stoji iza njega nisu svjesni, iz čega

opet proizilazi da oni nisu svjesni svog katoličkog/hrvatskog porijekla.[13] Škegro ne navodi kako je

i taj oltar načinjen od antičkog “paganskog” žrtvenika, a zanimljivo je da časopis u kome je

objavljen “pretisak” Škegrine reakcije donosi nekoliko radova o predosmanskom razdoblju područja

Sarajeva, a u uvodniku redakcije stoji i ovo: “Bez obzira što je taj veoma vrijedan arheološko-

povijesni argumenat (oltar iz katedrale sv. Petra – E.Š.) nađen u ruševinama spomenute džamije, ne

možemo to područje smatrati nalazištem srednjovjekovne katedrale”.[14]

Od savremenih srpskih historičara najzaslužniji za revitalizaciju mita o prisilnoj islamizaciji svakako

je akademik Radovan Samardžić, pisac eseja Prodor islama u jugoistočnu Evropu (objavljen u ediciji

Istorija srpskog naroda), djela koje je izazvalo brojne polemike. Mitskim predstavama o prihvaćanju

islama pod prisilom Samardžić daje novu boju. U najkraćem, njegovo mišljenje o islamizaciji se

može svesti na sljedeće: islamizacija se u biti ipak događala usljed pritiska, motiv prisile prisutan je

čak i onda kada to sam konvertit ne osjeća, jer inače ne bi odbacio staru vjeru.[15] Nema sumnje,

Samardžićev golemi ugled utjecao je i na druge historičare. Osmanista Milan Vasić isto tako tvrdi da

u glavne faktore islamizacije spada podjela stanovništva po religijskoj pripadnosti, iz čega se rađa

vjerska neravnopravnost i u konačnom diskriminacija, koje bi nakon konverzije nestalo.[16]

Ranije spomenuti Ivan Frano Jukić objavio je 1851. godine pod pseudonimom Slavoljub Bošnjak

djelo Zemljopis i Poviestnica Bosne, u kome se, sasvim razumljivo, dotiče i pitanja stanovništva

Bosne. S obzirom na vjersku pripadnost, stanovništvo Bosne dijeli na pripadnike zapadne crkve

(katolike), hrišćane (pravoslavce) i Turke (muslimane), a za ove posljednje pojašnjava da su oni

“nasljednici lažljivog proroka Muhameda” koji su u Bosni postali od “zločestih” kršćana, “koji ne

znajući svoje gospodstvo drukčije uzdržati, poturčiše se, iznevjeriše se Bogu “.[17] Jukić također

piše da je “na našu veliku nesreću” islam primio gotovo veći dio naroda, jer im je to osiguralo

imanja, bogatstva i oslobodilo ih harača i svakog danka, te su konvertiti “bez truda i radnje” mogli

svoje “gospodstvo provoditi”.[18] Ivan Frano Jukić je, dakle, kao uzrok prelaska na islam uzimao

težnju za materijalnom korišću uključujući raniju vjersku labilnost (“zločesti kršćani”).

Zanimljivo je da su slična stajališta imali i neki od stranih putnika koji su u XIX stoljeću posjetili

Bosnu. Arthur Evans, poznati britanski arheolog, u svom prikazu historije Bosne i Hercegovine piše

da bosanski muslimani potječu od islamiziranih bogumila, koji su i pozvali Turke u Bosnu i koji su

osjećali “malo odvratnosti prema džamiji”. Pri tome ističe da je naziv potur vjerovatno slavizirani

oblik riječi pataren. Običaji i način života bošnjačke društvene elite, begova, njihovo posjedovanje

starih srednjovjekovnih gradova, “riterski lov sa sokolovima” i slično, Evansa su neodoljivo

podsjećali na život srednjovjekovnih feudalaca, stoga on drži da su begovi upravo potomci

islamiziranih bosanskih vlastelina. Slično je bilo mišljenje i drugih putopisaca. Šarl Irijart, naprimjer,

drži da je jedan od uzroka islamizacije u Bosni nejednakopravan status muslimana i kršćana, ovi

drugi – ukoliko ne bi prihvatili islam – morali su plaćati danak i nametalo bi im se nekakvo “relativno

ropstvo”, ali ipak izražava sumnje u priče o nasilju muslimana nad kršćanima, te citira čuvenu

ahdnamu sultana Mehmeda II Fatiha franjevcima. Islamizacija se, po njemu, zbila radi povlastica, pa

je “muhamedanstvo u Bosni i pokrajini Hercegovini poprimilo aristokratska obilježja”.[19]

I Evansa i Irijarta, kao uostalom i većinu drugih putopisaca i Evropljana tog vremena, zavodila je

činjenica da bosanski begovi i age žive životom srednjovjekovne feudalne gospode, pa su bili skloni

vjerovanju da su bosanski srednjovjekovni feudalci primili islam da bi zadržali svoje posjede.

Ovakva mitska predstava se zadržala sve do današnjih dana, iako historijski izvori govore nešto

sasvim drugo. Sultan Fatih je većinu krupnih feudalaca odmah pogubio, zajedno sa bosanskim

kraljem, kako bi preduhitrio svaki pokušaj eventualnog pokretanja otpora. Osmanski timarski

sistem, s druge strane, bio je sasvim drugačiji od dotadašnjeg bosanskog feudalnog sistema. U

redovima osmanskih spahija u Bosni, istina, našao se i vrlo veliki broj predstavnika bosanskog

plemstva, uglavnom onog sitnijeg (vlasteličića), ali također i vlaških starješina, pa i doseljenika iz

drugih krajeva. Nezanemarljiv broj njih bili su kršćani, koji su kasnije većinom zaista prelazili na

islam. Ako se kasnije u Bosni, kroz proces čiflučenja i u vrijeme slabljenja Osmanskog carstva, i

razvio takav oblik zemljišnih odnosa koji je podsjećao na srednji vijek, on nema nikakvog

kontinuiteta sa srednjim vijekom. Iako su brojni radovi koji to dokazuju, ipak su se zadržale mitske

predstave o vlasteli koja se prevjerila kako bi sačuvala posjede. Tako, naprimjer, srbijanski

historičar Dragoljub R. Živojinović, u sintetičkom djelu Uspon Evrope kratko i jasno navodi: “u Bosni

plemstvo prihvata islam, dok narod ostaje u staroj veri”.[20]

Jedan od pionira bošnjačke historigrafije, Safvet-beg Bašagić, u svojoj Kratkoj uputi u prošlost Bosne

u duhu tadašnjeg vremena iznosi niz predstava o procesu širenja islama koje se sa današnje tačke

gledišta moraju ocijeniti mitskim i koje se ukratko svode na dvije činjenice: bosanski muslimani

potječu od nekadašnjih bogumila, dok bošnjačko plemstvo vuče korijene od nekadašnje

srednjovjekovne vlastele. I sam iz redova plemstva, Bašagić posebno ukazuje na ovu drugu

činjenicu, napominjući da su Osmanlije zadržale stari feudalni sloj koji je prihvatio islam, ostavivši

mu neku vrstu autonomije. Osim toga, Bašagić je jedan od prvih historičara koji je pokušao na

naučne osnove postaviti teoriju o prihvaćanju islama goleme skupine bogumila pred samim

sultanom Mehmedom II Fatihom, i to na osnovu tzv. Jeničerskog zakona, jedne rasprave s početka

17. stoljeća u kojoj autor objašnjava običaj da se djeca muslimanskih Bošnjaka regrutuju putem

devširme. Po tom izvoru, riječ je o posebnoj povlastici koju je sultan Mehmed II Fatih podario

Bošnjacima koji su mu po osvojenju Bosne prišli u velikim skupinama, izjavili lojalnost i najednom

(“bir ugurden”) primili islam.[21] Tezu o masovnom prihvaćanju islama “odjednom” razrađivali su i

drugi historičari, od kojih naročito treba istaknuti jednog od najistaknutijih bošnjačkih alima hadži

Mehmed ef. Handžića.[22]

Ovaj se historijski mit u novije doba, vjerovatno pod utjecajem revitalizacije mita o prisilnoj

konverziji od jednog broja srpskih historiografa, ponovo javlja u bosanskoj historiografiji.[23] Adem

Handžić, uz Nedima Filipovića jedan od rijetkih historičara koji su zaista temeljito i objektivno prišli

proučavanju fenomena islamizacije,[24] godine 1991. sklon je vjerovanju da se spomenuti događaj

(“bir ugurden”) zaista desio, ističući da činjenica što se ništa poput toga ne može naslutiti u

popisnim defterima ne mora značiti da masovnog prihvaćanja islama u Bosni u vrijeme sultana

Mehmeda nije bilo. Pri tome se služi komparativnom metodom, citirajući izvore i navodeći slučajeve

iz kojih se vidi kako je u nekim mjestima živio veći broj muslimana koje popisni defteri ne spominju.

[25] O “islamizaciji Bošnjaka u jednom većem obimu” prilikom samog osvojenja Bosne piše i

Muhamed Hadžijahić, iznoseći neke argumente koji idu u prilog navodima Jeničerskog zakona.

Adem Handžić je, inače, 1996. predstavio bosanskohercegovačkoj naučnoj javnosti informaciju da

postoji još nekoliko primjeraka Jeničerskog zakona, osim onog Bašagićevog, te je objavio njegov

tekst in extenso i u prijevodu, ali nije dao nikakvu kritičku analizu samog izvora.[26] Salih Jalimam

tvrdi da se Jeničerski zakonik smatra “glavnim historijskim dokazom u kojem je decidno potvrđen

masovan prijelaz bogomila na islam”.[27]

Činjenica je, međutim, da i Handžić i Jalimam olahko prihvaćaju podatke o “bir ugurden” konverziji

iz jednog izvora koji je nastao skoro stoljeće i po nakon događaja koji opisuje, što je sa stajališta

historijske kritike vrlo problematično. Hadžijahić je već bio oprezniji i potražio je potvrde i u drugim

izvorima. Ali pisac popularne Historije Bošnjaka Mustafa Imamović vrlo uspješno pobija mit o “bir

ugurden” islamizaciji.[28] Ne isključujući mogućnost da je neka veća ili manja skupina Bošnjana

zaista pred sultanom primila islam, mora se konstatirati da nijedan od bošnjačkih autora nije

pokušao detaljnije i podrobnije analizirati motive i uzroke nastanka Jeničerskog zakona, odnosno

podataka o prelasku Bošnjaka na islam. To je, uostalom, do sada učinio jedino hrvatski osmanist

Nenad Moačanin, čiji se zaključci o navodima spomenutog izvora moraju uzeti u obzir.[29]

Starije generacije historičara koji su bili pobornici tzv. bogumilske teorije objašnjavali su masovni

prelazak bogumila na islam činjenicom da su to ovi učinili zbog višedecenijskog sistematskog

pritiska pravoslavne i katoličke propagande (naročito ove druge, čiji su nosioci bili Mađari). Bogumili

se stavljaju pod okrilje Osmanlija, te prihvaćaju islam, gotovo iz nekakavog inata. S druge strane,

javila su se mišljenja da je uzrok kolektivnog bogumilskog prihvaćanja islama sličnost između

vjerskog učenja islama i bogumilstva. Ovu tezu je zastupao čuveni britanski historičar Thomas W.

Arnold,[30] od njega ju je preuzeo i h. Mehmed Handžić,[31] a detaljno razradio Aleksandar

Solovjev.[32] Nešto u tom smislu navodi i Truhelka.[33] Uvažavajući ova imena, treba naglasiti da

su njihova stajališta spadala u rezultate historijske nauke tog vremena, koje su novija istraživanja i

interpretacije uveliko derogirale. Insistiranje na stajalištima Arnolda, M. Handžića i Solovjeva danas

već ulazi u područje mitomanije, a takvih slučajeva zaista ima. Enver Imamović je, naprimjer, u

nekoliko svojih radova isticao tezu o jednostranoj islamizaciji bogumila, odnosno o kontinuitetu

bogumili/Bošnjani – muslimani/Bošnjaci, uključujući tu i podatke o “bir ugurden” prihvaćanju islama.

[34] U udžbeniku historije za drugi razred gimnazije, autora Enesa Pelidije i Fahrudina Isakovića

(izdat 1994., u nekom školama još uvijek u upotrebi) proces prihvaćanja islama se, između ostalog,

dovodi u vezu s vjerskim učenjem bogumila koje je u slučajevima bilo slično islamskom, a ponavlja

se i činjenica koju je istaknuo Arnold, da su se bogumili navodno pet puta na dan molili i pri tome

često padali na koljena, što bi trebalo predstavljati analogiju sa islamskim namazom. Autori još

navode da je na islam prešao i veći broj članova feudalnih porodica, ističući primjer sina hercega

Stjepana Vukčića Kosače (koji je kao Ahmed-paša Hercegović obavljao niz najviših dužnosti u

Carstvu, između ostalog i velikog vezira), te djeca kralja Stjepana Tomaševića – Žigmund i Katarina.

Vrlo slično piše i dr. Salih Jalimam u svojoj Historiji bosanskih bogomila, ističući da “u istraživačkom

pogledu, odnosu bogomilstvo-islam treba dodati još jednu bitnu karakteristiku. To su dovišta ili

molitvišta, gdje su se obavljali određeni obredni postupci, prije svih molitve za kišu na grobljima

bogomila”. Nakon što je nabrojao petnaestak dovišta, dalje piše: “Najpoznatije dovište u Bosni i

Hercegovini je Ajvatovica gdje /su/ se sedmog ponedjeljka iza Jurjeva okupljali vjernici. Historijski je

utvrđeno da je Ajvaz dedo bio bogomil. Isto tako, vidljiva je asocijacija na relaciji dedo-did

bosanskih bogomila”.[35] Autor uopće ne navodi izvor na osnovu kojeg je “historijski utvrđeno” da

je Ajvaz-dedo bio bogomil, a trebao je objasniti o kakvoj se to asocijaciji “na relaciji dedo-did” uopće

radi, ovako čitatelj može shvatiti kako je naslov dedo koji se susreće u imenima mnogobrojnih

“dobrih” i derviša koji su pokopani po turbetima i šehitlucima širom Bosne i Hercegovine nekakav

bošnjački specifikum nastao ni manje ni više nego iz naslova poglavara Crkve bosanske. A zapravo

je riječ o perzijsko-turkmenskom sufijskom naslovu koji je u prošlosti bio rasprostranjen među

sljedbenicima raznih tarikata širom islamskog svijeta. Jalimam također piše da “historijski izvori iz

tog vremena” spominju predstavnike uglednih feudalnih rodova koji su primili islam, ali ne navodi

nikog drugog osim sina hercega Stjepana i Tomaševe djece, Katarine i Žigmunda (Sigismunda). I u

gore spomenutom udžbeniku i kod Jalimama prepoznaje se tendencija da se prikaže kontinuitet

između srednjovjekovne bosanske države i osmanske Bosne, odnosno između srednjovjekovnih

Bošnjana (većinom bogumila) i muslimanskih Bošnjaka. U prilog takvom kontinuitetu ide činjenica

da su članovi kraljevske porodice, kao i porodice najmoćnijeg čovjeka u državi, hercega Stjepana,

prešli na islam. Kako su to učinili, spomenute autore kao da ne interesira. Povijesna je realnost da je

hercegov sin na sultanov dvor dospio kao talac, dok su Tomaševa djeca zarobljena. Iako je Ahmed-

paša Hercegović u više navrata bio i veliki vezir, a Sigismund pod novim imenom Ishak Kiral-oglu

namjesnik u jednom anadolskom sandžaku, činjenica je da oni s Bosnom više nisu imali baš nikakve

neposredne veze. Bez ikakve ograde, može se reći da iznošenje ovog primjera islamizacije na način

kako to čine Pelidija-Isaković i Jalimam predstavlja bijeg iz realnosti i zalazak na područje mitskog.

Mnogi autori koji govore o bogumilima ili patarenima, odnosno o bosanskim hereticima uopće vrlo

često prikazuju tu herezu kao homogenu vjersku zajednicu. To je u osnovi pogrešno mišljenje. Kod

proučavanja procesa islamizacije treba imati na umu da su bosanski heretici – onaj dio stanovništva

Bosne koji nije pripadao ni katoličanstvu ni pravoslavlju – bili podijeljeni u dvije skupine: pripadnike

Crkve bosanske, odnosno strojnike, krstjane i goste, koji su predstavljali izabrani, relativno

malobrojan sloj (elitnu sektu, riječima Nade Klaić), te mnogobrojne široke mase naroda koje su

slijedile tu crkvu ne prihvaćajući ni katoličko ni pravoslavno “pravovjerje”. Pripadnici Crkve

bosanske, njezino svećenstvo – bez obzira na to jesu li uopće i koliko su njihova učenja bila

dualistička – nisu pridavali veliku pažnju običnom narodu koji je predstavljao njezine sljedbenike.

Vjerovanje tih sljedbenika Crkve bosanske, s druge strane, svodilo se na pučka shvaćanja i običaje i

oni, zapravo, “nisu uvek bili daleko od istinskog paganstva”.[36] To s pravom ističe i Ahmed S.

Aličić, naglašavajući da su specifične prilike u srednjovjekovnoj Bosni dovele do stanja “gotovo

potpune ateizacije masa”, te da “društvo srednjevjekovne bosanske države nije uopšte bilo

mistificirano religioznim uvjerenjima i religijskom svijesti”, što vrijedi za sve dijelove bosanske

države.[37] To je ujedno i ključna činjenica u procesu islamizacije, a ne nekakva sličnost islamskog i

bogumilskog učenja ili obreda. Religioznost narodnih masa bila je na vrlo niskoj razini, čak i oko

središta katoličke akcije (franjevačkih samostana). Tu “zapuštenost” u vjerskom pogledu primijetio

je Benedikt Kuripešić koji je 1530. proputovao ovim krajevima, a o tome svjedoče i katolički

izvještaji čitavo stoljeće kasnije. Treba naglasiti da je ona bila prisutna i kod skupina Vlaha u Bosni.

Sama po sebi, ta niska razina religioznosti i vjerska “zapuštenost” nije bila uzrok prelasku na islam,

ali je otklanjala prepreku konverziji, koja je bila uvjetovana raznim drugim faktorima – željom za

materijalnom dobiti, boljim društvenim statusom, pripadnošću državnoj vjeri, itd. Valja imati na umu

da je prihvaćanje islama tih prvih konvertita bilo više deklarativne i nominalne prirode, ali su njihovi

potomci iz generacije u generaciju sve više i više shvaćali tu vjeru kao sastavni dio svog identiteta,

kako individualnog, tako i kolektivnog, pa u konačnom i nacionalnog. Mnogobrojni predislamski

običaji i vjerovanja poprimili su islamski karakter, i to posebno na selu. Taj sinkretizam i

specifičnosti dovele su do formiranja onoga što se može definirati kao “bosansko iskustvo u

islamu”, kako ga je jednom prilikom nazvao reisul-ulema dr. Mustafa ef. Cerić.[38] Nema sumnje,

korijene masovne islamizacije u Bosni, kako gradskog, tako i seoskog elementa, kakve nije bilo u

susjednim zemljama, treba potražiti u specifičnim vjerskim prilikama u Bosni predosmanskog

perioda. Historičar ovom pitanju mora prići oslobođen ideološkog i dnevnopolitičkog balasta, bez

religijske pristrasnosti, krećući se kolosijekom realnosti i imajući uvijek na umu opasnost skretanja u

područje historijskih mitova kojima je južnoslavenska historiografija naprosto prožeta.

Napomene:

[1] Na osnovu toponomastičke građe, K. Draganović iznosi pretpostavku da su u sjevernim

dijelovima Bosne bile prisutne zajednice muslimanskih etničkih skupina Kalisija i Pečeneza, koji su u

XII i XIII stoljeću živjeli u Ugarskoj (Krunoslav Draganović, Katolička crkva u sredovječnoj Bosni, u

knjizi Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, HKD Napredak, Sarajevo 1942., str. 717). To

preuzimaju i dalje razrađuju i drugi autori (npr. Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku,

Svjetlost, Sarajevo 1975, str. 116-117; Muhamed Hadžijahić, Prvi susreti s islamom na Balkanu, u

knjizi Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini, izd. “El-Kalem”, Sarajevo 1991, str. 19-28).

[2] O karakteristikama tih popisa postoji brojna literatura – v. npr. Predgovor Ahmeda S. Aličića u

Opširni popis bosanskog sandžaka iz 1604. godine, Monumenta turcica historiam slavorum

meridionalium illustrantia, tomus octavus, serija II – defteri, knj. II, svezak I/2 (obradio dr. Adem

Handžić), Bošnjački institut Zürich – odjel u Sarajevu i Orijentalni institut, Sarajevo 2000. Konvertite

je u osmanskim popisima lahko prepoznati, po nemuslimanskom imenu oca, nekad prikrivenom

eufemizmom Abdullah (=Božiji rob), ili pak po prezimenu, ukoliko je navedeno.

[3] Sima M. Ćirković, Srbi u hrišćanskoj ekumeni srednjega veka, iz knjige Rabotnici, vojnici,

duhovnici. Društva srednjovekovnog Balkana, izd. Equilibrium, Beograd 1995, str. 385; up. Nedim

Filipović, Napomene o islamizaciji u Bosni u XV vijeku, ANU BiH, Godišnjak, VII, Centar za

balkanološka ispitivanja, 5, Sarajevo 1970, str. 156.

[4] Na primjer, Vasa Glušac, Milan Karanović, Svetislav Davidović, Petar Gaković i drugi. Neki od njih

su štaviše pisali o mongoloidnim crtama lica kod krajiških Bošnjaka, te navodili raznorazna predanja

tobože zabilježena od muslimana koja su išla u prilog njihovim tezama, kao na primjer ona o

turskom ili anadolskom porijeklu muslimanskih rodova. Kasnija provjera takvih “predanja”,

međutim, pokazala je da su ona potpuno nepoznata u mjestima gdje su navodno zabilježena

(Muhamed Hadžijahić, Porijeklo bosanskih muslimana, Bosna, Sarajevo 1990, str. 9-14).

[5] Izvori za historiju srednjovjekovne bosanske države, priredio Salih Jalimam, Historijski arhiv

Tuzla, Tuzla 1997, str. 110 i 112.

[6] Bojan Aleksov, Poturica gori od Turčina: Srpski istoričari o verskim preobraćenjima, u knjizi

Historijski mitovi na Balkanu, Institut za istoriju, Sarajevo 2003., str. 230-231. Ovaj rad vrlo

dokumentovano i detaljno govori o mitskim predstavama o islamizaciji kod srpskih historiografa i

pisaca uopće.

[7] Isto, str. 238.

[8] Isto, str. 240.

[9] Ta se teza, na primjer, jasno može uočiti u radu Pave Živkovića, Povijesne dimenzije i povijesno

utemeljenje hrvatstva Bosne i Hercegovine, objavljenom u časopisu Hrvatska misao (br. 2,

Sarajevo, siječanj-ožujak 1997). Katoličko stanovništvo Bosne i Hercegovine po Živkoviću – isto kao

i Dominiku Mandiću – bili su još od srednjeg vijeka osviješteni Hrvati. Gazi Husrev-beg kod Živkovića

nosi epitet “zloglasni”. Cijeli spomenuti Živkovićev rad neodoljivo podsjeća na (naknadno

umetnuto?) izlaganje Filipa Lukasa o hrvatstvu Bosne i Hercegovine (v. Filip Lukas, Bosna i

Hercegovina u geopolitičkom pogledu, u knjizi Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, HKD

Napredak, Sarajevo 1942, nap. 1, str. 46-52.) i primjer je kako nacionalizam ovladava

historiografijom. Sličnih primjera se može naći, naravno, i kod historičara iz reda druga dva naroda

Bosne i Hercegovine.

[10] Primjer je udžbenik Frane Sabalića, o čemu piše Damir Agičić, Bosna je… naša!: Mitovi i

stereotipi o državnosti, nacionalnom i vjerskom identitetu te pripadnosti Bosne u novijim

udžbenicima povijesti, Historijski mitovi na Balkanu, str. 151

[11] Tako, na primjer, jedan dio predstavnika Katoličke crkve u Hercegovini žestoko se protivio

ponovnoj izgradnji Careve džamije u Stocu (koju su tokom agresije srušili pripadnici Hrvatskog

vijeća obrane), navodeći kako je ta džamija navodno sagrađena na mjestu nekadašnje katoličke

bogomolje, a sličan je slučaj bio i sa ponovnom izgradnjom Atik džamije u Bijeljini. Pojedinih

slučajeva pretvaranja crkvi u džamije je svakako bilo (u Jajcu, Srebrenici, Bihaću…), ali postoji čitav

niz predanja i pretpostavki o takvom činu koje nemaju historijsku podlogu (npr. o Jeni džamiji u

Travniku). Možda bi autore koji neprestano lamentiraju za bivšim crkvama pretvorenim u džamije

trebalo podsjetiti da je takva bila sudbina svih muslimanskih bogomolja u Slavoniji, Liki i Dalmaciji

koje nisu uništene, pa čak i nekih u Bosni ne tako davno: Krajem XIX stoljeća, po dolasku austro-

ugarske vlasti, jezuiti su u Travniku srušili Tophane džamiju i na njezinom mjestu podigli samostan i

crkvu, a i u Zvorniku je jedna džamija pretvorena u crkvu (Memorandum podnešen Njegovom

Carskom Veličanstvu caru i kralju Francu Josipu I. 10. juna 1901. godine u Beču i Memorandum

podnešen Njegovoj preuzvišenosti ministru Kallay-u predan 10. decembra 1900. god. u Sarajevu od

predstavnika i zastupnika muslimanskog naroda okupiranih zemalja, Novi Sad 1901., str. 51).

[12] Ante Škegro, Eliminacija Hrvata (i Srba) iz Bosne i Hercegovine na pseudoznanstven način,

Bosna Franciskana, 10, Sarajevo 1998; objavljeno još i u časopisu Hrvatska misao, br. 11.12,

Sarajevo 1999.

[13] Priče o nekakvoj grupaciji kojoj je Imamović glasnogovornik spadaju u područje teorija zavjere;

da je Imamović u svojim stajalištima usamljen svjedoči i činjenica da je spornu knjigu Porijeklo i

pripadnost stanovništva Bosne (Sarajevo 1998.) sam izdao.

[14] Vrhobosna/Sarajevo kroz stoljeća, uvodni tekst uredništva, Hrvatska misao, 11-12, Sarajevo

1999, str. 11.

[15] Navodeći Samardžićevo mišljenje o islamizaciji, Bojan Aleksov konstatira: “Uz sve

transformacije koje je predstava islamizacije doživela tokom protekla dva veka prisiljavanje opstaje

kao konstanta.” (Poturica gori od Turčina…, str. 246).

[16] Milan Vasić, O islamizaciji u jugoslovenskim zemljama, Prilozi za orijentalnu filologiju, 41

(radovi sa naučnog skupa Širenje islama i islamska kultura u bosanskom ejaletu), Sarajevo 1991,

str. 426-427.

[17] Ivan Frano Jukić, Zemljopis i Poviestnica Bosne – citirano prema priređenim djelima Putopisi i

istorisko-etnografski radovi, Svjetlost, Sarajevo 1953., str. 343. Odrednica “Turci” kojom Jukić

naziva bosanske muslimane ne označava njihovu etničku pripadnost, već samo vjersku. Po Jukiću,

bosansko stanovništvo ili Bošnjaci pripadaju Slavjanima, odnosno njihovom ogranku Ilirima (tj.

Južnim Slavenima), a dijeli se po vjerskoj pripadnosti na pripadnike zapadne crkve, rišćane i Turke,

dok pored njih u Bosni još žive Cigani i Čifuti (Židovi), koje ne ubraja u Ilire. Ovakva podjela se može

naći i kod drugih pisaca, poput fra Antuna Kneževića, na primjer.

[18] Isto, str. 295-296.

[19] Šarl Irijart, Bosna i Hercegovina – putopis iu vremena ustanka 1875-1876, Veselin Masleša,

Sarajevo 1981., str. 97-100 i 117-119.

[20] Dragoljub R. Živojinović, Uspon Evrope 1450-1789, Matica Srpska, Novi Sad 1989.

[21] Safvet-beg Bašagić-Redžepašić, Kratka uputa u prošlost Bosne, Sarajevo 1900., str. 19. Taj tzv.

Jeničarski zakon

[22] H. Mehmed Handžić, Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosanskohercegovačkih

muslimana, separat, Sarajevo 1940. (ponovo objavljeno u Izabranim djelima, knj. II, Teme iz opće i

kulturne historije, izd. “Ogledalo”, Sarajevo 1999, str. 7-46).

[23] Osim toga, većina bošnjačkih historičara nastoji iz upotrebe izbaciti termin islamizacija,

smatrajući ga neadekvatnim i neispravnim, budući da navodno podrazumijeva nekakvu prisilu.

Valja, međutim, biti oprezniji i ustvrditi da pojam islamizacija – isto kao, naprimjer, pojam

urbanizacija – a priori ne sadrži momente prisile. Oba ta procesa mogu teći pod prisilom, mogu teći

organizirano, a bez prisile, a također i neorganizirano i stihijski. Na primjer, urbanizacija u prvom

razdoblju socijalističke Jugoslavije (1945.-1953.) sadržala je u sebi brojne elemente prisile, kojom je

vlast nastojala primorati seljačku radnu snagu da prijeđe u gradove i zaposli se u industriji. Kasnije,

međutim, elementi prisile nestaju, a urbanizacija je sve jača – uslijed raznih stimulativnih

elemenata.

[24] Handžić je u svojim djelima (od kojih valja posebno izdvojiti raspravu Islamizacija u

sjeveroistočnoj Bosni, Prilozi za orijentalnu filologiju, XVI-XVII, Sarajevo 1970, te ranije spomenutu

studiju Tuzla i njena okolina u XVI vijeku) ne samo ukazao na uzroke islamizacije, već i objašnjava

neke pojave koje su uzimane u prilog tezi o prisilnoj konverziji. Na osnovu prvorazredne građe, on

ukazuje da je većina franjevačkih samostana nestala ne zbog toga što su namjerno uništeni od

strane muslimana, već zbog toga što bi islamizacijom i razvojem islamsko-orijentalnog urbanog

kompleksa samostani često ostajali u središtu muslimanskog naselja, te bi se fratri sami povlačili.

Isto tako, citira jednu ispravu Mustafa-bega Juriševića, tobožnjeg progonitelja kršćana, kojom ovaj

daje poreske povlastice i olakšice laicima koji pomažu fratrima samostana u Donjoj Tuzli.

[25] Adem Handžić, O širenju islama u Bosni s posebnim osvrtom na srednju Bosnu, Prilozi za

orijentalnu filologiju, 41, Sarajevo 1991., str. 37 i dalje.

[26] Adem Handžić, O janičarskom zakonu, Prilozi za orijentalnu filologiju, 46/1996, Sarajevo 1997,

str. 141-150.

[27] Salih Jalimam, Historija bosanskih bogomila, Društvo studenata DEMUS, Tuzla 2002., str. 187.

[28] Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK Preporod, Sarajevo 1998, str. 139-141.

[29] Nenad Moačanin, Islamizacija seljaštva u Bosni od 15. do 17. stoljeća: demistifikacija, Zbornik

Mirjane Gross, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zavod za hrvatsku povijest, Zagreb 1999.,

str. 53-63.

[30] Thomas W. Arnold, Povijest islama – historijski tokovi misije, El-Kalem, Sarajevo 1990., str. 235-

238. Arnold je uočio neke dodirne tačke između islama i nekih dualističkih heretičkih pokreta, što

generalizira i prenosi na Crkvu bosansku. Valja, međutim, naglasiti da – uprkos snažnim

argumentima i zagovornicima dualističkog karaktera Crkve bosanske (najdosljedniji je ostao Sima

Ćirković) – neki povjesničari smatraju da je ta vjerska institucija u dogmatskom pogledu imala malo

zajedničkog sa dualističkim herezama na istoku i zapadu. Prijevod Arnoldovog djela objavljivan je

tridesetih godina XX stoljeća u nastavcima u Glasniku Islamske vjerske zajednice.

[31] V. napomenu 22.

[32] Aleksandar Solovjev, Nestanak bogumilstva i islamizacija Bosne, Godišnjak istorijskog društva

Bosne i Hercegovine, I, Sarajevo 1949, str. 42-79.

[33] Ćiro Truhelka, Bosanska narodna (patarenska) crkva, u knjizi Poviest hrvatskih zemalja Bosne i

Hercegovine, HKD Napredak, Sarajevo 1942., na str. 789-792.

[34] U članku Ko su bosanski muslimani, katolici i pravoslavci (Oslobođenje, 4. januar 1992.),

referatu Odnos “bosanskog i muslimanskog” – kontinuitet, na Prvom kongresu bosansko-

muslimanskih intelektualaca 22. XII 1992. (oba rada su objavljena u knjizi Korijeni Bosne i

bosanstva – izbor novinskih članaka, predavanja sa javnih tribina, referata sa znanstvenih skupova i

posebnih priloga, u izdanju Međunarodnog centra za mir, Sarajevo 1997.), te u kontraverznoj knjizi

Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne (Art 7 Sarajevo 1998.), str. 52-60.

[35] Salih Jalimam, Historija bosanskih bogomila, str. 189.

[36] Sima Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, Srpska književna zadruga, Beograd

1963, str. 108.

[37] Ahmed S. Aličić, Širenje islama u Hercegovini, Prilozi za orijentalnu filologiju, 41, Sarajevo

1991, str. 67.

[38] O tom “bosanskom iskustvu u islamu”, da se još jednom poslužimo Cerićevim riječima, govori i

jedna vrlo dobra kulturno-antropološka studija: Tone Bringa, Biti musliman na bosanski način, Dani,

Sarajevo 1998.

Izvor: Institut za istoriju, Sarajevo

Prelazak bogumila na islam

BOGUMILSTVO KAO RELIGIOZNI PROBLEM

Dr. Ivo Pilar (10. marta 1927. – Predavanje u Socioloskom drustvu u Zagrebu)

BOGUMILSTVO KAO RELIGIOZNI PROBLEM

Prelazak bogumila na islam u Bosni i Hercegovini

Vrijedne su narocite paznje religiozne i socijalne prilike ove zemlje prije turskog osvajanja. Vecina

tamosnjeg stanovnistva pripadala je krscanskoj heretickoj sekti bogumila. Ovi sizmatici su od XIII

stoljeca bili izvrgnuti progonima papa. Cak su pape protiv njih nekoliko puta preporucivali krstaski

rat (papa Honorus III – 1221. godine, Gregori IX – 1238. godine, Innocent IV – 1246. godine i

Benedict XII – 1337. godine. Inkvizicija je osnovana 1291. godine). Papa Ivan XII u jednom pismu

bosanskom kralju pise:

“Dragi nas sine, bosanski kneze vrijedni Stevane! Znamo,da si vjeran sin crkve. Zbog toga

ocekujemo tvoje posredovanje u unistavanju heretika u tvojoj zemlji. Ocekujemo da ces biti na

pomoci nasem inkvizitoru Fabiusu, jer otpadnici (heretici) smatraju Bosnu zdravim mjestom.

Sakupili su se iz raznih krajeva svijeta i hoce da tamo posiju sjeme odvratne zablude. Ovi ljudi,

privikli na spletke starog Lucifera (Iblisa), oboruzani otrovom patvorene prostodusnosti

(jednostavnosti), pod krinkom krscanstva nastoje otrovati umove katolika. Njihove se rijeci uvlace

poput raka. Prividno su cedni, ali su potajno i na ubojstvo spremni. To su vuci u obliku janjadi. Da

ulove i prevare prostodusna stada Isusova, prikrivaju svoje zvjerstvo”.

Patnje koje su trpjeli bogumili u XV stoljecu postale su tako nesnosljive da su se radi svog spasa

obracali Turcima za samilost, jer su grubi postupci i pritisci bosanskog kralja i svecenstva bili takvi

da im nema primjera. Njih cetrdeset hiljada pobjeglo je u susjedne zemlje. Oni sto nisu pobjegli

poslani su u Rim, okovani u lance. Medjutim,ove grozne mjere malo su usluge ucinile umanjivanju

bogumila u Bosni, jer se prica da je ova hereza jednako bila jaka i u 1462. godini. Sljedece godine,

kada je sultan Mehmed II podvrgao Bosnu, tamosnji su katolici napustili svoj kraj. Kljuce Bobovca,

prijestonice kraljeve, predao je Turcima njegov namjesnik koji je bio bogumil. Posto su se i druga

mjesta i utvrde povele za njim, za jednu sedmicu palo je sultanu u ruke oko sedamdeset utvrdjenih

mjesta. Mehmed II prikljucio je i Bosnu ostalim osvojenim krajevima.

Otada se vise nista ne cuje o bogumilima. Misli se da su po turskom osvajanju u velikom broju

prigrlili islam. Vecina je katolika iselila u susjednu Austriju i Madjarsku, a za preostale se misli da su

se mnogi od njih poveli za primjerom predasnjih obracenika. Neki su Evropljani pretpostavili da je

mnogobrojno obracenje bogumila u islam bilo u pocetku turskog osvajanja s tom namjerom da se

povrate u svoju narocitu sektu, cim im se u buducnosti pruzi prilika. Kao dokaz za ovu tvrdnju oni

navode da su bogumili, zbog gore spomenutog stradanja i pritiska, nasli zgodan put kako ce

namjerno zanijekati svoju staru vjeru (katolicanstvo), te buduci da im se kasnije nije pruzila

ocekivana prilika u povratak, to se napokon namjera njihovih preda zaboravila. Obicno je ovakva

pretpostavka samo nagadanje, te se na nju, kao nepobitni dokaz, ne moze osloniti. Mi smatramo

jacim razlogom to sto su bogumili pomijesani s muslimanima bili skloni islamu zbog mnogih tacaka

u njihovom vjerovanju koje su slicne islamskom ucenju. Bogumili su odbacivali obozavanje Marije,

ustanovu krstenja i sve vrste klera. Krst su, kao znamen vjere, mrzili. Smatrali su idolopoklonstvom

upucivanje molitvi slikama i kipovima svetaca i relikvijama (mocima). Protivno katolickim crkvama,

koje su nedostojno ukrasene slikama, njihovi su hramovi bili skromni i jednostavni. Kao i muslimani,

imali su hrdjavo misljenje o crkvenim zvonima, koja su nazivali “satanske trube”. Vjerovali su da

nije Isus licno razapet, nego da je to bio neki iluzorni lik, te su se u ovom pogledu djelomicno slagali

s Kur'anom (Njihova je tvrdnja: “Mi smo ubili Mesiju Isaa, sina Merjemina, Bozjeg poslanika. Niti su

ga ubili niti razapeli, nego im se tako pricinilo.” – Sura IV, An Nisa', 157).

Osudjivanje alkohola i sklonost asketskom zivotu i jednostavnosti spadaju u one sklonosti koje su

posluzile zblizavanju bogumila s islamom. I oni su se pet puta dnevno molili. Cesto su puta padali

na koljena i izrazavali blagodarnost Bogu. Prema tome, za njihovo sudjelovanje pri molitvi u dzamiji

izgleda da nije trebalo velike preinake.

Ovdje sam sakupio neke tacke koje su slicne sa propisima islama, a koje se nalaze u sizmatickoj

sekti bogumila. Medjutim, u bogumilskom vjerovanju ima i takvih tacaka koje sadrze formu

krscanskih propisa da ih pobozni muslimani ne mogu smatrati dostojnim za primanje. Dok su

zajednicke tacke ovako nabrojene, moze se zakljuciti da su se uvjerili u potrebu postepenog

napustanja onih vjerovanja koje islam ne trpi. Njihovo vjerovanje, slicno dualizmu manihejaca, nije

se moglo izmiriti s vjerovanjem muslimana, ali je islam uvijek bio tolerantan (napisano 1913.!)

prema ovakvim religioznim rasudjivanjima, samo pod tim uvjetom da ova svoja sizmaticka

naziranja ne izjavljuje.

Turci, da omile svoju vjeru Bosnjacima, po svom poznatom obicaju nagovarali su ih nudenjem svih

vrsta materijalnih i duhovnih probitaka. Svima onima koji su prigrlili islam osiguravali su vlasnistvo

svega njihovog posjeda, a spahije su bile oslobodjene od poreza. Moguce je da su mnogi od

islamiziranih pripadali plemstvu i bili lenski gospodari, te zbog svoje hereze prema katolicima bili

prije liseni tih prava. Napokon, ukljucivsi se pobjednickoj vjeri, uhvatili su priliku da povrate svoje

vlasnistvo. Bosanski su muslimani sacuvali svoju narodnost, te do dan-danas nosili prezimena

krscanska i govorili nacionalnim jezikom. Istovremeno su uvijek bili sa revnoscu i odusevljenjem

privrzeni vjeri. Staro vitesko drzanje muslimana plemica, predana privrzenost islamu, pored

njihovog upliva i moci uvijek su na njih svracali narocitu paznju. Nekima su od njih povjeravana

vazna zvanicna mjesta. Dapace, izmedu 1544. i 1611. godine, zauzimala su devetorica od njih

predsjednistvo vlade.

(T. W. Arnold: Povijest islama, Sarajevo 1989., str: 235-238.)

Staroslavenski bogumilski spisi:

- IZ APOKALIPSE BOSANSKIH KRSTJANA

- POVELJA BOSANSKOG BANA KULINA

Literatura

English:

1. John V. A. Fine, Jr.: “The Early Medieval Balkans” (The University of Michigan Press, 1991)

2. John V. A. Fine, Jr.: “The Late Medieval Balkans” (The University of Michigan Press, 1991)

3. E. H. Broadbent: “The Pilgrim Church”

4. Georges Serrus “The Land of the Cathars” (Editions Loubatieres, 1994)

5. Didier Poux: “Cathare Country – The Cathare Religion” (Editions APA POUX – Albi, 1995)

Croatian:

1. Dominik Mandic: “Bogomilska crkva bosanskih krstjana” (ZIRAL, Chicago – Roma – Zurich –

Toronto, 1979.)

2. Zvane Crnja: “Kulturna povijest Hrvatske” (Otokar Kersovani, 1978.)

3. Jaroslav Sidak: “Studije o ‘Crkvi bosanskoj’ i bogumilstvu” (Sveucilisna naklada Liber, 1975)

4. Franjo Sanjek: “Krscanstvo na hrvatskom prostoru” (Krscanska sadasnjost, Zagreb 1991)

5. Guy i Jean Testas: “Inkvizicija” (Krscanska sadasnjost, Zagreb 1982)

6. Grupa autora: “Ilustrirana povijest Hrvata” (Stvarnost, Zagreb, 1971)

7. Grupa autora: “Enciklopedija Leksikografskog Zavoda”

8. Ivo Pilar: “BOGOMILSTVO kao religiozno-povijesni te kao socijalni i politicki problem” (Knjizara J.

Studnicka & Co., Sarajevo, ‘dva predavanja sto ih je 10.II i 10.III. 1927. godine odrzao u Socioloskom

drustvu u Zagrebu')

9. August Franzen: “Pregled povijesti crkve” (Krscanska sadasnjost, Zagreb 1993)

10. Nada Miletic: “Stecci – Umetnost na tlu Jugoslavije” (Zajednicko izdanje: Izdavacki zavod

Jugoslavija / Beograd, Spektar / Zagreb, Prva knjizevna komuna / Mostar, 1982)v 11. Josip Hamm:

“Staroslavenska citanka” (Skolska knjiga, Zagreb, 1971.)

Bogumilstvo kao religiozni problem

BOGUMILSTVO KAO RELIGIOZNI PROBLEM

Predavanja Dr.Ivana Pilara iz 1927 g.

OVA DVA ZABILJEZENA I OBJAVLJENA PREDAVANJA DR. IVE PILARA (Sto ih je 10. februara i 10. marta

1927.g. odrzao u Socioloskom drustvu u Zagrebu), GOVORI I JEDNIM DIJELOM DOPRINOSI

POJASNJENJU ZIVOTA,OBICAJA I RELIGIJE BOGUMILA.SA DRUGE STRANE, TREBA NAPOMENUTI DA SE

DOGADJA U VREMENU 1927.GODINE, TJ. ZA POSTOJANJA DRZAVE ‘SHS', KADA JE BILA JAKO

IZRAZENA NETRPELJIVOST PREMA SVEMU STO JE BOSNJACKO I U TIM VREMENIMA SA POJACANIM

AKTIVNOSTIMA HRVATSKIH I SRPSKIH IDEJA .PREDAVANJE JE JAKO INTERESANTNO RADI TOGA DA SE

VIDE TADASNJI ODNOSI PREMA JOS UVIJEK AKTUELNIM TEMAMA, ALI KAKO CETE I SAMI PRIMIJETITI

VISE SE RADI O JEDNOSTRANIM ZAKLJUCCIMA.

Dva predavanja Dr.Ivana Pilara

- Bogumilstvo kao religiozni problem ( 10.februara 1927 g.)

- Bogumilstvo kao socijalni i politicki problem ( 10.marta 1927 g.)

- PRELAZAK BOGUMILA NA ISLAM U BOSNI I HERCEGOVINI

- Staroslavenski bogumilski spisi

- Literatura

1) BOGUMILSTVO KAO RELIGIOZNI PROBLEM

(10. februara 1927.)

Kada covjek u Bosni iz gradova i sela zade u krasnu bosansku brdsku prirodu, morati ce opaziti na

zaravancima, na humcima ogromno neko kamenje. Monoliti su to od jednoga komada istesani, u

raznim velicinama, od metra i pol do tri metra dugacki, od metra do blizu dva siroki, a vazda nesto

visi nego siroki. Sa gornje strane su gdjekada vodoravni, ali najcesce krovasto, u trokut uzdignuti

kao rimski sarkofazi, tako da izgledaju kao neke kucice.

Obicno ih imade poveci broj na okupu. Najcesce na njima nema niti crteza ni natpisa, no po kadsto

ima i toga, ima kadkad sunce, kadkad mjesec, mac, buzdovan u kamenu izdjelan, a ima cesto i sav

kamen krasni isaran ornamentima, dapace ima i natpisa, koji su svi pisani glagoljicom u

starohrvatskom jeziku. Tako ima u Ban-dolu, 30 km od Tuzle takav kamen, na kojem pise: “Ase lezi

Bozicko Banovic, na svojej zemli, na plemenitoj.”

Svaki nas intelektualac znade, da su to jedini gotovo ostanci mocne nekad sekte bosanskih

bogumila.

Narod, za cudo, koji oko tih spomenika zivi, ne zna nista o njima. Ovi su mu spomenici sasvim tudji.

On ne zna ni sto su, ni kako su onamo dosli, ni od koga potjecu. Ako ga pitate, on ce odgovoriti, to

su kamenovi, mramorovi, i tek koji inteligentniji kazati ce, to su greblja (znaci groblja), ali, da su to

ostaci propale narodne velicine, to narod u Bosni savrseno ne zna.

Prozivjevsi preko 20 godina u Bosni, nisam mogao da prodem bez interesa kraj ovih nijemih

spomenika nase proslosti. Znajuci sam vrlo malo o tim spomenicima i njihovim postavljacima, a ne

moguci o tim bogumilima saznati, stao sam izucavati to pitanje. I milostive gospodje i gospodo,

nagrada za moj trud bila je velika. Meni su se otvorili horizonti o kojima nisam ni snivao, jedan cijeli

novi svijet, o kojemu nasa starija historiografija za cudo malo znade. Smatram za duznost, da ove

horizonte otvorim i Vama, tim vise, posto sam svojim predavanjem od 16. XII. 1926. otvorio niz

predavanja o religioznim pitanjima.

Glavna znacajka tih bosanskih bogumila bila je u tome, sto je njihova vjera bila dualisticka, tj. da su

vjerovali u dva pocela, pocelo dobra i pocelo zla. Kod nas dugo se do Rackoga nije znalo, ali danas

je suvremena znanost nepobitno ustvrdila, da taj dualizam potjece od velikog dualistickog vjerskog

pokreta na Iranu, koji je personificiran u velikom perzijskom proroku i reformatoru Zaratustri ili

Zoroastru. Zaratustra je historijska licnost, to se danas smatra nedvojbeno utvrdenim. U Zendavesti

pripisuje se Yasna 28-53 njemu i vodeci iranolozi oznacuju pace ove pjesmotvore kao Zaratustrine

verificirane propovijedi. I doista, ovaj dio Zendaveste donosi toliko licnih i subjektivnih momenata,

da ne moze biti dvojbe, da je Zaratustra iz porodice Spitama bio historicna licnost, a ne mythus. Ali

valja istaknuti, da ga takvim shvacaju jos danas npr. bugarski specijalista za bogomilsko pitanje

prof. Jurij Ivanov. Ovome shvacanju da je Zaratustra jedan mythus, davala je najvise podloge

cinjenica, sto suvremenoj historiografiji nije do danas uspjelo utvrditi kronologiju Zaratustrinoga

zivota i djelovanja. Tu se ucenjaci bitno razilaze. Dok prof. Jackson i neki drugi drze da je Zaratustra

zivio u sedmom vijeku prije Isusa, dakle oko godine 650-600 prije nase ere, to drugi iranolozi, a

napose Justi i Bartholomae stavljaju njegov zivot 800-1000 godina ranije, oko 1500 prije Krista.

Medjutim, bilo kako bilo, Zaratustra je historijska licnost, njegova dualisticka religija postala je

drzavnom i narodnom religijom perzijskoga naroda, perzijske drzave i igrala svakako kroz preko

1000 godina na kugli zemaljskoj najvecu ulogu, a njezino djelovanje osjetilo se je mnogo kasnije i

daleko preko dosega politickoga utjecaja perzijske drzave, osjetilo se je i kod nas.

Jezgra Zaratustrine nauke, koja ujedno sadrzi i grandiozni filozofski sistem, jest u tome, da postoje

od iskona dva pocela, pocelo dobra i svijetla, personificirano u Ahura-Mazdi, ili Mazda-Ahuri, te

pocelo zla ili tmine Agromainjus ili Ahriman. Po Ahura-Mazdi zove se i citava religija Mazdaizam.

Ova dva pocela su od pocetka u borbi, i u toj borbi mora svaki mazdaisticki vjernik sudjelovati

boreci se u svemu protiv zlu i tmini. Ova religija je aktivisticka, jer svaki pojedinac mora sudjelovati

i naprezati se u toj borbi. Ona je i izrazito optimisticka, jer nakon dugog trajanja borbe princip dobra

Ahura-Mazda konacno ce pobijediti princip zla i tmine, i svi koji su u toj borbi sudjelovali, dobiti ce

svoju nagradu.

Na strani principa dobra bore se veliki broj andjela, koji se zovu Amesa-spenta, a na strani principa

zla bore se zli duhovi, koji se zovu daeva (u nasem jeziku div). Slike principa dobra su sunce i vatra,

koji su njemu posveceni.

Mazdaizam nije poznavao hramova i sjajnoga kulta, nije poznavao kipova ni likova bozanstava,

bogosluzje se obavljalo na vrhuncima bregova. Mazdaizam je poznao pricest, koja je znacila zrtvu i

sastojala u kultskom uzivanju posvecenog kruha i pica, dobivenog iz cvijeta biljke “saoma”. Osim

religioznog sadrzaja imao je mazdaizam i socijalni sadrzaj. Tako je poljodjelski zivot vjerska

zapovijed, a isto tako zabranjuju religiozni propisi uzivanje mesa, kao i svih dijelova zive zivotinje,

jer je proveden jedan princip perfectae lenitatis, savrsene blagosti, koja zabranjuje ubijanje

zivotinja, kako to vidimo i kod Indijaca.

Zaratustrina religija je na svaki nacin bila preko 1000 godina drzavna religija perzijske drzave, koja

je u svemu dijelila sudbinu te drzave te konacno propala, kada su godine 637. po Kristu Arapi kod

Kadezije potukli Perzijance i oborili njihovu drzavu.

Medjutim dualizam, kako su ga imali nasi bogumili, nije dosao na Balkan po Mazdaizmu, nego

posredstvom jednoga religioznoga pokreta, kojemu je nosilac bio Mani ili Manihej.

Taj Mani bio je Perzijanac iz otmjene porodice Haskanijevaca, mati mu je bila cak iz kraljevske

porodice Arsakida, a rodio se je godine 216. u gradu Mardina u Mezopotamiji. Izvanredno obdaren,

filozof, spisatelj, muzicar, slikar i lijecnik, zivuci na tlu Mezopotamije, na onom tlu visoke religiozne

kulture, koju su nam pokazala iskapanja, popularizirana po profesoru Delitzschu u njegovom “Babel

und Bibel”, pokusao je jednu reformu tada vec dekadentnog Mazdaizma na taj nacin, da ga

sinkretizira sa svima religioznim idejama, koje su se u Mezopotamiji, na tlu negdasnje Babilonije

zivjele. On je iz Mazdaizma, starobabilonskih religioznih predodzaba, iz krscanstva uz znatnu

primjesu gnosticizma, te konacno uz uporabu budistickih elemenata, osobito budisticke etike,

izradio jednu novu religiju, koja je bila ujedno jedna bujna i na fantaziju duboko djelujuca filozofija i

kozmogonija.

Dualizam je zadrzan, ali princip dobra i zla pretvoreni su u princip svjetla i tmine kao sto je to

odgovaralo chaldejskim religioznim predodzbama. Oba principa postoje nuzno od iskona, te oni ne

mogu nikako iznijeti pobjedu jedan nad drugim nego sudjeluju oba u covjeku, te je ljudska dusa

djelo Boga svjetla, a ljudsko tijelo, kao i citav materijalni svijet, djelo Boga tmine. Vedri optimizam,

toliko karakteristican za mazdaizam, izmijenjen je u jedno pesimisticko svjetozrenje, jer ljudsko

tijelo, kao djelo principa tmine ne moze nikada biti dobro, nego je covjeku i njegovom visem pozivu

neprijateljski element.

Postanak covjeka prikazan je u jednoj bujnoj kozmogoniji koja sjeca na gnosticke sisteme i koja je

tako velicanstveno fantasticna, da uzbunjuje i um i fantaziju a ujedno bila je jedan dosljedno

proradeni filozofski sistem, tako da je u velikoj mjeri zadovoljavao i racionalni dio covjeka.

Ali ta je kozmogonija preduga pripovijest, zato cu Vam to ustediti.

Vaznije je za nas, da je ta pesimisticna crta bila glavna znacajka i vodeca ideja manihejstva. Na

otkup i spasenje ljudske duse Bog svjetla slao je od vremena svoje proroke, paraklete, kojima je

zadaca bila, da se ljudska dusa uspjesno odupre uplivu svoga tijela, tamnoga zatvora svoje duse, a

takav paraklet bio je i Mani. Prije njega dosli su kao parakleti na svijet Buddha, Zaratustra i Isus. Tu

sinkreticku crtu poprimio je kasnije od Manihejstva i Muhamed, mi cemo dapace konstatirati, da je

Muhamed uopce vrlo mnogo uzeo od Manihejstva, pak je valjda bilo to i glavni uzrok neke – ne

samo simpatije – nego upravo nekog nutarnjeg afiniteta i medusobne privlacnosti, koja se kasnije

dade zamijetiti izmedu manihejskih sekti i Islama.

Dosljedno tome svome pesimistickom naziranju na svijet bio je zivot Manihejaca vrlo strog. On je

sistematski isao za umrtvivanjem i preziranjem ljudskoga tijela i zivota. Ali posto se u to u onoj

strogosti koju je zahtijevalo manihejsko gledanje na svijet, nije dalo provesti za sve vjernike

jednako, dijelila se je citava sekta na dva staleza, na tzv. savrsene, perfecti, a zatim na obicne

clanove tzv. slusaoce, auditores. Savrseni nisu uopce radili niti se brinuli o nicem, sto se tice ovoga

svijeta, nego su postili, molili i zivjeli od onoga, sto su im davali i bili duzni davati obicni vjernici, tzv.

slusaoci, auditores. Kessler misli, da je Mani svoje savrsene oblikovao prema uzoru budistickih

pustinjaka i isposnika.

Mani je glavne svoje prakticko-religiozne i eticke ideale koncentrirao u tzv. tria signacula,

signaculum manus, oris et sinus. Ova signacula vrijedila su za “Savrsene” strogo, a za slusaoce

priblizno, a znacila su signaculum manus, da savrseni ne smije ubiti ni zivotinju niti covjeka, to je

onaj mazdaisticki perfecta lentas. Onda signaculum oris: da ne smije izreci lazi, ni klevete, i da ne

smije jesti mesa niti dijelova zive zivotinje, osim ribe, koja se ne mnozi prilegom. Konacno

signaculum sinus, da ne smije vrsiti spolnoga opcenja. Iz toga se razabire, da je asketska crta kod

Maniheja bila vrlo jaka i stroga, i da su tzv. perfecti vodili doista jedan vrlo strog i gotovo svetacki

zivot. fakticki je njihov ugled u sekti bio vrlo velik, oni su imali i pocasni naslov: theotokoi ili

theoforoi – bogorodci ili bogonosci. Ova podjela je vrlo vazna, jer cemo ju opet naci kod nasih

Bogumila gotovo u nepromijenjenom obliku.

Ovi savrseni imali su i neke bogosluzne funkcije, docim je u ostalom crkvena hijerarhija u

Manihejaca bila vrlo jednostavna i sastojala se od dakona, svecenika i biskupa.

Za zivota Manihejeva bio je naravski on sam poglavica manihejske crkve, iza njegove smrti jedan

od biskupa, koji je morao stolovati u Mezopotamiji. Prvi poglavica iza njega zvao se je Sis ili Sisini.

Mani je za zivota imao 12 ucenika oko sebe, sto je valjda bilo oponasanje 12 apostola Isusovih.

Hramove Manihejci nisu imali, nego su svoja bogosluzja i molitve obavljali ili u otvorenoj prirodi ili u

jednostavnim kucama, koje su bile odredene za bogomolje i bile bez ikakva ukrasa i sjaja. Molitve i

postovi su bili vrlo razvijeni kod njih, molili su 4 puta na dan, kod izlaska sunca, u podne, kod

zapada sunca i 2 sata iza toga. Imali su strogo odredene postove, medu tima i jedan cijeli mjesec u

godini, kad su smjeli jesti samo u noci, sto je odgovaralo islamskom ramazanu. To dolazi odatle, sto

je cijeli sistem manihejskih molitava i posta preuzeo u glavnom kasnije Muhamed Pejgamber za svoj

Islam, isto tako kano i manihejski znak: zeleni barjak.

Manihejci nisu vjerovali u uskrsnuce tijela i drugosvjetni zivot. A to je zacudno, jer i sa ovim zivotom

njihova veza bila je slaba. Oni niti su smjeli sticati dobra, niti biti produktivni u zemljoradnji ili obrtu,

jer sav taj svijet bio je djelo tmine i vraga. Citavo njihovo svjetozrenje bilo je izvanredno tmurno i

citavi ljudski zivot smatrali su strasnom tragedijom, pa su i vjerovali, da cijeli svijet mora svrsiti u

jednoj uzasnoj katastrofi. Jer citavi svijet nosi na ramenu Atlas ili Homofor, koji ce nakon par stoljeca

baciti zemlju sa ramena u bezdan, i ona ce se upaliti i sva ce materija, djelo vraga 1468 godina

gorjeti, dok sasvim ne izgori i u prah i pepeo se pretvori.

Mani sam zalosno je svrsio. Kako je bio darovit, brzo je razumio, da ce trajne uspjehe sa svojom

religijom postici samo onda, ako dode u trajni odnosaj sa drzavom. zato je vazda radio da Perzijske

vladare, koji su vladali Mezopotamijom, pridobije za sebe, ali tim je izazvao strasnu surevnjivost

perzijskih mazdaistickih svecenika, koji ga silno zamrzise. Kada je poceo raditi oko novoga

perzijskoga kralja Bahrama, nahuskase gornji svecenici toga kralja protiv Manija, on bi 277. poslije

Krista ubijen, sa njega koza oderana, slamom ispunjena i njegova mjesina na dverima grada Gunde-

Sapura objesena. Protiv vjernika Manihejaca bi poveden strasan progon i pokolj.

Ipak se je Manijeva religija izvanredno rasirila; bila je za sve oficijelne religije susjednih drzava vrlo

opasna. Prosirila se po citavoj sjevernoj Africi uz Sredozemno more sve do Spanjolske, te treba

spomenuti, da je i glasoviti crkveni otac sv. Augustin, prije nego se je obratio, bio 9 godina

Manihejac. Osobito se je Manihejstvo daleko prosirilo u Aziju. U najnovije doba nadeni su spomenici

na turskom i kineskom jeziku, koji su ocigledno manihejskoga porijekla i svjedoce da je Manijeva

nauka prodrla duboko u Aziju, cak u Kinu i pustaru Gobi te ondje se odrzala sve do 13. stoljeca po

Isusu. Kao sinkreticka religija, religija nastala stapanjem raznih religioznih sistema, ona se je tim

lakse rasplinjala u doticne religije iz kojih je nastala. Na istoku pretopila se je u budizam, a na

zapadu u krscanstvo, i to na zapadu mnogo brze, iza 8. vijeka nase ere nestaje manihejstvu traga u

maloj Aziji, Africi i Europi.

Ovo manihejstvo, kako smo ga ovdje kratko ocrtali, postalo je izvanredno vazno za razvitak

bogumilstva. U suvremenoj znanosti zove se dapace bogumilstvo u raznim svojim oblicima na

Balkanu i srodne mu sekte u sjevernoj Italiji i juznoj Francuskoj: novomanihejske sekte.

Ali ne samo za bogumilstvo, nego je manihejstvo postalo uopce izvanredno vazno za razvitak sviju

krscansko-heretickih sekti na cijelom svijetu. Malo cemo naci heretickih sekti unutar krscanstva

izmedu 2.-14. vijeka koje nisu vise ili manje pod uplivom manihejstva, nisu vise ili manje preuzele

od njegove nauke i dogmatike.

Obzirom na to interesantno je ustanoviti da manihejstvo nije nikada neposredno utjecalo na

razvitak bogumilstva, jer se nikada nije rasirilo po Balkanu, posto je vec bilo potpuno zamrlo u

Bizantskoj drzavi, kad se je na granici izmedu bizantskoga i bugarskoga carstva pocelo stvarati

bogumilstvo.

Paradoksalno je dakle da je bogumilstvo primilo manihejski utjecaj preko dvaju sekti, Paulikijana i

Massalijana ili Euhita, kod kojih je manihejski utjecaj dosta slabo vidljiv, i da onda jasno razabiremo,

kako su ciste manihejske znacajke kod bogumilstva automatski pojacale, na taj nacin, da je

suvremena znanost bogumilstvo morala oznaciti novomanihejskom sektom. Ovim problemom

religiozne povijesti morati cemo se posebno pozabaviti jer ima za nas Slavene posebno

znamenovanje.

O postanku tih Pavlikijana vrlo malo znamo. Sigurno je samo toliko da potjecu iz Armenije.

Armenska je forma imena Paulikean, ali ne znamo od kojeg Pavla povlace svoje ime, da li od sv.

Pavla Apostola, sv. Pavla Samosatskoga ili od brace Pavla i Ivana, sinova Kalinika Manihejca.

Najvjerojatnije je da povlace svoje ime od sv. Pavla Apostola, jer su odbacivali svetog Petra

Apostola, poglavito jer od njega potjece crkvena hijerarhija, koju su odlucno pobijali i osobito stovali

sv. pavla i njegove spise kao demokratske i krscanske.

Arapski pisac Masudi spominje Pavlikijane i tvrdi da oni stoje u sredini izmedu krscanstva i

mazdaizma.

Neki suvremeni pisci, a medu njima prof. Ivanov karakteriziraju Pavlikijane kao prijelaz od

manihejstva na krscanstvo. No oni sami poricali su svaku vezu s manihejstvom. Doista su zivjeli

vise kao obicni krscani, jeli meso, pili vino, zenili se i bili vrlo ratoborni te su sudjelovali u svima

bugarskim ustancima protiv bizantske vlasti.

Njihov dualizam bio je znatno ublazen. Vjerovali su u jednoga Boga, gospodara nebeskoga carstva i

drugoga boga, gospodara zemaljskoga svijeta, te time i ljudskoga tijela. Vjerovali su u sveto

Trojstvo, ali sa dodatkom da su Sin i Duh Sveti samo emanacije Boga Oca. Rodjenje Isusovo od

djeve Marije bilo je samo prividno, prava majka bila je Isusu nebeski Jeruzalem.

Paulikijani su tvrdili da su oni prava apostolska i katolicka crkva i stajali u ostroj opreci, koliko protiv

katolickoj, toliko i protiv pravoslavnoj crkvi. Odbacivali su naposeb svaku crkvenu hijerarhiju,

odbacivali su crkveni sjaj i bogosluzje, naposeb kipove i slike, odbacivali su stovanje sv. kriza i

sakramente, odbacivali su Stari Zavjet i preferirali samo Novi Zavjet, u koji su ubrajali i mnoge

apokrife.

Ovi dakle Pavlikijani postali su glavni posrednici prednjeazijskih heretickih ideja za Balkan, jer je

utvrdeno da su u sedmom vijeku brojni Pavlikijani iz Armenije preseljeni od bizantinske drzavne

vlasti u Traciju, a osobito u Plovdivsku oblast, koja je kasnije potpala pod Bugarsku drzavu, tako da

su se ti Pavlikijani brojno rasirili po citavoj Bugarskoj, gdje su se pod tim imenom odrzali do danas,

ali na cudo postali izraziti katolici.

Drugi posrednici srednjeazijskih heretickih ideja na Balkan bili su takozvani Massalijani, Euhite ili

Fundite. O toj sekti znamo jos manje nego o Pavlikijanima.

Dogmatski historici ih nazivaju krscanskim dervisima, koji su svoje ime dobili zato sto su monaske

obicaje vezali sa nekom entuzistickom praksom. Njihov pogled na ljudsku narav bio je takoder

duboko pesimistican. Bili su dualisti i naucavali da su kod stvaranja covjeka sudjelovali duh sveti i

sotona, i da je udio sotone bio toliki da niti sv. krst niti sakramenti ne mogu ocistiti ljudsko tijelo od

grijeha, da bude dostojan hram duha svetoga, nego su tvrdili da to mogu postici samo neprestane

molitve. Zato su neprestano molili, zapustajuci sve ostale brige i nastojanja u ljudskom zivotu,

gledali da se molitvom ociste od utjecaja sotone. Dapace i njihovo ime dolazi od moljena.

Massalijani u armenskom jeziku “Euhite” (od grckoga euhomai) znace “molioci”. Imetak bi

razdavali, pak zivjeli ili u neke vrste samostanima, ili se potucali svakuda, ziveci bez ikakva rada ili

brige za egzistenciju od molitve i prosjacenja. Zato su se zvali fundite = torbasi, jer grcki funda

znaci torba. Primali su svakoga, i odbjegle zene od muzeva i pobjegle sluge i sluskinje, robove i

robinje, koje bi sakrivali od njihovih gospodara. Zivjeli su pomijesano musko i zensko, tako su i

spavali, i tvrdi se da su bili potpuni komunisti, i to ne samo u pogledu svoje skromne imastine, nego

i u seksualnom pogledu.

Neki crkveni oci predbacuju im dapace misticke orgije vrlo razbludnoga i opscenoga znacaja. Tesko

je pouzdano kontrolirati, koliko je na tome istine, posto krscanski apologeti nisu uvijek bili sasvim

nepristrani u prosudivanju heretika, koje su pobijali.

Cini se da je ipak bilo na tome nesto istine, jer u armenskom jeziku mzlne-massilijanac znaci prljav i

sramotan. Moglo bi vrlo lako biti da su se kod Massalijana sacuvali ostanci tzv. Barbelo-gnostickog

kulta sperme, koji je kult bio u vezi sa orgijama vrlo obscene i prljave prirode.

Sad, kako bilo, i ovi Massalijani ili Euhite, kako je historicki ustanovljeno bili su po Bizantincima

preseljeni u Trakiju i odavle se rasprostranili po bugarskim zemljama, te su i oni doprinijeli nesto

kod postajanja bogumilske sekte. Dokazuje nam to i njihovo ime jer su neke vrste bogumila u

Bugarskoj nosile ime torbesi, sto odgovara grckom Fundite. Valjda su vazda nosili torbu uza se, kao

sto to cine jos i danas prosjaci i prosjacki redovi.

Ovim sam Vam prikazao prilicnom tocnoscu dogmatsko-povijesne temelje za razvitak bogumilstva.

Mi smo ustanovili da je bizantijska drzavna vlast iz svojih krajnih azijskih provincija neke sektare,

uglavnom dualisticke prirode, preselila u predjele blizu bugarske granice, odakle su se oni od 7.-9.

vijeka po Kristu rasirili po citavoj Bugarskoj.

U Bugarskoj je sada oko godine 950. ustao jedan pop slavenske narodnosti, imenom pop Jevremija,

te pristupio sinkretiziranju tih raznih dualistickih, vise-manje manihejstvu slicnih naucavanja u jednu

jedinstvenu vjersku dogmatiku i u tu vjeru uzeo je nesto od slavenskih predkrscanskih predodzbi,

medju koje spada i dualizam, uzeo ime Bogumil i poceo svoju vjeru javno propovijedati.

Pop Bogumil je bezuvjetno historicka licnost, koju stari izvori visestruko spominju, i zasvjedocuju.

Poblize nam je o njemu vrlo malo poznato. Ja sam ocekivao da cu u najnovijem bugarskom djelu

prof. Ivanova naci opsirnijega materijala o tome popu Jeremiji, zacetniku bogumilstva, Bugarinu, ali

sam se, nazalost, u tome ocekivanju razocarao.

Mi smo ostali jos uvijek na onome, sto nam o njemu prica prezbiter Kozma.

Cinjenica jest da se ta nova vjera brzo rasirila po Bugarskoj, Traciji i Makedoniji, zahvatila cak i Malu

Aziju, zatim preko Srbije i Albanije i u Bosnu, gdje se osobito ukorijenila, dapace postala vjerom

vecine pucanstva i neke vrste drzavnom religijom.

Istaknuti nam je osobito, da se u Srbiji bogomilstvo nije moglo odrzati ni rasiriti. Tamo je od konce

12. vijeka pocela naglo rasti moc dinastije Nemanjica, koji su svi posli stopama sv. Save, koji je

stajao na stanovistu pravoslavno vjerskoga ekskluzivizma. U Srbiji Bogomili su bili naime

nemilosrdno proganjani i najtezim kaznama kaznjavani. Tako je osim spaljivanja obljubljena kazna

bila da im se iscupa jezik. Ali cinjenica, da je joS Dusan Silni imao s njima posla, i da 150 godina

dosljedne politike Nemanjica nije dostajalo da ih u Srbiji posve zatre, pokazuje najbjelodanije kako

je ova sekta bila zilava, jaka i duboko ukorijenjena kod svih Slavena na Balkanu.

Svakako moramo uzeti, da je Srpska drzava Nemanjica sa svojom dosljednom protubogomilskom

politikom bila barijera, koja je balkansko slavensko bogumilstvo razdijelila na dvije polovice, na

jugoistocno ili bugarsko bogumilstvo, i na sjeverozapadno bosansko bogumilstvo, ili bosansku

crkvu, koja nas naravski interesira u prvom redu, tako da cemo se nadalje s njime pod bosanskim

vidom baviti.

Preostalo bi nam sada da Vam danas jos u glavnim crtama prikazem vjersko dogmatsko naucavanje

samih Bogumila. To je vrlo vazno, jer bez tocnoga poznavanja vjersko dogmatskoga sadrzaja

Bogomila, necemo nikada moci pouzdano prosuditi njegovo politicko i socijalno djelovanje. Jer

milostive gospodje i gospodo, ja sam u svome predavanju, koje sam ima cast odrzati na ovome

mjestu 16. prosinca 1926. godine istaknuo svoje uvjerenje, da je religija najutjecajniji faktor u zivotu

naroda. O kvaliteti i sudbini religije ovisi sudbina citavih naroda. Kvaliteta pak religije, sadrzana je u

prvome redu u njezinom dogmatskom dijelu. Mi cemo bas na bogomilstvu vidjeti jedan skolski

primjer, kako jedna religija moze katastrofalno djelovati na sudbinu jednoga naroda.

Prema tome cu si ja dati truda da Vam dogmatski dio bogumilstva prikazem na nacin koji ce Vam

olaksati da si sami budete mogli stvoriti sud o politickim i socijalnim kvalitetama kao i o

posljedicama bogumilstva.

Glavna znacajka bogomilske dogmatike je njihov dualizam, naime vjera u dva pocela. Ovaj

dualizam smo pratili od Zoroastrovog Mazdaizma, preko Gnosticizma, manihejstva sve do

Pavlikijanstva i Massilijanstva koji su ga donijeli na Balkan.

Bog princip je dobra i svjetla, sa epitetom blagi, a Satanael, sa epitetom lukavi, necastivi, princip je

zla i tmine. Bogomilski se dualizam karakterizira time, sto je Bog gospodar samo dusevnog svijeta;

on je stvorio samo ljudsku dusu, docim je citavi vidljivi svijet, ukoliko postoji iz materije, tvari, (grcki

hyle), dakle i ljudsko tijelo, stvorio Satanael, bog zla i tmine.

Satanael je Bozji sin i stariji brat Isusov, te je pravi Bog kao i Isus. Zato Satanael nije pali andeo, kao

kod katolika i pravoslavnih, vec Satana-el. Ja podvlacim vaznost na ovaj dodatak -el, to je hebrejski

el, babilonski ilu i znaci Bog. Spomenite se na Isusov poznati usklik na krizu: Eli, Eli, lama

sabahtami! – Boze, Boze, zasto si me ostavio! Tim dodatkom el ima se kazati da je Satanael Bog, a

ne nize bice, kao npr. pali andeli.

Covjek je postao na taj nacin, da je Satana-el stvorio njegovo tijelo. Ali jer nije bio gospodar nad

dusevnim svijetom, Satanael mu nije mogao dati dusu, i prema tome nije covjeka mogao ozivjeti.

Satanael je dakle molio Boga, da covjeku udahne dusu, sto je Bog u svome neizmjernom milosrdju i

dobroti ucinio i udahnuo mu dusu kao svoju tvorevinu. Ali po svome tijelu covjek je vazda u vlasti

Satanaela, principa zla i tmine.

Bogomili su odbacivali krscansku nauku o postajanju covjeka, jer su odbacivali gotovo citavi Stari

Zavjet, uceci da su i knjige Mojsijeve i prorocke djelo vraze, posto je Mojsiju na Sinaju dao zakon

sam Satanael, koji mu je i pomogao praviti cudesa. Time se je bogumilstvo dosljedno izjavilo protiv

materijalistickom svjetozrenju, koje je sadrzano u Starom Zavjetu.

Ali u ovoj najvaznijoj tocki nastalo je doskora cijepanje u bogumilstvu. Nisu svi ucili da je Satanael

sin Bozji, i stariji brat Isusov, to je bila nauka samo jednog dijela Bogomila, a naposeb bosanskih

Bogomila, koje nas najvise interesira. Drugi, a osobito Dragovicka crkva (eclesia de Dragumetia, de

Dragovitia), ucila je da je Satanael bio prapocelo, neovisno od Boga, koje je odvajkada postojalo. Jer

time sto se je ucilo da je satanael sin Bozji kao i Isus, i da je dolazak Isusov na svijet imao za svrhu

da otkupi svijet, naime da ga izbavi iz prevlasti Satanaela, i da slomi vlast njegovu, sto je Isus

izvrsio na nacin da mu je oduzeo dodatak el, da ga je ucinio Sotonom, vragom, jedinim bicem koje

nema vise znacajke Boga, apsolutnoga bica. Time je uglavnom bio ukinut apsolutni dualizam

Dragovicke crkve i uveden jedan relativni dualizam, koji je tokom vremena toliko oslabio, da su se

Bogomili s vremenom mogli pretopiti djelomicno i u katolicizam i pravoslavlje, kako se je kasnije i

dogodilo.

Nauka bogomilska o Isusu, bila je gnosticko-doketisticka. Isusa po njihovoj nauci nije zacela i rodila

Bogorodica Marija jer on kao Bog apsolutno nije mogao imati materijalno tijelo, djelo vrazje. Nego

Bog Otac ispustio je rijec, logos, koja se je rijec spustila na svijet, unisla sv. Mariji na uho, i iz uha

opet izasla: sv. Marija je u spilji nasla Isusa u pelenama. Ali tijelo Isusovo nije bilo pravo tijelo

ljudsko, jer da je to nastupilo, Isus bi bio u vlasti Satanaela, kao i covjek i nebi mogao provesti djelo

spasa. Zato je tijelo Isusovo, kao i njegov cijeli zivot i muka, bilo sasvim prividno i bez materijalne

realnosti.

Dosljedno tome shvacanju odbacivali su Bogomili sve sakramente: krst, pricest, zadnju pomast; jer

voda, kruh, vino, ulje, to je sve materija, dakle djelo Satanaelovo, i ne moze doprinijeti da posveti i

ocisti covjeka.

Dosljedno tome Bogomili su odbacivali i sjajne hramove, crkve, jer i oni su djelo vrazje, posto se

sastoje od materije. Za sjajni hram Jeruzalemski su ucili da je stan Satanaelov, koji se je, kad su

Rimljani srusili taj hram, preselio u Aja Sofiju u Carigradu.

Odbacivali su sjajne odjece, ikone i kipove i sav sjaj u crkvama, jer je sve to djelo necastivoga;

odbacivali su kriz i nazivali ga drvom sramote, i rugali se oficijelnim krscanima sto ga stuju. Govorili

su: ako netko s drvetom ubije ocu sina, moze li otac voliti drvo, kojim mu je sin ubijen?

Sebe i svoju crkvu drzali su Bogumili za pravu crkvu Isusovu ili crkvu apostolsku. Naspram dvijema

oficijelnim crkvama, katolickoj i pravoslavnoj, stajali su u najostrijoj opreci – katolike i pravoslavne

nazivali su, da su: “jakoze pse i svinje”. S njima nisu smjeli ni opciti, svako opcenje bio je tezak

grijeh. Ako bi katolika ili pravoslavnoga primali u svoju bogomilsku crkvu, tada je morao proci

najprije jednu periodu ciscenja. Tek kada je tu periodu prosao, ocistio se od opacina oficijelnih

krscanskih crkava, dao dokaza o svom iskrenom bogumilskom uvjerenju, tada je konacno mogao

biti primljen u bogomilsku opcinu. Primanje se je obavljalo krstenjem, ali ne vodom, kao kod

oficijelnih krscanskih crkava. Krstenje se je sastojalo polaganjem sv. pisma na glavu, i to evandelja

po sv. Ivanu, pak se zvalo “Baptizma libri”. Osim toga slijedilo je tzv. “rukopolaganje” “impositio

manuum”.

Tim knjiznjim krstom postao je doticnik clanom bogomilske crkve i zajednice, ali tek obicnim

vjernikom, slusaocem. Bogomili su se dijelili, kao nekad Maniheji, na dvije vrste: na obicne vjernike,

slusaoce i na savrsene, koji su se zvali svrsitelji, dobri ljudi, dobri krscani, ili dobri Bosnjani (kod

zapadnih Bogomila, tzv. Katara u Francuskoj: bonshommes ili bonscrestias).

Ovi svrsitelji, dobri ljudi, dobri krstjani ili Bosnjani, oni su bili prava crkva bogomilska i iz njih su se

izabirali bogomilski svecenici.

Oni su se morali drzati najstroze bogomilskih propisa, koji sadrzajno nisu bili nista drugo nego tzv.

tria signacula maniheja, koje smo vec spominjali. To je bio tzv. signaculum ors; naime da nije

svrsitelj smio nikada izreci laz, niti rijecima koga prevariti ili se zakleti; zatim da nije smio jesti mesa

niti icesa sto postoji od krvi zive zivotinje, dakle niti jaja ni sira. Jedinu iznimku su cinile ribe, jer one

se ne mnoze prilegom. Oni su zivjeli samo od kruha, zeleni i voca. Zato je obicaj susenja voca,

osobito bosanske suhe sljive, ostatak bogomilske kulture, jer preko zime su se Bogomili hranili

kruhom i suhim vocem. Lomljenje kruha bio je dapace posebni ritualni akt kod bogomilskoga

bogosluzja, kao lomljenje hostije kod katolika. Zatim je za savrsene vrijedio tzv. signaculum manus,

da nisu smjeli ubiti niti covjeka ni uopce zivoga stvora osim zmije. Uopce bilo je kod Bogumila

zabranjeno voditi rat i praviti ratne naprave. Konacno signaculum sinus, savrseni se je morao

potpuno odreci opcenja sa zenom i svakog spolnoga zivota. Bogomili su principijelno bili protiv

zenidbe i smatrali za zasluzno da muz i zena zive kao brat i sestra. To je sve pak imalo svoj osnov u

temeljnom naziranju Bogomila, da je ljudsko tijelo djelo principa zla i nesto zlo, kobno po covjeka. A

ovo zlo se ponavlja i umnozava prilegom i zenidbom.

Ovi savrseni, tzv. “svrsitelji” su vodili vrlo tezak zivot, zivot tezi od vecine danas poznatih redova.

Oni su bili primani posebnim svecanim cinom, koji se je zvao utjesenje, consolamentum, teleiosis.

Posto je zivot tih savrsenih bio toliko tezak, to su mnogi, da si pristede tu trpnju, dali se podici u red

svrsitelja tek pred starost ili pred smrt.

Ako bi savrseni prekrsio stroge propise, jeo meso, ubio zivotinju, opcio sa zenom, tada bi izgubio

svoju savrsenost, prestao biti svrsitelj, dobri krstjanin ili Bosnjanin, i nakon pokore morao bi dobiti

ponovno utjesenje.

Naspram ovom strogom zivotu, ugled je “svrsitelje” u bogomilskoj opcini bio vrlo velik. Oni su bili

prava crkva bogomilska, oni su bili pravi nasljednici Krista i njegovi apostoli.

Iz njihovih redova izabirali su se bogomilski svecenici. Ali i bez obzira na izbor za svecenika, svaki

savrseni je bio ovlasten da vrsi sve bogomilske vjerske cine. Smatralo se da imaju Rijec Bozju, i da

od njih bjezi necastivi kano strelica sa luka. Oni su bili trajni ideal ostalih obicnih vjernika

bogomilskih.

Kad bi obicni Bogomil sreo svrsitelja, kleknuo bi pred njim i rekao: “oce blagoslovite”, obicaj koji se

jos i danas odrzao u Bosni, pred svecenicima katolickim i pravoslavnim.

Iz redova ovih savrsenih izabirali su se i bogomilski svecenici. Naravski, kako Bogomili nisu uopce

priznavali sakramente, tako nisu imali ni posebnog sakramenta sv. reda. Svecenike je izabirao

narod kod sluzbe iz redova savrsenih.

Bogomilska hijerarhija se sastojala iz Djeda (Dida), koji je bio glava crkve, zatim iz gostiju i staraca.

Gost i starac zvali su se i strojnici, a svaki did, koji je bio kao patrijarh i glava crkve, imao je oko

sebe 12 strojnika, sto je spominjalo na 12 apostola, i na Manihejevih 12 pomocnika.

Svoje bogosluzje, posto nisu imali svecanih hramova, drzali su gdje god: u prirodi, na vrh brijega, a

po zimi i nevremenu u kucama. Za bogosluzje trebali su klupu ili stol prostrt ubrusom od bijeloga

platna i nista vise. Bogosluzje se je sastojalo od molitve, citanja sv. pisma, propovijedi, primanja u

red vjernika i izabiranja svecenika.

Kod bogosluzja obavljala se je i ispovijed. Ispovijed se nije obavljala tajno, nego javno pred citavom

opcinom, izgovaranjem stanovite ispovijedne formule.

Glavna molitva bila je Bogomilima “Oce nas”, ali koji nije bio sasvim identican sa nasim ocenasom.

Bogomili npr. nisu mogli moliti “kruh nas svagdasnji”, jer i kruh, kao tvar, bio je djelo vrazje. Zato su

molili za “kruh nas nadzemaljski”, “panem nostrum supersubstantialem”.

Bogomili nisu poznavali lakih grijeha, nego samo teskih. Prema tome, njihova nauka nije ni

poznavala cistilista na drugom svijetu, nego samo nebo i pakao, more od rastaljenog sumpora.

Svaki koji nije bio Bogomil, bio je naravski osudjen na vjecnu propast, osobito katolici i pravoslavni.

Ali se nisu svi Bogomili slagali u ucenju, koja sudbina ceka i Bogomila iza smrti. Apsolutni dualisti

ucili su, da se ni jedna bogomilska dusa ne moze izgubiti, jer pojedinac nije kriv, da je Satanael

stvorio njegovo tijelo grijesnim. Slagali su se vise manje u tome da oni koji nisu tako cisti da bi

mogli doci u nebo, moraju jos biti zatvoreni u drugo grijesno tijelo, da se muce u zatvoru grijesne

puti, dok konacno pozive zivotom jednoga svrsitelja, tako da mogu doci u nebo. Bogomili su dakle

vjerovali u seobu dusa, u metempsihozu, nauku indijskog porijekla.

Naravski, da je kraj temeljnoga shvacanja Bogomila bila iskljucena vjera u uskrsnuce tijela. Tijelo,

kao djelo vrazje, nije moglo uskrsnuti; ono je naprotiv bilo osudeno na konacnu i potpunu propast.

To je uglavnom bilo vjerovanje i organizacija nasih Bogomila. Njihova vjera im je propisivala nacin

zivota.

Glavna znacajka im je bila prezir svijeta, ljudskoga zivota i ljudskoga tijela. Kako vec rekosmo, nisu

se smjeli druziti s katolicima i pravoslavnima, jer oni su po nauci Bogomila bili svjetski ljudi, koji su

sluzili svijetu, dakle vragu. Vec opcenje s njima bio je grijeh, koji se redovito navodio i ispovijedao u

javnoj ispovjednoj formuli.

Odjeveni su bili jednostavno, obicno u crno, savrseni su nosili i kukuljicu na glavi, kao fratri. Uslijed

njihovih hranidbenih propisa bili su i vrlo mrsavi. Pise u jednom protubogomilskom djelu: “Ako vidis

covjeka mrsava, u crno odjevena, koji mrmlja molitve, onda znaj da je Bogomil”. Ideal je bio biti

“asarkos kai asoma” – mrsavost, tj. biti bez mesa i kostiju. Ova mrsavost Bogomila postala je

poslovicna. U francuskom jeziku znaci “bougre”, slab covjek, armer Wicht njemacki, a to dolazi od

Boulgre – bugarski Bogomil, jer juznofrancusko patarenstvo doslo je iz Bugarske.

Zabranjeno je bilo sticanje bogatstva, a napose je bila zabranjena trgovina, da covjek ne zapadne u

“laz, prevaru i krivorotstvo”. usprkos toga bili su Bogomili izvanredno marljivi kao tezaci i

rukotvorci. Ali od svoje zarade davali su znatan dio u svrhu svoje vjerske opcine. Tako medu njima

nije bilo bogatih ljudi. Smatrali su nadalje, da nije zasluzno davati milostinju siromasima. Prema

tome nije kod njih bilo prosjacenja. Bila je jednaka sramota milostinju davati kao i primati.

Izvore svoje nauke Bogomili su nalazili iskljucivo u sv. Pismu, kod koga su – kako smo vec ustanovili

– odbacivali stari zavjet. Od staroga zavjeta priznavali su samo psalme. Ali su prihvacali mnoga

apokrifa sv. pisma, koji su svojim misticnim sadrzajem ugadali duhu sekte. Odbacivali su i crkvenu

predaju, te su svoju nauku oslanjali samo na sv. Pismu. Ali tu su se sluzili cesto vrlo slobodnim,

dapace alegorickim tumacenjem. Razumjeti ce se da je kraj toga stanja svaka unutarnja

dogmaticna jedinstvenost bila kod Bogomila potpuno iskljucena. Svako si je slobodno mogao

tumaciti sv. Pismo kako je htio, pak se mogao jos sluziti i alegorickom metodom. Posljedica je

naravski bila potpuno dogmatsko razilazenje pojedinih dijelova bogumilstva u raznim krajevima i

njihovo konacno pretapanje u oficijelnim krscanskim crkvama.

Ali povoljna strana toga svopcega citanja sv. pisma je bila, da je svatko iz vjerskih razloga morao

nauciti citati, da moze citati sv. Pismo. Prema tome svjedoci prof. Prohaska, da su nasi Bogomili bili

u jednom razmjeru pismeni i nacitani, u jednom postotku koji je daleko nadilazio tadasnji evropejski

nivo pismenosti i nacitanosti u XII.-XV. vijeku.

Iz ovoga potpunoga manjka dogmatske jedinstvenosti, koju konstatira i bugarski strucnjak prof.

Ivanov, razvila se je kasnije sudbina sljedbe. Glavno i najvaznije znamenovanje bogomilstva jest da

je to bila prva reformacija u Europi. Danas se istom polako otkriva kako od bogomilstva koje se je

bilo prosirilo i po sjevernoj Italiji i po juznoj Francuskoj, idu idejne niti do svih reformatorskih pokreta

po cijeloj Europi. Ipak ovom prvom pokretu reformacije nije bio suden nikakav uspjeh. naprotiv, on

se je potpuno slomio i rasuo.

Pretjerani spiritualizam doveo je Bogomile u konflikt sa drzavnom vlasti i posljedica je bila, da je

bosanski kralj Stjepan Tomas ostavio bogomilstvo i presao na katolicizam.(?) Od onda su poceli

teski progoni Bogomila po Bosni, gdje su tako reci bili drzavna religija, ali im se povremena drzavna

vlast izmakla iz ruke. Pod pritiskom madjarskog politickoga upliva, a Madari su vodili na Bosnu

ponovno krstaske vojne, a osobito god. 1198. i 1234., zapoce izrazito katolicka reakcija. Protiv

Bogomila bi upotrebljeno drakonsko sredstvo konfiskacije imetka. Bogomili ili moradose preci na

katolicizam ili izgubiti svoje ocevine i iseliti se. Iseljenici odose u Hum, danasnju Hercegovinu, u

vladavinu hercega Stjepana Kosace.

To potpuno rastrova Bosnu. Turci koji su u polovici 15. vijeka dosli do granice Bosne, ne bi bili oni

spretni i bezobzirni politicari, kad to nebi iskoristili. Istjeranim Bogomilima obecavahu povratak

njihove ocevine, a onim kriptobogomilima, koji su samo pod pritiskom sile primili izvanjski vid

katolicizma, obecase slobodu vjeroispovijesti.

Tako su Turci, kad su se digli na Bosnu, imali urodjenih saveznika u zemlji i izvan nje. Sve to tumaci

ona cesta izdajstva, koja su se zbivala prigodom pada Bosne. Vojvoda Radak, koji je izdao

kraljevstvo Bobovac, bio je takav kriptobogomil. (?)

Iza pada Bosne rastvori se bogomilstvo. Kako se je dogmatski vec bilo znatno priblizilo vladajucem

katolicizmu i pravoslavlju, prede na istoku veliki dio na pravoslavlje, kao i u Bugarskoj, na

sjeverozapadu na katolicizam, docim jezgra i najotporniji dio prede na islam. To su bili oni kojima je

bilo stalo da dodu do svoje ocevine. Turci su im doduse obecali povratak njihovih zemalja, ali to nije

bilo moguce. Sultan je bio i kalif, vjerski poglavica, a po osmanlijskom drzavnom pravu sva

osvojena zemlja postala je njegovim vlasnistvom. Jos danas zove se u Bosni sva zemlja izvan

gradova erazi – emirije, emirova zemlja. Kalif pak nije mogao dijeliti zemlju nevjernicima, djaurima.

Velik dio Bogumila su ucinili zadnji korak i prije nego nego prede na katolicizam i pravoslavlje,

prede na islam. Pomogla im je ona unutarnja srodnost izmedu manihejskih sekti i islama, koju smo

vec spomenuli. tako su nasi Muslimani u Bosni, Sandzaku i Crnoj Gori u svojoj jezgri potomci

bosanskih Bogomila.(?)

Na teritoriju Dubrovacke drzave, a i u nekim krajevima Hercegovine, uzdrzase se Bogomili jos dugo,

na Stonu do XVII. stoljeca, kako ustanovljuje brosura dr. Bjelovucica, koja je izasla koncem 1926.

godine, a u Bosni navodno do pocetka XIX. stoljeca. Ja sam bio licno u jednom takvom navodno

bogomilskom selu pod Bitovnjom planinom, ali nisam mogao opaziti nista sto bi sjecalo na

negdasnje Bogomile. To su bili sasvim obicni Muslimani.

Tako je svrsilo bogomilstvo, da se na istoku pretopilo u pravoslavlje, na sjeveru i zapadu u

katolicizam, a jezgra, osobito zemljoposjednici, predose na islam.

Staroslavenski bogumilski spisi:

- IZ APOKALIPSE BOSANSKIH KRSTJANA

- POVELJA BOSANSKOG BANA KULINA

Literatura

English:

1. John V. A. Fine, Jr.: “The Early Medieval Balkans” (The University of Michigan Press, 1991)

2. John V. A. Fine, Jr.: “The Late Medieval Balkans” (The University of Michigan Press, 1991)

3. E. H. Broadbent: “The Pilgrim Church”

4. Georges Serrus “The Land of the Cathars” (Editions Loubatieres, 1994)

5. Didier Poux: “Cathare Country – The Cathare Religion” (Editions APA POUX – Albi, 1995)

Croatian:

1. Dominik Mandic: “Bogomilska crkva bosanskih krstjana” (ZIRAL, Chicago – Roma – Zurich –

Toronto, 1979.)

2. Zvane Crnja: “Kulturna povijest Hrvatske” (Otokar Kersovani, 1978.)

3. Jaroslav Sidak: “Studije o ‘Crkvi bosanskoj’ i bogumilstvu” (Sveucilisna naklada Liber, 1975)

4. Franjo Sanjek: “Krscanstvo na hrvatskom prostoru” (Krscanska sadasnjost, Zagreb 1991)

5. Guy i Jean Testas: “Inkvizicija” (Krscanska sadasnjost, Zagreb 1982)

6. Grupa autora: “Ilustrirana povijest Hrvata” (Stvarnost, Zagreb, 1971)

7. Grupa autora: “Enciklopedija Leksikografskog Zavoda”

8. Ivo Pilar: “BOGOMILSTVO kao religiozno-povijesni te kao socijalni i politicki problem” (Knjizara J.

Studnicka & Co., Sarajevo, ‘dva predavanja sto ih je 10.II i 10.III. 1927. godine odrzao u Socioloskom

drustvu u Zagrebu')

9. August Franzen: “Pregled povijesti crkve” (Krscanska sadasnjost, Zagreb 1993)

10. Nada Miletic: “Stecci – Umetnost na tlu Jugoslavije” (Zajednicko izdanje: Izdavacki zavod

Jugoslavija / Beograd, Spektar / Zagreb, Prva knjizevna komuna / Mostar, 1982)v 11. Josip Hamm:

“Staroslavenska citanka” (Skolska knjiga, Zagreb, 1971.)

Bošnjani krstjani izloženi križarskom ratu katolika kralja Tomaša odbijaju pokrštavanje te

VIŠE VOLE TURCIMA nego hrišćanstvu.PLAČE papi kralj Tomaš koji je poveo križarski rat protiv svog

naroda

bošnjani krstjani u opštem križarskom ratu protiv njih, bježeći od katoličkog proganjanja, postaju

meta i žrtve i proganjanja pravoslavnih sveštenika, ali oni NE ŽELE ni pravoslavlje

a i mnogi koji su TEK NASILNO POKRŠTENI NA KATOLIČANSTVO opet rađe pomažu turke

dakle,

1- svi krstjani koji više vole turcima nego hrišćanstvu,

2-svi nasilno pokršteni koji odbacuju tu vjeru i pomažu turcima,

3-te velika masa nekrštenih/pagana/infideles su

OSNOVA BUDUĆIH BOŠNJAKA ISLAMSKE VJERE

ovu tezu o “ATEIZIRANOJ MASI-NARODU” odnosno o slaboj religioznosti i vjerskoj zapuštenosti

zastupa i

Edin Šaković

Prihvaćanje islama Bosni

Prihvaćanje islama u osmanskoj Bosni: mitovi i realnost

Pripadnici Crkve bosanske, njezino svećenstvo – bez obzira na to jesu li uopće i koliko su njihova

učenja bila dualistička – nisu pridavali veliku pažnju običnom narodu koji je predstavljao njezine

sljedbenike. Vjerovanje tih sljedbenika Crkve bosanske, s druge strane, svodilo se na pučka

shvaćanja i običaje i oni, zapravo, “nisu uvek bili daleko od istinskog paganstva”.[36] To s pravom

ističe i Ahmed S. Aličić, naglašavajući da su specifične prilike u srednjovjekovnoj Bosni dovele do

stanja “gotovo potpune ateizacije masa”, te da “društvo srednjevjekovne bosanske države nije

uopšte bilo mistificirano religioznim uvjerenjima i religijskom svijesti”, što vrijedi za sve dijelove

bosanske države.[37] To je ujedno i ključna činjenica u procesu islamizacije, a ne nekakva sličnost

islamskog i bogumilskog učenja ili obreda.

Religioznost narodnih masa bila je na vrlo niskoj razini, čak i oko središta katoličke akcije

(franjevačkih samostana). Tu “zapuštenost” u vjerskom pogledu primijetio je Benedikt Kuripešić koji

je 1530. proputovao ovim krajevima, a o tome svjedoče i katolički izvještaji čitavo stoljeće kasnije.

Treba naglasiti da je ona bila prisutna i kod skupina Vlaha u Bosni.

Sama po sebi, ta niska razina religioznosti i vjerska “zapuštenost” nije bila uzrok prelasku na islam,

ali je otklanjala prepreku konverziji, koja je bila uvjetovana raznim drugim faktorima – željom za

materijalnom dobiti, boljim društvenim statusom, pripadnošću državnoj vjeri, itd. Valja imati na umu

da je prihvaćanje islama tih prvih konvertita bilo više deklarativne i nominalne prirode, ali su njihovi

potomci iz generacije u generaciju sve više i više shvaćali tu vjeru kao sastavni dio svog identiteta,

kako individualnog, tako i kolektivnog, pa u konačnom i nacionalnog. Mnogobrojni predislamski

običaji i vjerovanja poprimili su islamski karakter, i to posebno na selu. Taj sinkretizam i

specifičnosti dovele su do formiranja onoga što se može definirati kao “bosansko iskustvo u

islamu”, kako ga je jednom prilikom nazvao reisul-ulema dr. Mustafa ef. Cerić.[38] Nema sumnje,

korijene masovne islamizacije u Bosni, kako gradskog, tako i seoskog elementa, kakve nije bilo u

susjednim zemljama, treba potražiti u specifičnim vjerskim prilikama u Bosni predosmanskog

perioda. Historičar ovom pitanju mora prići oslobođen ideološkog i dnevnopolitičkog balasta, bez

religijske pristrasnosti, krećući se kolosijekom realnosti i imajući uvijek na umu opasnost skretanja u

područje historijskih mitova kojima je južnoslavenska historiografija naprosto prožeta.