prof.dr.sc.josip kos bolesti lokomotornog...

Prof.dr.sc.J.Kos – Bolesti lokomotornog sustava preživača

Prof.dr.sc.JOSIP KOS

BOLESTI LOKOMOTORNOG SUSTAVA

PREŽIVAČA

Hromosti mliječnih goveda predstavljaju veliki problem u smislu dobrobiti

životinja i u gospodarskom smislu na farmama diljem svijeta,o čemu postoje brojna

izvješća.Utvrđeno je da hromosti goveda imaju multikauzalnu etiologiju u kojoj bitnu

funkciju ima poznavanje ekopatologije čije razumijevanje nastoji pojasniti povezanost

čimbenika rizika nastanka hromosti (infekcija, genetika, hranidba, okoliš, način držanja i

smještaja) i samog patološkog procesa. Problematika hromosti goveda je značajna iz dva

razloga.Prvi je taj koji nastoji ukazati koliko je značajna masovna pojavnost hromosti u

stadima mliječnih krava kao uzrok gubitaka u proizvodnji. Drugo je pitanje značaja za

svaku pojedinu životinju a u smislu boli i dobrobiti životinja.

____________Copyright Klinika za kirurgiju, ortopediju i oftalmologiju 2009.____________


Problem hromosti mliječnih krava gotovo možemo izjednačiti s problemom

bolesti papaka goveda. To nije slučajno, jer upravo bolesti papaka jesu taj glavni

najznačajniji problem o kome su izneseni svi osnovni podaci o ovoj problematici. Tako je

poznato da :

-95% hromosti goveda javlja se u mliječnih krava

-80% hromosti nastalo je zbog patologije prsta

-80% hromosti zbog patologije prsta vezano je uz bolesti na stražnjem ekstremitetu

-70% prethodno lokaliziranih bolesti odnosi se na bolesti rožine papka a 30% na kožni

dio papka

-70% prethodno navedenih bolesti rožine papka smješteno je na vanjskom papku stražnje

noge.

Danas se smatra da bolesti papaka u osnovi podrazumjevaju postojanje

infektivnih bolesti papaka, bolesti interdigitalnog prostora i rožine papka te kao zaseban

problem pojava kočine tj.laminitisa.

1. INFEKTIVNE BOLESTI PAPAKA

Kada govorimo o infektivnim bolestima papaka tada smatramo da se radi o

slijedećim bolestima: interdigitalna flegmona, interdigitalni dermatitis i digitalni

dermatitis.No svakako da pri ovoj kategoriji bolesti još uvijek treba voditi računa o

mogućoj pojavi “klasičnih” zaraznih bolesti koje u svojoj manifestaciji mogu pokazivati

promjene na papku i znacima hromosti. Stoga ove bolesti i njihove glavne karakteristike

donosimo tablično prikazane.

Iako se hromost kod ovih specifičnih zaraznih bolesti uočava u sklopu pojave ostalih

simptoma, može biti prikrivena ostalim klinički vidljivim znacima bolesti. Bitno je

pregledati sve pojave hromosti u stadu, pogotovu ako se hromost pojavila na više



životinja.Eliminacijom sistemskih zaraza spriječit ćemo obimne ekonomske štete i

epizootiološku katastrofu koja nam prijeti od navedenih bolesti.

INTERDIGITALNA FLEGMONA

Interdigitalna flegmona (phlegmona interdigitalis, foot rot, foul in the foot) je akutna ili

subakutna nekrotična infekcija koja započinje lezijama kože među papcima. Iz lezije je

moguće najčešće izolirati obligatno anaerobnu bakteriju Fusobacterium

necrophorum. Zaraza se brzo širi na meke česti, a komplikacije mogu dovesti do

digitalnog artritisa i tendovaginitisa.

Pojavnost ove bolesti zabilježena je u čitavom svijetu. Najčešće se javlja sporadično,

iako može biti endemična na farmama za intenzivan uzgoj primarno mliječnih ali i tovnih

goveda. Epizootije mogu buknuti prilikom transporta, nakon miješanja goveda iz

različitih sredina ili naglih promjena uvjeta držanja. Rasprostranjenost zaraze ovisi o

klimi, godišnjem dobu, trajanju ispaše, načinu smještaja, pasmini i dobi goveda.

Ova bolest obuhvaća 15% svih liječenih hromosti u goveda. Uočena je kod goveda

koja su čitave godine na ispaši, kod onih koja se napasuju sezonski, ali i kod stajski

držanih životinja. Najčešće se javlja kod goveda držanih u ekstremno vlažnim ili suhim

uvjetima. Pojavi bolesti pogoduje uz stalno vlaženje međupapčanog prostora i međusobni

kontakt životinja držanih na ispustu. Slamnata stelja, za razliku od rešetkaste podloge

također pogoduje nastanku bolesti. Telad je manje podložna obolijevanju u prvim

mjesecima života, vjerojatno zbog zaštite maternalnim imunitetom. Starenjem životinja

također opada sklonost bolesti. Redovita korekcija papaka smanjuje učestalost pojave

bolesti, iako među oboljelima ima i goveda s normalnim oblicima papaka.

ETIOLOGIJA I PATOGENEZA

Bolest započinje lezijom najčešće uzrokovanom traumatskom ozljedom djelovanjem

kamenčića, oštre slamke, grančice, drvenog ivera itd. Ozljede isto tako mogu prouzročiti

neravan teren, ekstremno suhi pašnjaci, neravan pod ili grube podne daske.



Međupapčanim ozljedama pogoduju i maceracija vodom, fecesom i mokraćom. Nastanku

bolesti pogoduju i sistemske infekcije ali i lokalna infekcija Dichelobacter (Bacteroides)

nodosus.

Najčešće izoliran uzročnik iz interdigitalne lezije je Fusobacterium necrophorum,

obligatni gram negativni mikroorganizam, koji je oportunistički patogen na govedima i

ovcama.

Često je moguće izolirati iz oboljelog dijela papka različite saprofitne bakterije koje

pogoduju upalnoj reakciji kao što su Spirochetes spp., Bacteroides spp., Staphilococcus

spp., Streptococcus spp., Bacillus spp.

SIMPTOMATOLOGIJA I PATOGENEZA

Najčešće su bolešću zahvaćeni papci stražnjih ekstremiteta. U mliječnih krava je

obično zahvaćen jedan papak iako u teladi možemo naići na više oboljelih papaka

odjednom. Kao prvi simptom uočava se crvenilo i otok međupapčanog prostora i

krunskog dijela kože; upala se može proširiti na puticu; papci su razdvojeni a upalni

edem ravnomjerno raspoređen među prstima.

Bolest nastupa brzo, a snažna bol dovodi do progresivne hromosti. Životinje ne

opterećuju oboljelu nogu. Uočljiv je porast tjelesne temperature i pad apetita. Na

otečenom međupapčanom prostoru koža se čini depigmentirana, a kasnije su uočljive i

fisure. Prisutan je eksudat i nekroze tkiva, koža se ljušti uz penetrantni zadah. Ukoliko se

ne liječi, životinja gubi težinu, pada joj mliječnost, koja se u tada prisutnoj laktaciji teško

može povratiti. Nastale lezije se mogu inficirati sekundarnim uzročnicima, pa se ovisno o

okolnostima može pojaviti upala papčanog zgloba. Ukoliko je upalom zahvaćena

navikularna burza, tendovagina fleksorne tetive, distalni ligamenti i tetive može doći do

stvaranja retroartikularnog apscesa. To rezultira osteomijelitisom ili artritisom. Teški

digitalni celulitis ponekad može završiti septikemijom ili toksemijom.



DIJAGNOZA

Stručnjak mora detaljnim pregledom razlučiti ovu bolest od drugih uzroka

hromosti. Temeljitom kliničkom inspekcijom te nakon pranja i sušenja međupapčanog

prostora možemo uočiti slijedeće simptome:

-iznenadnu hromost (najčešće jednim ekstremitetom)

-povišenu tjelesnu temperaturu

-otok međupapčane regije i razdvojene papke

-tipičnu leziju međupapčane kože.

Rijetko se za potvrdu dijagnoze služimo izolacijom F.necrophoruma

Diferencijalno dijagnostički kod interdigitalne flegmone treba voditi računa o

retroartikularnom apscesu i septičnom artritisu (najčešće zahvaćen jedan papak uz jaki

upalni edem, a javljaju se kao komplikacija čira tabana, apscesa tabana, bolesti bijele

linije ili vertikalne fisure). Nadalje treba razlikovati mogućnost nalaza stranog tijela u

međupapčanog prostora te pojavu uznapredovalih slučajeva digitalnog dermatitisa ili

interdigitalnog dermatitisa.

TERAPIJA

Uglavnom većina liječenih životinja oporavlja se kroz nekoliko dana. Spontano

ozdravljenje ili oporavak nakon lokalnog tretmana dezinficijensima ili antibioticima je

moguće kod blažih slučajeva, ali je ipak rijeđe. F. necrophorum i većina ostalih

uzročnika izoliranih iz lezije međupapčanog prostora osjetljivi su na množinu dostupnih

antibiotika i sulfonamida. Tako dobre rezultate postižemo upotrebom parenteralno i/m

aplikacijom penicilina-G kroz 3 dana. Sistemsku terapiju važno je započeti što prije.

Budući da neki farmski sojevi mogu pokazati stanovitu rezistenciju prema ovakvoj

terapiji, veterinarima je prepušteno da po potrebi povisuju dozu, upozorivši vlasnike

životinja na karencu.



Sulfadimidin apliciran i/v ili trimetoprim i/v ili i/m kroz 3 dana 2 puta dnevno mogu

biti odličan izbor. Jednokratna aplikacija lakviloprim-sulfadimidina bolusom

produljenog djelovanja se pokazala dobra za telad. Ukoliko navedenim preparatima

nismo polučili željeni učinak možemo posegnuti za: amoksicilinom, ampicilinom,

cefaloridinom, klindamicinom, eritromicinom, gentamicinom, linkomicinom,

streptomicinom ili tilozinom.

Visoku koncentraciju djelatne tvari u papku možemo postići regionalnom venskom

aplikacijom penicilina ili oksitetraciklina

Lokalno tretiranje oboljelog papka započinjemo njegom papaka sapunicom

rastopljenom u toploj vodi i uklanjanjem nekroza, lokalnom aplikacijom nekog

neiritabilnog bakteriostatika (furacin ili sulfapreparata). Ukoliko postavljamo zavoj

moramo omogućiti sušenje lezije uz redovito prematanje. Radikalna terapija preporuča se

samo za vrjednije životinje s težim komplikacijama.

PREVENCIJA I KONTROLA

Životinje koje aktivno šire zarazu treba izolirati do prestanka klinički vidljive

hromosti. Ukoliko to nije moguće,nužne su dezinfekcijske kupke i zaštitni nazuvci za

oboljela goveda. Preporuča se dezinfekcijske barijere i promjena nazuvaka za osoblje

koje kontaktira između više farmi. Najprometniji dijelovi farme moraju biti suhi i

redovito dezinficirani. Životinje koje dolaze s paše smještamo u čisti i suhi okoliš. Za

vrijeme kišnog razdoblja životinje smjestiti u štale ako je moguće. U vrijeme izbijanja

zaraze podijeliti pašnjake ili smjestiti životinje u nastambe. Betonske površine redovito

čistiti od izmeta i dezinficirati. Preporuča se preventivna kupka nogu dezinficijensima i

adstringensima.



DIGITALNI DERMATITIS

Digitalni dermatitis je zarazna površna upala epiderme proksimalno od krunskog

ruba i međupapčanog prostora.U osnovi razlikujemo 2 vrste lezija:

-kružno erozivna reakcija i

-proliferativna bradavičasta tvorba.

Oba oblika uzrokuju hromost. Iako uzrok nije objašnjen, tendencija širenja kroz bolešću

zahvaćeno stado ukazuje na zaraznu etiologiju. Morbiditet zahvaćenog stada dosiže 90

%. Prijemčive su sve dobne kategorije i pasmine goveda, ali najčešće obolijevaju junice

po ulasku u mliječno stado. Digitalni dermatitis se širi i među novouvedenim životinjama

u stado ili kontaminacijom izmeta zaraženih životinja prema zdravim govedima.

Uglavnom su zahvaćeni stražnji ekstremiteti, češće se javlja kod slobodno držanih

životinja nego kod onih na vezu. Nehigijenski uvjeti pogoduju nastanku i širenju bolesti,

iako je uočena i kod uredno držanih životinja. Ukoliko se pojavi u štali, uzima maha u

kasnu jesen i zimu, a zahvaćenost stada opada s izlaskom na pašu. U zemaljskom uzgoju

moguće je bolest prenijeti i prividno zdravim životinjama .


Lezije uzrokovane digitalnim dermatitisom razlikujemo u 2 pojavna oblika:erozivno-

reaktivne (jagodolike op.lit.) promjene i proliferativne (bradavičaste) promjene.

Najrazložnije objašnjenje etiologije DD-a je da je to multikauzalna bolest koju izazivaju

spirohete u miješanoj infekciji s drugim bakterijama i/ili virusima. Različiti oblici bolesti

mogu biti izazvani utjecajem okoliša, dobi životinje i stanjem opće otpornosti. Duboko u

lezijama mogu biti izolirana 2 tipa spiroheta.

SIMPTOMATOLOGIJA I KOMPLIKACIJE

U pravilu uočavamo kružnu leziju promjera 1-4 cm vidljivu na spoju

palmarne/plantarne strane kože prsta na petu ili (rjeđe) na proksimalnom dijelu

međupapčanog prostora. U blagom obliku DD koža je hiperemična uz seroznu

eksudaciju. U početku je dlaka zahvaćenog područja nakostriješena, a kasnije otpada.



Erozivni oblik

Obilježava ga koža pokrivena gnojnim eksudatom prodornog smrada. Čišćenjem

otkrivamo crvenkastu (jagodoliku) granulaciju konkavnog profila. Područje je ograničeno

bijelom epitelizacijom. Lezija lagano prokrvari, ali okolne meke česti nisu otečena.

Pacijent često šepa.

Proliferativni oblik

Može se razviti u papilomatozni (verukozni), obilježen masom tvrdih, nježnih

ogranaka dugih nekoliko centimetara, rasprostranjenih po znatnom području. Ove

proliferacije lagano prokrvare.

Komplikacije nisu česte. Lezije koje priliježu na područje rasta petne rožine mogu

uzrokovati eroziju petnog dijela rožine. Bolest se rijetko radijarno širi prema peti

oštećujući petni korijum što može dovesti do nastanka čira tabana (pododermatitis

circumscripta). Lezija krunskog ruba može uzrokovati vertikalnu fisuru rožnog zida

(fissura ungulae verticalis.)

DIJAGNOZA

Dijagnoza se često zasniva na anamnezi epizootiološkog širenja hromosti u stadu.

Oboljele životinje treba detaljno pregledati uz fiksiranje i nakon temeljitog čišćenja

bolesne noge.Za razliku od interdigitalne flegmone DD ne rezultira interdigitalnim

fisurama, oteklinom prsta ili groznicom.Blaži oblici DD-a locirani blizu međupapčanog

prostora mogu nalikovati ID-u, ali tipične ID lezije ne uzrokuju hromost.

TERAPIJA

Terapija je uglavnom lokalna. Korekcija papka i uklanjanje nekrotičnog tkiva je bitna

pretpostavka za liječenje ove bolesti. Nakon čišćenja leziju tretirati aerosolom koji sadrži

otopinu oksitetraciklin hidroklodida,pri čemu zavoj nije nužan,a preporuča se lokalno



aplikacija antibiotika (nema rezidua). Lokalnu terapiju dobro je ponoviti, a hromost

uglavnom nestaje tijekom 24 sata, dok je za posve fiziološki normalan korak potrebno 2-

3 dana.

Nakon izbijanja bolesti, stado tretiramo kupkama 5-6 g oksitetraciklina / litru vode,ili

150 g lincospectina u otopini 0,75-1,5 g / litru vode. Kupke je dobro ponoviti kroz 4-6

tjedana. Kupke modrom galicom, Zn-sulfatom, formalinom, dimetridazolom ili

limunskom kiselinom su bez rezultata (iako tim kupkama diferencijalno dijagnostički

isključujemo ID).

Interesantno je da parenteralna aplikacija antibiotika je bez rezultata na bilo koji od dva

oblika ID-a. Kod kroničnih slučajeva pristupamo radikalnom tretmanu uz antiseptični

zavoj i kompresiju nekoliko dana postoperativno.

KONTROLA

Kontrola i prevencija se uglavnom svodi na smanjenje vlage na podlozi i higijenski

uvjeteu objektu. Nužan je rutinski pregledi stada zbog ranog otkrivanja bolesti. Treba

paziti da se bolest ne prenese iz bolešću zahvaćenih stada u zdrava stada. Posebno paziti

na zdrave životinje priključene zaraženom stadu. Dezinfekcija i karantena pri

popunjavanju zdravih stada je nužna. Nažalost vakcinacija je bez rezultata.

INTERDIGITALNI DERMATITIS

Interdigitalni dermatitis je upala interdigitalnog epidermalnog sloja uzrokovana

infekcijom Dichelobacter nodosus (Bacteroides nodosus) kao najčešće izoliranog

uzročnika. Bolest je najčešće akutnog toka, površne upale i bez kliničkih simptoma. U

kroničnih slučajeva zahvaćena je rožina papka i može izazvati eroziju rožine pete (erosio

ungulae) što rezultira hromošću.

Bolest je zabilježena po čitavom svijetu, naročito u intenzivnom uzgoju mliječnih

krava loših higijenskih uvjeta držanja. Zahvaćene su jednako prednje i stražnje noge, a

manje su obolijevale životinje na rešetkastom podu od onih na homogenoj podlozi. Iako



je uočen znatan broj spontanih izlječenja, neprijeporan je utjecaj interdigitalnog

dermatitisa na pojavu erozije rožine peta u bolešću zahvaćenim stadima.


Zna se da ID uzrokuje miješana infekcija. D. nodosus je obligatno anaerobna gram

negativna bakterija i smatra se najdominantnijim agensom u izolatu. Eksperimentalno se

može prenijeti s jednog goveda na drugo, te s goveda na ovcu. Osebujno bakterijsko

nakupljanje i produkcija proteolitičkih enzima objašnjava razlike u patogenosti.

Dobro je izražen sinergizam s drugim uzročnicima (naročito s F. necrophorumom).

Bolest je usko povezana s visokim postotkom vlage, toplom klimom i slabim higijenskim

uvjetima, naročito pri štalskom držanju mliječnih krava. Izvori zaraze su sama goveda, a

bolest se širi okolišem. Valja napomenuti da D. nodosus ne može preživjeti dulje od 4

dana na zemlji! Izmet pomiješan sa steljom (na pr. slamom) se hvata za papke

predstavljajući idealnu podlogu za rast mikroorganizama. Bakterija se umnaža i šireći se

razara epidermalne stanice, ali ne prolazi bazalnu membranu derme. Kako zaraza

napreduje granica između kože i mekane rožine pete se rastvara pod utjecajem

proteolitičkih enzima.

SIMPTOMATOLOGIJA I PATOGENEZA

U blažim oblicima bolesti ili u početku bolesti međupapčana koža uključujući i

palmarnu/plantarnu stranu postaje hiperemična. Površne erozije i ulceracije javljaju se uz

pojavu seroznog ili sivkastog eksudata. Razvoj bolesti najčešće nije dramatičan. Tako se

razvija upalni edem, koji u kroničnom toku poprima značajke hiperkeratoze, što može

rezultirati interdigitalnom hiperplazijom. U ranom stadiju bolest se lako previdi jer nisu

vidljivi očiti simptomi. Ukoliko se javi uz erozije petnog dijela rožine dolazi do

«prekrivanja» simptoma. Laboratoriji teško izoliraju D. nodosus iz upalnog materijala.

Bolest je tijesno povezana uz pojavu digitalnog dermatitisa



DIJAGNOZA

Bitan je nalaz karakterističnih površnih lezija međupapčanog prostora. Nadalje,

potvrđuje se izolacijom D. nodosus običnim svjetlosnim mikroskopom ili

imunoflorescencijom. Diferencijalno dijagnostički treba razlikovati od najčešće

prisutnosti dermatitisa digitalisa. Osnovna razlika je u kliničkoj slici i znatno izraženijoj

kontagioznosti DD-a. Pored toga ipak je u ranoj fazi ili kod blažeg oblika teško je

razlikovati ID od DD-a. Neke virusne sistemske zarazne bolesti (slinavka i šap, bolest

sluznica goveda i zarazna korica) isto se manifestiraju lokalnim lezijama koje nalikuju

ID-u,pa i o tome treba voditi brigu diferencijalno dijagnostički.

TERAPIJA I KONTROLA

Bolest se liječi lokalno čišćenjem suhim tamponom, aplikacijom lokalnih

bakteriostatika kao što je 50% mješavina sulfametazin praška i suhog bakrenog sulfata.

Pored toga kupke se preporučuju kao preventivna mjera protiv širenja bolesti.Sistemska

terapija antibioticima ima malo učinka. Obično oporavak nastupa popravljanjem

zootehničkih i higijenskih uvjeta .

Najvažnije je osigurati kvalitetne uvjete držanja da papci budu čisti i suhi. Vakcinacija

je bez rezultata, kao i p/o aplikacija cinkova sulfata.Preporučuju se preventivne kupke u

kasnu jesen za stada inficirana ID-om. Kupke se preporučuju od jedanput tjedno (jesen),

do češćih kroz zimu.



2.BOLESTI ROŽINE I

INTERDIGITALNOG PROSTORA PAPKA

PODODERMATITIS CIRCUMSCRIPTA (Ulcus soleae,Ulcus traumatica specifica

soleae, Rusterholzov čir, Čir tabana)

Čir tabana je cirkumskriptni pododermatitis koji nastaje zbog nekroze korijuma na

prijelazu soleje u tabanski dio mekuša i to više aksijalno. U početnoj fazi bolest je

aseptične prirode a kasnije zbog komplikacije s bakterijskom infekcijom poprima formu

gnojno nekrotičnog pododermatitisa.


Najčešće obole starija, dobro uhranjene mliječne krave, ali i gravidne krave

stajski držane uz obilje visokoenergetske hrane. Bolest se rjeđe javlja u tovnih goveda i

rasplodnih bikova. Pasminski se češće javlja u krava i bikova istočnofrizijske i

holštajnske pasmine nego u simentalske pasmine. Za razliku od mliječnih tipova goveda

u simentalske pasmine upalni proces rijetko prelazi u dublje slojeve papka pa su i

rezultati liječenja u simentalaca dobri a krave ostaju u redovitoj proizvodnji.

Pogodovni čimbenici za nastanak bolesti su brojni a najčešće se

spominju:nepravilni oblici papaka (plosnati,puni,šiljasti), način smještaja i držanja

(kratka ležišta, rešetkasti i tvrdi podovi od betona bez stelje, nehigijena staje i papaka,

držanje na vezu bez ispusta), nekorigirani štalski papci, genetske predispozicije

(nepravilni stavovi nogu), neizbalansirana hranidba uz pretjerano bogatu

visokoenergetsku hranu kao preduvjetom za nastanak laminitisa.

Što se patogeneze tiče postoji više teorija o nastanku čira papka a donedavno je

bila najdominantnija Rustreholzova teorija koja je datirala od 1920.godine, pa se i ova

bolest gotovo redovito nazivala Ulcus soleae Rusterholzi. Prema ovoj teoriji anatomski



je čimbenik najvažniji za nastanak bolesti. Rusterholz je primjetio da u krava koje se

malo ili nikako ne kreću dolazi do trajne preopterećenosti petnih dijelova papaka uz

hiperekstenziju papčanog zgloba.U takovih krava zbog neredovite korekcije papaka

mjenjaju se statički odnosi zbog čega se rožina u nokatnom dijelu ne troši, te pretjerano

izraste i produži se prema naprijed a taban se ispupči. To je predispozicija da se mijenja

točka težišta i ona se pomiče sa sredine na petu papka koja tako postaje nosiocem

cjelokupne težine. S vremenom se formira medvjeđi i sabljasti stav nogu a kao posljedica

dolazi do hiperekstenzije papčanog zgloba i duboke fleksorne tetive.

Zbog toga na hvatištu duboke fleksorne tetive na tuberositas flexoria dolazi do trajne

iritacije periosta s posljedičnim nastankom osificirajućeg periostitisa i koštanih izraslina

osteofita. Tako nastali osteofiti trajno vrše pritisak na korijum a zbog toga atakirani

dijelovi korijuma imaju slabiju pa i potpuni prekid cirkulacije. Zbog svega dolazi do

ograničene nekroze korijuma,stvara se eksudat koji macerira rožinu i otvara put nastanku

čira. Maceraciju rožine potpomažu nehigijenski uvjeti ležišta kao što je nakupljanje

vlažne stelje,mokraće i fecesa.Na nekrotičnom dijelu korijuma nema produkcije rožine a

stara rožina se postupno troši, stanjuje i nestane te su tako otvorena vrata infekciji

bakterijama. Na lediranom mjestu rožine bakterije prodiru kroz maceriranu rožinu te

nastaje čir obično veličine metalnog novčića. Daljnji prodor infekcije uzrokuje nastanak

gnojno nekrotičnog pododermatitisa.

Ako gnojno nekrotični proces pokazuje tendenciju penetracije u dublje slojeve

nastat će komplokacije koje dijagnosticiramo kao tendovaginitis, nekrozu i rupturu

duboke fleksorne tetive, septičnu upalu papčanog zgloba ili osteomijelitični proces na

papčanoj i krunskoj kosti.

Pored navedene Rusterholzove anatomske teorije postoje i druga mišljenja o

etiopatogenezi čira papka, zbog tromboemboličnih procesa u digitalnim krvnim žilama ili

da je nekroza korijuma rezultat stvaranja embolija u anastomozama između lateralne i

medijalne digitalne arterije.



Sve navedene teorije su danas napuštene te se intenzivno istražuje etiopatogeneza

specifičnog čira papka. Tako se smatra da je u etiološkoj osnovi čira tabana bolest znana

kao laminitis uzrok nastanka čira papka ali i nekih drugih bolesti papaka prvenstveno

visokoproduktivnih mliječnih krava.

KLINIČKA SLIKA

Razvoj bolesti od početka uzrokuje jaku bolnost koja rezultira vidljivom

hromosti. Bolovi su nadalje uzrokom nepovoljnog odražavanja na uzimanje hrane, što

rezultira padom mliječnosti od 5-20%, a javi li se bolest u tovnih goveda prirast se smanji

za 10-15 kg mjesečno. Najčešće obole papci stražnjih nogu i to isključivo vanjski papci, a

rjeđa je pojava bolesti na unutarnjim papcima prednjih nogu (papci opterećenja).

Simptomi mogu biti različiti a u korelaciji su s razvojem patološkog procesa. U

početku bolesti stalni podražaj izaziva krvarenje tako da na mjestu potencijalnog čira

bude vidljiva intaktna rožina koja je imbibirana krvlju i crvenkaste je do plavkaste boje.

Palpacijom kliještima toga mjesta životinja reagira bolnošću trzajući nogom. Digitalna

palpacija atakiranog mjesta odaje konzistenciju gume.

Korijum je u početku bolesti prekriven rožinom a time je zaštićen od infekcije. Za

vijeme stajanja krava “tapka” rasterećujući jednu pa drugu nogu ili zauzima

karakterističan uprti stav. Krava manifestira bolnost kroz oprezan hod po tvrdom tlu i

hromošću pri podupiranju s izraženom abdukcijom.

Napredovanjem bolesti kroz tjedne ili mjesece motoričke smetnje su sve

izraženije a na prijelazu tabana u petni dio uočava se pojava čira sa centralnim

kraterastim udubljenjem koji je prekriven sivkasto-žućkastim sadržajem. Čir je obrubljen

granulacionim tkivom koje prolabira iznad površine tabana i tamnocrvene je do

žutozelene boje. Iz čira se cijedi sukrvica pomiješana s gnojem a rijetko čisti gnoj.

Napredovanjem procesa u rožini postaje vidljiv kanal. Dođe li do nekroze dubokog

sagibača prsta mijenjaju se statičko dinamički odnosi tako da vrh papka bude podignut



prema naprijed uz vdljivo prekomjerno opterećenje pete. Sondiramo li tada leziju na

rožini sonda prodire preko 10 mm u dubinu.

DIJAGNOZA I PROGNOZA

Dijagnoza se postavlja na osnovi specifične kliničke slike. Moguće je dijagnozu

nadopuniti rendgenološkim nalazom osteonekroze, dekalcinacije, upale zgloba i lezije

periosta.

Prognostički su povoljni oni slučajevi ukoliko nije došlo do komplikacija

poglavito do nekroze tetive dubokog sagibača.

LIJEČENJE

Ako je rožina bolesnog papka intaktna nužna je korekcija rožine papka uz

višekratno premazivanje mjesta lezije katranom. Da bi odteretili bolesni papak korigira se

i zdravi papak a govedo se smjesti u suhi i čisti boks. Korekcija mora biti tako izvedena

da nakon nje opterećenje jednakomjerno bude raspoređeno na vanjski i unutarnji papak.

Voditi brigu da se štede petni dijelovi pri korekciji.

Pojava vidljivog čira papka zahtjeva operacijski zahvat u kome se uklanja

nekrotični dio korijuma s granulacijskim tkivo. Prethodno je obavezna anestezija papka i

prevencija krvarenja postavljanjem Eschmarkove poveske. Nakon čišćenja čira rana se

zaštiti nekim adstringentnim sredstvom uz povoj na pritisak u vremenu od osam dana.

Bolesni papak odteretimo u svrhu što bolje sanacije postavljanjem bloka visokog 2-4-cm

na zdravi papak. U slučaju nastanka komplikacija u obzir dolazi operacija po Breueru

kojo postižemo artrodezu papčanog zgloba. Ako je bolest toliko uznapredovala da je

došlo do osteonekrotičnih promjena na papčanoj kosti jedini je moguće rješenje

operacijski zahvat amputacije papka.



BOLEST BIJELE LINIJE

NA PETNOM DIJELU TABANA

Ovu bolest karakterizira razdvajanje fibrozne veze između taban i postrane

stijenke papka u bijeloj liniji, pri čemu se taj prostor ispuni gnojem. Najčešće se bolest

javlja na lateralnom papku stražnje noge u području bijele linije s abaksijalne strane

neposredno ispod spoja mekuši s tabanom.

ETIOPATOGENEZA

Bijela linija predstavlja granicu tabana i nosilni rub papka koji je obično ispunjen

steljom i balegom te sitnim pjeskom ili kamenčićima koji više ili manje prodiru u nju.

Takovo “uguravanje” materijala može izazvati posredni pritisak i na korijum što rezultira

hromošću zbog boli. Ukoliko strano tijelo prodre dublje do laminarnog sloja tada dolazi

do septičkog laminitisa, nakupljanja gnoja te jakog pritiska unutar papčane čahure a

hromost postaje još intenzivnija. Kako se apsces povećava to gnoj traži mjesto za širenje

a time odvaja taban od postranog dijela čahure papka. Obično dođe do proboja gnoja na

koronarni rub, spoj kože i mekuši na petama ili se probije do navikularne burze i

papčanog zgloba.

Za nastanak ovog cirkumskriptnog pododermatitisa zasigurno važnost imaju

biomehanički odnosi. Naime upravo je petni dio u svom abaksijalnom dijelu na

lareralnom vanjskom papku onaj dio koji se u fazi opterećenja ekstremitata najprije i

najduže optereti, a slično kao u kopitnog mehanizma ovdje se sile opterećenja šire u

smislu abaksijalne ekspanzije koja se prenosi na postarnu stijenku papka. Stoga je to

osnova koja može dovesti do mehaničkog stresa i mogućeg razdvajanja u bijeloj liniji.

Ovo zapažanje potvrđuju i druga pedobarometrijska istraživanja. Pored toga, tvrda

podloga na kojoj borave goveda, meka rožina kao rezultat loših zoohigijenskih prilika u

štali, štalski deformirani papci ali i laminitis dodatno stvaraju predispoziciju za nastanak

ove bolesti. U novije vrijeme osobita se pozornost u etiologiji bolesti pridaje

subkliničkom laminitisu.



KLINČKA SLIKA

Bolešću su zahvaćene najčešće obje stražnje noge i to vanjski papci, tako da su

noge često u abdukciji kako bi se dio opterećenja prenio s bolesnih vanjskih na unutarnje

papke. Ukoliko ova bolest nije izrazito manifestno često se otkrije tek pri redovnoj

korekciji papaka.

U početku bolesti prilikom pretrage papaka,prisutna je osjetljivost na palpaciju

kliještima i perkusiju atakiranog mjesta. U kasnijoj fazi bolesti papak je temperiran a

perkusija postrane stijenke papka izrazito je pozitivna. U poodmasklim stadijima bolesti

inspekcijom je moguće vidje ti abscediranje na krunskom rubu ili na petama. Prodor

infekcije u navikularnu burzu prati izrazita hromost, a prodor u papčani zglob može

rezultirati erozijom fleksornog izdanka papčane kosti i nekrozom duboke fleksorne tetive

koja može zbog toga i rupturirati.

DIJAGNOZA I LIJEČENJE

Dijagnoza se temelji na osnovi kliničke slike, a preciznost u smislu točnog

lociranja procesa je najveća upotrebom kliješta kojima odredimo mjesto naveće bolnosti.

Liječenje uključuje otvaranje mjesta pododermatitisa ljevkastim otvorom i

korekcijom papaka. Preporuča se ukloniti postarni papčani zid eliptičnim rezom kopitnim

nožem. Zamjećeno je da je bolje ostaviti tako liječene životinje bez povoja nakon prvog

tjedna po liječenju, iako nakon mjesec dana nema razlike. Stoga je ipak preporučljivo

postaviti zaštitni povoj, a postavljanjem drvenog bloka na zdravi papak odteretimo

bolesni papak.

Eventualnu pojavu hipergranulacije radikalno uklanjamo kirurškim putem uz postavljanje

povoja na pritisak. Abscediranje na kruni liječimo tako da otvaramo postrani zid papka

od nosilnog ruba do krune pazeći da ne ošetetimo krunski rub. U tom slučaju postavljamo

povoj a sistemski se apliciraju antibiotici.



BOLEST BIJELE LINIJE

U NOKATNOM DIJELU TABANA

Pojava krvarenja u bijeloj liniji i odvajanja bijele linije u području nokatnog dijela

nosilnog ruba papka karakteristtika je ove bolesti. Pojavnost je ove bolesti sporadična a

danas se smatra i etiološki dovodi u vezu sa subkliničkim laminitisom. Zabilježene su

komplikacije ove bolesti kada infekt prodire u dubinu te izazove osteomijelitične

promjene na papčanoj kosti.

Klinička slika odgovara prethodno iznesenom, tj, vidljiv je defekt odvojene bijele

linije uz prisustvo krvarenja u rožini. U liječenju treba radikalno ukloniti patološki

promjenjene dijelove rožine a preporuča se i zaštitni povoj s metilmetakrilatom. No u

osnovi sprečavanja ove bolesti je kontrola subkliničkog laminitisa.

VERTIKALNA FISURA

Vertikalna fisura predstavlja odvajanje rožine papka u smjeru rožnih cjevčica

počevši od krunskog ruba i širi se distalno do različite udaljenosti a može doseći i nosilni

rub. Ova je bolest zabiljkežena u svih kategorija goveda no češća je u tovnih goveda.

Etiologija ove bolesti je nepoznata, a navode pogodovni čimbenici za nastanak

bolesti kao što su trauma, dehidracija (isušivanje papka), laminitis te manjak

mikroelemenata u hranidbi. Veća pojavnost ove bolesti na vanjskom prednjem papku

nego na ostalim papcima navela je neke autore da je bitna anatomska komponenta u

nastanku bolesti, jer upravo prednje noge nose više od polovine težine životinje a vanjski

je papak u tabanu veće površine nego unutarnji papak. Tako je i kontaktna površina s

podlogom veća na vanjskom papaku a nešto strmiji stavovi putica vrše promjenu statičkih

odnosa te tako uzrokuju bolest.



Vertikalna fisura se obično pojavi na dorzalnom dijelu papka iznad ekstenzornog

procesusa papčane kosti, a uglavnom se razlikuju četiri tipa fisure prema mjestu i duljini

fisure:

1.ograničena na krunski rub

2.od spoja krune i rožine papka do polovine papka

3.od spoja krune i rožine papaka do nosilnog ruba

4.od sredine nokatnog dijela rožine do distalnog ruba

U slučajevima infekcije nužno je liječenje antibioticima parenteralno i lokalno uz

uklanjanje inficiranog dijela a postavlja se obavezno povoj na pritisak da se izbjegne

hipergranulacija korijuma. Kako je poznato pozitivno djelovanje biotina na stvaranje i

kvalitetu rožine, to i kod ove bolesti preporuča ga se dati bolesnoj životinji.

HORIZONTALNI ŽLIJEBOVI I FISURE

Horizontalni žlijebovi na papku goveda predstavljaju vodoravna uleknuća

paralelna s krunom koja mogu teći aksijalno i abaksijalno na zidu rožine papka. Za

razliku od prethodno navedene bolesti, horizontalne fisure su potpuno pucanje rožine

papka na istim mjestima kao i žlijebovi.

Pojava horizontalnog žlijeba na papku goveda patognomoničan je znak nekog

stresnog stanja, bilo da je to transport, izvršena dekornuacija, vakcinacija, no najčešće

kao uzrok promjena u hranidbi. Uglavnom ovu bolest ne prati hromost jer ne uzrokuje

bol. No njena je pojava korisna informacija i indikacija za svakog kliničara, jer ukazuje

na stresno stanje goveda.Kod tovne junadi dorzalna stijenka zida papka raste 2,5 mm

mjesečno,osim u zimskim uvjetima i kod intenzivne hranidbe kada je rast još brži. U

mliječnih tipova goveda rast rožine u petnom dijelu iznosi 5 do 6 mm mjesečno. Ovo

podaci daju nam dobru osnovu za izračun kada je došlo do stresnog stanja a time što se

pojave horizontalni žlijebovi. Naime mjereći razmak od kožnno-rožnatog spoja na kruni

papka do patološke pojave žlijeba i dijeleći to s brzinom rasta rožine lako se utvrdi kada

je došlo do stresnog momenta i koje etiologije je taj stres bio.



Pojava horizontalnih fisura je relativno rijetka a uglavnom je posljedica neke

ozbiljnije sistemske bolesti. Tako je redovito zapažena kod slinavke i šapa kada su

zahvaćeni svi papci oboljele životinje. Kako se radi o potpunom pucanju rožine papka to

je korijum izložen velikom pritisku to rezultira izrazitom bolnošću i pojavom hromosti

koja je često takova da životinja uglavnom leži, a u stajanju tapka jer su bolna sva četiri

ekstremiteta. Liječenje se svodi na uklanjanje rožine distalno od mjesta fisure uz

kompletnu zaštitu papčanog korijuma antibiotskom terapijom i zaštitnim adstringentnim

povojima.

EROZIJA PETNOG DIJELA ROŽINE

Erozija petnog dijela rožine se zamjećuje kao nepravilan gubitak bulbarnog dijela

rožine peta u obliku višestrukih jamastih udubljenja ili dubokih kosih žljebova. Bolest je

benignog karaktera, a češće obolijevaju starija goveda držana u nehigijenskim uvjetima

primarno u vlažnim štalama.


Uzročnik ove bolesti je Bacteroides nodosus jednako kao i kod interdigitalnog

dermatitisa. Pili ove bakterije vežu se za rožinu papka, a izlučene proteaze ove bakterije

oštećuju rožinu. Tako nastaju jamasta udubljenja poput kratera na petnom dijelu. Kasnije

dolazi do konfluiranja ovih promjena te nastaju linearne crne fisure različite dubine na

bulbarnom epidermisu. Loši sustavi za izđubrivanje neminovno dovode da podloga po

kojoj se kreću borave goveda postaje topla i vlažna a to pogoduje nastanku bolesti. Kako

se petni dio ne optereti fiziološki to dođe do kompenzatorne proliferacije nokatnog dijela

rožine. Tako destruirana peta postaje vulnerabilna i podložna sekundarnoj infekciji što još

više zakomplicira bolest. Kako je prisutan pritisak na korijum koji je zahvaćen upalom i

bolnošću, bolest rezultira pojavom hromosti.

KLINIČKA SLIKA

U slučajevima kada nema komplikacija infekcijom nije klinički manifestna

hromost.tako se bolest u tom stadiju dijagnosticira tek kad se podigne noga i pregleda



papak. Vidljivi su plitki žljebovi ili pak duboki kanali. Moguće je da se eozija peta pojavi

na svim nogama, ali češća je ipak na stražnjim nogama i to na lateralnom papku.

Kao posljedica ove bolesti moguće je da se kasnije razvije čir tabana ili bolest bijele

linije u petnom dijelu.

LIJEČENJE

Korekcija papaka uz uklanjanje destruirane rožine bolesnog papka te postavljanje

povoja s adstrigentnim sredstvima ili upoterba antibiotika su uobičajene metode liječenja.

Pored toga preporuča se tako tretirana goveda držati na mekom terenu. Preventivno se

preporuča dvaput godišnje korigirati papke, a dodatnu higijenu održavati toaletom papaka

s 3 do 5% formalinom za vrijeme zimskih mjeseci jedanput tjedno.

INTERDIGITALNA HIPERPLAZIJA

(Tyloma, Limax, Međupapčani žulj)

Interdigitalana hiperplazija je lokalno upalno hiperplastično bujanje kože i

potkožja s pojavom otekline u interdigitalnom prostoru. Ta vezivnotkivna tvorevina je

različite dužine i volumena a smještena je s dorzalne strane u sredini međupapčanog

prostora.

Bolest se češće javlja u crnošarih goveda i to u oko 25% slučajeva, iako je

zabilježene i u drugih pasmina. Limaksu su skloniji rasplodni bikovi i to obično na

stražnjim ekstremitetima. Zabilježena je i sklonost ovoj bolesti kod tovnih goveda

držanih u zatvorenom prostoru.

Pogodovni čimbenici za nastanak ove bolesti su velika tjelesna težina uz obilje

masnog tkiva koja može biti uizrokom iritacije kože međupapčanog prostora. Nadalje

različiti deformiteti papaka kao što su strmi i uprti papci, uz deficitarnu hranidbu koja će

se odraziti na lošiji kvalitet i elasticitet kože mogu dovesti do učestalije pojavnosti ove



bolesti. Pojavi li se limaks na sva četiri ekstremiteta u mladih bikova starosti 1-2 godine

možemo smatrati kako je nastanak limaksa uvjetovan genetskim čimbenicima.

U međupapčanom prostoru vidljivo je vezivnotkivno bujanje veličine palca

ljudske šake. Ta tvorevina nije obrasla dlakom, crvenkaste je boje, bolna je pri palpaciji i

tvrdoelastične je konzistencije. Dok je koža limaksa intaktna, nema znakova hromosti, ali

ako dođe do ozljede kože limaksa na taj se način otvaraju vrata infekciji što rezultira

pojavom hromosti u podupiranju. Tada je moguće zamjetiti promjene koje variraju od

dermatitisa do flegmone. Proces može progredirati tako da bude zahvaćen i papčani zglob

što je evidentno pojavom kružne kobasičaste otekline krune papaka. Ako limaks toliko

progredira da je vidljivo njegovo prominiranje na ventralnu stranu papka hromost je

najizrazitija i najvišeg stupnja.

Dijagnostika je relativno laka a temelji se na inspekciji. Pri tome je lakše

dijagnosticirati aseptični od gnojno nekrotičnog limaksa. Terapija limaksa je radikalna

kiruška odstranjenjem tvorevine tako da se klinasto izreže. Kako je nastali defekt

nemoguće rekonstruirati šavovima postavlja se ljekoviti povoj natopljen salicilnom ili

bornom kiselinom. Moguća je pojava recidiva nakon operacijskog zahvata a to možemo

prevenirati imobilizacijom interdigitalnog prostora. To postižemo tako da vrhove papaka

probijemo i povežemo žicom ili se izvodi potkivanje kako bi oba papka bila podjednako

opterećena.

EROZIJA PETNOG DIJELA ROŽINE

Erozija petnog dijela rožine je nepravilni gubitak bulbarnog dijela rožine u obliku

višestrukih jamastih udubljenja ili dubokih kosih žlijebova. To je benigna bolest starijih

goveda držanih u nehigijenskim vlažnim štalama. Smatra se da jedan od glavnih

uzročnika nastanka ove bolesti bakterija Bacteroides nodosus. Pili ove bakterije služe za

prihvaćanje bakterije na rožinu, a proteaze ove bakterije oštećuju rožinu. Kod kroničnih

slučajeva infekcija se širi sa interdigitalne kože na rožinu pete te nastaju jamasta



udubljenja na petnom dijelu. Velika koncentracija goveda na jednom mjestu znači i

veliku količinu patogena u okolišu, čemu pogoduje topla, vlažna podloga. Poslije

destrukcije petnog dijela rožine, javlja se kompenzatorna proliferacija nokatnog dijela

rožine.

Hromost se rijetko pojavljuje kod nekomplicirane erozije petnog dijela rožine.

Bolest se dijagnosticira inspekcijom bolesnog papka. Proces se razlikuje od plitkih

žlijebova do dubokih kanala u obliku slova V. Gubitak rožine veći je u aksijalnom dijelu

pete. U dugotrajnim bolestima rožina je jako ispucala. Fisuriranje rožine može prikrivati i

druge lezije kao čir tabana ili bolest bijele linije blizu abaksijalnog zida i veze između

solee i bulbusa. Može se javiti nekrotični laminitis ako je rožina petnog dijela potpuno

odvojena od korijuma. Premda se bolest može javiti na sve četiri noge, najčešće se javlja

na stražnjim nogama i to na lateralnom papku.

Erozija petnog dijela rožine ima karakterističan izgled ali može se zamijeniti s

dubokim apscesom ispod rožine kaudalno od tabansko-petne veze. Erozija petnog dijela

može biti uočena kada su i drugi procesi uzroci hromosti npr. čir tabana.

Treba obrezati papke, očistiti ih te postaviti povoj s adstrigensom ili antibiotikom.

Nekoliko dana životinju treba držati na mekom terenu dok rožina ne otvrdne. Potrebno je

paziti na higijenu i smanjiti vlažnost. Dvaput godišnje potrebno je korigirati papke.

Tjedna toaleta papka s 3 do 5% formalinom za vrijeme zimskih mjeseci otvrdne rožinu

papka i ograničava napredovanje erozije.

3.LAMINTIS

(Papčana kočina,Pododermatitis aseptica diffusa)

Laminitis je akutna, subakutna ili kronična difuzna aseptična upala nokatnog i

postranog papčanog korijuma. Od akutnog oblika obolijevaju uglavnom mlađa goveda od

2-3 godine starosti, dok starija goveda obole uglavnom od kroničnog vrlo često

recidivirajućeg oblika bolesti.



Akutni oblik laminitisa karakteriziraju promjene na medijalnom papku prednjih nogu, a

rjeđe na vanjskom paku stražnjih nogu. Zbog boli prisutna je hromost a javlja se tipičan

sapet hod i pogrbljena leđa. Govedo se nerado kreće,a korak je maksimalno skraćen. U

težim slučajevima moguća je abdukcija i adukcija ekstremiteta. Ako su zahvaćeni prednji

ekstremiteti govedo zauzima specifičan stav ispružajući prednje noge naprijed kako bi

opterećenje palo na petni dio bolesnog papka, jer je patološki proces u nokatnom dijelu

papka. Pored toga stražnje noge podvlači pod tijelo kako bi još više rasteretilo bolesne

prednje noge. Ako su zahvaćeni papci stražnjih nogu tipično je podvlačenje oba

ekstremiteta pod trup oprećujući samo petne dijelove papka. Na papku inspekcijom nisu

vidljive nikakove promjene, a palpacijom se zapaža temperiranost, pulzacija digitalnih

arterija je pojačana, pri palpaciji kliještima izrazito bolno reagira na nokatni zahvat,može

biti prisutno zadebljanje u području krune papka. No ovaj je oblik bolesti rijetko

zabilježen u goveda. Subakutni tijek bolesti unutar nekoliko tjedana prati pojava

crvenkastih ili žućkastih mrlja na tabanu papka. U kroničnom obliku laminitisa mijenja se

oblik papka, pri čemu nekoliko ataka laminitisa dovodi do karakteristične deformacije

tako da se papak proširi, taban postane ravan, dorzalna nolatna stijenka se udubi te

postane konkavna i poprimi oblik “papuče” tj.dolazi do pojave promjenjenog oblika

papka koga determiniramo kao štalski papak papučastog izgleda. Ovakav oblik papka i

kronicitet često se vežu uz pojavu ulkusa u području peta papka.

Lezije na tabanu papka koje su posljedica laminitisa uglavnom se opisuju kao krvarenje

u rožinu tabana papka (imbibicija tabana), dvostruki taban (solea duplex), ulkus

središnjeg dijela tabana i nokatnog dijela tabana, odvajanje bijele linije s posljedicom

pojave cijelog spuštenog tabana .

Osim navedenih kliničkih oblika laminitisa opisan je i subklinički oblik laminitisa

koji ne uzrokuje direktnu hromost. Taj oblik karakterizira mekani drobljivi žućkasti taban

te pojava imbibicije u tabanu i duž bijele linije. No upravo je ova slika i definicija

subkliničkog laminitisa postala sve kontroverznijom .



PREGLED DOSADAŠNJIH SPOZNAJA O POGODOVNIM ČIMBENICIMA,

ETIOLOGIJI I PATOGENEZI

Pogodovni čimbenici

Brojni su etiološki i pogodovni čimbenici za nastanak laminitisa. Neki su poznati

od davnine kao npr.pretjerana hranidba visokoenergetskom hranom. Donekle zbrku unosi

i nemogućnost strogog razdvajanja etioloških od pogodovnih čimbenika. No čini se da je

osnovni problem hranidba ali uz određene dodatne etiološke i pogodovne čimbenike.

Sistemske bolesti prvenstveno bubrega i jetre mogu biti uzrokom laminitisa.No isto tako

spominju se u vezi s nastankom laminitisa i acetonemija, lipomobilizacija, te dislokacija

sirišta, kao i veza pojavnosti laminitisa i poteškoća s teljenjem.

Acidoza zbog nakupljanja mliječne kiseline u buragu preuzeta je kao model uzroka

laminitisa u konja. Pretjerano hranjenje lakoprobavljivih ugljikohidrata uzrokuje

promjenu homeostaze buraga zbog selektivnog povećanja aktivnosti Streptococcus bovis

i Lactobacillus sp. Iako se pretpostavlja da u goveda ovaj mehanizam pogoduje nastanku

laminitisa, eksperimentalno se to nije uspjelo dokazati.

Endotoksemija je najčešće vezana uz ruminitis, kada niži pH pogoduje razvoju gram

negativnih bakterija čijim propadanjem se otpuštaju neki vazoaktivni endotoksini. Bolesti

kao mastitis ili metritis (zaostajanje posteljice) također rezultraju pojavom endotoksina u

cirkulaciji što može biti uzrokom kočine.

Histamini i njihov učinak su poznati, a zabilježena je njihova prisutnost u ranim stadijima

akutnog laminitisa.

Kvaliteta vlaknine je od izuzetne važnosti jer ona se pojavljuje kao začajan nositelj

puferskog sustava koji će priječiti nastanak acidoze.

Hranidba prebogata proteinima također pogoduje nastanku bolesti jer njihovom

razgradnjom dolazi do porasta aminokiselina i amonije, ili njihovom razgradnjom

nastanu toksični produkti koji se ponašaju kao alergeni.

Prebrzi dnevni prirast junica što znači iznad 750 g/dan u dobi od 3 do 15 mjeseci starosti

nije poželjan. Jer pretjerana težina može stresno djelovato na još uvijek slabije razvijen

papak koji neprati sinhrono povećanje mase junice.

Genetska predispozicija za nastanak laminitisa vjerojatno postoji a opisana je za goveda

Jersey pasmine.



Pasminska predispozicija je opisana kao moguća kod frizijskog govda. Tako je pojavnost

čira tbana daleko veća u švedskog frizijca nego u švedske crveno bijele krave. Isto tako je

zabilježen veći postotak hromosti u nizozemskog frizijca nego u nizozemske crveno

bijele krave. Isto tako je zabilježen veći postotak laminitisa u frizijskog goveda nego u

holstei-frizijskog goveda. Slični su podaci koji kompariraju švicarskog holstein-frizijskog

goveda i simentalca.

Kretanje goveda je od velike važnosti za profilaksu nastanka laminitisa, jer pomaže

kvalitetnijoj cirkulaciji unutar samog papčanog korijuma.

Mehanički čimbenici podrazumjevaju direktno lokalno negativno djelovanje ili posredno

preko promjenjenih oblika papak ili promjene stavova koji remete fiziološke statičko

dinamičke odnose i tako stvaraju predispoziciju za patološke promjene. U ovom dijelu

nije prihvaćeno da duže hodanje po tvrdom terenu može uzrokovati laminitis kao što je

to znano za konje.

Umanjena keratinizacija dovodi se u direktnu vezu s metabolizmom cinka i metionina

kao odgovornih čimbenika za kvalitetu keratinizacije. Stoga primarna ili sekundarna

deficijencija ovih tvari je odgovorna za kvalitet i stvaranje rožine.

Epidermalni čimbenik rasta(EGF) kao mogući uzrok laminitisa hipotetski je preuzet iz

istraživanja laminitisa u konja, gdje je dokazana njegova uloga,jer je dokazano da se

receptori za EGF nalaze u staničnim membranama na rožnom matriksu papka. EGF je

prisutan u većem obimu u uterusu i gastrintestinalnom traktu, a oni su vrlo često i mogući

počeci patogeneze laminitisa.

Etiologija

Donedavno za nastanak papčane kočine bila je dominantna teorija histaminske

patogeneze pri čemu je hranidba bitan etiološki čimbenik. Pretjerana hranidba

ugljikohidratima dovodi do do pojave velikih količina nižih masnih kiselina s

posljedičnim smanjenjem pH predželudaca i nastankom acidoze buraga. Tako nastala

acidoza odgovorna je za povećan aktivnost dekarboksilaza nižih masnih kiselina i

aminokiselina što rezultira nastankom koncentracije amina posebno histamina koji

nastaje dekarboksilacijom aminokiseline histadina. Koncentracija histamina se povećava

i zbog toga što kisela sredina u buragu inaktivira enzim histaminazu koji se inače nalazi u

stijenci sluznice buraga. Povećan histamin se cirkulacijom spušta do korijuma paka



goveda gdje izazove dilataciju arteriola, a time i njihovu propustljivost. Sve to rezultira

infiltracijom serofibrinoznog eksudata između lamelarnog dijela rožine (stratum

lamelatum) i lamelarnog dijela korijuma (corium lamelatum), a to vrši pritisak na osjetne

živce te izaziva bol i posljedično tome hromost.

Laminitis goveda može imati i alergijsku osnovu u svojoj etiologiji. Tako je

primjećeno da se bolest javi u goveda obilno hranjenih sa zrnjem žitarica, poglavito ako

se tada javljaju probavne smetnje(razne upale,opstipacije i meteorizam). U tom slučaju

povećana je propustljivost stijenke probavnog trakta za neke polipeptide i bjelančevine

koji su alergeni. Organizam na to reagira stvaranjem antitijela. Kod ponovnog hranjenja

goveda takovi hranom koja je izazvala prethodno opisani proces, dolazi do reakcije

alergen-antitijelo pa ovaj kompleks cirkulacijom dospijeva u kapilare od kojih je ustvari

građen papčani korijum. Na tom nivou kapilara korijuma reagiraju granulociti sa ciljem

fagocitoze,što dovodi do oslobađanja histamina iz njihovih granula,ali i drugih medijatora

upale.

Laminitis goveda na alergijskoj osnovi moguć je i kod nazočnosti piogenih

procesa u organizmu ili kod stanja kada u organizmu posoji razgradnja bjelančevina zbog

oštećenja tkiva. Pored toga, navodi se da papčana kočina može biti i traumatskog

porijekla, a nastaje nakon pretjeranog hoda po tvrdom terenu, dugog transporta,

pretjerano dugog stajanja u ograničenom prostoru, kod abnormalnog opterećenja jedne

noge(odterećuje bolesni ekstremitet), zbog nepravilne korekcije papaka.

Traje li bolest duže vrijeme i prelazi u kronični oblik, zbog nakupljanja

serofibrinoznog eksudata olabavljuje veza između rožine i korijuma koji je vezan uz

papčanu kost, a zbog djelovanja težine papčana kost se pomiče u vertikalnom smjeru te

dolazi do ispupčavanja tabana papka. Nastaje rotacija papčane kosti koja mjenja statičko-

dinamičke odnose u papku koji tako postaje izložen različitim nefiziološkim natiscima

kako izvana tako i unutar papčane stijenke. Zbog toga rožina papka nepravilno raste i

poprima deformirajući oblik. Nastaje konkavna izbočina na tabanu papka, javljaju se

rožni prstenovi paralelni s koronarnim rubom koji teku divergentno prema petama.

Nokatna stijenka papka se uvuče i čini žlijeb, dok su petne stijenke povišene.



Patogeneza

Zahvaljujući istraživanjima postmortem na papcima goveda koja su bila zdrava ili

je materijal uzet u fazi akutnog, subakutnog ili kroničnog laminitisa ili u tijeku

subkliničkog laminitisa došlo se do novijih spoznaja o ovoj bolesti papaka goveda.tako se

uglavnom govori o tri faze u patogenezi laminitisa:

FAZA 1 tumači da u korijumu tijekom kliničkog i subkliničkog laminitisa zbog

mehaničkih čimbenika lokalni pritisak na korijum uzrokuje promjene statičko-dinamičkih

odnosa nastalih promjenom oblika papaka (štalski papci; nepravilna i neredovita

korekcija). Takovo stanje rezultira slabijom perfuzijom korijuma krvlju na mjestima

njegova pritiska. Istovremeno sistemski etiološki čimbenici dovode do otpuštanja

vazoaktivnih tvari u cirkulaciju. Oni dospjevaju do korijuma te izazovu: paralizu

(otvaranje) arterivenskog šanta u korijumu krunskog ruba, zbog čega krv ne dolazi u

korijum nego se vraća venskom cirkulacijom; upalu korijuma (laminitis) uz istoveremeno

odvijanje oba procesa. Za ovu fazu laminitisa karakteristično je slijedeće:

Upalni odgovor i hemostaza

Zbog otvaranja arterivenskog šanta korijum ostaje bez dostatne opskrbe krvi čime

kapilare postaju podložne hipoksiji. Nadalje zbog prisutnih toksina i upalnih produkata

stijenke kapilara zbog djelovanja na živčane završetke u stratumu vasculosumu kapilara

postaju paralizirane te nastaje vazodilatacija. Prisutna je vaskularna kongestja korijuma.

Hemoragije

Dolazi do hemoragija u području vrha papčane kosti, a kasnije zbog propusnosti

kapilara slijedi eksudacija koja uzrokuje edem korijuma.

Tromboza

Smanjenje cirkulacije, pojava edema dodatno komprimiraju korijum koji je

ionako u uskom prostoru između papčane kosti i rožnog lamelarnog dijela, te uslijedi

tromboziranje.

Nekroza

Posljedično tromboziranju nastupaju nekroze korijuma.

Tijekom atake laminitisa primarne patohistološke promjene dermalno-epidermalne veze

dešavaju seu u korijumu. Tako se brojčano smanje germinativne stanice lamelarnog

korijuma. Djelomično ili u potpunosti nestaju onihogene tvari (kao što su tonofibrili) iz



germinativnog dijela i stratuma spinosuma u lamelarnoj i solearnoj regiji.Upalne stanice

infiltriraju korijum. Tako se zapažaju limfociti oko dna papila, kao i histiociti,

granulociti, plazma stanice i globularni leukociti. Zbog svega je nedostatna opskrba

nutritivnim tvarima nužnim za normalnu produkciju rožine. Stoga slijedi smanjena

keratinizacija.

FAZA 2 je obilježena utonućem papčane kosti i kompresijom korijuma u tabanu i petama.

Tako na već ishemični korijum dodatno je stalno prisutan pritisak težine tijela, pa se

papčana kost spojena preko staratuma periostale na korijum, počinje spuštati kažemo da

dolazi do njenog utonuća. Nadalje su prisutna daljnja kapilarna oštećenja, hemoragije i

tromboze, upalne stanične reakcije te ishemične nekroze. Ova su nekrotična područja

uglavnom fokalnog karaktera.

Hromost nije prisutna u ranoj fazi, znači u akutnom ili subakutnom tijeku bolesti.

(čak ako je prošlo i nekoliko tjedana od početka laminitisa). No kasnija zbivanja u

ovakovoj već kroničnoj fazi uzrokuje jaku bol i posljedično tome izrazitu hromost.

Specifični znaci kroničnog tijeka i promjene položaja papčane kosti su pojava žlijeba koji

nastaje direktno iznad utonule kosti koja je pomaknuta nekoliko milimetara distalno na

nižu razinu.

3 FAZA rezultira razvojem lezija u rožini papka. Novija istraživanja upućuju nas da je

nužan dulji vremenski period (najmanje 6 tjedana) da nastale promjene u korijumu papka

postanu klinički manifestne i prepoznatljive. Upravo to je ralog da se prije nije

uspostavljala povezanost laminitisa kao uzočnika mnogih bolesti papaka. Za neke bolesti

je znano da su uzrok recidivirajućih ataka laminitisa ili posljedica dugotrajnog kroničnog

laminitisa. Tako se danas smatra da je subklinički laminitis primarno a kronični laminitis

direktni uzročnik za nastanak meke žute mrvljive rožine tabana papaka,imbibicije rožine

tabana, pojave i stvaranja duplog tabana i peta, čira tabana papka (prije poznatog kao

specifičnog čira papka po Rusterholzu), odvajanja u bijeloj liniji, pa i pojave vertikalnih

fisura.



KRITIKA DOSADAŠNJIH SPOZNAJA O NASTANKU LAMINITISA

Kao što je rečeno u uvodnom dijelu,za razumjevanje laminitisa goveda iznimno je

važno poznavanje morfologije goveđeg papka. Prema tome to mora biti prvi korak,tj.

pomno proučiti funkcionalnu anatomiju paka uz isticanje različitosti prema konjskom

kopitu.

Većina postojećeg znanja o laminitisu goveda prenesena je iz rezultata

istraživanja konjskog kopita i laminitisa konja. Jednim dijelom ove spoznaje mogu biti od

koristi prenesemo li ih na poajvnost laminitisa goveda,no pretjerana ovisnost o njima

dovela je do pogrešnog viđenja laminitisa goveda, jer postoji više značajnih anatomskih

razlika između građe konjskog kopita i papka goveda.

1.Suspenzorni aparat kopitne/papčane kosti

Ovaj aparat pridržva treću falangu prsta u čahuri papka ili kopita i detaljno je opisan za

kopito, a nedavno i za papak. Svi elementi koji se nalaze između površine

kopitne/papčane kosti i rožine kopita /papka doprinose kvaliteti ovog aparata koji se u

tom dijelu sastoji od dermalne komponente u kojoj je bitan dublji retikularni sloj te

epidermalne komponente u kojoj je bitan živi epidermalni dio i unutarnji dio

epidermalnog sloja (startum corneum). Spoj između dermalnog i epidermalnog dijela

kopita/papka su međusobno povezane lamele/listići tj. corium coronarium i stratum

corneum. Od izuzetne važnosti za čisto mehaničkim stabilitetom kopitne/papčane kosti

unuter rožnate čahure su snopovi kolagenih vlakana koji teku od površine kosti treće

falange prema bazalnoj membrani listićavog dijela korijuma u kojoj završavaju. Ako iz

bilo kojih razloga dođe do popuštanja ovih kolagenih vlakana ili njihovog

produžavanja/relaksacije, doći će do pomaka treće falange tj.spuštanja papčane kosti ili

rotacije kopitne kosti. Tada kost “visi” unutar čahure a sva težina koju nosi prenosi se

pritiskom na rožinu papka/kopita.

Laminitis u konja opisan je kao bolest suspenzornog aparata kopitne kosti

sekundarno kao posljedica promjena u vaskularnom sustavu u mikrocirkulaciji dermalne

zone listića stijenke kopita. Navedene strukturalne promjene dovode i do funkcionalnih

promjena u smislu rotacije/spuštanja treće falange. Za razliku od konja suspenzorni

aparat u goveda nije toliko velik i nije u mogućnosti podnijeti teret kao onaj u konja.

Razlog tome je što je laminarno područje bitno manje a osim toga nema sekundarnih



listića,te je i znatno slabije kontaktno područje dermalno epidermalne veze s posljedicom

niže mehaničke stabilnosti.

2.Potporni jastučići

Za razliku od konja gdje kopitnica maksimalno "visi" unutar kopita ,kod goveda

je težina dodatno raspoređena na taban i petu. Tako derma pete i tabana goveda, a osobito

potporni jastučići smješteni u subkutisu važni inače za ublažavanje udarca prema

papčanoj kosti,nose i dio težine životinje. Potporni jastučići ne samo da absorbiraju silu

udarca pri kretanju nego služe i kao dio unutar papka koji dozvoljava i priličnu

pokretljivost između papčane kosti i rožine papka u tom dijelu papka. Potporni jastučići

se satoje od tri paralelna cilindrična dijela koga u osnovi čini masno tkivo.

Patogeneza spuštanja papčane kosti razlikuje se od one u konja jer se i teret unutar

papka drukčije raspoređuje između suspenzornog aparata i potpornih jastučića. Tako

zbog velikog opterećenja na peti i tabanu, početne promjene koje su započele kao

vaskulrne mikrocirkulacione smetnje nisu ograničene samo na laminarno područje, nego

se pojave kao primarne ozljedena dijelu opterećenja a to je taban i peta s pripadajućom

bijelom linijom.

3.Dermalno epidermalni spoj

Spoj derme i epiderme unutar papka je visoko specijalizirano područje koje

povezuje “živi” i “neživi” dio papka. Žive epidermalne stanice koje se nalaze u tom

spoju razmnožavaju se putem proliferacije i pokazuju jaku metaboličku aktivnost. Sve

hranjive tvari i čimbenici potrebni za epidermalnu aktivnost moraju proći iz derme u

epidermu i obratno. Tijekom proliferacije one su opterećene velikim metaboličkim

teretom a moraju izdržati i sve mehaničke sile između papčane kosti, vanjske čahure

papka i okoline. Zbog svojih kompleksnih funkcija dermalno epidermalni spoj je dio

neophodan za integritet i normalnu funkciju papka. Tijekom patogeneze laminitisa

primjećeno je da se prve promjene javljaju upravo u dermalno epidermalnoj vezi. Nakon

početnih molekularnih promjena slijede strukturalne i funkcionalne smetnje.Na strani

derme one uključuju aktiviranje matrix-metaloproteinaza (Tarlton i Webster,2000.) koje

dovode do degradacije kolagena. Aktiviraju se i čimbemnici rasta i nekroze a sve dovodi

do molekularnih i strukturalnih promjena u bazalnoj membrani korijuma i promjena u

kapilarnim stijenkama lističavog korijuma. Promjene na epidermalnom dijelu smatramo



sekundarnim a uključuju poremećenu opskrbu hranjivim tvarima i reaktivne promjene u

metabolizmu i diferencijaciji epiderme.

Kod laminitisa konja zna se da da odvajanje dermalno epidermalne veze dolazi na

nivou bazalne membrane laminarnog dijela korijuma, što predstavlja i prekid između

kopitne kosti i čahure kopita. Svakako da se na ove promjene nadovezuju i promjene u

vaskularnom dijelu derme s posljedicama za epidermu kao što je poremećaj procesa

diferencijacije stanica uključujući i proces stvaranja rožine. Ovisno o ozbiljnosti, opsegu i

trajanju dermalnih smetnji, javljaju se blage do izrazite promjene u formiranju rožine i

njene kvalitete.Moguć je i potpuni prekid formiranja rožine.

4.Vaskularni sustav derme papka

Dermalni krvožilni sustav papka jedinstven je po svojoj trodimenzionalnoj

građi,složenosti i gustoći, što je i razlog njegovoj podložnosti strukturalnim oštećenjima i

smetnjama u mikrocirkulaciji. Za patogenezu konjskog laminitisa prihvaćeno je da su

smetnje u mikrocirkulaciji početne i bitne a napose arteriovenski šantovi. No tek

Dokazano je da u goveđem sustavu cirkulacije papka arteriovenski šantovi uopće ne

postoje a nisu niti potrebna (govedo ih ima u koži ali samo za potrebe termoregulacije a

broj se im poveća kao posljedica adaptivnih strukturalnih promjena).

Novija istraživanja su pokazala smetnje i promjene u cirkulacij papka goveda na

nivou hranidbe. Naime junad pretjerano hranjena žitaricama (ugljikohidratima) pokazala

je povećanje kapilarnog pritiska i postkapilarnog otpora. To je razlogom povećanja

transvaskularnog kretanja i povećanja pritiska u tkivu. Kako se u konja smatra bitnim

nalaz promjena u predkapilarnom otporu i smanjenje cirkulacije u kopitu, a to nije slučaj

kod goveda,upravo te razlike mogu biti razlogom u kliničkoj manifestaciji laminitisa.

5.Formiranje rožine papka

Stvaranje rožine papka je rezultat proliferacije, stanične diferencijacije

(keratinizacije) i programirane smrti stanica. Ovaj proces kontrolira mnoštvo bioaktivnih

molekula kao što su faktor rasta i neuropeptidi koje stvaraju derma i/ili krvožilni sustav.

Epidermalna diferencijacija u osnovi ovisi o opskrbi hranjivim tvarima i kisikom iz

kapilara derme koja je duboko ispod rožine i vrlo je osjetljiva na bilo koji poremećaj u

opskrbi. U skladu s time, sve promjene u propusnosti i protoku krvnih žila derme utječu



na epidrmalnu diferencijaiju i formiranje rožine. Iz zamjećenih neorožnjalih promjena

papka tijekom laminitisa opravdano je pomisliti da promjene u strukturi ili

mikrocirkulaciji imaju veze s razvojem laminitisa (Mulling i Budras,1998.) Međutim još

nema odgovora što uzrokuje promjene u mikrocirkulaciji. Raspravlja se o mnogim

čimbenicimai posrednicima koji mogu biti odgovorni za početne promjene

vaskularazacije derme. Vodeći na ovoj negativnoj listi su endotoksini, histamini i laktati,

no još nema dokaza in vivo. Nedavni radovi Belknapa (2002.) pokazuju da

proinflamantorni medijatori mogu biti uzrokom razvoja laminitisa kod goveda nakon

sistemskih ili lokalnih(unutar papka na dermalnom nivou) upalnih stanja.

Hipoteze o patogenezi utonuća papčane kosti

Slično kao kod konja, istraživanja patogeneze laminitisa goveda usredotočena su

na dermalno epidermalni spoj suspenzornog aparata. No, kao što je izneseno, kod goveda

je lamelarno područje segmenta stijenke papka mnogo manje nego ono u kopitu konja, a

mogućnost kapacitet nosisvosti suspenzornog aparata mnogo niža. To znači da goveđa

peta mora osigurati proporcionalno mnogo više potpore svojim jastučićima, te je stoga

logično da stupanj kompresije tkiva u tabanu i peti ispod papčane kosti ne određuje samo

suspenzorni aparat već i dosljedno funkcioniranje potpornih struktura jastučića.

1.Promjene digitalnog jastučića(potporni aparat)

Ustanovljen je utjecaj starosti na strukturu jastučića. Kod junica su jastučići

uglavnom građeni od labavog vezivnog tkiva s velikom količinom amorfne temeljne

tvari,dok se u krava tijekom godina povećava količina masnog tkiva. Masno tkivo sadrži

veliku koncentarciju nezasićenih masnih kiselina. One su proizvedene uglavnom

endogeno,a što je veća njihova koncentracija to je masno tkivo mekše. Junice imaju bitno

manje masnog tkiva u jastučićima i nešto više zasičenih masnih kiselina, nego krave.

Ovo ukazuje na promjenu koncentracije zasičenih masnih kiselina u korist nezasićenih

masnih kiselina, pri čemu se ova promjena odigrava nakon prvog telenja i tijekom

laktacija koja slijedi. Moguće je da ove promjene smanje i mogućnost amortizacije i

potpore tj.da smanje njihovu otpornost na pritisak težine od strane papčane kosti. U

prilog idu epidemiološke studije koje ukazuju na povećanje patologije papaka u tabanskoj

regiji upravo nakon prvog telenja (i to posebno nakon 100 dana po telenju), kada

jastučići sadrže bitno manje masnog tkiva a njega je zamjenilo kolageno tkivo .



2.Promjene suspenzornog aparata

Ispitivanje 19 mliječnih krava koje su imale ulkus na tipičnom mjestu uspoređen

je s nalazom suspenzornog aparata u 17 kontrolnih krava. Stražnji lijevi papci zamrznuti

na -20 C tračnom pilom je napravljen uzdužni rez i četiri presjeka s definiranom

površinom. Papčana kost se spustila u svih gnojnih procesa a derma i subkutis bili su tanji

nego u papaka kontrolne skupine. Nedostajali su dokazi nakon histološke obrade koji bi

poduprli teoriju da je razdvajanje u dermalno epidermalnom dijelu presudno za razvoj

utonuća papčane kosti. Stoga je prevladalo mišljenje da su se osobine vezivnog tkiva

suspenzornog aparata zasigurno izmjenile, što je bilo uzrokom produženja dermalnog

segmenta.

3.Razvoj lezija kao posljedica laminitisa

Krvarenja u tabanu kao i pojava ulkusa neposredna su posljedica žarišne ishemije

i nekroze nastalih zbog kompresije derme i epidermalnog sloja koji proizvodi rožinu,iako

nije potpuno jasno kako dolazi do kompresije derme.

4.Hipoteze o slabosti vezivnog tkiva

Razvijene su dvije osnovne hipoteze :

1.matriks metaloproteinaze i njihovo aktiviranje preko nove želatinolitičke proteaze

igraju središnju ulogu,uz utjecaj hormona osobito relaksina koji se javlja u peripartalnom

periodu

2.strukturalne promjene u zoni uraštanja kolagenih snopova u kost treće falange, što je

čest slučaj kod papaka s kroničnim laminitisom.

Iz svega možemo zaključiti da novija istraživanja o laminitisu daju za pravo kako

je laminitis sistemska bolest koja se primarno javlja na papku zbog njegove morfologije.

Anatomske studije upućuju na tri kritične točke u građi:sistem vezivnog tkiva u

suspenzornom aparatu, krvožilni sustav papka i diferencirane epidermalne stanice. Stoga

buduća istraživanja laminitisa svakako će biti usmjerena na prepoznavanje prvih znakova

i ranih stadija tijekom patogeneze laminitisa prije pojave kliničkih znakova, učinak

bioaktivnih molekula na krvožilni sustav derme i na molekule odgovorne za promjene u




vezivnom tkivu suspenzornog aparata (dokazati in vitro te in vivo), s obzirom na

metabolizam goveda te vezu stres-poremećaj metabolizma-laminitis, te reaktivne

promjene u epidermi s posebnim osvrtom na smetnje u epidermalnoj difrencijaciji

(multidisciplinaran pristup).

LIJEČENJE

Liječenje laminitisa se zasniva na njegovom što ranijem otkrivanju i otkrivanju

čimbenika rizika koji su bili inicijatori za nastanak laminitisa. Svakako da se treba držati

svih principa o korekciji papaka i provoditi je prema određenim pravilima. Nadalje

pokazalo se da hranidba u kojoj se dodaju biotin i minerali u tragovima postiže koristan

učinak na izliječenje i prevenciju bolesti.

Lijekovi za ublažavanje boli i fizikalna terapija hladnim oblozima svrhovita je u akutnim

slučajevima bolesti. Tako je moguće ordinirati parenteralno ili oralno analgetike kao što

su opioidi ili protuupalni lijekovi. Tako literatura navodi upotrbu acetilsalicilne kiseline

15-100mg/kg no uz diduktabilni učinak, a preporuča se i izrazito teškim (bolnim)

slučajevima i morfin 0,25-0,5 mg/kg i/m svakih 4-6 sati ili butorfanol o,05-0,01 mg/kg

i/m.Učinak ovih lijekova se može pojačati ako se kombiniraju s protuupalnim lijekovima

kao što je fluniksin u dozi od 1,1 mg/kg.

U kroničnim slučajevima bitna je korekcija papaka,a kako je tada vrlo često prisutan čir

papaka ili bolesti bijele linije to se liječenje usmjerava kao u tih bolesti na propisan način.

prof.dr.sc.josip kos bolesti lokomotornog...

Documents